Povijesno – turistička priča ELAFITI – JELENJI OTOCI Uvriježeno je mišljenje da Elafitskih otoka ima sedam (Daksa, Koločep, Sveti Andrija, Lopud, Rude, Šipan i Jakljan). Međutim, toj skupini otoka i otočića valja pribrojiti još šest (Mišnjak, Kosmeč, Goleč, Crkvina, Tajan, Olipa). Dakle, ukupno ih je trinaest. Smješteni su između Dubrovnika, otoka Mljeta i poluotoka Pelješca. Oplakuje ih more Koločepskoga i Mljetskoga kanala, a od nevremena i vjetrova štite ih Velika vrata i Mali Vratnik. Već u 1. stoljeću spominje ih Gaius Plinius Secundus Maior u svom poznatom djelu „Naturalis historia“ i naziva ih Elafitima. Ime potječe od grčke riječi elafos, što znači jelen, pa ih često nazivaju i Jelenjim otocima (ovi otoci svojim oblikom podsjećaju na jelena i to bogato razgranatih rogova). Cijelo područje Elafita park je prirode pokriveno autohtonom vegetacijom. Blago sredozemno podneblje pomoglo je razvoju biljnog svijeta – vazdazelena crnogorica, makija, kamenjar. Stoga su Elafitski otoci pokriveni šumom borova, čempresa, česvina, lovora, rogača, maslina... Vrijedi spomenuti ljekovito i aromatično bilje kojim ovi otoci obiluju, a koje se koristi već stoljećima (ljekarna u dubrovačkom Franjevačkom samostanu Male braće koja je osnovana 1317. i jedna je od najstarijih u Europi, obilato je koristila ovo bilje za pripremu napitaka i lijekova). Upravo su specifični zemljopisni položaj ovih otoka nadomak Dubrovnika, reljef i klima uvjetovali bogatstvo i raznolikost biljnog i životinjskog svijeta. Uz to, kamenito podmorje Jelenjih otoka sadrži pravo bogatstvo biljaka i životinja, osobito kvalitetne ribe – ribe od kamena. Na tri najveća, naseljena otoka (Koločep, Lopud, Šipan) stalno živi oko osamsto stanovnika, a površina Elafita je 30-ak četvornih kilometara. Organizirana dubrovačka uprava nad Elafitskim otocima zabilježena je već 1272. godine. Ta je uprava bila povjerena knezovima koji su se zvali kadanjski knezovi (comes), a teritorij kojim su upravljali zvao se knežija (comitatus contea). Važnim strateškim točkama upravljali su kapetani (capitanus), a područje se nazivalo kapetanat. Upravno-teritorijalni opseg kada je o Elafitima riječ, mijenjao se je tijekom vremena. U početku je to bilo kneštvo za sva tri otoka (Koločep, Lopud, Šipan), a sjedište je bilo na Šipanu te su kneza zvali samo šipanski knez. Od 1410. do 1493. šipanski je knez obavljao kneževski jurisdukciju i nad otokom Mljetom. Godine 1457. kneštvo se dijeli na dvije posebne knežije – Lopud i Koločep, te Šipan. Lopudski knez stoluje na Lopudu i mora svaki deset dana posjetiti Koločep i tamo boraviti najmanje dva dana. Koločep je samo dvije godine od 1498. do 1500. bio posebna knežija. Godine 1669. knežije su se sjedinile, a sjedište je bilo na Lopudu, gdje je i ostalo do kraja postojanja Dubrovačke Republike, 1808. Knez je boravio tri mjeseca na Lopudu, a tri mjeseca na Šipanu. Svaki je otok imao Knežev dvor. Dolaskom u knežiju, knez bi okupio stanovnike otoka kako bi se izabrali lokalni službenici. Uz kneza službovao je kancelar koji je bio zadužen za administraciju knežije. Rad ovih knezova i njihovih službenika nadgledali su povjerenici. Knez je upravljao knežijom kao namjesnik Dubrovačke Republike, a biralo ga je Veliko vijeće. Bio je odgovoran Senatu Republike. Imao je upravno-pravne ovlasti. Daksa Ovaj otočić, najmanji od svih Elafita, udaljen je od Dubrovnika (poluotoka Lapad) 1,5 nautičkih milja. Njegova dužina iznosi 500, a širina 200 metara. Ima oblik polumjeseca. Na površini od 5,87 ha, padine su obrasle borovima, čempresima, kaktusima, makijom, naranćama i limunima. Zaštićen je od juga, ali je izložen buri. Na sjeverozapadnom rtu Dakse nalazi se svjetionik. Izgrađen 1873., visok 19 metara, i danas je u funkciji i siguran je vodič svim brodovima koji plove u uvijek prometnu grušku luku. Inače, Daksa se spominje 1442. godine u dokumentima pape Eugena IV. i to pod različitim imenima: Dassa, Daxa, Dachxa, Jachxo, Achxo, Acsa, Assa. Ime je grčkog podrijetla i potječe od riječi deksia – desna ruka i deksios – povoljan. Očito je Daksa, već u najstarijim vremenima pružala zaštitu za nevremena svima koji su plovili ovim dijelom Jadrana. Najstariji poznati vlasnik Dakse bio je dubrovački vlastelin Sabo Getaldić, koji je sa svojom ženom Agaipom 1281. pomogao izgradnju samostana sa Crkvom sv. Sabine. Godine 1209. papa Inocente III. potvrdio je franjevački red, te se sa sigurnošću može napisati da je samostan na ovom otočiću bio jedan od prvih franjevačkih samostana na području Dubrovačke Republike. Već 1370. dolazi do proširenja crkve i samostana, kojom prigodom je izgrađena velika gustijerna, mandrač, orsan i mlinica. Crkva je u početku bila jednobrodna, da bi joj u 18. stoljeću bile dograđene bočne kapele, te je dobila križni oblik. U sredini crkve je grob Saba i Agaipe Getaldić. Umjesto pročelja, crkva je imala obrambenu kulu kroz koju se ulazilo, a služila je kao zvonik i sat. Nedjeljom i blagdanima u njoj su se služile svete mise za pučanstvo. Ukras ove crkve od sredine 15. stoljeća je drveno raspelo, rad Jurja Petrovića, koje je 1890. palo sa zida. Drvo se slomilo, a raspelo je ostalo neoštećeno. Ono se danas nalazi u Konavlima, u franjevačkom samostanu u Pridvorju. Veliki potres 1667. godine oštetio je crkvu i samostan. Samostan je bio u uporabi sve do pada Dubrovačke Republike 1808. godine, kada su ga ukinuli Francuzi iz strateških razloga i na Daksi podigli vojne utvrde. I kasnija vlast, Austro-Ugarska carevina, ovaj je otočić nastavila koristiti u vojne svrhe. Bile su izgrađene dvije nove obrambene zgrade sa zidom i puškarnicama, a orsan i mandrač su obnovljeni. Tom su prilikom uništeni loza, masline i voćnjaci. Zanimljivo je da je godine 1459. nakon velikog požara u Kneževu dvoru u Dubrovniku, na Daksi bila održana sjednica Senata Republike. Prema predaji, na Daksi je vršio duhovne obnove i neumrli pjesnik slobode, slavni Ivan Gundulić, gdje se je pripremao napisati glasoviti religijski spjev „Suze sina razmetnoga“. Koločep Samo sedam nautičkih milja udaljen od Dubrovnika nalazi se Koločep, otok površine 2,35 četvornih kilometara, na kojemu živi 200 stanovnika. Od kopna ga dijeli Koločepski kanal, a od poluotoka Lapad Velika vrata. Većim dijelom je pošumljen sredozemnim i subtropskim raslinjem. Najviši vrh otoka nalazi se 125 metara iznad morske površine (oko 380 stopa). Otok je napućen od davnina. Od 11. stoljeća nalazi se u sastavu Dubrovačke Republike. Koločep je slavenski naziv za Calamotta kako su ga nazivali stoljećima. Iako pojedini izvori govore o Calaphodiumu, Calaphoti i Dalamoti, najvjerojatnije njegovo ime potječe od peleponeškog grada Calamotto koji se nalazi u grčkoj pokrajini Meseniji na rijeci Nedon. Međutim, ne treba isključiti ni mogućnost prema kojoj riječ calamotta potječe od grčkog ho kalamos što znači (ribarska) trst. Naime, Koločepljani, ali i stanovnici nekih drugih dalmatinskih otoka nazivaju trst na kojoj je privezan čvrst konac s udicom za ribanje – kalamuća. Otok je građen od vapnenca i dolomita. Na njemu nema izvora, ni vodenih tokova. Koristi se podzemna živa voda. Na otoku se nalaze dva naselja: Gornje Čelo i Donje Čelo. Donje Čelo je na sjeverozapadnoj obali Koločepa u uvali zaštićenoj od bure vapnenačkim grebenom. Gornje Čelo je također smješteno u uvali, ali na jugoistoku. Otok je obrastao gustom borovom šumom, a uspijevaju vinova loza, maslina i južno voće. Koločep prvi spominje Plinije Starije početkom 1. stoljeća, a da je otok bio nastanjen već u doba antike potvrđuju imena grčkog i rimskog podrijetla kao i tri nađena fragmenta antičkog mramornog sarkofaga iz 2. stoljeća s prikazom lova kentaura. O naseljenosti u doba dolaska Hrvata na Jadran u 6. i 7. stoljeću svjedoče ostatci starohrvatske umjetnosti, osobito vrijedne starohrvatske crkvice građene od 9. do 11. stoljeća. Naziv Koločep javlja se prvi put u 14. stoljeću. Tada se na otoku gradi brodogradilište, a pućanstvo se sve više orijentira na pomorstvo i koraljarstvo. Koločep je otok koralja. Njegovi stanovnici bili su glasoviti koraljari. Posebnim mrežama vadili su koralje na Jadranskoj obali, u Egejskom moru i oko Malte. Svoje proizvode posredovanjem dubrovačkih trgovaca prodavali su u Italiji, Francuskoj i po Levantu. Važna grana gospodarstva ovog otoka od 14. do 18. stoljeća bilo je upravo koraljarstvo. Zlatno doba Koločepa bilo je 15. stoljeće kada su na otoku bili izgrađeni brojni sakralni objekti i ljetnikovci, ali i imanja bogate dubrovačke vlastele, koji su, među ostalim, uzgajali vinovu lozu. Među njima su poznati Đorđići, Zamanje, Ranjine, Držići... U mjestu Donje Čelo nalazi se župna crkva Velike Gospe iz 13. stoljeća. Doživjela je mnoge preinake i dogradnje osobito u 15. stoljeću, a zidali su je lokalni majstori Milhoč Radišić i Vlatko Dešković. Spominje se i u arhivskim spisima 13. i 14. stoljeća. Godine 1788. bio je srušen stari crkveni zvonik i podignut je novi, barokni. Nad glavnim vratima uzidano je Uznesenje Blažene Djevice Marije uklesano u kamenu, a na glavnom oltaru je pala Lalića iz 1903. godine. Blagdan Velike Gospe se posebno slavi, jer je ona zaštitnica i pokroviteljica cijelog otoka. Koločep je na svoj način i otok Marina Držića, jer je od davnina obitelj Držić imala protektorat nad Crkvom svetog Petra. Domoljub Pasko Baburica Jedan od najpoznatijih ljudi s otoka Koločepa bio je Pasko Baburica, bogati industrijalac i domoljub. Rođen je na Kalamoti 1875., a umro je 1941. na svom imanju Santa Rosa de Los Andes (Čile). S nepunih 17 godina otišao je u Čile gdje se je izuzetno obogatio. U Čileu je osnovao zakladu za pomoć starim, siromašnim i nemoćnim Hrvatima koja je služila i za školovanje siromašnih sunarodnjaka. Financijski je stalno pomagao svoju zemlju, gradeći javne zgrade i institucije. Mnogo je pomogao i rodnom Koločepu, a u Dubrovniku je 1929. godine njegovom darežljivošću obnovljen gradski zvonik. Mačus i Čavalika O koraljima se govori i u književnom djelu koji je i sinonim Koločepa, u poemi „Mačus i Čavalika“ Vlaha Skvadrovića, rođenog 1643. godine na ovom otoku. Još i danas živi legenda o postanku imena rtova Čavalike i Mačusa. Kako predaja govori, mladi je Mačus još u djetinjstvu zavolio lijepu djevojčicu Čavaliku. Kad su odrasli, oženili su se i živjeli sretno do smrti. U znak divljenja i poštovanja prema ljubavi i nerazdvojnosti muškarca i žene, mještani su upravo njihovim imenima nazvali rtove na svom otoku. Nalaze se jedan naprama drugome, a stanovnika Koločepa tako stalno podsjećaju na ljubav i njenu postojanost. Njihova ljubav je bila prava, istinska, za nezaborav. Sveti Andrija Pretežito kameniti otočić Svetog Andrije, nenapućen, ima površinu od 4,84 ha, a dug je samo 617 metara. Ističe se njegov svjetionik iz 1873., visok 69 metara koji se vidi s udaljenosti od 22 kilometra. Udaljen je od Grada 6 nautučkih milja. Oskudna vegetacija na ovom otočiću izložena je moru i vjetru. Osim galebova i čiopa, na njemu žive gušterice i puževi. Zmija nema. Prvi stanovnici Sbetog Andrije bili su svećenici – benediktinci. Samostan i crkvu izgradila je dubrovačka obitelj Crijević, a spominje se u dokumentima 1272. godine. Crkvica je posvećena svetom Andriji i po njoj je otočić dobio ime – Sveti Andrija od pučine. Ovaj otočić je 1416. godine služio i kao karantena. Vrijedi se podsjetiti da je nekad uz samostan postojala i obrambena kula. Naime, ovaj, pomalo istureni otočić često su napadali gusari te su svećenici bili primorani izgraditi pouzdano pribježište. Međutim, redovnici su na Svetom Andriji imali još jedno, sigurnije sklonište. Na jugoistočnoj strani otočića, iznad ponora visokog 50 metara, nalazi se spilja duga 15, visoka 3 i široka 4 metra. Do spilje se dolazi uskom stazom, što prijeti pogibijom za svaki nesmotreni korak. Na tome mjestu, one koji su se tu skrivali, nitko nije mogao doseći ili opljačkati. U ovaj samostan su na oporavak dolazili boležljivi mladi vlastelini iz Dubrovnika, ali su tu bili proganjani i prijestupnici, i zatočenici. Potres iz 1667. oštetio je crkvu i samostan. Nikada se nisu obnovili i ostale su samo ruševine. Međutim, i prije velike trešnje 1667., samostan na Svetom Andriji bio je nenastanjen. Benediktinci su ga napustili krajem 18. stoljeća (1799. godine) kada je njihovo imanje bilo rasprodano. Najpoznatiji stanovnik ovog otočića bio je, zasigurno, redovnik i dubrovački pjesnik, benediktinac Mavro Vetranović (1482.-1576.). Otočić Svetog Andrije bio je, prije svega, punih 20 godina radni i životni prostor ovog pjesnika na kojemu je živio pustinjačkim i pobožnim životom. Svetog Andriju i svoju samoću na njemu opjevao je u svojoj poemi „Remeta“, odabravši za pokoru „spile, hridje i gomile kudi laze gušterice“. Nikada u hrvatskoj povijesti nitko nije vjernije opisao oluju, nikada nije nitko bolje opisao skromni sredozemni biljni jelovnik od Mavra Vetranovića. Tu je 1539. godine nastala i poslanica pjesniku Petru Hektoroviću s otoka Hvara. Lopud Lopud je po veličini drugi otok u skupini Elafita, nalazi se sjeverozapadno od Dubrovnika, smješten između Koločepa i Šipana. Ako su Elafiti Jelenji otoci, a jesu, onda Lopud svojim oblikom predstavlja jelenja prsa. Ovaj gospodarski najrazvijeniji elafitski otok, često nalazimo i pod imenom Insula Medio (Otok u sredini). To je „mali raj“ u Jadranskom moru, sa blagom klimom, što svojom toplinom, sunčanim danima i umjerenim količinama oborina omogućuje ugodan i bezbrižan život i odmor. Njegova površina je 4,63 četvorna kilometra, a na njemu živi 400 stanovnika. Ima tekuću, pitku vodu. Lopud je sav u zelenom ruhu. Reljefom Lopuda dominiraju razmjerno visoki brijegovi, te je teško zamijetiti dolinu što se između njih provlači od sjeverozapada k jugoistoku. Ipak, prolazeći pored perivoja, vrtova, voćnjaka i vinograda lako je zaključiti da je to dio plodnog tla, oplemenjen predanim radom Lopuđana, koji su osobito skloni uzgoju cvijeća. Upravo u tom krajoliku vinograda i maslina, prisjećamo se vremena kada su mladenci bili dužni podići 20 stabala maslina ili 100 čokota vinove loze, da bi mogli zasnovati bračnu zajednicu. Riječ je o jednom dalekom vremenu, ali vrlo poučnom i dobrom starom običaju. Najviše brdo je Polačica (216 metara). Prevladava subtropska vegetacija (razne vrste bora, hrasta, palmi, aloja i kaktusa). Uz limune i naranće, ima maslina i vinove loze, ali uspijeva i samoniklo ljekovito i aromatsko bilje. Sve to zajedno stvara jedan opojni ugođaj, svojstven ovom otoku. Između dva vapnenička bila pruža se dolomitska udolina. Na sjeveroistoku je obala strma i nepristupačna. Od njenih 11,5 kilometara, na pjeskovite plaže otpada 1,20 km. Jedino naselje nalazi se na zapadnoj strani i zove se kao i otok – Lopud. Smješteno je u uvali od koje vodi put, dužine jednog kilometra, do suprotne strane otoka, uvale Šunj (najljepša lopudska plaža, duga 800 metara). Ovu lijepu šetnicu od mjesta Lopud do plaže Šunj koju je izgradio Čeh Viktor Dyck i danas nazivaju Dyckov put. Spuštajući se šumicom lovora i čempresa stiže se do prostranoga žala na jugoistočnoj strani, prema otvorenome moru, do Uvale od Šunja. Prvo lopudsko naselje bilo je podalje od mora. Tek kad je prestala opasnost od gusarskih i drugih pljačkaških pohoda, stanovništvo se je spustilo prema obali. Koncem 16. stoljeća, Lopud ima prema kronici S. Razzia 2 samostana, 30 crkava i veći broj ljetnikovaca. Maynerijev park Lopud krase šesne gotičke zgrade ukrašene dvama samostanima. Zadivljuje ta ljepota, taj graditeljski sklad. Teško je zamisliti da je na ovom otoku, ako je vjerovati kroničarima, u 16. stoljeću živjelo 16.000 ljudi. Većina kuća na Lopudu je uz more, a zaštićene su od vjetrova brdima i vegetacijom. U središtu otoka je ljetnikovac vlastelinske obitelji Đorđića, kasnije prodan baronu Mayneriju, po kojemu je vila dobila ime. Ljetnikovac okružuje tropski park u kojemu rastu aloje, palme, kaktusi, ali i mnoga druga egzotična stabla. Tu su i aleje oleandera raznih boja, zatim čempresi, stabla naranći i limuna. Bivši su vlasnici park obogatili alegorijskim kipovima, kako se u staro doba uljepšavalo parkove i okućnice. U ovom parku vidljvi su i ostatci starih građevina s grbovima i gotskim prozorima. Izuzetno je privlačan i put uz more do Benešina rata, što vodi između čempresa, pinija i maslina. S jedne uzvisine može se lijepo vidjeti svjetionik na Svetom Andriji, a osobito je zanimljivo gledati more kada se za nevremena razbija o moćne stijene. Ime otoka dolazi od grčkoga Delaphodia, pa otuda i romanski naziv Lafota i naposljetku hrvatsko ime Lopud. Iako naziv dolazi od grčke riječi, na ovom otoku nisu pronađeni nikakvi tragovi najznačajnije svjetske civilizacije staroga doba. Tek dolaskom slavenskih plemena sa sjeveroistoka započinje materijalna i kulturna povijest Lopuda. O tome svjedoče starohrvatski spomenici, vrijedni dokazi kulture što su je donijeli stari Slaveni. Ponajbolje o tome govore četiri stare kapelice i drugi, manji saklarni spomenici. Gospa od Šunja Nad uvalom Šunj uzdiže se crkva Gospe od Šunja, podignuta u 15., a dograđivana do 18. stoljeća. Glavni oltar ima 12 apostola u naravnoj veličini s Gospom. Prema predaji donio ih je Miho Pracat iz Westminstera za vrijeme sukoba katolika i protestanata u Engleskoj za vladavine Henrika VIII. Ova crkva čuva i sliku Svete Obitelji iz 17. stoljeća djelo dubrovačkog slikara Blasiusa Antonija Držića.Od svih sakralnih građevina, ova je crkva najznamenitija. Legenda govori da ju je početkom 12. stoljeća sagradio plemić iz Milana, Otton Visconti. Vraćajući se iz križarskih ratova na Jeruzalem, Viscontijev brod je zapao u oluju. U nemirnom moru, talijanski se plemić zavjetovao da će podići crkvu u čast Bogorodice na onome kopnu gdje se živ iskrca. Njegov brod je našao spas u Uvali od Šunja, u zaljevu na istočnoj strani Lopuda. Svoj zavjet je ispunio, što potvrđuje i njegov grb, koji se još uvijek nalazi u crkvi, a predstavlja okrunjenu zmiju kako proždire golo dijete na štitu. Ovom glasovitom plemiću je i Torquato Tasso posvetio nekoliko stihova u prvom pjevanju svog slavnog epa „Oslobođeni Jeruzalem“: „Ili hrabri Oton, koji ote štit, na kojemu golo dijete izlazi iz zmije“. Uz spomenute četiri starohrvatske još su 24 kapelice razasute po cijelom otoku. Lopud je sjedište knežije od 1457. godine. To je vrijeme kada se ozbiljno osjeća gospodarski procvat Republike svetog Vlaha koji će trajati do kraja 16. i početka 17. stoljeća. Lopud u to vrijeme ima flotilu od osamdesetak brodova i brodogradilište. Otok se sve više izgrađuje i uređuje. Jačanje Dubrovnika, osobito na moru, Lopuđani su iskorisdtili za gradnju brodova i razvoju trgovine po Sredozemlju. Dubrovačka je Republika upravo na Lopudu izgradila „Loggiu“, pristanište za trgovačke brodove. Središte naselja se premješta na obalu, a dubrovačka vlastela gradi ljetnikovce, imanja i grobnice, te tu provode najveći dio godine. Riječ je o obiteljima Saraka, Pucići, Gundulići, Crijevići, Kaboge, Đorđići, Beneše... Izgrađena su i dva samostana – franjevački i dominikanski, a Dominikanci 1482. godine otvaraju i školu koja će dati mnoge svećenike, znanstvenike, trgovce i dobrotvore. Na samom ulazu u lopudsku lukunalazi se gotičko-renesansna Crkva sv. Trojstva koju je krajem 16. i početkom 17. stoljeća dao izgraditi Vice Buna kao svoje vječno počivalište. Nad lukom je godine 1483. izgrađen Franjevački samostan s Crkvom sv. Marije od Špilice koja je imala klaustar s osmokutnim stupovima, tvrđavu iz 1599. i obrambeni zid iz 1516. Ova crkva je izgrađena milodarima lopudskih plemića čiji su grobovi uklesani u mramoru pred glavnim oltarom. Na oltaru je i drveni kip Gospe, kao i poliptih Bogorodice sa svecima, koji je naslikao Pietro di Giovanni, slikar iz Venecije, 1523. godine. Godine 1513. Nikola Božidarević, najveće i najznačajnije ime dubrovačke slikarske škole, naslikao je drvenu palu koja prikazuje sv. Ivana Krstitelja, sv. Mariju s Isusom i sv. Đurđa. Na pobočnom oltaru je slika Gospe od Karmela, rad nepoznatog autora 15-16. stoljeća. Slika koja prikazuje sv. Roka djelo je Girolama Santacrocea i njegova sina Francesca iz 16. stoljeća. Gospa u vijencu cvijeća pripada flamanskoj, a slika sv. Ante Padovanskog venecijanskoj slikarskoj školi. U crkvi se nalaze i djela dubrovačkih zlatara iz 15. stoljeća, ali i druge slike poznatih i manje poznatih autora. Zvonik crkve je iz 16. stoljeća, visok je 30 metara i ima tri zvona. Dominikanski samostan s Crkvom sv. Nikole iz 1482. godine zauzima središnji dio mjesta Lopud. Ovoj jednobrodnoj gotičko-renesansnoj crkvi kasnije je dograđen zvonik visok 30 metara. Crkva je obnovljena 1994. godine. U njoj je ranije bila slika Navještanje Nikole Božidarevića, koja se danas čuva u Dubrovniku, u Muzeju dominikanaca. U sredini mjesta, na malom trgu je kamena kruna cisterne koja je nekad služila za potrebe snabdjevanja vodom stanovništva otoka, a iza nje je zgrada crkvenog muzeja u kojem se nalazi pravo blago umjetnina od izuzetnog povijesnog značenja za Lopud (kaleži, misali, slike, križevi, kamene ploče s pleterom, poliptih Bogorodice sa svecima Matka Junčića iz 1452. i drugi vrijedni predmeti). Već krajem 16. stoljeća, Lopud polako gubi svoju ekonomsku moć i od tada započinje njegovo svekoliko opadanje. Stanovništvo se okreće poljoprivredi i ribarstvu. Lopudska sirotica Uz Lopud se veže i jedna od najneobičnijih i najljepših ljubavnih legendi s naše obale – Priča o Mariji s Lopuda. Mnogi su koristili tu priču, poznati i manje poznati, a Lujo V. Adamović je 1930. godine istu objavio pod naslovom „Marija s Lopuda“. Dubrovački vlastelin poslao je boležljivog sina jedinca na Lopud kako bi se oporavio. Boraveći na svom imanju na ovom prelijepom otoku, mladi se vlastelin zagledao u jednu siromašnu pučanku, koja mu se jako svidjela. Mladi su se zaljubili. Kada je za to saznao otac vlastelin odlučio je to na vrijeme spriječiti, jer se dubrovačka vlastela nije smjela ženiti s pučankama. Stoga je zamolio svećenike benediktince s otočića Svetog Andrije da preuzmu brigu o njegovu sinu. Prije mladićeva odlaska na ovaj otočić, svoje mladih se dogovorilo da će se, unatoč svemu, i daljwe sastajati. Kad bude slobodan, on će kraj mora zapaliti vatru, a ona će doplivati. To im je i uspjelo nekoliko puta. Međutim, djevojčina braća ubrzo su sve to saznali, te su odlučili jedne večeri zapaliti vatru na svojoj barci i otploviti prema pučini. Njihova sestra je, vidjevši vatru i misleći da ju je zapalio njen voljeni, plivala sve dalje i dalje sljedeći vatru, dok nije iznemogla i utopila se. Isto se je dogodilo i njenoj braći, jer se je tijekom noći dogodila velika oluja, njihova se barka prevrnula i oni su se utopili. Mrtvo djevojčino tijelo more je ujutro izbacilo na obale Svetog Andrije. Kada je mladi vlastelin vidio što se je dopgodilo njegovoj ljubljenoj, zaredio se je i zauvijek ostao na ovom otočiću. Prema ovoj pripovijesti otočić Svetog Andrije znali su zvati i Donzella (djevojka). Stoga, kad plovite Koločepskim kanalom, bacite jedan pogled na Lopud i otočić Svetog Andrije i sjetite se naše Marije! Miho Pracat Najbolji predstavnik poslovnosti i uspjeha bio je Miho Pracat (Pracatović), zasigurno jedan od najbogatijih ljudi Dubrovačke republike. Ovaj poznati brodovlasnik i veliki dobročinitelj, rodio se na Lopudu, 1528. godine, a to je doba najvećeg procvata ovog otoka. Školovao se je kod dominikanaca, gdje je završio osnovnu školu, a vjerojatno i tri razreda gramatičke škole. Ta naobrazba bila mu je dovoljna za daljnji život. Bio je inteligentna i radišna osoba, a upornost mu je bila urođena vrlina. Kad je postao baštinik stričeva nasljedstva, mlad i željan rada i zarade, pošao je u svijet. Predaja govori da je stigao čak i do Amerike, potaknut otkrićem Kristofora Kolumba. S trećeg putovanja vratio se je vrlo bogat i odmah je uložio novac u razne poslove što mu je donosilo golemi prihod i profit. Ubrzo je postao vlasnik desetak brodova (karaka), brojnih kuća u Gradu i okolici, imanja na Lopudu, Slanome, Šipanu, Majkovima i drugdje. Novac je ulagao u Rimu, Genovi, Napulju. Pronicljivim umom i osjećajem za trgovinu i trgovačke poslove, svoje je bogatstvo stalno povećavao. Svim svojim poslovima, upravljao je iz Dubrovnika, jačajući istodobno moć Republike i poslovne uspjehe svojih sugrađana. Umro je u svojoj kući, u Pucićevoj ulici, 1607. godine. Pokopan je u klaustru Franjevačkog samostana Male braće. Budući da nije imao potomaka, u svojoj je oporuci, cijelo svoje veliko bogatstvo (200 tisuća genuinskih dukata) ostavio Dubrovačkoj Republici odnosno njenim brojnim institucijama. U znak zahvalnosti za sve što je učinio tijekom svog života, Republika svetog Vlaha mu je kao jedinom građaninu – pučaninu podigla spomenik u atriju Kneževa dvora 1638. godine. Na tom spomeniku, ispod poprsja ovog velikog i humanog čovjeka, piše: „Mihu Pracatu, zaslužnom građaninu, po odluci Senata 1638“. Ubrus Karla V. Miho Pracat je, unatoč svim opsadama i drugim preprekama uspio probiti pomorsku blokadu i svojim brodovima dovesti žito u Španjolsku i njeno stanovništvo spasiti od gladi. Kralj Karlo V., odmah ga je primio u audijenciju, iako je u trenutku dolaska Pracata na Dvor bio kod svog brijača. Zahvalivšu mu na svemu što je učinio za njegovu zemlju i njegov narod, upitao ga je kako će ga nagraditi. Miho Pracat mu je odgovorio: „Ja sam bogat, kruno presvijetla, i novca mi ne treba, kralj sam na svojim brodovima i ne trebaju mi druge titule, građanin sam Dubrovačke Republike i to je za mene najveća čast i ponos. U znak Vaše zahvalnosti dajte mi ovaj ubrus koji ste koristili prilikom brijanja.“ Ubrus španjolskog kralja koji je dobio Miho Pracat prigodom audijencije i danas se čuva u Zavičajnom muzeju na Lopudu. Vice Buna Među velikim Lopuđanima je i Vice Buna, koji je također svojim pomorskim životom proslavio svoj otok, ali i Dubrovačku Republiku. Bio je pomorac i diplomat. Rodio se na Lopudu 1559., a umro u Napulju 1612., u 53-oj godini života. Pokopan je u Crkvi sv. Trojstva na rodnom otoku gdje mu je postavljena spomen-ploča po želji iz njegove oporuke sastavljene u Napulju 1612. Obavljao je važne konzularne i diplomatske poslove za svoju zemlju na dvorima Napulja, Madrida i Milana. Upravo na njegovu inicijativu i zalaganje, španjolski je dvor 1606. prisilio Mletačku Republiku (Veneciju) da napusti otok Lastovo, koji su 1602. oteli Dubrovniku. Kada je Vice Buna boravio u Gradu 1600. godine, uručena mu je Zlatna kolajna za njegov svekoliki rad u korist Republike. Vice Buna je bio i zapovjednik španjolske oceanske flote, ali i izaslanik Filipa II. i Filipa III. u Indiji i Belgiji. Bio je i potkralj u Meksiku. Ruda Nenaseljeni otočić između Lopuda i ispred uvale Suđurad na Šipanu dug je 950 metara, a njegova površina iznosi 40 ha. Obala je na istoku i jugu nepristupačna. Nekad je makija na ovom otočiću bila bogatija, ali ju je početkom 20. stoljeća veliki požar uništio. Uzrok slaboj vegetaciji pripisuje se i kunićima kojih je bilo mnogo na Rudi. Prema jugu (Lopudu) okrenuta je spilja Turkovica u koju se za nevremena može skloniti jedna poveća lađa. Sjeverna i zapadna obala su prilično razvedene i idealna su mjesta za jahte i brodice. Prvi vlasnici Rude, obitelj Vrania, spominju se u 13. stoljeću. Oni su otočić prodali obitelji Kaboga koji su na Rudi izgradili 1513. godine Crkvicu sv. Marije od Navještanja, ljetnikovac, orsan i gustijernu. Članovi reda sv. Augustina boravili su na Rudi od 1521. do 1529., da bi ga obitelj Kaboga ustupila dubrovačkim dominikancima 1536. (Dominikanci su na otočiću živjeli samo 16 godina). Godine 1552. samostan su napali gusari, pa su redovnici imovinu prenijeli na Lopud. Kasnije su vlasnici Rude bili Šipanci, Lopuđani i Trstenjani koji su tu napasali stoku. Posljednji su vlasnici obitelji Čurlica i Bjelovučić. Francuzi su 1808. na otočiću podigli tvrđavu s topovima, koju su, 1813. srušili Englezi. Jedini današnji znaci nekadašnjeg života na Rudi su ruševine s orsanom i zdencem koje koriste ribari i nautičari. Šipan Od svih Elafita, Šipanu pripada prvenstvo u mnogočemu. Najveći je i najbogatiji otok u ovoj skupini. Njegova površina je 16,5 četvornih kilometara, a najviša točka je Velji vrh – 243 metra. Najnapućeniji je od svih Jelenjih otoka . na njemu živi 500 ljudi. Obalom je najrazvedeniji, vegetacijom najbujniji, spomenicima najznamenitiji. Svojom ljepotom, pitomošću krajolika i drevnim sakralnim spomenicima odskače od ostalih otoka u ovom arhipelagu. Preteže se uzduž kopna, a krajnje su mu točke rt Stari Brod za sjeverozapadu i rt Prtuša na jugoistoku. Od kopna ga dijeli Koločepski kanal širine 1500 metara, od otoka Lopuda – Lopudska vrata, a od Jakljana uski prolaz Harpoti. Okružuje ga mnoštvo otočića: Ruda, Jakljan, Tajan, Crkvine, Goleč, Kosmeč, Mišnjak. Dužina otoka je 9,2 km, a prosječna širina 2,3 km. Plodna udolina Šipanskog polja proteže se od glavnog mjesta Šipanske Luke na zapadu do uvale i luke Suđurad na istoku (ova su dva naselja međusobno povezana, a u unutrašnjosti otoka nalazi se i nekoliko manjih: Frajga, Sutulija, Vonjevo selo, Odžak, Budim Dol, Dol i Dubrava). U polju uspijeva raznovrsno sredozemno bilje, a od kultura što ih čovjek stoljećima uzgaja najzastupljenije su masline i vinova loza, smokve i rogači, šipak, bademi, oskoruše. Na otoku su prave šume veličanstvenih borova, zatim čempresi i palme, a od grmova prednjače oleandri, vrijes, mrča, pelin i drugo bilje. Maslinici na Šipanu najveći su i najbogatiji na cijelom području. Osim za prehranu, Šipanci su maslinovo ulje koristili i za rasvjetu. Otok je zbog svog položaja, dobro razvedene obale i plodng tla nastanjen od davnina. Već od najranijih vremena. Dokaz ranog naseljavanja Šipana su kamene gomile na brdu Sutulija za koje se pretpostavlja da su ilirske.Razdoblje Bizanta na Šipanu nam je ostavilo našto kovanog novca iz 6. stoljeća i nekoliko tiponima, dok je u jednom grobu pronađen avarski brončani ukras za pojas. Na više mjesta na otoku nađeni su fragmenti pleterne ornamentike, a stare hrvatske kapele i crkvice razasute su posvuda. U dokumentima ga nalazimo pod raznim imenima. Ime Tuaris je rimskog podrijetla, a znači bik, jer mu oblik posjeća na glavu te životinje. Grčko mu je ime Gypanon, što znači orlovo gnijezdo. U Srednjem vijeku su ga nazivali Giupana, Zuppano što znači župan. Pod današnjim imenom Šipan prvi put se spominje 1370. godine. Od najstarijih vremena Šipan je pripadao Dubrovniku. U sastavu Republike Svetog Vlaha nalazi se od 11. stoljeća, a prvi zapisi o organizaciji dubrovačke uprave nad ovim otokom su iz 1272. godine. Bio je knežija i imao je svog kneza sve do pada Republike. Knez je stolovao u Kneževu dvoru, u Šipanskoj Luci. Jedan od uglednijih knezova bio je Ignjat Đurđić (1675.-1737.) koji potječe iz ugledne i imućne dubrovačke obitelji. Obavljao je i razne druge odgovorne dužnosti. Pjesnik i lirik, napisao je biografije mnogih poznatih Dubrovčana. Povijest Šipana još nije temeljito istražena. U Starom vijeku otok su nastanili Rimljani što potvrđuju tragovi villae rusticae u Šipanskoj Luci, neki sačuvani natpisi i nazivi pojedinih lokaliteta. Iz tog razdoblja, spominje se pomorska bitka kod Taurisa u građanskom ratu između Cezara i Pompeja 47. godine naše ere koja se vjerojatno odigrala između otoka Šipana i Jakljana (spomenuta bitka se je zaista dogodila, ali većina povjesničara drži da Tauris nije Šipan nego Šćedro kod otoka Hvara). Postoje mišljenja da je u rimsko doba Šipan bio ljetovalište i odmaralište rimskih robovlasnika. Od tridesetak srednjovjekovnik crkvica koliko ih je bilo na ovom otoku, ostalo ih je petnaestak. Neke od njih su u ruševnom stanju. Jednobrodna starohrvatska crkvica sv. Petra s kupolom kod napuštenog sela Goveđari prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1275. godine. Popravljana je i dograđivana u 15. stoljeću, a danas je u ruševinama. Crkvica sv. Ivana u Šilovu selu je iz 11. stoljeća, iako se u spisima prvi put spominje 1312. godine. Apsida je bila oslikana ranoromaničkim freskama. Na portalu su dva grba i Kristov monogram, a u luneti kip sv. Ivana. U Pakljenoj je jednobrodna predromanička crkva s kupolom sv. Mihajla iz 11. stoljeća. U dokumentima se spominje 1272. Naslonjena jer uz župnu crkvu sv. Marije. Uz nju je benediktinski samostan. Crkvica sv. Mihajla na stijenama Biga potječe, najvjerojatnije iz 7. stoljeća, iako se spominje u knjigama tek 1282. godine. Od nje su ostali samo zidovi s tragovima bačvastog svoda. U slučajevima opasnosti s ove crkvice su se slali signali lokalnom stanovništvu. Treća crkva sv. Mihajla nalazi se na Veljem vrhu. U Sutvari nalazimo crkvu sv. Barbare koja se spominje 1281., a u Suđurđu je sv. Đurađ iz 1285. godine. Sveti Spas je iznad Šipanske luke, a sveti Martin u Dubravi. Gotička crkvica sv. Trojstva nalazi se na brdu istog imena iznad Suđurđa. Ispred nje je mala terasa s kamenom krunom bunara koja je ukrašena grbom. Jedinstvena masivna crkva – utvrda Sv. Duh renesansno – manirističkog stila u obliku križa stoji na lijepom mjestu u Šipanskom polju, odakle se mogao nadgledati cijeli prostor. Izgrađena je 1577. godine. Služila je kao pribježište u obrani od gusara. Ima dvostruka ulazna vrata između kojih je mali ozidani prostor sa četiri puškarnice. U svodu vanjskih vrata je otvor. Njime završavaju dva kanala, koja se kroz debljinu zida spuštaju s krova crkve. Tamo se u slučaju prodora napadača u crkvu kroz glavna vrata na njih bacalo kamenje i vrelo ulje. Pokraj ove crkve su i ostatci kapele sv. Stjepana iz 1252. Osim sakralnih spomenika na Šipanu se nalaze i brojni ljetnikovci znanih pomorskih i trgovačkih obitelji. Najreprezentativniji ljetnikovcu su oni Toma I Vice Stjepovića-Skočibuha iz 16. stoljeća, u Suđurđu. Tomo i njegov sin Vice izgradili su dva ljetnikovca, jedan do drugog u razdoblju od 1529. do 1577. (na mjestu gdje je izgrađen Vicin ljetnikovac 1563. bilo je brodogradilište iz kojeg su izišle brojne galije, karake i nave). Dvorci, kule, vrtovi sa šetnicama, kapelice, paviljoni i gospodarske zgrade okruženi su visokim zidom i predstavljaju najveću ladanjsku cjelinu na dubrovačkom području. Iznimna vrijednost ovih dvoraca su zidni, gotički umivaonik u Tomovu ljetnikovcu i drvena ukrasna ograda u Vicinom. U Suđurđu je renesansni ljetnikovac obitelji Getaldić iz 16. stoljeća smješten na sunčanoj strani s pogledom na Lopud. Nedaleko od crkve sv. Duha na lokalitetu Renatovo ostatci su dvorca kralja Renea Anžuvinskog. Prema legendi, napuljski je kralj Rene Anžuvinski na Šipanu, u 15. stoljeću, našao utočište. Među ruševinama njegove palače nađen je kameni grb s natpisom: Renatus rex justus. Original se nalazi u Londonu, dok je kopija ugrađena u pročelje obiteljske kuće Liban u Suđurđu. Ladanjski kompleks Sorkočević je u Šipanskom polju i nazvan je „Giardini“. Ljetnikovac Biskupovo izgrađen je na posjedu dubrovačkog nadbiskupa usred Šipanskog polja, na lokalitetu nazvanom Biskupija, uz potporu biskupa Trivulciusa iz Milana. Ovaj renesansni ljetnikovac je u 16. stoljeću bio u posjedu dubrovačkog biskupa Lodovica Beccadellija, osobnog prijatelja slavnog Michelangela. Iznad Šipanske Luke je gotičko-renesansni Knežev dvor s pogledom na zaljev, polje i otoke. Nad ulazom stoji natpis s godinom gradnje – 1450., a djelo je domaćih majstora Božidara Bogdanovića, Radina Brajkovića i Jurasa Stjepkovića. Kip sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika i cijele Republike, nalazi se iznad uzidane ploče. Dvor krase gotičke bifore. Šipanska Luka je najveće naselje na otoku. Nalazi se na jugozapadnoj strani Šipana, u zaštićenom i lijepom zaljevu. U Luci, kako se još naziva to mjesto, stoljećima je bilo sjedište kneza. Vrijedan je spomenik i kasnogotička župna crkva sv. Stjepana iz 1252. godine. Okvir ulaznih vrata u ovu crkvu ukrašen je kamenim ružama. Na arhitravu piše: „Moja kuća zvat će se kuća molitve“. U crkvi je i nekoliko vrijednih slika, među kojima se ističu slikara Pantaleonea iz 15. stoljeća „Bogorodica se klanja Isusu“ i Piera Francesca Sacchija „Posljednja večera“ iz 16. stoljeća. Brojne građevine i vile iz 19. stoljeća i danas krase Šipansku Luku. Suđurad je na jugoistoku Šipana. Udaljen je pet kilometara od Šipanske Luke ako se ide kroz polje, dok je morskim putem kroz prolaz Harpoti udaljenost dvostruka. Mjesto je dobilo ime po crkvici sv. Đurđa iz 1285. Uz nju se nalazi i crkvica sv. Nikole iz 16. stoljeća spojena fasadom. Ova dva sakralna objekta stapaju se sa stambenom arhitekturom, jednokatnicom iste visine. Mjesto je izgrađeno u 16. stoljeću, a u sredini je pravokutni trg s lođom. Jedan od puteva iz Suđurđa vodi u Pakljenu, gdje je na zaštićenom, brdima zatvorenom prostoru župna crkva sv. Marije od Milosrđa. Legenda govori da je slika Blažene Djevice Marije bila naslikana na drvu prekrivenom paklinom. Crkva je izgrađena 1332., a preuređivana je u 16. stoljeću. Posvetio ju je stonski biskup Bonifacije Stjepović Drakolica 1569. godine. Vrijedna slika nizozemske slikarske škole Petera Coeckera van Aelsa iz 16. stoljeća „Odmor na bijegu u Egipat“ nekad se je nalazila u ovoj crkvi, a danas se čuva u Dubrovniku. Raspelo koje se koristilo u procesijama i kalež s patenom su iz 15. stoljeća, rad Ivana Progonovića. Crkva sv. Nikole nalazi se na obližnjem brdu i u njoj je poliptih obitelji Krivonosić iz 16. stoljeća, djelo venecijanskih majstora. Na Šipanu je kao župnik radio Antun Paskoje Kazali (1815.-1894.)lingvist, erudita i poznati šekspirolog. Nemirna duha dugo je lutao dubrovačkom okolicom (bio je župnik i na otoku Mljetu) da bi se konačno skrasio na ovom otoku, gdje je našao mir i nadahnuće. Napisao je više od tri tisuće stihova. Posve je razumljivo da su osnovne djelatnosti stanovništva ovog otoka kroz povijest bile poljoprivreda i pomorstvo, nešto manje trgovina i ribarstvo. Na svojim, dubrovačkim i tuđim brodovima Šipanci su plovili svjetskim morima, bili su slavni pomorci i brodograditelji, a sa tih putovanja donosili su materijalno bogatstvo, znanje i iskustvo. Sve je to višestruko koristilo Šipanu. Poznate pomorske obitelji s ovog otoka su Stjepović, Dobud, Goravica, Koporčić, Muratti... Nikola Sagroević – Sagri Bio je brodovlasnik, pomorski kapetan, trgovac i znanstvenik. Rodio se na Šipanu krajem 15. ili početkom 16. stoljeća, a umro je u Manfredoniji 1573. godine. Proučavao je astronomsku i terestičku navigaciju, djelovanje plime i oseke, bilježio je podatke o svjetskim morima, ali i načine izrade brodova u svijetu. Napisao je mnoge praktične spise za pomorce i ustanovio je poseban način mjerenja obujma broda. Djela su mu objavljivana u Veneciji. Vice Stjepović – Skočibuha Rodio se na Šipanu najvjerojatnije početkom 16. stoljeća, a umro je 1588. godine i pokopan je u Dominikanskoj crkvi u Dubrovniku. Bio je veliki pomorac, trgovac i bankar. Kao vrlo poduzetna osoba imao je udjela u 17 jedrenjaka duge plovidbe. Uzore je tražio u talijanskoj buržoaziji renesanse. Iza njega su ostali spomenici kulture i umjetnička djela. Renesansne palače ove obitelji unutar zidina Grada i na Boninovu svojim stilom izgradnje podsjećaju na renesansne palače Italije i s pravom se ubrajaju među najeminentnije zgrade starog Dubrovnika. Isto se može reći i za ladanjsklu zgradu na Šipanu. Dao je izgraditi kapelu sv. Đurđa i naslikati sliku „Silazak sv. Duha“ u dubrovačkoj Dominikanskoj crkvi. Slikar Santi di Tito na toj slici 1575. godine naslikao je i samog donatora Vicu. Redovito je svake godine darivao siromašne i plaćao oslobađanje kršćanskog roblja. Gradio je crkve, prikupljao slike i druga umjetnička djela, pomagao umjetnike. Bila mu je, navodno, ponuđena i vlasteoska titula, ali kad je saznao da ona nije nasljedna, odbio ju je. Vice Stjepović-Skočibuha bio je, u svakom pogledu, velika i značajna osoba starog Dubrovnika. Jakljan Odmah do Šipana, poput jelenjeg vrata, smjestio se mali, dugoljasti, uvijek zeleni i samo ljeti nastanjeni otočić Jakljan. Površina mu je 3,45 četvornih kilometara, a najviši vrh Katine Staje ima 225 metara. Zajedno s Olipom štiti Koločepski kanal od južnih vjetrova. Mještani Šipana su stoljećima koristili ovaj šumoviti otok za poljoprivredu (vinova loza i masline), stočarstvo i ribarenje. Obradu zemljišta omogućuje pitka voda koja izvire u središtu otoka. Od Dubrovnika je udaljen samo 12 nautičkih milja. Godine 1285. spominje se pod imenom Isola Liciniana, te vlada mišljenje da je tu u rimsko doba živio Licinianus po kojem je otočić i nazvan. Jakljan je nekoć bio nastanjen. O tome svjedoče ruševni ostatci benediktinske crkve sv. Izidore iz 1285. Na otočiću nema puteva, a rijetke staze obrasle su grmljem. U sredini otočića izgrađeno je dječje odmaralište i kamp. Olipa i Tajan, Veliki i Mali Vratnik Olipa: površina 0,8 četvotnih kilometara, 211 metara nad morem, svjetionik na jugoistočnom rtu. Tajan: 0,2 četvornih kilometara, 70 metara nad morem, svjetionik na zapadnom rtu. Veliki Vratnik: prolaz širine 700 metara, dubina 51 m. Mali Vratnik: prolaz širine 300 metara, dubina 19 m. Između Jakljana i Olipa koji predstavljaju jelenju glavu, pomorski je prolaz Veliki Vratnik. U tom dijelu našeg Jadranskog mora, pomorcima je dobro poznata hrid Crna Seka, koja se nalazi nasuprot rtu zvanom Seka, zapadno od Jakljana. Svjetionik s Olipa, točnije njegov toranj dobro je vidljiv s Mljetskog kanala i jadranske pučine. Stotinjak metara istočno od svjetionika je stambena zgrada za svjetioničare, koji su jedini stanovnici ovog otočića, dok zgrade u Lupeškoj uvali na sjeverozapadu nisu stalno napučene. Brodovi i jahte najčešće koriste prolaz Veliki Vratnik, jer ih u pravcu kopna vodi niz svjetionika od Jakljana preko Tajana, rta Tihe na sjeveru Šipana, zapadnog rta na ulazu u luku Slano, rta Picej zapadno od Trstenog i Dakse, repa Elafita, nadomak luci Gruž. Mali Vratnik je prolaz između Olipa i rta Vratnik na poluotoku Pelješcu. Zelenilo otočića, modrina mora i plavetnilo neba zajedno se isprepliću u prelijepom i jedinstvenom lancu netaknute prirode zapadnih Elafita i stoga, uistinu, vrijedi doživjeti i upoznati ovaj čarobni kutak južnog Jadrana. Od davnih vremena, Elafitsko otočje bilo je mjesto ugode, ladanja i uživanja. To omogućuju nedirnuta priroda, čisto i bistro modro more, pješćane plaže, prelijepa borova šuma, maslinici, brojne šetnice i staze, ali i prekrasni brežuljci, vidikovci, tvrđave. Prizori su to koji ostaju, koji se pamte, zbog kojih se ljudi vraćaju. Stoga, nije slučajno, što se Jelenji otoci nalaze pod zaštitom kao prirodno vrijedno područje, kao cjelina od posebnog značaja. Pejsaži su to, koji se ne zaboravljaju. Smještaj je moguć u hotelima, vilama, privatnim sobama i apartmanima. Na Koločepu, u Donjem Čelu je hotelski objekt koji se sastoji od osam zgrada, u lijepoj uvali sa 350 postelja. U blizini je i čuvena vrtna restauracija „Villa Ruža“, koja se nalazi između stoljetnih borova, ali i „Villa Lovor“ i drugi ugostiteljski objekti. Na Lopudu koji je turistički najrazvijeniji , najveći i najpoznatiji hotel je „Lafodia“ sa 196 soba i brojnim drugim sadržajima, a počeo je radom 1969. godine. Smještaj je moguć i u depadansi „Villa Slavica“, dok se hoteli „Dubrava-Pracat“ i „Grand“ obnavljaju. Na Šipanu, u Šipanskoj Luci je hotel „Šipan“, koji je počeo radom 1978. godine. Ima 200 postelja, a smješten je u uvali okruženoj palmama. Hotel ima vlastito pristanište i plažu. U Suđurđu je smještaj moguć samo u kućnoj radinosti. Na ovom otoku su i neki od najpoznatijih restorana na cijelom dubrovačkom području. Razni sportovi na vodi, lov i ribolov, ronjenje, ali i brojna kulturno-zabavna događanja tijekom ljetnih mjeseci, na najbolji način dopunjuju svekoliku turističku ponudu ovih otoka. Jednostavno, Elafiti su mjesto koje se mora posjetiti.