Reportaža Piše Toni Šarac O vogodišnja svetkovina sv. Benedikta, opata, zaštitnika Europe i oca zapadnoga monaštva, bila je na posebno svečan način proslavljena u gradiću Čajniču, čija je katolička crkva najistočnija u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Uz patron čajničke crkve još je nekoliko razloga zbog kojih će mjesni katolici, ali i brojni drugi građani ovoga gradića, kao i hodočasnici koji su ovoga iznimno toploga dana pohodili Čajniče, ovogodišnje Benediktovo posebno pamtiti: Biskupov pohod, blagoslov obnovljene crkve, te podjela sakramenata prve svete Pričesti i svete Potvrde jednoj župljanki. U samome gradu već po našem dolasku u ranijim jutarnjim satima osjećalo se posebno ozračje. Zvuci crkvenoga zvona s novoobnovljene katoličke crkve, počevši od 9,30 sati, svakih pola sata nagovještavali su svečan dan. Crkva, izgrađena 1902. godine, preživjela je tri rata, ali ju je u proteklih dvadesetak godina nagrizao zub vremena, što je zahtijevalo i žurnu obnovu, koja je proteklih dana uspješno i završena. Tako je crkva sv. Benedikta ponovno ponos čajničkih katolika, ali i pravi ures ovoga grada. Takva je ova "minijaturna katedrala", kako reče jedna od hodočasnica, koja svojom ljepotom mami pogled svakoga prolaznika. Da su obnovu crkve i današnju svetkovinu osim katolika radosno dočekali i njihovi susjedi pravoslavci, govori nam i dolazak pravoslavnih građanki koje su pred početak svete Mise prinijele svoje darove za crkvu. Već oko 10 sati pred crkvu su počeli pristizati hodočasnici. Najprije su stigli predstavnici vjernika iz Goražda, potom mali autobus katolika iz Foče, koji također pripadaju nevesinjskoj župi kao i Čajniče, a među hodočasnicama bile su čak i dvije Dubrovkinje, podrijetlom iz župe Ravno. Oglašavanjem crkvenoga zvona u 11 sati započelo je svečano misno slavlje koje je predvodio biskup mostarsko-duvanjski mons. dr. Ratko Perić, a u koncelebraciji su bili: župnik don Ante Luburić, don Željko Majić, vicerektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, don Pero Pavlo- Obnovljena crkva u Čajniču Sveti Benedikt u Čajniču Već oko 10 sati pred crkvu su počeli pristizati hodočasnici. Najprije su stigli predstavnici vjernika iz Goražda, potom mali autobus katolika iz Foče, koji također pripadaju nevesinjskoj župi kao i Čajniče, a među hodočasnicama bile su čak i dvije Dubrovkinje, podrijetlom iz župe Ravno. vić, župnik župe Ravno, don Tomislav Ljuban, župnik župe Ploče-Tepčići, don Mladen Šutalo, župni upravitelj mostarske župe sv. Ivana apostola i evanđelista, te don Dragan Filipović, župni vikar i voditelj katedralnoga zbora u mostarskoj katedralnoj župi, 22 | Crkva na kamenu | br. 8-9 | kolovoz - rujan 2011. koji je, predvođenjem koralnoga (benediktinskoga) pjevanja, dao poseban ton današnjoj svetkovini. Među nešto više od četrdeset domaćih vjernika i hodočasnika misnom je slavlju nazočila i nekolicina bogoslova i sjemeništaraca Mostarsko-du- Župnik don Ante je na početku misnoga slavlja izrazio dobrodošlicu biskupu Ratku, svećenstvu i okupljenom puku te je iznio pregled prošlosti katoličke zajednice Čajniča. U svojoj propovijedi biskup je govorio o sv. Benediktu, kazavši da je on, nastojeći sa- Danijela Bertanjoli u prvom redu prva slijeva vanjske biskupije. Također, svojom su nazočnošću katolike ovoga grada i predstavnike Katoličke Crkve posebno počastili mjesni paroh Srpske pravoslavne Crkve jerej Zoran Kalajdžić, čelnici civilne vlasti Čajniča: načelnik općine Branko Roljić, predsjednik Skupštine općine Srđo Vuković, koji je ujedno i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama. žeti evanđelje u jednu rečenicu, autor gesla Ora et labora, što u prijevodu s latinskoga znači Moli i radi. Nakon biskupove propovijedi, koju su nazočni s pozornošću pratili, uslijedio je obred podjeljivanja sakramenta svete Potvrde Danijeli Bertanjoli, odrasloj vjernici iz Čajniča. Upravo je Danijelin djed pok. Karlo Bertanjoli među najzaslužnijim osobama što je ova čajnička crkva, nakon što je više desetljeća poslije Drugoga svjetskog rata bila pretvorena u skladište dvaju mjesnih poduzeća, konačno vraćena svojoj svrsi. Po završetku obreda blagoslovljen je i oltar na kojem je slavljena euharistijska služba. Zajedničkim pjevanjem pjesme "Do nebesa nek' se ori", kada su se radosni glasovi razlijegali i duž čajničke glavne ulice, završena je liturgijska proslava ovoga blagdana. A ova je pjesma izmamila suze radosnice kod jedne od župljanki koja je, pred sam završetak misnoga slavlja, spontano i neplanirano od srca zahvalila ocu biskupu za njegov današnji pohod i zajednički susret, kao i za ovo lijepo slavlje. Bio je to autentičan glas žene iz puka kao u evanđeosko doba kada je ona zahvalna anonimka, ne mogavši se suzdržati, iz svega grla uskliknula Isusu nazvavši blaženom njegovu majku. Poslije udijeljena svečanoga blagoslova bilo je zajedničko fotografiranje. Potom su se ponovno oglasila crkvena zvona, a put nas je sve zatim vodio za svečani blagdanski stol u obližnji restoran "Dva jelena - kod Anđelka". U tom se restoranu čajnička katolička zajednica redovito okuplja nakon svete Mise, a ovoga puta za sve goste ugodan objed bio je na terasi restorana, uz Vrelo. Crkva na kamenu | br. 8-9 | kolovoz - rujan 2011. | 23 Kao i na svetoj Misi, i blagdanskom su objedu nazočili paroh o. Zoran kao i općinski čelnici. Po završetku ručka, a prije polaska iz Čajniča, biskup Ratko sa svećenicima, bogoslovima i nekolicinom vjernika posjetio je pravoslavne hramove u Čajniču. Tako su, pod vodstvom paroha Zorana, najprije posjetili staru crkvu "Vaznesenja Gospodnjega", koja datira još iz 1492., a potom i novu crkvu "Uspenja Presvete Bogorodice", koja je građena od 1857. do 1863., u kojoj se čuva znamenita ikona Presvete Bogorodice - "Čajnička Krasnica". Nakon što je o. Zoran progovorio o prošlosti ovih hramova, ka- Tijekom godine Odbor je velikom mukom skupio novčana sredstva, čime je kupljeno zemljište za gradnju crkve i građevni materijal, da bi već 1902. crkva bila podignuta (Arhiv Vrhbosanskog nadbiskupskog ordinarijata, godište 1911., 5. siječnja, br. 27). Čajnička je katolička crkva 40-ak godina poslije izgradnje služila svojoj svrsi, da bi poslije Drugoga svjetskog rata postala skladište. Posljednju Misu prije kraja Drugoga svjetskog rata u njoj je, kako navodi podatak iz knjige Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, služio jedan talijanski vojni svećenik. U crkvi "Uspenja Presvete Bogorodice" toličko svećenstvo i vjernici zapjevali su, u objema crkvama, pjesme u čast Majci Božjoj, koju jednako štuju i katolički i pravoslavni vjernici. Danas u Čajniču živi petnaestak katoličkih vjernika. Reći će netko - zanemariv broj. Međutim, uzimajući u obzir ovaj mali grad, kao i prepoznatljivost njegovih katolika: po svom životu, samozatajnosti, čuvanju svojih običaja, ali i po svome ugledu u društvu, oni su uistinu sol zemlje ovoga grada. *** Katolička Crkva u ovim krajevima ima svoje duboke korijene. Međutim, aktivniji život katoličkoga puka pratimo unatrag nešto više od jednoga stoljeća. Naime, prije točno 110 godina u Čajniču je utemeljen "Odbor gospođa" (Damen-Commitee), sastavljen od ovdašnjih katolkinja, sa željom da se u ovom gradu izgradi katolička crkva. Karlo Bertanjoli, katolik iz Čajniča, 1971. god., dakle prije 40 godina, u pismu upućenom biskupu u Mostar ističe da je od Općinskoga komiteta SK u Čajniču tražio da se crkva što prije isprazni i vrati vlasniku - Biskupiji, moleći istodobno Biskupski ordinarijat, koliko bude u mogućnosti, da intervenira kod civilnih vlasti u Čajniču kako bi se što prije zahtjev ispunio i u crkvi mogla služiti sveta Misa (Arhiv Biskupskoga ordinarijata Mostar ABOM, godište 1971., 18. prosinca, br. 1351). Iste godine iz biskupije iz Mostara šalju dopis Komisiji za vjerska pitanja u Čajniču o tamošnjoj crkvi i potrebi da se što prije vrati u posjed crkvenoj vlasti (ABOM, godište 1971., 18. prosinca, br. 1351). Vlč. Jakov Čabraja, župnik "Istočne Bosne", kako su ga mnogi zvali, izvješćuje Ordinarijat u Mostaru da je prvih dana 1974. god. dobio u posjed katoličku crkvu u Čajniču, moleći novča- 24 | Crkva na kamenu | br. 8-9 | kolovoz - rujan 2011. nu pomoć za obnovu ovoga crkvenog objekta (ABOM, godište 1974., 14. veljače, br. 290). Čabrajin nasljednik na župničkoj službi u ovim krajevima, vlč. Ivan Mršo, u ožujku 1982. moli od nadbiskupa dr. Petra Čule pomoć za obnovu crkve u Čajniču (ABOM, godište 1982., 3. travnja, br. 290). Te je godine ova crkva, zalaganjem vlč. Mrše, temeljito obnovljena i 19. rujna 1982. svečano blagoslovljena. Svetu je Misu predvodio vrhbosanski nadbiskup mons. Marko Jozinović s mostarsko-duvanjskim biskupom mons. Pavlom Žanićem, koji je propovijedao, i s još petoricom svećenika (Crkva na kamenu, br. 10/1982.). Na 100. obljetnicu izgradnje ove crkve, također o svetkovini sv. Bene- U svojoj propovijedi biskup je govorio o sv. Benediktu, kazavši da je on, nastojeći sažeti Evanđelje u jednu rečenicu, autor gesla Ora et labora, što u prijevodu s latinskoga znači Moli i radi. dikta, njezina zaštitnika, pohodio ju je, 14. srpnja 2002., kao i ovdašnje katolike, biskup mostarsko-duvanjski mons. dr. Ratko Perić, sa svećenstvom, gdje je služio svetu Misu (Katolička tiskovna agencija - KTA, 14. srpnja 2002.). *** I na kraju, čini nam se da Čajniče u proteklih devet mjeseci, otkako župnik don Ante nastoji redovito pohađati ovdašnju zajednicu katolika, nikada nije izgledalo vedrije i veselije kao na ovogodišnji blagdan sv. Benedikta. Pa i jedna vjernica-hodočasnica iz Foče na polasku reče: "Ovaj današnji vanjski događaj i unutarnji doživljaj za nas znači kao da smo išli u Lurd." Nakon još jednoga pogleda na obnovljenu crkvu, iz ovoga grada odlazimo u kasnim poslijepodnevnim satima, zahvalni zbog velikih stvari koje nam učini Gospodin - opet smo radosni! ■