magazin za političku kulturu i društvena pitanja
broj 10, jesen 2006.
Mostar
STATUS magazin za političku kulturu i društvena pitanja
broj 10, jesen 2006., časopis izlazi kvartalno
Nakladnik: Udruga građana “Dijalog” Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar
Za nakladnika: Josip Blažević, [email protected]
Uredništvo: Dražen Pehar, Nino Raspudić, Eldar Sarajlić, Ivan Vukoja
Glavni urednik: Ivan Vukoja, [email protected]
Grafičko oblikovanje: Marin Musa / shift kreativna agencija
e-mail adresa uredništva: [email protected]
Internet: www.status.ba
ISSN: 1512 – 8679
Tisak: CPU, Sarajevo
Objavljivanje ovoga broja financijski su pomogli Fondacija za nakladništvo FBiH i Vlada RH.
Ova publikacija ne predstavlja stavove donatora.
Sadržaj
10
UVODNIK
Ivan Vukoja: Intelektualne elite i kritička refleksija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
M i s l io c i : J o s e p h B e u y s
Jure Zovko: Joseph Beuys – umjetnik za treće tisućljeće. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Joseph Beuys: Izbor iz spisa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
F e mini z a m
Jo Kempen : Vladarice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Jo Kempen : Suvremenka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Margaret Sanger: Stožer civilizacije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Diana Coole: Niti i pletenice, ili nezavršen projekt?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Muharem Bošnjak: Zapisi baščaršijskog flanera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
K on s o c ij a c ij a
John McGarry : Federalizam (federacija) kao metoda reguliranja etničkih sukoba* . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
T e m a b r oj a : Civi l no d r u š tvo i d e mok r a t s ki p l u r a l i z a m
Steven Sampson: Od kanuna do izgradnje kapaciteta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
Esad Bajtal: Pacifikacijski potencijali civilnog društva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Veselin Gatalo: 32 pravila bosanskog disidentizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Željko Ivanković: Rodnosenzitivni jezik!? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100
Slavo Kukić: Civilno društvo – sličice bosanskohercegovačkog mozaika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106
Eldar Sarajlić: Mitologija Nove Evrope: o pluralizmu i zavodljivosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114
Aleksandar Trifunović: Prskali komarce, uništili pčele. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Davorka Vidović: Nevladine organizacije kao oblik civilnog društva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137
Ugo Vlaisavljević: Politička legitimacija i poredak bez izbora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154
Esad Zgodić: O pervertiranju politike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
St a tu s u o g l e d a l u
Ivan Lovrenović: Čija je idealna Bosna i Hercegovina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175
Ivan Lovrenović: Iluzija o Ur-Bosni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179
Asim Mujkić: Đavo leži u jeziku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
Ivan Lovrenović: Strah od razlike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
Asim Mujkić: Možemo li provesti odluke ZAVNOBiH-a. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
Ivan Lovrenović: Historijska nulta tačka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188
Konsocijacijski model uređenja države − Spas ili krah Bosne i Hercegovine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190
Aktu a l ij e
Irma Duraković: Nogometna kinematografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204
Vahidin Preljević: Nestalni subjekt bosanskohercegovačke kritike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209
Nino Raspudić: Od “rosnog dupeta” do metka u glavu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216
R e l i g ij a i d r u š tv o
Alen Kristić: U potrazi za novom političkom kulturom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228
Mile Lasić: Veliki korak u pogrešnom pravcu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237
Hi s to r io g r a fij a
Radoslav Dodig: Vulgarizacija stećaka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 244
Srećko M. Džaja: Srednjovjekovna Crkva bosanska u procijepu suprotstavljenih kontekstualizacija . . . . . . . . . . . . . . 250
Dubravko Lovrenović: O historiografiji iz Prokrustove postelje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256
Po e z ij a
Stevan Tontić: Ljubav u sjenci rata i egzila. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288
Munib Delalić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297
Mile Stojić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298
Dragoslav Dedović. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
Likovno s t
Ivan Vukoja: Eustahije 1980. - 2006.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 302
P r ik a z i
Radoslav Dodig: Robert D. Greenberg, JEZIK I IDENTITET NA BALKANU: raspad srpsko-hrvatskoga . . . . . . . . . . 308
Dragan Šimović: Kratko slovo o pjesniku koji preko ramena Isusu viri u novine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 311
Uvodnik
Intelektualne elite
i kritička refleksija
Nova politička kultura treba najprije biti osmišljena, a zatim i primijenjena
u govoru intelektualne elite. Tek tada možemo očekivati, i imamo pravo
tražiti, da dođe do promjene političke kulture i političkih paradigmi,
odnosno, do promjene u govoru i djelovanju političkih elita... Iz svijesti o
potrebi izgradnje nove političke kulture u Bosni i Hercegovini kroz
promjene u govoru intelektualne elite, nastao je - i kroz deset brojeva
opstao - i ovaj časopis
Ivan Vukoja
P
tip “teoretičara” ustvrdio da su im teorije prožete mješavinom političkog infantilizma i paternalizma. Imajući sve to
u vidu, želim kazati da mi nije bila namjera nikoga osobno
povrijediti niti uvrijediti. Ako se to ipak dogodilo - ispričavam se.
No, kako nam je, ipak, od revijalnog bliži i draži gerilski
pristup svijetu i životu, s hvalospjeva i samohvala odmah
prelazimo na (samo)kritiku. Jedan naš suradnik, po izlasku broja 9, izrazio je nezadovoljstvo činjenicom da ja kao
urednik u Uvodniku iznosim i zagovaram određene ideje
i koncepte, te time čitateljima favoriziram određene tekstove, odnosno autore koji iznose stavove slične mojim,
a, u neravnopravan položaj dovodim one koji zagovaraju drugačija teorijska i politička uvjerenja. Neki su se čak
osjetili prozvanim i uvrijeđenim time što sam za određeni
Dakle, na osobnoj razini, ni na kraj pameti mi nije bilo da
na bilo koji način omalovažavam autore koji pišu u časopisu kojemu sam urednik, ali, isto tako, zadržavam mogućnost i pravo da se kao autor-urednik ne slažem s nekim autorima, odnosno konceptima i (hipo)tezama iznesenim u
njihovim tekstovima. To neslaganje, pri tom, ne smatram
nedostatkom, nego prednošću, između ostalog i zato jer mi
je, kao uredniku, najdraže čitati i objavljivati tekstove s kojima se “ne slažem”. Također i zato jer je upravo to konceptualno neslaganje, ali, pri tom, i snažno međusobno uvažavanje, taj “politeizam” i pluralizam stavova i vrijednosti
je osnovna pokretačka ideja časopisa Status i osnovni urednički koncept. Uvijek sam nastojao naglasiti da “istina” Statusa nije u pojedinim tekstovima, nego, u cjelini, u mozaiku sastavljenom od svih tekstova. Niti jedan autor ne zastupa Status - pa ni urednik - niti Status isključivo zastupa i predstavlja bilo kojeg autora, pa ni urednika. Uređivačka politika Statusa je od početka bio strogo autorska:
napiši što misliš i potpiši se, a ako je tekst stilski i sadržajno
kvalitetan, drži se teme, ne vrijeđa nečije dostojanstvo i ne
širi mržnju - mi ćemo ga objaviti bez obzira koje stavove/
uvjerenja/koncepte/teorije zagovarao. remda sam u nekoliko navrata do sada, u istoj
ovoj rubrici, pisao kako svaki broj Statusa radimo
kao da nam je (prvi) posljednji, htijući time naglasiti dozu beskompromisnosti i entuzijazma koju kao urednici i suradnici Statusa ulažemo u pripremanje i realizaciju
svakog broja, ipak, prigoda desetog broja povod je za jedan
malo drugačiji osvrt na do sada učinjeno. Imajući u vidu
ukupno stanje društva i države u kojoj živimo, te posebno
stanje koje vlada na području izdavačkih djelatnosti, usudim se reći da je objavljivanje desetog broja ovakvog časopisa jedan pravi mali izdavački pothvat i značajan kulturni
događaj koji zaslužuje da ga se barem spomene u uredničkom uvodniku jubilarnog broja. Stoga to i činim, i zahvaljujem se i čestitam svim suradnicima, prijateljima, donatorima i čitateljima Statusa - T-comovci bi rekli Svaki vaš
osmijeh nam je važan, a mi dodali svaki vaš napisani, pročitani, uređeni, prelomljeni redak nam je važan.
| Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvodnik
Još jednom želim istaknuti da uvodnikom nemam namjeru
bilo koga favorizirati ili diskreditirati, nego otvoriti i potencirati polemiku o određenim stavovima i konceptima.
Pri tom, uzimam sebi pravo da kao autor-urednik iznosim
vlastite stavove i mišljenja koja mogu biti u opoziciji spram
stavova i mišljenja nekih drugih autora zastupljenih u Statusu. Ali, to isto pravo dajem ne samo svakom autoru, nego
i svakom čitatelju Statusa. I ne samo dajem, nego i očekujem da ga koristi, tražim. Jer, Status je od početka nastojao
njegovati stvarni pluralizam stavova i vrijednosti, a ne
samo formalni i deklarativni. U protivnom bi se već odavno pretvorio u magazinski “klub istomišljenika” u kojem
jedni druge uvjeravamo u ono “što svi znamo” i oko čega
se ionako slažemo. Status nastoji biti kritički i polemički
nastrojen, te za sve argumentirane opcije otvoren projekt, i
ne želimo ga pretvoriti u (kvazi)elitistički i pseudoalternativni časopis kojeg će čitati 15 ljudi koji su pri tom, i autori
Statusa, i istomišljenici. Status će i dalje nastojati baviti se
bitnim i bolnim temama bosanskohercegovačkog društva
i države, te sučeljavanjem različitih osobnih, društvenih i
teorijskih koncepata. Autori koji to nisu u stanju shvatiti
i prihvatiti u svakom trenutku mogu prekinuti suradnju s
nama. Pa ako se dogodi da više nema tko pisati za Status, ili
pak, nestane bitnih i bolnih tema - prestat ćemo izlaziti.
nomen “bosanske kinematografije”, neke od njegovih glavnih protagonista, te euforiju koja ga prati i hrani. Nino Raspudić kroz analizu polemike Jergović-Katunarić razotkriva
ne samo latentne mentalne i karakterne obrasce i strukture polemičara, neko oslikava i dominantne kolektivne narative čiji simbolički kapital eksploatiraju oba autora. Mile
Lasić piše o “Deklaraciji evropskih muslimana” dr. Mustafe Cerića, a Radoslav Dodig o vulgarizaciji i bosnizaciji
stećaka. Srećko M. Džaja govori o srednjovjekovnoj Crkvi
bosanskoj u procijepu suprotstavljenih kontekstualizacija,
a Dubravko Lovrenović na dvadeset i sedam stranica kroz
analizu lika i djela Muhameda Filipovića razotkriva kako se
i zašto kali(o) bogumilski mit.
Kako vjerujemo da se to, ipak, neće tako skoro dogoditi,
od ovog broja uvodimo stalnu rubriku pod nazivom “Status u ogledalu”. U okviru te rubrike svi dosadašnji i budući autori-suradnici, kao i svi čitatelji Statusa imaju mogućnost reagirati na bilo koji tekst do sada objavljen u Statusu,
stav, koncept, ili (hipo)tezu iznesenu u nekom od tekstova,
ili pak, na sve ono što im se u Statusu ne sviđa i s čime se ne
slažu. Ali, pri tom, prihvaćajući i mogućnost da se netko od
autora ili članova uredništva, u broju iza toga, kritički osvrne na takav osvrt. Kriteriji za objavljivanje osvrta i reagiranja biti će isti kao i za sve ostale rubrike i tekstove: važnost
teme, razina i stil argumentacije, aktualnost i zanimljivost,
heuristička plodnost i polemički potencijal.
Uz sve navedeno, donosimo i tekst Vahidina Preljevića čiji
naslov Nestalni subjekt bosanskohercegovačke kritike s podnaslovom O kulturi ignorancije, privatizaciji javnosti i neodgovornom diskursu u doba balkanske postmoderne naznačuje autorovu namjeru kritičkog sagledavanja onog što
označujemo terminom bosanskohercegovačka kritika, ali
i namjeru kritike bh. kritičara. Jedno njegovo razmišljanje
čini mi se posebno značajnim za bolje razumijevanje ukupnog stanja na bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj pozornici: “Iluzorno je očekivati, kako što je to slučaj u
naivnoj političkoj kritici, da će ikad doći do civiliziranja
politike u BiH, prije nego se dogode revolucionarne promjene u govoru intelektualne elite. Neodgovorni diskurs
u korijenu priječi svaku kritičku refleksiju, a time i bilo kakvu mogućnost promjene. On zbog toga ima i pogubnije posljedice od otvorenog govora mržnje, jer se ovaj razobličuje već u samom svom pojavljivanju, dok onaj pak, simulirajući ozbiljnu kritiku, zapravo podupire status quo
depresivnog stanja bh. društva, budući da pokriva upravo
onaj prostor iz kojeg bi se trebala generirati kritička pozicija.”
Kako svaki dobar Uvodnik treba biti u unutarnjem dosluhu
s značenjskim i vibracijskim poljem cijeloga broja, tako je
ovaj naglašeno polemički i (samo)kritički nastrojen - kakav
broj, takav i Uvodnik. Sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da,
od svih do sada objavljenih, ovaj broj ima najveći stupanj
kritičko-polemičke usmjerenosti. Pored već poslovično
disonantnih tonova i oprečnih stajališta unutar Teme broja, elemenata provokacije u tematima o Beuysu i feminizmu, zanimljivosti gledanja na federalizam autora koji je rođen i odrastao u Belfastu, u ovom broju imamo i nekoliko
tekstova čija se polemička oštrica precizno i duboko zabada ne samo u tkivo fenomena kojima se bave, nego imenuje
i razotkriva aktere koji u njima aktivno participiraju. Tako,
u rubrici “Status u ogledalu” donosimo integralne tekstove
polemika o konsocijaciji kao modelu uređenja bosanskohercegovačkog društva i države koje su vođene na stranicama magazina Dani. Irma Duraković kritički propituje fe-
Očekujući da će neki tekstovi u ovome broju izazvati dosta
burne reakcije čitatelja, još jednom pozivamo sve koji misle
da imaju što reći o temama i tezama obrađivanim u ovome
broju, ili se žele izravno polemički osvrnuti na neki članak,
da to i učine, i pošalju nam svoj tekst. S obzirom da u rubrici Historiografija imamo tri rada koja o fenomenu bosansko-humskih krstjana govore sa sličnih historiografskih pozicija, rado bismo u idućem broju objavili tekstove
autora koji fenomen krstjana razumijevaju i argumentirano
objašnjavaju na neki drugačiji način.
Nova politička kultura treba najprije biti osmišljena, a zatim i primijenjena u govoru intelektualne elite. Tek tada
možemo očekivati, i imamo pravo tražiti, da dođe do promjene političke kulture i političkih paradigmi, odnosno, do
promjene u govoru i djelovanju političkih elita.
Iz svijesti o potrebi izgradnje nove političke kulture u Bosni i Hercegovini kroz promjene u govoru intelektualne elite, nastao je - i kroz deset brojeva opstao - i ovaj časopis.
Status, broj 10, jesen 2006.
|
Mislioci:
Joseph Beuys
Mislioci: Joseph Beuys
Joseph Beuys –
umjetnik za treće tisućljeće
Svaki čovjek raspolaže neograničenom kreativnošću neovisno o tome koji
posao obavlja ili koju dužnost obnaša. Samoodređenje, sloboda i
kreativnost temeljne su vrijednosti svakoga umjetnika – pardon svakog
čovjeka – i predstavljaju kao takove preduvjet inovativnoga stvaralaštva.
Stoga je prijeko potrebno proširiti tradicionalno poimanje umjetnosti koje
je po Beuysovu mišljenju u svojoj srži ima čisto mimetičko obilježje,
odnosno transformirati ga u takozvani koncept “antropološke umjetnosti”
u kojemu će čovjek i dostojanstvo ljudske osobe biti zadnja svrha i najviši
cilj umjetničkoga djelovanja. Beuysova ironijski intonirana tvrdnja da je
svaki čovjek umjetnik ima primarno socijalnu dimenziju, a osnovna joj je
intencija osporiti poistovjećivanje umjetnosti s elitnom robom za
konzumiranje koja je rezervirana za privilegirane
Jure Zovko
“Das gesamte dritte Jahrtausend wird im Beuysianischen Gedankengut wurzeln.” – Rolando Bellini,
Direktor Komunalnoga muzeja za modernu umjetnost u Asconi (Švicarska)
H
oće li doista cijelo treće tisućljeće umjetnosti
biti u znaku Josepha Beuysa, čarobnjaka happeninga, karizmatičnoga umjetnika koji se potrudio
vratiti umjetnost u sve sfere društvenoga života i dati joj
univerzalno značenje koje je nekoć imala u društvu? Nigdje
teoretičari i interpreti umjetnosti nisu tako podijeljeni kao
u vrednovanju lika i djela ovog neobičnoga vizionara koji
je svoj život interpretirao kao različite faze umjetničkoga
stvaralaštva. U Beuysovu životu sve se nekako odvijalo kao
u legendi o makedonskom kralju Midi koji je imao nesre-
| Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ću da je sve što bi dodirnuo pretvarao u zlato, dok je Beuys
imao sreću da je sve što je dotaknuo svojim rukama postajalo umjetnost. Već samo rođenje 1921. na sjeveru Njemačke u mjestancu Krefeldu, u katoličkoj enklavi Kleve,
predstavlja značajan umjetnički događaj. Nakon epohalnoga vezanja pupka slijede značajni performansi sisanja mlijeka, izložbe prvih šalica, mliječni brčići, igranja po livadama i eksponati prvih sunčevih opekotina, ako je uopće
bilo sunca. Kako je odrastao, i performansi su postajali sve
složeniji. Godine Gospodnje 1933. u dvorištu gimnazije u
Mislioci: Joseph Beuys
Kleveu aktivno sudjeluje u paljenju proskribiranih knjiga
koje je nacistički režim stavio na svoj opsežni Index librorum prohibitorum. Tri godine kasnije slijedi učlanjenje u
HJ, oduševljenje za “muškarca s brkovima” za kojega će kasnije reći da je bio “patološki slučaj” pa kao takav i nije mogao biti kriv za sve što se dogodilo: “Krive su sve te kukavice, intelektualci, sveučilišni profesori, umjetnici…Upravo
su oni trebali nešto reći”, a nisu ništa rekli. Jedna od prijelomnih prekretnica u Beuysovu životu događa se 1319. godine po Hidžri kada započinje njegov burni happening sa
štukama i bombarderima JU87. Značajne manifestacije organizira 1943. i na prostorima tadašnje NDH, posebice na
Neretvi i Sutjesci (vidi pismo u prilogu). Kasnije će u najdojmljivije scene iz rata uvrstiti prizor rijeke Save.
Nakon premještanja na Krim događa se 17. ožujka 1944.
godine epohalni “performance” rušenja Beuysova zrakoplova JU 87 u režiji ruskoga topništva i snježne vijavice. Onesviještenog i smrzlog umjetnika pronalaze Tatari u
olupini štuke u snježnom nanosu. U komi provodi 12 dana
i zahvaljujući tatarskim šamanskim umijećima umotavanja
u pust i mast ostaje na životu te nastavlja sa svojim vratolomnim “aktivnostima”. “Tatarsko otkriće” predstavlja
zahtjevan hermeneutički izazov proučavateljima Beuysova stvaralaštva. Mitska crta providnosti postat će ishodišnom točkom kasnijih refleksija o dominantnoj ulozi koju su
imali pust i mast u Beuysovim umjetničkim akcijama, instalacijama i kreacijama. Kako je postajao stariji i poznatiji, Beuys je nadopunjavao svoja prepričavanja o “krimskom
letu”: “Da nije bilo Tatara danas ne bih bio živ… Oni su
me otkrili u snijegu nakon rušenja, kad su njemački tragači odustali… Posljednje čega se sjećam jest da je bilo prekasno da iskočim, prekasno da otvorim padobran. Moralo je
to biti nekoliko sekundi prije nego što sam lupio o zemlju…
Moj je prijatelj bio opasan i raspršio se u komadiće od udara – gotovo se ništa od njega poslije nije moglo naći. No, ja
sam vjerojatno proletio kroz vjetrobran istom brzinom kojom je zrakoplov udario o tlo i to me je spasilo, premda s
teškim ozljedama glave i čeljusti. Onda je na mene pao rep
zrakoplova i bio sam posve zakopan u snijegu. Takvog su
me Tatari našli nekoliko dana poslije”. Na retrospektivnoj
izložbi Beuysova stvaralaštva, priređenoj 1979. u muzeju
Guggenheim u New Yorku, pokušalo se narativno umijeće
upotpuniti vizualnom dojmljivošću pa su izložene čak i fotografije srušenoga zrakoplova koji su snimili – a tko drugi
nego Tatari – svojim fotografskim aparatima.
Do kraja rata Beuys će još četiri puta doživjeti performans
prinudnog slijetanja i ranjavanja. Kao član “Erdmannove
sablasne divizije” dočekuje kapitulaciju s bogatom kolekcijom odličja od kojih prednjači kolajna “zlatnoga križa pr Usp. Dossier Beuys. Priredio i predgovor napisao Ješa Denegri, Zagreb
2003., str. 415 sl.
Tako primjerice u priređenoj izložbi za braću van der Grinten (1961);
usp. Heiner Stachelhaus, Joseph Beuys, München 2004.
Usp. Dossier Beuys. str. 101.
voga reda”. U engleskom zarobljeništvu u Cuxhavenu, ostaje gotovo godinu dana.
U poslijeratnom razdoblju od 1946. do 1952. “bombardira” svojim umotvorinama profesore na likovnoj akademiji
u Düsseldorfu Josepha Enselinga i Ewalda Mataréa, poznatoga graditelja južnih brončanih vrata na kölnskoj katedrali na kojima je student Beuys izradio čuveni reljef. Po završetku studija zapada u tešku životnu krizu, živi povučeno i gotovo isposnički provodeći većinu vremena sa zečevima i lisicama po brjegovima Donjega Porajnja što će kasnije rezultirati osnivanjem najbrojnije političke grupacije
u svijetu: “Stranke životinja” kojoj će Beuys biti predsjednik. Životinje postaju također značajni sudionici njegovih
performansa, a Beuys im često pridaje arhetipsko-simboličku dimenziju koju su imale u mitskim vremenima. Posebno je bio impresioniran pčelama koje su slobodno zujale po njegovu ateljeu dok bi radio s voskom kao materijalom za modeliranje. Svoj najpoznatiji i jedini autorizirani intervju Beuys je dao 1975. godine stručnom časopisu za pčelare [Rheinische Bienenzeitung 12 (1975) 373388] u kojemu izražava svoje divljenje i fasciniranost organiziranim životom pčela i pokušava objasniti u kojoj mjeri
njihov ustroj može poslužiti ljudima kao putokaz u izgradnji društva socijalnoga organizma. Pčele će dobrano utjecati na njegov inovativni koncept “društvenoga modeliranja” (soziale Plastik).
Tri godine nakon izgradnje Berlinskoga zida Beuys kao
profesor za spomeničko kiparstvo na Akademiji u Düsseldorfu predlaže graditelju znakovito idejno rješenje: nadozidati za pet centimetara kako bi se poboljšala proporcionalnost zida. Prvu zapaženiju originalnu umjetničku akciju Beuys priređuje 1964. god u Aachenu na festivalu umjetnosti “Agit-pop/dekolaž/događaji/antiumjetnost//l’autrisme/totalna umjetnost/refluxus”. Tom prigodom još neafirmirani umjetnik, koji je uglavnom živio
u svijetu svojih crteža i osebujnih skulptura, proslavio se
novim modelom glasovira u kojemu su posjetitelji umjesto žica i rezonantne daske mogli vidjeti deterdžent marke Omo, mažuran, suho hrastovo lišće, bombone i razglednice aachenske katedrale. Beuys je ovom akcijom naznačio svoje distanciranje od europske tradicije u kojoj klavir
ima poseban status u kapitalističkom društvu te kao instrument koji daje intonaciju mora se suočiti sa suvremenim
oproštajem od forme tonaliteta i sonata. Umjesto tonova
glasovira publika je mogla čuti prodorne zvukove električne bušilice kojom je Beuys bušio zidove kultnoga glazbala
zajedno s notama. Kad je netko od prisutnih studenata istrčao na pozornicu i udario umjetnika šakom u nos, Beuys je
s okrvavljenim licem izvadio iz džepa raspelo te križajući
prema publici započeo s performansom istjerivanja mračnih sila. Na istoj fluxusovskoj manifestaciji koja je završila intervencijom policije, ostao je posebno zapažen nastup
Bazona Brocka koji je održao svoje IZLAGANJE o umjetnosti dubeći na glavi u skladu s Hegelovim poimanjem filozofije kao “verkehrte Welt” (obrnuti svijet). Lucidni je dijaStatus, broj 10, jesen 2006.
|
Mislioci: Joseph Beuys
lektičar svojom poznatom izrekom iz predgovora Filozofiji
prava da filozofija preferira “sive boje” slikajući “sivo u sivome” dobrano utjecao i na Beuysov odabir boja i dizajniranje modela. Na upit povjesničara umjetnosti zašto uglavnom radi sa sivim, odbačenim materijalima, Beuys odgovara u duhu hegelovske dijalektike: “Da, Beuys radi s pustom,
zašto ne radi s bojom? Ali, ljudi nikada ne razmisle dotle da
bi rekli: pa, kad rabi pust, zar ne bi tako možda mogao provocirati u nama svijet u bojama? Poznato je da postoji fenomen komplementarnosti, primjerice, kad vidim crveno
svjetlo i zažmirim, pojavljuje se naknadna slika, i to zelena.
Ili obrnuto, promatram zelenu, a kao naknadna slika javlja se crvena. Ima i vrlo kratkovidnih argumenata kad ljudi kažu: Beuys sve pravi od pusta, znači da želi nešto reći o
koncentracijskim logorima. Nitko se ne pita želim li možda, pomoću tih elemenata od pusta, stvoriti u čovjeku cijeli svijet u bojama kao protusliku. Dakle, provocirati jasan i
svijetao svijet, možda i nadosjetilni duhovni svijet, pomoću nečega što izgleda potpuno drugačije, upravo pomoću
protuslike”.
Godinu dana nakon fluxusovskog nastupa u Aachenu slijedi još zanimljiviji umjetnički događaj u galeriji Schmela u Düsseldorfu: “objašnjavanje umjetničkih slika mrtvom zecu”. Umjetnik koji je iznad svega poštivao dostojanstvo ljudske osobe – i Immanuel Kant bi mu u tome zavidio – poznat po neobičnoj tvrdnji kako je svaki čovjek
umjetnik, došao je do markantnoga uvida: lakše je objasniti
umjetnost mrtvome zecu (vjerojatno pregaženom na autocesti) nego znatiželjnim posjetitelji(ca)ma što hrle u galerije sa zečevima oko vrata pa zato i nije dopustio publici ulaz
u galeriju, a znatiželjnici su mogli promatrati cijelu akciju
kroz galerijski prozor ili na video-ekranu. Čitatelja će ovo
neobično objašnjavanje slika mrtvome zecu jamačno podsjetiti na čuveno biblijsko načelo paradoksa “Lakše će deva
proći kroz iglene uši, nego…” koje je u međuvremenu zadobilo status Arhimedove točke pošto je eminentni britanski
fizičar sir Arthur Eddington napisao da će ipak lakše deva
proći kroz iglene uši nego fizičar preći preko praga svoga
laboratorija s obzirom na činjenicu da svaki kvadratni centimetar njegova tijela pritišće težina atmosfere od 30 kilograma, a i da prag nije neka čvrsta podloga, nego znanstveno gledano roj atomčića.
Za razliku od nastupa u düsseldorfskoj galeriji gdje je
objašnjavao umjetničke slike mrtvome zecu, na Akademiji dramskih umjetnosti u Frankfurtu na Majni (1969.)
na scenu dovodi živoga konja i interpretira mu klasična djela dramske umjetnosti: Goetheovu Ifigeniju na Tauridi te Shakespearova Tita Andronika. Konj je mirno jeo
sijeno u improviziranoj štali od užadi, a postavljeni mikrofoni prenosili su publici njegovo rzanje i zvuk kopita kao
reakcije na Beuysovo tumačenje klasika. Neobični performans, prožet ironijom i humorom, trebao je, između ostaloga, predstavljati pokušaj sinteze anglosaksonskog empi Usp. Dossier Beuys.str. 365.
10 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
rizma (Hume & Co.) i njemačkog idealizma (Kant, Fichte,
Schelling, Hegel).
Vrijeme studenskih nemira Beuys koristi za afirmaciju svoga svjetonazora o “proširenoj umjetnost” pa u tu svrhu organizira “Udrugu nebirača” i osniva čuvenu “Organizaciju za izravnu demokraciju” koja zagovara donošenje
odluka plebiscitom. Pripremljeni su i posebni “autobusi” s
voznim redom za izravnu demokraciju (tzv. documenta 5).
Beuysov recept vozača autobusa u politici imat će plodnu recepciju dvadesetak godina kasnije u razvoju demokracije u Republici Hrvatskoj.
Burna šezdesetosmaška događanja nisu zaobišla ni Beuysove kolege, koji su osjetili potrebu da ostvare svoju misiju čuvara aure likovne akademije u Düsseldorfu pa su sročili, dijelom iz zavisti, a dijelom iz zabrinutosti, čuveni inkvizicijski manifest u kojemu “upozoravaju ministra da je
akademija egzistencijalno ugrožena. Za nastalo pomanjkanje duha i radnoga elana odgovoran je Joseph Beuys. Iz njegove radionice i njegova idejnoga kruga izviru sve nedaće
koje ugrožavaju izvanjski i nutarnji red ove visokoškolske
ustanove”. Epilog je poznat. Ministar za prosvjetu i kulturu,
kasnije predsjednik ujedinjene Njemačke, socijaldemokrat
Johannes Rau, otpušta 1972. godine ekstravagantnoga profesora što je Beuys lakonski prokomentirao: “Neće me se
tek tako riješiti” (“Mich werden sie nicht los”). Neposredni povod za otpuštanje dao je sam “Meister” upadom u
tajništvo i zaposjedanjem akademije zajedno sa 127 studenata koji nisu uspjeli položiti prijemni ispit. “Umjetnički Rabi” ostao je dosljedan svome Credu “svaki čovjek je
umjetnik”, pa dovraga i tu “jebenu umjetnost” može studirati tko zaželi. Demonstracije, pardon, umjetničke akcije i
atrakcije trajale su mjesecima, sudski spor godinama. Beuys ne dobiva samo parnicu nego i brojna svjetska priznanja, počasne doktorate i članstva u domaćim i međunarodnim akademijama, gostujuće profesure koje u pravilu odbija. Neki od eksponata “događanja” brižno se čuvaju u Beuysovoj svestranoj ostavštini, primjerice prosvjedni plakati
preko kojih je umjetnik vozio svojim biciklom. Trag u vremenu ovjekovječen je na papiru.
Zagovarajući i promičući koncept “proširene umjetnosti” Beuys uočava kako je prijeko potrebno reinterpretirati temeljne odrednice europske tradicije kao što su kršćanska religija, kultura, pravo i demokracija te dati im inovativni smisao i značenje. U tom pogledu znakovit je njegov
performans “Celtic + ~.”, održan 1971. godine u Baselu
kao nastavak istoimene edinburghške akcije kada na scenu donosi Philipsove kasetofone, veliki glasovir i sjekiru,
aluminijske ljestve, kantu za zalijevanje, umivaonik i lavor
s vodom. Simboličkim pranjem stopala sedmorici posjetitelja želio je upozoriti na svoju mesijansku ulogu koju ima
kao umjetnik u društvenom angažmanu za ostvarenje pravednijega i humanijega svijeta, a “krštenje” u kojem ga je
njegov partner Hennig Cristiansen polijevao vodim iz poljevače, simbolizira početak nove epohe. Sjekira na glaso-
Mislioci: Joseph Beuys
viru istodobno označava kraj kapitalističkoga građanskoga društva i svih oblika njegove obrazovne “nadgradnje”.
Glasovir je središnji motiv u londonskoj prostornoj instalaciji “Plight” (1985.). U kombinaciji ovog kultnog glazbala s improviziranim zidovima od pusta Beuys želi ilustrirati prijelaz od tradicionalne umjetnosti što se artikulira u
harmonijskom oblikovanju zvuka prema kontemplativnoantropološkoj umjetnosti koja nije vezana uz pravila i kriterije stvaralaštva nego se nadahnjuje individualnom kreativnošću. Ovaj prekid s tradicionalnom umjetnošću stvara
u nama bolni osjećaj izoliranosti, dovodi nas u stanje nepodnošljive osamljenosti koje se po Beuysovim riječima
(1985.) doima “beznadno poput nekih djela Samuela Becketta”. Međutim, umjetnikovo poniranje u osamu beskrajnih dubina vlastite svijesti preduvjet je za kreativnu umjetničku artikulaciju i njegovu komunikaciju s drugima, odnosno cjelokupnu društvenu produktivnost..
Pošto je na prvomajskoj proslavi (1972.) crvenom metlom pomeo Trg Karla Marxa u Istočnom Berlinu, a
smeće donirao Galeriji René Block, Beuys je konačno
shvatio kako je podijeljena Njemačka postala “preuska” za
njegovo umjetničko-političko djelovanje, pa 1974. godine
priređuje u New Yorku, središtu zapadnjačkog kapitalizma,
znameniti performans “I like America and America likes Me”. Ovim neobičnim naslovom Beuys ponovno pokazuje svoj istančani smisao za ironiju. Onima, naime, koji
ne prepoznaju signal ironijskoga govora ostaje utješna razina prividne razumljivosti koja je površno artikulirana u
doslovnosti smisla, dok se dublje ironijsko značenje treba
otkriti u intenciji umjetničke akcije. Za ovu priredbu Beuys se temeljito pripremio pročitavši relevantnu literaturu
o kojotu, simbolu američkih Indijanaca. Nakon dolaska u
zračnu luku “John F. Kennedy” u New York Beuys je, umotan u pokrivač od pusta, položen na bolesnički krevet, ne
dodirnuvši američko tlo, kolima hitne pomoći s upaljenim
rotacionim svjetlima prebačen u galeriju René Block gdje
je proveo četiri dana družeći se s kojotom, netom ulovljenim u teksaškoj pustinji. Kojot se postupno upoznavao s
neobičnim posjetiteljem,, njuškao Beuysov pastirski štap,
valjao se s njim na prostrtoj slami i mokrio po njegovom
pustenom pokrivaču i razbacanim novinama Wall-StreetJournala koje su stizale redovito u galerijski prostor donoseći najnovija izvješća o stanju na burzama. Vani su odzvanjale policijske sirene, prodorni zvuci kola hitne pomoći, buka automobila, rijeka prolaznika opterećena svojom
svagdašnjicom slijevala se u ušće vlastitoga apsurda koji je
uvjetovan pripadnošću novoj religiji businessa i kapitala.
Beuys je u tišini galerije u društvu s kojotom pokušao osjetiti “iskustvo Amerike“ prije nego su je naselili “divljaci“ iz
Europe, te upoznati dušu životinje koja je za indijanska plemena uživala status svetosti, a umotavanjem u pust, koji
je dobar izolator, želio se potpuno izolirati od suvremenoga američkog načina življenja uvjetovanoga diktatom tržišta i kapitala.
Usp. Dossier Beuys, str. 181
Mi smo revolucija, 1972.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 11
Mislioci: Joseph Beuys
Tit Andronik / Ifigenija, 1969., Frankfurt
Umjetnicima koji uspješno organiziraju zapažene happeninge ponekad se dogodi da zaborave na vlastitu individualnost kao što je bilo i s Beuysom koji je 1975. doživio
srčani udar. Neželjeni “performance” uslijedio je kao neminovna nužnost njegove svestrane umjetničke angažiranosti. Nakon višemjesečnoga liječenja i oporavka Beuys se
vraća na umjetničku scenu priredivši početkom 1976. godine u Umjetničkom forumu u Münchenu čuvenu prostornu instalaciju “Pokaži svoju ranu” kojom je želio svratiti
pozornost na krhkost i konačnost ljudskoga bića, ali ujedno i na bolest društva koju on želi razotkriti kako bi je se
moglo izliječiti. Nakon što je tri godine kasnije münchenska Gradska galerija u Lehbachhausu sredstvima državnoga proračuna otkupila kontraverzni environment “Pokaži
svoju ranu” (dva mrtvačka ležaja s patološkog odjela s punom mrtvozorničkom opremom, vile, poderane krpe i lubanja ptice kosa) razvila se burna diskusija tko na koncu
odlučuje što je umjetnost: političari, eksperti, kolekcionari, zdravi razum ili Joseph Beuys? Beuys se odisejski vraćao svojoj “omiljenoj temi” “rane” upozoravajući metaforički na ranu modernoga društva koja ne zacjeljuje. Svoje zadnje predavanje, održano dva mjeseca prije
smrti u Münchenu, naslovljeno “Govor o vlastitoj zemlji
Njemačkoj” Beuys je započeo eksplikacijom o rani i ranjivosti ljudskoga bića. Izgledao je blijedo i iscrpljeno, govorio nervozno i zbunjeno, a na publiku je posebno šokantno
i zagonetno djelovala tvrdnja da će poslije smrti uskrsnuti.
Jezik nije samo tajna i umijeće komunikacije nego je tako-
12 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Zec sa suncem, 1982.
đer tajanstveno vrelo u kojemu treba tražiti odgovor kako
nadvladati vlastitu smrtnost. U razgovoru s Friedhelm Mennekeom, objavljenom 1984. godine, Beuys priznaje da se
njegov koncept proširene umjetnosti u osnovi podudara s
naukom o uskrsnuću: “To je princip uskrsnuća – stari oblik
umire i prestaje živjeti, a prelazi u novi oblik pulsirajućega
Mislioci: Joseph Beuys
života što ispunjava dušu i nadahnjuje duh. To je zapravo
prošireni pojam umjetnosti.”
Dvadeset godina nakon umjetnikove smrti kolumnist
uglednih novina Süddeutsche Zeitung konstatira da se stišala bura oko umjetnikova stvaralaštva. Za njegove učenike
Beuys, istina, još uvijek uživa neupitan status karizmatičnoga Mesije i “Transcendentalnog liječnika” (Novalis), no
“kerygma” uskrsnuća još nije službeno priopćena, a ostaje
pak otvoreno, hoće li se za dvadesetak godina pojaviti neko
suvremeno, beuysovsko, “evanđelje” u kojem će se aktualizirati Beusovi zagonetni performansi s mesijanskom aluzijom, kao što su primjerice, “Pranje nogu”, “Hodanje po
Rajni” , proročko “Davanja znaka” i “Iscjeljivanje društva”? Metafore iscjelitelja i dobrog pastira koje su posebno
izražene u simbolici štapa i opreme za prvu pomoć, a koje
se javljaju u većini Beuysovih akcija i instalacija, pokazuju
nedvojbeno jasnu mesijansku konotaciju.
Teoretičari umjetnosti posve su u pravu kad tvrde da su
Beuysovi performansi i instalacije nakon srčanog udara
postali jednostavniji, ali istodobno i provokativniji, kao primjerice “Pumpa za med na radnom stolu”, “Maslac u kutu”,
“Ormari”, “Munja”, “Loj”, “Koza”, “Jelen”. Svrha im je “provocatio”: svratiti pozornost kod promatrača, izazvati kod
njega promjenu mišljenja o umjetnosti da se ona nikako ne
smije pomiriti s marginalnim statusom u društvu. Stječe
se nekako dojam kako Beuys odsada doista nastupa više
kao provokativni mislitelj, umjetnički guru, nego kao kreator umjetničkih djela. Uočio je jednu posebnu umjetnost
u kojoj se osjećaje i htijenja može preoblikovati u pojmove, a pomoću običnoga jezika i drugima posredovati. Kad
je 1979. god. u jednoj reminiscenciji na svoje mladenačke
“umjetničke akcije” Beuys prepričavao kako je pri “tatarskom tretmanu” cijelo vrijeme bio bez svijesti, aktualizirao je jedan pojam koji su filozofi tada smatrali suvišnim.
Razvile su se burne debate o tome kako građani Njemačke
uopće nisu “svjesni” u kakvom se “dreku” nalaze – Beuys je
to zorno ilustrirao umjetničkom akcijom plivanja kroz močvaru – a i filozofi su došli do znakovite spoznaje da bi prekriženi pojam “svijest” mogao imati barem još neku relevantnost osim šamanske i antropozofijske.
Razumljivo je da u kišovitoj Njemačkoj organizira prosvjed
nakon preseljenja američkog kauboja iz Los Angelesa u Bijelu kuću nastupivši na prvom programu njemačke televizija (ARD-Ulk-Musik-Show) pjesmom “Wir wollen Sonne
statt Reagan” (“želimo sunce mjesto kiše”; igra riječi Regen i Reagan). Uplitanje u politiku Beuys smatra prijeko
potrebnim jer je ona preuzela ključnu ulogu u kreiranju društva i svjetonazora kao što je nekoć imala umjetnost. Beuysov politički angažman treba promatrati u kontekstu njegova zahtjeva za univerzalizacijom umjetnosti.
Taj se zahtjev dobrano podudara s ključnom formulacijom
Usp. Volker Harlan, Was ist Kunst?- Werkstattgespräch mit Beuys. Stuttgart:Urachhaus 1986, str. 109.
Ustava Savezne Republike Njemačke “Sva vlast proizlazi iz
naroda. Vlast se ostvaruje izborima i referendumom”. Sukladno ustavnoj obvezi Beuys želi da se u politici češće čuje
bilo naroda, a ne da u ovom birokratiziranom “partitokracijskom sustavu” stranke kupovinom medijskoga prostora uvjetuju slobodu pojedinca. Kao jedan od osnivača pokreta “Zelenih” Beuys smatra da je u vremenu medijskoga društva reprezentativna demokracija zastarjela forma vladavine. Dosljedan svojoj ideji o izravnoj demokraciji, godinu dana prije smrti u razgovoru za britanski The
Guardian izražava svoje duboko razočarenje sa strankom Zelenih jer su se adaptirali na sustav stranačke demokracije umjesto da aktivno pridonose njegovoj razgradnji. Stoga i poziva građane da se još intenzivnije angažiraju u ostvarenju svojih ustavnih prava glede vladavine
državom. S tim u svezi Beuys zagovara prekid sulude trke
u naoružavanju dvaju vojnih blokova, zalaže se za rušenje
zidova između Istoka i Zapada, kao i otklanjanje gospodarskih razlika između Sjevera i Juga, promiče ideju o očuvanju okoliša i prirodnih resursa, zagovara i prakticira prirodan oblik života, angažira se za izlazak iz Europske Unije i
vojnog saveza NATO zagovarajući istodobno stabilno njemačko gospodarstvo sa socijalnom odgovornošću. U svome čuvenom “Pozivu na alternativu” tvrdi da su “kapitalizam i komunizam doveli čovječanstvo u slijepu ulicu”. Nasuprot spomenutim gospodarskim poretcima, Beuys smatra da ekonomiju, uostalom kao i umjetnost, nije moguće
objasniti globalističkim apstraktnim formulama, nego jedino u pojmovima kao “status nascendi”, analizom i promišljanjem konkretnih društvenih okolnosti. Oštro kritizira
odljev tajkunskoga novca iz Njemačke u švicarske banke:
“To je ekonomski zločin! To šteti cjelokupnom nacionalnom bogatstvu i cijeloj naciji. Ali zakon to tolerira”.
Njegovo najprepričavanije umjetničko ostvarenje svakako je “performance” sađenja stabala (tzv. documenta 7) u Kasselu (1982.) “Stadtverwaldung statt Stadtverwaltung” (pošumljavanje grada mjesto birokratskoga
upravljanja gradom). Svaki sudionik performansa morao je
iz hrpe građevinskih blokova koje je Beuys dovezao pred
gradski muzej Museum Fridericianum odabrati jedan komad, platiti 500 njemačkih maraka, a potom zasaditi stablo hrasta na projektiranoj površini. Teoretičari umjetnosti
procjenjuju da je riječ o najskupljem happeningu u povijesti umjetnosti: za sedam tisuća, građevinskih blokova prikupljeno je više od 2,2 milijuna eura.
Po intenzivnim komentarima ne zaostaje ništa manje ni
tzv. “Kutak s maslacom” iz 1982. koji je umjetnik posve Navedeno prema iskazu saborskog zastupnika HDZ-a Ljube Ćesića
Rojsa u emisiji “Noćna mora” Željka Malnara početkom siječnja 2002. godine koji je kasnije poput papige ponavljao u novinskim intervjuima tadašnji predsjednik vijeća HRT, dr. Ante Čović, nasljednik Milana Kangrge
na katedri etike na takozvanom Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu (citirano po sjećanju).
Usp. Frankfurter Rundschau 23. 12. 1978., str. 2.
Usp. Dossier Beuys, str. 426.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 13
Mislioci: Joseph Beuys
I like America and America likes Me, 1974., new York
14 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Mislioci: Joseph Beuys
tio jednom od najnadarenijih učenika i instalirao ga visoko
u kutu svoga ateljea u akademiji u Düsseldorfu. Kad su poslije Beuysove smrti gospoda s akademije “počistili” atelje,
vlasnik neobičnoga umjetničkoga djela tužio je sudu upravu umjetničke akademije i sud je presudom potvrdio da je
pet kilograma maslaca u kutiji od kartona doista predstavljalo umjetničko djelo Josepha Beuysa, pa je uprava akademije morala platiti vlasniku umjetnine odštetu u iznosu
od 40. 000 njemačkih maraka. Burne rasprave razvile su se
među teoretičarima umjetnosti kad su komunalci iz praktičnih razloga odpilali dvije grane na jednom od stabala u
Kasselu (tzv. documenta 7) kako ne bi ugrožavale promet.
U diskusijama se počelo ozbiljno raspravljati dokle seže Beuysov koncept “proširene umjetnosti” (“erweiterte Kunst),
gdje su granice razlikovanja između umjetničkoga djela i
beuysovskih poigravanja performotivnim izričajima.
Elokventni umjetnik kojemu su kolege s akademije spočitavale da “filozofira” umjesto da djecu uči kako stvarati umjetnička djela po kriterijima tradicionalne umjetnosti, ostavio je kao neizbrisivi signum artis, načelo da umjetnik u svome stvaralaštvu ne podnosi nikakvih kriterija zakonitosti osim slobode stvaralaštva i fantazije. Međutim
umjetnička sloboda podrazumijeva odgovornost i odgovoran odnos prema budućnosti u kojem dobru volju za ostvarenjem plemenitih ciljeva treba aktivirati kod većine ljudi,
jer samo slobodan čovjek može stvoriti bolji svijet.10 Modernu krizu stvaralaštva Beuys objašnjava činjenicom
da čovjek njegova vremena živi pod političkom represijom parlamentarnih i totalitarnih partija, ideologija i
sveobuhvatnoga kulta konzumiranja. Šokiran je činjenicom koliko moderni čovjek malo znade, a još manje pita, o
“biti stvari”. Nikada ljudi nisu manje razmišljali o smislu života i smislu svijeta. Kad su mu na tribini u Essenu (1072)
iz publike povicima nezadovoljstva prigovarali da govori o
Bogu i svijetu, a ne o umjetnosti, Beuys je spremno odgovorio da su “Bog i svijet također umjetnost”.
Posebno se kritički okomio na jednostranu vladavinu suvremenih medija: “na prvim stranicama novina nikad ne
piše što se događa u području čovjekova istraživanja i spoznaje. Na prvim stranicama piše se što rade političari; besmisao, to je na naslovnoj stranici. A kultura, to jest primarna produkcija, stoji bilo gdje pozadi, potpuno otuđena od života”.11 Zato se i svestrano trudio kako bio dospio
na naslovnice dnevnih novina, tjednika i časopisa, a bio je
spreman govoriti o svemu osim o seksu, kako je rekao u
čuvenom razgovoru za münchensko izdanje “Cosmopolitana”, jer o tome i onako svi sve znaju. Međutim, istodobno je naglašavao kako su ga, unatoč zapaženoj zastupljenosti u medijima, sustavno cenzurirali, jer sve što je govorio o utjecaju struktura novca i moći na oblikovanje javnoga mnijenja, u novinama koje su odreda vazali industrijalaca, dosljedno se prešućivalo. U razgovoru s tadašnjim
10 Usp. Volker Harlan, Was ist Kunst? str. 84 sl.
11 Usp. Dossier Beuys. str. 374 sl.
kancelarom Willyjem Brandtom 1970. godine Beuys zahtijeva da njemačka državna televizija najmanje jednom mjesečno ustupi prostor umjetnicima kako bi šira publika mogla upoznati osnovne ideje “istinske oporbe”. Umjetnici su
jedina dosljedna opozicija u kapitalističkim društvima
kao što su književnici u totalitarnim komunističkim režimima. Zahvaljujući njima moguće je dobiti adekvatnu
“rendgensku sliku” duha vremena i pravoga društvenoga
stanja.
U situaciji kad je umjetnost postala posve marginalizirana
Beuys se umjesto lamentiranja paradoksalno odlučuje zaigrati na kreativnu dimenziju umjetnosti kao svoju najjaču kartu: “Radikalno rečeno, ne postoji druga metoda osim
umjetnosti. Zato joj i hoću dati središnju ulogu”.12 Zadaća
je umjetnika, uočiti ono što je drugima ostalo nezapaženo,
uspostaviti pravu dijagnozu stanja u društvu i na temelju
kreativne refleksije iznaći pravi odgovor za konkretnu situaciju. Beuys je to često znao pojednostaviti u svojim iskazima o umjetnosti i dovesti na granicu simplifikacije: “intuicija mjesto kuharice”.
Umjetničkim artikulacijama svojih promišljanja o biti i zadaći umjetnosti Beuys je jamačno želio svratiti pozornost
na tajnu i zagonetku koju umjetnost krije u sebi i na koju
odgovor i rješenje može ponuditi jedino čovjek. Pri tome je
osnovno polazište u Beuysovu shvaćanju umjetnosti ideja
o “ozbiljenju slobode”. Umjetnost koja se odvija po diktatu i bez slobodne kreativnosti, zapravo je negacija umjetnosti, što će Beuys u intervjuu za konzervativni “Welt am
Sonntag” ustvrditi i za službenu socijalističku umjetnost:
“glupa umjetnost, producirana za glupe ljude”.13 U već
spomenutome predavanju koje je održao dva mjeseca prije svoje smrti 20. studenoga 1985. godine na trećim Münchenskim komornim igrama Beuys zahtijeva osnivanje
škola i visokih učilišta koje će poticati, njegovati i promicati individualnu kreativnost: “moraju nastati slobodne škole
i veleučilišta, moraju nastati centri u kojima će se kreativnost razumjeti kao znanost o slobodi. Kreativnost je samo
ono što se može dokazati i pokazati kao znanost o slobodi”.
14
U svojoj nastavničkoj djelatnosti Beuys je glavni naglasak
stavljao upravo na razvijanje kreativnosti i sposobnosti refleksije kod studenata, “jer umjetnost dolazi od upućenosti (Kunde), mora se imati što reći, a na drugoj pak strani dolazi od sposobnosti (Können), mora se također to
moći (können) reći”.15 Beuys priznaje da je temeljna ideja njegovih umjetničkih akcija i instalacija, koje su najčešće
ostavljale dojam “antiumjetnosti”, pokušati proširiti postojeći koncept umjetnosti sa svrhom da se stimulira slobodu
i kreativnost u svakom pojedincu, jer stvaralački umjetnički proces nastaje samo iz individualne slobode koja nikada
12 Usp. Monika Angerbauer-Rau, Beuys-Kompaß: ein Lexikon zu den Gesprächen von Joseph Beuys. Köln: DuMont 1998, str. 625.
13 Isto, s. 178; usp. “Welt am Sonntag”, 3. 10. 1976., str. 30.
14 Joseph Beuys, Das Geheimnis der Knospe zarter Hülle. Texte 19411986. (Edition Heiner Bastian) München: Schirmer /Mosel 2000, str. 39.
15 Usp. Beuys-Kompaß, str. 94.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 15
Mislioci: Joseph Beuys
Prvo pranje nogu kao javni performans 1971, Düsseldorf
ne može biti lišena odgovornosti.16 Svaki čovjek raspolaže
neograničenom kreativnošću neovisno o tome koji posao
obavlja ili koju dužnost obnaša. Samoodređenje (Selbstbestimmung), sloboda i kreativnost temeljne su vrijednosti
svakoga umjetnika – pardon svakog čovjeka – i predstavljaju kao takove preduvjet inovativnoga stvaralaštva. Stoga
je prijeko potrebno proširiti tradicionalno poimanje umjetnosti koje je po Beuysovu mišljenju u svojoj srži ima čisto
mimetičko obilježje, odnosno transformirati ga u takozvani koncept “antropološke umjetnosti” u kojemu će čovjek i dostojanstvo ljudske osobe biti zadnja svrha i najviši cilj umjetničkoga djelovanja. Beuysova ironijski intonirana tvrdnja da je svaki čovjek umjetnik ima primarno
socijalnu dimenziju, a osnovna joj je intencija osporiti poistovjećivanje umjetnosti s elitnom robom za konzumiranje
koja je rezervirana za privilegirane. U vremenu kad “Mensa International” svesrdno promiče “high IQ society” Beuys sa suptilom dozom ironije zagovara univerzalnost hu16 Usp. V. Harlan, Was ist Kunst, str. 84.
16 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
manizma tvrdeći kako za suradnike uzima i traži one “najgluplje”, a da paradoks bude veći, rezultat je u pravilu suprotan: dobiva najinteligentnije. Sadašnje bolesno i nakaradno društvo partijskih vladavina, u kojima se formiraju
lažne političke ikone, treba transformirati u zdravi “socijalni organizam” pri čemu je umjetnost “jedina revolucionarna snaga čovjekove kreativnosti” i kao takova može se s punim pravom poistovjetiti s kapitalom.
Beuys nastoji poput rokera ili propovjednika s punom predanošću zahvatiti i mobilizirati cjelinu ljudskoga bića. Zato
će i pohvaliti inovativnost Marcela Duchampa što je predmete iz svakodnevnoga života, poput pisoara, lopate i kotača od bicikla, donio u muzeje proglasivši ih umjetničkim
djelima, ali će mu istodobno prigovoriti što iz toga nije povukao logički zaključak kako je svaki čovjek umjetnik te sukladno tome zagovarao koncept proširene umjetnosti koja
bi se angažirala na ostvarenju humanoga društva. Umjesto
toga on se povukao iz svijeta umjetnosti što je Beuys već
1964. pitijski komentirao na Drugom programu njemač-
Mislioci: Joseph Beuys
ke televizije (ZDF) kako je Duchampova šutnja precijenjena. Problematično je za tzv. “readymades” eksponate da
se njihovim instaliranjem u muzeje stalo na pola puta: pisoar ne prestaje biti pisoar time što se ispod njega napiše
“Fontana”, kao što je učinio Duchamp. Instaliranjem pisoara u muzej nedvojbeno se upozorilo na njegovu esencijalnu
funkcionalnost, ali boravkom u muzeju pisoar gubi svoju
relaciju s čovjekom i realnim životom. Po Beuysu pisoar je
umjetničko djelo zato što ga je čovjek stvorio, a ne jer stoji
u muzeju. Stoga će i reći za Duchampa da još uvijek ostaje u tradiciji tzv. moderne te da mu nije pošlo za rukom aktivirati umjetnost za preoblikovanje i humanizaciju društva. Umjetnik koji zagovara i promiče kompenzacijsku ulogu umjetnosti koja ostvarenja ljudskoga duha pohranjuje u
muzejima kako bi ih sačuvala od propasti i ostavila budućim naraštajima na proučavanje, dosljedan je pristaša moderne Za razliku od takovoga kompenzacijskoga koncepta umjetnosti Beuys zagovara kreativni model umjetnosti tzv. “društveno modeliranje” (soziale Plastik) koje iz
slobode duha stvara novu povijest i novo društvo, jer ideje
se razvijaju samo u ljudima dok se u umjetničkom djelu petrificiraju. Beuys će kasnije reći da se zapravo radi o stvaranju novoga čovjeka po uzoru na princip uskrsnuća.
Svaki pojedinac kao umjetnik snosi prema Beuysu svoj dio
odgovornosti za socijalnu sredinu, a etičko djelovanje pod
prizmom umjetničke kreativnosti ostvarivo je samo ako
se može uživjeti u situaciju drugoga. Beuys je uvijek iznova naglašavao u svojim intervjuima da ga umjetnost zanima samo ukoliko mu pruža mogućnost ostvarenja dijaloga s ljudima kako bi ih bolje razumio.17 S tim u svezi priznaje kako su njegova umjetnička djela pokušaj stvaranja
“sokratovskoga prostora” u kojem će se razvijati dijalog s
čovjekom: “To je najvažniji aspekt mojega djela. Ostalo je
– objekti, crteži, akcije – sekundarno. Doista, nije sama
umjetnost toliko važna. Umjetnost me zanima samo dok
mi daje mogućnost dijaloga s čovjekom”.18 Tvrdeći da je
umjetnost odgovorno ozbiljenje ljudskoga bića kao realizacija ljudske slobode kako bi se ostvarivalo dobro i činila plemenita djela, Beuys je na neobičan način aktualizirao
stari antički zahtjev za ostvarenjem “kalokagathiae”, ali u
prvom redu kao sinteza dobrote i plemenitosti. Starogrčki moment divljenja također je jako prezentan u Beuysovu
konceptu umjetnosti. Slično kao i Gadamer, Beuys posebno poštuje instituciju autoriteta: sasvim je ispravno diviti se Beethovenu, nekoj velikoj ličnosti, “profesoru od kojega sam puno naučio. To znači da prema njemu gajim veliko poštovanje… Ljudi su doista premalo sposobni diviti se.
Nisu se više u stanju diviti ni profesoru, ni djetetu, ni životinji, ni biljci, ni prirodi. Upravo to je ono što ljudi prema
mojem mišljenju moraju naučiti: Diviti se, poštovati”.19
17 Usp. Monika Angerbauer-Rau, Beuys-Kompaß str. 74.
18 Usp. Dossier Beuys, str. 381.
19 Usp. Beuys (2000), 419 sl.
Usporedbom Beuysa koji je dodirom ruku sve pretvarao u
umjetnost s mitskim kraljem Midom koji je sve stvari transformirao u zlato, želi se zapravo svratiti pozornost na arhetipsku dimenziju što su je su zlato i umjetnost odvajkada imali u povijesti ljudskih kultura. Beuys u svojim umjetničkim akcijama pokušava zapravo pokazati da se prava
umjetnost ne može osporiti kao ni čisto zlato, je se oboje potvrđuju svojom istinitom vrijednošću. Problem je
u tome što je moguće oboje, zlato i umjetnost, zlorabiti i
uzurpirati kao sredstvo za ostvarenje zlonamjernih ciljeva.
U tom kontekstu treba promatrati Beuysovo preoblikovanje kopije zlatne krune Ivana Groznog u zlatnoga zeca kao
oštroumnu refleksiju o misiji umjetnosti u današnjem medijskom društvu. Sve nakaradno, zlobno i zločesto u našemu svijetu treba transformirati u nešto plemenito i dobro. Zlato koje je nekoć bilo jamac vrijednosti i stabilnosti društva ne smije poslužiti kao kruna moći, okrutnosti i
bezdušne vladavine, nego pretočeno u simbol zeca trebalo bi ponovno zadobiti svoju izvornu vrijednost i plemenitost. Zec kao simbolički lik, proljeća, uskrsnuća, mladosti,
slobode, trebao bi po Beuysovu dubokom uvjerenju inkorporirati nedužnost, humanost, blagost i nadu u ostvarenje
jedne ljepše budućnosti. Od Dürerova vremena zec u njemačkoj umjetnosti predstavlja utjelovljenje ove simbolike.
Transformacija kopije krune Ivana Groznoga u zlatnoga zeca koji stvara ozračje plemenitosti jedan je od najimpresivnijih poteza u umjetničkome stvaralaštvu.
Može se s punim pravom ustvrditi da je Beuys učinio isto
sa svojom mladošću. Iako formalno nikada nije rekao “mea
culpa”, jer nekima to opet ne bi bilo dovoljno, Beuys je svoju groznu mladost preoblikovao u trajni memorijal angažiranoga humanizma u “umjetničkim manifestacijama” koje
i danas imaju svoj eho. U pozadini svih Beuysovih ostvarenja stoji jasno zacrtan kriterij istinitosti i autentičnosti koji
zajedno s idejom dobrote i humanosti predstavlja fundament njegove konceptualističke umjetnosti.
Beuysovi autobusi za izravnu demokraciju i danas voze,
a samo je pitanje dana kad će u suvremenome društvu digitalne komunikacije izravna demokracija zamijeniti zastarjelu reprezentativnu demokraciju. Jedan od preduvjeta za
ostvarenje toga izazovnog cilja nedvojbeno je i dosljedna
provedba ikonoklazma u suvremenom društvu vladavine
slike koja se nametnula kao rezultat posvemašnje globalističke mediokracije kao novog stadija kapitalizma.
U tom smislu možemo se ponadati da će treće tisućljeće
doista biti u znaku vidovitoga Josepha Beuysa? Sperare humanum est.
Jure Zovko (1957., Široki Brijeg, BiH) doktorirao
filozofiju na Sveučilištu u Freiburgu. Predaje na
Hrvatskim studijima u Zagrebu i Sveučilištu u Zadru. Gostujući profesor na sveučilištima u Beču,
Mainzu i Sarajevu.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 17
Mislioci: Joseph Beuys
Joseph Beuys: Izbor iz spisa
Preveo: Jure Zovko
Govor o vlastitoj zemlji Njemačkoj
D
obar dan, poštovani posjetitelji. Evo sada
ponovno želim započeti s ranom. Pođemo li od
toga da se mogu posve srušiti, ili pak da sam već
stradao te da moram ići u grob, ipak bi bilo moguće uskrsnuće iz ovoga groba. Ako sam ovdje naumio kao o temi
“govoriti o vlastitoj zemlji”, onda mislim da bi prvo što bi
vodilo do tog uskrsnuća bilo vrelo koje nazivamo njemački jezik. U ovom uskrsnuću iz jedne porušenosti koje je sve
nas zahvatilo i prema kojemu bismo se svi trebali okrenuti sa svim svojim sposobnostima i pogotovo sa svojim nesposobnostima kako bismo u povratku ovome vrelu, u uporabi njemačkoga jezika, dospjeli u razgovor jedni s drugima i doživjeli da u razgovoru jednih s drugima postignemo
ne samo tjelesno zdravlje nego da bismo osjetili elementarni duboki osjećaj za ono što se događa na tlu na kojemu mi
živimo, za sve što je umrlo na oranici, u šumi, na livadi, u
gorju. Uz pomoć jezika mi bismo uzeli u svome vlastitom
oživljavanju ovo tlo sa sobom, to znači mogli bismo ostvariti proces ozdravljenja na ovome tlu na kojemu smo svi
rođeni. U govoru ovoga jezika i u otvorenom pokazivanju
toga što ne možemo, u nastojanju da se ostvari visoki cilj,
što bi se moglo nazvati: pitanje o zadaći Nijemaca u svijetu, mi bismo zacijelo mogli pronaći prvu sigurnost za mogućnost, iskusiti na sebi osobno što bi zapravo trebala biti
obilježja njemačkog genija, njemačkih sposobnosti. Mi bismo u oblikovanju ovoga jezika spoznali da bi se u njegovoj
svjesnoj uporabi oblikovali pojmovi koji bi svijet, to znači ovo postojeće, kako god bio bolestan, tako obradili supstancijalnim pojmovima da bi iscjeljenje bilo moguće. Kad
ovdje govorim o vlastitoj zemlji, ne mogu se pozvati na ništa novije i izvornije nego što je naš jezik. Moj put, kako
god on bio neobičan, išao je kroz jezik, nije krenuo od takozvane umjetničke nadarenosti. Kao što mnogi znadu, započeo sam s prirodoznanstvenim studijem i pri tome sam
Rukopis izlaganja, održanoga 20. studenoga 1985. god. na trećim Münchenskim komornim igrama. Prevedeno prema knjizi: Joseph Beuys, Das
Geheimnis der Knospe zarter Hülle. Texte 1941-1986. München: Schirmer/Mosel 2000, str.. 25 -39.
18 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
došao do spoznaje koja mi je rekla: možda tvoja mogućnost leži u jednom drugom polju koja zahtijeva nešto posve
drugo nego biti specijalist u jednoj grani, tvoja je sposobnost, dati obuhvatno poticaj za zadaću koju bi trebao imati narod. Pojam naroda je na elementaran način povezan s
njegovim jezikom.
Dobro primijećeno, narod nije rasa. A ovo je jedini put da
bi se prebrodilo sve rasističke aktivnosti, užasne grijehe,
neopisive crne mrlje, da ih se ni jednoga trenutka ne izgubi iz vida, i to je pridonijelo da sam se odlučio za umjetnost, zapravo za jednu umjetnost koja me je dovela po pojma modeliranja (das Plastische) koje počinje u govoru i mišljenju koje u govoru uči tvoriti pojmove koji će osjećanje
i htijenje moći pretočiti u oblik, ostvariti, i ako tu ne odustanem i ostanem u tome ustrajan, javit će mi se slike što
pokazuju u budućnost i stvoriti se pojmovi. Za mene je postala pretpostavka za nastanak skulpture da se stvori nutarnja forma u mišljenju i spoznaji i da ona bude izrečena u
oblikovanju (Prägung) materijalne građe, čvrste građe koja
stoji u radu kako ga je spomenuo gospodin dr. Kolbe. Na
ovaj način osjećam se ponukanim da nešto povežem s izricanjem u ovoj formi koja se odnosi ne samo na krizu našega naroda, nego i na krizu cijeloga svijeta, odnosi se na rugobu (Ungestalt) u kojoj se posvuda nalazi socijalni organizam. To znači za mene postaje sve više i više oblikovna zadaća, odnosno kiparska nužnost da kao prvo stvorim preduvjet, stvoriti humus u pojmovima i predodžbama na kojemu može nastati živi oblik. Vidio sam da u mojemu području rada, dakle u umjetnosti, ne postoji pojam (ili nijedan pojam) koji više nije operabilan. Ovaj nepostojeći pojam ima afirmativan karakter i on tvrdi o sebi što ne može
postići.
Znati neku stvar koja bi se morala moći znati i naučiti,
upravo to ne može postići tradicionalni pojam umjetnosti.
Stoga sam krenuo u potragu te u svojemu mišljenju sagledao jezik i povezane odnose koji ovako izgledaju: Kao što je
već rečeno, u njemačkom narodu stoji skrivena snaga uskr Beuys misli na čuvenog njemačkog kipara Georga Kolbea (18771947).
Mislioci: Joseph Beuys
snuća, to naravno vrijedi i za druge narode, ali naša snaga
će proći kroz sve radikalno obnovljene osnove socijalnoga.
To se tako mora dogoditi. To bi kao prvo trebala biti naša
zadaća, a tek potom i drugih naroda. Tradicionalni pojam
umjetnosti kaže da su važni signali postavljeni u moderni zahvaljujući modernoj umjetnosti, modernoj znanosti i
modernoj tehnologiji. Ovi signali u modernoj umjetnosti
kako su pokazani ljudima kao simboli i zagonetke, Kandinsky, Lehmbruck, Klee, kao što se može sada vidjeti u presjeku u Kraljevskoj akademiji u Londonu gdje je prikazana
povijest njemačke umjetnosti od prijelaza stoljeća do danas, pa se može vidjeti što je u moderni sadržano od signalskog obilježja što upućuje u budućnost. Ovo je veliko
signalsko obilježje golemu većinu ljudi ostavilo same. Na
takvim duhovnim razvojima oni nisu mogli participirati
u svome radnom životu. Samo su privilegirani, koji su sudjelovali u građanskim obrazovnim procesima, mogli razumjeti ovu umjetnost. To je zapravo po sebi razumljivo.
Kako bi oni mogli biti drugačiji, budući da je velika većina ljudi imala druge potrebe nego što su umjetnici s umjetničkim djelom i njihovi uživatelji. Morao sam se pitati zašto je jedna takva tragičnost bila zapravo signal, ovdje mi
je umjetničko djelo postalo zagonetka za što je sam čovjek
morao biti rješenje: umjetničko djelo je najveća zagonetka,
ali je čovjek rješenje.
Ovdje je prijelomnica koju želim okarakterizirati kao kraj
moderne, kraj svih tradicija, mi ćemo iz starih disciplina
zajednički razviti pojam socijalne umjetnosti kao novorođenče. Mi promatramo tradicionalne discipline kao arhitekturu, kiparstvo, slikarstvo, glazbu, pjesništvo, krug
muza koje ovdje nastupaju iza željezne zavjese i da se iz
ovoga kruga rađa dijete, društvena umjetnost, društveno
modeliranje, koje sebi stavlja za zadaću da ne uzima u ruke
samo fizički materijal. Ali i za radnju, za skulpturu u bronci ili kamenu, za izvedbu u kazalištu, pri našemu govoru
nama je prijeko potrebno duhovno tlo društvene umjetnosti na kojem se svaki čovjek doživljava i spoznaje kao stvaralačko biće koje određuje svijet. Tvrdnja “svaki je čovjek
umjetnik” koja je izazvala puno uzbuđenja i koja je još uvijek pogrešno shvaćena, odnosi se na preoblikovanje društvenoga dijela na kojemu ne samo da može, nego dapače
mora svaki čovjek sudjelovati kako bismo što je moguće
brže ostvarili transformaciju. Ja ću stoga nacrtati formule
koje će u ostvarivanju možda drugačije izgledati, ali će načelno štimati. Važno mi je na ovom mjestu reći da ne govorim o nečemu u što bi se trebalo vjerovati, nego naprotiv, ja
samo postavljam ljudima pitanja i izvješćujem o rezultatu
iz svoje radionice. Naravno da ne mogu sada u ovom kratkom satu iznijeti sva spoznajno-teorijska obrazloženja, ali
ako tako nešto ustvrdim, onda ne kažem da se mora u to
vjerovati, nego svatko treba jedanput pogledati u svoju nutrinu, svatko se treba jedanput u sebi kretati kao jezik, što
razvija osjećanje i mišljenje, a što opet omogućuje mišljenju da djeluje na volju, a volji pak da djeluje na jezik, tako
da stalno nastaje viši spiralni proces u kojemu mora nastati
u svakom čovjeku jaka ja-svijest (Ich-Bewußtsein), volja za
samopotvrđivanjem. Jer mi smo svi jako razvijeni, svi imamo iza sebe bogatu povijest, svi smo čak odrasli u jednome
vremenu u kojemu je čovječanstvo bilo sposobno za genijalne stvari. Ako, dakle, tu stoji da je svaki čovjek umjetnik,
to nije jedna činjenica za koju pretpostavljam da se mora u
to vjerovati, nego je rezultat moga rada. Korak dalje u ovoj
konsekvenci bio bi da se nakon moderne mora provesti temeljita preobrazba ljudske svijesti i dalekosežna preobrazba socijalne svijesti. Ja sam se potrudio učiniti, recimo, odgovarajuće pokušaje, eksperimente ili moglo bi se reći djela. U središtu života želim izvući pojam političkoga jer se
ispostavlja kao uvijek sve fatalniji i neupotrebljiviji, pa sam
zato i osnovao “Organizaciju za izravnu demokraciju” koja
se odnosila na život ili smrt u ovoj zemlji, na propast ili uspon. Time sam pokušao ostvariti nešto još više, jer mi je
početak kod same demokracije, dakle kod ljudskih prava,
izgledao jednostranim. Organsko je polazište, vrelo o kojemu sam govorio prije kod jezika i u kojemu se možemo
osvježiti i iz kojega će izrasti naša “ja-svijest” i da je najvažnije u povezanosti s mišljenjem i spoznajom, to sam smatrao potrebnim, dakle ovaj pol slobode koji dolazi iz odrasle samosvijesti i ovaj pol slobode izložiti u jednom eksperimentu koji se naziva “Slobodno međunarodno sveučilište”. Ja sam kasnije kao član ovoga Slobodnog međunarodnog sveučilišta postao također suosnivatelj “Zelenih”. A
sada vidite, zar ne, pri spominjanju ovih posljednjih kako
često stvari imaju ili moraju imati eksperimentalni karakter. Sada ne želim ništa reći o tome što Zeleni trenutačno
čine, samo još jedanput naglasiti: pojam političkoga meni
postaje sve više nemoguć. Što više gledam stvar u njezinoj autentičnosti, izgleda mi čovjek u tome kao stvaralačko biće po sebi i ja se tu odnosim prema njemu kao suverenu, posebice u demokratskom polju silnica. To je važno znati o čovjeku, da se “ja” spoznaje iz njegove slobode i
ostvarivoga djelovanja u svijesti kao suveren i kao onaj koji
određuje. Tako postaje karakter samoodređenja ipak najelementarniji, samo pomoću ove poluge je moguće novo
oblikovanje društva. Ono se ne može očekivati ni od pravne države, ne može se ostvariti naručivanjem niti od snaga gospodarskoga života. Tu na Zapadu mi imamo državnu centralističku partijsku birokraciju, a na Istoku demokraciju politbiroa, jer i oni to nazivaju demokratskim. Privid demokracije posvuda! Zapadni privatni kapitalizam sa
svojim sustavom parlamentarizma i političkih stranaka zasigurno je upitna tvorevina. Poluga koju bi se trebalo postaviti kod slobodnoga čovjeka, kod čovjeka koji sam sebe
određuje, kao jedini stvaratelj budućega društvenoga života, ona je jamačno daleko prisutnija nego što se može opisati ovdje u kratkom obraćanju. To pak znači: moraju nastati slobodne škole i visoka učilišta, moraju nastati centri
u kojima će kreativnost biti razumljena kao znanost o slobodi. Kreativnost je samo ono što se može pokazati i dokazati kao znanost o slobodi.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 19
Mislioci: Joseph Beuys
M
Umjetnost i država
i nismo prisiljeni ostati u trenutačnom
stanju u kojem su u političkim sustavima koji
sada postoje duhovnom životu osigurani takovi
slobodni prostori u kojima umjetnost smije izigravati slobodnu budalu čime je ona, kao što je danas pokazao gospodin profesor Scheuner, gurnuta u izolaciju, ali uskoro ćemo
moći ostvariti proboj pomoću proširenoga pojma umjetnosti.
Ovaj je prošireni pojam umjetnosti u stanju suprotstaviti kao evolucionarnu alternativu svim pojavama nedostatka sustava Istoka i Zapada, državnom birokratskom komunističkom kapitalizmu i privatnom kapitalističkom gospodarskom sustavu, alternativu koja će umjetnost proširiti do
pojma gospodarstva, a pojam gospodarstva do umjetnosti.
Čovječanstvo se svakome javlja u duševnoj nutrini iz
emancipacijskog razvoja koji je nastao na temelju potrebe za promjenom sustava koja se posve općenito izražava
u novijoj povijesti kao volja za konkretnom primjenom samoodgovornosti. Čovjek kao onaj koji postaje došao je dakle do ovoga mjesta. Ako se pogleda u razvojnu maticu što
bi u znanstvenom jeziku značila povijesna analiza ili analize socijalnih organizama koji žive u razvoju, onda se vidi
da je postojala jedna prošlost u kojoj je umjetnost bila sustav po sebi. Pravni život ovdje još nije funkcijski član društvenoga organizma, a isto tako ni gospodarski život kako se
žurnim radom oblikovao u modernom industrijskom društvu kao složeno svjetsko gospodarstvo.
Jedan takav jedinstveni sustav ili sustav jednoga u kojem se
pomoću umjetnosti integriralo religiju i znanost, a mogao
je također posve ispuniti pojam države, bilo je primjerice
egipatsko razdoblje faraona.
Za grčku i rimsku umjetnost bile su bitne dvije stvari: pitanje prava i demokratska svijest tako da se iz sustava jednine
razvio sustav dualnosti. Rimska kultura dalje živi s naglaskom kao pravna kultura. Juristička svijest iz koje i danas
crpimo. Je li pak to ispravno, tako važno pitanje ovom prigodom ćemo ostaviti po strani. U svakom slučaju rimsko se
pravo u osnovnim crtama održalo do današnjega dana.
U novom razdoblju u kojemu mi živimo javlja se nešto po
čemu se vodeća snaga kulturnoga može razumjeti, a to je
gospodareće čovječanstvo. Pomoću predodžbe povijesti u
kojoj se odvija organski osnovni proces što protječe u skladu sa zakonom iznad i ispod nastupajućih socijalnih oblika, moguće je preobrazbu socijalnih organizama slikovito
doživjeti. Da je pri tome razvoj ljudske svijesti tek izazivač promjena te da preoblikovani oblik ponovno naknad Rukopis izlaganja koje je Beuys održao 12. siječnja 1978. god. na 3. Bitburškim razgovorima. Prevedeno prema Joseph Beuys (2000), str. 227-249.
20 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
no djeluje na svijest to objašnjava povezanost inspiracije i
fizičkog uzajamnoga djelovanje kod principa evolucije.
Vidimo da pri postizanju sustava trojstva odredbena snaga duha djeluje iz trećega funkcionalnog dijela a taj je gospodarstveni čovjek koji stoji pred pozadinom funkcijskoga
člana prava, a ovo pak pred tajanstvenim temeljem znanosti, religije i umjetnosti.
Kako stvari stoje s ovim pojmom koji se zadnji pojavljuje, koji bi morao biti istražen u najdubljem sloju u, kako se
čini, nesagledivoj zadnjoj pozadini? Ako se ovo postigne,
zar ne bismo bili tada već na jednoj prijelomnici od koje
kretanje ima svoje izvorište u odnosu na prostor i vrijeme.
U ovoj slici javlja se društveno tijelo kao živo biće višega reda i ostaje tako dugo u tami dok se u njemu ponovno ne prepozna red živoga čovjeka. Zar nije kod njega položaj prijelomnice mišljenja koja leži u dubini u kojoj sve
uprostorenje ima svoje ishodište (sada pak dodavanjem potrebnih spoznajnoteorijskih koraka) jer u njemu predstoji
izvorište svakog dalekosežnoga produciranja u odnosu na
izvanjski svijet kao promjenu postojećega i to iz slobode
producenta. Moram sada čak reći iz slobode gospodarenja što se na koncu izražava u fizičkim formama. Ostavljeni otisci su faktična povijest.
S proširenjem pojma umjetnosti koji je zapravo antropološki jer se odnosi na sposobnost svih ljudi i ispostavlja se istodobno kao pojam rada koji je na vrhuncu vremena, time je prekinuta izolacija nastala uslijed tradicionalnoga pojma umjetnosti i redukcionistički moderni umjetnički pogon pa je umjetnost kao DRUŠTVENO MODELIRANJE (SOZIALE PLASTIK) ili društvena arhitektura pri
istodobnom proširenju pojma ekonomije kao ŽIVO BIĆE
na svim radnim mjestima tu. Umjetnost i gospodarstvo su
integrirani. Škole i sveučilišta, kulturne ustanove u cjelini su slobodno poduzetništvo gospodarstva za proizvodnju
dobara sposobnosti. Smije li se ova poduzetništva nacionalizirati kao što je danas u kapitalističkim sustavima Zapada
i Istoka? To je pravno pitanje. Pitanje demokracije.
Bit će moguće iznositi prigovore samo dok pojam slobode nije postao svjestan. Želi li se ovo pitanje ostaviti u nejasnoći, time bi govorkanje o kreativnosti postalo samo pomodno brbljanje. Jer kreativnost je znanost o slobodi. Ona
je bazična produkcija. Teorije nadgradnje mogu biti sastavni dio ideoloških konstrukcija, ali u odnosu na stvarnost
oni su samo stvaranje raspoloženja za održavanje postojećih struktura moći.
Vidite da neće biti moguće stvoriti sveukupni društveni
prijedlog kao model za buduće društveno uređenje s onu
stranu kapitalizma i državno-birokratskoga komunizma, a
da se jedan takav neobični pogled ne usredotoči na stvarnost. Želimo li ostati pri svojim lošim navikama?
Mislioci: Joseph Beuys
Čini se da je jedan od nedostatka novoga doba pa sve do
naše sadašnjosti to što nedostaje sposobnost opažaja za pol
slobode čovjeka, jednako u tradicionalnoj znanosti kao i u
tradicionalnoj umjetnosti, posebice u gospodarstvu i u državi. Sada država to gazi nogama kao dijete što hoće krenuti u svijet. To je pitanje preostalih pravnih formi, nestvaralačke državne filozofije prava i sociologije prava. Vidite dakle kako je moguće napraviti cjelokupni društveni prijedlog kao model za buduće društveno uređenje s onu stranu
kapitalizma i državno-birokratskoga komunizma bez jednoga takvog možda neobičnoga pogleda na stvarnost. Želimo li ostati pri svojim navikama?
Ako je ovdje riječ o proširenom pojmu umjetnosti u kojemu u središtu stoji pitanje o biti slobode čovjeka, onda
nije spomenuto ništa nerealno nego ono što je danas u svakom pojedincu živa stvarnost: oblici hoće djelovati u smislu samoodređenja, riječ je o intenciji u kojoj je princip forme kao princip umjetnosti djelotvoran i u tom je smislu po
sebi razumljiv tako da se prevlada otuđenje.
Ja sam ovdje pokušao pokazati razvojnu povezanost gdje
na koncu gospodarstvo ne egzistira odvojeno od kulture.
Pojam kulture je pojam gospodarstva i obrnuto. U postojećem kapitalističkom gospodarstvu čovjekovo ostvarenje se
odvija u slobodi, a njegova jednakost pred pravom postojećih zakona spriječena je zbog oponašanja ideologije kapitalističkih sustava, ukratko zbog uloge kapitala.
Što je kapital? Iz do sada rečenoga posve je razvidno da to
može biti samo ljudska sposobnost. Prošireni pojam umjetnosti je konkretni pojam kapitala. UMJETNOST=KAPITAL.
Danas ljudi masovno jure za radnim mjestima jer proizvodi njihovih uloženih sposobnosti u radu ne dolaze više na
tržište preko gospodarske razmjene pomoću pojedinca ili
cehova, nego zato jer u jednom industrijskom društvu s
podjelom rada nešto može samo tamo dospjeti što je rezultat zajedničke djelatnosti svih u okviru svjetskoga gospodarstva.
Smije li danas još postojati gospodarstvo sa razmjenom
robe ako je ono postalo gospodarstvo novčane razmjene?
Tko bez predrasuda, takoreći, fenomenološki tijek gospodarskih vrijednosti promatra na strani proizvodnje, vidi
gospodarsku vrijednost broj jedan u sposobnosti (kreativnosti), a gospodarsku vrijednost broj dva u duhovnim ili fizičkom dobrima potrošnje koji proizlaze iz ulaganja sposobnosti u rad u povezanosti sa resursima prirode. Proizvodna sredstva trebalo bi promatrati kao visoko razvijene resurse.
U ovom događanju ne pojavljuje se nijedna gospodarska
vrijednost koja bi danas bila svojstvena NOVCU.
Svaki proizvođač je u isto vrijeme potrošač. On treba
PRAVNA SREDSTAVA da bi stekao tržišna dobra. Podu-
zetništvo mu daje pravo da uzima robu kao zaradu. Protok
novca koji se u cjelini izdaje kao zarada na djelatnike u području poduzetništva uračunat je u cijene tržišnih dobara koje se u poduzetništvu proizvode. Poklopi li se novac u
procesu kupovine zajedno s robom, onda on gubi ovo pravno značenje. Prodajom robe potrošačima novac se vraća u
ruke poduzetništva. Sada on nije više povezan s gospodarskom vrijednošću kreativnosti niti s gospodarskom vrijednosti tržišnih dobara. Bezvrijedni PRAVNI DOKUMENTI moraju se vratiti nazad do sustava banaka koji je izdavanjem novca obvezao poduzetništvo na proizvodnju kako
bi tamo pokrio KREDITE. NOVAC SE EMANCIPIRAO i
postao je pravna regulativa za sve kreativne procese. Novo
stvaranje novca u DEMOKRATSKIM SREDIŠNJIM BANKAMA događa se iz NIŠTA.
Ono na što je usmjeren POJAM PROŠIRENE UMJETNOSTI, jest zahvaćanje socijalnoga tijela koje nas kao duhovna supstancija motivira za preoblikovanjem. Što bi se moglo nazvati novom disciplinom umjetnosti koja će iz izolacije osloboditi umjetnosti koje su se razvile u povijesti
kao kiparstvo, slikarstvo, glazba i tako dalje ali i osloboditi školstvo i visoko školstvo od tutorstva države. Stoga sam
osnovao SLOBODNO MEĐUNARODNO SVEUČILŠTE
kao istraživački centar za cjelokupnu društvenu alternativu. On mora po sebi razumljivo kao kolektivni pokret postati organizacija članova koji će krenuti parlamentarnim i
izvanparlamentarnim putem.
Ispod takova zahtjeva neće nužni model kao trajni organ
savjetovanja ništa manje učiniti. Ovo će već uskoro život
osloboditi praznine i jednostranosti svakog duhovnog otpora.
Ovdje mogu još svratiti pozornost na daljnju stvar: na
ovom modelu svaki će čovjek moći biti prepoznat na mjestu proizvodnje kao proizvođač ukoliko on svoju radnu
snagu, stvarni kapital, donosi na radno mjesto. Time postaje suvišna razlika između poslodavaca i posloprimca i
čak razotkrivena kao opasna ideološki uvjetovana prijevara. I još jedanput ovaj promijenjeni pojma kapitala ima odlučne posljedice. Naime, pokazalo se da “pojam vlasništva”
u području proizvodnje nije moguć ni nad sredstvima za
proizvodnju niti nad “zemljištem i imovinom”. Vlasništvo u
području proizvodnje je neutralizirano. Ne može više biti
akumulacija tj. gomilanje proizvodnih sredstava kao vlasništvo i instrument moći.
Što se tiče područja robe potrošnje, čini se da je ono stvarni regulator: proizvodnja se mora ravnati prema potrebi
potrošača. Ovo je sada moguće budući da svaki interes za
profitom na proizvodnoj strani otpada. A on može nastati
dokle su sredstava za proizvodnju tretirana kao vlasništvo.
Elementarno bratstvo koje je već ostvareno u gospodarstvu postaje već vidljivo: RAD JE PRINCIPIJELNO RAD
ZA DRUGE. Možda je razumljivo da iz velikoga kompleksa koji je povezan s nastojanjem “da se pojmovi ispravno
Status, broj 8, jesen 2006.
| 21
Mislioci: Joseph Beuys
misle”, kako kaže Wilhelm Schmundt da sam danas dotaknuo neke zahvate cjelokupne problematike, nešto po modelu “moje dame i gospodo, svijet izgleda sasvim drugačije!”. Stoga bih na kraju da zaokružim nešto rekao i o potpunijem razumijevanju ekologije.
Tko danas promatra čovjekovu “prirodu” i prirodu, zamjećuje VELIKU PATNJU. Naš odnos prema prirodi okarakteriziran je kao posve narušeni odnos. To ima za posljedicu da je prirodna osnova na kojoj mi stojimo, ne samo
narušena nego štoviše u opasnosti da bude posve porušena. Mi smo na najboljem putu da posve uništimo ovu bazu
tako što prakticiramo gospodarski sustav koji počiva na beskrupuloznom eksploatiranju upravo ove prirodne osnove.
Brutalno izrabljivanje je po sebi razumljiva posljedica gospodarskoga sustava čije su gornje mjerilo interesi za profit. TKO DANAS TAKO GOVORI O PRIRODI, NE SMIJE UPRAVO TO PREŠUTJETI JER BI INAČE PROMAŠIO
STVAR O KOJOJ GOVORIO. Mora biti jasno izrečeno da
se privatni kapitalistički gospodarski sustav na Zapadu načelno u ovoj točki ne razlikuje od državnog kapitalističkoga sustava na Istoku. Uništenje se prakticira diljem svijeta
tako da svatko kome je stalo do izlaska iz ove dileme mora
tražiti posve nove modele. Gdje je moguće uopće pronaći
izlazak? Mnogi koji su u svojim razmišljanjima dospjeli do
jasnih uvida, padaju u duboku rezignaciju. Oni sebi uopće ne mogu predočiti kako bi trebala izgledati jedna takova
ideja koja se ne može shvatiti dosadašnjim oznakama “desno” i “lijevo”. Oni vide što jest i vide da vodi do razaranja
i vide k tome da su izgleda sudbinski izloženi ovome procesu te da ne mogu ni na koji način na to utjecati. (Je li to
pak točno, za početak uopće nije važno: oni to ne vide drugačije) Oni rezigniraju: I VELIKA PATNJA POSTAJE JOŠ
VEĆA PATNJA.
Ja sam rekao da se većina ljudi svjesno ili podsvjesno osjeća izloženima tim odnosima koji napokon vode do uništenja njihove nutrine. Ovaj osjećaj bespomoćnosti ima
dva aspekta. Prvi aspekt odnosi se na postojeće strukture
moći ukoliko one ne dopuštaju prave mogućnosti suoblikovanja. Da su u ovome pogledu nastali uvijek jasna svijest i volja da se nešto promijeni, dokazuju već mnoge alternativne inicijative. I ja u tome vidim jedan put za prevladavanje ovih struktura moći koje možemo označiti kao
22 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
partije ili diktature funkcionara. Ovdje treba pripaziti na
nešto bitno. Što nam, naime, znači zajedničko djelovanje
po mogućnosti svih ljudi, kao što se i s pravom zahtijeva,
ako ovi ljudi nisu razradili pametne modele rješenja, dakle
ideje. Bez takova rada ideja morao bi svaki pokušaj prevladavanja postojećih odnosa završiti posve u praznome.
Time se upućuje na važnost rada idejama koji je u svojoj
biti umjetnost. Time je istodobno i drugi aspekt naveden
koji lako vodi do rezignacije. Većina ljudi jednostavno ne
zna kako se uopće može spriječiti propast. Nemaju uopće
ideja. Misle da nema rješenja. To je jedna opasno rasprostranjena zabluda koja na koncu počiva na propisnom zavaravanju kao posljedica totalno neslobodne razine informiranja u rukama moći. Ja pri tome mislim prije svega na
naše cjelokupno školstvo i visoko školstvo koje je, kao što
je poznato, podržavljeno. Zacijelo su poznati fundamentalni nedostatci sustava koji je zasnovan na podržavljenju.
Što se tiče sustava istočnoga bloka ne govori se ni o čemu
drugome osim o tome. Točno se znade da podržavljenje
sredstava za proizvodnju vodi do nesagledivih posljedica.
Tu je riječ o centralizmu, diktatu, birokraciji funkcionara,
dakle o ugnjetavanju slobode i kreativnosti ali i nesposobnosti za gospodarenje i da se proizvodi posve neovisno o
potrebi potrošača. Zar nije neobično, proturječje koje viče
do neba, da se tvrdoglavo previđa istu bijedu koja i kod
nas hara. Kod nas su upravo ona poduzetništva u kojima
bi se trebale stvoriti nove sposobnosti i nove spoznaje totalno podržavljena! Zar nije licemjerno nešto negdje drugdje javno kuditi i propagandistički raskrinkavati, dok sam
to isto prakticiraš? Nekad će se morati temeljito svratiti
pozornost na ovu činjenicu! Tako se trijeznim opisom razine informiranja kojoj je bitni dio školstvo i visoko školstvo i to podržavljeno sve svodi na to zašto su onemogućene slobodna proizvodnja ideja i slobodna izmjena modela
rješenja. Iz toga proizlazi također prva ideja rješenja: školstvo i visoko školstvo moraju se osloboditi državne stege i
prevesti u princip samoupravljanja što se ne smije brkati s
“privatizacijom”. Samo tako bi se mogla nadići KULTURNA SRAMOTA. I dok se tamo ne postavi sjekira, neka mi
nitko ne govori o umjetnosti. Tek kad LJUDSKA PRIRODA kao ona koja je po svojoj biti usmjerena na slobodu
bude spoznata s obzirom na svoje samoodređenje, onda će
u sklopu njezina ostvarenja biti prevladana VELIKA PATNJA PRIRODE.
Mislioci: Joseph Beuys
Fragment o umjetnosti (1971)
***
Krajem moderne umjetnosti za mene tek počinje umjetnost, krajem moderne umjetnosti ne umire umjetnost,
nego tek biva rođena, ali radi se o jednom preoblikovanom
pojmu umjetnosti. To je antropološki pojma umjetnosti:
tada je svaki čovjek umjetnik. Umjetnost je tada pojam za
društvenu slobodu, ali ona ne bi trebala biti samo pojam
nego konkretno sredstvo za promjenu polja sila koje djeluju u društvu.
Nisam marksist, ali možda više volim Marxa nego mnogi
oni što samo vjeruju u njega. Razviti spoznaju iz Marxove poluge, eto sebi sam stavio kao obvezu dnevno ići u laboratorij mišljenja. Što sam ustvrdio!?: novac nije uopće
KAPITAL, ali SPOSOBNOST je KAPITAL. Novac, dakle,
nema što tražiti u procesu proizvodnje, društva (gospodarstva)
Beuys (2000) str. 385; 399.
On smije kao univerzalni ZAKONODAVAC samo djelovati za RAD iz pravne sfere (demokratsko bankarstvo).
Pismo s nadnevkom 23. lipnja 1943. (neimenovani grad u NDH)
Dragi roditelji,
Jučer mi je ponovno stigao vaš paketić.
Sadržaj:
1 kobasica
1 komad šunke
5 pakovanja saharina od po 500 tableta
2 svijeće
6 carskih maraka RM
Prema listi sada je stiglo sve što ste poslali, i to čak u dobrom stanju premda je paketić putovao mjesec dana. Stoga vas
molim ako su stigle vrijednosne marke (Zulassungsmarken), pošaljite ih odmah jer za 1-2 mjeseca bit ćemo premješteni
na drugo mjesto.
Molim vas pitajte gospodina Massmanna mora li biti isto izdanje Commedia Divina? Jer ono drugo sam kupio u Italiji. Još
ću se potruditi da dobijem talijansko izdanje. Trenutačno se naše obveze letenja redaju jedna za drugom. Svaki dan letimo od jutra do navečer.
Grad i zemlja oko njega puni su promjena i posvuda se može promatrati šarolik život. Sve je to uvjetovano stoljetnim utjecajem islama. U svakom gradu može se vidjeti maurske džamije, a utjecaj muslimana čak i dalje južno, poglavito u Dalmacija ali i u Serajewu (pripada Hrvatskoj), Mostaru, Kralovacu (sic), Banja Luci itd. Čak ovdje u gradu može se vidjeti
za vrijeme dana turske muslimane s fesom i ćilimom za molitvu kako idu u veoma modernu džamiju. Inače je grad posve
zapadnjački i moderno izgrađen. Okolica grada ima lijep krajolik koji je nalik golemom parku s velikim kružnim zelenilom. Klima je vruća i sparna.
Zbog opasnosti partizana smijemo se u ovim ljepotama kretati samo u trojkama i naoružani samokresom.
Zdrav i vedar pozdravlja vas
vaš Josef.
Isto, str. 283-285.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 23
Feminizam
Femini z am
Vladarice
Virginia Woolf i “Vlasita soba” jest pomisao koji me uvijek nanovo obuzme
pri prisustvovanju seminarima i radionicama unutar Centra za ženske
studije u Zagrebu. Priznajem, isprva su me kopkale misli o diskriminaciji
na račun muškaraca za koje obrazovni program u Centru nije otvoren
(polaznice su isključivo žene). No, osebujnost tog ženskog prostora mi se
otvorila. Specifičnost koja u tome leži je neizrecivo jednostavna. Nema tu
ni traga mistike koju možemo pripisati afrodizijama u staroj Grčkoj. Ne
prinose se zlatni ili biserni muški organi boginji, čak štoviše, ne vrte se ta
zbivanja oko mržnje muškaraca, frustracija i sl. Niti se bježi u krajnost
asketizma spram muško-ženskih odnosa. Vježba se tolerancija, a ne
misaono protjerivanje u svojevrsne bludničke samostane
Jo Kempen
U
puštajući se u priču o feminizmu važno mi
je zaokružiti je u tri povijesno daleka, no tematski bliska sadržaja. Stoga ću prošetati parapočecima u kojima nalazim Platona kao prvu artikulaciju tematike ženskih prava, zatim, vođena Margaret Sanger, vremenom otvaranja seksualnosti kao pitanja užitka, a za kraj ću
se, kroz osobno iskustvo zagrebačke teorijske feminističke
scene, osvrnuti na današnje stanje. Dakle, vežite Vaše pojaseve, posada zrakoplova želi Vam ugodan let...
“ – Prekrasne si vladare stvorio, Sokrate, kao kipar.
– I vladarice, Glaukone; jer drži, što sam rekao, da nisam
mislio ništa više o muškarcima nego o ženama, koje među
njima po prirodi budu sposobne.
26 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
– Naravno, ako će već sve jednako imati kao muškarci,
kako smo već raspravili.”
(Platon, “Država”, 540c)
Muškarac na početku priče o ženama. Ne bilo kakav. Vidim ga istinskim, povijesnim feministom. Kada bi kakvim
(č)udesnim spletom putovanja kroz vrijeme Platon “uskočio” u danas i ovdje (otprilike) ne bi bio nezamisliv kao čelni čovjek moćne organizacije koja se bori za prava. U mom
svijetu, radi se o pravima žena. Gregory Vlastos u članku
“WAS PLATO A FEMINIST?” napominje da se Platona s
Gregory Vlastos: “Socrates, Plato and Their Tradition”, vol. 2, Ed. D.
Graham, Priceton, New Jersey, 1995.
Femini z am
jedne strane držalo pra-feministom, a istodobno antifeministom. Sustavno osporavanje ženskih prava u Platonovoj
Ateni se sastojalo od nemogućnosti prava na obrazovanje,
izbor zvanja, društveno ophođenje, seksualni izbor, posjedovanje i raspolaganje imovinom, politička prava. Momenti koji s obzirom na to prikazuju Platona feministom zasigurno su: mogućnost da žene preuzimaju tradicionalno
muške poslove, ukidanje obitelji kao osnovne stanice društva, obrazovanje žena.
Kako se mijesilo tijesto?
Žena koja je u sebi nosila, a njeno djelo to i danas čini, sočnost feminističke aktivistkinje koja je život posvetila borbi
za “proširenje misli” o kontroli rađanja zasigurno je Margaret Higgins Sanger (1879-1966). Uvijek kada se o njoj
govori ili piše, započinje se činjenicom da je njezina majka izmučena sa 18 trudnoća (jedanaestero živorođene djece), umrla od tuberkuloze i cervijalnog karcinoma. Dakle,
pretpostavka njezine privatne motivacije za javnim djelovanjem rezultirala je svrstavanjem Sanger u povijest feminizma i seksologije. Premda se u 23. godini udala i rodila djecu,
karijera je bila ta koja je određivala njezina kretanja. 1912.
Sangerovi se nastanjuju u New Yorku. Ondje počinje djelovati u udruzi za unapređivanje prljave gradske četvrti Manhattan i istodobno pokreće kolumnu u New York Call-u pod
nazivom “What Every Girl Should Know”, dakle ideja lika
Carrie Bradshaw i svepopularne serije “Seks i grad”, svoju
inspiraciju može crpiti iz povijesno prijelomnih trenutaka
ženske reproduktivne tematike. Koja, jasno, zbog svoje nekomercijalne činjeničnosti, ostaje pritajena novim generacijama. Dijafragma i Manolo Blahnik cipele, u vrijeme koje
je Sangerica ‘predizborila’, čine realnost putokaza tinejdžericama. Dok pojava glumice Sarah Jessica Parker koja tumači lik Carrie Bradshaw, oslikava, podržava i ponosno prikazuje sintezu seksualne slobode obavijene nacionalnom čednošću, Margaret Sanger je bivala privođenom zbog otvaranja klinike za planiranje obitelji i kontrole rađanja, koja je
bila prva takve vrste u Sjedinjenim Američkim Državama.
Da bi izbjegla tužbu, na neko vrijeme je prebjegla u tada već,
u tom pogledu, razvijeniju Europu, u Nizozemsku. Taj “Seks
i grad” sada i on(v)dje odnos teško je zamišljati u Sangeričino doba, imajući na umu i činjenicu da su u SAD-u žene
ostvarile pravo na pobačaj tek 1973. godine, dakle 15 godina nakon što je to ozakonjeno na ovim područjima. Bez obzira na zanimljive biografske podatke iz života M. Sanger,
ono što izaziva maštu jesu činjenice današnjice u kojima bi
se nju moglo opisati, ukratko, ovako: feministkinja, aktivna na polju reprodukcijske politike, a privatno liberalna
heteroseksualka. Opet, da isti koncept prebacimo u mračne ere srednjovjekovlja bila bi, ukratko: vještica. Što ljudska povijest brže biva nošena vremenom, Sangeričina hrabra pojavnost se, poput akvarela na svili gubi u nejasnim
granicama i pretače u mrlje, gledano iz neke desete pozicije, “onih baba”. Priču o njoj prepuštam činjenici da je umrla,
dok njezine ideje žive.
Ispreplitanje aktivizma i teorije –
½ l aktivizma, ½ l teorije,
dobro promiješati
Krasno bi bilo da možemo u jedan fini, kratak recept sažeti odgovore na pitanja s kojima se susreće svaka žena,
bila više ili manje, na ovaj ili onaj način uključena u dodirne točke feminizma ili samu srž istoga pojma. Iz jednog poprilično longitudinalnog, neznanstvenog, neobilježenog i neobrađenog istraživanja, mogu ih sažeti za nekolicinu kojima nekim čudom ne padaju na pamet: “Čemu
feminizam?”, “Koja je svrha bavljenja feminizmom (na
ovim prostorima)?”, “Zašto su feministice uvijek frustrirane babe?”, ... naravno, upadice su stalne i na račun lošeg ili nepostojećeg seksualnog života “tih baba”. Uz to se,
naročito u društvu na ovim prostorima, na žene koje imaju veze s feminizmom gleda kao na one koje ne depiliraju noge, lezbijske su orijentacije, vegetarijanke su, ne znaju ništa mužu skuhati,... I zaista, neke jesu lezbijke, neke su
i vegetarijanke, no činjenica je da i feministkinje jedu. I da,
neke od njih su gurmanke, imaju muževe, djecu, i, zapravo,
žive prilično ustaljenim, “normalnim” životima, kao i svi
neegzotični ljudi koji se ne bave feminističkim teorijama.
Zanimljiv je i pokazatelj koji upućuje na to da u predočavanju nekoga koga se smatra feministom ne stoji muškarac.
No, niti krhka predstavnica ženskog roda/ spola. Mjesto
feminizma zauzima, čuva i rezervira, u idealnoj slici neupućenih, kako bi se popularno pučki reklo “muškobanja”.
Dakle, žena s jače izraženim muškim osobinama. Odbacuje se, predrasudno, nježan i ženstveno zaobljen lik. Očekuje se u toj “idealnoj” slici žena odrješite motorike, muških
pokreta, netipično ženski raspodijeljeno masno tkivo, grkljan veći no u prosječne žene, što, dakako, prati i dublji
glas. Poželjno je zamisliti i izraženu dlakavost. Karakterna
obilježja koje taj opis prate u stopu su pojačana agresivnost
i slabija osjetljivost. Ukratko – androginost. Feministkinji
je zabranjeno da bude privlačna poput putene Sofie Loren
ili nježna poput Audrey Hepburn. Ne, njena je uloga daleko
od ljepotice iz ljubavnog romana ili izbora za miss.
Bavljenje teorijom ili aktivizmom ne čini razliku između
“ovih” i “onih” feministkinja, jer je bavljenje jednim toliko
vezano uz drugo da se, zapravo, konstantno isprepliću. Sve
su aktivistkinje obično teoretski vrlo dobro potkovane, a i
svaka teoretičarka bar nakratko otplovi u aktivističke sfere,
s vremena na vrijeme. Nadopunjuju se kao dva prsta jedne ruke i zaista je često bavljenje feminističkom teorijom aktivizam. Koji, ako nijednu drugu, čvrsto obavija lokalnu razinu djelovanje pojedinke. I odiše solidarnošću. A
ponekad i žudnjom za aktivizmom. Kako sam feminizam u
svojim temeljima podrazumijeva osobine humanizma, nije
neobično da se feministička djelovanja isprepliću sa ekologijom, pravima životinja, zalaganjima za prava ljudi homoseksualne ili biseksualne orijentacije... Takav “robinhoodovski” zaštitnički ili solidaran odnos spram društveno, rasno ili ino podređenijih, slabijih, nezaštićenijih,
a svakako i nedominantnih, nije slučajan. Upravo su svoStatus, broj 10, jesen 2006.
| 27
Femini z am
jevrsna umrežavanja karakteristična za ta djelovanja. Podupiranje, podrška i suradnja za koje se obično vežu mužjačka okupljanja i ta “bratska” lojalnost, svoje mjesto nalaze i u ženskim mrežama. To obuhvaća i humanitarne i intelektualne razine. Načini komuniciranja unutar krugova
žena koje su vezane za feminizam obuhvaćaju, iz subjektivnog iskustva interpretiram, otvorenost. Jasnoća, iskrenost
i artikulacija su bitni čimbenici dobre suradnje pri postizanju ciljeva čiji je puteljak krivudav i obrastao. Dakle, nema
one uobičajno kičaste ukukuljenosti, sladunjavosti pa čak
i, lažne koketnosti. Također, specifična je i važnost “ženskih prostora”. Virginia Woolf i “Vlasita soba” jest pomisao koji me uvijek nanovo obuzme pri prisustvovanju seminarima i radionicama unutar Centra za ženske studije
u Zagrebu. Priznajem, isprva su me kopkale misli o diskriminaciji na račun muškaraca za koje obrazovni program
u Centru nije otvoren (polaznice su isključivo žene). No,
osebujnost tog ženskog prostora mi se otvorila. Specifičnost koja u tome leži je neizrecivo jednostavna. Nema tu ni
traga mistike koju možemo pripisati afrodizijama u staroj
Grčkoj. Ne prinose se zlatni ili biserni muški organi boginji, čak štoviše, ne vrte se ta zbivanja oko mržnje muškaraca, frustracija i sl. Niti se bježi u krajnost asketizma spram
muško-ženskih odnosa. Vježba se tolerancija, a ne misaono
protjerivanje u svojevrsne bludničke samostane.
Loš recept ili loši(e) kuhari(ce)?
U nizu svakodnevnih, tjednih, mjesečnih, godišnjih, a i životnih problema uvijek biramo sredstvo kojim se izbavljamo iz istih. Sklonost koju ljudi imaju, a tu bezrezervno
uključujem i sebe, jest laćenje za mačem iliti borba. Tako
i odnosi među spolovima, odnosno rodovima, kroz svoju
povijest uključuju i sukobe.
“Borba spolova, sukobi među spolovima koji su posledica
dvostrukog morala, odnosno, neprirodnih pogleda na ulogu spolova u patrijarhalnom društvenom uređenju. Žena
je u patrijarhalnom društvu povređena u svom ponosu, sputana u svojoj spolnosti i onemogućena da na prirodan način zadovoljava svoje prirodne potrebe. Zato u
takvoj sredini prelazi u pobunu protiv muškarčeve vlasti.
Ona se bori protiv njega svojom lukavošću, brani svoj prestiž potcjenjivanjem i osuđivanjem muškog roda. Ponekad
se bori na agresivan način, pokušavajući da preotme vlast
u braku ili pak zagorčava mužu život netaktičnim postupcima ili sitnim pakostima... U drugim slučajevima žena zauzima odbrambeni stav, postaje sasvim pasivna, zatvorena
28 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
u sebe i nezainteresirana za seksualni život. Katkad prisiljava muškarca na popustljivost i veću obazrivost, ispoljavajući razne neurotične smetnje i histerične ispade. Ili pokušava da bude u svemu jednaka muškarcu, oponaša ga u
njegovom načinu života i napušta bitne osobine svoje ženstvenosti.... Bojeći se nepoznanica u ženi, muškarac izbegava prisan osećajni dodir s njom. On traži površne i kratkotrajne spolne veze, naginje donžuanskom ponašanju i kloni
se braka. Njegova seksualna nesigurnost ispoljava se u čestim poremećajima potencije ili čak u potpunom napuštanju svoje nadmoćnosti u obliku podložnosti ženi (v. Papučar)... ponekad bježi od žene u homoseksualne odnose...” .
Uzmemo li u obzir da je to definicija stara 35 godina, ona
čak u čovjeku može izazvati duhovitu reakciju, no ako je
sagledamo kao mladu definiciju mladosti ili zrele dobi naših majki i to, povrh svega, unutar enciklopedijskog leksikona, odgovor za bavljenje feminizmom nije niti nejasan,
niti upitan. On može početi samim porivom za rušenjem
predrasuda i preuzimanjem odgovornosti za vlastite odluke i djelovanja. Poznata knjige Bell Hooks nosi naziv: “Feminizam je za sve”. Iz gore navedenog citata to bi se moglo
protumačiti kao da je nešto što obuhvaća i žene i muškarce, tako da netko ima dobit (žene), a netko štetu (muškaraci). Može li to zaista, tako banalno, biti protumačeno? U
okruženju u kojem živim – Zagreb, 2006. – poznajem nekolicinu muškaraca koje bih okarakterizirala feministima i
čitav niz onih kojima bezrezervno pridjevam pojam emancipiran. Također, čitava je svita i onih koji bi to željeli biti, a
praksa ih dokida, no i volju treba podržati.
Kao jednog od svakako osebujnih likova čiji je rad obuhvaćen u ovom bloku zasigurno je Muharem Bošnjak. Doživljaj njega te kategorizaciju njegovih misli ostavljam otvorenima za različita tumačenja. Ono što sa sigurnošću znam
jest da u svim njegovim temeljima i backgroundu stoji vrlo
specifična i suvremena muška emancipacija koja ima duha.
Nadalje, tekst Margaret Sanger otkriva potrebe određenog vremena, koje danas, ne bahato, već naviknuto, drugačije promatramo. Vrijeme industrijalizacije, vjerovanja u
napredak nove ere, razvoja dioničarskih društava... Dakle,
vremena koje nam se, premda daleko samo stotinjak godina, čini sasvim drugim svijetom od 2006.
Za sam kraj ostavljam esej začet u mojoj mašti i rođen na
papiru.
Ur: dr Marjan Košiček: “Enciklopedijski leksikon-mozaik znanja: Nauka o spolnosti”, Novinsko-izdvačka ustanova Interpres – izdavačka jedinica, Beograd, 1971.
Femini z am
Suvremenka
Svojim profinjenim njuhom otkriva da je privatan plan
važan poput javnog
Jo Kempen
M
lada, talentirana, brza, sveobuhvatna
jurilica. Grabi koracima asfalt. Lakonoga osvaja teritorij. Stil: kraul. Nema joj premca. Pobjednica je ove utrke. Kao i svih. Na sve staze. Oštre linije, savršen sklad. Leprša sama oko sebe. Protežna pokretljivost.
Dolazi iz beskraja kamo se nastavlja kretati. Istodobno, nije
jako nobel, nije kraljica, ne sjedi na pijedestalu. Ne! Ovdje
je i sada. Dovoljno dama da bude težakinja. Da, da – Suvremenka.
Njen hod, kao i uspjeh, nije teško lupetanje, ne, ono je
bezvučno. Samorazumljivo. Karizma se poput vodoskoka raspršuje oko nje. Osvajačica osvaja. Jedino neosvojivo
u njenom habitusu jest ona sama. Nitko je ne može osvojiti. Podrediti nekome svoju slobodu, neovisnost, brzinu,
snalažljivost – nemoguće. Nije to stvar kompromisa. To je
stvar vraćanja u natrag. Rikverc.
Primjećujem tu atmosferu oko sebe i poželim se ogrnuti
ogrtačem izolacije. Rikverc frustrira. Suvremenka ga prihvaća. Uzima ga kao privid. Čistu parusiju. Ne predstavlja ga općim rikvercom. Samo ponegdje i ponekad. U odnosu na partnerstvo. Koristi se njime kao oružjem. Manipulativnim.
Pametna, osvaja vrhove i ide prividno u rikverc (obrnuta
emancipacija), jer joj to služi kao oružje za manipulaciju.
Muškarcem.
U kojoj mjeri se ta petlja može neprekidno petljati i upetljavati, otpetljavati... pa nanovo zaplitati? Do te mjere koja
vodi ka nepodnošljivosti. I zašto drugi to prihvaćaju? Igru
neiskrenosti. Igru u kojoj su pravila složena, ali i vrlo jasna.
A kada glavom lupi u plafon, ili voda dođe do grla – pali se
alarm. Uzbuna.
Na ovim područjima i u ovim vremenima pomišljam da se
često to ukukuljuje pod nazivom stres. Klaić bi ga vrlo ja-
sno objasnio kao: “...duševno ili tjelesno preopterećenje organizma...”
(B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1982.).
Slijed koji se iz toga formira može izgledati ovako: odnosi
među rodovima preopterećuju organizam. Nekako, nekad.
Je li egalitarnost stvar vjerovanja? Sreće? Je li moguća? Nije
li uvijek na klackalici moći netko manje bliže tlu, dok drugi
vrluda prema nebesima? Nada i težnja za egalitarnošću su,
ipak sastojci koje treba uvesti neizostavnima u receptima
odrastanja. Kao sol. I nije uvijek nužno za svaki pojedini recept da je količina i vrsta soli jednaka. Ne. Baš naprotiv, potrebno je steći osjećaj, iskustvo. Strpljivo i uporno.
Pametna, Suvremenka to uči. Uvijek u mijeni, jer pri tome
ona opstaje.
Svojim profinjenim njuhom otkriva da je privatan plan važan poput javnog.
Što slijedi? Dozaža. Naići na savršenog pojedinca/ pojedinku s kime će suvremenka izgraditi svoju kulu, ne od karata, već od ljubavi, zajedništva, prijateljstva, razumijevanja, ... čini se mogućim. Ipak, Suvremenka uviđa da je za to
potrebno biti svoja. Ne svoja u gruboj, razmaženoj, sebičnoj varijanti. Međusobnost podrazumijeva komunikaciju.
Težiti ka oblikovanju u meštra od komunikacije. U ovom
slučaju meštrice.
Obol trebaju dati obje strane. Zbiva se emancipacija za zajedništvo. To je timski rad.
Jo Kempen (1980., Zagreb) diplomirana filozofkinja i sociologinja. Pohađa poslijediplomski doktorski studij filozofije na Hrvatskim studijima u
Zagrebu, piše za JET-SET MAGAZIN i bavi se marketingom. [email protected]
Status, broj 8, jesen 2006.
| 29
Femini z am
Stožer civilizacije
Poglavlje XII.: Žena i budućnost
Gledam, stoga, u budućnost gdje žene i muškarci neće prosipati energiju
u ispraznu i neplodnu potražnju zadovoljstva izvan sebe, u dalekim
mjestima ili ljudima. Savršeni majstori svojih unutarnjih snaga,
kontroliranim finim razumijevanjem umjetnosti življenja i ljubavi,
prilagođavajući se podložnošću i inteligencijom miljeu u kojem se nalaze,
neustrašivo će do kraja uživati u životu. Žene će po prvi put u nesretnoj
povijesti ove kugle ostvariti istinsku jednakost i “balans moći” u
odnosu spolova
Margaret Sanger
12. poglavlje knjige: Margaret Sanger, The pivot of civilization;
Introduction by H. G. Wells; foreword by Peter C. Engelman. Classics in women’s studies.
Originally published: New York: Brentano’s, 1922. SAD
Online verzija na swiss.csail.mit.edu
Gledala sam ženu kako spava. Sanjala je kako Život stoji pred
njom držeći u svakoj ruci po jedan dar – u jednoj Ljubav, u
drugoj Slobodu. I on reče ženi, “Izaberi!”.
Nakon duga čekanja, ona reče: “Sloboda!”
I Život odgovori, “Dobro si izabrala. Da si rekla ‘Ljubav’, dao
bih ti što bi htjela, otišao bih i ne bih se više vratio. A ovako
će uslijediti dan kada ću se vratiti. Tada će oba dara biti u
jednoj ruci.”
Čula sam ženu kako se smije u snu.
Olive Schreiner
30 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Femini z am
B
ez posebnih je značenja nužno gledati
unaprijed neki mutan i dalek datum budućnosti da
bi se ispitale koristi koje ljudska vrsta izvlači iz programa koji sam predložila na prethodnim stranicama. Posljedice su, u odnosu na samu ženu, obitelj i državu, naročito u slučaju Holandije, već istražene i zabilježene. Naša
filozofija nije doktrina bijega od neposrednih i hitnih zbilja
života. Naprotiv, muškarcima i ženama, posebice potonjima, poručujemo: suočite se sa zbiljom vlastite duše i tijela;
upoznajte se! I u toj posljednjoj opomeni, mislimo da se to
znanje ne bi trebalo sastojati od nekakvih mutnih, nejasnih
općenitosti o ženskoj prirodi – ženi kao stvorenoj u umu
muškaraca, niti ženi koja se stavlja na romantično prijestolje nad neskladnim činjenicama radne svakodnevice. Žene
se mogu dočepati slobode jedino konkretnim, određenim
znanjem sebe samih, znanjem utemeljenim na biologiji, fiziologiji i psihologiji.
Ipak, krivo bi bilo da zatvorimo oči viziji svijeta slobodnih
muškaraca i žena, svijetu koji bi bio više nalikovao vrtu,
nego li džungli kaotičnih sukoba i strahova. Jedna od najvećih opasnosti društvenih idealista, svima nama koji
se nadamo stvaranju boljeg svijeta, jest pribjegavanje
šarolikim maštarijama o budućnosti radije nego suočavanju i borbi sa gorčinom i zlom zbilje s kojom se
svakodnevno susrećemo. Vjerujem da me čitatelj mojih
prethodnih poglavlja neće optužiti za izbjegavanje te zbilje. Dapače, može pomisliti da sam prenaglasila velike biološke probleme defekta, delikvencije i lošeg uzgoja. Ostaje
nada da i drugi mogu opaziti moju obnovljenu viziju svijeta
koju sažimam u sugestijama koje slijede. Utemeljene su na
vjerovanju da pojedinačno i racionalno zdravlje ne tražimo kroz vrle političke i društvene rekonstrukcije, već prepoznavanjem naših vlastitih inherentnih snaga i razvoja i
oslobađanjem naših unutarnjih energija. Na taj način svatko od nas može najbolje pripomoći u pretvaranju ovog svijeta u vrt, a ne u dolinu suza.
Započnimo razmatranje s točke gledišta uposlenosti
i “sposobnosti” bioloških ili rasnih problema s kojima
smo suočeni. Kao Amerikanci, puno radimo na “sposobnosti” i poslovnoj organizaciji. Da li bi ijedna korporacija
na trenutak ovladala svojim aferama kako mi ovladavamo
beskonačno važnijim aferama naše civilizacije? Da li bi ijedan moderni mešetar dopustio pogoršanje dobara, kao što
mi, ne samo da dopuštamo, već ohrabrujemo destrukciju
i pogoršanje najvrjednijih, najosnovnijih elemenata naše
svjetske zajednice – majki i djece. Sa takovim pojeftinjenjem vrednovanja majki i djece, iduća generacija muškaraca i žena neizbježno je ispod razine temeljnih vrijednosti.
Tendencija ljudskih elemenata je, pod sadašnjim uvjetima,
u stalnom padu.
Iz “Psihološkog istraživanja u vojsci Sjedinjenih Država”
Roberta M. Yerkersa doznajemo da psihološko istraživanje
Memoari Nacionalne akademije znanosti. Vol. XV.
regrutiranih muškaraca ukazuje na to da gotovo polovica –
47,3 % – populacije ima mentalitet dvanaestogodišnjeg
djeteta ili još niži – drugačije rečeno, glupi su. Profesor
Conklin je u svom nedavno objavljenom “Smjeru ljudske
evolucije”, vođen na temelju pokazatelja izvješća gospodina Yerkersa, izjavio: “Pretpostavljajući da su ovi regrutirani muškarci čist uzorak cjelokupne populacije od otprilike
100.000.000, to znači da 45.000.000 ili gotovo polovina čitave populacije, nikada neće razviti mentalne kapacitete veće od prosječnog dvanaestogodišnjeg djeteta, i da
će samo 13.500.000 pokazati superiornu inteligenciju.”
Uz sve dužna dopuštenja pogreškama i diskrepancijama
psihološkog istraživanja, ipak se moramo suočiti sa ozbiljnom i destruktivnom praksom. Na naše sam “prekomjerne”
troškove u suzbijanju delikvencije, manjkavosti i ovisnosti
u zatvorima, azilima i popravnim domovima, naš neuspjeh
u odijeljivanju glupih koji se množe i multipliciraju, dovoljno upozorila, premda sam jedva zagrebla površinu internacionalne prijetnje – demonstrirajući našu smionost i ekstravagantni sentimentalizam. Nijedna industrijska korporacija ne bi mogla osigurati svoj opstanak na takvim temeljima. Ipak, tvrdoglavi “kapetani industrija”, financijeri koji
se diče razumnim i oštroumnim sposobnostima, rasipaju
milijune u ružinu vodicu filantropije i dobrotvornosti koji
su smiješni u najboljem i opaki u najgorem. U našim dogovorima sa takvim elementima postoji blaga nepravilnost
administracije i zloupotreba golemih svota koje bi, prema
svakoj pravdi, trebale biti iskorištene za razvoj i obrazovanje zdravih elemenata zajednice.
Istovremeno, civilizirani narodi kažnjavaju talente i genije, nositelje stožera civilizacije, njegujući i neprekidno gušeći ljudskim korovom, koji nam, kako svi autoriteti kazuju, izmiču kontroli i prijete gaženjem čitavoga vrta ljudskosti. Ipak ljudi se nastavljaju opijati optimizmom ili tonu u
udobnost kršćanske predanosti, njihove intelektualne snage bivaju anestezirane vedrom plitkoćom. Ili, čak i oni koji
su potpuno svjesni kaosa i sukoba, traže izlaz iz te pretenciozne, ali temeljno pogrešne socijalne filozofije, koja
smješta krivnju za suvremenu svjetsku patnju iznad ikoga
ili ičega, osim neumoljivih, ali nekontroliranih instinkta živih organizama. Ti se ljudi bore sa sjenama i zaboravljaju
stvarnost postojanja. Previše smo stoljeća gledali kako se
skrivaju od neizbježnog, s čime smo suočeni čitavog života na svakom koraku.
Zamislimo, barem na trenutak, svijet neopterećen težinom ovisnih i delikventnih klasa, potpunu populaciju zrelih, inteligentnih, kritičkih i ekspresivnih muškaraca i žena. Umjesto inercije iskorištavajuće, mentalno pa Conklin, Smjer ljudske evolucije. “Kada se ima na umu da je mentalni
kapacitet nasljedan, da nisko inteligentni roditelji imaju nisko inteligentnu djecu te da u prosjeku oni imaju više djece od visoko inteligentnih,
i štoviše, kada razmotrimo da intelektualni kapacitet ili ‘mentalna dob’
može vrlo malo biti mijenjana obrazovanjem, u poziciji smo da budemo
svjesni ozbiljnog stanja nas kao nacije”. Str. 108.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 31
Femini z am
sivne klase koja sad oblikuje jalov sloj podložan naše civilizacije, pokušajmo zamisliti aktivnu, otpornu populaciju koja spaja pojedinačne i društvene živote u povezane i
zdrave vrste. Da li bi takvi muškarci i žene, oslobođeni naše
beskrajnosti, neprestano se boreći protiv mnoštva predrasuda i inertnosti, bili lišeni, u bilo kojem slučaju, zanosa života? Bi li utonuli u odriješenost spokojnosti i nepromišljenosti?
Ne! Život bi im bio obogaćen, pooštren i oplemenjen unutar trenda kojeg je u našem duhovnom i fizičkom okolišu teško zamisliti. Postojala bi nova renesansa umjetnosti
i znanosti.
Svjesni najmanje blizine laži o blagodati života, djeca tih
godina bila bi inspirirana duhom pustolovine i romanse
koja bi urodila zemaljskim rajem.
smjeru ili znakovitosti. Svi se mi nadamo i veselimo budućem procvatu ljudskih genija – genija koji ne troše i ne rasipaju energiju na gorku borbu za puku egzistenciju, već
razvojem u finu zrelost, podupirani i prehranjeni zemljom
obogaćenom poštovanjem, kriticizmom i priznanjem.
Ni nijekanjem središnjih i temeljnih bioloških činjenica
prirode, niti potpisivanjem blistavih, no lažnih vrijednosti bilo koje filozofije ili programa izbjegavanja, niti divljim
utopijskim snovima bratstva čovječanstva, niti ikakvim licemjernim raskalašenostima ili religioznošću, ne možemo
izvršiti prvi slabašni korak prema oslobođenju. Suprotno
tome, samo čvrstim utabanostima naših stopala na solidno
tlo znanstvenih činjenica možemo stajati uspravno – možemo se čak i uzdići iznad ulizivačkog klanjanja iz položaja
roba, oborenog od težine dugih godina tlačenja.
Pogledajmo unaprijed ovo veliko olakšanje kreativne i konstruktivne energije, ne kao ispraznost plitke fatamorgane,
već kao obećanje koje, kao cjelokupna ljudska vrsta, sadržimo u našoj snazi, u vrlom vladanju u našim životima iz
dana u dan, preoblikujući slavnu stvarnost. Gledajući unaprijed u to doba, možda ne i tako daleko kako vjerujemo,
kada velike pustolovine u čarobnom kraljevstvu umjetnosti i znanosti neće biti privilegija za par nadarenih, već punopravna baština vrsnih genijalaca. U takvom svijetu muškarci i žene neće tražiti bijeg od sebe u fantastiku i daljine.
Bili bi osviješteni spoznajom da izvor života, sreće, ne biva
tražen izvan sebe, već unutar, u zdravoj vježbi njihovih bogomdanih funkcija. Blaga života nisu sakrivena, ona su nadohvat ruke, toliko blizu da ih previdimo. Zavaravamo se
jadnim strahom od sebe samih. Muškarci i žene budućnosti neće tražiti sreću, ići će preko nje. Puka sreća bi stvorila
monotoniju. A njihovi životi bi trebali biti životi promjena
i varijacija s prožimanjem, stvoreni eksperimentom i istraživanjem.
Gledajući unaprijed ovo sjajno oslobađanje unutarnjih
energija preporođene čovječnosti, ne mislim tek na izume i otkrića i njihovu primjenu u usavršavanju izvanjskih i
mehaničkih detalja društvenog života. To izvanjsko i znanstveno usavršavanje izvanjskoga života je fenomen kojemu
smo danas svjedoci. Ali u dubljem smislu ova tendencija ne
može imati pravu ili trajnu vrijednost ako ne može biti tako
sačinjena da služi biološki i duhovni razvoj ljudskog organizma, pojedinačno i kolektivno. Naš veliki problem nije
tek savršena mašinerija, izrada sjajnih brodova, motora za
aute ili velikih zgrada, već preoblikovanje vrste tako da ima
jednak zapanjujući napredak koji sada vidimo u vanjštinama života. Prvo moramo osloboditi naša tijela od bolesti i
predispozicije bolesti. Moramo usavršiti ta tijela i učiniti
ih dobrim instrumentima uma i duha. Samo tako, kada tijelo primi pomoć umjesto otežavanja ljudskog izraza možemo postići da neka civilizacija zavrijedi taj naziv. Samo
tako možemo učiniti naša tijela odgovarajućim hramom za
dušu, što nije ništa do li mutna nestvarnost, izuzev što je
sposobna da se manifestira u ljepoti konkretnoga.
Strah će biti dokinut: prvo, strah od vanjskih stvari i
drugih ljudi, a naposljetku strah od sebe. I s tim strahovima zauvijek trebaju nestati svi otrovi mržnje, pojedinačne i međunarodne. Ostvarilo bi se da za to ne bude razloga, bez prekoračenja preko slobode drugoga. Danas živimo u svijetu koji je poput šume pregusto zasađenih stabala.
Odatle divlja, beskrajna borba za opstanak. Kao nebrojene
godine prošlosti, sadašnje je vrijeme uzajamnog uništenja.
Naš cilj jest nadomjestiti kooperacijom i jednakošću težnju za antagonizmom i sukobom. U cilju naše zemlje
ili civilizacije jest postići šupljinu, beznačajnu superiornost
nad drugima u nakupljenom bogatstvu i populaciji. Moglo
bi zvučati lukavo zatvoriti oči spram patnji ljudskih života, nepoštovanja života i patnje, da bi se stimulirala rapidna
prokreacija. Pa čak je i takvo lukavstvo, na duge staze, neodvojivo od vlastitog poraza, kao slomovi i padovi velikih
civilizacija, značajno istaknutih u prošlosti. I najžešći protivnik naših ideala bi odbio potpisati filozofiju puke kvantitete, bogatstva i populacijske manjkavosti u duhovnom
Jednom kada smo uspjeli napraviti prve klimave korake ka
stvaranju stvarne civilizacije, odgovornost za oslobađanje
ljudskoga duha od okova neznanja, predrasude i mentalne pasivnosti, koja je dosada više sputavajuća no ikada u
ljudskoj povijesti, biti će olakšana za tisuću nabora. Veliki središnji problem, koji mora biti uzet kao prvi, jest
ukidanje srama i straha od seksa. Moramo naučiti ljude
da nadjačaju moć te sjajne sile. Moramo ih navesti da razumiju nekontrolirano. To je opaka tiranija, ali kontrola i
neposrednost mogu biti korišteni za preobrazbu i uzvišenje svakodnevnog života u kraljevstvo ljepote i sreće. Kroz
seks, ljudska vrsta može doseći velika duhovna prosvjetljenja koja će promijeniti svijet, koja će rasvijetliti put zemaljskom raju. Tako moramo nužno i neizbježno začeti seks –
kao izraz. Instinkt je ovdje. Nitko od nas mu ne može uteći.
U našoj je moći učiniti ga lijepim i sretnim zauvijek: ili ga
zanijekati, poput asketa iz prošlosti, osuditi taj izraz i tada
otplatiti kaznu, gorku kaznu koju društvo danas plaća na
nebrojene načine.
32 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Femini z am
Ako bih bila kritizirana za “sebičnost” ove koncepcije, to
bi bio nesporazum. Pojedinac ispunjava svoje dužnosti
spram društva kao cjeline, ne kroz žrtvovanje samoga
sebe, već kroz samorazvitak. On najbolje svijetu čini ne
umiranjem za njega, niti uvećanjem totalnog očaja, bolesti i nesreće, već uvećanjem vlastitosti, oslobađajući bolju
energiju, bivajući aktivan umjesto pasivan, kreativan umjesto destruktivan. To je temeljna i najveća tajna za otkrivanje ženama. I sve dok žene nisu svjesne svoje središnje
funkcije u stvaranju nove civilizacije, ta će nova era ostati nemogući i fantastični san. Nova era može postati veličanstvenom zbiljom samo osviještenjem ženskih pritajenih
kvaliteta snage, hrabrosti i jakosti. Kako je veliki mislilac
prošloga stoljeća ukazao, fizička degeneracija ženske destruktivnosti ne da šteti samo njezinom vlastitom zdravlju
i sreći, već čitavoj vrsti. Psihička i fizička moć žene važnija
je za boljitak i moć ljudske vrste čak i više od muške. Snaga
i sreća djeteta organski su povezanije s majčinom.
Usporedno s interesom žene za vlastitu fundamentalnu prirodu, s njezinim uviđanjem da joj najveća dužnost spram
društva leži u samoostvarenju, doći će do veće i dublje ljubavi za cjelokupno čovječanstvo. U dostizanju istinske individualizacije sebe same razumjeti će da smo svi mi pojedinci, da je svako ljudsko biće suštinski uključeno u svako pitanje ili problem koji uključuje boljitak naše poniznosti. Stoga danas ne susrećemo velike probleme nedostataka i delikvencije samo na sentimentalne ili površne načine, već s najčvršćim i neustrašivim stavom stvarnih interesa naših bližnjih. Nije to iz pukog osjećaja bratske ljubavi
ili sentimentalnog dobrotvorstva da žene moraju inzistirati
na povećanju vrijednosti života djeteta. To je zato što znamo da, ako se naša djeca razviju do svojih punih sposobnosti, svoj djeci moraju biti osigurane slične prilike. Svaki pojedini slučaj naslijeđenog defekta, svako malformirano dijete, svako prirođeno ljudsko biće doneseno na ovaj svijet
beskrajno je važno tom jadnom pojedincu; ali je od zastrašujuće manje važnosti za nas ostale i našoj djeci koja mo-
raju na ovaj ili onaj način platiti za tu biološku i vrsnu pogrešku. U našoj se viziji radujemo budućnosti djece koja su
donesena na svijet jer su željena, prizvana iz nepoznatog
neustrašivom i svjesnom strašću, jer žene i muškarci trebaju djecu da popune simetriju svoga razvitka, ništa manje
nego li produžetka vrste. Trebali bi u svijet biti pozvani u
svijet rasta i stvoreni ljepotom u duhu slobode i ljubavi – u
svijet unutar bića našeg novog dana, neprepriječeni i nevezani zloslutnim silama predrasuda i nepokolebive navike, u
kojem bi mogli ostvariti vlastite sudbine. Možda možemo
u određenim društvima letimice uhvatiti odlomke tog novog života, možda u Grčkoj, ali u svim tim prošlim civilizacijama takove su male grupe bile formirane kao mali ekskluzivni dijelovi populacije. Danas je naš zadatak veći; razumijemo da niti jedan dio populacije ne može biti popravljen bez preporoda cjeline.
Gledam, stoga, u budućnost gdje žene i muškarci neće prosipati energiju u ispraznu i neplodnu potražnju zadovoljstva izvan sebe, u dalekim mjestima ili ljudima. Savršeni
majstori svojih unutarnjih snaga, kontroliranim finim
razumijevanjem umjetnosti življenja i ljubavi, prilagođavajući se podložnošću i inteligencijom miljeu u kojem se nalaze, neustrašivo će do kraja uživati u životu.
Žene će po prvi put u nesretnoj povijesti ove kugle ostvariti
istinsku jednakost i “balans moći” u odnosu spolova. Stari
antagonizam će nestati, kao stvar propale pobune između
muškaraca i žena. Ljudi će sami shvatiti da će u ovom kultiviranju ljudskoga vrta biti tisuće puta nagrađeni. Mutne
maštarije o određenoj egzistenciji će, u patološkim ili histeričnim naletima surove stvarnosti, isčeznuti izravno u
svojoj slabosti. Prosvijetljeni time, muškarci i žene, će doći
do, već predloženog, otkrića da se raj, naše vječno prebivalište, nalazi nadohvat ruke. Ne ostavljajući ga s našom
esencijalnom ljudskošću iza nas, niti uzdišući za time da
budemo bilo što što nismo, postat ćemo rasterećeni i besmrtni. Ne samo za žene, već je to za čitavo čovječanstvo
polje u kojemu treba tražiti tajnu vječnog života.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 33
Femini z am
*Niti i pletenice,
ili nezavršen projekt?
Feminizam u dvadesetom stoljeću
Neke su radikalne feministice, posebno, sumnjale da je moguće potpuno
svrgnuti patrijarhat, ali su svejedno zaključile da postoji dovoljno mjesta u
njegovim međuprostorima za separatističku politiku. Ovo je davalo prednost
organizacijama iz kojih su muškarci bili isključeni; njihova predisponiranost za
političko lezbijstvo obuhvaćala je i izravno odbacivanje heteroseksualnosti i
demonstraciju njegove suvišnosti, a etos isključivo ženskih skupina trebao je
biti primjer različite vrste etike, od one koja je dominantno maskulina. Druge
su žene eksperimentirale s raznim vrstama kućnih zajednica koje su također
bile smišljene kako bi otkrile potisnute mogućnosti kreativnog odgajanja djece.
Poput utopijskih socijalista jedno stoljeće prije, one su se nadale da će svojim
primjerom pokazati potencijal alternativnih životnih stilova, koji su se sada
vrtjeli oko ženskih zajednica
Diana Coole
*Iz knjige: Političke ideologije: novi prikaz (uredio Michael Freeden),
prevela s engleskog Rajka Rusan, Algoritam, Zagreb, 2006.
S
lično većini glavnih političkih pokreta
dvadesetog stoljeća, i feminizam ima podrijetlo u velikim socijalnim promjenama povezanim s modernim dobom. Premda je podređenost žena (kao i mnogih
kategorija muškaraca) bila prilično uniformna duž tradicionalnih kultura, činilo se da je sankcioniraju bog ili priroda i rijetko se dovodila u pitanje. Transformacija socijalnih,
proizvodnih i obiteljskih odnosa nastala u Velikoj Britaniji
u sedamnaestom stoljeću, te s njom povezana individualistička i samorefleksivna kultura, bila je temelj na kojem su
žene same sebe počele identificirati kao nepravedno potlačenu kategoriju osoba. Feminizam kao diskurzivni odgovor na to duguje svoj nastanak prosvjetiteljstvu osamnaestog stoljeća, ali njegova pojava kao masovnog pokreta bila
34 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
je fenomen devetnaestog stoljeća. Zgodno je stoga razmišljati o njegovu ulasku u dvadeseto stoljeće pomoću dviju
blisko premda kontingentno povezanih komponenti: kao
ženskog pokreta oboružanog feminističkom ideologijom. Uloga ideologije je bila obrazložiti žensko pravo na
emancipaciju. U liberalnim kulturama, navodno posvećenima razumu, pravdi i društvenoj koristi, argumenti koji
otkrivaju neopravdanu diskriminaciju žena trebali bi imati znatnu težinu. Ipak, bilo je očito da sami racionalni argumenti neće biti dostatni za stjecanje spolne jednakosti
tamo gdje su u pitanje bili dovedeni utvrđeni patrijarhalni interesi, pa su žene u skladu s tim bile motivirane da se
politički organiziraju radi ostvarenja svojih ciljeva. Unatoč
mnogim promjenama koje će dvadeseto stoljeće donijeti
Femini z am
njihovoj politici, njihovu identitetu kao žena i njihovim težnjama, primarni cilj feminizma je bio i ostao ukidanje
diskriminacije ili isključivanja na temelju spola.
Povijest uspjeha i poraza ženskog pokreta, u ostvarenju tog
cilja rekonstruirala se često i brižno, osobito u britanskom
i američkom kontekstu. Uistinu, ona je postala dio ideološkog arsenala feminizma, njegova mitologija podrijetla i
pobjeda u sukobu s nedaćama, jamac njegova kontinuiteta i identiteta tijekom vremena. To je povijest koju pregledi poput ovog svakako moraju ponovno prikazati. Pa opet,
to je povijest koja se na početku dvadesetprvog stoljeća ne
može prezentirati nedužno ili jednostavno, zbog toga što
prikazi prošlosti neizbježno prolaze kroz preokupacije sadašnjosti. Danas se moramo pitati tko govori i iz koje perspektive, baš kao što moramo priznati političke implikacije za budućnost feminizma koje svaki prikaz njegove povijesti nosi sa sobom.
Među ideološkim pokretima, feminizam je bio neuobičajeno samokritičan i refleksivan glede vlastitih temelja i vrijednosti, budući da je morao konstantno izvlačiti, kritizirati i dekonstruirati svoje nepročišćene patrijarhalne ili falocentričke pretpostavke. U skladu s tim on sebe
preispituje isto onako rigorozno kao što to čini s kulturom
muške dominacije i društvom unutar kojeg djeluje. U isto
vrijeme feminizam je bio atipično otvoren prema utjecajima promjenjivih intelektualnih paradigmi, koristeći se njima za produbljivanje vlastitih analiza rodne moći, istodobno evaluirajući njihove implikacije po žene. Kritički je asimilirao kako velike ideologije – posebno liberalizam, socijalizam i marksizam, a manje anarhizam, ekološki pokret,
pa čak i teologiju oslobođenja – tako i pomodne metodologije poput dijalektike, egzistencijalističke fenomenologije, strukturalizma, poststrukturalizma, dekonstrukcije,
empirizma, kritičkog realizma i analitičke filozofije. Štoviše, njegovi politički interesi su ga povukli u duboka filozofska pitanja ontologije (što znači postati žena ili biti rodno svrstan), epistemologije (postoji li poseban ženski način spoznaje? Ima li um rod?) i etike (što znači odnositi
se prema drugima i sebi kao žena ili kao rodno obilježeni subjekt?).
Vidi, primjerice, R. Strachey, The Cause: A Short History of the
Women’s Movement in Great Britain, London, Virago, 1978., prvo izdanje 1928.; J. Mitchell, Woman’s Estate, Harmondsworth, Penguin,
1971.; V. Bryson, Feminist Political Theory: An Introduction, London,
Macmillan, 1992.; S. Rowbotham, Women in Movement: Feminism and
Social Action, London Routledge, 1992. Naravno, prepričavale su se
i druge nacionalne povijesti. Vidi među mnogim primjerima R. Stites, The Women’s liberation Movement in Russia, Princeton NJ, Princeton University Press, 1978.; C. Corrin, Magyar Women: Hungarian
Women’s Lives, 1960s-1990s, London, Macmillan, 1994. Manje poznate povijesti britanskih žena također postoje. Vidi primjerice B. Bryan,
S. Dadzie i S. Scafe, The Heart of the Race: Black Women’s Lives in Britain, London, Virago, 1985.
Vidi primjerice C. Battersby, The Phenomenal Woman: Feminist
Metaphysics and the Paterns of Identity, Cambridge, Polity Press,
1998.; S. Harding i M. Hintikka (ur), Discovering Reality: Feminist Perspectives on Epistemology, Metaphysics, Methodology and Philosop-
Posljedica ovog promiskuiteta je perspektiva zbog koje feminizam na svoju prošlost gleda prilično različito od načina koji je bio utkan u toj prošlosti onako kako je bio doživljen u svoje vrijeme. Tamo gdje su feministice nekoć smatrale da participiraju u progresivnom napredovanju modernosti, težeći njezinim obećanjima osobne autonomije i
slobode za sve žene, sada se taj projekt, kao i njegovo samoshvaćanje, podvrgavaju sveobuhvatnoj kritici. To se dogodilo u okvirima općenitije antipatije spram prosvjetiteljstva i njegovih racionalističkih odnosno univerzalističkih
orijentacija. Unatoč vlastitom dugu prosvjetiteljstvu, feministice su spoznale maskulinističke pretpostavke utkane u
njegovu koncepciju racionalnih pojedinaca i njegove težnje
jednakosti. To je utjecalo na njihovo shvaćanje vlastite povijesti. Živo i dobrovoljno sudjelovanje ženskog pokreta u
racionalističkom projektu modernizma, poslije prepričavano pomoću Velikih Priča (kao priča o napretku i kontinuitetu koji se kreću prema specifičnom emancipatornom
cilju), počinje biti problematično. Njegova poznata povijest možda je nenamjerno podupirala dublje strukture tlačenja, a moguće da je i njegovo monolitno prepričavanje te
povijesti perpetuiralo logiku isključivanja.
Konvencionalni prikazi ženskog pokreta nadalje iznose
prilično pesimističnu, čak paralizirajuću političku prognozu za suvremeni feminizam i njegovu budućnost, budući
da privilegiraju model masovnog pokreta određenog zajedničkim identitetom i kolektivnim ciljevima. Pritom razina solidarnosti sudionika, njihova organizacija i aktivnost jamče učinkovitost potrebnu da bi se postigle znatne
političke i materijalne promjene. Prema takvim kriterijima,
čini se da suvremeni ženski pokret ne postoji. Ako neki njegovi ostaci još postoje, oni su jedva povezani s teorijskim
trendovima unutar feminizma, pa se čini da je ključni odnos teorije i prakse utjelovljen u kolektivističkoj paradigmi
fatalno rascijepljen. I dok je feminizam kao studij problema povezanih s rodom bez dvojbe cvao kao akademsko polje istraživanja, njegov politički utjecaj danas je
općenito nejasan i neizravan. Čak i tamo gdje je feminizam ostao eksplicitno politički, njegov naglasak na raznolihy of Science, Dordrecht, Reidal, 1983.; L. Alcoff i E. Potter (ur), Feminist Epistemologies, New York, Routledge, 1993.; C. Gilligan, In a Different Voice: Psychological Theory and Women’s Development, Cambridge MA, Harvard University Press, 1982. Judith Squires je nedavno
ponudila izvanredni sažetak i analizu konceptualnih i metodoloških
debata unutar feminizma u knjizi Gender in Political Theory, Cambridge, Polity Press, 2000.
Vidi primjerice G. Lloyd, The Man of Reason: “Male” and “Female” in
Western Philosophy, London: Methuen, 1984.; D. Coole, Women in Political Theory, Brighton, Harvesterster-Wheatsheaf, 1988., 1993.; L. Irigaray, Speculum and the Other Woman, Ithaca, NY, Cornell University
Press, 1985.
Ovaj prekid između teorije i prakse bio je tema konferencije Radical
Philosophy 1996., s naslovom “Torn Halves: Theory and Politics in Contemporary Feminism”. Za eksplicitne razloge ove teme u povijesnoj, naročito britanskoj perspektivi, vidi L. Segal, Generations of feminism” i D.
Coole, “Feminism without nostalgia”, Radical Philosophy, svibanj/lipanj
1997., str. 6.-16. i 17.-24.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 35
Femini z am
kosti i dekonstrukciji čini se da isključuje samu ideju jedinstva koju zahtijeva politička efikasnost.
Jedna posljedica ovakvog razvoja bila je često spominjanje
post-feminističke ere, gdje bi feminizam otišao istim putem kao i druge ideologije i masovni pokreti čiji su ciljevi (navodno) bili ostvareni ili odbačeni. Većina feministica ipak je oprezna u svojoj reakciji na takvu tezu. Tipična angloamerička reakcija je bila lamentirati nad gubitkom
prepoznatljivoga ženskog pokreta ali ohrabrivati različite
žene, skupa s drugim autsajderima i potlačenima, da stvaraju nestalna savezništva u kojima se pojavljuju (i dezintegriraju) zajednički interesi. Prema ovoj vrsti modernističkog pragmatizma, u prolaznim uvjetima kasnog modernizma ili postmodernizma još je moguće simulirati kolektivnu akciju, dok se žene iz političkih razloga potiče da naglašavaju svoj zajednički identitet unatoč priznavanju njegove krhkosti. Neizbježno, postoje velike sumnje u izvedivost, poželjnost i učinkovitost takve politike. U skladu
s tim su drugi – čak i ako možda izbjegavaju feminističko ime zbog njegovih identitetnih i univerzalizirajućih implikacija – entuzijastično prihvatili postmodernu sociologiju i poststrukturalističke pristupe, inzistirajući da je danas potrebna radikalno nova vrsta politike i da, ukoliko ona treba biti efikasna i relevantna, utoliko “feminizam” mora izbjegavati nostalgiju spram svojih totalitarnijih diskursa i modela kolektivne akcije i okrenuti
se kvalitativno različitim načinima političke intervencije. Iz ove posljednje perspektive bilo bi važno ne gledati
na suvremene feminizme kao na nešto što je manje cjelovito od nekog prijašnjeg, egzemplarnog modela, budući da
politika uvijek uključuje eksperimentalne, kreativne strategije koje se mijenjaju zajedno s kontekstom.
U ovome sam poglavlju strukturirala svoje refleksije o feminizmu dvadesetog stojeća imajući na umu sve upravo
rečeno. One se opredjeljuju za prilično riskantnu strategiju koja uključuje istovremeno prepričavanje i osporavanje načina na koji se povijest feminizma obično prikazuje.
Sad kad je stoljeće završeno, svakako je važno podsjetiti se,
Primjerice, vidi N. Fraser i L. Nicholson, “Social criticism without philosophy” u L. Nicholson (ur) Feminism/Postmodernism, London i New
York, Routledge, 1990., str 19.-38.
Judith Butler zapaža izazove koji se ovdje pojavljuju: “Ono što je potrebno je dinamična i difuznija koncepcija moći, vjerna poteškoćama kulturnog prevođenja, te potrebi da se ponovno artikulira ‘univerzalnost’ u neimperijalističkom smjeru. To je težak posao i više nije moguće utjecati se
jednostavnim i paralizirajućim modelima strukturnog tlačenja… ne može
postojati čisto suprotstavljanje moći, samo preoblikovanje uvjeta pod kojima ona postoji, uz pomoć redovito nečistih resursa”. “Gender as performance”, intervju s P. Osborne i L. Segal, u P. Osborne (ur), A Critical Sense, London i New York, Routledge, 1996., str. 125.
Vidi primjerice razne priloge u J. Dean (ur), Feminism and the New Democracy: Resiting the Political, London, Sage, 1997. i A. Yeatman, Postmodern Revisionings of the Political, London and New York, Routledge, 1994.
36 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i zapravo proslaviti goleme političke dobitke stečene ženskim borbama; sjetiti se njihovih žrtava i strategija. Ali, u
isto vrijeme nije od pomoći prikazivati ih kao etape u jednom razvojnom putu, prema čijim kriterijima suvremeni
feminizam zaostaje za prethodnim fazama. U skladu s tim
ću tvrditi da je vrsta intervencija provedenih u svakoj etapi bila primjerena specifičnoj situaciji na koju se odnosila,
ali ne i fazama jednog kontinuiranog projekta. To znači da
polje povijesnih sila, osobito način shvaćanja politike, mjesta osporavanja koja su smatrana bitnima, vrste prihvaćenih čina i djelovanja, identitet i identifikacija sudionika: svi
oni oblikuju konstelaciju koja je povijesno specifična i ne
smije se postvarivati kao model za čijim gubitkom trebamo
osjećati nostalgiju (ili zbog čijeg nestanka osjećamo olakšanje) i prema kojem bi se suvremeni feminizmi možda mogli
prosuđivati kao nedostatni (ili pak kao superiorni).
Ovo me dovodi do naslova poglavlja i alternative na koju
on upućuje između dvaju načina razmišljanja o povijesti
feminizma. Tu je ideja, sukladna načinu na koji su feministice najčešće predstavljale svoju prošlost, o ženskom
pokretu kao nezavršenom emancipacijskom projektu.
Iz te je perspektive moguće prepričavati sada već poznatu priču, a feminizam se može prikazivati kao dio Velike
Priče modernizma. Ali, to je i pristup koji izaziva trostruku opasnost nostalgije, postvarenja i političkog pesimizma,
koje smo već spomenuli. Valja upozoriti na prilično različit pristup, koji smo u naslovu (ovog poglavlja) spomenuli
kao “niti i pletenice”. To feminizmu pridružuje više pluralističnu, heterogenu i kontingentnu povijest, ističući diskontinuitete među njegovim različitim fazama ili konstelacijama, baš kao što se i opredjeljuje za više genealoško razumijevanje promjenjivih permutacija moći u odnosu prema rodu. Ključno pitanje koje se ovdje postavlja jest, dakle, ovo: je li feminizam nezavršeni emancipacijski projekt (možda i takav koji nikad i ne može biti završen), ili
je oduvijek splet labavo povezanih zahtjeva, inovacija,
perspektiva, savezništava, otpora, kojima je bila nametnuta jedna (možda dubiozna) Priča, ali koji svejedno i
dalje postojano opstaju.
Veliki narativni prikazi feminizma kao nedovršenog emancipacijskog projekta
Tipični način na koji je ženski pokret shvaćao sam sebe u
skladu je, smatram, s određenom narativnom tradicijom
koju je Lyotard sumirao u svojoj glasovitoj formulaciji kao
Veliku Priču, i odbacio je jer je izgubila kredibilitet. Sam
Lyotard je identificirao dvije Velike Priče modernosti: liberalnu, emancipacijsku, povezanu s Kantom; i spekulativnu, koja ima podrijetlo u Hegelu. U oba slučaja pripovijeda se samolegitimizirajuća priča o napredovanju povijesti
spram razuma i slobode, uz pomoć akumuliranog znanja i
samosvijesti racionalnih subjekata. Feminizam su privukle
obje Velike Priče.
J-F. Lyotard, The Postmodern Condition, Manchester, Manchester University Press, 1984. Rasprava o Velikim Pričama i emancipacijskom pro-
Femini z am
Prvo se shvaćao, kako to zapravo često i čini, kao dio emancipacijske Priče. Spolna jednakost (koja može ili ne mora
obuhvaćati i priznanje ženske različitosti) postaje ovdje
jedna dimenzija u razvoju racionalnog, pravednog društva. Zato su se feministice i mogle oslanjati na iste liberalne i socijalističke diskurse kao i druge skupine koje su osporavale poredak ili obrasce distribucije dobara koje nije
bilo moguće braniti pred sudom razuma i pravde. U tom
smislu se feminizam često kategorizira pomoću dva vala:
prvi, liberalni val je svoj vrhunac doživio oko 1930., drugi, više socijalistički i radikalniji val uzdignuo se između kasnih 60-ih i ranih 80-ih godina dvadesetog stoljeća,
kad su dotaknute materijalne, kulturalne, psihoseksualne
i političke prepreke spolne jednakosti. Ova putanja se lijepo slaže s Marshallovom definicijom prava građanstva kao
jamčenja građanskih, političkih i socijalnih prava pojedincima, poglavito ako im se dodaju noviji zahtjevi za društvenim uključivanjem.
Istina, kad druge društvene skupine za sebe redom počnu tražiti prava, resurse i priznanja koja su žene već stekle
(primjerice, tamo gdje su rasa ili etnička pripadnost izvori
diskriminacije) postaje teže inzistirati na posebnom statusu ženskog pokreta. To je čak navelo neke suvremene feministice na zaključak da rodna pripadnost ne može više biti
privilegirana kao glavni izvor isključivanja (čak i kod nekih žena), unatoč pratećim poteškoćama koje to može imati za feminističku politiku (premda se može i tvrditi da je
ova antidiskriminatorska otvorenost tipična za feminističku etiku). Ali drugi su tvrdili da tlačenje roda ostaje i dalje
najuniverzalnije, najsveprisutnije i najdublje budući da je
Žena kvintesencijalno Drugo. U to se mogu uvrstiti klasična studija o drugom spolu Simone de Beauvoir, psihoanalitički naglasak na nesvjesnoj i tjelesnoj spolnoj različitosti,
kao i najradikalniji feminizmi, skupa s problemima esencijalizma i prednostima za žensku politiku koju takva pozicija obuhvaća.10
U tom je kontekstu, sada u već klasičnom liku radikalnog
feminizma iz 70-ih, feminizam počeo izgledati više kao
spekulativna verzija Velike Priče, s poviješću ženskog tlačenja i oslobođenja koje su postajale samostalne metapriče, umjesto da budu jednostavno jedna strana modernog
napretka. Modelirana na dijalektičkoj filozofiji povijesti,
jektu izazvala je specifično polemiku između Lyotarda i Habermasa, ali su
i feministkinje ekstenzivno komentirale ideju o Velikim Pričama i njihovu navodnom propadanju, u odnosu prema feminizmu. Vidi primjerice, S.
Benhabibi, Situating the Self. Gender, Community and Postmodernism in
Contemporary Ethics, Cambridge, Polity Press, 1992., poglavlje 7.; N. Fraser i L. Nicholson, “Social criticism without philosophy”, vidi bilješku 5.;
D. Coole, “Master narratives and feminist subversions” u J. Good i I. Velody (ur) The Politics of Postmodernity, Cambridge, Cambridge University Press, 1998., str. 107.-25.
ovdje je zadaća bila ustanoviti podrijetlo spolnog tlačenja,
obično lociranog u pretpovijesnim, kvazibiološkim odnosima; rekonceptualizirati samu povijest kao mnoge oblike
spolnog tlačenja i identificirati, a zatim galvanizirati materijalne sile i strategije koje će izazvati prekid s cjelokupnom patrijarhalnom prošlošću. Takvi su zahtjevi stajali
u temeljima solidarnosti i militantnosti svojstvenih za Pokret za oslobođenje žena (Women’ s Liberation Movement), kad se univerzalno sestrinstvo suprotstavljalo isto
tako univerzalnom patrijarhatu. The Dialectic of Sex Shulamith Firestone primjer je takvog pristupa:
Pretpostavka da… feministice govore o promjeni fundamentalnoga biološkog stanja – je iskrena. To što se tako
duboka promjena ne može lako svrstati u tradicionalne kategorije mišljenja, tj. kao “političko”, nije zato što se te kategorije ne mogu primijeniti nego stoga što nisu dovoljno
velike: radikalni feminizam ih nadrasta. Kad bi postojala
druga riječ sveobuhvatnija od revolucije, mi bismo je upotrijebile.
Nastavlja identificirati razvoj reproduktivnih tehnologija
kao ključni materijalni preduvjet oslobođenja i poziva žene
da “senzitiviziraju svoju napuklu svijest” solidarizirajući se
i analizirajući sve dublje i dublje slojeve spolne diskriminacije. Takav proces, dodala je, “predstavlja probleme koji
su puno gori od nove svijesti crnačkih militanata o rasizmu: feministice moraju dovoditi u pitanje ne samo cijelu
Zapadnu kulturu nego i organizaciju same kulture, i dalje,
čak i samu organizaciju prirode”. U tu svrhu ona je predlagala korištenje marksističke metodologije ali zato da bi
se “razvio materijalistički pogled na povijest zasnovan na
spolu.”11 Feminizam je sada iskrsnuo kao najveća Priča
od svih, zamjenjujući proletarijat ženama kao primarnim i kolektivnim čimbenikom povijesne transformacije. Takve totalne metapovijesti poslije su napali poststrukturalisti, dok ih je puka raznovrsnost i kompleksnost različitih vrsta tlačenja učinila neodrživim. Malo bi feministica
s početka dvadesetprvog stoljeća pristalo uz ovu vrstu Velike Priče.
Ipak, liberalna Velika Priča je još snažna u mnogim prikazima povijesti feminizma kao trajnog projekta. Primjer liberalne Velike Priče iz devetnaestog stoljeća je J. S. Mill,
prema kojemu je podređenost žena, jednostavno, naslijeđe predmodernih običaja. On je govorio o “primitivnom
stanju ropstva koje i dalje traje” i predviđao da će, dok modernost napreduje, “zapovijedanje i potčinjenost postati
iznimke među životnim činjenicama, dok će ravnopravno
udruživanje biti pravilo”. Pa opet, zbog snažnih osjećaja koje
izazivaju spolni odnosi “ne bismo se trebali čuditi ako oni
budu manje oslabljeni i rastočeni od ostatka napredujućih
T. H. Marshall, Citizenship and Social Class, Cambridge, Cambridge
University Press, 1950.
10 S. de Beauvoir, The Second Sex, Harmondsworth, Penguin, 1972. Osobito feministice pod Lacanovim utjecajem govore o ženi kao o Drugom.
11 S. Firestone, The Dialectic of Sex, London, The Women’s Press, 1979.,
str. 11.-16.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 37
Femini z am
velikih modernih duhovnih i socijalnih mijena.”12 Umjesto
da prepozna mnogo načina na koji se spolne nejednakosti
i različitosti reproduciraju i u moderno doba, potčinjenost
žena je za njega bila samo znak povijesne inercije.
Upravo je ta vjera u moderni napredak podloga poznate priče o dva stoljeća ženske politike. Obično počinje s
prabakama feminizma iz osamnaestog stoljeća, posebice Mary Wollstonecraft; bilježi borbu žena za građanska
prava u devetnaestom stoljeću, i njihovu pobjedu u osvajanju prava glasa, nakon čega slijedi slabljenje feminizma između dva svjetska rata, i njegovo ponovno rođenje u radikalnijem obliku tijekom 60-ih godina. Tu su ponovno njegova dva vala, ali nakon toga priča se raspleće. Kao posljedica produbljivanja njegovih kritičkih analiza, naročito kad
se ove okreću protiv emancipacijskih, egalitarnih vrijednosti i samog razuma, feminizam je osjetio da se mora konfrontirati sa sablastima relativizma i nihilizma. U isto vrijeme ženski politički pokret je zapao u krizu, kasnih 70-ih,
jer je inzistirao na diferencijalnim identitetima – prvo onima koji se tiču rase, klase i spolne orijentacije, a poslije i
spleta dodatnih distinkcija i opredjeljenja – što je rascijepilo sestrinstvo i poljuljalo njegovu vjeru u bilo koju Veliku Priču modernosti. Nakon toga postaje teško konstruirati povijest feminizma jer se čini da se razvija u tako mnogo smjerova, ali i retrospektivno problematizira Priče svojih prethodnica, budući da one počinju nalikovati na priču
o jednoj posebnoj skupini – ponajprije bijelih, anglofonih
pripadnica srednjeg sloja – odnosno žena koje sada postaju privilegirane drugi put.
Jedna reakcija je bila poticati onu vrstu malih, lokalnih priča koje je preporučivao Lyotard, u kojima su žene mogle
ispričati mnoge različite priče o svome tlačenju i otporu, čija se heterogenost odupirala uvlačenju u bilo koji
totalizirajući prikaz. Mnoge novije feminističke antologije svjedoče o ovoj produkciji mikropovijesti koje su napisale žene o silno različitim situacijama, a to odaje puno bogatiju, gušću pojavnost feminizma dvadesetog stoljeća od
shematizma koji ga prikazuje kroz dva ili tri vala. U isto vrijeme ipak je važno shvatiti da mnoge od tih priča, baš kao i
ona vrsta postupne, lokalne i svakodnevne ženske politike
u cijelome svijetu, još uvijek uključuju borbu za jednakost
i prava. Ovdje treba donijeti tešku odluku između priznavanja specifičnosti različitih ženskih borbi i lociranja točki
identiteta ili sinteze koja upućuje na prepoznatljivo feministički proces.13
Suočene s takvim pitanjima o različitosti, mnoge feministice upiru onu vrstu procedura koje povezujemo s delibe-
12 J. S. Mill, The Subjection of Women, London, Everyman, 1929., str. 259.
ff, 219.
13 Vidi primjerice C. Corrin, Feminist Perspectives on Politics, London i
New York, Longman, 1999., str. 7.
38 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
rativnom demokracijom ili diskurznom etikom.14 No i ovo
habermasovsko rješenje je samo jedna verzija liberalnog,
emancipatornog projekta, premda je u ovom, nešto novijem odijelu on – uvodeći paradigmu intersubjektivne komunikacije – uspješnije obuhvatio i diverzitet i neke kritike racionalne subjektivnosti. Iz njegove perspektive modernost, uključujući feminizam, još izgleda kao nezavršeni emancipacijski projekt. Upravo je s ovog stajališta zabrinutost zbog pridruživanja feministica takvom projektu,
isto kao i njihova sposobnost da ga ostvaruju u svjetlu post­
modernističkog relativizma, izrodila izvjesne zebnje nalik
na one s fin de sièclea.
Ali, diskurzna etika postavlja i neka teška pitanja feminističkoj politici.15 Je li militantnija politika tipična samo za
nedostatno modernizirana društva, u kojima žene traže
pristup javnoj sferi, i trebaju li se feministice stoga pomiriti samo s racionalnim, diskurznim procedurama? S obzirom na to da ni jedan danas postojeći politički sustav nije
u stanju ostvariti racionalne, egalitarne prakse koje komunikativno habermasovsko djelovanje idealizira, ni idealnu
govornu situaciju, nisu li (naročito marginaliziranim) ženama potrebne militantnije strategije kako bi to ostvarile,
osobito u svjetlu one vrste patrijarhalnih, pravnih, kapitalističkih i birokratskih prepreka, koje ionako ograničavaju
demokratsku moć? Nisu li, naposljetku, upravo ograničenja racionalnog diskurza i kritike navodila prethodne naraštaje žena da organiziraju a ponekad i primjenjuju alternativne strategije? Ali, s druge strane, možda je anakrono
fantazirati o onoj vrsti izravne akcije koja je bila tipična za
žensku politiku prošlog stoljeća? Čak i da je to tako, jesu li
to jedine alternative? Kad feministice identificiraju dublje,
neracionalnije razine rodne moći, ne ostaju li ove nedotaknute pukim intelektualnim promišljanjem, i ne zahtijeva
li to stoga drugačiju vrstu intervencije: možda neke estetičke i performativne strategije koje se povezuju s postmodernizmom?
Niti i pletenice:
feminizmi i genealogija roda
Naslov ovog ulomka odnosi se na ono što se ponekad opisuje kao treći, postmoderni val feminizma. To implicira daljnji stadij u njegovu razvoju, novo poglavlje u njego14 Vidi primjerice Benhabib, Situating the Self; I. Young, Justice and the
Politics of Difference, Princeton NJ, Princeton University Press, 1990.
15 Postoji mnogo feminističkih kritika Habermasa, čak i među njegovim
pristašama. Vidi primjerice N. Fraser, Unruly Practices: Power, Discourse
and Gender in Contemporary Social Theory, Minneapolis, University of
Minneapolis Press, 1989; M. Felming, Emancipation and Illusion: Rationality and Gender in Habermas’s Theory of Modernity, Pennsylvania, Pennsylvania State University Press, 1997.; I. Young, “Communication and
the Other: beyond deliberative democracy” in S. Benhabib (ur) Democracy and Difference: Contesting the Boundaries of the Political, Princeton NJ, Princeton University Press, 1996.; D. Coole, “Habermas and the
question of alterity” u M. P. D’Entrèves and S. Benhabib (ur), Habermas
and the Unfinished Project of Modernity, Cambridge, Polity Press, 1996.,
str. 221.-44.
Femini z am
voj Priči koje se poistovjećuje, naročito u kasnim ili postmodernim kulturama s posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća. Uistinu postoje razlozi za naglašavanje takvog kontinuiteta. Unatoč napadima na prosvjetiteljstvo
zbog njegove zasnovanosti na racionalnoj, maskulinoj subjektivnosti, postmodernisti nastavljaju feminističku tradiciju kritičkog preispitivanja, ulazeći u trag efemernostima i
pipcima rodne moći, koji se kriju iza svojih vidljivih društvenih potpornja, u skrovištima želje i fantazije, gesta i tijela, jezika i logike, znanja i razuma.
Na drugi način, i upravo kao posljedica takvih preispitivanja, očito oksimoronski postmoderni feminizam znači prekid, pa čak i odbacivanje onoga što se prije događalo. Uistinu se može tvrditi da je feminizam moderni pokret po
sebi: budući da je po definiciji zaokupljen emancipacijom
žena ili njihovim oslobođenjem, ako odbaci te pojmove, zajedno s pojmovima racionalnog, autonomnog subjekta koji
želi biti oslobođen, to će biti kraj prepoznatljivoga feminističkog projekta. Štoviše, dekonstrukcija ženskog identiteta, zajedno s postmodernom dezintegracijom ženske solidarnosti, otima feminizmu mogućnost individualnog ili
kolektivnog djelovanja, tako da sveza između kritike i socijalne transformacije, koja je uvijek bila u srcu feminizma,
postaje teško razaznatljiva. Ukratko, prema modernističkim kriterijima političke akcije i svrhe, postmodernizam i feminizam su pojmovi u kontradikciji.
Istovremeno se mora priznati da bi se mnoge feministice složile s tom prosudbom, i da postmodernisti slobodno
priznaju kontradikcije vlastite pozicije. Ako su postmodernizirajući socijalni faktori i logika kritike izrodili postmoderne paradokse (a kako smo vidjeli, upravo su vlastita interna fragmentacija ženskog pokreta i logika feminističke
kritike rodne pripadnosti razuma gurnuli feminizam u tom
postmodernom pravcu), može se plauzibilno tvrditi da je
pravi izazov feminizma u dvadesetprvom stoljeću prilagoditi se ovom novom socijalnom i diskurzivnom konteks­
tu, a istodobno i dalje istraživati labirinte rodne moći te
izumiti nove političke strategije učinkovite intervencije. U
tom smislu ovaj “treći val” feminizma je istodobno obilježen kontinuitetom i prekidom s prošlošću. Kako se
takvo što može zamisliti? Sugeriram da bi za početak bilo
zgodno ponovno promisliti povijest feminizma – na koju
sam nekoliko puta u prethodnim ulomcima već upozorila kao na kontinuirani emancipacijski projekt – i to u genealoškom smislu. Da bismo objasnili što to sve obuhvaća,
bit će korisno ukratko pogledati nekoliko Foucaultovih komentara (čiji je utjecaj na feminizam bio važan).16
Postoji niz načina na koji se povijest ženskog pokreta može
uskladiti s Foucaultovim primjedbama. Prvo, on je sugeri16 Vidi primjerice L. Mc Nay, Foucault and Feminism: Power, Gender and
the Self, Cambridge, Polity Press, 1992. Moguće je spomenuti i mnoge dodatne navode feministica izravno zaokupljenih Foucaultovim djelom, ali
osim toga postoje i mnoge druge koje pišu pod utjecajem šire foucaultovske perspektive – od kojih je možda najpoznatija Judith Butler.
rao izvjesnu kronologiju modernih borbi kao konzekutivnog suprotstavljanja dominaciji, eksploataciji, te upravljanju i proizvodnji subjektivnosti.17 Liberalni, marksistički i
radikalni/postmoderni feminizmi prilično se dobro uklapaju u tu tipologiju, pri čemu posljednja vrsta istražuje i osporava prirodu ženske subjektivnosti, premda bi bilo korisnije misliti o svima trima kategorijama kao o nečemu što
postoji i djeluje istovremeno (kao što je to učinila Kristeva
u svojoj raspravi o trima generacijama feminizma).18 Drugo, Foucault je razlikovao situacije dominacije i situacije moći: primijenjeno na žensku situaciju ovo bi upućivalo
na nešto različitu povijesnu periodizaciju. U stanjima dominacije, asimetrični odnosi su relativno nepokretni. Ono
što dominaciju skupine, kaste ili klase, zajedno s otporom i
pobunom na koje ta dominacija nailazi, čini glavnim fenomenom u povijesti društava jest to da oni na razini cijelog
društvenog tijela manifestiraju golemu i univerzalizirajuću
formu, isprepleću odnose moći i odnose strategije, i posljedice koje proizlaze iz njihove interakcije.19
U takvim slučajevima, zaključuje Foucault, akteri će s pravom težiti totalnijoj politici oslobođenja. No naivno je
i opasno ako protagonisti vjeruju da im je cilj nemoguća
transcendencija moći (primjerice, patrijarhata). U najboljem slučaju, oni će steći pristup situaciji moći koja, za razliku od dominacije, otvara mobilno i “vrlo kompleksno
polje” unutar kojeg moć, sloboda i otpor cirkuliraju, međusobno se potičući. Iz takve perspektive mogli bismo shvatiti feministice prvoga, pa čak i drugoga vala kao one koje
se bore protiv patrijarhalne dominacije: ne (kako se to
često tvrdilo u ono doba) kako bi postale slobodni (aseksualni, bez roda ili androgini) ljudski subjekti u nekom apsolutnom, ali apstraktnom smislu riječi, nego kako bi ušle u
antagonističku igru moći. Može se reći da je upravo to ono
što su građanska prava i općenitiji putevi prilaza javnoj sferi ženama omogućili. Feminizam kasnijeg dvadesetog stoljeća tada se može razumjeti kao nešto kvalitativno različito od svojih prethodnika: kao participacija u gustom tkivu
pokretnih rodnih odnosa koji uključuju postupni, kontingentni i višestruki otpor a istodobno i nešto afirmativnije eksperimentiranje s različito rodno svrstanim “praksama slobode”20.
Ova posljednja aktivnost je ponovno u skladu s politikom
subjektivnosti, a istovremeno i u skladu s općenitijim poststrukturalističkim inzistiranjem da subjektiviteti,
identiteti, politički djelatnici (Žena, utjelovljene ženske
17 M. Foucault, “The subject and power”, pogovor u H. Dreyfus i P. Rabinow, Michel Foucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics, Brighton,
Harvester Press, 1982., str. 212.
18 J. Kristeva, “Women’s time”, u T. Moi (ur), The Kristeva Reader, Oxford,
Blackwell, 1986.
19 Foucault, “The subject and power”, str. 226.
20 M. Foucault, “The ethic of care of the self as a practice of freedom”, Philosophy and Social Criticism, proljeće 1987., Vol. 12. broj 1, str. 113. ff.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 39
Femini z am
ili ženstvene psihologije, politička biračka tijela, racionalni
pojedinci, itd.) nisu prirodne ili ontološke danosti koje
čekaju na mobilizaciju ili oslobođenje, nego se konstituiraju diskurzivno, bez prestanka (re)produciraju u
različitim formama. Ako su se tradicionalni ili moderni
ženski identiteti proizvodili i održavali disciplinom i normalizacijom, upravo ulaskom u ovo kompleksno diskurzivno polje oni se bore i rekreiraju. Iz te perspektive “postmoderni” feminizmi nisu apolitični, nego participiraju u politici i na terenu koji je jednostavno različit od onog relevantnog za borbe protiv dominacije ili eksploatacije. Žene
pitaju: tko smo mi? Kako smo konstituirane kao rodno svrstani subjekti i kako možemo biti različite? To ne
može biti sve politika, ali bez toga žene su uvijek u opasnosti da će reproducirati identitete i ostvarivati interese koji
su posljedice faličke moći.
No povijesno istraživanje se ipak mora “testirati u stvarnosti, suvremenoj stvarnosti, kako bi istovremeno shvatilo mjesta na kojima je promjena moguća i poželjna i bilo u
stanju determinirati precizni oblik koji bi ta promjena trebala poprimiti”.21 Ono ne zahtijeva, prema Foucaultu, nikakav globalni projekt nego pažnju spram specifičnih, parcijalnih, lokalnih transformacija koje su uvijek u tijeku, nikad
definitivne. To nije pitanje liberalnog voluntarizma i neograničenog izbora, nego ponovno zaokupljenosti promjenjivim, gustim tkanjem sila koje proizvode i potkopavaju,
ostvaruju i nadilaze, rod. Vrsta povijesnog istraživanja koju
Foucault ovdje priziva, u skladu je s tim i genealoška i arheološka. Genealog neće misliti o ženskoj povijesti kao o
kontinuiranoj priči ili projektu, nego kao o matrici mnogih
intervencija – niti i pletenica, moći i otpora – koje mogu
biti prilično heterogene. “Izolacija različitih točki pojavljivanja ne može se prilagoditi sukcesivnim konfiguracijama
nekog idealnog značenja; one su prije posljedice supstitucija, razmještaja, prikrivenih osvajanja, i sustavnih preobrata.”22 Naglasak je na diskontinuitetima i kontingencijama,
gdje povijesne strukture izranjaju iz mnogih slučajnih i nepovezanih pojedinosti i događaja, baš kao i iz širih procesa kolonizacije i višestrukih strategija moći. To ne znači da
je povijest bez trajnih formi. Genealog mora izbjeći njihovo postvarenje ili pretpostavku da su uvijek imale isto značenje; on traži ono o čemu je Nietzsche rekao da je njihov
“cjelovit, dug, teško razaznatljiv zapis”.23 Ali, gledano arheološki, on također prepoznaje diskurzivne režime ili konstelacije koji obuhvaćaju i pospješuju povijesne čine, determinirajući što se može ili ne može reći ili učiniti.
21 M. Foucault, “What is Enlightenment?”, u P. Rabinow (ur), The Foucault Reader, Harmondsworth, Penguin, 1984., str. 46.
22 M. Foucault, “Nietzsche, genealogy, history” u Language, CounterMemory, Practice, Ithaca NY, Cornell University Press, 197., str. 151.
23 F. Nietzsche, The Genealogy of Morality, Cambridge, Cambridge University Press, 1994., str. 9.
40 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Primjerice: opreka javno/privatno je konceptualni indeks koji je definirao feminizam, i kao izvor teoretske
kritike i kao objašnjenje ženske isključenosti24 iz važnih
društvenih sfera. U svojoj masivnoj binarnoj formi ona ima
izvanrednu političku težinu. No u isto vrijeme je važno tu
opreku ne postvariti: javno i privatno, baš kao i njihovi odnosi i granice, uključuju niz značenja i praksi koji počivaju
na mnošt­vu diskurza (poput klasičnog, liberalnog, kapitalističkog). Implikacije i povijesne manifestacije ove podjele su u skladu s tim mnogobrojne i kompleksne, one s vremenom kližu unutar raznolikih konteksta. Stoga je nužno
genealoški ući u trag mobilnim osjećajima javnog i privatnog kako bi bilo moguće učinkovito i pluralistički reagirati unutar dinamike rodno svrstanog prostora, priznavajući
također načine na koje su same žene bile konstituirane, baš
kao i isključivane iz njega. Dakle, ne postoji jedna jedina
golema podjela na javno/privatno od koje se treba emancipirati, nego politička regija višestrukih borbi, gdje u nekim kontekstima (primjerice, sloboda da se odlučuje o vlastitom reproduktivnom izboru) žene zapravo žele i obraniti tu distinkciju. Sličan se argument može iznijeti s obzirom na dualizam jednakost/različitost. To se koristilo
kako bi se razlikovali različiti feminizmi i teorijske pozicije, pri čemu su se tri povijesna vala također identificirala s jednakošću, različitošću i raznovrsnošću. Ali u biti, tu
je na djelu složenija genealogija; ona koja ponovno poziva
na pluralističku analizu i reakciju.25 Gledajući unatrag na
posebne, možda privilegirane, trenutke ženske politike, valja biti svjestan posebnih konfiguracija takvih indeksa, budući da oni oblikuju dio kompleksnog polja sila na kojem
djeluju.
Povijest ženskog pokreta
Nemoguće je u prostoru koji nam je preostao, pozabaviti se
svim metodološkim imperativima koje smo upravo opisali;
osobito je nužno usredotočiti se na jednu posebnu povijest, a ja ću se ovdje koncentrirati na britansku. Važno je
priznati njezinu specifičnost baš kao i njezinu sve veću povezanost s drugim nacionalnim feminizmima. Ali, postoje
određeni razlozi za privilegiranje britanskih ili američkih
priča, budući da su se ključni događaji u razvoju feminizma
pojavljivali upravo u tim društvima, kao avangardi moder24 Za eksplicitno inzistiranje na središnjoj važnosti za feminizam opreka
javno/privatno, vidi primjerice A. Phillips, “Universal pretensions in political thought”, u A. Philips i M. Barrett (ur), Destabilizing Theory: Contemporary Feminist Debates, Cambridge, Cambridge University Press, 1992.,
str. 17. Za moje genealoško iščitavanje odnosa javno/privatno vidi D. Coole, “Cartographic convulsions: public and private reconsidered”, Political
Theory, 2000., vol. 28., str. 337.-54.
25 Vidi npr. A. Phillips (ur), Feminism and Equality, Oxford, Blackwell,
1987.; G. Bock i S. James (ur), Beyond Equality and Difference: Citizenship, Feminist Politics and Female Subjectivity, London i New York, Routledge, 1992.; Squires, Gender in Political Theory, 4. poglavlje.
Femini z am
nizacije. Ukoliko će se feminizam pojaviti u drugim kulturama, ili tamo biti izvezen, utoliko će se tamo nužno manifestirati na drugačiji način, tako da o njegovim prvim pojavnim oblicima ne treba misliti kao o nekom egzemplarnom modelu o kojem se drugim kulturama može reći, kao
što je to Marx rekao, “De te fabula narratur!”. Ali prvi feminizmi su otvorili diskurzivno polje čiji će ideološki i strateški izumi utjecati na sve buduće feminizme, i davati im
resurse (baš kao što će mu biti i ograničenja).
Borba za prava
Britanski feminizam se uvijek sastojao od mnogih feminizama. Njegove različite faze i aspekti su zauzimali različite konstelacije ili polja sila koja imaju sebi svojstvene specifične političke strategije, mjesta borbe i djelovanja. U svakom slučaju, upravo u prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća na ženski se pokret može najtočnije primijeniti oznaka emancipatornog projekta. Prema foucaultovskoj shemi,
ovo obilježava borbu pokreta protiv dominacije. Jednom
kad su žene dobile pristup javnoj sferi, imat će više slobode da se upuštaju u raznolikije strategije koje se okreću pitanju rodne moći.
Početne godine dvadesetog stoljeća bile su dokaz sve veće
agitacije u korist nezavršenog posla koji je naelektrizirao
žene tijekom devetnaestog stoljeća. Borba za građanska
prava je obuhvaćala niz aktivnosti i ciljeva, motiviranih dijelom zahtjevima za doslovnim oslobođenjem od zatupljujućih ograničenja buržujskog doma. Pristup obrazovanju i
zaposlenju, baš kao i zaštita od obiteljskog nasilja i priznanje pred zakonom, bili su aspekti zahtjeva za ulaz u javnu
sferu, premda je na prijelazu stoljeća bitka za pravo glasa
postala najvidljiviji oblik ženskog pokreta.
Osvajanje prava glasa imalo je snažno simboličko značenje za žene u smislu njihova priznanja kao ravnopravnih građana, baš kao i vitalnu instrumentalnu vrijednost u
onom smislu u kojem se politička reprezentacija smatrala nužnom pretpostavkom za borbu za druga prava (i njihovo osvajanje). Što su više vlasti oklijevale ženama davati pravo glasa, to su se žene više osjećale navedenima da se
identificiraju kao potlačena klasa sa zajedničkim interesima. Premda je većina aktivistica bila buržujskog podrijetla,
opće pravo glasa je bilo i cilj socijalističkih stranaka, i žena
iz proletarijata, premda su oni naravno imali i druge političke ciljeve. Unatoč različitoj prirodi i stupnju njihovih
političkih sklonosti, stotine tisuća žena bile su motivirane
zajedničkom stvari budući da im je bila zajednička situacija u kojoj nisu imale pravo glasa i bile su smatrane građanima drugoga reda. Njihova identifikacija nije izrastala iz
nekog zajedničkog ontološkog statusa, iskustvene homogenosti ili esencijalističkog vjerovanja da su sve žene jednake, nego iz činjenice da ih je zakon definirao kao isključenu, inferiornu kategoriju bez obzira na njihove različitosti.
Posljedica toga bila je uspostava specifičnog feminističkog
identiteta tijekom ove posebne borbe. Ako su se zauzimale
za jednakost i zajednički cilj, to nije bilo stoga što su žene
već postojale kao latentna politička skupina s određenim
interesima koja naprosto čeka da dobije svoj glas. Njihovo
jedinstvo, interesi i egalitarizam su proizlazili iz specifičnoga političkog konteksta. Njihovo postajanje političkim akterima pospješilo je liberalno shvaćanje djelovanja
prema kojem upravo racionalni pojedinci stvaraju povijest,
ali je taktički bilo modulirano socijalističkim lekcijama o
tome da bespomoćni stječu učinkovitost tek kad postanu
kolektivni djelatnici.
Osjećaj za politiku koji su imale ove rane feministice bio je
primjeren liberalizmu: smatrale su da politika uključuje aktivnosti koje imaju veze s vlašću i državom. Upravo je ovo
shvaćanje diktiralo koje su feminističke aktivnosti i ciljevi politički primjereni, i definicijski i strateški. Ženske aktivnosti ovdje se mogu podijeliti u dvije kategorije. Prvo,
diskurzne intervencije.26 Na jednom kraju spektra one su
uključivale snažan propagandni stroj, stvoren za osvajanje
srca i umova. Drugo, postojalo je sofisticirano bavljenje političkom teorijom, što je pružalo i vokabular za borbu protiv ženske potčinjenosti kao nepravde i razloge za njezinu
legitimnost, čemu su se opirali njihovi protivnici. Ova vrsta
diskurzne aktivnosti bila je u skladu s prosvijećenim kulturama racionalnog argumenta, premda se rijetko kad približavala idealnoj govornoj situaciji ideološki neiskrivljene
komunikacije.
Uz to je postojala i druga vrsta više aktivistički orijentirane strategije. Ovdje je prikladno istaknuti nekoliko točaka.
Prvo, tip aktivnosti koja se primjenjivala bio je istodobno
izazvan, ali i primjeren razumijevanju politike raznih liberalnih feministica. Drugo, te aktivnosti su imale dvije strane: one su bile i ona vrsta legitimnih aktivnosti koje je ohrabrivala liberalna država, ali budući da ona nije priznavala
legitimnost ženama da sudjeluju u tim aktivnostima imale su i militantniju strategiju koja se usmjeravala na građansku neposlušnost, prizvanu neuspjehom konvencionalnih
metoda borbe. Treće, želim naglasiti ove militantnije aktivnosti budući da danas postoji tendencija prikazivanja feminizma prvoga vala kao prilično pitome i pristojne stvari; ali
četvrto, baš kao što je ove aktivnosti moguće romantizirati kao idealne modele kolektivne političke akcije, važno ih
je vidjeti kao odgovore na posebnu konfiguraciju političkih
sila i specifičnog, prilično uskog, shvaćanja političkog.27
26 Na nesreću, pojmovi diskurz i diskurzivan su postali prilično dvosmisleni u feminističkoj teoriji, i važno je imati na umu distinkciju između
više habermasovskog smisla tih pojmova (koji se koristi u ovom posebnom kontekstu), gdje se diskurz odnosi na racionalne, lingvističke, komunikativne akte, i šireg foucaultovskog smisla diskurzivnih polja ili režima
koji obuhvaćaju materijalne strukture, akte i norme, kao i jezik, i koji su
neizbježno isprepleteni s moći.
27 U ovom kontekstu je zanimljiva povijest feminističkog revolucionarnog naslijeđa Sheile Row­botham. Vidi njezinu knjigu Women, Resistance
and Revolution, Harmondsworth, Penguin, 1972.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 41
Femini z am
Dva tipa političke akcije koje ovdje razlikujemo pojavili su
se tijekom borbe za pravo glasa u Britaniji, u raskolu između legalističkih, reformističkih sufražetkinja (koje su stvorile Nacionalnu uniju društava za žensko pravo glasa) i militantnijih sufražetkinja. Obje su se strane koristile tipično
liberalnim političkim postupcima: govorile su na sastancima, skupljale novac, organizirale izborne kampanje,
prodavale novine, išle od vrata do vrata promičući svoje
ideje. Postojali su “sastanci koji su se održavali u dvoranama i dnevnim sobama, u školama i kapelicama, na uličnim
uglovima i seoskim okupljalištima” i koji “nisu izgledali kao
dosadna i ukočena politika”.28 Održavali su se golemi javni
prosvjedi i marševi sa zastavama i parolama, čije su sudionice već po sebi bile shvaćene kao izvor skandala. Jer, čak
su i ove legalne aktivnosti sadržavale subverzivniju dimenziju budući da su u kontekstu viktorijanske kulture djelovale po sebi transgresivno. Uistinu su to i bile, budući da su
dovodile u pitanje glavno konvencionalno shvaćanje ženstvenosti kao nečeg pasivnog i pokornog. Već samim time
što su bile aktivne u javnosti, žene su rekonstituirale svoje
identitete i dovodile u pitanje svojim postupanjem ono što
je dotad izgledalo kao prirodna ženska skromnost. Posljedica toga je bila da su izazvale protuotpor: sudionice su često prekidali u govoru, gađali trulim voćem, ismijavali u tisku pa čak i napadali. To im je donekle pomagalo budući da
je prvi zadatak bio učiniti žensko pitanje vidljivim, kako bi
se njegovi zahtjevi stavili na politički raspored, i politizirale same žene. Sjećajući se 1928., Ray Strachey je dao jasnu
sliku uspjeha koji su postigle sufražetkinje.
Dan za danom, dok su militantne žene novinama pružale
svježe naslove, svakog se jutra za doručkom po cijeloj Engleskoj živo raspravljalo, a komentari su izvirali s kućnog
ognjišta, iz željezničkih vagona, soba za pušenje, klubova, i
kavana, posvuda gdje su se muškarci okupljali.29
Takve su aktivnosti bile učinkovite u vrijeme koje se još
moglo pohvaliti da ima nešto poput živahne, kritične javne
sfere30 – premda onakve u koju su si žene bile same prisiljene prokrčiti put. U isto vrijeme one su izmišljale političke strategije za borbu protiv ograničenja liberalne političke kulture i nepopustljivosti njezine vlasti. Ove aktivnosti
nisu bile samo instrumentalne: u doba kad je ženski javni
otpor već sam po sebi bio uvredljiv za uobičajeni senzibilitet, samo njegovo postojanje imalo je značenje koje danas
jedva možemo zamisliti.
Neki drugi pothvati sufražetkinja izgledali su – a tako su
bili i zamišljeni – još šokantnije. Neki od teatralnijih, spek28 Strachey, The Cause, str. 305.
29 Ibid. Str. 303.
30 J. Habermas, The Social Transformation of the Public Sphere, Cambridge, Polity Press, 1989.
42 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
takularnijih, karnevalskih aspekata njihovih aktivnosti već
su anticipirali situacionističku i avangardnu uličnu politiku kasnijih desetljeća, dok je njihova sklonost izravnoj akciji više podsjećala na socijalističke i anarhističke strategije. Njihov moto je bio “djela, ne riječi”. Zauzimale su se
za moralno nasilje, koje se prelilo u nasilje protiv vlasništva: vikale su na državne ministre, sudilo im se zbog ometanja vlasti, borile su se s policijom, lancima vezivale za željezničke tračnice i provaljivale u parlament. Bacale su kamenje, razbijale prozore na javnim zgradama, ulijevale kiselinu u poštanske sandučiće, uništavale igrališta
za golf, razrezivale slike u galerijama, spaljivale kuće i
presijecale telegrafske žice.31 Takav javni neposluh prvih
godina prošlog stoljeća bio je reakcija na sukcesivne prijevare kojima im je država pokušavala uskratiti pravo glasa,
a zauzvrat su agitatorice uhićivane, zatvarane, prisilno hranjene. Smatralo ih se kriminalcima, žrtvama. Nepopustljivost i prisila države, i izravna akcija (manjine) feministica,
tako su se međusobno izazivali u vrenju političke improvizacije. Zatvoreni krug nije slomila logika kolektivne akcije
ni rasprava, nego nužda Velikog rata. Poslije 1914. žene su
se bacile u ratni napor, koji je bez sumnje donio veće i dalekosežnije promjene u rodnim odnosima (primjerice, glede
ženskog pristupa javnom životu, njihovih identiteta i uloga, odjeće i općenitog načina ponašanja) nego li same političke aktivnosti. Čak i uz to, trebalo je još deset godina da
britanske žene steknu pravo glasa, pod istim uvjetima kao
i muškarci.32
Ovdje vrijedi navesti zaključak Stracheyeve u njezinoj povijesti The Cause budući da je, pisan istodobno s ovom pobjedom, simptomatičan za Veliku Priču, emancipacijski
optimizam s početka dvadesetog stoljeća. I dok je proročki uočavala ograničenost pravnih promjena, te moralne i
ekonomske probleme koji će odsad motivirati feminističku
borbu, ona je ipak tvrdila da je
glavna bitka gotova, i glavna pobjeda dobivena. S obrazovanjem, pravom glasa i pravnom jednakošću, budućnost
žena leži u njihovim rukama; a ženskim pokretom je prošireno fundamentalno vjerovanje da je ona u tim rukama
sigurna.33
31 Strachey, The Cause, str. 309.-30. Juliet Mitchell je ipak posebno željela okarakterizirati ovu radikalnu politiku spram one iz 1960.: “Slogani
današnjih feministica možda se ne čine radikalnijima od onih glasnogovornica iz prošlosti, ali kontekst mijenja značenje.” Posebno je inzistirala
da su “sudionice ranijih feminističkih borbi bile pretežito iz srednje klase, što ih je limitiralo: između ostalog, usmjeravalo ih je (unatoč akutnoj
svijesti nekih članica o problemima radničke klase ili crnih ljudi i žena)
da se pretežito bave buržujskim problemima”. Mitchell, Woman’s Estate,
str. 20., 36.
32 Tablicu je reproducirala Corrin, Feminist perspectives on Politics, str.
231.-3., i pokazuje kako su se globalne bitke za žensko pravo glasa nastavile kroz dvadeseto stoljeće.
33 Strachey, The Cause, str. 385.
Femini z am
Drugim riječima, žene su osvojile pravo da postanu igrači na agonističkom polju odnosa moći. U mnogim drugim
društvima naravno, borba za političku jednakost još nije
bila ni počela, ali bi bilo sasvim pogrešno reći da je u Velikoj Britaniji 1930. ostvarena emancipacija od dominacije ili
čak potpuna jednakost. Uistinu, sljedeća desetljeća će karakterizirati razdoblje reakcije, dok će sljedeći naraštaj feministica inzistirati na tome da je patrijarhalno tlačenje i
dalje sveprisutno. Ali, sljedeće borbe će se pojaviti unutar
potpuno drukčije konfiguracije snaga.
Bitke za civilno društvo, osobni život i
rodnu subjektivnost
Kad se ženski pokret ponovno pojavio potkraj 60-ih godina dvadesetog stoljeća, mnogi su bili u iskušenju shvatiti ga
kao pokret koji nastavlja ali i produbljava prethodni egalitarni projekt. Naravno, spona je postojala, ali novi naglasak na oslobođenju, prije nego li na emancipaciji, već je
navještao znatno ambiciozniju ideju socijalne transformacije. Osjećaj političkog već je ekspandirao i počeo uključivati odnose u civilnom društvu. Dok su raniji marksisti
očijukali sa “ženskim pitanjem”, obično zadržavajući kritički odmak od njega, sad se javio živahan – premda na kraju
ipak besplodan – pokušaj sinteze marksizma i feminizma.34 Fokus koji je bio postavljen na materijalnoj, a ne više
pravnoj ili političkoj jednakosti, ovdje bi se mogao identificirati s Foucaultovim shematskim pomakom prema borbi
protiv eksploatacije. Ali uvijek je bilo jasno da nejednakost
žena ne može biti reducirana na eksploataciju koja se pojavljuje u proizvodnoj sferi. Na kocki je bio pristup zaposlenju, njihova iskustva iz svijeta rada, te artikulacija ovih posljednjih unutar ideologije i obiteljskih struktura moći.
U skladu s tim u prvi je plan došlo žarište koje je premješteno na područje spolnih odnosa, osobito spolne
podjele rada i ekonomije želje. Na to je navodio niz razvojnih trendova, od kojih su neki bili: nove mogućnosti za
zaposlene žene koje je otvarao poslijeratni kapitalizam (sa
svim pratećim tenzijama s obzirom na tradicionalne spolne uloge); utjecaji kontrakulture 60-ih godina i njezinih zahtjeva za seksualnim oslobođenjem; dostupnost sigurne
kontracepcije; korozivno djelovanje na tradicionalne obiteljske strukture čimbenika kakvi su rat, veće blagostanje i
mobilnost, i slobode koje su stekle same žene.
Za početak, novi feminizam je ostao primarno strast
bijelih žena iz srednje klase. Skicirajući povijest feminizma od njegova vrhunca 1971., i koristeći se onom vrstom strukturalističke analize koja je tada bila u modi, Juliet Mitchell je ipak implicirala da povezanost feminizma s
34 Vidi primjerice M. Barrett, Women’s Oppression Today, London, Verso, 1988., prvo izdanje 1980.
naprednim industrijskim društvima i ženama srednje klase ipak nije bila zapadnjačka pristranost ni lažni univerzalizam. Prije je to bio odgovor na posebne uvjete kapitalizma čije su ideološke bitke i kontradikcije bile u prvom planu borbe buržujskih žena. “Ekonomske promjene koje su
u revolucionarnu prominenciju bacile novu “obrazovanu”,
mladu srednju klasu, koja je provocirala radikalne napade
na ideološke institucije, bile su uzrokom nastanka Pokreta za oslobođenje žena.”35 Pa opet su takve ženske preokupacije uskoro nadmašile svoje ograničene ciljeve i socijalnu bazu, tvrdi Mitchellova, jer su ih navodile da se udružuju s drugim potlačenim skupinama na čije su se ideološke resurse također pozivale. U skladu s tim ona je locirala
ponovnu pojavu feminizma unutar šireg konteksta kontrakulture obilježenog pokretom za građanska prava i pokretom “Black Power”, studentskom militantnošću, anarhizmom i terorizmom, sektaštvom, radničkim pokretom i antipsihijatrijskom politikom iskustva.
U tom kontekstu ideje o oslobođenju isprepletale su se
s antikapitalističkim osjećajima, baš kao i s idejama o
nadvladavanju patrijarhata. Već prije spomenute spekulativne Velike priče bile su u sedamdesetima zajedničke i
marksizmu i radikalnom feminizmu, a mnogo kreativnih
napetosti među njima proizlazilo je iz poteškoće da se pomire dvije totalizirajuće verzije, jedna koja je privilegirala
klasu i proizvodnju, a druga spol i reprodukciju. U biti je
korisno razlikovati, u tom drugom valu, više marksističku,
materijalističku i egalitarnu orijentaciju (koja se, gledano
unatrag, čini bliža liberalizmu po svojim osnovnim pretpostavkama), ili orijentaciju koja je više isticala psihokulturu
i različitost, i povezivala se s radikalnim feminizmima, koji
su već djelovali na terenu politike subjektiviteta što ju je
identificirao Foucault. I dok su se marksisti i liberali mimoilazili u važnim političkim i ekonomskim pitanjima, imali
su zajedničke, široko modernističke, prosvjetiteljske ciljeve, posebice s obzirom na važnost jednakosti i racionalnosti. Radikalnim i postmodernim feministicama bio je zajednički izvjesni skepticizam u vezi s ovom posljednjom, ali su
se mimoilazile u pitanju perspektive i identiteta. Radikalni feminizam je tragao za konceptima i metodologijama koji imaju u svojem središtu ženu, i identificirao je
žene kao posebnu socijalnu skupinu, suprotstavljenu muškarcima, muškim interesima i maskuliniziranim identitetima. Njegovi predstavnici su većinom isticali različitost,
umjesto jednakosti. Postmodernisti su dekonstruirali opreke, tipa muško/žensko (muževno/ženstveno), ili jednakost/
različitost, naglašavajući umjesto toga fluidne nestabilnosti
i raznovrsnosti rodno karakteriziranih identiteta.
U posljednja četiri desetljeća feminizma pokazalo se da postoji daleko prevelik broj struja da bi se mogle svesti pod
zajednički projekt i ako ih je moguće označiti feminističkima, tada je to samo stoga što sve sudjeluju u složenoj gene35 Mitchell, Woman’s Estate, str. 38ff.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 43
Femini z am
alogiji roda. Načini shvaćanja politike i političkog djelovanja – i shodno tome način na koji su se razvijale strategije
političkog djelovanja – znatno su se promijenili i usredotočit ću se upravo na te čimbenike.
Što se tiče politike, znatno su se promijenile definicije i
praksa vladanja, tako da država općenito zauzima sve manje mjesta unutar poslijeratnog feminizma.36 Marksisti su
državu uvijek smatrali epifenomenom, budući da se bitne
promjene pojavljuju u ekonomiji. Premda su joj strukturalističke verzije bile spremne dati relativnu autonomiju, feministice su je bile spremne shvatiti na sličan način: kao patrijarhalnu instituciju koja odražava i podupire šire strukture
patrijarhata koje je učinkovitije dovoditi u pitanje drugdje.
Otkad su stekle pravo glasa, žene su se bez sumnje borile
za određene zakone (poput legalizacije pobačaja) i politike
(osobito na polju socijalnih prava i prava na jednake mogućnosti), dok su se organizirale za promjenu ciljeva i vlastitu veću zastupljenost. Ali žene su uvijek smatrale da im
maskulini etos parlamentarne politike nije primjeren,
jer su se istodobno shvaćale kao nešto znatno više od obične grupe za pritisak. Postmodernisti su, pak, tvrdili da su
ženski interesi već sami po sebi jedan učinak državne politike, a sumnje u zajednički ženski identitet postavljale su i
neugodna pitanja o političkoj reprezentaciji.37 Feminističke
koncepcije politike ionako su se sve češće radije fokusirale
negdje drugdje. Jedna od njihovih najtrajnijih tvrdnji je
bila da je osobno političko, budući da su i najintimniji
odnosi ovisni o javnim strukturama patrijarhata.38 Dok
su se kapilare rodne moći otkrivale na sve dubljim i dubljim strukturama, tako su se usporedno s tim širili i obzori
političkog, i množila se mjesta političkih borbi.
Takav razvoj je dubinski utjecao na feminističko razumijevanje političkog djelovanja. Tijekom 70-ih godina dvadesetog stoljeća žene su još težile kolektivnoj akciji, a naglasak
na sestrinstvu vodio je etosu solidarnosti. Tijekom ovog
desetljeća masovna politika je bila utjelovljena u Pokretu
za oslobođenje žena, i održavala se snažna veza teorije i
prakse. Kako se pokret fragmentirao, a pozornost pomicala
prema osobnijoj i kulturnoj politici, takvo kolektivno djelovanje više nije bilo ni moguće, a možda ni nužno. U osobnom životu je o svakoj ženi ovisilo hoće li se boriti protiv
spolnih i kućnih uloga koje njihovi muški partneri očekuju, dok su relativno malene skupine mogle inicirati subverzivne kulturalne eksperimente koji su otvarali prostore što
36 Premda je Squires zapazila u novije vrijeme povratak politici više orijentiranoj na državu, i sugerira da su feministice možda deziluzionirane
alternativnim strategijama: Squires, Gender in Political Theory, str. 199.
37 O postmodernističkim dvojbama, vidi R. Pringle i S. Watson, “Women’s
interests and the post­structuralist state”, u Barrett i Phillips (ur), Destabilizing Theory; o zagonetkama reprezentacije, vidi A. Phillips, The Politics
of Presence, Oxford, Clarendon Press, 1995.
38 K. Millett, Sexual Politics, London, Virago, 1977., 2. poglavlje.
44 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
su ih drugi mogli istraživati. Strukturalisti i postrukturalisti su u svakom slučaju bacili sumnju na individualistička,
voluntaristička shvaćanja djelovanja, baš kao što su i upozoravali da su identiteti previše nestabilni da bi bili u stanju
podupirati bilo kakvu trajniju masovnu politiku. Premda
su takve sumnje mučile feminističke teoretičarke, i premda je teško danas zamisliti bilo kakvo uskrsnuće masovnoga ženskog pokreta, ovo nije spriječilo mnoge žene da
politički djeluju individualno i kolektivno, iako na parcijalniji način, u smislu odgovora na različite potrebe vlastitih situacija.
Naposljetku, koje su vrste političkih strategija bile karakteristične za kasni i postmoderni feminizam? Ovo
ovisi, naravno, o načinu na koji se shvaćaju politika i djelovanje, kao i o mjestima borbe kako ih definiraju trenutačni
diskurzi i konfiguracije moći. Tamo gdje je marksizam bio
utjecajan, feministice su prihvaćale dijalektičke i strukturalističke analize kako bi iščitavale povijesnu situaciju i stjecišta sila na kojima bi žene mogle učinkovito djelovati. Cilj
je bio generirati teoriju iz vlastitog ženskog iskustva, a ne
nametati je izvana. Žene su razmjenjivale iskustva preko
skupina za podizanje svijesti i shvaćale da su njihove prividno individualne patnje dio jednog općenitijeg sindroma. To ih je zauzvrat motiviralo da pokušaju intervenirati na političkoj a ne samo individualnoj razini. U isto vrijeme, teoretičari su povezivali razne indekse patrijarhata s
još širim strukturalnim kontradikcijama kako bi shvatili na
kojoj bi točki žene mogle najučinkovitije dovoditi sustav u
pitanje. Proces razumijevanja njihove zajedničke podređenosti također je među ženama trebao stvoriti solidarnost
potrebnu za učinkovitu praksu.
Poput sufražetkinja i Pokret za oslobođenje žena imao je
određenu sklonost izravnoj akciji i masovnoj politici. Možda su najdomljivije taktike iz 70-ih veliki marševi i prosvjedi, simbolički i teatralni postupci, građanska neposlušnost.
Njih su pratili događaji i na drugim područjima djelovanja
nove ljevice – pokreta za građanska prava, protiv rata u Vijetnamu, CND i tako dalje – koji su bili indikativni za revolucionarnu vjeru da je fundamentalna promjena još
moguća. Postojao je i utopijski naglasak na prefigurativnoj
politici. Neke su radikalne feministice, posebno, sumnjale
da je moguće potpuno svrgnuti patrijarhat, ali su svejedno zaključile da postoji dovoljno mjesta u njegovim međuprostorima za separatističku politiku. Ovo je davalo prednost organizacijama iz kojih su muškarci bili isključeni; njihova predisponiranost za političko lezbijstvo obuhvaćala je
i izravno odbacivanje heteroseksualnosti i demonstraciju
njegove suvišnosti, a etos isključivo ženskih skupina trebao
je biti primjer različite vrste etike, od one koja je dominantno maskulina. Druge su žene eksperimentirale s raznim
vrstama kućnih zajednica koje su također bile smišljene
kako bi otkrile potisnute mogućnosti kreativnog odgajanja
djece. Poput utopijskih socijalista jedno stoljeće prije, one
su se nadale da će svojim primjerom pokazati potencijal al-
Femini z am
ternativnih životnih stilova, koji su se sada vrtjeli oko ženskih zajednica.
Donekle su ove instrumentalističke i prefigurativne strategije bile kombinirane sa strpljivim radom znatnog broja
žena koje su se organizirale na lokalnoj, svakodnevnoj razini. Njihov način organizacije (antihijerarhijski i nebirokratski, kooperativan a ne konfrontacijski itd.), također je
trebao pokazati više sestrinski način prakticiranja politike
(i time bio komplementaran teoretskim interesima koji su
pokušavali uvesti etiku brige spram bližnjih u javni život).
Telefonska pomoć, centri za žrtve silovanja, među ostalim
mogu se shvatiti kao inovativni odgovori na pojavnost patrijarhalne moći u njezinim mnogim manifestacijama, baš
kao i pokušaji da se ojačaju same žene.
Kako se tijekom 80-ih pozornost sve više usredotočivala na
kulturna pitanja, počele su se pojavljivati nove simboličke
strategije borbe, eksperimentiranja i otpora. Žene su prosvjedovale protiv izložbi ili filmova koji su prikazivali ponižavajuću sliku ženskog roda; bojkotirale su proizvode koji
su se reklamirali pomoću rodnih stereotipova; odašiljale su
vlastite nove i afirmativne slike sebe samih; pokazivale su
nestabilnost i kontingentnost rodno svrstanih identiteta. U
mnogo čemu su postmodernisti nastavili s takvom simboličkom politikom, ali su se radikalnije fokusirali na dekonstrukciju roda i identiteta, promičući estetske i performativne strategije koje razotkrivaju svaki identitet kao maskeradu. Tvrdeći da su i spolno svrstana tijela, i rodno svrstani subjekti učinci moći, tamo gdje su ponavljanje izvedbe
baš kao i masa mikroskopskih tehnika normaliziranja i discipliniranja one koje održavaju takve učinke, oni su se angažirali u transgresivnim postupcima koji zamagljuju granice i čine ono što izgleda kao čvrsta distinkcija neodrživim, neodlučnim.39 Takve strategije su dijelom odgovor na
shvaćanje da se rod i seksualnost proizvode i održavaju pomoću neracionalnih procesa kakvi su nesvjesna želja, tjelesni akti ili retorika. Svaka racionalna, deliberativna politika
mora barem stoga biti dopunjena neracionalnim strategijama koje djeluju na toj razini.
Zaključak
U prethodnim refleksijama o feminizmu u dvadesetom stoljeću zapazila sam kako je intimna veza između feminističke teorije i ženskog pokreta, kojom je stoljeće počelo,
na njegovu kraju znatno oslabjela. Dijelom je to bila jednostavna posljedica diferencijalnih ritmova političkog i teorijskog napredovanja, gdje trajne blokade i interesi u materijalnom ili institucionalnom životu znače i dugačke, ponavljane borbe za jednakost koje jednostavno djeluju dosadno i neoriginalno ako se prečesto događaju u teoriji. Ali
feministice su također počele ponešto drugačije gledati na
odnos između teorije i prakse, dok su sudjelovale u općenitijem premještanju prema naglasku na teorijskoj praksi,
udaljavajući se od kolektivističke politike. U isto vrijeme,
feminističke strategije i identiteti su popucali, ali se i namnožili. Premda se sve to čini problematičnim iz perspektive masovnog pokreta i Velike Priče, ja sam upozorila na
to da će usredotočivanje na genealogiju roda zabilježiti načine na koji su se feminizmi uvijek pojavljivali kao odgovor na posebnosti konteksta i da su promjena političke taktike ili djelovanja bili općenito primjereni polju sila u koje
su žene intervenirale. S takvog stajališta sam sugerirala da
je možda najvažnija distinkcija, koja se treba istaknuti gledajući unatrag na ženske borbe, ona između njihove borbe protiv dominacije – tipično iskazana jezikom emancipacije i zahtjevima za pristup javnoj sferi –
i njihove participacije u agonističkim prostorima rodne
moći koji su se tom borbom otvarali. Ukoliko je ovo posljednje izazvalo pojavu niza novih i eksperimentalnih intervencija, utoliko su ove još opravdane trajnim prosvjetiteljskim procesom kritičkog preispitivanja, baš kao što su
i dio njega, čak i kad strategije koje se rabe nisu uvijek i
same racionalne. Iz te perspektive feminizam je, možda jedinstven među velikim ideologijama modernosti, u zdravoj
poziciji koja mu omogućuje da se suoči s izazovima novoga tisućljeća.
Diana Coole je profesorica političke teorije i
predstojnica odsjeka na koledžu Queen Mary and
Westfield Sveučilišta u Londonu. Autorica je knjige Women in Political Theory (Harvester-Wheausheaf, 1993.) i Negativity in Politisc (Routledge,
2000). Trenutno radi na knjizi o političkoj misli
Merleau-Pontyja.
39 Najslavniji primjer ove analize i politike svakako ostaje djelo Judith Butler Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, New York,
Routledge, 1990., s njegovim istraživanjem roda kao predstave i njegovoj
strategiji prerušavanja.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 45
Femini z am
Zapisi baščaršijskog flanera
Kad sam čuo nakon dugo vremena nezaboravni hit grupe Pro arte
“Jasmina, dušo moja, moja davna ljubavi”, raznježio sam se i naručio
još jednu pivu. Sjetih se najdražeg jarana koji sad živi u Ljubljani i trpi
zulum slovenske feministkinje. A Muharem, osniva feministički harem.
Muharem Bošnjak
S
arajlije žive za razliku od drugih, ne u vremenu digitalne revolucije, nego im predstoji nova
epoha zapisa. Poznato je da zapise praktikuju vjerski službenici najbrojnije religijske skupine i pokušavaju
vremenitost da pretovare u vječnost, a vječnost prisiliti
da interveniše u vremenska događanja. Imamima u tom
pogledu ozbiljno konkurišu multietničke poltrončine sa
fakulteta u glavnom gradu ove naše multiministarske države unosno prodajući zapise iz Kurana novopridošlim
izbjeglicama u gradu, “jadnicima” koji žive od iluzije da
njihovu situaciju može da riješi jedino intervencija apsolutne volje Alaha dž. š. u kontingentnost svakidašnjice apsurda. Ja kao čaršijsko dijete, odučio sam da pišem za Status drugi oblik “zapisa”, onaj flanerovskoga tipa. Kao slobodni umjetnik i kritičar društvenih dešavanja ne znam i
ne umijem ništa drugo da radim, a ovaj grad ionako niko
više ne razumije osim ljudi poput mene. Jedni su srećni
što su na vrijeme pobjegli iz njega, druge je pregazilo vrijeme pa čitaju Oslobođenje, dok se treći naguravaju kako
da dođu pod skute religijske opšte ideologije i političkog
etablišmenta.
Tako neki dan dok sam gladio i hladio svoj brk sarajevskom pivom u svojoj kafani na Ferhadiji, spazih uglednu
sarajevsku feministkinju kako vadi iz tašne mahramu, zamotava se i ulazi u Begovu džamiju. Elem, revna profesorica s univerziteta ne propušta džuma-đun, a i mahrama je uvijek kao i šminka u tašni. Po onoj narodnoj: ko
voli da jede pilav, nosi vazda kašiku uza se. Ista ta, debelo našminkana profesorica na šestoj stranici već spomenutoga Oslobođenja. Jest, bogami, ona je: učestvuje na
simpozijumu na Franjevačkoj teologiji. Nekoliko ilumi-
46 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
faca zaboravljene “praksisšule”, “šargija”, “burgija”, “tunje”
i “dunje” “kangrgići” i “fratrići”, svi pod utiskom lepršave argumentacije i vizualizacije naše feministkinje. Udarili tamburati po bioetici. Bem ti desetu tezu o Fojerbahu.
Haman, sam dobro zaboravio gradivo i opet čitam frajeri isto burgijaju: moramo da mijenjamo svijet. Nisu se ni
zeru promijenili. Došo zeman ko birvaktile. Najavljuje se
epohalna misija bioetike, veliča se ekologija, osuđuje zagađenost, zatrovanost i slična sranja. Jest, bogami, to je
za mene posebno važno. Trujem se trideset godina duvanom, liječim se pivom, ali kad sa marlborom u ruci prošetam Ferhadijom i pripadnice nježnoga pola, sa hidžabom
i bez njega, vide moj lik i brk, sve feminističke teorije padaju u vodu. Ne bih imao ništa protiv da sve te ratoborne
pristašice kurčevite Meri Volstonkraft projahaju gole Bašćaršijom. Da je Marta Nusbaum koju godinu mlađa, složio bih se s njom u njezinim obljubljenim feminističkim
stavovima da žene nisu slabašne i krhke. Pogotovo ne u
kafkijanskim razbucanim krevetima. Svaka od tih feministkinja zaslužuje moj dužni respekat jer ne želi da bude
zapostavljena, obespravljena u već navedenom kontekstu.
Ne može svako da dosegne ovu ravnopravnost među polovima. Ja sam i u vrijeme radničkog samoupravljanja bio
pristalica liberalnog individualizma i promiskuiteta, ali
samo na individualnom osnovu.
Sarajevski je feminizam priča za sebe. Već godinama
uspješno koalira sa imamskim i sandžaklijskim lobijem.
Naše feministkinje tvrde da svijet ne prepoznaje naše specifičnosti, pa naše žene imaju pravo da pokrivaju sebe i
svoju intimnost. A gdje su granice intimnosti? Sjećam se
kako se prije komentarisalo pitanje feredže: žena je po-
Femini z am
krivena, ako ima bikini, a danas ni hidžab nije dosta. Bezbeli da sve žene u političkom liberalizmu imaju pravo na
feredžu kao što imaju i na promiskuitet. Ali čudi me da
su baš sarajevske feministkinje pohrlile u džamije da tako
pokažu svoju jednakopravnost polova. Vidiš, meni se sviđaju feministice sa truhlog Zapada. Jeste, svega mi, rado
bih upoznao Hirsi Ali, seksipilnu crnkinju iz Holandije sa
svim teškoćama naše situacije i pomogao bih joj da prevaziđe sve feminističke probleme od Proroka do poroka.
A za famoznu Džudit Batler mogu konstatovati da je barem koju godinu mlađa od naše fiministkinje. A i mađarskog je porijekla. Ko zna, da nije propala Austro-Ugarska, možda bi malehna Džudit danas šetala Bašćaršijom, a ne po dosadnim kalifornijskim plažama. Svi znamo kako su Mađarice uporne u ostvarenju svojih prava
na seksualnost. Iz vlastitoga iskustva moram priznati da
je ona u pravu s obzirom na “performativne stavove” u
feminizmu. Koliko sam puta čuo uzdahe šetajući Ferhadijom: “Koji frajer!”. Slažem se da to nije samo apstrak-
tna tvrdnja, jer se zgodnoga frajera želi po svaku cijenu uzurpirati, eksploatisati, da ne kažem nešto drugo.
Rečenica nije samo konstatacija, ona je artikulisanje nabildanih strasti, neutaženih poriva, potisnutih želja. Riječ seks kao pol nije samo apstraktni subjekat nego prevashodno odraz tjelesne konstrukcije, društvenog statusa, znak prestiža. Moj opšti utisak je da je Džudit Batler
previše vremena provela sa Sigmundom Frojdom i Mišelom Fukoom, premalo sa pravim muškarcima, uz vas
moj dužni respekat prema Fukou jer je umro od side.
Prave žene, a to vrijedi i za prave muškarce, izgovaraju performativne stavove koji podrazumijevaju njihovo
realizovanje u praksi. To je jedina ravnopravnost među
polovima.
Kad sam čuo nakon dugo vremena nezaboravni hit grupe
Pro arte “Jasmina, dušo moja, moja davna ljubavi”, raznježio sam se i naručio još jednu pivu. Sjetih se najdražeg jarana koji sad živi u Ljubljani i trpi zulum slovenske feministkinje. A Muharem, osniva feministički harem.
Status, broj 8, jesen 2006.
| 47
Konsocijacija
Konsocijacija
Federalizam (federacija)
kao metoda reguliranja
etničkih sukoba*
U ovom tekstu, također sam pokušao identificirati uvjete koji vode ka
uspjehu u slučaju višenacionalnih federacija. Važno je da su one
demokratske i da su u njima postoji vladavina zakona. Također pomaže
ukoliko su prosperitetne. Važno je da su se udružile dobrovoljno, odnosno
da nisu prisiljene na zajedništvo. Konsocijativne prakse, posebice na razini
federalne vlade, su po mojem mišljenju nužne za uspjeh višenacionalnog
federalizma. Bez toga, centar postaje ekskluzivitet dominantne skupine, i
malo je poticaja manjini da prigrli federaciju, čak i ako ona ima određenu
samoupravu. Mislim da je konsocijativno obrazloženje za uspjeh
multinacionalnih federacija uvjerljivije od alternativne teze o tzv.
“posredničkoj, mješovitoj partiji”
John McGarry
Referat – priređen za Konferenciju na temu “Od raspodjele moći do demokracije: postkonfliktne
institucije u etnički podijeljenim društvima”, održane u Londonu, Ontario, 9.-10. studenoga 2002.
F
Definicija
ederalizam je normativna politička filozofija koja preporuča uporabu federalnih načela, odnosno kombinaciju združenog djelovanja i samouprave (King, 1982.). “Federalni politički sustavi” je opisni zajednički naziv za sve političke organizacije koje kombiniraju ono što Daniel Elazar naziva “podijeljenom upravom
i samoupravom”. Federalni politički sustavi, tako zvani u
širem smislu, uključuju federacije, konfederacije, unije, saveze, združene države, kondominijume, lige i izvan/me-
đugranične funkcionalne vlasti (Elazar, 1987.) Federacije,
kojima se bavi ovo poglavlje specifični su politički sustavi
(Watts, 1998; Watts, 1987) i najbolje ih se može razumjeti
preko njihovih autentičnih, odnosno, predstavljačkih oblika upravljanja. U uistinu demokratskim federacijama
postoji složena suverena država u kojoj najmanje dvije
upravne jedinice, federalna i regionalna, uživaju ustavno razdvojene kompetencije – iako također mogu imati konkurentske ovlasti. Federalna i regionalna vlada imaju ovlasti da izravno rade s građanima, a relevantni građani izravno biraju (barem neke sastavnice) federalne i regi-
* Ovaj referat rezultat je zajedničkog istraživanja koje smo proveli Brendan O’Leary i ja za potrebe knjige koja će nositi naslov How States Manage Nations: The Macro-political Regulation of Ethnic and National Conflict. Knjiga kritički analizira načine na koje države odgovaraju na etničku i nacionalnu raznolikost.
50 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Konsocijacija
onalne vlasti. U federaciji federalna vlada često ne može
jednostrano izmijeniti horizontalnu podjelu vlasti – ustavne promjene koje reguliraju ovlasti zahtijevaju konsenzus
na obje razine uprave. Upravo zato federacija automatski
implicira zakonski usustavljen i pisan ustav, i obično je na
federalnoj razini prati vrhovni sud odgovoran za arbitražu pri neslaganju između dvaju vlada, kao i za dvodomnu
legislativu – u kojoj federalni, nasuprot narodnom domu,
može neproporcionalno zastupati, odnosno pre-zastupati,
najmanje regije. Elazar naglašava skupni karakter federacija, što znači da autoritet svake vlade proizlazi iz ustava,
a ne od druge vlade.
Federacije stavljaju barem nešto političke moći izvan
dosega kontrole državne većine – one obuzdavaju državni demos – no razina u kojoj to čine varira (Stepan, 2001:
340-57). SAD, Austalija i Brazil dopuštaju jednak stupanj
zastupljenosti svakoj od regija u federalnom domu, što
znači golemu prezastupljenost manjih jedinica. Druge federacije također prezastupaju jedinice s manjim brojem
stanovnika, ali ne do te maksimalističke razine. Federacije se također razlikuju u opsegu politike federalnog doma,
pri čemu neki, poput senata SAD-a, imaju goleme ovlasti,
dok su drugi, poput Kanade, Indije, Belgije ili Španjolske,
puno slabiji (Watts 1999: 93-4). Ustavne promjene u nekim
instancama mogu blokirati pojedine regije iako to obično
zahtijeva koaliciju različitih regija. Federalno načelo različitih ovlasti ne govori ništa o tome koliko moći svaka razina uživa i federacije su u praksi više ili manje decentralizirane. Regije u nekim federacijama mogu imati manje
moći od onih u decentraliziranim unitarističkim državama. Ustavna podjela moći (čak kad je tumači sud) nije točan pokazatelj stupnja decentraliziranosti. Neke su ovlasti
stavljene u stanje mirovanja ili se može dopustiti da nadređena financijska ili politička tijela jedne razine (najčešće federalne) zadiru u jurisdikciju druge razine. Bolji pokazatelj stupnja decentraliziranosti je proporcija javne potrošnje koja je pod kontrolom određenih razina.
Ključna razlika važna za našu svrhu je činjenica da federacije karakterom mogu biti više-nacionalne/više-etničke ili
nacionalne. U prvoj skupini, granice internih jedinica su
iscrtane na način da barem neke od njih kontroliraju nacionalne ili etničke manjine. Prva takva federacija bila je
Švicarska, uspostavljena 1848. godine, a druga Kanada,
1867. godine. Indijski potkontinent bio je podijeljen nakon
dekolonizacije u dvije više-etničke federacije: Indiju i Pakistan. Afrika ima tri federacije. Nigeriju, Etiopiju i Južnoafričku Republiku (iako je posljednja neslužbena federacija). Tri komunističke države Sovjetski Savez, Jugoslavija i
Čehoslovačka bile su organizirane kao federacije, a Ruska
Republika (RSFSR), jedna od sastavnica Sovjetskog Saveza,
bila je i sama organizirana po načelu federalizma. Te komunističke federacije nisu izvorno reprezentativne, to jest,
one nisu dozvoljavale izvorno demokratsku samoupravu
Ti podaci izneseni su u: Watts, 2001: 29 i Lijphart, 1979: 504.
Tablica: Nacionalne i višenacionalne federacije
Nacionalne
federacije
Argentina
Trajanje
Trajanje
1920189119171949-
Višenacionalne
federacije
Belgija
Bosna i
Hercegovina
Burma
Čehoslovačka
Etiopija
Indija
Australija
1901-
Austrija
Brazil
Meksiko
Njemačka
Ujedinjeni Arapski
Emirati
USA
1971-
Jugoslavija
1992-
1789-
Jugoslavija (bivša)
Južnoafrička
Republika
1953-1992
Venecuela
1960-
Kamerun
1961-1972
Kanada
Malaja
Malezija
Mali
Nigerija
Pakistan*
Rusija
Sovjetski Savez
Sv. Kitts i Nevis
Švicarska
Zapadnoindijska
Federacija
1867
1957-1963
19631960-1960
19601947-1971
19931918-1991
19831848-
1853-
1993199519481968-1992
1992
1950-
1996-
1958-1962
*Pakistan (prije odcjepljenja Bangladeša)
svojim manjinama. Nedavno je Belgija usvojila federalni
sustav. Dok su se tri komunističke federacije Istočne Europe raspale početkom 1990-ih godina, Jugoslavija se još
(jedva) drži skupa kao dijadska federacija koja uključuje Srbiju i Crnu Goru, a Bosna i Hercegovina je postala federacija međunarodno nametnutim Daytonskim sporazumom,
potpisanim 1995. godine. Rusija je od 1991. godine u procesu preoblikovanja u demokratsku federaciju, iako kvalitetu te demokracije možemo staviti pod upitnik. Europski
optimisti i pesimisti jednako smatraju da se Europska Unija (EU) razvija u višenacionalnu federaciju. Višenacionalne federacije predložene su kao rješenje velikom broju podijeljenih društava, uključujući Afganistan, Burmu, Kinu,
Cipar, Gruziju i Indoneziju.
Vidi www.forumfed.org/Publications/afghan/bria.pdf
Vidi Stepan, ***20. Multietnički federalizam također je predlagan SADu kao mogućnost davanja samouprave južnjačkim crncima. Ideju o stvaranju crnačke države na Jugu podržavala je Američka Komunistička Partija u 30-im godinama XX. stoljeća i neke crnačke organizacije u 60-im
godinama. Više se o tom pitanju ne raspravlja ponajviše zbog crnačke migracije u sjeverne gradove. Glazer, 1977:74.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 51
Konsocijacija
Nacionalne federacije su ili nacionalno homogene (ponekad samo virtualno) ili organizirane, često svjesno, na taj
način da su državne nacionalne manjine također manjine
unutar njihovih konstitutivnih jedinica. Namjera u pozadini nacionalnog federalizma je izgradnja nacije, eliminacija unutarnjih nacionalnih (ili možda i etničkih) razlika. Paradigmatski primjer nacionalne federacije su SAD.
Taj je model usvojen u Latinskoameričkim federacijama, u
Meksiku, Argentini, Brazilu i Venecueli. Njemačka, Austrija, Malezija i Ujedinjeni Arapski Emirati također su nacionalne federacije. Američki intelektualci često predlažu nacionalni federalizam kao način rješavanja etničke heterogenosti u post-kolonijalnim društvima.
Federacije treba razlikovati od konfederacija, iako se ponekad ova dva sustava miješaju. Ovo prvo je složena država s državljanstvom i jedinstvenom međunarodnom
osobnošću, dok je druga unija ili savez (neovisnih) država, često uspostavljena u svrhu ograničenih ciljeva poput obrane ili gospodarske suradnje. Federalne vlade imaju izravan upliv na živote svojih građana, dok konfederacije
obično međudjeluju neizravno s građanima zemalja-članica kroz upravu i birokraciju tih zemalja. Kako su konfederacije puno labaviji savezi od federacija kod njih je vjerojatnije da se pravila o donošenju odluka temelje na jednoglasnosti. Također je (formalno) lakše napustiti konfederaciju nego federaciju. Razlika između federacije i konfederacije, međutim, nije jasna kao što je nekad bila. Neke federacije dozvoljavaju svojim konstitutivnim jedinicama samostalne uloge u međunarodnim odnosima. Kanada i Belgija dozvoljavaju konstitutivnim jedinicama naseljenim govornicima francuskog jezika članstvo u La Francophonie,
lizi zemalja u kojima je francuski službeni jezik. Rezultat
nedavne presude Kanadskog vrhovnog suda je da svaka
od njezinih provincija sada ima ustavno pravo na odcjepljenje. Na drugoj strani, Europska Unija koja je u početku bila konfederacija, počela je razvijati federalne osobine.
Od kad je potpisan Maastrichtski Sporazum, postoji državljanstvo EU-a, a briselska birokracija ima sve više utjecaja
na građane EU-a. Dominantna politika za donošenje odluka u EU se iz sustava jednoglasnosti mijenja u većinski su-
Zabuna se rađa zato što pojam konfederacija ponekad opisuje federaciju koja nastaje iz spajanja ranije neovisnih jedinica. Tako, federacija Kanade, koja je organizirana djelomično na taj način 1867. godine (Ontario i Quebec bili su odvojeni, dok su New Brunswick, Nova Scotia i Otoci Princa Edwarda činili jednu cjelinu) pa ju se rutinski naziva konfederacijom. Švicarski ustav iz 1948. opisuje sebe kao “Federalni Ustav Švicarske konfederacije”. Zahvaljujem Ronu Wattsu koji je skrenuo pozornost
na te činjenice.
Za raspravu o ulogama federalnih konstitutivnih jedinica u međunarodnim odnosima, vidi Leonardy 2000.
Kanada nije prva federacija koja dozvoljava ove “konfederalne” osobine. Sovjetski Savez je mirno dozvolio Ukrajini i Bjelorusiji da sudjeluju u
radu Ujedinjenih Naroda, a sovjetski ustav ušančio je pravo svake republike koja je činila savez da se odcijepi. Međutim, kako što ću kasnije argumentirati, Sovjetski Savez nije bio izvorna demokratska policentrična
federacija.
52 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stav, proces koji će se još i ubrzati ratificira li Irska nedavni
Sporazum iz Nice.
Federacije (federations) također treba razlikovati od drugih tipova “federalnih političkih sistema”, kao što su federative (federacies)*** ili slični oblici regionalne autonomije, gdje se autonomne regije uspostavljaju samo na dijelu
državnog teritorija. Za razliku od ovih uređenja, federalno
ustrojene jedinice po prirodi su cjelokupne države. Kao takve, jedinice s federalnim ustrojem osobito su relevantne u
zemljama s nacionalnom raznolikošću na svom teritoriju
ili u onima koje su geografski prostrane, dok je regionalna
autonomija primjenjivija na zemlje gdje samo dio populacije traži autonomiju.
Ovdje sam se odlučio pozabaviti multinacionalnim i multietničkim federacijama. Započet ću predstavljajući raspravu o vrijednosti i provedivosti federalizma. Zatim ću se baviti istraživanjem primjera federacija u ublažavanju sukoba. Poglavlje ću završiti analizom čimbenika koji pridonose
njihovom uspjehu ili neuspjehu i objašnjenjem okolnosti u
kojima nastaju federacije.
Rasprava: Nacionalizam i federalizam
u praktičnom formiranju politike i
političkoj argumentaciji
Postoje četiri važne pozicije kada je riječ o vrijednosti federalizma kao metode za izlaženje u susret nacionalnim ili
etničkim manjinama, svi oni imaju važne posljedice na politiku pojedinih država.
Možda se u ovom prostoru između federacije i konfederacije pronađe
način za rješavanje nekih nacionalnih konflikata, kao na primjer na Cipru
ili u Gruziji. Unutar EU-a, neki politički lideri, uključujući i Leonela Jospina, čini se, podržavaju hibrid između federalizma i konfederalizma: Jospin želi da se EU razvije u “federaciju nacionalnih država”, Economist,
od 2. lipnja 2001., str. 3.
*** Federacy, za koji smo ovdje praktično izmislili adekvatan izraz, koliko nam je poznato, nije uveden termin u naš jezik. Još je to prilično nepoznata riječ i u engleskom jeziku, tako da je nema ni u najpouzdanijim
standardnim rječnicima. Ovdje nudimo puki prijedlog. Ako se rukovodimo engleskim terminima, onda je očito da treba naći riječ koja se jedva razlikuje od federacije. Evo objašnjenja pojma koje je ponudio profesor političkih studija Ronald L. Watts (Queen’s University):
“Federacies podrazumijevaju izrazito asimetričan oblik federalnog odnosa u kojem je mala jedinica, obično udaljena teritorija ili otok, povezana
sa većom jedinicom, pri čemu manja jedinica zadržava znatno više autonomije nego drugi segmenti veće jedinice, a također ima i manju ulogu
u vladi veće jedinice. Ovakva povezanost može biti ukinuta samo putem
obostranog sporazuma. Puerto Rico spram SAD ili Faroe otoci spram Nizozemske predstavljaju dva primjera među mnogim suvremenim pojavama.” Policy Options, March 1998, str. 47. (prim. red.)
Trenutačno pišem tekst na temu “autonomije” koji se bavi slučajevima
“regionalne autonomije” i ne-teritorijalne autonomije. Čini se da postoji
cijeli niz zanimljivih empirijskih razlika između federacija i slučajeva regionalne autonomije od kojih je najvažnija ta da se ova prva čini sklonija
raspadanju od druge.
Konsocijacija
I.) Jakobinizam/unitarizam: Federalizam kao čimbenik
uništenja nacije
U okvirima francuske revolucionarne tradicije, vezane za
jakobinizam, federalizam se javlja kao dio kontrarevolucije,
u potpunosti s neprijateljskim stavom prema jezičnoj homogenizaciji, kao blokada na putu izvornom, nepodijeljenom, monističkom narodnom suverenitetu. U svom izvješću Povjerenstvu za javnu sigurnost, u siječnju 1794. godine, Barère izjavljuje da “Federalizam i praznovjerje govore
niski bretonski; emigracija i mržnja u republici govore njemački; kontrarevolucija govori talijanski, a fanatizam baskijski (de Certaus et al., 1975: 295, citirano u Brubakeru
(1992: 7)). Jakobinci su, radije nego da udovolje manjinama
kroz samoupravu, tražili kulturnu asimilaciju; bili su odlučni od seljaka napraviti Francuze; i stoga su bili iznimno
neprijateljski nastrojeni prema svim rješenjima koja bi mogla ugroziti taj cilj, a to uključuje i federalizam. Jakobinski
odgovor na raznolikosti bila je snažna unitaristička država i jedinstveni francuski narod.
Ta tradicija preživljava u suvremenoj Francuskoj gdje stoji uz bok mitu o Francuskoj Republici. Federalizam, sa svojom razgranatom upravom (većim brojem vlada), oni koji
slijede jakobinsku tradiciju promatraju kao nešto nekompatibilno s ravnopravnim državljanstvom i jednim suverenim
narodom. Ne radi se tu samo o brizi da bi regionalna uprava mogla stvoriti nejednake (poput prekrivača od krparija) javno-političke propise. Današnji jakobinci ne mogu razumjeti niti prihvatiti federalna načela gdje su građani koji
žive u regijama s malim brojem stanovnika nadpredstavljeni na štetu onih koji žive u gušće naseljenim regijama, a
također imaju poteškoća i s federalnom idejom sudske arbitraže koja može nadglasati predstavnike koje bira narod.
Obje činjenice objašnjavaju francusko zgražanje prigodom
izborne pobjede Georgea Busha Jr., 2000. godine i to s manjim brojem glasova od njegova suparnika (što je posljedica neproporcionalnosti svojstvene Kolegiju izbornika), te
da je u biti izbore odlučio Vrhovni sud Sjedinjenih Država
(Ferenczi, 2001)
Moderni jakobinci smatraju da udovoljavanje manjinama
i etno-centrizam idu zajedno.10 To dovodi do regresivne
uprave i diskriminacije nad unutarnjim manjinama što institucionalizira i naglašava razlike te pri tom ugrožava nacionalno/državno jedinstvo. Ovakve stavove podržavaju i
ljevica i desnica. Komunisti tvrde da prijedlog francuske
vlade da Korzici dade samoupravu potkopa “solidarnost između Korzike i francuskih radnika, koji jedino mogu obraniti svoje interese djelujući zajedno” što će dovesti do diskriminirajućih mjera protiv onog dijela stanovništva na
Drugi problem vezan za federalizam iz jakobinske točke gledanja jesu
otežane promjene ustava. To se kosi s pravima asuverenih naroda de izmijene ustav kad god to smatraju nužnim.
10 Ukoliko manjine ne žele zaštititi etnocentrizam, postavlja se
pitanje,zbog čega traže samoupravu.
otoku koje nije korzikanskog podrijetla.11 Francuski ministar unutarnjih poslova Pierre Chevenement, u svojoj rezigniranoj reakciji na te prijedloge, protestira tvrdeći da bi
“otok bio pod vodstvom polusvijeta koji troši više od tri četvrtine svoje energije na unutarnje bitke i izravnavanje računa”12 Iako korzikanski prijedlozi nisu temeljeni na federalizmu, obojica političara, Chevenement i francuski predsjednik Jacques Chirac (tijekom perioda kohabitacije), napadali su ih tvrdeći da vode u tom pravcu: Očito je da će
Bretanja, Alsace, Savoja, kao i francuski Baski i Katalonci,
slijediti primjer Korzike (Ferenczi, 2001: 42).13 U posljednje
vrijeme, prema jakobinskom stavu alternativa asimilaciji je cijepanje države, što donosi dodatni rizik od etničkog čišćenja i odcjepljivanja u stilu babuške s obzirom da
načela etničkog nacionalizma uzimaju maha.14
Jakobinski stav je da je unitarizam nužan za jedinstvo, gotovo uvijek je njihova podrška jednakosti i narodnom suverenitetu replicirana diljem svijeta. Bio je to do nedavno
dominantan stav u Britaniji, posebice među konzervativcima. Mnoge bivše kolonije u Africi i Aziji, (unatoč ili vjerojatnije zbog) činjenice da su etnički heterogene, odbacili su
federalizam kao prepreku gospodarskom razvitku i političkoj stabilnosti i preferiraju unitarističke strukture. Lideri u
Africi, Aziji i na Karibima nemaju povjerenja u federalizam upravo zato što otvara vrata odcjepljenju. Kleptokratski Mobutu ponudio je federaciju kao model u Zairu
tek kada su se njegovi temelji moći počeli urušavati. Tunku Abdul Rahman je ponudio federaciju Singapuru zato što
je dijelio strahove Lee Kuan Yewa da bi komunisti mogli
preuzeti vlast. Antipatija post-kolonijalnih graditelja vlasti
prema federalizmu trenutačno se podudara s antipatijom
koju osjećaju intelektualci i vladajuće elite Istočne Europe
koje ga smatraju receptom za katastrofu, sagledavajući pri
tom čehoslovačka, sovjetska i jugoslavenska iskustva. Federalizam je za njih “f” riječ odnosno riječ na razini prostote (na engleskom “f ” word znači prostota op.prev.). Nedavno novonastalo načelo međunarodnog prava, izniklo iz
izvješća Badinterove komisije za bivšu Jugoslaviju, koje dozvoljava dezintegraciju federacija po granicama postojećih
regionalnih jedinica, u očima nekih naroda pojačava vjerovanje da se federacija ne bi trebala smatrati poželjnim
oblikom izlaženja u susret multinacionalnim ili multietničkim potrebama (Horowitz, 1998).15 Nekoliko zema11 “Djelomična autonomija Korzike dijeli francusku vladu”, World Socialist Web Site, od 5. rujna 2000. (www.wsws.org/article/2000/sep2000/
cors-s05.shtml)
12 “Korzika: opasnosti prijenosa ovlasti”, Economist, od 7. srpnja 2001.,
str. 49.
13 Chevenement tvrdi da samouprava na Korzici će biti zarazna kao
računalni virus “I love you”. Citirano u “Djelomična autonomija Korzike
dijeli francusku vladu”, World Socialist Web Site, od 5. rujna 2000. (www.
wsws.org/articles/2000/sep2000/cors-s05.shtml)
14 Intelektualci koji daju prednost velikim građanskim nacionalističkim
državama pred nacionalnim manjinama zabrinuti su, dodatno, da jednostavno nema dovoljno prostora da svaka etnička skupina osnuje vlastitu
državu. Vidi Buchanan, 1990. i Gellner, 1983.
15 Economist je nedavno, u članku koji nastoji uspostaviti normativna
načela za međunarodnu intervenciju u unutarnjim državnim sukobima,
Status, broj 10, jesen 2006.
| 53
Konsocijacija
lja Istočne Europe posljednjih godina kreće u suprotnom
smjeru zamjenjujući multinacionalne federacije onime što
Brubaker naziva “nacionalizirajućim” državama, odnosno,
državama koje su strogo centralizirane i kontrolirane
od i u skladu s interesima njihove dominantne nacionalne zajednice.
Ironično, jakobinski argument da je federalizam nekompatibilan s izgradnjom-nacije dijele “tvrdostrujaši” među
manjinskim nacionalistima. Oni se slažu da nacionalne ili državne granice moraju biti istovjetne, iako se ne
slažu gdje bi se te granice nacionalne države trebale nalaziti. To je stav Parti Québécois, vladajuće stranke u Québecu, posebice njezine frakcije okupljene oko bivšeg premijera Jacquesa Parizeaua, kao i baskijskih nacionalista u Herri
Batasuni. To je također stav koji podržava vodstvo turskih
Ciprana pod Raufom Dentashom, Čečeni i Tamilski Tigrovi. Manjinski tvrdolinijaši traže nezavisnost iako su
neki od njih spremni razmisliti o konfederaciji.16
II.) Nacional-federalizam: federalizam kao čimbenik u
izgradnji nacije
Ne poput jakobinaca, koji vide (državni) nacionalizam i
federalizam kao protuslovlje, neki pobornici federalizma smatraju da (državni) nacionalizam i federalizam idu
zajedno. Rani federalisti s prostora koji je kasnije postao
Nizozemska, zatim u područjima Švicarske gdje se govori njemački, ono što je danas SAD, te prostor koji je nekad
bio Drugi Njemački Reich, bili su “nacional-federalisti”,
odnosno, oni koji su kao primarnu funkciju federalizma vidjeli zadaću da “ujedini ljude koji žive u različitim političkim jedinicama, međutim koji dijele zajednički jezik i kulturu?” (Forsyth, 1989: 4). Smatrali su da samo autonomna federalna vlada može obnašati neke nužne funkcije koje konfederacija ili savezi vrlo teško mogu postići,
posebice zajedničku obrambenu ili vanjsku politiku (Riker, 1964). Oni su zastupali federaciju kao oruđe za izgradnju nacije i ponekad je vidjeli kao polaznu točku
za centraliziraniju unitarističku državu. SAD nam može
poslužiti kao paradigma u slučaju nacional-federalizma, a
njih su pak imitirale neke latinskoameričke zemlje, kao npr.
Meksiko, Brazil, Venecuela i Argentina.
Amerikanci imaju malih poteškoća s onim što jakobinci
smatraju neliberalnim značajkama federalizma koje “ograničavaju demos”: radikalnom decentralizacijom (ili necentralizacijom); nad-predstavljenosti malih država u višim domovima, kolegijima izbornika i formulama za poiznio mišljenje da je takva intervencija opravdana samo ukoliko je zatraži manjina smještena u “teritorijalno definiranu” jedinicu. Prema Economistu federalizam ne bi samo promovirao odcjepljenje već i međunarodnu intervenciju...ref.
16 Zbunjujuće, tvrdolinijski nacionalisti ponekad kažu da podržavaju federaciju no to je slučaj samo kada pri tom misle na konfederaciju, kao što
je slučaj s liderom turskih Ciprana, Raufom Denktashom. Stranka Parti
Quebecois obično ne upotrebljavaju pojam konfederacija, već nudi sinonim, “suvereni-savez”.
54 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stavljanje amandmana na ustav. Ustvari, jedan komparativist je ustvrdio da se SAD natječe s Brazilom za svjetski
najjaču federaciju kada je riječ o ograničavanju demosa
(Stepan, 2001:334). Privlačnost demos-ograničavajućih
tijela odražava američki naglasak na slobodi na štetu jednakosti. Američki utemeljiteljski mit govori o kolonijama
koje su izborile neovisnost od carstva. Oni odbijaju jaku
državu koju preferiraju francuski republikanci i hvale
federalizam upravo zato što raspršuje moć na više točaka.
Američki eksperti za federalizam, kao npr. W. Riker, tvrde da su demos-ograničavajuće odlike američkog federalizma liberalne zato što štite pojedinca od populističkih većina (Riker, 1964). Amerikanci su inzistirali na federaciji u
slučaju poslijeratne Njemačke zato što su bili uvjereni da
bi to otežalo ponovno rađanje fašizma. Stav da je federalizam esencijalan za slobodu, ključan je u američkom diskursu, unatoč poraznim podacima o svim latinskoameričkim federacijama, jednako kao i federacijama u Pakistanu,
Nigeriji i SSSR-u.
Američki oci smatrali su da je federalizam oprečan izgradnji nacije ukoliko je riječ o multietničkoj ili “etno-federalnoj” (Snyder, 2000: 36) varijanti. Kako su se Sjedinjene države širile prema jugozapadu iz svojih izvornih homogenih (ako izuzmemo crnačke kolonije) trinaest kolonija, odlučeno je da niti jedan teritorij ne dobije status države
osim ako manjine ne budu brojčano nadjačane od strane bijelih anglosaksonskih protestanata (eng. WASP)
(Kymlicka, 2000:**) Ponekad je primjenjivana tehnika koja
je trebala osigurati prekrojene državne granice kako bi Indijanci i stanovništvo hispanskog podrijetla bili nadjačani, kao što je slučaj s Floridom. U drugim situacijama, primjerice na Hawaiima i na jugozapadu, oformljivanje država je kasnilo sve dok regija uz autohtono stanovništvo ne
bi bila preplavljena s dovoljno doseljenika iz WASP kategorije. Američke vlasti nisu bile sklone dozvoljavati naseljavanje većeg broja imigranata iz istih područja na određenim lokalitetima kako to ne bi dovelo do postavljanja etnički utemeljenih zahtjeva za samoupravom, a javna zemlja
nije davana etničkim skupinama s ciljem poticanja njihovog raspršivanja (Gordon 1964:133)17. Posljedica toga je
da federacija Sjedinjenih Država ima “vrlo malo podudarnosti između etničkih skupina i državnih granica” (Glazer
1983:276).18 Nacional-federalizam bio je sastavnim dijelom
američke izgradnje nacije (Beer, 1993), pomažući homogenizaciju bijelih doseljenika i imigranata u poznatu slitinu
Anglo-suglasja (Gordon, 1983: 276), i to se jasno vidi u napisima The Federalist Papers-a (Madison et al. 1788/1987:
tekst II). Međutim u slučaju crnaca iz južnih država do
1960-ih godina (odnosno gotovo stoljeće nakon ukidanja
robovlasništva), američki federalizam olakšavao je kontrolu prije nego izgradnju nacije. Crncima bi, ironično, ali isti17 William Penn razuvjerio je doseljenike iz Walesa da ne uspostavljaju
samoupravnu baruniju u Pennsylvaniji. Ibid.
18 Glazer (1983.) ističe da je ipak bilo nekoliko iznimaka iz ovog obrasca.
Konsocijacija
nito, više pomogle centralizirane političke strukture nego
li federalizam. Onesposobljavanje kontrolnog sustava posljedica je kombinirane intervencije federalnog (centralnog) sudskog, izvršnog i legislativnog dijela vlade, s početkom u 1950-im godinama.
Američko iskustvo s federalizmom formiralo je zanimljivu argumentaciju na temu kako se federalizam može koristiti u organizaciji podjela u suvremenim etnički heterogenim društvima. Argument je promovirao Donald Horowitz (1985: poglavlje 14. i 15.), koji se nadovezao na ranije radove S. M. Lipseta (1960)19 i na uistinu važnu američku tradiciju koja dopire sve do Jamesa Madisona. Horowitz nagovješta da federacije mogu biti osmišljene djelomično s ciljem da bi se spriječilo da etničke manjine postanu lokalne regionalne većine (vidi također Elazar, 1994:
168). Ovakav način promišljanja preporuča onu značajku
koja može oslabiti etno-nacionalizme: teritorijalne zasluge federalizma leže u činjenici da mogu biti iskorištene kao
oruđe kod sprečavanja postizanja lokalne većine (što uza se
nosi prateće rizike uspostave lokalne tiranije ili poticanja
odcjepljenja). Pokrajinske granice federalnih jedinica bi se
prema ovom načinu promišljanja trebale formirati na načelima “ravnoteže moći”, umnažajući, gdjegod je to moguće, točke moći uklonjene od jednog žarišnog centra, hrabreći unutar-etnički sukob i stvarajući poticaje za međuetničku suradnju (stvaranjem ne većinskih pokrajina), kao i
za saveze temeljene na ne-etničkim interesima. Ova logika
je iznimno zanimljiva no empirijska podrška za Horowitzev argument čini se sputanom kada pogledamo dosta nenadahnjujući primjer poslijeratne Nigerije.20 U većini postojećih federacija prekrajanje regionalnih granica s namjerom da se postignu takvi rezultati zahtijevalo bi usluge
vojnih diktatora ili jednostranačke države. Već mobilizirane etno-nacionalne skupine ne prihvaćaju olako napore da ih se reorganizira kroz prekrajanje unutarnjih
političkih granica. Belgija, međutim, postaje zanimljiva
iznimka koja ne ide u prilog ovom skepticizmu: regija oko
Brisela, koja je oformila novu federaciju, nije flamanska ni
valonska, a njezina heterogenost će vjerojatno stabilizirati među-nacionalne odnose u Belgiji, zato što se Flandrija neće otcijepiti unutar Brisela, a ujedno su mali izgledi da
Brisel popusti pritiscima Flandrijaca.
Američki republikanci s francuskim republikancima
dijele stav da su manjinski nacionalisti zaostali, oni
predstavljaju “pobunu protiv moderniteta” (Lipset, 1985)
ili narod koji “pokazuje tendenciju podređivanja svake slobodne uprave [svojoj] nepopustljivoj poziciji” te je u isto
vrijeme kontraproduktivno i nepotrebno takvima izla19 Vidi Lipset, 1960: 91-92. Lipset tvrdi da je najveća dobrobit federalizma za podijeljena društva to što stvara poprijeke rezove, no to je moguće samo ako se unutarnje federalne granice i etničke granice križaju. Federalizam “povećava prigode za višestruke izvore cijepanja dodajući regionalne interese i vrijednosti drugima koji ionako presijecaju društvenu strukturu”.
20 Kao podršku Horowitzovom stavu , vidi Suberu 2001: 4-6.
ziti u susret (Elazar, 1994: 128-9, 163-4). Ovo je stajalište,
ironično, možda ojačano američkim vlastitim iskustvom
na krajnjem jugu, gdje su južnjački bijelci koristili kontrolu
nad državnim upravnim tijelima kako bi ugnjetavali crnce.
Američka iskustva sa strahotnim građanskim ratom zbog
odcjepljenja također je upozorilo američke intelektualce
na centrifugalni potencijal federalizma, posebno kada regijama upravljaju različite kulturne zajednice. Eric Nordlinger, jedan od prvih američkih političkih mislilaca koji se
zanimao za regulaciju etničkih sukoba, odbio je uporabu
federalizma kao instrumenta za ugađanje manjinama budući se bojao da bi to dovelo do raspada države i zlouporabe moći od strane etnocentričkih manjina (Nordlinger,
1972: 32-33).21
Promišljajući ove nazore, veći broj američkih intelektualaca tvrdi da su raspad bivših komunističkih federacija i kaos koji ga je popratio, ustvari posljedica njihove etno-federalne strukture.22 Rogers Brubaker tvrdi da
je sovjetski režim otišao “vrlo daleko, puno prije glasnosti i perestrojke, u institucionaliziranju teritorijalnog stanja
nacionalnog jedinstva i etnokulturalne nacionalne nezavisnosti kao osnovne kognitivne i društvene kategorije. Kada
se pod Gorbačovom, politički prostor počeo širiti, te su kategorije brzo počele strukturirati političko promišljanje,
informirati političku retoriku i organizirati političko djelovanje” (Brubaker, 1996: 9). Implikacija je da (barem neki
od) tih diobenih identiteta nisu postojali prije oformljivanja Sovjetskog Saveza u federaciju i ne bi nikada ušli u igru
da Sovjetski Savez nije oformio federaciju. Po Snyderovom
mišljenju “etnički utemeljene federacije... stvaraju političke organizacije i medijska tržišta koja su usredotočena na etničke razlike”. Po njegovom mišljenju, odluka
da se uspostavi etnofederacija u Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji bila je nepotrebna (Snyder, 2000: 327
– moj kurziv): “Etnofederalizam je bila strategija upravljanja za koju su se aktivno opredijelili komunistički osnivatelji, a ne nužnost nametnuta od strane neumoljivih zahtjeva etničkih skupina” (ibid.).23 Rezultati etnofederalizma bili
su izravni: komunističke federacije su se raspale i “nacionalističko nasilje se dogodilo samo ondje gdje... su etnofederalne institucije kanalizirale političku aktivnost unutar
etničkih smjernica (SSSR i Jugoslavija)” (2000: 252 – moj
kurziv).
21 Vidi također Tarlton 1965.
22 Drugi također tvrde da se Sovjetski Savez raspao zato što je federacija izgrađena na etničkim, a ne građanskim načelima. Vidi Lukic i Lynch,
1996., kao i Bunce (citiran u Snyder).
23 Snyder kaže da je odluka da se stvore etno-federacije “često” bila nepotrebna (str. 327), no ne precizira gdje je ona bila nepotrebna, a gdje to
ne stoji. Bit argumenata kojima se služi u svojoj knjizi ukazuje na to da on
smatra de je ona uvijek bila nepotrebna.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 55
Konsocijacija
III.) Federalizam kao sredstvo za nadilaženje nacije
Treći pogled smatra da federalizam može razriješiti nacionalnu privrženost/lojalnost, a to uključuje većinske i manjinske nacionalizme. On dolazi u dvije različite varijante. Prvu predstavlja nekoliko devetnaestostoljetnih federalista, posebice Joseph Proudhon i Carlo Cattaneo, koji su
se odlučno suprotstavljali državnom nacionalizmu (Majocchi, 1991: 162) i mnogi dvadesetostoljetni federalisti, posebice unutar europskog pokreta (vidi npr. Bosco 1992: treći dio). Takvi federalisti bili su, i jesu, odlučni antinacionalisti koji povezuju državni i manjinski nacionalizam s etničkim ekskluzivitetom, šovinizmom, rasizmom i parohijalno-partikularnim osjećajima. Za njih, federalizam pripada sasvim drugoj kooperativnoj filozofiji, onoj koja
nudi ne-nacionalnu logiku legitimacije odnosno on
je protuotrov nacionalizmu, a ne njegov blizak rođak.
Ovaj je stav najjasnije artikulirao Pierre Trudeau – obrazovan pod utjecajem Ellie Kedourie na LSE-u – prije no što
je postao premijerom Kanade. U članku naslovljenom “Federalizam, nacionalizam i razum” Trudeau jasno povezuje
federalizam i funkcionalizam sa razumom, a nacionalizam
s emocijama (Trudeau, 1968 (1965)). Mislioci poput Trudeaua smatraju federalizam negacijom i rješenjem nacionalizma, iako povremeno prihvaćaju stajalište da federalizam mora biti izgrađen na uspješnom nacionalizmu
koji je u tom slučaju nadiđen u hegelijanskom smislu (Majocchi, 1991: 161). Ustvari oni su jeka Einstainove opaske
da je nacionalizam poput ospica čovječanstva.24
Izneseni stav najbolje predstavljaju austro-marksisti Karl
Renner i Otto Bauer koji su ga predložili u zadnjim danima Habsburškog carstva (vidi npr. Bauer, 2000; Hanf, 1991;
Pfabigan, 1991).25 Lenjin, Staljin i njihove kolege u tijeku
izgradnje Sovjetskog Saveza kao države stavili su njihove
argumente, u adaptiranom obliku, sebi u službu. U Sovjetskom Savezu, federalizam je korišten kako bi pružio ograničeno rješenje manjinskom nacionalizmu, no samo u skladu s ciljem izgradnje socijalističkog društva. Manjinama
je ponuđena fiktivna, a ne stvarna, nacionalna samouprava.26 Dok je ta politika bila površno slična onoj koju su
zagovarali multinacionalni federalisti, a kojom ćemo se baviti kasnije, marksisti-lenjinisti su bili, naravno, formalni
kozmopoliti, predani post-nacionalnom globalnom političkom poretku. Međutim, u iščekivanju revolucije u svjetskim razmjerima, držali su da je federalno uređenje, “naci24 Međutim, Trudeauov antinacionalizam bio je usmjeren na ono što je
on smatrao “etničkim” nacionalizmom, posebice onim povezanim s njegovom rodnom regijom, Quebecom. Manje mu je smetao građanski nacionalizam kanadskog tipa.
25 Austro-marksisti se često povezuju s raspravama o kulturnoj (ne-teritorijalnoj) autonomiji, no oni su se također zalagali za naciju kao temelj za
uspostavu teritorijalne jedinice.
26 Po autoritativnim riječima Walkera Connora, Lenjinova druga zapovijed u smislu reguliranja nacionalizma bila je strateški makjavelistička:
“Slijedeći pretpostavku moći, dokončati činjenicu – ako ne nužno fikciju
– prava na odcjepljenje i započeti dugotrajan proces asimilacije kroz dijalektički smjer teritorijalne autonomije za sve kompaktne nacionalne skupine” (Connor, 1984: 38)
56 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
onalnog oblika, socijalističkog sadržaja”, optimalan institucionalan put do globalnog komunizma.
IV.) Multinacionalni federalisti: federalizam u izgradnji više-nacionalnih entiteta
Multinacionalni ili multietnički federalisti, za razliku od
prethodnih, zastupaju federaciju “s ciljem ujedinjavanja
naroda koji traže prednosti članstva u zajedničkoj političkoj jedinici, a pri tom su različita podrijetla, jezika
i kulture” (Forsythe, 1989: 4). Oni zahtijevaju izraziti, institucionalizirati i zaštititi najmanje dvije nacionalne ili etničke kulture, često na trajnoj osnovi. Svaka veća unija ili
homogenizacija, ako je takva uopće predviđena, odgođena je za budućnost. Oni eksplicitno odbacuju snažne integracijske i /ili asimilacione ciljeve nacional i post-nacional federalista, i na iste gledaju negativno, kao na razaratelje prije nego izgraditelje nacije. Oni vjeruju da su dvojne
ili multinacionalne privrženosti moguće i uistinu poželjne.
Multinacionalni federalisti predstavljaju treću granu
liberalizma, onu koja se razlikuje od jakobinske varijante (federalizam suspreže građansku jednakost) i američku
varijantu (nacionalni federalizam promovira osobne slobode). Za multinacionalne liberale, samo shvaćanje liberalnih
osobnih prava zahtijeva poštivanje kulture pojedinaca, a
na operativnoj razini, to znači dozvoliti manjinama moć da
zaštite i promoviraju svoju kulturu (Stepan, 1999: 31-32;
Kymlicka, 1995). Za razliku od unitarista i nacional-federalista, multinacionalni federalisti odbijaju stav da su vlade pod upravom manjina, a priori, nazadnije ili neliberalnije od vlada koje kontroliraju većine. Keating i Kymlicka
jednako naglašavaju da su manjinski nacionalizmi prije moderni nego nazadni – demokratski odgovor na promjenu struktura moći s državne na globalnu razinu (Kymlicka**; Keating, 2001).
Multinacionalni federalizam uživa dosta veliku podršku u suvremenim sveučilišnim krugovima, uključujući Hechtera (2000), Linza (1997), Keatinga (2001), Kymlicku (1995), Moora (2001), Stepana (1999), Wattsa (1999) i
McGarryja i O’Learya (1993). Neki simpatizeri staju jasno
u obranu federalizma. Politički mislilac Klaus von Beyme,
govoreći o zapadnim demokracijama, tvrdio je 1985. da je
“Kanada jedina zemlja u kojoj se federalizam nije pokazao
uspješnim u rješavanju... etničkog sukoba” (von Beyme,
1985: 121).27 Drugi su skromniji: Kymlicka podržava multinacionalni federalizam normativno, dok se priznavanje suočava s poteškoćama u praksi (Kymlicka, 2001: poglavlje
5?). Multinacionalni federalisti bili su utjecajni u razvoju
federacija u bivšem Britanskom Imperiju, posebno u Kanadi, na Karibima, u Nigeriji, Južnoj Africi, Indiji, Pakistanu i
Maleziji. Oni su izvršili utjecaj na austro-marksiste i marksističke lenjiniste i imali su trajan utjecaj na post-komuni27 Normalnija je tvrdnja da je Kanada jedina zemlja, odnosno da su Kanada i Švicarska jedine zemlje, u kojime je federalizam uspješan u
prevenciji sukoba.
Konsocijacija
stički razvoj Ruske Federacije, Etiopije i ostatka Jugoslavije. Dok su unitaristi u usponu u Istočnoj Europi, multinacionalni federalizam je popularniji u zapadnoj Europi, kao što nam svjedoče odluka da se oformi federacija u
Belgiji i kvazi-federalne institucije u Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj. Multinacionalni federalisti često su meki manjinski nacionalisti, ali oni također
uključuju i državne elite koje vjeruju da je izlaženje u
susret nacionalnim manjinama ključ za stabilnost i jedinstvo. Oni uključuju stranke poput: Liberalnu Stranku
Quebeca, Baskijsku Nacionalnu Partiju (PNV), Katalonsku
“Convergencia i Unio”. Najambiciozniji multinacionalni federalisti naših dana su oni koji žele razviti Europsku Uniju iz njezine sadašnje, uglavnom, konfederalne forme u eksplicitnu federaciju, “Europu nacionalnih država i Europu građana”, kao što je njemački ministar vanjskih poslova nedavno izjavio u govoru na berlinskom Humboldtovu
Sveučilištu (Fischer 2000).28
Multinacionalni federalisti odbijaju stav da svaka manjina želi državu. Oni tvrde da ukoliko regionalne granice komponenti koje čine federaciju odgovaraju granicama
relevantne nacionalne, etničke, religijske ili lingvističke zajednice odnosno, ukoliko postoji “federalna zajednica”
podudarna s federalnim institucijama, federacija može
biti učinkovit uređaj harmonizacije. Tome je tako upravo zato što etnički heterogena politička društva čini manje heterogenima kroz stvaranje homogenijih pod-jedinica. Multinacionalni federalizam tako uključuje eksplicitno odbacivanje unitarističkih i nacional-federalističkih argumenata koji kažu da se samouprava za manjine nužno sukobljava s teritorijalnim integritetom postojećih država. On je, na prvi pogled, također izazov prešutnom Gellnerijanskom shvaćanju da je u modernim vremenima uvjet za ravnotežu jedna suverena država, jedna
kultura (ili nacija). Ako šire razmotrimo “političku jedinicu” u Gellnerovoj definiciji, kako bismo regionalne ili provincijalne jedinice okupili u federaciju, tada njegova teorija
može podržati takva rješenja, ali uz značajan ustupak, priznajući da su takvi federalni sustavi kompatibilni s dvojnim
ili čak i višestrukim nacionalnostima.
Nacionalne manjine i njihovi intelektualni pobornici često
tvrde da bi one trebale imati ovlasti veće od onih koje uživaju federalne jedinice koje pripadaju nacionalnoj većini.
Oni podržavaju asimetrični federalizam. Osim toga, mogu
zahtijevati podjelu vlasti koje su obično prerogativa centra: neke manjine traže ulogu u federalnoj vanjskoj politici ili da budu izravno predstavljene u nadnacionalnim organizacijama. To nije isto kao podržavati konfederaciju, s
obzirom da manjine mogu zadovoljiti većinu svojih potra28 Čini se da je ovaj model federalizma ograničen na zadovoljavanje potreba aktualnih zemalja članica Europske Unije, i ne govori ništa o manjinama unutar tih država. Tome kao opreku postavite inačicu Euro-federalizma Michaela Keatinga koji anticipira složene i preklapajuće razine
uprave koja uključuje regije (uključujući i manjinske regije), države i Europsku Uniju. Keating, 2001: 4.
živanja ostajući dijelom jedinstvene države. Međutim, ono
jasno naginje izlasku iz okvira tradicionalnih federacija i u
smjeru konfederacije.29
Multinacionalne federacije mogu nastati iz unije samoupravnih etničkih zajednica, kao što se dogodilo sa Švicarskom. Međutim, u drugim slučajevima, multinacionalni federalisti mogu se upustiti u razboriti demokratski inženjering kako bi se poklopili određeni pripisani kriteriji
s unutarnjim političkim granicama. To se dogodilo u vrijeme osnivanja Kanade, kada je kanadska provincija podijeljena po jezičnoj granici između Ontaria i Québeca. To
se također dogodilo u Indiji nakon postizanja neovisnosti,
posebno kada je Nehru dozvolio reorganiozaciju unutarnjih državnih granica u skladu s jezičnim podjelama (Arora
i Verney, 1995; Brass 1990).30 Nigerija je prekrajala unutarnje granice u nekoliko navrata, u korist nekih manjina. Dok
su u izvornoj tripartitnoj federaciji dominirale Ibo, Hausa i
Yoruba grupe, današnja struktura od trideset i šest država
uključuje četrnaest država u kojima dominiraju druge skupine (Suberu, 2001: 5). Švicarska je 1979. godine skrojila
novi kanton zvan Jura (većinski Francuzi katolici) iz kantona Berne u kojem je većinsko stanovništvo njemačkog jezičnog izričaja.
Jasno je da ova obrana federacije kao načina organizacije
nacija – u smislu da se za svaku naciju osigura pokrajina
– nije u stanju riješiti probleme onih manjina koje su toliko
brojčano malene ili raspršene da ne mogu kontrolirati federalne jedinice ili pokrajine. To uključuje frankofono stanovništvo koje živi izvan Quebeca, flamansko stanovništvo
u Valoniji, frankofono u Flandriji i male i raspršene skupine autohtonog stanovništva u Australiji, Indiji ili Amerikama. Alternativno rješenje u tim slučajevima je nešto što se
ponekad naziva “korporativnim” federalizmom (ili korporativnom autonomijom), odnosno, proširenje autonomije na manjinsku zajednicu koja nije ista kao teritorijalna zajednica. Korporativni federalizam može biti posebno
zanimljiv gdje revizija granica nije izvediva, zbog etničke
izmiješanosti ili zato što vlasti ne žele uspostaviti autonomne teritorijalne jedinice. To su predlagali austro-marksisti, Karl Renner i Otto Bauer kao način da se izađe u susret teritorijalno izmiješane manjinama Austro-Ugarskog
29 Izvješća koja govore u prilog zahtjevima nacionalnih manjina za uspostavom asimetrične federacije i međunarodne uloge u tim situacijama,
vidi Keating, 2001. Keating podržava multinacionalni federalizam, no odbija kao previše pojednostavljen pogled da se manjinama može udovoljiti
kao federalnim jedinicama unutar tradicionalnih suverenih država. Umjesto toga, Keating tvrdi da se, posebno unutar Europske Unije, oblikuje
nova post-suverena institucionalna organizacija u kojoj manjine potražuju svoje simultano sudjelovanje u različitim forumima – državi, (izvangraničnoj) regiji, Europskoj Uniji, i svijetu.
30 Ironično, prekrajanje novih granica kako bi se izašlo u susret manjinama jednostavnije je ukoliko centar ima više moći. U Indiji, centralna vlada
mogla je oformiti granice bez odobrenja državnih vlada kojih se to ticalo. U Kanadi, suprotno tome, federalna vlada nije mogla promijeniti granice bez suglasnosti pokrajina o kojih se to ticalo. Ona ne može stvoriti
novu pokrajinu iz federalnih teritorija bez odobrenja postojećih pokrajina, a iz tog razloga nova regija Nunavut ima status federalnog “teritorija”, a ne pokrajine.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 57
Konsocijacija
Carstva.31 Sustav “mileta” koji je primjenjivalo Otomansko carstvo kako bi izašlo u susret zahtjevima nemuslimanskih manjina, bio je također jedna vrsta korporativnog
federalizma. Države koje uključuju elemente korporativnog federalizma su Belgija i Kanada. Belgijske Flamanske
i Frankofone Zajednice (komunalne vlasti) imaju odgovornosti za flamansko i frankofono stanovništvo u Briselskom
okrugu. U Kanadi, frankofone manjine izvan Québeca uživaju prava, što je rezultat odluke suda, da kontroliraju svoje vlastite školske odbore. Osim korporativnog federalizma, manjinama izvan njihovih vlastitih federalnih jedinica
se može izaći u susret putem konsocijativističkih ugovora
na razini federalne vlade ili vlada konstitutivnih jedinica,
ili putem povelja i legislative koja nudi posebne ustupke za
prava skupina.32
Vaganje dokaza
Postoje dokazi u prilog unitarističkih i nacional-federalističkih tvrdnji da se multinacionalni federalizam, kako
je to sročio Snyder, “pokazao strašnim u praksi” (2000:
327). Multinacionalne ili multietničke federacije su se raspale ili nisu uspjele ostati demokratske diljem komunističkog i postkolonijalnog svijeta. Federacije Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke raspale su se tijekom ili neposredno nakon provođenja procesa demokratizacije. Zapravo, istina je da su od svih država bivšeg komunističkog
bloka Istočne Europe, samo federacije raspale i to sve redom.33 Također je istina da su sve te federacije iskusile nasilnu tranziciju. U post-kolonijalnom svijetu multinacionalne i multietničke federacije su propale, ili se nisu uspjele uspostaviti na Karibima, posebice u federaciji West Indies. Čak ni minijaturna federacija Sv. Kittsa i Nevisa nedavno se suočila s mogućnošću odcjepljenja manjeg otoka
Nevisa putem referenduma (Premdas, 1998). Multinacionalne i multietničke federacije nisu opstale u Sub-Saharskoj Africi, u frankofonoj Zapadnoj i Ekvatorijalnoj Africi,
U Britanskoj Istočnoj Africi (Keniji, Ugandi i Tanganjici),
te u Britanskoj Centralnoj Africi (Sjevernoj i Južnoj Rodeziji i Nyasaland) ili nisu uspjele trajno održati demokraciju (Nigerija i Tanzanija), ili se uspostaviti kao izvorne trajne demokracije (Južna Afrika). Raspad nigerijske federaci31 Za raspravu o korporativnom federalizmu, vidi Coakley, 1994.
32 Od 1960-ih kanadska federalna vlast provela je niz zakona koji povećavaju broj povlastica frankofonim manjinama izvan Québeca, uključujući
fondove za škole na jeziku manjine, dvojezične federalne javne službe i
javno subvencionirane televizijske i radijske emisije na manjinskim jezicima. Također pomaže financirati nastojanja tih skupina da iznude te službe od svojih pokrajinskih vlada. Pokrajinska vlada New Brunswicka omogućava dvojezične pokrajinske javne usluge kako bi izašla u susret brojnoj
frankofonoj manjini, a Ontario nudi cijeli niz dvojezičnih usluga u nekim
dijelovima pokrajine. Od 1982. godine, brojne mjere koje je promovirala federalna vlada, kao i vlada New Brunswicka konsolidirale su se unutar
Kanadske Povelje o Pravima.
33 Posljednja žrtva je Jugoslavija (odnosno ostaci federacije Srbije i Crne
Gore) koja će 2003. biti restrukturirana u slabiju zajednicu koja će se zvati Srbija i Crna Gora.
58 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
je spriječen je nakon sukoba za odcjepljenje koji je uzrokovao približno milijun žrtava. U arapskom svijetu, samo su
Ujedinjeni Arapski Emirati preživjeli, no tu je riječ o nacionalnoj federaciji i demokraciji koja je upitna. Federacije
u Maliju i Etiopiji u neovisnoj Africi također su se raspale;
dok je Kamerun doživio prisilni unitarizam nakon federalnog početka. U Aziji također ima primjera propalih federacija, na primjer u Indokini, Burmi i Pakistanu (odcjepljenje Bangladeša) i Malayske unije nakon odcjepljenja Singapura. Ukratko, nove multinacionalne federacije ne djeluju
kao instrumenti za rješavanje sukoba – čak i tamo gdje dozvoljavaju određen stupanj manjinske samouprave. One su
se raspale ili nisu uspjele trajno osigurati demokratski poredak širom Azije, Afrike i Kariba. Indija je najveća iznimka u Aziji.
Također je jasno da multinacionalni federalizam različitim skupinama olakšava odcjepljenje, u slučaju da tome
teže. Federalizam manjinskim skupinama osigurava politička i birokratska sredstva koja se mogu iskoristiti za postizanje neovisnosti. Dajući skupini vlastitu jedinicu omogućeno je održavanje referenduma za odcjepljenje koje pak
može biti korisno u postizanju priznanja. Multinacionalni federalizam također implicira načelo da manjine kojima se podilazi predstavljaju narode kojima može biti podijeljeno pravo na samoodređenje. Vjerojatnije je, kako je
potvrdila Badinterova komisija za bivšu Jugoslaviju, da će
međunarodna zajednica lakše priznati zahtjev za nezavisnošću koji dolazi od federalne jedinice nego od grupe koja
nije organizirana na taj način. Iz tog razloga su konstitutivne jedinice Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke
koje su se odcijepile danas neovisne države, dok regije koje
nisu bile konstitutivne jedinice, kao što su Abhazija, TransDnjestria, Turska Republika Sjeverni Cipar i Kosovo nisu
priznate. U tim slučajevima unitaristi i nacional-federalisti
imaju pravo, iako je činjenica da multinacionalni federalisti
to vrlo teško priznaju.34
Međutim, ovi podaci iz prakse moraju se sagledati na
brojne različite načine. Prvo, najveće pogreške federalizma, uključujući Sovjetski Savez, Jugoslaviju, Čehoslovačku
i Nigeriju, bile su, u velikoj mjeri, lažne ili pseudo-federacije. U nekoliko slučajeva, one su bile prisiljene da se udruže (od strane dominantne skupine ili carstva). Ustavna raspodjela vlasti/vladavina zakona u praksi je zanemarena i
one nisu bile izvorno predstavničke (odnosno demokratske). Tu, dakle, nije postojala mogućnost dijaloga, a kamoli suradnje među različitim nacionalnim zajednicama koje
su te federacije uključivale. Dok Sjedinjene Države mogu
biti uzete kao paradigmatski primjer nacional-federalizma,
Sovjetski Savez je najistaknutiji slučaj pseudo-federalizma.
On se sastojao od onih ostataka Carske Rusije koje je Cr34 Stepan, koji podržava multinacionalni federalizam i tvrdi da je federalni (nacionalni) model Sjedinjenih Država malo relevantan za multinacionalna društva, priznaje da je “najveći rizik” federalizma to “što nudi
mogućnosti etničkim nacionalistima da pokrenu svoju mašineriju”.
Stepan, 1999: 19.
Konsocijacija
vena Armija uspjela pokoriti nakon Oktobarske revolucije,
uključujući i one zemlje (Estoniju, Latviju , Litvu i Moldaviju) koje je dobila u okviru Pakta Ribbentrop-Molotov i kao
pobjednik u drugom svjetskom ratu. Dok je njegova struktura bila federalna od samog početka, stvarna moć ležala je u snažno centraliziranoj Komunističkoj Partiji (KPSS)
koja je djelovala u skladu s načelima “demokratskog centralizma” (Liven i McGarry, 1993). Autonomija Sovjetskih
Republika nije imala nikakva značenja. Osim toga, njihovo
zakonodavstvo, iako ga je u teoriji izglasalo lokalno stanovništvo, bilo je u stvari tampon koji je oformila KPSS. Ključne institucije, uključujući vojsku i policiju, kontrolirala je Moskva. Također nije postojao efikasan sudski mehanizam koji bi donio odluku o podjeli prava i djelatnih sfera
između centra i republika. Jugoslavija je bila više decentralizirana od Sovjetskog Saveza ili Čehoslovačke, barem nakon reformi provedenih u kasnim 60-im godinama, no nije
bila manje nedemokratska od ostalih.
Kolonijalne federacija izrasle su iz kolonija koje su bile arbitrarno konsolidirane od strane bijelih imperijalista. Međutim, čak i odluku o formiranju federacija nakon postizanja neovisnosti u nekim slučajevima donijele su na odlasku
elite koje pripadaju metropoli, a ne autohtone elite u koloniji. Izvornu trodijelnu federaciju u Nigeriji koja se raspala sredinom 60-ih godina “ostavila je u nasljeđe” Britanija na odlasku, odnosno nije bila rezultat unutarnjih pregovora (Suberu, 2001: 4). Kamerunska federacija bila je konstrukt britanskih i francuskih kolonijalnih snaga (posebice ovih drugih) koje su željele sačuvati dvojnu osobnost
tvorcima koje su se smatrali (Elazar, 1987: 240). Kamerun
su vojne snage pretvorile u unitarističku državu ubrzo nakon stečene nezavisnosti, dok su u Nigeriji vladali vojni
diktatori okrenuti centru tijekom više od dvije trećine povijesti nakon stečene neovisnosti. Čak i u demokratskim
uvjetima, Nigerija je toliko centralizirana da je opisivana
kao “šuplja federacija” i “unitaristička država u federalnom
ruhu” (Suberu i Diamond, 2000: 8).35 Korupcija i zlouporaba moći prevladavaju u Nigeriji pa se teško može reći da
postoji vladavina zakona (Suberu 2001).36
Osim toga, te komunističke i post-kolonijalne federacije
bile su opterećene gospodarskim sustavima koji nisu bili u
stanju osigurati razuman životni standard svojim građanima. U svim slučajevima to je izazvalo ogorčenje, ne samo
među manjinama u relativno poduzetnim područjima ze35 Nigerijski hipercentralizam je produkt Abudjine kontrole prihoda od
nafte, no također ima temelje u ustavima iz 1979. i 1999. Prema Joyu i
Igweikeu, pod novim ustavom (koji uvelike kopira stari) postoji “malo,
ako i toliko... područja u kojima vlade sastavnih država mogu djelovati
neovisno od federalne vlade”. Citirano u Suberu i Diamond, 2000: 15. Postojanje takvih odijeljenih kompetencija je, kako smo istakli, bitno obilježje federalizma.
36 Unitaristi često tvrde da decentralizacija vodi korupciji i neefikasnosti,
no suvremena Nigerija pokazuje da korupcija i centralizacija idu ruku pod
ruku. Oni koji podržavaju anti-korupcijske reforme u Nigeriji tvrde da to
zahtjeva da se “moć i izvori prebace na niže instance tj. na razine vlasti
koje su transparentnije i bliže narodu”. Diamond, 2001: xviii.
mlje koji su na svoju uključenost u državu promatrali kao
opterećenje. Gotovo ne iznenađuje činjenica da je, kada je
komunistički sustav diskreditiran i kada je kolabirao u kasnim 80-ima, taj kolaps prouzrokovao krizu “državnosti”.
Drugo, prije no što se ovi neuspjesi pripišu multinacionalnom federalizmu, trebalo bi pokazati da nije bilo nužno,
kako su kritičari tvrdili, izaći u susret tim identitetima, te
da bi demokratska građansko-nacionalna (nacional-federalna ili unitaristička) alternativa bila bolje rješenje. U tom
kontekstu treba se prisjetiti da je odluka da se stvore Sovjetska ili Jugoslavenska federacija donesena usred gorkih
građanskih ratova ili vanjskih invazija, kada su se dijelovi obiju država odcijepili (Connor, 1984, 198; Woodward,
Balkanska tragedija: 30). Ta odluka smatrana je presudnom
za obnovu jedinstva i vabljenje odcjepljenih regija u državnu zajednicu i u oba slučaja poduzeta je od strane socijalističkih internacionalista od kojih niti jedni nisu bili ideološki skloni federalizmu. Prije nego što je preuzeo vlast, Lenjin je u biti izrazio žestoko protivljenje federalizmu i sklonost ka unitarističkim strukturama.37 Ako je federalizam
bio nepotreban, moramo zaključiti da su Lenjin i Tito bili
iznimno nekompetentni. Jednako tako, dok su neki tvrdili da podjela Nigerije u vrijeme stjecanja neovisnosti odražava britansku strategiju podijeli pa vladaj, malo ili nitko
ne drži da je mogla biti (ili bi mogla biti) održana na okupu bez uvođenja neke vrste decentralizirane ili federalne
strukture.38 Kada je vođa Iboa, general Ironsi, pokušao preobraziti Nigeriju u centralističku državu 1966. godine, strahovi da će se to obistiniti su doveli do njegova pada. Iako
je Nigerijska federacija bila uzrokom neuspjelog i krvavog
pokušaja odcjepljenja Biafre (1967.-70.), pobjednici su pažljivo zadržali etno-federalne strukture, iako obnovljene, s
novim unutarnjim granicama. Ovaj pogled da je komunistički federalizam bio ne samo nepotreban već da je “stvorio” podjele također ne može jednostavno objasniti zbog
čega jakim, u stvari nekima od najjačih, etničkih identiteta koji postoje među skupinama nije udovoljeno kroz federalne institucije, kao na primjer Čečenima ili krimskim Tatarima.39
37 Godine 1913., prije no što je preuzeo odgovornost za upravljanje Sovjetskim Savezom, Lenjin je jasno izrazio svoj prijezir spram federalizma i sklonost ka unitarizmu: “U načelu mi se protivimo federaciji. Ona
slabi gospodarske veze i nije prikladna za ujedinjenu državu. Želite li se
odcijepiti? pitamo. Odite dovraga i odsjecite se u potpunosti... Ne želite se
odcijepiti? Onda nemojte donositi odluke umjesto mene, nemojte vjerovati da imate “pravo” na federaciju (kurziv i gramatičke pogreške prenesene
su iz izvornika). Citirano u Connor, 1984: 217. Kao što Connor primjećuje, Lenjin je napustio protivljenje federalizmu po preuzimanju moći kako
bi ponudio garanciju nacijama koje su se bile odcijepile “da ponovno spajanje neće rezultirati političkom podređenošću” (ibid: 218).
38 “Kako se rivalstvo između te tri skupine [Yoruba, Ibo, Hausa] iskristaliziralo u gorke političke borbe tijekom kasnog kolonijalnog perioda... postajalo je sve jasnije svim zainteresiranim promatračima da jedino neka
vrsta visoko decentralizirane političke organizacije može zadovoljiti glavne skupine unutar jedinstvene države.” Suberu, 2001: 20.
39 Objašnjenje ovog problema implicitno je argumentima kritičara multinacionalnog federalizma. Ono kaže da je odluka da se udovolji nekim
nacionalnim skupinama dovelo one isključene do toga da se mobiliziraju.
Mi se u potpunosti slažemo s ovom tvrdnjom, no smatramo da bi način za
Status, broj 10, jesen 2006.
| 59
Konsocijacija
Drugi razlog zbog kojega bismo trebali posumnjati u provedivost građanskih nacionalističkih tehnika u komunističkim multinacionalnim federacijama jest taj što su
te tehnike imale malo uspjeha kada su stavljene u pogon
u pogodnijim okolnostima u nekomunističkim multinacionalnim državama, barem tijekom dvadesetog stoljeća.
Turska se još uvijek suočava s velikom disidentskom kurdskom manjinom unatoč osam desetljeća “Kemalističkog”
građanskog nacionalizma. Britanski građanski nacionalizam nije bio sposoban spriječiti odcjepljenje Irske 1921.
godine ili suspregnuti nacionalističku pobunu u Sjevernoj
Irskoj nakon 1969. godine (McGarry, 2001). Također nije
uspio spriječiti ponovno rađanje škotskog i velškog nacionalizma nakon 70-ih godina. Čak i Francuska, kolijevka jakobinizma, sposobna preobraziti seljake u Francuze
u 19. stoljeću, nije bila sposobna oslabiti korzikanski nacionalizam kasnog dvadesetog stoljeća. Nedostaci građanskog nacionalizma pomažu objasniti zašto su se sve zapadne multinacionalne demokracije, uključujući Ujedinjeno
Kraljevstvo, Španjolsku, Belgiju i Francusku, odmakle od
(unitarističkog i nacional-federalističkog) oblika građanskog nacionalizma u korist udovoljavanja njihovim
manjinama kroz etnofederalne i slične strukture. Oni priznaju da nema (demokratske) opcije koja bi mogla održati njihove multinacionalne države na okupu osim kroz
udovoljavanje njihovoj nacionalnoj raznolikosti.40
Treće, jednom kada se prihvati činjenica da su grupni identiteti u propalim federacijama bili duboko ukorijenjeni i da
je etno-federalizam bio odgovarajući odgovor na njihova
potraživanja, razlog za nasilje koje je popratilo njihov raspad teško se može pripisati etnofederalizmu. U velikoj mjeri, posebno, ali ne i isključivo u Jugoslaviji, nasilje je proisteklo iz nevoljkosti centra da dozvoli odcjepljenje (odnosno, etnofederalni ustavi u kojima se odcjepljenje može
ispregovarati vjerojatno bi izbjegli nasilje).41 Također je nasilje većim dijelom proisteklo iz nedostatka etnofederalizma, odnosno nedostatka podudarnosti između konstitutivne jedinice i etnografskih granica. U slučaju Jugoslavije, odcjepljenje Slovenije bilo je relativno mirno, djelomice zbog toga što je ona uvelike homogena. “Baršunasti
razvod” Čehoslovačke bio je olakšan zato što je bilo vrlo
malo Čeha u Slovačkoj i malo Slovaka u Češkim prostorima.42 Rat je u Hrvatskoj počeo 1991. godine ponajviše zbog
toga što je u Hrvatskoj živio značajan postotak Srba koji su
željeli ostati ujedinjeni s Jugoslavijom i proširio se na Bosnu i Hercegovinu zato što su u njoj živjeli Hrvati i Srbi koji
su također željeli ostati vezani svaki za svoju etničku skupinu. Tim skupinama pomagali su i podupirali ih pripadnici
njihovih etničkih skupina u Srbiji i Hrvatskoj. U Jugoslaviji je Bosna i Hercegovina, koja je multietnički najšarorješavanje ovog problema bio da se izađe u susret isključenim skupinama,
a ne da se odbije udovoljiti svima.
40 Vidi također Stepan, 1999: 20.
41 Oni bi također mogli izbjeći odcjepljenje.
42 Zanimljivo je da primjer Čehoslovačke nije naveden u Snyderovoj
analizi odnosa između etnofederalizma i nasilja.
60 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
likija republika, bila, tragično, i poprište najvećeg nasilja.43 Na Kosovu koje nije uživalo status federalne republike unutar Jugoslavije i čiji je status autonomne pokrajine
unutar Srbije dokinuo Miloševićev režim 1989. godine, rat
je buknuo 1997. godine. Godine 2001. sukob je buknuo u
Makedoniji, čije su albanske manjine zamjerale slavenskim
Makedoncima zbog njihove dominacije.
Na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza, nasilje je najviše
eskaliralo u Čečeniji, području koje nije uživalo status
“savezne republike” unutar Svjetskog Saveza. Da je to
bio slučaj, ona bi se vrlo vjerojatno odcijepila s drugim
republikama i uz jednako malo nasilja, s obzirom na
relativnu homogenost, poput većine ostalih. Rat između Armenije i Azebajdžana vodio se u najvećoj mjeri zbog
toga što je armenska etnička enklava (Nagorno-Karabakh)
pripojena ovoj drugoj. U Gruziji su izbila dva sukoba: između Gruzijaca i Južnih Oseta koje je odcjepljenje Gruzije
odvojilo od njihove matice u Sjevernoj Osetiji (unutar Rusije), i između Gruzijaca i Abkhaza koji su bili razočarani
uključivanjem u ono što su oni smatrali gruzijskom “nacionalnom” državom. Posljednji sukob dogodio se u TransDnjestarskoj regiji Moldavije gdje su Ukrajinci, Rusi i neki
Moldavci bili pogođeni uključenjem u Moldaviju. Rusija je
bila uključena u potpirivanje svih tih sukoba.
U mnogima od navedenih slučajeva, nasilje je uzrokovano ili pojačano “nacionalizirajućom” ili centralističkom politikom republikama s tek stečenom neovisnošću, iako su
one i dalje heterogene (ili je pak potaknuto strahom da bi
se tako nešto moglo dogoditi). Na ratove u Hrvatskoj, Kosovu, Makedoniji, južno-osetskoj i abkhaskoj regiji Gruzije kao i u Trans-Dnjestru utjecala je većinska politika dominantnih skupina u državi. Tako je u Hrvatskoj, došlo
do pobune manjine kada je režim recentno neovisne Hrvatske usvojio zastavu, koja je nalikovala onoj korištenoj
za vrijeme II. svjetskog rata u ustaškom režimu odgovornom za genocid nad srpskim stanovništvom, i nakon toga
krenuo razoružavati srpske policajce (Hayden, 1995). Kosovska pobuna bila je odgovor Miloševićevu režimu koji je
Kosovu oduzeo autonomiju (Hechter, 2000: 76-77). Gledani na ovaj način, ti sukobi bili su slični onima koji su buknuli u kurdskom području u Turskoj i Iraku, ili u baskijskoj regiji u Španjolskoj pod Francom, odnosno oni su bili
reakcija na centralizaciju.44 U tom svjetlu, čini se nepravednim, atribuirati nasilje načelu etnofederalizma koji
drži da nacionalnim manjinama mora biti udovoljeno
putem teritorijalne samouprave.45
43 Korisno je imati na umu ovu činjenicu kada se razmatra Horowitzov/
američki argument da ukrštanje (cross-cutting) republičkih i etničkih
granica djeluje na ublažavanje sukoba.
44 J. Linz, “Španjolska demokracija i Estados de las Autonomias”, 260.**
45 Kao što se nasilje ne može isključivo pripisivati etnofederalizmu, ono
se ne može pripisati ni etničkom nemiješanju (odnosno velikim seobama
stanovništva koje su popratile raspad Jugoslavije i Sovjetskog saveza) –
vidi Brubaker, 1996. Nemiješanje je također bilo posljedica nedostatka
podudaranja između etničkih i federalnih granica, kao i nacionaliziraju-
Konsocijacija
Tablica 8.2 Postotak najbrojnije zajednice u komunističkim zemljama Istočne Europe
Komunističke federacije
Jugoslavija
Sovjetski Savez
Čehoslovačka
38,9% Srbi
51% Rusi
63% Česi
Komunističke
unitarističke zemlje
Bugarska
Albanija
Rumunjska
Mađarska
Poljska
83% Bugari
95% Albanci
89,5% Rumunji
89,9% Mađari
97,6% Poljaci
Izvori: CIA World Factbook 2001, http://www.cia.gov/cia/publications/
factbook/index.html (podaci za Bugarsku, Albaniju, Rumunjsku, Madžarsku, Poljsku); Library of Congress Country Studies, http://lcweb2.loc.gov/
frd/cs/cshome.html#toc; Library of Congress Country Studies; http://
www.kakarigi.net/homeland/maps/nations.htm. podaci za Sovjetski Savez datiraju iz 1989., Čehoslovačku iz 1987., a Jugoslavija iz 1990.
Četvrto, argument da su se samo komunističke fedaracije
raspale i da je njihov raspad izazvao nasilje, a da se to nije
dogodilo niti jednoj od unitarističkih zemalja Istočne Europe je točan, ali umanjuje temeljniju činjenicu da su federacije ujedno bile nacionalno najraznolikije države Istočne
Europe. Upravo zbog toga na koncu i jesu bile federacije.46
U slučaju Sovjetskog Saveza Rusi su jedva imali većinu nad
ukupnim stanovništvom (51%), dok su u Čehoslovačkoj i
Jugoslaviji, najjače skupine imale 63% i 39%, redom. Niti u
jednoj od komunističkih unitarističkih zemalja ukupan
postotak manjina nije prelazio 17%. Najbrojnija pojedinačna manjina bili su Turci u Bugarskoj, s neznatnih 8%.
Osim što su imale relativno male manjine, stabilnost ovih
unitarističkih država duguje mnogo većinskim kontrolnim
politikama. Malo je dokaza o tome da protivnici etnofederalizma podržavaju neutralni građanski nacionalizam.
Na koncu, naprosto je neispravno tvrditi, kao što to
čine Snyder i drugi, da je etnofederalizam nedjelotvoran. Dvije, iz skupine najstarijih država na svijetu, Švicarska i Kanada, su etnofederacije. One traju od 1848., odnosno 1867., redom, i pokazuju da je udovoljavanje etničkim manjinama kroz etnofederalizam spojivo s napretkom
i istovremenom promocijom temeljnih individualnih prava. Najveća demokracija na svijetu, Indija, također je etnoće politike država sljednica (odnosno njihove nevoljkosti da razmotre načela etnofederalizma).
46 Kao što tvrdi Watts: “federacija nije toliko razlogom teškog upravljanja
državama već je ponajprije njima bilo teško upravljati te su stoga usvojile federaciju kao oblik uprave”, Watts, 1999: 110.
federalna država.47 Belgija, iako mlađeg datuma, također
je uspješno usvojila etnofederalne strukture, dok je Rusija,
ukoliko izostavimo Čečeniju, na putu da uspostavi uspješnu demokratsku etnofederaciju (Stepan**).Unutar svake
od nabrojenih država, dovoljno je dokaza, uključujući glasačke podatke i položaj njihovih političkih stranaka, da se
manjine zadovoljavaju i s manjim ustupcima nego što je
uspostava vlastite suverene države (Keating, 2002: 7-9).
To ne znači da su te priče o uspjehu jednako stabilne kao
nacionalno-homogene federacije/unitarističke države. Indija, najuspješnija, postkolonijalna multietnička federacija
se do sada suočila sa snažnim pokretima s ciljem odcjepljenja na granicama, posebice u Kašmiru i Pandžabu. U Kanadi je aktualno pitanje Quebeca, a Španjolska se suočava s
nasiljem u Baskijskoj regiji. Osim toga, čak i kada multinacionalni etnički sustavi “funkcioniraju” mogu biti upleteni
u brojne sukobe, uključujući sukob oko toga treba li federacija biti organizirana simetrično ili asimetrično.48 Nacionalne manjine pokazuju tendenciju obrane načela jednakosti nacija, gdje rečena nacija uživa jednak status naciji koja
dominira (ili drugim nacijama) u državi. To načelo zahtijeva da manjinska regionalna jedinica uživa viši status i ima
više moći od bilo koje druge pojedinačne regije koja pripada većini. Političari iz većinskih regija, međutim, obično ne
žele prihvatiti mogućnost da dobiju drugorazredni status i
odgovaraju načelom koje je oprečno načelu jednakosti regija. Njih vrlo često podržavaju centralne elite koje brinu
da bi poseban status manjine mogao minirati njezino savezništvo s centrom, koji bi ujedno imao manje odgovornosti
vezanih za manjine nego za ostatak populacije zemlje. To
je izvor spora između Quebeca i ostatka Kanade. Nacionalisti iz Quebeca žale što je Kanada podijeljena na deset pokrajina koje u biti uživaju jednaku moć i status. Njihov stav
je da je Kanada kompaktna cjelina dvaju naroda državna
utemeljitelja (Engleza i Francuza) i da su desetljećima pokušavali uzdići status Quebeca kako bi se najbolje odrazila
ta dvojnost. Većina koja govori engleski, koja se ravna prema simetričnoj strukturi Federacije SAD-a, čini se nespremnom ustupiti takav status Quebecu, pri tom se jedan dio
anglofone populacije pribojava da bi to bila prijelazna faza
koja vodi ka odcjepljenju.49 Slični problemi javili su se u
španjolskoj i ruskoj federaciji gdje nacionalne manjine traže promociju asimetrije dok elementi većinskog stanovništva ustraju na simetriji.50 Sukobi oko simetrije i asimetrije će se zasigurno nastaviti, no treba napomenuti da oni
47 Uspjeh Indije Snyder objašnjava kroz ustrajnost građanske centralne
vlasti da prizna etničke identitete (2000: 287-96). Neobično je da se federacija koja je izgrađena na etno-lingvističkim granicama može sagledavati na takav način.
48 Vidi Kymlicka 2001: V. poglavlje.
49 Nisu samo govornici engleskog jezika ti koji se toga pribojavaju. Strah
da bi status “posebne zajednice” u slučaju Quebeca poljuljao odnose između stanovnika Quebeca i vlade Kanade, omogućavajući na taj način
lakše odcjepljenje, nalazi se u srži protivljenja Pierrea Trudeaua.
50 Za komparativnu obradu asimetrije u federacijama, vidi Agranoff,
1999.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 61
Konsocijacija
nikada u zapadnim demokracijama nisu doveli do nasilja ili do raspada država.
Naš sljedeći zadatak je objasniti taj uspjeh.
Objašnjenje uspjeha i neuspjeha
Neki od razloga za uspješne multinacionalne federacije su
implicitni u prethodnom izlaganju.
I.) Izvorne (demokratske) multinacionalne federacije
imaju više izgleda da budu uspješne od pseudo-federacija.
Izvorna multinacionalna federacija je demokratska. To
omogućava da predstavnici nacionalnih zajednica koje je
čine ulaze u dijalog/pregovore vezane za njihove probleme
i aspiracije. Takav demokratski dijalog je preduvjet za
razvijanje kooperativnih praksi. Demokratski multinacionalni federalizam pomaže isključiti sustavnu transgresiju
osobnih prava i prava grupa. On također sprječava manjinske elite (koje teže odcjepljenju) u pretjeranom ustrajanju
na vlastitim opcijama.51
Izvorna federacija također se temelji na vladavini zakona, a
to znači da je ustavna podjela vlasti usvojena , da je štite nepristrani arbitri te da se poštuju osobna prava i prava zajednice građana. Još uvijek ne postoji primjer uspostavljene
demokratske multinacionalne federacije koja je propala. Iako postoje, kao što smo ranije vidjeli, brojni primjeri
federacija u procesu demokratizacije koje nisu funkcionirale. To znači da ne smijemo automatski pretpostaviti da će
Kanada, Švicarska, Španjolska, Indija ili Belgija krenuti putem neispravnih komunističkih federacija.
II.) “Spajanje” ili “održavanje” multinacionalnih federacija vjerojatnije će dulje opstati u demokratskim uvjetima od federacija koje su “stavljene u zajedništvo”
Stepan razlikuje tri tipa multinacionalnih federacija: one
koje su nastale/spojene od različitih državnih zajednica/kolonija, kao što su Švicarska i Kanadska federacija;
one koje su stvorene iz unitarističkih država u pokušaju da se državna zajednica “održi”, poput Belgije52; i one
koje su nasilu spojene (ili “stavljene u zajedništvo”) od
strane dominantne skupine, kao što je Sovjetski Savez (ili
Nigerija).53 Federacije koje su uspostavljene dobrovoljno
51 Vidi također Linz, 1997.
52 Rođenje Kanade bilo je ustvari hibrid procesa “nastajanja” i “održavanja”: s jedne strane, ono je uključivalo spajanje određenog broja ranije izdvojenih Britanskih Sjevernoameričkih kolonija; s druge strane, uključivalo je podjelu unitarističke kolonije odnosno “Dviju Kanada” u odvojene
federalne jedinice Ontario i Quebec.
53 A. Stepan, Russian Federalism in Comparative Perspective (“Ruski federalizam u komparativnoj perspektivi”): 136-37**
62 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
tj. koje su nastale kao rezultat pregovora elita, bilo da
pripadaju prvoj ili drugoj skupini, mogu se smatrati u većoj
mjeri legitimirane od strane njihovih građana i, u skladu s
time, veća je vjerojatnost njihova opstanka nego onih federacija koje su uspostavljene na silu. Osnivački čin kooperacije će vrlo vjerojatno puno uspješnije promovirati tradicije izlaženja u susret (vidi dolje br. IV.) nego li čin iznude.
Uspjeh Kanade, da se poslužimo primjerom, duguje se djelomice činjenici da je godine 1867. proistekao iz kompaktne cjeline između anglofonih i frankofonih elita predvođenih Johnom A. MacDonaldom i Georgeom Etienneom
Cartierom. Švicarska federacija također je bila rezultatom
slaganja različitih skupina da se “kon-federiraju” odnosno
udruže. Dok su Španjolska i Belgijska federacija nastale
iz unitarističkih država također kao rezultat sporazuma između reprezentativnih elita. Indija, koja je primjer među
malobrojnim post-kolonijalnim federalnim uspješnicama,
također je bila jedna od malobrojnih zemalja u kojima je
domaće stanovništvo odlučilo uspostaviti federaciju. Većina neuspjelih federacija, s druge strane, bila je “stavljena
u zajedništvo” bez pristanka njezinih vođa.54
III.) Prosperitetne multinacionalne federacije (ili države) imaju više izgleda za opstankom od onih koje to
nisu
Walker Connor je ispravno upozorio da ne pretjerujemo
pri isticanju važnosti materijalizma kada je riječ o pitanjima identiteta, pa se tako napredak/prosperitet ne bi trebao
smatrati dovoljnim, ili čak nužnim, uvjetom (kao što nam
pokazuje primjer Indije) za održanje multietničkih federacija. Usprkos tome, ceteris paribus, prosperitet igra određenu ulogu. Situacija u kojoj su se našle komunističke federacije i post-kolonijalne federacije otežana je nemogućnošću da se materijalno osiguraju građani, kao i diskreditacijom centralnog komunističkog planiranja. U nekim slučajevima, kao što su Ukrajina i Baltičke Republike, čak je i
rusko stanovništvo glasalo za odcjepljenje. U slučajevima
Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, katalizator za raspad bile
su nužne gospodarske reforme, a pokretači su, u oba slučaja, bile one republike (Slovenija i Hrvatska u jugoslavenskom slučaju, Baltičke Republike u slučaju Sovjetskog Saveza) koje su imale najviše materijalno profitirati od samostalnosti.
IV.) Nacionalne zajednice unutar federacije trebale bi
imati, ne samo samoupravu, već i konsocijativnu upravu
54 Važnost dobrovoljnih izvora za legitimnost i stabilnost država, bilo
one federacije ili unitarističke države, često je priznata u suparničkim historiografijama federalista/unitarista i separatista, pri čemu prvi tvrde da
su federacije/unije nastale dobrovoljno dok drugi tvrde da su nametnute.
Tako u Kanadi, separatisti ističu osvajanje 1759. godine kao polaznu točku Kanade, i/ili tvrde da je sporazum o konfederaciji iz 1867. godine nije
bio “stvarno” dobrovoljan, s obzirom na to da frankofone elite nisu imale
odcjepljenje kao alternativu. Federalisti, s druge strane, ističu ključnu ulogu frankofonih elita u oblikovanju federalnog sporazuma. Slične rasprave
vode se između unionista u Britaniji i škotskih separatista.
Konsocijacija
Kada se federalizam predstavlja kao metoda regulacije sukoba, naglasak je redovito na tome kako on može osigurati
manjinama zajamčene moći samouprave. Ponekad se također tvrdi da je vrlina federalizma izbjegavanje ishoda u kojemu “pobjednik uzima sve” koji se obično povezuje s režimima westminsterskog tipa: skupina koja je isključena u
centru može se utješiti uzimajući moć na regionalnoj razini.55 Međutim, taj naglasak skida važnost s činjenice da je
u slučaju federalizma ustvari riječ o “podijeljenoj upravi”,
kao i o “samoupravi” i da u praksi, nacionalne manjine žele
udio u centralnoj vladi jednako toliko koliko i samoupravu.
Isključene manjine imat će reducirano sudjelovanje u federaciji i federalna vlada će davati malo poticaja promociji
njihovih interesa. Stoga ne iznenađuje da su u svim trajno
demokratskim multinacionalnim federacijama na snazi konsocijativni prije nego većinski oblici demokracije. Takva uređenja, pojašnjena i teoretski obrađena u tekstovima Arenda Lijpharta, uključuju četiri karakteristike:
diobu vlasti unutar zajednice na izvršnoj razini, proporcionalnu zastupljenost skupina u cjelokupnom državnom
sektoru (uključujući policiju i sudstvo), etničku autonomiju u kulturi (posebno u slučaju vjere i jezika), kao i formalna i neformalna prava manjina na stavljanje veta (Lijphart,
1977.). Dimenzija podjele moći u slučaju konsocijativizma
može biti ostvarena ili unutar federalne vlade/uprave, i/ili
kroz odnose između dviju razina vlade.
Konsocijativne prakse relativno su nepobitne u slučaju
Kanade, Švicarske i Belgije (vidi primjere u Lijphart 1981;
Noel 1993; Steiner 1989; Hooghe 1993; Watts, 1999: 88),
a Lijphart je nedavno ustvrdio da je Indija imala konsocijativne karakteristike tijekom svojeg najstabilnijeg perioda
pod Nehruom (Lijphart1996). Povrh toga, od početka dekadencije Kongresa, Indijom upravlja brojna višestranačka
koalicija koja predstavlja njezinu raznolikost.
U slučaju neuspjelih federacija, centrifugalni pritisci često su bili odgovor na nedostatak predstavljenosti
manjina u federalnoj vladi. U slučaju raspada Malajske
Federacije, federalna vlada izbacila je Singapore. U Pakistanu je, prije odcjepljenja Bangladeša, ključnom federalnom institucijom, vojskom, dominirao zapad. To je također bio ozbiljan problem u Jugoslaviji, gdje su vojskom, jedinom važnom federalnom institucijom (koja je gutala dvije trećine federalnog budžeta), upravljali srpski oficiri, od
kojih mnogi pripadnici srpskih manjina izvan Srbije koji su
dijelili Miloševićevu viziju o recentraliziranoj državi. Prema Snyderu, koji okrivljuje etnofederalizam za raspad
Jugoslavije: “U ranim 80-ima, centralna država nije imala
gospodarskih, predstavljačkih ili medijskih ustanova” (moj
kurziv) (Snyder, 200: 209). Slom federacije u Nigeriji godine 1966-67., koji je uključivao nasilje protiv Iboa u sjevernoj Hausa regiji i krvavi rat u Biafri za odcjepljenje, javio
55 “Federalizam reducira sukob dozvoljavajući onim političkim snagama isključenima iz moći na vrhu mogućnost da prakticiraju moć regionalno”. Hanf 1991: 43.
se nakon vojnog udara predvođenog od strane Ibo časnika usmjerenog na centar i potom kontraudara u kojem su
ti časnici zbačeni s vlasti (Suberu, 2001).56 Veliki dio sukoba
nastalih nakon 1970., koji uključuju sektaške ratove između muslimana i kršćana, kao i uspon nasilnog separatizma
u naftom bogatoj Delti također je povezano s nedostatkom
uključenosti na razini centra (vidi Suberu i Diamond, 2000:
6-7,13).57 Raspad Federacije West Indies povezano je s nedostatkom predstavljenosti Jamaica-e i njezina utjecaja na
centar, a u slučaju federacije Nyasalanda i Sjeverne i Južne
Rodezije, bili su to crni Afrikanci koji su bili neadekvatno
zastupljeni (Watts, 1999: 111).
Ukoliko je ova analiza ispravna, znači da nigerijskoj, etiopskoj i pakistanskoj federaciji neće biti dovoljno da primjenjuju demokraciju. One također moraju usvojiti i održavati konsocijativne oblike demokracije u centru.58 Također sugerira da je apeliranje na punu Europsku federaciju
(de facto i de jure), s klasičnom dvodomnom organizacijom u stilu SAD-a, u obraćanju na takozvani demokratski
deficit u Europskoj Uniji neće imati uspjeha ukoliko takvi
apeli ne budu popraćeni jakom predanošću instrumentima
konsocijativne uprave. Konsocijativna uprava uključuje
snažne mehanizme koji osiguravaju uključenost i efektivnu zastupljenost svih nacionalnosti Europske Unije u njezina sržna izvršna tijela, proporcionalnu zastupljenost nacionalnosti u državnoj birokraciji i zakonskim tijelima, nacionalnu autonomiju u svim kulturnim pitanjima koja su
procijenjena od dubinskog kulturalnog značenja (npr. jezik, religija, obrazovanje) i na kraju, no ne i najmanje važno, mogućnost stavljanja veta na nacionalnoj razini kako
bi se zaštitile nacionalne zajednice da ne budu nadglasane
kroz zakone koje donosi većina. Ukratko, od velikog broja
56 Nakon državnog udara Igboa kojeg je predvodio general bojnik Aguiyi-Ironsi, u siječnju 1966. godine, uslijedio je “Dekret o ujedinjenju” koji
je odveo Nigeriju da postane unitaristička država. Regionalne i federalne
državne službe bile su kombinirane, u korist bolje obrazovanijih južnjaka i
na štetu Hause. To i gubitak brojnih sjevernjačkih vojnih lidera u siječanjskom državnom udaru, pobudilo je nasilje usmjereno protiv Igboa na sjeveru i pridonijelo Ironsijevu ubojstvu u srpnju. Suberu, 2001: 31.
57 U zemlji koja je jednako podijeljena između muslimana i kršćana i između sjevera i juga, sve četiri vojne vlade u periodu između 1984. i 1999.
bile su predvođene od strane sjevernih muslimana. Nakon što je general
Abacha došao na vlast, godine 1993. ne samo da je državno vodstvo bilo
muslimansko, već su i šef obrane, šef policije, ministar unutarnjih poslova, savjetnik za nacionalnu sigurnost i vrhovni sudac također bili muslimani. Takav sekcionalizam, je po riječima Suberua i Diamonda, “podigao
ljude na uzbunu, uzrokovalo alijenaciju pa čak i paranoju” (Suberu i Diamond, 2000: 13). Ne iznenađuje da je Abachina sjeverna većinski muslimanska vlada mogla gaziti prava manjina u naftom bogatim područjima delte Nigera i davati pogubiti njezine vođe, uključujući i romanopisca Kena Saro-Wiwu.
58 Ovo je posebno važno u slučajevima kao što je Nigerija, gdje je najveći dio moći počiva u centru (Diamond 2001: XVI). Prepreka provedbi konsocijativizma u Nigeriji je njezin predsjednički sustav uprave. Izvršno predsjedništvo drži samo jedna osoba. To je integrativna institucija koja se ne upušta u široko-predstavničku upravu kao što su parlamentarni (u stilu kabineta) izvršitelji (Watts, 1999: 88). Međutim, čak i predsjednički izvršitelji dužnosti mogu neformalno oformiti uključive kabinete (ili formalno uključuju predstavničke podpredsjednike). O detaljima o nedavnim konvencijama koje je Nigerija razvila kako bi (na nesavršen način) osigurala reprezentativnu vladu centra, vidi Suberu i Diamond, 2000: 26-30.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 63
Konsocijacija
aktualnih konsocijativnih i federalnih obilježja EU-a, koje
neki federalisti žele oslabjeti ili ublažiti u svojoj potrazi za
formalnim federalizmom, zahtijeva se da osiguraju da EU
napreduje u budućnosti kao multinacionalna demokratska federacija. Trenutačno najveća opasnost unutar EU-a
dolazi od većinskih gorljivih federalista.
Kako su federalne regije često etnički heterogene, također
je korisno uključiti konsocijativne prakse na unutar-regionalnoj razini. To se ne tiče samo kritike koja kaže da će
ustupanje samouprave nacionalnim manjinama dovesti do
zlouporabe moći protiv lokalnih manjina, već također promovira dobre među-regionalne odnose i odnose između
regije i centra. Posebno u slučajevima kada je regionalna
manjina dio državne manjine, zlouporaba položaja regionalne većine može ozbiljno naškoditi odnosima centra i regije kao i među-regionalnim odnosima.59 Ovaj argument
o važnosti konsocijativističkih praksi razlikuje se od onog
kojeg naglašavaju Linz i Stepan, koji obojica podržavaju
koncept demokratskog multinacionalnog federalizma.
Dok mi naglašavamo važnost udovoljavanja predstavnicima nacionalnih zajednica u centru kao integrativnog mehanizma, Linz i Stepan vjeruju u sposobnost posredničkih,
mješovitih političkih stranaka da dobiju podršku u cijeloj
multinacionalnoj državi i da izgrade ono što Linz naziva
“Bundestreue”, vjernost savezu.60 Ključni razlog za dezintegraciju Jugoslavenske i Sovjetske federacije po njihovom
mišljenju je činjenica da su republički izbori prethodili federalnim izborima. To je omogućilo separatističkim elitama da dobiju sredstva i prostor za promociju raspada. Da
je redoslijed održavanja izbora bio obrnut, stranke sa svedržavnim dosegom bi bile u stanju, tvrde, suprotstaviti se
raspadu. Ovakvo rezoniranje je upitno. Prvo, nevjerojatno je da stranke sa svedržavnim dosegom mogu jednako dobro djelovati širom podijeljene višenacionalne države (osim ako nisu neformalno konsocijativne/multinacionalne koalicije, kao što su kanadska Liberalna i Progresivno Konzervativna Stranka). Argument da stranke sa svedržavnim dosegom mogu uspješno djelovati u cijeloj državi podrazumijeva već postojeću integriranost tamo gdje
bi je ustvari tek trebalo izgraditi.61 Drugo, ukoliko bi stran59 Jedna od slabosti kanadskog federalizma je ta da, dok se kanadskoj
frankofonoj manjini u razumnoj mjeri izlazi u susret na federalnoj razini kroz (često neformalne) ustavne prakse, za to vrijeme ne postoji proporcionalna akomodacija manjina na provincijalnoj razini, osim, u New
Bruswicku. Mjere koje je poduzeo Quebec protiv anglofone manjine u
kasnim 80-ima pripomogle su nastanak anti-Quebečkog nasilnog protuudarca u ostalim dijelovima zemlje, a on je potkopao ustavne pregovore
koji su trebali izaći u susret zahtjevima Quebeca. Rezultat je bio taj, da se
do 1990, podrška otcjepljenju Quebecu uspela do najviše razine u povijesti. Kanadska federacija spašena je zbog činjenice da separatisti u tom trenutku nisu imali dovoljno snage i nisu bili sposobni kapitalizirati tu podjelu sazivajući referendum o otcjepljenju. Kada su, pet godina kasnije, konačno bili sposobni sazvati referendum, u trenutku kada je atmosfera bila
puno stabilnija, uspjeli su osvojiti 49,4% glasova.
60 Također vidi Watts, 1999: 111.
61 Za analizu neuspjeha Britanskih stranaka svedržavnog dosega da pridobiju podršku među sjevernoirskim nacionalistima (kao i unionistima),
vidi Mc Garry i O’Leary, 1995: ***
64 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ke sa svedržavnim dosegom trebale imati centripetalne
efekte, one ne bi trebale uspješno djelovati samo u manjinskim regijama, već bi trebale biti uključene u federalnu vladu. Tako je, svedržavna britanska laburistička Partija bila
uspješna u Škotskoj i u Walesu u periodu između 1979. i
1997., no bila je isključena iz vlade, uz centrifugalne posljedice. Treće, problem oslanjanja na stranke sa svedržavnim
dosegom je taj da čini uključivost ovisnom o kapricima izbornih brojki. To je zato što je bolje imati zajamčenu uključenost u centralnu vladu na način na koji to obično predlažu konsocijativisti.62
Objašnjenje federacija
Federacije nastaju na dva načina. Prvo, mogu se razviti iz
postojećih neovisnih država (uključujući i konfederacije
neovisnih država) ili izdvojenih bivših kolonija koje se odluče na ujedinjavanje kako bi ostvarile neke instrumentalne
pogodnosti. Federacije često mogu biti preporučljive gospodarski – obećavaju veće jedinstveno tržište, jednu valutu,
gospodarstva značajnijeg obima, smanjenje koštanja transakcija i fiskalna izjednačenja. Takvi diskursi čest su proizvod euro-federalista. Federacije se također mogu nuditi
kao geopolitički mudar proizvod koji pruža veću sigurnost
i zaštitu za manje države, a William Riker je prebrzo pretpostavio da je to temelj za stvaranje svih federacija (1964.).
One su se često razvile iz multietničkih kolonija. Povijest
kolonijalnih ili osvajačkih vlada često stvara elite (vojsku,
birokraciju ili kapitaliste) s ciljem zadržavanja post-kolonijalnih teritorija u jednoj političkoj jedinici, kao što je jedno
vrijeme bio slučaj s Indonezijom, koja odnedavno ponovno agitira za kandidaturu za autentičnu federaciju (Anderson, 1998.) Konačno, federacije mogu biti reklamirane kao
nužan put do statusa velesile, što najsnažniji ton u entuzijazmu nekih Euro-federalista. Ovaj put ka federaciji slijedile su nacionalne federacije poput SAD-a i Australije i multinacionalne federacije, poput Švicarske i Kanade.
Drugi put je drugačiji. Federacije se također razvijaju iz unitarističkih država, kao što je slučaj sa Španjolskom, Južnoafričkom Republikom i Belgijom i kako bi se,
neki misle, moglo dogoditi s Velikom Britanijom. Dok se
obično smatra da Kanada pripada isključivo prvoj kategoriji, ona je ustvari hibrid obiju: s jedne strane uključila je
spajanje određenog broja ranije izdvojenih britanskih sjevernoameričkih kolonija; s druge strane, uključuje podjelu unitarističke kolonije zvane “Dvije Kanade” u odvojene
62 Kanada, za razliku od Belgije ili Švicarske, se naslanja, u velikoj mjeri,
na neformalni konsocijativizam kroz stranke sa svedržavnim dosegom. To
je funkcioniralo sve dok su dvije glavne stranke bile Liberali i Progresivni
Konzervativci, jer su obje stranke uživale značajnu potporu u Québecu.
Trenutačna glavna opozicijska stranka, Kanadska Alijansa, dočim, nema
predstavnika iz Québeca i tamo uživa vrlo slabu podršku. Ukoliko se to
ne promijeni, pobjeda Kanadske Alijanse na federalnim izborima mogla
bi uzrokovati teškoće za održanje kanadskog jedinstva.
Konsocijacija
federalne jedinice, Ontario i Québec. Dok je u prvom setu
slučajeva, federacija rezultat instrumentalnih motiva, u kasnijim slučajevima, ona je namjerni odgovor na nacionalnu raznolikost, odnosno, otežano upravljanje multinacionalnim državama kroz unitarističke strukture. U Bosni i
Hercegovini, federaciju je nametnula međunarodna zajednica kroz Daytonski sporazum 1995. godine kao način za održanje nakon stravičnog građanskog rata. Lenjin
je usvojio federaciju kako bi održao Sovjetski Savez na okupu. Ponekad, federacije nastaju iz unitarističkih kolonija. U
slučaju Nigerije, njih je ostavila u naslijeđe kolonijalna sila
na odlasku koja vidi važnost jedinstva, a federaciju kao jedini način da se jedinstvo održi.
Vrlo je malo recentnih primjera federacija koje nastaju iz
stapanja neovisnih država ili različitih kolonija. Djelomično je tome tako jer je era dekolonizacija davno završila, a
kolonije koje su iskusile period neovisnosti i izgradnje nacije vjerojatno će više oklijevati podrediti svoj suverenitet
federaciji. Drugo, u eri u kojoj se ograničenja trgovini smanjuju i kada se stvaraju nadnacionalni vojni savezi, male države mogu lakše preživjeti nego nekada pa je i manje prednosti federacija. Treće, živimo u vremenu nacionalizma,
dok se većina federalnih spojeva dogodila prije no što su
njezini pojedini dijelovi razvili snažne nacionalne identitete. Projekt Europske Unije jedina je najvažnija iznimka
tom trendu. Međutim, on se još uvijek nije realizirao i prije nego li se to dogodi trebat će prebroditi važnu barijeru,
a to je da sve njezine zemlje članice imaju snažne nacionalne identitete.63
S druge strane postoji nekoliko recentnih primjera federacija (i drugih federalnih sustava) koji nastaju iz unitarističkih država. Ukoliko izostavimo Bosnu i Hercegovinu, sve ove zemlje (Španjolska, Belgija, Južnoafrička Republika, UK i Francuska) razvile su se iz demokracija, sve
od njih su razumno napredne i sve, osim jedne, su se razvile unutar granica Europske Unije. Moderne demokracije suočene s rađanjem ili ponovnim buđenjem nacionalizama imaju više poteškoća u odupiranju njihovim zahtjevima nego autoritarne ili totalitarne države (ili demokracije nastale prije vremena kolonizacije i nastanka međunarodnih normi koje podržavaju prava manjina). Unutar
Europske Unije, došlo je do razvodnjavanja tradicionalnog
poimanja suvereniteta, a države, spremnije za decentralizaciju, su već predale moći naviše, Bruxellesu. (Keating i
McGarry, 2001.) Slabljenje suvereniteta ima također utjecaja na (neke) manjinske nacionaliste. Za vrijeme europske
integracije, generalno globalno smanjenje među-državnih
granica u trgovini i porast trans-nacionalnih vojnih saveza (NATO) pojačavaju privlačnu snagu manjinskog nacionalizma, jer su male države zbog njih postale održivije,
oslabjelo je sposobnost postojećih država da upravljaju njihovim gospodarstvima/socijalnom administracijom i zbog
63 Linz dolazi do sličnog zaključka (1997: 19). Čini se da je za njega EU
federacija nezamisliva upravo zbog te činjenice.
povećane potražnje manjina za izravan ulaz u nadnacionalne organizacije, oni su također imali utjecaja na omekšavanje/ublažavanje nacionalnih potraživanja prema neovisnoj državi tradicionalnog modela (Keating, 2001.).64 Većina škotskih, katalonskih, baskijskih i flamanskih nacionalista su sada, čini se, pripravni prihvatiti i manje ponude
od neovisnosti unutar EU-a, a to je olakšalo decentralizaciju moći. Kombinacija demokracije i nadnacionalne integracije također je, čini se, omekšala nekad neumoljiv otpor
državnih elita spram odcjepljenja, a neke zapadne vlade
(formalno i neformalno) su ih spremne razmotriti u slučaju da to manjine zatraže. Očito, kad više ne postoji strah
od raspada države, federacije i decentralizacija postaju
sve prihvatljivije (Kymlicka, 2000.).
Sve ovo sugerira da ne bismo trebali očekivati da se unitarističke države izvan zapadnih okvira u skoroj budućnosti povežu u federacije. Mnoge od tih zemalja nisu usvojile demokraciju; nisu prosperitetne; ne postoje nadnacionalne organizacije koje bi se mogle usporediti s EU-om;
a tradicionalni koncepti suvereniteta su još uvijek snažni
(među centralističkim elitama i manjinskim nacionalistima). Osim toga, mnoge od tih zemalja uključene su u polarizirajuće sukobe. Odluka da stupe u federaciju u tim okolnostima bi, kako se centralističke elite pribojavaju, uključivala visok rizik odcjepljenja, zbog čega se takvo udruživanje izbjegava u većini slučajeva. Međutim, moglo bi se očekivati širenje federacija na heterogene zemlje Istočne Europe, u slučaju da se tamo uskoro konsolidira demokracija i
ukoliko se te zemlje uspješno integriraju u zapadne nadnacionalne institucije, posebice EU.
Zaključak
Argumenti predstavljeni u ovom tekstu trebali bi ostaviti
jače iznijansiran zaključak o vrijednostima multinacionalnog federalizma od onih koje ističu njegovi kritičari. Demokratski federalizam nije uzrokovao raspad komunističkih država s obzirom da one nisu bile izvorno demokratske (ili gospodarski efikasne) federacije. Federalizam je
u njihovom slučaju bio odgovor na duboko ukorijenjenu
nacionalnu raznolikost u tim državama, a kada je komunizam kolabirao, federalne strukture omogućile su raspad
države. U slučaju kada je raspad popraćen nasiljem tome je
bilo tako iz nekoliko razloga, uključujući i protivljenje centralističkih elita raspadu; nedostatak podudarnosti između
federalnih i etničkih granica; nacionalizirajuće (centralizirajuće) politike nasljednih režima. Nisu sve multinacionalne federacije bile neuspješne. Također postoji određen broj
uspješnih primjera koji su dosta uvjerljivi.
64 Pojavljivanje ili ponovno pojavljivanje manjinskih nacionalizama može
se pratiti do vremena dekolonizacije. Zapadne manjine su se pitale zbog
čega kolonije žele samoupravu, a ne njih. Manjine, unutar kolonija, ponekad suočene s tuđom upravom također više vjeruju u više samouprave.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 65
Konsocijacija
U ovom tekstu, također sam pokušao identificirati uvjete koji vode ka uspjehu u slučaju višenacionalnih federacija. Važno je da su one demokratske i da su u njima postoji vladavina zakona. Također pomaže ukoliko su prosperitetne. Važno je da su se udružile dobrovoljno, odnosno
da nisu prisiljene na zajedništvo. Konsocijativne prakse, posebice na razini federalne vlade, su po mojem mišljenju nužne za uspjeh višenacionalnog federalizma.
Bez toga, centar postaje ekskluzivitet dominantne skupine, i malo je poticaja manjini da prigrli federaciju, čak i ako
ona ima određenu samoupravu. Mislim da je konsocijativno obrazloženje za uspjeh multinacionalnih federacija uvjerljivije od alternativne teze o tzv. “posredničkoj,
mješovitoj partiji” koju nude Linz i Stepan.
Na koncu, pokušao sam, ukratko objasniti različite načine
na koje federacije (i srodni federalni sustavi) nastaju. Recentni uzorci pokazuju da će većina izniknuti iz zapadnih
demokratskih država i također, možda, u zemljama Istočne Europe koje su uspješno integrirane u Europsku Uniju.
Međutim, malo je vjerojatno da će se federacije proširiti
izvan toga područja u bliskoj budućnosti.
S engleskog prevela Gordana Matić
John McGarry rođen je u Belfastu, Sjeverna Irska,
1957. godine. Radio je kao profesor političkih nauka na King’s College-u, Univerziteta Zapadni Ontario, (1989-1998) te na Univerzitetu Waterloo (19992002). Trenutno obavlja dužnost profesora političkih nauka i predsjedavajućeg Kanadskog centra za
istraživanje nacionalizma i demokracije na Univerzitetu Queen’s. Oblast njegovog istraživanja uključuje fenomene etnički podijeljenih društava, rješavanja nacionalnih i etničkih konflikata te politike
u Sjevernoj Irskoj. Autor je i ko-autor nekoliko knjiga i zbornika, uključujući Northern Ireland and the
Divided World (2001) kao i Minority Nationalism and
the Changing International Order (2001); U različitim časopisima je objavljivao i radove o konsocijaciji, secesiji, teritorijalnoj autonomiji i drugim srodnim pitanjima.
Bibliografija:
Agranoff, R., Accommodating Diversity: Asymmetry in Federal States, Baden-Baden, Nomos, izdanje iz 1999.
Elazar, D., Federalism and the Way to Peace, Kingston, Queen’s Institute of Intergovernmental Relations, 1994.
Anderson, B., The Spectre of Comparisons: Nationalism, Southeast
Asia and the World, London, Verso, 1995.
------ Exploring Federalism, Tuscaloosa, University of Alabama, 1987.
Arora, Balveer, and Douglas V. Verney, Multiple Identities in a Single State: Indian Federalism in Comparative Perspective, New Delhi, Konark Publishers PVT Ltd., 1995.
Ferenczi, * “The Republic, a French myth”, in ***
Bauer, Otto, The question of nationalities and social democracy
(Translation of Nationalitätenfrage und die ozialdemokratie by J.
O’Donnell). Minneapolis, University of Minnesota Press, 2000.
Forsyth, M., Federalism and Nationalism, Leicester, Leicester University Press, izdanje iz1989.
Bosco, Andrea, The Federal Idea: the History of Federalism since
1945. London, Lothian Foundation Press, izdanje iz 1992.
Brass, Paul R., The Politics of India Since Independence, New Delhi,
Cambridge University Press, 1990.
Brubaker, R., Nationalism Reframed, Cambridge, Cambridge University Press, 1996.
Buchanan, A., Secession. The Morality of Political Divorce from fort
Sumter to Lithuania and Quebec, Boulder, Westview, 1990.
Fischer, Joschka, “Apologies to the UK, but ‘Federal’ is the Only
Way.” The Independent, 16. svibnja 2000, str. 4.
Gellner, E., Nations and Nationalism, Ithaca, NY, Cornell University Press,1983.
Glazer, N., “Federalism and Ethnicity: The American Solution.” str.
274-92 u Ethnic Dilemmas, 1964-82., uredio N. Glazer, Cambridge,
Mass, Harvard University Press, 1983.
Gordon, M., Assimilation in American Life, New York, Oxford
University Press, 1964.
Coakley, J.,”Approaches to the Resolution of Ethnic Conflict: The
Strategy of Non-territorial Autonomy”, International Political Science Review, Svezak 15, Br. 3, 1994., str. 297-314.
Hanf, Theodor, “Reducing Conflict Through Cultural Autonomy:
Karl Renner’s Contribution.” str. 33-52 u State and Nation in MultiEthnic Societies: The Breakup of Multi-National States, uredili Uri
Ra’anan, Maria Mesner, Keith Armes and Kate Martin, Manchester, Manchester University Press,1991.
Connor, W., The National Question in Marxist-Leninist Theory and
Strategy, Princeton N.J., Princeton University Press, 1984.
Hechter. M., Containing Nationalism, Oxford, Oxford University
Press, 2000.
de Certaus, Michel, Julia Dominique, and Jacques Revel, Une Politique de la Langue. La Révolution Française et les patois: L’eenquête
de Grégoire, Paris, Gallimard, 1975.
Hooghe, L, “Belgium: From Regionalism to Federalism”, u izdanju J.
Coakleya, The TerritorialManagement of Ethnic Conflict, London,
Frank Cass, 1993., str. 44-68.
Diamond, L. 2001. “Foreword” in Suberu, R., Federalism and Ethnic Conflict in Nigeria, Washington D.D., United States Institute of
Peace, 2001.
Horowitz, Donald, “Self-Determination: Politics, Philosophy and
Law.” str. 181-214 u National Self-Determination and Secession,
uredila Margaret Moore, Oxford, Oxford University Press, 1998.
66 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Konsocijacija
Horowitz, Donald, Ethnic Groups in Conflict, Berkeley, University
of California Press, 1985.
Keating, M., Nations Against the State: the new politics of nationalism in Quebec, Catalonia and Scotland, London, Macmillan Press, 1996.
------, Plurinational Democracy: Stateless Nations in a Post-Sovereignty Era, Oxford, Oxford University Press, 2001.
King, Preston, Federalism and Federation, London, Croom
Helm,1982.
------”Plurinational Democracy in a Post-Sovereign Order” (neobjavljen tekst)
Kymlicka, W., Politics in the Vernacular,Oxford, Oxford University Press, 2001.
------ 2000.W., “Federalism and secession: At Home and Abroad”,
The Canadian Journal of Law and Jurisprudence, Vol. XIII, Br. 2,
2000, str. 210-11.
------ Multicultural Citizenship, Oxford, Oxford University Press,
1995.
Leonardy, U., “Treaty-Making Powers and Foreign Relations of Federated Entities” u B. Coppieters, D. Darchiashvili and N. Akaba,
Federal Practice: Exploring Alternatives for Georgia and Abkhazia,
Brussels, VUB University Press, 2000., str. 151-68.
Lieven D. and J. McGarry, “Ethnic Conflict in the Soviet Union and
its Successor States”, u J. McGarry and B. O’Leary, The Politics of
Ethnic Conflict Regulation, London, Routledge, str. 62-83.
Lijphart, Arend, Conflict and Coexistence in Belgium: The Dynamics of a Culturally Divided Society, Berkeley, Institute of International Studies University Of California, izdanje iz1981.
Lijphart, A., “Consociation and Federation: Conceptual and Political Links”, Canadian Journal of Political Science, XII, 3, 1979.
Linz, J.,”Democracy, Multinationalsm and Federalism” referat,
1997/103, str. 29-30.
Lipset, S.M., Political Man: The Social Bases of Politics, Garden
City, New York, Doubleday, 1960.
------ “The Revolt against Modernity”, u S.M. Lipset, Consensus
and Conflict: Essays in Political Sociology, New Brunswick, Transaction, 1985.
Lukic R. and A Lynch, Europe from the Balkans to the Urals: The
Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union, Oxford, SIPRI,
Oxford University Press, 1996.
Madison, James, Alexander Hamilton i John Jay. 1788/1987. The
Federalist Papers, uredinik i autor uvodnika Isaac Kramnick, Harmondsworth, Penguin, 1987.
Majocchi, Luigi Vittoria, “Nationalism and Federalism in 19th Century Europe.” str. 155-65 u The Federal Idea: The History of Federalism from Enlightenment to 1945, uredio Andrea Bosco, London,
Lothian Press, 1991.
McGarry, J., “Northern Ireland and the Shortcomings of Civic Nationalism”, u izdanju J. McGarry-a, Northern Ireland and the Divided World, Oxford, Oxford University Press, 2001, str. 109-36.
McGarry, J. and B. O’Leary, Explaining Northern Ireland: Broken
Images, Oxford, Blackwell, 1995.
McGarry, J. and B. O’Leary, “The Macro-Political Regulation of
Ethnic Conflict”, u izdanju J. McGarry i B. O’Leary, The Politics of
Ethnic Conflict Regulation, London, Routledge, 1993., str. 1-40.
Moore, M., The Ethics of Nationalism, Oxford, Oxford, Oxford
University Press,2001.
Noel, Sid, “Canadian Responses to Ethnic Conflict: Consociationalism, Federalism and Control.” str. 41-61 u The Politics of Ethnic Conflict-Regulation: Case Studies of Protracted Ethnic Conflicts, uredili John McGarry i Brendan O’Leary, London, Routledge, 1993.
Nordlinger, E., Conflict Regulation in Divided Societies, Harvard,
Center for International Affairs, 1972.
Pfabigan, Alfred, “The Political Feasibility of the Austro-Marxist
proposal for the Solution of the Nationality Problem of the Danubian Monarchy.” str. 53-63 u State and Nation in Multi-Ethnic Societies: The Breakup of Multi-National States, uredili Uri Ra’anan,
Maria Mesner, Keith Armes i Kate Martin, Manchester, Manchester University Press, 1991.
Riker, William H., Federalism: Origin, Operation, Significance. Boston, 1964.
Snyder, John, From Voting to Violence: Democratization and Nationalist Conflict, New York. Norton, 2000.
Steiner, Jurg, “Power-Sharing: Another Swiss Export Product ?” str.
107-114 u Conflict and Peacemaking in Multiethnic Societies, uredio J. Montville, Lexington, Mass., Lexington Books, 1989.
Stepan, A., Arguing Comparative Politics, Oxford, Oxford University Press, 2001.
------ “Federalism and Democracy: Beyond the U.S. Model”, u Journal of Democracy, 10, od 4. listopada 1999., str. 19-34.
Suberu, R., Federalism and Ethnic Conflict in Nigeria, Washington
D.D., United States Institute of Peace, 2001.
------and L. Diamond, “Institutional Design, Ethnic Conflict-Management and Democracy in Nigeria” (izlaganje održano na konferenciji na temu “Constitutional Design 2000: An international Conference on Institutional Design, Conflict Management, and Democracy in the late twentieth-century”, 9-11. prosinca 2000., U. of Notre Dame. Online at http://www.nd.edu/%7Ekellogg/CD.html
Tarlton, C. “Symmetry and asymmetry as elements of federalism: A
theoretical speculation”, Journal of Politics, 27, 4, 1965., str. 861-74.
Trudeau, Pierre. “Federalism, Nationalism and Reason.” str. 182203 u Federalism and the French Canadians, uredio Pierre Elliott
Trudeau, Toronto, University of Toronto Press, 1968. (1965.).
Von Beyme, Klaus, Political Parties in Western Democracies, Aldershot, Gower, 1985.
Watts, Ronald A., “Federalism, Federal Political Systems, and Federations.” Annual Review of Political Science 1, 1998, str. 117-37.
Watts, Ronald L. “Federalism.” str. 228-30 u The Blackwell Encyclopaedia of Political Institutions, uredio Vernon Bogdanor, Oxford,
Basil Blackwell, 1987.
Watts, R., “Models of federal power-sharing”, International Social
Science Journal, ožujak ***.
Woodward, S., Balkan Tragedy, New York, Brookings Institution,
1995.
Status, Broj 10, jesen 2006.
| 67
Tema broja:
Civilno društvo
i demokratski
pluralizam
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Od kanuna do
izgradnje kapaciteta
“Međunarodni subjekti”, razvoj civilnog društva i
sigurnost na Balkanu
Na Balkanu su NGO-i dio lokalnog krajolika za podršku demokratskom
razvoju. Jesu li zbog toga neizvjesnost i tjeskoba smanjene? Sigurnost
pojačana? Civilno društvo snažnije? Društveni kapital – kapacitet ljudi
da sami pronađu rješenja svojih problema – povećana? Ima li “tamo
dolje” više povjerenja? Čini se da je odgovor na sva ta pitanja negativan.
Dio problema leži u načinu na koji se izvoze modeli zapadne demokracije.
Skloni smo povjerovati da je izvoz “stranih modela” problematičan zato
što su strani, odnosno zato što ih se mora prilagoditi lokalnim uvjetima.
Ja bih se usudio ustvrditi da je problem u tome što su modeli, odnosno
zato što je riječ o pojednostavljenom predstavljanju stvarnosti
Steven Sampson
S
Uvod
vaka razvojna organizacija operira s određenim “predmetima slijepog vjerovanja”. U netransparentnom svijetu balkanske podrške razvoju
demokracije, može se naići na gotovo religiozno vjerovanje u to da će organizacije civilnog društva pomoći u
stvaranju dijaloga, pomirenja i stabilnih institucija. Iz
perspektive “balkanske sigurnosti” izgradnja civilnog društva trebala bi generirati više unutarnje sigurnosti u regiji.
“Zdrav” sektor civilnog društva – često izjednačavan s velikim brojem nevladinih udruga – trebao bi osigurati povoljnu “klimu” za razvoj demokratske kulture, promociju ljudskih prava te za efikasnu i odgovornu vladu. Razvoj civilnog društva, tvrdi se, pomoći će zajednicama da osiguraju veći stupanj nadzora nad svojim životima. Civilno druš-
tvo djelovati će kao pas čuvar na neodgovorne i nesposobne dužnosnike, a razvoj civilnog društva osnažit će grupe
kako bi mogle donositi odluke i popraviti razinu življenja.
U tom smislu zdravo civilno društvo trebalo bi podići individualnu i grupnu sigurnost. U skladu s ovim smjernicama
razmišljanja, razvoj civilnog društva čini politički život sigurnijim. Ovlašćuje i potiče vlade da poštuju ljudska prava. Na razvoj civilnog društva gleda se kao na pobjedničko rješenje.
Ovo poglavlje pokazuje da takvi napori da se izgradi civilno društvo također stvaraju nove oblike napetosti:
interne napetosti unutar balkanskih zajednica i tenzije između različitih lokalnih i međunarodnih čimbenika. Paul
Stubbs je otišao toliko daleko da međunarodne intervencije u izgradnji civilnog društva naziva oblikom “koloStatus, broj 10, jesen 2006.
| 71
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
nijalizma” Budući da je kolonijalizam izvor nesigurnosti, potrebno nam je ozbiljnije promišljanje o stranim intervencijama. Nažalost, takva razmišljanja često uzimaju
oblik “donatorskog lupanja” (donor bashing) zbog kojeg donatore kritiziraju zapadni sveučilišni krugovi ili nezadovoljni lokalni subjekti koji im zamjeraju da su neinformirani, da je njihov odnos pokroviteljski te da su naivni ili korumpirani. Ova kritika ne uspijeva problematizirati složene veze između donatora, primatelja i brojnih
posrednika u “lancu” demokratske podrške. Razumijevanje tih veza može pomoći rasvijetliti čimbenike koji povećavaju ili stavljaju u opasnost klimu sigurnosti na Balkanu. Razvoj civilnog društva, u tom slučaju nije pobjedničko
rješenje. Sve navedeno ima svoju cijenu, a nerazumijevanje
iste može na koncu zaustaviti razvoj balkanskih društava u
smjeru trajne političke stabilnosti, socijalne pravde i nenasilnog rješavanja sukoba.
Programi civilnog društva, tvrdim, mogu stimulirati nove
vrste napetosti i napuklina u tim društvima. Moj je zaključak da moramo pronaći bolji način za rješavanje proturječja koje stvaraju lokalne društvene strukture. Isti društveni
mehanizmi koji utječu na stvaranje povjerenja i i rješavaju probleme na Balkanu, tzv. “domaći modeli”, također potiču neizvjesnost i zabrinutost na tom istom prostoru. Iste
društvene strukture koje omogućavaju sigurnost, u inače
nesigurnim društvenim i političkim okruženjima, također
mogu stvoriti klimu nesigurnosti i perpetuirati napetosti
u drugim kontekstima. Iste neformalne lojalnosti koje pomažu grupama da prežive ugnjetavanje i odupru se vlasti,
jednake su kao one koje provode krijumčarske operacije,
korumpiraju policiju, dovode do provala etničkog nasilja i
šute o patnjama drugih. Da se izrazim na konkretniji način,
Balkan – poznat po obiteljskoj lojalnosti, pretjerano srdačnom gostoprimstvu, krvnom bratstvu, običajnom pravu
kakav je albanski kanun, šarolikim vjenčanjima, slikovitim tradicijama, jakim prijateljskim mrežama i etničkoj solidarnosti – također je mjesto na kojem se i dalje prakticira vječna krvna osveta, okrutna razbojstva, žicanje bakšiša,
endemična korupcija, ubojstvo iz osvete i etničko čišćenje.
Razvojni projekti civilnog društva trebali bi eliminirati ove
elemente kao prijetnje, zamijenivši dominaciju praiskonskih veza vezama iz interesa i vezama koje proizlaze iz građanskog prava. Takve promjene imaju svoju cijenu i gotovo
uvijek vode ljude da tvrdoglavo pa čak i nasilno brane održanje tih veza. Programi koji teže izmjeni tradicije, nastojat ću pokazati, stvaraju nove tenzije, a one čak mogu
pogoršati sigurnosnu situaciju. Pokušaj rješavanja ovog
problema zahtijeva novo razumijevanje “lokalnih modela”.
Ono zahtijeva razumijevanje načina uspostave povjerenja
između donatora i primatelja i održavanja istog. Na kraju krajeva, upravo povjerenje rješava sukobe, a nedostatak
P. Stubbs, “Partnership or colonization: the relationship between international agencies and local non-government organizations in BosniaHerzegovina”, u Bob Deacon (ed.), Civil Society, NGOs and Global Governance, Sheffield: Globalis and Social Policy Programme (GASPP), 2000.,
str 22-32.
72 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
istog omogućava da oni izmaknu nadzoru. Razumijevanje
načina na koji te strukture povjerenja djeluju može pomoći
u rasvjetljavanju cijena u najdobronamjernijim shemama
razvitka civilnoga društva.
Stoga se ovo poglavlje usredotočuje na prirodu razvoja civilnog društva i njegovu dvojnu ulogu u ojačavanju kako sigurnosti tako i nesigurnosti na Balkanu. Započet ću objašnjenjem antropološkog koncepta sigurnosti. Potom ću opisati načine na koje projekti civilnog društva, uza sve svoje
hvalevrijedne namjere, mogu generirati nesigurnost, posebice među onim grupama koje se osjećaju (ili su izgurane) izvan okvira balkanskih razvojnih procesa. Konačno, tekst nudi neke zaključke kako se naši zapadni modeli
mogu kombinirati s lokalnim balkanskim modelima civilnog udruživanja. Mnogi od primjera i analiza rezultat su
mojeg osobnog sudjelovanja u različitim razvojnim projektima civilnog društva u regiji, gdje sam radio za nekoliko agencija u Rumunjskoj, Bosni i Hercegovini i Albaniji i gdje trenutačno istražujem podršku razvoju demokracije na Kosovu.
Intervencija civilnog društva
Kao što možemo vidjeti u brojnim međunarodnim diskursima o osnaživanju civilnog društva, ono je prepuno vrlina. Programi koji naglašavaju “otvorenost”, “odgovornost”,
“transparentnost”, “dobru upravu”, “osnaženje zajednice”
putem javnog zagovaranja su toliko besprijekorni da im se
nitko načelno ne bi mogao suprotstaviti. Sve je to nužno, u
govoru međunarodne pomoći da bi se “izgradio kapacitet”.
Izgradnja kapaciteta zahtijeva usklađene napore različitih
čimbenika u “donatorskoj zajednici”. Ti napori s ciljem izgradnje kapaciteta imaju oblik projekata, programa i edukacije. Uspješna mobilizacija ovih instrumenata zahtijeva
kontinuiranu “koordinaciju donatora”.
Strane intervencije u korist demokracije djeluju na premisi da nešto nedostaje. To “nešto” je “civilno društvo”. Zapravo, “civilno društvo”, koje se ovdje poimlje kao neformalne grupe i neovisne formalne građanske organizacije,
postojalo je na Balkanu i u socijalističkom periodu (posebice u Jugoslaviji). Mnoge od njih djelovale su kao opozicijske ili subverzivne u odnosu na državu (paralelne institucije kosovskih Albanaca; nekoliko grupa intelektualaca,
sportski klubovi, i dr.) U tom smislu, civilno društvo ima
karakteristike opozicionog ili ilegalnog. Intervencije koje
mi danas nazivamo “razvojem civilnog društva” započele
su netom nakon završetka Hladnog Rata, a djelomično su
financirane iz PHARE programa EU-a za Istočnu Europu.
Ono što je započelo kao postkomunistička razvojna ini M Ottoway i T. Carothers (urednici), Funding Virtue: Civil Society and
Democracy Promotion, Washington DC, Carnegie Endowment for International Peace, 2001.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
cijativa u ranim 1990-ima razvilo se u postkonfliktnu podršku nakon rata u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Postkomunistička podrška pojavila se u Albaniji 1994. godine i relativno nedavno u post-Miloševićevskoj Srbiji (treba
podsjetiti da je Soroseva zaklada, kao i obično, bila daleko
ispred sličnih inicijativa EU-a i USAID-a).
Rezultati razvoja civilnog društva su upečatljivi ukoliko
počnemo pregledavati statistike, mrežne stranice i druge
aktivnosti. U Rumunjskoj, zemlji kojom sada upravljaju oni
isti ljudi koji su u ranim 1990-ima slomili pokrete za civilno
društvo i dozvolili etničke pobune i divljanje rudara, razvoj
civilnog društva i NGO-a provodi se u miru već više od
jednog desetljeća, tako da u zemlji postoji 25.000 registriranih NGO-a i nekoliko stotina visokoprofilnih organizacija. U Bugarskoj ih ima 7.000. Prilikom zadnjeg prebrojavanja, u Albaniji ih je bilo oko 700. Brojke su značajne samo
kao pokazatelji zakonske registriranosti, ipak, one pokazuju neku vrstu indeksa organizirane društvene aktivnosti u
kojoj strane subvencije također imaju važnu ulogu.
Postoje brojne studije sektora civilnog društva u svim tim
zemljama. Osobno sam sudjelovao u sastavljanju nekih od
njih i poznat mi je velik broj istraživanja, kao uostalom i
njihove kritike. Nakon godina procjenjivanja, planiranja,
provođenja i vrednovanja, neko promišljanje koje će zaokružiti te napore uistinu je nužno. S točke gledišta sigurnosti, takvo promišljanje je imperativ budući da Balkan danas ne uključuje sigurnost nacionalnih granica i teritorija,
već svakodnevne probleme osobne sigurnosti: zaštitu od
etničkog nasilja i mogućnost da se uspostavi nadzor nad
budućnošću kroz siguran dom, adekvatnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, okoliš i javnu administraciju. S obzirom
da su granice stabilizirane i neke vlade već uspostavljaju
sporazume o pridruživanju s EU-om, ugovore o povezivanju i planove suradnje s NATO-om, aspekti nevojne već
ljudske sigurnosti dobili su na važnosti. Poput “ljudskih
prava” i “razvoja”, koncept “sigurnosti” je postao širi. U tom
smislu “pokretan sektor civilnog društva” sada se promatra
ne samo kao preduvjet za razvoj demokracije, već također
Foundation for Civil Society Development, Geographical Distribution
of NGOs in Romania, 2001. dostupno na http://www.fdsc.ro; D. Petrescu, “Civil society in Romania: from donor supply to citizen demand”, u Ottoway i Carothers (urednici),Funding Virtue, str 217-242.
I. Smillie, Service Delivery or Civil Society? Non-Govermental Organisations in Bosnia and Herzegovina, Zagreb, Care Canada, 1996; D. Bekkering, The World of Bosnian NGO-s, Sarajevo, UNOV Bosnian NGO Development Unit, 1996; Dialogue Development, Survey of Bosnian Civil Society Organisations: Mapping, Characteristics and Strategies, konzultantsko izvješće, Europska Komisija/Phare, 96-1024.00, 1996. (dialogue@
development.dk); Dialogue Development, Bosnian Civil SocietyDevelopment: Mapping,Analysis, Strategy Options and Programme Priorities,
konzultantsko izvješće, Europska Komisija/Phare, 1997. ([email protected]); Dialogue Development, Kosovo Civil Society Development: NGO Mapping Analysis, konzultantsko izvješće, Europska Komisija/Phare, 1999. ([email protected]); S. Sampson, “The social
life of projects: importing civil society to Albania”, u C. Hann I E. Dunn
(urednici), Civil Society : Challenging Western Models, London, Routledge, 1996, str. 121-142; S Sampson, Human Rights Assessment for Albania, Copenhagen, Danish Center for Human Rights Project Department,
2000.; Stubbs, “Partnership or colonization”.
preduvjet za jamčenje sigurnosti, kao na primjer, u okviru
Paktu o Stabilnosti za Jugoistočnu Europu.
S točke gledišta sigurnosti, mnoge inicijative za civilno društvo na Balkanu – strane, lokalne, vladine, multilateralne i privatne – donose nam paradoks. S jedne strane, postoji brojan i istaknut sektor NGO-a, s predanim aktivistima koji strastveno pokušavaju ostvariti poboljšanja u
zajednici ili pak utjecati na one koji donose odluke. Ti ljudi imaju svoje mreže suradnje, kao uostalom i svakodnevna suparništva i sukobe. Ti aktivisti NGO-a govore svojim
jezicima, jezcima projekata i donatora, i redovno međudjeluju unutar mnoštva projekata, sastanaka, konferencija i
edukacijskih seminara koji karakteriziraju život NGO-a.
S druge strane, unatoč važnosti NGO-a, brojni problemi
sigurnosti i dalje postoje, i na mnoge načine oni su netaknuti tom intervencijom. Drugim riječima, stvaranje organizacija civilnog društva u tim zemljama, u isto vrijeme
dok stvara nove prilike za odabrane pojedince i skupine (anglofone intelektualce kojima su bliske brige zapadnih donatora), razvoj civilnog društva također može stvoriti nesigurnost za one koji se vide “izvan ograničenog kruga”. Pozabavit ćemo se, stoga, problemom kako razvoj civilnog društva, kao zapadni projekt, može utjecati na
sigurnosnu situaciju. Slijedeći tu liniju razmišljanja, počet ću predstavljajući moj osobni antropološki pogled na
sigurnosno okruženje na Balkanu.
Antropologija sigurnosti
Sigurnost je povezana s percepcijom kapaciteta i prijetnji.
U tom smislu, svaka definicija specifične sigurnosne situacije – osobne, grupne, nacionalne ili regionalne – povezana je s čimbenicima koji uzrokuju da osoba, grupa ili država sagledavaju svoju sredinu kao nesigurnu. Otuda, da bismo razumjeli što stvara “osjećaj sigurnosti” moramo razumjeti izvore “nesigurnosti”. Nesigurnost nije objektivno, vidljivo stanje. Ona je interpretacija. Nesigurnost
ovisi o perceptivnom stanju uključenih čimbenika. Riječ
je o percepcijama vanjskih prijetnji i načinu na koji baš te
percepcije, strahovi i prijetnje postaju izvorima djelovanja.
Ono što su Otomansko i Austrougarsko carstvo vidjeli kao
stanje nesigurnosti na Balkanu prije jednog stoljeća, ono
što današnja međunarodna zajednica vidi kao stanje nesigurnosti i sve ostale vrste nesigurnosti koje percipiraju narodi koji žive na Balkanu, bitno se razlikuju. Samo u vremenima međunarodne krize – kada međunarodni čimbenici moraju brzo odreagirati na društvene pokrete, revolucije, ratove, kampanje – te percepcije se podudaraju.
Dozvolite mi da navedem primjer kako je određena grupa
djelatnih čimbenika zvanih “međunarodna zajednica” sagledala sigurnosnu situaciju na Kosovu. Mjesto događanja je provincijski gradić na Kosovu pred kraj 1999. godiStatus, broj 10, jesen 2006.
| 73
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
ne gdje sam provodio istraživanje NGO-a. Kako bih se susreo s različitim humanitarnim organizacijama koje su radile s lokalnim NGO-ima, pohodio sam sastanke za koordinaciju tih organizacija. Na većini sastanaka ključna tema
uključivala je “briefing o sigurnosti” međunarodnih humanitarnih djelatnika. “Sigurnost” je u ovom kontekstu
shvaćena jednostavno kao osobna sigurnost. Nepoštivanje
sigurnosti imalo je veze ili sa stranim ometanjem međunarodnog humanitarnog rada ili s nerazumnim izlaganjem rizicima stranog osoblja kao što je neprijavljivanje itinerara,
vožnja bez pratnje noću ili neisticanje plastičnih identifikacijskih bedževa. To je bila sigurnosna situacija za “međunarodne subjekte”. “Sigurnosna situacija” za manjinske
Srbe u to vrijeme uvelike se razlikovala. Oni su se žalili da
im se pale kuće, da ima sporadične pucnjave, da se kamenuju njihovi autobusi pod pratnjom, žalili su se na otmice i
ubojstva, kao i na utvrđene kontrolne točke koje nisu smjeli
proći. Konačno, kosovski Albanci govoreći o svojoj sigurnosti spominjali su pljačke i nasilne zločine, kao i opasnost
od srpske vojne intervencije ukoliko NATO povuče svoje snage. U postkonfliktnoj Bosni i Hercegovini i na Kosovu, sigurnosna situacija bila je drugačija za etničku većinu,
manjine i međunarodne čimbenike. Te razlike temelje se
na objektivnim i subjektivnim čimbenicima, s procjenama
koje se smatraju točnima, preblagima ili pretjeranima.
Zygmunt Bauman raspravljajući o ljudskim posljedicama
globalizacije, pokušao je objasniti različita shvaćanja sigurnosti i nesigurnosti. Baumanova razmišljanja važna su
za trenutačnu situaciju na Balkanu, kao i za način na koji
međunarodno subvencionirane inicijative za civilno društvo u regiji djeluju na percepciju sigurnosti. Bauman razlikuje tri shvaćanja sigurnosti/nesigurnosti. Prvo, postoji shvaćanje nesigurnosti kao “neizvjesnosti”, kognitivnog
stanja stvari u kojemu nismo sposobni adekvatno procijeniti one čimbenike u našoj okolini koji djeluju na naše ponašanje. Rješenje neizvjesnosti je znanje, posebice znanje o rizicima. U Bosni i Hercegovini se 1997. godine procjena sigurnosti izmijenila drastično u usporedbi s godinom ranije. Rizik od izbijanja nasilja procijenjen je kao prihvatljiv od strane stotina srpskih mladića i djevojaka koji
su došli u Sarajevo na rock koncert grupe U2, i uistinu, do
incidenta nije došlo. Danas u Prištini, neki Srbi mogu šetati, i to u pratnji, od Grand Hotela nekoliko metara niz ulicu do pizzerije, što je izvanredno u usporedbi sa situacijom
od pred dvije godine. Procjena njihove sigurnosne situacije, međutim, ne bi dopustila puno više od toga. Kako su
neki kosovski Srbi cinično primijetili, prijetnja Srbima na
Kosovu s smanjila iz jednostavnog razloga što je velik broj
Srba otišao. Bit rečenog je da su rizik, neizvjesnost i sigurnost sagledani kao kognitivni i evaluacijski procesi.
Naravno, sve procjene sigurnosti nisu jednako autoritativne. U posljednje vrijeme, interpretacije sigurnosti/nesigur Z. Bauman, Globalization: The Human Consequences, London, Polity Press, 1998.
74 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nosti odražavaju autoritet onih koji provode procjene rizika. Procjena postaje točna u mjeri u kojoj joj drugi daju legitimitet. Autoritet proizlazi iz sposobnosti da se kontrolira procjena drugih, da se odbaci ili cenzurira procjena onih
koji ne mogu imati “potpun uvid i razumijevanje u cjelokupnu situaciju”.
Gdje je sigurnost sagledana kao evaluacijska procjena, znanje o svijetu bi nas trebalo navesti da realistično sagledamo
rizike. S više izvjesnosti, postići ćemo i više nadzora, stoga
manje straha i djelovat ćemo na načine koji neće druge zastrašivati, iz čega proizlazi manje nasilja. Ovo je logika koja
slijedi sigurnost sagledanu kao izvjesnost. To je posao procjenjivačkih povjerenstava, instituta za društvena istraživanja, vježbe procjene rizika i zadatak savjetodavnih tijela. Jačanje sigurnosti također je posao različitih “dijaloških”,
“pomirbenih” mjera kao i mjera za “izgradnju povjerenja”
koje toliko vole međunarodni razvojni projekti u kojima se
ulažu veliki napori kako bi se izmijenila percepcija drugih
i kako bi dobili realističnu sliku o njihovim potencijalnim
izvorima nesigurnosti.
Baumanovo drugo razumijevanje sigurnosti je emocionalno. Ovdje nesigurnost proizlazi iz tjeskobe. Ta tjeskoba je rezultat nedostatka nadzora nad našom okolinom i
stvara emocionalni bijes, mržnju i želju za osvetom drugima. Ona vodi nasilju pa čak i genocidu, zamišljenom kao
vrsta samoobrane. S obzirom da su ti strahovi i tjeskoba
također interpretacije, iako prepune značenja, oni mogu
biti raspršeni ako im se pripišu određeni simbolički markeri. U Bosni i Hercegovini i na Kosovu različiti vojni kontrolni punktovi i patrole međunarodnih sigurnosnih snaga
(SFOR/KFOR) trebali bi ukloniti strahove i stvoriti klimu
sigurnosti. Oni ne sprečavaju djelovanje u tolikoj mjeri koliko stvaraju ambijent. Krajnje reduciranje angst-a trebalo
bi omogućiti bolju prosudbu neizvjesnosti situacije, u mjeri u kojoj nadzor strahova omogućava objektivniju procjenu rizika. Emocionalno nesigurne sredine – one koje mogu
izazvati tjeskobu – su iz tog razloga sredine neizvjesnosti.
A neizvjesnost nas čini bojažljivima. Na kognitivnoj razini, to vodi do objašnjenja koja se ne usredotočuju na razloge već na žrtvene jarce i proizvode razumijevanja koja su
urotnička. Pitanje “Zašto se nešto događa?” nužno postaje “Čija je krivica?” Promatrano u antropološkim terminima, potraga za žrtvenim jarcima je moderan način progona vještica.
Dvojno razumijevanje nesigurnosti kao neizvjesnosti ili
tjeskobe, kaže Bauman, najočitije je kada pokušavamo
konkretizirati te egzistencijalne strahove. Ovo je diskurs
o osobnoj sigurnosti, a za Baumana “sigurnost” u ovom
smislu jest treće razumijevanje sigurnosti s kojom mi operiramo. Potraga za fizičkom sigurnošću u obliku sigurnih
prostora, tijela koja se održavaju na sigurnom od nasilja
drugih, to je naš konkretan odgovor na apstraktnije snage neizvjesnosti i tjeskobe. Jugoslavenski ratovi često su
se vodili zbog pretvaranja prostora s mješanim stanovniš-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
tvom u etnički očišćena područja, prostore sigurne za Srbe
ili Hrvate ili pak Muslimane, s obzirom da je izmješanost
od strane nekih djelatnih čimbenika bila smatrana izvorom
nesigurnosti. Vojna rješenja primjenjena u srpskim enklavama u Hrvatskoj, širom Bosne i Hercegovine i na Kosovu sva su imale korijen u otklanjanju neizvjesnosti i nesigurnosti kroz stvaranje sigurnog, fizički ograničenog
prostora. Proturječja stvaranja sigurnog prostora slikovitija su u Mitrovici, podijeljenom gradu na sjeveru Kosova,
gdje je UN-ova administracija uz vojnu potporu KFOR-a
uspostavila “zonu povjerenja” u kojoj Albanci, Srbi, Romi
i slavenski muslimani poznati kao Bošnjaci mogu susretati članove drugih skupina. Problem je da je maleni prostor pored mosta koji dijeli većinski albanski jug od većinski srpskog sjevera okružen bodljikavom žicom i osiguran
vojnim patrolama. Zonu povjerenja, neposredno uz most,
također nadgledaju srpski “čuvari mosta” koji mogu napasti Albance u posjetu srpskoj strani ili Srbe koji su bili u
zoni ili su pak previše prijateljski raspoloženi prema svojim albanskim gostima. Svatko tko se nađe u toj zoni može
biti smatran, od strane svojih sunarodnjaka, kao netko tko
“se zbližuje s neprijateljem”. Militarizirana “zona povjerenja”, prividno mjesto sigurnosti, učinilo je život nesigurnim onima koji prelaze most natrag prema srpskoj enklavi ili onima koji iz nje izlaze kako bi se pridružili albanskoj zajednici na jugu Mitrovice. Sigurnost i nesigurnost su
kontekstualne, povezane sa prostornim i društvenim percepcijama različitih čimbenika.
Antropologija sigurnosti i nesigurnosti bi stoga trebala
imati sljedeće elemente: umjesto vertikalne analize kapaciteta i želja od vrha do dna od strane različitih strana, trebala bi nastojati opisati kako djelatni čimbenici sami doživljavaju strahove i prijetnje upućene njima osobno,
grupi ili političkom okruženju. Antropologija sigurnosti
i nesigurnosti trebala bi nastojati opisati kako ljudi artikuliraju te strahove: vrste objašnjenja (ili urota) koje nude kako
bi objasnili svoju neizvjesnost ili nesigurnost. Antropologija sigurnosti i nesigurnosti stoga bi trebala opisati odnos
između načina na koji ljudi sagledavaju svijet i kako na njega djeluju, odnosno, koje su to vrste kulturalnih praksi koje
bi se trebale obračunati s dominirajućom neizvjesnošću,
egzistencijalnom tjeskobom i osobnom sigurnošću. Trebalo bi pokušati razumjeti kako ljudi nastoje kontrolirati svoj svijet manipulirajući konceptima, kako legitimiraju ili potkapaju autoritet nekih diskursa i kako djeluju s ciljem da bi svoj svijet učinili izvjesnijim, manje zastrašujućim i sigurnijim.
Ovo, ovdje predstavljeno, razumijevanje sigurnosti je u isto
vrijeme veće i manje od razumijevanja koje obično donose “studije sigurnosti”. “Svijet” u tim studijama je geopolitički entitet sačinjen od interesa, političkih jedinica (nacija,
država, regija), prijetnji tim jedinicama i globalnih snaga.
Sigurnost, o kojoj ovdje govorim antropološki, ima u vidu
iskustveni svijet u kojemu izvjesnost, emocionalna mirnoća i sigurnost mogu koegzistirati u vremenu i prostoru s in-
terpretacijama neizvjesnosti, tjeskobe i opasnosti kako ih
vide drugi. Isto mjesto zbivanja ili isti događaj (KFOR-ova
policijska jedinica pretražuje automobil u manjinskoj enklavi usred noći) mogu generirati sigurnost i nesigurnost
ovisno o djelatnim čimbenicima i kontekstu. Sigurnost nije
svojstvo nekog prostora ili teritorija već određene društvene skupine. “Balkanska sigurnost” stoga nije adekvatan termin. Pitanje nije sigurnosti u regiji “X”, već sigurnosti za
koga. Sigurnost nije nikad svojstvo pojedinaca, s obzirom
da je razumijevanje sigurnosti uvijek artikulirano u odnosu
na društveni svijet. Sigurnost je “u glavi”, u to smo uvjereni,
ali postoje društveni čimbenici koji uzrokuju neke percepcije koje se tumače kao sigurnost ili nesigurnost. U Albaniji, na primjer, tisuće seljaka ne mogu napustiti svoje domove jer su njihove obitelji u krvnoj zavadi s drugim obiteljima; oni nemaju isto sigurnosno okruženje kao njihovi susjedi u tim istim selima. Dočim, svi oni dijele iste sigurnosne percepcije kada je riječ o osobnoj sigurnosti: ako si “zakrvljen” nije dobro da napuštaš vlastitu kuću. Slično tome,
tisuće Srba na Kosovu, svakodnevni život kojih je ograničen na šetnju između dvije KFOR-e kontrolne točke na
svakoj strani perimetra sela ili povremene vožnje autobusom pod vojnom pratnjom, nalaze se u sigurnosnom okruženju koje se podosta razlikuje od sigurnosnog okruženja
kosovskih Albanaca koji žive u tom istom području. U sličnoj situaciji nalaze se i muslimani koji su se vratili u svoje
zajednice u istočnoj Bosni. Oni imaju svoje domove, ali
nemaju javnog života. Romi u perifernim naseljima rumunjskih, makedonskih i kosovskih gradova žive u drugačijim sigurnosnim uvjetima od njihovih susjeda i od Roma
naseljenih u drugim područjima i to otkrivaju u svojim sigurnosnim praksama.
Stoga moramo razumjeti različite izvore neizvjesnosti, tjeskobe i opasnosti kako bismo proizveli vrstu izvjesnosti, mirnoće i sigurnosti koji bi trebali pratiti svaki proces stabilizacije. Istraživački zadatak je otkriti što je to što
čini da se ljudi osjećaju nesigurnima u svojoj svakodnevici i razumjeti njihovu percepciju strahova i prijetnji.
Budući da će se oni razlikovati ovisno o kojoj je društvenoj
ili etničkoj skupini riječ, kao i za vanjske djelatne subjekte,
puno razumijevanje sigurnosne situacije na Balkanu zahtijevati će ucrtavanje na kartu svih vrsta neizvjesnosti koje
postoje, tipova tjeskoba koje one generiraju i konkretnih
sigurnosnih problema s kojima se treba pozabaviti. Ta “sigurnosna karta” biti će složen mozaik neizvjesnosti, tjeskoba i sigurnosnih dilema u kojima se preklapaju različite
etničke, društvene grupe i društvene klase.
U postkonfliktnim okruženjima koja su podvrgnuta međunarodnoj intervenciji – u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, Istočnom Timoru, Sierra Leoneu, Afganistanu – percepcije sigurnosti razlikuju se ne samo od jedne do druge
društvene (građani/politički vođe) i etničke (većine/manjine) grupe, već također odražavaju interakciju tih percepcija s outsiderima (hiumanitarno osoblje, djelatnici međunarodnih organizacija, snage za održavanje mira, i dr.) Na
Status, broj 10, jesen 2006.
| 75
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Balkanu, kao i drugdje, nazočnost outsidera i njihove autoritarne percepcije neizvjesnosti, tjeskobe i sigurnosnih rizika djeluju na to kako će lokalne grupe sagledavati svoje
sigurnosno okruženje. Žuran odlazak stranih promatrača
neposredno pred bombardiranje Kosova 1999. godine bio
je znak duboke nesigurnosti za lokalno stanovništvo, jednako kao što je njihov povratak signalizirao novo sigurnosno okruženje.
Civilno društvo i sigurnost
Na lokalnoj razini, problemi koje generira neizvjesnost,
tjeskoba i sigurnost/rizik/opasnost su iskra koja mobilizira
ljude da udruže snage i potraže rješenja, ono što mi sada nazivamo “civilnim društvom”. U ovoj definiciji, civilno društvo se može sastojati od lokalnih inicijativa među specifičnim grupama, neformalnim udruženjima u zajednici, političkim strankama i svim drugim oblicima udruživanja koji
su nadređeni obitelji, a podložni su regulatornim naporima države i pojavljuju se na neumoljivom tržištu. Shvaćeno kao društvena djelatnost prije nego specifičan oblik organizacije, civilno društvo nije ništa manje od društvenog
rješavanja problema. To je praktično sredstvo za ublažavanje onoga što ljudi smatraju svojom vlastitom nesigurnošću i osnaženje vlastite sigurnosti kako je sami vide. Takvo
rješenje za jednu grupu, naravno, može sa sobom nositi nesigurnost za druge. Otuda potreba za neutralnom javnom
sferom koja artikulira i pregovara te potrebe.
Aktivno civilno društvo može postojati samo ukoliko je
njegovo političko okruženje stabilno: ako postoji državni
aparat sposoban osigurati osnovne službe, autentičnu javnu sferu i održivo gospodarstvo koje može stvoriti srednju
klasu. Društvo u kojem ljudi osjećaju da imaju što izgubiti
može stvoriti podršku za razne vrste civilnog udruživanja
i izgradnju institucija. U uvjetima političkog kaosa ili ekonomske krize, koje stvara nesigurnost (tjeskoba), društvena samoorganizacija uzima očajnije, subverzivnije ili čak
nasilnije oblike. Takva rješenja koja karakteriziraju nedostatak vjere u institucije jest ono što bismo mogli nazvati
“necivilno društvo”. Tamo gdje život postaje bojno polje
između snaga necivilnog i civilnog društva, civilno društvo
moglo bi se nazvati “slabim”.
U ovoj potonjoj situaciji našla su se mnoga tranzicijska i
postkonfliktna društva. Rješenje koje predlaže međunarodna zajednica je “izgraditi” civilno društvo. Pitanje koje se
postavlja, međutim, jest, “na čemu ga izgraditi?” Konceptualno pitanje je postoje li uopće “temelji” na kojima bi
trebalo “izgraditi” civilno društvo ili može li ili mora li
civilno društvo biti “uvezeno izvana”. Dok se svi razvojni djelatni subjekti (strani i domaći) slažu oko potrebe da se
polože lokalni temelji, odnosno da se mobiliziraju domaći
modeli za pronalaženje rješenja, razvoj civilnog društva u
praksi otkriva tendenciju ka implantaciji, izvozu ili čak klo-
76 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
niranju “vanjskih modela” na lokalnu stvarnost. Upravo taj
jaz između ideje i stvarnosti formira izvor za tako brojne
diskurse u kojim dolazi do izražaja uloga određenih donatora i površnost njihovih pristupa.
Čak je važnije pitanje mogu li različite vanjske intervencije
povezane s razvojnim shemama za civilno društvo stvoriti
pokretno civilno društvo. Često odmah za petama humanitarnom djelovanju i djelovanju u nuždi, razvoj civilnog
društva trebao bi popraviti sigurnosno okruženje. U mjeri
u kojoj ono identificira probleme, trebalo bi olakšati racionalnije razumijevanje svijeta. U mjeri u kojoj stvara dijalog,
trebalo bi olakšati međusobno razumijevanje suparničkih
strana ili poznavanje tuđih percepcija. U mjeri u kojoj proizvodi inicijative za rješavanje problema, trebalo bi smanjiti zabrinutost organizirajući građane u neku aktivnost s ciljem. Civilno društvo se na taj način suprotstavlja neizvjesnosti/tjeskobi/riziku i opasnosti stvarajući područja
ili kontekste predvidljivosti/sigurnosti/mirnoće. Civilno društvo trebalo bi učiniti ovaj svijet sigurnijim mjestom
(Baumanovo treće poimanje sigurnosti), reducirajući na taj
način mogućnost društvenog sukoba ili nasilja. Međutim,
taj napor može dati rezultate samo ukoliko oni koji interveniraju kako bi popravili civilno društvo razumiju situaciju
prije intervencije, uključujući način na koji lokalno stanovništvo tumači vlastitu povijest, svoje društveno sjećanje.
Vjerojatno najveća pogreška počinjena pri poticanju razvoja civilnog društva na Balkanu je pretpostavka da tamo nije
postojao društveni mehanizam za rješavanje problema
prije dolaska stranih programa za potporu razvoju civilnog društva u ranim 1990-ima. Balkansko društvo često je bilo tumačeno kao atomizirano, neorganizirano, tribalizirano ili korumpirano i iz tog razloga bez institucija
za rješavanje problema, konflikata ili izgradnju koalicije
što je krajnji cilj brojnih programa civilnog društva. Zapravo, balkansko društvo uvijek je posjedovalo mehanizme za
izlaženje na kraj sa svakodnevnim problemima neizvjesnosti i nesigurnosti, mehanizme vezane za rodne veze, klanove, seoske zajednice, društvene mreže, neformalne udruge, humanitarne zajednice, odnos gazda-klijent i strateške
saveze različitih vrsta i trajanja. Takvi savezi temelje se na
razmjeni resursa i odnosu povjerenja. Kao takvi, oni vrlo
nalikuju praksama civilnog društva. Nasuprot tome, necivilno društvo je ono koje karakterizira izolacija i nedostatak povjerenja; ono je rastavljeno u atome ili molekule. Sigurnosne percepcije su artikulirane ne kao procjene već
kao optužbe ili teorije zavjere.
Uzdizanje “stanja civilnog društva” u danoj zemlji je procjena jesu li mehanizmi za pronalaženje rješenja (navedeni ranije) opremljeni na taj način da mogu izaći na kraj s
problemima koje generira neizvjesnost, tjeskoba ili rizik/
opasnost. Na najtragičnijoj razini, nedavni ratovi i sukobi na Balkanu, otkrili su da tradicionalnim mehanizmima nedostaje kapaciteta za djelovanje u situacijama ekstremne neizvjesnosti (političke i gospodarske), društve-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
ne i pred vrstama opasnosti koje stvaraju nacionalističke
politike, jaka manipulacija medijima i gruba represija. Tijekom komunističke ere, elite su nastojale subvertirati ili uništiti socijalističku samoorganizaciju. U Jugoslaviji, neriješene etničke tenzije samo su olakšale taj zadatak. Različite
etničke skupine mogle su živjeti jedne uz druge u prošlosti
bez pojave nasilja, kako se to često komentira, no čini se da
je javna sfera bila ograničena rješavati lokalne probleme na
načine koje je odobravala lokalna zajednica. Postojeće institucije – političke, gospodarske, pravne, društvene – nisu
bile u stanju osigurati izvjesnost i sigurnost. U takvim kriznim uvjetima, ljudima su preostali društveni mehanizmi
temeljeni na srodstvu i mrežama, koji su bili djelotvorni u
rješavanju individualnih problema i zaobilaženju državnih
institucija (čast/sramota, neformalno gospodarstvo, crno
tržište, i dr.). Građansko društvo bilo je snažno kada je riječ
o rješavanju individualnih problema (mreže i dr.), ali nesposobno djelovati na politiku vlade. Razumijevanje problema bilo je ograničeno, a rješenja nisu mogla biti provedena jer je institucionalno okruženje također bilo nestabilno.
Veća ekonomska kriza i politički oportunizam nekadašnjih
komunističkih lidera učinili su lokalne zajednice (multietničke i monoetničke jednako) osjetljivima na državno-nacionalističku mobilizaciju, ekstremističke ideologije iz dijaspore i manipulaciju putem javnih medija. Narod je postao Drugi. Susjedi su se okrenuli jedni protiv drugih, a tisuće su ubijene i prognane. Cilj strane vojne, a kasnije i civilne intervencije bio je stvoriti stabilnost stvaranjem održivog građanskog društva: izgraditi adekvatno institucionalno okruženje, snažnu državu, održivo tržište, mreže
društvene sigurnosti, pravnu državu, i dr.
Novi djelatni čimbenici
Tijekom proteklog desetljeća, različite lokalne procjene sigurnosnog okruženja na Balkanu dopunjene su percepcijama sigurnosti cijelog niza novih čimbenika koji su došli izvana. Ovi međunarodni subjekti ušli su na pozornicu
donoseći svoje koncepte neizvjesnosti, tjeskoba, rizika, sigurnosti i nesigurnosti, i svoje načine da te koncepte učine
autoritativnima. Balkan je postao arena u kojoj se bore
različite percepcije sigurnosti: ne samo lokalne skupine
podijeljene religijom, klasom, etničkom pripadnošću, mjestom rođenja i stanovanja (urbano/ruralno stanovništvo);
već također natječu različiti globalni čimbenici, bili oni europski ili američki, bile to velike multinacionalne organizacije ili pojedinačni donatori, humanitarne organizacije
za pomoć ili lokalne nevladine organizacije, strane vlade
ili privatne zaklade. Tome treba dodati i “natjecanja mreža”
između konkurentskih saveza stranih donatora i njihovih
domaćih klijenata koji provode programe u vladinim ministarstvima ili NGO sektoru. Sve u svemu, pojavio se cijeli
niz novih sukoba u balkanskim zajednicama koji stvaraju
neizvjesno okruženje za lokalne zajednice.
Neizvjesno okruženje dolazi u prvi plan kada donatori
odjednom izmjene prioritete ili kada jednostavno pokupe
stvari i odu nekamo drugamo, tako razbijajući lanac. Da
bi razumjeli dubinu osjećaja samo trebamo poslušati frustracije lokalnih djelatnika ili stanovnika zajednice kada se
odjednom reducira broj snaga na terenu, kada je zatvoren
ured OESS-a ili kada je projekt Skandinavske pomoći
povučen (kao što npr. Danska učinila u Albaniji). Na lokalnoj razini, ti potezi protumačeni su kao “izdaja” od strane
Zapada, a ta retorika, koja se često može čuti u Bosni i Hercegovini, sve se češće čuje među frustriranim domaćim kadrovima na Kosovu.
Strani razvojni akteri na balkanskoj sigurnosnoj sceni često se nazivaju “međunarodnom zajednicom”, naziv koji
zapravo maskira raznolikosti pa čak i kontradikcije unutar
grupe. Na Balkanu, međunarodna nazočnost ima mnoštvo različitih oblika. Tu su vojne snage/snage sigurnosti
u obliku naoružanih jedinica i međunarodne policije. Postoje bilateralni programi pomoći, kao što je švedski program SIDA ili USAID, međuvladina tijela, kao što je misija OESS-a. Također su nazočne strane ili multinacionalne organizacije za humanitarnu pomoć koje ne pokušavaju
samo riješiti humanitarne probleme već također pokušavaju izgraditi organizaciju u zajednici. To mogu biti složene birokracije poput UNHCR-a ili UNDP, ili dobrostojećih nevladinih udruga kao što su Care International, Catholic Relief Services, Oxfam, Save the Children ili Danish Refugee Aid. Te međunarodne nevladine udruge često uspostavljaju lokalne urede ili ogranke stvarajući mreže za pomoć i edukaciju. Također postoje i privatne zaklade kao što je Soroš/Zaklada otvorenog društva, kao i zapadne nevladine udruge koje financiraju vlade koje rade na
izgradnji institucija i u ugovornom su odnosu, kao što je
American National Democratic Institute i International Center for Not-for-Profit Law, ili British Westminster Foundation i mnoge organizacije vezane za zaklade
njemačkih političkih stranaka. Konačno, međunarodna zajednica traži NGO-a za konzalting, privatna poduzeća i samostalne razvojne stručnjake koji se svi natječu za fondove EU-a ili neke druge fondove, a koji potom unajmljuju
lokalne djelatnike ili lokalne nevladine udruge. Ukoliko sve
ove organizacije i pojedince nazovemo zajedničkim imenom “međunarodna zajednica” više ćemo sakriti nego pokazati. Lokalni subjekti to često razumiju, te koriste naziv
“međunarodni subjekti”, naziv koji može obuhvatiti strane organizacije i same strance. Ponašanje i greške “međunarodnih subjekata” česte su teme razgovora na svakom
okupljanju lokalne balkanske radne snage i čest su predmet negodovanja na javnim skupovima ili u tisku.
Pojedince koji čine dio međunarodne scene često je lako
identificirati izdaleka jer voze bijele jeep-ove, vrlo su
užurbani i imaju plastične identifikacijske kartice koje im
vise oko vrata. Neki jeep-ovi imaju veće antene, neki uredi
Stubbs, “Partnership or colonization”.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 77
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
su bolje opremljeni, neki djelatnici više su putovali u inozemstvo, neki imaju više identifikacija od drugih no na kraju vrlo je malo sumnje oko njihovih krajnjih interesa. Identifikacijske kartice strancima bi trebale osigurati veću sigurnost – kao predmeti s fetišističkim djelovanjem trebale
bi ih zaštititi od napada lokalnih lopova ili beskrupulozne
policije. Otuda proizlazi međunarodni bijes kada su humanitarni djelatnici opljačkani ili napadnuti u zonama sukoba
kao što su Čečenija ili Afganistan, ili u posljednje vrijeme
u glavnom gradu Kosova, Prištini. (lokalni zaposlenici također nose takvo znakovlje, a za pripadnike manjina oni su
zapravo jedina sigurnost koju imaju.)
Ova “strana nazočnost” na Balkanu također se može analizirati na dvije razine: institucije koje obično zapošljavaju vanjske nadglednike i lokalno osoblje, i stranci, “međunarodni subjekti” koji imaju svoje radne rutine, društveni
život i svakodnevicu. Tradicionalno, međunarodni subjekti dolaze iz zapadne Europe ili SAD-a, ali u međunarodne
protektorate UN-a, kao što su Bosna i Hercegovina i Kosovo, no oni također mogu dolaziti iz Zapadne Afrike, Južne Azije ili iz nekog drugog kraja: relativno visoke plaće i
plaćanje po danu vrlo su primamljiv poticaj.
Strana nazočnost – institucionalna i osobna – vrlo je raznolika i bilo bi drsko pretpostaviti da svi da svi međunarodni
subjekti djeluju u istim okvirima razmišljanja, usprkos percepcijama lokalnih subjekata. Varijacije među strancima su
goleme: tamo ima Amerikanaca, Rumunja i onih koji dolaze iz Ghane, a pakistanski policajci trenutačno patroliraju
kosovskim gradovima uz bok kosovskim Albancima; ima
mladih aktivista iz Minnesote ili doktora povijesti iz Berlina koji rade za OESS, također ima karijernih diplomata
i dužnosnika ministarstava vanjskih poslova Danske, Slovačke, Bugarske i drugih zemalja koji sekundiraju pri različitim međunarodnim institucijama i misijama UN-a; od
kojih svi surađuju s letećim konzalting timovima iz Bruxellesa, Strasbourga, Washingtona i drugih glavnih gradova.
Međutim, nema sumnje da “međunarodni subjekti” imaju nekih zajedničkih crta u svojem diskursu, percepcijama
i dnevnim aktivnostima. Očito, oni nisu trajno naseljeni na
Balkanu. Oni su tamo u misiji, s ciljem da čine dobro. Neki
od njih su jako dobro plaćeni da čine dobro, kao što često lokalno stanovništvo Kosova ili Makedonije voli istaknuti. No ipak, tamo je vrlo malo stranih poslovnih ljudi.
Najprecizniji koncept koji bi mogao opisati misiju “međunarodnih subjekata” je “dobronamjerni kolonijalizam”.
“Kolonijalizam” zato što, unatoč retorici “partnerstva” s lokalnim akterima, postoji vrlo neravnopravan odnos između stranog donatora i domaćeg potražitelja. Kolonijalizam
također, zato što projekt uključuje intervenciju u ta društva kako bi ona postala pitomija za zapadne interese. “Dobronamjerna” zato što odnos nije temeljen na iskorištavanju lokalnog stanovništva s ciljem pljenidbe njihovih resursa, već s namjerom njihova preobraćanja na “naš” način
razmišljanja za njihovo dobro; “predavanje” kapacite-
78 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ta. Netko bi mogao pomisliti da je riječ o civilizacijskom
poduhvatu, kao što su to Britanci i Francuzi činili u svojim
kolonijama, ali u tim slučajevima, kolonizacija je bila povezana s okrutnim izrabljivanjem prirodnih i ljudskih resursa. Na Balkanu, ti materijalni i ljudski resursi jednostavno
se ne iskorištavaju. Lokalni subjekti mogu biti kvalitetno
obrazovani, ali ako uopće rade, rade kao vozači, prevoditelji, tajnice i službenici niskog ranga. Velik dio stručne radne
snage već je emigrirao, dok su mnogi od onih koji su odlučili ostati, nezaposleni ili žive od pomoći rodbine koja stiže
iz inozemstva. Oni u većim gradovima kao što su Priština,
Sarajevo, Tirana ili Skopje sve se više prilagođavaju uslužnoj ekonomiji izgrađenoj na stranim misijama. Kao u starinskim kolonijama već su počele nicati strane enklave sa
svojim prepoznatljivim životnim stilom. Glavni gradovi na
Balkanu nekad promatrani kao mučna odredišta sada su
sasvim ugodni za život. Ironija i dalje postoji u slučaju međunarodnih, kao i lokalnih subjekata.
Primarna zadaća mnogih koji rade unutar međunarodne zajednice, cilj svih tih stotina i stotina organizacija koje
imaju managere, osoblje i pridružene timove savjetnika,
prevoditelja, vozača i tajnica je “izgradnja institucija”.
Primjenjeno na razvoj civilnog društva, izgradnja institucija podrazumijeva identifikaciju adekvatnih osoba za implementaciju projekata za razvoj civilnog društva, određivanje najefikasnijeg načina za doniranje novca, uspostavu
ili identifikacija adekvatnih organizacija i osiguravanje da
one djeluju na ispravan način. To su aktivnosti koje tvore
temelje za “život projekata”.
Projektno društvo
Civilno društvo na Balkanu nekad je bilo proizvod društvenog života, rodbinskih veza, običajnog prava kao što je
na primjer kanun, društvenih zajednica i lokalnih udruga. Izgradnja civilnog društva uključuje bitno različite vrste struktura. Riječ je o oblikovanju i provođenju “projekata”. Praksa izgradnje civilnog društva na Balkanu stvara “projektno društvo”. Balkan je postao istinski svijet
projekata. Obiteljski sukobi iz kanuna sada su zamijenjeni
projektnim primjenama izgradnje kapaciteta.
Projektno društvo podrazumijeva posebne vrste aktivnosti: kratkoročnih, s budžetom i vremenskim rasporedom.
Projekti očito uvijek završavaju, s ciljem da budu zamijenjeni politikom, no obično bivaju zamijenjeni drugim projektima. Projektno društvo uključuje posebnu vrstu strukture, koja počinje s donatorom, a podrazumijeva misiju
identifikacije projekta, procjenu, odabir provedbenog partnera, raspodjelu fondova, monitoring, evaluaciju i naravno, sljedeći projekt. Projektno društvo vodi računa o raspodjeli resursa na organizirani, ponekad birokratski način.
Sampson, “The social life of projects”.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Ne postoji projekt bez primjene, perioda čekanja, preliminarne procjene, monitoringa i računovodstvenih procedura koje slijede. Prakse projektnog društva zahtijevaju poseban jezik, gotovo poput jezika staljinizma. Prijenos znanja zove se “trening” (training). Prijenos znanja
odabranim kadrovima zove se trening trenera” (training
of trainers) ili “TOT”. Postajanje boljim u nekoj djelatnosti/u nečemu naziva se “izgradnja kapaciteta” (capacity-building). Biti sposoban izraziti ono što se želi napraviti je “izjava o misiji” (mission statement). Kada se jasno razumije što se zbiva govorimo o “transparentnosti”
(transparency). Pokušati pronaći što se događa naziva se
“umrežavanje” (networking). Otkrivanje tko će imati koristi je “analiza korisnika” (stakeholder analysis). Pronalaženje novca zove se “pronalaženje sredstava” (fund
raising). Osigurati da novac ne bude uludo potrošen naziva se “koordinacija donatora” (donor coordination).
Preživljavanje nakon što ponestane novca zove se “održivost” (sustainability). Posjednici novca koji ne vide rezultate pate od “donatorskog zamora” (donor fatigue). Uzimanje novca iz nekog drugog izvora je “izlazna strategija” (exit strategy). Neuspjeh da se pronađe primatelj naziva se “absorpcijski problem” (absorption problem).
A kada je previše donatora, a nedovoljno primatelja imamo (donor constipation). Sudjelovanje u svijetu projekata zahtijeva poznavanje najnovijih ključnih riječi i koncepata koje na čaroban način proizvode novac: ove godine
to je “osnaživanje” (empowerment), zatim “dobra uprava” (good governace), a sada “ostvarivanje prihoda” (income generation), no ne zaboravite “trafficking” (trafficking) i “antikorupciju” (anti-corruption); i naravno tu je
sveprisutno “partnerstvo” (partnership). U razvoju civilnog društva, krajnji cilj je stvoriti nevladine udruge koje
neće samo služiti davatelju već će provoditi “zastupanje”
odnosno utjecati na one koji donose odluke. U pokušaju
da se pomogne ljudima na Balkanu da riješe svoje probleme, ono što nazivam “civilnim društvom”, međunarodna
intervencija je preoblikovala “civilno društvo” u birokratsku financijsku kategoriju. Projektno društvo vezano je za promet novca, znanja, ljudi i ideja. Projektni život
povezan je s onim što ljudi čine s tim resursima. To je svijet koji ima premiju na najapstraktnije znanje. Iz tog razloga, oni koji barataju simbolima i konceptima mogu zauzeti strateške pozicije u lancu raspodjele resursa; oni
postaju važni poput onih donatora i programa koji ustvari pomažu ljudima s konkretnim problemima. Ukoliko poslovni ljudi i mafija okreću novac, projektni manageri okreću novac vezan za koncepte, a pri tom je ključni pojam “povećanje kapaciteta”. S obzirom na to da “kapacitet” nikad
nije apsolutan, on se stalno može izgrađivati. A izgradnja
kapaciteta zahtijeva trening (edukaciju). Treneri su nekad
bili dovođeni sa Zapada. Danas treneri mogu doći iz drugih balkanskih zemalja gdje već postoje lokalni djelatnici
koje je educirao Zapad i koji su prošli TOT tečajeve. Jedan
od ključnih elemenata razvoja je procijeniti potrebe, uključujuči “potrebe za edukacijom”; otuda nastaje industrija
poznata kao “procjena edukacijskih potreba” (Training
Needs Assessment=TNA).
Taj svijet projekata su “međunarodni subjekti” doveli na
Balkan, a ideje i prakse toga svijeta koriste specifične grupe balkanskih projektnih managera i osoblja te njihovih
“lokalnih partnera” ili njihovih “homolognih organizacija”.
Bilo bi preuranjeno nazvati stotine lokalnih projektnih djelatnika “klasom” ili “elitom”, čak iako neki od njih žive drugačije, djeluju na drugačiji način i razmišljaju drugačije od
njihovih sugrađana. Mnogi su bili aktivisti u drugim vremenima, prije sukoba ili postsocijalističkoj tranziciji. Drugi
su imali sreće da dobiju posao kao prevoditelji i tada stekli
potrebne organizacijske vještine ili su poslani na edukaciju. Lokalno osoblje ima svoje privatne karijerne, obiteljske
ili iseljeničke projekte, a ti privatni programi podrazumijevaju otvaranje što je više moguće različitih opcija. S obzirom da su zapadnjački usmjereni ili obrazovani, mnogi od
njih imaju putovnice ili privilegije stalnog boravka na Zapadu i virtualno njihova djeca studiraju ili će studirati na
Zapadu. Kao stratum sa specifičnim životnim stilom, ističu se usmjerenošću na ono što je novo na Zapadu, svojim
odnosima s aktualnim i potencijalnim donatorima, intenzivnim odnosima (srdačnim ili neprijateljskim) sa specifičnim “međunarodnim subjektima” i nesigurnošću vezanom
za što će biti kada donatori odu.
Većina lokalnih zaposlenika radi na jedno ili dvogodišnjim
projektima, skačući s jednog na drugi projekt zbog karijere,
plaće ili drugih osobnih razloga. Za razliku od zaposlenika NGO-a na Zapadu, međutim, nemaju velikih aspiracija pronaći zaposlenje u državnom ili privatnom sektoru. Poslovi u državnom sektoru na Balkanu općenito su
potplaćeni i imaju loš status, dok je privatno tržište konzaltinga virtualno nepostojeće, iako su Rumunjska i Bugarska
iznimke. Problem za te lokalne projektne elite je procjena
budućih planova i strategija donatora u atmosferi neizvjesnosti. Strano osoblje također može biti zabrinuto oko toga
što njihovi donatori tamo kod kuće planiraju; i nije nužno da informaciju proslijede domaćem osoblju. Čak i veliki
međunarodni akteri kao što su World Food Programme ili
OESS mogu poduzeti drastične mjere u rezanju broja zaposlenih u samo nekoliko mjeseci; ponekad zatvore cijele odjele. Međunarodni subjekti mogu biti zamijenjeni lokalnim osobljem. U misijama OESS-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, na primjer, strano (ili “međunrodno”) osoblje koje je vodilo programe demokratizacije zamijenjeno
je bosanskim i kosovskim, koji se nazivaju “nacionalni dužnosnici za demokratizaciju”. Dočim, izmjena osoblja često
dolazi u pratnji smanjenja budžeta za aktivnosti i resurse,
pa to ostavlja dojam da se prioritet projekta ili programa
mjeri brojem međunarodnih zaposlenika umjesto njegovom važnošću za izgradnju demokracije ili civilnog društva.
Taj svijet projekata, projektnih resursa, projektne hijerarhije, projektnih ideologija, projektnih diskursa i projektnih
Status, broj 10, jesen 2006.
| 79
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
praksi izvozi se na Balkan. Kao svaki takav svijet on djeluje
na premisama i pretpostavkama koje donose dobrobit jednima, a zakidaju druge. Svijet projekata počiva na nekoliko pretpostavki. Jedna od najtemeljnijih je ta da se demokratske prakse i modeli civilnog društva mogu izvoziti iz jedne zajednice drugoj zajednici. On također operira
na vjerovanju da su izvezeni modeli civilnog društva temeljeni na stvarnostima njihovih izvornih zajednica. Problem
za razvoj civilnog društva je da oni koji formuliraju projekte, oni koji ih provode i oni koji su krajnji cilj gutaju cjelokupan model ne razmišljajući o njemu. Ta činjenica gotovo
da ne iznenađuje s obzirom da bi postavljenje nekih pitanja moglo rezultirati odlukom da donator svoj novac pošalje na neko drugo odredište.
Svijet projekata civilog društva djeluje također na temelju
nekih drugih premisa: postoji privid “međunarodne zajednice”, koja nije međunarodna, a ni zajednica; privid da zapadne nevladine udruge i međunarodne organizacije surađuju bez većih napora među sobom i sa svojim vladama kod kuće; privid da su profesionalne zapadne nevladine udruge temeljene na dobrovoljnom predanom, a ne plaćenom osoblju i da su zahtjevi balkanskih nevladinih udruga da se njihovo osoblje plaća pomalo sebični; privid da
su aktivnosti zapadnih NGO-a temeljeni na dugoročnim
strategijama, a ne improvizacijama i da prate protok novca
kada se iznenada pojave nove financijske kategorije; privid
da ispravne tehnike nekako mogu nadomjestiti društvenu samoinicijativu koja nedostaje, a koja se nalazi u osnovi svih građanskih pokreta; iluzija da su ljudi koji su stalno
zaposleni također i efikasni, dok se pri tom propušta primjetiti velik broj beskorisnih putovanja, zakašnjele odluke,
nepročitana izvješća i beskorisne sastanke česti u svim virtualno velikim organizacijama; privid da su jedini kapaciteti koje treba izgraditi “oni tamo”, a ne njihovi vlastiti; privid da su “one tamo” organizacije kaotične, a ne samo prilagodljive promjenjivim neizvjesnostima (koliko bi zapadnih NGO-a opstalo da su zakoni nejasni, da postoje dva
ili tri računovodstvena sustava, političko ugnjetavanje, česti nestanci energije, računalni virusi, ljubomorni građani,
beskrupulozni novinari i neadekvatno prevedeni prijedlozi
projekata pisani u žargonu, kao i provođenje svih aktivnosti na jeziku koji im nije materinji?); na koncu postoji privid da je postojanje određenog broja NGO-a financiranih
izvana neka vrsta pokazatelja stupnja demokracije.
Daje li razvoj civilnog
društva rezultate?
Do koje mjere je intervencija u civilno društvo inspirirana sa Zapada popravila sigurnosnu klimu na Balkanu? Na
neki način, zapadni projekti napravili su malo kako bi izmijenili temeljni odnos između neefikasne, ponekad nekom-
petentne administracije i skeptičnog društva. Niska razina
utjecaja odražava početnu pretpostavku da je izgradnja većeg broja NGO-a, rješenje za slabo razvijeno društvo. Međutim, kako su ti programi pod jakim utjecajem prioriteta i modela na kojima inzistiraju zapadni donatori, brojni
NGO-i nastojali su usredotočiti svoju energiju na zadovoljavanje donatora umjesto na bolje povezivanje s javnošću. Tako su postali enklava unutar društva.
Širom Balkana, granice između institucija – javnih/privatnih, državnih/građanskih, formalnih/neformalnih – često
su nejasne pa je i društvo na neki način postalo misteriozno neprovidno i izvanredno elastično. Strane intervencije i demokratska podrška, ovdje u obliku razvoja civilnog
društva, pokušavaju pojasniti i iscrtati te institucionalne
granice. Prava i obveze sada su izražene ugovorima i rječnikom građanskog prava, a vlade moraju odgovarati na programe zastupanja ili su prisiljene ispunjavati zadana obećanja o odgovornosti i transparentnosti. Neprovidnost je,
kako se čini, pojednostavljena, s obzirom da su svi djelatni
čimbenici – pojedinci, grupe, institucije – postali svjesni
vlastitih prava, obveza i interesa. Komplikacije proizlaze iz
činjenice da postoji i suprotno mišljenje od kuda ta prava,
obveze i interesi proizlaze i na koji način se određuju. Jednostavno rečeno, proizlaze iz opreke između zahtjeva stranih donatora i lokalnih vlasti. Ti vanjski zahtjevi za dobronamjernim kolonijalizmom kose se djelomično s lokalnim
strukturama, djelomično ih mijenjaju, a djelomično ih one
apsorbiraju. Sve to vodi do neizvjesnosti koja stvara klimu
nesigurnosti u tim društvima s ubrzanim razvojem. Enklavizacija NGO sektora je pokazatelj te klime nesigurnosti.
Problemi s kojima se
susreću nevladine udruge
Nazočnost stotina nevladinih udruga na Balkanu nesumnjivo je dovelo do nekih značajnih uspjeha. Postoji velik
broj organizacija. One se okupljaju u većim forumima. Država obraća na njih pažnju. Neke su poznate javnosti (iako
ne uvijek u pozitivnom svjetlu). NGO sektor otvara radna mjesta i također često djeluje kao moralna snaga u raspravama o ljudskim pravima, socijalnim službama i borbi
protiv korupcije. On povezuje društvo sa zapadnim donatorima. Međutim, NGO scena na Balkanu zasipana je problemima, od kojih neki stvaraju percepciju strahova i prijetnji koje možemo nazvati “nesigurnošću”. Prokomentirati ću neke od njih:
• Ljubomora države. Državni dužnosici i dalje su ljubomorni na resurse koji se dodjeljuju nevladinim udrugama
u smislu opreme, edukacije, putovanja i strane pažnje. Na
NGO-e se gleda kao na konkurenciju ministarstvima skrbi. Jednostavna suradnja NGO-a sa zapadnim donatorima,
Petrescu, “Civil society in Romania”.
80 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
njihova relativno jednostavna komunikacija sa Zapadnjacima i opuštenija, alternativna priroda sektora dovode do
određene ljubomore koju osjećaju državni dužnosnici. Lokalni vladini službenici često se žale da “oni” (NGO-i) troše
“naš novac”, da ih “mi” (u vladi) moramo “nadzirati”.
• Elitizam unutar NGO-a. Među mnogim NGO-ima i dalje se javlja nedostatak razumijevanja u svezi s načinom na
koji vlada zapravo djeluje, kako se formira politika i kako se
ona provodi. Čini se da nevladine udruge misle da vlada sabotira politiku ukoliko ona nije djelotvorna. Takve optužbe
ne sagledavaju činjenicu da je većina vladinih službenika
mlada i neiskusna i da su morali učiti u hodu tijekom brzo
razvijajuće klime “strane pomoći” “EU integracija”.
• Jaz između profesionalnih, NGO-a s jakom financijskom konstrukcijom i ostalih. Još uvijek postoji veliki jaz
između malog broja profesionaliziranih NGO-a s dobrim
vezama sa zapadnim donatorima i mlađih, novijih organizacija bližih lokalnim razmišljanjima koje se vide kao odsječene od izvora financija. Budući da donatori vole raditi s
pobjednicima (manje rizika, manje posla) i s obzirom da se
same nevladine udruge natječu za fondove, jaz između elitnih NGO-a i ostatka se zadržava. To je lokalni sukob između NGO-a koji tvrde da “uistinu nešto rade”, dok drugi početnički NGO-i “ne rade ništa”. Jaz odražava razliku između NGO-a koji imaju trajnu donatorsku podršku pa stoga
dobivaju novac i profesionalnu edukaciju u svijetu projekata i onih koje to nemaju. Pritužbe početničkih NGO-a nisu
nevažne. Lako je primijetiti ista stara lica i organizacije na
konferencijama, djelomično zbog toga što na Balkanu nedostaje prirodne pokretljivosti gdje bi kompetentni NGO
administratori prelazili u državni ili privatni sektor, ostavljajući mjesta za nove došljake.
• Trajna skepsa u javnosti. Netransparentna priroda
projektnog društva odražava se u brojnim istraživanjima
javnog mnijenja koja pokazuju da previše građana sagledava razvoj NGO-a kao nešto izvanjsko i kao sredstvo
za osobno bogaćenje kojim se koristi onaj segment stanovništva koji ne može privređivati svojim vlastitim rukama ili ne želi riskirati započinjući privatni obrt ili
otvarajući tvrtku. Uistinu, rad za NGO-e koji su financirani izvana u balkanskim okvirima može biti unosan. Činjenica da toliko mnogo nevladinih udruga u Istočnoj Europi
djeluje kao zaklade – odnosno kao organizacije bez članova, samo s kolegijem i osobljem – samo uvećava skepticizam javnosti i naglašava sumnje/strahove vezane za volonterstvo općenito.
• Nedostatak elemenata volonterstva ili skepticizam
vezan za njega. S obzirom da se na NGO-e sve više gleda
kao na odjeke zapadnih organizacija za pomoć, među lokanim subjektima prevladava mišljenje da se projekti mogu
provoditi samo ako postoji plaćeno osoblje opremljeno
jeep-ovima i sličnom opremom (Oxfam model). Dok su
brojni lokalni djelatnici predani svojem poslu i rade prekovremeno, mobiliziranje volontera još je uvijek problem.
NGO-i na Balkanu još uvijek su bitno ovisni o stranim fondovima. Vladine donacije, a ni privatno čovjekoljublje nisu
uspjeli ispuniti prazninu. U svjetlu donatorskog zamora i
promjene interesa Soroseve zaklade i drugih, nedostatak
stalnog lokalnog izvora prihoda ostaje ozbiljan problem.
Problem u ovom slučaju nije taj što novac dolazi izvana,
već činjenica da vanjski fondovi ovise o stranim percepcijama lokalnih potreba. Donatori određuju koja regija ili koje
pitanje je trenutačno “sexy” i koja regija ili pitanje predstavljaju “sigurnosni” problem. Ćudljivost takvih procjena
ima ozbiljne posljedice na lokalnoj razini.
Mogli bismo zaključiti da brojčano snažan NGO sektor na
Balkanu, s tisućama organizacija, ostaje u glavnini usmjeren na inozemstvo i financira se iz stranih fondova. Strani donatori i njihovi agenti odlučuju prioritete i kako će
se financijska sredstva rasporediti. Pravo pitanje, nevezano za grupe prioriteta, je čine li uistinu te organizacije civilno društvo jačim. Optimističko gledanje, koje prevladava među brojnim donatorima, je da je došlo do bitne promjene, iako bi lokalni subjekti morali prihvatiti više obveza kako bi se ti modeli mogli održati. Pesimističan pogled,
obično ga ima lokalno građanstvo pa čak i neki frustrirani NGO aktivisti, jest da lokalni NGO-i ostaju strana enklava u društvu u kojem je sve veća alijenacija i razočaranje Zapadom, gdje necivilne populističke organizacije i dalje postoje i gdje se na djelatnike NGO-a gleda kao
na dobro plaćene službenike koji održavaju elitne seminare
strancima koji dolaze u posjet.
Situacija je najozbiljnija na Kosovu gdje je priliv stotina stranih organizacija ubrzano stvorio kulturu ovisnu o
pomoći i gdje su potencijalni lokalni NGO aktivisti unajmljeni kao osoblje, dok su pri tom lokalni kosovski NGOi ostali nerazvijeni i ovisni o donatorima. Do 2002. godine,
mnogi od donatora humanitarne pomoći s početka počeli su napuštati zemlju, reducirati osoblje s obzirom da su se
orijentirali na Srbiju, Afganistan ili neka nova krizna žarišta. Ovo srezavanje stranih ulaganja dogodilo se nakon što
su nove nevladine udruge i nove strukture vlade, inter regnum, uspješno zamijenile bivše paralelne strukture koje
su postojale pod Miloševićevim režimom. Rezultat je taj da
je nešto društvene energije i dobrovoljne inicijative, koje
bi inače bile korištene za razvoj neovisnog lokalno utemeljenog civilnog društva raspršeno: novostvorene nevladine
udruge ovisne o pomoći traže izvore financiranja, a UNova kosovska vlada nije u stanju osigurati dovoljno socijalnih službi. Situacija u Bosni i Hercegovini slična je onoj
na Kosovu, utoliko što su državne institucije i snage tržišta i dalje slabašne, a NGO-i putem svojih donatora, i dalje
osiguravaju velik broj socijalnih usluga koje bi inače trebale pružati vladine agencije. Međutim, tim NGO-ima prijeti
gubitak donatora. U Rumunjskoj, Makedoniji i Albaniji nailazimo na shizofrenu situaciju, postoji otok od 10% orgaStatus, broj 10, jesen 2006.
| 81
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
nizacija koje dobro funkcioniraju, od kojih mnoge pružaju
usluge, i država koja je i dalje skeptična spram NGO-a koja
stvara svoje vlastite suparničke kvazi-autonomne nevladine organizacije (QUANGO) i surađuje s NGO-ima samo
kako bi privukla donatore.
Zaključak: “strani modeli” i sigurnost
Na Balkanu su NGO-i dio lokalnog krajolika za podršku demokratskom razvoju. Jesu li zbog toga neizvjesnost
i tjeskoba smanjene? Sigurnost pojačana? Civilno društvo
snažnije? Društveni kapital – kapacitet ljudi da sami pronađu rješenja svojih problema – povećana? Ima li “tamo
dolje” više povjerenja? Čini se da je odgovor na sva ta
pitanja negativan. Dio problema leži u načinu na koji se
izvoze modeli zapadne demokracije. Skloni smo povjerovati da je izvoz “stranih modela” problematičan zato što
su strani, odnosno zato što ih se mora prilagoditi lokalnim
uvjetima. Ja bih se usudio ustvrditi da je problem u tome
što su modeli, odnosno zato što je riječ o pojednostavljenom predstavljanju stvarnosti, ili još gore od toga, što
je riječ o modelima za koje se nadamo da su naši NGO-i
pogodni. Da smo proučili kako uistinu naši zapadni NGOi funkcioniraju, umjesto da prihvaćamo idealizirano predstavljanje tih istih NGO-a, otkrili bismo da većina naših organizacija pati od istih disfunkcija koje nalazimo na Balkanu. Zapadnoeuropske nevladine udruge također pokazuju
opake znakove karijerizma i oportunizma, imaju problema
u zajedničkom radu i primaju većinu novca od države, što
bi nas u drugom kontekstu navelo da ih nazivamo “frontovima” (fronts). Zapadna NGO scena također je prepuna
organizacija koje postoje samo nominalno i koje nestaju čim presuše izvori financiranja.
Modeli putuju. Oni putuju u glavama i kroz praksu onih
eksperata za politička pitanja, project managera i članova osoblja koji odlučuju koje će se vrste programa i projekata provoditi. Oni koji sudjeluju u izvozu demokratskih
modela moraju znati i biti svjesni što se s njima događa
kada stignu na svoje odredište, odnosno moraju poznavati
kontekst. Ipak, problem nije u samom provođenju modela na ispravan način. Jednako važan je nedostatak kritičkog razmišljanja na što se ti modeli zapravo odnose. Jesu
li to modeli civilnog društva? Modeli za civilno društvo? Ja
bih ustvrdio da bi oni ustvari jednostavno trebali biti pogodni instrumenti za lakše prilagođavanje lokalnih praksi
novonastalim uvjetima. Ono što stvara klimu sigurnosti
je sposobnost lokalnih, domaćih struktura da se nose s
neizvjesnošću i nesigurnošću. Zamjena te lokalne strukture, negiranje njihove dvojne sposobnosti da stvore sigurnost i proizvedu nasilje ili odbacivanje istih smatrajući ih
tradicijom, značajke koje često proizlaze iz brojnih razvojnih programa civilnog društva, a oni samo vode daljnjoj
neizvjesnosti i nesigurnosti. Iz toga proizlazi da bez značajnih rasprava između donatora i primatelja o tim problemi-
82 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ma, razvoj NGO-a i civilnog društva ostaju rituali izgradnje kapaciteta prema definicijama donatora, s projektima
i izvješćima koji zamjenjuju mobilizaciju društvene samoinicijative. Jedino kroz pomnije razmišljanje o modelima,
civilno društvo može postati nešto više od subvencijske kategorije ili projekta. U žurbi da ispunimo nove aplikacije u roku i ispunimo parametre za tromjesečna izvješća,
propuštamo dublje promisliti kako bi se civilno društvo
trebalo razvijati. Pravi “dijalog” i “pomirenje” nisu samo
problemi za lokalne subjekte – oni mogu riješiti probleme
u dobrim uvjetima – riječ je o dijalogu i pomirenju između međunarodnih i lokalnih subjekata. Ovaj je element često izostavljen u stvaranju više sigurnosti na Balkanu. Kao
što se jedan član osoblja OESS požalio u svezi s njihovim
naporima da se na Kosovu izgradi demokratski poredak,
“Kako da znamo kada je vrijeme da odemo?” I kako se
drugi požalio nakon što ga je službenik ministarstva pokudio jer dvije godine nije ništa učinjeno, “Pa, lokalni subjekti
se sada osvećuju, vrijeme je da odemo.”
Dozvolite mi da se vratim problemu civilnog društva i sigurnosti. Uvoz stranih modela i njihovo prisvajanje od
strane male klike izoliranih pojedinaca kontinuirani je
proces u balkanskoj i istočnoeuropskoj povijesti. Modeli
francuskog konstitucionalizma, zapadnog liberalizma, talijanskog/španjolskog korporativizma, sovjetskog staljinizma, nacionalnog oslobođenja trećeg svijeta, vrline etničke
čistoće na jednom teritoriju, sve su to vanjski modeli uvezeni na Balkan kako bi se modernizirala regija. Strana priroda tih modela stvorila je klimu nesigurnosti u društvu,
situacija koju je rumunjski filolog i političar Titu Maiorescu pred jedno stoljeće nazvao “oblik bez temelja”. A to je i
danas nazočno u uvjetima današnjeg humanistički orijentiranog dobronamjernog kolonijalizma.
Nametanje zapadnog civilnog društva utemeljenog na
pretpostavljenoj efikasnosti NGO-a je posljednji od tih
stranih modela. Poput mnogih drugih shema društvenog
razvoja, razvoj civilnog društva dolazi s dobronamjernim
namjerama stranaca koji uvjeravaju entuzijastične kadrove lokalnih zastupnika da slijede taj novi i uzbudljivi put
projektnog života NGO-a. Propuštena ja činjenica da novi
unosi, ma koliko hvalevrijedni, također dodaju resurse u
postojeće političke sukobe i zameću nove oblike suparništva. Nije točno da ti modeli destabiliziraju mirno društvo.
Točnije je da su novi resursi ubačeni dok neriješene razlike u moći ostaju. Suparništvo vezano za te resurse u odsutnosti transparentnih odnosa moći stvaraju klimu nesigurnosti među stanovništvom koje aspirira k elitama, ali
među drugim segmentima društva. Borba za te resurse
vodi iskrivljenju NGO modela: NGO-i postaju ulizice donatora, djelatnici NGO-a naganjaju svoje vlastite privatne projekte, ili se resursi NGO-a koriste kao političke platforme, tržišne mogućnosti ili zamjenske službe
za nerazvijenu državu. Neizvjesnost i briga vezani za zapadne modele nisu simptomi kulturne zaostalosti već proizvodi konkretnih uvjeta u kojima se podržava razvoj de-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
mokracije na tim prostorima. Razlika u razini moći između stranih donatora i lokalnih balkanskih primatelja stvara sukobe i ljubomoru među NGO-ima i unutar balkanskih društava. Postoje sukobi između NGO-a i države,
javnost sumnja u aktiviste NGO-a i njihove motive, i na
koncu, javlja se donatorski zamor i odlazak donatora.
Iz donatorske perspektive, njihova retorička reakcija na
ovu situaciju je strastveno pozivanje na “bolju koordinaciju
među donatorima”, “više transparentnosti” i “više partnerstva”. A ipak, donatori troše strašno puno vremena na pravednu podjelu informacija i koordiniranje. “Transparentnost” je beskorisna ako postoji sukob interesa. “Partnerstvo” je beznačajno kada su donatori u ovisničkom odnosu
sa svojim donatorima kod kuće i gdje su primateljeve percepcije potreba vrlo nisko u lancu prioriteta i informacija.
Trajno je obilježje balkanske političke retorike kad su u pitanju problemi i napetosti, uključujući i sigurnosne probleme, kriviti makinacije vanjskih čimbenika. Danas su ti
vanjski čimbenici “donatori” i “međunarodni subjekti”. Oni
možda imaju plemenite namjere, nudeći diskurs o razvoju civilnog društva s naglaskom na jačanju, sudjelovanju,
odgovornosti i demokraciji. No, ipak ne uspijevaju vidjeti da su ljudi na Balkanu sve više razočarani nevladinim
udrugama koje bi im trebale pomoći. Grupe za civilno
društvo su izložene kritici jer ih se smatra instrumentima
uz pomoć kojih pojedinci osiguravaju svoje osobne projekte i ostavljaju ostatak društva na cjedilu.
Mi znamo što se događa kada se veće društvene grupe
osjećaju frustriranima i izoliranima. Iz toga proizlazi potreba da se ponovno evaluiraju vrste izvezenih modela i načini na koje bi se oni mogli povezati s postojećim strukturama balkanskog društva. Domaći razvojni modeli trebali
bi imati upliva na lokalnu svakodnevicu i lokalne koncepte neizvjesnosti i tjeskobe, strahove i prijetnje. Takvi model na Balkanu mogli bi podrazumijevati oblike združenog
života koji kreću od rodbinskih veza, obitelji, neformalnih
mreža, prijateljstava, vjerskih organizacija i zajednica, čak
i na dosta zloćudnoj “etničkoj zajednici”. Do sada su te vrste organiziranja, često temeljene na povjerenju, časti i sramoti, bile shvaćane kao modeli opstanka u prošlosti, ili kao
nukleus necivilnog pa čak i kriminalnog djelovanja. Vjerujemo da su čast i sramota također stupovi saveza, vrijednosti koje oblikuju društveni kapital koji toliko priželjkuju
manageri programa za razvoj civilnog društva.
U balkanskoj povijesti, praiskonske strukture srodstva, etničke pripadnosti, vjere i zajednice osiguravale su visok
stupanj sigurnosti i ispunjavale društvene potrebe. One su
proizvodile povjerenje. Ukoliko bismo promišljali te praiskonske strukture u terminima civilnog društva, otkrili bismo da one mogu pridonijeti izgradnji sigurnosti umjesto da je ugrožavaju. Civilno društvo, u tom slučaju, ne bi
bilo strani model, već domaći balkanski. Takav pristup doveo bi do izgradnje kapaciteta i stvorio traženu održivost.
No to bi također značilo da bi donatori morali prilagoditi svoje prakse: dodjeljivati sredstva takvim neobičnim entitetima kao što je grupa vezana rodnim vezama ili neformalna mreža. To bi značilo proširiti koncepte povjerenja
iznad granica potpisivanja ugovora o dodjeli sredstava ili
tromjesečnih monitorskih izvješća. To bi podrazumijevalo
da zapadni donatori i primatelji rade zajedno kao partneri,
jednako dijele rizike i prihvaćaju moralne odnose. Još nam
preostaje da vidimo jesu li zapadne projektne organizacije
spremne izaći na kraj s takvim partnerskim odnosima i rizicima koje oni podrazumijevaju.
Neizvjesnost i nesigurnost često se opisuju kao “regionalni
problemi” udaljeni od svakodnevnih briga. Zapravo, nedostatak poznavanja onoga što nazivamo neizvjesnošću i emocionalnom “nelagodom” koju nazivamo nesigurnost, uvijek
je temeljen na lokalno ukorijenjenim tumačenjima egzistencijalnih uvjeta u kojima ljudi žive. Političke izjave Bruxellesa
i Washingtona i povelje o ljudskim pravima iz Geneve naše
su interpretacije sigurnosnih tema. No kako bismo u potpunosti riješili dileme oko neizvjesnosti i nesigurnosti, najbolje
je započeti s lokalnim balkanskim interpretacijama. Iz toga
proizlazi da moramo posvetiti više energije istraživanju kako
se uspostavlja odnos povjerenja među praiskonskim organizacijama koje tvore tkivo balkanskih društava. Sigurnost na
Balkanu neće se ostvariti otvaranjem 2.000 ili 20.000 novih nevladinih udruga, niti tako što će svatko pohoditi
novi edukacijski program o rješavanju sukoba. Sigurnost
se ne može stvoriti organizacijskom izgradnjom kapaciteta
već izgradnjom struktura povjerenja. Sve dok razlika u moći
između donatora i primatelja bude toliko velika kao sada izgradnja tog povjerenja biti će otežana i klima sigurnosti na
Balkanu krhka.
S engleskog prevela Gordana Matić
Steven Sampson – Dept of Social Anthropology,
Lund University, Lund – Sweden.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 83
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Pacifikacijski potencijali
civilnog društva
Psihološki, pomirenje, predpostavlja uzajamno povjerenje kao svoj
conditio sine qua non. Međutim, nema povjerenja u situaciji inercijom
obaveznog upiranja prstom “preko plota”. Svaka jednostrana kritika jedne,
izaziva otpor, podozrivost i nepovjerenje druge strane. Uzajamnom
povjerenju put vodi ne preko kritike, nego preko samokritike, tj. samo preko
uzajamne spremnosti na – samokritiku.
Esad Bajtal
Ako je smrt jedino rješenje,
onda mi nismo na pravom putu.
Pravi put je onaj što vodi životu i suncu.
Ne može uvijek biti hladno.
A. Camus
Nasilje, konflikti i kultura civiliziranja
D
ruštvena znanost i moderne nauke o čovjeku pod nasiljem podrazumijevaju upotrebu fizičke ili druge nezakonite sile u cilju prinude ljudi na
određeno držanje i ponašanje. Kao instrument politike modernih društava nasilje svoj motivacioni korijen vuče iz sukoba interesa. Instrumentalni smisao nasilja počiva na realno-psihološkoj ranjivosti osobe, na činjenici da se ljudima
može nasilno upravljati zloupotrebom ljudskog straha: straha za egzistenciju, straha od boli, od odbacivanja, ili bilo kog
dugog oblika straha od stvarne ili samo moguće opasnosti.
Povijesno gledano, što je društvena zajednica primitivnija
(tzv. “krvoločna društva”), to je instrumentalna upotreba
Cf. Politički leksikon, Beograd, 1980. str. 270
84 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nasilja sve dominatnija i funkcionira kao provjerena i zakonita vrijednost na koju se “pedagoški” efektivno može računati. “Neprijateljstvo i nasilje u predstavu o međuljudskim
odnosima”, na životnu scenu uvela je “filozofija” kolektivističke logike primitivnih zajednica. Naime, u crno-bijeloj optici primitivnog mentaliteta, nema mjesta ni ravnodušnosti ni
neutralnim odnosima koje srećemo u civiliziranim “individualističkim društvima”. Stoga se svijet života ovdje izvorno razumije kao kontinuirano poprište sukoba i nasilja.
Svaka životna nedaća doživljava se kao sračunati učinak vidljivog ili nevidljivog neprijatelja. Ergo: postoje samo prijatelji
ili neprijatelji, stoga i “krvna osveta” funkcionira kao uobičajena stavka međuljudskih odnosa. Međutim, i kasnija holistička društva, utemeljena na bilo kom principu dominacije
kolektivističkog uma i podčinjavanja individue važećoj običajnosti u ime grupnog interesa (u BiH danas: tzv. “vitalni
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
nacionalni interes”), također legaliziraju logiku nasilja i surovosti kao neupitnu društvenu relaciju.
Vremenom, i sve većim civiliziranjem društva, odnos prema sili i nasilju kao ozakonjenom društvenom konceptu
radikalno se mijenjao. Nekolektivistička, ili tzv. “blaga društva” našeg vremena, pomjeraju svoj aksiološki akcent ka pacifističkoj ravni, i na upotrebu nasilja gledaju kao na primitivno, neprihvatljivo, “anomično i degradirajuće ponašanje”. Moderna država konstituira se kao protuteža tradicionalnom svijetu nasilja i osvete odbijajući ih kao neprihvatljivu formu individualne i privatne pravde. Nastanak države podudara se upravo sa stvaranjem pravosudnih i kaznenih sistema namijenjenih smanjenju lične, unutarteritorijalne osvete u korist zakona i javne pravde.
Međutim, zauzdano unutarteritorijalno nasilje ne iščezava
“kao nasilje”, nego se planski preusmjerava ka vani, na periferiju države gdje poprima funkcionalno drugačiji smisao u
okviru koga dolazi do patriotiziranja nasilja u ime odbrane i “nacionalne sigurnosti”. Takvo, patriotizirano nasilje i
njegova medijski potpomognuta eksteritorijalizacija, postaju efikasno sredstvo dislociranja kriznog žarišta izvan zidina
vlastite političke avlije. Nasilje je, reći će psihijatar D. Kecmanović, prirodan instrument uvažavanja diktata sebičnosti, nerazuma, nagonskih pulzija, “govora krvi”. Najsigurniji način da nekoga učinite agresivnim, jeste da kao krivca za njegove životne nevolje optužite nekog drugog: pripadnika druge nacije ili drugu naciju u cjelini. Unutarnja kriza društvene zajednice, kao odgovor na neprihvatljivi bezizlaz u kome se našla, obično producira vanjsku surovost.
“Kada je budućnost neizvjesna (uprkos tome što ljudi na vlasti ponavljaju da je ružičasta da ružičastija ne može biti),
upitàn postaje smisao individualnih i kolektivnih pregnuća.
Tada se rasipa individualna i kolektivna energija, slabê kočnice, iščezavaju obziri, a nasilje postaje jedan od temeljnih
oblika odnosa prema drugim ljudima, prema stvarnosti uopšte”.
njenih konstitutivnih komponenti. Jedna strana u konfliktu
može doživljavati konflikt kao sukob na razini različitih vrijednosti i uvjerenja (ideoloških, konfesionalnih, vjerskih, kulturnih...), dok druga strana u istom tom sukobu prepoznaje
borbu motiviranu različitim interesima (nacionalnim, ekonomskim, teritorijalnim...). Ili, u najgoroj izvedbi, konflikt
teče kao istovremeni unakrsni sukob i interesa i uvjerenja. Ta činjenica oslobađa racionalizacijsko-manevarski
prostor idejnim protagonistima konflikta, koji, ostvarenje
svojih vlastitih interesa i privilegija (imovinu, novac, moć)
jednom brane pozivanjem na opšta uvjerenja, a drugi put,
svoja privatna uvjerenja (ili kaprice), “objektivno” boje nacionalnim ili nekim drugim općim interesima u ime kojih se,
tobože, konfliktno stanje zbiva i održava. Naročito pogodna
za elegantno i dugotrajno manipuliranje konfliktima su tradicionalistički orijentirana društva utemeljena na kolektivističkoj matrici življenja.
“Surovost, holizam i ratnička društva idu zajedno:
surovost je moguća kao društveno dominantan habitus samo
tamo gdje vlada supremacija ratničkih vrijednosti, neosporno pravo sile i pobjednika, preziranje smrti, junaštvo i izdržljivost, odsustvo saosjećanja prema neprijatelju...”
Međutim, u “uljuđenim”, dakle, civiliziranim društvima, nasilje i konflikt ustupaju mjesto samokontroli kulturne smirenosti, uglađenosti pojedinca i dostojanstvenoj pacifikaciji
ponašanja kao sastavnog dijela procesa civiliziranja moderne demokratske države koja napušta principe holistički sveobavezujuće običajnosti. Moderna država nosilac je “nove
društvene logike, novog značenja međuljudskih odnosa” u
okviru kojih je, na dugu stazu, sve uočljiviji trend “opadanja
privatnog nasilja”, a sve prisutniji fenomen zakonsko-pravnog načina rješavanja konflikta i nesporazuma.
Konflikt (lat. conflictus), pojmovno označava negativnu društvenu dinamiku: sukob, sudar, spor, svađu i borbu
oprečnih stavova, interesa, težnji i osjećanja koji se javljaju
između više lica ili društvenih grupa (B. Petz). Svedeno govoreći, konflikte možemo posmatrati kao sukob interesa
i sukob uvjerenja. Kompleksnost ovako definirane konfliktne situacije dodatno se usložnjava poteškoćom razlikovanja
Individualizacija i autonomizacija modernog pojedinca koji
ide za svojim ličnim svrhama, sve više ga oslobađa tereta
obavezujuće tradicije i kolektivističkih refleksa što vodi civliziranju zajedničkog javnog prostora i pacifikaciji kompletne društvene scene. Sve veća privatizacija života (“povlačenje u privatnu sferu”), izdiže pojedinca iznad inercije
tradicionalnih stega i on kao fundamentalni zakon priznaje još samo svoj opstanak, svoj interes i svoj mir. I što je najvažnije: generalizacijom tog stava, pojedinac isto pravo priznaje i drugim ljudima iz svog užeg i šireg okruženja. Tako
beskonfliktnost življenja u sferi privatnog, postaje ideal
građanskog (su)života i najvažniji praktični domet kulture civiliziranja. U biti to je izravna reakcija na holistički
kodeks konflikta i sile, običajno prakticiranih u ime “zaštite”
kolektivističke narcisoidnosti koja, ethosom primitivističke
časti i osvete, kontinuirano podgrijava logiku nasilja i osvetoljubive surovosti.
Ž. Lipvecki, Doba praznine /ogledi o savremenom individualizmu/,
Novi Sad, 1987. str.162.
D. Kecmanović, Etnička vremena, Beograd, 2001. str. 52.
Ibid.
Ž. Lipovecki, cit. dj. str. 164
Kooperativnost, kao pozitivni oblik grupne interakcije unutar jedne složene zajednice (kakva je bila ex-Yugoslavija), s
porastom krize, ustupa mjesto nesporazumima koji vremenom eskaliraju u otvorene društvene konflikte.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 85
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Civilno društvo i
kultura antimilitarizma
Surovost je istorijski postav neodvojiv od društvenih značenja
koja izdižu rat u suverenu delatnost: varvarska surovost, kći
Polemosa,emfatičko znamenje veličine osvajačkog ratničkog
poretka, krvavi instrument negovog identiteta, krajnje sredstvo ujedinjenja u ploti holističke i militarističke logike.
G. Lipovetsky
Ako pojam “društvo” (lat. societas, njem. Gesellschaft), značenjski situiramo u najširi socijalno-politički kontekst, onda
se ono rudimentarno dā misliti kao “oblik povezanosti
među ljudima”. Izvorno-semantički (socius, lat. drug), društvo označava populacijsku cjelinu unutar okvira državne teritorije koja na fonu međusobne dobrovoljnosti i prijateljstva (“drugarstva”), radi na ostvarenju zajedničkih interesa
i ciljeva svih građana. U tom smislu “povijesno specifičan
oblik organizacije ljudskog djelovanja koji se označava kao
građansko/civilno društvo, suprotstavljen je političkoj zajednici” – državi.
Država, za razliku od principa dobrovoljnog udruživanja građana u najrazličitije organizacione forme civilnog društva,
predstavlja pragmatski princip sile uspostavljen radi garantiranja opće sigurnosti svih članova jedne zajednice. Ukratko: “država predstavlja strukture upravljanja, a civilno
društvo stvara vrijednosti i normativni okvir upravljanja” (R. Tandon). Naravno, postepenom totalizacijom preuzetih prava u ime upravljanja i realiziranja sigurnosti svojih podanika, država, nerijetko, u većoj ili manjoj mjeri, poseže za njihovom slobodom. Međutim, niti ima “slobode bez
čovjeka, niti ljudskosti bez slobode”( G. Petrović). I tu nastaju
istinski problemi na relaciji Pojedinac – Država.
Kao biće potreba, čovjek, pored ostalih, ima i potrebu za slobodom. Sloboda je ljudska kategorija. Ljudski život, ma koliko “kao život” bio zaštićen, bez slobode nije istinski ljudski
življen. Kao puki podanik države čovjek još nije čovjek u punom smislu te riječi. Zato on, radi reduciranja njenih prekomjernih kompetencija, u okvirima same države kao aktualne
političke zajednice, traži pravo i iznalazi najrazličitije forme
dobrovoljnog, prijateljskog udruživanja. Shodno tome, tek
njenim prevođenjem iz apstraktno-deklarativne forme garantirane sigurnosti u konkretnu formu samoodređenja subjekta oslobođenog vanjskih, idejno-političkih determinacija, čovjek istinski radi na širenju prostora svoje slobode.
U tom smislu građani se udružuju u mnoštvo nevladinih organizacija (NVO) tj. specifičnih profesionalnih ili amaterskih “asocijacija”, “zajednica”, “grupa”, “organizacija” i “udruženja” različitih nivoa i oblasti kao što su: kultura, umjetnost,
nauka, sport, zdravstvo, sindikat, ekologija, zemljoradnja...
Na djelu je “sudjelovanje u proizvođenju slobode...djelovanje kojim se sloboda oslobađa” (G. Petrović). Na tragu
općeg građanskog intresa (zaštite građanskih prava i slobo-
86 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
da), akteri civilnog društva kroz svoje mnogobrojne organizacione forme i udruženja, slijede zov i potrebu zaštite svojih pojedinačnih interesa i ciljeva.
Međutim, društvo kao konglomerat sukobljenih interesa
nosi u sebi i sasvim realan rizik ustoličenja “principa jačeg”.
Tj. u darwinovski kompetitivnoj situaciji, protekcionizam
moćnih nerijetko dovodi slabije na rub životne egzistencije, s jedne, i na ivicu ljudskog dostojanstva, s druge strane.
Jedini oblik samozaštite od devijacija i proizvoljnosti vlasti,
građani mogu da nađu u asocijacijama civilnog društva kao
izvorne garancije pluraliteta njihovih potreba i interesa.
Tek civilno društvo, kao mreža gusto isprepletenih interesa i potreba građana, ispostavlja sebe kao istinski pluralno
društvo. Filozofija interesnog pluralizma legitimira se tako
kao osnova konstitucije modernih građanskih društava. Još
je Tokvil (A. de Tocqueville, 1805.–1859.), u slobodi udruživanja i najšireg organiziranja prepoznao temeljni element
ljudske slobode i čovjeka kao društvenog bića. Tokvil slobodu čovjeka vidi u njegovom pravu na široko profiliranu ekspanziju najrazličitijih socijalnih institucija. Ili, govoreći jezikom njegovog vremena: korporacija, klasa, općinskih uprava, srezova, crkava, jer samo one garantiraju čovjekov slobodni razvoj. Ustajući u odbranu tog pluralnog prava Tokvil
polemizira s onim tezama racionalizma XVIII stoljeća, koe,
“zahtijevajući jednakost, zakonodavnu jednolikost i društvenu ravnopravnost”, negiraju “pojedinačnu moralnu ličnost”
čovjeka. Modernijom leksikom govoreći, te “asocijacije su
način komuniciranja i zadovoljavanja raznovrsnih i sve bogatijih ljudskih potreba”. Jer, moderna država je ne samo
zajednica građana, nego i zajednica zajednicā. Između
pojedinca i države instaliraju se različite organizacije civilnog društva kao različiti oblici i stupnjevi uzajamnog posredovanja na putu ka slobodi.
Ta je interesna i politička razvedenost temeljna odrednica suvremenih pluralističkih društava i političkih poredaka. Stoga
je danas teško zamisliva demokracija koja ne bi bila pluralistička (“demokracija grupa”). Samo mnoštvo relativno autonomnih grupa i organizacija može ublažiti postojeću hijerarhiju i dominaciju.
U tom smislu civilnom društvu na raspolaganju stoje “mehanizmi kritiziranja, ispitivanja, debate i odbijanja politika, programa, pristupa i odluka države, njenih
agencija, agenata i službenika” (R. Tandon). Samoinicijativnost i sloboda široko disperziranog udruživanja građana
civilnog društva, predstavljaju temelj moderne demokracije,
tj. “bitni sadržaj svakog demokratskog poretka”.
Istovremeno, to je ne samo sredstvo demokratizacije društvenih odnosa, nego i, individualno gledano, način “socijalizacije ljudske ličnosti, izgrađivanje njezine samoodgovorno Cf. xxx: Filozofija; izd. Interpres, Beograd, 1973.
xxx: ABCeda demokracije, Sarajevo, 1994. str. 107.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
sti, solidarnosti i uzajamnosti”. I, konačno, kroz brojne oblike samoinicijativnog asociranja građana, civilno društvo se
humanizira i razvija kao civilizirano društvo, tj. kao društvena forma sve dalja od primitivizma i surovosti militarističke logike totaliziranja društva koja se (u svrhu militarističke-bespogovorne odanosti i poslušnosti vladajućim elitama), oficijelno odvija pod krinkom tobožnjeg patriotiziranja građana.
Tako prikrivenoj ili otvorenoj militarizaciji društva može
da se odupre samo civilizirano civilno društvo. Tek civiliziranjem društvenog poretka, sila kao sila gubi svoju privlačnu moć i društvenu vrijednost. Demilitarizacija i humanizacija običaja i ponašanja ima za cilj da oslobodi pojedinca
od načela koja vode hegemoniji totalne vlasti i nastojanju da
se društvo stavi pod kontrolu nezajažljive države. Svoju spasonosnu civiliziranost civilno društvo sve više projektuje na
socijalno-psihološku ravan simpatije i saosjećajnosti za druge i sa drugima:
“Ne mari što su u pitanju stranci ili neprijatelji, uobrazilja
smjesta postavlja čovjeka na njihovo mjesto. Ona upliće nešto lično u njegovo sažaljenje te i on pati dok muče tijelo bližnjeg” (Tokvil).
Na taj način pomalja se jedan humani, antimilitaristički
model poimanja društvenih odnosa. Tradicionalna sila i
strah ne prihvataju se više kao legitiman socijalno-strukturni obrazac oblikovanja svakodnevnice i međuljudskih odnosa. Istina, militaristička logika kao implicitno-politički instrumentarij nekadašnjeg reguliranja društvenih relacija i dalje ostaje na sceni, ali se pod pritiskom civilno-građanskog samorganiziranja zajednice rasplinjuje na krajnju društvenu periferiju, figurirajući još samo kao čisti vojni potencijal zadužen
za čuvanje državnih granica i opće sigurnosti građana.
Antimilitarizam podrazumijeva upravo to: reduciranje
vojske na vojni način djelovanja i bivanja, suprotstavljajući
se tako tendenciji militarizacije društva u smislu njegove
organizacije na “vojničkom idealu reda” i poretka kao sve češćom značajkom moderne države koja, pod izlikom očuvanja unutarnje koherencije, neosjetno, ali sigurno, klizi u totalitarizam. Pod modernom militarizacijom valja razumjeti ideologizirani “niz običaja, interesa, prestiža, postupaka i
ideja koje ... nadilaze stvarne vojne potrebe” društva.
Ustvari, militarizam je nešto više i gore od otvorenog obožavanja ratova i agresije, jer izlazeći izvan čisto vojnih kompetencija i logike počinje da se artikulira kao “sistem mišljenja i
vrednovanja” sklon da se l’art pour l’art-istički izdigne iznad
društva, “unoseći vojni mentalitet i način djelovanja i odlučivanja” u sferu ljudske svakodnevnice. Ambicija svakog
militarizma je da se na sveukupnom životnom prostoru
jedne društvene zajednice osovi kao posljednji i svevažeći kriterij suđenja i vrednovanja. Otuda prepoznatljivo
Ibid. str. 108
militaristički odium prema civilnim aspektima politike kao
što su: parlamentarizam, stranački i civilni pluralizam, slobodna trgovina, razvijena diplomacija, itd.itd.
Militaristički monocentrizam ne podnosi civilno-građansku disperziju pluralističkih asocijacija i udruženja koja, bježeći ispod teškog šinjela rigidne i jednobojne militarističke
svijesti, svoj životni interes traže na najširem planu kulturno-vrijednosnog šarenila društva. Stoga, brojni teoretičari
ključni kriterij civilnog društva prepoznaju u pluralizmu vrijednosti koje svoj oslonac nalaze u “kooperaciji, dijalogu, toleranciji” i uzajamnom poštovanju grupa i pojedinaca, neovisno od njihove vjerske, nacionalne, konfesionalne ili rasne pripadnosti i ideološko-političke opredijeljenosti. Na tlu tako razvijenog civiliteta i najšire vrijednosne disperzije, mogući su zasadi kulture antimilitarizma kao istinski plodne osnove humanizacije i pacifikacije ukupnih društvenih odnosa.
Pacifizam i kultura mira
Svjetski mir ostvariće se jednog dana ne zato što će ljudi postati bolji (u to se ne smijemo uzdati), već zato što će ih jedan
novi red stvari, nova nauka i nove ekonomske potrebe prisiliti da žive u miru.
A. France
Pacifizam (lat. pacificare, smiriti, ublažiti), kao kulturno-politički i etički svjetski pokret javlja se u Evropi krajem XVIII
i početkom XIX stoljeća i predstavlja idejni odgovor na povijesno-krvava iskustva ideologiziranog i zavađenog svijeta.
Osnovni cilj pacifizma je da se rat, nasilje i druga brutalna
sredstva odbace kao metod rješavanja međunarodnih i ljudskih sporova općenito. Međutim, radi boljeg razumijevanja
praktične strane ideje pacifizma, neophodna je jedna terminološka distinkcija: riječ pacifist (skovana 1901.), služi tome
da označi sve one “koji se suprotstavljaju ratu i rade na tome
da stvore i održe mir između nacija”.
Istovremeno, u Anglo-američkoj verziji pojam pacifist ima
danas znatno uže značenje i odnosi se samo na “one čije suprotstavljanje ratu ima oblik odbijanja ličnog učešća u ratu
ili davanja podrške ratu”. Takve osobe se, kaže Ostergard,
protive se svakom vidu otvorenog nasilja nad ljudima, ali ne
nužno i protiv latentnog nasilja, koje se obično označava kao
“sila”, koju, npr. koristi policija. Ukratko, “pacifisti” su – generalni “anti-militaristi”, dok pojam šireg značenja: pacificist
(mn. pacificisti), neki autori poput Ostergarda koriste samo
J. Ostergard, “Resisting the Nation State, the Pacifist and Anarchist Traditions”, in: “The Nation State”, 1981. u izdanju britanskog “Peace Pledge Union”-a. Cit. prema: http://www.tao.ca/~kontrapunkt/2002/maj_
2002/28maj_prigovor_istorija_pacifizma.html_
Status, broj 10, jesen 2006.
| 87
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
za označavanje onih koji su u ime “čuvanja mira” spremni
podržati i upotrebu vojne sile.
Izraz “pacifizam” ovdje koristimo u smislu gornje distinkcije, tj. pacifistički stroge antimilitarističke orijentacije njegovih aktera i zagovornika. U tom smislu pacifizam
kao životni stav i mirovni pokret, podrazumijeva istrajno i
plansko njegovanje osjećaja “prijemčivosti za tuđu nesreću”
ili bol bilo koje vrste, koju čovjek može da nanese drugom
čovjeku.
Ta pacifistička pedagogija saosjećajnosti najširi izraz svog
prakticiranja nalazi upravo u udrugama civilnog društva.
U udrugama i asocijacijama nevladinih organizacija (NVO)
koje svoju programsku platformu nalaze u promicanju tolerancije, mira, uzajamnog poštovanja, uvažavanja i uzajamnog pacificiranja. Naravno, fenomen pacifizma mnogo je
stariji od samog termina kojim ga danas označavamo i njegovu genezu povijesno možemo pratiti sve do VI st. p.n.e.10
Ali, ovdje ostajemo kod termina “pacifizam” u smislu unutarnje pacifikacije moderne društvene zajednice.
U mnoštvu nijansiranih odredbi pacifikacije koje nudi stručna literatura, čine se najuvjerljivijim one koje proces pacifikacije i civiliziranja ponašanja vežu za fenomen “društvene atomizacije” i uz njoj prateću pojavu “novih vrijednosti”.
To znači da surovost i nasilje postaju neprihvatljivi “znaci
divljaštva” onog trenutka kad “kult privatnog života zamijeni holističke propise i kad pojedinac okrenut sebi postaje sve
ravnodušniji prema sudovima drugih” (Ž. Lipovecki).
Na tragu ove teze, tradicionalni holistički mentalitet je faktor koji sprečava intersubjektivnu identifikaciju na ljudskoj
osnovi i ona izostaje sve dotle dok se međuljudski odnos (a
to je bitno za razumijevanje aktualnih balkanskih relacija),
“ne oslobodi kolektivnih predstava” i presije podrazumijevane obaveze spram naciona, konfesije i logike etnopatriae
kao jedino moguće patriae. Tek kad se oslobodi kolektivističke inercije, kad počne da “gleda svoja posla”, da se okreće sebi, i u brizi za sebe, pojedinac, tek tada, logikom empatičke identifikacije, postaje prijemčiv za Drugog i njegove ži10 Kao političko-etički ideal života u zajednici pacifizam svoje, koliko je
poznato, najstarije praktične korijene vuče još iz stare Kine gdje Hiang Sui
(oko 535. god. p.n.e.), zagovara osnivanje Lige za mir. Antika poznaje koaliranje slabijih općina u svrhu zaštite od jačih napadača; zatim slijedi “ideja općeg mira u helenizmu”; ideja feudalnog izmirenja među zemljama
(Landfriede) i gradovima (Burgfriede). Svojim De iure belli ac pacis, 1625,
H. Grotius poziva na dokrajčenje svih ratova. W. Penn se zalaže za uspostavu miroljubivih arbitražnih sudova; Kant u Zum ewigen Frieden raspravlja o prestanku ratova; Briand-Kellogov pakt odnosi se na stavljanje
rata “van zakona”, itd. Moderna vremena borbu za globalni mir vode kroz
osnivanje međunarodnih mirovnih organizacija kao što su: Društvo (liga)
naroda (Versaj,1919.), Organizacija ujedinjenih nacija (1945.), sve sa idejom da se očuva svjetski mir; tu su i mirovne ideje aktivne koegzistencije,
miroljubive koegzistencije, ideje nesvrstavanja, itd.itd. da bi se šezdesetih
godina XX st. razvio čitav znanstveni pokret istraživanja mira iz koga niče
International Peace Research Association (IPRA) = Međunarodno udruženje za istraživanje mira (1964.), a dvije godine poslije, osniva se Stockholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SPIRI), najuglednija
institucija te vrste u svijetu.
88 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
votne nevolje. Empatičko uživljavanje (njem. einfühlung), u
životnu poziciju i osjećanja drugog (“biti drugi”, to je suštinski atribut empatije, G. Allport), za razliku od simpatije koja
saosjećajnost rezervira samo za bliske osobe (porodica, prijatelji), predstavlja realnu psihološku osnovu za širu pacifikaciju društva.
Dakle, civiliziranje i pacifikacija ponašanja prate trend personalizacije i hedonizacije modernog građanskog društva.
Uprkos brojnih manjkavosti koje joj se mogu pripisati, upravo potrošačka psihologija potiskuje nasilje i, usvajanjem jednog cool stila ponašanja vodi pacifikaciji ukupnog društva.
Komparativnom analizom i sintezom pokazatelja niza znanstvenih istraživanja, francuski filozof Ž. Lipovecki dolazi do
zaključka da
“stimulisanjem potrošnje i opštenja, sakralizacijom tela, ravnoteže i zdravlja, ukidanjem kulta junaka, dekupabiliziranjem straha, ukratko, uvođenjem novog stila života, novih
vrednosti, dolaskom individualizacije, sužavanjem javnog
života”11
tj. logikom opće personalizacije, postižemo onaj stupanj pacifikacije koji formalno vaspitanje i drugi oblici odgoja nisu
uspjeli da postignu. Kultura individualizacije i personalizacije života neosjetno ukidaju norme tradicionalne
“muževne socijalizacije” odgovorne za visok stupanj društvenog nasilja i surovosti.
Istom logikom rukovodi se teza J. Galtunga, za koga strukturno nasilje opredmećeno u društvenim institucijama (uloge, običaji, navike...), koje ga sprečavaju da se autonomno ispolji (personalizira, Lipovtsky), nerijetko biva zamijenjeno
neposrednim nasiljem prema ljudima i njihovim dobrima.12
Depersonaliziran i ponižen tim nasiljem (ili objektivno prisutnom mogućnošću njegove primjene u holističkom društvu), frustrirani pojedinac svoje bolno nezadovoljstvo kompenzira osobnim nasiljem nad pripadnicima drugih društvenih skupina (nacionalnih, konfesionalnih). Ostajući potpuno slijepi za uzajamnu istovetnost zajednički porazne životne pozicije; pritiskani inercijom aktualne etno-holističke
matrice i, uz to, dodatno frustrirani lošom ekonomskom situacijom (nezaposlenost, slaba kupovna moć...itd.), ljudi počinju da se uzajamno maltretiraju. U bosanskohercegovačkoj postratnoj stvarnosti, brojni povratnici u svoje spaljene i
razrušene domove, odmah po povratku bivaju fizički napadani upravo od drugih raseljenih lica, tj. od sebi jednako poniženih primjerka s druge (nacionalne) strane.
Namjenski izabran, izraz “primjerak”, odslikava činjenicu
etno-kolektivistički provedene depersonalizacije Drugog,
gdje ljudi više nisu ljudi, persone, ličnosti, nego samo još
11 Ž. Lipovecki, cit. dj. str. 172. i dalje.
12 J. Galtung: Violence, Peace, and Peace Research, in: Journal of Peace Research, 1969. str. 168. cit. prema: V. Dimitrijević: Strahovlada, Beograd, 1985.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
obezličeni primjerci etnonacionalne vrste. Budući da etnije nisu u međusobno dobrim odnosima, to i svaki pojedinac
s druge strane, kao pripadnik (primjerak) “neprijateljske” vrste, zaslužuje samo kaznu u vidu odmazde ili fizički nasilne
akcije na njega, njegovu porodicu, kuću, imanje... Tako nedužni maltretiraju uzajamno jedni druge. Krug bezizlaza se
zatvara i steže.
Dakle, kad holističko potisne individualno (personalno), kad
se zovom kolektivističkog sve može pravdati i opravdati, kad
je u ime naciona sve dozvoljeno, tj. “kad više ne postoji nijedan moralni kodeks koji se može prekršiti, ostaje hitanje
naprijed, idenje do kraja (...) u hiperrealizam nasilja”. Tada,
na mjesto potisnute, kritički osviještene individue, dolazi
etnoprimjerak sa svojim radikalnim nazorima i turbulentnom potrebom emocionalnog pražnjenja kroz akcije nasilnog poricanja Drugog. Dakle, nema pacifikacije društva bez
istrajnog njegovanja zdrave filozofije individualizma i kulture personalizacije javnog prostora.
Jer, “pojedinci se ne pacifikuju iz etike već iz individualističke hiperobuzetosti sobom: u društvima koja podstiču ličnu
dobrobit i samoostvarenje, pojedinci, očigledno, više žele da
pronađu sebe, da osluškuju svoje potrebe, da “daju sebi oduška” na putovanjima, u muzici, sportu, spektaklima nego da
se fizički sučeljavaju”.13
Oni koji su za sve to već socijalno-statusno prikraćeni, svoje
frustracije kompenziraju agresivnim nasrtanjem na nedužne, samo zato što su druge vjere, nacije ili konfesije. Činjenica da će zbog maltretiranja Drugih proći ne samo nekažnjeno, nego da će otvorenim izrazima blagonaklonosti “svojih”
čak biti i jasno podržani, ove jadnike samo još dodatno ohrabruje u njihovoj iracionalnoj nasilnosti.
Borba protiv etničkih
predrasuda i ksenofobija
Kad slušate kako etno-naiconalista vatreno brani svoje poglede i vjerovanja, i pri tome, dakako, žestoko pretjeruje u
svakom pogledu, bilo da veliča svoje ili srozava one druge,
jedno od mnogih pitanja koja se rađaju u vama glasi - zašto on tako govori; da li to čini iz ličnih pobuda, zato što mu
njegova ličnost diktira da tako govori, i u skladu s tim se i ponaša, ili etnonacionalističke stavove izražava pod pritiskom
određenih spoljašnjih okolnosti?
D. Kecmanović
Pored odgovarajućih spoljašnjih okolnosti, posebne lične sklonosti pojedinaca ka etnonacionalizmu sličnom ponašajnom
obrascu, i grupnog mentalteta koji nije stran nijednom čovjeku, pečat etnonacionalizmu daju i, ... specifični mitovi, kolektivna sjećanja, sistemi vrijednosti i tradicija.15
Dakle, u prirodi je svake etničke predrasude da “veliča
svoje” ili “srozava one druge”, tj. da istovremeno čini i jedno i drugo. Pri tome se kazivač, umjesto na argumente i razum, poziva na mitologiju, tradiciju ili neki drugi apriorni
obrazac (pr)ocjene drugog. I sve to ne bi bilo sporno ukoliko
bi ne izlazeći na ravan praktičnih životnih odnosa osta(ja)lo
u sferi verbalnih razmjena. Međutim, krvava povijest čovječanstva svoj krvavi neljudski trag vuče upravo iz rasnih, etničkih, konfesionalnih i drugih predrasuda, koje su redovna inventurna stavka svih ljudskih zajednica od predpotopa do danas.
Šta je osnova javljanja etničkih predrasuda?
Socijalna psihologija tu osnovu svodi na nekoliko najčešćih
momenata, kao što su: a) vezanost za grupu; b) neopravdana sklonost generalizacijama; c) agresivnost kao prirodna reakcija na frustraciju (N. Rot, 1973.). Otuda kao prepoznatljivi specifikum svih društvenih predrasuda činjenica da ljudi skloni predrasudama, samo na osnovu negativnog stava
koji imaju prema nekoj grupaciji u cjelini, redovno ispoljavaju identičan stav i prema svim pojedinačnim pripadnicima te grupe, bez obzira na potpunu bezrazložnost takvog
držanja. Stoga će Lafarg (La Fargue), predrasudu definirati kao: “loše mišljenje o drugima bez dovoljnog opravdanja”,
dok Gordon Olport (G. W. Allport), poznati američki psiholog predrasudu interpretira kao
“odbojni ili neprijateljski stav prema nekoj osobi samo zato
što ona pripada nekoj grupi, i zbog toga što se predpostavlja
da i ona ima negativne kvalitete koji se toj grupi pripisuju”.16
Kao što se da vidjeti, i Lafargova i Olportova odredba prepoznaju u predrasudi fenomen “pretjerane kategorizacije”
(overcategorization), koja nema nikakvog iskustvenog ili životnog opravdanja. Uprkos tome, ova nelogičnost sposobna je da pokrene lavinu onoga što smo iskusili 1992.1995., kada su ljudi, pod presijom massmedijske propagande, i uprkos vlastitom iskustvu (prijateljstva i doborosusjedstva), i protivno svakoj rasudnoj moći (otuda:
pred-rasuda), na svoje dojučerašnje susjede i prijatelje,
bukvalno preko noći, počeli da gledaju kao na najgore
neprijatelje.
Nekoliko stranica dalje, u istoj studiji,14 bh akademik Dušan
Kecmanović nudi i sljedeći odgovor na vlastito pitanje:
Druga poteškoća sastoji se u tome što predrasude “nisu reverzibilne” (brzo nastaju, a teško se gase), tj. neosjetljive su
na sva iskustva i kontraargumente koji pokazuju njihovu
stvarnu neopravdanost i racionalnu neutemeljenost. Povije-
13 Ž. Lipovecki, cit.dj. str.173.
14 D. Kecmanović: Etnička vremena, Beograd, 2001. str. 62-65.
15 Ibid.
16 Cf: R. Supek, Društvene predrasude, Beograd, 1973. str. 74
Status, broj 10, jesen 2006.
| 89
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
sno-praktični problem s etničkim predrasudama je u tome
što najlakše dolaze do izražaja u ideologiji ili sistemu negativnih vrijednosti koji nauka naziva nacionalizmom ili, tačnije, “etnocentričkim i šovinističkim nacionalizmom” (N.
Rot).
Sastavni dio predrasuda vezanih za nacionalističku ideologiju jeste najgrublje nepoštovanje ljudskog dostojanstva pripadnika drugih nacija. To nepoštovanje, na skali praktičnog neprijateljstva, očituje se kao čitav niz necivilizacijskih
i neciviliziranih planskih aktivnosti, poput: otpuštanja s posla i otimanja imovine; silovanja, proganjanja i protjerivanja (tzv.”etničko čišćenje”), te masovnog fizičkog uništavanja
neke grupe sve do njenog konačnog istrebljenja (genocid).
Sve to, odvija se kao praktični učinak “nacionalističkog sindroma” koji, politički podstaknut i massmedijski marketiran, poprima etapnu strukturu paranoidnog ciklusa: a)
ideje inferiornosti; b) ideje grandomanije; c) ideje proganjanja; i d) ideje agresije.
Ideološki vješto vođen, pokrenuti ciklus logički skončava u
fenomenu “nacionalne samoodbrane” organizirane na principu: “napad je najbolja odbrana”. U prevodu na praktični jezik date etnije to znači sljedeće: ako smo mi, kao najbolji,
najbrojniji, najpametniji (grandomanija) ugroženi (inferiornost), i povijesno proganjani (ugroženost), od njih – koji
su manje vrijedni i nikakvi – krajnje je vrijeme (“povijesna
šansa”), da se branimo i odbranimo. Pri tom naša “odbrana”
opravdava sva sredstva: jer “ako ne uništimo mi njih, uništiće oni nas”. Tako se ideja genocida pokazuje kao završna
etapa kolektivno paranoidnog ciklusa. Dakle u pitanju je jedna čista “paranoia nationalistica”.17
Radi lakše borbe protiv predrasuda, neophodno je poznavati strukturni moment konkretne društvene predrasude. Kao
stečene i trajne dispozicije predrasude imaju svoju kognitivnu, emotivnu i konativnu komponentu koje u strukturnom sklopu svakog pojedinačnog slučaja mogu biti različitog djelatnog intenziteta. U tom smislu valja razlikovati: ekstremnost, složenost, usklađenost, dosljednost i snagu predrasude. Naročito je bitno razlikovati intenzitet emotivne i
konativne (voljne) komponente, koje predrasudi daju prepoznatljivu tvrdoću i otpornost. Upravo s obzirom na žilavost
i otpornost u borbi protiv njih, socijalni psiholozi razlikuju
tri vrste predrasuda:
a) predrasude kao izraz konformizma pojedinca
b) predrasude kao izraz mitologije i tradicionalizma
c) predrasude kao izraz personalnog sklopa individue.
Ako je predrasuda izraz konformističkog držanja individue u okviru koga pojedinac jednostavno oponaša pogreš17 Cf. M. Zvonarević, Socijalna psihologija, Zagreb, 1978. str. 603-625
90 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
na shvatanja i vrijednosti sredine u kojoj živi i radi, onda ona
ne mora biti izrazita i emotivno jaka. Takva osoba ne pokazuje mržnju prema predrasudom diskriminiranoj društvenoj grupi, niti je spremna na aktivno neprijateljstvo protiv
nje. Ta vrsta predrasuda najlakše se suzbija i borba protiv
njih (zakonom ili racionalnim argumentima), može biti vrlo
uspješna.
Ali, ako je držanje i ponašanje individue impregnirano mitološki, tradicionalnim načinom života i shvatanja, to je znak
da su arhajski stereotipi prodrli u dublje strukture ličnosti.
Protiv takvih se predrasuda vrlo teško boriti jer se predrasudni sistem vrijednosti (s kojim se živi od malih nogu), nosiocu predrasude čini potpuno samorazumljivim i opravdanim.
Međutim, najteža i najbezizglednija borba je protiv onih predrasuda koje ne dolaze spolja (iz porodičnog ili šireg socijalnog okruženja), nego, svoj korijen imaju u “ličnim osobinama pojedinaca, u njihovoj ličnoj nesigurnosti i nagomilanoj
agresivnosti”. Kao nesvjesni način “ublažavanja ličnih teškoća”, tj. kao način kompenziranja lične inferiornosti i neugodne anksioznosti ksenofobične individue, ove predrasude su
neodvojivi dio najdublje strukture njene ličnosti i ne daju se
tako jednostavno (zakonom ili racionalnim argumentima),
iščupati. Jer, ksenofob se, u svojoj neurotskoj autarkičnosti,
plaši kako Svijeta, tako i pripadnika drugih skupina videći u
njima samo neprijatelje i zavjerenike koji mu “rade o glavi”.
Ksenofobija (grč. xénos – stranac, tuđinac; fobija – strah),
je užasan iracionalni strah od “stranaca” praćen odbojnošću
prema svemu što je tuđe u kulturnom, vjerskom, konfesionalnom, nacionalnom i običajnom smislu. Kao kolektivni fenomen ksenofobija vodi
“zatvaranju jedne socijalne zajednice ili čitavog društva kako
bi se sačuvala samosvojnost i kako bi se sprečio poguban strani uticaj. Ona se “hrani” etničkim i verskim predrasudama,
rasizmom, nacionalizmom i šovinizmom”.18
Za nastanak i širenje društvenih predrasuda “najzaslužnije”
su dvije grupe faktora:
a) društveno-ekonomski i kulturni činioci
b) personalni (psihološki) faktori
Stoga su predrasude, kao negativno determinirajući konstituens ljudskog svijeta, predmet stalnog interesovanja stručnjaka različitih znanstvenih profila, kao što su: istoričari,
kulturolozi, antropolozi, sociolozi, pedagozi, filozofi, socijalni psiholozi itd. Na toj osnovi Olport razlikuje šest grupa teorija o društvenim predrasudama: teorije opravdane reputacije; fenomenološke teorije predrasuda; psihodinamičke teo18 Ž. Trebješanin, Rečnik psihologije, Beograd, 2000.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
rije; situacione teorije; kulturološke teorije; i društveno-istorijske teorije predrasuda.
Kao krupan, složen i važan društveni fenomen (naročito u
etnički složenim zemljama kakva je bila ex-Yugoslavija), pogodan za izazivanje sporova i sukoba širih razmjera, predrasude zahtijevaju stalno proučavanje i traženje načina efikasne borbe za njhovo suzbijanje. Nijedan od poznatih načina
nije uvijek i svugdje dovoljno efikasan, pa je potrebno djelovati široko, kombinirano i kompleksno, uvažavajući društvene, ekonomske, kulturne i psiho-socijalne faktore njihovog javljanja.
Jedan od načina te borbe je borba u okviru zakonske legislative: donošenje zakonskih propisa koji zabranjuju javno ispoljavanje ponašanja zasnovanog na predrasudama. Međutim, smatra se da borba protiv predrasuda jurističkim sredstvima (zakonima), pored promjene spoljnjih odnosa (ponašanje), utiče i na mijenjanje stavova, tj. pozitivno utiče na
mekše predrasude, one koje nisu izraz personalne strukture individue, nego su, logikom manjeg otpora, nastale kao
refleks konformističkog držanja pojedinca prema običajnoj
praksi sredine u kojoj živi i radi.
Drugi način borbe protiv predrasuda, polazi od uvjerenja
da je adekvatno informiranje u svrhu razumijevanja njihove neopravdanosti, jedno od korisnih, iako ne i najefikasnijih sredstava. Naime, u psihologiji predrasude stoji to da je
vrlo otporna na argumente i informacije i da, medijske informacije namijenjene destruiranju predrasuda, više prati
ugrožena grupacija (jer ima praktično-životnog interesa za
to), nego tlačiteljska grupa. Međutim, iskustvo pokazuje da
efikasnost borbe protiv predrasuda najviše zavisi od samog
načina informiranja. Konkretno, sistematsko informiranje putem škole, raznih kurseva, okruglih stolova, seminara, tribina, javnih diskusija (sve u domenu aktivnosti civilnog društva), pokazuje se efikasnijim od massmedijskog informiranja.
Treći način djelovanja protiv predrasuda (i smatra se vrlo
efikasnim), jeste neposredni kontakt involviranih strana:
zajedničko stanovanje, zajednički rad, zajedničke škole, kasarne. Vrijednost neposrednog kontakta potvrđuju neki nalazi američkih vojnih istraživanja dobijeni na iskustvu “formiranja zajedničkih jedinica crnih i bijelih vojnika”. Na početku jedne takve akcije 65% američkih bijelih oficira i podoficira bili su apriori protiv formiranja zajedničkih jedinica. Međutim, neko vrijeme nakon što su jedinice ipak bile
formirane, dolazi do ogromne promjene i, sada, 80% iz skupine anticrnački raspoloženih, izjavljuje da su Crnci “jednako dobri” vojnici kao i bijelci, a 16% njih, da su “gotovo” isto
tako dobri.
Kao naročito efikasno sredstvo borbe protiv društvenih predrasuda, pokazuje se “sistematsko vaspitanje od strane osoba sa autoritetom, a prije svega roditelja”. Nalaz je potpuno u
skladu s činjenicom da su najtvrđe one predrasude koje svoj
korijen vuku iz dubljih struktura ličnosti pojedinca, struktura koje se, direktno, pa samim tim i presudno, formiraju
pod roditeljskim uticajem. Predrasude nastale pukim konformiranjem sa vanjskom sredinom, nisu tako tvrde i daju
se mijenjati. Prema tome, sa aspekta naše teme, sistematsko civiliziranje roditeljske populacije, i njihovo uključivanje u borbu protiv predrasuda (kroz razne asocijacije civilnog društva), mogao bi biti jedan od najboljih načina borbe za tolerantnije društvo i predrasudama manje opterećene
društvene odnose.
Tome u prilog najbolje govore rezultati istraživanja (E.L. Horowitz – R.E. Horowitz, 1938.), provedenog na djeci u državi
Tenesi (SAD), u vrijeme izrazite dominacije negativnih predrasuda prema crnačkoj populaciji. Nalazi govore da se crna
i bijela djeca, sasvim sponatano i ne vodeći računa o boji
kože, igraju zajedno sve dotle dok bijeli roditelji, svojoj djeci
ne počnu da zabranjuju kontakt i igru s crnim drugovima.
I mnoga druga istraživanja potvrđuju da “predrasude kod
dece idu uporedo sa predrasudama njihovih roditelja. Redovno, ona deca čiji roditelji nemaju predrasuda, takođe nemaju predrasuda”.19
Etnička nedjeljivost životnog prostora
Teritorijalni imperativ (je) glavni pokretač agresivnog ponašanja nacionalnih država.
Z. Brzezinski
Dakle, mogućno je govoriti o jednom morbidnom rasinalizmu ili, ako više volite, korenizmu, koji nadahnjuje politiku u
ime zemlje i mrtvih.
I. Čolović
Sintagma “životni prostor” (njem. lebnsraum), i logika
lebnsrauma početkom XX stoljeća, iz njemačke nauke o geopolitici prodiru u evropsku političku terminologiju. Radi
se o primitivnom geopolitičkom shvatanju postojanja neraskidive veze države i tla. Još preciznije, o “tretiranju tla
kao izvora snage i odredbe države i politike”. Projektirajući “regeneraciju njemačke države na osnovi geopolitike”, njemačka geopolitika, kao politika životnog prostora, postaje
militaristička teorija nacizma uz pomoć koje Hitlerovi nacisti (1933. godine), osvajaju vlast, i time iz idejne izlaze na
praktičnu ravan pokušaja uspostave njemačke nacionalne
dominacije planetarnih razmjera. Proklamovana borba nacista za “životni prostor” poziva se pri tom na “zakon jačeg” i
na etnostereotip navodne biološke i rasne superiornosti njemačkog nadčovjeka (übermensch).
19 N. Rot: Osnovi socijalne psihologije /socijalizacija/, Beograd, 1973. str.
368-369.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 91
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Nažalost, i kraj XX stoljeća, na Balkanu će biti ispraćen krvavim ozbiljenjem iste geopolitičke matrice i ekspanzionističke politike koja, realizaciju hegemonističkih ciljeva balkanskog übermenscha (“nebeskog naroda”), vidi u nasilnom etniziranju prostora, tj. u nasilnom separiranju i krvavom monokromatiziranju povijesno karakterističnog nacionalnog
šarenila Bosne i Hercegovine.
Ideologija veliko-etničkih matrica sa “anahronim reinterpretacijama prošlosti i dokazivanjima zakinuća u tek minulim vremenima”, (B. Kovačević), krenula je, pod krinkom
ispravljanja avnojevske “nepravde”, u najkrvaviji scenarij nasilnog razdvajanja narodâ. Naravno, brutalnost upotrijebljenog instrumentarija, i ogromne ljudske žrtve (mrtvi, ranjeni, raseljeni), razorno devastiranje cjelokupne privrede,
ogromna nezaposlenost, te krajnje mizerni formalni efekti
(etno-nominacija silom otetih teritorija i naselja), bez finalizacije povijesno zacrtanog projekta (Velika Srbija), ilustracija su objektivnog poraza ideje “jedan narod, jedan vođa, jedna država”. U retrospektivi tog poraza, nasilno dijeljenje zajedničkog životnog prostora po etničkim šavovima, pokazuje
sav besmisao političkog voluntarizma i avanturizma potpuno neprimjerenog duhu aktualnih evrointegracija kao dominantne političke filozofije našeg vremena.
Konačno, ogromne post-ratne migracije i sve češći odlazak
ljudi sa vlastitih etno prostora ex-Yugoslavije, izazvani ekonomskom i životnom besperspektivnošću, uvjerljivo svjedoče o tome da je etnizacija prostora moguća samo na račun
njegove istinske životnosti. Osim toga, masovna smrt kao
nezaobilazni pratilac svake jednostrane etnizacije čini svaku etnopolitiku avanturistički tragičnom i krajnje besmislenom. “Slike nacije kao ‘naše zemlje’, kao etničkog prostora,
koje nudi javni govor u bivšoj Povrćaniji, a posebno u Pasuljiji, pune su figura smrti”,20 metaforički piše Ivan Čolović. Jer
po logici te “pasuljijanske geopolitike”, praktičnoj etnizaciji životnog prostora prethodi apriori pogubna i smrtonosna
ideja posebne vrste etničke reprodukcije “koja se sastoji u
oplođavanju rodne zemlje”.
O kakvom oplođavanju je riječ?
To je magijsko ili, tačnije, žrtveno oplođavanje putem krvi
prolivene za etnički prostor, krvi kojom je “svaka stopa naše
zemlje natopljena”.21
Radikalizam ove krvave matrice vuče svoju pogibeljnu energiju iz idejno-političkog fantazma po kome samo “zemlja
oplođena krvlju predaka” poprima funkciju “etničke
materice”. Dakle, etnizacija životnog prostora nije moguća,
niti je idejno legitimna, sve dok ne bude ovjerena krvlju žrtvovanih podanika. Jer, za životni prostor etnos se “vlasnič-
20 I. Čolović, Zemlja i mrtvi, http//www.yurope.com/zines/republika/
arhiva/97/164
21 Ibid.
92 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ki” uvjerljivo veže samo “preko svojih mrtvih”. Mrtvi su “temelj neophodan za izgradnju etničke kuće” (I. Čolović).
Da bi ohrabrili svoje borce, nastavlja Čolović, “pasuljijanski
propagatori rata u Šljiviji pozajmili su od religije sliku uskrsnuća mrtvih i pretvorili je u propagandni slogan: “nema
uskrsnuća bez smrti”.22 Time, na povijesnu scenu ovih prostora, stupa politički demodirana i civlizacijski diskreditirana germanska geopolitička matrica po kojoj, svoju vezanost
za tlo životnog prostora etnos osigurava i opravdava samo
njegovim krvavim natapanjem.
Naravno, po iracionalnoj logici geopolitičke blutaksiologije,
krv Drugih, prolivena (samo)odbranom tog istog tla, nema
istu vrijednost, i ne osigurava Drugima nikakva ljudska i životna prava na tom prostoru. S banalnim činom etnonominacije23* i etnodivinizacije uzurpiranog životnog prostora,
zorno svjedočimo neciviliziranom ozakonjenju gole sile koja
se arogantno izdiže iznad života i čovjeka. Apsolutizam nasiljem ustoličene etnodominacije uspostavlja se kao pravo
iznad svih drugih prava. Nacionalizam kao etnošovinizam,
diže se na pijadestal vrhunske javne vrijednosti jedne politike. Tj. vlastiti šovinizam promovira se u ključni kriterij življenja, a termini: demokratija, kultura, civilizacija, Mi, ... poprimaju isključivo etnografski karakter i smisao.24 Sve drugo
izvan toga je – treće, i trećerazredno, te kao takvo biva grubo marginalizirano. Na idejnoj deponiji krvavo etniziranog
prostora, kao et(n)ički otpad prostorno otjelovljenog etnoegoizma, našli su se, prije svih, altruizam i ljudska solidarnost, kao prepoznatljive insignije čojstva, zajedništva i socijalnog zdravlja zajednice. Naravno, društvo je baš kao i cijela planeta, jedna sociodinamična struktura. Civilizacije se u
svom uzajamnom prostornom preplitanju nužno sudaraju i
sukobljavaju. Ali, da bi ljudski bio plodan, taj sukob (resp. susret) mora da prihvati nadležnost poštovanja čovjeka kao vrhovnog zakona, onako kako ga zagovara Sent-Egziperi:
Poštovanje čovjeka! Poštovanje čovjeka!... Tu je probni kamen! Kad nacist poštuje isključivo onog koji mu je sličan, on
poštuje jedino samog sebe. On odbija stvaralačke protivrječnosti, uništava svu nadu uzdizanja i, namjesto čovjeka, uspostavlja robota jednog mravinjaka.25
22 Ibid.
23 * U pitanju je pojava brojnih postratnih toponima s nacionalnim prefiksom širom BiH koji su najbolje svjedočili o suštini, karakteru i smislu
rata ‘92.-’95. i teritorijalnim ambicijama njegovih ideoloških projektanata. (Odlukom Ustavnog suda BiH, tako prefiksirani toponimi danas nisu
više u zvaničnoj upotrebi).
24 Cf: Radoš Mladenović, Jagnje božije i zvijer iz bezdana, Serbian Unity
Congres, http://www.suc.org./culture/library/Zvijer/narod/narod1.html
25 Antoine de Saint-Exupery, in: Panorama savremenih ideja (redakcija,
Gaetan Pikon), Beograd, 1960. str. 572.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Solidarnost i etika altruizma
Živjeti za druge nije samo zakon dužnosti, nego i zakon sreće.
A. Comte
Ako hoćete naći Boga, služite čovjeku.
S. Vivekananda
Solidarnost (lat. solidaritas), značenjski podrazumijeva
“svijest o potrebi uzajamne odgovornosti” i međusobnoj
brizi članova jedne društvene zajednice. Solidaran je onaj
ko se, poštujući načelo uzajamne odgovornosti, ponaša po
principu: svi za jednog, jedan za sve. Ta unutrašnja zbijenost
redova, i međusobna okrenutost članova jednih drugima,
preskribirana je već u korijenu riječi solidarnost: solidus =
solidan= čvrst, gust, zbijen, izdržljiv, postojan, a takva je svaka ona zajednica koja se iznutra utemeljuje na načelu solidarnosti i uzajamne pomoći njenih članova.
Kao osnova kritike liberalnog svjetonazora koji preferira individualizam i bezrezervnu dobrobit pojedinca, solidarnost,
kao širi etički i politički nazor, podrazumijeva međuljudske
odnose zasnovane na principu uzajamne povezanosti i pomoći na putu ostvarenja zajedničkih životnih interesa. Doktrinarno, riječ je tome da sloboda i privatno vlasništvo pojedinca moraju da se ograniče pozitivnim zakonskim
odredbama zajednice. “Pojedinci koji uspiju u nekom poduhvatu postaju dužnici svih drugih članova zajednice koji
su na određeni način doprinijeli tom uspjehu”. To je jedna od
premisa filozofije solidarizma koja zagovara harmoničnu saradnju i “nekonfliktnost društvenih odnosa”.
Govoreći o solidarnosti kao tendenciji ka uzajamnoj pomoći, koju naziva solidarnošću, Kropotkin (A.P. Kropotkin
1842.-1921.), naglašava da to nije samo “ljubav za bližnjega”, nego znatno šire “neodređeno osjećanje” (vague feeling),
koje nas tjera da “videći i sasvim nepoznatog i premorenog
nošenjem kante vode, preuzimamo ovu odnoseći je do njegovog doma”.26
Svaki govor o međuljudskoj solidarnosti ima na umu dispoziciju usklađenog djelovanja i uzajamne pomoći, i njihove
povezanosti sa sviješću da se tako lakše izlazi na kraj sa životnim problemima i poteškoćama. Otuda je institucionaliziranje solidarnosti psihološki najlakše moguće provesti
u okviru spontanih ili organiziranih formi djelovanja širokog
spektra udruga i asocijacija građana unutar civilnog društva.
Te svijesti i te uzajamnosti, nema bez altruizma kao nesebične spremnosti da se pomogne drugome (lat. alter, drugi),
pa i “po cenu lične štete i svesne žrtve, bez ikakve naknade ili
spoljašnje nagrade” (Ž. Trebješanin).
26 M. Osovska, Psihologija morala, Sarajevo, 1971. str.169.
U tom pogledu, pojmovno značenjski opserviran, termin altruizam podrazumijeva nekoliko stvari: 1) psihičku dispoziciju da se žrtvujemo za dobro drugog; 2) konkretno ponašanje u korist drugog; 3) altruizam kao etički normativ (etička
vrijednost), na čije ispunjenje sredina gleda sa blagonaklonošću i simpatijom.
Altruizam kao motiv prosocijalnog ponašanja, moderna psihologija dovodi u vezu sa nekim crtama ličnosti kao što su:
interes za druge i njihovo blagostanje; empatija i saosjećanje
prema drugima u nevolji; internaliziran sistem etičkih vrijednosti; i konačno, ono bez čega istinski altruizam nikako
nije moguć: visoko razvijena savjest i osjećaj odgovornosti. I dok briga za vlastito dobro nije uvijek egoizam, staranje za tuđe dobro uglavnom se tumači altruistički. Posebno
onda kad u situaciji konflikta dobara pojedinac, žrtvujući se,
zanemaruje vlastito u korist tuđeg dobra.27
Međutim, nije svaki čin dobrog djela ujedno i altruistički
čin.
Da bi to zaista bio, čin mora biti voljni, a ne slučajni postupak: moramo svjesno htjeti činiti dobro, kaže poljska teoretičarka morala Marija Osovska (M. Ossowska). Koliko altruizam, kao jedan od ljudskih potencijala u gornjem smislu,
može biti snažan i ponašajno opredjeljujući, najbolje se vidi
u graničnim egzistencijalnim situacijama. Kao ilustrativan
u tom smislu, francuski sociolog Emil Dirkem (E. Durkheim 1858.-1917.), razlikujući “mehaničku solidarnost” primitivnog i “organsku solidarnost” civiliziranog društva, ukazuje na fenomen altruističkog samoubistva. Radi se o svjesnoj spremnosti individue na definitivno samožrtvovanje, a
u korist zaštite drugog: oficir koji ostaje na položaju braneći odstupnicu civilima u povlačenju; kapetan broda koji se
posljednji povlači u situaciji brodoloma; ili tipično nesebični
gest majke koja tijelom štiti dijete za vrijeme bombardovanja, samo su neki od primjera altruističkog samoubistva.
U strogo etičkom smislu, kao istinski altruistički signiramo
samo onaj čin u kome
“prenosimo odnose kakvi nas vežu s osjećajno bliskim ljudima, na ljude s kojima nas ne vežu nikakve veze blagonaklonosti, ili čak na ljude s kojima se nalazimo u otvorenom konfliktu”.28
Budući da većina ljudi nije u svakom momentu sposobna
udovoljiti tom strogom kriteriju altruističkog držanja, to se
kao ključno-valorizacijski pokazuje momenat učestanosti
benevolentnog ponašanja. Mora li neko, da bi zaslužio status altruiste, baš svakim svojim činom da otkupljuje taj primamljivi etički kvalifikativ?
27 Cf: M. Osovska, Psihologija morala, Sarajevo, 1971. str. 142.
28 Ibid.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 93
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
U jakom smislu riječi, da: “altruist bi bio neko ko uvijek djela s obzirom na tuđe dobro i djela isključivo s obzirom na nj”,
kaže Osovska. Ali, to nije neophodno. Praktično, za priznanje tog kvalifikativa, dovoljno je da se altruističko držanje individue ponavlja s izvjesnom učestalošću.29
U nešto širem značenjskom opsegu Znaniecki (F. Znaniecki)
pod pojmom altruističkog čina, podrazumijeva angažman
“za društvenu stvar”, ali u okviru koje, neko, “kao svjesni i
aktivni individuum grupe”, nalazi i svoje mjesto, tj. i neki vlastiti interes. Dakle, više nije riječ samo o posvećenju isključivoj dobrobiti drugog, nego i o držanju koje u sebi može da
sadrži i dio sopstvenog interesa altruističkogpojedinca. Nadalje, za ovog autora,
“altruističkim postupcima (...) pripadaju svi postupci koji
smjeraju stvaranju neke zajednice s ljudima, niveliranju
među njima postojećih razlika, kao i ujednačavanje stanovišta koja oni zauzimaju”.
Među postupcima te vrste F. Znaniecki razlikuje četiri tipa:
1.) razmjena iskustava (sinestetička komuna); 2.) razmjena
stavova (simpatička komuna); 3.) razmjena aktivnih tendencija (sinergetična komuna), tj. saradnja koja ima zajednički
cilj i koja izrasta iz zajedničkih motiva; i 4.) činjenje nešto za
nekoga, ali ne iz koristi za sebe.30
Na tragu posljednjeg, četvrtog tipa (činjenje nešto za nekoga, ali ne iz koristi za sebe) je i shvaćanje instinktiviste Mek
Dugala (W. Mc Dougall), za koga autentični altruistički motivi moraju biti lišeni svake lične kalkulacije. U suprotnom,
svako djelanje koje se “rukovodi prijatnošću crpenoj iz svijesti o tome da smo izvor prijatnosti”, za Mek Dugala je pseudoaltruistički motiv, “jer sklanja na požrtvovanje samo u
proporciji postignute prijatnosti”.
Međutim, svi mi, u različitim životnim situacijama, pod
krinkom altruizma, nerijetko bivamo izloženi upravo toj vrsti prikrivene sebičnosti i samoljublja: “na taj način čovjek
ponekad biva obasipan žrtvama koje neće, ne želi, nema potrebe za njih, a koje su nekom potrebne zato da bi bio zadovoljan sam sobom. To je prividni altruizam”, na koji upozorava M. Osovska:
Da bi se nešto moglo žrtvovati treba nešto posjedovati. To
napominjemo, jer često govorimo o tome da se ljudi nečemu
posvećuju, a u stvari nemaju ništa da žrtvuju. Ispraznom altruističkom frazeologijom ponekad djeci ponavljaju njihove
majke da su sve za njih žrtvovale. Često, međutim, nisu imale šta da izgube. Posvetiti se djetetu, mužu, ljubavniku biva
– kao što primjećuje D.H. Lawrence u svom romanu Bijeli
paun (The White Peacock) – najlakša forma da se nosimo s
vlastitim životom. Umjesto da se staramo da vlastitim snagama damo našoj egzistenciji neki smisao, prebacujemo naše
29 Ibid.
30 Cit. prema: M. Osovska, cit.dj. str. 143-144
94 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
zadatke na nekog drugog, zadovoljavajući se životom iz druge ruke.
“To svojevrsno odricanje od vlastitog ‘ja’ spasava žene u bjekstvu pred odgovornošću za vlastiti razvoj. Kao kaluđerica sakriva ona svoje lice zavjesom na znak da već više ne egzistira
sama za sebe: postala je službenicom Boga, muškarca, vlastite djece, ponekad takođe i nekog problema. Kao sluga ona ne
odgovara za sebe. U toj odgovornosti osjećala bi se usamljenom i zaplašenom. Služba je laka stvar”, kaže
D.H. Lawrence. (Cf. M. Osovska, cit.dj. str. 144.)
Gornjim primjerima, Osovska ostaje na etičko-psihološkom
tragu one Hegelove misli za koju, “ništa nije poklonjeno ako
prije toga nije željeno”.
Također, u privid altruizma spada i njegovo reduciranje na
osjećajnu ravan: snažna osjećanja naklonosti za nečiju nevolju (bez akcije koja bi ih pratila), ne mogu se smatrati izrazom altruizma. Bez aktivnog stava, stava stvarnog zauzimanja za druge, nema autentičnog altruizma. To, na planu solidarnosti, znači da istinska solidarnost, kao svoj životni korelativ, pretpostavlja autentični, praktični altruizam. Deklarativni altruizam nema ništa zajedničko sa solidarnošću kao
činom praktične uzajamnosti međusobno pomažućih članova društvene zajednice, zasnovane na istinski humanim
principima življenja.
Konačno, i najvažnije:
Nikakav altruizam i nikakva solidarnost ograničeni okvirima
nacionalno ili konfesionalno jednostrane motivacije unutar
vjerski, konfesionalno i nacionalno heterogene zajednice, ne
mogu imati smisao autentičnog altruizma i istinske solidarnosti. Autentični altruizam i istinska solidarnost moraju
biti građanski, tj. ljudski zasnovani, i ne mogu biti ograničeni logikom nikakve etno-, ili neke druge grupne pripadnosti. A to pretpostavlja sveopštu toleranciju i razumijevanje razlike kao neizbježnog fenomena životnog šarenila, bez
koga bi život izgubio svaki smisao ili čak – bio nemoguć.
Zajedništvo i tolerancija
Jer ako su svi drugi u istoj mjeri ljudi kao i ja, zar nemaju oni
jednako pravo na svoja mišljenja i postupke kao i ja? Ako bih
htio da sprečavam druge ljude u njhovim postupcima i mišljenjima, ne bih li im time dao pravo da i oni onemogućavaju moja mišljenja i postupke?
G. Petrović
Zajednica (lat. comunitas; njem. Gemeinschaft), predstavlja
životni okvir ljudi, “umjetno” okruženje koje su sami stvorili na jednom prostoru i na kome zajednički djeluju u jednom
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
vremenu. Djelovati zajedno (za-jedno), kao što sama riječ
kaže, znači zadovoljavati životne potrebe i interese u okviru
nekog sistema vrijednosti. Brojnost individualnih potreba,
i nedovoljnost stvarnih mogućnosti njihovog zadovoljenja,
podrazumijevaju nužnu upućenost pripadnika društvene
zajednice jednih na druge. A to nije moguće bez prihvatanja
određenog sistema pravila koja služe održanju zajednice. Taj
voljni pristanak na zajedništvo očituje se u praktičnoj životnoj ravni kao solidarnost, saglasnost, jednodušnost; ukratko,
iskristalizirana svijest o potrebi zajedničkog djelovanja.
Subjekt zajednice je citoyen, građanin (tj. državljanin, a
ne stanovnik grada, bourgeois), “kao apstraktna, (i) po definiciji moralna osoba. Ta je apstraktnost odredbe subjekta
zajednice nužna zato što je to uvjet jednakosti u pravima,
bez čega nema moderne zajednice koja je moguća samo ako
se apstrahira od različitosti empirijski danih ljudskih osoba”.31 Apstrahiranje individualno-empirijskih datosti, tj. svjesno izabrana snošljivost i obzirnost kao praktično ispoljavanje obzira prema postojećim razlikama, jeste ono što zovemo “tolerancija” bez koje nikakva zajednica nije moguća. U
tom smislu tolerancija je istinska vrlina i jedna od centralnih
vrijednosti zajedničkog života.
Pledirajući za toleranciju, otac savremenog liberalizma,
Mil (J.S. Mill), u svojoj raspravi O slobodi (Essay on Liberty, 1859.), imperativno traži da se i odnos zajednice prema
pojedincima, i uzajamni odnos između pojedinaca, regulira principima:
a) da svaki pojedinac treba da ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli, osim ako se ne radi o mislima koje na
bilo koji način vrijeđaju ili ugrožavaju drugog.
b) da svako, vlastiti život i postupke, uključujući i odnos prema drugim ljudima, može da uređuje onako kako sam želi,
ukoliko to ne šteti interesima drugih ljudi ili društva u cjelini.32
Međutim, nemiješanje i tolerancija kao stanovište pluralne
scene civilnog društva, ne tiču se samo privatne sfere građana, jer, po mišljenju Volfa (R.P. Wolff), “društvene jedinice među kojima treba da se vrše tolerancija i međusobno prihvaćanje nisu izolirani pojedinci nego ljudske grupe, napose religiozne, etničke i rasne”.33 Dominacija i isključivost kolektivističkih logika etnički i konfesionalno složenih društava, suprotstavlja se duhu neophodne tolerancije. Etički i filozofsko-politički gledano, toleranciji u društvu prethodi samorazumijevanje društva kao ukupnosti odnosa među slobodnim i jednakim pojedincima, građanima (državljanima).
Stoga je istinska tolerancija moguća samo prema onima koji
pravo slobodnog mišljenja i djelovanja priznaju kao opće
31 xxx ABCeda demokracije, Sarajevo, 1994. str. 178.
32 Cf. G. Petrović, Kritika čiste tolerancije, in: E. Bajtal, Za (i) protiv tolerancije, II izd., Sarajevo, 1997. str. 153-179.
33 Ibid. str. 165.
pravo svih članova zajednice. Pri tom, netolerantni ne zaslužuju toleranciju.
Tolerancija netolerantnih – nije tolerancija.
Netolerantnost prema nasilnicima u službi je zaštite tolerancije i tolerantnih. To je paradoks tolerancije koji se mora
prihvatiti, jer bi njegovo neprihvatanje, kao odustajanje od
nasilja spram nasilnika i zagovornika nasilja, značilo, kako
pokazuje Karl Poper (K.R. Popper), odustajanje od ključnih demokratskih vrijednosti zajednice kao što su: sloboda,
jednakost i pravednost. Bez tolerancije, zajedništvo kao harmonična i simultana koegzistencija različitih interesa, ostaje puka himera, deklarativni inventar politikantske retorike
unaprijed osuđen na nemogućnost praktičnog oživotvorenja. Upravo to se događa u nacionalno i konfesionalno složenim društvenim zajednicama kakva je bosanskohercegovačka. Učvršćivanjem plemenske logike isključivosti i samodovoljnosti, pod ideološkom krinkom zaštite tzv. “vitalnog
nacionalnog interesa”, institucionalizira se i legalizira se otpor procesu egzistencijalno neophodnog civiliziranja društvene zajednice.
Najefikasniji otpor tom otporu, je aktivno zaživljavanje lepeze najrazličitijih udruga civilnog društva kao temeljne
strukture odbrane od raznih oblika holizma, kolektivizma i
totalitarizma. Civilno društvo, implicite, dakle, već strukturalno (svojom umreženošću na svim interesnim ravnima i
nivoima), predstavlja praktični izraz i priznanje principâ tolerancije, koegzistencije i zajedništva. Stoga svoj hod u ljudskiju budućnost, složeno društvo (kao što je naše), mora graditi na predpostavkama savremenih, novih odnosa države i
civilnog društva.
Totalitarizam, autoritarnost i fašizam, mogući su samo u situaciji nadmoći države nad neorganizovanim društvom. I
obrnuto, samo snažno i dobro organizirano civilno društvo osigurava demokratske predpostavke i mogućnosti
humanog življenja zajednice. Kao teleološki-kritičke, institucije civilnog društva (dobro organizirana i snažna mreža NVO), moraju (pri)siliti državu na odgovornost. Istovremeno, poštujući kodeks moralnih i drugih vrijednosti civilnih struktura, država mora pokazati svoju praktičnu odgovornost spram društva. Najkraće, država treba da bude samo
oličenje struktura upravljanja, a civilno društvo je ono koje
stvara vrijednosni i normativni okvir tog upravljanja (R. Tandon).
U slučaju da država na bilo koji način teži uspostavi svoje
dominacije, ili da krši bilo koju od proklamiranih vrijednosti civilnog društva, civilne strukture organiziranjem i ispoljavanjem građanske neposlušnosti alarmiraju domaću i
svjetsku javnost, i prisiljavajući državu na uzmak vraćaju život u kolotečinu dogovorenog normativa.
Osnovna vrijednost i smisao civilnog društva pokazuje se
u međusobnoj saradnji mnoštva asocijacija i udruga raznih
Status, broj 10, jesen 2006.
| 95
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
profila. Saradnja na bazi ravnopravnosti i uzajamne tolerancije članica stvara homogenu kritičnu masu građana, koja
snagom združenih kapaciteta prisiljava vlast na ozbiljnije
razmatranje kritičkih zahtjeva civilnog društva. Time se tolerancija pokazuje kao zalog zajedništva, a samo zajedništvo
kao ona snaga građana koju vlast više neće moći da ignorira.
Samo pod presijom tog zajedništva, vlast više neće moći da
vlada, nego da, kao servis (u okviru povjerenog joj mandata),
služi građanima i njihovim zajedničkim potrebama i interesima. Zajedništvo je ključ otpora i efikasan put promjene totalitarne i netolerantne prakse (divide et impera) vlasti.
To je ujedno i put pomirenja zavađene zajednice.
Pomirenje je posljednja faza balansiranja i normaliziranja
unutar društvenih relacija međuljudskih odnosa i veza, brutalno pokidanih krvavom logikom rata. Nadilazeći sporazumno dogovoreno zaustavljanje (Dayton) višegodišnjih nereda, borbi i sukoba, pomirenje je neophodni nastavak labilnog mira i njegovo prevođenje u status stabilnog, samoodrživog mira. U poratnom miru strasti još ne miruju. Povremeno incidentno narušavanje mira signalizira i održava živim osjećaj sveopće frustriranosti. Mediji, umjesto da stvarno budu mediji (medium, lat. sredina, srednji put, posrednik), tj. posrednici mira i smirivanja, još uvijek, jednostrano navijačkim odnosom (istina uvijeno, i ne tako grubo kao
pred sam rat i u ratu), podgrijavaju atmosferu napetosti karakterističnu za stanje “ni rata ni mira”. Dakle, mir kao odsustvo širih nemira i pobuna, još nije traženi, stvarni mir.
Za istinski mir, samoodrživi mir (bez prisustva i posredovanja međunarodne zajednice), neophodno je stvarno
pomirenje “strana u sukobu”. Historija i historičari, vođeni spoznajnim erosom, moraju na sebe preuzeti neprijatnu
zadaću nepristrasnog i postepenog otkrivanja istine povijesnog dogoda. Kao što, s druge strane, civilno društvo mora
istrajno i sine ira et studio da radi na pomirenju kao ključnom faktoru samoodrživog mira – najvažnijeg javnog interesa građana i društva kao cjeline.
Psihološki, pomirenje, predpostavlja uzajamno povjerenje kao svoj conditio sine qua non. Međutim, nema povjerenja u situaciji inercijom obaveznog upiranja prstom “preko
plota”. Svaka jednostrana kritika jedne, izaziva otpor, podozrivost i nepovjerenje druge strane. Uzajamnom povjerenju put vodi ne preko kritike, nego preko samokritike, tj.
samo preko uzajamne spremnosti na – samokritiku.
Objektivno, niko nije nepogrešiv, i svaka od strana (uprkos
vlastitoj povrijeđenosti) ima dovoljno razloga i za samokritički iskorak. Samokritika je ujedno logički poziv drugoj
strani da postupi na isti način, tj. da se i sama oglasi – samokritički. Kad se to dogodi, kad krene obostrani proces javne samokritičke valorizacije zajedničke loše prošlosti, jaz uzajamnog nepovjerenja se smanjuje, a vrata pomirljivom dijalogu se postepeno, ali sigurno – otvaraju.
96 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
U tom smislu, komisije “za istinu i pomirenje”, moraju postati komisije “za pomirenje i istinu”. Bitna je promjena naziva i redoslijeda poteza. Jer, u situaciji nepomirenosti, svako
se krajnje pristrasno i grčevito drži svoje apriori projektovane istine. Samo pomireni možemo doći do nekog aproksimativa stvarne istine (Nažalost, za razliku od apsolutne laži, koja je na sceni, apsolutne istine nema i aproksimativ je ono čime ćemo se na kraju morati zadovoljiti). Međutim, traženi samokritički (resp. pomirljivi) diskurs nikad
nije bio svojstven ni Politici ni Državi. Konkretno, aktualne balkanske i bh politike su objektivni taoci smutnog jezika koji je prethodio nepovjerenju i strašnom ratnom nasilju.
Upravo zato, akterima ratnih politika i njihovoj klero-nacionalističkoj ušančenosti, niko s druge strane nije spreman da
(po)vjeruje.
Kao zatočenici etno-političkih koncepta, današnje balkanske vladajuće oligarhije, paradigmatski su generatori odnosâ
krize. Njihov način viđenja svijeta i inter- i intradruštvenih
odnosa determiniran je doživljajnim fantazmom aktualnog
realiteta. Upravo taj fantazam je nesvjesni nosilac značenja i
movens akcija vladajućih elita. Iako odvojen od svijesti (nesvjestan), fantazam je, bez obzira na sadržaj i vid u kome se
javlja, snažan unutarnji (psihodinamski) pokretač čovjeka. U
tom smislu, ukoliko kao nesvjesni doživljaj više izmiče čovjekovom zapažanju, utoliko, s druge strane, fantazam sve
snažnije determinira njegove životne odnose.
Upravo zato, etnonacionalisti, u svoj fantazmatskoj neosviještenosti i zarobljenosti, nemaju načina da se međusobno razumiju čak i onda kad bi to najiskrenije (?!?!?)
htjeli. Fantazmom diktirana “politika doživljaja”, determinira i hrani real-politiku uzajamnog nerazumijevanja i nepovjerenja. Baš kao u sljedećem životno slikovitom primjeru
najpoznatijeg engleskog antipsihijatra Lainga (R.D. Laing):
Dva čoveka sjede i razgovaraju. Jedan (Peter) nešto dokazuje
drugome (Paulu). On jedno vrijeme na različite načine izlaže
svoje gledište Paulu, ali ga Paul ne shvata.
Zamislimo šta može biti po srijedi.
Peter pokušava da dopre do Paula. On osjeća da se Paul nepotrebno zatvorio pred njim. Postaje mu sve važnije da omekša Paula, da dopre do njega. Ali, Paul je tvrd, nepopustljiv i
hladan. Peter osjeća da udara glavom o zid. Osjeća se umornim, bespomoćnim, sve praznijim kada vidi da ne uspijeva.
Najzad odustaje.
Paul, s druge strane, osjeća da je Peter suviše zapeo. Osjeća
da mora da mu se odupre. On ne shvata šta mu Peter govori,
ali osjeća da mora da se brani od napada.
Odvojenost svakog od njih od sopstvene fantazije i fantazije onoga drugog nagovještva nepostojanje odnosa svakog od
njih sa samim sobom i svakoga od njih sa onim drugim. Oni
su istovremeno i manje i više međusobno povezani “u fanta-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
ziji” nego što se bilo ko od njih pretvara da je sa samim sobom
ili sa drugim.34
U nastavku priče, Laing podvlači jedan za nas hermeneutički vrlo bitan momenat, koji, kontekstualno, možemo razumjeti kao paradigmatski uvjerljivu projekciju mogućeg
odnosa političkih elita i civilnog društva na putu aktualne
potrebe izgradnje pomirenja i samoodrživog mira na ovim
prostorima:
Ova dva doživljaja, kaže Laing, koji se, kako-tako, dopunjuju
u fantaziji, jasno utjeruju u laž mirni način na koji dva čovjeka razgovaraju udobno zavaljeni u naslonjače.35
Tom opaskom naglašena je sva životna (o)zbiljnost matrice
prezentiranog odnosa Petera i Paula. Tj., u kontekstu gornje
napomene, samo istinski akteri civilnog društva ovih prostora, neopterećeni fantazmom rata i “udobno zavaljeni
u naslonjače”, imaju realne šanse da o sebi i svojoj budućnosti, razgovaraju konstruktivno i na “miran način”.
Zadaća države je da im to omogući.
Jer, za pacifističku vrstu samokritičkog iskoraka, za razliku
od fantazmom pregrijanih etnonacionalnih ratnih struktura, sposobne su znatno fleksibilnije, prošlošću manje opterećene, civilizacijsko-mirnodopski svjesnije i dobro uvezane
strukture civilnog društva.
ne”, ne važi, na isti način, i za Sandžak, ili Vojvodinu???, npr.),
zapravo samo pokrivaju ekspanzionističku velikosrpsku ideju, sada pod vođstvom Milorada Dodika i njegove Vlade, a
na tragu etnonacionalističke i predratne ratnohuškačke politike SANU, Ekmečića, Miloševića, Šešelja, Karadžića...
Dakle, imamo posla s neobičnom i, u civiliziranom svijetu,
krajnje neprihvatljivom činjenicom. Stoga ona, ovakva kakva
je, podriva i sam koncept Civilnog Društva dovodeći u pitanje mogućnost njegovog istinskog funkcioniranja na našim
prostorima. I bez obzira na tvrdnje nekih analitičara (i političara) kako se tu radi samo o predizbornoj manipulaciji, ta
hazjajinska poslušnost organizirane gomile (čak ako bi se zaista radilo “samo” o predizbornoj manipulaciji), ipak izaziva sasvim realnu zebnju racionalnih i krajnje trezvenih ljudi
Ove Zemlje koji istinski strepe da bi ta manipulacija, izmaknuvši kontroli (u kontekstu još uvijek žive i konstantno hajcane velikosrpske nastrojenosti iz Beograda)37*, mogla rezultirati i sasvim nepredvidivim nepredizbornim posljedicama.
Esad Bajtal, građanin BiH. Studirao pedagogiju,
psihologiju, filozofiju i sociologiju. Redovni i postdiplomski studij završio u Sarajevu. Djeluje kao
nezavisni intelektualac. Nesposoban da bude podoban, živi od pisanja.
I još nešto.
Koliko je struktura prezentiranog odnosa Petera i Paula paradigmatski životna i važna za razumijevanje i rješavanje aktuelnih društvenih odnosa složenih zajednica poput naše,
najbolje govori jasno upozorenje samog Lainga da je
“navedeni primjer pogrešno smatrati običnom metaforom”.36
PS
Međutim, da li mi imamo Civilno Društvo u pravom
smislu te riječi, drugo je, i ključno je pitanje ovog trenutka.
Objektivno govoreći jasno je da na današnjoj društvenoj bh
sceni pored stvarno nevladinih, postoji čitav niz pseudo nevladinih, tj. vladinih nevladinih organizacija.
Najbolji primjer (iako, nažalost, nije usamljen u BiH) te vrste je udruženje nekoliko “nevladinih” organizacija u RS
koje djeluju pod idejnopolitički vrlo signifikatntnim imenom “Spona”, koje, svojim dnevnopolitičkim angažmanom i
istrajavanjem na referendumu za osamostaljenje manjeg entiteta (pod krinkom demokratskog prava na otcjepljenje, ali
koje, prema nedavnoj medijskoj interpretciji vođstva “Spo34 R.D. Laing, The Politics of Experience, 1974. (cit. prema R.D. Laing: Podeljeno ja / Politika doživljaja, Beograd, 1977. str. 215.
35 Ibid.
36 Ibid.
37 * Izborni rezultati posljednjih izbora u Srbiji pokazuju silovit uspon
radikala (SRS) na srpskoj političkoj sceni, a kontinuirani medijski nastupi njihovih vođa i dalje odražavaju neskrivene teritorijalno-ekspanzionističke ambicije spram Bosne i Hercegovine. Uostalom, o načinu njihova
djelovanja najbolje govori činjenica da su, nakon akcije skupljanja potpisa,
predstavnici G17 Plus, i zvanično, u srijedu, 28.06.2006. Republičkom javnom tužiocu u Beogradu podnijeli inicijativu zabrane SRS. Osim potpisa građana (71.431 potpis), G17 Plus je tužiocu priložio i obiman dokazni
materijal (isječci novina, videozapisi i slično). Objašnjavajući podnesene
“dokaze” o ponašanju čelnika SRS šef pravnog tima G17 Plus, Aleksandar Nikolić, novinarima je kazao: “Smatramo da su se proteklih 16 godina predstavnici i čelnici SRS-a mnogo češće i mnogo više koristili govorom
mržnje i raspirivali nacionalnu i rasnu netrpeljivost, nego što su se koristili
nekim demokratskim načelima u svom djelovanju...”
Neposredni povod za cijelu akciju, prema beogradskom dopisniku, predstavljao je ispad u Skupštini Srbije (prije tri nedjelje), kada je poslanik SRS
Zoran Krasić sa skupštinske govornice vrijeđao tadašnju ministarku poljoprivrede, a sada potpredsjednicu Vlade Ivanu Dulić Marković, nazivajući nju i njenu porodicu “ustašama”, što su poslanici G17 Plus protumačili kao “govor mržnje” i u znak protesta napustili skupštinsku dvoranu. (Cf.
Oslobođenje, 29.06.2006. str. 11).
Predstojeći pravni odgovor na potpisima građana podržani zahtjev G17
Plus, ma kakav bio, imaće dijagnostički signifikantan smisao stanja duha i
društvene orijentacije današnje, postmiloševićevske Srbije koja, konačno,
mora jasno izabrati između slabašnog civilnog društva u nastajanju, s jedne, i snažnog, i još uvijek militantski koštunjavog sistema vrijednosti na
srpskoj političkoj sceni, s druge strane. U tom izboru leži veliki dio odgovora i odgovornosti na aktualno pitanje mira i egzistencijalno i civilizacijski neophodne pacifikacije ovih prostora.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 97
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
32 pravila
bosanskog disidentizma
Veselin Gatalo
1. Treba biti državotvoran. Ako ko šta kaže protiv države, reći mu da je fašista, desničar, nacionalista (zavisno
od konteksta), antidemokrata, sluga stranih sila (od obližnjih – pa preko evropskih i američkih), reći mu da je agent
KOS-a i slično.
2. Treba biti pametan. Treba većinski nacionalizam, onaj
usred koga živite, proglasiti patriotizmom. Tad vam niko
pera ne može odbiti.
3. Pustite Većince da rade šta hoće, povremeno napadnite većinskog vjerskog dužnosnika (mlako i površno, naravno), čisto da vas neko ne optuži da se Većincima uvlačite
u... pod kožu.
4. Treba biti uvezan. Proglasiti više ljudi (obavezno vaših
manje-više istomišljenika) antifašistima, tako da oni koji ne
misle kao vi (oni), ispadnu automatski fašisti.
5. Ako nikako ne možete dokazati fašizam (ponavljam, fašisti su svi koji ne misle kao vi i vaši), nazovite to perfidnim
fašizmom. Ako je fašista (čovjek koji ne misli kao vi i vaši,
i ne podržava oko vas većinski nacionalizam, pardon – patriotizam) vjernik ili bivše svešteno lice, nazovite ga klerofašistom. To uvijek dobro prolazi.
6. Nađite si kolumnu za pisanje i zastupanje disidentskoantifašističko-patriotskih teza.
7. Držite se metafizike i istorije, nađite temelje državnosti
u svakoj epohi, razvijajte metafiziku svakog detalja. Pazite
gdje ćete istoriju nazvati historijom ili poviješću, radi političke korektnosti. Ukoliko ne želite ispasti pobornici većinskog nacionalizma (pardon, patriotizma), zadržite varijantu jezika svoje nacije.
98 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
8. Organizujte okrugle stolove koji neće imati veze sa problemima, tako da što duže ostanete disident i antifašista.
Teme kao: Jednakost spolova i visinska razlika, Žensko pismo i mitarenje ptica, Ptičja gripa i ratni roman, Uticaj srbočetničke agresije na dužinu i kvalitet bosanskog romana
– takvo što nipošto izbjegavati. Što ljudi manje misle o životnim problemima, veće su šanse da i dalje budete disident.
9. Ne oblačite odijela. Držite se đubretarca, farmerki i vijetnamke. Imajte bar dvije-tri majice s likom Che-Gevare.
Džemperi obavezni (barem zimi).
10. Ako neko napadne disidenta-antifašistu, opletite po
napadaču. Antifašist-disident će to uraditi za vas, ako vas
neko – ne daj bože – napadne u kakvoj kolumni ili (pu, pu,
pu!) na televiziji.
11. Teze dokazivati u tri etape: a) Recite kako ste u pravu.
b) Objasnite zašto ste u pravu. c) Pojasnite zašto nisu u pravu oni koji misle da niste u pravu. Eventualno dodajte kolumnu koja će objediniti ovo troje.
12. Pazite na mlade. Odgojite jednog mladog disidenta-antifašistu (ili više njih), podučite ga metafizici Bosne, hvalite njegovo pisanje (kolumnu – ako je ima), knjigu mu gurajte na natječajima i konkursima, pobrinite se za njegovu
mamu (ako i ona piše), sredite mu ispit za diplomu, magisterij ili doktorat, i nađite se mladcu pri ruci. Ako vas
neki novinar upita koliko je sati, uz tačno vrijeme pohvalite mladog disidenta.
13. Pazite da budete predsjednik (ili barem član) svakog
književnog žirija.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
14. Ne odbijajte biti predsjednik kakve državne ili državotvorne fondacije, iako ste disident.
15. Ne kupujte skupa kola, iako vam se može. Ne bi vam
išlo uz đubretarac ili vijetnamku. Najbolje da i nemate kola;
kao disidentu i patrioti, država će se pobrinuti za vaš transport.
16. Ostvarite veze sa bosanskim disidentima van vaše
zemlje. Ne zavidite im na, recimo, stanu u Rimu ili Parizu, ne budite pohlepni. Disidenta vani (kao i svakog drugog prijatelja Bosne) čuvajte kao oči u glavi, ne dajte da
mu sude za uvredu ili kakav lopovluk. Ako ga ko prozove ili naljuti, napadnite fašistu! Nazovite gnusnog napadača srbočetnikom, četnikom ili ustašom. Evropocentrist, klerik, mason – takođe dobrodošlo! Ako mu otac
ili djed nisu bili u partizanima, opletite po njemu svim
sredstvima i recite cijelom svijetu kako taj mufljuz neće
da se odrekne ni oca ni djeda za svoju jedinu i najdražu zemlju.
17. Ne brijte se, zapustite nokte (ili barem kosu). Pijte što
više na jednom mjestu, pred što više ljudi. Neka svi vide
kako je teško kad si u pravu, a sam na svojoj strani.
18. Literaturu podijelite na: dobru-antifašističku i na lošufašističku. Pisce i režisere koji nisu na patriotskoj i državotvornoj liniji, precrtajte i ne spominjite – bar ne po dobru.
19. Nikad ne priznajte da ste pogriješili. Antifašisti i disidenti nikad ne griješe.
20. Državotvorne državnika podržite, bez obzira jesu li nacionalisti ili ne. Ipak, ne dozvolite da vas slikaju s njima, to
bi fašisti (vaši neistomišljenici) mogli iskoristiti da naude
vašem liku i djelu.
21. Tita ne podržavajte, ali ga se i ne odričite.
22. Na televiziji izgledajte monumentalno; naslonite se
unatrag i gledajte nekud ispred sebe, daleko, kao da vidite ono što nikom živom nije dostupno ni razumljivo. Trljanje brade i skretanje pogleda pri laganju, nije preporučljivo. Ali, pravom antifašisti i patrioti, to će svako oprostiti.
23. Ne dokazujte pretjerano, naročito ono što vam nije lako
dokazati. Koristite fraze kao što su “To svako normalan
zna”, “što ne treba dokazivati”, “što je svakoj budali jasno”,
“što je davno dokazano”, “što cijeli svijet zna”… Tako svima
koji ne misle kao vi jasno dajete do znanja da su budale, fašisti i mimo vas svijet.
24. Tražite da se u svakom djelu, filmskom ili bilo kom drugom, jasno vidi ko je agresor a ko žrtva. Ni pod razno ne
izjednačavati agresora i žrtvu. Ne dozvoliti da se patriotizam i ljubav prema zemlji naziva nacionalizmom.
25. Probiti se na TV, imati emisiju, makar u jutarnjem programu. Govoriti dubokim glasom, kao za sebe. Ne buljiti u
kameru i ne bečiti se na ljude (mada neki i to čine).
26. Kad dođete u stranu zemlju, na agresorski teritorij,
nipošto direktno odgovarati na pitanja vezana za životni status pripadnika vaše nacije u vašem, antifašističkom
okruženju. Govorite, ako treba (i ako to neće prenositi TV vaše zemlje) jezikom zemlje u koju ste došli. Prezirite ljude koji govore strane jezike, oni su sluge stranih ambasada. Učestalo pozivajte mlade da ne napuštaju zemlju.
27. Ukoliko vas na TV dvoboj izazove neko s argumentima,
ne prihvatajte. Operite ga u komentaru ili kolumni, manja
je opasnost. Ukoliko vas žestoko napadnu, pustite druge da
vas brane u svojim kolumnama, neka zarade platu.
28. Optužite što više stranih intelektualaca za fašizam, pazite samo da ne optužite kakvog prijatelja Bosne, to jest –
dokazanog antifašistu.
29. Veličajte tekovine NOB-a, smatrajte sebe nastavljačem
borbe za sve što na svijetu valja. Učlanite se, ili čak osnujte, kakvu antifašističku udrugu. Kakav borac iz II svjetskog
rata uvijek dobro dođe.
30. Ukoliko neki prijatelj Bosne presere, pa ga hoće u pržun, organizujte potpisivanje peticije. Može ga neko i zatvoru sodomizirati, a to je – to znaju poreski obveznici
koji plaćaju vaš disidentizam – veoma neugodan, čak bolan osjećaj.
31. Stalno kukajte kako je kulturni nivo građanstva nizak,
kako niko ne čita i ne kupuje knjige. Kažite kako vi promovirate dobru literaturu, ali je svijet koji bi je trebao čitati,
malo… malo… Ne recite priglup, nije politički korektno.
Najbolje je reći da ljudi nemaju para, pa ne mogu kupiti
knjige koje vaš žiri izabere.
32. Ukoliko vas zaskoči kakav pisac ili pjesnik i zatraži od
vas par maraka da preživi do sutra, izrecitujte mu neku svoju pjesmu, utješite ga time da ovaj fašizam neće još dugo
trajati, recite mu da pravi pisac i disident mora biti gladan
i promrzao (nabrojte neke primjere iz recentne istorije, historije, povijesti…).
Veselin Gatalo, rođen u Mostaru, 16.12.1967. Od
1997 do 2001 vodio satiričnu emisiju Šetnja ulicama žrtava demokratije, na Radiju Studio 88, jedan od pokretača listova Nepitani i Kolaps, predsjednik NVO Urbani Pokret. U vlastitim knjigama objavljivao pjesme, priče, romane. Nagrađivan.
Pisao za Status, Motrišta, Zarez, Album, Kolaps,
NIN i druga izdanja, za francuski Hopala, češki
časopis Kartki i druge.
Status, broj 8, jesen 2006.
| 99
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Rodnosenzitivni jezik!?
(ili politika u jeziku i jezik u politici)
Davno me jedan stranac podučio da je za promjenu političkog sustava
potrebno šest mjeseci, za promjenu gospodarskog sustava šest godina,
a za promjenu društvenog sustava (mentaliteta ljudi!) šezdeset godina...
E, kako velika svjetska politika radi prve dvije tranzicije, ona mala politika,
tzv. nevladin sektor, radi na onim promjenama koje traju onih famoznih
šezdeset godina, dakle na mentalnoj tranziciji jednoga društva. No, i u taj
se, da ne bude zabune, kao i u ona druga dva, važnija (!?) segmenta,
intervenira izvana, po mjeri globalističkoga kolonizatora, tj. financijera
(i investitora i izvođača radova!) izvana
Željko Ivanković
P
romjena političke matrice koja je naš prostor zahvatila s rušenjem berlinskoga zida, nužno
je promijenila i politiku i politički govor, pa s tim i
jezik politike unoseći u njega jedan, u našim okvirima, posve novi ideološki diskurs.
S tim se promjenama i takozvani nevladin sektor u našemu javnom životu pojavio kao posve novi i društveni i politički, a onda, s tim, i pojmovni i jezični fenomen. Ili je
možda prije bio ovo drugo, pa se tek onda počeo društveno etablirati, počeo postajati i ono prvo. Ozbiljan bi istraživač imao danas itekako posla istražiti samo promjene političkoga govora i političkoga jezika, tj. jezika politike u posljednjih dvadesetak godina. Dakako, bilo bi tu posla i za
sociologe, politologe, antropologe, jezikoslovce, a vjerujem
da ne bi nezaposleni ostali ni psiholozi, pa čak ni psihijatri.
U svim mogućim tranzicijama, koje su nas zahvatile, ili o
kojima se barem govori da su nas zahvatile, posve je skrajnut, ostao izvan fokusa “kompleks jezika”, njegova “tranzicija”. Ne mislim, pritom i samo na sve moguće mesnice
i ćevabdžinice zvane Dayton, pijace Arizone, tvornice namještaja Dallas, svratišta Montane, euroatlanske integracije, Bruxelles, kantone i entitete, pa i tranzicije, što su, na-
100 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kon ratnohuškačkog jezika, zamijenili političke pojmove
tipa samoupravljanje, Beograd, drugovi i komiteti, ali dalo
bi se već i na ovom tipu jezične tranzicije ispisati kakvu etnografsko-mitologijsku studiju.
Kako je svijet tzv. velike politike (ekonomije i politike u
užem smislu!) snažno intervenirao i još uvijek snažno, neokolonijalistički, intervenira u naše društvene i političke mijene (pisac sam pa se ne libim, za razliku od ozbiljnih istraživača, spomenuti ni zavjeru sa svim onim što ona sa sobom nosi!), tako se, doduše sad već i u tom segmentu mnogo suptilnije, do guše involvirao i u nevladin sektor, tj. u
onaj prostor koji vlade obično previše ne diraju, jer za njega u vremenima tranzicija (kad su zabavljene promjenom
strukture vlasništva; prvobitnom akumulacijom kapitala;
pljačkom – kako tko voli!) previše ne mare.
Davno me jedan stranac podučio da je za promjenu političkog sustava potrebno šest mjeseci, za promjenu gospodarskog sustava šest godina, a za promjenu društve O ovome sam pisao u svojoj knjizi Na marginama kaosa, Rabic, Sarajevo, 2001., usp. str. 74-109.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
nog sustava (mentaliteta ljudi!) šezdeset godina. Za ovo
potonje, oni koji imaju ili žele moć najmanje mare, jer njih
ne zanima hod na duge staze. Očito je da kod nas, ne samo
zbog rata, sve traje mnogo dulje, pa je nevladin sektor daleko od interesa bilo kome osim onima koji u njemu peru
svoje sitne interese i krupne novce.
E, kako velika svjetska politika radi prve dvije tranzicije,
ona mala politika, tzv. nevladin sektor, radi na onim
promjenama koje traju onih famoznih šezdeset godina,
dakle na mentalnoj tranziciji jednoga društva. No, i u taj
se, da ne bude zabune, kao i u ona druga dva, važnija (!?)
segmenta, intervenira izvana, po mjeri globalističkoga kolonizatora, tj. financijera (i investitora i izvođača radova!)
izvana. U jednom je od takvih intervenata do nas medijski
došla i informacija koju prenosimo u cijelosti:
U sklopu Regionalnog gender programa, Gender koordinacijski odbor, koji se sastoji od predstavnica Agencije za
ravnopravnost spolova i Gender centara obaju entiteta, uz
potporu UNDP-a i kanadske CIDA-e, dodijelili su grantove organizacijama civilnog društva u ukupnom iznosu od
60 tisuća dolara.
Grantove je dobilo devet nevladinih organizacija, Astra i
Jezero iz Šipova, Fondacija lokalne demokracije, Inicijativa za humani razvoj, BH novinari i Vijeće za štampu iz Sarajeva, Helsinški parlament građana iz Banje Luke, Bolja
budućnost iz Tuzle i Forma F iz Mostara. Svrha projekata
tih organizacija je izgradnja stvarnog partnerstva između
državnih institucija i organizacija civilnog društva koji se
bave pitanjima ravnopravnosti bh. Gender akcijskog plana
i implementaciji Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH.
“Projekti imaju i strateški cilj daljnje obuke u oblasti ravnopravnosti spolova, kao i konkretne aktivnosti poput rada s
institucijama vlasti i medija”, istaknula je direktorica Agencije za ravnopravnost spolova u BiH Samra Hadžiabdić-Filipović dodavši da je ovo još jedan čin suradnje vladinih i
nevladinih organizacija. “Naš cilj je ojačati NVO i nacionalne mehanizme u domeni gender problematike. Važno
je da nevladin sektor surađuje s državom te da zajednički
rade na provedbi ravnopravnosti spolova”, zaključila je ona.
Za grant sredstva od 60 tisuća dolara prijavilo se 19 nevladinih organizacija, ali se prema kriterijima UNDP-a grantovi nisu davali organizacijama koje su već jednom bili korisnici tih sredstava, a važan čimbenik imala su zemljopisna područja tako da su odabrane organizacije koje se nalaze na svim krajevima naše zemlje. Od dobivenih sredstava
NVO-a Udruga BH novinari iz Sarajeva otpočet će realizaciju projekta uvođenja rodnosenzitivnog jezika u naše medije. “Jedino Dnevni list iz Mostara koristi rodnosenzitivni
jezik, a ovim sredstvima ćemo financirati naš projekt koji
će animirati i druge da takav jezik počnu prakticirati”, rekla
je predstavnica Udruge BH novinari Borka Rudić. Prilikom
potpisivanja istaknuto je da se nezaustavljivo moramo boriti protiv diskriminacije među spolovima u našoj zemlji.
Bilo bi zanimljivo već s aspekta političkoga govora/jezika,
ali i s jezičnog aspekta uopće, analizirati ovu vijest, no nije
nam to ovdje nakana, pa ćemo je tek s vremena na vrijeme
uzeti kao ilustraciju, sve vrijeme imajući u vidu to da je ona
izravni poticaj za ovo naše razmatranje. Posebno za jedan
njezin segment – poticanje na “realizaciju projekta uvođenja rodnosenzitivnog jezika u naše medije”.
Zanimljivo da se uopće netko sjetio jezika u našem javnom,
društvenom i političkom životu, a da to nije nužno u kontekstu “nacionalne ugroženosti”, tj. sirove političke manipulacije jezikom. To što se nitko nije sjetio katastrofalnog
stanja u jeziku ili jezika u javnoj uporabi, u medijima, jedva
da više i čudi. Pa ipak, vrijedna je svakog spomena inicijativa o rodnosenzibiliziranju jezika u javnoj uporabi.
No, što to znači? Što je to sad i otkud najednom rodnosenzitivni jezik?
Što to, uz “tri jezika u službenoj uporabi u BiH” i sve agresivniji jezik međunarodne zajednice (na našim prostorima), jezik globalizacije (engleski!) znači najednom i – rodnosenzitivni jezik? Pitanje ovdje ne postavljam tek formalno, jer, svjedočim, i mnogo upućeniji i obrazovaniji od bosanskohercegovačkoga prosjeka pitali su me što znači ta
sintagma, taj pojam, i o kojemu se to sad najednom novom
jeziku radi. (Šta nam to opet rade?)
Naravno, i to kao mnogo toga u nas ima smisla, čak – nužno je, promatrati s barem dva dominantna aspekta: onoga
neizbježno političkoga i onoga (usko)stručnog.
Politički aspekt problema svediv je, pojednostavljeno rečeno, na: “U doba kad je ženino bilo da drži tri ugla kuće,
nije bilo potrebno za poženstvenjivanjem titula koje su bile
vjekovnom muškom povlasticom. Tek sve veći nalet profesorica, doktorica, ministarki i ambasadorki, koje nisu milostive supruge veleučenih profesora i doktora ni njihovih
ekselencija ministara i ambasadora, izazvao je nedoumice i
pitanja treba li ili ne treba poženstvenjivati titularne, funkcijske, profesijske imenice ako se odnose na žene.”
A što se uskostručnog problema tiče, on bi već sad, petnaest godina nakon ovoga Težakova interventa, u Hrvatskoj bio problematiziran u barem dva primjera: ministarka
mu ne bi prošla pored ministrice, a ambasadorka ne bi išla
iz barem dva razloga. Prvi je taj što bi tu nužno išla ambasadorica kao hrvatski oblik poženstvenjenja, a drugi, tu bi
neminovno išlo – veleposlanica! No, tu, na tom primjeru i
Mensud Zorlak, Dnevni list, Mostar, utorak, 30. svibnja 2006., str. 15.
Stjepko Težak: Hrvatski naš svagda(š)nji, Školske novine, Zagreb, 1991.,
str. 78.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 101
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
otvara se cjelokupan problem koji će vjerojatno zadugo još
biti mjesto brojnih naših prijepora.
U pokazivanju rodne senzitivnosti u jeziku, koliko znam,
od europskih je jezika njemački otišao najdalje, čak do mjere naglašene pozitivne diskriminacije žene i feminiziranja
naziva zanimanja, položaja, titula i sl. o čemu sam se sam
mnogo puta osobno uvjerio. U našim, pak, prostorima,
najdalje se u tom smislu otišlo u hrvatskome jeziku, koji je i
inače posljednjih godina na sebi (taj jezik!) najviše radio.
NGO/NVO poticanje na rodnosenzitivni jezik u BiH, a to
je uz bosanski/hrvatski/srpski još jedan, novi, politički jezik, i iskazivanje priznanja da u tome prednjači Dnevni list
(tj. Hrvati i hrvatski jezik, budući da se taj list predstavljao
kao prvi dnevni list na hrvatskome jeziku u BiH), neizravno je priznanje da su Hrvati (hrvatski jezik!) već odmaknuli i u tom segmentu približavanja euroatlanskim integracijama, kako se to politički obično kvalificira.
No, tu se postavlja cijeli niz pitanja i otvara cijeli niz problema, osobito vezanih za onaj dio jezika koji se politički nominira/distingvira kao b/h/s jezik. Naime, oni koji će Hrvate i hrvatski jezik, tragom ove kampanje, slijediti, najednom su, sudeći po iskustvima ovih prostora, u problemima
jezično-političke naravi i iz toga proisteklih teških dilema:
hoće li (pre)uzimati njihova (hrvatska!) znanja i iskustva, pa tako i njihov jezik? Hoće li to onda biti preuzimanje službenoga hrvatskog jezika u političkoj i javnodruštvenoj praksi bh. društva? Hoće li to u međuvremenu postati jezična neokolonizacija, agresija ili pak službeno, dakle legalno izvedena otimačina hrvatskoga jezika od strane
druga dva (susjedna) jezika? Pitanja su ovdje, dakako, postavljena, politički i na osnovi već življene jezično-političke
prakse, premda ona imaju i snažne (stručno)jezične konotacije. Znaju li, prosljeđujemo naša propitkivanja, ti i takvi
iz NGO struktura što u ovom kontekstu sve znači ili može
značiti plediranje za rodnosenzitivni jezik i koje će to sve
probleme donijeti jezikoslovcima? A poglavito onim (nacionalno) fobičnijima, kakve smo nekoć identificirali ili kakvi
su se već dostatno samoidentificirali?
Taj će zahtjev otvoriti barem dva kompleksa problema.
Onaj čisto jezični (tvoračko, tvorbeno-jezični) i onaj dominantnopolitički. Najgori su pak oni problemi koji će se
otvoriti negdje između – u političkoj uporabi jezika. U
manipulaciji!
Kako? Zašto?
O ovome sam više pisao u: Hrvatski jezik i književna praksa u BiH danas, Motrišta, Mostar, siječanj 2004., br. 29, str. 41-48.
O ovome sam već pisao u tekstu Bosanski jezik ili govor iz pozicije frustracije, usp. Gordogan, Zagreb, g. II (XXI), br. 2-3 (46-47), zima-proljeće
2004., str. 210-213.
Isto.
102 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Politička se osjetljivost hrvatskoga jezika pokazala posljednjih desetljeća značajno većom od one što ju je pokazivao npr. srpski jezik, dok se bosanski jezik sa svojom
političkom osjetljivošću legitimirao tek nedavno. Hrvatski je jezik, oslobođen prisile jezičnog približavanja srpskom, energiju trošio na nerijetko nekompetentno purističko distingviranje putem eliminiranja rusizama, srbizama, crkvenoslevenskih utjecaja, te na iznalaženje novih riječi za novonastalu praksu. Srpski jezik, kao asimilacijski, kao jugoslavenski melting pot, jedinu je ozbiljnu dilemu posljednjih desetljeće i pol imao u pitanju opća ekavizacija – da ili ne?! (I upotrebe pisma!) Bosanski/bošnjački
jezik od trena kad se počinje samoidentificirati, u traganju
za “srednjim putem”, svoje ključne probleme vidi u turcizmima (orijentalizmima) i uporabi glasa h, a svoju skorašnju
fobičnost pred hrvatskim brani kako nikada u povijesti nije
pred srpskim.
Neizbježno, a premalo spominjano zlo u svemu ovome je
i snažna kontaminacija, toksikacija naših jezika anglofonim utjecajima koja je već dobrano zahvatila bh. društvo
i osobito njegov kulturni prostor, a njom se nitko ozbiljan
u struci onoga što nazivamo b/h/s jezikom ne bavi. Valjda je svima lakše, politički i jezično, prihvatiti stranu riječ,
npr. da se ovih dana radi na harmonizaciji zakona (umjesto već ustaljenom: usuglašavanju zakona) nego nacionalno tuđu riječ predsjedatelj ili predsjedavajući. Riječ iz dominantno glazbene sfere (harmonizacija, harmoniziranje),
barem u našem jeziku, ušla je tako bez ikakve stvarne potrebe u pravnu (zakonodavnu) i političku sferu što je pokazatelj i površnosti i povodljivosti, dakle – inkompetentnosti.
Razumijem i opravdavam, općenito uzevši, projekt rodnosenzibiliziranja našega jezičnog prostora, tim više što kao
i u drugim segmentima društva u BiH, u političkom i ekonomskom ponajprije, te u nevladinom sektoru, stvarni posjednici moći su negdje izvan BiH, pa je i njihovo djelovanje prilagođeno primarno njihovim interesima, njihov financijski diktat (donacije i sl.) projektiran je sukladno njihovim vizijama. Razumijem ga i kao autentičnu vrijednost, ali i, poglavito, kao jezični refleks na novu društvenu
stvarnost. No, to bi ipak moralo biti u dosluhu i sa stvarnim društvenim potrebama, potrebama bosanskohercegovačkoga društva i BiH kao države. Tako je, među ostalim,
i s drugim tzv. gender projektima kojima se patrijahralni
društveni projekti što ih gaje dominantne nacionalne (etnokonfesionalne, feudalno-patrijarhalne) politike pod inozemnim pritiscima pretvaraju u europeizirane rodnosenzitivne ambijente u kojima npr. većinsko žensko stanovniš Usp. Hrvatski jezik i književna praksa u BiH danas, kao gore.
Usp. Alija Isaković: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992. i Senahid Halilović: Pravopis bosanskoga jezika, Preporod, Sarajevo, 1996.
Usp. kao gore Bosanski jezik ili govor iz pozicije frustracije. Usp., međutim, i prof. dr. Midhat Riđanović: Ko prije ‘Rvackoj, njegova je ‘Rvacka,
Oslobođenje, Sarajevo, 29. 6. 2006., str. 36.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
tvo u BiH mora dobiti šansu biti i politički zastupljeno u
svim segmentima vlasti. Sad se netko (dakako, ne bez raloga!) sjetio da bi se to imalo vidjeti i u medijskoj slici vršenja te vlasti. Tako više vlast ne bi obnašao samo zastupnik,
nego bi prigodu dobila i zastupnica; uz ministra i ministrica; a uz predsjednika i predsjednica. Jezik bi tako postao obvezatan za ravnopravnost spolova više od političke stvarnosti koju imenuje. Tako bi i nepostojeća rektorica sveučilišta bila prije moguća u jeziku, nego u stvarnosti,
no i mnoga bi, unatoč tomu, zanimanja ostala uskraćena za
imenovanja, osobito za imenovanja u jeziku.
Ipak, s tim će slučaj triju nominacija jezika u BiH i triju jezičnih realizacija iznova postati i jezično i političko pitanje.
I dok Hrvati imaju u praktičnojezičnoj realizaciji liječnika
i liječnicu, a Srbi ljekara i ljekarku, opredjeljenje onih koji
svoj jezik zovu bosanskim naći će se na ozbiljnoj kušnji,
propitkivanju praktičnih mogućnosti kad već nema usvojenoga standarda. Osobito će se to pokazati teškim jer su
Hrvati već riješili probleme imenovanja brojnih funkcija,
profesija, titula i sl. Primjerice, sociologinja, psihologinja,
pedagoginja, antropologinja već su hrvatski prepoznatljive (markirane) nominacije, u nekim bošnjačkim (ali i srpskim) krugovima čak ismijane, pa bi preuzimanje hrvatskoga jezičnoga “iznašašća” (standarda!), najednom, neke
kroatofobične bošnjačke jezikoslovce moglo dovesti u težak položaj, budući da su te jezične inovacije svježe, dakle evidentno hrvatske za razliku od nekih ranijih koje su
preuzeli bez grižnje savjesti (sve vezano za more i život uz
more, pa i mnogo toga vezano uz jezikoslovlje!), jer su iz historijski “zajedničkih vremena”. Time se, zapravo, pokazuje
besmislenost i čistunstva i kroatofobičnosti onih koji su u
jezik upisivali tvrdi nacionalno-politički kod. Podmornica
svakako nije podrijetlom ni bošnjačka ni srpska riječ, kao
što to sutra neće biti ni podzemnica (=metro, U-Bahn),
budući da sam je u Beču čuo od gradišćanskih Hrvata, a
cijeli naš prostor nema takvo što pa nema ni imenovanje
tog prometnog fenomena (prometala). I riječ talac u ženskom obliku (taokinja), također nisam susreo u bosanskom
jeziku, nego je čitam kao hrvatsku. Čija će to sutra biti riječ? Sutkinja također! Kao hrvatska jezična iznašašća čimbenik, učinkovit ili stožer ovih sam dana čuo iz usta bošnjačkih televizijskih novinara/komentatora, čak onih koji
svoje glagole još uvijek završavaju na –isati. Veleposlanik,
glasnogovornik, ministrica, kao i imenice muškoga roda na
–telj, već su prihvatili i rigidniji govornici bosanskoga/bošnjačkoga jezika. Hoće li sutra biti tako i s rječju županica,
budući da Bošnjaci negiraju i pojam i sadržaj (status) županije kao hrvatske oznake za međunarodni termin kanton?
Zvuči, u gore spomenutom kontekstu, gotovo nevjerojatan jedan nedavni sarajevski novinski naslov: Alma BravoMehmedbašić, docent, neuropsihijatar i sudski vještak za
pedofiliju10, u kojemu ni urednici, ni redaktori, ni lektori
nisu prepoznali nijednu od tri nominacije uz uglednu li10 Usp. Slobodna Bosna, Sarajevo, g. XII, br. 497, 25. 5. 2006., str. 33.
ječnicu kao moguće ženske. Ne znam ima li ta ili slične redakcije neki rječnik bosanskoga jezika (postoji li takvo što
uopće?), ali rječnici hrvatskoga jezika11 veoma ozbiljno tretiraju ono Težakovo poženstvenjivanje “titularnih, funkcijskih i profesijskih imenica”. Tako tamo čitamo i više nego bi
nam u medijskoj uporabi trebalo. Uz imenicu psihologinja
naći ćemo i oblik psihološkinja (s napomenom: konstr. rij.
neob.), pedagoginja (pedagogica – razg.; pedagoginja – neodom.; pedagoškinja – konstr.), antropologinja (Anić nema
ni antropologa!), meteorologinja (Anić nema, LZ-ŠK ima!),
kirurginja (Anić ima, LZ-ŠK nema), urologinja (Anić nema,
LZ-ŠK ima)… Tu je i riječ kirurginja. Doduše, uz nju (kirurginja, npr.) stoji: konstr. rij. neob. što znači: konstruirano, rijetko, neobično. To što neke riječi u nekom rječniku
nema, ne umanjuje njezinu sretnu i uspješnu tvorbu, kao
niti opću prijemljivost. Prije će to biti potvrda da je jezik
živa tvar, a rječnici otvoren i inertan sustav. Kao ilustraciju
ovoga ponovimo da kod Anića nema ni antropologa, ni antropologinje, dok npr. knjigovotkinju susrećemo u književnosti12 ali ne i u Rječniku ŠK-LZ.
I unatoč tome što su tvorbene mogućnosti za tu vrstu imenica brojne: -ica, -ka, -nja, -kinja, -ilja, -teljica, -ačica, lako
lučimo, još iz vremena hrvatskosrpske/srpskohrvatske nominacije jezika, hrvatsko – srpski polarizirane oblike u riječima: slikarka – slikarica, apotekarka – apotekarica, profesorka – profesorica, ljekarka – liječnica, sudinica – sutkinja i sl. No, jednako tako jedinstven će oblik morati ostati
uz neka zanimanja, funkcije i titule: bolničarka, kancelarka, mornarka i sl.
Ipak, nekompetentnost, lijenost, sporost duha u slučaju
gospođe Alme Bravo-Mehmedbašić neće vidjeti dekanicu, neuropsihijatricu i sudsku vještakinju. Ne govorimo
ovdje nužno o novinarstvu, nego prije svega i iznad svega o jezikoslovcima, a i tu dominantno o bošnjačkim, kojima je veći problem diskusija o turcizmima i glasu h (čak
ovdje i ne karikiramo!), nego o jezičnom odgovoru na politički diskurs koji proizvodi: harmonizaciju zakona/zakonodavstva, evaluaciju, upravljanje ljudskim resursima, gender, implementaciju, involviranost, tranziciju, euroatlantske integracije, globalizaciju, grant…, a koji nema nikakvu
jezičnu rodnosenzitivnost kao mogući odgovor na hrvatska ili srpska rješenja tog problema. Ili je odgovor resavska,
tj. prepisivačka škola, kakvu nažalost čitamo kod bošnjačkih pisaca i prevoditelja, a da o novinarima i ne govorimo.
Neka stoga ovih nekoliko ilustracija13 posluži kao prilog prethodno rečenome. Riječ je o knjizi, prijevodu, dakle nužno o višem obliku pismenosti, za razliku od no11 Anićev (Novi liber) ili Leksikografskoga zavoda i Školske knjige (ur.
Jure Šonje).
12 Usp. Kemal Mujičić Artnam: Rad na crno, Meandar, Zagreb, 2004.,
str. 33.
13 Usp. Džingiz Ajtmatov: Kasandrin žig, (prijevod: Samira Đapo),
Connectum, Sarajevo, 2006. Brojevi u zagradi znače stranicu rečenoga izdanja.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 103
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
vinske pismenosti. Rečeni prijevod nema dileme s oblicima: mehko, lahko, uvehle, koje nalazimo dosljedno upotrijebljene kao jasnu bosansko/bošnjačku jezičnu markaciju, ali problemi nastaju s drugom vrstom leksike: sveštenstvo (102), općereligijsko (103), historijski (103), aktualnost
(104), shvatao, hereza (105), ustrijemili (106), mreti (203),
polugođe (254)..., gdje su zavađene sve jezične varijante ili
svi jezici i više ne znate što čemu i kome pripada, pa doista više ne želite čitati knjigu u kojoj je i općereligijski sveštenstvo zavađeno, a ekavica i ijekavica se tako prijateljski druže. S druge strane, prevoditeljica, ali i lektor i urednik, ne razlikuje dosta od dovoljno i mnogo, a pojmovi (prijedlozi) radi i zbog kao da se nikad ni sreli nisu, pa kvaliteti prijevoda “na bosanski” ne možete i uz najbolju nakanu
i dobrohotnost, sve i kad uživate u Ajtmatovu, dati prolaznu ocjenu. Da, međutim, ni ovo nije izoliran slučaj pogledajmo još jedan noviji14 prijevod, još jednog od boljih i u
prevoditeljskom smislu značajnijih bošnjačkih izdavača,15
premda je ovaj put, unatoč svim greškama, riječ o pažljivijem prijevodu, te boljoj lekturi i korekturi. I opet je glas/
znak “h” (polahko, mehko, haotične) dosljedno upotrijebljen, ali ne i nešto (sve!) drugo. Evo nekoliko primjera.
Autorica će prijevoda sintagmatskom cjelinom: “bili ovisni
jedan od drugog” (10; 112) pokazati da ne zna rekciju glagola “ovisan”. Komparaciju od visok, napravit će kao visočiji
(65), koncentrirati piše kao skoncentrirati (289, 299), a vokativ osobnoga imena Christian (66, 72, 73), njoj je jednak
nominativu, a da o (polu)ekavici tipa “dejstvo” (no, zato “izdjejstvovati” – 157) i “prestolonasljednik”, te refleksu glasa
jata “zahtijev” (103) i “svijetlost” (152) prema “promjenila”
(103) i “primjetiti (149) i ne govorimo. Tek marginalno bilježimo šarenilo u uporabi glagola i (glagolskih) pridjeva na
–isati i –irati (magnetisala – 126; kontrolišući – 155 i nezainteresiran – 128; informirana – 146) i leksike (glede, ljekar, poduzeti, heruvimi, preduzeti, flautist...), čudno imenovanje mitološke ptice “feniks” (Fenix – 183), te pogrešnu
uporabu odnosne zamjenice (strahom kojega... prikrivam
– 154) samo da ukažemo kako su problemi brojniji nego bi
se pomislilo s manje navedenih primjera.
Kako onda, pozdravljajući inicijativu s početka ovoga teksta, očekivati od novinara (o lektorima i lektorskim standardima se pritom u ovoj inicijativi i ne govori!!!) više rodnosezitivnoga jezika i ocjenjivati ih potom, kad su, nažalost, nerijetko ispod razine i elementarne, a kamoli višezahtjevane ili za njihovu struku očekivane pismenosti, te,
poglavito, logičke pismenosti za kojom nerijetko u njihovu
slučaju čovjek istinski žudi.
14 Upućujemo na noviji prijevod jer smo već ukazivali na ovaj problem.
Usp. prijevod Jose Saramago: Evanđelje po Isusu Kristu (prijevod: Nijaz
Čardaklija), Svjetlost, Sarajevo, 1999. i naš tekst: Peto evanđelje, Novi
Izraz, Sarajevo, g. III., knj. III., br. 7, proljeće 2000, str. 113-116.
15 Usp. Per Olov Enquist: Ljekar u posjeti dvoru, (prijevod Dženita Spahić), Vrijeme, Zenica, 2005. Brojevi u zagradi znače stranicu rečenoga izdanja.
104 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
No, da ne bude sve optužba ili, ne daj Bože, insinuacija protiv novinara, evo nekih novijih (medijskih) primjera. Svjetsko je nogometno prvenstvo u Njemačkoj bilo, uz ostalo,
i središnji medijski događaj, tako podatan za dijagnosticiranje “zdravstvenog stanja jezika u medijima”. Neki su komentatori utakmica s ovogodišnjega Svjetskog nogometnog prvenstva16 na FTV i BHT iznova demonstrirali nisku (nezadovoljavajuću!) jezičnu kulturu u svim aspektima
upotrebe jezika.
No, da preveć ne sofisticiramo ukažimo na neke od drastičnijih primjera. Glagol koncentrirati i sve izvedeno od njega oni upotrebljavaju s tu nepripadajućim s: skoncentrisati, skoncetrisan i sl. Komparaciju pridjeva visok u pravilu
rade kao visočiji, najvisočiji! Do degutantnosti ne razlikuju č i ć, dž i đ. Čovjeka koji se zove Makelele zovu Makjalele (gotovo pa Machiavelli – Makijaveli!), a za nešto posebno, naročito, veoma dobro, odlično, izvrsno, izuzetno,
neobično itd. imaju samo jednu uzrečicu, sintagmu: strašan (igrač, šut, dodavanje i sl.), nema šta! (Da, strašno, katastrofalno, nema šta, kao i njihov monopol na prijenose,
komentare i neznanje, bez kojega ih se, monopola, više od
pola bh. gledateljstva ne bi ni našalilo gledati i slušati.)
Ne, nisu oni u svome neznanju/poluznanju sami, nisu ni jedini s monopolom! I na jednoj drugoj televiziji (OBN), sveznajući nas novinar informira o novom tipu auta, njegovim
tehničkim performansama i onda mrtvo hladno govori o
unutrašnjem interijeru automobila!
Da ne bi ispalo kako je naš problem u slušanju, evo svima
mogućnost gledanja vlastitim očima. U Dnevnom avazu,
od četvrtka, 2. ožujka 2006., na str. 30 u rubrici Crna hronika čitamo tekst potpisan s A. Dž.: “Damir je skočio ostavivši za sobom otvoren prozor sobe na sedmom spratu.”
(Valjda ga je trebao izvana zatvoriti!?), a u istim novinama
od utorka, 25. travnja 2006., na str. 9 čitamo naslov: Zbog
najavljenog smanjenja primanja za 350 posto mnogi
prijete suicidom. Potpis novinara je: S. Š. (Tko je novinara/novinarku naučio da nešto može pojeftiniti 350 posto,
tko mu/joj je dao svjedodžbu, diplomu, tko mu/joj je pustio
tekst, tko uredio, redigirao, lektorirao...???)
Da, nužno bi na našim prostorima bilo konačno rodnosenzitivno misliti i jezik, ali je prije toga potrebno, općenito
ljude od pera (pisce, prevoditelje, novinare), podučiti vlastiti jezik u svim njegovim segmentima. (No, tko će to uraditi? Jezikoslovci?)
16 Ne vidim nikakav razlog zašto je u studiju BHT 1 sve vrijeme prvenstva velikim slovima pisalo Mundial 2006, kao što je s jezičnoga stajališta
nejasno gdje je nestalo ono “j” iz mundijala ili zašto umjesto toga nije pisalo: Mondi(j)al, Championnat, Championship ili najprirodnije – Weltmeisterschaft, ili jednostavno ništa doli samo službeni logo (Fifa World Cup
Germany 2006), ako su se već u svojoj katastrofalno nekompetentnoj monopolizaciji prijenosa domaći realizatori gadili domaćih nam jezika?!
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Predstavnici Udruge BH novinari, zajedno sa strukovnim
sindikatom, trebali bi u svrhu zaštite dostojanstva svoje
struke, izmoliti od svijeta nešto novaca za (do)obuku novinara u materinskome jeziku (o nekim drugim, ponajprije općim znanjima, ovdje nije mjesto govoriti!) kad ih već
tomu nisu naučile osnovne i srednje škole ili fakulteti žurnalistike.
Željko Ivanković (Vareš, 1954.) književnik, književni kritičar i prevoditelj. Živi i radi u Sarajevu.
LITERATURA:
Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika. Treće, prošireno izdanje, Novi Liber, Zagreb, 2000.
Ajtmatov, Džingiz: Kasandrin žig, (prijevod: Samira Đapo), Connectum, Sarajevo, 2006.
Enquist, Per Olov: Ljekar u posjeti dvoru, Vrijeme, Zenica, 2005.
Inić, Slobodan: Govorite li politički?, Istraživačko izdavački centar SSO Sbrije, Beograd, 1984.
Ivanković, Željko: Peto evanđelje, Novi Izraz, Sarajevo, g. III., knj. III., br. 7, proljeće 2000, str. 113-116
Ivanković, Željko: Na marginama kaosa, Rabic, Sarajevo, 2001.
Ivanković, Željko: Hrvatski jezik i književna praksa u BiH danas, Motrišta, Mostar, siječanj 2004., br. 29, str. 41-48
Ivanković, Željko: Bosanski jezik – govor iz pozicije frustracije, Gordogan, Zagreb, g. II (XXI), br. 2-3 (46-47), zima-proljeće 2004., str. 210-213
Mujičić, Kemal Artnam: Rad na crno, Meandar, Zagreb, 2004.
Rječnik hrvatskoga jezika, gl. urednik Jure Šonje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; Školska knjiga, Zagreb, 2000.
Saramago, Jose: Evanđelje po Isusu Kristu, Svjetlost, Sarajevo, 1999.
Stotinu riječi za jednakost. Rječnik termina o jednakosti između žena i muškaraca, Evropska komisija, Sarajevo, januar
1998.
Težak, Stjepko: Hrvatski naš svagda(š)nji, Školske novine, Zagreb, 1991.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 105
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Civilno društvo – sličice
bosanskohercegovačkog
mozaika
U BiH se, često, nerijetko i po inerciji, nametne i pitanje kako u odnosu na
organe vlasti uopće, pa sukladno tome i u odnosu na organe lokalne
uprave promatrati nevladine organizacije i uopće nevladin sektor? Treba
li, drugim riječima, nevladin sektor promatrati kao konkurenta postojećoj
vlasti ili je on, pak, partner svakoj vlasti u definiranju i realiziranju
postavljenih ciljeva društvenoga razvoja
Slavo Kukić
1. Pojam civilnoga društva
Pojam “civilno društvo” se nerijetko poistovjećuje s “trećim sektorom”, nevladinim sektorom. U izvještaju Vijeća Evrope o ispunjavanju obveza i provedbi postprijemnog
programa suradnje BiH iz travnja 2005. godine je, primjerice, to i eksplicitno. U poglavlju “Civilno društvo” se, tako,
navodi kako je “nacionalistički program mnogih političkih
stranaka raspršio civilno društvo i prouzrokovao “etnizaciju” nevladinih organizacija”. Dio teksta koji nakon toga slijedi isključuje svaku sumnju da se pod tim pojmom misli
isključivo na nevladine organizacije.
Drugi su, opet, bili manje ili više oprezni u odnosu na ovaj
tip redukcionizma. Na “treći sektor” oni, drugim riječima,
posebice radi li se o kvantitativnim pokazateljima njegove
razvijenosti, radije gledaju kao na tek jedan od parametara
stupnja razvijenosti civilnoga društva. “U našem vokabu “Premda na državnom nivou postoji pravna osnova za funkcioniranje
nevladinih organizacija širom BiH, tek nekolicina nevladinih organizacija svojim aktivnostima pokriva cijelu zemlju. Nevladine organizacije se i
dalje mogu registrirati na državnom, entitetskom ili kantonalnom nivou
(u FBiH), dok su podzakonski akti za njihov rad još uvijek prilično složeni. Nadalje, poteškoće vezane za financiranje nevladinih organizacija
iz domaćih sredstava stvaraju prilično ograničen prostor za njihovo djelovanje”. Vidjeti Bosna i Hercegovina: Ispunjavanje obaveza i provedba
postprijemnog programa o saradnji, točka 28., http://www.coe.ba/pdr/10rep-final-bs.pdf
106 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
laru sintagma “civilno društvo” konotira širi pojmovni
opseg od sintagme “treći sektor”. Naravno, ova dva izraza često se zamjenski upotrebljavaju, što po sebi i nije problem ako je u širem kontekstu tih rasprava ipak prisutno i
razumijevanje da “problematika civilnog društva” nije nešto što je reducibilno na “treći sektor”. Na žalost ovo vrlo
često nije slučaj.”
Različitost pristupa, na koncu, do izražaja dolazi i u definicijama samog pojma. U literaturi se, još konkretnije, može
sresti definicija civilnog društva koliko i autora koji se tim
pojmom iole detaljnije bave. Prema jednoj od njih, primjerice, civilno društvo je prostor između vlade, tržišta i
građana koji slobodno koriste sve tri strane. Prema drugoj, opet, civilno društvo je arena u kojoj se natječu konfliktni interesi (zapravo klasni interesi) i bez direktne dominacije i prisile država i tržište moraju za svoju legitimnost pridobiti suglasnost civilnog društva. Jedna od definicija pod
tim pojmom podrazumijeva područje institucija, organizacija, mreža i pojedinaca smješteno između obitelji, države i
tržišta, u koje se ljudi udružuju dobrovoljno radi zagovaranja svojih zajedničkih interesa, odnosno, u najjednostavnijoj formi, skup institucija i udruga/organizacija koje spajaju ljude uz vladu i privatni sektor.
Pogledati stranicu, www.soros.org.ba, dio o civilnom društvu.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Time se lista mogućih određenja civilnoga društva, dakako, i ne iscrpljuje. Dapače. Ali, pri tome svima njima je,
više ili manje, imanentan barem jedan zajednički nazivnik.
Pod pojmom civilno društvo one, u najširem smislu riječi,
misle na organizacije koje se nazivaju dobrovoljačkim, neovisnim, neprofitnim, nevladinim i trećim sektorom te im
je zajednička sloboda udruživanja i djelovanje u kojem se
prepoznaje opće dobro. Pri tome, još konkretnije, nikako
ne misle i na političke stranke, organizacije koje se bore za
vlast. Ukratko rečeno, sve one pod pojmom civilno društvo podrazumijevaju svojevrsnu antitezu državi jer je ono
svojevrsna opozicija državi i kontrola iste.
Rijetka, međutim, nije ni ona vrsta definicija koja ide još
dalje. Među autorima te vrste definicija su i neki bh. autori.
Prema jednom od njih, primjerice, pojam civilnoga društva
u sebe uključuje nekoliko grupa elemenata:
1. čovjek i građanin s ljudskim i građanskim slobodama i
pravima,
2. vladavina prava, koja nije isto što i ideja pravne države.
Dapače, vladavina prava je, po svojem obujmu, mnogo šira
i podrazumijeva da nijedan subjekt društva, pa ni država,
ne može narušavati izvjesna, opće usvojena pravila.
3. demokratska ili participativna politička kultura koja podrazumijeva vladavinu prava, ograničenje vlasti, sudjelovanje građana u izboru organa vlasti, jednaku dostupnost
javnih funkcija svim građanima, te osjećaj građana za problem legitimiteta državne vlasti.
4. autonomija društva koja podrazumijeva autonomiju gospodarskih subjekata, sindikata, udruženja građana, medija
i drugih sastavnica društva.
5. te, načelo legaliteta, ali i neki drugi elementi.
Pođe li se, dakle, od ove vrste shvaćanja, civilno društvo
kao pojam – pored onog što znače organizacije koje se nazivaju dobrovoljačkim, neovisnim, neprofitnim, nevladinim i trećim sektorom – u sebe uključuje i još najmanje
dvije grupe elemenata. Prvu čine građanska i ljudska prava u najširem smislu riječi. Ambicija ove analize nije i njihovo ozbiljnije tretiranje. Zadovoljavamo se tek upozorenjem kako je indikativna različitost i u pristupima njihova klasificiranja. Veoma je, primjerice, prisutna podjela –
koja se, usput, temelji na vrsti subjekta, odnosno nositelju
određenog prava – na individualna (pojedinačna) i kolektivna (grupna) prava. Nisu rijetke, potom, ni klasifikacije
koje među ljudskim pravima identificiraju tri osnovne grupacije – osobna, društvena i politička. Kod nekih se auto Vidjeti http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/civilno/o%20civilnom
%20drustvu /Definicije_civ._drustva.doc
Elementi preuzeti iz: dr. Nurko Pobrić, Ustavno pravo, Mostar, 2000,
str. 376.-377.
ra, na koncu, dade sresti klasifikacija na dvije velike grupe
građanskih i ljudskih prava – na osobna i politička (kakva
su, primjerice, pravo na život, pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili
podčinjenosti, ili na prisilnom ili obveznom radu, pravo na
osobnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično saslušanje u
građanskim i kaznenim stvarima, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, pravo na brak i zasnivanje obitelji, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na azil,
sloboda misli, savjesti i vjere, sloboda izražavanja, sloboda
mirnog okupljanja i sloboda udruživanja s drugima, pravo
na sudjelovanje u upravljanju zajednicom), te ekonomska,
socijalna i kulturna prava (pravo na imovinu, pravo na rad i
prava iz radnog odnosa, pravo na socijalnu sigurnost, pravo na dostojan životni standard, pravo na zdravlje, posebna
zaštita majki i djece, pravo na obrazovanje, kulturna prava,
manjinska prava itd.).
Drugu grupu elemenata civilnoga društva, prema apostrofiranom pristupu, čini ono što se podrazumijeva pod pojmom politička demokracija u najširem značenju te riječi –
ono, dakle, što je jedna od temeljnih odrednica XX. i XXI.
stoljeća. A ona, po svojoj strukturi, podrazumijeva i mogućnost ostvarivanja dvije skupine ljudskih prava – slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, ali i pravo na sudjelovanje u upravljanju zajednicom.
Ambicija ove analize, dakako, nije detaljnije zadržavanje ni
na jednom od dvaju apostrofiranih teorijskih fenomena.
Stoji, međutim, ocjena kako su, u bh. uvjetima, defektni i
jedno i drugo. Defektna je, dakle, dostignuta razina poštivanja građanskih i ljudskih prava. Na to, uostalom, upozoravaju i svi relevantni izvještaji najpoznatijih međunarodnih organizacija za praćenje i zaštitu temeljnih građanskih
i ljudskih prava. Defektna je, potom, i bh. politička demokracija. Politička demokracija, naime, rezultira političkim
grupiranjem ljudi po osnovu sličnosti u političkim programima. Smisao političke demokracije u BiH se ne temelji na
toj premisi. Naprotiv, temeljna odrednica njezina funkcioniranja je svrstavanje po osnovu nacionalnog pripadanja.
Elementi političke demokracije, koja karakterizira razvijena evropska društva, ovdje su potisnuti u red elemenata sekundarnog značenja. Ukratko, obilježja političkog sustava BiH ne jamče potreban ambijent za razvoj civilnoga
društva. Naprotiv. Održavanje navedenog političkog ambijenta može biti samo u funkciji kočnice zaživljavanja i razvijanja civilnoga društva.
Prihvati li se, međutim, ovakav pristup, on podrazumijeva potrebu korekcije i u odnosu na prethodno apostrofirane definicije. One, ponovimo, pod pojmom civilno društvo podrazumijevaju organizacije koje se nazivaju dobro Klasifikacija je uzeta od istog autora, str. 391.-439.
O tome preporučamo detaljnije Grupu autora, Civilno društvo i lokalna
demokratija, Centar za promociju civilnoga društva, Sarajevo, 2001.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 107
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
voljačkim, neovisnim, neprofitnim, nevladinim i trećim
sektorom, i koje su, po svojoj biti, antiteza državi. Usvoji li se, međutim, naprijed elaborirano određenje, ono pod
pojmom civilnoga društva podrazumijeva i političke
stranke kao organizacije koje se bore za vlast i koje nisu
antiteza državi.
Nakana nam, dakako, nije opredjeljivati se za jedan ili drugi pristup. No, šarolikost pristupa upozorava na krajnji
oprez u odnosu na realnu opasnost eksplicitnog svrstavanja. Ono, međutim, što je izvan dometa takve opasnosti jeste činjenica da se nevladin, treći sektor kao bitna sastavnica civilnoga društva ne dovodi u pitanje. Stoga mu se kanimo i nešto detaljnije posvetiti. Analitičku pažnju, osim
toga, želimo posvetiti i još jednom važnom segmentu civilnoga društva – medijima.
2. Nevladin sektor kao
dio civilnoga društva BiH
U BiH je djelovanje nevladina sektora danas regulirano entitetskim zakonima. Pogrešno bi, međutim, povijest nevladina sektora bilo reducirati samo na zadnjih desetak-petnaest godina postojanja BiH. Ona se, potpuno suprotno,
može pratiti čak od XIX. stoljeća, točnije od vremena kada
su različite građanske organizacije bile nositelji nacionalnih pokreta. U socijalističkom periodu je, opet, bio značajno razvijen rad različitih građanskih organizacija. Posebnu pažnju, međutim, zaslužuje Crveni križ. Koncem osamdesetih godina obnavlja se rad i nacionalnih humanitarnih
društava – “Caritasa”, “Merhameta”, “Dobrotvora” i “La Benevolencije”. Na koncu, početkom rata, svoje djelovanje u
BiH razvija i veliki broj međunarodnih, prvenstveno humanitarnih organizacija. Prve domaće nevladine organizacije, međutim, nastaju tek tijekom 1993. godine, prvo u Sarajevu i Tuzli, a potom i u drugim centrima Federacije. Na
prostoru Republike Srpske, pak, ovaj se tip organizacija počeo javljati nešto kasnije.
Danas u BiH djeluje veći broj nevladinih organizacija. No,
teško je i govoriti o točnim brojkama. Njih je, još konkretnije, moguće tek procjenjivati. U usporedbi s drugim zemljama u tranziciji stanje je, međutim, izrazito nezadovoljavajuće.
Među NVO, koje u BiH danas djeluju, tri su skupine osobito frekventne. Po srijedi su, prije svega, različita udruženja
građana, koja se organiziraju zbog potrebe ostvarivanja
različitih aktivnosti građana, od onih u području prosvjete i kulture, do onih u području zdravstva, znanosti, sportskih, ekoloških i drugih aktivnosti. S druge strane, veoma
su, možda čak i naglašenije, zastupljene i različite humanitarne organizacije, čiji je osnovni smisao pružanje, bez
ikakva uvjetovanja, humanitarne pomoći stanovništu koje
za njom ima potrebu. Na koncu, u BiH se dade identificira-
108 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ti djelovanje i određenog broja fondacija, koje imaju funkciju centra potpore rada drugih NVO. Nažalost, njihov je
broj relativno mali i, po našem sudu, nedovoljno stimulirajući za nastajanje novih nevladinih organizacija.
Ambicija da se dobije detaljnija slika strukture NVO po sektorima djelovanja upućuje na zaključak da je nekoliko tipova djelovanja NVO dominantno. Najbrojnije su NVO koje
težište svoga djelovanja usmjeravaju na područje ljudskih
prava. Tim se pitanjem, kao svojom temeljnom preokupacijom, bavi gotovo dvije petine ukupnog broja NVO. Nešto manje ih se bavi područjem kulture, sporta i slobodnog
vremena, a nerijetko za područje svoga djelovanja izabiru i
socijalna, te pitanjima omladine, studenata i djece.
Iznijeti, ali i veći broj drugih pokazatelja, upućuju na zaključak da NVO sektor u BiH nije razvijen. Razlozi tome
su različiti. Apostrofiramo, prije svega, financijsku nesigurnost, odnosno nedostatak novca kao smetnju njegovu bržem razvoju. No, podjednako su važni i neki drugi. U
kontekstu ove analize želimo ukazati tek na neke od njih.
U pitanju je nedostatak infrastrukture za rad, nedostatak informacija o donatorima, odnos vlasti prema ovom
sektoru i problem suradnje s vlastima od lokalnog do nivoa entiteta, odnosno države itd. Zaboraviti, dakako, ne
treba ni problem regrutiranja novog članstva, ali ni pitanje
volonterskog rada u njima kao okosnice rada u nevladinom
sektoru u svijetu. U bh. društvu je volonterski rad destimuliran općom situacijom u društvu. Spremnost na volonterski rad naprosto je neprirodno očekivati u zemlji u kojoj se
preko 50% ukupnog stanovništva nalazi u zoni potrebe za
određenim vidom socijalnog pomaganja.
U BiH se, potom, često, nerijetko i po inerciji, nametne i
pitanje kako u odnosu na organe vlasti uopće, pa sukladno tome i u odnosu na organe lokalne uprave promatrati nevladine organizacije i uopće nevladin sektor? Treba li,
drugim riječima, nevladin sektor promatrati kao konkurenta postojećoj vlasti ili je on, pak, partner svakoj vlasti u definiranju i realiziranju postavljenih ciljeva društvenoga razvoja?
Poznaje li se novija historija BiH, ovakva pitanja i dileme
uopće nisu slučajni. Naprotiv. BiH je, primjerice, u posljednje desetljeće XX. stoljeća ušla s naglašenim društvenim
konfliktima, prije svega onima s nacionalnim predznakom
i nabojem. Posljedica tih naboja i konflikta je i tragični ratni sukob, kakav na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata
nije zabilježen. No, on je izazvao i potpunu destrukciju bh.
države i društva. Zemlja je destruirana na tri zasebne teritorijalne, političke i društvene cjeline između kojih nije postojalo nikakvog oblika međusobne komunikacije. U prekidu je bio bilo kakav vid prometa ljudi, roba i usluga. Na djelu su se mogla identificirati tri zasebna platna sustava, tri
I jednim i drugim područjem se, prema provedenom istraživanju, se
bavi po 33,5% svih NVO.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
politička sustava, tri faktična državna sustava. U takvom
ambijentu javljaju se, tijekom 1993. godine, i prve nevladine organizacije. One su i prvi simptomi civilnoga društva, identificirani tijekom ratne kataklizme u BiH. Ali, one
su i prvi pokušaji uspostavljanja pokidanih veza u bh. društvu. Stoga je logično da su nevladine organizacije bile i
prvi oblik stvarne političke opozicije vladajućim nacionalnim oligarhijama. Konkurentska pozicija je razumljiva
bila sama po sebi.
Poslijeratno hlađenje je utjecalo na promjenu filozofije nevladinih organizacija. Smisao njihova postojanja je suprotan autarkičnim političkim konceptima, kakvi su dominirali Bosnom i Hercegovinom. One su izraz egzistencije
građanskoga društva. Međutim, uz sve to nevladine organizacije nastoje unijeti promjene u smisao svoga društvenog postojanja. To više nije prepoznatljivo opozicijsko djelovanje, klasični konkurentski odnos kakav je dominirao u
prvim godinama njihova djelovanja. Umjesto toga, nevladine organizacije počinju djelovati kao partner institucijama vlasti, prisiljavajući ih da u svoje djelovanje unose
obilježja djelovanja političkih institucija civilnoga društva.
No, uz sve te promjene one su, zbog odlika nacionalnih
koncepata vladanja, uvijek ostale relativno bliže bosanskohercegovačkoj političkoj opoziciji, onoj građanske orijentacije prije svega. Promjena koncepta vladanja, do koje je
došlo na parlamentarnim izborima u studenomu 2000. godine, za posljedicu je imala i svojevrsno pregrupiranje unutar nevladina sektora. Dio bivše političke opozicije, nakon
tih izbora politička pozicija, u postizborno je vrijeme ušao
s uvjerenjem da se gubi i smisao daljeg društvenog djelovanja nevladina sektora, s uvjerenjem, dakle, da se pobjedom na parlamentarnim izborima i pred vladin i pred nevladin sektor postavlja sasvim nova vrsta zadataka. Nevladine su se organizacije, po njihovu uvjerenju, trebale integrirati u jedinstveni projekt novog upravljanja društvom.
Stoga su se nevladine organizacije našle pred novim izazovom. U ime civilnoga društva su se morale suprotstaviti i
novim političkim elitama i pokušaju im da ih zakrile vlastitim zagrljajem.
Nevladine su se organizacije, drugim riječima, i u izmijenjenim uvjetima društvenog i političkog okruženja, u uvjetima vjerojatno drugačijeg ponašanja institucija vlasti, našle pred obvezom da se legitimiraju kao partneri vlasti na
svim razinama, a sukladno tome i kao partneri organima
lokalne uprave, da se ponašaju kao korektor, ali i podstrekač akcija organa lokalne uprave koje promoviraju civilno
društvo i njegove vrijednosti. Takav smjer razvoja nevladina sektora je, u vrijeme vlasti Alijanse, i očuvan. A to je,
opet, iz današnje perspektive promatrano, jedna od ključnih pretpostavki da i nevladin sektor – danas, a i u budućnosti – ima realne izglede da funkcionira kao jedna od bitnih varijabli razvoja BiH kao demokratskog i građanskoga društva.
3. Mediji kao dio civilnoga društva BiH
Mediji su, generalno, jedna od bitnijih sastavnica civilnoga društva. Kakvo je, međutim, kada su oni u pitanju, stanje stvari u BiH? Rat (1992.-1995.) je za posljedicu imao totalnu podijeljenost s etničkim predznakom i u sferi medija,
podjelu na tri potpuno odvojena medijska sustava među
kojima, i to u najbukvalnijem značenju te riječi, nije postojalo nikakve korespodencije. S druge strane, sva tri medijska sustava su gotovo u istoj mjeri bili pod izravnim utjecajem triju vladajućih nacionalnih programa i politika triju
vladajućih nacionalnih filozofija koje su utvrđivale njihovu
uređivačku koncepciju, žurnalistički ih profilirale, nalagale
im zaokrete od tvrdih i nepopustljivih prema tolerantnijim
i liberalnijim žurnalističkim rješenjima, u njima često razvijali i svojevrsnu ratnohuškačku logiku.
Daytonski mirovni sporazum je, istina, utjecao na povlačenje, mada ne i potpuno potiskivanje takve logike i takvog
žurnalizma. Dapače. S vremena na vrijeme ona je još uvijek
– a i zov rata koji ju je pratio – negdje manje negdje više,
bila prisutna. Otklonjena, potom, nije ni kontrola medija,
koju su u svojim rukama držale vladajuće nacionalne stranke. I nakon Daytona je, naprotiv, medijima pod njihovim
patronatom bila strana profesionalna novinarska logika da
se javnost integralno upozna s činjenicama. Umjesto toga,
dominiralo je pravilo da se o činjenicama, koje ne idu u
prilog “naše” stvari, ne treba ni pisati, ni govoriti.
Posljednjih godina je evidentna promjena u novinarskom
profesionalizmu – i kod pisanih i kod elektroničkih medija. Razlozi tome su, po svemu sudeći, skoncentrirani oko
tri bitne značajke, koje za medijski prostor BiH indikativne
postaju već koncem devedesetih godina. Po srijedi je, prije
svega, činjenica da se u tom periodu identificirati dade pojava relativno značajnog broja alternativnih listova i drugih medija nezavisne orijentacije. Među njima, posebice u
skupini elektroničkih medija, respektabilno mjesto zauzimaju oni u kojima je, u manjoj ili većoj mjeri, prisutan, pa i
dominantan, strani kapital.10
Sve evidentnije, potom, postaje posustajanje medijskog
izolacionizma. Izvjesno vrijeme i nakon Daytona je na prostoru Republike Srpske moguće bilo čitati uglavnom no Od ovakve ocjene izuzeti se može zaista mali broj medija koji se nisu
uklapali u ovako prepoznatljivo razbijen BiH medijski prostor. Oni bi se,
ali zaista kolokvijalno, mogli zamisliti kao dijelovi nekog zasebnog, četvrtog medijskog sustava, koji je u izvjesnoj medijskoj korespondenciji sa svakim od prethodna tri, i koji se može misliti kao potencijalno vezivno sredstvo među njima. Međutim, domet ove grupe medija je u tom
vremenu bio uistinu regionalno, ponajčešće lokalno ograničen. Stoga je
i promišljanje o njihovom utjecaju na profiliranje javnog mnijenja zanimljivo više teorijski, dakle s aspekta mogućih efekata u bližoj ili nešto
daljoj budućnosti, a manje iz uklona njihovih učinaka u vremenu prije Daytona.
U ovom kontekstu zaslužuju biti apostrofirani Oslobođenje, Dani, NTV
Banja Luka, Radio Zid, Slobodna Bosna, ali i neki drugi.
10 Takve su OBN (Open Broadcast Network), Radio FERN, Radio 27,
Projekt ZAJEDNO, TV pool itd.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 109
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
vine s područja tog entiteta i od izdavača iz SR Jugoslavije, dok su na prostoru pod kontrolom HVO-a kiosci nudili samo hrvatske tiskovine. Koncem devedesetih, međutim, stanje se, barem kada je u središtu promatranja vizualni efekt, značajno poboljšava.11
Krajem devedesetih se daju identificirati i promjene u položaju novinarske profesije. Ne radi se, doduše, o radikalnom zaokretu. Ali, promjene su nesporne. Neupitan je, primjerice, kvalitativni pomak u slobodi novinarskog izričaja.
Razlozi tome su višestruki. U pitanju je, prije svega, stalan rast broja međunarodnih organizacija koje pomažu, ali
i nadziru, profesionalnu transformaciju medija u BiH.12 Zanemariti ne treba ni Odluku o slobodi informiranja i ukidanju krivičnih kazni za klevetu i uvredu13, kojom se ukida raširena praksa tretiranja uvrede i klevete kao kaznenog djela, i za koje se, umjesto zatvorske, dopušta izricanje samo
novčane kazne. U pitanju je, na koncu, i činjenica da novinarske organizacije u BiH postaju agresivnije na pitanjima
zaštite svojih članova i međusobno sve povezanije.14
Društvene promjene posljednjih petnaest godina u BiH se
u sferi elektroničkih medija zrcale i na još jedan način. Početak devedesetih godina XX. stoljeća BiH je, naime, započela s relativno malim brojem elektroničkih medija, kraj
stoljeća je dočekala s neprimjereno velikim brojem njih, a
posljednjih pet godina njihov broj je stabiliziran na brojci
koja je i dalje, obzirom na broj stanovnika, impozantna (tabela br. 1).
Tip medija
TV
Radio
TOTAL
Gdje su razlozi ovakvim trendovima? U pitanju je, nema
dvojbe, liberalizacija mogućnosti njihova pokretanja – posebice mogućnosti pokretanja onih u privatnom vlasništvu. Rezultat takve liberalizacije je i gotovo eksplozivan porast broja privatnih radio i TV medija, onih lokalnog karaktera prije svega.15
Razvoj ovih medija su, nakon potpisivanja Daytonskog
sporazuma, a s ciljem njihove profilacije kao nezavisnih i
pariranja domaćim političkim elitama i medijima pod njihovom kontrolom, poticale i institucije međunarodne zajednice u BiH. Samo vlada SAD je, od okončanja rata do
konca 2003. godine, u tu svrhu usmjerila preko 50 miliona
američkih dolara.16 Najmanje toliko, i s istim ciljem, utrošile su i različiti drugi donatori.17
U istom je periodu, s druge strane, evidentan i radikalan
rast radijskih i TV stanica u javnom vlasništvu. Za pretpostaviti je da ga se može zahvaliti karakteru trendova koji
ovo vrijeme obilježavaju. U pitanju je, prije svega, činjenica da je BiH tijekom devedesetih godina prošla iskustvo razornih ratnih sukobljavanja. Elektronički mediji su, prema
tome, bili u funkciji informiranja i ratnog mobiliziranja stanovništva. A, za tu su funkciju elektronički mediji, oni pod
kontrolom jedne od triju nacionalnih političkih filozofija,
bili najpogodnije sredstvo. No, potreba za tom vrstom medija nije prestala ni nakon rata. Naprotiv. Na lokalnoj razini ona se iskazuje u još jasnijoj formi. Razlog tome, među
inim, treba tražiti i u procjeni lokalnih elita da se preko ra-
RADIO I TV STANICE U BiH 1991-2005
1991
1996
1997
2000
2003
5
29
52
71
42
54
92
156
210
141
59
121
208
281
183
11 Na čitavom prostoru BiH je moguće, iako još uvijek ne tako često, bilo
pronaći sve, ili barem dobar dio, značajnijih dnevnih i tjednih tiskovina, koje izlaze na prostoru BiH. Uz njih, više uopće nije posebno veliki problem doći i do svih značajnijih tiskovina s područja susjednih država, onih pod kontrolom oficijelnih vlasti, ali i svih drugih, ponajprije onih koji vlastima oponiraju, a koje imaju značajnog utjecaja na javno mnijenje.
12 Najkonkretnije: Nezavisna komisija za medije ima poziciju svojevrsnog
ministarstva za elektronske medije, u sastavu Ureda visokog predstavnika instaliran je zamjenik za medije, ali i Odjeljenje za razvoj medija, u sastavu Ombudsmena Federacije BiH je utemeljen i specijalni pomoćnik
za medije, unutar svake međunarodne organizacije, zadužene za implementaciju Daytonskog sporazuma, djeluje odjel za medije, itd.
13 Odluku je sredinom 1999. godine donio Visoki predstavnik u BiH
14 Primjerice, četiri novinarske organizacije, koje su tada djelovale, koncem 1998. godine potpisuju Memorandum o razumijevanju. Koncem
travnja 1999. godine je, tada već šest novinarskih asocijacija potpisalo
Kodeks za štampu u Bosni i Hercegovini. Sredinom lipnja 1999. godine u
Neumu je održana utemeljiteljska skupština Asocijacije elektronskih medija BiH, zamišljena kao institucija čiji je zadatak artikulacija i zaštita zajedničkih interesa svih elektronskih medija u državi, itd.
110 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
2004
42
141
183
2005
42
146
188
Tabela br. 1: Podaci korišteni iz Udovičić et al,
2001., Thompson & De Luce,
2002, Media Task Force,
2003, i RAK (www.rak.ba),
dio i TV stanica najefikasnije kontroliraju informacije koje
se stanovništvu nude, a time najjednostavnije produžava
vlast i vlastito političko trajanje.
15 Od 146 radijskih stanica 2005. godine 80 njih je privatnih, a od 42 TV
stanice privatne su 24.
16 Henderson et al, 2003, str. 3
17 Fondacija Otvoreno Društvo i Evropska Komisija zajedno su potrošili najmanje isto toliko od 1996. Fondacija Otvoreno Društvo je alocirala više od 7,5 miliona KM (3,75 miliona eura) do 2000 ( Jusic et al, 2001,
str. 15). Pored toga, međunarodna zajednica je investirala oko 17,5 miliona dolara (14 miliona eura) u samo jedan projekt, Open Broadcast
Network (OBN), tokom 1996. i 1997, čime se ukupna suma popela na
oko 20 miliona dolara (16 miliona eura) do 2000 (Jusic et al, 2001, str.
19).
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Vrijeme nakon 2000. godine, međutim, karakterizira obrnut trend. Za samo tri godine, primjerice, broj radio i TV
stanica pada za približno jednu trećinu. Razlog tome je,
dakako, u uvođenju regulacije u oblast elektroničkih medija. Zakonom o komunikacijama je, naime, uspostavljena
Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), tijelo odgovorno za regulaciju elektroničkih medija ali i nezavisno u
odnosu na institucije vlasti.18 U nadležnost RAK-a je, temeljem zakona, dano izdavanje dugoročnih licenci, a u tom
je procesu blizu 50% emitera izgubilo ranije dozvole. Po
istom osnovu RAK je u nadležnost dobio i praćenje rada,
ali i izricanje sankcija zbog nepoštivanja osnovnih principa
profesionalnog novinarstva.19
Uspostavljanje i temeljni principi rada RAK-a nisu mogli
ostati i bez pozitivnih učinaka. Iako su, naime, elektronički mediji i novinari još uvijek izloženi pritiscima svojih vlasnika i države20, dostignuti nivo novinarskih sloboda u BiH
je relativno zadovoljavajući.21
Napredak je, prema svim analizama, evidentan i kod javnih
RTV servisa.22 No, taj je napredak i posebno značajan. Radi
se, naime, o medijima koji su relativno najgledaniji i najutjecajniji. Ali, napredak triju javnih RTV servisa nije bio
nimalo jednostavan. Naprotiv. Započeo je, i to odmah po
potpisivanju Daytonskog sporazuma, mukotrpnim sastavljanjem razbijenih dijelova prije rata jedinstvenog emitera..23 Ali, proces je značajnije intenziviran tek dvije godine
kasnije. Sredinom 1998. godine je, tako, potpisan Memorandum o razumijevanju u restrukturiranju RTVBiH, kojim se predviđa uspostava RTV Federacije BiH i Javne korporacije za proizvodnju i emitiranje programa na području čitave zemlje. Godinu dana iza toga Visoki predstavnik
donosi Odluku o restrukturiranju sustava javnog emitiranja u BiH, kojom se utemeljuje novi sistem javnog emiti-
ranja.24 Drugom odlukom o restrukturiranju javnog RTV
sistema u BiH25, opet, osniva se Javni RTV servis za BiH,
te predviđa osnivanje posebne Javne korporacije na nivou
BiH za prijenos radio i TV signala. Dvije godine kasnije, i
opet nametanjem od strane Visokoga predstavnika, je rad
triju javnih RTV servisa reguliran novim zakonom26, a tijekom 2005. godine usvojeni i novi zakoni kojima se, prema
zahtjevima Evropske komisije, regulira sustav javnog emitiranja u BiH.27
Prema registru RAK-a28, u BiH danas djeluje šest javnih radiotelevizijskih servisa29, te još 182 radio i TV stanice30. Pet
je TV kanala koji pokrivaju teritorij čitave države31. Na
državnoj razini, uz njih, djeluje i Mreža Plus, komercijalni
program kojeg proizvodi mreža nekoliko stanica. No, bu-
Grafikon 1. – Pokrivenost teritorije signalom TV
stanica u BiH
PBS
FTV
Mreža+ Pink BH RT RS
NTV
Hayat
ATV
TV BN
Izvor: MIB, Podaci o pokrivenosti TV signalom teritorije BiH pojedinih
TV stanica
18 Članom 4 apostrofiraju se regulatorni principi emitiranja – zaštita slobode izražavanja i raznolikosti mišljenja poštujući općeprihvaćene standarde ponašanja, nediskriminacije, pravičnosti, točnosti i nepristranosti; razvoj profesionalnih i održivih komercijalnih i javnih emitera u namjeri da se uspostavi odgovarajuća ravnoteža između njih; odvojenost
emitera od političke kontrole i manipulacije, u cilju jačanja demokratskih principa i temelja tržišne ekonomije itd.
19 U periodu 1998 – 2003, izrečene su ukupno 144 sankcije, od novčanih
kazni do obustave emitiranja programa (RAK, 2004, str. 7-9)
20 Oko 58% novinara u BiH je i tijekom 2004. godine radila bez ugovora, gotovo 50% postojećih radio i TV stanica i danas su u vlasništvu lokalnih ili kantonalnih vlasti i vlada, od kojih su skoro u potpunosti ovisne itd.
21 U izvještaju Reportera bez granica za 2003, BiH zauzima 37. mjesto
u svijetu, iznad Španije i Italije, a daleko ispred svojih susjeda iz regiona, Hrvatske, bivše Jugoslavenske republike Makedonije, i Srbije i Crne
Gore (Media Task Force: 2003, str. 11)
22 Danas u BiH djeluju tri javna RTV servisa – Javni servis BiH, RTV Federacije BiH, te RT Republike Srpske – integrirani u Javni RTV sistem
BiH.
23 Već je 1996. godine, na sjednici Vijeća za implementaciju Daytonskog
mirovnog sporazuma u Londonu, zatraženo da se donese novi pravni
okvir za elektroničke medije u BiH. Sredinom 1998. godine Vijeće za implementaciju mira je zatražilo integraciju cjelokupnog prijenosnog sustava u BiH.
24 Učinio je to Carlos Westendorp 31. srpnja 1999. godine, na samom
kraju svog mandata. Odlukom se uspostavlja novi zakonski okvir za rad
Javne RTV BiH i RTV Federacije BiH, ali i zahtijeva uspostavljanje javne RTV RS u skladu s najvišim međunarodnim standardima, instalira
se princip transparentnog i adekvatnog financiranja javnih RTV u BiH,
propisuje se donošenje dodatnih propisa s ciljem racionalizacije i legalizacije aktivnosti stranih RTV na teritoriji BiH (HTV i RTV Srbije), itd.
25 Odluku je Visoki predstavnik u BiH nametnuo u listopadu 2000. godine
26 Naime, u maju 2002. godine, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch je
nametnuo “Zakon o osnovama sistema javnog emitiranja i javnog servisa u Bosni i Hercegovini”.
27 Novu zakonsku regulativu vladajuće političke elite, prema mišljenjima
medijskih analitičara, nastoje iskoristiti za ponovo uspostavljanje kontrole nad njihovom uređivačkom politikom. Hoće li u tome i uspjeti? U
ovom momentu je o tome dosta nesigurno spekulirati.
28 Pogledati na www.rak.ba
29 BHT i BH radio, FTV I Radio Federacije, TV RS I Radio RS.
30 Među njima je 39 TV (15 javnih i 24 privatne), te 143 (63 javne i 80 privatnih) radijske stanice.
31 BHTV 1, RTV FBiH – kanal Federacije, RTRS – kanal Republike Srpske, OBN – Open Broadcast Network, te TV Pink BiH – odjel komercijalne stanice iz Srbije, koji je 2003. formirao ispostavu u BiH.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 111
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Tabela 2. – TV udio u gledateljstvu / publici za
BiH, 2002 – 2005. godine
2002
%
2003
%
2004
%
2005
%
BHT, FTV, RTRS
37,9
33,5
31,8
22,2
Domaće TV stanice (Pink BH,
OBN, HAYAT, TVBN, ATV
i ostale)
42,5
45,1
48,0
42,4
HRT Zagreb, PINK Beograd,
RTS Beograd, Nova TV, RTL i
ostale ino TV
14,3
16,3
15,5
31,7
Satelitski TV kanali
5,2
5,2
4,7
3,7
Izvor: Mareco Index Bosnia, Mjerenje gledanosti TV stanica:
2002 – 2005. godine
dući ne posjeduje vlastitu, nego koristi frekvencije stanicaučesnica, ne može se smatrati zasebnim kanalom. Konkurenciju im, međutim, predstavljaju i TV stanice iz susjednih država – Hrvatske i Srbije i Crne Gore, ali i domaće stanice koje su sve jače: NTV Hayat iz Sarajeva i Alternativna Televizija (ATV) iz Banja Luke, TV BN iz Bjeljine, te TV
TK (TV tuzlanskog kantona) (Grafikon 1)
Na tržištu emitiranja su – iako sve manje izraženo – još
uvijek dominantni tri javna RTV servisa. U prilog tome govore i podaci o udjelu u gledanosti (tabela br. 2)
Već i letimičan pogled na podatke iz prethodne tabele upućuje na razloge radikalnog pada udjela triju javnih servisa u gledateljstvu tijekom 2005. godine. U pitanju je, očito,
radikalan porast udjela TV stanica iz susjedstva BiH. Što
je razlog tome? U pitanju je, prema raspoloživim podacima, prvenstveno širenje pokrivenosti broja domaćinstava
kroz kabl (problem “neovlaštenog” dekodiranja programa
HTV1, HTV2, Nova TV), koje je indikativno za posljednju
godinu dana, a zbog kojega se udio u gledanosti tzv. ino TV
stanica u BiH rapidno povećao.
Agencijska praćenja, međutim, omogućuju uvid i u trendove pojedinih domaćih TV stanica. Iz njih je, opet, evidentno da su relativno najjače dvije od njih – FTV i Pink BiH
– jedna javna, druga privatna (Tabela 3)
No, raspoloživi agencijski pokazatelji upućuju i na još jedan zaključak. Tjedni udio Federalne televizije u ukupnoj
TV gledanosti kontinuirano opada. S druge strane, kod
privatnih televizija – Pinka BiH, prije svega, ali i nekih drugih – evidentan je sve radikalniji porast toga udjela. Prethodna, 2005. godina je posebno indikativna. Ako je, dakle,
temeljem nje suditi, nastavak takvog trenda se može očekivati i tijekom ove, ali i idućih godina.
112 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tabela 3. – Tjedni udio TV stanica
tijekom 2005. godine u BiH
Lipanj, 2005. godine
Studeni 2005. godine
FTV
13.3
FTV
12,6
PINK BH
12.9
PINK BH
12,0
TVBN
6.5
TVBN
6,3
BHT1
6.0
BHT1
5,5
NTV HAYAT
5.1
NTV HAYAT
4,7
OBN
4.5
OBN
7,3
RTRS
4.4
RTRS
4,1
ATV
3.9
ATV
3,5
TVTK
1.8
TVTK
2,4
DRUGE DOMAĆE
TV
6.2
DRUGE DOMAĆE
TV
6,1
Slavo Kukić (Posušje, 1954.), redoviti profesor Sveučilišta u Mostaru, autor je dvanaest knjiga, te stotinjak znanstvenih radova. U zadnjih šest godina
intenzivno se bavi analizom bh. društva.
Literatura:
1. Bilal, Adnan, Analiza medijskog i oglašivačkog tržišta BiH, Prijedlog zajedničkog nastupa Javnih RTV servisa BiH (JS BiH – RTV
FBiH – RTRS) na oglašivačkom tržištu BiH u 2006. godini
2. EC – European Commission, Report from the Commission to
the Council on the preparedness of Bosnia and Herzegovina to negotiate a Stabilization and Association Agreement with the European Union, Commission of the European Communities, Brussels, 18 novembar 2003.
3. Grupu autora, Civilno društvo i lokalna demokratija, Centar za
promociju civilnoga društva, Sarajevo, 2001.
4. Grupa autora, Procjena razvoja demokratije u Bosni i Hercegovini, Fond otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 2006.
5. Henderson, Gwyneth, Kilalić, Kontić, The Media Environment
in Bosnia Herzegovina: An Assessment for the USAID Mission in
BIH, neobjavljeni izvještaj, siječanj, 2003.
6. Jusić, Tarik, Natjecanje za oglašivače: Implikacije zakona o javnom RTV sustavu na komercijalni TV sektor u Bosni i Hercegovini, Medijska istraživanja, vol. 9, no. 1, Zagreb, 2003.
7. Jusić Tarik, Kontić Boro, Halilović Mehmed, Lučkin Samra, Babović Zinaida (ed.), The Challenge of Change: Media in Bosnia-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Herzegovina 1991.–2001, Media Working Group for Bosnia-Herzegovina, 2001.
8. Kukić, Slavo, The National Media of Bosnia and Hercegowina and Professional Journalism, Deveta međunarodna znanstvena konferencija “Journalism and intercultural Communication”,
1997, zbornik radova
9. Kukić, Slavo, Javni RTV sustav kao faktor reintegracije i demokratizacije BiH, TV festival, Bar, Crna Gora, 2001., zbornik
10. Kukić, Slavo, Tranzicija javnih elektronskih medija u BiH, TV
festival, Sarajevo, 2001., zbornik
11. Kukić, Slavo, Sociologija medija, u Sociologija, teorije društvene strukture, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.
12. Kukić, Slavo, Informacijsko društvo i slobodno novinarstvo –
bosanskohercegovačko iskustvo, Međunarodni znanstveni skup
“Komunikacijski sustavi”, Zagreb, 1999., Zbornik radova
13. MEDIA TASK FORCE, Media in South Eastern Europe: Legislation,
14. MIB – Mareco Index Bosnia, Gledanost TV stanica u BIH,
Mareco Index Bosnia, Sarajevo, maj 2004.
15. MIB – Mareco Index Bosnia, BH Media Market Monitor,
Mareco Index Bosnia, Sarajevo 2003.
16. MIB – Mareco Index Bosnia, TV Audience Measurement,
Wave 3/8, Mareco Index Bosnia, Sarajevo, 2002.
17. Pobrić, Nurko, Ustavno pravo, Mostar, 2000,
18. Professionalism and Associations, Media Task Force, Amsterdam – Nizozemska, novembar 2003.
19. RAK – Regulatorna agencija za komunikacije, Pravilo o
medijskoj koncentraciji i vlasništvu nad elektronskim i štampanim
medijima (Pravilo 21/2003), Sarajevo, 1. travnja, 2004, <http://
www.rak.ba
20. Televizija širom Evrope, Regulacija, politika i nezavisnost,
radna verzija izvještaja o Praćenju medijske regulacije i politike u
Bosni i Hercegovini.
21. Thompson, Mark&Dan de Luce, Escalating to Success? The
Media Intervention in Bosnia and Herzegovina, in Monroe E. Price and Mark Thompson (ed.): “Forging Peace: Intervention, Human Rights and the Management of Media Space, Edinburgh
University Press, 2002.
22. Udovičić, Radenko, The End of the Highest Priced Media Mission in Bosnia-Herzegovina. Dossier: The Case of OBN, Media
Online 2001, http://www.mediaonline.ba
23. Bosna i Hercegovina: Ispunjavanje obaveza i provedba postprijemnog programa o saradnji, http://www.coe.ba/pdr/10-repfinal-bs.pdf
24. http://www.soros.org.ba, dio o civilnom društvu
25.http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/civilno/%20civilnom
%20drustvu/Definicije_civ._drustva.doc
Status, broj 10, jesen 2006.
| 113
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Mitologija Nove Evrope:
o pluralizmu i zavodljivosti
Uloga nevladinih organizacija, dakle mora biti propitana i sa određenih
mito-teologijskih polazišta; na primjer, s narativne i mitsko-simboličke
strane, nevladine organizacije možemo tumačiti i kao svojevrsne
arhanđele evropeizacije, agente simboličke i socijalne konstrukcije
“evropske” politike u Bosni i Hercegovini; u takvoj jednoj religioznomitološkoj slici, recimo, Evropa biva, dakako sam put u Raj, a njen
politički narod Subjekt uznesenja
Eldar Sarajlić
Ja ne osporavam ideale, samo navlačim rukavice pred njima.
Friedrich Nietzsche
Mitologija je neizbježna. Ona je inherentna nužnost jezika, ako u njemu spoznajemo spoljni oblik misli:
drugim riječima, mitologija je tamna sjenka koju jezik baca na misao, i koja ne može nestati sve dok se
jezik i misao ne budu potpuno poklopili, što nikad neće biti. Istina, mitologija izbija jače u najstarijim
vremenima istorije ljudskog duha, ali se ona nikad potpuno ne gubi. Nema sumnje da i danas ima isto
tako mitologije kao i u Homerovom vremenu, samo je mi ne primjećujemo, zato što živimo u njenoj sjenci i što se svi plašimo pune podnevne svjetlosti istine. U najvišem smislu riječi, mitologija je moć jezika
nad mišlju i to u svakoj mogućoj sferi duhovne djelatnosti.
Max Müller
S
1. Mit?
ituirati savremeno poimanje Evrope u jedan
mitološki okvir, što sugerira i naslov, na prvi pogled
može zvučati neprimjereno. Evropa se danas, u njoj
samoj, ali i u istočnom dijelu ovog kontinenta (u Bosni i
Hercegovini posebno) doživljava kao vrhunac racionalnosti, političko-historijski oblik društvene konstitucije koji je
zasnovan na vladavini Razuma – drugim riječima, politički vrhunac prosvjetiteljskog zanosa. Međutim, iako na površini racionalna, upotreba ovog pojma, i doživljaj samog
114 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
koncepta “Evrope” u ovom dijelu svijeta – kako želim pokazati – zasnovana je i na određenim iracionalnim principima. Politička nauka je, jednim dijelom, već razotkrila slične
obrasce savremenog političkog ponašanja, tako da određena teorijska uporišta postoje, no to – kako pokazuje jedno
takvo istraživanje na koje će se referirati u ovom radu – podrazumijeva nužno i prilagođavanje tumačenjskih mehanizama novim fenomenima. S obzirom da, u tom kontekstu
kazano, postoji, kako kaže Raoul Girardet, određena “sličnost između toka kojim se odvijaju snovi i postupka kojim se grade mitovi”, mit se, kao i san “može razumjeti,
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
odrediti, bliže oivičiti tek nakon određene konceptualizujuće metode koja je nužno sažimajuća i pojednostavljujuća, te
ga uvijek može pogrešno predstaviti ili ponuditi samo jednu
njegovu, okrnjenu, osiromašenu varijantu, lišenu raznolikosti, bogatstva i složenosti. Na to opominje Levi-Stros: ako
bismo probali da u proučavanju mitske stvarnosti primijenimo načela kartezijanske analize, to jest, ako bismo pokušali da je razložimo na njene pojedine dijelove te utvrdimo
njihov redoslijed, to bi značilo da uopšte ne poznajemo njenu pravu prirodu” (Žirarde: 2000:14). Ovo ustvari znači da
tumačenje “Evrope” kao mitskog koncepta nužno mora
polaziti od simboličke i narativne prakse, što, transcendirajući puku faktografiju, može doprinijeti boljem razumijevanju savremenog bosanskohercegovačkog društva. Činjenice, naravno, ne treba zanemarivati, ali isto tako ni njihov posredni, simbolički i epistemološki uticaj na ponašanje ljudi i konsekventno, opstojanje nekih ideoloških obrazaca. Tim prije, jer mit, zajedno sa umjetnošću, jezikom i
naukom, kako kaže Ernst Cassirer, nije “prosti odraz postojeće stvarnosti, već predstavlja pravac duhovnog kretanja,
idejnog procesa u kome se za nas stvarnost konstituiše kao
jedno i kao mnoštvo, kao raznovrsnost obličja, koja ipak bivaju spojena jedinstvom značenja” (Kasirer, 1998:24). “Evropu” kao svojevrstan mit u Bosni i Hercegovini, konstituira
cijeli sistem mikro-mitskih pojmova jedinstvenog esencijalnog značenja; mit o Novoj Evropi se ustvari konstituira kao
kristalizovan i tumačenjski izdvojiv “oblik mišljenja”, i cilj
ovog eseja jeste upravo da opiše taj oblik.
Na ovom mjestu je potrebno još jedno razjašnjenje – pomenuti citat Ničea u kontekstu rasprave koja slijedi, ni u kom
slučaju ne predstavlja slavljenje njegove filozofije, njegovog
ili nekog drugog nihilizma u ljudskoj povijesti. To ovdje nije
cilj. Međutim, kada je riječ o savremenoj mitologiji (Nove)
Evrope, o čemu će biti govora, Ničeova zapažanja o historiji i više su nego korisna. Na umu imam moderno uzdizanje političkog idealizma u jednom ne-kritičkom, ideološkom i u krajnjem slučaju pozitivističkom maniru, koji tako
očito prati procese “evropeizacije” u zemljama bivšeg komunističkog lagera, u zemljama istočne i jugoistočne Evrope, u koje spada i Bosna i Hercegovina. Drugim, i politički korektnim riječima – ali istovremeno ispraznim i ništa
manje ideološkim – rječnikom kazano, radi se o “tranzicijskim zemljama”, oazama društvenog (samo)uništenja i političko-ekonomske zavisnosti. Niče je tu paradigmatičan u
onoj mjeri u kojoj su “Vagnerovci zagospodarili Vagnerom” obezbjedivši vlastitu degradaciju u ime (iste) ideologije s novim imenom; cilj je, dakle ukazati na nepromjenjivost određenih političkih i društvenih principa u izmijenjenim kontekstima, ali i na odsustvo istinske političke inventivnosti, kao preduvjeta za realizaciju, ne samo generičke
filozofije kao takve (A. Badiou) već i otvorenog i slobodnog društva, u kojem će mitologijski koncepti u javnom diskursu biti prevladani individualnim (dakle, građanskim) razumijevanjem političkih praksi, te odgovornosti i zahtijeva koji iz takve prakse slijede. Jasno mi je da i ovo predstavlja stanoviti idealizam, koji se u današnjim uvjetima u ko-
jima se nalazi Bosna i Hercegovina čini teško ostvarljivim
i iluzornim – upravo zato u kontekst rasprave upošljavam
Ničea – no smatram da se bez određene doze jednog takvog idealizma, u društvenom smislu malo čemu možemo
i nadati do anarhiodnom nihilizmu, koji ne samo da ništi
sve vrijednosti i dostignuća civilizacije – posebno u domenu politike – već stvara i onu vrstu relativizma koji biva ništa manje totalitaran od njemu suprotstavljene “objektivnosti”. Tako se, a to je ono što u ovom tekstu želim propitati i
kritički obrazložiti, dovodimo na iste vrijednosne pozicije kojima se nominalno suprotstavljamo – a te vrijednosti su one ideologijskog, totalitarnog i anti-razumskog društvenog karaktera, karakterističnog za dobar dio dvadesetovijekovnog evropskog ali i bosanskohercegovačkog iskustva. Drugim riječima, želim ponuditi i kritiku određenog
političkog totemizma u savremenoj Bosni i Hercegovini.
U tom smislu, želim pokazati – što i uvodni citati Ničea i
Maxa Müllera na neki način impliciraju – specifičan spoj
idealizma i nominalizma koji porađa anti-razumsku, mitsku svijest kod bosanskohercegovačkih građana. U raskoraku između ideala boljeg života i svakodnevnog medijskog i političkog diskursa o blagodetima “evropskih integracija” stanovnik Bosne i Hercegovine našao se je u mitskom
okružju mišljenja u kojem simboli narativa o “Evropi” zamračuju razum i tvore mentalne uvjete za još jednu ideologiju, ili u gorem slučaju, novu egzistenciju “starih” ideologija. Pretpostavljam da je nepotrebno detaljnije argumentirati iskaz da ovo ni u kom slučaju ne pretpostavlja ni
političku kritiku prijema Bosne i Hercegovine u Evropsku
Uniju, niti teorijsku kritiku jezika kao mitskog sredstva; u
pitanju je stvaranje specifične socijalne iluzije kao proizvoda niza političkih i medijskih fenomena, u čemu su i “Evropa” kao ideal i “jezik” kao mitski mehanizam reprezentanti
nečega drugog; u pitanju je kritično odsustvo politike kao
takve, što, između ostalog, čini i ključnu karakteristiku postdaytonske Bosne i Hercegovine.
Bez obzira na činjenicu da je mitski i mitologijski oblik mišljenja svojstven onom rigidnom, anahronom i dominatno
pre-modernom obliku političkog ispoljavanja, njegovo pojavljivanje nije ograničeno samo na ovaj historijski period.
Mitologijsko mišljenje predstavlja i – što želim utemeljiti kao jednu od potpornih hipoteza ovoga teksta – svojevrsnu transhistorijsku činjenicu, vidljivu i tumačenjski izdvojivu u specifičnim političko-kulturnim uvjetima
tranzicijske egzistencije Balkana. Kako želim pokazati, mitologijska metodološka matrica igra važnu ulogu i u onim
oblicima savremene bosanskohercegovačke politike koji se
hoće kao moderni, demitologizirani i oslobođeni vlasti nekog vrhunaravnog narativa, koji obilježava mit u klasičnome smislu. Mitologija je, kako su utvrdili mnogi antropolozi, mislioci i “klasični” proučavatelji savremenih kulturnih obrazaca – na liniji od Rolanda Barthesa, Edgara Morina do Ivana Čolovića, recimo – svakodnevno obilježje i
modernih društava; na prvi poged sekularizirana skoro do
krajnjih granica, novija povijest (zapadnih) društava također svjedoči stanovitom preuzimanju predmodernih obraStatus, broj 10, jesen 2006.
| 115
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
zaca mitološkog mišljenja i odnosa spram stvari i fenomena
koji se svakodnevno sreću, od tržišnog liberalizma, moderne tehnologije do medijskih zvijezda; (nisu li, u tom smislu
recimo, muzičke i filmske zvijezde danas svojevrsna antička
božanstva, a Beverly Hills, elitna uzvišica kraj Los Angelesa, istinski Olimp njihovog bivstva? Nisu li brakovi filmskih
zvijezda ravni ljubavnim aferama grčkih bogova, čija djeca tumaraju kroz oba svijeta, onog smrtnika i onog bogova, multimilionera show-businessa? Nisu li, donekle sličnim
slijedom i tržišni fundamentalisti istinski sljedbenici teologiziranoga (neo)liberalizma, nije li i sama demokracija
svojevrsna religija masa?) drugim riječima, mit kao svojevrstan socijalni obrazac može se pronaći kako u predmodernim tako i u savremenim ljudskim društvima. U kontekstu ovog eseja – što će biti manifestirano u nastavku – želi
se ispitati specifično ponašanje mitskog diskursa u jednom određenom političko-simboličkom sistemu, u kojem kao varijabilni parametri egzistiraju posebne političke
prakse i društvena ponašanja određenih elitnih i političkih
grupacija.
Ni Balkan, dakle nije oslobođen savremenih mitskih fenomena i mitske interpretacije savremenih političkih događaja; ovo je posebno bitno i fenomenološki uočljivo kada
se ima na umu egzistencija utjecajnih i snažnih historijskih
narativa, mitova i epova na Balkanu, koji sežu, kako duboko
u prošlost – u vrijeme predosmanskih carstava i junaka –
tako i nešto kasnije, u doba konstituisanja socijalističkih sistema, gdje je svojevrsna mitologija partizanskog ili pak Titovog junaštva bila dominantan segment glavnog narativa o
(nedavnoj) prošlosti; međutim, dosta pokazatelja o trenutnoj situaciji u postjugoslovenskim društvima govori i da se
neke stvari, barem kada je riječ o narativnoj strukturi i nisu
mnogo promijenile. Postsocijalistička “demokratizacija”
balkanskih (ali i bilo kojih post-autoritarnih) društava ne
podrazumijeva nužno i istovremenu razgradnju mitologijske strukture javnog narativa – kako tvrdi i Pål Kolstø,
“mito-logiziranje (prošlosti) nije isključivi monopol autoritarnih i totalitarnih država, već se može naći – i to u izobilju – i u zapadnim, demokratskim društvima. Značaj proučavanja historijskih mitova u balkanskim društvima ne leži,
stoga, u onom što nam to ima kazati o navodno jedinstvenoj balkanskoj kulturi, već u onome čime može doprinijeti našem razumijevanju univerzalnih kulturnih matrica
te političkih procesa koji se mogu naći i u ovome regionu”
(Kolstø, 2003:11). Jasno je da određene paralele “predhistorijskih” i “posthistorijskih” perioda (predmodernih i postmodernih, u ovoj vizuri) postoje, i da je mit kao super-narativ, na neki način stalno obilježje ljudskih kultura na cijeloj zemaljskoj kugli. Međutim, ovdje se postavlja i želi propitati i pitanje koliko je ova praksa – kao mitološka matrica mišljenja – karakteristična za novo polje političkog, dakle u sferi one politike koja se vidi i želi kao sekularizirana
i moderna, drugim riječima “evropska”? Iako određene paralele i manifestacije ljudskog socijalnog ispoljavanja ukazuju na nekritičko prihvatanje određenih vrijednosti, diviniziranje sekularnih modela, do kojeg je došlo nakon pro-
116 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
svjetiteljskog zanosa, ovaj problem i dalje predstavlja jednu
od ključnih tačaka razmatranja političkoga uopšte, pogotovu u društvima poput Bosne i Hercegovine. U tom smislu,
važno je propitati da li uopšte možemo govoriti o mitologiji evropskog Novog, kao fenomena koji se pojavljuje padom
Berlinskog zida u takozvanim “tranzicijskim” društvima, i
koji se ispoljava u kontekstu bivanja “evropskim”? Da li je
Evropa – u mitskoj slici, kćerka feničanskog kralja Agenora koju, nakon što je Zeus odvodi na Krit, traže njena braća, kraljevi sinovi – i dalje jedan perpetuirani mit, napuhani
balon smisla političke egzistencije u društvima koja su netom oslobođenja mitologije Klase; da li je Evropa ideal koji
je komplementaran ili suprotstavljen Apsolutnoj Naciji, kao
univerzalan model postavljen nasuprot partikularnom etničkom sentimentu? Drugim riječima, šta je uopšte značenje pojma Evropa danas u Bosni i Hercegovini?
Ovim se, naravno, ne namjerava esencijalizirati bosanskohercegovačko iskustvo Evrope, niti na primjeru BiH izgraditi jedno novo mišljenje evropskoga ideala, odnosno
njegovog ethosa ali i pathosa koji su bili vidljivi u posljednjih pet stoljeća evropske historije. Savremeno bosanskohercegovačko iskustvo Evrope jeste, vjerovatno, kao model,
već prisutno unutar registra značenja i komunikacije pojma
s empirijom u ovom dijelu svijeta. Drugim riječima, ambivalencije koje obilježavaju današnju Bosnu i Hercegovinu
karakteristične su za povijesno iskustvo cijeloga kontinenta koji se danas naziva Evropom; dijalogika njenog nastanka, kako je jasno pokazao Edgar Morin (1989.) također svjedoči i o ne tako jednostavnom i linearnom kreiranju entiteta i identiteta koji se titulira evropskim, ali i jednom historijskom iskustvu od kojeg se određene stvari mogu naučiti i primjeniti u polju političkoga, posebno kada su u pitanju procesi i praksa demokratskog pluralizma. Evropsko dijalogičko iskustvo, u tom smislu jeste i potencijal bivanja svojevrsnim lakmus papirom zrelosti bosanskohercegovačkog društva, ukoliko se kritički propitaju, ne samo ratno (etno-političko) naslijeđe esencijalizma, već i raniji period socijalizma, ali i kasnije “demokratsko”, postdaytonsko
doba nakon 1995. godine, u kojem i sam pojam Evrope dobija nove polit-antropološke obrise.
Naravno, civilni sektor u BiH, uključujući rad većine nevladinih organizacija u zemlji (kako onih domaćih, tako i stranih) igra bitnu ulogu u procjeni ostvarenja demokratskog
pluralizma i konstrukcije pojma “evropskog”, kako u njegovom dijalogičkom, tako i mitologijskom određenju. Uloga nevladinih organizacija, dakle mora biti propitana i sa
određenih mito-teologijskih polazišta; naprimjer, s narativ “Sasvim je očigledno, naime, da je političke potrese tokom dva posljednja vijeka evropske historije pratila začudžujuće snažna mitološka uzavrelost. Raskrinkavanje kobne zavjere kojoj je cilj da narode potčini naopakim i mračnim silama; čežnja za prohujalim Zlatnim dobom i povratkom
izgubljene sreće; iskupiteljska revolucija koja će čovječanstvo uvesti u posljednju fazu njegove historije, a to je vladavina pravde i blagostanja, prizivanje vođe, spasitelja koji će vratiti red i mir, ili pak povesti naciju u nove
veličanstvene pohode. Ovim, naravno, spisak nije iscrpljen” (Raul Žirarde,
Politički mitovi i mitologije, XX Vek, 2000:Beograd).
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
ne i mitsko-simboličke strane, nevladine organizacije možemo tumačiti i kao svojevrsne arhanđele evropeizacije,
agente simboličke i socijalne konstrukcije “evropske” politike u Bosni i Hercegovini; u takvoj jednoj religiozno-mitološkoj slici, recimo, Evropa biva, dakako sam put u Raj, a
njen politički narod Subjekt uznesenja. Kristološki motiv, i više nego vidljiv u odnosu spram Evrope kao Božanstva ovdje ima dvojaku funkciju (što želim ovdje propitati)
– proširenja kulturološkog evropocentrizma u formi sekulariziranog kršćanstva te političkog samoobogotvorenja, jer
Krist je Bogočovjek, a Evropljanin kao tranzicijski subjektobjekt evropeizacije, Politički Čovjekobog, stanovnik šengenski omeđene autoceste za Raj i preživjeli putnik tranzicijskog Čistilišta.
S druge, faktičke i sociološke strane, nevladine organizacije, kao dio ukupnog spektra civilnog društva igraju važnu
društveno-dekonstrukcijsku ulogu, noseći značajan dio odgovornosti za stvaranje političkog pluralizma, kao svojevrstan korektiv političkoga mainstreama i permanentni inicijator socijalnog vrenja – dinamizma datog društva, čime
njihova uloga u društvu istovremeno biva i od kritičnog
značaja. Pluralizam građanskih i kulturnih interesa, te
njihovog neometanog organizacijskog i spontanog ispoljavanja, najjasniji je i najvidljiviji kroz rad nevladinog civilnog
sektora. Na taj način, pozicija, struktura i ponašanje nevladinih organizacija istinski su pokazatelji stepena u kojem je
pluralnost kao vrijednost (dakle i kao određena filozofija)
ostvarena u nekom društvu. U odnosu ova dva intrinsična
pola različitih agenata “evropeizacije” – onom dekonstrukcijskom i mitološkom – nalazi se i značenje pojma Evrope u današnjoj BiH. Ovisno o tome koji od ova dva karaktera dominira, pokazuje se i priroda političkog sistema koji
se promatra.
Mitologija Nove Evrope, hipotetički, u ovom tekstu predstavlja društveni i politički fenomen rubnih evropskih
društava, dakle zemalja koje se osjećaju evropskim i teže
Evropi, ali formalno, nisu dio Evropske Unije. Tranzicijski
diskurs o “Evropi” stvara jedan novi simbolički subjekt –
kojeg ovdje nazivam Novom Evropom – kao jezički i politički fenomen. Laboratorijski kazano, Nova Evropa predstavlja početak procesa pretvaranja jednog ideala u esencijalistički i ideološki politički mehanizam. Bosna i Hercegovina,
kao paradigmatska zemlja u ovom smislu, predstavlja fokus
ovog eseja, svojevrsna case study narativnog konstruisanja Evropskog Novog, evropsko-neevropske prakse i mišljenja političkih fenomena onkraj demokratskog pluralizma. Kako želim propitati, Nova Evropa, u mitološkom ključu, predstavlja dokidanje pluralnosti u ime pluralnosti, bosanskohercegovačku dijalektiku prosvjetiteljstva i odgovor
esencijalizmu njegovim istim sredstvima. No, ostavljam i
prostor za drugačiju perspektivu, onu koja, na funkcionalistički način podrazumijeva i dobrim dijelom legitimira postojanje manjeg zla, s obzirom na specifičnu prirodu ljudskih zajednica, čineći Novu Evropu teleološkim mehanizmom minimalnog pluralizma. Na taj način, Nova Evropa,
kao novi doživljaj koji re-konstituiše Evropu u vlastitom
(rubnom) političkom ambijentu odnoseći se prema njoj u
skladu s novim imaginarnim registrom, i ne mora nužno
predstavljati negativan fenomen, ukoliko silnice, nastale
kretanjem političke dijalogike budu proizvodile generičko
društveno okruženje u kojem će se stvoriti prostor za divergentna politička ispoljavanja, bez prijetnje negiranja političkog kao takvog; drugim riječima, ukoliko klica slobode
i spontaniteta unutar političkog polja bude i dalje ostvariva. Dakle, mitologijska konstrukcija Nove Evrope ne predstavlja nužno euroskeptičku poziciju kritike – i sam euroskepticizam u svojoj biti jednim dijelom može predstavljati i “uvijeni” esencijalizam – niti zagovara otpor integracijskim procesima. Prije, interpretacija ovog fenomena
nastoji doprinijeti relativizaciji novoevropskog apsolutizma koji se pojavljuje kao diskurs neumoljive povijesnodeterminirane i ideološke dinamike, pretpostavljajući i cementirajući “evropski put Bosne i Hercegovine” kao sudbinu od koje se ne može pobjeći. Time, ova kritika, dobrim
dijelom biva i sama na tragu intelektualnog naslijeđa same
Evrope, koje je, s druge strane bilo kojeg esencijalizma, etabliralo princip weberovskog “rasčarenja” (pa jednim dijelom i postmoderne “dekonstrukcije”) kao matricu intelektualnog promišljanja političke realnosti. Kritikujući uspostavljanje mitologijskog registra Nove Evrope – putem javnoga, medijsko-političkog diskursa – ustvari želim pokazati određen ideologijski karakter Nove Evrope, kao njenog
rubnog doživljaja. Umjesto rubne idolatrije esencijaliziranog Centra, marginalna pozicija, kako želim argumentirati, otvara dodatne potencijale za kritičko-racionalističko promišljanje, ukoliko se prihvati egzistencija pluralnosti
u političkom polju koja marginalnost ne proglašava apriori negativnom i zaostalom. Pluralnost, u tom smislu, podrazumijeva određeno re-konstituisanje odnosa između centra i margine, između mainstreama i alternative, kao daljnja izgradnja i komunikacijska evolucija evropske “dijalogike”. Očita je činjenica da je taj proces dvostran, i da podrazumijeva ne samo zapadnoevropsko otvaranje prema istočnoevropskom “Drugom”, već i istočnoevropsko preispitivanje percepcije Evrope kao takve, makar to podrazumijevalo
i svojevrsnu de-okcidentalizaciju kao dekonstrukciju mita
o Novoj Evropi.
2. Nova Utopija
Politički mit, kako tvrdi Raoul Girardet (2000) između
ostalog predstavlja i “izmještanu nadogradnju, iskrivljeno
ili neobjektivno, nepouzdano, sporno objašnjenje stvarnosti. Međutim, kao legendarna pripovijest, nesumnjivo je da
on ipak ima svoju eksplanatornu vrijednost, da pruža nekakav ključ za razumijevanje sadašnjosti, da je sredstvo pomoću koga se pravilno sagledava, a zatim uređuje, zbunjujuća gomila činjenica i događaja” (Žirarde, 2000:13). Politički mit je, što se želi reći ovakvom konstatacijom, neraskidivo povezan sa postojećom realnosti; za razliku od legenStatus, broj 10, jesen 2006.
| 117
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
darnih mitova, koji govore i objašnjavaju neke primordijalne, pred-historijske procese konstitucije (mit u tom slučaju saopštava “kako je određena stvar dosegla postojanje”),
politički mit se vezuje za historijsku ličnost ili proces koji
je u okviru naših povijesnih ili pak egzistencijalnih međaša.
Drugim riječima, stvaranje političkog mita ovisi o društvenoj i političkoj realnosti datog društva u velikoj mjeri.
U tom smislu, prve konkretne naznake naracije koja će kasnije postati mit o Novoj Evropi, na prostoru bivše Jugoslavije, bivaju vidljive već padom Berlinskog zida, 1989. godine. Može se, možda argumentirati i da je SFR Jugoslavija,
na neki način i geopolitički bila “predodređena” za specifično doživljavanje Evrope, jer je, za razliku od ostatka zemalja istočne Evrope imala posebne (ekonomske) veze sa zapadom, i da je samim tim, mnogo ranije razvila “infrastrukturu” za kreiranje novoevropskog narativa. Disolucija šireg
socijalističkog lagera i sve očitiji nedostaci te ideologije, zajedno sa vidljivim napretkom zapada stvorili su, u istočnoj,
image zapadne Evrope kao Evrope kao takve, jedine ispravne i stvarne Evrope. Ekonomski, društveni i politički uspjeh
zapadne Evrope u odnosu na posrnuli istočni blok na taj način je – kako je to jednim dijelom protumačeno u ostacima
tog bloka – pod svoje okrilje preuzeo svo ranije intelektualno i povijesno iskustvo evropskoga kontinenta, esencijalizirajući pobjedu zapada u Hladnome ratu. Čak i sama činjenica da je proces ujedinjavanja evropskoga kontinenta u jedinstven ekonomski, te u perspektivi i politički subjekt, dolazio, tj. bivao iniciran iz njenog “zapadnog krila”, bila je dovoljna za opravdanje zapadnog univerzalizma i centrifugalnih tendencija onoga što će se kasnije prozvati Evropskom
Unijom. S obzirom na takav razvoj povijesnih događaja, u
kojem su – ne samo disolucija istočnog bloka, već i simbolički registar Evrope kao takve (koji se, sa više ili manje
uspjeha u kontinuitetu konstituisao još od dobra evropske
Renesanse u kulturnom, a od Napoleonovih ratova u političkom smislu) – odigrali važnu ulogu u ispunjavanju modernog sadržaja pojma Evropa, politički prostor zapadne
Evrope postao je, na neki način primjer povijesnog uspjeha u prevladavanju problema društvene dijalektike i konstituisanja demokratskog pluralizma u specifičnim kulturnim uvjetima, koji su obilovali sukobima i mržnjom. Težak
politički raspad nekih socijalističkih tvorevina, poput SFRJ,
koji je rezultirao ogromnom destrukcijom i negativnom političkom energijom, dodatno je pojačao simbolički doživljaj
Evrope kao panaceje svih problema društava koja su nakon
1989. došla u stanje teške krize. U samim počecima sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, Bosne i Hercegovine posebno, bez obzira na dosta neartikulisan i nejedinstven stav
Evropske zajednice, u kojem su i dalje dominirali partikularni interesi određenih zemalja, Evropa kao takva viđena
je kao spas i jedini lijek koji će zaustaviti stradanja ljudi i razaranje zemalja uključenih u sukob. Koliko su uzaludna, pa
čak iz današnje perspektive, patetična i tragikomična, bila
nadanja Sarajlija (i građana drugih gradova Bosne i Hercegovine koji su bili pod opsadom i konstantnim granatiranjem) da “Evropa neće dozvoliti širu eskalaciju sukoba”
118 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i zaustaviti netom započeti rat, jasno pokazuju sve fizičke i
druge posljedice rata u BiH, od 1992. pa sve do danas. Ratni vapaji bosanskohercegovačkih građana, ubijanih u redovima za hljeb i vodu, danas izgledaju kao plač malodobne
djece koja dozivaju roditelje da ih izvade iz lokve u koju su,
nekom tuđom krivicom neočekivano pali. No bez obzira na
očitu nemogućnost uspostavljanja internog mehanizma za
rješenje sukoba, odnosno za zaustavljanje rata i agresije na
Bosnu i Hercegovinu, kao i nemogućnost snažnog i odlučnog evropskog djelovanja na prevladavanju problema i sukoba koji su nastali agresivnom radikalizacijom političkog
ethnosa – što je svoj vrhunac doživjelo američkim posredovanjem koje je, u dobroj mjeri, Evropu postavilo u drugi
plan – Evropa kao svojevrstan idealistički simbolički smisao
nije prestala egzistirati, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u
ostalim zemljama balkanske regije. Ovi procesu su, naravno, bili u bitnoj međusobnoj povezanosti – slične karakteristike posljednjih petnaest godina bivaju vidljive na cijelom
Balkanu – Café Europa, kako je to u zanimljivom esejističkom maniru pokazala i Slavenka Drakulić (Drakulić, 2001)
bitno je obilježje tranzicijskog Balkana, od rigidnog komunizma/socijalizma ka demokratiji te političkom i svakom
drugom pluralizmu. Tu se, dakako ne radi o čisto politički intoniranim fenomenima, već prije o jednom, historijski
uslovljenom i kulturološki determiniranom doživljaju sebe
samih u kontekstu snažnije i očito uspješnije kulture otvorenosti, koja mami magnetskim simboličkim referencama i
eshatološki shvaćenim obećanjima raja na zemlji. U takvoj
simboličkoj vizuri, Evropa se pokušava, iako preko vrijednosne normativnosti “svega što nije Balkan, što nismo mi”,
ipak aplicirati na naš balkanski identitet, konstituirajući aksiološku autoreferenciju “evropskoga” kao onoga za šta se
mi zalažemo, naspram “njih”, Balkana koji toga nije svjestan,
a koji nas, ipak, svojim postojanjem drži u tjeskobnoj poziciji dvostrukog pripadanja jednom ne-kristaliziranom identitetu. Najjasnije se ovo pokazuje u praksi imenovanja različitih organizacijskih, ekonomskih i sličnih javnih subjekata
– što je doživjelo procvat dolaskom kapitalizma, naravno,
otvorivši ogromne simboličke potencijale i vratolomije nominalizma – počev od kafana, nevladinih organizacija do
novih političkih partija. Evropa je postala vrhunski brand,
ključna vrijednosna aplikacija u javnom polju; pipci evropske simbolike proželi su tako sve sfere društva, od građanskog samoorganizovanja, reprodukcije kapitala do političke
prakse u samom vrhu državne organizacije.
U tom smislu indikativna je činjenica da niti jedan od predloženih mirovnih
sporazuma, od strane evropskih izaslanika nije predviđao prevazilaženje
etničkog ključa za konstituisanje nove bosanskohercegovačke zajednice.
Zapažanje Slavenke Drakulić o doživljaju i simboličkom statusu “evropskosti” početkom devedesetih, veoma je deskriptivno i korisno u kontekstu argumentacije koja se izlaže; Drakulićeva o upotrebi samog pojma
Evropa kaže: “korištenje takvog naziva, Evropa, implicira pretpostavku
da svi znaju šta mislimo kada kažemo “Evropa”. Jedno je, međutim sigurno: to više nije naziv cijeloga kontinenta. On opisuje samo jedan njegov dio, onaj zapadni, u geografskom, kulturnom, historijskom i političkom smislu. Evropa je podijeljena različitim historijskim razvojem svojih sastavnih dijelova, komunizmom, te najviše, siromaštvom. Nekadašnje
zapadne zemlje, poput Čehoslovačke i Mađarske našle su se u istočnom
bloku. Danas izgleda kao da sve bivše komunističke istočnoevropske ze-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Ključne odrednice mitologije Nove Evrope predstavlja set
pojmova koji tvore cijeli registar simbolike društveno-političkog uspjeha, čija nominalna samo-aplikacija onog koji
ih kreira i koristi u javnoj komunikaciji garantira ne samo
legitimitet, već i (samim tim simbolima) određeni stepen
političkog kvaliteta. Dakle, preciznije određujući mitološki pojam Nove Evrope, a u kontekstu ove rasprave, može
se reći da ona predstavlja tranzicijski, jezikom konstruisani
doživljaj evropske povijesne dinamike, u kojoj širenje Evropske Unije i esencijalizirana ideologija izvučena na osnovu
političke vrijednosti njene simbolike konstituišu novi idejni vrijednosni (id)entitet društava sa evropskog ruba; Nova
Evropa predstavlja postkomunističku (dijelom postkonfliktnu, posebno u slučaju BiH, kako će se kasnije vidjeti) denominacijsku praksu, čiji je cilj aksiološka re-konstitucija postojećih identiteta i politička legitimacija subjekata u
novim društveno-historijskim okolnostima. Evropa, u novoevropskom denominacijskom tumačenju, fenomenološki, ne predstavlja praktični pojam sa strogo određenim semantičkim granicama, već varira, i u odnosu na subjekt koji
je koristi u komunikativnoj praksi, relativizira svoje stvarno
značenje. Nova Evropa, u tom smislu, predstavlja simbolički balon, čije napuhavanje vrše različiti akteri i subjekti postkomunističkih društava, puneći ga vlastitim smislom – koji
ne mora nužno biti eksplicitan – odnoseći se, s jedne strane
prema njemu u određenom funkcionalnom ključu, koristeći ga za legitimizaciju postojeće ili željene (vlastite) pozicije
u polju političkog; s druge strane, novi pojam “evropskog”
kojeg konstituiše denominacijska praksa Nove Evrope figurira kao novi “univerzalistički” ideologijski mehanizam
koji, u nešto izmijenjenom obliku i u izmijenjenim historijskim okolnostima stupa na mjesto prethodnih ideologijskih
obrazaca, funkcionirajući kao svojevrsni platonistički okvir
koji ograničava, i u ekstremnim slučajevima, negira političko, kritičko-racionalno mišljenje. Ideologijski karakter
“evropskog”, u mitološkoj vizuri Nove Evrope, konstituiše
se narativnim oblicima koji zaobilaze kritičko-racionalistički metod putem medijsko-pozitivističkog prezentiranja novih političkih kategorija o kojima postoji vidan nedostatak
znanja, čime se otvara prostor različitim interpretacijama i
voluntarističkoj primjeni novog kategorijalnog sistema na
stare vrijednosti i prakse; mit o Novoj Evropi predmet je
mlje imaju istu, skoro opipljivu želju da tu liniju podjele pomjere na istok
što je više moguće, kako bi Evropa bila cjelovit i nepodijeljen kontinent.
Ipak, upravo je ova želja ona koja sama po sebi i tvori postojeću liniju podjele. Zapad ne osjeća potrebu da pripada Evropi (on to jednostavno jeste)
niti da dopusti zemljama koje stoje na njenom pragu da pristupe. On čeka
da izabere one sretne koji ispune njegove standarde i pridruže se Evropskom vijeću, NATO-u ili nekoj drugoj zapadnoj instituciji. Dakle, šta
Evropa znači u istočnoevropskoj imaginaciji? To sigurno nije pitanje geografije, jer u tom smislu, mi smo već u Evropi, i ne moramo se truditi kako
bi je dostigli. Evropa je nešto udaljeno, nešto što još trebamo ostvariti, zaslužiti. Ona je također nešto skupo i fino: dobra odjeća, određeni pogled i
miris ljudi. Evropa je izobilje: hrane, auta, svjetla, svega – nekakav festival
boja, raznolikosti, bogatstva, ljepote. Ona nudi izbor, od šampona za kosu
do političkih partija. Ona predstavlja slobodu izraza, ona je obećana zemlja, Nova Utopija, dječiji slatkiš. I putem televizije, ta Evropa je baš tu, u
vašem stanu, često u bojama preblještavim za gledanje” (Slavenka Drakulić, Café Europa: Life After Communism, Penguin 1996, str- 11-12).
svakodnevne jezičke konstrukcije – svaki Dnevnik državne, entitetskih, pa i privatnih televizija u večernjem terminu još jedna je naracija mita o “evropskoj sudbini Bosne i
Hercegovine”, pri čemu se najmanje vodi računa o samom
sadržaju pojma “evropskog”, prezentirajući ga u slabo definisanim okvirima, u kojima je jedino činjenica da se radi “o
nečemu pozitivnom” za zemlju i njene građane, nečemu što
oni kao takvi zaslužuju, dovoljno jasna. U takvom procesu konstituisanja “Evrope” došlo je do vidljivog odmaka od
pojmovno-diskurzivne ka slikovno-simboličkoj matrici
recepcije značenja tog pojma – drugim riječima, zahvaljujući medijskom posredovanju, “Evropu” kao takvu sve manje konstituišu “mišljeni” (kao dijalogički) obrasci, postepeno ustupajući mjesto “slikama” blagostanja, rajskog okruženja i općeg društvenog i ekonomskog zadovoljstva. Recepcija samog pojma tako biva puko eshatologijsko prihvatanje
“evropskosti” kao apsolutnog karaktera vrhunaravnog Dobra i ljušture jednog kompleksnog, dijalogičkog povijesnog
iskustva. Međutim, osnovna razlika novoevropske naracije
u Bosni Hercegovini kao mita, sa historijskim mitovima u
idealno-tipskom obilježju jeste ta da mythos o Novoj Evropi
ne predstavlja aposteriornu činjenicu, već da se radi o svojevrsnom mitološkom učitavanju sopstva u novi politički
smisao preko sa-vremene naracije, stvaranja mita u i o vremenu vlastite egzistencije – mit o Novoj Evropi je mit apriori, mitologiziranje sadašnjosti i budućnosti kao samo-legitimacijska praksa. No, ovo svakako ne znači da je prošlost
u potpunosti zanemarena; sadašnjost i budućnost, kao potencijali određenog političkog ostvarenja – takozvana “proevropska” politika većine političkih partija, te perspektiva
članstva zemlje u Evropskoj Uniji – legitimiraju se isto tako
i svojevrsnim učitavanjem esencijalističkog “pripadanja”
prostora, ideje ili konkretne etničke zajednice “evropskom”
bitku, bilo u kulturološkom, religijskom ili nekom drugom
historijskom obliku. U tom kontekstu, (aposteriorna) tipologija na mitove o samosvojnosti (sui generis), predziđu
(antemurale) i starini (antiquitas) ne osporava niti ograničava novu fenomenologiju “evropskoga” mita, već u cjelosti tvori i povijesne osnove zajednice za usvajanje jednog
novog narativa – mita o Novoj Evropi; u tom kontekstu,
samosvojnost kao mitologijski izgrađena kulturna razlika
se proširuje, u jednom smislu po evropskoj etnogenetskoj
matrici, preslikavajući (re)konstituisanje nacionalne tradicije po uzoru na izgrađene evropske nacije, te pravdajući, u
drugom smislu, vlastite samosvojnosne težnje historijskim i
političkim pravima Evrope kao takve; mit o predziđu se, također, u velikoj mjeri hrani ali i doprinosi onome što danas
možemo prepoznati kao klicu evropocentrizma, i to onog
Ovo je u određenoj mjeri primjenjivo i na ostale, a ne samo elektronske medije. Ni dnevni i sedmični listovi – uz određene i rijetke izuzetke
– u BiH nisu mnogo drugačiji od simplifikatorskih televizijskih informativnih i drugih političkih emisija; no, sam simplifikatorski i ograničavajući karakter elektronskih medija, posebno televizije, čini ih izloženijim i
primjenjivijim za naracijsko mitotvorstvo, imajući na umu, svakako i sam
usmeni karakter saopćavanja – posebno koristan i primjenjiv za prenošenje mita, te posebno karakterističan za balkanske usmene, epske kulture.
Navedeno prema Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo 2003.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 119
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
koji dolazi sa ruba “evropske civilizacije” kako je ona viđena i shvaćena u tim rubnim zajednicama – u geografskom
smislu, Evropa kao teritorij posebnih (dominantno kršćanskih) svojstava branjena je od “azijske najezde”, čime se to
branjeno svojstvo, ne samo esencijaliziralo, već i inkorporiralo u kulturni, društveni i politički kôd zajednice “na braniku”; mit o starini upotrebljen je u funkciji legitimizacije
određene političke i idejne koncepcije kao one koja je, kada
se otresu sva nametnuta historijska svojstva – u smislu vladavine drugih država ili carstava nad datom zajednicom –
uistinu “evropska”, drugim riječima, pripada davnoj evropskoj kompoziciji država, banovina ili dinastija.
Mitologija Nove Evrope gradi se složenim preklapanjem
više nivoa narativne i političke konstitucije. U tom procesu
važnu ulogu igraju kako postojeći historijski mitovi, odnosno struktura njihovog kreiranja u jeziku, tako i nova politička praksa i novi jezik (nova sintaksa) koji je prati, stvarajući sasvim novi registar političkih vrijednosti i nominalnih
kategorija šire političke i društvene legitimizacije.
3. Logičko-politički
paralelizam Nove Evrope
Shvatanje mitskog, esencijalističkog konstruisanja pojma
“Evrope” nemoguće je shvatiti bez šireg razmatranja ovog
fenomena u kontekstu “orijentalističkog”, odnosno “balkanističkog” diskursa. “Evropa” predstavlja strukturno unutrašnji i konstitutivni pojam “balkanističke” simbolike,
neodvojivi diskurzivni međaš balkanskog orijentalizma. Kako je to pokazao Stef Jansen, u sjajnoj studiji o “svakodnevnom orijentalizmu” u Beogradu i Zagrebu, pojam
“Evrope” je, ovisno o poziciji subjekta koji ga situira u vlastitu simboličku praksu, značenjski proizvoljan i “plutajući” kao i njegov diskurzivni antipod, pojam “Balkana”; ipak,
opće predstave o onome što je “evropsko” smatrane su dobro znanim: “u postjugoslovenskom prostoru ljudi jesu često pominjali “Zapad”, ali predstave o “zapadnjaštvu” mnogo su češće označavane terminom “Evropa”. O tom drugom
polu orijentalističkog dualizma mnogo se manje raspravljalo, kao da svi znaju o čemu je riječ. “Evropa” je obično
povezivana sa svojstvima kao što su racionalno, zapadno,
moderno, organizovano, urbano, razvijeno, demokratsko,
obrazovano, miroljubivo, individualističko, civilizovano, tolerantno...itd. Često su se pominjali “svjetski standardi” ili
“razvijene zapadne demokratije” (Jansen, 2001:49). Iako se
u ovom radu neću baviti pojmom “Evrope” isključivo u kontekstu orijentalističkoga diskursa, smatram korisnim Jansenove zaključke u onom smislu u kojem naglašavaju proizvoljnost i aplikabilnost pojma “Evrope” u različitim diskurzivnim kontekstima koji imaju za cilj da konstituišu društvene odnose po uzoru na one jezičko-simboličke; Jansen je
pokazao da se je “Evropa” kao pozitivan kvalifikativ jednako
upotrebljavala kako od strane nacionalističkih struja (kojima je cilj bio esencijaliziranje određenog etničkog identi-
120 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
teta kao izvorno “evropskog”, dakle civilizacijski vrijednijeg
od onog “balkanskog”, što je bio slučaj za hrvatski desni diskurs devedesetih) tako i onih antinacionalističkih (u Hrvatskoj također, ali i u Srbiji) koji su se željeli distancirati od etničke i nacionalističke ideologije kao “ne-evropske”. Mene
u kontekstu teme ovog eseja zanima ta aplikabilnost kvalifikativa “evropskosti” kao samo-legitimacijska i relativizirajuća praksa koja se tvori kao nova ideologija. Ono u čemu je
zajednička sa orijentalističkim diskursom jeste upravo izraženo izjednačavanje “Evrope” sa nizom “poželjnih društvenih svojstava i individualnih osobina”, čime “Evropa” biva
“izmještena iz svoje planetarne lokacije i uvedena u svijet
metafora” (Jansen, 2001:64). “Evropa” kao metafora je,
u Bosni i Hercegovini, otvorila put “Evropi” kao mitu,
općeprimjenjivoj političkoj ideologiji čiji je cilj prikrivanje
stvarnih i nedemokratskih ciljeva određenih političkih grupa. Put od metafore do mita, u ovom slučaju, popločan je
određenim logičko-političkim paralelizmom kao njegovim
temeljnim svojstvom.
Povodom obilježavanja Dana Evrope, 9. maja 2006. godine, bosanskohercegovački mediji bili su puni informacija,
vijesti i komentara koji su se bavili obilježavanjem ovog događaja u Bosni i Hercegovini. Iako je 9. maj, prije nastanka ove opšte “EUforije” predstavljao prvenstveno simboliku borbe i oslobađanja evropskog kontinenta od fašizma, u
BiH je to ovaj put stavljeno u sasvim drugi plan. Parlamentarna skupština BiH ugostila je svečani koncert povodom
tog dana, za govornicama državnih i drugih institucija u cijeloz zemlji pljuštale su salve hvale i idealiziranja Evrope i
njene političke Unije; omladinska i druga nevladina udruženja, dijelila su letke i ostali promotivni i propagandni materijal građanima, pozivajući na zajedničko slavlje, promociju, te konsekventno i usvajanje tituliranih evropskih vrijednosti. Ankete koje su, tom prilikom pravili i prezentirali
razni mediji u BiH pokazale su da građani o Evropskoj Uniji
misle sve najbolje, priželjkujući da Bosnu i Hercegovinu što
prije vide u ovoj nad-nacionalnoj političkoj zajednici. Vjera
u Evropu, prema nekim komentarima građana dostizala je
zadivljujuće razmjere, poput izjave nekog sarajevskog mladića da bi za Evropsku Uniju dao sve – “bosansku dušu, tradiciju i bosanske piramide”.
U toj konstelaciji, oba izvora mitološkog diskursa nastojali su esencijalizirati svoje iskustvo kao ono koje je “evropsko” – i kao takvo suprotstavljeno svemu onome što se, simbolički pripisuje suprotnom taboru; u kontekstu “građanskih” grupa i političkih snaga, to je bio određeni “balkanski”
(kao primitivni) refleks, dok je u kontekstu nacionalističkih grupa i njihovog diskursa, čak i postojeća Evropa (kao politički okvir i društvena realnost) “ne-evropska”, za razliku od njih. To je jasno pokazao i Ivan Čolović
u Politici simbola: “Nije Evropa protiv nas zato što nijesmo, i ne želimo da
budemo Evropa” piše u jednom članku iz oktobra 1991. mitropolit Amfilohije, “nego zato što smo mi, ne svojom zaslugom, već božjim darom, nosioci i čuvari izvornog jerusalimsko-mediteranskog evropejstva, koje ne
prihvata gubljenje ravnoteže ljudskog postojanja ukrštenih središta, horizontale i vertikale Časnoga Krsta. Zapad je suviše okrenut materiji i obogotvorenju djela svojih, u ekspanzionistički odnos, u totalitarizam najperfidnije vrste. Pohota i ozemljena pamet njegova je vjera” (Radović, 279;
navedeno prema Čolović, 2000:53).
Oslobođenje, 10.05.2006, Sarajevo.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Iz navedenog primjera – kojeg smatram paradigmatičnim,
kada je u pitanju mlada populacija u cijeloj BiH – slijedi
konkretno pitanje koje se, na neki način, nalazi u centru ove
rasprave: šta je uzrok jednog ovakvog mišljenja, i odakle
dolazi ovolika vjera u jednu (iz bh. perspektive dosta apstraktnu) političku formu, poput Evropske Unije? Naravno, bez obzira na paradigmatičnost mladićeve izjave u mojoj subjektivnoj vizuri, jasno je da jedan slučaj ne čini pravilo, no mnogo toga ukazuje na činjenicu da ovaj mladić nije
usamljen u svojoj vjeri i nadanju da će Evropa, odnosno bosanskohercegovačko bivanje zvaničnim dijelom Evropske
Unije predstavljati neko vrhunsko, ako ne i apsolutno ostvarenje Bosne i Hercegovine i njenih građana. Čak i zvanični
podaci pokazuju preovladavajuće pozitivan stav bh. građana spram EU. Međutim, ne potcjenjujući intelektualne i razumske kapacitete naseljenika ove zemlje, čini mi se logičnim propitati stepen stvarnog znanja i upoznatosti sa svim
aspektima sadržaja pojma “evropskog” od strane velike većine građana. Šta je uzrok ovom pozitivnom mišljenju i kako
to da se ideal Evropske Unije – kao nadnacionalni mehanizam koji od država članica zahtijeva odricanje jednog dijela suvereniteta – u dobroj mjeri poklapa sa etničkim, nacionalnim i drugim partikularnim sentimentima koji taj isti
suverenitet slave kao vlastiti politički kult? Ako Evropa, kao
željeni politički i društveni kvalitet, u slici građana Bosne
i Hercegovine, predstavlja određeni ideal otvorenosti, slobode i prevladavanja problema koji proizilaze iz zatvorenosti kao takve, zašto su (teritorijalni i drugi) zasebni koncepti bazirani na armiranoj zaokruženosti ne samo identiteta
nego i ukupnog društvenog prostora kojeg određena grupa
nastanjuje? Drugim riječima, ako se želi biti dio Evropom
bez granica, zašto se, u jeziku, u kulturi, pa i u bosanskohercegovačkoj politici podižu nepremostivi zidovi i apsolutne granice razlikovanja etničkih zajednica koje su,
do prije petnaest godina živjele u okviru istih kulturoloških,
jezičkih i opštedruštvenih okvira? Da li se radi o dvostrukim standardima kod bosanskohercegovačkih građana, koji
u okolnostima globalnih političkih kretanja tvrde jedno, a u
vlastitim, nacionalnim okvirima nešto sasvim drugo?
Jedan od najvećih paradoksa koji obilježavaju mit o Novoj
Evropi – na kojem, kako želim pokazati cjelokupni koncept
i egzistira – jeste istovremeno zalaganje i promovisanje s
jedne strane univerzalnih evropskih, a s druge, partikluarnih etničkih vrijednosti. Daleko od toga da neka “evropska
vrijednost kao takva”, u političkom smislu, negira postojanje etničkih identiteta i zajednica u okvirima EU; čak naprotiv, skorije evropsko iskustvo sigurno pokazuje miroljubivo i dobrim dijelom uspješno konstituisanje svih kolektivnih identitarnih prava različitih etničkih zajednica. U pitanju je nešto sasvim drugo. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, izgradnja različitih mitova čiji je cilj bio političke prirode, imala je plodno tlo u različitim narativnim obrascima,
od kojih su spomenuta tri – sui generis, antemurale, antiquitas – bila najdominantnija. U okviru iskazivanja jednog od
ta tri u Bosni i Hercegovini – mitu o predziđu – vrhunio je
princip “odbrane Evrope od azijske najezde s istoka”, koji je
se proizvodio sa svrhom vojne i političke mobilizacije i legitimizacije u ratu sa Bošnjacima-Muslimanima, kao inkarnacijom te “azijske najezde”, čiji je cilj, u mitološkoj vizuri
bio “uništenje Evrope i njenih (kršćanskih) principa”. Nije
potrebno detaljno specificirati koliko se zločina, pokolja i
ubistava u ime branjenih principa “kršćanske Evrope” počinilo nad nedužnim stanovništvom – sud u Hagu je nadležan za to – međutim, simbolika jednog događaja u Mostaru – rušenja Starog mosta – dovoljno je indikativna da se
naznači obrazac problematike koja je eksplicirana naizgled
suprotstavljenom aksiološkom konstelacijom novoevropskog mita. Naime, mit o Hrvatima kao predziđu evropskog kršćanstva (antemurale christianitatis) spram pravoslavnog bizanta, a zatim i spram islamskog azijatskog istoka (vidjeti u Žanić, 2003:161-202) koji je funkcionirao kao
ideologija koja se dobrim dijelom nalazila u pozadini djelovanja jedinica HVO-a pod komandom Slobodana Praljka koje su srušile Stari most, paradigmatski je dokaz korištenja samog pojma Evrope i koncepta “evropskog” u mitologijske svrhe, ali i višesmislenosti (odnosno proizvoljno
definisanog smisla) kao njegove ključne karakteristike. Paralelizam smisla, odnosno “višeobličje” mitološki konstruisanog pojma “Evropa” simbolički vrhunac doživljava samim
činom rušenja mosta, što, kako se čini, promotore mita o
predziđu kao mita o Evropi koja se brani, u jednom, te Evrope kao spoja raznolikosti u smislu transkulturalnog univerzalizma u drugom smislu, ne dovodi u paradoksalnu poziciju, i ne negira “civilizacijski” karakter onog koncepta i grupe koji “stoji na braniku” te iste Evrope, već egzistira kao
logički paralelizam šire političke i društvene legitimizacije.
U isto vrijeme biva slavljena Evropa zbog svog univerzalizma – koji i “nama” otvara davno zatvorena vrata društvenog i političkog blagostanja, te osigurava “naše” pripadanje
demokratskoj porodici evropskih nacija – kao i ideologija
“nepremoštavanja” kulturnih razlika, simbolizirana uništenjem Starog mosta, ne samo arhitektonskog i kulturno-historijskog dragulja, već i simbola interkulturne povezanosti i jedne opšte, zajedničke kulture svih raznolikih grupa.
Višeobličje mita o Novoj Evropi, kao “niza oniričkih predstava (koje se mogu) prenositi naizgled raznorodnim mitskim konstrukcijama, gdje je jedan isti mit kadar izazvati
mnoge različite odjeke i sadržati više značenja” (Žirarde,
“...od proljeća 1993. i početka rata s Armijom BiH, odnosno Bošnjacima, brzo se izgubio značenjski paralelizam koji je imao sugerirati paralelizam općeg povijesno-geografskog okvira, ali je ipak jasno potcrtavao različitost konkretnih sadržaja. Sada paralelizam postaje potpun, jer
uključuje islamsku vjersku odrednicu i sintagma se vraća izvornom smislu obrane kršćanske Europe od “Turaka”, odnosno islama … na scenu se
vraćaju Osmanlije, jasno određeni kao muslimani, odnosno Bošnjaci kao
njihovi povijesni sljednici. Vođa separatističke struje Hrvata u BiH Mate
Boban, marioneta vlasti iz Zagreba, u izjave i proglase uklapa ulomke arija iz opere Nikola Šubić Zrinski, dok javni diskurs protagonista te politike
obiluje figurativnim i eksplicitnim izjednačavanjem Bošnjaka s Osmanlijama” (Ivo Žanić, Simbolički identitet Hrvatske u tokruku raskrižje-predziđe-most, u Historijski mitovi na Balkanu, zbornik, Institut za historiju,
Sarajevo 2003. strana 190.).
Slobodan Praljak: “Stari most je bio vojni objekat, a vojni objekat u
ratu, bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost, može biti
srušen.” (Slobodna Dalmacija, mart 2004).
Status, broj 10, jesen 2006.
| 121
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
2000:15) osnovna je njegova odrednica i u drugim naracijama, primjerice, u onima koje prijem Bosne i Hercegovine u EU ne dovode u uzročno-posljedičnu vezu sa odricanjem dijela entitetskog suvereniteta u korist šire zajednice,
što je upravo zahtjev ne samo procesa evropskih integracija,
već i konstituisanja Bosne i Hercegovine kao funkcionalne
države, u kojoj će se entiteti (samo)ukinuti kako bi otvorili put integraciji cijele zemlje u evropski politički okvir. Iste
prirode je i dvosmislenost i paradoksalnost Deklaracije
evropskih muslimana, bosankohercegovačkog reisa, Mustafe ef. Cerića, u kojoj se on zalaže za institucionalizovanje
“evropskog islama” u političkom smislu, te stvaranje zasebnih kulturoloških i obrazovnih sfera za muslimane u Evropi (“razvoj islamskih škola koje će biti kadre odgajati muslimane rođene u Evropi”) kako bi oni bili spremni i obučeni
“za izazove evropskih multikulturnih društava”. Postavlja se
pitanje, kako neko može uopšte biti osposobljen i adekvatno obrazovan “za iskušenje multikulturnog društva” ukoliko je način njegovog ili njenog obrazovanja konstituisan na
sasvim drugim, zatvorenim i kulturološki isključivim principima?10 U istoj ravni, i iste važnosti su i odgovori na pitanja kako se neko može zalagati za određene “evropske” vrijednosti, slaviti i braniti Evropu “od azijske najezde” a narediti i učestvovati u rušenju jedne civilizacijske i kulturološke (između ostalog i evropske) vrijednosti, kao što je Stari
most? Kako se neko može zalagati za prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju, a recimo, protiviti se uspostavljanju policijske (ili ustavne) strukture koja predviđa brisanje
entitetskih (dakle, etničkih) granica? Mit o Novoj Evropi, ne
samo da se hrani ovim i sličnim (prividnim) paradoksima,
već ih proizvodi na svakodnevnoj narativnoj osnovi. Tu se
onda otkriva njegova esencijalistička zamka: mitom o Novoj Evropi nastoji se, između ostalog legitimizirati, ne samo
trenutna pozicija političkih snaga i grupa koje ga proizvode, već i ratnih i drugih zločina, te nepravdi koje su u ime
tih grupa i njihovih (etničkih/nacionalnih) ideologija počinjene tokom nedavne prošlosti. Svaka je težnja da se, pozivajući na neophodnost stabilnosti regije kao evropsku vrijednost i normu, legaliziraju i legitimiziraju ratni zločini i
postojeća etno-teritorijalna konstelacija – koja je proizvod
etničkog čišćenja – u osnovi proizvod mitskog konstruisanja pojma “Evrope”.
Međutim, iako postoje određene paradoksalnosti i dvosmislenosti narativa o Novoj Evropi, strukturalna osnova mita,
10 Deklaracija evropskih muslimana reisa Cerića se možda može shvatiti i kao islamski odgovor na konsocijacijske političke aranžmane –
koje, čini se Cerić smatra adekvatnim za političku realizaciju njegove vizije islama – no, sasvim evidetno, postavlja se pitanje odnosa etičke univerzalnosti za koju se religija kao takva – barem nominalno – zalaže i njene kulturološko-političke realizacije, kakva se eksplicira Deklaraciji. Situiranje političkog islama u jedan takav (zatvoren) kulturološki oblik, na što
se poziva u Deklaraciji (sistemom islamskih škola, političke reprezentacije islama...itd), jeste svojevrsna kulturalizacija islama u jednom postmodernom, kapitalističkom-logikom-vođenom obliku, u kojem se, u ime političke reprezentacije na osnovu kulturoloških karakteristika, odustaje od
univerzalnosti religije kao takve. Kreiranje Evropske Unije kao (ustavom
definirane) kršćanske zajednice jednaka je pogreška koja također vodi postepenoj eroziji političkog naslijeđa prosvjetiteljske Evrope.
122 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kako će se pokazati zajednička je sa drugim narativima s kojima bi se inače skoro radikalno i razlikovao, poput nacionalnih i etnogenetskih priča kao sastavnog dijela (svakog)
nacionalnog identiteta. Jer da je tako, “Evropa” bi, kao vid
univerzalnosti, bila i predstavljala vrijednost koja je suprotstavljena većini partikularnih sentimenata i na njima zasnovanim političkim konceptima, uključujući i etno-nacionalni; no, nije li Evropa, od Zajednice za ugalj i čelik do današnje Evropske Unije upravo ideal prevazilaženja uskih nacionalnih granica u konstituciji ekonomskog, pa konsekvetno
i političkog te opće-kulturnog polja? Različite varijante narativne konstrukcije, promjenjive zavisno od mjesta i vremena zbivanja su, kako tvrdi i Girardet, “sasvim sporedne
u odnosu na postojanje jedne te iste morfološke strukture”
(Žirarde, 200:37). Dakle, “uprkos toj ambivalentnosti i višeobličju, ipak postoji i nešto što bi se s pravom moglo nazvati
logikom – ili određenom vrstom logike – mitskog diskursa.
Naime, on nema u sebi ničega neočekivanog, niti proizvoljnog. Kao što se slike naših snova stalno vrte u istom, prilično uskom krugu, potčinjene lako prepoznatljivim zakonitostima ponavljanja i asociranja, tako se i mehanizmi kolektivne uobrazilje drže manje-više ograničenog broja obrazaca” (Žirarde, 17). Koje su to onda “zakonitosti ponavljanja i
asociranja” u slučaju narativa, odnosno mita o Novoj Evropi
u Bosni i Hercegovini?
4. Mikro-mitovi
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je prethodno
označiti ključne pojmove mitologičkog registra Nove Evrope, pomoću kojih sam mit stupa u svoja narativna i kulturološka utjelovljenja; radi se o pojmovima kao graničnicima
nove, legitimirajuće političke prakse, čija medijska upotreba i promocija sačinjava mrežu nove, “postmoderne” mitologije. Tek na osnovama interpretacije tih ključnih pojmova,
bez kojih sam mit i ne stupa u postojanje, moguće je izvući
neke opštije zaključke o morfološkim vezama novog sa starim, etničkim ili drugim ideološkim mitovima. Iako bi cjelokupan registar pojmova, kojima se u okvirima novog mitskog narativa o “Evropi” operiše, bio mnogo širi, obuhvaćajući na svojevrstan mikro-enciklopedijski (kao epistemologijski) način veliki broj novih pojmova (ali i onih”starih” sa
novim političkim značenjem), u ovom konkretnom slučaju
će biti riječi o određenim narativnim okvirima konstrukcije
mikro-mitova. Unutar svakog od ovih narativnih “klastera”
vrši se – po specifičnoj logici samih okvira – reprodukcija
starih i kreiranje novih simbola; u tom smislu, mit o progresu, naprimjer, utjelovljuje novo političko i ekonomsko značenje u kontekstu novih (geo)političkih i (geo)ekonomskih
uvjeta, kao što se stvara i (njemu srodan po strukturi) novi
pojam “evropeizacije” sa novoučitanim značenjem svojevrsne političke (posredno i ekonomske) progresivnosti; slično
je i sa ostalim aspektima društvenosti – novi pojmovi stupaju u polje komunikativnosti, donoseći novo simboličko opterećenje starim pojmovima kojima se, jednim dijelom mo-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
dificira a drugim dijelom i sasvim mijenja prvobitno značenje, poput recimo koncepta sigurnosti, statusa i pokretljivosti građana u drugim zemljama, ili poimanjem “mladih” u
novim građanskim i političkim uvjetima.
4a. Eurokrem ili blagostanje
Prvi u registru pojmova koji operišu kao uporišne tačke narativa o Novoj Evropi je pojam “ekonomskog napretka”.
Prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju, prvenstveno se vidi u kategorijama ekonomskog, i njemu konsekventnih, političkog i opštedruštvenog aspekta. U pitanju je svojevrsni “eurogenetski” model, u smislu reprodukcije evropskog socijalnog iskustva kao nove političke prakse tranzicijskih društava. Iako istraživanja koja su rađena u poslijednje
vrijeme11 navode da je značenje Evropske Unije u percepciji bosanskohercegovačkih građana u najvećoj mjeri povezano sa pojmovima “stvaranja bolje budućnosti za mlade” (više od 45% građana) – što je prilično neodređen pojam i sasvim sigurno, ako se posmatra logički, podrazumijeva stvaranje razvijenijeg ekonomskog okruženja, tržišta kao
mehanizma bolje budućnosti; jer, ono što se vidi kao najpotrebnije, što se u krajnjem slučaju najčešće i spominje u medijima, raznim okruglim stolovima i saopćenjima za javnost
omladinskih asocijacija – to za mladu generaciju predstavlja
upravo “zaposlenje”. Ako se na ovu brojku dodaju i nešto eksplicitniji odgovori da Evropska Unija predstavlja “poboljšanje ekonomske situacije” (oko 15%) te “stvaranje novih radnih mjesta” (oko 13%) – što sve može biti svedeno pod kategoriju “ekonomskog napretka” – vidjećemo da je ovaj pojam, u narativnom smislu veoma utjecajan, te svakodnevno korišten u javnom diskursu, posebno u kontekstu govora
o Evropskoj Uniji. Pod utjecajem takvog govora, kojeg iniciraju ne samo zagovarači prijema Bosne i Hercegovine u
Evropsku Uniju, već i svi subjekti javne riječi, od predstavnika nevladinih organizacija do različitih eksperata, građani Bosne i Hercegovine u Evropi, na neki način, vide i jedinstveno “zlatno tele” materijalnog blagostanja. Uzročnoposljedična veza koja još dodatno utiče na ovakvu percepciju je i jedinstveno socijalističko iskustvo bivše Jugoslavije
sa zapadom, u kojem je, zahvaljujući ekonomskoj saradnji i
političkom balansu Titove administracije između komunističkog istoka i kapitalističkog zapada, Jugoslavija doživjela
stanovit procvat i ekonomski razvoj (u poređenju sa ostalim zemljama istočne Evrope), te se na ovaj način, to iskustvo blagostanja želi ponovno vratiti. Ekonomski napredak
je, u javnom diskursu koji se dovodi u kontekst prijema u
EU čak i važniji od određenih nacionalnih ciljeva – barem
11 U dijelu koji slijedi pozivaću se na istraživanje Evropske komisije u
Bosni i Hercegovini, iz jula 2005. godine. Iako je za pretpostaviti da su se
određene varijacije, u skladu sa opštedruštvenim i dominantno političkim
kretanjima, pojavile u periodu nakon ovog istraživanja, glavni trendovi su
vjerovatno isti, s obzirom da se u ovom periodu nisu desili toliko značajni politički prevrati koji bi promijenili percepciju Evropske Unije kod bosanskohercegovačkih građana. Istraživanje se može naći na http://www.
delbih.ec.europa.eu/en/index.htm.
nominalno – jer se, u jednom opštem duhu, vidi i kao sredstvo smanjivanja međunacionalnih tenzija i vid obnavljanja saradnje između etno-nacionalnih skupina. Prvi dokaz
ovoj tvrdnji pokazala je poznata pijaca “Arizona”, te mnoštvo ilegalnih i polu-legalnih poslovnih aranžmana koji su se
pojavili duž entitetskih granica netom nakon potpisivanja
Daytonskoga sporazuma, u kojima su zajedno radili pripadnici svih, dotad na smrt zavađenih nacija. Sličan stepen integracije, a u vezi sa materijalnim dobrima, naravno, osvjedočen je i u kriminalnim grupama, koje su – neke čak i za
vrijeme rata – zanemarivale etničke razlike u ime zajedničkih kriminalnih aktivnosti i stjecanja bogatstva. Ovaj princip, kao mit-kamen-međaš na neki način je institucionalizovan i uspostavljen kao simbol prvim govorom Paddyja
Ashdowna, tada novo-postavljenog Visokog predstavnika
koji je – u kontekstu OHR-ove strategije “posao i pravda”
– rekao da za Bosnu i Hercegovinu kriminal predstavlja veći problem nego nacionalizam. Pogubnost ove promašene konstatacije Paddyja Ashdowna ukazala se na prvim općim izborima kojima je bio svjedok, kao i svim kasnijim razvojem političke situacije u zemlji. To je moglo biti
i odmah jasno analizom same konstrukcije te krilatice, nazvane – u najsavršenijem političko-marketinškom maniru – “posao i pravda”: prvo posao, pa onda pravda; drugim
riječima, posao je taj koji ima da obezbijedi pravdu, pravda je uslovljena ekonomskim razvojem koji – osiguravajući dovoljnu dozu konsenzusa, kako se želi predstaviti – biva
označen spasonosnim društvenim lijekom.12
U jednom generalnom smislu, mit o predstojećem ekonomskom blagostanju koji se, na simplificiran način predstavlja
rezultatom i samog čina pristupanja u EU, koristi se i kao
predizborni i opšte-politički mamac u službi stranačkih i
drugih partikularnih interesa. Većina političkih partija zaogrće se u evropske ekonomske i druge vrijednosti te skale, kako bi zadobile kvalifikativ “progresivnih” snaga koje
imaju dovoljno potencijala i znanja kako bi zemlju “povele
ka evropskoj budućnosti”. Iako su predizborni periodi iznimno bogati ovakvim jezičkim praksama, ni ostali periodi
nisu izuzeti od proevropske ekonomske kakofonije koja je
prodrla u sve pore društva; od političkog polja, kvalifikativ “evropskog” kao nečeg esencijalno vrijednog i pozitivnog prenio se i na poslovni sektor, u kojem fraze “evropski kvalitet”, “evropski standard”, “evropski način proizvod12 Bitno je napomenuti da ovo ne predstavlja apsolutnu kritiku zalaganja za ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine – bila bi glupost kritikovati
tako nešto; međutim, čini se da sam program, odnosno dokument “Posao
i pravda”, strukturiran putem 20 “obećanja” iz oblasti ekonomskog razvoja
i pravde vlasti građanima Bosne i Hercegovine, ide u prilog svojevrsnom
mitološkom konstruisanju “evropske budućnosti” BiH. S obzirom da je cijeli mitološki sistem Nove Evrope uspostavljen u jednom futurističkom
ključu, krilatica “posao i pravda” predstavlja još jedno od njegovih narativnih uporišta, bogato eksploatiranih i od strane međunarodne zajednice,
ali i domaćih političara. Koncept je dosta kritikovan i od strane nekih medija u Bosni i Hercegovini, kao “još jedno od Ashdownovih Potemkinovih
sela”; vidjeti Ivan Lovrenović, Ko će suditi Paddyju Ashdownu, BH Dani,
broj 409, 15.04.2005. Dokument “Posao i pravda” je dostupan na http://
www.ohr.int/pic/econ-rol-targets/pdf/jobs-and-justice-b.pdf.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 123
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
nje”, “evropska usluga” predstavljaju svakodnevnu narativnu mantru, kao preduslov funkcionisanja ovih subjekata u
“novim” društvenim uslovima. U ekonomskoj oblasti posebno, što je posredovano marketingom, odnosima s javnošću i ukupnim reklamnim tržištem, pojam “evropskog” dobija najjasnije esencijalne karakteristike, koje ga određuju
kao nešto što je samo po sebi dobro, pozitivno, progresivno i u svakom smislu kvalitetno. Ova praksa u velikoj mjeri transcendira i jezičku komunikaciju, transformišući se i u
autonoman vizuelno-simbolički izraz, gdje se žute zvijezdice na plavoj podlozi pojavljuju u ulozi dizajnerskog esencijalizatora, određujući proizvod vrijednim ne po sebi, već
isključivo po vizuelnom reprezentantu “evropskog”, otisnutom na ambalaži. Eksplicitnija upotreba pojma i koncepta
“evropskosti” pojavljuje se i u direktnom imenovanju proizvoda evropskim kategorijama, što je praksa, kako je ranije navedeno, poznata u cijeloj istočnoj Evropi13 a što u Bosni i Hercegovini dobija i zasebne obrise, od davanja imena “Evropa” raznim hotelima, ugostiteljskim objektima
i kafanama, do inkorporiranja žute zvijezdice u logotipove produkata, kompanija i njihovih proizvoda.14 Simbol “Evrope”, u ekonomskom polju, važi za ključni marketinški i kvalifikativni pojam, vrhuncu referencu “Dobra” u
(jugo)istočnoevropskom postsocijalističkom kapitalističkom okruženju. Ekonomski napredak kao takav, u vrijednosnom smislu, podrazumijeva esencijalističku evropsku
odrednicu, u tolikom smislu da se – u simboličkoj komunikaciji, pod pojmom “evropskosti” podrazumijeva istovremeno i ekonomski napredak, i obratno. “Evropa” je tako postala i novouspostavljeni kvalitativni standard većine trazicijskih društava, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
4b. Odisej
Drugi pojam registra novoevropske mitologije veže se za
shvatanje “sigurnosti” u postkonfliktnom okruženju. Iako
13 Vidjeti u Slavenka Drakulić Café Europa: Life After Communism, London, Penguin 1996.
14 Ex-jugoslovenski arhetip ove prakse je svakako Eurokrem, čokoladni premaz koji je “odhranio” milione djece širom bivše države. Iako je
sam proizvod prvi put proizveden u zapadnoj Evropi (Italiji), licenca za
njegovu proizvodnju u bivšoj Jugoslaviji je, iz promotivnih razloga i aludirajući na specifičan kvalitet samog proizvoda, prefiks “euro” ovoj čokoladnoj kremi konstruisala kao istinski popularni gastro-mit. Ovime se, naravno, željelo ukazati da taj namaz, taj proizvod, predstavlja izraz vrhunske gastronomske modernosti, progresivnost i određeni pop-kulturni karakter. Eurokrem je, naravno, bio brand ne samog proizvoda kao takvog,
već njegove upotrebne, odnosno prodajne i distributivne vrijednosti u Jugoslaviji – dakle kao naziv “jedinke” a ne “vrste – no, na teritoriji svih zemalja nasljednica SFRJ, pojam “eurokrem” se konstituisao, te se i dalje koristi kao jedini naziv premaza kao takvog, neovisno o proizvođaču, odnosno distributeru koji ga predstavlja na tržištu. Tako se i kasnije, razvijenije
i (uzgred budi rečeno) mnogo ukusnije varijante ovog prehrambenog proizvoda, koje dolaze iz svih dijelova Evrope i svijeta – posebno iz Švicarske – nazivaju “eurokremom” a ne njihovim izvornim marketinškim imenima, poput “Nutela” i sličnih. Potonji naziv služi tek kao dodatna odrednica specifičnosti nekog željenog “eurokrema”, a ne prehrambenog artikla kao takvog. Tako je Eurokrem postao eurokrem, “jedinka” je na osnovu svoga marketinškog i futurističkog kvalitativa postala “vrsta”, brand se
pretvorio u spoznaju, način razmišljanja i klasifikacije realnosti oko nas.
Eurokrem je bio dokaz evolucije društva, konzumentskog stupanja u napredniji društveni i politički oblik kolektivnoga bivstva.
124 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
su zaustavljanju rata, u konkretnom smislu, doprinijele više
Sjedinjene Američke Države od same Evropske Unije, integracija zemlje u Evropu podrazumijeva obezbjeđivanje stalnog sigurnosnog garanta etničkim grupama koje su bile su
sukobu. Dok, naravno, nema sumnje da se integracijom cijele balkanske regije u širi evropski politički okvir smanjuju mogućnosti eskalacije sukoba između nekad zaraćenih
grupa, mitološko poimanje “evropskog okvira” u kontekstu sprečavanja rata predstavlja svakako zaseban fenomen
na koji vrijedi obratiti pažnju. Raspadom Varšavskog pakta i disolucijom komunizma, većina zemalja istočne Evrope
opredijelila se za zapadni sigurnosni okvir, tj. NATO pakt
kao željeni garant vlastite bezbjednosti. Istim činom prestali su postojati i uvjeti koji su doveli do stvaranja i Pokreta nesvrstanih, kojemu je pripadala i bivša Jugoslavija, a njene zemlje nasljednice, također su pokazale aspiracije za pridruživanjem Sjevernoatlanskom paktu. Fokusirajući se na jugoistočni okvir, tj. na Bosnu i Hercegovinu, osim razumljivih
geopolitičkih razloga i činjenica takvih aspiracija, na mitsko-fenomenološkom planu možemo primijetiti i određene
specifike koje su dio šireg konteksta mita o Novoj Evropi.
U skladu sa esencijalizmom suprotnog usmjerenja, dakle
onog “balkanističkog” koji je u balkanskim međuetničkim
odnosima vidio refleksije “drevnih sukoba i ukorijenjenih
mržnji”, samo-orijentalizacija ovog prostora – kao refleksivni doživljaj sebe samih u skladu sa postojećim stereotipom
– doprinijela je jednom općem mišljenju da je jedino “evropeizacija” ovog prostora, u vojno-sigurnosnom smislu, dovoljno dobar garant “sputavanja” organskih (divljih) poriva
“ratnički raspoloženih” etnija. S obzirom na “sudbinsku predodređenost” Bosne i Hercegovine da bude dio Evrope, i
ova perspektiva shvaćena je kao ideal koji će egzistenciju
svake od zasebnih etničkih grupa učiniti nešto izvjesnijim.
Međutim, problem koji se ovdje postavlja je očita činjenica
odustajanja od napora ka vlastitoj reformi, odnosno – ukoliko već postoji mišljenje da su ovdašnje etničke grupe ratnički nastrojene po sebi – napora na samo-obuzdavanju i
rekonstituisanju vlastitog identiteta i pogleda na neposrednu prošlost.15 Shvaćanje EU kao automatskog mehanizma koji obezbjeđuje sigurnost i odsustvo rata, a uz istovremeno veličanje ratne prošlosti i junaštva, samo potvrđuje tezu mitsko-narativnog konstituisanja oba ova koncepta,
kako onog “junačkog” tako i “evropskog”.16 Mitska struktura
narativa o Novoj Evropi vidljiva je, dakle i u slučaju koncep15 Da je doživljaj vlastite “slavne ratničke prošlosti” bitan dio dominantnih historijskih narativa na Balkanu, potvrđuju različita istraživanja; vidjeti u Ivan Čolović Bordel Ratnika: folklor, politika i rat, XX Vek, Beograd, 2000.
16 Mitski narativ pothranjuje i međunarodna zajednica, EU poglavito,
tvrdeći i odnoseći se prema regiji u skladu sa determiniranom vizijom
Evropske Unije kao jedinog mehanizma stabilnosti na Balkanu; potvrdu
daju i najviši zvaničnici, poput nedavne izjave predsjednika Evropske komisije, Jose-Manuel Baorroso-a, koji je rekao da je “bolje da te zemlje (zemlje Balkana, op.a.) jednog dana primimo u članstvo, nego da za vojnu
stabilizaciju tog regiona izdvajamo ogromna sredstva”, Dnevni Avaz, 16.
juni 2006., str. 22.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
ta “evropske sigurnosti”, kao mikro-mita uporedivog sa
“odisejskim” narativom prosvjetiteljstva17, u horkheimer-adornovskom smislu, u kojem se protagonisti “evropske” politike u BiH, dakle pro-evropski nastrojeni političari
i javni djelatnici, mogu porediti s Odisejem samim, kao politička grupacija koja se (nominalno) suprotstavlja prirodnim, dakle antimodernim i tradicionalističkim nagonima
balkanskog kulturnog karaktera; podsjećamo, ep govori o
Odisejevom povratku u rodnu Itaku, nakon završetka desetogodišnjeg Trojanskog rata; jedna od najopasnijh prepreka
na tom dugom putu kući jesu sirene koje svojom zamamnom pjesmom nezaustavljivo mame mornare u zagrljaje
morskih dubina, tj. u smrt; jedini način da se izbjegne smrt
jeste zapušivanje ušiju voskom, no u tom slučaju se ostaje
bez iskustva slušanja mitskih pjesama zavodljivih sirena. Sirene ovdje figuriraju kao prirodni nagoni, odnosno opasnosti koje, njihovim podražavanjem, odvode direktno u smrt;
Odisej se – poput naših “europejaca” – poslužuje lukavstvom kako bi savladao prepreku, vezuje se za jarbol i ne zapušuje uši, što međutim urade njegovi mornari i veslači,
kako bi se oduprli opasnom zovu. “Nemoguće je slušati sirene i odoljeti im: ne može im se prkositi. Prkos i zaslijepljenost su isto i onaj ko prkosi gubi se u mitu kojem se protivi.
Lukavost je, međutim, racionalni prkos. Odisej ne pokušava
naći put kojim bi izbjegao sirene. On ne pokušava uzdati se
u svoje znanje i slobodno pokušati mamljenje, uvjeren da
mu je sloboda dostatna zaštita. On je manji od makovog
zrna i brod se kreće predodređenim fatalnim pravcem, a
Odisej uviđa da, ma kako se svjesno distancirao od prirode,
u slušanju ostaje njezin sužanj. On se pridržava pogodbe
svoje ovisnosti i koprca se privezan na jarbolu u želji da se
baci u propast. Ali Odisej je pronašao rupu u pogodbi, iako
je ispunjuje. U davnoj pogodbi nije određeno smije li prolaznik ili ne smije biti privezan dok sluša pjesmu. Vezivanje se
pojavljuje tek na stupnju na kojem se zarobljeni ne ubijaju
odmah. Odisej priznaje arhaičnu nadmoć pjesme tako da
se, prosvijećen tehnikom, daje privezati. Klanja se pjesmi
žudnje, ali onemogućuje i nju i smrt. Onaj ko sluša vezan
jednako želi poći sirenama kao i drugi. Ali napravio je sve da
ne može popustiti svojoj žudnji. Uprkos snazi svoje želje
koja odražava snagu poluboginja, ne može k njima, jer su
njegovi suputnici zbog voska u ušima jednako gluhi i za pjesmu i za očajne krikove zapovjednika. Sirene dobiju svoje,
ali to je već u građanskoj pripovjesti neutralizirano u čežnju
onoga ko prolazi. Ep ne govori o tome šta se događa sa sirenama kada lađa prođe. U tragediji to bi, međutim morao
biti njihov posljednji čas, kao što je bio i za sfingu čiju je zagonetku riješio Edip rušeći je izvršavanjem njezine zapovijesti. Jer pravo mitskih figura kao jačih zasnovano je samo
neispunjivošću njihovih prohtjeva. Ispune li se, gotovo je s
mitovima za sva vremena” (Horkheimer/Adorno, 1984:70).
Struktura mita o Novoj Evropi uporediva je, jednim dijelom
17 Niti jedno djelo, tvrde Horkheimer i Adorno “ne svjedoči rječitije o
ispreplitanju prosvjetiteljstva i mita nego što to čini homerski tekst, temeljni tekst evropske civilizacije”; navedeno prema Max Horkheimer,
Theodor Adorno Dijalektika prosvjetiteljstva, Svjetlost, Sarajevo 1984.
sa homerovskim narativom o Odiseju, “ključnim prosvjetiteljskim mitom Evrope”, kako tvrde Horkheimer i Adorno.
U novoevropskoj vizuri, “prosvjetitelji evropskih integracija” shvataju se kao kapetani odisejskih brodova-društava,
koja se vraćaju svome praiskonskom domu kojemu po esenciji pripadaju – kako je Itaka Odisejeva postojbina, tako
je i Evropa ne samo perspektiva buduće političke pripadnosti, već i prirodna, praiskonska i bogomdana postojbina balkanskih zemalja. Rečenicu “Bosna i Hercegovina pripada Evropi” imali smo prilike čuti nebrojeno mnogo puta; slična esencijalizacija prisutna je i u ostalim zemljama Balkana. Nosioci narativa o Novoj Evropi se protiv sirena – u ovom tumačenju organskih (prirodnih) težnji ka
agresivnošću i sukobljavanjem, jer sirene upravo “atakuju”
ono iracionalno u čovjeku – bore tehničkom lukavošću, primjenom tehno-političkog napretka poistovjećenog sa prosvjetiteljskim praksama. Nasuprot masama “neprosvijetljenih” kojima su uši, kao percepcija na “putu ka Evropi” začepljene, novoevropski zagovornici se tehnološkim sredstvima – diskursom o evropskim integracijama, primjenom
verbalnih i medijskih mehanizama “evropeizacije”, saradnjom sa međunarodnom zajednicom i obavezama koje iz
takve saradnje proizilaze – vezuju za jarbol, te na taj način
uspijevaju odoljeti zazivima “organske” prirode; funkcionalizam prevladava “tradiciju” kao što “evropski” kvalifikativ odnosi pobjedu nad onim “balkanskim”. Samo su Novi
Prosvjetitelji ti koji vide dalje u budućnost. Samo je opšte
izbjegavanje katarze, uz “mentalnu” i trenutnu žrtvu novoevropskih zastupnika, moguće kao ostvarivanje bosanskohercegovačkog “puta ka Evropi”. Oni priznaju zavodljivu
moć organskih težnji ethnosa, ali ga, umjesto svjesnog sučeljavanja sa vlastitim Ja, žele nadvladati tehničkim lukavstvom, oblandom “evropeizacije” kao tehno-političke modernosti tranzicijske Bosne i Hercegovine. Oni time konstruišu i vlastito sopstvo, kao funkcionalistički politički
identitet Novog Doba – “lutanje od Troje do Itake put je tjelesno posve slabog jastva koje tek zadobija samopouzdanje
kroz mitove” (ibid, 1984:57). Novi Prosvjetitelji se vide kao
nosioci prosvijećenog uma, nepokolebljiva sudbina Nove
Politike: “ ... junak pustolovine pokazuje se kao praslika
upravo one građanske individue čiji pojam izvire iz onog jedinstvenog samopotvrđivanja, čiji je predsvjetovni uzorak
baš ta lutalica. Na primjeru epa, te povijesno-filozofijske
protivnosti romana, pri kraju se pojavljuju karakteristike
romana i časni se kosmos smisaonog homerskog svijeta razotkriva kao tvorevina uređujućeg razuma koji razara mit
upravo time što ga odsjajuje u racionalnom poretku” (ibid,
1984:55). Poluboginje etničke agresivnosti u ovom slučaju
ne dobijaju svoje, bivaju privremeno “prevarene” novoevropskom “političkom tehnologijom”, čime se njihovo mitsko i faktičko zadovoljavanje ostavlja za neka druga, kasnija
vremena; istina, novoevropski naratori ne posjeduju plan
rješavanja njihovih prohtijeva ni u budućnosti – upravo
zato što cijeli mitsko-strukturni narativ predstavlja simbol
odustajanja od vlastitog sopstva kao kompleksa uspjeha ali i
grešaka, pogrešne povijesti i stvarnih uzora za pluralizam,
koji se mogu pronaći u izbrisanoj tradiciji. Zagovaranje taStatus, broj 10, jesen 2006.
| 125
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
kve “Evrope” je ništa drugo do frommovsko bjekstvo od
slobode, prepuštanje vlastitoga Ja narativnoj konstrukciji
Drugosti, s nadom da će ta “Drugost” jednostavno izlapiti
geopolitičkim usisavanjem u “Prvost”. Ničeove riječi i u
ovom kontekstu bivaju aktuelne: “Prosvjetiteljstvo je uvijek
bilo sredstvo velikih umjetnika vladanja (Konfučije u Kini,
Imperium Romanum, Napoleon, Papinstvo u vrijeme kada
mu je bilo stalo do moći, a ne samo do svijeta) ... Samozavaravanje ljudi u toj tački vrlo je dragocjeno, naprimjer u svakoj demokraciji: smanjivanje ljudi i njihovo podređivanje
vladavini priželjkuje se kao “napredak” (cit. prema Horkheimer/Adorno, 56). Sigurnost Bosne i Hercegovine, kao potencijalno konfliktne zemlje biva konstruisana – što se tiče
njenih “subjekata”, bosanskohercegovačkih etnija – tek kao
narativ, zasnovana na odisejskoj prevari prirodnih “pogodbi” kao uslovljenosti organsko-etničkim determinantama,
tehnološkim (kao tehno-političkim) mehanizmima Nove
Evrope.
4c. Mladi
“Mladi” su jedan od ultimativnih funkcionalističkih mitova novoevropske narativne konstelacije. Primajući skoro sakralne dimenzije “evropskog” društvenog i političkog diskursa, “mladi” su postali vrhunska referenca progresivnosti, ali i zalaganja za “bolju budućnost; u zemlji skoro
apsolutnih gerontokratskih karakteristika, u kojoj perspektive mladih ljudi za društvenu (samo)afirmaciju predstavljaju rijetke izuzetke, nije iznenađujuće kreiranje suprotstavljenog mitskog narativa. Više od 45% ispitanika (prethodno pomenutog istraživanja) izjavilo je da Evropska Unija, za njih lično, predstavlja “način stvaranja bolje budućnosti za mlade” – štagod to konkretno značilo. “Evropa”
kao novi marketinški brand usko je povezana i sa kompletnom hollywoodskom idolatrijom “dinamike”, “mladosti” i “budućnosti”, tako da se mladi kao socijalna grupacija, u dobroj mjeri poistovjećuju sa ovim zajedničkim popkulturnim i kvalitativnim karakteristikama. Kult mladosti
koji suvereno dominira savremenom kulturom – od “ženskih” časopisa, TV spotova, filmske industrije – u Bosni i
Hercegovini (u jednom funkcionalističko-legitimističkom
ključu) čini se dobija i političke obrise. Od zazivanja veće
participacije do “osnaživanja” mladih, od malobrojnih
i besciljnih javnih demonstracija do nebrojenih “omladinskih” asocijacija, udruženja studenata i sličnih otjelotvorenja “političke mladosti”, besmisao mitološkog
koncepta “mladih” dobija i institucionalne oblike. Narativ o mladima kao esencijalističkom utjelovljenju socijalnog dobra vrti se oko nekoliko klišeiziranih fraza, od kojih
su “liderstvo”, “aktivizam”, “zagovaranje”, “omladinska politika”, “razmjena iskustava”, “volonterizam”, “izgradnja kapaciteta”, “koordinacija”, “integracija”, “trening”, “seminar”, “workshop” samo jedan dio funkcionalističke komunikacije, ciljane privlačenju donatora i učešća u javnoj civilnoj i političkoj praksi, kako bi se ostvarile određene dobiti. “Mladi” po
svojoj esenciji, u ovom narativu zavrijeđuju evropske – dakle progresivne, apsolutno pozitivne, nesumnjive – vrijed-
126 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nosti koje bivaju, odnosno trebaju/moraju biti dovoljan razlog nove raspodjele moći u kojoj će zvanični predstavnici
grupacija “mladih” – kao novi lideri, Eurokrate – dobiti značajan udio. Mladi se tako udružuju u razna udruženja, pozivajući vladajuće političare da pozicije moći u državnoj i
drugim administrativnim upravama prepuste mladima kao
takvima. Podmlaci političkih partija, u javnom diskursu se
tako proglašavaju jezgrima “progresa” i bolje budućnosti cijele zemlje; predizborne kampanje, po defaultu, iskorištavaju ta mlada lica kao marketinški kapital i mamac za glasačku
populaciju koja je napunila 18 godina. U okvirima novoevropskog narativa, “mladi” su zadobili ontološku vrijednost,
koja se ima primijeniti u društvu kao normativ savremene
političke prakse, uvjet legitimne “evropske” orijentacije bosanskohercegovačkih politika. Na takav način, u postojeće
stranačke strukture se privlači određeni broj mladih ljudi
koji politiku vide kao bussiness, mehanizam promocije i
uspona na društvenoj ljestvici. U takvim mentalnim koncepcijama koje struje kroz polje političkog, najmanje mjesta
ima za moralna politička utemeljenja, i kao posljedicu toga,
najmanje šansi za stvaranje pluralističke političke kulture s
minimumom etičkog kvaliteta.
“Mladi” su danas jedno od najsnažnijih uporišta novoevropskog narativa; ali i obratno – sam narativ je ključno uporište omladinskih “prosvjetitelja-poduzetnika”. Diskurs politički aktivnih mladih – što u političkim partijama kroz podmlatke, što u nevladinom sektoru – vrvi od novoevropske
terminologije kao mehanizma prepoznavanja ali i legitimacije datih subjekata u javnom, donatorskom i drugim sektorima. Atmosfera koja prati ove krugove “osviještenih” političkih evnuha ukazuje na očit nesrazmjer samo-percepcije ovih grupa – koje sebe, vjerovatno u skladu s logikom
smjena generacija vide kao jedine i bogomdane demijurge
evropske budućnosti BiH – sa političkom realnošću koja i
dalje favorizira “stare” spram “mladih” poduzetnika. Tako
paradigmu ove populacije predstavljaju, s jedne strane figure rijetkih mladih političara u javnom polju, a s druge, paralelne figure NGO-poduzetnika koji u nevladinom okruženju vrše funkciju negativa politički zastupljenim pojedincima; ono što ih objedinjuje jeste mitološki diskurs “evropskih integracija” kao svemoguće političke mantre, karte za
ulazak u raj politički osviještenih individua. Nerijetko se dešava da predstavnici ove paradigme – iz obje podgrupe –
budu i aktivni participanti pop-kulturnog establishmenta,
voditelji na televizijama te pseudo-VIP-gosti različitih muzičkih manifestacija, objedinjujući cjelokupan mitski narativ u zaokružen okvir “nove generacije” mladih političara
koji će Bosnu i Hercegovinu odvesti “tamo gdje oduvijek i
pripada” – u Evropu.
4d. Vize
Putovanje bez ograničenja – viza – predstavlja već dugo
priželjkivani san miliona (jugo)istočno-evropskih građana. Socijalno rasturene i politički polu-stabilne, tranzicijske
zemlje jugoistočne Evrope postale su magnet za razne kri-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
minalne i mafijaške grupe, što je bio ključni razlog zatvaranju granica zapadno-evropskih zemalja za građane iz istočne Evrope, a poglavito sa Balkana. Istočni Evropljani i Balkanci su, dodatno, u percepciji građana zapadno-evropskih
zemalja, postali sinonim korumpiranih i kriminalu sklonih
pojedinaca i grupa. Biti istočni Evropljanin je, u esencijalističkim kategorijama, značilo biti manje vrijedan i sumnjiv
kao takav.
sudbine subjektivitetu esencijalne Evrope – što ga i dodatno određuje mitskim – onom vjerovanju u vlastitu nemoć
za otvorenost, koja se očekuje onda kao normativ-poklon
evropskog političkog božanstva. Evropa je igra bez granica;
Balkan je okovani sportski klub u kvalifikacijama za osvajanje pehara slobode.
U skladu s ranijom konstatacijom o fluidnosti stereotipa i
njihovoj (samo)aplikaciji kada su u pitanju odnosi EvropaIstok, percepcija Istoka kao ne-Evrope – i time suprotonog
svemu što je “evropsko” kao takvo, dakle apsolutno kvalitetno – postala je opšte mjesto tranzicijskih kultura. Odlazak
na zapad, “u Evropu”, bilo u smislu fizičkog izmještanja
određene individue18, ili u smislu metafore za prijem Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju, pretvoreno je u opću
društvenu misiju, što je otvorilo vrata novom mikro-mitu
“Evrope”: snu o bezviznom režimu za građane BiH. Istraživanja pokazuju da više od 70% ispitanih građana u BiH smatra da “biti evropski građanin znači imati mogućnost putovanja u bilo koju zemlju EU” – što naravno podrazumijeva i određene varijacije u kontekstu etničke pripadnosti19,
ali zadržava opće trendovske karakteristike. Evropa, koja
će, u institucionalno-političkom smislu Bosni i Hercegovini i njenim građanima obezbijediti pristup dalekim prostranstvima i mogućnosti neometanog kretanja, u mitskoj
vizuri predstavlja konačnog osloboditelja svih okova, viteza
slobode i širine klaustrofobičnih etničkih grupa.20 Ovaj mikro-mit također podrazumijeva refleks prepuštanja vlastite
5. Jezik Nove Evrope
18 UN-ov izvještaj o mladima iz 2003. godine utvrdio je da čak 62% mladih ljudi želi otići iz Bosne i Hercegovine.
19 Oko 80% Bošnjaka misli ovako, za razliku od nešto više od 60% Hrvata. Do ove varijacije dolazi, naravno, uslijed činjenice da većina bosanskohercegovačkih Hrvata posjeduje državljanstvo Republike Hrvatske; izvor:
http://www.delbih.ec.europa.eu/en/index.htm.
20 Neki mediji – poput, u ovom slučaju, Oslobođenja – otvoreno promoviraju svojevrsni “teologijski” pristup svemu što ima veze sa Evropom.
Iako je Oslobođenje, na određeni način “najrazumniji” i najprosvijećeniji bosanskohercegovački denvni list, ni ono se nije oduprlo porivu diviniziranja “Evrope”; u osvrtu pod indikativnim simboličkim nazivom “Svjetla Evrope”, komentatorica Nadžida Čano, pišući o najavama fleksibilnijeg
viznog režima za nekoliko kategorija bh. građana – diplomate, studenti,
profesori, novinari, biznismeni – između ostalog kaže i slijedeće: “Sretni se dani smiješe građanima Bosne i Hercegovine... Ako sve bude išlo po
planu, svjetla evropskih gradova bez problema će gledati naši sportisti,
kulturni radnici, kao i članovi legalizovanih vjerskih zajednica. Međutim,
navedene kategorije predstavljaju samo mali procenat stanovništva BiH,
dok će ostali, kao i do sada, biti primorani i dalje obijati pragove konzularnih odjela, popunjavajući bezbroj aplikacija za ulaznu vizu, koju im naposljetku niko ne garantuje da će dobiti. Čak ni objašnjenje ako budu odbijeni.” Imajući u obzir čestu simboliku svjetla u religijskoj naraciji, lako je primijetiti stanovito poređenje prostora Evrope kao područja diviniziranoga
“svjetla”, svojevrsne božje emanacije uokvirene u političko-društvenu zajednicu Evropske Unije. No, da budem u ovoj kritici do kraja jasan: fleksibilniji vizni režim je nešto što će bosanskohercegovačkim građanima svakako olakšati život i učiniti ih, na neki način, dostojanstvenijim građanima
globalne (a ne samo evropske) zajednice, no situiranje “Evrope” u jedan
diskurs koji obiluje pseudoreligioznim kategorijama, poput s jedne strane metafore “svjetla” a s druge beskrajnog mučeništva “na pragovima konzularnih odjela” predstavlja, po mom sudu, indikaciju mitološke svijesti i
njoj prilagođenog narativa. Članak vidjeti u Oslobođenju, 07. juni 2006.
Značenje i upotreba pojma “evropeizacija” u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini predstavlja ključ razmatranja šireg
pojma “Evrope”. “Evropeizacija”, u viziji subjekata tranzicijske političke kulture jeste ustvari svojevrsna “demokratizacija” šireg političkog i društvenog polja. “Evropeizacija” se
vidi kao proces usklađivanja postojećih bosanskohercegovačkih političkih (i društvenih) obrazaca ponašanja sa širim
kulturološkim normativima “Evrope”. Pri tome se, u općem
društvenom smislu, ne podrazumijeva aplikacija određenog
normativnog registra, poput acquis communitaire – što bi,
za šire društvo, u jednom tehničko-političkom smislu (što
je slučaj sa pravnim poljem) predstavljalo odviše kompleksan proces – već stanovita reforma u skladu s vizijama onoga što je određeno kao “evropsko”, pri čemu je to “evropsko”
proizvoljno konstruisan narativni okvir društvene avangardnosti, modernosti i uspjeha. Evropski dokumenti i regulative koje od zemalja aspiranata za članstvo u EU zahtijevaju prilagođavanje i reformu, poput pomenutih acquis communitaire21, ne podrazumijevaju, u normativno-eksplicitnom smislu izmjenu i reformu “mentaliteta”, odnosno šireg
(političkog i) kulturno-društvenog obrasca ponašanja; no
ipak, “evropeizacija” se velikim dijelom vidi i kao određeno
re-konstituisanje balkanskih kulturnih obrazaca u skladu sa
zapadnoevropskim. Izmjena “političkog mentaliteta” – koja
bi se u tom slučaju pojavila kao posljedica političkih reformi, ovdje se postavlja u centar pokušaja svojevrsne kulturološke re-konstitucije. Najvidljivije je to u svakodnevnoj javnoj praksi, u kojoj mediji igraju ključnu ulogu, s jedne strane u kontekstu mehanizma arbitrarnog utvrđivanja šta je
to što čini “evropsku” praksu a šta ne; a s druge u procesu
šire promocije “evropskih” i korektiva “ne-evropskih” praksi, odnosno onoga što se označava kao takvo.
Vjesnik, hrvatski politički dnevnik, početkom maja 2006.
je objavio tekst pod znakovitim naslovom – “Antievropsko
ponašanje”22 – u kojem je novinarka lista kritizirala “antievropske” društvene prakse u Hrvatskoj na primjeru cije21 Više detalja o bosanskohercegovačkom kontekstu, naporima i perspektivama za članstvo u EU vidjeti u Emir Hadžikadunić, Od Dejtona do
Brisela, ACIPS, Sarajevo 2005. Ova knjiga, inače, predstavlja jedan od rijetkih pokušaja detaljne i na argumentima zasnovane analize bosanskohercegovačkih političkih (kao tehničkih) uvjeta i perspektiva članstva u
Evropskoj Uniji, te njenih konkretnih implikacija na organiziranje političkog društva u BiH.
22 Prenijelo sarajevsko Oslobođenje 19.05.2006. godine, strana 29. Autorica teksta u Vjesniku je Jurica Körbler.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 127
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
ne taxi usluga, ponašanja policije u primorskim mjestima
za vrijeme turističke sezone, kao i vožnju mladih biciklista kroz pješačke zone u hrvatskoj metropoli. “Evropa ima
određena pravila”, navodi autorica članka, “koja su ista u
svim europskim gradovima, pa je nezamislivo da vas prevare u taksiju, pretražuju i legitimiraju u nekom od europskih turističkih bisera ili vas “gaze” biciklisti u glavnim ulicama u kojima je zabranjen sav promet. Kod nas takvih i
sličnih primjera ima napretek i oni su dokaz da u ovim finalnim godinama uoči ulaska u EU moramo mijenjati i naše
ponašanje. To su sitnice, ali život u europskim gradovima
je visokociviliziran upravo zbog poštovanja takvih sitnica”.
Naravno, nema ništa sporno u zahtjevima za poštivanjem
osnovnih individualnih i društvenih prava pojedinaca da ne
budu “prevareni u taksiju” ili “pregaženi u ulicama u kojima
je zabranjen sav promet”, no situiranje pozitivnih društvenih praksi isključivo u evropski okvir govori i nešto drugo:
pojam “evropskosti” je taj koji vrijednostima daje pozitivno
značenje i poziva na njihovo usvajanje, odnosno primjenu;
ono što ovaj i slične diskurse čini mitskim jeste upravo činjenica da se određene vrijednosti (nesumnjivo pozitivne,
u jednom općem i razumskom smislu) veličaju isključivo
kao evropske a ne kao takve. I pasus koji slijedi (u istom
tekstu) potvrđuje određenu mitsko-esencijalističku konstrukciju pojma “Evrope”: “Duh i dah Europe trebao bi brže
doći do nas. Svi oni koji o nečemu odlučuju, a ne znaju živjeti po europskim pravilima, trebali bi svoja mjesta prepustiti sposobnim mladim ljudima koji će sigurno bolje osjetiti vjetar iz Europe. Hrvati zaslužuju Europu. A to prije svega
znači primjenu malih životnih stvari koje život čine organiziranijim i kvalitetnijim”.23 “Mladi” su ti koji, po sebi osjete “vjetar Europe” za razliku od “starih” do kojih on ne
dolazi – to je, čini se dovoljan argument za smjenu postojećih upravnih struktura, kako bi “mlade” snage onih koji su,
po svome biću kao takvom – socio-politički konstruisanom
na osnovu godine rođenja – zauzele njihova mjesta i odvele nas sve tamo gdje “oduvijek pripadamo”. Poziv za svojevrstan “povratak Evropi” – kao povratak Odiseja u Itaku, svoju postojbinu – čini bitan oslonac novoevropskog narativa.
Većina istočnoevropskih zemalja svoje težnje prijemu u EU
zasniva na (osim geografskih) određenim kulturno-historijskim “pravima” odnosno na svojevrsnim zajedničkim civilizacijskim karakteristikama. Tako se onda dešava da i “Hrvati zaslužuju Europu”, da ... “ideju Evrope, ideju zajedništva
i slobode, danas treba da dožive i građani Bosne i Hercegovine, jer mi i naša kultura pripadamo bogatom evropskom
naslijeđu”,24 i slično. Čini se kao da proces prilagođavanja
standardima EU koji se nameće zemljama aspirantima za
članstvo dodatno proizvodi i jednu narativnu praksu koja,
u uvjetima sporog procesa reformi i prilagođavanja, potvrdu “evropskog puta” određene zemlje nalazi i u nekim on23 Isto.
24 Adnan Terzić prilikom obilježavanja 9. maja, Dana Evrope u Bosni i
Hercegovini; govor vidjeti na web stranici Vijeća ministara BiH – http://
www.vijeceministara.gov.ba/bosanski/poruka.php.
128 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
tološko-civilizacijskim razlozima, čiji je cilj da građanima
tih zemalja svakodnevno potvrđuje da su, barem na jednom
meta-planu i oni “dio Evrope”.
Savremeni mediji (televizijske i radio stanice, dnevni, sedmični i drugi listovi) kao “kovačnice (političkog) jezika” primarni su emiteri, te sekundarni stvaraoci novoevropske mitologije u Bosni i Hercegovini. Nekritičko i simplificističko
izgrađivanje diskursa o “evropskim integracijama” i “evropskim standardima” doprinosi prvoklasnoj građanskoj samoobmani; “ta samoobmana ima svoju osnovu u jeziku koji
se neprestano igra sa duhom, uvijek ga iznova uvlači u zasjenjujuću igru višesmislenosti, njegovo vlastito naslijeđe”
(Kasirer, 1998:50). Jezik medija na taj način doprinosi fiksiranju jednog čvrstog, skoro ideološkog diskursa faktografski slabo određenih pojmova – otud višesmislenost koja dopušta legitimacijsku upotrebu samog dikursa od strane različitih, na političkom spektru totalno suprotnih aktera, a
da to, istovremeno ne doprinese izgrađivanju minimuma
političkog zajedništva; ti pojmovi, s druge strane tvore jedan opći meta-pojam čvrstih aksioloških odrednica, koji se
ponaša kao esencijalistička mana modernog politiziranja,
na koju se, u javnom i političkom polju svakodnevno poziva.25 Dosta neodređena upotreba mikro-pojmovnih odrednica, poput već navedenih “evropskih integracija”, “evropskih standarda” ili “evropskoga kvaliteta”, “evropskih manira” i sličnih, koja je prisutna u radu većine medija u Bosni
i Hercegovini konstruiše opći26 pojam “evropskosti” koji se
aprioristički i esencijalno izjednačava sa nečim dobrim, vrijednim po sebi, dakle poželjnim kao vlastita samo-odrednica. Kao i većina općih pojmova samih po sebi, koji su, kako
kaže Cassirer “morali prethodno proći kroz izvjesnu mitsku fazu”, pojam “Evrope” prolazi upravo kroz jednu takvu
fazu u Bosni i Hercegovini, i vjerovatno u još nekim zemljama Balkana i istočne Evrope koje se nalaze u sličnoj tranzicijskoj poziciji. Tako konstruisan, pojam je, u političkom i
povijesnom smislu multifunkcionalan, jer kao svojevrstan
simbolički izraz, on “stvara mogućnost pogleda unazad i
predviđanja, jer tek taj izraz vrši ne samo izvjesne distinkci25 Koliko je zaista pojam “Evrope” svojevrsna mana, može se zaključiti i
iz slijedećeg Cassirerovog citata o njenom karakteru: “Mana se ne pripisuje svemu živom dušom obdarenom, već samo onom što iz bilo kakvog
razloga, posjeduje višu izuzetnu sposobnost djelanja, kao što nju posjeduju obični predmeti ukoliko se odlikuju višim, neobičnim oblikom koji
podstiče mitsku maštu, i tako se uzdižu iznad kruga sadašnjice. Iz toga
proizilazi da pojam mane i njemu odgovarajući pojmovi ne označavaju
neku određenu grupu, bilo živih bića, bilo stvari, bilo “psihičkih” ili “duhovnih”, već da taj pojam izražava prije svega izvjestan “karakter” koji se
može pripisati i najrazličitijim stvarima i događajima ... Prema našim navikama mišljenja kao i prema našim jezičkim navikama, skloni smo da tu
riječ shvatimo kao imenicu, kao nomen. Tako viđena, mana postaje neka
vrsta supstance, koja predstavlja kvintesenciju, skup svih posebnih magijskih snaga, sadržanim u pojedinačnim stvarima”. Ernst Kasirer, Jezik i mit:
prilog proučavanju imena bogova, Novi Sad, 1998, str. 116 – 118. Iskazana
u konteksu nekog procesa, mana sakralizira prostor kao i samo dešavanje
koje je u pitanju. Na sličan način fukcionira i korištenje odrednica “evropskosti” u različitim političkim kontekstima, s tim da je “sakralizacija” u politički prevedenom smislu, određena vrsta “legitimizacije”.
26 “Jezik iz gomile međusobno jednakih posebnih izraza polako uzdiže
jedan koji širi svoj domet na sve više i više slučajeva, sve dok taj izraz ne
postane podoban da sve obuhvati i postane opšti pojam”; isto, str. 92.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
je u cjelini svijesti već ih i fiksira kao takve. Ono što je jednom već stvoreno, što je izdvojeno iz opće sfere predstava, više ne nestaje čim je znak jezika na nj stavio svoj pečat, dao mu određeni oblik” (Kasirer, 89). Jezik Nove Evrope tako konstruiše novu pseudo-realnost, u kojoj dotadašnji
politički subjekti, pozicionirani na osnovu ranije utvrđenih
simboličkih parametara, pronalaze nove načine nominalne
(samo)legitimizacije u kontekstu novih (geo)političkih uvjeta. Tako se onda dešava da različite političke opcije u Bosni
i Hercegovini – neovisno o poziciji i vrijednosnim usmjerenjima – zagovaraju istu stvar, koja je u činjeničnom smislu veoma neodređena; “evropsku sudbinu” BiH zagovaraju i proriču kako nacionalističke tako i ne-nacionalističke27
političke snage – “proevropskim” političarima se smatraju manje-više svi, od SDP-a do SNSD-a, od Radikala do
HSP-a, od SDA do E5; ipak, ni ovaj simbolički konsenzus
– bez obzira koliko bio čisto nominalan ili ne – nema dovoljno snage za realno političko ujedinjavanje suprotstavljenih opcija u BiH.28
Jedna od osnovnih pretpostavki mitskog shvatanja, kako
kaže Cassirer jeste da “ime i suština nužno stoje u uzajamnom odnosu, da ime ne samo označava suštinu, već je
sama suština, da u njemu leži snaga suštine”. U skladu sa
ranije naznačenom esencijalnom vezom pojma “evropskosti” i Dobra, korisnici i promotori diskursa o Novoj Evropi
nastoje, preko riječi i vrijednosne (samo)aplikacije, postići taj nivo političke legitimizacije koji će im omogućiti stjecanje novih pozicija moći u – kako oni vide – novim i neizbježnim uvjetima “evropske sudbine Bosne i Hercegovine”.
Putem samih medija, koji nekritički prihvataju igru pojmova i esencijalističkih vrijednosti koje se u njih ubrizgavaju,
politički akteri nastoje konstituirati novu realnost koja će
podrazumijevati određeno re-pozicioniranje njih samih, uz
minimum političkih žrtava; recipijentima tih medija, dakle
većini građana u BiH, korištenje tih pojmova se ne čini zbunjujućim, niti to stvara određenu vrijednosnu koliziju bilo
kojih od postojećih ukorijenjenih stavova sa novim “evropskim” vrijednostima koje se promoviraju. Te vrijednosti su
u najvećoj mjeri komplementarne, utapaju se u more novog simbola, vršeći svojevrstan sakralni ritual legitimizacije
“starog” i divinizacije “novog” vjerovanja, pri čemu oba op27 Ne usuđujem se kazati “lijeve” političke snage, uslijed apsolutne razvodnjenosti ljevice uopšte, ali i samog simboličkog okruženja koje dopušta skoro anarhičnu samoaplikaciju različitih političkih “brandova”.
28 Ovdje se, dakako, ne misli da suprotstavljene opcije kao takve treba pomiriti – iskazivanje različitih interesa putem političkog i interesnog združivanja je sasvim legitiman i ohrabrujući način egzistencije svakog demokratskog pluralizma – no, u pitanju je evidentna činjenica suštinskog neslaganja ovih snaga kada je riječ o samoj egzistenciji Bosne i Hercegovine,
odnosno njene strukture. Bez obzira na nominalizam nekih nacionalističkih opcija koje tvrde da žele da Bosna i Hercegovina opstane kao funkcionalna država – poput SDS-a, recimo, pa i SNSD-a, PDP-a i sličnih srpskih
političkih stranaka – njihov interes je sasvim daleko od bilo kojeg ustavnog patriotizma u kontekstu BiH. Čisto sumnjam da i HDZ gaji ustavnopatriotsko shvatanje BiH; ukoliko bi se stvorili uvjeti za pokušaj odvajanja
kantona sa hrvatskom većinom u zasebnu državu, ili pripajanje Republici
Hrvatskoj, HDZ (i “stari” i “mladi” – HDZ 1990) bi vjerovatno bio prvi u
redu za ostvarivanje te opcije.
stoje kao temelji jednog te istog identiteta. Pojam “Evrope”
novi je pseudoliberalni lilihip masa, šarena igračka nove realnosti u kojoj su definicije određenog pojmovlja arbitrarno
uspostavljene od strane svake od postojećih grupa;29 pomoću takvih pojmova “mi vidimo i u njima posjedujemo ono
što nazivamo stvarnost, jer najviša objektivna istina koja se
duhu otkriva je u krajnjoj liniji oblik njegovog vlastitog djelovanja ... kao što je riječ prva po nastanku, tako je i najviša u moći. Često je stvarni djelotvorni izvor ime boga, a ne
sam bog” (Kasirer, 1998:24;99). Jezik Nove Evrope, etabliran
svakodnevnim medijskim i političkim diskursom tako biva
svojevrstan sakralizirani govor novog “političkog sekularizma” – postreligijski politički ritual posvećenja “Evrope”
– a sama “evropeizacija” nova vrsta religijske prakse. Jezik
Nove Evrope, kao mit inherentan jezičkom izrazu – kako
kaže Max Müller – putem medija i svakodnevnog javnog
diskursa koji se emitira iz stranačkih i drugih grupnih centara moći, ovladava mišlju, njenom racionalno-kritičkom
dimenzijom, zarobljavajući je u okvire naracije, stvarajući
novi registar političkoga imaginarija. Politički diskurs o Novoj Evropi time biva i više od same “liberalne frazeologije”;
on konstituiše novu pseudoliberalnu mitologiju, sistem priča i vjerovanja o novom zlatnom teletu tranzicijskog političkog univerzuma. Nova Evropa je moć medija nad mišlju, moć racionalizma nad racionalnošću i moć novog
esencijalizma nad generičkom filozofijom. Poraz uma se
iskazuje kao pobjeda legitimizacije, koja je jedna vrsta ideloškog političkog racionalizma. Ona okiva um u zadate političke parametre, ideologizira temporalni misaoni sistem o
biću političkoga kao predmoderne, srednjevjekovne činjenice. Um tako postaje, prema riječima Edgara Morina, “zarobljenik teologije kojoj služi. Na taj način apologetska misija srednjevjekovnog uma je ono što ga racionalizira. Racionalizacija ima isti izvor kao i racionalnost. Ona, međutim,
postaje suprotna racionalnosti time što parališe kritičku aktivnost i suspenduje dijalog sa stvarnošću u korist logike
29 U zamišljenom dijalogu Makijavelija i Montesquiea u paklu, Maurice Joly stavlja Makijaveliju u usta i slijedeće riječi: “Najdublja tajna vladanja sastoji se u slabljenju javnoga duha, toliko da se potpuno prestane zanimati za ideje i načela koji su danas pokretači svih revolucija. Narodi su
se, kao i pojedinci, u svim vremenima zadovoljavali riječima. Prividi su im
gotovo uvijek dovoljni pa stoga i ne traže više. Mogu se, dakle, uspostaviti
prividne ustanove koje odgovaraju podjednako prividnim govorima i idejama; potrebno je samo imati dara da se ta liberalna frazeologija preuzme od stranaka kojima služi kao oružje u borbi protiv vlasti. Njome treba kljukati narod do zasićenja, do gađenja. Danas se često govori o moći
javnoga mnijenja, a ja ću vam pokazati da će ono – ako se dobro poznaju skrivene poluge vlasti – izražavati ono što mi budemo htjeli. Ali, prije i nego pomislimo da ga preusmjeravamo, treba ga ošamutiti, zbuniti ga
svom silom čudnovatih protuslovlja, djelovati na nj neprestanim iznenađenjima, zaslijepiti ga svakojakim preokretima, neprimjetno ga skrenuti
s njegova puta. Evo jedne od velikih današnjih tajni: znati na koji je način
moguće dočepati se predrasuda i narodnih strasti, tako da bi se u načela
unijela zbrka – što čini nemogućom svaku slogu među onima koji govore istim jezikom i imaju iste interese.” Moris Žoli, Dijalog u paklu između
Makijavelija i Monteskjea, Beograd 2001, str. 38. Upotreba pojma “Evrope” u današnjem tranzicijskom kontekstu svakako ima i neke zanimljive
karakteristike koje se mogu dovesti u vezu sa ovim, zamišljenim riječima
Makijavelija – liberalna frazeologija kao nominalni nadomjestak stvarnog
liberalizma, ovdje je u (samo)legitimacijskoj funkciji, upregnuta od strane
različitih političkih snaga.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 129
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
svog sistema. Racionalnizacija zatvara Univerzum u koherentan sistem, konstruiše polazeći od nesumnjivih postulata i odbacuje svaku činjenicu, ideju i argument koji nisu saglasni sa sistemom. Racionalizacija je mašina koja na koherentan način opravdava svako vjerovanje ili ideju koji bi pokušali da umaknu racionalnoj kritici” (Morin, 1989:76).
6. Mesija
Kako je i ranije naznačeno, u kontekstu fenomenologije
Nove Evrope, bitno je odgovoriti na pitanje koje su to morfološke “zakonitosti ponavljanja i asociranja” u slučaju
narativa, odnosno mita o Novoj Evropi u Bosni i Hercegovini, koji ga i čine mitskim i na taj način strukturno sličnim etničkim i nacionalnim mitovima koji postoje već stotinama godina? U toj vizuri se, što čini bitan
stub ove argumentacije, otkriva mesijanski karakter “Nove
Evrope”, kao nove postpolitičke utopije tranzicijskih kultura evropskog ruba.
Devetnaestostoljetni procesi konstituisanja nacija na Balkanu slijedili su obrasce stvaranja političkog suvereniteta
određenih etnija po uzoru na one evropske (u prvom redu
Francuska, zatim Italija, Poljska...itd) u kojima je tražen
uzor, ali i mehanizam vlastite političke legitimacije. Nacija
kao evropski genuini proizvod bila je ideal etnijama koje su
se tek nalazile u procesu vlastite političke konstrukcije kao
autonomni subjekti. U cijelom tom procesu, osim dimenzije političkog legitimiziranja u jednom klasičnom smislu –
u kontekstu stvaranja nacionalnih institucija – idealiziranje
i stanovito preslikavanje političkih praksi (poput stvaranja
pokreta po uzoru na Mladu Italiju, Mladu Poljsku) se nije
zadržalo samo na ravni socio-političkog ispoljavanja, već je
prodrlo i u dublje pore kolektivne i individualne svijesti. U
smislu određenog kulturološkog (prvenstveno kao narativnog, ali i kao šireg aksiološkog) idealizma, pojam “Evrope”,
baš i poput pojma “Nacije” krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, u današnje vrijeme dobija određene mesijanske karakterne crte,30 u kojima vrhuni sekularizirani teološki princip kršćanstva na kojem se ima utemeljiti
moderna politika. U tom smislu se može prepoznati nekoliko obrazaca koji idu u prilog ovoj tezi. Prvi obrazac je onaj u
kojem “Evropa” vrhuni kao politički axis mundi, centar svi30 Doktrina ili nauk nacionalnog mesijanstva, kako tvrdi Esad Zgodić
“neposredno vodi prijeklo iz tradicije i aktuelnih reinterpretacija hrišćanske dogmatike. No, osim religijske sadržine, obrazložene i osmišljene temeljnim pojmovima – vrijednostima – aksiomima hrišćanske teologije,
doktrina nacionalnog mesijanizma hoće i svoje svjetovno utemeljenje pa
se ispunjava i “profanim” sadržajima. Naravno, riječ je o tome da se teologijske kategorije, unutar kojih se utemeljuje ideja nacionalnog mesijanizma, i dalje zadržavaju, ali sada se formuliraju, kao u svojim adekvatima,
u sekularnim, odnosno ateističkim terminma. No u svojoj hrišćanskoteološkoj, i u svojoj svjetovno–historijskoj sadržini, doktrina nacionalnog
mesijanizma počiva na jednoj odsudnoj metafizičkoj pretpostavci. Riječ je
o što imanentno, a što eksplicitno egzistentnoj zamisli da Historija ima
Smisao.” Esad Zgodić, Ideologija nacionalnog mesijanstva, VKBI; Sarajevo 1999, str. 223.
130 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
jeta kao inkarnacija Smisla političke egzistencije – “..takav
jedan kosmički stub uvijek se nalazi u centru samog Univerzuma jer se cjelokupan nastanjeni svijet pruža oko njega.
Tako imamo posla povezivanjem religioznog shvatanja sa
kosmološkim slikama koje zajedno čine izvjestan “sistem”,
što se može nazvati “sistem svijeta” tradicionalnih društava:
a) sveto mjesto predstavlja prekid u homogenosti prostora;
b) taj prekid simboliše jedan “otvor” pomoću kojega se dobija prelaz iz jednog kosmičkog predjela u drugi (sa Neba na
Zemlju i vice versa; sa Zemlje u donji svijet); c) opštenje sa
nebom izražava se bez razlike kroz izvjestan broj slika koje
se sve bez izuzetka odnose na Axis Mundi: stub (universalis columna), ljestve; d) oko te kosmičke ose širi se “svijet” (=”naš svijet”), prema tome osa se nalazi u Centru Svijeta” (Eliade, 2004:31). Fenomenološko čitanje “Evrope” kao
nove religioznosti, u vizuri određene teorijske slobode tumačenja, ukazaće na neke karakteristike popularnog shvatanja “evropskosti” u tranzicijskim društvima koje se mogu
interpretirati i ovako: sveto mjesto koje u fenomenu religioznog opisuje Mirča Eliade u ovom kontekstu čini sam esencijalizirani civilizacijski prostor Evrope, omeđen više-manje
čvrstim “šengenskim” granicama, sa tendencijom proširivanja, odnosno “posvećenja” dodatnog prostora svojim “sakralnim” kvalitativom; institucije briselske administracije čine sam politički Olimp, dom nove socijalne svetosti
i mjesto birokratsko-administrativnog i političkog hodočašća, eshatološki politički Jeruzalem; homogeni prostor kao
oaza političkoga raja naspram sve veće društvene i političke
heterogenosti sa druge strane zamišljenih i stvarnih “evropskih” granica – heterogenost se ovdje čita kao opasnost po
stabilnost društava koje jesu i koje pretenduju na kvalitativ
“evropskih”. Biti u centru, tim više je ne samo povijesni, već
i primordijalni nagon čovjeka tranzicijske političke kulture, jer “pravi svijet se uvijek nalazi u “sredini”, u “Centru”, jer
je to mjesto gdje se zbiva prekid nivoa,, veza između tri kosmičke zone. Uvijek je riječ o jednom savršenom kosmosu
ma koje prostranstvo on inače obuhvatao” (Eliade, 2004:34).
I u ovom ključu, čovjek predmodernih društava, u određenom smislu anticipira poziciju čovjeka postmodernih, “postpolitičkih” tranzicijskih istočno-evropskih društava, utoliko što “nastoji da živi što je moguće bliže centru svijeta.
On zna da se njegova domovina odista nalazi u sredini zemlje, da njegov grad predstavlja pupak Univerzuma i, naročito, da su Hram ili Palata pravi centri svijeta; ali on bi da se i
njegova sopstvena kuća nađe u Centru Svijeta i bude imago
mundi” (Eliade, isto). Prelaz iz jednog svijeta u drugi – otvor
– čine determinirani set “političkih rituala”, odnosno ispunjavanja stanovitih uvjeta koje pred “vjernika” (odnosno zemlju aspiranta na članstvo) postavlja titulirano “božanstvo”
(dakle, sama Evropa, odnosno Evropska Unija). Time je cijeli proces “evropskih integracija” predstavljen kao proces penjanja uz ljestve do Centra Svijeta – axis mundi koji je u direktnim ontološkim vezama sa rajskom onostranošću; bivanje u procesu tako jeste i bivanje univerzalnim stubom (columna universalis), što subjekta tranzicijskog procesa dovodi i do same sakralne pozicije kao takvog – upravo u tom
smislu, novoevropska terminologija koja čini novu sintak-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
su Nove Evrope predstavlja sveti sakramentni jezik jednog
rituala, političkog rituala osvećivanja, baptizma novog člana široke političko-denominacijske zajednice. Bivanje u novom jeziku jeste i bivanje u novoj simboličkoj zajednici, novom Rimskom carstvu političke prakse.
S druge strane “religijskog” poimanja “Evrope” kao simbola nečega božanskog, figurira i drugi obrazac – bitan “kristološki” doživljaj “evropskosti”, kao nove socijalne i političke prakse. U specifičnim socijalnim uvjetima u kojima
se nalaze tranzicijske zemlje, a posebno Bosna i Hercegovina, u kontekstu narušene ekonomske, socijalne i političke stabilnosti, “evropskost” se zaista shvata kao svojevrstan
“politički mesija”, kristološki kvalifikativ “evropskih političara”, odnosno političara s “evropskim manirima” u Bosni
i Hercegovini. U tom smislu, Evropska Unija figurira kao
istinski politički raj, stanje vječnog političkog (i konsekventno, ekonomskog i socijalnog) blagostanja, dok su promotori tog “pastoralnog”31 i kristološkog uznesenja (s jedne strane političari koji nominalno “rade” na prijemu BiH u EU,
a s druge aktivisti različitih nevladinih organizacija) svojevrsni “politički (arh)anđeli”, službenici novog božanstva
i njena duhovna esencija. Žrtve kojima se vrši iskupljenje
balkanske povijesne i kulturno-političke grešnosti, ključ
su “kristološkog” poimanja “evropskosti” u čiji kontekst se
(samo)postavljaju nominalni nosioci “evropeizacije” u trazicijskim društvima; na taj način se vrši i legitimizacija neoliberalnih praksi u kontekstu privatizacijskih procesa (skoro svaka tranzicijska zemlja prošla je, ili i dalje prolazi kroz
bolan proces privatizacije), protoka i uticaja novopridošlog
kapitala sa zapada, prodaje prirodnih i drugih bogatstava
zemlje moćnim konzorcijima i slično; u svim ovim procesima, izvorni kristološki motiv, (samo)primjenjen na političke dužnosnike, vizionare nove-evropske-budućnosti tranzicijske zemlje, mutira i prelijeva se na šire društvene slojeve inertnih i politički-obogaljenih socijalnih slojeva – kako
drugačije i objasniti evidentan nedostatak stvarne buntovne
svijesti širokih slojeva građanstva u Bosni i Hercegovini32 –
pretvarajući se u bitnu socio-kulturnu značajku postkomunističke BiH; “Evropa” je panaceja svih društvenih problema tranzicijskoga društva Bosne i Hercegovine.
31 Vidjeti recimo Michel Faoucault Kritika političkog uma, Odjek, Sarajevo 2003.
32 Očit primjer predstavljaju višemjesečni protesti bosanskohercegovačkih poljoprivrednika ispred zgrade institucija Bosne i Hercegovine, na sarajevskom Marin Dvoru. Paradoks upotpunjuje (javno prešućivana, ali ništa manje znana) činjenica da su poljoprivrednici koji već nekoliko mjeseci (navodno) žive pod šatorima razapetim na betonu ispred zgrade u kojoj
stoluju ključne institucije države BiH plaćeni od strane stranke Radom za
boljitak; politička partija koju su osnovali članovi porodice Lijanović,
uspješni biznismeni i kapitalisti organizuje socijalni (pseudo)bunt i
plaćaju dnevnice prosvjednicima. Dvosmisao, kao logičko-politički paralelizam mita o Novoj Evropi – kako je i ranije naznačeno – prostire se
na veliki broj simboličkih praksi, koje bez ikakve logičke tjeskobe dozvoljavaju paralelnu i često združenu egzistenciju različitih principa, simbola
i metoda djelovanja. Kapitalom plaćen socijalni bunt jedan je od najjasnijih paradoksa ove vrste – Nova Evropa je raj u kojoj lavovi i gazele mirno
žive jedni pored drugih; da nije smiješno, ovo bi moglo simbolizirati i božansko ukinuće dijalektike, blagostanje ezgistencije u Jednom.
Ono što narativ o Novoj Evropi i dodatno čini mitskim jeste njegova simbolička i stvarna, diskurzivna neodvojivost
od postojećih mitskih etničkih i nacionalnih narativa. Ranije je iskazano da se mit o Novoj Evropi, u kulturnom smislu
naslanja na postojeće mitove (sui generis, antemurale i antiquitas) koji su u povijesti Balkana bili aplicirani u kontekstu izgradnje etno-nacionalnih identiteta, što biva najvidljivije ukoliko se uporede narativni obrasci koji se, od strane
lidera različitih bh. političkih opcija koriste u svakodnevnoj javnoj sferi. Dijelom zbog činjenice da Evropska Unija (osim što predstavlja zaseban civilizacijski subjekt, kao
“Evropa) simbolizira i zajednicu izgrađenih nacija (identiteta), a dijelom i zbog, ranije naznačene, legitimizacijske
funkcije narativa, ključni proizvođači i emiteri nacionalnog
(pa i nacionalističkog) diskursa u BiH (koji kao takav stvara međuetničke antagonizme i teži razgradnji bh. socijalnog zajedništva) u skoro jednakom omjeru koriste i mit o
Novoj Evropi kao osnovu svog političkog narativa. U vizuri
“etničkih poduzetnika” u Bosni i Hercegovini, “Evropa” kao
simbol određenog političkog kvaliteta – neovisno o povijesno bremenitoj simbolici, posebno u kontekstu “dijalogike”
o kojoj govori Edgar Morin – je neodvojiva od ideje Nacije,
kao okvira samoispunjenja etničkog identiteta određene zajednice. S druge strane neupitnog društveno-političkog razvoja evropske i rubno-evropske povijesti, u kojemu je ideja nacije igrala i važnu liberalnu ulogu u procesima de-kolonizacije, današnja konceptualna i simbolička združenost
“Nacije” i “Evrope” predstavlja i nešto drugo. Pridruživanjem “Evrope” vlastitoj naciji, etno-poduzetnici nastoje legitimizirati sva zla – etničko čišćenje, ratne zločine, kriminal i korupciju (kao proto-ekonomiju nacionalnog razvoja)
– koja su, nužno, u finalnim procesima “gradnje” datog nacionaliteta, učinjena. U tom smislu onda, diskurs današnjih
srpskih političara iz Republike Srpske – koji punim plućima zagovaraju prijem BiH u EU – u njihovoj vlastitoj viziji
ne biva paradoksalan, već komplementaran i politički funkcionalan do krajnjih mogućih granica; bez obzira na konceptualnu i svaku drugu suprotnost ratnih praksi konstrukcije vlastitog identiteta kao strogo teritorijalno (vojno), administrativno i organski (Blut und Boden) determinisanog
okvira ideologijske monokulturne zajednice i demokratskih
političkih praksi kakve se primjenjuju u savremenoj Evropi,
“Evropa” jeste majka Nacija, nova placenta “starih” ethnosa. U svojevrsnom mesijanskom poslanju – koje se ukazuje u jednom futurističkom društvenom i političkom ključu
– otkriva se, dakle, ključna morfološka sličnost mita o Novoj Evropi sa kasnim devetnaestostoljetnim i ranim dvadesetostoljetnim etnogenetskim narativima koji su omogućili epistemologijsku egzistenciju nacije kao takve; mit o Novoj Evropi je u tom smislu – kao polivalentna politička vrijednost – možda ponajviše komplementaran sa mitom o
Naciji, osnovnim političkim narativom dvadesetog stoljeća koji je utemeljio kolektivnu političku egzistenciju čovječanstva za neodredivo dugi period u budućnosti. “Evropa”
tako predstavlja, fenomenološki – baš kao i nacija – ono nezaustavljivo historijsko sopstvo koje se kao mesijansko poslanje ukazuje kolektivima na rubu političkog smisla; poliStatus, broj 10, jesen 2006.
| 131
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
tičko-simboličkim ostvarenjem u datoj zajednici, to soptvo
joj daje smisao, tvori je dijelom šire i snažnije simboličke
subjektivnosti, pružajući političko i društveno utočište njene buduće egzistencije. Mit o Novoj Evropi, kao mesijansko
zavještanje post-tranzicijske sudbine Bosne i Hercegovine, institucionaliziran je i bosanskohercegovačkom državnom simbolikom; plavo-žuta kombinacija, ukomponirana s
karakterističnim zvjezdicama koje aludiraju na “evropsku”
prirodu države vrhunac je mitske eksplicitnosti Nove Evrope u BiH, u jednom futurističkom i konzumentsko-marketinškom smislu.
7. Ka političkoj teoriji haosa?
Iz prethodno navedenih primjera i tumačenja može se izvući i nešto širi zaključak o konstrukciji i upotrebi pojma
“Evropa” i kvalifikativa “evropskosti” u tranzicijskom kontekstu Bosne i Hercegovine. Kako se moglo vidjeti iz konkretnih žurnalističkih primjera – koji predstavljaju ključnu
tvoračku tačku cijelog diskursa o Evropi – esencijaliziranje
“Evrope” najčešće se vrši preko pseudoreligijskih kategorija, onih koji referiraju na određeni “duhovni” vrijednosni karakter pojma i njegovih logičko-metaforičkih izvedenica; “Evropa” tako predstavlja metaforu “svjetlosti” i “duha”
kao metafizičkih a “kvaliteta” i “standarda” kao egzistentnih
utjelovljenja jednog transhistorijskog i eshatološkog Sopstva; “Evropa” predstavlja i sam Duh, axis mundi kao božju političku emanaciju, vertikalno uporište univerzalnosti
(columna universalis) ali i medij političkog (kao religijskog)
uznesenja.
U tranzicijskom doživljaju Evrope – kako sam želio pokazati – malo je ostalo od njenog prosvjetiteljskog simboličkog naboja; Evropa se u ovim zemljama – sa naglaskom na
Bosnu i Hercegovinu, naravno – doživljava i “aplicira” na
jedan dosta okoštao slikovno-simbolički način, u svojevrsnom ideološkom smislu, u kojem su principi (političkog)
razuma svedeni na marginu shvatanja i ponašanja; na takav
način, “Evropa” biva uklopljena u već egzistentnu matricu
ideološkog poimanja svojevrsnih meta-političkih koncepata, vezujući se za postojeće obrasce autoriteta Partije, Nacije ili Vjere.
Međutim, paradoks bosanskohercegovačkog društva sastoji se i u tome da je civilno društvo kao takvo doprinijelo ovakvom, mitološkom konstruisanju pojma i diskursa o Evropi. U okruženju apsolutne vladavine etničkoga
principa, koji magnetskom jačinom usisava simbolički smisao skoro čitavog javnog polja, teško da je i moglo biti drugačije; no, politička jalovost civilnog sektora u BiH u najmanju je ruku zabrinjavajuća. S jedne strane imamo jedan
potpuni paralogički odnos političkih centara moći i civilnog društva kao takvog – gdje su civilne strukture, poput
raznih vjerskih, esnafskih i drugih voluntarističkih udruže-
132 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nja puke ekspoziture političke moći33 – a s druge očit simulacijski obrazac funkcioniranja nevladinih organizacija, kao
mehanizam logike kapitala i različitih interesa donatorskih
i međunarodnih centara moći, bez kojih bi cijeli nevladin
sektor predstavljao još marginalniju društvenu pojavu nego
što to jeste u ovom trenutku.
Iako predstavlja tek pathos pojma i fenomena civilnog društva u BiH, trenutna situacija u Bosni i Hercegovini – kako
u teorijskom, tako i u praktičnom smislu – treba ukazati
i na određeni ethos kojeg baštini smisao civilnog organiziranja u savremenim društvima Evrope. U tom smislu – u
kojem se pojam “Evrope” kao i svojevrsna građanska kategorija (ili bolje rečeno, građanska kategorija par excellence) da utemeljiti prevnstveno kao filozofski pojam – korisno
je govoriti i pokušati konstituirati određenu političku teoriju haosa kao građanski sistem političkih kategorija modernog društvenog bivstva, koji može biti od koristi tranzicijskim društvima, posebno Bosni i Hercegovini kao složenoj državi i još složenijem društvu; to znači utemeljiti Evropu i kao svojevrstan generički pojam u filozofskom, odnosno “generički haos” u političkom smislu. Potreba konstituisanja jednog ovakvog pristupa proizilazi iz očigledne
teškoće da se Evropa misli kao “jedno u mnoštvu i mnoštvo u jednom, kao unitas multiplex”, kako bi kazao Edgar
Morin; jer “ako tražimo suštinu Evrope, naći ćemo tek jedan nestabilan i steriliziran “evropski duh”. Ako vjerujemo
da smo otkrili autentičan atribut, tada skrivamo neko suprotno svojstvo koje nije manje evropsko. Ako Evropa znači pravo, ona je također i sila; ako znači demokratiju, ona je
i podjarmljivanje; ako je duhovnost, istovremeno je i materijalnost, ako je simbol vjere, istovremeno je i nerazumnost; ako znači um, ona je također i mit, uključujući i ideju uma” (Morin, 1989:21-25). Historijsko iskustvo Evrope,
umjesto pukom pozitivizmu i političkom sintetizmu u jednom tehnomenadžerskom stilu, može poučiti i onome što
se može označiti “generičkim”, dakle inherentno komplek33 Najeklatantniji primjer je, dakako, fenomen krovnog udruženja svih
nevladinih organizacija u Republici Srpskoj – SPONA – koja, umjesto
ideal-tipskog i konceptualnog suprotstavljanja i pariranja državi u procesu usmjeravanja i zadovoljavanja građanskih potreba, dakle određenog
posredništva između individue i države, predstavlja produženu ruku etatističkih stremljenja kvazidržavnih struktura Republike Srpske. Simbioza
etatističkih struktura i cijelog sistema nevladinih organizacija u manjem
bh. entitetu funkcionira upravo po obrascu koji je stvoren u novim, ambivalentnim uvjetima tranzicijskog političkog okruženja u kojima je stvoren i mit o Novoj Evropi – SPONA dakle ne predstavlja ništa drugo do još
jedan od instrumenata države (ukoliko RS, po njenom etatističkom htijenju hipotetički odredimo kao državu – u državi), jednu od njenih institucija kroz koje se iskazuje moć upravnih struktura; međutim, u novim političkim uvjetima, u kojima je stvoren prostor za afirmaciju civilnih kao
a- i anti-etatističkih struktura, SPONA se nominalno određuje kao jedna od takvih, izvršavajući simboličku prevaru javnog komunikativnog polja; njen “kameleonski” karakter otkriva morfologiju diskursa Nove Evrope – njega određuje upotreba nove političke sintakse kao legitimacijskoga
sredstva za društveno djelovanje u novim, historijski neminovnim uvjetima, za staro, odnosno kontinuirano djelovanje ranije utvrđenih ideologija. Građani Republike Srpske su, na taj način, izloženi dvostrukom i dvosmjernom djelovanju etatističke ideologije; s tim da je njen uticaj iz ugla
“civilnog društva” opasniji, jer doprinosi stvaranju “objektivnih” epistemologijskih stubova društvene rascijepljenosti u Bosni i Hercegovini.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
snim, i time ne tako jednostavno primjenjivim – što biva
slučaj u kontekstu simplificirajućih aplikacija onoga što se
smatra “evropskim standardom” ili “evropskom praksom”.
Evropu, nastavlja Morin na istim stranicama, “osakaćuje
sve ono što je pojednostavljuje putem idealizacije, apstrakcije i redukcije. Evropa je jedan Kompleks (complexus: ono
što se zajedno tka) čija je osobenost da, bez stapanja, povezuje najveće raznolikosti, da nerazdvojno povezuje protivnosti. Stoga nam je potrebna ne samo pravedna skromnost
nego i pravedna misao koja bi mogla da promišlja evropski
gordijski čvor u kome su se, na način koji je istodobno sukob i uzajamnost, pomiješale i uzajamno stvarale tolike političke, ekonomske, socijalne, kulturne, religiozne, i antireligiozne historije” (Morin, 2989:19). Evropu u takvom smislu karakterizira upravo ono što Morin naziva “permanentnim dijalogičkim vrenjem”, kao njenim negatorskim karakterom i političkim motivom koji živi u stalnoj preobrazbi. Smisao “reforme”, na koju se u kontekstu bosanskohercegovačkog htijenja da bude “evropska”, konstantno poziva,
pronalazi se upravo u jednom takvom tumačenju, u kojem
...”svakom novom zasnivanju, skoro odmah slijedi radikalno
osporavanje. Na izvjestan način, negacija je neprestano na
djelu u kulturnoj historiji Evrope ... iz krize u krizu, iz zasnivanja u zasnivanje, problematizacija se neprestano obnavljala rušenjem predloženih ili nametnutih temelja od 17. do
20. stoljeća, sve dok nije zahvatila svaki evropski horizont i
tako postala opštom” (Morin, 1989:65). Čini se da je Bosna
i Hercegovina, u cijelom savremenom procesu ubijanja političnosti kao takve, odustajala upravo od ovog problematizirajućeg principa negacije koji bi predstavljao ključ svake
političke inventivnosti, i rađanja političkog Novog, ne samo
kao filozofskog, već i socijalnog principa uopšte. Ono što u
modernom historijskom iskustvu BiH nedostaje jeste upravo jedan prosvjetiteljski, samo-reflektirajući negatorski
refleks kao uporište političkog konstituisanja. Umjesto
tog refleksa – kao egzistencijalnog i prožimajućeg mehanizma društva, tj. zajednice – Bosna i Hercegovina proživljava
tek njegov simbolički obris, niz “oniričkih predstava” koje
funkcioniraju kao mitski diskurs o Novoj Evropi; niz takvih
predstava je zahvatio cijelo društvo, umrtvljujući njegovu
samorefleksiju i okoštavajući svaki iskaz Moderne u pseudomodernu ideološku floskulu; da je tako potvrđuje i činjenica “sve-korisnosti” mita o Novoj Evropi, kojeg za vlastite kriptomoderne potrebe koristi kako pseudoalternativna
tako i ona “etno-poduzetnička” elita; obje elite ovaj narativ, na jednom nominalnom planu, suprotstavljaju onome
što se titulira “arhaičnim” – u kontekstu pseudoalternativnih elita je to “nacionalistički” refleks, dok je kod onih etnopoduzetničkih to onaj “socijalistički” kao antievropski i antimoderni – utemeljujući jedan novi meta-esencijalizirani
pojam “Evrope” kao već utemeljenog i globalno prepoznatog kvalifikativa koji se kao simbolički kišobran primjenjuje
na one koji ga bez opterećenja nose.
Korist generičke interpretacije pojma Evrope za Bosnu i
Hercegovinu, za koju se ovdje zalažem, jeste upravo njena
morfološka primjenjivost na ovdašnje mikro-uslove; “gene-
ričnost” – koju ovdje je želim, u političkom ključu, odrediti na jedan badiouvski način, u kontekstu političke komposibilnosti kao građanskog utemeljenjenja34 – se može prenijeti i na poimanje Bosne i Hercegovine; time se Bosna i
Hercegovina može izgraditi upravo kao jedna paradigma
generičke Evrope kao takve. U tom smislu, odnos različitih političkih i društvenih grupacija prema BiH biva istinski
indikator njihovog odnosa i prihvatanja prosvjetiteljskog i
političko-generičkog naslijeđa same Evrope, naravno s onu
stranu jeftinog idealiziranja bosanskohercegovačke multikulturalnosti/konfesionalnosti/nacionalnosti...itd. Drugim
riječima, Bosna i Hercegovina kao složena zajednica, paradigmatski je poligon evropskog dijalogičkog vrenja za političke snage koje djeluju u ovoj zemlji. Bosna i Hercegovina
na taj način treba, poput “generičke” Evrope, izražavati svojevrsnu političku konjukturu, mislivi uvjet stvaranja i iskazivanja različitih proceduralnih istina, bilo onih kulturnoga identiteta, meta-političke tehnologije ili političkog ponašanja mladih, u kojem će različite i epistemologijski subjektivne istine biti proizvod i dio temeljne “generičnosti”
koju reprezentuje zajednički simbolički i društveno-politički osnov: zemlja Bosna i Hercegovina. Dakle, tek na osnovu političkog odnosa različitih interesnih grupa i političkih
snaga u BiH prema “bosanstvu” i “hercegovstvu” kao političkim identitetima biće moguće ustanoviti i njihovu spremnost za “evropska iskustva” koja se predviđaju prijemom
BiH i Evropsku Uniju, ali i ona ideal-tipskog pluralizma kao
savremene demokratske vrijednosti.
Politička konstitucija “evropskosti” kao slikovno-simbolički
fenomen nekog “političko-vrhunaravnog Dobra”, najčešće
je na meti zloupotrebe od strane različitih političkih elita
u Bosni i Hercegovini, kako onih etničkih, tako i pseudoalternativnih. S obzirom da je pojmovno-diskurzivno konstituisanje “Evrope” potisnuto na marginu društva – u kojem
34 Alain Badiou u Manifestu za filozofiju (Jesenski i Turk, Zagreb 2001.)
pokušava “oživjeti” filozofiju, nakon mnogobrojnih proglašenja njezina
kraja upravo preko pojma “generičnosti” kao skupa specifičnih uvjeta koji
omogućuju egzistenciju filozofije u jednom vremenu. Badiou postulira
četiri uvjeta filozofije, “pri čemu odsustvo jednoga vodi njezinu raspadu,
kao što je njihovo zajedničko pojavljivanje omogućilo njezino pojavljivanje. Ti uvjeti su: matem, poem, politička invencija i ljubav. Nazvat ćemo
te uvjete generičkim procedurama... ti razlozi uzrokuju da četiri vrste generičkih procedura određuju i razvrstavaju sve ostale procedure kadre da
proizvedu istine (postoji jedino znanstvena, umjetnička, politička ili ljubavna istina). Stoga možemo reći da je uvjet filozofije da istine postoje u
svakome od tih poredaka u kojima su one provjerljive... Posebni je ulog filozofije da nudi jedinstveni prostor poimanja na kojemu se odvija imenovanje događaja koji služe kao polazište procedurama istine. Filozofija nastoji okupiti sva dodatna imena (Badiou, 2001:16-17); ukoliko se Evropa
(a posredno i Bosna i Hercegovina) utemelji kao svojevrsni filozofski
pojam, karakter generičnosti biva upravo ona ključna karakteristika koja
ga može odrediti u kontekstu pluralističkog društvenog okruženja, u kojem će “generičke procedure” – u političkom čitanju to mogu biti sistem,
identitet, revolucija i emocija – egzistirati kao “komposibilne”, dakle moguće i ko-egzistentne u svakom vremenu, neovisno o relativnoj snazi zasebnih procedura u datom povijesnome momentu. Tek u takvoj generičnosti moguće je utemeljiti društvo u kojem će pluralistički politički “biotop” biti siguran od esencijalističkog ugrožavanja ideologiziranih individualnih “procedura”, odnosno od političkih “ušavljivanja” društva na Partiju, Etniju ili nešto treće.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 133
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
diskurzivna praksa kao karakter znanstvenog promišljanja
svakako predstavlja tek eksces – simbolički naboj onoga što
je, od strane tih elita i njima privrženih masovnih medija,
proglašeno “evropskim” pretvara se i u politički kliše par
excellence, polu-ispražnjen pojam birokratskog vokabulara koji sve više karakterizira i diskurs nevladinih organizacija; taj diskurs se, kao mitski konstruisan, najčešće upotrebljava u kontekstu, kako je već kazano, kapitalističke logike,
dakle jednog komercijaliziranog sistema privlačenja donatora i drugih, mahom inostranih finansijera – što svakako
predstavlja specifičan politički cilj, mitski usmjeren i upotrebljen “kako bi se ojačale težnje određenih grupa” (Kolstø,
2001:30). Dakle, i u svom funkcionalističkom ključu – iako
on često služi kao apologeza, u pragmatičkom smislu “benignosti” mita o Novoj Evropi, za razliku od “malignih” i
najčešće militantnih etničkih mitova – mistki diskurs o Novoj Evropi također predstavlja još jedan u nizu mehanizama statusa quo, kao oruđe elita na vlasti i većine, suštinski
nedemokratskih, figura bosanskohercegovačkog političkog
bestijarijuma.35
Prostor utemeljenja “generičnosti” kao takve jeste upravo
prostor civilnog društva, odakle se ova generičnost, kao
filozofsko-politička izvedenica evropske dijalogike na jedan političko-fenomenološki nivo, može transkribovati u
političko polje. Civilno društvo, paradigmatski, jeste upravo
ono ključno humanističko polje na kojem se politička teorija haosa – kao konceptualno mišljeni teorijski i praktični
pristup društvenom organiziranju koje će karakterizirati
spontanost i teorijska neograničenost organizacijskih, iden35 Jedan od sjajnih svježijih primjera je, svakako, fenomen, ili bolje kazano paradigma Milorad Dodik, iskazani manipulant i etnički poduzetnik u bh. političkom polju. Iako je nedavno – sa zamišljenog etno-političkog olimpa – izjavio da “ako put u Evropu znači ukidanje RS-a, onda
ćemo reći zbogom Evropo”, diskurs Milorada Dodika jeste upravo paradigma mitskog poimanja Evrope, kakvo je se željelo, jednim dijelom opisati
u ovom eseju; iako je “evropeizacija” jedna od ključnih simboličkih uporišta Dodikove demagogije – kao antipod kriminalu, nazadnosti i okoštalosti SDS-a, njegovog ključnog političkog suparnika u RS – koju koristi kao kvalifikativ vlastitih “političkih potencijala” (tu naravno nije usamljen) Dodik se je “drznuo” da, u slučaju prevelikih pritisaka evropske diplomatije na strukture genocidom stvorene Republike Srpske, simbolički
okrene leđa “Evropi” i kaže, parafraziram, “ako će nas Evropa potcjenjivati, odreći ćemo se je”; kao pobunjeni Sin jednog neminovnog Božanstva,
na ovaj način Dodik stvara jedno simboličko stanje prolaska kroz pubertet cijele RS kao političkog entiteta koju karakterizira otpor spram autoriteta – koji se svakako priznaje, jer se priželjkuje stupanje na njegovo mjesto, dakle bivanje “evropskim”. Dodik tu doprinosi cementiranju identiteta
RS – a time i vlastite pozicije – igrajući se sa pojmom Evrope u različitim
kontekstima; u kontekstu političkog suparništva, on je taj koji je “evropski” – kao “pouzdan” partner međunarodne zajednice i ona politička snaga koja ima obezbjediti ekonomski napredak i put RS ka Evropi – dok se,
u drugom kontekstu, “Evropi” suprotstavlja, odnoseći se prema tom simbolu kao prema očinskom (dakle i dalje neupitnom kao takvom) autoritetu, čije se pridruživanje “uslovljava” poštivanjem identiteta i pozicije moći
jednog polu-realiziranog subjekta, poput RS. Kada je potrebno ostvariti
legitimitet vlastitoj poziciji ili vlastitim političkim težnjama, “Evropa” je
poželjan, i često odlučujući (u kontekstu progresivnosti) kvalifikativ određenih političkih snaga, u kojem se te snage predstavljaju kao svojevrsni
reprezentanti onoga što se označava kao “evropski duh”; dok se u kontekstima u kojima bi na političku pozornicu morala stupiti sama “dijalogika”,
odnosno generičnost kao temeljna karakteristika koja se da konstituisati
na osnovu evropskog povijesnog iskustva, odbacuje svako moguće odstupanje od čvrsto zadatih, esencijalističkih političkih polazišta.
134 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
titetskih, interesnih formulacija – ispoljava i prakticira u jednoj političkoj i društvenoj zajednici. Utoliko sektor civilnog društva, kao svojevrsno predvorje politike, predstavlja osnovni potencijal za ostvarenje političkog i svakog
drugog pluralizma; drugim riječima, ukoliko ovaj sektor
društvenog funkcioniranja karakterišu mitske odrednice, kao epistemologijski međaši komunikativne egzistencije, politički pluralizam teško će biti ostvariv i kao
komunikativna i egzistencijalna matrica “političkog” sektora. U tom smislu je stvaranje određenog i civilnom logikom kontrolisanog “haosa” krucijalna potreba svakog, na
građanstvu utemeljenog i slobodnog društva.
Eldar Sarajlić rođen je 1978. godine u Doboju. Završio je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, gdje
i danas pohađa postdiplomski studij iz oblasti politologije. Bavi se novinarstvom i radi u UNDP-u.
Literatura:
- Badiou, Alain Manifest za filozofiju Jesenski i Turk, Zagreb 2001.
- Drakulić, Slavenka Café Europa: Life After Communism,
Penguin 1996.
- Dnevni List, 06. juni 2006, “RS želi u Evropu” .
- Dnevni Avaz, 16. juni 2006, “Dug put Balkana do prijema u EU”.
- Čolović, Ivan Bordel Ratnika: folklor, politika i rat, XX
Vek, Beograd, 2000.
- Čolović, Ivan Politika simbola: ogledi o političkoj antropologiji, XX Vek, Beograd, 2000.
- Eliade, Mirča Sveto i profano, Alnari/Tabernakl, Beograd
2004.
- Foucault, Michel Kritika političkog uma Odjek, Sarajevo
2003.
- Hadžikadunić, Emir Od Dejtona do Brisela, ACIPS, Sarajevo 2005.
- Horkheimer, Max i Adorno, Theodor Dijalektika prosvjetiteljstva, Svjetlost, Sarajevo 1984.
- Jansen, Stef Svakodnevni orijentalizam: doživljaj “Balkana” / “Evrope” u Beogradu i Zagrebu, Filozofija i društvo, br.
18, 33-72, Beograd 2001.
- Kasirer, Ernst Jezik i mit: prilog proučavanju imena bogova, Novi Sad, 1998.
- Kolstø, Pål (ur.) Historijski mitovi na Balkanu, Institut za
istoriju, Sarajevo, 2003.
- Morin, Edgar Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo
1984.
- Nezavisne Novine, 09. juni 2006, “Balkan mora postati dijelom Evropske Unije”
- Oslobođenje, 07. juni 2006, “Svjetla Evrope”.
- Zgodić, Esad Ideologija nacionalnog mesijanstva, VKBI;
Sarajevo 1999.
- Žirarde, Raul Politički mitovi i mitologije, XX Vek, Beograd 2000.
- Žoli, Moris Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea, Beograd 2001.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Prskali komarce,
uništili pčele
Prosječan službenik iz bilo koje strane zemlje u Bosni i Hercegovini radi tri
puta manje nego kod kuće, a za to je plaćen čarobnih tri puta više. Ne
pokušava shvatiti problem Bosne i Hercegovine, već pribjegava rješenjima
iz svog kraja koji uglavnom nema nikakve dodirne tačke sa ljudima i
krajem ovdje... Organizuju su beskorisni seminari kao svojevrsna prela
elite, krpelja visokog civilnog sektora i platiša istih na kojim je jedino važno
ne uznemiriti duhove i probuditi sumnju u lažni, frizirani izvještaj
u projektima
Aleksandar Trifunović
N
aslov Prskali komarce, uništili pčele, koji
mi je prošlog jula, gotovo hipnotički, zaokupio
pažnju sa naslovnice dnevnih novina, nekih, ticao
se uobičajenog ljetnjeg nemara na nekom od poljoprivednih dobara u okruženju. Dosta čudno zapažanje. Pčele mi
nisu nikada predstavljale oblast interesovanja, izuzev kako
da ih izbjegnem, jer su me na vikendici, očeve pčele, prilikom svakog boravka obavezno obilježile barem jednom
žaokom. Pomenuti naslov mi je evo, shvatih, do sada u
pažnji sve iz prostog razloga što na tragično genijalan način
obilježava politiku koju međunarodna zajednica sprovodi
u Bosni i Hercegovini u ovo godina iza Dejtona.
Naravno, naravno, naravno....da nije međunarodne zajednice ne bi bilo ni mira, ali stvari nikako da se postave
na pravo mjesto. Popij... pa da počnemo sa pojašnjenjem.
Za vrijeme svog boravka u ovom svojevrsnom Twin Peaksu Evrope međunarodna zajednica se svojski trudi jedino da prska štetočine. Nerijetko nas ne upozori gdje je
aktivnost u toku pa nas ni krive ni dužne isprska. Ko
nam je, kažu, kriv kad smo tu gdje su štetočine. Do nekih
štetočina i pored najbolje volje ne može doći pa lijepi slike
naročito vrijednih štetočina i nudi nagrade za one koji ih
poprskaju ili ih učine dostupnim za prskanje. Kako se mi-
jenja pilot u avionu koji prska, tako se , po njegovom
nahođenju, mijenjaju otrovi, način i uglovi prskanja.
Smjesu kojom će vršiti prskanje piloti naprave zajedno
sa drugarima, daleko, kod svoje kuće, kod koje uglavnom
niko za nas nije čuo, i tako napunjeni dođu kod nas, da
nas prskaju. Da bi nam sutra svima bilo bolje. Čudno je
da su vrjednije štetočine, da li zbog smjese ili pilota, i dalje, i sve više, tu. Toliko su im, recimo, polijepili slika da
najveći broj ljudi nema druge nego da ih drži zalijepljene po kućama... Za sama sredstva za prskanje su do sada
potrošene milijarde dolara.
I šta?
Rezultati posljednjih izjašnjavanja naroda nam govore da
su svo ovo vrijeme, kao u naslovu, prskane pčele. Poslije
brojanja glasova svima je valjda jasno da ih je, i da će ih,
biti sve manje. Pojedine su, pametne ko što su već pčele,
shvatile da ovdje nema plodnih i mirisnih livada, pored
svih obećanja, i da je bolje zamahnuti krilima i odjezditi ka
nekim pašnjacima gdje livade to još uvijek jesu, mirisne i
plodne, dostupne.
Odlučile su otići pa makar na tom putu i sagorjele.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 135
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
U teškim vremenima sramno je biti neopredjeljen, rekao
je neki grčki, koji bi drugo, mudrac. Svako drugo čovječije
biće ovog vilajeta odlučilo se svjesno na sramotu nego na to
obećano bolje, sada jednih, nešto prije drugih. Svako drugo
biće se, sa druge strane, opredijelilo i odabralo svoje partnere za budućnost.
I evo nas, nakon svih ovih godina, na početku smo. Svi zajedno.
Ne znam da li je pilot sa početka priče odgovarao za
pogrešno prskanje, pogrešan termin ili smjesu, iskreno – i
ne interesuje me toliko. Ono što znam sigurno je da nijedan predstavnik međunarodnih dobrotvora ovdje nije
do sada odgovarao za svoje loše poteze. Što i nije čudno.
Najčešće tih poteza nije ni bilo, poteza koji nose odgovornost.
A, ko ne radi, prosto, ne može ni da pogrješi.
Prosječan službenik iz bilo koje strane zemlje u Bosni i
Hercegovini radi tri puta manje nego kod kuće, a za to je
plaćen čarobnih tri puta više. Ne pokušava shvatiti problem Bosne i Hercegovine, već pribjegava rješenjima iz
svog kraja koji uglavnom nema nikakve dodirne tačke
sa ljudima i krajem ovdje. Mandat mu je vrlo kratak da bi
se, ako nije siguran, a najčešće nije siguran, odrekao principa da je najbitnije ne napraviti grešku, pa makar ne bilo
rezultata. Rezultatom nije ni vrednovan, a plata neće doći
jedino ako se napravi vidljiva pogreška. Shodno tome nikada nije bilo spremnosti i stvarne zainteresovanosti na misiju koja bi stvari promijenila i koja bi naš slučaj dugoročno
činila manje problematičnim. Organizuju su beskorisni seminari kao svojevrsna prela elite, krpelja visokog
civilnog sektora i platiša istih na kojim je jedino važno
ne uznemiriti duhove i probuditi sumnju u lažni, frizirani
izvještaj u projektima. Vozni parkovi međunarodnih organizacija po čistoći automobila prije liče na prodajne izložbe
nego na vozila koja se voze zemljom u kojoj nema autoputa. Ne silaze sa asfalta, a problemi su, razumljivo, uglavnom
daleko od glavnih puteva. Energija međunarodnih organizacija i njihovih radnika se neprestano troši u sprečavanju
najekstremnijih snaga da čine naročito teške nevaljaštine i
potonji su to vrlo dobro shvatili. Ne bune se. Radi im se
stalna, besplatna, vrlo kvalitetna kampanja i najbitnije je
laganim zagrijavanjem atmosfere svo vrijeme ostati u stalnoj izbornoj, predratno-ratno-postdejtonskoj formi, u kojoj je i vrapcima jasno da je stvarni partner nacionaliste
136 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ovdje, jedino i samo – nacionalista tamo. Tom logikom se
vodi i veliki broj nevladinih organizacija. Najbolji partner
u dobijanju sredstava za širenje demokratije ovde je nacionalista ovde i tamo. Kada nestane nacionalista ovde
i tamo, nestaće i para, kao i mjesta savjetnika premijera za manjine, a šta onda raditi? Dok god ima nacionalista ovde i tamo ima i posla za trećerazrednog službenika
međunarodne zajednice koji se nešto pita, što je mnogo
bolje nego kod kuće, gdje je pomenuti službenik služio uglavnom za raznošenje kafe i novina sposobnijim drugarima. A i privreda neće dobiti donacije i pomoć, jer, zar ne
vidite da se još niste izliječili od nacionalizma i ne možete
bez nacionalista....
Nažalost, kalkulisanje nacionalizmom, njegovim gradiranjem od prihvatljivog do manje takvog na duge staze je
samoubilačka koncepcija i sa ovo malo zemlje će otjerati i poslednju nadu i čovjeka koji stvari može promijeniti na bolje. Nedovoljna zainteresovanost međunarodne zajednice i konstantno arogantno odbijanje i neznanje, kako
da se sklopi savez sa iskrenim demokratskim snagama na
terenu, nije do sada uspjelo da stvori istinske lidere civilnog sektora i lidere budućnosti, što je, najblaže rečeno,
tragično.
Ako se stvari značajno ne promijene, ne ostaje nam ništa
drugo osim prskanja.
Ne znam kako vi, ali meni je tog prskanja stvarno dosta.
Ustvari, izbudalih od tog prskanja.
I nemamo druge, ili ćemo naći način da to prestane ili ćemo
biti prskani idućih sto godina.
Ajd sad.
Aleksandar Trifunović, (35) je glavni i odgovorni urednik medijskog projekta BUKA sa sjedištem u
Banjaluci. Projekat čine magazin BUKA, TV talkshow istog imena i web portal www.6yka.com. Kao
voditelj emisije BUKA je u protekle 4 godine od pocetka emitovanja ugostio preko tri stotine gostiju iz cijelog regiona. Autor je velikog broja eseja
na temu društvene stvarnosti u BiH i čest je komentator političkih prilika u našoj zemlji. Zaposlen je kao program koordinator u Nansen dijalog centru Banjaluka.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Nevladine organizacije
kao oblik civilnog društva
Zadnjih godina nevladine organizacije su doživjele pravi boom u svim
zemljama svijeta, a posebice u tranzicijskim zemljama. Po UN-ovom
izvještaju 1995. godine u svijetu je postojalo preko 29.000 međunarodnih
NVO-a. Ako se uzmu u obzir i NVO-i koji djeluju na nacionalnoj razini
brojka je znatno veća. Primjerice samo u SAD-u u zadnjih trideset godina
osnovalo se preko milijun NVO-a, a u Rusiji, gdje nije postojao nijedan prije
pada komunizma, danas ih je 65.000. Dok su davno prije bile jednostavno
dobrotvorne organizacije, postoje indicije da su NVO-i danas postali veliki
biznis. A upravo su zemlje u krizi, zahvaćene ratom ili drugim nemirima
postale pravi raj za NVO-e
Davorka Vidović
Z
I. Uvod
adnjih je godina, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, poraslo zanimanje za nevladine organizacije (NVO). Rasprave o NVO-ima često su popraćene
kontroverzama; nerijetko se idealiziraju, nekad i mistificiraju, o njima postoje različita mišljenja, ali općenito gledajući, sva ta “zbrka” oko nevladinih organizacija proizlazi iz
nerazumijevanja ovog fenomena.
Nevladine su organizacije u osnovi povezane sa civilnom
društvom, pojmom starim koliko i ljudska misao, a koji je u
skorije vrijeme postao ponovo aktualan, dijelom zahvaljujući sve većem porastu broja NVO-a i jačanju njihove uloge u društvu posljednjih desetljeća.
Ovaj rad nastoji pomoći boljem razumijevanju nevladinih organizacija i to onako kako se one javljaju kao oblik
civilnog društva.
U prvom dijelu osvrnut ćemo se na sam pojam civilnog
društva u njegovu povijesnom, kao i suvremenom poimanju. Ukazat ćemo na neke aspekte civilnog društva koji su
bitni za njegovo potpunije razumijevanje.
U drugom dijelu razmatra se u kakvom su odnosu civilno
društvo i nevladine organizacije i koje pogreške nastaju njihovim poistovjećivanjem.
Što su nevladine organizacije, kada su nastale i kako funkcioniraju – pitanja su kojima se bavi treći dio rada. Uz to,
analizira se i njihova (sve veća) uloga u glokaliziranom
društvu.
Glokalizacija je neologizam koji je u suvremene teorije uveo britanski sociolog Roland Robertson. Pojednostavljeno rečeno, označava proces uzajamnog djelovanja globalnih procesa na lokalno društvo i lokalnih
posebnosti na globalna kretanja.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 137
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Nažalost, istraživanja NVO-a i, općenito, strukture civilnog društva, koja bi omogućila podrobnije analize ovih fenomena, još su uvijek nedovoljna.
tivnosti razlikuje ga to što se interesi ne formuliraju prema privatnim interesima, već prema javnom dobru i interesu zajednice.”
Ipak, nadamo se da će ovaj rad pridonijeti rasvjetljavanju
pojma nevladinih organizacija i uloge koju one imaju u suvremenom društvu, a i ukazati na pitanja i probleme koji su
vrijedni daljnjih rasprava.
1. 1. Civilno društvo u kontekstu tradicionalne političke teorije
II. Pojam, struktura, funkcije
i aspekti civilnog društva
1. Definicije civilnog društva
U novije vrijeme rasprave o civilnom društvu zauzimaju
značajno mjesto u teorijama društva i države, pa je za početak potrebno razjasniti što sam pojam nosi u sebi i koje je
njegovo potpunije određenje.
Etimološki, potječe od latinske riječi civis, civilis što znači
građanin (suprotnost je vojnik, vojna osoba). U tom smislu
građansko ili civilno društvo stoji nasuprot vojnom društvu, dakle, kao alternativa društvu uređenom na načelima
autokracije, ili, u krajnjem smislu, totalitarizma.
Pojam civilno društvo je u vrlo bliskoj vezi s demokracijom, te se u tom kontekstu određuje kao građansko demokratsko društvo, društvo pravnog poretka, zakona i nezavisnih institucija koje štite građanska i ljudska prava i ravnopravnost svih građana.
Kao društvo slobodnih građana upućuje na široki prostor
u kojem se građani, slijedeći različite interese, po načelu
slobodne volje udružuju u razne organizacije i skupine i
ostvaruju svoje potrebe neovisno o državi.
Po međunarodnom komparativnom istraživanju “The CIVICUS Index on Civil Society”, koje provodi World Alliance for Citizen Participation civilno se društvo definira kao:
područje institucija, organizacija, mreža i pojedinaca
(i njihovih vrednota) smještenih između obitelji, države
i tržišta, povezanih nizom civilnih pravila koja zajedno
dijele, u koja se ljudi udružuju dobrovoljno radi zagovaranja općih interesa.
U novijim teorijama o civilnom društvu, ono se često stavlja u kontekst s državom i tržištem, te se tako pokušava naći
njegovo mjesto i uloga koju ima u suvremenom društvu.
“Od klasične se države, civilno društvo razlikuje time što
se u načelu temelji na dobrovoljnosti, a od privatnih ak Više o tome Rupel, D., Od vojnog do civilnog društva, Globus, Zagreb,
1999.
Bežovan, G., Prilog za IV. Hrvatski forum nevladinih organizacija, Zagreb, prosinac 2000.
138 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Iako se termin civilno društvo u teorijama društva i države
aktualizirao osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, sama
sintagma “civilno društvo” jedan je od najstarijih pojmova europske filozofije i potječe još od Aristotela. Međutim, značenje je tog pojma kod Aristotela pa sve do polovice 18. st. drugačije od onog koje se koristi u novijim raspravama. Kod Aristotela i u prvom razdoblju, koje se oslanja na grčko-latinsku jezičnu tradiciju, izraz “civilno društvo” (grč. pôlitiké homonia ili lat. societas civilis) značio
je isto što i “političko društvo”; drugim riječima, civilno je
društvo izjednačeno s političkom vlasti, s državom.
U novijoj se uporabi, kako naglašava Manfred Riedel u
svom opsežnom povijesnom prikazu značenja ovog pojma, civilno društvo i država upravo međusobno suprotstavljaju. Takvo poimanje civilnog društva kao suprotnosti državi ima svoje korijene u 18. st. Za vrijeme prosvjetiteljstva javlja se uvjerenje da društvo postoji prije države i da je zasnovano na prirodnoj ljudskoj slobodi, dok se
država temelji na ugovoru.
Može se reći da je problem civilnog društva postao problemom upravo u svojoj razlici i napetosti prema državi, a
da je razlikovanjem civilnog društva i države nastalo i pitanje kakav bi trebao biti njihov optimalni odnos. U tom
kontekstu Bibič ističe da su “svi ključni problemi moderne političke znanosti, koji se zapravo usredotočuju na pitanje demokracije, povezani s kompleksom civilnog društva i države.”
Utjecaj Aristotelovog izjednačavanja civilnog društva i države prisutan je i kod J. Lockea, koji još uvijek izjednačuje “civil society” i “political society”, iako je posredno utirao
put njihovom kasnijem pojmovnom razlikovanju, razumijevajući civilno društvo kao sferu nedržavne regulacije. Isto
vrijedi i za druge teoretičare, npr. J. J. Rousseaua i I. Kanta, koji su suprotstavljali preddržavno društvo, kao prirodno stanje, i civilno društvo, kao državno stanje.
Za nastanak modernog razlikovanja civilnog društva i države značajan je doprinos škotske socijalne filozofije, po Kregar, J., Transparentnost i odgovornost države u izgradnji civilnoga
društva u Hrvatskoj. Razvoj civilnoga drustva u Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb, 1999. str. 61.
Riedel, M., Društvo, građansko, u Građansko društvo i država, Naprijed, Zagreb, 1991, str. 34.
Bibič, A., Civilno društvo i politički pluralizam, Cekade, Zagreb, 1990.
str. 26.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
sebno A. Fergusona i A. Smitha, koji su razvili shvaćanje
o civilnom društvu kao paralelnoj, ali odvojenoj sferi od
države, kao području gdje se građani udružuju prema svojim vlastitim interesima i željama. Iako nije do kraja izveo
razlikovanje civilnog društva i države, Fergusonov je najveći doprinos u tome što je pod “civil society”, koje je suprotstavljao divljaštvu i barbarstvu, podrazumijevao noviju fazu u razvoju povijesti, tzv. civilizirano društvo, koje
se zasniva na robnoj proizvodnji, trgovini, privatnim interesima, društvenoj podjeli rada i na privatnom vlasništvu.
Dakle, za razliku od antičkog “etosa zajednice” Ferguson je
moderno doba povezivao s partikularizmom. Osim toga,
dao je poseban doprinos razvoju i raspravama o civilnom
društvu, isticanjem vrlo važne uloge života ljudi u udruženjima.
Bitna su i zapažanja Adama Smitha u okviru problematike civilnog društva i države. On je naglašavao autonomiju ekonomske nasuprot političkoj sferi, a sadržaj civilnog
društva, koje je nazvao “trgovačkim društvom” (eng. commercial society) je poistovjećivao s ekonomskim društvom.
Ključno mjesto u nastanku moderne ideje o civilnome
društvu i njegovu odnosu prema državi u svakom slučaju
pripada Hegelu. On je svojim konceptom civilnog društva
u kojem je vidio modernu pojavu, najprije obuhvatio problematiku političke ekonomije, kao jednog od bitnih elemenata civilnog društva. Na čovjeka nije gledao kao na izoliranog pojedinca, već ga je u sklopu civilnog društva, tretirao kao pripadnika društvenih slojeva. Hegel je civilno
društvo koncipirao kao “vanjsku državu”, te ga je suprotstavio političkoj državi, tek u kojoj čovjek dostiže svoju “konkretnu slobodu”. Civilno je društvo samo “moment” u realizaciji slobode, koja se kao konkretna sloboda ostvaruje u
ideji političke zajednice. Tako je Hegel, zapravo, nastojao
integrirati civilno društvo i državu, a ne ih samo diferencirati. Pored toga, naglašavao je i ideju udruživanja, iako
tek u rudimentarnom obliku i u smislu ekonomskih korporacija, ali ova se ideja ipak nalazi u osnovi njegova poimanja odnosa između civilnog društva i države.
Veliki je doprinos razmatranju tematike civilnog društva dao liberalizam, posebno kasniji, koji je, kao jednu od
centralnih ideja, isticao ideju udruženja (eng. association).
Ovdje ubrajamo, prije svega, refleksije Alexisa de Tocquevillea, koji smatra da su razni oblici udruživanja ljudi jedan od osnovnih uvjeta civilizacije. U suprotstavljanju centralizmu moderne države, postavlja udruženja kao glavna
mjesta gdje se čuva i učvršćuje slobodna ličnost i odgaja
njen smisao za javno djelovanje i javni život.
Tocqueville je razlikovao stalna udruženja, koja stvara zakon, i ona koje nastaju inicijativom građana. Pored toga,
Prema Bibič, A., Civilno društvo i politički pluralizam, Cekade, Zagreb,
1990. str. 29.
uveo je distinkciju između “civilnih udruženja” i “političkih
udruženja”, koje je smatrao nezaobilaznim u očuvanju slobode i demokracije.
Sredinom 19. stoljeća Karl Marx i drugi socijalistički mislioci dali su svoje shvaćanje civilnog društva i njegova odnosa prema državi. Civilno društvo poistovjećuju s “buržoaskim” društvom, a time i s državom. Budući je država instrument vladajuće klase, to će njeno ukidanje dovesti do
stvaranja besklasnog društva, općeljudske zajednice.
A. Gramsci, koji se naslanja na marksističku tradiciju, razlikuje “političko društvo”, kao prostor političkih institucija i pravne kontrole i “civilno društvo” kao “privatno” i “nedržavno” područje. Za Gramscija civilno društvo je prostor
interakcijskog djelovanja države, ljudi i tržišta, i u njemu
ljudi vode bitku protiv hegemonije tržišta i države.
U 20. st. pojava totalitarnih poredaka donijela je nove koncepte civilnog društva i države. Totalitarna vlast, ne samo
da stvara potpunu centralizaciju države, nego i lišava građane njihovih prava. U oba tipa totalitarnih sistema, u fašizmu kao i u socijalizmu, smatra se da uništenje civilnog
društva jamči trajni monopol državne moći.
Refleksiji o civilnom društvu doprinijeli su i takvi tokovi
kao što je anarhizam. Kao utopijska teorija, anarhizam se
nada propasti države, kao aparatu sile, i to kroz organiziranje društvenog otpora “s dna”. Dobrovoljnim udruživanjima i suradnjom ljudi postepeno bi se ukinula država i time
bi se izgubio i razlog njezina postojanja.
Kao što se vidi iz ovog kratkog pregleda, značenje se pojma civilno društvo u teorijama društva i države mijenjalo kroz povijest. Pokazalo se da “ideja civilnog društva nema ideološko
ishodište, mada ideološke razlike utječu na njegovo određenje.10 Liberalne su teorije, razvijene u 18.st., svojim konfrontiranjem civilnog društva naspram države i isticanjem uloge
udruženja u tom odnosu, najviše utjecale na formiranje suvremenih koncepcija.
1.2. Pojam civilnog društva u suvremenoj političkoj
teoriji
Od kraja 19. st. do 80-ih godina prošlog stoljeća u zapadnim je zemljama pojam civilno društvo bio gotovo potpuno istisnut, te se rabio samo pojam društvo.
Prema Geremek, B., Civil Society and the Present Age, Kettering Review, Winter, 1997.
Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999. str. 43.
10 Kregar, J. Transparentnost i odgovornost države u izgradnji civilnog
društva u Hrvatskoj, u Razvoj civilnoga drustva u Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb, 1999. str. 62.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 139
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Ideja je civilnog društva zaživjela i ponovo se aktualizirala
70-ih i 80-ih godina s novim društvenim pokretima (ženski
pokreti, zaštita okoliša, mirovni pokret), a posebno raspadom Istočnog komunističkog bloka s početka 90-ih i pojavom postsocijalističkih reformatora, koji “civilnom društvu
daju značenje trećeg puta između kapitalističke pohlepe i
socijalističkog etatizma”.11
Suvremene rasprave o civilnom društvu, koje su se javile
80-ih godina, potaknute su prvenstveno pojavom opozicijskih gibanja u Istočnoj, pa i u Srednjoj Europi, nastalih kao
pokušaj obnove nezavisnih oblika društvenosti nasuprot
totalitarnoj državi koja je ukinula svaku autonomiju posebnih područja društva i života i podredila ih političkoj kontroli. Ideja se civilnog društva kao komponente neophodne
za demokraciju posebno počela naglašavati nakon iskustva
dvadesetog stoljeća s fašističkom i komunističkom diktaturom, pri čemu su i jedna i druga htjeli kontrolirati i nadzirati sve društvene institucije pod okriljem države. U otporu sustavu, koji se temelji na političkoj i vojnoj sili i gdje je
svaki oblik sudjelovanja građana zapravo prividan, javlja se
ideja civilnog društva, kao prostora ne samo drugačijih političkih aktivnosti (u smislu veće mogućnosti participiranja
građana), već i kao prostora slobodnog obrazovanja, razmjene informacija i mišljenja , te zaštite osnovnih interesa pojedinih skupina u društvu. Takav koncept u sebi nosi
vrlo snažno antitotalitarno obilježje.
Međutim, širenjem ove rasprave među europskim i američkim teoretičarima, pokazalo se da je propitivanje koncepta civilnog društva aktualno i za kasnokapitalistička
društva.12 Kriza države blagostanja otkrila je problematičnost niza institucija kojima kapitalistička država intervenira u društvene odnose. U to se vrijeme i “individuum odlučio vratiti u politiku, odbijajući biti samo pasivni konzument rezultata tehnokratske politike i masmedijskih političkih rituala”13, već želeći biti aktivni sudionik društva,
koji pritom ne odbacuje utvrđene političke institucije
građanskog društva i države, već ih upravo nastoji što
bolje iskoristiti. Dakle, kriza socijalne države u zemljama
Europske unije i SAD-u dovela je do veće usmjerenosti prema civilnom društvu i isticanja njegove uloge.
Po općenito prihvaćenim suvremenim teorijama tranzicija
ima tri temeljne dimenzije:15
- politička demokratizacija – koja uključuje višestranačje, kompetitivne izbore, trodiobu vlasti, građanska i ljudska prava i slobode
- tržišno gospodarstvo – koje se odnosi na denacionalizaciju, privatizaciju, slobodu vlasništva
- izgradnja civilnog društva – koja podrazumijeva slobodno i interesno udruživanje građana u različite organizacija tzv. trećeg sektora.
Problem svih postkomunističkih zemalja jest u tome što se
očekuje ili zahtjeva da se ove tri tranzicije odvijaju istovremeno, jer su međusobno uvjetovane i jer konačni rezultati
ovise o uspješnosti sva tri procesa.
Stoga novije analize o tranzicijskim zemljama Srednje i
Istočne Europe polaze od koncepcije triangularnog modela.16 Sredinom 80-ih godina na Sveučilištu u Kopenhagenu i u Europskom centru za društveno blagostanje u Beču
istraživači su razvili koncepciju trokuta blagostanja. Koncepciju određuju tri područja koja tvore hiperprostor u kojemu pojedinci zadovoljavaju svoje potrebe. Po tom modelu, društva se temelje na odnosu između tri područja interesa – države, tržišta i civilnog društva.
država – djeluje putem moći (političkog kapitala)
tržište – djeluje putem novca (ekonomskog kapitala)
civilno društvo – djeluje putem solidarnosti (socijalnog
kapitala)
Po nekim se teoretičarima14 koncept civilnog društva,
shvaćen kao program otpora komunizmu, pojavio prvo
u Poljskoj krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, a potom i u drugim zemljama Srednje i Istočne Europe, koje je
zahvatio proces oslobađanja od totalitarnog režima i tranziciji k slobodnom demokratskom pluralističkom društvu.
Skica: Triangularni model – trokut blagostanja
11 Ibid, str. 63.
12 Pokrovac, Z. (ur.) Građansko društvo i država, Naprijed, Zagreb, 1991,
str.13.
13 Zakošek, N. u Građansko društvo i država, Naprijed, Zagreb, 1991,
str. 214.
14 Geremek, B., Civil Society and the Present Age, Kettering Review,
Winter, 1997.
15 Grdešić, I., Demokratska konsolidacija i udruge građana, u Razvoj
civilnoga drustva u Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured
Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb, 1999. str. 41.
16 Stubbs, P., Povjerenje u tranziciju? Nevladine udruge i vlade u razdoblju globalizacije, u Razvoj civilnoga drustva u Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb,
1999. str. 29.
140 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Država, dakle, napuštajući stare okvire, dobar dio javnog
djelovanja koje se prvenstveno odnosi na pružanje socijalnih usluga, prenosi s jedne strane na tržište, a s druge na
civilno društvo.
Ovaj model, kako ističe P. Stubbs, pokazuje kako slobodni
izbori i slobodno tržište nisu dovoljni za izgradnju i održanje zdravog demokratskog društva, već trebaju biti dopunjeni trećim sektorom neprofitnih i nevladinih organizacija. Zbog guste mreže djelovanja koje stvaraju, ova
se tri područja ne mogu promatrati odvojeno, već upravo
kroz svoje međusobne odnose.
Pojednostavljeno rečeno, civilno je društvo jedna od tri
sfere, koja zajedno s državom i tržištem, u međusobnim interakcijama tvori demokratsko društvo.
Koncept se civilnog društva može promatrati i s dva različita aspekta:17negativnog, koji polazi od toga da uplitanje
države treba ograničiti, kako bi se spriječila kontrola nad
društvenim aktivnostima i pozitivnog, kao ideje o postojanju velikog broja neovisnih žarišta samoorganiziranja unutar društva, putem kojih ljudi zajednički rade na rješavanju
svojih problema, i koji djeluju kao kanali javnog mišljenja,
te mogu služiti i kao zaštita protiv zlouporabe vlasti.
Još je jedan razlog povećanog interesa za civilno društvu i
njegovu ulogu u demokratskom društvu. U suvremenom
javnom životu izbija na vidjelo vrlo snažan otpor prema
politizaciji svih aspekata ljudskog života, koja se pak očituje u velikom broju političkih stranaka i zagušivanju ostalih oblika društvenog i političkog djelovanja. Na neki način javlja se zasićenje politikom i političarima općenito, te
se u takvoj situaciji jedina suvisla alternativa, koja omogućuje participaciju u javnom i društvenom životu, vidi u raznim oblicima slobodnih društvenih udruživanja. Geremek18 smatra da je jedina stvarna opasnost u poniranju u
politiku s jedne strane, uz istovremeno povlačenje iz javnog života, s druge strane.
Dok je za civilno društvo od 18.st. pa nadalje karakteristično konfrontiranje spram države, danas se najčešće prihvaća ideja o civilnom društvu i kao suprotnosti i kao dopuni
državi. To naglašava i Geremek kada piše “civilno društvo
ne djeluje u suprotnosti s demokratskom državom, nego
surađuje s njom. Ono više ne mora biti neka vrsta “paralelnog polisa” nego sada može jednostavno biti dio polisa.”19
V. Pusić primjećuje da: “...za razliku od klasičnog definiranja civilnog društva naprosto kao ekonomske za razliku od
institucionalne i političke djelatnosti, u suvremenim inter-
17 Usp. Beetham, D., Boyle, K., Introducing Democracy: 80 questions and
answers, UNESCO, 1995. str. 107.
18 Geremek, B., Civil Society and the Present Age, Kettering Review,
Winter, 1997.
19 Ibid.
pretacijama civilno društvo znači i politički život.”20 Dakle,
u modernim uvjetima, civilno društvo nije samo prostor
suprotstavljanja državi, nego i prostor iz kojeg nastaje prihvatljivija, bolja i ljudskim potrebama primjerenija država. Ovakvo shvaćanje nalazi svoje opravdanje posebice u
oblikovanju novog društvenog sustava u tranzicijskim zemljama.
2. Aspekti civilnog društva
2.1. Struktura civilnog društva
Strukturu je civilnog društva vrlo teško odrediti, prije svega jer ono obuhvaća široki heterogeni prostor u kojem se
isprepliću djelovanja niza udruženja i organizacija, koje zastupaju najrazličitije i često proturječne interese.
Civilno se društvo i njegova struktura mogu promatrati s
dva aspekta. U najširem smislu, u elemente civilnog društva spadaju21:
- tržišno-gospodarski akteri, proizašli iz odvajanja od
kontrole države
- nezavisni mediji, čije je djelovanje nezavisno od utjecaja
vlasti ili gospodarskih subjekata
- nezavisni stručnjaci, koji djeluju jedino po načelu kompetentnosti
- mreža dobrovoljnih udruženja, koja se javljaju u svim
područjima društvenog života.
Promatrano ovako, civilno društvo obuhvaća sve institucije i skupine, koje funkcioniranju potpuno odvojeno od države.
U užem smislu, civilno se društvo promatra kao istovjetno
s dobrovoljnim udrugama građana. Teoretičari koji polaze
od triangularnog modela tako smatraju da strukturu civilnog društva čine organizacije koje nisu ni profitne ni vladine, a koje se najčešće nazivaju nevladine organizacije, organizacije trećeg sektora, dobrovoljna udruženja ili neprofitne organizacije. P. Stubbs razlikuje tri komponente civilnog društva:22
20 Pusić, V. Država i civilna sfera u postkomunizmu, u Žanić, I. (ur.) Federacija Bosna i Hercegovina: država i civilno društvo, Erasmus Gilda –
Novi Liber, Zagreb, str. 77.
21 Beetham, D., Boyle, K., Introducing Democracy: 80 questions and answers, UNESCO, 1995., str. 107.
22 Stubbs, P., Povjerenje u tranziciju? Nevladine udruge i vlade u razdoblju globalizacije, u Razvoj civilnoga drustva u Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb,
1999., str. 31.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 141
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
1) Udruge građana. Tu spadaju zborovi, amaterski sportski klubovi, folklorna društva i sl.. Obično su lokalnog karaktera. Doprinose socijalnom kapitalu ili solidarnosti u
društvu putem poboljšanja “kvalitete života”.
2) Profesionalizirane nevladine organizacije. Odnose se
na skupine profesionalaca koji za pružanje usluga primaju
financijske naknade (plaće ili honorare). To su, primjerice,
telefoni za psihološku pomoć, skloništa za žene, programi
za prevenciju ovisnosti itd. Najčešće su regionalnog ili nacionalnog karaktera, a doprinose socijalnom kapitalu putem društvenih inovacija i podizanja nivoa profesionalnih
vještina i svijesti.
3) Politizirano civilno društvo. To su skupine društveno
osviještenih pojedinaca, organizirane na nacionalnoj razini ili čak s međunarodnim vezama. Slikovito rečeno, one
imaju ulogu psa čuvara u društvu: prate uporabu i zlouporabu vlasti, te se zalažu i lobiraju za društvene promjene.
Tu ubrajamo npr. skupine za zaštitu ljudskih prava, udruge za praćenje izbora, mirovne organizacije. Važan je njihov doprinos socijalnom kapitalu nastojanjem za postizanje društvene pravde, upozoravanjem na isključivanje iz
društva i sl.
Ova podjela je idealnotipska, jer se djelovanje raznih organizacija civilnog društva međusobno preklapa i one često poprimaju obilježja sve tri navedene skupine. Primjerice, udruge osoba s invalidnošću mogu djelovati kao servisi za svoje
korisnike ali i lobirati za određene promjene u zakonu. Tako
istodobno ostvaruju funkcije zadovoljavanja potreba svojih
korisnika i participiranja u kreiranju politike.
Iz ovakve podjele vidi se da svi oblici civilnog društva nemaju jednak socijalni doprinos, kao ni odnos i zahtjeve prema
vladi i državi. Upravo od takvog stava polazi i A. Judge23, koji
smatra da je osnovni problem u određivanju elemenata civilnog društva, postojanje različitih pristupa samom konceptu
civilnog društva. Različiti pristupi (politički, psiho-kulturni, socijalni, ekonomski...) uzimaju u obzir samo neke aspekte civilnog društva, a promatrano u cjelini na vidjelo izbija njegova kompleksna struktura, koja obuhvaća organizacije od fundamentalističkih, terorističkih, oslobodilačkih pokreta, lobija, međunarodnih kriminalističkih krugova, preko
profesionalnih udruženja, trgovačkih kartela, tajnih udruženja, vjerskih skupina, kultova, sve do humanitarnih, volonterskih, neformalnih udruga, pa čak i virtualnih udruženja u
novije vrijeme. Ovakva heterogenost civilnog društva otežava pokušaje preciznijeg određivanja njegove strukture.
2.2. Funkcije civilnog društva
Civilno je društvo područje društva u kojem se organiziraju i odvijaju socijalna gibanja. Organizacije civilnog društva koje zastupaju različite, često suprotstavljene društvene interese, ustrojene su tako da mogu ostvariti svoje ciljeve i zadovoljiti potrebe svoje društvene skupine. Pritom
civilno društvo ispunjava određene funkcije, kako prema
građanima, tako i prema društvu u cjelini. Postoji više skupina razloga koji u određenom smislu opravdavaju razvoj
civilnog društva:24
- tržišni razlozi – tržište je sposobno brzo reagirati na potrebe pojedinaca i zadovoljiti ih, ali potpuno zakazuje pri
identifikaciji i zadovoljavanju kolektivnih potreba unutar
društva.
- birokratski razlozi – zbog birokratske strukture državnog aparata, on je često u nemogućnosti prepoznati i brzo
reagirati na nove društvene potrebe. Organizacije civilnog društva su bliže socijalnim okolnostima, mnogo jasnije mogu prepoznati socijalne potrebe i zadovoljavati ih, a
da pritom ne trebaju širi društveni konsenzus. I njihova legitimnost nije upitna, jer je opseg njihova djelovanja manji
i nikad se ne odnosi na društvo u cjelini.
- sloboda i pluralizam – organizacije civilnog društva
imaju važnu ulogu pri ostvarivanju pluralizma i demokracije u društvu. One potiču inicijativu pojedinca za djelovanje u korist zajedničkog dobra, rade na očuvanju različitosti u društvu itd.
- solidarnost – organizacije civilnog društva su ustanovljene s namjerom da se ljudska solidarnost afirmira kad je
najpotrebnije. U heterogenom društvu postoje velike razlike među ljudima, a većina ne može zadovoljiti sve svoje potrebe. Da bi se izbjegli konflikti koje takva situacija može
izazvati, u društvu je potrebna solidarnost pri osiguravanju
osnovnih socijalnih potreba.
Diamond ističe da je snažno civilno društvo jedan od polaznih uvjeta demokracije i navodi šest funkcija civilnog
društva:25
- raznolikost civilnog društva sprečava da država postane
robom interesa samo nekih društvenih skupina
- razvoj procesa udruživanja dopunjuje djelovanje političkih stranaka i potiče političku participaciju
- civilno je društvo jedan od stabilizatora države, jer pomaže razvijanju osjećaja socijalnog reda u državljana
23 Judge, A., NGOs and Civil Society: Some Realities and Distortions
(http://www.globalpolicy.org/ngos/role/intro/def/2000/civso.htm)
142 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
24 Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999, str. 98.
25 Prema Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi,
Alinea, Zagreb, 1999, str. 45.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
- civilno društvo umnožava potrebe države i istodobno potencijale njegovih skupina pri poboljšavanju razine njegova bogatstva
- civilno je društvo područje u kojemu se razvijaju novi
oblici političkog voditeljstva
- civilno društvo suprotstavlja se autoritarnosti
Budući da je postojanje civilnog društva usko vezano uz
demokraciju, ono doprinosi demokratskim načelima time
što predstavlja prostor u kojem se građani mogu obrazovati za aktivno prosuđivanje političkog djelovanja u društvu, sudjelovanje u društvenim i političkim procesima, kao
i za utjecanje na društvene promjene. Tu se građani uče
biti građanima, dakle, aktivnom sudjelovanju u javnom i
političkom životu. Jedna je od najbitnijih funkcija civilnog društva, dakle, razvijanje svijesti kod građana da oni
sami nisu i ne moraju biti pasivni elementi države, već
upravo da imaju moć i pravo aktivnog sudjelovanja u izgradnji društva u kojem žele živjeti.
2.3. Moralni aspekt
Iako se koncepcija civilnog društva mijenjala kroz povijesna razdoblja, unatoč promjenama, sačuvala je jedan bitan
element, a to je element moralnog autoriteta. Drugim riječima, u civilnom je društvu moral ono što čini temelj društva.
Kao što navode Ambrož i Ovsenik, iskustva u nekim zemljama pokazuju da uspješna demokratizacija društva nije
direktno ovisila o civilnom društvu i njegovim institucijama, ali je njegova uloga u demokratizaciji bila upravo njegov moralni naboj, koji predstavlja ishodište drugačije moralne i političke vizije društva.
Moral se civilnog društva očituje u etičkim vrijednostima
koje ono promovira, zastupa i realizira u društvu. Mnogi
suvremeni autori26 naglašavaju ulogu građanskih udruženja u oblikovanju moralne svijesti ljudi, te kako se taj proces direktno ili indirektno reflektira u demokratskoj kulturi i politici društva. Pritom je bitno istaći da se ovaj aspekt
ne odnosi na civilno društvo u cjelini. Jer niti sve skupine u
društvu imaju utjecaj na oblikovanje moralne svijesti svojih članova, niti njihove vrijednosti i djelovanje doprinose
moralnom razvoju društva.
Međutim, mogućnosti su civilnog društva da stvori moralne, baš kao i kompetentne građane, vrlo značajne, a očituju se upravo kroz demokratsku praksu – promicanjem jed26 Usp. Rosenblumen, N., The Moral Effects of Associational Life, Journal of the Institute of Philosophy and Public Affairs, vol 18, no 3., University of Maryland, 1998. (www.puaf.umd.edu/IPPP/summer98/moral­_
affects_of_associationall.htm); A. Judge, NGOs and Civil Society: Some
Realities and Distortions (http://www.globalpolicy.org/ngos/role/intro/
def/2000/civso.htm)
nakosti svih pred zakonom, zaštitom rasnih, nacionalnih,
vjerskih, spolnih i drugih različitosti, te širenjem otvorenosti i prihvaćanjem drugačijih mišljenja i stavova. Kako
je za područje civilnog društva karakteristična činjenica
da sve skupine koje ju čine ne predstavljaju i ne žele političku vlast, tako je “širenje civilnog društva zapravo širenje moralnog prostora daleko od djelovanja usmjerenog ka
moći.”27
Teškoće se javljaju pri klasifikaciji onih skupina koje se
udružuju isključivo zbog zajedničkih hobija (tj. djeluju neutralno) i onih koje imaju negativan predznak (npr. neofašistička udruženja, kriminalističke, nacionalističke i sl.
skupine), što implicira da se problem “moralnosti” civilnog
društva ne može tako jednostavno odrediti. Budući da je
demokracija (posebno liberalna) duboko posvećena ideji
slobode udruživanja, ona je u isto vrijeme dom svakoj mogućoj organizaciji, pa tako i autoritarnoj, elitističkoj, seksističkoj, rasističkoj, fundamentalističkoj i paravojnoj. S tim
se broj udruženja, koja svojim vrijednostima ne doprinose učvršćivanju morala u civilnome društvu, stalno povećava.
Međutim, ako promatramo civilno društvo u idealnom
obliku, onda se njegov moralni karakter prožima kroz zaštitu različitih skupina u društvu, kroz zaštitu vjerskih i
drugih uvjerenja, kroz poticanje samoorganiziranih inicijativa i spontanog udruživanja građana na svim društvenim razinama. Po I. Prpiću pod pojmom civilnog društva podrazumijeva se društvo u kojem “slobodno udruženi
građani zainteresirani za opstanak i boljitak zajednice promiču opće dobro nastojeći iznuditi rješenja problema koji
sputavaju ustanovljavanja općeg dobra ili promiču interese
pojedinih posebnih centara moći.”28 Dakle, promičući i štiteći opće dobro (a ne pojedinačne interese), kao ono zajedničko svima u društvu, civilno društvo stvara siguran prostor za život i djelovanje svih.
III. Nevladine organizacije (NVO)
kao oblik civilnog društva
Pojam civilnog društva postao je u zadnje vrijeme izrazito aktualan u globalnim raspravama među teoretičarima,
znanstvenicima, političarima, ali i u široj javnosti. Ključno
mjesto u trenutnom entuzijazmu koji postoji oko problema
civilnog društva zauzima fascinacija nevladinim organizacijama (NVO), posebno onima koji se u literaturi često nazivaju “advocacy groups”29, društveno osviještene sku27 Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999, str. 46.
28 Prpić, I., Prilog za IV. Hrvatski forum nevladinih organizacija, Zagreb,
prosinac 2000.
29 Eng. Advocacy groups označava zastupničke skupine, skupine koje se
zauzimaju se za neku skupinu ili ideju. U hrvatskom jeziku nema prikladnog prijevoda.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 143
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
pine ili politilizirano civilno društvo30. Njihova je djelatnost posvećena javnim interesima: zaštiti okoliša ljudskim pravima, ženskim pitanjima, nadgledanjem izbora i
sl. Takva su se udruženja multiplicirala zadnjih godina, najviše u zemljama u procesu demokratske tranzicije. U isto
su se vrijeme stvorile nesuglasice oko fenomena NVO-a.
Dok ih jedni idealiziraju i njihovu ulogu u suvremenom demokratskom društvu uzdižu na pijedestal, drugi ih smatraju protu-državnim, ili paradržavnim elementima. Kontroverza koja se stvara oko nevladinih organizacija zapravo
proizlazi iz nerazumijevanja i nejasnog određenja pojma.
Tomu zasigurno doprinosi i negativno određenje u samom
nazivu (“ne-vladine”), koje se može razumjeti kao nešto što
je “protu-vladino”, a samim tim i dodatno iskrivljuje sliku o
fenomenu nevladinih organizacija i otežava njihovo razumijevanje.
Često se civilno društvo poistovjećuje s nevladinim organizacijama, odnosno, nevladine se organizacije vide kao jedini oblik civilnog društva. Takvo je shvaćanje, međutim, pogrešno. Kako se pojam “civilno društvo” pokazao preširokim i preamorfnim, 90-ih se godina pojavila potreba za razvijanjem međudisciplinarnog istraživanja usmjerenog na
nevladine organizacije i njihovu ulogu u društvu.31 Ispravno shvaćeno, civilno je društvo širi pojam, koji se odnosi
na sva udruženja i organizacije koje postoje izvan države,
uključujući i političke stranke i tržište.32 Civilno društvo,
dakle, uključuje, široku lepezu organizacija koje politička
znanost tradicionalno svrstava u interesne skupine – sindikate, profesionalna udruženja, trgovačke komore, etnička
društva i sl. Također, povezuje i mnoge druge organizacije
čija svrha nije postizanje specifičnih društvenih i političkih
ciljeva, kao što su religijske organizacije, studentska udruženja, kulturne, sportske, filatelističke klubove i sl.
Od svih oblika civilnog društva, NVO-i ipak imaju jednu
od najvažnijih uloga u učvršćivanju demokracije, posebice u zemljama koje prolaze kroz tranziciju iz totalitarnog u
demokratsko društvo. Oni sudjeluju u oblikovanju političkog i društvenog života putem motrenja rada vladinih službi, vršenja pritisaka na vladu i njene odluke, zaštite ljudskih
prava, promicanja vrijednosti tolerancije, prihvaćanja različitosti, solidarnosti itd. Uz to, NVO-i podupiru civilno
obrazovanje i građansko sudjelovanje, potičući građane na
aktivni angažman u društvenom i političkom životu, ali ne
kroz državne institucije. Njihova je glavna uloga omogućiti
građanima rješavanje zajedničkih problema kroz samoorganizirano i udruženo djelovanje. Često proizlaze kao odgovor na inherentnost države, koja u složenim okolnostima
globalizacijskih tokova više nije sposobna pružati socijalnu
sigurnost svojim građanima.
30 Vidi ovaj rad, str. 9.
31 Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global Policy
Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.htm)
32 Carothers, T., Think Again: Civil Society, Foreign Policy Magazine,
Winter 1999-2000 (http://www.globalpolicy.org/ngos/civsoc.htm)
144 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Međutim, u mnogim zemljama “tradicionalni” dijelovi civilnog društva, poput religijskih organizacija, radničkih
sindikata i slična udruženja obično imaju snažnu podršku
u narodu. To je ono što nedostaje nevladinim organizacijama, posebnom onima tek nastalim, koje se javljaju u tranzicijskim zemljama. Čest je slučaj da se na njihovom vrhu
stvore male elitne skupine, koje imaju slabe veze s građanima, o čijoj dobrobiti navodno skrbe, te ovise o stranim donatorima, budući da sredstva ne mogu dobiti od domaćih izvora. Otuda i nepovjerenje građana prema ovim
oblicima civilnog društva, čime se dovodi u pitanje i svrha
kojoj ovakvi NVO-i služe.
Nevladine se organizacije, kao oblik civilnog društva, pojavljuju kao glavni nositelji vrijednosti civilnog društva i
njegovi glavni “zagovarači” i “branitelji”. Kroz njihovo postojanje i djelovanje nastaje i razvija se civilno društvo. Nevladine organizacije zapravo predstavljaju ono što civilno
društvo jest – skupine građana udruženih s ciljem ostvarivanja zajedničkih interesa. Iako NVO-i nisu jedini, možemo reći da su vjerojatno najznačajniji oblik civilnog društva. Za “advocacy” nevladine organizacije karakteristična
je vrlo artikulirana svijest o civilnom društvu i mjestu i ulozi koju oni u njegovom razvoju imaju.
Negdje pak između idealizacija i mistifikacija NVO-a leži
njihovo pravo određenje. Iako mogu imati i negativnu stranu, oni ostaju važno uporište za razvoj demokratskog društva i očuvanje vrijednosti koje civilno društvo ima u temeljnom određenju.
IV. Pojam i uloga
nevladinih organizacija
1. Pojam nevladinih organizacija
Pojam NVO-a u uporabu je ušao s UN-ovom terminologijom33 kako bi se razlikovale nevladine od vladinih organizacija. Po Europskoj Konvenciji34 nevladina organizacija je “udruženje osoba koje nastoje ostvariti određene ciljeve, različite od isključivo poslovnih aktivnosti, s određenim stupnjem stabilnosti i nekom vrstom institucionalne
strukture”.
U literaturi postoje nesuglasice oko određenja NVO-a, što
se ogleda u velikom broju naziva koji se upotrebljavaju za
ovaj pojam. Tako postoje termini – neprofitni sektor, treći
sektor, volonterske udruge, nevladine organizacije itd.
33 Kako je specificirano u članku 71. Povelje UN.
34 Donijelo ju je Vijeće Europe 1985. god. Ovim se dokumentom priznaje
pravna osoba NVO-a. To je jedini međunarodni normativni instrument te
vrste koji se odnosi na NVO-e i koji je i danas na snazi.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
U SAD-u se za ovaj tip organizacija uglavnom rabi pojam
neprofitni sektor, međutim taj pojam ne odgovara potpuno europskom miljeu. Pod neprofitnim sektorom misli se
na široko područje organizacija kao što su NVO-i, udruge
i društva koji djeluju neovisno o državi i nisu uključena u
poduzetničke aktivnosti.35
U europskim se državama uobičajio naziv nevladine organizacije. One se najjednostavnije definiraju kao dragovoljni, samostalni, neprofitni oblik udruživanja ljudi koji imaju neke zajedničke interese. Glavno obilježje nevladinih organizacija jest da su neprofitne, što znači da njihov cilj nije
stjecanje profita za vlastitu korist, već korištenje sredstva
samo za daljnje razvijanje svoje djelatnosti. Ambrož i Ovsenik u tom smislu objašnjavaju “NVO-i uspostavljaju neprofitne ciljeve, primjerice – promjenu kvalitete življenja,
očuvanje okoliša, poštivanje prava čovjeka, promicanje višeg stupnja solidarnosti u društvu, te tim ciljevima teže
profitno, a neprofitno ih ostvaruju.”36
Međutim, treba paziti od padanja u zamku poistovjećivanja nevladinih organizacija s neprofitnim sektorom,
čemu su posebno skloni ekonomisti.37 Neprofitni sektor
uključuje i široki raspon organizacija poput muzeja, sveučilišta i bolnica, koji su pak usmjereni na pružanje usluga,
opsluživanje (“services”), a rijetko na zastupanje (“advocacy”). Nasuprot tome, važno obilježje nevladinih organizacija je “zastupničko” djelovanje.
U anglosaksonskoj literaturi također postoji distinkcija između tzv. “people organization”38, koja okuplja osobe sa
sličnim problemima, koje zajedničkim djelovanjem nastoje riješiti (npr. udruga invalida) i nevladinih organizacija
čije je djelovanje sadrži veći društveni angažman usmjeren
na postizanje određenih društvenih i(li) političkih promjena (npr. udruge za zaštitu ljudskih prava, mirovne organizacije i sl.).
Uzimajući u obzir sve poteškoće pri preciznom određenju pojma nevladinih organizacija, nevladine organizacije
ćemo pokušati odrediti kao neprofitna udruženja građana
koja djeluju izvan državnih institucionalnih struktura, zalažući se za određene ideje ili nastojeći ostvariti određene
društvene promjene za koje vjeruju da imaju širi društveni značaj. Nevladine organizacije uvijek podrazumijevaju
određeni društveni angažman u obliku lobiranja, zagovaranja, direktne akcije i sl.
U suvremenom diskursu su se pojavili različiti akronimi
oko pojma NVO (eng. NGO) kojima se identificiraju različiti tipovi nevladinih organizacija, od kojih nijedan ne
35 Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999, str. 95.
36 Ibid, str. 81.
37 Usp. Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global
Policy Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.htm)
38 engl. People organization doslovno znači “organizacija ljudi”.
odgovara temeljnom određenju ovog pojma. Tako postoje: QUANGO39 – (kvazi-nezavisna nevladina organizacija),
kao tip organizacije koja intenzivno surađuje s vladom i čiji
su članovi djelom i iz državnog aparata; BINGO40 – (poslovno orijentirana nevladina organizacija), čija je djelatnost poslovno-profitna; GONGO41 – (vladina “nevladina”
organizacija), koja je osnovana na inicijativu vlade (“odozgo”) kako bi lakše došla do financijskih sredstava.
Nevladine organizacije, dakle, treba razlikovati od tržišnih
organizacija s jedne i od državnih aparata s druge strane.
Kao organizacije civilnog društva dijele par bitnih značajki42:
1. Organizirane su i institucionalizirane, tj postoji određena
unutarnja organizacijska struktura nevladinih organizacija
i one pripadaju određenom tipu pravnih osoba.
2. Privatne su i institucionalno odvojene od vlade i njenih organa. To ne znači da ih vladina tijela ne mogu financirati.
3. Ne raspodjeljuju sredstva svojim članovima ili upravi, a
ako u poslovanju ostvare neku dobit, ona se treba uporabiti
za daljnje djelovanje i ispunjavanje misije organizacije.
4. Imaju vlastitu upravu, te mogućnost da kontroliraju svoje osnovne aktivnosti internom procedurom upravljanja.
5. U svoj rad uključuju volontere.
1.1. Povijesni prikaz nevladinih organizacija
Iako su različiti oblici dobrotvornih udruga i društvenih
organizacija, koje su djelovale odvojeno od države, postojale u raznim povijesnim razdobljima, nevladine organizacije su prvenstveno moderan fenomen.
S eksplozijom ljudskih prava u Europi i Americi u 18. i 19.
stoljeću, javio se sve veći broj udruženja građana, kroz koje
su građani rješavali potrebe zajednice, štitili svoje interese
ili promicali nova politička uvjerenja. Sredinom 19. stoljeća porastao je broj raznih političkih udruženja, posebice u
SAD-u, za koja se smatra da su značajno doprinijela razvoju demokracije. U to vrijeme doneseni su i novi zakoni koji
su se odnosili na privatna udruženja i koji su ograničavali
uplitanje države u njihovo djelovanje. Ti zakoni predstavljaju početke moderne pravne zaštite za ove organizacije.43
39 engl. Quasi autonomous non-governmental organization.
40 engl. Bussines non-governmental organization.
41 engl. Governmental non-governmental organization.
42 Bežovan, G., Nevladine organizacije i civilno društvo, www.jwarehr.
com/studenti/knjiga/8.htm
43 Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global Policy
Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.htm)
Status, broj 10, jesen 2006.
| 145
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Pokret protiv ropstva, osnovan u Engleskoj krajem 18. stoljeća utjecao je na nastanak mnogih sličnih organizacija i
konačno doveo do stvaranja Svjetske konvencije protiv
ropstva 1840., koja je koordinirala rad građanskih udruženja na međunarodnom nivou. Nakon toga je 1885. godine osnovana svjetska organizacija Udruga mladih kršćana (YMCA), a 1863. i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICCR).
Tijekom 19. stoljeća porastao je broj ovakvih nezavisnih
udruženja, koja su se bavila različitim problemima – od
ženskih prava, pomoći siromašnima i ovisnima, do pitanja građanskih reformi. Početkom 20. st. usporedo s povećanjem broja međunarodnih nevladinih organizacija, širi
se i opseg područja njihova djelovanja, tako da se osnivaju
organizacije žena, savezi radnika, koalicije mirovnjaka i sl.
Nakon Drugog svjetskog rata broj NVO-a se naglo povećao, na što je znatno utjecao i razvoj međunarodnih odnosa i prava nakon 1945., a taj trend se može promatrati i kao
odraz težnji za slobodom i demokracijom, nakon fašističkih i komunističkih pošasti dvadesetog stoljeća.
Do novog porasta NVO-a dolazi krajem 70-ih i početkom
80-ih prvenstveno u zapadnim kapitalističkim zemljama
koje su upale u krizu socijalne države. Javljaju se snažni
mirovni, ženski, te pokreti za zaštitu okoliša. Gotovo u
isto vrijeme u (post)komunističkim zemljama, s raspadom
komunističkog sustava, na scenu stupa veliki broj udruga
građana, koje daju novi zamah participaciji građana u javnom životu.
Danas se nevladine organizacije bave svakim mogućim i
zamislivim problemom i djeluju u praktično svakom dijelu svijeta. Na globalnoj je razini aktivno na tisuće međunarodnih ili transnacionalnih NVO-a. Po nekim se procjenama44 oko 25.000 NVO-a danas određuje kao međunarodni
NVO-i (s programima i aktivnostima u većem broju zemalja), što je svakako znakovito u usporedbi s njih 400, koliko
ih je bilo na početku stoljeća. Kao primjer možemo navesti Amnesty International, međunarodni NVO, koji danas
ima preko milijun članova i djeluje u 162 zemlje svijeta.
Nagli porast NVO-a, kao i sve značajnija uloga i utjecaj koji
imaju u globalnoj politici, možemo pripisati i činjenici da
su tek nakon II. svjetskog rata uspjeli dobiti pravo glasa u
UN-u45, što im je dalo status bitnih aktera na svjetskoj političko-diplomatskoj sceni.
Njihova prava jamči članak 71. UN-ove povelje, te mnoge kasnije odredbe i akti. Tako su Rezolucijom Vijeća Europe 1972. godine postavljena pravila za suradnju s NVOima, koja su tijekom godina poboljšana i modernizirana.
Do 2000. godine oko 2500 NVO-a je imalo savjetnički sta44 Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global Policy
Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.htm)
45 Ibid.
146 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
tus pri UN-u, a 380 pri Vijeću Europe. Osim toga, nekoliko
tisuća NVO-a ima službene ugovore s nekim tijelima UN-a
ili drugim međunarodnim organizacijama.
S razvojem moderne elektronske tehnologije i novih
načina komuniciranja (Internet) javile su se i rasprave o
mogućnostima virtualnog civilnog društva. Sve je veći broj
raznih međunarodnih NVO-a koji povezuju pojedince s istim interesima i ciljevima na zajedničko djelovanje, a čije je
sjedište gotovo potpuno virtualno. Na primjer, Međunarodna
kampanja za zabranu mina (ICBL – International Campaign to Ban
Landmines) je elektronski povezala NVO-e koji već rade na
ovom problemu, omogućujući im bržu i lakšu razmjenu informacija. Za kratko vrijeme, ICBL je postala snažna koalicija s više od 1300 organizacija, sposobnih da vrše pritisak u 89
zemalja svijeta.46
To pokazuje da Internet danas definitivno ne možemo promatrati samo kao sredstvo bržeg i lakšeg komuniciranja,
već i kao dinamični “cyber -prostor”, prostor gdje se u informatiziranom globalnom društvu stvara novi socijalni kapital. S obzirom na mogućnosti komunikacije i suradnje koje
on nudi, za očekivat je da će se povijest NVO-a nastaviti u
nekom virtualnom društvu.
1.2. Funkcije nevladinih organizacija
Ovisno o tradiciji, kulturi i povijesnim okolnostima, u različitim su zemljama nevladine organizacije razvile specifične programe i imaju različite funkcije s obzirom na djelatnosti koje obavljaju. Temeljno načelo koje opravdava i
obrazlaže posebnu ulogu NVO-a je načelo supsidijarnosti.47 Supsidijarnost, kao temeljni princip organizacije zapadnih društava, znači decentralizaciju, uz naglašavanje
prava i obveza subjektivne odgovornosti i samopomoći. I
Europska unija zagovara načelo supsidijarnosti u organizaciji javnih usluga. U praksi, supsidijarnost znači da veća
socijalna jedinica može pomoći manju socijalnu jedinicu
samo onda ako se ona ne može više održati na vlastitim resursima. U tom smislu, privatne inicijative (udruge) imaju
prednost u pružanju usluga pred državnim organima, a lokalne pred nelokalnim.
Znači, u modernim se društvima teži tome da u rješavanje
društvenih problema bude uključen što širi krug građana.
NVO-i su značajni akteri u izgradnji ili učvršćivanju demokratskog društva temeljenog na poštivanju ljudskih prava i zakona. Oni igraju važnu ulogu u obrazovanju i podizanju društvene svijesti kod građana, a to je uloga koju ne
mogu odigrati ni država, ni međunarodne organizacije. To
posebno vrijedi za društva koja su dugo bila deprivirana
46 Usp. Carothers, T., Think Again: Civil Society, Foreign Policy Magazine, Winter 1999-2000 (http://www.globalpolicy.org/ngos/civsoc.htm)
47 Bežovan, G., Nevladine organizacije i civilno društvo, www.jwarehr.
com/studenti/knjiga/8.htm
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
od bilo kakvog oblika građanskog sudjelovanja i demokracije. Mnogi autori smatraju da su u zemljama Istočne i
Srednje Europe aktivnosti NVO-a od najveće važnosti
za prijelaz njihove zemlje u demokraciju. Tako Siegel i
Yancey48 navode funkcije koje NVO-i imaju u tranzicijskim
zemljama. Nevladine organizacije, dakle:
- osiguravaju uvjete u kojima građani mogu izražavati svoje interese i aktivno sudjelovati u ostvarivanju složenih potreba društva
- motiviraju pojedince da djeluju kao građani u svim aspektima društva, da aktivno skrbe o svojoj sigurnosti i da sve
manje ovise o neposrednoj pomoći države
- promiču pluralizam i raznolikost u društvu, te se zalažu
za zaštitu i osnaživanje kulturnih, etničkih, vjerskih, jezičnih i drugih identiteta
- stvaraju alternativu centraliziranom državnom aparatu,
osiguravajući mogućnosti za fleksibilnije i nezavisnije zadovoljavanje potreba građana
- uspostavljaju mehanizme koji provjeravaju uspješnost
djelovanja države u zadovoljavanju društvenih potreba
1.3. Način funkcioniranja nevladinih organizacija
Nevladine organizacije mogu biti usmjerene na različite ciljeve i djelovati na razne načina. Jedne djeluju samostalno,
dok druge sudjeluju u koalicijama. Jedne organiziraju bučne prosvjede, dok druge preferiraju obrazovanje ili diplomatski pristup. Jedne javno prozivaju one na vlasti kada prekrše
zakon, dok druge tijesno surađuju s vladinim službama. Isto
tako, nisu sva udruženja građana demokratska. Budući da su
udruženja civilnog društva neovisna, tj. sama se organiziraju i financiraju, tako mogu funkcionirati i na nedemokratskoj
osnovi. Točku u kojoj neki NVO prestaje biti demokratski i
postaje nedemokratski nije uvijek lako definirati. U pravilu,
prava demokratska vlada surađuje sa svim NVO-ima, ali u
praksi neke skupine imaju više utjecaja od drugih (bilo bogatstvom, vezama ili drugim oblikom moći). Tamo gdje ovaj
utjecaj proizlazi iz masovnosti članstva treba ga ocijeniti “demokratskijim” od onog koji proizlazi iz veće koncentracije
novca.
Međutim, ma koliko se međusobno razlikovale, nevladine
organizacije kao organizacije, u principu imaju jednaka načela funkcioniranja. Iako neki autori49 smatraju da se u trećem
sektoru odvija dinamični tijek mijenjanja zadataka u uloge,
48 A. Judge, NGOs and Civil Society: Some Realities and Distortions
(http://www.globalpolicy.org/ngos/role/intro/def/2000/civso.htm)
49 Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999, str. 95.
struktura u timove, nagrađivanja u priznanja, i strategija u
usmjerenja, praksa pokazuje da to najčešće nije slučaj.
NVO-i, dakle, dijele neka zajednička obilježja koja predočavaju način njihova funkcioniranja50.
* Prije svega, svaka organizacija mora imati jasno određen
cilj i svrhu (misiju). To podrazumijeva da svi, direktno ili indirektno povezani s organizacijom, razumiju razlog njezinog
postojanja, tj. ono što ona želi postići, kome su njene usluge namijenjene, po čemu je drugačija od ostalih organizacija.
Smisao organizacije oblikuju zajedničke vrijednosti članova i
načela djelovanja koja članovi slijede.
* Svaka (nevladina) organizacija ima određenu strukturu, što
najčešće podrazumijeva upravni, izvršni odbor, predsjednika
i druga tijela. Iako mnogi NVO-i funkcioniraju kroz timove,
često se dešava da oni s vremenom poprime obilježja hijerarhijske strukture.
* Neki autori51 drže da je za NVO-e i njihovo funkcioniranje
bitna zajednička slika organizacije, koja uključuje ne samo
predodžbe njenih članova o onome što je posebno u njihovoj
organizaciji i što joj daje prednost pred nekom drugom, nego
i predodžbe korisnika usluga ili dobara organizacije, poslovnih partnera, te naravno i medija, čija je uloga u stvaranju slike organizacije često od presudnog značaja.
* Za (dobro) funkcioniranje nevladinih organizacija bitno je
planiranje, koje ovisno o veličini i složenosti organizacije
može biti: operativno, kratkoročno i dugoročno/strateško
* S planiranjem u NVO-u povezan je i marketing, koji u trećem sektoru dobija izgled socijalnog marketinga52. Socijalni
marketing se temelji na dvosmjernoj komunikaciji između
pružatelja i korisnika socijalnih usluga. Stoga je potrebna aktivna suradnja članova NVO-a s njegovim korisnicima, jer jedino na taj način NVO može prepoznati potrebe u društvu i
na njih odgovoriti. Preko socijalnog marketinga NVO stječe
i ugled u javnosti.
* S marketingom je u vezi i proces stvaranja imagea, koji je
usmjeren na razvijanje učinkovitih odnosa NVO-a s javnošću. Da bi javnost prepoznala radi nekog NVO-a, njegovo
djelovanje mora biti transparentno, što, naravno, podrazumijeva i pružanje uvida u način korištenja donacija. Za dobru komunikaciju s javnošću korisne su i razne publikacije
putem kojih se NVO-i predstavljaju javnosti.
* Vrlo bitan element u načinu funkcioniranja NVO-a se odnosi na financiranje organizacije. Budući da su NVO-i ne50 Ingram, R. Ten Basic Responsibilities of Non-profit Boards, NCNB,
Washington, 1995, str. 5.
51 Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999, str. 110.
52 Usp. Ibid, str. 109.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 147
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
profitne organizacije, sredstva koja im omogućuju djelovanje i postizanje cilja dobivaju od sljedećih izvora:
- članarine
- dobrovoljnih priloga
- donacija (donatori mogu biti državne institucije, poslovna poduzeća, zaklade i pojedinci)
- sponzorstva (sponzori su uglavnom iz profitnog sektora i za
razliku od donatora od ulaganja očekuju direktnu ili indirektnu financijsku korist)
- prihoda od vlastite neprofitne djelatnosti (npr. prodaje publikacija, ulaznica od raznih priredbi i sl.)
Djelovanje NVO-a se uglavnom financira iz raznih izvora. U tranzicijskim zemljama dominantni izvori financiranja su donacije inozemnih izvora. Pod financiranje spada i
učinkovito upravljanje resursima, tj. osiguravanje da je donirani novac ispravno potrošen. Na taj se način stječe povjerenje javnosti, a to je čimbenik koji se ne smije zanemariti, buduću da NVO-i svoje djelovanje određuju kao djelovanje za javno dobro.
Način oblikovanja fondova i prikupljanja sredstava za financiranje djelatnosti neprofitnih organizacija naziva se
“fund raising”53. “Fund raising” ne podrazumijeva samo
stjecanje novčanih sredstava, već i razvijanje prijateljskih
odnosa s donatorima, fondacijama, zatim izgradnju partnerskih mreža, te i uključivanje korisnika usluga u ostvarivanje djelatnosti organizacije.
* Za NVO-e je karakteristično da u svoj rad uključuju volontere. Volonterstvo ili dragovoljni, dobrovoljni rad je
amaterski rad ljudi koji za svoj posao ne dobivaju novčanu
naknadu. Volonterstvo je vrlo značajan fenomen, jer predstavlja ishodište za razvoj humanog društva, ili bar, gledano manje idealistički, unosi u društveni život nove vrijednosti temeljene na filantropiji, egalitarstvu, te zajedničkom
djelovanju za javno dobro.
Europska povelja o volonterstvu54 (1998) određuje dobrovoljni rad kao djelatnost koja je u interesu ljudi, koja nema
financijskog interesa, koja je miroljubiva, utemeljena na
slobodi izbora, koja potiče građansku aktivnost na dobrobit zajednice, potiče razvoj ljudskih potencijala i samoorganiziranje ljudi pri rješavanju problema
Naravno, iako volonterski rad ima bitnu ulogu, ne samo u
NVO-ima, nego i u cijelom društvu, ne treba precjenjiva53 Engl. fund raising znači prikupljanje, uvećavanje financijskih sredstava.
54 Prema Ambrož, M., Ovsenik, M. Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999, str. 153.
148 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ti njegov značaj. Glavna prednost dobrovoljnog rada je njegova fleksibilnost, inventivnost i efikasnost, koja mu omogućuje brzo prepoznavanje potreba i traženja mogućnosti njihova zadovoljenja. Slabe su, pak, strane volonterstva
nedostatak koordinacije, nepreglednost, slaba strukturiranost (zbog čega se teško ostvaruje odgovornost), neravnomjerno pružanje usluga i nedostatak stručnosti.
1.4. Druga strana medalje ili “grijesi” nevladinih
organizacija
Djelovanje nevladinih organizacija u praksi nerijetko odstupa od njihovog idealtipskog određenja. Daleko od slike
kojom se NVO-i prikazuju kao oličenja dobrog, istinskog
sudjelovanja građana u rješavanju društvenih problema i
kao nezaobilazni akteri u jačanju demokracije, u stvarnosti
NVO-i ne funkcioniraju uvijek baš tako.
Zadnjih godina nevladine organizacije su doživjele pravi
boom u svim zemljama svijeta, a posebice u tranzicijskim zemljama. Po UN-ovom izvještaju55 1995. godine u svijetu je
postojalo preko 29.000 međunarodnih NVO-a. Ako se uzmu
u obzir i NVO-i koji djeluju na nacionalnoj razini brojka je
znatno veća. Primjerice samo u SAD-u u zadnjih trideset godina osnovalo se preko milijun NVO-a, a u Rusiji, gdje nije
postojao nijedan prije pada komunizma, danas ih je 65.000.
Dok su davno prije bile jednostavno dobrotvorne organizacije, postoje indicije da su NVO-i danas postali veliki biznis.
A upravo su zemlje u krizi, zahvaćene ratom ili drugim nemirima postale pravi raj za NVO-e.
U članku iz The Economist magazina56 opisana je zanimljiva
anegdota u jednoj tranzicijskoj zemlji u kojoj mladić daje posjetitelju podsjetnicu na kojoj je napisano njegovo ime i velikim slovima NGO (NVO). “Što vi radite?” pita posjetitelj.
“Osnovao sam NGO.” “Da, ali čime se bavite?” “Čime god
oni žele, nije važno. Čekam neku donaciju, pa ću napraviti projekt.”
Ova anegdota izvrsno ilustrira najveći problem NVO-a o kojem se danas raspravlja. Golemi pritok vanjskog kapitala koji
se u tranzicijskim zemljama pojavio u vidu brojnih inozemnih donacija za razvoj civilnog društva otvorio je prostor
koji se mogao prepoznati kao prilika za vlastitu promociju i
financijsku korist. Drugim riječima, nerijetko se priča o nevladinim organizacijama pretvara u priču o novcu. Paradoks
koji se tu javlja jest da najveći dio novca nevladine organizacije dobivaju upravo od vlada, posebno razvijenih zapadnih država. Kako navodi Judge57 najnovija “politika pomoći” SAD55 Sins of the secular missionaries, The Economist, January 27, 2000.
(www.friends-partners.org/ccsi/resource/sins.htm)
56 Preuzeto iz Sins of the secular missionaries, The Economist, January
27, 2000.,
(www.friends-partners.org/ccsi/resource/sins.htm)
57 Judge, A., Interacting Fruitfully with Un-Civil Society, Transnational
Associations, 49, 1997, 3. (http://www.globalpolicy.org/ngos/role/intro/
def/2000/un-civ.htm)
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
a favorizira distribuciju sredstava preko nevladinih organizacija, radije nego preko državnih tijela. Tako je američka vlada preko USAID-a dala oko 711 milijun $ za pomoć u Africi;
ili Global Wittness (NVO koji djeluje u Angoli), za svoje djelovanje dobiva novac od britanskog Ministarstva za vanjsku
politiku. Po tome se lako može zaključiti da je jedan od glavnih razloga današnjeg procvata NVO-a činjenica da ih financiraju zapadne vlade.
U interesu je vlada da pomoć daju preko NVO-a jer je to financijski isplativije i učinkovitije. Istodobno, takav način odnosa, može domaće NVO-e staviti u položaj medija za prosljeđivanje informacija stranim vladama, koje se nekad jedino
na taj način i mogu dobiti. NVO-i koji djeluju u područjima
krize i konflikta mogu služiti svjesni ili nesvjesno kao dobar
paravan za informativno-obavještajne aktivnosti. Infiltrirajući se u domaće krugove, služiti kao neka vrsta “istraživačkog servisa inozemnim organizacijama”, na temelju čega
se stvara slika o zemlji, te provode politički i drugi pritisci.
Upravo zbog toga što postaju financijski ovisni o sredstvima inozemnih donatora nevladine organizacije mogu upasti u zamku djelovanja prema interesima svojih donatora,
čime se dovodi u pitanje njihova nezavisnost, te cilj i misija
zbog koje su osnovane.
Osim s vladinim tijelima, NVO-i mogu biti čvrsto povezani i s profitnim sektorom, te ovisiti o novčanoj pomoći velikih poslovnih tvrtki i korporacija. Na taj način korporacije
ili poslovna poduzeća mogu znatno utjecati na ciljeve i djelatnost NVO-a, čak do te mjere da oni potpuno promjene
svoju djelatnost. Postoji tendencija da što nevladina organizacija postaje veća, to sve više i više počinje ličiti na poslovno
poduzeće. U prošlosti NVO-i nisu ostvarivali nikakav profit,
davali su niske ili nikakve nadnice i zapošljavali su idealiste,
koji su se zalagali za više vrijednosti od samog novca. Danas
se sve veći broj NVO-a približava slici poslovnih poduzeća i
počinju ličiti na njih (tzv. BINGO58). Zapošljavaju veliki broj
ljudi, a zaposleni na višim položajima zarađuju plaće usporedive s onima u privatnom sektoru. Često prodaju svoje usluge i proizvode baš kao i privatne kompanije, tako da se čini da
je razlika između poduzeća i NVO-a davno nestala.
Zapravo, najveći problem s NVO-ima proizlazi iz njihovog
načina funkcioniranja. Iako se mogu promatrati kao manje birokratska, manje rastrošna ili manje korumpirana, ispod površine mogu patiti od istih nedostataka; mogu krenuti lošim putom baš zbog činjenice da nisu nikom odgovorne. Tako se dešava da su neke skupine za pomoć korištene
za propagiranje vrijednosti zapadnog društva.59 Na primjer,
NVO-i koji rade na promicanju vrijednosti poput ženskih
prava ili prava djeteta, ali onako kako ih definira zapadna kultura, u društvima u kojima djeluju mogu uzrokovati duboke socijalne razdore.
58 Vidi ovaj rad, str. 18.
59 Sins of the secular missionaries, The Economist, January 27, 2000.
(www.friends-partners.org/ccsi/resource/sins.htm)
Ako promotrimo situaciju u zemljama u razvoju, pokazuje se
da prisustvo međunarodnih NVO-a u tim zemljama, pored
korisnih stvari koje donosi, nužno u njih unosi zapadnjački
životni standard, strano osoblje, a uz to i kupovnu snagu koja
može transformirati lokalno tržište, te stvoriti snažno lokalno negodovanje. Tako npr. u Bosni i Hercegovini, gdje međunarodni NVO-i cvjetaju, javlja se nesklad između zaposlenih u NVO-ima (koji imaju prihode najmanje 4-5 puta veće)
i osiromašenog lokalnog stanovništva koje nastoji raditi isti
posao.
I na koncu, često se dešava da NVO-i promjene svoju djelatnost. Kada problem zbog kojeg su se osnovali nestane ili se riješi, oni traže nove programe i nove fondacije. Rijetki su oni
koji prestanu s djelovanjem kada završe svoju prvobitnu misiju. Tu se vraćamo anegdoti s početka, koja nameće i pitanje:
postoje li mnoge nevladine organizacije samo zato da “budu
financirane” i tko u cijeloj priči o nevladinim organizacijama ima najviše koristi?!
2. Uloga nevladinih organizacija
u glokaliziranom društvu
2.1. Uloga nevladinih organizacija u lokalnoj zajednici
Nevladine organizacije mogu djelovati na lokalnoj, nacionalnoj, ili šire na regionalnoj, pa i globalnoj razini.
Prema zadnjim podacima60 u Hrvatskoj je, primjerice, registrirano ukupno 17.000 udruga, a od njih samo 10% je registrirano na nacionalnoj razini, a 90% na razini gradova ili
županija. Ta razlika u registraciji često se uzima kao glavni kriterij po kojem se djelovanje nekog NVO-a tretira kao
lokalno ili nacionalno. Međutim, u praksi udruge djeluju
uglavnom lokalno ili na nekoliko lokacija.
Lokalni projekti nevladinih organizacija imaju važnu ulogu u povezivanju građana i izgradnji čvrste zajednice. Kako
su problemi koji se javljaju u nekoj zajednici najčešće bliski
i prepoznatljivi svim njenim članovima, tako se u projekte
usmjerene na rješavanje lokalnih problema može uključiti
veliki broj ljudi.
U tom smislu govorimo o “grass-roots”61 pristupu. Ovaj
pristup rješavanju socijalnih problema polazi od dna,
“odozdo”, tj. za njega je karakteristično da stanovnici jedne zajednice sami prepoznaju problem u zajednici i samoinicijativno se organiziraju oko njegova rješavanja. Znači,
kod “grass-roots” pristupa inicijativa dolazi “odozdo”, od
građana samih. Suprotno od toga bio bi slučaj kada drža60 Plavša-Matić, C., u Razvoj civilnoga drustva u Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb, 1999. str. 73.
61 Engl. grass-roots znači od korijena, od dna.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 149
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
va ili neka međunarodna organizacija “pretpostavi” što bi
mogao biti problem i inicira udruživanje ili rješavanje problema “odozgo”.
Građani najčešće imaju volju i interes za političke i društvene teme, ali zapravo nemaju dovoljno obrazovanja, a ni
dovoljno svijesti o svojim slobodama i pravima. NVO-i na
lokalnom nivou trebaju pronaći načine kojima će potaknuti građane da se organiziraju i dobiju onu potrebnu “građansku hrabrost” kako bi svatko mogao u svojoj lokalnoj
zajednici, u svom naselju pokrenuti pitanja koja su od važnosti za svakog od njih. Uloga je NVO-a da ih svojim programima potakne na aktivnosti.
Tu značajnu funkciju imaju i lokalna uprava i samouprava
koje bi trebale pružati što veću podršku (i to ne samo financijsku) lokalnim inicijativama, jer udruge, uostalom, velikim dijelom obavljaju njihov posao. Osim toga, prednost u
djelovanju NVO-a na lokalnoj razini je i mogućnost stvaranja partnerskih mreža s drugim udrugama, kako bi na taj
način lakše i bolje iskoordinirali svoj rad.
2.2. Odnos nevladinih organizacija i vlasti
Odnos između NVO-a i vlasti se prvenstveno zasniva na zakonodavstvu. Zakonom je omogućena sloboda udruživanja,
a uz to, zakon odražava svu kompleksnost odnosa između
vlasti i NVO-a, kao i želju vlasti da ograničava i drži pod
kontrolom širenje i utjecaj ovog sektora.62
U većini zemalja najveća briga vlasti je ekonomski razvitak,
a ne stvaranje snažnog civilnog društva. Pa ipak neke zemlje, poput Francuske, u kojoj djeluje oko 700.000 nevladinih
udruga s preko 800.000 zaposlenih ljudi 63, pokazuju interes
za razvoj ovog sektora. Čest je slučaj da je raznim zakonskim
odredbama regulirano uplitanje države i kontrola rada udruga. Tako u Rumunjskoj postoji odredba po kojoj vlast mora
biti zastupljena u upravnim tijelima udruge.
Odnosi se između NVO-a i vlasti mogu razumjeti, kako ističe
P. Stubbs64 u terminima odnosa povjerenja i nepovjerenja. Međutim, ideja da su vlade sklone biti sumnjičave prema
NVO-ima, i da nastoje uspostaviti što veću kontrolu nad njima, te da NVO-i s druge strane, žele biti potpuno neovisni,
samo je jedan mogući aspekt promatranja. Čest je slučaj partnerstva i suradnje između ova dva sektora. Tako je u Hrvatskoj razvijena shema suradnje vlade i udruga preko Ureda
za udruge. Jedan od praktičnih primjera suradnje vlade i
NVO-a je omogućavanje civilnog služenja vojnog roka
62 Zielinski, D., Odnosi između nevladinih udruga i vlasti, Razvoj civilnoga
drustva u Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb, 1999. str. 27.
63 Ibid
64 Stubbs, P., Povjerenje u tranziciju? Nevladine udruge i vlade u razdoblju globalizacije, Ured Vlade Republike Hrvatske za udruge, Zagreb,
1999. str. 33
150 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
u nevladinim organizacijama. Na taj način država rješava
jedan problem, a udruge dobivaju potrebne volontere.
Mnogi autori naglašavaju značaj suradnje i zajedničkog
djelovanja vlada i NVO-a, jer će tek tada, smatra se, učinci
biti najbolji. Velika je, međutim, zabluda da NVO-i ne
dobivaju financijsku pomoć od vlade i tako čuvaju svoju nezavisnost. “Kada NVO-i vode kampanju za slobodu u nekoj diktatorskoj zemlji, ključni element njihovog
političkog određenja je potpuna nezavisnost (financijska i druga) od vlade.”65 Međutim, u demokratskim zemljama, kao i u zemljama u procesu demokratizacije, pravila
su drugačija. Mnogi NVO-i primaju značajnu financijsku
potporu od vlade. Međutim, to povlači i pitanje zašto bi vlada uopće bila zainteresirana za financiranje NVO-a i njihove
programe, kad oni mogu biti konkurencija ili čak zamijeniti različite vladine programe? Postoji nekoliko razloga koji
opravdavaju, ne samo postojanje NVO-a, nego i ulaganje
sredstava u njihovo djelovanje.66
- učinkovitost – u mnogo slučaja, NVO-i mogu osigurati dobra i usluge više kvalitete i po boljoj cijeni od države.
Članovi udruga su bolje upućeni u potrebe građana, a uz to
NVO-i često privlače dobrovoljce, što ih s financijskog aspekta čini isplativijima.
- poznavanje tržišta – NVO-i su često na “terenu”, žive i
djeluju u zajednici, te bolje poznaju potrebe zajednice od vladinih dužnosnika.
- konkurencija – NVO-i su konkurencija, ne samo drugim NVO-ima, nego i vladinim službama koje pružaju slične
usluge. NVO-i se moraju međusobno natjecati za financijsku
potporu, pokazujući pritom kako iste stvari mogu obaviti
brže i efikasnije.
Istraživanje koje je proveo ICNL (Međunarodni centar za
neprofitno pravo) iz Budimpešte pokazuje kako prednosti
i nedostatke NVO-a i vlade vide obje strane.67 Tako NVOi smatraju da su ugovori s vladom i financijska potpora od
vlade pozitivni, jer vode većem uključivanju u proces oblikovanja politike i stabilnijem financiranju. S druge strane,
nedostatak je manja kontrola nad programima, više papirologije, negodovanje drugih NVO-a i gubitak nezavisnosti.
Kao negativan element istaknuta je i činjenica da vlada ima
sklonost podupirati veće NVO-e i zanemarivati manje.
Vlada pak smatra da su prednosti suradnje s NVO-ima u
većoj isplativosti, boljoj informiranosti o lokalnim potrebama i većoj koordinaciji aktivnosti. A nedostaci su u tome
65 Beetham, D., Boyle, K., Introducing Democracy: 80 questions and answers, UNESCO, 1995. str. 107.
66 Garland, J. G., Pravni aspekti suradnje..., Razvoj civilnoga drustva u
Hrvatskoj – modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike
Hrvatske za udruge, Zagreb, 1999., str. 35
67 Ibid.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
što NVO-i slabe vladina ovlaštenja, konkurencija su vladi
za donacije i povećavaju potražnju za vladinim uslugama.
u zadnjih par desetljeća toliko porasla da se čini da nekad
imaju veći značaj, pa i legitimnost od državnih aktera. 71
Ideja da snažniji razvoj NVO-a i civilnog društva dovodi
do slabljenja i eventualnog ukidanja države nema čvrsto
uporište. Dapače, NVO-i su mnogo učinkovitiji u oblikovanju državne politike, ako je država stabilna.68 Mnogi
autori smatraju da će djelovanje NVO-a biti usmjereno
na jačanje, a ne na slabljenje državnih aparata. Carothers69 ističe da upravo slaba i letargična država koči eventualni razvoj civilnog društva. Na primjer, u Istočnoj i Srednjoj Europi, civilno se društvo mnogo više razvilo tamo gdje
su se vlade pokazale kao kompetentne i sposobne (Poljska,
Mađarska), a slabije tamo gdje su pokazale nesposobnost i
neefikasnost (Rumunjska).
Međutim, globalno civilno društvo nije tako nova pojava kao što se možda čini, jer je u široku uporabu ušao tek
90-ih godina dvadesetog stoljeća. Na početku dvadesetog
stoljeća došlo je do pojave velikog broja međunarodnih
NVO-a, posebno u SAD-u i Europi. Najraniji pokušaj institucionalizacije globalnog civilnog društva bio je osnivanje Centralnog ureda međunarodnih organizacija 1907.
godine zaslugom Henri La Fontaine, dobitnika Nobelove
nagrade za mir72. Poslije je naziv ove organizacije promijenjen u Uniju međunarodnih udruga (UAI) koja postoji
i danas, a osnovana je s ciljem povezivanja NVO-a iz većeg
broja zemalja, s nadom da će tako ujedinjeni lakše djelovati u rješavanju svjetskih problema. Jačanje civilnog društva
na globalnoj razini bilo je vidljivo tijekom 20. stoljeća kroz
sve veći broj međunarodnih NVO-a i međunarodnih vladinih organizacija koje su se pojavljivale, posebno nakon
Drugog svjetskog rata.
Države igraju vrlo značajnu ulogu u razvoju NVO-a i zdravog civilnog društva i to utemeljenjem jasnog regulativnog
okvira za nevladin sektor, ozakonjenjem poreznih olakšica
za NVO-e, te stvaranjem transparentne procedure i razvijanjem partnerstva s njima. Suradnja vlada i vladinih službi
s NVO-ima i podrška od njih daje vladinim javnim odlukama veći legitimitet. To je istakao i Boutros Ghali, kad je
rekao “NVO-i su nužan dio legitimnosti vlade”.70
Iako bi u demokratskom društvu civilno društvo trebalo
imati ulogu konstantne oporbe državnom aparatu, civilno društvo i demokratska država se razvijaju zajedno, a ne
jedno nasuprot drugom.
2.3. Uloga nevladinih organizacija u globalizaciji društva
Danas mnogi, govoreći o globalizaciji društva, ističu negativnu stranu tog procesa – kako multinacionalne korporacije imaju više moći nego države, kako djeluju nestimulirajuće
za manje poduzetnike ili kako jeftini i teški rad zamjenjuje dobro plaćene poslove. Ali postoji i druga (svijetla) strana globalizacije koja se odnosi na razvoj “globalnog civilnog društva”. Politički su aktivisti i socijalni reformatori iz različitih zemalja povezani čvršće nego ikad prije u
povijesti. Razvoj je globalnog civilnog društva uzrokovan
nizom faktora: smanjenjem političkih barijera nakon kraja hladnog rata, novim informacijskim i komunikacijskim
tehnologijama, smanjenjem troškova prijevoza i širenjem
demokracije. Sve je to stvorilo plodno tlo za razvoj, širenje
i oblikovanje multinacionalnih mreža i koalicija.
Razvoj globalnih odnosa i njihovih razmjera ukazuje na
to da država nije više jedini i(ili) primarni čimbenik u
uređenju svijeta, te da postaju vrlo značajni svi nedržavni
akteri, poput multinacionalnih korporacija ili transnacionalnih organizacija. Uloga je NVO-a u globalnom društvu
68 Carothers, T., Think Again: Civil Society, Foreign Policy Magazine,
Winter 1999-2000 (http://www.globalpolicy.org/ngos/civsoc.htm)
69 Ibid.
70 Prema Carothers, T., Think Again: Civil Society, Foreign Policy Magazine, Winter 1999-2000 (http://www.globalpolicy.org/ngos/civsoc.htm)
Uzrok pojavi velikog broja međunarodnih NVO-a u novije
vrijeme je povezan s nastankom globalnih problema poput ekoloških katastrofa i neravnoteže, ili porasta broja migranata i izbjeglica, koji se ne mogu rješavati na lokalnoj
ili nacionalnoj razini. Upravo zbog toga NVO-i ulaze u
stvaranje internacionalnih mreža koje djeluju horizontalno, fleksibilnije su i brže se prilagođavaju promijenjenim
okolnostima od država.
Izrazito velik porast i širenje globalnog civilnog društva
može se promatrati kroz tri oblika razvoja:73
- rast i razvoj međunarodnih NVO – koalicija i mreža
- jačanje veza između NVO-a i IGO-a74
- veća učestalost i učinkovitost ad hoc međunarodnih kampanja, koje vode građani-aktivisti
Posljednjih godina NVO-i postaju sve stručniji i više povezani u djelovanju. Udruživanjem sredstava i koordinacijom akcija, pokazali su se kao jaki i sve značajniji akteri u
međunarodnoj politici i raspravama o globalnim problemima. Ovaj porast utjecaja NVO-a na globalnoj sceni može
se promatrati i kao potreba za kritičkom protutežom rastućoj moći transnacionalnih korporacija. Jedna od novijih koalicija koja je nedavno stupila na globalnu civilnu scenu je Konferencija globalne akcije protiv slobodnog tržišta i WTO-a. Ona okuplja NVO-e iz Afrike, Azije i Južne
71 Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global Policy
Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.htm)
72 Prema Callahan, D. What is “global civil society”?, Democracy Digest,
Vol. 3, No. 1., 1999. (www.civnet.org/journal/vol3no1/ftdcall.htm)
73 Ibid.
74 Eng. International Governmental Organization (Međunarodna
vladina organizacija).
Status, broj 10, jesen 2006.
| 151
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Amerike koji dijele shvaćanje da ekonomska globalizacija
ima izrazito razarajući učinak na zemlje u razvoju i nastoje
se tome oduprijeti zajedničkim akcijama.
gitimitet. U globalnom društvu 21. stoljeća za pretpostaviti je da će NVO-i imati sve značajniju ulogu, posebno u socijalnom području.
Razvoj i jačanje globalnog civilnog društva ne manifestira
se samo kroz jače veze među raznim NVO-ima, nego i kroz
veću suradnju NVO-a i međunarodnih vladinih organizacija. Kada je 1945. godine osnovan UN, NVO-i su u njemu
imali vrlo ograničen savjetnički status. Tijekom vremena,
međutim, prava i status NVO-a su dramatično porasli. Danas oko 2000 NVO-a ima savjetnički status pri UN-u. Kofi
Annan, glavni tajnik UN-a je, s tim u svezi, izjavio kako:
“suradnja i partnerstvo između NVO-a i Ujedinjenih naroda nije opcija već nužnost.”75
Davorka Vidović rođena je 1975. godine u Sarajevu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju. Radi kao
znanstvena novakinja/asistentica u Centru za politološka istraživanja u Zagrebu. Suradnica je u
nastavi na kolegiju Suvremene političke ideje i ideologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno priprema magistarski rad o transformaciji socijalne države u doba globalizacije.
Primjer koji pokazuje sve značajniju ulogu NVO-a u međunarodnim odnosima i kreiranju globalne politike je i Samit
zemalja (Earth Summit) održan u Rio de Janeiru 1992. godine, gdje je oko 1500 NVO-a imalo akreditaciju za direktno sudjelovanje, te je znatno doprinijelo uspješnosti konferencije i pregovora.76 Od tada do danas je još više porastao broj NVO-a koji pokazuju veliku snagu, spremnost, a i
sposobnost da utječu na globalne probleme i odnose i vrše
pritisak na nacionalne države i međunarodne organizacije. Neki poznatiji su Amnesty International, Green Peace, Ženska međunarodna liga za mir i slobodu (WILP),
Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) itd .
A) Korištena literatura
Međutim, bitna stvar koju treba imati na umu kada govorimo o globalnom civilnom društvu jest činjenica da su većinom današnji akteri globalnog civilnog društva NVO-i iz
zapadnih zemalja, koji djeluju u tranzicijskim i zemljama
u razvoju. Iako često rade u partnerstvu s domaćim organizacijama, ciljevi i vrijednosti koje promoviraju su uglavnom njihove vlastite. Tako da se, kada govorimo o globalnom civilnom društvu, postavlja pitanje koliko je ono zaista “globalno”, a koliko projekcija “zapadnjačkih” stajališta?
Na međunarodnom savjetovanju mreža NVO-a 1995. godine zaključeno je: “I poslovni sektor i vlade su organizirane na međunarodnom nivou. Postoji velika potreba za
artikulacijom i ujednačavanjem vizija. Dugoročno gledano, trebamo stvoriti infrastrukturu tako da građani mogu
sudjelovati u demokratskom upravljanju globalnim sustavom. U sljedećem će desetljeću NVO-i i njihove mreže biti
važne preteče odgovornog globalnog civilnog društva.”77
I dok se rasprave nastavljaju, jasno je da NVO-i i na globalnoj pozornici imaju vitalnu ulogu. Globalizacija je stvorila probleme i potrebe koje nijedna nacionalna država ne
može više učinkovito rješavati, a niti za to ima potreban le75 Prema Callahan, D. What is “global civil society”?, Democracy Digest,
Vol. 3, No. 1., 1999. (www.civnet.org/journal/vol3no1/ftdcall.htm)
76 Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global Policy
Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.htm)
77 Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global Policy
Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.htm)
152 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
I. Literatura:
KNJIGE I ZBORNICI
1. Ambrož, M., Ovsenik, M., Neprofitni autopoetični sustavi, Alinea, Zagreb, 1999.
2. Beetham, D., Boyle, K., Introducing Democracy: 80 questions and
answers, UNESCO, 1995.
3. Besson, W., Jasper, G., Temeljni pojmovi moderne demokracije,
Pan liber, Osijek, Zagreb, Split, 1998
4. Bibič, A., Civilno društvo i politički pluralizam, CEKADE, Zagreb,
1990
5. Boltek, M., Logarić, B. (ur.), Razvoj civilnoga drustva u Hrvatskoj
– modeli suradnje drzave i udruga, Ured Vlade Republike Hrvatske
za udruge, Zagreb, 1999.
6. Čučić, Lj. (ur.) Demokratske slobode u Hrvatskoj (prilog
raspravi)Europski pokret Hrvatska, Zagreb, 1995.
7. Giddens, A., Treći put, Politička kultura, Zagreb, 1998
8. Lapaš, D., Međunarodne nevladine organizacije kao subjekti
međunarodnog prava, Pravni fakultet, Zagreb, 1999.
9. Pokrovac, Z., (ur.) Građansko društvo i država, Naprijed, Zagreb,
1991.
10. Pribičević-Gelb, D. (ur.) Nevladine organizacije i europski standardi ljudskih prava, Centar za direktnu zaštitu ljudskih prava, Zagreb, 1998.
11. Primorac, M., Japec. L. (ur.), Temelji slobodnih društava, Center
for Civil Society in SE Europe, Zagreb, 1997.
12. Rupel, D., Od vojnog do civilnog društva, Globus, Zagreb, 1990
13. Žanić, I. (ur.) Federacija Bosna i Hercegovina: država i civilno
društvo, Erasmus Gilda – Novi Liber, Zagreb
ČLANCI
1. Bežovan, G., Nevladine organizacije i civilno društvo www.jwarehr.com/studenti/knjiga/8.htm
2. Callahan, D. What is “global civil society”?, Democracy Digest, Vol.
3, No. 1., 1999. (www.civnet.org/journal/vol3no1/ftdcall.htm)
4. Carothers, T., Think Again: Civil Society, Foreign Policy Magazine,
Winter 1999-2000 (http://www.globalpolicy.org/ngos/civsoc.htm)
5. Edwards, M., Hulme D., Wallace T., NGOs in a Global Future:
Marrying Local Delivery to Worldwide Leverage, Public Administration and Development No.19,1999. (http://www.globalpolicy.
org/ngos/role/intro/gen/2000/111400.htm)
6. Foley, M., Edwards, B., The Paradox of Civil Society, Journal of
Democracy, Vol.7, No.3, 1996 (http://www.globalpolicy.org/ngos/index/role.htm)
7. Geremek, B., Civil Society and the Present Age, Kettering Review,
Winter, 1997. (http://uni02ws10.unity.ncsu.edu:8080/publications/
civilsoc/geremek.htm)
8. Judge, A., Interacting Fruitfully with Un-Civil Society, Transnational Associations, 49, 1997, 3. (http://www.globalpolicy.org/ngos/
role/intro/def/2000/un-civ.htm)
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
9. Judge, A., NGOs and Civil Society: Some Realities and Distortions
(http://www.globalpolicy.org/ngos/role/intro/def/2000/civso.htm)
10. Marijačić, I., “Dokumenti o javnim i tajnim aktivnostima HHO”,
Slobodna Dalmacija, 17.-20. Ožujak, 2001.
11. Paul, J., NGOs, Civil Society, and Global Policy Making, Global Policy Forum, New York, 1997, (www.globalpolicy.org/ngos/index.
htm)
12. Rosenblum, N., The Moral Effects of Associational Life, Journal
of the Institute of Philosophy and Public Affairs, vol 18, no 3., University of Maryland, 1998. (www.puaf.umd.edu/IPPP/summer98/moral_
affects_of_associational_l.htm)
13. Sins of the secular missionaries, The Economist, January 27, 2000.
(www.friends-partners.org/ccsi/resource/sins.htm)
14. Stubbs, P., Non governmental organisations and global social policy: towards a socio-cultural framework, in What is global social policy GASPP, December 1997.
DOKUMENTI
1. Prilozi za IV Hrvatski forum neprofitnih (nevladinih) organizacija, 08.-10. prosinac, 2000
B) Odabrana bibliografija na temu civilno društvo i nevladine
organizacije
1. Atal, Y., Řyen, E., Poverty and Participation in Civil Society, World
Summit for Social Development, Copenhagen, Danska, ožujak 1995,
http://www.unesco.org/most/povatal.htm
2. Archibugi, D., Held, D., Cosmopolitan Democracy: An Agenda for
a New World Order, Polity Press, Cambridge,1995.
3. Baloban, S., Izazovi civilnog društva u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.
4. Barker, J., Street-Level Democracy – Political Setting at the Margins, Kumarian Press, 1999.
5. Bebbington, A., Mitlin, D., NGO Capacity and Effectiveness: A
review of themes in NGO-related research, ESCOR, London: IIED,
1996.
6. Bebbington, A., Riddell, R., Donors, civil society and southern
NGOs: new agendas, old problems, IIED/ODI, London,1995.
7. Biekart, K., The Politics of Civil Society Building, European Private Aid Agencies and Democratic Transitions inCentral America, International Books in cooperation with Transnational Institute, Utrecht, 1999.
8. Carothers, Th., “Think Again: Civil Society”, Foreign Policy, Winter 1999-2000, http://www.foreignpolicy.com/articles/winter19992000/Thinkagain/carothers.html
9. Chandhoke, N., State and Civil Societ: Explorations in Political
Theory, Sage India, New Delhi,1995.
10. “Civility and civil society”, Civnet’s journal for civil society, MayJune, 1998 Vol 2. No. 3,
http://www.civnet.org/search_frameset.htm
11. “Civil Society and Democratic Citizenship”, Institute for Philosophy and Public Policy at the University of Maryland (ljeto, 1998),
http://www.puaf.umd.edu/IPPP/summer98/table_of_contents.htm
12. “Civil Society and NGO’s”, Coalition for global solidarity and social development http://www.globalsolidarity.org/artcivil.html
13. “Civil Society: NGO Development Policy”, Office of the high Representative (OHR), http://www.ohr.int/humanrights/civilsoc.htm
14. Cohen, J. L., Civil society and political theory, The MIT Press,
Cambridge, London, 1992
15. Crane, E. H., Defending Civil Society, 1993, http://www.cato.org/
speeches/sp-71493.html
16. Crouch, C. i Marquand, D., Reinventing Collective Action: from
the global to the local, Blackwell, Oxford, 1995.
17. De Oliveira, M. D., Tandon, R., The Emergence Of Global Civil Society, USIA Electronic Journals, Vol. 1, No. 8, July 1996., http://
www.usinfo.state.gov/journals/itdhr/0796/ijde/miguel.htm
18. Edwards, M., Hulme, D. (ur.), NGOs, States and Donors: Too Close for Comfort?, Macmillan, 1997.
19. Europska komisija (European Commission)-o razvoju civilnog
društva, države i NVO-a, http://europa.eu.int/comm/development/
sector/ngo/index_en.htm
20. Fisher, J., Nongovernments: NGOs and the Political Development
of the Third World, Kumarian Press, West Hartford CT, 1998.
21. Fowler, A., Civil Society, NGDOs and Social Development: Changing the Rules of the Game, UNRISD, Geneva, 2000.
22. Fox, J. A., Brown, L. D. (ur.), The Struggle for Accountability: The
World Bank, NGOs and Grassroots Movements, MIT Press, Cambridge, 1998.
23. Fukuyama, F., Social Capital and Civil Society, The Institute of
Public Policy, George Mason University, 1999, http://www.imf.org/
external/pubs/ft/seminar/1999/reforms/fukuyama.htm
24. Globalization and Civil Society: NGO Influence in International
Decision-Making, United Nations Research Institute for Social Development, Geneva, Švicarska, http://www.unrisd.org/engindex/
publ/list/dp/dp83/dp83-04.htm
25. Hann, Ch., Dunn, E., Civil Society: Challenging Western Models,
Routledge, London, 1996.
26. Hall, J. A. (ur.), Civil Society: Theory, History, Comparison, Pluto, London, 1995.
27. Hefner, R. W., Civil society and democracy, Civnet’s journal for civil society, Vol. 2. No. 3, May-June, 1998., http://www.civnet.org/search_frameset.htm
28. Held, D., Democracy and the Global Order, Polity Press, Cambridge, 1995.
29. Holden, R., How to solicit corporate support, Civnet’s journal for
civil societymay, Vol. 2. No. 3, May-June 1998
http://www.civnet.org/search_frameset.htm
30. Hudock, A. C., NGOs and Civil Society: Democracy by Proxy? Polity Press, Cambridge, 1999.
31. International Finance Corporation (IFC) – suradnja s NVO-ima,
http://www.ifc.org/ngo/
32. Kaplan, A., NGOs, Civil Society and Capacity-Building: Towards
the Development of Strategy, http://www.cdra.org.za/
33. Keane, J., Civil Society : Old Images, New Visions, Polity Press,
Cambridge, 1998.
34. Keck, M., Sikkink, K. (ur.), Activists Beyond Borders: Advocacy
Networks in International Politics, Cornell University Press, Ithaca,
NY, 1998.
35. Knight, B., Hartnell, C., Civil society – is it anything more than a
metaphor for hope for a better world?, Alliance, Vol 5., No. 3, 2000.,
http://www.cafonline.org/alliance/articles/2000/pr20000911_5.cfm
36. Korten, D. C., Globalizing Civil Society: Reclaiming Our Right To
Power, http://www.sevenstories.com/global.htm
37. Krut, R., Howard, K., Howard, E., Gleckman, H., Pattison, D.,
Globalization and Civil Society: NGO Influence in International Decision-Making, Discussion Paper No. 83, 1997., http://www.unrisd.
org/engindex/publ/list/dp/dp83/dp83-03.htm#P309_30319
38. Lewis, D. (ur.), International Perspectives in Voluntary Action:
Reshaping the Third Sector, Earthscan, London, 1999.
39. Nawi, M., Role Of Civil Society: Opportunity And Constraints,
http://www.unescap.org/pop/icpd/ippf.htm
40. Rieff, D., The False Dawn of Civil Society, The Nation, 22. veljače
1999, www.thenation.com/issue/990222/0222rieff.shtml
41. Robson, T., The State and Community Action, Pluto, London,
1999.
42. Stubbs, P., NGOs and the Myth of Civil Society, Arkzin, br. 45,
siječanj 1996., http://www.nettime.org/nettime.w3archive/199702/
msg00020.html
43. Svjetska banka (World Bank) – odnos sa civilnim društvom i
NVO-ima, www.worldbank.org/ngos
44. Ujedinjeni narodi (United Nations-UN) – odnos i partnerstvo
između UN-a, profitnog sektora i civilnog društva, http://www.
un.org/partners/
45. United Nations (UN) – web site koalicija i mreža NVO-a, www.
ngo.org
Status, broj 10, jesen 2006.
| 153
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Politička legitimacija
i poredak bez izbora
(prvi dio)
Široko prihvaćeno stanovište o političkoj legitimnosti računa na moralnu
odgovornost građana da neće ugroziti nego da će poboljšati postojeći
pravno-politički poredak: i najteži prigovori postojećem zakonodavstvu
ne bi trebalo da dovedu u pitanje legalnost ukupnog političkog procesa.
Nikakvo traganje za pravednošću, pa i kada se iskušava najgora
ekonomska ili neka druga nepravda, ne bi trebalo da građane isključi
izvan zakona i da ih obeshrabri u traženju rješenja putem javne rasprave
zasnovane na čisto političkim liberalnim vrijednostima
Ugo Vlaisavljević
političkoj znanosti i laičkom mnijenju široko
je rasprostranjeno vjerovanje da je režimima realnog socijalizma nedostajala politička legitimnost.
Ako prihvatimo da je ovaj nedostatak bio postavljen u same
temelje državnog poretka, kao što je to slučaj i kod drugih
autoritarnih režima, onda razloge njegovog kraha svakako treba i tu tražiti. Upravo je Claude Lefort u svojoj analizi iznenadne propasti komunizma u Sovjetskom Savezu
zastupao tvrdnju da kada se jednom neki državno-politički poredak postavi kao demokratski, a komunistički poreci su to svakako učinili: od ustava pa do svakodnevne poli-
tičke prakse, onda je potreba za demokratskom političkom
legitimnošću postavljena u same njegove temelje i njeno
zadovoljenje se može državnom prinudom samo odgađati, ali nipošto i dokinuti. Kao što primjećuje ovaj politički filozof, ni najautoritarniji oblici državne vlasti današnjeg svijeta ne mogu se ustanoviti, a da se makar ne zaodjenu prividom demokratskih institucija i praksi, poput
vladavine zakona i slobodnih demokratskih izbora, što ove
vlasti koje su na taj način predstavljene svojim građanima
onda izlaže neumitnom zahtjevu da jednom napokon ispune inherentnu svrhu ovih navodno usvojenih institucija i
praksi. Pitanje političke legitimnosti postaje veoma važno kada se spozna da u današnjem svijetu koliko god neka
vlast bila nasilna, ona ne može sasvim odbaciti zahtjev za
priznanjem od strane svojih građana.
“Čini se da shvaćanje da je problem legitimnosti Ahilova peta autoritarnih režima nakon 1945. godine pretpostavlja da nestabilnost tih režima i
poticaj ka liberalizaciji treba tražiti u odnosu onih koji su na vlasti prema
grupama i mnijenju izvan njih.” Jean L. Cohen and Andrew Arato, Civil
Society and Political Theory, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts,
and London, England, 1997, str. 51.
Claude Lefort, The Political Forms of Modern Society, Bureaucracy, Democracy, Totalitarianism, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts,
1986, str. 261-262.
U
Pravno-politička fasada i
temelji poretka
154 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Zahtjev za demokratičnošću je postao u toj mjeri neodoljiv da se i najautoritarniji nedemokratski režimi predstavljaju kao režimi u “najboljem interesu naroda”, što ih onda
upućuje da posegnu za izvjesnim strategijama pseudodemokratskog samopredstavljanja, a to ih opet primorava na
uvođenje demokratskih institucija i praksi. Koliko god bila
manjkava i djelomična takva uvođenja, one predstavljaju
zasade demokratskog razvoja koje će s vremenom biti sve
teže zauzdati. Zahtjev za političkom legitimnošću predstavlja u stvari normativni izraz takve neodoljive težnje
ka demokratskom razvoju. Najstvarniji izraz takve težnje,
u stvari opće volje naroda, ono što je pokreće i usmjerava, upravo su normativni sadržaji demokracije. Vlastodršci
ih uvijek podcjenjuju kada misle da ih lažno demokratsko
predstavljanje neće previše koštati, na primjer kada pišu
uzoran demokratski ustav kao lijep izlog i domaćoj publici i svijetu. Međutim, time se postavljaju tračnice za nezaustavljiv demokratski razvoj. Nedemokrati se nikad ne
mogu sasvim lažno predstaviti, jer već i takvo predstavljanje ugrađuje normativne zahtjeve u njihov pravno-politički poredak.
Gradnja same privlačne fasade legitimnog poretka, normativno-simboličkih sadržaja demokracije, može biti opasnija
za autoritarne režime i od najsmionije prakse ljudskih sloboda i prava koje oni sebi u određenom času mogu dopustiti. Kao što je to Lefort ustvrdio, svijest o pravima, a to
je ono što već i lažna demokracija može ponuditi svojim
građanima, uvijek je važnija od svakog faktički dopuštenog
polja njihovog upražnjavanja. Zato nedemokratske vlade padaju, a u demokratskom okruženju ova polja neprekidno proširuju. U svijetu normi i simboličkog iskazivanja,
nestvarnost nije nikakav principijelni argument. Nestvarnost najvažnijih pravnih i političkih akata nedemokratskog
režima ukazuje na njihov neosporan kapacitet mijenjanja
svijesti građana i njihove društvene stvarnosti. Ako su ovi
akti makar formalno usvojeni ili je značajna grupa građana
svjesna da bi to trebalo učiniti, a pogotovo ako su na snazi, ovaj kapacitet je već aktiviran, subverzivna politička svijest je već djelatna, poredak je već podriven. Zato je, na primjer, prihvaćanje Helsinške povelje, možda s namjerom da
to bude samo deklarativno, moglo predstavljati istinski početak urušavanja impresivnog sovjetskog zdanja – i to putem njegovog delegitimiranja kroz narastajuću svijest sovjetskih građana o svojim neotuđivim pravima i slobodama.
Za birokratsko-autoritarne režime uopće, pa tako i za komunističke režime Istočne Evrope, može se reći da “nikad ne uspijevaju da riješe svoje probleme legitimnosti.”
Ovi potonji sami od sebe nude te probleme kao svoje najveće političke probleme, jer su se u svojoj državno-partijskoj politici i pravnom uređenju ponosito predstavljali kao
Ibid., str. 260 i dalje.
Ibid., str. 240-241.
Jean L. Cohen and Andrew Arato, op. cit., str. 50.
liberalniji i demokratičniji od tzv. građanskih demokracija. Tako su mjeru svoje legitimnosti postavili kao svoju političku obavezu koja nipošto nije smjela ostati neispunjena, tj. kao mjeru svoje propasti. Sve političke krize su imale
svoje unutarnje pokazatelje razmjera i dubine, sve de one
posljednje, fatalne – i to kroz sve snažnije procese delegitimacije. Iznenadni slom komunizma u Istočnoj Evropi je
bio moguć samo zahvaljujući ovim dugotrajnim i podmuklim procesima slabljenja i potkopavanja poretka.
Riječ je o tipu poretka koji, ako želimo dokučiti njegov posebni karakter, nipošto ne treba promatrati samo kao vladavinu prinude, iako ne treba imati iluziju o razdobljima
najstrašnijeg terora, nego radije o poretku koji nikako nije
uspio da se konsolidira prema svojim najvišim političkim
principima i normama. Komunistički teror, kao i jakobinski revolucionarni teror, ne ukazuje da su zajamčene slobode i prava bili lažni nego, naprotiv, da to nisu nikako mogli
biti. Kako bi drukčije mogli objasniti, koliko god mukotrpni i manjkavi, ali ipak napredujući proces unutarnje konsolidacije komunističkog poretka, čiji je najvidljiviji rezultat bio odustajanje od otvorenog terora u kasnijoj fazi kada
bismo, poput Ehrenbega, mogli govoriti o “artikuliranijim”
ili o “zrelim” socijalističkim društvima?” Prema tome, stvarnost prinude i kažnjavanja nije jedina
ili posljednja stvarnost takvih društava, u kojoj bi trebalo isključivo tražiti smisao njihovog političkog univerzuma, nego je to radije artikulacija, s vremenom sve složenija, ove i mnoštva drugih stvarnosti ovih društava sa njihovim vlastitim imaginarnim i normativno-simboličkim registrima. Na takvu artikulaciju stvarnog i simboličkog posebno upućuje pitanje političke legitimacije socijalističkih
društava. Bez takvog povezivanja normi sa stvarnošću, kao
stvarnosti samih normi, ne bi se moglo shvatiti niti mogućnost opravdanja terora kao instrumenta “narodne vlasti”, a
podsjećamo da nije bio mali broj onih koji su iskreno vjerovali u takvu opravdanost, niti mogućnost, na kraju ostvarena, da ova vlast propadne nakon što je, na neki način, sama
sebi presudila. Iza nasilne smrti protivnika režima i naprasne smrti samog režima vjerovatno stoji ista logika političke legitimacije.
Međutim, nipošto nije lako otvoriti pitanje političke legitimacije poretka koji se nedavno, kako se to često kaže, iznenada urušio. Svakako da treba ispitati legitimaciju političkog režima koji je bio u stanju da tako “padne sam od sebe”.
Ali tu se pojavljuju brojne teškoće koje ne dopuštaju jednostavne i nedvosmislene odgovore. Čak bi se moglo reći da
Lefort pripada onom krugu mislilaca koji su ukazali na “zlokobnu blizinu terora i demokracije.” Vidi o tome Farhang Erfani, “The Uncanny
Proximity: From Democracy to Terror,” Florida Philosophical Review, Vol.
II, Issue 2, Winter 2002, str. 6.
Zbog “postepenog gubljenja identiteta totalitarizma i terora”, ovaj prvi
pojam, koji je “zapadnjačka društvena znanost skovala u prvim godinama
hladnog rata”, morao je biti revidiran, a neki zapadnjački analitičari su bili
skloni i da ga potpuno odbace. Vidi o tome John Ehrenberg, Civil Society.
The Critical History of an Idea, New York University Press, New York and
London, 1999, str. 185.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 155
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
je to tema, u kojoj se zapravo skriva mnoštvo pitanja, koja
će po svemu sudeći ostati dobrim dijelom neistražena.
Najprostija definicija legitimnosti kaže da je to “pravo
vladara da vlada, koje je kao takvo priznato od podvlašćenih.” To je priznanje prava onima koji ionako polažu
pravo da imaju sva prava da o svemu odlučuju. Po tome
se vlade u savremenom svijetu, kakve god one bile, mnogo
ne razlikuju. Ako u demokratskom poretku vlast čine oni
koji predstavljaju narod, onda je “jedini osnov demokratske legitimnosti”10 sadržan u pristanku naroda da taj i
taj predstavnik govori u njegovo ime ili da se pak donese
ta i ta mjera, a to su prije svega opći izbori. Legitimnost se
ovdje odnosi na legitimnost predstavljanja, na široku, “narodnu” podršku onih koji bi da odlučuju u ime drugih, pa je
stoga nerazlučiva od izbora. Svoj pristanak vlada treba da
dobije od većine stanovništva, od “volje naroda”, a ne samo
“pojedinačnih volja”.11 Ali treba li legitimnost vlasti tako
usko vezati uz pristanak većine? Da li je pozivanje na izbor većine jedini način da “privatni interesi budu pretvoreni u zajednički javni interes”? Odavno je uočeno da zbir
glasova većine nipošto ne mora najbolje očitovati onu rusoovsku opću volju na koju je sudbonosno upućena demokracija, upravo zato jer figurira kao izvor legitimnosti
vlasti. Medijska proizvodnja “običnog čovjeka” je jedan od
najuvjerljivijih protuargumenata.12
Iako se u najrazvijenijim demokracijama upražnjavaju različite metode “sužene selekcije” u demokratskom izboru predstavnika, pogotovo kada je važno pronaći dovoljno
stručne predstavnike, “egalitarna pretpostavka da svaki
građanin treba da ima jedan glas” ostala je “najšire prihvaćena osnova legitimnog predstavljanja.”13 Čiji bi inače pristanak mogli tražiti u ime priznanja “narodne volje”?
Svaka vlada ću uvijek pronaći neki dio stanovništva koji će
je podržati, na čijem pristanku će zasnovati svoju legitimnost. Pa i kada je većina podrži, ona svoju legitimnost
može zasnivati na politički najvažnijem dijelu stanovništva, kao što je to bio proletarijat za komunističku vlast. Međutim, ako pristanak i ne traži od sviju, u svoje pravo na davanje naloga svaka vlast uključuje sve građane. Svaki nalog
upućen građanima, na primjer kroz stavljanje na snagu zakona, već podrazumijeva to pravo. To znači da svaka vlast
pretendira na legitimnost samim svojim vršenjem vlasti, pa
tako i de facto vlast, “naime vlast koja vlada nad svojim podanicima ali nema prava na to.”14
Karl J. Fridrih, Konstitucionalna demokratija. Teorija i praksa u Evropi
i Americi, CID, Podgorica, 2005, str. 238.
Džozef Raz, Etika u javnom domenu, CID, Podgorica, 2005, str. 395.
10 Karl J. Fridrih, op. cit., str. 238.
11 “Da bi se otkrila ‘volja naroda’ izbori se moraju održavati u pravilnim
intervalima kako bi se narodu dala prilika da izrazi svoj pristanak ili svoje negodovanje u odnosu na vođenje poslova od strane ključnih zvaničnika.” Ibid.
12 Ibid. str. 236.
13 Ibid., 239.
14 Džozef Raz, op. cit., str. 390, n. 419.
156 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Kako ustanoviti to pravo i jasno razlikovati uzurpiranu
vlast od legitimne? Da li je pristanak većine građana doista najvažniji moment ustanovljavanja tog prava vlade
na vlast? Nasuprot “u zapadnom mišljenju duboko ukorijenjenoj ideji da legitimnost vlade počiva na pristanku,” Raz
je nedavno pokušao dokazati da pristanak nije niti nužni
niti dovoljni uvjet legitimnosti. Pristanak u stvari uvijek
dolazi naknadno i već pretpostavlja mogućnost uvida u to
da li je neka vlada legitimna ili ne. Odatle slijedi da bi neka
vlada mogla biti legitimna, usprkos tome što joj je uskraćen
demokratski pristanak. Nakon što je pokušao izdvojiti dva
nužna uvjeta legitimnosti, Raz je zaključio da “čovek može
validno da pristane samo na onu vlast koja je ionako legitimna.”15 Jasno je da pristanak podrazumijeva već izgrađen
“stav povjerenja u vladu”, tako da mu se može pridati izvjesna nezavisna vrijednost, ali “samo tamo gdje su zadovoljeni ili skoro zadovoljeni uslovi legitimnosti.”16 Ova vrijednost je svediva na vrijednost iskazivanja ovog stava, što nipošto nije beznačajna vrijednost, ali na osnovu nje pristanak može imati samo “sporednu i izvedenu ulogu” – Raz se
neće libiti da je nazove “ceremonijalnom” – u legitimiziranju vlade.
Moglo bi se lako pretpostaviti da neka vlada ima neiskazani, prešutni pristanak, tj. da bi ga ona dobila kao izričiti
pristanak da je to od svojih građana zatražila.17 Ovdje treba primijetiti da pristanak može biti konstitutivan za legitimaciju neke vlasti samo ukoliko obavezuje one koji ga daju
na uvažavanje autoriteta te vlasti. Pristanak ima neku važnost samo ako stvara izvjesnu moralnu obavezu građana prema vlasti, naime onu koja proishodi iz slobodno danog obećanja. Svakako da tu treba razlikovati, kao što je već
Locke učinio, stvarni i prešutni pristanak. Međutim, upitno je da li izričiti pristanak, a kamoli prešutni, može uopće upućivati na bilo kakvu moralnu obavezu građana prema vlasti.18
15 “Nalozi koje izdaje vlast moraju da budu takvi da njihovi podanici, podčinjavajući se tim nalozima, postupaju onako kako bi postupali
na osnovu razloga koji se odnose na njih nezavisno od postupanja vlasti” (ibid., str. 390), a ovaj prvi uvjet treba da se dopuni drugim, koji još
više osigurava autonomiju građana, “po kojem vlada može imati legitimnu vlast samo u pogledu onih pitanja kod kojih je postupanje na osnovu pravih razloga važnije od toga da čovek sam odlučuje za sebe kako će
da postupa.” (str. 398)
16 Ibid., str. 401.
17 O pojmu “prešutnog pristanka” kakav je razvijen najprije kod Lockea
vidi u: Steven M. DeLue, Political Thinking, Political Theory and Civil Society, Allyn and Bacon, 1997, str. 132-133.
18 “Teorije pristanka počivaju na modelu slobodno danog obećanja na
osnovu njihove samorazumljive uvjerljivosti, jer se čini da svako prihvaća da neiznuđena obećanja porađaju istinske moralne obaveze. Međutim,
stvarni građani u stvarnim političkim zajednicama rijetko čine bilo šta što
liči na obećanje ili na neku drugu vrstu slobodno iskazanog opredjeljenja
da podrže ili se pokore zakonima i političkim institucijama. Rijetko se javljaju prilike da bi se izrekle izričite zakletve na vjernost, osim u situacijama okuženim prijetnjama državne prinude. Čak su i slobodni činovi poput glasanja u demokratskim izborima obično izvršeni na temelju samorazumljive pretpostavke da ovi činovi ne treba da budu shvaćeni kao izvor
naših političkih obaveza (budući da se smatra da ove obaveze prethode
glasanju pojedinca i da ni u kom slučaju nisu ograničene njegovim odbijanjem da glasa). Slično tome, teško je pronaći bila šta što čini većina građana u nekoj pristojnoj državi, a što bi se moglo na dovoljno uvjerljiv način
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Ako u stvaranju legitimnosti javno iskazivanje podrške građana vlasti dolazi uvijek naknadno, dovoljno kasno da ne bi
bilo njen nužan uvjet, i podrazumijeva njihov već oblikovan stav prema legitimnosti te vlasti, onda je ključna uloga demokratskih izbora ne stvaranje nego testiranje legitimnosti. Razlika između autoritarne i demokratske vlasti
nije u imanju i nemanju političke legitimnosti nego u mogućnosti provjere njihove legitimnosti. Zajamčena mogućnost osporavanja prava drugima da odlučuju za nas
predstavlja u tom pogledu glavnu odliku demokracije.
U ovom poretku dolazi vrijednost autonomije pojedinaca
u prvi plan, jer se može pretpostaviti da se većina može odlučiti da uskrati svoj pristanak vlasti čija legitimnost zapravo ne bi trebala biti osporena. Demokracija pruža građanima mogućnost da “prinude one koji nad njima vrše prinudu”, da nametnu svoju volju vladi da bi je spriječili da
ona njima nameće svoju volju.19
Jugoslavenski komunizam i
pitanje političke legitimacije
Od domaćih analitičara titoizma često se može čuti da taj
režim nije imao političku legitimaciju, jer ona nije mogla
biti ustanovljena na slobodnim i višestranačkim izborima.
Međutim, vidjeli smo da politička legitimacija može prethoditi takvom pristanku građana na vlast. Današnje pristalice prethodnog režima, kojih nije mali broj, obično na ovu
ocjenu o nedostatku legitimnosti uzvrate da je zasigurno
jedan značajan dio stanovništva, pogotovo u Bosni i Hercegovini, pružao svesrdan pristanak takvoj vlasti. Doduše,
i najgori režim, u kojem bi bilo uzaludno tražiti općeprihvatljive razloge legitimacije, može računati na podršku dijela stanovništva.20 Radije bi trebalo reći da veličina te podrške nije mogla biti testirana ili bar ne na sasvim vjerodostojan način. Bez pokazatelja uistinu demokratskih izbora može se ustvrditi da u stvari nikada nećemo saznati u
kojoj mjeri je ovdašnji realni socijalizam imao političku legitimaciju. To dakako pruža dobar povod spekulacijama o toj legitimnosti na koje se oslanjaju i glorifikacije i
shvatiti kao čin prešutnog pristanka na državni autoritet.” A. John Simmons, “Political Obligation and Authority” u: Robert L. Simon (ed.), Social and Political Philosophy, Blackwell Publishers, 2002, str. 33-34.
19 Claus Offe, Modernity and the State. East, West, Polity Press, Cambridge, 1996, str. 162.
20 Govoreći o totalitarnim režimima, o staljinizmu, nacizmu i talijanskom fašizmu, Giddens će ukazati da u svakom od njih “pokornost većine
nije bila stečena korištenjem sile protiv njih niti čak širenjem propagande. Sva tri režima su sebi pribavila značajnu razinu aktivne i entuzijastične
podrške različitih sektora stanovništva. Onaj koji izučava totalitarizam
mora ovo objasniti, a jednako tako i ulogu terora u mobiliziranju vlasti podvrgnutog stanovništva za doktrine koje je zastupalo državno rukovodstvo.” Po svemu sudeći, upravo će ova podrška stanovništva Giddensu otvoriti oči za drukčije gledanje na ulogu terora: “Moja teza, nasuprot
tezi Arendtove, ne glasi da je teror predstavljao glavnu osnovu vladavine
totalitarizma nego da masovna podrška pruža znatnu političku moć unutar koje se teror može koristiti protiv ‘onih koji su zastranili’.” Anthony
Giddens, The Nation-State and Violence. Volume Two of A Contemporary
Critique of Historical Materialism, Polity Press, 1985, str. 301 i 305.
demonizacije prethodnog režima. Naše suštinsko neznanje
o tome i mistificiranja koje se oko njega stalno roje pogađaju na sasvim odlučan način i današnje političko stanje u
zemljama bivše Jugoslavije. Zato što je priznanje ili osporavanje titoističke legitimnosti bez sumnje važan ulog u tekućim političkim raspravama. Štoviše, pretenzija na legitimnost svake aktualne ili potencijalne vlasti posttitovskog
doba, čini se, neizostavno pretpostavlja sasvim jasan odgovor na pitanje revalorizacije legitimnosti komunističke
vlasti. To pitanje ostaje stalni izazov koji pohodi sve novije politike, prije svega zato što delegitimacija ili relegitimacija prethodnog režima – u manjem ili većem obimu,
što svakako ovisi od političkog opredjeljenja, a također i od
promjenljive konstelacije političkih snaga i gorućih pitanja
na dnevnom redu – sačinjava nerazlučivi dio njihovog
tekućeg polaganja prava na legitimnost. Političke partije danas svoju legitimnost dobrim dijelom crpe ili iz priznavanja ili iz osporavanja legitimnosti “crvene vlasti”, pri
čemu nam podjela na “lijeve” i “desne”, u tom pogledu, nipošto ne sugerira jednostavan odgovor.
U stvari, jednostavnog odgovora niti nema. Činjenica da
komunistički režim, držeći na autoritaran način neprikosnovenu vlast, nije dopuštao slobodne višestranačke izbore nipošto ne dokazuje da taj režim nije imao političku legitimnost. Još manje to dokazuje činjenica da je vlast izgubio onog časa kada je napokon dopustio održavanje takvih izbora. Prva ocjena, koju smo već označili kao široko
uvriježeno mišljenje, možda se može osporiti tvrdnjom da
upravo to što je pola stoljeća mogao svoju volju suvereno
nametnuti volji građana i isključiti mogućnost posve slobodnog izbornog testiranja rječito govori o posjedovanju
ili, radije, snazi legitimnosti ovog režima. Na to se ne može
uzvratiti pozivanjem na teror. Prvo, zato što i provođenje
terora zahtijeva od vlasti raspolaganje izvjesim zavidnim kapitalom legitimacije, kao što se to može vidjeti u
staljinizmu; a drugo, zato što je ipak riječ o možda “najmekšem” obliku “realnog socijalizma” u kojem bi se vladavina terora mogla vezati samo za rano razdoblje, otprilike do ukinuća kaznione Golog otoka.21 Odgovor na drugu
ocjenu o gubitku vlasti s prvim demokratskim izborima je
već impliciran u prvom odgovoru: opredjeljenje vlasti da
raspiše izbore može se tumačiti kao očevidan znak krize legitimnosti. Odatle slijedi da su ovi izbori bili unaprijed izgubljeni.
Može se zaključiti da komunistička vlast ili ukida mogućnost svoje provjere na slobodnim izborima ili na njima
propada. Ali to ne znači da je riječ o slijepoj vladavini terora koji propada s prvim proplamsajima slobode. Doduše,
koliko god se Jugoslavija zahvaljujući Titovom raskidu sa
Staljinom ne može uvrstiti u istočni blok moskovske tota21 O tome smo detaljnije pisali u Lepoglava i univerzitet, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, 2003, str. 63
i dalje. Vidi također Senadin Musabegović, “Nasilje i svijest o solidarnosti.
Refleksije na golootočke teme“, Dijalog, 2006 N° 1-2, str. 20-49.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 157
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
litarne vladavine, teško da može dobiti puno bolju karakteristiku od “neke vrste jednopartijske vojne diktature”.22 Pa
ipak, prejednostavno bi bilo reći da ova vlast propada zato
što predstavlja tip vlasti koji uskraćuje izbore – prije će biti
da ona dopušta izbore onda kada već propada. Takav tip
vlasti upravo svraća pozornost na posebnu prirodu svoje
legitimnosti.
Legitimnost komunizma bi možda trebalo tražiti u tom
pravcu da izbora za građane nema, ali zato ovaj režim nipošto ne smijemo brkati sa klasičnom diktaturom. Izbora tu nema, jer pristanak je već dat. A pristanak je bio
dat onda kada nije bilo izbora.23 Stalno smo u iskušenju
da ovaj oblik vlasti poistovjetimo sa diktaturom tout court,
jer je njegova posebna legitimnost, upravo ta koja nije nikada ustanovljena na slobodnim demokratskim izborima,
ono što ga uistinu od nje odvaja. Čini se da se sama supstanca političke legitimnosti komunističke vlasti ne upisuje kao takva u pravno-politički poredak ili se, pak, smješta
na takav način da je razliku imanja i nemanja legitimnosti
teško, ako ne i nemoguće, odrediti polazeći od tog poretka.
Zato je odricanje legitimnosti komunističkoj vlasti danas nešto posve samorazumljivo.
Legitimnost komunizma, koja je možda pravno-politički
neutvrdiva, upravo je počivala na suštinskoj razlici političkog i pravnog. Političko do kojeg je bilo stalo u komunizmu nipošto nije bilo političko u “pukom građanskom smislu”, u smislu one djelatnosti koja pripada pravno-političkom poretku kojim se diče razvijena kapitalistička društva. Predstavnička demokracija, vladavina zakona
i poštivanje ljudskih prava, slobodni izbori, itd., sve je to
parlamentarnu demokraciju činilo “formalnom” i nipošto
nije moglo da ispuni zahtjeve istinske političke djelatnosti.
Jer ono što iznutra delegitimira svaki takav sustav zakona,
prva i građanskih političkih sloboda, koliko god uzorno bio
razvijen, jeste moment stvarnosti koji se unutar njega nikako ne artikulira ili se ne artikulira prema njegovoj vlastitoj logici, prema “formalnom zahtjevu za jednakošću”. To
je stvarnost u pravom smislu riječi, stvarnost eksploatacije
i ekonomske moći, koja svako pravo pretvara u “pravo nejednakosti”, a državi zauvijek oduzima njenu tobožnju nepristranost.
22 Hannah Arendt, Elemente und Ursprünge totaler Herrschaft. Antisemitismus, Imperialismus, Totale Herrschaft, Piper, München, Zürich,
1996, str. 663, n. 10.
23 Politička legitimacija komunističke vlasti bi se onda mogla osporiti ne
na osnovu nedostatka pristanka nego validnosti pristanka: “građani nisu
imali izbora nego da pristanu.” Vidi o tome Joseph Raz, The Morality of
Freedom, Clarendon Press, Oxford, str. 80 i dalje.
158 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Artikulacija Stvarnog i Simboličnog
Lefortova kritika Marxove kritike ljudskih prava i klasne
pristranosti modernog pravno-političkog sustava pokušala
je pokazati da je zapravo ovaj veliki prethodnik taj koji promašuje suštinu političkog, jer “ne sumnja da je sačinjavaju
odnosi vlasništva i odnosi moći.”24 Zbog toga ovaj francuski
filozof Marxa ubraja u predstavnika “modernog konzervativnog mišljenja” koje nije u stanju da misli “povijesni
preobražaj moći”, tj. artikulaciju moći, s jedne strane, i zakona i prava, s druge strane. Upravo na osnovu ovog stalno
napredujućeg i, čini se, nezaustavljivog procesa posredovanja Stvarnog i Simboličnog, moć i jeste (sve više i više)
politička moć. Kod Marxa pak, dezartikulirano od Stvarnog, Simboličko je pretvoreno u nešto posve Imaginarno,
naime u ideološki privid, u puku fasadu moći. Lefort će mu
prigovoriti da u svojoj kritici ideološkog karaktera ljudskih
prava i sam ostaje zarobljenik shvaćanja onih koje kritizira.
Odatle izvire Marxova nemoć da dokuči pravi smisao i opseg modernog političkog procesa kao takvog: suština političkog kod njega ostaje nemišljena.25 To se, prema Lefortu,
najbolje vidi iz njegovog pokušaja “imaginarne rekonstrukcije obrazovanja moderne države.”26
U našem kontekstu je važno primijetiti, uvažimo li ove prigovore, da Marx mora sasvim podcijeniti zahtjev za političkom legitimnošću koji se postavlja pred modernu državnu vlast. Međutim, upravo artikulacija moći i prava,
kakvu već odavno iskušavamo kroz “ukazivanje države
koja otjelovljuje pravo, Etat de droit», daje neporecivu
punomoć pravničkom diskursu da preispituje legitimnost
moći. Politička moć je ona moć koja se više nikako ne može
izbaviti, sve manje joj to može poći za rukom, od ovog
preispitivanja, jer je uvučena u jedan proces, politički proces par excellence, unutar kojeg biva sve više prožeta onim
što joj ostaje «izvanjsko na neuklonjiv način»: simboličkim
elementom zakona i prava. Pravna država je kroz svoje pisane zakone dužna sama osigurati glavne instrumente i najpouzdanija uporišta preispitivanja svoje legitimnosti. Ovo
preispitivanje se onda pokazuje kao okosnica političkog
djelovanja njenih građana, pri čemu je neizbrisivi smisao tog djelovanja sve snažnije zauzdavanje moći pravnim
normama.27 Tako se neprestano radi na reartikulaciji uvijek nedovoljno artikulirane moći, što je stvarni simbolički
24 Claude Lefort, “Politics and Human Rights”, op. cit., str. 243.
25 Kao što primjećuje Jacques Bidet u svojoj sistematskoj analizi Kapitala, kod Marxa se radi o “teškoći da misli političko-državne determinante
koje se pojmovno povezane sa tržišnom produkcijom uopće.” To će ga navesti da posumnja: “Ne radi li se tu o podcjenjivanju pitanja nacije-države kao principijelnog teorijskog pitanja?” Vidi o tome njegovu knjigu: Théorie de la modernité. Suivi de Marx et le Marché, Presses Universitaires de France, Paris, 1999, str. 182-183.
26 Ibid., str. 254.
27 “Ako je ideologija koja je inspirisala revoluciju bila demokratska, postoji neodoljiva potreba da se društvo organizuje prema demokratskom
ustavu. Ova prinuda funkcionisala je čak u slučaju Sovjetskog Saveza,
pamti će se, mada kod Marxa ne može da se pronađe ništa o potrebi ili
poželjnosti ustava.” Karl J. Fridrih, op. cit., str. 483.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
proces kojeg Lefort vidi kao nastojanje društva da samog
sebe sve bolje protumači.
Naravno da kroz svoje ustave pravne države mogu svoje
najviše norme, osnovna mjerila svoje političke legitimacije, postaviti niže ili više, njihov opseg povećati ili smanjiti. Međutim, kao što pokazuju i najautoritarniji režimi današnjice koji svoje norme također nastoje postaviti sasvim
visoko, gotovo nijedna država nije spremna delegitimirati
svoju vlast unaprijed, i pred sobom i pred drugima, i prije nego što je počela istinska politička aktivnost njenih građana. Univerzalne deklaracije i međunarodne konvencije
o ljudskim pravima, te uzorni ustavi koji ih inkorporiraju, pružaju norme koje legitimiraju ili delegitimiraju najviše državne norme legitimiranja. Počevši od deklaracija iz
1791. i 1793. godine, kao i Američkog ustava, uočljiv je ireverzibilan razvoj normativnih osnova političkog djelovanja
koji se ogleda u sve obimnijem i sve bolje osiguranom spisku ljudskih prava.
U autoritarnom režimu, postavljanje najviših normi poštivanja ljudskih prava u ustav i zakone, pokreće unutarnji politički proces kao proces delegitimacije režima koji je jednako teško izbjeći kao i postavljanje ovih normi. Praktično
su isti efekti istinske politike i u demokratskim režimima,
samo što su ovi režimi pokazuju spremnost za ustavne reforme i donošenje boljih zakona. Simboličko-normativna
osa politike je uočljiva u svom pomjeranju kao stalno proširivanje (normativnih) granica slobodnog djelovanja. Nedostatak političke legitimacije je unutarnja boljka autoritarnih režima ne zato što je uopće nemaju ili ne mogu imati nego zato što je nisu u stanju nadoknaditi ili ispuniti prema vlastitim normama. Kako god da propadnu, ovi režimi
u novije vrijeme propadaju zato što nisu bili na visini
svojih normi, kao režimi neispunjenih obećanja prema
svojim građanima. Prema tome, umjesto da skrivaju, kako
je to mislio Marx, ljudska prava neumitno razotkrivaju
sustav dominacije.
Politički realizam i klasni kompromis
Nije li nakon Marxa politička borba (potlačenih i izrabljenih) izgubila svoj smisao borbe, samu stvarnost sukoba?
Nije li tome najviše doprinijela sposobnost razvijenih zapadnih demokracija da već odavno, i to sa zavidnim uspjehom, klasnu borbu ili bilo kakav “stvarni sukob” uključe u
svoj legalni politički proces i njegov javni um? Kada je riječ o legitimnosti vlade i lojalnosti građana u novijoj političkoj teoriji dominira stanovište o “primatu čisto političkog” čiji je najutjecajniji predstavnik svakako John Rawls.28
Učenje o političkom liberalizmu je upravo i predstavljeno
kao pokušaj da se teorijski obrazloži praksa najuspješnijih
28 John Rawls, Political Liberalism, Columbia University Press, New
York, 1996.
političkih zajednica današnjice. Široko prihvaćeno stanovište o političkoj legitimnosti računa na moralnu odgovornost građana da neće ugroziti nego da će poboljšati postojeći pravno-politički poredak: i najteži prigovori postojećem zakonodavstvu ne bi trebalo da dovedu u
pitanje legalnost ukupnog političkog procesa. Nikakvo
traganje za pravednošću, pa i kada se iskušava najgora ekonomska ili neka druga nepravda, ne bi trebalo da građane
isključi izvan zakona i da ih obeshrabri u traženju rješenja
putem javne rasprave zasnovane na čisto političkim liberalnim vrijednostima. Tako nijedan uspjeh u delegitimiranju poretka ne dovodi u pitanje legalnost poretka, a svaki
bi mogao da predstavlja izvjestan napredak u zadovoljenju
pravde: osnažuje liberalne vrijednosti i važnost principijelnog vijećanja, relegitimira poredak. Najvažnije promjene
poretka, glavna politička postignuća, su promjene zakona.
Pa ipak, mogu li nezadovoljni građani uvijek strpljivo računati na mogućnost postizanja konsenzusa? Ako je Marxova teza o vladajućoj klasi još zadržala neku snagu onda svoje duboko opravdanje ima sumnja “da je proces stvaranja
konsenzusa putem principijelne rasprave pristran na račun
izrabljenih u svakom kapitalističkom društvu.”29 U tom slučaju lojalnost građana poretku i vlasti ne može biti svagda
neupitna ili pak može uključiti njihovo pravo da “pospješe
svoje političke programe putem prinudnih mjera čak i dok
se nastavlja razborit diskurs.”30 Nije li ponekad potrebno da
prinuda onih koji vrše prinudu bude stvar “neizbornih aktivnosti” građana, pogotovo onda kada se vlast odluči da
svoje programe pospješi nasiljem?31
Međutim, vlast koja je stavljala na veliku kušnju lojalnost
svojih građana je očito nedovoljno konsolidirana demokratska vlast. Svakako da su akti čistog nasilja vlasti poticali akte protunasilja. Marxov politički realizam je još značio opredjeljenje da se politička borba drži u svom tradicionalnom polju krvave stvarnosti nasilja i da njeno uplitanje u simboličke kodove zakona i prava može predstavljati
fatalnu prepreku u postizanju najvažnijih političkih ciljeva.32 Lojalnosti građana trebalo je suprotstaviti klasni in29 Richard W. Miller, “Marx’s Legacy”, u: Social and Political Philosophy,
Blackwell Publishers, 2002, str. 143.
30 Kao što Miller u nastavku primjećuje, “radnici koji su se tridesetih
godina u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Švedskoj i drugdje odlučili
na štrajk nisu čekali na konsenzus o značenju jednakog građanstva i
građanskim i političkim slobodama da bi razvili i potkrijepili svoje težnje
ka odgovarajućem zakonodavstvu. Da su čekali, možda do ovog konsenzusa ne bi nikad ni došlo.” Ibid., str. 144.
31 Prema marksističkom gledištu, nasilje ostaje neizbrisivo upisano u kapitalistički poredak kao njegov konstitucionalni moment, zato što njegovo mijenjanje prema načelima pravde ima granicu, granicu klasnog posjeda koji se brani silom: “Oni (marksisti) bi tvrdili da najimućniji ljudi u
svakom društvu eksploatacije ne mogu pristati na to da se odreknu svojih
privilegija osim da se to učini silom. U prilog ovoj tvrdnji oni bi naveli i to
da se nijedna vladajuća i izrabljivačka klasa nije dobrovoljno odrekla vlasti, koliko god ova bila nepravična.” Richard W. Miller, “Rawls and Marxism” u: Norman Daniels (ed.), Reading Rawls. Critical Studies on Raw’s “A
Theory of Justice’, Stanford University Press, Stanford, 1989, str. 214.
32 Millner će podsjetiti na Marxov “surovi napad na apele za jednakim
pravima” onda kada je on u svojoj kritici Gotskog programa branio “realističko gledište koje su njemački radnici socijalisti stekli” od opakog utjeStatus, broj 10, jesen 2006.
| 159
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
teres radnika, zato što se činilo da legalnosti kapitalističke
države svagda nedostaje istinska politička legitimnost.
političke moći, pregovara i sa podčinjenim klasama i sa državnim rukovodstvima.”37
Rani kapitalizam je mogao stvoriti iluziju da politička borba ostaje borba u tradicionalnom, predpolitičkom smislu
riječi, zato što uloga nasilja u unutarnjem ustrojstvu društvenog poretka nije bila dovoljno ograničena. Pokazalo se
da ono što je sa današnjeg stanovišta politika u pravom
smislu riječi, recimo kao djelatnost deliberativnog traženja
kompromisa u okrilju javnog uma, zahtijeva “dobro uređen društvo.” Takvom društvu se približavaju postojeće liberalne demokracije utoliko što su, između ostalog, “postigle “klasni kompromis’ na razmjerno učinkovit način.”33
Postizanje takvog kompromisa je u kapitalističkim društvima značajno uvećalo mogućnosti “državnih organa u održavanju stabilnih uvjeta vladavine”. A taj kapacitet upravljanja (governabiliy) nekog modernog društva, prema Giddensovom određenju, “neposredno ovisi o stupnju “organizacijske integracije’ koju je ono sposobno da dosegne.”34
Klasni sukob, dakako, predstavlja stalnu i zapravo neuklonjivu opasnost za integraciju kapitalističkih društava. Međutim, upravo zahvaljujući klasnom kompromisu ta endemska boljka ovih društava odavno već značajno ne ugrožava kapacitet upravljanja i nipošto ne predstavlja jedini i
glavni problem s kojim se vlade suočavaju. Tome je presudno doprinijela posebna klasna dinamika ovih društava koja
je spriječila ono što je stalno potresalo socijalistička društva: a to je da sukobi u radnim organizacijama direktno pogađaju samu državu. Ljekovitim se pokazalo što su silnice
sukoba kojeg pokreče radnički pokret bile raspoređene oko
tri prilično izolirana društvena agenta: radne snage, poslodavca i države. Tako je otvorena mogućnost rješavanje sukoba putem pregovora, ponajprije zato što je država u njima postavljena kao relativno nezavisan agent koji doprinosi smirivanju sukoba i njihovom razboritom rješavanju.35
Temelj klasnog kompromisa, kojeg je porodila ovakva klasna dinamika, jeste u tome što se uspjelo “ekonomske borbe držati odvojenim od onih neposredno političkih.”36 Giddens nas uvjerava da su istočnoevropske zemlje socijalizma, imale stalno ugrožen kapacitet upravljanja i često morale pribjegavati korištenju sile u osiguravanju vršenja vlasti, jer su, shodno svojoj klasnoj dinamici, ekonomske teškoće odmah pretvarane u političke sukobe čija je neposredna meta bila državna vlast. Paradoksalno, najveći politički problem socijalističkih društava proizlazio je iz
odsustva “vladajuće klase koja, izdvojena od mehanizama
I kod Giddensa, kao i kod Leforta, “institucionalizacija klasnog sukoba” jeste to što je oduzelo temelje Marxovom političkom realizmu u kojem je borba bila naziv za vrstu sukoba koji se ne može uključiti u društvene institucije. U liberalnim demokracijama se ekonomska borba u značajnoj
mjeri izdvojila iz političke borbe, a pritom su i jedna i druga izgubile svoj borbeni naboj i dobile karakterističan pregovarački sadržaj. Neotklonjivi klasni sukob je, dakako, i
dalje ostao politički – jer se on ne odvija samo kroz kanale “industrijskog pogađanja” nego i kroz nadmetanja političkih partija – ali radnički pokret više odavno nije jedini
društveni pokret koji postavlja najvažnija politička pitanja.
Iako se ovom pokretu i nadalje ne može osporiti “središnje
mjesto u kapitalističkim društvima zbog njihovog inherentno klasnog karaktera”, Giddens se tu ne slaže sa A. Touraineom, potrebno je uvidjeti da još izvjestan broj društvenih
pokreta, ovisno o posebnim okolnostima danog društva,
također uspijeva zauzeti to mjesto. Politika jednog demokratski razvijenog društva, njegova politika protesta i promjena, postala je kompleksan izraz sinergije brojnih društvenih pokreta i njihovih konkretnih političkih artikulacija, pri čemu se njeno ukupno polje može odrediti kao polje
borbe za ljudska prava. Politika je ostala borba, ali je sada
ta borba ponajprije dobila oblik borbe za ljudska prava.38
Radnički pokret može svakako imati vodeću ulogu u dijelu
tog polja koji pripada ekonomskim pravima, ali će neki drugi pokreti prednjačiti u ostvarenju građanskih ili političkih
prava. Iako se gotovo za svaki pokret usmjeren na društvene promjene može utvrditi žarište njegove borbe u jednom od ova tri glavna područja ljudska prava, ipak je riječ
o jedinstvenoj simboličkoj platformi svakog političkog djelovanja, koja osigurava duboku međuzavisnost društvenih
pokreta i grupacija. Kao i uopće prenošenje političke borbe na plan ljudskih prava, tako i vezivanje borbe radničkog
pokreta uz ekonomska prava nije način da se ova borba depolitizira. Upravi obratno. Giddens podsjeća da je ovaj pokret u svom glavnom opredjeljenju za ekonomsku ravnopravnost radnika ostvario važna politička prava, kao i neka
građanska prava. Ali također ukazuje i na to da “prava radnika da na aktivan način uskrate svoj rad lako mogu biti
doživljena od drugih grupacija, koje nisu nužno povezane
sa vladajućom klasom, kao nešto što krši njihova politička
i građanska prava.”39
caja, kako tamo čitamo: “ideološke besmislice i ostalog smeća tako raširenog među demokratima i francuskim socijalistima.” Ibid., str. 146.
33 Anthony Giddens, The Nation-State and Violence. Volume Two of A
Contemporary Critique of Historical Materialism, str. 324.
34 Ibid., str. 322.
35 Najpodrobnija definicija koju kod ovog autora nalazimo glasi: “Klasni
kompromis, postignut zahvaljujući raspoloživosti formaliziranih modusa
industrijskog sukoba plus socijalno osiguranje za koje se pobrinula država, teži da bude čvrsto zasnovan na “teškim pregovorima’ između radne
snage, poslodavca i države.” Ibid.
36 Ibid., str. 324.
37 Ibid.
38 Odsada se legitimnost države ili vlade procjenjuje mjerilom koje se
zove “poštivanje ljudskih prava”. To nije samo glavno oružje građana protiv nepravedne domaće vlasti nego i temelj međunarodnog prava i djelovanja “međunarodne zajednice”. Pozivanjem na klasični, vestfalski suverenitet nacije-države više se ne može osporiti zahtjev da “legitimne države
moraju udovoljiti minimalnim standardima ljudskih prava prema njihovim (individualnim) članovima.” Vidi o tome Margaret Moor, The Ethics
of Nationalism, Oxford University Press, 2001, str. 231.
39 Anthony Giddens, The Nation-State and Violence, str. 320.
160 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
Novi preobražaj političkog i
politička hiperlegitimnost
nje u totalitarnim državama jeste nadziranje policije, koje
“teži da se rastvori u teroru.”42
Gusta mreža suradnje društvenih grupacija, pokreta, partija, ali i državnih organa, mreža čija su čvorišta satkana
od zakona i prava koji su u “dobro uređenom” pravno-političkom poretku na snazi, ali i na dnevnom redu usvajanja, postavlja pred pravnu državu nove zahtjeve koji se više
ne mogu mjeriti uobičajenim stupnjevima političke legitimnosti. Giddens je uvjeren da vlada mora sebi sada neprestano postavljati pitanje koliko zaista uspijeva da
vlada, a da zadovoljavajući odgovor na to pitanje ne pruža “općenita prihvaćenost opravdanosti njenih programa i
strategija”. Nešto više od općeg pristanka mase stanovništva je potrebno, a to je njihovo gotovo svakodnevno pozitivno reagiranje na ostvarenje konkretnih programa vlade.
Istinska prijetnja po kapacitet državnog upravljanja u modernim društvima ne dolazi toliko od uskraćivanja legitimnosti vladi, na osnovu “izravnog razočarenja” u njene djelatnosti, koliko od uskraćivanja spremnosti na suradnju
glavnih društvenih aktera ili velikih segmenata stanovništva. Ovu pasivnu i neuočljivu delegitimaciju koja predstavlja “generičku mogućnost” ovih društava, kada uspostavljeni obrasci društvenog ponašanja na koje se oslanja
državna politika više ne privlače i ne pokreću mase, Giddens će označiti Durkheimovim terminom “anomija.”40
Ako je današnja uzorna država uistinu prinuđena na svakodnevno testiranje svoje političke legitimnosti, na grozničavu provjeru opravdanosti svojih odluka i programa kod
svih važnijih institucija društva i segmenata stanovništva,
ne upućuje li nas onda upravo pitanje legitimnosti na novi
“preobražaj političkog” (Lefort)? Giddens će bez kolebanja
ustvrditi da je najvažnija posljedica ovog preobražaja vidljiva u sve važnijoj ulozi koju preuzima država: u nadziranju. To je zato što je preobražaj političkog prije svega preobražaj moći, kojeg Giddens sagledava Foucaultovim očima. Državna vlast se u modernim demokratskim državama u novije vrijeme očituje kao administrativna moć koja
je, neprestano se uvećavajući, dovela do “ekspanzije nadziranja.” Postavši nužan uvjet vršenja vlasti, nadziranje je
“radikalno promijenilo odnos državnih organa i stanovništva podvrgnutog državnoj vlasti.”41 Dakako, onog časa kada
se ova funkcija države prepozna kao politički najvažnija,
onda se neizbježno dolazi do zaključka o najvećem iskušenju koje pohodi moderne države: iskušenju totalitarne
vladavine. Kada je pokušao da izdvoji najvažnije crte ove
vladavine, Giddens je upravo na prvom mjestu (prije moralnog totalizma, terora i istaknutog položaja figure vođe)
naveo nadziranje, izrazito osnaživanje i fokusiranje ove aktivnosti kod državnih organa, prije svega policije. Nadzira-
Prateći unutarnji preobražaj funkcije nadziranja, te zapravo prastare državne funkcije, moglo bi se reći da je totalitarna vlast niži stupanj razvoja državne vlasti u kojem je
za vršenje nadziranja bilo neophodno nasilje.43 Ono što je
jučer radila policija, pogotovo tajna policija, danas to
radi državna administracija. U međuvremenu je nadziranje postalo daleko uspješnije, a potreba za terorom isključena. U unutarnjem poretku demokratski uzornih država došlo je do pacifikacije, pri čemu je težište nasilje ostalo okrenuto vani, u području vanjske politike i njenog karakterističnog militarizma.44 Institucionalizacijom klasnog
i svih ostalih sukoba koji su mogli prijetiti unutarnjem poretku države obznanjena je moć države koja se više ne mjeri kapacitetima nasilja nego upravo pacifikacije. Državna
administracija se pokazala sposobnom umiriti svaki sukob,
staviti ga pod svoju kontrolu. Time je značajno povećala
svoju političku legitimnost, ali je u tome uspjela samo zato
što je postala u stanju da ga neprestano provjerava. Ne podrazumijeva li Razov prvi uvjet legitimnosti vlade, po kojem ova izdaje naloge za stvari koje bi građani ionako smatrali da ih treba izvršiti, upravo sposobnost “države da prodre u svakodnevne aktivnosti većeg dijela stanovništva nad
kojim vlada”? Nije li veliki uspjeh u pacifikaciji društva i još
veći uspjeh u legitimaciji državne vlasti – šta bi više mogli
očekivati? – već dovoljno pouzdan znak da su mogućnosti
totalitarne vladavine sasvim otvorene? Ako za ono najgore
teror više nipošto nije potreban, a osjećanje velike slobode
može biti potpuno lažno, kako znamo da hiperlegitimne
vlasti već ne sprovode totalitarnu vladavinu? Ako je ova
vladavina jednako inherentna prijetnja unutarnjem poretku zasnovanom na nadgledanju kao što je industrijalizirani rat vanjskom poretku neinstitucionaliziranog nasilja,
onda ova prijetnja, sudeći po ovom potonjem, već odavno
može biti stvarnost modernih društava. Za Giddensa prijetnja nevidljive, orvelovske kontrole ipak ne ostaje nevidljiva i neotklonjiva, i to na osnovu onog kretanja utjecaja i protuutjecaja, kojeg je nazvao “dijalektikom kontrole.” On je uvjeren da demokratska društva još nisu totalitarna, jer se neravnoteže koje stvara intenzifikacija nadziranja uglavnom nadoknađuju kroz djelatnosti društvenih
pokreta opredijeljenih za uvećanje demokratske participacije građana. Njegovo rješenje je prilično jednostavno, zasnovano na ovisnosti dvaju aktivnosti i povezanosti dvaju uvjeta: kao što je uvjet razvoja organizacija modernog
društva pospješivanje aktivnosti nadziranja, tako je i ova
potonja, sa svoje strane, ni manje ni više nego “uvjet pojavljivanja tendencija i pritisaka prema demokratskoj participaciji.”45 Državna administracija ne samo da je na taj na-
40 Ibid., str. 323.
41 “Administrativna moć sada sve više ulazi u najbanalnije stvari svakodnevnog života i najprisnije ljudske aktivnosti i odnose. U dobu koje
je sve više izloženo najezdi elektronskih načina pohrane, sravnjivanja i
širenja informacija, mogućnosti prikupljanja informacija važnih za djelatnost vlade su neograničene.” Ibid., str. 309.
42 Ibid., str. 304.
43 Claude Lefort, “Politics and Human Rights”, str. 263.
44 Ibid., str. 181 i dalje. O Giddensovom pojmu “unutarnje pacifikacije” vidi Martin Shaw, Global Society and International Relations, Polity
Press, 1994, posebno poglavlje 2.
45 A. Giddens, op. cit., str. 314.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 161
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
čin stalno onemogućena u svojoj “konsolidaciji moći”, nego
istovremeno, u svom neumornom radu na intenzifikaciji
nadzora ona izravno pospješuje demokratsku participaciju
izazivajući suprotstavljanja i otpore građana.
ti da bi Giddens prihvatio brkanje instance vlasti i instance demokratskog oslobođenja, koje se tu također nameće
kao posljedica.
Možda je za ovakvo dijalektičko rješenje trebalo još vjerovati u moć koja se može držati “u rukama” kao posjed, pa
tako na nekritičan način iznevjeriti Foucaulta. Pitanje je da
li se uopće Giddensov koncept državne vlasti, administrativne moći, može usaglasiti sa kritičkim poimanjem moći
na koje se poziva. Iako dijalektika kontrole svakako dopušta preokretanje pokretača kretanja,46 teško je pretpostavi-
Ugo Vlaisavljević rođen je u Visokom 1957. godine. Vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu, gdje predaje ontologiju i epistemologiju. Poznat je i kao prevodilac novije filozofske literature.
46 Kod Foucaulta se može tvrditi da upravo otpor potiče i proizvodi moć,
jer je priroda moći različita od prirode nasilja: to nije djelovanje na osobe i stvari nego djelovanje na druga djelovanja. Koliko je otpor konstitutivan za moć, vidi se po tome što za Foucaulta ne postoji moć kao takva, prije ili izvan djelatnosti na koje je usmjerena. Na isti način, ni nasilje ni pristanak ili konsenzus nisu neophodni za očitovanje moći, iako
nisu apriori isključeni. Vidi o tome: The Subject and Power: Afterword to
‘Michel Foucault, Beyond Structuralism and Hermeneutics’, University of
Chicago Press, 1982, str. 219-220.
162 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
O pervertiranju
politike
Esad Zgodić
N
e samo opća iskustva politike u postsocijalističkim zemljama tranzicije prema – kako se
to, inače, u žargonu radosnih doktrinara i oholih,
trijumfalističkih ideologa neokonzervativističkog panliberalizma govori – kapitalističkoj modernizaciji, nego i specifična bosanskohercegovačka, ovdje, prije svega, postratna iskustva, motiviraju i upućuju na reflektiranje – u našoj skromnoj politološkoj produkciji, uglavnom, neidentificiranih fenomena – o različitim likovima onoga što ovdje
označavamo likovima njenog pervertiranja.
Kako je, međutim, riječ o pluralizmu tih likova, ovdje smo
izabrali, kao predmet interpretacija koje slijede, tek neke
njihove verzije. Riječ je o tri ekstremna stajališta spram politike: apolitika, parapolitika i kriptopolitika ovdje se razumijevaju kao radikalne, ekskluzivne forme građanske percepcije politike te pervertiranja same politike kao tekuće,
empirijske, žive prakse.
Šta, dakle, podrazumijevamo pod ovim fenomenima-pojmovima?
Antipolitika
Odmah valja akcentirati: apolitika nije isto što i antipolitika te je, otuda, nužno respektirati ovu diferenciju. Vidjećemo, docnije, i otkuda dolazi taj nalog.
Pod antipolitikom, uvedimo jedno od značenja pojma, podrazumijevamo negativni, averzični stav spram politike kao
takve. Opću alergiju prema politici, njenoj smislu i karakteru ovdje, dakle, označavamo kao antipolitički mentalitet:
Opsežnija rasprava o pojmu antipolitike u našem tekstu Javno dobro i
građanske vrline, časopis Lokalna samouprava, br. 7./8., Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo, 2005.
on politiku percipira i doživljava kao nešto strano i uz to
egzemplarom zla, pokvarenosti, demagogije i opće prostitucije. No, riječ je, uz to i o alergičnom odnosu spram etablirane politike, politike koja se događa u medijumu ustanovljenih državnih institucija političkog života i njenih posrednika kakvi su, naprimjer, stranke i parlamenti.
Kako je, zapravo, riječ o, manje ili više, konvencionalnom,
što ne znači i u spoznajnom smislu orijentirajuće beskorisnom, određenju, uvedimo, ipak, jedno drugo, svakako politološki meritornije, značenje pojma antipolitika.
Objašnjavajući u svakodnevnoj svijesti modernih društava
rašireni fenomen pežorativnog doživljavanja politike Endru Hejvud će, naprimjer, reći: “Govoreći otvoreno, na političare se često gleda kao na dvolične osobe željne vlasti,
koje iza retorike o služenju javnosti i ideoloških uverenja
prikrivaju lične ambicije. Ovakvo viđenje pogotovo je postalo uobičajeno u savremenom periodu, kada je povećano
prisustvo u medijima jasnije iznelo na videlo slučajeve korupcije i nepoštenja, doprinoseći usponu antipolitike. Odbijanje ljudi da učestvuju u mehanizmu konvencionalnog
političkog života proističe iz viđenja politike kao samoslužeće, dvolične i neprincipijelne delatnosti, koje se iskazuju uvredljivim frazama kao što su ‘kancelarijska politika’ i
‘politiziranje’.” Rezimirajući prethodne uvide Hejvud kaže:
“Antipolitika: Razočarenje formalnim i ustanovljenim političkim procesima koje se iskazuje u neučestvovanju, podršci antisistemskim partijama i primeni direktne akcije.”
U skladu sa ovim shvatanje antipolitike Hejvud govori i o
fenomenu, označava ga tako, antipartijske politike. Identificirajući krizu partija i partijskih politika u modernom
vremenu, krizu koja se manifestira u smanjivanju partijskog članstva, topljenju odanosti i stabilne privrženosti
Endru Hejvud, Politika, CLIO, Beograd, 2004., str. 18.
Cit. djelo, str. 19.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 163
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
partijama i, uopće, u slabljenju partijskih identifikacija, on
će upravo nastanak antipolitike dovesti u vezu s ovom krizom. Otuda će pisati: “Uporedo s tim promenama, očigledan je nastanak takozvane antipolitike: uspon političkih
pokreta i organizacija kojima je jedino zajedničko mržnja
prema tradicionalnim centrima moći i suprotstavljanje postojećim vladajućim partijama. … Uspon novih društvenih
pokreta … kao što su ženski, mirovni i ekološki pokret, deo
su iste političke pojave. Štaviše, i kada iskazuju svoje poglede putem partijske organizacije, kao u slučaju zelenih, ovi
pokreti teže da zadrže imidž antipartijskih partija.” Rekapitulirajuće svoj uvidu u ovaj fenomen akcentira: “Antipartijske partije: partije čiji je cilj potkopavanje tradicionalne
partijske politike odbacivanjem parlamentarnih sporazuma i stavljanjem naglaska na mobilizaciju naroda.”
Da ovakvo poimanje antipolitike stvarno figurira može se
pokazati na jednom primjeru. Zastupa ga, uzmimo, Alian
Boduie, francuski filozof još uvijek konzistento lijeve orijentacije. Svoju političku poziciju definira sa tri ključne
komponente. Napuštajući marksističko shvatanje o odumiranju države sada slijedi, umjesto politike protiv države,
politiku produkcije uslova koji će prisiliti državu da vodi
drugačiju politiku. Uvjeren da marksistički pojam klase
više ne figurira koncentrira se na figuru radnika kao žarište emancipatorski orijentirane politike. I, napokon, forsira
radikalno antistranački stav: političke partije nisu, tvrdi on,
više adekvatan, racionalan i produktivan medij političkog
angažmana. Definira, dakle, pledira i sam prakticira politiku izvan i neovisno od političkih partija.
***
Valja memorirati ova, ovdje do kraja koncizno predstavljena, određenja antipolitike kako bi imali pripremljeno tlo
na kojem će se razgovjetnije pokazati kako su konzekvencije apolitičkog stajališta sasvim drugačijeg karaktera nego
što su to u verziji antipolitičke percepcije politike. One, te
konzekvencije, za razliku od antipolitičkih – jer antipolitika, u krajnoj liniji, još uvijek podrazumijeva, djelatni, mada
vanetablirani i time, možda, manje produktivan, odnosno
uticajan, aktivitet pa je, otuda, u suštini i antifatalistička –
otvaraju prostor za neograničenu ekspanziju i drugih likova pervertiranja politike kakvi su, rekli smo, parapolitika i
kriptopolitika. Tu, dakle, prepoznajemo jednu od ključnih
atribucija apolitike.
Apolitika
Označava, apolitika u našem uvidu, prije svega, jedno vrijednosno stanovište spram politike uopće i, posebno, spram
njenih empirijskih likova i tekućih praksi. Dakle, apoliti Cit. djelo, str. 496.
Cit. djelo, str. 496.
164 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ka bi, mada to po motivaciji i pretenzijama neće, označavala, recimo to tako, jednu politiku politike, odnosno jedan imanentni ili eksplicitni politički stav spram empirije
politike i političkog kao takvog. Apstraktno govoreći, taj,
stvarni ili retorički, stav otkriva: fenomen apolitike egzistira kao izraz intimnog nepovjerenja, javnog prezira ili interesne averzije prema bilo kojoj vrsti legalnog, uz to i etabliranog političkoga angažmana.
***
Spoznajno produktivno je, međutim, tumačiti pojam i fenomen apolitike tako da se ostvari uvid u stanovišta onih
koji sami sebe promoviraju kao protagoniste apolitike.
Tu su, prije svega, oni koji produciraju umjetnost. Umjetnici svoja djela najčešće tumače kao apolitična. S druge strane, uočava se da mnoga umjetnička djela stvaraju privid
apolitičnosti: u sebi, pri tome, stvarno, na svjesno skriven
ili, možda spontano inherentan način, nose političke ideje ili svjetonazore. Na trećoj strani, figurira i stanovište da
umjetnici i umjetnost uopće ne mogu produktivno ili kreativno figurirati u apolitičnoj sferi, što znači da, htjela to ili
ne, umjetnost jest – na ovaj ili onaj način i u ovoj ili onoj
mjeri, manje ili više prepoznatljivo – uvijek politički angažirana.
U demokratskim državama dijelovi građanstva, takođe,
sebe označavaju kao apolitične smatrajući da to stajalište
spram politike demonstriraju, između ostaloga, i apstinencijom u izborima. Promatrajući fenomen u širem kontekstu civilnog društva promoviraju se u apolitične, prije svega, mnogovrsna strukovna ili esnafska udruženja, neprofitna udruženja građana i, uopće tzv. treći ili nevladin sektor. Profesionalne institucije, također, smatraju same sebe
apolitičnim u smislu da moraju, i to osviješteno i retorički hoće, djelovati otvoreno, fleksibilno, neposredno, edukativno i neovisno od etablirane vlasti i vladajućih partija. Deklamiraju, dakle, asocijacije civilnog društva svoju
apolitičnost utoliko što, navodno, ne slijede ideju političkog angažmana te se, otuda, u njihovim proklamacija pod
apolitičnošću, obično, podrazumijeva njihova nevezanost
za bilo koju političku partiju.
Fenomen apolitike u žargonu javnog govora nerijetko se
veže za držanje mladih generacija spram oficijelne politike ili politike kao takve. Tako se, naprimjer, u javnom govori, na osnovu ovih ili onih istraživanja, tvrdi kako se demonstrira da je u postsocijalističkim tranzicijskim zemljama desnica – naročito ona ekstremna, mada kao ideologija, politika i aktivitet, vrlo agresivna i strogo disciplinirana
– među mladima u manjini. Na drugoj strani, ogromna većina mladih, smatra se, navodno, jest u centru, s tim da se
pod centrom ne misli samo na eksplicitnu i djelatno političku već, ponegdje, i na apolitičku orijentaciju.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
No, pojam apolitike javlja se i u ekonomskom kontekstu.
Neoliberalističke ideologije sa svojim trijumfalističkim
pretenzijama, uzmimo, smatraju da mora postojati bezbjedan pravno-pravno politički ambijent za nesmetani razvoj
ekonomije a on sam po sebi, pri tome, mora biti apolitičan,
što znači da ne slijedi ni ovaj ni onaj politički svjetonazor,
odnosno, ni ovu i onu političku ideologiju. Prostor apolitike smatra se, zapravo, prostorom slobodne ekonomije. Dok
se u svijetu umjetnosti pretenzija na apolitičnost razumijeva kao politički neutralna interpretacija svijeta politike te
kao izvorna intencije umjetničkog djela – ono se, po svojoj biti ne stvara i ne oblikuje, niti tako javno funkcionira, u svrhu ove ili one politike i političke akcije – ovdje, u
ekonomskom kontekstu, vidimo, kako se upravo apolitički
prostor doživljava i percipira kao prostor djelatne, racionalne, efikasne ekonomske aktivnosti i to aktivnosti koja sva
jest u znaku jedne, ovdje liberalističke ideologije i politike.
U ekonomskom kontekstu, dakle, napušta se apolitički stav
u trenutku kada se akteri svijeta rada, posebno svijeta kapitala, javno ili konspirativno, aktiviraju u političkom životu
a pod tim aktivitetom podrazumijevamo članstvo u strankama i njenim rukovodećim organima, kandidiranje, i ono
u formi vanstranačkih aranžmana, na partijskim izborima,
agitiranje za političke partije ili njihove kandidate, volontersko djelovanje u izbornim štabovima političkih partija
te sudjelovanje u izvršnoj vlasti na bilo kojoj razini državne
organizacije. Ne smatra se, u tom kontekstu, aktivnim političkim angažmanom sudjelovanje u finansijskim i drugim
organizacijama ili tijelima monetarne vlasti jer se ovaj prostor definira, i zbiljski i normativno, kao apolitički prostor.
***
Apolitičkim se, da to rekapitulirajuće akcentiramo, definiramo stanovišta građanskih individua i organizacija koje
slijede demokratske uzuse ali se, pri tome – programski,
po svojim ciljevima i svrhama – primarno angažiraju na
afirmaciji parcijalnih interesa i preokupacija dijelova civilnog društva. Otuda se u javnom žargonu, multinacionalne
ili jednonacionalne, neprofitne, nevladine, građanske organizacije obično autodefiniraju kao apolitičke.
No, u širim, globalnim kontekstima promatrajući, pokušaji
da se definiraju opće tendencije u modernom svijetu – i to iz
postmodernističkog, postideološkog ili, navodno, postpolitičkog diskursa – sugeriraju da je taj svijet tendencijski,
ako ne već i u uozbiljenoj suštini – apolitički.
Otuda, pod apolitičkim držanjem podrazumijeva se neutralno držanje, držanje građana koji odbijaju aktivno sudjelovanje u političkom životu i poziv da – prema svojim materijalnim, socijalno-statusnim, spoznajnim, ekspertističkim, moralnim i političkim mogućnostima – participiraju u općem društvenom životu i, kaže se konvencionalno, u
oblikovanju prosperitetne budućnosti. U tom smislu, apolitičkim se smatra svako stanovište koje izbjegava rasprave o
aktuelnim političkim pitanjima te odbacuje angažman na
zadacima koje postavljaju historija i novo vrijeme i, onda,
prebacuju sve to na isključivu djelatnost političkih partija.
U svim ovim samopercepcijama, dakle, figurira apolitičko
kao mišljenje, svjetonazor i djelovanje s onu stranu politike, neovisno ili nasuprot političkih stranaka, uz ignoranciju tekuće politike etablirane vlasti, vladajućih političkih dogmi i orijentacija. Apolitika bi, u tom smislu, označavala –
deklarativno, odnosno, sa stanovišta njenog verbalnog samorazumijevanja promatrajući – apsolutno indiferentan,
neutralan, indolentan, ravnodušan, ekskomunicirajući odnos spram tekuće politike i političkog kao takvog. I eto, zapravo, neinhibirane šanse drugačijim, pa i pervertiranim,
odnosima spram politike i njihovim stvarnim, praktičnim
objektivacijama.
***
Ne mora, samo po sebi, apolitičko stajalište biti jedan od likova modernog pervertiranja biti politike. Postaje ono takvo u mjeru u kojoj, u određenim konkretnohistorijskim
kontekstima i unutar specifičnih socijalnopolitičkih okolnosti, sudjeluje, sa svoje strane, u raščišćavanju ničim ograničenog, no raskošno travnatog igrališta za protagoniste
parapolitike i kriptopolitike.
Parapolitika
Opći je, u percepcijama kritičke svijesti – gotovo konvencionalan, uvid da u zemljama postsocijalistčke tranzicije figurira raskalašeno razigrani parapolitički folklor, žilavo, vitalno prebivaju parapolitičke grupacije, vode se parapolitičke
kampanje – jednom riječju, parapolitička atmosfera, prožimajući ugljenmonoksidnom snagom sve vladajuće političke veze, odnose, procese i ustanove, nesmetano egzistira
i oblikuje svijet socijalnog života.
O parapolitičkim snagama, ovdje ili ondje, s vremena na
vrijeme, s manje ili više zatucanosti, u žargonu postsocijalističke, pogotovo konzervativne javnosti, govori se i onda
kada se njihovi historijski korijeni prepoznaju na tlu bivših socijalističkih režima. No, parapolitičke, formalne i neformalne, legalne i polutajne organizacije, smatra se u dominirajućem medijskom i političkom govoru, uglavnom su
tvorevine postkomunističke tranzicije ka, navodnoj, spasonosnoj neokapitalističkoj modernizaciji. Naravno, ni demokratije evroatlanskog svijeta nisu, skrenimo bar pažnju
na to, lišene ovog oblika pervertiranja politike, naprotiv, pa
se i ona ovdje uzimaju u obzir. No, što, zapravo, podrazumijevamo pod parapolitikom?
***
Političke odnose i procese – kao i grupe i organizacije koje
jesu njihovi noseći protagonisti – unutar kojih se prakticiStatus, broj 10, jesen 2006.
| 165
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
ra politika tako što se, faktički, imitira ono političko nazivamo parapolitikom i parapolitičkim. Ona se, parapolitika,
u društvenoj zbilji događa u različitim likovima i oblicima
pa, naprimjer, egzistira kroz paraustavne, parapravne, paramilitarističke i slične, manje ili više, javne ili konspirativne formacije.
Fenomen parapolitike pojavljuje se, prije svega, kao patološki oblik političkog angažmana egzistentan čak u organizaciji i praksi legalnih organa vlasti, najčešće, naprimjer,
u formi različitih komisija, radnih grupa, tijela, odbora,
savjeta i drugih oblika političkog djelovanja koji faktički,
umjesto legalnih, ustavom i zakonom ustanovljenih, institucija, preuzimaju na sebe pravnim poretkom neutemeljene ingerencije. U njoj sudjeluju, oblikuju je i stvarno prakticiraju, uzmimo, finansijskointeresni, korporativni, nacionalni, teritorijalni i slični lobiji, mnogovrsne neformalne
grupe materijalnih ili svjetonazorskih uticaja, konspirativne sprege između tajnovitih ili deklariranih grupa za pritisak ili interesnih grupa i sl. Prostor parapolitike je, otuda,
prostor za, u različitim formama objektiviranu, egzibiciju
psihološki, egzistencijalnih, političkih i drugih društvenih
frustracija, interesa, strasti i pohlepa.
***
Karakteristično je da prakticiranja parapolitike jesu stalni
procesi koji se instrumentima stvarane države ne mogu, u
osnovi, ozbiljno prevenirati niti kontrolirati. Parapolitički
djelatnosti, zapravo, ne mogu se definirati ili karakterizirati po kriterijima uobičajene, pogotovo demokratskim ethosom inspirirane i libertanski orijentirane, političke djelatnosti niti po konvencionalnim međunarodnim standardima. Parapolitika se, naprimjer, ne može, u mnogim slučajevima, svrstati u tradicionalnu podjelu politike na ljevicu i
na desnicu, na socijaldemokraciju ili konzervativnu demokraciju (neoliberalizam ili neokonzervativizam) jer, jednostavno, ona je transpartijska i prakticiraju je sve, ma kako
se retorički deklarirale, političke orijentacije. U ovom interpartijskom kontekstu, parapolitički oblici politike događaju se, najčešće, u formi povremenih, navodno, radnih
tijela sastavljenih od, naprimjer, lidera političkih stranaka
koji daleko od očiju javnosti i bez uticaja vlastitog članstva,
oponašajući demokratski ethos i rad na općem dobru, dogovaraju i sklapaju tzv. konsocijativne aranžmane.
Govorimo o oponašanju demokratije utoliko što se ona parapolitičkim konsocijativnim aranžmanima višestruko reducira: njeni su akteri partijski lideri a ne građanstvo; politički narod (građani) kao subjekt demokratije je reduciran, odnosno, izvanjski transformiran u supkulture, dakle,
u neke zajednice, u ove ili one kolektivitete a ni njihovi članovi te njihova kao i javnost u cjelini ne sudjeluju u donošenju konsocijativnih dogovora; čak ni partije ne moraju biti iznutra demokratske, čak štaviše poželjnije je da
budu centralizirane i pod autokratskim liderstvom partijskih vođa; konsocijativni aranžmani javljaju se u odsustvu
166 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
bazičnog konsenzusa bez kojeg polirhične demokratije i ne
mogu funkcionirati kao demokratije; javljaju se i uspostavljaju u vanrednim stanjima (građanskim nemirima i građanskim ratovima) koji sami po sebi isključuju demokratiju u njenom punom kapacitetu; povremeni su i privremeni dok demokratije podrazumijevaju stabilnost, uređenost i kontinuitet. Nadalje, budući da u “... konsocijacijskoj
demokraciji sklonost ka suradnji vođa različitih segmenata populacije umanjuje uticaj centrifugalnih tendencija prirođenih pluralnom društvu ...” i da je, otuda, ta saradnja
“... među elitama osnovna (je) značajka kojom se odlikuje konsocijacijska demokracija …” (Arend Lijphart, Demokracija u pluralnim društvima, Globus, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 9.) očigledno je kako su demokratski kapaciteti ostavljeni na milost i nemilost subjektivnoj volji i
(ne)kulturnim afinitetima vođa, njihovom osobnom smislu
za sporazum, kompromis, toleranaciju i sl., te nisu utemeljeni u transvoluntarističkim institucionalnim porecima.
Otuda i možemo reći da konsocijativni aranžmani, kao jedan od likova parapolitike, leže s onu stranu demokratije u njenom punom kapacitetu. Naravno, to ne znači da su
oni, ma koliko bili parapolitički, uvijek i bezvrijedni. Naprotiv, u mnogim društvenim okolnostima su jedina racionalna alternativa zapadanju u nerazrješive političke sukobe i građanske ratove.
***
Subjekti parapolitike, uz legalne, moćne, velike ili patuljaste, vladajuće ili opozicione, parlamentarne ili vanparlamentarne političke partije, međutim, jesu i same parlamentarne institucije te izvršna vlast. Uočava se, zapravo,
da posebno zakonodavna tijela faktički podliježu uticajima
parapolitičkih interesa, jesu same njihov mediji pa i prostor
njihova ozbiljenja. Ona su parapolitički paravan iza kojeg
se donose korporacijska, pragmatična, interesna ali ne i
općenacionalna rješenja. Uz, dakle, transparentne oblike
pritisaka, postoje unutar zakonodavnih procesa i parapolitički uticaji koji se smatraju podzemnim i konspirativnim
i kojima je, kako se to u medijskom žargonu kaže, teško ući
u trag pa se, otuda, u odnosu na transparentne forme uticaja, ovi smatraju, po poredak slobode, nesagledivo razornijim. Otuda, iz perspektive kritičke svijesti kojoj je stalo
do stvarne demokratije, i možemo reći: u sferi parapolitike
produciraju mnogovrsne opasnosti po društvo koje hoće
biti zdravo, prije svega, ugrožavanje legitimne i, na stvarno demokratskim, a ne imitirajućim, izborima ustanovljene ali i izborima promjenljive vlast i politike.
***
I u jednom i u drugom slučaju, i unutar partija i unutar parlamentarnih ustanova, organiziraju se parapolitički procesi sa različitim svrhama. Kada legalne institucije praktici Arend Lijphart, Demokracija u pluralnim društvima, Globus, Školska
knjiga, Zagreb, 1992., str. 9.
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
raju parapolitičke procese onda ih ciljano, svrhovito koriste, naprimjer, kao neku vrstu prethodnice, kao neki oblik
uznemiravajućeg testiranja javnosti, kao vanlegalni i vaninstitucionalni način provjere vlastitih političkih namjera
ili sopstvenih odluka koje trebaju tek uslijediti ili kao prostor odrađivanja prljavih poslova ili potpore donošenju rizičnih odluka za koje se legalne institucije vlasti u datom
trenutku, iz ovih ili onih razloga, ne usuđuju, autonomnom
voljom – eksplicitno opredijeliti. U te svrhe spada i jedna
posebna vrsta političkog izgovaranja: ako su već, uzmimo,
ove ili one odluke proglašene a vlast se ne usuđuju, čuvajući se od svakog rizika, te odluke praktično sprovesti onda
se ona rado, opravdavajući se, poziva na uticaje, navodne,
demokratske javnosti građanskog društva koja, zapravo, u
takvom ambijentu nije ništa drugo do onesvještena javnost
aranžirana parapolitičkim anestezijama.
Kada je već riječ o javnosti, valja apostrofirati: parapolitika kao taoce vlastitih gluposti, sopstvenih frustracija, uskogrudnih, škiljavih interesa, trenutnih pragmatičnih kalkulacija – drži cjelokupnu javnost. Ona i jest erotsko omiljeni
prostor djelovanja parapolitike. Otuda, parapolitika, manipulirajući javnošću, javnost percipira kao glavni poligon
svog djelovanja jer, nalazeći tu humusni prostor svoje egzistencije, zna da se u njemu, u tom prostoru parapolitički odnosi i procesi ne mogu obuzdati legitimnim demokratskim aparatom i njegovim legalnim instrumentarijem.
Zato parapolitika, uz to što ugrožava parlamentarizam kao
temelj demokratskog ustrojstva države, na drugoj strani,
ugrožava i samo civilno društvo i demokratsku javnost u
njegovoj autonomiji.
***
No, i asocijacije civilnog društva, treba to reći s onu stranu
njegove pomodarne idealizacije, snose odgovornost za vlastitu dekadenciju u mjeri u kojoj, u sprezi s vlastima, participiraju u parapolitičkim procesima i odnosima. One se, te
organizirane asocijacije, zapravo, a to je čest, gotovo svakodnevan slučaj, u ime vladajućih, većih ili manjih, svejedno, stranaka pojavljuju kao organizacije koje, naprimjer,
prijeteći režimu i personalnim vlasti najavljuju demonstracije i proteste, nekrofilijski prozivaju za nacionalizdaju, na
građansku neposlušnost i sl. Etablirane vlade, kako to govore kritičari parapolitike, kukavički prepuštaju uvijek dežurnim medijskim i parapolitičkim protagonistima politike da
razrješavaju probleme koji, po definiciji, kao njihov predmet rada, pripadaju etabliranoj, odnosno, oficijelnoj vlasti.
U tom kontekstu zapaža se u kritičkom govoru demokratske javnosti, kako se mnoge organizacije, zapravo, ne bave
razvojem civilnog društva nego se ponašaju kao parapolitičke stranke ili parapolitičke organizacije koje djeluju u
službi vlasti ili kao njena agresivno prijeteća opozicija.
Uz svo uvažavanje organizacije civilnog društva i djelatnosti kojima se one bave u tranzicijskim zemljama, pa i u zemljama na prostorima ex-Jugoslavije, pokazuju se, dakle,
patološke simbioze između političkih stranaka i organizacija civilnog društva i to izrazito onda kada se one pretvaraju u parapolitičke organizacije. Oslanjajući se na medije, ovakve organizacije obavljaju različite zadatke, naprimjer, ilustrirajmo to, direktno participiraju u oblikovanju
koalicija protiv suparničkih političkih partija. No, i same
političke stranke osnivaju ove ili one nevladine organizacije koje preuzimaju na sebe, umjesto njih, bavljenje kontroverznim problemima i temama. Zato se uočavaju u javnom životu parapolitičke kreature koje najmoćnije stranke
u toku izbora ili jednokratno formiraju ili ih prepoznaju u
miljeu civilnog društva, sa tog tla ih regrutiraju i pridobivaju za svoje izborne potrebe. U kritičkom diskursu se, onda,
i sugerira – ako se nevladine organizacije žele baviti eksplicitno politikom trebaju to otvoreno raditi na političkom tržištu jer se, kao parapolitičke organizacije, one pod raznim
maskama, podržavajući odgovarajuće stranke, u stvarnosti,
bore prevashodno – za politički profit.
***
Tu i tamo, kada se stvar promatra iz horizonta kritičke
svijesti, koliko-toliko egzistentne, u tzv. postsocijalističkim zemljama, zapažaju se djelovanja parapolitičkih tijela i u evroatlantskom kontekstu: pokušavaju ona, prije svega, nametnuti, i to, mada se često kroz uglađenu retoriku
to skriva, svaku, pa i bezdušno okrutnu cijenu, neoliberalistički koncept političkog ustrojstva, načina života i kulturnih svjetonazora. U tom se kontekstu, u radikalno kritičkim izrazima demokratske i emancipatorski orijentirane
javnosti, pogotovo u kontekstu zemalja u tranziciji, govori
da su cijele države podaničko-dužničke parapolitičke tvorevine koje vegetiraju kao pseudosamostalni državni entiteti
a faktički, na djelu je vladavina maskiranih privatnih interesa koji tim državama onemogućavaju održiv razvoj. Ona,
ta vladavina, mlazeve svog kisika dobija i iz sprege multinacionalnog kapitala, domicilnog i međunarodno organiziranog kriminala, unutarnjih i vanjskih političkih te parapolitičkih središta moći. Ona, ta središta, međutim, dobijaju
i institucionalne oblike pa se može govoriti i o postojanju
parapolitičkih institucija koje, onda, u javnom životu protežiraju parapolitičke interese te vrše raznovrsne pritiske
na legalne institucije demokratije, vlasti i javnosti. U tome
svakako, ustvrđuje se, sudjeluju parapolitički sateliti mnogih političkih stranaka.
***
Rezimirajuće, uz, u izvjesnoj mjeri, i dodatne refleksije, valja akcentirati: parapolitika se događa u institucionalnim i
vaninstitucionalnim formama, u parlamentarnim i drugim
zakonskim oblicima ali i paralelnim kanalima političke komunikacije ispunjene politikantstvom i drugim destruktivnim likovima političke patologije. Prostor parapolitike
je prostor ilegalnog, konspirativnog, tajnog, prostor interesnih sprega i političkih manipulacija. Parapolitika je, recimo to jezikom svakodnevnice, neograđeni prostor poliStatus, broj 10, jesen 2006.
| 167
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
tičkih smutljivaca, mnogovrsnih surogata politike, primitivnih ili umješnih manipulatora i moralno te intelektualno kastriranih politikanata. Izvršavajući raznorodne svrhe
parapolitika jeste prostor političkog ekstremizma, zavodljivih provokacija, sirovog pragmatizma, svekolike neprincipijelnosti i imoralne ili ogavno nemoralne nekonzistentnosti. Prostor gdje se ne misli i ne djeluje osmišljeno konceptualno ili strategijski niti u diskursu javnog, opšteg dobra zajednice, društva, države ili nacije. Međutim, i zbog
toga što se iz legalnih struktura vlasti i države regrutiraju
sudionici parapolitičkih odnosa i procesa oni se ne mogu
pravnim sredstvima do kraja kontrolirati tako da se proces parapolitike nameće kao, istina, uveliko tajni, ali faktički gledajući, zbiljski svijet nametnute sile iznad i protiv
društva i ukupne demokratske javnosti.
Naravno, parapolitičke djelatnosti nisu ništa slučajno ili
spontano. Zato se može govoriti i o organiziranoj parapolitici. Njeni protagonisti kao svoje glasnogovornike mogu
da koriste i organizacije civilnog društva koje pristaju da
budu u pragmatičnim funkcijama etabliranim strukturama vlasti i moći. Riječ je o onim organizacijama civilnog
društva koje izigravaju njegove autentične izvorne vrijednosti, dakle, riječ je o parapolitičkim interesnim skupinama koje djeluju antipolitički, destruktivno ili funkcionalistički u odnosu na etablirane institucije parlamentarne vlasti. Zato i govorimo parapolitičkim satelitima vodećih protagonista politike, dakle, o satelitima koji se pojavljuju u različitim formama i likovima civilnog društva – u raznim
udrugama, udruženjima, organizacijama, asocijacijama,
inicijativama, građanskim protestima itd. Kada etablirana
vlast osjeti potrebu onda ona licemjerno ali do kraja utilitaristički prepušta riječ medijskim, građanskim i drugim
parapolitičkim subjektima koji govore ono što iz određenih
pragmatičnih interesa vladajuće političke stranke u datom
trenutku ne žele govoriti. U tu svrhu etablirana vlast sposobna je da, manipulacijom i anestezijom građanske demokratske javnosti, organizira parapolitičke skupove, rituale i
parapolitičke obrede kao i druge manifestacije vlastite pseudolegitimacije.
tivne biti ili koncepcijskostrukturalnog ustrojstva, – mimikrira, naprimjer, ono što se događalo u starijem ili novijem
historijskom dobu, umijećem manipulacije prikriva svoje
realne namjere, ideološkim aparatima u javnosti šifrira ono
što se događa na sceni političke stvarnosti i sl. Prikrivajući činjenice stvarnih događaja i premražavajući socijalnu
zbilju ideološkim maglinama, kriptopolitika, zapravo, odvikava građane od ethosa autonomije: da slobodno i kritički misle te tako anulira temeljne pretpostavke na osnovu
kojih mogu, vlastitom rasudnom moći, reflektirati i zaključivati o stvarima vlasti, države i politike uopće. Istovremeno, kriptopolitika hoće, i u tome htijenju uspijeva, političku javnost – to, svakako, isprobano, dvosmisleno efikasno
sredstvo onih odvikavanja i anuliranja – kao javnost u kojoj dominiraju impresije, zastori, glasine, laži, mitovi, falsifikati, itd. U svakom slučaju, sve oblike kriptopolitike karakteriziraju mističnost i sklonost zavjereničkom diskursu.
Otuda, u kriptopolitici nema mjesta racionalnom mišljenju i kritičkom diskursu, javnom dijalogu i svjetonazorskom
pluralitetu. Javni žargon kriptopolitičke politike jeste, zato,
žargon nagovještaja, indirektnosti, mimikrija, dvosmislenosti, signala, simbola, znakova i, uopće, nijemog jezika komunikacije.
Prema tome, recimo to akcentirajući, kriptopolitika je politika skrivenih, šifriranih, konspirativnih akcija, procesa,
djelatnosti i odluka. Ona, dakle, u našem uvidu, označava
pervertiranu politiku prepariranja motiva i namjera, pritajivanja oficijelnih ciljeva, prepredenosti u taktici, izricanja dvosmislenih ili višesmislenih stavova, odlučivanja bez
svjedoka. Nadalje, ona, u aranžmanu njenih vlastodržačkih
aktera, uključuje psihotičku nepouzdanost u svakom, tekućem, rutinskom ili strategijskom dijalogu, – bilo unutarpartijskom i međustranačkom bilo i međudržavnom, svejedno je – preferiranje ogoljelo pragmatičnog ravnanja,
uglavnom, prema prilikama i kratkovidnim jednokratnostima, neurotično izigravanje političkih dogovora, licemjerno ignoriranje izbornih i drugih obećanja, deklariranih anticipacija pa i eshatoloških projekcija i sl.
Kriptopolitika
Na drugoj strani, pod kriptopolitikom mogu se, to se u javnom govori i čini, podrazumijevati i praksa angažiranja
stručnjaka, znanstvenika, javnih djelatnika u nevladinim i
drugim organizacijama civilnog društva i to u mjeri u kojoj
takvim angažmanom oni, kao i vlastodršci, takođe, prikrivaju – političke interese kojima, u stvari, služe te partijska
opredjeljenja i politiku partija ili grupa za pritisak kojima
stvarno pripadaju. No, i u ovakvim nerijetkim slučajevima
radi se o kriptopolitičkom instaliranju prevare u javnu politiku te o promoviranju zavaravanja kao političkog manira i stila, dakle, prikrivanja kako odgovornosti za patologiju političke zbilje tako i stvarnih političkih ciljeva te politič-
Pod kriptopolitikom, precizirajmo nekoliko elemenata početnog određenja pojma, podrazumijevamo mišljenje-djelovanje u kojima etablirana vlast – kad joj to pragmatički
zatreba ili to čini sistemski, pod prisilama svoje konstitu-
O tom jeziku i, uopće, o neverbalnoj komunikaciji u antropološkom i
socijalnopsihološkom diskursu, vidjeti u: Edvard Hol, Nemi jezik, Biblioteka XX vek, Beograd, 1976; Nikola Rot, Znakovi i značenja, Verbalna i
neverbalna komunuikacija, PLATO, Beograd, 2004.
Tako, na koncu, parapolitika stoji u konfrontaciji sa legitimnim institucijama vlasti, sa instrumentima pravne države, sa demokratskom javnošću. No, ona, probija mreže legalnosti i legitimnosti pa može, kako to i čini, da trijumfira
kroz različite interesne lobije bez efektivne kontrole šireći,
tako, prostor podrivanja samog građanskog ethosa i dekadencije samih ustanova demokratije.
168 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
kog identiteta aktera, dominirajućeg ili perifernog, socijalnog, ekonomskog, kulturnog i političkog aktiviteta.
opozicionih, i to agresivnih, borbenih, prije svega, nacionalističkih elita.
Različiti su, lukavi i umješni, pa otuda zdravorazumskoj,
običnoj, svijesti svakodnevnice teško prepoznatljivi, dakle,
sadržaji, oblici, izrazi te socijalni akteri kriptopolitičkog
djelovanja a taj arsenal raznolikosti koriste, kao što je rečeno, ne samo ličnosti i ustanove iz etablirane politike nego
i druge ličnosti i građanske asocijacije iz sfere ekspertističkog, tehnokratskog, scijentističkog ili biopolitičkog znanja,
elitne književnosti ili realpolitički inspirirane umjetnosti,
konformističke znanosti, itd.
Otuda, uz bolesne opsesije predostrožnostima, on, taj mentalni sklop u sferi političkih, posebno državničkih djelatnosti – ne ostavlja, i na tome s umijećem istrajava, neposredne tragove i dokaze o svojim činovima, htjenjima i odlukama: nema u svakodnevnoj empirijskoj, a posebno totalitarnoj, uz to i izvanrednoj, politici, dakle politici koja donosi – pod izvanjskom presijom ili, što je stvarnije budući da
je njena nužna konzekvencija, samoskrivoljno – egzistencijalne nacionalnodržavne odluke i strategije, zna to kriptopolitika, svjedoka, dokumenata, arhiva, javnih izjava, nema
ničega posebno za kritičku, demokratsku javnost. i sl.
***
U kritičkom diskursu, čije se stanovište ne mora uzimati kao zdravo za gotovo budući da je kriptopolitička praksa svojstvena svakom, pa i režimima evroatlantskih demokratija, kriptopolitičke sklonosti etablirane vlasti u zemljama postsocijalističke tranzicije tumače se, kao svjesno ili
nesvjesno, preuzimanje političkog stila iz kominternovske
tradicija ilegalnoga rada. Na vatri takvih tradicija u, kako
se to kaže u evropskozapadnjačkom žargonu, postkomunističkim zemljama pojam kriptopolitike označava političke
odnose, poteze, činove i procese koji se formuliraju i prakticiraju u političkom podzemlju te su tako izvan domašaja i
kontrole demokratske javnosti.
***
No, konspirativnost, kao bitna odrednica kriptopolitike,
može da proizlazi iz karakternih osobina ličnosti – njihove osobne sklonosti ka tajnovitosti, mistifikacijama, mitologijama i misterijama. Ona je, kriptopolitika, objektivno
promatrajući, u ovom kontekstu, zapravo, izraz njihove potrebe da se makijavelističkim manirima održe na vlasti pa,
otuda, u sudaru sa spoljašnjim i unutrašnjim protivnicima
obilno, fanatično i okrutno koristi autopreferirajući kriptopolitički stil i njemu korespondentni temperament.
Personalne aktere kriptopolitike, nadalje, karakteriziraju,
kao izraz inhibicija strahom, smisao za opreznost, za oklijevanja i neodlučnost, za zakašnjavanje u formuliranju odluka, za, kad je oficijelna politika već skrahirala, naknadnu pamet koja, onda opravdava promašaje, racionalizira i
kritopolitički maskira njegove stvarne sudionike i presudne
aktere. Također, tu krajnju opreznost, koja graniči sa fobijama, pa prelazi u opasnu histeričnost, zanimljivo je to, karakterizira – budući da, u kontekstu predominacije kriptopolitike, politika jeste neprestano politika u opsadnom stanju a njen socijalni okvir percipiran kao velika vojna kasarna – osobni smisao za osobnu bezbjednost i egocentričnu sigurnosnu kulturu. Oprez, manijakalni, hipersenzitivni
oprez, i u doba uspona a, razumljivo, posebno u doba gubitka i poraza ove ili one oficijelne, državne ili partijske politike, jest i ostaje ono što esencijalno karakterizira osobni kriptopolitički mentalitet vlastodržačkih ali, isto tako, i
***
U tumačenju porijekla kriptopolitike najradikalnije je stanovište koje zastupa teoriju zavjere kao supstancijalni proces i teren političke zbilje. Sudionici, dakle, kriptopolitičke stvarnosti sudionici su, i to, navodno, logikom nužnosti,
politike zavjere protiv protivnika druge države, drugog naroda, drugih političkih partija itd. U ovim teorijama zavjere čak smatra se cijele države mogu da provode proces manipulacije sa drugim državama slijedeći svoje materijalne
interese i to preko tajnih društava, zavjereničkih grupa a sa
ciljem stvaranja svjetske politike i svjetske vlade pod patronatom ove ili one svjetske sile.
***
U drugačijim interpretacijama, osim teorije zavjere, smatra se da kriptopolitika karakterizira postmoderno doba. I
to u tom smislu što političko više ne figurira u javno etabliranoj političkoj sferi nego, naprotiv, zbiljska se politika, sa
svojim unutrašnjim odnosima, procesima odlučivanja i karakterom samih odluka, presudno događa u netradicionalnim, novooblikovanim, uz to i vanpolitičkim tvorevinama,
institucijama, kanalima i, uopće, u javno neprepoznatljivim
prostorima – dakle, u, postmodernom logikom distribuiranim, pluralnim, manje ili više neformalnim i vansistemskim centrima ekonomske, tehnološke i političke moči.
Kriptopolitika u, tako pomodarnim žargonom nominiranom, postmoderno doba, smatra se u kritičkim opservacijama, i živi od disperzije političkoga polja i političkoga
djelovanja u sve sfere društva. Doba je, tvrdi se u tom smislu, kada se, i to ne više samo potencijalno ili tendencijski nego stvarnosno – nasuprot starom svijetu gravitacijski okupljenom oko javnog ali monokratskog centra moći
– u pluralitetu životnih formi političko odlučivanje i politička sila oblikovanja i preoblikovanja svjetskopovijesnih
procesa distribuiraju u mimikrirane, kriptopolitičkom psihologijom posredovane, mikroskopske kapilare društvenosti, u, – golim okom naivne ili prostodušne ili demagogijama herojskog i pobjednosnog neoliberalizma inficirane javnosti – nevidljive ćelije političkog tkiva, u suhe pore javnih
Status, broj 10, jesen 2006.
| 169
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
mentaliteta ili, pak, u ekonomske, političke ili militarističke megaustanove i panplanetarne organizacije užasno nesamjerljive moći.
Tako se, eto, kriptopolitika, u postmodernom diskursu, kao
jedan, recimo to tako, nasuprot tom diskursu, od pervertiranih, duboko dekadentnih ali, što ovdje posebno, sa žestokim bojama ili visokofrekventnim zvukovima upozorenja, akcentiramo, povijesno nepredestiniranih likova savremene politike, pojavljuje, zapravo, kao živa, djelatna ali
i – spram slobode, demokratije i humanizma – razarajuća
pankriptopolitika.
Zaključne misli
Antipolitika u sebe uključuj apolitiku i među građanstvom
motivira i stimulira njenu recepciju ali se na nju ne reducira. Apolitički javni mentalitet, sa svoje strana, otvara još, po
slobodu i demokratiju, opasnije forme pervertiranja politike: parapolitiku i kriptopolitiku.
Nije, međutim, nimalo teško u i bosanskohercegovačkoj
posrtanoj zbilji prepoznati aktere političkih procesa koji
oblikuju dominirajuće društvene i političke odnose kao
apolitične, parapolitične i kriptopolitične. Mogli smo se
upustiti i u obimno ilustriranje takvih likova pervertiranja
politike čije se opravdavanje ne može više zasnivati na razornim konzekvencijama rata protiv Bosne i Hercegovine.
Politička stvarnost u dejtonskoj Bosni sada iz same sebi –
iz svojih anomija, struktura i disfunkcionalnosti – producira ta pervertiranja. Dakle, moglo smo ilustrirati ali smo od
toga odustali iz prostog razloga što pretenzija da se i obilno ilustrirana politička andaragija involvira u zbiljsku svijest i političko ponašanje vodećih aktera političkih procesa i odnosa svaki put pokazuje kao uzaludnost i iluzija lijepih duša.
Prema tome, bez tih pretenzija ovdje smo, na koncizan način, tek skicirali neke od važnih elemenata koji bi mogli ući
ako ne već u teorijskokoncepcijska a onda u orijentirajuće pojmovna određenja ovih fenomena. Njih nema u tekućoj politološkoj produkciji kao što ih nema ni, naprimjer, u
standardnim politološkim ili sociološkim enciklopedijama,
leksikonima i rječnicima. I tu je ovdje, onda, glavni motiv
njihovog tematiziranja.
A ako neko iz svijeta tekuće politike – i one jednonacionalne i one multinacionalne, i one konzervativne i one lijevog
centra, i one pozicione i one opozicione, i one koja dolazi iz krugova velikih i moćnih i one koja grcajući proviruje
iz miljea patuljastih, pigmejskih, po stvarnom uticaju minornih, svejedno je – što je, naravno, gotovo nevjerovatno,
prepozna u ovim određenjima tri relevantna lika pervertiranja biti politike, makar i slabo svjetleće studence političkog samosvještavanja ili samoobrazovanja onda će – ako je
170 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
to uopće i relevantno, i ako nije, možda, rečeno isuviše narcistički – na djelu biti nešto od užitka neuzaludnosti.
***
Potenciramo, kažimo na kraju i to, značaj onog osvještavanja budući da je i u živom bosanskohercegovačkom
kontekstu na djelu ono najvažnije: u libertanskoj, kritičkoj emancipatorski orijentiranoj politici valja prepoznavati njene perverzije te se angažirati u dosluhu sa samom
biti politike. A vidimo je, da to ovdje krajnje sublimirano
iskažemo, u najopćenitijem smislu promatrano te minimalistički definirano, kao rad na javnom dobru pojmljenom
kao djelatnost na reprodukciji društva-države kao cjeline
kako se ono, to društvo sa svojom državnim ustrojstvom,
ne bi raspalo u vrevi sukobljenih, što, možda, i prirodnih te
još više socijalno produciranih, neprijateljskih interesa ili u
sudaru sa vanjskim prijetnjama a građani izgubili same egzistencijalne premise vlastitog bivstvovanja.
***
No, i na sam pomen sintagme javno dobro odmah se, međutim, postavlja pitanje: da li u modernim društvima, pogotovo u velikim, prostorno, ekonomski i vojno, pluralističkim demokratijama postoji uopće nešto što to bi se moglo nazvati kao javno dobro, odnosno, kao interes cjeline,
kao zajedničke svrhe?
Razgovijetno je: osporava se i sama ideja općeg dobra. Tako,
uzmimo, meritorni doktrinarni zastupnici neoliberalizma
odbacuju i samu zamisao o mogućnosti definicije i, u skladu s tim, zbiljskog figuriranja ideje javnog dobra i zajedničkih svrha. Tu fiktivnu zamisao nazivaju, navodno, antidemokratski insipiranom – teleokratijom.
Ni apologete ideje općeg dobra u modernoj politici, međutim, nisu nestale. Kritiziraju neoliberalistički koncept čiste
nomokratije kako negacije smisla teleokratije pozivajući se,
pri tome, između ostaloga, i na drevnost filozofije općeg dobra. Elaboracija ove filozofsko-političke orijentacije, međutim, izlazi izvan našeg tematskog okvira.
No, imajući pred očima i respektirajući njene uvide, da zaključimo: unutar neoliberalističkih interpretacija pod teleokratijom se podrazumijeva vladavina koja se rukovodi
idejom zajedničkih društvenih svrha, odnosno zamišlju općeg društvenog dobra. No, u njihovim percepcijama ideja
opšteg dobra u politici – kao jedna, inače, od najdrevnijih ideja – biva kompromitirana. Međutim, neoliberalizam,
recimo to u kritičkom otklonu, sebe razumijeva, u jednom,
u osnovi, bezdušnom smislu, kao filozofiju normativne ali
i formalne nomokratije dok se komunitarizam – svaka, dakle, ideja i politika socijalne države ili socijalne tržišne ekonomije ili države blagostanja ili države socijalne pravde,
svejedno kako taj komunitarizam nominirali – proskribira kao, navodno, neliberativna a to znači, zapravo, i stvar-
Te m a b r o j a : C i v i l n o d r u š t v o i d e m o k r a t s k i p l u r a l i z a m
no totalitarna, kolektivistička, sociocentrična vladavina –
teleokratije.
Nasuprot takvim stanovištima akcentirajući kažimo: čak
kada govorimo o javnim svrhama u redukcionističkom,
minimalističkom smislu – a tako smo ovdje već definirali
ideju javnog dobra – one, zapravo, i dalje pripadaju svijetu
općeg dobra a prakse koje iznevjerava angažman na njegovom osiguranja ovdje smo definirali kao likove pervertira-
nja biti politike – kao antipolitiku, apolitiku, parapolitiku
i kriptopolitiku. I u ovom smislu, neolibiralistička doktrina – zakazuje. Ne postoji u stvarnosti modernih demokratija režim čiste nomokratije: u njemu uvijek, bar u minimalističkom smislu, moraju postojati i živi vidovi teleokratije
oko koje se politika mora angažirati.
Esad Zgodić, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 171
Status
u ogledalu
Status u ogledalu uladelgo u sutatS
Od ovog broja Status je bogatiji za novu rubriku koju smo
nazvali “Status u ogledalu”. Ovime želimo otvoriti dodatni
prostor za dijalog i polemike kako dosadašnjim i budućim
autorima i suradnicima, tako i svim, za osvrte, polemike i
reagiranja zainteresiranim čitateljima Statusa.
oms ujok ukirbur uvon az ijitagob ej sutatS ajorb govo dO
intadod itirovto omilež emivO .”uladelgo u sutatS“ ilavzan
mićudub i mijnšadasod okak ekimelop i golajid az rotsorp
i ekimelop ,etrvso az ,mivs i okat ,amicindarus i amirotua
.asutatS amijletatič minariseretniaz ajnarigaer
Stoga, ako želite reagirati ili se kritički osvrnuti na bilo
koji tekst do sada objavljen u Statusu, ideju, koncept ili
(hipo)tezu iznesenu u nekom od tekstova, ili pak, Status
u cjelini, molimo Vas da nam se javite i pošaljete tekst/
osvrt/reagiranje. Ukoliko želite, prije pisanja ili slanja teksta
možete nas kontaktirati radi preciznijih dogovora oko forme
i sadržaja teksta/osvrta/reagiranja. Kontaktne upite, ili pak,
gotove tekstove možete poslati na e-mail adrese: status@
dijalog.ba, ili [email protected].
olib an itunrvso ikčitirk es ili itarigaer etilež oka ,agotS
ili tpecnok ,ujedi ,usutatS u nejlvajbo adas od tsket ijok
sutatS , kap ili ,avotsket do moken u unesenzi uzet)opih(
/tsket etejlašop i etivaj es man ad saV omilom ,inilejc u
atsket ajnals ili ajnasip ejirp ,etilež okilokU .ejnarigaer/trvso
emrof oko arovogod hijinzicerp idar itaritkatnok san etežom
, kap ili ,etipu entkatnoK .ajnarigaer/atrvso/atsket ajažrdas i
@sutats :eserda liam-e an italsop etežom evotsket evotog
[email protected] ili ,ab.golajid
S obzirom da je rubrika novopokrenuta, a nismo je najavili
u prethodnom broju, u ovome broju u okviru Statusa
u ogledalu prenosimo tekstove polemike između Ivana
Lovrenovića i Asima Mujkića o tematici i problematici
konsocijacijskog modela uređenja Bosne i Hercegovine, te
razgovor koji su o istoj temi u uredništvu magazina Dani
vodili dr. Nerzuk Ćurak, prof. dr. Zdravko Grebo, dr.
Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, dr. Asim Mujkić, prof. dr.
Gajo Sekulić, prof. dr. Ugo Vlaisavljević i Ivan Vukoja.
Moderator razgovora bio je Senad Pećanin.
ilivajan ej omsin a ,atunerkopovon akirbur ej ad morizbo S
asutatS urivko u ujorb emovo u ,ujorb mondohterp u
anavI uđemzi ekimelop evotsket omisonerp uladelgo u
icitamelborp i icitamet o aćikjuM amisA i aćivonervoL
et ,enivogecreH i ensoB ajneđeru aledom goksjicajicosnok
inaD anizagam uvtšinderu u imet jotsi o us ijok rovogzar
.rd ,oberG okvardZ .rd .forp , karuĆ kuzreN .rd ilidov
.rd .forp ,ćikjuM misA .rd ,ćivonervoL navI ,zazaK revnE
.ajokuV navI i ćivejlvasialV ogU .rd .forp ,ćilukeS ojaG
.ninaćeP daneS ej oib arovogzar rotaredoM
Jedan od razloga zbog kojih smo se odlučili prenijeti upravo
ove tekstove jest činjenica da su šestorica od osam sudionika
spomenutog razgovora već pisali za Status u nekom od
prethodnih brojeva. Drugi, mnogo značajniji razlog jeste taj
da je spomenuta tematika i problematika ustavno-pravnog i
društveno-političkog uređenja Bosne i Hercegovine iznimno
složeno, važno i teško pitanje za bosanskohercegovačko
društvo i državu u cjelini, kao i za sve njene građane i
narode. Od samog pokretanja časopisa, Status se u nekim
tekstovima izravno bavio, ili, barem referirao na spomenutu
problematiku. Više tema broja bilo je posvećeno upravo
pitanjima ustavno-pravnog i društveno-političkog uređenja
BiH. Već u broju 5 iz studenoga 2004. godine, imali smo
tekst Heinza Paetzolda Promišljanje tolerancije u kojem
se autor dotiče i pitanja konsocijacijskih modela uređenja
društva i države. Objavljivanjem teksta Mirjane Kasapović
Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona u broju
9, problematika konsocijacijskih modela postala je jedna od
nezaobilaznih tema u svim ovdašnjim kritičkim raspravama o
budućnosti bosanskohercegovačkog društva i države. Stoga,
prenoseći polemike i razgovore sa stranica i iz uredništva
Dana nastavljamo smjerom kritičkog preispitivanja bitnih,
složenih i bolnih tema bosanskohercegovačke društvenopolitičke zbilje, ali, naglašavamo i veliki doprinos i značaj
koje spomenute polemike i razgovori u magazinu Dani
imaju, kako za bolje razumijevanje konsocijacijskih modela,
tako i za veće razumijevanje bosanskohercegovačkog društva
i države u cjelini.
Uredništvo
ovarpu itejinerp iličuldo es oms hijok gobz agolzar do nadeJ
akinoidus maso do acirotseš us ad acinejnič tsej evotsket evo
do moken u sutatS az ilasip ćev arovogzar gotunemops
jat etsej golzar ijinjačanz ogonm ,igurD .avejorb hindohterp
i gonvarp-onvatsu akitamelborp i akitamet atunemops ej ad
onminzi enivogecreH i ensoB ajneđeru gokčitilop-onevtšurd
okčavogecrehoksnasob az ejnatip okšet i onžav ,onežols
i enađarg enejn evs az i oak ,inilejc u uvažrd i ovtšurd
miken u es sutatS ,asiposač ajnaterkop gomas dO .edoran
utunemops an oarirefer merab ,ili ,oivab onvarzi amivotsket
ovarpu onećevsop ej olib ajorb amet ešiV .ukitamelborp
ajneđeru gokčitilop-onevtšurd i gonvarp-onvatsu amijnatip
oms ilami ,enidog .4002 agoneduts zi 5 ujorb u ćeV .HiB
mejok u ejicnarelot ejnajlšimorP adlozteaP aznieH tsket
ajneđeru aledom hiksjicajicosnok ajnatip i ečitod rotua es
ćivopasaK enajriM atsket mejnavijlvajbO .evažrd i avtšurd
ujorb u anotyaD nokan anidog tesed : anivogecreH i ansoB
do andej ej alatsop aledom hiksjicajicosnok akitamelborp ,9
o amavarpsar mikčitirk mijnšadvo mivs u amet hinzaliboazen
,agotS .evažrd i avtšurd gokčavogecrehoksnasob itsonćudub
avtšinderu zi i acinarts as erovogzar i ekimelop ićesonerp
,hintib ajnavitipsierp gokčitirk morejms omajlvatsan anaD
-onevtšurd ekčavogecrehoksnasob amet hinlob i hinežols
jačanz i sonirpod ikilev i omavašalgan ,ila ,ejlibz ekčitilop
inaD unizagam u irovogzar i ekimelop etunemops ejok
,aledom hiksjicajicosnok ejnavejimuzar ejlob az okak ,ujami
avtšurd gokčavogecrehoksnasob ejnavejimuzar ećev az i okat
.inilejc u evažrd i
ovtšinderU
Status u ogledalu
Čija je idealna
Bosna i Hercegovina
Ivan Lovrenović
Dani, 21. 10. 2005.
U
oči desete godišnjice utanačivanja i potpisivanja Daytonskoga sporazuma (Dayton, Ohio, 21.
studenoga 1995., te Pariz, 14. prosinca iste godine),
te uoči slijedećih općih izbora 2006. godine, doživljavamo
pravu eskalaciju govora o nužnosti promjene daytonskoga
dizajna Bosne i Hercegovine. Održavaju se i pripremaju različiti razgovori i konferencije, od onih niskoga intenziteta
i maloga, lokalnog dometa, do glamuroznoga međunarodnog skupa kakav će biti održan u Ženevi 20. i 21. listopada,
i na kojemu je najavljeno sudjelovanje mnogih uglednika,
među njima, na primjer, Wolfganga Petritscha i Carla Bildta, nekadašnjih međunarodnih namjesnika u Bosni i Hercegovini. Za sve te sastanke karakteristično je da su neformalni, konzultativni, bez ikakve egzekutivne snage, a sudjelovanje spomenutih političara u njima, kao i način na koji
oni, bivši kuratori Daytona na službi u Sarajevu, danas kritički govore o njemu, mogao bi se tumačiti i kao zakašnjeli
refleks grižnje savjesti. Neobavezujući i neefikasan, uostalom. Istovremeno, bilježi se i neka vrst “povratka” američke diplomacije u daytonske probleme. Za vrijeme kratkoga obilaska Sarajeva i Banje Luke, podsekretar State Departmenta Nicholas Burns odsječno je izdiktirao američko
stajalište o promjenama: Bosna i Hercegovina mora dobiti jednoga predsjednika, snažan parlament i jaku državnu
vladu, a Republika Srpska neće se ukidati.
Kako god govor o promjeni bio konfuzan i nekonzistentan,
pa i proturječan, nije nevažan dojam u javnosti koji on proizvodi – da se važni međunarodni faktori slažu u ocjeni o
neizdrživosti političkoga statusa quo i o nužnosti njegovoga mijenjanja. Potpisani se, naime, dobro sjeća kako ste još
prije godinu-dvije, ako ste opisivali Dayton kao proturječ-
nu sklepotinu i izvor disfunkcionalnosti države, bili etiketirani kao mrski i opasni prekršitelji međunarodnoga političkog tabua. Ali, političari uvijek imaju lijek za tu vrst nepoželjnoga pamćenja: okrenimo se budućnosti, zaboravimo prošlost – tako glasi taj lijek, koji njima uvijek omogućava da ostaju plivati na površini.
Pa, zaboravimo načas prošlost, i okrenimo se budućnosti, s pitanjem svih pitanja: ako već postoji nešto nalik na
konsenzus, makar još uvijek nedovoljno ozbiljno testiran,
o nužnosti promjene ustavnoga definiranja i državnog uređenja Bosne i Hercegovine, postoji li realna polazna osnova za tu promjenu?
Da bi se došlo do odgovora na to pitanje, nužna je osnovna analitičko-politička prosudba o tomu kakav tip društva predstavlja današnja Bosna i Hercegovina. Na našu
zajedničku žalost, mnogobrojni pokazatelji, kao i svakodnevna empirija, nedvojbeno ukazuju da se radi o onomu
što politolozi i sociolozi nazivaju podijeljenim društvom.
Podijeljenost u Bosni i Hercegovini (vjerska, etnička, kulturna...) ima, naravno, duboke historijske korijene, ali današnja struktura te podijeljenosti ima i nove, dosad historijski neviđene dimenzije. Pobjednički partizani-komunisti
poslije 1945. govorili su da je “narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija bila kovačnica bratstva i jedinstva”. Posljednji rat (zajedno s demokratskom predigrom
od 1990) bio je, očevidno kovačnica (kad bi se smjela uvesti igra riječi, moglo bi se reći: koljačnica) etniciteta, novih i čelično skovanih identiteta. Nekadašnji Srbi, Hrvati i
muslimani-Bošnjaci, kad bi se probudili, ove današnje jedva da bi prepoznali kao sunarodnike.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 175
Status u ogledalu
Neiscrpan je popis stvari, događaja, aspekata iz života (u
cijelomu njegovom rasponu od obične ljudske svakodnevnice, do “najviše” političke sfere, od privatnosti naših života do javnosti) na kojima se podijeljenost bez po muke detektira kao elemenat kojim je “uzduž i poprijeko” prožeta i premrežena sva stvarnost koju danas živimo. Odatle
u nas tolike neuralgične teme. Odatle, ispravnije govoreći,
činjenica da u nas ni jedna tema od općega interesa i ne
može drugo nego da bude – neuralgična: školstvo, nastavni programi, jezik, mediji, historija, policija, službena
obilježja i simboli, državni praznici, neradni dani... Da se
ne govori o sportu i o simbolici javnih prostora, kao medijima kroz koje se najeksplicitnije manifestiraju kolektivne
strasti (sasvim neovisno o tomu jesu li one inducirane, to
jest, radi li se o reakcijama “zavedenih narodnih masa”, ili
su indigene). Na dva različita načina pokazalo se to u svježim primjerima divljanja na stadionu Crvene zvezde u Beogradu, te u nesuđenoj promjeni imena sarajevskoga aerodroma.
Pogrom koji su doživjeli malobrojni navijači reprezentacije
Bosne i Hercegovine u Beogradu (na stadionu koji se od samoga svojega osnivanja “lažno predstavlja”; ta, jedina Maracana na planetu je u Rio de Janeiru!, ali to je tema za neke
drukčije “studije”) bio bi – u tome se slažu svi izvjestitelji ali
i sami navijači – u mnogim elementima nekako podnošljiviji da glavni (ako ne i jedini?) akteri pogroma nisu bili također navijači iz Bosne i Hercegovine, to jest, iz Republike
Srpske. Pri tomu, pogrom nije bio samo fizički, nego i verbalni, i doista je zastrašujuće slušati onaj mnogoglasni huk
u kojemu razaznajete skandiranje NOŽ, ŽICA, SREBRENICA, uz odgovarajuću, očevidno dobro uvježbanu koljačku gestikulaciju. Ako u takvim manifestacijama ima elemenata kolektivne identifikacije, kao što nas valjda s pravom
uvjeravaju sociolozi, što bi tu bio predmet identifikacije?
Srbija, kojoj se također cijele te večeri frenetično skandiralo, ili protagonisti onoga što se izvikuje strašnim srebreničkim sloganom? Ili, ne valjda i jedno i drugo? Neće, valjda, izvikivači da sugeriraju kako su im Srbija i srebrenički
koljači jedno te isto? Eto apsurda, ali valja shvatiti kako je
i takav unebovapijući apsurd sasvim zakonomjeran, onda
kada predstavlja jednu od manifestacija dubinski podijeljenoga društva. Mladići koji na beogradskom stadionu opijeni najstarijim poznatim pićem, tribalnim transom, urliču
Srbiji i istovremeno poručuju svojim sugrađanima NOŽ,
ŽICA, SREBRENICA, stoje na jednomu kraju istoga registra kojemu, negdje u sredini, pripada Milorad Dodik, čovjek s kravatom u skupocjenom odijelu, kada kaže da će za
reprezentaciju Bosne i Hercegovine navijati samo kada ova
igra protiv Turske.
Ali, sportske primjere ne bi bilo “sportski” ograničiti samo
na beogradski događaj, ma koliko on bio na hayselski način
zastrašujući. Ni jedan bosanskohercegovački stadion (čak
ni košarkaški, o nogometnima da se i ne govori) nije lišen
manifestacija koje pripadaju istom tom tipu. I slogani su
isti, samo im se u ovisnosti o “nacionalnosti” stadiona per-
176 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
mutira sadržaj. Ovdje: GAZI, GAZI USTAŠE, ondje: UBIJ,
UBIJ SRBINA, tamo: UBIJ, UBIJ TURČINA... Da cijela ta
stvar s izljevima kolektivnih ljubavi ima mnogo kompliciraniju “podsvijest”, na zbunjujući način svjedoče, recimo,
oblici kojima se uzajamno časte navijači u Zenici, Sarajevu i Tuzli, u ogromnoj većini pripadnici iste, bošnjačke nacije. A o simptomima podijeljenosti, te o različitim pravcima kolektivnih identifikacija, na zanimljiv način svjedoče
turske zastave, kojima se na sarajevskim ulicama proslavljaju pobjede turske nogometne reprezentacije, a mogu se
vidjeti i na utakmicama domaće lige. (U tom svjetlu citirana izjava Milorada Dodika dobija dodatnu antagonističku
dimenziju.)
I neuspjeli eksperiment Stranke demokratske akcije (odluku je poništio Paddy Ashdown) da Izetbegovićevim imenom nazove sarajevski aerodrom posvjedočio je isto – postojanje duboke podijeljenosti. No, u ovom slučaju o podijeljenosti ne govori toliko reakcija čelnika Srpske demokratske stranke (oni se, kažu, nikada ne bi služili aerodromom takvoga imena), koliko sama politička autističnost
SDA. Njezini lideri, naime, objašnjavali su odluku (“Izetbegović – borac za cjelovitu, multietničku, demokratsku,
evropsku Bosnu i Hercegovinu”!), pokazujući apsolutnu
odsutnost svijesti o realnom političkom značenju i percepciji Izetbegovićeva imena i simbola - lider stranke/
vođa nacije - koje je potpuno prevladalo i prebrisalo sve
druge njegove eventualne atribute, čemu je i sam obilato i
svjesno pridonio.
Jedan od najozbiljnijih problema Bosne i Hercegovine, ozbiljniji i od samoga Daytona, svakako je činjenica da društvo još uvijek nije sposobno za “političku autorefleksiju”, za spoznavanje vlastite podijeljenosti - njezina povijesnog porijekla, prirode, suvremene tipologije, te mogućnosti demokracije u takvom tipu društva. Time se, kao problemom i procesom, politički nitko ne bavi. U znanstveno-teorijskom obliku postoje tek početni radovi profesora
Uge Vlaisavljevića i neki inicijalni temati u mostarskom
časopisu Status, a zagrebačka politologinja Mirjana Kasapović objavila je prije nekoliko dana knjigu u kojoj u tom
svjetlu tematizira pitanje (pre)uređenja Bosne i Hercegovine. Zbog takve insuficijencije do sada nisu postojali gotovo nikakvi komparativni uvidi, nikakvo objektiviranje problema u širemu međunarodnom kontekstu, koji bi omogućio da se u sagledavanju pojave odmaknemo od “sudbine”
(E. Cioran o balkanskom doživljavanju vlastite historije), a
uočimo njezinu historičnost i neendemičnost. Također, da
se okoristimo iskustvima i slično-različitim procesima kod
drugih malih država s podijeljenim društvima, koje su postigle demokratsku održivost i prosperitet, a nisu ukinule
vlastitu pluralnost (pa ni podijeljenost): Nizozemska, Austrija, Švicarska... Umjesto suočavanja s podijeljenošću
društva kao s intelektualnim i političkim izazovom, na
djelu su dva pristupa, podjednako evazivna i neosvješćujuća. Jedan prakticiraju vladajuće etnonacionalne političke stranke, koje to stanje i proces osjećaju kao svoje “pri-
Status u ogledalu
rodno” stanje i koriste ga kao političko “gorivo” u partnersko-antagonističkom odnosu s drugim strankama iste provenijencije, kao i u odnosu spram svojega etničkoga korpusa/biračkoga tijela. Da je to igra vatrom, već je do otrcanosti poznata stvar (a gledali smo je i na slavnomu djelu
1992-95), ali tko još za to mari... Međutim, ovdje je važno
osvijetliti i činjenicu da u osnovi isti pasivan odnos spram
društvene segmentiranosti ovdje imaju svi koji su na vlasti,
samo što se u Bosni i Hercegovini za posljednjih petnaest
godina toliko oguglalo na vladanje etnonacionalnih stranaka, da se one, pomalo “sudbinski”, poistovjećuju s vlašću.
Da je ova opaska na mjestu, svjedoči epizoda vladanja Alijanse (doduše, vrlo kratka, i u vrlo heterogenom ideološkopolitičkom sastavu), koja se nije usudila problem segmentiranosti društva ni dotaknuti.
Drugi pristup njeguje se u vrlo difuznom i amorfnom ambijentu koji bi se za nevolju mogao nazvati građanskim.
To je onaj ambijent koji se u političkom smislu poistovjećuje uglavnom s SDP-om, a “ekstenzije” su mu u raznim
embrionalnim oblicima civilnoga društva, u nekim medijima, intelektualnim udrugama itd. Ako za etnonacionalnu
politiku i njezine subjekte, dakle, vrijedi da se podijeljenošću društva ne bave, nego se njome koriste, na njoj “rastu”,
za “građanski blok” se može reći da do sada također nije
pokazao spremnost i sposobnost suočavanja s pojavom - ni
u pokušaju njezina tumačenja, još manje njezina prevladavanja. Umjesto toga, ovdje se nudi samo prazno moraliziranje i ideološko anatemiziranje “podjela u društvu”,
bez ikakvih stvarnih i radnih alternativa. Na taj način,
nudeći se kao akter u tek virtualnoj i plakativnoj “borbi”
protiv “etničkih podjela”, ovaj blok se, možda i ne imajući svijest o tome, i sam profilira kao neka vrst kolektivnoga
predstavništva, kao četvrti kolektivni segment i sudionik
u podijeljenosti bosanskohercegovačkoga društva. Kako se
pri tomu topi i deformira ideja građanstva i odgađa moguća politika građanskoga društva – za posebnu je analizu.
Da su pred fenomenom podijeljenoga društva pasivni i nemoćni svi njegovi opisani segmenti, najbolje se može vidjeti iz shematskoga pregleda onoga što oni, u zamjenu za konačni ozbiljan susret s vlastitom zadaćom, nude kao svoje
viđenje poželjne Bosne i Hercegovine. Srpsku politiku
zanima samo ekskluzivna srpska država u Bosni i Hercegovini. Zato ona zastupa tvrdi federalistički stav u okviru Bosne i Hercegovine, a unitaristički u okviru Republike Srpske. Srbe izvan Republike Srpske odavno je prepustila sudbini potpune političke i kulturne marginaliziranosti, a zapravo svojevrsne i tihe asimilacije, isto kao što ona postupa s Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. (A može
li asimilacija i biti nego – tiha!) Hrvatska politika, kao i u
mnogo čemu, nema vlastitu ideju nego kaska za srpskom,
i artikulira se pogodbeno: ako Srbi imaju svoj entitet, hoćemo i mi svoj. Zbog takvih ideja ustrajava na apsurdnim i
nečovječnim mikro-rekonkvistama kao, na primjer, u Stocu. A zbog toga, te zbog smiješnih i iritantnih likova na javnoj sceni, kojima prepušta formuliranje i iznošenje zahtje-
va za nacionalnom ravnopravnošću u kulturi, jeziku, medijima, školstvu itd, ti se opravdani zahtjevi žigošu kao politički destrukcionizam. U zadnje vrijeme primjetno je da,
za razliku od kolege Jovića iz predsjedništva države, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, kao da odstupa od federalističke ideje tzv. trećega entiteta i priklanja se prijedlogu decentralizacije po modelu kantona koji “neće biti nacionalne državice”. Bošnjačka politika (pluralističnija od svih, ali
opet svodiva na liniju SDA) svojim postupcima, kao i svojom programiranom šutnjom o bilo kakvom razrađenom
viđenju buduće države, sama daje osnove optužbama da
želi unitarnu državu, s bošnjačkim narodom kao “temeljnim” i državotvornim. Naime, ona se nije odmaknula dalje od zaziva “normalne” i “funkcionalne” države, pri tome
stalno inzistirajući na državi, a umanjujući status i ingerencije entiteta. Ono prvo indicira da se u bošnjačkoj politici
i ne razmišlja ozbiljnije o konkretnom obliku budućega
uređenja (“normalna” i “funkcionalna” država znači sve i
ništa, kao i svaka apstrakcija), a ovo drugo, opet, doista sugerira težnju k unitarizaciji i centralizaciji. Da ta težnja,
bila ona realna ili ne, doista postoji, i da je njome kapilarno prožet politički mentalitet “većinske nacije”, ništa bolje
ne svjedoči nego spontana odbojnost spram etnokulturnih
različitosti, te iščuđavanje pomiješano s prijezirom u konkretnom susretu s takvim različitostima (osobito izraženo
u pitanju jezika). Ovdje je doista, i u metodičkom i u političkom smislu, od ogromne važnosti podsjećanje na politički turbulentnu historijsku krivulju, koja nam govori kako
je odnos prema različitostima kroz cijelu modernu južnoslavensku povijest bio i ostao jedan od ključnih i određujućih faktora stabilnosti/nestabilnosti, povjerenja/nepovjerenja. Taj grafikon nam nepotkupljivim jezikom činjenica kazuje: svako potiranje različitosti završava u unitarističkom nasilju (nad narodima, ali itekako i nad ljudima pojedincima) i kao reakciju rađa apsolutizaciju (i apsurdizaciju) različitosti, koja često završava u političkom separatizmu. Iz ovoga više nego jasno izlazi kakav bi odnos
prema različitostima morale razvijati one političke snage
koje bi istinski htjele da budu probosanske.
Da bi shema bila potpuna, valja dodati da i ona formacija, koju smo ovdje uvjetno nazvali “građanski blok”, zapravo nema nikakvu drugu ni razvijeniju ponudu buduće Bosne i Hercegovine, nego se i sama najčešće služi floskulom
o “normalnoj” i “funkcionalnoj” državi. Napokon, našim
četirima “blokovima” pridružuje se i međunarodna uprava, na čelu s Paddyjem Ashdownom, koja u političkoj kreativnosti nije odmaknula ni pedlja dalje, dapače, ona bi bila
“intimno” najzadovoljnija s očuvanjem statusa quo.
Sasvim je jasno da se s ovakvim polaznim idejama ne može
ni sanjati o otpočinjanju nekog ozbiljnog procesa dogovaranja, usmjerenog prema trajnom rješenju. Međutim, iskustva svih podijeljenih društava u malim evropskim državama pokazuju da postoji veoma ograničen broj mogućnosti
za trajno i održivo demokratsko rješenje. Sve se te mogućnosti, zapravo, svode na neku od varijanata tzv. konsocijaStatus, broj 10, jesen 2006.
| 177
Status u ogledalu
cijske demokracije. Ni jedna od njih nije idealna (u onom
smislu u kojemu o “idealnoj” Bosni i Hercegovini sanjaju,
svaki na svoj disparatni i nepomirljivi način, svi akteri njezine današnje političke mat-pozicije), jer se svaka zasniva
na manje ili više bolnom kompromisu između univerzalnosti demokratskih načela i realnosti grupnih autonomija. No, snaga i prihvatljivost svih tih obrazaca i konkretnih realizacija konsocijacijske demokracije (iskušana,
kako rekosmo, najbolje u Nizozemskoj, Švicarskoj i Austriji) sastoji se u jednostavnom, vrlo skučenom izboru. Bosna
i Hercegovina je suočena s tim izborom na strukturalno veoma sličan način kao i sve druge takve države. Nešto pojednostavljeno rečeno, on nudi tri mogućnosti: raspad države, asimilaciju manjih segmenata (etničkih ili vjerskih
grupa, političkih blokova itd.) od strane većih, te neku od
konsocijacijskih solucija uređenja. (Njih ima, naravno,
mnogo, s mnogim razlikama u detaljima – od modela teritorijalnih autonomija tamo gdje za to ima osnove, do in-
178 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stitucionalnih autonomija tamo gdje pripadnici različitih
grupa žive u velikoj izmiješanosti, pri čemu se autonomija prvenstveno odnosi baš na pitanja kulture, obrazovanja,
odnosno na tipična identitetna pitanja...)
Zlatno je, kažu poznavaoci, pravilo svih konsocijacijskih
procesa, kao i samih procedura pregovaranja i utvrđivanja
konkretnih konsocijacijskih aranžmana – početna suglasnost oko nepostojanja suglasnosti. Slijedeći gornju skalu triju mogućnosti izbora, za Bosnu i Hercegovinu bi po
svemu sudeći bilo od presudne važnosti da se može postići
barem suglasnost oko opće nepoželjnosti prvih dviju: raspada i asimilacije. Bez takvoga prvog koraka, čvrsto dogovorenog i trajno obavezujućeg, svaki je govor o promjeni
Daytona, o uvođenju “funkcionalne” i “normalne” države,
samo iluzionistički dim i/ili demagoška prašina u oči.
Izgleda prilično jednostavno, ali veliko je pitanje – je li.
Status u ogledalu
Iluzija o Ur-Bosni
Ivan Lovrenović
Feral Tribune, 12. 5. 2006.
Država Bosna i Hercegovina treba imati jednog predsjednika,
jedan parlament, jednu policiju, jednu vojsku, jedan sistem obrazovanja
kao što je to u svim evropskim zemljama.
Mustafa Cerić, poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
U
podtekstu mnogih diskusija i polemika što
su pratile nedavne neuspjele dogovore o ustavnim
promjenama, kao i općenito u podtekstu debate o
drukčijoj, poželjnijoj Bosni i Hercegovini, implicitno je prisutna teza o nekoj Bosni kakva je “bila prije”, i za kakvom
bi trebalo težiti i sada, kao za konačnim i najboljim rješenjem. Malne, kao da je riječ o nekoj idealnoj, prototipnoj
Ur-Bosni, i samo bi se, eto, trebalo vratiti na nju, ili proizvesti njezinu vjernu povijesnu repliku, pa da svi budu sretni i zadovolj(e)ni.
Takvu implikaciju najčešće ćete čuti u diskursu dviju skupina. Prva su takozvani obični ljudi, koji ju izražavaju prirodno, spontano, a najčešće im se otme u iskaz: “eh, kako
smo lijepo živjeli nekad...” Druga skupina su političari i
intelektualci, mahom oni za koje je karakteristično zalaganje za Bosnu i Hercegovinu kao “jedinstvenu”, “građansku državu”, “normalnu evropsku državu”. U nacionalnom
pogledu indikativno je da većina takvih dolazi iz tzv. većinskog naroda, bošnjačko-muslimanskog (izraz koji se, kao i
pandan mu: manjinski narod, nesretno i politički zlokobno, ali neiskorjenjivo udomaćio u javnom diskursu poslije Daytona). No, važno je istaknuti da i među Bošnjacimamuslimanima ima onih koji nisu bezrezervno za ovakvu
“građansku” Bosnu i Hercegovinu, kao što njezinih zastupnika ima među pripadnicima drugih nacionalnosti, što je
osobito karakteristično za urbane sredine. Oni u takvom
opredjeljenju vide “lijek” protiv nacionalizma i etničkih podjela, no paradoks njihova stava je u tomu što ne uviđaju da
takva politika unifikacije i unitarizacije u etnički složenim
državama poput Bosne i Hercegovine ne može da ne ide
na ruku nacionalizmu i dominaciji tzv. većinskog naroda.
Kod vapaja za onim što je bilo prije valja, naravno, oštro razlikovati privatno-psihološku od političke razine. Kada
se obični ljudi prisjećaju “kako se lijepo živjelo nekad”, to
je prirodna nostalgija za vlastitim bivšim životom s jedne
strane, a s druge – vapaj i izraz nezadovoljstva zbog sadašnje socijalne deklasiranosti i egzistencijalne neizvjesnosti.
K tomu, ovdje se radi i o poznatom kolektivno-psihološkom mehanizmu čežnje za nekadašnjim “zlatnim vremenima”. Ona vlada ljudima i onda kada nije osnovana na realijama, onako kako se Andrićev fra Petar (u priči Šala u
Samsarinom hanu) ruga starim fratrima koji kukaju kako
je nekada sve bilo bolje: “Sve što je davno bilo, bolje je, a
najbolje je ono što nikad nije bilo.”
Kada se, međutim, s nacional-romantičarskom Ur-Bosnom kao podlogom i inspiracijom hoće praviti nekakav novi politički model, umjesno je podsjetiti na iluzornost i fantomatičnost toga pojma i takve politike, i to u oba
aspekta kojima se u okviru toga diskursa obilato manipulira – državnosnom i demokratskom.
U pogledu državnosne tradicije i kontinuiteta, na što se
Bosna i Hercegovina ima “vratiti” kao na uzor i rješenje? Ako apstrahiramo daleki srednji vijek i feudalno Bosansko Kraljevstvo, koje je uništeno prije pet i pol stoljeća u
invaziji Osmanlija, državnosti u pravom, nerelativiziranom
smislu riječi nema sve do 1992, a tada nam se dogodilo kao
u paradoksu sa stećka: Kada hotjeh biti, ne bih...
Status pašaluka (ejaleta, vilajeta) u sklopu Otomanskoga
Carstva (do 1878) i “corpus-a separatum” u kolonijalnom
sustavu Austro-Ugarske Monarhije (od 1878. do 1918) –
uza sva dovijanja entuzijastičnih državotvornih tumača,
prilično je teško ozbiljno tretirati kao “hiljadugodišnji neprekinuti kontinuitet državnosti”, kako to formulira nova
nacional-patriotska dogma. Da se i ne govori o potpunom
državnosnom vakuumu koji nastaje u razdoblju od 1918.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 179
Status u ogledalu
do 1945, najprije u “staroj” Jugoslaviji, te u Pavelićevoj Endehaziji. Odluke ZAVNOBIH-a iz 1943. jesu historijski datum po utemeljenju moderne državnosti Bosne i Hercegovine, koja je ustavnim amandmanima iz 1974. još osvježena
i ojačana, ali je ona u strožijemu smislu ipak bila i ostala tek
virtualna, jer nije mogla ni postojati izvan i mimo nadređene državnosti Jugoslavije.
Kako stojimo u pogledu demokratskih tradicija? Smije
li se, barem među ozbiljnim i kritičkom mišljenju sklonim
ljudima, prihvaćati bajka o nekadašnjoj idili “tolerancije”
i “demokracije”, kakvu propovijedaju romantičarski opijeni domoljubi i nacioljubi! Ili ćemo radije govoriti o tvrdoj
povijesnoj konstanti - da Bosna i Hercegovina posljednjih
pola milenija svoje historije živi u sukcesivnom smjenjivanju epoha, u svima redom pod teokratskim i/ili ideološkim
režimima i u sastavu većih imperijalnih i državnih struktura, te da ni o državnosti, ni o demokraciji i toleranciji u građanskom i punom političkom smislu riječi, naravno, nije
moglo biti ni govora. U cijelom predmodernom razdoblju
svoje povijesti bosanskohercegovačka konfesionalno-etnička pluralnost politički se izražavala u modelu poznatoga otomanskog milet-sistema (iz kojega su se oblikovale
moderne etnije-nacije u Bosni i Hercegovini), to jest, modelu relativne autonomije za neislamske monoteističke
religijske zajednice (“narodi knjige”). Kolikogod za svoje
doba predstavljao mudar način da imperij očuva unutarnju
stabilnost u uvjetima silnih raznolikosti koje državno-politički obuhvaća, milet-sistem je, s druge strane, počivao na
bitno nedemokratskim načelima i praksama (uostalom,
potpuno primjerenim vremenu): pojedinac sa svojim privatnim i obiteljskim životom bio je potpuno u vlasti, prvo,
svojega milet-baše (vjerskoga poglavara), te, zatim, organa države, a konfesionalne zajednice su živjele međusobno odvojenim, paralelnim životima. Duboki i živi tragovi
u obliku tribalnoga kolektivizma i svojevrsne neprijemčivosti za modernu građansku demokraciju, koje je urezao
taj sistem, predstavljajući povijesnu pojavu dugoga trajanja, itekako su vidljivi i danas u političkom ponašanju suvremenih bosanskih mileta i u strahu jednih od drugih.
Bit će, dakle, da bi mogao biti mnogo bliži povijesnoj istini, a metodološki i kritički mnogo produktivniji prijedlog
da o današnjem povijesnom trenutku Bosne i Hercegovine
govorimo kao o svojevrsnoj historijskoj nultoj točki u oba
spomenuta aspekta – državnosnom i demokracijskom.
To se pokazuje osobito važnim u traženju optimalnoga političkog modela za suvremenu političku artikulaciju naslijeđene, bazične bosanskohercegovačke pluralnosti, pri
čemu se ne smije previđati činjenica da se danas mora ra-
180 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
čunati s praktično gotovim trima nacijama na zajedničkom
državnom prostoru, a ne tek s konfesionalno-etničkim grupama. Od političara i intelektualaca spomenutih na početku veoma često se čuje, i to ultimativno intonirano, kako
su rješenja “poznata” i “jednostavna”. Treba, kažu oni, samo
napraviti “normalnu evropsku državu”, treba se ugledati
na “euroamerički model demokracije”, primijeniti “temeljna demokratska načela”, pri čemu se od svih tih načela najčešće, zapravo, misli samo na princip jedan čovjek jedan
glas. Valjalo bi analitički propitati što znače ovi pojmovi, i
koliko su oni primjenljivi na Bosnu i Hercegovinu. I valjalo bi isto tako imati takoreći permanentno otvorenu javnu
debatu o tim pitanjima, a koja ovdje još uvijek nije ni započela.
O usporedbi s američkim modelom multikulturalizma (koja
je osobito draga onima što jedini izlaz za Bosnu i Hercegovinu vide u stvaranju jedinstvene bosanske nacije) gotovo
da je neukusno raspravljati među ljudima kojima je poznata potpuna različitost povijesne geneze američkoga društva
i države, i društava kakvo je bosanskohercegovačko.
Također, važno je upozoriti da ne postoji jedan i jedinstven
model “normalne evropske države”, a ako se pod tom frazom misli na klasične nacionalne države Evrope, poput, recimo, Francuske, više je nego jasno da mi u njemu nemamo što tražiti. S druge strane, evropsko iskustvo poznaje
posve drukčije a demokratski uspješne primjere i konsocijacijske modele, koji bi Bosni i Hercegovini itekako mogli pomoći u traženju adekvatnijih rješenja: Nizozemska,
Belgija, Švicarska... Upravo bi historijsko iskustvo miletsistema, koji jest bio nekakva imperijalna forma “konsocijacije”, moglo pomoći – naravno, demokratski i građanski
preoblikovano – da se uvidi neplodnost i neprihvatljivost
svih unitarnih, jedinstvujuščih čežnja i projekata za zemlje
kakva je Bosna i Hercegovina. Spomenuti evropski primjeri su, naravno, međusobno različiti, ali ono što im je zajedničko, a što je za Bosnu i Hercegovinu važno i relevantno,
jest iskustvo da se u pluralnim, fragmentiranim društvima
obuhvaćenim zajedničkom državnom strukturom moraju
tražiti, ali i mogu naći, rješenja koja nužno odstupaju od
“čiste” (liberalne) demokracije karakteristične za klasične
(mono)nacionalne države. No, na loš je način vrlo indikativno da se ovdje malo tko zanima za strukturalno proučavanje tih “alternativnih” evropskih iskustava i njihove primjenljivosti kod nas. Iluzija i san o Ur-Bosni, očevidno,
još uvijek je mnogo jača nego što možemo i pretpostaviti.
A problem je jednostavan, i strašan: sve politike koje se zasnivaju na takvoj vrsti iluzija, temelje se na težnji za dominacijom, i nose u sebi živu klicu neizbježnih kolektivnih
omraza i nesreća.
Status u ogledalu
Đavo leži u jeziku
Asim Mujkić
Dani, 12. 5. 2006.
N
adam se da ne trebam ovom prilikom napomi­
njati koliki sam poštovalac onog što radite i za što
se zalažete. U posljednje vrijeme pri­mijetio sam
da često “prizivate” koncepciju konsocijacije, ukazujući na potrebu njenog uvođenja u javnu de­batu. U prošlom
broju Dana kažete: “...to će se uvidjeti onog dana kada u
nas budu otvoreni ozbiljni razgovo­ri o uređenju države na
europskim konsocijacijskim načelima.”
Nedovršena konsocijacija
Slažem se daje u promišljanju rje­šenja za BiH i njenog uređenja potre­bno u javnu debatu uvoditi nova na­čela, pojmove i metafore, prevazilazeći ove “devetnaestovjekovne” koji­
ma obiluju politički vokabulari u na­šoj zemlji i njezinom
bližem susjed­stvu. Podržavam, stoga, ozbiljan raz­govor o
konsocijaciji i predlažem da se uvede u javnu debatu odmah. Štaviše, volio bih da tu debatu vi inicira­te prosto stoga što se bojim da taj ter­min ne postane nova buzzword,
no­va mantra nejasnog značenja koja olako “nudi” to spasonosno rješenje za sve naše probleme. Bojim se da i konsocijacija ne doživi svoju bosanskohercegovačku izvedbu,
kakvu doživljava koncepcija građanskog druš­tva. Znam
da ovo nije ni mjesto ni prilika da ulazimo u šire teorijske
ek­splikacije modela konsocijacije, ali bih vam, zarad neke
buduće, nadam se što skorije debate, postavio neko­liko pitanja s ciljem određenja što je moguće preciznijeg referentnog okvira debate:
1. Koja su to europska konsocijacijska načela koja pominjete?
2. Da li postoji neka država u Europi utemeljena na njima i
da li je ona funkcionalna?
3. Pretpostavljam da konsocijacijsko uređenje podrazumijeva više distinktnih kultura unutar jedne države; da li možemo reći da su naša tri kulturna identiteta toliko različita
da zahtijevaju takve mehanizme zaštite?
4. Podrazumijeva li konsocijacijski aranžman u BiH pitanje
teritori­ja? Ako podrazumijeva, onda, ne predstoji li nam
proces dovršenja teritorijalnog razgraničenja?
5. Ne živimo li već neku formu konsocijacije – pri tome ne
mislim samo na dejtonsku Bosnu već i na SFRJ?
Ja ću samo kratko naznačiti neku svoju poziciju: U svojoj studiji Two Faces of Liberalism John Gray suge­rira da
konsocijacionalizam pred­stavlja takav društveno-politički
aranžman “gdje su zajednice, a ne in­dividue nosioci brojnih
važnih pra­va... svaka zajednica ima svoje insti­tucije u kojima su njihove vrijednos­ti i zakoni autoritativni, dok se
s dra­gima dijeli opći okvir. Tamo gdje su različite zajednice izmiješane na is­tom teritoriju, konsocijalne instituci­je
dopuštaju svakoj da održava svoj odvojeni identitet uz interakcije s drugima koje su od zajedničkog in­teresa. Konsocijalne institucije omogućuju formu demokratske vladavi­
ne koja ne pretpostavlja zajedničku kulturu... one mogu biti
korisne kao načini na koje se kolektivni identiteti mogu
otjeloviti”. Ono što bi svako mogao iščitati iz navedenog je
d je Bosna i Hercegovina već određena forma konsocijacije – kolektivi, a ne individue nosioci su brojnih važnih prava. Dejtonski ustavno-pravni okvir svojevrsna je mješavina
konsocijacijskog i liberalno-demokratskog modela, tako da
se konsocijacija ne čini nekim otkrićem.
Istina, BiH je nedovršena konso­cijacija iz najmanje dva
razloga:
a. Etnoteritorijalnog: pitanje ko­lektivnog identiteta u zemljama bivše Jugoslavije uvijek je pitanje te­ritorija. Tako,
Status, broj 10, jesen 2006.
| 181
Status u ogledalu
da bi svaka od zaje­dnica imala svoje institucije u koji­ma
se prakticiraju njihove vrije­dnosti i zakoni, prethodno se
mora obezbijediti dostatan teritorij. Odre­đenje etnokulturne pravde u BiH znači razvoj svojih institucija na svo­
me teritoriju. Nažalost, mislim da znate odgovor kako se
rješava “pita­nje mapa” u Bosni i Hercegovini. Danas reaktualizirati to pitanje zna­či pristupiti pitanju teritorijalnog
razgraničenja između Bošnjaka i Hrvata, s obzirom da su
Srbi svoja teritorijalna pitanja manje-više već riješili. Otuda
nije iznenađujuće iz usta Bože Ljubića čuti, prije par mjeseci u emisiji 60 minuta, daje on sklon rješenjima na tragu
konsocijacijskih načela. Kod nas znak je za uzbunu kada se
nacionalni političar lati naučne terminologije: Ljubić konsocijacije, Silajdžić građanskog društva.
b. Etnokulturnog: Koliko smo u kulturološkom smislu
međusobno različiti (da ne bude zablude, mislim na “nas”
konstitutivne) da bismo le­gitimno posegnuli za konsocijacijskim modelom? Ni u primisli ne pretendiram da znam
jednoznačan odgovor. Međutim držim da je klju­čna prepreka za uzimanje u obzir konsocijacijskog modela u tome
da su naše “kulturne” razlike uglavnom “političke”.
Međusobne Drugosti
Najprije svi govorimo jezikom koji možemo razumjeti. Da
bi se Drugi uistinu pojavio kao Drugi, on mora bukvalno
biti Drugi – na primjer, imati drugu boju kože, ili go­voriti
Drugim jezikom. Dakle, mo­ramo ga teško, ili još bolje nikako razumijevati, kao na primjeru međusobne drugosti srpskog i alban­skog jezika. Zar nije interesantno da se u Bosni
odmah po potpisivanju Davtona počelo obnavljati to krhko tkivo socijalnih interakcija između “različitih”, počev od
legendarnih divljih pijaca kao što je Arizona, dok na Kosovu do današnjeg dana nikakva slična aktivnost nije zabilje­
žena. Mislim da “đavo” leži u jezi­ku. Kulturne, odnosno jezične ra­zlike između nas zato se moraju isforsirati političkim pomagalima. Da bi Drugi bio Drugi, on mora imati
Drugu historiju, ali avaj, mi koji dijelimo ovaj bosanskohercegovački prostor dijelimo i historiju, za­to je jedan od
ključnih zadataka etnopolitičkih elita što prije stvori­ti svoju odjelitu historiju.
182 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Opet politika priskače upomoć pa naša djeca uče historije
susjednih zemalja ili izmaštavaju svoju verti­kalu utemeljenosti u ovoj zemlji. Ondje, pak, gdje se uistinu jedni drugima pojavljujemo kao Drugi jest religija, no kada bi religija
bila is­ključivi kriterij za konsocijacijski aranžman, onda nijedna zapadna li­beralna demokratija ne bi bila održiva. Eto
opet politike da inter­venira u produbljivanju različitosti pa
se institucijama naših religija kao najpouzdanijim markerima naše međusobne Drugosti već dvije de­cenije daje značajno mjesto u javnoj i političkoj sferi.
Završit ću opet s Grayevim na­vodom, koji po mom mišljenju do­bro sumira moj argument: “Najo­zbiljnija mana
konsocijalnih siste­ma je njihova česta nestabilnost...
oni ne žive dugo ukoliko ih ne ga­rantira neka izvanjska
sila... Režimi uspostavljeni u Bosni i na Kosovu su hibridi
– dijelom liberalni, dije­lom konsocijalni, dijelom podrazu­
mijevaju de facto podjelu... oni ne ovise o saglasnosti svojih građana. Oni su protektorati čiju sigurnost garantiraju sile koje su ih uspostavi­le. Ono što svjedočimo na Balkanu na početku 21. stoljeća možda se pokaže kao reinvencija institucije imperije kao lijeka za zla koja proističu iz pokušaja stvaranja etničkih nacionalnih država. No, nejasno
je da li imperijalne institucije koje se još konstruiraju mogu
ponovno stvoriti multietnička društva”.
Da ironijski zaključim, razgovo­ri o konsocijaciji u biti su
jako preuranjeni: etnopolitici još treba vre­mena – desetljeće ili dva koliko ot­prilike traje socijalizacija jedne ge­
neracije – da raznim sada već dobro etabliranim diskrirninatornim pra­ksama u školstvu, kulturi, ekonomi­ji i medijima stvori “dovoljni mini­mum razlika” da bismo uistinu
je­dni drugima postali Drugi pa da onda počnemo s pregovorima o konsocijacijskim aranžmanima. Potre­bno je još
vremena da se miroljubi­vo etničko čišćenje dovede do kra­
ja pa da pitanje mapa riješimo demokratskim dogovorom.
A tada, kad uvedemo konsocijacijski aran­žman, postavit će
se logično pitanje: zašto uopće BiH?
Ne pretežirajući nijednu koncepciju kao spasonosnu za
BiH, moram izraziti svoje strahovanje od svake one opcije
koja podrazumije­va teritorij. Teritorij je mana konsocijacijskog modela za BiH. Tvrdim da rješenje za BiH umjesto u terito­rijalnim treba tražiti samo u institu­cionalnim
okvirima. Ali, to je tema za neku drugu debatu.
Status u ogledalu
Strah od razlike
Ivan Lovrenović
Dani, 19. 5. 2006.
Š
jako kurentna demagoška roba, što fantastičnije to kurentnije, a na izborima bi vjerojatno najbolje prošao onaj tko bi
se predstavio kao reinkarnirani faraon iz visočke piramide.
Građanske orijentacije. (O iluzornosti tih političkih bajki
pisao sam u prošlonedjeljnom broju Feral Tribunea.)
Ovaj uvid jest uznemirujući, ali ako je tačan, nema koristi
da se od njega okreće glava, nego bi morao postati ključnom polaznom tačkom svih promišljanja, i teoretskih i
političkih, o najadekvatnijim rješenjima koja bi pomogla
da se postupno, u procesu, makar i dugoročnomu, dođe do
minimuma političke kohezije nužne za samoodrživost i
funkcionalnost Bosne i Hercegovine.
Ni ja ovdje neću ulaziti u preširoku elaboraciju pojma konsocijacije, samo ću podsjetiti na nekoliko temeljnih načela na kojima se zasnivaju konsocijacijske prakse, uz napomenu da taj pojam nije nikakav novi teorijski ni politički bauk, nego politička stvarnost i iskustvo kroz koje su,
u raznim stupnjevima i oblicima, prolazila i prolaze mnoga evropska društva i države (Nizozemska, Belgija, Švicarska, na svoj način Austrija, itd.). Pa i izgradnja Evropske
Unije zasniva se na konsocijacijskim načelima. Uostalom, nemali dio toga iskustva imamo i mi – i u bivšoj Jugoslaviji, i u današnjoj Bosni i Hercegovini, pa, konačno, i u
daljoj prošlosti, doduše ne u demokratskim nego teokratskim i kolonijalnim, ali ipak protokonsocijacijskim formama (otomanski milet-sistem, na primjer, ili specifični modaliteti ustavno-parlamentarnog sistema što ga je bila uvela Austro-Ugarska).
to današnju Bosnu i Hercegovinu drži na okupu?
Politička stabilnost, ekonomsko-socijalno blagostanje, snažne državne institucije, efikasna organizacija
države i uprave, jednodušna odanost stanovnika njezinome integritetu (“patriotizam”), ili, pak, snažna i jedinstvena
vojska, “garant teritorijalnog integriteta i ustavnoga poretka” (oh, kako nakon krvave transvestije JNA i postjugoslavenskoga iskustva kobno zvuče te riječi)? Znamo: ništa od
nabrojanoga. A od nenabrojanoga? Malo, ili ništa. Jer, doista, što bismo ozbiljno i sadržajno mogli odgovoriti na pitanje: postoji li danas neka unutarnja, endogena kohezivna energija u Bosni i Hercegovini, dovoljno snažna i
dovoljno zajednička da ju (o)drži ako bi vanjski faktor prestao bdjeti nad njezinim integritetom?
Tako dolazimo do pojma i modela konsocijacijske demokracije, za koju u prošlom broju Dana Asim Mujkić kaže da
je primijetio kako ju “često prizivam”, manifestirajući primjetnu zabrinutost zbog toga, jer su po njegovome mišljenju konsocijacijska rješenja za Bosnu i Hercegovinu nepodesna i opasna.
Konsocijacijski model nije nikakva idila, uz dobre i korisne mogućnosti, on nosi i mnoge slabosti i iskušenja, i
tu mi nije teško složiti se s nekima od Mujkićevih strahova. Ne “prizivam”, dakle, konsocijaciju kao čarobni štapić.
Obrnuto, prije bi se moglo reći: ukazujem na nju iz razloga političke skepse, to jest, iz uvida da nam na raspolaganju
ne stoje baš nekakve sjajne alternative. Osim ako nećemo
povjerovati u bajke koje nam u posljednje vrijeme vrući građanski patrioti pričaju o uvođenju (!?) “euroameričkoga modela demokracije”. Političke bajke kod nas su
Modela i aranžmana koji se mogu nazvati konsocijacijskim
ima mnogo, plod su različitih lokalnih, dugotrajnih iskustava, ali se može reći da počivaju na četiri glavna načela: vladi velike koalicije, pravilu veta, proporcionalnosti (uz
korekciju načelom pariteta kada je nužno osnažiti poziciju manjine) i autonomiji. Već iz ovoga možemo se uvjeriti
da su nama u Bosni i Hercegovini to poznate stvari, da su
neke prakticirane u prošlim vremenima kao i danas, ali da
nikada nisu postale uravnoteženi i cjelovito provedeni demokratski sistem.
Općenito, dakle, konsocijacijska demokracija pokazuje
svoje učinke u društvima i državama o kojima se može
govoriti kao o podijeljenima, raščlanjenima (etnički i
vjerski, ali i socijalno i ideološki kao kod nas, ili samo vjerski, kakav je slučaj bio s Nizozemskom, socijalno, političko-ideološki, kakav je bio primjer Austrije poslije propasti
Status, broj 10, jesen 2006.
| 183
Status u ogledalu
monarhije i uspostave republike...). U svim tim primjerima radi se, u osnovi, o potrebi da se omogući ravnomjerno, ili pravedno, učešće u vlasti (ili u “raspodjeli moći”)
društvenih grupa (“blokova”, etničkih zajednica, odnosno nacija), koje su tako strukturirane da im ravnomjerno učešće ne može biti omogućeno načinima klasične većinske demokracije tipične za (mono)nacionalne
građanske države. S druge strane, cilj konsocijacijskoga
ustrojstva je da se optimalno zadovoljavajućom raspodjelom učešća svih grupa u vlasti postigne zajednička motiviranost za razvijanje funkcionalnosti i ojačanje održivosti države, što, potom, kroz proces u povoljnim prilikama može dovesti do društvene i političke integracije. Ili,
drukčije rečeno, sistem demokratske konsocijacije zapravo je sredstvo da se pregovorima i konsenzusom, bez nasilja i “viška” nepravde, ukroćuju obje najveće opasnosti za
države s podijeljenim društvima (osobito ako je ta podijeljenost etničke naravi): centralizam i dominacija većine
nad manjinama s jedne strane, i manjinski nacionalistički separatizmi s druge. Potpuno je jasno da ovako postavljen sistem traži stalno unapređivanje kulture dogovaranja
i kompromisa, dakle, ono čega je u nas za sada najmanje.
(Tanak nagovještaj početka takve vrste dogovaranja imali smo nedavno, s prijedlogom ustavnih promjena. Onima
koji su ih oborili, ide na dušu zaustavljanje i odgađanje toga
prijeko potrebnoga procesa.)
Svoj zazor od konsocijacijskih rješenja Mujkić motivira
dvama razlozima: etnokulturnim i etnoteritorijalnim. Prvim zato, što dvoji oko toga da smo “u kulturološkom smislu međusobno različiti” do te mjere da bismo “legitimno
posegnuli za konsocijacijskim modelom”. Pri tomu sugerira da smo “mi” međusobno dovoljno različiti samo po religiji, a po jeziku i historiji nismo, te tvrdi: “kada bi religija bila isključivi kriterij za konsocijacijski aranžman onda
nijedna zapadna liberalna demokratija ne bi bila održiva”.
Ovaj stav sam po sebi otvara jednu zasebnu, vrlo važnu i
zanimljivu raspravu o našim različitostima i “istostima”, no
ovdje ću se ograničit ću samo na najnužnije. Primjer Nizozemske, kao jedne od najodrživijih i najprosperitetnijih
zapadnih demokracija, bio bi dovoljan i za demanti, ali i za
umirenje: ona je prošla kroz najžešću vatru konsocijacijskih iskustava i aranžmana isključivo i samo na osnovi religijskih, zapravo konfesionalnih različitosti. A njihov jezik
i historija Nizozemcima su barem jednako toliko zajednički kao Bosancima i Hercegovcima triju nacija njihov jezik i
historija. Ne mogu odoljeti da ovdje ne podsjetim na Massieu de Clervala, lucidnoga francuskog putpopisca, zaljubljenoga u Bosnu, koji je u svojemu putopisu iz 1855. godine pisao kako ove ljude “samo religija dijeli”, pa ako se
“za taj slavenski bosanski narod javi jedan jači pokretač od
vjerskih razdora, smjesta njegovo ujedinjenje postaje svršen čin”. Stotinupedeset godina kasnije nama i dalje, slobodnije govoreći, nedostaje jači pokretač za ujedinjenje od
vjerskih razdora, ali se pokazuje još nešto: kod nas religija
nikad nije “samo” religija, ona po potrebi preuzima na se
184 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
sve ostale distinktne identitetne sadržaje, naročito rado i
lako kulturne i političke.
Tko je taj, tko će današnjemu, definitivno nacionalno osviještenom Bošnjaku, kao i Srbinu i Hrvatu, objasniti da on,
zapravo, nema svoju samobitnu nacionalnu kulturu, nego
da je to što on osjeća kao svoju kulturu samo fantomatski
osjećaj, a da između njegove i drugih dviju kultura nema
bitnih razlika? Prije više od četvrt stoljeća, za živa samoupravljanja i jedinstvene socijalističke Bosne i Hercegovine, pisao sam o opasnosti nedovoljnoga uvažavanja činjenice da se naš kulturni identitet na jednoj razini ostvaruje
kao zajednički, a na drugoj kao tri zasebne kulture, te da se
to događa u simultanitetu, a da etnokulturna pravda u Bosni i Hercegovini, ali i njezina politička fizionomija i status,
umnogomu ovise o tomu da li klatno ovoga delikatnog odnosa stoji u sredini, u stabilnoj ravnoteži, ili pravi otklon u
jednu od strana. Treba li ikoga danas uvjeravati kako su politička i ratna zbivanja od 1990. klatno pomaknula do ruba
one strane na kojoj postoje samo partikularni identiteti! A
čak i kada ne bi bilo tako, zar cijela naša historija ne odašilje jednu sudbonosnu opomenu: onu o nužnosti uvažavanja upravo malih razlika, kao supstancijalnih.
Što se jezika i historije tiče, znanstveno je vrlo riskantno
tvrditi da se po njima ne razlikujemo, i da jedni drugima ne
predstavljamo Druge. To je mnogo ozbiljniji problem, a ne
bi se smjelo gubiti iz vida da je cijela južnoslavenska drama
za posljednje stoljeće i pol uvijek bila povezana s pitanjima
jezika, i to upravo na liniji političke borbe za priznatost na
temelju malih razlika s jedne strane, i s druge strane na liniji centralizirajućih i unitarizirajućih negiranja bilo kakvih
razlika. Kada se to poveže s nužnošću teorijskoga i praktičnog razlikovanja organske (govornojezične) razine, koja je
u našemu slučaju ono što nas povezuje, i standardnojezične razine, na kojoj se artikuliraju i normiraju razlike (kulturološke, povijesne i literarnojezične) i potvrđuju nacionalni
identiteti, dobija se vjerna slika naše istovremene različitosti i sličnosti, pri čemu je fatalno ignorirati bilo koju od
tih dimenzija. Naravno da bi bila najbolja ona jezična politika, koja bi maksimalno dovodila u sklad govorni jezik (organski idiom) i standardnojezičnu normu. No, u uvjetima
apsolutne težnje za potpunošću nacionalnoga identiteta
kao vrhovne svetinje kod Bošnjaka, Srba i Hrvata, subjekta
i tvorca takve politike u nas naprosto nema niti može biti.
Što tek reći za historiju! Onaj tko, kao Mujkić, ustvrdi: “mi
koji dijelimo ovaj bosanskohercegovački prostor dijelimo i
historiju”, neće biti sasvim u nepravu, sve dok ne izgovori i
nužni nastavak te tvrdnje, u obliku pitanja: a kako to, što
dijelimo, doživljavamo i vrednujemo? E, tu odmah imamo posla s razlikama, da ne mogu biti veće, a često, bogme,
nisu samo razlike nego pravi antagonizmi. No, nije samo
to. Antagoniziranje oko nekoga konkretnog povijesnog sadržaja, makar bilo i najžešće, još uvijek podrazumijeva da
se radi o istom sadržaju, pa - reći ćemo - i to je nešto. Međutim, polumilenijski paralelni život naših konfesionalno/
Status u ogledalu
etničkih zajednica, k tomu presudno određivan utjecajima iz ideološko-civilizacijskih središta daleko izvan Bosne,
nužno je “proizveo” i tri različite i odvojene mikro-povijesti. Kada se uz to još doda i historijski odnos između dominirajućih i potčinjenih slojeva (smije li se danas reći: klasa?), koji se ovdje umnogome fatalno preklapao s konfesionalno/etničkim pripadnostima, tada se dobije jedna potpuno drukčija slika naše historije, naših historija.
ku ukorijenjenost i obnovljivost te sheme. Ona se sada, više
nego ikad ranije, ukazala i kao duboka podijeljenost društva. Možemo tu pojavu ne voljeti (i Mujkić i moja malenkost, vjerojatno sasvim podjednako); možemo individualno i intimno i očajavati zbog nje, jer nam je dalek i odbojan
etnicizam kao “retrogradan” i isključiv, kolektivistički način oblikovanja i življenja grupnoga identiteta, o čemu sam
i sam ispisao stotine tekstova i objavio nekoliko knjiga.
Napokon, pitanje teritorija. Srećom, Mujkić nije u pravu kada misli da konsocijacijski modeli autonomije nužno pretpostavljaju uspostavljanje etničkih teritorija. Da to
nije tako, nego da postoje vrlo funkcionalni oblici neteritorijalne, institucionalne autonomije, opet nam najbolje pokazuje primjer Nizozemske, na drukčiji način Austrije, itd. A kažem: srećom, jer i sam mislim da je etničko teritorijaliziranje za Bosnu i Hercegovinu loše rješenje. Na poseban način je loše i štetno za Hrvate, čija bi brojčana inferiornost s jedne strane, a teritorijalna i zavičajna disperziranost u Bosni s druge, trebala upravo ultimativno odvraćati njihove političare od zahtjeva za teritorijalnim oblicima autonomije.
No, posve je drugo pitanje imperativa da se takvoj specifičnoj bosanskohercegovačkoj bazičnoj pluralnosti pronađe adekvatan i održiv politički oblik. Nije pretjerano
reći, da se time do danas nijedna bosanskohercegovačka
politička garnitura nije ozbiljnije bavila. Tvorci dokumenata ZAVNOBIH-a jesu pokazali najosvješteniju osjetljivost
spram trajnoga historijskog aktualizma ovoga pitanja, ali ni
oni nisu u operacionalizaciji otišli korak dalje od one stilski blistavo izražene i pamtljive ideje, kojom se odgovara
na pitanje čija je Bosna i Hercegovina: “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i muslimanska i srpska i hrvatska”...
U nas je bila i ostala na visokoj cijeni mnogohvaljena bosanskohercegovačka plurimorfnost (multikonfesionalnost/multietničnost/višenacionalnost). Doista, otkako su
otomanskom okupacijom srednjovjekovne bosanske države, te nametanjem otomansko-islamskoga državno-civilizacijskoga sustava stvoreni uvjeti za nastanak i učvršćivanje sistema s jednom glavnom, državnom konfesijom/etnijom/kulturom i dvjema toleriranim (trima s dolaskom Sefarda), pa sve do danas – plurimorfnost je ovdje osnovno
i najmarkantnije obilježje civilizacijskoga “pejsaža”. U modernitetu Dvadesetoga vijeka ono je pomalo blijedilo, osobito u drugoj polovici stoljeća u Titovoj Jugoslaviji, no zbivanja od 1990. godine, upravo s dolaskom demokracije i višestranačja, uvjerila su nas upravo spektakularno u dubo-
Očevidno, pluralnost jest naša “sudbina”, a ne nikakva jednotnost, te će privrženost “ideji Bosne” najbolje pokazati ne deklarativno nego na djelu - one političke snage i koncepti koji budu najspremniji da se otvorena uma suoče sa
svim implikacijama i konzekvencijama traženja adekvatnoga pluralističkog rješenja. Konsocijacijska iskustva i modeli
u tomu mogu biti od ogromne pomoći, a zazivanje jednosti
(političke, kulturne, jezične...) uvijek će biti jasan simptom
straha od priznavanja razlike. Zato je više nego indikativno, i zapravo alarmantno, da je lokalna akademska zajednica (o političarima neću ovom prilikom ni govoriti) do sada
prema pojmu i modelu konsocijacije, barem kao o jednoj
od alternativa, zauzimala stav potpunoga prešućivanja, gotovo kao u gesti starinskoga protumagijskog otpljuckivanja: “phu, phu, gluho i daleko bilo!”
Status, broj 10, jesen 2006.
| 185
Status u ogledalu
Možemo li provesti
odluke ZAVNOBiH-a
Asim Mujkić
Dani, 2. 6. 2006.
K
ao prvo povlačite odli­čnu vertikalu onog što
ja nazivam dvostrukim samorazumijevanjem BiH
koja ide od luci­dne opaske Massieu de Clervala pa
do dokumenaata Prvog i Drugog ZAVNOBiH-a gdje se, s
pravom kažete, pokazuje do sada najosvještenija osjetljivost spram trajnoga histo­rijskog aktualizma ovog pitanja.
Ako načelno prihvatimo ovu dvostrukost bosanskohercegovačkog (sa­mo)određenja, a vidim da je barem nas dvojica prihvaćamo, dakle, ako je BiH određena kao:
a)
država ravnopravnih naroda;
b)
država jednakih građana;
onda to u ravni etičko-političkog diskursa znači da, s jedne strane, njezini narodi treba da imaju pravo na ravnopravnu, pravičnu zastupljenost u zakono­davnim, izvršnim
i sudskim or­ganima. S druge strane, to znači da njezini građani, u punoj mje­ri, treba da uživaju fundamen­talna prava i
slobode za što je potrebna politička garancija, odnosno garancija zakonoda­vnih, izvršnih i sudskih organa. Za postizanje ovog dvojakog određenja BiH dakako treba da postoje efikasni demokratski mehanizmi, procedure i institu­cije,
ali tu na scenu stupa moj strah od konsocijacijskih aran­
žmana, ili bolje reći od mogućih bosanskohercegovačkih
izvedbi toga aranžmana.
Građanski koncept
Držim, na tragu onoga što govori R. Dvvorkin, da svaka politička artikulacija kolekti­vne afilijacije – a u našem
sluča­ju riječ je o potpornom bloku, konstituentu etnički
segmenti­ranog pluralizma – mora biti utkana u demokratiju (upravo kao u Nizozemskoj). Nizozem­ska, Belgija, Austrija i Švicarska jesu tamo gdje jesu ne samo zbog konsocijacijskih aranžma­na već možda ponajprije zbog usvaja-
186 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nja ključnih principa (euroameričkih, kako ih nazi­vate) liberalne demokratije ko­ji se fokusiraju na individualne slobode i prava. Osobito u Austriji i Nizozemskoj, konsocijacija je, moglo bi se reći, po­godovala stvaranju političke
i opće stabilnosti ovih nestabil­nih državnih tvorevina i
na taj način pripomogla razvijanju de­mokratskih procedura, odnosno pripomogla refokusiranju poli­tičkog diskursa po euroameričkim uzusima (u manjoj ili ve­ćoj mjeri). Prije no razmotrimo da li bi eventualni konsocijacijski
aranžman bio isto tako bla­gotvoran u BiH, napomenuo bih
da primjeri ovih zemalja pokazuju da upravo prisvajanje i
privrženost euroameričkim principima (osobito nakon šire
liberalizacije šezdesetih i dalje) predstavlja solidan garant
razli­čitosti, a ne, kako bi se na prvi pogled moglo zaključiti,
meha­nizam nametanja istosti. Dubo­ko sam ubijeđen da liberalno-demokratski ili jednostavno “građanski” koncept
uz sve svo­je probleme i nesavršenosti upravo omogućuje različitosti, pluralnost do koje nam je stalo. Zato barem u Nizozemskoj i Austriji u zadnja dva-tri dese­tljeća
konsocijacijski aranžman gubi na značaju jer se uslijed
li­beralizacije odvija demonopolizacija prvobitnih “kartela
elita” i njihovih tananih balansa moći. Politička liberalizacija ovih konsocijacija je demokratizira­la političku artikulaciju građan­stva u tim zemljama koje sve manje bira
one etablirane poli­tičke tabore ili dobrano ugrozi­la njihovu
povlaštenu poziciju u političkoj konstelaciji ovih ze­malja.
A sada natrag k Bosni. Način na koji BiH funkcionira čini
mi se obrnut: tkanina naše demokra­tije protkana je krupnim – kudravo vunenim od kojih se izrađuju priglavci –
koncima etničkog grupizma koje neumorno tkaju “naši”
politički poduzetnici – tumači kolektivnih snova, kako ih
Popov naziva, ili, zašto ne, karteli etno-političkih elita.
Ove elite povre­menim (danas, nasreću, ugla­vnom predizbornim) posezanjem za agresivnim mehanizmima etničke homogenizacije poništavaju, usudio bih se reći, i samu
bit kon­socijacijskog aranžmana koji po­drazumijeva stabilizaciju fra­gmentirane političke kulture. Ili, da budem još
Status u ogledalu
eksplicitniji: po­tporni stubovi domaćeg etnički segmentiranog pluralizma, tako­zvani nacionalni blokovi, utkani
su ne u demokratiju već u terito­rij. Vjerujem da dijelite
sa mnom strah da ćemo namjesto nizozem­skog modela u
domaćoj izvedbi uvijek imati one modele – terito­rijalne koji podsjećaju na Nikoziju, a ne na Amsterdam (ili na našem mikroplanu: mostarski, a ne brčanski model). Četiri
glavna načela konsocijacije koje navodi­te: vlada velike koalicije, pravilo veta, proporcionalnosti i autono­mija već su
u manjoj ili većoj mjeri sastavni dio naše konsocijacije ko­
ju živimo. Od 1990. na djelu je ve­lika koalicija “nacionalnih
strana­ka” – konsocijacijskih potpornih političkih blokova,
pravilo veta i dan-danas odnosi se na takozva­nu “zaštitu vitalnih nacionalnih interesa” pri čemu je vitalni naci­onalni
interes doslovno sve što je­dan od potpornih političkih blo­
kova u BiH tako odredi – od pita­nja jezika i državnog suvereniteta do smjene nekog korumpiranog općinskog funkcionera, proporci­onalnost se nasljeduje od socijalis­tičkog
“nacionalnog ključa” i manje-više uređuje najvišim doku­
mentom zemlje. Ostaje problem autonomije koja se s pojavom etnonacionalizma počela shvaća­ti kao “etnoteritorijalno poseza­nje” i time dovela u pitanje ostala tri načela.
Analogno uspješnim primjerima konsocijacije koje ste naveli (a puni uspjeh konsocijaci­je je ustvari njeno samodokidanje), upitajmo se sada da li bi konsocijacijski aranžman u BiH od postojećih elemenata pogodovao stvaranju političke i opće stabil­nosti. Ako bismo mogli razvijati jednu neteritorijalnu konsocijaciju (a i vi smatrate teritorijaliziranje lošim rješenjem), onda nam ima spasa.
Liberalno-demokratski principi
Ali u BiH sasvim je izgle­dna opasnost od teritorijal­nog konsocijacionalizma (u čijem zagovaranju prednjači M. Kasapović): srpskog – od SAO-a do RS-a; hrvatskog – od HZ-a,
preko HR-a do zah­tjeva za trećim entitetom; bošnjačkog –
od Sabora do bosanskog integralnog terito­rijalnog patriotizma koji slu­ži za homogenizaciju isključi­vo bošnjačke etničke baze. Ako pak govorimo o izgledi­ma jedne neteritorijalne
konsocijacije, onda je pitanje – “Postoje li šanse za neteritori­
jalnu konsocijaciju?” – za mene gotovo identično pita­nju:
“Postoje li šanse za liberalno-demokratsku BiH?” Zato što je
po mom sudu teri­torij sama bit etnonacionalnog organiziranja u BiH, pa bi jedna neteritorijalna konsocijacija morala dovesti do ukidanja i svakog razloga za postojanje takve
vrste politi­čke artikulacije u BiH.
Liberalno-demokratski principi, kako ih ja vidim, zato nisu
nametanje istosti već omogućavanje različitos­ti i to u punini koja daleko prevazilazi ovu današnju do­puštenu i “politički korek­tnu” različitost koja je etno-političkim oktroiranjem sve­dena na otužnu, jednoličnu istost unutar svoje partikular­nosti (homogenost, jedinstvo naroda). U tom
smislu sma­tram da su rješenja u okviri­ma liberalno-demokratskih institucija koja dakako podra­zumijevaju, sukladno dvostru­kom određenju naše zajednice, zaštitu ravnopravnosti naroda, a ne u teritorijalno-administrativnim
aranžmanima. To bi bio jedan dobar način da se borimo
protiv Ur Bosne od koje ja zazirem – one gdje se individuum u zametku gnječi od strane konstitutivnog kole­ktiva,
bio on millet, proletari­jat ili narod, najrazličitijim oblicima
autoritarizma, diskriminatornih praksi, ponižavanjem, pa
kad zatreba i ma­čem i ognjem. Na kraju, pita­nje da li je moguća liberalno-demokratska Bosna u stvari je pitanje možemo li provesti odluke Prvog i Drugog ZAVNOBiH-a.
Status, broj 8, jesen 2006.
| 187
Status u ogledalu
Historijska
Nulta tačka
Ivan Lovrenović
Dani, 9. 6. 2006.
P
oštujući ZAVNOBIH po njegovoj nesumnjivoj
povijesnoj vrijednosti, kako sam i u prvome dijelu
naše prijateljske “polemike” naglasio, ipak nisam siguran da u današnjoj muci traženja političkog rješenja za
Bosnu i Hercegovinu može biti od pomoći, čak ni kao metafora. Jer kada ZAVNOBIH “kaže”: ravnopravni narodi i jednaki građani, to nije ono na što mislimo kada
te pojmove izgovaramo danas. Distingvirajmo: u historijsko-političkom kontekstu u kojemu se događaju ZAVNOBiH (skupa s ostalim zemaljskim antifašističkim vijećima po tadašnjoj Jugoslaviji) i AVNOJ, radilo se o svojevrsnom lukavstvu uma (revolucionarno-političkoga). Kontekst je to, u kojemu se buduća komunistička vlast u borbi
za legitimitet mora pred tadašnjom međunarodnom zajednicom predstaviti kao pluralistička i demokratska, a kamuflirati svoj komunističko-revolucionarni karakter i naum.
To se poslije 1945. vrlo brzo i pokazalo, kada su, za račun
posvemašnjega progona svega građanskoga, te surove centralizacije i unitarizacije (koja je baš Bosni i Hercegovini
dosudila, osobito u prva dva, dva i po desetljeća, položaj
prave unutarnje kolonije), sva ta svijetla obećanja zaboravljena kao da nikada nisu ni izgovorena. (Nije li ZAVNOBiH-ovu Deklaraciju o građanskim pravima Zdravko Grebo, baš kao kakav zaboravljeni arhivsko-arheološki raritet,
bukvalno otkrio – 1990. godine, kad je već bilo odzvonilo ZAVNOBiH-ovoj državi Bosni i Hercegovini!) I još nešto: o ZAVNOBiH-u je povijesno neosnovano razmišljati
kao o izdvojenoj činjenici i događaju – on je, kao i Narodna/Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, neodvojiv, upravo gradbeni element državnoga projekta komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog koncepta društva.
To su sve razlozi zbog kojih čak i ZAVNOBIH, strogo govoreći, spada u kompleks koji sam (u Feral Tribuneu) nazvao iluzija o Ur Bosni, i na koju se figuru referirate, a koju
188 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
zbog čitatelja naše debate moram ukratko parafrazirati, jer
sadrži glavninu argumenata koji su, čini mi se, važni u ovoj
raspravi.
U podtekstu mnogih diskusija i polemika o drukčijoj, poželjnijoj Bosni i Hercegovini, implicitno je prisutna teza
o nekoj Bosni kakva je “bila prije”, i za kakvom bi trebalo težiti i sada, kao za konačnim i najboljim rješenjem.
Malne, kao da je riječ o nekoj idealnoj, prototipnoj Ur-Bosni, i samo bi se, eto, trebalo vratiti na nju, ili proizvesti
njezinu vjernu povijesnu repliku, pa da svi budu sretni i
zadovolj(e)ni.
Takvu implikaciju najčešće ćete čuti u diskursu dviju skupina. Kada se obični ljudi prisjećaju “kako se lijepo živjelo nekad”, to je prirodna nostalgija za vlastitim bivšim životom s jedne strane, a s druge – vapaj i izraz nezadovoljstva zbog sadašnje socijalne deklasiranosti i egzistencijalne neizvjesnosti. Druga skupina su političari i intelektualci,
mahom oni za koje je karakteristično zalaganje za Bosnu i
Hercegovinu kao “jedinstvenu”, “građansku državu”, “normalnu evropsku državu”. Oni u takvom opredjeljenju vide
lijek protiv nacionalizma i etničkih podjela, no paradoks
njihova stava je u tomu što ne uviđaju da takva politika unifikacije u etnički složenim državama poput Bosne i Hercegovine ne može da ne ide na ruku nacionalizmu i dominaciji tzv. većinskog naroda. Osim toga, kada se s nacionalromantičarskom Ur-Bosnom kao podlogom i inspiracijom
hoće praviti nekakav novi politički model, umjesno je podsjetiti na iluzornost i fantomatičnost toga pojma i takve politike, i to u oba aspekta kojima se u okviru toga diskursa
obilato manipulira – državnosnom i demokratskom.
U pogledu državnosne tradicije i kontinuiteta, na što se
Bosna i Hercegovina ima “vratiti” kao na uzor i rješenje? Ako apstrahiramo daleki srednji vijek i feudalno Bo-
Status u ogledalu
sansko Kraljevstvo, koje je uništeno prije pet i po stoljeća u
invaziji Osmanlija, državnosti u pravom, nerelativiziranom
smislu riječi nema sve do 1992, a tada nam se dogodilo kao
u paradoksu sa stećka: Kada hotjeh biti, ne bih... Status pašaluka (ejaleta, vilajeta) u sklopu Otomanskoga Carstva (do
1878) i “corpus-a separatum” u kolonijalnom sustavu Austro-Ugarske Monarhije (od 1878. do 1918) – uza sva dovijanja entuzijastičnih državotvornih tumača, prilično je
teško ozbiljno tretirati kao “hiljadugodišnji neprekinuti kontinuitet državnosti”. Da se i ne govori o potpunom
državnosnom vakuumu koji nastaje u razdoblju od 1918.
do 1945, najprije u “staroj” Jugoslaviji, te u Pavelićevoj Endehaziji. O ograničenim državnosnim dometima ZAVNOBiH-a rečeno je naprijed...
Kako stojimo u pogledu demokratskih tradicija? Smije li se, barem među ozbiljnim i kritičkom mišljenju predanim ljudima, prihvaćati bajka o nekadašnjoj idili “tolerancije” i “demokracije”, kakvu propovijedaju romantičarski opijeni bosnoljubi i nacioljubi! Ili ćemo radije govoriti
o tvrdoj povijesnoj konstanti: da Bosna i Hercegovina posljednjih pola milenija svoje historije pretrajava u sukcesivnom smjenjivanju epoha, u svima redom pod teokratskim i/ili ideološkim režimima i u sastavu većih imperijalnih i državnih struktura, te da ni o državnosti, ni o demokraciji i toleranciji u građanskom i punom političkom
smislu riječi, naravno, nije moglo biti ni govora. U cijelom predmodernom razdoblju svoje povijesti bosanskohercegovačka konfesionalno-etnička pluralnost politički se
izražavala u modelu otomanskog milet-sistema (iz kojega
su se oblikovale moderne etnije-nacije u Bosni i Hercegovini), to jest, u modelu relativne autonomije za neislamske monoteističke religijske zajednice. Kolikogod za svoje
doba predstavljao mudar način da imperij očuva unutarnju stabilnost u uvjetima silnih raznolikosti koje državnopolitički obuhvaća, milet-sistem je, s druge strane, počivao
na bitno nedemokratskim načelima i praksama (uostalom,
potpuno primjerenim “duhu vremena”): pojedinac sa svojim privatnim i obiteljskim životom bio je potpuno u vlasti,
prvo, svojega milet-baše, te, zatim, organa države, a konfesionalne zajednice su živjele međusobno odvojenim, paralelnim životima. Predstavljajući povijesnu pojavu dugoga trajanja, duboki i živi tragovi koje je urezao taj sistem u
obliku tribalnoga kolektivizma i svojevrsne neprijemčivosti za modernu građansku demokraciju, itekako su i danas
vidljivi u političkom ponašanju suvremenih bosanskih mileta i u strahu jednih od drugih.
Bit će, dakle, mnogo bliži povijesnoj istini, a metodološki
i kritički mnogo produktivniji prijedlog da o današnjem
povijesnom trenutku Bosne i Hercegovine govorimo
kao o svojevrsnoj historijskoj nultoj tački u oba spomenuta aspekta – državnosnom i demokracijskom. A taj
naš “trenutak” karakterizira duboka podijeljenost društva,
koja – to se redovito previđa i zaboravlja – nije samo po-
dijeljenost po etničkim/nacionalnim blokovima, nego i po
ideološkim nazorima, jer osim tri najveće nacionalne grupe, ideološki homologne, u toj fragmentiranosti sudjeluje
kao četvrti blok sve ono što se, još amorfno i politički slabo predstavljeno, samoodređuje kao “građanska opcija”,
ideološki deklarirana protiv “etničkoga koncepta” prvih triju blokova. Plus, da ne zaboravimo, element međunarodne uprave, koji se često zna ponašati kao “peti blok”.
Etnonacionalna kompozicija bosanskohercegovačkoga
društva, opet, boluje od akutne kriznosti, jer je obilježena
nepodnošljivom asimetričnošću čiji oblik nam je svima do
banalnosti poznat: srpski element ima jaku etnonacionalnu ideologiju koju grčevito podupire kvazidržavnim teritorijem, bošnjački ima nedefiniran teritorij ali snažnu svebosansku ideologiju i uzdanje u brojčanu premoć, hrvatski
također nema teritorij, nema ni brojčanu snagu, a tješi se
panetničkom ideologijom, nacionalnom kulturom i najvećom starinom...
Eto, to je u najkraćim mogućim crtama prikazan naš današnji pandemonij, koji bi, volens-nolens, nekako trebalo
politički i konstitucionalno artikulirati, ali tako da svi budu
– ne zadovoljni (od toga smo još daleko-daleko), nego barem podjednako nezadovoljni, pa da onda to bude polazna
tačka za putovanje u (zajedničku) budućnost. Tako, i samo
zato, dolazimo na konsocijaciju kao nimalo idealan ni idiličan, čak ni previše poželjan, ali praktično jedini realan
politički izraz i izlaz za našu aktualno-povijesnu situaciju.
Da nije tako, prvi bih bio za modele o kojima piše Mujkić.
No, u opredjeljivanju između konsocijacijske demokracije i “čistih” modela liberalne demokracije postoji samo jedan razlog u korist prve solucije; samo jedan, ali sudbonosan: provodljivost. Naime, provođenje ovih drugih modela nužno pretpostavlja – neku vrst prisile. Konsocijacijski
procesi i aranžmani, pak, već po definiciji i intenciji znače
– kompromis, dobrovoljnost, razvojnost. I mir.
Postscriptum. U svom tekstu apostrofirate M. Kasapović
kao osobu koja “prednjači u zagovaranju teritorijalnog konsocijacionalizma”. Radi čitatelja red je pojasniti da je riječ o
autorici i njezinoj knjizi (Bosna i Hercegovina – podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb 2005). Kako sam
u prethodnom tekstu napisao, i kako pišem od 1990, ni sam
ne dijelim nikakve simpatije za etnoteritorijalno preuređenje Bosne i Hercegovine. No, nije najvažnija stvar u Kasapovićkinoj knjizi to, uostalom fakultativno, razmatranje
mogućnosti reteritorijalizacije. Po izvanrednoj analizi bosanskohercegovačke situacije i njezine povijesno-političke geneze, te po znalačkom i podrobnom obavještavanju o
primjerima i modusima konsocijacijskih rješenja, o njihovim slabostima također, ova knjiga je u našim okvirima izuzetno vrijedno, aktualno i provokativno znanstveno štivo, a
više je nego indikativno da je u sarajevskoj znanstvenoj
javnosti sve do sada sistematski prešućeno.
Status, broj 8, jesen 2006.
| 189
Status u ogledalu
Konsocijacijski model
uređenja države − Spas ili
krah Bosne i Hercegovine
Dani, 4. i 11. 8. 2006.
SENAD PEĆANIN: Nisam siguran da u javnosti postoji razumijevanje pojma konsocijacije pogotovo što se tiče samog modela uređenja Bosne i Hercegovine. Upravo smo
zbog toga htjeli da damo doprinos diskusiji koju su na stranicama našeg lista poveli Ivan Lovrenovć i Asim Mujkić.
Možemo naći i radni naslov ovom okruglom stolu: konsocijacijski model uređenja države - spas ili krah Bosne i Hercegovine?
ENVER KAZAZ: Mislim da taj radni naslov ne pogađa suštinu rasprave i da bi mogao proizvesti suprotan efekt od
očekivanog, te da svojom oštrinom može u javnosti proizvesti nepotreban strah od rasprave o konsocijaciji.
ZDRAVKO GREBO: Sama kategorija, pojam i termin “konsocijacijska demokratija” je ezoterične naravi. Stoga je nužno preformulisati temu našeg razgovora, jer prvobitni prijedlog, čak i za natprosječno informisane građane, ne znači ništa.
GAJO SEKULIĆ: Termin je stvarno kako ezoteričan tako
i nerazumljiv, ali govori o nečemu novom i to sa stajališta učešća što veće grupe građana ili identiteta u procesu uređenja društvenog i državnog poretka. Ja sam se već
odavno suočio sa tim terminom ali u jednom drugom kontekstu, u kontekstu američke demokracije, preko Hannah
Arendt. Citiraću jedno mjesto iz njene knjige “O revoluciji” koje govori pomalo o našoj temi i koje može opredijeliti
karakter diskusije, a dobrim dijelom odražava i moj stav po
ovom pitanju. “Konačno, vrlo je važno napomenuti da ovdje ne samo da je već bio otkriven federalni fundamentalni princip ujedinjavanja međusobno odvojenih, nezavisno
nastalih i konstituisanih političkih tvorevina, nego da se u
svim tim ranim poveljama pojavljuje riječ ‘konfederacija’ u
smislu ‘kombinacije’ ili ‘konsocijacije’ /”cosociation”), da je
čak i ime ‘Sjedinjene Države Amerike’, koje je na kraju dato
Uniji, vjerovatno nađeno u oslanjanju na ranu i kratkotrajnu ‘konfederaciju’, koja je trebalo da dobije ime ‘Sjedinjene
Kolonije Nove Engleske’. U svakom slučaju ova mnogobrojna iskustva bila su ono što je Medisonu omogućilo, znatno više od Monteskjeovih teorija, da ostvari republikansku državnu formu zasnovanu na federativnom principu...”
190 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
(H. Arendt, “O revoluciji”, Beograd, 1991, str. 146.) Moja je
teza da je rasprava o konsocijaciji uz ove neke druge modele, recimo republikanske, nedovoljno došla do izražaja.
Mi raspravljamo ipak o jednom pretpostavljenom modelu bosanskohercegovačke države a taj pretpostavljeni model je da se bh. država misli samo kao složena, kompleksna
država. Dva su dominantna oblika kompleksnih država,
federacija ili konfederacija. Mi faktički raspravljamo govoreći o konsocijaciji kao jednom jedinom o realno mogućem i poželjnom modelu bh države. Međutim, postoje dva
osnovna modela demokratske države: prosta država i složena država. Oba su republike i oba mogu počivati na suverenitetu građanina/građanke. Tu bi trebalo prvo raspraviti šta znači ovo pretpostavljanje odnosno odustajanje od
koncepcije mogućnosti, kako realne tako i moguće poželjne bh. države kao proste države - republike svih njenih građana, i tek na toj osnovi diskutovati o modelima bh. države kao složene republike svih građana, čiju složenost mogu
odrediti koliko etnonacionalni toliko i regionalni ili funkcionalni identiteti. Mislim da treba prije svake diskusije voditi računa o toj pretpostavci. A ja sam za složeni državni oblik u jednoj građanskoj državi, budući da su šanse za
prvu opciju odavno propale.
ZDRAVKO GREBO: Ovu raspravu otpočinjemo na osnovu dva teksta objavljena u Danima koja su zbog sukobljenih argumenata u javnosti, ma šta to značilo, percipirani kao “polemika”.To je za mene bitno, jer doista mislim
da, a to sam već negde i javno rekao: “Bosna i Hercegovina, čini se, broji svoje posljednje dane”. Zaista je došlo vrijeme da, nakon međusobnog polemičkog “milovanja” Ivana Lovrenovića, Uge Vlaisavljevića i Asima Mujkića, o “konsocijaciji” nešto kažu i ljudi kojih se to životno
tiče. Nazovimo “to” i javnost. Za sami početak, ja bih upitao: šta ćemo sa ZAVNOBIH-om? Ako sam dobro razumio dosadašnju raspravu, i samo problematiziranje konsocijacijske demokratije znači u svojoj suštini negiranje
ili “razaranje” BiH. Pitanje je dakle, da li je konsocijacijska demokratija uopše demokratija? To nije izmišljanje tople vode, jer ta vrsta državnog uređenja postojala je
i u prvoj Jugoslaviji, a da i ne govorimo o ustavnopravnim
inovacijama u drugoj, počevši od delegatskog sistema do
Status u ogledalu
petodomnog Parlamenta. Ako govorimo u takvom kontekstu, onda smatram da to ima malo veze sa liberalnim
pretpostavkama uređenja države. Ja naravno znam da postoje kolektivni identiteti i imam razumijevanja za neophodnost njihove političke reprezentacije. Nemam međutim sluha niti kiseline za ekskluzivno etničko predstavljanje, koje se u ovoj zemlji uglavnom podudara sa religijskim identitetom. Direktno: ako je moje jedino političko
opredjeljenje da budem Bošnjak, Srbin ili Hrvat, zašto bih
ja uopšte morao i trebao da živim u jednoj i to dobro uređenoj državi? Odgovor u mojoj projekciji glasi: zato što
sam državljanin BiH. Time dodatno skidamo sa dnevnog
reda i priču o “temeljnom narodu”. Konsekvence su bolno
jasne: vi (kolektiviteti) koji ovu zemlju/državu ne osjećate kao svoju možete otići, ali zemlju ne možete ponijeti, niti državu dovesti u pitanje. Moja slabašna nada
se temelji na drugačijoj paradigmi prema kojoj smo svi mi
(državljani) vlasnici svakog dijela države. Sve izvan i nakon tog očekivanja je podložno institucionalnom i proceduralnom aranžmanu pojedinaca i grupa koje traže i
očekuju ustavne garancije koje sprečavaju diskriminaciju, dominaciju...
ASIM MUJKIĆ: Jedan od najvećih problema konsocijacije je neodređenost pojma. Prema politološkim rječnicima, naglasit ću da je pluralizam konsocijacijska demokratija. Arend Lijphart je sam mijenjao svoju definiciju konsocijacije, jednom ’69. pa ’75. sve do trenutka kada je u događajima u Indiji vidio potvrdu svoje konsocijacijske teorije.
To bi bila moja prva primjedba na neodređenost termina.
Druga primjedba je više akademske naravi – već je ukazano da se konsocijacijska demokratija ne može uvijek smatrati demokratijom. Nije zagarantirano da taj model može
biti nužno demokratski, dapače može se raditi o isključivanju masa, dakle drugi prigovor bi bio nedemokratičnost.
Blokovi koji čine konsocijaciju će se najvjerovatnije opredijeliti za racionalnost, za akomodiranje a ne sukobe. Političke elite naravno odbacuju model akomodacije jer njihov
raison d’être je generiranje sukoba. Konsocijacija je obično
model za podjelu vlasti. Zašto ne ohrabrivati etničko glasanje i odlučivanje? Esencija konsocijacijske demokratije nije
u tome da se pitamo da li je konsocijacija rješenje za BiH. I
sam Lijphart kaže da ne postoji neki naročiti institucionalni aranžman. Ključ političara je da putem konsocijacije stabiliziraju politički sistem. Evo svjedočimo u kojoj je mjeri
vladavina nacionalizma, u posljednjih petnaest godina, destabilizator države. Kod nas se uvijek ohrabruje neka vrsta
sukoba. Međutim, nekoliko uspješnih modela konsocijacije, od Švicarske, Nizozemske, Belgije, Austrije dokazuju da
su sve opstale. Nizozemska je bila stabilna još 1917. kada
nije ni postojao koncept konsocijacije ili Belgija, jer njeni
političari ne ohrabruju političko homogeniziranje grupa
Valonaca, Flamanaca itd.
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Ovdje smo iznijeli dvije teme, prva
je sugerirana od urednika, tiče se BiH kao zajedničke države i njenog opstanka, a druga je tokom razgovora smjesta
otvorena upućivanjem na konsocijaciju: da li je to, makar
privremen, izlaz za BiH? Prema tome, postavlja se dijagnoza stanja BiH, da li će opstati ili ne. Ono sa čime se svi ovdje slažemo jeste da je situacija vrlo teška i da se predlaže
konsocijacijski model kao izlaz iz krize, kao i da ima drugo rješenje koje se zove liberalna demokracija. Jedni predlažu konsocijaciju, drugi se drže građanskog modela. Zašto mi uopće govorimo o tome? Ima jedna uglavnom prešutna sugestija koja se vrti u javnom mnijenju: da o konsocijaciji govore neprijatelji BiH. Ima, kao, tu neka zavjera, opasnost, i to perfidna, dolazi od intelektualaca. Postoje
ljudi koji su vršili etničko čišćenje, rušili državu a postoje
i intelektualci koji na neki način legitimiraju etničko čišćenje i podjelu BiH namećući ovaj model. Neko je rekao da
samo problematiziranje konsocijacije predstavlja korak ka
rušenju BiH. Ja ću sada reći da smatram da može biti opasno taj termin pustiti tek tako u javnost. Akademici o tome
šute, mnogi su možda neupućeni, javnost ništa ne zna i kad
čuje taj termin, to je kao da joj se nudi neki novi neprijatelj.
Pa ipak mislim da je važno uključiti model konsocijacije za
rješavanje krize u BiH. Mi smo jedan vid tog modela dobili
Daytonom, a drugi smo imali u bivšoj državi. Podjela političke vlasti između različitih kolektiviteta i njihovih
predstavničkih instanci, uz osiguranje relativnih autonomija, seže daleko u prošlost: treba se prisjetiti austrougarske i otomanske imperije. Usprkos našoj tradiciji kolektivne podjele vlasti, treba također napomenuti da konsocijacija nipošto ne znači podjelu vlasti isključivo po etničkom ili
nacionalnom kriteriju. Osnovna jedinica podjele ili, bolje
reći, participacije može biti bilo koja grupacija ili politički
segment koji se u politici pojavljuje kao nesvodiv subjektivitet. Kada govorimo o konsocijaciji kod nas, treba vidjeti kako ćemo artikulirati jednakopravnost tri naroda. Prvo
što tu dolazi kao izazov jeste da imamo realnu populacijsku
manjinu kao što su Hrvati u BiH, tako da objektivno predstavljaju segment koji se može tretirati kao manjina. Da li
subjekt koji predstavlja manjinu u granici možda ispod 15
posto ili još manje može imati jednakopravnost u institucionalnim aranžmanima? Drugi izazov je položaj dva većinska, pa otuda, po svom osnovnom državnom položaju, rivalska naroda. Zato je, zbog jednakopravnosti naroda, za
BiH bitno da ima model kakvog drugdje možda nema. Belgijski model nije švicarski model, švicarski opet nije malezijski... BiH već ima jedan konsocijacijski model, nazovimo ga nametnutim, nazovimo ga ratnom posljedicom, ali
je u traganju za drugim, pravičnijim modelom. Kod nas se
često jedino rješenje svih problema vidi u evropskim integracijama, ali pritom ne treba zaboraviti da je EU upravo jedan otvoreni konsocijacijski eksperiment. I još jedna napomena: kada uspoređujete liberalnu demokraciju u
homogenoj naciji-državi i neku konsocijaciju, uvijek je to
nebo i zemlja, ova potonja je uvijek upadljivo nedemokratičnija. Ali ona je uglavnom jedina realna opcija za iznalaženje rješenja u duboko podijeljenim društvima, onim kojim prijeti etnički sukob ili su tek izašli iz njega. Dakle, konsocijacija da, ali kao prelazni oblik u, na sve načine, raskomadanoj zemlji u tranziciji ka istinskoj demokraciji.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 191
Status u ogledalu
ENVER KAZAZ: Ja ću reći nešto o tome kako naše elite,
kulturne, političke, intelektualne proizvode predodžbu o
Bosni i Hercegovini. Ako pažljivo gledate i analizirate historiografiju i kulturnu povijest, ali i sve druge diskurse
koji proizvode sliku bosanskohercegovačke prošlosti, vidjet ćete da imamo binarni pogled na BiH. Jedan je idealistički i konstruira neku vrstu metafizičke BiH: Bosna i Hercegovina je u povijesti društvo sklada, multikulturno, pluralno društvo, u koje je sukob uvijek uvlačen izvana, društvo koje, ma koliko bilo podijeljeno unutar sebe, nije proizvodilo nikakvu vrstu sukoba. Ta idealistička koncepcija
Bosne opasno prijeti da mi ne vidimo njenu povijesnu realnost. Drugi pogled, nešto pojednostavljeno rečeno, tvrdi da se BiH nikada nije realizirala kao jedinstveno društvo
i da je nemoguće, neodrživo društvo. Priča o konsocijaciji
može proizvesti neku vrstu epistemološkog loma u istraživanju naših predstava o BiH. Ako analizirate bosanskohercegovačku realnost u prezentu i prošlosti vidjet ćete da se
oba ova pogleda nadopunjuju i da je BiH i društvo sklada
i društvo sukoba, istodobnog rada centripetalnih i centrifugalnih sila u njegovom konstituiranju.
Ali, valja napomenuti da se mi u današnjem znanstvenom
istraživanju prezenta bosanskohercegovačke realnosti nečega konstantno odričemo. Čega? Odričemo se pogleda
u današnju realnost BiH, jer danas ako analizirate uređenje BiH, vidjet ćete da je ne samo ona uređena po principu konsocijacije nego ćete zapravo vidjeti da je ta realnost
BiH određena na slijedeći način: Bošnjaci, Srbi i Hrvati su
nacije koje su se teritorijalizirale u BiH, te na taj način
proizvele granicu u vremenu, koja dijeli predratnu i današnju BiH. Ta granica, nadalje, pukim hodom po bh. prostoru
proizvodi granice nacionalnih teritorija. One su primjetne
na razini od simboličkih momenata do toga kako funkcioniraju vlasti u kantonima u Federaciji ili u RS-u, a funkcioniraju isključivo na nacionalnoj osnovi. I tu imate najveći mogući paradoks - konstitutivni narodi u BiH, koji drže
vlast, postali su, kad se ima u vidu cjelokupan teritorij, nacionalne manjine. I Bošnjaci, i Hrvati i Srbi iz statusa dominatnog i većinskog, prelaze na terirtoriju gdje nisu na vlasti u status manjinskog i marginaliziranog, pa čak gotovo
koloniziranog naroda. Pa, ipak, danas ne možete ubijediti
Bošnjake da oni nemaju zaokružen dio svoje teritorije, kao
što to ne možete ni Hrvate, ni Srbe. Ne možete ih nadalje ubijediti da su oni etnije, a ne dovršene nacije, jer su
to danas neki drugi Bošnjaci, Srbi i Hrvati u odnosu na one
predratne. Te dovršene nacije, ili nacije u procesu svoga
dovršavanja karakteriziraju današnju BiH, kao što je karakterizira i podjela teritorija, koja je uspostavila čitavu mrežu novih granica u BiH i proizvela novu bh. relanost. Ako
je konsocijacija tema koja vodi ka epistemološkom lomu u
našim društvenim znanostima, onda je ona dobrodošla, jer
imamo šansu da se konačno suočimo sa našom realnošću i
iskočimo iz mitotvornih naracija vladajućih političkih elita,
te da pristupimo konstruiranju drugačije BiH.
192 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
NERZUK ĆURAK: Herbert Marcuse u eseju Represivna tolerancija zagovara bezuvjetnu toleranciju kao najvišu vrlinu, kao credo svake rasprave. Bosna i Hercegovina nije zemlja bezuvjetne tolerancije kako na osobnoj ravni, tako i
na ravni etničkih grupa. Već na nivou običnog svakodnevnog života odsustvo bezuvjetne tolerancije kao vrline vidljivo je golim okom. Uzmimo za primjer pušenje koje se uopće ne kandidira, na tolerantan način, kao javni problem. A
upravo je to pitanje pravde, ne Ugine etnokulturne pravde
već kulturne pravde koja ne razlikuje etnicitete i nacionalitete. Pušači ne poštuju nepušače (što potvrđuje i naša
debata) a nepušači nemaju osjećaj pravednosti za pušače.
Na nivou građanske identifikacije to veoma mali broj ljudi smatra problemom mada je na identitarnoj ravni to odsustvo tolerancije naša zajednička građanska osjećajnost.
Zato smatram da smo sa debatom o konsocijaciji zakasnili, jer smo općenito zakasnili. Kao što postoje zakašnjele
nacije, postoje i zakašnjele debate. Mi se danas referiramo o mogućim konsocijacijskim aranžmanima za Bosnu i
Hercegovinu, suviše kasno primjećujući da je kroz prošlost
BiH uglavnom bila neki oblik, uglavnom nametnute, konsocijacijske tvorevine. Imali smo, dakle, sadržaj pojma, ali
Status u ogledalu
demokratske procedure? Ukoliko ne uspijemo u tome, bojim se da može doći do potpune disolucije, odnosno raspada ove države. Ja vjerujem da je moguće pronaći takvo rješenje, da je moguće konstruirati novi društveno-politički narativ u kojem će legitimna prava svih zainteresiranih
strana biti očuvana i realizirana, i nadam se da je osmišljavanje tog narativa smisao i bit i ovog razgovora. Mislim da
je ovo ozbiljna tema, tema kojoj treba politički zrelo i odgovorno pristupiti. Stoga držim da nemamo pravo uzurpirati i privatizirati prostor javne rasprave na način da
o temi raspravljamo tako da se naša rasprava ne referira na
konkretnu društveno-političku situaciju. Ako se mi predstavljamo dijelom intelektualne elite ovoga društva, onda
se od nas očekuje jedna kritička refleksija društva zasnovana na analizama i objašnjenjima konkretnih društvenih
fenomena i društvenih činjenica, a ne bavljenje temom na
način da sebe javno promoviramo kao zagovornike ili protivnike određenih ideja, ili, da javno raspravljamo o knjigama koje smo pročitali. Ako nismo u stanju razgovarati o
ovoj temi na način da se naša rasprava konstruktivno reflektira na društvenu stvarnost u kojoj živimo, ako nismo
u stanju generirati jedan novi narativ o kojem je bilo riječi, onda sumnjam da je moguć bilo kakav kvalitativni pomak u bosanskohercegovačkom društvu. Uzmimo postojeću društveno-političku realnost kao referentni okvir
ove rasprave, jer ovo nije seminarski razgovor među postdiplomcima nego razgovor o konkretnim društvenim prilikama i problemima. Umjesto da, slikovito rečeno, pregledamo pacijenta i kao stručni konzilij razgovaramo o dijagnozi i terapiji, mi smo odmah krenuli od terapije. Polazimo od sinteza a da nismo definirali ni pretpostavke na kojima se te sinteze zasnivaju.
ne i pojam sadržaja. Tek sada ga uvodimo u javni prostor,
ne znajući unaprijed o korisnosti i šteti pojmovnog iskoraka. Debata o konsocijaciji je, prije svega, debata o političkom uređenju zemlje a ona se, kroz povijest koja uključuje
i naše Danas, na relevantan način vodila samo u otuđenim
centrima moći, između političkih elita i odanih sluga političkog naloga. Građanski intelektualci, ma kako bio strog
moj iskaz, uglavnom nisu debatirali Bosnu i Hercegovinu na način koji bi bio oslobođen svake parcijalne političke podrške.
IVAN VUKOJA: Moja osnovna teza, odnosno mišljenje za
koje držim da može doprinijeti jednoj konstruktivnijoj raspravi o ovoj temi, jest da su postojali određeni strukturalni društveno-politički uzroci koji su doveli do rata u
BiH. Rat je prestao, a, po mome mišljenju, njegovi strukturalni uzroci još uvijek nisu otklonjeni - mi još uvijek nismo
pronašli zadovoljavajući model unutarnjeg uređenja države, odnosno, model raspodjele vlasti i teritorijalne organizacije koji bi bio prihvatljiv za većinu političkih subjekata u BiH. Mi sada stojimo pred jednom dilemom: možemo li taj problem rješiti u okvirima legalne i legitimne
IVAN LOVRENOVIĆ: Nije dobro i nije ispravno da se u
opisu i analizi našega političkog stanja operira pojmovima “propasti”, “spasa”, “kraha” itd. Te apokalipsijske figure pripadaju nekim drugim diskursima. Nećemo propasti, živjet ćemo i dalje kao što smo živjeli i do sada: kao
niska trava, nikome zanimljiva, samo samima sebi, a oko
koje se gnjavimo. Jedina ozbiljna manifestacija odgovornosti od strane ljudi koji sebi pripisuju posao razumijevanja svijeta, prije svega svog vlastitog, bila bi ta da se možemo istinito suočiti sa stvarnošću koja nas okružuje, kojoj pripadamo, koju i mi sačinjavamo. Ne pripisujem sebi
nikakvu posebnu sposobnost da tu stvarnost mogu sagledati išta bolje od bilo koga drugoga, ali snažno zastupam
potrebu kritičnosti, obavezu da ne bježim od te stvarnosti
i ne pravim od nje vlastitu himeru, san, nego da ju pokušavam opisivati najistinitije moguće. Ako smo zabrinuti
stanjem Bosne i Hercegovine i ako tražimo neki optimalan oblik njezinoga uređenja, onda je prvenstvena potreba da sagledamo strukturu, dubinu i način društvene
podijeljenosti koja ovdje vlada. Bitno je da ne bježimo
od toga da imamo podijeljeno društvo. To je prvo sa čime
se moramo suočiti. Mnogi se boje onoga što bi u tom suočavanju ugledali. Ponašaju se kao djeca koja, bojeći se
stvarnosti, preferiraju da od nje pobjegnu, da je ne vide. A
Status, broj 10, jesen 2006.
| 193
Status u ogledalu
onda, na osnovi takvog bijega od stvarnosti, konstruiraju svoje želje, projekcije, rješenja, iluzije... To se svakodnevno događa, pogledajte naše novine, način na koji
se izražavaju naši politički komentatori, političari, svećenici svih religija - svi konstruiraju neke svoje poželjne
projekcije, koje ne mogu biti ostvarene i izvedene, što je
ključno. Kada se u takvoj situaciji javi netko tko bi želio
da skinemo velove i zavjese s vlastite stvarnosti, i da vidimo šta nam je raditi, njega se počinje tretirati kao neprijatelja, “protivnika Bosne”. To je, zapravo, naša tradicija,
jer naša tradicija, nažalost, nije demokracija, ali konstruiranje neprijatelja jest, i to kroz cijelu našu historijsku “vertikalu”. Irelevantno mi je ovdje hoće li se netko
izjasniti za konsocijaciju ili ne; ako hoćemo da se ozbiljno bavimo detekcijom stvarnosti u kojoj živimo, bitnije je
da otklonimo taj jaki ideološki diskurs “neprijatelja”, “patriotizma” itd.
ENVER KAZAZ: Ako zaista želite da se suočite s pravim i
punim licem naše povijesti morate pristupiti dekonstruiranju čitavog sistema stereotipa koje su proizveli različiti diskursi. Zašto, npr. naša historiografija nikada ne govori
o povijesti kolonizatora ili koloniziranog u našoj prošlosti,
o tome kako je i kakvu predstavu o BiH proizvodio kolonizator, šta je u naš prostor unio u smislu kulturnih vrijednosti, kakav su doprinos ideologiji bosanskohercegovačkog
multikulturalizma dali različiti tipovi kolonizacije od strane Austrougarska monarhije ili Turske imperije? Na koji
način su one doprinijele formiranju bosankohercegovačkih identiteta u u tom etnički, religijski i kulturno pluralnom bh. društvu. Posebno pitanje jeste kako su kolonizatori utjecali na samoosvješćenje različitih bosanskohercegovačkih identiteta, pa da se onda mogu vidjeti mnogobrojne
vremenske granice u oblikovanju tih identiteta. A posebno
je pitanje zašto ne pristupimo istraživanju razlika u procesu oblikovanja različitih faza u povijesti konstruiranja BiH,
pa da možemo govoriti o različitim verzijama ili modelima uređenje bosanskohercegovačkog pluralnog društva tokom povijesti. Šta su, dakle, različiti oblici kolonizatorske moći i različiti oblici vlasti proizvodili u bh. društvu tokom povijesti. Šta je u tom pogledu uradilo Otomansko carstvo, šta Austro-Ugarska monorahija, šta Kraljevina SHS, pa Kraljevina Jugoslavija, pa potom Socijalistička
Federativna Republika Jugoslavija? Šta su one i kakvu su
one ideologiju bh. pluralnosti iskonstruirale. Možemo
li, kada se sagledaju sve te razlike, gvoriti o pluralnim povijesnim Bosnama i Hercegovinama, namjesto o ideološkoj
floskuli hiljadugodišnje tradicije bosanske državnosti.
A onda se nameće prezent naše realnosti i stanje ljudskih
prava na prostoru BiH. Kako da mi uopće danas govorimo
o stanju elementarnih ljudskih prava kada imate situaciju
stalne kolonizacije i marginalizacije jedne nacije u odnosu
na drugu, tj. svih u odnosu na sve. To saznanje o ugroženim manjinskim pravima daje, zapravo, pravo lice nakaradne današnje bosanskohercegovačke realnosti. A to znači da
kolektivna prava i identitete moramo drugačije promatrati
194 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i drugačije definirati u odnosu na postojeću znastvenu, ali i
političku, ideološku i svaku drugu praksu.
SENAD PEĆANIN: Mislim da žestina koja se proizvodi za
ovim stolom govori koliko je ova tema, bar sagledavano iz
novinarskog aspekta, neophodna.
GAJO SEKULIĆ: Mislim da za sada nismo tačno definirali protivništvo mišljenja koje se za ovim stolom pokazalo.
Koncept konsocijacije je i dalje maglovit, knjiški, intelektualistički. Mi živimo u BiH u jednom trenutku zakašnjelih i
nedovršenih etnonacionalnih revolucija na tlu bivše Jugoslavije. Dejton je proglasio stanje permanentnog građanskog rata političkim sredstvima, građanski rat u BiH se
nastavlja po strukturi Dejtona. Ovaj je dao jednu od mogućih “konsocijacijskih” slika ustrojstva BiH kao jedne superkonfederacije koju sačinjavaju jedna prosta država u liku
RS i jedna složena država - Federacija Bošnjaka i Hrvata...
Niko do sada nije uzeo u obzir ono što sam predložio: da
se ozbiljno uzme mišljenje jedne iskusne političke filozofkinje Hannah Arendt koja govori o tome da se model konsocijacije javlja u revolucionarnim situacijama koje se,
prema njoj, javljaju ne jedino zato da se sruši stari sistem,
već da bi se iznova počelo: akcenat je na “novom početku”. Hoće li ga BiH ikada dočekati? Ne mogu da se saglasim sa svakom pričom o manama ili prednostima “konsocijacije” dok zagovornici njenih mana i prednosti tačno ne
kažu kakav je odnos tog modela u odnosu na model federacije i konfederacije. U suprotnom pričamo o tome da državu kakvu danas imamo nije moguće konstituirati kao republiku njenih građana, jer je ona moguća samo kao federalna ili konfederalna odnosno konsocijacijska država. Za
nešto više bila bi potrebna revolucija politički zrelih građana koji drže pod demokratskom kontrolom svoj etnički
identitet u jednom višeetničkom društvu - ali to je utopija. Ako kažemo da model konsocijacije podrazumijeva složenu državu, onda trebamo dati znastveni prikaz modela
složenih država, a BiH ima i to historijsko iskustvo, ako ništa drugo, onda iz perioda Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije, kao jedna od federalnih republika.
SENAD PEĆANIN: Mislim da je ovo pitanje ključno: da li
smatrate da BiH nema šanse za stvaranje odnosno funkcioniranje po modelu proste građanske države? Odnosno primjenu proste države, republike, građanske republike sa građaninom kao subjektom?
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Ne postoji zapravo nikakva “prosta država” i to može izazvati zabunu. Postoji samo nation-state, nacija-država i građanstvo koje se tu institucionalizira. Također je zabluda vjerovati da postoji građanstvo
bez politički-pravno ugrađenih kolektivnih prava. Upravo
(jedno)nacionalna država kao država i uspostavlja i briše
iz našeg vidokruga takvo pravo svog konstitutivnog naroda. Zato to i jeste nacija-država. Dakle pitanje je: da li BiH
može biti nation-state? Da li BiH može biti Francuska, po
njenom građanskom republikanskom modelu koji je, usput
Status u ogledalu
rečeno, jedan od uzroka rata u BiH? Za razliku od, recimo,
Hrvatske, BiH nema većinsku naciju u tolikoj mjeri distanciranu od druge najveće manjine da bi mogla funkcionirati
kao homogena nacija-država.
GAJO SEKULIĆ: Ali to je stajalište svih etničkih elita!
UGO: To je mana kada se poredimo sa drugim nacionalnim
državama, ali u stručnoj literaturi znamo da je Francuska
danas u nezavidnom položaju zbog svog građanskog republikanstva, i Francuska i Grčka. To je, doduše, za nas ovdje i dan-danas model slobode i demokracije. Umjesto da
se opredijelimo za model pluralizma koji može biti etnički,
nacionalni, ali i klasni, generacijski, rodni, seksualni... BIH
je u poređenju sa zemljama u regiji u najtežoj poziciji: ona
mora biti pluralna i višenacionalna država što nije ni Hrvatska ni Slovenija niti etnički očišćene zemlje. To je za većinu političkih i etničkih elita definicija raspada i katastrofe zato što je njihova matrica nation-state ili pak žele
da se izgradi nekakav bosanski identitet koji će od zemlje
jednog dana napraviti naciju-državu. Mi koji se zalažemo
za jednakopravnost, za multikulturnu i multinacionalnu
BiH, mislimo da je to moguće. BiH treba da bude pluralistička zemlja nesvodiva na naciju-državu. Ili je možda
neće biti. Čak takvu zemlju mnoštvenosti cijepa i naša ljevica, jer se rukovodi konceptom jedinstvenog identiteta koji nije etnički nego klasni. Dakle i oni opet imaju stav
jednog homogenog identiteta s kojim se suprotstavljaju etnopolitici. Tu dolazi pitanje konsocijacije: kako organizirati pluralizam u BiH? Po meni se treba osloboditi naslijeđenog republikansko-građanskog modela i njegovih učinaka
homogenizacije. Ne zaboravimo da je to za nacionaliste jedini model. Evo da dam Gaji Sekuliću odgovor: jeste, konfederacija je jedan oblik konsocijacije.
SEKULIĆ: Ne! Sasvim obrnuto: konsocijacija je samo jedan
oblik konfederacije.
SENAD PEĆANIN: Dakle jedno od rješenja je da BiH u
svom uređenju ima složenu državu?
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Ne složenu državu, već složen ugovoran odnos jednakopravnih naroda. Državu ne smijemo
postaviti iznad njenih naroda! To se zove bosanski esencijalizam. Osnovno polazište ne bi trebalo biti kakva je država BiH, kao da nam je predana od neke vrhonaravne instance, već kako urediti jednakopravni odnosi tri državotvorna naroda; dakle ne država pa odnosi, već obrnuto.
ENVER KAZAZ: Za tu esencijalističku, metafizičku, utopijsku BiH s nekom idealnom građanskom demokratijom, s
obzirom na stanje odnosa u političkoj moći, bojim se da
treba sto hiljada novih žrtava. Vi nemate niti jedne političke moći danas u BiH koja će se odreći svojih kolektivnih prava za račun neke utopijske građanske demokratije. A kad pažljivo analizirate ideološke parole o građanskoj demokratiji u BiH, vidite da u njihovoj pozadini sto-
ji najokorjeliji nacionalizam i težnja da se izvrši asimilacija drugih.
ZDRAVKO GREBO: Taj politički senzibilitet je uvijek postojao u BiH: kako su to znali, na svoj način, drug Branko,
drug Hamdija i drug Milanko, a mi ne znamo? Moj odgovor jest: zato što su, opet na svoj način, prije svega bili Bosanci i Hercegovci.
IVAN LOVRENOVIĆ: Ne, oni su prije svega bili komunisti!
ĆURAK: Pokušajmo problem reducirati na sadašnjost. Kakvo je, simplificirano rečeno, aktualno stanje bosanskohercegovačkog društva? Da li su naši socijalni odnosi bliži liberalno-građanskom modelu društva ili apsolutnoj dominaciji etničkih identiteta? Postoji li, možda, neka hibridnost koja prevazilazi binarnu opoziciju? To su važna pitanja na koja se moraju pokušati dati neutralni odgovori. Evo
mog pokušaja: U BiH, nema nikakve sumnje, danas postoje političari i intelektualci bošnjačke provinijencije koji
u svom javnom djelovanju preferiraju matricu nacije-države. U političkom i kulturnom polju to su relevantni ljudi,
ali ima i veliki broj irelevantnih. Istovremeno, bar ja stičem
takav dojam, postoji tendencija da se to nebosansko djelovanje proglašava opasnijim za BiH od drugih antibosanskih
matrica. Moguće da je razlog takvih tendencija sjećanje na
srpsku dominaciju u ravnopravnoj jugoslovenskoj socijalističkoj zajednici. Ne treba podcijeniti relevantnost takvog
pristupa bosanskoj krizi, naročito kada je zasnovan na prijateljstvu i intelektualnoj kompetenciji. Drugo važno pitanje je da li je BiH društvo koje ima predpolitičku toleranciju? Da li je, recimo, komšiluk mit ili jedan od načina
života? Lovrenović je u jednom od svojih recentnih tekstova pominjao nultu tačku. Da li taj novi početak, ta nultost
Bosne, apstrahira svu našu povijest? Ako je apstrahira, a ja
ne bih u određenom kontekstu imao ništa protiv takvog
pristupa jer, po definiciji, iz nove Bosne i Hercegovine isključuje i nasilje kojim je zemlja povijesno obilježena, šta
je onda rezultat, odnosno osnova iz koje počinje novost zemlje? Pruža li nam se mogućnost da preuredimo ovu državu izvan zahtjeva apsolutne dominacije etničkih identiteta? Da probamo nešto što nikada nismo probali. Ponekad
imam osjećaj, čitajući novine sa svih naših strana, kao da je
BiH obrazac građanski uređene države po principu jedan
čovjek jedan glas, pa su glavne opasnosti za ljude i zemlju
ideje koje iznose intelektualci građansko-liberalne orijentacije. Ne znam treba li naglasiti da je BiH najdecentraliziranija zemlja u Evropi. Ona to treba i da ostane ali kao
smisleno decentralizirana država na korist svojih ljudi a ne
kao besmisleno decentralizirana, bez svrhe i razloga. Za
mene je ipak nacionalizam ključni problem ove zemlje.
A proizvesti konsocijacijsku zajednicu podrazumijeva bezuvjetnu toleranciju. Konsocijacija kao oblik državnog uređenja ide uz podijeljene države i društva - što BiH svakako
jeste - ali samo za one države i društva koji nisu pretrpjeli radikalno nasilje, pa je moguća proizvodnja zajedničkog
dobra. Ali ko će u BiH napraviti takve aranžmane? NacioStatus, broj 10, jesen 2006.
| 195
Status u ogledalu
nalisti? Mogu li Oni, a i mi s njima, sutra napraviti mrežu
tri građanska društva koja će konstituirati BiH? Konsocijacija u BiH je herojski čin jer implicira pitanje garancija
da će zemlja biti sačuvana. Federacija BiH je dejtonski entitet kao novi unutardržavni identitet Hrvata i Bošnjaka a
Republika Srpska je novi unutardržavni, jedinstveni srpski
teritorijalni identitet, iako, naravno, unutar entiteta imamo
ustavne aranžmane o konstitutivnosti sva tri naroda. Nažalost, to je u svakom pogledu falična konstitutivnost, jer
je entitetska a ne državna, pa nam BiH dođe kao treći, virtualni entitet koji nema svoju teritoriju. U RS-u nijedna
politička stranka ne želi preuređenje BiH koje podrazumijeva njeno odumiranje ili teritorijalno rezanje. Da li to znači da svaki novi konsocijacijski aranžman podrazumijeva
djelimičnu reteritorijalizaciju BiH, odnosno nove etnoteritorijalne aranžmane samo na 51% bosanskohercegovačke teritorije?
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Ne možete danas vani u nekom ozbiljnom časopisu napisati da je model koji treba što prije
uvesti u BiH model liberalne demokracije. Svako će vam se
smijati. Legitimitet domaćih etnopolitika je praktično
neosporiv. Niti možete napisati tekst i reći konsocijacija
je nemoguća u post-konfliktnim društvima, jer imate cijelu
literaturu koja govori o tzv. postkonfliktnim konsocijacijama. Ovdje će kao i uvijek stvari dobiti karikaturalan oblik,
pa će ispasti da konsocijaciju zastupaju intelektualci koji su
Srbi i Hrvati, a naciju-državu, odnosno ono što se kod nas
zove “građanska država”, Bošnjaci. U Sarajevu među političarima nećete odavno naći nijednog koji je nacionalista, svi su građanski opredijeljeni. Trebalo bi analizirati
kako se jedna nacionalna politička platforma učinila toliko građanskom! Svođenjem bh nacionalnog trojstva na naciju-državu većinskog naroda bila bi ostvarena ništa manje nego velikobošnjačka ideja! O tome dovoljno govori u
posljednje vrijeme prisutno kolebanje oko opredjeljenja za
ustavnu ravnopravnost (konstitutivnost) tri naroda i gorljiva želja za “normalnošću”. Maloprije smo govorili da živimo u himerama, da intelektualci često u javnost iznose nerealne ideje. Nisu to himere, jer maštanja o bh liberalnoj demokraciji nosi itekako moćan val određene nacionalne politike. Ko od nas nije osjetio taj neodoljivi nalog:
maštaj o građanstvu?!
ZDRAVKO GREBO: Ako su etničke podjele teritorijalnost,
zašto onda BiH treba da postoji? Haj’mo završiti taj proces podjela na Balkanu.
UGO VLAISAVLJEVIĆ: To treba otvoreno reći u javnosti:
pa upravo zbog toga treba da postoji BiH. Etnička teritorijalizacija je najočitiji neuspjeh međuetničkog zajedništva. Ono što je uistinu passé jeste nacija-država i dakako
njena teritorijalizacija. Među svim novim patuljastim državama jedino je BiH ostalo da čuva istinsku političku strukturu: nacionalni pluralizam.
196 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
IVAN VUKOJA: Ja bih se htio nadovezati na ono što je Ugo
govorio, i ponovno naglasiti važnost analize konkretnih i
specifičnih fenomena i procesa na bosanskohercegovačkoj
društvenoj i političkoj pozornici. U jednom svome tekstu,
analizom bosanskohercegovačkog društva, detektirao sam
17 različitih “politika” trenutno aktivnih u BiH. “Politika” koje imaju specifične društveno-političke ciljeve, te javne aktere koji manje-više sustavno rade na realizaciji tih ciljeva. Dakle, kada govorimo o stanju, o pojavama i procesima u bosanskohercegovačkom društvu i državi, moramo
govoriti i o specifičnim politikama u njihoj pozadini, odnosno, govoriti ne samo o manifestnim razinama nečijeg
javnog djelovanja, nego i o latentnim dimenzijama koje su
u tom djelovanju objektivno prisutne bez obzira je li akter
svjestan tih latentnih dimenzija ili ne. Spomenutom analizom, kao najkompleksnija pokazala se bošnjačka politika u BiH. Posebno zanimljivim i važnim čine mi se analize odnosa “bošnjačkih” i “građanskih” politika, odnosno fenomen nastupanja bošnjačkih nacionalnih elita s deklarativno građanskih pozicija, fenomen o kojem je i Ugo
govorio. Analiza se, također, bavila i specifičnim odnosima
“bošnjačkih” i “bosanskih” politika, kao i sa dva tipa velikobošnjačke politike, tipom A i B, kako sam ih nazvao. Htio
sam naglasiti da cilj naših rasprava treba biti precizno i diferencirano izlaganje problema, a ne njegovo zamagljivanje paušalnim i općenitim prosudbama. Zatim, Grebo je
spomenuo dilemu čemu uopće BiH, zašto ona treba postojati, odnosno koji je smisao i svrha države? Jesmo li mi ovdje zbog države ili je država tu zbog nas - to je ključno
pitanje. Je li država instrument u službi građana i naroda,
ili su građani i narodi instrument u službi države? Kome
se daje prioritet? Jako mi je čudno da netko sebe percipira kao pripadnika liberalno-građanske političke opcije a da
pri tom govori o metafizici države, o biću Bosne i da državu postavlja iznad onih koji toj državi daju suverenitet i legitimitet. Time dolazimo do sljedećeg važnog pitanja, a to
je tko je zapravo suveren u BiH, odnosno, tko ili što joj
daje/oduzima legitimet? Jesu li to narodi, nacije, građanidržavljani, političke elite, intelektualne elite, međunarodna zajednica, OHR? Po čijoj mjeri treba biti skrojena ova
država?
IVAN LOVRENOVIĆ: Politički sadržaj nacionalnih pojmova - Srbi, Hrvati, Bošnjaci - kakav imamo danas, sasvim je
drukčiji u odnosu na ono kakav je bio do 1990. To su danas kolektiviteti koji su na mnogo višem stupnju političke
samosvijesti nego onda; je li to ono što se zove – dovršene nacije, o čemu je govorio Kazaz? Tu podsjećam na Mujkićevu i moju diskusiju u ovim novinama, jer se to veže
uz tzv. kulturu kao uz prvi indikator. A mi se u tom području krećemo toliko nesigurno, da ćemo u okviru iste rasprave jedanput ustvrditi kako među nama nema nikakvih kulturnih razlika, da bismo odmah potom rekli kako
su kulture ono po čemu se najviše razlikujemo. Zašto je
to tako? Zato što je sam pojam kulture doživio strahovitu
transformaciju. O tome piše Terry Eagleton u jednom sjajnom eseju, gdje uzima i Bosnu i Hercegovinu kao ilustra-
Status u ogledalu
ciju kako se kultura preobrazila: od jednoga estetskog područja koje je služilo kao sklonište od profanog (pa i političkog) života, pretvorila se u političko sredstvo par excellence, i tako se profanirala, ali, što je osobito važno, i demokratizirala. Eagleton to sažima u maksimu: “U Bosni i
Hercegovini ili u Belfastu kultura nije tek ono što stavljate u kasetofon, to je ono radi čega ubijate”. Mi jako dobro
znamo, ako hoćemo da znamo, kako je ovo precizno, i kako
odgovara nekim krucijalnim elementima naše stvarnosti. K
tome, Bosna i Hercegovina nije na svjetskoj političkoj pozornici nikakav važan subjekt, to jest donekle bila Jugoslavija, ali Bosna i Hercegovina je tek “slamka među vihorove”.
Šta je, onda, alternativa, i kako ju izvesti? Revolucija? Ustanak? Drug Tito iz ‘41? Naravno, ništa od toga. Svi ovdje govorimo o nacionalističkim elitama i oligarhijama kao glavnom krivcu za naše stanje. Najlakše se zadovoljiti tom jalovom kritičkom konstatacijom. Ali pitam: tko ih bira?!
Što je danas u Bosni i Hercegovini glavna latentna snaga
nacionalizma? Lako je reći: elite. A što je s glasačima? S
narodom? U smislu demosa a ne etnosa. Hoćemo li reći:
narod je nacionalistički! Ako je tako, gdje postoji stvarna
mogućnost za liberalnu demokraciju? A da ne zaboravimo
Milanka, Hamdiju i Branka (simbolično uzimajući ta imena): ako su oni mogli biti “Bosanci”, to su mogli biti jer su
pripadali jednom nad-identitetu, orijaškom ideološkom sistemu koji je, uz određene varijacije, vladao od Vladivostoka do Zadra... Čim je historijski demontiran taj nad-identitet, ni oni više nisu bili samo “Bosanci”!
ENVER KAZAZ: Prva historijska činjenica je da BiH ima
nekoliko povijesnih granica, od srednjovjekovne, otomanske, austrougarske, starojugoslovenske i i novojugoslovenske, tj. socijalističke, pa do ove današnje tranzicijske BiH.
A suverenitet su nosile samo srednjovjekovna i tranzicijska
BiH, a u svim drugim povijesnim sistuacijama suvrenitet
je svoj izvor imao kod nekog drugog, nekog kolonizatora
ili drugog oblika političke dominacije nad BiH. Cijela ova
socijalistička priča, kada se na nju pozivamo, svodi se na to
da suverenitet takve BiH nije bio ovdje već u Beogradu,
da je nosilac tog suvereniteta jedan politički subjekt, kominuzam i da on simbolički nestaje padom berlinskog zida, a
onda i krvavim raspadom socijalističke verzije Jugoslavije.
Ta ideologija danas se pervertira u liberalnu demokraciju i zato vi ne možete povući razliku u tome ko konstruira esencijalističku predstvu BiH. Zato i mislim da je naše
promišljanje o BiH terminološki neprecizno. Nerzuk je postavio suštinski važno pitanje: koji bi to subjekt konsocijacije mogao da proizvede okvir državnog opstanka BiH?
Moj odgovor je: nacije, koje su u BiH još uvijek kulturološke, i tek treba da budu izvedene povijesno, a u procesu su svog političkog i ideološkog dovršavanja. Zato i jest
pradoks da su kulturološke elite proizvele rat, obanavljajući
kolektivno autoritarni koncept nacije postavljen još u vremenu romantizma iz 19. stoljeća. Taj koncept nacije vlada
na kompletnom južnoslavenskom prostoru i mi smo njegove žrtve. Taj je koncept i proizveo neprijateljstvo, te sliku
neprijateljskog drugog, koji je, ustvari, prvi susjed sa, sve
do ovog zadnjeg rata, istom ili sličnom gorkom povijesnom
sudbinom. Liberalni koncept nacije postoji samo u glavama građanskih intelektualaca koji, paradoksalno nude
raspravu o konsocijaciji, dok nacionalističke, univerzitetske elite kamufliraju stanje znanstvenog uma. Ovo nas vodi
ka onom čemu je Vukoja govorio: ka dijagnozi stanja. Pacijent nije proizveden samo genocidom nego i nakaradnim,
konzervativnim kulturalnim strategijama. Ricouer smatra
da se jedna ideologija može poraziti samo nekom utopijom, nekom utopijskom konfiguracijom, ali nakon tog zaključka skeptično se pita ko će stanovati u toj utopijskoj
projekciji budućnosti? Ja, stoga, ne mislim da je BiH obnovljiva samo na način neke utopijske konstrukcije, idealnog ZAVNOBIH-a, već tako da se u tu konstrukciju naseli
redefinirano povijesno iskustvo, ili iskustva, ali i nova bosanskohercegovačka realnost.
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Vjerujem, naprotiv, da bez formule ZAVNOBiH-a BiH neće biti moguća, ali to je formula u
sasvim novom kontekstu i što je još važnije mora biti nadopunjena, inače ostaje formula etnopolitike. Dopuna prije svega mora biti klasnim identitetom, ali i rodnim ili bilo
kojim drugim koji je dobio vjerodostojan politički legitimitet, što znači da je politički za sobom povukao značajan segment stanovništva. Npr. BiH je i Bošnjačka i Hrvatska i
Srpska i radnička i ženska i omladinska itd…
IVAN LOVRENOVIĆ: Nemojte zaboraviti i na jedno novo
regionalno inzistiranje: i Hercegovačka i Bosanska…
SENAD PEĆANIN: I ateistička…
NERZUK ĆURAK: Liberalna demokratija može biti uvjet da
se u zemlji poput naše razvije javni odnos prema konsocijacijskim ali i prema građanskim mogućnostima. Pretpostavimo, metodom scenarija, da je za BiH poželjan konsocijacijski aranžman. Da bi do tog aranžmana u punom kapacitetu došlo, političke elite koje predstavljaju konsocijacijske grupe, moraju postići konsenzus o zajedničkoj državi. Već deceniju i po ne mogu ga postići, mada su sve vrijeme radili i djelovali u etničkoj formi konsocijacije. Političari nisu pokazali ni minimum volje da u predzakonodavne aranžmane uključe i druge kategorije ljudstva, osim
ako će ljudstvo pristati na etničke aranžmane. Da li je onda
konsocijacija inkluzivna ili ekskluzivna? Rekao bih da prije isključuje nego što uključuje. Inkluzivna je tek ako može
proizvesti zajedničko dobro. Mi od 1989-e, sa približno
istim političkim elitama, prisustvujemo nemogućnosti
općeg dobra. Naša konsocijacijska stvarnost demantira konsocijaciju kao mogućnost! Konsocijacija, u svojoj
radikalnoj postkonfliktnoj dejtonskoj formi nije proizvela
osjećaj političke pripadnosti zajednici. Jedini osjećaj pripadnosti je pasoš odnosno putovnica mada ni tu ne postoji egalitarizam. Da li je to potreban i dovoljan uvjet! Možda
jeste, mada smatram da nam je prije svega potreban relevantan osjećaj građanske nacionalnosti kao osjećaj pripadnosti političkoj zajednici. Ta pripadnost, uključujući ih, naStatus, broj 10, jesen 2006.
| 197
Status u ogledalu
dilazi formalnu pripadnost ostvarenu pasošem, ali i etničku interpretaciju nacionalnosti.
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Govorite kao Kardelj.
NERZUK ĆURAK: Ne znam da li govorim kao Kardelj. Pozivam se na američkog lijevoliberalnog teoretičara Briana Barryja pokušavajući proizvesti novi pojam bosanskohercegovačkog domovinstva. Teško je novi pojam prevesti u novu osjećajnost ako nema temelja za novu osjećajnost. A imamo li mi taj novi osjećaj pripadnosti? I treba li
nam taj osjećaj? Treba li nam uopće BiH bez tog osjećaja pripadnosti? Jesu li naše razlike male ili velike? U teoriji se govori se o “narcizmu malih razlika”. Mi smo u tome, u
tom narcizmu. Njegova konačna konsekvenca je novi etnoteritorijalni aranžman za BiH, koji može biti gori ili bolji od
ovoga koji imamo. Budući da nemamo tradiciju liberalnog
mišljenja, izgledniji je još gori izgled BIH. A gore ne može
biti bolje, mada ima onih koji tvrde suprotno.
ZDRAVKO GREBO: Prvo pitanje glasi: da li BiH može biti
“normalna” evropska država? Ja mislim da može i da je
povijesni oslonac za to ZAVNOBIH, sa čime se ne slažu
Lovrenović i Kazaz. Ivanov prigovor glasi da je to bila komunistička prevara. Nasuprot tome, ja mislim da je upravo to “rodno mjesta” BiH. Kada već govorimo o konsocijaciji, sjetim se da me je prilikom slučajnog susreta na samom početku rata Pećanin, poprilično ljutito, upitao: “...šta
ti ono uopšte pitaš da li BiH ima supstancu”?
Mislim da i vi sami sebe lažete kada u ovom razgovoru tvrdite da su svi identiteti u igri, i da podrazumijevate da se,
očekujući plodotvoran odgovor, pitamo i da li sam ja bogat
ili siromašan, žena ili muškarac, mlad ili star, Hercegovac
ili Krajišnik...? Upravo suprotno.
Ovdje se radi o etnonacionalno(ističkoj) konsocijaciji
koja treba da bude teritorijalno potvrđena. Pitanje glasi:
zašto pauperizovani slojevi bh. društva, recimo penzioneri,
koji pokušavaju preživjeti sa 150 KM mjesečno, otpušteni
ili radnici na “čekanju”, diplomati bez zaposlenja itd. ponovo i ponovo glasaju, kada ih, da banalizujem, niko ne prisiljava ni na šta. Znam ja da postoje stvarni i virtuelni pritisci, iznudice i ucjene, medijske manipulacije, ali mi niko ne
može protivurječiti kada kažem da kada “ubacujem” svoj
glas u glasačku kutiju, nisam slobodan. Odgovor koji dnevno isporučujem pitačima sa taxi štanda ili prodavačima na
ciglanskoj pijaci jeste: zašto glasaš za SDA ako misliš da su
svi oni neznalice, lopovi, korumpirani, mafijaši...? A rezultati, apsolutno legalnih izbora, su isti posljednjih petnaest
godina. Šta je sa sindikalnim pokretom u BiH? Gdje se tačno u političkom spektru nalazi SDP i zašto očekujemo da
bi oni bili lijeva alternativa?
IVAN VUKOJA: Čini mi se da je ovome društvu trenutno
potrebna i jedna zdrava kritika kritike nacionalizma, odnosno, kritika kritičara nacionalizma. Ovo govorim sto-
198 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ga što smatram da je većina kritika i kritičara nacionalizma opterećena ideološkim predrasudama o nacionalizmu, predrasudama s “liberalnim” ili “marksističkim” predznakom, ili pak, nekom njihovom čudnom “mješavinom”.
Osim toga, takve kritike su često u većoj mjeri odraz osobnih afiniteta ili animoziteta kritičara prema određenim
osobama i pojavama, nego ozbiljne kritičke refleksije jednog kompleksnog društvenog fenomena. Kao argument
želim citirati i Nevena Sesardića koji u tekstu Liberalizam
i njegove nevolje s nacionalizmom kaže: “Moguće je da su
nacije, kako glasi proslavljena fraza Benedicta Andersona,
zamišljene zajednice. No, često, a ne rijetko, nacionalni se
sukobi tiču zbiljskih, ne samo zamišljenih problema...
Ako zagrebete ispod površine, i pogledate dublje, mogli biste otkriti da se, ispod svih tih neprijatnih prizora erupcije
nacionalističkog nezadovoljstva, kriju neka legitimna kolektivna osjećanja nepravde.”
Velikim djelom kritika nacionalizma u BiH je samo simulacija kritičkog diskursa i zbog toga jer je lišena makar
i privida samokritike - svaki kritičar nacionalizma smatra
svoju poziciju neupitnom, te, i moralno i intelektualno, superiornom bilo kojoj formi uvažavanja nacionalizma. Simulirajući tako ozbiljnu kritiku i ignorirajući relevantne
društvene i političke činjenice, oni zapravo podupiru status quo i održavaju na životu ono protiv čega se prividno
bore. Nacionalistički separatizam i građanski unitarizam
su komplementarne pojave koje međusobno hrane jedna
drugu i osiguravaju jedna drugoj političku egzistenciju. Takva opoziciju, a zapravo političku simbiozu nacionalističkog separatizma i građanskog unitarizma, smatram
najvećom opasnosti za opstanak bosanskohercegovačkog
društva i države.
ENVER KAZAZ: Da odgovorim na Nerzukovo pitanje: nisu
to narcizmi malih razlika, to su jazovi, jazovi u kulturama. Pogledaj samo figuru neprijatelja realiziranu u našim kulturama, pa ćeš vidjeti da je neprijateljski drugi gotovo kroz čitavu povijest znao biti i nacionalni, i konfesionalni drugi. Ona kolonizatorski drugi iz epike zamijen
je npr. u književnosti postmoderne restauracije nacionalnog romantizma, prvim susjedom, nacionalnim drugim,
pa smo od oslobodilačkog koncepta romantizma dobili nakaradnu postmodernu verziju imperijalne, kolonizatorske,
mračne kulture, npr. kod Ćosića ili Aralice. Zato nisu važne samo ove sitne razlike, nego i svijest o stalnom hibridiziranju kolektivnih identiteta, o njihovoj povijesnoj dijalektičnosti. Kada se, npr. ima u vidu da je oslobodilački
koncept romantizma pervertiran u kolonizatorski koncept
kulture nakon njegove obnove kasnih osamdesetih i devedesetih, nakon književnosti populustičkog talasa, kako
je naziva Nikola Bertolino, onda je jasno da su se pojavili ubilački identiteti na granici, što bi rekao Amin Malouf. Ali, ova dijalektičnost u tokovima identiteta je važna.
Ja sam siguran da je percepcija BiH u bosanskosrpskom
identitetu ili bosanskohrvatskom danas drugačija u odnosu na neposrednu krvavu prošlost, da je ona genocid-
Status u ogledalu
na, nacionalistička i autoritarna percepcija iz npr. ‘90. godine, ili ‘93. ili ’95., danas znatno drugačija. Zato je prijeko
potrebno istražiti strategije u proizvodnji predodžbi o BiH
od strane bosanskosrpskog, bosanskobošnjačkog ili bosanskohrvatskog kolektivnog identiteta i vidjeti sve faze njihove promjene, opisati te promjene, uvidjeti historičnost u
tim predožbama, na koncu, vidjeti čime, kakvom predodžbom Bosne i Hercegovine su zamijenjene one iz neposredno predratnog, ratnog i neposredno poratnog stanja. Baš
zbog odsustva svijesti o tim, ma koliko malim, ipak značajnim promjenama, zagovarači esencijalističke, metafizičke, utopijske BiH postaju njenim neprijateljima. A to vodi
drugom paradokslanom zaključku da su danas neprijatelji BiH, zapravo, njeni najveći zagovarači. Ovaj nemogući
paradoks se može prevladati samo znanstvenim uvidom u
bosanskohercegovačku i povijesnu, i kulturnu, i političku i
ideološku i svaku drugu realnost.
IVAN LOVRENOVIĆ: Ako nam je važno pitanje osjećaja
pripadnosti državi – ima li ga i zašto ga ima ili nema, ja bih
to pitanje preokrenuo: država mora zaslužiti osjećaj pripadnosti. Jer, šta je država, pa da bi njezin stanovnik a priori morao prema njoj imati neki osjećaj ljubavi? To znači da državu projiciramo malne kao metafizički identitet,
koji ultimativno iziskuje ljubav. To je kao da smo u domeni religijskoga, jer samo Bog, ako vjeruješ u njega, zahtjeva neupitnu ljubav, a ne država. Osjećaj prema državi se
stvara, stječe, to je proces, tu naša država ni po čemu ne
bi smjela biti izuzetak u odnosu na druge države. No, kod
nas postoji i sve se više nameće nekakav bosanski državni
platonizam, “ideja Bosne”, “obrazac Bosne”, Bosna iznad
svega i prije svega. Nekakav pseudoreligijski patriotizam! To nije nimalo nevažan ni bezazlen proces, i o njemu
bismo morali moći analitički i kritički govoriti.
ZDRAVKO GREBO: Ko će napraviti tu državu?
IVAN LOVRENOVIĆ: Pa to je suštinsko pitanje! Ako ZAVNOBIH jeste “rodno mjesto” Bosne i Hercegovine, onda je
on i mjesto njezine smrti. Kako? On jest bio mjesto rođenja jedne Bosne i Hercegovine, jednog modela te zajednice, jedne njezine historijske realizacije, ali njoj takvoj je historijski odzvonilo (neovisno o tomu žalimo li mi to ili ne) i
iluzorno je misliti da je obnovljiva. Jer su neobnovljive sve
one pretpostavke na kojima je počivala.
SENAD PEĆANIN: Htio bih samo da se vratim na jedno, o
nacionalistima. Mi koji kritikujemo nacionalizam, a eto i
sebe tu ubrajam, ne činimo to iz neke ljubavi prema BiH ili
nekog ideala, patriotizma već, da se vratim na referendum:
on jeste legitimno pravo svakog naroda da odlučuje o sebi,
ali ne i u BiH, ja ga kritikujem jer ono ne može proći bez
zla. Konsocijacijski modeli isključuju referendum.
ZDRAVKO GREBO: Vratimo se na prvi referendum. Kada
se kritički otvori pitanje prvog referenduma, onda možemo otvoriti i pitanje ovoga koji se sada predlaže.
IVAN VUKOJA: Želim samo naglasiti da je više puta tokom
ove rasprave povrijeđen jedan od mojih identiteta, naime, ja se ne smatram Bosancem, niti dopuštam bilo kome
da mi nameće taj identitet. Ja sam Hercegovac, a ne Bosanac, a država u kojoj živim zove se Bosna i Hercegovina,
a ne Bosna, i molio bih da se to uvažava.
NERZUK ĆURAK: Kad govorim o osjećaju pripadnosti
BiH, ne govorim o nekakvoj metafizičkoj podlozi ili iskonstruiranoj slici dobre Bosne. Kazujem o identifikaciji zemlje sa ljudima koji u njoj žive i o identifikaciji ljudi sa
zemljom koju nastanjuju. To je dvosmjeran proces. Ako
se od države traži da zasluži našu ljubav, to je metafizički
zahtjev na isti način na koji je to i zahtjev države da je volimo sa njenom ideološkom, lijepom slikom o sebi. U današnjoj Bosni i Hercegovini, državna heraldika, budući da je
neutralna, posjeduje kapacitet razvijanja osjećaja pripadnosti zajednici. No, to se ne dešava, što implicira sijaset različitih zaključaka.
ZDRAVKO GREBO: Ko ti je napravio aktuelnu zastavu i
grb? Da li narod u BiH? Nije, nego po narudžbi, holandski
dizajner!
NERZUK ĆURAK: Etnonacionalni identitet samo je jedan
od načina da se bude državljanin Bosne i Hercegovine, a
nikako naš konačni identitet. Skupili smo se ovdje da debatiramo državu. Ne slažem se sa Vukojinim stavom da
je važnije kritikovati kritičare nacionalizma nego nacionalizam. Ako ja kritikujem državotvorni nacionalizam
Harisa Silajdžića ili umjereni nacionalizam Sulejmana Tihića ili, pada mi na um Aleksa Buha kao filozofski glas srpskog nacionalizma - zar mi hoćete kazati da ja ne trebam
kritikovati nacionalizam Harisa Silajdžića ili Alekse Buhe?
Aleksa Buha uporno govori kako BiH treba podijeliti na tri
etnička dijela ali da RS treba ostati ovakva kakva jeste, uz
još neka preseljenja naroda i slično, a ispada da je važnije kritikovati kritiku nacionalizma nego nacionalizam. Iz
koje to nacionalističke pozicije ja kritikujem bošnjački nacionalizam?
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Ali i takva kritika ne pada s neba.
Često nam se događa da posve opravdana kritika nacionalizma zna biti i sama nacionalistička.
SENAD PEĆANIN: Ma, nije Ugo ne možete tako!
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Da se razumijemo! Kritika kritike
ne brani nacionaliste, upravo naprotiv, ona radikalizira
kritiku nacionalizma. To je kritika s većim sluhom za nacionalizam, uperena prema suptilnom nacionalizmu. Ona
je beskrajno važna, jer danas nema ništa važnije od opravdane kritike nacionalizma. Čak i kada dobije umiljato građansko lice, nacionalizam ostaje nacionalizam ili, bolje rečeno, etnopolitika. Sa svoje strane, pak, građanstvo ne bi
smjelo imati nikakvu etničku supstancu, neko etničko
“mi” koje iza njega stoji i hrani ga društvenim i simboličStatus, broj 10, jesen 2006.
| 199
Status u ogledalu
kim sadržajem. Jedini autentični sadržaj građanstva jeste
civilno društvo, taj “kotao pluralizma”.
SEKULIĆ: Iza kritike kritikâ nacionalizma stoji nekoliko
važnih fenomena vezanih za etnonacionalizam na tlu BiH.
Da treba uvažiti realitet u kojem nacionalizam igra glavnu ulogu - ja se s tim slažem. Da je nedostatna lijeva predratna kritika nacionalizma - i s time se slažem. Gotovo
nepotrošivu snagu etnonacionalizmu dao je Dejtonski sporazum. Po meni Dejton je dajući legitimitet trima nacionalnim opcijama, etnijama, proglasio izvanredno stanje u BiH
koje još uvijek traje. Zavodljivost konsocijacijskog diskursa
kao jednog moderniziranog oblika priče o konfederalnom
državnom obliku je u tome što on što više subjekata želi da
uključi u reprezentativnu demokratiju, ali mana toga je što
se u tom širenju subjekata sve želi obuhvatiti i predstaviti, da niko ne bude diskriminiran, kao što recimo Ugo želi,
u političkom i životnom kontekstu – to jeste njegova lijepa
osobina ali ima slabost što privilegovano mjesto opet daje
naciji. Ja ne mogu ni svoj haustor da “predstavljam”... Postoje danas ipak neke oaze građanskog otpora koje dolaze iz
bilo kog naroda, ali taj otpor nema moć, nije razvijen, jer u
bilo kojoj priči u kojoj bi etnos danas bio manje bitan, bacila bi se bomba, a tu se nadovezujem na recimo, identitet RS
i priču o referendumu. Nije tu bitan referendum, već dugoročni legitimitet opstojnosti RS. Konsocijacija kao diskurs
na kraju krajeva možda završava kao legitimacija moći
etnonacionalista. Ali sve se vraća na isto, na pitanje proste ili složene države: čak je i složena bh. demokratska država nezamisliva upravo zbog karaktera ili moći etnopolitičkih hegemonijalnih ili iredentističkih elita koje prate vojske, policije, intelektualci, mafije... Ja ne mogu drugačije da
mislim nego u pravcu Francuske revolucije, kada se radi o
ljudskim pravima i slobodi...
ASIM MUJKIĆ: Ja bih podržao profesora Sekulića u ovome
što je govorio. Činjenica je da je na najgrublji, na najkrvaviji način, utemeljena esencijalizacija etničkih grupa. Činjenica je da je ustavnopravni okvir takav da građanin apsolutno ne može biti ravnopravan ukoliko nije pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda i samo kao takav ima svoju relevanciju. Dakle, zar sama činjenica da nas konsocijacija prati oduvijek, nije alarm da počnemo razmišljati o tome
šta je dobro a šta ne? Naše etničke elite nisu pripremljene
za postizanje stabilizacije o kojoj govori Lijphart. Ako imamo politički konsenzus da težimo općem dobru, onda je to
besmisleno. Mislim da se na tom tragu gubi svaki element
u prilog konsocijacije, u postojećoj etnopolitičkoj konstelaciji, etničke oligarhije opstaju proizvodeći sukobe. Zašto
glasamo? Pa zato što su svaki izbori pitanje opstanka, popis
stanovništva... Evo u tome je i došlo do moje polemike sa
Ivanom, da ne upadnemo u zamku teritorijalizacije.
NERZUK ĆURAK: Gdje su moje dileme u odnosu na jedno konsocijacijsko uređenje koje bi do kraja sankcioniralo
etničku teritorijalizaciju i etničku identifikaciju? To je pristup koji identitete podrazumijeva i motri kao vječnu sta-
200 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
tičnost, kao apriornu zadatost. Ali svi mi istovremeno imamo jako puno identiteta. Da li bi ih konsocijacija reducirala, blokirala, umrtvila; da li bi spriječila razvoj nadnacionalnih identiteta, podcjenjujući individuu do granica neukusa?
Veliki pisac Mario Vargas Llosa kaže: “Koncept identiteta,
osim kada se primjenjuje samo na pojedince i ni na šta drugo, inherentno je redukcionistički i dehumanizujući, on je
jedna kolektivistička i ideološka apstrakcija izvučena iz svega onoga što je originalno i kreativno u ljudskom biću, svega
onoga što nije nametnuto naslijeđem, geografijom ili društvenim pritiskom. Istinski identitet proističe iz sposobnosti ljudskih bića da se odupru takvim pritiscima i da
im protivstave slobodne postupke koje sami izmisle.”
UGO VLAISAVLJEVIĆ: Meni se čini uopće smiješnim treba li prihvatiti konsocijaciju ili ne. Nije pitanje hoćemo je ili
nećemo, već je pitanje kakvu ćemo. Drugog izbora nema.
Priča o referendumu je odličan primjer. Zašto smo protiv
referenduma o izdvajanju jednog naroda iz BiH? Pravo na
samoopredjeljenje jednog naroda je zajamčeno i u UN deklaraciji, šta je prepreka da se ono ostvari? Da li pravo pojedinca građanina ili kolektivno pravo drugog naroda koji
isto tako ima pravo na svoje samoopredjeljenje? Reći ću
vam da je glavna prepreka samoopredjeljenje drugog naroda odnosno tzv. etnokulturna pravda, a ne pravo pojedinca. Zašto? Zato što u RS-u vladajućim političarima ništa
principijelno ne smeta da sutra s odcjepljenjem ne zajamče
sva ljudska prava nesrbima, pa i kolektivna manjinska prava. To znači da čak mogu pristati da manjini osiguraju veća
prava nego svojoj većini. Jer manjina je u suštini politički
irelevantna. Nije liberalna demokracija sa svojim građanskim pravima ono što stoji principijelno na putu separatizma nego je to etnokulturna pravda: kolektivna prava drugih naroda i prije svega njihovo pravo na samoopredjeljenje. Zato smatram da je ZAVNOBIH pružio ako ne čitavu
formulu onda njen neizostavni dio, formulu konsocijacije
ispod koje se ne može ići. To rješenje će ili biti u temelju
BiH ili ove neće biti. Moraju se zajamčiti kolektivna prava Bošnjaka, Hrvata i Srba kao jednakopravnih naroda
i to je odmah jedan konsocijacijski model. Ne može se
predstaviti zemlja isključivo kao zemlja ravnopravnih građana isto kao što se u masovnim grobnicama ne mogu žrtve prebrojavati samo kao građani, iako je veoma važno i to
da su to građani ove zemlje. Ne treba ukidati već olabaviti etnoteritorijalne grupacije. Tu počinje priča o civilnom
društvu kojeg niko nije spomenuo.
IVAN VUKOJA: Kada se već spominje taj termin, htio bih
reći da rat u BiH nije bio građanski rat, nego međunacionalni rat. Nisu građani ratovali jedni protiv drugih, zato što
jedni više vole meksičke a drugi talijanske sapunice - ratovali su narodi u službi nacionalnih politika. Kao uvod u završno razmatranje, želim citirati Asima Mujkića koji je polemizirajući o temi konsocijacija u magazinu Dani napisao:
“Zato barem u Nizozemskoj i Austriji u zadnja dva-tri desetljeća konsocijacijski aranžman gubi na značaju jer se uslijed liberalizacije odvija demonopolizacija prvobitnih ‘kar-
Status u ogledalu
tela elita’ i njihovog tananih balansa moći. Politička liberalizacija ovih konsocijacija je demokratizirala političku artikulaciju građanstva u tim zemljama.” Premda se Asim deklarira kao zagovornik građanskog, a protivnik konsocijacijskog
modela uređenja bosanskohercegovačkog društva i države,
držim da citirani argumenti idu u prilog konsocijacijskom
modelu. Naime, očito je da su Nizozemska i Austrija najprije uspostavile konsocijacijski model, i on je još uvijek
na snazi, a da je zatim procesom političke liberalizacije
došlo do demokratizacije političke artikulacije građanstva. Dakle, konsocijacije se pokazala kao model koji pogoduje političkoj artikulaciji građanstva. I to je moja zaključna teza: u BiH je nužan konsocijacijski model uređenja
kako bi se uvažila činjenica da je BiH višenacionalna država,
i kako bi se na zadovoljavajući način rješilo nacionalno pitanje kao pitanje s najvećom specifičnom težinom u BiH. Paralelno s uspostavom konsocijacijskog modela otvoriti će se
prostor za unutarnacionalnu građansku diferencijaciju
i političku artikulaciju građanstva na razini bosanskohercegovačkog društva. Stoga smatram da konsocijacijski
modeli ne esencijaliziraju etnonacionalizam, nego upravo
suprotno, stvaraju realne društveno-političke pretpostavke za proces demokratizacije i liberalizacije etnonacionalnih koncepata, pogoduju razvoju civilnog društva i političkoj artikulaciji građanstva, te, što je u ovom trenutku možda
i najvažnije, osiguravaju legitimitet i opstojnost višenacionalne države Bosne i Hercegovine. I za kraj, još samo citat Willa Kimlicke: “U Švicarskoj kao i u većini multinacionalnih država, nacionalne grupe osjećaju privrženost široj
državi samo zato što šira država priznaje i uvažava njihovo
zasebno nacionalno postojanje”. Nemam ništa protiv da Bosna i Hercegovina i u društvenom, i u političkom, i u ekonomskom pogledu sve više nalikuje Švicarskoj.
IVAN LOVRENOVIĆ: Florian Bieber u jednom izvanrednom
tekstu pravi razliku između Libanona i Bosne i Hercegovine uočavajući jednu krucijalnu stvar: u Libanonu, za vrijeme rata, sve su političke frakcije govorile kako predstavljaju državu u cjelini, i tako je rat zapravo ojačao libanonski
identitet. Za razliku od toga, u Bosni su nacionalne koncepcije transformirane u etničke, teritorijalne i tako je uklonjen bosanski identitet, piše Bieber. Ne mislim da je svrsishodno da se mi ovdje izjašnjavamo za ili protiv konsocijacije, meni to nije ključno, to sam poručivao i Asimu Mujkiću u
našoj novinskoj debati. Nisam ja nekakav “fan” konsocijacije,
niti je moj posao o tome govoriti teorijski. A još manje pristajem da se pred bilo kim dokazujem u smiješnom licitiranju: tko je veći antinacionalist, tko je veći bosnoljubac,
tko više preferira građanski individualitet. Drugo je nešto važno. Govoreći o Bosni, svi se uvijek rado pozivamo na
trajni, vječni karakter njezine plurimorfnosti, to je kao neka
moderna mantra bosanska, i u osnovi je istinita. Ali pravi
problem je u tome što kroz cijelu poznatu povijest u Bosni i
Hercegovini ta njezina bazična kulturalna osobina, činjenica supostojanja različitosti, nikada nije adekvatno politički ostvarena i izražena, uvijek se zapravo od toga bježalo. Nije ni danas. Kako ZAVNOBIH pokazuje da je bio “pri-
jevara”? Evo jednostavnoga uvida. Ako je ZAVNOBIH Bosnu i Hercegovinu artikulirao kao “i srpsku i hrvatsku i muslimansku”, onda je tim narodima morao dati sve ono što im,
kao narodima koje priznaje, pripada bez ikakve rezerve, prije svega u aspektu (nacionalne) kulture. A kako im nije dao
ono što im pripada? U Jugoslaviji, u zavnobihovskoj Bosni i
Hercegovini, bila je trajno pod prijetnjom najgore ideološko-političke i krivične inkriminacije makar i najnevinija pomisao na osnivanje tzv. nacionalnih kulturnih institucija.
Oko toga su se uvijek vodile najžešće ideološke bitke, i na ljude sručivale najstrašnije anateme. Dakle, dolazimo na ključnu stvar: ZAVNOBIH je prava, koja je proklamirao, priznavao samo i isključivo deklarativno. Pojmovi naroda (nacija)
bili su ispražnjeni od sadržaja. A kultura je tu, dakle, ključni
faktor. Problem je – bio i ostao - u tome da se nađe modus u
konkretnom političkom i državnom ustrojstvu kako da se te
dvije stvari, opstojnost države i prava naroda, pomire a ne
da dolaze u sukob. Tako dolazimo na neku od mogućnosti
koje pruža konsocijacijska demokracija, i zato smatram da je
o njoj silno važno govoriti, a ne anatemizirati ju unaprijed.
Ona, dakle, nije idealno rješenje, ali naše je pitanje nažalost:
ima li za nas drukčijega?
ENVER KAZAZ: Kada je priča o ustavnim promjenama bila
izbačena na bosanskohercegovačku scenu, ja sam bio jedan
od najvećih optimista, jer se po prvi put u našoj povijesti
pojavila politika konsenzusa kao model konstituiranja
bh. društva i države, jedan, uslovno rečeno, nov model u
bh. povijesti. Ta politika konsenzusa je uvažavala dobar dio
onog o čemu ovdje govorimo. Onog trenutka kada je Silajdžić svojom jeftinom gestom, u kojoj je ideja građanske BiH
maskirala njegov nacionalizam, razbio politiku konsenzusa, priča o proizvodnji nove BiH je u tom trenutku bila potpuno zaustavljena. Alternativna priča o BiH koja se ovdje
kazuju bi mogla odgovoriti na ta goruća pitanja kako konstituirati današnju BiH samo na način da se zaista u društvenoj praksi ona počnu ozbiljno tretirati. Ja ne mogu ni teoretski ni neteoretski reći da sam za ili protiv konsocijacije.
Ali mogu postaviti jedno pitanje: ako je alternativa konsocijaciji revolucija ili rat, onda je konsocijacija bosanskohercegovačka povijesna nužnost. Uža ili šira konsocijacija, sasvim svejedno. Ali, današnja situacija u kojoj bosanskosrpska politička elita doživljava RS kao ostvarenje svog
ratnog cilja, ili na prostoru Federacije BiH hrvatska i bošnjačka politička elita nacionalnu dominaciju u kantonima
kao loš rezultat ratnih zbivanja – naprosto mora biti prevladana proizvodnjom novog stanja i emancipiranjem tih
političkih elita od ratnih političkih strategija. Iz takve situacije jedina moguća emancipatorska politika je politika
konsenzusa koja će onda otvoriti ovo što su govorili i Asim,
i Ugo, i Ivan. Ta emancipatorska politika će onda otvoriti
mogućnost za uspostavljanje demokratične snage građanstva. Jer, nije li naše građanstvo, odnosno, ono što pod tim
pojmom podrazumijevamo, veoma konzervativno, daleko konzervativnije od svih drugih političkih opcija naprosto zato što stanuje u nekoj projektivnoj metafizici Bosne i
Hercegovine.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 201
Aktualije
Aktualije
Nogometna
kinematografija
Fudbalski teren, kao i “teren” u bosanskohercegovačkim filmovima je
prazan, bez simbolike i estetike, igrači su iscrpljeni, na stadionu se bez
imalo vještine brzo odigravaju scene i na kraju ipak nakon produžetaka
padne gol iz penala. Geldatelj koji je izložen plitkim, navodno
crnohumornim, pošalicama i koji je konfrontiran s uvijek istom
stereotipnom pričom, napušta dvoranu govoreći: “Pravo dobar film”
Irma Duraković
Riječima: And the Oscar goes to 25. marta 2002. obilježen je početak nove ere
bosanskohercegovačkog filma; tog dana se Danisu Tanoviću u kategoriji za najbolji strani film
uručuje najveća filmska nagrada za No Man’s Land: zlatni Oscar.
P
ovodom nominacije Tanovićevog filma Vedrana
Seksan u magazinu Dani o ovom filmskom događaju piše: “Kao pred velike utakmice, po kućama u kafanama i klubovima organizira se zajedničko gledanje direktnog prenosa dodjele Oscara. I nema sumnje da će u
ponedjeljak, 25.marta, u pola tri ujutro, kada počinje TV
prenos, svi koji ostanu budni biti napeti kao pred izvođenje penala koji su spriječili Ivicu Osima da s reprezentacijom SFRJ ode do vrha svijeta.” Novinarka u ovom tekst
miješa pojam filma sa sportom i dodaje: “[...] da neko kaže
The winner is... i nakon otvaranja omotnice doda: No Man’s
Land.” Godine 1989. Akademija zamjenjuje frazu And the
winner is rečenicom And the Oscar goes to.., upravo zato
što nema pobjednika niti gubitnika; dakle, film se ne doživljava kao nogometna utakmica u kojoj navijamo i željno očekujemo gol.
Vedrana Seksan: Pobjeda u čistim čarapama. Dani 22. 03. 2002.
Ibidem
204 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Međutim, Vedrana Seksan neće biti jedina koja će se koristiti ovom sportskom metaforom; u intervju za časopis Zarez poznati bosanskohercegovački režiser o važnosti SFF
kaže: “Znači, pravi domaći fudbalski teren koji je za sve
nas iz filma dobar test, u smislu kako bi filmovi mogli biti
dalje primljeni.”
Povodom prikazivanja filma Remake na 32. Filmskom festivalu u Rotterdamu, scenarista Zlatko Topčić za magazin
Dane piše o utiscima koji je ovaj film ostavio na festivalu.
Tekst počinje citatom Slobodana Aligrudića iz filma Sjećaš
li se Dolly Bell: “Bez udarničke se ne vraćaj” a završava Topčićevim riječima upućenim publici:” Ako se i vratimo bez
“udarničke”, oprostite nam i dajte nam najdražu nagradu
publike 22. februara u Skenderiji – možda bi roterdamske
pobjede dvije godine zaredom bile previše za ovu zemljicu,
nesviklu na sreću”.
Dragan Stošić: Rat je sjajna tema, ali je i život vrlo uzbudljiv. Danas vikend 30.-31.08.2003.
Zlatko Topčić: Jedan sretniji remake. Dani 31.01. 2003.
Aktualije
Sportska metafora kao sindrom
bh. kinematografije
Argument da se naši filmski autori snalaze u svim žanrovima glasi: “Potvrđuje to publika. Potvrđuju to nagrade.”11
Sportska metafora mijenja sliku prosječnog gledatelja i
predstavu o filmu. Da li neki reditelji i kritičari svjesno govore o filmu u prenesenom značenju? Šta mijenja ova metafora, ili, bolje bi se bilo pitati da li uopće bilo šta mijenja?
A prikazi stranih filmova? Kada je riječ o njima isti kritičar se upušta u malo detaljniju analizu. On svoja nabrajanja do neke mjere i argumentira, ali ne uspijeva odmjereno
(pr)ocijeniti loš film, takve kritike su obično pune bijesa.
Domaći film se pretvorio u nogometnu loptu. Gledatelj da
bi pogledao film ne mora biti obrazovan, natprosječno inteligentan; on u dvorani treba sačekati prvi šut, udarnu priču i biti naivan.
Naivan gledatelj doživljava filmsku prestavu kao utakmicu. On više nije hipnotiziran i pasivan. Reditelj na utakmicu šalje igrače koji (ne)spretno izvode slobodne udarce i jedanaesterce. Fudbalski teren kao i “teren” u bosanskohercegovačkim filmovima je prazan, bez simbolike i estetike,
igrači su iscrpljeni, na stadionu se bez imalo vještine brzo
odigravaju scene i na kraju ipak nakon produžetaka padne gol iz penala. Gledatelj koji je izložen plitkim, navodno crnohumornim, pošalicama i koji je konfrontiran s uvijek istom stereotipnom pričom, napušta dvoranu govoreći:
“Pravo dobar film.”
“Čovjek ima oko – ali da li ono neuvježbano zaista vidi?”,
šta gledatelj o kojem ovisi budućnost filma vidi? Čemu
apaluz? Gledatelj koji ne zna razlikovati lijepo od ružnog
(osta)je vizualni analfabet i time dalje motivira reditelje da
nastave shvaćati film kao nemilosrdni biznis, kao rat.
Riječi kritičara su upućene publici; kakvo je stanje s tzv.
filmskim kritičarima?
Pri analizi filmski kritičari koriste različite metode, ovisno
o tome je li riječ o stranim ili domaćim filmovima. Što se
tiče domaćih filmova, ne postoji nijedan koji je negativno
ocjenjen. Domaći proizvod je dobar proizvod. U kritikama se, eventualno, može nešto pročitati o sadržaju filma, o
glumi i režiji. Kritičar u svojoj analizi pliva na površini i nabraja: glumce koji su likove “savršeno iznijeli na svojim leđima”, “kamera u rukama direktora fotografije Hakije Topića, koja prelazi okvire svega onoga što ste do sad vidjeli”,
fotografija koja je “u savršenom skladu sa rediteljsko-scenarističkom vizijom”.....
Završna rečenica kritike se često ponavlja: “Još jedan film
na koji možemo biti ponosni” ili “Opet imamo zbog čega
biti ponosni”10.
Peter Greenaway: Zukunftskino. U: Lettre International 73 ( juni 2006.)
str. 78-84, ovdje S. 78
Mirsad Kličić: Galerija izuzetnih likova. Slobodna Bosna 04.05.2006.
Ibidem
Mirsad Kličić: Remek-djelo. Slobodna Bosna 02.03.2006.
Mirsad Kličić: Galerija izuzetnih likova. op.cit.
10 Mirsad Kličić: Remek-djelo. op.cit.
Tako kritičar ostaje slijep, makar na jedno oko.
Metafora filma kao sportske utakmice u BiH puno i ne mijenja: publika i kritičari koji su vizualno nepismeni nisu u
stanju uočiti besmislenu loptu koju režiser šutira u svoj gol.
Festivali su bitni; reprezentacija bh. filma je bitna; biznis je bitan i nagrade su bitne.
Postoje izuzeci: “Oscar” i “Medo”. Filmovi koji nisu koštali samo novca, “već i talenta, duha, ukusa i strasti.”12. U njima se, naime, za razliku od drugih poslijeratnih bh. filmova
uočava umjetnička ambicija, ali se i oni vrjednuju samo po
nagradama; bitna je pobjeda, bitni su trofeji. Komentator
koji želi maskirati svoju neprofesionalnost priča o dočeku, o suzama, o aplauzu publike – o filmu puno ne govori, osim o onome o čemu svi već govore, i za što uopće
nije ni potrebno pogledati film: o fabuli.
(Ne)obična rediteljska vizija
„Većina su sportova orijentirana prema temeljnoj dramskoj
strukturi koja se sastoji od usmjerena protagonista i antagonista, i stoga se mogu analizirati u pojmovima drame..“13; na
utakmici se motovi ponavljaju i ovo ponavljanje jača aspekte dramskih rituala, a radnja koja nije propisana, povećava
njene mogućnosti i napetost. Iako se u sportu mogu uočiti
umjetničke crte (ples i koreografija), one nemaju funkciju
da nešto izraze, već su u potpunosti podređene učinku, odnosno, krajnjem sportskom rezultatu.
Igrač koji na uakmici skače, pada i trči ne obraća se gledaocima u želji da im nešto kaže. Njegovo tijelo ostaje za
nas nijemo. Ako ove „životnjske kvalitete14“ prenesemo na
film onda filmsko tijelo, odnosno, „osjetljivi medij duše,
nervoznog ogledala, koji pokazje najmanji titraj duše“15
ostaje prazan.
11 Ibidem
12 Béla Balázs: An die Regisseure und alle Freunde vom Fach.-U: Der
sichtbare Mensch oder die Kultur des Films. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2001. str. 13
13 James Monaco: Film als Kunst.-U: Film Verstehen: Kunst, Technik,
Sprache, Geschichte und Theorie des Films und der Medien; mit einer
Einführung in Multimedia. Dt. Fassung hrsg. von Hans-Michael Bock. –
Dt. Erstausg., überarb. und erw. Neusausg., 6. Aufl. – Reinbek bei Hamburg: Rowolhlt, 2005. str. 31
14 Béla Balázs: Der sichtbare Mensch. – U: Der sichtbare Mensch oder
die Kultur des Films. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2001. str. 19
15 Ibidem
Status, broj 10, jesen 2006.
| 205
Aktualije
Reditelji nijemih filmova su znali postaviti scenu u sliku i lice glumca koji govori. Slika koja govori čini film
umjetničkim. U nijemim filmovima smo mogli „vidjeti
stvari, koje se ne mogu zamisliti niti pretvoriti u riječi.“16
Film kao umjetnost koja nam nešto kazuje simboličkim i
estetičkim slikama; kao umjetnost koja „svakom kretanjom,
perspektivama, osvjetljenjem zna prenijeti poetski ugođaj i
ljepotu koje inače sadrže pjesnikove riječi“17, ne smije se svesti samo na fabulu, kao što je to, uglavnom, slučaj u bh. filmovima.
Iako je rođenje tonskog filma obilježio veliki pomak, neki
reditelji su težili ka tome da stvore balans između riječi i
slike, a neki da slika ipak ostane dominirajuća, da se govorom ne bi sasvim odvukla pažnja gledatelja.
„[..] moglo bi se reći da je svijet stvoren da bi se od njega napravio film. Svi hoće da snimaju filmove.“18, a takvi filmovi, koji dostižu stadij iscrpljenosti pamte se po banalnostima i ponavljanjima, a „film kao jednostavna umjetnost“19 u
ovom slučaju postaje žrtva svoje jednostavnosti.
Tako je i bh. film postao žrtva svoje jednostavnosti. Fabulu koju reditelj koncipira (p)ostaje samo početni i jedini impuls filmskog doživljaja; sve ostalo je manje bitno.
Manje bitno će i ostati sve dok se bh. publika i kritičari ne
probude i ne ugledaju stravičnu sliku na platnu. Film želi
zabaviti bh. publiku, ali se pretvara, kao i turbo-folk, u kič;
bitno je da se publika opusti i zaboravi na probleme, neovisno o tome šta im se nudi kao lijek za takvo stanje. Pa
će tako, neki prepričavati, a neki pjevušiti: „Oženi me i shvatit ću te ozbiljno, ako se stvarno volimo sad mi dokaži,
oženi me, bit će ti život kao san, medeni mesec svaki dan
– obećavam!“
I bh. filmovi su puni „nezaboravnih“ užitaka poput gore
citiranog, te, ničim izazvanog, skakanja iz scene u scenu.
Ipak, u odnosu na turbo-folk, film ima uvjerljiviji temelj:
FABULU. Ona se, međutim, uvijek svodi na istu stereotipnu matricu i odlikuje nelogičnim povezivanjima i
šupljinama, uostalom, kao i cjelokupna struktura filmskog
jezika u bosanskohercegovačkoj kinematografiji.
No neki bh. reditelji, osim što nastoje ponuditi zabavu,
filmovima očigledno pokušavaju potaknuti publiku i na
razmišljanje o situaciji u BiH. Možda i na djelovanje – ali,
kako? Na žalost, ni za jedna sekvenca bh. filmova ne može
16 Béla Balázs: Skizzen zu einer Dramaturgie des Films. – U: Der sichtbare Mensch oder die Kultur des Films. Frankfurt am Main: Suhrkamp,
2001. str. 27
17 Ibidem, str. 26
18 Peter Greenaway: Zukunftskino. Op.cit.
19 James Monaco: Filmsprache. – U: Film Verstehen: Kunst, Technik,
Sprache, Geschichte und Theorie des Films und der Medien; mit einer
Einführung in Multimedia. Dt. Fassung hrsg. von Hans-Michael Bock. –
Dt. Erstausg., überarb. und erw. Neusausg., 6. Aufl. – Reinbek bei Hamburg: Rowohlt, 2005. str. 162
206 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
se kazati da ostavlja kod gledatelja jak dojam – dojam kojeg
će ponijeti nakon projekcije i o kojem će razmišljati. Poslije filma, uglavnom, gledatelj prazan napušta dvoranu jer je
sveznajuće rediteljsko oko filmom dalo odgovore na pitanja
koje film uopće nije ni postavio. Primjer izrečenog možemo
vidjeti u filmu Gori vatra . Film govori o gradiću Tešnju u
kojem se očekuje posjet američkog presjednika Billa Clintona. Načelnik naređuje da se kriminal za kratko vrijeme
ukine, da se naprave zastave (greškom je američka sa crvenim zvijezdama), formira orkestar. Pored prikazivanja
organizacionih aktivnosti povodom „velikog događaja“, u
filmu se rađa i ljubav. Film je ispunjen optimizmom i humorom, ali, u trenutku početka predstave, Zaim diže kuću
u zrak i paravan ostaje zatvoren, a veselo raspoloženje se
pretvara u očaj. Strana sila napušta opasnu zonu i povlači
se. Vrhunac filma čini pomirenje Srba i Bošnjaka koji naposlijetku shvate da je stranac taj koji ih je posvađao. Radnja filma, pitanja i odgovori su jasni – ko nas bre/ba zavadi.
Vatru koja bi da još gori, ovih dana možemo pogledati i
na FTV koja emitira sada seriju Gori vatra. U seriji, reditelj nam uz sve dosad viđene scene prikazuje i one dodatne
koje nisu bile pogodne za film. Rediteljev potez da od “viška” filmskog materijala napravi seriju bez dodatno ubačenih likova i iznova koncipirane priče, sasvim je promašen
pokušaj čija je jedina funkcija ekstra eksploatiranje filmskog materijala. Vatra koja je u filmu ponekad i „gorjela“ –
serijom se gasi. Ostaje samo dim.
Fabula nije (ne smije biti!) jedini smisao filma. Vizualnoj strukturi, slici naši reditelji ne pridaju gotovo nikakav
značaj, a ona u nekim slučajevima može biti i više od riječi. Ako reditelj teži da prikaže stvarnost i da kroz humor
zabavi gledatelja koji živi u “ničijoj zemlji”, onda bi se trebao, ipak, više potruditi oko svog “fabuloznog remek djela” i poraditi na karekteristikama likova, motiva, simbola i
dijaloga.
Stalna primjesa bh. filmova je i jedan specifičan humor
koji se uglavnom zasniva na figuri primitivizma; ova figura se gradi na često neuspjelim vicevima najnižeg registra, koji uvijek smjeraju na glupost pojedinaca, a ne na komično proisteklo iz spleta okolnosti. Ovakav primitivizam
možemo također vidjeti i u filmu “Gori vatra”. U sceni u kojoj načelnik govori o posjetu predsjednika Billa Clintona,
vatrogasac pita: “Bill Clinton. Pjevač?” Ovu neinformiranost vatrogasca reditelj je upakovao u loš vic. Čemu se gledatelj smije? Filmom reditelj pokušava odslikati realnost,
koja je (ne)obična i opasna, međutim njegov film na ovaj
način upravo potpomaže “primitivizam” u kulturnoj, socijalnoj i društvenoj slici, a sve to samo da bi se mogla realizirati situativna komika u filmu. Ovdje ni stalno pozivanje na
“prašku školu” ne pomaže.
Poslijeratni sarajevski filmovi se pamte po fabuli; a šta
će se desiti kada neki reditelj odluči snimiti film o Srebre-
Aktualije
nici? Da li će i u ovom slučaju fabula biti jedini nosilac filma ili će se ipak misliti na sliku i zvuk?
Analiza filma: Ljeto u zlatnoj dolini
Film Srđana Vuletića Ljeto u zlatnoj dolini (2003) je priča o dječaku koji pokušava nepoznatom kockaru Hamidu
vratiti dug svog oca. Hamid koristi smrt dječakovog oca za
svoju prevaru: on tvrdi da mu preminuli nije vratio dug od
pedeset hiljada maraka. Reditelj filmom pokušava prikazati kulturnu, socijalnu i društvenu sliku BiH; film nas uvodi
u svijet šesnaestogodišnjeg Fikreta koji se u poslijeratnom,
u svakom pogledu, maglovitom Sarajevu suočava s problemima postkonfliktnog društva.
Prvi Vuletićev dugometražni film nailazi na dobar prijem
kod kritičara i publike, o njemu se govori kao o najboljem
bh. filmu. Na Vuletićevu sreću o filmu se piše kao što se u
pravilu u BiH piše o bh. filmovima: bez analize i argumenata.
Ovom prigodom, nećemo se baviti analizom cjelovite radnje filma u kojem se šesnaestogodišnjak “širom otvorenih
očiju” suočava s realnošću poslijeratnog Sarajeva, već kratko analizirati pojedine scene iz “najboljeg” bh. filma.
U prvoj sceni u makroformatu reditelj nam pokazuje dječaka Fikreta koji će biti glavni nositelj radnje filma. Fikret se
sa prijateljima na igralištu okuplja oko Klupe, koji im priča
o seksu. Priče o seksu ili prikaz samog čina seksa mogle bi
uz malu dozu estetike zabaviti gledateljevo oko; međutim
Klupine priče paraju uho gledatelja i čine scene banalnim.
Kakvo značenje nosi scena u kojima se Klupa pojavljuje?
Klupa ubija vrijeme zabavljajući djecu i maštajući na glas o
seksu, njegov vokabular je iznimno bogat sa “pica”, “zabiti”, “složiti ga”; a mudrost koju Klupa djeli s mladom publikom je ta da je seks nešto poput popravke sifona na kojem
treba nategnuti cijev. Uz pomoć Playboya reditelj je slikom
mogao dočarati Klupine riječi i tako, omiljenim sportskim
žargonom bh. kritičara rečeno, izbaciti suvišnog igrača sa
terena. Možda bi ovom zamjenom scenarističko-rediteljske vizija postala dopadljivija za gledateljevo oko, a cijeli
film dobio na rječitosti.
Svoju prvu seksualnu avanturu Fikret doživljava s otetom
djevojkom; iako je mladi Fikret slušao Klupina predavanja on u seksualnu avanturu kreće sa emocijama koje će
mu mlada dama, noć poslije, srušiti svojim motom “Seks
bez suvišnih emocija” – kao da je ona slušala Klupina naklapanja, a ne Fikret.
Simbolika igrališta se proteže kroz cijeli film: Fikreta gledamo na dječjem igralištu i igralištu za odrasle, casinu. Karakteristike dječjeg igralištu u ovom filmu su seks, droga i
rep. Fikret i njegov najbolji prijatelj duvaju ljepilo, pljačkaju
samoposluge i obožavaju rep. Pljačkanje samoposluge u filmu odstupa suviše od realnosti: sudeći po plavo-žutoj BiH
zastavi, vremenska radnja film se dešava dvije do tri godine poslije rata. Fikret ulazi sa pištoljem u malu samoposlugu, prijeti i traži pare. Vlasnik ne reagira. Čak i kada Fikretov prijatelj s preteškim mitraljezom ulijeće u scenu (u filmu saznajemo da Fikretov prijatelj ima pištolj ali ne i mitraljez, gdje ga je našao?), vlasnik samoposluge ostaje hladan. Vuletić pokazuje u filmu ljude koji se liječe od ratnih
trauma. No, veliko čudo u ovom “fantastičnom realizmu”
je to što su oni pronašli lijek koji ih ostavlja sasvim hladnim
kada im neko zaprijeti riječima: “pare ili život”. Aplauz Vuletiću koji je možda prvi u historiji filma ovako spektakularno snimio “realističnu” scenu u kojoj se pred uperenim
pištoljem ostaje potpuno hladnokrvan.
Poučne riječi Fikret kazuje kroz rep; fura se i oblači kao
pravi afroamerički reperi koji odrastaju u teškim uslovima
i koji svoje iskustvo i svoju bol pričaju kroz rep. Fikret je
u tami, u jadu, u poslijeratnom Sarajevu u kojem gospode više nema, zakona više nema, gdje policija nosi crne čarape na glavi a kriminalci kao bosovi ove četvrti bh. zastavu mijenjaju za prljave gaće. Moglo bi se reći da je Fikretov
lik kopija jednog stereotipa afroamerikanca koji se uvlači u
nevolje i naposljetku se, ipak, uspijeva izvući iz njih.
Filmom reditelj postavlja pitanje: kako vratiti dug i ispraviti
tobožnju očevu grešku? Dvije su mogućnosti: ubiti pedeset
ili šezdeset ljudi da bi se skupilo pedeset hiljada maraka ili
Hamida koji traži svoj novac natrag. “Nema čovjeka, nema
problema20” riječi su koje inspektor Krpo izgovara prije no
što sebi puca u glavu. Da bi se mogao vratiti fiktivni očinski
dug, metak je morao kliznuti iz cijevi; metak koji raznosi
mozak starih “upravitelja” koji su opasniji od ovisnih igrača; to su oni koji se iznebuha pojave na sahranama i igraju na sreću. Nakon inspektorove smrti Fikret ide na igralište za odrasle: u casino. U casinu vraća novac koji se u
roku od jedne minute Hamidovom sretnom rukom pretvara u prah. Sve je igra u kojoj Fikret, kao i dijete iz prve scene na igralištu, gubi (Fikret u makroformatu posmatra dječake koji se tuku. Mlađi dječak uspijeva prevariti starijeg a
Klupa dovikuje: “Joj jes te izradio, fakat te izradio. Ja veće
izrade u životu nisam vidio.”)21. Fikretova prevara je u ovom
slučaju veća, šamar na igralištu za odrasle jače boli.
U casinu se radnica s toplim pogledom smješka Fikretu; u
ovoj sceni ostaje nejasna poruka ovog glumačkog gesta. Režiser ipak treba uzeti u obzir da svaka stvar u filmu ima svoj
smisao i da je se opasno poigravati s besmislenim položajem kamere. Nejasna poruka su i scene s avionom. U avionu koji se tri puta prikazuje stjuardesica u prvoj sceni govori: “Poštovani putnici molim vas za trenutak pažnje. Upravo nadlijećemo grad Sarajevo. Bosna i Hercegovina. Zlatna
20 Srđan Vuletić: Ljeto u zlatnoj dolini. Refresh Production BiH, Fildebroc S.A. France, 2003. 01:24:03
21 Ibidem, 00:00:49
Status, broj 10, jesen 2006.
| 207
Aktualije
dolina Bosne i Hercegovine. Ne gledajte kroz prozor. Nema
se šta vidjeti osim bijede i sirotinje. U svakom slučaju pilot
je povećao brzinu tako da ćemo u kratkom vremenu biti sasvim veoma daleko”22; ista će u drugoj sceni slično govoriti,
s tim što će brzina biti zamijenjena visinom, a u trećoj sceni vidimo već spomenutu stjuardesicu kako plače bez riječi (U ovoj sceni avion nadlijeće groblje. Fikret sijedi i plače, a avion stvara sjenu i ostavlja Fikreta u mraku: na groblju sa suzama.).
Kakvu nam to poruku reditelj motivom aviona želi poslati? Da nas avion koji prevozi sretne ljude ostavlja u mraku?
Ali nekada, kao što Fikret svojoj simpatiji govori, i mi ćemo
moći pobjeći na sjajnoj ptici. Nekada, ali ne još.
Citat scene iz Kubrickovog film Širom zatvorenih očiju
(1999.) u kojoj otac prostituira kćerku, Vuletić kvari svojom neusklađenom glumačkom ekipom. U ovoj sceni, kao
i kroz cijeli film, reditelj ubacuje pogrešne igrače na teren.
Kćerka koja izlazi u spavaćici i pita “Tata, je li sve uredu?”23
daje stravičan udarac sceni. Vuletićeva namjera da pokaže
okrutnu realnost ne uspijeva: kao i film koji sve manje ispunjava estetski koncept realizma, djevojčica (s prejakom šminkom) izgleda kao da pati od bubrežne bolesti
a ne od prostituiranja.
Neuvjerljivost glumaca nije slučaj samo u ovoj sceni već u
cijelom filmu. Na pantomimu, mimiku i na govor koji se
vidi i koji nam kazuje “sasvim drugačije stvari od riječi koje
se čuju.” reditelj nije obratio pažnju, kao ni na činjenicu da
“prilikom govora usta mogu pokazati više od riječi koje one
mogu izgovoriti.”24 Glumci koji bi trebali riječima i glumom
22 Ibidem, 00:02:56
23 Ibidem, 00:46:09
24 Béla Balázs:Skizzen zu einer Dramaturgie des Films – U: Der sichtbare
Mensch oder die Kultur des Films. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2001.
str. 34
208 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
dopuniti sliku, ruše ravnotežu. Vuletić kao da šalje svoju
glumačku ekipu na dječje igralište.
Na kraju ove kratke i djelomične analize bacimo pogled na
zanimljivu kulisu i simboliku. Slika zološkog vrta nalikuje na onu iz filma Friedhof der Kuscheltiere 2 ( Mary Lambert, 1992.).
U zoološkom vrtu Vuletić pokazuje samo jednu životinju:
psa s kojim se Tarik identificira. Posebnu radost u ovom filmu čini pas koji “ne glumi, već živi”25, životinja “koja ne zna
za aparat i koja svoju stvar radi s ozbiljnom naivnošću”26.
Ali rediteljeva ruka koja drži uže marionete (Fikreta) ponovo kvari scenu; u sceni gdje bi dijete (koje u ovom slučaju
loše glumi) i životinja u duetu mogli predstaviti “nemaskiranu stvarnost”27 i koja bi mogla prikazati čar prirode, rediteljev igrač i čudan govorni mix daju filmu dozu nepodnošljive vedrosti. Slika zološkog vrta je možda najbolja u cijelom filmu, ali zbog nedoraslosti glumačke ekipe ova ljepota ostaje u mraku.
Naposljetku, zanimljiv citat iz “najboljeg” bh. filma: “Branite se malo, bit će ineresantnije.” ne samo protiv kriminala već i protiv tzv. najboljih bh. reditelja, koji oblikuju “duh
bh. filma”.
Irma Duraković (1983., Sarajevo) studirala germanistiku u Sarajevu, a sada pohađa studij germanistike i filmskih znanosti u Beču. Objavljivala
književnu prozu na njemačkom jeziku. Jedna pripovjetka joj je objavljena i u antologiji Ein Hund läuft
durch die Republik (Frankfurt 2004) koju je pripredila glasovita njemačka književnica Juli Zeh. Samozatajna riba, ne samo po horoskopu. 25 Béla Balázs: Natur und Natürlichkeit. – U: Der sichtbare Mensch oder
die Kultur des Films. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2001. str. 76
26 Ibidem
27 Ibidem
Aktualije
Nestalni subjekt
bosanskohercegovačke
kritike
O kulturi ignorancije, privatizaciji javnosti i
neodgovornom diskursu u doba balkanske postmoderne
Iluzorno je očekivati, kako što je to slučaj u naivnoj političkoj kritici, da će
ikad doći do civiliziranja politike u BiH, prije nego se dogode
revolucionarne promjene u govoru intelektualne elite. Neodgovorni
diskurs u korijenu priječi svaku kritičku refleksiju, a time i bilo kakvu
mogućnost promjene. On zbog toga ima i pogubnije posljedice od
otvorenog govora mržnje, jer se ovaj razobličuje već u samom svom
pojavljivanju, dok onaj pak, simulirajući ozbiljnu kritiku, zapravo
podupire status quo depresivnog stanja bh. društva, budući da pokriva
upravo onaj prostor iz kojeg bi se trebala generirati kritička pozicija
Vahidin Preljević
O
I.
pće mjesto svih rezignativnih dijagnoza o
stanju kulture u Bosni i Hercegovini jest tvrdnja o
nepostojanju ili makar krajnje niskoj razini kritike
u javnom diskursu. Gotovo da nema intervjua, izjave, očitovanja umjetničkih djelatnika svih registara, od popularne muzike do visoke književnosti, u kojem ne se ne ukazuje
na ovaj eklatantan nedostatak. Te tvrdnje uistinu se barem
donekle mogu potkrijepiti već površnim pogledom na kulturne dodatke dnevnih i sedmičnih listova: u njima prevladava izvještavanje revijalnog karaktera, ili pak šturi osvrti
na kulturne događaje, u kojim vizualne ilustracije (inače lišene svakog estetičkog impetusa ali i informativne sadrži-
ne) zauzimaju i do četiri petine stranice. Da nije uopće riječ tek o nužnoj komercijalizaciji tranzicijskih uglancanih
magazina, za koju je karakteristično potiskivanje riječi u
korist slike, već da je posrijedi jedan ozbiljniji medijskokulturni fenomen, pokušat ćemo pokazati diskurzivnom
analizom rijetkih napisa u pisanim medijima, sedmičnici Vidi npr. “prikaz” izložbe fotografija Emila Grebenara u: Dani
30.06.2006.
Elektronske medije izostavljam iz dva razloga. Prvi je da su kulturni prilozi u ovim medijima, osobito na televiziji, izuzetno rijetki, o čemu je dovoljno prostudirati tv-programe. A drugi je da su ti prilozi gotovo isključivo revijalnog tipa, pa kao takvi jedva da se mogu smatrati kritikama.
Utjecaj radijskog programa, koji se čini kulturno izdiferenciranijim, zbog
posebnog se načina recepcije koji kod nas prevladava teško može smatrati bitnim; možda upravo zbog toga, ovaj medij je uspio barem donekle sačuvati stanoviti dignitet.
Status, Broj 10, jesen 2006.
| 209
Aktualije
ma i književnim časopisima, koji formalno slove kao kritike. Isto tako, bit će riječi i o političkoj kritici, jer mislim da
je ona u manje-više izravnom suodnosu s estetskom kritikom, pogotovo tamo gdje su teorijska polazišta bliska.
Dijagnoza druga: U jednoj vrsti napisa koji se daju kao
kritike dominira kult kvantitativne produktivnosti, kao
ključni argument kvaliteta navodi se brojnost: pisac je već
napisao 33. knjigu, što, dakako, navodi na neumitni zaključak da je posrijedi krupna književna pojava. “Nedavno me
je”, piše jedan poznati bosansko-hrvatski pisac u tekstu o
jednom nešto manje poznatom bosanskohercegovačkom
kolegi, “jedan vrlo ugledni zagrebački izdavač pitao postoji li u nas pisac s kojim bi se isplatilo potpisati višegodišnji
ugovor, na način na koji se to radi na Zapadu, uz klauzulu o
jednoj napisanoj knjizi godišnje.” Takav pisac, veli autor dalje, bio bi “brand (...), pisac na kojeg se tipuje, onaj u čiju se
moć vjeruje prije nego je nabrao teksta za dvanaest tomova
sabranih djela i prije nego što je postao kreativno nemoćno
opće mjesto nacionalne kulture.” Ta pohvala količini obično je povezana s sportskim poredbama: “Bazduljeva misao,
koliko književna, toliko i privatna, poput lopte u nogama
Zinedinea Zidanea, kreće smjerom koji se nikada ne može
predvidjeti.” Sportske metafore, od kojih je ova ovdje slučajno odabrana, možda su jedno od glavnih stilskih obilježja ovog pseudokritičkog diskursa. Luhmann je svojevremeno skrenuo pozornost na to da je uspon sportske paradigme izraz nezadrživog prodora tržišnog kapitalizma i
ključnih motiva utrke i učinka koji mu pripadaju. Obilježja
stila koji nastaje u ovakvome duhu jesu epiteti ili komparativi i superlativi, koji upućuju na afektiran ali nikako reflektiran doživljaj, a rijetko su potpora koherentnome i argumentiranom obrazloženju. Stoga ne čudi da već u istom
izdanju lista u kojem je objavljen spomenuti napis, nailazimo na prikaz filma J. Demmea Mandžurijski kandidat, u
kojemu je riječ o tome da je, recimo, Liev Schreiber predstavljao “prijatno iznenađenje”, u kojemu je intriga “izvrsna”, režija “funkcionalna”, gluma “sjajna”, a da se i ne govori
o “maestralnost(i)” i “briljantnost(i)” glavnih glumaca, te o
pitanju da li neki remake uopće može biti “bolji” od originala. Bolji ili lošiji, remake ili original, kako, zašto – autor
ovog prikaza nam ovo objašnjenje ostaje dužan, kao uostalom i autor prethodnog teksta, koji nam nigdje neće kazati
zašto tako dvosmisleno Zidaneov šut uspoređuje s “Bazduljevom misli”. Možda zbog ovih rečenica kojima će upravo
spomenuti Bazdulj, tri sedmice kasnije, poentirati prikaz
jednog Jergovićevog romana: “Dvori od oraha (zajedno
s Inšallah, Madona, inšallah i romanom Gloria in Excelsis) predstavljaju nesumnjivi vrhunac dosadašnjeg Jergovićeva opusa. To je roman kojim je Jergović apsolutno dokazao svoju sposobnost i maestralnost u stvaranju velikih
proznih formi. Pisac čije se kratke priče čitaju na dvadesetak svjetskih jezika potvrdio se i kao vrhunski romansijer.”
(Podvukao V.P.) Ili pak, zbog na prvi pogled nimalo laskave
opaske o totalnom romanu u istom tekstu: “Dvadeseti vijek
– vijek koji je, prema Tzvetanu Todorovu, prije svega vijek totalitarizma – Jergović literarno fiksira u ovom totalnom romanu. Znakovite za ovaj roman su velike ambicije i
u strukturi i u detalju. U kontekstu potonjeg zanimljivi su
Vidi različite priloge o romanu Nure Bazdulj-Hubijar Kad je bio juli u:
Dani 18.11.2005.
Po osobnom iskazu Nure Bazdulj-Hubijar: “Pisala sam iz vlastite potrebe. Tih pet ili šest dana, koliko sam ga pisala, živjela sam u strašnom grču
...” Start 11.07.2006.
Miljenko Jergović: Književnost kao životni i svakodnevni izbor. U: Dani
19.08.2005.
ibidem.
M. Bazdulj: Solidan remake. U: Dani 19.08.2005.
M. Bazdulj: Jergovićev dvadeseti vijek. U: Dani 09.09.2005.
Izbor nema ambiciju biti reprezentativan, za takvo što trebalo bi znatno opsežnije istraživanje, ali se nadam da će
omogućiti jedan simptomatološki uvid, jer se uglavnom
radi o tekstovima za koje smatram da promoviraju jedan
u ovom trenutku dominantni tip diskursa. Isto tako se
nadam da se mediji u kojima su objavljeni tekstovi o kojima je riječ, kao ni autori tretiranih tekstova neće osjetiti
na bilo koji način prozvanim: ovdje nastojimo analizirati diskurs i jednu bosanskohercegovačku medijsko-kulturnu tipičnost, a ne nečije osobnosti. Ovog posljednjeg
već ima i previše.
II.
Dijagnoza prva: Prvi dojam koji se nameće u takvoj nezahvalnoj djelatnosti kao što je studiranje bosanskohercegovačke kritičke zbilje jeste dramatično odsustvo bilo kakvog smisla za relevantnost kulturnih činjenica. Dok se,
primjerice, jednoj skromnoj proznoj knjizi površne konstrukcije i krajnje plošnog stila, koja opasno banalizira srebrenički inferno, daje prostor od tri stranice, dotle se najnoviji romani Dževada Karahasana i Nedžada Ibrišimovića, koji makar po dotadašnjem ugledu njihovih autora, ambiciji i višegodišnjem radu na njima zaslužuju pozornost,
jedva spomenu a kamoli kritički iščitaju. Da se o Karahasanovoj knjizi Noćno vijeće od Zagreba do Berlina ispisuje na stotine stranica manje-više studioznih refleksija, a
u Sarajevu gotovo nijedna, a da se istodobno brzopotezni
književni uradci, tempirani za desetogodišnjicu srebreničkog masakra slave kao književni događaj godine, i to u jednom listu, koji sebe želi predstaviti kao bosansku inačicu
New Yorkera, govori o krajnje perverznom stanju u koje je
dospio bosanskohercegovački kritički diskurs. Ovdje nipošto nije riječ o razvikanoj postmodernističkoj subverziji svjesnim miješanjem visoke i niske kulture – roman
Nure Bazdulj-Hubijar Kad je bio juli pisan je u tradicionalnoj epistolarnoj formi bez i trunke ambicije za inovativnošću, dok upravo Karahasanov roman kao narativnu podlogu rabi “niski” žanr kriminalističke priče i gotičkog romana. Dakle, nikakvim se konceptom anything goes, izuzev
ako se on ne shvati baš doslovno, može objasniti ova kultura ignorancije.
210 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Aktualije
momenti koji se uklapaju u tehniku koju sam Jergović naziva proznim remiksom.” Da “vijek totalitarizama” svoj analogon nalazi u “totalnom romanu” – ma što da bi to trebalo biti -, zvuči kao kad bi se pod Zidaneovom nepredvidljivosti imala zamisliti ona scena kada on glavom ruši Materazzija. Izgleda da je književna kritika ušla u fazu “totalnog nogometa”! “Vrhunski” nogometaš kao Zidane ipak
je, usprkos onom “nepredvidivom” potezu u finalu proteklog svjetskog prvenstva, zaslužio bolje kritičare.
Dijagnoza treća: Diskurs apsolutnih epiteta u recentnoj
bh. kritici u uzročno-posljedičnoj vezi je s posvemašnjom
privatizacijom javnosti. Ovaj fenomen nije prisutan samo
u bosanskohercegovačkim medijima, štaviše, prodor springerovskog tipa talk-showa, u kojem građani svakodnevno
iznose najintimnije detalje iz vlastitog života, i drugih “bulevarskih” medijskih formi, inaugurirao je tip javnog govora koji je u svojoj supstanciji paradoksalan, budući da
se tiče svega samo ne stvari od javnog značaja. Richard
Sennet je još sedamdesetih godina opisao “tiraniju intimnosti” u modernim društvima, a Jürgen Habermas skrenuo pozornost na “strukturnu mijenu javnosti” od njegovog formiranja u 18. stoljeću naovamo. Ipak, ovakav vid
eklatantnog privatiziranja javnog prostora, kao što ga svakodnevno doživljavamo u BiH, premašuje sve kulturnokritičke prognoze. Jer za razliku od zapadnih društava, bosanskohercegovačko nikada nije imalo priliku razviti stabilne
strukture nekontrolirane javnosti, pa se prodoru privatnog
naoko ništa ne može oduprijeti. Već i površna analiza “javnih polemika” otkrila bi koliko je medijski prostor okupiran egocentričnim diskursom, kojemu je jedino mjerilo
iskazivanje vlastite osobnosti; bezobzirno nametanje vlastitih prijateljstava, čežnji, poriva i nuđenje istih kao mjere
svih stvari u potpunosti je degradiralo javnu riječ na razinu
trača. Samo u jednom izdanju dnevnih novina čitat ćemo o
“estradnim zvijezdama” koje izvještavaju o svojim plastičnim operacijama, književnicima koji u intervjuima nijednu
riječ ne izgube na svoju poetiku ali zato nemilice govore o
svojim seksualnim iskustvima, političarima koji s novinarima besjede o kulinarskim specijalitetima – sve bi to moglo
imati simpatičnu notu da očito nije postalo jedinim kriterijem pojavljivanja u javnosti. Zbog toga se može dogoditi da se o autoru gotovo nijedne zbirke poezije kaže da je
“kultna ličnost” jedne generacije pjesnika, da jedan veoma
ugledan pisac u svojim polemikama konstantno barata informacijama koje mu je neko dojavio “na ulici” – argument
intimnog i karakternog definitivno je osvojio povlašteno
mjesto u bh.javnosti.
Teror intimnosti u javnoj sferi je anticivilizacijska pojava
koja negira strukture moderne urbanosti: “Necivilizirano
je druge opterećivati svojom osobnošću. Neciviliziranost
znači ograničenje društvenosti, prouzrokovano ovim tere Richard Sennett: The Fall of Public Man, New York 1974. (njem. izdanje) Verfall und Ende des öffentlichen Lebens. Die Tyrannei der Intimität. Frankfurt 1996.
tom. Svako poznaje ljude koji su u ovom smislu necivilizirani: one prijatelje koji neprestano smjeraju na to da drugima dopuste ulaz u traumatičnu sferu svojega svakodnevnog unutarnjeg svijeta, koji su za druge zainteresirani samo
u tome da im ovi podare uho za njihove ispovijedi.”10
To da je forma objede i uvrede u javnom prostoru gotovo potisnula kritiku – i da se nadaje kao njezina simulacija i surogat – sasvim je logična posljedica ovakvog privatiziranja javnosti. Iza ovog se možda skriva jedan čudnovat narcistički mehanizam: denuncijacija drugog nužno
sa sobom otvara legitimnost samodenunciranja. Čini se da
je upravo to pritajena čežnja naših polemičara: obnažiti se
pred svima i tako samog sebe postaviti kao mjeru svih stvari. Naizgled anarhističko-individualistički gest – zapravo je
pokazatelj gubitka takta, a takav fatalni pad u barbarizam
čak je i Th. Adorno, koji ne može biti osumnjičen za antiindividualizam, nazvao “porugom slobodi”11.
III.
Sumorna realnost kritike u BiH zasigurno da ima svoje kulturno-povijesne pretpostavke, no one se ne smiju apsolutizirati, pošto se uvijek svode na konstrukcije o fatalnom
“balkanskom mentalitetu”, o istovremenoj grubosti i plemenitosti kao konstantama proturječne “slavenske duše”
koja će svoj jedini adekvatan izraz naći samo u čuvenoj Krležinoj krčmi. Prošlost nikada ne može biti apsolutno
opravdanje za sadašnjost, toliko idealističkog nepovjerenja prema povijesti mora biti – sve ostalo bila bi intelektualna kapitulacija pred “apsolutizmom zbilje” (Hans Blumenberg).
Pa ipak, nastanak kritičkog mišljenja je neraskidivo vezan
s duhom europskog prosvjetiteljstva, one epohe koja je
još od njezinih suvremenika prepoznata kao doba kritike,
i koja nije ostavila previše traga na južnoslavenskim prostorima. Stoga se ni analiza, osnovno oruđe prosvjetiteljske kritike, odnosno umijeće razlučivanja i raščlambe, nije
osobito razvila u bosanskohercegovačkim diskursima. Stoga je, tipično za zakašnjeli i pervertirani romantizam naših kultura, umjesto analitičkog duha, njegovan duh sinteza bez pretpostavki. Možda je upravo u tome ključ svih
zala: iskrivljena recepcija romantizma bez prosvjetiteljskih
temelja. A ti temelji jesu: izlazak individualnog subjekta iz
samoskrivljene malodobnosti, te propitivanje autoriteta i
konvencija – upravo ono što nedostaje recentnom diskursu
bh. kritike, koja umjesto ustrajavanja na preciznosti i diferenciranoj semantici njeguje umijeće etiketiranja.
10 Sennett (1996), str. 336.
11 Theodor Adorno: Minima Moralia. Reflexionen aus dem beschädigten
Leben. Frankfurt 2001 (1951), str. 54.
Status, broj 10, jesen 2006.
| 211
Aktualije
Usprkos takvim duhovno-povijesnim pretpostavkama,
medijski eksponirani dio intelektualne elite12, a pod
utjecajem jedne krajnje nekritičke recepcije poststrukturalističkih teorija, koje su se ovdje počele primati krajem
osamdesetih, a krajem devedesetih definitivno osvojile teorijsko-kritički diskurs, sustavno je promovirao tezu o totalitarnoj moderni i totalitarnom subjektu, te užasnoj
smrti ovog posljednjeg, bez ikakve refleksije o predispozicijama kulturnog prostora u kojemu djeluju. U kulturi
u kojoj se nikada nije uspio formirati individualni subjekt, zagovarati njegovu smrt – to se ne može nazvati
drugačije nego pozivom na svojevrsni kulturni abortus.
To u našim uvjetima ne znači maovski skok u pluralnu zapadnoeuropsku postmodernu, već ponovni pad u predmoderno stanje. Zalaganje za postmodernu u jednoj kulturi
koja nikada nije prekoračila prag moderne, ukazuje na svojevrsnu podsvjesnu želju da se i dalje ostane u stanju objekta, odnosno samoskrivljene malodobnosti. Subjekt dakle u
BiH nikada nije ni zaživio, a zahvaljujući etabliranju jedne
balkanizirane postmoderne, on će, po svemu sudeći, ostati mrtvorođenče.
IV.
Antimodernistička i antiprosvjetiteljska ofanziva u BiH
obavijena je retoričkim velom od praostataka poststrukturalističkog pojmovlja i odvija se pod zastavom postmodernističke kritike velikih naracija, subjekta, kanona, europo-,
logo- i phallocentrizma, esencijalizma i supstancijalizma, i
kako se već zovu svi ti inkriminirani pojmovi. To što, primjerice, veliki modernistički tekstovi kao Joyceov Ulysses
ili Musilov Čovjek bez svojstava, istina, jesu velike naracije, u smislu zahtjevnosti pitanja koje otvaraju, ali ne u smislu toga da zakivaju vlastite semantike u nekakvo čvrsto ishodište, već ih upravo imanentnom im ironijom rašivaju
– naše kritičare modernizma ne zanima: modernizam su
izjednačili sa esencijalizmom, eros spoznavanja s gotovom
istinom, pitanje s odgovorom – i sve to proglasili totalitarnim. Hermeneutika sumnje na totalitarizam i centrizam
svih vrsta proširila se postepeno na sve moguće iskaze, njome je bez razlike zahvaćeno sve: od klasika filozofije i književnosti do reklamnih fraza. Takva navodno dekonstruktivistička metoda sigurno je najefikasnije oruđe u povijesti, jer je u stanju dokazati gotovo sve: da je Goethe
bio antisemit, Kant rasist, ili, da su N. i M. Bazdulj veliki pisci. Princip hipostaziranja izoliranog detalja – inače
12 Odmah da se ogradim: ovdje se ne želim baviti “desnim” tzv. nacionalnim intelektualnim elitama, ne zbog toga što se o njima ne bi imalo
šta reći, već zbog toga što su one u posljednjih pet-šest godina, barem u
Federaciji BiH, medijski i kulturnopolitički potpuno inferiorne. One ne
predstavljaju nikakvu alternativu “lijevim” medijskim intelektualcima, već
i zbog predteorijskog stanja u kojem se nalaze. Politička moć koju su jedno vrijeme imali nije mogla nadoknaditi apsolutnu teorijsku neuravnoteženost i odsustvo profiliranog kulturno(političko)g modela. Njihovu trenutnu ulogu u formiranju diskurzivnih polja u bh. kulturnom prostoru
stoga možemo ocijeniti kao minornu.
212 | Magazin za političku kulturu i društvena pitanja
hermeneutički nonsens – uistinu može poroditi svakakva
čuda, pa je uz stanovitu retoričku uvježbanost na kraju jedino bitno pitanje: šta želim dokazati? Potreban mi je još
samo medijski prostor, a njegovo osvajanje je u našim uvjetima isključivo pitanje moći.
I tu smo ponovno kod onoga famoznog privatiziranja javnosti. U uvjetima kada je etika diskursa potpuno posunovraćena, moguće je da jedan “postmodernistički” filozof
i odnedavno politički komentator dugi niz godina kritizira humanizam kao europocentričnu ideologiju da
bi onda postao članom Međunarodne lige humanista,
koja – eto ironije – odmah nakon ovog učlanjenja dodjeljuje nagradu za životno djelo jednome dugogodišnjem visokopozicioniranom funkcionaru i bivšem članu Centralnog komiteta. Moguće je, navedimo još jedan primjer, da
se dugogodišnji kritičar etnonacionalizma preobrazi u
gorljivog zastupnika “etnopravde”, te da u dva intervjua
“građansku opciju” i njen odnos prema etno-nacionalnom
određuje na nekoliko dijametralno suprotstavljenih načina. Jedanput građanski koncept “jakobinaca” podrazumijeva “samorazumljivo preuzimanje titovske matrice”, odnosno “isključivanje nacionalizma”13, a drugi put pak se pak
za isti model veli da “podrazumijeva etničke obrasce”14,
da bi opet u famoznoj diskusiji o konsocijaciji za osnovnu formulu titovskog ZAVNOBiH-a kazao kako je ona “čista konsocijacijska formula” (DANI), što će reći da per definitionem itekako uvažava etnički moment, no nešto prije u istom intervjuu čitamo da je princip “građanske zajednice jednakopravnih pojedinaca”, dakle ono čemu konsocijacijski model “predstavlja alternativu”, i “što smo dobili iz Francuske revolucije” ipak obilježilo “pola stoljeća
vladavine titoizma na ovom tlu” (Dani, str. 76). Onda će
opet na drugom mjestu iskrsnuti termin “građanski nacionalizam” – na kraju ovog pojmovnog vatrometa, čitatelj
može ostati samo zbunjen. No možda to upravo i jest jedini cilj ovakvog diskursa. I površna analiza ovih iskaza
nameće nam zaključak da oprečna određenja proizlaze
iz promjenjivih motiva govornika. Intervjuirani teoretičar želi, naime, prvo kritizirati neimenovane predstavnike
“građanske opcije”, a kritika se sastoji u tome da oni nereflektirano preuzimaju “titovsku matricu”, čime se sugerira
nedostatna intelektualna razina i pritajeno totalitarna crta
takvog koncepta. Onda se pak konsocijacijski model, e da
bi zadobio vlastitu teorijsku utemeljenost, želi suprotstaviti čistom “građanskom modelu” iz “Francuske revolucije”. Namjera se ponovno mijenja kada novinar izrazi zebnju
spram konsocijacijskog modela. Sada tome modelu valja
oduzeti stigmu nesigurnog i nepoznatog, pa se on, nakon
što je prethodno izbrisan iz titovske matrice, sada ponovno u nju upisuje, ovaj put preko u sarajevskom kulturnom
pamćenju većma pozitivno konotirane formule ZAVNO13 “Današnja politika je politika naših zločinaca” (Intervju s Ugom Vlaisavljevićem), Dani 07.07.2006.
14 “Rat kao kulturni događaj” (Intervju s Ugom Vlaisavljevićem), Vreme 26.05.2005.
Aktualije
BiH-a. Vjerojatno da bi sakrio ovu proturječnost i opskurnost u vlastitim iskazima govornik na kraju koristi i argumentum ad baculum, jednu od najopakijih figura prividne
argumentacije, kada kaže da je jedina alternativa modelu
koji on nudi “formula cijepanja Bosne ili formula diktature
većin

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

KULTURNI TURIZAM Bosna i Hercegovina baštini bogato kulturno

Nedžad Koldžo

Pismo mađarskom veleposlaniku (hrvatski)

O B A V J E Š T E NJ E

IME I PREZIME : Miralem Zubović DATUM ROĐENJA: 25.5. 1961

2014-01 Newsletter AHK Bosnien und Herzegowina

Dobro upravljanje i rukovođenje organizacijom civilnog društva

Politička optička varka

Raskorak analize i akcije - Centar za radničke studije