30. lipnja - 18. rujna 2010.
Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
2010.
SADRŽAJ
Vlastimir Kusik
PRVIH TRIDESET GODINA . .............................................................................................................................................................................
4
Bogdan Mesinger
TRIDESET GODINA TRIJENALA.........................................................................................................................................................................
8
Daniel Zec
SUVREMENO HRVATSKO MEDALJERSTVO
I MALA PLASTIKA NA 10. MEMORIJALU IVE KERDIĆA ..............................................................................................................................
26
MEDALJERSTVO ................................................................................................................................................................................................ 36
MALA PLASTIKA . ............................................................................................................................................................................................... 70
KATALOG AUTORA I DJELA ............................................................................................................................................................................. 138
Daniel Zec
USMJERENJE MALA PLASTIKA I MEDALJERSTVO . ..................................................................................................................................... 154
MEDALJA I MALA PLASTIKA
NA ALU ZAGREB . .............................................................................................................................................................................................. 156
KATALOG AUTORA I DJELA ............................................................................................................................................................................. 182
Daniel Zec
LUDIČKI EROTIZAM
CRLENJAKOVIH TERAKOTA ............................................................................................................................................................................ 190
BRANKO CRLENJAK - TERAKOTE ................................................................................................................................................................... 198
KATALOG DJELA ................................................................................................................................................................................................ 244
Vesna Meštrić
VJENCESLAV RICHTER ..................................................................................................................................................................................... 246
VJENCESLAV RICHTER: SKULPTURE I OBJEKTI (1963. – 2002.) .............................................................................................................. 252
KATALOG DJELA ................................................................................................................................................................................................ 277
CONTENTS
Vlastimir Kusik
THE FIRST THIRTY YEARS ................................................................................................................................................................................
6
Bogdan Mesinger
THIRTY YEARS OF THE TRIENNIALS . ............................................................................................................................................................
16
Daniel Zec
CONTEMPORARY CROATIAN MEDAL ART
AND FINE PLASTIC AT THE 10th IVO KERDIĆ MEMORIAL EXHIBITION ...............................................................................................
31
MEDAL ART ......................................................................................................................................................................................................... 36
FINE PLASTIC ..................................................................................................................................................................................................... 70
CATALOGUE ....................................................................................................................................................................................................... 138
Daniel Zec
THE DEPARTMENT OF FINE PLASTIC AND MEDAL ART ........................................................................................................................... 155
FINE PLASTIC AND MEDAL ART
AT THE ZAGREB FINE ARTS ACADEMY ......................................................................................................................................................... 156
CATALOGUE ....................................................................................................................................................................................................... 182
Daniel Zec
EXTEMPORANEOUS EROTICISM
OF CRLENJAK’S TERRACOTTA SCULPTURES . ............................................................................................................................................. 195
BRANKO CRLENJAK - TERRACOTTA SCULPTURES .................................................................................................................................... 198
CATALOGUE ....................................................................................................................................................................................................... 244
Vesna Meštrić
VJENCESLAV RICHTER ..................................................................................................................................................................................... 249
VJENCESLAV RICHTER: SCULPTURES AND OBJECTS (1963 – 2002) ..................................................................................................... 252
CATALOGUE ....................................................................................................................................................................................................... 277
PRVIH TRIDESET GODINA
Trideset godina postojanja lijep je životni okvir jedne izložbe. Za to se vrijeme izložba utemelji, postavi, oblikuje, promovira,
afirmira te postupno postane dijelom kulturne povijesti prostora u kome je nastala i u kome traje. Tijekom toga vremena i u
tome procesu ona predstavlja sebe, svoje sudionike, pa i tvorce, kroz svoj naslov, sadržaj i kontinuitet kao svoju posebnost,
važnost, zanimljivost i, konačno, muzejsku vrijednost. Time ona potvrđuje i dokazuje smisao i razloge zbog kojih je nastala i
trajala. Ili tome jednostavno ne bude tako pa se izložba, kao i čovjek, izgubi, nestane, zaboravi sebe i svijet oko sebe kao što svijet
zaboravi njezino postojanje.
Izložba Memorijal Ive Kerdića, trijenale hrvatskog medaljerstva i male plastike, nosila se s tim izazovima i teretom tih obveza
trideset godina kako bi si za ta tri desetljeća priskrbila lijepu i cijenjenu prošlost i sadašnjost te, što je najvažnije, istu takvu
budućnost, koje je upravo ova, deseta po redu, početak.
Već sam naslov i podnaslov imenuju sadržaj izložbe – memoriraju se lik i djelo velikog hrvatskog kipara i medaljera novijeg
vremena Ive Kerdića, izložba je trijenalnog vremenskog ritma održavanja i, ono najvažnije, njezin su sadržaj dva važna iako malo
poznata kiparska podžanra: medaljerstvo i mala plastika. Na postavkama tih sastavnica izložba je nastala daleke 1980., na utemeljiteljskim idejama Vinka Zlamalika, pod organizatorskim patronatom i skrbi Galerije likovnih umjetnosti te s dragocjenim
udjelom mnogih suradnika koji su Memorijal živjeli kao svoj profesionalni i umjetnički zavičaj djelujući u njegovim odborima,
savjetima, žirijima, kao izbornici i kustosi i, konačno, brojni umjetnici čijim je sudjelovanjem i djelima Memorijal živio puninu
vlastitog života.
Temeljno načelo kojega smo se držali, ili kojega sam se držao kao kustos, jer sam u toj funkciji Memorijalom upravljao od njegova
drugog do devetog izdanja, bilo je da ta izložba, budući da motri manje poznate kiparske žanrove, medaljerstvo i malu plastiku,
mora uvijek i uporno optiku svoje pozornosti usmjeravati prema umjetničkoj praksi tih kiparskih disciplina pogledom unazad isto
tako kao što tu praksu mora pratiti sada i ovdje. Dakle, njezinu prošlost i suvremenost, jednako kao što tu praksu, gdje god i kada
god nastala, treba motriti i misliti kao kiparsku medijsku posebnost i u njoj tražiti umjetničke vrijednosti.
Sa zadovoljstvom i ponosom želim posvjedočiti kako je tome doista bilo tako. U sve dijelove izložbe, u savjete i odbore, kao
izbornike i kustose suradnike, dakle kada je o njezinu sadržaju trebalo kritički misliti i teorijski ju tumačiti, uključili smo najpozvanije i najkompetentnije stručnjake i kolege jednako tako kao što su kao izlagači kroz izložbu – kako u njezinu povijesnom ili
rertropoglednom dijelu, tako i kroz sliku umjetničke suvremenosti – prošli svi značajni i vrijedni predstavnici hrvatske kiparske,
ali i slikarske umjetnosti. Tu okolnost smatram dragocjenošću izložbe jer je upravo tim stavom i pogledom na umjetnost ova
manifestacija bila i ostala najvažnijom nacionalnom izložbom tog umjetničkog i muzeološkog sadržaja.
4
Dakako, danas nam je gledati u budućnost. Zato je ova izložba, deseti Memorijal, jubilarne naravi više po tome što ukazuje što
će biti negoli što je pogled na ono što je bilo. Vodi ju novi čovjek kuće, povjesničar umjetnosti i kustos, stručnjak i znanstvenik
specijalist za kiparstvo, ono jučer, ali i ovo danas. Njegovo je ime Daniel Zec. Pozvao je sve najvažnije hrvatske umjetnike kojima
su medaljerstvo i mala plastika važan, pa i najvažniji kiparski izraz vlastite umjetničke prakse, a izložbu je osnažio s dva važna i
iznimno vrijedna priloga. U suradnji s Muzejem suvremene umjetnosti u Zagrebu predstavio je dio kiparskog opusa Vjenceslava
Richtera, velikog hrvatskog umjetnika deklarirane i prisegnute modernosti kojom je obilježio hrvatsku suvremenu umjetnost u
spektru širokog obzora svojih umjetničkih interesa. To su obzori kojima je pojam modernizma proširio do razmjera kojemu su
okvir odredili renesansni umjetnici – pokazao je da moderni umjetnik može misliti i stvarati kao urbanist, arhitekt, slikar, kipar,
grafičar i matematičar.
I s druge strane, dio je izložbe sličan i srodan umjetnik Brane Crlenjak, također širokog obzora umjetničkih interesa – od slikarstva i kiparstva do književnosti i povijesti, no znatno umjerenijeg modernističkog nagnuća, ali zato jakih tradicionalističkih
modernističko-zavičajnih uvjerenja, stavova i geste. U tome okviru Daniel Zec pronašao je manje poznatu, ali iznimno vrijednu
Crlenjakovu kiparsku sekvencu, malu plastiku u terakoti.
I na kraju, ponoviti je – Memorijal danas izložba je kojom se jedna etapa njezina života djelomice zatvara, no mnogo više otvara
nova i druga. S novim idejama i inicijativama okreće se budućnosti, ne zaboravljajući svoju tradiciju, čime na najbolji način daje
vlastiti prilog toliko žuđenoj ideji naše povijesno-umjetničke misionarske naravi kako će ono što je danas umjetnost sutra biti
kultura i tradicija, jednako kao što su tradicija i kultura nekad i na početku bile umjetnošću. Ova je izložba bila, a i danas je,
neporeciva dragocjenost tih nastojanja.
Vlastimir Kusik
5
THE FIRST THIRTY YEARS
Thirty years of existence is a fine life cycle of an exhibition. In this time span, an exhibition is founded, established, formed, and
affirmed, slowly and gradually becoming a part of the cultural history of the space in which it originated, and where it realized
its continuity. During this time period, through its name, content and continuity as well as its uniqueness, importance, interest,
and finally its museum value, it presented itself, its participants, and the creators as a part of this process. By this it confirms and
proves the purpose and reasons due to which it was originally created. That, or this simply does not occur, leading to the result
where the exhibition fades away, together with man, and becomes lost, disappears, forgets itself and the world around it, just
as the world forgets it ever existed.
The Ivo Kerdić Memorial exhibition, the triennial of Croatian medal art and fine plastic braved the challenges and bore the
weight of these responsibilities for thirty years, earning for itself a fine and respected past, present and, what is the most important thing, such a future as well, which this tenth installation in line is the beginning of.
The very title and subtitle name the contents of the exhibition, where the person and work of a great Croatian sculptor and
medal artist of more recent times, Ivo Kerdić, are remembered. The exhibition is held in a triennial temporal rhythm, and finally
what is most important is that its contents comprise two important, albeit not well known sculpture sub-genres: medal art and
fine plastic. On the postulates of these components, the exhibition was instituted in the long-gone 1980, based on the founding
ideas of Vinko Zlamalik, under the organizational patronage and care of the Gallery of Fine Arts, with the invaluable input from
numerous participants, who regarded the Memorial as their professional and artistic home, while performing duties in its committees, councils, and juries as selectors and curators, and, last but not least, numerous artists whose participation and work
enabled the memorial to live its life to the fullest.
The fundamental principle that guided us, or me as the curator of the Memorial from its second to its ninth edition, was that
this exhibition, in regard to its focus on less known sculptural genres, i.e. medal art and fine plastic, always has to persistently
aim the optic of its attention towards the artistic practice of these sculptural disciplines with retrospective, as well as observing
it here and now, in the same way this practice, no matter where and when it might have originated, needs to be observed and
regarded as a uniqueness of the sculpture medium, and artistic values need to be searched for within it accordingly.
I would like to attest with pleasure and pride to the fact that the aforementioned really has been carried out as has been said.
Together with having displayed, throughout the exhibition in its historical or retrospective part, the works of every important,
eminent and worthy representative of Croatian sculpture and painting art forms, they had created a reflection of today’s artistic
modernity as well. Throughout the exhibition, and in all its components, in councils and committees, as selectors and associate
6
curators, i.e. whenever its contents demanded critical thinking and theoretical interpretation, the most reliable and competent
experts and colleagues were included. I consider this fact to be an important asset of the exhibition, because it is exactly this
attitude and outlook on art that enabled this manifestation to become and stay the most important national exhibition of these
artistic and museological contents.
Of course, today we are to look to the future. Therefore, this exhibition, the tenth Memorial in line, is a jubilee more due to its
indication of what will come to pass, than what had occurred. A new man of the house is at its head, an art historian and a curator, an expert and a scientific specialist in the field of sculpture, both old and contemporary. His name is Daniel Zec. In order to
strengthen the exhibition with two contributions of utmost importance and great value he invited all of the most important artists who find significance, sometimes even their main sculpturing expression in medal art and fine plastic. In collaboration with
the Museum of Contemporary Art in Zagreb, he presented a part of the sculpturing opus of a great Croatian artist Vjenceslav
Richter, an artist of declared and sworn modernity, with which he marked contemporary Croatian art in the spectrum of the
broad horizon of his artistic interests. By these horizons the concept of modernity was broadened to the extents whose outlines
were set by renaissance artists, and now shows that a modern and contemporary artist can think and create as an urbanist,
architect, painter, sculptor, graphic artist, and a mathematician.
Additionally, on the other side, a part of the exhibition is related to the artist Branimir Crlenjak, himself an artist of broad horizons and artistic interests from painting to literature and history, however a significantly more temperate as a modernist, but
with strong traditional modernistic-native convictions, attitudes, and gestures. Within this framework, Daniel Zec found Crlenjak’s less known, but extremely valuable sculpturing sequence of fine plastic made in terracotta.
Finally, we should recapitulate that today the Memorial is an exhibition whose one stage of its life cycle is closing, while another,
a new one, begins. With new ideas and initiatives it is turning to the future without forgetting its tradition and, to the best of its
abilities, gives its own contribution to the much yearned for idea of our art history missionaries, that today’s art is tomorrow’s
culture and tradition, just as tradition and culture used to be art in their beginning. This exhibition was and is today a valuable
asset of these efforts.
Vlastimir Kusik
7
TRIDESET GODINA TRIJENALA
Deset trijenala. Deset trijenala kronološki su sat koji mjeri trideset godina organiziranoga izlaganja.
No u tih deset saziva, sazivanih tijekom trideset godina, saželi smo tisuću godina povijesti.
Teško bismo mogli sažetije iskazati jedinstvenu snagu sažimanja koja obilježava medaljerski medij. Medalje su krajnje lakonski,
najsažetiji, najlapidarniji ikonički jezik bilo koje kulture.
Kovane – ili lijevane – u kovini, u metalu, oblikom koji se izravno nadovezuje na državnu vrijednosnicu, na kovani novac, one i
oblikom i građom simboliziraju društveno ovjerenu i stoga trajnu vrijednost.
Fenomen je hrvatskoga medaljerstva, nesumnjivo izdvaja Hrvatsku. Brojčano malen narod, koji je veći dio svoje povijesti bio
lišen vlastitoga državnoga identiteta, u umjetničkom je izrazu ostvario potvrdu svoje posebnosti.
Nije, svakako, jedino hrvatsko povijesno iskustvo da brojčano mali narodi svoju posebnost mogu stvoriti, izraziti i očuvati
isključivo vlastitom kulturom. Međutim, ta bi priča o kulturi ostala raspršenom, nečujnom i neuhvatljivom kada ne bi postojao
upravo ovakav medij koji je sposoban da, slikovito govoreći, i beskraj svemira, ako je potrebno, sažme u jednu jezgru. U točku iz
koje je rođen.
Kao što u točki možemo sagledati primarno ishodište beskraja, tako se i u komprimiranoj simbolici medalje sažimlje neiscrpivost
moralnog značenja neke kulturne ili duhovne vrijednosti.
Do te ekspresivne sugestivnosti znaka medalja je prošla dug razvojni put. I njena je geneza složena kao i geneza one – ponekad
teško uhvatljive – duhovne posebnosti jedne nacionalne kulture. Kao što se prva klica, ili geneza, posebnosti bilo koje nacije
krije u ukupnosti čovječanstva, tako i genezu medaljerske simbolike možemo pronaći u općeljudskom senzibilitetu za simboliku
oblika. Ta se svijest razvila u procesu izražavanja misli oblikom. Svaki je oblik oblikovan ljudskom mišlju barem toliko koliko i ljudskom rukom. Oblik je otjelovljenje misli. I oblik posreduje. On je komunikacija. Ili, drugim riječima, ljudska misao izravno govori
8
oblikom. Često neuhvatljiva sama po sebi, misao u materijalnom obliku ostvaruje svoje trajanje.
Tako oblik postaje most koji spaja materijalno s duhovnim.
U području plastičnog izražavanja, ili u kategorijama likovnih žanrova, isti most povezuje medalje s njihovom ishodišnom genezom – s malom plastikom.
No ideja da se jednom revijalnom umjetničkom manifestacijom okupi često rasute stvaratelje, kronične osamljenike, koji se
izražavaju u ovim medijima, te da se tako dobije i slika stvaralačkoga trenutka, i pregled nacionalne povijesti ovih medija, a i vizija
budućnosti, sazrijevala je postupno i oblikovala se tijekom godina.
Danas, ta je manifestacija – imenovana imenom prvog našeg sustavnog suvremenog medaljera, Ive Kerdića – ne samo potaknula
razvitak ovih medija, nego je izazvala i njihovo teorijsko samospoznavanje.
Deset trijenala – mala povijest. A ona, nesumnjivo, zaslužuje i povijesni osvrt.
KAKO JE POČELO?
Nacionalnoj metropoli, Zagrebu, nesumnjivo pripada uloga – i zasluga – prvog sustavnog obilježavanja konstituiranja nacionalnog identiteta stvaranjem ustanova koje su oblikovale naciju (sveučilišta, nadbiskupije, akademije, gospodarskih smotri…) i
njihova obilježavanja medaljerskim prigodnicama. Zbivalo se to u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća.
No u dvadesetom stoljeću situacija postaje složenijom. Regionalna razuđenost Hrvatske, koja je bila teško svladivom poteškoćom,
s vremenom se pokazuje kao ogromno potencijalno bogatstvo. Stvaralaštvo uopće (pa i medaljersko) ostaje policentričnim, ali
istovremeno i nadvladava tu razuđenost.
Nećemo zalaziti u hipotetična razmatranja i nagađanja kako se i zašto se dogodilo da se upravo u Slavoniji počeo razvijati
medaljerski izraz, koji je tijekom prve polovice dvadesetoga stoljeća poprimao takvu ekspresivnu posebnost da su se u njoj mogli
nazrijeti obrisi jednog posebnog nacionalnog stila. No od Kerdića do Radauša hrvatsko je medaljerstvo načinilo onaj presudni
korak koji ga je, izrazom, učinio prepoznatljivim i u europskim okvirima. Bilo je logično slijediti logiku te kulturne policentričnosti
te stvoriti mogućnost da se centar regije, Osijek, učini domaćinom ove revije.
I tako je u Osijeku, zahvaljujući ideji, inicijativi i organizaciji Galerije likovnih umjetnosti, najzad održan 1980. godine PRVI TRIJENALE HRVATSKOGA MEDALJERSTVA. Nazvan je Memorijalom Ive Kerdića.
9
Revija suvremenog hrvatskog medaljerstva bila je otkriće nepoznatog nacionalnog blaga. Ta je izložba, bez pretjerivanja možemo
reći, odjeknula ne samo kao nacionalna, nego i kao prvorazredna europska senzacija. U kratkom slijedu izlaganja ovoga prvoga
trijenala (Osijek – Zagreb – Berlin), trijenala koji to još i nije bio jer je tek morao ostvariti svoju trogodišnju uzastopnost, organizatori su izmijenili umjetničku kartu „Staroga svijeta“ – kako tradicionalno nazivamo Europu.
Ukratko, rođen je novi centar jednog umjetničkog medija. Osijek postaje zavičajnim gradom medija medalje, a Galerija likovnih
umjetnosti u Osijeku jedinstvenom muzejskom institucijom – utemeljiteljem i nositeljem nacionalne smotre medaljerstva i
male plastike.
A upravo medalje, rječitije od drugih umjetničkih medija, pokazuju da duhovne vrijednosti ne stare. Medalja nam, na izvjestan
način, kaže: sve što se ikada dogodilo – postoji i danas. I traje.
Medaljerstvo govori govorom neprolaznosti.
Stoga je ono i nezamjenljivo. Jedini je medij koji sažimlje u složeni sustav simbola cjelokupnu nacionalnu povijest i predstavlja je
kao povijesni uspon samospoznaje, ostvarene kulturom.
EPOHA OBLIKOVANJA SLOŽENE KONCEPCIJE TRIJENALA
(PRVI, DRUGI I TREĆI TRIJENALE – od 1980. do 1987. godine)
U začetku, polazišna je vizija bila okupljanje autora hrvatskoga medaljerstva i organiziranje revijalne smotre njihova rada. Ako
bi se takva smotra ponavljala u pravilnim – optimalnim – intervalima, ona bi, zbog specifičnosti medija medalje, postala ujedno
i posrednom rekapitulacijom nacionalnih dostignuća. Tradicija isticanja nacionalnih vrijednosti prigodnom medaljerskom spomenicom u hrvatskoj je kulturi spontano njegovana još od sredine devetnaestoga stoljeća. Rodio ju je, u osnovi, isti zanos koji
je bio pokrenuo i ilirizam.
Dragocjenim se pokazao već i izbor autora prvoga trijenala. Priprema je povjerena dr. Vinku Zlamaliku, ravnatelju Strossmayerove galerije i vrsnom poznavatelju hrvatskoga medaljerstva. On ne samo da je poznavao ovaj medij, nego su mu bile dostupne
i najbogatije zbirke – kako državne (Arheološki muzej), tako i privatne (poput kolekcije Viktora i Berislava Kopača). Tako je već
prva izložba bila popraćena i prvom – vrlo sustavnom – monografijom koja je dala rekapitulaciju hrvatskoga medaljerstva dvadesetoga stoljeća.
Niti kiparstvo, niti slikarstvo, niti grafika, nisu se u tom trenutku mogli podičiti ovako sažetom i preglednom povijesnom knjigom.
Djelomice se to može zahvaliti i relativnoj preglednosti ovako komprimiranoga medija, no prvenstveno to možemo zahvaliti
enciklopedističkoj savjesnosti, erudiciji i trudu autora monografije.
10
No Organizacijski se odbor koji je pripremao drugi Memorijal Ivo Kerdić (kako je glasilo prvotno ime ove revijalne smotre) suočio
s problemom koji je, istina, bilo moguće predvidjeti – ali ga nije bilo moguće riješiti bez radikalne izmjene izložbene koncepcije.
Naime, trogodišnja žetva medalja drugoga trijenala nije se mogla nositi s bogatstvom osamdesetogodišnje rekapitulacije medija
kakvu je bio izložio prvi. Tako koncipirana izložba ne samo da ne bi bila poticajnom, nego bi mogla biti i destruktivnom. Stvarala
bi lažnu sliku da je medij medalje svojevrsni kulturno-ritualni relikt koji se gasi, a malobrojne medalje još rade samo posljednji
zanesenjaci jedne bizarne umjetničke prakse koja pripada povijesti.
Umjetnost se brani umjetnošću. Medalja je dijete male plastike. U njenoj je simbolici geneza njene simbolike. Što je moglo biti
prirodnije nego proširiti koncepciju smotre te povezati ova dva medija? I tako je već drugi trijenale hrvatskoga medaljerstva
proširio ne samo svoj sadržaj, nego i svoje ime.
Nastao je tako, 1983. godine, DRUGI TRIJENALE HRVATSKOGA MEDALJERSTVA I MALE PLASTIKE „MEMORIJAL IVO KERDIĆ“.
Autor ovoga trijenala, Vladimir Maleković, uz autorstvo trijenala, dao je nemjerljiv doprinos i organizacijskom konstituiranju
smotre. Uz organizacijski odbor formiran je i umjetnički savjet, a ustanovljene su i nagrade. Prvi dobitnici nagrada bili su medaljeri
Želimir Janeš i Kosta Angeli Radovani.
TREĆI TRIJENALE HRVATSKOGA MEDALJERSTVA I MALE PLASTIKE, održan 1987. godine, nije bio samo treća po redu smotra
medija, nego i treći korak u razvijanju i bogaćenju koncepcije. Uzbudljivo je pratiti kako se jedna ideja razvija i postaje bogatijom
– iako se s godinama mijenjaju i njeni protagonisti i realizatori. Sama misao živi – kao što plamen živi i kad se smjenjuju lučonoše.
Istu ideju pronose različiti autori. Zanos ih povezuje.
Uostalom, jedino se tako, kontinuitetom različitih stvaratelja vođenih zajedničkom vizijom, i može stvarati povijest.
Treći trijenale (autorstvo kojega je bilo povjereno Bogdanu Mesingeru, autoru ovoga osvrta) obogaćen je i popratnim izložbama
– i stvaranjem teorijske osnove za izdvajanje medija medalje iz ukupnosti kiparske umjetnosti, čime je trijenale konačno dobio
i nužne teorijske temelje. Autor je, naime, na estetski pristup mediju dogradio spoznaje teorije znakova, semiologije, napisavši
Traktat o medalji. Time je nastojao stvoriti znanstvenu podlogu (prolegomenu) za novu estetsku poddisciplinu čiji bi premet
izučavanja bilo isključivo medaljerstvo.
Ovaj je trijenale imao čak četiri zasebne izložbene cjeline. Nagrađeni kipari, Želimir Janeš i Kosta Angeli Radovani, predstavljeni
su reprezentativnim izborom iz svojih medaljerskih opusa. Kao gosti, sudjelovali su i odabrani mađarski medaljeri. Uz to, podrobnije su predstavljeni i izborom i zasebnom kataloškom publikacijom (autorice Vesne Mažuran Subotić) Medaljerski opusi Roberta
Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca – najvrsnijih naših umjetnika plastične umjetnosti na razmeđu XIX. i XX. stoljeća.
Ovako razgranat trijenale otvarao je široke mogućnosti sljedećima. Pa iako neke od njih na sljedećim smotrama nisu mogle
biti iskorištene (poput suradnje s medaljerskim udrugama susjednih zemalja), sama intencija otkrivanja novih skupina stva-
11
ratelja, novih tema i novih interpretatora pokazala se iznimno plodotvornom. Smotra koja postaje tradicijom konačno nadilazi
ograničenja tradicije. Novo se, uostalom, i može razvijati zdravim razvojem jedino ako je potaknuto starim.
Ova se povijesna pouka očitovala na dva usporedna, komplementarna plana otkrivanja i razvijanja novog. Naime, paralelno s
umjetničkim grananjem i stalnim otkrivanjem neistraženih oblikotvornih mogućnosti dvaju srodnih medija – medaljerstva i male
plastike – razvitak je trijenala bio potaknuo i teorijsko izučavanje tih medija.
EPOHA POSTUPNOG RAZVITKA KOMPLEMENTARNIH MEDIJA
MEDALJERSTVA I MALE PLASTIKE
(OD ČETVRTOG DO SEDMOG TRIJENALA, ili od 1990. do 2001. godine)
Kada neka smotra postane tradicijom, ona se pretvara u pomalo prikrivenu, no neslućeno moćnu generativnu snagu. Ona
postupno i mirno, ali postojano i snažno oblikuje i svoje područje.
Taj se razvitak ne može mjeriti vremenskim mjerilom njena nastajanja. Rađanje je uvijek burno i mnoge se mijene zbivaju u
kratkom vremenskom intervalu. Ta se zakonitost očitovala i u oblikovanju trijenala hrvatske male plastike – od malih spomenica
do malih skulptura. Prva su tri trijenala bila, još uvijek, konstitutivna. Ona pionirski otkrivaju mogućnosti ovakve složene smotre
– od organizacijskog konstituiranja, pa preko razvijanja široke lepeze artikuliranih tematskih izložbi u okvirima jedne složene sinteze koja obuhvaća i umjetničko stvaralaštvo (trogodišnji rezultati rada u medaljerstvu i maloj plastici, retrospektivne izložbe,
autorske i tematske izložbe, strana gostovanja…), do sustavnih znanstveno-teorijskih istraživanja (prvi traktat o medalji, prva
teorijska problematizacija fenomena male plastike…).
ČETVRTI TRIJENALE HRVATSKOGA MEDALJERSTVA I MALE PLASTIKE (koji je održan 1990. godine), ako ga promatramo izvana
kao proces strukturiranja jedne smotre, nije više bio tako buran kao začetak. Smotra je potpuno oblikovala svoju strukturu i
ciljeve, zaokružila izbor svojih pratećih mogućnosti i stekla sustavnost dugoročnog projekta.
Ipak, ako svoju pozornost usmjerimo ka radovima, ka izlagačima – primijetit ćemo da umjetnička smotra, nazvana Memorijal Ivo
Kerdić, postojano pokreće do tada zapretane snage nacionalne umjetnosti.
Prije svega, Memorijal je postao snažnom gravitacijskom silom. On privlači k sebi ne samo već razvijene i djelujuće umjetnike,
nego postaje i atraktivnim izazovom za potencijalne talente. Formiranje odsjeka za malu plastiku i medaljerstvo na Akademiji
likovnih umjetnosti u Zagrebu nesumnjivo je jedan od pratećih plodova unutarnjeg mijenjanja odnosa potencijalnih recipijenata
– i stvaratelja, i naručitelja, i poštovatelja – prema ovim disciplinama.
To oslobađa oba komplementarna medija. Medaljeri otkrivaju ekspresivne mogućnosti slobodnijih i manje konvencionalnih ob12
lika spomenice. Stvaratelji male plastike – intimnog plastičnog medija oslobođenog pokornosti sociokulturnim zahtjevima –
iznova istražuju eksperimentalni karakter ovoga medija i unose u njega nove sadržaje, nove materijale i, iznad svega, nove oblike.
Selektor medaljerske komponente trijenala i autor popratnih studija, Bogdan Mesinger, u dogovoru s upravom Galerije likovnih
umjetnosti, nastoji ostvariti teorijski projekt sustavne obrade ključnih tema u povijesti, prije svega, medaljerskog medija. Počeo
se taj projekt razvijati već s četvrtim trijenalom, koji je bio popraćen studijom Sakralna i kulturalna medalja u Hrvatskoj (izbor iz
medaljerske kolekcije Kopač), te za Osijek ključnom studijom Esseg locus victoriae est! (Osijek u medaljama – medalje u Osijeku).
PETI TRIJENALE (1993.), nakon ovih sintetičkih pregleda, obraća svoju pozornost velikanima hrvatskoga medaljerstva. Tako je
ovaj trijenale bio popraćen studijom o medaljeru koji je prvi stvorio nov, ekspresivan oblik taktila (Medaljer Vanja Radauš), dok
je ŠESTI TRIJENALE (1998.) bio dopunjen čak dvjema njegovim studijama – studijom o životnom djelu tada preminulog korifeja
hrvatskoga medaljerstva (Želimir Janeš – medaljerski rizničar hrvatske kulture) te studijom kojom nastoji rezimirati dvadeseto
stoljeće na izmaku (Hrvatsko medaljerstvo na kraju tisućljeća).
Galerija likovnih umjetnosti, također, u ovim trijenalima sustavno širi izbor autora-istraživača. Tako Vlastimir Kusik, u četvrtom
trijenalu, ukazuje na provokativnost male plastike izborom iz djela Matka Mijića. U okvirima petoga trijenala Vesna MažuranSubotić oživljava sjećanje na potisnutu i gotovo zaboravljenu autoricu Herminu Ferić. U šestom se težište Memorijala vraća
maloj plastici, posvećujući joj čak dvije tematizacije. Najprije Zdenko Poznić u inventivnom, no rijetko komprimiranom ogledu
Mala plastika – značaj u umjetnosti uopće, teoriji, povijesnom kontekstu i suvremenosti problematizira specifičnosti ovoga
medija, istina – ne nudeći sustavnu artikulaciju problematike, a potom Stjepan Gračan prvi put predstavlja mladu generaciju
stvaratelja (Studenti Akademije za likovnu umjetnost u selekciji male plastike na Memorijalu), čime gradi i trans-generacijski
i trans-akademski most između afirmiranih stvaratelja i stvaratelja u ranim fazama njihova formiranja. Okviri trijenala tom su
povezanošću s Akademijom postali kreativno poticajni i otvoreni prema sutrašnjici.
Svakako, odlučujuća, dapače presudna zasluga za to pripada novootvorenom studiju za malu plastiku i medaljerstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te voditelju toga studija, Damiru Mataušiću, koji se nakon smrti Želimira Janeša, doajena
hrvatskoga medaljerstva, pokazao i kao novi preporoditelj hrvatskoga medaljerstva i kao otkrivač tajni male plastike.
Ova suradnja približila se svom cilju sa SEDMIM TRIJENALOM HRVATSKOG MEDALJERSTVA I MALE PLASTIKE, održanom 2001.
godine. Autor trijenala (ponovo je autorstvo povjereno Bogdanu Mesingeru, autoru prethodnih četiriju saziva), u dogovoru s
voditeljem studija na Akademiji, svoju je studiju Traktat o maloj plastici, s podnaslovom Prolegomena za jednu generativnu
teoriju male plastike, pisao kao prirodnu dogradnju svoga na isti način oblikovanoga Traktata o medalji (iz 1987. godine). Studija,
zamišljena kao teorijski priručnik za studente kiparstva, trebala je biti objavljena i kao zasebna publikacija – u skladu s već
utvrđenom tradicijom Trijenala. Bila bi, tako, nužna teorijska dopuna studiju. Prvi put, međutim, Galerija je pokleknula. Do realizacije ovog priručnika nije došlo.
Rat, čija se kulminacija bila smjestila, vremenski, između četvrtoga i petoga trijenala, često se vraća i pogađa povratnim udarcem
13
upravo dobitnike, udarajući njihova najranjivija mjesta. A da je kultura najranjivija – povijest je višestruko pokazala. Da i dobitnik
gubi, uostalom, skrivena je istina svakog sraza. Nije li i trijenale, bar djelomice, bio kolateralna žrtva iste zakonitosti? Naime, uz
dvogodišnje kašnjenje šestoga saziva (1998. umjesto 1996.) i u ovom odustajanju od finalizacije jednog potprojekta sedmoga
trijenala mogli bismo, pretpostavljam, vidjeti također jednu sekundarnu posljedicu rata.
Ipak, sedmi je trijenale zaokružio drugu povijesnu etapu trogodišnje smotre hrvatskoga medaljerstva i male plastike. Jedan
se gorostasni, višedesetljetni kulturni projekt, jedinstven i u europskim relacijama, ne samo zaokružio, nego i dosegnuo svoje
iznimno složene ciljeve.
Nije izmijenjena samo izlagačka djelatnost u Hrvatskoj. Izmijenjena je i cijela struktura hrvatske likovne scene, i to kako u
umjetničkom stvaralaštvu, tako i u znanosti koja je prati.
OD OSMOGA TRIJENALA KA JUBILARNOM – DESETOM!
Prethodna dva saziva, OSMI TRIJENALE (2004.) i DEVETI TRIJENALE (2007.), potvrđuju ne samo ustaljenost i mirni razvitak ove
manifestacije, nego i postojano jačanje ovih medija koji su dugo bili u sjeni atraktivnije, agresivnije i socijalno afirmativnije standardne plastike galerijskog, pa i spomeničkog karaktera. Ona je već svojom reprezentativnošću, kao i vezanošću uz društvena
zbivanja koja snažnije odjekuju u svijesti, pa i recepciji one publike koja, inače, nije intimnije vezana za umjetnost, dugo stvarala
dojam (i predrasudu) da je mala plastika tek popratna i inferiorna pojava koja prirodno ostaje osobnom domenom umjetnika
te stoga ne može očekivati niti poseban društveni status, niti vlastito terminološko određenje, kakvo je galerijska skulptura, ili
skulptura javnih prostora, već osvojila.
Da se relacije i u edukaciji mladih umjetnika, i u stvaralaštvu afirmiranih, i u recepciji one uvijek teško odredive socijalno-kulturne kategorije koju, uvjetno, nazivamo „umjetničkom publikom“, ipak, u dubini bitno mijenjaju pokazuje na ovim trijenalima
niz pokazatelja. Promatraču koji bi se ograničio na samo jedan saziv to bi moglo i promaknuti.
Prije svega, izlaganje mladih umjetnika postaje ne samo ustaljeno, nego i sve više plijeni pozornost recipijenata. Nesputani socijalnim normama (zahtjevima naručiteja, prigodnošću, materijalnom ostvarivošću – što je često tragična i nepremostiva barijera
i poznatim i priznatim umjetnicima), oni iskušavaju neispitane mogućnosti i smjelije i svježije. Za homo ludensa mladost je
zlatno doba, a mladost upravo u maloj plastici otkriva svoj prirodni medij. Nova imena brže no ikada prelaze prag anonimnosti.
To mijenja kiparsku scenu.
Ona se mijenja iznutra. Uz to, također se mijenja i odnos akademski priznatih umjetnika prema mladima. Ako su neki, ranije,
pomalo sa zazorom promatrali kako se i studenti, još bez umjetničkoga statusa, javljaju zajedno s njima na istoj izložbi te time
unose poremećaj u selektivne kriterije – sada mijenjaju odnos. Takvi otpori postupno nestaju.
14
Nije naodmet spomenuti jednu pojavu koja, svakako, zaslužuje podrobniju analizu no što je jedna retrospektiva može ponuditi.
Ona još uvijek očekuje svoje sociološko, psihološko, estetsko, pa i drugo izučavanje. No ona je jedinstvena i ne bi smjela promaknuti našoj pažnji.
Zbiva se naime (ne prvi put!) da umjetnici kojima plastika nije bila primarna domena (slikari – recimo) u kasnijim godinama odjednom otkriju svoj desetljećima potiskivani afinitet ka plastici te se, nenadano, posvete malim plastičnim oblicima (medaljerstvu
– najčešće). Oni su tada, u pravilu, iznenađujući inovatori umjetnosti u koju su zakoračili tek kao seniori.
Prvo je takvo iznenađenje bio, još osamdesetih godina, Antun Motika sa svojim suptilnim, poetskim medaljama. Ponovilo se to
devedesetih godina s portretnim medaljama Dalibora Paraća. Mala plastika krije u sebi (već smo zapazili!) potisnutu, ali snažnu
gravitacijsku moć. Nju osjeća u sebi (a često i potiskuje) i mnogi slikar. Otkrivši je – otkriva i sebe neotkrivenog!
Trijenale, uza sve, postaje i svojevrsnim stoljetnim kalendarom umjetnosti kojoj je posvećen. Svaki veliki umjetnik, teoretičar, pa
i značajniji privrženik ove umjetnosti, biva, u trenucima svoga odlaska s povijesne scene, ispraćen prigodnom izložbom u okviru
aktualnoga trijenala. Tako je Memorijal Ive Kerdića obilježio prigodnom, memorijalnom ili posmrtnom izložbom djelo i zasluge
Berislava Kopača (1990.), Vanje Radauša (1993.), Vinka Zlamalika (1993.) Želimira Janeša (1998.), Branka Ružića (2001.), donatora Zorislava Dragutinovića (2007.) … Koraci su trijenala – koraci povijesti.
Memorijal je potaknuo sustavno teorijsko izučavanje ovih medija. Za njegova trajanja stvorena je cijela mala znanstvena biblioteka posvećena povijesti, poetici, osobama te specifičnom izrazu male plastike. Ona danas ne samo svojim opsegom, nego i
znanstvenom zrelošću visoko nadilazi sve što je do sada o ovom fenomenu uopće bilo napisano.
Samim svojim postojanjem Memorijal Ive Kerdića (ili trijenale hrvatskoga medaljerstva i male plastike) pokrenuo je duboke
promjene u hrvatskoj umjetnosti. Time je bitno izmijenio njen društveni status. Razvitak ovih medija više nije bilo nužno pratiti
stihijski. Kontinuitet Memorijala izravno se prenio u stvaralački kontinuitet. On generira kreativnu energiju.
Znamo da on prati i otkriva nacionalno stvaralaštvo u okvirima svojih medija. Ta je njegova uloga povijesna. No on ju je nadišao.
Učinio je da postanemo svjesniji svoje povijesti.
Time Memorijal na svoj neprimjetan način pokreće našu povijest.
Bogdan Mesinger
15
THIRTY YEARS OF THE TRIENNIALS
Ten triennials. Ten triennials are a chronological clock that records thirty years of organized exhibitions.
Nevertheless, a thousand years of history had been condensed into in these ten assemblies, assembled over thirty years.
It would be hard to give a more summarized account of the unique power of compression, which is the hallmark of the medium
of medal art. Medals, to put it laconically, are the most compendious, the most lapidary iconic language of any culture.
Wrought - or cast - in ore, in metal, with the shape which is directly associated with the currency of the state, a coin; their shape
and structure symbolize a socially verified, and therefore permanent, value.
It is a phenomenon of Croatian medal art, undoubtedly distinguishing Croatia. A nation small in number, which had been,
through the greater part of its history, deprived of political identity, has accomplished to attest to its specificity through artistic
expression.
Of course, that a nation small in number can create, express, and preserve its uniqueness solely through its culture is not only
a Croatian historical experience. However, this cultural story would stay dispersed, silenced, and elusive, had there not been a
medium such as this one, capable of, figuratively speaking, compacting the infiniteness of Space into a single core. Into the dot
from which it was born.
Just as we can understand the primary origin of infiniteness in a dot, so is the inexhaustibility of moral significance of a particular
cultural or spiritual value condensed within the compressed symbolism of a medal.
To reach the level of expressive suggestiveness of a symbol, medal has come a long way in its development. Its genesis is as complicated as the genesis of the - sometimes elusive - spiritual uniqueness of a national culture. Just like the first kernel, or genesis,
of the uniqueness of any nation, which is hidden in the whole of mankind, so can the genesis of medal art symbolism be found
in the universal human sensibility towards the symbolism of shapes. This understanding evolved in the process of expressing
16
ones thoughts through shapes. Therefore, each shape is formed by human thought at least to the same extent as it is formed by
human hand. A shape is the embodiment of thought. It mediates. It communicates. In other words, human thought articulates
directly through shape. Often elusive as such, in a material form, a thought realizes its perpetuity.
Shape thus becomes the bridge that connects the material with the spiritual.
In the domain of plastic art expression, or in the categories of visual arts, the same bridge connects medals with their original
genesis - fine plastic.
The idea to bring together in an exhibitive artistic manifestation the often scattered creators, chronic loners who express themselves in these media, grew gradually and took form over the years. Its goal was to capture the reflection of the moment of
creation, as well as the overview of the national history of these media, together with the vision of the future.
Today, this manifestation - named after our first contemporary methodical medal artist Ivo Kerdić - did not only initiate the
development of these media, but also gave rise to their theoretical understanding.
Ten triennials - a short history. And it, without a shadow of a doubt, deserves a historic overview.
HOW DID IT BEGIN?
The role - and merit - of the first methodical marking of the institutionalization of national identity, by creating institutions
which have shaped the nation (universities, archdioceses, academies, economic festivals, etc.), and the marking of those with
medals, undoubtedly belongs to he national capital, Zagreb. This occurred in the latter half of the 19th century.
However, in the 20th century the situation becomes more complicated. As time goes by, regional segmentation of Croatia, which
posed an almost insurmountable obstacle, proves to be a potentially enormous treasure. Artistic creation in general (as well as
medal art) remains polycentric, while overcoming this segmentation at the same time.
We shall not take part in the hypothetical examination of how and why Slavonia was the place where the expression through
medal art, which had over the first half of the 20th century acquired an expressive uniqueness that outlined the shape of a distinct national style, took place. Still, from Kerdić to Radauš, Croatian medal art took that crucial step which had, through its
expressiveness, made itself identifiable in European milieu. It was rational to follow the logic of this cultural polycentricism and
create the opportunity for Osijek, the heart of the region, to become the host of this festival.
This is how, thanks to the idea, initiative, and organization of the Gallery of Fine Arts, the first TRIENNIAL OF CROATIAN MEDAL
17
ART took place in Osijek in 1980. It was named Ivo Kerdić Memorial.
The festival of Croatian medal art represented the discovery of an unknown national treasure. It can be stated without exaggerating that this exhibition reverberated not only as a national, but as a European sensation as well. In the short cycle of this
first triennial (Osijek - Zagreb - Berlin), which was not really a triennial back then, because it first had to acquire a three-year
successiveness, the organizers have altered the art map of the “old world” - as Europe is traditionally called.
To put it shortly, a new centre of an artistic medium was born. Osijek thus became the hometown of the medal art medium,
and the Gallery of Fine Arts in Osijek a unique museum institution - the founder and bearer of the national assembly of medal
art and fine plastic.
It is medals themselves that reveal to us, more clearly than other artistic media, that spiritual values do not age. In a certain way,
a medal tells us that: everything that ever happened - exists today as well. And lasts.
Medal art speaks the language of perpetuity.
Because of that, it is irreplaceable. It is the only medium that condenses the whole of national history into a complex system of
symbols, and introduces it as the historical ascension of self-awareness, realized through culture…
THE EPOCH OF SHAPING THE COMPLEX CONCEPTION OF THE TRIENNIALS
(THE FIRST, SECOND, AND THIRD TRIENNIAL - from 1980 to 1987)
In the beginning, the initial vision was to gather the authors of Croatian medal art, and to organize a festival exhibition of their
work. Should such a festival recur in regular - optimal - intervals, it would, due to the specificity of the medal medium, also
become an indirect recapitulation of national achievements. The tradition of emphasizing national values with an appropriate
memorial medal has been spontaneously nurtured in Croatian culture since the middle of the 19th century. It was basically born
of the same enthusiasm that instituted the movement of Illyrism.
The sole choice of the author of the first triennial proved to be invaluable. The organization was entrusted to dr. Vinko Zlamalik,
the director of Strossmayer Gallery, and a pundit in the field of Croatian medal art. Not only was he familiar with this medium,
but he was also able to access the richest collections - both state-run (The Archaeological Museum), and private ones (such
as the collection owned by Viktor and Berislav Kopač). The very first exhibition was therefore accompanied by the first - very
methodical - monograph, which presented a recapitulation of Croatian medal art of the 20th century.
At that moment in time neither sculpture, painting, nor graphic could pride itself on such a condensed and clear historical book.
This is partially due to the relative clarity of such a compressed medium, but mostly it is due to the encyclopaedic conscious18
ness, erudition and effort of the author of the monograph.
However, the organizing committee of the second Ivo Kerdić Memorial (which was the original name of this festival exhibition)
came across a problem which, to be honest, could have been predicted - but it could not possibly be solved without radically
modifying the concept of the exhibition.
The fact of the matter was that a three-year harvest of medals could not cope with the wealth of the eighty-year recapitulation
of the medium that the first exhibition provided. Such concept of an exhibition would not have only been unproductive, but
what it could have actually done is be destructive. It would form an incorrect picture that the medium of medal is a culturallyritualistic relict of sorts, which is disappearing, and that the few medals that are being made, are created by the last enthusiasts
of a bizarre art form, which belongs to the past.
Art is defended by art. A medal is the child of fine plastic, whose symbolism contains the genesis of the symbolism of a medal.
What could be more natural than to broaden the concept of the festivals and combine these two media? Therefore, the second
triennial expanded not only the range of its contents, but its name as well.
As a result, in 1983, THE SECOND TRIENNIAL OF CROATIAN MEDAL ART AND FINE PLASTIC “IVO KERDIĆ” was born.
In addition to being the author of this triennial, Vladimir Maleković also gave an immeasurable contribution to the organizational conception of the festival. Together with the organizing committee, the art council was formed, and awards were introduced
as well. The first ones to win the awards were medal artists Želimir Janeš and Kosta Angeli Radovani.
THE THIRD TRIENNIAL OF CROATIAN MEDAL ART AND FINE PLASTIC, held in 1987, was not only the third festival in the sequence, but also the third step in the development and enrichment of their concept. It is exciting to trace this development and
the enrichment of an idea - despite the changing of its protagonists and creators. The thought itself lives - as a flame lives while
the torchbearers change. The same idea is upheld by various authors. Their enthusiasm is what binds them. Besides, the continuity of different creators who are driven by their common vision is the only way to make history.
The third triennial (the authorship of which was entrusted to Bogdan Mesinger, the author of this review) was augmented by
accompanying exhibitions - as well as the formation of a theoretical basis for extracting the medium of medal art from the
overall art form of sculpture, which at last gave the triennial the essential theoretical foundation. Taking the aesthetic approach,
the author had upgraded the understanding of the theory of signs, semiotics, by writing “The Medal Tractate”. By doing this, he
attempted to create a scientific foundation (a prolegomenon) for a new aesthetic sub-discipline, whose area of study would be
exclusively medal art.
This triennial consisted of four separate exhibitive wholes. The awarded sculptors, Želimir Janeš and Kosta Angeli Radovani,
19
were presented by the representative selection of their medal art opuses. As guests, a group of selected Hungarian medal artists
participated as well. Furthermore, “The Medal Art Opuses of Robert Frangeš Mihanović and Rudolf Valdec” - our finest artists
of plastic art from the turn of the 20th century - were presented both by their collections and a separately published catalogue
(by Vesna Mažuran Subotić).
This kind of a wide-ranging triennial opened a wide variety of opportunities for those that came after. Although some of them
could not have been utilized in subsequent festivals (like the collaboration with medal art associations of neighbouring countries), the sole intention to find new groups of creators, new themes, and new analysts proved to be very prolific. The festival,
which became a tradition itself, overcame the limitations of tradition. Moreover, the new can develop itself in a healthy growth,
only if it is stimulated by the old.
This historic lesson has manifested itself in two parallel, complementary plans of discovering and developing the new. Parallel
with artistic branching and the constant unearthing of unexplored possibilities of the forms of the two related media - medal art
and fine plastic - the evolution of the triennials prompted the theoretical study of these media as well.
THE EPOCH OF GRADUAL DEVELOPMENT OF COMPLEMENTARY MEDIA TO MEDAL ART AND FINE
PLASTIC (FROM THE FOURTH TO THE SEVENTH TRIENNIAL, or from 1990 to 2001)
When a festival becomes s a tradition it changes into a slightly disguised, but unexpectedly powerful generative force. Gradually
and quietly, but adamantly and powerfully, it shapes its domain as well.
This evolution cannot be measured by the same temporal proportion of its beginning. The birth is always tumultuous and many
changes occur in a short time interval. This imperative manifested itself in the shaping of the triennials of Croatian fine plastic
- from small testimorials to small sculptures. The first three triennials were still constitutive. Like pioneers, they discovered the
possibilities of a complex festival such as this one - from organizational constitution, through the development of a wide variety
of articulated thematic exhibitions in the context of a complex synthesis which also encompasses artistic creation (results of a
three-year work in medal art and fine plastic, retrospective exhibitions, author and thematic exhibitions, foreign guests, etc.),
to the systematical scientifically-theoretical researches (the first medal tractate, the first theoretical problematization of the
phenomenon of fine plastic, etc.).
If examined from the outside as the process of structuring of a festival, THE FOURTH TRIENNIAL OF CROATIAN MEDAL ART
AND FINE PLASTIC (held in 1990), was not as tumultuous as the first ones. The festival had completely formed its structure and
goals, decided on the choice of its accompanying possibilities, and gained the systematized characteristic of a long-term project.
However, if we were to turn our gaze to the works, or the authors - we would notice that the festival exhibition named Ivo Kerdić
20
Memorial is steadily stirring the previously constricted forces of national art.
The Memorial had primarily become a powerful gravitational force. It does not only draw to itself the already established and
working artists, but also becomes an attractive challenge for potential talents. The forming of the Department of Fine Plastic
and Medal Art at the Academy of Fine Arts in Zagreb is undoubtedly one of the accompanying products of the internal change
of relationships between potential recipients - and creators, and clients, and admirers - towards these disciplines.
This frees both of these complementary media. Medal artists are now discovering expressive possibilities of the more unrestrained and less conventional forms of testimorials. The creators of fine plastic - an intimate plastic medium freed from the
submissiveness to socio-cultural demands - are again exploring the experimental character of this medium, and they bring new
contents, new materials, and above all, new forms into it.
In agreement with the Gallery of Fine Arts, Bogdan Mesinger, the selector of the medal art component of the triennial, and the
author of accompanying studies, tried to realize a theoretical project of systematic analysis of key subjects in history, especially
the history of the medal art medium. The development of this project started with the fourth triennial, which was accompanied
by the study “Sacral and Cultural Medal in Croatia (A Selection from the Kopač Medal Art Collection)”, and a study particularly
essential for Osijek “Esseg locus victoriae est!” (Osijek in Medals - Medals in Osijek). After all these synthetic reviews, THE FIFTH
TRIENNIAL (1993) turns its attention to the champions of Croatian medal art. This triennial was thus accompanied by the study
of the medal artist who was the first to create a new, expressive form of plastic (“Medal Artist Vanja Radauš”); while THE SIXTH
TRIENNIAL (1998) was supplemented with two new studies - the study of the life work of the deceased coripheus of Croatian
medal art (“Želimir Janeš - the Treasurer of Croatian Culture), as well as the study which tries to recapitulate the fading 20th
century (“Croatian medal art at the end of the century”).
The Gallery of Fine Arts also expanded the selection of authors-researchers in these triennials. In the fourth triennial, Vladimir
Kusik, for instance, points out the provocative nature of fine plastic in the selection from the works of Matko Mijić. In the fifth triennial Vesna Mažuran-Subotić revives the memory of the subdued and almost forgotten author Hermina Ferić. The sixth one is
again centred on fine plastic, dedicating two thematic studies to it. Firstly, in an inventive, but uncommonly compressed review
“Fine Plastic - Significance in Art in General, Theory, Historical Context, and Contemporariness”, Zdenko Poznić problematizes
the specificity of this medium - not giving a systematic articulation of the problem, though. It was followed by Stjepan Gračan,
who represented for the first time the younger generation of creators with his “Students of the Academy of Fine Arts in the
Selection of Fine Plastic in the Memorial”, in which he creates both a trans-generational, and a trans-academic bridge between
the established creators, and the creators in the early stages of their growth. This correspondence with the Academy made the
domain of the triennials creatively stimulating, ant future-oriented.
Of course, the decisive, or even crucial merit belongs to the newly opened studio of fine plastic and medal art at the Academy
of Fine Arts in Zagreb, and the director of that studio, Damir Mataušić, who, after the death of Želimir Janeš, a doyen of Croatian
21
medal art, became the new resuscitator of Croatian medal art, as well as the discoverer of the secrets of fine plastic.
This cooperation reached its goal at the SEVENTH TRIENNIAL OF CROATIAN MEDAL ART AND FINE PLASTIC, held in 2001.
The author of the triennial (the authorship had again been entrusted to Bogdan Mesinger, the author of the last four assemblies) had, in agreement with the director of the department at the Academy, written his study “Fine Plastic Tractate” with the
subheading “Prolegomenon of the Generative Theory of Fine Plastic” as a natural annex to his “Medal Tractate” (from 1987),
which was modelled in the same way. The study, imagined as a theoretical handbook for students of sculpture, was supposed to
be published as a separate publication - in accordance with the already established tradition of the Triennial. As such, it would
constitute a necessary theoretical addendum to the studies. However, for the first time, the Gallery faltered. This handbook was,
therefore, not realized.
The war, which had reached its culmination between the fourth and fifth triennials, often returns and, with a back-punch, strikes
the winners, hitting their most vulnerable spots. That culture is the most vulnerable one - history had shown on many occasions.
Besides, that the winner loses as well is the hidden truth of any clash. Was the triennial not, at least to a certain extent, a collateral victim of the same imperative? With the two-year delay of the sixth assembly (in 1998 instead of 1996), together with
the cancellation of a sub-project of the seventh triennial, could also, I suppose, be seen as a secondary consequence of the war.
Nevertheless, the seventh triennial enclosed the second historical stage of the triennial festivals of Croatian medal art and fine
plastic. A gargantuan multidecadal cultural project, unique in a European context, not only concluded itself, but also reached
its extremely complex goals.
With that, the exhibition activities in Croatia were not the only thing that was changed. The overall structure of Croatian art
milieu was transformed as well, both in the context of artistic creation, and in the context of its accompanying sciences.
FROM THE EIGHT TRIENNIAL TO THE JUBILEE - THE TENTH TRIENNIAL!
The previous two assemblies, THE EIGHT TRIENNIAL (2004), and the NINTH TRIENNIAL (2007) confirm not only the establishment of this manifestation but also the steady consolidation of these media, which had, for a long time, remained in the shadow
of the more attractive, aggressive, and more socially affirmative standard plastic art found in gallery sculptures and monuments. Being so representative and bound to social phenomena that strongly resonate in our consciousnesses, as well as to the
reception of those audiences who are typically not more intimately acquainted with art, for a long time it created an impression
(and prejudice) that fine plastic is only a supplementary and inferior phenomenon which, by its nature, stays a personal impression of an artist, and as such cannot be expected to have a special social status, or a terminological definition of its own, which
gallery sculpture or public-space sculpture had already won for themselves.
22
That relations, both in the education of young artists and in the creative processes of established ones, as well as the reception
of the not easily identifiable socio-cultural category, which is conditionally called “the audience of art”, still significantly change
deep inside, is shown by many indicators in these triennials. An observer focusing on just one assembly might very well miss
them.
Firstly, the fact that young artists exhibit their works did not only become routine, but it also started to grab more of the attention of the recipients. Unrestrained by social norms (the demands of the clients, appropriateness, material feasibility - which
is often a tragic and insurmountable barrier to famous and established artists as well), they test untried possibilities with both
audacity and originality. For “Homo Ludens” youth is a golden age, and it is youth that finds its natural medium in fine plastic.
New names step over the threshold of anonymity more quickly than ever. This transforms the sculpturing scene.
It changes from the inside. Also, the attitude of academically recognized artists towards the younger ones changes as well. If
earlier there were some of those who raised an eyebrow at the students who, without any status as artists, exhibited together
with them in the same exhibition, and thus disturbed the criteria of the selection - this attitude is now changing. This kind of
resistance gradually disappears over time.
It would not be imprudent to mention a phenomenon that certainly deserves a more thorough analysis than a single retrospective can offer. It is still waiting for its sociological, psychological, aesthetical, and other studying. However, it is unique and must
not escape our attention.
It so happens that artists (not for the first time), for whom fine plastic was not their primary domain (painters - for example),
suddenly discover later in life a repressed affinity for plastic, and unexpectedly dedicate their efforts to forms of fine plastic
(medal art - in most cases). As a rule, they surprisingly become innovators of an art form which they had come to only as seniors.
Back in the 80’s, Antun Motika was first such surprise, with his subtle, poetic medals. This was repeated in the 90’s with the portrait medals of Dalibor Parać. Fine plastic hides inside itself (as we have already noticed!) a repressed, but powerful gravitational
force. It is felt inside (and often repressed) by many an artist. By discovering it - he uncovers his undiscovered self!
Together with all this, the Triennial also became a sort of a centennial calendar of the art form it is dedicated to. Every artist,
theoretician, even a prominent enthusiast of this art form is, in the moments of his departure from the historical scene, seen
out with an appropriate exhibition within the actual triennial. The Ivo Kerdić Memorial has, thus, marked with a memorial or
posthumous exhibition the work and merit of Berislav Kopač (1990), Vanja Radauš (1993), Vinko Zlamalik (1993), Želimir Janeš
(1998), Branko Ružić (2001), the donor Zorislav Dragutinović (2007) etc. Therefore, the footsteps of the triennials - are the
footsteps of history.
The memorial prompted the systematic study of these media. During its reign, an entire small scientific bibliothéque dedicated
23
to history, poetics, individuals, and the specific expression of fine plastic had been created. Not only by its volume, but also by
its scientific maturity, it nowadays goes far beyond everything that has ever been written about this phenomenon.
By its sole existence, the Ivo Kerdić Memorial (or The Triennial of Croatian Medal Art and Fine Plastic), initiated deep changes in
Croatian art. By this it significantly changed its social status. It was not necessary to study the evolution of these media in an
unsystematic way anymore. The continuity of the Memorial directly transferred itself into the continuity of creation. It generates creative energy.
We know that it follows and uncovers national creativity in the domain of its media. This is its historical function. However, it
has surpassed it. It has done everything to enable us to become aware of our history.
By doing this, the Memorial, in its own inconspicuous way, drives our history.
24
Bogdan Mesinger
25
SUVREMENO HRVATSKO
MEDALJERSTVO I MALA PLASTIKA
NA 10. MEMORIJALU IVE KERDIĆA
KRIZA MEDALJE
Memorijal Ive Kerdića tradicionalna je izložbena manifestacija nacionalne razine koja trogodišnje donosi pregled hrvatskog
medaljerstva i male plastike. Toj je manifestaciji medaljerstvo esencijalna komponenta, bez koje bi ta jedinstvena izložba izgubila
svoj smisao. Memorijal je i započeo kao nacionalna smotra medaljerstva. Stoga je potrebno, na početku, detektirati današnje
stanje medalje.
Statistika broja autora u selekciji medaljerstva na prethodnim memorijalima, u usporedbi s ovogodišnjim, jubilarnim, 10. Memorijalom Ive Kerdića, neumoljiva je. Ukazuje na zabrinjavajući, negativni trend opadanja, kakav je uočen još na sedmom Memorijalu: na ovogodišnjoj izložbi predstavljen je drastično malen broj umjetnika medalje. Dosad jedan od najmanjih – samo šesnaest
medaljera. No još više poražava sljedeća činjenica: samo jedan od njih ponudio je više od tri medalje, a većina autora zastupljena
je samo jednim djelom.
U glavnom nazivu triennala hrvatskog medaljerstva i male plastike prepoznajemo posvećenost sjećanju na dignitara i doajena
hrvatske medalje – Ivu Kerdića; taj naziv, međutim, gubi na značenju, degradira mu se i poništava smisao ako je na manifestaciji
koja to ime nosi participacija umjetnika medalje svedena na donje granice.
U suglasju s umjetničkim savjetnikom Memorijala, prof. Damirom Mataušićem, na ovogodišnju izložbu pozvani su svi afirmirani
sudionici dosadašnjih memorijala, kao i novi naraštaji mladih autora proizišlih s odsjeka medaljerstva i male plastike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na žalost, neki od starijih autora iz „standardne postave“ medaljerstva na Memorijalu nisu
više s nama. Neki su prestali stvarati, a neki se nisu odazvali izložbi. S druge strane, mlađi autori propustili su joj dati svoj obol.
Tek je pet autora mlađe generacije u selekciji medaljerstva svojim radovima zastupljeno na ovogodišnjem triennalu.
Je li stanje medaljerstva na Memorijalu ujedno i slika stanja hrvatskog medaljerstva? Čini li to jedinu nacionalnu smotru suvremenog medaljerstva u trogodišnjem intervalu neodrživom? Primjer reducirane zastupljenosti autora medalje kakav susrećemo
na Memorijalu Ive Kerdića nije, ipak, usamljen. Paralela se može povući s ovogodišnjom izložbom FIDEM-a (Fédération Internationale de la Médaille d’Art). Malo je nedostajalo da zbog neispunjavanja propisanih kvota uslijed premaloga broja prijavljenih
sudionika izostane hrvatska selekcija na toj najprestižnijoj svjetskoj smotri umjetnosti medalje.
26
Indicije o sve manjem broju autora koji se posvećuju radu u medalji poprimaju težinu činjenice. No koji je razlog usporenog
metabolizma hrvatskog medaljerstva? Je li to neaktivnost, pasivnost i ravnodušnost umjetnika starijih generacija, odnosno nezainteresiranost mlađih – ili je općenito stvorena takva klima prakse i produkcije u kojoj medalja tako teško opstaje? Konačno –
možemo li dotično stanje zaista pesimistično evidentirati kao stagnaciju suvremenog hrvatskog medaljerstva te mu, štoviše, pripisati pomalo patetičnu formulaciju namjerno istaknutu u podnaslovu ovoga teksta – treba li doista konstatirati „krizu medalje“?
Količina pitanja koja nastaje uvidom u ove specifične prilike i situaciju nosi opresivnu težinu, a odgovori na njih nisu jednostavni.
Na pojavu i uzroke stagnacije medaljerstva upozorio je prigodom 7. triennala hrvatskog medaljerstva i male plastike Bogdan
Mesinger, detektirajući krizu medalje kao simptom krize društva. Okolnosti se otada nisu promijenile, a u današnjem vremenu
recesije ta je kriza samo produbljena.
Zašto je tome tako postaje donekle razvidno ako se upoznamo sa zahtjevnim, složenim i dugotrajnim procesom izrade medalje.
Ona je osjetljiv medij, i put do njene realizacije dug je i nimalo lak. Međutim, uzroci poremećaja i krize, kako ih otkriva Mesinger,
nisu jednostrani i ne treba ih tražiti samo kod stvaratelja medalje. Oni podjednako proizlaze iz tročlanog spoja koji obuhvaća
naručitelja kulturno-povijesne obavijesti kojoj dignitet doseže značenjsku razinu medaljerske spomenice, stvaratelja medalje, u
čijoj će se svijesti izbor vrijednosti potvrditi i pretočiti u djelo, te, konačno, krug poštovatelja odličja u čijoj će se svijesti odličje
otisnuti. Čini se da je općedruštvena potreba za medaljama i medaljerskim označavanjem određene vrijednosti reducirana na
minimum, o čemu svjedoči recentna situacija s FIDEM-om i Kerdićevim memorijalom. Zanimljivo je da svojim medaljama to isto
potvrđuju i neki umjetnici na ovom Memorijalu.
*
Ako se u nekoj prigodi skupnog umjetničkog izlaganja može govoriti o generacijskom dualitetu, onda je simptomatičan slučaj
ovogodišnjeg triennala, bilo da se radi o medaljerstvu ili maloj plastici. Starija generacija afirmiranih „kerdićevaca“ je tu, no
pridružuje joj se mlada generacija netom stasala na Akademiji likovnih umjetnosti.
Tradiciji portretne medalje, toj semantičkoj konstanti aversa, na ovogodišnjem Memorijalu privržena je starija generacija
medaljera. Javnom ili onom intimnom, obiteljskom medaljom, bavi se većina autora.
Najstariji autor triennala, Ivan Antolčić, uz portret, pozornost posvećuje obodu svoje medalje, nastojeći mu dati formu koja je u
korelaciji sa značenjem same medalje.
Branko Crlenjak i Antun Babić također su među najstarijim majstorima medalje Memorijala. Oni su i njegova neosporna konstanta. Stvarajući portretne medalje, ostaju vjerni svom potvrđenom medaljerskom iskazu, no s dva različita, gotovo oprečna
stilska pristupa: Babićev je orijentiran na plohu i liniju, a Crlenjakov ekspresivno naglašava plastiku reljefa.
Zdravko Brkić predstavlja se dvjema portretnim medaljama – obiteljskom i javnom. Gotovo renesansnu kakvoću posjeduje njegova medalja posvećena Andriji Kačiću-Miošiću.
Ikonografski je posebno zanimljiva zagonetna jednostrana medalja Željka Zime, također portretnog karaktera.
Rad Ratka Žaje svojim dimenzioniranjem opire se težnji minijaturizacije, prelazeći granicu što je zadaje ljudski dlan kao prirodno
mjerilo veličine medalje. Jednako kao što se i svojim materijalom opire trajnom fiksiranju u kovini. No pri tome zadržava način
modelacije portreta koji je primjereniji formatu medalje, a ne reljefa.
27
Đurđica Kovačiček varira portret pjesnika Dragutina Tadijanovića, kojeg smo imali priliku vidjeti i na prethodnom triennalu u
obliku jednostrane medalje u lijevanoj bronci. Ovaj put umjetnica koristi zanimljiv, nestandardan i neuobičajen izbor materijala,
čija transparencija otkriva nove plastične i optičke mogućnosti medaljerskog iskaza.
Margareta Landau Nejašmić ostaje vjerna svojem nadahnuću stiliziranom figuracijom reljefa predromaničkih pluteja,
transformirajući ih u nove kompozicijske cjeline što se podređuju dinamičnoj obrisnoj liniji plakete.
Važnost povezanosti Damira Mataušića s Memorijalom Ive Kerdića nije potrebno posebno naglašavati. Njegova je uloga
višestruka: ona umjetnika - izlagača, umjetničkog savjetnika Memorijala te, konačno, ona pedagoška, u smislu odgoja novih
naraštaja medaljera na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Kontinuitet izlaganja radova, čije su originalnost invencije,
kvaliteta i umjetnička vrijednost postojane, u Mataušiću otkriva najrafiniranijeg među medaljerima ovog, ali i prošlih memorijala. To će, uostalom, potvrditi i skorašnji izlazak monografije posvećene ovom umjetniku.
Rad Stjepana Divkovića prati najviše standarde u oblikovanju kovane medalje, srebrnjaka i zlatnika. Čistoća grafizma i minucioznost plitkoga reljefa na plohi kovine dokaz su neupitnoga vladanja metierom u ovog potvrđenog medaljera.
Suštu suprotnost, u smislu uporabljenog materijala, stvaralačke samopoticajnosti i nespecifičnosti namjene i značenja, no
ponajprije samog koncepta medalje, predstavlja rad Hrvoja Edmunda Bošnjaka. Iako se možda direktno ne odnosi na kurentno
stanje hrvatskog medaljerstva, medalja Hrvatski jal korištenjem organskog, propadljivog materijala – u prvom redu kukuruza,
koji u regionalnom kolokvijalu (kuruza) funkcionira kao sinonim za lošu kakvoću i iskrivljene vrijednosti – u danom je kontekstu
vrlo indikativan primjer. Tako smo dobili i prvu anti-medalju, odraz depresije suvremenog medaljerstva.
Najmlađa generacija umjetnika što smjelo pristupaju mediju medalje svedena je tek na petero autora. Ipak, njihova su rješenja
vrlo zanimljiva.
Karlo Gross predstavlja se serijom od tri rada, nastavljajući se na postupke semiološke i strukturne preobrazbe medalje u ostvaraj
osobnog znaka. Gotovo na granici medaljerstva i male plastike, modificira isti motiv interijera sobe polazeći od ekspresivnosti
dinamično pokrenute površine, a niz je završio redukcijom na govor grafizma i pročišćenost ravne plohe. Snaga osebujnog stila i
potvrđena kreativnost ovog autora dovoljno govore o kvaliteti naše suvremene medalje i njezinoj budućnosti.
Portretom fra Luke Vladmirovića Vinko Pešorda jedini je od mlađih autora preuzeo breme tradicije portreta u medalji.
Drugom tipu figuracije obraća se Hana Lukas Midžić, koja na svojim plaketama u skicoznom rukopisu reljefa vizira prepoznatljive
gradske vedute Splita.
Ida Blažičko približava se estetici i likovnom govoru dizajna svojim pročišćenim rješenjem reduciranim na stilizirane tipografske
elemente.
U drugu krajnost odlazi Anja Planinčić svojom „konceptualnom“ medaljom Bez povoda, eliminirajući u potpunosti likovne elemente i ostavljajući praznim središnje polje aversa rezervirano za likovni prikaz. Ono što preostaje natpis je na obodu, dok
je centar reversa samosvjesno zauzela umjetničina signatura. Izvrstan primjer samopoticajno nastale medalje, koji se kritički
referira na recesivnu situaciju općedruštvene potrebe za medaljama, u skladu je s konstatacijom krize medaljerstva. Medalja bez
povoda medalja je koja spoznaje svoju stvarnost.
28
VITALNOST MALE PLASTIKE
Za razliku od stagnacije ili usporavanja bioritma suvremenog hrvatskog medaljerstva, mala plastika nastavlja živjeti puno
izdržljivijim i plodotvornijim životom. Ona nije sociokulturno uvjetovana, što joj omogućuje neovisnu produkciju.
Premda su ove godine izostali neki od autora čije smo sudjelovanje mogli pratiti na dosadašnjim triennalima, kvaliteta radova, a
svakako i njihov opseg, uvelike nadilaze prošli triennale. Prateći mlade autore koji su na prethodnoj smotri bili predstavljeni kao
studenti, a sada ravnopravno izlažu uz kipare i umjetnike otprije potvrđenih stvaralačkih opusa, dobivamo potpuno drukčiju sliku
u odnosu na situaciju s medaljerstvom.
Zamjetna je različitost stvaralačkih iskaza i izbora pristupa stvaranju u maloj plastici, što je i svojstveno njezinoj prirodi. Neka
djela posjeduju ludički karakter i inventivnu dozu humora, neka taktilnu senzualnost; jedna počivaju na biomorfnosti, druga na
geometrijskoj stilizaciji. Jedna su metierski kompleksna, druga su redukcijom tehničkih postupaka svedena na krajnji minimum.
Mnogostrukost kiparskih pristupa, nadalje, logično se artikulira kroz raznorodne morfološko-stilske izričaje – od onih sveprisutne
i dominirajuće mimetičke figuracije i stiliziranog ili pojednostavljenog verizma, do kiparske forme zasnovane na odmicanju od
predmetnog i predstavljačkog.
U opulentnom mnoštvu male plastike ovogodišnjeg Memorijala referirat ćemo se samo na ponajbolje i najzanimljivije primjere
koji se izdvajaju iz ukupne količine radova. Premda kakvoća i umjetnička vrijednost svih izloženih djela u cijelosti opravdavaju
drugi podnaslov ovoga teksta.
Predstavljanjem polaznika poslijediplomskoga studija – usmjerenja male plastike i medaljerstva ALU u Zagrebu na prošlom,
devetom Memorijalu Ive Kerdića, markirana je bila početna postaja praćenja stvaralačkog razvoja budućih umjetnika. Njihovo
se stvaranje tada isticalo posve izgrađenom osobnošću umjetničkog izraza, a sada mu već možemo potvrditi zrelost. Stoga je
neizostavno ukazati na Mateja Pašalića i Luku Petrinjaka, umjetnike čija je istančanost plastičnog senzibiliteta rezultirala radovima koji se izdvajaju svojom originalnom osebujnošću.
Matej Pašalić nastavlja svoj plastični dijalog kubusima distorziranih volumena i uzgibanih ploha, negirajući strogu pravilnost
oplošja geometrijskog tijela. Ovoga puta kao izražajno sredstvo koristi i boju. Pozornost se, međutim, s geometrijskog tijela
skreće na diskretno naznačen detalj: glatke, valovite plohe kubusa „grafički“ su označene urezivanjem kompleksnih linearnih
kompozicija – enigmatskim piktogramima čije je inkriptirano značenje poznato samo njihovom označitelju.
Luka Petrinjak zanatskom perfekcijom i rafiniranom tehnikom oblikovanja metala primijenjenom u radu s delikatnim, skupocjenim materijalima postiže ekskluzivnost umjetničkog predmeta. Njihova krhka postojanost izražena je jednostavnim oblicima; odnos prema materijalu uvjetuje delikatnost njihove forme. Čistoća forme, preciznost izvedbe, optičnost zlatnih i srebrno-sjajnih
površina koje isijavaju svjetlost, pojavljuju se kao elementi naslijeđeni iz repertoara visokomodernističkog redukcionizma.
Suvislo se referirajući na modernističku tradiciju, skulptura Ratka Žaje mnogo je dojmljivija, kompleksnija i promišljenija od
njegova medaljerskog priloga. Zbog svoje konstruktivističke logike negiranja statičnosti i mase, uspostavljanja korelacije unutarnjeg i vanjskog u smislu uključivanja prostora kao bitnog elementa samog djela, te pomičnosti plošno stanjenih elemenata
koji omogućuju dinamičku varijabilnost oblika.
29
Sasvim je različit pristup kiparskom djelu Ljube de Karine. U jajoliko zaobljenoj formi, zatvorenoj plaštom skrojenim od limenih
ploha zakovicama pričvršćenih za podlogu – nepropusnom opnom što skriva unutrašnjost kojoj iščitati možemo samo vanjski
oblik, prepoznaje se karakterističan hermetičan stil ovog umjetnika.
Svoje obraćanje prirodi kao neiscrpnoj riznici neostvarenih oblika nastavlja Josip Diminić. Na spajanju oblika preuzetih iz prirode
zasniva se biomorfni vitalizam njegova plastičnog iskaza. Intervencijom umjetnikova odabira, u plasticitetu predmeta iz prirode
prepoznaje se skulptorski potencijal, a adhezijom dvaju različitih prirodnih materijala osebujnih i različitih tekstura prirodna
forma dorađena je u kiparsko djelo.
Dotaknimo se i Erotskih prizora Vesne Bašljan Martinjak; izrazita senzualnost njihovih oblika izazov je taktilnog doživljavanja.
Taktilnu kakvoću imaju i skulpture sažetih, stiliziranih formi Zvonimira Kamenara.
Margareta Lekić svojim pomno promišljenim, slojevitim i kompleksnim umjetničkim radom Atributi u potpunosti se izdvaja iz
konteksta triennala, kao i komornog shvaćanja male plastike kao trodimenzionalnog tijela izdvojenog iz socijalnoga konteksta i
prostora suvremenih zbivanja. Referirajući se na stvarnost, njezin rad gravitira suvremenom polu kiparske prakse „velike plastike“,
orijentiranom na sadržaj koji egzistira izvan likovnosti samoga djela. Svojim konceptom ona ukazuje na uloge istaknutih nositelja
moderne i suvremene umjetnosti, stvarajući posebnu vrstu reference s njihovim djelima, odnosno njihovom umjetničkom praksom i sredstvima, oruđima i građevnim jedinicama, prisvajajući ih i pretvarajući ih u ikonografske elemente vlastitog djela. Poput
atributa svetaca u kršćanskoj ikonologiji, selektivno probrane specifičnosti pojedinih umjetnika, njihovih alata, načina rada ili
samih elementa rada čine svojevrsni hommage dokumentarističnog i „sakralnog“ karaktera. Najbolje osmišljen i ostvaren rad u
selekciji male plastike ovog triennala vjerojatno ne treba dalje tražiti.
Karakterističnu komponentu igre – kao oblika stvaralačke slobode svojstvene kreativnoj inventivnosti Damira Mataušića
sadržava njegova Bacchanalia, što svojim pomičnim dijelovima ostavlja dojam mehaničke igračke.
Neiscrpivost stvaralačke igre, s dozom istančanog humora, već godinama se može pratiti i u skulpturama Renate Vranitzany
Azinović.
No možda najsvježije iznenađenje i otkriće, također u ludičkom prekoračivanju konvencija, predstavlja rad Tihomira Matijevića,
kojim se ovaj umjetnik prvi put predstavlja na Memorijalu. Svojim skulptorski nestandardnim materijalom, kolorističkim elementom i napose likovnom estetikom animiranog filma, posve je različit od onoga što se do sada moglo vidjeti na triennalima.
Daniel Zec
30
CONTEMPORARY CROATIAN
MEDAL ART AND FINE PLASTIC AT
THE 10th IVO KERDIĆ MEMORIAL
EXHIBITION
THE CRISIS OF MEDAL ART
The Ivo Kerdić Memorial is a traditional triennial exhibition on a national level that gives an overview of Croatian medal art and
fine plastic. Medal art is an essential component of this manifestation, without which it would lose its meaning. The Memorial
started as a national review of medal art. Therefore, it is vital to start off by ascertaining its current condition.
In comparison to this, 10th-anniversary Ivo Kerdić Memorial, the statistics on the number of authors in the medal art category
at previous Memorials is relentless. It indicates an alarming decline, which was first noticed at the 7th Memorial: this year’s exhibition is featuring a drastically low number of medal artists. With only sixteen medal artists it will be the lowest ever. Even
more degrading is the fact that only one of them has offered more than three medals, while the majority of them will only be
represented by a single piece.
The title of the Triennial of Croatian medal art and fine plastic reveals the dedication to the memory of the dignitary and doyen
of Croatian medal art – Ivo Kerdić; the title, however, is degraded, and loses its meaning and purpose if the number of participating medal artists at the exhibition is reduced to such a modest number.
Are we facing a crisis of the Memorial itself? What are the causes? Is it due to a saturation and lack of motivation, or perhaps
the rejection of the Triennial itself? The answers, however, lie elsewhere. The crisis of medal art is not necessarily the crisis of
the Memorial.
As agreed with the Memorial’s art director, Professor Damir Mataušić, all established participants of previous Memorials have
been invited to this year’s exhibition, as well as new generations of young authors from the Department of Medal Art and Fine
Plastic at the Croatian Academy of Sciences and Arts. Sadly, some of the older authors from the “standard team” are no longer
with us. Some have given up their creative work, while some have decided not to participate. On the other hand, younger authors have failed to offer their contribution. Only five authors of the younger generation are displaying their work in the medal
art selection at this year’s Triennial.
31
Does the state of medal art at the Memorial reflect the state of Croatian medal art? Does that make the single contemporary
national review of medal art in every three years unsustainable? The example of a decline in the number of exhibiting medal artists at the Ivo Kerdić Memorial is not, however, unique. A comparison can be drawn with this year’s FIDEM exhibition (Fédération
Internationale de la Médaille d’Art). The Croatian selected authors came very close to not participating at the most-prestigious
world review of medal art due to failing to fulfil the assigned quota.
The clue as to a decreasing number of medal art authors is becoming an inevitable fact. But, what is causing the metabolism of
medal art in Croatia to slow? Is it the inactivity, passivity, and indifference of artists of the older generations, or lack of interest
of the younger ones – or is there a general practice and production atmosphere that makes it hard for the medal to survive? Finally, can we label the state in question pessimistically as a stagnation of contemporary medal art in Croatia, and attribute to it
a somewhat pathetic wording deliberately highlighted in the subtitle – is there really a need for declaring a “crisis of medal art”?
The number of questions arising as we look into this particular situation carries a considerable weight, while the answers to
them are anything but simple.
The attention to the appearance and the cause of the stagnation of medal art was drawn by Bogdan Mesinger during the 7th
Triennial of Croatian Medal Art and Fine Plastic; he identified the crisis of medal art as a crisis of society itself. The circumstances
have not changed since then and the crisis has only been worsened by the current recession.
Why this is the case becomes somewhat clear if one is acquainted with the demanding, complicated, and long-lasting medal art
process. The medal is a very delicate medium and the journey to its completion is a long and difficult one. However, according
to Mesinger, the causes of the disruption and crisis are not one-sided and should not only be blamed on medal artists. They are
equally derived from a triple combination which includes the purchaser of the cultural-historic reference whose dignity assumes
the importance of a medal memorial, the creator of the medal in whose mind the selection of values will be confirmed and realized, and finally the circle of medal admirers in whose minds the medals will be imprinted. It appears that a general need for
medals and the marking of certain values by medals is reduced to a minimum, which is proven by the recent cases with FIDEM
and the Kerdić Memorial. Interestingly enough, it is also confirmed by some medals at this year’s Memorial.
This year’s jubilee Memorial is nonetheless labelled as a crisis one. Ironically, this year’s exhibition catalogue, which is so far the
most opulent edition of the Museum Triennial publication, has the lowest number of medal pieces.
If any occasion of collective art exhibiting can be associated with a generational duality, then it is the symptomatic case of this
year’s Triennial, be it medal art or fine plastic. There is an older generation of established “followers of Kerdić”, now accompanied
by a young generation of recent Academy of Fine Arts graduates.
At this year’s Memorial, the older generation of medal artists remains loyal to the tradition of portrait medal art, the semantic
constant of the obverse. Family medal art, be it private or public, is practiced by the majority of authors.
The oldest author at the Triennial, Ivan Antolčić, pays attention not only to the portrait, but also to the rim of his medal, trying
to give it a form related to the meaning of the medal itself.
Branko Crlenjak and Antun Babić are also the oldest medal artists at the Memorial. They are also its undeniable constant. Creating portrait medals, they remain faithful to their established medal art expression, but with two different, almost opposite stylistic approaches: while Babić’s concentrates on line and surface, Crlenjak’s expressively emphasizes the plasticity of the relief.
32
Zdravko Brkić is presented by two portrait medals – a family one and a public one. His medal dedicated to Andrija Kačić-Miošić is
of an almost renaissance quality. The enigmatic one-sided medal of Željko Zima, that also has a portrait character, is particularly
interesting from an iconographical point of view.
Ratko Žaja’s piece defies the aspiration towards miniaturization by exceeding the size of the human palm as a natural standard
for medal size. It equally defies permanent metal fixation with its material, but at the same time it retains the portrait moulding
technique, that is more characteristic for medals than reliefs.
Đurđica Kovačićek modifies the portrait of poet Dragutin Tadijanović, which could be seen at the previous Triennial, in the shape
of a one-sided medal in cast bronze. This time the artist used a very interesting, non-standard, and peculiar choice of material,
whose transparency reveals new plastic and optical capacities of medal art expression.
Margareta Landau Nejašmić remains faithful to her inspiration with the stylized figuration of pre-Romanic pluteuses, transforming them into new compositional units that are subordinated to the dynamic contours of the plaque.
We do not need to emphasize the importance of the connection between Damir Mataušić and the Ivo Kerdić Memorial. He has
a multiple role: the one of artist-exhibitor, one of artistic consultant of the Memorial, and finally an educational one, in the form
of nurturing new generations of medal artists at the Academy of Fine Arts in Zagreb. The continuity of exhibiting pieces, whose
originality of invention, quality, and artistic value are constant, reveals in Mataušić the most sophisticated medal-artist of the
current, as well as previous Memorials. This will also be confirmed by an upcoming release of the monograph dedicated to this
artist.
The opus of Stjepan Divković follows the highest standards in shaping forged medals, silver coins and gold coins. The purity of
graphism and the minuteness of shallow relief on the metal surface prove the incontestable control of métier in the works of
this established medal artist.
The exact opposite – when it comes to material that is used, creative self-inspiration, unspecific purpose and meaning, but primarily the concept of the medal itself – is represented by the work of Hrvoje Edmund Bošnjak. Although not directly related to
the current state of Croatian medal art, “Medalja Hrvatski jal” by using organic, consumable material – primarily corn, which in
regional colloquialism (kuruza) is a synonym for low quality and distorted values – is an indicative example in the given context.
In this way the first anti-medal was created as a reflection of the depression of contemporary medal art.
The youngest generation of artists who venture into medal art is reduced to only five authors. Nevertheless, their solutions are
very interesting.
Karlo Gross is represented by a series of three pieces, which pursue the transformation of meaning and structure of the medal
in order to realize a personal brand. Using a crossover between medal art and fine plastic, he modifies the same motif of room
interior, starting with the expressiveness of a dynamically initiated surface and ending by reducing the chain to the language of
graphism and purity of a flat surface. The strength of this author’s peculiar style and his confirmed creativity witness the quality
of our contemporary medal art as well as its future.
With the portrait of Friar Luka Vladmirović, Vinko Pešorda is the only younger author to take on the burden of portrait tradition
in medal art.
Hana Lukas Midžić addresses the second type of figuration; on her plaques, with an outlining relief signature she displays recognizable Split vistas.
33
Ida Blažićko approaches the aesthetic and art expression of design with her purified solution reduced to stylized typographic
elements.
Anja Planinčić, with her “conceptual” medal “Bez povoda” (“Without Purpose”), goes to another extreme – she completely
eliminates elements of art, leaving the central field of the obverse empty, reserving it for the art depiction. What remains is the
inscription on the rim, while the centre of the reverse side is boldly taken up by the artist’s signature. This is a great example of a
medal which was created with self-motivation, and which critically refers to the recession of a general societal need for medals
and is consistent with the assumption of a crisis in medal art. A medal without a purpose is a medal that is aware of its reality.
THE VITALITY OF FINE PLASTIC
Unlike the stagnation or deceleration of the biorhythm of contemporary Croatian medal art, fine plastic continues a more resilient and productive life. It is not socially and culturally conditioned, which enables its independent production.
Although some of the exhibitors from the previous Triennials are absent at this year’s exhibition, the quality of pieces, and even
more, their scope greatly exceed the last Triennial. In following the young authors who participated in the last exhibition as
students and now display their work side-by-side sculptors and artists with previously affirmed creative opuses, we get a completely different picture in relation to the situation with medal art.
What is different is the creative crisis and the crisis of the choices of creative approaches in fine plastic, which is characteristic for
it. Certain pieces have an extemporaneous character and a dose of invention and humour, some a tangible sensuality; some are
based on biomorphness, others on geometric stylization. While some have complex métiers, others have been reduced to a bare
minimum by minimizing the technical methods. In addition, the multiplicity of approaches in sculpture is logically articulated
through numerous morphological-stylistic expressions – from the omnipresent and dominant mimetic figuration and stylized or
simplified Verismo, to a form in sculpture based on the deviation from the material and the presentable.
In the multitude of fine plastic pieces at this year’s Memorial, we will only refer to the best and most interesting examples that
stand out in the total number of pieces. However, the quality and artistic value of all displayed pieces entirely justifies the second subtitle of this text.
The presentation of postgraduate students of the Fine plastic and Medal art Department at the Academy of Fine Arts in Zagreb
at the last, 9th Ivo Kerdić Memorial, marked the starting point in following the creative development of future artists. At that
time, their work stood out with a fully developed personality of artistic expression, and now we can already confirm its maturity. Therefore, it is inevitable to draw our attention to Matej Pašalić and Luka Petrinjak, artists whose refinement of sculpture
sensibility has resulted in pieces that stand out with their original peculiarity.
Matej Pašalić continues his sculpture dialogue with hexahedrons of distorted volumes and vexed surfaces, rejecting the strict
surface regularity of solids. This time he also uses colour as a means of expression. However, the attention shifts from the solid
to a discreet detail: smooth, curvy surfaces of the hexahedron are “graphically” marked by etching complex linear compositions
– enigmatic pictograms – whose encrypted meaning is known solely to their brander.
34
With a vocational perfection and sophisticated technique of shaping metal used in working with delicate and precious materials,
Luka Petrinjak achieves the exclusiveness of art pieces. Their fragile stability is expressed through simple forms; the treatment
of the material is conditioned by the delicacy of its form. The purity of form, precision of workmanship, optical qualities of
golden and shiny silver surfaces which illuminate, are featured as elements inherited from the repertory of highly modernistic
reductionism.
Coherently related to the modernist tradition, the sculpture of Ratko Žaja is much more impressive, complex, and methodical
than his medal art contribution. The cause for this lies in constructivist logic of rejecting of static and mass, establishing a correlation between the inner and the outer by including space as a vital element of the piece itself, and movability of flatly thinned
elements which enable a dynamic variability of forms.
Ljubo De Karina has an entirely different approach to sculpting. An egg-shaped form, closed-up sides made from tin surfaces
pinned to the base – a tight membrane that hides the inside of which we can only perceive the outer shape – reveals this artist’s
recognizable hermetic style.
The address to nature as an infinite reservoir of unrealized forms is continued by Josip Diminić. The biomorphic vitality of his
sculpture is based on the merger of shapes taken from nature. By the intervention of artist’s selection, the plasticity of items
from nature gives away a sculpting potential, and adhesion of two different natural materials of peculiar and different textures
finalizes natural form into a sculpture.
Let us also mention Erotic Scenes by Vesna Bašljan Martinjak; the distinct sensuality of their forms presents a challenge to tactile experience. The sculptures of concise, stylized forms of Zvonimir Kamenar also have a tactile quality.
Margareta Lekić, with her fully thought-through, layered, and complex piece “Attributes” stands out of the Triennial context, as
well as a chamber understanding of fine plastic as a three-dimensional body taken out of social context and modern events. Referring to reality, her work gravitates towards the modern direction in “large scale plastic”, which focuses on the content outside
the artistic. Through her concept, she points out the roles of prominent carriers of Postmodern and Contemporary art, creating
a special reference to their work, that is to say, their art practice and equipment, tools and building units, adopting them and
turning them into iconographic elements of her own work. Just as saints’ attributes in Christian iconology, selected specific
details of certain artists, their tools, and ways of creating or the very elements of creating, make somewhat of an homage of
a documentary and sacral character. The best planned and carried out piece in the fine plastic selection of this year’s Triennial
need not be searched further.
A characteristic component of play – as a form of artistic freedom characteristic for the creative inventiveness of Damir Mataušić
– is found in his “Bacchanalia”, which creates an impression of a mechanical toy with its movable parts.
The inexhaustible creative play, with a hint of refined humour, can be found in the sculptures of Renata Vranitzany Azinović for
years.
But perhaps the freshest surprising revelation, also in an extemporaneous exceeding of conventions, can be found in the work
of Tihomir Matijević, which is presented at the Memorial for the first time. With his non-standard sculpting material, colour elements and especially the artistic aesthetic of animated film, he sets himself apart from what could so far be seen at the Triennial.
Daniel Zec
35
rs
al
je
ed
m
tv
o
Ivan Antolčić
Antun Babić
Ida Blažičko
Zdravko Brkić
Hrvoje Edmund Bošnjak
Branko Crlenjak
Stjepan Divković
Karlo Gross
Đurđica Kovačiček
Margareta Landau Nejašmić
Damir Mataušić
Hana Lukas Midžić
Vinko Pešorda
Anja Planinčić
Željko Zima
Ratko Žaja
Ivan Antolčić
Dubravko Horvatić (Hrvatsko slovo), 2009.
38
39
Antun Babić
Vanja Drach, 2007.
40
Glumac Vanja Drach, 2007.
Željko Tomičić, 2007.
41
Ida Blažičko
100 godina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 2007.
42
43
Zdravko Brkić
Andrija Kačić Miošić, 2007.
44
Nika, 2009.
45
Hrvoje Edmund Bošnjak
Medalja Hrvatski jal, 2010.
46
Branko Crlenjak
Robert Frangeš Mihanović, 2008.
48
Robert Frangeš Mihanović, 2007.
49
Stjepan Divković
Arena Zagreb, 2009.
50
51
Karlo Gross
Interijer 1, 2010.
Interijer 2, 2010.
Interijer 3, 2010.
52
Đurđica Kovačiček
Dragutin Tadijanović, 2009.
54
Margareta Landau Nejašmić
Starohrvatske ptice, 2007.
56
57
Damir Mataušić
Bleiburg, 2009.
58
Marin Držić, 2008.
Hrvatska kultura, 2007.
Muzej suvremene umjetnosti, 2009.
59
Hana Lukas Midžić
Peristil, 2008.
60
Splitska riva, 2008.
Lučka kapetanija, 2008.
61
Vinko Pešorda
Portret fra Luka Vladmirović, 2008.
62
Anja Planinčić
Bez povoda, 2010.
64
65
Željko Zima
Dora-Sara, 2010.
66
Ratko Žaja
Prof. Blagoje, 2010.
68
al
a
m
a
tik
pl
as
Mato Andrić
Renata Vranitzany Azinović
Vesna Bašljan Martinjak
Miroslav Benaković
Hrvoje Edmund Bošnjak
Leonilda Conti
Josip Diminić
Petar Dolić
Nikola Faller
Vinko Fišter
Zvonimir Gračan
Stjepan Gračan
Rinella Ivanković
Zvonimir Kamenar
Ljubo De Karina
Margareta Lekić
Velibor Mačukatin ml.
Filip Mahmudćehajić
Damir Mataušić
Tihomir Matijević
Mak Melcher
Matko Mijić
Milena Mikulandra
Mia Orsag
Matej Pašalić
Luka Petrinjak
Janko Petrović
Irena Podvorac
Hanibal Salvaro
Petar Ujević
Nikola Vrljić
Zlatko Zlatić
Ratko Žaja
Mato Andrić
Suvremena žena duge kose, 2008.
Suvremena žena, 2008.
72
Suvremena s pogledom u stranu, 2008.
Suvremena djevojka II, 2008.
73
Renata Vranitzany Azinović
Sunčanje, 2009.
74
Vesna Bašljan Martinjak
Iz ciklusa „Erotski prizori“, 2009.
76
77
Miroslav Benaković
Triptih Život:
Susret, 2010.
Ljubav, 2010.
Rastanak, 2010.
78
79
Hrvoje Edmund Bošnjak
Kuruzna venera, 2010.
Kuruzna venera, 2010.
81
Leonilda Conti
Misli na kvadrat, 2010.
82
83
Josip Diminić
Kažu ptica, 2010.
84
Petar Dolić
Minotaur, 2007.
86
Nikola Faller
discmen, 2008.
mp3 player, 2008.
cd player, 2008.
88
Vinko Fišter
Objekt, 2009.
90
Zvonimir Gračan
Kruh naš svagdanji daj nam danas..., 2010.
92
Stjepan Gračan
Bez naziva A, 2009.
Bez naziva B, 2009.
Bez naziva C, 2009.
94
Rinella Ivanković
Slon, 2010.
96
Zrno, 2009.
97
Zvonimir Kamenar
Val, 2008.
98
Mili kraju rojeni, 2008.
Mala barka, 2007.
99
Ljubo de Karina
Oblutak, 2009.
100
Margareta Lekić
Artefakti, 2010.
Sapun Toma Friedmana
Uši Rachel Whiteread
102
Skalpel Lucia Fontane
Ovca Demiana Hirsta
103
Velibor Mačukatin ml.
Teslino jaje, 2010.
104
105
Filip Mahmudćehajić
Bik 1, 2010.
Bik 2, 2010.
106
Bik 3, 2010.
Damir Mataušić
Bacchanalia, 2010.
108
109
Tihomir Matijević
Buba, Zdenko i filadendron, 2009.
110
Mak Melcher
Autoportret, 2010.
112
Matko Mijić
Dok smo čekali, 2009.
115
Milena Mikulandra
Druga, 2007.
116
Mia Orsag
Hladna tamna tvar, 2010.
Vruća tamna tvar, 2010.
118
Matej Pašalić
Kubus 1, 2009.
Kubus 2, 2009.
Kubus 3, 2009.
120
121
Luka Petrinjak
Evolucija, 2010.
122
Evolucija, 2010.
Evolucija, 2010.
123
Janko Petrović
Buba, 2009.
124
Irena Podvorac
Ovce, 2009.
126
Pas, 2009.
Mačka, 2008.
127
Hanibal Salvaro
I 013, 2009.
128
Petar Ujević
Kompozicija, 2008.
130
XI. Postaja, 2008.
Puž oblak, 2008.
131
Nikola Vrljić
Čovjek zvan žaba, 2008.
132
133
Zlatko Zlatić
Sokol, 2008.
134
Igra I, 2008.
Igra II, 2008.
Ratko Žaja
Arh. objekt, 2010.
136
KATALOG AUTORA I DJELA
Mato Andrić
Ivan Antolčić
Akademski kipar, rođen 1952. u Garevcu, BiH. Kiparstvo na
Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu diplomirao je 1982.
Godine 1987. završio je poslijediplomski studij u Ljubljani, u
klasi prof. Drage Tršara. Studijski boravak u Parizu 1984. Živi i
radi u Zagrebu, član je HDLU-a Zagreb.
Zagreb, Kraljevička 30
Kipar i grafičar (Komarevo, 1928.). Završio Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Radi reljefe, medalje, plakete
slobodnih oblika i simboličkih sadržaja. Bio je dugogodišnji
scenograf HNK u Zagrebu. U ilustracijama i opremanju knjiga
sjedinjuje pripovjedačko i likovno.
Zagreb, Štefanićeva 5
Suvremena žena duge kose, 2008.
bronca
320 x 240 x 140 mm
Dubravko Horvatić (Hrvatsko slovo), 2009.
jednostrana medalja, bronca
110 x 100 mm
Suvremena žena, 2008.
bronca
210 x 160 x 120 mm
Renata Vranitzany Azinović
Suvremena s pogledom u stranu, 2008.
terakota
170 x 160 x 80 mm
Suvremena djevojka II, 2008.
terakota
210 x 160 x 90 mm
138
Rođena 1950. u Zagrebu. Članica HDLU-a od 1989. Sudjelovala na mnogim likovnim kolonijama i na izradi rješenja
kazališnih lutaka. Uz kiparski rad djeluje i kao ilustratorica
knjiga. Živi i radi u Zagrebu.
Zagreb, Josipa Sermagea 11
[email protected]
Sunčanje, 2009.
keramika
140 x 128 x 270 mm
140 x 112 x 285 mm
94 x 105 x 255 mm
145 x 108 x 354 mm
138 x 110 x 220 mm
Antun Babić
Rođen 1931. u Bijeljini. Diplomirao 1958. na ALU u Zagrebu,
u klasi prof. Vanje Radauša. Završio specijalku za grafiku kod
prof. Hrvoja Melkusa i prof. Ljube Babića. Od 1959. priredio
veći broj samostalnih izložbi. Dobitnik više nagrada i priznanja. Odlikovan Redom Danice s likom Marka Marulića. Istaknuti je likovni, pedagoški i kulturni djelatnik. Živi i djeluje u
Vinkovcima.
Vinkovci, Mihanovićeva 3
Vanja Drach, 2007.
jednostrana lijevana medalja, bronca
Ø 106 mm
Glumac Vanja Drach, 2007.
jednostrana lijevana medalja, bronca
Ø 123 mm
Željko Tomičić, 2007.
jednostrana lijevana medalja, bronca
Ø 105 mm
Vesna Bašljan Martinjak
Rođena 1978. u Zagrebu. Završila Školu za primijenjenu u
mjetnost i dizajn (kiparstvo). Godine 2001. diplomira na
ALU u Zagrebu, u klasi prof. Damira Mataušića, smjer kiparstvo – mala plastika i medaljerstvo. Paralelno završava
psihologijsko-pedagošku izobrazbu na Učiteljskoj akademiji.
Članica HDLU-a i LIKUM-a. Od 2001. sudjeluje na više samostalnih i skupnih izložbi. Od 2003. radi u Osnovnoj školi
Remete u Zagrebu. Autorica knjiga Prirodni materijali i Oblikujmo žicu (Zagreb, 2005.).
Zagreb, Trnovčica 71
[email protected]
Iz ciklusa ‘‘Erotski prizori’’, 2009.
bronca, 66 x 78 x 134 mm
aluminij, 62 x 150 x 105 mm
aluminij, 134 x 110 x 72 mm
Miroslav Benaković
Rođen 1953. u Slavonskom Šamcu. Preparator za kamen i
keramiku u Muzeju Slavonije u Osijeku. Priredio niz samostalnih izložbi i sudjelovao na brojnim skupnim izložbama.
Osijek, Umaška 16
Triptih Život:
Susret, 2010.
aluminij
320 x 150 x 50 mm
139
Ljubav, 2010.
aluminij
320 x 150 x 50 mm
Rastanak, 2010.
aluminij
320 x 150 x 50 mm
Ida Blažičko
Rođena 1985. u Zagrebu. Nakon završene Klasične gimnazije
diplomirala je 2007. kiparstvo na zagrebačkom ALU, u klasi
prof. Stjepana Gračana. Tijekom studija boravila je na Indiana
University of Pennsylvania, SAD. Trenutačno pohađa poslijediplomski doktorski studij u Kini, na China Academy of Art
u Hangzhou i na ALU u Zagrebu. Izlaže od 2004. na brojnim
skupnim i tri samostalne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dobitnica je Nagrade Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Zagreb, Ilica 125
[email protected]
plastici, taktilima. Odgojen je u tradiciji hrvatske medaljerske
struke svojih vrhunskih prethodnika, Kerdića i osobito Janeša,
u čijem je atelijeru godinama radio.
Zagreb, Slavenskog 27
Andrija Kačić Miošić, 2007.
dvostrana medalja, bronca
Ø 115 mm
Nika, 2009.
dvostrana medalja, bronca
Ø 51 mm
Hrvoje Edmund Bošnjak
Rođen 1946. u Zagrebu. Godine 1971. Diplomirao na ALU u
Zagrebu. 1973. – 1975. bio je suradnik u majstorskoj radionici
prof. Antuna Augustinčića. Priredio niz samostalnih izložbi u
Hrvatskoj i inozemstvu; sudjelovao na brojnim kolektivnim
izložbama.
Zagreb, Mihovljanska 19
100 godina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 2007.
jednostrana medalja, bronca
49 x 89 x 9 mm
Medalja Hrvatski jal, 2010.
drvo, kukuruz, guma, kukuruzna krupica
Ø 92 mm
Zdravko Brkić
Kuruzna Venera, 2010.
gips, žica, kukuruzni list
125 x 70 x 110 mm
Rođen je 1949. u Zagrebu. ALU u Zagrebu završio 1972. Sudionik je svih memorijala kao i izložbi FIDEM-a od 1992. Dobitnik
više nagrada i priznanja. Već četvrt stoljeća izrađuje medalje,
a jedan je od rijetkih umjetnika posvećenih isključivo sitnoj
140
Leonilda Conti
Rođena 1972. u Bergamu. Podrijetlom Talijanka, s
prebivalištem u Osijeku. Diplomirala je slikarstvo 1995. na
Umjetničkoj akademiji Carrara u Bergamu. Radila je kao
docentica na Katedri za umjetničku anatomiju na Likovnoj
akademiji „Aldo Galli“ u Bergamu te na raznim projektima
u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i Brazilu. Od 2005. godine
radi kao muzejska pedagoginja u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim
izložbama.
Osijek, Plješevička 37
[email protected]
Misli na kvadrat, 2010.
staklo, najlon, olovne kuglice, brojke i slova
23 x 50 x 50 mm; 38 x 50 x 50 mm; 110 x 50 x 50 mm
Branko Crlenjak
Rođen 1930. u Vukovaru. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1956. Do progonstva 1991. radio u Vukovaru
kao gimnazijski profesor, a u prognaništvu 1991. – 1995. u
Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Objavio
nekoliko knjiga o Vukovaru te nekoliko mapa crteža starog
Vukovara. Autor više skulptura u javnim prostorima. Posebno
je zapažen kao medaljer. Izlagao je samostalno i na raznim
slikarskim i kiparskim izložbama hrvatske umjetnosti, te na
međunarodnim izložbama. Sudionik je gotovo svih izložbi
FIDEM-a, kao i svih Memorijala Ive Kerdića. Istaknuti je vukovarski kulturni djelatnik. Više je puta za svoj rad nagrađivan.
Nagradu za životno djelo Županije vukovarsko-srijemske
dobio je 2002.
Vukovar, Josipa Rukavine 5
Robert Frangeš Mihanović, 2007.
dvostrana medalja, bronca
66 x 60 mm
Robert Frangeš Mihanović, 2008.
jednostrana medalja, bronca
116 x 94 mm
Josip Diminić
Rođen 1937. u Diminićima pokraj Labina. Od 1965. živi i radi
u Labinu. U Zagrebu je pohađao petogodišnju Školu primijenjenih umjetnosti, nakon koje se upisuje na ALU u Zagrebu.
Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Marina Tartaglie 1963.
godine. Od 70-ih godina kontinuirano se bavi kiparstvom. Od
1984. redoviti je profesor na likovnom odsjeku Filozofskog
fakulteta u Rijeci. Utemeljitelj je Mediteranskog kiparskog
simpozija u Dubrovi pokraj Labina, koji je ubrzo postao respektabilna međunarodna manifestacija. Prema njegovoj zamisli
nastala je Bijela cesta, koja vodi kroz Mediteranski kiparski
simpozij. Kao kipar imao je više od 80 samostalnih i oko 250
skupnih izložbi. Autor je više od 20 skulptura na otvorenom,
kao i 11 grafičkih mapa. Za svoj umjetnički rad dobio je oko 18
različitih nagrada.
Labin, Karla Kranjca 30
Kažu ptica, 2010.
drvo, kamen
177 x 205 x 138 mm
141
Stjepan Divković
Rođen 1961. u Pogorici. ALU u Zagrebu u klasi prof. Stipe
Sikirice završio 1986. Istaknuti hrvatski medaljer, autor
mnogih spomen-medalja, zlatnika i srebrnjaka. Sudionik brojnih skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
Zagreb, Dedići 94
Arena Zagreb, 2009.
dvostrana kovana medalja, srebro
Ø 37 mm
Petar Dolić
Rođen 1975. u Travniku, odakle se s roditeljima preselio u
Gospić. Završio je ALU u Zagrebu, u klasi prof. Pime Vulasa,
a kao izbornu nastavu odabrao Malu plastiku i medaljerstvo
u klasi prof. Damira Mataušića. Dobitnik je nekoliko nagrada
i izveo je više skulptura u javnim prostorima. Član HDLU-a.
Susedgrad, Zagreb, Blanje 16
http://petardolic.com
[email protected]
Minotaur, 2007.
kamen
170 x 120 x 120 mm
Nikola Faller
Rođen 1978. u Osijeku. Diplomirao kiparstvo 2004. na ALU u
Beogradu u klasi prof. Željke Momirov. Godine 2006./2007.
vanjski suradnik na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, katedra
142
za kiparstvo. Inicijator i osnivač kiparske kolonije i Land art
festivala Slama, Lug. Od 2004. živi i djeluje u Osijeku i Lugu.
Lug, Šandora Petefija 44
www.nikolafaller.com
[email protected]
discmen, 2008.
terakota
25 x 140 x 140 mm
mp3 player, 2008.
terakota
25 x 130 x 130 mm
cd player, 2008.
terakota
25 x 145 x 145 mm
Vinko Fišter
Rođen 1945. u Kućanecu pokraj Zagreba. Završio je Školu
primijenjene umjetnosti u Zagrebu, odjel slikarstva.
Sudjelovao je na više od 250 izložbi u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik brojnih nagrada za slikarstvo, kiparstvo i grafiku.
Sesvete, Kašinska 9b
www.vinkofister.hr
[email protected]
Objekt, 2009.
terakota, staklo
216 x 180 x 128 mm
Zvonimir Gračan
Rođen je 1948. u Osijeku. Nakon što u nekoliko pokušaja
nije primljen na ALU u Zagrebu (1970., 1971., 1973.), boravi
u atelijeru brata, ak. kipara Stjepana Gračana, pomažući mu
pri realizaciji niza kiparskih projekata. Ondje stječe određena
znanja i ovladava kiparskim umijećem i tehnikom. 1975. upisuje Veterinarski fakultet u Zagrebu, koji napušta nakon
dvije godine i počinje se profesionalno baviti kiparstvom. Kao
suradnika angažira ga niz kipara (K. A. Radovani, R. Goldoni,
M. Vuco, Z. Bourek). Bavio se izradom scenskih rekvizita za
kazalište, film i TV, a kao kipar neko vrijeme radi i na restauriranju arhitektonskih objekata u Zagrebu. Od 1987. do 2009.
organizira 15 samostalnih izložbi te sudjeluje na brojnim
skupnim izložbama. Član ULUPUH-a, HZSU-a, HDLU-a. Godine 1998. dobiva kiparski atelijer u dvorcu Siksta u Jakovlju.
Zagreb, P. i T. Erdedya 9
Kruh naš svagdanji daj nam danas..., 2010.
gaza, drvofiks
90 x 110 x 320 mm
Stjepan Gračan
Rođen je 1941. u Prugovcu. Godine 1967. diplomirao na ALU
u Zagrebu, u klasi prof. Antuna Augustinčića. Tih je godina
i stalni likovni kritičar osječkog lista Glas Slavonije. 1970.
suosnivač i član grupe Biafra. Od 1975. kontinuirano se bavi
kazališnom scenografijom. Od 1962. samostalno izlaže te je
sudjelovao na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik mnogih nagrada i priznanja, autor spomenika
u javnom prostoru. Profesor na ALU u Zagrebu.
Zagreb, Vlaška 76
Bez naziva A, 2009.
silikon, metal
90 x 280 x 280 mm
Bez naziva B, 2009.
silikon, metal
90 x 280 x 280 mm
Bez naziva C, 2009.
silikon, metal
90 x 280 x 280 mm
Karlo Gross
Rođen 1978. u Zagrebu. 1997. završio Školu za primijenjenu
umjetnost i dizajn, usmjerenje Dizajn metala. 1998. godine
upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Na trećoj godini
odlučuje se za usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo pod
mentorstvom prof. Damira Mataušića. Diplomirao 2005.
godine. Specijalistički poslijediplomski studij male plastike i
medaljerstva na ALU u Zagrebu upisuje 2006. godine. Priredio dvije samostalne izložbe te sudjelovao na nizu skupnih.
Član je ULUPUH-a. Radi na ALU u Zagrebu kao vanjski suradnik na usmjerenju Mala plastika i medaljerstvo u klasi prof.
Damira Mataušića.
Zagreb, Babonićeva 10
[email protected]
Interijer 1, 2010.
bronca
72 x 78 mm
Interijer 2, 2010.
bronca
143
75 x 79 mm
[email protected]
Interijer 3, 2010.
bronca
71 x 77 mm
Mala barka, 2007.
patinirana bronca
110 x 45 x 100 mm
Rinella Ivanković
Mili kraju rojeni, 2008.
patinirana bronca
160 x 140 x 70 mm
Maturirala u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1998.,
smjer slikarstvo. Diplomirala 2007. na kiparskom odsjeku
ALU u Zagrebu, u klasi prof. Stjepana Gračana. Priredila dvije
samostalne i sudjelovala na nekoliko skupnih izložbi. Bavi se
scenografijom, grafičkim dizajnom te vodi likovne radionice.
Zagreb, Pirovec gornji 52
[email protected]
Slon, 2010.
gips
135 x 130 x 100 mm
Zrno, 2009.
terakota
160 x 170 x 260 mm
Zvonimir Kamenar
Rođen je 1939. u Sušaku. Diplomirao na ALU u Zagrebu 1964.,
na odjelu kiparstva, u klasi Vanje Radauša. Izradio je velik broj
skulptura i nekoliko spomenika u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. Sudjelovao je na više od stotinu izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je tuzemnih i inozemnih nagrada i priznanja.
Rijeka, Bože Vidasa 7
144
Val, 2008.
patinirana bronca
110 x 170 x 90 mm
Ljubo de Karina
Rođen je 1948. u Rijeci. 1972. diplomirao na ALU u Ljubljani.
Suradnik majstorske radionice prof. Vanje Radauša. Od 1973.
do 1975. suradnik majstorske radionice Augusta Augustinčića.
Sudjelovao na više od 30 samostalnih te na brojnim skupnim
izložbama u zemlji i inozemstvu. Autor je većeg broja javnih
spomenika u Hrvatskoj, Italiji, Japanu, Njemačkoj i Sloveniji.
Djela mu se nalaze u privatnim kolekcijama i javnim ustanovama. Dobitnik nekoliko nagrada i priznanja.
Brseč, Zagorje 17
Oblutak, 2009.
drvo, metal
131 x 190 x 105 mm
Đurđica Kovačiček
Rođena je 1958. u Zagrebu. 1981. diplomirala je na ALU u Zagrebu u klasi prof. Želimira Janeša. Bavi se medaljerstvom i
malom plastikom. Izrađuje uglavnom portrete i vedute malih
gradova. Sudjeluje na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 2005. godine djela su joj uvrštena u stalni postav
Gliptoteke HAZU-a.
Zagreb, Mlinovi 60
Dragutin Tadijanović, 2009.
plaketa, staklo
190 x 150 mm
umjetničkom doktorskom studiju, odsjek kiparstvo, ALU u
Zagrebu. Izlaže grupno i samostalno od 2004. u Hrvatskoj i
inozemstvu.
Zagreb, Lhotkina 10
www.margaretalekic.com
[email protected]
Atributi, 2010.
Sapun Toma Friedmana
bronca
40 x 70 mm
Ploča Carl Andrea
bronca
200 x 200 x 5 mm
Margareta Landau Nejašmić
Rođena 1931. u Sarajevu. Godine 1961. u Zagrebu je diplomirala povijest umjetnosti. Najveći dio stvaralaštva vezan je
uz plakete, medalje i skulpturni nakit od plemenitih kovina.
Motivi su joj gradovi i arhitektonske kompozicije, a u nakitu
je često nadahnuta predromaničkim i romaničkim reljefima.
Osim radovima u kovini, posvećuje se slikarstvu i grafici.
Članica ULUPUH-a.
Zagreb, Pantovčak 118a
Starohrvatske ptice, 2007.
dvostrana plaketa, lijevana bronca
105 x 65 mm
Slamka Tare Donovan
bronca
180 x 5 mm
Uši Rachel Whiteread
bronca
40 x 20 x 20 mm
Skalpel Lucia Fontane
bronca
120 x 10 mm
Ovca Demiana Hirsta
bronca
80 x 30 x 20 mm
Margareta Lekić
Rođena u Osijeku 1982. Godine 2007. diplomirala kiparstvo na ALU u Zagrebu. Trenutačno je na poslijediplomskom
145
Velibor Mačukatin ml.
Damir Mataušić
Rođen 1974. u Zagrebu. Maturirao u Školi primijenjenih umjetnosti, odjel dizajn metala. Godine 1999. diplomirao na
ALU u Zagrebu. Dobitnik Rektorove nagrade u ak. godini
1998./1999. Dobitnik kiparske nagrade 27. Salona mladih
2004. u Zagrebu. Član HZSU-a i HDLU-a.
Zagreb, Voćarska cesta 84
[email protected]
Rođen u Zagrebu 1954. Diplomirao na kiparskom odsjeku
Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1979., u klasi prof.
Želimira Janeša. Prvu medalju realizirao je 1973. i od tada
se gotovo isključivo bavi medaljom i malom plastikom kao
likovnim izrazom. Danas njegov opus čini oko 550 uglavnom
dvostrano kovanih medalja i malih plastika. Autor je više od
150 medalja kovanih u zlatu i srebru. Priredio je 20 samostalnih izložbi, od kojih je najznačajnija monografska izložba
u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu 2000., te izložba u Dolenjskom muzeju, Slovenija 2003. Sudjelovao je na 69 skupnih izložbi, između ostalih na FIDEM-u. Dobitnik je nagrada
na natječajima u Austriji 2000. i Japanu 2001. Specijalizirao
se izvodeći projekte u državnim kovnicama u Beču, Cardiffu i
Budimpešti. Kao redoviti prof. predaje na Akademiji likovnih
umjetnosti u Zagrebu, na kiparskom odsjeku – usmjerenje
Mala plastika i medaljerstvo.
Zagreb, Krvarić 6
www.matausic.net
[email protected]
Teslino jaje, 2010.
drvo, akril, pigment
190 x 190 x 65 mm
Filip Mahmudćehajić
Godine 2000. završio Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo. 2007. diplomirao na kiparskom odsjeku
ALU u Zagrebu, u klasi prof. Stjepana Gračana.
Zagreb, J. Leskovara 27
[email protected]
Bik 1, 2010.
polučelične šipke
105 x 142 x 180 mm
Bik 2, 2010.
polučelične šipke
106 x 111 x 194 mm
Bik 3, 2010.
polučelične šipke
73 x 92 x 82 mm
146
Bleiburg, 2009.
dvostrana medalja, patinirani djelomično posrebreni tombak
Ø 70 mm
Marin Držić, 2008.
dvostrana medalja, srebro djelomično pozlaćeno
Ø 70 mm
Muzej suvremene umjetnosti, 2009.
dvostrana medalja, kovano srebro
54 x 52 mm
Hrvatska kultura, 2007.
dvostrana medalja, kovano srebro i ručna pozlata
92 x 87 mm
Bacchanalia, 2010.
lijevana bronca
230 x 130 x 80 mm
Vuce 2008. godine. Izlagao na nekoliko skupnih izložbi. Član
HDLU-a.
Zagreb, Dolčić 13
[email protected]
http://makmelcher.blogspot.com
Tihomir Matijević
Autoportret, 2010.
bronca
200 x 36 x 45 mm
Rođen u Našicama 1975., u Zagrebu završio Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Godine 2000. diplomirao kiparstvo
na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studijski boravio
na Indiana University of Pennsylvania te sudjelovao u Ljetnoj
klesarskoj školi na Braču.
Od 2005. zaposlen je u zvanju asistenta na odsjeku za
likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku. Godine
2007. upisao je doktorski studij na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Samostalno je izlagao
u Zagrebu i Osijeku te sudjelovao na više skupnih izložbi
(Budimpešta, Indiana, Vukovar, Zagreb, Osijek, Vinkovci).
Član je HDLU-a Osijek.
Osijek, Sjenjak 39
[email protected]
Buba, Zdenko i filadendron, 2009.
plastelin, keramika, plastika
290 x 330 x 220 mm
Hana Lukas Midžić
Rođena u Splitu 1980. godine. 1998. završava Jezičnu gimnaziju i Školu likovnih umjetnosti u Splitu. 2002. diplomira
kiparstvo u klasi profesora Šime Vulasa na ALU u Zagrebu.
Za vrijeme studija provodi semestar na Indiana University of
Pennsylvania u SAD-u, Sculpture Department. Izlagala je na
više skupnih i samostalnih izložbi. Živi i radi kao samostalna
umjetnica.
Zagreb, Dobri dol 27 [email protected]
Lučka kapetanija, 2008.
plaketa, bronca
180 x 190 mm
Peristil, 2008.
plaketa, bronca
230 x 140 mm
Mak Melcher
Rođen 1983. godine u Mostaru. Završio Školu primijenjenih
umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Diplomirao kiparstvo na ALU u Zagrebu, u klasi prof. Mire
Splitska riva, 2008.
plaketa, bronca
120 x 200 mm
147
Matko Mijić
Rođen u Splitu 1955. Kiparstvo diplomirao na Fakultetu
primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1981. godine. Izlagao
na 36 samostalnih i više od stotinu grupnih izložbi u zemlji i
inozemstvu. Izvanredni je profesor na Umjetničkoj akademiji
Sveučilišta u Splitu. Živi i radi u Trogiru, Splitu i Milni na Braču.
Split, Kralja Zvonimira 89
[email protected]
Dok smo čekali, 2009.
metal
40 x 450 mm
Milena Mikulandra
Rođena u Šibeniku 1979., gdje je maturirala u Prometnotehničkoj školi 1998. godine. 2001. upisuje ALU u Zagrebu.
Godine 2007. diplomirala je kiparstvo u klasi prof. Mire Vuce.
Živi i radi u Šibeniku. Članica je HDLU-a. Izlagala na tri samostalne i više od trideset skupnih izložbi.
Šibenik, Bilice-Stubalj 27
[email protected]
Druga, 2007.
terakota
220 x 300 x 330 mm
Mia Orsag
Rođena u Zagrebu 1983. Diplomirala 2008. na ALU u Zagrebu,
kiparski odsjek. Od 2006. sudjelovala na više skupnih izložbi.
148
Zagreb, Antuna Stipančića 21
[email protected]
Hladna tamna tvar, 2010.
bronca
70 x 80 x 80 mm
Vruća tamna tvar, 2010.
bronca
85 x 80 x 80 mm
Matej Pašalić
Rođen 1978. u Zagrebu. Godine 1997. završava Srednju školu
primijenjenih umjetnosti i dizajna (smjer dizajn metala) u
Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na ALU u Zagrebu 2005.,
usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo, u klasi prof. Damira
Mataušića. Dobitnik je Nagrade ALU za najuspješnije diplomante u ak. god. 2004./2005. Član je ULUPUH-a od 2008.
Priredio jednu samostalnu, te izlagao na više skupnih izložbi
u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor više ostvarenih projekata.
Radi u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti i dizajna (dizajn
metala) u Zagrebu.
Zagreb, Tome Matića 14
[email protected]
Kubus 1, 2009.
mesing (lim)
200 x 95 x 97 mm
Kubus 2, 2009.
mesing (lim)
209 x 107 x 100 mm
Kubus 3, 2009.
mesing (lim)
220 x 88 x 94 mm
Evolucija, 2010.
srebro i drvo
140 x 160 x 60 mm
Vinko Pešorda
Evolucija, 2010.
kovano srebro i mahagonij
80 x 200 x 90 mm
Rođen je 1977. u Zagrebu. Diplomirao na kiparskom odsjeku
ALU u Zagrebu, u klasi prof. Šime Vulasa. Član je HDLU-a.
Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 65
[email protected]
Portret fra Luka Vladmirović, 2008.
medalja, bronca
Ø 180 mm
Luka Petrinjak
Rođen je u 1974. u Zagrebu. 1998 diplomirao na Koninklije
Academie voor Schone Kunsten, Antwerpen. Kiparstvo,
trodimenzionalno oblikovanje (1994.-1996.), Izborni odjel
nakita (1996.-1998.), Izborni odjel „silversmithing”. Na Academie Royale des Beaux - Arts de Bruxelles je 1998.-2000.
Istovremeno je na privatnoj specijalizaciji (japanski lak urushi) kod prof. Jeana Lemmensa. Od 2006. na poslijediplomskom je specijalističkom studiju kiparstva na ALU u Zagrebu,
usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo, kod prof. Damira
Mataušića. Izlagao je na 36 izložbi u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik prve nagrade za najbolji hrvatski unikatni nakit Diners Cluba Exclusive, Umjetnički paviljon u Zagrebu; nominiran
kao najbolji student u klasi za nagradu Rotary Cluba Antwerpena u Belgiji.
Zagreb, Solarova 4
[email protected]
Evolucija, 2010.
kovano srebro i pozlata, 2010.
140 x 160 x 60 mm
Janko Petrović
Rođen 1983. u Zagrebu. Godine 2002. završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, usmjerenje Aranžerstvo i scenski dizajn. 2003. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek.
Godine 2008. diplomirao je u klasi prof. Mire Vuce. Izlagao
je na nekoliko skupnih izložbi. Od 2008. član je HDLU-a.
Zagreb, G. Vrapče, Ivana Botterija 12
[email protected]
Buba, 2009.
aluminij
90 x 130 x 199 mm
Anja Planinčić
Rođena u Zagrebu 1975. Maturirala 1994. u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna, odsjek keramike. 1998. VŠVU
Bratislava, odsjek dizajn metala i nakita. Diplomirala kiparstvo, usmjerenje Mala plastika i medaljerstvo na ALU u
149
Zagrebu 2000., u klasi prof. Damira Mataušića. Od 2009.
radi u Kulturnom centru Peščenica kao viša stručna suradnica i voditeljica Galerije Događanja. Aktivno izlaže od 2000.
Članica HDLU-a.
Zagreb, Pičmanova 6
[email protected]
[email protected]
Bez povoda, 2010.
dvostrana medalja, lijevana i polirana bronca
Ø 76 mm
Irena Podvorac
Rođena je 1977. u Zagrebu. Diplomirala je kiparstvo 2000. na
ALU u Zagrebu. Godine 1999. provela je studijski semestar u
Indiani (SAD). Od 1998. sudionica je brojnih skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te autorica niza skulptura
u javnim prostorima. Dobitnica nekoliko nagrada za svoj rad.
Članica je HDLU-a, ULS-a, HR-InSEA i ULUPUH-a.
Samobor, Travnički put 14
www.irenapodvorac.com
[email protected]
Ovce, 2009.
raku paljena keramika
140 x 130 x 60 mm
130 x 120 x 50 mm
Mačka, 2008.
drvo, bakreni čavli
225 x 110 x 80 mm
150
Pas, 2009.
keramika
220 x 170 x 170 mm
Hanibal Salvaro
Rođen 1935. u Čačku. U Zadru završio gimnaziju. Od 1954.
studirao je građevinu u Zagrebu, a 1958. počeo se baviti
keramikom i kiparstvom zahvaljujući sestri Lidiji, koja ga uvodi u svijet likovnih umjetnosti. Prvu izložbu ostvario je 1961.
i od tada je izlagao na više od 300 samostalnih i selekcioniranih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Nagrađivan u Faenzi
(Italija) za suvremenu keramiku, te je dobitnik brojnih drugih
priznanja i nagrada. Živi i radi u Zagrebu.
Zagreb, Radićeva 130
I 013, 2009.
porculan
17 x 38 x 29 mm
Petar Ujević
Rođen je 1960. godine u Krivodolu. Diplomirao je kiparstvo
1984. godine na ALU u Zagrebu, u klasi prof. Branka Ružića
i prof. Želimira Janeša. 1985. završio je majstorsku radionicu
kod prof. Ivana Sabolića u Zagrebu. Od 1981. godine sudionik
je brojnih skupnih i samostalnih izložbi te autor niza skulptura
u javnim prostorima. Dobitnik je nekoliko nagrada za svoj rad.
Član je HDLU-a, ZUH-a, Grupe CONTRA i ULUS-a.
Sv. Nedjelja, Rakitje
[email protected]
Kompozicija, 2008.
aluminij
290 x 250 x 120 mm
Puž oblak, 2008.
bronca
118 x 95 x 184 mm
XI. postaja, 2008.
bronca
260 x 160 mm
IKOM u Zagrebu, a od 1985. do 1987. radio je kao profesor u
zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti. Do sada je održao
desetak samostalnih izložaba te sudjelovao na brojnim
prestižnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Radovi
su mu postavljeni u javnim prostorima u Jertovcu, Zagrebu,
Karlovcu i Malinskoj. Osim kiparstvom, bavi se i restauracijom, kao i industrijskim dizajnom. Član je HDLU-a, ULUPUH-a
i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Zagreb, Petrova 63
Dora-Sara, 2010.
jednostrana lijevana medalja, bronca
Ø 106 mm
Nikola Vrljić
Rođen u Zagrebu 1980. Diplomirao na ALU u Zagrebu 2007.,
gdje je 2008. upisao poslijediplomski doktorski studij kiparstva te radi kao umjetnički suradnik na odsjeku kiparstva. Živi i
djeluje u Zagrebu.
[email protected]
Čovjek zvan žaba, 2008.
gips
310 x 267 x 230 mm
Željko Zima
Rođen 1946. u Vinici pokraj Varaždina. Od 1961. živi u Zagrebu, gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti (odjel za
industrijsko oblikovanje), a potom 1970. diplomirao kiparstvo
na ALU u Zagrebu, u klasi prof. Valerija Michiellija. Od 1973.
do 1975. suradnik majstorske radionice Antuna Augustinčića.
Od 1975. do 1981. zaposlen kao kipar za modele u kovnici
Zlatko Zlatić
Rođen 1933. u Zagrebu. Diplomirao kiparstvo na ALU u Zagrebu 1966., u klasi prof. Vanje Radauša. Samostalno izlagao
na više izložbi u Hrvatskoj. Sudjelovao na više od 200 skupnih
izložbi u zemlji i inozemstvu i bio sudionik mnogobrojnih kiparskih simpozija i radionica. Djela mu se nalaze u mnogim
muzejima i privatnim zbirkama. Nekoliko njegovih većih
animalističkih radova nalazi se u javnim prostorima. Gradu
Zagrebu 2005. donirao je zbirku svojih skulptura.
Donja Bistra, Krapinska 33
Sokol, 2008.
mjed
120 x 50 x 30 mm
Igra I, 2008.
mjed
140 x 70 x 40 mm
151
Igra II, 2008.
mjed
105 x 75 x 35 mm
Ratko Žaja
Rođen 1944. u Bilicama pokraj Šibenika. Od 1947. živi u Osijeku.
Godine 1980. upisao ALU u Sarajevu. Diplomirao kiparstvo na
ALU u Novom Sadu, u klasi prof. Tomislava Kauzlarića. Osim kiparstvom, bavi se slikarstvom, grafičkim dizajnom i ilustracijom.
Radi kao profesor u Školi za tekstil, dizajn i primijenjenu umjetnost u Osijeku. Član HDLU-a.
Osijek, Podravlje 8
Prof. Blagoje, 2010.
plaketa, sadra
255 x 220 mm
Arh. objekt, 2010.
drvo
270 x 300 x 300 mm
152
USMJERENJE MALA PLASTIKA I
MEDALJERSTVO
Sudjelovanje studenata usmjerenja male plastike i medaljerstva s odsjeka kiparstva zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti
na Memorijalu Ive Kerdića danas je nerazdvojivi dio cjeline ove izložbene manifestacije. Štoviše, upravo je izložba studentskih
radova postala onaj segment Memorijala koji sve više privlači našu pozornost i potiče našu znatiželju, jer želimo doznati kvalitativni raspon studija i biti svjedocima stvaralačkog razvoja budućih umjetnika.
Zanimljivo (i pomalo neočekivano) – u prethodnom tekstu ocrtana slika hrvatskog medaljerstva svoj odraz ima i u studentskom
udjelu na ovogodišnjem triennalu. I ovdje se medalja našla na margini interesa produkcije i plastičnog istraživanja, čak i kao eksperiment ona oskudjeva. Za rad u medalji nužno je izdvojiti vrijeme, njezina izrada zahtijeva strpljivost. Težak je i zahtjevan proces njezine izvedbe. Put od ideje i začetka medalje u prvom materijalu, preko njezina lijevanja ili trajne materijalizacije u kovini,
sve do cizeliranja i dodatne obrade – njezine konačne realizacije, dugotrajan je. Istovremeno, rad u maloj plastici mnogo je brži i
„učinkovitiji“ u smislu produktivnosti. Stoga se sve manje studenata u slobodi svoga izbora opredjeljuje za rad u medalji. A kada
se znatiželjom eksperimentatora i odluče okušati u tom arhaičnom kiparskom mediju, rijetko se kada opredjeljuju za delikatan
klasični postupak njezine izrade, već pribjegavaju alternativnim materijalima koji omogućuju brži postupak, ali često rezultiraju
i ostvarenjima na rubu medalje. Dakako, ne i nezanimljivima ili manje značajnima.
Od dvadeset i četiri studenta čiji su radovi odabrani za izlaganje na Memorijalu, samo se jedna autorica posvetila medalji, dok
istraživački pristup troje autora rezultira prijelaznim ili rubnim primjerima između medalje i male plastike.
Mala plastika, s druge strane, otkriva nam studij kao pokusni laboratorij u kojemu se nesputanom imaginacijom neprestano
traga za novim – u oblicima, materijalima i tehnologiji. Inventivnost iskušavanja raznovrsnih, u skulpturi neuobičajenih materijala i tehničkih postupaka najizrazitija je upravo tijekom studija.
Karakterističan eksperimentalni karakter i nesputana sloboda istraživanja, originalnost smjelih rješenja kakva nećemo susresti
u redovima „ozbiljnih“ umjetnika u selekciji suvremenog hrvatskog medaljerstva i male plastike, rezultirala je izvanrednim radovima, koji se snagom imaginacije, kvalitetom i originalnošću uspinju za stepenicu više u odnosu na izbor studentskih radova
prošloga triennala.
Uprkos situaciji s medaljom, usmjerenje mala plastika i medaljerstvo ima svijetlu budućnost. To, uostalom, potvrđuju i ostvarenja umjetnika koji su donedavno polazili Mataušićevu klasu, a sada izlažu na Memorijalu kao samostalni autori.
Daniel Zec
154
THE DEPARTMENT OF FINE
PLASTIC AND MEDAL ART
The participation of students from the Department of Fine Plastic and Medal Art of the Zagreb Academy of Fine Arts at the Ivo
Kerdić Memorial is an inevitable part of the exhibition. Moreover, the exhibition of student pieces has become the segment of
the Memorial that attracts more and more attention and incites curiosity because we want to discover the quality of the Department and witness the creative development of future artists.
Interestingly (and somewhat unexpectedly) – the state of Croatian medal art depicted in the previous text reflects on the student participation at this year’s Triennial. Here as well is the medal on the margins of production interest and sculpture research,
it is scarce even as an experiment. Time is essential for medal art, since creating medals requires patience. The process of its production is a difficult and demanding one. The road from the idea of a medal in its first material, through its casting or permanent
materializing in metal, all the way to enchasing and finishing touches – its final realization, is a long-lasting one. At the same
time, working with fine plastic is much faster and more “efficient” in terms of productivity. Therefore, fewer and fewer students
choose medal art as their career path. And even when the experimenting curiosity encourages them to delve into this archaic
sculpting medium, they rarely opt for the delicate classic procedure of its production, but they resort to alternative materials,
which shorten the procedure, but often result in creations that are only borderline medals. Certainly, they are not necessarily
less interesting or significant. Out of twenty-four students whose works have been chosen for the Memorial, only one author
has dedicated her work to medal art, while the experimental approach of three authors resulted in transitive or borderline examples between fine plastic and medal art. One the other hand, fine plastic reveals a department as a test laboratory in which
an unfettered imagination constantly searches for new shapes, materials, and technology. The inventiveness of trying out different, non-typical sculpting materials and technical procedures is most emphasized during the study programme.
A typical experimental tone and unfettered freedom of expression, the originality of bald solutions which we could never witness in “serious” artists in the selection of contemporary Croatian medal art and fine plastic, has resulted in extraordinary
pieces which with their creative power, quality and originality reach the next rung on the ladder in comparison to the selection
of student works form the last Triennial.
Despite the medal art situation, the Department of Fine Plastic and Medal Art has a bright future. That can be confirmed by the
works of artists who have until recently attended Mataušić’s class, and are now displaying their work independently.
Daniel Zec
155
a
ik
st
la
m
na ed
al alj
u ai
za m
gr a
eb la
p
Jelena Azinović
Maroje Batić
Luana Brhanić
Ana Divković
Domagoj Gračan
Marko Horvat
Dina Karadžić
Jelena Kašić
Krešimir Katušić
Ana Kovačić
Irena Kraljić
Duje Medić
Sabina Mikelić
Mario Miše
Medarda Pack
Zvonimir Pejak-Pašić
Sara Pavičić
Judita Poljak
Igor Ruf
Maja Šimunović
Vlatka Škoro
Marija Štarkelj
Zoran Vukosavljević
Magdalena Zovkić
Jelena Azinović
Bez naziva, 2008.
158
Maroje Batić
Dječja glava, 2009.
159
Luana Brhanić
Autoportret 1, 2, 3, 2007./ 2008.
160
Ana Divković
80 godina Hrvatskog numizmatičkog društva, 2009.
Bakrena biljka, 2009.
Taktila, 2009.
1 glob, 2009.
Domagoj Gračan
Izdanak, 2008.
162
Marko Horvat
Taktili, 2010.
163
Dina Karadžić
Idejno rješenje Nagrade Luka Ritz, 2008.
Idejno rješenje Nagrade znanost, 2009.
Štakac za dušu, 2009.
Kocka, 2009.
164
Jelena Kašić
Prijatelji II, 2009.
165
Krešimir Katušić
Zaboravljeni san, 2009.
Posljednji ples, 2009.
166
Ana Kovačić
Kukuljena, 2009.
167
Irena Kraljić
Slavlje, 2009.
Totem, 2008.
168
Mali čovjek, 2009.
Duje Medić
Stup sv. Sebastijana, 2009.
Turanj pa’ sa zida, 2009.
Bijankovića bor, 2009.
169
Sabina Mikelić
Stanja, 2009.
170
Mario Miše
Lopoči, 2009.
171
Medarda Pack
Sinkopa, 2008.
172
Sara Pavičić
Rozeta, 2010.
173
Zvonimir Pejak-Pašić
Veduta, 2009.
174
Judita Poljak
Vedute, 2009.
Ritam, 2009.
175
Igor Ruf
Lueger I, 2010.
Lueger II, 2010.
176
Maja Šimunović
Grupa 1, 2009.
177
Vlatka Škoro
Malo akademske atmosfere, 2010.
Upute za rukovanje: „kocku“ stisnuti kako bi ispustili zrak, potom otpustiti kako bi se isti vratio nazad.
178
Marija Štarkelj
Zagrljaj, 2009.
Uspavani gušteri, 2009.
179
Zoran Vukosavljević
Vrijeme, 2009.
Veduta, 2009.
180
Magdalena Zovkić
Pjesma Bratu Suncu, 2009.
Strah, 2009.
Internet, 2008.
181
KATALOG AUTORA I DJELA
Jelena Azinović
Rođena 1986. u Zagrebu. 2004. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 1. godini diplomskog sveučilišnog
studija kiparstva u klasi red. prof. Mire Vuce. Pohađala je izborni kolegij Mala plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Srebrnjak 29
[email protected]
Bez naziva, 2008.
terakota, pleksiglas
175 x 532 x 107 mm
Maroje Batić
Rođen je 1987. u Zagrebu. Godine 2007. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Pohađao je izborni kolegij Mala plastika i
medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
182
Dječja glava, 2009.
terakota
120 x 58 x 66 mm
Luana Brhanić
Rođena 1988. u Puli. Godine 2007. upisuje ALU u Zagrebu,
kiparski odsjek. Trenutačno je na 3. godini, u klasi red. prof.
Stjepana Gračana. Pohađa izborni kolegij Mala plastika i
medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Mandrovićeva 12 [email protected]
Autoportret 1, 2, 3, 2007./2008.
terakota, gips, grafit
90 x 70 x 30 mm
Ana Divković
130 x 170 mm
Rođena 1986. u Osijeku. Godine 2005. upisuje ALU
u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 1. godini
diplomskog studija u klasi red. prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Dedići 94
[email protected]
Marko Horvat
1 glob, 2009.
gips
Ø 150 mm
Rođen 1984. u Zagrebu. Godine 2002. završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu na odsjeku za dizajn
metala u klasi prof. Hrvoja Ljubića. 2006. upisao ALU u Zagrebu, odsjek za restauriranje i konzerviranje umjetnina –
smjer kiparstvo. Trenutačno je student na 4. godini. Od 3.
godine u sklopu izborne nastave pohađa kolegij Mala plastika
i medaljerstvo u klasi prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Svetice 24
[email protected]
Bakrena biljka, 2009.
bakar
220 x 270 x 230 mm
Taktili, 2010.
gips, metal
visina 10 – 70 mm
Taktila, 2009.
bronca
Ø 70 mm
Dina Karadžić
80 godina Hrvatskog numizmatičkog društva, 2009.
bronca
Ø 100 mm
Domagoj Gračan
Rođen 1977. u Zagrebu. Godine 2007. upisuje ALU u Zagrebu,
kiparski odsjek. Trenutačno je na 3. godini u klasi red. prof.
Slavomira Drinkovića.
Zagreb, Erdodyjeva 9
[email protected]
Izdanak, 2008.
metal,
Rođena 1986. u Zagrebu. Godine 2006. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. 2008. upisuje usmjerenje Mala
plastika i medaljerstvo kod prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Milke Trnine 5
[email protected]
Idejno rješenje Nagrade znanost, 2009. sadra, aluminij, staklo
250 x 105 x 105 mm
Idejno rješenje Nagrade „Luka Ritz“, 2008.
poliester, pleksiglas, drvo
183
290 x 155 x 50 mm
310 x 210 x 120 mm
Štakac za dušu, 2009.
poliester, željezo
165 x 55 x 50 mm
Posljednji ples, 2009.
šamotirana glina
160 x 100 x 150 mm
Kocka, 2009.
bakar, drvo
115 x 160 x 105 mm
Ana Kovačić
Jelena Kašić
Rođena 1989. u Našicama. Godine 2007. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 3. godini u klasi red.
prof. Stjepana Gračana. Pohađala je izborni kolegij Mala plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Orahovica, M. Gupca 39
[email protected]
Prijatelji II, 2009.
terakota
110 x 200 x 160
Krešimir Katušić
Rođen 1979. u Zagrebu. Godine 2006. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 4. godini u klasi red. prof. Mire Vuce. Pohađao je izborni kolegij Mala
plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Zaboravljeni san, 2009.
šamotirana glina
184
Rođena 1986. u Zagrebu. Godine 2004. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je apsolvent u klasi red. prof.
Slavomira Drinkovića. Pohađala je izborni kolegij Mala plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Vrhovec 69c
[email protected]
Kukuljena, 2009.
porculan, špaga, rafija
220 x 200 x 100 mm
Irena Kraljić
Rođena 1987. u Zagrebu. Godine 2006. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 4. godini u klasi prof. Stjepana Gračana. Pohađa izborni kolegij Mala
plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Ladišina 5
[email protected]
Mali čovjek, 2009.
bronca
175 x 40 mm
Slavlje, 2009.
plaketa, bronca
90 x 95 mm
Totem, 2008.
sadra
230 x 150 mm
Duje Medić
Rođen 1986. u Makarskoj. Godine 2005. upisuje ALU u Zagrebu, grafički odsjek. Trenutačno je na 1. godini diplomskog
studija grafike u klasi red. prof. Nevenke Arbanas. Pohađao
je izborni kolegij Mala plastika i medaljerstvo kod red. prof.
Damira Mataušića.
Stup sv. Sebastijana, 2009.
drvo
213 x 105 x 80 mm
Šimraka. Pohađala je izborni kolegij Mala plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
[email protected]
Stanja, 2009.
gips, najlon, staklo
360 x 150 x 15 mm
90 x 180 mm
Mario Miše
Rođen je 1985. u Splitu. Godine 2004. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutno je apsolvent na Usmjerenju mala
plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Lopoči, 2009.
pleksiglas
273 x 118 x 269 (x2)
Turanj pa’ sa zida, 2009.
drvo
124 x 65 x 65 mm
Medarda Pack
Bijankovića bor, 2009.
drvo
120 x 66 x 25 mm
Rođena 1988. u Zagrebu. Godine 2007. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 3. godini u klasi red. prof.
Damira Mataušića. Zagreb, Vijenac Frane Gotovca 4 [email protected]
Sabina Mikelić
Sinkopa, 2008.
sadra, bronca, kamen, terakota, željezo, poliester
21 x 15 x 9 mm
Rođena 1981. u Rijeci. Godine 2006. upisuje ALU u Zagrebu,
grafički odsjek. Trenutačno je na 4. godini u klasi prof. Roberta
185
Zvonimir Pejak-Pašić
Rođen je 1983. u Zagrebu. Godine 2006. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutno je na 4. godini na Usmjerenju
mala plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Veduta, 2009.
plastika, drvo
310 x 300 x 140 mm
Sara Pavičić
Rođena u Rijeci 1988. Godine 2006. upisuje Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer primijenjena umjetnost,
gdje završava dvije godine studija. Prelazi na ALU u Zagrebu,
gdje upisuje 3. godinu studija, smjer kiparstvo, u klasi prof.
Slavomira Drinkovića. Trenutačno je na 4. godini.
Rozeta, 2010.
bronca
70 x 84 mm
Vedute, 2009.
mdf ploče, mesing
140 x 80 x 140 mm
Igor Ruf
Rođen 1984. u Virovitici. Godine 2005. upisuje ALU u Zagrebu,
kiparski odsjek.Trenutačno je na 1. godini diplomskog studija
u klasi red. prof. Stjepana Gračana. Pohađao je izborni kolegij
Mala plastika i medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Zagreb, Kačićeva 9
[email protected]
Lueger I, 2010.
pigmentirani acrystal
160 x 90 x 90 mm
Lueger II, 2010.
pigmentirani acrystal
160 x 90 x 90 mm
Maja Šimunović
Judita Poljak
Rođena 1987. u Zagrebu. Godine 2007. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 3. godini u klasi red.
prof. Mire Vuce. Pohađala je izborni kolegij Mala plastika i
medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Ritam, 2009.
hrast, inox, mesing
80 x 140 x 85 mm
186
Rođena 1989. u Zagrebu. Godine 2009. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 3. godini u klasi red. prof.
Damira Mataušića.
Zagreb, Vrapčanska putina 37
[email protected]
Grupa 1, 2009.
terakota
visina 35 - 40 mm
Vlatka Škoro
Rođena 1987. godine u Osijeku. 2006. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 1. diplomskoj
godini u klasi red. prof. Stjepana Gračana
Petrijevci, V. Nazora 11
[email protected]
Malo akademske atmosfere, 2010.
silikonska smola
70 x 70 x 70 mm
Marija Štarkelj
Rođena 1987. u Zagrebu. Godine 2006. upisuje ALU u Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je na 4. godini u klasi red.
prof. Mire Vuce. Pohađala je izborni kolegij Mala plastika i
medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića
Slavomira Drinkovića. Pohađa izborni kolegij Mala plastika i
medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Osijek, Reisnerova
[email protected]
Vrijeme, 2009.
bakar, silikon, staklo
Ø 100 mm
Veduta, 2009.
poliester 100 x 100 x 100; 70 x 70 x 70 mm
Magdalena Zovkić
Rođena 1973. u Gradačcu (BiH). Godine 2004. upisuje ALU u
Zagrebu, kiparski odsjek. Trenutačno je apsolvent u klasi red.
prof. Mire Vuce. Pohađala je izborni kolegij Mala plastika i
medaljerstvo kod red. prof. Damira Mataušića.
Zagrljaj, 2009.
drvo, inox
200 x 120 x 12 mm
Strah, 2009.
pleksiglas, metalna žica
150 x 150 x 50 mm
Uspavani gušteri, 2009.
bronca, aluminij
70 x 70 x 15 mm
Internet, 2008.
mesing, pleksiglas
250 x 250 x 50 mm
Zoran Vukosavljević
Pjesma Bratu Suncu, 2009.
poliester
150 x 100 x 30 mm
Rođen 1984. u Osijeku. Godine 2006. upisuje ALU u Zagrebu,
kiparski odsjek. Trenutačno je na 4. godini u klasi red. prof.
187
LUDIČKI EROTIZAM
CRLENJAKOVIH TERAKOTA
Akt je neiscrpna likovna tema. Napose u umjetnosti oblikovanja volumena, ljudsko tijelo ostaje neprestanim izazovom. Ono
je vrlo intiman i ujedno otvoren motiv u likovnosti, koji nepogrešivo razotkriva unutarnja stanja umjetnika – po odnosu prema
tijelu odlično se mogu iščitati svi stratumi umjetnikove psihe, odnos prema životu, ljubavi, seksualnosti, ženi. Posvećenost temi
ženskoga tijela, od samog osvita civilizacije i iskonskih tragova likovnog izraza do danas, ukazuje na vječnu nadahnjujuću moć i
neposustajuću snagu njezine privlačnosti. Ona je imanentna umjetnikovom biću.
Tijekom svojega dugoga umjetničkoga rada toj se nepresušnoj temi u nekoliko navrata, različitim likovnim sredstvima – diskretno, ali ne i na rubu svojega interesa – obraćao i vukovarski umjetnik – kipar, medaljer i slikar Branko Crlenjak. No samo u
skulpturama rađenim u terakoti u potpunosti je oslobođena imaginacija inspirirana ženskim tijelom, a njegov je osobni plastični
izraz dosegnuo onu punoću u kojoj je zgusnuta ukupnost njegova kiparskog stvaranja. Unutar opusa tog umjetnika te terakote
imaju posebno mjesto i značenje.
Terakote Branka Crlenjaka nastale su glavnim i najvećim dijelom u kiparskim radionicama Likovne kolonije u Iloku, u razdoblju
od 1982. do 1986. godine. Manji broj terakota, koje se tematski i stilski oslanjajaju na aktove prijeratnog ciklusa, izveden je i na
XVI. sazivu Iločke kolonije održanom 1992. u Zagrebu pod naslovom In signo terrae, te u kiparskoj radionici Zemlja u Vinkovcima
2003.
Malo je, međutim, nedostajalo da taj iznimni segment Crlenjakova kiparskog djela doživi ratnu sudbinu drugih njegovih ostvaraja, koji su nepovratno nestali. U vrijeme razaranja Vukovara 1991. godine umjetnikov atelijer bio je opljačkan. Zajedno s
medaljama, slikama i drugim skulpturama, ugrabljene su bile i terakote. One su nakon rata ipak vraćene umjetniku, no mnoge u
lošem stanju, oštećene, a neke i potpuno uništene.
Otkrhnuti detalji, prašina u porama terakote i patina što prekriva i gasi izvornu, žarku boju okera, tragovi su i ožiljci što govore
vremenu i putu koji su skulpture prošle, da bi konačno, kao zaokružena i jedinstvena tematska i likovna cjelina, prvi put bile
izložene u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku.
190
191
Riječ je o kiparskim djelima što pripadaju kategoriji male plastike, posve jedinstvenima u umjetnikovu opusu po svom tematskom i motivskom određenju, svom intimističkom karakteru, kao i tehničkim rješenjima i uporabi kiparskog materijala. Ova vrsta
plastike, čulnog, erotskog naboja, predstavlja specifičan diskurs i svojevrsan je izuzetak kako u stvaranju Branka Crlenjaka, tako
i u umjetnikovoj odluci o njezinu izlaganju oku javnosti.
Ne želeći označavati naslovom svako pojedino djelo, svojim je terakotama autor nadjenuo isti, zajednički i znakoviti naziv –
„Eva“. Odbacio je doslovnost deskriptivnog nominiranja umjetničkog djela, smatrajući naslove patetičnim i suvišnim.
Višeznačna je simbolika imena koje postavlja kao naslov svoje kiparske cjeline, odnosno pojedinačnog djela: ime prve žene simbol je ženstva. Eva je „Majka života“, ali njezino ime također upućuje i na ljubav, na iskušenje i na grijeh. „Eva je inspiracija svih
umjetnika“, reći će Crlenjak.
Crlenjak izbjegava idealizirani pristup u prikazivanju ženskoga akta, i pritom će sam napomenuti: „Moje žene nisu klasične Venere,
već žene koje svakodnevno susrećemo. Žensko tijelo daje veću mogućnost volumenskog oblikovanja, sa svim svojim atributima
ženstvenosti, što sam nastojao prenijeti u napete kiparske forme u korelaciji anatomski idealnih proporcija.“ Imajući jasan stav o
nametnutoj, lažnoj ili jednostranoj slici o tijelu kakvu stvaraju bilo klasični, bilo suvremeni ideali ljepote, ne podliježe nikakvom
imperativu u formatiranju tijela. Pronalaženje ljepote u voluptuoznosti proporcija objašnjava što je za umjetnika „anatomski
idealno“: sam prirodni oblik ženskog tijela izazovan je – on nudi mnogo u kiparskom manipuliranju plastičnom formom. Pri tome,
kipar zahvaća u trenutak u kojemu akt prestaje biti samo mimetički prikaz nagoga ljudskoga tijela i postaje određen njegovim
prirođenim senzualnim karakterom.
Ono što je realizirano u tehnici terakote nagoviješteno je bilo Crlenjakovim (u ratu nestalim) akvarelima i plaketama. Međutim,
za razliku od akvarela i plaketa, sloboda erotske imaginacije skulptura u terakoti doseže neusporediv stupanj fizičke prisutnosti,
postajući konačnom realizacijom iste vizije.
Odnos prema tijelu, puti, želji, ženama i uživanju objavljuje se kroz igru, u kojoj je imaginarij umjetnikove intimne strasti prožet
blagom erotikom i humorom. U različitim mogućnostima tjelesne dinamike koju određuje ludički karakter kiparskog djela, figure
su prikazane u položajima opuštanja ili istezanja, ponegdje koketno namještene u određenu pozu, a ponegdje pokrenute, prpošno
i dražesno zaigrano objavljujući svoj joi de vivre. Tek u ponekim primjerima njihovo izazovno „poziranje“ postaje seksualno aluditivno. Možemo zapravo razlučiti tri skupine figura: one lišene ostrašćenosti, koje isprva funkcioniraju kao volumeni u prostoru,
bogatih plastičnih formi u različitim varijacijama kompozicija, položaja i oblika. Potom slijede figure naglašene ženstvenosti te,
naposlijetku, kompozicije izrazite čulnosti i erotskog zanosa, u kojima se pozornost usredotočuje na sapfički dodir dviju figura.
Erotska igra i igranje erotikom umjetnikovo je intimno otplovljavanje na Kiteru, izmaštano mjesto Raskoša, mira i senzualnosti i
Radosti života – mjesto idealne žudnje, gdje vlada bukolička atmosfera Matisseovih slika, što se naslanja na arkadijski mit o sreći.
Crlenjakove su terakote plastični subjekt u kojem počiva poetizacija erotizma ženskog tijela. One su hedonistička afirmacija
vitalnosti, no njihov diskretan, benigni eros bez ikakve je pretencioznosti ili vulgarnosti. Njegova namjera i svrha nije stimulacija
osjetila požude. Kod uparivanja figura, međusobna je komunikacija zasnovana na senzualnom odnosu, no njihova putena interakcija stupnjevana je, od suptilnog nagovještaja dodirivanjem tijela, do kulminacije zagrljaja i poljupca. Naglašena je nježnost,
bez eruptivnih strasti karnalnih užitaka – Crlenjakove „Eve“ odišu ljupkošću i jednostavnošću, ne kršeći kodeks libidinoznog lij-
192
epog ponašanja i ne aktivirajući participaciju libida promatrača. Zadržavajući se na nagovještaju, a ne na eksplikaciji, egzistiraju
u nekoj vlastitoj, arhaičnoj ili romantičnoj vrsti seksualnosti, lišenoj općeg i konteporarnog obrasca i erotskih sižea. U prikazima
ljubavnog odnosa strast nikada nije zadržana u granicama koje zadaju tijela; ono što je uistinu uzbudljivo i zanimljivo ostaje
skriveno iza praga fizičkog.
Ima li boljeg materijala do toplog tona pečene zemlje za temu kojoj se umjetnik posvetio? Tehnika terakote – podatna, žitka
masa gline kojoj umjetnikova strast i vatra daju konačni oblik – poprima arhetipsku snagu prethistorijskih Venera altamirskog i
neolitskog doba.
U mnogim primjerima uspostavlja se korelacija, suodnos, često i dinamička interakcija figure s „postamentom“, na što upozorava i sam umjetnik: „Koristio sam zemlju koja se svakodnevno koristi u opekarskoj industriji. Današnja proizvodnja promijenila
im je vjekovni kubični oblik – proizvode se blokovi s različitim geometrijskim perforacijama pa sami po sebi čine geometrijsku
skulpturu. Poslužili su mi kao podloga, postament za skulpturu. I ne samo to – izrezujući ih po vlastitom konceptu, postali su
uz figuru sastavni dio kompozicije. Treba ih promatrati u tom zajedništvu.“ Kreativno je to kombiniranje i združivanje utilitarne
forme industrijskog proizvoda sa skulpturnom formom – stapanje dvaju oblika različite namjene, a identičnoga materijala u
jedinstveno umjetničko djelo.
Nastojanje kiparskog nalaženja osobina tijela, pa i njihovo prenaglašavanje nasuprot hladnom mimetičkom reproduciranju, rezultira osobitom predodžbom figure – zemljana masa pojednostavljeno je uobličena u korpulentna, masivna i voluminozna
tijela karakteristične modelacije i tretmana površine, koja poprima grubu teksturu. Sumarno oblikovanje je ipak bez drastične
simplifikacije forme – ljudsko tijelo zadržava svoj organički habitus, ne gubi svoj antropomorfni mimetizam. U načinu oblikovanja
sažimanjem, gdje do izražaja dolazi voluminoznost i punoća plasticiteta, ne gubi se istinska životnost figura, koje emaniraju
neporeciv vitalizam.
Skulpture označene erosom Branko Crlenjak kreira i izlaže tek u poznim godinama svog stvaranja. One su posve intiman
umjetnički iskaz koji nema ništa zajedničko s tvrdom i ukočenom senzualnošću konvencionalne ili eksploatirane erotike. Umjetnikova strast za kiparskim stvaranjem, više negoli strast koju iskazuju njegove figure, u konačnici je izrasla kao supremativna
kvaliteta erotskog ciklusa Crlenjakovih terakota.
Daniel Zec
193
EXTEMPORANEOUS EROTICISM
OF CRLENJAK’S TERRACOTTA
SCULPTURES
Act is an inexhaustible artistic theme. After all, in the art of forming shapes, human body remains a constant challenge. It is, at
the same time, a very intimate and an overt motif in visual art, which infallibly unveils the inner state of an artist - from their
attitude towards human body, all stratums of the artist’s psyche, their attitude towards life, love, sexuality, and women, can be
read. Dedication to the theme of female body points to its eternal inspiring influence and the unfailing power of its allure, since
the dawn of civilization and the primordial traces of artistic expression, to this day. It is immanent in the artist’s self.
During his extensive work as an artist, this constant theme was, on several occasions and through various artistic media - discretely, but not on the margin of his interest - addressed by an artist from Vukovar - a sculptor, medal artist, and painter Branko
Crlenjak. However, the imagination inspired by female body is completely freed only in terracotta-made sculptures, where his
own plastic expression reaches the richness in which the whole of his sculpturing work is condensed. These terracotta sculptures
have a special place and meaning in the opus of this artist.
Branko Crlenjak’s terracotta sculptures were mostly made at sculpturing workshops of the Visual Arts Colony in Ilok, in the
period between 1982 and 1986. Smaller number of terracotta sculptures which, thematically and stylistically belong to the prewar cycle, were made at the “Zemlja” sculpturing workshop in Vinkovci in 2003.
This segment of Crljenak’s sculpturing work, however, had a narrow escape from the war-caused destiny of his other works,
which perished irretrievably. During the destruction of Vukovar in 1991, the artist’s atelier was robbed. Together with medals,
paintings, and other sculptures, those made of terracotta were stolen as well. After the war, they were returned to the artist,
however many of them were in a poor and damaged condition, and some were completely ruined.
Chipped details, dust in the pores of terracotta, and patina that covers and smothers the original bright colour of ochre, are the
marks and scars which tell us of the journey the sculptures were taken on, before they were finally exhibited at the Gallery of
Fine Arts in Osijek, as a complete and unique thematic and visual cycle.
From their thematic and motivational nature, their intimate character, as well as their technical realization and the use of sculp195
turing material, the sculpture works in question, which belong to the category of fine plastic, are entirely unique in the artist’s
opus. This form of plastic, which possesses a sensory and erotic charge, represents a specific discourse and it is an exception of
sorts both in the creative work of Branko Crlenjak, as well as the artist’s decision on its presentation to the public eye.
Not wanting to name every single work, the author bestowed the same noteworthy name - “Eve” on all his terracotta sculptures. He discarded the literalness of descriptive naming of a work of art, considering titles to be pathetic and redundant.
The symbolism of the name used as the title of his sculpturing cycle, and every singular respective sculpture within it, is multisignificant: the name of the first woman is a symbol of womanhood. Eve is “the Mother of life”, but her name also implies love,
temptation and sin. Eve is an inspiration to all artists, Crlenjak would say.
Crlenjak avoids the idealized approach to the portraying of female act, and would admonish that: “My women are not classical
Venuses, but women we meet every day. With its womanly attributes, a woman’s body gives more opportunities for forming
shapes, which I attempted to transfer to the rigid forms of sculpture, in the correlation with the anatomically ideal proportions”.
Having an unmistakable attitude towards imposed, fake, or single-sided image about the body that both the classical and the
contemporary ideals of beauty have, he does not submit to any imperative in the shaping of body. The finding of beauty in the
voluptuousness of proportions clarifies what the artist considers to be “anatomically ideal”: the sole form of female body is
provocative - it is very appreciative in the sculptor’s manipulation of the plastic form. While at it, the sculptor captures the moment in which the act ceases to be only a mimetic reflection of a naked human body, and becomes determined by its natural
sensual character.
That which was realized in his terracotta technique, was hinted at in Crlenjak’s aquarelles and plaquettes (which vanished during
the war). However, in contrast to these aquarelles and plaquettes, the liberty of erotic imagination reaches an incomparable
degree of physical presence in his terracotta sculptures, becoming the ultimate realization of the same vision.
Attitude towards the body, carnality, desire, women, and hedonism is proclaimed through a play in which the imagination of the
artist’s intimate passion is imbued with subtle eroticism and humour. In different possibilities of physical dynamics determined
by the extemporaneous character of a particular sculpture, the figures are portrayed in positions of relaxation or stretching, here
and there settling in a certain position in a coquettish manner, and sometimes moving, perkily and charmingly playful, declaring their Joi de vivre. Only in a few particular examples is their provocative “posing” giving an impression of sexual allusiveness.
Three groups of sculptures can actually be distinguished: those devoid of passion which firstly function as volumes in space, with
rich plastic forms, and having various compositions, positions, and shapes. They are followed by figures of accentuated femininity, and finally compositions of pronounced sensory and erotic ecstasy, where all the attention is concentrated on the Sapphic
contact of two figures.
Erotic play and playing with eroticism is the artist’s intimate sailing to Kitera, an imaginary place of Splendour, tranquillity and
sensuality, and The joy of life - a place of ideal yearning, where the bucolic atmosphere of Matisse’s paintings reigns, resting on
the Arcadian myth of happiness.
Crlenjak’s terracotta sculptures represent the subject of plastic in which a poetic of female body eroticism resides. They are a
hedonistic affirmation of vitality, having a discrete, benign eroticism, devoid of any pretentiousness or vulgarity. The role and
196
intention of this eroticism is not to stimulate the senses of lust. When pairing the figures up, their mutual communication is
based on a sensual relationship, but their carnal interaction is graded from the subtle hint by touching the body, culminating
with hugs and kisses. Gentleness, without the eruptive passions of carnal pleasures is accentuated - Crlenjak’s “Eves” radiate
charm and simplicity, not violating the code of good libidinal manners, and without activating the libidinal participation of the
observer. By stopping at only hinting without going into explication, they exist in a form their own archaic or romantic kind of
sexuality, devoid of the general and contemporary pattern of erotic contents. In portrayals of love relations, passion is never
kept within the limitations set by the bodies, therefore, that which is truly exciting and interesting is hidden beyond the threshold of physical space.
Is there any better material than the warm tone of baked clay, for the theme the artist dedicated himself to? The terracotta
technique - malleable, viscous mass of clay which is given its final shape by the artist’s passion and fire - receives the archetypical strength of prehistoric Venuses of the Altamira and Neolithic ages.
Many examples establish a correlation, association, and often a dynamic interaction of the figure and the “pedestal”, which the
artist himself points out: I used clay which is used every day in the brick-making industry. Modern production changed their
ancient cubical shape - building blocks with various geometric perforations are made, thus making the blocks themselves a
geometric sculpture. I used them as a foundation, a pedestal for my sculptures. And not only that - by cutting them according
to my own concept, they became a piece of the composition alongside the sculpture itself. They should be viewed together as
well. This is a unification and creative combination of the utilitarian form of an industrial product and a sculptural form - the
blending of two forms of different purpose made from an identical material into a unique work of art.
The sculptor’s endeavour to discover features of the body, as well as their intensive accentuation as opposed to the frigid mimetic reproduction, results in an exceptional conception of the figure - the clay mass is simplistically shaped into corpulent,
massive, voluminous bodies of characteristic modelling and treatment of their surface, which acquires a rough texture. Condense shaping is, however, devoid of a drastic simplification of form - the human body retains its organic habitus, not losing its
anthropomorphic mimesis. In the form of shaping by condensing, which accentuates the voluptuousness and fullness of plastic,
the true liveliness of the figures, which emanate an undeniable vitality, is not lost.
Only later in his artistic career did Branko Crlenjak start to create and exhibit sculptures marked with eros. They represent a
completely intimate artistic statement, which has nothing to do with the hard and rigid sensuality of conventional or exploited
erotica. In the end, the artist’s passion for creating sculptures, more than the passion emanating from his sculptures themselves,
grew as the ultimate quality of the erotic cycle of Crlenjak’s terracotta sculptures.
Daniel Zec
197
ak
nj
br
te an
ra ko
ko c
te rle
Eva (1)
Eva (2)
Eva (3)
Eva (4)
Eva (5)
Eva (6)
Eva (7)
Eva (8)
Eva (9)
Eva (10)
Eva (11)
Eva (12)
Eva (13)
Eva (14)
Eva (15)
Eva (16)
Eva (17)
Eva (18)
Eva (19)
Eva (17, 18, 19)
Eva (20)
Eva (21)
Eva (22)
Eva (23)
Eva (24)
Eva (25)
Eva (26)
Eva (27)
Eva (26 I 27)
Eva (28)
Eva (29)
Eva (30)
BRANKO CRLENJAK
Branko Crlenjak rođen je u Vukovaru, 28. svibnja 1930. godine. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Vukovaru, a Filozofski
fakultet u Zagrebu. Radni vijek proveo je kao srednjoškolski profesor u Vukovaru, a u prognaništvu od 1991. do 1995. godine u
Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, kada odlazi u mirovinu. U Vukovar se vraća 2002. godine.
Likovnom se umjetnošću počinje baviti tijekom gimnazijskih dana u Vukovaru. Tijekom studija u Zagrebu stupa u kontakt s
kiparima Antom Despotom i Želimirom Janešom, profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dugogodišnje prijateljstvo koje razvija s tim umjetnicima bilo je presudno u Crlenjakovu formiranju u kipara i medaljera.
Realizirao je više kiparskih radova na javnim mjestima, no svi prijeratni radovi u Vukovaru tijekom ratnog razaranja uništeni su ili
nestali, a velik dio medalja i skulptura opljačkan je iz njegova atelijera.
Osim kiparstvom i medaljerstvom, bavi se slikarstvom. Imao je velik broj samostalnih izložbi: Vukovar – 1953., 1955., 1964.,
1967., 1968., 1981., 1983., 1985., 2007.; Brescia – 1967., Svetozarevo – 1979.; Brčko – 1980., 1982.; Beograd – 1980.; Ilok – 1981.,
1987.; Zagreb – 1982., 1992., 1994., 1995.; Osijek – 1985., 2007., Vinkovci – 1987. Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama,
redovito na Iločkoj likovnoj koloniji, Slavonskom biennalu, Memorijalu Ive Kerdića, FIDEM-u, Hrvatskom biennalu akvarela, s
profesorima Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, s Grupom Vinkovci 1999.
Izdano mu je nekoliko mapa crteža. Objavio je više članaka u novinama i časopisima te nekoliko knjiga. Za svoj rad dobio je
nekoliko priznanja.
Svojim je slikarskim, kiparskim, pisanim, grafičkim i medaljarskim ostvarenjima cijeli životni vijek bio vezan uz kulturu, tradiciju
i očuvanje duhovnog identiteta Vukovara.
Navedeni biografski podaci o Branku Crlenjaku preuzeti su iz kratkog autobiografskog teksta Autoportret u katalogu izložbe
Crlenjak – medalje (Bogdan Mesinger, Crlenjak – medalje, Gradski muzej Vukovar, Vukovar, 2003.)
242
Branko Crlenjak was born in Vukovar on May 28, 1930. He finished elementary school and high school in Vukovar, after which he
graduated at the Faculty of Philosophy in Zagreb. He spent his working years as a high school professor in Vukovar, and during
his time as a refugee he was a professor at the School of Applied Art and Design in Zagreb from 1991 to 1995, when he went into
retirement. He returned to Vukovar in 2002.
He started creating visual art during his high school days in Vukovar. While in college in Zagreb, he was acquainted with sculptors Anton Despot and Želimir Janeš, a professor at the Academy of Fine Arts in Zagreb. The long standing friendship with these
artists was crucial for Crlenjak’s forming as a sculptor and medal artist.
He realized numerous sculpting works in public places, however, all of his pre-war works in Vukovar were either destroyed or
have vanished, and a great portion of his medals had been stolen from his atelier.
Along with sculpting and medal art, he practices painting. He had a great number of independent exhibitions: Vukovar - 1953,
1955, 1964, 1967, 1968, 1981, 1983, 1985, 2007; Brescia - 1967; Svetozarevo: 1979; Brčko - 1980, 1982: Belgrade - 1980; Ilok 1981, 1987; Zagreb - 1982, 1992, 1994, 1995; Osijek - 1985, 2007; Vinkovci - 1987. He participated in many group exhibitions; he
was a regular at the Visual Arts Colony in Ilok, The Biennial of Slavonia, Ivo Kerdić Memorial, FIDEM (The International Exhibition
of Medals), Croatian Aquarelle Biennial, where he collaborated with the professors from the School of Applied Arts and Design
in Zagreb, and The Vinkovci Group in 1999.
Several of his albums of drawings have been published. He also published various articles in newspapers and magazines, as well
as several books. He received several awards for his work.
With his paintings, sculptures, and other written, graphic, and medal art achievements, he has been bound to culture, tradition
and the perseverance of spiritual identity of Vukovar all his life.
The biographical information on Branko Crlenjak was taken from the short autobiographical text “Self-portrait” from the catalogue of the “Crlenjak - medals” exhibition (Bogdan Mesinger, Crlenjak - medals, The Museum of the City of Vukovar, Vukovar
2003).
243
KATALOG DJELA
Glavni dio ovdje izloženih radova nastao je na kiparskima radionicama likovnih kolonija u Iloku u razdoblju od 1982. do 1986.
godine. Budući da svako pojedinačno djelo nije bilo moguće precizno datirati, u katalogu djela izostavljen je podatak o njegovoj
dataciji.
1. Eva (1)
terakota
340 x 203 x 160 mm
5. Eva (5)
terakota
330 x 110 x 170 mm
9. Eva (9)
terakota
468 x 244 x 235 mm
2. Eva (2)
terakota
523 x 220 x 278 mm
6. Eva (6)
terakota
385 x 325 x 172 mm
10. Eva (10)
terakota
342 x 230 x 387 mm
3. Eva (3)
terakota
315 x 128 x 175 mm
7. Eva (7)
terakota
457 x 230 x 300 mm
11. Eva (11)
terakota
250 x 295 x 260 mm
4. Eva (4)
terakota
350 x 208 x 150 mm
8. Eva (8)
terakota
410 x 300 x 262 mm
12. Eva (12)
terakota
510 x 210 x 245 mm
244
13. Eva (13)
terakota
450 x 250 x 310 mm
19. Eva (19)
terakota
331 x 164 x 281 mm
25. Eva (25)
terakota
250 x 290 x 288 mm
14. Eva (14)
terakota
358 x 245 x 202 mm
20. Eva (20)
terakota
271 x 211 x 156 mm
26. Eva (26)
terakota
310 x 250 x 404
15. Eva (15)
terakota
232 x 266 x 139 mm
21. Eva (21)
terakota
240 x 210 x 380 mm
27. Eva (27)
terakota
308 x 228 x 375 mm
16. Eva (16)
terakota
278 x 328 x 136 mm
22. Eva (22)
terakota
190 x 215 x 225 mm
28. Eva (28)
terakota
240 x 210 x 380 mm
17. Eva (17)
terakota
160 x 430 x 230 mm
23. Eva (23)
terakota
334 x 249 x 168 mm
29. Eva (29)
terakota
338 x 248 x 212 mm
18. Eva (18)
terakota
422 x 285 x 220 mm
24. Eva (24)
terakota
301 x 248 x 205 mm
30. Eva (30)
terakota
433 x 241 x 261 mm
245
Vjenceslav Richter
Sistemsko, prostorno, gravitacijsko, spontano..., to su pojmovi značajni u umjetničkom stvaralaštvu Vjenceslava Richtera, jednog od istaknutih umjetnika druge polovine 20. stoljeća. Vjenceslav Richter (Omilje, 1917. – Zagreb, 2002.) po svojem je prvotnom interesu i obrazovanju bio arhitekt, a diplomirao je 1947. godine na arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu kod poznatog arhitekta Zdenka Strižića. Već u studentskim danima njegov interes bio je usmjeren prema djelima
umjetnika “oktobarske avangarde” i ruskih konstruktivista, a intenzivno je proučavao i radove poznatih arhitekata Le Corbusiera
i Mendelsona. U to vrijeme počinje se baviti arhitektonskim projektima i izvedbama izložbenih paviljona u zemlji i u svijetu, koji
će postati njegova preokupacija. Upravo u projektiranju izložbenih paviljona Richter je vidio mogućnost istinskog eksperimentiranja, i njegovi su projekti uvijek bili inovativni.
Prvi izložbeni paviljon projektira u Trstu 1947. godine, a sljedeće godine radi projekt za Izložbu knjiga NR Hrvatske u Umjetničkom
paviljonu u Zagrebu, zajedno s umjetnicima Ivanom Piceljem i Aleksandrom Srnecom, autorima likovne opreme. Oni će sljedećih
godina realizirati niz projekata izložbenih paviljona i likovnih postava izložaba, a njihovom suradnjom stvoren je temelj grupe
EXAT 51, koja je tri godine kasnije okupila umjetnike, arhitekte, dizajnere, teoretičare, koji su svojim promišljanjima, sličnim pogledima i stavovima uveli nove izričaje u umjetnosti te otvorili put suvremenoj umjetnosti. 1949. godine Picelj, Richter i Srnec
rade danas značajne projekte za jugoslavenske izložbene paviljone na svjetskim sajmovima u Stockholmu, Beču, a godinu dana
kasnije u Hannoveru, potom u Chicagu i Parizu, kada im se pridružuje i arhitekt Zvonimir Radić. Iste godine, 1950., izrađuju nacrte za postav izložaba Autoput, Autoput - Beograd, te Lokalna privreda Hrvatske, gdje im se priključuje arhitekt Đuka Kavurić.
U serijama nacrta, crteža, perspektiva izložbenih paviljona i postava izložaba autori inventivno razrađuju prostorna rješenja,
unoseći u te tipično socrealističke teme duh modernosti, uspostavljajući novu prostornu organizaciju i prezentaciju izloženog
predmeta. Koristeći umjetnička iskustva konstruktivizma i geometrijske apstrakcije, Picelj, Richter, Srnec i drugi suradnici stvaraju apstraktne cjeline u kojima istražuju mogućnosti sinteze slikarstva i arhitekture. Upravo će sinteza umjetnosti biti jedna
od temeljnih koncepcijskih postavki grupe EXAT 51. Zanimljivo je da su projekti izložbenih paviljona, premda su nastajali u vremenima i sredini nesklonoj umjetničkom eksperimentiranju, na svjetskim izložbama često imali velik uspjeh kako među posjetiteljima, tako i u stručnoj javnosti. S likovnog aspekta mogu se smatrati najranijim apstraktnim kompozicijama u hrvatskoj poslijeratnoj umjetnosti. Suradnja Picelja, Richtera i Srneca nastavljena je na mnogim projektima i time je stvorena osnova grupe
EXAT 51 - Eksperimentalni atelje. Vjenceslav Richter jedan je od osnivača grupe EXAT 51, čije je djelovanje počelo 1951. godine
čitanjem Manifesta u Udruženju umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Članovi grupe i potpisnici Manifesta bili su, uz
Richtera, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Vladimir Kristl, Božidar Rašica, Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Vladimir Zarahović
i Zvonimir Radić. U svojem djelovanju napuštaju tradicionalni izričaj u likovnim umjetnostima i ističu naslijeđe geometrijske
apstrakcije i avangardne misli. Svojom glavnom zadaćom grupa je smatrala usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih
246
likovnih umjetnosti i naglašavanje eksperimentalnog karaktera rada, jer bez pokusa ne može se zamisliti napredak kreativnog
pristupa na području likovnih umjetnosti. Vjeceslav Richter u tome je zauzimao posebno mjesto svojim poimanjem suvremene
umjetnosti, i zapravo je cijeli stvaralački život posvetio istraživanju novih mogućnosti u arhitekturi, slikarstvu i skulpturi težeći
prema sintezi svih umjetnosti. Njegov poznati moto bio je “sve dok ima Ateljea koji Experimentiraju, bit će EXAT-a, ma gdje bili”.
Krajem pedesetih i šezdesetih godina Richter projektira izložbene paviljone u Bruxellesu, Torinu i Milanu, kojima je postigao
međunarodni uspjeh. Među brojnim projektima ovom prilikom bitno je istaknuti Richterov projekt tvorničke zgrade Saponije iz
1960. godine. Revolucionarnost ovog projekta bila je u transparentnosti volumena zgrade građenog armiranobetonskom konstrukcijom čiju aluminijsku rešetku zatvaraju staklene stijene. Takvim oblikovanjem volumena jezgra proizvodnog pogona bila
je vidljiva sa svih strana, a namjena je interpretirana na inovativan i atraktivan način, čime je zgrada u to vrijeme (pa i kasnije)
postala jedan od važnijih simbola osječkih vizura. Tvornička zgrada Saponije teško je oštećena u Domovinskom ratu, a ova izložba
mogući je poticaj inicijativi za obnovu ove značajne zgrade u hrvatskoj arhitekturi šezdesetih godina 20. stoljeća.
Richter, osim izložbenih paviljona, radi projekte za muzeje u Aleppu, Sarajevu, Beogradu, Skopju i Krapini, a u suradnji s arh. Kazimirom Ostrogovićem projektira na Pantovčaku u Zagrebu Vilu Zagorje, današnje Predsjedničke dvore. Šezdesetih godina otvara
veliku temu u području urbanizma u kojoj polazi od uočavanja djelovanja elemenata unutar cjeline razvijajući vlastiti sintezni
pristup u projektu Sinturbanizam, projektirajući građevinu za 10.000 ljudi koja objedinjuje sve njihove životne funkcije. Nadalje,
tu ideju razvija u projektu Heliopolisa, četverodimenzionalnoga grada sa stambenim objektima koji se vrte oko osi stvarajući
uvijek novu i neponovljivu formu.
Usporedo s Richterovim projektom Sinturbanizma, šezdesetih i sedamdesetih godina, nastaju prvi ciklusi umjetničkih radova –
Centre i Centrije, nastalih od 1963. do 1965. godine, u kojima eksperimentira s jednim od osnovnih geometrijskih tjela, kuglom,
te Sistemske skulpture, koje proizlaze iz Richterove fascinacije sistemima. Osnovna je gradbena jedinica Sistemskih skulptura
industrijski proizvedena aluminijska šipka kvadratnog presjeka, čijim umnažanjem nastaju skulpture različitih oblika i formata.
Istražujući mogućnosti promjenjivosti forme, istodobno nastaju skulpture čija je osnovna gradbena jedinica pomična. Tu seriju
radova, čijim se pokretanjem elemenata – uvlačenjem i izvlačenjem – dobiva beskonačan niz kombinatornih mogućnosti, Richter
naziva Reljefometar. Tih godina umjetnikov istraživački i znanstveni pristup povezao ga je s međunarodnim pokretom Nove
tendencije, gdje izlaže plastično-prostorne strukture (Nove tendencije 2, 1963., Nova tendencija 3, 1965., Tendencije 4, 1969. i
Tendencije 5, 1973.).
Nastavak sistemskog pristupa na dvodimenzionalnom planu Richter istražuje kroz ciklus Sistemskih grafika, oblikujući sistem
od četiriju matrica od kojih svaka ima 900 polja, a osnovni je gradbeni element kvadrat, koji se mijenja od punog kvadrata do
tanke kvadratne konture. Zaokretanjem jedne matrice za 90o nastaje nova situacija i takvim je sistemom moguće proizvesti 914
različitih grafika. Time sistem nije iscrpljen budući da se korištenjem raznih boja dobivaju nova likovna rješenja.
Ideju sinteze likovnih umjetnosti Richter nadalje razvija u Prostornoj sistemskoj grafici – kocki oslikanih prozirnih površina matricama sistemskih grafika – i Prostornim grafikama, u kojima prostornost linije ostvaruje razapinjanjem aluminijske šipke unutar
prozirne kocke prema određenom sistemu među dvjema usporednim stranicama.
Prostorne sistemske grafike prijelaz su od Sistemskih grafika prema Prostornoj slici. U tridesetak radova nastalih kasnih devedesetih godina 20. stoljeća izbrisane su granice između likovnih umjetnosti. Prostorna slika je kocka prozirnih stranica podijeljena
u jednom smjeru u tri dijela dvjema prozirnim pregradama. Svaka površina je drukčije riješena obojenim samoljepljivim trakama,
247
a svaki potez na jednoj površini djeluje i na ostalih petnaest površina. Istovremeno, Prostorna slika može se sagledati kao dvodimenzionalna slika, kao skulptura i kao arhitektura bez praktične funkcije.
Sredinom sedamdesetih godina, nastavljajući eksperimente na području likovnosti, nastaje serija od dvadesetak slika Sistemskog slikarstva za koje Vjenceslav Richter razvija poseban geometrijski alat, trokute s kutovima od 20, 40, 60, 80 i 100o. Njima
stvara skalu „zanemarenih“ kutova i na određen način protestira protiv učestale uporabe pravog kuta.
Krajem sedamdesetih, a posebice u osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća, Richter se udaljava od čvrste geometrijske strukture, kada nastaju ciklusi radova Spontani crtež, Spontana grafika i Slobodni crtež, nastali slobodno vođenom linijom, ili pak potpuno slobodnim zamahom ruke, dvjema ili trima bojama. Tim radovima bliski su Gravitacijski crteži u kojima,
razlijevajući boju na papiru, ovisno o gravitaciji, oblikuje apstraktan crtež. U to vrijeme također često projektira obiteljske kuće
koje su mu pružale veliku slobodu kreativnog izražavanja, ali i eksperimentiranja.
Mnogi Richterovi projekti, na žalost, nisu realizirani, o čemu svjedoče brojne skice, crteži, teorijske rasprave, koji se čuvaju u
arhivi Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter na Vrhovcu 38 u Zagrebu. Umjetnik i njegova supruga su 1980. godine
gradu Zagrebu darovali umjetničke radove i obiteljsku kuću s namjerom osnutka mjesta na kojem će se proučavati konstruktivna
umjetnost, okupljati mladi umjetnici, ali i kako bi potaknuli širenje kulturnih sadržaja izvan užeg središta Zagreba. Zbirka Richter,
kako se najčešće naziva, 1998. godine predana je na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti, kada je započela intenzivna obrada umjetničkog stvaralaštva Vjenceslava Richtera. Prema želji donatora, u prizemlju obiteljske kuće otvoren je izložbeni prostor
sa stalnim postavom doniranih umjetničkih radova kojima je cjelovito predstavljeno umjetničko stvaralaštvo ovog značajnog
umjetnika druge polovine 20. stoljeća. Na Richterovu inicijativu uređen je park u kojem je postavljeno desetak umjetničkih radova. Danas se u Zbirci čuvaju 182 umjetnička rada nastala u razdoblju od 1963. do 2002., koja prate sva područja Richterova
likovnog stvaralaštva, te značajna arhivska građa i privatna biblioteka.
Vesna Meštrić
Literatura:
Jasna Galjer, EXPO 58 i jugoslavenski paviljon Vjenceslava Richtera, Zagreb, Horetzky, 2009.
Vera Horvat-Pintarić, Vjenceslav Richter, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1970.
Marijan Susovski, Zbirka Richter, Donacija Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter Gradu Zagrebu, Zagreb, Muzej suvremene
umjetnosti, 2003.
248
Vjenceslav Richter
Systematic, spatial, gravitational, spontaneous… Those are the main concepts of the opus of Vjenceslav Richter, a prominent
artist of the second half of the 20th century. The primary vocation of Vjenceslav Richter (Omilje, 1917 – Zagreb, 2002) was
architecture, in which he graduated in 1947 from the Architectural Department of the Faculty of Engineering in Zagreb, under
the guidance of renowned architect Zdenko Strižić. Already in his university days, his interest concentrated on the works of the
October Avant-garde and Russian Constructivism, while he studied intensely the works of renowned architects Le Corbusier and
Mendelson. At that time he began working on architectural projects and construction of exhibition pavilions in the country and
abroad, which was to become his main occupation. It was precisely in the designing of exhibition pavilions that Richter recognized the opportunity for true experimenting, so his projects never lacked innovation.
He designed his first exhibition pavilion in Trieste in 1947 and the following year he worked on the People’s Republic of Croatia
Book Fair in the Zagreb Art Pavilion, together with artists Ivan Picelj and Aleksandar Srnec, who designed the art equipment. In
the following years they designed a number of projects for exhibition pavilions and art displays of exhibitions, and their collaboration gave birth to the foundation of EXAT 51 group, which 3 years later gathered artists, architects, designers, and theoreticians who introduced new ways of expression in art with their thoughts, similar views and attitudes, and they paved the way for
modern art. In 1949, Picelj, Richter, and Srnec worked on projects for Yugoslav exhibition pavilions for World Fairs in Stockholm
and Vienna, a year later in Hanover, then in Chicago and Paris, where they collaborated with architect Zvonimir Radić. In the
same year, 1950, together with architect Đuka Kavurić, they made the designs for the display of exhibitions Autoput, Autoput
– Beograd (Highway, Highway – Belgrade) and Lokalna privreda Hrvatske (Croatian Local Economy). In a series of designs,
sketches, layouts of exhibition pavilions and exhibition displays, the authors inventively elaborated spatial solutions, introducing a spirit of modernism to typical themes of Social Realism and established a new spatial organization and presentation of
items on display. Using the artistic experience of Constructivism and Geometric Abstraction, Picelj, Richter, Srnec and other
associates created abstract units in which they explored the possibility of a merger of painting and architecture. Precisely the
merger of art will be one of the basic conceptual postulates of EXAT 51 group. Interestingly enough, the projects of exhibition
pavilions, despite being realized in a time and place averse to artistic experimenting, had a significant success with both visitors
and experts. From the aspect of painting, they can be considered the earliest abstract compositions in Croatian Post-war art.
The collaboration of Picelj, Richter, and Srnec continued on many other projects, which laid the foundation for the group EXAT
51 – Experimental Atelier. Vjenceslav Richter was one of the founders of EXAT 51, which began its work in 1951 by reading of the
Manifesto in the Organization of Artists of the Applied Arts of Croatia. The group brought together artists, architects, designers,
and theoreticians, who with their ideas, similar views and attitudes, paved the way for modern art and introduced new ways of
expression in art. Members of the group and signatories of the Manifesto, other than Richter, were Ivan Picelj, Aleksandar Srnec,
249
Vladimir Kristl, Božidar Rašica, Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Vladimir Zarahović, and Zvonimir Radić. In their work they
abandoned traditional expression in fine arts and emphasized the legacy of Geometric Abstraction and Avant-garde thought.
The primary task of the group was directing painting towards the synthesis of all fine arts and emphasizing the experimental
nature of work, since progress of a creative approach in fine arts could not be conceivable without experimenting. Richter’s concept of modern art brought him a special position in those efforts, and he virtually spent his entire creative work to exploring
new possibilities in architecture, painting, and sculpture, striving for a synthesis of all forms of art. He was known for his motto:
“As long as there are Ateliers that Experiment, there will be EXATs, wherever they may be.” In the late 1950s and 1960s, Richter
designed exhibition pavilions in Brussels, Turin, and Milan, which earned him international acclaim. Among numerous projects,
it is important to mention Richter’s 1960 project of the Saponia factory building. The revolutionary thing about that project
was the transparency of the building’s volume, made from reinforced-concrete structure, whose aluminium grid was framed by
glass walls. This design of the volume enabled the production plant’s core to be visible from every side, and the function was
interpreted in an innovative and attractive way, which made the building one of the prominent symbols of Osijek at that time
(and later on). The Saponia factory building was severely damaged in the War of Independence, and this exhibition is a potential
incentive for the initiative to reconstruct this significant building of the 1960s architecture in Croatia.
In addition to exhibition pavilions, Richter also designed projects for museums in Aleppo, Sarajevo, Belgrade, Skopje, and Krapina, and together with architect Kazimir Ostrogović he designed Vila Zagorje on Pantovčak in Zagreb, the present-day Presidential Palace. He introduced a new theme in urbanism in the 1960s, which was based on noticing the function of elements within
a whole and in that way he developed his own approach to synthesis in the project Sinturbanism, where he designed a building
for 10 000 people that included all of their life functions. He continued developing that idea on the project of Heliopolis, a fourdimensional city with housing units that revolve around themselves, making an always new and singular form.
In the 1960s and 1970s, together with Richter’s Sinturbanism project, the first art cycles Centras and Centrias were in the making from 1963 to 1965, in which he experimented with one of the basic regular solids – the sphere, and Systematic Sculptures,
which derived from Richter’s fascination of systems. The main building material of Systematic Sculptures is a manufactured
aluminium bar with a cross-section whose multiplication forms sculptures of different forms and layouts. Simultaneously, by
exploring the possibilities of variability of form, sculptures whose main building material is movable are made. That series of
pieces, the movement of whose elements - indentation and extraction – creates an endless number of possible combinations,
is called Relief-o-meter by Richter. The artist’s research and scientific approach of that time linked him with the international
movement New Tendencies, where he displayed plastic-spatial structures (New Tendencies 2, 1963, New Tendencies 3, 1965,
Tendencies 4, 1969 and Tendencies 5, 1973).
Continuing with a systematic approach on a two-dimensional layout, Richter experiments through a series of Systematic graphics, shaping a system of four matrices, each containing 900 fields, the main building material being a square, which changes
from a full square to a thin square contour. By rotating one of the matrices by 90º a new situation is created, and with that kind
of a system 914 different graphics can be made. This does not exhaust the system, since using different colours creates new art
designs.
Richter keeps developing the idea of a synthesis of fine arts in Spatial Systematic Graphics - a cube with transparent sides illustrated with matrices of systematic graphics – and Spatial Graphics, in which the line spatiality is achieved by it stretching the
250
aluminium bar within a transparent cube according to a specific system between two parallel sides.
Spatial Systematic Graphics are a transition from Systematic Graphics to Spatial Painting. Approximately thirty pieces designed
in the late 1990s helped erase the borders between fine arts. Spatial Painting is a cube with transparent surfaces divided in one
direction into three parts by two transparent bulkheads. Each surface is dealt with in a different way by collared adhesive tapes,
and each line on one of the surfaces affects the other fifteen. At the same time, Spatial Painting can be perceived as a twodimensional painting, as a sculpture, or as architecture with no specific function.
In the mid-1970s, continuing his experiments in the fine arts, Vjenceslav Richter designed a series of around twenty Systematic
Painting pieces, for which he developed a special geometric tool – triangles of 20, 40, 60, 80, and 100º angles. Using them he
created a scale of negligible angles and in a certain way protested against a common usage of right angles.
At the end of 1970s, and especially in the 1980s and 1990s, Richter moves away from solid geometric structure, and that is the
time when his series of pieces Spontaneous Drawing, Spontaneous Graphic, and Free Drawing were made by a freely guided line
or by an entirely free hand stroke with two or three colours. Those pieces resemble Gravitational Drawings, in which an abstract
drawing is created, depending on gravity, by smearing paint across the paper. During that period he also frequently designed
family houses, which provided him great freedom of creative expression as well as experimenting.
Unfortunately, many of Richter’s projects were not carried out, which is proven by numerous sketches, drawings, and dissertations that are kept in the Archive of the Vjenceslav Richter and Nada Kareš Richter Collection on Vrhovec 38 in Zagreb. In 1980,
the artist and his wife donated to Zagreb works of art and their family house for the purpose of establishing a place where constructive art would be studied and where young artists would gather, but also to encourage the development of culture outside
the centre of Zagreb. In 1998, the Richter Collection, as it is most frequently called, was consigned to the Museum of Modern
Art and an intense analysis of Richter’s opus began. Following the donor’s wishes, on the ground floor of the family house an
exhibition space was opened, which contains a permanent display of donated art-work that represents the entire opus of this
significant artist from the second half of the 20th century. On Richter’s initiative, a park was arranged, containing ten or so art
pieces. Today, the Collection holds 182 art pieces, which were created in the period 1963-2002 and that follow all areas of Richter’s fine-arts opus, important archival contents and a private library.
Vesna Meštrić
References:
Jasna Galjer, EXPO 58 i jugoslavenski paviljon Vjenceslava Richtera, Zagreb, Horetzky, 2009
Vera Horvat-Pintarić, Vjenceslav Richter, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1970.
Marijan Susovski, Zbirka Richter, Donacija Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter Gradu Zagrebu, Zagreb, Muzej suvremene
umjetnosti, 2003.
251
vj
sk enc
(1 ulp es
96 t la
3. ure v r
– 2 i o ich
00 bj ter
2. ekt
) i
Asimetrična centra, 1963.
254
Sistemska plastika 1, 1964.
256
Vito, 1968.
Sistemska skulptura, 1968.
258
Reljefometar 5, 1973.
(detalj)
Prostorna sistemska grafika, 1997.
260
Prostorna slika br. 4, 1997.
Prostorna slika br. 5, 1997.
Prostorna slika br. 6, 1997.
Prostorna slika br. 7, 1997.
Prostorna slika br. 8, 1997.
Prostorna slika br. 11, 1997.
Prostorna slika br. 10, 1997.
Prostorna slika br. 9, 1997.
Prostorna slika br. 12, 1997.
Prostorna slika br. 17, 1997.
264
Prostorna slika br. 18, 1997.
Sistemska skulptura, 1998.
266
Sistemska skulptura, 1998.
267
Krnja kocka, 2001.
268
Binom A+B, 2001.
269
Binom C+D, 2001.
270
Kolorirani binom E+F, 2001.
271
Kolorirani binom G+H, 2001.
272
Kolorirani binom I+K, 2001.
273
Kolorirani binom L+M, 2001.
274
Varijabili l, 2002.
275
Varijabili Il, 2002.
276
KATALOG DJELA
1. Asimetrična centra, 1963. (msu ZR 107)
drvo
ø 350 mm
6. Reljefometar 5, 1973. (msu ZR 2)
aluminij, željezo
600 x 600 x 120 mm
2. Sistemska plastika 1, 1964. (msu ZR 3)
aluminij
280 x 265 x 65 mm
7. Prostorna sistemska grafika, 1997. (msu ZR 33)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
350 x 350 x 350 mm
3. Sinusoide, 1968. (msu ZR 106)
aluminij
820 x 810 x 120 mm
8. Prostorna slika br. 4, 1997. (msu ZR 37)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
4. Vito, 1968. (msu ZR103)
aluminij
500 x 500 x 100 mm
9. Prostorna slika br. 5, 1997. (msu ZR 38)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
5. Sistemska skulptura, 1968. (msu ZR 140)
autolak / plastika
220 x 220 x 220 mm
10. Prostorna slika br. 6, 1997. (msu ZR 39)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
277
11. Prostorna slika br. 7, 1997. (msu ZR 40)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
18. Prostorna slika br. 18, 1997. (msu ZR 51)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
395 x 395 x 395 mm
12. Prostorna slika br. 8, 1997. (msu ZR 41)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
19. Sistemska skulptura, 1998. (msu ZR 127)
aluminij
280 x 220 x 35 mm
13. Prostorna slika br. 9, 1997. (msu ZR 42)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
20. Sistemska skulptura, 1998. (msu ZR 128)
aluminij
240 x 225 x 40 mm
14. Prostorna slika br. 10, 1997. (msu ZR 43)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
21. Krnja kocka, 2001. (msu ZR 151)
plastika
200 x 200 x 200 mm
15. Prostorna slika br. 11, 1997. (msu ZR 44)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
22. Binom A+B, 2001. (msu ZR 159 (1-2)
lim
2 x (500 x 180 x 265 mm)
16. Prostorna slika br. 12, 1997. (msu ZR 45)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
195 x 195 x 195 mm
23. Binom C+D, 2001. (msu ZR 160 (1-2)
lim
2 x (505 x 150 x 150 mm)
17. Prostorna slika br. 17, 1997. (msu ZR 50)
samoljepljiva folija / pleksi-staklo
395 x 395 x 395 mm
24. Kolorirani binom E+F, 2001. (msu ZR 155 (1-2)
lim
2 x (500 x 160 x 80 mm)
278
25. Kolorirani binom G+H, 2001. (msu ZR 157 (1-2)
lim
2 x (500 x 170 x 100 mm)
26. Kolorirani binom I+K, 2001. (msu ZR 156 (1-2)
lim
2 x (500 x 170 x 100 mm)
27. Kolorirani binom L+M, 2001. (msu ZR 158 (1-2)
lim
2 x (560 x 200 x 170 mm)
28. Varijabili l, 2002. (msu ZR 171)
lim
570 x 660 x 200 mm
29. Varijabili Il, 2002. (msu ZR 172)
lim
580 x 550 x 200 mm
279
Izdavač / Publisher
Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
Europska avenija 9
31000 Osijek, Hrvatska
tel.: + 385(0)31 251 280
fax: + 385(0)31 251 281
www.gluo.hr
[email protected]
Za izdavača / Editor-in-Chief
Vlastimir Kusik
Urednik kataloga / Catalogue Editor
Daniel Zec
Kustos / Curator
Daniel Zec
Postav izložbe / Exhibition Layout
Daniel Zec
Tehnika / Technicial Support
Tihomir Ferlin
Mirsad Bećarević
Ranko Lalić
ISBN 978-953-6695-59-1
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i
Predgovor / Foreword
Vlastimir Kusik
Tekstovi / Texts
Bogdan Messinger, Daniel Zec, Vesna Meštrić
Kataloški podaci / Cataloguer
Daniel Zec
Prijevod / Croatian to English Translator
Romana Čačija
Lektura / Croatian Text Editor
Dijana Stanić-Rešicki
Dizajn kataloga, plakata, pozivnice / Catalogue, Poster and
Invitation Designer
Fotoart, Osijek
Fotografije / Photographs
Marin Topić, Domagoj Topić, Boris Cvjetanović, Vanja Šolin,
Daniel Zec, Branko Crlenjak
Tisak / Print
Grafika Osijek d.o.o.
Naklada / Number of Copies
300
sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 121104002

Muralima dodane instalacije, performansi, skulpture

Opločnici 2014

Galerija likovnih umjetnosti Osijek

Zagrebački naj za mlade

filozofija i suvremena umjetnost

11. Bijenale - katalog - KSC

Luxembourg je i najmanja država asocijacije zemalja Beneluxa

pdf

TEHNOLOGIJA I DRUŠTVO

IVAN GENERALIĆ: DJELO, ŽIVOT, VRIJEME

Program Rada za 2013.

podrijetlo medalje