KULTURA - POVIJEST - ZNANOST - DRUŠTVO
Prosinac 2013.
godina izdanja I
POLOŢAJ SRIJEMSKIH KATOLIKA U 17. I 18.
STOLJEĆU
PREDBLAGDANSKO DARIVANJE
KAZNA ZBOG BOŢIĆA
MEA CULPA, MEA CULPA, MEA MAXIMA
CULPA...
ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ
SRETNA NOVA 2014. GODINA
INTERVJU: DRAGOSLAV DRAŽEN ILIĆ
PREDSJEDNIK HRVATSKOG KULTURNOG
CENTRA NOVI SAD
broj 5
ISSN 2334-8216
HRVATSKE NOVINE
HRVATSKE NOVINE
KULTURA - POVIJEST - ZNANOST - DRUŠTVO
SADRŢAJ
Prosinac 2013.
IMPRESUM
Osnivač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Izdavač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Glavni i odgovorni urednik:
Antun Horvat
Uredništvo:
Ivan Stipić, Stipan Vojnić, Donko
Balažević, Mirko Vidić, Šime Peić
Tukuljac
Uredničko vijeće:
Ivan Tumbas
Dipl ing Marijeta Beloševac
Zlatko Ifković
Tisak :
Za sadržaj članaka odgovara autor
Članak sa ličnim stavom odražava
stajalište autora
Hrvatske novine izlaze jednom mjesečno
Hrvatske novine su glasilo udruge
Hrvatska nezavisna lista
web: www.hnl.org.rs
e mail:
[email protected]
Telefon: 060/562-7570
24000 Subotica Ivana Sarića 85
3.
Uvodnik
4. - 5.
Poloţaj Srijemskih katolika u 17. i 18. stoljeću
6.
Predblagdansko darivanje
7.
Lice drugoga, lice Boţjeg osmijeha
8.
U Subotici ništa novo
9.
Osnutak drame na hrvatskom jeziku – realnost ili
utopija
10. - 11. Hrvatsko školstvo u Baĉkoj
12. - 13.
Intervju: Predsjednik Hrvatskog kulturnog centra
Novi Sad, Dragoslav Draţen Ilić
14. - 15.
Specifiĉnosti crkvenih prilika u Hercegovini u
XVII. stoleću
16. - 17. Depresija moţe postati blagoslov
Svi autorski tekstovi podliježu zakonu o zaštiti
autorskih prava Republike Srbije i
međunarodnom zakonu zaštite autorskih
prava.
Svako objavljivanje teksta u cijelosti ili
njegovog dijela bez suglasnosti uredništva
Hrvatskih novina ili autora teksta podliježe
djelu zlouporabe autorskih prava.
https://www.facebook.com/hrvatskenovine.su
http://hnl.org.rs/broj5/hrvatske5.html
Kontakt: [email protected]
325-9500700031188-42, OTP Banka, Novi
Sad
Broj raĉuna i naziv banke/IBAN i SWIFT
RS 35325960170005176289, OTP Banka
Srbija AD NOVI SAD,
EUR 325960170005176289
SWIFT CODE>COBADEFF, SWIFT
CODE>OTPVRS22
Grafička i tehnička obrada:
Horvat Antun
2
18. - 19. Kazna zbog Boţića
20.
Nova knjiga naše srijemske knjiţevnice Ljubice
Kolarić-Dumić
21.
Uskoro će se zamrznuti Palićko jezero ...
21.
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa...
22.
Gospodarstvo RH juĉer, danas, sutra
23.
Kad miris iziĊe iz poljskog cvijeća
24.
Kalendar proste 2014. godine
Prosinac 2013
COBISS.SR-ID
280313351
Hrvatske novine br. 5
Hrvatske novine br. 5
UVODNIK
Poštovani ĉitatelji studeni je mjesec doprinos hrvatskoj zajednici kroz naše su nas lijepo darivali, donijevši nam
kada se jedan period završava i drugi djelovanje. No to nama nije toliko vaţno najljepši dar, zadovoljstvo u radu, da
poĉinje, bez nekih bitnih i znaĉajnih što ako netko zazire od nas i našeg vama i mi kao blagdanski dar donesemo
dogaĊanja. Zato ga je i papa Grgur djelovanja. To je samo dokaz da smo na naše i vaše Hrvatske novine. Kada
odabrao za mjesec kom će oduzeti 13 pravome putu i dodatni nam je podstrek. budete ovo ĉitali mi ćemo traţiti Boţićni
dana kada je uvodio novi kalendar. Dok u Konferencija
prosincu dolazi sv. Nikola sa darovima, za organizaciji
za
tisak
Hrvatske
i
medije
nezavisne
u Bor, koji ćemo unijeti u svoje domove da
liste nam donesu duh i radost Boţića, roĊenja
njim je odmah i sv. Lucija koja takoĊer napravila je veliki odjek u svim medijima. sina Boţijeg Isusa Krista. Okupit ćemo
dariva, zatim veliki blagdan Boţić.
Predstavljen je rad Hrvatske nezavisne naše bliţnje koji su nam blizu srcu, otvorit
ćemo
vrata
namjernicima
svijetu
da
i
zajedno
putnicima
sa
nama
proslave roĊenje Spasitelja našeg. Nije
bitno koliko će trpeza biti bogata, bitna je
radost i sreća u srcu koju dijelimo sa
bliţnjima svojim. Na badnje veĉe posle
veĉere
polnoćku smijerno pohoditi. A
kada se vratimo sa blagoslovom sjest
ćemo za blagdansku trpezu, iz špajca
izvaditi paĉa (hladetina) posut ih crvenom
mljevenom paprikom i nasjeći ĉešnjaka, i
naravno zamedljanom rakijom sve zaliti.
Pohodit ćemo drage naše da vidimo
kakav bor imaju i kako su ukrasili svoj
dom, poĉastit ćemo se sa Stipanima
(Stjepanima) i Ivanima da njihovo ime
lijepo zalijemo i blagdanski proslavimo.
Ured Predsjednika RH, snimio Filip Širanović, sluţbeni fotograf
Od dvora do dvora bez umora jer radost
Ivan Tumbas; Zlatko Ifković; Predsjednik RH Ivo Josipović; Antun Horvat; Lajčo Alaga
Nama je studeni bio jako lijep i sretni
smo zbog toga. Bili smo u posjetu
predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću, koji
nas je srdaĉno primi, pomno saslušao i
pohvalio
imamo
naše
njegovu
djelovanje
potporu
rekavši
za
da
daljnje
djelovanje. Bili smo zadovoljni i sretni ipak
je on predsjednik naše matiĉne drţave,
Republike
Hrvatske.
Moje
dodatno
zadovoljstvo je bilo što sam mogao
osobno da mu uruĉim Hrvatske novine i
kada sam vidio osmjeh odobravanja na
njegovu licu.
treba podijeliti, jer radost treba primiti.
liste pogotovu je stavljen akcenat našem
naporu da se u Suboticu vrati Hrvatska
drama u Subotiĉko narodno kazalište.
Naravno nismo zaboravili ni predstaviti
Hrvatske novine kolegama novinarima,
koji
jako
problematika
dobro
razumiju
djelovanja
u
koja
je
prijenosu
pisane rijeĉi ĉitateljima. Što se moţe
oĉekivati koji poticaji i koja spoĉitavanja
ali kao krajnji cilj koji je pred nama je
dobrobit i jedinstvo Hrvatske zajednica a
to je vrijedno svakog umora, svakog
neprospavanog sata, svake kritike pa i
Idemo naprijed ka blagdanima, neki nas kritizerstva bezrazloţnog.
podrţavaju i cijene naš rad a neki još
uvijek pokušavaju da umanje vrijednost i
3
Ispratili smo sv. Nikolu i sv. Luciju koji
Prosinac 2013
Dragi ĉitatelji sretni vam blagdani,
provedite ih u miru i veselju.
Sretan i blagoslovljen Božić i
sretna Nova Godina.
Horvat Antun
Hrvatske novine br. 5
Marko Kljajić
POLOŢAJ SRIJEMSKIH KATOLIKA U 17. I
18. STOLJEĆU
Pomanjkanje domorodnog klera u Prekosavlju, Podunavlju i Potisju nakon
osmanskog osvajanja tih krajeva trajalo je vrlo dugo
Osmanska osvajanja u Slavoniji,
Srijemu i Ugarskoj okonĉana su sredinom
16. stoljeća. Nova vlast izmijenila je ne
samo dotadašnju politiĉko upravnu nego i
društvenu, kulturnu, gospodarsku, vjersko
crkvenu i donekle etniĉku fizionomiju tih
krajeva. Kad se promatraju vjerske prilike
ka toliĉk og
stan o vniš t va
u
ti m
pokrajinama, moţe se utvrditi da je
osmanska drţava, iako teokratska
utemeljena na postavkama islama,
pravno jamĉila odreĊene vjerske slobode
neislamskom stanovništvu, ali je ĉinjenica
da je stavila u krizu mnoge elemente
opstojnosti i funkcioniranja Katoliĉke
crkve. 1
Nakon pustošenja izazvanih ratnim
razaranjima krajem 17. i poĉetkom 18.
stoljeća broj stanovnika u Srijemu do
kraja 18. stoljeća neprekidno je rastao.
Tridesetih godina istog stoljeća prema
podatcima kanonskih vizitacija u
Srijemskoj je biskupiji bilo oko 5 000, a u
dijelu Srijema u sastavu Peĉuške
biskupije izmeĊu 8 000 i 9 000 katolika,
dakle, ukupno izmeĊu 13 000 i 14 000
vjernika katoliĉke vjeroispovijesti.
Pedesetih i šezdesetih godina Srijemska
biskupija je imala izmeĊu 11 000 i 12 000,
a srijemski dio Peĉuške biskupije preko
19 000 katolika, dakle, ukupno oko 30
000 vjernika katoliĉke vjeroispovijesti, što
znaĉi da im se broj za dvadesetak godina
više nego udvostruĉio. 2
U Srijemu se odmah po osloboĊenju od
osmanske vlasti pristupilo obnovi
katoliĉke crkvene organizacije i vjerskog
ţivota. Iako taj proces nije tekao bez
poteškoća, moţe se zakljuĉiti da je od
tridesetih godina 18. stoljeća poloţaj
Crkve bio stabilan uz njezino kontinuirano
jaĉanje u materijalnome i u društvenom
pogledu. O tome svjedoĉi kako povećanje
broja katoliĉkog stanovništva, tako i
povećanje broja ţupa i intenziviranje
vjerskog ţivota na svim razinama. Crkva
je svojim djelovanjem u velikoj mjeri
prodrla u svakodnevnicu obiĉnog vjernika
upućujući ga na poţeljno ponašanje,
ukljuĉujući ga u obvezne vjerske obrede,
brinući se za njegovo obrazovanje i tako
što je svojim obredima obiljeţavala
najvaţnije dogaĊaje u ţivotu pojedinca i
obitelji kao što su roĊenje, vjenĉanje i
smrt. Na taj je naĉin razvijen osjećaj
katoliĉkoga vjerskog identiteta koji se
izraţavao u tipiĉnim oblicima poboţnosti i
vjerske prakse, organizaciji ţivota unutar
ţupa, odnosu prema drugim vjerskim
4
zajednicama te sakralnoj umjetniĉkoj i svećenika, što je potaknulo Svetu Stolicu
obrtniĉkoj proizvodnji. 3
da šalje misionare u Prekosavlje,
Podunavlje i Potisje i to osobito nakon
Srijemska i Bosanska ili Đakovaĉka 1622. godine kad je brigu za ta podruĉja
biskupija su bile teritorijalno meĊusobno preuzela Kongregacija za širenje vjere.
odvojene, jer se izmeĊu njih nalazio dio Vjernici su na tom podruĉju sami traţili
Peĉuške biskupije zbog ĉega je Sveta svećenike. Peĉuški su katolici ţeljeli
Stolica 1780. godine ukljuĉila u 1581. godine pastoralnu skrb bosanskog
novosjedinjene biskupije (Bosansko- biskupa fra Antuna Matkovića, a katolici u
Ċakovaĉku
i
S r i j e m s k u ) Potisju koji govore „slavonski jezik“ molili
sjeveroistoĉnoslavonske
i su 1584. godine svećenike koji govore taj
zapadnosrijemske ţupe Peĉuške jezik. Spomenute okolnosti pojašnjavaju
biskupije. Tako je sav prostor izmeĊu zašto u Slavoniji i Srijemu 1591. godine
Save, Dunava i Drave od Broda i Osijeka ima oko 35 svećenika, od kojih 20 pripada
do Zemuna (dakle, cijela sjeveroistoĉna biskupijskom, a 15 franjevaĉkom kleru.
Hrvatska) bio crkveno i pravno ujedinjen u Istovremeno su u juţnoj Ugarskoj tu i
dvije, ali praktiĉno u jednu biskupiju tamo bili nazoĉni biskupijski svećenici i
Bosansko-Ċakovaĉku i Srijemsku sa isusovci, dok su u Podunavlju i Potisju uz
sjedištem u Đakovu. Nova je biskupija franjevce Ugarske provincije Presvetog
ipak ostala u sastavu Kaloĉke metropolije Otkupitelja, koja je u svoj sastav preuzela
kao što je to tada bila i Zagrebaĉka talijanske franjevaĉke misionare, takoĊer
biskupija. Peĉuški biskup zadrţao je na djelovali i franjevci Bosne Srebrene.6
slavonsko hrvatskoj strani dva dekanata,
Valpovaĉki i Donjomiholjaĉki.4
KONGREGACIJA ZA ŠIRENJE
VJERE
POLOŢAJ SVEĆENIKA U SRIJEMU U
Srijem je pod osmanskom vlašću u
16. I 17. STOLJEĆU
crkvenom pogledu bio misijsko podruĉje.
Pomanjkanje domorodnog klera u Nakon više pokušaja da se u Rimu
Prekosavlju, Podunavlju i Potisju nakon utemelji centar za misije, napokon je papa
osmanskog osvajanja tih krajeva trajalo je Grgur XV. (1621. – 1623.) na
vrlo dugo i znaĉajan je element crkvene Bogojavljanje 6. sijeĉnja 1622. u sastavu
stvarnosti u tim krajevima i nakon Rimske kurije utemeljio Kongregaciju za
osloboĊenja od osmanske vlasti. U širenje vjere (danas postoji kao
izvješću o broju svećenika iz 1712. Kongregacija za evangelizaciju naroda ili
godine piše da je Kaloĉko baĉka za „širenje vjere“), kao središnje i vrhovno
nadbiskupija imala samo jednoga tijelo zaduţeno za širenje katoliĉke ili,
biskupijskog svećenika, Transilvanska kako neki suvremeni dokumenti kaţu,
manje od 20, a Bosanska zajedno sa r i m o k a t o l i ĉ k e
vjere.
Osnutak
Srijemskom i Velikovaradinskom izmeĊu Kongregacije za širenje vjere (dalje u
20 i 30. Ni u graniĉnim podruĉjima pod tekstu Kongregacija) ili Vjeroplodnice,
vlašću kršćanskih vladara broj klera nije kako je u starim bosanskim spisima
bio mnogo veći.5
nazivaju, bio je znaĉajan dogaĊaj za
razvoj katolicizma i u Srijemu. Na taj je
Zagrebaĉki biskup Šimun Bratulić je
naĉin od strane Rimske kurije uveden
1610. godine istaknuo da njegova
stalan dodir, nadzor i potpomaganje
biskupija pati od nestašice klera. Budući
katolika u Osmanskom Carstvu (osobito u
da mjesni biskupi u tim krajevima u
Bosni i Albaniji gdje je ţivjela glavna
vrijeme osmanske vladavine nisu mogli
skupina sultanovih podanika katoliĉke
redovitim putem povećati broj svećenika
vjere). Tako je i spašeno mnogo toga što
traţili su pomoć sa strane. Crkvene vlasti
bi vjerojatno posve ili djelomiĉno propalo.
u Rimu postale su krajem 16. stoljeća
S druge strane, u arhivu Kongregacije
svjesne naglog povećanja broja kalvina i
saĉuvano je mnoštvo dragocjenih
drugih protestanata, pa su poslali
dokumenata kako iz Bosne, tako i iz
apostolske (papinske) vizitatore Bonifacija
Slavonije i Srijema koji svjedoĉe o
Drakolicu, Augustina Quintiusa i
ţivljenju katolika na tom podruĉju.
Aleksandra Komulovića da ispitaju opće
Kongregacija je vrlo brzo uoĉila da se
vjerske prilike. Tek poĉetkom 17. stoljeća
katolici u tim krajevima nalaze u teškom
poslali su Bartola Kašića i Petra
stanju. Nesnosni porezi i vrlo skuĉena
Mazarekija da izvide kako riješiti
vjerska sloboda, kakve su nametale
novonastalu opću pastoralnu situaciju. I
osmanske vlasti, pritiskali su dušu
jedni i drugi vizitatori naglašavali su u
narodu. Zub vremena i vandalizam rušili
svojim izvješćima premalen broj
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
su jednu crkvu za drugom. Samostani su
se privremeno, a ponegdje i definitivno
zatvarali, a malo se novih podizalo.
Nedostajalo je i svećenika u tim
krajevima. Prijelazi katolika na
pravoslavlje, kalvinizam i islam nisu bili
rijetka pojava. Zato je Sveta Stolica
ţeljela znati istinu o prilikama u tim
krajevima. Upućivala je vizitatore na ta
podruĉja koji su slali svoja izvješća. Iz tih
izvješća ostali su mnogi podatci o
katoliĉkim vjernicima, svećenicima,
ţupama i biskupijama od 17. stoljeća
nadalje.7
PRILIKE U BEOGRADSKOJ
BISKUPIJI I VRŠITELJI BISKUPSKE
VLASTI U SRIJEMU U 17. STOLJEĆU
Povijest Crkve na srijemskom prostoru
nije dovoljno prouĉena. Znaĉajno je što je
Jacobus Coleti (1734. – 1827.), nastavljaĉ
djela Danielea Farlatija (1690. - 1773.)
Illyricum Sacrum, utvrdio da se o
beogradskim biskupima ne zna ništa do
15. stoljeća, kao ni o Beogradskoj crkvi
(biskupiji) (...) bilo katoliĉkoj bilo
pravoslavnoj (VIII, 146., Venetiis
MDCCXIX). Prvi po imenu poznati biskup
bio je Martin (1290.). Slijedilo je još 17
njegovih nasljednika, sve do Nikole Ivana
koji je ţivio još ĉetiri godine nakon pada
Beograda 1690. u ruke Sulejmana II., ali
obitavao je izvan svog sjedišta.
Beogradska katedrala bila je posvećena
Mariji Djevi, vrlo poštovanoj u Ugarskoj i
Srbiji, kako tvrdi 1419. papa Martin V.
(1417. – 1431.). Mehmed paša Sokolović
dao je porušiti tri kršćanske crkve i jednu
sinagogu u Beogradu. U gradu je prije
dolaska Osmanlija bilo dosta katolika, a
sliĉno je bilo i po drugim mjestima Maĉve,
osobito u onim rudarskim. 8
Nije poznato kako se i iz kojih razloga
pojavljuje poĉetkom 16. stoljeća
Smederevska biskupija, iako je ondje bio
neznatan broj katolika. Sudeći po
imenima i narodnosti njezinih prvih osam
biskupa, oni vjerojatno nisu ni vidjeli
dodijeljene im biskupije, a nosili su samo
njezin naslov. Tako ni kasniji smederevski
biskupi franjevci s domaćih prostora nisu
imali puno posla u biskupiji ĉiji su naslov
nosili. Katkada su stolovali u Beogradu, a
u Smederevu su imali svog vikara,
primjerice don Šimuna Matkovića,
poţrtvovanog svećenika iz Olova u Bosni.
Smederevski biskup fra Blaţ Kovaĉić
utopio se u Drini 1545. bjeţeći pred
Osmanlijama, a jedan od njegovih
nasljednika, fra Nikola Ugrinović, poginuo
je 1604. u svom rodnom kraju Poljicama
kod Splita takoĊer od Osmanlija. Nakon
pada Beograda pod osmansku vlast
1521. skoro je nestalo katoliĉkog
stanovništva u gradu, osobito MaĊara i
Nijemaca.9 U Rimu je 1622., kako je već
spomenuto, osnovana Kongregacija za
širenje vjere, da bi 1624. godine
zalaganjem iste Kongregacije bila
osnovana i Beogradska misijska
biskupija. Ta se biskupija prostirala na
podruĉju 10 biskupija: Beograd,
Smederevo, Srijem, dijelovi Zagrebaĉke,
Peĉuh, Kaloĉa i Baĉ, Ĉanad, Vác,
Ostrogon i Eger.10
Beogradski biskupi nisu imenovani
punih 126 godina, sve do fra Marina
Ibrišimovića (1647.). Briga za biskupiju
tada se povjeravala apostolskim
administratorima koji su redovito bili
biskupi susjednih ili barem bliţih biskupija
pod osmanskom vlašću. Do imenovanja
prvoga apostolskog administratora u
Beogradu prošlo je 50 godina. U
meĊuvremenu i kasnije kroz te krajeve
pod osmanskom vlašću prošlo je više
crkvenih ljudi da izvijeste Svetu Stolicu o
stanju tamošnje Crkve. Jedan od njih bio
je isusovac o. Bartol Kašić s otoka Paga
(1612./1613.) koji je ondje boravio
preobuĉen u dubrovaĉkog trgovca.
Njegovim zalaganjem Sveta Stolica je
postavila tri rezidencijalna biskupa za
podruĉja pod osmanskom vlašću:
jednoga u Bosni, drugog u Beogradu za
Srbiju i Juţnu Ugarsku i trećeg u
MaĊarskoj. Deset godina kasnije po
nalogu Svete Stolice prizrenski svećenik
Petar Mazareki obišao je više zemalja,
pohodio je više katoliĉkih ţupa u Srbiji i
Makedoniji. U Beogradu, u to vrijeme,
katoliĉka zajednica sastojala se od 1 500
1
Bošnjaka i 200 Dubrovĉana koji su se
uglavnom bavili trgovinom. U gradu je
postojala bosanska i dubrovaĉka ĉaršija,
ţupnik franjevac i mala isusovaĉka
rezidencija sa školom (1613. – 1634.) i 32
uĉenika, a pomagali su je Dubrovĉani.
Neki biskupi stolovali su u Beogradu sa
znanjem Osmanlija, a ti su bili: Petar
Katić, Petar Mazareki, fra Albert RenĊić i
dr. Oni su nosili naslov beogradskih
biskupa (1646. - 1720.), a u razdoblju
austrijske vlasti imali su naslov
beogradsko smederevskih biskupa (1732.
– 1739.). Najdulje je sluţbu beogradskog
biskupa vršio fra Mato Benlić (1651. –
1674.) iz Banja Luke, odakle je potjecalo i
više banjaluĉkih trgovaca u Beogradu.
Nakon pobjede princa Eugena Savojskog
nad Osmanlijama i njegovim zauzećem
Beograda, te nakon Poţarevaĉkog mira
1718. Beograd je ostao 22 godine pod
austrijskom vlašću. Tada je imao znatan
broj katoliĉkog stanovništva sa šest
crkava i pet samostana te nekoliko ţupa u
okolici (Grocka, Ostruţnica, Višnjevac i
dr.). Nakon osmanske pobjede u bitci kod
Grocke 1739., s austrijskom se vojskom
povuklo i katoliĉko i dio pravoslavnog
stanovništva preko Save, a Osmanlije su
uništili brojne crkve, meĊu njima i
katoliĉke.11
Srednja i istoĉna Slavonija, kojima je
pripadao i Srijem na poĉetku 17. stoljeća
bili su jedinstveno crkveno upravno
podruĉje. Bosanski biskup Franjo
Baliĉević (1588. - 1615.) imao je tada u
Srijemu svog vikara fra Vinka Bošnjaka.
Pod utjecajem apostolskog vizitatora
Bartola Kašića Srijem se odvojio od
srednje Slavonije i Bosne te je prikljuĉen
apostolskom vikarijatu ĉije je sjedište bilo
u Beogradu, a koji je obuhvaćao sjevernu
Srbiju, Srijem i sve one ugarske biskupije
koje su bile pod osmanskom vlašću.
Biskupsku vlast u istoĉnoj Slavoniji i
Srijemu od 1618. godine pa sve do kraja
17. stoljeća vršili su biskupi apostolski
vikari koji su u Nijemcima u Srijemu imali
svoga posebnog vikara.
Marko Kljajić
A. DEVIĆ, A. Ţupe Ĉerević i Beoĉin, str. 451.
Dubravka BOŢIĆ BOGOVIĆ, „Odrednice identiteta katolika u Srijemu u 18. stoljeću“, Zbornik radova Identitet Srijema u prošlosti i
sadašnjosti, Nijemci 2008., str. 390.
3
D. BOŢIĆ BOGOVIĆ, isto, str. 392.
4
Stjepan SRŠAN, Hrvatska povijest sjeveroistoĉnog podruĉja, Osijek 1994., str. 190.
5
A. DEVIĆ, isto, str. 451.
6
Provincija Bosna Srebreniĉka ili Bosna Srebrena sa sjedištem u Srebrenici, prostirala se pod osmanskom upravom. Širenjem
osmanske vlasti u hrvatske i mletaĉke krajeve širila se i Bosna Srebrena. Ostala je nasljednica stare Bosanske vikarije osnovane
1340. sve do danas. (Kod diobe 1514. imala je samostane u Srebrenici, Zvorniku, Mostaru, Ljubuškom, Olovu, Sutjesci, Fojnici,
Kreševu, Rami, Konjicu, Imotskom, Zaostrogu i Makarskoj). Od nje su se povremeno odvajale druge provincije. Tako je provincija
Bosna Srebrena ostala na teritoriju Bosne. Širila je svoje djelovanje na Srbiju i osnovala je svoje samostane u Beogradu (1521. i
današnji 1927.) i u Đakovici (1958.). Provincija ima svoje sjemenište, novicijat i bogosloviju. Redovnici se uglavnom bave ţupnim
pastoralom. Provincija Bosne Srebrene izdaje reviju "Svjetlo rijeĉi" koje je takoĊer tiskalo velik broj pouĉnih knjiga. Isto, str. 452.;
više o Bosni srebrnoj vidi na: (www.bosnasrebrena.ba)
7
A. DEVIĆ, isto, str. 452.
8
Opći Šematizam Katoliĉke Crkve u Jugoslaviji Cerkev v Jugoslaviji 1974., Zagreb 1975., str. 655. – 656.
9
Isto, str. 655. – 656.
10
Stjepan BERETIĆ,“Povijesni kutak“ (www.zvonik.rs/arhiva/169/povijesni.html)
11
Opći Šematizam Katoliĉke Crkve u Jugoslaviji Cerkev v Jugoslaviji, str. 655. – 656.
2
5
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
Antun Horvat
Predblagdansko darivanje
Ne sporim nikome kako će se tko izjašnjavati naravno svatko ima
svoju glavu da razmišlja
drţavna dokumenta za popis stanovništva
da se uvidjeti da su Bunjevci kao
kategorija stavljeni tek 1991. godine za
vrijem vladavine Slobodana Miloševića
kom su u to vrijeme najveći neprijatelji bili
Hrvati. I tako ostvarivši 150 godina dugu
teţnju razbijanja Hrvata na sjeveru
Baĉke, od strane asimilacijske i
hegemonistiĉke vlasti u Beogradu. Ono
što nisu uspjele mnoge vlasti i vladari
pošlo je za rukom sadašnjim vladarima u
No ono što je za nas i za mnoge takozvanoj demokraciji.
ostavilo snaţan dojam je druga
Ne sporim nikome kako će se tko
uzastopna posjeta predsednika Republike
izjašnjavati naravno svatko ima svoju
Srbije Tomislava Nikolića Subotici. Ovaj
glavu da razmišlja, da li će biti ovo ili ono,
put je došao na skup Bunjevaca neali isto tako ne ţelim niti meni da bilo tko
Hrvata koji su obiljeţavali jedan od svojih
spori što ću ja biti. Da li ću biti Hrvat ili
novo proklamovanih datuma a to je
Hrvat-Bunjevac, jer sve su to narodi i
godišnjica velike narodne skupštine u
subetniĉke grupe jednog naroda, koje se
Novom Sadu koja se odrţala 25.
razlikuju po govoru, obiĉajima, tradiciji,
Studenog 1918. godine. Na tome skupu
teritoriju na kom ţivimo. Kod nas Hrvata
je darivao Bunjevce poruĉivši im „Niste ni
postoje mnoge moţda i najšarolikije
Srbi, ni Hrvati, već autentiĉna slavenska
subetniĉke grupe kao što su: Bunjevci,
narodnost koja ima sve atribute
Šokci, Zagorci, Liĉani, Imoćani,
posebnosti i jedinstvenosti, svoj kulturni
Hercegovici, Bosanci, Primorci, Istrijani,
identitet, folklor, povijesno naslijeĊe.” i još
Dalmatinci... i još mnogi, neka se nitko ne
u daljnjem govoru dodao “da se razumije
ljuti ako ga nisam pomenuo. A isto tako i
kako je Dekret iz 1945., kada su bili
kod Srba postoji šarolikost subetniĉkih
prisiljeni izjašnjavati se kao Hrvati,
grupa: Šumadinci, Ĉarapani, Lale,
nevaţeći" te im je "vraćeno pravo da se
Baĉvani… isto je podugaĉak spisak kao i
slobodno i ponosno izjašnjavaju kao
kod nas Hrvata svi su razliĉiti a svi su isti
Bunjevci".
u jednome pripadnost jednome narodu.
Te rijeĉi su me strahovito zaintrigirale Jedna ĉinjenica koja potvrĊuje da svatko
pa sam uvidjeo da postoje neke ima svoju slobodu izjašnjavanja bez
nelogiĉnosti u tome izlaganju. I bio sam prisile, zastrašivanja… jeste da se u
potpuno u pravu jer za vrijeme Austro- Republici Ĉeškoj pojavilo nekoliko tisuća
Ugarske monarhije nije posojala zvaniĉna viteza Dţedaja, to im pravo garantiraju
kategorija Bunjevac u drţavnim spisima u meĊunarodni zakoni o ljudskim pravima i
vrijeme popisa stanovništva. Poslije slobodama. Nitko nema prava da prisvaja
Prvog svjetskog rata i prisjedinjenja tuĊu povijest i tuĊe velikane i to
Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca u garantiraju zakoni o meĊunarodnim
prvome popisu iz 1921. godine postojala ljudskim pravima i slobodama. Bunjevci
je samo kategorija vjeroispovjesti i stvaraju svoju povijest u posljednjih 20 i
pripadnost slavenskom ili neslavenskom nešto godina pa se postavlja pitanje tko
narodu. Naknadni popisi u Kraljevini su njihovi stvarni velikani i koja je njihova
Jugoslaviji takoĊer nisu sadrţavali stvarna povijest.
kategoriju Bunjevac, nego izriĉito Srbin,
Postoji još jedna velika nelogiĉnost kod
Hrvat, Slovenac za slavenske narode, nije
onih koji se izjašnjavaju kao Bunjevci,
postojala ĉak ni kategorija Makedonac,
jedan dobar dio njih ima dvojno
niti Crnogorac. Pa kako se onda moţe
drţavljanstvo Republike Srbije i Republike
nešto vratiti što nije ni postojalo. Tako da
Hrvatske. Postavlja se pitanje kako su
taj famozni Dekret iz 1945. godine na koji
mogli dobiti drţavlajnstvo Republike
se pozivaju da im je napravio prisilu da se
Hrvatske kada su se morali izjasniti kao
ne mogu izjasniti po slobodnoj volji kao
Hrvati da bi dobili isto ili dokazati svoje
Bunjevci samo je naslijeĊen iz prijašnje
hrvatsko porijeklo. I ponovno pitanje što
drţave. Kada se pogledaju zvaniĉna
Nešto se ĉudno dješava u posljednje
vrijeme. Subotica je postala centar
dješavanja i centar svijeta. Mnoge su oĉi i
ţelje uprte u njenom pravcu. Netko je
darivan prije Boţićnih blagdana, a netko
je gurnut u zapećak. Dolazak dva
predsjednika, pa ponovna posjeta
predsednika Srbije i promjena vlasti i
politiĉke ravnoteţe u općinskom
rukovodstvu.
6
Prosinac 2013
su oni doista? Da li su Hrvati ili Bunjevci?
Jer ako tako lako mijenjaju strane što će
biti sutra? Kada su dokazivali svoje
Hrvatsko porijeklo diĉili su se svojim
roditeljima i svojim hrvatskim precima i bili
ponositi Hrvati niti su jednom zanijekali
svoje Hrvatstvo. A sada iz samo njima
znanog razloga postali su Bunjevci. Kao
što sam rekao ne sporim nikome pravo
izjašnjavanja po slobodnoj volji. U
potpunosti razumijem mnoge koji su se
1991. godine izjasnili kao Bunjevci.
Postali su zategnuti odnosi izmeĊu Srbije
i Hrvatske, toliko zategnuti da je samo
bilo pitanje kada će pući, što se ubrzo i
dogodilo. A ovdje na ovom našem lijepom
podneblju gdje smo svi mirno i skladno
ţivjeli, postojao je stalni pritisak na sve
što je Hrvatsko. Od malih nogu su nas
uĉili da sve što ima izriĉiti hrvatski
predznak krajnje je šovinistiĉki, nitko nam
nije sporio da se izjasnimo kao Hrvati ali
poţeljnije bi bilo da se izjašnjavamo kao
Jugoslaveni, jer to je nešto najljepše što
nam se u ţivotu moţe dogoditi. I tako se
desilo te nesretne 1991. godine da je
uvedena kategorija Bunjevac i Šokac za
one Hrvate koji se nisu htjeli izjasniti kao
Jugoslaveni. Sa ratom na vratima i straha
za svoj liĉni opstanak i opstanak svojih
bliţnjih mnogi Hrvati do tada, izjasnili su
se kao Bunjevci.
Još jedna velika reĉenica mi je privukla
pozornost. „Niste ni Srbi, ni Hrvati, već
autentiĉna slavenska narodnost koja ima
sve atribute posebnosti i jedinstvenosti,
svoj kulturni identitet, folklor, povijesno
naslijeĊe.” Postavio sam sebi pitanje u
ĉem je razlika izmeĊu narodnosti i
nacionalnosti? Nacionalnost je pripadnost
jednome narodu koji ima svoju drţavu. A
narodnost je narod bez svoje matiĉne
drţave koji je nastao na odreĊenom
teritoriju sa svojim jezikom, kulturom i
obiĉajima. Kao što su Katalonci, Baski,
Kurdi… koji nemaju svoju drţavu, ali
njihova je teţnja da se odvoje od drţava u
kojima sada ţive i da oforme svoju
drţavu. Tko zna moţda će i Bunjevci
sada kada su dobili potvrdu o svojoj
autentiĉnoj narodnosti jednom poţeljeti
da stvore svoju drţavu, na isti naĉin kako
sada prisvajaju tuĊu povijest i tuĊe
velikane.
Antun Horvat
Hrvatske novine br. 5
Zvonko Franc
Lice Drugoga, lice Boţjeg osmijeha
Boreći se protiv svojih strahova, a ta borba u ljudskom ţivotu nikad ne
prestaje, čovjek se zapravo bori za sebe, svoj mir i sreću. U toj borbi ima i
poraza. Moţe se sklopiti truli kompromis i osigurati privid slobode
Moja je majka imala samo jedno oko.
Zbog toga sam je se sramio i pomalo
mrzio. Kako bi nas prehranila, radila je
kao kuharica u školi. Jednog dana u
osnovnoj školi, došla je da me vidi. Bilo
me uţasno sram, jer su mi se druga
djeca rugala. Poţelio sam da umre i
nestane i to sam joj otvoreno rekao. Ona
nije ništa odgovorila. Šutjela je. Otad
sam još marljivije uĉio da što prije
završim školu i odem od kuće. U tome
sam uspio. Dobio sam stipendiju i otišao
u grad na studij. Tamo sam se oţenio,
zasnovao obitelj i izgradio kuću. Jednog
dana pred vratima se pojavi moja majka.
Došla je da me posjetio i vidi po prvi puta
svoje unuke. Kad su je djeca vidjela
poĉeli su se smijati. Opet me obuzeo
bijes kao u djetinjstvu i ja sam je otjerao
s kućnog praga. Rekao sam joj da je više
nikad ne ţelim vidjeti. Ona je samo
smireno odgovorila: “Oprostite, izgleda
da sam pogriješila adresu“ – i otišla.
Nakon nekoliko godina doĊe mi
pozivnica da se odazovem susretu
uĉenika škole u svojem rodnom mjestu.
Odazvao sam se i nakon susreta odluĉio
sam iz radoznalosti vidjeti svoju rodnu
kuću i majku, no obavijestiše me da mi je
majka umrla. Nisam pustio ni jednu suzu.
Uruĉiše mi i njeno pismo: „Dragi sine,
dosta sam o tebi razmišljala. Oprosti što
sam dolazila i uplašila tvoju djecu. Bila
sam jako sretna kada sam ĉula da ćeš
doći na susret u školi. Ja se moţda neću
moći dići iz kreveta i doći te vidjeti.
Oprosti što sam te u tvom ţivotu znala
dovoditi u neugodne situacije. Ne znam
jeli znaš, ali kad si bio dijete, u prometnoj
si nesreći ostao bez jednog oka. Nisam
7
mogla podnijeti da bi ti moje dijete svijet
gledao samo jednim okom zato sam ti
dala svoje. Bila sam presretna kad je
operacija uspjela i ponosna na sve tvoje
uspjehe. S ljubavlju, tvoja majka“.
iz priĉe otišao u veliki grad. Ne znam
jesu li to i moji roditelji primijetili.
Vjerojatno jesu, jer roditeljsko srce osjeti i
najmanji titraj tuge djeteta. Danas mogu
samo zahvaliti Bogu što me spasio od
mrţnje i gorĉine. Što mi je saĉuvao srce
Vjerojatno ste već negdje proĉitali ovu od boli koju ništa ne moţe izbrisati.
priĉu ili neku od verzija priĉe. Ona nije
samo dirljiva, nego duboka istina o
Boreći se protiv svojih strahova, a ta
svakome od nas. Svi mi imamo nešto ili borba u ljudskom ţivotu nikad ne
nekoga ĉega ili koga se sramimo. prestaje, ĉovjek se zapravo bori za sebe,
Ponekad su to roditelji, bliţnji, a ĉesto svoj mir i sreću. U toj borbi ima i poraza.
neke naše mane i nedostatci. I sve je to Moţe se sklopiti truli kompromis i
na neki naĉin „normalno“ u ţivotu, u osigurati privid slobode, ali samo pobjeda
smislu da na neke situacije i ljude ne moţe osigurati unutarnji mir.
moţemo utjecati niti ih birati, ali ono što
Dragi prijatelji, usuĊujem se zvati vas
moţemo je naĉin na koji ćemo se
tako,
doista samo Bog moţe ĉovjeku
odnositi spram situacija i ljudi koji nas
pomoći
u borbi sa strahovima. Ţivi Bog.
dovode u neugodne situacije, ispunjaju
tugom, bijesom ili osjećajem manje Onaj, ĉiji glas nam neumorno i s
beskrajnom ljubavi i strpljenjem uporno
vrijednosti.
ponavlja da nas ljubi.
Ĉovjek iz priĉe sramio se svoje majke.
Odabirući temu ove kolumne, a dosta
sam dugo o njoj razmišljao misleći na
situacije u kojima ţivite, u kojima svi
ţivimo, htio sam vas pozvati, a i sebe, da
vam ovo Došašće bude posebno. Da mu
se posvetite što je moguće otvorenijeg
srca.
A zapravo sramio se samo sebe. Taj
osjećaj ga je gonio poput zvijeri na stalan
bijeg od svog straha. Zasigurno nije bio
sretan, jer ĉovjek koji se boji ne moţe biti
sretan, niti moţe sreću pruţiti drugome.
Ţivi zarobljen u svom strahu i na svaki
šum svojih unutarnjih strahova bjeţi.
Pritom uopće ne razmišlja o tome je li
moţda u tom svom bijegu nekog
pregazio, ponizio, rastuţio ili pak duboko
ranio.
Dopustimo svom Nebeskom Ocu da
posveti prostore našega srca. Otvorimo
Mu vrata. Ne bojmo Mu se pokazati svoje
rane. On ih ionako zna. Zato i kuca
stalno na naša vrata. On ih ţeli zacijeliti.
On to i moţe. Jedino On to moţe. Uvjerio
sam se u to nebrojeno puta. Kako u
svojim trenucima radosti i uspjeha tako
na poseban naĉin u trenucima muka i
poraza. On je tu. Za svakoga. Uvijek
iznova.
Neka Vam je blagoslovljeno Došašće i
neka se u ovo milosno vrijeme u vašim
srcima pripravi kolijevka za malog
Boţića. Njegovim roĊenjem svaki je
ĉovjek dobio niĉim zasluţeni dar - zvati
se i biti djetetom Boţjim.
Svima, dragi prijatelji, ţelim sretan
Boţić! Neka naša i srca naših bliţnjih
ispuni osmijeh malog Boţića! Znate li
kako on izgleda? Ako dovoljno dugo
I ja sam, priznajem, u svom ţivotu imao budete gledali u lice bliţnjega kad-tad će
situacija kada sam se sramio svojih vam se otkriti.
roditelja. Znalo me to teško muĉiti. S tim
strahovima dosta sam se dugo borio.
Pogotovo kad sam i sâm poput ĉovjeka
Zvonko Franc
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
Zlatko Ifković
U Subotici ništa novo!
U modernom političkom rječniku lustracija podrazumijeva pročišćenje od
ljudi koji su provodili ideologiju bez obzira na razinu upravljanja
Danas smo svjedoci da nam je
gospodarstvo vaţnije od samog ĉovjeka.
Vaţnije od toga što mnoge obitelji ţive
loše i nemaju što jesti. Svjedoci smo krize
ĉovjeka, koja uništava samoga ĉovjeka.
Tih godina su sustavno vršeni pritisci u
poduzećima gdje su direktori ili većina
uposlenika bili hrvatske nacionalnost, da
bi se kasnije mogli obezvrijediti i uništiti:
Agrokombinat, Agroseme, Aurometal,
Sigma, Medoprodukt…Neki od onih koji
Jeste li se ikada pitali kako to da je su trebali biti lustrirani su nam se ukazali
netko siromašan? Ili, ima li netko previše, ovih dana.
a netko premalo? Naţalost u posljednja
dva desetljeća uspješnost u poslu više je
Miran san subotičana
ovisila od niza ĉimbenika vezanih za
Napokon, nakon 6. svibnja 2012.
politiku i drţavne institucije. MeĊutim, nije
problem u onima koji su se obogatili uz desetine tisuća Subotiĉana mirno spava
pomoć drţavnih institucija, ali je problem zbog prekomponiranja lokalne vlasti.
ukoliko su isti zaboravili što znaĉi biti Savez vojvoĊanskih MaĊara (SVM) je
ĉovjek, zaboravili odakle potjeĉu, svoje napravio koaliciju sa Srpskom naprednom
korijene. Svjedoci smo da je „mali“ i strankom(SNS), strankom vojvoĊanskih
materijalno siromašan ĉovjek humaniji i Hrvata (DSHV), Socijalistiĉkom partijom
za svoju zajednicu će uraditi više od onog Srbije (SPS), uz potporu Srpskog pokreta
„velikog“ i materijalno bogatog. Svjedoci obnove (SPO), Saveza baĉkih Bunjevaca
smo da „mali“ poljodjelac, stoĉar nemoţe (SBB), odbornice Pokret socijalista
dobiti u najam zamlju od općine, grada, Aleksandra Vulina (odborniĉki mandate
Crkve, iz razloga što nije u svezi sa onima dobila kao ĉlan SRS), i neovisnim
Jo s ip om
I va n k o vić
koji imaju moć da donose odluke, a što o d b o r ni co m
otvara pitanje stvaramo li opet velike (odborniĉki mandat dobila kao ĉlan LDP-a
gazde i one koji će biti sluge. Što na i koja je imala viziju kada je odbila mjesto
koncu velike gazde to zlorabe, uništavaju pomoćnice gradonaĉelnika i plaću od 90
i poniţavaju malog poljodjelca i od njega tisuća dinara iz razloga što je morala
ţele opet napraviti slugu. Naţalost i podnijeti ostavku na mjesto odbornika).
postojeće poljoprivredne udruge štite Što je samo dokaz koliko su pojedinci
samo interese bogatog poljodjelca, spremni uloţiti sredstava da Hrvatska
stoĉara. To je jedan od korijena nezavisna lista nema odbornika, te da bi
se na drugi naĉin zastupali interesi Hrvata
razjedinjenosti naše zajednice.
u Subotici. Demokratska stranka(DS) nije
Sve gore nabrojano vrijedi u nizu mogla ponuditi više i nije uspjela zadrţati
primjera i za pripadnike hrvatske svoje koalicijske partnere DSHV, SVM,
zajednice na ovim prostorima. SDPS, SPO, SBB i neovisne odbornike.
Svjedoĉimo nizu djela „maloga“ ĉovjeka To dokazuje da su svi spremni da
koji nije zaboravio svoja vlastita uvjerenja suraĊuju sa bilo kim radi osvajanja vlasti
i vjerovanja, koji ima svijest o sebi samom ili opstanka na vlasti.
i o pripadnosti svojoj zajednici, i koji
O ovakvoj koaliciji moţe se postaviti
svojim entuzijazmom i ustrajnošću treba
da sluţi kao primjer mnogima, a osobito pitanje postoji li uopće stranka koja
institucijama koje su ga vrlo ĉesto provodi svoju ideologiju i program.
ostavljale na cjedilu ili su bile gluhe za Politiĉka ideologija se uglavnom bavi time
kako rasporediti vlast i u koje svrhe se
njegove potrebe i zahtjeve.
vlast ima koristiti. Neke stranke prate
U modernom politiĉkom rjeĉniku odreĊenu ideologiju priliĉno dosljedno sve
lustracija podrazumijeva proĉišćenje od dok nedobiju ponudu da obnašaju vlasti.
ljudi koji su provodili ideologiju bez obzira Neke koriste široku inspiraciju iz grupe
na razinu upravljanja. Posebice se time razliĉitih ideologija bez da ĉvrsto prigrle
danas misli na komunistiĉki totalitarni ijednu od njih ili prihvataju sve. Tako da
sustav i na one koji su 90-tih godina kod nas vlast zajedno obnašaju stranke
prošlog stoljeća bili ĉimbenici, elementi svih ideologija (ljevica, centar, desnica,
represivnog ratno-huškaĉkog aparata, koji nacionalne stranke).
su sudjelovali u zastrašivanju svojih
Naţalost nema stranke koja provodi
sugraĊana koji nisu ništa skrivili osim što
su bili druge nacionalnosti a posebno ako svoj program. I onda se postavlja pitanje:
su bili hrvatske nacionalnosti. To kakva je to stranka bez ideologije?! Ili je
zastrašivanje je imalo za cilj da stvori njihova jedina ideologija novac? Politiĉka
strah od progona. Taj strah je bio veći stranka bez ideologije je kao brak bez
problem nego progoni sami. Konaĉno, ljubav i„nit’ smrdi, nit’ miriše“. Koja spona
broj progona je ograniĉen, ali je strah od ih povezuje? Koji su ciljevi ako nema
progona beskrajan. Zato su ti pritisci ideologije? Kakvu politiku će provoditi?
vršeni na subotiĉke Hrvate da bi mijenjali Lijevu,desnu, socijalnu, nacionalnu? Koji
kuće, neki nisu izdrţali pa su zamijenili je program? Samo priĉe, magla i laţi...
svoje kuće i napustili svoj grad Suboticu. Konaĉno i sami politiĉari provode
8
Prosinac 2013
programe svojih stranaka. Ĉije interese
oni zastupaju? Pa naravno, samo svoje!
A takva je, naţalost, većina naših
politiĉara.
Koliki su Hrvati čimbenik u svom
gradu?
Naţalost sve gore nabrojano vaţi i za
one koji bi trebali zastupati interese
Hrvata u Subotici. A mi subotiĉki Hrvati
moramo se zapitati koliki smo ĉimbenik u
svom gradu? Još se nismo oporavili od
izbora priznanja Poĉasnog graĊanina
S u b o t ic e
k ad a
s mo
p r e t rp j e li
omalovaţavanje i potcjenjivanje s
obzirom na to da priznanje nije
dodijeljeno po prvi put od kada se ono
dodjeljuje i to zbog nacionalne pripadnosti
jednog od predloţenih kandidata
gospodina Nace Zelića.
A sada, prekomponiranjem vlasti u
Gradu Subotici, ponovno smo poniţeni
budući da su Hrvati poslije dvadeset
godina izgubili mjesto dogradonaĉelnika,
a uz to da se nije poštovalo pravilo da se
tri
funkcije
(gradonaĉelnik,
dogradonaĉelnik, predsjednik Skupštine
grada) dijele izmeĊu pripadnika srpske,
maĊarske, hrvatske nacionalnosti.
Od uvoĊenja višestranaĉja do 2006.
godine zalagali smo se da pripadnici
nacionalnih manjina suraĊuju, onda smo
ušli u avanturu iz koje smo izišli, a
rezultate da smo dobili mjesta u Skupštini
Srbije i uposlenog u administraciji AP
Vojvodina, a da nismo dobili politiĉka
prava i da je koalicijski partner našu
nacionalnu zajednicu uspio još više
podijeliti i asimilirati.
No, to im nebi uspjevalo da se pojedini
pripadnici naše nacionalne manjine ne
utrkuju u tome da dobiju povlašteni status
i postanu dvorske lude. Naţalost, bojimo
se da se povijest ponavlja. I vrijeme će
pokazati hoćemo li se odreći politiĉkih
prava i ovoga puta biti na listi Srpske
napredne sranake (SNS).
Ovo bi trebala biti posljednja opomena
svim pripadnicima hrvatske nacionalne
manjine, i nemojte više samo sjediti doma
i “rondzati”, ukljuĉite se u rad hrvatskih
instutucija u cilju opstanka na ovim
prostorima. Nema drugoga puta no
ozbiljnije nego ikada prije, sloţno i bez
sebiĉnosti, zaboravljajući podjele, poĉeti
djelovati jedinstveno, skupa. Takav
primjer trebamo svi pokazati u narednom
periodu.
Zlatko Ifković
Hrvatske novine br. 5
Grgo Bačlija
Osnutak drame na hrvatskom jeziku – realnost ili utopija
Svi nadleţni su se pravili nijemi, kao da nikada nije postojala Drama na hrvatskom jeziku u
Narodnom kazalištu
Ovih dana u povodu najnovijeg
priopćenja Veleposlanika Republike
Hrvatske u Beogradu, gospodina
Gordana Markotića, u svezi sa njegovim
posjetom Subotici i prijemu koji mu je bio
upriliĉen od strane bivšeg gradonaĉelnika
grada Subotice, gospodina Modesta
Dulića, da će se Republika Hrvatska
„potpaĉiti“ oko navodnog sufinanciranja
izgradnje Narodnog kazališta u Subotici,
u svakom sluĉaju vrijedan je paţnje ali uz
jedno veliko „ALI“.
Naime, u samom startu da krenemo od
megalomanskog, mastodontskog i
mamutskog projekta izgradnje nove
zgrade Narodnog kazališta koji je u
samom startu bio totalni promašaj, kako u
odnosu na vrijednost projektovane zgrade
tako i u odnosu na buduće kadrovsko
osposobljavanje punog sastava Drame na
hrvatskom jeziku u koje se nije ulagalo.
Svi nadleţni su se pravili nijemi, kao da
nikada nije postojala Drama na hrvatskom
jeziku u Narodnom kazalištu.
„Zlatni“ period Hrvatskog narodnog
kazališta
Nakon Drugog svjetskog rata ovo je
moglo biti uraĊeno „preko noći“, jer je
izmeĊu dva svjetska rata u Subotici
djelovalo više dramskih sekcija pri raznim
hrvatskim kulturno-umjetniĉkim udrugama
iz kojih su se regrutirali glumaĉki kadrovi
amateri i naturšĉici koji su se vremenom
dodatnim osposobljavanjem na raznim
glumaĉkim teĉajevima osposobili za
kakva-takva glumaĉka ostvarenja.
To najbolje dokazuju glumaĉki bardovi
koji su tih poslijeratnih godina stasali u
prave glumaĉke veliĉine, kao što je Geza
Kopunović,
vrsni
interpretator
komediografskih i dramskih uloga, potom
Mirko Huska, glumac i redatelj, Josip
Bajić, glumac i redatelj te izvjesno vrijeme
i upravnik Narodnog kazališta, zatim
Mihajlo Janĉikin, takoĊer glumac i
redatelj, Katarina Baĉlija, glumica i jedna
od najboljih komiĉarki sa ovih prostora,
Erţika Jelisaveta Kovaĉević, takoĊer
vrsna glumica karakternih uloga, Ivica
Jakoĉević, glumac i pisac komada na
bunjevaĉkoj ikavici („Albina mijana“) i
drugi koji nisu imali akademsko dramsko
obrazovanje.
Tih godina je Narodno kazalište bilo
popunjeno sa nekim „uvezenim“
glumcima i glumicama iz Republike
Hrvatske, ukazima Ministarstva kulture
9
bivše Jugoslavije napose prije svega iz
Zagreba, Osijeka i Splita koji su se brzo
uklopiili i adaptirali u domaći sastav
glumaĉkog ansambla koji je tih godina
„proizvodio“ vrsne predstave, svjetske
klasike, poĉev od Ĉehova, Maksima
Gorkog, Ibzena te domaćih pisaca,
Miroslava Krleţe, Josipa Kozarca,
Augusta Šenoe i drugih.
Posebice je bio znaĉajan „zlatni“ period
Hrvatskog narodnog kazališta kada su
izvoĊene komedije Matije Poljakovića,
vrsnog komediografa i dramatiĉara, koji je
imao „kućni“ status u kazalištu jer su mu
izvoĊena maltene sva njegova djela
pisana na bunjevaĉkoj ikavici i
bunjevaĉkom dijalektu kao što su
antologijske i nikad prevaziĊene
predstave koje su izvoĊene više od
stotinu puta a ponekad ĉak i dvije
predstave dnevno, u 17 i 20 sati kao što
je to bio sluĉaj sa komedijom „Ĉa Bonina
razgala“.
O instaliranju opernog ansambla za
sada nema ni govora bar u narednih
nekoliko godina jer za tako veliki zahvat
treba daleko više novca i muziĉki
obrazovanih umjetnika tj. kadrova.
Najveći promašaj dvadeset prvoga
stoljeća je bilo rušenje zgrade
Narodnog pozorišta - Népszínház.
Uzgred, Narodno kazalište se moglo
komotno preseliti u bivši Dom Vojske
Srbije na Korzou koji je toboţe sagraĊen
na prostoru nekadašnjeg hotela „Jagnje“
ĉija je navodno samo spoljna fasada
oĉuvana dok je sve drugo sagraĊeno u
suvremenim gabaritima i enterijerima što
je još jedan promašaj stoljeća u našem
gradu.
Najveći promašaj dvadeset prvoga
stoljeća je bilo rušenje zgrade Narodnog
pozorišta Népszínház od strane bivše
nomenklature Demokratske stranke na
U svezi sa osnutkom drame na ĉelu sa tadašnjim gradonaĉelnikom
hrvatskom jeziku hvale je vrijedna Gezom Kuĉerom i njegovim stranaĉkim
inicijativa udruge graĊana Hrvatska satrapima.
nezavisna lista koja je pokrenula peticiju
O porušenom graĊevinskom materijalu
za potpisivanje zainteresiranih graĊana, a
kazališta da i ne govorimo prije svega o
prije svega pripadnika hrvatske manjinske
tzv. „ĉivutskim cigljama“ koje su neslavno
zajednice za ponovni osnutak Drame na
završile na nekim destinacijama i
hrvatskom jeziku, kojoj se na ţalost nisu
ogradama
poslovnih
objekata
prikljuĉile Demokratski savez Hrvata u
novokomponiranih tajkuna i politiĉara kao
Vojvodini, Hrvatsko nacionalno vijeće,
i na ogradama nekih vikendica na
Zavod za kulturu vojvoĊanskih Hrvata i
obodima grada u Kelebijskoj i
drugi, vjerojatno iz razloga što to nisu
Radanovaĉkoj šumi i na Paliću.
inicirale.
Sve u svemu, na dovršenje izgradnje
Za realiziranje projekta instaliranja
nove zgrade ćemo se još naĉekati a moja
Drame na hrvatskom jeziku potreban je
malenkost neće doţivjeti da se presjeĉe
period od najmanje pet godina period za
vrpca škarama prilikom sveĉanog
koji bi se na dramskim akademijama u
otvorenja niti osobno za time ţalim.
Zagrebu i Osijeku obrazovali glumci koji
bi nakon diplomiranja mogli odmah
Šminkanje u odnosu na rekonstrukciju
„uskoĉiti“ u zahtjevne uloge u hrvatskoj šest „Korintskih stupova“ i „Balske
drami.
dvorane“ neće popraviti utisak ogavnosti
ostale „staklene menaţerije“ i fasade koja
Za ovo treba naroĉito „zaleći“ matiĉna
će se naslanjati na ulicu Korzo,
domovina, Hrvatska, u odnosu na
Branislava Nušića i druge uliĉne gabarite.
stipendiranje najmanje desetak glumaca i
glumica kako bi se postigla ravnoteţa u
Mi graĊani Subotice ćemo i nadalje
budućim rapodjelama uloga a ostali dio odlaziti autobusima na kolektivne posjete
ansambla bi se mogao regrutirati iz predstave Srpskog narodnog pozorišta u
lokalnih dramskih sekcija koje djeluju pri Novom Sadu, Narodnog pozorišta u
raznim kulturno-umjetniĉkim udrugama Somboru ili u neka kazališta u Beogradu
kao i statisti ili nosioci sporednih uloga. Ali moţda na predstave Hrvatskog narodnog
to sve nije razlog da grad Subotica ispuni kazališta u Osijeku.
pravo koje pripada Hrvatima i da ga
odmah poĉne realizirati, dati pravni osnov
i izdvojiti sredstva u proraĉunu za
Grgo Bačlija
narednu godinu.
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
Ivan Tumbas
HRVATSKO ŠKOLSTVO U BAĈKOJ
U našim mjestima sa većinskim hrvatskim ţivljem nastojalo se postaviti učitelje
ili nastavnike naše narodnosti koji bi našoj djeci prenijeli nešto duha naše
narodne kulture
Poĉetkom prošlog stoljeća bunjevaĉko- Somborci su sagradili Zavod, te u njemu i svoj povijesni govor u kom je rekao: „Mi
šokaĉki Hrvati su sa radošću doĉekali škole. Ove škole su se zvale graĊanske nemamo linije, a te linije su škole. Mi
raspad
Austro-Ugarske
monarhije,
i škole.
Nastankom
nove
drţavne nemamo škole! A bez te linije ćemo
mirnim su putem preuzeli vlast u Subotici, zajednice ovi samostani sa školama su propast. Zato vas pozivam da udarimo
još prije ulaska srpske vojske, i postavili ostali u funkciji. 1921. godine ministarstvo temelj našoj narodnoj školi. Imamo mi
na Gradsku kuću veliki hrvatski barjak. U prosvjete u Beogradu nije ukinulo sve škole, a u njima loših uĉitelja. Ali nemamo
novu zajednicu slavenskih naroda ušli privatne škole. Od tog zakona je izuzeta u školama našu zapadnu kulturu. Tako
su sa velikom nadom da će bunjevaĉka škola pri samostanu u Subotici. Ĉasne naša djeca ostavljaju osnovnu školu
djeca konaĉno moći uĉiti materinski jezik, sestre su ostale u školama uĉiteljice, ali prazni,
hrvatski.
No
vrlo
brzo
uslijedilo
je su
morale
polagati
drţavne
bez
iĉega,
sa
izobliĉenim
ispite. pojmovima, pravi duševni bogaljevi. Mi
razoĉaranje. Tako se odlukom 30. rujna Zahvaljujući sestrama u tom periodu u smo bez svojih škola inferiorna masa.
1920. godine ministar prosvjete oglašava spomenutim
prema
rješenju
glavnog
školama
ta
tanka
nit Iskaţimo odluku: skupljeni
Bunjevci i
prosvjetnog hrvatskog školstva se oĉuvala do 1941. Šokci – Hrvati, mole kraljevsku vladu,
savjeta za nastavu i uĉenje materinskog Godine kada je ovaj teritorij okupiran od putem hrvatskih misionara, da se što prije
jezika i udţbenike za prvi i drugi razred, Hortijeve vojske, te je i to malo školstva otvore hrvatske osnovne i srednje škole“.
da će se uĉiti ćirilica kao i u višim ukinuto.
razredima. Izuzev
mjesta gdje ţivi u
većini slavenski ţivalj katoliĉke vjere, te
će izuĉavati jedno i drugo pismo. Iz ove
odluke se jasno vidi da od hrvatskog
školstva u Subotici, i uopće u Baĉkoj, nije
moglo biti ni govora. U našim mjestima sa
(Subotiĉke novine 12. sijeĉnja 1940.)
Mons. Blaško Rajić osniva redovniĉku
Velika
manifestaciona
zajednicu Sestara kćeri milosrĊa, sada zakazana je za
već
blaţenice
Marije
od
skupštinu
9. i 10. oţuljka 1940.
Propetog godine na nogometnom igralištu Baĉke i
Petković. Zaţivjela je u najĉistijim dijelu gradskom kazalištu, te na trgu ispred
hrvatskog ţivlja u Subotici, u Keru, u ţupi njega. MeĊutim policija je zabranila ovo
svetog Roka 1930. godine. Utemeljena je okupljanje. Tako je i ovaj pokušaj propao.
većinskim hrvatskim ţivljem nastojalo se
prva predškoska odgojna ustanova na Došao je i Drugi svjetski rat. Baĉka je
postaviti uĉitelje ili nastavnike naše
hrvatskom jeziku.
opet potpala pod maĊarsku vlast, tako da
narodnosti koji bi našoj djeci prenijeli
o hrvatskom školstvu nije moglo biti ni
nešto duha naše narodne kulture. Od
Ĉinjenice konkretno svjedoĉe kako
rijeĉi.
kada je ministarstvo poĉelo donosit zamisao o potrebi hrvatskog školstva, za
odluke o imenovanju uĉitelja i nastavnika, koje se zalagao veliki rodoljub i kulturni
u ĉiste hrvatske sredine imenovali bi se djelatnik i svećenik Pajo Kujundţić, i nije
Misao o potrebi hrvatskog školstva u
novoj Jugoslaviji
iz bila prekinuta ni u razdoblju izmeĊu dva
Pri koncu rata partizanski pokret je
centralne Srbije. U samom gradu Subotici svjetska rata. Davne 1868. godine borio
je bila nešto povoljnija situacija. se za formiranje hrvatskog školstva, a veoma silno podrţavovao hrvatski ţivalj
Subotiĉkoj ţenskoj gimnaziji za ravnatelja predlagao je školskim odborima: „zato na ovim prostorima, jer je on bio jamstvo
je bio postavljen dr. Matija Evetović, koji predlaţem da u svim osnovnim školama da će ovi krajevi ostati u sastavu
za j e d n i c e .
P r vi
se nije nikako mogao zaobići jer je bio gdje su Bunjevci, nastavni program bude J u g o s l a ve n s k e
narodnooslobodilaĉki
odbor
grada
za
iznimno visoke kulture i veoma istaknuti hrvatski a usporedo da uĉe maĊarski
intektualac. Uz njega se našao i stanoviti jezik“. Tadašnje vlasti nisu izglasale, prvog predsjednika izabrao je voĊu
baĉkih Hrvata mons. Blaška Rajića. U
broj hrvatskih prosvjetnih radnika po „ĉudnovato“.
odbor za kulturu izabran je Ivan Prćićsrednjim školama u gradu.
uĉitelji
srpske
nacionalnosti
i
to
Velika javna manifestacija za
Uloga Crkve u uvođenju hrvatskog
uvođenje hrvatskog školstva
školstva
Godišnji Razgovor 1940. godine, ta
Gospodar, koji je vješto iskoristio poloţaj
pa je okupio intelektualce koji su imali
fakultetsku naobrazbu, uĉiteljsku školu,
dapaĉe, i one koji koji nisu imali tu
1868. pa do 1918. godine maĊarske godišnja manifestacija koju je osnovao
naobrazbu. Njima je omogućeno
ĉasne sestre Školske sestre Notre dame biskup Lajĉo Budanović u okviru
doškolovanje, te ih je postavio po našim
iz svog sjedišta u Kalaĉi otvarale su Subotiĉke matice, odrţan je sijeĉnja
mjesnim i salašarskim školama. Tako su
redovniĉke kuće po Baĉkoj. Slale su mjeseca na godišnjicu smrti biskupa
u tom razdoblju, moţda po prvi put u
sestre koje su hrvatske nacionalnosti. Ivana Antunovića, a bio je posvećen
povjesti, u velikoj većini naših škola bili
Otvara se kuća–sirotište u Baĉu 1876. problematici hrvatskog školstva. Tom
naši uĉitelji. No to nije dugo trajalo. Ĉim
godine,1878. u Novom sadu, Subotici. zgodom je mons. Blaško Rajić odrţao
10
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
Boljitak će se pokazati tek kada svi svoje dijete upisuju da uče svoj
materinski jezik i ponosno ističu svoju pripadnost hrvatskom rodu. Ta djeca su i
pod ovakvim uvjetima najbolji učenici u okruţenju, što se pokazalo pri dodjeli
pohvalnica djeci u Velikoj vijećnici gradske kuće
se vlast konsolidirala, poĉeli su procesi „neće
moći
protiv „neprijateljskih elemenata“ u našoj srpskom
nastaviti
jeziku,
školovanje
pa
ionako
na
U proteklim godinama pojedinci koji ne
nemate pripadaju
vodećoj
eliti,
skupini
sredini. Nadaleko su poznati procesi srednje škole“. Izgovora je bilo na pretek. ĉastohlepnika, ukazivali su na potrebu
protiv „kriţara“ u koje je bio ukljuĉen veliki Takve glasine u jednoj sredini gdje su ne uvoĊenja
hrvatskog
programa
u
broj naših uĉitelja i nastavnika. Ta akcija tako davno, bili zastrašivani, oĉevi slani predškolske ustanove, dok je ista elita
je
bila
usmjerena
protiv
hrvatske na ratišta, protiv svoje volje nasilnim koĉila formiranje hrvatskih skupina u
inteligencije i protiv predratnog vrlo jakog putem i postavljani u tampon zone, na vrtićima ili su to vješto zaobilazili. Svake
kriţarskog pokreta, koji je osvijestio našu prvim
crtama
bojišnice.
Nadalje godine se broj prvaša smanjuje a sama
inteligenciju. Većina tih naših uĉitelja bila upošljavaju se uĉitelji drugih nacinalnosti zajednica gubi, te nitko ne vidi odgovornu
je katoliĉkog vjerskog odgoja, pa su da uĉe našu djecu našim materinskim osobu za javašluk, dok drţavne institucije
pokrenuli bilten „Mladi uĉitelj“. Od tog jezikom,
dok
sami
uĉitelji
hrvatske sa velikim argumentima omogućuju pravo
biltenĉića, na svega desetak stranica sa nacionalnosti ne upisuju svoju djecu kao na školovanje na hrvatskom jeziku. Za
iskljuĉivo
struĉnim
sa dr ţa jem
koji
i
je
pedagoškim primjer ili poticaj našem puku za hrvatske udţbenike
do
danas
nije
regulirano
umn o ţa van odjele, i samim tim pokazuju tihi bojkot tiskanje iako je potpisan meĊudrţavni
šapirografski u dvadeset primjeraka i koji prema hrvatskom nastavnom programu. sporazum, što roditelje i danas sputava
se
dijelio
iskljuĉivo
meĊu
uĉiteljima, Ako se tome doda pasivnost i inertnost upisati svoje dijete na hrvatski nastavni
napravljen je sluĉaj. Dvadeset
mladih ĉelnika unutar
ljudi,
dijelom nepostojanje
intelektualaca,
najvećim
hrvatskog korpusa, te program.
opće
strategije
razvoja
uĉitelja, bili su osuĊeni i sklonjeni sa školstva na hrvatskom jeziku ne moramo
uĉiteljskih poloţaja, a na njihova mjesta, se ĉuditi što dobivamo ove porazne
razumije se, došli iz drugih krajeva, a rezultate pri upisu u hrvatske odjele.
najviše
iz
Srbije.
Propadanjem
i Naravno
jedan
dio
svjesnih
smišljenom likvidacijom seljaštva, najprije svojim primjerom pokazuju
agrarnom reformom, formiranjem zalaganje za hrvatske odjele.
zadruga, pa drugom agrarnom reformom,
velika
većina
podruĉnih,
osobito
salašarskih škola je nestalo. U tom
vremenu odvijala se nastava na tzv.
srpsko-hrvatskom jeziku.
uĉitelja,
svoje
Lokalne samouprave gdje ţivi veći
postotak
Hrvata
racionalizaciju
nedovoljnim
kadrovskom
ţele
izvršiti
školstva ,
izlikom
brojem
uĉenika
sistematizacijom
te
svojeg
podobnog nastavnog kadra, dakako ĉitavi
program je tako ispleten i nije ĉudo što
Naš puk, kad je najteţe, pokazuje svoju sami ĉlanovi u vodstvu politiĉkih partija
tvrdoglavost i ustrajnost što se vidjelo i Hrvata ne upisuju svoju djecu u hrvatske
proteklih
velikim
godina,
prezirom
gdje
ţrtvovanjem
pruţaju
i odjele, ĉast izuzetcima.
nesebiĉnu
ustrajnost, iako djeca bez udţbenika uĉe
Naša
zajednica
Prosinac 2013
napravit
će
i
morati
školski
sa
Hrvatsko školstvo u našoj najnovijoj iz biljeţnica, kopiranih udţbenika te sami
zategnutim odnosima hrvatske i
prevode sa srpskog na hrvatski jezik, kao
stvarnosti
bunjevaĉke opcije koje smo sami
da su u prošlom stoljeću, a njihovi
Donošenjem novog zakona o pravima i
pretvorili u Gordijski ĉvor. Boljitak će se
vršnjaci u srpskim odjelima ih zadirkuju
zaštiti nacionalnih manjina, hrvatskoj je
pokazati tek kada svi svoje dijete upisuju
jer njima drţava financira ćiriliĉne
nacionalnoj manjini konaĉno priznat
da uĉe svoj materinski jezik i ponosno
udţbenike. Nositelji odgovornosti u našoj
status manjine u Srbiji i samim tim i pravo
istiĉu svoju pripadnost hrvatskom rodu.
zajednici nemilo troše novac koji se moţe
na školovanje na materinskom jeziku.
Ta djeca su i pod ovakvim uvjetima
namijeniti školstvu u druge svrhe, projekti
Tako je školske 2002/2003 došlo do
najbolji uĉenici u okruţenju, što se
oko stvaranje Hrvatskog školskog centra
otvaranja prvih odjela na hrvatskom
pokazalo pri dodjeli pohvalnica djeci u
su davno isparili, a politiĉka elita
jeziku. Te godine je upisano u prvi razred
Velikoj vijećnici gradske kuće.
nekompetentnih osoba koji vode
56 uĉenika, u svega nekoliko škola u
obrazovanje, se sjeti hrvatskih odjela u
Pruţimo ruke pomirenja braćo.
Subotici i okolici. No, mora se priznati da
rujnu mjesecu, angaţira se oko upisa Zajedništvo neka nas vodi u ovim
je zamisao došla do tihog otpora sredine,
djece ne bi li dobili po koju pohvalu tmurnim vremenima za nas Hrvate.
pa su pojedinci u mješovitim sredinama
politiĉku za angaţiranost, od svojih Nemojte da nas se naši preci stide,
poĉeli širiti glasine „pa zar ćemo se diliti“,
voţdova. Takvim postupcima udaljavaju budimo sloţni, imaćemo u školskim
bez obzira što se u sredinama s
roditelje koji se razmišljaju o upisu na klupama puno djece.
maĊarskom ili drugom nacionalnom
hrvatski nastavni program sa ĉime
manjinom to dogaĊa već desetljećima. A
Ivan Tumbas
ostvaruju svoj politiĉko-financijski interes.
pojedinci, toboţe pravi Hrvati, su govorili:
11
program
objediniti
Hrvatske novine br. 5
Intervju sa predsjednikom
Hrvatskog kulturnog centra
Novi Sad Dragoslav Draţen Ilić
Poštovani
g. Iliću, hvala vam na
HKC
okuplja u ĉlanstvo udruge i
vašem vremenu što ste odvojili za ovaj pojedince radi angaţiranja na oĉuvanju
razgovor.
jezika, tradicije, kulture i spomenika
kulture Hrvata u R. Srbiji. Ostvarenja
Za poĉetak recite nam nešto o Novom Europske razine napretka kroz programe
Sadu i Hrvatima u njemu i okolici.
razvitka u oblasti kulture, umjetnosti,
ekonomije, gospodarstva, obrazovanja, i
Novi Sad predstavlja upravno,
drugih znanosti i domena, sukladno
gospodarsko, kulturno, prometno i
Statutu i Zakonu o udrugama R.Srbije,
znanstveno sjedište Autonomne
ĉija svrha nije sticanje dobiti. Teţi i
pokrajine Vojvodine.
doprinosi stvaranju zdravog, humanog,
Grad Novi Sad leţi na sjevernoj obali demokratskog i pluralnoga društva. Mira,
rijeke Dunav, koji je ujedno I granica sigurnosti i povjerenja
izmeţu Baĉke sa sjeverne strane I
Od kada djeluje Hrvatski kulturni centar
Srijema sa juţne strane. U katastarske
knjige prvi put je upisan 1694.g. pod
imenom
Petrovaradinski šanac .
Stanovnici su bili Srbi, Nijemci, MaĊari,
Grci i Hrvati. Dok je sam Petrovaradin
današnja novosadska općina bio
naseljen skoro iskljuĉivo Hrvatima i to
preko 95%.
VojvoĊanskih Hrvata.
Uĉinjene su velike stvari, ali pošto smo
bili neformalna grupa grĊana stvari koje
smo uradili mnogi su svojatali i
predstavljali kao svoj uspijeh.
Od samih poĉetaka vašeg djelovanja
što bi ste mogli istaći kao neki od vaših
dostignuća.
Na moju inicijativu 2001. godine u
suradnji sa HTR-om i tadašnjim
urednikom Vanjske politike gospodinom
Ivom Kujundţićem i direktorom Televizije
Vojvodina gospodinom
Aleksandrom
Novi Sad sa okolicom ima oko 400 000
stanovnika po popisu iz 2011. godine u
Novom Sadu ţivi oko 13 000 Hrvata ovi
podatci kao i podatci sa poslednjeg
popisa stanovnistva potpuno su netoĉni
jer veliki dio hrvata i danas se izjašnjava
kao jugoslaveni a neki pak kao
vojvoĊani.
Po našim procjenama u
gradskoj zajednici Novi Sad danas ţivi
oko 16 000 Hrvata.
Novi Sad je u mnogome bitan za
hrvatsku zajednicu u Vojvodini i Republici
Srbiji, a povjesno i kulturno za sve
Hrvate. Po navodima supetarskog
kartulara Srijemsku stranu Hrvati
naseljavaju još u ranom srednjem vijeku
gdje i danas ţive. U Petrovaradinu 1801
godine roĊen je veliki Hrvatski Ban Josip
Jelaĉić na Uspenskom groblju u Novom
Sadu sahranjen je skladatelj Hrvatske
himne “Lijepa naša” Josif Runjanin. Tu
je crkva Majke Boţije Gospe Tekiske,
samostan i crkva sv Juraja u kome je
zareĊen Josip Juraj Štrosmajer, prva
Dragoslav Draţen Ilić, nadbiskup Stanislav Hočevar
gimnazija na hrvatskom jeziku… itd. U
Novom Sadu su roĊeni i ţiveli mnogi u Novom Sadu
Kravićem uvedena je prva emisija na
Hrvatski glumci ,znanstvenici spisatelji.
Hrvatski kulturni centar registriran je Hrvatskom jeziku “Tv Divani”
Vi ste predsjednik udrgu Hrvatski 05. travnja 2013. godine i od tada
2001 U suradnji sa našim veleĉasnim
kulturni centar, koji su pravci djelovanja zvaniĉno djeluje.
Markom Kljajićem i uz blagoslov Biskupa
vaše udruge
Da li ste i prije registriranja udruge monsinjora Đure Gašparevića obnovili
Udruga Hrvatski Kulturni Centar –Novi djelovali kao Hrvatski kulturni centar kao smo spomen ploĉu na rodnoj kući Bana
Sad djeluje na oĉuvanju tadicije, govora, neka neformalna grupa graĊana ili na Josipa Jelaĉića. Koja je do tada bila pod
ţbukom. Nakon toga organizirali smo
obiĉaja i spomenika hrvatske kulture u neki drugi naĉin.
200. obljetnicu roĊenja Bana Josipa
Vojvodini i R. Srbiji i pomaţemo u
Od 1999 g. djelujemo kao neformalna Jelaĉića, na toj proslavi sveĉano je
objedinjavanju zajedniĉkih interesa svih
grupa graĊana, mnogo smo djelovali na otkrivena spomen ploĉa na rodnoj kući
Hrvata koji ţive u Republici Srbiji.
oĉuvanju
spomenika
k u l t u r e Bana Josipa Jelaĉića,
otkrio ju je
12
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
da se obnovi spomenik Josifa Runjanina nismo uspjeli. Jer JKP
“Lisje” iz Novog Sada u čijoj su nadleţnosti novosadska groblja
Pomoćnik Ministra Vanjskih Poslova
Republike Hrvatske Nenad Prelog. Na
toj prosalvi prisustvovali su mnogi
uzvanici iz republike Hrvatske i
predstavnici Veleposlanstava u Republici
Srbiji.
je pretvorimo u Muzej, naţalost nismo spomeniku i pored toga što su sve
uspijeli ali od te nakane nismo odustali.
ustanove dale pisanu suglasnost. O
ovom problemu će mo obavijestiti
Rekli ste da se zalaţete za predsjednika Republike Srbije pa moţda
rekonstrukciju spomenika Josifa on uspije da nam obezbijedi dozvolu za
Runjanina tvorca Hrvatske himne, dokle ulazak u groblje radi obnove spomenika
ste stigli sa tim vašim projektom i da li našeg Hrvatskog velikana Josifa
Imamo ţelju obnoviti spomenik Josifa postoje zapreke oko ostvarenja.
Runjanina.
Da li se nešto promijenilo od kada ste
registrirani i kakvi su vam sada rezultati.
Na sve naše zahtijeve uvijek se
odgovaralo negativno. Zahvaljujući Vladi
A.P. Vojvodine i gospodinu Bojanu
Pajtiću, Hrvatski kulturni centar Novi Sad
je jedina organizacija sa predznakom
Hrvatska koja ima svoj prostor u zgradi
Vlade A.P. Vojvodina.
Kako vidite hrvatsku zajednicu
Novom Sadu i Petrovaradinu.
u
Hrvatska zajednica u Novom Sadu
nije najbolje organizirana iz prostog
razloga jer u Novom Sadu glavnom
gradu Vojvodine sve nacionalne manjine
imaju svoje sluţbene prostore samo
hrvatska nacionalna manjina nema !
Da li se nešto promijenilo sa ovom
promjenom vlasti u posljednjih godinu
dana.
Promenom vlasti u Novom Sadu za
Hrvate ostalo je sve isto obećanjaobećanja i samo obećanja !!!, a hrvatska
zajednica od toga nema ništa.
Koji su vam ciljevi za naredni period.
Naš cilj je ujedinjenje Hrvatske
zajednice u Srbiji i sigurni smo da smo na
dobrome putu. Moţe se vidjeti i po našim
ĉlanovima predsjedništva i skupštine
Hrvatskog kulturnog centra. Rukovodstvo
Hrvatsko kulturnog centra ĉine Hrvati od
Niša do Subotice. Ujedno sa našim
suradnicima iz drugih hrvatskih udruga
otvaramo vrata svim Hrvatima za
vraćanje vjere i povjerenja u Hrvatske
institucije u Vojvodini i R. Srbiji što ćemo
u narednom kratkom vremenskom period
i ostvariti.
Spomenik Josifu Runjaninu skladatelju Hrvatske himne “Lijepa naša”
Runjanina skladatelja Hrvatske himne
Uz suglasnost i dobru volju
“Lijepa naša”,
koji je pokopan na
gradonaĉelnika
Novog Sada gospodina
Uspenskom groblju u Novom Sadu,
naţalost spomenik je u veoma lošem Miloša Vuĉevića i suglasnost Zavoda za
zaštitu spomenika kulture da se obnovi
stanju.
spomenik Josifa Runjanina
nismo
Kakvo je sada stanje sa rodnom uspjeli. Jer JKP “Lisje” iz Novog Sada u
kućom Bana Jelaĉića.
ĉijoj su nadleţnosti novosadska groblja
od lipnja mjeseca ove godine na naš
Uz naše veliko zalaganje i pokušaje da zahtjev i mnoga insistiranja nije nam
se otkupi rodna kuća Bana Jelaĉića i da dozvoljen ulazak u groblje i rad na
13
Prosinac 2013
Što imate poruĉiti našim ĉitateljima za
predstojeće blagdane i novu godinu.
SVIM VAŠIM ĈITATELJIMA DILJEM
SVIJETA
ŢELIM
SRETNE
I
BLAGOSLOVLJENE PREDSTOJEĆE
BLAGDANE
SRETAN
I
BLAGOSLOVLJEN BOŢIĆ I SRETNU
NOVU GODINU
Horvat Antun
Hrvatske novine br. 5
Specifiĉnost crkvenih prilika
fra. Andrija Nikić
u Hercegovini u 17. stoljeću
katolike potĉiniti, ona je uvijek iznovice Slaveni su osjećali
4. Daljnje navale
U tom stoljeću spominje se i pokušaj
"unije" Pravoslavne crkve iz Hercegovine
s katoliĉkom. Primjerice prije 7. oţujka
1661. iguman manastira Tvrdoš stigao je
u Rim s pismom svoga brata mitropolite
Vasilija. Priznali su jedinstvo.
[19]
Iguman
je zatraţio:
nastojala barem im naškoditi, pri ĉemu da im se radi o glavi, stoga je Tvrtko
zloća igraše svoju gadljivu ulogu. U poslao jaĉi odred vojske u pomoć Srbima,
pastirskom pismu od 17. veljaĉe 1777. a i Hrvati sa sjevera priskaĉu u pomoć
biskup fra Marko Dobretić piše: "Budući u odredom vojske. MeĊutim, ta pomoć je
ovoj
tuţnoj
provinciji
ţivimo,
meĊu bila uzaludna. Srpska se drţava raspala
nevjernicima i, što je još daleko gore, na drţavice, a one su se postepeno
meĊu
raskolnicima
sudovima
tako
koji
kleveću
nas
da
pred rastvarale i pretvarale u turske pokrajine.
svojim Padom Smedereva 1459. zamrla je nada
1. kakav naboţni dar s odgovorom na napadima nadmašuju i samoga Ċavla, u skoro oţivljavanje i ujedinjenje drţave,
htijući nas podjarmiti i naša svetišta uvaliti a osvajanjem Zete 1499. i posljednji
Vasilijevo pismo
u svakovrstan jad, spremni da nas ostatak nekadašnje drţave doĊe pod
2. preporuku kršćanskim vladarima
globama
3. novĉanu pomoć za putne troškove
4.
predlaţe
da
dvojica
njihovih
i
odgovornost".
pljenidbama
pozivaju
na osmansku vlast. Srpski narod s vjerom i
[22]
crkvenim
Fra Filip Lastrić je naveo ĉetiri sluĉaja.
studenata budu primljena u rimski kolegij
[23]
na daljnji studij. [20]
i, uz ogromne novĉane izdatke, uspio ih
Biskup Ogramić je oko 1670. godine
razotkrio
Propagandi
namjere
pravoslavnih monaha i upozorio da njihov
dolazak
u
Rim
nema
za
cilj
izraz
poslušnosti papi, nego da dobiju novĉanu
pomoć i darove od istog pape. Kaleţe
zatim prodaju Turcima pa istim Turcima
U posljednjem i sam je branio katolike
obraniti. Tragove ovoga nastojanja Grĉke
i Srpske crkve moguće je uvijek iznovice
otkriti ĉak i u sluţbenim dokumentima što
ih je, kako u korist pravoslavaca tako i
radi zaštite katolika, izdavala Visoka
Porta. [24]
Tako
ustrojstvom
primljenim
od
Bizanta, rastakao se na razne strane. Kad
se ima na umu da je srpski narod potpao
pod osmansku vlast prije nego hrvatski
narod, i u većem dijelu ostao dalje pod
istom vlašću, mogli bismo pomisliti da su
Osmanlije više tlaĉili Srbe nego Hrvate.
Sudeći po povijesnim izvorima i samim
dogaĊajima, stvari stoje drukĉije. Dok su
Hrvati stalno i dosljedno provodili politiku
nepopustljivog otpora, dotle su Srbi vrlo
1779.
godine
hercegovaĉki rano zapoĉeli s oportunom politikom
govore isto što i drugim reĉenim našim mitropolita pokušava podloţiti katolike kolebanja. Prije svega pada na pamet
katolicima, to jest da im papa daje porez kadiluka Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljbuški ona njihova politika ţenidbe: Olivera, kći
kao podloţnik njihova patrijarha, i da još i Duvno pod jurisdikciju Pravoslavne pokojnog cara Lazara, udaje se za
više, isti papa zapovijeda, da isto to crkve. Zahvaljujući franjevaĉkoj budnosti, sultana Bajazita, a Mara, kći despota
ĉinimo i mi ostali latini (katolici). S novĉanim izdatcima ali i podmićivanjem ĐorĊa Lazarevića, udaje se za sultana
novcem što ga dobiju zatim idu u mitropolita, kao i mostarski vladika su Murata.
Carigrad i kupuju od Porte fermane protiv odbijeni.
bijednih katolika. Oni tvrde da papini
skudi (novac) više mogu, nego sav ostali
novac, na primjer "da više mogu uĉiniti
protiv istih katolika s deset papinih skudi,
nego s tisuću drugih". Biskup Ogramić,
[25]
Pravoslavci
poboţnim vjernicima".
su
ţeljeli
isposlovati
odobrenje, koje bi im dopuštalo slaviti
svoje bogosluţje u katoliĉkim crkvama, u
njima propovijedati katoliĉkome puku itd.
[26]
Srpska drţava, narod i crkva bili su
Pravoslavne crkve nastavlja. Budući da Kosovu
14
nije
vjernih
neku naklonost, privilegije i prešla u
inicijativu.
Prema
svjedoĉanstvima
srpskih povjesniĉara njihova je Crkva
priznala Osmanlijama vlast, prihvatila
kompromis
i
sklopila
neki
pakt,
a
dokument. Pravoslavna crkva je sa svom
Zaključak
[21]
hijerarhiji
politika
vjerojatno dobila u prilog i koji sultanov
I u 18. stoljeću se uhodana praksa jedan organizam koji je od boja na
pravoslavnoj
slijedi
vazala i crkvena politika koja je dobila
konaĉno, je naglasio da navedena akcija
ide na "veliku sablazan i štetu meĊu onim
Zatim
(1389.)
poĉeo
proţivljavati
uspjelo odvojenost. Nakon boja na Kosovu juţni
Prosinac 2013
ozbiljnošću nastojala obilno iskoristiti svoj
pravno
i stvarno povoljni poloţaj u
osmanskome
carstvu
katoliĉke interese.
[27]
napadajući
Ona je trajno,
posebno nakon obnove Pećke patrijaršije
Hrvatske novine br. 5
Bogu hvala, ni jednima ni drugima se planovi nisu ispunili ni tijekom
osamnaestoga stoljeća. Naţalost, katolici su u pojedinim područjima gubili
teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca
nastojala prisiliti katolike da im plaćaju navedeno vrijeme trpjeli redovnici (sv. nema fratara u našoj drţavi, sav bi ovaj
crkvene namete. Provedbu tog pothvata Franje) u sluţbi Boga i sv. vjere, jer narod bio muhamedanski; a drugi tvrde:
omogućavali
su
joj
sultanovi
iskazi naţalost ne bih imao snage pisati, nego Da nema ovdje fratara, sav bi ovaj narod,
(fermani i berati), zatim turski sudovi – radije plakati i suze roniti. Ali, kao koji je danas latinski (katoliĉki), bio grĉki
kao i fiziĉka prisila osmanskog drţavnog svećenik, premda nedostojan, kaţem (pravoslavni)." [29]
aparata.
istinito da u tim krajevima nema pedlja
Osmanska bujica vrlo brzo se razlila
preko ruševina srpske drţave i stala
nadirati kroz sve pukotine u Bosansku
drţavu.
Stanovništvo
je
ţrtvovalo
nezavisnost i slobodu. Godine 1463. pade
Bosna, a 1482. i posljednji predjeli
Hercegovine pod turski zulum. Crkva u
Bosni
i
Hercegovini,
napuštena
od
biskupa koji se već skloniše izvan njezinih
granica, ostala je na franjevcima koji su
uspjeli pravno – na temelju ahdname
utemeljiti svoju nazoĉnost.
zemlje,
koji
nije
natopljen
krvlju
siromašnih fratara. Tu istinu potvrĊuju ne
samo
ljetopisi
spomenute
provincije
(Bosne Srebrene), nego to dokazuju oni
oronuli starci, od kojih je jedan hrom zbog
Lastrić otvoreno kaţe: "Mi u njima
imamo ljuće dušmane nego li su sami
Turci, jer nikada ne prestaju raditi na
tome, da nas sprave pod svoju vlast" [30]
Bogu hvala, ni jednima ni drugima se
batina, drugi pun rana što ih je primio od planovi
nisu
ispunili
ni
tijekom
Turaka, a treći ĉvrsto uz krevet privezan. osamnaestoga stoljeća. Naţalost, katolici
Nju dokazuju i sami samostani, koji su bili su u pojedinim podruĉjima gubili teren i
ne samo jedanput, nego i više puta od crkvene objekte u korist pravoslavaca.
Turaka paljeni, a s njima mnogi redovnici Tako priraštaj pravoslavaca u Bosni i
ranjeni…. Hoću reći samo Bog i onaj , tko Hercegovini nakon turske okupacije, a
je bio u ovim zemljama, zna znoj koji posebno nakon obnove Pećke patrijaršije
pada s ĉela redovnika sv. Franje…"
[28]
bijaše stalno sve više i više pospješivan.
Generalni pohoditelj fra Ivan de Vietri, Provincijal fra Bone Benić napisao je Turcima se to moglo ĉiniti pogodnim, a
nakon što je obišao podruĉje koje su 1768. Propagandi slijedeće: "Mi smo u ponekad oni su se ponašali i posve
pastorizirali franjevci Bosne Srebrene Bosni (i Hercegovini) meĊu dvije vatre, indiferentnim.
1708. pismeno je obavijestio Propagandu: koje uvijek gore: s jedne strane Turci, a s
"Neću opisivati patnje, koje su kroz druge Grci pravoslavni. Prvi govore: Da
[19]
fra. Andrija Nikić
Arhiv Propagande, SOCG, sv. 125., ff. 330r- 353r. Tu se nalaze originali i prijevod odgovarajućih dopisa i ispovijesti vjere. Usp.
ff. 344r i 345v, te Acta, sv. 29.,ff. 58r-59r. KaluĊeri iz Mileševa su odluĉili izraziti poslušnost Papi (SOCG., sv. 474., f. 523rv). A
kaluĊeri iz Ţitomislića su 1682. poslali svoga igumana da izrazi poslušnost (Acta, sv. 55., ff. 17v-18r i SOCG, sv. 492., f. 85r.
[20]
Arhiv Propagande, Acta, sv. 29, ff. 58r-59r; sv. 30, f. 23v. Saţetak slijedi iz zapisanih odgovora.
[21]
Arhiv Propagande, SOCG., sv. 459., f. 127rv. Usp. SOCG, sv. 436., ff. 188rv i 186+188r prijevod. Preporuka biskupa Primia
(Prvića?) nalazi se na ff 183rv i 184rv.
[22]
JULIJAN JELENIĆ, Izvori za kulturnu povijest franjevaca Bosne Srebreniĉke. Sarajevo 1912., str. 50.-51. citirano prema
Draganioviću, str. 104.
[23]
FILIP LASTRIĆ, Pregled povijesti Bosanske provincije. Sarajevo 1977. priredio dr. fra Andrija Zirdum. Odgovarajuće poglavlje
fra Filip je naslovio: Nevolje pretrpljene zbog bezdušnosti i spletkarenja Grka, , str. 91-92.
[24]
Usp. A. NIKIĆ, Lastrićev opis obrane katolika od pretenzija Pravoslavne crkve, Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu
300. obljetnice roĊenja, Mostar, 2000., str. 157.-178.Fojniĉka regesta, br. 172., 233 i 546.; DOMINIK MANDIĆ, Acta
Hercegovinae… Mostar 1934., br. 209. i K. DRAGANOVIĆ, Masovni prijelazi.., str. 105.
[25]
Usp. ĆIRO TRUHELKA, Studije o podrijetlu (etnološka razmatranja iz BiH), Zagreb, 1941., str. 39.-40.
[26]
ARHIV PROPAGANDE, SC, Bosnia, sv. 2., f. 97r.
[27]
Posebice je zanimljivo pismo carigradskoga patrijarha Genadija II. (1454.-1457.) sinajskom monahu Maksimu, svjetovnim
imenom Sofijanu (Migne, Patrologia Graeca, sv. 160., str. 304.). U tome pismu patrijarh izvješćuje "de episcopo Bosniae, qui
multos ex latinae religionis hominibus ad fidem Ecclesiae Graece adducebat; de Chartzrega (Herceg Stjepan Vukĉić – Kosaĉa u
Hercegovini) principe, quem ad eandem adducere idem episcopus conabatur…" Tako je već davno Pravoslavna crkva poĉela s
promićbom meĊu našim katolicima.
[28]
Arhiv Propagande, SC, Bosnia, sv. 5., f.2
[29]
Isto, sv. 6., f. 210r. To je simboliĉno izrazio Krunoslav Draganović rijeĉima: "Ujaci su tada sv. misu slavili s kaleţom od drveta,
a ujaci su bili od zlata!"
[30]
Usp. D. FARLATI, Illyricum sacrum, sv. IV., str. 87.
Zbornik predavanja Znanstvenog skupa u Subotici 12.-14., VIII., 1986. Subotica, 1987., str. 19.-47.
15
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
Nada Ivošević, hagioasistentica
Depresija može postati blagoslov
Činilo se da će me emocionalni i mentalni izazovi s kojima sam se suočavala dotući
Ljudi svakodnevno priĉaju o nesreći,
tuzi, bolesti i patnji toliko mnogo da bismo
mogli ustvrditi da je patnja neizbjeţni
sastojak ţivota. Upitajmo se, uĉimo li u
patnji bitne ţivotne lekcije dobivajući
nevidljive blagoslove Neba? Je li tuga
sastavni dio ţivota? Razlozi za tugu i
patnju sigurno postoje i oni imaju svoj
uzrok. Duhovne boli upozoravaju da zlo
ĉovjeka izbacuje iz transcendentala, iz
postojanja te da on ĉini nešto krivo u
svom ţivotu. Kako prihvatiti tugu i
transcendirati depresivnu patnju? Jesu li
depresija i patnja put kojim se
pribliţavamo Istini?
Crna ţuč
Depresija je stara koliko i
ĉovjeĉanstvo, opisuje se i u Bibliji. Ubraja
se ne samo u najranije opisane bolesti u
povijesti medicine, nego i u najĉešće
psihiĉke poremećaje današnjice. Sama
rijeĉ depresija podrijetlom je iz latinskoga
jezika - latinski depressio dolazi od
deprimere, što znaĉi potisnuti, pritisnuti,
udubiti ili potlaĉiti. Depresija je, takoĊer,
uobiĉajeni naziv za jarak ili udubljenje u
zemlji. U financijskom svijetu oznaĉava
razdoblje ekonomskog pada. Hipokrat ju
je opisivao u Corpus hippocraticumu, kao
melankoliju (napad tjeskobe, straha i
umora), odnosno crnu ţuĉ (od grĉ. melan
za „crno“ i cholia za „ţuĉ“. Biblija, takoĊer,
govori o Šauoloj depresiji koja ga je
dovela
do
samoubojstva,
o
Nabukodonozorovoj teškoj depresiji i o
Ilijinoj u Starome Zavjetu. U Novome
Zavjetu istaknut je lik apostola Pavla koji
je po svojoj naravi bio sklon depresiji, tu
stranu apostolove osobnosti ţivopisno je
oslikao Romano Guardini u knjizi Isusov
lik u Novome zavjetu. Pisac 31. psalma,
sigurno je znao što je depresija, što je i
izrazio kroz rijeĉi: Smiluj mi se, Jahve, jer
sam u tjeskobi, od jada slabi mi oko, duša
i tijelo. Ţivot mi se troši u gorĉini, ljeta
moja u jecanju. U muci mi se iscrpila
snaga i kosti su moje klonule (10-11).
Dakle, depresija napada ĉak i kosti pisaca
psalama. Interesantno je da psalmisti već
tada znaju da su naše tijelo i duša jedno,
da je duhovna bol istovremeno i tjelesna
bol.
Iako su depresija i paniĉni poremećaji
bolesti suvremenog svijeta i modernog
naĉina ţivota, za potištenost i melankoliju
znali su i Vincent Van Gogh, Isaac
Newton, Ludwig van Beethoven,
16
Abraham Lincoln Winston Churchill i
drugi. I još mnoge druge, poznate osobe,
muĉila je depresija i poremećaji
raspoloţenja. Neki su zbog toga izgubili
svoje ţivote, a drugi su ih uspjeli izgraditi
usprkos depresivnim stanjima.
Švicarski psihijatar, dr. Daniel Hell,
smatra da je u današnje vrijeme
neukorijenjenost ta koja ljude ĉini
depresivnima. Naime, depresija se
jednako javlja i kod ljudi koji ţive izrazito
miran ţivot.
Ali sve veća mobilnost i moderni stil
ţivota vode k tomu da se ljudi osjećaju
neukorijenjeni. Ĉudan ih nemir tjera za
uspjesima i nagradama, za prvim
mjestima, pohvalama i ĉastima. Imamo
automobile, avione i brza prijevozna
sredstva, a sve više nam se nekuda ţuri.
Nigdje se više ljudi ne mogu osjećati
domaćima, a ukorijeniti se i znati postaviti
granicu znaĉi postojati. Ţivotna harmonija
nastaje upravo kad smo u direktnom
kontaktu s tom granicom, u duhu
ukorijenjeni. Neukorijenjenim naĉinom
ţivota gubimo ne samo izvanjski nego i
onaj unutarnji zaviĉaj. Depresija je ĉesto
krik duše za pomoć za zdravim korijenima
za temeljem na kojem je moguće graditi
svoj ţivot i za zaviĉajem u kojem ćemo se
osjećati sigurno i uspravno, kaţe dr. Hell.
Moderni
ĉovjek, našao
se u
suprotnostima, stoga je prestrašen i
ţivĉan te duhovno smeten. Boji se
samoga sebe.
godinu dana, ţivjela sam 300 km udaljena
od roditeljskog doma. Kroz daljnje
odrastanje uslijedile su mnoge stresne i
traumatiĉne situacije. Potom razoĉaranja
u braku, porod, ratne prilike... Iritirajuće
izvanjske situacije i sve veća duhovna
okrnjenost tjerali su me u bijeg od ţivota u
razne bolesti, funkcionalne i organske
naravi. Bijedan i bolestan ţivot, doimao
se, kao dobar model za nadomjestak
manjka ljubavi, paţnje i suosjećajnosti.
Brojna razoĉaranja slabila su duh i volju
dovodeći moj ţivot do potpune
ispraznosti. Ţivotni usponi bivali su
prestrmi, koraci slabašni i teški, a hod sve
nesigurniji i naporniji. Ţivot sam
doţivljavala do krajnosti teško, naporno i
neugodno.
Ĉinilo se da će me emocionalni i
mentalni izazovi s kojima sam se
suoĉavala dotući. Zapadajući u sve ĉešća
tjeskobna stanja tama se spuštala u moj
ţivot bez da sam je pozivala. Nenadno
me potresao ţestok depresivni napadaj.
Osjećaj ustrašenosti i straha sve do
panike uz psihomotornu napetost i
unutrašnji nemir, te osjećaj da ću
„eksplodirati“, obuzeo bio me iz nutrine i
bez vidljivog izvanjskog uzroka. Sama
pomisao na vlastitu ništavnost i mogući
gubitak, vodila je prema osjećaju
propadanja i gubitka tla pod nogama. Na
psihijatrijskom odjelu u mjesnoj klinici,
gdje sam se obratila, dijagnosticirali su
p a n iĉ n o
d ep r es i vn i
po r e me ć a j .
Depresivne epizode gotovo su me sasvim
paralizirale. Paniĉno sam tapkala u mraku
Depresiju stoljećima pokušavaju
i pokušavala pronaći sebe.
opisati i razumjeti mnogi filozofi, teolozi i
lijeĉnici. Ona je više od tuge i smetenosti,
Napadaji i strah od gubljenja razuma,
u njoj ĉovjek iskušava strahotu kojoj ne javljali su se i uz psihoterapijsku i
zna imena i ne usudi je se izreći. Bolest antidepresivnu terapiju. Toneći sve dublje
nas potiĉe da traţimo pomoć, a ĉesto u depresivnu tamu, u plimi sapinjajućeg
nam nedostaje bilo kakva duševna straha, jedina moja nada bila je u
energija. Ţelimo promjenu, a potajno je se Stvoritelju. U najdubljoj tami duše, na
plašimo. Volja za promjenom je naša samom dnu dna, u mojoj svijesti, ostao je
velika pokretaĉka snaga i odluĉujuća za još samo Bog, a u srcu molitva:
izljeĉenje. Kad se radi o bolesnom, „Predajem ti se potpuno“, „Oĉe, otkloni
turobnom i neveselom ţivotu, kao sve ono, za ĉim sam ţarko ţudila, a
kardinalno nameće se pitanje: Ţelim li ja moţda je postalo uzrokom ove tame“ i
ozdraviti?
tako bi ponavljala te rijeĉi, pretaĉući ih u
Moja priča
To pitanje visilo je i nadamnom dok
sam prolazila kroz vlastito iskustvo
depresije. RoĊena u siromašnoj obitelji,
od ranog djetinjstva suoĉavala sam se s
raznim emocionalnim i mentalnim
izazovima. Zbog egzistencijskih prilika,
Prosinac 2013
molitvu, dok me ne bi preplavio mir. I
pitala sam se: Zašto ja? Zašto meni? Iz
kojeg razloga? Hoće li se svjetlost ţivota
vratiti u moj turobni i mraĉni ţivot? Iako
sam tada vjeru ţivjela bez većeg
razumijevanja, samo tradicionalno i
intuitivno, u najdubljoj boli uspjela sam u
svoj ţivot dozvati Izvor ţivota, bitak kao
Hrvatske novine br. 5
Stvoritelj nam je dao slobodnu volju, mi odluĉujemo. Jer ono što
govorimo, kakve misli upisujemo u svoj mozak i djela koja ĉinimo
odreĊuju naš ţivot. To danas jasno potvrĊuju i brojna
neuroznanstvena istraţivanja
ţivu Osobu. Tek kasnije, postala sam
svjesna istine sadrţane u reĉenici koju
sam negdje proĉitala: „Vjera me nije
oslobodila straha, no, strah me je natjerao
da vjerujem“. Nakon toga se i moj
tradicionalni pristup vjeri promijenio. Moja
vjera postala je dublja, smislenijai nanovo
oţivljena. U potpunom predanju
Nebeskom Ocu ugledala sam svjetlost na
kraju mog depresivnog tunela. Duboki jaz
kojeg je ispunila depresivna tama i bolnu
odjeljenost duše od Izvora, premostio je
On, koji je Apsolutni izvor ţivota, uz moju
volju i suradnju. Upravo na toj premosnici,
u ozraĉju Njegove ljubavi, mogla sam
vidjeti sebe, obasjanu svjetlom nove
spoznaje te u intimi tog prostora uĉiniti
ţivotni zaokret. Dotaknuta „Boţjim
svjetlom“, mogla sam jasnije vidjeti i
spoznati istinski svijet i ţivot, izvan sebe i
u sebi.
To je bio i novi poĉetak, poĉetak mog
rada na sebi. Iskorakom u novu ţivotnu
dimenziju, jaĉale su moje duhovne snage,
a lijeĉniĉku terapiju sam ubrzo u
potpunosti prestala koristiti. ProbuĊena
volja vodila me novim spoznajama, a
vjera u uspjeh budila je novu nadu i
povjerenje. Radost i mir, polako su se
nastanjivali u srcu, dok sam obogaćivala
svoje znanje ĉitajući duhovnu literaturu. S
oduševljenjem sam kucala na mnoga
vrata, traţeći zadovoljavajuće odgovore
na moje dileme i brojna pitanja. Stvoritelj
je briţno usmjeravao moj hod i jaĉao još
nespretan korak. Put mog izljeĉenja i
izlaska iz depresije, prije 12 godina,
zapravo me vodio ravno u susret
Antropološkoj medicini i hagioterapiji.
Zakonitosti duha i vlastito iskustvo
iscjeljujućeg djelovanja hagioterapijskih
lijekova iskusila sam, primjenom istih u
konkretne ţivote situacije. Koristeći
hagioterapijske maksime: Ja vjerujm, ja
mogu i ja hoću, Dobro uvijek pobjeĊuje,
Nikada nisam sama, Stvorietelj je uvijek
sa mnom, Na Njegovu snagu se uvijek
oslonjam, s Njim sam u cijelosti sigurna,
Zdrava sam, zdravlje je jaĉe od bolesti,
Svjetlost je jaĉa od tame..., pritjecala je
nova ţivost i sigurnost u moj ţivot. U
svoje duhovno srce svakodnevno sam
unosila pozitivne misli, rijeĉi i djela,
gradeći tako svoj novi unutarnji svijet.
Postupnim otkrivanjem i razumijevanjem
duhovnih kvaliteta i talenta, u sebi i oko
sebe, postala sam svjesna dragocjenosti i
vrijednosti u Stvoriteljevom miljeu
17
postojanja, kako svoje, tako i ponaosob,
svakog drugog ĉovjeka, bez razlike.
Probudila se i svijest o mojoj osobnosti,
dostojanstvu i originalnosti. Proces
opraštanja ĉlanovima obitelji, od kojih
sam doţivljavala neprihvaćanje, s
razumijevanjem da praštanje oslobaĊa i
ozdravlja, iscijelio je naše obiteljske
odnose. Hagioterapisjkim hodom izrastalo
je i moje „novo srce“, ispunjeno s ljubavlju
i povjerenjem u dobrotu, istinu, ljepotu i
zajedništvo s drugima. U svakom
trenutku, sa svakim novim danom
ispoĉetka, raĊa se u meni svijest o
temeljnoj istini, o putu prema duhovnom
zdravlju, a to je: spoznaja, odluka, djelo.
Polazeći na Hagioterapijski studij,
slušajući brojne seminare i predavanja
prof. dr. Tomislava Ivanĉića te prateći
suvremana medicinska dostignuća na
podruĉju duha, stjeĉem novo znanje i
jasan uvid u duhovnu dimenziju. Radost
je iskusiti istinu da steĉeno znanje
pretoĉeno u praksu, donosi sigurne
plodove prosperiteta. Antropološka
medicina i dalje je moj najveći izazov, a
postala je i stil mog ţivota. Velika je
zahvalnost i blagoslov iscijeliti svoju dušu
i moći pomagati „bliţnjemu“ u potrebi
duhovnog zdravlja.
umanjilo. Primjerice, ako je zlo razorilo
cjelovitost organa ljubavi, to se u nama
oĉituje fenomenom mrţnje i taj
„zrakoprazni prostor“, ili „rupa“ gdje se
mrţnja ugnijezdila moţe ispuniti ĉista i
bezuvjetna ljubav. Ljubavlju se mrţnja
lijeĉi - staro je pravilo. Ako na mrţnju
dodajemo mrţnju, ona nikada neće
prestati. Na taj naĉin „sjeme
mrţnje“,odnosno zlo, se umnaţa,
oduzimajući od nas našu duhovnu snagu i
ţivot. Duhovno zdrav ţivot i osmišljena
patnja vode nas korak bliţe mudrosti i
zrelosti.
Naša duhovna duša je naš prioritet
Stvoritelj nam je dao slobodnu volju, mi
odluĉujemo. Jer ono što govorimo, kakve
misli upisujemo u svoj mozak i djela koja
ĉinimo odreĊuju naš ţivot. To danas
jasno potvrĊuju i brojna neuroznanstvena
istraţivanja. Zato je iznimno vaţno
prestati se saţalijevati, prestati upisivati u
sebe negativne sadrţaje koji nas vode u
patnju, depresivnu tamu i druge boli.
Vaţno je okrenuti se ljubavi, zahvalnosti i
dobroti, usprkos svim negativnostima i
onda prava radost i mir, sigurno neće
izostati. Darujmo ljbav i dobrotu bliţnima,
jer lijepa rijeĉ, osmijeh, zagrljaj ili pruţena
ruka ponekad za naš ţivot i zdravlje mogu
uĉiniti više od bilo kojeg lijeka koji će nam
lijeĉnici propisati.
Izlazak iz depresije postoji. Imajte
hrabrosti prihvatiti bol duše, vjerovati u
njezinu poruku i razloge. Stavimo svoju
duhovnu dušu u prioritet, jer ona je
nositeljica Ţivota. Ona nosi naš „vjeĉni“
jedinstveni duhovni potpis, ona ĉuva
jedinstvo i cjelovitost naše duhovne forme
i drugih ţivotnih razina, odnosno
cjelovitost i zdravlje duha i tijela.
Zahvaćeni strahom i duhovnom boli
„branimo“ se od ţivota, od prihvaćanja i
primanja ljubavi. Ĉovjek se boji sebe i
novog drugaĉijeg ţivota. Boji se smrti,
smrti ţivota kakvog sada ţivi, tj. plaši se
da će s njime i sam umrijeti. No, ne
umiremo mi, umire samo naše laţno ja,
naš ego, a kad ego umre, tek tada istinski
poĉinjemo ţivjeti. Svatko od nas ima
snage i energije to promijeniti ili prihvatiti.
Kroz depresiju sam iskusila da se u
svakoj boli nalaze skrivene zakonitosti i
blagoslovi, da svi naši ţivotni problemi
ţele biti shvaćeni i u dubini ţivljeni, da
probleme koje u ţivotu imamo treba
shvatiti i kao zhtjev da sami sebe lijeĉimo
i mijenjamo.
Sukobi, rastajnaje,
medikamenti i „ovisniĉki dopinzi“ nisu
rješenje,
nego
samo
odgoda
ozdravljenja... Riznica zdravlja, harmonija
odnosa, mira, dobrote i ljubavi, skrivena
je duboko u našoj duhovnoj dimenziji; ne
negdje u svemiru, ne izvan nas, ona se
nalazi u nama! Potraţite put koji će vas
odvesti u vaše dubine, otkrijte Nebo
istuinskog ţivota, upotrijebite svoj duhovni
potencijal kojim moţete ozdraviti i izgraditi
novoga sebe i zdravije meĊuljudske
odnose.
Mnoge psihosomatske bolesti mogle bi
se pojasniti manjkavim i okrnjenim
ĉovjekovim duhom te prekinutom niti
kojom smo bili vezani uz Bitak. Taj
nedostatak ne moţemo nadomjestiti
prividom ţivota, nego samo onom
duhovnom stvarnošću koju je zlo u nama
Ĉlanak je izvorno objavljen u
popularnom edukativnom ĉasopisu o
antropološkoj medicini – hagioterapiji „Hagiohar“, u broju 20. god.IV sijeĉanj/
veljaĉa ΄13.
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
Ljubica Kolarić—Dumić
KAZNA ZBOG BOŽIĆA
Godina ni po čemu nije bila drukčija od prijašnjih koje pamtim.
Prošlo je još jedno ljeto, a s prvim jesenskim danima ponovno
sam krenula u školu
Već vidim kako ste se zaĉudili. Mislite
da je u naslovu neka velika grješka, jer
zbog Boţića nitko ne moţe biti kaţnjen.
Tada se svi ljudi raduju, a djeca još više
dok gledaju okićeni bor i ĉekaju otvaranje
darova. Ali u mojemu djetinjstvu, zato što
je bilo i veselo i tuţno, moglo se svašta
dogoditi, pa ĉak i kazna zbog Boţića.
Godina ni po ĉemu nije bila drukĉija od
prijašnjih koje pamtim. Prošlo je još jedno
ljeto, a s prvim jesenskim danima
ponovno sam krenula u školu. Kad vjetar
skine sve lišće s grana, znali smo da će
zima brzo zagospodariti. Snijeg zabijeli, a
našemu veselju nikada kraja.
Da se bliţio Boţić, osjećalo se po svim
zbivanjima u kući. Sve je poĉelo prvom
zornicom, ranom misom koju nikada
nismo propuštali. Cijeloga adventa baka
nas je budila prije zore i vodila u crkvu.
Ĉesto bih ponovno zaspala, a ponekad se
samo pravila da spavam, ne bi li me bar
jedno jutro pustila u toplu krevetu. Nije
bilo takve odjeće koja bi me zaštitila od
jutarnje hladnoće. Mraz je štipao za
obraze dok sam onako pospana gazila po
snijegu i molila baku da sutra ostanem
kod kuće.
Na zornice smo morali ići. Bile su vaţan
dio priprema za slavlje Boţića. Dani
adventa sliĉili su jedan drugomu. Najteţe
mi je bilo rano ustajanje, ali igre na
snijegu poslije škole sve do veĉeri, nije
mogla prekinuti ni hladnoća ni majĉine i
bakine opomene. Uzalud su govorile da
ću se prehladiti i razboljeti. – Još samo
malo! Vikala sam kroz snjeţnu bjelinu. A
kad onako promrzla uĊem u kuću i
pribliţim se toploj peći, prsti bi me pekli
od bola, a suze su same tekle niz hladne,
crvene obraze. S kose i odjeće otapao se
smrznuti snijeg i stvarao lokvicu oko mojih
nogu. Tada bi me majka pozvala k sebi i
svojim bolesnim rukama, ne hajući za
hladnoću, obgrlila moje govoreći da će
bol brzo proći. Samo neka prestanem
plakati. To se ponavljalo svakoga dana, a
ja sam sebi uzaludno obećavala da se
sutra ne ću sanjkati ili makar ranije
18
ostaviti prijatelje i igru.
No, to je obećanje vrijedilo samo dok
ne proĊe ona najjaĉa bol u prstima, a
zimske veĉeri u mojemu selu upravo su
zvale da ostanem vani. U snjeţnoj bjelini,
dok se zaigrane pahuljice tiho spuštaju na
kosu i trepavice, osjećala sam se kao u
najljepšoj bajci. Krovovi kuća sjedine se s
bijelim oblacima. Snijeg zapali kristalne
svjetiljke pa ne znaš prosipa li nebo
pahuljice ili zvijezde padaju po nama.
Vjetar naĉas zastane, a onda još glasnije
zafijuĉe. Tada se prepustim igri pahuljica i
zaboravim na hladnoću, a one, njeţne i
lepršave, lete po zraku, penju se i padaju
pokrivajući svaki kutak. Onda se opet
penju i padaju kao u nekom ĉarobnom
krugu.
Tada bih sklopila oĉi i kroz trepavice
gledala negdje u daljinu...
Je li to bila slutnja moga odlaska ili tek
igra zanesene djevojĉice?
Pred Boţić kao da se cijelo Nebo
radovalo. Badnjak sam ĉekala s velikim
nestrpljenjem. Osvane zimsko jutro, puno
radosti i uzbuĊenja. – Ĉestitam Ti Badnji
dan, Adama i Evu! Ĉestitali smo najprije
ocu, a potom majci i baki već u rano jutro.
Stol je bio pun brašna i tijesta. Baka je
mijesila boţićni kruh s predivnim
figurama. Zvijezde, pastiri, ovĉice, maleno
dijete, ĉak i bor, budili osjećaje neĉega
nadnaravnog što nisam znala protumaĉiti.
Badnja noć moga djetinjstva otišla je sa
mnom u daljinu, a njezina ĉarobnost
nikada me nije ostavila...
razredu bio neki drugi uĉitelj. Kad je
zvono oznaĉilo kraj nastave, rekao je da
još ostanemo, jer nam mora nešto vaţno
reći. Ustali smo kao vojnici, a on je –
nekako na brzinu i potpuno drukĉijim
glasom kazao – da sutra svi moramo doći
u školu. Zabezeknula sam se i zadrhtala.
U tišini smo krenuli kući. – Zašto mi se
uĉinilo da je i uĉitelj zbog te naredbe bio
uplašen?
– Na Boţić u školu! To se još nije
dogodilo. – Glasno su govorili stariji
uĉenici. Snijeg je jaĉe zapadao, vjetar
snaţno zafijukao. Poĉeli smo se grudati,
a kad smo se malo udaljili, zaĉuli su se
snaţni povici: – Sutra je Boţić! Ne ćemo
doći u školu, ali uĉitelj nas nije mogao
ĉuti. Znala sam da o tome ne će odluĉiti
ni uĉitelj ni ja, već jedino moj otac i zato
nisam brinula. Došavši kući posebno sam
naglasila uĉiteljevu prijetnju: – Tko sutra
ne doĊe u školu, bit će kaţnjen! Kako
kaţnjava uĉenike, bilo nam je svima
dobro poznato, stoga sam pomislila da za
kaznu i nije potreban Boţić. Nije prošao ni
jedan dan, a da u razredu nije zaplakalo
bar nekoliko uĉenika. Pošto nas je zvao
imenima ţivotinja, i on je dobio novo.
Prema njegovu prezimenu prozvali smo
ga Vuĉina.
Te je godine prvi put prekinuta moja
Boţićna radost. Nakon ĉestitanja otišla
sam u školu. Badnjak je i svi smo se
veselili ĉestitajući jedni drugima. Jedino
Školsko zvono
se našem novom uĉitelju nitko nije usudio
ĉak ni spomenuti da je sutra Boţić. Bio je
Mi smo se bojali batina, a naši roditelji
to onaj uĉitelj koji nas je jako tukao i zvao nove vlasti, kojoj je pripadao i naš uĉitelj.
imenima domaćih ţivotinja.
Kao da u selu više ništa nije bilo vaţno,
nego samo što će pripadnici nove vlast
To jutro nije ĉak ni vikao.
uĉiniti, a oni su se trudili da nam što više
Cijeli je dan prošao mirno, kao da je u napakoste. – Nije ni ĉudo što ništa ne
Prosinac 2013
Hrvatske novine br. 5
To su bili ljudi koji su se uselili u kuće i na imanja protjeranih
Nijemaca. Kolonisti nisu išli u crkvu i pripadali su vlasti za koju su
naši govorili da je došla iz šume i da valjda zato ništa ne poštuje
poštuju i nemaju milosti kad su došli iz napunila uĉionicu dok smo poput vojnika
šume! – Ljudi iz šume! – Ĉudila sam se, mirno stajali.
ali baku nisam pitala iz koje su šume
Kako su mi uvijek na um padale ĉudne
došli. Moţda ni ona nije znala, pa je
misli, proĊe mi glavom kako bi bilo dobro,
nisam htjela muĉiti.
kad već stojimo da se poĉnemo moliti za
U našoj se kući sve više šaputalo, a manju kaznu. – Što će se danas dogoditi?
strah je zavladao ĉitavim selom. - Evo, Rekao je da će biti kaţnjeni svi koji na
sad će nam i Boţić zabraniti! - Kroz suze Boţić ne doĊu u školu, a sada samo hoda
je dodala majka kad sam kazala da sutra uĉionicom i šuti. Kakva je to kazna? Zašto
svi moramo doći u školu. Otac je kratko
šutio, a onda zakljuĉio: – Kod nas se na
Boţić ide u crkvu, a ne u školu!
- Zašto danas stalno šuti? Smišlja li
kaznu koju ne ćemo moći izdrţati? Boţić
je vaţniji od svih rijeka i planina na karti,
zbog kojih su kao kamenje padale batine
uĉiteljeve teške ruke. Planinu nije teško
naći ako se uĉenik samo malo potrudi.
Frušku goru nikada nismo morali traţiti.
Znali smo gdje je najslaĊe groţĊe i svatko
je uvijek našao svoj vinograd.
Premda u strahu, koji je skoro vidljiv
stajao preda mnom, veselje Badnje veĉeri
nitko mi nije mogao pokvariti, pa ni
uĉiteljeva prijetnja. Unošenje slame u
kuhinju, sveĉana veĉera od devet jela,
treperenje svijeće na stolu, rezanje kruha
i zalijevanje vinom. Otac i brat bi poljubili
svaki svoju polovicu kruha, a nakon
obreda i molitve, poĉeli smo u tišini
Stara učionica
veĉerati. Do odlaska na polnoćku slijedile
su igre na slami. Na povratku iz crkve Još uvijek ima onih koji se sjećaju drvenih
ponovno smo jeli. Mislim da smo bili više
klupa, drvenih podmazanih podova i
pospani nego gladni, ali i najsitniji detalji
nastavničke šibe
obiĉaja morali su se njegovati i ĉuvati od
ništa ne govori? Ĉak nije ni viknuo. Ili
zaborava.
nam priprema nešto strašno, što nismo
Prošao je prvi dan Boţića. Slavili smo mogli ni zamisliti. – Mora da nas ĉeka
tri dana, no drugi i treći dan u školu smo najstrašnija i najstroţa kazna!
– Ovako ćete stajati do kraja sata. –
Nakon duge šutnje progovorio je Vuĉina,
a meni se uĉinilo da je odjedamput
postao drukĉiji. I lice mu je nekako blago
zasjalo. Kao da je ogromni teret skinuo s
leĊa.
išli. Zvono je najavilo poĉetak nastave i u
razred je ušao uĉitelj Vuĉina. Bacio je
dnevnik na stol i znaĉajno nas pogledao.
Sledila sam se. – Tko juĉer nije bio u
školi, neka ustane! – Ustala sam i potom
se neprimjetno okrenula oko sebe. Stajao
je skoro cijeli razred. U našem selu svi
smo išli u crkvu. Oduvijek. Zato su toga
Boţića u školu došla samo djeca
kolonista. To su bili ljudi koji su se uselili u
kuće i na imanja protjeranih Nijemaca.
Kolonisti nisu išli u crkvu i pripadali su
vlasti za koju su naši govorili da je došla
iz šume i da valjda zato ništa ne poštuje.
I dalje se ništa nije zbivalo, osim
uĉiteljeve šetnje razredom. Dok nas je
pogledavao onako ispod oka, meni se
ĉinilo kao da nas prvi put vidi ili traţi nešto
posebno i jako vaţno. Naĉas bi se
zaustavio pokraj nekog uĉenika, a ja bih
zadrhtala oĉekujući glasan udarac
njegove ruke po glavi toga nesretnika
kojega je sluĉajno odabrao.
Ali ta prva zabrana i kazna ostala je u
srcu, koje je uvijek slavilo i kojemu ništa
pravedno ne moţe biti zabranjeno. Od
toga Boţića u mojemu srcu ostalo je
duboko urezano i novo lice našega
uĉitelja. Nakon izdrţane kazne odluĉila
sam da ga – kad se udaljimo da nas ne
moţe ĉuti – više nikada ne ću zvati
Vuĉina.
Svi smo bili jednako krivi, a udarati po
toliko lica bilo bi previše i za uĉitelja, koji
je po našemu mišljenju uţivao u Ċaĉkim
suzama. Iako ne priliĉi Boţiću, u ušima su
mi odzvanjali uĉiteljevi udarci. Uĉenika bi
uhvatio za kosu pa glavom udarao po
ploĉi ili zemljopisnoj karti na zidu. Iako me
Vuĉina nikada nije udario, bojala sam se i
njegove pojave.
Kad bi nas poslije, dok hoda razredom,
opet onako ispod oka gledao – ja sam
vjerovala da je u našim djeĉjim oĉima
pronašao radost Boţića.
Uĉitelj Vuĉina je bez rijeĉi šetao
razredom. Nikoga nije udario. Samo nas
je promatrao kao da u svakom ţeli otkriti
nešto što do sad nije poznavao. Ili se i on
uplašio neke ĉudne snage, koja je
19
Prosinac 2013
Kazna zbog Boţića trebala je biti bar tri
put jaĉa od nesnalaţenja na svim
kartama svijeta!
– Zar će stajanje u razredu biti jedina
kazna? – Ĉekala sam znak zvona, kojim
će, ako se do kraja sata ništa ne dogodi,
završiti naše kaţnjavanje. U stavu mirno
bez rijeĉi, stisnutih usana zapoĉeli smo,
ali nikada prihvatili teror, koji će trajati
dugo, dugo godina...
Boţić više nismo smjeli slaviti. Navikli
smo da djeca idu u školu, a odrasli na
posao.
Ljubica Kolarić-Dumić
Iz zbirke priĉa Uz baku je raslo moje
djetinjstvo
Hrvatske novine br. 5
Nova knjiga naše srijemske knjiţevnice Ljubice Kolarić-Dumić
Treće izmijenjeno i prošireno izdanje slikovnice "Ja se mraka ne bojim" s CD-om na kojemu je
pjesma
"Ja se mraka ne bojim" i još devet dječjih pjesama. CD je dar autorice!
Nakladnik: Društvo hrvatskih knjiţevnika, Ogranak Rijeka, Ilustarcije: Vjekoslav Vojo Radoičić;
Glazba: Doris Kovačić, Natalija Banov i Suzana Štefanić
Urednik: Igor Ţic
Rijeka, prosinac, 2013.
Blaga vedrina kao vodič kroz mrak
Ljubica Kolarić-Dumić:
Ja se mraka ne bojim
Zbirĉica pjesama Ljubice Kolarić-Dumić
namijenjena je djeci, osobito onoj manjoj,
koja imaju sreće da im roditelji, prije nego
što ih ušuškaju u krevet, ĉitaju priĉe i
pjesme. I, dakako, roditeljima koji su
dovoljno dosjetljivi i mudri da svoju djecu
priĉom i pjesmom – i svojom toplinom –
uvode u san.
U ovoj zbirĉici od malo stihova, od malo
rijeĉi, Ljubica Kolarić-Dumić na prisan i
lepršav – i to uvjerljiviji – naĉin govori o
dobroti koja nas u svako doba okruţuje i
proţima. Svojim viĊenjem svijeta dariva
spokoj i povjerenje da smo u ovom,
nerijetko zbunjujućem, svijetu kod kuće.
Prisnošću koja ohrabruje i potiĉe da
budemo osjetljivi na ljepote, uvodi nas u
san (kao ravnopravan dio našega ţivota i
svijeta) i otkriva nam da i mi sami
moţemo dodati ljepote (i ne samo svojim)
snovima, te da i snove moţemo
20
preoblikovati u zbilju.
Otkrivajući nam mrak kao prijatelja,
potiĉe nas da ne usvajamo predrasude
koje su se udomaćile i koje se neprestano
pridodaju, gomilaju, i ĉine svijet i
meĊuljudske – meĊudjeĉje – odnose teţe
prohodnima, katkada i neprohodnima.
Ljubica Kolarić-Dumić prepoznaje
prijateljstvo svih bića, stvari i pojava,
prepoznaje prijatelje i u posve
uzgrednome. Njezinim se stihovima
razlijeva vedrina, jednostavna i ţivotna
vedrina koja se udomljuje u djetinje duše.
Potiĉe nas na radost koju je posvuda
moguće naći. Dan se ulijeva u noć, iz noći
se izlijeva dan, i sve postaje razumljivo i
blisko.
U svijetu je uvijek moguće prepoznati
svoj dom – kazuje nam Ljubica KolarićDumić – ako ga se gleda i prihvaća
srcem, ako u njemu postoji srce spremno
dobrim glasom ĉitati dobre stihove i ako ih
se saĉuva u sebi kao oslonac i
nadahnuće i u godinama odrastanja. Da, i
Prosinac 2013
ako djetinja duša ne pristane da ti stihovi
ikada zamru u njoj, pa ih – kada tome
doĊe vrijeme – bude ĉitala svojoj djeci, i
djeci svoje djece… I kroz toplinu tih
stihova, kroz svoju toplinu, darivala im i
svoju vjeru i nade. U tome je, zasigurno,
poslanje i ljudsko i pjesniĉko.
Ova blaga knjiga htjela bi ohrabriti
dijete, djetinju dušu, ukazati mu na
dobrote ovoga svijeta,otkriti mu prisan
zagrljaj i snagu molitve, reći mu da se
opusti – i dopusti sebi samome da ţivi
obdaren. Da bude prijatelj i prihvati dobra
i lijepa prijateljstva koje mu ţivot
nenametljivo nudi.
U ovoj knjizi Ljubica Kolarić-Dumić
pjeva o onome što u suvremenoj
knjiţevnosti za djecu nije moguće ĉesto
ĉitati: o ljepoti doma, obitelji, dvorišta i
igrališta, škole i zaljubljenosti, o
dobrohotnosti i obzirnosti mraka. O smislu
koji zapoĉinje od malih stvari. Ako im
posvetimo svoju pozornost.
Stjepan Lice
Hrvatske novine br. 5
Uskoro će se zamrznuti Palićko jezero kao i pitanje sudbine njegove
sanaciji do pojave prvih ljubiĉica
Značajniji rezultati ostali su još daleko od očekivanih. Priznanje krivice ili traţenje krivca
bilo bi smiješno i tipično za nas koji se prihvatamo i zalaţemo da ćemo obećano i ispuniti
(naravno, koja sam i ja dobivala od
nadleţnih) na dijelu ostvarivanja projekta
za spas našeg Palićkog jezera. Znaĉajniji
rezultati ostali su još daleko od
oĉekivanih. Priznanje krivice ili traţenje
krivca bilo bi smiješno i tipiĉno za nas koji
se prihvatamo i zalaţemo da ćemo
obećano i ispuniti, ali trebam napomenuti
Ovom mjesecu imamo još puno posla da sav naš trud moţe biti nedovoljan
na ostvarenju naših poslovnih planova, ukoliko oni koji obnašaju vlast ne
ono što još ţelimo dovršiti kao i poslova podrţavaju na pravi naĉin naše projekte.
oko pripreme za nadolazeće boţićne
A sada, malo o nekim uspjesima koje
blagdane i doĉek Nove godine što bi
su
vidni i nisu beznaĉajni. Uspješno smo
trebalo svima nama znaĉiti radost i kratki
formirali
uredništvo
za
mjeseĉnik
predah od jedne priliĉno teške godine.
Hrvatske novine. Odajem priznanje
Kao prvo poţeljno je da rezimiramo ljudima koji se nesebiĉno zalaţu kako bi
rezultate našega rada, kako uspjehe, tako omogućili našim ĉitateljima da budu
greške, propuste i sve što smo uĉinili ili pravodobno informirani o svim aktualnim
mogli da uĉinimo ali nismo, hteli ili moţda dešavanjima u našoj zajednici, gradu,
nismo smjeli...?! Bilo je puno propusta u drţavi i van nje, na europskom nivou.
našem radu, pa tako i za opće dobro
Bila sam poĉašćena kada mi je
naših sugraĊana, za našu ţivotnu
sredine. Pomaka je bilo, ali su ipak omogućeno da pišem o ekološkim
rezultati na ekološkom planu slabo vidljivi. temama, a najaktualnije o problematici tj.
Najviše me muĉi spoznaja da sam u o spašavanju Palićkog jezera. Prihvatila
sopstvenom radu davala više obećanja sam sa entuzijazmom i zadovoljstvom da
ću savjesnoi što toĉnije informirati naše
Zakoraĉili smo u mjesec prosinac što
nam nagovještava dolazak zime kao i kraj
ove, 2013. godine koja nam je proletjela.
Da zastanemo na kratko i osvrnemo se
na ono što nam se sve dogodilo tijekom
godine kao i da se zapitamo što nas još
ĉeka do nastupajuće nove godine?
ĉitatelje o ekološkom programu zaštite
Palićkog jezera i njegove okolice. Imala
sam sopstvenu viziju o realizaciji
programa,
usklaĊenog
sa
dosad
zapoĉetim rješenjima sanacije. To su
razni filter ureĊaji što, bar na neki naĉin,
za neko vrijeme odlaţu umiranje našeg
jezera. Ovdje naglašavam da su to bili
sitni koraci napretka ka cilju, ali cilj smo
zacrtali. MeĊutim, iznenada je došlo do
promjene vodstva grada i za oĉekivati je
da u svim resorima dolaze mahom novi
ljudi, sa novim idejama i planovima, uz
nadu da će ekologija zauzeti znaĉajnije
mjesto i da će se odgovornije i savjesnije
rješavati sanacija našeg Palićkog jezera.
Dolazi zima, hladniji dani. Mališanima
će jezero sluţiti za šliĉuhanje i klizanje, a
ni nama strijima neće biti na odmet da se
rekreiramo.
Ţelim vam blagoslovljene boţićne
blagdane, sretne prazniĉne dane i
nastupajuću
novu
2014. godinusa
najljepšim ţeljama!
Dipl. ing. Beloševac Marietta
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa...
Uzalud sam htio odagnati vraga koji me je očito stavio na kušnju...,
jednostavno nije išlo...
Bio sam, moram vam priznati, ganut do
suza gledajući izravni prijenos proslave
petogodišnjice postojanja stranke
Naprednjaka...
godine bili u ogromnoj zabludi glede
ovoga velikoga pokajnika koji vam
otvoreno sa govornice kaţe da je bio
grješnik, ali je sada pokajnik koji hoće
dobro svome narodu...
oprostiti svome bliţnjemu..., pa ni ovome
pokajniku na govornici koji oĉito vjeruje u
ono što govori. Kao što je vjerovao u ono
što je nekada govorio...
Dobro, postoji oĉito priliĉno velika
Dijelom zbog svojih poodmaklih godina,
I
ne
samo
s
v
o
m
e
narodu,
nego
i
razlika
izmeĊu onoga što je nekada
a dijelom zato što sam i inaĉe obiĉna
plaĉi..... koja je podloţna psihozi masa, te ostalima koji su se tko zna kako zatekli u govorio i ĉinio i onoga što s a d a govori i
kani uĉiniti.
mi se dešava da se najeţim od milja ovoj lijepoj drţavi...
No, ne lezi vraţe!
Ali to u politici ne nazivaju lagarijama
kada, recimo, gledam neku vojnu paradu.
Da stvar bude apsurdnija, bio sam
Već negdje na polovici izlaganja nego e v o l u c i j o m ispravnih ideja, jer
osloboĊen od „sluţenja“ armiji u tzv. gospodina predsjednika stranke, poĉeše ideje politiĉara su uvijek ispravne!
mirnodopsko vrijeme, a kao što znamo
naša zemlja ionako nije bila u ratu sa
pomahnitalim susjedima, pa joj moje
usluge oĉito nisu bile potrebne.
Što se pak izravnoga prijenosa tiĉe, kao
što rekoh, bio sam preplavljen kršćanskim
emocijama... Bio sam spreman pruţiti i
drugi obraz bez razmišljanja, i svojim
najgorim zlotvorima, i oprostiti im sve
moguće grijehe...
da mi naviru sjećanja i to takvim
intenzitetom da sam se uplašio gubljenja
kršćanske niti koja me je, barem za
kratko, ĉinila plemenitim...
Problem je u narodu...
Bolje reći u vazda problematiĉnome
dijelu naroda koji ima dobro pamćenje.
I, naravno, sjećanja mi nisu bila nimalo Jer što bi se dogodilo kada bi cijeli narod
kršćanska...!
imao dobro pamćenje? Dogodilo bi se to
Uzalud sam htio odagnati vraga koji me da bi prestala potreba za postojanjem
je oĉito stavio na kušnju..., jednostavno politiĉara, a to je jednostavno nemoguće!
nije išlo...
Zakljuĉio sam da je krajnje vrijeme
Ima li, pitam ja vas, veliĉanstvenijeg posjetiti ispovjedaonicu i veleĉasnome
prizora od onoga kada ste dovedeni u priznati ĉinjenicu da sam obiĉno
situaciju da ne vjerujete svojim ušima i zlopamtilo koje jednostavno ne umije
oĉima...? Kada shvatite da ste sve ove
21
U ĉemu je onda problem?
Prosinac 2013
Izem ti ţivot bez politiĉara!!!
Šime Peić Tukuljac
Hrvatske novine br. 5
Doc. dr. sc. Drago Kraljević
Gospodarstvo RH (Juĉer – Danas –
Sutra i za…5, 10, 50…godina)
„Gospodarstvo RH jučer“
- je u svom povijesnom tijeku obiljeţilo
niz znaĉajnih povijesnih datuma i razliĉitih
prilika. Nestankom Austro – ugarske
monarhije, te ulaskom u juţnoslavensku
asocijaciju, relativno razvijeno hrvatsko
gospodarstvo, u odnosu na srpsko,
makedonsko, crnogorsko i većim dijelom
BiH nerazvijeno gospodarstvo, nije više bilo
u funkciji razvoja Hrvatske, nego cijele nove
drţavne tvorevine. Uz stalna potkradanja
jugoslavenskih vlasti, dolazi do „isisavanja“
hrvatskih vrijednosti, kako slovenskih a
pogotovo srpskih te investiranja u zaostale
drţavotvorne ĉlanice, ĉime one pristiţu ali i
usporavaju razinu hrvatskog razvoja.
Daljnje zaostajanje u odnosu na razvijeni
svijet, donosi socijalistiĉko naslijeĊe.
Nekoliko generacija je stasalo u uvjetima
proizvodne ne efikasnosti, u industriji a
posebice u poljoprivredi s tradicionalno
ratarskom proizvodnjom na limitiranim
površinama, te ukidanjem tradicijskog
uzgoja, poglavito u hrvatskim podruĉjima.
Nedostatak inovacija a posebice segmenta
razvoja, jer se nije cijenila kreativnost, nego
poslušnost i poltronstvo, a sve uz
uravnilovku vodilo je u zaostalost, i to u
uvjetima strelovitog uzleta svjetskog
gospodarstva, a inteligencija umjesto da
bude generator razvoja ostaje kontrolirana,
potkupljena komforom, te uspavana i
anemiĉna. TakoĊer je bila zabranjena svaka
SAMOORGANIZACIJA (kako se ne bi
ugrozio samoupravni socijalizam), ĉije su
posljedice vidljive i danas, jer smo u
segmentu organizacije daleko ispod
svjetskih standarda, a najbolje su
organizirani najneuĉinkovitiji segmenti
društva, a posebice loši politiĉari i njihovi
komitenti. Ovakvo naslijeĊe je pogubno i
stvara iluzije o realnim vrijednostima tvrtki,
cijeni rada, vrijednostima politiĉara itd.., te je
daljnji izvor zabluda što uvećava
zaostajanje.
Domovinski rat donosi gotovo nemjerljive
direktne i indirektne ratne i gospodarske
štete. Nestaje dio proizvodnih subjekata.
Dolazi do pucanja kooperantskih veza i
gubitka većine trţišta, što dovodi do pada ili
prekida proizvodnje, sve više nezaposlenih,
a rezultat je daljnje uvećano zaostajanje.
Poraće i tranzicija zapoĉinju sa
zbrinjavanjem velikog broja izbjeglih, a
njihovim povratkom zapoĉinje obnova
domova tzv. „mrtvih kapitala”, i fokusiranje
politike na: socijalne efekte, sve ĉešće
proteste, štrajkove itd. Ulazak u kapitalizam
se obavlja preko noći, ali bez kapitalista.
Komunistiĉko vodstvo samozatajno ulazi u
nove politiĉke opcije, te kroz njih i u
kvalitetnije privatizacijske segmente. Novi
kapitalistii se regrutiraju i privatizacijom
“preţivjelih” i “bremenitih” tvrtki po modelu
50% : 50% uz uvjet “zadrţavanja svih
zaposlenih”. Kako rat za posljedicu ima i dio
ratne proizvodnje, isisavanje kapitala, to uz
obnovu i nove populacije, već spomenutu
izbjegliĉku, braniteljsku, jugo nostalgiĉarsku,
22
te nove nezaposlene, širom otvara vrata i
korupciji, koja je na usluzi špekulativnog
kapitala u preostalo “zdravo ili perspektivno”
gospodarstvo,
poglavito
banke,
osiguravajuća društva, trgovina, izgradnju
cesta i sl..
Brana eventualnim produktivnim stranim
investicijama, u vrijeme evropskog
investicijskog buma su: birokracija, tromost,
korupcija i reketiranje,
socijalistiĉki
mentalitet, te više plaće od okruţenja. U
stvaranju klime za investicije su ponajmanje
ukljuĉeni gospodarstvenici. Nezaposleni
najĉešće odlaze u mirovinu ili politiku, a ta
negativna selekcija, umjesto domaćeg
gospodarstva potiĉe bujanje lobija
i
stampedo uvoza, što zadaje predzadnji
udarac u zaostajanju gospodarstva RH.
„Gospodarstvo RH danas“
– ima nepovoljno okruţenje: recesijsko,
izrabljivaĉko, neprijateljsko.
Negativno naslijeĊe - pad proizvodnje s
pojaĉanom agresijom domaćih i stranih
uvoznika bez regulatornih elemenata, guši
dio domaćeg gospodarstva i potiĉe duţniĉku
krizu – što pojaĉava efekt antipoduzetniĉke
klime - negativnu spiralu i nastavak ţivota
na slijepo bez kulta nacionalne strategije.
Politika – djelom nesvjesno a djelom sa
"zadanom zadaćom“ mjerama od danas do
sutra, pod utjecajem agentura, te vlastitih
slabosti – nepotizmom, zbrinjavanjem
nesposobnih itd., dodatno opterećuje
gospodarstvo, drţi umjesto gospodarstva
sebe u fokusu nacije i bez strateške vizije za
sutra.
Ignoriranje - tradicije, odrţivog razvoja,
EU propisa, ratne štete, stava “drugih”
struĉnjaka, moderne organizacije i znanosti
potiĉe anemiĉnost i uvodi politiku – lobije –
špekulante – agenture - primitivni mentalitet
u istu frontu protiv preostalog sposobnog
gospodarstva. To se i pojaĉava tako da se
svi navedeni propusti, kako bi se prikrili, ili
minimalizirali, svaljuju na privatizacijski
proces pod parolom „neviĊene pljaĉke
gospodarstva“, jer eto ona je kriva za sve,
dakle sami hrvati su deţurni krivci a
posebice gospodarstvenici RH, koji „uz put“
najviše doprinose stvaranju novih
vrijednosti, te opstojnosti drţave. Je li to
alibi: lošim politiĉarima, neradnicima,
špekulantima, nesposobnima, mrziteljima
hrvatskoga, agenturama ili aspirantima na
hrvatske resurse, gospodarstvu je sasvim
svejedno ako ono sa ostalima ulazi u
duţniĉko ropstvo.
„Gospodarstvo RH sutra“
– Podrazumijeva postavljanja u fokus:
razmišljanja, rasprave i realizacije cijelog
društva, na temelju predviĊanja i planiranja
sveukupnog budućeg stanja. Realizacija
realno mogućih gospodarskih koraka, u
nar ednom
per i odu,
te
str at ešk o
opredjeljenje, za sve buduće, posebice nove
tehnologije uz uvoĊenje kulta gospodarstva.
Potrebno je detektirati subjekte, projekte,
metode i slabosti koji ubrzano osiromašuju
Prosinac 2013
RH, te ih eliminirati ili barem minimalizirati.
Traţiti hitno donošenje OSTVARIVE
(PROVEDIVE) NACIONALNE STRATEGIJE
- (oĉuvanje nac. interesa uz koncenzus svih
vaţnih subjekata RH). U ladicama imamo
naţalost nepokrenutih strategija i za izvoz.
Mobilizacija intelektualne i gospodarske
zajednice izvan domovinske i domovinske
Hrvatske, radi definiranja studija i modela
izvodljivosti, poticanje inovacija, transferi
perspektivnih
tehnologija, primjenom
uspješnih svjetskih modela razvoja odrţivog
gospodarstva, angaţiranje kapitalnih
nacionalnih dobara u svim odrţivim
uvjetima. Priprema za novi oblik
geopolitiĉkih, ekonomskih, društvenih
odnosa i modela te tehnologija budućnosti.
Postoje znaĉajna podruĉja unutar RH, s
vodnim, šumskim, zemljišnim resursima, koji
imaju veliki potencijal, kako bi u segmentu
proizvodnje energije, hrane, ekološke
proizvodnje, te segmentu usluga, potakli
znaĉajan gospodarski uzlet. Kako ne bi
ostali bez tih nacionalnih resursa, i ne bi bili
opet sluge stranih gospodara, gospodarski
je vrlo opravdano razmisliti o ideji uvoĊenja
RH u poziciju ekološke drţave, ĉime se
moţe zaustaviti „raspaĉavanje“ preostalih
nacionalnih resursa. Sve sigurnosne sluţbe,
agencije staviti u sustav jedne Agencije za
domovinsku sigurnost, koja u svemu, meĊu
prvima treba procijeniti koji su propisi,
zakoni, ulaganja, koncesije, dogaĊaji, potezi
ministarstava, HNB, i ostalih vladinih a
poglavito nevladinih udruga i organizacija
eventualno dobri ili štetni za Hrvatsku.
Realizacija i evaluacija dogovorenih
programa gospodarstva RH neće biti
moguća bez koncenzusa svih subjekata,
kako bi ostvarili pravo na dostojanstven
ţivot, nadu, obitelj…, pri ĉemu se mora
eliminirati ona politika, koja je primarno u
funkciji
sebe same. Ovaj segment je
najveća prepreka budućnosti RH, te
nadolazećem duţniĉkom ropstvu, jer nije
vrijeme za promjene revolucijom a
intelektualni nivo politiĉkih elita baziranih na
negativnoj selekciji, strahu od vlastite
nesposobnosti, negativnom naslijeĊu,
„zamorom stada“ itd. Organizacijski je tako
postavljen, unutarnjom agresijom u RH
podupiran, da nije sposoban postaviti,
resurse i institucije RH kao potpora
gospodarstva u funkciji povratne veze i
pozitivne spirale za njih same te tako i za
cijelo društvo.
Znaĉajan dio gospodarskih planiranja,
zahtjeva dugoroĉno planiranje, znaĉajno
dulje nego li su to mandati politiĉkih elita,
koje su najĉešće vremenski neosjetljive,
budući zbog loše politiĉke konkurencije, (još
ne stasalog „trećeg puta“), mogu raĉunati
na brzi povratak na vlast. Tako se otupljuje
jedno od najznaĉajnijih demokratskih
postignuća, tj. biranje na izborima, i slabi
interes javnosti, a što u konaĉnici
potpomaţe vitalnosti negativne politiĉke
selekcije. U dobro organiziranim sustavima
politika je primarno u funkciji razvoja drţave,
te se i u RH treba napraviti povijesni
zaokret, i dovesti sve za „okrugli stol“, kako
bi onima koji trenutno obnašaju vlast,
pomogli „da iziĊu iz magle“, radi lakšeg
ostvarenja povijesne zadaće koja je pred
RH, tj. nacionalnog projekta - boljeg ţivota u
RH. U suprotnom Boţe pomozi!
Hrvatske novine br. 5
Mile Prpa
KAD MIRIS IZIĐE IZ POLJSKOG CVIJEĆA
Kad miris iziĎe iz poljskog cvijeća, kad milost iziĎe iz čovjeka,
kad rijeke izgube svoje zdravlje... ! (Tarabić)
Jeste li
ikada razmišljali o mirisu
poljskog cvijeća?! Ako niste to je autor
ovog teksta uĉinio za vas. (Rijeĉ je o
mirisu poljskog cvijeća, a ne cvijeća u
teglenicama ili plastenicima).
Kao ribe morske ili ptice nebeske, leptiri
ili koralji – u punoj slobodi izrasta i poljsko
cvijeće.
Širi paletu svojih ĉudesnih
mirisa, kao što se širi ruţa vjetrova. I
nikada niste sigurni da li puše - jugo,
maestral, sjeverac, tramontana, moţda i
lagana bura ili tko zna kakav dah prirode
struji prema vašem licu. Isto tako, šetajući
se poljima u mjesecu lipnju na granici
proljeća i ljeta, ili ni u proljeću ni u ljetu –
već u sezoni njegovog rascvata, mirisna
paleta posvuda se stere, hrani vam dušu
miomirisima nektra, peludi i nahranjuje
vaše oĉi ĉudesnom i
neizrecivom
ljepotom svojih latica.
I upravo ste naišli na stanište zrnate
kamenike sa sitnim bijelim cvjetićima, i
ako ste to pomirisali, taj miris ne biste
mogli opisati, ali svakako asocira vas na
miris raja. Par koraka dalje tu je stanište
srĉenjaka, divljeg klinĉića, pušine i
rumenike. Što kazati na njihove mirise?! I
ako biste pomirisali i desetke tisuća
razliĉitih cvjetova, svaki od njih imao bi
drugaĉiji i prepoznatljiv miris.
Šetajući proplancima naišli bismo i na
brdsku sasu, cvijet nagnut, ljubiĉast,
dlakav, a u poljima i na livadni pakujac,
koji nas podsjeća pomalo i na ljubiĉicu.
Bacili ste pogled na drugu stranu i tad
primjetiste cvjetna staništa – cvjetovi
zlatnoţute goruće boje; ţabnjak ljutić,
kaljuţnica i planinĉica. Niste mogli odoljeti
njihovoj ljepoti i zbog toga ih niste ubrali
(a to nikada nemojte ni ĉiniti!) već ste se
sagnuli i pomirisali ih, i što ste osjetili?!
To se ne moţe iskazati jer ni u jednom
jeziku svijeta za to ne postoje rjeĉniĉki
pojmovi, već sve ostaje skrito, neizrecivo,
tajnovito samo u dubinama vaše duše.
Kao da se cvijet sa svojm mirisima
povjerio samo vama, a vi ste zbog toga
sretni i to nikome ne moţete, ali i ne ţelite
kazati.
Vaša šetnja kreće dalje, prelazite preko
jedne livade i stiţete na neku
neobraĊivanu tratinu. Kad tamo; ţuto
svjetluca sedmoprsta ( ruţa),
strše
cvjetni grozdići ljekovite krvare. Poţeljeli
ste i njih pomirisati, ali ste od toga
odustali. Jer ne postoji niti ga je moguće
saĉiniti – katalog mirisa, da biste neki
miris u prirodi usporedili s registrom
mirisa. Zato ćete teško razlikovati livadnu
reţuhu od zrnate kamenike. Prva je malo
ruţiĉastija, a druga bijelija.
Potom niste uĉinili niti dvadesetak
koraka i ušli ste u svijet lepirnjaĉa (male
vije, ranjenika, esparzete, bijele djeteline,
23
Majčina Dušica
potkovice i smiljkete). I one imaju tajne
svojih mirisa.
Ruţa mirisa nije isto što i ruţa vjetrova.
Ruţa vjetrova kako god da se sloţi sastoji
se samo od nekoliko latica (jugo, bura,
tramontana, maestral i sl.)
Ruţa mirisa ima na tisuće i tisuće
latica, i ni jednu ne moţemo imenovati ili
pronaći je u knjigama. To je tajanstveni,
mistiĉni miris, moţete u njemu uţivati
samo u nedirnutoj prirodi, onoj iskonskoj i
boţanskog podrijetla.
Da biste sve to shvatili morate biti topla
ljudska
duša,
oĉišćena
od
svih
zlonamjera – i buktati ljubavlju prema
svemu ţivućem.
A mi u našoj šetnji idemo i dalje preko
livada,
tratina,
kamenjara,
klisura,
proplanaka, pašnjaka ili šumaraka.
Nailazimo na sitnolisne mljeĉike,
livadne iglice, pljuskavice i na svijet divljih
maćuhica.
Divlja maćuhica je svijet sam za sebe,
kazali bismo svijet sui generis. Satima
bismo mogli promatrati divlje maćuhice i
pri tome nikada ne bismo mogli shvatiti
zašto ih zovu divlje, kad je to nešto
najplemenitije što smo moţda ikada u
ţivotu i vidjeli. To bi isto bilo kao kad
bismo slavuja nazivali divlji slavuj jer se
ne da uloviti u krletku.
Na jednoj šumovitoj klisuri naiĊosmo i
na plavo-ljubiĉaste sirištare. Kakav je
njihov miris? Odluĉismo i neistraţivati.
Kao što sva vina imaju svoj bouquet koja
vas zasite, ostadosmo zasićeni i cvjetnim
mirisima, da više ništa ne bismo mogli ni
razlikovati. Ne moţe more stati u – ljusku
Prosinac 2013
oraha!
Gle, livadna kadulja! Zeljasta trajnica,
obrasla kratkim dlakama, ĉetverobridna,
remek-djelo
bilinarskog
graditeljstva.
Kakav li je tek njen miris i miris njenih
eteriĉnih ulja!? To nam ostade kao tajna.
Pred nama trputac, broćike, prţenica, i
tko bi sve mogao znati sve tajne
ĉudesnog bilinarstva, ljepote cvjetova, a
iznad svega i tajni njihovih miomirisa.
Ali – Kad miris iziĊe iz poljskog
cvijeća...! Zar bi to bilo ikad moguće!?!
Moguće je! Pesticidi, herbicidi i sl.
uĉiniše svoje. Koliko smo puta na
trţnicama i u cvjećarnam kupili neko voće
ili buket nekog cvijeća. Niti smrdi, niti
miriše, bez okusa i mirisa.
Kad miris iziĊe iz poljskog cvijeća, to je
kao da milost iziĊe iz ĉovjeka! A kad
milost iziĊe iz ĉovjeka to je kao da miris
iziĊe iz poljskog cvijeća. Nad tom
proroĉkom tvrdnjom trebali bismo se
dobrano zamisliti. Ne dopustimo da nam
iz cvijeća ikada iziĊe miris, a ni iz ĉovjeka
milost – jer to je miomiris ljubavi.
Zar... tko skroman u duhu i poštenje
gaji, nije kao zadnji cvijet što miriše
Bogom.
A takvih cvjetova je sve manje i manje!
Jer... Kad miris iziĊe iz poljskog cvijeća,
kad milost iziĊe iz ĉovjeka i kad rijeke
izgube svoje zdravlje - prorok reĉe –
otpoĉet će opći rat!
Zar ni mirisa u cvijetu, ni milosti u
ĉovjeka, niti zdrave (ĉiste) rijeke...!?!
Kuda plovi ovaj brod!?!
Mile Prpa

Pregled

2. Popis sektorskih dokumenata i propisa koje je bilo potrebno

Hrvatske novine – br. 3 - Hrvatska Nezavisna Lista

Katalog informacija SOA-e - Sigurnosno

Međunarodno židovstvo Židovska rasa

Najtraţenije i najnovije knjige početkom 2015. u

NEUROPATSKE BOLI

Godina IX. broj 21. Boţić, 2012. - Župa sv. Danijela

Pregled

OPG Times - prosinac 2011.

Autorske novine broj 18 30.12.2014. godine

važan dio uspješnog partnerskog odnosa/braka – Nataša

P A B I R C I

KNJIŽICA - Svaštara III

i. vještaĉenje prema zakonu o kriviĉnom postupku

citat 16. str.93

Swāmī Brahmajñānānanda: POGLEDOM PREMA