Dr. Franjo Komarica
U OBRANI OBESPRAVLJENIH
I.
POGLAVLJE – S BRAĆOM U EPISKOPATU
OPASNOST NASILNOG NAMETANJA KOMUNISTIČKE DIKTATURE
Pismo hrvatskih biskupa svim biskupima na svijetu
Političke i ideološke napetosti koje u ovom trenutku potresaju europski jug, posebno narode
uključene u Jugoslaviju, nukaju nas da vam se obratimo ovim pismom i da vam iznesemo prilike u
kojima živi naša Crkva i naš narod.
Gotovo 4.500.000 hrvatskih katolika živi pretežno u Republici Hrvatskoj i u Republici Bosni i
Hercegovini. Manji dio katoličkih Hrvata živi u Republici Srbiji i u Republici Crnoj Gori.
Hrvati u Hrvatskoj predstavljaju gotovo 80 posto pučanstva, nešto više od 11 posto čini
stanovništvo srpske nacionalnosti, a ostalo su nacionalne manjine, u znatnoj mjeri katoličke vjere. U
Bosni i Hercegovini Hrvati čine gotovo 20 posto stanovništva (ima ih više od 800.000), Muslimani
više od 40 posto stanovništva, a Srbi nešto više od 30 posto.
Katolička crkva u Hrvatskoj sastoji se od 11 biskupija od kojih je jedna grkokatolička, a u Bosni i
Hercegovini djeluju 4 katoličke biskupije. Osim zajedničkih pitanja koja se rješavaju na razini
Biskupske konferencije Jugoslavije, hrvatski se biskupi, kao i slovenski, sastaju i posebno zbog
pastoralnih pitanja koja se tiču njihovih područja. Ovo vam pismo upućujemo upravo s jednog
takvog sastanka hrvatskih biskupa.
U "tamnici naroda"
Područja na kojima mi djelujemo prestala su 1918. godine biti sastavnim dijelom mustro-ugarske
Monarhije i ubrzo su ušla u zajedničku državu s Kraljevinom Srbijom, kojoj se prije toga pridružila
Kraljevina Crna Gora. Tako smo se prvi put u povijesti našli pod pravoslavnom srpskom dinastijom
i s Pravoslavnom crkvom kao "državotvornom" Crkvom. Još više: kao da je bačen most preko
povijesne granice između istočnog i zapadnog Rimskog Carstva, između bizantske kulture koja je
obilježila srpsku državu i naših područja formiranih u ozračju latinske kulture.
Političari bivšeg austrougarskog dijela nove države smatrali su da se nova država treba urediti na
načelu ravnopravnosti sastavnih dijelova i naroda koji u nju ulaze. Srpska politika ponašala se kao
da je nova država proširenje Srbije. Te suprotstavljene koncepcije potresale su Kraljevinu
Jugoslaviju tijekom svih nešto više od 20 godina njezina trajanja. Hrvati su u obrani svoga
kulturnog i nacionalnog identiteta teško stradavali: Zatvori su se punili, a brojne žrtve pale su zbog
državnog nasilja. Najtragičniji moment zbio se 1928. godine, kada su u parlamentu u Beogradu
ubijeni hrvatski zastupnici, među njima i sam tadašnji politički vođa hrvatskog naroda Stjepan
Radić. Crkva je patila u svom narodu, zauzimala se kod vlasti za progonjene, duhovno podupirala
pravedne težnje naroda.
Nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., režim je pokušao srediti prilike prvo
sklapanjem konkordata sa Svetom Stolicom (1937.), a zatim davanjem određene autonomije
Hrvatima (Banovina Hrvatska, 1939.). No, konkordat nije nikada ratificiran zbog žestokih
antikatoličkih demonstracija koje je vodila Pravoslavna crkve, a Banovina Hrvatska tek se počela
konsolidirati u godinu i pol dana svoga trajanja.
Drugi svjetski rat razorio je Kraljevinu Jugoslaviju u samo deset dana, u travnju 1941. Narodi koji
su tu državu doživljavali kao "tamnicu naroda" njezin su raspad smatrali svojim oslobođenjem. No,
sve se to odvijalo u uvjetima okupacije Sila osovine. Tako je proglašena i hrvatska država, ali na
čelo joj nisu stali dotadašnji političari, demokratski izabrani, nego grupa ovisna o Silama osovine.
Narod je bio izložen građanskom ratu koji je bio posebno surov na području tadašnje Hrvatske.
Hrvatsko pučanstvo stradavalo je od naoružanih srpskih grupa ("četnici"), a srpsko pučanstvo od
osvete hrvatskog režima ("ustaše"). Komunistička gerila pojavila se kada je Njemačka zaratila sa
Sovjetskim Savezom. Kao pokret otpora, komunisti su, vlastitim metodama, demokratske snage
otpora, pasivnog i aktivnog, podredili sebi ili emarginirali i tako provodili svoj program
uspostavljanja komunističkog sustava prema uzoru na Sovjetski Savez. O nastojanjima Crkve u
spašavanju života govore dokumenti koje je službena politika sve dosad ignorirala, čak
onemogućavala njihovo objavljivanje.
Posebna žestina komunističkog nasilja
Zapadni su se saveznici pokazali nemoćnima i tijekom rata i nakon njega da podrže otpor njima
naklonih i osiguraju demokratski poredak u nas. Komunisti su, uz oslonac na Sovjetski Savez,
pogazili sve sklopljene sporazume i eliminirali sve demokratske snage. Obnova Jugoslavije, ne više
kao unitarne nego kao federalne države, bila je motivirana rješenjem nacionalnog pitanja tako da se
u republikama realizira suverenitet svakog naroda posebno, a na saveznoj razini da se organizira
njihova suradnja. No, budući da je monopol vlasti komunista, vođen centralistički i totalitaristički,
isključivao demokraciju i temeljna ljudska prava, rješenje nacionalnih prava ostalo je fikcija.
Što se tiče Katoličke crkve i hrvatskoga naroda svjedočimo da se na njih obrušila posebna žestina
komunističkog nasilja i u ratu, i poslije rata. Zbog općih ideoloških razloga, ali posebno prema
načelu kolektivne krivnje zbog savezništva ratnih vlasti u Hrvatskoj sa silama osovine, došlo je do
masovnih ubijanja, logora, prisilne emigracije, pa zatim ateističke indoktrinacije posebno kroz
školski sustav. Sve je to zadalo teške udarce Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu i u biološkom i u
duhovnom pogledu. Recepcija bizantskih načela u komunističku politiku prema Crkvi očitovala se i
u nastojanju da se Katolička crkva odvoji od Petrova nasljednika, pa da time i narod izgubi svoj
kulturni identitet i pretopi se u kulturni krug istočnog modela. To, doduše, nije uspjelo, ali je zato
Katolička crkva trajno na optuženičkoj klupi kao nadahniteljica samosvijesti hrvatskog naroda i kao
agentura strane zapadne sile (Vatikana). Najistaknutija žrtva, ali i simbol duhovnog otpora, postao je
zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac, jedan od nekoliko stotina biskupa i svećenika
koje su zatvorili ili ubili komunisti.
U tim smo prilikama s posebnom zahvalnošću primali potporu Svete Stolice, kao i mjesnih Crkava
Europe i Amerike, naročito preko karitativnih ustanova koje su nam pomagale. Treba reći da je i
komunistički sustav malo pomalo popuštao u svojoj strogosti te da je bilo moguće provoditi neke
reforme II. vatikanskog koncila u unutrašnjem životu Crkve.
Događaji koji su nedavno ostvarili povijesni zaokret u srednjoj Europi omogućili su i kod nas i
1990. godini slobodne, višestranačke izbore, prvi put poslije rata. Poštovanje temeljnih ljudskih
prava, ostvarivanje građanskih sloboda, demokratski sustav prema zapadnom modelu državnog
uređenja - takva je novost da smo joj se prije nekoliko godina jedva mogli i nadati.
Naša je Crkva poticala vjernike da se oslobode straha i apatije te da ostvare svoja građanska prava
sudjelovanjem na slobodnim izborima. Smatramo da smo time pridonijeli nenasilnom prijelazu u
novi, demokratski sustav na našem području. Na tome smo Bogu zahvalni.
Slobodni izbori otvorili su put daljnjem razvitku građanskih sloboda, posebno vjerskih, ali i
ostvarenju slobode i samoodređenja naroda. Otvorilo se pitanje novog povijesnog dogovora koji bi
trebao pokazati je li ravnopravnost napokon ostvariva na prostoru na kojem je 1918. godine
stvorena Jugoslavija ili se narodi trebaju osamostaliti i tako svaki posebno priključiti Europskoj
zajednici. Crkva, koja ima teško povijesno iskustvo i iz prve i iz druge Jugoslavije, na nove
političke okvire za kojima se teži na osnovi osamostaljenja naroda gleda kao na mogućnost
slobodnijeg djelovanja i mirnijeg suživota u pluralističkom društvu, uključujući i ekumenske
odnose.
Opasnost "libanonizacije"
Međutim, suočeni smo sa žilavim otporom demokratskim promjenama. Otpor se očituje kroz
politički program koji se zauzima da se očuva socijalizam komunističkog tipa, da Jugoslavija ostane
centralistički organizirana kako se dominacija srpskog interesa ne bi dovela u pitanje. Oni koji
zagovaraju taj program su vodeći srpski političari, oficirski kadar (većinom srpski) i, na žalost, neke
vodeće ličnosti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Komunistička ideologija, velikosrpske težnje i vojna
sila tako nalaze zajedničke ciljeve kojima teže i stoga se tvrdo suprotstavljaju zapadnoj kulturnoj
tradiciji, republikama izrazite zapadnoeuropske tradicije.
Te snage vode nesmiljeni propagandistički rat i prijete vojnom intervencijom. Propaganda se s
posebnom vulgarnošću obara na Katoličku crkvu, i domaću i opću, na Svetog Oca osobno, na
Vatikan kao simbol svega zla. I svjetovni i, što nas posebno žalosti, crkveni srpski tisak uporno
ponavlja jednu monstruoznu formulu pred kojom pamet staje. Piše se i javno govori kako su se
protiv srpstva urotili Vatikan, Kominterna, islamski fundamentalizam, CIA. Čak i članovi
hijerarhije u svojim službenim izjavama ne biraju riječi kada treba optužiti Katoličku crkvu, uza sva
naša nastojanja da i u ovoj teško pogoršanoj ekumenskoj klimi pažljivo biramo riječi i kada
moramo odbiti optužbe, pazeći da ne povrijedimo osobe i kršćansku bit pravoslavlja. No, mržnja
prema katoličanstvu već se toliko rasplamsala u masama, povezujući to s težnjom Slovenije i
Hrvatske za samostalnošću, da je moguć svaki tragičan iskorak. U naše se vjernike, nakon
prošlogodišnje radosti zbog pobjede nekomunističkih stranaka na slobodnim izborima, uvukao strah
i javlja se volja za obranu, čak i oružjem. Nerazmjer snaga između vojnog vrha, koji zastupa
dosadašnji poredak, i republičkih policija, koje štite novi demokratski poredak, samo uvećava
opasnost da se prekine politički dijalog i da dođe do nasilnog nametanja komunističke diktature, to
više što su u Republici Srbiji i u Republici Crnoj Gori i nakon izbora komunisti (negdje
preimenovani u socijaliste) ostali na vlasti te što izbori za savezne vlasti nisu održani, a i staro je
savezno zakonodavstvo uglavnom još na snazi. Prijetnja "kosovizacije", tj. nasilnog gušenja
nacionalnih prava, kakvo se već godinama provodi nad Albancima na Kosovu, visi nad nama kao
praktična mogućnost. Odatle do svojevrsne "libanonizacije" našeg područja nije daleko.
Propisali smo molitve za pravednost i mir, na što često pozivamo naše vjernike. Pozdravljamo
zauzimanje demokratske svjetske javnosti koja nastoji utjecati da se ustavno rješenje sadašnje krize
traži pregovorima, a ne upotrebom sile. Katolički krugovi u svijetu mogli bi nam u tome pomoći.
Bila bi nam posebna utjeha kada bi se ostvario posjet Svetog Oca našoj Crkvi. No, unatoč
opetovanim službenim pozivima vlade, protukatoličke snage to su sve dosad uspijevale
onemogućiti. I to je jedan od rječitih znakova položaja naše Crkve u ovakvoj Jugoslaviji.
Ovim smo pismom željeli braći u episkopatu ocrtati položaj Katoličke crkve u hrvatskom narodu.
Smatrali smo da je to potrebno, jer smo zajedno s vama jedna Crkva, pa "ako trpi jedan ud, trpe svi
udovi, ako li se slavi jedan ud, raduju se svi udovi" (1 Kor 12,26). Željeli bismo također nadoknaditi
eventualne propuste zbog kojih razumijevanje naših prilika među katolicima po svijetu nije naročito
vidljivo.
Pozdravljajući vas u Gospodinu, preporučujemo se u vaše molitve i u vašu bratsku solidarnost.
Kard. Franjo Kuharić, nadb. zagrebački, metropolit,
msgr. Ante Jurić, nadb. splitsko-makarski, metropolit,
msgr. Vinko Puljić, nadb. sarajevski, metropolit,
msgr. Antun Tamarut, nadb. riječko-senjski, metropolit,
msgr. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski,
msgr. Srećko Badurina, biskup šibenski,
msgr. Antun Bogetić, biskup porečki i pulski,
msgr. Josip Bozanić, biskup krčki,
msgr. Ivo Gugić, biskup kotorski,
msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki,
msgr. Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski,
msgr. Slavomir Miklovš, biskup križevački,
msgr. Želimir Puljić, biskup dubrovački,
msgr. Slobodan Štambuk, biskup hvarski,
msgr. Pavao Žanić, biskup mostarski,
msgr. Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Ivan Prenđa, nadb.-koadjutor zadarski,
msgr. Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački,
U Zagrebu, 1. veljače 1991. godine
SLOGOM U OPĆU OBNOVU
Poruka katoličkih biskupa Republike Hrvatske
Poštovani i dragi vjernici!
Radost hrvatskog naroda zbog uspostavljene i međunarodno priznate hrvatske države, radost je i
biskupa-pastira Crkve u Hrvatskoj. Time ujedno izražavamo poštovanje čvrstoj i ustrajnoj volji
naroda, izražavanoj na mnogo načina u prošlosti, a u sadašnjosti iskazanoj slobodnim izborima i
referendumom kao zakonitim demokratskim načinima donošenja političkih odluka.
Uvjereni smo da će i druge države koje nastaju na ovim europskim prostorima moći bolje nego
dosad ostvariti duhovni i materijalni napredak svojih građana. Upućujemo stoga čestitke
slovenskom narodu slovenske države. Hrvatska država samim svojim nastankom zahtijeva
uspostavu mira i na svojim granicama, i u njoj samoj te je, usprkos nasrtaju na život i slobodu
hrvatskog naroda, dužna biti pouzdani oslonac napora da se konačno i u ovom dijelu Europe
uspostavi civilizacija mira, slobode, suradnje u uzajamnom poštovanju naroda.
Država Hrvatska koja započinje svoj puni samostalni život tražit će od svih građana, napose od onih
kojima je povjereno vođenje javnih poslova, mudrost i požrtvovnost, odgovorno i nesebično
ulaganje vlastitih sposobnosti u izgrađivanje općeg dobra. To je onaj skup duhovnih, pravnih,
kulturnih, privrednih i drugih uvjeta za dostojan život pojedinca, obitelji, zajednica i cjelokupnog
društva hrvatske države koji trajno treba poboljšavati i usavršavati.
Crkva je svjesna da i njezina duhovna uloga stoji pred novim izazovima i novim pothvatima.
Razlikujući zemaljske vrijednosti i svjetovne odgovornosti od nadnaravnih ciljeva Crkve te
poštujući vlastiti djelokrug svjetovnih vlasti i vremenite zadaće građana, Crkva se ne isključuje iz
društva nego suradnički ostvaruje svoje poslanje: naviješta Evanđelje Isusa Krista, slavi svete
sakramente, služi kao Majka i Učiteljica duhovnog i moralnog života. Ona i na ovim prostorima
ostaje "u Kristu kao sakrament ili znak i sredstvo najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog
ljudskog roda" (LG 1).
Narav Crkve iznosi nam ukratko II. vatikanski sabor kada uči da je Crkva "po svojoj naravi ljudska
i božanska; vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena; gorljiva u djelovanju i odana
kontemplaciji; nazočna u svijetu, a ipak putnica" (SC 2). Iz naravi Crkve proizlazi i njezino mjesto
u ljudskom društvu, proizlaze i njezina prava i njezine dužnosti. Svojom vidljivom i povijesnom
prisutnošću Crkva se susreće sa svim ljudskim stvarnostima i ustanovama. Načini suradnje
uspostavljaju se na osnovi uzajamnog poštovanja i sporazumijevanja između Crkve i svjetovnih
institucija. Kada se radi o odnosu s državom, nadležnost Svete Stolice dolazi posebno do izražaja.
Naša će se Crkva truditi da na tim osnovama, u ljubavi i pravednosti, bude suputnica i suradnica
spasenja za sadašnje i buduće naraštaje našega naroda.
Govoreći o svom mjestu u društvu, o svojim pravima i dužnostima, Crkva se u isti mah zauzima i
za prava drugih. Poštovanje svake ljudske osobe i svake iskrene savjesti temelj je pravednog
društva. Posebno nam valja poštovati vjernike i vjerske zajednice kako bi svi - prema vlastitom
vjerskom učenju vjerničkoj savjesti - mogli sudjelovati u duhovnoj izgradnji ljudi, ravnopravnih
građana i državljana Republike Hrvatske. Smatramo da nije nikakvo nametanje nego jednostavno
svjedočenje ako izjavimo da smo iskreno pripravni za ekumenski dijalog na prostorima gdje živimo
i gdje se susrećemo s kršćanima drugih Crkava i crkvenih zajednica.
Ti će nam preduvjeti olakšati zadatak općeg preporoda koji stoji pred nama.
Prva teška zadaća koju nam je svima nametnuo nemilosrdni ratni vihor jest iznova graditi. Graditi u
doslovnom, materijalnom smislu: nove domove, nova sela i gradove. Treba nam iznova graditi
crkve, tako surovo oštećene i porušene. Neće biti manje zahtjevno iznova graditi duhovnu i moralnu
građevinu, zajedništvo, oživjeti ljubav prema zavičaju, postaviti na noge naše župne zajednice. Na
stotine tisuća naših prognanika bačeno je u situaciju potpune ovisnosti o drugima i nemoći da sami
iz ruševina podignu svoje domove i svoje gospodarstvo. Treba ohrabriti njihovu poduzetnost i volju
za život kako bi uz pomoć države i drugih ustanova doživjeli svoju ljudsku vrijednost i radost
kojom čovjekovo srce ispunjaju plodovi njegova rada.
Žrtve koje su pale, često na tako okrutan način, posebno su poglavlje našega strašnog stradanja.
Veliki križ naše vjere i naše molitve neka im sačuva spomen! Bliskost i potpora njihovim najbližima
treba da traje i da donosi plodove ljudske solidarnosti i kršćanske ljubavi.
Opterećuju našu dušu napose oni čije smo žrtve. Velika su nam zla nanijeli. Kako ih susretati u
daljnjem životu? Osjećamo svoju nemoć, ali se upravo stoga molimo Raspetome Gospodinu i
Njegovoj Majci pod križem, kako bi nam bilo darovano, makar postupno, s vremenom, usvojiti
srcem Isusov vapaj: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine" (Lk 23,34). No, isto tako moramo
usvojiti molitvu koju nas je Isus naučio: "Oprosti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima
našim" (Mt 6,12). U ratnim sukobima stradavaju i napadači i branitelji, pa je jednima i drugima
potrebno pomirenje i uzajamno oproštenje.
Odsad ćemo se predstavljati vlastitim imenom i s nepomućenim ćemo vlastitim identitetom
surađivati s drugim narodima, s njihovim mnogovrsnim ustanovama privatnog i javnog karaktera.
To nam otvara nove mogućnosti i nove zahtjeve. Obnovljenu i pročišćenu kulturu unosit ćemo kao
svoj doprinos u riznicu naroda. Bit ćemo obdarivani, ali ćemo i obdarivati. Nadići ćemo osjećaj
povrijeđenosti i drugorazrednosti koji su nam nametnuli. Naše mjesto među narodima svijeta ne
treba biti veće, ali ni manje od onoga što doista jesmo i što možemo postati kao ravnopravni
graditelji boljeg svijeta.
Veliku pomoć domovini pružaju u tome njezini građani rasuti po svijetu. Poštovanje koje stječu
svojim vladanjem i svojim radom uvećava čast hrvatskog imena u očima svih koji ih susreću.
Zajedno sa svojim svećenicima predstavljaju katoličku zajednicu hrvatskoga jezika i kulture
uključenu u mjesnu Crkvu, pa je i po njima naša domaća Crkva nazočna u svakidašnjem životu
Opće Crkve.
Kao biskupi Crkve u Hrvata na poseban način osjećamo potrebu i dužnost surađivati s hrvatskim
katoličkim narodom susjednih republika, koji tu živi u svom stoljetnom zavičaju. Kao građani
svojih država oni su, zajedno s drugim sugrađanima, ravnopravni i časni graditelji društvene pravde,
blagostanja i općeg mira. To, međutim, zahtijeva da kao katolička zajednica istog jezika i iste
povijesti budemo povezani u mnogovrsnim oblicima crkvene djelatnosti, uređenja i unapređenja
crkvenog života.
Gdje su nam sile za takav pothvat?
Uzajamnost, solidarnost, kršćanska ljubav iskazivane i doživljavane u nevoljama koje su nas
pogodile, zasvjedočene ne samo u granicama naše domovine nego i nadaleko izvan njezinih
granica, otkrile su i razvile neslućene mogućnosti i duhovne energije koje, pouzdano se nadamo,
neće malaksati nego će se još više rascvasti, suočene s velikim izazovom opće obnove. Sloga svih
životnih nazora i političkih gledišta u naporima koji nas očekuju, velika je društvena krepost koju
stavljamo svima na srce.
Posebno nam je čast izreći javnu zahvalu Svetome Ocu, biskupima Katoličke crkve, katolicima
cijelog svijeta. Naše zajedništvo s Općom Crkvom iskazalo se u ovom dramatičnom povijesnom
trenutku u svim oblicima potpore i suradnje: u molitvi, u karitativnoj pomoći, u zauzimanju da se
uspostavi mir i pravda. To se posebno pokazalo na isti način zahvaliti drugim vjerskim zajednicama
kao i svim ljudima dobre volje, posebno onima na vlasti, na svemu što čine za naš mir i za našu
slobodu. Očekujemo da će nas ta ljubav i solidarnost pratiti i nadalje.
Uza sve načine pomoći i uza sve izraze solidarnosti u našoj patnji, pouzdanje u Boga, izraženo kroz
ustrajnu i pouzdanu molitvu, pojedinačnu i zajedničku, posebno je okrijepilo naš duh i podržavalo
nadu i u najtjeskobnijim trenucima. Iskustvo Božje dobrote prema nama pretvara se u pjesmu
zahvalnu, ali i u čvrsti razlog povjerenja da će nas Božja ruka voditi na putu kojim smo krenuli.
Krenimo u ime Božje! S nadom da započinje novo razdoblje u povijesti naroda i Crkve na ovim
prostorima, zazivamo Božji blagoslov na hrvatsku državu, na sve njezine građane, na javne vlasti i
njihovo djelovanje, kako bismo svi zajedno, svatko prema daru i odgovornosti koja mu je
povjerena, napredovali u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima (usp. Lk 2,25). Presvetoj
Djevici, najvjernijoj Majci - odvjetnici Hrvatske, izručujemo sebe, Crkvu, narod i njegovu
budućnost!
Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački,
Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski,
Antun Tamarut, nadbiskup riječko-senjski,
Marijan Oblak, nadbiskup zadarski,
Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski,
Slavomir Miklovš, vladika križevački,
Antun Bogetić, biskup porečki i pulski,
Srećko Badurina, biskup šibenski,
Slobodan Štambuk, biskup hvarski,
Josip Bozanić, biskup krčki,
Želimir Puljić, biskup dubrovački,
Ivan Prenđa, nadbiskup-koadjutor zadarski,
Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački,
Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački,
Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački,
Petar Šolić, pomoćni biskup splitski,
Marko Culej, imenovani pomoćni biskup zagrebački,
Katolički biskupi iz Bosne i Hercegovine priključuju se poruci i radosti hrvatskog naroda zbog
međunarodnog priznanja hrvatske države.
Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski,
Pavao Žanić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjski,
Franjo Komarica, biskup banjalučki,
U Zagrebu, 15. siječnja 1992. godine
ODLUČAN PROSVJED ZBOG VRIJEĐANJA OSOBNOGA,
NACIONALNOGA I VJERSKOG DOSTOJANSTVA LJUDI
Izjava hrvatskih biskupa o stanju u Bosni i Hercegovini sa Sabora HBK 7. listopada 1992.
Nakon što su se građani Bosne i Hercegovine početkom ove godine referendumom opredijelili za
samostalnu i suverenu državu, uslijedila su svjetska priznanja te nezavisnosti, što potvrđuje i
njezino primanje u članstvo Ujedinjenih naroda. Republika Hrvatska je među prvima priznala
Republiku Bosnu i Hercegovinu, a 20. kolovoza 1992. godine Sveta Stolica, uključujući samo
priznanje, uspostavila je diplomatske odnose s novonastalom bosanskohercegovačkom državom.
Katolički biskupi iz Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine pratili su te značajne
političke i diplomatske događaje s velikom nadom u obustavu agresije na nezavisnu i suverenu
mladu državu. Na žalost, ratni napadi, koji su počeli još u listopadu 1991. godine na neka mjesta
istočne Hercegovine, a pojačali se i proširili početkom travnja ove godine, proizveli su strahovite
posljedice. One su se osobito očitovale u genocidnom ubijanju nedužnog pučanstva, u bježanju na
stotine tisuća ljudi s vjekovnih ognjišta i moralnim ponižavanjem nevinog stanovništva, u
pljačkanju imovine i razaranju gradova i sela. Posljedica svega nestašica je najosnovnijih životnih
namirnica, pa je pučanstvo izloženo gladi. Ovaj bezumni rat nanosi patnje svim građanima
Republike Bosne i Hercegovine - Muslimanima, Srbima, Hrvatima i drugim stanovnicima bez
obzira na vjeru i naciju.
Katolička pak Crkva u Bosni i Hercegovini u ovom nametnutom ratu prolazi kroz tešku kušnju i
svojevrsno mučeništvo. Neki su biskupi mjesecima u okruženju, ne mogu se slobodno kretati i
susretati sa svojim svećenicima i vjernicima. Katedrale u Banjaluci i Sarajevu znatno su oštećene,
biskupska rezidencija u Mostaru spaljena, katedrala neupotrebljiva, a u katedralu u Trebinju biskupi
nemaju pristupa. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji dosad je polovica vjernika prognana, gotovo 60 župa
je uništeno i stradalo je više od 100 crkvenih objekata. U banjalučkoj je biskupiji na tisuće vjernika
prognano, 30 posto crkvenih objekata je srušeno, a 40 posto daljnjih teže ili lakše oštećeno. U
hercegovačkim je biskupijama nekoliko desetaka tisuća vjernika protjerano, desetak župa uništeno i
gotovo 40 crkava i objekata srušeno ili oštećeno.
Duboko suosjećajući sa svim ispaćenima, prognanima, izbjeglima, s poniženim pučanstvom,
odlučno dižemo glas prosvjeda zbog gaženja temeljnih ljudskih prava, zbog vrijeđanja osobnog,
nacionalnog i vjerskog dostojanstva ljudi (opće životne nesigurnosti, otpuštanja s posla, silovanja i
dr.), zbog etničkog čišćenja koje se provodi na nekim područjima Bosne i Hercegovine.
Svom dušom pridružujemo se brojnim apelima Pape Ivana Pavla II. i Svete Stolice da se zaustavi
ovo ratno bezumlje i da svjetska zajednica pronađe uspješan način da se razoruža agresor. Pozivamo
dobrotvorne organizacije da nastave pružati svestranu humanitarnu pomoć svima kojima je ona
potrebna. Apeliramo da se prognani i izbjegli što prije vrate u svoje domove. Zahvaljujemo svima
koji su dosad iskazali solidarnost.
Napose molimo svoje sunarodnjake u inozemstvu, kojima izražavamo zahvalnost na obilnoj pomoći
pogođenom pučanstvu Hrvatske, da i dalje očituje svoju konkretnu kršćansku dobrotu i plemenitost
prema stanovnicima zauzetih i porušenih sela i gradova u Bosni i Hercegovini.
Molimo svemogućeg Boga da skrati dane ove kušnje i nevolje. Neka blagoslovi patnje onih koji ih
strpljivo i hrabro podnose kako bi za sve bile zalogom pravedna mira.
Hrvatski biskupi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine
U Zagrebu, 7. listopada 1992. godine
NAJVAŽNIJA JE ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA OD AGRESIJE U BiH
Pismo hrvatskih biskupa iz BiH Svetom Ocu
SVETI OČE,
među svakodnevnim tužnim vijestima koje stižu s bojišta i iz koncentracijskih logora naše nesretne
Republike Bosne i Hercegovine, vijesti koje nam paraju srce i smućuju pamet zbog besprimjernih
poniženja ljudskih osoba i nečovječna masakriranja nenaoružana stanovništva, stiže nam, Sveti Oče,
i Vaše pismo od 12. studenoga ove godine, osobna Poruka istine, ljubavi i ohrabrenja, kao i Vaš
poziv na Dan molitve za mir u Europi, i poziv upućen također nama biskupima u Bosni i
Hercegovini da sudjelujemo na međureligijskom susretu u Asizu.
Mi, hrvatski biskupi Bosne i Hercegovine, ostali smo istinski dirnuti Vašom ljubavlju i zahvalni na
Vašoj pastoralnoj gesti izraženoj u Poruci zajedništva i sućuti s progonjenima, poniženima i
ožalošćenima u ovim našim krajevima. Već više od godine dana mi biskupi, zajedno sa svojim
svećenicima, redovnicima i redovnicama te svim vjernicima, vidljivo doživljavamo očinsku brigu
Vaše Svetosti za naš narod i za sve narode prognane u ovoj okrutnoj balkanskoj agresiji koju je
oružano započeo i nastavlja ekstremni dio naših susjeda Srba, koji su nam do jučer bili mirni
prijatelji, a danas su se pretvorili u naše smrtne neprijatelje.
Vrlo smo zahvalni Vašoj Svetosti ne samo na ovoj Poruci solidarnosti, nego i na svim Vašim
bezbrojnim intervencijama, poznatim i manje poznatim, koje ste poduzimali preko raznih ureda
Svete Stolice u korist našega pučanstva na međunarodnom diplomatskom ili humanitarnom planu.
Ne znamo zašto se ova oluja ljudoubojstva naoružanog dijela naših stoljetnih susjeda ovih dugih
mjeseci ovako nemilosrdno sručila protiv nas Hrvata katolika i protiv susjeda muslimana;
zločinačka je to agresija kojoj je strana bilo kakva ljudska civilizacija i bilo kakva kršćanska misao,
iako se u nesretnom narodu, kojem pripadaju agresori, već stoljećima naviješta Evanđelje ljubavi i
mira. Vjerodostojne procjene kažu da je u ratu koji se vodi na području Republika Hrvatske i Bosne
i Hercegovine tijekom 1991/ 92. poginulo više od 200.000 ljudi, većinom civila; pola milijuna je
ranjenih, milijun ljudi živi u neljudskim uvjetima bez vode, hrane, krova, pod opsadnim stanjem, a
gotovo dva milijuna prognanih je i izbjeglih iz na desetke uništenih gradova i na stotine spaljenih
sela. Na stotine crkava i džamija porušeno je ili oštećeno. Prava abominatio desolationis (Dan 9,27).
Iako su svjetske organizacije: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Europska zajednica,
Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji jasno proglasile napadača i osvajača - Srbiju i Crnu
Goru te bivšu Jugoslavensku narodnu armiju, koja je svoje oružje predala bosanskohercegovačkim
Srbima - ipak kao da u praksi ne razlikuju tko je začetnik i zločinac, a tko žrtva, tko je napadač, a
tko je napadnut.
Teško je shvatljivo da se danas, na značajnom stupnju razvoja ljudske kulture i naglašavanja
temeljnih ljudskih prava na ovim prostorima, usred civilizirane Europe i svijeta, gotovo ravnodušno
gleda na ovo užasno istrebljenje i genocid hrvatskog i muslimanskog naroda, i da to nijedna
svjetska sila ne može ili ne želi učinkovito zaustaviti. Jesmo li doista osuđeni na holocaustum, da
nam bezumni rasistički Moloh guta djecu, mladiće i djevojke, muževe i žene te da ognjem i mačem
zauzima ognjišta na kojima smo stoljećima dijelili dobro i zlo?
Ovo je prilika da ponovimo svoju osudu ubijanja nevina pučanstva u ovim krajevima, tko god to
činio, i da molimo Boga za oproštenje zbog zločina koje su počinile bilo čije ruke i srca.
Mi čvrsto vjerujemo da je Bog Otac poslao svoga Sina na ovaj svijet da donese radosnu vijest
ubogima, da iscijeli srca slomljena, da zarobljenima navijesti slobodu... da dade ulje radosti umjesto
ruha žalosti i pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna (Iz 61,1-3). Ali vjerujemo da to sve Bog čini
također preko ljudi koji njegovu volju ispunjavaju. Svjesni smo da Vaša Svetost nije propustila
nijednu priliku ni sredstvo da se svojim moralnim i crkvenim autoritetom zauzme kako bi pritekla u
pomoć našem nesretnom pučanstvu, bilo moralnim i diplomatskim priznanjem, bilo materijalnom
pomoću. Slobodni smo Vas, Sveti Oče, zamoliti da i dalje budete uz nas u ovoj našoj ljudskoj
tragediji i da apelirate na odgovorne na međunarodnoj razini da ovo krvoproliće prestane i da se
pospješi dolazak humanitarne pomoći našem pučanstvu koje je ostalo bez igdje ičega. Ne zna se što
je hitnije i nužnije: da rat svrši ili da ljudi ponovno dobiju najosnovnije uvjete za život.
1. Naše pučanstvo doista treba i krova, i kruha, i ruha, ali prije toga treba mu osigurati pravo na
život i rad, na njegov teritorij, na njegove tvornice i oranice, gdje će živjeti i zarađivati sredstva
potrebna za egzistenciju. Zahvalni smo međunarodnoj zajednici na svakoj humanitarnoj pomoći
koju nam velikodušno šalju iz svih zemalja svijeta i iz različitih organizacija. Ona nam je i nadalje
prijeko potrebna. Ali nam je još više potrebna međunarodna zaštita ljudskih prava pred neljudskim
agresorom koji nam sve otima, a život uništava.
2. Molimo Vašu Svetost da Sveta Stolica u skladu sa svojim mogućnostima poradi na tome da vlade
moćnih zemalja preuzmu zadaću i odgovornost za ono što im nalažu međunarodni dokumenti o
poštovanju temeljnih ljudskih prava, prinuđujući agresora i otimača da svima prognanima i
izbjeglima omogući povratak u njihove domove, pri čemu ne može biti govora ni o kakvom
prekrajanju državnih granica.
3. Mi ne mislimo da se sadašnji sukob - agresija može riješiti oružjem, pa ni onim najmodernijim,
podijeljenim svim stranama. Pobijeđeni u ratu, posebno ako budu protjerani s vlastitih područja,
stalno će tražiti osvetu, i revanšizmu neće biti kraja. Tako se može očekivati da povremeno opet
izbiju novi balkanski sukobi. Ali smo također uvjereni da je nemoguće mirno promatrati zločinca,
naoružana do zuba, kako uništava nedužnu žrtvu, koja ni po čemu nije kriva, osim što je živa. Stoga
je neodgodiv zahtjev da se odmah i posve razoruža poznati i identificirani neprijatelj koji se
desetljećima pripremao i naoružavao, zloupotrebljavajući u agresiji strahoviti vojni potencijal za
ovaj genocid. Svjedoci smo da takvog agresora ne mogu razoružati papirnate međunarodne
rezolucije koje, što se više množe, to više graniče s neozbiljnošću i otkrivaju neodlučnost da se išta
uspješno poduzme. Ovdje nešto konkretno mogu učiniti samo moćne zaštitne policijske ili vojne
snage, odgovorne za poštovanje općih ljudskih prava u svjetskoj zajednici. Ljudska je, moralna i
međunarodna dužnost onih koji su kadri to učiniti da to i ostvare, što se u posljednje vrijeme i
pokazalo učinkovitim u drugim dijelovima svijeta. Svjesni smo da Bosna i Hercegovina nije
ekonomski i politički zanimljiva moćnicima svijeta, ali apeliramo u ime života i dostojanstva
milijuna obespravljenih i ugroženih da se njihovo pravo na život i na suživot stavi ispred svih
drugih interesa.
Zahvalni Vašoj Svetosti na svakom pothvatu i gesti u korist našeg pučanstva, upućujemo Vam, Sveti
Oče, u ime našega cjelokupnog svećenstva, redovništva i vjerništva i u svoje osobno ime, izraze
najljepših želja za božićne blagdane i Novu 1993. godinu. Neka Krist, Knez mira, svemu svijetu
udijeli žuđeni mir, koji je djelo pravde (Iz 32,17) i želja ljudskoga srca.
Sarajevo, 18. prosinca 1992.
Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. PAVAO ŽANIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup koadjutor
U KRISTU SE RAZRJEŠUJE ZAGONETKA BOLI
Božićna čestitka hrvatskih biskupa Bosne i Hercegovine
Braćo svećenici, dragi vjernici!
S kršćanskom vjerom i nadom u Božićno otajstvo koje ispovijedamo riječima: Začet po Duhu
Svetom, rođen od Djevice Marije, pružamo Vam ruke i srca želeći Vam sretne božićne blagdane,
milosne i pravednim mirom obdarene sve dane Nove 1993. godine. To spasonosno Otajstvo nosi sa
sobom velike božanske istine ljudskom razumu neprotumačive, ali ljudskom biću vjerom
prihvatljive, samo ako srce želi.
Bog Otac, koji je bogat milosrđem prema ranjenu čovječanstvu, šalje svoga Jedinorođenog Sina da
postane čovjekom, Djetetom - malim Bogom ili Božićem, da u svemu ljudima bude sličan, osim u
grijehu, kako bi palo čovječanstvo podigao i izveo na put spasenja. Učinio je to Bog neočekivanim i
čudesnim načinom koji zbunjuje našu Ljudsku pamet i osjećaje. Mi se ljudi, naime, bojimo
siromaštva i bježimo od njega, a Božić - Isus Krist upravo se u siromaštvu pojavio i siromaštvo
stavio kao prvo blaženstvo nebeskoga Kraljevstva (Mt 5,3). Ljudi preziru trpljenje i smrt kao
protunaravne udare na svoje dostojanstvo, a Božić - Sin Božji i Sin Čovječji patnjom, sramotnim je
križem, tragičnom smrću te slavnim uskrsnućem pokazao ljudskom rodu put oslobođenja i ponudio
mu dar novoga života, i to u izobilju.
To je božićno otajstvo otpočelo konkretnim povijesnim događajem. Višom zemaljskom silom Josip
i Marija, koja je Duhom Svetim začela i majčinski nosila Dijete pod srcem, kako su potjecali iz
Davidove loze, morali su se zaputiti iz Nazareta u Betlehem, Davidov grad, da obave svoju
građansku dužnost popisa pučanstva. U duši su se radovali što idu u mjesto velikoga i slavnoga
svoga pradjeda, kralja Davida. Ali ubrzo se njihova razumljiva radost pretvorila u neshvatljivu
žalost: svojima dođoše, ali njihovi ih ne primiše. A u njima ne primiše ni Božića ni Božićeva mira.
Primiše ih sirotinjske pastirske štale nad betlehemskim poljanama pod zvjezdanim nebom.
Dođoše im, doduše, u posjet neuki pastiri, koje su anđeli obavijestili o čudesnu rođenju Spasitelja
svijeta. Kasnije pristigoše i učeni mudraci s Istoka, slijedeći životnu zvijezdu koja ih odvede u
betlehemsku obitelj. Ali nakon tih prvih božićnih čestitara, koji unesoše zraku svjetla i ljudske
radosti, zaredaše nemili udarci: Šimunovo proroštvo Mariji da će joj mač probosti dušu - da se
razotkriju namisli mnogih srdaca, pokolj nevine dječice u Betlehemu, noćni bijeg Isusa, Marije i
Josipa u Egipat, gdje nekoć robovahu njihovi preci i praoci. I gle! Bog koji je savršeno uredio
najsitnije atome i premudro izveo najveće svemirske putanje s mnoštvom sunaca i zvijezda, kao da
je propustio dostojno na zemlji organizirati rođenje i djetinjstvo svoga ljubljenoga Sina. Ali baš ta
njegova neorganiziranost vrhunska je spasonosna otajstvena organizacija Božića i božićnog
događaja. I danas se ponazočuje Božićno otajstvo.
Sveta nas povijest i vjera uče da je na svršetku svih zemaljskih nevolja zasjala u uskrsnuću Isusova
pobjeda nad grijehom, đavlom i smrću. Vjerujemo Isusovoj riječi: tko zbog njega i s njime supati i
strada, On će mu biti pobjeda i nagrada.
Mi, kršćani, prihvaćamo istinu izrečenu u koncilskoj Radosti i nadi (br. 22): "Misterij čovjeka
postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi... Po Kristu i u Kristu razrješuje se
zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja, satire." Neka ta utjelovljena Riječ,
božićno Evanđelje života i mira, donese obilnu utjehu i radost svima koji u Božić vjeruju i Božićno
otajstvo u svojoj duši i na vlastitoj koži proživljavaju!
- Sretan Božić vama, vjerna i hrabra braćo svećenici, redovnici, vama požrtvovne redovnice, što i u
ovom strašnom ratnom zlu stojite uz povjerene vam Kristove vjernike, da ih tješite i krijepite.
- Sretan Božić vama, očevi i majke, koji po sadašnjim bosanskim Betlehemima svojim jaucima
prisustvujete pokolju nevine dječice, što ih počiniše i još uvijek čine krvnici današnjih Heroda! A
milosrdni i pravedni Bog zna kako će im i kada uzvratiti po djelima njihovim!
- Sretan Božić vama, na tisuće i na desetke tisuća izbjegličkih obitelji, koje proživljavate Božićno
otajstvo pod šatorima i štalama diljem svijeta, jer se suvremeni Betlehemćani nećkaju primiti vas u
svoje domove! A srdačno hvala svima koji vas primiše kao svoje i pružiše vam bilo kakvu pomoć!
- Sretan Božić vama, na tisuće i na desetke tisuća djevojčica, djevojaka i žena, koje ste žrtve
genocidna obeščašćenja svoga ljudskog dostojanstva po koncentracijskim logorima zarobljenog
nam dijela Bosne i Hercegovine!
- Sretan Božić vama, ožalošćene obitelji, koje izgubiste sinove, očeve i muževe za obranu rodne
nam grude. Branitelji pogiboše da bismo mi živjeli. Velika im hvala i Bog udijelio vječni pokoj
dušama njihovim!
- Sretan Božić svima vama koji na zlo ne uzvraćate zlom, nego želite biti dragocjeni graditelji
pravedna mira u ratom nam iskrvavljenoj i razrušenoj domovini.
Neka Božićno otajstvo patnje i trpljenja, gladi i umiranja, umnoženo u našim prognanim i izbjeglim
vjerničkim obiteljima, proizvede spasonosne učinke. Neka svima pruži trajno oslobođenje i žuđeni
pravedni mir. A svu prognanu i izbjeglu braću i sestre neka Božja dobrota i skrb opet dovede u
njihov zavičaj, kao što se nekoć i Sveta Obitelj iz progonstva vratila u svoj Nazaret i učinila ga
sretnim i blagoslovljenim svojom nazočnošću i djelatnošću u njemu!
Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. PAVAO ŽANIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup koadjutor
PROGNANO VIŠE OD POLOVICE KATOLIKA U BiH
Izjava - apel Biskupskoga sabora Vrhbosanske metropolije
Duboko smo zahvalni Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. i Svetoj Stolici na višestrukoj potpori kroz sve
vrijeme ovoga gotovo dvogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujemo Papi na
diplomatskom priznanju Bosne i Hercegovine, gdje se nalaze naše četiri biskupije, i na imenovanju
apostolskog nuncija u osobi nadbiskupa msgr. Francesca Monterisija. U tom činu vidimo osobitu
Papinu skrb za partikularnu Katoličku crkvu na ovim prostorima koja, kao dio Crkve među
Hrvatima, ima ovdje svoju povijest dugu više od 1.000 godina.
Bratski smo zahvalni članovima Hrvatske biskupske konferencije koji su, ne samo u listopadu 1992,
kada smo i mi bili u Zagrebu, nego i u travnju i lipnju 1993, kada je samo jedan član naše crkvene
pokrajine mogao biti nazočan, iznosili crkveno stajalište u vezi s ratnim sukobima na području BiH,
zauzimajući se za zaustavljanje rata i za poštovanje ljudskih i vjerskih prava hrvatskih katolika i
svih drugih građana, te ograđujući se od svakoga nedjela počinjenog bilo s koje strane.
Zahvaljujemo također i onim Biskupskim konferencijama i pojedinim biskupima u svijetu koji su se
zauzimali da se zaustave ratna stradanja i uspostavi pravedan mir na cijelom području Bosne i
Hercegovine.
Kako nije nedostajalo dobre volje i apela mnogih crkvenih ustanova iz domovine i svijeta da se
spriječi najgori oblik ratnog pustošenja i "etničkog čišćenja" nedužna pučanstva, ipak s dubokom
boli moramo konstatirati da je više od polovice cjelokupnoga katoličkog stanovništva naših
biskupija pogođeno i ugroženo ratnim strahotama.
- U Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koju čini gotovo 500.000 katolika u 144 župe, rat je izravno
pogodio približno 350.000 vjernika koji su protjerani iz svojih župa zajedno sa svojim pastirima;
gotovo 100 župa zauzele su srpska ili muslimanska vojska, od kojih je većina uništena. Sva tri
sjemeništa (malo franjevačko u Visokom i dva velika - dijecezansko i franjevačko - u Sarajevu)
radila su u prošloj školskoj godini u Hrvatskoj. Ostatak katoličkog pučanstva, koje je uglavnom
hrvatsko, u situaciji je da bude također prognano ili zatrto.
- Banjalučka biskupija, koju čini gotovo 120.000 katolika u 47 župa, proživljava sličnu situaciju.
Približno 40 župa nalazi se pod srpskom, a dvije pod muslimanskom vlašću; u nekima od njih
trenutno, na žalost, nema nijednog katolika. Iako na području biskupije nije bilo nikakvih vojnih
sukoba, više od polovice katolika bilo je prisiljeno napustiti svoje župe. Više od 40 posto crkava i
crkvenih objekata potpuno je uništeno, a daljnjih više od 50 posto manje je ili više oštećeno. I dalje
se hrvatsko katoličko stanovništvo prisiljava na iseljavanje sa svojih vjekovnih ognjišta, iako
mjesne vlasti tvrde da to nije njihov službeni stav.
- Biskupije u Hercegovini: Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, s gotovo 210.000 katolika
u 81 župi, imale su približno 30.000 katolika u progonstvu i izbjeglištvu, a dvadesetak župa
okupirale su srpske ili muslimanske vojne jedinice ili su pod stalnom ratnom vatrom jednih i drugih.
Ponovno apeliramo na sve odgovorne političke čimbenike u domaćoj i svjetskoj javnosti da s većim
zalaganjem rade na pravednom rješenju sadašnjega i budućeg života svih stanovnika Bosne i
Hercegovine. Proživljavajući s narodom sve patnje i boli ovih ratnih zbivanja, u ime svih ugroženih,
prognanih, izbjeglih, raseljenih osoba (displaced persons) s ovih područja, osobito svojih katoličkih
vjernika, molimo i zahtijevamo:
- da prestane krvoproliće, ubijanje nevina pučanstva i uništavanje njegove imovine;
- da se hitno omogući da nepokopani mrtvi budu pokopani, svatko prema svome vjerozakonu;
- da se što prije puste ratni zarobljenici iz logora i nedužni zatvorenici;
- da se prognanicima i izbjeglicama omogući povratak u njihove kuće;
- da se osigura slobodna dostava humanitarne pomoći svima kojima je potrebna.
Molimo sve one koji vjeruju u Gospodara povijesti i Kneza mira da se pridruže našim molitvama
svemogućem Bogu da skrati dane ovoga progonstva i omogući nam miran i sretan život u ovoj
našoj bosanskohercegovačkoj crkvenoj pokrajini, zajedno s ostalim narodima.
Mostar, 2. kolovoza 1993.
Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup
"NE MOŽEMO PRISTATI NA NESTANAK NATPOLOVIČNOG DIJELA
ORGANIZIRANE KATOLIČKE CRKVE U BiH"
Poruka biskupa Vrhbosanske metropolije domaćoj i svjetskoj javnosti
Sa svoga Biskupskog sabora u Zagrebu 1. rujna 1993. godine, mi, biskupi Vrhbosanske metropolije,
zahvaljujući Bogu na milosti kojom nas tješi u svakoj našoj nevolji, obraćamo se ovom porukom
svojem cjelokupnom svećenstvu, biskupijskom i redovničkom, svim vjernicima povjerenim našoj
pastirskoj skrbi i svim ljudima dobre volje.
Strahotni ratni događaji na bosanskohercegovačkim prostorima naših biskupija Vrhbosne, Banje
Luke, Mostara i Trebinja, kao dijela Crkve među Hrvatima, navode nas da cijelim svojim bićem
proživljavamo istinitost riječi u molitvi Djevici Mariji, Majci milosrđa, kojoj svakodnevno
"vapijemo mi prognani sinovi Evini, tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini". Ona koja je na ovom
svijetu i sama bilo prognanica i patnica, pouzdana nam je nada Božjega života i mira.
Ovih se dana na poseban način ulažu napori za uspostavu mira i državno uređenje Bosne i
Hercegovine kao unije triju republika. Tako je nedavno, 28. kolovoza 1993., uspostavljena Hrvatska
Republika Herceg Bosna. Kao biskupi katoličkih dijeceza u Bosni i Hercegovini, ističemo da Crkva
po svom evanđeoskom poslovanju naviješta Kristov spas i mir ljudima na ovim prostorima bez
obzira na bilo kakve granice. Raduju nas sva pravedna mirovna rješenja kojima se zaštićuje svaki
čovjek i narod u njegovim ljudskim, vjerskim i nacionalnim pravima. Duboko nas uznemiruju razne
vijesti i događaji koji navode na zaključak da bi planirana republička razgraničenja mogla dovesti
do nasilnih etničkih razračunavanja i čišćenja, suprotnih Božjem zakonu i ljudskom pravu. S
takvom pretpostavkom ne možemo nikada pristati na mogući nestanak natpolovičnog dijela
organizirane Katoličke crkve, tj. naših biskupija na njihovim povijesnim i sadašnjim prostorima
Bosne i Hercegovine. Sreća jednoga čovjeka ili naroda ne gradi se na gaženju ljudskog dostojanstva
i osnovnih prava drugoga čovjeka ili naroda. Jedno od tih temeljnih prava je i život na vlastitim
stoljetnim ognjištima.
S boli i neodobravanjem konstatiramo da, osobito u posljednje vrijeme, brojna svjetska a i domaća
sredstva priopćavanja jednostrano i tendenciozno prikazuju razna ratna stradanja i zlodjela u Bosni i
Hercegovini. Takvo izvješćivanje, na žalost, više služi raspirivanju negoli smirivanju ionako
tragičnih sukoba.
Nedvosmisleno ističemo da u ovim ratnim uvjetima ne odobravamo, bez prethodne biskupske
prosudbe svakoga pojedinog slučaja, prelaženje vjernika iz jedne religiozne zajednice u drugu.
Dužni smo upozoriti da takvi prijelazi ili pristupi drugim vjerskim zajednicama dovode u pitanje
pravnu i crkvenu valjanost ako nisu učinjeni s dužnom pripremom, u punoj slobodi i pri potpunoj
svijesti i savjesti. Stoga odlučno otklanjamo svaku odluku, ako je izdaju građanske ili neke druge
vlasti, koja bi se na takav način miješala u slobodu savjesti bilo kojeg čovjeka.
Iskreno zahvaljujemo svima koji su dosad iskazali ljudsko i kršćansko gostoljublje našim
prognanim i izbjeglim vjernicima i sunarodnjacima. Usrdno molimo, osobito braću katolike u
domovini i u svijetu, da još više otvore svoja srca i svoje domove svim prognanicima i ugroženima
iz Bosne i Hercegovine, čvrsto uvjereni da će i nama Bog, sudac dobra i zla, dosuditi onako kako se
ponašamo prema gladnima, bolesnima i obespravljenima.
Ponovno pozivamo svećenike i vjernike na još žarču molitvu Bogu za pravedan mir među svim
ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini, i na sve zazivamo Božji blagoslov.
Zagreb, l. rujna 1993.
KATOLICI SU VOLJNI I SPOSOBNI ZA SUŽIVOT
Izjava katoličkih biskupa Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine
1. Naša nas pastirska služba nedjeljivo povezuje sa svima ljudima koji trpe. Stoga smo i na ovom
susretu razmatrali patnje nametnute stotinama tisuća ljudi ratom zahvaćenih u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
U Hrvatskoj još uvijek traju teroristički napadi na neka njezina područja. Ranjava se i ubija civilno
stanovništvo, razaraju se neki gradovi i sela. Pučanstvo u tim područjima lišeno je vode i struje. S
okupiranih područja Hrvatske, iako su ona u njezinim međunarodno priznatim granicama,
protjeruju se i posljednji stanovnici hrvatske nacionalnosti! Od mnoštva prognanika ni jedan se nije
vratio na svoje, makar razoreno ognjište.
Još uvijek gotovo 130 župa u Hrvatskoj nije pristupačno pastirima. Te župe zapravo i ne postoje, jer
su iz njih protjerani i vjernici i svećenici, a crkveni objekti porušeni.
Ipak smo posebnu pozornost poklonili položaju Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva je na
nekim područjima te države u opasnosti da posve nestane.
2. Ratna zbivanja na području Bosne i Hercegovine posebno su se tragično odrazila na Vrhbosansku
nadbiskupiju i Biskupiju banjalučku, ali i na Trebinjsku i Mostarsko-duvanjsku biskupiju. Od
830.000 katolika, više od polovine njih protjerano je sa svojih ognjišta. Većina crkvenih objekata
uništena je ili oštećena. I dalje se nastavlja istrebljenje i uništavanje svega što je katoličko. To se ne
zbiva samo u područjima ratnih sukoba raznih vojska, nego i u krajevima gdje nije bilo, niti ima
ikakvih oružanih sukoba, kao što je slučaj s Banjalučkom biskupijom.
3. U političkim rješenjima koja se predlažu, uz asistenciju europskih i svjetskih političara, mora se
voditi više računa o prirodnom i povijesnom pravu svakog čovjeka, pa tako i katolika, da ostane na
svome stoljetnom ognjištu. Katoličke biskupije u Bosni i Hercegovini predstavljaju trajnu i
organiziranu nazočnost i djelovanje Katoličke crkve na tom prostoru više od tisuću godina.
4. Ponovno odlučno dižemo svoj zajednički glas protiv svih vrsta zločina i nasilja nad katoličkim
pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, kao i nad pripadnicima bilo koje druge vjerske
zajednice ili naroda. Ne možemo se pomiriti ni sa kakvim političkim rješenjem o budućnosti te
napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovice članova i imovine Katoličke crkve i
hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktički, ugasile dvije katoličke biskupije i veći dio
jedne nadbiskupije na području Europe. Tražimo veću i učinkovitiju zaštitu života i imovine, kao i
povratak i jamstvo svih drugih oduzetih ili pogaženih prava i sloboda tamošnjim katolicima i svim
građanima u toj republici.
5. Duboku zahvalnost izražavamo Svetom Ocu Ivanu Pavlu Drugome i Svetoj Stolici zbog trajnog
zanimanja za teško i dramatično stanje svih ljudi u ratom pogođenoj Hrvatskoj, te u Bosni i
Hercegovini, kao i za njihovo neumorno zauzimanje da se zaustave ratni sukobi i uspostavi
pravedan mir za sve stanovnike tih međunarodno priznatih država. Zahvaljujemo braći u
episkopatu, kao i predstavnicima raznih karitativnih i humanitarnih društava, koji svojom
velikodušnom pomoći nastoje ublažiti dramatično stanje katolika i drugih ljudi u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
6. Ipak, sa žaljenjem moramo ustanoviti i odlučno prosvjedovati protiv svih površnih, neprovjerenih
i neutemeljenih izvještaja raznih obavijesnih sredstava - čak i katoličkih - koji kao da više stoje u
službi neobjektivne propagande negoli u službi istine i pravednosti. Tako mnogi bivaju zavedeni na
krive spoznaje i zaključke o stvarnoj situaciji u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
7. Još jednom nedvosmisleno izjavljujemo da su katolički vjernici voljni i sposobni živjeti i
ubuduće na svojim stoljetnim prostorima u miru i poštovanju s pripadnicima drugih vjera i naroda.
To trebaju imati u vidu i uvažiti svi odgovorni za politička rješenja. Što tražimo za članove
Katoličke crkve na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, želimo da se omogući svim drugim
ljudima koji žive na tom prostoru i kojima je tu jedina njihova domovina.
Dok zajedno sa svojim napaćenim vjernicima, požrtvovnim svećenicima, redovnicima,
redovnicama ustrajno molimo za pravedan mir, pozivamo sve kojima je u srcu želja za mirom i
pravednošću da nam se u tome pridruže.
Split, 15. listopada 1993.
Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački i predsjednik HBK
Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski,
u ime biskupa BiH
LJUDSKO PRAVO NA ŽIVOT I SUŽIVOT
Izjava biskupa Vrhbosanske metropolije
Biskupi Sabora Vrhbosanske metropolije sastali su se u Vrhbosanskoj bogosloviji, privremeno
smještenoj u dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braču, prigodom ređenja svojih bogoslova
- kandidata za đakonat. Providnošću Božjom i brigom Svete Stolice prije 2 dana proglašeno je
papinsko imenovanje dr. Pere Sudara, rektora i profesora Bogoslovije, pomoćnim vrhbosanskim
biskupom. Sveti je Otac i ovim činom pokazao svoju pastirsku skrb i očinsku ljubav prema Crkvi
Vrhbosanskoj. Mi, dijecezanski biskupi, izražavamo bratsku i srdačnu dobrodošlicu novom članu
našega Sabora, kojemu je i sam nazočan.
Teška tragedija hrvatskoga katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini i dalje traje, ponegdje s
najneljudskijim posljedicama. Umjesto da strahovita krvoprolića, ubijanje nevina pučanstva i
uništavanje gradova i sela, crkvene imovine i kulturnih spomenika prestanu, ona se na nekim
područjima nastavljaju svakodnevno. Nasilno etničko čišćenje s vlastitih vjekovnih ognjišta i dalje
se provodi kao da su se sami ljudi i narodi međusobno dogovorili o vlastitom "humanu preseljenju",
i to u najmirnija doba. Još uvijek postoji znatan broj ubijenih i poginulih koji su nepokopani ili
njihova tijela plivaju niz rijeke. Ratni se zarobljenici i dalje zadržavaju u nehumanim logorima,
umjesto da se izvode pred pravedne sudove i, ako nisu krivi, da ih se pusti na slobodu. A nedužni
zatvorenici civili i dalje žive u neljudskim uvjetima, unatoč svakodnevnim dogovorima i
obećanjima da će biti zamijenjeni. Nije nam poznato da su mjesne političke vlasti ijednom
prognaniku ili izbjeglici omogućile povratak u njegov dom. Svakim danom s boli pratimo do koje
se neljudske mjere onemogućuje prevoženje prijeko potrebne humanitarne pomoći civilnom
pučanstvu.
Odbacujemo sve nepravde i neljudska nedjela počinjena u ovom ratu te u ime Božjeg zakona i
dostojanstva čovjeka osuđujemo svaku metodu i praksu obespravljenja čovjeka i naroda, progona
pučanstva, etničkog čišćenja, genocida, rušenja vjerskih bogomolja, koji god to narod ili politička
zajednica činili. Mi, predstavnici Vrhbosanske nadbiskupije, Banjalučke, Mostarsko-duvanjske i
Trebinjsko-mrkanske biskupije, ne pristajemo ni na kakva precrtavanja naših stoljetnih biskupijskih
granica, niti na otpisivanje naših crkvenih područja, bez pristanka i odobrenja našega katoličkoga
svećenstva i puka koji je kao hrvatski narod stoljećima konstitutivan i bitan u Bosni i Hercegovini.
Osuđujemo medijsku pristranost u ovom ratu, svaku manipulaciju koja je na štetu istine i pravde, i
izvjestiteljske poticaje na osvetu i mržnju.
Duboko smo zbunjeni i razočarani dosadašnjom neučinkovitošću međunarodnih političkih
čimbenika da zaustave ovaj užasni pokolj i progon ljudi na području Bosne i Hercegovine. Je li
moguće da političke i vojne međunarodne snage, moćne i odgovorne za zaštitu općih ljudskih prava
u svjetskoj zajednici, samo izdaju suhoparne rezolucije i održavaju bezuspješne konferencije,
neodlučno promatrajući gaženje ljudskih prava, sloboda i života?
Ponovno apeliramo u ime dostojanstva milijuna obespravljenih i životno ugroženih na našim
prostorima da se njihovo temeljno pravo na život i suživot stave ispred svih drugih interesa i
računica. Još jednom dižemo svoj glas i zahtjev da međunarodne organizacije: Vijeće sigurnosti
Ujedinjenih nacija, UNPROFOR, UNHCR, Crveni križ i dr. nepristrano ispitaju i pred javnost
iznesu podatke o svim počinjenim masakrima, tko god da ih je učinio, o svim etničkim
protjerivanjima, o svim logorima u kojima se drže i muče civili, osobito o onim logorima u kojima
se ponižava dostojanstvo žene.
Mi smo katolici svjesni da nam je po Kristu patnja supatnica života, ali nas je sam Krist također
pozvao da ne nanosimo drugima patnje i boli, nego da uklanjamo i ublažavamo tjelesne i duševne
nevolje iz svoje sredine i iz života našega bližnjega.
Molimo sve svećenike, redovnike, redovnice i sav Božji narod da se priključi našim molitvama
novorođenom Kristu, Knezu mira. Neka njegov mir zavlada u srcima našim, u cijeloj domovini
našoj i u cijelom svijetu.
Bol na Braču, 29. studenoga 1993.
Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup
Msgr. PERO SUDAR, novoimenovani pomoćni biskup vrhbosanski
PROGNANE I PONIŽENE ČEKAJU DANI PUNI SLOBODE
Božićna poruka biskupa Vrhbosanske metropolije
Braćo svećenici, redovnici, redovnice, dragi vjernici,
vama koji ste na prostorima naših biskupija ili ste iz njih prognani:
Mir i blagoslov Božji!
Hodeći kroz vrijeme Došašća došli smo do dragog nam blagdana Božića. I ove godine, kao i prošle,
slavimo ga u tjeskobnom ratnom ozračju.
Živimo sudbinu prognane Svete Obitelji, doživljavajući bol jer nemamo pravo ostati u svom kraju i
svom domu, kao što ni Sveta Obitelj nije našla mjesta u Betlehemu da ugosti novorođenog Kralja,
Sina Božjega. On dođe svojima, no njegovi ga ne primiše, iako je čovjekom postao da bi se čovjek
u svom dostojanstvu prepoznao i živio darom Božjim.
Taj prevažni događaj - da je Sin Božji postao jedan od nas, jedan za sve - želimo kao vjernici slaviti
i ove godine. Ne želimo klonuti duhom nego se, uz pomoć toga velikog Božjeg dara Božićnog
nejakog Djeteta, dok mu se klanjamo, dići iz svoje boli i nemoći i svoju tešku svakidašnjicu nosili s
vjerom da je Bog nama bliz, da se on s nama poistovjetio.
Znamo da je teško govoriti utješne riječi dok se ovoliko trpi, dok smo svjedoci mnogo prolivene
krvi, mnogih gorkih suza. Ali, slaveći dolazak Spasitelja cijeloga ljudskog roda u radosnom
događaju Božića ne osjećamo se napušteni, nego od samog Boga pohođeni, od Boga hrabreni,
jačani i tješeni. Zato vas i tješimo riječima i sigurnošću vjere i utjelovljenog Boga. Zato vas i
pozivamo, dok Božić slavimo, da Boga upravo u svojoj patnji, kroz svoje siromaštvo i kroz
ranjenost svoje duše i tijela, izbliza nanovo doživimo. Dok u otajstvu Božića promatramo kako
Sveta Obitelj bježi pred zločinačkom rukom, osjećamo Božju blizinu jer i sami zbog sličnog
progonstva patimo.
U Svetom pismu čitamo da je Herod silnik doživio svoj užasan kraj, a Sveta Obitelj, koja je pred
njegovim zločinačkim naumom morala bježati u tuđu zemlju, ponovno se vratila u svoj dom. Kao
dio velike Božje obitelji, Njegove Crkve, iz njezine duge povijesti znamo da svi progonitelji Božje
obitelji prije ili kasnije moraju doživjeti svoj kraj i krah, a svi nevino prognani i poniženi dočekati
dane pune slobode i pravednog mira.
Potičemo i hrabrimo sve svećenike koji su s vjernim pukom morali napustiti prostore svojih župa te
sada proživljavaju raspršenost svojih vjernika u izbjeglištvu, da upravo u ovom Božićnom otajstvu
nađu izvor utjehe i snage te da, kao vjerni pastiri povjerenog im stada, nastoje održavati povezanost
s vjernicima bilo pisanim putem, bilo osobnim pohodom. Žarko molimo Boga da stradanja što prije
prestanu i svima se omogući ostvarenje osnovnoga prava - povratak na svoja ognjišta.
Sljedeću su godinu Gospodnju 1994., prema uzoru na Svetu Obitelj, Crkva i međunarodna
zajednica proglasile Godinom obitelji. Pozivamo sve svoje drage suradnike kako bismo zajednički
pomogli mnogim obiteljima koje su izgubile veze sa svojim najbližima da ponovno uspostave
povezanost, što je prevažno za život i budućnost cijele naše vjerničke zajednice. Pomozimo
posebice onim obiteljima koje su proživjele strašnu tragediju zbog gubitka svojih najbližih kako bi
u duhu utjelovljene Božje ljubavi pronašle izvor mira i sreće za svoj svakodnevni život. Dok ovaj
rat ruši sve, pa i kršćanski moral, obnavljamo naročito kršćansku svijest i odgovornost življenja
prema katoličkim načelima na svim prostorima i u svim prilikama.
Apeliramo i na sve nositelje vlasti na prostorima naših biskupija, odnosno gdje god se nalaze naši
vjernici, da odlučnije provode svoju odgovornost dostojnog zbrinjavanja svakog čovjeka i
ostvarenja njegovih osnovnih prava i sloboda, koja mu jamči sam Bog svojim utjelovljenjem,
svojim očovječenjem.
Očitujući svima svoju pastirsku blizinu, na poseban način upućujemo svoju čestitku i svoj blagoslov
vama, djeco, kojima je onemogućeno da djetinjstvo živite u miru. Činimo to i vama, draga mladeži,
pozivajući vas da se date zahvatiti Božićnim svjetlom i da njime obasjani gradite sretniju
budućnost. Upućujemo svoj blagoslov i čestitku i vama, dragi roditelji, koji ste u proživljavanju
ovog rata tako slični Svetoj Obitelji u brizi za svoju djecu; i svima vama, kojima su ranjeni i duša i
tijelo, neka ovogodišnji Božić bude utjeha i lijek. Upućujemo blagoslov i vama, draga braćo
svećenici, da, unatoč pritiscima koje proživljavate, ostanete vjerni u svom svećeničkom poslanju. I
vama, dragi redovnici i redovnice, da budete i dalje živa slika siromašnoga i blagog Božićnog
Djeteta.
Neka je svima čestit Božić! Na dobro vam došlo i ovogodišnje porođenje Isusovo i blagoslovljena
vam bila 1994. godina, Godina obitelji. Dao Bog da to bude godina pravednoga mira i sretnije
budućnosti.
Uz čestitke i pozdrave zazivamo Božji blagoslov na sve vas! Bol, Došašće 1993.
Vaši biskupi:
Msgr. VINKO PULJlĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. PERO SUDAR, novoimenovani pomoćni biskup vrhbosanski
"OVAJ JE RAT OPTUŽBA PROTIV SUVREMENE CIVILIZACIJE"
Apel biskupa u povodu biskupskog posvećenja u Sarajevu
Danas je blagdan Bogojavljenja, kojim Crkva slavi objavu Božjeg spasenja svim narodima i svim
ljudima. Bog je ljubav, Bog je Svjetlo, Bog želi obasjati svakog čovjeka svojom istinom, svojom
ljubavlju i milosrđem.
Okupljeni smo u Sarajevu, u središtu Vrhbosanske metropolije, u povodu biskupskog posvećenja
novog pomoćnog biskupa monsinjora dr. Pere Sudara. Nijedno biskupsko posvećenje u suvremenoj
povijesti nije obavljeno u ovakvim okolnostima. Za vrijeme liturgijskog slavlja odjekivale su
eksplozije granata koje već drugu godinu nemilosrdno padaju na ovaj grad.
Grad je bez hrane, bez struje, bez vode, kao i mnoga druga mjesta u Bosni. Stanovnici ovoga grada
žive dane i noći pod prijetnjom smrti. U takvim je okolnostima obavljeno biskupsko posvećenje
novog pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije.
Doživljavajući tako vlastitim iskustvom nesreću Sarajeva, nesreću cijele Bosne i Hercegovine, mi,
okupljeni biskupi, ponovno iz ovoga napaćenog grada i napaćene zemlje upućujemo dramatičan
poziv svijetu i tvrdimo da je ovaj rat, koji ne prestaje, koji neprestano kosi živote, umnaža
ranjenike, protjeruje ljude s njihovih ognjišta, ne samo teška nesreća, nego i optužba protiv
suvremene civilizacije koja ne nalazi načina da ga zaustavi i da izmučenim ljudima osigura
pravedan mir bez obzira kojoj nacionalnosti ili vjerskoj zajednici pripadali. Suživot Srba,
Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini sudbina je Bosne i Hercegovine!
Mir se ne stvara borbom jačega, nametanjem različitih interesa, niti primjenom prava jačega.
Pravedan je onaj mir koji jamči svakoj ljudskoj osobi dostojanstvo, slobodu i sigurnost. Pravedan je
onaj mir koji tako usklađuje odnose među narodima i državama da ljudska osoba bude prvi interes
svih odgovornih za sudbinu naroda.
Stoga mi, u ime Crkve koju predstavljamo, upućujemo odlučan poziv svim političarima, svim
sudionicima u pregovorima, svim vojnim zapovjednicima, da budu svjesni kako oni upisuju svoje
ime u povijest čovječanstva i europske civilizacije! Prihvaćaju li načelo neotuđivog prava svake
ljudske osobe i svakog naroda da živi u pravednom miru ili vode pregovore s načelom da su sila i
moć oružja odrednice prava i pravednosti?!
Crkva ima samo moralnu snagu da načelima pravednosti, istine i ljubavi rasvjetljuje ljudske misli i
savjest kako bi se prihvatilo poštovanje prava i dostojanstva čovjeka kao mjerila svih ciljeva i
odluka.
Svima koji vjeruju u Boga svemogućega taj poziv upućujemo u ime živoga i vječnoga Boga koji će
biti sudac svake savjesti i cijele povijesti! Upućujemo ovaj poziv svim ljudima dobre volje da i
svojim moralnim opredjeljenjima energično ustanu protiv nastavka ovoga rata koji nanosi
neizrecive patnje stotinama tisuća obitelji. Priključujemo se molitvi na koju nas poziva papa Ivan
Pavao II, za 23. siječnja ove godine da cijela Crkva u svijetu moli zajedno sa svim ljudima dobre
volje za pravedan mir na ovim prostorima i u cijelom svijetu. Također prihvaćamo i poziv na post
21. siječnja s istom nakanom.
Želimo ovom prilikom braći pravoslavne vjere također uputiti božićnu čestitku s molitvom da Isus
Krist, Bogočovjek rođen od presvete Bogorodice, podari mir ovim našim danima, mir u
pravednosti, slobodi i ljubavi svim ljudima i narodima.
Molimo svi zajedno da godina 1994. doista bude godina pomirenja i mira kako bi se u sigurnosti i
slobodi liječile fizičke i moralne rane koje nanosi ovaj okrutni rat.
Zazivamo blagoslov Božje zaštite i ljubavi na sve ljude!
U Sarajevu, 6. siječnja 1994.
Kard. Franjo Kuharić, nadbiskup i metropolit zagrebački, predsjednik HBK;
Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski;
Msgr. Ćiril Kos, biskup đakovačko-srijemski;
Msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
MEĐUNARODNE INSTITUCIJE MORAJU ZAŠTITITI NEOVISNOST I
SLOBODU SVAKE MEĐUNARODNO PRIZNATE DRŽAVE
Apel katoličkih biskupa Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine
Biskupi Republike Hrvatske i biskupi Republike Bosne i Hercegovine, prisutni na susretu u
Zagrebu 26. siječnja 1994., ponovno upućujemo domaćoj i svjetskoj javnosti hitan poziv u ime svih
ljudi koji su žrtve nasilja, koji su u okruženju (a to su stvarni logori), žive bez hrane i lijekova, bez
slobode kretanja i pod stalnom prijetnjom smrti, da se probudi savjest svih ljudi dobre volje, a
osobito savjest odgovornih za političke odluke, da upotrijebe sva moralna sredstva u obrani ljudskih
prava na stotine tisuća obitelji.
Najprije iz sveg srca zahvaljujemo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. za poziv cijeloj Katoličkoj crkvi u
svijetu i svim ljudima dobre volje da poste i mole za mir na Balkanu, odnosno u Bosni i
Hercegovini, kao i u Hrvatskoj. Svi njegovi pozivi, svi njegovi napori da se nametnuti rat s
osvajačkim ciljevima na ovim prostorima zaustavi, zaslužuju naše duboko poštovanje i našu trajnu
zahvalnost. Za ljubav uzvraćamo ljubavlju u ime svih žrtava za koje se Papa zauzima s nesebičnom
ljubavlju.
Toplo zahvaljujemo svim biskupima Katoličke crkve, svim svećenicima, redovnicima,
redovnicama, svim vjernicima i svim pripadnicima drugih vjerskih skupina koji su se uključili u
post i molitvu za naš mir.
Iskreno zahvaljujemo svim dobročiniteljima koji velikodušno i ustrajno svjedoče svoju ljudsku
solidarnost s patnicima i žrtvama nepravde prikupljajući i šaljući humanitarnu pomoć preko
karitativnih i humanitarnih organizacija ili privatnom inicijativom. Na žalost, nasilje je toliko
bezobzirno da ni ta humanitarna pomoć ne može redovito stizati do onih kojima je najpotrebnija i
koji se zbog toga osjećaju napušteni, prepušteni sili jačega i zaboravljeni.
Humanitarni putovi do svih ljudi kojima je potrebna pomoć da spase goli život moraju biti otvoreni,
zaštićeni i osigurani sredstvima koja mogu spriječiti svakog nasilnika da humanitarnu pomoć
priječi, pljačka ili uništava.
Poznate su činjenice da u nekim mjestima srednje Bosne i u Sarajevu ljudi umiru od gladi, čak i
cijele obitelji. Ne možemo se oglušiti na krikove i očaja i nade koje nam iz opkoljenih mjesta
srednje Bosne, u kojima živi uglavnom katoličko stanovništvo, upućuju njihovi svećenici. Činjenica
je da su u ovom dijelu Europe, na kraju XX. stoljeća, pred potpunim uništenjem sarajevska i
banjalučka dijeceza s ukupno više od šesto tisuća katolika Hrvata. Suosjećamo s patnjom svake
ljudske osobe i svake obitelji svih nacionalnih i vjerskih pripadnosti.
Krajnje je vrijeme da se odlučno stane na put nasilju koje satire na stotine tisuća nedužnih civila:
djecu, žene, stare, nemoćne i bolesne ljude, kao i ranjenike koji nemaju ni najosnovniju liječničku
pomoć. Rat koji je bio nametnut Hrvatskoj prije gotovo tri godine, a sada bjesni u Bosni i
Hercegovini, također međunarodno priznatoj državi, velik je zločin protiv svih ljudskih prava za
koji su odgovorni ne samo oni koji su ga zbog svojih egoističnih ciljeva pokrenuli nego i oni koji se
prema tom zločinu odnose ravnodušno, a pogotovo oni koji ga na bilo koji način podupiru,
propuštanjem zakonite mogućnosti da ga zaustave.
Ni pred Bogom, ni pred poviješću neće se moći ispričati nitko tko je imao mogućnost i odgovornost
da nasilje zaustavi, a to nije učinio.
"Na Balkanu Europa umire!" Na ovim prostorima Ujedinjeni narodi ostaju bez pravog učinka. U
ovom dijelu Europe neizbrisivom je ljagom okaljana europska civilizacija. Svi govori o ljudskim
pravima, o međunarodnom pravu i konvencijama ovdje gube svaku vrijednost. Naoružani moćnici
kroje zakon i ubijaju, razaraju, protjeruju ljude iz njihovih domova i tako čiste područja za sebe. To
mogu činiti bez ikakve odgovornosti, računajući na otvorenu ili prikrivenu potporu nekih snaga koje
ih štite. Trgovci oružjem gomilaju bogatstvo; crno tržište gomila profite; trguje se ljudskom krvlju i
suzama. Gdje vlada isključivo pravo jačega, najgore prolazi onaj tko je slab i ne može se obraniti.
Stoga se može dogoditi da u očaju i sam počini zločin, ako je neprestano izložen nasilju koje mu
niječe pravo na postojanje. Ni u takvim okolnostima zločin nije dopustiv, i mi svaki zločin, tko god
ga učinio, osuđujemo. Spirala zla mora se prekinuti svim zakonitim sredstvima kako bi se osiguralo
dostojanstvo i pravo na slobodan i siguran život svakoj ljudskoj osobi u njezinu domu, u njezinu
kraju, u njezinoj široj zajednici, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj.
Stoga smatramo svojom dužnošću ponovno uputiti krajnje dramatičan poziv svjetskoj javnosti da se
pokrenu sve snage ljudi dobre volje, a osobito da se pokrene savjest u međunarodnim institucijama
svih odgovornih za pravdu i mir kako bi se napokon zaustavilo ovo krvoproliće.
Papa Ivan Pavao II. svojim visokim moralnim autoritetom upozorava, poziva i zaklinje da se ljudi
zaštite od nepravde i nasilja. Tom se glasu i mi pridružujemo s nadom da to neće biti glas vapijućeg
u pustinji. Ta je pustinja mrtvilo savjesti, moć sebičnih interesa jakih na račun slabih, što može
postati potpora onom koji otima tuđe, jer je jači.
S pravom očekujemo da međunarodne institucije, odgovorne za poredak slobode i prava u Europi i
svijetu, zaštite i osiguraju ljudska prava svake ljudske osobe; trebaju osigurati i zaštititi neovisnost i
slobodu svake međunarodno priznate države u njezinim granicama; trebaju osigurati povratak svim
izbjeglima i prognanima na njihova ognjišta, neotuđivo je pravo čovjeka da živi u svom domu.
Međunarodne institucije dužne su bdjeti da se poštuju prava i sloboda manjina u svakoj državi. Što
se zahtijeva za manjine u jednoj državi, mora biti zajamčeno i osigurano manjinama u svakoj
državi.
Ne želimo šutnjom preuzeti na svoju savjest odgovornost ni za jednu kap ljudske krvi, ni za jednu
suzu potlačenih, obespravljenih, bez pomoći i zaštite prepuštenih nepravednom nasilju.
Pozivamo svu braću u vjeri da nastave usrdnu molitvu za pravedan mir! Da slobodni od svake
mržnje i želje za osvetom, sve svoje pouzdanje povjere Milosrdnom Bogu da svojim svjetlom
obasja svako srce i svaku savjest kako bi se svi ljudi otvorili Bogu i jedni drugima u pomirenju, praštanju i pravednosti.
Zagovoru Presvete Bogorodice povjeravamo svoju nadu! Progovorili smo i ovaj put kao biskupi
Crkve u hrvatskom narodu u ime univerzalnih moralnih načela; progovorili smo iz svoje savjesti da
se zauzimamo za dobro ne samo svoga naroda nego za dobro svakoga čovjeka bilo koje
nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. Govorimo iz svoje vjernosti Bogu Stvoritelju i Spasitelju svih
ljudi.
Ovdje moramo izraziti svoje duboko žaljenje što se u nekim moćnim svjetskim medijima, ili zbog
pomanjkanja objektivnih informacija ili pod utjecajem neke pristrane politike, ne pristupa
objektivnoj analizi svih uzroka i svih elemenata tragičnog sukoba u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini, pa se griješi protiv istine. Osobita se šteta nanosi žrtvi napadača. Istina i pravednost su
nerazdvojive.
To su uvjeti pravednoga mira za sve ljude, narode i države. Takav mir treba stvoriti, zaštititi i
sačuvati. Mir koji ne bi ispravio nepravde, koji bi priznao učinke nasilja, ne bi bio ni pravedan, ni
trajan. Politika koja ne bi slijedila načela pravednoga mira za sve ljude i narode ne bi bila čovječna,
ne bi bila u službi mira. Mir može biti samo djelo pravde (usp. Iz 32,17).
Zagreb, 26. siječnja 1994.
Kard. Franjo Kuharić, nadb. zagrebački, metropolit,
msgr. Ante Jurić, nadb. splitsko-makarski, metropolit,
msgr. Vinko Puljić, nadb. sarajevski, metropolit,
msgr. Antun Tamarut, nadb. riječko-senjski, metropolit,
msgr. Marko Culej, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Josip Bozanić, biskup krčki,
msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki,
msgr. Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski,
msgr. Slavomir Miklovš, biskup križevački,
msgr. Želimir Puljić, biskup dubrovački,
msgr. Slobodan Štambuk, biskup hvarski,
msgr. Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Ivan Prenđa, nadb.-koadjutor zadarski,
msgr. Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački
UBIJA SE ORUŽJEM I GLAĐU
Apel biskupa Vrhbosanske metropolije
Mi, dijecezanski biskupi Sarajevske nadbiskupije, Banjalučke, Mostarsko-duvanjske i Trebinjske
biskupije, zahvaljujemo Božjoj providnosti koja nam je omogućila susret u Banjoj Luci od 11. do
13. veljače ove godine. Kao i na dosadašnjim sastancima prošle godine u kolovozu u Mostaru, u
rujnu u Zagrebu, u studenome na Bolu, te ove godine u siječnju u Sarajevu, tako smo i na ovom
Saboru Vrhbosanske metropolije s tjeskobom i nadom razmotrili sadašnju sudbinu naše Crkve, tj.
hrvatskih i ostalih katolika u BiH. Ponovno ističemo trajna načela prema kojima se mora rješavati
današnja dramatična situacija na području naših biskupija te sve pozivamo i potičemo na ustrajnost
u dobru i na uklanjanje ratnog zla.
1. Svjesni smo svoje trinaeststoljetne katoličke i hrvatske ukorijenjenosti na tlu Bosne i
Hercegovine, gdje su naši svjedočki vjernici i klerici ustrajali u vjernosti Kristovu Evanđelju
i u odanosti Apostolskoj Stolici sv. Petra u Rimu. Kroz svu prošlost, posebno u pojedinim
razdobljima, Katolička je crkva na ovim prostorima bila sumnjičena, progonjena, obarana i
ubijana poput svoga utemeljitelja Krista Gospodina. U nekim je razdobljima broj njezinih
vjernika bio sveden na samo nekoliko desetaka tisuća. Ali ona je, unatoč svemu, svaki put,
poput svoga uskrsnuloga Gospodina i s njegovom pomoći, doživljavala preporod i procvat u
Duhu Božjemu.
2. I u ovom današnjem trenutku Crkva se susreće s niz iskustava punih bola i nade. S dubokom
tjeskobom i zabrinutošću posljednjih godina, osobito prošlih mjeseci, doživljavamo krvavu
dramu svojih vjernika. Protjerani su i protjeruju naše svećenike i vjernike, redovnike i
redovnice. Uništavaju naše crkve i samostane. Ubijaju djecu, žene i starce oružjem i glađu.
Iskorjenjuje se katolički i hrvatski znamen s kraja na kraj cijele naše metropolije. Ali mi ni u
ovom trenutku ne gubimo evanđeosku nadu u svemogućega Boga da će u svome milosrđu i
pravednosti ranjeno ozdraviti, srušeno podignuti, a raspeto uskrisiti.
3. Nije zadaća nas crkvenih predstavnika davati konačna rješenja za unutrašnje političko
uređenje Bosne i Hercegovine. Poštujući povijesne okvire svoje Vrhbosanske metropolije, s
kojima se uglavnom poklapaju povijesne granice Bosne i Hercegovine, a koju je diplomatski
priznala Sveta Stolica i sav svijet, otvoreni smo prema svakoj razumnoj političkoj opciji koja
uključuje opće norme prava i pravde. Ponovno naglašavamo nužnost prestanka besmislena
ratovanja, ostvarenje svih ljudskih i građanskih prava i sloboda, ravnopravnost sva tri
konstitutivna naroda na tlu Bosne i Hercegovine, zaustavljanje i vraćanje prognanih na
njihova ognjišta, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći svima životno ugroženima.
4. Apeliramo na zakonite hrvatske političke zastupnike u Bosni i Hercegovini da se u ovome
sudbonosnom trenutku uspješno zauzimaju i štite spomenuta prava cjelokupnoga hrvatskog
naroda, složno traže pravedno političko rješenje i očuvaju potrebno nacionalno jedinstvo.
Dok obespravljenima želimo što skorije vraćanje njihovih ljudskih prava i pogažena dostojanstva,
sve vjernike usrdno pozivamo na molitvu svevišnjem Bogu da nam svima skrati dane kušnje i
patnje i udijeli milost pravedna mira i sveobuhvatne obnove.
Banjaluka, 13. veljače 1994.
Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski
ZA DOSLJEDNO PROVOĐENJE DOGOVORENIH SPORAZUMA
Izjava - apel biskupa Bosne i Hercegovine
svećenicima, vjernicima, domaćoj i međunarodnoj javnosti
1. Washingtonski sporazum, od 18. ožujka 1994., o političkom rješavaju bosanskohercegovačke
krize, prema kojemu je dogovorena federacija između Muslimana i Hrvata, donio je, kao prvi plod,
obustavu ratnih djelovanja na području koje kontroliraju Hrvati i Muslimani. To je ujedno
omogućilo da redovitije stiže i prijeko potrebna humanitarna pomoć ugroženom pučanstvu.
Izražavamo svoju potporu svakom sporazumu koji vodi prema pravednu i trajnu miru na području
cijele međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Molimo sve čelnike političke vlasti da
mudro pronalaze, razborito prihvaćaju, odlučno i dosljedno provode dogovorene sporazume na
dobrobit svih ljudi koji žive na ovim prostorima.
Katoličke vjernike ponovno pozivamo na poniznu i ustrajnu molitvu kako bi milosrdni Bog udijelio
potrebno svjetlo svima da pronalaze i provode što bolja rješenja za uspostavu pravedna mira u
Bosni i Hercegovini.
2. Na žalost, spomenuti sporazum zasad razdvaja našu metropoliju na područje pod nadzorom
Hrvata i Muslimana te na područje pod kontrolom bosanskih Srba. S boli konstatiramo da je s
mnogih dijelova pod kontrolom Srba već protjerano ili pobjeglo na desetke tisuća Muslimana i
Hrvata, a nad onima koji su, unatoč velikim poteškoćama, ostali i žele ostati na svojim vjekovnim
ognjištima, nastavlja se teška diskriminacija i etničko čišćenje. Na taj se način dovodi u pitanje
daljnja opstojnost više od 40 posto vjernika Vrhbosanske nadbiskupije, gotovo 80 posto Banjalučke
biskupije, a oko polovice područja Mostarsko-duvanjske i Trebinjske biskupije, što mi kao biskupi
tih biskupija, kao ni cijela Katolička crkva, ne možemo prihvatiti!
3. Ponovno najodlučnije dižemo svoj pastirski glas u obranu i vraćanje osnovnih ljudskih i
građanskih prava i sloboda - kako za katoličke vjernike, tako i za sve druge obespravljene ljude na
području cijele naše metropolije. Posebno žalimo što se na velikom dijelu Banjalučke biskupije
nastavlja mnogovrsna diskriminacija prema nesrpskom stanovništvu i zahtijevamo da se ona
prekine! Tražimo od tamošnjih vlasti da se odlučnije i učinkovitije zauzmu za prekid svih oblika
diskriminacije i nepravdi prema katoličkom stanovništvu. Očekujemo također od predstavnika
hrvatskoga naroda, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Republici Hrvatskoj, da se za ta prava još
odvažnije zauzmu.
4. U onim krajevima Bosne i Hercegovine gdje već postoji mogućnost povratka protjeranih ili
izbjeglih, od mjerodavnih vlasti tražimo:
- da im osiguraju slobodan povratak u njihove domove;
- da još odlučnije porade na potpuno sigurnoj dostavi i pravednoj raspodjeli humanitarne pomoći
najugroženijem dijelu pučanstva;
- da porade na obnovi i stvaranju mogućnosti za rad i uzdržavanje obitelji;
- da svi utjecajni čimbenici (civilne vlasti, sredstva javnoga priopćavanja, vjerski čelnici i kulturni
poslenici) odlučnije stvaraju pogodniju klimu u kojoj će se moći uspješno liječiti duboke psihičke i
fizičke ratne rane.
Znamo da se mnogi katolici, istjerani ili pobjegli s područja pod srpskom vlašću u Bosni i
Hercegovini, žele na miran način vratiti na svoja ognjišta. Tražimo i od srpskih vlasti i od
međunarodne zajednice da im to što prije omoguće.
5. Zahvaljujemo i ovaj put svim svojim svećenicima i redovnicima koji su, često i uz herojske
napore i uz izravnu ugroženost vlastita života, ostali uz povjereni im Božji narod, hraneći ga i
duhovnom i materijalnom hranom, štiteći ga, bodreći i podižući iz grijehom otrovane duhovne i
materijalne pustoši ovoga strašnog rata. Molimo ih da, oslonjeni na snagu Duha Božjega, ustraju u
vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi ondje gdje su sada najpotrebniji.
6. Zahvaljujemo članovima Hrvatske biskupske konferencije i drugih Biskupskih konferencija
svijeta na ljubavi i solidarnosti kojom prate naše patnje; na neumornom poticanju na prikupljanje i
slanje humanitarne pomoći i na njihovom zauzimanju za pravedan mir u našoj napaćenoj domovini.
Molimo ih da nas i ubuduće ne zaborave.
7. Sve naše svećenike, redovnike i redovnice, sav Božji narod povjeren našoj pastirskoj skrbi, kao i
sve dobročinitelje i prijatelje, sve ljude dobre volje preporučujemo Ljubavi Božjoj i zaštiti Presvete
Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice mira.
Bol na Braču, 6. svibnja 1994.
Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. PERO SUDAR, pomoćni biskup vrhbosanski
NEMOGUĆNOST PAPINA DOLASKA JOŠ NAM JE JEDNA BOL U NIZU
TOLIKIH DRUGIH
Priopćenje za javnost katoličkih biskupa Bosne i Hercegovine
Katolički biskupi u Bosni i Hercegovini u vrijeme pohoda "ad limina Apostolorum" u siječnju 1993.
uputili su papi Ivanu Pavlu II. poziv da posjeti Sarajevo, sjedište Bosansko-hercegovačke
metropolije i jedan od gradova simbola ratnih strahota u ovoj zemlji. U ožujku 1994. Sveta je
Stolica u Vatikan pozvala vrhbosanskog nadbiskupa msgr. Vinka Puljića da se pobliže obavijesti o
mogućnosti Papina pohoda Sarajevu. Da mu je zdravstveno stanje dopustilo, Papa bi učinio
pastirski pohod prošloga lipnja. U međuvremenu, Sveta je Stolica obavijestila nadbiskupa u
Sarajevu da se pohod Svetog Oca odgađa do bolje prilike. Početkom kolovoza došla je posebna
delegacija Svete Stolice u Sarajevo da izvidi konkretne uvjete za Papin pohod, koji je potom
potvrđen za 8. rujna, blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije. U drugoj polovini kolovoza iz
Vatikana je poslan i program o jednodnevnom Papinu boravku u Sarajevu. Apostolski nuncij u BiH,
nadbiskup Francesco Monterisi, došao je u Sarajevo početkom rujna zbog neposredne pripreme oko
Papina putovanja. Iako se iz Vatikana čulo da je Sveti Otac rekao kako je "srcem već u Sarajevu", a
njegov dolazak "u rukama Božjim", službena najava pohoda ostavljena je do sigurne odluke, a
pripreme u Sarajevu intenzivno su nastavljene. Nada u Papin dolazak rasla je iz dana u dan, osobito
među katolicima ovoga grada i zemlje koja je već prepuna razočaranja nad ljudskim primirjima,
političkim planovima i dogovorima o prestanku rata i uspostavi pravedna i trajna mira. Biskupi
sufragani msgr. Franjo Komarica iz Banje Luke i msgr. Ratko Perić iz Mostara na poziv nadbiskupa
metropolita došli su 6. rujna u Sarajevo. Istog dana, u 17 sati, iz Državnog tajništva Njegove
Svetosti javljeno je apostolskom nunciju u Sarajevu da se pohod Svetog Oca zasad odgađa, ali ne
otkazuje. Javnost je o tome obaviještena u 19 sati.
Vrijeme priprave za Papin dolazak, iako kratko i ratno, pokazalo je da je ljudima dobre volje, svima
zainteresiranima za pravedan mir, osobito samom Svetom Ocu vrlo stalo do tog pohoda Sarajevu.
Na temelju procjene Svete Stolice da bi prigodom pohoda zbog vanjske sigurnosti, koju snage
Ujedinjenih Naroda nisu zajamčile, moglo doći do krvoprolića nedužna pučanstva, po drugi je put
odgođen Papin dolazak gradu ubijenih nada za sigurnim mirom. Nemogućnost Papina dolaska
svraća svjetsku pozornost na svu tragediju ovoga grada i cijele BiH, tragediju koja je praćena
nevjerojatnom ravnodušnošću prema patnjama nevinih ljudi i prema zajamčenju života dostojna
čovjeka. Nemogućnost pohoda još je jedan vapaj i poziv savjesti čovječanstva, osobito pokretačima
i nastavljačima rata, i odgovornima za mir, da što prije omoguće da sve pučanstvo grada Sarajeva i
cijele BiH napokon iziđe iz ovoga neljudskog užasa. Nemogućnost Papina dolaska još nam je jedna
bol u nizu tolikih drugih.
Katolički narod u Sarajevu i u cijeloj zemlji bio je duhovno pripreman te je "već srcem" vidio u
Sarajevu Svetog Oca kao lučonošu i mirotvorca u ovom našem tamnom i ratnom prostoru i
vremenu. Gajimo ipak čvrsto pouzdanje da će veliki Bog, u čijim je rukama i Papin dolazak i naš
život, prema zagovoru Djevice Marije, uskoro podariti milost da se ostvari ta Papina nakana i žarka
želja biskupa, svećenika, redovnika i svih vjernika Katoličke crkve u BiH. Stoga pozivamo sve
vjernike da i dalje molimo da se, prema Božjoj volji, ispune Papine riječi: "Niste napušteni. S vama
smo i bit ćemo sve više i više", ne samo duhom, nego i njegovom osobnom nazočnošću u Sarajevu.
U Sarajevu, 6. rujna 1994.
Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. PERO SUDAR, pomoćni biskup vrhbosanski
NE MOŽEMO PRIHVATITI DA MORAMO NESTATI
Dramatičan apel katoličkih biskupa Republike Bosne i Hercegovine
Mi, katolički biskupi Vrhbosanske metropolije u Bosni i Hercegovini: nadbiskup sarajevski VINKO
PULJIĆ i pomoćni mu biskup PERO SUDAR, biskup banjalučki FRANJO KOMARICA, biskup
mostarsko-duvanjski i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski RATKO PERIĆ, okupljeni u
Rimu u povodu imenovanja nadbiskupa vrhbosanskoga kardinalom, upućujemo još jedan žarki apel
cijeloj Katoličkoj crkvi i svjetskoj javnosti za zaustavljanje ove trogodišnje ratne tragedije i za
njezino što hitnije ozdravljenje na području naših četiriju biskupija.
1. Katolička crkva, ukorijenjena u hrvatskom narodu od samih početaka njegova dolaska na
prostore Bosne i Hercegovine, prije više od 13 stoljeća, doživljavala je tijekom povijesti svoj
uspon i rast. U doba osmanlijske agresije, polovinom 15. stoljeća, u Bosni i Hercegovini
živjelo je više od 80 posto katoličkog pučanstva. Otada se broj hrvatskih katolika neprestano
smanjivao, bilo zbog turskih progona, bilo zbog srpskih doseljenja, bilo iz drugih političkih i
ekonomskih motiva. Godine 1991. od cjelokupnog pučanstva samo je 18 posto pripadnika
katoličke vjere.
2. U jesen 1991. iznenada je otpočela ratna agresija na neka hrvatska mjesta u jugoistočnoj
Hercegovini, a u proljeće 1992. Bosnu je napala ista Jugoslavenska narodna armija, koja se
pretopila u srpsku vojsku te s područja Srbije i iz Bosne i Hercegovine nanosila teške
životne udarce cijelom nesrpskom stanovništvu. Užasnim etničkim čišćenjem, genocidom i
svakovrsnim nasiljem do besramna silovanja tisuća žena, brojno je nesrpsko pučanstvo bilo
primorano u progonstvo i izbjeglištvo u inozemstvo, a drugi dio naše biskupije našao se
zbijen na prostoru od tridesetak posto teritorija Bosne i Hercegovine. Budući da je posrijedi
osvajački, odnosno teritorijalni rat do istrebljenja nesrpskog stanovništva i uništenja njegova
nacionalnog i kulturnog bića, s neizvjesnošću povratka na prvobitno stanje, došlo je, na
žalost, u pojedinim dijelovima zemlje i do oružanog sukoba između hrvatskog i
muslimanskog naroda. Taj je rat još više produbio ionako duboke rane i izazvao još veće
negativne posljedice u ljudima. Washingtonskim sporazumom 18. ožujka 1994. taj je krvavi
sukob prestao, ali ga još uvijek nije nadomjestilo povjerenje u zdrav i ravnopravan suživot.
3. Posljedice tih krvavih višenacionalnih sukoba više su nego užasne po Katoličku crkvu u
Bosni i Hercegovini, koja je od početka sustavno i u svakoj politici branila etička načela i
etnička prava svih ljudi i naroda. Od 830.000 katolika, na bosansko-hercegovačkom
području još je približno polovica.
- Iz Nadbiskupije sarajevske protjerane su dvije trećine hrvatskih katolika sa svojim svećenstvom.
Prije ovoga rata bilo je više od 520.000 katolika. Od 144 župe, ostalo je još 90 - bez vjernika,
svećenika i crkava. Tri su svećenika redovnika ubijena.
- Iz Banjalučke biskupije, koju je činilo gotovo 120.000 katolika i gdje su katolici pod svaku cijenu
željeli izbjeći svaki oružani sukob, protjerane su dvije trećine vjernika. Od 47 župa slobodno ih
djeluje samo osam. Ubijena su tri dijecezanska svećenika.
- U Biskupiji mostarsko-duvanjskoj, od približno 180.000 katolika, gotovo 20.000 njih je u
progonstvu. Od 66 župa, 9 je što potpuno, što djelomice okupirano, bez perspektive u skorašnji
povratak ljudi u njihove domove.
- U Trebinjskoj biskupiji je od 17.000 vjernika približno 4.000 protjeranih, a od 15 župa 6 ih je ili
posve zauzeto ili se nalaze na bojišnici.
U dvjema hercegovačkim biskupijama smješteno je više od 50.000 prognanika iz srednje Bosne,
koji ponegdje žive u gotovo nemogućim uvjetima.
4. Ratna agresija još uvijek traje na području Bosne i Hercegovine. Ali ta je agresija sa svojim
krvavim posljedicama u krugovima svjetskih političkih snaga - Ujedinjenih naroda, napose u
Vijeću sigurnosti, u Europskoj uniji, u administraciji Sjedinjenih Američkih Država, zbog
njihovih interesa sve dosad nailazila na različite stavove - od ljudske i moralne
neosjetljivosti do političkog popuštanja i otvorenog podržavanja vrlo nehumanog projekta
agresora, preko raznih "mirovnih" planova do sadašnje Kontaktne skupine. A sada kao da se
svi nalaze pred odobrenjem praktične pobjede ratnog bezumlja, zla i gaženja etičkih zasada,
ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava i građanskih sloboda.
5. Mi, biskupi Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, znamo da su brojni naši katolici kroz
duga i burna stoljeća pridonosili duhovnom stanju i rastu Crkve, Kristova tijela, patnjom,
mučeništvom i podnošenjem nepravdi. Ali ne možemo prihvatiti da danas, pred očima
cijeloga civilizirana svijeta, moramo posve nestati, etnički očišćeni sa svojih povijesnih
prostora. Zato apeliramo na biskupske konferencije Europe i svijeta da u naše biskupije
pošalju svoje predstavnike koji će se uvjeriti u istinitost i dramatičnost ovoga našeg vapaja.
Također ih molimo da porade kod vlada svojih država da se Bosna i Hercegovina,
međunarodno priznata, očuva kao cjelovita zemlja;
- da se etnička čišćenja na području Bosne i Hercegovine ne ozakone nego ponište;
- da se ljudsko pravo ne stavlja u nečiju ratnu snagu i oružje;
- da se svi prognanici mogu vratiti u svoje domove uz puno osiguranje prava na ljudski, nacionalni i
vjerski identitet.
6. Iako gladni, bosi i goli, prognani i poniženi, pa prema tome potrebni svake ljudske
materijalne pomoći, mnogo više molimo i od članova Katoličke crkve i od svjetske
zajednice da nas tretiraju kao ljude i vjernike s temeljnim ljudskim i vjerskim pravima te da
nam daju jamstva za ostvarenje tih prava.
(Apel je objavljen u Rimu 30. studenoga 1994., a u ime biskupa Vrhbosanske metropolije potpisao
ga je kardinal Vinko Puljić, metropolit.)
"DUBOKO SMO OŽALOŠĆENI ZBOG NEDOPUSTIVIH PROPUSTA
MEĐUNARODNE POLITIČKE ZAJEDNICE"
izjava s prvog zasjedanja BK BiH
S prvog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koje se održalo od 27. do 29.
siječnja 1995. u Mostaru, biskupi su dali sljedeću izjavu:
1. U mnoštvu znakova koje je Papa Ivan Pavao II. očitovao za dobro Katoličke crkve u Bosni i
Hercegovini, osobito u ovim teškim povijesnim trenucima, smatramo vrlo značajnim to što
je, preko Kongregacije za evangelizaciju naroda, na molbu dijecezanskih biskupa, odobrio
osnivanje Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Ponovno i ovim putem
zahvaljujemo Svetom Ocu i Svetoj Stolici na toj odluci koja pomaže da se još više učvršćuje
jedinstvo katoličkih vjernika, svećenika i biskupa na našim prostorima. Mi smo, doduše, i
prije agresije na Bosnu i Hercegovinu i za vrijeme ovoga rata pokazivali jedinstvo u
odlučivanju i djelovanju i preko Sabora biskupa Vrhbosanske metropolije i naše zajedničke
bogoslovije koja je morala iseliti iz Sarajeva u Bol i preko službenog glasila "Vrhbosne",
iako smo zbog ratne, nacionalne i teritorijalne rascjepkanosti toliko puta bili u nemogućnosti
normalna komuniciranja.
2. Primili smo sa zahvalnošću pismo (od 26. siječnja 1995.) predsjednika Hrvatske biskupske
konferencije, kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa zagrebačkoga, koji nam je, između
ostalog, napisao: "Bit ćemo povezani s Vama u razmišljanjima i traženjima rješenja
pastoralnih pitanja u okviru svih mogućnosti Crkvenog zakonika i preporuka Svete Stolice.
Crkva u Hrvata ipak ostaje jedno, iako pod vodstvom dviju Biskupskih konferencija i iako
na prostorima dviju međunarodno priznatih država". I mi također naglašavamo da ćemo
nastojati jednodušno djelovati za svako dobro Crkve u hrvatskom narodu kojemu pripadamo
sviješću, poviješću, jezikom i duhom. U dogovoru s članovima HBK i uz sugestije Svete
Stolice zauzimat ćemo se, kao dva crkvena pravna subjekta, za najveći stupanj suradnje,
povezanosti i jedinstva.
3. Četiri katoličke biskupije u Bosni i Hercegovini: Vrhbosna-Sarajevo, Banja Luka, MostarDuvno i Trebinje-Mrkan doživljavaju već nekoliko godina, svaka na svoj način, svoju
krvavu Golgotu. Osim što su im područja razdijeljena između naroda uvučenih u rat, gdje su
uspostavljena različita politička ratna uređenja, sama njihova biskupijska sjedišta odaju svu
trafiku vremena i rata: Sarajevo danas obilježava 1.000 dana neprijateljske opsade. U
Banjaluci, posebno posljednjih tjedana, još se naglašenije i perfidnije provodi besprimjeran
progon i etničko čišćenje nad ostatkom nesrpskog pučanstva. Unatoč svemu tome, zahvalni
smo Bogu što smo mogli održati ovo prvo zasjedanje na području naše Biskupske
konferencije, u gradu Mostaru.
4. Zahvaljujemo svim katolicima svijeta, njihovim Biskupskim konferencijama, posebno
onima koje su se ovih dana oglasile u javnosti, na njihovoj blizini, solidarnosti,
humanitarnoj pomoći i zauzimanju kod njihovih vlada kako bi došli do potpuna i pravedna
mira u Bosni i Hercegovini. Mi ih i ovom prilikom molimo da ne zaborave našega čovjeka
patnika i prognanika, i njegove ljudske potrebe i prava. Ima područja u BiH gdje su katolici
ostali samo zahvaljujući karitativnoj djelatnosti Crkve, jer su, na žalost, sve druge
odgovorne strukture onemogućene, udaljene ili su se same udaljile.
5. Ovu tragediju svoga hrvatskoga i katoličkoga naroda najviše doživljavamo u tome što je više
od polovice našega puka (više od 400.000 ljudi) moralo izbjeći sa svojih vjekovnih ognjišta,
što ne vidimo perspektive njihova normalna povratka u dogledno vrijeme i što nad nama
kruže crni oblaci strahova i slutnji i za prognane i za preostale. Uzalud nam je karitativna i
humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta, ako nam se ne osiguraju ljudska i
građanska prava i slobode da živimo i djelujemo na svojim mjestima, selima i gradovima
Bosne i Hercegovine. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti, ako su nas agresori na
čovjeka i narod osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo ožalošćeni
zbog nedopustivih propusta međunarodne političke zajednice koja je pokazala neshvatljivo
popuštanje prema agresiji i "sili jačega", a ravnodušnost prema svemu pučanstvu koje trpi
neizmjerne nepravde, nasilja, rušenja, progonstva i klanja. Ona s "jačima" razgovara na
koljenima, a ucjenama sa "slabijima"! Zaprepašteno se pitamo je li moguće da su politički
interesi i prestiži beskrajno važniji od čovjeka, od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje
nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih stoljeća svoje nacionalne opstojnosti,
vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim prostorima?
6. Zahvalni smo tolikim ljudima, obiteljima, ustanovama, osobito državnim institucijama u
Republici Hrvatskoj, koje su primile na stotine tisuća naših izbjeglica. Svjesni smo kako je
to, uz također na stotine tisuća vlastitih prognanika, nepredvidljiv i neugodan teret. Ujedno
molimo da i ubuduće strpljivo i s razumijevanjem pomažu našoj izbjegloj i ranjenoj braći.
Razumijemo odluku odgovornih političara u Hrvatskoj s obzirom na otkazivanje mandata
mirovnim snagama Ujedinjenih naroda koje se u svome trogodišnjem boravku u Hrvatskoj
nisu pokazale na visini povjerena im zadatka. Usrdno molimo Boga da se preko odgovornih
međunarodnih i domaćih čimbenika vrati mir našemu hrvatskom narodu i svim ljudima i
narodima, da se isprave nepravde i da se prognanici i izbjeglice jednoga dana sretno i
sigurno vrate svojim kućama.
7. Znamo da je svaki čovjek bijednik, da su svi ljudi pred Bogom grešnici i da svi trebamo
duboko okajavati svoje propuste i grijehe, što svaki pravi vjernik stalno čini, Ali znamo da
postoje državne i društvene ustanove koje su zadužene za suzbijanje zla u svojim sredinama.
Molimo stoga odgovorne ustanove u hrvatskom narodu da pokažu učinkovitost u uklanjanju
društvenih zala koja se neprestano šire, kao što su droga, razne vrste kriminala, pobačaji,
pornografija. Katolička crkva, majka i učiteljica, zauzima se za odgoj čovjeka u dobru, da
mu vrati autentičnu sliku Božju kako bi svi ljudi na ovom svijetu mogli živjeti u miru i
uzajamnom poštovanju. Ona se neće umoriti u inzistiranju na pravdi, poštenju i istini i bit će
uvijek spremna na suradnju sa svim institucijama koje rade na oblikovanju zdrava, duhovna
i potpuna čovjeka.
8. Krist je Mir naš (Ef 2,14). Neće u ovoj zemlji biti mira bez našega aktivna međusobna
pomirenja. Posebno pozivamo sve katoličke vjernike, svećenike, redovnike i redovnice na
području na koje se proteže Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine da u ovim
sudbonosnim danima svi odgovorimo zahtjevu Crkve za što većom vjernošću i sjedinjenjem
s Bogom i za što jačim jedinstvom i pomirenjem među sobom i s našima bližnjima.
Mostar, 29. siječnja 1995.
Vinko kard. Puljić,nadbiskup i metropolit vrhbosanski i predsjednik BK BiH,
msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki,
msgr. Ratko Perić,biskup mostarsko-duvanjski, i ap. admin. trebinjsko-mrkanski
PRAVI MIR OSTVARUJU SAMO ISTINSKI MIROTVORCI
Poruka biskupa BiH svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima
Sa svog redovnog zasjedanja, održanog u Zagrebu 13. i 14. ožujka 1995., upućujemo vam, braćo i
sestre, svećenici, redovnici, redovnice i sav Božji puče s područja Bosne i Hercegovine, svoju
pastirsku riječ. Želimo vam i ovom zgodom kao i svaki put do sada, kad god nam je uspjelo sastati
se, dati na znanje da smo s Vama ujedinjeni u vjeri, nadi, trpljenju, kršćanskom svjedočenju i
ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Sadašnje ratno stanje na području naših biskupija onemogućava nam normalan život na našim
vjekovnim prostorima. Preko polovice svih naših župa razrušeno je i opustošeno a vjernici diljem
svijeta raspršeni. Nerijetkim svećenicima, redovnicima i redovnicama onemogućen je i sam boravak
u njihovim župama i samostanima, a kamoli njihovo uobičajeno pastoralno djelovanje.
Sve su to bolne činjenice koje pritišću, u prvom redu sve članove naših biskupijskih zajednica, ali i
drugu našu braću i sestre u Kristovoj Crkvi, koji s nama suosjećaju. Svjesni smo da prolazimo
trenutačno svoj križni put i zajednički Veliki tjedan, ali da je s nama Spasitelj svijeta, Krist
Gospodin. Ta nam svijest daje potrebnu snagu da, unatoč Getsemanskom vrtu u kojem se poput
Krista nalazimo, ne klonemo duhom niti posumnjamo u Božju pomoć i utjehu. Krist je jasno rekao
svojim učenicima: "Nije sluga veći od svog gospodara! Ako su mene progonili i vas će progoniti"
(Iv 15,20). Također nam je svima dao na znanje da ćemo u ovom grešnom svijetu uvijek iznova
doživljavati tjeskobu, ali da se ne bojimo jer je on pobijedio svijet (usp. Iv 16,33).
Zahvaljujemo svima što ustrajno nastojite ostati vjerni Kristovim zapovijedima, napose njegovoj
zapovijedi ljubavi i praštanja. Na taj se način najlakše odupiremo napastima đavla, toga oca laži i
čovjekoubojice od početka (usp. Iv 8,44). Time pridonosimo pobjedi Kristova duha i učvršćenju
njegova kraljevstva, istine, pravde, ljubavi i mira.
Dok svakodnevno upućujemo svoje žarke molitve Gospodinu da proslavi svoje sveto ime i skrati
dane naših stradanja, istodobno smatramo svojom obvezom tražiti od svih domaćih i međunarodnih
političkih i drugih odgovornih čimbenika da zaustave stradanja nevinih ljudi i konačno nađu
pravedna rješenja ovom tragičnom ratu u našoj domovini. Svjesni smo da pravi mir mogu ostvariti
prije svega oni ljudi koji taj mir nose u svome srcu i u svojoj savjesti. Zato pozivamo sve vas da
neumorno zajedno vapimo Kristu, božanskom Mirotvorcu da on prosvijetli mutne savjesti i obrati
ljudska srca zaražena sebičnošću, pohlepom, mržnjom i drugim zlima.
Potičemo vas sve, braćo svećenici, redovnici, časne sestre i vas dragi Božji narode, da svoje
svakodnevne patnje združujete u ovom korizmenom vremenu svjesno s najvećim Patnikom,
Gospodinom našim Isusom Kristom po kojem će svi naši križevi uroditi plodovima dragocjenim za
cijelu Crkvu i za blaženu vječnost u Nebu.
Zazivamo na sve vas, bilo da ste u domovini ili rasuti po svijetu, blagoslov svemogućega i
milosrdnoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.
Zagreb, 14. ožujka 1995.
Vaši biskupi:
Vinko kardinal Puljić, nadbiskup i metropolita vrhbosanski
Msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Msgr. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i administrator trebinjsko-mrkanski
Msgr. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski
"MOLIMO ZA SVE NEVINE ŽRTVE OVOGA STOLJEĆA NA NAŠIM
PROSTORIMA!"
Pismo BK BiH o 50. obljetnici završetka II. svjetskog rata
Narodi Europe i svijeta ovog svibnja obilježavaju pola stoljeća od završetka II. svjetskog rata. I mi,
katolički biskupi, svećenici i vjernici, kao Crkva u Bosni i Hercegovini, pridružujemo se Crkvi u
Hrvatskoj, koja se preko svoje Biskupske konferencije 28. travnja 1995. obratila Pismom javnosti.
Kao biskupi ove Crkve želimo istaknuti ove misli i zajednički poziv.
1. Gotovo cijelo 20. stoljeće obilježeno je na ovom našem tlu također i nepravdama, sukobima,
krvlju i krivnjama. Dva su se svjetska rata vodila na ovim stranama. Prvome je čak bio
povod upravo u Sarajevu, 1914. godine. I ovaj treći međunacionalni sukob, odnosno
agresivni rat vodi se i u Bosni i Hercegovini sve od rujna 1991. godine do danas. I još mu,
na žalost, ne vidimo svršetka.
2. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini do dolaska turske okupacije činio je više od 80 posto
pučanstva, a potom stoljećima živio zajedno s drugim narodima na ovim prostorima. Iako
naš narod ima pravo na državno samoodređenje i svoju suverenost i slobodu, bio je
uključivan, često mimo svoje volje, u razne povijesne državne tvorevine. Život u
netoleranciji ili ropstvu nije mogao donijeti pozitivne plodove s obzirom na ljudska, vjerska
i nacionalna prava i slobode. Tako su među narodima na ovim prostorima izbijali žestoki
sukobi, provodili se pokolji i genocidi, činile okrutnosti nedostojne čovjeka. Nekada je to
bilo u formi državne politike, nekada su to činile odmetnute skupine na vlastitu ruku. Slične
se okrutnosti, na žalost, čine do dana današnjega pred očima cijeloga svijeta.
3. Činjenica je, međutim, da su ti isti ljudi i narodi istodobno i pripadnici pojedinih kršćanskih
Crkava ili drugih vjerskih zajednica. Činjenica je također da nisu ni blizu istraženi svi
povijesni uzroci, razlozi, povodi i nepobitne činjenice s obzirom na ratne događaje, krvnike i
žrtve, na ovim prostorima. A napisane su cijele knjižnice optužaba, osuda i kleveta ne samo
na račun hrvatskoga naroda nego i na račun Katoličke crkve u tom narodu. Dužnost je ne
samo svjetovnih povjesničara nego i crkvenih da stručno istražuju, skupljaju i pravedno
ocjenjuju podatke i iznose autentičnu istinu o svemu što se događalo, jer vjerujemo da se
samo pravom istinom mogu ispravljati počinjene nepravde, a pravdom doći do trajnog mira.
4. Kao članovi Katoličke crkve, ujedno i sinovi hrvatskoga naroda, pozivamo svu braću i
sestre, vjernike i sunarodnjake s ovih naših prostora, da zajedno s nama biskupima u subotu,
13., ili u nedjelju, 14. svibnja, prikažemo Kristovu nekrvnu žrtvu Ocu nebeskome za sve
nevine žrtve koje su pale zbog nasilja i okrutnosti u I. svjetskom ratu (1914.-18.), u
razdoblju između dva svjetska rata, u II. svjetskom ratu (1941.-45.), u razdoblju nakon rata,
napose u bleiburškoj tragediji, na velikom križnom putu, na montiranim procesima i bez
procesa pod komunističkim režimom, sve do današnjih brojnih ratnih žrtava.
5. Ovdje ne molimo samo za Hrvate katolike - biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i
tolike vjernike, nego i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti
ratnog vihora. Dok se s nedužnim poštovanjem sjećamo tih nevinih žrtava, želimo moliti i za
one koji su bili krvnici i krivi za njihovu smrt. Molitvom ne želimo optuživati nego istinski
vapiti da Duh Gospodnji obnovi lice ove zemlje i još više sva ljudska srca.
6. Uvjereni smo da će doći vrijeme kada će se moći zabilježiti sva tragedija koja je učinjena
nevinu čovjeku bez obzira na to koje vjere ili narodnosti bio. Zato spominjanje tih žrtava ne
smije biti izazivanje novih rana. U duhu Poruke, koju je Sveti Otac, da mu je bilo
omogućeno doći, trebao izgovoriti u sarajevskoj katedrali 8. rujna 1994., želimo ostvarivati
zahtjev iz Gospodnje nam molitve: Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima
našim. "Ovim riječima, napisao je Papa, dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na
nj upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: 'Oče, oprosti im jer ne
znaju što čine' (Lk 23,34). Ljudska povijest, povijest naroda i nacija, puna je uzajamne
mržnje i nepravda (...). Danas želimo moliti da se ponovi slična gesta 'opraštamo i tražimo
oproštenje' za našu braću na Balkanu! Bez takva stava, teško je graditi mir. Nizanje 'krivnja'
i 'kazna' neće se nikad okončati ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti! Ako
je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima
ljudi i naroda. Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Koje su to napasti od kojih
danas molimo Oca da nas oslobodi? To su one koje srce čovjeka pretvaraju u srce kameno,
neosjetljivo za poziv na oprost i slogu. To su napasti etničkih predrasuda, zbog kojih je
čovjek neosjetljiv na prava drugoga i na njegovu patnju. To su napasti razdraženih
nacionalizama koji dovode do presezanja nad bližnjim i do žudnje za osvetom. Sve su to
napasti u kojima se izražava civilizacija smrti (...). Mole sve žrtve ovoga okrutnog rata koje
u Božjem svjetlu, za preživjele, zazivaju mir i pomirenje" (GK, 38/ 94, 7)
U tom duhu molimo za sve nevine žrtve ovoga stoljeća na našim prostorima. Žalimo nad svim
učinjenim nepravdama i zlima. Želimo da svaki čovjek može proživljavati svoje ljudsko
dostojanstvo, svoj vjerski i nacionalni identitet u slobodi i miru, tuđe poštujući, a svojim se
ponoseći. Neka naše ljudsko i vjersko pomirenje sa svima drugim bude zalogom trajnog mira.
Sarajevo, 3. svibnja 1995.
Vinko kard. Puljić,nadbiskup vrhbosanski i predsjednik BK BiH,
msgr. Franjo Komarica ,biskup banjalučki,
msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski,
msgr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski
PONOVNO IZRAŽAVAMO SOLIDARNOST SA SVIM
OBESPRAVLJENIM LJUDIMA
Apel domaćoj i svjetskoj javnosti
Boraveći po prvi put kao kardinal u svom rodnom gradu Banjaluci i banjalučkoj biskupiji obraćam
se zajedno s mjesnim biskupom msgr. Franjom Komaricom domaćoj i svjetskoj javnosti slijedećim
apelom:
1. Katolici-Hrvati i drugi u banjalučkoj regiji već pune tri godine su, nažalost, bez mnogih
osnovnih ljudskih prava, i sloboda: prava na dom, zavičaj, izvor egzistencije, sigurnost
imovine, socijalnu zaštitu, slobodu kretanja čak nerijetko i prava na život. Takvo, krajnje
nehumano stanje, postaje nepodnošljivo i za one najizdržljivije.
2. Katolici su svojim izrazito miroljubivim držanjem od samog početka rata u Hrvatskoj i u
Bosni i Hercegovini zadužili ne samo svoje susjede nego i domaću javnost i međunarodnu
zajednicu da se zdušnije zauzmu te ih zaštite u njihovim osnovnim pravima i slobodama.
3. Neshvatljivo je ravnodušno i inertno držanje najodgovornijih političara - domaćih i svjetskih
- koji, unatoč znanju što se na ovom području događa s nedužnim miroljubivim civilima,
ništa učinkovitije ne poduzimaju da zaustave teške zločine protiv čovječnosti. Djelatnici
sredstava priopćavanja svojim neinformiranjem javnosti uvelike pomažu svima, koji čine zlo
i nasilje, da to mogu činiti potpuno slobodno i nekažnjeno. Svojim nezauzimanjem za zaštitu
ovdašnjeg nedužnog i potpuno nezaštićenog stanovništva - katolika i drugih - oni se (možda
i ne htijući) stavljaju na stranu zločinaca. Kao vjernici i ujedno učitelji vjere i morala u
Kristovoj Crkvi na ovim prostorima obavezni smo pred Bogom i savješću stati u obranu
Božjeg zakona i ljudskog dostojanstva svakog čovjeka. Dužni smo upozoriti sve one, koji
odlučuju o sudbinama ovih obespravljenih ljudi, da nose tešku odgovornost pred Bogom i
poviješću.
4. Ponovno najodlučnije dižemo svoj glas solidarnosti i zauzimanja za zaštitu ljudskog
dostojanstva i osnovnih ljudskih građanskih prava i sloboda svih pogaženih i obespravljenih
ljudi, pozivajući sve plemenite ljude da nam se pridruže u spašavanju ugroženog čovjeka na
ovom području kao i na svim drugim područjima Bosne i Hercegovine, Balkana i europskog
kontinenta.
5. S pravom očekujemo od svih članova Katoličke crkve, kao i svih drugih kršćana i vjernika u
jednoga Boga na području Banjalučke biskupije, Vrhbosanske metropolije, Europe i cijeloga
svijeta da se još odlučnije povežemo u molitvi Bogu, jedinom istinskom mirotvorcu, kao i u
svim drugim mirotvornim akcijama za što skorije uspostavljanje pravednog mira na ovim
prostorima i svim drugim ratom zahvaćenim područjima.
Banjaluka, 28. veljače 1995.
Vinko kard. Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski
Msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
MIROVNI SPORAZUM SADRŽI ČUDNA PROTURJEČJA I POGUBNE
NESIGURNOSTI!
Otvoreno pismo potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma
Mi, nižepotpisani članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koji se već nekoliko
mjeseci ne možemo ni susresti, dosljedni crkvenim stavovima u vezi s ratom i mirom u BiH, uoči
potpisa Daytonskog sporazuma u Parizu ovoga mjeseca, objavljujemo još jednom svoje stajalište
priopćeno više puta i na više načina i Svetoj Stolici i Biskupskim konferencijama svijeta, kao i
domaćim i svjetskim političarima koji su mogli mnogo ranije stišati razbuktavanje agresorskog rata
i uspostaviti pravedan i trajan mir u BiH. Svojim izjavama obratili smo se javnosti skupno ili u
zajedništvu s biskupima Republike Hrvatske bar 25 puta u posljednje 4 godine. Ovdje donosimo
odlomke iz naših 12 izjava:
Iz pisma biskupa BiH Svetom Ocu, 18. prosinca 1992: "Iako su svjetske organizacije: Vijeće
sigurnosti Ujedinjenih naroda, Europska zajednica, Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji
jasno proglasile napadača i osvajača - Srbiju i Crnu Goru te bivšu Jugoslavensku narodnu armiju,
koja je svoje oružje ustupila bosanskohercegovačkim Srbima, ipak u konkretnoj praksi kao da se ne
razlikuje tko je glavni začetnik i zločinac, a tko žrtva, tko napadač, a tko napadnut (...). Molimo
Vašu Svetost da Sveta Stolica, u skladu sa svojim mogućnostima, poradi na tome da vlade moćnih
zemalja preuzmu zadaću i odgovornost za ono što im nalažu međunarodni dokumenti o poštovanju
temeljnih ljudskih prava, prinuđujući agresora i otimača da svima prognanima i izbjeglima omogući
povratak u njihove domove, pri čemu ne može biti govora ni o kakvu prekrajanju državnih granica"
("Glas koncila", 2/1993, 3).
Iz pozdrava Biskupa BiH Svetom Ocu: 12. siječnja 1993: "Svjesni smo, Sveti Oče, Vaše moralne
snage i autoriteta koji uživate i Vi osobno, i Sveta Stolica u cijelom svijetu. Stoga Vas molimo da
ostanete s nama. Smatramo da nije volja Božja da nas nestane s ovih prostora na kojima živimo već
13 stoljeća, gdje smo unatoč dramatičnim povijesnim kušnjama, s pomoću Božjom, uspjeli očuvati
svoju vjeru u Isusa Krista, svoju povezanost s Petrovim nasljednikom i svoj nacionalni identitet. I
danas, unatoč svim promjenama i tragičnim zbivanjima, ostajemo kao i dosad spremni za miran
suživot i s pravoslavcima, i s muslimanima, i s pripadnicima ostalih vjeroispovijesti" (GK, 4/93, 3).
Iz Apela biskupa BiH, Mostar, 2. kolovoza 1993: "Ponovno apeliramo na sve odgovorne političke
faktore u domaćoj i svjetskoj javnosti da s više truda porade na pravednom rješenju sadašnjega i
budućeg života svih stanovnika Bosne i Hercegovine. (...). Molimo sve one koji vjeruju u
Gospodara povijesti i Kneza mira da se pridruže našim molitvama svemogućem Bogu da skrati
dane ovoga progonstva i omogući nam miran i sretan život u ovoj našoj bosanskohercegovačkoj
crkvenoj pokrajini, zajedno s ostalim narodima" (GK, 33/93, 4).
Iz poruke biskupa BiH, Zagreb: 1. rujna 1993: "Kao biskupi katoličkih dijeceza u Bosni i
Hercegovini ističemo da Crkva prema svom evanđeoskom poslovanju naviješta Kristov spas i mir
ljudima na ovim prostorima bez obzira na bilo kakve granice. Raduju nas sva pravedna mirovna
rješenja kojima se zaštićuje svaki čovjek i narod u njegovim ljudskim, vjerskim i nacionalnim
pravima. Duboko nas uznemiruju razne vijesti i događaji koji navode na zaključak da bi planirana
republička razgraničenja mogla dovesti do nasilnih ratničkih razračunavanja i čišćenja, suprotnih
Božjem zakonu i ljudskom pravu. U takvoj pretpostavci ne možemo nikada pristati na mogući
nestanak natpolovičnog dijela organizirane Katoličke crkve, tj. naših biskupija na njihovim
povijesnim i sadašnjim prostorima Bosne i Hercegovine. Sreća jednoga čovjeka ili naroda ne gradi
se na gaženju ljudskog dostojanstva i osnovnih prava drugoga čovjeka ili naroda. Jedno je od tih
temeljnih prava i život na stoljetnim vlastitim ognjištima" (GK 37/ 93, 3).
Iz izjave biskupa BiH, Bol, 29. rujna 1993: "Odbacujemo sve nepravde i neljudska nedjela
počinjena u ovom ratu te u ime Božjeg zakona i dostojanstva čovjeka osuđujemo svaku metodu i
praksu obespravljenja čovjeka i naroda, progona pučanstva, etničkog čišćenja, genocida, rušenja
vjerskih bogomolja, iz koje god ljudske skupine ili narodne političke zajednice to dolazilo. Mi,
predstavnici Vrhbosanske nadbiskupije, Banjalučke, Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske
biskupije, ne pristajemo ni na kakva precrtavanja naših stoljetnih biskupijskih granica, niti na
otpisivanje naših crkvenih područja, bez pristanka i odobrenja našega katoličkoga svećenstva i puka
koji je kao hrvatski narod stoljećima konstitutivan i bitan u Bosni i Hercegovini. Osuđujemo
medijsku pristranost u ovom ratu, svaku manipulaciju koja je na štetu istine i pravde, i
izvjestiteljske poticaje na osvetu i mržnju" (GK, 50/93, 1).
Iz Apela biskupa BiH, Sarajevo, 6. siječnja 1994: "Stoga mi, u ime Crkve koju predstavljamo,
upućujemo odlučan poziv svim političarima, svim sudionicima u pregovorima, svim vojnim
zapovjednicima da budu svjesni kako oni sada upisuju svoje ime u povijest čovječanstva i europske
civilizacije! Usvajaju li načelo neotuđivih prava svake ljudske osobe i svakog naroda da živi u
pravednom miru ili vode pregovore s načelom da su sila i moć oružja odrednice prava i
pravednosti?!" (GK 3/94, 1)
Iz Promemorije Predsjedniku Republike Hrvatske, Zagreb, 12. siječnja 1994: "Sudjelujući u tim
pregovorima u ime hrvatskog naroda njegovi političari, s Vama na čelu, pristaju na podjelu Bosne i
Hercegovine. Vrlo nam je žao što su ti pregovarači ignorirali i ignoriraju dosadašnje apele, kojima
su biskupi Bosne i Hercegovine izjavljivali da ne pristaju ni na kakvo mijenjanje granica svojih
biskupija, niti na nestanak, s tih prostora, većeg dijela hrvatskoga naroda i Katoličke crkve, koja mu
je inače bila i ostala vjekovima najvjernija voditeljica i zaštitnica (...). Jedno od prekršenih načela
jest ovo: Europa je od početka tvrdila da neće priznati ni pedalj osvojene zemlje, a sada se pod
njezinim pritiskom i na temelju otimačinom i agresijom osvojenih područja vode pregovori. Stječe
se dojam da osvajača žele zadovoljiti, što će biti na životnu štetu druge strane. Drugo nepravedno
načelo koje se primjenjuje jest ovo: Dioba Bosne i Hercegovine, praktično i stvarno (iako se
teorijski netko zauzima i u suprotnom smjeru) vodi ne samo sankcioniranju dosadašnjih etničkih
progona, nego i sutrašnjem potpunu dovršenju etničkog čišćenja. A takva "preseljenja" i pothvati za
vrijeme rata nisu ništa drugo nego zlodjela! (...). Bez obzira na sve moguće prijedloge o ustroju
Bosne i Hercegovine, smatramo svojom dužnošću i pravom još jednom odlučno zahtijevati od svih
koji pregovaraju u ime hrvatskog naroda, da svakako osiguraju za sve Hrvate katolike, kao i za
pripadnike drugih naroda i konfesija, osnovna ljudska i građanska prava i slobode, uključujući i
vjerska i nacionalna prava" (GK, 4/1994, 3).
Iz Apela biskupa BiH, Banja Luka, 13. veljače 1994: "Nije zadaća nas crkvenih predstavnika davati
konačna rješenja za unutrašnje političko uređenje u Bosni i Hercegovini. Poštujući povijesne okvire
svoje Vrhbosanske metropolije, s kojima se uglavnom poklapaju povijesne granice Bosne i
Hercegovine, a koju je diplomatski priznala Sveta Stolica i sav svijet, otvoreni smo svakoj razumnoj
političkoj opciji koja se drži općih normi prava i pravde. Ponovno naglašavamo nužnost prestanka
besmislena ratovanja, ostvarenje svih ljudskih i građanskih prava i sloboda, ravnopravnost svih triju
konstitutivnih naroda na t1u Bosne i Hercegovine, zaustavljanje i vraćanje prognanih na njihova
vlastita ognjišta, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći svima životno ugroženima" (GK, 8/1994,
1).
Iz Izjave biskupa BiH, Bol, 6. svibnja 1994: "Na žalost, spomenuti (washingtonski) sporazum, za
sada razdvaja našu metropoliju na područje pod nadzorom Hrvata i Muslimana te na područje pod
kontrolom bosanskih Srba. S boli konstatiramo da je s mnogih dijelova pod kontrolom Srba već
protjerano ili pobjeglo na desetke tisuća Muslimana i Hrvata, a nad onima koji su, unatoč nemalim
poteškoćama, još uvijek ostali i žele ostati na svojim vjekovnim ognjištima, nastavlja se teška
diskriminacija i etničko čišćenje. Na taj se način dovodi u pitanje daljnja opstojnost više od 40
posto vjernika Vrhbosanske nadbiskupije, oko 80 posto Banjalučke biskupije, a oko polovice
područja Mostarsko-duvanjske i trebinjske biskupije, što mi, kao biskupi tih biskupija, kao i cijela
Katolička crkva, ne možemo prihvatiti! Ponovno najodlučnije dižemo svoj pastirski glas u obranu i
vraćanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, kako za katoličke vjernike, tako i za sve
druge obespravljene ljude na području cijele naše metropolije (GK, 21/94, 3).
Iz Pisma biskupa BiH Svetom Ocu, Sarajevo, 7. rujna 1994: "U ovoj općeljudskoj tragediji
Katolička crkva u Bosni i Hercegovini tako je pogođena da se nalazi u stalnoj opasnosti od
nestajanja. Naši vjernici, pritisnuti nevoljama, masovno napuštaju svoja ognjišta. Vijest da ni Vi,
Sveti Oče, kao poglavar Katoličke crkve i najveći mirotvorac ovog vremena, niste mogli ostvariti
svoj planirani pohod k nama, uvelike je povećala strahove našega vjernog puka. (...). Katolička
Crkva u hrvatskom narodu na ovim prostorima razapeta krvari već trinaest stoljeća, ali nije nestala!
Kako se pomiriti s činjenicom da ona nestane danas, na svršetku dvadesetog stoljeća, i to samo
tijekom tri godine?! Ipak vjerujemo da je Božja ljubav ona snaga koja će nam pomoći da ovdje
opstanemo. Zato molimo da nas blagoslovite s groba svetog Petra" (GK, 38/94, 6).
Iz Apela biskupa BiH, Rim, 30. rujna 1994: "Ratna se agresija vodila i još se uvijek vodi na
području Bosne i Hercegovine. Ali ta je agresija s njezinim krvavim posljedicama u krugovima
svjetskih političkih snaga: Ujedinjenim narodima, napose u Vijeću sigurnosti, u Europskoj uniji, u
administraciji Sjedinjenih Američkih Država, zbog njihovih interesa, sve dosad nailazila na različite
stavove - od ljudske i moralne neosjetljivosti do političkog popuštanja i otvorena podržavanja vrlo
nehumana projekta očita agresora preko raznih "mirovnih" planova do sadašnje Kontaktne skupine.
A sada kao da se svi nalaze pred odobrenjem praktične pobjede ratnog bezumlja, zla i gaženja
etičkih zasada, ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava kao i građanskih sloboda. Mi, biskupi
Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, znamo da su brojni naši katolici kroz duga burna stoljeća
pridonosili duhovnom stanju i rastu Crkve, Kristova tijela, patnjom, mučeništvom i podnošenjem
nepravdi. Ali ne možemo prihvatiti da danas, pred očima cijeloga civilizirana svijeta, moramo posve
nestati, etnički očišćeni sa svojih povijesnih prostora. Zato apeliramo na biskupske konferencije
Europe i svijeta da u naše biskupije pošalju svoje predstavnike, koji će se uvjeriti u istinitost i
dramatičnost ovoga našeg vapaja. Također ih molimo da porade kod vlada svojih država da se
Bosna i Hercegovina, već međunarodno priznata, očuva kao cjelovita zemlja;
- da se etnička čišćenja na području Bosne i Hercegovine ne ozakone nego isprave;
- da se ljudsko pravo ne stavlja u nečiju ratnu snagu i oružje;
- da se svi prognanici mogu vratiti u svoje domove uz puno osiguranje jednakih prava na
njihov ljudski, nacionalni i vjerski identitet (GK, 50/94,1).
Iz Izjave biskupa BiH, Mostar, 29. siječnja 1995: "Četiri katoličke biskupije u Bosni i
Hercegovini: Vrhbosna-Sarajevo, Banja Luka, Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan doživljavaju već
nekoliko godina, svaka na svoj način, svoju krvavu golgotu. Osim što su im područja razdijeljena
između naroda uvučenih u rat, gdje su uspostavljena različita politička ratna uređenja, sama njihova
biskupijska sjedišta odaju svu tragiku vremena i rata: Sarajevo danas obilježava 1.000 dana
neprijateljske opsade. U Banjaluci, posebno posljednjih tjedana, još se naglašenije i perfidnije
provodi besprimjeran progon i etničko čišćenje nad ostatkom nesrpskog pučanstva. Mostar je
podijeljen u dva dijela. Trebinje je apostolskom upravitelju nepristupačno. Unatoč svemu tome,
zahvalni smo Bogu što smo mogli održati ovo prvo zasjedanje na području naše Biskupske
konferencije u gradu Mostaru (...). Ovu tragediju svoga hrvatskoga i katoličkoga naroda najviše
doživljavamo u tome što je više od polovice našega puka (više od 400.000 ljudi) moralo izbjeći sa
svojih vjekovnih ognjišta, što ne vidimo perspektive za njihov povratak u dogledno vrijeme i što
nad nama kruže crni oblaci strahova i slutnji i za prognane i za preostale. Uzalud nam je karitativna
i humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta, ako nam se ne osiguraju ljudska i
građanska prava i slobode da živimo i djelujemo u svojim mjestima, selima i gradovima Bosne i
Hercegovine. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti, ako su nas agresori na čovjeka i narod
osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo ožalošćeni zbog nedopustivih
propusta međunarodne političke zajednice koja je pokazala neshvatljivo popuštanje prema agresiji i
sili jačega, a ravnodušnost prema pučanstvu koje trpi neizmjerne nepravde, nasilja, rušenja,
progonstva i klanja. Ona s "jačima" razgovara na koljenima, a ucjenama sa "slabijima"!
Zaprepašteno se pitamo je li moguće da su politički interesi i prestiži beskrajno važniji od čovjeka,
od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih
stoljeća svoje nacionalne opstojnosti, vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim
prostorima?" (GK, 6/95, l. 3)
Kako je vidljivo iz ovih odlomaka naših izjava, mi, nižepotpisani članovi Biskupske konferencije
Bosne i Hercegovine imali smo jasan i dosljedan stav, i to od početka rata, pa sve dosad, za
prestanak agresorskog rata i za uspostavljanje čvrstoga, trajnoga i pravednoga mira, zauzimajući se
za pravo svakog čovjeka i naroda u ovoj zemlji. Zato pozdravljamo zaustavljanje ovoga
agresorskog rata nakon ovog mirovnog sporazuma. Molimo Boga da ovom ratu doista bude kraj.
Međutim, obuzima nas ozbiljna sumnja da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma
može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir. Mirovni sporazum, koliko nam je
poznat, sadrži nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti.
l. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta.
2. Kako može biti jedna država s tri vojske?
3. Kakva je to pravda po kojoj se pola zemlje daje trećinskom narodu te zemlje?
4. Tko može biti ovlašten da potpiše sporazum prema kojem se prostori većinskog stanovništva
bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva?
5. Ovim sporazumom potvrđeno je i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačega te se u istu razinu
stavljaju žrtva i agresor.
6. Tko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviđeni povratak stotinama tisuća prognanika i
izbjeglica u njihove domove i zavičaje i tu im omogućiti sva ljudska i građanska prava i slobode?
Očito je da ovaj mirovni sporazum, postignut u Daytonu, a koji treba biti potpisan u Parizu, umjesto
silno željena mira, unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka u zaštite osnovnih ljudskih
prava i sloboda, koja uključuju vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i
Hercegovine. Kao biskupi katoličkih vjernika, na čiju se budućnost također odnosi ovaj sporazum, s
pravom očekujemo da se svi odgovorni faktori i institucije, međunarodni i domaći, koji su
sudjelovali u njegovom kreiranju odlučno obvežu na ispravljanje nepravdi i ostvarenje što
pravednijeg mira za sve miroljubive stanovnike ove zemlje. Kao službeni predstavnici Katoličke
crkve u jednom od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, u hrvatskom narodu, i ovaj put
izražavamo svoju spremnost da i sami pomognemo u ostvarivanju svih konstruktivnih i provedivih
rješenja ovoga užasnog rata i u uspostavljanju istinskog mira na području naše Biskupske
konferencije, tj. na području cijele Bosne i Hercegovine.
Sarajevo - Banja Luka - Mostar, 8. prosinca 1995. godine
Vinko kardinal Puljić, nadbiskup, Sarajevo
Msgr. Franjo Komarica, biskup, Banja Luka
Msgr. Ratko Perić, biskup, Mostar
Msgr. Pero Sudar, pomoćni biskup, Sarajevo
II.
POGLAVLJE – SVEĆENSTVU I VJERNICIMA
HOĆEMO LI MIR ILI RAT?
Poruka biskupa Franje u povodu Svjetskog dana mira, 1. siječnja 1992.
Na svečanoj misi za mir, uz sudjelovanje predstavnika drugih konfesija i Europske promatračke
misije, biskup je nakon sažetog predstavljanja Papine poruke za Svjetski dan mira, te zajedničke
poslanice vjerskih predstavnika iz Republike BiH uputio i svoju poruku.
Dragi vjernici, poštovani sugrađani!
Kao vaš subrat u vjeri, vaš susjed i sugrađanin, želim vama i svima oko nas, danas blagoslovljeni
dan zajedničke molitve za mir u našem gradu i kraju, poručiti sljedeće:
Jedan od najvećih problema ljudske povijesti je u činjenici da se pojmovi ljubav i moć obično
shvaćaju kao suprotnosti. Ljubav se tako poistovjećuje s odbacivanjem upotrebe moći, sile. A moć
opet s gaženjem, nijekanjem ljubavi. Potrebno je da, shvatimo kako je moć bez ljubavi bezobzirna,
kako se može zloupotrebljavati, a ljubav bez moći ostaje sentimentalna i bez utjecaja.Moć u svome
najboljem izdanju jest ljubav koja otklanja sve što se ljubavi protivi.Pred nama, našim gradom i
krajem, stoji u ovom času silno bremenito i sudbonosno pitanje: hoćemo li mir ili rat, zajednički
život u miru i međusobnom uvažavanju i pomaganju ili nesaglediva razaranja svih mostova i veza i
strahote rata kojima svi gubimo sve i u sadašnjosti i za budućnost sljedećih naraštaja, posebno ovo
dragocjeno blago zajedničkoga života u našem zajedničkom vrtu drage nam i jedine domovine.
Uvjeren sam da nema normalnog čovjeka, niti među vjernicima, niti među ostalim našim
sugrađanima u našem gradu, koji bi želio rat i uništenje našeg mirnoga suživota i budućnosti. A
nenormalnim ljudima, ako bi ih ne daj Bože i bilo, ne smije se ni pod koju cijenu dopustiti da
odlučuju o sudbini, pojedinačnoj i zajedničkoj, svih ostalih čestitih i plemenitih mirotvoraca našega
grada. Za sebe osobno mogu sa sigurnošću ustvrditi: kad bi se kojim slučajem, ne daj Bože, svi
vjernici, katolici ovoga grada i kraja odlučili za primjenu sile i nasilja jedni protiv drugih, za neke
svoje male, kratkotrajne, sebične ciljeve, ja i u tom slučaju želim biti jedini glas koji će vikati i
propovijedati svima: "Braćo, izabrali ste krivi put i način. Pogubno, neljudski i sramotno je to što
činite!" No, hvala Bogu što je među našim vjernicima, a vjerujem i svim drugim našim
sugrađanima, najviše istinskih ljubitelja pravoga, ljudskog suživota i mira među nama.
S ovog mjesta i prvog u nizu od tri međukonfesionalna molitvena skupa za mir u našem gradu
Banjaluci, molim sve vas, svoju dragu braću i sestre u vjeri i sve poštovane svoje sugrađane da se
ne umorimo u zauzimanju i traženju svih potrebnih, dugotrajnih, pravih rješenja za moguće
nesuglasice.
Apeliram na sve odgovorne u našem gradu, u našoj sredini, u Republici, da dosljedno svojim
ljudskim, plemenitim kvalitetama i svom vjerskom uvjerenju ne dopuste da ih uski interesi stranke
ili naroda kojemu pripadaju spriječe u prevažnom i glavnom zadatku koji moraju rješavati i za sve
dobro obaviti: očuvati mir i spriječiti širenje ratnih strahota i stradanja u našoj sredini.
Svima odgovornima za sudbinu mnogih sunarodnjaka, suvremenika iz drugih, nama susjednih
krajeva, s istoka, zapada, sa sjevera i juga poručujem: Zaustavite rat i krvoproliće, ne proširujte ga u
naše krajeve! Mi želimo mir! Započnite i vi konačno, makar i na ruševinama ratne hipoteke, graditi
mir uz puno poštovanje slobode i drugih legitimnih prava svakog čovjeka i naroda.
Neka i vama i nama, ovdje okupljenima, i svim našim sugrađanima i ljudima dobre volje u našoj
domovini pomogne Bog, kako bi nam svima ova Nova, godina Gospodnja 1992., bila bolja, mirnija,
sretnija i konačno i za našu vječnost plodnija. Amen.
+ Franjo, biskup
BOG MIRA SA SVIMA VAMA
Biskupova vazmena poruka vjernicima u Biskupiji i u progonstvu
(Prot. br.: 961 /93 od 7. travnja 1993.)
Draga braćo svećenici, redovnici, redovnice, dragi vjernici!
Obraćam vam se kao vaš biskup i uz ovogodišnji naš kršćanski najveći blagdan Vazma - spomenslavlja Muke, Smrti i slavnog Uskrsnuća našeg Spasitelja Isusa Krista! Obraćam se kako Vama, koji
ste kod svojih kuća, na svojim vjekovnim ognjištima, tako i vama koje je ratna nevolja prisilila da
budete privremeno u tuđini!
Činim to ovaj put poglavito riječima Svetog pisma, koje su pravo nebesko svjetlo našoj tamom i
maglom obavijenoj stazi života i koje su ujedno odraz Božje istine o njegovoj ljubavi prema nama i
o našoj vrijednosti u njegovim očima.
Koliki su se među nama tijekom proteklih mjeseci mogli osvjedočiti da je istina ono što stoji u Ps
124,1: "Da nije Gospodin za nas bio kad se ljudi digoše protiv nas - žive bi nas progutali!" Ali,
srećom, kako to ističe jedan drugi psalam - 125,1: "Gospodin okružuje narod svoj. I neće potrajati
žezlo bezbožničko nad udesom pravednih, da ne bi pravedni ruke za bezakonjem pružili!"
Velik je i dragocjeni Božji dar što nam je uspjelo, njegovom pomoću, na zlo ne uzvratiti zlim kako
nas poučava sv. Petar apostol /1 Pt 3,9/. A glede sadašnjih poteškoća koje nam valja podnositi neka
nam budu u pameti utješne riječi proroka Hošea, koji veli: "Ovako govori Gospodin: Kada u nevolji
budu, iskat će me. Hajde vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti; on je udario, on
će nam poviti rane" /Hoš 6,1-2/.
Ponavljajmo sebi, ali i drugima oko sebe, riječi utemeljene nade i optimizma, koje nam zbori sv.
apostol Pavao u poslanici Rimljanima: "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? On, koji čak nije
poštedio vlastitoga Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?" /Rim
8,31-32/.
Poput istog apostola Pavla, kad piše kršćanima u Korintu, i ja, vaš biskup, mogu vam poručiti da
"neprestano za vas zahvaljujem Bogu koji vas je pozvao u zajednicu sa Sinom svojim Isusom
Kristom, Gospodinom našim!" /1 Kor 1, 4.9/. Jer, kako kaže sv. Pavao, na jednom drugom mjestu u
poslanici Rimljanima: "Ako zbilja, kao što jest, trpimo s Kristom, s njime ćemo biti i
proslavljeni" /Rim 8,17/.
Zato vam svima želim, sa sv. Pavlom kad piše Kološanima i Solunjanima, da u ovo tjeskobno
vrijeme vladavine zla i grijeha oko nas "u vašim srcima vlada mir Kristov na koji ste pozvani /Kol
3,15/, i da se ne žalostite "poput onih koji nemaju nade" /1 Sol 4,13/! Budite i dalje postojani u
svojoj vjeri, nadi i svakomu dobru, posebno u borbi protiv zla u sebi i oko sebe! I "ne dopustite da
vas svlada zlo!", kako sv. Pavao poručuje i kršćanima u Rimu /Rim 12,20/. Držite i ubuduće Kristov
nauk i zakon koji smo primili preko svetih apostola i naših vjernih predaka, "koji sam - poput sv.
Pavla kad piše Korinćanima - i ja Vama propovijedao, koji ste prihvatili i u kojemu stojite" /1 Kor
15,1/.
Kao što je svojedobno apostol Pavao morao pisati kršćanima u Rimu, i ja vama mogu reći da je
"glas o vašoj poslušnosti Evanđelju i glas o vašoj miroljubivosti dopro do sviju" /Rim 16,19/, pa čak
i do samog nasljednika sv. Petra, sadašnjeg pape Ivana Pavla Drugog! Kao znak svoje posebne
ljubavi i očinske brige za našu biskupiju i svakog njezinog člana, gdje god se on trenutno nalazio,
darovao nam je, prigodom velikoga svjetskoga molitvenog skupa u Asizu, u siječnju ove godine,
veliku uskrsnu svijeću, koju ćemo - kao simbol Krista, pobjednika nad zlom, grijehom i svakom
nepravdom - upaliti na liturgiji Uskrsnuća u našoj katedrali sv. Bonaventure!
Moleći uskrsnuloga Krista da on "Bog, izvor mira, bude s vama svima" /Rim 15,33/, želim svima
vama i svakom pojedinom blagoslovljene i duhovnim dobrima bogate ovogodišnje vazmene
blagdane, pjevajući sa svima vama starodrevnu uskrsnu popijevku u čast dragoj Gospi, našoj
nebeskoj Majci:
"Nek mine Majko s lica tvog ta tuga duboka,
gle Sina tvoga premilog, pun slave on se sja!
S Majkom Božjom Marijom svi pojmo Kristu, Kralju svom:
On vlada, on vlada! Amen! Aleluja!"
Sve vas srdačno pozdravlja i zaziva na vas Božji blagoslov i zaštitu Presvete Djevice, Pomoćnice
kršćana i Kraljice mira.
Vaš biskup + Franjo
"NE BOJTE SE! JA SAM S VAMA!" (Iv 6,20)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 1 /94)
Evo ponovno "GLASNIKA BANJALUČKE BISKUPIJE" u rukama članova naše biskupijske
zajednice!
Nakon dvadeset i sedam godina svoga izlaženja /1919-1945/, za vrijeme biskupovanja fra Joze
Garića, morao je i ovaj GLASNIK - kao i mnogi drugi vjerski listovi - nakon svršetka II. svjetskog
rata i dolaskom u naše krajeve protuvjerskog društvenog sustava - prestati izlaziti.
U obraćanju svome svećenstvu, redovnicima i svim vjernicima, blagopokojni moj prethodnik piše u
GLASNIKU od veljače 1945. /bit će to ujedno i posljednji broj koji je izišao/ između ostalog i ovo:
"Grozote nezapamćenog rata nisu poštedile naše siromašne biskupije. Brojne crkve su razrušene,
župske kuće zapaljene, a toliki pastiri mučeni i ubijeni. Oni su doista prave žrtve svoje pastirske
dužnosti. Pravi mučenici! Naše su župe opustjele. Vjernici se raspršili na sve strane, sela uništena i
popaljena, a ognjišta razkopana... I u tim tako pretežkim nevoljama iz Vaših se usta drugo ne čuje
nego: Hvala Bogu! Nek bude Njegova sveta volja! To je prekrasan primjer kršćanske uztrpljivosti i
jakosti, koja podsjeća na onu kršćana prvih viekova" /str. 1-2/.
Kao posljedica tadašnjeg ratnog vihora potpuno je nestala jedna trećina naših župa; sve druge župe
bile su manje više okrnjene, a mnoge crkvene institucije uništene ili ukinute.
Ali, Isus Krist nije ni u tom vremenu zaboravio svoj narod na području Banjalučke biskupije. Po tko
zna koji put obistinilo se ono što je On svojim učenicima obećao: "U svijetu ćete imati muku. Ali
hrabri budite, ja sam pobijedio svijet" (Iv 16,33). "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji... I evo,
ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 18-20).
Doista, iz preostalog, višestoljetnog, zdravog korijena niknule su nove mladice i obnovilo se stablo
Kristove Crkve. Naši su vjernici, poučavani svojim revnim pastirima, primjenjivali u svome životu
onu poruku Svetog pisma: "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego
će vam s kušnjom učiniti sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).
I najnovije, velike kušnje i ratna stradanja, kojima je izložena velika obitelj naše biskupije nisu u
nama uspjeli ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se
ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili vjeri svojih roditelja i predaka. Molitvom i primanjem
sakramenata učvrstili su je. Na djelu su pokazali da se u svojim životnim problemima ne žele
pouzdavati samo u vlastite sile i sposobnosti, nego ponajprije u pomoć i zaštitu dobroga Boga. Zato
je uspjelo i još uvijek uspijeva najvećem broju naših vjernika ne potpasti pod utjecaj Zloga.
Spremni su podnositi zlo i nepravdu a ne nanositi ih drugima; pa se čak iskreno truditi na
ispunjavanju najteže Kristove zapovijedi: "Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas
mrze!" (Lk 6,27).
Takvo opredjeljenje naših svećenika, redovnika, redovnica i najvećeg broja vjernika naše biskupije
sigurno neće ostati bez Božjeg blagoslova za Kristovu Crkvu i na ovim prostorima!
Premda se nalazimo na svojevrsnom križnom putu, mi znamo da je pred nama i s nama sam
utjelovljeni Sin Božji, najveći Patnik i najveći Pravednik. On s nama i za nas trpi kad mi trpimo!
Tako osmišljava i naše trpljenje koje moramo podnositi za svoje i za tuđe grijehe. Isus Krist nam
svojim primjerom daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka
nezaustavljivo slijedi dan veličanstvenog Uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i koji se nadaju
njegovoj ljubavi i milosrđu!
Zato i ovaj, nanovo "uskrišeni" "GLASNIK BANJALUČKE BISKUPIJE" želi sve članove naše
biskupije utvrditi u vjeri otaca, ojačati u nadi pravednika, a ujediniti u ljubavi prema Bogu, Crkvi i
svakom bližnjemu. On to kani postići donoseći redovito:
- poruke Svetog Oca i domaćeg biskupa;
- katehetske, teološke i duhovne pouke za proširenje vjerskog i produbljenje teološkog znanja i
duhovnog života;
- prikaze o aktualnim vjerskim zbivanjima i liturgijskim slavljima na području naše biskupije /i
metropolije/;
- vijesti o aktualnim događajima iz života Crkve u svijetu;
- povijesne prikaze naših župa i samostana.
Svima, pak, koji su privremeno ili na duže vrijeme morali otići iz naše biskupije, iz župa svog
korijena, rođenja ili dugog boravka, naš GLASNIK želi poslužiti kao dragocjena veza sa zavičajem,
s uspomenama i ljudima koji ovdje ostadoše.
Zahvaljujem dobrom Bogu što nam je omogućio ovakav pothvat u ovo sudbonosno vrijeme naše
Banjalučke biskupije. Providnosti Božjoj, kao i zagovoru Presvete Djevice Marije, sv. Josipa, sv.
Bonaventure i sluge Božjeg Ivana Merza povjeravam budućnost ovog "GLASNIKA
BANJALUČKE BISKUPIJE"!
Zazivam Božji blagoslov posebno na veliku revnost braće svećenika - biskupijskih i redovničkih koji će sudjelovati u njegovu pripremanju ili širenju; zazivam ga i na sve njegove čitatelje - u našoj
biskupiji i izvan nje!
Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, cijelom Božjem narodu moje biskupije - bilo da su u
njoj ili izvan nje - svim našim dobročiniteljima i svim kršćanima želim mir uskrsnulog Krista u srcu
i radosni Aleluja na usnama!
+ Franjo, biskup banjalučki
NE PODLIJEŽITE LAŽIMA, KLEVETAMA I OBMANAMA KOJE ŠIRE
SREDSTVA JAVNOG PRIOPĆAVANJA!
Pastirsko pismo preostalim vjernicima u župama Banjalučke biskupije
(Prot. br.: 922/93 27. ožujka 1993.)
Dragi vjernici!
U posljednje smo vrijeme u nekoliko navrata mogli biti svjedocima nekih neuobičajenih vijesti u
ovdašnjim sredstvima javnog priopćavanja radija, televizije i dnevnih novina, o Katoličkoj crkvi u
Banjalučkoj biskupiji, njezinom biskupu i svećenicima.
Riječ je o zlonamjernim podvalama, kako biskupu i svećenicima, tako i svim ostalim pripadnicima
naše biskupije te o beskrupuloznom obmanjivanju naše šire javnosti, a time i o unošenju novih
nemira u vas i pojačavanju psihičkih pritisaka na mnoge od vas.
Tako su i vijesti, koje su bile izrečene u informativnim emisijama na TV - Banja Luka i TV - Srbije
u nedjelju 21. o. mj., kao i na nekim radiopostajama i u banjalučkim novinama "Glas srpski" od
ponedjeljka, 22. o. mj. - o navodnom pripremanju i organiziranju masovnog iseljavanja nas katolika
iz naših župa na području Bosanske krajine - i to prema navodnoj želji Katoličke crkve i Svete
Stolice, a pod vodstvom vašeg biskupa i vaših svećenika - obična, ali nimalo bezazlena LAŽ,
smišljeno KLEVETANJE svih nas, a sramotno OBMANJIVANJE najšire javnosti.
To ste vi mogli odmah znati, poznavajući stav i Katoličke crkve, kojoj pripadamo, i moj stav, kao i
stav svih naših svećenika! Pa ipak, zbog opće ratnohuškačke atmosfere, koju i mi ovdje osjećamo,
takve dezinformacije, laži i podvale unijele su među neke od vas određenu nervozu, dodatnu
nesigurnost, pa čak i nepotrebnu paniku, a kod nekih čak i neželjene reakcije u obliku ozbiljnijeg
razmišljanja o bježanju, odnosno iseljavanju. Ne treba čuditi što se u ovom ludom, ničim
opravdanom ratnom sukobu među susjedima na našim životnim prostorima, u kojem mi, katolici, ne
sudjelujemo, niti želimo sudjelovati, vodi i svojevrsna borba lažima i dezinformacijama u javnim
glasilima.
To je potrebnije da svi saznaju pravu istinu ako ne žele biti zavedeni na krivo mišljenje, na krivu
prosudbu i vlastite krive postupke.
Glede spomenutih laži i obmana, što je samo dio nehumane kampanje koja se u posljednje vrijeme
pojačano vodi protiv Katoličke crkve općenito, a posebno protiv njezine nazočnosti na ovim našim
prostorima, mogu vam, kao vaš biskup, reći sljedeće:
Ne bojte se! Imajte i dalje pouzdanja u Boga, Gospodara svakog života, kao i cijele ljudske
povijesti, pa tako i Katoličke crkve, čiji smo članovi. Ona je na ovim prostorima opstala dugih 17
stoljeća, unatoč mnogo burnijim vremenima nego što je ovo naše, današnje! Ostat će i dalje ovdje
ako to bude Božja volja, u što mi nemamo razloga sumnjati!
Vi imate svoje svećenike koji su ostali uz vas i ostat će s vama dok bude i jednoga vjernika u vašoj
župi. Imate i biskupa, koji ne smatra svojom zadaćom da pred vama ili s vama bježi s naših
vjekovnih ognjišta, iz ove naše jedine domovine. I naši su slavni pređi ne jednom doživjeli ovakva
burna vremena! Znamo dobro da su oni nerijetko bili istinski mučenici i stradalnici, potlačeni i
poniženi, obespravljeni i oklevetani - ali na svojim ognjištima postojani u vjernosti Kristovom
Evanđelju i nauku Crkve o ljubavi prema Bogu i prema svakom čovjeku - pa čak i prema
neprijatelju!
Ja, vaš biskup, ne mogu odlučivati o budućem mjestu vašeg boravka, a ne mogu to ni vaši župnici!
To je isključivo pravo vašeg osobnog izbora. Ali, ono što možemo i moramo činimo, a činit ćemo i
ubuduće! Možemo i moramo dizati Bogu svoje molitve da vas sve zaštiti i sebi bliže privuče gdje
god bili! Možemo i moramo upućivati svoje apele svim kompetentnim ljudima da svakog od vas, i
ovdje, na vašim ognjištima, moraju smatrati čovjekom sa svim osnovnim ljudskim pravima, pa tako
i s pravom na život dostojan civiliziranoga čovjeka i pravom na vlastito ognjište!
Zadaća je i moja i svih vaših župnika i svećenika da - učeći vas svojim riječima i primjerom Božjem
nauku - izvedemo iz grijeha u milost Božju; da vas zajedno s Kristom, po muci i križu izvedemo iz
ovog grešnog svijeta k slavi uskrsnuća - u vječni raj!
Na nekakvo drugo i drukčije izvođenje koje nam se zlobno imputira, tj. podmeće - i ne pomišljamo!
Zazivajući na sve vas obilan blagoslov Trojedinog Boga i majčinsku zaštitu Presvete Djevice
Marije, Pomoćnice kršćana i Kraljice mira sve vas srdačno i bratski pozdravljam!
vaš biskup +Franjo
N.B. Neka se ovo pročita vjernicima na svim misama prve nedjelje nakon primitka dopisa!
"SPREMNI STE RADIJE PODNOSITI ZLO, NEGO GA NANOSITI
DRUGIMA"
Biskupova vazmena poslanica
(Prot. br.: 112/94 od 30. ožujka 1994.)
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici!
I ove godine dočekujemo blagdan Vazma slušajući izvješća o ratu i ratnim stradanjima u našoj
blizini i osobno podnoseći i trpeći svakodnevna poniženja i stradanja koja donosi rat. Ipak, mi smo i
dalje puni utemeljene nade i osvjedočenja da Krist, Sin Božji i Spasitelj svijeta, a Glava Crkve kojoj
i mi pripadamo, nije zaboravio nas - svoj narod na području Banjalučke biskupije. Obistinilo se i
ovaj put ono što je On svojim učenicima rekao: "U svijetu ćete imati muku. Ali hrabri budite, ja sam
pobijedio svijet" (Iv 16, 33). "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji... I evo, ja sam s vama u sve
dane do svršetka svijeta" (Mt 28,18-20).
"Grozote nezapamćenoga rata nisu poštedjele naše siromašne biskupije. Brojne crkve su razrušene,
župske kuće zapaljene, a toliki pastiri mučeni i ubijeni. Oni su doista prave žrtve svoje pastirske
dužnosti. Pravi mučenici! Naše su župe opustjele. Vjernici se razpršili na sve strane, sela uništena i
popaljena, a ognjišta razkopana. Kud god pogledamo, vidimo sliku strahovite pustoši. Bol i žalost
obavila je sva srdca... I u tim tako pretežkim nevoljama iz vaših se usta drugo ne čuje nego: Hvala
Bogu! Nek bude Njegova sveta volja! To je prekrasan primjer kršćanske uztrpljivosti i jakosti, koja
podsjeća na onu kršćana prvih viekova. U tome je doista prava kršćanska savršenost: u svemu svoju
volju podvrgavati volji Božjoj" /str. 12/ -tako piše moj prethodnik, biskup banjalučki fra Jozo Garić
u "Glasniku Banjalučke biskupije" u veljači 1945.
Kao posljedica ratnog vihora tada je potpuno nestala jedna trećina naših župa, a sve druge župe bile
su više-manje okrnjene. Ipak, iz preostaloga, višestoljetnog, zdravog korijena niknule su nove
mladice i obnovilo se stablo Kristove Crkve na prostorima naše biskupije. Jer, vjernici su naši poučavani svojim revnim pastirima - primjenjivali u svome životu onu svetopisamsku: "Bog je
vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam s kušnjom učiniti sretan
ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).
I ove najnovije velike kušnje kojima je u posljednje dvije godine ratnog vihora izložena velika
obitelj cijele naše biskupije nisu u nama uspjele ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu
pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili živoj i
djelotvornoj vjeri svojih roditelja i predaka i učvrstili je molitvom i primanjem sakramenata. Na
djelu ste pokazali da se ne želite pouzdavati samo u vlastite snage i sposobnosti, nego ponajprije u
pomoć i zaštitu dobroga Boga. Zato Vam je uspjelo i uspijeva ne potpasti pod utjecaj Zloga.
Spremni ste radije podnositi zlo i nepravde, nego ih nanositi drugima; pa čak se iskreno truditi na
ispunjavanju najteže Kristove zapovijedi: "Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas
mrze!" (Lk 6,27).
Takvo vaše opredjeljenje sigurno neće ostati bez Božjega blagoslova za Kristovu Crkvu - i na ovim
prostorima!
Premda se još uvijek nalazimo na svojevrsnom križnom putu, na kojemu doživljavamo krive
optužbe, nepravedne udarce, na kojemu gaze naše dostojanstvo i osnovna ljudskih prava doživljavamo i znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Božji, najveći Pravednik i
najveći Patnik. On s nama i za nas trpi i tako osmišljava i naše trpljenje ako mi svjesno s njim
zajedno trpimo - za svoje i za tuđe grijehe. On nam daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon
trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan slavnog uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i
njegovoj ljubavi i milosrđu se nadaju! Stoga zveckanje oružjem i ratni pokliči nisu mogli i ne mogu
u nama ugušiti radost uskrsnog pjeva: Aleluja - uskrsnu Gospodin, doista, aleluja!
U toj vjeri i nadi svima vama, braćo svećenici, redovnici, redovnice i predragi vjernici, vama na
području naše biskupije - i vama koji ste - zbog ratnih nevolja - privremeno izvan nje - želim od
srca: Mir uskrsnulog Krista u srcu i radosni Aleluja na usnama! Podijelimo taj Kristov mir i sa svim
drugim ljudima koji su ga željni!
+ Franjo, biskup
VIŠE NEGO KRUHA I RUHA TREBA NAM BOŽJEG DUHA
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 2/94)
Mi smo ljudi Božja svojina. Bog upravlja našim životom. Stalo mu je do naše, istinske, vječne
sreće. Na različite načine pokazuje nam da nas voli. Na žalost, mi, obdareni slobodnom voljom,
kadri smo odbiti Božju ljubav, prezreti njegovu skrb i tako, umjesto sreće, navući na sebe i na druge
nesreću, propast - vremenitu, ali i vječnu!
Isus sebe naziva najistinitijim svjedokom i objaviteljem ljubavi Boga Oca (usp. Iv 5,19-20). To što
tvrdi, on i dokazuje svojim djelima; na poseban, jedinstven i veličanstven način - svojim slavnim
uskrsnućem! Pa ipak, mnogi mu ni do danas ne povjerovaše! Na svoju - i ne samo na svoju - veliku
nesreću!
Oni koji se dadoše poučiti u Božjem zakonu i vjerom prihvatiše Isusov nauk i primjer, u stanju su
posvjedočiti Božju istinitost, vjernost i ljubav prema čovjeku. U njima je na djelu Božji Duh i
njegovi spasonosni darovi: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Taj Duh
Božji - Duh uskrsnuloga Krista - omogućava da Boga nazivamo svojim Ocem i da međusobno
budemo braća. On nas osposobljava da budemo dionici Božjeg kraljevstva, da opslužujemo Božji
zakon i tako budemo blagoslovljeni u ovom i u budućem, vječnom životu. To nam jamči sam Isus
Krist (usp. Iv 17, 20-24).
O toj istini svjedoče Isusovi učenici od samog početka Crkve - na prve Duhove - pa sve do ovih
naših dana. Crkva postoji i plodno djeluje u svijetu zahvaljujući nazočnosti i djelovanju Duha
Svetoga u njoj. Svjesna svoje ovisnosti o Duhu Svetom ona mu se ustrajno obraća u molitvi:
"Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu!
Bez božanstva tvojega,
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu!"
(Himna Duhu Svetom)
Doista, ondje gdje su spasonosnom i mironosnom djelovanju Duha Božjega u ljudskim srcima
zatvorena vrata i otkazano "stanarsko pravo", tu će se redovito ušuljati, naseliti i razorno početi
djelovati Zli Duh - Sotona! Kristovi učenici znaju dobro i iz vlastitog iskustva za tu trajnu opasnost.
Zato se - postojani u vjeri - opiru Đavlu, prepoznavajući poticaje Duha Svetog - dolazili ovi preko
glasa vlastite savjesti ili vanjskih događaja. Zato se - u zajedništvu Crkve - svakodnevno obraćaju u
molitvi: "Bože, koji si svjetlošću Duha Svetog poučio srca vjernika, daj da u tom istom Duhu
mislimo ono što je pravo i njegovoj se utjehi uvijek radujemo!"
U sredini u kojoj živimo, u ovom vremenu označenom i uništavajućim djelovanjem Zloduha,
osjećajmo svi da nam više nego kruha i ruha treba Božjeg Duha!
Obraćajmo se zato i mi ustrajno u molitvi Duhu Svetom, kako bismo u beznađu oko nas mogli
ispravno misliti - o Bogu, o sebi, i o drugima, i kako bismo se očevidnoj Božjoj zaštiti i utjesi, koju
i do sada često osjetismo, mogli uvijek iznova radovati i Bogu za to zahvaljivati!
+ Franjo, biskup
BEZ POŠTOVANJA BOŽJE ČASTI NEMA PRAVEDNOG MIRA MEĐU
LJUDIMA
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 3/94)
Kao ni drugi biskupi Kristove Crkve, tako se ni mi, biskupi Vrhbosanske metropolije ne možemo i
ne smijemo držati po strani kad je u pitanju Božja čast i ljudsko dostojanstvo. Svjesni smo svoje
odgovornosti "pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve" (2 Tim 4,1), kao i pred
Crkvom čiji smo članovi i koju "kao nadglednici Duhom Svetim postavljeni" (Dj 20,28) na ovim
našim prostorima predvodimo. Zato nastojimo i pojedinačno, i zajednički, "u zgodno i nezgodno
vrijeme" (2 Tim 4,2), svjedočiti Kristovu istinu, pravdu, ljubav i milosrđe namijenjeno svim
ljudima.
Kad god nam je u posljednje dvije godine uspjelo da se sastanemo na Sabor naše metropolije uvijek
smo se oglašavali javnom i jasnom porukom svojim vjernicima i svim ljudima dobre volje - neka se
obustave oružana djelovanja, neka se prestane prolijevati krv, neka zašuti oružje, neka se zaustave
ljudi ogrezli u zlu i krvi, neka se konačno započne uspostavljati žuđeni pravedni mir! Mir, koji je
univerzalna vrednota i koji mora donijeti i osigurati uvažavanje Božjih zakona i poštovanje ljudskih
prava svakog čovjeka, svake etničke ili vjerske zajednice na ovim prostorima.
Tako smo učinili i na svom posljednjem Saboru, održanom 6. svibnja o.g. u Bolu na Braču, u
starodrevnom dominikanskom samostanu, gdje je privremeno smještena naša metropolijska
bogoslovija i gdje naši bogoslovi svršavaju svoje teološke studije.
Ovaj smo put u Izjavi upućenoj "svojim svećenicima i vjernicima, kao i domaćoj i međunarodnoj
javnosti" između ostalog zamolili "sve čelnike političke vlasti da mudro pronalaze, razborito
prihvaćaju, odlučno i dosljedno provode dogovorene sporazume na dobrobit svih ljudi koji žive na
našim prostorima". A sve vas, svoje vjernike, ponovno smo pozvali "na poniznu i ustrajnu molitvu,
kako bi milosrdni Bog udijelio potrebno svjetlo svima da pronalaze i provode što bolja rješenja za
uspostavu pravedna mira u Bosni i Hercegovini", tj. na području cijele naše metropolije.
Sa žalošću smo morali ustanoviti da se sadašnjim stadijem političkih pregovora i postignutih
sporazuma dovodi u pitanje cjelovitost naše metropolije; da je zbog nesretnog rata svaka od naše
četiri biskupije uništena, opustošena za između 40 i 80 posto svojih vjernika, crkvenih zdanja,
zgrada i druge crkvene imovine. Da tako ostane "ne možemo prihvatiti ni mi, biskupi tih biskupija,
kao ni cijela Katolička crkva!"
Ponovno smo "najodlučnije digli svoj glas u obranu i vraćanje osnovnih građanskih prava i sloboda
- kako za katoličke vjernike, tako i za sve druge obespravljene ljude na području cijele naše
metropolije", tražeći od svih aktualnih nositelja političke vlasti (srpskih, muslimanskih i hrvatskih)
"da se odlučnije i učinkovitije zauzmu za obustavljanje svih oblika diskriminacije i nepravdi prema
katoličkom stanovništvu koje se nastavljaju na velikom dijelu Banjalučke biskupije".
"U onim krajevima Bosne i Hercegovine, gdje već postoji mogućnost povratka protjeranog ili
izbjeglog stanovništva, od mjerodavne vlasti tražimo:
- da im osigura slobodan povratak u njihove domove;
- da još odlučnije poradi na sigurnoj dostavi i pravednoj raspodjeli humanitarne pomoći
najugroženijem dijelu pučanstva;
- da porade na obnovi i stvaranju mogućnosti za rad i uzdržavanje obitelji;
- da svi utjecajni čimbenici (civilne vlasti, sredstva javnog priopćavanja, vjerski čelnici, kulturni i
zdravstveni poslenici) odlučnije stvaraju pogodnu klimu u kojoj će se uspješno liječiti duboke
psihičke i fizičke ratne rane.
Znamo da se mnogi katolici, istjerani ili pobjegli s područja pod srpskom vlasti u Bosni i
Hercegovini, žele na miran način vratiti na svoja ognjišta. Tražimo i od srpskih vlasti i od
međunarodne zajednice da im se to što prije omogući".
Smatrali smo svojom dužnošću zahvaliti "i ovaj put svim svojim svećenicima i redovnicima koji su,
često i uz herojske napore i uz izravnu ugroženost vlastita života, ostali uz povjereni im Božji
narod, hraneći ga i duhovnom i materijalnom hranom, štiteći ga, bodreći i podižući iz grijehom
otrovane duhovne i materijalne pustoši ovog strašnog rata". Ujedno "ih molimo da, oslonjeni na
snagu Duha Božjega, ustraju u vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi ondje gdje su sada najpotrebniji".
Također smo još jednom zahvalili "članovima Hrvatske biskupske konferencije i drugih Biskupskih
konferencija svijeta na ljubavi i solidarnosti kojom prate naše patnje".
Kao i uvijek dosad, tako sam i ovaj put, zajedno s mojom dragom braćom u episkopatu msgr.
Vinkom Puljićem, nadbiskupom i metropolitom vrhbosanskim, msgr. Ratkom Perićem, biskupom
mostarskim i upraviteljem trebinjsko-mrkanskim, te msgr. Perom Sudarom, pomoćnim biskupom
vrhbosanskim, "sve naše svećenike, redovnike i redovnice, sav Božji narod povjeren našoj
pastirskoj skrbi, kao i sve dobročinitelje i prijatelje, sve ljude dobre volje, preporučio ljubavi Božjoj
i zaštiti Presvete Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice mira".
vaš biskup+ Franjo
"BEZ MENE NE MOŽETE NIŠTA UČINITI" (Iv 15,5)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 4-5/94)
Zapljusnuti smo ogromnim prljavim valom društvenog, političkog, socijalnog i gospodarskog
previranja, čak i pravog meteža s nesagledivim negativnim posljedicama. Taj val nosi sa sobom
golemu količinu kobne zablude, destrukcije i nesreće.
On će se, nadamo se, u svojoj rušilačkoj ekspanziji uskoro početi smirivati.
A što onda?
Hoćemo li se naći u posjedu sačuvanog duševnog zdravlja i mira u srcu ili će nam, ne daj Bože,
savjest biti nemirna, srce otrovano, a ruke i usta zlom, grijehom i nečovještvom uprljani?
Znamo da se prianjanjem uz zabludu i zlo lako gubi temelj, kako naše zemaljske sreće, tako i
vječnog spasenja naše duše. Isus nas upozorava: "Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce" (Mt
6,21). "Dobar čovjek iz dobra, blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla srca iznosi zlo. Ta iz
obilja srca usta mu govore" (Lk 6,45).
Slušao sam kako neki stariji čovjek pita mladića: "Ako je Bog naš otac, kao što naučava kršćanska
vjera, zašto onda ne da svakome jednak komad kruha?"
Pitanje je zakučasto i neiskreno, jer ne traži pravi odgovor, nego mu je svrha da smete i potkopa
vjeru.
To pitanje potpune jednakosti oduvijek je zanimalo čovjeka. Mnogo je o tome napisano tijekom
stoljeća, i prije i poslije Krista. Ipak, do danas postoji samo jedno mjesto na zemlji gdje je
postignuta potpuna jednakost među ljudima. To je Kristov pričesni stol. Njemu može pristupiti
svatko bez obzira na dob, spol, stalež, položaj, zanimanje, nacionalno ili imovinsko podrijetlo. Svi
tu primaju istu hranu - Tijelo Sina Božjega pod prilikom kruha. To je jednakost Boga Oca prema
svim ljudima na zemlji. A druga je jednakost na drugom svijetu, kao što je to divno prikazao Isus u
priči o bogatašu i siromašnom Lazaru (usp. Lk 16, 19-31).
Ljudi kojima je jedini ideal ovozemaljsko blago i užitak, kao i oni za koje nema ničega osim
materije - ne shvaćaju tu jedinu punu jednakost. To nije čudno. Jer, tu jedinu jednakost među
ljudima ostvario je Bog u svome duhovnom kraljevstvu. Božje, pak, kraljevstvo nije od ovoga
svijeta. A na ovome svijetu tu jednakost treba ostvarivati čovjek kojem je Stvoritelj predao zemlju i
sva njezina bogatstva na upravljanje. Dao mu je razum i slobodnu volju i onoliko milosti koliko mu
je potrebno da u svome vladanju i upravljanju zemaljskim dobrima bude jednako pravedan prema
svakome. Tamo gdje ljudska pravda ne stiže, neka ljubav ispuni pukotine i nedostatke ljudske
pravednosti.
Zašto onda čovjek do danas nije uspio ostvariti tu jednakost na zemlji? Zašto tu potrebnu jednakost
ni danas ne ostvaruju ni oni kojima je to zadatak, program, a imaju i vlast i mogućnost da je
ostvare? Odgovor je jednostavan - jer nemaju u sebi ni one pravednosti, ni one ljubavi koji bi svoj
korijen imale u samome Bogu, vječnoj Pravdi i vječnoj Ljubavi!
Ljudi, pojedinci ili skupine, koji odbacuju Boga i njegov zakon, nisu u stanju usrećiti druge oko
sebe, pa ni najrođenije. Tome smo i mi svjedoci, kako jučer, tako i danas. Gdje se odbacuje pravo
Boga da usrećuje čovjeka, tu se nužno stimulira "pravo" jačega da obespravljuje slabijeg, da gazi
dostojanstvo i osnovna ljudska prava pojedinaca, pa čak i cijelih naroda, njihovo pravo na život,
zavičaj, stan, rad, pravednu podjelu plodova rada, odgoj djece, vjersku, nacionalnu, rasnu i klasnu
ravnopravnost.
Naša je kršćanska vjera i nauk da smo mi stvoreni na sliku i priliku Božju. Svi smo pozvani na
vječni život, sve nas je bez razlike otkupio Isus Krist. Svi smo djeca jednog nebeskog Oca i zato
smo jedni drugima braća i sestre u Isusu Kristu. To je temelj naše jednakosti i prava na punu
ravnopravnost s drugima oko nas.
Te istine mi kršćani nudimo svima da po njima rješavaju vremenita društvena, politička i
gospodarska pitanja - u pravednosti, koja je odsjev vječne Božje pravednosti, i u međusobnoj
ljubavi, koja je iskra vječne ljubavi Božje. Tko odbacuje pravednost ili ljubav ili čak oboje, taj je
otpao od Boga - izvora osobne i zajedničke naše sreće.
Zato s punim pravom možemo ustvrditi da i ova naša sadašnja politička, društvena i gospodarska
kataklizma i duhovna bijeda imaju svoj glavni uzrok u otpadništvu od Boga većine suvremenika u
našoj zemlji, na našem kontinentu i u svijetu, i u njihovom kobnom ponovnom samouvjerenom
pokušaju zidanja novovjeke babilonske kule (usp. Post 11, 1-10).
Sin Božji, Isus Krist, jedini istinski usrećitelj svakog čovjeka i cijelog ljudskog roda, poručuje nam:
"Bez mene uistinu ne možete ništa učiniti" (Iv 15,5). To znači da prije svakog poželjnog saveza,
jedinstva i pravedna mira među ljudima - pojedincima ili narodima - mora postojati ljudski savez s
Bogom. Bog po svome proroku Izaiji (7,9) poručuje: "Ako se na mene ne oslonite održati se nećete"
(Iz 7,9). Bog neće umrijeti ako mi ljudi prestanemo s njim drugovati u vjeri, molitvi i održavanju
njegovih zapovijedi. Ali, sigurno ćemo mi prestati biti ljudi kad se više ne budemo zanimali za
Boga, kad zanemarimo svoju vezu s njim! A ako nismo ljudi kakve nas je Bog zamislio i kakvima
želi da budemo, bolje da nas i nema, jer smo u tom slučaju samo nesretnici - i za sebe i za druge oko
nas!
Tko među nama, odnosno našim vjernicima, želi biti takav? Prema onome koliko vas ja poznajem,
usuđujem se tvrditi: zacijelo - nitko! Bogu hvala, ako je tako!
+ Franjo, biskup
SVETOGA SMO OCA ČEKALI - I DOČEKALI
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 7/94)
Deseti i jedanaesti rujna godine Gospodnje 1994. bit će od sada ispisan zlatnim slovima. Ovi dani
obilježavaju jedan od najradosnijih događaja u trinaeststoljetnoj povijesti Crkve u našem narodu:
DOLAZAK I BORAVAK Božjeg čovjeka, PAPE IVANA PAVLA DRUGOG.
Dolazak Svetog Oca u naše krajeve upravo u ovo dramatično, ratno vrijeme, očekivali smo kao
ozebli sunce, kao suha zemlja rosnu kišu. Njega, najvećeg mirotvorca današnjice i neumornog
branitelja osnovnih ljudskih prava, željeli su vidjeti ili bar čuti mnogi, i stari i mladi, ratnom
nesrećom ojađeni stanovnici naših (polu)porušenih gradova, sela, naselja i izbjegličkih logora.
Kao svoga vrhovnog pastira, vođu i učitelja posebno ga je željno iščekivala Katolička zajednica u
našoj Vrhbosanskoj metropoliji, posebno u gradu Sarajevu, simbolu patnje i zla ovog besmislenog
rata, kamo je htio doći na blagdan Rođenja Marijina, 8. rujna. - Svi smo se danima duhovno
pripremali za taj željeni susret Oca s djecom, Brata s braćom. - Ne samo katolici nego i svi drugi
ljudi dobre volje iščekivali su s uzbuđenjem i nadom dolazak k nama anđela mira.
"Umjesto željene radosti", morali smo, "i ovaj put podijeliti zabrinutost i bol svega hrvatskog i
katoličkog puka u našoj metropoliji. "Svetom je Ocu bilo onemogućeno da ostvari svoju "vruću
želju" i fizički dođe u centar naše metropolije. "Umjesto da zaustave ratno zlo, moćnici svijeta
zaustavili su dokazanog mirotvorca" (!). Ali on je duhom, molitvom i osobno izgovorenim
porukama, kako nama katolicima, tako i nekatolicima, bio nazočan u Sarajevu, u cijeloj našoj
metropoliji i cijeloj Bosni i Hercegovini. - Svim istinskim mirotvorcima izrazio je svoje divljenje i
potporu, a sve ljude dobre volje, neovisno o njihovoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, pozvao je
da zajedno s njim još odlučnije "traže mir i pravdu i da unapređuju te vrijednosti među ljudima."
"Mir je moguć ako se prizna prednost moralnih vrijednosti pred lažnim zahtjevima rase ili sile". Papine riječi koje donosimo na sljedećim stranicama nemaju alternative kad je u pitanju sretna
budućnost svih nas! Dao Bog da kod svih padnu na plodno tlo!
Samo dva dana nakon sarajevskog 'nedolaska', Sveti je Otac napokon stigao među "svoje drage
Hrvate", u grad i središte jedne od najstarijih i najslavnijih naših /nad/biskupija - Zagreb! Bilo je to
Papino "hodočašće mira, vjere, nade i zajedništva", kako je i sam istaknuo. Dočekalo ga je
milijunsko vjerničko mnoštvo "razdraganih duša i raskriljenih ruku." Iako je, zbog objektivnih
poteškoća, uz prognanike i izbjeglice, samo mala delegacija svećenika i redovnika iz naše biskupije
bila prisutna na tom povijesnom susretu s Papom, mnogi od vas su u svojim domovima, putem
radija ili televizije, mogli čuti nezaboravne Papine riječi: "Danas sam ovdje, na zemlji Hrvata, kao
goloruki hodočasnik Evanđelja, koji je navještaj ljubavi, sloge i mira. Radostan sam što mogu
pozdraviti cijelu ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike. Moj pozdrav ipak, ide još dalje,
prema Bosni i Hercegovini...".
U zagrebačkoj je katedrali Svetog Oca uzbuđenim glasom pozdravio prvi čovjek Crkve u Hrvata,
domaći nadbiskup kardinal Franjo Kuharić: "Blagoslovljen je ovo čas da vam posvjedočimo svoju
odanost i ljubav, da Vašoj Svetosti ponovno izjavimo svoju kušnjama provjerenu vjernost."
U svim Papinim očinskim porukama mira i pomirenja dominirale su snažne i nezaobilazne riječi
samoga Krista Spasitelja: "Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Papa
izričito želi: "Oprostite, ali također tražite oproštenje od drugih!" Time daje u zadatak svim
članovima Crkve u Hrvata, i to upravo u ovim teškim trenucima za mnoge od nas, da budemo
"prethodnici u davanju i traženju oprosta, jer je to nezaobilazna pretpostavka istinskog i trajnog
mira za sve na ovim prostorima." "Mir na Balkanu nije utopija! Dapače, mir se nameće kao
perspektiva povijesnog realizma!"
Dok pred svećenike i redovnike postavlja "težak zadatak" i "hitnu dužnost"; "pomiriti ljude s
Bogom i čovjeka s čovjekom", Papa u svojim zagrebačkim, kao i u sarajevskim porukama
katolicima i svim ljudima dobre volje, stavlja na srce ono što je u ovom času teško, ali je prevažno:
"Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega."
Može li ijedan dobronamjeran čovjek među nama ne razumjeti i ne prihvatiti ovo Papino
evanđeosko i ekumensko mirotvorstvo - kao nužan preduvjet uljuđenijeg života za sadašnje i
buduće generacije na ovim prostorima, za obnovu i procvat moralnih i etičkih načela kršćanstva i
javnog života u društvu, kakvo god ono bilo?!
Svetog smo Oca željno čekali - i dočekali! Bogu i Papi hvala! Njegov dolazak i boravak među nama
dragocjeni je dar samoga Neba! Njegove Duhom Božjim prožete poruke imaju trajnu vrijednost i
obvezu za sve nas - da budemo ustrajni svjedoci i graditelji Božjeg kraljevstva na zemlji, pravednog
mira i bolje budućnosti za sve ljude oko nas.
+ Franjo, biskup
"UVIJEK GLEDAJTE NAPRIJED!"
(Ivan Pavao II.)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 8/94)
U prošlom broju "Glasnika", razmišljajući o povijesnom događaju za našu domovinsku Crkvu - o
Papinom nedavnom dolasku u naše krajeve ustvrdili smo ne bez razloga i ovo: "Njegov dolazak i
boravak među nama dragocjen je dar samoga Neba! Njegove, Duhom Božjim, prožete poruke imaju
trajnu vrijednost i obvezu za sve nas."
Te su obveze svjesni i naši biskupi. Obraćajući se zajedničkim pismom svojim vjernicima oni,
između ostalog, ističu: "Boravak Sv. Oca u Zagrebu - posebno kad se uzme u obzir napor koji mu je
za to bio potreban u okolnostima oporavka - izražava duboku povezanost naše Crkve i nasljednika
Sv. Petra. U stradanjima koja su nas pogodila i koja nas još uvijek tište, žrtva njegova napora,
molitva za mir i riječi ohrabrenja za sve koji se trude na pravednom miru u Hrvatskoj i u Bosni i
Hercegovini, imaju veliko značenje i poticajnu snagu. Članovi smo Crkve kojoj je Isus Petra i
njegove nasljednike postavio na čelo da budu učitelji kršćanskog života, da predsjedaju u ljubavi.
Mi stoga poruku Sv. Oca primamo s vjerničkim poštovanjem i poslušnošću. To se uostalom
pokazalo i za vrijeme samih govora Sv. Oca. Odobravanje i prihvaćanje iskazano je i pažljivim
slušanjem i spontanim pljeskom, čak i na mjestima koja se na prvi pogled mogu činiti težima za
svjetovnu logiku. Posebno oni koji su najviše stradali, deseci tisuća naših prognanika, kako iz
Hrvatske, tako i iz Bosne i Hercegovine, okupljeni na hipodromu, izrazili su volju da mirno i
slobodno počnu živjeti na svome, obnavljati život te "graditi pravedno društvo čiji će članovi biti
složni i solidni" - kako reče Sv. Otac. Svaka je želja da se drugog silom protjera s vjekovnih
ognjišta posve isključena, jer smo svjesni da se pravda ne uspostavlja nepravdom."...
"Govori Sv. Oca - uzeti svi zajedno - vrelo su nadahnuća i putokaz našoj Crkvi i svem narodu.
Treba stalno ponovno čitati, o njima razmišljati, izvlačiti zaključke i stvarati odluke za osobni i
društveni život. Neka se ovi dragocjeni dokumenti vjere i kršćanskog morala što više prošire u
našem narodu."
Tako zbore naši biskupi, pojedinačno i svi zajedno - svojim svećenicima, redovnicima i svim
ostalim vjernicima.
Zato je posve logično da se i mi, u našem "Glasniku", uvijek iznova osvrnemo na pojedine dijelove
Papinih poruka, da iz njih donesemo zaključke za svoj životni sadržaj i smjer.
Ovaj se put s vama želim zaustaviti na vrlo snažnoj poruci koju nam je Sv. Otac uputio u svom
oproštajnom govoru u zagrebačkoj zračnoj luci. Prisjetimo se njegovih riječi:
"...Dragi Hrvati, uvijek gledajte naprijed! Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega... Oprostiti
znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje
svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. Mir pretpostavlja da u temelju svake
inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštovanje prava svakog pojedinca, kao i
nacionalnih manjina, nastojanje na međusobnoj snošljivosti. Budite čvrsto uvjereni da dobro mira
ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga. Sami ste nepravedno iskusili u kakve zablude može
pasti jedno društvo koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prezir božanskog zakona. Kada se
to dogodi, čovjek više nije prvobitno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje
protuljudskih ciljeva. Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjera u Krista daje najsigurniji
oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva.
I vi, žrtve rata: ranjenici, siročad, udovice, prognanici, izbjeglice, ostanite vjerni Kristu patniku...
Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće, utječući se bogatstvu vjere, tako i vi kršćani...
znajte uvijek u Kristovoj riječi naći svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti."
Sveti Otac upućuje nas na Isusa Krista, jedinog istinitog usrećitelja čovjeka. A na koga bi drugog,
ako ne na onoga koji za sebe reče: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji" (Mt 28,18) i "Ja sam
prvi i posljednji i živi" (Otkr 1, 13-18); "Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će" (Iv 11,25).
Vjerovati u Isusa Krista, utjelovljenog Boga, znači sigurno ući u puninu života i u posjedovanje
svega onoga o čemu zbori Duh Božji u poslanici apostola Pavla: "Što oko nije vidjelo, što uho nije
čulo, što ljudsko srce nije zaželjelo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube" (1 Kor 2,9) - Znači
slijediti Kristov nauk i primjer; znači čuti najradosnije i najsudbonosnije riječi Božanskoga Suca
svih živih i mrtvih: "Dođite blagoslovljeni mog Oca, i primite u posjed kraljevstvo koje Vam je
pripravljeno od postanka svijeta! ...Jer, kažem vam, meni ste učinili ono, što ste učinili jednom od
ove moje najmanje braće." (Mt 25, 34.40).
Dok u ovom posljednjem mjesecu liturgijske godine, uz obilaske grobova naših najmilijih, te uz
blagdane Svih Svetih i Isusa Krista, Kralja svega stvorenog, češće nego inače razmišljamo o
sadržaju, smislu i cilju našeg osobnog života, upitajmo se možemo li uzeti sebi za životno geslo one
divne i vrlo sadržajne riječi svećenika-pjesnika Izidora Poljaka:
"Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se r'jeku
Vječnosti...
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti!" ?
+ Franjo, biskup
"OČITOVALA SE DOBROSTIVOST I ČOVJEKOLJUBLJE SPASITELJA
NAŠEGA BOGA!" (Tit 3,4)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 9/94)
Početak nove crkvene godine obilježava vrijeme adventa, došašća. Sama riječ govori da je riječ o
nečijem dolasku. Mi, kršćani, znamo da je riječ o žarko željenom i nadasve potrebnom Spasitelju
svijeta, Sinu Božjem, Isusu Kristu. Na taj su njegov dolazak čekale mnoge generacije ljudi u dugom
lancu ljudske povijesti. Tapkajući u mraku beznađa, bez odgovora na temeljna pitanja ljudskog
života, i stenjući pod ubitačnim teretom grijeha i smrti, vapio je ljudski rod: "Rosite nebesa odozgor
i oblaci daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem." /Iz 45,8/.
Taj Spasitelj ljudskog roda, obećan praroditeljima nakon njihovog fatalnog pada i otpada, dođe
konačno k nama "prognanim sinovima Evinim". Dođe voljom i ljubavlju Božjom, i spremnošću i
suradnjom najdivnijeg njegovog stvorenja, Bezgrešne Djevice Marije!
Ljudima, koji su do tada hodili u tmini grijeha i smrti, objavi se neugasivo svjetlo Božjeg
čovjekoljublja! "Svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet." (Iv 1,9). Dođe
da osvijetli svu gorku istinu o čovjekovoj bijedi, da ogrije njegovo smrznuto srce, da ga osposobi za
ljubav i prema Bogu i prema bratu čovjeku.
Svojim očovječenjem, rođenjem u božićnoj noći, Sin Božji nama ljudima dade jasno do znanja da je
Bogu stalo do nas. Slanjem svoga Sina Jedinorođenca k nama na zemlju, Bog Otac skinuo je
prokletstvo sa zemlje, sagradio prema nama nerazoriv most svoje ljubavi i prijateljstva i omogućio
nam pristup prema svojoj vječnoj sreći. Bog je, dakle, učinio za nas najviše što je mogao. Sada je na
nama red. Valja nam prepoznati usrećujuću ponudu Božju i na nju odgovoriti svojim životom.
U času rođenja Sina Božjeg na zemlji, nebo poručuje ljudima - dajte slavu Bogu da biste uživali mir
Božji! (usp. Lk 2,14)
Tko prihvaća Boga-čovjekoljupca taj voli i čovjeka. Tko zahvaljuje Bogu za njegovo milosrđe ne
može biti nemilosrdan prema svome bližnjemu.
Temelj istinske sreće za čovjeka pojedinca i cijelu ljudsku zajednicu nalazi se u objavljenom Bogu,
Božiću, u kojem se "očitovala dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga" /Tit 3,4/.
Krist Isus, Spasitelj svijeta, doista je došao k nama ljudima prije 2.000 godina. Njegov dolazak
obvezuje čovječanstvo, obvezuje i svakog od nas. Jer:
- nismo više beznadna siročad, prepuštena očaju;
- nismo više osuđeni na sigurno uništenje i nestanak;
- ne moramo više lutati u mraku grijeha, sebičnosti, mržnje i duhovne smrti;
- ne moramo više proklinjati dan svoga rođenja, zbog stradanja, svojih neispunjenih želja i
besmislenosti svog življenja!
Novorođeno božansko Djetešce u betlehemskoj štalici daje nam do znanja da se Svesilni Bog stavio
na stranu ljudske nemoći;
- a da ga mi, iako slabi, grešni i njega nedostojni, upravo zbog zasluga njegovog Sina, smijemo
zvati najdražim imenom "Oče", "Oče naš";
- da naše zajedničko obraćanje Bogu kao Ocu mora imati kao nužnu posljedicu naš međusobni
bratski odnos, odnos u međusobnom prihvaćanju, slozi i solidarnosti;
- da naši međuljudski odnosi trebaju imati takve odlike, kako bi i cjelokupno društvo u kojemu
živimo bilo ljudskije, čovječnije.
U svojoj nezaboravnoj propovijedi na zagrebačkom hipodromu, 11. rujna 1994. godine, Sveti nam
je Otac jasno stavio do znanja:
" 'Očenaš', uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje,
nego se u svakom obliku izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Riječ je o društvu,
shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i skupine osjećaju, bez ikakve velike
diskriminacije, poštovani i voljeni."
Zahvalna Spasitelju za njegovo čovjekoljublje prema nama i poslušna Kristovoj zapovijedi ljubavi,
naša se biskupijska zajednica trudila i ove godine, koja je na izmaku, u praksi provoditi te Papine
riječi i prije nego što su bile izgovorene. Ustrajno smo nastojali isključiti iz svog ponašanja i
djelovanja svako nasilje prema svima oko nas i ujedno propagirati bratsku solidarnost prema
svakom našem bližnjemu, bez ikakve razlike, pogotovo onome u nevolji, duhovnoj ili tjelesnoj.
Prisjećamo se da je još u prvom broju našeg "GLASNIKA" /str. 3/ za naše vjernike rečeno kako su
"radije spremni podnositi zlo i nepravdu, nego ih nanositi drugima; pa čak se iskreno truditi na
ispunjavanju najteže Kristove zapovijedi: "Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas
mrze" /Lk 6,27/. Bogu hvala što to možemo ponoviti i sada, nakon najnovijih nevolja proteklih
tjedana i mjeseci. Njemu, Bogu jedinome, smo za sve dužni: i za ovo veliko, neprocjenjivo blago
vjere, nade, ljubavi i praštanja u našim srcima i za mogućnosti da to blago ponudimo našim
bližnjima, onima kojima je ono najpotrebnije.
Zato, unatoč mraku grijeha oko nas, obdareni u svojim srcima nebeskim svjetlom božićne noći i
novorođenog Kralja mira, smireno i radosno čestitajmo jedni drugima čestit Božić, Sveto Porođenje
Isusovo i zaželimo da mirom Božjim i pravdom Božjom za sve nas i sve oko nas bude
blagoslovljena Nova godina 1995!
+Franjo, biskup
"BUDITE SVJEDOCI I GRADITELJI MIRA"
(Ivan Pavao II.)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 1 /95)
Započinjemo Novu godinu - tisućudevetstodevedesetipetu od rođenja Krista Spasitelja. Ona bi za
nas i za sve druge ljude trebala biti godina spasenja. Hoće li se to i obistiniti? Što trebamo činiti da
nam ova godina bude blagoslovljena i za vječnost spasonosna?
Kad kažemo da i ovu godinu računamo po povijesnoj činjenici pojave utjelovljenog Sina Božjeg na
zemlji, onda utemeljeno smatramo da je osoba Isusa Krista prevažna ne samo za računanje
vremena, nego i za pravilno oblikovanje i proživljavanje vremena koje nam Stvoritelj i Gospodar
života stavlja na raspolaganje. Pojava Sina Božjeg jest Božja ponuda mira nama ljudima! Bog je u
utjelovljenju svoga Sina pružio ruku pomirnicu nama, grešnim Adamovim i Evinim sinovima.
U Starom se zavjetu Kristov mirotvorni dolazak na zemlju najavljuje i ovim riječima: "U danima
njegovim cvjetat će pravda i mir velik" (Ps 71,7). A prorok Izaija Krista pretkazuje kao "Kneza
mironosnog" (9,6).
Iako nemamo razloga sumnjati u istinitost tih tvrdnji iz Svetog pisma, životno nam iskustvo
pokazuje da i nakon gotovo dvije tisuće godina od Kristovog dolaska na zemlju još uvijek na njoj
nema žuđenog mira među ljudima i narodima.
Zašto je tako?
Zato što taj isti božanski Knez mironosni, poštujući slobodnu volju čovjeka, ne želi silom nametnuti
svoj mir ni pojedincu, ni narodima, ni narodnim skupinama. Iako on neosporno ostaje kao
jedinstveni, neponovljivi, univerzalni Knez mira, mir će na svijetu zavladati samo ako svi slobodno
i iskreno priznaju Krista i prihvate njegov zakon ljubavi, istinu, pravdu i mir. To znači da će, kada
svi prihvate Krista i njegov zakon praštanja, pomirenja i ljubavi, silno potreban pravedni mir stići i
nama samima, našem životnom ambijentu i našoj domovini. Budućnost mira u nama i oko nas ovisi,
dakle, u velikoj mjeri i o nama osobno, o našoj spremnosti da budemo aktivni graditelji mira na
nezaobilaznim temeljima: na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. Da bismo to bili u stanju valja
nam se prvo osloboditi vlastitih pogrešnih želja i putova, kao i tuđih, lažnih ponuda mira, sumnjivih
voda i pogrešnih ideja.
Kako ćemo to najsigurnije postići?
Ako poštujemo dostojanstvo i nepovrediva prava svakog čovjeka, u nama će se rađati sve veća
svijest suodgovornost za potrebe naših bližnjih. Bit ćemo uznemireni zbog mnogih aktualnih
nepravdi oko nas. Trpjet ćemo i sami često samo bespomoćno gledajući nevolje ljudi oko sebe koji
su duhovno ili politički potlačeni, koji ne mogu ostvariti svoja temeljna ljudska prava kao pojedinci
ili kao zajednica.
U takvoj se situaciji lako može dogoditi da podlegnemo napastima i pobjegnemo od svojih
odgovornosti koje imamo kao kršćani u ovom vremenu i ambijentu; ili da krenemo pogrešnim
putevima i raznim životnim zastranjenjima i porocima, prepuštajući se beznađu, depresiji,
fatalizmu, lijenosti, ogorčenju, alkoholu, nepoštenju, pljački, pa čak i nasilju; ili pak da pođemo za
sumnjivim vodama i počnemo štovati lažne idole. Ništa od svega toga neće nas i ne može usrećiti,
niti donijeti potreban mir našem srcu i našem životnom ambijentu.
Što onda moramo znati i činiti?
Sveti nas apostol Petar poučava: "Vrijeme svog proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate
da od svog ispraznog načina života niste otkupljeni nečim materijalnim, srebrom ili zlatom, nego
dragocjenom krvlju Kristovom" (1 Pt 1,17-19).
Prisjetimo se i vrlo značajnih programskih uputa koje nam nedavno dade nasljednik sv. Petra, Ivan
Pavao II: "Predragi, Isus Krist je istina koja može dati smisao vašem životu, nadu vašoj budućnosti.
On danas ponavlja vama, vašim obiteljima, vašem narodu, svoju uskrsnu poruku: 'Mir vama' (Iv
20,19). Mir je veliki Gospodnji dar. Da bismo ga primili potrebno je promijeniti srce, dopustiti da
Bog u našem životu bude uvijek na prvom mjestu. Kad čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga,
gotovo se neizbježno počinje klanjati ispraznim idolima. Počinje čak i obožavati idole jedne nacije,
jedne rase, jedne stranke, da bi potom, u njihovo ime, opravdao mržnju, diskriminaciju i silu. Samo
je Bog siguran temelj života i nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka. Krist od vas traži da
odbacite te napasti. Dapače, on vas zove da budete svjedoci i graditelji mira!"
Bolji i svrhovitiji program od ovoga što su nam ga dali apostoli Petar i Papa ne možemo ni sami
sebi zaželjeti! Da taj dragocjeni program i u ovoj godini provede u djelo što veći broj članova naše
biskupijske zajednice i naših čitatelja, želi svojim sadržajem pomoći i naš "Glasnik"!
+ Franjo, biskup
"NE BOJ SE, STADO MALO, JER VAŠ OTAC NEBESKI ODLUČIO JE
DA VAM DADE KRALJEVSTVO!" (LK 12,32)
Biskupova poruka uz blagdan Duhova
(Prot. br.: 201 /94 od 17. svibnja 1994.)
Braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice,
Božji narode Banjalučke biskupije!
Na današnji blagdan Duhova, pedeseti dan nakon blagdana Uskrsnuća, slavimo radosno i zahvalno u zajedništvu s mnoštvom braće i sestara u istoj vjeri - veliki i značajan blagdan početka očitovanja
Kristove Crkve. To naše slavlje doživljava svoj vrhunac u slavlju svete mise. Srce svete mise je
uskrsnuli i vječno živi Spasitelj svijeta -Isus Krist. Nakon muke i smrti koje za nas podnese, on
slavno uskrsnu i dade to na znanje svojim učenicima. Ukaza im se i dođe u njihovu sredinu još dok
su bili pod šokom strašne drame Velikog petka i trijumfa zla koje se sručilo poglavito na njega,
Učitelja, a onda i na njih, učenike njegove. Što im reče kad im se živ ukaza? Što im učini? - Reče:
"Mir vama!" (Iv 20,19). A što učini? Dade im Duha Svetoga, Branitelja (usp. 20,23-24; 16,7-8), koji
će ih uvesti u svu istinu, kako bi mogli biti njegovi, Kristovi učenici pred svim ljudima (usp. Iv
15,26-27).
Mir je Isusovim učenicima bio najpotrebniji; mir njihovim uplašenim srcima, zbunjenim glavama,
klonulim snagama! Podsjeti ih zato Isus na svoje ranije riječi - kad im je govorio da će doći vrijeme
zla, kad će biti teško i za život opasno zvati se njegovim učenikom, kršćaninom, i kad će svatko tko
ih ubije, pogazi, obespravi, oduzme dostojanstvo i druga osnovna ljudska prava - misliti da Bogu
služi (usp. Iv 16,2). Podsjeti ih također da se ne boje budućnosti ako njega ljube i provode njegove
zapovijedi, jer će On sam moliti nebeskog Oca i on će im dati drugog Branitelja koji će s njima
ostati zauvijek, u sve dane do svršetka svijeta. - Taj Branitelj je Duh istine, kojega svijet ne može
primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. Samo istinski Kristovi učenici poznaju tog Duha, jer on uz njih i
u njima (usp. 14,16-17).
Taj Duh Branitelj, Duh mudrosti i snage, krijepit će i tješiti sve Isusove učenike u svim
generacijama i na svim mjestima gdje ih ima!
To, evo, jamči On, ubijeni i uskrsnuli Krist!
Tu njegovu istinu i njegovo jamstvo trebaju svi njegovi učenici, svi kršćani svih generacija - do
svršetka svijeta, sebi uvijek iznova posvješćivati, posebno onda kad se u ime Isusovo okupljaju na
slavlje njegove ljubavi prema nama ljudima, na slavlje svete mise, tog spomen čina i posadašnjenja
njegove muke, smrti i uskrsnuća!
Sjećanje na Isusovu tvrdnju i jamstvo - kao i povjerenje u njega i u njegova obećanja - od životne je
važnosti za svakog od nas koji se dičimo njegovim imenom, koji ovdje i sada živimo kao njegovi
učenici, ako takvi, kršćani i Božji miljenici, želimo i ostati!
Svaki Kristov učenik, naime, treba znati, upravo na temelju istinitosti Kristovih obećanja, da njemu,
Kristu, Gospodaru neba i zemlje, pripadaju svi narodi i svi ljudi na zemlji, da mu moraju služiti i svi
ovozemaljski gospodari i vođe naroda i država! Pripadamo mu i mi, kao i svi sadašnji vođe i vladari
našeg naroda i u našoj domovini! Za sve Bog zna - i kakvi su i što rade - sebi i drugima! Unatoč
mnogovrsnom zlu oko nas koje uništava i dušu i tijelo, Kristov Duh mira i ljubavi pobjeđuje
posvuda gdje se čovjek tome Duhu otvara. Da je to tako svjedoče svakodnevno mnogobrojni divni
primjeri među vama: primjeri naših svećenika, redovnika, redovnica i ogromnog broja vas, ostalih
Kristovih vjernika u našoj biskupiji! Svjedočite to vi, braćo i sestre u uskrsnulom Kristu, svojom
postojanošću u borbi protiv zla; protiv zlih misli, riječi i djela na koje vas svakodnevno navodi naš
najljući neprijatelj - Sotona! Umjesto da mržnjom uzvraćate na mržnju, koju često ni krivi ni dužni
morate podnositi, vi opraštate i molite za svoje mrzitelje i za sve koji vam zlo čine! Umjesto da
uzvraćate na isti način zlim riječima i djelima - vi širite oko sebe ljubav i dobrotu, i riječima, i
djelima!
Možda vas ipak zbunjuje činjenica da više ne viđate u svom susjedstvu, ni u svojim crkvama, dobro
vam poznata i draga lica svojih dugogodišnjih susjeda, svoje rodbine i prijatelja - jer su oni - pod
pritiskom sile i zla ovog svijeta - morali napustiti svoja pradjedovska ognjišta, svoje crkve, groblja,
župe, biskupiju! Možda se i sami pitate - što će biti s nama? Zebnja nesigurnosti obuzima vam srca i
misli!
To je duboko ljudska reakcija, koja vam ne mora biti tuđa!
Ali i na nju se dobiva pravi odgovor - i to upravo iz vjere u Krista, našeg Spasitelja, i vjernosti
njegovom nalogu da mu budemo svjedoci! Ta i takva vjera izrasta upravo iz današnjega događaja
silaska obećanoga Duha Svetog na Isusove učenike i početka širenja Kristovog evanđelja i
plodnoga života Crkve! Tada je bilo samo dvanaest Isusovih apostola i među njima njegova
presveta i prečista Majka Marija. Ali, oni su bili sigurni da nisu sami! Nije ih plašilo što ih je malen
broj! Znali su Isusove riječi koje traju kroz svu povijest njegove Crkve: "Ne boj se stado malo, jer
otac moj nebeski odlučio je da vam dade Kraljevstvo! (Lk 12,32). Dakle, najvažnije je da nas Bog
ljubi, da nam daje svoj Duh - čijom ćemo snagom moći biti i mirni, i sigurni, i sretni, i
blagoslovljeni - istinski, pravi svjedoci Božje istine, ljubavi i milosrđa!
Braćo i sestre, učenici Kristovi, dok zahvalna srca slavimo i ove, na žalost u našoj domovini još
uvijek ratne godine, ovu prevažnu i radosnu istinu našeg života, istinu da smo po Duhu uskrsnuloga
Krista postali u svetom krštenju djeca Božja, molimo svi, prožeti i međusobno povezani istim
Duhom Tješiteljem:
Kriste Bože, neka dođe u sve naše duše i u duše naših susjeda - starih i novih – u duše naših
sunarodnjaka i suvremenika - i neka se nastani u njima Tvoje kraljevstvo:
- kraljevstvo istine, koje će potisnuti pogubnu laž,
- kraljevstvo pravde, koje će dokinuti ubitačnu nepravdu,
- kraljevstvo svetosti, koje će ukloniti uništavajuće prokletstvo,
- kraljevstvo mira, koje će konačno dokončati sve ratove - male i velike,
- kraljevstvo ljubavi i praštanja u kojem ćemo svi živjeti slobodni od mržnje i želje za osvetom,
oslobođeni od svakog beznađa!
Ti, nas Kriste, Bože i Spasitelju naš, i ovim događajem slanja Duha Svetog na sve svoje učenike
podsjećaš da smo suodgovorni za ovaj svijet i ljude, posebno ove oko nas! Ne želimo pobjeći od te
naše odgovornosti, jer bi to bilo i pred Tobom - grijeh, bilo bi to ugrožavanje spasenja naše duše!
Radije nas učini još upotrebljivijima upravo ondje gdje nas je malo, a gdje je najpotrebnije, i gdje
nas Ti, to je očito, želiš upotrijebiti kao svoje istinske suradnike u kojima i po kojima imaš pravo
proslaviti svoje sveto ime i spasiti besmrtne duše, nas i naših bližnjih!
Dok ovako molimo, dok iskreno tražimo i želimo Kraljevstvo Božje, vjerujemo da će nam sve
drugo potrebno za život doći samo - kao što si i obećao (Lk 12,31). Mi doista osjećamo da nismo
sami, prepušteni beznađu, nesigurnosti i žalosti! S nama moli cijela Tvoja Crkva po kugli
zemaljskoj, moli i cijelo nebo, moli i naša Majka Marija, Majka Crkve i Kraljica neba! S nama si i
Ti, Trojedini Bože, Oče, Sine i Duše Sveti, čiji blagoslov neka siđe na sve nas i ostane vazda s
nama! Amen! Aleluja!
Vaš brat i biskup +Franjo
P.S. Neka se ova biskupova "Poruka" pročita vjernicima umjesto homilije na svim nedjeljnim sv.
misama na svetkovinu Duhova!
Biskupski ordinarijat Banjaluka
PO MUCI I KRIŽU, K SLAVI USKRSNUĆA!
Biskupova vazmena poruka (Uoči Cvjetnice 1995.)
Draga braćo i sestre!
U povijesti Kristovih sljedbenika, kršćana, mnogo se puta pokazalo da su kriza i šansa, patnja i
nagrada, međusobno usko vezane. Već su apostoli za vrijeme trogodišnjega druženja s vidljivim
Isusom imali ne mali broj kriza. Posebno je dramatična bila kriza prvoga Velikog petka, kada su
ovozemaljski moćnici nepravedno osudili Isusa i ubili ga. Prema izvještajima iz Svetog pisma,
Isusovim su učenicima tada bile uništene sve nade, sva njihova očekivanja iznevjerena, bili su
potpuno obezglavljeni. ''A mi smo se nadali... "(Lk 24,21), govorili su deprimirano međusobno dok
su bježali s mjesta Isusove muke i smrti, bojeći se za goli život.
Isus, pak, ne bi bio Sin Božji i obećani Spasitelj svijeta da svaku krizu svojih učenika, pa i tu
najtežu, nije okrenuo u predivnu, predragocjenu šansu - u realnu mogućnost njihovog ulaska u
posjedovanje vječnoga života. Slavno pobijedivši gorku muku i samu smrt, uskrsnuli Krist poučava
svoje učenike blago ih koreći: ''Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" (Lk
24,26).
Dok Isusa, iako potpuno nevina, ovozemaljski zlobnici i silnici bezdušno okrivljuju, brutalno
ponižavaju, zlostavljaju i, nakon groznoga mučenja, ubijaju, On u svojoj obrani primjenjuje posve
drukčiji način i metodu. Izričito kaže prvaku svojih apostola, Petru, kad ga ovaj želi zaštititi: "Vrati
mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača laćaju, od mača i ginu" (Mt 26,52). A viseći na križu, u
groznim mukama, prije samog izdahnuća, on moli nebeskog Oca za svoje mučitelje: "Oče, oprosti
im, jer ne znaju što čine!"(Lk 23,34).
I u tim najdramatičnijim trenucima, Isus ostaje dosljedan svojim ranije izgovorenim riječima: "Što
koristi čovjeku da osvoji i cijeli svijet, a izgubi vlastitu dušu? Što može dati kao zamjenu za svoju
dušu?" (usp. Mt 16,26-27). - Svojom postojanošću i u trenucima pregorke muke i smrti na križu,
svjestan svoje nevinosti, Isus razotkriva svu pokvarenost i duhovnu bijedu ljudi koji su ga željeli
ukloniti, jer je dobro znao što je u svakom čovjeku (usp. Iv 2,25). Isus svojim bijednim
protivnicima i ubojicama ne daje ni najmanju šansu da ga zbune i ustraše ne bi li odustao od svoje
nakane, svoga poslanja, tj. "da svjedoči za istinu" (Iv 18,37) kako Bog ljubi svijet i kako ni svoga
Sina nije poštedio nego ga za sve nas ljude predao (usp. Rim 8,32).
Unatoč izvanjskom strašnom trpljenju koje proživljava, Isus pokazuje da u njegovoj nutrini postoji
područje koje ne može ugroziti nikakav ovozemaljski silnik, nikakvo oružje ni brutalnost. Svojom
potpunom odanošću Očevoj volji (usp. Lk 22,42), svojim dragovoljnim trpljenjem, On otkupljuje,
oslobađa nutrinu čovjeka kojoj nikakva tjelesna patnja, pa čak ni sama smrt, više ne može nauditi.
To se već pokazalo u neustrašivoj hrabrosti Isusovih apostola, prvih njegovih učenika, koji su,
dobivši obećani Duh Sveti kao dragocjeni dar uskrsnuloga Krista, spremno podnosili razne muke,
pa čak i samu mučeničku smrt, ne odričući se Isusa i njegova nauka. A apostol Pavao svoje je
iskustvo o učinkovitosti plodova muke, smrti i uskrsnuća Isusova izrazio riječima: "Ako se naš
izvanjski čovjek i raspada, iznutrašnji se iz dana u dan obnavlja. U svemu smo pritisnuti, ali ne i
pritiješnjeni; progonjeni, ali ne i napušteni; obarani, ali ne i oboreni. Ta znamo: Onaj, koji je
uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i uza se postaviti (usp. 2 Kor 4)".
Kristovo uskrsnuće doista je središnji događaj ljudske povijesti i prevažna istina za svakog od nas.
Bog je tim jedinstvenim čudom na najzorniji način dokazao nama ljudima ne samo svoje postojanje,
nego i svoju neizmjernu ljubav. Pobjedom života nad smrću, oproštenja i pomirenja nad osvetom,
ljubavi nad mržnjom, što se dogodilo u muci, smrti i slavnom uskrsnuću Isusa Krista, započeo je
pobjednički pohod Sina Božjega ovom našom zemljom, uprljanom grijehom i užasnim
posljedicama grijeha. Vjerujući u takvog Otkupitelja i hodeći za takvim Vođom, Kristovi učenici,
kršćani, ujedinjeni u njegovoj Crkvi, kao vidljivom organizmu, u zajednici vjere, ufanja i ljubavi,
snagom koju im sam Krist daje, neumorno već dvadeset stoljeća plodno i nezamjenjivo rade na
obnavljanju lica zemlje.
Kako ističe Drugi vatikanski sabor, "Crkva nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i
Božje utjehe, navješćujući muku i smrt Gospodinovu dok On ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Od moći
uskrsnulog Gospodina ona dobiva snagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće
nutarnje i vanjske, i da otkrije svijetu Njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok se na svršetku
ne očituje u potpunom svjetlu" (LG 8).
Nakon Kristovog uskrsnuća nema ni jedne naše ljudske patnje koja ne bi mogla biti oplemenjena
njegovom patnjom i slavnim uskrsnućem. Ljubav Krista, mučenoga, ubijenoga i uskrsnulog zbog
nas i našeg spasenja u stanju je osposobiti svakog Kristovog učenika, dakle svakog od nas, da svoju
osobnu patnju i stradanje, pa čak i samu smrt, gledamo i doživljavamo u pobjedničkom svjetlu
vječnog Uskrsa. Tako i najveća naša kriza, naša najbolnija patnja, može postati našom najvećom,
realnom šansom, stvarnom prigodom za postizanje najvećega blaga - vječnoga života i vječne sreće,
ako smo istinski Isusovi učenici.
Dok u zajedničkoj vjeri i zajedničkom poslanju Kristove Crkve i ove godine proslavljamo drage
nam blagdane muke, smrti i slavnog uskrsnuća našega Spasitelja, želim od srca - svoj braći
svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, sjemeništarcima i svim ostalim vjernicima
naše biskupije, gdje god da se nalazili, kao i svim našim dobročiniteljima, prijateljima i svim
ljudima dobre volje da nam svima Božanski Patnik i Pobjednik Isus Krist udijeli milost kako bismo
u svjetlu njegovog slavnog uskrsnuća postojano i predano u volji Božjoj proživljavali svoj sadašnji,
vremeniti Veliki petak i tako bili u stanju iskusiti neizmjerno bogatstvo i sreću blaženog vječnoga
Uskrsa kojemu se svakodnevno sve više približavamo!
Na sve Vas zazivam blagoslov trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga!
Vaš biskup+ Franjo
P.S. Neka se ova biskupova uskrsna poruka pročita na Uskrs na svim svetim misama.
BOG SVOJE NE ZABORAVLJA
Biskupova poruka za blagdan Duhova
(Prot. br.: 400/95 od 31. svibnja 1995.)
Draga braćo svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice, dragi Božji narode!
"Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe
koji nas tješi u svakoj našoj nevolji tako da možemo svakovrsnom utjehom tješiti one koji se nalaze
u ma kakvoj nevolji. Doista, kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna
biva i naša utjeha po Kristu" (2 Kor 1,3-5).
Kao vaš brat po krštenju i vjeri u Krista Spasitelja, a za vas biskup po zaduženju dobivenom u
Njegovoj Crkvi, osjećam se sa svima vama tijesno povezan najjačim vezom: ljubavlju Kristovoga
božanskog Srca!
Riječima zahvalnosti Bogu tješitelju, koje sv. apostol Pavao upućuje kršćanima u gradu Korintu, i ja
želim iz dna duše i srca zahvaliti istom dobrom Bogu, čiju zaštitničku ruku svakodnevno
najneposrednije doživljavamo.
Kao članovi Kristove Crkve; mi smo udovi njegova Tijela. On, Krist, mučeni, ubijeni i uskrsnuli,
naša je božanska Glava. Zbog naših grijeha morao je On, iako Sin Božji i bez ikakvoga grijeha,
podnijeti pregorku muku i strašnu smrt. A svakom svome učeniku, svome sljedbeniku, Isus
predviđa sličnu sudbinu, kad kaže: "Nije učenik veći od učitelja!" (Lk 6,40).
Isus daje na znanje svojim učenicima da će i oni piti iz pregorkog kaleža boli i patnje iz kojeg i On,
poslušan Očevoj volji, mora piti (usp. Mt 20,23). "Ako su mene progonili i Vas će progoniti" (Iv
15,20), veli Isus. To znači da mi, kršćani, upravo zbog svoje tijesne povezanosti s Isusom, zbog
svoga življenja prema njegovim zapovijedima, moramo računati s progonstvima, svakovrsnim
nepravdama i nevoljama. Ali, Bog svoje ne zaboravlja ni u njihovom najvećem trpljenju! On im
daje snage da ne očajavaju, nego da svoje patnje prihvate kao dio patnji njegovog božanskoga Sina,
Isusa Krista, koji trpi iz ljubavi prema našem vječnom spasenju. Sam Krist trpi u svakom svom
učeniku, u svakom kršćaninu, u svakom od nas. Ujedinjujući naše patnje sa svojim, On ih
preobražava i čini ih dragocjenima za našu budućnost.
U ovim danima velikog ispita za našu vjeru i vjernost Kristovu Evanđelju, ispita za naše pouzdanje
i ljubav prema Bogu, ne osjećamo se sami, nego jedni s drugima još više povezani, jedni na druge
oslonjeni! Uvijek iznova saznajemo da su s nama, posebno u molitvi i kršćanskoj solidarnosti,
ujedinjene mnoge stotine tisuća, pa i milijuni naše kršćanske braće i sestara izvan naše biskupije po
cijeloj kugli zemaljskoj, na čelu sa samim namjesnikom Kristovim i nasljednikom sv. Petra,
sadašnjim Sv. Ocem Ivanom Pavlom II. Njihovu molitvenu potporu svi osjećamo. Ona nam pomaže
da ne klonemo duhom u svakodnevnoj borbi protiv zla koje želi zarobiti naše srce i dušu, da onda,
ne daj Bože, i sami krenemo zlim putem. Do sada nam je uspjelo othrvati se zlu, ne činiti zlo
drugima oko sebe, nego čak na zlo uzvraćati dobrim!
Najnovija teška iskušenja koja su nas pogodila sotonskim uništavanjem naših svetišta na Petrićevcu,
Presnačama, Trnu i u drugim mjestima, te posebno mučeničkom smrću naših svećenika i redovnika,
Filipa, fra Alojzija, i časne sestre Cecilije, kao i nasilnim progonstvom naših vjernih redovnica iz
samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a zatim i protjerivanjem iz vlastitih
domova, sa starodrevnih ognjišta velikog broja naše braće i sestara iz župa Banjaluka, Petrićevac,
Motike, Marija Zvijezda, Budžak, Barlovci, Presnače, Trn, Ivanjska i Šimići jesu udar na cijelu
Kristovu Crkvu, na njenu božansku Glavu - Krista, i na nas, kršćane, udove njegova Tijela.
Očito je da sam Sotona nastavlja uništavati Kristovo kraljevstvo u našem zavičaju koje se dosad na
neuobičajeno divan način pokazalo u spremnosti nas katolika na mirotvorstvo, praštanje i ljubav
prema svima oko nas. Uskrsnuli Krist, Gospodar neba i zemlje i sudac živih i mrtvih, zajamčio je
svojoj Crkvi, koja ga sluša i slijedi, da je "ni vrata paklena neće nadvladati" (Mt 16,18). Zato ni mi,
unatoč najnovijem valu progona koji se sručio na katolike Banjalučke biskupije, nemamo razloga ni
prava sumnjati da će se Kristovo sveto Evanđelje i ubuduće propovijedati na ovim prostorima! Isus,
naš božanski Vođa i Prijatelj, i nama zbori: "Ne boj se, stado malo, jer vaš je odlučio Otac da vam
dade kraljevstvo!" (Lk 12,32). Također nam kaže: "Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu
ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33). Zato, "dođite k meni svi
koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti!" (Mt 11,28).
Braćo i sestre, što god se s nama i ubuduće događalo, ne zaboravimo da je s nama Svevišnji Bog,
Bog koji nam u svome Sinu Isusu Kristu zorno daje do znanja da ima srca za nas i da u tom
njegovom božanskom Srcu i mi imamo najsigurniji stan, svoju vječnu domovinu. S vjerom i
pouzdanjem u njegovu neizmjernu ljubav i zaštitu prihvatimo i svoj sadašnji križ trpljenja, žrtve i
spremnosti na odricanje od svega što je manje vrijedno od spasenja naše besmrtne duše! Ustrajmo u
pouzdanoj molitvi Trojedinom Bogu, u dragovoljnim pokorama i zavjetima kako bi se na nama
ispunila njegova sveta volja i proslavilo njegovo Sveto Ime, a naša sadašnja stradanja, združena s
Kristovim patnjama, pridonijela pravednom miru i pomirenju među svim ljudima i narodima u
našoj biskupiji, u domovini i na cijelom svijetu!
Presveta Djevica i Bogorodica Marija, naša dobra nebeska Majka i Pomoćnica, kojoj se
svakodnevno usrdno obraćamo za zagovor, sigurno će nas i dalje štititi svojom majčinskom
ljubavlju!
Na sve vas zazivam obilan blagoslov Trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.
vaš biskup + Franjo
Banja Luka, blagdan Pohoda BDM, 31. svibnja 1995.
GOSPA SE NI DANAS NEĆE OGLUŠITI NA MOLITVE SVOGA PUKA
Biskupov poziv vjernicima na devetnicu Velikoj Gospi
(Prot. br.:537/95 od 5. kolovoza 1995.)
Braćo i sestre, dragi vjernici!
Još se uvijek nalazimo u teškim vremenima ratnih stradanja. Mnoga su srca ispunjena tjeskobom i
strahom. Svi željno iščekujemo i trebamo pomoć i utjehu.
Najdjelotvornije sredstvo protiv tjeskobe, straha i pesimizma jest molitva i pouzdanje u Božju
prisutnost u našem životu.
Vrlo je važno da se kao vjernici Kristovi ne prepustimo rezignaciji zbog dugotrajne patnje, nego da
čvrsto vjerujemo da je dobri Bog svakodnevno na strani onih koji nepravedno pate i da je svima
takvima već providio siguran izlaz u pobjedu mira i sretnog života. Mi znamo da kao ljudi nismo
samo pasivna bića koja primaju od Boga njegove darove. Mi smo i aktivni čimbenici ispunjenja
Božjeg plana na ovom svijetu. Najsavršenije sredstvo i temelj ispravnosti našeg aktivnog
sudjelovanja u spoznavanju i ispunjavanju Božjeg plana jest molitva.
Molitva nam ni dosad nije bila nepoznata. Ona nas je zapravo i održala kroz sve dosadašnje nevolje
i iskušenja ovog užasnog rata. I sadašnji trenuci naše velike neizvjesnosti i stradanja zahtijevaju od
nas, kao Kristovih vjernika, novo, zajedničko, usrdno molitveno angažiranje.
Pred nama je dragi blagdan Velike Gospe - Uznesenja Marijina. Presveta Djevica Marija je i našem
narodu najvjernija Odvjetnica i najustrajnija Zaštitnica. Njoj su se i naši preci utjecali u svim
pogibeljima kroz dugu i burnu povijest. Nije se dogodilo da se naša dobra nebeska Majka i naša
Odvjetnica - Zagovornica ogluši na vapaje svoga puka i sigurno neće ni danas, kad vapijemo iz ove
ratne nesreće njoj, Kraljici mira, da nam taj mir isprosi kod svojega Sina, Spasitelja našega., Isusa
Krista.
Ujedinjeni u vjeri i molitvi s drugom našom braćom i sestrama - u Domovini i u svijetu - pozivam
sve članove biskupijske zajednice na dodatne zajedničke molitve kroz DEVETNICU VELIKOJ
GOSPI, od 6. do 15. kolovoza 1995. godine. Gdje god je to moguće neka se vjernici, predvođeni
članovima Pokreta krunice za obraćenje i mir, okupljaju oko svojega župnika (svećenika) na
molitvu krunice uz prikladne molitve za mir. Tko ne može sudjelovati, neka moli u svojoj obitelji ili
sam! U petak, 11. kolovoza, tko god može neka posti. Zajedničke nakane naših molitava i našeg
posta neka budu: za pravedan mir u našoj Domovini; za naše obraćenje i očuvanje od mržnje i
osvete; za opraštanje i ljudskost prema onima koji nam čine zlo; za sve poginule i na bilo koje druge
načine unesrećene ovim ratom; za pomoć svim stradalnicima, izbjeglicama i nevoljnicima ovog
rata.
Ne zaboravimo Isusove riječi: "Molite i dat će vam se!" (Mt 7,7). Dođimo i mi s pouzdanjem pred
Majčin lik i zajednički joj zavapimo: "Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice, ne odbij
nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibelji uvijek oslobodi, Djevice slavna i
blagoslovljena. Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri,
svojem nas Sinu preporuči, svojem nas Sinu izruči!"
Zazivam na sve vas obilan Božji blagoslov i majčinsku utjehu Presvete Djevice Marije!
Vaš Franjo, biskup
N.B. Neka se ovo pročita vjernicima na svim misama 6. kolovoza 1995.
ZA SVE ŠTO SE DOGAĐA ODGOVORNI SU ISKLJUČIVO ONI KOJI
TO ORGANIZIRAJU
Informacija vjernicima - 14. kolovoza 1995.
Sa svog redovitog duhovno-pastoralnog sastanka u Biskupskom ordinarijatu u Banjaluci 14.
kolovoza 1995., biskup i svećenici banjalučkog kraja žele svojim vjernicima poručiti sljedeće:
1. Deportaciju vjernika katolika - Hrvata i drugih s vjekovnih ognjišta, koja je danas otpočela, ni u
kojem obliku ne organizira Katolička crkva, biskup, svećenici ili Caritas, kako se pronosi
glasinama. Službeni predstavnici Katoličke crkve nemaju nikakvih službenih informacija, niti mogu
jamčiti sigurnost odlaska.
2. Za sve što se događa odgovorni su isključivo oni koji to organiziraju. Svatko mora za sebe
donijeti odluku o odlasku ili ostanku. Svećenicima nitko nije dao mandat da bilo kamo izvode svoje
vjernike iz njihovih ovdašnjih župa.
3. I dalje smo uvjereni da je nama svećenicima ostati na ovdašnjim svojim mjestima, dok god to
bude moguće, radeći svoj svećenički posao i moleći Boga za sav narod da se što prije završe dani
ovih teških kušnji i stradanja.
Dr. Franjo Komarica,
banjalučki biskup i svećenici
SLAVA BOGU - MIR LJUDIMA
Biskupova poruka uz mirovni sporazum iz Daytona
(Prot. br. 760/95 od 24. studenoga 1995.)
Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim vjernicima Banjalučke biskupije na
području biskupije i u progonstvu:
"MILOST VAM I MIR OD BOGA OCA NAŠEGA I GOSPODINA ISUSA KRISTA!" (RIM 1,7)
Rata je dosta! Želimo mir! To je najvažnija, najradosnija i najviše očekivana poruka koja se
proteklih dana proširila na sve strane svijeta "urbi et orbi", tj. našoj napaćenoj domovini i svima u
svijetu koji su s nama iskreno suosjećali u ovoj strašnoj višegodišnjoj ratnoj tragediji.
Za nas katolike Banjalučke biskupije, kao i za sve druge miroljubive ljude oko nas, ovaj službeni
dogovor ljudi najodgovornijih za vođenje rata i uspostavu i provođenje mira - nedvosmisleno
potvrđuje ispravnost našeg dosadašnjeg miroljubivoga držanja!
- Svima nama poznate su riječi Božje istine iz Sv. pisma koje glase: "Gospodin obećava mir narodu
svome, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate" (Ps 85,9). - Znači, ako želimo uživati
istinski mir, mir koji može dati samo Bog, valja nam se doista svim srcem svojim obratiti Bogu, a
ne trčati za ovozemaljskim lažnim bogovima i samoizabranim i samozvanim božanstvima! Valja
nam pojedinačno i zajednički vapiti Bogu riječima psalmista: "Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš, i
odbaci zlovolju prema nama! Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!" (Ps
85,5.8). - Ako Božja istina glasi da će se "Ljubav i Vjernost sastati, a Pravda i Mir zagrliti" (usp. Ps
85,11), to znači da će žuđeni mir i pravda za nas, ali i za sve ljude oko nas, biti ostvareni tek onda i
onoliko, kada i koliko se mi, vjernici u Boga-Čovjekoljupca, budemo trudili na ispunjavanju
glavnih Božjih zapovijedi: zapovijedi milosrđa, praštanja i ljubavi (usp. Lk 6,27-28).
Najodgovorniji političari i državnici zajednički su se obavezali na odlučno provođenje mira i
uklanjanje teških, krajnje nehumanih posljedica rata. Svima su jasno dali do znanja da će na
prostoru cijele naše domovine ponovo biti zajamčena najveća mjera poštovanja ljudskih i
građanskih prava i sloboda. Među prvima od tih prava i sloboda jest pravo na zaštitu vlastitoga
života i imovine, pravo na dom, stan, zavičaj, pravo na slobodu vjere, slobodu kretanja, pravo na
rad i mogućnost normalnog življenja, pravo na vlastiti identitet. To znači da se i svakom našem
obespravljenom, prognanom ili izbjeglom vjerniku (kao i drugima u sličnom slučaju) jamči
ponovno vraćanje svih prava i sloboda, odnosno ponovni povratak u njihove domove, na njihova
ognjišta, te život u njima - siguran i dostojan čovjeka!
- O nama ovisi hoćemo li svojom miroljubivošću, ali i svojim odlučnim zauzimanjem za poštovanje
Božjih i ljudskih prava, pomoći svim onim dobronamjernim političarima i državnicima koji su se
obvezali za rad na opće dobro svih svojih sugrađana!
Kao što smo neumorno tvrdili kroz cijelo vrijeme nesretnih ratnih zbivanja u našoj domovini da
želimo istinski miran suživot sa svim svojim sugrađanima i susjedima, da ih sve želimo poštovati,
jer nas na to obvezuje sam Bog u kojega vjerujemo, tako i sada ponavljamo sebi i svima drugima Bog u kojega vjerujemo jest Bog čovjekoljubac i On mora i ubuduće imati "stanarsko pravo" u
cijeloj našoj domovini! U svim našim selima i gradovima mora biti ljudi koji će Boga poštovati i
voljeti i tako biti u stanju i braći ljudima praštati kad je potrebno, voljeti ih i pomagati im u svakom
pogledu.
- Mir, kakav svi trebamo, nužno je vezan uz pravdu, ali i praštanje i čovjekoljublje!
- Svi smo mi pozvani da budemo apostoli mira, pravde, praštanja i čovjekoljublja! Ako se doista
odazovemo tom Božjem pozivu, ako nam doista bude stalo do ponovnog uspostavljanja Kristova
kraljevstva; istine, pravde, ljubavi i mira i na području drage nam Domovine, zasigurno će se
ostvariti ono što nam poručuje Božja Riječ u Svetom pismu: "Gospodin će opet dati blagoslov i
sreću, i zemlja naša urod svoj!" (Ps 85,13).
Svima vama, moja draga, vjerna i napaćena braćo i sestre u Kristu Isusu, od srca želim da vam sam
Gospodin, izvor mira, dade mir uvijek i u svemu! Neka Gospodin bude s vama svima! (usp. 2 Sol
3,16).
Vaš biskup Franjo
III.
POGLAVLJE – CRKVENIM POGLAVARIMA
NAPADI NA KATOLIČKE SVEĆENIKE, REDOVNICE, VJERNIKE I
CRKVENE OBJEKTE U BANJALUČKOJ BISKUPIJI
Rujan 1991. - ožujak 1992.
BOSANSKA GRADIŠKA
21. rujna 1991. u poslijepodnevnim satima (15,30 - 18,45) u župi Bosanska Gradiška dogodio se
pretres župne kuće, stana i počinjen teški fizički napad na župnika i župno osoblje. Zbog ozljeda
zadobivenih od uniformiranih osoba župnik mjesec dana nije mogao obavljati službu. U župnom su
stanu teško oštećene mnoge stvari.
U župi su ubijena 4 nedužna katolika, iako nisu bili ni politički ni vojno angažirani ni na jednoj
strani, a miniranjem su potpuno srušene dvije katoličke kuće.
NOVA TOPOLA
8. listopada 1991. u 3,40 granatama je napadnuta župna crkva. Na tornju je načinjena velika rupa.
30. listopada 1991. u 23,10 ispaljene su dvije granate na župnu crkvu. Učinjena je velika
materijalna šteta na ulazu u crkvu.
8. studenoga 1991. oružano je napadnuta filijalna crkva u Ćelinovcu. Učinjena je manja materijalna
šteta.
11. studenoga 1991. oružano je napadnut samostan časnih sestara u Novoj Topoli. Oštećeni su
prozori, a nekoliko dana kasnije ti su prozori potpuno polupani kamenjem.
Istoga je dana između kuće i crkve bačena ručna bomba.
14. prosinca 1991. iz lakog je oružja pucano na ulazna vrata župne crkve.
27. prosinca 1991. oko 19,00 sati jako se pucalo oko samostana časnih sestara. Nekoliko je metaka
probilo vrata i prozore.
Za Novu godinu oko samostana se pucalo oružjem svih vrsta. Čak je probijen i zid 50 cm debljine.
21. veljače 1992. oko crkve i samostana rafalna paljba. Nekoliko metaka pogodilo je samostan. Iste
su noći na crkvu ispaljene dvije granate.
28. veljače 1992. u 18,30 kamenjem su razbijena stakla na verandi samostana.
1. ožujka 1992. kamenjem su razbijena 4 prozora na samostanu.
5. ožujka 1992. na zidu gospodarske zgrade osvanule su ružne i prijeteće riječi.
BOSANSKI ALEKSANDROVAC
18. rujna 1991. u 21.15 pucano je na samostanske zgrade.
20. rujna 1991. oko 21,30 pucano je rafalno i ispaljeno nekoliko svjetlećih raketa. Oštećena je
fasada župne crkve.
30. rujna 1991. oko 17,00 sati prema crkvi i samostanu ispaljena su tri metka iz vojnog kamiona s
ceste Banja Luka - Bosanska Gradiška. Jedan je metak probio vrata na balkonu.
2. listopada 1991. oko 17.00 sati pucano je na samostan, a posljedica je probijeno prozorsko staklo.
Iste noći u 23,30 izbila je jaka pucnjava oko samostana i crkve. Oštećeni zidovi i krov crkve i
samostana.
30. listopada 1991. oko 22,00 sata i u 1,15 pucano na crkvu. Polupani crjepovi i oštećeni zidovi.
4. studenoga 1991. oko 21,00 sat počela pucnjava i trajala do 0,30. Oštećeni zidovi i prozori crkve.
20. studenoga 1991. pucano je na crkvu svjetlećim mecima. Oštećena fasada crkve.
2. prosinca 1991. u 16,00 sati pucano je na crkvu iz vojne kolone s ceste prema Bosanskoj Gradiški.
Razbijeno nekoliko crjepova na crkvi.
7. prosinca 1991. oko 23,00 sata pucano rafalom. Razbijen prozor na samostanu.
11. prosinca 1991. u 21.35 pucano na kuću u kojoj stanuje župnik. Oštećena fasada kuće.
3. siječnja 1992. u 23,10 ispaljeno je nekoliko metaka i oštećena fasada na župnoj kući.
8. veljače 1992. sestre su našle pokraj štale neeksplodiranu tromblonsku minu.
Vjernicima se stalno prijeti.
MAHOVLJANI
23. rujna 1991. oko 3,00 sata ispaljena su na župnu crkvu tri eksplozivna projektila. Učinjena je vrlo
velika šteta na tek obnovljenoj crkvi, a od eksplozija su popucala i stakla na župnoj kući.
TRN
24. listopada 1991. oko 22,00 sata ispaljeno je dvadesetak metaka na župnu crkvu i kuću. Neki su
meci probili prozore na kući i samo Božjom srećom nije ubijen župnik, fra Blaž Marković, kojem je
metak okrznuo uho. Oštećene su fasade na crkvi i kući.
DOLINA
26. veljače 1992. zapaljena je kuća i u njoj je izgorio Ilija Marinović, kojem su, kako je ustanovila
komisija, prije toga odsječeni glava i udovi.
Minirane su tri kuće Hrvata katolika, a nestanak jedne osobe još je uvijek nerazjašnjen.
PRNJAVOR
18. siječnja 1992. oko 19,00 sati fizički je teško zlostavljan Zdenko Čolić iz Drenove. Događaj se
zbio u blizini policijske stanice. Udarajući ga, počinitelji su ga nazivali ustašom i vrijeđali ga
psovkama.
5. veljače 1992. na groblju u Dolinama istrgnuto je i razbacano desetak križeva.
GLAMOČ
U noći između 31. prosinca 1991. i 1. siječnja 1992. razbijena su dva prozora na gornjem dijelu
crkve.
24. veljače 1992. u Glamoču, oko 15,40, jedan vojni rezervist bez ikakvog je razloga ubio liječnika
dr. Alojzija Kelavu. Jedina "krivnja" bila je ta što se ovaj angažirao na organizaciji referenduma koji
je propisala Vlada Bosne i Hercegovine.
Po ubojicu je došao helikopter iz Knina.
Dostavljeno:
Tajništvu BK – Zagreb
ŽUPNIK U GLAMOČU, VLČ. ZVONIMIR MATIJEVIĆ, TEŠKO FIZIČKI
ZLOSTAVLJAN, U KNINSKOJ BOLNICI ČEKA RAZMJENU
Pismo Franji kard. Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu
(Prot. br.: 285/92 od 20. travnja 1992.)
Vaša Uzoritosti!
Prema upravo dobivenim vijestima, banjalučki svećenik, župnik u Glamoču, vlč. Zvonimir
Matijević, kojeg su, unatoč uvjeravanju vlasti u Glamoču da mu se ništa neće dogoditi, 12. travnja
1992. (na Cvjetnicu) pripadnici kninskoga korpusa uhvatili i odveli u Knin, u vrlo je teškom stanju
u kninskoj vojnoj bolnici.
U teškom zlostavljanju zadobio je nekoliko lomova na rukama, izljev krvi u pluća i druge teške
ozljede. Prema istim vijestima, vojska uvjetuje njegovo oslobađanje zamjenom za pilota, kojeg su
zarobile hrvatske snage prilikom njegovog bombardiranja Kupresa i Tomislavgrada. Osim toga,
traži se puštanje na slobodu, navodno, zarobljenih pravoslavnih svećenika paroha iz Kupresa i
Tomislavgrada. Međutim, za te je svećenike beogradska televizija javila da su prije izbijanja borbi
pobjegli na sigurno.
Ako su ti svećenici zarobljeni, apeliramo da se pristupi razmjeni kako bismo spasili život našeg vrlo
ugroženog svećenika. Molimo i apeliramo na sve kompetentne da poduzmu sve što je moguće, kako
bi nedužni župnik Matijević što prije bio oslobođen.
Za svaku pomoć unaprijed iskreno zahvaljujemo!
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
NIJE MI MOGUĆE DOĆI NA REDOVITO ZASJEDANJE BISKUPSKE
KONFERENCIJE OD 27. DO 29. TRAVNJA 1992.
Biskupovo pismo predsjedniku BK, Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 16/92 od 27. travnja 1992.)
Vaša Uzoritosti!
Iako sam nedavno najavio svoj dolazak na ovo zasjedanje Biskupske konferencije, novonastale
neprilike u mojoj biskupiji i u našoj državi BiH to mi, na žalost, ne omogućuju.
Trenutno su svi putevi iz Banjaluke blokirani i nije mi moguće izići iz ovog okruženja. Osim toga,
svakodnevna oružana uznemiravanja svećenika, redovnika i redovnica traže moje intervencije od
službenih vlasti u općinama ove regije, s kojima pokušavam bar telefonski kontaktirati. I noćas - u
noći između nedjelje i ponedjeljka - dogodio se bombaški napad na samostan redovnica i župnu
crkvu u Bosanskom Aleksandrovcu, te na župu Presnače, blizu Banjaluke, hvala Bogu, bez većih
posljedica. Narod, redovnice, ali i dio svećenika, vidljivo su uznemireni. Činim sve što mogu da
smirujem napetu situaciju. Zbog potpunog okruženja veći dio vjernika moje biskupije nije u stanju
nikamo iseliti. Sa zebnjom i nadom očekuju iduće dane.
Osim oružanih napada na nekoliko crkvenih objekata i zlostavljanja svećenika, redovnika i
redovnica, najteže je pogođen župnik u Glamoču, vlč. Zvonimir Matijević, kojega je vojska odvela
iz demoliranog župnog stana i zlostavljala ga, a koji se trenutno nalazi na intenzivnoj njezi u
kninskoj bolnici i čeka razmjenu za koju se zauzimam svim mogućim i dostupnim načinima i
putevima.
Vaša Uzoritosti, iskreno mi je žao što ne mogu sudjelovati u radu ovoga Sabora BK. Želim Vam
svima obilje darova Duha Božjeg u plodnom i konstruktivnom dogovaranju o budućnosti Crkve i
ovom dijelu našeg kontinenta. Braći u episkopatu iz slobodne Republike Slovenije, kao i svima
drugima koji su do sada bili članovi dosadašnje BKJ, a više se nećemo susretati na sličnim
skupovima, iskreno zahvaljujem na višegodišnjem bratskom druženju i mnogovrsnoj suradnji.
Uvjeren sam da će i ubuduće biti moguće da se bar u pojedinim zgodama nađemo. Također Vas sve
uvjeravam da će i putevi iz Banjaluke i u Banjaluku, ako Bog da, opet biti prohodni, a veze,
privremeno pokidane, ponovno uspostavljene.
Zato se nadam da ću već na iduće zasjedanje Sabora novoosnovane Biskupske konferencije, u koju
će biti uključena i Banjalučka biskupija i njezin biskup, moći doći, čemu se već sada veselim.
Vaša Uzoritosti, izvolite i ovaj put primiti izraze moje iskrene i bratske povezanosti s Vama, s
molbom da jednake izraze prenesete svoj braći u episkopatu koja uspiju stići na ovo zasjedanje
Sabora BK u Zagrebu.
Srdačno Vas i svu ostalu braću pozdravljam u uskrsnulom Kristu!
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
ORUŽANI NAPAD NA SAMOSTAN U BOSANSKOM
ALEKSANDROVCU
Pismo vrhbosanskom nadbiskupu V. Puljiću
(Prot. br.: 406/92 od 21. svibnja 1992.)
Dragi Vinko!
Kako si zaželio, tako Ti i javljam. Prvo dodatne informacije o Tvom svećeniku, župniku Kudiću u
Doboju, i sestrama Služavkama Malog Isusa u Doboju:
1. Prema pričanju sestre Olive Svetinović, koja je uspjela stići do Banjaluke, župnik je do nedjelje,
17. svibnja, još bio u svom stanu u Doboju, koji je dijelom oštećen od granata i vatre, ali još uvijek
dovoljno čitav da se u njemu, bar u nekim prostorijama, za nevolju može stanovati.
Tako su se i preostale četiri sestre preselile k njemu, nakon što su njihovu kuću, 12. svibnja,
demolirale naoružane osobe. Sestrama je rečeno da će biti odvezene, ali tek za 15 dana. Sestra Oliva
pribojava se da bi to moglo biti nekamo na Ozren, da njeguju ranjenike.
Nju smo uspjeli smjestiti na avion za Beograd, kako je sama željela, da bi dalje proslijedila do
njihovih sestara u Gerestried. Nadamo se da je uspjela.
2. O noćašnjem oružanom incidentu u Bosanskom Aleksandrovcu prilažem ti kopiju dopisa
predstojnice s. Maristele. Osobno sam vidio razbijena vrata, razbijena stakla na prozorima, razbijen
stol i stolice na balkonu, manja oštećenja na fasadama i nekoliko oštećenja na crjepovima na kući i
crkvi.
Nakon povratka svratio sam do načelnika javne bezbjednosti i stanice milicije u Laktašima, koji su
prije mene već bili kod sestara, izrazio svoju žalost i uložio oštar protest zbog najnovijeg incidenta
na zajednicu starih i bolesnih sestara i redovnica.
Sestre su me uvjeravale, a prije mene i njih, da su počinitelji tih nedjela uglavnom poznati organima
javnog reda i mira iz Laktaša, što ovi čak i ne niječu. Ti isti organi ponavljaju obećanja kako će
svim tim nemilim ekscesima, napadanja na katoličke redovnice i mali broj katolika na području
Bosanskog Aleksandrovca i Laktaša stati u kraj.
Činjenica je da se ekscesi uvijek iznova ponavljaju tijekom proteklih devet mjeseci. Zajednica
sestara, međutim, koja je u Bosanskom Aleksandrovcu više od 100 godina, unatoč tim grubim i
neljudskim napadima, ne želi otići sa svog ognjišta, uvjerena da će ih zaštititi i crkvena i civilna
vlast. Sa svoje strane, uistinu, činim i činit ću sve da zaštitim te nedužne velezaslužne redovnice
naše Banjalučke biskupije.
Dragi Vinko, zahvaljujem Ti na Tvojoj brizi za nas, unatoč Tvojim još većim problemima. Bog Ti
dao snage i mira!
Pozdrav Tebi i svima oko Tebe!
+ Franjo, biskup
P. S. Ako smatraš da je potrebno, obavijesti koga hoćeš, jer mi to ovaj put ne možemo.
POLICIJA PREGLEDALA SAMOSTAN U BOSANSKOM
ALEKSANDROVCU
Biskupovo pismo provincijalnoj upravi sestara Klanjateljica Krvi Kristove
(Prot. br.: Prez. 36/92 od 1. lipnja 1992.)
Vrlopoštovani naslove!
Dopisom br. 35/92 od 31. svibnja 1992. g. izvijestio sam generalnu savjetnicu s. Bernardu Krištić i
sve vas o najnovijim događajima vezanim uz vaš samostan u Bosanskom Aleksandrovcu.
Sada vas želim izvijestiti o provođenju zaključaka s jučerašnjega dogovora između lokalnih vlasti,
predstavnika mjesne zajednice Bosanski Aleksandrovac s jedne, i sestrinske zajednice i banjalučkog
biskupa s druge strane.
Danas je bio obavljen i predviđeni pregled samostanskog i župskoga prostora. Pregled su obavljali
od 13.00 do 14.30 sati predstavnici SUP-a Banjaluke i Laktaša u prisutnosti tri člana - predstavnika
okolnog stanovništva, te kućne poglavarice, s. Maristele, kućne ekonome, s. Regine, s. Salezije,
koja je naknadno došla, kancelara Biskupije, dr. M. Aničića, i potpisanoga.
Na moje inzistiranje, sve je vrlo temeljito pregledano. Pregled su zadužene osobe obavile vrlo
korektno, izuzev što su - kao muškarci - ulazili u svaku pojedinu sestrinsku sobu i pregledali,
uistinu obazrivo, sve sobe. Ja sam ih upozorio da u ovom slučaju činimo veliku iznimku, jer
muškarci, prema našim pravilima, ne smiju ulaziti u redovničke prostorije, pa ni u ovakvim
slučajevima. Oni su se ispričavali, jer nisu znali, a ja sam - u sporazumu s odgovornim sestrama prešao preko toga kako ne bismo stvarali nepotrebne dodatne poteškoće.
Nakon obavljenog pregleda, napravljen je službeni zapisnik, koji su potpisali načelnik i još dvije
službene osobe, te tri prisutna svjedoka u ime lokalnoga stanovništva, kao i s. predstojnica i ja.
Jedan je primjerak zapisnika ostao kod nas.
Uz isprike i olakšavanje cjelokupne atmosfere oni su otišli, nakon što su počašćeni. - Ponovno su
svi potvrdili da sestre, što se tiče njih, mogu biti sigurne i da će oni sve poduzeti da ne bude više
provokacija, te da mi to objavimo u javnosti, da se zna, na što smo mi i pristali.
Nadajmo se da će odsad situacija uistinu biti bolja. Zahvaljujući na molitvama, sve vas
pozdravljam!
+ Franjo, biskup
"SVIM SILAMA ŽELIM SAČUVATI ŽIVOTE I IMOVINU NAŠIH
ZAJEDNICA"
Pismo s. Bernardi Krištić, generalnoj savjetnici
Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove
(Prot. br.: 443/92 od 8. lipnja 1992.)
Poštovana s. Bernardo!
Nakon večerašnjeg telefonskog razgovora s Vama, dostavljam Vam u pismenom obliku sve
potrebne informacije o Vašim sestrama u Bosanskom Aleksandrovcu (kao i Novoj Topoli i
Bosanskoj Gradiški), kako ste i sami zaželjeli.
Već sam prije obavijestio časni Provincijalat u Zagrebu, kao i preuzvišenu Nuncijaturu apostolsku u
Beogradu, o raspletu dramatične situacije glede pokušaja nasilnog iseljavanja Vašeg samostana u
Bosanskom Aleksandrovcu. U prilogu Vam dostavljam kopiju tog dopisa.
Osim navedenog u spomenutom dopisu, želim ovdje istaknuti još i da je zapravo glavni motiv za
iseljavanje sestara bila želja nekoliko ratnika, koji se sada trebaju vratiti s fronte iz zapadne
Slavonije, da se s ostalim vojnicima usele u prostorije samostana, odnosno da prigrabe sve
vlasništvo samostana. Ta činjenica koju, na žalost, ni lokalne vlasti u Laktašima nisu opovrgnule,
posebno je iritirala i mene i episkopa gospodina Jefrema u našem razgovoru s njima.
Kada je riječ o sadašnjoj situaciji, mogu Vam ponoviti uvjeravanja dužnosnika lokalnih vlasti
predsjednika općine i kriznog štaba dr. Jovića, načelnika SUP-a gosp. Dobrijevića, načelnika
kriminalnog SUP-a gosp. Jovičića, koji je vodio ekipu pri pregledu samostana, predsjednika mjesne
zajednice i teritorijalne obrane gosp. Vujičića, kao i predsjednika Komisije za odnose s vjerskim
zajednicama gosp. Glamočanina, te još nekoliko službenih predstavnika stanovnika okolnih sela
čija imena ne znam, da sestre više neće biti uznemiravane, odnosno da mogu mirno i dalje biti u
svom samostanu.
Slično jamstvo dao mi je u Bosanskoj Gradiški načelnik SUP-a gosp. Vesić u ime općinske vlasti
Bosanske Gradiške za sestre u samostanima Nova Topola i Bosanska Gradiška, kojima, istini za
volju, nije prijetila prisila kao u Aleksandrovcu.
U razgovoru koji sam u društvu banjalučkoga episkopa gospodina Jefrema i banjalučkoga muftije
gosp. Halilovića vodio u subotu, 06. lipnja 1992., s predsjednikom Skupštine općine Banja Luka
gosp. Radićem i komandantom 1. krajiškoga korpusa general majorom Talićem, iznio sam, među
ostalim aktualnim problemima, i potrebu osiguranja samostana redovnica Vaše Družbe na ovom
području, posebno u Aleksandrovcu, Topoli i Gradiški. Obojica sugovornika, posebno general Talić,
ponovili su svoje obećanje da se sestrama ne smije ništa dogoditi.
Svu spomenutu gospodu, mjerodavne predstavnike vlasti i vojske u ovom kraju, držim za riječ - i to
sam im i rekao. Rekao sam im također da ću o svemu obavijestiti, kako generalnu upravu Družbe,
tako i Svetu Stolicu. Svim silama želim sačuvati živote i imovinu naših zajednica na ovom
području, koristeći svaku mogućnost za smirivanje ratno-huškačkih tenzija i bodreći svaku
mirotvornu inicijativu i akciju, čija god ona bila.
Neka nam svima dobri Bog pomaže, kao i dosad, da izbjegnemo ratna razaranja i ubijanja
nedužnoga stanovništva. U tu svrhu i dalje molim za molitvenu pomoć i Vaše posebno mi drage
Družbe sestara KIanjateljica Krvi Kristove. Blagoslovljena Krv Kristova!
S poštovanjem i blagoslovom, odani Vam u Kristu
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
U POTPUNOJ SAM BLOKADI I NE MOGU IZIĆI!
Pismo Franji kard. Kuhariću, predsjedniku Biskupske konferencije
(Prot. br.: 444/92 od 8. lipnja 1992.)
Vaša Uzoritosti!
Saznadoh, doduše neslužbeno, da ovih dana biskupi Crkve u Hrvata imaju svoje zasjedanje kod
Vas, u Zagrebu. Vjerujem da i mene još uvijek smatrate jednim od članova svoga episkopata, ali
kako mi nikako nije moguće izići zbog potpune blokade svih puteva, vjerojatno zato i nisam dobio
službeni poziv da dođem na zasjedanje.
Slobodan sam stoga na ovakav, pismeni način, zaželjeti svima vama obilje blagoslova Božjega i
mnogostruke darove Duha Svetoga za što plodniji zajednički rad na rješavanju aktualnih problema
u našoj domovinskoj Crkvi. U toj nakani slavit ću i sv. misu u utorak, 09. lipnja o. g.
O svim konkretnijim i detaljnijim pitanjima glede našeg budućeg sudjelovanja u radu zajedničke
BKH moći ćemo se dogovoriti tek kada se budemo mogli sastati, odnosno kad ove ratne ludorije
prestanu i izbjegli se narod vrati na svoja ognjišta.
Glede situacije u mojoj biskupiji, do sada, hvala velikom Bogu, nije bilo stravičnih razaranja kao u
Sarajevskoj ili Mostarskoj biskupiji, osim u pojedinim župama, odnosno dekanatima kao što su
prnjavorski, jajački i prijedorski. Sve poduzimam, zajedno sa svećenicima i redovnicima, na
smirivanju situacije na terenu i među silno uplašenim, uistinu golorukim narodom. Imam i česte
kontakte s banjalučkim episkopom Jefremom i muftijom g. Halilovićem, pa i to rađa - hvala Bogu do sada dobrim plodovima. Posebno se g. episkop zauzeo, na moju zamolbu, na smirivanju vrlo
dramatične situacije glede nasilnoga iseljavanja sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u
Bosanskom Aleksandrovcu.
Nakon povratka sa Sabora u Beogradu on mi je, između ostalog, pričao da je Njegova Svetost
patrijarh Pavle svim episkopima posebno stavio u zadatak "da kontaktiraju s katoličkim biskupima
gdje god mogu" i da "oni mnogo očekuju od sestrinske Katoličke crkve" da im pomogne u ovom
teškom trenutku ponovnoga pomirenja i zajedničkoga iscjeljivanja velikih ratnih rana na obje
strane".
Još uvijek ne znam što je s otetim župnikom iz Dragalovaca, vlč. Markom Šalićem, koji je nedavno
imao teži infarkt, a prije osam dana odveden je u nepoznatom smjeru iz svog župnoga stana. Unatoč
svim mogućim intervencijama, još nemam nikakvih pouzdanih informacija o njemu. Dao Bog da ne
bude najgore! Svi smo u Božjoj ruci! Molim Vas da budemo i u Vašim molitvama, kao i u djelima
milosrđa, jer nam je mnogima uistinu potrebna i Božja i ljudska bratska pomoći. Pomozite nam da
pomognemo mnogima oko nas! A u svemu neka se proslavlja Bog!
Vaša Uzoritosti, zahvaljujem Vam i ovaj put na Vašoj očinskoj i bratskoj skrbi i za našu banjalučku
mjesnu Crkvu (čiji je najveći dio kroz duga stoljeća pripadao Zagrebačkoj biskupiji), te Vas srdačno
pozdravljam, a preko Vas i svu oko Vas okupljenu dragu braću u episkopatu, posebno Njegovu
Ekscelenciju, apostolskoga nuncija u Zagrebu, kojeg još nisam imao čast upoznati, ali sam već čuo
za njegovu veliku ljubav prema svima nama.
Vaš u Gospodinu uvijek odani
+ Franjo, biskup banjalučki
DRAMATIČNO STANJE REDOVNICA DRUŽBE KLANJATELJICA
KRVI KRISTOVE U SAMOSTANU NOVA TOPOLA
Pismo provincijalnoj voditeljici s. Tarziciji Medven u Zagrebu
(Prot. br.: 464/92 od 23. lipnja 1992.)
Poštovana sestro Tarzicija!
Zbog potpune blokade tek Vam sada mogu dostaviti izvještaj o nemilom događaju otprije nekoliko
dana u samostanu Vaših (i naših) sestara u Novoj Topoli.
1. U utorak, 16. lipnja 1992. god., oko 9,30, došle su četiri naoružane uniformirane osobe u dvorište
župe i samostana Nova Topola. Od slučajno nazočne sestre u dvorištu zahtijevali su da im kaže gdje
je župnik. Ona im je pokazala župnu kuću i oni su otišli do nje. Nakon što su lupali na vrata, župnik
im je otvorio, a oni su ga odveli automobilom prema selu Laminci.
Mene su odmah o tome obavijestili, a ja dalje policiju u Banjaluci i Bosanskoj Gradiški. I sam sam
krenuo u Topolu, gdje sam posjetio stanicu milicije u Topoli, sestre (uplašene) u samostanu te
predsjednika općine u Bosanskoj Gradiški. Nitko od njih nije znao, tko je i zašto odveo župnika.
Tražio sam da se župnik pronađe, kao i da se sestre posebno zaštite. I u Topoli i Bosanskoj Gradiški
obećali su mi da će to učiniti. Sestre sam još jednom posjetio, prenio im sve što sam saznao od
mjerodavnih organa i htio povesti sa sobom obje najmlađe sestre: s. Antoniju i s. Mariju. One, a
potom i s. predstojnica, na to nisu pristale, smatrajući da za to nema razloga i da one žele biti s
ostalim sestrama u svojoj topolskoj zajednici. O svemu sam iste večeri izvijestio i s. Saleziju u
Budžaku.
2. U srijedu oko 16,30 dolazi s. Salezija, provincijalna savjetnica, i uzbuđeno mi priopćava da
dolazi iz samostana u Novoj Topoli, gdje je prošle noći, oko 22,00 sata, nasilno upala grupa od
četiri naoružana vojnika, navodno "Bijeli orlovi", i psihički, a neke i fizički, nekoliko sati
zlostavljali sestre. Sestre su vrlo uplašene i boje se dočekati noć. Odmah sam pošao zajedno sa s.
Salezijom u Centar javne bezbjednosti u Banjaluci i prijavio slučaj, isto tako u Krizni štab, a zatim
u Topolu do policije, sestara i u Gradišku do stanice javne bezbjednosti, tražeći hitnu zaštitu sestara,
odnosno mogućnost odlaska svih sestara u Banjaluku. Nakon intervencije iz banjalučkog SUP-a,
dolazi jamstvo milicije iz Gradiške i Topole da se sestrama te noći neće ništa dogoditi, jer će ih oni
čuvati. Ostajem i sam kod sestara, kao i s. Salezija. Sestre su se već bile dobrano umirile (dvije
najmlađe: s. Mariju i s. Antoniju već toga popodneva odvezla je s. Salezija u Budžak).
3. U četvrtak ujutro sam, zajedno sa s. Salezijom i Dominikom, kućnom predstojnicom, bio kod
načelnika Vesića u Bosanskoj Gradiški, prenio mu svoje zgražanje, negodovanje i protest, na što se
on ispričao i obećao da će odmah poduzeti akciju da se krivci pronađu, a sestre i samostan dodatno
zaštite.
Kako je blagdan Tijelova (i ujedno Družbe), imamo misu u topolskoj crkvi, gdje sestre izvanredno
vjernički pokazuju odakle crpe snagu za svoja djela vjernosti Kristu sve do mučeništva.
Poslijepodne sam ponovno u banjalučkom regionalnom SUP-u, tražim dodatnu zaštitu za sestre,
dobivam obećanje i ponovno se vraćam u Topolu na noćenje zbog sigurnosti sestara. Razmišljamo
s. Salezija, s. Dominika i ja kako dalje sa zajednicom i kome ostaviti samostan.
4. U petak smo već ujutro ponovno u Banjaluci, razgovaramo s načelnicima cijele regije, S.
Župljaninom i S. Markovićem, dobivamo od jednog slaba jamstva, od drugog mnogo sigurnija,
žurimo na sastanak s predsjednikom B. Gradiške N. Ivaštaninom, protestirajući zbog gnusnog čina
naoružanih osoba u samostanu na teritoriju pod njegovom kompetencijom i tražimo najveću
moguću zaštitu sestara i imovine samostana. On također izražava svoje duboko žaljenje zbog tih
dvaju teških ekscesa u N. Topoli - otmice župnika i zlostavljanje sestara - od (kako sestre tvrde)
istih ljudi i obećava maksimalnu angažiranost svih općinskih struktura (policije, teritorijalne obrane
i vojnog korpusa) na rasvjetljavanju nemilih događaja i zaštite sestara.
5. U subotu (radi sv. potvrde u drugoj župi) odlazi ekonom biskupije preč. B. Prucha sa s. Salezijom
u Novu Topolu i prisustvuje službenom ispitivanju sestara o nemilom događaju od strane
predstavnika banjalučkog regionalnog Centra javne bezbjednosti, načelnika SUP-a Bosanske
Gradiške; Vesića, i načelnika TO Bosanska Gradiška.
Poslije podne sam i ja posjetio samostan, gdje smo ponovno razgovarali o "sudbini" sestara - u duhu
prvih reagiranja koja smo dobili od Vas preko generalne kurije u Rimu i nuncija u Beogradu.
Odlučili smo razgovarati i sa banjalučkim vladikom, koji je time bio jako pogođen. Predložio je da
ipak pokušamo dobiti dodatna jamstva od generala Talića, komandanta I. krajiškog korpusa, koji mi
je već prije obećao da vojska nakon povratka s fronte u zapadnoj Slavoniji neće uznemirivati sestre.
Već spomenuta "trojka", predstavnici policije, dali su jamstva sestrama da mogu biti mirne, jer će ih
odsad posebno čuvati, pogotovo noću.
Do danas (utorak, 23. lipnja) nitko nije uznemirivao sestre.
6. Sinoć sam u prostorijama Eparhije i u društvu episkopa Jefrema vodio dvoipolsatne razgovore s
generalmajorom M. Talićem, iznio mu tešku situaciju samostana u Novoj Topoli i Bosanskom
Aleksandrovcu te opće stanje katolika u ovoj regiji. Episkop g. Jefrem i sam je potkrijepio mnoge
moje iskaze. General je pažljivo slušao, izrazio duboko negodovanje zbog svega što se "nedužnim
sestrama u oba samostana događalo" i svojim autoritetom obojici dao riječ i jamstvo da će se svim,
pa i oružanom silom, spriječiti svako nasrtanje na sestre ili pokušaj iseljenja sestara ili samostana".
Obećao mi je i u pismenom obliku to dostaviti, kako bih njegovo jamstvo mogao proslijediti i Vama
i vrhovnoj upravi Družbe.
Dojam g. Jefrema, a i moj osobni, je da će general s vojskom, koja stoji pod njegovim
zapovjedništvom, moći stati nakraj raznim paravojnim oružanim grupama koje ugrožavaju
sigurnost civila na ovom području.
Glede Vaših uputa o sestrama, koje smo dobili preko Rima, izvještavam da su sve mlade sestre iz
Topole i Aleksandrovca još prije Vaše upute prevezene u Budžak, odnosno u Biskupijski ordinarijat,
a sestre sa župa izvan Banjaluke ne smiju napuštati svoju općinu! Doduše, sve one kažu mi da je
kod njih uglavnom sve mirno. To vrijedi i za Šimiće i Prnjavor i Bosansku Gradišku (grad).
Poštovana s. Tarzicijo, Bog sam je s nama i u ovim ratnim nevoljama! On čini i od slabih ljudi
prave divove žrtve, ljubavi i praštanja! Sretna i blagoslovljena Družba, biskupija i Crkva, koja ima
ovakve sestre kao naše u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu, ali i na cijelom ovom
području. Činim za njih što mogu, a Bog dakako više!
Uz poštovanje i pozdrav! Vaš
+ Franjo, biskup
"UMIRANJE ISUSOVO U TIJELU PRONOSIMO"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 495/92 od 6. srpnja 1992.)
Vaša Ekscelencijo!
U nadi da će napokon uskoro biti ponovno uspostavljena bar telefonska veza između Banjaluke i
Beograda, želim Vam ukratko prikazati sadašnje stanje u mojoj Banjalučkoj biskupiji.
Situacija je svakim danom sve teža na području Bosanske krajine, gdje se nalazi veći dio biskupije.
Stanovništvo župa prijedorskog i jajačkog dekanata, koliko ima provjerenih vijesti, dijelom je u
zbjegovima, a dijelom nasilno deportirano. I župnici su, svi do jednoga, s vjernicima. Posebno je
teško u tri kotorvaroške župe, gdje se, zbog izmiješanog stanovništva / muslimani/ vode borbe i,
prema vijestima lokalne radiopostaje, mnogo je kuća spaljeno, a bojimo se da je i mnogo ljudi
nastradalo. U posljednjih desetak dana pouzdano znam za situaciju na samo četvrtini moje
biskupije. Za četvoricu svećenika - župnika znam da su odvedeni i da se njihova sudbina ne zna:
Marko Šalić iz Dragalovaca, Ratko Grgić iz Nove Topole, Stipo Šošić iz Ljubije, fra Juro Stipić iz
Stratinske. O 14 župnika već duže vremena nemam nikakvih vijesti. Nadam se da su živi, tj. da su
sa svojim vjernicima s kojima dijele sudbinu. Tražio sam mogućnost da dođem bar do nekih ratom
zahvaćenih župa; nisu mi dozvolile vojne i civilne vlasti. Od njih sam u nekoliko navrata zahtijevao
da mi omoguće da na neki drugi način saznam što je sa svećenicima i vjernicima. Na žalost, nije
bilo mnogo razumijevanja.
U župama oko same Banjaluke /ima ih 10/ još je uvijek, Bogu hvala, uglavnom mirno. Ljudi su u
velikom strahu od moguće velike nesreće, a zasad nema izlaza ni na jednu stranu da se mogu iseliti.
Glede samostana sestara Klanjateljica Krvi Kristove situacija još uvijek nije ni jasna ni potpuno
sigurna. Nakon teških incidenata, posebno u Novoj Topoli 16. lipnja 1992., kada su nakon
kidnapiranja župnika vlč. Ratka Grgića cijelu noć četiri naoružane uniformirane osobe zlostavljale
22 uglavnom starije redovnice, pokušao sam sve poduzeti, uglavnom s lokalnim i regionalnim
vlastima, civilnim i vojnim, da se sigurnost redovnica još bolje zajamči i uistinu ostvari. Na žalost,
unatoč uvjeravanju i samog generala M. Talića, komandanta 1. krajiškog odreda, da će vojska
preuzeti brigu o zaštiti obaju samostana, u noći između 27. i 28. lipnja zapaljena je jedna veća
gospodarska zgrada uz samostan u Novoj Topoli. U međuvremenu sam, u dogovoru s regionalnom
poglavaricom sestara, prevezao desetak sestara u njihove zajednice na području Banjaluke, dok za
provođenje naloga generalne i provincijalne uprave iz Rima, odn. iz Zagreba da se sve sestre /njih
stotinjak/ s područja Bosanske krajine, odn. Banjalučke biskupije, da što prije presele u Zagreb,
odnosno Hrvatsku, uza sve pokušaje, još nisu sazrela vremena i mogućnosti. Zajedno s episkopom
banjalučkim g. Jefremom u posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata kod raznih institucija
intervenirao za zaštitu redovnica i samostana, a ponovno ćemo u srijedu, 8. srpnja o.g., u Bosanskoj
Gradiški razgovarati s lokalnim vlastima o potrebi za većim jamstvom kako bi sestre ipak ostale u
svome više od 100 godina starom samostanu u Novoj Topoli, a onda i u samostanu u Bosanskom
Aleksandrovcu. Moram istaknuti da se episkop g. Jefrem do sada, u vrijeme ovih teških ratnih
iskušenja, pokazao vrlo spremnim da nam pomogne koliko god može. To je uistinu hvale vrijedna
gesta koja zaslužuje pohvalu, a potiče i nas, katoličke biskupe, da se zauzmemo za potrebe
sestrinske Srpske pravoslavne crkve, posebno na području Hrvatske, odnosno gdje su katolici u
većini.
Preuzvišena Ekscelencijo, ako ovaj kratki izvještaj o sadašnjoj vrlo bolnoj situaciji u mojoj biskupiji
dođe do Vas, znajte još i ovo: Svjesni smo da nam se valja boriti i izdržati "adversus principatus,
adversus potestates, adversus mundi rectores tenebrarum harum, adversus spiritalia nequitiae in
celestibus" /Eph 6,12/ ! "In omnibus tribulationem patimur, sed non angustiamur; aporiamur, sed
non destituimur; persecutionem patimur, sed non derelinquimur; deicimur, sed non perimus:
mortificationem Iesu in corpore circumferentes, ut et vita Iesu in corpore nostro /et vita nostra/
manifestetur." /2 Cor 4,8-10/.
- O R E M U S P R O I N V I C E M!
Uz dužno poštovanje Vaš u Kristu
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
"NEKA SE PO TRPLJENJU OVDAŠNJIH KRISTOVIH VJERNIKA
PROSLAVLJA NEBESKI OTAC"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 501 /92 od 8. srpnja 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
U dopisu Nr. 495/92 od 06. srpnja 1992. iznio sam Vam najbitnije podatke o trenutačnoj situaciji u
većem dijelu moje biskupije. Hvala Bogu što mi je napokon uspjelo poslati Vam ih telefaksom.
Danas sam s banjalučkim episkopom, gospodinom Jefremom, bio kod predsjednika Skupštine
općine Bosanska Gradiška, g. Nebojšom Ivaštaninom. U razgovoru koji je trajao puna dva sata
posebnu smo pozornost posvetili još uvijek neizvjesnoj sudbini redovnica i samostana Klanjateljica
Krvi Kristove u Novoj Topoli, na području bosanskogradiške općine. Bilo je riječi i o velikim
nevoljama koje župljanima župa Dolina i Bosanska Gradiška i Nova Topola donose različite
uniformirane skupine i osobe.
Ovo je bio moj četvrti razgovor s g. predsjednikom, u posljednja tri tjedna, o sudbini sestara i
samostana Nova Topola i katolika, jasno i svećenika, na području ove općine. Gospodin Jefrem,
episkop banjalučki, ponovio je svoju zabrinutost i žalost zbog "očitih zločina nad župnikom i
redovnicama" u Novoj Topoli. Dakako da je to najodlučnije osudio tražeći, zajedno sa mnom, da
legitimne vlasti poduzmu sve za zaštitu redovnica, samostana i svećenika te nedužnih vjernika.
Predsjednik Ivaštanin ponavljao je kako na području njegove općine ima mnogo naoružanih Srba,
ne samo iz njegove općine nego i drugih općina, pa i izbjeglica koji ovdje, mimo svih institucija;
vode neke svoje privatne ratove i osvete. On žali zbog zločina u Novoj Topoli, ali ne može jamčiti
potpunu sigurnost i mir, iako bi to želio. Sada, prema naredbi komandanta 1. krajiškog korpusa,
gen. majora M. Talića, vojska /srpska/ čuva sestre i u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu, ali
ne znamo dokad će tako biti!
Zasad nema većih uznemiravanja sestara ni u jednom od spomenutih samostana. Predsjednik je
ponovno obećao /!/ da će biti u kontaktu s vojskom, odn. vojnim vrhom, kako bi, u slučaju da
vojska ode, mogao poduzeti druge odgovarajuće mjere za najveću moguću zaštitu sestara i
samostana.
Ni ovaj put nisam dobio potpuna jamstva za sigurnost glede budućnosti sestara i samostana, jer ih
očito ni predsjednik niti itko drugi ne mogu u ovakvoj situaciji dati! Na ovom našem terenu u nekim
segmentima vlada potpuna anarhija, a u drugim strahovita diktatura. Što se tiče nas katolika, mi smo
uistinu prepušteni jedino Božjem milosrđu i zaštiti! Nikakve druge pravne zaštite i prava nemamo!
Svakodnevno doživljavamo strahovita zlostavljanja, mučenja, zatvaranja i ubijanja bez ikakvog
suda ili dokazane krivnje. To se događa našim vjernicima, redovnicama, redovnicima, svećenicima,
pa čak i meni. Pretresi i pljačke samostana, župnih ureda, pa čak i Biskupskog ordinarijata, redaju
se jedni za drugim. Sve što mogu poduzimam na smirivanju situacije među svojim vjernicima,
redovnicima i svećenicima, koje neprestano provociraju i zlostavljaju, a nemaju se kome obratiti za
zaštitu; kojima se oduzimaju i osnovna ljudska prava: nerijetko i pravo na život, gotovo redovito
pravo na rad, vrlo često pravo na stanovanje, na ispoljavanje svojih vjerskih osjećaja, pravo na
vlastiti vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Unatoč svim mojim dosadašnjim mnogobrojnim
zahtjevima, apelima i molbama koje sam upućivao vojnim i civilnim vlastima, još uvijek nemam
nikakvih pouzdanih vijesti o svećenicima: Marku Šaliću, župniku iz Dragalovaca, Ratku Grgiću,
župniku iz Nove Topole, Stipi Šošiću, župniku iz Ljubije, fra Juri Stipiću, župniku iz Stratinske,
Vladi Tomiću, župniku iz Sasine, Adolfu Višatickom, župniku i dekanu iz Vrbanjaca, fra Ivi
Franjiću, župniku iz Kotor Varoši, fra Mati Pranjiću, kapelanu iz Kotor Varoši, fra Tomi Buljanu,
župniku iz Sokolina, Anti Marijanu, župniku iz Liskovice. I dalje ću neumorno tragati i inzistirati da
saznam što je s njima, a i Vas molim da razmislite što biste mogli poduzeti da se ovim mojim
svećenicima, kojima je život u opasnosti /ako već neki od njih nisu pobijeni!/, što prije pomogne.
U potpunoj blokadi koja nas okružuje nedostupne su mi međunarodne humanitarne organizacije
koji bi se zauzele za sudbinu tih svećenika. (...)
Znam da su spaljene župne crkve u Kotor Varoši, Liskovici te filijalne u Donjoj Ravskoj, Kozarcu i
Bosanskoj Krupi. Za neke druge još nisam posve siguran, ali se bojim da su i one doživjele istu
sudbinu. Nekoliko crkava i župnih stanova je oštećeno, ali zbog nemogućnosti da dobijem potpune
informacije /nemogućnost kretanja, ali i telefoniranja/ nemam o njima najtočnije podatke.
Unatoč izostanku strašnih ratnih razaranja na užem i širem području banjalučke općine, među našim
potpuno obespravljenim vjernicima vlada ogroman strah od opasnosti masovnog uništenja ili bar
iseljenja s njihovih vjekovnih ognjišta. Na žalost, taj strah nije bez razloga, jer se to i dogodilo u
mnogim sredinama u našoj okolici! Svim silama nastojim smirivati i smanjivati ovaj strah, nadam
se i molim Gospodina da nas sačuva od većih ratnih strahota i od potpunog uništenja svake
mogućnosti za budući zajednički život sadašnjih stanovnika ovog kraja i regije.
Vama poštovani Preuzvišeni, hvala na Vašoj očinskoj brizi o nama, o cijeloj mojoj biskupiji. Vaša
briga i molitva daje nam potrebnu energiju da ne klonemo u plemenitim nastojanjima da zlo i grijeh
ne uzmu maha u nama i oko nas. Neka se po trpljenju Kristovih vjernika i na ovom dijelu Njegove
Crkve proslavlja nebeski Otac i neka što više dođe do izražaja za sve ljude i ovog našeg kraja i
Domovine usrećujuće Božje Kraljevstvo: kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, praštanja i mira!
Uz dužno poštovanje, srdačno pozdravljam Vašu Ekscelenciju, kao i sve Vaše vrle suradnike.
Odani Vam u Kristu
Franjo Komarica, biskup banjalučki
"SVE ĆU PODUZETI DA ZAŠTITIM SVEĆENIKE I VJERNIKE"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 551 /92 od 2. kolovoza 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Ponovno Vam se želim javiti u nadi da će mi uspjeti da najnovije vijesti pošaljem do Vas.
1. Jučer, 01. kolovoza 1992. pošao sam s dvojicom svećenika na župu Sasina, gdje sam trebao imati
sv. krizmu. Negdje u brdima, 25 km od Banjaluke, oduzele su nam automobil uniformirane vojne
osobe. Na moje inzistiranje da nas vrate u Banjaluku, jer imamo sve potrebne dozvole za prolazak,
oni su to ipak učinili, ali su nas usput teško zlostavljali. Požalio sam se vojnoj policiji u Banjaluci,
naglašavajući kakav je to teški incident, a oni su nam, uz ispriku, dali svoju vojnu patrolu koja nas
je dopratila do mjesta incidenta, gdje smo potražili oduzeti automobil, koji nam je prema naredbi
vojne policije vraćen, a mi smo uz njihovu pratnju produžili do župe Sasina, da posjetimo župnika
koji je, zajedno sa svojim vjernicima, u strašnom strahu od masakra. I župnik i vjernici željeli bi
spasiti samo gole živote i iseliti se bilo gdje u Hrvatsku! U Sasini sam vidio i župnika iz susjednog
Sanskog Mosta, čuo njegov žalosni izvještaj o njegovoj župi te o teško zlostavljanom dekanu iz
Stare Rijeke, g. Iliji Arloviću, koji se nalazi s velikom grupom svojih vjernika u pritvoru u Sanskom
Mostu. Želio sam ga svakako vidjeti, ali mi to nisu dopustili.
2. Na moje ustrajno inzistiranje, danas sam se uspio sastati s komandantom 1. krajiškog korpusa
srpske vojske, general majorom Momirom Talićem, i razgovarao više od sat vremena o problematici
koju sam mu i pismeno priložio /kopiju Vam dostavljam u prilogu/. Bio je to konstruktivan razgovor
tijekom kojeg mi je kao prvo obećano da će mi dati pratnju da mogu obići sve župe i svećenike o
kojima nemam pouzdane informacije. O budućnosti katolika na ovoj regiji, veli on, odlučuju drugi.
On se ipak nada da će sve brzo i dobro završiti, i tvrdi da je protiv svakog nasilnog iseljavanja. Veli
da ima mnogo poteškoća s raznim naoružanim grupama koje ne slušaju nikoga, ali da se trudi da
zavede red i ostvari temeljna prava, iako je vrlo teško.
Obećao je ponovno pomoć za osiguranje dovoza hrane i lijekova iz Zagreba u režiji našeg
dijecezanskog Caritasa. Ostavio je dojam humanista koji bi nam želio pomoći koliko god može.
Također je obećao da će ponovno poraditi na tome da se zatvoreni svećenici što prije puste na
slobodu. Daj Bože! Ja neću prestati sa svojim zahtjevima dok se to i ne ostvari!
3. Kao prvi korak provođenja u praksu generalovih obećanja tražio sam da odmah danas idem u
kotorvaroški kraj. U pratnji vojne policije pošao sam s još dva svećenika i jednom redovnicom iz
župe Kotor Varoš /sr. Ksaverija/ kao i domaćim župnikom fra Ivanom Franjićem, koji se liječio i
oporavljao od zadobivenih udaraca kod mene u biskupskom dvoru, te s nešto hrane u Caritasovom
kombi-autu. Vidio sam spaljenu novu velebnu župnu crkvu, vrlo tužna slika!, pedesetak spaljenih
katoličkih kuća uz glavnu prometnicu, razgovarao s kapelanom u Kotor Varoši fra Matom
Pranjićem, koji je cijelo vrijeme bio tu, i koji me je izvijestio da je iz župe iselilo gotovo 1.000
ljudi, a još dvije tisuće ovih dana svakako želi otići! U župi Vrbanjci našli smo dekana Adolfa
Višatickog, koji je uz nadljudske napore, između dviju zaraćenih strana, hvala Bogu živ i samo
malo zlostavljan, ali opljačkan i u još nedovršenoj crkvi, koja nije nastradala, i u župnom stanu. Tu
sam saznao i radosnu vijest da su naši bogoslovi Marko Vidović i Ivan Grgić živi. Gotovo je cijela
župa - u velikom strahu i panici - pobjegla u brda, odnosno ljudi ostavljaju svoje imanje i odlaze u
bijeli svijet kao izbjeglice. I u Vrbanjcima i Kotor Varoši zahtijevao sam od nazočnih vojnih i
policijskih vlasti da jamče stanovništvu sigurnost i da ih ne uhićuju, ne ubijaju i ne razaraju im kuće
kad nisu ništa krivi! Velika panika i strah od potpunog istrebljenja vlada među preostalim
katoličkim stanovništvom i velika je blagodat što su svećenici, uz opasnost po vlastiti život, još
uvijek među njima! Sve ću poduzeti idućih dana da i svećenike i vjernike zaštitim od većih
stradanja koliko god bude moguće!
4. Danas su mi dojavili da je noćas minirana i župna crkva i kuća u župi Kulaši, kao i grkokatolička
crkva u Prnjavoru. Sutra ću pokušati otići da vidim što je se dogodilo i pobrinem se za svećenike i
vjernike!
- Preuzvišeni, molite za nas, mnogo nam to znači! Hvala Vam za sve! Prvom ću se prilikom
ponovno javiti!
Uza sve poštovanje - Vaš u Gospodinu,
+ Franjo Komarica, biskup
"USPJELO MI JE OBIĆI NEKOLIKO ŽUPA!"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 559/92 od 3. kolovoza 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Danas sam zajedno s generalnim vikarom dr. Antom Orlovcem i kancelarom Milenkom Aničićem,
bio kod predsjednika Skupštine općine Banjaluka, mr. Predraga Radića. Prikazao sam mu u
pisanom obliku našu zabrinutost zbog teške situacije i neizvjesne budućnosti katoličkog dijela
stanovništva naše općine /tekst - u prilogu br. 1!/.
U dužem otvorenom razgovoru predsjednik Radić pokazao je razumijevanje za naše razmišljanje i
spremnost da se svim građanima omoguće ista prava te da se bori protiv svake vrste nasilja i
nepravde koliko god može. Ponovno je istaknuo velik doprinos upravo katoličkog dijela
stanovništva naše općine dosadašnjem relativnom miru na ovom području. Na moja pitanja izražena
u pismu obećao je dostaviti pisani odgovor nakon konzultacije s ostalim odgovornim političarima,
"jer ne želi davati obećanja koja ne može ispuniti".
Nakon toga, u pratnji vojne policije banjalučkog korpusa - koju mi je sam general stavio na
raspolaganje /nakon što su u subotu meni i pratnji (svećenicima) neki uniformirani ljudi i civili
nadomak Banjaluke prijetili da će nas ubiti/ posjetio sam župe Prnjavor, Kulaše i Dragalovce, te
grkokatoličku župu u Prnjavoru. Crkva grkokatoličke župe je u noći između 1. i 2. kolovoza
minirana i potpuno srušena! Sadašnju situaciju, vrlo žalosnu, sažeto opisuje o. Petar Ovad, župnik i
dekan za sve ukrajinske katolike na području BiH /tekst - u prilogu br. 2!/. Obećao sam mu da ih
neću zaboraviti, to prije što nemaju nikakvog kontakta sa svojim vladikom u Zagrebu, mons.
Miklavšem. U župi Kulaši je u isto vrijeme kada i u Prnjavoru minirana i jako uništena
rimokatolička župna crkva, a noć prije novi je župni stan oštećen eksplozivnom napravom. - Ni u
toj župi, kao ni u Prnjavoru, nije bilo nikakvih borbi. Crkva je minirana "iz čista mira". Narod je u
velikom strahu; kada sam došao, okupilo se gotovo 200 muškaraca, žena i djece! Plaču i traže od
mene zaštitu! Župnika Nikicu Lozančića vrlo je drsko napao načelnik SUP-a u Prnjavoru kada je
ovaj došao prijaviti da mu je crkva minirana! Molio sam s njima svima, ohrabrio ih i utješio koliko
sam mogao i obećao da ih neću zaboraviti! Vrlo su se radovali kada sam im rekao da sam Sveti Otac
moli za njih i da ih blagoslivlja, a također i Vi, kao njegov predstavnik.
U župi Dragalovci župna je crkva jako oštećena eksplozivnim napravama i opljačkana. Provaljeno
je i u župni stan. Župnika Marka Šalića odvela je vojska prije dva mjeseca i ne zna se pouzdano
gdje se nalazi. Najvjerojatnije je u Doboju. Nekoliko je kuća spaljeno, mnogo ljudi odvedeno u
zatvor, selo kao da je izumrlo. Tu nije bilo ratnih sukoba, ali se župa i selo nalaze na glavnoj i
jedinoj cesti između Banjaluke i Beograda. Nekoliko starijih osoba koje sam uspio vidjeti u plaču
vapiju da ih se bilo kako izbavi od svakodnevne torture uniformiranih osoba, koje ih tuku i sve po
redu pljačkaju! Ohrabrili smo se poći u Doboj, na teritorij pod nekom drugom komandom i vlasti
/također srpskom!/. Došao sam do tamošnjeg župnika Joze Kudića da pitam za župnika Šalića. Šalić
je prije dva dana izišao iz dobojskog zatvora i zbog sigurnosti ostao kod župnika Kudića. Tu su bile
i 4 redovnice Služavke Malog Isusa i jedna starica. Kuću sestara su prije više od dva mjeseca
demolirali pripadnici "Crvenih beretki" - srpskih oružanih snaga. Župna je crkva spaljena, mnogo
katolika pobijeno i u zatvorima, a dio njih je i pobjegao. Vrlo ih je malo ostalo. Svi su u pravom
zatvoru jer ne mogu nikud izlaziti, jedva da imaju što jesti. Svi su se jako obradovali mojem
dolasku! Obećao sam da ću s vojnim vlastima u Banjaluci pokušati urediti da u srijedu dođem po
njih, jer oni svakako žele napustiti Doboj!
- U povratku sam u Prnjavoru kod župnika Vlade Lukende, kojemu su oduzeli automobil, napisao
prosvjed i izrazio zabrinutost predsjedniku općine Prnjavor zbog sve teže situacije za katolike u
općini Prnjavor! /tekst - u prilogu br. 3!/.
Preuzvišenosti, pokušat ću ovih dana obići još neke dijelove moje biskupije zahvaćene ratom i
nesrećom. Opet ću se javiti!
Preporučujem se i ubuduće Vaš dragocjeni memento!
Vaš u Gospodinu
+ Franjo Komarica, biskup
"NEKA NAM BOG PODIJELI SNAGE ZA DALJNJE TRPUENJE!"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 562/92 od 6. kolovoza 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Ponovno Vam šaljem sažeti izvještaj o upravo obavljenim posjetima nekim od mojih župa s kojima
već više od dva mjeseca nisam imao nikakvu vezu.
U utorak, 4. kolovoza o.g. bio sam u Prijedoru, Staroj Rijeci, Ravskoj, Ljubiji, Šurkovcu i u
grkokatoličkoj župi Trnopolje kod Kozarca. U Prijedoru je župnik Mladen Grabovac uglavnom
dobro prošao: devet puta su mu pretresli kuću i crkvu - jasno bez ikakvog razloga, ali ga nisu
zlostavljali. Crkva je samo neznatno oštećena, toranj pogođen s nekoliko granata. U filijali Kozarac
spaljena je crkva, kao i sve kuće katoličke /i muslimanske/ . Mnogo je ljudi iz župe odvedeno u
logore. Ogroman strah vlada među ljudima. Masovno je iseljavanje nesrpskog stanovništva!
Uspio sam razgovarati s predstavnicima lokalnih vlasti: predsjednikom općine, Izvršnog vijeća,
načelnikom SUP-a i zapovjednikom vojske cijele te regije. Težak i opor razgovor! Vrlo su isključivi
i netolerantni! Tražio sam da se oslobodi župnik iz Ljubije Stipo Šošić. Želio sam ga posjetiti u
logoru Omarska koji je pod njihovom kompetencijom, kao i četiri ostala. Nisu mi dopustili, ali su
obećali /!/ za dva dana javiti mi što je s njim! Tražio sam od njih jamstvo za sigurnost katolika te
općine kojih je približno 8.000. Nisu bili uvjerljivi pri davanju obećanja!
- U župi Stara Rijeka našao sam župnika i dekana Iliju Arlovića, koji je večer prije pušten iz logora
u Sanskom Mostu nakon 12-dnevnog teškog mučenja. Na tijelu ima modrice, tuži se na jake bolove
u predjelu rebara, fizički i psihički je pri kraju snaga. Nova župna crkva je posve demolirana, župni
stan također, uz to i opljačkan. Nekoliko desetaka župljana bilo je ili je još uvijek u logorima.
Najstrašnije je u filijali Briševo, gdje je 24. srpnja o.g., bez ikakvog povoda i borbe, pobijeno više
od 90 /!/ civila, muškaraca, žena i djece, spaljeno više od 100 kuća i nova crkva te župni stan /novi/.
Sve to učinila je vojska - 6. krajiška sanska jedinica pod zapovjedništvom pukovnika Branka
Basare, kako sam na mjestu događaja, pri posjetu tog tužnog mjesta, mogao čuti od visokog oficira
iz moje pratnje. Preostali narod pobjegao je Bog zna kamo. Strašno! /V. prilog 1!/
- U župi Ravska Ivana Grgića nisu fizički zlostavljali - samo su nekoliko puta pretresane župna
kuća i crkva. Filijalna crkva u Donjoj Ravskoj je spaljena, kao i pet kuća, a u filijali Ovanjska
spaljeno je osam kuća. Narod je uglavnom izbjegao dalje, u brda /župa je sva brdska/. Vlada opći
strah i veliko siromaštvo!
- U župi Ljubija župnik Stipo Šošić odveden je 15. lipnja o.g. u logor u Omarsku /zloglasni!/. Dugo
se za njega nije znalo gdje je. Sada se zna da je strašno mučen, na izmaku snaga, teško bolestan.
Novi pastoralni centar /blagoslovljen 12. svibnja o.g.!/ potpuno je demolirala i opljačkala vojska
koja je to učinila prvo između 23. i 25. srpnja, pa ponovno 30. srpnja o.g. I nova župna crkva
namjerno je zapaljena, ali nije potpuno izgorjela. NAČINJENA je velika šteta! Narod se i ovdje
uglavnom sav razbježao. U velikom strahu i stalnom progonu žive već dva i pol mjeseca.
- U župi Šurkovac - župnik fra Josip Božić posve je psihički iscrpljen. I on i njegovi vjernici gotovo
su stalno izvan stanova i kuća, po šumama okolnih brda još od 24. svibnja o.g.! Vojska i policija
svakodnevno prolaze kroz sela i mitraljiraju kuće. Strah je vrlo velik. Crkva je pogođena s
tridesetak metaka, kao i župni stan. Između 26. i 27. srpnja ubijeno je na Kipama /to je površinski
rudokop rudnika Ljubije na tom terenu/ gotovo 150 ljudi, među njima je bio i jedan broj
Muslimana. A 28. srpnja ubijeno je još 14 ljudi, potom još 9 osoba /Cigana-Roma/ kojima je bilo
naređeno da ovu četrnaestoricu zakopaju! I ovaj narod želi nekamo iseliti jer je pod strašnim
pritiskom, bez ikakva prava kao i svi ostali katolici na ovom području! Oskudijevaju u svemu, kao i
u drugim župama! Nešto hrane i praška za pranje rublja iz našeg Caritasa podijelio sam gdje god
sam bio. Toga treba mnogo više, a mi nemamo! Posjetio sam i grkokatoličkog župnika u Trnopolju.
Tamo ima još nekoliko obitelji, crkva nije oštećena, ali je oko njih strahovita pustoš, razorene i
opljačkane katoličke i muslimanske kuće. /Inače, na stotine je muslimanskih kuća spaljeno i srušeno
oko Prijedora i u njemu!/. U srijedu, 5. kolovoza, nakon što sam dobio dozvolu od vojnih vlasti,
krenuo sam po župnika M. Šalića, župnika iz Doboja Jozu Kudića i četiri redovnice "Služavke
Malog Isusa", kako sam im bio obećao, a oni me za to molili.
- Prvo sam još u Prnjavoru, u društvu župnika Vlade Lukende i župnika i dekana grkokatoličkog o.
Petra Ovada, posjetio predsjednika općine Prnjavor i razgovarao o stanju katolika u toj općini.
Tražio sam od njega veću zaštitu života i imovine katolika, to više jer su se dogodile nemile stvari, a
noć prije toga u posljednjem je trenutku spriječeno miniranje rimokatoličke crkve u Prnjavoru!
Obećao je da će učiniti što može, a koliko može, to je drugo pitanje!
- Iz Doboja sam zatim sretno /i spretno/ izvukao zatočenike, svećenike i redovnice, i smjestio ih sve
kod mene u biskupski dvor. Župnik Šalić bio je više od dva mjeseca u zatvoru u Doboju, na
nekoliko mjesta. Budući da je teški bolesnik i već stariji čovjek, "samo" su ga nekoliko puta teško
tukli /valjda 5 puta!/. Ne želi o tome govoriti. Samo kaže da ima više od 5.000 /!!!/ logoraša, da
nema nikakvih popisa zarobljenih, da ljudi umiru od batinanja, da ima čak i zatvorenih žena, da je
hrana vrlo slaba i da ti ljudi uglavnom nisu nizašto krivi. Zatvoreni su kako bi lakše opljačkali i
uništili njihova imanja! Iz župe Doboj ubijeno je, koliko se zna, više od 50 ljudi, mnogo ih je
zatvoreno, ali ne zna se točan broj. Vlada ogroman strah! Župnik i sestre ni sa kim od župnika iz
okolnih župa nisu imali kontakata i ne znaju što je s njima. Mnogo je katoličkih sela iz Dobojske
dekanije uništeno, narod pobjegao ili nastradao! Župnik Kudić i sestre otišli bi u Zagreb ako naš
Caritas idućih dana bude mogao krenuti prema Zagrebu nakon više od mjesec i pol dana blokade!
Danas, 6. kolovoza, dugo sam razgovarao s episkopom banjalučkim o tragičnim događajima oko
nas. Bilo je razgovora i o potrebi zajedničkog susreta katoličkih biskupa i pravoslavnih episkopa iz
svih ratom zahvaćenih krajeva. Takvi razgovori sigurno mogu biti vrlo korisni!
- U općini Bosanska Gradiška vojska teritorijalne obrane daje ultimatum katolicima župe Dolina da
se moraju što prije iseliti, a sve što imaju moraju ostaviti. Išao sam na to područje kako bih
fašističke akcije etničkog čišćenja pokušao spriječiti. Neka nam se Bog smiluje i dodijeli snage za
daljnje trpljenje! Molite i dalje za nas! Za sve što činite za nas, Gospodin Vam platio! Bratski
pozdrav u Kristu Dobrom Pastiru,
Vaš + Franjo Komarica
"TREBALO BI ŠTO PRIJE PRIREDITI SASTANAK EPISKOPA I
BISKUPA"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 574/92 od 10. kolovoza 1992.)
Preuzvišeni gospodine nunciju!
Unatoč mnogobrojnim nastojanjima, ne uspijevamo probiti potpunu blokadu i poslati Vam
informacije o stvarnom stanju u nekim župama moje biskupije o kojima duže vremena nisam ništa
znao. Vrlo sam Vam zahvalan što ste bar Vi nas uspjeli dobiti. Na žalost, ni nakon razgovora s Vama
prije dva dana nije nam uspjelo poslati Vam pismene izvještaje o našem stanju.
Pišem Vam još nekoliko redaka o najnovijem razvoju događaja. U Bosanskoj Gradiški morao sam i
pismeno intervenirati protiv prisilnog, navodno nelegitimnog iseljavanja katoličkog dijela
stanovništva (prilog 1!). Sada se čine još veće represije na stanovništvo - katolike, Hrvate - u tom
dijelu bosanskogradiške i dolinske župe. Traže od župnika, a oni od mene, da im se omogući da
spase bar živu glavu. Zamolio sam Međunarodni crveni križ, ovdje u Banjaluci, da on intervenira
koliko može. Obećali su mi da će to učiniti.
U subotu sam s direktorom Caritasa dr. Aničićem bio u komandi 1. banjalučkog korpusa i napokon
dobio pismenu dozvolu za odlazak kamionima po hranu u Zagreb. Kada će to biti još se ne zna! S
najvišeg mjesta rečeno mi je kako im je poznato koliko mi ovdašnji katolici pridonosimo miru i
mirnom suživotu. Zahvalili su nam i odali priznanje i biskupu, i svećenicima, i vjernicima!
Danas sam bio kod episkopa banjalučkog g. Jefrema, gdje se sastalo nekoliko episkopa: mitropolit
dabrobosanski Nikolaj, tuzlanski Vasilije, bosanskopetrovački Hrisostom, pakrački Lukijan i novi
australski. Vodio se vrlo konstruktivan razgovor. Što prije bi trebalo prirediti zajednički sastanak
biskupa i episkopa u Novom Sadu, kako rekoše. Molim Vas da i Vi to podržite!
Naš narod sve više strepi od neizvjesne budućnosti, ali i sve više gladuje! Bog će ipak sigurno
pomoći! U to čvrsto vjerujemo! Srdačan pozdrav Vama i svima oko Vas!
Vaš u Gospodinu,
+ Franjo Komarica
"MOLIMO, TRPIMO, TJEŠIMO, DIJELIMO MUKU NARODA"
Pismo provincijalnoj voditeljici Družbe Klanjateljica Krvi Kristove,
s. Tarziciji Medven
(Prot. br.: 613/92 od 19. kolovoza 1992.)
Vrlo poštovani naslove!
Napokon Vam mogu, nakon dužeg dramatičnog razdoblja, ponovno napisati bar nekoliko riječi i
poslati po sr. Saleziji, članu Vaše Uprave i sestre odgovorne za cijelo ovo područje. Ona će Vam
moći mnogo bolje prikazati kompliciranu situaciju u kojoj se nalazimo, a koja uključuje i Vaše
zahtjeve za odlaskom svih sestara s ovoga područja. Pokušao sam učiniti sve što sam mogao, prema
sugestijama apostolskog nuncija msgr. Montalva, da se spase i sestre i samostani, posebno u
Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Do sada je to nekako uspijevalo. Nadam se da će i
ubuduće, uz određene poteškoće, od kojih nitko od nas ovdje nije oslobođen, ti samostani, kao i svi
ostali na ovom području, biti sačuvani. Ako iz praktičnih razloga neke starije sestre treba
premjestiti, možda i u Hrvatsku, smatram da bi, prema sadašnjoj situaciji, bilo nerazborito povući
sve sestre iz spomenutih samostana, pogotovo iz cijele ove regije. O svemu ovome već sam
razgovarao i sa sr. Salezijom, kao i s kućnim predstojnicama spomenutih samostana i još s nekim
drugim uvaženim osobama. Ne znamo što nam donosi dan, a što noć. Sve je u Božjim rukama. I mi
također. Bez njega se ništa ne događa. Mogu još samo reći da su i sestre i naši svećenici dosad
pokazali izuzetno, svjedočko držanje u spremnosti da se sa svojim narodom žrtvuju, dijeleći s njime
svu muku, strahote i neizvjesnost ovog ludog rata za koji ni najmanje nismo krivi! Molimo, trpimo,
tješimo, dijelimo što i kako možemo - do Božje volje! Molite i Vi da i dalje budemo upotrebljivi u
Božjim rukama i da nas on upotrijebi za svoje nakane!
Bog neka Vas sve blagoslovi! Uz bratski pozdrav,
Vaš Franjo Komarica, banjalučki biskup
"NE MOŽE SE NI OTIĆI NI OSTATI"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 652/92 od 3. rujna 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Koristim dolazak svjetla nakon petnaestak dana da Vam telefaksom pošaljem neke od tekućih
informacija iz moje biskupije. Radostan sam što smo se nakon dužeg vremena ponovno mogli čuti
telefonom. Hvala Vam na Vašoj velikoj brizi i ljubavi prema svima nama. Gospodin Vam stostruko
uzvratio. Vaše molitve i druge vrste pomoći vrlo su nam dragocjene u ova vremena teških iskušenja
i velikih nevolja za gotovo cijelu moju biskupiju.
Iz priloženih dopisa koje sam slao civilnim i vojnim vlastima prošlih dana mogli ste se bar
djelomice upoznati s našom situacijom. Općenito gledano, narod je još uvijek u velikom strahu, u
nekim krajevima represija i anarhično vladanje razbojničkih naoružanih grupa, često
potpomognutih i od lokalnih političara, postaju nepodnošljivi. Mnogi i mnogi, nekoliko desetaka
tisuća mojih vjernika, traže od mene zaštitu, odnosno mogućnost iseljavanja u Hrvatsku ili
inozemstvo. To nije nimalo lako riješiti - niti nam je otići niti ostati. Činim sve što mogu da bar
razboritijim i dalekovidnijim lokalnim vojnim i civilnim vlastima dam do znanja da je tzv. etničko
čišćenje zločin protiv čovječnosti, da je to fašizam i genocid. Negdje uspijevam naći razumijevanje.
I ovdje se sve više osjeća pritisak međunarodne javnosti protiv takvog divljanja ljudi na vlasti.
Molim Vas, nastavite i dalje, koliko možete, da se zauzimate na ljudskom, humanom i kršćanskom
rješavanju ove lude, nehumane situacije u kojoj se nalazi na tisuće nedužnih ljudi!
Župnik S. Šošić se, nakon dva i pol mjeseca pakla po logorima u Omarskoj i Manjači, nalazi kod
mene, jednako tako župnik iz Prijedora M. Grabovac, čija je župna crkva srušena, a njega su željeli
likvidirati. I moj je život svakodnevno u opasnosti. I danas mi to rekoše vojne vlasti kod kojih sam
bio zbog različitih intervencija za zaštitu svojih vjernika! FIAT NOBISCUM VOLUNTAS DEI!
Molimo jedni za druge! Srdačno pozdravljam i zahvaljujem!
Vaš + Franjo, biskup
SUSRELI SMO SE S C. VANCEOM I D. OWENOM
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 825/92 od 25. rujna 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Slobodan sam i danas Vam se kratko javiti i poslati Vam kopiju predstavke koju sam danas imao
mogućnost i čast uručiti gospodi Mr. C. Vanceu i Mr. Davidu lordu Owenu, koji su službeno
boravili u Banjaluci.
Na programu njihovog boravka bio je susret i sa mnom, kako me je jutros telefonski izvijestio
gradonačelnik g. Radić, nakon što je dobio protokol boravka visokih gostiju. On je sam sugerirao da
bude nazočan i banjalučki episkop gospodin Jefrem, na što sam ja jasno pristao, a on je zatim
uključio i gospodina muftiju banjalučkog, g. Halilovića, kako sam mu bio i sugerirao. Nas trojica
bili smo kod gospode Vancea i Owena u hotelu "Bosna", u poslijepodnevnim satima, gotovo sat i
pol vremena. Nakon g. Jefrema i g. muftije Halilovića i ja sam ukratko iznio svoje viđenje sadašnje
situacije, istaknuvši neke posebne značajke situacije u kojoj se nalazi katolički dio stanovništva
Bosanske krajine. To su u prvom redu izrazita miroljubivost i spremnost na suživot s drugim
narodima, želja da ostane siguran na svojim ognjištima, ne uzvraćanje na strahovite nepravde i
obespravljenost, te socijalna ugroženost i nastojanje da se sačuva goli život gdje god to bilo, ali da
je sigurno, a ne na teritoriju sadašnje Bosne i Hercegovine. Istakao sam također da je moj dojam
kako ni g. Karadžić niti drugi srpski /a drugi pogotovo/ političari ne znaju pravu sliku s terena,
pogotovo izvan Banjaluke, gdje je još uvijek bar na prvi pogled mir, uz stalnu opasnost da među
gladnim stanovništvom izbiju nepoželjni sukobi. Apelirao sam da se nedužni zaštite od bezakonja,
gdje god je to aktualno, da se obustave borbena djelovanja i da se, uz sve ostale sugestije, svakako
ustanovi međunarodni gremij za kontrolu provođenja odlučnih mjera za smirivanje rata i ratne
nesreće. U sažetom odgovoru na naša izlaganja gospoda su rekla da su zahvalna za sve informacije
koje su od nas dobili, da im je drago što među nama, predstavnicima triju konfesija vlada ne samo
tolerancija nego i suradnja, ali da je više nego očito kako je na ovom terenu proveden i provodi se
pravi holokaust, koji međunarodna javnost neće ostaviti nekažnjenim. Dobiva se dojam da se s
etničkim čišćenjem želi što više postići prije dolaska UNPROFOR-a u ove krajeve, nastavili su oni,
obećavši da se neće umoriti u sprečavanju eskalacije nepravdi i ratnih sukoba i da su uvjereni, da
će, kao i težnje da se što više teritorija osvoji, i nakana etničkog čišćenja vrlo brzo splasnuti i
pokazati se kao velika obmana. Obojica su odlučni da sve poduzmu kako bi se rat u Bosni što prije
okončao, a na ovom se prostoru ponovno uspostavilo pravno stanje za sve stanovnike.
Prema svemu, možemo zahvaliti dobrom Bogu što su ti vrlo kompetentni i očito sposobni političari
stigli i do nas, kako se naša predramatična situacija ne bi još više pogoršala i kako bi se njihovim
zauzimanjem i svim drugim međunarodnim čimbenicima pripomoglo sprečavanju većeg i
nesagledivog zla za sve narode i konfesije, jasno posebno i za naš narod i za Katoličku crkvu na
ovim prostorima moje biskupije.
Vama, a preko Vas i Svetoj Stolici, iskreno zahvaljujem na svemu što činite na ponovnom
uspostavljanju mira i mogućeg suživota među različitim narodima na ovim prostorima, koji su
kratkovidni i nesposobni političari i ratni profiteri strahovito ugrozili i uništili.
Neću ni osobno odustati od nastojanja da se klima međusobnog povjerenja među ljudima poboljša, i
svaku konstruktivnu akciju svim ću silama podržati. Neka sam Gospodin blagoslovi i pomogne sve
plemenite nakane i napore svih koji se trude za istinsko dobro čovjeka i svih ljudi!
Dragi Preuzvišeni, još jednom Vam iskrena hvala na Vašem trudu na rješavanju teške situacije za
banjalučku Crkvu! Gospodin Vas nagradio! To želi i moli za to i bratski Vas pozdravlja, odani u
Kristu i Mariji,
Franjo Komarica, biskup banjalučki
"U MNOGIM JE ŽUPAMA VRLO DRAMATIČNO!"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 726/92 od 12. rujna 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Želim Vas ukratko izvijestiti o posljednjim najvažnijim događajima na području moje biskupije s
kojeg imam kakve-takve informacije.
Prvo Vam zahvaljujem što ste ljubazno primili na znanje tekst zajedničkog Apela banjalučkog
episkopa, muftije i moj, upućen Svim pregovaračima o sudbini Bosne i Hercegovine te što ste ga
proslijedili na potrebna mjesta. Ovdje je taj naš zajednički glas općenito vrlo pozitivno primljen.
Bogu hvala.
U subotu, 5. rujna o.g. imao sam susret s vodećim civilnim i vojnim organima banjalučke općine,
kao i veće skupine građana koji su se tužili na ugroženost osnovnih ljudskih prava /većina su bili
katolici/. I tom sam zgodom apelirao na nazočne organe vlasti i tražio od njih da više i odlučnije
uvaže utemeljene pritužbe tih ljudi, u mnogo čemu potpuno obespravljenih, a da doista nizašto nisu
krivi. Javno im je obećano da će nastojati uvažiti njihove zahtjeve, posebno glede osobne sigurnosti,
sprečavanja šikaniranja, zlostavljanja i pljačke, glede ponovnog primanja na radna mjesta, glede
poštovanja prava roditelja na odgoj vlastite djece (uvedena je neka luda reforma školstva - prava
rasistička!) kao i nekih drugih prava, legitimnih u svakoj civiliziranoj sredini.
U ponedjeljak, 7. rujna, posjetio sam župe Bosanska Gradiška i Dolina /na granici prema
Hrvatskoj/, gdje je nakon kidnapiranja /i možda čak i umorstva/ predsjednika župskog pastoralnog
vijeća i člana pastoralnog biskupijskog vijeća, dipl. ing. Marijana Vištice /3. rujna o.g./, koji je
ujedno bio i član bosanskohercegovačkog parlamenta za cijeli ovaj kraj, nastala prava panika među
katolicima i nastojanje da se pod svaku cijenu isele u Hrvatsku. U nekoliko dana uspjelo se iseliti
gotovo 300 osoba, a žele se iseliti i svi ostali - gotovo 2.000 katolika. Iznijeli su mi ponovno svoje
jade, a župnici u Dolini i Bosanskoj Gradiški, kao i redovnice iz samostana u Bosanskoj Gradiški, u
potpunoj su neizvjesnosti što će dalje raditi i kamo će.
U utorak, 08. rujna o.g. imao sam ponovno razgovor s vojnim predstavnicima I. banjalučkog
korpusa, kada sam ponovno izložio svu dramatičnost situacije na području Bosanske Gradiške glede
sudbine katolika i katoličkih župa, izrazio svoju zabrinutost i svoj prosvjed što se ne poduzima
nešto konkretnije u zaštitu tih nedužnih ljudi, te ponovno inzistirao da mi daju prave informacije o
sudbini župnika iz Nove Topole, o. Ratka Grgića, uhićenog još davnog 16. lipnja o.g. Također sam
izrazio svoje duboko ogorčenje zbog potpunog uništenja župne crkve i župnog stana u župi
Mahovljani od strane vojske, te pustošenja po ekonomiji biskupije na istom mjestu. Sve su primili
na znanje i obećali /!/ da će srediti situaciju i spriječiti daljnji vandalizam. Dosad nema nikakvih
pouzdanih podataka da se situacija poboljšala!
U međuvremenu mi je župnik iz Ključa, g. Franjo Krešić, javio kako se gotovo cijela njegova župa,
inače u velikoj dijaspori, digla i krenula, njih gotovo 150, prema Hrvatskoj! - Ta je župa tako doista
došla u pitanje. Nakon propasti okolnih župa (u posljednjem ratu): Drvara, Bosanskog Petrovca,
Krnjeuše, Zelinovca, i ovoj, nekoć velikoj župi, sada prijeti potpuno ugasnuće!
I župnici iz Sanskog Mosta i Stare Rijeke te Šurkovca i Sasine javljaju mi da se i dalje čini
strahoviti pritisak na katolike u tim krajevima i traže da ih biskup svakako spasi - tj. da ih izvede iz
te neizdržive okoline! (...)
Župnici iz Kotor Varoši i Vrbanjaca uspjeli su mi javiti da se nad katoličkim dijelom tog kraja, iako
su izrazito miroljubivi, nepodnošljivo povećava tortura, da su ljudi na rubu izdržljivosti, da ne smiju
u svoje bašče izići da iskopaju krumpira ili uzmu drugog povrća, da im se i dalje pale kuće i da
traže od biskupa da ih svakako izvede iz toga pakla.
- U četvrtak, 10. rujna o.g. napokon sam dobio prvi pisani odgovor na mnoge moje dopise
komandantu I. krajiškog korpusa, gen. majora Talića, a u svezi s rušenjem župne crkve u Prijedoru.
Kopiju pisama dostavljam Vam u prilogu /1/.
Na moje višekratno inzistiranje jučer, 11. rujna, primio me i načelnik regionalnog SUP-a, tj. za
cijelu Bosansku krajinu, g. Župljanin. Njemu sam podnio i pisanu predstavku o "Konstantnoj
ugrožavanosti i velikoj neizvjesnosti katolika na području Bosanske krajine" /2/, i usmeno mu iznio
svu dramatičnost situacije pitajući ga - zašto i dokad sve to? Između ostalog, rekao je kako je
Vatikan kriv za sudbinu Jugoslavije i Srba, i da zato se Srbi katolicima osvećuju - rušeći im crkve,
ubijajući civile, progoneći ih s ovih prostora... Ipak, obećao je da će nastojati pojačati disciplinu
među policijom kojom zapovijeda i koliko bude u mogućnosti sprečavati teže delikte. Tražio sam i
pismeni odgovor, obećao mi ga je! Ja sam njemu obećao da neću prestati zahtijevati, i od njega i od
svih drugih sadašnjih predstavnika vlasti, da se vladaju kako dolikuje njihovom položaju i da
jednako štite sve ljude, jasno i katolike na ovom području!
Istog dana, na njegovo traženje, primio sam u posjet g. Kuprešanina, predsjednika Autonomne
Regije Bosanska Krajina, kojega je vođa bosanskohercegovačkih Srba dr. Karadžić ovlastio da sa
mnom razgovara o pismu koje sam prije mjesec dana uputio i Karadžiću i predsjedniku vlade
Republike Srpske dr. Đeriću. I njemu sam u pismenom obliku ponovio sadašnje stanje katolika na
području Bosanske krajine /prilog 3/, te se s njim u dužem razgovoru dotaknuto najosjetljivija
pitanja: iseljavanja, pljačke, otpuštanja s posla, zatvaranja i ubijanja ljudi, nestalog mog župnika,
reforme školstva, zatvorenika na Manjači i dr. Obećao mi je da će ih nastojati pozitivno rješavati.
Što će biti, uskoro ćemo vidjeti!
Danas je Televizija Banjaluka od mene tražila intervju u povodu odgovora na moje pismo g.
predsjednika Đerića o zlostavljanju i progonima katolika na ovom području! Pismo, tj. taj odgovor,
još nisam dobio! Eto toliko za ovaj put! Draga Ekscelencijo, molimo i radimo koliko znamo za mir i
dobro svih ljudi! Bratski pozdrav!
Vaš u Kristu
+Franjo Komarica, biskup
"OSJEĆA SE ODREĐENO POPUŠTANJE"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 894/92 od 5. listopada 1992.)
Vaša Ekscelencijo!
Desetak dana od posljednjeg javljanja o situaciji u mojoj biskupiji /iz onih krajeva i dijelova iz kojih
imam konkretnih vijesti/ ponovno Vam javljam najnovije vijesti.
Više od tjedan dana među nama borave sr. Bernarda Krištić, generalna savjetnica u upravi Družbe
sestara Klanjateljica Krvi Kristove iz Rima, kao i provincijalna voditeljica iz Zagreba sr. Tarzicija
Medven. One su ovdje u obilasku svojih sestara, te poglavito glede rješavanja sudbine napadanih
samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Posjetile su sve svoje zajednice u mojoj
biskupiji, osim one u Bihaću, gdje je nemoguće otići zbog ratnih okršaja u tom dijelu zemlje. I same
su se mogle osvjedočiti o pravom stanju u kojem se nalaze sestre, kao uostalom i svi mi ovdje.
Razgovarale su sa svim sestrama, imale poseban susret s kućnim poglavaricama /njih 12, uz to još 4
sestre/ o budućnosti samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Potom smo bili u
posjetu preosvećenom gospodinu, episkopu banjalučkom Jefremu, kod lokalnih vlasti u Laktašima
zbog samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i u Bosanskoj Gradiški zbog Nove Topole, te
prekjučer, 3. listopada o.g. s komandantom 1. krajiškog korpusa general majorom Momirom
Talićem, s kojim je bio i gradonačelnik Banjaluke g. Predrag Radić i Bosanske Gradiške g. Nebojša
Ivaštanin. Svi ti razgovori bili su otvoreni i konstruktivni. Gospodin episkop Jefrem je ponovno
sugerirao da sestre ostanu u oba samostana, bar manji broj njih. Lokalne su vlasti ponovno obećale
veću zaštitu i razumijevanje za fizičku i ekonomsku ugroženost sestara, a general Talić naglasio
spremnost da još više zaštiti samostane i sestre. Općenito gledano, ipak se osjeća drukčija klima i
određeno popuštanje, odnosno spremnost da se, bar nominalno, zaštite vjerski objekti i osobe.
Nakon ponovnog konzultiranja i zbrajanja svih razgovora koje su vodile, spomenute poglavarice
složile su se da se samostani ne iseljavaju, ali da se bolesne i najstarije sestre prvom prilikom ipak
presele u Hrvatsku, jer ovdje nemaju mogućnosti za liječenje i njegu, niti za grijanje u hladnijim
danima jer se dosad nije mogao osigurati ogrjev. U spomenuta dva samostana ostat će po šest
sestara, koje su se dragovoljno javile svojim poglavaricama, a u samostanu Bosanska Gradiška
samo tri. Za one koje ostanu i dalje će trebati osigurati fizičku sigurnost i materijalno uzdržavanje.
Učinit ću sve što budem mogao da im ne manjka ni jedno ni drugo!
Prema načelnom sporazumu s g. Vojom Kuprešaninom, predsjednikom AR Bosanska Krajina i
izaslanikom dr. R. Karadžića, da ćemo zajedno pokušati rješavati otvorene i teže probleme na
terenu, bio sam s njim u posjetu predstavnicima lokalne vlasti u općini Sanski Most te župama
Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka, gdje ponovno traži iseljavanje katoličkog dijela stanovništva.
Ujedno smo u spomenute župe odvezli nešto živežnih namirnica u okviru biskupijskog Caritasa.
Mislim da smo uspjeli smiriti veliku uznemirenost naših vjernika i dobiti jamstva od lokalnih vlasti
da će više štititi naš nedužan narod koji je potpuno prepušten na volju pojedinim naoružanim
skupinama lokalnih Srba, koji ih pljačkaju, tjeraju od kuća i ubijaju! Bili smo i u prijedorskom
kraju, razgovarali s vodećim političarima općine Prijedor i Ljubija, i tražili od njih veća jamstva za
zaštitu naših vjernika od strahovitog pritiska za iseljavanje, posebno u nekim dijelovima grada, kao
i župama Šurkovac i Ljubija. Obišli smo župe Prijedor, Ljubiju, Šurkovac i Ravsku, susreli se s vrlo
uplašenim vjernicima koji traže ili odlazak ili osnovne uvjete za život, te im podijelili humanitarnu
pomoć našeg Caritasa. Stekao sam dojam da će se i u ovom kraju situacija polako početi smirivati!
Dao Bog da se ne prevarim!
U posljednja tri dana bombardira se kotorvaroški kraj, gdje su i naše župe K. Varoš, Sokoline i
Vrbanjci! Zato sam danas uspio nagovoriti g. Kuprešanina da odemo u K. Varoš i zaustavimo
strašna razaranja i nesreću mnogih tisuća ljudi! Iako su vrlo ljuti, lokalni političari i vojska ipak su
pristali da se počne s pregovorima i više na ruši! Vjerujem da će i na tom području doći do
popuštanja i smirivanja vrlo dramatične situacije! Neka nam sam Bog bude u pomoći! Toliko!
Srdačan pozdrav, Vaš
+ Franjo, biskup
TJESKOBA I NADA IZMJENJUJU SE JEDNA ZA DRUGOM
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 1075/92 od 19. listopada 1992.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Situacija s električnom energijom, pa i s mogućnošću slanja telefaksa još je uvijek vrlo neizvjesna,
te i posljednje moje pismo čeka da bude dostavljeno. Ipak Vam se ponovno javljam u nadi da ću
Vam uskoro ipak moći poslati najnovije informacije o sadašnjoj situaciji u mojoj Banjalučkoj
biskupiji.
Još uvijek ne znam što je s mojim svećenicima, redovnicama i vjernicima u župama gdje se vode
borbe - Jajcu i Bihaću. Također ne znam ništa o cijelom Livanjskom dekanatu za koji se nadam da
ne trpi veće ratne nevolje izuzev ekonomskih poteškoća, kao uostalom i svi ljudi naše ratom
zahvaćene zemlje. Glede aktualnosti o ostalom dijelu biskupije mogu priopćiti sljedeće:
Uspio sam, nakon gotovo osam mjeseci, napokon otići u Zagreb na ovogodišnje zasjedanje
Hrvatske biskupske konferencije i bez posebnih se poteškoća vratiti natrag. Izvanredan doživljaj bio
je susret s braćom u episkopatu, kao i s novim apostolskim nuncijem u Zagrebu, msgr. Einaudijem.
S njim sam vodio i dugi razgovor o cjelokupnoj situaciji, kako u biskupiji, tako i u cijeloj BiH. Bio
je to vrlo konstruktivan susret!
Boravak u Zagrebu iskoristio sam i za susret s odgovornim ljudima u republičkoj vladi, konkretno s
potpredsjednikom dr. Granićem, tražeći od njega da našem obespravljenom i potpuno
osiromašenom narodu omogući nabavu pšenice za ovogodišnju jesensku sjetvu kao i naftu za
traktore da se može uzorati i posijati. Njegova spremnost ponukala me da prošlih dana ponovno
odem u Zagreb, tražeći pomoć za gladne i obespravljene svoje vjernike kod samog političkog vrha
Republike Hrvatske koju sam, hvala Bogu; i dobio! Namjesto da na čelu nekoliko desetaka svojih
vjernika katolika zauvijek napustim krajeve svoje biskupije i teritorij Bosne /kao što je bilo
slučajeva u povijesti ovih krajeva/, ja sam odlučio tražiti pomoć i zaštitu za svoj pogaženi,
obespravljeni i osiromašeni narod, kako u hrani, odjeći, obući, tako i u buđenju utemeljene nade u
bolju budućnost, u novu sjetvu i novi život! Hvala Bogu, uspjelo mi je naći razumijevanje i dobiti
obećanje da nas neće zaboraviti! Ujedno sam tražio otvaranje komunikacija - prometa, trgovine i
PTT-a između cijelog ovog kraja i Hrvatske, odnosno Zagreba. I tu sam naišao na razumijevanje, pa
sam uistinu svjedok poboljšavanja zbog rata vrlo zategnutih odnosa između ovih dvaju krajeva.
Neću se umoriti od traženja svih mogućih puteva i načina za ponovno uspostavljanje mira i suradnje
među zavađenom braćom i susjedima. Bogu hvala, ide se naprijed!
Situacija, vrlo dramatična u posljednje vrijeme na kotorvaroškom području, poboljšava se, hvala
dobrom Bogu. Tražila su sva tri naroda - i Srbi, lokalne vlasti, i Muslimani i Hrvati upravo mene
kao najveće moguće jamstvo za prekid ratnih sukoba i mirno razoružavanje, odnosno siguran
odlazak onih koji žele napustiti taj kraj. Nekoliko stotina katolika, još više muslimana, ovih je dana,
prema vlastitoj želji, otišlo iz kotorvaroškog kraja prema Travniku, Bogu hvala, bez ubojstava i
masakriranja, što je inače bio čest slučaj u ranijem neorganiziranom bježanju s tog terena.
Posjetio sam ponovno lokalne vlasti i predstavnike vjernika iz Ljubije i spaljenog sela Briševo, gdje
je krajem srpnja ubijeno 65 ljudi, žena i djece i spaljeno 68 kuća. Više od 300 ljudi svakako se
željelo iseliti. Uspjelo mi je dobiti jamstva od lokalnih vlasti da će svi oni dobiti veću fizičku
zaštitu, a od nazočnih međunarodnih humanitarnih organizacija dobio sam obećanje da će im se
pomoći u prehrani i zbrinjavanju glede stanovanja.
Bio sam u Mrkonjić Gradu, također i u Ključu, gdje vlada opća panika i iseljavaju se naši vjernici.
Župnik u Mrkonjić Gradu, preč. Petar Jurendić, trenutačno je u bolnici, narod je vrlo uznemiren
zbog stalne pucnjave naoružanih vojnika po njihovim domovima, a u Ključu je ostalo još samo
desetak katoličkih obitelji! Drugi su se već iselili, uglavnom u Hrvatsku, jer su na to bili prisiljeni!
Jučer, u nedjelju, 18. listopada o.g., javili su mi iz Mrkonjić Grada da su u pol bijela dana neki
naoružani srpski vojnici počeli paliti župnu crkvu sv. Filipa i Jakova. U Mrkonjić Gradu inače nema
nikakvih borbenih okršaja niti je bilo tijekom cijelog ovog nesretnog rata! Nakon što je ugašen
požar, tijekom prošle noći crkva je ponovno zapaljena i izgorjela je do temelja! Tužno i vrlo tužno,
bez ikakvog povoda i razloga, bez ikakvih borbenih djelovanja u blizini, srušena je još jedna naša
crkva. Nakon što je u blizini Mrkonjić Grada župna crkva u Liskovici još u lipnju spaljena zajedno s
novim župskim dvorom, prije desetak dana potpuno je srušena! Stječe se dojam da sustavno žele
porušiti naše crkve i tako otjerati naš vjerni puk. Uvjeren sam da ipak neće biti tako, jer ćemo mi,
ako Bog da, ponovno malo pomalo sagraditi svoje crkve i ostati na ovim prostorima da svjedočimo
i budućim generacijama kako kršćanstvo ne ruši nego gradi, kako je ljubav jača od mržnje! Nisam
danas mogao otići u Mrkonjić Grad, sutra ću to pokušati /s vojno-policijskom pratnjom zbog velikih
opasnosti na putu od naoružanih ljudi - neki dan metak me je gotovo pogodio!/, danas sam imao
vrlo važne razgovore s g. Kuprešaninom, predsjednikom AR Bosanska krajina, i gradonačelnikom
Banjaluke g. P. Radićem o potrebi većih sloboda za naše vjernike, omogućavanja rada biskupijskom
Caritasu te o mirovnim inicijativama koje sam pokrenuo u Zagrebu za ponovno približavanje ovih
dviju regija, odnosno država i gradova, kada je riječ o prometu, trgovini i mnogim drugim stvarima.
Uvjeren sam da će se uskoro dogoditi značajne promjene nabolje! Želio bih biti posrednik među
zaraćenim i zavađenim stranama kako bi se pomoglo svim ljudima, pogotovo u ovom našem, vrlo
pogođenom, kraju! Iako je i noćas, sedmi put u posljednja četiri mjeseca, granatiran novi pastoralni
centar u novoj župi Budžak na periferiji Banjaluke /hvala Bogu da župnik nije nastradao/, iako još
uvijek svakodnevno čujemo za nove nepravde koje se čine našim vjernicima, opća se klima
postupno popravlja, i ja se nadam da će se ovdje moći opstati i ponovno dobiti potpuno pogažena
osnovna ljudska prava! Vjerujem u moć molitve i žrtve naših vjernika, redovnica, redovnika,
svećenika, posebno nestalog, da li i ubijenog, župnika iz N. Topole vlč. Ratka Grgića, kao i svih vas
koji na nas mislite i za nas molite, posebno dragog Sv. Oca Ivana Pavla II.! Hvala na svemu, uz
memento i bratski pozdrav!
P.S. Upravo je u Zagreb krenulo osam sestara iz Nove Topole, osam iz Bosanskog Aleksandrovca,
tri iz Bosanske Gradiške i tri iz Banjaluke! Druge su ostale!
Franjo, biskup
"POSJETIO SAM S NAŠIM CARITASOM MNOGE NAŠE ŽUPE"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 1259/92 od 3. studenoga 1992.)
Vaša Ekscelencijo!
Slobodan sam Vas ponovno izvijestiti o situaciji u mojoj Banjalučkoj biskupiji u posljednja dva
tjedna.
Nakon smirivanja ratnih sukoba na području župa kotorvaroškog kraja, uspjelo mi je posjetiti i župu
Sokoline iz koje su svi stanovnici izbjegli. Župnika fra Tomu Buljana sam, uglavnom zdrava, uspio
skloniti na sigurno mjesto. Župna crkva i župni stan su oštećeni, ali nisu spaljeni ili srušeni kao
mnoge druge kuće. Bio sam i u selima župe Vrbanjci, u koja dosad nisam imao pristup, gdje sam
zatekao nekoliko stotina vjernika koji, hvala Bogu još nisu izravno zlostavljani, ali žive u velikoj
bijedi. Posjetio sam i neka sela kotorvaroške općine, odnosno župe, gdje se sklonilo nešto izbjeglica
iz Sokolina i Vrbanjaca, ali je ostalo domaće katoličko stanovništvo. U sva spomenuta sela odnio
sam veću količinu hrane iz našeg biskupijskog Caritasa. Već su se u taj kraj počele vraćati neke
izbjeglice iz Banjaluke, jer obećava mir, iako u mnogim našim selima pljačkaju napuštene kuće, pa
čak i ubijaju naše ljude! Zbog toga sam prosvjedovao kod predsjednika općine i šefa policije, a oni
su mi obećali da će nastojati zavesti više reda i zakonitosti. Od više od 10.000 vjernika katolika u
tom je kraju sada nešto više od 2.000! Također sam posjetio, i odnio im hranu i odjeću iz Caritasa,
župe Šurkovac, Ljubija, Stara Rijeka, Ravska, Sanski Most, Sasina, Ravska, Bosanska Gradiška,
Nova Topola, Dolina, Prijedor i Mrkonjić Grad. U Mrkonjić Gradu sam razgovarao s
predstavnicima lokalnih vlasti - predsjednikom općine, predsjednikom Srpske demokratske stranke
i drugima, nakon barbarskog uništenja župne crkve u tom gradu. Oni su se doduše ogradili od tog
zločina koji naši vjernici ničim nisu izazvali, ali vele da su nemoćni da spriječe naoružane pojedince
da čine zlodjela nad nedužnim stanovništvom, pripadnicima drugih naroda! Ipak su mi obećali da će
poraditi na većoj zaštiti naših vjernika, a da je ovo što se dogodilo s crkvom "velika sramota i poraz
za njih i njihov narod". Razumljivo je da su naši vjernici jako uplašeni, jer i po njihovim kućama
često pucaju i već je nekoliko ljudi ubijeno! Neka nam se Bog smiluje i sačuva nas od veće nevolje!
U posljednje su vrijeme počela veća šikaniranja i ubojstva naših vjernika od strane ekstremnih Srba
na području općine Sanski Most u župama Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina. Vjernici, njih
nekoliko stotina, traže od mene da ih nekamo izvedem, sklonim - jer se plaše za gole živote! Ni sam
ne znam što ću s njima i kako da im pomognem! Opet ću morati intervenirati kod civilnih i vojnih
vlasti!
Prije tjedan dana bio sam ponovno s komandantom 1. krajiškog korpusa gen. majorom Momirom
Talićem koji mi je, između ostalog, ponovno naglasio kako sam "uspio sačuvati svoj narod od većeg
uništenja - ali ujedno i mnogo srpskih glava - i zato Vam hvala, a moj srpski narod Vam to nikad
neće zaboraviti". Pitanje je samo, koliko ima nediscipliniranih ekstremnih vođa, i vojnih, i
političkih, koji svakako žele protjerati sve koji nisu Srbi! Taj pritisak i ozbiljne prijetnje posebno
osjećamo posljednjih nekoliko dana, i to na cijeloj ovoj regiji! Kako su mnogi naši vjernici uistinu
životno ugroženi, a nemaju mogućnosti da se sklone ni u Hrvatsku niti negdje drugdje, raste
paničan strah i pritisak na mene da im pomognem jer ni od koga drugog ne mogu tražiti zaštitu!
Naoružani povratnici s fronte počinju divljati i po samoj Banjaluci, pucajući po našim crkvama u
Barlovcima i Motikama; kao po i mnogim kućama naših vjernika, a jednom starijem čovjeku iz
župe Barlovci odsjekli su uši i nos i počeli ga klati, a sada se liječnici bore za njegov život! U
međuvremenu sam ponovno razgovarao s predsjednikom Banjaluke, predstavnicima policije i
vojske, i tražio veću zaštitu i mogućnost liječenja naših obespravljenih vjernika. Obećano mi je da
će uvažiti moje zahtjeve! Dao Bog! Ja se neću umoriti tražiti ljudska prava za svoje vjernike koja
sada nemaju! U svemu ovome imam i jednu radosnu vijest! Vlada Republike Hrvatske odobrila je
100 tona pšenice i 50 tona nafte da ljudi uzoru i posiju i tako obnove nadu u život! Čini se da ću
dobiti, na veliku molbu, još 100 tona pšenice od Caritasa iz Austrije i Njemačke! Bogu hvala!
I opet tužna vijest: jučer, 2. studenoga o.g., umro je u zagrebačkoj bolnici naš vrlo vrijedan
svećenik, preč. Petar Jurendić, mrkonjićki župnik! Pokoj mu vječni! Život i smrt naša su
svakidašnjica! Vas i sve oko Vas, Ekscelencijo, srdačno pozdravljam! Odani Vam,
+ Franjo Komarica, biskup
UBIJEN JE NAŠ UZOR - SVEĆENIK, ISTINSKI MUČENIK!
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 1300/92 od 12. studenoga 1992.)
Vrlo poštovana Ekscelencijo!
Koristim zgodu dolaska struje da Vam se ponovno javim s najnovijim vijestima iz moje vrlo
ugrožene biskupije.
U posljednjih se desetak dana situacija kod nas dramatično pogoršava! Najtragičniju vijest koju
Vam moram javiti jest da nam je ubijen mladi, vrlo vrijedni i omiljeni u narodu svećenik, vlč. Ivan
Grgić, župnik u Ravskoj kod Ljubije /Prijedorski dekanat/ u noći između subote i nedjelje /tj. 8.
studenoga u jutarnjim satima/. Odveden je iz svoga župnog stana i na kraju svoje župe, u
rudokopima rudnika Ljubija, ubijen s 50-ak hitaca! Kako su mi rekli predstavnici civilne i vojne
vlasti u Ljubiji kad sam tamo stigao, to su učinili pripadnici srpske vojske koji su /bar neki/ već
pritvoreni. Velika žalost vlada među strahovito preplašenim i potpuno obespravljenim ljudima u
župi Ravska i u okolnim župama! Imao sam pogrebnu misu uz mnoštvo naroda u njegovoj župnoj
crkvi, a sutradan, tj. jučer, pokopali smo pokojnog Ivana, našeg mladog mučenika vjernosti Bogu,
Crkvi i svome stadu, ovdje u Banjaluci, u svećeničku grobnicu! Gospodin mu bio vječna nagrada!
Pok. Ivan imao je 30 godina, i bio je u šestoj godini svećeništva! To mu je bila prva župa, i bio je
vrlo omiljen među svim ljudima i svojim župljanima, ali i svima koji su ga poznavali. Njegovi
roditelji su u Baranji, zapravo izbjeglice u Mađarskoj, ne znam jesu li još tamo. Pokušali smo im
javiti tu bolnu vijest. Mislim da će ipak saznati za tešku stvarnost koja je i njih i cijelu Ivanovu
rodbinu pogodila! I oni i svi mi imamo istinskog mučenika i uzor svećenika i njegove vjernosti do
kraja! Nije htio ostaviti svoj napaćeni puk, kao što uostalom čine i svi drugi naši svećenici, pravi
svjedoci vjere i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi!
Prošle je noći minirana i potpuno srušena nova velika župna crkva u Staroj Rijeci - između Sanskog
Mosta i Ljubije - blizu Ravske, a župni je stan vrlo oštećen. Sreća je što je župnik i dekan, zatvorski
mučenik Ilija Arlović, bio ovdje nakon pokopa pok. Ivana, inače je i on mogao poginuti! Cijeli taj
kraj, od Prijedora do Sanskog Mosta, osam župa, sada je na posebnom udaru. Ubili su nam ljude /10
ih je ubijeno/, u dobi između 22 i 60 godina, dok su se vraćali kući iz Sanskog Mosta u brdsko selo
Škrljevita, župa Sasina, 2. studenoga o.g. Bio sam nakon toga u župama Prijedor, Ljubija, Šurkovac,
Ravska /dok je još župnik bio živ/, Stara Rijeka, Sanski Most, Sasina i Stratinska, gdje sam nosio
pšenicu da je ljudi posiju ovih dana. Narod, posebno u Sanskom Mostu i Sasini, bio je strašno
uznemiren i pod svaku cijenu tražio da se iseli bilo gdje! Nikakva obećanja političara ne vrijede jer,
kako su mi rekli predstavnici vlasti i policije, u S. Mostu oni više nemaju kontrole nad situacijom,
jer vojnici koji naoružani dolaze s fronte ubijaju, pale, pljačkaju koga god hoće! - Sada se to događa
i u župama Stara Rijeka, Ravska, Ljubija! Slična je situacija i u župama prnjavorskog kraja Prnjavoru, Kulašima i Dragalovcima! A u posljednje vrijeme i na području same Banjaluke
dogodilo se nekoliko oružanih napada na naše ljude i na crkvene objekte u župama Barlovci i
Marija Zvijezda-Trapisti. Ponovno sam razgovarao i s vojnim i civilnim vlastima općine Banjaluka
i cijele ove regije. Oni kažu kako sve ekscese osuđuju, ali su nemoćni da ih zaustave! Čini se da
smo uistinu postali žrtva jednog strahovitog bezumlja i anarhije, ali i dogovorenog sustavnog
istrebljenja svih naših vjernika!!! Na tu soluciju kao čovjek i kao kršćanin nikada neću pristati, jer
je to u svojoj biti potpuno nečovječno! Ne znam kome da se obratim, od koga, osim od dragog
Boga, da zatražim pomoć i razumijevanje za ovu strahovitu nepravdu i zločin koji se provodi - u
rukavicama! - nad ovim divljenja vrijednim miroljubivim narodom! Iako mi mnogi sugovornici
govore da smo uspjeli sačuvati narod da ne izgine, nas čini ipak bezdušno žele ukloniti s ovih naših
vjekovnih prostora! Razgovarao sam i s preosvećenim g. episkopom i g. muftijom o aktualnoj
problematici, ništa mi dobra ne mogaše ni reći ni obećati! Eto, Vama se opet izjadah da znate i da
nas i naše muke, svakim danom veće, preporučite dobrom Bogu, da se njegovo sveto ime proslavi, a
besmrtne duše spase! Hvala Vam na svemu, dobro je što sam ovih dana ipak ostao kod kuće kako
ste mi savjetovali! Svima Vam želim mir i svako dobro, Vaš u Kristu, odani
+ Franjo, biskup
"RADIJE SMO PODNOSILI SVAKOVRSNU NEPRAVDU NEGO JE
DRUGIMA ČINILI"
Svjedočenje delegacije Banjalučke biskupije
na molitvenom skupu u Asizu - 9. i 10. siječnja 1993.
Sveti Oče,
braćo i sestre u vjeri u istoga Boga!
Predstavnici smo Banjalučke biskupije. Ona obuhvaća dio katoličke zajednice hrvatskog naroda, i
još nekoliko manjih nacionalnih skupina. Živimo u velikoj dijaspori zajedno s vjernicima Srpske
pravoslavne crkve i Islamske zajednice u sjeverozapadnom dijelu Republike Bosne i Hercegovine.
Svjesni da, kao kršćani, moramo njegovati poštovanje, slogu, dijalog i mir s drugima oko nas, tražili
smo da se na miran način osigura priznanje i poštovanje dostojanstva svake pojedine vjerske i
nacionalne skupine i svake ljudske osobe, kako bi se sačuvao skladan suživot za sve i izbjegle i u
ratu stradale.
U tome je prednjačio naš biskup svojim neumornim propovijedanjem po mnogim župama;
ustrajnim nastojanjem na plodnim, zajedničkim ekumenskim akcijama s episkopom i muftijom
banjalučkim, kao i čestim razgovorima s predstavnicima lokalnih vlasti na cijelom području
Banjalučke biskupije. Njegov su mirotvorni primjer slijedili naši svećenici, redovnici, redovnice i
ostali vjernici.
Unatoč izrazito miroljubivom stavu i spremnosti najvećeg broja vjernika naše biskupije na
zajednički život s drugima u slozi, miru i međusobnom poštovanju, osjetili smo, na žalost, nakon
izbijanja bezumnog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, na vlastitoj koži mnogostruke i teške
povrede osnovnih ljudskih prava:
- ubijanje i masakriranja nedužnih civila, silovanje žena i djevojaka, teško psihičko i fizičko
zlostavljanje redovnica, zatvaranje, mučenje, pa čak i ubijanje svećenika, bezrazložno rušenje
mnogih naših crkava, pastoralnih centara i privatnih objekata naših vjernika, dramatično
protjerivanje vjernika iz mnogih župa, opće otpuštanje s radnih mjesta, prisiljavanje na rat protiv
vlastitog naroda...
Pa ipak, unatoč velikom bezakonju koje sve do danas moramo
podnositi, uspjelo nam
je uz izvanrednu Božju pomoć i zaštitu, u najvećem broju slučajeva na zlo ne uzvraćati zlom. Radije
smo podnosili svakovrsnu nepravdu nego je drugima činili!
Iako je ova istina o dosadašnjem miroljubivom držanju biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i
vjernika Banjalučke biskupije i njihovom dragocjenom doprinosu izostanku još veće katastrofe na
našim prostorima općenito poznata i drugima oko nas, ipak prijeti realna opasnost da veći dio naše
biskupije bude potpuno uništen. Nismo sigurni da je to uistinu i volja Božja.
Zahvaljujemo dobrom Bogu što nam je do sada davao snage da uspješno izdržimo velika iskušenja
koja su nas snašla. Zahvalni smo i članovima sestrinske Srpske pravoslavne crkve i Islamske
Zajednice i svima drugima na svoj dosadašnjoj pruženoj zaštiti i pomoći. Molimo Boga da nam
svima bude milostiv i da nam pomogne da i dalje praštamo i da se neumorno zauzimamo za
pravedan i trajan mir i suživot među svim ljudima naše domovine!
UČINITE SVE DA SE SPRIJEČI RUŠENJE PRAVOSLAVNE SABORNE
CRKVE U KARLOVCU (AKO TO NETKO KANI UČINITI)
Biskupovo pismo zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu,
Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 17/93 od 17. veljače 1993.)
Vaša Uzoritosti!
Danas sam iz telefonskoga razgovora s predsjednikom SO Banja Luka, mr. P. Radićem, saznao za
nakanu da se sruši u ratu oštećena pravoslavna Saborna crkva sv. Nikole u Karlovcu. Nisu mi
poznati nikakvi podaci o stupnju oštećenja niti o nakani nekoga da tu crkvu - kao dragocjeni
sakralni i kulturni objekt - sruši. Također ne mogu provjeriti istinitost vijesti koju dobih od
predsjednika Radića.
Ipak sam slobodan zamoliti Vas da - ako je takvo što na pomolu pokušate kod lokalnih i drugih
odgovornih vlasti učiniti sve da se spriječi rušenje pravoslavne Saborne crkve u Karlovcu - kao
uostalom i bilo koje druge crkve ili bogomolje Srpske pravoslavne crkve.
Vama je poznat moj principijelni stav protivljenja rušenju i uništavanju, kako sakralnih objekata
bilo koje konfesije, tako i svih drugih objekata koje je čovjek sagradio za vlastitu ili tuđu dobrobit.
To je, uostalom, i Vaš stav, i stav sve ostale braće biskupa. Zato vjerujem da ćete i u ovom slučaju
biti dosljedni branitelji dostojanstva i vrijednosti svakog čovjeka i svake vjerske ili nacionalne
zajednice gdje je ona ugrožena.
Primite izraze dužnoga poštovanja, uz srdačne pozdrave i preporuku u Vaše molitve! U Kristu Vaš
subrat,
+Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
1. Predsjedniku SO Banja Luka, mr. P. Radiću
2. Svetom arhijerejskom Sinodu SPC-a – Beograd
POTREBNE SU UČINKOVITIJE MJERE ZA SPAŠAVANJE KATOLIČKE
CRKVE U BANJALUČKOJ BISKUPIJI
Pismo predsjedniku HBK, zagrebačkom nadbiskupu Franji kard. Kuhariću (Prot. br.: 710/93 od 10.
ožujka 1993.)
Uzoriti gospodine kardinalu,
poštovani i dragi u Kristu Brate!
Kao pastiru zagrebačke Crkve - jubilarke, predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije i kardinalu
Rimske crkve obraćam Vam se u ime Božjeg naroda, svećenstva i redovništva moje Banjalučke
biskupije u sudbonosnom trenutku za našu budućnost na ovim prostorima.
S Vama i svim članovima povjerene Vam Crkve radujem se u duhu i Bogu zahvaljujem na velikom
devetstogodišnjem jubileju organiziranog i plodnog vjerskog života na području slavne, teritorijem i
brojem vjernika uvijek velike, a duhovnim plodovima bogate Zagrebačke /nad/biskupije. Kroz više
stoljeća njoj je pripadao velik i najznačajniji dio moje Banjalučke biskupije, a samo sjedište
biskupije bilo je svojedobno posjed zagrebačkoga biskupa.
Tijekom svoje višestoljetne nazočnosti na ovim prostorima, Katolička je crkva doživljavala teška i
dramatična vremena. Pa ipak, do danas nije nestala! Sada joj ta opasnost realno prijeti! Ne zbog
samouništenja, ili našeg uništavanja drugih oko nas, nego zbog izrazite želje najvećega broja naših
vjernika za mirnim suživotom sa svim susjedima s kojima nas je Providnost povezivala
desetljećima, pa i stoljećima. Postoji li još igdje sličan slučaj u dugoj povijesti Kristove Crkve da je
jedna biskupija morala nestati, iz razloga i na način kako se to događa s ovom biskupijom
hrvatskoga naroda krajem 20. stoljeća u kršćanskoj Europi?!
Slobodan sam zamoliti Vas, kao aktualnog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, da
eventualno s drugom braćom u episkopatu, i možda s apostolskim nuncijem, još jednom razmotrite
dramatičnu situaciju u kojoj se nalaze naši vjernici, svećenici, redovnici i redovnice, pred velikom
neizvjesnošću od političkih odluka koje se donose o nama - bez nas. Postoji li način da se preko
organa vlasti u Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni i Vlade Republike Bosne i
Hercegovine, a posebno pri Svetoj Stolici, poduzmu konkretne, učinkovitije mjere koje će osigurati
budućnost katolicima i Katoličkoj crkvi u Banjalučkoj biskupiji?! Obećano mi je u Rimu s
najodgovornijeg mjesta da će uskoro k nama doći osobni predstavnik Sv. Oca da se za nas zauzme
kod ovdašnjih vlasti. Još nemamo nikakvog glasa o tome!
Osobno činim sve što znam i umijem, a isto tako i moji svećenici, za mir i dobro povjerenih nam
vjernika. U posljednje su vrijeme, osim rušenja crkve u Šurkovcu, prisilnoga iseljavanja katoličkih
sestara Ukrajinki iz njihove kuće u Banjaluci-Budžak i bombaškoga napada na samostan BanjalukaPetrićevac (četvrti put!), i mene osobno u nekoliko navrata javno napali, želeći time uspaničene
vjernike prisiliti na "put bez povratka". Dakako, drago mi je što i na takav način dijelim
mnogostruke nepravde koje podnose svi moji vjernici!
Znam da će dobri Bog za nas providjeti, pa mu od srca zahvaljujem. A da ćete i Vi, osobno, učiniti
sve što možete za nas duboko sam uvjeren i zato sam Vam iskreno zahvalan!
Preporučujući se u Vaše molitve, bratski Vas pozdravljam!
Uz dužno poštovanje Vašoj Uzoritosti, odani Vam u Kristu, Dobrom Pastiru
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
LJUDI SU I DALJE U STRAHOVITOJ PANICI I TRAŽE NAČIN DA SE
NEKAMO SKLONE
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 927/93 od 27. ožujka 1993.)
Vaša Ekscelencijo!
Slobodan sam izvijestiti Vas o stanju u svojoj biskupiji od mojega posljednjeg javljanja, tj. u ovih
posljednjih nekoliko tjedana. Nakon moga ponovnog obraćanja gradonačelniku Banjaluke P. Radiću
da zaustavi eskalaciju napada i nepravdi na naše nedužne ljude bacanjem bombi, eksploziva ili
zlostavljanjem u kućama i stanovima, dobiva se dojam kako se poduzimaju neke mjere zaštite. Ali
ljudi su i dalje u strahovitoj panici, traže svaki način da se nekamo sklone, da zaštite živote svoje
djece i svoje vlastite. Bježanje se nastavlja, pogotovo iz nekih gradskih sredina, ali i okolnih sela,
gdje je posljednjih dana nekoliko naših ljudi ubijeno /petoro/ ni krivo ni dužno! - S druge strane,
konvoj s humanitarnom pomoći našeg biskupijskoga Caritasa je, Bogu hvala, nakon više mojih, a
sigurno i Vaših intervencija, ponovno krenuo, pa bar s te strane - prehrane možemo malo smiriti
ljude. Ponovno sam u dovoljnim količinama naručio sjemena da ljudi mogu posijati, jer sjeme sami
nemaju čime kupiti! - Od crkvenih objekata potpuno je srušena velika crkva u Šurkovcu, minirana
filijalna crkva u Čatrnji /Bos. Gradiška/ i u Dolinama /Prnjavor/. Ukrajinske sestre Družbe
Službenice Bezgrešne iz Banjaluke-Budžak, privremeno su napustile svoj samostan, prema odredbi
svoje Uprave, jer je nekoliko puta gađan eksplozivnim napravama. Sada u njihovoj kući stanuju,
prema sporazumu s općinom, neki ljudi, čini se - izbjeglice.
U posljednjih su me nekoliko tjedana u sredstvima javnog informiranja - na TV-u, radiju i u
novinama - u nekoliko navrata napali kao banjalučkog biskupa, iznoseći monstruozne laži - da sam
ja neki podstrekač intervencije protiv Srba, jer iznosim neistine o navodnoj ugroženosti katoličkoga
odn. nesrpskoga stanovništva na području Banjalučke biskupije./!/ - Prema navodnom nalogu Svete
Stolice ja bih trebao izvesti sve katolike s područja Bosanske krajine kako bi Sveta Stolica i Sveti
Otac mogli još jače udariti po Srbima! - Doista su ljudi koji šire takve gnusne laži i klevete i
obmanjuju javnost - ali šire i dodatnu paniku među mnogim uplašenim i obespravljenim ljudima vrijedni sažaljenja i dodatne naše molitve! - Prijetnje telefonom da ću biti likvidiran, ubijen, također
su učestale u posljednje vrijeme! Za njih mnogo ne marim, iako ih ne smatram bezazlenim. Zato
sam i obavijestio vojne i civilne lokalne i više vlasti Republike Srpske, tražeći od njih da poduzmu
nešto konkretno i da se zakonu sile i anarhije napokon stane na kraj! - S tim u vezi, kao odgovor na
moje pretposljednje pismo g. Karadžiću, predsjedniku Republike Srpske, dobio sam odgovor iz
njegovog kabineta da mu pošaljem konkretnije informacije o "navodnim inkriminisanim radnjama
na terenu na kojem živim i radim" /!/. Iako sam i njega i druge oko njega redovito i vrlo konkretno
informirao o svemu što se s nama događalo, ponovno sam mu ovih dana poslao odgovor /od 8
stranica/ koji i Vama prilažem. Ne mogu niti smijem u ime istine ošutjeti na očite zločine nad
nedužnim ljudima, koji se, na žalost, i toleriraju i nastavljaju! - Tako je i u posljednjih desetak dana
ponovno bio oružano /sedmi put/ napadnut franjevački samostan na Petrićevcu /Banjaluka/;
poglavarici sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove sr. Saleziji, s kojom je bila još jedna sestra iz
samostana "Novi Nazaret", oružani je civil 24.o.mj. pred večer, na ulazu u dvorište samostana, oteo
auto i sve stvari koje smo mi poslali za sestre iz Ordinarijata, a njih istjerao iz auta! Dakako, ne zna
ni gdje je auto, ni što je s njime, unatoč našoj intervenciji! U posljednja tri dana ubijeno je pet
potpuno nevinih ljudi u župi Barlovci! Svijet je naš jako uspaničen! Pokušavam ga smirivati, i
molitvom, i apelima na odgovorne, i bodrenjem! Upravo im danas šaljem pismeni poziv na
smirenje, unatoč onom što svi zajedno proživljavamo!
Ne gubimo nadu u Božju pomoć direktnu - a i preko Svete Stolice i drugih dobrih ljudi!
Toliko za sada!
Iskreno Vam zahvaljujem na svoj brizi i molitvama i srdačno Vas sve pozdravljam! Odani Vam u
Kristu
+ Franjo, biskup
"NEMAMO PRAVO ODAVDE SE DATI OTJERATI"
Biskupovo pismo nadbiskupu i metropolitu vrhbosanskom,
msgr . Vinku Puljiću
(Prot. br.: Prez. 32/93 od 31. ožujka 1993.)
Moj dragi brate u episkopatu!
S nevjericom i velikom radošću dobih Tvoje pismo datirano 6. ožujka o.g. Bio je to prvi znak od
Tebe, iako nisam sumnjao da si živ, ali gdje si i kako si, to je bilo skriveno mojem saznanju.
Hvala Ti od srca za javljanje kao i za slanje teksta divnoga Papinog pisma koje Ti je on uputio u
svezi s velikim jadima koji su zapljusnuli ovu našu - sili i nehumanosti - prepuštenu Domovinu!
Nema sumnje da su Papine riječi i čini u ovoj velikoj tragediji jedini jasan i prepoznatljiv "stup
oblaka" u kojemu je uistinu nazočan sam Bog, tješitelj tužnih i okrepitelj iznemoglih! Blizinu
njegovu vrlo dobro osjećamo!
Glede aktualnih događaja ne znam što bih Ti rekao. Ovdje nije ni dosadno, ni pospano. Đavao ima
mnogo lica i vrsta "smradova". Ne zna se koji je smrad nepodnošljiviji i koje je lice ružnije. Plaše
nas protjerivanjem koje je, čini se, u nekim glavama koje o nama odlučuju bez nas, gotova stvar!
Razne laži i podvale su učestale - kako o meni, tako i o svima nama! Javiše mi "drugovi" da će iza
nedjelje doći do nekih službenih razgovora s pojedincima iz vrha, što srpskoga, što hrvatskoga iz
BiH. Ne kanim ni razmišljati o nekakvoj selidbi ako to nekome od njih, u međusobnom dogovoru,
slučajno padne na pamet. Ovdje smo od davnina, davno prije drugih, i nemamo pravo odavde se
dati otjerati za ljubav nečijih nehumanih i kratkovidnih ćeifa!
Najavila se delegacija BK Švicarske za Veliki utorak, predsjednik i sekretar, a od srijede do
ponedjeljka među nama bi trebao biti kard. Etchegaray sa svojim tajnikom. Bit će sigurno i jedno i
drugo blagoslovljeno. Neka se u svemu slavi Bog!
Ne znam kada će Te ovo pismo naći i gdje. No, želim Ti od srca mir Božji i snagu njegovog Duha u
Tvome teškom i odgovornom predvođenju Božjeg naroda na njegovom križnom putu prema
slavljenju vječnog Uskrsa! Ne zaboravljam Te u molitvama i sam se preporučujem u Tvoje, kad
obaviš za sve svoje!
Bratski pozdrav Tebi i svima oko Tebe!
+ Franjo, biskup
NISMO JOŠ KLONULI DUHOM
Biskupovo pismo Franji kard. Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu, predsjedniku HBK (Prot. br.:
Prez. 35/93 od 4. travnja 1993.)
Iskreno Vam i od srca zahvaljujem na toplim i utješnim riječima koje ste mi uputili kao odgovor na
moju molbu i vapaj za pomoć i zaštitu cijele moje vrlo ugrožene biskupije. Vaše sam riječi prenio i
braći svećenicima, redovnicima, redovnicama i Božjem narodu! Svi su Vam duboko zahvalni, kako
za riječi, tako i za sve drugo što činite za nas - za Vaše molitve, apele, intervencije! Još nismo
klonuli duhom, daleko od toga, iako se nevolje, fizičke i psihičke, svakodnevno nastavljaju!
Svećenici se na svojim mjestima uistinu herojski drže i tješe narod i riječima, i molitvama, i
primjerom. Slično je i s redovnicama, koje su uistinu dragocjene!
Ali unatoč svemu tome, pitanje neizvjesne budućnosti za sve nas ovdje i dalje je otvoreno i na njega
ne znamo odgovor. Hoće li za nas katolike ovdje biti budućnosti - prema krojačima mapa i
samozvanim gospodarima ljudskih života i povijesti cijelih naroda?!
I dalje nastojim "vlastodršce" upozoravati na nepravde koje nam se konstantno čine i na insinuacije
koje se podmeću i biskupu, i svećenicima, i vjernicima. Ne mogu pristati da nas gaze i progone
"čiste", samo zato što smo katolici i k tomu još Hrvati! Biti katolik - Hrvat i na ovom našem
višestoljetnom životnom prostoru ne mogu smatrati nikakvim zločinom i grijehom, niti mogu
prihvatiti da nas drugi takvima smatraju! To je za mene i za sve nas obveza, a ne zločin zbog kojega
bismo s ovih prostora morali jednostavno nestati!
Zato smatram da se u svim budućim pregovorima, na bilo kojoj razini, mora naći mjesta i
mogućnosti za budućnost i manjinske vjerske i nacionalne skupine, i to onu dostojnu civiliziranog
naroda i čovjeka! To tražim i moram tražiti zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima,
redovnicama i narodom!
Ujedno mi se čini da isto smijem zamoliti, kako Vas osobno, tako i drugu poštovanu i dragu braću u
episkopatu, da svi vi, tj. hrvatski episkopat, zatražite od svih koji odlučuju o nama - da se nas zaštiti
i da nam se ponovno vrate sva oduzeta ili pogažena ljudska i građanska prava i slobode. - Znam da
nas niste zaboravili i da nas nećete i ne možete zaboraviti i iznevjeriti - jer nas sigurno smatrate
dijelom hrvatskog katoličkog korpusa! - Zato Vama osobno, kao i ostaloj braći u episkopatu,
iskreno zahvaljujem! Krist, Dobri Pastir svoje Crkve, čije je dijelove i nama povjerio da ih
predvodimo i branimo "u zgodno i nezgodno vrijeme" /2 Tim 4,2/, bio Vam svima i utjeha i
nagrada!
Situacija je sada kod nas takva da se ja bez neke velike nevolje ne bih trebao micati nikamo, pa tako
ni na zasjedanje BK - koje će se možda uskoro održati! U Božjim smo rukama, on neka s nama
providi kako je njegova sveta volja!
Svi se radujemo najavljenim posjetima visokih gostiju iz Švicarske BK, kao i Svete Stolice, njegove
uzoritosti kard. Etchegarayja. I našim susjedima takvi posjeti mnogo govore, jer uviđaju da nismo
ostavljeni na njihovu nemilost, nego da smo dio velike obitelji koja za nas zna i kojoj nije svejedno
kako nam je!
Ako Bog da, i Vi ćete opet doći k nama - tijekom ove velike jubilejske godine - koju i mi ovdje u
Banjaluci smatramo svojom jubilarnom godinom - jer smo tijekom nekoliko stotina godina bili dio
Vaše (nad)biskupije!
Za sada, pak, preporučujući sebe i cijelu svoju napaćenu biskupiju u Vaše plemenito, očinsko srce, u
Vaše molitve i Vašu ljubav, želim Vama, kao i Vašim cijenjenim pomoćnicima, oo. biskupima Đuri,
Jurju i Marku radošću, mirom i nepokolebljivom nadom ispunjene svete blagdane Muke, Smrti i
Uskrsnuća našega Spasitelja - uz iskren i bratski pozdrav, kao i uz dužno poštovanje!
Odani Vam u Gospodinu i Presvetoj Djevici, Kraljici apostola
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
MI SEBE NISMO OTPISALI, NITI TO KANIMO!
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 970/93 od 14. travnja 1993.)
Preuzvišena Ekscelencijo!
Želim Vas izvijestiti o ovdašnjim zbivanjima od mojeg posljednjeg javljanja. Iako je još Vazmena
oktava /kad se inače malo odmara od napora korizmenoga vremena/, nadam se da Vas neću previše
opteretiti ovim mojim dopisom.
Kako sam Vas već bio upoznao da će nam u posjet doći, uz dozvolu mjerodavnih /srpskih/ vlasti,
predsjednik BK Švicarske, biskup P. Mamie, zajedno sa sekretarom BK p. R. B. Traufferom, to se,
Bogu hvala, i obistinilo. Bili su kod nas 6. i 7. travnja o.g., tj. na Veliki utorak i srijedu do podne.
Posjetili smo osim župa i samostana između Bos. Gradiške i Banjaluke, također i pravoslavnog
episkopa g. Jefrema i banjalučkoga muftiju g. Halilovića, kao i predsjednika SO Banjaluka g. P.
Radića. Bili su priređeni i susreti s okolnim svećenicima i s vjernicima u našoj katedrali. Posjet je
bio višestruko dragocjen - i za naše vjernike, svećenike i redovnice, ali i zbog istinitog informiranja
naših gostiju koji su - prema vlastitom priznanju pogrešno informirani o nama i našoj dramatičnoj
situaciji... Svakako je bilo dobro to što su i neki naši susjedi - vjerski i civilni - saznali da nam je
došao NETKO iz velike crkvene obitelji, kojoj i sami pripadamo! - Slični su nam posjeti vrlo
potrebni!!
Na Veliku subotu, 10. travnja o.g., došao je k nama u Biskupski ordinarijat mr. Momčilo Krajišnik,
aktualni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, s četvoricom svojih ministara i g.
Radićem, predsjednikom SO Banja Luka. Zadržali su se sat vremena.
Gospodin Krajišnik me molio/!/ da posredujem u ostvarivanju susreta i razgovora između najviših
predstavnika RS i Hrvatske zajednice Herceg Bosne po pitanju smirivanja ratnih sukoba,
uspostavljanja mira i rješavanja svih otvorenih pitanja. Isticao je moje "velike zasluge na
dosadašnjem smirivanju i sprečavanju većih nesreća na ovom području", te mi zahvaljivao na
"objektivnom informisanju o situaciji u mojoj biskupiji" i čestitao na "velikom zalaganju na
spašavanju vlastitoga naroda, što veoma imponuje". Odgovorio sam mu, između ostalog, da nisam
političar niti to želim biti, ali ako mogu pridonijeti smirivanju situacije i spašavanju nedužnih ljudi,
njihovih života, prava, imovine i svega ostalog, učinit ću to vrlo rado u skladu sa svojim
mogućnostima. On je izrazio spremnost da se zaštite svi stanovnici na teritoriju Republike Srpske,
da im se jamči puna ravnopravnost i sigurna budućnost. Odgovorio sam da treba što prije prijeći s
riječi na djela, te još jednom dao popis svih srušenih crkvenih objekata i kartu moje decimirane i
devastirane biskupije.
Na uskrsni ponedjeljak, 12. o.mj., dvojica ministara, g. Rosić i g. Dokić, bili su kod mene radi
konkretnih dogovora o što skorijem susretu predstavnika srpskoga i hrvatskoga naroda u BiH, a
danas su me ponovno molili za razgovor potpredsjednik VIade RS dr. Vitomir Popović i ministar za
pravosuđe Jovo Rosić kako bih posredovao u što skorijem susretu između najviših predstavnika
Vlada Republike Srpske i Hrvatske Zajednice Herceg Bosne. /Usput rečeno, predstavnici Herceg
Bosne kao da su nas katolike izvan njihovih granica potpuno zaboravili i zapravo "žrtvovali" nekim
svojim uskim interesima! Ali mi sebe nismo još otpisali, niti to kanimo! Smatramo da Katolička
crkva i Kristovo Evanđelje koje ona propovijeda na ovim terenima 17 stoljeća i ubuduće mora imati
"stanarsko pravo" i ovdje, sviđalo se to političarima ili ne! Crkvi našoj to nikako ne smije biti
svejedno!!!/. Iako zapravo nemam nikakve veze s tim političarima iz Herceg Bosne, pokušao sam
im nekako poslati poruku da se sastanu i razgovaraju s predstavnicima Srba kako bi zaštitili od
uništavanja mnoge živote i imovinu. (...) Neka im svima Bog bude u pomoći da što prije dođe do
ublažavanja velikih nevolja za sve nas! - Eto toliko zasad! Opet ću se javiti, nadam se s radosnim
vijestima. U tri župe gdje sam (izvan Banjaluke) ovih dana bio, narod je još uvijek uplašen! Za to
razloga ima, ali još uvijek ima i nade! Srdačno Vas pozdravljam - odani Vam u Kristu Uskrsnulom,
Vaš + Franjo Komarica
IZRAŽENA ŽELJA ZA NASTAVLJANJEM SLUŽBENIH SUSRETA
MJEŠOVITIH KOMISIJA KATOLIČKE CRKVE I SPC-a
Biskupovo pismo predsjedniku HBK, kard. Franji Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 56/93 od 1. svibnja 1993.)
Vaša Uzoritosti,
vrlo poštovani i dragi u Kristu brate!
Slobodan sam opet Vam se obratiti s najnovijim vijestima iz ovih strana!
Nazvao me jučer iz Beograda episkop bački g. Irenej, zanimajući se kako sam ja osobno i kako je
ovdje s katolicima. Njih, kako veli, mnogi iz inozemstva pitaju kako je banjalučki biskup i
Banjalučka biskupija, te što oni iz SPC-a mogu učiniti da se mi ovdje zaštitimo. Izrazio je
spremnost da oni iz SPC-a od svojih srpskih političara za mene traže - ako bude potrebno - veću
sigurnost i zaštitu.
Rekao sam mu ukratko kako je nama ovdje, a glede moje osobne sigurnosti i zaštite da ne tražim i
ne trebam ništa više ili manje od mojih potpuno obespravljenih vjernika, koje bez ikakvog povoda i
razloga čak i ubijaju u vlastitoj kući, kako u pol bijela dana, tako i usred noći - što je to, nažalost, i
posljednjih dana bio slučaj. U tri moje župe - Petrićevac, Dolina i Šurkovac - ubijeno je šest starijih
osoba! Također sam rekao da Crkva mora odlučno dizati glas u obranu Božjih i osnovnih ljudskih
prava i sloboda, kad god je to aktualno - ako ne želi da izda svoje poslanje! (Sličan sam razgovor
vodio sinoć i s g. Jefremom, episkopom banjalučkim!).
S tim u vezi g. episkop Irenej me zamolio da Vam, zbog nemogućnosti njihovog direktnog
kontaktiranja s Vama, pišem i ponovno ažuriram već ranije planirani sastanak Mješovitih komisija
Katoličke crkve i SPC-a, tj. onih koje su se susrele u St. Gallenu, u Švicarskoj, krajem siječnja
prošle godine. Kako je naš drugi susret već bio zakazan u Novom Sadu, pa onda odgođen, to on
moli da se Komisije ponovno sastanu u Novom Sadu krajem ovog mjeseca (svibnja) ili početkom
sljedećeg (lipnja). Točan bi datum on mogao predložiti najkasnije do 15. o. mj., kada počinje
zasjedanje njihovog Sabora. Moja bi, dakle, zadaća bila da Vas zamolim:
1. Jeste li sporazumni da se spomenuta Komisija (naša) - kako to predstavnici SPC-a predlažu sastane s njima u Novom Sadu krajem svibnja ili početkom lipnja - dakako uz maksimalnu
sigurnost, koju oni, kako veli episkop Irenej, jamče?!
2. Znači li to da smo u tom slučaju i ja i nadbiskup Perko, dakle izvan RH, i dalje članovi iste
Komisije?
Osobno ću i dalje uvijek biti pobornik konstruktivnih susreta, jasno i između različitih crkvenih
zajednica, pa i u ovom slučaju mislim da može biti od koristi (obostrane), a štetiti vjerujem da
uistinu ne može!
Na Vama je, dragi Uzoriti, kao predsjedniku HBK, da odlučite i javite drugoj strani - preko mene ili
možda i direktno - Vaš odgovor.
I ovaj put Vam iskreno zahvaljujem što nas ni ovdje ne zaboravljate, nego nas i dalje smatrate živim
dijelom Crkve u Hrvata.
Srdačno i bratski Vas pozdravljam, uz iskreno i duboko poštovanje!
Odani Vam u Kristu Uskrsnulom
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
VIŠE OD TRI TISUĆE IZBJEGLICA IZ KAKNJA, HALJINIĆA I
VAREŠA PROŠLO KROZ BANJALUKU
Biskupovo pismo nadbiskupu vrhbosanskom, msgr. Vinku Puljiću
(Prot. br.: Prez. 126/93 od 30. kolovoza 1993.)
Poštovani i dragi Oče nadbiskupe,
dragi brate Vinko!
(...) Jutros (ponedjeljak) su me ovdje iznenadile naše jadne izbjeglice iz Kaknja, Haljinića i Vareša,
više od tri tisuće premorenih žena i djece, te nešto staroga svijeta u tridesetak vozila. S njima je i
vlč. Veselko. Nismo uopće znali da nailaze, a čim smo saznali, odmah smo priskočili u pomoć
hranom i pićem za djecu i sve ostale, te lijekovima i pelenama za djecu i bolesnike. Jedna je baka
umrla, našli smo i za nju mrtvački sanduk, a još je nekoliko njih na umoru, pa smo poslali i naš
kombi i liječnika s njima do Bosanskog Grahova, odnosno do Čelebića kamo su krenuli preko
Prijedora i Sanskog Mosta. Bog zna kako će i kada će stići. A pošli su u subotu ujutro! - Tužno i
teško. Neka se i njima i svima nama dobri Bog smiluje! Rekoše da će i svi ostali iz tog kraja morati
ovuda proći ovih idućih dana!
O tome i o drugome više kad se sastanemo! Želeći tebi i svima oko Tebe Božju snagu i utjehu u
ovim danima kušnje - bratski Te pozdravljam - odani Ti u Gospodinu - koji nas ne napušta!
+ Franjo, biskup
SPAŠAVAJUĆI DRUGE, SAM JE PODLEGAO!
Biskupova obavijest dr. Peri Pranjiću, vrhbosanskom vikaru u
Zagrebu, o smrti župnika u Žabljaku, vlč. Ante Bajića
(Prot. br.: Prez. 176/93 6. studenoga 1993.)
Prečasni gospodine,
dragi Pero!
Javljam Ti, na žalost, tužnu vijest da mi je upravo priopćeno da je vlč. ANTO BAJIĆ, župnik u
Žabljaku, umro danas poslije devet sati pri polasku na put u Banjaluku i dalje u Zagreb. POKOJ
VJEČNI NEKA MU GOSPODIN UDIJELI!
Nakon nekoliko pokušaja da ga se izvuče i odvede na liječenje, konačno mi je jučer uspjelo da
dobijem sve potrebne dozvole i ugovorim način transporta, kako preko bojišnice, tako i našim
angažiranjem dovde, te dalje prema Zagrebu. Međunarodni crveni križ nije, na žalost, mogao učiniti
ništa za njega (je li i sve poduzeo - ne znam!), iako sam ih mnogo puta molio. A i sam pokojnik,
kako mi je rečeno, tražio je da se prebace ostali teški ranjenici iz Tešnja, pa tek onda njega da se
izvuče. Svakako, u njegovoj je situaciji jedino rješenje trebao biti helikopter, koji nismo imali ni mi,
niti ga nam je itko drugi mogao staviti na raspolaganje! - Jer, samo transportiranje na nosilima kroz
šume i klance, kuda su trebali s njim proći, bilo bi za njega jedva podnošljivo.
Sad se postavlja pitanje sprovoda! Bi li Ti mogao doći na sprovod koji će biti najvjerojatnije sutra,
ali to će mi još potvrditi! Razgovarao sam s g. dekanom Tunjićem, pa će i on vidjeti bi li mogao
doći. Još nisam siguran hoće li mi uspjeti, ali vidjet ću sve što mogu učiniti. Ti sve ovo javi ocu
nadbiskupu, jer ga ja odavde ne mogu dobiti!
Ako imaš što da mi pošalješ u vezi s ovim slučajem - pošalji! Ja bih inače u sljedeću subotu i
nedjelju trebao imati tamo krizme - tako smo se definitivno dogovorili! (?)
Bratski i srdačan pozdrav u Gospodinu,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
VLASTODRŠCI OBEĆAVAJU, ALI GOTOVO NIŠTA NE ISPUNJAVAJU
Biskupovo pismo Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu
(Prot. br.: 196/93 od 9. prosinca 1993.)
Preuzvišeni naslove!
Kako mi nije lako na drugi način priopćiti bar najvažnije stvari i događaje iz života naših vjernika
ovih posljednjih tjedana, slobodan sam ipak Vam se obratiti još jednim dopisom. Smatram
potrebnim da Sveta Stolica bude upoznata s tekućim zbivanjima na području na kojem se trenutno
odvijaju dramatični procesi za budućnost Katoličke crkve.
1. Na području moje, Banjalučke biskupije koju najvećim dijelom kontroliraju srpske vlasti, opća se
situacija malo smirila u usporedbi s ranijim, vrlo dramatičnim mjesecima, kada se doslovce
svakodnevno događali zločini - ubojstva, masakriranja, rušenja, protjerivanja nevinog civilnog
stanovništva. U posljednja dva mjeseca bilo je fizičkog zlostavljanja, čak i ubojstava u župama
Vrbanjci, Dolina, Nova Topola, Mrkonjić Grad, Stara Rijeka, Barlovci, Banjaluka, Dragalovci. I
dalje se na naše vjernike ustrajno vrši pritisak da iseljavaju. To posebno vrijedi za župe Banjaluka,
Petrićevac, Barlovci, Ivanjska, Stratinska, Budžak, Presnače, Bosanska Gradiška, Stara Rijeka.
Naše ljude - muškarce - pokušavaju slati u srpsku vojsku i to odmah na frontu /Doboj, Odžak/, ali
mi je to ipak uspjelo stornirati. Zato su mnogi na radnim akcijama, gdje ih vrlo grubo zlostavljaju i
ponižavaju na najraznovrsnije načine, kako su mi se mnogi naši ljudi žalili, posebno iz župa
Banjaluka, Petrićevac, Marija Zvijezda, Barlovci, Trn, Kotor Varoš, Sanski Most, Sasina, Ravska,
Ljubija, Vrbanjci, Mrkonjić Grad. U češćim kontaktima s lokalnim vlastima, kao i najvišim
predstavnicima Republike Srpske, odlučno tražim veću zaštitu mojih vjernika koji su uistinu
izloženi nemilosti silnika na terenu. Oni mi obećavaju da će poduzeti određene korake, ali od toga
redovito nema gotovo ništa. U vrlo čestim kontaktima sa svojim svećenicima na terenu, ali i ovdje u
Ordinarijatu, kamo oni uspiju češće doći, kao i s vjernicima u različitim župama koje sam mogao
posjetiti, nastojim ih bodriti da ne klonu duhom, da i dalje na zlo ne uzvraćaju zlim, da budu prema
svima, pa i onima koji im zlo nanose, kršćani - tj. da im čine dobro i opraštaju. Za divno Božje
čudo, moji se vjernici uglavnom tako još uvijek i vladaju, ali se pitam kako će još dugo to moći?!
Ne rijetki mi daju do znanja da ne mogu više podnositi različite nepravde i potpunu obespravljenost,
i da će se ipak - iako teška srca - morati iseliti. Naši vjernici najčešće odlaze u Republiku Hrvatsku,
vrlo su rijetki koji se odlučuju za Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. Prema najnovijim podacima
koje su mi dostavili svećenici s terena - do sada je biskupiju napustilo - bilo da se iselilo trajno ili
privremeno - približno 41.400 vjernika, ali je broj sigurno nešto veći. Na žalost, trend iseljavanja,
pogotovo iz banjalučkog kraja i dalje se nastavlja zbog konstantnog pritiska. Dokad će biti ovako?
Bez jačeg jamstva aktualnih vlasti, ali i predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, bojim
će da će za budućnost katoličkog pučanstva na ovim prostorima biti još samo gore !!
Za župu Bihać, u koju mi još uopće nije uspjelo doći, iako sam nekoliko puta pokušavao, od
predstavnika UNHCR-a čuo sam da su svećenici i redovnice dosad uglavnom ostavljeni na miru, da
je dio vjernika otišao, ali da je tamo još uvijek veći dio župe. Budući da se u tom kraju svakodnevno
vode borbe, neizvjesna je budućnost i te župe.
Glede samostana redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u Novoj Topoli, u sporazumu s
provincijalnom i vrhovnom upravom Družbe te našim Caritasom kanimo otvoriti u jednoj od zgrada
Dom za socijalno nezbrinute starije ljude. Još uvijek domaće vlasti nisu dale svoj pristanak za taj
projekt, iako sam s njima u nekoliko navrata vodio razgovore. Oni predosjećaju da bi takav projekt
značio naše daljnje nastojanje da ostanemo na tim prostorima, što nije u skladu s njihovom opcijom
da nas potpuno protjeraju. Inače su preostale sestre /samo tri!/ u Novoj Topoli dobro, noću ih čuva
policija, a u Bosanskom Aleksandrovcu ih je još šest, a ni tamo nema nikakvih provokacija i
incidenata - Bogu hvala!
2. Glede dobavljanja prijeko potrebne humanitarne pomoći preko našeg biskupijskog Caritasa, u
posljednje nam vrijeme vlasti Republike Srpske također stvaraju različite poteškoće. Tako su nam
isključena tri konvoja naših kamiona koji idu jednom tjedno po hranu, jer nismo dobili dozvolu s
Pala /bez ikakvog obrazloženja/. To što se to odražava i na neredovitu opskrbu naših ljudi, ali i
mnogih drugih /Srba i Muslimana/ koji nam dolaze po pomoć - vlastodršce previše ne brine.
Nastojao sam i o tome razgovarati s predstavnicima vlasti, oni obećaju, ali, kako se ne zna što su
čije ovlasti, dogodi se da viši nešto odobri, a niži ne dozvoli da se to provede! - Ali mi ne gubimo
nadu, nego nastojimo ustrajno tražiti naša najosnovnija prava - na život i mogućnost egzistiranja.
Valjda ćemo u tome uspjeti pogotovo ako se i međunarodne institucije koje brinu o ljudskim
pravima počnu malo više zanimati za ovaj naš kraj i situaciju s manjinskim narodima u nas.
3. I dalje održavam uglavnom redovite, tj. česte kontakte, ne samo telefonske, nego i kroz osobne
posjete - s episkopom banjalučkim g. Jefremom i muftijom banjalučkim g. Halilovićem. Naši su
razgovori uistinu prijateljski, pokušavam koliko je god to moguće da i njihovim vjernicima
pomognem preko njih i njihovih humanitarnih organizacija. Jer, u gradu se, ali i na cijelom
području, svakim danom osjeća sve veća glad i neimaština, što samo pojačava nezadovoljstvo ljudi.
4. U sporazumu s nadbiskupom vrhbosanskim, msgr. Vinkom Puljićem, obišao sam i neke njegove
župe, jer on za to nema nikakve mogućnosti. Tako sam bio u žepačkom kraju - dva puta, u
usorskom kraju - također dva puta, te u brdskim župama Korićani gdje još ima nešto preostalih
vjernika bez svećenika, i Dobretići i Podmilačje, župama iz kojih su svi vjernici izbjegli! Dok sam u
Korićane i župe žepačkog kraja mogao donijeti sa sobom humanitarnu pomoć i nešto lijekova, to mi
nije bilo dopušteno u usorski kraj! Ali, neću odustati da i tamo odem s našim Caritasom, jer su
tamošnji vjernici - njih gotovo 15.000 - ali i drugi ljudi, mahom Muslimani, u vrlo kritičnom stanju.
Bio sam i u župi Doboj, tražeći od lokalnih vlasti da dopuste da se naseli i svećenik, jer u toj župi
živi približno 1.800 katolika! Ima izgleda da se to i ostvari!
Za sada toliko! Hvala Vam za svu brigu o nama! Uz poštovanje!
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
ŠTO UČINITI ZA PREOSTALE MALE SKUPINE KATOLIKA U
ŽUPAMA IZMEĐU DOBOJA, BOSANSKOG ŠAMCA, DERVENTE I
BOSANSKOG BRODA?
Biskupovo pismo vrhbosanskom vikaru u Zagrebu, preč. dr. Peri Pranjiću (Prot. br.: Prez. 199/93 od
15. prosinca 1993.)
Poštovani gospodine vikaru, dragi Pero!
Slobodan sam ponovno Vam se javiti u svezi s mojim nastojanjima da obiđem vjernike u nekim
župama Vrhbosanske nadbiskupije. Tako sam u ponedjeljak, 13. prosinca o.g. pohodio ponovo
Modriču, odnosno tamošnji Zavod "Jakeš," kamo smo iz našeg Caritasa dovezli za štićenike i
osoblje Zavoda više od 15 tona brašna, ulja i druge hrane. U svakovrsnoj su oskudici, kao uostalom
i cjelokupno tamošnje stanovništvo.
Doznao sam u razgovoru, između ostalih i od predstavnika tamošnjeg Crvenoga križa, da na
području općine Modriča ima više stotina katolika čak i više od 1.000, toliko otprilike i u Odžaku, a
još više na području Bosanskog Šamca. Tražio sam da se nađu odgovarajući ljudi - predstavnici
župskih pastoralnih vijeća (?) kako bismo im mogli povjeriti da vode ispostave našeg Caritasa, kako
za naše ljude, tako i za druge koji su socijalni slučajevi. Obećali su da će se raspitati i javiti mi. Spominjao sam i mogući dolazak svećenika. Naši ljudi, s kojima sam razgovarao, tome se raduju. A
situacija se mijenja nabolje - to je opća konstatacija.
Glede Dervente i stanja među tamošnjim naših ljudima, zadužio sam župnika u Prnjavoru da to
izvidi - i on mi je dostavio izvještaj o najnovijem stanju koji Vam prilažem!!!
Na temelju posljednjih informacija iz Doboja, spomenutih triju općina i Dervente, usudio bih se
predložiti Vam da razmotrite mogućnost svog dolaska, a s Vama možda i preč. g. J. Janjića uz
božićne dane, pa da Vi službeno još jednom, ako treba i zajedno sa mnom, tražite obilazak
tamošnjih vjernika i podjelu sakramenata svima koji to žele. Rado ćemo Vas ovdje kod nas udomiti!
Razmislite i najavite se - na vrijeme za sljedeći konvoj! Dotle bratski pozdrav Vama i svima oko
Vas!
U Kristu odani
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
MOJEM DOLASKU ISPRIJEČILE SU SE AKTUALNE NEVOLJE
Biskupovo pismo nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom, F. kard. Kuhariću (Prot. br.: Prez. 99/94
od 14. ožujka 1994.)
Vaša Uzoritosti!
Od g. tajnika msgr. V. Milovana dobio sam Vaš poziv da sudjelujem na proljetnom zasjedanju HBK
od 15. do 17. ožujka 1994. Uz zahvalnost na pozivu, radovao sam se susretu s Vama i drugom
braćom u episkopatu.
Na žalost, mojem su se dolasku ispriječile aktualne nevolje u nekoliko mojih župa - povećane
upravo posljednjih dana - i moja je obveza da kod ovdašnjih aktualnih političara pokušam više i
učinkovitije zaštititi svoje potpuno nezaštićene vjernike koji su, unatoč mnogovrsnim dosadašnjim
nevoljama, ostali na svojim vjekovnim ognjištima.
Slobodan sam Vas ipak obavijestiti o nekim, posebno tužnim i ružnim slučajevima, koji se, na
žalost, svakodnevno ponavljaju u različitim verzijama i na različitim mjestima, ali s jednom te istom
nakanom - protjerati katolike s ovog područja, pogaziti na najgrublji način ljudsko dostojanstvo,
čast i sva osnovna ljudska prava, ako se o njima još uopće može govoriti nakon svega što smo, kao
nesrpski dio ovdašnjeg pučanstva, proživjeli u posljednje dvije godine.
1. Ugrožavanje ljudskih života
Ponovno je u posljednje vrijeme u nekoliko naših župa učestalo izravno ugrožavanje života potpuno
nevinih ljudi. U župi Dragalovci (na pruzi između Banjaluke i Doboja) zaklan je u svojoj kući (u
kojoj je sam živio) Mato Barukčić (pok. Andre), starac od 83 godine, u noći između 09. i 10.
veljače. U istoj je župi 17. veljače umro od posljedica fizičkog zlostavljanja srčani bolesnik Andro
Čančar, pok. Ante, star 66 godina. Bombe su bačene u kuće Pranjić Pavla i Ivke - oboje starci preko
80 godina - te Dome Pranjić (57 godina) u noći između 10. i 11. veljače; ti su jadni ljudi u
posljednjem trenutku pobjegli iz kuća u brda, iako je bio vrlo dubok snijeg. Koji dan nakon toga na
mrtvo je prebijen i opljačkan Stipo Barukčić (Franjin), star 52 godine.
U svim su se slučajevima službene vlasti pokazale "nemoćne". U župi Barlovci, u naselju Zalužani,
naoružane uniformirane osobe ubile su Slavka Kašljevića, Perinog, (star 47 god.) u večernjim
satima 6. veljače, u vlastitoj kući. Žena se uspjela spasiti bijegom kroz prozor. Policija je došla dok
je Slavko još bio živ, a teško ranjen, ali je liječnik, iako pozvan, došao tek sutradan oko 09.30, kada
je čovjek već bio iskrvario i umro. (...)
U središtu Banjaluke, u župi Pohoda BDM, u večernjim satima 10. ožujka upala su u malu kućicu
Rakite (zvane Kate) Franelić, siromašne starice od 72 godine, dva naoružana uniformirana
muškarca, tukli je, rezali joj uši i pokušali iskopati oči. Kad su susjedi čuli njene jauke, pozvali su
policiju, a napadači su pobjegli. Starici je život spašen, ali je ostala bez oka, unakažena, i trajni
invalid.
U župi Marija Zvijezda, na periferiji Banjaluke, nekoliko je osoba i kuća napadano; 5. ožujka
napadnut je Anto Martinović (napad i pokušaj pljačke); 8. ožujka pucano je na kuću Zvonka
Martinovića; istoga dana pucano je rafalima na kuću Ante Aračića (polupana stakla na prozorima i
vratima); 10. ožujka u 19.00 sati oduzet je automobil ("stojadin") Anti Matoševiću; na kuću Ante
Janjića bačena je bomba, a kuća je potom opljačkana; opljačkana je kuća Josipa Ulmera, te Tonke i
Franje Pajić; pokradena je Ana Kezić; Ladi Bilić zapaljeno je sijeno; na kući Joze Ćosića polupani
su prozori; pucano je po kući Ivice Lipovca; zapaljena je staja i prateći objekti starice Ruže Ćosić...
Gotovo svakodnevno nam u posljednje vrijeme dolaze u Ordinarijat ljudi uplakani i izvan sebe, jer
su oni ili njihovi najbliži doživjeli fizička zlostavljanja, a o psihičkom pritisku i raznim prijetnjama
ne treba ni govoriti. Učestale su ponovo i prijetnje telefonom (čak i biskupu) da će nas sve pobiti, da
nam ovdje više nema mjesta, da nas "neće ni katolički (!) NATO-ovi avioni spasiti" itd.
Narod je uistinu uznemiren, a za to ima još i drugih razloga! Evo nekih od njih:
2. Nasilno izbacivanje iz stanova pa i iz vlastitih kuća
Nasilno izbacivanje iz stanova - često iz vlastitih, privatnih kuća na području općine Banjaluka čini
se da se ne kani zaustaviti dok god nas ovdje ima. Tko zna koji put i prošlih sam dana usmeno
intervenirao kod gradonačelnika Banja Luke P. Radića, upozoravajući ga na teške zločine protiv
čovjeka - što se, na žalost, tolerira, a službeni organi ništa djelotvorno ne poduzimaju kako bi se
konačno zaustavili takvi zločini. Ljude izbacuju doslovce na ulicu, bez ikakvog mogućeg rješenja
za njihov daljnji smještaj i zbrinjavanje. Među njima ima mnogo starijih ljudi - potpuno nezbrinutih
i inače bolesnih i siromašnih!
Stječe se dojam da na tom području doista vlada sila oružja i tko ima oružje - taj ima i pravo! Akcija
tjeranja ljudi iz stanova i kuća vrlo je perfidan način provođenja zacrtanog etničkog čišćenja nad
nepoćudnim dijelom ovdašnjeg pučanstva, a to je uglavnom nesrpski dio.
Moje mnogobrojne dosadašnje intervencije - nikoga drugoga nema da te jadne ljude zaštiti - ostale
su uglavnom bez uspjeha. Duša me boli kada gledam mnoge jadne ljude kojima ne mogu pomoći!
Sličan je pritisak i na području općine Kotor Varoš gdje u posljednje vrijeme, osim fizičkog
zlostavljanje i pljačke - gotovo svake večeri - žele protjerati i ono malo katolika što je ostalo (samo
ih je desetak)! Krajem siječnja strašno su pretučeni Mato i Ruža Mandić u svojoj kući, također i
Anto Vujičić. U vlastitoj su kući pretučeni, a kuća je opljačkana, i Ivka i Kata Maljur u noći 5.
veljače; iste je noći pretučena i Marija Mandalo. U noći 26. veljače u svojoj je kući pretučena Ana
Pranjić i kuća je opljačkana, a isto se dogodilo Luci Jurić 12. ožujka.
Svi ti ljudi, ali i mnogi u njihovom susjedstvu, ne smiju spavati u vlastitim kućama, nego se jadni
svakako muče po šumarcima, pojatama i sl., a donedavna je duže vrijeme u nas bio veliki snijeg. Za
sve ovo dobro znaju lokalne vlasti, ali ništa ne poduzimaju da se zlodjela spriječe!
Preostali župljani žive u velikom strahu te pokušavaju pobjeći bilo kuda, samo da život svoj spase.
A vlastima, čini se, odgovara da se provede etničko čišćenje na području cijele općine.
3. Prisilna mobilizacija i nepodnošljive radne akcije
Polovinom veljače nasilno je mobilizirano više od 130 katolika /uglavnom Hrvata/ od 1938-og
godišta pa naniže - poglavito iz banjalučke općine. Pozive su dobili i oni koji nisu bili u vojsci, tj.
nesposobni, ali i srednjoškolci. Dakako da sam intervenirao kod svih odgovornih - čak i kod
najviših predstavnika hrvatskog naroda - da se nasilno mobilizirani ljudi vrate kućama. Nije bilo
mnogo koristi, dapače bilo je još gore. I ovih dana provodi se nasilna mobilizacija na području
općina Banjaluka, Prnjavor i Doboj - ljude hvataju kao divljač ako se jadni ne uspiju sakriti. A ljudi
ne mogu danima biti skriveni! Njihove su obitelji u velikoj panici, nikoga nema da ih zaštiti, da im
protumači što se to zbiva, zašto se s njima tako postupa. Dolaze k nama u Ordinarijat, plaču, mole
intervencije, traže da se nekamo sklone. Činimo sve što možemo da ih utješimo, da nekako
providimo za njih, ali sve je to nedovoljno da se osigura nekakvo normalno stanje. (...)
Osim nasilnog mobiliziranja u borbene redove, uglavnom na dobojsko ratište i prema Maglaju, vrlo
često nesrpsko pučanstvo prisiljavaju na nepodnošljive radne akcije, u posljednje vrijeme najčešće
na kopanje rovova blizu bojišnice oko Doboja, Bosanskog Šamca i Orašja. Strahovita poniženja,
psihička i fizička zlostavljanja, prema pričanju očevidaca, teško izdrži normalan čovjek. Ljudi nas
mole da ih bilo kako spasimo iz tog pakla. Intervenirao sam ne jednom u posljednje vrijeme /a
ranijih tjedana svakako!/ da se s ljudima ne postupa na tako robovlasnički način. Nije mi poznato je
li nakon toga nekome bilo lakše.
I mobilizacija i prisilni, krajnje nehumani postupci na radnim akcijama prema našim ljudima, jasan
su i perfidan način da ih se najviše moguće ponizi i životno ugrozi. Zato je i razumljivo da se ti ljudi
i njihovi najbliži žele spasiti bježanjem, iseljavanjem, napuštanjem svojih stoljetnih ognjišta, makar
to bila potpuna neizvjesnost!
4. Ponovni napadi na pastoralne centre
Na periferiji Banjaluke u posljednjih su dvadesetak dana napadnuti, tko zna koji put, naši pastoralni
centri.
U noći 25. veljače o.g. napadnut je težim oružjem pastoralni centar u župi Trn /31 put!/. Materijalna
šteta je i ovaj put bila velika.
Navečer 03. ožujka o.g. napadnut je pastoralni centar u župi Barlovci i učinjena materijalna šteta.
Bio je to ujedno i pokušaj provale.
Što tu nije uspjelo, ponovljeno je na pastoralnom centru župe Banjaluka-Budžak 12. i 13. ožujka o.
g. Nakon desetak oružanih napada i teškog oštećenja novog pastoralnog centra u ovoj mladoj župi,
morao je prije više od godinu dana potpuno prestati bilo kakav pastoralno-liturgijski rad, jer je
okolne doseljenike, koji su katolike oružano protjerali iz njihovih kuća, tako nahuškala domaća
policija da im se nitko nije smio suprotstaviti. Jedan od takvih "heroja" ovih je dana uzurpirao i
samo crkveno zemljište predviđeno za gradnju župne crkve. Sve dosadašnje intervencije ne koriste
mnogo. Naši su vjernici doista zbunjeni, žalosni, nemoćni da bilo što poduzmu u svoju zaštitu. Oni
koji bi nas morali zaštititi, tj. lokalne i više vlasti, ne haju mnogo za naše jade i naša prava.
5. Obustavljanje dostavljanja humanitarne pomoći preko "Caritasa"
Naši su vjernici dosad nekako uspijevali preživjeti, uglavnom zahvaljujući velikom zauzimanju
biskupijskog Caritasa. U posljednje vrijeme ovdašnje su nam vlasti uskratile dozvolu odlaska u
Zagreb i dovoženja prijeko potrebne humanitarne pomoći koju uspijevamo preko dobročinitelja
dobaviti do Zagreba. Iako naš Caritas kroz cijelo vrijeme
svoga djelovanja, posebno u ratnim
neprilikama, pomaže i ne malom broju Srba i Muslimana, te velikom broju ovdašnjih institucija,
domova, bolnica, škola, dispanzera i dr., vlasti, iako za to dobro znaju, bez ikakvog obrazloženja
uskraćuju prijeko potrebnu dostavu najosnovnijih artikala za preživljavanje, te lijekova i
medicinskog materijala za mnoge oboljele ljude.
To uistinu graniči sa zdravom pameti, ali pravi odgovor ne dobivamo, unatoč našem inzistiranju!
Neću se umoriti i dalje tražiti potrebnu dozvolu za dostavu pomoći mnogima ugroženima oko nas,
bez obzira na to kojoj vjerskoj zajednici ili narodu pripadali! Posebno mi je žao što nam ne
dozvoljavaju da prijeko potrebnu hranu i lijekove dovezemo našim vjernicima (Sarajevske
nadbiskupije), ali i drugim ugroženima na području na nekoliko župa Usore, tj. između Doboja i
Teslića.
6. Oskvrnuće grobova i groblja
Još jednu žalosnu činjenicu moram spomenuti - učestalost oskvrnuća katoličkih grobova i groblja u
mnogim našim župama. Redom se odnose kameni spomenici s grobova katolika, često uz znanje i
prešutno odobravanje područne milicije. Tako su mnogi grobovi oskvrnuti i obeščašćeni u župama
Marija Zvijezda i Petrićevac u Banjaluci, Barlovcima i Trnu blizu Banjaluke, zatim Vrbanjcima,
Kotor Varoši, Dragalovcima, Prnjavoru, Mahovljanima, Bosanskoj Gradiški - sve to u posljednje
vrijeme, da o ranijim uništavanjima i ne govorim!
Vaša Uzoritosti,
u ovim sudbonosnim danima za zajednicu katolika na području najvećeg dijela moje Banjalučke
biskupije naša drama ne završava. Iako smo od samog početka nametnutog nam ratnog konflikta
svim silama nastojali izbjeći bilo kakav oružani sukob i spasiti što više života i svojih, i tuđih (što
mi priznaju i srpska, i hrvatska, i muslimanska strana) kao nagradu za to doživljavam, zajedno sa
svojim svećenicima, redovnicima i potpuno obespravljenim narodom, potpunu prepuštenost sili
bezakonja i nemilosrdnog uništenja! Pitam svakoga tko se smatra čovjekom: "Jesmo li i mi ljudi?
Imamo li i mi ovdje pravo na osnovna ljudska prava?" Prema dosadašnjem ponašanju moćnika očito je da nemamo.
Može li išta učinkovitije poduzeti Katolička crkva u hrvatskom narodu kod najviših predstavnika
hrvatskih vlasti ili vlasti nekih drugih utjecajnijih država da i mi ovdje, kao ljudi i kao katolici,
budemo zaštićeni od samovolje, bezvlašća i zakona sile i bezočnosti, od onih koji o budućnosti ove
biskupije bez nas katolika odlučuju?! Gajim nadu da nas u našoj velikoj neizvjesnosti Vi, Uzoriti
naš kardinalu, kao i druga braća u episkopatu hrvatskog naroda, ali i izvan njega, nećete potpuno i
definitivno staviti "da acta". I dosad ste se za nas i naš teški, ali i slavni križni put iskreno zanimali i
bili nam dragocjeni "Simon Cirenac". Molim Vas u ime svih koji zajedno s Kristom, našom
božanskom Glavom, padaju pod teškim križem vlastitih i tuđih grijeha da nam i ubuduće, poput
"Veronike", pružate bratski rubac solidarnosti molitvom i na druge učinkovite načine da donesemo
svoj križ do vrha Kalvarije na vječnu dobrobit članova Kristove Crkve i mnogih drugih oko nas!
Izvolite primiti i ovaj put izraze najdublje zahvalnosti i dužnog iskrenog poštovanja!
Srdačno Vas pozdravljam - kao i svu braću u episkopatu - oko Vas okupljenu - odani Vaš u Kristu
Patniku brat,
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
UČINIT ĆU ŠTO GOD MOGU DA USPIJE TO ŠTO PLANIRATE!
Biskupovo pismo šibenskom biskupu, msgr. S. Badurini
(Prot. br.: Prez. 59/94 od 18. travnja 1994.)
Preuzvišeni i dragi Oče biskupe!
Nakon mnogo dana koji vrlo brzo prohujaše od našeg posljednjeg susreta tu, u Vašem vrlo
gostoljubivom domu, tek se sada javljam! Molim Vas za oproštenje što to prije nisam učinio, a imao
sam razloga - da Vam još jednom od srca zahvalim na onako divno iskazanoj ljubaznosti - Vašoj
osobno, i svih Vaših vrijednih i dobrih ukućana! Dakle, još jednom, VELIKA HVALA NA
SVEMU!
Stigao mi je evo dopis od g. episkopa Hrizostoma koji se tada bio obvezao da će poraditi na
pripremanju puta za Vaš odlazak na teritorij Vaše biskupije pod Kninskom vlašću. Prenosim Vam
dijelove njegovog pisma:
"Nakon našeg rastanka u Grahovu svratili smo u Knin i razgovarali o pitanju posjeta gospodina
Badurine. Vlasti RS Krajine u Kninu suglasne su da gospodin Badurina posjeti dijelove svoje
dijeceze na području RS Krajine.
Molili su za strpljenje jer su se nalazili "u konstituisanju republičkog parlamenta i vlade". Na žalost
još sve to nije završeno. Ponovo smo posjetili manastir Krku i vladiku Longina i razgovarali o istom
pitanju i Vladika je mišljenja da bi do posjeta trebalo doći što prije. S tim u vezi molimo Vas da
prenesete naše pozdrave gospodinu biskupu šibenskom i zamolite ga da preko Vas dostavi u
pismenoj formi zahtjev za posjet te da naglasi šta želi posjetiti kako bi mu mjesne vlasti jamčile
sigurnost. - Oprostite što se ovako sporo sve ovo događa, ali morate imati u vidu da se od naše
posjete mnogo toga dogodilo što nismo očekivali". Toliko vladika Hrizostom.
Dakle, ako želite da se konačno počne ispunjavati ono što ste odavno željeli - dolazak u dosad
nepristupačne župe - sugeriram da startate pismeno, pa onda i tjelesno! Radovat ću se i učiniti što
god mogu da i uspije to što planirate! Do srijede u podne sam u Banjaluci, onda tek iza
nedjelje!
Pozdravljam Vas,
+ Franjo, biskup
SVETI OČE, HVALA ŠTO NAS VI NISTE ZABORAVILI!
Pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II.
(Prot. br.: 466A/94 od 25. kolovoza 1994.)
Sveti Oče,
katolička zajednica Banjalučke biskupije u Vrhbosanskoj metropoliji, bolno pogođena posljedicama
najnovije ratne tragedije na tlu Bosne i Hercegovine, ujedinjena je ovih dana na poseban način u
zajedničkoj molitvi, nadi i radosti. Razlog tome jest Vaš najavljeni pastoralni posjet središtu naše
crkvene pokrajine - Sarajevu, te središtu Katoličke crkve u našem hrvatskom narodu - drevnom
gradu Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji u povodu 900. obljetnice njezinog utemeljenja.
Zahvaljujemo dobrom Bogu koji nam omogućuje da dočekamo bar djelomično ispunjenje "naše
žarke molbe da posjetite naše partikularne Crkve" (sve naše biskupije), koju smo Vam u ime cijele
metropolije uputili prigodom zajedničkog posjeta "ad limina" 12. siječnja 1993. godine.
Dobro nam je poznata Vaša iskrena i žarka želja da dođete k nama, da donesete poseban Božji
blagoslov i utjehu ovdašnjem ispaćenom, ali vjernom puku te da ujedno odlučno pridonesete
pomirenju i učvrstite prijeko potreban pravedni mir za sve stanovnike naše domovine.
Također nam je poznato da ste se kao neosporan moralni vođa čovječanstva neumorno i odlučno
zauzimali i da se zauzimate za obranu ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava, kako u drugim
dijelovima svijeta, tako i u našoj domovini.
Na svemu tome Vam i ovom zgodom izražavamo duboku i iskrenu zahvalnost.
Vaše isticanje trajne brige i za našu biskupijsku zajednicu "pogođenu teškim i konstantnim
povredama najosnovnijih ljudskih prava" i Vaše očinske "povezanosti s pastirom i stadom
Banjalučke biskupije", bilo nam je dragocjeno ohrabrenje i snažan poticaj da izdržimo u teškim
kušnjama i dramatičnim trenucima u protekle tri godine.
Zahvalni smo Bogu što smo u mogućnosti da Vam i ovom zgodom posvjedočimo kako nam je
uspjelo, uz očitu Božju pomoć, unatoč velikom bezakonju i raznovrsnoj obespravljenosti i zlu što
nas je snašlo (a što Vama nije nepoznato), sve dosad na zlo ne uzvraćati zlim.
Naprotiv, i dalje se ustrajno trudimo da vjerni Kristovoj zapovijedi "ljubimo svoje neprijatelje,
činimo dobro svojim mrziteljima i progoniteljima i molimo za one koji nas zlostavljaju" (Lk 6, 2728).
Naše dosljedno, miroljubivo držanje poznato je našim susjedima, ali i mnogim drugima koji bez nas
odlučuju o našoj budućnosti. Takvim našim stavom, utemeljenim na Evanđelju, uspjelo nam je
spriječiti još veću katastrofu i tragediju, kako za zajednicu naših vjernika, tako i za mnoge naše
susjede, pripadnike drugih vjerskih i nacionalnih zajednica. I dalje želimo ostati ustrajni u svom
odlučnom opredjeljenju; radije nepravdu podnositi, nego je drugima nanositi!
A nepravde i bezakonja ni danas ne manjka! Svakodnevno vapimo Bogu da prosvijetli umove i
potakne srca onih koji mogu i treba da osiguraju poštovanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i
sloboda ne samo za nas, nego i za sve ljude na ovim prostorima!
Posrćući pod teškim križem izbjegličke neizvjesnosti, nekoliko desetaka tisuća naših vjernika, što je
više od polovine naše biskupije, snagom baštinjene, prokušane vjere u Krista, božanskoga Patnika,
uspijeva se još uvijek othrvati ogorčenju i mržnji. Bodreni od svećenika, oni ustrajno traže i
dobivaju utjehu i duhovnu snagu u molitvi i primanju sakramenata i nastoje tako svoje mnogovrsne
patnje pretvoriti u blagoslov, a neprijateljstvo u pomirenje. Tako postaju spremni da ponovno
započnu miroljubiv suživot s drugima na svojim pradjedovskim ognjištima na koja, kako
utemeljeno smatraju, moraju dobiti pravo da se vrate.
Sveti Oče, znamo da Kristove riječi prvaku apostola, sv. Petru: "Utvrdi svoju braću" (Lk 22,32) Vi
osobno smatrate svojom zadaćom i prema nama u Banjalučkoj "zaboravljenoj" biskupiji, koju Vi
niste zaboravili niti je izbrisali s karte Kristove Crkve, koju u Njegovo ime predvodite. Od srca Vam
na tome zahvaljujemo! Nama je jasan znak Vaše očinske skrbi o nama i našoj budućnosti i ovaj Vaš
željno očekivani dolazak u našu neposrednu blizinu; u središtu drevnih biskupija Crkve u Hrvata: u
Zagreb, kojemu je veći dio i naše biskupije pripadao u razdoblju od nekoliko stotina godina, te u
Vrhbosnu-Sarajevo, s kojom smo u crkvenom jedinstvu posljednja dva i pol stoljeća. Čvrsto se
nadamo da će nam Gospodin i na temelju Vaših molitava i Vaše skrbi dopustiti da i idućih desetljeća
i stoljeća na ovim našim povijesnim prostorima proslavljamo ime Kristovo i pokazujemo pravo lice
Katoličke crkve kojoj smijemo pripadati.
Iako će Vas, s mnoštvom vjernika iz drugih biskupija, na žalost, zbog objektivnih poteškoća, moći
izbliza doživjeti samo manji dio naših mnogobrojnih prognanika, mi Vam svi - bar na ovaj način - iz
sveg srca i duše kličemo kao Kristovom namjesniku: "Blagoslovljen koji dolaziš u ime Gospodnje,
žuđeni Glasniče Božje pravde, ljubavi, nade i mira! S Vama smo sjedinjeni u molitvi, čežnji i
nastojanjima da Božji zakon zavlada na ovim našim prostorima, na prostorima cijeloga našeg
kontinenta i cijeloga svijeta."
Ujedno Vas usrdno molimo da i ovom zgodom cijelu našu biskupijsku zajednicu, sve koji su još
uvijek ostali i žele ostati na svojim stoljetnim ognjištima i sve one koji se žele na njih vratiti,
svojom molitvom ojačate u Kristovoj ljubavi prema svima, u kršćanskom svjedočenju pred svima i
u daljnjem neumornom traženju i učvršćivanju jedinstva, sloge, ljubavi i mira sa svima oko nas.
Ponizno molimo Vašu Svetost da blagoslovite kako nas, tako i sve naše sugrađane i susjede kako
bismo i mi sami jedni za druge mogli biti blagoslov!
Vašoj Svetosti odani u Kristu
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
"U IME TVOJE RODNE BISKUPIJE I ŽUPE NAJSRDAČNIJE
ČESTITAMO I OBEĆAVAMO MOLITVE"
Uz imenovanje vrhbosanskog nadbiskupa kardinalom
(Prot. br.: Prez. 104/94 Banjaluka, 31. listopada 1994.)
"Primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji,
u Samariji i sve do kraja zemlje." / Dj 1, 8/
Uzoriti gospodine kardinalu, dragi moj brate Vinko!
U ime Tvoje rodne biskupije i župe, u ime svih svećenika, redovnika, redovnica i cijelog Božjeg
naroda Banjalučke biskupije, onoga koji je još uvijek ostao na vjekovnim ognjištima i onog
mnogobrojnog u progonstvu, kao i u svoje osobno ime - upućujem Ti i ovom zgodom najsrdačnije i
najiskrenije čestitke u povodu Tvoga imenovanja za kardinala - stožernika svete Rimske crkve!
Na vijest o Tvome imenovanju nije bilo katolika u Tvojoj rodnoj Banjaluci i cijeloj okolici kojem
niz lice nisu potekle suze radosnice! Svi smo jedni drugima čestitali, zahvaljivali Bogu i Svetom
Ocu na izvanredno velikom daru svima nama - pripadnicima Kristove crkve u našem dragom
hrvatskom narodu i dragoj nam Bosni i Hercegovini, našoj Vrhbosanskoj metropoliji i našoj
Banjalučkoj biskupiji! Kako je samo dobar Gospodin - govorili smo jedni drugima! Ne možemo Ti
u ovom trenu ni izdaleka izraziti sve ono što nam ispunjava srce i dušu - ali jednom riječju: to je
velika jedinstvena radost i zahvalnost Bogu!
Neka dobri Bog nagradi našeg Svetog Oca za ovaj njegov očinski čin ljubavi prema našoj
napaćenoj Crkvi - dioništvom među svojim svecima kroz svu vječnost! A neka i Tebi, dragi naš
Vinko i dični naš kardinalu, isti Gospodin bude i dalje i svjetlo, i snaga, i utjeha na Tvom
svjedočko, neumornom putu i zadatku vjernog Sluge Krista Dobrog Pastira!
Moleći Tvoj natpastirski blagoslov za cijelu Tvoju rodnu biskupiju obećavamo molitve za Tebe, dok
Te bratski cjelivamo!
Tvoj brat
+ Franjo Komarica
VAŠA SVETOSTI, ŠTO I KAKO DALJE ČINITI DA SE BOG ŠTO VIŠE
PROSLAVI PO ČLANOVIMA CRKVE U MOJOJ BISKUPIJI?
Biskupovo pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II.
(Prot. br.: Prez. 110/94 od 27. studenoga 1994.)
Vaša Svetosti!
Kao banjalučki biskup i sufragan vrhbosanskog metropolita od svega Vam srca zahvaljujem na
dosadašnjoj, mnogo puta izraženoj, posebnoj očinskoj brizi prema teško iskušavanoj našoj
metropoliji. I za ovu najnoviju gestu Vaše neumorne očinske skrbi prema nama - imenovanje
kardinalom našeg nadbiskupa i metropolita msgr. Vinka Puljića - svi smo Vam neizmjerno zahvalni.
Boraveći Božjim dopuštenjem ovih dana u Vječnom gradu, slobodan sam Vašoj Svetosti priopćiti u
najkraćem obliku sadašnju situaciju u svojoj, Banjalučkoj biskupiji.
l. Od početka izbijanja tragičnih sukoba u Bosni i Hercegovini nastojao sam, zajedno sa svojim
svećenstvom, utjecati na smirivanje napetosti, pozivajući neumorno vjernike da ne uzimaju oružje i
ne ugrožavaju ni svoje, ni tuđe živote. S izrazitom Božjom pomoću uspjeli smo tako izbjeći krvave
sukobe i progone koji su se zbili u nekim drugim sredinama.
2. Naše izrazito i konstantno miroljubivo držanje prema svim našim susjedima - i Srbima, i
Muslimanima poznato je dobro, i oni nam to redovito priznaju. Božji je dar da svijetla obraza
stojimo - kao pripadnici svoga naroda i svoje Crkve - pred našim susjedima i pred Vama Sveti Oče,
ali i pred svojim narodom i cijelom međunarodnom zajednicom. Izabrali smo i provodimo u djelo
stav - radije ćemo zlo podnositi nego ga drugima nanositi! - Štoviše, pokušavamo svakodnevno
svjesno provoditi u djelo Kristov nalog - "Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, činite
dobro onima koji vas mrze" (Mt, 5,44..)
3. Osobno sam neumorno nastojao uspostaviti dobre, prijateljske odnose s episkopima SPC-e kao i
muslimanskim muftijom u Banjaluci. Uspijevalo mi je nagovoriti ih da se zajedničkim apelima svojim vjernicima i drugim odgovornim političarima - plodno zauzmemo da strahovito ratno
uništavanje ne bude još veće.
4. Unatoč svemu tome, na području moje biskupije koje kontroliraju Srbi - to je gotovo 80%
teritorija i pučanstva - planski se provodi etničko čišćenje. Do sada je više od dvije trećine mojih
vjernika moralo napustiti biskupiju; 50 posto crkava je srušeno iako nije bilo oružanih sukoba;
daljnjih 23 posto je teško, a još 20 posto lakše oštećeno; dva su svećenika ubijena, jedan je
podlegao nakon zatvora i torture, iako su svi, prema tvrdnjama lokalnih vlasti, bili potpuno nevini!
Zahvaljujući herojskom držanju svećenika i redovnika, na tom je području ostalo još oko 26.000
vjernika. Ali oni su potpuno obespravljeni, teško poniženi, egzistencijalno ugroženi, bez ikakve
jasne političke perspektive. Kao biskup moram se za njih brinuti - ne samo in spiritualibus, nego
sam ostao jedini koji ih štiti, brani, hrani, liječi, odijeva, školuje (...) Unatoč golemom zauzimanju
moga Caritasa, gdje je sredstava u posljednje vrijeme sve manje, ja sam tim ljudima ne mogu
osigurati humanu budućnost i ostanak na njihovim pradjedovskim ognjištima. Nitko od političara ni iz Sarajeva, ni iz Zagreba - dosad se za nas nije učinkovitije pobrinuo. Mi, čini se, nikome ne
pripadamo?!!
5. U posljednje vrijeme predstavnici SPC-e, patrijarh srpski g. Pavle, kao i drugi episkopi iz Bosne i
Hrvatske pokazuju veće zanimanje za susrete s nama i rješavanje teških problema za jedne i druge
vjernike. Osobno sam dakako spreman na sve konstruktivne akcije! Mnogi Srbi i Muslimani
svakodnevno mi dolaze tražeći pomoć!!! (...)
6. Slobodan sam Vašu Svetost zamoliti za sugestije - što i kako dalje činiti da se Bog što više
proslavi po članovima Kristove Crkve u mojoj biskupiji; da se biskupija sačuva i kvalitetom i
brojem - i da se i dalje, još uspješnije njeguje prijeko potreban ekumenski duh s pravoslavnim
Srbima i plodan dijalog s Muslimanima-Bošnjacima u našoj sredini? Dosad smo pokazali,
svećenici, redovnici i ostali Božji narod, da smo u stanju u miru živjeti s drugima. Molim Vas,
pomozite nam da i ubuduće to budemo u stanju! Usmeno sam spreman pojasniti konkretne detalje i
predložiti određene korake! - Moleći najponiznije Vaš apostolski blagoslov za sve članove moje
teško iskušavane biskupije ostajem najodaniji u Gospodinu,
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
UZORITI, HVALA NA VAŠEM ZAUZIMANJU ZA NAS U
BANJALUČKOJ REGIJI
Pismo biskupskog vikara, dr. M. Aničića, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom, F. kard. Kuhariću
(Zagreb, 12. prosinca 1994.)
Vaša Uzoritosti!
Prenosim Vam izraze zahvalnosti mog biskupa, msgr. Franje Komarice, za Vaše zauzimanje za nas u
banjalučkoj regiji. Biskup Vam je posebno zahvalan za nedavnu izjavu kojom ste odgovorili na
njegov apel za pomoć.
Situacija u našoj biskupiji nepromijenjeno je teška. Ponovno sam pisao vladi HR Herceg Bosne da
pojača svoja nastojanja da se naša situacija u Banjaluci olakša, a pogotovo da se hitno oslobode i
vrate kućama naši zatočeni civili. U prilogu Vam dostavljam kopiju tog dopisa.
U ime biskupa molim Vas da i ubuduće iskoristite svaku priliku da političarima i javnosti, našoj i
svjetskoj, ukažete na našu tragediju.
U protekloj je godini ured našeg Vikarijata i Caritasa mogao uspješno djelovati zahvaljujući Vašem
razumijevanju i stavljanju na raspolaganje prostorije na Kaptolu 29. Od srca zahvaljujem u ime
Vikarijata, Caritasa i velikog broja prognanika koji su svakodnevno u tom uredu tražili i dobivali
pomoć!
Želim Vam čestit Božić i mirom blagoslovljenu Novu godinu. U Kristu odani,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
NAŠI LJUDI SLUŽE KAO ŽIVI ŠTIT
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu, dr. M. Aničića,
msgr. J. Uhaču, tajniku Kongregacije za širenje vjere
(Zagreb, 21. prosinca 1994.)
Vaša Ekscelencijo!
U ime banjalučkog biskupa msgr. Komarice i prema njegovom nalogu obavještavam Vas o vrlo
teškoj situaciji u Banjalučkoj biskupiji. Uz sve ostale dosadašnje metode terora, Srbi su u
posljednjih petnaest dana uhapsili gotovo 300 naših civila, muškaraca od 16 do 65 godina i odveli
ih prema bojišnici u Glamoču i Bosanskom Grahovu. Naši ljudi tamo služe kao živi štit u borbi Srba
s Hrvatima iz livanjskog kraja i prisiljava ih se da uzmu oružje u ruke.
Saznali smo da žive u nepodnošljivim uvjetima, uz psihička i fizička zlostavljanja te da grupe naših
ljudi svake noći odvode u nepoznatom smjeru. Oni preklinju da ih se izbavi iz tog pakla.
Predstavnici Herceg Bosne su prije tjedan dana vodili pregovore sa srpskom stranom o razmjeni
zarobljenika. Kako naši ljudi nisu bili ničiji vojnici tražili smo od predstavnika Herceg Bosne da se
zauzmu za njihovo bezuvjetno oslobađanje i povratak kućama. Srpska je strana to i obećala, ali su
do sada pustili samo osmoricu teško bolesnih za koje nisu imali lijekova.
Zabrinjava nas teška situacija naših zarobljenih civila u Glamoču i Bosanskom Grahovu, ali i neke
najave srpske strane, iako nisu službene, da će ti naši zarobljeni civili 23. prosinca biti razmijenjeni.
To znači da će ti ljudi napustiti svoja ognjišta, a može se očekivati da će za njima poći i njihove
obitelji. To je za nas potpuno neprihvatljivo. Može se očekivati da će Srbi tu praksu i nastaviti i tako
nas, kao Hrvate i katolike, potpuno protjerati s tih prostora.
(...) Mi stalno tražimo od naših političara u Bosni i Hercegovini da u svojim pregovorima sa Srbima
imaju u vidu interese cjelokupnog hrvatskog katoličkog bića u Bosni i Hercegovini. Međutim, to
nikako da prodre do mozgova i srca nekih naših političara.
Dozvolite mi da Vam u ime biskupa, msgr. Komarice, svećenstva, redovništva i vjernog puka
zaželim čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu i srdačno Vam zahvalim na Vašem dosadašnjem
zauzimanju i pomoći.
S izrazima osobitog poštovanja u Kristu odani,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
POŽELJAN SUSRET VISOKIH PREDSTAVNIKA KATOLIČKE I
SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Biskupovo pismo apostolskom nunciju u BiH, msgr. Francescu Monterisiju
(Prot. br.: Prez. 1/95 od 2. siječnja 1995.)
Vaša Ekscelencijo!
Pokušavam pismeno doći do Vas, iako nisam siguran da će mi to i uspjeti. Nemamo mogućnosti
sigurne dostave pošte, jer nitko od svećenika i redovnika zasad nema dozvolu za odlazak u Zagreb.
Nadamo se da će se novonastala situacija uskoro promijeniti nabolje.
(...)
Želim Vas zamoliti da primite na znanje našu duboku zahvalnost prema Svetom Ocu zbog njegovih
najnovijih divnih izraza očinske ljubavi prema nama u Banjalučkoj biskupiji, koja se trenutno nalazi
u velikim kušnjama i poteškoćama. Neka se Gospodin proslavi, kako po našim žrtvama, tako i po
ljubavi i dobroti srca Svetog Oca i mnoge druge naše braće i sestara, koji nas ne zaboravljaju!
Također Vas želim obavijestiti da sam jučer, na Novu godinu, imao jedan plodan, prijateljski
razgovor u prostorijama banjalučkoga pravoslavnog episkopa gospodina Jefrema s njim i
mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim i cijele Italije, gospodinom Jovanom, koji je došao u
Banjaluku u pratnji dvojice monaha iz Italije (jedan Talijan, drugi Srbin). Između ostalog, bilo je
riječi o njegovoj nakani da posjeti svoje pravoslavne vjernike u Rimu, kada bi se ujedno želio
susresti s nekim predstavnikom Katoličke crkve, odn. episkopata (Talijanske biskupske konferencije
ili Svete Stolice, nije mi jasno?). Ali, svakako to želi.
Drugo o čemu smo razgovarali bila je želja i potreba za što skorijim sastankom predstavnika obiju
Crkvi s područja Republike Hrvatske i BiH. Oni su prihvatili moju sugestiju da ponovno započnu
susreti već osnovane komisije jedne i druge Crkve, pa sam pisao kardinalu Kuhariću da on, kako
mitropolit predlaže, uputi jedan pismeni prijedlog patrijarhu srpskom, gospodinu Pavlu, glede
mjesta, vremena, sadržaja razgovora i dr., a mitropolit će ga predati patrijarhu.
Mislim da bi i Sveta Stolica, primivši sada ovo na znanje, mogla također ažurirati takav susret, koji,
vjerujem, može i nama ovdje biti od velike koristi. Svakako, valja slušati poticaje Duha Božjeg, a
oni nam dolaze i preko neumornih sugestija našeg Svetog Oca, kojemu je doista na srcu zbližavanje
žalosno rastavljene braće. Osobno se neću umoriti držati prema pravoslavnoj braći ispruženu,
prijateljsku ruku, iako prema dosadašnjem iskustvu nisam siguran da ću od druge strane uvijek
doživjeti jednako. No, Bog zna sve, neka On providi i neka se On proslavi i preko našeg skromnoga
djelovanja koje obavljamo njegovom snagom.
Kada je riječ o situaciji među mojim vjernicima, posebno na području općine Banjaluka, gdje je
posljednjih tjedana bilo nekoliko dramatičnih situacija, djelovanja sile i bezakonja, stanje se još
uvijek ne smiruje. Mnogi su ljudi vrlo uplašeni zbog potpune neizvjesnosti koja ih svaki dan i svaku
noć čeka. Svakodnevno su, na žalost, događaju pljačke, nasilništva i zlostavljanja, pa ta psihoza
postaje teško podnošljiva. Još uvijek vjerujem da će se hrvatski političari s područja Bosne i
Hercegovine (ali i iz Hrvatske) za nas na ovom području više zauzeti, da će zaštititi naše živote i
ovo malo imanja koje nam još nije otuđeno.
Ipak uskoro očekujem pozitivan rasplet sadašnje dramatične situacije na ovom području, a i sam,
zajedno sa svojim vjernim svećenicima, činim sve što mogu da smirujem i tješim ojađene vjernike.
Nismo još izgubili nadu da će i za nas nastupiti normalnija, ljudskija vremena i da će se moći lakše
disati.
Još jednom od sveg srca hvala na svoj brizi o mojoj teško iskušavanoj Banjalučkoj biskupiji, koju
pokazujete i Vi, i Sveta Stolica, i na poseban očinski način sam Sveti Otac!
Neka se u svemu i po svemu proslavlja Bog i širi Kristovo kraljevstvo!
Izvolite primiti i ovaj put izraze mog iskrenoga, dužnog poštovanja!
Odani Vam u Gospodinu Isusu i Presvetoj Djevici Mariji
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
IZRAŽENA ŽELJA DVOJICE EPISKOPA SPC-a ZA SUSRETOM S
KATOLIČKIM BISKUPIMA IZ HRVATSKE
Biskupovo pismo Franji kard. Kuhariću, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom
(Prot. br.: 2/95 od 2. siječnja 1995.)
Vaša Uzoritosti!
Na početku ove Nove godine spasenja 1995. želim Vam od srca obilje Božjeg blagoslova i utjehe kako Vama, osobno, tako i ukupnom vjerničkom puku Kristove Crkve povjerenom Vašoj očinskoj
skrbi i vodstvu. Ujedno vam najiskrenije zahvaljujem na utješnim riječima, punim nade i ljubavi,
koje ste meni i svima u mojoj teško iskušavanoj biskupiji uputili uz dragi nam blagdan Božića.
Gospodin Vam za to stostruko uzvratio!
Slobodan sam Vas izvijestiti o jučerašnjem (nenadanom) susretu u sjedištu Banjalučke eparhije s
mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim, gospodinom Jovanom, i episkopom banjalučkim,
gospodinom Jefremom.
Predvečer me nazvao g. Jefrem i zamolio da dođem k njemu, gdje se već nalazio mitropolit Jovan u
pratnji dvojice pravoslavnih monaha iz Italije (jedan od njih je Talijan, drugi, Srbin iz Italije).
Razgovori su trajali gotovo puna dva sata. Mitropolit je dugo pričao o svome nedavnom boravku u
Zagrebu, o primjetljivo boljoj atmosferi na koju je tom prigodom naišao, o potrebi da ima neko
sigurno mjesto gdje bi mogao odsjesti kada dođe u Zagreb, odn. u pohod dijelu svoje mitropolije na
području Republike Hrvatske. S tim u vezi iznio je molbu da i ja - ako je ikako moguće preporučim njegovu molbu za dobivanje na raspolaganje prostorija ispod sjedišta njihove crkvene
općine u Zagrebu, u Ilici 7, u zgradi koja je inače vlasništvo SPC-a. Obećao sam mu da ću se
pismeno obratiti predsjedniku Vlade RH, g. Nikici Valentiću, i preporučiti tu molbu, o čemu kopiju
i Vama dostavljam. Prema riječima obojice mojih sugovornika, pozitivno rješenje tog njegovog
problema bio bi "velik i vrlo dragocjen korak u međusobnom približavanju i uklanjanju dosadašnjeg
nepovjerenja".
Mitropolit Jovan prihvatio je moju sugestiju da se ponovno pokrene "zamrznuta" želja i odluka
najviših predstavnika naših dviju Crkvi da otpočnu susreti već osnovanih komisija jedne i druge
Crkve. On sugerira da Vi njihovom patrijarhu g. Pavlu predložite ponovno oživljavanje tih susreta,
da to učinite u pismenom obliku, a on bi volio da se susretne s biskupom Kokšom tu u Zagrebu, uz
praznik sv. Save, 27. siječnja o.g., kada bi mu biskup Kokša mogao predati tu Vašu pismenu
sugestiju za patrijarha Pavla, koju bi on tada osobno odnio. Također kaže da mu je žao što se dosad,
nije moglo prirediti nikakav susret, a da je on jedan takav susret predlagao 8. svibnja u hotelu
"Grad" u Otočcu, gdje je čak čekao cijeli dan, ali nitko nije došao. On sada misli kako ne bi bilo
dobro da političari "preteknu" ljude Crkve u svojim mirotvornim kontaktima, da se sastaju i
dogovaraju, a crkveni ljudi i dalje ostanu u svojim "busijama".
Nastojao sam obojici dati do znanja da je naša strana uvijek bila spremna za konstruktivne kontakte,
ali da od njih nismo dobivali adekvatne odgovore. No, nema smisla da samo jedni drugima
predbacujemo tko je više, a tko manje kriv, nego da, poslušni poticajima Duha, a oni dolaze i preko
Svetog Oca, poduzmemo sve što je u našoj moći, uz potrebnu poniznost, da zajedno radimo i
molimo za izlječenje velikih duhovnih i duševnih rana pripadnika obiju Crkvi, a te su rane, čini se,
mnogo teže nego one materijalne prirode.
Drugim riječima, iako sam Bog zna što je u srcu svakog čovjeka (Ps 44,22), osobno mislim da
bismo trebali uzeti na znanje ove njihove najnovije signale i izraženu želje za susretima i, ne
čekajući neke druge "posrednike" iz Europe, stupiti u međusobne kontakte i razgovore. Bog vidi i
neka blagoslovi!
Nakon najnovijih nevolja s mojim vjernicima, posebno na području banjalučke općine, među našim
ljudima vlada veliki strah i neizvjesnost. Niotkud nema konkretnog obećanja da će naši ljudi biti
zaštićeni od samovolje nekih ovdašnjih "moćnika". Uzdamo se u Boga da će On providjeti, a sami
činimo što znamo i možemo kako bismo smirili ljude i dali im kakvu-takvu nadu, unatoč velikoj
propagandi naših neprijatelja među našim vjernicima i njihovom huškanju da ne slušaju ni
svećenike, ni biskupa.
Doista nas samo vjera i pouzdanje u Boga sve drži i, unatoč teškoj situaciji, još uvijek nismo klonuli
duhom, niti je velika većina pala u depresiju i beznađe. Bog će providjeti, u to sam siguran! Hvala
Vam još jednom na svoj ljubavi prema nama, na svim molitvama i brizi kojom nas pratite, na
poticanju ostalih da nas prepuste silama zla!
Još uvijek nemamo - nitko od svećenika, pa ni ja - dozvolu za izlazak s ovog područja. Nadam se da
će Vam ovi dopisi ipak doći u ruke! (...)
Uz dužno, iskreno poštovanje, bratski Vas i srdačno pozdravljam!
Odani Vam u Isusu i Mariji,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
SUGERIRA SE SUSRET KOMISIJA HRVATSKIH KATOLIČKIH
BISKUPA I SRPSKIH PRAVOSLAVNIH EPISKOPA
Biskupovo pismo msgr. Đ. Kokši, pomoćnom biskupu zagrebačkom
(Prot. br.: Prez. 3/95 od 2. siječnja 1995.)
Dragi oče, biskupe Đuro! (...)
Želim Vas samo ukratko izvijestiti o jučerašnjem susretu s ovdašnjim episkopom g. Jefremom i
mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim g. Jovanom. Bilo je govora o ponovnom oživljavanju rada
već postojećih komisija za dijalog između naših dviju Crkvi. G. Jovan predložio je da naš kardinal
Kuharić uputi pismeni prijedlog za prvi susret (mjesto, vrijeme, sastav, sadržaj i dr.) njihovom
patrijarhu g. Pavlu, a to pismo da Vi donesete k njemu (Jovanu) na praznik sv. Save, 27. siječnja
o.g., kada će on biti u Zagrebu i služiti liturgiju. On bi se inače svakako želio tom prigodom susresti
s Vama.
Ako budete u stanju, vjerujem da ćete to imati na umu, pa, u Ime Božje, nastojati da se nekako
susretnete i ekumenski popričate. Bit će sigurno dobro i korisno. On se, inače, hvali kako je sada u
Zagrebu atmosfera mnogo bolja i nada se još boljoj. Tome bi i sam želio pridonositi.
Eto, dragi moj oče biskupe Đuro, toliko - Vama na znanje i ravnanje! Neka Gospodin blagoslovi sve
što činimo da se njegovo sveto Ime što više proslavi!
Primite i ovaj put izraze moje zahvalnosti i dužnog poštovanja - s preporukom u Vaš bratski
memento!
Odani Vam u Gospodinu, Dobrom Pastiru,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
SUSREO SAM SE S EPISKOPIMA SPC-a
Biskupovo pismo Vinku kard. Puljiću
(Prot. br.: Prez. 5/95 od 2. siječnja 1995.)
Vaša Uzoritosti, dragi brate Vinko!
Od sveg srca zahvaljujem na toplim, bratskim riječima utjehe i ohrabrenja koje sam primio i koje si
uputio ne samo meni, nego svima ovdje, i Bogu i drugim ljudima dobre volje.
Tebi želim obilje dara Duha Božjeg u Tvom svakodnevnom trošenju za Božje kraljevstvo u dragoj
nam domovini!
Tvoje čestitke i dobre želje našim susjedima, proslijedit ću!
Na Novu godinu razgovarao sam g. Jefremom i mitropolitom zagrebačkim g. Jovanom. Bilo je
riječi o poželjnom i potrebnom zajedničkom susretu biskupa i episkopa iz Hrvatske. G. Jefrem se s
negodovanjem osvrnuo na apel Vas dvojice kardinala, koji doduše nije čitao, ali je čitao reagiranje
Svetoga Sinoda na taj apel. Možda bi bilo dobro da Ti uputiš u pismenom obliku jedan poziv na taj
susret koji bi se održao ili krajem ovog mjeseca ili početkom veljače, kako sam ja već javio
episkopu Vasiliju. Čini mi se da oni još uvijek imaju predrasude, ali mi zbog toga ne smijemo stati.
Možda će sada ipak biti lakše komunicirati i s tamošnjim mitropolitom na Sokocu, pa vidi.
Svakako, tako veli i mitropolit g. Jovan, ne bi bilo dobro da se političari sastaju i govore o primirju i
miru, a ljudi Crkve da još čekaju nepotrebno u svojim "busijama".
Naši su ljudi ovdje i dalje u velikom strahu od neizvjesne sutrašnjice. Svakodnevne su nevolje,
pljačke, batinanja (... ) Molimo Boga da to stane, a ljude koji to mogu da nas zaštite. Neka se u
svemu proslavi Bog, pa tako i u patnjama ovih nedužnih ljudi.
Tebi još jednom hvala i dika, čestitke i molitve uz godišnjicu Tvoga biskupskog posvećenja!
Ujedinjen s Tobom svakodnevno pred Gospodinom - bratski Te pozdravljam - Odani Ti
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
P. S. Nema nitko još dozvola, no do "Tjedna" će nadam se možda ipak biti, pa bismo se mogli na
"Tjednu" vidjeti! Čut ćemo se još!
VEĆ PUNE TRI GODINE, NI KRIVI NI DUŽNI, PODNOSIMO
TRAGEDIJU KOJA JE POGODILA NAŠU DOMOVINU
Biskupovo pismo Jozefu kard. Tomku, prefektu Kongregacije za evangelizaciju naroda
(Prot. br.: Prez. 44/95 od 27. ožujka 1995.)
Uzoriti gospodine!
Vjernici moje biskupije u Bosni već tri godine podnose tragedije rata koji je pogodio našu
domovinu. Nikada nismo željeli rat, nismo se borili, i unatoč svemu preživljavali smo brutalnosti,
nepravde, ubojstva, razaranja imovine i gubitak ljudskih života. Svaki nam se dan oduzima
imovina, moramo podnositi fizička i psihička zlostavljanja, prisiljeni smo napustiti naše domove,
mjesta u kojima živimo vjekovima.
Zahvaljujući Božjoj zaštiti i snazi vjere uspjeli smo da ne padnemo u zlo mržnje, ubojstava, osvete i
razaranja. Umjesto toga mi podnosimo te nepravde. Pokušavamo propovijedati i ustrajno živjeti
Kristov zakon, zakon ljubavi i opraštanja prema onima koji nam nanose zlo.
Mnoge su naše crkvene zgrade (crkve, pastoralni centri, župske kuće) potpuno porušene ili teško
oštećene, iako na ovom području nije bilo ratnih sukoba. Tri četvrtine vjernika naše biskupije
istjerano je ili prognano. Egzodus i zlostavljanje naše braće svakodnevno se nastavlja. Imamo
dojam da smo doista teško kažnjeni, da su nas moćnici ovoga svijeta, domaći i strani, kaznili
smrtnom kaznom. Nitko od političara ne želi nas zaštititi.
Čak i najuporniji i najustrajniji ne mogu više to izdržati. A kamo otići ako nas nitko ne želi?
Svećenici, redovnici i redovnice koji su sa mnom, ostali su s vjernicima uz velike žrtve, i čine sve
kako bi im pomogli.
Svjesni smo da ne možemo organizirati egzodus vjernika, egzodus u nepoznatu zemlju, ali ne
možemo ovdje silom zadržati vjernike, jer toliki među njima žele otići. Već smo bezbroj puta
ponovili koliko nam je žao naroda koji tako pati.
Velika nam je pomoć ako katkad netko, prije svega od crkvenih ljudi, dođe i posjeti nas. Na žalost,
ti posjeti nisu tako brojni. Nadamo se, u najmanju ruku, da ljudi Crkve žele participirati kršćanskom
solidarnošću u ovoj našoj velikoj i važnoj kušnji.
Smijemo zamoliti Vašu Eminenciju da, unatoč tolikim obvezama i poslovima koje imate, nađete
poneki slobodan dan i za nas, da nas posjetite, prije nego što bude prekasno?!
Svakodnevno prolijevamo krv. Ako se situacija uskoro ne promijeni, za nas koji nemamo nikakvu
zaštitu moglo bi biti prekasno.
Naša će biskupija nestati, iako nikome nismo ništa nažao učinili, nismo nikoga otjerali, nismo
nikoga ugrozili. Ne možemo vjerovati da tako mora biti, da je to Božja volja. Naprotiv, vjerujemo
da je to zločin, grijeh propustom onih koji nisu pomogli kada su to mogli.
Naša je zadaća moliti i svraćati pozornost sve naše braće, posebno braće po vjeri, na našu
dramatičnu situaciju. Bog nas nije zaboravio! A braća?
Jamčim Vam da za Vas, kao prefekta naše Kongregacije, našeg crkvenog starješinu, ne bi bilo
nikakvih opasnosti ako biste nas željeli doći posjetiti.
Molimo dobrog Boga da Vaša Eminencija dođe što prije, jer je za nas svaki dan jako važan.
Zahvaljujući Vam na svemu što ste dosad za nas učinili, na brizi i pomoći koje ste nam pružili, molit
ćemo Gospodina da Vas zaštiti na svim Vašim apostolskim putevima.
Iskazujući Vam duboko poštovanje i bratsku ljubav u Kristu Dobrom Pastiru, srdačno Vas
pozdravljam!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
ZAUZMITE SE DA EPISKOPI SPC-a DOBIJU DOZVOLU ZA POHOD
EPARHIJAMA U HRVATSKOJ!
Biskupovo pismo nadbiskupu zagrebačkom, Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 45/95 od 28. ožujka 1995.)
Vaša Uzoritosti!
Unatoč blokadi u komunikacijama, želja mi je, a i potreba, da stignem do Vas - bar s nekoliko
rečenica.
Prošlog četvrtka bio sam s trojicom svećenika u župama Vrhbosanske nadbiskupije Bijeljina i
Brčko. U tim je župama, prema neslužbenim podacima, ostalo po nekoliko stotina vjernika. Nakon
tri godine prvi put smo trebali imati misu i podijeliti sakramente. Za naš dolazak zauzeo se i episkop
zvorničko-tuzlanski, gospodin Vasilije Kačavenda. Uz njegovu urgenciju dobili smo dozvolu da
možemo doći, a i crkve su "službeno" morale biti očišćene od žbuke, smeća, razbijenih prozora, čak
su napravljena i nova vrata...
Zbog aktualne ofenzive i mnogo mrtvih i ranjenih u Bijeljini, naši se ljudi nisu usudili doći ni blizu
crkve, a kamoli na misu. Vladika je u posljednjem trenutku htio otkazati naš dolazak zbog vrlo
napete situacije, ali su telefonske linije u kvaru. Bio sam kod njega. Vrlo je deprimirano djelovao.
Razgovarali smo o potrebi našeg susreta. Nećkao se pri odgovoru. Reče da će i oni uskoro imati
svoj susret, pa će se dogovoriti hoće li se i kada sastati s nama, misli se na BiH. Ali, zamolio me da
Vam prenesem njihovu želju da se episkopima s područja Hrvatske dopusti da dođu na područja
svojih eparhija. Dvojica episkopa, pakrački g. Lukijan i još jedan, mislim australski, dobili su nalog
Svetoga Sinoda da odu na područja eparhija u Hrvatskoj. Nisu dobili ulazne vize, tako on tvrdi. On
bi osobno želio otići u Slavonski Brod na grob svoje majke koja je nedavno umrla, ali moli da prvo
dobiju dozvolu spomenuti episkopi, pa će je onda i on tražiti. Očekuje od mene i od Vas da se kod
vlasti u Zagrebu zauzmete za njih.
Vi, Uzoriti, vidite što možete učiniti da se proslavi Bog i Kristovo kraljevstvo proširi!
Uz memento i srdačan pozdrav!
+ Franjo, biskup
PROTJERIVANJE I POSLJEDNJIH SESTARA IZ SAMOSTANA U
BOSANSKOM ALEKSANDROVCU I NOVOJ TOPOLI
Pismo provincijalnoj voditeljici Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, s. Tarziciji Medven
(Prot. br.: 306/95 od 6. svibnja 1995.)
Poštovana s. Tarzicijo!
1. S najnovijim događajima sa sestrama iz samostana Bosanski Aleksandrovac i Nova Topola
otprije dva dana, 4. svibnja ove godine, već su vas upoznale sestre, a i usmeno smo izmijenili
najnužnije informacije. Bogu hvala što je sve dobro završilo, kako ste me i Vi osobno utješili, a
kako su me izvijestili, na temelju informacija od sestara, moj vikar u Zagrebu dr. Miljenko Aničić i
Njegova Uzoritost kardinal Franjo Kuharić. Kako se život Crkve i na ovim prostorima treba
nastaviti, to se moramo, svatko prema svojoj ulozi i ovlastima, brinuti kako pridonijeti što
plodnijem životu i djelovanju Crkve. Zato smatram potrebnim izvijestiti Vas o trenutačnoj situaciji
u spomenutim samostanima.
2. No, prvo Vam šaljem potpuno netočnu vijest koju je navodno izrekao ministar vjera RS, gosp.
Dragan Davidović - da su časne sestre na vlastiti zahtjev prebačene na teritorij Republike Hrvatske i
da je on navodno o tome obavijestio biskupa (!). To su, kako mi je poznato, kao istinu prenijele i
neke druge međunarodne agencije, a zapravo je velika laž! Zato Vas molim da sestre objave
demanti i pošalju ga na dostupne agencije IKU i HINU (a one će valjda dalje) te nama ovamo, da ga
možemo proslijediti ovdašnjim institucijama.
3. Prema informacijama koje sam, boraveći u "kućnom pritvoru", uspio dobiti, u samostan Nova
Topola useljava se, uz znanje i odobrenje gradskih vlasti iz Bosanske Gradiške, ambulanta i
stacionar za potrebe bolesnih izbjeglica iz zapadne Slavonije. Tamo su sada jedan liječnik i dvije
sestre. Gosp. Stipo je bio tamo, predstavio se i pomogao u traženju ključeva za brave i dr. Veli da su
se prema njemu lijepo ponijeli. Gosp. Đuro je preuzeo brigu o samostanskom blagu, životinjama i
bašči. Gosp. Stipi rečeno je da će se sve sestarske stvari spakirati u kutije i spremiti na određeno
mjesto. Nastojimo premjestiti Presveti Oltarski Sakrament. Do daljnjeg se u tamošnjoj crkvi ne
može služiti misa. A meni, svećenicima i sestrama "ne dozvoljava" se da odemo do samostana.
U jučerašnjem dopisu gosp. Davidoviću, ministru vjera RS, tražio sam da mi se omogući što hitniji
kontakt s odgovornim ljudima iz bosanskogradiške i laktaške općine koji su bespravno preuzeli
spomenute samostane. Kopiju dopisa šaljem Vam u ovitku ovog pisma.
4. Unatoč mnogim mojim intervencijama, tek je danas oko podne bilo moguće otići do Bosanskog
Aleksandrovca. Otišli su s. Melita, s. Ksaverija, preč. dr. K. Višaticki, preč. Blahomir Pruha, fra
Dujo Ljevar i gosp. Jovo Turanjanin, zamjenik ministra vjera i komandir milicije iz Laktaša. Prema
nekim informacijama, samostan je bio otvoren i nitko ga nije čuvao sve do danas. Gosp. Rudi brine
o stoci, susjeda sestara (gđa Pećar) muze krave, a još dva čuvara čuvaju samostan koji je sada
zatvoren! U samostanu nisu ništa mogli pregledati, a u stajama je čini se sve u redu. Rečeno im je
da je Mjesna zajednica Bosanski Aleksandrovac dobila zadaću od općine Laktaši da brine o
samostanu. A u ponedjeljak će se, navodno, znati što će biti dalje. Ključni ljudi koji će se brinuti o
sudbini samostana jesu predstavnik vojske gosp. Milorad Vrhovac, načelnik u Vojnom odsjeku u
Laktašima, predstavnik općine Stevo Jović, gradonačelnik Laktaša, i predsjednik te mjesne
zajednice Stojan Lukač.
5. Od Vas molim potrebne naputke glede Vaših želja, nakana, zahtjeva itd. o pitanju budućnosti ovih
dvaju samostana, kako bih to znao u svim budućim razgovorima, zahtjevima i planovima s
predstavnicima vlasti. Također očekujem od Vas da službeno imenujete jednu ili nekoliko ovdašnjih
sestara koje će u ime Provincije biti stalno u tijeku sa svim zbivanjima u vezi s ta dva samostana.
O svemu što se bude događalo u vezi sa samostanima i drugim zajednicama sestara, nastojat ću Vas
redovito informirati, očekujući da nas netko iz Vaše, odnosno vrhovne uprave, što prije posjeti.
Jučer sam, prema dogovoru s Vama, poslao vozilo i svećenika da dovedu sestre sa župe Šimići u
"Nazaret" i u Ordinarijat zbog sigurnosti. Nisu poslušale, s obrazloženjem: "Ako se biskup osjeća
nesigurnim, neka dođe k nama na sigurno". Mislim da u tim krajevima trenutno nije tako
dramatično da se moraju skloniti. Ako se situacija bude pogoršavala, tražit ću da se sklone "na
sigurnije mjesto".
Očekujući što skoriji Vaš odgovor, srdačno Vas sve pozdravljam. Molim Vas da posebno pozdravite
naše najstarije "protjeranice" i da im kažete da ih ne zaboravljamo! Gospodin neka i njih i sve Vas
blagoslivlja!
Vaš u Kristu!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
Generalnoj upravi Družbe Klanjateljica Krvi Kristove - Rim
Apostolskom nunciju u BiH - Rim
Predsjedniku BK BiH Vinku kard. Puljiću - Sarajevo
NE MOGU IZIĆI NI IZ VLASTITOG DOMA, A KAMOLI DOĆI U SPLIT
Biskupovo pismo nadbiskupu i metropolitu splitsko-makarskom,
msgr. Anti Juriću (Prot. br.: Prez. 62/95 od 6. svibnja 1995.)
Preuzvišeni gospodine nadbiskupe Ante!
Lik sv. biskupa i mučenika Dujma ostao je u mnogostoljetnoj povijesti Splita uvijek vrlo živ.
Opravdano ga vjernici grada Splita i cijele Nadbiskupije splitsko-makarske svake godine vrlo
svečano slave, izražavajući tako svoju spremnost da poput sv. Duje i sami "ustraju u vjeri i ljubavi i
tako zavrijede biti dionici njegove slave u nebu".
Kako zbog dramatičnih događaja posljednjih dana s katolicima-Hrvatima i drugima u mojem
rodnom gradu Banjaluci i u mojoj teško iskušavanoj biskupiji ne mogu izići ni iz vlastitog doma,
žao mi je što se ne mogu odazvati Vašem ljubaznom pozivu i kao prošle godine sudjelovati na
proslavi blagdana biskupa i mučenika, Vašeg sv. Zaštitnika, sv. Dujma, prigodom ovogodišnjega
jedinstvenog tisućuisedamstoljetnog jubileja grada Splita i splitske katedrale.
Zato Vam želim - bar na ovaj način - uputiti, dragi brate u biskupstvu Ante, Vašem vrijednom
pomoćniku biskupu Marinu, kao i svim članovima Vaše nadbiskupijske zajednice, svjedočanstvo
moje povezanosti u vjeri, nadi, ljubavi, trpljenju i molitvi sa svima Vama, okupljenima na
veličanstvenoj proslavi ovogodišnje SUDAMJE.
Neka Gospodin svima vama po zagovoru sv. Dujma udijeli obilje svoga blagoslova, utjehe i svake
pomoći za dušu i tijelo.
Vas osobno, kao i svu dragu nazočnu braću u episkopatu, na čelu s dragim nam uzoritim kardinalom
Vinkom, kao i svu drugu u velikom slavlju vjere vjernosti i ljubavi nazočnu braću i sestre u Kristu
Patniku i Uskrsnulom - najsrdačnije pozdravljam.
Vaš subrat,
+ Franjo, biskup banjalučki
SVETI OČE, NAŠA AGONIJA DOSTIŽE SVOJU KULMINACIJU!
Biskupovo pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II.
(Prot. br.: Prez. 64/94 od 13. svibnja 1995.)
Sveti Oče!
U ovim danima najnovije, vrlo velike kušnje za cjelokupnu obitelj meni povjerene biskupije,
posebno nam je dragocjena molitva i pomoć Vaše Svetosti kao i duboka solidarnost Apostolske
Stolice.
Dok Vam od svega srca zahvaljujem na najnovijim izrazima Vaše očinske skrbi i ljubavi prema
svima nama u Banjalučkoj biskupiji u povodu potpuno bezrazložnog protjerivanja redovnica iz
drevnih njihovih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, rušenja crkava u
Petrićevcu, Vujnovićima, Šargovcu, Majdanu, kao i starodrevnog franjevačkog samostana,
protjerivanja redovnika-franjevaca te zlostavljanja redovnika i redovnica - nasilne smrti starca
bolesnika-redovnika i svećenika fra Alojzija Atlije, moram Vašoj Svetosti u novoj boli priopćiti
najnoviji teški udarac, novu kušnju koja nas je pogodila.
To je nasilna smrt, a potom i spaljivanje u prostorijama župskog ureda, u župi Banjaluka-Presnače,
gdje je i biskupijsko svetište "Sv. Terezije od Djeteta Isusa", župnika i čuvara svetišta preč. gosp.
FILIPA LUKENDE i pastoralne suradnice, redovnice Družbe sv. Vinka Paulskog, s. CECILIJE
GRGIĆ, u ranim jutarnjim satima u petak 12. svibnja 1995. godine. (Druga pastoralna suradnica, s.
Agneza, zbog bolesti je bila privremeno u svom samostanu). Pastoralni je centar spaljen, a nova
monumentalna župna i hodočasnička crkva potpuno srušena.
Tek sada smo dobili potpune vijesti o mučeničkoj pogibiji tih vrlo vrijednih i vjernih poslanika u
njivi Gospodnjoj, istinskih svjedoka vjere u Krista i vjernosti Njegovoj Crkvi. Kao i svi drugi
svećenici, redovnici i redovnice u mojoj, doista vrlo teško iskušavanoj biskupiji, tako su i župnik
Filip i sestra Cecilija bili odlučni u svom žrtvovanju, "pa čak i ako vlastitu krv treba proliti" - za
vjernike, povjerene njihovoj brizi i ljubavi, ali i za sve druge, nekatolike koji su tražili njihovu
pomoć, duhovnu i materijalnu. O ove dvije najnovije žrtve svećenika i redovnice, kao i o drugim,
ranije ubijenim svećenicima (4) moje biskupije, svjedočim da su to odreda doista potpuno nevine
žrtve ljubavi i vjernosti prema Bogu i svome poslanju u Crkvi Kristovoj.
Svjedoci smo, posebno u posljednje vrijeme, provođenja u djelo onih Kristovih riječi: "Udarit ću
pastira i ovce će se razbježat" (Mk 14, 27). Naše vjernike žele pošto-poto obezglaviti i obeshrabriti,
ubijajući i zlostavljajući njihove pastire, rušeći im crkve, samostane i pastoralne centre. Stječe se
dojam da je to sve doista sotonsko djelo. Naši su vjernici vrlo ožalošćeni i zbunjeni jer se nasilje
nad njima ne zaustavlja te zbog potpune neizvjesnosti njihove sudbine. Jedini im je oslonac ustrajna
nazočnost i ljubav svećenika, redovnika i redovnica, a evo i njih žele nasilno protjerati ili likvidirati.
I mi bismo mogli proplakati riječima Tužaljki (5,2.5.7.8.10), ali nam ni to nije slobodno! Pa ipak,
znajte Sveti Oče, ako je Božja volja da uz sve dosadašnje žrtve i iskušenja bude još prolijevanja krvi
naših uistinu miroljubivih vjernika, svećenika, redovnika i redovnica, pa i samog biskupa uvjeravam Vas da ćemo ostati vjerni Kristovom zakonu praštanja, pomirenja i ljubavi. Svi mi koji
smo još uvijek ostali ovdje, na svojim stoljetnim ognjištima, ne čineći nikome zlo nego na njega
uzvraćajući dobrim, vjerujemo da nas Krist upravo ovdje treba kao svoje svjedoke, kao poslenike u
svom vinogradu. Ne možemo prihvatiti kao istinu da nas naša pravoslavna braća, ovdašnji srpski (ili
neki drugi) političari, doista žele istrijebiti s ovih prostora gdje smo kao katolici (Hrvati i drugi)
nazočni više od jednog tisućljeća i gdje ustrajno nastojimo sa svima oko nas živjeti u miru, slozi i
ljubavi.
Unatoč mnogostrukim i čestim olujama koje su uništavale i samo korijenje naše katoličke
nazočnosti na ovim prostorima, što je slučaj i sada, usuđujem se na cijelu svoju biskupijsku
zajednicu primijeniti riječ psalma: "Gurahu me, gurahu da me obore, ali mi Gospodin pomože.
Gospodin je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj. Kaznom teškom kaznio me Gospodin, ali me
smrti ne preda" (Ps 118,13-14.18).
Sveti Oče, ovo su doista sudbonosni dani za nas, katolike Banjalučke biskupije i za našu budućnost
na ovim prostorima! Pune tri godine traje naša agonija koja sada, čini se, dostiže svoju kulminaciju:
Doista se pitamo zar nam nitko od utjecajnijih ljudi iz humanog, civiliziranog svijeta ne želi
pomoći? Dok se svi mi žarko preporučujemo u molitvama dobroti i zaštiti Božjoj, vapimo tko zna
koji put s puno nade i svojoj braći u istoj Kristovoj Crkvi da nam pomognu i molitvom i djelom da
ustrajemo u borbi protiv zla koje želi nadvladati i naša srca i nad nama potpuno trijumfirati; da bi se
Bog u našem trpljenju što više proslavio a što više ljudi upoznalo Božju dobrotu i praštanje i spasilo
svoje duše.
U ime svih svećenika, redovnika, redovnica i ostalih članova moje biskupijske zajednice, koja
proživljava gorke trenutke svoga Velikog petka, kao i u svoje osobno ime, najiskrenije Vam
zahvaljujem na Vašoj doista velikoj, očinskoj ljubavi, Vašim molitvama i Vašem blagoslovu.
Smjerno svi molimo Vašu Svetost da nam i ubuduće udijelite svoj apostolski blagoslov.
Vašoj Svetosti iskreno odani u Gospodinu, Dobrom Pastiru
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
POTPUNO ISPRAŽNJAVANJE NAŠIH ŽUPA U ORGANIZACIJI
AKTUALNIH PREDSTAVNIKA VLASTI
Biskupovo pismo provincijalu Bosne Srebrene, fra. P. Anđeloviću
(Prot. br.: 595/95 od 25. kolovoza 1995.)
Mnogopoštovani oče provincijalu,
dragi fra Petre!
Već Vam je uglavnom poznato što se u posljednja dva tjedna dogodilo s preostalim tisućama
katolika na širem banjalučkom području. Većina njih morala je napustiti svoja ognjišta i zasad se
nalazi na području RH. Pokušao sam učiniti što sam odavde mogao - preko kompetentnih crkvenih i
državnih institucija - da se ti naši vjernici drže zajedno, u većim skupinama, kako bi se s njima i
među njima lakše mogao organizirati i pastoralni rad. O tome će više znati moj vikar u Zagrebu,
preč. g. dr. M. Aničić. Naše se ovdašnje župe jedna za drugom doslovce prazne. Koliko mi je
poznato, sada su potpuno prazne župe Stratinska, Motike, Kulaši i Vrbanjci, a skoro i Barlovci. Još
nešto vjernika ima u župama Trn, Petrićevac, Ivanjska, Budžak, "Marija Zvijezda"-Trapisti,
Banjaluka-Centar, Presnače i Šimići, ali se i taj broj svaki dan smanjuje. Saznajem da je i na
području općine Sanski Most izdana naredba da se i tamošnji katolici moraju seliti, a da je i kod
preostalih Kotorvarošana u tijeku popisivanje za skorašnji odlazak. Jednaka je situacija i u
bosanskogradiškom kraju. Najnovije vijesti stižu nam iz prijedorskog kraja, odakle je dio preostalih
Šurkovčana već otišao, a u tijeku je popis za iseljavanje i preostalih katolika iz tamošnjih župa
Šurkovac, Ljubija, Prijedor i Ravska. Slično se zbiva i u prnjavorskoj i mrkonjićgradskoj općini.
Ovo potpuno ispražnjavanje naših župa presedan je u mnogostoljetnoj povijesti ovog kraja, a odvija
se u organizaciji aktualnih predstavnika mjesnih zajednica, odn. civilne zaštite svake od pojedinih
općina, jasno prema nalogu "viših vlasti". U cijelom ovom nadasve žalosnom procesu smeta
činjenica što od aktualnih političara hrvatskoga naroda nema ni jedne riječi negodovanja, protesta ili
zahtjeva da se ta deportacija zaustavi. Nema nikakve sumnje da je ovo što se čini s našim
osvjedočeno miroljubivim vjernicima zločin etničkoga čišćenja, i da Crkva na taj zločin ne smije
pristati, jer bi to značilo da ga je odobrila.
Od naših /tj. i Vaših/ požrtvovnih "ujaka" još su do sada na svojim župama fra Mijo R., fra Josip B.,
fra Tomislav J., i fra Ivan F. Fra Anto N., fra Juro Š., fra Blaž M. su u samostanu "Nazaret", ali
svakodnevno kontaktiraju s preostalim vjernicima svojih župa. Isto čini i fra Dujo Lj., koji je ovdje
kod nas. S "ujacima" iz bliže okolice viđam se svakodnevno. S četvoricom malo udaljenijih imam
također posredno redovite kontakte, a svi su oni ovih dana bili ovdje. Kao i drugi preostali
misnici /njih 11 plus 3/, svi oni stoje na raspolaganju preostalim vjernicima, uglavnom bolesnim,
starijim i siromašnim osobama. Dakle, još su ovdje. Kako će se sve dalje razvijati, hoće li i koliko
njih ovdje ostati zasad je još neizvjesno. Kao i dosad, svi su naši svećenici pokazali doista veliku
ljubav prema Crkvi i zavidnu požrtvovnost u službi povjerenom im narodu. Zaslužuju najveću
pohvalu i zahvalnost. Uvjeren sam da će i ubuduće biti spremni staviti se na raspolaganje u poslu i
na mjestu gdje ih bude trebala Crkva.
Od preostalih naših crkava i crkvenog inventara pokušavamo spasiti što se da, ali je, na žalost,
najveći dio osuđen na uništenje. Proživljavamo još uvijek vrijeme duhovne tmine oko nas. Neka
nam se dobri Bog svima smiluje i providi budućnost dostojnu njegove pobjede nad zlim.
Dok ovo pišem stigao je k nama fra Ivan F., nakon što je posljednjih dana imao nekoliko
neugodnosti u svome ambijentu. Za prvo će vrijeme biti ovdje s nama, a onda ćemo vidjeti što dalje.
Zahvaljujem Vam za svu bratsku solidarnost dosadašnju, a i onu buduću. Neka naš rad u Božjem
vinogradu bude na slavu imena Božjega i na spasenje što većega broja besmrtnih duša.
Srdačno i bratski Vas pozdravljam - u Gospodinu, Dobrom Pastiru odani Vam
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
I DALJE NAS UNIŠTAVAJU RAZORNE SILE ZLA
Biskupovo pismo apostolskom nunciju u BiH, msgr. F. Monterisiju
(Prot. br.: 596/95 od 25. kolovoza 1995.)
Vaša Ekscelencijo!
U ovim dramatičnim danima za moju Banjalučku biskupiju svakodnevno imamo nove, na žalost,
samo tragične vijesti.
Iz najvećeg broja naših preostalih župnih zajednica u široj banjalučkoj regiji u posljednjih deset
dana morali su otići gotovo svi vjernici. Još ih ima po nekoliko stotina na području prijedorske
općine u župama Prijedor, Ljubija, Šurkovac i Ravska, odakle su ih u posljednja dva dana
deportirali u nekoliko autobusa. Na redu su općine Sanski Most i Mrkonjić Grad te Kotor Varoš.
Naši su župnici jučer i danas doživjeli velike neugodnosti. Tako je župnik i dekan u Mrkonjić Gradu
preč. Adolf Višaticki prema naredbi općinskih vlasti nasilno istjeran iz svog župnog stana u kojemu
su bile smještene i bogoslužne prostorije nakon uništenja župne crkve te prostorije za župni Caritas.
Morao je doslovce na ulicu. Još uvijek je među svojim vjernicima kojima je - kao i svi naši
svećenici - jedina utjeha u svim ovim danima. Kako smo saznali, imao je i drugih neugodnosti.
Neka mu Gospodin i dalje bude u pomoći.
Jučer je u svojoj općini neugodnosti s tamošnjim općinskim dužnosnicima imao i župnik u Kotor
Varoši, fra Ivan Franjić. Ni kod njega, kao ni kod drugih naših župnika, to nije prvi put. Ali, sve ima
i svoje granice. On je svojedobno prošao i zatvorsku torturu. Uopće ne čudi što sada više ne može
izdržati na svome mjestu, a i ostatak vjernika, nekoć velike župe, ovih dana mora napustiti svoja
ognjišta i poći za drugima, u izbjeglištvo.
Saznajemo upravo da je noćas nekim teškim strojevima srušen još nedovršeni pastoralni centar koji
je također služio za bogoštovna okupljanja i podjelu Caritasove pomoći u župi Prijedor. Ne znam
što se sve dogodilo s tamošnjim župnikom vlč. Tomislavom Matanovićem, ali ću sve poduzeti da to
što prije saznam. Razorne sile zla i dalje uništavaju mirotvornu nazočnost Kristove Crkve na ovim
prostorima! Neka se provodi volja Božja!
Bratski pozdrav i poštovanje!
+ Franjo, biskup
REDOM SE PLANSKI, SILOM I BEZAKONJEM GASE SVE OVDAŠNJE
NAŠE ŽUPE
Biskupovo pismo nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom,
Franji kard. Kuhariću (Prot. br.: Prez. 119/95 od 28. kolovoza 1995.)
Vaša Uzoritosti!
Prošla su puna dva tjedna otkako sam Vam posljednji put pisao o aktualnoj situaciji s katolicima
svoje biskupije u široj banjalučkoj regiji. Ta dva tjedna, uključujući i ovaj nastupajući, treći, ući će u
povijest kao najdramatičnije razdoblje za pripadnike Katoličke crkve na ovim prostorima u
posljednja tri stoljeća. Od vremena Bečkih ratova krajem 17. stoljeća nije se katolicima dogodilo
ovo što je u posljednja dva tjedna - masovna i potpuna deportacija s njihovih vjekovnih ognjišta!
Prema dostupnim mi informacijama, redom se nasilno potpuno gase sve ovdašnje naše župe u
Banjalučkom dekanatu: Petrićevac, Motike, Barlovci, Ivanjska, Šimići, Stratinska, Presnače,
Budžak, "Marija Zvijezda"- Trapisti, a u centralnoj gradskoj župi ima, prema našim saznanjima, još
nekoliko stotina vjernika. U Prnjavorskom dekanatu su potpuno prazne župe Sokoline, Vrbanjci i
Kulaši, još je vrlo malo vjernika ostalo u župi Dragalovci i u nekoć velikoj župi Kotor Varoš, a
samo nekoliko stotina u župi Prnjavor.
Iz Bosanskogradiškog dekanata ovih dana odlaze posljednji preostali vjernici iz župa Bosanska
Gradiška, Dolina, Nova Topola, Bosanski Aleksandrovac, dok u župi Trn, nadomak Banjaluke ima
još nekoliko desetaka vjernika. Prošlih su dana ovdašnje civilne vlasti /odnosno domaći Crveni križ/
započele popis i deportaciju vjernika župa Prijedorskog dekanata: Šurkovac, Ljubija, Prijedor,
Ravska, te Sanski Most i Sasina. Župe Bosanska Dubica, Bosanska Kostajnica i Bosanski Novi još
su ranije opustjele.
Sudbina ostatka ostataka naših vjernika Jajačkoga dekanata iz preostalih župa Mrkonjić Grad, Ključ
i Liskovica potpuno je neizvjesna!
U međuvremenu je u noći između 18. i 19. kolovoza miniranjem srušena jedina preostala crkva u
cijelom tom kraju, velika župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Sanskom Mostu.
Unatoč nedostatku i goriva i teških strojeva, i jednog i drugog je bilo da se srušena zgrada prošlih
dana potpuno ukloni, čak i da se njezini temelji izvade! A u noći između 24. i 25. kolovoza odveden
je iz svog župnog ureda mladi župnik mr. Tomislav Matanović "na sigurno mjesto", a iste je noći
teškim strojevima srušen, a ostaci su uklonjeni, veliki pastoralni (još nedovršeni) centar u kojem su
se održavala redovita bogoslužja nakon rušenja župne crkve sv. Josipa u rujnu 1992. godine. Župnik
Matanović još se uvijek nalazi u kućnom pritvoru u roditeljskoj kući, koja je potpuno opljačkana,
kao i župni stan!
A u Mrkonjić Gradu istjeran je 25. o. mj. iz svog župnoga stana "prema nalogu općinskih vlasti"
župnik i dekan preč. gosp. Adolf Višaticki. Kako je u podrumskim prostorijama bio uređen
bogoslužni prostor za tamošnje preostale vjernike, sada je svima njima onemogućeno bilo kakvo
vjersko okupljanje. I župne crkve, kao župni i stanovi (i ekonomije) u župama Motike, Barlovci,
Kulaši i Stratinska posljednjih su dana devastirani i opljačkani.
Bojimo se da će se slično dogoditi i s drugim našim preostalim crkvenim objektima. Katolička se
crkva na ovim prostorima planski i potpuno iskorjenjuje, iako su njezini članovi cijelo ovo nesretno
vrijeme ustrajavali u mirotvorstvu, praštanju i ljubavi prema neprijatelju.
Zbog takvog razvoja događaja i naši svećenici koji su, uz nebrojene osobne žrtve i stalnu opasnost
za vlastiti život ostali uz povjereni im narod, sada su de facto primorani napustiti svoje opustjele
župe i poći istim putem kao i gotovo svi naši vjernici - u progonstvo.
Posljednjih su dana, u nekoliko navrata, u ovdašnjim sredstvima javnoga priopćavanja optuživani
naši svećenici, odnosno Katolička crkva, da organiziraju iseljavanje naših vjernika iz njihovih
domova i župa. Tako prijedorski "Kozarski vjesnik" od 25. kolovoza 1995. na str. 2, između ostalog,
piše: "Riječ je o novim igrama katoličkog klera iz Kuharićeve kancelarije... Njima (tj. svećenicima)
je od svevišnjega Kaptola naređeno da odmah, trenutačno, ili kako oni kažu, iz prisutne nazočnosti,
napuste svoje župe i svoje prebivalište. To je još jedna od prljavih rabota uzoritoga gospodina
Franje Kuharića jer, napuštanjem svoje pastve, svećenici katoličke provenijencije dižu na noge
preostali katolički živalj i pravac 'lijepa njihova'."
Slično se javno govori i u Prnjavoru i Kotor Varoši (...) Već smo mnogo puta u ove tri godine slušali
slične podvale na naš račun. Sve smo to izdržali, jer smo bili svjesni da smo sluge Krista, najvećega
Patnika, poniženoga, obespravljenoga, popljuvanoga, protjeranog, zgaženog. Zahvalni na njegovoj
velikoj milosti i dalje smo spremni raditi za njegovo Kraljevstvo svim silama tamo gdje nas On u
svojoj Crkvi treba!
Osim jedne grupe redovničkih i dijecezanskih svećenika, koji su još prije tjedan dana otišli za
vjernicima, i ovih se dana nova grupa sprema napustiti (nadajmo se samo privremeno) ovaj kraj,
odnosno ovu biskupiju.
Osim redovnika franjevaca za koje sam molio njihovog provincijala, mnogopoštovanog fra Petra
Anđelovića, da ih dalje rasporedi u pastvi i zatraži potrebnu jurisdikciju od mjesnoga biskupa,
slobodan sam Vašu uzoritost zamoliti da primi na znanje imena mojih svećenika koji su već stigli,
odnosno idućih dana stižu na područje Vaše nadbiskupije. Ujedno Vas molim da u dogovoru s
mojim vikarom za prognane i izbjegle condijecezance, preč. dr. Miljenkom Aničićem, i generalnim
vikarom preč. gosp. dr. Antom Orlovcem, razmotrite mogućnosti pastoralnog angažiranja među
našim vjernicima sada (i ranije) prispjelim na područje Vaše nadbiskupije te im date potrebne
dekrete.
To su svećenici: preč. dr. Anto Orlovac, preč. Blahomir Blagoš Prucha, vlč. Berislav Grgić, vlč.
Josip Jerković, vlč. Božo Pinjuh, vlč. Milan Begić, vlč. Vladimir Tomić, preč. Anto Marijan, vlč.
Marijan Stojanović, preč. Kazimir Višaticki. Tko će od njih ostati na Vašem terenu, ja sada ne mogu
znati! Vidjet će se!
Vaša Uzoritosti, svi mi, koji smo inkardinirani u našu Banjalučku biskupiju, željeli bismo da ta naša
biskupija i dalje opstane, makar i u smanjenom obliku. Bila bi, prema našoj prosudbi, kobna i velika
šteta, s dalekosežnim posljedicama, ako se najkompetentniji ljudi u Katoličkoj crkvi i u hrvatskom
narodu ne bi u dovoljnoj mjeri pobrinuli o budućnosti katolicizma na ovim prostorima upravo u
ovim presudnim vremenima!
Što se mene osobno tiče, i dalje svakako kanim ostati na svome mjestu, premda nemam jamstva za
sebe, kao ni za sve ono što čini srce biskupije kao institucije.
Za sada ovdje još ostaje šest dijecezanskih svećenika, pet franjevaca, tri svećenika trapista i dva
časna brata trapista. Također ostaje još deset redovnica. Sve to - do Božje volje!
Vama Uzoriti i ovom zgodom zahvaljujem od srca na iskrenoj sućuti s našim stradanjima i
nadanjima! Gospodin Vam sve to obilno naplatio!
Iskreno Vas štujući, bratski Vas i srdačno pozdravljam - odani Vam u Kristu Dobrom Pastiru
+ Franjo, biskup banjalučki
SMATRAM SVOJOM DUŽNOŠĆU OSTATI OVDJE, U SREDIŠTU
SVOJE BISKUPIJE
Biskupovo pismo kard. A. Sodanu, državnom tajniku Svete Stolice
(Prot. br.: 698/95 od 4. rujna 1995.)
Vaša Eminencijo!
Slobodan sam izvijestiti Vas o najnovijoj situaciji u mojoj biskupiji. Već puna tri tjedna provodi se
temeljito etničko čišćenje preostalih katolika (i drugog nesrpskog stanovništva) na najvećem dijelu
moje biskupije koji je pod kontrolom bosanskih Srba. Prema prilično sigurnim podacima, u tom se
vremenu moralo iseliti više do 15.000 naših vjernika. I oni naši miroljubivi vjernici koji su bili
najuporniji u svojoj spremnosti da u ove tri godine podnose mnogovrsne nepravde i zlostavljanja,
sada moraju bez izbora napustiti svoje domove, svoja sela, naselja i župe. Moraju ići i ljudi u
dubokoj starosti, kao i teški bolesnici. Najveći broj njihovih domova odmah se pljačka, nitko u njih
ne useljava. Ovamo pristigle izbjeglice srpske nacionalnosti iz područja Hrvatske (Krajine) ili nekih
općina zapadne Bosne samo u manjem broju ostaju ovdje, a služe ponajprije kao izgovor organima
vlasti da se i preostali broj naših vjernika odavde nasilno protjera. Naši vjernici moraju otići, jer su
tako o njima odlučili aktualni politički moćnici, odn. "kako su se naše Vlade dogovorile", kako mi
je u telefonskom razgovoru izričito rekao 05. kolovoza o.g. Gojko Kličković, predsjednik Štaba za
prihvat izbjeglica RS, Međunarodne humanitarne organizacije asistiraju tom krajnje nehumanom
zločinu nad nedužnim stanovništvom, kako bi on bio "humano" proveden.
Nitko od kompetentnih političkih faktora ili institucija, koliko mi je poznato, ne protestira protiv
ovog najnovijeg očitog gaženja jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na dom i domovinu,
nedužnih, miroljubivih katolika ovog kraja, Hrvata i dr. Kao službeni predstavnici Katoličke crkve
ostali smo na žalost potpuno sami, prepušteni uništavajućoj lavini nečovještva. Naše molbe za
pomoć i zaštitu temeljnih načela europske civilizacije i vapaji koje smo neumorno upućivali svim
ljudima koji su nam mogli i bili dužni pomoći, nailazili su uglavnom na gluhe uši i sebična srca,
osim kod Svetog Oca Ivana Pavla II., Svete Stolice i pojedinih Biskupskih konferencija, odnosno
braće biskupa. Svima spomenutima, a posebno Njegovoj Svetosti, dugujemo neizmjernu zahvalnost
na ustrajnoj i predragocjenoj pomoći, poglavito molitvenoj, ali i svakoj drugoj! Ta je pomoć bila i
ostala presudna u nadljudskim nastojanjima naših svećenika, redovnika, redovnica i vjernika da
ustraju u svjedočenju Evanđelja, u ljubavi, praštanju i pomirenju s onima koji nam zlo čine, na što
nas je sve i Sveti Otac pozvao prije upravo godinu dana, prilikom svoga planiranog posjeta Sarajevu
i ostvarenoga Zagrebu.
Zbog prisilnog izbacivanja iz vlastitih domova a zatim deportiranja izvan teritorija naše biskupije,
što sustavno provode službeni organi svih općina na ovom području, svakodnevno se smanjuje broj
preostalih vjernika. Njih je trenutno - različito od župe do župe - od desetak do nekoliko stotina.
Naši su župnici još uvijek sa svojim vjernicima u župama Prnjavor, Bosanska Gradiška, Dolina,
Ključ, Ivanjska, Šimići, a na području Banjaluke u župama Budžak i "Marija Zvijezda" (oo.
trapisti), kao i u katedrali. Već će se od iduće nedjelje situacija za neke od spomenutih župa zacijelo
pogoršati.
Župnik u Prijedoru već je 12 dana u kućnom pritvoru u kući svojih roditelja, bez mogućnosti
kontaktiranja s nama, kao i sa svojim župljanima čiji se broj svakodnevno rapidno smanjuje.
Činimo sve da ga oslobodimo i dovedemo u Biskupski ordinarijat.
Jučer je, u nedjelju, župnicima koji su se sa župa morali povući k nama u Biskupski ordinarijat
uspjelo otići na župe i slaviti s preostalim vjernicima sv. mise u župama Trn, Ljubija, Šurkovac,
Stara Rijeka i Sasina, gdje su crkve već davno srušene.
Danas je otišla u Hrvatsku još jedna skupina od pet svećenika župnika, tri dijecezanska i dva
franjevca. Oni će se uključiti u pastoral naših prognanih vjernika na području njihovog privremenog
boravka u izbjeglištvu. - Otišle su i dvije redovnice Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Na ovom je
području još devetorica dijecezanskih svećenika, šest franjevaca i pet redovnika - trapista, te
jedanaest redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Dio naših prognanih vjernika - prema
odluci hrvatskih političara - privremeno se sada naseljava na područje naše župe Glamoč u
Livanjskom dekanatu, jedinom koji je trenutno pod kontrolom bosanskih Hrvata. Iz te su župe još
1992. godine bili protjerani svi naši vjernici, župnik, teško mučen, odveden je u zatvor u Knin, a
župna crkva i stan srušeni. U posljednjih nekoliko dana tamo je ponovno stiglo nekoliko stotina
katolika, ranijih župljana, kao i ovdašnjih naših prognanika, a čini se da će ih još stići.
Čvrsto se nadamo da će buduća politička rješenja budućnosti BiH nužno uključivati i obvezu
ovdašnjih lokalnih i viših političkih predstavnika da dopuste i omoguće svim prognanicima i
izbjeglicama, pa tako i našim vjernicima koji to budu željeli, da se vrate u svoj zavičaj, mjesta
njihovog rođenja i dosadašnjega boravka, i da će taj proces međunarodna zajednica moći
kontrolirati. Mislim da je i u duhu nauka Crkve da se odlučno zauzima za poštovanje i obranu
temeljnih načela naše civilizacije, tj. za osnovna ljudska i građanska prava i slobode svakog
čovjeka, svake etničke, religijske ili neke druge skupine ljudi.
Smatram svojom dužnošću ostati ovdje, u središtu svoje biskupije, zbog preostalih vjernika, te zbog
potrebnog i poželjnoga što skorijeg povratka mnogih naših protjeranih vjernika u njihove župe, ali i
zbog moralne podrške svim drugim svojim sugrađanima koji, željni duhovne i materijalne pomoći,
svakodnevno kucaju na vrata moga doma. Dakako svoj život i djelovanje stavljam u ruke Božje,
moleći Njegov blagoslov i zaštitu za sve članove svoje decimirane biskupije, preporučujući se
ujedno i u Vaš dragocjeni memento!
Uz dužno poštovanje, ostajem Vašoj Eminenciji, odan. u Gospodinu!
+Franjo Komarica, banjalučki biskup
IZBJEGLICE U SAMOSTANIMA BOSANSKI ALEKSANDROVAC, NOVA
TOPOLA EVENTUALNO "NAZARET"
Biskupovo pismo Provincijalnoj upravi Družbe Klanjateljica Krvi Kristove
(Prot. br.: Prez. 135/95 od 6. listopada 1995.)
Poštovani naslove!
Nakon što su ponovno proradile veze, bar preko Europe slobodan sam Vas obavijestiti da sam ovih
dana /4. listopada/, nakon više od pet mjeseci ponovno imao mogućnost razgovarati s dvojicom
predstavnika ovdašnjih vlasti koji brinu o socijalnom zbrinjavanju nezbrinutih osoba, poglavito
izbjeglica i starijih osoba. Tražili su od nas da i u preostala dva naša samostana "Nazaret" i "Marija
Zvijezda" prihvatimo i zbrinemo određeni broj socijalno ugroženih starijih osoba, izbjeglica koji se
privremeno nalaze na ovom području. Rekli su mi da će u samostanu Bosanski Aleksandrovac
smjestiti oko 120 starijih i nemoćnih izbjeglica, a isto kane i u novotopolskom samostanu, kad se
idućih dana, kako vele, iz njega iseli gradiška bolnica.
Dakako da sam im imao mnogo toga prigovoriti zbog onog što su nam učinili u posljednje vrijeme.
Između ostalog i vrlo nečovječan postupak sa sestrama, vlasnicama spomenutih samostana u
Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Nakon progona sestara i uzurpacije samostana još
uvijek, ni nakon pet mjeseci, nitko od službenih organa nije htio odgovoriti na moje mnogobrojne
dopise, a kamoli "sankcionirati" svoje bezakonje. Zato sam, kao preduvjet za bilo kakve daljnje
razgovore tražio da se nađe načina da predstavnica Družbe, predstavnik Ordinarijata i civilnih vlasti
zajedno obiđu oba samostana, ustanove sadašnje stanje i naprave neku vrstu pismenog sporazuma o
privremenom stavljanju na raspolaganje prostorija samostana "Zavodu za socijalnu skrb" ili kako se
već zove ta služba. Dakako, ako ste Vi s tim sporazumni! Ja sam im rekao da ću prvo morati
obavijestiti Vas i da o Vašem stavu ovisi što oni mogu pravno sankcionirati, a što mogu - kao i
dosad - nezakonito činiti.
Smatram, pak, potrebnim da im se svakako da do znanja ako se sestre prvom prilikom, kad se, ako
Bog da, uskoro bude omogućilo svim prognanicima da se vrate na svoja ognjišta, također kane
vratiti u oba svoja samostana i da zato svakako traže i trebaju bar dio postojećih zgrada za nesmetan
život i rad. - Kad će se to doista i ostvariti, to je sada drugo pitanje i prepustimo dragom Bogu
odgovor, ali se od te nakane i tog načela ni pred civilnim vlastima ne bi smjelo odstupiti, što je
uostalom i želja Svete Stolice, a to je Vama dobro poznato.
Glede mogućeg ulaska određenoga /manjeg/ broja izbjeglica u prostorije samostana "Nazaret",
nakon dvokratnih razgovora sa sestrama i svećenicima, i imajući na umu sadašnje stanje i
popunjenost preostalih prostorija od strane sestara i izbjeglih naših svećenika, kao i većega broja
naših ljudi-katolika, koji su također socijalni slučajevi i potrebna im je naša briga jer se nitko drugi
o njima ne brine, držimo da je teško ostvariva njihova želja za primanjem dodatnih izbjeglica. Osim
tehničkih poteškoća /jedan ulaz, kuća bez grijanja, nekoliko soba onesposobljeno je u granatiranju,
nemogućnost organiziranja normalnog življenja.../, to nam je jedina mogućnost da smjestimo
najteže slučajeve naših nezbrinutih ljudi, ponajprije bolesnih i starih. I njihov smještaj bit će vezan
uz velike poteškoće, ali ćemo to probati učiniti ako bude potrebne zakonitosti i zaštite.
Dakle, mi kao ni dosad u načelu nismo protiv pružanja pomoći svakome i svima koliko možemo.
Ako bude ikakve zakonitosti, čemu se nadamo i što očekujemo, sigurno će mnogi od nas doživjeti
samo koristi i mnogo spremnosti na svakovrsnu pomoć. Znamo svoju dužnost da kao kršćani svima
oko sebe trebamo činiti dobro, sve voljeti, svima praštati i u Kristovo ime raditi na pomirenju i
miru. Od Vas očekujemo da nas u tome poduprete molitvom i na druge načine. Jer, svi smo članovi
jedne te iste Kristove obitelji i svima nam je odgovoriti Kristu što smo i kako radili na Njegovom
vinogradu. - Molim Vas da nađete načina da nam se javite s Vašim mjerodavnim sugestijama.
Primite i ovaj put srdačne pozdrave od svih, posebno od Vašeg u Kristu brata,
+ Franje, biskupa
UNATOČ POTPUNOJ NEIZVJESNOSTI, OSTAJEMO POSTOJANI U
VJERI I NADI
Biskupovo pismo Angelu kard. Sodanu, državnom tajniku Svete Stolice
(Prot. br.: 137/95 od 7. listopada 1995.)
Vaša Eminencijo!
Vaše ljubazno pismo od 5. rujna 1995. vrlo je obradovalo ne samo mene, nego i preostale svećenike,
redovnike i redovnice oko mene kojima sam priopćio njegov sadržaj. Iskreno Vam zahvaljujem na
Vašoj velikoj brizi o sadašnjem dramatičnom stanju i daljnjoj budućnosti preostalih članova
Katoličke crkve na području moje Banjalučke biskupije koje kontroliraju bosanski Srbi.
Kako su zbog vojnih operacija tijekom rujna o.g. sve komunikacije s vanjskim svijetom nama bile
onemogućene, nisam Vam mogao ranije poslati odgovor, odnosno obavijest o našoj sadašnjoj
situaciji. To činim sada, s molbom da ga primite na znanje i da o tome - bude li prikladno obavijestite i samog Svetog Oca. Unaprijed Vam na tome najtoplije zahvaljujem.
1. U drugoj polovini kolovoza i prvih dana rujna deportirano je iz naših župa - iz šire banjalučke
regije - prema našim saznanjima približno 20.000 preostalih katolika. Sada u 11 župa Banjalučkog
dekanata ima još 4.926 katolika, za čija imena mi znamo; u Bosanskogradiškom dekanatu u 5 župa
370 katolika, u Prnjavorskom dekanatu u 4 župe oko 750 katolika /u 2 župe toga dekanata nema
nikoga!/. Za 9 župa Prijedorskog dekanata nemamo točnih podataka o tome koliko je katolika ostalo
nakon ovog posljednjeg vala progona, jer su nam onemogućeni bilo kakvi kontakti s cijelim tim
krajem. Tamo bi moralo biti najmanje još nekoliko stotina naših vjernika. Na području Vrhbosanske
nadbiskupije, koje je također pod kontrolom bosanskih Srba, u župi Teslić, gdje se još uvijek nalazi
jedini preostali svećenik te nadbiskupije na cijelom okupiranom području, ima oko 1.200 katolika.
Nemamo podataka koliko je njih moralo otići iz drugih mjesta te nadbiskupije u ovom posljednjem
valu etničkog čišćenja od onog malog broja koji je bio još ostao u Doboju, Brodu, Derventi,
Modriči, Odžaku i Šamcu, te Brčkom i Bijeljini. Pouzdano se može reći da na ovom području još
uvijek ima najmanje 7.300 rimokatolika, k tomu još približno 5.000 grkokatolika u 7 župa
Bosanskog dekanata koji pripada Križevačkoj eparhiji. Sa mnom i preostalim katolicima, na ovom
je području i 9 dijecezanskih svećenika, 9 redovničkih /6 franjevaca i 3 trapista/ 1 dijecezanski
svećenik u mirovini te 2 redovnika-trapista. Ovdje je još i 11 redovnica Družbe Klanjateljica Krvi
Kristove.
Bogoslužja smijemo imati samo u 8 od ukupno 40 župa na ovoj regiji /uključene su i neke iz
Vrhbosanske nadbiskupije/ u kojima, prema našem saznanju, ima katolika. I u pet grkokatoličkih
župa petorica grkokatoličkih svećenika, koliko ih ima ovdje, također imaju bogoslužja.
2. Žao mi je što moram reći da se sustavno onemogućava djelovanje Katoličke crkve na ovom
prostoru. Osim mnogih naših porušenih crkvenih objekata, protjeranog našeg puka, devastacije i
uništavanja, te nasilnog otuđivanja preostalih crkvenih objekata, svećenicima se ne dozvoljava
dolazak preostalim vjernicima, a vjernicima se ne dozvoljava okupljanje, makar na grobljima, na
nedjeljno bogoslužje. Kamo vodi takav izrazito protuvjerski stav sadašnje vlasti - ne znam, ali iz
iskustva znam da ne vodi dobru! Zar se na nekoj višoj - međucrkvenoj ili političkoj razini doista
ništa ne može učiniti da se nama ovdje ipak osiguraju osnovna ljudska prava, uključujući i vjerska i
etnička, odnosno prava manjina?!
3. Jednog od svećenika moje biskupije, župnika u Prijedoru, mr. Tomislava Matanovića, još je prije
mjesec i pol dana iz župnog ureda odvela policija, prvo u kućni pritvor, u njegov roditeljski dom, a
nakon toga su ga, zajedno s njegovim roditeljima, 19. rujna o.g., odveli u nepoznatom smjeru. Sva
moja nastojanja kod lokalnih vlasti i Međunarodnog crvenog križa da se pusti na slobodu - jer je
potpuno nevin - dosad nisu urodila plodom! Može li Sveta Stolica preko naše Nuncijature išta
poduzeti kod srpskih vlasti, odn. političara, da naš svećenik bude što prije oslobođen? Zar nije i
previše naših svećenika, potpuno nevinih, mučeno i ubijeno?! - Nedavno, 15. rujna, idući svojim
preostalim vjernicima, župnik župe Šimići, vlč. Pero Čolić snajperom je pogođen u glavu. Samo je
Božjim čudom ostao na životu! Ali, to je naša stvarnost, svakodnevna izloženost udarcima zla i
nepravde! Hvala Bogu koji nas krijepi u našoj odlučnoj nakani da upravo na ovom području, gdje
vladaju mržnja i nepravda, svakodnevno donosimo ljubav i Božji zakon pravde i praštanja.
4. Stigle su do nas vijesti, doduše još neslužbene, da se uskoro planira protjerivanje i ovog
preostalog katoličkog pučanstva s područja koja će doći pod upravu bosanskih Srba. Mi ne možemo
vjerovati da će se to i ostvariti i da će na to pristati odgovorni međunarodni politički i humanitarni
čimbenici. Pravo na vlastiti dom i zavičaj, a to znači i mogućnost povratka svih protjeranih i
izbjeglih, morali bi svakako osigurati svi međunarodni dogovori o budućnosti ove napaćene zemlje!
U svakom slučaju, ja osobno, kao rođeni Banjalučanin i sada kao katolički biskup u Banjaluci,
želim ovdje ostati - sve dok Sveti Otac drukčije ne odluči! Osim ako me sila i bezakonje nasilno ne
uklone! Danas je 157 dana otkako sam - kao građanin ovoga grada - u kućnom pritvoru. Sve to
vrijeme nisam napustio svoj dom i dvorište doma i katedrale - osim jednom - nekoliko koraka preko
susjednog vrta do pravoslavnog episkopa, kad je u posjetu bio apostolski nuncij msgr. Francesco
Monterisi. Sam Bog zna koliko mi je teško zbog ove nasilne spriječenosti u obavljanju biskupske
službe na području mojih preostalih župnih zajednica! Ali, ako je volja Božja da i na takav način trpeći pridonosim miru i pomirenju - rado to prihvaćam! Inače, vjerujem da bi se Sveta Stolica za
mene zauzela kod srpskih vlasti da mi se omogući i zajamči slobodno kretanje i nesmetano
obavljanje moje biskupske službe u svim župama gdje nema oružanih borbi.
5. Iako već dugo proživljavamo dane i noći sve dramatičnije jedne od drugih, ostajemo postojani u
vjeri i nadi da nas dobri Bog štiti i želi i dalje ovdje zaštititi i upotrijebiti kao svoje oruđe. Doista je
njegov dar to što smo dosad mogli ovdje ostati - ne prkoseći nikomu, nego služeći Crkvi i u ime
Crkve svim svojim susjedima. Osjećamo potporu i Svetog Oca i Svete Stolice i mnoge druge braće i
sestara po cijelom svijetu koji nas svojim molitvama podržavaju da ustrajemo sa svjetlom Kristovog
Evanđelja u ovoj užasnoj tami zla, bezakonja i grijeha, a da i nas same ne zahvati ta pogubna tama!
Uvjereni smo, Eminencijo, da će se ostvariti Vaše riječi iz posljednjeg pisma, da "naš Bog uvijek
ostaje Gospodarem povijesti, koji je u stanju poniziti moćnike, a uzvisiti ponizne, čak u trenutku
kada se to ne očekuje". Primite i ovaj put izraze mog najdubljeg poštovanja!
Vaš u Kristu, Dobrom Pastiru,
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
I DALJE SAM U KUĆNOM PRITVORU
Biskupovo pismo apostolskom nunciju u BiH, msgr. F. Monterisiju
(Prot. br.: Prez. 138/95 od 7. listopada 1995.)
Preuzvišeni apostolski nunciju!
Dozvolite da Vam dostavim najnovije informacije o našoj aktualnoj situaciji i ujedno Vas zamolim
da proslijedite moj odgovor na vrlo drago nam pismo Njegove Uzoritosti kardinala Sodana od 5.
rujna o. g. koje smo primili Vašim posredovanjem.
1. Još uvijek smo na svojim mjestima: osim mene i svećenici su oko mene u ovom domu - njih
četvorica i gvardijan, jedan umirovljenik, dvije redovnice, 14 protjeranih katolika, troje muslimana i
jedna pravoslavka. Četvorica franjevaca su, napustivši svoje župe u okolini Banjaluke, u samostanu
"Nazaret", gdje ima još pet redovnica i nekoliko naših katolika prognanika. Petorica oo. trapista su
u svome samostanu "Marija Zvijezda". Još uvijek mogu u svojim župama s preostalim vjernicima
biti župnici u Ivanjskoj na periferiji Banjaluke, te u Bosanskoj Gradiški i u Prnjavoru. Župnik u
Prijedoru mr. Tomislav Matanović, koji je također bio ostao sa svojim župljanima, prvo je interniran
u kućni pritvor u rodnu kuću da bi, koliko smo uspjeli saznati, 19. rujna zajedno s roditeljima
odveden na neko drugo nepoznato mjesto. Sva moja nastojanja da ga oslobodimo nisu, na žalost,
urodila plodom. - Možete li možda Vi službeno zatražiti u ime Svete Stolice od srpskih ili hrvatskih
političara da se naš svećenik što prije oslobodi - jer je on potpuno nevin, a pomagao je svima,
posebno lokalnim Srbima!?
2. Nakon prisilnoga povlačenja naših župnika iz nekoliko naših župa preostali crkveni objekti su
zaposjednuti /Motike, Kotor Varoš, Budžak-Derviši, Kulaši, Dolina, Šimići/ ili devastirani
/Barlovci, Dragalovci, Vrbanjci, Dolina - kuća, Šimići - crkva, Mrkonjić Grad - kuća, a za cijeli
Prijedorski dekanat nemamo nikakvih vijesti, jer nam nije moguć pristup. Sada se od nas traži da u
preostala dva naša samostana "Nazaret" i "Marija Zvijezda" primimo izbjeglice. Hoće li to značiti i
našu prisilnu deložaciju iz tih jedinih preostalih crkvenih objekata - ne znamo!
3. Prije dvadeset dana lokalne su nam vlasti u Banjaluci mobilizirale jedina dva teretna kamiona s
prikolicama od našeg biskupijskoga Caritasa. - Caritas je i dalje onemogućen da bilo što dostavi od
prikupljene hrane ili druge humanitarne pomoći. Potpuno smo ovisni o eventualnoj pomoći
UNHCR-a ili IRC-a, pa ako nam oni, koji imaju ovdje svoje urede, nešto dostave, možemo to
podijeliti našim vjernicima, potpuno ovisnim o nama, ali i drugima kojima je pomoć svakodnevno
potrebna. Dakako da pomažemo svima bez razlike - koliko god možemo! Kamo li sreće da možemo
više pomoći svima koji nam se obraćaju.
4. Kako sam osobno i dalje u kućnom pritvoru i ne napuštam ni dvorište svoga doma i katedrale, a
kamoli da dođem u Zagreb ili dalje, žalim što se neću osobno moći odazvati očinskom pozivu
Svetog Oca na zajednički sastanak svih dijecezanskih Ordinarija s područja bivše Jugoslavije u
utorak, 17. listopada o. g., o čemu sam od Vaše Ekscelencije dobio obavijest ovih dana. Već sam
zamolio svoga generalnog vikara, dr. Antu Orlovca, koji je otišao s posljednjom grupom svećenika
u Zagreb u vrijeme deportacije naših vjernika, da me on na tom važnom sastanku zastupa. Meni
preostaje da Vas sve pratim molitvama, radujući se željenom pravednom miru za sve napaćene ljude
i narode ove naše izmrcvarene domovine. Vama je osobno dovoljno poznata naša spremnost da i
ubuduće, unatoč mnogim nevoljama i nepravdama koje smo podnijeli, ostanemo na svojim
višestoljetnim župama i domovima, svjedočeći miroljubivost i poštovanje svim našim susjedama.
Mi smo i dosad pokazali da sa svima možemo živjeti u miru i poštovanju drugih. Tražimo samo da
se to omogući i nama. Da nas puste da živimo u miru i da nam se priznaju osnovna ljudska i
građanska prava i slobode, uključujući i vjerska i etnička, odn. prava manjina. To bi se i inače
moralo jamčiti svim ljudima i nacionalnim i vjerskim skupinama i kontrolirati međunarodnim
mehanizmima.
5. Želim Vam, poštovana i draga Ekscelencijo, od srca zahvaliti na toplim imendanskim čestitkama
koje su me vrlo obradovale. Hvala Vam na Vašim molitvama za sve članove moje napaćene
biskupije i na Vašim plemenitima željama da se "njezin križni put što prije okonča, kako bi opet
mogla živjeti u miru i razvijati se na slavu Božju i dobro svih ljudi". Gospodin uslišio Vaše molitve
i želje! Primite i ovaj put izraze moje iskrene zahvalnosti - također i u ime sve braće svećenika,
redovnika, sestara i ostalog vjernog naroda! Vaš u Kristu, Spasitelju odani,
+ Franjo Komarica
SVI SE PITAMO: "ŠTO KANE S NAMA?"
Biskupovo pismo nadbiskupu zagrebačkom, Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 141/95 od 8. listopada 1995.)
Vaša Uzoritosti!
Danas se navršava šest punih tjedana otkako sam Vam posljednji put pisao. Ujedno je danas 159.
dan kako sam službeno spriječen da napustim svoj dom i dvorište svoga doma i katedrale i pođem u
uobičajene službene i neslužbene posjete svojim preostalim župama, svojim svećenicima,
redovnicima, redovnicama i ostalim uplašenim vjernicima. - Zbog višetjednoga prekida svih
komunikacija između nas i naše čak i bliže okoline, a pogotovo sa svijetom, svaka je
korespodencija izostala. Kako i sada struje više nemamo nego što je imamo, ne znam kad će mi
uspjeti da Vam i ove retke pošaljem - jedinom mogućom vezom - "preko, bijeloga svijeta". Vrlo sam
često u duhu povezan s Vama kao i s ostalom svojom dragom braćom u episkopatu, jer sam siguran
da ni Vi mene i sve nas, u ovoj našoj "suznoj dolini Vrbasa", niste isključili iz svoga sjećanja,
zanimanja i molitve. Premda nam ovdje nedostaju mnoge informacije o životu naše domovinske
Crkve, jer smo u svojevrsnoj izolaciji, posebno posljednjih mjesec dana, nadam se da su sva braća u
episkopatu, dakako i Vaša Uzoritost, dobro, zdravo i u međusobnoj povezanosti, i da ćete se
vjerojatno - po običaju - ponovno sastati uz jesensko zasjedanje BK. Možda će to biti uz Vaš susret
sa Svetim Ocem u Rimu, kamo sam i ja pozvan, kako sam nedavno saznao, ali na žalost neću moći
poći, pa će me zastupati generalni vikar. U svakom slučaju, molim Vas da, kad Vam bude zgodno,
prenesete svoj braći u episkopatu i moje srdačne pozdrave i iskrenu zahvalnost za molitve i
svakovrsnu drugu pomoć koju su direktno ili indirektno omogućili vjernicima moje teško
iskušavane "sirotice" biskupije, kako za one koji su nedavno ili još poodavno morali prisilno u
progonstvo, tako i za ovu "preostalu šaku sirotana i svojevrsnih mučenika" koji su još uvijek na
svojim stoljetnim ognjištima ili u njihovoj blizini, moleći i podnoseći nebrojene nevolje za Božji
mir i povratak Božjega zakona na ove prostore.
Možda će Vas zanimati aktualna situacija s nama preostalima na ovom području, na kojemu smo
kao domoroci nasilno postali tuđinci, a kao mirotvorci kažnjeni gubitkom svih osnovnih ljudskih
prava - osobnih i vjerskih, etničkih i manjinskih. Naša agonija, kako Vam je poznato, nije od jučer.
Ona traje već četiri godine i u ovo posljednje vrijeme dostiže svoj vrhunac. Kako samo zvuče
aktualno riječi mnogih psalama koje i mi izgovaramo kao molitvu Crkve! Često se u njima
prepoznajemo! Recimo, riječi iz Ps. 71: "Govore o meni moji dušmani, i koji me vrebaju, složno se
svjetuju: Bog ga je napustio, progonite ga i uhvatite, jer nema tko da ga spasi!" - Ili one iz Ps. 118:
"Gurahu me, gurahu, da me obore, ali mi Gospodin pomože. Gospodin je moja snaga i pjesma, on
mi je spasitelj. Ne, umrijeti neću, nego živjeti i kazivat ću djela Gospodnja!"
Doista je tako! Kad nam se činilo da su nas zaboravili i otpisali naši "najrođeniji", oni koji bi se za
nas, tako mi mislimo, "ex offo" trebali zauzeti, kad smo uzalud očekivali bar verbalni prosvjed pred
domaćom i svjetskom javnošću zbog užasnih nepravdi i nedjela nad potpuno nedužnim tisućama i
tisućama ljudi - i bili silno žalosni što se dobri i humani ljudi ne udruže i odlučnije zauzmu za
poštovanje Božjeg zakona, Božje časti, a onda i ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava, tada nam je
sam Gospodin na vrlo čudnovat način slao svoju utjehu i okretao našu sudbinu, prema svojoj svetoj
volji, na naše dobro!
Nakon svakodnevnog deportiranja naših prognanih ljudi u drugoj polovini kolovoza i prvih dana
rujna, otišlo je gotovo 20.000 ovdašnjih naših vjernika. Potom je uslijedio zastoj, pa ni svi koji su
protjerani iz svojih kuća i stanova, a to se još uvijek svakodnevno događa, nisu u mogućnosti ni
otići ni ostati. Posebno je teško s preostalih stotinjak naših vjernika u kotorvaroškom kraju, te s
nekoliko stotina, prema našim saznanjima, u dolini Sane - od Sanskog Mosta do Prijedora. Sam Bog
zna koliko ti jadni ljudi svakodnevno i svakonoćno trpe! Nije mnogo bolje ni na banjalučkom
području gdje je još uvijek ostalo /to su najnoviji podaci koje smo uspjeli pribaviti/ nešto više od
5.000 katolika. I na prnjavorskom području ostalo ih je nešto više od 500, a na bosansko-gradiškom
približno 350. Na području Teslića, gdje je još uvijek jedini vrhbosanski svećenik na teritoriju pod
bos. Srbima ima oko 1200 katolika, ali upravo saznajem da će danas ili idućih dana morati ići veća
skupina katolika koji su sve do sada izdržali. Dakle, još uvijek ima na ovom području pod
kontrolom Srba preko 7.300 katolika za koje mi znamo, a ima ih i u Doboju, Brodu, Brčkom,
Šamcu /Vrhb. nadb./.
Na ovom istom prostoru je još 9 dijecezanskih svećenika, 6 franjevaca i 3 oo. trapista, plus 2 brata
laika-trapista i 1 umirovljeni moj svećenik, te 11 redovnica Družbe Klanjateljica K.K. Prijedorski
župnik, mr. Tomislav Matanović, koji je još u noći između 24. i 25. kolovoza odveden od lokalne
policije iz svog župnog stana u kućni pritvor u roditeljsku kuću, 19. rujna je zajedno s roditeljima
odveden u nepoznatom pravcu. Neslužbeno smo saznali da je još na životu. Sve sam poduzimao
preko Međunarodnog crvenog križa kao i preko lokalnih političkih dužnosnika, koji su izbjegavali
sa mnom kontakte, da svećenika oslobodim; još uvijek nažalost nema nikakvog konkretnog uspjeha.
Možda bi mogli - kad bi htjeli - hrvatski političari tražiti od srpskih političara našeg svećenika. Ali,
kako mi nije poznato da su još davno nestaloga našeg župnika iz Nove Topole vlč. Ratka Grgića,
odvedenog 16. lipnja 1992, ikada službeno zatražili, makar i kao mrtvog u tim mnogim
razmjenama, tako na žalost, ni u ovom slučaju nemamo od koga, osim od Boga, očekivati pomoć.
Neka se on smiluje župniku Tomislavu, ali i svim ostalim svećenicima, redovnicima i vjernicima.
Jer, mi smo zapravo svi taoci, odnosni ratni plijen! Tako se prema našim ljudima ponašaju čak i
službeni predstavnici lokalnih vlasti! Međunarodne institucije za takvu neljudsku praksu, ako i
saznaju, ne mare, a nitko drugi za tu prljavu rabotu ne postavlja pitanje! Petnaestoga je rujna župnik
iz Šimića na Kozari, idući autom svojim udaljenim preostalim vjernicima u filijalu Mičije, pogođen
snajperskim hicem u glavu! Pravo je Božje čudo što mu je metak samo odnio dio kože na glavi, a
nije probio lubanju. On je sav u krvi uspio doći do svojih vjernika gdje mu je ukazana prva pomoć:
Sada se, hvala Bogu, dobro oporavlja, ali ne može više ići na župu koja je i inače gotovo potpuno
iseljena, a crkva devastirana, kao i župni stan.
Devastirane su i uništene crkve i župni stanovi i u Barlovcima, Kotor Varoši, Dolini, Kulašima,
Stratinskoj, Sasini, Motikama, a na drugim župama to je još prije uništeno. Samo u 8 župa smijemo
još imati sv. mise, imamo još samo 4 crkve u kojima se, iako su oštećene, može slaviti misa.
Osim kod mene u Ordinarijatu, gdje je 6 svećenika i 2 redovnice, svećenici su u samostanu sestara
"Nazeret" /4 franjevca/, u samostanu "Marija Zvijezda" - trapisti, te u Ivanjskoj, Prnjavoru i
Bosanskoj Gradiški. Grkokatolički svećenici, s kojima češće kontaktiram, njih petorica, u svojim su
župama Banjaluka, Prnjavor, Lišnja, Devetina i Kozarac!
Svi se pitamo: "Što kane s nama?" Mi kanimo ovdje ostati, služeći Crkvi i u ime Crkve svima oko
nas koji su također u velikim potrebama, duhovnim i materijalnim! Imamo vjere, nade i ljubavi,
premda su nam uzeli Caritasove kamione! Nadam se da nas ni ubuduće nećete zaboraviti! Hvala
Vama i svima!
Odani Vam u Kristu,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
NEPRAVDU I BEZAKONJE MI MORAMO OSUDITI, BEZ OBZIRA NA
TO TKO IH ČINIO
Biskupovo pismo nadbiskupu vrhbosanskom, Vinku. kard. Puljiću
(Prot. br.: Prez. 145/95 od 12. listopada 1995.)
Vaša Uzoritosti,
dragi moj brate Vinko!
Kroz eter i nama stiže vijest da si se vratio iz daleka, gdje su među našim iseljenicima ostali svijetli
tragovi Tvoga blagoslovljenoga pastirskog pohoda. Radujem se i Bogu zahvaljujem što te sretno
pratio tamo i amo te blagoslivljao Tvoje noge, ruke, usne, srce i um u svjedočenju Kristovog
Evanđelja "insta opportune, importune" /2 Tim 4,2/. Vjerujem da si također već bio, s braćom, u
dragocjenom posjetu našoj bogosloviji, te da je i taj posjet bio blagoslovljen! Neka se u svemu
proslavlja Bog koji nas je pozvao u svoju svetu službu!
Nisam u tijeku sa svim aktualnim događajima na unutarcrkvenom planu, ni u našoj metropoliji, niti
šire. Vjerujem da Duh Božji vodi sve aktualne događaje i pravi s nama planove, pa će sigurno i biti
konkretnoga ploda. Dao Bog da se i ova ratna nesreća konačno počne okončavati, kako bi se i jadno
pučanstvo, najčešće ni krivo ni dužno, smirilo i udomilo! Što to sve kane i provode svjetski planeri,
uz pomoć i uslugu domaćih izvršitelja - sam Bog zna! Svakako su na djelu neke čudne opcije! Mi
znamo, bar tako mislimo, koja su načela Evanđelja kad je riječ o Božjem zakonu i ljudskom
dostojanstvu. Kao sluge Crkve Kristove ne bismo smjeli ostati slijepi i nijemi ako moramo biti
svjedoci kršenja i Božjega zakona i osnovnih ljudskih prava - osobnih, etničkih i religioznih...
Nepravdu i bezakonje mi moramo osuditi, bez obzira na to tko to činio. U isto vrijeme, moliti i
raditi na ponovnom uspostavljanju zakona ljubavi i praštanja, gdje god je on maknut s "dnevnog
reda", ne bi nam smjelo biti nepoznato ni nemoguće!
Nije mi poznato hoće li biti nekakve zajednička "promemorije" prilikom skorašnjega sastanka sa
Sv. Ocem. Velim, nisam uopće u tijeku dogovaranja, osim što me nakratko prije dva dana nazvao
msgr. Montalvo iz Beograda i zatražio moje razmišljanje kao prilog tom zajedničkom Vašem
susretu, što sam mu i poslao. Uvjeren sam da si Ti osobno, a onda i druga braća uz Tebe, vrlo dobro
upoznat s našom aktualnom situacijom, kao i s našim opredjeljenjem da za Crkvu i u ime Crkve
koju predstavljamo i kojoj služimo učinimo ono što je u ovom trenutku najbolje. Kako će mene, ako
Bog da, zamjenjivati generalni vikar, dr. Anto Orlovac, nadam se da ću s njim uspjeti kontaktirati
prije nego što krene na put prema Vječnom gradu.
Svakako Vam svima želim sretan i blagoslovljen put na grobove svetih apostola, gdje Vas molim da
se i uz sve ostale Vaše nakane pomolite i za "braću nenazočnu", koja će Vas iz ovih krajeva pratiti
svojim smjernim uzdasima! - Sam Bog zna što će se s nama idućih dana i tjedana ovdje još
dogoditi. Mi smo i do sada bili potpuno predani u Njegove ruke, i sada to svjesno činimo - neka se
provodi Njegova sveta volja. Kao i dosad kanim svakako ovdje ostati, pa što bude-bude, ali što će
biti sa svima nama - a ima nas, kako si možda već čuo, više od 7.500, osim ako ovih dana nije otišlo
još nekoliko stotina, za što nemamo podataka izuzev za teslićki kraj, kako mi je javio župnik. Baš
danas sam mu poslao pismo sugerirajući mu da sam odluči što će učiniti; ako većina bude morala
otići, kao što se čini, ako ode, neka to učini mirne savjesti, a ako još može ostati, a da nije pogubno
za život /tko to zna?/ neka ostane. Svakako sam mu zahvalio i na dosadašnjem herojskom služenju
Crkvi u nemogućim uvjetima. Gospodin neka mu bude nagrada, a ni njegov nadbiskup neće ga
zaboraviti! Pozdravio sam ga dakako od Tebe, i poslao - po običaju - pomoć (…)
Mi smo još uvijek na svojim mjestima, ovdje u Budžaku, Mariji Zvijezdi, Ivanjskoj, Bosanskoj
Gradiški i Prnjavoru. Čini se da nećemo više moći držati ni mise, ali, kako rekoh, neka se dobri Bog
brine (...)
Tebe, kao i sve ostale, bratski i srdačno pozdravlja i preporuča se u memento Tvoj,
+ Franjo, biskup
"SADA TREBA NASTOJATI SPASITI GOLE ŽIVOTE"
Biskupovo pismo Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu
(Prot. br.: Prez. 154/95 od 8. listopada 1995.)
Preuzvišeni naslove!
Javljam Vam se s najnovijim vijestima o aktualnim događajima s katolicima na banjalučkom
području. Usrdno Vas molim da ih primite na znanje i razmotrite mogućnost učinkovite pomoći!
1. Protjerivanje naših vjernika iz njihovih domova uz primjenu fizičkoga nasilja, na žalost, i dalje
traje, posebno na području Banjaluke. Nekoliko desetaka naših vjernika zatražilo je prošlih dana
liječničku intervenciju u našem Caritasu, nakon izbacivanja iz stanova, odn. fizičkog i psihičkog
zlostavljanja. Nekoliko je osoba na žalost i podleglo. I župnik iz Ivanjske /općina Banjaluka/, fra
Tomislav Jurić, nakon oružanog napada na župni stan, jedva spašavajući glavu, morao je napustiti
župu i nalazi se kod mene u Ordinarijatu, gdje je još nekoliko svećenika protjeranih iz svojih župa.
2. Jučer me, prvi put dosad, telefonom nazvao prof. dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, želeći
saznati od mene za mogućnosti prihvaćanja protjeranih osoba hrvatske nacionalnosti /katolika/ u
preostale prostore naših dvaju samostana - trapista i redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove
te u zgradi Biskupskog ordinarijata - sve u Banjaluci. Rekao mi je da mu je žao zbog svega što se s
nama događa, da se "treba strpiti još 10-15 dana, pa će biti više zakonitosti i prava za sve", a da
"sada treba nastojati spasiti gole živote". Rekao sam mu da se o tome već vodio razgovor još na
početku listopada i da sam ja tada izrazio i našu spremnost da, kao i dosad, poduzmemo sve kako
bismo pomogli svim ugroženima, a da je nekoliko naših objekata nasilno uzurpirano i porušeno, a
nekoliko smo objekata i sami ponudili za smještaj izbjeglicama srpske nacionalnosti. - Zajedno s
predstavnicima Međunarodnoga crvenog križa danas je bio kod mene /jer ja nemam dozvolu
napustiti svoj dom/ savjetnik g. Koljevića g. Zoran Miočević, a prisutni su bili i oo. trapisti te
redovnice iz spomenutoga samostana. Tek sam danas mogao uručiti "promemoriju" nakon
posljednjeg sastanka s predstavnicima vlasti, jer nitko od njezinih predstavnika nije k meni došao
/iako su obećali/. Kopiju dostavljam!
U tom razgovoru sam ponovio velike dosadašnje nevolje, nezaštićenost naših života i imovine i
oduzimanje gotovo svih osnovnih ljudskih prava i sloboda - a o građanskim da i ne govorimo,
unatoč našem upornom miroljubivom držanju i strpljivom podnošenju sveg bezakonja i nepravdi.
Bez dodatne sigurnosti za živote naših ljudi bilo bi vrlo opasno okupljati ih na jedno mjesto, jer su
tada moguća meta naoružanim pojedincima ili grupama koje nas neprestano zlostavljaju. Osim toga,
mi smo ovdje miroljubivo domicilno stanovništvo - građani ove sredine konkretno RS! Postali smo
- bez ikakve dokazane krivnje krivi i nepoželjni u našem jedinom zavičaju. Što zapravo s nama
kane? Hoće li nam dati minimum ljudskih prava i sloboda ili ćemo i dalje - ako budemo uporni da
ostanemo ovdje - biti na udaru bezakonja i sile, odnosno biti robovi?! Također sam posebno
inzistirao da ovdašnje vlasti - prema vlastitom svjedočenju - znaju gdje je naš župnik iz Prijedora,
vlč. Tomislav Matanović, a drže ga na za nas nepoznatom mjestu i Bog zna u kakvom stanju! On ni
za što nije kriv niti je protiv njega poveden bilo kakav sudski postupak! Tražimo da ga se pusti na
slobodu, a također tražimo da nam se kaže gdje je i kako je nekoliko stotina naših vjernika iz župa
Sasina, Sanski Most, Stara Rijeka, Ljubija, Šurkovac, Ravska, Prijedor i Novi Grad - o kojima se
ništa ne zna nakon posljednjih oružanih sukoba u toj regiji. Obećano mi je da će Međunarodnom
crvenom križu omogućiti da posjeti ta područja i vidi gdje su ti ljudi i u kakvom su stanju. Želim se
doista nadati mirnijim danima, kako je spomenuti gospodin i obećao, ali je veliko pitanje koliko on i
drugi oko njega imaju ovlasti na ovom području.
3. Na temelju i sadašnje i dosadašnje velike tragedije i daljnje neizvjesnosti za našu budućnost na
ovim prostorima, slobodan sam Vas zamoliti da nađete načina, te pismeno ili usmeno kontaktirate s
predsjednikom g. Slobodanom Miloševićem, koji je, kako nam je poznato, potpisnik i jamac
sigurnosti i osnovnih ljudskih prava i na ovom području RS! Temeljno pitanje, koje sam postavio g.
Koljeviću i koje treba postaviti i g. Miloševiću, jest - što kane s nama na ovom području RS, tj. pod
vlašću naših susjeda - bosanskih Srba?! Naša četverogodišnja agonija mora što prije završiti ako nas
imalo smatraju ljudima! Uz izrazitu Božju pomoć uspjelo nam je dosad sačuvati naša srca, lice i
ruke od nečovještva! Zar napokon nismo zaslužili da nas prepoznaju kao ljude koji imaju pravo na
osnovna ljudska prava?! - Ako smatrate da se osobno trebam obratiti g. Miloševiću učinit ću to!
Vama iskreno i ovaj put na svemu zahvaljujem! Odani u Gospodinu,
+ Franjo Komarica, biskup
JOŠ UVIJEK USTRAJAVAMO U ODLUCI DA OSTANEMO OVDJE
Biskupovo pismo nadbiskupu zagrebačkom, Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 158/95 od 3. studenoga 1995.)
Vaša Uzoritosti,
vrlo štovani i dragi Oče nadbiskupe!
U posljednjem trenutku saznadoh za mogućnost da Vam mogu poslati bar nekoliko redaka o
aktualnoj situaciji u nas.
Prvo Vam od srca želim zahvaliti na Vašoj trajnoj iskrenoj skrbi i zauzimanju za ovaj naš "ostatak
ostataka" katoličanstva u široj banjalučkoj regiji. Vrlo utješno za sve nas ovdje djeluje svaka vijest
koja do nas dopre o nečijem zanimanju za nas, o konkretnom zauzimanju da naša agoniju što prije
prestane i da započne doba poštovanja i Boga i čovjeka.
Mogu samo Vam ponoviti ono što sam Vam i ranije javljao, da naši vjernici - u što se možemo
uvjeriti svaki dan - još uvijek ustrajavaju u odluci da ostanu ovdje, ali ne s mržnjom ili željom za
nekom, ne daj Bože, osvetom u srcu, nego sa spremnošću da praštaju, da prijeđu preko mnogih
nepravdi i strahota koje su podnijeli i još uvijek svakodnevno podnose. Ustrajavamo u zajedničkoj
molitvi i nadi da će doista Božja dobrota dokrajčiti sile mraka, zla i destrukcije, i da će ljubav,
praštanje i život ipak pobijediti. Do sada smo uporno ustrajavali u želji da, kao katolici,
konstruktivno pridonosimo poželjnom suživotu s drugima koje nam je Providnost dala za naše
bližnje. Pokazali smo i svojim susjedima i cijelom svijetu da smo voljni i kadri prihvatiti druge u
njihovoj specifičnosti i različitosti, da smo čak kadri i opraštati im njihov egoizam i ekskluzivnost.
Minimum koji očekujemo od drugih jest da nas prihvate kao ljude.
Prije tjedan dana prvi me put nazvao g. Nikola Koljević, potpredsjednik RS. U razgovoru s njim
pitao sam ga između ostalog: "Što još treba da vama i za vas učinimo, a što već dosad nismo, pa da
nas počnete smatrati ljudima s kojima se može i s kojima je čak poželjno živjeti?" Rekao mi je da se
nakon ovih pregovora u Americi nada boljim vremenima. - Sam Bog zna što nam svjetski /i domaći/
moćnici spremaju! Neka bude volja Božja. Kao i dosad, ja sam uvjeren, i to uvijek iznova govorim,
da Bog po svojoj Crkvi mora i ubuduće imati "stanarsko pravo" i u Banjaluci i cijeloj ovoj regiji
gdje je kršćanstvo nazočno još davno prije dolaska Hrvata, još od 4. stoljeća.
Situacija je i dalje nepromijenjena, tj. i sada svakodnevno naše ljude tjeraju iz njihovih domova i
stanova, doslovce na ulicu. Vladavina bezakonja i jačega još je uvijek na djelu, ne samo u
Banjaluci, nego i u kotorvaroškom kraju, gdje smo u posljednje vrijeme imali nekoliko slučajeva
umorstva, teških ozljeda, a o psihičkim strahovima i traumama ne treba ni govoriti. Posve sigurno
znam da iza toga stoje aktualne vlasti - općinske i više, a sve se čini uz znanje ili pod vodstvom
organa sigurnosti. Mi smo doista kao nemoćni miševi u šapama razjarene mačke koja se s nama
poigrava na najsadističkiji način. Nemoguće je ukratko opisati ma i djelić svakodnevice. Posebno
mi je žao onih naših jadnih vjernika koji se usude doći u jedinu preostalu crkvu u gradu, ovdje kod
nas u katedralu, koje redovito prate, kao u najgora udbaška vremena. Kad se vrate kući, dočekaju ih
zbog toga što su išli u crkvu, isprebijaju ili izbace iz stana. Samo zato što su katolici, a i ne moraju
biti Hrvati, oni su na meti (...)
Pokušavamo nekako zbrinjavati te najgore i najteže slučajeve, ali njih je mnogo više nego što su
naše mogućnosti. Kako Vam je poznato, veći dio /petnaestak/ naših crkvenih zdanja, samostana i
pastoralnih centara, s 25 zgrada, Srbi su nasilno oduzeli, u neke smjestili svoje ljude, a neke
opljačkali i uništili. Desetak stambenih crkvenih zgrada u posljednje je vrijeme potpuno uništeno, a
i mi smo u dogovoru sa srpskim izbjeglicama neke naše zgrade, koje smo bili prisiljeni napustiti,
stavili njima na raspolaganje u nadi da ćemo ih tako sačuvati. - U nedavnom razgovoru s jednim
predstavnikom vlasti /nakon gotovo 6 mjeseci izostanka svakog kontakta s njima/ spomenuo sam i
problem bespravno oduzetih crkvenih zgrada. On mi je rekao da će se to pitanje uređivati zajedno s
otuđenim, odnosno ostavljenim, crkvenim zgradama SPC-a na području koje kontroliraju Hrvati.!? Tako nam oni, eto, uzvraćaju našu miroljubivost. Stavljeni smo u isti rang s onima koji su mnoge
druge svoje susjede - Hrvate protjerali i njihove svetinje i imovinu uništili. Meni je drago što naša
Crkva uporno inzistira na zaštiti imovine građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj i HR HB,
pogotovo njihovih sakralnih objekata. Neka se u tome samo ustraje. (...)
Vama, Uzoriti dragi, još jednom od srca hvala za sve što za nas činite! Gospodin Vam uzvratio! On
neka se proslavi po Vašem služenju istini.
+ Franjo, biskup banjalučki
ZAUZMITE SE DA STANOVNIŠTVO BANJALUČKE REGIJE DOBIJE PRIJEKO
POTREBNU ELEKTRIČNU ENERGIJU
Biskupovo pismo nadbiskupu zagrebačkom, Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 159/95 od 4. studenoga 1995.)
Vaša Uzoritosti!
Dozvolite da Vam se obratim s molbom za Vašu dragocjenu intervenciju, ako je to ikako moguće.
Danas su bili kod mene u Biskupskom ordinarijatu službeni predstavnici Vlasti RS. U otvorenom
razgovoru o ovdašnjim aktualnim problemima oni su me zamolili da se obratim Vama kao
najutjecajnijoj osobi Katoličke crkve u RH da intervenirate kod nadležnih Vlasti RH zbog jednog
vrlo urgentnog problema za cijelo ovo područje, tj. cjelokupno ovdašnje pučanstvo. To je
mogućnost dobivanja električne struje iz hidroelektrane u Bočcu između B. Luke i Jajca. U
kontekstu aktualnih razgovora u Americi, na kojima će, kako mi rekoše, također biti riječi o
puštanju električne energije kao vrlo potrebne humanitarne pomoći stanovništvu, današnji moji
sugovornici apeliraju na mene i na Vas kao utjecajne /!?/ predstavnike Crkve, da kod predstavnika
Vlasti RH što prije potaknete poželjan i potreban susret dviju političkih delegacija, koje bi
spomenuti problem, kao i druge aktualne probleme, uspješno, za obje strane, počele rješavati.
Vašoj je Uzoritosti poznat moj odlučan, principijelan stav da želim pomoći gdje god i koliko god
mogu i to u duhu Kristovog naloga /Lk 6,27/ , tj. svima bez razlike, te koliko god mogu sprečavam
zlo i nesreću kako bi ih bilo što manje. To sam rekao i mojim poštovanim sugovornicima, obećavši
im da ću Vam odmah pisati i osobno Vas zamoliti, a preko Vas i kompetentne političare u Zagrebu,
da pomognu i nama i svim ljudima ove regije kojima je pomoć potrebna. Situacija je ovdje dodatno
dramatična upravo zbog nedostatka električne energije. Ne samo da smo svi u mraku, nego
stradavaju posebno djeca, bolesnici i starije osobe.
Iznoseći svojim sugovornicima nezavidnu situaciju malog preostaloga broja katolika, Hrvata i dr. na
ovom području, kao i odvođenje u nepoznato dvojice svećenika moje biskupije, vlč. Ratka Grgića,
župnika iz Nove Topole - još u lipnju 1992 /!/ i vlč. mr. Tomislava Matanovića, župnika iz
Prijedora, u kolovozu 1995 g., dobio sam od njih čvrsta uvjeravanja da će sve poduzeti kako bi se
što prije rasvijetlili slučajevi s odvedenim svećenicima i poboljšala sigurnosna i opća situacija
preostalih katolika Hrvata na ovom području.
U očekivanju da ono što su obećali doista i počnu provoditi u djelo, još Vas jednom molim da se, s
obzirom na ovu moju molbu, osobno zauzmete kod kompetentnih osoba da proces smirivanja ratnih
sukoba i pomirenja također i među političarima, predstavnicima i hrvatskog i srpskoga naroda, što
prije započne i na ovoj, konkretnoj razini /a ne samo uz pomoć i na terenu Amerikanaca/.
Vašoj je Uzoritosti dobro poznato da smo mi ovdje širili nenasilje, upornu miroljubivost i ljubav
kršćansku prema svima i, unatoč svemu tome, stalne smo žrtve. Smijemo li se napokon nadati osim Božjem, koje smo i dosad imali - i ljudskom milosrđu? Nada nas još nije potpuno izdala!
Iskreno Vam unaprijed zahvaljujem što ćete nam i u ovom slučaju pomoći!
Uz izraze dužnog poštovanja ostajem Vašoj Uzoritosti odan u Gospodinu Isusu, Dobrom
Pastiru.
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
Dostavljeno:
Potpredsjedniku RS, prof. dr. Nikoli Koljeviću
MOJA BISKUPIJA SVEDENA JE NA "RELIQUIAE RELIQUIARUM"
Biskupovo pismo apostolskom nunciju u BiH, msgr. F. Monterisiju
(Prot. br.: Prez. 167/95 od 11. studenoga 1995.)
Preuzvišeni gospodine, apostolski nunciju!
Ponovno Vam se javljam s najnovijim vijestima iz sjedišta svoje biskupije koja je na žalost svedena
na "reliquiae reliquiarum". Nadam se da ste, dobrotom preč. Apostolske nuncijature u Beogradu,
primili na znanje i nekoliko mojih dopisa i vijesti koje sam im bio dostavio pismeno i usmeno.
1. I dalje se, na žalost, svakodnevno sustavno, uz teške fizičke i psihičke torture, tjeraju naši
preostali vjernici iz njihovih stanova i domova u Banjaluci i Kotor Varošu. I ovog je tjedna od
teških ozljeda podlegao jedan naš stariji zaslužni vjernik u centru Banjaluke /I.S. g.1912/, a
nekoliko njih s teškim je ozljedama završilo u bolnici. Ovdje još uvijek vlada pravo jačega, a mi
nemamo prava ni da se požalimo! Ako to učinimo bude nam, na žalost, još gore! Ovo što se
neprestano čini s potpuno nedužnim i miroljubivim ljudima našeg grada /i kraja/ doista prelazi sve
granice sadističkog iživljavanja! Žao mi je jadnih ljudi, a ne mogu im mnogo pomoći! Što da se
čini?!
2. U posljednja dva tjedna posjetili su me u dva navrata službeni predstavnici vlasti RS. Radilo se o
mogućnosti smještaja istjeranih i prognanih ljudi iz Banjaluke i drugih općina u preostale prostorije
naših triju jedinih kuća - u moju kuću i u dva preostala samostana u Banjaluci. Tražio sam od njih
potrebno osiguranje za te kuće i ljude koji bi u njima bili. U svojoj kući već imam 22 prognanika,
pa sam morao dvije sobe naših ambulanti isprazniti i staviti tim jadnim ljudima na raspolaganje. U
dva samostana smješteno je za sada 25 naših izbjeglih vjernika, uglavnom s područja župa Sasina i
Sanski Most. Ima još mnogo naših nezbrinutih protjeranih ljudi koji se na razne načine snalaze za
smještaj, a mi im pomažemo koliko god možemo u hrani i odjeći (...) Prošlih je dana jedna grupa od
184 naša vjernika "zamijenjena", te je otišla prema jugu, na teritorij HR HB, a nekoliko desetaka
njih prešlo je preko Save u RH. Znamo za veći broj ljudi koji su trenutačno beskućnici, i trebalo bi
im omogućiti ili povratak njihovim domovima ili odlazak nekamo gdje će imati minimum za život.
Tko bi im u tome mogao pomoći kad se sve odgovorne institucije i političke, i državne, i
humanitarne prave gluhima?!
3. U spomenutim razgovorima s predstavnicima vlasti RS oni su me, između ostalog, zamolili za
intervenciju preko kard. Kuharića u Zagrebu kod vlasti RH da Banjaluci i cijelom ovom kraju o
obliku humanitarne pomoći daju električnu energiju. Rado sam to učinio, moleći ujedno svoje
sugovornike da i oni nama ovdje omoguće život dostojan čovjeka. Posebno sam od njih tražio /tko
zna koji put!/ da se pusti na slobodu bez ikakvog suda ili presude naš zatočeni župnik u Prijedoru
vlč. Tomislav Matanović. Također sam tražio da nam se napokon priopći gdje je naš davno
odvedeni župnik iz Nove Topole vlč. Ratko Grgić i što je s njim. Obećali su da će učiniti što mogu,
ali još nema nikakvih rezultata!
4. Prije tri dana /8. studenoga o. g./ morale su naše redovnice Družbe Predragocjene Krvi, prema
naredbi civilne zaštite općine Bosanska Gradiška, napustiti svoj samostan sv. Antuna /osnovan
1898./ u tom gradu. Mogle su ponijeti samo svoje osobne stvari. Sada su kod mene, a u prostorije
njihovog samostana treba useliti vojska. Vlasti o tom pitanju /nasilno uzimanje samostana/ nisu
razgovarali ni sa mnom, ni s Upravom te redovničke zajednice.
5. Jučer me u mom domu posjetio specijalni izaslanik Vlade SAD za ljudska prava, pomoćnik
državnog sekretara, Jonh Shattuck. U dvadesetminutnom razgovoru dao mi je do znanja da se za
nas zna i da nas svakako želi podržati u našim miroljubivim naporima i zauzimanju za poštovanje
osnovnih ljudskih prava i sloboda. Izričito je naglasio da "i biskup i svi njegovi vjernici moraju
ovdje ostati", a da će se "svima nasilno protjeranima morati omogućiti povratak i život - ne ropski
nego ljudski". Daj Bože da se to i ostvari!
6. Još Vam jednom želim, vrlo poštovana Ekscelencijo, izraziti duboku zahvalnost za Vašu trajnu
brigu o svima nama, pripadnicima Banjalučke biskupije. Preko Vas želim od sveg srca zahvaliti i
Njegovoj Svetosti, Ivanu Pavlu II., kao i svima pri Svetoj Stolici koji nas nose u srcu, imaju u
molitvama i koji nas ustrajno bodre da ne klonemo u sadašnjim iskušenjima, nego da i dalje
ustrajavamo u podnošenju nepravdi, u praštanju, pomirenju i u nastojanjima da se ne uništi Kristovo
kraljevstvo na ovim prostorima! "Viribus unitis" - međusobno i s Gospodinom zajedno sigurno
ćemo i u tome uspjeti! Neka se i ubuduće proslavlja Bog! - Primite i ovaj put izraze dužnoga
poštovanja! Vaš u Kristu odani,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
HVALA NAŠIM "BIJELIM SESTRAMA"!
Biskupovo pismo vrhovnoj glavarici Družbe "Sv. Vinka" s. A. T. Šutra
(Prot. br.: Prez. 170/95 od 13. studenoga 1995.)
Poštovana časna majko Agneta!
Upravo saznadoh da ste u pohodu svojih dobrim sestrama, vrlo zaslužnim za Crkvu u dijaspori.
Koristim ovu zgodu da Vas, makar i na ovaj način, "dostignem".
Kako su, na žalost, veze i putevi između nas i Vas još uvijek vrlo otežani, gotovo nemogući, nije mi
uspjelo ranije pisati. Želio bih se svakako još jednom od sveg srca zahvaliti Vama osobno i dragim
našim "bijelim sestrama", koje su nama ovdje bile "sve do zadnjeg", a onda nas napustiše - tijelom,
ali vjerujem ne i duhom. Znam da nas Vi osobno, a ni Vaša cijela Družba, ne zaboravljate, posebno
ne pred Gospodinom. A i kako bi mogli kad je ovdje, kod nas, u ovo naše vrijeme, svoju vjernost
Kristu i njegovoj Crkvi po služenju u svojoj Družbi i samom svojom krvlju posvjedočila naša
nezaboravna i dobra sestra Cecilija, istinska mučenica ljubavi i požrtvovnosti! - Njezina je žrtva za
sve nas i svetinja i obveza! Njezin lik i djelo ne smiju se predati zaboravu! Uvjeren sam da će i iz
njezine nevine žrtve, koju je podnijela za Krista, izniknuti dragocjeni plodovi duhovni, kako za
Družbu koja ju je "iznjedrila", tako i za Crkvu za koju je služila i sebe žrtvovala! - Doći će, ako
Gospodinova volja bude, uskoro vrijeme kad ćemo moći nadoknaditi ono što smo dužni našoj
dragoj pokojnoj mučenici /i našim svećenicima-mučenicima/.
Dotad nam valja ustrajavati u vjeri, nadi i ljubavi prema Bogu i braći ljudima! - U tome nam
svojevrsnu podršku, vrlo dragocjenu za nas, daju upravo Vaše divne sestre tu, gdje se sada nalazite!
Bog ih stostruko nagradio! Mi im ne možemo dovoljno zahvaliti!
Ovdašnja Vaša kuća-samostan stoji kako stoji. Oni su ljudi unutra dokle će tako biti sam Bog zna.
Bude li ikakve promjene stranaka ili sl. nastojat ću Vam svakako javiti.
Molim Vas da mnogo pozdravite sve drage mi sestre Vaše Družbe, posebno te - tu, kao i one koje su
bile ovdje kod nas! Preporučujući se i dalje u Vaše sv. molitve i žrtve - kao i sve druge oko sebe,
Vas osobno najsrdačnije pozdravljam!
U Gospodinu odani,
+ Franjo, biskup
I DALJE JE VRLO TEŠKO I POTPUNO NEIZVJESNO
Biskupovo pismo nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom, Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 174/95 od 16. studenoga 1995.)
Vaša Uzoritosti,
dragi Oče nadbiskupe!
Od srca Vam zahvaljujem na Vašem cijenjenom pismu od 08. studenoga o. g., u kojemu mi javljate
da ste preporučili moju molbu za "dobivanje" električne energije Vladi RH. Vašu intervenciju dao
sam na znanje predstavnicima ovdašnjih vlasti.
Nije mi poznato je li o tom pitanju bilo ikakvih konkretnih razgovora i dogovora, ali znam da smo i
dalje u mraku. Samo povremeno dođe malo struje. Opća je situacija ovdje vrlo nejasna, i za naše
ljude još uvijek vrlo teška i potpuno neizvjesna. Fizička zlostavljanja i nasilna izbacivanja iz
vlastitih domova i stanova svakodneva su pojava. Nema nikakve efektivne zaštite. I ovih nam je
dana preminuo jedan stariji župljanin centralne banjalučke župe, inače ugledni građanin i vrlo vezan
uz Crkvu, kojeg su bezobzirni napadači teško fizički zlostavljali u vlastitom stanu. Stalno se
ponavlja "ista pjesma": "Što vi još ovdje čekate?" "Marš u vašu lijepu!" Ubit ćemo, preklat ćemo!"
Tri preostale kuće - kod mene, sestara u Budžaku i oo. trapista prepune su najugroženijih, kako
domicilnih, tako i prognanika iz okoline Sanskog Mosta. Trudimo se koliko god možemo da i
drugima nekako pomognemo, ali su nam mogućnosti vrlo ograničene, počevši od hostilnosti
službenih lica, do nemogućnosti slobodnog kretanja i nedostatka osnovnih artikala potrebnih za
preživljavanje! - Još uvijek ne znamo ništa pouzdano o našem svećeniku, župniku iz Prijedora!
Posljednji "službeni" odgovor je da je on, navodno, napustio RS još 10. listopada o. g. preko
Teslića! Ne vjerujemo ni najmanje! - Pomoćnik ministra za vjere RS traži od mene da mu stavim na
raspolaganje jedan osobni automobil ili će ga sam uzeti!! - Župniku u Bosanskoj Gradiški ovih su
dana nasilno provalili u kuću, zlostavljali ga i uzeli mu auto. Sestre su prije tjedan dana nasilno
protjerane iz svoje kuće u Bosanskoj Gradiški. Neka nam se smiluje Bog!
Vaš,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
SVI SU NAS OSTAVILI NA NEMILOST SILNICIMA I BEZAKONICIMA!
Biskupovo pismo nadbiskupu vrhbosanskom, V. kard. Puljiću
(Prot. br.: Prez. 177/95 od 17. studenoga 1995.)
Vaša Uzoritosti, dragi brate u biskupstvu!
Dobih /faksom/ nekoliko Tvojih dopisa: od 29. i 31. listopada, zatim br. 190, 191 i 192 sve od 08.
studenoga o. g. Zahvaljujem i primam sve na znanje. Želim svim u dopisima naznačenim
projektima i nakanama da što bolje i uspiju, tj. da budu na Božju slavu i koriste spasenju duša!
Koristim ovu zgodu da Ti ukratko priopćim našu sadašnju situaciju. Ona se, na žalost, ne mijenja
nabolje. I dalje svakodnevno tjeraju ovo malo naših ljudi što je ostalo, uz fizičke /a pogotovo
psihičke/ torture. Od takvih bestijalnih zlostavljanja ovih je dana podlegao i Tebi poznati, naš
ugledni vjernik i vijećnik g. Skočibušić. Mnogo je naših teško ozlijeđenih ljudi na liječenju! Neka
se Bog smiluje.
Sve tri naše kuće pune su naših prognanih i izbjeglih ljudi, što ovdašnjih, što s područja S. Mosta i
Sasine. Premalo je mjesta za sve koji nemaju krova nad glavom! A nitko da se pravo pobrine za te
jadne ljude, niti ovdašnja vlast, niti političari hrvatskog naroda! Doista nas sadistički muče! Svi su
nas ostavili na nemilost silnicima i bezakonicima! Neka nam se Bog smiluje!
Sestre su prije tjedan dana protjerane iz svoje kuće u Bosanskoj Gradiški. Tvog su nasljednika prije
tri dana ponovno oružano napale uniformirane osobe u vlastitoj kući, zlostavljale ga i oduzele mu
automobil.
O župniku T. Matanoviću najnovija je "službena" vijest da je 10. listopada o. g. preko Teslića/!/
napustio RS! O tome nitko ništa ne zna! Prošlih su me dana posjetili prvo g. Shattuck u ime SAD-a,
onda i g. Pedoaye u ime UNPROFOR-a. Dao Bog da ti posjeti donesu korist onima kojima je
najpotrebnija!
Ne znam hoćeš li moći poći u Rim na sjednicu Vijeća iduće nedjelje. Ja sam još uvijek ograničen
samo na put od kuće do katedrale! Ako budeš išao, pozdravi sve - baš sve! Zahvali im što na nas
misle! Bratski Te pozdravlja Tvoj,
+ Franjo, biskup
SVETI OČE, GANUT SAM VAŠOM OČINSKOM LJUBAVLJU I TRAJNIM
SOLIDARIZIRANJEM S NAMA!
Biskupovo pismo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II.
(Prot. br.: Prez. 183/95 od 28. studenoga 1995.)
Sveti Oče!
Preko prečasne Apostolske nuncijature u Beogradu stigla mi je radosna vijest da na izričitu želju
Vaše Svetosti, njegova Ekscelencija, msgr. Francesco Monterisi, apostolski nuncij u Bosni i
Hercegovini, treba uskoro stići u Banjaluku u posjet ovom preostalom vjernom "malom stadu"
obespravljenih članova moje teško nastradale biskupije.
Molimo dobrog Boga da se to i ostvari!
Kao i mnogo puta dosad, tako sam i ovaj put duboko ganut Vašom očinskom ljubavlju i velikim i
trajnim solidariziranjem s nama i svim ljudima koji strašno pate zbog sila mraka i zla. Uz bezbrojne
brige na rješavanju velikih aktualnih problema, kako u cijeloj Crkvi, tako i u čovječanstvu, Vaše
očinsko srce suosjeća i s nama ovdje, koje su mnogi, nama fizički mnogo bliži, kako se čini,
"otpisali", a drugi, ex offo zaduženi za zaštitu ljudskih prava i sloboda pojedinaca, etničkih i
vjerskih zajednica, gotovo potpuno zanemarili.
Sveti Oče, koje god bih riječi upotrijebio, njima ne mogu izraziti duboku zahvalnost i ljubav svih
nas u Banjalučkoj biskupiji koji Vas slušamo i slijedimo kao nenadomjestivoga Kristovog
namjesnika na zemlji. U ime svih članova moje napaćene, ali vjerne biskupijske zajednice, duboko
zahvalni Bogu, mogu Vašoj Svetosti i ovaj put javiti da se uporno i dalje svakodnevno trudimo na
provođenju u djelo svetopisamskog naloga, posebno onog iz Lk 6,27 "Ljubite svoje neprijatelje,
činite dobro onima koji vas mrze" i 1 Iv 3,18 "Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom",
kao i želje Vaše Svetosti za praštanjem i pomirenjem, izražene u porukama svima nama prošle
godine u Sarajevu i u Zagrebu!
S izrazima sinovske odanosti Vašoj Svetosti, molim Vaš sveti apostolski blagoslov za moje revne i
vjerne suradnike, svećenike, redovnike i redovnice, istinske svjedoke vjernosti Kristu i Crkvi, kao i
za sve ostale članove moje biskupijske zajednice, bilo da su na području biskupije ili u progonstvu,
u željnom iščekivanju mogućnosti da se ponovno vrate u svoje župe i na svoja stoljetna ognjišta.
Vašoj Svetosti u Kristu, Dobrom Pastiru, trajno zahvalan,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
NE MOŽEMO SAMO ŠUTJETI I GLEDATI KAKO DRUGI ODLUČUJU O
NAŠOJ BUDUĆNOSTI
Biskupovo pismo apostolskom nunciju u BiH, msgr. F. Monterisiju
(Prot. br.: Prez. 188/95 od 1. prosinca 1995.)
Preuzvišeni gospodine!
Najava Vašeg skorašnjeg dolaska k nama u Banjaluku sve nas je vrlo obradovala. Odmah sam
poduzeo potrebne korake kod nadležnih ovdašnjih vlasti da o tome budu pravodobno obaviješteni i
daju potrebnu dozvolu. Odgovoreno nam je, što već vjerojatno znate jer smo obavijestili
Nuncijaturu u Beogradu, da Vaš dolazak uvjetuju mogućnošću ostvarivanja pastoralnog pohoda
mjestima, svetištima i vjernicima SPC-a na području HR HB episkopu g. Atanaziju. To nas podsjeća
na onu sličnu "igru" otprije šest mjeseci, kad ste također željeli doći, a niste dobili dozvolu.
Zamolio sam odgovorne osobe u Vladi HR HB da sa svoje strane učine sve kako ne biste imali
nepotrebnih poteškoća u ostvarivanju svoje nakane i izričite želje samoga Svetog Oca. Još uvijek
nemam nikakav odgovor - ni od HR HB, ni od RS, odnosno s Pala. Ipak, nadam se da će pozitivan
odgovor uskoro stići, i da ćemo Vas, s Vašom cijenjenom pratnjom, ako Bog da, uskoro moći
pozdraviti - i s Vama se radovati.
Jučer nas je posjetila gđa Elisabeth Rehn, posebni izvještač UN-a za ljudska prava u bivšoj
Jugoslaviji. Spomenula je da će nakon posjeta Mostaru putovati u Rim, i da bi željela stupiti u
kontakt s ljudima iz Svete Stolice. Molio sam je, između ostalog, da i ona urgira za puštanje na
slobodu našeg potpuno nevinog i nedužnog svećenika, župnika u Prijedoru, mr. Tomislava
Matanovića, kao i da se napokon sazna sudbina davno kidnapiranog našeg župnika iz Nove Topole,
vlč. Ratka Grgića. Nadam se da će doista poduzeti potrebne korake da se rasvijetli situacija s našom
dvojicom svećenika, velikih mučenika. I prije dva dana sam u razgovoru s jednim od ovdašnjih
srpskih političara /poslanik u Skupštini RS/ insistirao da nam puste naše nepravedno odvedene
svećenike. Obećao je da će vidjeti što se može učiniti za te ljude. Nema nikakve sumnje da su za
tešku tragediju naših, osvjedočeno miroljubivih svećenika i velikih dobročinitelja svih ljudi oko
sebe, krive aktualne lokalne vlasti. One znaju što se sa svećenicima dogodilo i gdje su naši
svećenici, kao što su znale i za tešku tragediju i drugih naših svećenika, vjernika i naših crkvenih
institucija.
Posljednjih su dana u ovdašnjim sredstvima javnog priopćavanja učestale tvrdnje, utemeljene na
stranim agencijama, da se uništava imovina srpskog stanovništva na području općina Mrkonjić
Grad i Šipovo, koje su sada pod kontrolom federacije BiH, a trebaju biti vraćene RS. Dobio sam
potvrdu da je to istina. Smatrao sam svojom dužnošću uputiti prosvjed protiv zlodjela koje čine
neodgovorni pojedinci ili grupe, što jako šteti našem tamošnjem miroljubivom preostalom
pučanstvu, odnosno našim vjernicima koji su se sve ovo vrijeme jako napatili, ali su svakako željeli
ostati na svojim stoljetnim ognjištima, u svojoj župi. Sada neki ljudi - došavši sa strane samovoljno ili s dopuštenjem onih koji su odgovorni za javni red i mir - svojim nedjelima
ugrožavaju mogućnost daljnjeg opstanka naših vjernika na tom području. Imam dojam da neki
politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH i RH doista bezobzirno odlučuju o budućnosti
Katoličke crkve na ovim njezinim stoljetnim prostorima. Ne možemo samo šutjeti i gledati kako
drugi nepozvani - odlučuju o našoj budućnosti. Ako smo mi dosad pokazali na djelu da smo voljni i
u stanju živjeti u miru sa svojim susjedima, da možemo i želimo oprostiti i ponovo s njima
izgrađivati bolju budućnost, zašto se to namjerno, ovakvim i sličnim krajnje nedopustivim
metodama i "akcijama" - želi onemogućiti?! Možda bi ipak trebalo i s više crkvene instance, tj. iz
Svete Stolice, upitati odgovorne političke predstavnike zašto se tako radi?!
O ovom sam problemu obavijestio danas i uzoritog g. kardinala Puljića, da i on, jer lakše može
stupiti u vezu s odgovornim političarima nego ja, spriječi daljnje negativne "akcije" koje mogu
samo štetiti budućnosti Katoličke crkve na ovim prostorima, odnosno u BiH.
Dragi Preuzvišeni, nadajući se čvrsto da ćemo se, ako Bog da, uskoro ovdje vidjeti i o svemu
porazgovarati, zahvaljujem Vam još jednom na svemu što za nas činite i srdačno Vas u Gospodinu
pozdravljam! Vaš,
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
IV.
POGLAVLJE – PREDSTAVNICIMA DRUGIH
VJERSKIH ZAJEDNICA
POMOZITE DA SE PREKINE GOLGOTA UHIĆENIH SVEĆENIKA
Pismo bihaćko-petrovačkom episkopu, g. Hrizostomu
(Prot. br.: 307/92 od 29. travnja 1992.)
Preosvećeni gospodine episkope, dragi u Kristu brate!
Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem večerašnjem ljubaznom pozivu! Još Vam više zahvaljujem na
Vašoj plemenitoj pastirskoj skrbi o uhićenim svećenicima i vjernicima naših obiju sestrinskih Crkvi.
Neka Vam Krist, Dobri Pastir, za sve to stostruko naplati!
Nakon mnogih pokušaja maloprije mi je uspjelo telefonom dobiti nadbiskupa vrhbosanskog, koji se
od rane večeri zbog granatiranja Sarajeva nalazi u podrumu. On mi je priopćio vijest, koju je dobio
prije odlaska u sklonište. Javljeno mu je da bi se razmjena svećenika, don Zvonimira i o. Perkovića,
te paroha iz Tomislavgrada trebala obaviti sutra, u četvrtak, 30. o. mj. u 11.00 sati. Zbog toga je i
voditelj Europske promatračke misije u Splitu, g. Voltman, danas išao u Knin. Međutim, reče
nadbiskup, još uvijek nema povratne informacije da general Mladić prihvaća termin razmjene.
Vas, pak, molim da, ako, imate veze s Kninom, pokušate privoliti generala Mladića da pristane na
ugovoreni termin i konačno prekine Golgotu naših svećenika. Nadam se da će Vam to i uspjeti.
U vezi s rezultatima sutrašnjega događaja glede razmjene naših svećenika nastojat ću s Vama
kontaktirati sutra navečer.
Primite izraze iskrenog poštovanja! Vaš u Kristu Isusu subrat,
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
"MNOGI NAŠI CRKVENI OBJEKTI SU STRADALI, VJERNICI SU U
POTPUNOJ NEIZVJESNOSTI ZA BUDUĆNOST"
Biskupov popratni dopis banjalučkom episkopu gospodinu Jefremu
uz slanje "Razaranja katoličkih objekata u Banjalučkoj biskupiji
(rujan 1991. -veljača 1993.)"
(Prot. br.: 569/93 od 18. veljače 1993.)
Preosvećeni gospodine episkope i dragi u Kristu brate!
Slobodan sam s Vama zajedno podijeliti veliku zabrinutost za sudbinu povjerenog mi dijela
Kristove Crkve u Banjalučkoj biskupiji. Ovaj nesretni rat, na žalost, nije poštedio ni moju biskupiju,
iako sam, zajedno sa svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima poduzimao sve da se zlo,
koje je zahvatilo naše suvremenike, ne proširi!
Mnogi naši crkveni objekti su stradali, kako je vidljivo iz priloga koji Vam dostavljamo; vjernici su
u potpunoj neizvjesnosti za budućnost!
Zahvaljujem Vam na razumijevanju i bratskoj pomoći bilo koje vrste!
U Kristu odani,
+ Franjo, biskup banjalučki
MORAMO, A I MOŽEMO, PREDNJAČITI DRUGIMA
Biskupovo pismo patrijarhu SPC-a
(Prot. br.: Prez. 30/93 od 30. ožujka 1993.)
Vaša Svetosti!
Preosvećeni i vrlo poštovani moj brat u Kristu, episkop banjalučki, gospodin Jefrem, prenio
mi je Vaše zanimanje i zabrinutost za mene i moju dijecezu u ovo vrijeme dozrijevanja pogubnih
plodova proteklih desetljeća.
Iskreno Vam zahvaljujem!
Nitko od nas nije sam sebi izabrao ni vrijeme u kojem će živjeti, ni posao koji će obavljati. S nama
ima svoje nakane sam Svevišnji Bog! A to silno obavezuje! Jer "kome je mnogo dano od njega će se
mnogo tražiti" /Lk 12,48/ . Nama, pastirima u Crkvi Kristovoj, mnogo je povjereno! Zato smo i
odgovorniji nego ona naša braća "koji su u neznanju i zabludi" /Hebr 5,2/. Zato moramo, a i
možemo, prednjačiti drugima u istinskom bratoljublju, jer nas na to upućuje naše bogoljublje, koje
smo dužni živjeti i propovijedati!
Uvjeren sam da našim vjernicima i našim narodima nitko drugi neće prije donijeti željeni pravedan
mir i zajednički život dostojan našeg zajedničkoga, humanog poslanja na ovim Bogom danim
zajedničkim prostorima nego naše sestrinske Crkve, duhovne prevažne Majke naših bratskih
naroda. Zato nam valja neumorno vapiti zajedničkom Spasitelju da On približi naše korake i srca na
slavu svoga Imena, a na spasenje naše braće ljudi!
Zahvaljujući Vašoj Svetosti, na zauzimanju za pobjedu Dobra nad Zlom, gdje god to bilo aktualno,
uvjeravam Vas da i sam želim "činiti ono što će se Gospodinu svidjeti" /2 Kor 5,9/. Spreman sam i
ubuduće činiti sve da se Božji zakon ljubavi i milosrđa afirmira jače nego što to žele sile mržnje i
razdvajanja.
Iskreno Vas pozdravljam, uz dužno poštovanje!
Odani Vam u Kristu Dobrom Pastiru!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
"POJAVILI SU SE I U NAŠEM GRADU BESKRUPULOZNI RUŠITELJI,
VANDALI!"
Biskupova sućut Muslimanima prigodom rušenja glavnih banjalučkih džamija
(Prot. br.: 1071A/93 od 7. svibnja 1993.)
Poštovani gospodine muftijo banjalučki, hadži Haliloviću,
poštovani vjernici - muslimani!
Najtužnija vijest koju sam danas morao čuti, osim vijesti o uništenju katoličke bogomolje u
banjalučkom naselju Novakovići, bila je vijest o noćašnjem, bezumnom, zločinačkom zlodjelu
rušenja vaših višestoljetnih bogomolja, divot-džamije Ferhadije i Arnaudije, dragocjenog blaga ne
samo Vaše - Islamske Zajednice, nego i svih stanovnika našeg grada i cijele naše zemlje.
Iskreno sam i duboko potresen, ne samo zbog strašne činjenice da su srušene najstarije postojeće
bogomolje našeg grada i cijelog ovog kraja, pa i šire, nego i zato što su se među nama, na žalost,
pojavili beskrupulozni rušitelji, vandali koji su kadri promišljeno, planski i podlo, bez ikakvog
povoda i razloga, učiniti takva zlodjela.
Tim je vandalskim zlodjelom koje se, na žalost, unatoč policijskom satu, prema Vašim iskazima,
očito duže vrijeme pripremalo i sinkronizirano izvelo, bačena velika, nepopravljiva ljaga i na sve
one koji imaju zadaću da sprečavaju slične vandalske čine, a koji se ipak događaju u našem gradu i
kraju - pod okriljem mraka.
U ime Katoličke crkve u Banjalučkoj biskupiji, u ime Biskupskog ordinarijata u Banjaluci, kao i u
svoje osobno ime, najodlučnije osuđujem to najnovije zlodjelo nad vjerskim objektima i vjerskim
zajednicama u našem gradu i općini!
U ime pravde i zakona, u ime kulture i civilizacije kojima pripadam, u ime zdravog razuma i u ime
svih plemenitih naših sugrađana koji se istinski među sobom poštuju i uvažavaju bez obzira na
vjerozakon ili pripadnost raznim narodima, tražim i očekujem od svih kompetentnih institucija i
osoba našeg grada i općine da se zločinci tih najnovijih zlodjela otkriju i spriječe u daljnjim sličnim
neljudskim nakanama!
Dok ovozemaljskoj pravdi prepuštamo kažnjavanje zločina, molim milosrdnog i samilosnog Boga
da nas sve sačuva kako i sami ne bismo postali robovi ovakvih đavolskih nakana ili objekti mogućih
novih njegovih paklenih akcija!
Vama, osobno, kao i poštovanim vjernicima Islamske zajednice iskreno želim da Vas u ovim teškim
trenucima tješe riječi iz Kur'ana Časnog:
"A kada dođe vrijeme druge prijetnje, poslat ćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u
Hram kao i prvi put, ponovno provale i da sve što osvoje do temelja poruše.
I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; ako vi ponovno započnete, započet ćemo i Mi. A
džehennem smo za nevjernike tamnicom učinili" AlIsra' XVII, 7-8.
Dijeleći iskreno s Vama svima, kako veliku tugu, tako i neuništivu nadu, te obećavajući Vam
razumljivu solidarnost i nas, vjernika-katolika, prijateljski Vas pozdravljam!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
VJERUJEM DA ĆETE NASTOJATI DA SE OSTVARE NAŠI PRIJEKO
POTREBNI BRATSKI RAZGOVORI
Pismo mitropolitu dabro-bosanskom, gospodinu Nikolaju
(Prot. br.: 129/94 od 20. veljače 1995.)
Vaša Visokopreosvećenosti!
Njegova Uzoritost, Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolit u svojstvu
predsjednika BK BiH, obavijestio me da će se iduće zasjedanje Konferencije održati u Banjaluci,
između 25. veljače i 01. ožujka 1995.
Osim biskupa mostarsko-duvanjskog, msgr. Ratka Perića, najavljen je dolazak i predstavnika HBK,
msgr. Srećka Badurine, šibenskog biskupa i dopredsjednika HBK, te msgr. Želimira Puljića,
dubrovačkog biskupa i člana Stalnog vijeća HBK. Kardinal Puljić je - kako javlja - nekoliko puta
bez uspjeha pokušavao stupiti u vezu s Vašom Preosvećenošću radi dogovora za ostvarivanje još
prošle godine planiranog, pa otkazanog susreta između predstavnika naših dviju Crkvi.
Zato me zamolio da pokušam stupiti s Vama u kontakt i zamoliti Vas da se prigodom njegovog
skorašnjeg boravka u Banjaluci, Vi i, po mogućnosti, drugi episkopi Vaše mitropolije susretnete s
njim i drugim prisutnim biskupima.
Kardinal Puljić posljednjih je dana u Rimu, odakle je izričito javio kako ima "jednu specijalnu
poruku za Vas, odnosno za Sveti Sinod, od viših crkvenih poglavara".
Zato me moli da obavijestim i Njegovu Svetost, patrijarha srpskog, gospodina Pavla, da netko od
članova Svetog Sinoda dođe po mogućnosti u Banjaluku.
Nakon razgovora s episkopom banjalučkim, gospodinom Jefremom, slobodan sam sugerirati kao
moguće vrijeme za naš susret ponedjeljak, 27.veljače 1995., poslijepodne, ili utorak, 28. veljače
1995.!
Vjerujem da će se, unatoč neželjenom i nepredviđeno kratkom roku koji je ostao do datuma
predviđenog za naš susret, naći mogućnosti da Vaša Visokopreosvećenost stigne u Banjaluku i da se
u Kristovoj ljubavi, koja nas spaja, ostvare naši prijeko potrebni bratski razgovori.
Neka nam Duh Gospodnji pokaže i pomogne ostvarivati Božju volju, kako bi se Bog što više po
nama proslavio, a što više besmrtnih duša spasilo! Uz izraze dužnog poštovanja, ostajem Vašoj
Visokopreosvećenosti u Kristu – brat,
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup,
potpredsjednik BK BiH
Pismo dostavljeno - Tajništvu BK BiH
TRAŽI SE SUSRET S NEKIM OD ČLANOVA SVETOG SINODA SPC-a
Pismo patrijarhu SPC-a, gospodinu Pavlu
(Prot. br.: 130/95 od 20. veljače 1995.)
Vaša Svetosti!
Obraćam Vam se na zamolbu Njegove Uzoritosti, Vinka kardinala Puljića, vrhbosanskog
nadbiskupa i metropolita i predsjednika Biskupske konferencije BiH. On se ovih dana nalazi u
Rimu, a u subotu, 25. veljače 1995. godine trebao bi, zajedno s mostarsko-duvanjskim biskupom,
msgr. Ratkom Perićem, stići u Banjaluku, gdje će biti održano zasjedanje naše BK. Kao izaslanici
HBK trebali bi doći i msgr. Srećko Badurina, šibenski biskup i dopredsjednik HBK, i msgr. Želimir
Puljić, dubrovački biskup i član Stalnoga vijeća HBK.
Kardinal Puljić nije uspio, unatoč mnogim pokušajima, stupiti u vezu s njegovim
Visokopreosvećenstvom gospodinom Nikolajem, mitropolitom dabrobosanskim, radi dogovora o
ostvarivanju još prošle godine isplaniranog susreta između episkopa i biskupa s područja BiH. Zato
je mene zadužio da pokušam stupiti u kontakt s Visokopreosvećenim gospodinom Nikolajem, koji
je ovih dana još uvijek na putu i vraća se, kako mi je rečeno, u srijedu navečer.
Kako kardinal Puljić javlja da ima "jednu posebnu poruku za mitropolita, odn. za Sveti Sinod od još
viših crkvenih poglavara", ujedno moli da jedan od članova Svetog Sinoda dođe radi susreta s
kardinalom Puljićem i nazočnim biskupima.
Nakon razgovora s episkopom banjalučkim, gospodinom Jefremom, slobodan sam predložiti datum
našeg susreta u ponedjeljak, 27. veljače 1995., poslijepodne, ili u utorak, 28. veljače 1995.
Konkretne pojedinosti dogovorit ćemo episkop gospodin Jefrem i ja.
Nadam se da će Gospodin u svojoj ljubavi omogućiti ovaj poželjan i potreban bratski susret visokih
predstavnika naših dviju sestrinskih Crkava - na slavu svoga svetog Imena, za doprinos istinskom
miru na ovim prostorima i spasenju besmrtnih duša!
Zahvaljujem Vašoj Svetosti unaprijed na svoj miroljubivosti koju širite oko sebe i uz dužno
poštovanje, srdačno i bratski pozdravljam u Kristu, Dobrom Pastiru!
Vaš subrat,
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup,
potpredsjednik BK BiH
Pismo dostavljeno:
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
P. S. Slobodan sam dostaviti Vašoj
Visokopreosvećenstvu, gospodinu Nikolaju.
Svetosti
i
kopiju
mojega
DIGNITE PONOVNO SVOJ GLAS I ZAŠTITITE NAS!
Pismo patrijarhu SPC-a, gospodinu Pavlu
dopisa
Njegovom
(Prot. br.: 312/95 od 9. svibnja 1995.)
Vaša Svetosti!
Kao rođeni Banjalučanin i katolički biskup Banjalučke biskupije želim Vam prigodom Vašeg
pohoda našem gradu i kraju izraziti dobrodošlicu kao nasljedniku Kristovih apostola i dragom u
Kristu bratu. Kao i svaki drugi, tako i ovaj Vaš pastirski pohod ovdašnjim vjernicima Srpske
pravoslavne crkve stoji u službi Božje istine, ljubavi, praštanja i mira. I istina, i ljubav, i praštanje, i
mir potrebni su u ovom trenutku svim ljudima u ovom gradu i kraju više nego bilo što drugo.
Mržnja i osveta, na žalost, u posljednje su vrijeme ponovno kao vulkan izbili na obzorje naše
svakodnevice.
Na području zapadne Slavonije pogođeni su vihorom ratnih sukoba mnogi nedužni civili,
pravoslavni Srbi i njihovi najbliži. Duboko smo potreseni zlom čije su žrtve oni postali! I ovaj put
iskreno suosjećamo sa svim nevinim žrtvama, molimo za njih i iskreno im želimo pomoći.
Rušilački val preplavljuje ove naše prostore, na žalost, već nekoliko godina. Dok smo se mi,
katolici Banjalučke biskupije svim silama ustrajno i dosljedno trudili na miru, praštanju i ljubavi čak i prema onima koji nam u svojoj duhovnoj sljepoći čine zlo - pogodili su nas, posebno
posljednjih dana, ponovni, teški udarci mržnje i uništenja. Mi ih nismo izazvali ničim, osim možda
našom pasivnom rezistencijom, našom miroljubivom nazočnošću, dobrotom i praštanjem!
Prvo su bezdušno kidnapirane, a potom protjerane preostale redovnice iz dva naša drevna, velika
samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, 4. svibnja 1995., za koje se još 1992.
godine osobno bio zauzeo moj poštovani subrat episkop banjalučki, gospodin Jefrem. O tom teškom
i ničim opravdanom zločinu protiv nedužnih redovnica, uglavnom starica, velikih dobročiniteljica
okolnog srpskog stanovništva, kao i o neshvatljivoj obmani javnosti ministra vjera u Vladi RS, da
su, navodno, časne sestre na vlastiti zahtjev prebačene na teritorij Republike Hrvatske, slobodan
sam Vašoj Svetosti priložiti odlučan službeni demanti njihove provincijalne uprave iz Zagreba.
U samostanske zgrade i župnu crkve pokraj njih, ni meni, ni mojim svećenicima do danas(!) nije
dopušten pristup, niti nam je omogućen kontakt s nekim od predstavnika lokalnih ili viših vlasti!
Istog je dana u večernjim satima SRT, Studio Banja Luka, iznijela svojim gledateljima - tko zna koji
put! - teške klevete i insinuacije o banjalučkom biskupu i njegovom navodnom djelovanju. Bio je
to, sada je očito, uvod u nemile događaje koji će uslijediti neposredno nakon toga!
5. svibnja 1995. uslijedilo je paljenje područne crkve u Vujnovićima (župa Petrićevac) na periferiji
Banjaluke.
Sutradan, 6. svibnja 1995. miniranjem je srušena druga područna crkva župe Petrićevac, u mjestu
Šargovac.
U noći između 6. i 7. svibnja 1995. brutalno su zlostavljani redovnici - franjevci i redovnice u
povijesnom samostanu Petrićevac, pri čemu je životom stradao svećenik-redovnik, fra Alojzije
Atlija, bolesni starac. To je četvrta, potpuno nevina svećenička žrtva moje biskupije u ovom ratu!
Nakon toga su redovnici i redovnice protjerani. Zapaljen je njihov samostan, a miniranjem potpuno
uništena nova, prostrana samostanska i župna crkva, svetište sv. Ante za cijeli banjalučki kraj, i
veliki zvonik.
Tako je jedna od naših najvećih banjalučkih župa u roku od tri dana ostala bez
svih svojih bogoslužnih prostora - hramova, a Katolička crkva na banjalučkim prostorima bez još
jednog, četvrtog po redu, velikog samostana, kulturnog središta katolika ove regije.
Već sljedeći dan, u noći između 7. i 8. svibnja 1995. zapaljena je jedina dosad čitava crkva u mojoj
biskupiji južno od Banjaluke, u mjestu Majdan kod Mrkonjić Grada.
Sve to ostavlja dojam da su neke, očito sotonske sile odlučile nastaviti s uništavanjem Katoličke
crkve u mojoj biskupiji, konačno i u samom njezinom središtu, u mom rodnom gradu Banjaluci.
Vašoj je Svetosti vjerojatno poznato teško stradanje, ne samo pravoslavnih kršćana, nego i katolika
na ovom području još za vrijeme II. svjetskog rata, kada je trećina župa Banjalučke biskupije
zauvijek uništena. Za vrijeme ovog, užasnog rata u Bosni i Hercegovini, unatoč izrazito
miroljubivom djelovanju svećenika i redovnika i miroljubivom držanju najvećeg broja vjernika
moje biskupije, doživjeli smo i doživljavamo strašna, neizdrživa zlostavljanja. Oteta su nam gotovo
sva osnovna ljudska i građanska prava i slobode. Ubijeno je više od 400 katolika-civila u svojim
domovima, protjerano je više od 2/3 katolika (više od 55.000), potpuno je uništeno 39 crkava, četiri
velika samostana (s više od stotinu članova!), oštećeno je teže ili lakše još više od 40 crkava, a
mnoga su groblja oskvrnuta.
Unatoč Golgoti koju proživljavamo pune tri godine, nismo se umorili pozivati svoje vjernike na
praštanje, mir i djela ljubavi (Caritas). Neumorno smo dizali glas u zaštitu osnovnih ljudskih prava i
sloboda svakog čovjeka, svake vjerske ili narodne zajednice. Zajedno sa svećenicima, redovnicima,
redovnicama i vjernicima molili smo se Bogu i primjenjivali u praksi obvezujuća načela naše
kršćanske vjere. Sam Bog, koji poznaje svako ljudsko srce, zna da smo željeli i činili samo dobro,
ne samo sebi, nego i drugima oko sebe.
Ni u jednoj prilici nismo propovijedali i, ne daj Bože, primjenjivali starozavjetno pravilo - lom za
lom, oko za oko, zub za zub, ranu za ranu (usp. Lev 24,20)!
I u nedavnim dramatičnim događajima sa srpskim pravoslavnim stanovništvom na području
zapadne Slavonije uputio sam, kao i mnogo puta ranije tijekom ovog rata, nekoliko apela i molbi
političarima, predstavnicima Crkve i humanitarnim organizacijama da se zaštite svi ljudi, posebno
nezaštićeni i nedužni civili. U prilogu Vam dostavljam odgovore najkompetentnijih predstavnika
Katoličke crkve i državne vlasti u Republici Hrvatskoj od 5. svibnja 1995. u kojima se ističe
odlučno zauzimanje Katoličke crkve "za poštivanje ljudskih prava građana srpske nacionalnosti"
kao i odlučnost političkog i državnog vrha u Republici Hrvatskoj da "jamče Srbima u zapadnoj
Slavoniji punu zaštitu".
U ovoj, banjalučkoj regiji, gdje se desetljećima njegovao nadaleko poznat, izrazito ekumenski,
prijateljski odnos katolika i pravoslavnih kršćana, kako među službenim predstavnicima naših
sestrinskih Crkava, tako i među običnim vjernicima, u posljednje tri godine svu vlast imaju
političari srpskoga, pravoslavnog naroda. To je neshvatljivije i tragičniji ovaj strašni, s naše strane
ničim izazvan, kontinuirani progon i pogrom katolika i potpuno zatiranje tragova Katoličke crkve!
Je li doista moguće da oni isti političari srpskoga naroda, koji za sebe tvrde da su "odlučni borci za
spas pravoslavlja" i da "se u svojim odlukama redovito konzultiraju i s arhijerejima Srpske
pravoslavne crkve", ne žele uvažiti njihove apele i odlučne intervencije glede zaštite osnovnih
ljudskih, pa tako i vjerskih prava i sloboda i ovdašnjih vjernika katolika, izrazitih mirotvoraca?!
Može li biti istina da oni, u ime pravoslavlja, žele s Katoličkom crkvom na prostorima moje
biskupije učiniti ono što svi drugi nekršćani i nevjernici kroz mnoga stoljeća njezine kontinuirane
nazočnosti nisu uspjeli - potpuno je uništiti?! Neće li to biti strašna ljaga za pravoslavlje u srpskom
narodu i ujedno još strašniji grijeh pred Bogom, Ocem svih ljudi i Sucem svih nas?!
Još uvijek pamtim Vaše očinske i pastirske riječi, utemeljene na Evanđelju Isusa Krista, koje sam
slušao prigodom našeg bratskog susreta u ovom gradu, prošle jeseni. Bio sam radostan i Bogu
zahvalan što smo tada bili iste misli (usp. Fil 2,2). Uvjeren sam da je i sada kod Vaše Svetosti
jednako prisutan Kristov Duh bogoljublja i čovjekoljublja, i da se Vaša Svetost nije umorila u
zaštićivanju Božjih časti, Božjih i ljudskih prava, univerzalnih za sve ljude, za svakoga čovjeka.
Zato sam slobodan zamoliti Vašu Svetost, da u Duhu Isusa Krista, Dobrog Pastira, ponovno dignete
svoj glas, kako u molitvi Bogu, tako i u jasnim apelima ovdašnjim odgovornim političarima za
zaštitu potpuno obespravljenog i decimiranoga katoličkog stanovništva na području Banjalučke
biskupije, za zaštitu i svih drugih ovdašnjih obespravljenih ljudi, kao i vjerskih službenika i
institucija Katoličke crkve, kao što se i predstavnici Katoličke crkve odlučno i dosljedno zauzimaju
za potpunu zaštitu svih prava pripadnika Srpske pravoslavne crkve i svih drugih ljudi, gdje god su
ugroženi. Uvjeren sam da Vaša Svetost, koja očinski suosjeća sa stradanjima svoga srpskog
pravoslavnog naroda, nije bezosjećajna nad ništa manjim stradanjima Vaše potpuno nedužne
katoličke braće u mojoj Banjalučkoj biskupiji. Jer svi smo mi djeca jednog te istog nebeskog Oca!
Neka nas i dalje nadahnjuje i povezuje ljubav Isusa Krista - zbog nas grešnih ljudi mučenoga,
ubijenog i uskrsnulog!
Bez obzira na to kako će se prema nama ubuduće ponašati naša kršćanska pravoslavna braća, naši
susjedi Srbi, mi ćemo nastojati voljeti ih i samo im dobro činiti!
Uz dužno poštovanje Vašoj Svetosti, preporučujući u Vaše pobožne molitve sebe i sve članove moje
gotovo potpuno uništene biskupijske zajednice, iskreno Vas pozdravljam i ostajem u Kristu Spasu
Vaš brat,
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
Prilog (3)
Pismo dostavljeno:
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK – Zagreb
V.
POGLAVLJE – ZAJEDNIČKI APELI
VJERSKIH POGLAVARA BANJA LUKE
"SPASIMO MIR! NE DOZVOLIMO ŠIRENJE RATA!"
Zajednički apel glavnih vjerskih predstavnika Banjaluke svim vjernicima
Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice,
svim sugrađanima i ljudima dobre volje:
"MIR, SELAM VAMA I VAŠIM NEMIRNIM SRCIMA!"
(Banjaluka, 4. travnja 1992.)
Dijeleći s Vama, kako bogatstvo vjere u jednoga Boga, Stvoritelja i jedinoga gospodara svakog
ljudskog života, tako i opravdanu želju za mirnim suživotom svih ljudi na ovim prostorima
zajedničke nam domovine, upućujemo Vam svoj bratski i komšijski iskreni poziv:
SPASIMO MIR! NE DOZVOLIMO ŠIRENJE RATA!
U ime Boga i u ime brata čovjeka - zaklinjemo sve Vas, a posebno odgovorne za sudbinu nedužnih
ljudi:
- Ne gazite i ne uništavajte najvrjednije što imamo - ljudsko dostojanstvo, svoje ni tuđe;
- Ne priječite budućnost zajedničkog suživota u miru i međusobnom poštovanju svih legitimnih
prava svakog pojedinca među nama;
- Ne rušite dragocjene mostove međusobnih komšijskih, prijateljskih i rodbinskih odnosa!
Uvjereni smo da među nama nema ni jednoga normalnog čovjeka koji bi želio rat i uništenje svega
dobroga što su nam stvorili naši pređi, a posebno miran suživot i sretnu budućnost svih stanovnika
našeg kraja.
Podržavamo i riječima i molitvom - darom sve konstruktivne razgovore i dogovore svih odgovornih
ljudi kako u ovom gradu, tako i izvan njega, i molimo ih da sve poduzmu kako bi spriječili rušilački
i smrtonosni govor sile i oružja!
Takav govor može biti samo govor pakla - džehenema. U svojoj biti on je protiv čovjeka i zato
nikoga ne može usrećiti!
Svete knjige kršćanstva i islama naglašavaju da je mir djelo pravde i istine. Nitko, tko čini nepravdu
i sije laž ne može se nadati istinskom i dugotrajnom miru.
Pozivamo stoga sve, a prvenstveno vjernike svih triju konfesija, da budu istinski i zauzeti
mirotvorci među svojim susjedima i poznanicima; da sačuvaju povjerenje jedni u druge; da
zajednički spriječe zlo koje bi netko drugi htio među njih ubaciti. A svi zajedno još usrdnije
zavapimo svemogućem Bogu za mir u nama i među nama.
Braćo i prijatelji,
u ovom sudbonosnom času za sve nas još jednom vam dovikujemo: "Oduprimo se zajednički zlu,
gradimo zajedničko dobro!"
Sam Bog, najveći ljubitelj i usrećitelj čovjeka, to od nas u ovom času, kao i inače, traži; očekuje to s
pravom i sadašnja i buduća generacija naših sugrađana, naših mještana! Ne smijemo ih iznevjeriti!
Neka nam svima u ovoj plemenitoj i važnoj akciji pomogne dobri i milostivi Bog.
+ FRANJO, biskup banjalučki,
+ JEFREM, episkop banjalučki,
IBRAHIM, muftija banjalučki
ZAUSTAVITE RATNI VIHOR IZVAN NAŠIH GRANICA!
Zajednički apel vjerskih poglavara u Banjaluci banjalučkom gradonačelniku
i svim odgovornim političarima u ovoj općini i regiji
(Banjaluka, 6. lipnja 1992.)
Cijenjeni naslove!
Suočeni sa strahotama bjesomučnoga ratnog razaranja, ubijanja i proganjanja nedužnih ljudi, žena i
djece u našoj zemlji, ne možemo i nećemo da budemo samo nemoćni i nijemi svjedoci ove strašne
kataklizme koja već rađa strahovite posljedice za budućnost svih nas.
Kao duhovni vođe triju najvećih vjerskih zajednica na ovim prostorima: Katoličke crkve, Srpske
pravoslavne crkve i Islamske zajednice, i do sada smo više puta svim mogućim načinima
pokušavali aktivno pridonositi miru, odn. smirivanju napetosti među našim narodima, kako po
mnogim akcijama u svojim vlastitim zajednicama, tako i zajedničkim molitvenim skupovima,
javnim apelima i razgovorima s odgovornim političarima cijele ove naše regije. Radosni smo i
Bogu zahvalni, gdje god i kad god su naše riječi i apele uvažavali oni koji su bili u iskušenju da se
dignu protiv brata čovjeka ili komšijskog naroda. Veoma žalosni smo bili uvijek kad god je oružje
zamijenilo razgovore o svim otvorenim pitanjima, a bezrazložna sumnjičenja onemogućila plodne
dogovore o boljoj budućnosti našeg zajedničkoga života na ovim prostorima.
Kao ljudi i vjernici i ujedno pripadnici triju naših konstitutivnih naroda, odlučno osuđujemo svako
nasilje i jednostrano rješavanje aktualnih političkih i društvenih problema. Osuđujemo sva ubijanja
nedužnih ljudi, razaranje privatnih i društvenih dobara, svako protjerivanje stanovništva s njihovih
vjekovnih ognjišta, kao i svako ugrožavanje života vjerskih službenika i oskrnavljenje vjerskih
objekata.
Apelujemo na Vas, gosp. predsjedniče, kao gradonačelnika svih stanovnika naše općine banjalučke,
kao i na sve vas odgovorne političare ove naše regije, koja je do sada uspjela oduprijeti se ratnim
strahotama, da sve poduzmete kako bi se ratni vihor zaustavio izvan naših granica, a tamo gdje je
već, na žalost, došlo do oružanih incidenata ili čak pravih okršaja, da se odmah zaustavi svako
daljnje smrtonosno i neljudsko razorno djelovanje i ponovno uspostavi pravedan mir.
Ponovno, i na ovaj način, zajednički pozivamo sve naše vjernike, kao i sve dobronamjerne ljude
kojima je mir na srcu, da čuvaju zajedno svoja ognjišta, da dijele međusobno sve oskudnije zalihe
hrane i lijekova, kao i ostalih dobara. Posebno upućujemo vjernike da se obraćaju Bogu za pomoć,
utjehu i mir, svjesni da samo Bog, naš zajednički Stvoritelj i Spasitelj, može omekšati tvrda i
zaslijepljena srca ratobornih i umjesto mržnje i osvete, pokrenuti sve zavađene na međusobno
praštanje, ljubav, prijateljstvo i mir.
dr. FRANJO KOMARICA, biskup banjalučki
g. JEFREM MILUTINOVIĆ, episkop banjalučki
hadži IBRAHIM ef. HALILOVIĆ, muftija banjalučki
HITAN ZAJEDNIČKI POZIV NA MEĐUSOBNO UVAŽAVANJE I
OBOSTRANE USTUPKE
Svim pregovaračima o budućnosti Bosne i Hercegovine, Geneve.
(Banja Luka, 4. rujna 1992.)
U IME ČOVJEČNOSTI!
Sa svoga redovnog susreta u Banjaluci, 04. rujna 1992. godine, kao vrhovni poglavari triju najvećih
vjerskih zajednica na području Bosanske krajine - Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve i
Islamske zajednice, upućujemo svim aktualnim pregovaračima o budućnosti Bosne i Hercegovine
HITAN ZAJEDNIČKI POZIV
na međusobno uvažavanje i obostrane ustupke!
Činimo to u ime Božjeg zakona ljubavi i mira, u ime čovječnosti, u ime mnogobrojne stradajuće
djece, ucviljenih majki, umirućih bolesnika i iznemoglih staraca, prognanika i svih drugih životno
ugroženih ljudi na teritoriju Bosanske krajine i cijele Bosne i Hercegovine. Molimo SVE
ODGOVORNE da već kao prvi zajednički gest svojih nastojanja na pravednom okončanju krvavog
ratnog sukoba odmah deblokirate elektrosistem i PTT saobraćaj, a gdje je to već sada moguće i
željeznički i putni saobraćaj!
Strahovite posljedice rata: ruševine, glad, neimaština, bolesti, epidemije, nemogućnost
privređivanja, kao i nastupajuća hladnoća, ugrožavaju svakim danom sve veći broj života nedužnih
civila na cjelokupnom prostoru Bosne i Hercegovine.
Pred Bogom i cijelim čovječanstvom zaklinjemo Vas:
- Zaustavite konačno ovaj besmisleni užasni rat i nepotrebna teška stradanja i umiranja mnogih
stotina hiljada nedužnih ljudi - svoje braće i sestara! BUDIMO BOŽJI LJUDI!
Franjo Komarica, biskup banjalučki
Jefrem Milutinović, episkop banjalučki
Ibrahim Halilović, muftija banjalučki
OSUĐUJEMO SVE ZLOČINE, TRAŽIMO ZAŠTITU SVIH
NEZAŠTIĆENIH!
Apel vjerskih poglavara u Banjaluci upućen vjernicima: Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve,
Islamske zajednice i svim ljudima dobre volje
(Banjaluka, 23. prosinca 1992.)
Na svome nedavno održanom sastanku u Švicarskoj najviši predstavnici Katoličke crkve, Srpske
pravoslavne crkve i Islamske zajednice u našoj zemlji, pozvali su 23. prosinca sve na molitvu i
solidarnost sa svim ugroženim ljudima i narodima u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini i drugim
krajevima bivše Jugoslavije.
Ujedinjujući i ovom prilikom s njima svoje glasove i molitve, i mi se ponovno obraćamo, kako
vama, svojim vjernicima, tako i svim ljudima dobre volje u našem gradu, regiji i izvan nje:
1. Želeći biti iskreni graditelji i čuvari pravednog mira i mogućega zajedničkog života za sve ljude
na ovim našim prostorima, već smo se nekoliko puta javno oglašavali svojim apelima za očuvanje
dragocjenoga mira. Nastojali smo s vama zajedno vapiti Bogu jedinome da nas sačuva od mržnje,
osvete i ratnih stradanja. Nije nam bilo teško preuzimati i druge moguće mirotvorne akcije, kada se
požar ratnoga vihora približavao i našim krajevima, uništavajući ljudske živote i sve najdragocjenije
što imamo.
2. Zajednički smo već u nekoliko navrata osudili svako nasilje protiv prava i dostojanstva čovjeka,
izražavali svoje iskreno suosjećanje sa svima koji su izgubili svoje najmilije ili su bili prisiljeni da
trpe druge strašne posljedice koje nosi svaki, a posebno ovaj prljavi, nemilosrdni, nametnuti nam
rat. Na temelju vjere koju ispovijedamo i vjerozakona koji tumačimo i branimo, nastojali smo
iskoristiti svaku priliku da govorimo protiv mržnje i osvete, protiv nasilja svake vrste, gaženja prava
i dostojanstva svakog čovjeka.
3. Sve to i ovaj put odlučno ponavljamo:
- Osuđujemo jednodušno i s neskrivenom zgroženošću sve zločine, sva poniženja, sva mučenja,
masakriranja, zlostavljanja, svaku obespravljenost i bezakonje, svako rušenje, paljenje, uništavanje i
pljačku.
- Svjesni svoje moralne dužnosti i odgovornosti pred Bogom i uvjereni da nam nema boljeg puta, ni
sigurnijeg izlaza iz paklenog kruga smrtonosne mržnje i sve veće opasnosti od novih stradanja i
uništavanja, ponavljamo svima vama koji nas želite čuti:
Braćo i prijatelji, zaustavite se pred zlom, pred nasiljem! Uđite u svoje srce, u svoju savjest i vidite;
ako tu nema mira, ponovno ga uspostavite! Mržnja, osveta ili oružje neće vam nikada donijeti
istinski i željeni mir. To će biti u stanju samo praštanje, ljubav i ruka ispružena na pomirenje! Mir sa
samim sobom dovest će vas do izmirenja s Bogom i bratom čovjekom. Tako ćete postati istinski
mirotvorci, graditelji snošljivosti, povjerenja, mira, slobode, čovječnosti i svega onoga što je
dostojno i čovjeka i naše vjere u jednoga zajedničkog Boga, Stvoritelja, Spasitelja i Sudije svih
ljudi.
4. Iskreno zahvaljujemo svima koji ste se i do sada nastojali svim silama odupirati zlu, ne uzvraćati
zlo zlim, ne činiti drugome ono što ne želite da vama drugi čine, a činiti ono što očekujete od
drugih. Zahvaljujemo i svima vama koji ste odgovorni za javni red i mir, za sav vaš dragocjeni
napor oko sprečavanja većeg bezakonja, anarhije i većeg stradanja mnogih nedužnih ljudi.
5. Ne očekujmo od drugih sa strane da nam pomognu više i bolje nego što mi sami možemo i treba
da učinimo jedni drugima! Svima nam je i previše zla, krvi i uništavanja! Treba nam pravednog
mira i istinskog izmirenja, a ne novih, ne daj Bože, trajnih izvorišta sukoba i nesreća na ovim našim
prostorima.
6. Pozivamo i zaklinjemo u ime Božje sve vas koji odlučujete o ratu i miru, da se konačno odlučite
za pravedni mir, da obustavom ratnih djelovanja stvorite preduvjete za mirno rješavanje svih
postojećih problema!
- Tražimo u ime čovječnosti od svih kompetentnih da se trajno omogući dostava humanitarne
pomoći svim ljudima bez ikakve razlike, da se odmah puste iz logora i zatvora svi zatvorenici, a
svim izgnanicima i izbjeglicama da se što prije omogući povratak na njihova ognjišta!
7. Molimo i vapijemo Svemogućem Bogu da naše iskrene želje i vapaji za mirom i zajedničkim
životom dostojnim svakog čovjeka, koji udružujemo s milionima mirotvoraca u našoj napaćenoj
zemlji i izvan nje, urode što bržim stišavanjem svih neprijateljstava i buđenjem svježih snaga za
stvaranje novih prijateljstava i sretnijeg života i budućnosti za sve nas!
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki
+ Jefrem Milutinović, episkop banjalučki
Halilović hadži Ibrahim, ef., muftija banjalučki
Apel dostavljen:
Eparhiji banjalučkoj
Odboru IZ Banjaluka - muftijstvo
Biskupskom ordinarijatu Banjaluka
Svim parohijama, odborima IZ, župnim uredima
Svetom Sinodu SPC-a - Beograd
Mešihatu IZ - Sarajevo
Tajništvu BK - Sarajevo, Zagreb
Nuncijaturi Svete Stolice - Beograd
Mr. Predragu Radiću, predsjedniku SO Banjaluka
General majoru Momiru Taliću, komandantu 1. krajiškog korpusa
TANJUG - Beograd
HINI - Zagreb
"Glasu srpskom" - Banjaluka
Televiziji Banjaluka
Radiju Banjaluka
VI.
POGLAVLJE – LOKALNIM POLITIČARIMA
ORUŽANO NAPADNUT ŽUPNIK I ŽUPNI PASTORALNI CENTAR U
ŽUPI BANJALUKA-BUDŽAK
Pismo gradonačelniku Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 410/92 od 26. svibnja 1992.)
Gospodine gradonačelniče Radiću!
Pokušavao sam stupiti u telefonski kontakt s Vama, ali to, na žalost, nije bilo moguće. Stoga sam
slobodan obratiti Vam se pismeno. Ne želim izražavati nikakav prosvjed, iako bih to mogao prema
naravi slučaja o kojemu Vas moram izvijestiti.
Ovo obraćanje shvatite kao izraz moje duboke zabrinutosti, žaljenja i prosvjeda što je ponovno
došlo do oružanoga napada na katoličkoga župnika i župni pastoralni centar u Dervišima, na
periferiji našega grada. U prilogu Vam dostavljam kopiju dopisa župnika, dr. Karla Višatickog, o
nemilom oružanom incidentu koji ga je, ni kriva ni dužna, zamalo stajao života.
I sam sam bio na mjestu događaja. Nema nikakve sumnje da su počinitelji ovog nedjela željeli ubiti
stanovnike župnoga pastoralnog centra.
Poznata mi je Vaša osobna angažiranost na zaštiti vjerskih objekata svih konfesija na terenu koji je
pod Vašom kompetencijom. Zato Vam još jednom izražavam svoju zahvalnost. Tješi me to što ste
svjesni sve težine vandalskog izazivanja cijeloga jednog naroda, odnosno zajednice vjernika,
pripadnika Katoličke crkve. Osobno ću i dalje poduzimati sve na smirivanju duhova među
vjernicima naše katoličke općine, vrlo uznemirenim ovakvim i sličnim provokacijama.
Slobodan sam očekivati od Vas, kao od kompetentne osobe, da javno osudite ovakve čine i djelujete
smirujuće na nepoželjni porast neuroze i uzbuđenja među ljudima ovog kraja, koji se, hvala Bogu,
još uvijek uspješno odupire ratnom ludilu. Ujedno vas molim da poduzmete odgovarajuće akcije
kako bi se onemogućili vinovnici ovih nemilih ekscesa.
Nakon nemilih incidenata u Ivanjskoj, Bronzanom Majdanu (Stratinska), Petrićevcu i sada
Dervišima, samo je slučaj, koji se dogodio u Bronzanom Majdanu sa župnikom Stipićem iz
Stratinske do sada donekle rasvijetljen. Očekujemo da će Vam u dogledno vrijeme uspjeti i ostale
slučajeve rasvijetliti i tako ujedno spriječiti ponavljanje sličnih.
Uz dužno poštovanje i veliko povjerenje u Vaš odgovorni rad u ovom burnom (i ludom) vremenu,
želim vam Božju pomoć!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Prilog:
Izvještaj o oružanom napadu na župni pastoralni centar u Dervišima
PONOVNI ORUŽANI NAPAD NA KATOLIČKI PASTORALNI CENTAR
U ŽUPI BANJA LUKA - BUDŽAK
Pismo gradonačelniku Banjaluke mr. P. Radiću
(Prot. br.: 450/92 od 15. lipnja 1992.)
Gospodine gradonačelniče!
S velikom žalošću i zabrinutošću prisiljen sam ponovno Vam se obratiti kao prvom čovjeku naše
banjalučke općine radi zaštite života vjerskih službenika i imovine Katoličke crkve.
U prilogu Vam dostavljam dopis župnika dr. Karla Višatickog o trećem oružanom napadu u
posljednja tri tjedna na njega, župsko osoblje i imovinu župe Banja Luka - Budžak.
Svojedobno sam Vas molio da službeni organi zaštite osobe i objekte vjerskih zajednica ili da se
dozvoli vjernicima da se sami legalno zaštite. Rekli ste da je bolje ako to čine službeno zadužena
lica, s čime sam se složio. Nakon učestalih napada na vjerske objekte i službenike Katoličke crkve,
stječe se dojam da se Vaša želja i naredba ne provodi u djelo. Što da učinimo kako bismo se zaštitili
od veće nesreće s nesagledivim negativnim posljedicama za naš grad i općinu?
I do nas su stigle informacije da je, prema nečijim odredbama iz ureda ili institucija naše općine
(vjerujem bez Vašeg znanja i odobrenja), predviđeno da se sruši, ošteti ili uništi 700 (sedam stotina)
objekata na području naše općine?!! Kako znate, već je nekoliko vjerskih objekata Katoličke crkve
bilo meta ubojitih napada nekontroliranih pojedinaca ili grupa. Ovaj posljednji nemili događaj uoči
velikog katoličkog blagdana Presvetog Trojstva i slavlja sakramenta sv. Potvrde u župi Banja Luka Budžak vrlo je ogorčio sve katolike ove župe i cijelog kraja!
Gospodine gradonačelniče, moramo svim razumnim silama sačuvati dobro ugrožen mir među
stanovnicima katolicima ovog dijela naše općine.
Molim Vas da mi što prije omogućite razgovor s Vama. To žele i traže župljani župe Banjaluka Budžak.
Unaprijed zahvaljujem na svemu što ćete poduzeti da napokon prestane neljudska hajka na
pojedince i na zajednicu Katoličke crkve u našem gradu i općini.
Uz dužno poštovanje,
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
U prilogu:
Izvještaj župnika o oružanom napadu.
KIDNAPIRANJE ŽUPNIKA U NOVOJ TOPOLI, VLČ. R. GRGIĆA,
BESTIJALNO ZLOSTAVLJANJE KATOLIČKIH REDOVNICA I
UGROŽAVANJE IMOVINE U SAMOSTANU NOVA TOPOLA
Pismo stanicama milicije u Banjaluci i Bosanskoj Gradiški
(Prot. br.: 495/92 od 6. srpnja 1992.)
Premda je naslovima ovaj predmet već vrlo dobro poznat iz višekratnih naših usmenih intervencija
u posljednje vrijeme on, na žalost, još nije ni rasvijetljen ni okončan. Zato sam primoran i pismeno
se obratiti s molbom da se kidnapirani bolesni svećenik pronađe, a da organi reda i mira poduzmu
najveće moguće mjere za sigurnost redovnica i njihove imovine u samostanu Nova Topola.
Evo za podsjećanje sažetka nemilih događaja u župi i samostanu Nova Topola:
1. Dana 16. lipnja oko 9.20 iz župnog su ureda u Novoj Topoli četiri nepoznate naoružane osobe
odvele u smjeru sela Laminci župnika vlč. g. Ratka Grgića. Na moju intervenciju istog dana u
Stanici milicije Nova Topola, kao i kod predsjednika SO Bosanska Gradiška g. Nebojše Ivaštanina,
potvrđeno mi je da kod organa vlasti u općini ne postoje nikakvi razlozi za hapšenje ili privođenje
župnika. Također mi je obećano da će se odmah poduzeti sve da se oteti župnik što prije pronađe i
vrati kući, a da milicija iz Stanice javne bezbjednosti ima nalog da još više pazi na sigurnost
redovnica u samostanu, koje su, otmicom župnika, bile očito uznemirene.
2. Navečer istoga dana, oko 22.00 sata, u samostan je nasilno ušla ista ta četvorka. Tražili su da sve
redovnice (njih 22), uglavnom starice između 70 i 90 godina, dođu u jednu prostoriju, gdje je
počelo zajedničko, a onda i pojedinačno zlostavljanje sestara - oružjem, rukama i pogrdnim
riječima. Posebno su se sadistički i krajnje brutalno okomili na nekoliko mlađih sestara, što
zavređuje svaku osudu! U analima dugostoljetne povijesti Katoličke crkve na ovim prostorima
nikad nije zabilježen sličan slučaj!
Takvo bestijalno zlostavljanje i iživljavanje nad nemoćnim i nedužnim redovnicama trajalo je do
04.30 sati ujutro idućega dana! U međuvremenu nije naišla nikakva patrola službene milicije, iako
je za to imala službeni zadatak.
S tim krajnje drskim i ničim opravdanim teškim zlodjelom upoznao sam nadležne organe javne
bezbjednosti u Banjaluci, N. Topoli i Bosanskoj Gradiški pred večer toga dana (17. lipnja.), odmah
nakon što sam saznao za nemili događaj. Ponovno je obećana veća zaštita sestara i samostana. Ne
treba posebno spominjati da su sve sestre bile strahovito šokirane, nekoliko njih imalo je fizičke i
psihičke posljedice.
Iste je noći obijen, ispreturan i opljačkan župni ured i župni stan u Novoj Topoli.
3. Unatoč svim jamstvima, nepoznate su osobe su noću između 22. i 23. lipnja ušle u dvorište
samostana, odvalile zaključani poklopac na cisterni za lož-ulje (za centralno grijanje samostana) i
uzele naftu koja je još preostala, nakon što je veću količinu nafte nekoliko dana prije uzela milicija
SUP-a Bosanske Gradiške.
4. U noći između 27. i 28. lipnja nepoznati počinitelj(i) zapalili su samostansku gospodarsku zgradu
(staju za krave, svinje i perad), kada je izgorjela i velika količina sijena i ogrjeva za samostan
(drva).
Za sve ove nemile ekscese i delikte Naslovi imaju izvještaje svojih službenih osoba, jer smo ih o
svemu višekratno usmeno obavijestili.
Kako kao crkveni poglavar snosim odgovornost za živote i imovinu spomenutih redovnica i
župnika, to sam ponovno dužan upozoriti Vas da do danas nemam nikakvih pozitivnih rezultata
istrage službenih organa Bosanske Gradiške i Banjaluke o sudbini župnika Grgića ili budućoj
sigurnosti redovnica u Novoj Topoli, gdje one više od 100 godina žive i rade u miru i slozi s
tamošnjim stanovništvom.
Tražim stoga od cijenjenih Naslova mjerodavnu sugestiju o tome što trebam činiti ja, sestre i
kidnapirani župnik Grgić.
U očekivanju Vašeg odgovora.
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Prosvjed dostavljen:
- Tajništvu BK BiH, Sarajevo
- Apostolskoj nuncijaturi, Beograd
- Tajništvu BK, Zagreb
ORUŽANO NAPADNUTA ŽUPNA CRKVA SV. FRANJE ASIŠKOG U
MAHOVLJANIMA
Pismo stanicama milicije u Laktašima i Banjaluci
(Prot. br.: 500/92 od 10. srpnja 1992.)
U nedjelju, 5. srpnja 1992., oko 15.00 sati, na župnu crkvu sv. Franje Asiškog u Mahovljanima
nepoznata je civilna osoba ispalila nekoliko metaka iz puške. Kako smo čuli, vojna je kontrola, koja
se nalazi u blizini crkve, uhitila tu osobu.
Učinjena je manja materijalna šteta. Razbijeno je jedno staklo na prozoru te pogođen i uništen kip
Gospe, dar vjernika iz Italije koji su rodbinski i prijateljski vezani uz Mahovljane. Događaju su
prethodili drugi incidenti o kojima Vas izvještavamo u dopisu Br. 480/92. od 04. srpnja 1992. S
poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
ORUŽANI NAPAD NA SAMOSTAN REDOVNICA "MARJANOVAC" U
BOSANSKOM ALEKSANDROVCU
Pismo policijskim i vojnim vlastima u Banjaluci i Laktašima
(Prot. br.: 523/92 od 22. srpnja 1992.)
Kako nam je javila poglavarica samostana "Marjanovac" u Bosanskom Aleksandrovcu s. Maristela
Hećimović, u noći 22. srpnja o. g. od 00.30 do 01.00 sat, te u 03.00 sata dogodio se oružani napad iz
lakoga oružja na samostan i župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Bosanskom Aleksandrovcu.
Mnogo je metaka pogodilo fasadu i krov samostana i crkve, a nekoliko je razbilo prozore
sestrinskih soba i direktno ugrozilo živote starica redovnica.
Kako je nedaleko od samostana, na cesti Banja Luka - Bosanska Gradiška, stanica milicije i vojne
policije, dežurni su stražari sigurno mogli sve čuti i vidjeti, te podnijeti civilnim i vojnim organima
izvještaj o nemilom incidentu.
Ponovno molimo poštovane naslove da energično spriječe još tragičnije incidente na ovoj drevnoj
instituciji Katoličke crkve, koja nikome nije ništa nažao učinila, ali je zato mnogima, kako
mještanima, tako i mnogim drugim, mnogostruko pomogla.
S pravom očekujemo da će red i zakonitost na području općine Laktaši biti zajamčeni svima, pa
tako i nama katolicima i sestrama - redovnicama u spomenutom i prečesto napadanom samostanu
"Marjanovac" u Bosanskom Aleksandrovcu.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Prosvjed dostavljen:
Provincijalnoj upravi - Zagreb
Generalnoj upravi - Rim, Italija
SVE VEĆA OBESPRAVLJENOST I SVE NEIZVJESNIJA BUDUĆNOST
KATOLIČKOG DIJELA STANOVNIŠTVA BANJALUČKE OPĆINE
Pismo predsjedniku SO Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 552/92 od 3. kolovoza 1992.)
Gospodine predsjedniče!
Prošlo je već mjesec i pol dana otkako sam Vas molio za razgovor o aktualnoj situaciji vjernikakatolika na području naše općine. Zahvaljujem Vam što ste mi sada omogućili da se osobno s Vama
susretnem i iznesem Vam, kao prvom čovjeku naše općine, svu težinu problematike vezanu uz
sadašnjost i budućnost katolika.
U proteklih mjesec i pol dana situacija se, općenito gledano, pogoršala, iako ste Vi svojim
zauzimanjem otklonili neke nenormalne anarhične devijacije pojedinaca i naoružanih skupina.
Kako Vam je zacijelo poznato, Katolička crkva u ovom gradu i općini nastojala je sve ovo vrijeme
čuvati krhki mir, kako u redovima svojih vjernika; tako i na cijelom području, među našim
cijenjenim sugrađanima i komšijama. Sigurno Vam nisu nepoznate i mnoge provokacije,
šikaniranja, ugrožavanje imovine i života vjernika katolika. Koliko znam, uzvraćanja na nepravde
nije bilo. Bogu hvala! Ali zato postoji mnogo gorućih pitanja za koja Vi vjerojatno znate i na koja,
zajedno sa svim političkim i drugim dužnosnicima, trebate tražiti odgovarajuća i ne samo
kratkoročna rješenja. To tvrdim na temelju meni poznate i hvale vrijedne Vaše izjave da ćete, dok
ste god na sadašnjem mjestu, tražiti i nastojati da se Vaša riječ čuje i uvaži! Osvjedočen o Vašem
humanom zauzimanju za sve ljude Vašeg povjerenja i kompetencije, uvjeren sam da ćete i za ove
probleme, koje u ime vjernika katolika naše banjalučke općine pred Vas iznosim, imati dovoljno
sluha i nastojati ih na odgovarajući način riješiti.
1. U posljednja dva mjeseca učestalo je izravno ugrožavanje života svećenika, redovnika i
redovnica na području naše općine /župnik u Budžaku, redovnici samostana na Petrićevcu,
redovnice samostana u Martićevoj ul./.
2. Učestala su oštećenja i oskvrnuća vjerskih objekata /pastoralni župni centar u Budžaku 4 puta;
samostan Petrićevac; zatim samostan redovnica, župna crkva i garaža župnog ureda - sve u
Martićevoj ul.; pucanje iz vatrenog oružja na toranj katedrale/.
3. Samovoljni /bez naloga/ pretresi crkvenih prostorija: pastoralni centar u Budžaku; samostan
Petrićevac; samostan Trapisti; Biskupski ordinarijat i Biskupski dvor; prostorije Caritasa.
4. Otimačina lijekova i sanitetskoga materijala nabavljenog u Caritas Internationalu, namijenjenoga
zdravstvenim ustanovama Banjaluke i cijele regije.
5. Onemogućavanje rada Biskupijskog Caritasa oduzimanjem osam kamiona, koji su išli po hranu i
lijekove.
6. Šikaniranje osoblja Caritasa i ljudi /nekoliko stotina/, kojima je Caritas htio i trebao pomoći da
legitimno napuste Banjaluku /izbjeglice, studenti, bolesnici, radnici na radu u inozemstvu/.
7. Jednostrano raskidanje već sklopljenog sporazuma između Biskupskog ordinarijata, općine i GP
"Vrbas" iz Laktaša o gradnji zgrade Caritasa na zemljištu nekadašnje zgrade, vlasništva Biskupskog
ordinarijata u Martićevoj ulici.
Nadalje moram, zajedno s mnogim članovima Katoličke crkve u ovoj općini, konstatirati, da su
velikom broju tih istih članova trenutno oduzeta ili vrlo ugrožena neka osnovna ljudska prava i
slobode, kao što su:
1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje;
2. pravo na dobra potrebna za život, osobno izdržavanje;
3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada /više od 90 posto katolika je otpušteno s posla/;
4. kao i pravo na privatno vlasništvo;
5. povrede i ugroženost slobode savjesti, kao i prava na slobodno mišljenje i izražavanje;
6. pravo na nepovredivost osobe;
7. pravo na slobodan izbor zvanja;
8. pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece
9. pravo na slobodno udruživanje i suodlučivanje u javnom životu i poretku;
10. pravo na dobar glas.
Za svaku od navedenih točaka imamo mnogo konkretnih dokaza, za pojedine /pravo na rad, slobodu
savjesti, privatno vlasništvo, odgoj i školovanje djece/, na žalost, i previše!
Sve to bezakonje, koja se čine katoličkom dijelu stanovništva, koje čine najvećim dijelom
Hrvati, (uz Ukrajince, Slovence, Talijane, Čehe, Austrijance i dr.), unatoč njihovom izrazito
miroljubivom ponašanju i stavu, rezultiralo je velikom socijalnom ugroženošću i opravdanim
nezadovoljstvom. Zbog našeg neumornoga propovijedanja na svim vjerskim skupovima o
kršćanskom držanju i ne uzvraćanju na nanesene nepravde istom mjerom, naši vjernici od nas,
svojih duhovnih vođa, sve više traže konkretnu pomoć i zaštitu. Budući da je onemogućeno
djelovanje političkih struktura hrvatskog naroda, ljudi dolaze biskupu i traže od njega da se on
zauzme za više od 2.800 evidentiranih otpuštenih s posla zbog neodazivanja, prema svojoj savjesti,
ni u jednu vojsku! Iza njih, prema njihovim tvrdnjama, stoji više od 12.000 članova obitelji potpuno
socijalno nezbrinutih! - Gospodine predsjedniče, ova teška činjenica ne može i ne smije ni Vas
zaobići bez Vašeg zauzimanja da se pozitivno riješi status ovih ugroženih ljudi!
Ne želeći pobunom uzvraćati na sva ova nasilja, veći broj ovih egzistencijalno ugroženih ljudi,
katolika, traži način da se ukloni ispred rastućega /čini se!/ nasilja, potpuno se iseljava, najčešće u
neizvjesnost! Gospodine predsjedniče, kao duhovni poglavar svih katolika ove naše općine /ima ih
više od 30.000/ moram upozoriti i Vas, ali i sve organe vlasti naše općine, zadužene za zaštitu i
poštovanje svih osnovnih prava svakog našeg građanina, da je ovo što se trenutno događa
katolicima /o drugima nisam kompetentan govoriti/ svojevrstan rasizam i vrsta genocida! Prisiljeni
da napuštaju svoja vjekovna ognjišta, vjernici katolici doživljavaju ovo kao svojevrstan progon
Katoličke crkve iz ovog grada, u kojemu su oni, unatoč teškim vremenima otomanskog vladanja
punih deset stoljeća uspjeli opstati i konstruktivno, civilizacijski i kulturno pridonijeti razvoju
cijelog ovoga kraja. Ovo je trenutno zacijelo vrlo težak i vrlo dalekosežan problem koji se mora
pozitivno riješiti! Uvjeren sam da ćete se Vi osobno i uz Vas mnogi drugi dalekovidni i odgovorni
ljudi našega grada i kraja maksimalno zauzeti da se mora, koja se spustila na katolike naše općine,
što prije otkloni.
Slobodan sam Vam postaviti samo još nekoliko pitanja:
- Što planirate Vi, odnosno što se planira u bliskoj budućnosti s katolicima /Hrvatima i drugima/?
- Koja se prava nama ovdje jamče?
- Možete li Vi - kao prvi čovjek naše općine - što hitnije prirediti jedan zajednički razgovor
predstavnika Katoličke crkve, drugih institucija hrvatskoga naroda /i ukrajinskoga/, te mjerodavnih
predstavnika drugih odgovarajućih institucija u našoj općini?
- Što nama, meni kao biskupu, svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim vjernicima,
pripadnicima Katoličke crkve valja još činiti da pripomognemo razboritom, na svestrano
zadovoljstvo, rješavanju aktualne problematike koja nas pritišće?
U nadi da ste vrlo dobro razumjeli naše muke, ali i našu iskrenu želju da zajedno s Vama rješavamo
sve probleme stanovništva našega grada i općine, zahvaljujem Vam i pozdravljam Vas, također i u
ime mnogih koji me mole da ih zastupam kod Vas!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Tajništvu BK BH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
-
Apostolskoj nuncijaturi – Beograd
ZAUSTAVITE NASILJE NAD ČLANOVIMA I IMOVINOM KATOLIČKE
CRKVE U OPĆINI PRNJAVOR!
Pismo predsjedniku SO Prnjavor, ing. Nemanji Vasiću
(3. kolovoza 1992.)
Gospodine predsjedniče!
U posljednje sam vrijeme, kao poglavar katolika na području Bosanske krajine, imao nekoliko
susreta s najvišim predstavnicima civilne i vojne vlasti u Banjaluci i Bosanskoj krajini. Razlozi
tome su mnogi problemi s kojima se svakodnevno suočavamo, ali i želja da kao vjernici
pridonesemo smirivanju uzavrelih strasti i očuvanju mira na ovim prostorima. S tim ciljem i u
suradnji s drugim vjerskim zajednicama nastojimo djelovati na terenu, gdje su unatoč kakvomtakvom miru na svakom koraku primjetni veliki strah i napetost.
Mogu sa zadovoljstvom i radošću istaknuti - a to sam priznanje dobio i s najviših mjesta civilne i
vojne vlasti - da katolici na ovim terenima nikome ne prave probleme i da su primjer mirnoga
suživota. To vrijedi i za katolike i vjerske službenike Katoličke crkve u Vašoj općini.
Istodobno su mi ti isti nositelji vlasti obećali zaštitu prava i sigurnosti vjernika, vjerskih službenika,
te zaštitu objekata i ostale imovine vjerskih zajednica.
To me više zaprepašćuje nasilje koje se nad vjernicima, vjerskim službenicima i vjerskim objektima
provodi u Vašoj općini. Konkretan i najnoviji slučaj rušenja grkokatoličke crkve u Prnjavoru i
rimokatoličke crkve u Kulašima, nasilan upad u filijalnu crkvu u Štivoru, oduzimanje automobila
rimokatoličkom župniku u Prnjavoru, itd.
Još više začuđuje nezainteresiranost službenih organa reda da probleme rješavaju, a počinitelje
pronađu i kazne. U slučaju rušenja crkve u Kulašima pripadnici milicije su župniku, koji im je
događaj javio, čak i prijetili(!).
Pitam Vas: "Čime su vjernici i vjerski službenici Vaše općine zaslužili ovakve postupke? Što mogu
nakon ovih događaja očekivati uplašeni vjernici i vjerski službenici? Preostaje li im još jedino
uništenje ili progon? Što čini službena vlast da bi umirila te ljude?"
Željeli bismo vjerovati da spomenuti događaji nisu u skladu sa stavovima službene vlasti, nego da
su djelo neodgovornih pojedinaca ili grupa. Zato s pravom očekujemo da ti isti organi vlasti sve
poduzmu da se počinitelji pronađu i kazne, a takvi događaji svim mogućim legalnim sredstvima
spriječe. Ako na ovim prostorima ikada zavlada pravna država, a morat će, njezini se temelji moraju
udarati sada. A ovakva anarhija nije u interesu nijednoga naroda.
Kao odgovornoj osobi nije Vam potrebno naglašavati kakve goleme negativne posljedice ovakvi
događaji mogu imati za budući zajednički život, a zajedničkoga života će morati biti.
Zbog toga Vama, a preko Vas i ostalim odgovornim organima vlasti u Vašoj općini upućujemo ovaj
apel, očekujući od Vas konkretnu akciju i pothvate koji odgovaraju položaju na kojem se nalazite.
Uvjereni smo da ste i voljni i sposobni uhvatiti se u koštac s problemima ljudi koji su Vam
povjereni i za koje snosite odgovornost.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
- CSB - Banja Luka
Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
-
Tajništvo HBK – Zagreb
PRISILNO ISELJAVANJE KATOLIKA ŽUPE DOLINA OD STRANE
OPĆINSKIH VLASTI
Pismo predsjedniku SO Bosanska Gradiška, g. Nebojši Ivaštaninu
(Prot. br.: 566/92 od 7. kolovoza 1992.)
Gospodine predsjedniče!
Došla mi je službena obavijest da je 05. kolovoza 1992. u župi Dolina veća grupa vojne policije iz
Teritorijalne obrane Bosanska Gradiška obišla sva tri sela ove župe - Gornju Dolinu, Donju Dolinu i
Novo Selo, te dala ultimatum stanovništvu da se mora iseliti iz ovog kraja odmah, a najkasnije do
0l. rujna o. g., a da ovdje mora ostati etnički čisto područje. Ako ne iskoriste ovu priliku, da živi
prijeđu Savu preko mosta, bit će svi natjerani na Savu. Nekim je ljudima naređeno da naprave popis
kućanstava, te da organiziraju iseljenje.
U istoj obavijesti još stoji da, ako se odmah nešto ne poduzme, predviđamo da narodu prijete
najstrašnije stvari. Stoga se traži i moja najhitnija intervencija.
Kako Vas, na žalost, nisam našao, unatoč sastanku dogovorenom kako bi raspravili o ovoj
problematici, mogao sam nakon posjeta župi Dolina razgovarati samo sa sekretarom IO Skupštine
Bosanska Gradiška, gosp. Dušanom Radićem. On mi je priopćio da pri SO Bosanska Gradiška ne
postoje nikakve zakonske odredbe na temelju kojih bi netko legitimno mogao provoditi spomenutu
monstruoznu akciju iseljavanja cijele jedne katoličke župe koja na ovom području postoji više
stoljeća.
Budući da sam se osobno mogao osvjedočiti kako su katoličkom stanovništvu župe Dolina kroz ovo
ratno vrijeme nanesene mnoge nepravde, ne čudi što ih je ova posljednja prijetnja toliko uznemirila.
Stoga očekujem od Vas, gospodine predsjedniče, da kao najodgovorniji čovjek svoje općine do
ponedjeljka 10. kolovoza 1992. s najslužbenijih mjesta demantirate pred stanovnicima spomenutih
sela župe Dolina taj postavljeni ultimatum, koji se ne može drukčije okarakterizirati nego kao čisto
fašistički i apsolutno nedostojan ovog vremena i podneblja, i koji mi, kao ni cijeli civilizirani svijet,
nikada nećemo niti možemo prihvatiti.
Očekujem od Vas službeni odgovor kako bih ga proslijedio generalu Taliću, komandantu 1.
krajiškog korpusa, koji me je i osobno zamolio da smirujem situaciju kod svojih vjernika, gdje god
je to potrebno.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- CSB - Banja Luka
- Tajništvu BK BH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb
- Apostolskoj nuncijaturi – Beograd
"PROCIJENITE SAMI OSPORAVANJE NAŠIH PRAVA I SLOBODA"
Pismo predsjedniku SO Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 570/92 od 10. kolovoza 1992.)
Gospodine predsjedniče!
U prilogu Vam dostavljamo dva dopisa koja smo bili prisiljeni uputiti Redakciji Radija Banjaluka.
Iako smo željeli opovrgnuti razne netočne vijesti o nama katolicima u našem gradu i ovom kraju,
koje su širila lokalna i druga sredstva javnog priopćavanja, Redakcija Radija Banjaluka to je
odlučila spriječiti.
Ne želimo od toga praviti nikakav "casus belli". To samo dajemo Vama na znanje kako biste sami
procijenili koje mjere seže osporavanje naših prava i sloboda.
Slobodan sam Vas, gosp. predsjedniče, zamoliti za Vaš pisani odgovor, koji ste mi obećali poslati na
moj dopis broj 552/92 od 3. kolovoza 1992., jer situacija među našim vjernicima, zbog potpune
neizvjesnosti, postaje sve složenija, što ni Vama ne može biti svejedno!
S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
"NEKA SE ŽUPNIKU VRATI ODUZETI AUTOMOBIL!"
Pismo načelniku CJB, g. V. Tutušu
(Prot. br.: 571 /92 od 10. kolovoza 1992.)
Gospodine načelniče Tutuš!
Župnik iz župe Šimići, o. Pero Čolić, javio mi je da mu je policija oduzela auto "Nivu" 1600 5.
kolovoza 1992. između 17,00 i 17,30 sati.
Kako je župniku za njegov posao u vrlo teškim brdskim uvjetima automobil prijeko potreban, a sam
čin oduzimanja očito je svojevoljan i bespravan, to Vas molim da u sklopu svojih ovlasti izvidite
slučaj kako bi automobil bio što prije vraćen župniku Čoliću.
Molim Vas, obavijestite me što ste poduzeli da se taj nemili incident što prije pozitivno riješi.
S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Dostavlja se:
Predsjedniku SO, mr. Predragu Radiću
SPRIJEČITE DALJNJE ZLOČINE NAD NEZAŠTIĆENIM KATOLICIMA U
LJUBIJSKOM KRAJU (OPĆINA PRIJEDOR)!
Pismo generalu Momiru Taliću, komandantu 1 . krajiškog korpusa
(Prot. br.: 623/92 od 22. kolovoza 1992.)
Gospodine komandante!
Kako Vas je sigurno već izvijestio Vaš opunomoćeni zamjenik, pukovnik Vojinović, sa sastanka
održanog 21. kolovoza 1992. s predstavnicima civilne vlasti iz Ljubije, gosp. Đokom Taranjcem i
gosp. Milenkom Jelisavcem, kao i župnikom iz Šurkovca fra Josipom Božićem, te potpisanim
banjalučkim biskupom, više od 500 vjernika župe Šurkovac kod Ljubije osuđeno je na prinudno,
"dobrovoljno"(!) iseljavanje.
Budući da je pukovnik Vojinović vrlo jasno iznio Vaš stav protiv svakog, a pogotovo prisilnog,
iseljavanja, delegacija Ljubija - Šurkovac zamolila ga je da se što prije organizira sastanak o ovoj
vrlo aktualnoj problematici s dalekosežnim posljedicama, na kojemu bi uz Vas, odn. Vašeg
zamjenika, bili nazočni pukovnik Arsić, načelnik SUP-a Drljača, komandant bataljuna Bilbija,
predsjednik općine dr. Stakić, komandir Stanice milicije u Ljubiji Bajić, kao i njih dvojica (Taranjac
i Jelisavac).
Mene su zamolili da dođem danas i objasnim predstavnicima tog, na iseljavanje već pokrenutog
stanovništva, da ostanu u svojim domovima, a da će vlasti, civilne i vojne, jamčiti punu sigurnost.
Na sastanak danas nisu došla dvojica jučerašnjih predstavnika civilne vlasti iz Ljubije (rečeno mi je
da se boje ljudi iz vlastitih redova!), ali je zato bilo približno 200 vrlo uplašenih ljudi, zabrinutih za
svoju sudbinu. Oni već puna tri mjeseca ne noće u svojim kućama zbog stalnog pucanja po njima od
strane uniformiranih osoba iz neke jedinice iz Bosanskog Novog, koji se nazivaju "Suha rebra".
Više od 200 kuća je potpuno opljačkano. Ljudi jednostavno nemaju od čega živjeti. Zahvatila ih je
panika zbog strašnoga masakra nad nedužnim stanovništvom obližnjeg sela Briševa, gdje je stradalo
nekoliko desetaka ljudi, žena i djece. Još su ih više uplašile riječi civilne vlasti otprije dva dana:
"Do sada smo s vama ovako postupali i nekako vas branili, ali uskoro dolazi vrijeme kada će biti
pušteni "psi" s lanca i onda ste gotovi. Ovo je (misli se na mogućnost iseljenja!) posljednji voz za
vas! Vidjeli ste što je bilo s Briševom!"
Ti su mi ljudi rekli da su siti svih obećanja te ne mogu više nikome vjerovati. Nakon razgovora sa
mnom, oni su ipak pristali odustati od seljenja, ali pod uvjetom da im stigne osiguranje od vojne
jedinice koja će biti pod zapovjedništvom generala Talića i provoditi njegova naređenja. A to je,
uostalom, relativno lako ostvarljivo prema jučerašnjem izlaganju dvojice predstavnika civilne vlasti,
kao i načelne spremnosti pukovnika Vojinovića.
Želio bih Vas, gospodine komandante, još samo kratko obavijestiti da me zabrinjava u najmanju
ruku čudno, da ne kažem arogantno, ponašanje komandanta bataljuna, gosp. Bilbije, koji mi danas,
začudo, tvrdi kako na teritoriju pod njegovom kompetencijom nema nikakvih problema, pa tako ni
u Šurkovcu, kao i to da nijedan vjerski objekt na tom terenu nije stradao. Kad sam mu skrenuo
pažnju da očito ne pozna situaciju na teritoriju njegove kompetencije, jer je situacija sa
stanovništvom šurkovačke župe dostigla kulminaciju dramatičnosti, a slična je situacija i u župi
Ljubija i Stara Rijeka, te da su potpuno spaljeni crkva i župni stan na Briševu, a nova crkva u
Ljubiji i novi župni stan paljeni i potpuno opljačkani još prije 20 i nekoliko dana, on mi je
odgovorio da za sve to danas prvi put čuje.(!!!) Prema ponašanju komandanta Bilbije, kao i nekih
ljudi iz njegove neposredne pratnje, uistinu se bojim da već noćas i idućih dana može doći do još
stravičnijih zločina i nesreća nego što su one koje su se već dogodile.
Molim Vas, gospodine komandante, generale Taliću, i apeliram na Vas, da odmah poduzmete sve
potrebne mjere da se spriječe svi zločini protiv čovječnosti, kao i sve druge nesreće koje katolici na
području ljubijske regije, tj. u župama Šurkovac, Ljubija, Stara Rijeka i Ravska, ničim nisu izazvali.
Uvjeren sam da ćete (i uz moju skromnu pomoć) i u ovom konkretnom slučaju zaštititi nedužne
ljude, a time ujedno omogućiti sigurniju i radosniju zajedničku budućnost svim stanovnicima
spomenutoga kraja.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
SRUŠENA VEĆ PETNAESTA KATOLIČKA CRKVA NA PODRUČJU
IZVAN RATNIH SUKOBA - ZAŠTO?
Pismo general majoru M. Taliću, komandantu 1 . krajiškog korpusa (Prot. br.: 640/92 od 29.
kolovoza 1992.)
Gospodine generale!
U noći između 28. i 29. kolovoza o. g. minirana je i potpuno uništena rimokatolička župna crkva sv.
Josipa u Prijedoru, sagrađena prije 100 godina. Crkveni toranj, građen 1970. g., vrlo je oštećen i
prijeti opasnost da se sruši. Crkva je posjedovala umjetničke liturgijske predmete /oltari, kipovi,
slike i dr./ od neprocjenjive vrijednosti. Sve je potpuno uništeno.
- Danas sam u pratnji vojne policije Vašeg korpusa posjetio mjesto nesreće i osvjedočio se o
vandalskom uništenju ovog vrlo vrijednoga sakralnog objekta u Prijedoru, kao i o velikoj
materijalnoj šteti na zgradama župnoga pastoralnog centra u dvorištu pokraj crkve i u cijeloj
okolici.
- Prema izvještaju očevidaca, počinitelji su došli iza 22.30 sati. Prvo su htjeli razbiti vrata da uđu u
crkvu. Kad je župnik čuo lupanje, pitao ih je tko su i što tu rade, na što je dobio odgovor: "Bježi
pope u kuću ili ćemo te odmah ubiti!". Župnik je odmah obavijestio policiju, koja je primila
obavijest i obećala da će odmah razvidjeti prijavljeni slučaj. Međutim, kako nitko nije dolazio,
župnik je još tri puta zvao policiju, a na kraju mu je odgovoreno: "Dobro, znamo mi već za taj
slučaj!". Počinitelji su u međuvremenu razbili stakleni zid kod ulaznih vrata i unijeli eksploziv u
crkvu. Lupanje, kao i ljude koji su došli s dva vozila, primijetili su i stanovnici okolnih zgrada i
intervenirali kod milicije. Nitko nije došao! - I vojna je straža, koja je dežurala na punktu udaljenom
nekoliko desetaka metara od crkve, znala za počinitelje. Prema izjavi jednog od tih stražara, netko
od počinitelja tog vandalskog čina rekao je stražarima: "Ostavite nas na miru, mi moramo ovdje
obaviti jedan posao!" - Eksplozija je uslijedila oko 01.00 sat. - Župnik je prije toga pokušavao
dozvati telefonom bar vatrogasce, ali se nitko nije javljao na telefon!
- Konstatiram, dakle, da je za rušenje naše crkve znala i policija, i vojna straža nedaleko od crkve.
Policija je nekoliko puta te noći zamoljena da intervenira, ali nije reagirala!
- Konstatiram i da do 14.00 sati istoga dana nitko od službenih organa nije došao do župnika da vidi
što je s njim i ostalim ukućanima, da uzme službeni izvještaj, pregleda mjesto nesreće i uputi
župnika, kao domaćina, što treba činiti - također i vis-a-vis župljana koji su logično, vrlo
uznemireni i preplašeni zbog uništenja glavnog i jedinoga preostalog vjerskog objekta u župi.
Jednako tako konstatiram da je naoružana uniformirana osoba, koja se predstavila da je postavljena
u ime grada "da čuva ruševine crkve" , pred ulazom u župski ured, gdje sam se i ja nalazio u društvu
službene pratnje, psovala i vrijeđala najpogrdnijim riječima domaćega župnika i vikala naglas:
"Treba popa ubiti! Ja ću popa ubiti!"
- U Stanici javne bezbjednosti u Prijedoru nitko mi nije htio dati nikakvo objašnjenje o rušenju
crkve, ni o sigurnosti župnika i kućnog osoblja u župnom stanu, "jer je drug načelnik strogo
zabranio da itko osim njega daje bilo kakve izjave". - Kada sam, nakon dva sata, ponovno potražio
načelnika, mogao sam iz sobe dežurnoga s njime govoriti samo telefonom. Gospodin načelnik Simo
Drljača u vrlo konfuznom govoru rekao mi je da se on "distancira od tog vandalskog čina, koji
osuđuje", a "ako župnika ubiju, on će narediti istragu " /!!/.
- Na izlasku iz Stanice javne bezbjednosti uniformirana naoružana osoba, koja je također izlazila iz
iste stanice, pitala je jednoga policajca iz moje službene pratnje: ''Jel ti to voziš ovog popa biskupa?" Ovaj je odgovorio: "Ja ga službeno pratim", na što je isti rekao: "Zašto ne ubiješ to
đubre?!"
- Gospodine generale Taliću, službene osobe koje sam spomenuo bile su u uniformama policije i
vojske! Iskreno žalim, ne toliko zbog vrijeđanja i ponižavanja mene, župnika ili mojih vjernika,
nego ponajprije što su policija i vojska, bar ovi njezini predstavnici, tako nisko pale! Jesu li doista ti
nevini ljudi potpuno izloženi siledžijama, a čak i na službenim javnim mjestima nema nikoga tko bi
bezakonju stao na kraj i od njega se javno distancirao?!
- Što mi je činiti nakon tolikog broja srušenih crkava i drugih crkvenih objekata, a u blizini nije bilo
nikakvih borbenih djelovanja, u Prijedoru, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom
Novom, Kozarcu, Donjoj Ravskoj, Briševu, Bosanskoj Krupi i Ljubiji? Rečeno mi je za župnu
crkvu u Šurkovcu, kao i u Prijedoru, pripremljeno čak 300 kg eksploziva!!?! Hoće li ijedna naša
katolička crkva ostati pošteđena? Smijem li Vas, kao komandanta 1. krajiškog korpusa, upitati: "Za
koga ste svojedobno pisali naredbu /23. lipnja o. g./ da se nijedan vjerski objekt ne smije rušiti ni
skrnaviti kad je u mojoj biskupiji - na područjima gdje nije bilo nikakvih ratnih djelovanja /!/
srušeno ili potpuno onesposobljeno čak 15 crkava /?!/ nakon Vaše naredbe /!/?".
Gospodine generale, možete li išta učiniti, u dogovoru s organima javnog reda i mira, da strahovito
nasilje u ovoj našoj regiji nad nedužnim stanovništvom još više ne eskalira? Hoće li se konačno
početi nazirati pravna država i na ovom našem terenu u kojem, na žalost, vlada pravo drskosti,
bezobzirnosti, zlobe i oružja?!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Načelniku centra SJB, Prijedor
- Apostolskoj nuncijaturi, Beograd
- Tajništvu BK BiH, Sarajevo
- Tajništvu BKH, Zagreb
NEKA PITANJA VEZANA UZ NESIGURNU SADAŠNJOST I
NEIZVJESNU BUDUĆNOST KATOLIKA U BANJALUČKOJ OPĆINI
Pismo gradonačelniku Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 641 /92 od 1. rujna 1992.)
Gospodine predsjedniče!
Dijeleći u duhu nauka Crkve radost i nadu, žalost i tjeskobu svih ljudi, posebno onih koji su
povjereni mojoj izravnoj skrbi /usp. GS 1/, obraćam Vam se ponovno u ime članova Katoličke
crkve u našoj općini, čiji broj, kako Vam je poznato, nije zanemariv (više od 30.000).
Na moje posljednje obraćanje Vama /prije mjesec dana/ još nisam dobio odgovor. Tadašnji
problemi, na žalost, nisu riješeni, a aktualiziranje nekih od njih sve je veće iz dana u dan.
- U ovom ludom, ničim opravdanom, ratnom vihoru koji tutnji i našom domovinom, a koji nije moj,
a ni najvećega broja katolika ove općine /a vjerujem ni Vaš!/, životi nedužnih ljudi, djece, žena,
staraca, bolesnika, neizbježno su, na žalost, zahvaćeni svim teškim njegovim posljedicama.
Želim Vam, gospodine predsjedniče, i ovaj put iskreno zahvaliti također i u ime mnogih koji su me
za to zamolili - za Vaš osobni konstruktivan i odgovoran angažman na umanjivanju mnogovrsnoga
zla i raznih nevolja kojima su izloženi nedužni stanovnici našeg grada i općine.
Slobodan sam ponovno Vam izraziti svoju spremnost da u okviru svojih nadležnosti i mogućnosti
pridonesem uspjehu Vaših plemenitih napora.
- Zato sam prinuđen ponovno Vam postaviti neka nezaobilazna pitanja, koja su s mnogo strana meni
/?!/ upućena, a ja se ne smatram kompetentnim da na njih odgovorim. U ime mnogih vjernika katolika, koji svakodnevno u velikom broju kucaju na moja vrata i traže pomoć i zaštitu, upućujem
Vam najaktualnije molbe:
1. Kako socijalno zbrinuti /hrana, odjeća, ogrjev/ više od 15.000 članova obitelji otpuštenih /!/ s
posla, bez ikakva jamstva da će ga ponovno dobiti? Što još mogu učiniti socijalne i humanitarne
službe? Što je s liječenjem tih ljudi i lijekovima koji su za to potrebni?
2. Što učiniti s roditeljima koji po savjesti ne žele slati svoju djecu u škole koje, prema najnovijoj
ovdašnjoj reformi, nikako ne odgovaraju njihovom dosadašnjem shvaćanju? Što je s mogućnošću
osnivanja privatnih škola?
3. Kada će lokalna milicija konačno prestati bezrazložno šikanirati mnoge katolike, posebno one
koji usko kontaktiraju sa svojom župom ili su članovi župskih vijeća ili su angažirani u radu svojih
župa? Zar još nisu nestale neljudske metode iz komunističkih vremena - progoni vjernika?
4. Možemo li se mi vjernici osloniti na zaštitu službenih organa javnoga reda i mira kad se dogodilo
da smo ih nekoliko puta zamolili za zaštitu, a oni nisu željeli intervenirati, kao što je uostalom bio
slučaj s napadom na katedralu.. Zašto se otpuštaju bolesnici distrofičari iz bolnice samo zato što su
Hrvati - katolici, jer je "tako naredio vojni odsjek"?
6. Je li moguće da u našoj glavnoj bolnici bolesnike tuku neke uniformirane osobe samo zato što su
zarobljenici?
7. Zašto se nama katolicima zabranjuje da na lokalnoj radiostanici kažemo istinu o nama, kao što je
bio slučaj s mojim intervjuom prije mjesec dana i redovitom emisijom "Iz života vjerskih
zajednica"?
8. Kako smiriti pučanstvo uznemireno zbog osjećaja obespravljenosti, pogaženosti njihovih
osnovnih ljudskih prava?
Gospodine predsjedniče, na ova pitanja ni Vama nije lako odgovoriti. Toga sam svjestan. U
nemogućnosti da ih Vama postave, mnogi ih postavljaju meni. Svojih legitimnih predstavnika
nemaju, odn. ne usude se njima ni ići jer su od službenih osoba već doživjeli šikaniranja.
Molim Vas da uvažite ova pitanja i ove muke naših sugrađana! Priznajem da postajem umoran od
strašnoga pritiska na mene, a nisam ni kadar ni kompetentan da ih sam rješavam.
U nadi da ste me i ovaj put shvatili, očekujem, i ne samo ja, Vaše odgovore i konkretne akcije.
Uz dužno poštovanje,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo je dostavljeno:
- CSB - Banjaluka
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
- Tajništvu HBK – Zagreb
KONTINUIRANI ZLOČINI NAD PRIPADNICIMA KATOLIČKE CRKVE
NA PODRUČJU BOSANSKE KRAJINE
Pismo general majoru Momiru Taliću, komandantu 1. krajiškoga korpusa (Prot. br.: 650/92 od 3.
rujna 1992.)
Gospodine generale!
Sukladno dogovoru s Vama, kao i s Vašim zamjenicima, slobodan sam ponovno dostaviti Vam neke
urgentne slučajeve iz sadašnje situacije u kojoj se nalaze vjernici - katolici nekih župa moje
biskupije na teritoriju pod Vašom kompetencijom.
1. Još 16. lipnja 1992., dakle prije više od dva i pol mjeseca, četvorica naoružanih ljudi odvela su u
pol bijela dana iz župske kuće u Novoj Topoli župnika Ratka Grgića u smjeru sela Laminci. I auto i
ljude vidjeli su i okolni susjedi. Premda su postojale neke indicije, do danas još uvijek ne znamo što
je s kidnapiranim župnikom. Stječe se dojam da nadležni civilni i vojni organi ne žele obaviti svoj
posao i pronaći uhićenoga župnika Grgića. Molim, gospodine generale, da ponovno primite na
znanje tu bolnu činjenicu i odlučnom akcijom svojih organa riješite slučaj koji baca ljagu na
dosadašnje nositelje vlasti - vojne i civilne u ovom kraju, odnosno općini!
2. Kad je riječ o situaciji katolika u općini Bosanska Gradiška, unatoč mnogim mojim
intervencijama kod lokalnih vlasti glede minimalne zaštite osnovnih ljudskih prava tih ljudi, i dalje
se provodi prava represija nedostojna imalo humane vlasti. Uvjeren sam da Vi još uvijek ne znate
pravo stanje stvari u Bosanskoj Gradišci, u Novoj Topoli i u selima župe Dolina Gornja i Donja
Dolina i Novo Selo, gdje su smještene neke vojne jedinice i gdje je stanovništvo na rubu strpljenja i
traži od mene da ga pod svaku cijenu izvedem nekamo iz toga, kako kažu "pakla". Molim Vas da
što prije pošaljete svoga predstavnika koji će izvidjeti pravo stanje stvari i umiriti narod, jer ja sam
to više nisam u mogućnosti, iako sam poduzimao sve što sam mogao. Jednako tako, da se zaštite i
životi župnika u Dolini i Bosanskoj Gradiški, kojima su već nekoliko puta prijetili da će im "odsjeći
glavu kao i onome u Novoj Topoli"!?
3. Na području općine Laktaši nalaze se naše dvije župne crkve: u Mahovljanima i Bosanskom
Aleksandrovcu. U Bosanskom Aleksandrovcu je i starodrevni samostan redovnica. Iako postoji
stražarski punkt blizu samostana i crkve u Bosanskom Aleksandrovcu na cesti Banjaluka - Bosanska Gradiška, često se puca po samostanu i redovnicama, a vjernike koji odlaze u crkvu ili
redovnicama redovito šikanira straža na punktu, pa se k njima jedva tko i usudi ići. Dokle će trajati
to nenormalno stanje? Hoće li redovnice doista biti dovedene u situaciju da pod višemjesečnim
pritiskom - od ljeta prošle godine - moraju napustiti svoj, jedan od glavnih i najstarijih samostana u
Bosni i Hercegovini, čime bi postojanje župe Bosanski Aleksandrovac bilo dovedeno u pitanje?
Na crkvu u Mahovljanima /zvanu talijanska/ 23. rujna 1992. ispaljene su tri eksplozivne naprave vojnog podrijetla - i načinile štetu od preko 20.000 DEM. Otad pa do polovine srpnja ove godine,
kada se u blizini crkve naselila vojska, uglavnom je mirno. Nekoliko kuća naših vjernika bilo je
minirano, a pojedini vjernici su zlostavljani. Ali, nakon spomenutoga vremena - crkva i župni stan
zajedno s ekonomom biskupije koji se tu nalazi (oko crkve je ujedno i ekonomija Banjalučke
biskupije) u nekoliko su navrata napale uniformirane osobe da bi, zbog odsutnosti ekonoma, u
posljednje vrijeme uslijedila prava pljačka svega što se moglo odnijeti, a što se nije odnijelo,
nastojalo se potpuno uništiti. Interijer obnovljene župne crkve posve je uništen, svi prozori i
pročelje oštećeni, krov na crkvi također. Odvezeno je više od 15 kubičnih metara gotove grade za
predviđeno proširivanje ekonomskih zgrada, uništen voćnjak, povrtnjak, te isječena šuma. - Sve se
to događalo pred očima vojske koja je čuvala sve prilaze crkvi, župnom stanu i našoj ekonomiji. - Je
li moguće da je i vojska surađivala u takvom jednom nečasnom poslu? Čime smo to zaslužili? I
možemo li bar ono malo preostalih stvarčica s dozvolom vojnih vlasti odvesti na sigurno mjesto? Hoće li ova crkva doživjeti sudbinu kao i 1942. godine, kada je, zajedno sa župnim stanom i
župnom školom, bila spaljena?
4. Na teritoriju prijedorske općine prije nekoliko dana potpuno je srušena župna crkva u Prijedoru,
prije toga crkva u Kozarcu, u Ljubiji je crkva paljena, ali nije dokraja izgorjela, novi pastoralni
centar potpuno je uništen iznutra, a u Donjoj Ravskoj spaljena je područna crkva. Najtragičnije je
bilo u Briševu, gdje su spaljeni i crkva i župni stan, uz stotinjak kuća, ali i ubijeno devedesetak
nedužnih civila - uglavnom djece i starijeg svijeta, kako mi, osim nekih očevidaca, rekoše i
predstavnici vojske. U zločinima i na Briševu i u Ljubiji na djelu su sigurno bile vojne jedinice, što
je vrlo dobro poznato tamošnjem komandantu bataljuna g. Bilbiji. Katoličko stanovništvo cijeloga
toga kraja je u strahovitoj panici, i zbog svega toga i zbog stalnih napada naoružanih osoba i
potpune pljačke svega što imaju. Traže od mene da ih na svaki način izbavim iz te nepodnošljive
situacije. Ja to ne mogu učiniti, nego tražim od vojnih i civilnih vlasti zaštitu nevinoga stanovništva.
Ima li ikoga tko u ovom kraju uistinu može bar djelomice stati na kraj ovoj strahovitoj samovolji
pojedinaca ili grupa? - Je li moguće da Vaša vojna komanda sve ovo zna i ništa ne poduzima, iako
mi je u posljednje vrijeme, na moje usmene intervencije, nekoliko puta obećana intervencija?
5. Slična je situacija s progonjenjem, ubijanjem katoličkoga stanovništva i paljenjem njihovih
imanja u ključkoj općini! - Tko tamo vodi glavnu riječ i ima li mogućnosti da se i tamo nedužno
stanovništvo zaštiti i spriječi nečovječno etničko čišćenje?
Gospodine generale, ovo su samo najurgentniji slučajevi koji zahtijevaju Vašu hitnu intervenciju.
Ima ih, na žalost, još, ali o tom drugi put. Očekujem s pravom i nadom Vašu konkretnu intervenciju,
a sa mnom mnogo tisuća katolika moje Banjalučke biskupije. Unaprijed hvala!
Uz dužno poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
ZAŠTO NE PODUZIMATE ENERGIČNIJE MJERE ZAŠTITE VAŠIH
MIROLJUBIVIH SUGRAĐANA KATOLIKA, VJERSKIH SLUŽBENIKA I
OBJEKATA NA PODRUČJU BOSANSKE KRAJINE?
Pismo načelniku CSB Banja Luka, g. Stojanu Župljaninu
(Prot. br.: 715/92 od 11. rujna 1992.)
Gospodine načelniče!
Kao banjalučki katolički biskup obraćam se ponovno Vama, najodgovornijoj osobi kad je u pitanju
javni red i mir na području cijele naše bosanskokrajiške regije, na kojoj se svojim najvećim dijelom
prostire i moja Banjalučka biskupija.
Otkako su se strahote bezumnoga rata koji, na žalost, još uvijek traje, počele događati i na ovom
našem terenu, pojačana je izravna ugroženost mnogih vjernika katolika na cijelom ovom području.
Vama je zacijelo dobro poznato da većina katolika ovog područja nije željela ni oružje, ni rat i da se
tome svim silama nastojimo oduprijeti. Pa ipak, ni krivi ni dužni, mnogi su bili strahovito
zlostavljani, mučeni, a više od 150 njih je, kako je meni poznato, i ubijeno. Posebno se to odnosi na
prijedorski, ključki, kotorvaroški i bosanskogradiški kraj.
- Vama je poznato da su župnika iz Nove Topole, vlč. Ratka Grgića, 16. lipnja 1992. u pol bijela
dana iz župnoga stana kidnapirale naoružane uniformirane osobe, i unatoč svim mojim
intervencijama kod civilnih i vojnih vlasti, jasno i kod Vas osobno, do danas (!) od njega nema ni
traga ni glasa!
- Vama je moralo biti poznato da su moji svećenici: župnik iz Kotor Varoši, fra Ivan Franjić, župnik
iz Dragalovaca, vlč. Marko Šalić, župnik i dekan iz Stare Rijeke, preč. Ilija Arlović, kao i župnik iz
Ljubije, vlč. Stipo Šošić - bez dokazane krivnje bili strahovito fizički i psihički zlostavljani po
logorima i zatvorima, od 12 do 80 dana, i da su sada veći ili manji invalidi, odnosno kandidati za
skorašnju smrt.
- Vama je poznato da redovnice u samostanima Bosanski Aleksandrovac i Nova Topola ničim nisu
smetale, ni uznemirivale okolno pučanstvo s kojim su u miru živjele više od 100 godina, pa su ipak
uniformirane osobe nekoliko mjeseci direktno ugrožavale njihove živote i bestijalno se i sadistički
iživljavale, unatoč izričitom obećanju policije da će ih prema naredbi pretpostavljenih čuvati!
- Vama je poznato da su bez ikakvog povoda i razloga, jer u blizini nije bilo nikakvih borbenih
djelovanja, u mojoj biskupiji u posljednja tri mjeseca, unatoč izričitoj zabrani komandanta 1.
krajiškoga korpusa, srušene mnoge crkve, točnije 40 posto svih crkava na ovom području, a da ih je
još više od 50 posto teže ili lakše oštećeno.
- Vama bi moralo biti poznato i da na teritoriju pod Vašom kompetencijom naoružane uniformirane
osobe provode strahovite pljačke (rušenje civilnih objekata, kuća i imovine...) u mnogim selima
nastanjenim katoličkim stanovništvom, koje se nema čime braniti nego najčešće bježe glavom bez
obzira, upravo kao progonjene divlje životinje. To se posebno odnosi na područje Prijedora, Ljubije,
Ključa, Kotor Varoši, Bosanske Gradiške i Sanskog Mosta.
- Vama bi moralo biti poznato da "službena osobe", uniformirane i naoružane, provode pretrese,
posebno osoba koje imaju više kontakta sa svojom župnom zajednicom, ili su članovi župskih
vijeća, pjevačkih zborova ili župnog Caritasa. Pri tome ih redovito šikaniraju i upravo njihova
povezanost s Crkvom im se uzima za crimen, da ih mogu zlostavljati, pljačkati, pa čak i kidnapirati
ili lišiti života?! - U tom bih kontekstu spomenuo samo slučaj župskog i biskupijskoga vijećnika,
velikog istinskog mirotvorca dipl. ing. Marijana Višticu iz Bosanske Gradiške, kojega su neki
civili /!?/, naočigled policije, izvukli iz autobusa i odveli u nepoznatom smjeru, a govori se da je
odmah ubijen i bačen u Savu!
Zanimljivo je svakako spomenuti da su Vaši radnici najčešće bili polu ili potpuno nezainteresirani
da se riješi ili rasvijetli kakav nemili slučaj, kad je prijavljivan. Samo ću spomenuti slučajeve
rušenja župnih crkava u Prijedoru, Kulašima ili napade na crkve - katedrala u Banjaluci, župna
crkva u Mahovljanima, u Novoj Topoli, u Ljubiji...
Svakodnevno mi se mnogi moji vjernici koji uspiju doći do mene jadaju kako su nesigurni na
vlastitim ognjištima, a mnogi drugi me telefonom zovu i traže da ih zaštitim /!/ od stalne pljačke i
ugrožavanja javnog života! I ovih je dana ubijeno nekoliko civila na području župe Ljubija i
Šurkovac! Mnogi, točnije na desetke tisuća mojih vjernika čine na mene pritisak da ih iselim bilo
kuda, jer su torture i osjećaj potpune nezaštićenosti tako veliki da oni psihički više ne mogu više
izdržati. I to se odnosi poglavito na spomenute krajeve - prijedorski, bosanskogradiški,
kotorvaroški, ključki, sanskomostski, mrkonjićgradski, a sve više i banjalučki.
Gospodine načelniče, u svome odgovoru na jednu od mnogih mojih žalbi zbog stalne ugroženosti
katolika, vjerskih službenika i objekata na ovom području, komandant l. krajiškog korpusa, general
major M. Talić, između ostalog piše: "Smatram da organi vlasti, na žalost, ne poduzimaju dovoljno
energične mjere. Zato Vas molim da se pozovete na mene, te stupite u kontakt s gosp. Župljanin
Stojanom, načelnikom Službe javne bezbjednosti, kako bi se on što hitnije uključio i poduzeo sve
što je potrebno".
Ja Vam se evo i obraćam nakon što mi je uspjelo obići - uz pomoć pratnje vojne policije - najveći
dio spomenutih krajeva moje razrušene i opljačkane biskupije i osvjedočiti se na licu mjesta o
pravom stanju na terenu! - Molim Vas, točnije tražim od Vas, da Vi osobno, ili preko svojih
opunomoćenih ljudi, ustanovite pravo stanje među dijelom stanovnika pod Vašom kompetencijom,
konkretno katolicima, i uistinu poduzmete takve mjere zaštite i sigurnosti da se ti ljudi mogu
konačno osjećati zaštićenim od raznih pojedinaca ili grupa koje ruše, pljačkaju ili ubijaju! Ili ćemo
težiti za pravdom i istinom, gradeći na porušenom ipak sigurniju i svih ljudi na ovim prostorima
dostojniju budućnost, ili ćemo to prepustiti nekom drugom! Dok smo na odgovornim mjestima i u
odgovornim službama moramo se odgovorno i ponašati - i ja i Vi!
Očekujem vaš odgovor i konkretne akcije!
Uz poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Komandantu 1. krajiškog korpusa - Banja Luka
- Predsjedniku SO Banja Luka
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
- Tajništvu HBK – Zagreb
ZAUSTAVITE ZLOSTAVLJANJA MIROLJUBIVOG KATOLIČKOG
PUČANSTVA U OPĆINI SANSKI MOST
Pismo general majoru M. Taliću, komandantu 1. krajiškoga korpusa (Prot. br.: 779/92 od 24. rujna
1992.)
Gospodine generale!
Jučer, 23. rujna 1992., bio sam zajedno s g. Vojom Kuprešaninom, predsjednikom AR Bosanske
Krajine i osobnim izaslanikom predsjednika Srpske Republike BiH dr. R. Karadžićem kod
predsjednika SO Sanski Most g. Rašule i zajedno s njima /i još nekim drugim osobama/ posjetio tri
katoličke župe na teritoriju općine Sanski Most - Sasinu, Sanski Most i Staru Rijeku.
Razgovori s predsjednikom SO Sanski Most, kao i načelnikom milicije, bili su otvoreni i
konstruktivni /nadam se/. Zbog osjećaja velike nezaštićenosti i izravne ugroženosti - fizičke i
ekonomske /zima dolazi, a ljudi su vrlo siromašni!/ mnogi su se ljudi, nekoliko stotina obitelji,
prijavili na neki od popisa za iseljenje kod domaćega Crvenoga križa! Posebno je to aktualno u župi
Stara Rijeka, gdje živote mnogih ljudi direktno ugrožava nekoliko grupa naoružanih ljudi iz okolnih
sela /Oštra Luka, Miska Glava, pa i Ljubija/ koji svakodnevno zalaze na to područje, pucaju po
kućama, pljačkaju sve do čega dođu... Slično se događa i u pojedinim zaseocima župe Sasina koji
gravitiraju prema prijedorskoj općini - tj. selu Tomašici.
Bilo je jučer doduše prepoznatljivo, iz stava i izlaganja pred okupljenim narodom, da su lokalne
političke vlasti službeno protiv nasilnog iseljavanja, ali da nisu u mogućnosti potpuno zaštititi
nedužno stanovništvo, koje uistinu, prema riječima predsjednika SO g. Rašule, ničim nije izazvalo
niti ugrožavalo tamošnji mir. Isti predsjednik, kao i načelnik milicije iz Sanskog Mosta, nekoliko je
puta upozoravao da glavna opasnost za ljude spomenutih župa dolazi s područja općine Prijedor i da
bi na toj općini svakako, pod hitno, trebalo napraviti više reda i zakonitosti. Molim Vas stoga, da i
Vi poduzmete što je u Vašoj moći, a rekoše da sigurno možete tu nemirnu situaciju srediti, da
konačno prestane zlostavljanje katoličkoga stanovništva tog kraja.
Unaprijed zahvaljujem!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
DRAMATIČNO POGORŠANJE SITUACIJE KATOLIKA NA
PODRUČJU BOSANSKE KRAJINE
Pismo g. Voji Kuprešaninu, opunomoćenom zastupniku predsjednika RS (Prot. br.: 1379/92 od 15.
studenoga 1992.)
Gospodine Kuprešaninu!
Kao odgovor na moje pismo od 12. kolovoza 1992. o teškoj situaciji katolika moje Banjalučke
biskupije na području Bosanske krajine, predsjednik Republike Srpske dr. R. Karadžić, kako mi je
osobno usmeno priopćio, omogućio je i zadužio Vas da sve poduzmete u sprječavanju nepravdi i
gaženja osnovnih ljudskih prava nedužnoga katoličkog stanovništva na području Bosanske krajine.
Vi ste savjesno pristupili dobivenom zadatku i bilo je pozitivnih rezultata.
Na žalost, samo kratko vrijeme!
Prisiljen sam ponovno Vam se obratiti s hitnim apelom da aktualne vlasti na ovom spomenutom
području uistinu učine ono što trebaju, a Vi tvrdite i da mogu, kako bi se spriječilo i zaustavilo
daljnje dramatično pogoršanje stanja među katolicima u mnogim našim župama.
Moram, na žalost, reći da smo kao katolici trenutno izloženi najvećoj opasnosti za svoj daljnji
opstanak na ovim prostorima otkako uopće postoji Banjalučka biskupija, a zacijelo jednoj od
najvećih opasnosti i najsudbonosnijih akcija otkako je uopće na ovom području prisutna Katolička
crkva - a tu smo mnoga stoljeća!
1. Teške, višemjesečne nepravde prema nama dramatično se povećavaju iz dana u dan rezultirajući:
- masakrima i ubijanjima civila /Sanski Most - Škrljevita, Poljak, Kruhari, Šimići, Kotor Varoš Bašćina/ pa i samog svećenika-župnika u Ravskoj kod Ljubije, vlč. Ivana Grgića. Osobno ste se
mogli uvjeriti u potpunu nevinost tih ljudi!
- fizičkim zlostavljanjem i sakaćenjem mladih i starijih osoba, pa i bolesnika /Stara Rijeka, Prijedor,
Sasina, Tomašica, Stranjani, Bos. Gradiška, Dolina, Čatrnja, Ljubija, Banja Luka, Kulaši,
Dragalovci/;
- miniranjem nove velike župne crkve u Staroj Rijeci, spaljivanjem župne crkve u Mrkonjić Gradu,
pucanjem iz vatrenog oružja po crkvenim objektima u Sanskom Mostu, Barlovcima, Budžaku,
Prnjavoru, Štivoru, Ralutincu, Kulašima, Majdanu, Ključu, Bosanskom Aleksandrovcu, Trnu,
Čelincu - pri čemu su često bili ugroženi i ljudski životi;
- paljenjem kuća i gospodarskih zgrada i imovine, kao i pljačkom imovine /Stara Rijeka, Sasina,
Sanski Most, Briševo, Šurkovac, Bos. Gradiška, Dolina, Kulaši, Kotor Varoš, Liskovica, Ključ,
Prijedor, Bos. Dubica, Petrićevac, Barlovci, Nova Topola, Prnjavor.
- Sve su to, na žalost, teške i gorke činjenice, kako za direktno pogođene i ugrožene, tako i za one
koji dopuštaju ili nedovoljno energično sprečavaju bezumno i nasilno ugrožavanje i uništavanje
tuđih života i imovine. Ni u jednom jedinom od navedenih slučajeva ne može se dokazati bila kakva
provokacija, a kamoli krivnja naše strane!
Sami ste se, g. Kuprešaninu, mogli osvjedočiti, zajedno sa mnom, o stanju i držanju mojih vjernika i
svećenika u nekoliko župa sanskomostskog, prijedorskog i kotorvaroškog kraja, kao i o minimalnim
njihovim zahtjevima! Obećali ste im Vi, osobno, kao i lokalne vlasti i vojska, da će se "uložiti
maksimalni napori da se zaštite svi građani tih opština, bez obzira na to kojem narodu ili vjeri
pripadaju...". Bilo je nekih vrlo vrijednih rezultata, bar mjestimično. Na žalost, opći je rezultat
negativan, gotovo stravičan, a rezultira masovnim bježanjem mojih vjernika, posebno iz
sanskomostskog i prijedorskog kraja, samo da bi sačuvali gole živote!
2. Dodatno nespokojstvo i opravdanu zabrinutost za golu egzistenciju unijela je među katolike,
pripadnike poglavito hrvatskoga naroda, ali i drugih naroda /manjih nacionalnih grupa/ cijele
Bosanske krajine ponovno prisilna /valjda peta po redu/ mobilizacija i naoružavanje, iako je
poznato i Vama i svima kompetentnima da mi nismo htjeli nikakvo naoružavanje i da smo u tom
stavu odlučni i danas, a bit ćemo i ubuduće! U višekratnim razgovorima s komandantom 1.
krajiškog korpusa, general majorom M. Talićem, kao i njegovim zamjenicima, ali i s Vama osobno i
drugim vodećim političkim ličnostima naše regije, uvijek sam slušao pohvalne riječi o našem
mirotvornom i miroljubivom stavu, kako prema bratskom srpskom narodu, tako i prema drugim
narodima, ali i prema svom hrvatskom narodu. Po kojem onda kriteriju ili mandatu neki organi
vlasti, općinske ili raznih poduzeća, zlostavljaju mnoge, ne samo vojne obveznike, nego i njihovu
najbližu rodbinu (roditelje, supruge, pa čak i biskupa!!) zbog neodazivanja na dosadašnje
mobilizacije?! Redovito takve otpuštaju s posla (ako već ranije to nije učinjeno!), izbacuju iz
stanova i direktno im ugrožavaju golu egzistenciju!!
3. Dosadašnjim, višemjesečnim brutalnim fizičkim i psihičkim pritiskom i oduzimanjem i gaženjem
mnogih osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda - prema našem saznanju - nekoliko je
desetaka tisuće vjernika moje opustošene i spaljene biskupije natjerano da napusti svoja ognjišta
(više od trećine vjernika!). Sami ste mi govorili da katolici, Hrvati i drugi, u Bosanskoj krajini za
vlast Srpske Republike sve vrijeme ratnih ludovanja nisu predstavljali nikakvu opasnost! Pa ipak se
direktno ili, još češće, na perfidan način nad nama provodi, u povećanom intenzitetu, fašistoidni
program etničkog čišćenja - protjerivanje s naših vjekovnih ognjišta!
Osobno mi ne ide u glavu da je aktualnim odgovornim osobama srpskoga naroda, s kojim ovdje
živimo već nekoliko stoljeća, kako se čini, uistinu stalo da s ovog bosanskokrajiškoga prostora
nestane hrvatsko katoličko stanovništvo, jer da je "to volja srpskoga naroda"!
Unatoč hvalevrijednim akcijama pojedinih vodećih osoba civilne vlasti i vojske na zaštiti i
omogućavanju življenja i ljudima nesrpske nacionalnosti - općenito se osjeća ili manjak volje ili
objektivne /!/ nemogućnosti da se nasilje nad nama spriječi i zaustavi! Zar se uistinu misli da će na
takav nehuman način - primjenjujući isključivo zakon sile i netolerancije - jedan narod, konkretno
srpski, postići razumijevanje i podršku ostalih civiliziranih naroda Europe i svijeta, a blagoslov,
napredak i sreću od Boga zajedničkog našeg Stvoritelja, Spasitelja i Suca?!
Gospodine Kuprešaninu, ono što tražim za svoj narod i vjernike moje biskupije iskreno želim i
svakom drugom narodu i vjerskoj zajednici! Još uvijek vjerujem da zahtjevi mog naroda i vjernika
od sadašnjih nositelja vlasti neće biti uzaludni! Bilo bi fatalno za nas, a sramno i potpuno
poražavajuće za sve vas!
Molim Boga da to ne dopusti - ni Vama, ni nama!
Uz dužno poštovanje - očekujem odgovor!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Apel dostavljen:
- Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Pale
- Predsjedniku skupštine RS, mr. M. Krajišniku - Pale
- Tajništvu BK
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
SPRIJEČITE NEZAKONITO OTUĐENJE CRKVENE IMOVINE U ŽUPI
PRIJEDOR
Pismo predsjedniku SO Prijedor, dr. M. Stakiću
(Prot. br.: 2030/92 od 23. prosinca 1992.)
Gospodine predsjedniče!
Nakon vandalskog čina rušenja katoličke crkve u Prijedoru poslali ste mi "izraze žaljenja i najoštrije
osude nemilog događaja" i obećali "da će organi gonjenja preduzeti sve mjere da se počinitelji
pronađu i dostojno kazne". Čak ste izrazili i spremnost "da nakon uspostave mira na ovim
prostorima pomognete obnovu katoličke crkve u Prijedoru, a do tada osigurate odgovarajući
smještaj za župnika".
Najozbiljnije sam primio na znanje te Vaše humane riječi nakon velike nepravde i pravoga zločina
koji je učinjen vjerskoj zajednici katolika na području Vaše općine potpuno bezrazložnim rušenjem
vrlo vrijednog objekta župske crkve i teškog oštećenja župskoga stana i pastoralnoga centra.
Na žalost, Vaše riječi, kao prvog čovjeka prijedorske općine, nisu urodile konkretnim pozitivnim
akcijama. Dapače, naknadno je srušen novi zvonik crkve prije nego što su vjernici mogli pokupiti
dragocjenosti pod ruševinama srušene crkve. O rušenju zvonika Biskupski ordinarijat u Banjaluci
nije obaviješten nikakvim službenim dopisom. Ne trebam ni spominjati da se tim dodatnim
rušilačkim činom, povećala ionako velika šteta na srušenoj crkvi, jer se na novom zvoniku nalazilo
nekoliko velikih crkvenih zvona.
Najnovije vijesti koje nam stižu iz župe Prijedor bacaju dodatno ružno svjetlo na stav kompetentnih
općinskih institucija i lokalnih vlasti prema tamošnjem katoličkom stanovništvu. Bez ikakvog
prethodnog upoznavanja bilo Rimokatoličkog župskog ureda u Prijedoru ili ovog Biskupskog
ordinarijata u Banjaluci, neka Vaša prijedorska organizacija, uz navodno (ili stvarno) odobrenje
lokalnih vlasti, odvozi ciglu i ostali materijal koji se u velikoj mjeri još može upotrijebiti, unatoč
negodovanju i povećavanju nezadovoljstva ionako uspaničenoga i obespravljenoga katoličkog
dijela stanovništva Vašega grada.
Ovo najnovije nedjelo pljačke imovine Katoličke crkve, uz (mogući) pristanak legalne lokalne
vlasti, sramna je "čestitka" nama katolicima uz najdraži i najradosniji blagdan svih kršćana, ne samo
katolika, nego i naše pravoslavne braće - blagdan Božića.
Ne možemo se i ne želimo pomiriti s činjenicom da smo mi, katolici, i u Vašem gradu, gdje smo
dugo bar koliko i naša pravoslavna braća i gdje su naši međusobni odnosi bili uvijek na zavidnoj
visini, sada osuđeni na razaranje najsvetijeg i najdragocjenijega što smo imali - uz našu župsku
crkvu i crkvenu imovinu i uništenje našeg prijateljstva prema bratskom srpskom narodu.
Gospodine predsjedniče, pitam Vas na kraju kao čovjeka koji sigurno želi biti humanist - je li
uistinu moguće da se sve to događa s Vašim znanjem i odobrenjem? Je li uistinu moguće da Vi, kao
predsjednik SO Prijedor, nemate ni toliko vlasti i kompetencije da spriječite i ove najnovije
nepravde koje nam se nanose, a koje drugoj strani nikako ne mogu služiti na čast? Smijem li se ja, i
sa mnom svi katolici župe Prijedor, ipak nadati da Vaše citirane riječi s početka ovog dopisa neće
ostati samo mrtvo slovo na papiru?
Očekujem Vaš odgovor i sa mnom velik broj vjernika župe Prijedor, koji su ujedno i Vaši sugrađani.
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
- Predsjedniku skupštine RS, mr. M. Krajišniku - Pale
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu BK
ŽUPNA CRKVA U KLJUČU MINIRANA JE PREMA NALOGU VLASTI
Pismo predsjedniku SO Ključ, g. Jovi Banjcu
(Br.: 470/93 od 11. veljače 1993.)
Gospodine predsjedniče Banjac!
Unatoč pokušajima da pismenim ili usmenim putem stupim s Vama u kontakt, to mi, na žalost, nije
uspjelo. Pa, ipak, ne gubim nadu da ćete se, kao prvi čovjek općine Ključ, udostojati osvrnuti na
ustrajne molbe predstavnika Katoličke crkve.
Vama je dobro poznato da katolici na području Vaše općine ni u jednom slučaju nisu nikoga od
svojih sugrađana uznemirili, a kamoli ugrozili. Ipak je nekoliko desetaka njih što poubijano ili u
logore otjerano, što pod pritiskom protjerano s vlastitih ognjišta, kako Vam je zacijelo također
poznato. Na naše ponavljane pismene molbe da nam objasnite zašto se to i u ime koje vlasti čini,
dobivali smo samo muk, što je nam, također, određeni odgovor! Dojam, koji se neizbježno nametao,
da je posrijedi planirano, krajnje nehumano i u svijetu zapravo poznato kao fašisoidno etničko
čišćenje, dobio je svoju potvrdu u bezumnom, ničim opravdanom i ničim izazvanom paljenju
župske crkve Presvete Bogorodice Marije u noći između 1. i 2. siječnja (januara) 1993. godine.
Izgorjelo je sve što je moglo izgorjeti. Prije toga su, očito nahuškana, djeca (zacijelo ne katolička!)
u nekoliko navrata porazbijala stakla na svim prozorima crkve, koja je župnik u Ključu nastojao
uvijek iznova nabaviti i staviti na tu jedinu našu bogomolju u Vašoj općini.
Dana 10. veljače (februara) o. g. u poslijepodnevnim je satima nekoliko uniformiranih osoba,
vojnika i milicije, dinamitom u nekoliko navrata rušilo i srušilo crkveni toranj i zidove. Uzalud su
bile sve intervencije župnika i moga namjesnika, preč. gosp. F. Krešića, da se to ne čini. Nitko
župniku ne samo da nije pokazao nikakav nalog, u čije se ime takav zločin čini, nego su ga i
zlostavljali. Svi njegovi pokušaji da telefonski obavijesti civilne i vojne vlasti u Ključu i dobije
zaštitu za instituciju koju predstavlja, ostali su bez pozitivnog rezultata. Na našu intervenciju,
odavde iz Banjaluke, kod nadležnih civilnih i vojnih vlasti, između kojih i gosp. predsjedniku IO
SO Ključ, gosp. Tomiću, i predstavniku vojske, gosp. Marjanoviću, odgovor je bilo samo čuđenje
da se takvo što vandalsko moglo dogoditi.
Kao biskup Banjalučke biskupije, koja obuhvaća 23 općine Bosanske krajine, u posljednje sam
vrijeme morao često biti u kontaktima s lokalnim vlastima radi smirivanja često dramatične
situacije, izazvane ratnim sukobima na širem području naše domovine. Redovito sam od svojih
sugovornika, i civilnih i vojnih, slušao kako su katolici, svojim miroljubivim držanjem, na ovom
području mnogo pridonijeli da ne bude još veće ratne nesreće za sve ljude. To je neshvatljivije i
bolnije za sve nas katolike, a nehumanije i ponižavajuće za Vas, aktualnu vlast, to što se, na žalost,
ne samo u Vašoj općini, događalo i događa s nama katolicima. Ne mogu vjerovati da se na čelu
općine Ključ nalaze ljudi koji, makar i šutke, podržavaju takve necivilizirane i nehumane zločine
nad svojim dokazano nevinim sugrađanima.
Gospodine predsjedniče, smijem li očekivati od Vas da se javno distancirate od svih gnusnih zločina
koji su posljednjih mjeseci počinjeni nad članovima i imovinom Katoličke crkve u Vašoj općini, da
nađete način da umirite ono malo strahovito uznemirenih preostalih vjernika - katolika i njihovog
župnika, osvjedočenoga ekumenista i prijatelja, kako pravoslavnih Srba, tako i svih drugih
sugrađana koji ga poznaju?
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
1. Komandantu I. krajiškog korpusa, gen. potpuk. M. Taliću - Banjaluka
2. Načelniku CSB - Banjaluka
3. Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Pale
4. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
5. Tajništvu BKH - Zagreb
6. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
SVE UČESTALIJI NAPADI NA VJERSKE OBJEKTE I SVE
DRAMATIČNIJA SITUACIJA KATOLIČKE CRKVE NA PODRUČJU
BANJALUČKE OPĆINE
Pismo predsjedniku SO Banjaluka, mr. Predragu Radiću
(Prot. broj: 570/93 od 19. veljače 1993.)
Gospodine predsjedniče!
Posljednjih mjesec i pol dana svjedoci smo očitog pogoršanja sigurnosne situacije u našoj općini.
To, na žalost, možemo ustvrditi na temelju sve učestalijih oružanih napada na katoličke vjerske
objekte u našem gradu, a posebno na temelju doslovce svakonoćnih oružanih napada i fizičkoga
zlostavljanja naših vjernika.
1. Iz višekratnih naših razgovora Vama je dobro poznato što sam sve dosad poduzimao, zajedno sa
svećenicima, redovnicima i redovnicama, da pripadnici Katoličke crkve u našem gradu i općini /a
ima ih još uvijek približno 30.000/ budu i ostanu doista pouzdan činitelj mirnoga suživota, tako
dragocjenog upravo u ovom nesretnom ratnom vihoru koji hara Bosnom i Hercegovinom.
Zahvaljujem Bogu što su naše želje i uporna nastojanja urodila dobrim plodovima i što katolici u
našoj općini nisu ugrozili ničiji život i imovinu. U nekoliko sam navrata molio i bodrio, i Vas
osobno, i predstavnike policije i vojske u našoj općini, da najnužnije što je potrebno za sigurnost
života i osiguranje egzistencije svakog našeg građanina. Svi ste mi Vi govorili da je i legitimno i
realno to što očekujemo od Vas i ja i moji vjernici. Obećavali ste mi uvijek iznova da ćete svakako
zavesti više reda i zakonitosti u nadiruće bezakonje i silu oružja. Ne sumnjam u Vašu osobnu
iskrenu nakanu da to i provedete u djelo. Međutim, dramatično pogoršavanje sigurnosne situacije i
sve veća neizvjesnost glede budućnosti za nas katolike u ovom gradu, sili nas na zaključak da ste
svi Vi odgovorni ljudi u našem gradu ili nedovoljno odlučni ili zapravo nemoćni da budete
dosljedni u svom humanom htijenju i opredjeljenju.
2. Vama je zacijelo dobro poznato višekratno /devet puta!/ oružano napadanje na novi župski
pastoralni centar i direktno ugrožavanje života župnika i pastoralnog osoblja i više vjernika u našoj
župi Budžak-Derviši. Napadači, ohrabreni očitom nedjelotvornošću kompetentnih organa reda i
mira, prisilili su nas - na veliku žalost župljana - na zatvaranje do daljnjega - ovog pastoralnoga
centra za sve bogoštovne čine, kao i redoviti, uobičajeni vjeronauk za djecu i mladež. Opravdano se
pitamo - dokle ćete Vi i svi mjerodavni uz Vas tolerirati takvu sramotnu ljagu u našoj općini: ničim
opravdano onemogućavanje redovitog vjerskog života u jednoj od naših župa?!
Upoznati ste i s oružanim iživljavanjem većeg broja naoružanih ljudi s nekoliko tisuća metaka po
našoj katedrali sv. Bonaventure na pravoslavni Božić i pravoslavnu Novu godinu, pri čemu je
učinjena neprocjenjiva materijalna šteta, posebno na unikatnim vitrajima i na novom zvoniku dragocjenim uresima našeg grada.
Obaviješteni ste također o oružanom napadu na franjevački samostan Petrićevac, koji se dva puta
ponavljao, jer se nije poduzelo ništa konkretno protiv očito istih počinitelja. Samo pravim Božjim
čudom nije ubijena jedna od redovnica u tom samostanu, kao i nekoliko samostanske braće koje su
namjerno gađalo. I sinoć se, na žalost, ponovio bombaški napad na samostan, a posljedica je velika
materijalna šteta.
Morali ste biti obaviješteni i o oružanom napadu iz automatskog oružja na župnu crkvu u
Martićevoj ulici, kao i razbijanju mnogih prozora na samostanu redovnica Družbe "Svetoga Vinka
Paulskog" u istoj ulici - koji su učinili očito nahuškani mladići i djevojke, čiji sam primitivizam i
drskost i sam iskusio pred zgradom istog samostana prigodom službenoga posjeta redovnicama.
Najnoviji, ovo nedjeljni barbarski napadi na kuću redovnica Družbe ''SlužbeniceBezgrešneMarije'' u
Ulici Goce Delčeva 17. u Budžaku u noći između 15. i 16. i 18. i 19. o. mj., pri čemu je učinjena
velika šteta, i trostruki jednako barbarski napad na samostan ''Novi Nazaret" redovnica Družbe
Klanjateljice Krvi Kristove u Ulici V. Vitjuka 8., također u Budžaku, u noći između 16. i 17., i 17. i
18., i 18. i 19. o. mj. nadopunjuje taj žalosni niz ničim izazvanih rušilačkih napada na katoličke
vjerske objekte i nezaštićene ljude koji u njima borave i tim se objektima služe.
Dobro znamo i Vi, i ja, kao i ti nesretni vandali i njihovi naredbodavci, da je svaki takav napad na
crkvene objekte i crkvene ljude direktni udarac na najosjetljivije mjesto, u samo srce jedne vjerske
zajednice, konkretno Katoličke crkve.
Dok odlučno dižem svoj glas protiv oskvrnuća, rušenja ili ugrožavanja vjerskih objekata i ljudi bilo
koje druge vjerske zajednice, ma gdje to bilo i ma tko to činio, dotle, razumljivo, ne mogu a ne
uputiti u ovom konkretnom slučaju, s neskrivenom tugom, ali ne manjom odlučnošću, svoj
energični PROSVJED PROTIV TOLERIRANJA SPOMENUTIH KRAJNJE NEKULTURNIH I
NECIVILIZIRANIH ZLODJELA NAD NAMA KATOLICIMA - VAŠIM SUGRAĐANIMA!
Poznavajući Vas kao opredijeljenog humanista i čovjeka visoke kulture duha, ponovno apeliram na
Vas da se javno distancirate od tih zlodjela, da ih osudite i spriječite pogubno djelovanje Vama kako ste mi sami rekli - poznatih delinkvenata u našoj općini. Preklinjem Vas da ne dozvolite da i
Vas uvuku u nečasne i krajnje nehumane igre, koje su, na žalost, karakteristika ovog luđačkog,
svima nama ovdje u zajedničkoj kući, nametnutog ratnoga konflikta!
3. Još dramatičnija situacija jest ona u kojoj se trenutno nalaze vjernici-katolici našeg grada i
općine. To se posebno odnosi na neke dijelove našeg grada: Paprikovac, Rudarsku ulica, Ul. J.
Savinovića, Budžak III, Česmu, Šargovac, Budžak I, Derviše, iako ni drugi dijelovi grada nisu
pošteđeni od samovolje oružanih grupa koje svake noći upadaju u kuće i stanove naših vjernika,
fizički ih zlostavljaju i pljačkaju. Nekoliko stotina naših obitelji - koliko mi je do sada poznato - u
posljednjih je mjesec i pol dana čak i po nekoliko puta bilo oružano fizički ugroženo. Nije Vam
teško razumjeti strahovitu uspaničenost ovih potpuno bespomoćnih, nedužnih ljudi, koji vrlo često
od službenih organa sigurnosti, koje pozivaju u pomoć i zaštitu, čuju cinične riječi: "Pa što još
čekate? Zašto se ne selite? Što vi ovdje još tražite?"
Izgubivši svako povjerenje u najnužniju mogućnost zaštite gologa života, od strane političkih
faktora svoga grada, ti se jadni, i potpuno obespravljeni ljudi obraćaju župnicima, odnosno biskupu,
moleći i preklinjući nas da ih spasimo. Kad ih šaljemo nadležnim organima vlasti i sigurnosti, koji
nama, inače, tvrde da svi ljudi imaju pravo na zaštitu, oni ne žele ići. Razočarano nam tvrde da se
sve to s njima događa prema prešutnom odobrenju onih koji bi ih trebali štititi.
Ja sam do sada činio sve što sam znao da smirim opravdano uznemirene duhove među svojim
vjernicima, i u isto vrijeme upozoravao i molio sve Vas kompetentne na teritoriju naše općine da
spriječite ono najgore, kako ste mi mnogo puta ponovili, etničko čišćenje našeg grada i općine.
Zbog Vaše neučinkovitosti u zaštiti svih stanovnika naše općine - pa tako i katolika - ja, kao biskup,
postajem "krivcem" u očima svojih vjernika zbog njihovog mnogostrukog jada i potpune
neizvjesnosti njihove sudbine!
Pitam Vas, kao aktualno najodgovornijeg čovjeka u našem gradu i općini, jesam li doista već trebao
ili trebam, prema Vašem mišljenju što prije stati na čelo nepregledne kolone svojih vjernika-katolika
i krenuti na put bez povratka iz ovog našeg jedinog rodnog grada, gdje su nam korijeni bar duboki
koliko i drugih naroda oko nas, ako ne i dublji?! - Ako to ne dolazi u obzir, onda nam recite možete
li i hoćete li učinkovitije pomoći nama i svim drugim životno ugroženim ljudima u našem gradu? Ako ni to ne dolazi u obzir, onda Vas, kao čovjeka, molim da nam kažete što nam je činiti da
sačuvamo vlastite živote, a da ne ugrozimo život i dostojanstvo, ni Vas ni bilo kojeg drugog našeg
sugrađanina?
4. Vama je, gospodine predsjedniče, poznata spremnost Banjalučke biskupije i moja, da preko našeg
biskupijskoga Caritasa pomažemo koliko god možemo i Vama i svim odgovornima u našoj općini /i
u drugim općinama ove regije/ na ublažavanju velike aktualne socijalne bijede. Caritas je
posljednjih mjeseci, zahvaljujući između ostalih i Vama, mogao učiniti mnogo dobra za nekoliko
desetaka tisuća stanovnika našeg grada i općine /jasno, ne samo katolika!/.
Već puna tri tjedna Caritasu nije dozvoljeno dovoziti prijeko potrebnu hranu za ublažavanje gladi
koja doslovce kuca na vrata mnogih naših obitelji, posebno onih čiji su hranitelji otpušteni s posla.
Dok druge međunarodne humanitarne organizacije nesmetano iz pravca Zagreba preko Bosanske
Gradiške mogu dovoziti u naš grad i kraj robu koju imaju, našoj je crkvenoj, također međunarodnoj
humanitarnoj organizaciji, iz nepoznatih razloga onemogućeno da istim tim putem dovozi potrebnu
pomoć. Time se ujedno ugrožava gola egzistencija i drugih nekoliko desetaka tisuća naših vjernika
izvan općine Banjaluka, za koje se naš Caritas također mora brinuti.
Apeliram na Vas da se kao kompetentna osoba zauzmete za što skorije omogućavanje normalnoga
dostavljanja humanitarne pomoći našem gradu, općini i cijelom kraju - i preko našeg biskupijskoga
Caritasa!
5. Ovo teško i sudbonosno vrijeme nužno traži ljude velikog uma i srca koji će svojim
konstruktivnim, nesebičnim zauzimanjem spašavati mnoge živote svojih suvremenika i udarati
sigurne temelje za njihovu humaniju i sretniju budućnost. Ja Vas, gospodine predsjedniče Radiću,
držim za takvog čovjeka i zato Vam se, kao banjalučki biskup, Vaš sugrađanin, iskreno i
dobronamjerno obraćam. To sam činio i dosad, najčešće usmeno, u našim višekratnim susretima,
zauzimajući se za dobro svih ljudi i svakog čovjeka, stanovnika ovog moga rodnog grada.
Uvjeren sam da i ovaj moj pisani govor neće ostati bez Vašeg pozitivnoga, djelotvornog odgovora
koji, osim mene, očekuje još mnogo tisuća vjernika-katolika, kojima - po Božjoj volji - stojim na
čelu.
Zato Vam unaprijed iskreno zahvaljujem, kako u svoje ime, tako, i poglavito, u ime svih pripadnika
Katoličke crkve u našoj općini, kojoj Vi, kao predsjednik, stojite na čelu!
Uz poštovanje i pozdrav,
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
1. Predsjedniku RS - Sarajevo
2. Komandantu I. krajiškog korpusa - gen. potpuk. M. Taliću - Banjaluka
3. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
4. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
5. Tajništvu HBK – Zagreb
"TKO I ZAŠTO TOLERIRA (ILI PROTEŽIRA) OVAKVE TEŠKE
ZLOČINE?"
Biskupov prosvjed generalu M. Taliću, komandantu 1. krajiškoga korpusa
(Prot. br.: 663/93 od 01. ožujka 1993.)
Gospodine generale!
Slobodan sam Vam u prilogu dostaviti na znanje i ravnanje "Popis srušenih i /teško/ oštećenih
crkvenih objekata na području Banjalučke biskupije od rujna /septembra/ 1991. g. do veljače
/februara/ 1993. g."; zatim kopije dopisa predsjednicima SO-Ključ, g. Banjcu, SO-Banja Luka, g.
Radiću, predsjedniku Vlade RS, g. Lukiću, a također prilažem kopiju svoje "Molbe" zagrebačkom
nadbiskupu, kard. F. Kuhariću, da se zauzme za očuvanje pravoslavne Saborne crkve sv. Nikole u
Karlovcu.
Dok Vam kao komandantu Prvoga krajiškog korpusa još jednom izražavam iskrenu zahvalnost za
Vašu izričitu "Naredbu" iz lipnja 1992. g. u kojoj se zabranjuje rušenje, oštećenje, oskrnavljenje ili
ugrožavanje vjerskih objekata i vjerskih službenika, dotle s neskrivenom tugom konstatiram da
Vaša "Naredba" nije ispoštovana kad su u pitanju objekti i ljudi Katoličke crkve na području
kompetencije vlasti i vojske RS u Banjalučkoj biskupiji.
Vama su već od ranije poznati konkretni teški i tragični slučajevi koji su pogodili ljude i imovinu
katoličke zajednice u mojoj biskupiji. Također Vam je, zacijelo, poznato, da u najvećem broju
inkriminiranih slučajeva rušenja ili oskvrnuća objekata, ubijanja ili zlostavljanja pripadnika
Katoličke crkve u Banjalučkoj biskupiji - nije bilo nikakvog povoda, razloga ili krivnje na našoj
strani.
Tko zna po koji put ponavljamo glasno pitanje - tko i zašto tolerira (ili protežira) takve teške zločine
koji - gdje god bili učinjeni i tko god ih činio - zaslužuju osudu civiliziranih i humanih ljudi? Gajim
nadu da ćete biti dosljedni u svom humanom, civilizacijskom opredjeljenju i nastojati spriječiti
daljnje, možda još veće nesreće, ne samo katolika, nego i svih ljudi na području na kojemu ste
kompetentni!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
MINIRANJE I RUŠENJE ŽUPNE CRKVE SRCA ISUSOVA U ŽUPI
ŠURKOVAC KOD LJUBIJE I DALJE DRAMATIČNA SITUACIJA
KATOLIKA NA PODRUČJU PRIJEDORSKE OPĆINE
Pismo predsjedniku SO Prijedor, g. Dušku Kurnogi
(Prot. br.: 684/93 od 6. ožujka 1993.)
Gospodine predsjedniče!
U srijedu, 03. o. mj., malo iza 04 sata ujutro, snažna eksplozija srušila je oba tornja i velik dio
crkvene zgrade župne crkve "Srca Isusova" u Šurkovcu. Preostali dio crkve je u takvom stanju da se
mora srušiti, jer nije za uporabu, niti za popravak. Također je od eksplozije oštećen i pastoralni
centar, kao i stan za župnika i privremeno je neupotrebljiv.
Nakon ranijih višekratnih pucanja po crkvi i drugim crkvenim zgradama iz automatskog oružja i
njihovog oštećivanja od bačenih ručnih bombi, te provale u crkvu i razbijanja svih kipova u crkvi, a
o čemu je lokalna milicija u Ljubiji redovno bila obavještavana, sada je uslijedio ovaj najnoviji,
ničim uzrokovan napad - zapravo zločin! Prema sudu kompetentnih osoba sada je moralo biti
upotrijebljeno nekoliko stotina(!) kilograma eksploziva. (On nije mogao biti donesen golim
rukama.)
Iako su i župnik i župljani i ja osobno, više puta molili nadležne organe u Ljubiji i Prijedoru da se
oskvrnuće vjerskih objekata i višemjesečno konstantno ugrožavanje nedužnog i nezaštićenog
stanovništva u Šurkovcu i okolnim selima zaštiti od drskih naoružanih grupa uspostavljanjem
jednoga milicijskog, odnosno kontrolnoga punkta u tom rajonu - nije ništa učinjeno da se to i
realizira. Pitamo se svi: što još treba da se dogodi, da se počne zavoditi više reda, zakonitosti i
zaštita ljudskih života i imovine?!
Vama je zacijelo poznato da je na teritoriju prijedorske općine srušeno, spaljeno ili oštećeno još
katoličkih crkvenih objekata u: Prijedoru, Donjoj Ravskoj, Briševu, Ovanjskoj, Ljubiji i Kozarcu, a
da je čak i jedan župnik, vlč. Ivan Grgić- kojeg su mi lokalne vlasti posebno hvalile(!) - mučki
ubijen. Više sela je spaljeno, opljačkano, mnogi ljudi su pobjegli ili pod prisilom napustili svoja
ognjišta.
Bez ikakvog povoda sa strane naših vjernika - tako su me uvjeravali kompetentni predstavnici vlasti
i vojske na tom terenu - učinjena je velika šteta materijalna, a još više duhovna. Povjerenje i mnoga
prijateljstva među susjedima - čak i rođacima - su potrgana!
Više je nego očito da nam je svima i previše zla i nesreće, da svi ljudi ovog kraja vape za mirom i
mirnim životom sa zakonom i u slobodi.
Kao što sam u više navrata molio Vaše prethodnike - ljude od vlasti u prijedorskoj općini i ljubijskoj
regiji, tako molim i Vas, gosp. predsjedniče: Kao trenutno naj kompetentnija osoba učinite sve, da
se mir, red, zakon i siguran život vrati u sve dijelove Vaše općine! Budite uvjereni da će Vam u svim
plemenitim Vašim akcijama za dobro svih sugrađana pomoći i pripadnici Katoličke crkve!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
1. Načelniku CSB - Banjaluka
2. Predsjedniku RS - Sarajevo-Pale
3. Komandi 1. krajiškog korpusa - Banjaluka
4. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
5. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
6. Tajništvu HBK - Zagreb
SVE UČESTALIJE UCJENE I PRIJETNJE BISKUPU UBOJSTVOM I
LIKVIDACIJOM
Pismo predstavnicima civilnih vlasti i vojske u banjalučkoj općini i RS (Prot. br.: Prez. 27/93 12.
ožujka 1993.)
Poštovani naslove!
Dužnost mi je izvijestiti Vas da su ucjene i prijetnje ubojstvom i likvidiranjem, koje sam u nekoliko
navrata već doživio, u posljednje vrijeme postale još učestalije i drskije.
Ne držim ih bezazlenima!
Ne smatram svoj život vrednijim od života mnogih svojih vjernika i drugih nedužnih ljudi u
našem gradu i kraju koje želi likvidirati. Sa svima njima i ja želim dijeliti sadašnju našu situaciju
koju, na žalost, karakterizira, kako Vam mora biti poznato, uz sve plemenite i hvalevrijedne napore
moć bezakonja, podvala, ucjena, ubojstava i mnogovrsnoga drugog zla.
Neka nam svima Bog bude u pomoći, a ogrezle u zlu neka obrati i spasi od vječne propasti!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku SO Banja Luka, mr. P. Radiću
Načelniku SJB - V. Tutušu
Načelniku CSB - S. Župljaninu
Komandantu 1. KK - gen. pp. M. Taliću
Predsjedniku RS - dr. R. Karadžiću
Predsjedniku NS RS - mr. M. Krajišniku
Predsjedniku Vlade RS - dr. V. Lukiću
NAJNOVIJI ORUŽANI NAPAD NA PODRUČNU CRKVU U
BANJALUČKOM NASELJU NOVAKOVIĆI - ŽUPA PETRIĆEVAC
Pismo predsjedniku SO Banjaluka, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 1071/93 od 7. svibnja 1993.)
Gospodine predsjedniče!
Svojim dopisom br. 2631/93 od 07. svibnja o. g. Rimokatolički župni ured Petrićevac izvještava
ovaj Biskupski ordinarijat o najnovijim napadima i obeščašćivanju vjerskih objekata na području te
iste župe, odnosno naše banjalučke općine.
Na područnu crkvu Srca Isusova i Marijina u naselju Novakovići /osim ranijeg obeščašćenja, o
kojem sam Vas osobno izvijestio u našem razgovoru 19. veljače o. g./ počinjen je u noći 05. svibnja
o. g. između 22.00 i 23.00 sata oružani napad pri čemu je srušen jedan zid spomenute crkve. Dana
07. svibnja o. g. u 00.45 sati crkva je ponovno napadnuta eksplozivnom napravom.
Oba puta učinjena je velika materijalna šteta.
Također je oba puta obaviještena Stanica milicije u Budžaku. Dosad nismo obaviješteni da su izišla
na mjesto tog teškog incidenta. Budući da je u iduću nedjelju /V. vazmena nedjelja/, 09. svibnja o.
g., predviđen redoviti godišnji pohod i liturgija biskupa banjalučkog u tom naselju, to je razumljivo
veliko razočaranje, uznemirenost i ogorčenje svih vjernika-katolika /ali i drugih!/ toga područja
naše općine zbog ovakvih, ničim izazvanih, gnusnih napada na katoličke vjerske objekte u njihovoj
sredini.
Dok Vas o ovom nemilom incidentu obavještavam, ujedno Vas molim da, u skladu sa svojim
ovlastima i mogućnostima, zaustavite počinitelje tih zlodjela /koji su poznati okolnom
stanovništvu!/ te ih spriječite u njihovim uistinu neljudskim namjerama. Takvo Vaše odlučno
zauzimanje bit će sigurno u korist prijeko potrebnog nam mira i poželjnoga zajedničkog života u
našoj općini, za što se i svi mi, članovi Katoličke crkve na ovom području, kako Vam je poznato,
iskreno zauzimamo!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
1. Potpredsjedniku Vlade RS dr. V. Popoviću - Banjaluka
2. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
3. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
4. Tajništvu BKH – Zagreb
NASTAVLJA SE ZLOSTAVLJANJE KATOLIKA I UNIŠTAVANJE
NJIHOVE IMOVINE NA PODRUČJU ŠIRE BANJALUČKE REGIJE
Pismo načelniku Centra javne bezbjednosti Banjaluka, Stojanu Župljaninu (Prot. Br.: 1264/93 od 8.
srpnja 1993.)
Gospodine načelniče?
Slobodni smo izvijestiti Vas o najnovijim incidentima koji su se od posljednjeg našeg dopisa
dogodili u nekim župama Banjalučke biskupije na području pod Vašom kompetencijom.
1. Župski ured Vrbanjci poslao nam je službeni dopis br. 577/93 od 07. srpnja 1993. godine u kojem
nas obavještava o noćnom nasrtaju naoružanih osoba na župni stan i župsko osoblje te župe koji se
dogodio noću 06./07. srpnja o. g. u 00.10 sati. Napadači su tražili da im se otvori kuća i preda
novac, ali su, nakon što je župnik počeo dozivati u pomoć, pobjegli automobilom kojim su i došli.
Sve je potrajalo desetak minuta. Napadači su prijetili da će u roku od dva dana minirati crkvu i
župsku kuću.
Taj je napad još jedan u nizu nasrtaja na župnu imovinu, jer je pljačke bilo i ranije. Sva ranija
uznemiravanja župnik je redovito usmeno prijavljivao SJB Kotor Varoš. Taj je incident unio velik
nemir i strah među preostale malobrojne vjernike župe Vrbanjci koji se osjećaju nemoćni i
nezaštićeni pred brutalnim nasrtajima noćnih pljačkaša.
2. Župnik župe Šurkovac kod Ljubije obavijestio nas je o gotovo svakonoćnom upadu oružanih
grupa u kuće tamošnjih katolika, o zlostavljanju nedužnih ljudi i pljački svega što se može odnijeti.
3. Župnik župe Petrićevac u Banjaluci obavijestio nas je o nastavljanju zlostavljanju vjernika u
Novakovićima, u Ul. J. Bijelića od samozvanih oružanih drznika koji pucaju po kućama i pale
stogove sijena.
4. Slično se događa i na području banjalučke prigradske župe Presnače, u selu Rebrovac, gdje, osim
sijena, pale i zrelu pšenicu na njivama naših vjernika.
5. Gajimo nadu da ćete odlučnije početi suzbijati sve samovoljne spomenute - i druge slične akcije
oružanih pojedinaca i grupa, koji su Vam sigurno poznati, i tako napokon učinkovitije pridonositi
smirivanju uznemirenoga, nedužnog i nemoćnog stanovništva, koje se nemajući kome, nama obraća
za pomoć i zaštitu. Vi pak dobro znate da ih jedino Vi i Vaši ljudi možete zaštititi. Ja Vas kao njihov
biskup i ovaj put molim - vjerujem ne uzalud!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
I DALJE TEŠKA I NEIZVJESNA SITUACIJA KATOLIČKIH VJERNIKA
NA PODRUČJU BANJALUČKE OPĆINE DOKLE?!
Pismo predsjedniku SO Banjaluka, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 1458/93 od 7. listopada 1993.)
Gospodine predsjedniče!
S velikom zabrinutošću i žalošću prisiljen sam Vam ponovno ukazati na najnovije negativne
događaje na području pod Vašom kompetencijom, tj. u općini Banja Luka, koje doživljavaju
katolici, pripadnici moje biskupije. Na žalost, u posljednje se vrijeme osjeća tendencija porasta
različitih vrsta pritisaka na moj narod i ne mogu ostati slijep i gluh na njihove svakodnevne vapaje
koje moram slušati. Nadam se da ću imati Vaše razumijevanje i da ćete učiniti sve što je u Vašoj
moći da se stane u kraj svim bezakonicima koji ne prežu ni od čega, pa čak ni od najgnusnijih
ubojstava.
Ovo što Vam iznosim samo je dio onoga što moji nezaštićeni vjernici - ničim zasluženo svakodnevno doživljavaju.
UBOJSTVA I RANJAVANJA
1. Župljanka župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Banjaluci JANJA DOMAZET /1922. g./
pronađena je 26. rujna o. g. prerezana grkljana /nalaz liječnika: Sectio colli/ na njivi ispod svoje
kuće u Ul. Dušana i Vlade Kopanja br. 46. Na tijelu nisu uočene prostrijelne rane. Uočeni su tragovi
trojice napadača.
Prije dva-tri mjeseca pokojnica je već doživjela napad. Tada je k njezinoj kući, u kojoj je stanovala
sa svojom kćerkom, došao jedan "rezervist" i kundakom puške pokušao provaliti vrata. Kada je
otvorila, on je pucao i ranio je u ruku. Na žalost, nije ostalo na tome. Nastavile su se provokacije,
verbalne prijetnje, osobito od novodoseljenih susjeda, Srba iz Hrvatske. Riječ je, dakle, o
sustavnom zlostavljanju koje je rezultiralo stravičnim zločinom.
2. U subotu, 02. listopada o. g., između 19.00 i 20.00 sati, vatrenim je oružjem ubijena u župi
Barlovci, u selu Ramići, cijela obitelj MALČEVIĆ: domaćin TOMISLAV /1928. g./, supruga
ZORA, r. Lipovac /1934. g./ i njihov sin MARIN /1978. g./.
Njihovom je smrću broj ubijenih katolika u toj župi povećan na 14! - i to bez rata i ratnih sukoba!
3. U istom selu Ramići, u noći između 30. rujna i 0l. listopada o. g., napadnuta je vatrenim oružjem
kuća Pere Lipovca. U sobu u kojoj je spavao ubačena je ručna bomba i nanijela mu teške ozljede.
4. Niko BLAŽEVIĆ Pepin iz Kuljana /župa Barlovci/ isprebijan je noću između 04. i 05. listopada
o. g. i još uvijek mu je život u opasnosti.
ZLOSTAVLJANJA
Gotovo svakodnevno do mene dopiru žalopojke zlostavljanih ljudi. Motivi su različiti - otimačina
novca i drugih vrijednosti, ucjene i prijetnje da se što prije moraju iseliti...
Svaki takav slučaj među katolike unosi osjećaj nezaštićenosti i nepoželjnosti u ovom gradu. Kome
se obratiti da bi to bilo djelotvorno?
ISTJERIVANJE IZ STANOVA
Na žalost, nastavlja se istjerivanje iz stanova /čak i iz vlastitih kuća/ u kojima su ljudi živjeli
godinama, pa i desetljećima. Sve počne prijetnjom i ucjenama naoružanih osoba, a zatim dođe
rješenje koje nalaže hitnu deložaciju, najčešće neprikladnu ili nemoguću. Žalba redovito ne odgađa
izvršenje!
Takva krajnje nehumana pojava u našem je gradu - kako znate postala pravilo. Preostali katolici
svakodnevno me tjeskobno salijeću s pitanjem: "Hoćemo li i mi morati ići i kamo ćemo, biskupe?"
PALJENJE SIJENA, OTIMAČINA, SJEČA PRIVATNIH ŠUMA
U Ramićima, Kuljanima i Barlovcima /župa Barlovci/ postalo je već uobičajeno da katolicima pale
mukotrpno prikupljeno sijeno, kojega ove godine i inače ima vrlo malo.
U gornjem dijelu sela Matoševci /župa Barlovci/ pljačka i otimačina postaju nešto uobičajeno.
Pljačka se i otima sve, a najviše ovce i janjci. Isto se događa i u selu i župi Stratinska, gdje se cijele
obitelji prisiljavaju na iseljavanje! U pojedinim selima /npr. Priječani - župa Trapisti/ naoružana lica
sijeku privatne šume katolika bez ikakvih kriterija, uz obrazloženje da su to ionako "ustaške šume".
OTPUŠTANJE S POSLA
Ono, zanemarivo malo preostalih zaposlenih katolika u poduzećima, školama i drugim ustanovama
u našem gradu biva u posljednje vrijeme otpušteno s posla, najčešće bez ikakvih obrazloženja ili
ona stignu naknadno. Rješenja se donose bez prava na žalbu. Formulacije poput, otpušta se "zbog
negativnog utjecaja na radnike..." ničim se ne obrazlažu.
Gospodine predsjedniče, već rekoh da je ovo samo dio onoga što moji vjernici proživljavaju i zbog
čega mi se svakodnevno jadaju jer, kako kažu, nemaju kome drugome!
Uz njih i ja očekujem da napokon i Vi, i svi ostali predstavnici vlasti u našoj općini, kao i svi najviši
organi vlasti Republike Srpske, počnete učinkovitije ispunjavati obećanja glede zaštite osnovnih
ljudskih prava manjina, što ste nekoliko puta obećali i meni, a posljednjih dana i najvišim
predstavnicima Katoličke crkve i hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da Vam, kao prvom čovjeku
našeg grada i općine, nije i ne može biti svejedno u kakvim uvjetima žive Vaši sugrađani katolici i
kakva je njihova budućnost u ovoj općini, na njihovim vjekovnim ognjištima! Oni su se do sada,
kako znate, pokazali kao isključivi mirotvorci. Zar je to negativno? I zašto se takvo njihovo držanje
kažnjava silom i bezakonjem? Želimo mirnije i svakom poštenom čovjeku u gradu i općini
adekvatne buduće dane!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
l. Predsjedniku vlade RS, dr. V. Lukiću - Sarajevo - Pale
2. Potpredsjedniku vlade RS, dr. V. Popoviću - Banja Luka
3. Ministru pravosuđa RS, g. J. Rosiću - Banja Luka
4. Pomoćniku ministra vjera RS, g. J. Turanjaninu - Banja Luka
5. Vladi HR HB - Mostar
6. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
7. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
8. Tajništvu HBK – Zagreb
OPET PODMETNUT EKSPLOZIV U ŽUPNOM PASTORALNOM
CENTRU U TRNU
Pismo predsjedniku SO Laktaši, dr. S. Joviću
(Prot. br.: 30/94 od 21. siječnja 1994.)
Gospodine predsjedniče!
U četvrtak, 20. siječnja 1994. g. u 20.15 sati većom količinom eksploziva, koji je bio podmetnut
pod župni pastoralni centar u župi Trn na području Vaše općine, još je jednom, tko zna koji put,
učinjena velika materijalna, ali i druga šteta, katolicima ove župe, koji su ujedno i građani Vaše
općine.
Poznavajući Vas kao čovjeka koji ne odobrava vandalske napade i zločine nad nedužnim ljudima,
smijem očekivati da ćete se energičnije zauzeti za njihovu zaštitu.
Vama mora biti dobro poznato koliko su do sada u ovom nesretnom ratnom ludilu naši katolici na
području Vaše općine već nastradali, koliki su morali pod silom i oružjem, točnije pred bezakonjem
i zbog nezaštićenosti od onih koji su ih po službenoj dužnosti morali štititi - iseliti ili pobjeći bilo
kuda samo da sačuvaju život.
Vama je poznato da je bilo i previše oružanih napada na naše crkve i samostane, da je bilo i previše
pljačke imovine Katoličke crkve na području Vaše općine.
Znamo da ste se trudili na zaštiti naših redovnica u starodrevnom samostanu "Marjanovac" u
Bosanskom Aleksandrovcu i na tome smo Vam zahvalni!
Ali, pitamo se jeste li doista tako nemoćni pred siledžijama i bezakonicima na području Vaše
kompetencije, čija imena svi u tom kraju dobro znaju, a oni i dalje provode zločine - čini se
nesmetano?! Dokle će biti tako?
Očekujemo da se konačno odlučnije zauzmete za veće poštovanje zakonitosti i za zaštitu potpuno
nedužnog, ali strahovito zlostavljanog katoličkog stanovništva na području Vaše općine! Još uvijek
nije kasno da se spriječe nova nasilja, nova zlodjela, koja bi mogla otežati poželjno i potrebno
smirivanje ratne situacije na našem području, koju mi nismo željeli niti smo je prouzročili, kako je
Vama poznato!
Očekujemo Vaše konkretne akcije i mirniju budućnost za sve stanovnike Vaše općine, dakako među
njima i za pripadnike Katoličke crkve!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Centru službi bezbjednosti - Banja Luka
- Ministarstvu vjera - Sarajevo - Banja Luka
- Dr. Vitomiru Popoviću, potpredsjedniku Vlade RS - Banja Luka
AKTIVIRANA EKSPLOZIVNA NAPRAVA U DVORIŠTU SAMOSTANA U
NOVOJ TOPOLI
Pismo načelniku policije u Bosanskoj Gradiški, g. V. Vesiću
(Prot. br.: 469/94 od 26. kolovoza 1994.)
Gospodine načelniče!
U kasnim večernjim satima 25. kolovoza 1994. Nepoznati su počinitelji postavili i aktivirali
eksplozivne naprave u dvorištu župne crkve i samostana časnih sestara u Novoj Topoli.
Prema iskazima koje smo dobili od redovnica iz samostana, kao i njihovih susjeda, mogla se
dogoditi još veća nesreća da je bio aktiviran sav eksploziv postavljen na dvoja ulazna vrata crkve,
koja je, kako Vam je poznato, već nekoliko puta bila meta napada nepoznatih počinitelja, kao i
samostanska zgrada, a župni pastoralni centar je spaljen.
Obavijestili su nas da su radnici Stanice milicije iz Nove Topole, kao i SJB Gradiška neposredno
nakon ekscesa došli na uviđaj i da su već poduzete potrebne akcije u rasvjetljavanju tog najnovijeg
napada na objekte Katoličke crkve.
Vama su, gospodine načelniče, vrlo dobro poznati svi dramatični događaji vezani uz, još prije dvije
godine, kidnapiranoga topoljskog župnika vlč. Ratka Grgića, koji još nije pronađen (!), uz tamošnje
redovnice, te crkvene objekte. I od Vas, i od predsjednika SO Gradiška, g. Ivaštanina, kao i od viših
predstavnika vlasti RS, dobivao sam nekoliko puta čvrsta obećanja da će se najviše moguće zaštititi
osoblje i objekti Katoličke crkve u Novoj Topoli. Najnoviji oružani napad u krugu samostanskih i
župnih zgrada u Novoj Topoli vrlo je uznemirio ne samo redovnice, nego i okolne stanovnike,
uglavnom srpske nacionalnosti, koji su i preda mnom najenergičnije izrazili svoje negodovanje i
protest protiv tog zločinačkog čina "jedne grupe", koja im je, kako mi rekoše, poznata.
Moram Vam izraziti svoju duboku zabrinutost u vezi s tim najnovijim napadom na ljude i objekte
Katoličke crkve u mojoj biskupiji na teritoriji Vaše kompetencije! Ujedno Vas molim da u skladu s
danim obećanjima poduzmete sve potrebne akcije kako se slični ili, ne daj Bože, teži incidenti ne bi
ponovili. Uvjeren sam da je to i u Vašem interesu, i u interesu vlasti RS i najvećega broja
stanovnika Nove Topole.
Svakako ću se zanimati što ste poduzeli za veću sigurnost katoličke zajednice u Novoj Topoli, koja
se dosad pokazala izrazito miroljubivom, kao uostalom i na području cijele Vaše općine i cijeloga
ovog područja.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo je dostavljeno:
- Predsjedniku SO Gradiška
- Ministarstvu vjera RS - Pale i Banjaluka
- CJB Banjaluka
NAJNOVIJA UBOJSTVA I NAPADI NA OSOBLJE I IMOVINU KATOLIČKE
ZAJEDNICE NA PODRUČJU OPĆINA BANJA LUKA I LAKTAŠI
Pismo načelniku Centra javne bezbjednosti u Banjaluci, g. Pećancu
(Prot. br.: 508/94. od 29. rujna 1994.)
Poštovani naslove!
Nakon nedavnih razgovora s Vama i g. ministrom Ž. Rakićem uvjeravali ste me da ćete poduzeti
sve potrebne mjere kako bi se katolici (Hrvati i dr.) na području pod Vašom kompetencijom najviše
moguće zaštitili od napada na živote i imovinu.
Vaše su riječi bile doista utješne, pogotovo jer se takve riječi nisu ranije mogle čuti od predstavnika
vlasti na ovom području. Međutim, najnoviji nemili događaji na području banjalučke i laktaške
općine, koji bi i Vama već morali biti poznati, uvelike demantiraju Vaše riječi i obećanja. Osobno
vjerujem da Vam to ne može biti svejedno.
Nakon posljednjeg sastanka s g. ministrom Rakićem, 28. rujna 1994. godine, izričito su me zamolili
da Vam u pisanom obliku dostavim sve relevantne podatke o najnovijim neredima i ugrožavanju
imovine, života i drugih osnovnih ljudskih prava katolika s ovog područja. To želim i učiniti što
prije.
Sada Vam samo želim izraziti svoju duboku zabrinutost i odlučan prosvjed glede tri posebno
tragična događaja koja su vrlo uznemirila naše vjernike, posebno u župama: Barlovci, Ivanjska i
Trn. Naime, prekjučer, 27. rujna 1994. godine, sahranjen je u župi Barlovci župljanin te župe Ivo
Ćorković koji je ubijen na radnoj obvezi. Jučer, 28. rujna 1994. godine, u župi Ivanjska sahranjen je
njihov župljanin Petar Josipović koji je također ubijen na radnoj obvezi. U noći između 28. i 29.
rujna 1994. godine, trideset i četvrti put napadnut je i zapaljen župni pastoralni centar u Trnu!
Župnik i redovnice su, hvala Bogu, spašeni. Iste je noći srušena kuća Ivice Tomića u Ul. Moše
Pijade u Trnu, a izvršen i oružani napad na kuću Jose Lukende u Kozarskoj ulici u Trnu. Napadnuta
je i kuća Janje Majkl, starice u selu Jablan, župa Trn.
Sve potrebne podatke o tim nemilim događajima, posebno u župi Trn, koliko mi je poznato, imaju
radnici Stanice javne bezbjednosti u Laktašima koji su bili na mjestima događaja. Počinitelji su im
sigurno poznati.
Očekujemo da ćete spriječiti daljnje zločine nad nevinim civilnim stanovništvom ove naše regije, a
privođenjem i kažnjavanjem vinovnika vratiti uznemirenom i ugroženom stanovništvu potreban
mir.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
- Ž. Rakiću, ministru MUP-a - Pale
- J. Turanjaninu, pom. ministra vjera RS - Banjaluka
GLEDAM PRED VRATIMA UPLAŠENA LICA SVOJIH VJERNIKA
Pismo V. Deniću načelniku ministarstva obrane, odsjek Banjaluka
(Prot. br.: 519/94 od 6. listopada 1994.)
Gospodine načelniče!
Kako Vam je poznato, Caritas Banjalučke biskupije već je duže vrijeme i u više navrata pokušavao
dobiti radnu obvezu za svoje radnike u Caritasu. Nakon posljednjeg sastanka s Vama, direktor
Caritasa mr. Pero Ivan Grgić, uputio je dopis IO SO Banjaluka, br. 1312/94 od 28. rujna 1994.
godine. Na taj dopis još uvijek nije stigao nikakav odgovor.
Višekratno sam u posljednje vrijeme razgovarao s ministrom unutrašnjih poslova RS g. Živkom
Rakićem i on mi je u ime Vlade RS čvrsto obećao da će svi radnici Caritasa dobiti radnu obvezu u
Caritasu.
Također mi je obećao da će svi obveznici hrvatske nacionalnosti biti vraćeni s fronte kod Doboja ili
Novog Grada ako su tamo na radnoj obavezi, odnosno dobit će novi raspored. Koliko mi je poznato,
nije vraćen nitko, osim nekoliko težih bolesnika.
Uvjeravam Vas da katolici moje biskupije neće izbjegavati radnu obvezu ako je ona udaljena od
fronte i ima koliko-toliko humano lice. Na žalost, svakodnevno, a posebno jutros, gledam pred
svojim vratima uplašena lica svojih vjernika, zbunjene pozivima koje su ovih dana primili, a u
kojima stoji da se trebaju javiti "radi uputa u stalni sastav VRS". Desetak supruga pozvanih tvrdi mi
da su njihovi muževi već dulje na Dobojskom ratištu, a sada su im stigli neki novi (!) pozivi u
vojsku. Drugih desetak, koje su mi ponovno došle, još uvijek ne zna kamo su im muževi odvedeni,
neki prije dva mjeseca, neki prije 25, neki prije 15 dana.
Sve se žale da ih nitko od službenih organa ne želi primiti, niti im reći što se dogodilo s njihovim
muževima i što s njima namjeravaju.
Sve je to potpuno suprotno jamstvima koje mi je u ime Vlade RS dao ministar, g. Rakić.
Stoga Vam se obraćam s molbom da razmotrite novonastalu situaciju, koja je, kako rekoh, u
suprotnosti s obećanjima koja sam dobio u ime Vlade RS, i da mi odgovorite što mogu reći onima
koji mi se obraćaju, zbunjeni ovom situacijom.
U prilogu Vam dostavljam spomenuti dopis direktora Caritasa IO SO Banjaluka.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
OČEKUJEM DA ĆETE KONAČNO POČETI SPRJEČAVATI DRSKE
SILEDŽIJE
Pismo g.. B. Pećancu, načelniku CJB Banjaluka
(Prot. br.: 602/94 od 8. studenoga 1994.)
Gospodine načelniče!
Slobodan sam, u skladu s posljednjim razgovorima s Vama i g. Ž. Rakićem, ministrom unutrašnjih
poslova RS, kao i obećanjima koje sam od obojice dobio, obratiti Vam se u vezi s najnovijim
događajima u župi Trn.
Naime, 07. studenoga 1994. godine oko 13.00 sati izvjesni g. Jovo Zelenika iz Jablana htio je silom
iz dvorišta župnog ureda Trn odvesti lovačkog psa koji je vlasništvo župnika u Trnu. Odustao je
nakon protivljenja časne sestre.
Istoga je dana u 16.45 sati g. Zelenika, dolazeći kaminom iz pravca Jablana, oštetio dvorišnu ogradu
župnog ureda u dužini od petnaestak metara. Nakon toga srušio je kapiju i po njoj vozio kamion.
Župnik fra Blaž Marković otišao je u SJB Laktaši i obavijestio policiju. Obećano mu je da će
policija doći na uviđaj iste večeri ili sutradan ujutro. Međutim, do danas u podne policija se nije
pojavila.
J. Zelenika već je pravio nered u crkvenom dvorištu (pucao je iz automatskog oružja po traktorima i
zaprežnim kolima za vrijeme podjele humanitarne pomoći Caritasa!).
Gospodine načelniče, izražavam ponovno svoj najenergičniji protest zbog toleriranja takove
drskosti i siledžijskog ponašanja pojedinaca, posebno na području SJB Laktaši.
Očekujem da ćete drske siledžije, koji su poznati Vašim službenicima, konačno onemogućiti kako
svojim vandalizmom ne bi štetili ni nama, ni Vama!
S poštovanjem!
Prema nalogu msgr. dr. Franje
Komarice, biskupa banjalučkog
(Mr. Ivica Božinović, kancelar Biskupije)
Pismo dostavljeno:
Ministru unutrašnjih poslova RS, g. Ž. Rakiću - Pale
Ministarstvu vjera RS - Pale
BOŽIĆNI "LOV" NA MUŠKARCE - KATOLIKE
Pismo predsjedniku SO Banjaluka, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 717a/94 od 28. prosinca 1994.)
Gospodine predsjedniče!
Ne znam jeste li upoznati, kao što ste već morali biti, s najnovijim zločinima nad nedužnim
civilima, katolicima, pripadnicima naše banjalučke općine. Zato Vam za svaki slučaj pišem.
Dogodilo se to na katolički Božić, 25. o. mj., u selu Barlovci. Ljude, koji su išli u župnu crkvu na
božićnu misu, dočekala su pred župnom crkvom u Barlovcima petorica uniformiranih, naoružanih
ljudi. Među njima su prepoznati i oni koji su nedavno kao službene osobe dolazili na teren iste župe
radi rasvjetljavanja ubojstava tamošnjih civila, katolika. Dok su djecu i žene propuštali, muškarce
su odmah hvatali. Neke su (kao V. L.) odmah tu, pred crkvom, naočigled vjernika, isprebijali i teško
ozlijedili. A druge su (njih 23), među kojima i trojicu maloljetnika, odveli prvo do kafane "Page'', u
blizini vojne kasarne u Zalužanima, zatim u Stanicu policije Budžak, potom u "Mali logor", te
konačno u prostorije Ministarstva odbrane, Odsjek Banja Luka.
Većina privedenih dva je dana prije Božića došla na dopust s Manjače, gdje se inače nalaze na
radnoj obvezi. Svi su, na žalost, u spomenutim prostorijama teško fizički zlostavljani i ozlijeđeni u
predjelu glave, grudnog koša, lumbalne regije i donjih ekstremiteta. Opravdano se strahuje da će
većina njih ostati trajnim invalidima!
Kako mi je poznato, gotovo su svi nakon torture pušteni kućama, s nalogom da se ponovno jave u
Ministarstvo odbrane, Odsjek Banja Luka, "na službu u oružane snage" i to već 26. prosinca o. g.
(?!). Ali svi su u takvom zdravstvenom stanju da se nisu u mogućnosti ni kretati!
O njihovom psihičkom stanju i o situaciji u kojoj su se našli njihovi najbliži - roditelji, supruge,
djeca ne treba ni govoriti, jer se može pretpostaviti da je užasno.
Cijeli taj kraj u kojem žive katolici doista je konsterniran sadističkim iživljavanjem naoružane
grupe ljudi nad civilima koji nikome ništa nisu krivi. Posebno zbunjuje činjenica da se to događa
pred očima predstavnika službene vlasti i vojske u službenim prostorijama našeg grada.
Postavljamo pitanje i sebi i Vama - što se to događa u našem gradu gdje, kako vjerujemo, lokalne
vlasti imaju potpuni pregled i kontrolu zbivanja? Što je sa zaštitom osnovnih ljudskih prava naših
građana, prava na nepovredivost osobe i njezinog života? Što to službene vlasti u našoj općini
doista kane sa svojim građanima - katolicima, starosjediocima, kad im upućuju takve "čestitke" za
najradosniji kršćanski blagdan - Božić? Nešto slično nije zabilježeno ni u doba najžešćih progona
katolika u ovom gradu i kraju! Zar nam nije već previše zla i zločina učinjeno nego ga treba i dalje
činiti na očigled aktualne vlasti (zar i u ime te vlasti?)? Što je sa svečanim obećanjima vodećih
političkih osoba RS o zaštiti osnovnih ljudskih prava, dakle i prava na život, svih stanovnika na
ovom području?
Ova i mnoga druga pitanja glede uistinu neizdrživog načina života postavljali su Vam preko mene
do sada mnogo puta, a i sada postavljaju, mnogi Vaši osvjedočeno miroljubivi sugrađani-katolici.
Hoćete li na njih, kao najkompetentnija politička osoba u našoj općini, ikada ljudski odgovoriti? Do
sada smo, na žalost, uzalud čekali takav odgovor! O drugim Vašim odgovorima na pitanja o našoj,
Vama dobro poznatoj, situaciji koja već predugo traje možemo reći samo - žalosno i za Vas
porazno!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Ministarstvu unutrašnjih poslova RS - Pale
Ministarstvu odbrane RS - Pale
Predsjedniku vlade RS - Pale
Ministarstvu vjera RS - Pale
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
PUSTITE CIVILE S BOJIŠNICA!
Pismo Vojislavu Deniću, načelniku banjalučkog odsjeka Ministarstva obrane RS (Prot. br.: 10/95 od
4. siječnja 1995.)
Uvaženi naslove!
Prema Vašem nalogu veći broj pripadnika hrvatske nacionalnosti s područja banjalučke općine
poslan je prije nekoliko mjeseci na prve crte fronte, prvo na bihaćko i dobojsko ratište, zatim na
kupreško, a prije mjesec dana na glamočko i grahovsko.
Vama je, poznato uglavnom vrlo nehumano ponašanje prema tim ljudima pri njihovom slanju na
spomenuta mjesta. Posebno se to odnosi na oveću grupu Hrvata-katolika, njih oko 250, koliko je
nama poznato, koji su 05. i 06. prosinca 1994. godine pohvatani i odvedeni da budu živi štit na
glamočkoj i grahovskoj fronti, kako su nam rekle odgovorne osobe iz Vlade RS. Među odvedenima
su i predsjednik OO HDZ g. Nikola Gabelić i potpredsjednik IO SO Banja Luka g. Anton Ružić.
Unatoč mojim mnogobrojnim intervencijama, pismenim, a pogotovo usmenim, da se tim ljudima
pomogne, da kao civili ne budu u neposrednoj blizini oružanih okršaja između dviju zaraćenih
strana, nije se u njihovu korist dopustilo učiniti mnogo pozitivnog. Dapače, među njima, koliko
saznajemo, ima poginulih i ranjenih, a veća grupa njih čak je i zarobljena. Za sve njih svakodnevno
se kod službenih organa raspituje njihova rodbina - supruge, djeca, roditelji, ali ne dobivaju prave
podatke. Sve njih službeni organi šalju biskupu da im on pomogne(?!).
Poznato nam je, također, prema podacima od kompetentnih osoba RS, da je prema dogovoru s
hrvatskom stranom od 14. prosinca 1994. godine u Zemuniku dogovoreno, između ostalog, i što
skorije puštanje svih naših ljudi njihovim kućama. Nakon toga bilo je još razgovora i dogovora
dviju strana na visokoj razini. Kako je nama poznato, i prilikom tih razgovora izrečena su obećanja
drugoj strani da će naši ljudi uskoro biti pušteni kućama.
Do sada se - prema našim saznanjima - vratilo nekoliko ljudi s kupreškoga ratišta, te 10-ak teže
bolesnih i ozlijeđenih ljudi s glamočkog ratišta. I na glamočkom, i na grahovskom, ali i na
bihaćkom ratištu ima još mnogo naših ljudi, među kojima, prema provjerenim podacima njihovih
obitelji, i veći broj težih bolesnika koji su već kao takvi, s liječničkim nalazima, odvedeni od svojih
kuća. Prema našim saznanjima, svi naši ljudi na spomenutim mjestima doista su u nezavidnom
fizičkom i psihičkom stanju, na žalost čak i bez mogućnosti da im naš Caritas dostavi dovoljne
količine hrane, odjeće i potrebnih lijekova. Za pomoć u odjeći, hrani i lijekovima, koju je naš
Caritas dostavljao tim ljudima kada je dostavljao pomoć i domaćem stanovništvu i izbjeglicama u
Glamoču i Grahovu (14. prosinca 1994.), nemamo nikakvih povratnih informacija o tome da su je
oni i dobili. A za one koji su na bihaćkom i dobojskom ratištu, dosad nismo mogli dobiti dozvolu da
im dostavimo bilo što od hrane, odjeće ili lijekova.
Prema nedavno potpisanom "Sporazumu o potpunom prekidu neprijateljstava među svim zaraćenim
stranama", koji su potpisale i srpska i hrvatska strana, predviđeno je također da sve Hrvate odmah
treba povući s fronte i tamo ih više ne slati. Vjerujemo da ćete i Vi pristupiti ispunjavanju preuzete
obveze, to prije što daljnja nazočnost naših ljudi na spomenutim mjestima i za Vas predstavlja balast
kojega se trebate što prije riješiti, a da i ne spominjemo sadašnje, ekstremne zimske uvjete u kojima
se nalaze ti ljudi, nedovoljno odjeveni za ovakve hladnoće.
Zato Vas ponovno molimo, kako u ime tih ljudi, tako i u ime njihovih vrlo uznemirenih obitelji, da
doista što prije date potreban nalog za povratak svih civila - Hrvata i drugih - s područja koja su u
neposrednoj blizini fronte i da im omogućite nesmetan dolazak njihovim obiteljima, kao i moguće
potrebno liječenje od ozljeda zadobivenih na njihovom "najnovijem zadatku" koji su od Vas dobili!
Unaprijed Vam zahvaljujemo!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Predsjedniku RS, dr. Radovanu Karadžiću - Pale
- Predsjedniku Predsjedništva HR HB, Krešimiru Zubaku - Mostar
UČESTALOST FIZIČKIH NAPADA I PRITISAKA NA ISELJAVANJE NAD
KATOLICIMA NA PODRUČJU OPĆINE BANJALUKA
Pismo gradonačelniku Banjaluke, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 68/95 od 4. veljače 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Preko organa Službe javne bezbjednosti, koji Vam stoje na raspolaganju, već ste dosad morali biti
upoznati s najnovijim dramatičnim povećavanjem životne i imovinske nesigurnosti preostalih
katolika, posebno u nekim mjesnim zajednicama banjalučke općine - Mišin Han, Šimići, Ivanjska
(Potkozarje) i Dragočaj, ali i Zalužani, Česma i Motike. Naši vjernici iz župa s područja spomenutih
mjesnih zajednica svakodnevno, vrlo uspaničeni, dolaze k meni potpuno nemoćni i nezaštićeni, jer
se, kako kažu, nikome drugom i ne usuđuju obratiti. Vi dobro znate da ni biskup, ni župnici nemaju
policiju i vojsku - niti im to treba, niti to žele - i da ne mogu poduzeti ništa učinkovitije za zaštitu tih
jadnih, životno ugroženih ljudi, koji su svakodnevno i svakonoćno izloženi sili i bezakonju
naoružanih uniformiranih skupina. Ali lako možete razumjeti da mi ne možemo i ne smijemo ostati
nijemi i slijepi na mnogostruke zločine nad našim nedužnim i nezaštićenim vjernicima civilima, jer
bi na taj način, iako pasivno, sudjelovali u toleriranju zločina koji su po svim zakonima civiliziranih
država kažnjivi.
Nama je poznat velik broj konkretnih slučajeva teškoga fizičkog i psihičkog ugrožavanja ljudskih
života, ali i mnogo veći broj nasilnih pljački, otimanja i uzurpiranja tuđe imovine, što se
svakodnevno zbiva u posljednjih desetak dana. Svi ti slučajevi, a i oni drugi, za koje smo samo čuli
da su se dogodili, a o kojima službeni organi javnog reda i mira, posebno iz policijskih stanica
Budžak i Ivanjska (Potkozarje), moraju imati konkretne podatke, morali bi ex offo biti zacijelo
poznati i Vama osobno, i načelniku. Službe javne bezbjednosti i načelniku Centra javne
bezbjednosti u našem gradu. Ipak želim navesti samo nekoliko stravičnih slučajeva sadističkoga
iživljavanja nad starijim ljudima u posljednjih nekoliko dana. I. i A. K. iz sela Abrići, M. i R. D. iz
sela Kozara, R. R. iz Ivanjske, M. S. iz Dragočaja, koji su fizički teško mučeni, doživjeli teške
psihičke traume i kojima je bila potrebna liječnička intervencije, a njihova je imovina opljačkana i
uništena. Posljednjih dana osobno sam se mogao osvjedočiti o nazočnosti nekoliko naoružanih
"bandi" koje po našim župama Ivanjska, Šimići i Barlovci krstare kao lešinari danju i noću, i drsko
upadajući u kuće katolika rade što hoće i pljačkaju, bahato prijeteći ukućanima što prije napuste
svoje kuće i ognjišta i pođu u potpunu neizvjesnost, najčešće samo praznih ruku, prepuštajući
silnicima sve što imaju. Strah i panika zahvatili su velik broj naših ljudi! Normalan čovjek ne može
a da se ne pita - zar doista dosad nije i previše zla učinjeno našim miroljubivim ljudima? Ako se
takvo bezakonje ponovno događa pred očima službene vlasti, pred policijom na terenu i pred
odgovornim organima vlasti naše općine koji nesmetano obavljaju svoje poslove i cjelovitu
kontrolu zbivanja na području naše općine, onda se ne može izbjeći zaključak da ti bezakonici
imaju bar prešutnu podršku službenih organa sadašnje vlasti. To znači da i sadašnja vlast sudjeluje u
teškim zločinima protiv čovječnosti, jer se ne suprotstavlja bezakonicima i ne štiti svoje mirne
građane civile, što je njezina obveza.
A to me, doista, zbunjuje i teško mi je u to povjerovati!
Rezultat sadašnjeg dramatičnog stanja, posljedica je potpune nedjelotvornosti aktualnih organa
vlasti i nemogućnosti bilo kakve učinkovite zaštite od političkih predstavnika hrvatskog naroda,
porazan je kako za nas katolike Hrvate u našoj općini, koji smo čini se osuđeni na masovna iseljenja
iz naših ovdašnjih vjekovnih župa, ali i za službene predstavnike srpskoga naroda koji se ne žele
držati ni aktualnog Ustava koji su sami donijeli, a kamoli međunarodnoga prava o kojemu svaka
civilizirana vlast mora voditi računa.
Gospodine predsjedniče, ponovno sam, zbog aktualne dramatične situacije u kojoj su se, tko zna
koji put u posljednje tri godine, našli vjernici moje biskupije na području naše općine, prisiljen
izraziti Vam ne samo svoju duboku zabrinutost, nego i odlučan protest zbog toleriranja krajnje
nehumanih postupaka prema nama, kojima su još odavno, kako Vam je poznato iz mojih
mnogobrojnih ranijih izvještaja i protesta, oduzeta osnovna ljudska prava, unatoč našoj, također
Vama dobro poznatoj, izrazito ustrajnoj miroljubivosti.
U ime svih mojih ugroženih vjernika, sunarodnjaka, kao i u ime svih drugih obespravljenih i
egzistencijalno ugroženih Vaših sugrađana, očekujem od Vas, kao gradonačelnika naše općine,
kojeg smo svojedobno i mi birali, isto što očekujem i od svih drugih aktualnih kompetentnih
političara - da nam konačno učinkovitije počnete jamčiti najosnovnija ljudska prava - pravo na
život, imovinu, kuću, stan i zavičaj. Prema našoj prosudbi, nemate pravo dopustiti da u našoj općini
zavladaju bezočna sila i bezakonje! Nitko Vas ne smije prisiljavati da budete suučesnici u
zločinstvima ili da ih, ne daj Bože, svojom ravnodušnošću potičete.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo je dostavljeno:
- Načelniku CSB - Banjaluka
- Načelniku SJB - Banjaluka
- Ministru MUP-a, g. Ž. Rakiću - Bijeljina
- Ministarstvu vjera RS - Pale
- Predsjedniku RS - Pale
- Predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB - Mostar
- Apostolskoj nuncijaturi BiH - Sarajevo - Rim
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
NASTAVLJA SE SUSTAVNO UNIŠTAVANJE KATOLIČKE CRKVE U
BANJALUCI!(?)
Pismo predsjedniku SO Banjaluka, mr. P. Radiću
(Prot. br. 311 /95 od 9. svibnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Ovo što se posljednjih dana događa s pripadnicima Katoličke crkve, posebno vjerskim službenicima
i vjerskim objektima na području banjalučke općine, pokazuje da Vi osobno, kao predsjednik, a ni
sve druge institucije vlasti, ne držite kontrolu u svojim rukama, unatoč Vašim nedavnim izjavama i
tvrdnjama.
Paljenje crkve Blažene Djevice Marije u Vujnovićima u petak, 5. svibnja 1995., a zatim rušenje
crkve sv. Ante, paljenje i rušenje franjevačkog samostana "Presvetog Trojstva" na Petrićevcu, kao i
crkve sv. Filipa i Jakova u Šargovcu u noći između 6. i 7. svibnja 1995., smrt jednog od svećenika redovnika, fra Alojzija Atlije, nakon što su ga zlostavljali naoružani napadači, kao i nasilno
protjerivanje ostalih svećenika redovnika i redovnica iz istog samostana, za nas su više nego očiti
znaci da je započelo sustavno uništavanje Katoličke crkve i u ovoj općini. U mnogim drugim
općinama moje Banjalučke biskupije to je već ranije učinjeno.
Iako se ovi događaji odvijaju pred Vašim očima i uz znanje organa javnog reda i mira, policije i
vojske, već se peti dan ruše i uništavaju katoličke bogomolje i institucije, a ja nisam mogao stupiti u
kontakt ni s jednim službenim organom ili institucijom u našem gradu. Meni je naređeno da se bez
znanja organa sigurnosti ne mičem iz kuće, i unatoč svim mnogobrojnim pokušajima da telefonski
stupim u kontakt s mjerodavnim osobama, to mi nije omogućeno. Ne moram ni spominjati kako me
nitko od organa vlasti nije nazvao ni posjetio, ili mi uputio pismenu poruku glede daljnje naše
sudbine, posebno sudbine osoba i preostale imovine starodrevnog franjevačkog samostana.
I dok su nama, svećenicima i redovnicima, organi javnoga reda i mira zabranili pristup na ruševine
samostana i crkve, s izričitom izjavom da je "za sve nadležan predsjednik opštine Radić", dotle
istodobno, prema svjedočanstvima očevidaca, dolaze ne samo pojedinci nego i skupine ljudi
(zacijelo ne katolika!) i raznose stvari, ne samo iz Caritasovoga centralnog skladišta, koje je bilo u
tamošnjim crkvenim prostorijama, nego odnose i crkvenu, odnosno samostansku preostalu imovinu.
Nama su rekli da "oni, (tj. policija), imaju punu kontrolu i odgovornost za sve što se događa s
tamošnjom crkvenom imovinom".
Kao najodgovornijoj osobi u našoj banjalučkoj općini ja Vam i ovaj put (koji li je to put po redu?!)
moram izraziti, u ime svih pripadnika Katoličke crkve u našoj općini - najenergičniji prosvjed - ne
samo zbog ove najnovije strahovite mrlje etnocida i kulturocida nego i zbog zatiranja Katoličke
crkve, kako njezinih nositelja - svećenika, redovnica i redovnika, tako i institucija - crkvi i
samostana.
Izostanak, sve do sada (!), Vaše i najmanje spremnosti da nam date do znanja kako se osobno
distancirate od ovih najnovijih zločina nad Vašim osvjedočeno miroljubivim i nevinim
sugrađanima, dodatno nas zabrinjava glede budućnosti našeg opstanka ovdje, a time - posredno
glede i Vaše budućnosti. Jer svetopisamska riječ kaže (usp. Hoš 8,7), a životno iskustvo svjedoči da
se ne treba nadati dobru onaj koji čini zlo!
S pravom očekujem (je li to i ovaj put uzalud?!) da mi odgovorite kome se mi katolici, Hrvati i
drugi u našoj općini, možemo obratiti za najosnovniju zaštitu života i imovine? Kani li se doista
nastaviti uništavanje Banjalučke biskupije i u samom njenom središtu?
Bez obzira na to odgovorili mi pozitivno ili negativno, kao vjerski poglavar svih katolika u našem
gradu i općini tražim od Vas da nam što prije omogućite spašavanje i zaštitu preostalog inventara
samostana i srušenih crkava, posebno samostanske knjižnice neprocjenjive vrijednosti. Također
najodlučnije tražim da nas, katoličke vjernike, vjerske službenike i institucije (kao uostalom sve
druge naše sugrađane), učinkovitije zaštitite od zločinaca koji prljaju ime našeg grada i kraja.
Nemojte se nepotrebno svrstavati među one koji ne žele dobro ni drugima ni sebi!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
P.S. U prilogu Vam dostavljam pozitivne odgovore najviših predstavnika vlasti i Katoličke
crkve iz Republike Hrvatske na moje opetovane intervencije za zaštitu srpskoga stanovništva u
zapadnoj Slavoniji!
Pismo dostavljeno:
- Ministarstvu vjera RS - Sarajevo
- Predsjedniku RS dr. R. Karadžiću - Sarajevo
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
ZAŠTO NAM NE OMOGUĆITE PRISTUP NAŠEM SAMOSTANU I
OPĆINSKIM VLASTIMA?
Pismo predsjedniku SO Laktaši, g. S. Joviću
(Prot. br.: 326/95 od 18. svibnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Vama je poznato da su preostale katoličke redovnice iz starodrevnoga samostana "Marijanovac" u
Bosanskom Aleksandrovcu u poslijepodnevnim satima 04. svibnja 1995. kidnapirane i protjerane.
Taj vandalski čin nad potpuno nedužnim redovnicama - staricama, Vašim vrlo zaslužnim
sugrađankama, koliko je nama poznato, nitko od službenih organa nije ni pokušao spriječiti. Veliki
samostan sa svim nekretninama i pokretnim dobrima (stambene i gospodarske zgrade, osobne
stvari, sa svim namještajem, odnosno poljoprivrednim strojevima i alatima, domaćim životinjama)
crkvene su osobe napustile iznenada i pod prisilom. Kao najmjerodavniji upravitelj svih dobara
Katoličke crkve u Banjalučkoj biskupiji, uz sva potrebna ovlaštenja i punomoći, odmah sam
telefonski tražio kontakt s Vama kao najodgovornijom osobom laktaške općine, ali mi to nije bilo
omogućeno. Nije to uspjelo ni mojim opunomoćenim suradnicima koji su s Vama tražili sastanak.
Službenim dopisom br. 303/95 od 05. svibnja 1995. tražio sam od Ministarstva vjera RS (ministar
D. Davidović) da "što prije omogući prijeko potrebne razgovore između Biskupskog ordinarijata u
Banjaluci i onih ljudi koji su preuzeli samostanske zgrade i imanje, kao i župnu crkvu sv. Ivana
Krstitelja, ekonomiju biskupije i groblje - sve u neposrednoj blizini samostana". Na žalost, nikakav
odgovor nismo dobili. Još nam uvijek nije dozvoljen pristup samostanu, ali ni kompetentnim
osobama. Ni od Vas, niti od bilo koga drugog od organa vlasti općine Laktaši nismo dobili nikakvu
obavijest što je s nasilno oduzetom crkvenom imovinom samostana u Bosanskom Aleksandrovcu.
Ne vidim razloga da Vi, gospodine predsjedniče, kao najodgovornija osoba laktaške općine, i u
novonastalim okolnostima u pogledu nazočnosti katoličkih redovnica u njihovom starodrevnom
samostanu u Bosanskom Aleksandrovcu, ne stupite u vezu sa zakonitim vlasnicima crkvene
imovine Katoličke crkve.
Ponovno Vas molim da mi što prije omogućite susret s Vama, odnosno onim osobama koje su
preuzele svu odgovornost za nasilno napuštenu crkvenu imovinu u Bosanskom Aleksandrovcu.
S poštovanjem
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo
Predsjedniku Predsjedništva HR HB - Mostar
Provincijalnoj upravi Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove - Zagreb Generalnoj upravi Družbe
sestara Klanjateljica Krvi Kristove - Rim
Svetom Sinodu - Beograd
Apostolskoj nuncijaturi - Rim (Sarajevo)
ZAUSTAVITE DALJNJE UNIŠTAVANJE CRKVENE IMOVINE
Pismo predsjedniku SO Laktaši, g. Stevanu Joviću
(Prot. br.: 327/95 od 19. svibnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Unatoč čvrstim obećanjima koja su mi dali i usmeno i pismeno predsjednik RS, R. Karadžić i
ministar u Vladi RS Ž. Rakić da će najviše moguće zaštititi osobe i imovinu Katoličke crkve na
području RS, napadnuti su župnik i redovnica u župskom pastoralnom centru Trn u Vašoj općini 17.
svibnja 1995., u večernjim satima, s nakanom da ih likvidiraju. U noći između 17. i 18. svibnja
1995. srušena je miniranjem župna crkva, a župni je centar spaljen!
Danas, 19. svibnja 1995., prije nego što je službena komisija uopće izišla na uvid zlodjela, došli su
katolici župe Trn koje su službeni organi općine natjerali da ruše ogradu oko svoje srušene crkve i
spaljenoga župnog pastoralnog centra.
Što to, gospodine predsjedniče, znači?
Stoji li doista službena općinska vlast iza ovog strahovitoga zločina uništenja imovine Katoličke
crkve na laktaškoj općini?
Kao najodgovorniji predstavnik Katoličke crkve na ovom području, pa tako i na području Vaše
općine, tražim od Vas da zaustavite akciju namjernog uništavanja crkvene imovine i dobara te da
počnete provoditi u djelo naredbu predsjednika RS Karadžića koju Vam je on - kako mi je pismeno
priopćio - izdao kada je riječ o zaštiti imovine i osoba pripadnika Katoličke crkve na području RS,
odnosno laktaške općine.
S poštovanjem
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku RS dr. R. Karadžiću - Sarajevo
MUP-u RS, g. Ž. Rakiću - Sarajevo
Predsjedniku HR HB, g. K. Zubaku - Mostar
Svetom Sinodu - Beograd
Apostolskoj nuncijaturi - Rim (Sarajevo)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
NA PODRUČJU VAŠE OPĆINE,
SAMOSTANA KIDNAPIRANE I
KATOLIČKE REDOVNICE
IZ SVOG SU
PROTJERANE
Pismo predsjedniku SO Bosanske Gradiške, g. N. Ivaštaninu
(Prot. br.: 328/95 od 19. svibnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
STARODREVNOG
I POSLJEDNJE
S područja Vaše općine kidnapirane su i nasilno protjerane preostale katoličke redovnice Družbe
Klanjateljica Krvi Kristove iz njihovog starodrevnog samostana "Sv. Obitelji" iz Nove Topole u
poslijepodnevnim satima 04. svibnja 1995. godine. Ni one, kao ni redovnice iste Družbe iz
susjednoga, također starodrevnoga samostana u Bosanskom Aleksandrovcu, koje su isti naoružani,
uniformirani ljudi kidnapirali i protjerali, nisu smjele ponijeti ništa, osim odjeće i obuće koja se
našla na njima, čak ni osobne dokumente.
Vama je to već odavno poznato. Iako sam odmah tražio mogućnost bar telefonskog kontakta s
Vama, kao najodgovornijom osobom u općini, nije mi to bilo omogućeno, ni tada ni kasnije.
Kao najmjerodavnija osoba kad su u pitanju crkvene osobe i crkvena imovina Katoličke crkve
tražio sam službenim dopisom br. 303/95 od 05. svibnja 1995. od ministra vjera RS (ministar D.
Davidović) da mi što prije omogući prijeko potrebne razgovore između Biskupskoga ordinarijata u
Banjaluci i onih ljudi koji su preuzeli samostanske zgrade i imanje, kao i crkvene zgrade (crkvu,
župni dvor i gospodarske zgrade) župe sv. Josipa u Novoj Topoli.
Kako do sada nije stigao nikakav odgovor, ponovno pokušavam od Vas pismeno tražiti:
1. obavijest o sadašnjoj situaciji s nasilno oduzetim crkvenim objektima i svom
nepokretnom i pokretnom imovinom u Novoj Topoli;
2. mogućnost razgovora (i dogovora) s Vama i drugim osobama koje su preuzele
odgovornost za pod prisilom napuštenu imovinu Katoličke crkve u Novoj Topoli.
Nadam se da ćete se pokazati kao human čovjek, o čijim sadašnjim postupcima uvelike ovisi
budućnost svih stanovnika Vaše općine.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo
- Predsjedniku HR HB, g. K. Zubaku - Mostar
- Provincijalnoj upravi Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove - Zagreb
- Generalnoj upravi Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove - Rim
- Apostolskoj nuncijaturi - Rim (Sarajevo)
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
GDJE SE NALAZE MOJI NASILNO ODVEDENI VJERNICI?
Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 390/95 od 29. svibnja 1995.)
Poštovani gospodine predsjedniče!
Nakon što sam Vas u subotu, 27. svibnja 1995., u ranim poslijepodnevnim satima telefonski
izvijestio o nasilnoj deportaciji miroljubivih, nedužnih i nezaštićenih Vaših sugrađana Hrvata katolika s područja Mjesne zajednice Šargovac, a da se, prema tadašnjim paničnim vijestima s
terena, slično sprema i na području naselja Priječani i Vujnovići - Mjesna zajednica Zalužani, rekli
ste mi da "iza takvih nehumanih akcija ne stoji službena vlast". Obećali ste mi da ćete sve poduzeti
da se zaustavi takav nasilni i samovoljni progon katolika s područja banjalučke općine, te da ćete
me "obavijestiti o daljnjim akcijama" kako bismo uspaničenim ljudima spomenutih i susjednih
naselja koji nam se obraćaju, mogli prenijeti pravu istinu i koliko-toliko smiriti situaciju.
O početku najnovijega nasilnog deportiranja katolika Hrvata iz banjalučke općine, a ljudima je na
mnogim mjestima rečeno uz prijetnju sile da će "ovo područje svi morati napustiti sljedećih dana",
odmah sam obavijestio i predsjednika RS, dr. R. Karadžića, moleći ga da "poduzme sve kako ne bi
došlo do krvoprolića", da "se spriječi takvo krajnje samovoljno, nehumano postupanje s nedužnim i
nezaštićenim civilima" te da se, u skladu s obećanjem koje mi je dao, ljudi zaštitite od izravne
ugroženosti.
U telefonskom razgovoru sa službenikom MUP-a na Palama g. Arsenijem potvrđeno mi je službeno
stajalište ministarstva da je na temelju mojega dopisa od prije desetak dana, "već izdana naredba
CJB-u Banjaluka da se hrvatsko stanovništvo i njegova imovina dodatno zaštite od ugrožavanja
samovoljnih oružanih pojedinaca i grupa", ali "da će se o tom pitanju odmah dati ponovno jasne
direktive CJB-u Banjaluka".
Ni jučer, ni danas do kasnih poslijepodnevnih sati nismo uspjeli, uz sve napore, stupiti u kontakt ni
s Vama niti bilo kojom službenom osobom iz naše općine! Još uvijek nemamo nikakvih službenih
vijesti o nasilno odvedenim ljudima (više od 50 osoba/?/) među kojima je približno dvadesetoro
djece, a ima i starih i bolesnih ljudi. Njihova je rodbina jako uspaničena i traži od nas pomoć i
zaštitu za te odvedene ljude, ali i za sebe, jer su izloženi šikaniranju, oružanim prijetnjama
samovoljnih grupa, nekih stranih ljudi - došljaka, koji se, čini se, potpuno slobodno, "prema
instrukcijama službenika Mjesnih zajednica u Šargovcu, Zalužanima i Budžaku", iživljavaju nad
potpuno nezaštićenim starosjediocima, katolicima Hrvatima u naseljima Šargovac, Vujnovići,
Novakovići, Kuljani, Zalužani, Derviši, Priječani, Budžak, Kumsale, Debeljaci, Presnače, Ramići i
Dragočaj.
Molim Vas stoga još jednom da se napokon, službeno, ali i preko radija i TV-a, oglasite Vi ili netko
drugi doista kompetentan, s jasnim direktivama kada je riječ o našim ljudima. Vi i viši organi u RS
tvrdite jedno, a službeni organi vlasti u Mjesnim zajednicama tvrde potpuno suprotno!
Netko, Vi svakako, mora znati zašto se tolerira nastavak očiglednog nasilja nad nama katolicima u
našoj općini, ako "službene vlasti iza toga ne stoje"? Gdje su prije dva dana nasilno kidnapirani
moji vjernici, kao i veća grupa muškaraca iz sela Debeljaci i Presnače, koji su također odvedeni "u
nepoznatom pravcu" prije četiri dana? Molim Vas da te podatke date bar njihovoj rodbini, koja se
nama stalno obraća za pomoć. Obećali ste i meni odgovor i ja ga još uvijek očekujem, kako bih ga
mogao proslijediti onima koji ga od mene traže, jer do Vas, a niti do bilo koje druge službene osobe
nije im dostupno!
Ponovno Vas molim, spriječite da zlo nad nedužnim, miroljubivim sugrađanima ne bude još veće!
Pustite nas, kad već znate da nismo nikome ništa skrivili, da i dalje u mirotvorstvu živimo na svojim
stoljetnim ognjištima! Nađite načina da nas se kao ljude učinkovito zaštiti, kako je uostalom i
obećano i naređeno s "više instance"!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavlja se:
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo (Pale)
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
ZBUNJUJE NAS TO ŠTO SLUŽBENI PREDSTAVNICI
ODOBRAVAJU ZLOČIN NAD NEDUŽNIM SUGRAĐANIMA
VLASTI
Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 415/95 od 3. lipnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Sedmodnevna Odiseja petnaest obitelji Vaših mirnih i potpuno obespravljenih sugrađana, Hrvata
katolika, starosjedilaca naselja Šargovac, koji su pod prijetnjom smrću morali bez igdje ičega
napustiti svoje domove, jučer poslije podne ušla je u novu, još neizvjesniju fazu! Potpuno
nezaštićeni, kao janjci osuđeni na klanje, oni se, pored vlastitih domova u neposrednoj blizini, na
području svoje općine, u kojoj su rođeni i za koju su godinama privređivali, sada moraju potucati
kao prognanici od nemila do nedraga!
A osim tih petnaest obitelji velikim brojem male djece, prošlih je dana nasilno prisiljeno odreći se
svojih domova još više od 300 obitelji i to prema nalogu Opštinskog kriznog štaba, kojemu je na
čelu, kako tvrde izvršitelji tog najnovijeg vala etničkog čišćenja nas katolika Hrvata, predsjednik
Vlade naše općine.
Proces zločinačkog etničkoga čišćenja, kako znate i vidite, i dalje se planski provodi, iako se
posljednje vrijeme tu ogavnu riječ službene vlasti žele zamijeniti sintagmama "humano preseljenje"
ili "zamjena imovine"! - I Vama je poznato da je to vrlo proziran i krajnje neljudski postupak, kako
u ovom našem slučaju, tako i svagdje gdje se on primjenjuje i neće silnicima donijeti ni sreću, ni
blagoslov!
Vama je poznato da je na području naše općine, prema već "postojećem planu", nedavno došlo do
radikalnog nastavljanja uništavanja naših najvećih svetinja - crkava i samostana, te do ubijanja i
protjerivanja naših svećenika, redovnika i redovnica koji su se ovdje bili potpuno stavili u službu
mira i pomirenja!
Vama je također poznato da jedini katolički biskup na području RS, starosjedilac ovog grada,
kojemu ste Vi kao politička ličnost sada na čelu, već pun mjesec dana "ne smije bez izričite dozvole
nadležnih organa" (koju nikako da dobije!) napustiti svoj dom, čak ni otići do svoje starice majke
kojoj su Vaše općinske vlasti prije tri mjeseca isključile telefon kako ne bi mogla dozvati u pomoć
ni susjede, a kamoli policiju kad je šikaniraju i tjeraju iz njezinog doma isti oni koji to rade i na
mnogim drugim mjestima s našim vjernicima "prema nalogu službenih vlasti", tj. organa mjesnih
zajednica i naše općine.
Najnoviji noćašnji napad eksplozivnom napravom na župni pastoralni centar u središtu grada (u
neposrednoj blizini policijske stanice), pri čemu je učinjena velika materijalna šteta, svjedoči o
kontinuiranom pritisku na nas, preostale katolike da napustimo svoj grad i zavičaj.
Iako nam se čine neshvatljivo veliki i ničim opravdani zločini, posebno pojačano u posljednjih
mjesec dana, dodatno nas zbunjuje službena šutnja najodgovornijih političkih osoba, odnosno
njihovo svojevrsno razumijevanje i opravdavanje svih tih zločina, a pogotovo u službenim
sredstvima javnog priopćavanja (Srpskog radija i televizije, Studija Banja Luka, te dnevnog lista RS
"Glasa srpskog", koji izlazi na području naše općine!).
Iako ne odgovarate na moja pisma, što je također znakovito i odudara od uobičajenih normi
ponašanja u civiliziranom svijetu, ja Vas, gospodine predsjedniče, ponovno molim da na temelju
onih ovlaštenja koja Vam daje ipso facto Vaše vodeće mjesto u našoj općini, odlučnije i učinkovitije
počnete braniti temeljna načela humanosti i civilizacije kojoj pripadamo! A to su osnovna ljudska i
građanska prava i slobode za svakog Vašeg sugrađanina bez ikakve razlike, a od kojih su nama,
kako Vam je poznato i iz mojih mnogobrojnih dopisa, mnoga oduzeta još prije tri godine!
Budući da Vas osobno poznajem kao čovjeka kojemu nisu nepoznate vrijednosti tih temeljnih
načela i koji je spreman braniti ih kad god se dovode u pitanje, još uvijek se nadam da moja
ponovljena molba Vama nije i neće biti uzaludna!
Imate znanja, imate volje, imate i vlast u rukama! Zaustavite progon nedužnih svojih sugrađana
katolika - Hrvata!
Vratite moje bespravno protjerane vjernike u njihove domove i u posjed njihove otete imovine!
Omogućite nam da se bar i na zgarištima i ruševinama naših bogomolja nesmetano okupljamo na
molitvu i vjerske obrede!
Omogućite nam, kao naš gradonačelnik, kojega smo svojedobno i mi birali na to odgovorno mjesto,
da u svome rodnom gradu ne budemo ni robovi, ni tuđinci, ni prije vremena u grobovima!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavlja se:
Predsjedniku Narodne skupštine RS, g. mr. M. Krajišniku
Predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku
Svetom Sinodu SPC-a
Apostolskoj nuncijaturi
Tajništvu BK BiH
TKO TREBA ZBRINUTI STAROSJEDIOCE KATOLIKE, NASILNO I
BESPRAVNO ISTJERANE IZ VLASTITIH DOMOVA U BANJALUČKOJ
OPĆINI?
Pismo predsjedniku SO Banja Luka, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 466/95 od 20. lipnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Vama je dobro poznato da su, prema nalogu Opštinskog kriznog štaba, a koji je radio prema nalogu
predsjednika Izvršnog odbora naše općine, samo u posljednjih mjesec dana iz vlastitih domova
prisilno istjerane i protjerane mnoge obitelji Hrvata katolika, starosjedilaca naše općine i članova
moje Banjalučke biskupije. To su ponajprije moji susjedi iz naselja Novakovići, Vujnovići,
Šargovac, Derviši, Priječani, Zalužani, Budžak, ali i iz drugih okolnih naselja. Prema dostupnim
podacima, s područja župe Petrićevac protjerano je ili je pod prisilom svoja ognjišta "zamijenilo" za
nepoznatu i nepristupačnu im imovinu nasilnika 56 obitelji, iz župe Budžak-Derviši 16 obitelji, iz
župe "Marija Zvijezda" - Trapisti na ulicu je izbačeno 38 obitelji, iz centralne - gradske župe 46, iz
prigradske župe Barlovci 23 obitelji, iz župe Motike 10, iz prigradske župe Ivanjska gotovo je 80
obitelji opljačkano i boji se stanovati u vlastitom domu, a u prigradskoj župi Šimići opljačkano je
približno 50 domova! U prigradskoj župi Presnače Debeljaci na pet kuća je bačen eksploziv ili je
pucano s očitom nakanom i uobičajenom praksom prisilnoga tjeranja ljudi iz njihovih domova.
Vama su dobro poznate sve mjesne zajednice na područjima spomenutih naselja, odn. župa u našoj
općini, a nije Vam teško saznati ni imena odgovornih ljudi u tim mjesnim zajednicama pod čijim je
vodstvom, ili bar uz njihovo znanje, provedeno to nesumnjivo etničko čišćenje hrvatskoga
katoličkog starosjedilačkog stanovništva. Vi ste mi u posljednjem telefonskom razgovoru ponovili
da službene vlasti ne stoje iza zločina ugrožavanja života i imovine, odnosno osnovnih ljudskih
prava kao što je, između ostalih, i pravo na vlastiti dom i zavičaj! To je dobro, jedino me strah da bi
moglo biti samo deklarativno! - Kako ne bi ostalo samo na tome, molim Vas da u ime svih obitelji
koje mi se svakodnevno obraćaju za pomoć i zaštitu, ali i u ime onih koje se već danas mogu naći
na sličnom udaru bezakonja, samovolje i zločinaštva, preko istih službenika mjesnih zajednica u
našoj općini, kao i drugih organa javnoga reda i mira, osigurate povratak, odn. doličan smještaj
svim bespravno protjeranim obiteljima, miroljubivim članovima naše općine. Također, da im kao
socijalno potpuno ugroženima osigurate najnužniju socijalnu pomoć, budući da im naš Caritas, koji
već tri mjeseca nema dozvolu od nadležnih organa vlasti da dopremi prijeko potrebnu humanitarnu
pomoć najugroženijima, na žalost, ne može pomoći.
Vama bi također moralo biti poznato da se još uvijek, gotovo svakodnevno, događaju teški zločini
napada na osobe i imovinu naših sugrađana, napose na užem području grada. Nama su poznati
mnogi takvi slučajevi s Hrvatima katolicima, a čujemo da se slično događa i s drugima. Redovito to
rade "trojke" - dvojica u vojnim odorama i s maskama na glavi, i jedan civil! Mnogo je slučajeva
teških ozljeda! Tko to treba spriječiti, a tko ozlijeđene liječiti kad se zna da oni redovito nemaju ni
zdravstveno osiguranje ni novca da plate troškove liječenja?
Vjerujem da Vama ne manjka ni kompetencije, ni volje da spriječite širenje anarhije i bezakonja u
našoj općini. To potvrđuje i zaustavljanje rušilačke stihije strašnih zlodjela kojima smo kao
katolička zajednica u našem gradu bili izloženi. Nadam se da ćete i ubuduće poduzimati sve što je u
Vašoj moći da naš grad i općina ne postanu mjesto u kojemu nitko normalan neće više željeti živjeti.
Budite uvjereni da ćete u Vašim humanim akcijama imati podršku svih sugrađana Hrvata katolika,
kao i mnogih drugih miroljubivih i plemenitih naših sugrađana.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo (Pale)
Predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku - Mostar Apostolskoj nuncijaturi Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
KAKVA JE DALJNJA SUDBINA OTETIH CRKVENIH OBJEKATA NA
PODRUČJU OPĆINE LAKTAŠI?
Pismo predsjedniku SO Laktaši, dr. S.,Joviću
(Prot. br.: 486/95 od 30. lipnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Vama je dobro poznata tragična sudbina koja je bez ikakvog povoda i razloga u posljednje vrijeme
pogodila članove Katoličke crkve na području općine Laktaši.
Nakon ničim izazvanog oružanog napada pripadnika bivše JNA u rujnu 1991. na župnu crkvu sv.
Franje Asiškog u Mahovljanima te zabrane bilo kakvog liturgijskog okupljanja u toj crkvi, progona
župnika i teškog oštećivanja crkve i župnog stana te potpunog uništenja zgrada ekonomije
Banjalučke biskupije na tamošnjoj crkvenoj lokaciji, lokalne vlasti, unatoč našim pismenim i
usmenim intervencijama, nisu bile voljne s nama kontaktirati!
Nakon vandalskog protjerivanja 04. svibnja 1995. katoličkih redovnica iz starodrevnog samostana
"Marijanovac" u Bosanskom Aleksandrovcu, što se, kako Vam je poznato, kanilo ultimatumom
provesti još u svibnju 1992. god., ponovno smo odmah usmeno i pisanim putem zahtijevali kontakte
s nadležnim organima vlasti radi dogovora o daljnjoj sudbini pokretne i nepokretne imovine u
sastavu samostana "Marijanovac", katoličke župe Bosanski Aleksandrovac i tamošnje imovine
ekonomije Banjalučke biskupije.
Nakon zločinačkog miniranja nove župne crkve sv. Josipa i uništavanja požarom župnog
pastoralnog centra 18. svibnja 1995. u mjesnoj zajednici Trn, na području Vaše opštine, zabranjen je
pristup i župnom pastoralnom osoblju, svećeniku i redovnicama, ali i katoličkim vjernicima,
domaćim župljanima da se okupljaju na redovita liturgijska slavlja. U međuvremenu su u
organizaciji iste mjesne zajednice bespravno otuđeni svi ostaci koji su se nakon rušenja i požara još
mogli upotrijebiti.
Unatoč našim stalnim pokušajima da stupimo u kontakt s Vama kao najodgovornijom osobom u
općini Laktaši, kao i s onim osobama koje su s Vašim znanjem i dopuštenjem preuzele odgovornost
za svu imovinu Katoličke crkve koju su njezini vlasnici i upravitelji morali napustiti zbog sile i
bezakonja koji su nad njima počinjeni, još uvijek nemamo odgovor, ni Vaš, niti drugih predstavnika
vlasti!
Ponovno tražimo da osobno ili preko svojih opunomoćenih zastupnika predstavnicima Katoličke
crkve u Banjalučkoj biskupiji omogućite što skoriji susret radi zajedničkog dogovora o daljnjoj
sudbini crkvenih zgrada, imovine i preostalih članova Katoličke crkve u tri spomenute župe na
području općine Laktaši.
Očekujem Vaš skorašnji odgovor!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo
Predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku - Mostar Provincijalnoj upravi sestara
Družbe Klanjateljica Krvi Kristove - Zagreb
Generalnoj upravi sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove - Rim Apostolskoj nuncijaturi Sarajevo (Rim)
Svetom arhijerejskom Sinodu SPC-a - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
KAKVA JE SUDBINA PREOSTALIH KATOLIKA I BESPRAVNO ZAUZETE
IMOVINE KATOLIČKE CRKVE U ŽUPI I SAMOSTANU U NOVOJ
TOPOLI?
Pismo predsjedniku SO Bosanska Gradiška, g. N. Ivaštaninu
(Prot. br.: 487/95 od 30. lipnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Već sam u nekoliko navrata, usmeno i pisanim putem, nastojao uspostaviti kontakt s Vama kao
najmjerodavnijim predstavnikom vlasti u općini Gradiška radi postavljanja pitanja o daljnjoj
sudbini preostalih vjernika katolika, kao i nasilno zauzetim crkvenim objektima u mjesnoj zajednici
Nova Topola. To su, kako Vam je dobro poznato, samostanske zgrade i druga samostanska imovina,
kao i župna crkva i druga crkvena imovina katoličke župe sv. Josipa u Novoj Topoli.
Premda su prošla gotovo dva mjeseca od nasilnog protjerivanja preostalih katoličkih redovnica iz
njihovog drevnog Samostana Svete Obitelji u Novoj Topoli, sve dosad nikome od kompetentnih
predstavnika Banjalučke biskupije, odn. Katoličke crkve, kao zakonitim vlasnicima i upraviteljima
spomenutih crkvenih dobara, nije omogućen nikakav kontakt s Vama, Vašim zastupnicima, ili s
osobama koje su prema Vašem odobrenju ušle u posjed crkvene imovine, iako smo to željeli i
tražili. Sve to vrijeme onemogućeno je katolicima župe Nova Topola da primaju svete sakramente,
čak i u teškoj bolesti pred smrt!
Stoga, ponovno tražimo od Vas da nam omogućite uvid u sadašnje stanje bespravno uzurpiranih
crkvenih dobara Katoličke crkve na području Vaše općine, kao i zajednički dogovor o daljnjoj
sudbini, kako preostalih župljana te župe, tako i cjelokupne samostanske i župne pokretne i
nepokretne imovine.
Očekujem Vaš skorašnji odgovor!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavlja se:
- Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo
- Predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku - Mostar
- Provincijalnoj upravi sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove Zagreb
- Generalnoj upravi sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove - Rim
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
- Svetom arhijerejskom Sinodu SPC-a - Beograd
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb
I DALJE POTPUNO NEIZVJESNA BUDUĆNOST VELIKOG BROJA
KATOLIKA NA PODRUČJU BANJALUČKE OPĆINE
Pismo predsjedniku SO Banjaluka, mr. P. Radiću
(Prot. br.: 518/95 od 14. srpnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Ponovno Vam se obraćam zbog problema koji pritišću članove katoličke zajednice na području naše
općine. Ti su problemi Vama već dovoljno poznati. Ja sam Vas i u posljednje vrijeme u nekoliko
navrata molio, i pisanim putem i preko telefona da ih, kao najkompetentnija politička osoba, bar
pokušate pozitivno riješiti.
1. Do sada mi, na žalost, nisu poznata nikakva pozitivna rješenja tjeskobne situacije za velik broj
mojih kondijecezanaca. Broj protjeranih katolika iz njihovih domova i stanova posljednjih se
nedjelja još povećao! Svakodnevno mi se obraćaju mnogi katolici ne samo s užeg područja grada,
nego i s periferije (Šargovac, Priječani, Derviši, Dragočaj, Vujnovići, Mišin Han) i tuže se na
psihička i fizička zlostavljanja, na protjerivanje iz vlastitih kuća i stanova, na uništavanje i
otuđivanje njihove imovine od naoružanih siledžija koji nastupaju "u ime" ili pod zaštitom aktualne
vlasti, kako sami ističu. I danas je bila kod mene grupa od tridesetak žena s djecom i nekoliko starih
osoba istjeranih iz vlastitih domova u Šargovcu prije mjesec i pol dana. Tuže se da ih ni Vi, ni
predsjednik IO naše općine, g. R. Kasagić, niti netko drugi od predstavnika službene vlasti ne želite
primiti na razgovor, a kamoli im omogućiti nužan povratak u njihove kuće i na njihove posjede. Ta
skupina ljudi nije ni deseti dio svih onih Vaših (i mojih) sugrađana, Hrvata katolika, koji su tijekom
posljednja dva mjeseca, potpuno nedužni, postali beskućnici i tuđinci u svom rodnom gradu i
općini! - Zašto ih nitko od vas, kompetentnih predstavnika vlasti, ne želi saslušati ili ih bar poučiti
što im je činiti? - Čime to možete opravdati? - Zar su doista istinite tvrdnje službenih predstavnika
mjesnih zajednica u Zalužanima i Šargovcu, koji se u svojim akcijama etničkoga čišćenja
starosjedilaca Hrvata katolika na tom području naše općine pozivaju na naredbe, kako predsjednika
IO naše općine g. R. Kasagića, tako i na Vaše, kao predsjednika? Ja to ne mogu vjerovati! Zato Vas
molim da saslušate ove jadne beskućnike, teške socijalne slučajeve, i omogućite im, kao
miroljubivim i potpuno nedužnim Vašim sugrađanima, da ponovno steknu najosnovnija ljudska
prava - pravo na siguran život, pravo na svoj vlastiti dom i osnovne uvjete za normalno življenje! U
njihovim su kućama, kako Vam je poznato, uglavnom ratni profiteri, a ne neka izbjeglička sirotinja!
Dokad će službena vlast u banjalučkoj općini biti slijepa na očito kršenje Ustava i drugih zakona RS
te gaženje međunarodnog humanitarnog prava?
2. U svojim sam Vas dopisima također molio da nam preko općinskih organa javnog reda i mira
omogućite nesmetano održavanje uobičajene nedjeljne liturgije i vjerskih obreda u našim crkvenim
prostorima. I u mnogim drugim općinama šire banjalučke regije naše su crkve porušene ili
onesposobljene za liturgijska okupljanja, pa je ipak našim vjernicima i svećenicima dozvoljeno da
se i u improviziranim bogomoljama okupljaju na uobičajene molitve i obrede. Hoćete li doista
dopustiti da to ne bude omogućeno našim vjernicima, Vašim mirnim sugrađanima, na području
banjalučke općine u župama Petrićevac, Presnače i Budžak - Derviši?! Delegacija svećenika
zaduženih za spomenute župe molila Vas je još prije dvadesetak dana za primanje na razgovor! Još
uvijek od Vas nema pozitivnog odgovora.
U međuvremenu, napadnuti su župni pastoralni centri u Motikama i Barlovcima u noći između 25. i
26. lipnja 1995. i opljačkani, a u noći između 11. i 12. srpnja 1995. u podmetnutom je požaru
potpuno izgorjela područna crkva sv. Josipa Radnika župe Marija Zvijezda - Trapisti, u naselju
Česma. Još je u prosincu 1993. godine dio te crkve nastradao od podmetnutoga požara, koji su
župljani tada uspjeli ugasiti. U istoj je župi, na starodrevnom Groblju sv. Ive, posljednjih dana
odneseno crkveno zvono i veći broj nadgrobnih spomenika, a na Groblju sv. Bernarda u Mađiru
također je oskvrnuto nekoliko grobova i odneseno nekoliko nadgrobnih spomenika.
Kao i dosad u sličnim slučajevima, "nema nikakva traga o počiniteljima tih zlodjela"! A policija
nesmetano obavlja svoj posao i dobro zna tko, gdje i što radi! Zašto ne spriječi poznate im
počinitelje tih vandalskih zlodjela?
3. Nadao sam se da ću Vas, zajedno s apostolskim nuncijem msgr. F. Monterisijem koji je nedavno
konačno dobio dozvolu da nas posjeti, moći posjetiti. Kako je ta dozvola u posljednjem trenutku
povučena, i dalje sam osuđen na prisilni kućni pritvor koji, kako Vam je poznato, traje od prvih
dana svibnja.
Gospodine predsjedniče, uz malo dobre volje možete spriječiti nova zlodjela nad svojim nedužnim i
miroljubivim sugrađanima, možete ublažiti velike, ničim opravdane nepravde koje im se nanose!
Vjerujem da Vam nije ponestalo i to "malo dobre volje", a nisu Vam oduzete ni sve ovlasti koje
imate kao prva i najodgovornija osoba našeg grada i općine Banjaluka!
Omogućite nam da u svom rodnom gradu i kraju ne živimo kao tuđinci i kao robovi, nego kao ljudi
koji su kadri i voljni i Vama i svim drugim svojim čestitim sugrađanima pomagati, uvažavajući
svačije dostojanstvo i pravo na osnovna ljudska i građanska prava i slobode!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo
Predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku - Mostar Apostolskoj nuncijaturi Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
VII.
POGLAVLJE – POLITIČARIMA R. S.
"NE MOŽEMO I NE SMIJEMO PRISTATI NI NA KAKAV OBLIK
ETNIČKOG ČIŠĆENJA I PERMANENTNOG GAŽENJA OSNOVNIH
LJUDSKIH PRAVA"
Pismo vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 578/92 od 12. kolovoza 1992.)
Gospodine predsjedniče, dr. Karadžiću!
Slobodan sam obratiti Vam se kao banjalučki katolički biskup, tj. duhovni poglavar više od 110.000
vjernika-katolika koji žive u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.
Nesretni rat koji najveći dio vjernika moje Banjalučke biskupije sigurno nije želio, ipak je zahvatio
mnoge naše župe i u posljednja tri mjeseca prouzročio golemu štetu i nesreću s teškim i tragičnim
posljedicama.
Premda nije bilo ni povoda ni razloga, tj. ni oružanih napada ni borbi koje bi započeli katolici u bilo
kakvoj samoorganiziranoj ili teritorijalnoj postrojbi, ipak je dosad ubijeno - kako pouzdano znam više od 150 civila, djece, žena i starih osoba. Spaljene su ili potpuno srušene crkve bez ikakvih
borbi u blizini: u Glamoču, Kotor Varošu, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskoj
Krupi, Donjoj Ravskoj, Prnjavoru, grkokatolička u Kulašima, Briševu, Čatrnji, Kozarcu i Liskovici,
a još 25 je manje ili više oštećeno!
Bez ikakve krivnje, kako im je na kraju rečeno, moje su župnike u logorima i zatvorima teško
zlostavljali (zapravo mučili!), jednog 12, drugog 62 dana, treći je još uvijek u logoru od 15. lipnja o.
g./!/, a za četvrtog, odvedenog iz župnog stana 16. lipnja o. g., još uvijek ne znam gdje se nalazi i je
li uopće živ. Od brojnih slučajeva zlostavljanja svećenika, redovnika, redovnica i velikog broja
vjernika, samo bih spomenuo višemjesečno, neprekidno oružano napadanje na samostan redovnica
u Bosanskom Aleksandrovcu, kao i sadističko iživljavanje naoružanih uniformiranih osoba nad
redovnicama u Novoj Topoli u noći između 16. i 17. lipnja o. g.
Nakon nekoliko teških i nemilih incidenata koje sam doživio od naoružanih uniformiranih osoba i
civila u njihovu društvu, kada su me željeli i ubiti!, komandant 1. krajiškoga korpusa, general major
Momir Talić, ponudio mi je pratnju vojne policije kako bih stupio u kontakt s većinom svojih župa
o kojima nisam imao nikakve informacije. Uspjelo mi je tako obići desetak župa u prijedorskom,
kotorvaroškom, bosanskogradiškom i prnjavorskom kraju, te sada mogu reći sljedeće:
l. Katolici su posvuda silno uplašeni zbog čestih zlostavljanja, nerijetkih masovnih ubojstava
(Briševo, Kotor Varoš), odvođenja u logore (Stara Rijeka, Vrbanjci, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad,
Sanski Most, Briševo), pljačke i paljenja kuća (Ravska, Briševo, Kotor Varoš, Vrbanjci).
2. Već su nekoliko mjeseci mnogi u zbjegovima (Šurkovac, Ljubija, Sanski Most, Liskovica,
Vrbanjci).
3. Zbog tortura i vladavine sile i bezakonja u panici se iseljavaju ili se žele iseliti, kako bi spasili
glavu, vjernici župa Kotor Varoš, Vrbanjci, Sanski Most, Sasina, Šurkovac, Prijedor, Prnjavor,
Dolina, Bosanska Gradiška, Kulaši, Dragalovci, Mrkonjić Grad, Liskovica, Ključ, Bosanski Novi,
Mahovljani, Nova Topola, Bosanski Aleksandrovac te velik broj vjernika iz banjalučkog kraja, gdje
imam deset župa! U nekim župama (Dolina, Bosanska Gradiška, Bosanski Aleksandrovac, Kotor
Varoš) katolicima su različite uniformirane osobe, koje su se predstavljale kao službeni organi
vlasti, davale ultimatume za iseljenje.
4. Osjećaj krajnje nezaštićenosti, obespravljenosti te gaženje osnovnih ljudskih prava prisiljava
prevelik broj mojih vjernika iz spomenutih, ali i drugih župa, da se osjećaju kao progonjene
životinje, tjerani s vjekovnih ognjišta, koja ni tuđa otomanska vlast i sila nisu uspjele ugasiti ni
uništiti.
- Gospodine predsjedniče, dužan sam Vas upoznati s bolnom činjenicom, koja nužno izaziva
dalekosežne posljedice, da će veći dio moje Banjalučke biskupije (nakon katastrofe iz Drugog
svjetskog rata, u kojem je više od trećine župa potpuno uništeno) nestati ako se nastave provoditi
bezakonje i samovolja pojedinaca i pojedinih skupina na ovom terenu.
- Vama sigurno nije nepoznat izuzetno dobar međusobni odnos i ovdje u Banjaluci i na cijelom
terenu Bosanske krajine između najviših predstavnika Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, kao i
najvećega broja naših vjernika!
- Također ste se dosad mogli uvjeriti u izrazitu miroljubivost katoličkoga dijela stanovništva cijele
ove regije, što su nekoliko puta u posljednje vrijeme istaknule i vojne i civilne vlasti!
- Vi ćete također lako moći razumjeti da meni, kao najodgovornijoj osobi Katoličke crkve na ovom
prostoru, ali sigurno i svim drugim katolicima ovog kraja i izvan njega, nikako ne može biti
svejedno što će biti s našim župama tj. s Banjalučkom biskupijom!
- Ne možemo i ne smijemo pristati ni na kakav oblik etničkoga čišćenja i permanentnog gaženja
osnovnih ljudskih prava, ne samo zbog naših vjernika katolika, nego i zbog naroda pokraj nas,
konkretno srpskoga, odnosno pravoslavnoga, kojem bi se, u tom slučaju, lako moglo pripisati
provođenje u djelo takvog oblika fašizma, rasizma, genocidnosti.
- Uvjeravam vas, prema onome koliko poznajem svoje vjernike, a mislim da ih dobro poznajem, da
je većina njih uistinu miroljubiva, spremna i sposobna da živi kao i dosad s predstavnicima drugih
vjeroispovijesti i drugih naroda, poštujući tuđa uvjerenja, prava i specifičnosti.
- Budućnost vjernika moje biskupije u dobroj mjeri ovisi i o Vama i Vašoj humanosti i
dalekovidnosti. To su mi potvrdili i mnogi moji sugovornici, predstavnici lokalnih civilnih i vojnih
organa.
Slobodan sam stoga zamoliti Vas, u ime nekoliko desetaka tisuća vjernika koji od mene očekuju
odgovor (djelovanje političkih institucija ovih ljudi silom je potpuno onemogućeno!), da nam
odgovorite:
1. Što institucija, koju Vi zastupate, namjerava s nama katolicima na području pod Vašom
kompetencijom?
2. Koja se prava jamče katolicima (Hrvatima, Ukrajincima, Poljacima, Talijanima, Česima i dr.) na
području pod Vašom kompetencijom?
3. Što očekujete da ja, kao biskup, moji svećenici, redovnici, redovnice i svi ostali vjernici još
učinimo da se strahoviti ratni metež u kojem ne sudjelujemo, niti to želimo, što prije završi i
ponovno uspostavi ravnoteža i mir u dobrano poljuljane međuljudske odnose?
Očekujem Vaš odgovor i unaprijed na njemu zahvaljujem!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Apostolskoj nuncijaturi, Beograd
- Dr. Branko Đerić, predsjednik Vlade SR BiH
- Tajništvo BK BiH
- Tajništvo HBK
KONSTANTNA UGROŽENOST I VELIKA NEIZVJESNOST KATOLIKA NA
PODRUČJU BOSANSKE KRAJINE - DOKAD?
Pismo predsjedniku AR Bosanska Krajina, g. V. Kuprešaninu
(Prot. br.: 717/92 od 11. rujna 1992.)
Gospodine predsjedniče!
Prije mjesec dana, dok su se nalazili u našem gradu Banjaluci, g. dr. Radovan Karadžić, predsjednik
Srpske Republike Bosne i Hercegovine, i dr. Branko Đerić, predsjednik Vlade Srpske Republike
BiH, molio sam preko Vašeg kabineta da se kao banjalučki biskup susretnem bar s jednim od njih.
To mi je obećano, ali obećanje, bez ikakvog obrazloženja, nije ispunjeno. Bio sam prisiljen da se
pisanim putem obratim obojici ljudi odgovornih i za sudbinu, odnosno budućnost više od 100.000
vjernika-katolika moje Banjalučke biskupije, kako bih ih upoznao s teškom situacijom i
neizvjesnom budućnošću tih ljudi.
Do danas ni od jednog od njih nisam dobio nikakav službeni odgovor! Vi ste, gospodine
Kuprešaninu, telefonom javili u moj ured /bio sam odsutan/ da je Vas gospodin predsjednik dr.
Karadžić ovlastio da u njegovo ime sa mnom razgovarate o sadržaju spomenutog pisma, odn. o
aktualnim pitanjima vezanim uz vjersku zajednicu Banjalučke biskupije.
Zahvaljujem Vam na Vašoj benevolentnosti! Slobodan sam iznijeti Vam bar dio velike more koja
pritišće ne samo mene, nego i nekoliko desetaka tisuća katolika moje biskupije na području
Bosanske krajine.
U nemogućnosti da traže zaštitu i svoja legitimna prava preko svojih izabranih političkih
zastupnika, jer je njima potpuno onemogućen rad ili su uhićeni, pa čak i pobijeni /Kotor Varoš,
Prijedor, Ljubija, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Ključ, Mrkonjić Grad/ ti ljudi, kao vjernici katolici, traže od mene, svoga biskupa, da ih zaštitim od neizdržive torture, pljačke i progonjenja, te
da im ponovno osiguram osnovna ljudska prava koja suu najvećoj mjeri oduzeta ili pogažena /pravo
na ravnopravnost, bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje, pravo na dobra potrebna
za život i osobno izdržavanje, pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada (više od 90 posto njih
otpušteno je s posla!), pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece, pravo na slobodno udruživanje i
suodlučivanje u javnom životu i poretku, pravo na dobar glas, pravo na slobodu savjesti, kao i pravo
na slobodno mišljenje i izražavanje - samo neka od prava koja svakom čovjeku jamči svaka
civilizirana sredina!/. U nekim dijelovima moje biskupije - Bosanska Gradiška, Prijedor, Ljubija,
Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, pa sve više i Banjaluka - vjernici više ne mogu izdržati strahoviti
višemjesečni pritisak i veliku socijalnu ugroženost te traže od mene da im omogućim odlazak bilo
kamo - najčešće u potpunu neizvjesnost! Još se uvijek vrlo često osjećaju kao progonjene divlje
životinje, bez ikakve mogućnosti pravne zaštite od organa reda i mira!
U posljednjih mjesec i pol dana uspio sam, uz velike poteškoće obići najveći broj župa na području
općina Banja Luka, Laktaši, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Čelinac, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad,
Ključ, Sanski Most, Prijedor - i na licu mjesta osvjedočiti se o pravom stanju mojih vjernika,
vjerskih službenika i objekata. Pri tome sam činio sve što sam znao i mogao, u razgovoru s
lokalnim vlastima, kao i sa strahovito preplašenim narodom, da smirim vrlo tešku, često i
dramatičnu situaciju. Redovito su mi predstavnici civilnih i vojnih vlasti govorili da je katoličko
pučanstvo uglavnom miroljubivo i da ne pravi nikakve posebne probleme, (...). Sve smo učinili - i
ja, i moji svećenici, i većina naših vjernika - da ratni vihor ne donese pogubne plodove na ovo
područje, da katolici na ovom području ne povećavaju strahovitu tragediju rata koji nam je svima
nametnut.
Unatoč tome, mnogo je civila poubijano /više od 150 za koje ja znam!/ a još ih uvijek ubijaju
/Ljubija, Šurkovac/, i to bez ikakvog suda i presude, pale se i ruše kuće, naoružane uniformirane
osobe pljačkaju imanja, a pojedince odvode u nepoznato /npr. biskupijskog vijećnika, dipl. ing.
Marijana Višticu iz Bosanske Gradiške/.
Poseban je problem je rušenje i oskvrnuće crkava i drugih vjerskih objekata. U posljednja tri
mjeseca, bez ikakvog povoda i razloga, bez ikakvih borbenih djelovanja u blizini, srušeno je i
spaljeno 40 posto svih katoličkih crkvi na ovom području, a daljnjih 50 posto više je ili manje
oštećeno! Petorica svećenika, župnika, nakon torture u logorima i zatvorima od 12 do 80 dana bez
ikakve dokazane krivnje, sada su veći ili manji invalidi. A o župniku u Novoj Topoli, velečasnom
Ratku Grgiću, odvedenom iz župnog stana još 16. lipnja o. g., nema ni traga ni glasa, unatoč
mnogim mojim intervencijama kod vojnih i civilnih vlasti.
Gospodine Kuprešaninu, kao
čovjeku kojem je povjerena velika odgovornost u ovom "iščašenom vremenu", u ratnom vihoru, i
na ovim prostorima našeg dugostoljetnoga zajedničkog življenja, obraćam Vam se u ime mnogih
svojih vjernika ponovno s istim pitanjem, kao i gospodi predsjednicima, dr. Karadžiću i dr. Đeriću:
- Što namjeravate s nama katolicima Vi, osobno, odnosno institucije koju Vi predstavljate? Kada
ćemo dobiti jasan odgovor?
- Koja prava kanite dati nama katolicima: Hrvatima, Ukrajincima, Česima, Poljacima, Talijanima i
drugima, i kada?
- Što još od nas očekujete da učinimo za mir i dostojan suživot ljudi na ovim prostorima?
- Što da kažem mnogim tisućama svojih nezaštićenih i obespravljenih vjernika koji su na rubu
psihičke i fizičke izdržljivosti i kako da ubuduće postupam?
- Uvjeren sam da ste moje, odnosno naše jade razumjeli i da ćete ih ozbiljno pokušati riješiti,
imajući, dakako, u vidu sve dalekosežne posljedice Vaših rješenja.
Zahvaljujem unaprijed na Vašem odgovoru!
Uz poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Komandantu 1. krajiškog korpusa - Banja Luka
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu HBK - Zagreb
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
"NE BUDITE BAR UBUDUĆE KRIVAC ZA NAŠE NEVOLJE"
Biskupov apel vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 591/93 od 23.veljače 1993.)
Gospodine predsjedniče!
Slobodan sam u prilogu dostaviti Vam dugi popis crkvenih objekata moje Banjalučke biskupije koji
su proteklih mjeseci potpuno ili više-manje stradali, iako u najvećem broju slučajeva u blizini nije
bilo nikakvih oružanih sukoba, zahvaljujući upravo i većini mojih vjernika, izrazitim i ustrajnim
mirotvorcima. Riječ je o 93 posto svih crkava moje biskupije i još 33 posto drugih vjerskih
objekata!
Dostavljam Vam i kopiju moga dopisa od 19. veljače 1993. gradonačelniku Banjaluke, gospodinu
Radiću, o sve dramatičnijoj i nepodnošljivijoj situaciji za vjernike-katolike i u ovoj općini, te dopisa
predsjedniku SO Ključ g. Banjcu od 11. veljače 1993. o vandalskom rušenju župne crkve u samom
središtu Ključa.
Možda još uvijek niste pravo primili na znanje moje višekratne informacije koje sam upućivao
Vama i Vašim suradnicima o katastrofalnom stanju i potpunoj obespravljenosti, nezaštićenosti i
stradanju u kojem se već desetak mjeseci nalaze pripadnici Katoličke crkve u Banjalučkoj biskupiji
na području još nekih općina: Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Laktaši, Bosanska Dubica,
Mrkonjić Grad, Kotor Varoš, Prnjavor, Bosanski Novi, Doboj, Glamoč. Svi ovdašnji lokalni
političari redovito su mi tvrdili da katolici - koji su svugdje manjinski dio stanovništva - nisu ni u
kakvom sukobu s pravoslavnim Srbima. Pa ipak, ni krivi ni dužni često stradaju životima i
gubljenjem mjesta boravka i imovine, a redovito gubljenjem posla i drugih osnovnih ljudskih prava!
Kad ih pitam zašto nam se gaze i oduzimaju osnovna ljudska prava, često dobivam odgovor:
"Dobili smo takve direktive, tu smo nemoćni!" (!?)
Gospodine predsjedniče, tko može i tko smije davati takve rasističke direktive ako ste Vi trenutno
najkompetentnija politička osoba za cijelo spomenuto područje? Ako se prema vlastitoj savjesti
borite za prava svoga naroda, sigurno možete razumjeti i odobriti to što i drugi narodi imaju pravo
na očuvanje vlastitog identiteta i dostojanstva, na legitimno posjedovanje svih osnovnih ljudskih
prava.
Ne mogu vjerovati da Vi, kao pravoslavni kršćanin, želite silom uništiti najveći dio jedne katoličke
biskupije, konkretno moje - Banjalučke, a to se na terenu upravo događa! Dok osobno, kao čovjek i
kršćanin, nikada ne mogu odobriti ugrožavanje života i imovine nijednog čovjeka, naroda ili vjerske
zajednice, pa tako ni sestrinske Srpske pravoslavne crkve i svakom prigodom odlučno dižem svoj
glas protiv svakog vandalizma i zločina, istodobno očekujem od odgovornih i utjecajnih ljudi
srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve da se jednako tako ponašaju, da također odlučno dižu
svoj glas protiv zločina koji se drugima čini, u konkretnom slučaju nama - katolicima na području
RS.
Sadašnja je situacija u mojoj biskupiji doista dramatična! Već je gotovo polovina vjernika morala
napustiti svoje domove zbog sulude ideje o etnički čistim prostorima! Druga je polovina na rubu
strpljivosti zbog konstantne životne ugroženosti, potpune obespravljenosti i izravne ugroženosti od
gladi jer su lokalne vlasti bezumno obustavile dostavljanje prijeko potrebne pomoći preko našeg
biskupijskog Caritasa! Bojim se da ni meni ni mojim svećenicima, unatoč neumornim naporima,
neće uspjeti još dugo smirivati strahovito uspaničene duhove!
Uvjeravam Vas da je, prema onome koliko poznajem svoje vjernike, najveći dio njih uistinu kadar i
voljan u miru, slozi i međusobnom poštovanju živjeti s drugim narodima i članovima drugih
vjerskih zajednica, pa tako i s pravoslavnim Srbima. Nemojte dozvoliti da na Vas, kao trenutno
najodgovornijeg čovjeka srpskog naroda u BiH, padne teška ljaga i krivnja da ste protjerali i uništili
nekoliko desetaka tisuće mirotvornih vjernika kršćana, katolika, samo zato što njihovoj zajednici, u
najužem smislu riječi, osobno ne pripadate. Ne biste imali ni mirne savjesti, a kamoli Božjeg
blagoslova zbog takvog gnusnoga zločina protiv čovječnosti!
Svojedobno ste mi usmeno obećali da ćete se osobno zauzeti za pozitivno rješavanje svih problema
koji se tiču nas katolika na području pod Vašom kompetencijom! Bio sam Vam na tome zahvalan.
Na žalost, osim nekoliko hvale vrijednih utješnih akcija, doživjeli smo uglavnom suprotno od
obećanja i to u vrlo tragičnom obliku!
Ponovno Vas preklinjem: ne budite bar ubuduće krivac za naše nove, nepredvidive i nesagledive
nevolje! Na Vama je odgovornost da zaustavite mnogovrsne zločine koji se svakodnevno nad nama
provode, posebno u općinama Bosanska Gradiška, Banja Luka, Laktaši, Prijedor, Sanski Most,
Prnjavor, Doboj, Kotor Varoš i Bosanski Novi! Tako ćete ujedno učiniti i najbolju uslugu svome
narodu!
Smijemo li se ja i pripadnici moje, bez razloga i povoda, zgažene i decimirane biskupije još uvijek
nadati da ćete se prema nama pokazati kao čovjek koji se kao vjernik-kršćanin "Boga boji i čini
pravdu" (Dj 10,35)?
Očekujemo Vaš pozitivan odgovor!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
1. PRILOG /3/
2. Dostavljeno:
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu Biskupske konferencije BiH - Sarajevo
- Tajništvu Hrvatske biskupske konferencije Hrvatske - Zagreb
PONOVNO MORAM DIĆI SVOJ GLAS PROTIV NAJNOVIJIH ZLODJELA
NAD KATOLICIMA U BOSANSKOGRADIŠKOJ OPĆINI
Pismo predsjedniku Vlade RS, dr. Vladimiru Lukiću
(Prot. br.: 611/93 od 25.veljače 1993.)
Gospodine predsjedniče!
U posljednje mi vrijeme stižu posebno dramatične vijesti iz mojih župa Dolina i Bosanska Gradiška
u bosanskogradiškoj općini. Preostala trećina vjernika-katolika koja je, unatoč stalnom
višemjesečnom zlostavljanju, ostala na svojim ognjištima, vapi za pomoć i zaštitu života, časti i
imovine.
Svakodnevno i svakonoćno dolaze u mnoge katoličke obitelji uniformirani pojedinci ili grupe,
fizički zlostavljaju nazočne, tjeraju ih iz kuća s nakanom da se oni u njih usele.
Pojedini "heroji" čak i siluju žene i djevojke. Takvih je slučajeva bilo nekoliko. Najnoviji se
dogodio u noći između 16. i 17. o. mj. u selu Gornja Dolina nad staricom T. J., koja ima više od 60
godina. Kako su počinitelji bili vojnici, ona je to, prema vlastitom kazivanju, posvjedočila i pred
njihovim nadređenima. Nije poznato što su oni poduzeli, ali čini se da nije bilo nekih konstruktivnih
akcija, jer je nakon samo nekoliko dana (19. veljače o. g.) još jedan vojnik pokušao učiniti sličan
zločin u istom selu nad Š. J. Samo zahvaljujući slučajnosti nasilje nije učinjeno.
Tjedan dana prije (9. veljače o. g.) u Bosanskoj Gradiški dvije naoružane uniformirane osobe upale
su u samostan redovnica i prijetile im (staricama) na vrlo gnusan način - i nakon puna dva sata
odnijeli im nasilno dvije boce s plinom. Iako su prijetili da će ponovno doći, nakon što su sestre
prijavile incident organima reda i mira, više nisu dolazili. Međutim, došle su druge nepoznate osobe
koje su uznemirivale redovnice u nakani da se nasilno usele u samostanske prostorije.
U noći između 8. i 9. o. mj. miniranjem je teško oštećena područna crkva "sv. Antuna" u selu
Mičije, župa Šimići.
Također u noći između 24. i 25. o. mj. do temelja je srušena crkva "Rođenja Blažene Djevice
Marije" u selu Čatrnja u bosanskogradiškoj župi, koja je još u studenome (novembru) 1992.
miniranjem teško oštećena i otad neupotrebljiva. Sada su oštećeni i drugi vjerski objekti oko crkve!
Sve te nemile događaje vjernici-katolici doživljavaju kao smišljenu akciju etničkoga čišćenja
pripadnika Katoličke crkve s ovih prostora, gdje su se oni, kako kroz duga stoljeća, tako posebno i u
vrijeme posljednjih ratnih sukoba, pokazivali kao miroljubivi i mirotvorni susjedi prema svima oko
sebe, što i civilni i vojni organi znaju i javno priznaju.
Nakon dosadašnjih stravičnih zločina nad katolicima u ovoj općini kidnapiranja i najvjerojatnije
gnusnoga umorstva nedužnoga župnika u Novoj Topoli g. Ratka Grgića, bestijalnog iživljavanja
naoružanih osoba nad redovnicama-staricama u samostanu Nova Topola, kidnapiranja i
masakriranja člana biskupijskoga pastoralnog vijeća i člana bosanskohercegovačkoga parlamenta
dipl. ing. Marijana Vištice i još desetak drugih nevinih katolika, kao i iseljavanja pod prisilom dvije
trećine katolika u posljednjih godinu dana, najnovijim "akcijama" samovoljnika (ili izvršitelja
naloga!) očito se nastavljaju zlodjela nad katolicima sve dok ih ima na ovom području. Mnogo puta
smo tražili, i ja i moji zamjenici, dekan i župnici, zaštitu za ovaj ugrožen i potpuno obespravljen
narod. Na žalost, lokalna vlast ili ne može ili ne želi da ga zaštiti - što je vidljivo iz dosadašnje
prakse.
Postoji li tko da ovim potpuno nezaštićenim i bespomoćnim nedužnim ljudima učinkovitije
pomogne, da zaštiti njihove živote, egzistenciju, dostojanstvo i imovinu? Postoji li netko tko će
zaustaviti daljnji nepodnošljivi progon katolika na području bosanskogradiške općine? Možete li i
hoćete li to učiniti Vi, osobno, ili netko kompetentan u ime Vlade RS?!
Ne mogu a da ponovno ne dignem glas protiv ponavljanih zločina nad mojim vjernicima i uputim
apel Vama, g. predsjedniku Karadžiću i svim ljudima i institucijama koji mogu učinkovito zaustaviti
tešku nepravdu nad nedužnim katolicima - i drugima - u bosanskogradiškoj općini!
Još uvijek vjerujem u pobjedu razuma i čovječnosti bar kod najodgovornijih ljudi naših naroda,
među kojima ste, dakako, da i Vi!
Svi očekujemo Vaš pozitivan odgovor!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo je dostavljeno:
1. Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću
2. Predsjedniku skupštine RS, mr. M. Krajišniku
3. Komandantu 1. krajiškoga korpusa, gen. potpukovniku M. Taliću
4. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
5. Tajništvu Biskupske konferencije BiH - Sarajevo
6. Tajništvu Hrvatske Biskupske konferencije - Zagreb
ŽELE LI DOISTA NAŠA PRAVOSLAVNA BRAĆA UNIŠTITI KATOLIČKU
CRKVU NA OVIM PROSTORIMA?
Pismo vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 920/93 od 26. ožujka 1993.)
Gospodine predsjedniče!
Ovih dana stiglo mi je Vaše pismo kao prvi odgovor na moje višekratne službene dopise upućene
Vama i Vašim suradnicima. Hvala Vam! Ono je za mene, i ne samo za mene, znak nade da mnogi i
dramatični vapaji za pomoć i zaštitu vjernika moje Banjalučke biskupije ipak dopiru do ušiju, a i do
srca onih koji trenutno odlučuju, bez nas, o našoj budućnosti, a među kojima ste i Vi.
1. U svome pismu Vi izražavate žalost što je razlog moga posljednjeg obraćanja Vama "osjećaj
nesigurnosti i straha za sopstveni život izazvan navodnim prijetnjama i ucjenama". Zato molite da
Vam dostavim "potpunije podatke o navedenim incidentima, sa svim pojedinostima relevantnim za
otkrivanje počinilaca pomenutih inkriminisanih radnji", a "u cilju zaštite ne samo mene, već svih
građana Republike Srpske". Ti su Vam podaci, kako navodite, "također potrebni iz razloga što iz
moga pisma niste u mogućnosti razlučiti radi li se o mome subjektivnom viđenju, izazvanom
spomenutim neprijatnostima, ili je situacija stvarno takva kakvom je ja predstavljam, što bi bilo
alarmantno". Na kraju ističete da ćete "bez obzira na činjenicu hoću li Vam dostaviti tražene
podatke, učiniti sve da cjelokupnu situaciju ispitate a eventualne počinioce otkrijete i izvedete pred
lice pravde i nama vratite mir i sigurnost".
2. Glede Vaših zamolbi upućenih meni, da Vam dostavim konkretne podatke o raznim incidentima,
kriminalnim radnjama i pravim zločinima nad civilnim stanovništvom moje biskupije /ali i nad
velikim brojem ostalih civila na ovom dijelu Republike Srpske/, slobodan sam iznijeti Vam, zasad,
sljedeće činjenice:
3. Kako prije, tako i nakon izbijanja nesretnih ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine u
proljeće 1992., nastojao sam iskoristiti svaku prigodu da u vrlo čestim susretima sa svojim
svećenicima i vjernicima, čestim kontaktima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i Islamske
zajednice, kao i s legitimnim lokalnim vlastima, pridonesem očuvanju mira i do tada nenarušenom
zajedničkog mirnom životu na ovim našim prostorima. U međuvremenu su se događali česti
kontakti s predstavnicima vojske 1. i 2. krajiškog korpusa. Uz dobru volju i pomoć vojske mogao
sam posjetiti gotovo sve općine u kojima se nalaze župe moje biskupije i osobno se osvjedočiti o
stanju povjerenih mi vjernika. O stvarnoj situaciji katolika u pojedinim općinama, njihovoj
obespravljenosti i ugroženosti, upoznao sam, u višekratnim razgovorima, najodgovornije
predstavnike aktualnih lokalnih vlasti. Oni su uglavnom i mogli, a i morali, znati za sve što se na
njihovom terenu događa, pa tako i za nevolje koje su se sručile na katolički, i prema njihovim
procjenama, izrazito miroljubiv dio građana njihovih općina. A moji sugovornici bili su poglavito
predsjednici skupština općina, predsjednici i potpredsjednici izvršnih odbora općina, predsjednici,
odnosno članovi kriznih štabova, načelnici stanica javne bezbjednosti i komandiri milicije.
Evo imena mojih sugovornika u pojedinim općinama:
1. Banjaluka: P. Radić, predsjednik SO, A. Ružić, potpredsjednik ID, V. Tutuš, načelnik SJB
2. Laktaši: S. Jović, predsjednik SO /i kriznog štaba/; B. Kovačević, predsjednik IO; S. Dobrijević,
načelnik SJB
3. Bosanska Gradiška: N. Ivaštanin, predsjednik SO; B. Todorović, predsjednik 10; V. Vesić,
načelnik SJB
4. Prnjavor: N. Vasić, predsjednik SO; N. N., načelnik SJB
5. Prijedor: M. Stakić, predsjednik SO /i kriznog štaba/; D. Kurnoga, novoizabrani predsjednik SO;
N. Savanović, potpredsjednik I0; S. Drljača, načelnik SJB; Đ. Taranjac, predsjednik kriznog štaba Ljubija; D. Bajić, komandir milicije - Ljubija
6. Sanski Most: N. Rašula, predsjednik SO /i kriznog štaba/; V. Vrkeša, predsjednik IO; M.
Vrućinić, načelnik SJB
7. Ključ: J. Banjac, predsjednik SO; N. Tomić, predsjednik I0
8. Glamoč: P. Subašić, predsjednik SO; J. Herceg, načelnik SJB
9. Kotor Varoš: N. Đekanović, predsjednik SO /i kriznog štaba/; Z. Pejić, načelnik SJB
10. Mrkonjić Grad: D. Arežina, predsjednik SO; Lj. Vasalić, novoizabrani predsjednik SO
11. Bosanska Dubica: D. Krnjajić, predsjednik SO; N.N. potpredsjednik SO
12. Bosanski Novi: D. Kutlija, načelnik SJB; M. Vuković, komandir milicije; N.N., komandir
milicije u Bosanskoj Kostajnici
13. Doboj: N.N., komandir milicije u SJB – Stanari /za našu župu Dragalovci/Osim češćih
razgovora koje sam, zbog pogoršavanja situacije mojih vjernika, imao posebno u općinama
Banjaluka, Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Laktaši, Kotor Varoš, Prnjavor, Ključ bio
sam primoran i pisanim se putem u nekoliko navrata obraćati odgovornim osobama u tim
općinama /Radić, Ivaštanin, Vesić, Stakić, Kurnoga, Rašula, Jović, Dobrijević, Đekanović, Vasić/, i
tražiti od njih veću i učinkovitiju zaštitu za obespravljene i ugrožene vjernike, vjerske službenike te
vjerske objekte na području pod njihovom kompetencijom. Nakon što ste u rujnu 1992, imenovali
g. Voju Kuprešanina /do tada predsjednika AR Bosanska krajina/ svojim predstavnikom za
rješavanje svih problema vezanih uz vjernike moje biskupije, redovito sam ga usmeno izvještavao o
svim aktualnim zbivanjima na terenu, a u nekoliko navrata i pisanim putem o stalnom pogoršavanju
situacije u kojoj se nalaze naši vjernici o čijoj se miroljubivosti i sam g. Kuprešanin mogao u
mnogo navrata osvjedočiti. On Vam je, kako opravdano pretpostavljam, morao prenositi naše
konkretne intervencije, molbe i žalbe!
4. O aktualnom ugrožavanju života i imovine katoličke zajednice, posebno na području nekih
općina /Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Laktaši, Ključ, Banjaluka, Prnjavor, Kotor
Varoš, Mrkonjić Grad/ izvještavao sam tijekom nekoliko susreta usmenim i pisanim putem i
komandanta 1. krajiškoga korpusa, general majora, odnosno general potpukovnika M. Talića, i
njegove zamjenike, odnosno pomoćnike: Bogojevića, Bogdanića, Tešića, Vejnovića, Vukelića,
Peulića, Arsića, Simića - tražeći od njih zaštitu i pomoć za sve ugrožene i obespravljene.Zbog iste
stvari i s istom nakanom obraćao sam se u nekoliko navrata usmeno i pisanim putem načelniku CSB
u Banjaluci S. Župljaninu i pok. S. Markoviću.Sve pisane intervente spomenutim osobama nastojao
sam redovito proslijediti poštom i najvišim organima vlasti RS: Vladi, Skupštini ili Vama osobno!
5. Kada su, dakle, u pitanju katolici moje biskupije - sve ''potrebne podatke sa mnogim
pojedinostima relevantnim za otkrivanje počinilaca pomenutih inkriminisanih radnji''; koje tražite
od mene, posjeduju kompetentne osobe i službe spomenutih općina, budući da smo im i mi
pravodobno i konkretno ukazali na mnoga i česta ugrožavanja života i imovine te ostalih osnovnih
ljudskih prava - prava na život, prava na stanovanje, na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu
pripadnost i vjersko uvjerenje, na rad i poštenu podjelu plodova rada, na dobra potrebna za život,
prava na slobodu savjesti, prava na odgoj i obrazovanje djece, na slobodu mišljenja i izražavanja, na
zdravstvenu i socijalnu zaštitu, na slobodu kretanja, prava na dobar glas, prava na slobodno
udruživanje i na suodlučivanje u javnom životu i poretku (…) Oni su Vam dužni, a i u stanju dati ih!
- Kada bih Vam ja morao davati sve potrebne i poznate podatke, bilo bi to na nekoliko desetaka
stranica! Kako to nije moje zaduženje, prepuštam taj vrlo ozbiljan posao kompetentnim organima
vlasti, odnosno reda i mira.
6. Svim kompetentnim osobama lokalnih vlasti i vojske, ali i stotinama i tisućama mojih vjernika i
njihovih susjeda poznate su mnogostruke nesreće i tragične sudbine mnogih katolika /i drugih
nedužnih civila/, njihovih obitelji, grupa vjernika, mnogih sela, naselja, cijelih župa ili dekanata u
mojoj biskupiji. Mnogima su poznati i glavni počinitelji zlodjela, kao i njihovi naredbodavci! Oni
također znaju tko su i gdje su poubijani, izmasakrirani, mučeni, pozatvarani, fizički zlostavljani
redom nedužni ljudi, poglavito u općinama: Prijedor, Bosanska Gradiška, Kotor Varoš, Sanski
Most, Bosanski Novi, Prnjavor, Banjaluka, Laktaši, Bosanska Dubica, Ključ, Glamoč, Mrkonjić
Grad, Doboj. Znaju i točne podatke o napadnutim, demoliranim i opljačkanim imanjima, gdje su i
koji su ljudi /čak i tisuće ljudi iz pojedinih općina/ zbog potpuno nehumane odredbe /neodazivanja,
prema vlastitoj savjesti, jednog od članova obitelji na mobilizaciju i na frontu/ izbačeni s posla;
kome je uskraćeno pravo na izdržavanje i zdravstvenu zaštitu; gdje su sve ljudi bili tjerani iz
autobusa ili nisu mogli dobiti autobusnu kartu jer su katolici, odnosno Hrvati; čija djeca ne mogu
imati svoju katoličku vjeronaučnu obuku u školama kao što djeca pravoslavnih roditelja imaju
svoju; odakle sve, koji su sve ljudi i koliko ih je desetaka tisuća moralo napustiti svoja vjekovna
ognjišta - ni krivi ni dužni, odnosno samo zato što se to naoružanim uniformiranim osobama
prohtjelo, a nitko od organa vlasti nije ih ozbiljnije zaštitio; gdje su i koji su sve predstavnici
lokalne vlasti - u mjesnim zajednicama ili općinskim organima - zbog pripadnosti hrvatskoj /ili
kojoj drugoj nesrpskoj/ nacionalnosti, odnosno Katoličkoj crkvi, bili nasilno spriječeni ili
smijenjeni; gdje su i kada naoružane i uniformirane osobe silovale žene i djevojke (...)
Dakako da su svim odgovornima, a svakako i mnogima među nama dobro poznati ničim izazvani
napadi, čije su posljedice bile čak i ubojstva /Prijedor, Bosanska Gradiška, Doboj/ i oduzimanje
imovine svećenicima, redovnicima i redovnicama te ostalom crkvenom osoblju; kao i oštećivanje,
pustošenje ili rušenje /sustavno!/ gotovo svih naših vjerskih objekata u biskupiji na području većine
općina u ovoj regiji - 95 posto crkava i 40 posto drugih crkvenih objekata - unatoč izričitoj zabrani
komandanta 1. krajiškoga korpusa.
Nakon zlodjela nad životima i imovinom pripadnika Katoličke crkve /kao i kod drugih sličnih
slučajeva na ovom području/ službene su komisije morale biti na uviđaju te napraviti odgovarajući
zapisnik i dostaviti ga vlastima! Dakle, organi vlasti sve znaju, zna i narod, znamo i mi, a
svakodnevno saznajemo za nove nevolje, čak s najtragičnijim posljedicama! Želim Vam na ovom
mjestu ponovno naglasiti da - za razliku od drugih krajeva u Bosni i Hercegovini - na ovom
području nije bilo i nema nikakvih oružanih sukoba između katolika i drugih, osim doista rijetkih
iznimki, kako je sigurno i Vama poznato! Mi, katolici, ovdje nikoga nismo ugrozili! "Nadasmo se
miru, ali dobra nema" /Iz 8,15/.
- Zašto nam se sve to događa ako nismo krivi? Zašto nas gaze i proganjaju bez suda i presude?
- Može li se i hoće li se napokon stati na kraj anarhiji, zakonu sile, brutalnosti i bezobzirnosti
pojedinih silnika koji navlače nesreću i na svoj narod i na druge narode ovog područja? Takva i
slična egzistencijalna pitanja postavljaju mnogi meni, a preko mene i Vama!
7. Već sam Vas ranije, u svojim pismima, upoznao s činjenicom da se mnogi pripadnici moje
biskupije /ali i mnogi drugi/ obraćaju svojim župnicima, odnosno meni - biskupu, kao jedinom
"utočištu", tražeći našu intervenciju, pomoć i zaštitu kod lokalnih i viših vlasti, jer su njihovi
legalno izabrani politički predstavnici, bez ikakve presude, poubijani, odvedeni u nepoznato ili
zatvoreni, ili su pak bili prisiljeni na zbjeg /Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Kotor Varoš,
Mrkonjić Grad, Laktaši/.
Mi smo svjesni svoga eminentnog duhovnog poslanja i djelovanja među svojim vjernicima.
Međutim, mnogostruke nevolje koje su snašle naše vjernike i teške nepravde koje oni mjesecima, ni
krivi ni dužni, moraju podnositi, ne možemo ne vidjeti, a njihov vapaj za pomoć i zaštitu gologa
života i egzistencije ne možemo ne čuti! Uostalom, kao i kroz svu povijest Crkve, i mi danas, kao
duhovni predvoditelji povjerenih nam zajednica vjernika, moramo i želimo podijeliti s njima /a i s
drugim ljudima oko nas/ "radost i nadu, žalost i tjeskobu" /usp. Drugi vat. sabor, GS 1/. Na to nas
obvezuje i sam Isus Krist, njegov primjer, nauk i njegova zapovijed /usp. Mt 28,20/.
Vama bi zacijelo već od ranije trebalo biti poznato da sam ja redovito, u svim citiranim razgovorima
/kao i u mnogim drugima/ nastojao ne dramatizirati, nego smirivati konkretnu, tešku, često i
tragičnu situaciju naših vjernika. Smatrao sam, ipak, potrebnim moje sugovornike upozoriti da će se
za svako zlodjelo prije ili kasnije saznati, da će biti otkriveno i osuđeno, i da zato daljnja moguća
zlodjela treba sprječavati svim zakonitim sredstvima. Jer, Sveto pismo nas uči: "Koji zlom zanesu,
rađaju nesreću!" / Job 15,35/. Vjerujem da je kod mojih sugovornika bilo dobre volje i spremnosti
da se zaustavi anarhija. Ali ne i u dovoljnoj mjeri, i ne posvuda jednako! Tako zlo, na žalost, ne
samo da nije spriječeno, nego se i posljednjih tjedana i dana povećava - negdje ubojstvima nedužnih
/Prnjavor, Sanski Most, Bosanski Novi, Doboj, Banjaluka/, negdje rušenjem ili oštećivanjem
crkvenih zgrada, civilnih kuća i pljačkom imovine /Banjaluka, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Ključ,
Sanski Most, Prijedor/, a posvuda strahom od egzistencijalne ugroženosti, stalnim prijetnjama
masakrom, progonom, etničkim čišćenjem, što se posljednjih dana posebno na televiziji, radiju i
novinama podgrijava vrlo perfidnim podvalama, lažima i klevetama na račun banjalučkog biskupa i
Katoličke crkve, kao da biskup i Katolička crkva /!/ pripremaju nekakav scenarij prema kojemu bi,
navodno, željeli iseliti svoje vjernike-katolike s njihovih vjekovnih ognjišta i odvesti nekamo u
potpunu neizvjesnost!
8. Proživljavajući i podnoseći u svim našim župama mnoga stradanja, represije, progone i
prisiljavanje na bježanje, kao i česta gaženja osnovnih ljudskih prava, mnogi vjernici moje već
decimirane biskupije nužno i meni i Vama postavljaju nezaobilazno pitanje: "Može li pod ovakvim
uvjetima uopće više biti normalnoga, ljudskog, civiliziranog života za nas, katolike Banjalučke
biskupije na područjima općina Banjaluka, Laktaši, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Srbac,
Prnjavor, Bosanski Novi, Prijedor, Sanski Most, Bosanska Krupa, Ključ, Bosansko Grahovo, Drvar,
Bosanski Petrovac, Glamoč, Mrkonjić Grad, Šipovo, Jajce, Čelinac i Kotor Varoš, dakle, na
području gdje su naši pradjedovi tijekom mnogo burnijih vremena sačuvali svoja ognjišta, svoje
korijene i svoj identitet - vjerski i nacionalni, živeći zajedno s pripadnicima drugih naroda i vjerskih
zajednica?"
Osobno ne vjerujem da itko human želi nas, ni krive ni dužne, uništiti i protjerati s ovih prostora naših stoljetnih ognjišta. A ne mogu pristati na takav krajnje nehuman i necivilizacijski čin
etničkoga čišćenja - ni za koga, pa tako ni za svoje vjernike-katolike, jer bi to značilo da pristajem
na zločin ne stoljeća, nego tisućljeća, tj. na potpuno uništenje Katoličke crkve na ovom području,
gdje ona postoji već 17 stoljeća. Ona je ovdje opstala unatoč tome što su je pustošili i proganjali
njezine pripadnike nekršćanski Huni, Avari, Mongoli, Osmanlije, i u posljednje vrijeme bezbožni
komunisti, a sada bi se moglo dogoditi da nestane, jer tako, navodno, žele naša kršćanska,
pravoslavna braća, tj. naši susjedi, prijatelji, pa čak i rođaci!?
Zato držim, i ne samo ja, nego i moji svećenici, redovnici i redovnice i najveći broj mojih vjernika,
da bi negativan odgovor aktualnih političkih vođa u Republici Srpskoj, kao i izvan nje, bio vrlo
bolan za sve nas, a strahovito porazan i duboko nemoralan i nehuman za onoga ili one koji bi silom
ili bezakonjem stajali iza njega!
9. Riječi pri kraju Vašeg pisma, kada obećajete da ćete "učiniti sve da cjelokupnu situaciju ispitate,
eventualne /?!/ počinioce otkrijete i izvedete pred lice pravde, a nama vratite mir i sigurnost", doista
su utješne! Iskreno Vam na tome zahvaljujem! Bez ikakvog pravog povoda i razloga učinjeno je
dosad i previše zla i nepravde našim vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama a da bi se
slično smjelo i dalje nekažnjeno činiti. Što se tiče moje osobe kao banjalučkoga biskupa, moje
fizičke ugroženosti i ucjena, kao i klevetanja preko sredstava javnog informiranja, iako nije riječ o,
kako Vi kažete, navodnim nego o stvarnim, ružnim i krajnje podlo smišljenim akcijama koje su
poznate i civilnim vlastima, i vojsci u Banjaluci, ne želim to posebno komentirati. Sve to jasno
svjedoči o moralnosti onih koji stoje iza toga. Vjerujem da Vi iza toga ne stojite, pa Vas zato
upozoravam na - ne daj Bože! - i za mene i za Vas, kao i druge odgovorne oko Vas, moguće
neželjene negativne posljedice ako se tako nastavi!
Stoga i dijelim s Vama mišljenje kako je doista krajnje vrijeme da uz pomoć jedne mješovite
komisije ispitate cjelokupnu situaciju nas katolika na spomenutim područjima - od općine do
općine, od mjesne zajednice do mjesne zajednice, ako treba i od župe do župe, od predstavnika
pojedinih skupina vjernika do mnogih zdvojnih obitelji i pojedinaca. Utemeljeno očekujemo da nam
se s najmjerodavnijeg mjesta Republike Srpske napokon daju pouzdana jamstva da smo za Vas i
druge oko Vas koji suodlučuju o našoj budućnosti, dostojni uvažavanja i poštovanja temeljnog
građanskog prava i svih ostalih ljudskih prava, a ne tek predmet, stvar, roba, kakvima nas sada
smatraju, na žalost, i neki od ministara iz Vaše sadašnje Vlade R. Brđanin /usp. "Glas srpski",
Banjaluka, od 20. ožujka 1993., str. 1/. To tražim kako za sve nas koji smo još ostali na svojim
ognjištima, tako i za sve one koji su nevini morali pod silom i bezakonjem prošlih mjeseci napustiti
svoje domove i sada čeznu da se u njih vrate! Svi ljudi i ove naše jedine domovine valjda imaju
pravo, kao i svi civilizirani narodi i krajevi, na pravnu državu i život dostojan civiliziranih ljudi.
I ovaj put, kao i svaki put kada legitimno tražim pomoć i zaštitu za svoje vjernike i narod kojem
pripadam, dižem svoj glas i za vraćanje oduzetih osnovnih ljudskih prava za svakog čovjeka, za
svakog pripadnika bilo koje druge vjerske zajednice i bilo kojeg drugog naroda, pa tako i za
pripadnike Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda gdje god je to i kad god je to aktualno!
Kao kršćanima, zacijelo su nam poznate riječi Krista, Spasitelja i Suca svih ljudi: "Kako želite da
vama čine ljudi, tako činite i Vi njima!" /Lk 6,31/ S pravom se očekuje da se uvažavanje tih
Kristovih riječi pokaže na djelu kod nas, ali i kod Vas!
Kao što ste nam ponovno omogućili nesmetanu dostavu humanitarne pomoći - preko našeg
biskupijskoga Caritasa - na čemu Vam iskreno zahvaljujem u ime nekoliko desetaka tisuća ljudi
kojima je pomoć potrebna, tako vjerujem da ćete i dalje nastojati da se zlo koje nas je sve snašlo, a
o čemu sam Vas bio dužan i slobodan obavijestiti, što više ublaži, a čovjekoljublje u duhu Evanđelja
što više afirmira!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
l. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
2. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
3. Tajništvu HBK - Zagreb
4. Sinodu SPC-a - Beograd
PODUZMITE UČINKOVITE
NEDUŽNIH LJUDI!
MJERE
Pismo potpredsjedniku Vlade RS, dr. Vitomiru Popoviću
(Prot. br.: 1081/93 od 11. svibnja 1993.)
DA
PRESTANE
UBIJANJE
Gospodine potpredsjedniče!
Prilikom našeg posljednjeg razgovora o aktualnoj situaciji pripadnika moje biskupije na području
Republike Srpske, zamolili ste me da Vam i pisanim putem spomenem najurgentnije i najteže
probleme.
Slobodan sam to i učiniti.
O ubojstvima nedužnih civila u njihovim kućama u nekoliko naših župa već sam Vas obavijestio.
Evo i njihovih imena (u vremenu nakon mog susreta s gosp. mr. M. Krajišnikom, predsjednikom
Narodne skupštine RS 10. travnja 1993.): DOLINA (Bosanska Gradiška):
l. Matković Ilija
2. Matković Julka
Oboje starci - ubijeni u noći 18/19. travnja o. g. u svojoj kući. Prije toga u svojoj je kući ubijen i
spaljen Ilija Martinović.
PETRIĆEVAC:
1. Barušić Juro /crkveni odbornik/ - ubijen 26. travnja 1993. u svojoj kući; prije njega u
svojim su kućama ubijeni:
2. Jerković Marko - ubijen 15. prosinca 1992.
3. Jerković Borka - ubijena 15. prosinca 1992. Marko i Borka su supružnici.
4. Kezić Adolf - ubijen 14. travnja 1993.
5. Anto Josipović - 08. siječnja 1993.
6. Marić Miroslav - ubijen 07. listopada 1992.
ŠURKOVAC:
1. Jurić Mirko
2. Jurić Ana
Ana i Mirko su supružnici.
3. Šolaja Ana
4. Tukarić Stipica
5. Jurić Ilija
6. Gavranović Mande
Svi ubijeni u svojim kućama.
BARLOVCI:
1. Bumbar Janja, starica od 80 godina, ubijena u vlastitoj kući 25. travnja 1993. oko 1.30 sati.
2. Vidaković Stjepan
3. Vidaković Marija
Stjepan i Marija ubijeni su 25. ožujka 1993. oko 16 sati u svojoj kući, odnosno dvorištu.
4. Bartulović Ivo
5. Anušić Tomo
6. Anušić Vid
Ubijeni 24. ožujka 1993.
7. Lukenda Stipo
Odveden 02. veljače 1993. - ubijen i spaljen.
8. Lipovac Anto
9. Anušić Joso, masakriran u vlastitoj kući 1. studenoga 1992. - umro nakon mjesec dana od
posljedica mučenja.
JAJCE:
1. Šimunović Drago
2. Pranjko Vilma i Franjo, stariji ljudi - ubijeni oko 10. travnja 1993. MOTIKE:
1. Kovačević Manda, majka
2. Kovačević Niko, sin
Ubijeni 08. svibnja 1993. (!) u svojoj kući.
To su najsvježija ubojstva koja su vrlo uznemirila potpuno nezaštićen narod.
Osim tih ubojstava, i dalje se puca po kućama i stanovima, posebno u nekim dijelovima banjalučke
općine, što dodatno tjera ljude da napuštaju svoja ognjišta.
Molim Vas stoga da, u skladu s Vašim opredjeljenjem, s Ustavom RS i svim obećanjima koja ste mi
dali i Vi, osobno, i gospodin Krajišnik, poduzmete učinkovitije mjere da se nedužan i miroljubiv
narod /pripadnici Katoličke crkve/ uistinu počnu osjećati kao uvažavani sugrađani kojima se doista
jamče osnovna ljudska i građanska prava.
Bit će to sigurno na svestranu korist svih stanovnika našeg grada i cijelog kraja. Uz poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
MINIRANA ŽUPNA CRKVA U SASINI KOD SANSKOG MOSTA - ORUŽANI
NAPADI NA CRKVENE OBJEKTE U BANJALUČKOJ OPĆINI
Pismo ministarstvu vjera RS
(Prot. br.: 1220 A/93 od 30. lipnja 1993.)
Cijenjeni naslove!
S velikom žalošću moram Vas obavijestiti o još jednom u dugom nizu vandalskih, rušilačkih čina
nad vjerskim objektima moje biskupije.
U jutarnjim satima 28. lipnja 1993. gotovo je do temelja srušena velika župna crkva sv. Petra i Pavla
u župi Sasina kod Sanskog Mosta. To se dogodilo, unatoč ponavljanom obećanju vlasti da će naši
vjerski objekti biti najviše moguće zaštićeni i unatoč stražarskom punktu u blizini srušene crkve. To
je četvrta naša srušena crkva na području sanskomostske općine gdje, prema tvrdnji lokalnih vlasti,
nije bilo nikakvih sukoba između katolika i pripadnika drugih vjerskih zajednica ili naroda niti su
katolici ikoga bilo čime ugrozili.
Lako možete razumjeti uistinu veliku žalost i uznemirenost preostalih vjernika te župe koje su i
dosad mnogostruko ugrožavali, a mnogi od njih potpuno su nevini pobijeni!
Tko zna koji put u posljednjih godinu dana obraćam se svim organima vlasti na području RS da
odlučnije uzmu u zaštitu potpuno nezaštićene vjernike moje biskupije i crkvenu imovinu.
To ovaj put činim i zbog mojih konstantno ugrožavanih vjernika, posebno na područjima župa Stara
Rijeka (općina Sanski Most), Dolina i Bosanska Gradiška, te Barlovaca i Petrićevca (općina Banja
Luka), gdje su, također, u posljednjih desetak dana srušene, odnosno onesposobljene područne
crkvice u selima Kuljani i Novakovići.
Smijem li se, zajedno sa svojim svećenicima i vjernicima, ipak nadati da će strahovitoj rušilačkoj
anarhiji pojedinaca ili pojedinih organiziranih grupa, koje su nam što potpuno uništile, što više ili
manje oštetile više od 90 posto svih naših vjerskih objekata i izravno ugrozile život tisućama naših
vjernika, organi vlasti napokon stati na kraj i tako početi stvarati realnu mogućnost za daljnji
opstanak i život katoličke zajednice na ovim prostorima, gdje je ona opstala čak i u mnogo burnijim
vremenima?!
Očekujem od Vas učinkovit odgovor!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
1. G. J. Turanjaninu, pomoćniku ministra vjera - Banja Luka
2. Centru javne bezbjednosti - Banja Luka
3. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
4. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
5. Tajništvu HBK - Zagreb
KONSTANTNO UGROŽAVANJE ŽIVOTA I IMOVINE KATOLIKA - JOŠ
UVIJEK VLADA SILA BEZAKONJA I JAČEGA!
Pismo potpredsjedniku Vlade RS, dr. V. Popoviću
(Prot. Br.: 1389/93 od 25. kolovoza 1993.)
Gospodine potpredsjedniče!
U višekratnim razgovorima s Vama u posljednjih nekoliko mjeseci iznosio sam Vam, uz ostalo, i
konkretne muke i nevolje katoličkoga dijela stanovništva Banjalučke biskupije na području RS.
Redovito ste me saslušali s uvažavanjem, obećavajući konkretnu pomoć i zaštitu svim mojim
ugroženim vjernicima, redovnicima, redovnicama i svećenicima, kao i crkvenim objektima.
Također ste me zamolili da Vas i pisanim putem obavijestim o svim eventualnim incidentima
vezanim uz ljude i imovinu Katoličke crkve na ovim prostorima.
Ovim Vas dopisom želim još jednom zamoliti, u ime mnogih mojih vjernika, za veću zaštitu
njihovih života i imovine, kao i drugih osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.
Utemeljeno se nadam da ćete još odlučnije, u skladu s Vašim ovlastima, poraditi na uspostavljanju i
funkcioniranju pravne države na ovim prostorima.
1. Posljednjih nekoliko nedjelja dogodilo se /na žalost/ nekoliko napada oružanih skupina na
crkvene osobe moje biskupije - na župni stan i župnika u Šurkovcu, u Mrkonjić Gradu, Vrbanjcima,
Kotor Varošu, te na redovnice u samostanu Nova Topola. Bogu hvala što nije bilo teških posljedica!
Lokalne vlasti i milicija redovito su obavještavani. Vjerujemo da će poduzeti potrebne mjere za
veću zaštitu ovih ljudi na našem području.
2. Svakodnevno nam, na žalost, stižu vapaji naših nezaštićenih vjernika koje često fizički
zlostavljaju naoružane grupe, koje ih, najčešće zbog pljačke i koristoljublja napadaju, pa čak i
ubijaju, posebno na području kotorvaroške, bosanskogradiške, laktaške, prijedorske, banjalučke, a u
posljednje vrijeme i mrkonjićke i ključke općine. Podatke imamo i mi, a moraju ih imati i
kompetentne službe spomenutih općina.
3. I dalje se, na žalost, nastavlja ničim opravdano rušenje i uništavanje imovine naših župa i
samostana te zlostavljanje mnogih naših vjernika. Poznato Vam je da je u posljednjih godinu dana,
bez ikakvih borbi ili drugih povoda, potpuno uništeno više od 40 posto naših crkava, daljnjih 50
posto više je ili manje oštećeno, a više od 30 posto drugih crkvenih objekata što uništeno, što
oštećeno. U posljednje se vrijeme ta žalosna bilanca nastavlja rušenjem župnih crkava u Sasini
/Sanski Most/ i Kotor Varošu, područnih crkava u Drenovi /Prnjavor/, Mačkovcu /Bosanska
Gradiška/, te teškom devastacijom crkve u Mahovljanima /Laktaši/. Spaljen je prije dvije godine
temeljito obnovljen pastoralni centar u Novoj Topoli /Bosanska Gradiška/ te oštećen samostan
redovnica i gospodarske zgrade također u Novoj Topoli, župna crkva u Barlovcima /Banjaluka/ i u
Trnu /Laktaši/ te demoliran pastoralni centar u Šurkovcu /Prijedor/ i Mahovljanima /Laktaši/.
4. Još se više oštećuju kuće i materijalna dobra naših vjernika, kako privremeno odsutnih /radnika u
drugim zemljama ili izbjeglica/, ali sve češće i nazočnih. To vrijedi posebno za općine Bosanska
Gradiška, Laktaši, Banjaluka, Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad i Ključ.
5. Iako se na globalnom planu vide znaci smirivanja, na terenu još uvijek i prečesto vlada sila
bezakonja i jačega! To stvara stalan nemir i nesigurnost velikog broja ljudi, pripadnika manjinskih
naroda na ovim prostorima! Poznavajući Vaš, kao i službeni stav Vlade RS glede budućnosti svakog
lojalnog građanina na ovim našim stoljetnim prostorima, još jednom usrdno, u ime svih nepravedno
ugroženih, apeliram na Vas i sve odgovorne oko Vas da još odlučnije provodite u djelo ono što ste
kao stečevinu europske civilizacije proklamirali i što želite ostvariti dok ste na tom odgovornom
položaju!
Zahvaljujem Vam i ovom zgodom na svim djelima i doprinosu na uspostavljanju pravednog mira i
vraćanja dostojanstva svakom čovjeku!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
l. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
2. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
3. Tajništvu HBK - Zagreb
IMA LI BISKUP PRAVO NA DOBAR GLAS?
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade RS, dr. V. Lukiću
(Prot. br.: Prez. 51/94 od 5. travnja 1994.)
Gospodine predsjedniče, dr. Lukiću!
Iako sam i danas zauzet obvezama oko velikih uskrsnih blagdana, nisam ostao pošteđen
dobronamjernog upozorenja da pročitam Vašu izjavu-protest UNHCR-u - kako je prenosi TANJUG
pod naslovom "Pristrasni izvještaji" u "Glasu srpskom" od ponedjeljka, 04. travnja 1994. godine.
Doista, u tekstu, između ostalog, stoji kako Vi upozoravate da službenici UNHCR-a "nisu sami
provjeravali izvore informacija, niti njihov sadržaj, već su se nekritički koristili saopštenjima
biskupa, muftije i predstavnika muslimana i Hrvata". Ta Vaša izjava vrlo me začudila i ražalostila!
Zar je moguće da g. predsjednik dr. Lukić o biskupu /odnosi se samo na banjalučkoga, jer drugog i
nema na području RS/ tako misli?! Budući ste me, prema izvještaju, izravno apostrofirali - i to na
prvom mjestu i ulozi koju trenutno obnašam u svojoj vjerskoj zajednici, smatram svojom dužnošću,
s obzirom na vjernike moje biskupije, cijele Katoličke crkve, kao i s obzirom na javnost do koje je
došao ovaj izvještaj da Vas zamolim za dodatna objašnjenja:
1. Kad sam ja, tj. biskup, davao neistinita priopćenja UNHCR-u, a koja ste Vi morali imati
pred sobom, jer se na njih pozivate u svom protestu?
2. Jeste li Vi, g. predsjedniče, doista uvjereni da biskup /tj. ja/ LAŽE i to o vrlo ozbiljnim i
sudbonosnim stvarima, obmanjujući tako domaću i svjetsku javnost i šteteći time, kako
pripadnicima vlastite vjerske zajednice i naroda, tako i drugim narodima u sredini u kojoj živi?
3. Je li bila doista samo obična farsa vaša i drugih odgovornih predstavnika civilne vlasti i
vojske RS nekoliko puta ponavljana tvrdnja da je "biskup svojom objektivnošću i dalekovidnošću
mnogo pridonio tome da ratnih nesreća u cijeloj ovoj regiji ne bude više"?
4. Je li moguće da Vi, kao aktualni predsjednik Vlade RS, ne poznate stvarnu situaciju u
kojoj se nalaze mnogi katolici na području RS, koji su se do sada pokazali kao izraziti mirotvorci, a
ne smatrate potrebnim čuti predstavnike te vjerske zajednice, unatoč njihovim čestim molbama za
razgovor s Vama?
5. Ima li u Vašim očima biskup, o kojem je riječ, pravo na dobar glas, kako pred svojim
vjernicima, tako i pred javnošću?
6. Kako i kada kanite tu neizrečenu neistinu o biskupu /meni/ popraviti?
Od Vas, gospodine predsjedniče, kao odgovorne i poštovane osobe, slobodan sam očekivati i
odgovarajuća objašnjenja, odnosno odgovore!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Dostavljeno:
Predsjedniku HR HB
Tajništvu BK BiH
I DALJE SE PROTUZAKONITO PROVODI MOBILIZACIJA HRVATA U
SRPSKU VOJSKU
Pismo ministru obrane RS, generalu D. Kovačeviću
(Prot. br.: 146/94 od 27. travnja 1994.)
Gospodine ministre!
Slobodan sam, u duhu dopisa br. 01-214/94 od 21. travnja 1994. godine predsjednika Vlade RS, dr.
Vladimira Lukića, upućenoga predsjedniku Vlade HR HB i meni, u kojem stoji: "U pitanju
mobilizacije Hrvata, pa čak i u pojedinačnim slučajevima, vlasti su je sprečavale i otklanjale... Zato
Vas molim da sve pojedinačne slučajeve narušavanja položaja Hrvata u Republici Srpskoj za koje
saznate dostavite Vladi Republike Srpske, jer ćemo po svima preduzeti zakonske mere", kao i u
duhu jučerašnjega razgovora s g. Zdravkom Miočevićem, šefom kabineta Predsjednika Vlade,
obratiti Vam se u sljedećim slučajevima:
I. Dana 17. travnja 1994., u ranim jutarnjim satima, vojna je policija odvela iz njihovih kuća u
Kulašima, općina Prnjavor, sljedeće osobe:
1. Agatić (Ive) Zoran, r. 1951. g.
2. Agatić (Ive) Vid, r. 1955. g.
3. Agatić (Stipe) Karlo, 1959. g.
4. Barukčić Andro, r. 1955. g.
5. Čolić (Ilije) Petar, r. 1953. g.
6. Jularić (Joze) Drago, r. 1967. g.
7. Kajišić (Ilije) Franjo, r. 1969. g.
8. Pranjić (Ive) Vlado, r. 1955. g.
9. Vidović (Vida) Drago, r. 1969. g.
Odvedeni su doslovce iz kreveta i pretpostavlja se da su u Motajičkom bataljonu, Derventska
brigada, negdje na crti obrane kod Teslića.
Prije njih mobilizirani su:
1. Marić (Joze) Tomo, r. 1961. g.
2. Vidović (Petra) Marko, r. 1955. g.
3. Jularić (Marijana) Mijat, r. 1961. g.
4. Marić (Ane) Ivo, r. 1958. g.
5. Pavlović (Joze) Tadija, r. 1956. g.
6. Marić (Stipe) Žarko, r. 1955. g.
Prema nekim informacijama, i u selu Dragalovci, općina Doboj, provodi se mobilizacija sposobnih
za vojsku i raspoređuje ih se na ozrensko ratište.
II. Dana 26. travnja 1994. godine, oko 19.00 sati, iz vlastite su kuće uniformirane osobe odvele g.
Mirka Uvalića, r. 1952. (Gradiška cesta 43, Banjaluka), radnika centralnog Caritasa u Banjaluci.
Njegovoj je supruzi rečeno da se nalazi "na obradi" od vojne policije u Malom logoru u Banjaluci.
Gospodine generale, nakon primitka spomenutoga dopisa predsjednika Vlade, kao i nakon
razgovora s g. Miočevićem, vjerovao sam da vojna policija više neće odvoditi ljude bez ikakvog
obrazloženja, odnosno obavijesti najbližoj rodbini. Stoga je najnoviji slučaj odvođenja g. Mirka
Uvalića za mene neugodno iznenađenje!
Vjerujem da će navedeni, kao i drugi slučajevi u duhu Vaših obećanja biti najskorije pozitivno
riješeni, a slični svakako spriječeni!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Vladi HR HB - Mostar
UČINITE NEŠTO DA SE ZAUSTAVI NASILJE NAD KATOLICIMA
Pismo predsjedniku Vlade RS, dr. V. Lukiću
(Prot. br.: 213/94 od 20. svibnja 1994.)
Gospodine predsjedniče!
U svome dopisu br. 01-214/94 od 21. 04. 1994. upućenom predsjedniku Vlade HR H-B dr. Jadranku
Prliću, kojega ste kopiju i meni dostavili, napisali ste da je "usprkos teškom vremenu i ratnom
stanju koje još uvijek traje, naša želja da svaki Hrvat u Republici Srpskoj bude zaista bezbedan...
Zato Vas molim da sve pojedinačne slučajeve narušavanja položaja Hrvata u Republici Srpskoj za
koje saznate dostavite Vladi Republike Srpske, jer ćemo po svima preduzeti zakonske mere".
Na žalost događaji koji su se dogodili u posljednje vrijeme govore sasvim suprotno. Navest ću Vam
samo neke primjere koji zorno ilustriraju težak i nezavidan položaj Hrvata koji žive na teritoriju
Republike Srpske.
1. Masakriranja, ubojstva i premlaćivanja
a) Dana 15. 05. o. g. oko 22.30 napadnuta je kuća Ante Kuzeka u općini Kotor Varoš. U kući žive
Anto i Anica Kuzek. Prilikom napada nepoznatih lica na njihovu kuću, Anto je zadobio teže tjelesne
povrede u predjelu glave i ruke, a Anica je lakše povrijeđena.
b) Istoga dana, tj. 15. 05. o. g. oko 22.45 dogodio se također u općini Kotor Varoš napad na kuću
Marijana Kljajića u kojoj živi njegova peteročlana obitelj. Marijan, Kate i Mara Kljajić fizički su
zlostavljani od maskiranih napadača. Marijan i Kate zadobili su teže povrede na glavi, a Mara je
lakše povrijeđena. Napadači su odnijeli novac i vrijedne stvari iz kuće.
Spomenuta obitelj je napadnuta i opljačkana također u novembru prošle godine.
c) Prije dvadesetak dana u svojoj kući u ul. Davida Štrpca u Banjaluci napadnut je i teško
masakriran Anto Anić. Napadači su ga udarali po glavi i rezali ga noževima po tijelu.
d) Dana 18. 05. 1994. oko 04.00 u ul. Jovana Bijelića 82., Banjaluka, oružano je napadnuta kuća
Peje i Zore Pranjić. Prigodom toga napada Zora (r. 1949. g.) je ubijena iz malokalibarskog vatrenog
oružja s tri hica u sljepoočnicu. Suprug je ranjen (prostrijelne rana kroz lakat lijeve ruke i
natkoljenicu lijeve noge).
e) Dana 19. 05. o. g. oko 21.00 u Majevičkoj ulici u Banjaluci u svojoj kući ubijen je Zvonko
Dujmenović, a njegova supruga Jelena nalazi se na umoru od povreda zadobijenih prigodom tog
napada. Zvonko je otac troje maloljetne djece. Njegov sin Zoran dobio je udarac u glavu. Prema
našim saznanjima pok. Zvonko je ubijen željeznim šipkama kojima su napadači udarali njega i
njegovu ženu.
2. Katolici i radna obaveza - mobilizacija
Unatoč mnogim obećanjima da se Hrvati neće odvoditi na rad u područja u kojima se ratuje i da će
se prema njima prigodom izvršavanja radne obaveze ljudski postupati, činjenice govore sasvim
drugačije.
Mnogi kopaju rovove i tranšeje na linijama razdvajanja, uz višestruka poniženja, patnje i
svakodnevne opasnosti po život. Također se nerijetko događa da na radne obaveze bivaju odvođeni i
ljudi koji su bolesni i nesposobni za izvršavanje teških fizičkih poslova. Ponovno naglašavam da
moji vjernici nisu protiv radne obaveze koja bi imala koliko-toliko ljudsko lice.
U kojekakvim "racijama" ljudi bivaju odvođeni od kuće bez ikakvog objašnjenja, a često ni njihovi
najbliži ne znaju kamo su odvedeni.
Do mene svakodnevno dopiru tužbe i jauci onih koji bivaju ponižavani prigodom izvršavanja radnih
obaveza.
Poznato mi je također da ima mojih vjernika koji su prisilno mobilizirani i nalaze se u Vojsci
Republike Srpske, unatoč Vašoj tvrdnji da "u pitanju mobilizacije Hrvata, pa čak i u pojedinačnim
slučajevima, vlasti su je sprečavale ili otklanjale".
U vezi s time poslao sam dana 27. 04. 1994. dopis br. 146/94 gen. Kovačeviću, ministru odbrane
Republike Srpske na koji još nisam dobio nikakav odgovor.
3. Izbacivanje iz stanova
I dalje traje izbacivanje (deložacija) katolika iz stanova koje su stekli svojim dugogodišnjim
mukotrpnim radom. Uvjeravam Vas da nije riječ o nikakvoj "racionalizaciji stambenog prostora", o
kojoj mi često govore ovdašnje vlasti, odn. o uvjeravanju da nitko neće ostati na ulici. Mnogi su već
odavno ostali bez krova nad glavom, a u opasnosti su i ova nekolicina preostalih da im se to dogodi.
4. Pljačka i uzurpacija privatne imovine
Ne znam da li je uopće potrebno govoriti da su pljačke i otimačina imovine katolika gotovo
svakodnevna pojava u svim općinama, odn. župama moje biskupije. Ljudi su sretni ako ih pljačkaši
prigodom obavljanja svoga prljavog posla ne premlate, masakriraju ili ubiju.
Doseljenici, koje su katolici prihvatili kao svoje susjede u nevolji, pomažući im napose preko
pomoći koju doprema i dijeli naš Biskupijski Caritas, često otimaju šumu, zemljište i drugo od
svojih susjeda katolika. Prijete im da se moraju seliti i napustiti "srpsku zemlju", odn. otići "svome
Tuđmanu".
Gospodine Predsjedniče, bio bih doista radostan kad bih mogao napisati i objaviti cijelom svijetu da
su katolici u Republici Srpskoj "bezbedni". Nažalost, ovo što sam iznio tek je fragment onoga što
moji vjernici svakodnevno proživljavaju.
Pišem Vam ovo uvjeren da ćete, u duhu Vašeg humanističkog opredjeljenja učiniti nešto da se
zaustavi ovo nasilje nad katolicima, koji, kako Vam je dobro poznato, ničim nisu zaslužili ovakav
tretman. I dok Vam ovo pišem, u ušima mi odzvanjaju jauci tih nevinih ljudi koji su žrtve bezočnih
nasilnika koji ne prezaju ni od čega i kojima ljudski život, dostojanstvo i prava čovjeka ništa ne
znači.
S poštovanjem!
Po nalogu dr. Franje Komarice, biskupa banjalučkog:
(Mr. Ivica Božinović, kancelar)
Pismo dostavljeno:
Dr. R. Karadžiću, predsjedniku RS - Sarajevo
Vladi HR H-B - Mostar
Apostolskoj Nuncijaturi - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
"SAMO IH IZLUĐUJTE!" - ZAŠTO I DOKAD TAKO?
Pismo predsjedniku Vlade RS, dr. V. Lukiću
(Prot. br.: 284/94 od 13. lipnja 1994.)
Gospodine predsjedniče!
Zahvaljujem Vam na Vašem odgovoru od 25. svibnja o. g. u kojem ste mi potvrdili da ste upoznati s
kontinuiranom praksom ugrožavanja katoličkoga stanovništva na teritoriju moje biskupije, o čemu
sam Vas izvijestio u dopisu Biskupskoga ordinarijata u Banjaluci broj 221/94 od 23. svibnja 1994.
Djeluju utješno Vaše riječi kojima me molite "da ostanem uvjeren da nema promjene u Vašim
stavovima kada je u pitanju zaštita lične i imovinske sigurnosti građana na teritoriji Republike
Srpske, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost" i kojima me uvjeravate "da će
(Vaša) Vlada preduzimati i dalje mjere iz svoje nadležnosti na pružanju zaštite svim građanima", te
da ćete "mi pružiti na uvid mjere preduzete protiv počinilaca".
Dok želim vjerovati u istinitost i kompetentnost tih Vaših obećanja, zbunjuju me riječi djela
predstavnika lokalnih vlasti koje prate i adekvatna djela: "Samo ih izluđujte (tj. pripadnike
nesrpskog stanovništva)" (Mrkonjić Grad) i "Morat ćemo probati živjeti bez manjinskih naroda (tj.
nesrpskoga stanovništva)" (Banjaluka)! Kako spojiti Vaše i navedene tvrdnje?!
Vama je, gospodine predsjedniče, kao i Vašim suradnicima s kojima sam morao kontaktirati sve
vrijeme ratnih sukoba na području BiH, dobro poznato, kao uostalom i mojim vjernicima i široj
javnosti, da sam uvijek nastojao, vođen kršćanskim načelima, ponajprije i izričito brinuti se o
svakom čovjeku i njegovim osnovnim ljudskim i građanskim pravima i slobodama. To što sam ex
offo posebno zadužen brinuti se o katolicima, članovima moje biskupije, njihovim duhovnim i
materijalnim potrebama, Vi, kao i svi drugi dobronamjerni ljudi, možete smatrati samo kao
normalnu i samo po sebi razumljivu stvar, a ne kao nekakav "metod izolovanja problema katolika
izvan konteksta ukupne situacije".
Zahvalan sam svakoj osobi i instituciji koja me je u toj teškoj i odgovornoj brizi razumjela i
pomogla mi, te nam je, kako Vam je poznato, sve ovo vrijeme uspjelo miroljubivo se ponašati
prema našim susjedima i ne uzvraćati zlom na zlo!
Slažem se s Vašom tvrdnjom "da je nemoguće očekivati 'normalnu' situaciju bez obostrane
uspostave povjerenja, ali ne samo manjine prema većini već ukupnih srpsko-hrvatskih odnosa".
Zato sam i ovaj put, kao i mnogo puta dosad, kod najodgovornijih političkih i (vjerskih)
predstavnika hrvatskoga naroda intervenirao s molbom da se ne umore u odlučnom, iskrenom
nastojanju na što skorijem normaliziranju spomenutih odnosa. I ovaj put dobio sam uvjeravanja da
su oni spremni na sve konstruktivne akcije, ali očekuju što skorije očitovanje i Vaše jednake
spremnosti, odnosno spremnost srpske strane.
Što Vi, zajedno sa svojim suradnicima, možete učiniti "na otklanjanju svih neregularnosti i
nepravilnosti" i "na građenju mostova među ljudima" i našim narodima?
Ne želim sumnjati u Vaša obećanja. Zato su mi, a i drugima oko mene, potrebna Vaša konkretna
humana djela poštovanja i zaštite osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda svakog čovjeka,
svake nacionalne i vjerske skupine, pa tako i nas katolika na ovdašnjim našim višestoljetnim
ognjištima. Zločina, odnosno gaženja najosnovnijih ljudskih prava, ovdje oko nas dosad je, kako
Vam je poznato, bilo i previše! Doista nam toga više ne treba!
Očekujem stoga Vaše daljnje humano očitovanje i ujedno Vam jamčim svoju spremnost na osobni
konstruktivan doprinos u korist egzistencijalno ugroženoga čovjeka ovog našeg zajedničkoga
podneblja!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Krešimiru Zubaku, predsjedniku Predsjedničkog Vijeća HR HB - Mostar
- Dr. Radovanu Karadžiću, predsjedniku RS - Beograd
- Vladi HR HB - Mostar
- Dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku RH - Zagreb
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu Biskupskog sabora BiH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb
OMOGUĆITE NAM SLAVLJE SV. SAKRAMENATA NAKON DVIJE I POL
GODINE U MAHOVLJANIMA
Pismo ministarstvu vjera RS
(Prot. br.: 513A/94 od 2. listopada 1994.)
Cijenjeni naslove!
U nekoliko sam navrata u razgovoru s gosp. J. Turanjaninom, pomoćnikom ministra vjera RS,
izrazio svoju žalost što je od proljeća 1992. godine (!) u župnoj crkvi sv. Franje Asiškog u župi
Mahovljanima kod Laktaša onemogućeno bilo kakvo bogoslužje, pa čak i sam dolazak župnika ili
biskupa. Do sada ništa nije učinkovito poduzeto da se ta anomalija prekine i da preostali vjernici te
župe ne budu kažnjavani izostankom bilo kakvog liturgijskog čina.
Nije nam poznat nijedan pravi službeni odgovor na pitanje zbog čega je tako.
U utorak, 04. listopada 1994., na blagdan sv. Franje Asiškog, župa Mahovljani slavi svoj godišnji
patron, tj. svetkovinu svoga Zaštitnika. To je za svaku župu jedan od najvećih i najvažnijih blagdana
tijekom cijele godine.
Molim Vas da mi, kao biskupu spomenute župe, omogućite odlazak toga dana, 04. listopada 1994.,
u prijepodnevnim satima, u župnu crkvu u Mahovljane, gdje bih zajedno s dvojicom svećenika i
vjernicima te župe slavio sv. misu i podijelio sv. sakramente. Smatram da sada doista ne postoje
nikakvi razlozi koji bi ponovno onemogućavali dobivanje dozvole potrebne za dolazak u tu župu i
održavanje liturgije za vjernike.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Detašmanu Ministarstva vjera RS u Banjaluci
- CJB Banjaluka
OMOGUĆITE NAM NEOMETAN PASTORALNI RAD S OSTALIM
VJERNICIMA
Pismo ministru vjera RS, Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 710/94 od 22. prosinca 1994.)
Gospodine ministre!
U Vašem "Saopštenju za javnost" od 20. studenoga o. g., nakon našeg sastanka s episkopom Srpske
pravoslavne crkve zvorničko-tuzlanskim g. Vasilijem u njegovoj rezidenciji u Bijeljini, Vi ste
između ostalog istaknuli da osobno, u ime Vlade RS, jamčite "punu zaštitu verskih prava i sloboda
u Republici Srpskoj, pastirski rad i slobodu raspodele humanitarne pomoći stanovništvu bez obzira
kojem narodu ili veri pripadalo".
Na spomenutom sastanku, kako Vam je poznato, dogovoreno je da se u što skorijem roku
službenicima Rimokatoličke crkve omogući pastirski pohod vjernicima, rimokatolicima, u
općinama Doboj, Brčko i Bijeljina. Moglo se, svakako, očekivati da će se to omogućiti na ovaj
veliki kršćanski blagdan Kristovog Rođenja. U telefonskom razgovoru s preosvećenim gospodinom
episkopom Vasilijem, on mi je potvrdio da ste Vi preuzeli na sebe obvezu da lokalne političare u
spomenutim općinama upoznate sa stavovima Vaše Vlade i željom predstavnika, kako Srpske
pravoslavne crkve, tako i Rimokatoličke crkve u RS.
U kontaktima koje smo imali s istim predstavnicima, rečeno nam je da oni od Vas nisu dobili
nikakve obavijesti ili naputke glede omogućavanja "nesmetanog pastirskog rada" pripadnicima
Rimokatoličke crkve.
Stoga Vas molim da Vaše obećanje i jamstvo koje ste dali na našem sastanku 19. studenoga o. g.,
kako g. episkopu Vasiliju, tako i meni, doista i ispunite. Bit će to sigurno plemenito djelo i pred
Bogom, i pred ljudima. A Vi, osobno, zacijelo želite činiti plemenita djela, na što dodatno obavezuje
i Vaša sadašnja funkcija u Vladi RS.
U nadi da ćete nas uskoro obradovati mogućnošću započinjanja pastirskog djelovanja među
rimokatolicima u svim dijelovima RS gdje to do sada nije bio slučaj, unaprijed Vam iskreno
zahvaljujem!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina
Nadbiskupskom ordinarijatu - Sarajevo
OMOGUĆITE NEOMETAN RAD CARITASU BANJALUČKE BISKUPIJE!
Pismo ministru vjera, RS Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 711/94 od 23. prosinca 1994.)
Gospodine ministre!
Prisiljen sam ponovno Vam se obratiti i apelirati na Vas da snagom funkcije koju obavljate učinite
sve kako bi se Caritasu Banjalučke biskupije omogućio nesmetan rad. Na to ste se uostalom
obvezali u ime Vlade Republike Srpske Vašim "Saopštenjem za javnost" od 20. studenoga o. g. U
tom "Saopštenju" doslovce ste napisali da, između ostalog, jamčite i "slobodu raspodele
humanitarne pomoći stanovništvu bez obzira kojem narodu ili veri pripadalo".
Kako Vam je poznato Caritas Banjalučke biskupije dovozi humanitarnu pomoć iz Zagreba, gdje se
nalazi centralno Caritasovo skladište. Ministarstvo odbrane, Odsjek Banjaluka, redovito je izdavalo
mjesečne dozvole za kamione i vozače, koji su u službi Caritasa. Polovinom ovog mjeseca te
dozvole su istekle i Ministarstvo odbrane, Odsjek Banjaluka, nije ih produžilo (produžilo je samo
dozvole za dva kamiona i dva vozača) i, kako nam kažu tamošnji službenici, "neće ih produžavati
do daljnjeg". To očito nije u skladu sa sadržajem "Saopštenja", odnosno jamstva koje ste u njemu
dali u ime Vlade RS.
Mislim da nema potrebe objašnjavati Vam koliku štetu u ovim teškim vremenima zbog toga trpi
Caritas, a posebno svi korisnici Caritasove pomoći "bez obzira kojem narodu ili veri pripadali".
Time su svi oni kažnjeni, odnosno uskraćeno im je najosnovnije za život (preživljavanje).
Dužan sam Vam izraziti duboku žalost zbog najnovijih (koji je to već put?!), vrlo zluradih podvala i
kleveta RTV RS, Studio Banjaluka, kako osobe banjalučkog biskupa, tako i Caritasa Banjalučke
biskupije. Kome to služi? Poželjnom i potrebnom miroljubivom suživotu na ovim prostorima
zacijelo ne! Šteta i sramota!
Slobodan sam Vas, dakle, zamoliti u ime svih kojima je pomoć potrebna da se zauzmete kod
odgovarajućih organa u Vladi RS da Caritas Banjalučke biskupije ponovno počne normalno raditi i
provoditi svoju, u sadašnjoj situaciji, posebno dragocjenu misiju.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Vlade RS - Sarajevo (Pale)
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina
NA VAŠ DOPIS MOGU SAMO IZRAZITI SVOJE ČUĐENJE I ŽALJENJE
Pismo ministru vjera, RS Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 716A/94 od 28. prosinca 1994.)
Gospodine ministre!
Dobio sam, kao svojevrsnu "božićnu čestitku", Vaš dopis br. 208/94 od 24. prosinca 1994. godine.
U njemu odgovarate na dopise ovog Biskupskog ordinarijata u kojima smo željeli samo ažurirati
VAŠA obećanja u pogledu jamstava i zaštite vjerskih prava i sloboda katolika u Republici Srpskoj,
kao i nesmetanog rada Caritasa Banjalučke biskupije na istom tom području.
Zbog činjenice da ste odgovorili na naše dopise izražavam Vam svoju zahvalnost!Za sadržaj Vašeg
odgovora, pak, mogu izraziti samo svoje čuđenje i žaljenje.Čuđenje se odnosi na Vašu, za nas doista
neshvatljivu i dakako neprihvatljivu, zamjenu vjerske i humanitarne problematike s političkom i
vojnom. Ne mogu vjerovati da mene, kao katoličkog biskupa, želite imati pred sobom kao
službenog političkog ili vojnog predstavnika i hrvatskog naroda, a još manje RH. Pa ipak, pišete mi
kao da sam ja odgovoran za sve aktualne, ali i ranije poteze hrvatskih političara, i HR HB, i RH!
Zašto to činite kad dobro znate u kakvoj sam situaciji cijelo ovo ludo vrijeme i kao čovjek, i kao
rimokatolički biskup na ovom području, gdje me Providnost Božja donijela na svijet i postavila da
živim?! Ako se nisam trudio da u ovom dramatičnom vremenu za sve stanovnike ovih krajeva ne
bude još više zla i ako nisam svim silama, unatoč brojnim poteškoćama i životnim opasnostima,
nastojao pridonositi mirnom suživotu pripadnika rimokatoličke zajednice i svih drugih oko nas,
poglavito Srba (pravoslavnih i drugih), i ako Vi to dosad niste uočili, onda ja za Vas doista nemam
što više ni učiniti niti Vam reći. To što se, na žalost, nije ostvarilo mnogo od onoga što sam silno
želio da se dogodi, odnosno da se spriječi, nije moja krivnja, nego odgovornost mnogih drugih
"silnika" ove jadne zemlje, ogrezle u grijehu i zlu.
Očekivao sam i očekujem od Vas, kao odgovornog čovjeka u aktualnoj Vladi RS za pitanja vezana
uz poželjan nesmetan rad svih vjerskih zajednica na ovom prostoru, da budete u stanju razlučiti
kompetencije jednog biskupa od kompetencija Vašeg resornog kolege ili drugih odgovornih osoba u
upravnim ili državnim jedinicama, kao što su već spomenute HR HB i RH.
Što se tiče mojega žaljenja, ono se prvo odnosi na događaje posljednjih tjedana na grahovskom i
glamočkom području. Iako ti događaji nisu ni prvi, ni jedini žalosni u ovom, sotonskim dahom
okuženom vremenu, kako je i Vama vrlo dobro poznato, protiv njih sam ja, kao i svaki human
čovjek kojemu je čovjek svetinja, a ne ideologija ili politika, već odavno digao glas, i u usmenom i
u pisanom obliku. Navodim samo jedan primjer stranih agencija (DT/KNA): "Schaerfsten Protest
muesse er (Bischof Komarica) bei dem kroatischen Praesidenten einlegen, wenn wahr sein sollte,
was die serbische Seite ueber Greueltaten der Kroaten an den Serben berichte" (Vatikanstadt, 20.
prosinca 1994.).
Duboko žalim što te moje proteste ni ovaj put našoj široj javnosti nisu objavili oni kojima su bili
upućeni, niti oni među nama koji su o njima obaviješteni i koji imaju mogućnost da ih objave. Bog
zna i On će nas najtočnije suditi po našim djelima ili pak nedjelima!
Zlo se ne umanjuje ili sprječava činjenjem novog zla, pogotovo nad ljudima koji nemaju nikakve
veze s onima koji čine zlo na nekom drugom mjestu! Ovo zlo u najrazličitijim oblicima koje se
nama, katolicima na ovim prostorima, sustavno čini već dvije i pol godine, unatoč našoj
osvjedočenoj miroljubivosti, ne mogu ničim opravdati ovdašnji aktualni političari i svi oni koji su
ex offo dužni smatrati nas ljudima s pravom na osnovna ljudska prava. Ustrajno nas se udara po oba
obraza; nemamo trećeg da i njega pružimo, a nemamo ni prava - kao Krist - da kažemo onima koji
nas udaraju: Ako smo krivi, neka se dokaže, a ako nismo, zašto nas udarate?! (usp. Iv 18,23)
Izražavam Vam nadalje svoje žaljenje (ne zamjerku!) što se prema meni ponašate kao vuk prema
ovci - iz basne. Dok sam ja, nakon povratka u Banjaluku, u nekoliko navrata, zbog prekida
telefonskih i faxovskih komunikacija s Vašom kancelarijom na Palama, usmeno preko Vaših
suradnika i pomoćnika iz banjalučke kancelarije, g. Jove Turanjanina, poručivao da se svakako što
prije želim sastati s Vama i svim ostalim koje ste naveli za sastanak, Vi ne samo da niste odgovorili
na te moje ponovljene ponude, iako ste tada bili u Banjaluci, kako nam je iz iste kancelarije bilo
rečeno, nego mi još "zamerate što ja nisam našao za shodno da odgovorim na Vašu ponudu"! Svaki
daljnji komentar ovdje je suvišan!
Jednako tako izražavam svoju žalost zbog posljednjeg dijela Vašeg pisma gdje meni - na doista
neuobičajeno prijeteći način - imputirate neke tobožnje i to tuđe "grijehe" i zbog njih mi već izričete
presudu! Pa, za ime Božje, zar se to zove sloboda vjerskog života i omogućavanje nesmetanog
pastirskog rada nama rimokatolicima na području RS?! Ne mogu vjerovati da je to i službeni stav
Vlade RS! Kad bi, ne daj Bože, bio, to bi za nas rimokatolike na ovim našim vjekovnim prostorima
bilo mnogo gore nego u vrijeme najžešćih progonstava kršćana na ovim prostorima od strane
otomanskih silnika ili protucrkvenih i protuvjerskih vlastodržaca iz nedavne prošlosti!
Vjerujem da je ova Vaša "božićna čestitka" meni napisana prema nečijem diktatu, a taj netko ne čini
dobro ne samo nama, katolicima, nego i Vama! Šteta za Vas, osobno, gospodine Davidoviću, što će
taj dopis ostati, kao službeni dokument, i kao svojevrsna "božićna čestitka" "ovdašnjim katolicima izrazitim mirotvorcima", kako su nas do sada često označavali drugi visoki predstavnici srpskog
pravoslavnog naroda RS.
Tu Vašu "čestitku" ipak ne bih želio smatrati uvodom u najnovije teško fizičko i psihičko
zlostavljanje naših vjernika u općini Banjaluka (župa Barlovci), kad su se ovi na božićno jutro
okupljali na slavlje Božje ljubavi i dobrote! Sve što su tim nedužnim ljudima civilima toga dana
učinile službene osobe policije i vojske RS, ne samo da je nedopustivo, nego i silno žalosno zbog
ustrajavanja u fašistoidnoj praksi uništavanja nevinih života - sadašnjih i budućih!
Nakon mojih mnogih dosadašnjih, ali uzaludnih apela i molbi da se prestane provoditi genocid nad
nama, doista više nisam siguran ima li se čovjek ovdje kome obratiti kad je u pitanju minimalna
zaštita njegove osobe ili imovine!
Uostalom, radite i ubuduće kako hoćete, dok Vam Bog to dopušta! Ako smijem nešto da Vam
zaželim, onda samo jedno - neka Vas Duh Božji, prosvjetljuje da činite dobro i to što više dobra! To
isto želim i sebi!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Vlade RS - Pale
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
NAJAVA PASTORALNOG POHODA KATOLIČKIM VJERNICIMA U
BIJELJINI I BRČKOM
Pismo ministru vjera RS, Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 196/95 od 3. ožujka 1995.)
Gospodine ministre!
Nakon našeg sastanka u vladičanskom dvoru episkopa zvorničkotuzlanskog u Bijeljini, gospodina
Vasilija, izdali ste "Saopštenje za javnost" od 20. studenoga 1994. u kojem ste između ostalog
istaknuli da osobno, u ime Vlade RS jamčite "punu zaštitu verskih prava i sloboda u Republici
Srpskoj, pastirski rad i slobodu raspodele humanitarne pomoći stanovništvu bez obzira kojem
narodu ili veri pripadalo".
Na spomenutom sastanku, kako Vam je poznato, dogovoreno je na poticaj gospodina Vasilija da se
u što skorijem roku omogući službenicima Rimokatoličke crkve pastirski pohod vjernicima,
rimokatolicima, u općinama Doboj, Brčko i Bijeljina.
U duhu tamošnjeg razgovora i dogovora dostavio sam Vam dopisom br. 647A/94 od 22. prosinca
1994. imena svećenika koje sam odredio za pastvu u Doboju, Brčkom i Bijeljini.
Nakon toga 22. prosinca 1994. dopisom br. 710/94 urgirao sam da što prije počne pastirski rad
među vjernicima u spomenutim općinama. Vaš dopis br. 208/94 od 24. prosinca 1994. bio je
svojevrstan odgovor na tu urgenciju.
Dopisom br. 716A/94 od 28. prosinca 1994. odgovorio sam na taj Vaš dopis. Kopiju sam dostavio i
gospodinu Vasiliju u Bijeljinu, kao i Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu.
Gospodin Vasilije dostavio mi je kopiju dopisa br. 873-II od 23. siječnja 1995. koji je uputio Vama i
u kojem zamoljava Vas, a preko Vas i Vladu RS, da se "ono što smo se na pomenutom sastanku
dogovorili i ispoštuje".
U nedavnom razgovoru, tj. 28. veljače 1995., s Vašim pomoćnikom, g. Jovom Turanjaninom, na
njegov izričit zahtjev, a kojemu je prisustvovao i Njegova Uzoritost, Vinko kard. Puljić, nadbiskup i
metropolit vrhbosanski, pod čiju jurisdikciju pripadaju i župe u gore spomenutim općinama, Vaš
nam je pomoćnik prenio Vašu spremnost da se dogovor u Bijeljini od 19. studenoga 1994. ažurira i
da se što prije počne ostvarivati dogovoreno.
Slobodan sam Vam stoga dostaviti svoj plan za prvi pastoralni pohod rimokatoličkim vjernicima u
općinama Bijeljina i Brčko.
Prvi jednodnevni pastoralni pohod bio bi u četvrtak, 23. ožujka 1995. Na taj pohod pošli bi:
1. Msgr. dr. Franjo Komarica, biskup
2. Dr. Karlo Višaticki, svećenik
3. Fra Anto Nedić, svećenik
4. Fra Blaž Marković, svećenik
U prijepodnevnim satima planiramo stići do Bijeljine, gdje bismo u tamošnjoj župnoj crkvi
"Prečistog Srca Marijina" imali sv. misu i podijelili nazočnim vjernicima svete sakramente.
U ranim poslijepodnevnim satima isto planiramo u župnoj crkvi "Presvetog Srca Isusova u
Brčkom".
Slobodni smo zamoliti Vas da u duhu dogovora u Bijeljini učinite sve kako bi naš prvi pastoralni
pohod katoličkim vjernicima u gore navedenim općinama i župama nakon toliko vremena bio, kao
što napisa gospodin Vasilije, "svet, čestit i milom Bogu pristupačan".
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina
Nadbiskupskom ordinarijatu - Sarajevo
NAJENERGIČNIJE PROSVJEDUJEM ZBOG DOPUŠTANJA TEŠKOG
ZLODJELA NAD PREOSTALIM KATOLIČKIM REDOVNICAMA I
NJIHOVOM IMOVINOM
Pismo Centru javne bezbjednosti i Komandi
1. krajiškog korpusa u Banjaluci
(Prot. br.: 300/95 od 4. svibnja 1995.)
Poštovani naslove!
Nakon što sam Vas telefonski obavijestio o nasilnom odvođenju u nepoznatom pravcu preostalih
katoličkih redovnica iz starodrevnih samostana Bosanski Aleksandrovac i Nova Topola u
poslijepodnevnim satima, činim to i pisanim putem. Vama je dobro poznata dramatična situacija s
redovnicama tih dvaju samostana još iz 1992. godine, koja se, upravo zahvaljujući i Vašoj
intervenciji, u posljednje vrijeme normalizirala.
Najnoviji teški zločin nad potpuno nevinim redovnicama, uglavnom staricama, počinjen pred očima
Vaših službenih organa, vrlo je uznemirio katoličku javnost cijelog ovog kraja, a bojim se da će
imati vrlo negativne posljedice ne samo za nas, ovdašnje preostale katolike, nego i za ovdašnje
aktualne vlasti.
Izražavam stoga i pisanim putem svoj najenergičniji prosvjed zbog dopuštanja takvog teškog
zlodjela nad katoličkim redovnicama i njihovom imovinom (drevnim samostanima). Dok se osobno
ustrajno i posebno u posljednje vrijeme svim mogućim načinima zauzimam za zaštitu nezaštićenog
srpskog, pravoslavnog pučanstva na području zapadne Slavonije, tražeći od svih odgovornih osoba i
institucija da se tim ljudima zajamče osnovna ljudska i građanska prava i slobode, među kojima je
pravo na život, dom, imovinu i zavičaj, nad katolicima moje biskupije u
banjalučkobosanskogradiškoj regiji pojačava se ugrožavanje i života i imovine, protjeravanjem s
vjekovnih ognjišta nas koji Vam nikakve probleme nismo do sada pravili.
S pravom očekujem da se odlučno zauzimate za zaštitu života i imovine svih građana RS, među
kojima smo i mi, katolici, Hrvati i drugi. Molim Vas da poduzmete sve što je u Vašoj moći da se
zaustavi nasilje i spriječi veće zlo.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Ministarstvu vjera RS - Pale
- Glavnom štabu VRS - Pale
- Ministarstvu unutrašnjih poslova RS - Pale
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
OMOGUĆITE NAM PRISTUP NAŠIM SAMOSTANIMA U NOVOJ TOPOLI
I BOSANSKOM ALEKSANDROVCU
Pismo ministru vjera RS, Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 303/95 od 5. svibnja 1995.)
Gospodine ministre!
Već sam Vas obavijestio o jučerašnjem nasilnom odvođenju u nepoznatom pravcu preostalih
redovnica iz naših drevnih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Danas sam, u
telefonskom razgovoru s načelnikom Stanice javne bezbjednosti u Bosanskoj Gradiški g. Vesićem,
uspio saznati da su: "Redovnice iz oba samostana u organizaciji neke samozvane grupe pokupljene
iz svojih samostana i bez maltretiranja dovežene do mosta na Savi i poslane pješice preko mosta na
područje RH. Radnici SJB u Bosanskoj Gradiški to su željeli spriječiti, ali nisu uspjeli. Međutim, u
samostan u Novoj Topoli uz znanje gradskih vlasti useljene su izbjeglice, starije i bolesne osobe,
dok se za samostan u Bosanskom Aleksandrovcu ništa ne zna".
Meni i mojim svećenicima organi javne bezbjednosti "ne preporučuje odlazak ni u jedan od
spomenutih samostana".
U razgovoru s Vašim pomoćnikom, g. J. Turanjinom, predočio sam mu svu kompleksnost s
dalekosežnim posljedicama protjerivanja redovnica iz njihovih samostana. Način kako se to
dogodilo baca vrlo negativnu sliku na ovdašnje aktualne vlasti koje su mi tvrdile da trenutnu
situaciju drže pod punom kontrolom.
Kao nadležni crkveni poglavar moram izvijestiti više crkvene institucije i samog Sv. Oca o
prisilnom protjerivanju redovnica i oduzimanju imovine samostana bez ikakvih konzultacija sa
mnom sve dosad.
Smatram potrebnim zamoliti Vas, kao najmjerodavniju osobu kad su u pitanju crkvene osobe i
crkvena imovina, da što prije omogućite prijeko potrebne razgovore između Biskupskog
ordinarijata u Banjaluci i onih ljudi koji su preuzeli samostanske zgrade i imanje. Kako su u sastavu
samostana i sakralni objekti - župne crkve i samostanske kapele s cjelokupnim inventarom - molim
Vas da nam što prije omogućite pristup u te prostorije i inventaru. Posebno nam je stalo da se
Presveti Oltarski Sakrament deložira onako kako to zahtijevaju crkveni propisi i Katoličke i
Pravoslavne crkve.
O Vama, g. ministre, kao i o drugim odgovornim osobama na području općina Laktaši i Bosanski
Aleksandrovac, ovisi kako će se, ne samo u sadašnjoj aktualnoj situaciji, nego i u budućnosti,
okvalificirati ovaj nepotreban teški udar na prevažne institucije Katoličke crkve i osoba izrazitih
čovjekoljubaca i dobročinitelja, posebno i prema okolnom srpskom, pravoslavnom stanovništvu.
Očekujem Vaš što skoriji odgovor!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- Detašmanu ministarstva vjera RS - Banjaluka
- Svetom arhijerejskom Sinodu SPC-a - Beograd
- Episkopu banjalučkom, gospodinu Jefremu - Banjaluka
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
- Provincijalnoj Upravi sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove - Zagreb - Generalnoj Upravi
sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove - Rim
TRAGlČNI NAPADI NA SLUŽBENIKE I IMOVINU KATOLIČKE CRKVE U
BANJALUČKOJ REGIJI - NASTAVAK PLANSKOG UNIŠTAVANJA
BANJALUČKE BISKUPIJE!
Biskupov protest ministru unutrašnjih poslova RS, g. Živku Rakiću
(Prot. br.: 310A/95 od 8. svibnja 1995.)
Poštovani naslove!
Dramatični događaji koji posljednjih dana pogađaju katoličku zajednicu u Banjalučkoj biskupiji na
području banjalučke, laktaške, bosansko-gradiške i mrkonjić-gradske općine već bi Vam morali biti
poznati. Ovaj Biskupski ordinarijat smatra svojom obvezom dodatno Vas izvijestiti o najnovijim
teškim zlodjelima počinjenim nad vjerskim službenicima, objektima i institucijama Katoličke crkve
na području RS zbog manjkavosti elementarnih mjera zaštite službenih organa javnoga reda i mira.
1. U kasnim večernjim satima (22.40 sati) 02. svibnja 1995. iz vrta banjalučke Eparhije
bačena je eksplozivna naprava na vozila (putnička i teretna) Biskupskog ordinarijata i Caritasa
Banjalučke biskupije, koja su bila parkirana u našem dvorištu (ograđenom) pred zgradom
Ordinarijata. Na nekoliko vozila nastala je velika materijalna šteta. Obaviještena je Stanica policije
Banjaluka-Centar, CJB-Banja Luka, ministarstvo vjera RS-Sarajevo i detašman ministarstva vjera
RS u Banjoj Luci. Službena komisija je bila na uviđaju 03. svibnja 1995. i utvrdila činjenično
stanje.
2. U poslijepodnevnim satima 04. svibnja grupa naoružanih vojnika autobusom dolazi pred
samostan katoličkih redovnica u Bosanskom Aleksandrovcu, kupi nasilno i "bez pogovora"
redovnice s njihovih radnih mjesta "sve u roku od 5 minuta", tako da nisu uspjele uzeti ni osobne
dokumente, a kamoli što drugo. Isti su zločinci s kidnapiranim redovnicama zatim otišli u drugi
samostan (desetak kilometara udaljen) u Novu Topolu i isto učinili s tamošnjim redovnicama. Usput
su sestre morale prijeći u oteti automobil Međunarodnog crvenog križa. Dovezene su do mosta na
Savi u Bosanskoj Gradiški, gdje su bile prisiljene "uz čuđenje i negodovanje pogranične policije"
prijeći preko mosta pješice u RH.
O nasilnom kidnapiranju i protjerivanju katoličkih redovnica obaviješten je i CJB - Banja Luka,
Komanda I. krajiškog korpusa u Banjaluci, predsjednik Izvršnog odbora SDS-a na Palama i
ministarstvo vjera u Vladi RS.
Sva imovina redovnica u oba samostana, kao i dio ekonomije Banjalučke biskupije od tada su
nedostupni bilo kome od službenih predstavnika Katoličke crkve. Premda sam (i sam onemogućen
u kretanju!) odmah inzistirao telefonski i pisanim putem, direktno i preko ministarstva vjera RS, da
se omogući kontakt meni ili mojim suradnicima s onim vlastima koje su preuzele tu ogromnu
crkvenu imovinu, do sada mi nije ni odgovoreno, a kamoli omogućen potreban kontakt! Nameće se
dojam da službene vlasti RS stoje iza bezdušnog protjerivanja vjerskih službenika i nedužnih
redovnica (uglavnom starica), kao i iza bespravnoga prisvajanja imovine Katoličke crkve samostana, crkava i župnih stanova.
3. U večernjim satima istoga dana (04. svibnja) nekoliko autobusa u pratnji vojnih osoba
stiglo je u naselje Dragočaj (župa Barlovci) na periferiji Banje Luke i dvadesetak naoružanih,
uniformiranih osoba počelo je od kuće do kuće nasilno skupljati preostale katolike i zlostavljajući ih
tjerati u autobuse. U međuvremenu je čini se došla neka druga naredba i ljudi su ponovno istjerani
iz autobusa i pušteni kućama. Strah i neizvjesnost zahvatili su cijeli kraj, ljudi ne smiju dočekati noć
u svojim domovima u strahu od zlostavljanja, nasilnog odvođenja i ubijanja.
4. Sutradan, 05. svibnja, u ranim jutarnjim satima zapaljena je crkva "Blažene Djevice
Marije" u selu Vujnovići (župa Petrićevac) na području banjalučke općine. Šteta je velika. Nije nam
poznato jesu li organi javnog reda i mira izišli na uviđaj, iako su bili odmah obaviješteni.
5. Posebno dramatično i tragično je bilo u noći između 06. i 07. svibnja 1995. U istoj
banjalučkoj župi (i naselju) Petrićevac uništena su preostala tri vjerska objekta Katoličke crkve:
velika crkva "sv. Ante" i crkva "sv. Filipa i Jakova" u naselju Šargovac srušene su miniranjem, a
drevni samostan redovnika franjevaca zapaljen.
Već oko 22.00 sata 06. svibnja 1995., miniranjem je srušena crkva u Šargovcu.
Oko 02.00 sata, 07. svibnja 1995., grupa naoružanih uniformiranih zamaskiranih ljudi nasilno je
provalila u samostanske prostorije, izvukla redovnike i redovnice iz njihovih soba kao i dvoje civila,
samostanskih radnika, fizički ih zlostavljala, tako da je jedan redovnik, o. Alojzije Atlija, inače
srčani bolesnik, tijekom zlostavljanja umro. Sve to trajalo je u prostorijama samostana i izvan njega
više od sat i pol vremena. Napadači su se povukli, nakon što su zapalili samostan i minirali crkvu.
Iako je policija već oko 02.30 sata znala da je "napadnut franjevački samostan Petrićevac", jer se to
čulo toki-voki aparatom jednog od napadača, a prije 03.00 sata obaviještena je i policija u obližnjoj
policijskoj stanici Budžak, strašan zločin nad osobama i imovinom nije spriječen. Zanimljivo je u
ovom slučaju, kao i kod redovnica u oba spomenuta samostana, to što je prije naznačenih im
dotičnima isključen telefon.
Policija u područnoj stanici Budžak ponovo je bila obaviještena u 03.45 sati da samostan gori te
zamoljena za intervenciju i da pošalje vatrogasce. Odgovoreno je: "Dobro!". Nešto prije 04.00 sata
minirani su crkva i zvonik. Tek oko 09.00 sati došla je istražna komisija, a između 09.00 i 09.30 sati
stigla su i dvoja vatrogasna kola. Počeli su gasiti požar poslije 10.00 sati, djelomice ga ugasili i
otišli oko 12.30 sati a da vatru nisu potpuno ugasili.
Iako je "istražni sudija" dozvolio da se "evakuišu knjige" iz bogate samostanske knjižnice, koje nisu
bile sve izgorjele, policajci, koji su došli da dežuraju oko ruševina i zgarišta, na vrlo grub način
potjerali su svećenike i redovnike koji su došli da iz ostataka svog samostana pokupe ostatke, bar
dio knjiga neprocjenjive vrijednosti. Šteta na uništenim crkvenim objektima je neprocjenjiva!
Jedna je osoba nasilno umrla, jedna teško ozlijeđena, osam osoba zadobilo je teške psihičke i lakše
fizičke ozljede!
- Sve to plod je očito dobro pripremljenog nezapamćenoga vandalskog čina koji se službeni organi
vlasti mogli i morali spriječiti!
- Iako sam već u ranu zoru obavijestio i CJB i Komandu I. krajiškog korpusa i pomoćnika ministra
vjera u Vladi RS o tome što se dogodilo i događa sa svećenicima-redovnicima i redovnicama na
Petrićevcu, ni toga dana, niti sutradan, organi vlasti ili vojske RS nisu reagirali niti su nam dozvolili
da iz ruševina spasimo bar ostatke naših svetinja i kulturnog blaga. Svi odgovorni izbjegavaju s
nama i susret i razgovor. Mi se, čini se, nemamo kome obratiti za zaštitu, iako su me organi javne
sigurnosti nedavno uvjeravali da će se posebno zaštićivati upravo crkvene osobe i institucije.
Takvo vrlo čudno ponašanje službenih organa vlasti dodatno zabrinjava!
- Osim toga, isključivanje telefona, nereagiranje policije nakon saznanja da su napadnuti ljudi i
imovina samostana, isključivanje struje, ogromno kašnjenje vatrogasaca (više od pet sati!), a da ne
govorimo o golemoj količini eksploziva koja je morala biti osigurana za potpuno uništenje
monumentalne nove crkve i zvonika, što nisu mogli nabaviti pojedinci ako nisu imali jaku
"zaleđinu", niti su "mineri" mogli biti neki laici i neke druge poznate nam indicije ostavljaju dojam
aktivnog sudjelovanja nekih od osoba iz organa vlasti i(li) vojske u ovom zločinu etnocida,
kulturocida, u zločinu protiv Katoličke crkve, njenih službenika i imovine, u zločinu protiv
nedužnih građana RS, kojima se prema važećem Ustavu, a i prema izjavama vodećih političara
"garantuje sva potrebna zaštita i sva druga osnovna ljudska i građanska prava i slobode".
6. Noćas (između 07. i 08. svibnja 1995.) zapaljena je katolička crkva u selu Majdan, župa
Mrkonjić Grad. Bila je to dosad naša jedina neznatno oštećena crkva na cijelom području Biskupije
južno od Banje Luke.
7. Uz dosad uništene (39) i oštećene (48) crkve i druge vjerske objekte (18) na području CJB
Banja Luka, gdje nije bilo nikakvih oružanih sukoba, najnovije uništenje ovih četiriju crkava,
jednog velikoga drevnog samostana i otuđivanje još druga dva velika drevna samostana te
protjerivanje potpuno nedužnih, osvjedočeno miroljubivih katoličkih svećenika-redovnika i
redovnica, ne može se drukčije protumačiti nego kao nastavljanje planskoga, nemilosrdnog, ničim
izazvanog uništavanja Katoličke crkve u Banjalučkoj biskupiji.
- Za to će sigurno, prije ili kasnije, netko morati biti pozvan na odgovornost! Osim što i ovom
prilikom upućujem, kao najodgovorniji predstavnik Katoličke crkve na području RS, svoj
najenergičniji protest zbog tih najnovijih zločina koji su se, ničim izazvani, dogodili članovima i
imovini Katoličke crkve, tražim od Vas, kao i od drugih kompetentnih organa vlasti u RS, da se
javno distancirate od tih zločina i da nas kao svoje miroljubive sugrađane učinkovitije zaštitite!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
Predsjedniku Vlade RS
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću
Predsjedniku Predsjedništva HR HB
Sinodu SPC-a - Beograd
Apostolskoj nuncijaturi Sarajevo - Rim
Tajništvu BK BiH
MI IM POMAŽEMO KOLIKO MOŽEMO, ONI NAS POGRĐUJU I
TJERAJU
Pismo pomoćniku ministra vjera, g. J. Turanjaninu
(Prot. br.: 313/95 od 10. svibnja 1995.)
Poštovani naslove!
Budući da je član ovog Ordinarijata bio s teškim pogrdama i psovkama na biskupa banjalučkoga,
msgr. dr. Franju Komaricu, potjeran od službenika Saborne crkve u Banjaluci iz dvorišta banjalučke
eparhije, kada je htio uručiti hitnu poruku vladiki slavonskom Lukijanu, koji se "navodno nalazi u
sjedištu banjalučkog vladike u Banjaluci", a koja je došla preko Vikarijata banjalučke biskupije u
Zagrebu na naš Ordinarijat, molimo Vas da nađete načina i uručite tu poruku Njegovom
Preosveštenstvu prvom zgodom. Tekst prispjele poruke glasi:
"Tijekom današnjeg dana (09. svibnja 1995.) oko 19.00 sati ostvaren je susret s predstavnikom
Srpske pravoslavne crkve, gospodinom protojerejem Leontijem, u njegovoj kući koja se nalazi u
južnom predgrađu Pakraca, zvanom "Gavrinica". Susretu je bio prisutan zapovjednik III. PP Pakrac
i župnik naše crkve iz Donje Obriježi, koji je već dan prije osobno kontaktirao s gospodinom
Leontijem. Susret je protekao u vrlo tolerantnoj i može se reći toploj atmosferi. Gospodin Leontije
izrazio je posebno zadovoljstvo što je do susreta došlo i zamolio da se njegovom pretpostavljenom
vladiki slavonskom prenese, koliko je to moguće, da je živ i zdrav i da se nalazi u svojoj kući
okružen najbližim suradnicima, te da su svi dobro. Gospodin Leontije izrazio je želju da iziđe među
narod, ali se još uvijek plaši izlaska na ulice Pakraca - Gavrinicu, da ne bi imao neugodnosti.
Dogovoreno je da će doći netko u ime hrvatskih vlasti i s njime prošetati dijelom oslobođenog
područja kako bi se za početak osjećao sigurnijim, iako mu je preneseno da je potpuno siguran i da
mu nitko ne zaprječava kretanje. Na kraju je zahvalio na ovoj, prema njegovim riječima, velikoj
gesti i rekao da mu je odmah toplije pri srcu i posebno zamolio da, ako je moguće, preko
banjalučkog biskupa gospodina Komarice prenesemo traženu poruku vladiki Lukijanu koji se
navodno nalazi u sjedištu banjalučkog vladike u Banjaluci.
S štovanjem!
Zapovjednik Nikola Ivkanec"
S poštovanjem!
Mr. Ivica Božinović, kancelar
VAMA JE POZNATO ZAŠTO SE SUSTAVNO UNIŠTAVA BANJALUČKA
BISKUPIJA NA PODRUČJU RS?
Biskupov prosvjed vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 315/95 od 11. svibnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Kao katolički banjalučki biskup želim Vas ponovno, najdirektnije izvijestiti o najnovijim teškim
zločinima nad potpuno nedužnim građanima RS, posebno nad službenicima Katoličke crkve,
svećenicima, redovnicima i redovnicama i nad crkvenom imovinom - crkvama i samostanima.
Izvješćujući prošlih dana ministarstvo vjera i MUP RS (kao i lokalne organe vlasti) o svakom
pojedinačnom teškom zlodjelu, očekivao sam opravdano da ću dobiti bar odgovor. Do sada mi nije
omogućeno, ne mojom krivnjom, uspostaviti kontakt ni s jednom kompetentnom osobom radi
rješavanja vrlo aktualnih pitanja vezanih uz ugrožene osobe i imovinu Katoličke crkve.
1. Već Vam je poznato da su 04. svibnja 1995. preostale redovnice, inače poznati i veliki
dobročinitelji okolnog srpskoga stanovništva, bezdušno protjerane iz starodrevnih samostana u
Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Ni meni, niti bilo kojem od mojih suradnika do danas
(11. svibnja 1995.) nije objašnjeno tko je i zašto to dozvolio i učinio. Također nam nije dozvoljeno
približiti se zauzetim samostanima u čijem se području nalazi i ekonomija Banjalučke biskupije.
Nitko nas od službenih organa vlasti, ni ministar vjera, ni njegov pomoćnik u Banjaluci, niti bilo tko
od lokalnih političara nije telefonom, pismeno, a kamoli osobno kontaktirao glede daljnje
budućnosti ogromne crkvene imovine u spomenutim samostanima! Opravdano se pitamo tko će
nam objasniti takvo, u najmanju ruku čudno ponašanje aktualne vlasti?
2. Također ste čuli, a boraveći ovih dana u banjalučkom kraju i osobno ste se o tome mogli
osvjedočiti, o doista potpuno neopravdanom, teškom zločinu protiv Katoličke crkve, o zločinu
etnocida i kulturocida nad hrvatskim miroljubivim narodom banjalučkog kraja. Rušenje drevnoga
franjevačkog samostana "Presvetog Trojstva" i monumentalne župne i hodočasničke crkve i svetišta
"sv. Ante" u banjalučkoj četvrti Petrićevac u ranim jutarnjim satima 07. svibnja 1995., teško zlostavljanje i ozljeđivanje članova samostanske zajednice - pri čemu je jedan član, bolesni starac, fra
Alojzije Atlija, izgubio život, nezainteresiranost obaviještenih organa lokalne policije, kao i
vatrogasne službe da se spriječi ili bar umanji zločin, ostavlja dojam svjesnoga, planiranog nastavka
potpunoga uništenja Banjalučke biskupije od strane aktualnih vlasti RS. - Ako se tome doda
paljenje crkve "Blažene Djevice Marije" u Vujnovićima 05. svibnja 1995. i rušenje crkve "Sv. Filipa
i Jakova" u Šargovcu 06. svibnja 1995. (obje crkve su na području iste župe Petrićevac), te crkve
"sv. Mihovila Arkanđela" u selu Majdan kod Mrkonjić Grada 08. svibnja 1995., onda je dojam o
uništavanju i tragova nazočnosti katolika na ovom području još uočljiviji!
- Vama je poznato da u ovom ratu na području moje biskupije nije bilo oružanih sukoba između
Hrvata i Srba.
- Vama je poznat naš odlučan i konzekventan miroljubiv odnos prema svima našim susjedima.
- Vama je poznato da smo se i ja i svi moji svećenici, redovnici i redovnice, kao i naši vjernici
katolici maksimalno trudili na širenju atmosfere nenasilja, praštanja i ljubavi prema onima koji su
nam u posljednje tri godine nanijeli mnogo zla i nepravde!
- Vama je poznato da je dosad, unatoč izrazito miroljubivom držanju katolika Hrvata i drugih na
području Banjalučke biskupije, 2/3 mojih vjernika, tj. više od 55.000 njih moralo napustiti svoje
domove i zavičaj, a više od 400 potpuno nedužnih civila u svojim je domovima ubijeno i
masakrirano a da dosad nisu nađeni i kažnjeni počinitelji.
- Vama je poznato da je potpuno uništeno 39 naših crkava, daljnjih 25 jako, a 23 manje oštećeno, 17
župnih i pastoralnih centara uništeno je ili oštećeno, dva su velika samostana uništena, druga dva
bespravno su prisvojena, a više od 100 redovnika i redovnica protjerano.
- Vi znate za teško zlostavljanje nekoliko desetaka tisuća katolika ove regije koji su, unatoč svemu,
željeli ostati na svojim ognjištima u miru i poštovanju sa svojim susjedima.
- Vama je poznato da unatoč našem miroljubivom držanju već pune tri godine nemamo osnovna
ljudska i građanska prava i slobode, iako nam se to jamči i Ustavom RS i Vašim izjavama, kao i
izjavama nekih od Vaših prvih suradnika.
- Vama je poznato da sam osobno, u svakoj prigodi, kao kršćanin i katolički biskup, dosljedno i
neumorno dizao svoj glas u obranu Božjeg zakona i časti, kao i u zaštitu prava svakoga čovjeka,
svake vjerske ili narodne zajednice, pa tako i Srpske pravoslavne crkve i srpskoga naroda, da sam
jasno i nedvosmisleno osuđivao sva zlodjela tko god ih činio ljudima, narodima, njihovoj imovini,
etničkom i kulturnom blagu.
Pitam Vas, kao najmjerodavnijeg političara u RS:
- Događa li se sve ovo s nama doista bez Vašeg znanja i odobrenja?
- Zašto se nad nama, za koje i Vi znate da smo ustrajni mirotvorci, već tri godine provode teška
zlodjela i revanšizam zbog nečijih mogućih sličnih nedjela?
- Hoće li nas katolike naša pravoslavna braća, predvođena Vama kao deklariranim pravoslavnim
vjernikom, doista iskorijeniti iz ovih krajeva, što tijekom mnogih ranijih stoljeća nisu učinili ni
nekršćani ni nevjernici?
- Što smo mi katolici, koji želimo živjeti u ovom kraju, na našim stoljetnim ognjištima, još trebali
učiniti onim našim susjedima, pravoslavnim Srbima, koji nas ne žele prihvatiti ni kao braću u istoj
vjeri, ni kao dobrodošle miroljubive susjede?
- Da li se Vi, kao deklarirani pravoslavni kršćanin, doista nadate Božjem blagoslovu i dobru, kako
za sebe osobno, tako i za svoj narod i sestrinsku SPC na ovim prostorima, ako dopuštate, ili bar
učinkovito ne sprječavate, ovolika zla nad nedužnim svojim bližnjima?
Gospodine predsjedniče, valja i meni i Vama jednoga dana stati pred božanskoga, pravednog Suca!
Dužnost nam je činiti prije toga pravdu u istini i ljubavi! I voljeti Boga i bližnjega!
U ime svih katolika moje gotovo potpuno uništene biskupije, očekujem s pravom od Vas da nas
počnete tretirati kao ljude koji imaju pravo na sva ona osnovna ljudska prava i slobode koje imate
Vi i Vaš narod!
Očekujem da ćete nam uskoro omogućiti pozitivno rješavanje svih otvorenih pitanja i aktualnih
problema u kojima smo se kao katolička zajednica na području pod Vašom kompetencijom našli.
Mogu li se nadati da ste me ispravno shvatili i da ćete s nama, svojim miroljubivim susjedima,
ubuduće postupati u duhu Božjih zakona koje, kako sami kažete, poštujete?
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
Predsjedniku Predsjedništva HR HB
Predsjedniku RH, g. F. Tuđmanu
Predsjedniku RS, g. S. Miloševiću
Njegovoj Svetosti patrijarhu srpskom, gospodinu Pavlu
Apostolskoj nuncijaturi BiH
Tajništvu BK BiH
NASILNA SMRT SVEĆENIKA I REDOVNICE
Biskupov prosvjed ministru unutrašnjih poslova RS, g. Ž. Rakiću
(Prot. br.: 319/95 od 13. svibnja 1995.)
Gospodine ministre!
Jučer sam Vas telefonski izvijestio o kidnapiranju župnika - čuvara svetišta i redovnice; miniranju
župne crkve i biskupijskoga svetišta "sv. Terezije" i uništenju požarom župnog pastoralnog centra u
Banjaluci Presnače, što se dogodilo u ranim jutarnjim satima.
Naše tjeskobne slutnje glede neizvjesne sudbine župnika i čuvara svetišta, preč. g. Filipa Lukende, i
redovnice, pastoralne suradnice, s. Cecilije (Pave) Grgić, obistinile su se. Istražni sudac jutros nas je
obavijestio da su u jednoj prostoriji župnoga pastoralnog centra, u župnoj kancelariji, pronađena
"dva ugljenisana leša". Specijalist sudske medicine je nakon identifikacije, u svom izvještaju o
uzroku njihove smrti, napisao: "Partes corporis humani in statione carbonificationis. Mors violenta.
Homicidium."
Tako je miniranje crkve i svetišta "sv. Terezije" i uništenje požarom župnog pastoralnog centra u
Presnačama dobilo još tragičniji epilog - smrt potpuno nedužnih civila, ovaj put svećenika i
redovnice.
To je već peta žrtva potpuno nevinih svećenika Banjalučke biskupije na području RS u posljednje
tri godine!
Nakon svega što je (očito ne slučajno) posljednjih dana učinjeno katoličkim vjerskim službenicima i
crkvenim objektima na području banjalučke regije, zaprepašteni se pitamo dokad će se nekažnjeno
krajnje zločinački postupati s nama, osvjedočenim mirotvorcima, hraniteljima i braniteljima i
mnogih naših susjeda - Srba? Postoji li ijedan humani čovjek na području koje potpuno kontroliraju
službeni organi vlasti RS, koji bi bio voljan i spreman spriječiti očite zločince u njihovim zlodjelima
nad potpuno nevinim ljudima i crkvenim objektima i imovinom katolika ovog kraja?
Ponovno pozivam i preklinjem sve odgovorne organe u RS: Zaustavite zločine nad svojima nevinim
sugrađanima koji nisu Srbi, kako bi i Vašim sunarodnjacima Srbima bila bolja i vedrija budućnost!
Jer Sveto pismo veli: "Tko čini zlo, neka se dobru ne nada." (usp. Hoš 8,7).
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
Predsjedniku SO Banja Luka
Ministarstvu vjera RS - Sarajevo
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Roma)
Tajništvu BK BiH
UNHCR-u - Banja Luka
MKCK - Banja Luka
"U TIJEKU JE PRAVI POGROM NAD PRIPADNICIMA KATOLIČKE
CRKVE"
Pismo ministru unutrašnjih poslova RS, g. Ž. Rakiću
(Prot. br.: 325/95 od 18. svibnja 1995.)
Gospodine ministre Rakiću!
Izravno ugrožavanje života katoličkih vjerskih službenika, vjernika katolika, vjerskih institucija i
objekata na području banjalučkog Centra javne bezbjednosti nastavlja se, unatoč Vašem usmenom
obećanju koje ste mi dali 12. svibnja ove godine.
U noći između 14. i 15. svibnja, u župi (i selu) Motike, nepoznate su osobe oko 21.30 sati ubile
starce - civile, 65-godišnjeg Franju Grgića i njegovu 64-godišnju suprugu Zlatu, u njihovoj
obiteljskoj kući.
U noći između 13. i 14. svibnja 1995. podmetnut je eksploziv pod zvonik područne crkve na
Durbića Brdu, župa Motike. Teško su oštećeni i zvonik, i crkva.
Pred večer 17. svibnja 1995. (oko 19.00 sati) u župni pastoralni centar župe Trn ušla su trojica
nepoznatih civila. Nakon ulaska, uperili su pištolje u župnika, svezali ga i opljačkali. Pritom su
zlostavljali i pastoralnu suradnicu u toj župi, redovnicu - staricu.
U noći 18. svibnja 1995. (oko 03.00 sata) miniranjem je srušena nova, velika župna crkva sv. Josipa
u župi Trn, koja je već tridesetak (!) puta napadana. Pritom je spaljen novi pastoralni župni centar
koji je prošle jeseni u također podmetnutom požaru teško oštećen. Od siline eksplozije stradale su
okolne kuće.
Svakodnevno nasilno, pod prijetnjom ubijanja, istjerivanje iz vlastitih kuća mnogih naših vjernika u
naseljima Budžak, Derviši, Dragočaj, Šargovac, Motike, Presnače, Debeljaci, kao i na području
užega gradskog središta, dodatno svjedoči da je na području banjalučke regije u tijeku pravi pogrom
nad pripadnicima Katoličke crkve! - Čime to može opravdati aktualna centralna i lokalna vlast?
Kome su i u kolikoj mjeri banjalučki katolici krivi da ih tako strašno sustavno proganjaju i
uništavaju njihovi susjedi - pravoslavni Srbi?
Ako se s najvišega političkog mjesta i u najnovije vrijeme jamči "sva lična i imovinska sigurnost
svih građana RS", znači li to da mi, pripadnici Katoličke crkve, koji ovako bezdušno stradavamo
"lično i imovinski" na ovim prostorima, doista nemamo prava ni na najmanju moguću zaštitu?
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo
CJB - Banja Luka
Sinodu SPC-a - Beograd
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
POČELO NASILNO DEPORTIRANJE KATOLIKA
OPĆINI
U BANJALUČKOJ
Biskupovo pismo vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 385/95 od 27. svibnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Obavještavam Vas da je danas, 27. svibnja o.g., u ranim poslijepodnevnim satima, započelo nasilno
tjeranje katolika iz banjalučkih naselja Šargovac i Priječani iz njihovih kuća u autobuse okučanske
registracije. Kupe sve odreda, i odrasle, i djecu. Nitko ne smije pružiti nikakav otpor. Ljudi su tražili
zaštitu od lokalne policije iz stanice Budžak. Odgovoreno im je: "Vi morate ići!" To prisilno tjeranje
predvode službenici područnih Mjesnih zajednica! Obavijestio sam predsjednika SO Banja Luka,
mr. P. Radića. Rekao je da iza takvog postupka ne stoji službena vlast! Molio sam ga da sve
poduzme kako ne bi došlo do krvoprolića, te da se spriječi to krajnje samovoljno i nehumano
postupanje s nedužnim i nezaštićenim civilima.
Molim Vas da primite na znanje tu najnoviju alarmantnu vijest o šikaniranju miroljubivoga
stanovništva katolika - Hrvata na području Banjaluke, odnosno moje Banjalučke biskupije i da, u
skladu s obećanjem koje ste mi dali, zaštitite svoje sugrađane od izravne ugroženosti njihovih života
i imovine.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
KOMU SE - OSIM NAMA U CRKVI - MOGU OBRATITI BANJALUČKI
KATOLICI KAKO BI SE ZAŠTITILI OD NASILNE DEPORTACIJE
Biskupovo pismo predsjedniku RS, dr. N. Koljeviću
(Prot. br. 395/95 od 30. svibnja 1995.)
Poštovani gospodine potpredsjedniče!
Dopisom Biskupskog ordinarijata br. 385/95 od 27. svibnja o. g. već sam javio predsjedniku RS, dr.
R. Karadžiću, da je toga dana započelo "nasilno tjeranje katolika iz banjalučkog naselja Šargovac i
Priječani iz njihovih kuća u autobuse okučanske registracije". Zamolio sam g. predsjednika
Karadžića da, u skladu s obećanjem koje je dao, zaštiti svoje sugrađane u RS od izravne ugroženosti
njihovih života i imovine.
Tek smo jutros, 30. svibnja 1995., saznali da 50 osoba, odn. 15 obitelji, u dobi od 6 mjeseci do 69
godina, koji su u subotu pod prijetnjom nasilne smrti istjerani iz svojih obiteljskih kuća u
prigradskom naselju Šargovac, treba odlukom "službenih vlasti" biti deportirano u Republiku
Hrvatsku. Te "službene vlasti" predstavlja g. Rade Bojić u funkciji predstavnika Komesarijata za
izbjeglice RS.
Od gradonačelnika Banjaluke, mr. P. Radića, kao ni od bilo koje druge službene osobe nisam,
unatoč mnogim pokušajima, dobio nikakve informacije glede sudbine tih naših potpuno nedužnih
vjernika, a poznat mi je stav i Vaš i g. gradonačelnika da "iza ovakvih nasilničkih akcija protiv nas
starosjedioca Banjaluke ne stoji službena vlast".
Ovaj put molim i Vas, kao kompetentnu osobu na najvišoj političkoj razini, da nam priopćite:
- Što se, doista, kani s ovim našim "izbjeglicama" u svom rodnom gradu, koji imaju svoje domove i
privatne posjede? Želi li ih se doista i službeno protjerati iz RS?
- Hoće li i može li službena vlast doista pokazati da je vlast koja djeluje u duhu postojećih zakona i
Ustava?
- Kome se, osim nama u Crkvi, mogu obratiti naši sugrađani, katolici, kako bi zaštitili svoja
osnovna ljudska prava?
Hvala Vam unaprijed na odgovoru.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavlja se:
Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću - Sarajevo (Pale)
Predsjedniku HR HB, g. K. Zubaku - Mostar
Predsjedniku SO Banjaluka, mr. P. Radiću - Banja Luka
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
NASTAVLJA SE NIČIM OPRAVDANO ETNIČKO ČIŠĆENJE KATOLIKA
BANJALUČKE REGIJE PREMA NALOGU SLUŽBENIH ORGANA VLASTI
Pismo vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 414/95 od 2. lipnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Prije sedam dana, 27. svibnja 1995., bio sam prinuđen javiti Vam da je započelo nasilno istjerivanje
katolika, poglavito Hrvata, iz njihovih domova i s njihovih vjekovnih ognjišta na području
banjalučke općine u prigradskim naseljima Šargovac i Priječani. Molio sam Vas da "u skladu s
obećanjem koje ste dali, zaštitite svoje sugrađane od izravne ugroženosti njihovih života i imovine".
Petnaest je obitelji toga dana autobusom okučanske registracije odvedeno u nepoznatom pravcu, na
pravu Odiseju, kako smo saznali tek nakon četiri dana. Kako se istjerivanje nezaštićenih mojih
vjernika iz njihovih domova nastavilo, osim u spomenutim, i u drugim dijelovima našeg grada i
općine, ponovno sam se obraćao i predsjedniku SO Banjaluka mr. Predragu Radiću, MUP-u RS na
Palama, te potpredsjedniku RS, prof. dr. Nikoli Koljeviću, tražeći od njih da se zaustave najnoviji
zločini etničkoga čišćenja nad nedužnim i nezaštićenim civilnim stanovništvom, katolicima starosjediocima banjalučke regije.
Nikakav odgovor, a pogotovo ne pozitivan, ni ovaj put nisam ni od koga dobio. Jedini odgovori,
koje su mnogi moji zlostavljani i iz svojih domova na silu istjerani vjernici dobili od nadležnih
osoba mjesnih zajednica u Zalužanima, Šargovcu, Budžaku, Dragočaju, Trnu i dr. bili su uglavnom
isti: "Vi, ustaše, morate ići, jer je tako naređeno s više instance, konkretno od g. mr. Rajka Kasagića,
predsjednika Izvršnog odbora SO Banjaluka".
U posljednjih tjedan dana istjerano je iz svojih domova s područja gradske župe Petrićevac 56
obitelji, a još je gotovo 500 obitelji pod prijetnjom da moraju napustiti svoje domove i zavičaj!
Iz gradske župe Marija Zvijezda na ulicu je nasilno izbačeno 38 obitelji, a "na redu" je još oko 350
obitelji!
Iz gradske župe Budžak ovih je dana izbačeno 16 obitelji, a "oružani službenici" prijete
izbacivanjem još oko 380 obitelji!
Iz gradske župe Motike ovih je dana nasilno je istjerano 10 obitelji, a predstoji izbacivanje njih još
oko 180 obitelji!
Iz centralne gradske župe izbačene su 43 obitelji, a još gotovo 1.000 kućanstava "čeka na red"!
U prigradskoj župi Presnače ovih je dana na pet katoličkih kuća bačen eksploziv, a protjerivanjem je
ugroženo gotovo 380 obitelji!
U prigradskoj župi Barlovci na dvije je kuće bačen eksploziv, iz svojih domova izbačene su 23
obitelji, a prijeti se izbacivanjem još oko 500 obitelji! U prigradskoj župi Ivanjska opljačkano je
gotovo 80 obitelji koje je strah stanovati u svojim domovima, a preostalim vjernicima, oko 570
obitelji, prijeti se protjerivanjem!
U prigradskoj župi Šimići potpuno je opljačkano oko 50 domova u koje se njihovi vlasnici ne mogu
više vratiti, a još oko 150 obitelji strepi za svoje živote i imovinu!
Popisi katoličkoga stanovništva s točnim podacima o broju osoba i o imovinskom stanju, poput već
provedenoga na području banjalučke općine, na temelju kojega se provodi protjerivanje naših ljudi,
obavljaju se i na nekim drugim općinama šire banjalučke regije, konkretno u općinama: Laktaši,
Prijedor, Prnjavor i Sanski Most. Dolaze nam vijesti iz tih općina koje najavljuju istu praksu kao u
spomenutim župama na području banjalučke općine!
Od početka rata područje banjalučke općine bilo je prisiljeno napustiti više od 20.000 katolika s
teritorija RS, samo iz područja moje, Banjalučke, biskupije više od 55.000 katolika!
Vama je gospodine predsjedniče, kao i svima oko Vas, dobro poznato da naše susjede Srbe (a i
druge) na ovom području, gdje s njima kao starosjedioci odavno živimo, nismo ničim ugrozili, da
smo se sve ovo nesretno ratno vrijeme prema svima izrazito miroljubivo odnosili!
Ne znam koji put se pitam, a pitam i Vas i sve druge odgovorne ljude na ovom području: "Je li
moguće da smo, unatoč našem humanom i kršćanskom držanju, za Vas postali nepodnošljivi balast
kojega se pod svaku cijenu želite i morate riješiti?" Ne mogu vjerovati da Vi, odnosno srpski narod
na ovom području, gdje je i naš jedini zavičaj, niste u stanju ni spremni s nama, svojim
miroljubivim susjedima živjeti kao s ljudima, a ne kao s robovima.
Dok Vam pišem ove retke gorke istine o sadašnjoj krajnje nehumanoj situaciji u kojoj smo se kao
katolici na području RS bez naše krivnje našli, ponovno Vas preklinjem da zaustavite nepravde koje
nam nanose službeni općinski organi i njihovi pomoćnici na području banjalučke regije, i da se ne
osvećujete na nama, potpuno nedužnim Vašim sugrađanima!
Valja nam svima, i meni i Vama, jednoga dana doći pred božanskoga Suca!
S poštovanjem
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Predsjedništva HR HB, g. K. Zubaku
Predsjedniku RH, g. F. Tuđmanu
Predsjedniku RS, g. S. Miloševiću
Svetom arhijerejskom Sinodu SPC-a
Apostolskoj nuncijaturi
Tajništvu BK BiH
Tajništvu HBK
NA OVIM PROSTORIMA VLASTI RADIKALNO ZATIRU KATOLIČKU
CRKVU - ZAŠTO?
Pismo vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 519/95 od 17. srpnja 1995.)
Gospodine predsjedniče!
Od godine 1992. pa do prošlog mjeseca mnogo sam puta bio prisiljen obratiti Vam se, kao i većem
broju Vaših političkih suradnika, zbog velikih i mnogostrukih stradanja vjernika - katolika, članova
moje Banjalučke biskupije. Bila je to moja obveza jer je riječ o radikalnom zatiranju Katoličke
crkve na ovim prostorima, gdje je ona prisutna više od jednog tisućljeća.
l. Vama je dobro poznato da je najveći broj katolika u župama moje biskupije sve vrijeme ovog
užasnog rata uporno ustrajavao u miroljubivosti. Na takav su ih stav stalno poticali svećenici,
njihovi duhovni vođe, svojim riječima i primjerom. To je neshvatljivije, ničim izazvano i ne
slučajno nego sustavno uništavanje naših crkvenih objekata - od rujna 1991.(!) pa sve do ovih dana.
Do sada je potpuno uništeno, odnosno za upotrebu onesposobljeno 20 župnih crkava i 22 područne
(filijalne) crkve. Teško su oštećene 2 župne i 13 područnih (filijalnih) crkava. Lakše je oštećeno 8
župnih i 8 filijalnih crkava. Osim toga, srušeno je ili teško oštećeno još 27 pastoralnih centara,
župnih i samostanskih zgrada! Na desetak grobalja, posebno u banjalučkoj i laktaškoj općini,
oskvrnuti su i devastirani mnogi grobovi - spomenici!
2. Uništavanje i otuđivanje crkvene imovine još uvijek ne prestaje. Da se to čini vrlo često, ako ne i
redovito, uz znanje ili prema nalogu aktualnih predstavnika vlasti ili stranaka u pojedinim
općinama, odn. mjesnim zajednicama, svjedoče mnogi konkretni slučajevi. U posljednje vrijeme to
se odnosi na općine Banjaluku (uništavanje i otuđivanje imovine iz samostana i župe Petrićevac, i
župnog pastoralnog centra i biskupijskog svetišta u Presnačama), Laktaše (uništavanje, otuđenje i
bespravna uzurpacija crkvene imovine u samostanu, župi i ekonomiji Biskupije u Bosanskom
Aleksandrovcu, i u župnom pastoralnom centru Trn), Gradišku (bespravna uzurpacija i otuđenje
samostanske i župne imovine u Novoj Topoli).
Najnoviji slučaj službenog naređenja da se uništava imovina Katoličke crkve ponovio se ovih dana
u Mrkonjić Gradu. Na području te općine, gdje nije bilo nikakvih oružanih sukoba, još u lipnju
(junu) 1992. g. u župi Liskovica spaljen je novi župni pastoralni centar, a župna crkva "sv. Ilije
Proroka" prvo je spaljena, a zatim miniranjem srušena. U cijeloj je župi ostalo samo nekoliko
obitelji! U selu Majdanu ove je godine, u svibnju, zapaljena nova područna crkva "sv. Nikole".
U samom Mrkonjić Gradu spaljena je 18. listopada 1992. godine velika, temeljito obnovljena,
župna crkva "sv. apostola Filipa i Jakova". Ostali su zidovi crkve, i novi župni pastoralni centar. Sve
je to bilo ograđeno kovanom željeznom ogradom visine 120 cm i dužine približno 100 m, koju su
vjernici svojim prilozima i dobrovoljnim radom podigli prije osam godina.
Prije nekoliko dana, 12. srpnja 1995., nepoznate su osobe u pratnji policije, i kako je kasnije izjavio
Slobodan Rajković, općinski načelnik za privredu i komunalne poslove, prema usmenoj naredbi
predsjednika SDS-a u Mrkonjić Gradu, dr. Luke Čulića, srušile su crkvenu ogradu i odvezli je u
dvorište poduzeća "Gradnja". Uzalud su bile sve intervencije župnika i dekana i predstavnika
Župnog pastoralnog vijeća. G. Čulić rekao mi je kako je "velik pritisak boraca da se katolička crkva
mora ukloniti iz Mrkonjić Grada...". Nakon rušenja crkvene ograde, treba uslijediti i rušenje zidova
spaljene crkve u nakani, kako se neslužbeno saznaje, da na tom mjestu bude pijaca!
Pitam Vas, kao najodgovorniju političku osobu i kao pravoslavnog kršćanina je li to doista stav
SDS-a i Vaš osobno? Znam da se to već dogodilo s mojim crkvama u nekim drugim mjestima, gdje
nam je pristup do sada bio onemogućen. Ali, da se to sada naređuje i u ovom gradu, u kojem je (kao
i na mnogo drugih mjesta), katolički župnik za vrijeme II. svjetskog rata spasio živote i imovinu
mnogim pravoslavnim Srbima (među ostalima i Peri Arežini, ocu književnika Duška Arežine),
doista ne može služiti na čast onima koji to sada čine u ime istog srpskog naroda! Dok sam se
osobno zauzeo kod općinskih vlasti i predstavnika HDZ-a u Livnu da se tamošnja, u požaru
djelomice oštećena pravoslavna crkva popravi i dok su se tamošnji katolički svećenici potrudili da
spase od uništenja sve dragocjenosti iz te crkve, ovdje općinski i stranački predstavnici srpskog
naroda naređuju potpuno uništenje i posljednjih tragova katoličkih crkava!? U ime kojega boga se
to čini? U ime kršćanskog Boga, u kojega Vi i vjerujete, sigurno ne! Hoćete li i Vi odobriti takve i
slične postupke lokalnih vlasti koji teže potpunom uništenju Katoličke crkve u ovoj općini i drugdje
gdje je to slučaj?
3. U noći između 11. i 12. srpnja (jula) 1995. godine spaljena je u podmetnutom požaru još jedna
crkva na području banjalučke općine, crkva "sv. Josipa", u prigradskom naselju Česma. To je osma
(!) katolička crkva u ovom kraju koja je uništena u posljednja dva i pol mjeseca, osim samostana i
pastoralnih centara! Ovih su dana odnesena crkvena zvona sa zvonika nedavno srušene crkve u
mjestu Šargovac i iz starodrevnog Groblja "sv. Ive" u Trapistima. Ponovno je oštećen veći broj
grobova i spomenika u Delibašinom Selu i Mađiru. Nasilno je provaljeno u župne pastoralne centre
u župama Barlovci i Motike u noći između 25. i 26. lipnja 1995.! Opljačkani dijelovi namještaja iz
nekih naših pastoralnih centara mogu se naći u uredima ovdašnjih mjesnih zajednica ili u policijskoj
stanici!
4. Osim što još uvijek nije riješena teška i potpuno neizvjesna sadašnjost i budućnost nekoliko
stotina naših katoličkih obitelji koje su u posljednja dva i pol mjeseca, posebno u banjalučkoj
općini, istjerane iz svojih domova ili stanova ili prisiljene da ih napuste, sve ovdašnje katoličko i
velik broj nekatoličkog stanovništva, koje Caritas Banjalučke biskupije doslovce prehranjuje, na
rubu je gladi! Za oko 40.000 osoba Caritas je od 01. travnja do 15. srpnja, tj. u tri i pol mjeseca, po
osobi mogao podijeliti oko 4,5 kg različitih živežnih namirnica, a higijenskih artikala (i ostalog) po
osobi samo oko 6 (šest!) dekagrama! Ne možemo shvatiti, a pogotovo ne odobriti takvo krajnje
nehumano kažnjavanje nedužnog civilnog stanovništva, ne samo ne-Srba, nego i velikog broja Srba,
kojima naš Caritas redovito pomaže, jer se kamionima našeg Caritasa ne dozvoljava da dovezu
prijeko potrebnu hranu, higijenski materijal (i ostalo). Zašto nam se s najkompetentnijih mjesta
uvijek iznova službeno zabranjuje pomagati socijalno nezbrinutim našim sugrađanima koji
svakodnevno od nas mole pomoć?!
Gospodine predsjedniče, o Vama ovisi hoće li se i dalje nekažnjeno provoditi samovolja i bezakonje
pojedinih ljudi ili grupa ljudi koji predstavljaju vlast u RS! Hoće li se zbilja uz Vaše znanje i
dopuštenje ostvariti želja pojedinih moćnih ekstremista iz redova srpskog pravoslavnog naroda da
unište i ovo još malo preostalog katoličkog stanovništva i ovaj mali broj preostalih naših vjerskih
objekata i institucija? Hoće li se doista i uz Vaše znanje i dalje našem biskupijskom Caritasu
onemogućavati dopremanje prijeko potrebne pomoći za ugroženo stanovništvo (ne samo katoličko!)
šire banjalučke regije? Hoće li biti za nas ovdje života dostojna normalnog, civiliziranog čovjeka?
Kome još, osim Vama, treba postaviti ova pitanja kako bismo dobili očekivane, pozitivne odgovore?
Od Vaših suradnika, kao i od predstavnika općinskih vlasti, kojima smo ih do sada upućivali, ili
nismo dobili odgovore ili su bili negativni!
Učinite ono što vrlo lako možete, a kao deklarirani kršćanin i treba da učinite - omogućite nam da i
dalje na našim stoljetnim ognjištima živimo kao miroljubivi ljudi sa svojim ljudskim dostojanstvom
i pravima!
Bit će tako i Vama i Vašem narodu bolje - i na ovom i na drugom svijetu!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku - Mostar Apostolskoj nuncijaturi -
Sarajevo (Rim)
Svetom arhijerejskom Sinodu SPC-a - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
ZBRINJAVANJE PROGNANIH I IZBJEGLIH OSOBA U CRKVENE
PROSTORIJE RIMOKATOLIČKE CRKVE NA PODRUČJU RS - TREBAMO
BAR MINIMALNU ZAŠTITU
Promemorija g. Boži Stojanoviću, pomoćniku predsjednika Štaba za smještaj izbjeglica
(Prot. br.: 705A/95 od 6. listopada 1995.)
U prostorijama Biskupskog ordinarijata održan je, na želju predstavnika vlasti, 04. listopada 1995.
radni sastanak kojem su, uz nižepotpisanog biskupa banjalučkog, bili nazočni i voditelj kancelarije
Biskupskog ordinarijata, mr. Ivica Božinović, te g. Božo Stojanović, pomoćnik mr. Kličkovića,
predsjednika Štaba za smještaj izbjeglica, i g. Nedjeljko Vujović, direktor Centra za socijalni rad za
područje banjalučke općine. Razgovaralo se o aktualnoj situaciji izbjeglih i prognanih osoba,
ponajprije srpske nacionalnosti, ali i hrvatske (i muslimanske) koje se trenutno nalaze na širem
banjalučkom području, te o mogućnosti njihovog smještaja u objektima Rimokatoličke crkve.
Posebno je razmatrana mogućnost dodatnog smještaja izbjeglih i prognanih osoba u preostala dva
katolička samostana redovnika-trapista u Delibašinom Selu i redovnica Družbe Klanjateljica Krvi
Kristove u Budžaku.
I. I ovom je prigodom istaknuta trajna spremnost katoličke zajednice, tj. predstavnika Banjalučke
biskupije, da prema svojim mogućnostima aktivno sudjeluje u rješavanju tekućih socijalnih
problema i potreba cjelokupnog stanovništva ove regije, što se mnogo puta i ostvarilo velikim
zauzimanjem Caritasa Banjalučke biskupije i osobno biskupa banjalučkog.
Također je istaknuto da nadležni organi vlasti, na žalost, nisu imali dovoljno sluha za takvu
spremnost, pa je i samo djelovanje Caritasa često bezrazložno otežavano, pri čemu su bili zakinuti
za dobivanje prijeko potrebne pomoći upravo naši sugrađani u nevolji, bez obzira na njihovu
vjersku ili nacionalnu pripadnost.
II. Glede aktualne potrebe za smještajem izbjeglih i prognanih osoba, konstatirano je da, osim
velikog broja izbjeglica srpske nacionalnosti s područja drugih općina, gdje su se u posljednje
vrijeme vodile ili se još vode oružane borbe, ima i nekoliko stotina protjeranih osoba hrvatske
nacionalnosti s područja banjalučke općine, koji su, ni krivi ni dužni, istjerani iz vlastitih domova i
nemaju kamo otići, a za koje se aktualna vlast ne brine. I jedni i drugi beskućnici (a ima i trećih)
zaslužuju pomoć i bar minimalnu zbrinutost.
Također je rečeno da je katolička zajednica na ovom području, poznata kao izrazito mirotvorna sve
vrijeme ratnih sukoba na području BiH, i sama drastično pogođena nasilnim protjerivanjem više od
95 posto svojih članova, bezrazložnim uništavanjem i bespravnim otuđivanjem crkvene imovine od
strane onih osoba i institucija koji na ovom području imaju oružje ili vlast. Unatoč tim žalosnim
činjenicama, za potrebe izbjeglica srpske nacionalnosti, dogovorom između izbjeglih osoba i
službenih predstavnika Katoličke crkve, privremeno je ustupljeno nekoliko crkvenih zgrada.
Evo pregleda naših crkvenih zgrada:
a) nasilno otuđenih,
b) namjerno uništenih i onesposobljenih za upotrebu,
c) dogovorno stavljenih na raspolaganje izbjeglicama srpske nacionalnosti:
a. Nasilno otuđene crkvene zgrade:
1. Samostan redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u Aleksandrovcu (Laktaši): 3 stambene i
3 gospodarske zgrade
2. Samostan redovnica iste redovničke Družbe u Novoj Topoli (Gradiška): 3 stambene i 3
gospodarske zgrade
3. Župni pastoralni centar u Banjaluci - Budžak-Derviši, Put srpskih branilaca (ranije Gradiška
cesta): 1 stambena zgrada
4. Župni pastoralni centar u Banjaluci - Motike: 1 stambena i 1 gospodarska zgrada
5. Župni pastoralni centar u Banjaluci - Barlovci: 1 stambena i 3 gospodarske zgrade
6. Župni pastoralni centar u Kotor Varošu - 2 stambene zgrade
7. Župni pastoralni centar u Vrbanjcima (K. Varoš): 2 stambene i 3 gospodarske zgrade
8. Župni pastoralni centar u Kulašima (Prnjavor): 1 stambena i 1 gospodarska zgrada
9. Župni pastoralni centar u Dragalovcima (Doboj): 1 stambena i 1 gospodarska zgrada
10. Župni pastoralni centar u Dolini (Gradiška): 1 stambena i 3 gospodarske zgrade
11. Župni pastoralni centar u Mahovljanima (Laktaši): 1 stambena i 4 gospodarske zgrade
12. Župni pastoralni centar u K. Dubici: 1 stambena i 2 gospodarske zgrade
13. Župni pastoralni centar u M. Gradu: 1 stambena i 1 gospodarska zgrada
Osim ovih zgrada, na navedenim lokacijama nalazile su se ili se još uvijek nalaze i bogoslužni
prostori (crkve) za naše vjernike iz spomenutih župa. Ti su nam bogoslužni objekti sada, na žalost,
potpuno nedostupni!
Iako su neki od ovih objekata nasilno otuđeni prije nekoliko mjeseci, a neki čak i prije više od
godinu dana, još se nitko od službenih predstavnika vlasti nije udostojao odgovoriti nam na naše
višekratno upućivane molbe da civilizirano "sankcioniramo", tj. dogovorno riješimo novonastalu
situaciju s bespravno otuđenim crkvenim zgradama i imovinom Katoličke crkve na području
Banjalučke biskupije.
b) Srušene (bez ikakvog razloga i povoda) crkvene - stambene i gospodarske zgrade:
1. Franjevački samostan u Banjaluci - Petrićevac, Petrićevački put: 2 stambene i 3 gospodarske
zgrade
2. Pastoralni centar u Banjaluci - Presnače: 2 stambene i 2 gospodarske zgrade
3. Pastoralni centar u Trnu (Laktaši): 1 stambena i 2 gospodarske zgrade
4. Pastoralni centar u Prijedoru: 2 stambene i 2 gospodarske zgrade
5. Pastoralni centar u Šurkovcu (Prijedor): 1 stambena i 2 gospodarske zgrade
6. Pastoralni centar u Staroj Rijeci (Sanski Most): 1 stambena i 2 gospodarske zgrade
7. Pastoralni centar u Liskovici (M. Grad): 1 stambena i 3 gospodarske zgrade
8. Pastoralni centar u Novoj Topoli: 1 stambena i 1 gospodarska zgrada
c) Već ustupljene crkvene zgrade izbjeglicama srpske nacionalnosti:
1. Pastoralni centar župe "Pohoda BDM" u Banjaluci, Ul. srpska (ranije fra Grge Martića)
2. Samostan redovnica Družbe "sv. Vinka" - Milosrdnice u Banjaluci, Ul. srpska (ranije fra Grge
Martića)
3. Samostan redovnica Družbe "Službenica Bezgrešne Marije", Kajmakčalanska (ranije Goce
Delčeva) u Banjaluci
4. Pastoralni centar u Šimićima (Banjaluka)
5. Pastoralni centar u Ivanjskoj (Mišin Han - Banjaluka)
6. Pastoralni centar u Stratinskoj (Banjaluka)
U ustupljenim i nasilno otuđenim crkvenim zgradama može se smjestiti nekoliko stotina ljudi! To je
već učinjeno ili trebaju učiniti socijalne službe RS.
III. Katoličkoj zajednici u ovoj regiji ostalo je na raspolaganju još samo nekoliko crkvenih zgrada u
kojima su smješteni svećenici, redovnici i redovnice - i oni koji su protjerani iz svojih uništenih
župnih centara ili samostana. Tu je smješten i onaj mali dio crkvenih stvari koje smo uspjeli spasiti
iz otuđenih ili uništenih naših crkava i crkvenih objekata iz mnogih naših ovdašnjih župa.
U te smo kuće smjestili i preostali dio našeg biskupijskog Caritasa, nakon nasilnog uništavanja
nekoliko naših Caritasovih skladišta u uništenim crkvenim objektima (samostanima i pastoralnim
centrima).
IV. Nadalje je na sastanku konstatirano da problem nasilno istjeranih i izbjeglih katolika iz naših
župa s područja banjalučke i susjednih općina službene vlasti nisu pozitivno rješavale! Ti potpuno
nezaštićeni i nezbrinuti ljudi javljaju se nama da im nađemo smještaj nakon što su, često s teškim
ozljedama, nasilno izbačeni iz svojih domova ili stanova. Kako i gdje zbrinuti te ljude koji su, kao
domicilno miroljubivo stanovništvo, također građani RS? Tko im treba osigurati pravo na njihovo
ljudsko dostojanstvo, pravo na život u vlastitom domu i rodnom kraju? Oni su sve dosad uporno
nastojali živjeti u miru sa svim svojim susjedima, dakako i Srbima, pomažući im i dijeleći s njima i
posljednji komad hrane, lijeka ili odjeće! Mi i tim ljudima želimo pomoći, ali su naše mogućnosti
vrlo ograničene kada je riječ o prostoru i hrani, grijanju i odjeći, posluzi i liječenju. Osim toga,
nemamo ni za sebe dovoljno sigurnosti, jer smo i u preostalim našim crkvenim zgradama, čak i u
posljednje vrijeme, nekoliko puta oružano napadnuti.
Dakle, kao što je na spomenutom sastanku istaknuto, ponavljamo našu želju:
1. da se prvo između predstavnika vlasti i Katoličke crkve uredi status nasilno oduzetih crkvenih
objekata (gore pod a.);
2. da se zatim zajednički razmotri mogućnost zbrinjavanja najurgentnijih slučajeva u ovo malo
preostalih crkvenih prostorija u samostanima redovnika - trapista u Delibašinom Selu i redovnica u
Budžaku (u zgradi Biskupskog ordinarijata već je smješteno mnogo prognanih osoba!);
3. da se pronađu rješenja za zbrinjavanje drugih nezbrinutih osoba hrvatske (i drugih) nacionalnosti
na području banjalučke i okolnih općina;
4. da službene vlasti odlučnije spriječe nezakonito protjerivanje iz stanova i domova, te ugrožavanje
života osoba hrvatske (i drugih) nacionalnosti na ovom području.
Želimo kao i dosad pomagati svima, ali prvo i sami trebamo minimum zaštite i praktične
mogućnosti da drugima možemo pomoći!
Smijemo li se nadati razumijevanju i Vašoj pomoći kako bismo i Vama, i mnogim drugima našim
sugrađanima mogli pomoći u ovoj vrlo teškoj situaciji!?
Kao što ste mi obećali, nadam se Vašem što skorijem pozitivnom odgovoru!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Promemorija dostavljena:
Centru za socijalni rad - Banjaluka
Potpredsjedniku RS, prof. dr. Nikoli Koljeviću - Banjaluka
MKCK - Banjaluka
UNHCR - Banjaluka
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
POMOĆ OVDAŠNJEM STANOVNIŠTVU OVISITI ĆE O VAMA –
POLITIČARIMA
Biskupov dopis potpredsjedniku RS, dr. N. Koljeviću
(Prot. br.: Prez. 161/95 od 4. studenoga 1995.)
Gospodine potpredsjedniče!
Slobodan sam dostaviti Vam kopiju mojega dopisa - molbe zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu
Franji Kuhariću. Naime, Vaš opunomoćeni savjetnik - zastupnik /za vrijeme Vašeg sadašnjeg
boravka u SAD-u/ mr. Zdravko Miočević zamolio me službeno u ime RS da se obratim kardinalu
Kuhariću kako bi on intervenirao kod Vlasti RH glede puštanja električne energije iz hidroelektrane
"Bočac" za banjalučku regiju i šire, odnosno da se što prije priredi sastanak i razgovor o tome i
drugim aktualnim pitanjima službenih predstavnika RS i RH.
To sam evo odmah i učinio, premda sam svjestan /kao i Vi/ da mi, kao ljudi Crkve, a ne politike, ne
možemo mnogo utjecati na političare, pa čak ni kada je riječ o osnovnim potrebama stanovništva.
No, želimo svakako činiti dobro i pomagati svakoj konstruktivnoj akciji koja će biti na dobrobit
svih.
Čvrsto se nadam da će uzoriti gospodin Kardinal poduprijeti ovu moju molbu, a kakvi će biti
rezultati ovisi o Vama, političarima. Jako bih volio da rezultati budu pozitivni. Stoga i Vi učinite sve
da tako i bude!
Uz dužno poštovanje,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Prilog (1)
"OČEKUJEM OD VAS JAVNO DEMANTIRANJE TEŠKE KLEVETE"
Biskupovo pismo Gojku Kličkoviću,
predsjedniku Štaba za prihvat i smještaj izbjeglica iz RS i RSK
(Prot. br.: Prez. 168/95 od 11. studenoga 1995.)
Poštovani naslove!
Dobili smo tekst Vašeg "Protesta" br. 201-2/95 od 08. studenoga 1995. u svezi s rješavanjem
problema smještaja Muslimana i Hrvata, koji su trenutno na teritoriju RS bez krova nad glavom. Iz
sadržaja tog protesta, koji je, između ostalog, poslan i "sredstvima javnog informisanja", Srpski je
radio u svojim informativnim emisijama od 08. i 09. studenoga 1995. javio i ovo: "Sa
predstavnicima MKCK srpske vlasti postigle su dogovor da se nezbrinuti Hrvati i muslimani smeste
u banjalučki samostan (sic!), što je, kako se navodi u saopštenju, banjalučki biskup Franjo
Komarica odbio. Komarica naime odbija da se u prostorijama samostana zajedno smeste Hrvati i
muslimani".
Slobodan sam upozoriti Vas da o tom pitanju uopće niste kontaktirali s "gospodinom Komaricom".
Gornja je tvrdnja u potpunoj suprotnosti s istinom, o čemu ste zacijelo, "na osnovu saznanja" (kako
ističete), sigurno dobro informirani!
Začuđuje stoga potpuno proizvoljna tvrdnja koju javno iznosite, nanoseći sa "službenog mjesta"
veliku nepravdu katoličkoj zajednici u RS i obmanjujući javnost. Takav stav ne može biti na korist
RS!
Očekujem od Vas javno demantiranje ove za nas, u ovom trenutku, dodatno teške klevete!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
- UNHCR-u - Banjaluka
- Prof. dr. Nikoli Koljeviću, potpredsjedniku RS - Banjaluka
AKTUALNE VLASTI RS SNOSIT ĆE PUNU ODGOVORNOST
NASILNO ODVOĐENJE ŽUPNIKA MATANOVIĆA
ZA
Pismo ministru vjera RS, g. Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 755/95 od 14. studenoga 1995.)
Gospodine ministre!
U današnjem razgovoru s Vašim pomoćnikom, g. Jovom Turanjaninom, on me obavijestio da je
Vaše ministarstvo dobilo službeni dokument Centra javne bezbjednosti Prijedor, koji je potpisao
načelnik g. Simo Drljača, u kojem se tvrdi da je moj svećenik, mr. Tomislav Matanović, župnik u
Prijedoru, nakon potpisivanja sporazuma Samaruga - Koljević, u organizaciji Crvenog krsta
Prijedor, zajedno sa svojim roditeljima 10. listopada 1995. autobusom otišao iz Prijedora prema
Tesliću. U tom dokumentu stoji da je župnik Matanović sam zatražio da ode iz Republike Srpske.
Prošlo je već više od mjesec dana od dana kada je župnik Matanović navodno sam napustio RS.
Dosad se nigdje nije pojavio, niti o njemu itko u krugovima Katoličke crkve ima ikakvu vijest.
Dodatno nas zbunjuje tvrdnja g. Gojka Kličkovića, šefa Štaba za prihvat i smještaj izbjeglica RS sa
sjedištem u Banjaluci (Prijedoru) od prije nekoliko dana, da je župniku Matanoviću, koji se nalazi u
Ljubiji, prenio pozdrave od njegovih prijatelja!
Molimo Vas da se dodatno ispita slučaj župnika Matanovića kojega je iz njegovog župnog stana
odvela službena policija RS i za kojega mi je nakon toga Vaš pomoćnik, g. Turanjanin,
nedvosmisleno potvrdio "da se nalazi na sigurnom mjestu". Imamo razloga sumnjati u istinitost te
tvrdnje. Neosporna je činjenica da će aktualne vlasti RS snositi punu odgovornost za dosadašnje i
trenutno stanje u nepoznatom pravcu nasilno odvedenog župnika Matanovića.
Ne želimo da se slučaj župnika Matanovića nepotrebno dodatno ispolitizira. Vi ćete razumjeti da ne
možemo prijeći preko najnovijeg ugrožavanja osobe naših svećenika, kao što još uvijek očekujemo
od Vas da nam decidirano odgovorite što je s našim još davno kidnapiranim župnikom iz Nove
Topole, velečasnim Ratkom Grgićem.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Prof. dr. Nikoli Koljeviću, potpredsjedniku RS - Sarajevo (Pale)
G. Krešimiru Zubaku, predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB - Mostar Apostolskoj nuncijaturi
- Sarajevo
UNHCR-u - Banjaluka
MKCK - Banjaluka
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
VIII.
POGLAVLJE – POLITIČARIMA HRVATSKOG NARODA
NA TERENU SE PROVODI SUSTAVNO ETNIČKO ČIŠĆENJE
Biskupovo pismo dopredsjedniku Vlade RH, dr. M. Graniću
(15. listopada 1992.)
Poštovani gospodine!
Koristim priliku svog prvog izlaska iz Bosanske krajine nakon više od pola godine i sudjelovanja na
Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u Zagrebu da Vam ukažem na vrlo tešku situaciju svojih 120.000
vjernika /uglavnom Hrvata/ na ovim prostorima.
Činio sam to i dosad u nekoliko navrata, kad god je to bilo moguće. Upozoravao sam razne
institucije u inozemstvu, do kojih je moj glas mogao doprijeti, ali sam istodobno tražio razgovore s
aktualnim srpskim vlastima, civilnim i vojnim, kako u samoj Banjaluci, tako i s najvišim
predstavnicima srpskog naroda u BiH. Smatrao sam to jedinom ispravnom metodom da spasim
narod koji je izgubio svoje legalne predstavnike i koji je još više očekivao pomoć od Crkve. Mogu
sa zadovoljstvom istaknuti da nam je uspjelo ovaj narod sačuvati od rata, bar u većem dijelu
Bosanske krajine. To nam priznaju i srpske vlasti, koje priznaju da s Hrvatima - katolicima nemaju
nikakvih većih problema.
Međutim, iako se naš narod ponašao, unatoč velikim provokacijama, naglašeno miroljubivo, to ga
ipak nije zaštitilo od terora, ubijanja i razaranja. Na to sam upozoravao civilne i vojne vlasti
krajiških općina koje su se uglavnom odazivale na razgovore, ali se na terenu sustavno provodilo
etničko čišćenje. Uz pomoć vojne policije obišao sam sva mjesta nastanjena hrvatskim i drugim
katoličkim stanovništvom koja nisu zahvaćena ratnim operacijama. Na temelju uviđaja, koji sam
mogao dobiti, mogu reći da je etničko čišćenje uglavnom završeno, što znači da je velik dio
katoličkih vjernika na ovaj ili onaj način napustio svoja ognjišta, a i ostali će to u najvećoj mjeri
učiniti čim za to budu imali priliku. U samoj banjalučkoj općini, gdje je prije rata živjelo gotovo
30.000 Hrvata, situacija je dobra utoliko što nema masovnog ubijanja ili razaranja, ali se cilj
etničkog čišćenja uporno slijedi i postiže pojedinačnim terorom, hapšenjima, uništavanjem ili
oduzimanjem imovine, pa i ubojstvima civila. Poseban oblik pritiska, koji se već mjesecima čini,
jest ekonomski. Gotovo svi Hrvati otpušteni su s posla i za sada nema znakova da će ta nepravda i
to gaženje osnovnog ljudskog prava na rad i zaradu biti ispravljeni.
Iz škola su otpušteni hrvatski učitelji, a jedini program je srpski. I u zdravstvu je isto učinjeno s
liječnicima i bolničkim osobljem hrvatske nacionalnosti.
Izvan banjalučke općine, u općinama Prijedor, Sanski Most, Ključ, Mrkonjić Grad, Kotor Varoš,
Prnjavor, Bosanska Gradiška i Laktaši, situacija je za hrvatsko pučanstvo mnogo teža. Gotovo 200
civila ubijeno je u svojim kućama, velik je broj uhapšenih i odvedenih u logore, imovina je
masovno uništavana ili oteta. Tako npr. imamo razorenih sela, kao što je Briševo, gdje je spaljeno
68 kuća zajedno s crkvom, ili potpuno opljačkanih sela, kao što je npr. Šurkovac, gdje je iz kuća sve
odneseno. Ovaj narod "želi" iseliti, jer ne vidi nikakve mogućnosti za budući zajednički život na
ovim prostorima. Na susretima naroda s visokim predstavnicima aktualne srpske vlasti, koje mi je u
posljednje vrijeme uspjelo organizirati, te stavove naš hrvatski narod otvoreno iznosi. Za navedena i
druga zla, koja su pogodila naš hrvatski narod, nije bilo nikakvog povoda ni razloga, jer hrvatski
narod na ovim prostorima nije imao oružja, niti se borio. Kao počinitelji ovih zala prozivaju se
nekakve divlje paravojne postrojbe, protiv kojih se, navodno, civilna i vojna vlast bori. Međutim,
čini se da nema većih rezultata.
Poseban oblik pritiska na narod čini se hapšenjem svećenika i rušenjem vjerskih objekata. Veći broj
svećenika bio je u logorima. Neki od njih ostat će invalidi cijeli život. Za jednog svećenika /vlč.
Ratka Grgića/ se ni nakon više od tri mjeseca ništa ne zna. U biskupiji je razoreno 40 posto, a manje
ili više oštećeno 50 posto vjerskih objekata.
Iznoseći ove činjenice koje su Vam dijelom već i poznate, želimo Vam izraziti i svoja pitanja i
očekivanja: Jesmo li mi prepušteni sami sebi? Može li Hrvatska, čiji mnogi sinovi potječu s ovih
prostora, pomoći Hrvatima u Bosanskoj krajini da ostanu na ovim prostorima. Uzalud je, međutim,
nastojanje Crkve da narod zadrži na svojim ognjištima, ako ne budemo imali veću podršku
hrvatskih vlasti. A pogotovo je uzaludno naše nastojanje, ako postoji bilo kakav "x-plan", ako naš
opstanak na ovim prostorima više nije predviđen. A takve misli i strahovanja svakodnevno su
prisutni u srcu našeg hrvatskog čovjeka u Bosanskoj krajini, jer mu dosadašnji razvoj događaja daje
razlog da tako misli.
Osim svakodnevnog nasilja koje se čini nad našim narodom, što je i glavni pokretač naroda na
iseljavanje /ako se ovako nastavi Hrvatska može očekivati nove desetke tisuća Hrvata/, jako nas
zabrinjava i potpuno ekonomsko osiromašenje našeg čovjeka. Kako da taj čovjek preživi zimu, a
ako mu to i uspije, što on može očekivati od budućnosti?
Osim pomoći koju narodu pružamo većinom preko Caritasa, željeli bismo hrvatskoj vlasti uputiti i
još jedan konkretan prijedlog ili molbu: Može li hrvatski narod u Bosanskoj krajini dobiti pomoć u
nafti kako bi uzorao svoje njive, i sjeme, kako bi ta polja zasijao? Mislimo da bi tako ne samo
osigurali prehranu stanovništva za sljedeću godinu, nego bi, vjerujemo, djelomice popustio onaj grč
straha i napetosti u kojem ovaj narod svakodnevno živi, stalno spreman da uzme svoje zavežljaje i
da bježi. Kada bi mogao bar sijati svoje njive, naš bi čovjek možda uspio odagnati crne misli.
Uz dužnu zahvalnost i poštovanje Vaš,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
NAŠI LJUDI NE ŽELE BITI "HRANA ZA TOPOVE U TUĐOJ VOJSCI"
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br: Prez. 158/93 od 25. listopada 1993.)
Poštovani gospodine predsjedniče!
Slobodan sam zamoliti Vas da prije za sutra zakazanog razgovora s visokim predstavnicima RS
primite na znanje i neke najnovije činjenice iz ovog našeg banjalučkog kraja:
Danas mi je došla oveća grupa, 60 naših ljudi iz sela Dragočaj, župa Barlovci, koji su svi od reda
dobili poziv na MOBILIZACIJU, kako rekoše, na dobojsko ratište, u jedinice 8552/4 i 8552/2. Do
sada su svi oni bili u radnim jedinicama u Banjaluci ili oko nje ili pak na plantažama voća kod
Bosanske Gradiške. Sada su pak određeni, kako im je rečeno, u vojsku. Oni su me obavijestili kako
to ne mogu prihvatiti, pa i uz cijenu da moraju sve napustiti i bez igdje ičega krenuti u bijeli svijet.
Tražili su od mene zaštitu, jer je, kako rekoše, 60 obitelji izravno time pogođeno. Oni su, kako
tvrde, i dosad bili spremni raditi sve poslove, unatoč stalnom šikaniranju; spremni su i ubuduće i
raditi i od svoje imovine dio dati za druge, ali ne žele uzeti oružje niti biti, kako rekoše, hrana za
topove u tuđoj vojsci. Ja sam im mogao samo ponoviti ono što ste Vi zahtijevali kada ste ovdje bili,
tj. da ne, mobiliziraju i ne šalju na frontu naše ljude te da Vam je to obećano. Smatram pak da je ova
posljednja akcija uistinu prijelomna točka glede sudbine našeg naroda na ovim prostorima, jer je
očito da se i na ovaj način želi učiniti pritisak na naše ljude da napuste svoja ognjišta i zauvijek se
isele. To nije ni Vaš stav, niti je stav Predsjednika HR HB ili vodstva hrvatskog naroda u cjelini,
kako je i Vama i meni poznato! Ako se sada dopusti da se ovako perfidan način protjeruje uistinu
miroljubiv i nedužan narod, bio bi to početak velikog egzodusa našeg naroda s nesagledivim
posljedicama. Zato Vas molim da to spriječite, bilo u sutrašnjem razgovoru, bilo u posebnom
dolasku nekog iz Vlade k nama u Banjaluku i ovaj kraj! Ima, na žalost, i drugih nevolja! Primite
srdačne pozdrave, uz dužno poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
MOBILIZACIJA - JEDAN OD PERFIDNIH NAČINA PRITISKA
ISELJAVANJE
NA
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br. Prez. 161/93 od 26. listopada 1993.)
Gospodine predsjedniče!
Ponovno Vam se obraćam u ime velikog broja naših ljudi iz banjalučkog područja koji su ovih dana
dobili naloge da idu na dobojsko ratište i da, iako civili, budu na tamošnjoj fronti, kako im je
doslovce rečeno! Pozive su dobili ljudi svih dobi, čak i oni stariji od 60 godina! Dakako da vlada
velika panika i odbijanje među tim ljudima koji ni sami ne znaju kome da se obrate i od koga da
traže zaštitu. Traže je od mene, iako su svjesni da ja nemam nikakvih ingerencija kada je riječ o
političkom ili vojnom određivanje tko će kamo i što će raditi. Svi ističu da će rado raditi sve tekuće
poslove, na berbi plodova ili sve druge poslove u Banjaluci ili u njenoj okolici, ali ne žele ići u tuđu
vojsku, uzimati oružje li mu se približavati. Ovdje nema nikoga, kako Vam je poznato, tko bi im u
ime HVO-a ili Hrvatske Republike Herceg Bosne mogao reći što da čine i kamo da krenu. Iz
njihovih se jadikovki stječe dojam da je opća mobilizacija naših ljudi jedan od perfidnih načina da
se sve nas prisili na iseljavanje. Ljudi su doista zdvojni! Imajte to na umu i molim Vas reagirajte
kako dolikuje da bi se zaštitio i obranio ovaj nezaštićeni narod! Vjerujem da ste danas u razgovoru s
predstavnicima RS već razgovarali o toj temi, ali Vas molim da i javno date do znanja našim
ljudima kako da se vladaju da izbjegnu veću nesreću. Očekujemo i Vaš glas ili pak nekoga iz Vaše
Vlade da se ovdje među ljudima pojavi i donese im Vaše naputke! Molim Vas, nemojte se oglušiti o
ove naše vapaje!
U očekivanju Vašeg javljanja, izražavam Vam dužno poštovanje, uz srdačan pozdrav!
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
"MISLIM DA DOSAD NISMO UPRLJALI IME SVOGA NARODA, A NE
ŽELIMO NI UBUDUĆE"
Pismo dipl. iur. Ivanu Benderu, predsjedniku Zastupničkog doma HR HB
(Prot. br.: 19/94 od 6. veljače 1994.)
Cijenjeni naslove!
Dobio sam Vaš službeni dopis br. 0l-246-V-01/94 od 03. veljače 1994. godine u kojemu me, kao
banjalučkog biskupa, pozivate na Peto izvanredno zasjedanje Zastupničkog doma Hrvatske
Republike Herceg Bosne u proširenom sastavu.
Zahvaljujem Vam na pozivu!
Kako zbog aktualnog zdravstvenog stanja nisam u mogućnosti nikuda izlaziti, želim Vam bar
pisanim putem reći da ću molitvama pratiti sva iskrena, humana i konstruktivna nastojanja aktualno
najodgovornijih predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini glede budućnosti na
njegovom mnogo stoljetnom zavičajnom tlu.
Katolička je crkva u tom narodu bila i ostala kontinuirano njegova najvjernija suputnica, učeći ga u
duhu Kristova Evanđelja i "u zgodno i nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2) da ljubi Boga iznad svega, a
bližnjega svoga kao sebe samoga (usp. Mk 12, 30-31).
Vama je, kao i cijeloj domaćoj i stranoj javnosti, poznat dosadašnji stav i aktivno nastojanje
najslužbenijih predstavnika Katoličke crkve u BiH i njezinih biskupa kada je riječ o tisućljetnom
povijesnom pravu Katoličke crkve da preko svojih biskupija, tj. organiziranim načinom crkvenog
života i djelovanja, ostane idućih stoljeća na ovim prostorima.
Istinski i dobronamjerni politički vođe našeg hrvatskog naroda u BiH nastojat će i u mirnim i
nemirnim vremenima raditi, svim legalnim sredstvima i načinima, na zaštiti i očuvanju njegovih
ljudskih i građanskih prava i sloboda, među kojima su primarne i nacionalna i vjerska prava i
slobode.
To i ja očekujem od Vas, sadašnje najviše institucije hrvatskog naroda u BiH, ne samo u svoje ime,
nego ponajprije u ime svih 120.000 članova moje Banjalučke biskupije, bilo da su u svojim
domovima ili su prisilno iz njih istjerani. Mislim da dosad nismo uprljali ime svoga naroda, a to ne
želimo ni ubuduće. Vjerujemo da Svevišnji Bog, Gospodar svakog života i svakog naroda, to zna i
da će dati svoj blagoslov.
Od dobrih i plemenitih ljudi ponajprije iz svoga hrvatskog, ali i iz redova drugih naroda, ustrajno
očekujemo da nas prihvate kao svoje konstruktivne članove i susjede miroljubive prema svim
ljudima i svakom narodu, kojima je stalo do istinskog mira i humanog dobrosusjedstva, do
duhovnog i materijalnog prosperiteta.
Želeći cijenjenom zborovanju konstruktivan, plodan rad na dobrobit hrvatskog narodnog korpusa u
našoj starodrevnoj domovini Bosni i Hercegovini, sve sudionike iskreno pozdravljam!
Uz dužno poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
PONOVNA MOBILIZACIJA HRVATA U BANJALUČKOM KRAJU
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br.: V- 1334/94 od 28. veljače 1994.)
Cijenjeni gospodine predsjedniče!
Prije sat vremena dobio sam iz Banjaluke vijest o ponovnoj mobilizaciji naših ljudi. Puno dvorište
Biskupije uspaničenih ljudi, žena i djece.
Neki Vam je dan biskup banjalučki pisao o mobilizaciji koju su Srbi proveli prije 15-ak dana s
izgovorom da ju je biskup odobrio. Neki od tih ljudi poslani su u Žepče, drugi Bog zna kamo. Imali
smo tada razloga sumnjati da su Srbi to učinili u dogovoru s nekim vodećim ljudima iz Herceg
Bosne, pogotovo Žepča. Sada se ta naša sumnja pokazuje točnom. Neki od naših mobiliziranih ljudi
ovih su dana kao nesposobni vraćeni iz Žepča. Oni su nam javili da tamošnji dužnosnici I.
Lozančić, A. Marinčić i dr. tvrde kako su tu mobilizaciju proveli zajedno sa Srbima i uz znanje
biskupa. Zar je biskup nakon tolikog zauzimanja za naš narod zaslužio da ga lažima blate pripadnici
tog istog naroda.
Lozančić je našim ljudima govorio čak o nekim svojim suludim planovima o preseljenju naših
obitelji iz banjalučkog kraja. Kamo? Nije se izjasnio. Je li možda Vama javio? Čudno je, gospodine
predsjedniče, to što se takvi ljudi nalaze na položajima s kojih tako bezobzirno odlučuju o sudbini
tolikih života.
Biskup strahuje i za obitelji onih koji su na takav zločinački način mobilizirani i poslani u Žepče.
Da je taj strah opravdan pokazalo se i prije dva dana, kada na je TV-u Banjaluka postavljeno pitanje
što Hrvati iz banjalučkog kraja rade u Žepču i u čijoj se to vojsci bore? Nova neizvjesnost za naš
narod - starce, žene i djecu, koji su ostali kod kuće.
Obraćam vam se u ime biskupa koji je trenutno spriječen. Obraćam Vam se kao jednoj od
najodgovornijih osoba Herceg Bosne, uvjeren da ste svjesni svoje odgovornosti prema cijelom
našem narodu te da se nećete oglušiti na vapaje tog naroda nego da ćete učiniti sve kako biste nam
pomogli.
Zahvaljujem Vam na Vašem dosadašnjem zauzimanju i izražavam iskreno poštovanje.
Dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
Pismo dostavljeno:
- Franji kard. Kuhariću, nadbiskupu .i metropolitu zagrebačkom - Zagreb
- Apostolskoj nuncijaturi - Zagreb
KAKVA JE I U ČIJIM JE RUKAMA (OSIM BOŽJIM) SUDBINA KATOLIKA
BANJALUČKE BISKUPIJE NA PODRUČJU KOJE KONTROLIRAJU
BOSANSKI SRBI?
Biskupova promemorija prof. dr. Peji Ćoškoviću, delegatu u Skupštini BiH
(Prot. br.: Prez. 47/94 od 26. ožujka 1994.)
Poštovani gospodine prof. Ćoškoviću!
Slobodan sam obratiti Vam se kao izabranom delegatu banjalučke regije u Skupštini BiH. Kako
ćete, nadam se, moći sudjelovati na zasjedanju Ustavotvorne skupštine u Sarajevu 28.o.mj.,
očekujem da se kao legitimni zastupnik ovdašnjega hrvatskog pučanstva javite za riječ i tako
svratite pozornost nazočnih na našu dramatičnu situaciju i neizvjesnu budućnost.
- Vi uglavnom znate za našu potpunu nezaštićenost i obespravljenost; gaženje naših ljudskih
sloboda i prava na život, stan, dom, zavičaj, rad, pravednu podjelu plodova rada, slobodno kretanje,
slobodu mišljenja, zbor i dogovor, odgoj vlastite djece i dr...
- Vama je također poznato da smo i na ovim prostorima kao nacionalna i pogotovo kao vjerska
zajednica zasigurno najstariji i najautohtoniji element!
- Vama je poznata teška i dramatična povijest katolika na ovim prostorima; posebno tragedija
Banjalučke biskupije u II svj. ratu, kada je trećina biskupije potpuno uništena i više nikad nije
obnovljena!
Ono što u ovom trenutku svakako trebate dobro znati jest činjenica da je, unatoč našem izrazito
miroljubivom držanju, s područja naše biskupije pod kontrolom RS dosad otišlo (protjerano,
sklonilo se ili iselilo), prema evidenciji naših župnika, 43.000 katolika, od kojih je bar 99,5 posto
Hrvata. JOŠ UVIJEK SE OVDJE NALAZI - prema podacima iz polovine ožujka, više od 27.000
katolika u 37 župa na 15 općina! Najviše ih je na području banjalučke općine - 15.381 /bez granične
župe TRN - 1.372/. Hrvata ima više, jer nisu svi na našim popisima!
Od onih koji su trenutno izvan biskupije, prema našoj evidenciji oko 8.000 dosad je zamijenilo
kuće/stanove u RH ili HR HB. Svi ostali, tj. gotovo 35.000 naših ljudi - katolika Hrvata, protjeranih
ili izbjeglica - potencijalni su kandidati za vraćanje na svoja ovdašnja ognjišta. Mnoge naše
izbjeglice i prognanici nestrpljivo pitaju kada će se i hoće li se uopće moći vratiti u svoj zavičaj?!
Tko o tome odlučuje? Što s tim ljudima, a što s ovima ovdje koji su, obespravljeni i teško poniženi
u svom ljudskom dostojanstvu, već na rubu strpljivosti zbog iščekivanja da se netko od hrvatskih
političara odlučnije i učinkovitije za njih zauzme?!
Kako Vam je zacijelo poznato, dosad se ovdje provodila vrlo perfidna politika etničkoga čišćenja
metodom "odsijecanja glave", tj. posebno se udaralo na viđenije, bogatije, utjecajnije ljude, na našu
inteligenciju, kako bi se uklonila ekonomska podloga i intelektualno vodstvo. Ako i dalje budemo
prepušteni onima oko nas, a sami za sebe ne učinimo sve što možemo tamo gdje se odlučuje o našoj
političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i vjerskoj sudbini, ne treba nas čuditi što će nam drugi skrojiti
kapu koja nikako neće pasati za našu glavu!
Zato molim Vas, kao legitimnoga narodnog zastupnika ovog kraja, da se svakako oglasite na idućoj
Skupštini u ime svih koje predstavljate, kako onih koji su još ovdje, tako i onih koji su trenutno
prisilno izvan ovih krajeva. Morate tražiti za naše ovdašnje ljude PRAVO NA NORMALAN
LJUDSKI ŽIVOT I LJUDSKU BUDUĆNOST NA NJIHOVIM STOLJETNIM OGNJIŠTIMA!
Mora se naći, možda u recipročnosti, način da se ovdašnjim obespravljenim ljudima vrate njihova
osnovna ljudska i građanska prava i slobode, uključujući i vjerska i etnička.
Ovo su dani dalekosežnih odluka za budućnost naših ljudi! Te odluke donose drugi o nama - bez
nas! Nastojali smo se ponašati kao ljudi, čuvajući obraz i svoj, i svog naroda, i svoje Crkve.
Trebamo li za takav stav biti kažnjeni potpunim brisanjem iz svih budućih povijesnih i zemljopisnih
karata?!
Sve što sam mogao i znao poduzimao sam i kod predstavnika srpskog, a pogotovo kod svog
hrvatskoga naroda za zaštitu ovih mojih ljudi kojima sam dužan i želim pomoći. A Bog zna /ali i
mnogi ljudi/ da sam nastojao i svima drugima pomoći i spasiti ih od većega zla!
Znam da su moje mogućnosti vrlo ograničene kad su u pitanju političke odluke drugih o nama i
našoj sudbini. Pa ipak, nisam šutio i ne želim šutjeti kao "nijemi pas" kojega se ne tiče što lopovi
provaljuju u dvorište i uništavaju dom!
Očekujem, posebno od aktualnih političkih predstavnika svog hrvatskoga naroda, da se napokon
jasnije i odlučnije zauzmu za sve svoje sunarodnjake, pogotovo za one koji su im dali svoje
povjerenje na slobodnim izborima, kako u povijesti ne bi bili zapisani kao kratkovidni egoisti i
veliki izdajice narodnih interesa! Među onima koji su odgovorni za nas ovdje ste i Vi!
Uvjeren sam da ćete nas dostojno i zauzimajući se za nas zastupati i ovaj i svaki idući put!
Želim Vam Božji blagoslov!
Uz dužno poštovanje i srdačan pozdrav
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
MOLIM VAS, ZAUZMITE SE DA SE PONOVNO OMOGUĆI RAD NAŠEM
CARITASU!
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br.: Prez. 38/94 od 7. travnja 1994.)
Poštovani gospodine predsjedniče!
(...)
Moram Vas ponovno obavijestiti da je unatoč Vašoj intervenciji i jamstvu dobivenom od g. Lukića
glede nesmetanog rada, odnosno odlaska konvoja našeg Caritasa po prijeko potrebnu hranu u
Zagreb, ponovno došlo do zabrane odlaska tom konvoju koji je sutra trebao poći u Zagreb. Očito su
se ili kompetencije ili iskrenost nadležnih pobrkali! Zašto nam to čine kad se dobro zna da
pomažemo svima u našem gradu i cijelom kraju, dakako i velikom broju naših susjeda Srba?! Tko
to ima najveće kompetencije u odlučivanju hoćemo li prehranjivati vrlo ugroženo pučanstvo cijele
ove regije ili ćemo ga ubijati ovakvim besmislenim potpuno samovoljnim odlukama? Dosad nam se
nije mogla utemeljeno predbaciti nekorektnost ili jednostranost u radu, kao što je to slučaj s nekim
drugim sličnim organizacijama, što je opet njihova stvar. Tražimo od svih kompetentnih da nam ili
ukažu na stvarne, objektivne promašaje i pogreške ili da nam nepotrebno ne smetaju u onome što
želimo činiti za dobro svih! Molim Vas da se još jednom odlučnije zauzmete kod najkompetentnijih
u RS za rad našeg Caritasa, a tako i za mnoge koji žive isključivo od Caritasa! Unaprijed Vam
hvala! Također Vas molim da učinkovitije razriješite ovaj vrlo težak i za naše ljude dramatičan
promašaj mobilizacije, kako za žepačko područje, tako i za druga područja na koja su ponovno ovih
dana poslani naši ljudi! Velika hvala i srdačan pozdrav!
+ Franjo Komarica, biskup
NAJNOVIJI IZVJEŠTAJ O SITUACIJI U BANJALUČKOJ REGIJI
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Zagreb, 7. travnja 1994.)
Poštovani gospodine Predsjedniče!
U posljednje vrijeme dostavio sam Vam nekoliko izvještaja o situaciji u banjalučkoj regiji, posebno
što se tiče Hrvata. Stanje se sve više pogoršava. Danas mi biskup Komarica piše sljedeće:
"Ovdje danas nove nevolje s ljudima s banjalučkog i kulaškog područja - sutra moraju ići u vojsku
RS. Što učiniti? U Šargovcu nova nasilja..." Biskup navodi i druga mjesta.
Caritas nije tri tjedna mogao dovesti hranu iz Zagreba. Prošlog nam je tjedna nekako uspjelo dobiti
dozvolu. Na povratku u Banjaluku u četvrtak, 31. ožujka, srpska milicija iz Okučana je na autocesti
kod Novske presrela naš konvoj i u prisutnosti UNPROFOR-a oduzela i odvezla u Okučane velike
količine hrane i druge pomoći.
U prilogu Vam dostavljam biskupovo pismo upućeno Vama.
Sa štovanjem,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
Prilog (1)
"MI ŽELIMO OSTATI OVDJE! TO JE I VAŠ - MENI POZNATI STAV"
Biskupovo pismo predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Prot. br.: Prez. 54/94 od 7. travnja 1994.)
Poštovani gospodine Predsjedniče!
Slobodan sam obratiti Vam se ovaj put i pisanim putem, u ime preostalih (približno 27.000) vjernika
moje decimirane Banjalučke biskupije s područja koje kontroliraju srpske vlasti.
Dosadašnja zbivanja i razvoj naše situacije uglavnom Vam je poznat iz naših višekratnih razgovora
proteklih mjeseci. Zahvalan sam Vam, u ime svih naših obespravljenih ljudi, na Vašoj spremnosti da
primite na znanje naš nezavidan položaj i da nam pomognete koliko god je to moguće.
Nije Vam nepoznato da smo jobovskom strpljivošću, za koju nam je sam Bog davao snage, nastojali
podnositi nebrojene, ničim izazvane nepravde, poniženja, mrcvarenja, zlostavljanja, protjerivanja,
čak i ubojstva u vlastitim domovima samo zato što smo Hrvati, odn. katolici! Također Vam nije
nepoznato da mi, u našem kraju, naše susjede - ni Srbe, ni Muslimane, ni ikoga drugog - nismo
životno ugrozili, niti im nanijeli bilo kakve nepravde. Dapače, zahvaljujući pomoći koju smo preko
našeg biskupijskog Caritasa dobivali od drugih dobrih ljudi i od svojih smo usta otkidali i dijelili
našim susjedima, čak i onima koji su nas šikanirali!
U nebrojenim razgovorima s ovdašnjim predstavnicima vlasti i vojske pokušavao sam uvijek iznova
na lijep način upozoravati na njihovo konstantno gaženje naših osnovnih ljudskih prava; molio ih da
se distanciraju od zločinačkih akcija i odluka prema našim ljudima, jer će na njih, ako nastave s tom
praksom, pasti velika ljaga nečovještva. Neću reći da nakon tih mojih intervencija nije bilo
nikakvog pozitivnog rezultata. No, to je zanemarivo u usporedbi s programiranom nakanom da se
naš nacionalni i vjerski entitet na ovim našim mnogostoljetnim prostorima svede na najmanju
moguću mjeru, ako ga se još uvijek ne želi baš potpuno uništiti!
Vama je poznata naša odlučnost da, unatoč svim dosadašnjim nevoljama ostanemo postojani na
svojim pradjedovskim ognjištima, gajeći neuništivu nadu da će nam u toj našoj legitimnoj želji i
jednom od naših osnovnih ljudskih prava učinkovito pomoći i sadašnji politički predstavnici našeg
hrvatskog naroda!
U posljednjih nekoliko tjedana u nekoliko sam se navrata obraćao vodećim političkim
predstavnicima Hrvata s područja Bosne i Hercegovine, odnosno Herceg Bosne, moleći ih da se kod
svih nacionalnih i međunarodnih institucija energičnije zauzmu za nas ovdje. Zahtijevali smo da
netko od tih naših političara pronađe mogućnost dolaska ovamo i razgovara o našoj sudbini, kako s
predstavnicima srpskih vlasti, tako i s našim obespravljenim, zbunjenim i vrlo uznemirenim
narodom.
Osobno pokušavam ovdje i dalje činiti sve da smirim uznemirene duhove, da i ovdašnje vlasti
upozorim da ne valja to što čine. Ali, sve to nije i ne može biti dovoljno!
Svakodnevno ugrožavanje života naših ljudi bacanjem bombi na njihove kuće, fizičko zlostavljanje
ljudi - i starijih - čak do besvijesti (područje općina Banja Luka, Prnjavor, Kotor Varoš, Laktaši);
ubojstva nedužnih civila u njihovim kućama (Prijedor, Prnjavor); svakodnevno nasilno hvatanje i
mobiliziranje naših ljudi u vojsku RS; sadističko iživljavanje nad mnogim našim ljudima,
prisiljenim na krajnje nehumane "radne akcije", najčešće u blizini bojišnica dobojske,
donjovakufske i bihaćke regije, te na bosanskobrodskom, šamačkom i oraškom području; otpuštanje
i onog vrlo malog broja učitelja, nastavnika, liječnika i drugih radnika, koji su dosad radili; vrlo
česte provokacije telefonom "ustaše, što još ovdje čekate!", "pobit ćemo vas sve kao gamad!";
konstantno tjeranje iz stanova, doslovce na ulicu, a sve više i iz vlastitih kuća i sl. te činjenica da se
nemaju kome obratiti za bilo kakvu zaštitu, jer naših političara takoreći i nema, a srpskim se
političarima ne isplati ići, dovodi naše ljude u uistinu nezavidnu situaciju! Jedina im je potpora
Crkva, jedina utjeha vjera u Boga i držanje Božjeg zakona!
Ne pada mi na pamet da imalo dramatiziram situaciju, jer je ona sama po sebi dovoljno dramatična!
Neka Vam bude i dalje jasno, poštovani gospodine Predsjedniče, da je naša opcija glede naše
budućnosti na ovim prostorima i dalje nepromijenjena - mi želimo svakako ostati ovdje! Meni je
poznato da je to i Vaš stav! Mnogi naši ljudi koji su prisilno otišli iz ovih krajeva (njih gotovo
49.000) žele natrag i mole me da im pritom pomognem, kako kod Vas, odn. Vlade RH, tako i kod
ovdašnjih vlasti!
Čini mi se da je opća politička situacija trenutno za nas ipak povoljnija nego ranijih mjeseci! Zato
sam slobodan najusrdnije Vas zamoliti za neke konkretne korake.
Može li se sada nešto više i konkretnije poduzeti za naše ljudi na ovim stranama? Može li se
razmišljati o otvaranju predstavništva hrvatskog naroda BH ovdje u Banjoj Luci? Može li
novootvoreno Predstavništvo RH u Beogradu bilo što za nas ovdje učiniti? Mogu li se konačno
pokrenuti politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH da pregovaraju s predstavnicima srpskih
vlasti i o nama i našoj aktualnoj, doista vrlo teškoj situaciji, odnosno o našoj budućnosti?
Molim Vas, primite k znanju ovaj vapaj od Vaših sunarodnjaka koji Vam dosad nisu zadavali
previše glavobolje, a za koje, kao i za sve ostale Hrvate ma gdje bili, kako mi je poznato, imate i
srca i volje da im pomognete!
Iskreno Vam u ime svih zahvaljujem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
"NOVE NEVOLJE S LJUDIMA NA BANJALUČKOM PODRUČJU"
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Zagreb, 7. travnja 1994.)
Cijenjeni gospodine predsjedniče!
Zahvaljujem Vam što ste me u utorak primili na razgovor, kao i na svemu što ćete poduzeti da nam
pomognete - nadam se da hoćete.
Danas sam od biskupa dobio pismo. Između ostalog citiram sljedeće: "Ovdje danas - nove nevolje s
ljudima s banjalučkog područja i kulaškog - sutra moraju ići u vojsku RS. Što učiniti? U Šargovcu
nova nasilja: Zvonku Mariću zapalili su gospodarske zgrade /imao je manju farmu/! Marku Mariću,
Šargovac 171 i Ivici Golubu (Ilije) noćas u 0,20 sati /dvije istodobne eksplozije/ teško su oštećene
kuće, raznesena sva vrata i prozori i nanesena velika materijalna šteta, a ukućani su lakše ozlijeđeni!
U posljednjih 5-6 dana izgorjelo je 6 kuća na području Šargovca. U Kotor Varošu nastavlja se
pljačka naših kuća u kojima ljudi noću ne smiju boraviti zbog straha za goli život (Vidić Jela i dr.)".
U utorak sam Vam pokazao popis hrane koju moramo predati Srbima, jer samo pod tim uvjetom
možemo prevoziti pomoć iz Zagreba u Banjaluku. Unatoč Vašem dogovoru s Lukićem, u Banjaluci
nam se stalno postavljaju prepreke. Čovjek koji nam te uvjete postavlja je šef Komesarijata za
izbjeglice u Banjaluci, DRAGAN SALIĆ. Dio od 30 posto, koliko smo morali predati, nije otišao u
skladište srpskog Komesarijata za izbjeglice, nego na željezničku stanicu i dalje, očito, prema
Doboju na frontu.
Imat ćete susrete sa srpskom delegacijom, pa Vas molim da učinite na njih pritisak.
S poštovanjem,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
PREPUŠTENI SMO HIRU I BEZOČNOSTI ONIH KOJIMA ZAKON U
tOPUZU LEŽI - POMOZITE NAM!
Biskupovo pismo predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br.: Prez. 61/94 od 18. travnja 1994.)
Gospodine predsjedniče!
Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem pismu od 14. travnja o. g. u kojem se osvrćete na moje
višekratne dopise te navodite što ste sve u posljednje vrijeme poduzeli kod predstavnika srpskih
vlasti za našu najosnovniju zaštitu.
Hvala Vam u ime mnogih na Vašim intervencijama. Nesumnjivo je da bi nam bez njih bilo gore
nego što je sada. To je samo potvrda da se NETKO istinski mora zauzeti i za ovaj dio našeg naroda
koji je, ni kriv ni dužan, prepušten hiru i bezočnosti onih kojima zakon u topuzu leži. Takvi uopće
ne bi smjeli biti na čelu službene politike jednog naroda ili tvorevine koja ima aspiracije da bude
država i to pravna! Nitko nema pravo svojim postupcima prljati obraz narodu kojemu po rođenju ili
opredjeljenju pripada!
Dopustite mi da Vam, kao odgovor na Vaš izvještaj, iznesem podatke o trenutnom stanju našeg
pučanstva na terenu moje biskupije pod srpskom vlašću.
1. Ne sumnjam da su Vaši sugovornici tvrdili da se korektno odnose prema našem stanovništvu. Na
terenu situacija nije onakva kakvom je oni žele prikazati! Ako se ustrajno provode zločini nad
našim potpuno nevinim ljudima, onda se to radi uz znanje ili prešutno odobravanje aktualne vlasti,
u suprotnom ta "vlast" i nije vlast, nego neko drugi drži stvarnu vlast u rukama! Zašto se dosad
nitko od njih nije javno distancirao od zločina koji su počinjeni i uvijek se iznova čine?! Vlast bi
morala znati što se događa, a ako joj je do čista obraza i do stvarnog mira i sretnije budućnosti zašto
to ne pokaže na djelu? Ta vlast ostavlja dojam da prihvaća i odobrava državni teror nad nesrpskim
stanovništvom cijele ove regije. Može li se preko te činjenice tek tako prijeći?
2. Prema mojim podacima, velik dio mobiliziranih "župljana" ponovno je pušten svojim kućama
"na odmor, s obvezom da se nakon određenog broja dana vrate u vojne postrojbe". Nije mi poznato
koliko se njih uistinu vratilo, ali znam da je velik broj njihovih supruga i majki ponovno dolazilo k
meni, tražeći od mene zaštitu da se njihovi muževi i djeca ne guraju silom u rat, kad oni oružje od
početka rata nisu htjeli dizati ni protiv koga.
Međutim, s područje sela Kulaši (između Banjaluke i Doboja) ponovno je ovih dana, jučer i danas,
nasilno mobilizirana grupa od devet, a potom još tri muškarca, i prema tvrdnji njihovih najbližih,
odvedena na bojišnicu na dobojsko ratište. Mobiliziranima je rečeno da se "moraju obući u vojne
uniforme i da će dobiti oružje". A iz susjednog sela Dragalovci (dobojska općina) pedesetak je
muškaraca odvedeno prije više od mjesec dana i mobilizirano u postrojbe vojske RS i o njima se još
ništa ne zna! Na području općine Banjaluka u posljednje se vrijeme službeno mobilizira, ali neke
grupe koje se predstavljaju (?!) kao vojna policija uporno kruže našim selima na periferiji Banjaluke
i "love" muškarce. Koga uhvate nasilno ga odvlače u nepoznatom pravcu. Kako mi se njihove
supruge i majke žale, na njihove molbe kod policije i vojske ovi tvrde da s time nemaju ništa. Ljudi
me uvjeravaju da se ne zna tko je gori - ili ti drznici-hvatači ili službena policija koja bi u ime
službene vlasti trebala štititi sve ljude od bezakonja! Posebno se tuže na policijske postaje u
Budžaku i Ivanjskoj! Našim ljudima, pri traženju osnovne zaštite, nitko od civilnih vlasti ne pruža
zaštitu! Svakodnevno se na njih nasrće drsko i ustrajno, zahtijevajući da napuste ove krajeve, tj. da
ostave sve što imaju ovdje i idu kamo god znaju - "među svoje ustaše". Žalosno je samo i slušati te
njihove jadikovke! Kako je tek njima! Još uvijek ima mnogo naših muškaraca u selima Dragočaj,
Barlovci, Kuljani, Šargovac, Priječani, Česma, Delibašino selo i Debeljaci koji su u skloništima, u
suprotnom ih čeka racija i nasilno odvođenje u nepoznato.
3. Najnoviji izvještaji s područja župa Mrkonjić Grad i Kotor Varoš, koje sam danas dobio iz
potpuno provjerenih izvora, pokazuju doista nastavak neljudskog ponašanja ljudi na vlasti prema
našem pučanstvu! U Mrkonjić Gradu doista hitno treba nešto poduzeti da se ono malo naših ljudi
spasi od sadističkog iživljavanja tamošnjih moćnika koji se prema njima ponašaju kao prema stoci.
Žalosno i nedostojno svake civilizirane sredine!
Današnji izvještaj iz kotorvaroškog kraja prenosim u cijelosti:
"U posljednje su vrijeme učestali napadi na obiteljske kuće i ljude. Često dolazi do težih
ozljeđivanja, traže im novac, odnose sve iz kuća, redovito pod prijetnjom smrću od njih zahtijevaju
napuštanje Republike Srpske. Napadi se događaju vrlo čudno, gotovo planski. Napadnu jednu ili
dvije obitelju u jednom selu, a potom se sele u drugo i tako redom. Tako unose strah među sve
Hrvate katolike.
- Svim su Hrvatima isključeni telefoni bez ikakva obrazloženja.
- Svi su pozvani na radnu obvezu bez ikakve nadoknade, moraju sa sobom nositi hranu, alat i
odijelo. Često moraju skidati crijep i gradu s napuštenih iseljenih hrvatskih kuća.
- Pljačka je gotovo legalizirana. Javno se usred dana kroz grad voze namještaj, grada i ostalo a da
milicija nikoga ne zaustavlja. Hrana - krumpir, salata, žito, stoka redovito se pljačka i ljudi su sretni
ako im to uzmu samo da im u kuće ne ulaze.
- Posljednji slučaj u Novom Selu: pretučeni su Marko (Markan) i Ljubica Grgić. Između 13. i 14.
travnja poslije ponoći voženi su u Banjaluku na šivanje rana na glavi i dalje. Tražili su od njih
novac, zahtijevali da napuste kuću i da se isele, a sve su ih vrijeme nemilosrdno tukli drvenim
palijama i specijalnim kukastim metalnim šipkama koje ostavljaju teške ozljede.
- Useljavanje u napuštene kuće: usele se, opljačkaju je i potom traže drugu.
- S kuća skidaju sve (crijep, gradu) - sve se odnosi (namještaj, sanitarija, kabeli za struju, parketi,
podovi itd.).
- Groblja oskvrnuta - pokradeni spomenici (Rokovo groblje, Čepak, Bilice). Dokad će biti ovako?
Niotkud zaštite!"
4. S područja bosanskogradiške općine iz sela (i župe) Dolina prispio mi je ovih dana ovaj izvještaj,
sigurno provjeren, od 12. travnja 1994. Donosim ga u izvadcima:
"U petak u noći osmog ovog mjeseca, između 21 i 22 sata ubijen je Viktor Kalizan, sin Ive, r. 1957.
u Gornjoj Dolini, gdje je i nastanjen. Mladić, bistar, završio srednju školu za gluhonijeme u
Sarajevu, gluhonijem... Ovo je peta potpuno nevina žrtva u župi! Među mještanima su zavladali
strah i panika, pa bi bilo potrebno narodu dati jamstvo sigurnosti, to više što ovdje nema oružanih
djelovanja i narod tijekom cijelog rata nije uzimao oružje u ruke. U župi živi dvije stotine katolika
Hrvata, mahom starih i bolesnih.
Dvadeset četvorica mladića, odnosno mlađih ljudi, na radnim je obvezama. Posljednjih su se dana
četvorica razboljela, ali nemaju nikakve mogućnosti za liječenje.
- I ranije je bilo krađa i pljačke, ali od polovine siječnja ove godine to je uzelo maha i postalo
nepodnošljivo. Svake noći i dana krade se, odnosi, pljačka i otima iz napuštenih i useljenih kuća.
Relativno dobro stojeća kućanstva često ostaju s po dvije-tri kokoši...
Već je postala praksa da se, uz jednog Hrvata katolika kojem Caritas daje pomoć, pomogne još
dvojici pravoslavnih Srba. Redovito se daje pomoć socijalno ugroženima u Lamince (srpsko selo).
Znatna se pomoć daje i u lijekovima... Unatoč tim činjenicama, Crveni krst iz Gradiške protestira da
se "nepravedno postupa prema srpskom življu u podjeli pomoći"... Ako smo nepoželjni na svojim
posjedima na kojim živimo od svog truda i muke, neka nam mjerodavni organi to otvoreno kažu i
otvore put, pa ćemo iseliti, ako nam se jamči pravo na život i ostala najosnovnija prava, neka se
vojni i građanski organi javno oglase narodu kako bi ovdje već jednom zavladali sigurnost i red,
koliko je to moguće u ratnim prilikama. Narod ove župe, kao i cijelog ovog kraja, nije uzeo oružje u
ruke i prema svim međunarodnim zakonima ima pravo na miran život."
Gospodine predsjedniče, ovo je samo dio svakodnevice mojih vjernika-katolika na ovim
prostorima! Vama na znanje i ravnanje! Nada u bolje sutra još nas postoji, ali u mnogih sve više
blijedi! Pomozite!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
TRAŽIMO SAMO JEDNO - DA SE DRUGI PREMA NAMA ODNOSE KAO
PREMA LJUDIMA!
Pismo predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Prot. br.: 689/94 od 12. prosinca 1994.)
Poštovani gospodine Predsjedniče!
Ponovno Vam se obraćam u ovoj, za katolike Hrvate u banjalučkoj regiji, najnovijoj vrlo
dramatičnoj situaciji.
U mnogostrukim razgovorima s Vama i Vašim prvim suradnicima, od izbijanja rata u BiH, uvijek
sam dobivao sugestije da izdržimo i ostanemo na svojim ognjištima - što smo i mi svim silama
željeli. Ujedno ste mi davali čvrsta obećanja da nas nećete zaboraviti, da ćete nas najviše moguće
zaštititi. Vi znate da sam Vam želio vjerovati, da nisam želio sumnjati u iskrenost Vaših sugestija i
obećanja.
Naši su ljudi, imajući silno povjerenje u svoga biskupa i svećenike i uglavnom uvažavajući naše
sugestije, bili spremni čak i na mnogostruke žrtve, poniženja, mnogovrsnu obespravljenost samo da
bi ostali na pradjedovskim ognjištima; da bi na ovim našim vjekovnim prostorima sačuvali i za
budućnost snažan korijen svoga naroda i Crkve kojoj pripadaju, Prihvatili su uvjerenje da svojim
miroljubivim držanjem, svojim žrtvama koje podnose, pridonose i svome hrvatskom narodu u
cjelini, kao i zajednici Katoličke crkve na ovim prostorima.
Vama je zacijelo poznato jasno stajalište Svetog Oca i Svete Stolice da se Banjalučka biskupija
mora sačuvati i to u svom najvećem mogućem dijelu. I ja, kao aktualni banjalučki biskup, i moji
svećenici, redovnici i redovnice, bili smo i još smo uvijek spremni na najveće žrtve, čak i žrtve
života, što su naši ubijeni svećenici i pokazali, kako Vam je poznato, da ispunimo zadatak koji smo
dobili od Kristove crkve.
Svojim dosadašnjim držanjem svi mi što smo ostali na ovom području, koje trenutno, kontroliraju
srpske vlasti, pokazali smo i našim susjedima, i Vama, i Crkvi, i svijetu da smo miroljubivi, da smo
u stanju i spremni živjeti s drugima oko nas u miru. Jedino što očekujemo jest da to ne bude mir
roblja, tj. neizdrživo mrcvarenje obilježeno potpunom obespravljenošću i besperspektivnošću.
O nama su do sada odlučivali drugi a da nas nisu pitali što želimo i kako nam je. Je li doista moralo
biti tako? Ako za neke strane političare i planere nismo čak ni ljudi, vjerujemo da smo ljudi za
političare iz našeg hrvatskog naroda, na čelu kojih ste Vi! Dosadašnjim svojim postupcima prema
nama ovdašnje srpske vlasti poduzele su sve da se najvećem broju naših sunarodnjaka doista ogadi
život na ovim prostorima. Čini se da im ni to nije bilo dovoljno. To pokazuje i najnoviji njihov vrlo
nečovječan postupak prema našim ljudima. Nekoliko stotina naših ljudi, prisilno mobiliziranih na
najisturenije crte fronte na dobojskom, oraškom, bihaćkom i kupreškom ratištu, jedni dvadesetak
dana, drugi već i stotinu dana, a neki čak i pet stotina dana, toliko je psihički i fizički zgaženo i
iscrpljeno da će više od 90 posto njih biti invalidi, nesposobni za samostalan život. Preklinjao sam u
mnogim svojim apelima i ovdašnje moćnike, i Vas osobno, i Vaše prve suradnike da intervenirate
kako bi se s nama humanije postupalo. Do sada, na žalost, ništa učinkovito nitko nije poduzeo!
Zašto? I što se s nama, uz takvo bezdušno postupanje, zapravo namjerava?
Najnoviji "lov" na naše ljude u ovih posljednjih tjedan dana koji su postali taoci na glamočkom i
grahovskom bojištu i užasno, sadističko iživljavanje nad njima i njihovim ukućanima, iako nitko od
njih nije ni za što bio kriv, bojim se da je kod mnogih srušio i najveću spremnost da ostanu ovdje,
gdje ih je Božja Providnost donijela na svijet. Potpuna višednevna neizvjesnost o sudbini nekoliko
stotina naših doslovce kidnapiranih ljudi i starijih, i nemoćnih, i bogalja, i polu odjevenih, zdvajanje
njihove rodbine i izostanak svakog zanimanja naših političara za našu vrlo dramatičnu i krajnje
kritičnu situaciju, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj, zasigurno će uroditi vrlo
negativnim posljedicama za daljnji ostanak našeg pučanstva na ovim prostorima u ovom broju.
Stječe se dojam da je sve ovo s nama tako izrežirano da nas se izbezumi i jednostavno prisili na
odlazak, makar i u potpunu neizvjesnost. Da nam to žele, i to ustrajno, neki od naših "susjeda" to mi
odavno znamo; a i u posljednjoj su raciji mnogima, dok su ih tukli pred njihovim ukućanima (tako i
mog brata pred mojom staricom majkom!) i silom odvlačili u noć i neizvjesnost, govorili: "Ako se
sada napokon ne iselite svome Tuđmanu, ne preostaje nam drugo nego da vas sve pobijemo!"
Mnogo više bi nas boljelo kada bi iza takvog "projekta" stajao bilo tko od službenih hrvatskih
političara!
Gospodine Predsjedniče,
pitam Vas kao najmjerodavniju političku osobu koja se brine za cjelokupni hrvatski narod - što se
uistinu kani s nama? Tko će napokon ovom dijelu našeg, hrvatskog puka, koji do sada nije ničim
uprljao hrvatsko ime, reći punu istinu o budućnosti koju su mu ovozemni moćnici namijenili? Ima li
pravo i ovaj dio našeg naroda da se za njega počnu javno zauzimati aktualni hrvatski političari, bilo
iz Bosne i Hercegovine ili iz Hrvatske? Dokle ćemo biti pastorčad vlastitog naroda, tuđinci u
vlastitoj kući, neželjeni, iako za svakog normalnog čovjeka poželjni susjedi? Dokad će nas gaziti, a
da nemamo pravo na to se ni požaliti? Za čije i kakve ciljeve naši ljudi ginu i trunu na bojišnicama?
Kada će napokon doći jedan službeni predstavnik visokih političkih struktura i u ovaj kraj i zapitati
naše ljude kako su, što im nedostaje, što bi željeli? Što još treba da učinimo da nas vi, hrvatski
političari, prihvatite kao svoje sunarodnjake, ne manje vrijedne od onih u drugim mjestima i
krajevima, gdje god ima hrvatskog pučanstva?
Molim Vas, shvatite da govorim u ime bar 35.000 obespravljenih Hrvata, poglavito katolika, iz
moje Banjalučke biskupije i dijelova Vrhbosanske nadbiskupije, preostalih na području koje
trenutno drže Srbi (gdje nas je, kako znate, bilo mnogo više!), koji nemaju nijednog drugog
glasnogovornika niti se njihov vapaj može daleko čuti. Tražimo samo jedno, što je zacijelo i Vama
na srcu, da se prema nama odnose kao prema ljudima, s pravom da imamo i uživamo osnovna
ljudska i građanska prava i slobode! Očekujemo da se u svim budućim pregovorima o nama i našoj
budućnosti na ovim prostorima nedvosmisleno uzmu u obzir ti naši zahtjevi. Nemojte reći da
tražimo previše i da su svi oko Vas, koji odlučuju o nama, učinili i čine za nas sve što su mogli i što
mogu! Bog, a i povijest našeg naroda, sudit će svima nama prema našim djelima ili propustima!
Trudimo se da taj sud bude što povoljniji!
I ovom Vam zgodom iskreno zahvaljujem na svemu što ste za nas učinili, što ste za nas poduzeli!
Vjerujem da ću i ubuduće imati razloga zahvaljivati Vam!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
Msgr. Francescu Monterisiju, apostolskom nunciju u BiH - Rim Apostolskoj nuncijaturi - Zagreb
Msgr. Vinku kard. Puljiću, nadbiskupu i metropolitu vrhbosanskom Sarajevo
Msgr. Franji kard. Kuhariću, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom - Zagreb
PREPUŠTENI SMO NA MILOST I NEMILOST ZLOČINCIMA
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića
članovima Vlade HR HB, dr. J. Prliću i B. Pušiću
(Prot. br.: V- 8723/94 od 19. prosinca 1994.)
Poštovani gospodine Prliću!
Poštovani gospodine Pušiću!
Posljednjih sam dana nekoliko puta u ime banjalučkog biskupa i prema njegovom nalogu s Vama
bio u kontaktu zbog velikog broja naših uhićenih civila, odvedenih da služe Srbima kao živi štit u
Glamoču i Bosanskom Grahovu. Obećali ste mi da ćete se u razgovorima o razmjeni zarobljenih i
palih, zauzeti da se ti ljudi bezuvjetno vrate svojim kućama u Banjaluku, što je za nas jedino
prihvatljivo. Navodno je takav dogovor i postignut.
Iako se to trebalo početi ostvarivati još 15. o. mj., do sada, 17. prosinca navečer, puštena su samo
osmorica teško bolesnih ljudi iz glamočkog logora, jer za njih nisu imali lijekova, a čujemo da je
nekoliko njih došlo i s kupreškog bojišta.
Iz izvještaja tih ljudi saznajemo da su uvjeti za naše ljude u Glamoču vrlo teški, da ih psihički i
fizički užasno zlostavljaju, da je više od 100 ljudi odvedeno u grupama od po 15-20 ljudi nekamo i
nitko ne zna /ni straža/ kamo su odvedeni, da pojedince noću izvode "na fizičku obradu", da su
mnogi među njima oboljeli na živce (čak i vodeći ljudi!), da svi mole i preklinju da ih se izbavi iz
tog pakla.
Na grahovskom bojištu naši su na samoj prvoj crti, tridesetak kilometara od Grahova prema Livnu,
svi odjeveni u vojne uniforme i s oružjem u rukama (tako nam je dojavljeno!). Tu je čini se još
gore!
Još jednom napominjem da među našim ljudima ima mnogo teških bolesnika koji bez stalne
liječničke pomoći ne mogu dugo izdržati. Je li netko od njih već podlegao, nije nam poznato, ali ako
i dalje u ovakvim okolnostima budu ostali, svi će više-manje psihički i fizički teško nastradati!
U Banjaluci nam je iz nekoliko izvora rečeno da će tih naših gotovo 250 zatočenih civila u Glamoču
i Grahovu (među njima i predsjednik HDZ-a Banjaluka, gosp. Nikola Gabelić, te njegov zamjenik,
mr. Antun Ružić) 23. prosinca 1994. biti razmijenjeno i da se više neće vratiti svojim kućama! To
čak pričaju i neki iz policije, kako nam dojavljuju ljudi.
Ako je to istina, to će biti strahovita bomba za nas ovdje, jer će s njima morati krenuti i njihove
obitelji, ali i mnogi drugi! Ako se srpskoj strani to dopusti, onda će ona malo pomalo, pogotovo
mlađe ljude i njihove obitelji, nasilno ekspeditirati odavde! To se ne može prihvatiti i protiv toga se
najodlučnije mora dići glas!
Za ovu najnoviju čistku naših ljudi, tj. cijelih obitelji, koja je isplanirana u ovdašnjim mjesnim
zajednicama, jer se točno vodilo računa iz koje mjesne zajednice i iz kojeg sela će trebati koliko
naših ljudi pohvatati i koje sve ljude, prema nama dostupnim informacijama, glavnu je ulogu
odigrao, kao i dosad, imao g. Brđanin, a asistirali su mu iz Livanjskog polja g. Vojislav Denić,
načelnik odsjeka ministarstva obrane u Banjaluci, te još neki iz tih krajeva, koji su u srpskoj vladi.
Glavnu operativnu ulogu odigrao je Milan Tušilović iz Centra javne bezbjednosti Banjaluka, a kao
teški grubijan posebno se iskazao Boro Pošević, vođa policijskih patrola, inače poznati kriminalac.
Neslavnu ulogu u hapšenju naših ljudi imali su policajci iz Budžaka i iz stanice policije Centar.
Na kraju svega što se dogodilo, a ima znakova da će se i nastaviti jer smo prepušteni na milost i
nemilost zločincima, moramo se tko zna koji put upitati - zar je moguće da se nekoliko desetaka
tisuća Hrvata (u banjalučkoj regiji) prepušta sudbini a da se nitko od predstavnika tog naroda nad
tim nije zamislio, a kamoli nešto učinkovito poduzeo? Toliko nemoćni hrvatski političari ipak nisu!
A ni naivni! Niti je hrvatski narod tako velik da može ravnodušno prihvatiti propast jednog svog
dijela.
Postavljam Vam ova pitanja ne samo u ime biskupa ili u svoje ime, nego i u ime velikog broja na
svojim ognjištima još uvijek nazočnih Hrvata, velikog broja spomenutih zatočenih civila u
Glamoču, Grahovu i drugdje, kao i njihovih prestrašenih obitelji. Imamo pravo od Vas očekivati i
dobiti odgovor i pomoć.
S poštovanjem,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
Dostavlja se:
Predsjedniku RH, dr. Franji Tuđmanu
Uzoritom kardinalu Franji Kuhariću
Uzoritom kardinalu Vinku Puljiću
Papinskom nunciju, msgr. Giuliju Einaudiju
Papinskom nunciju Francescu Monterisiju
POMOZITE DA SE NAŠI ZATOČENICI VRATE KUĆAMA
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Zagreb, 21. prosinca 1994.)
Poštovani gospodine Predsjedniče!
U ime biskupa Komarice i prema njegovom nalogu obavještavam Vas da se naši zarobljeni civili,
njih gotovo 300, još uvijek nalaze u Glamoču i Bosanskom Grahovu, a mnogi drugi na bojišnicama
kod Bihaća, Doboja, Kupresa itd.
Ured za razmjenu zarobljenika HR Herceg Bosne nas je 15. prosinca izvijestio o srpskom obećanju,
danom u pregovorima, da će naši zarobljenici-civili biti bezuvjetno vraćeni kućama. Međutim, to se
nije dogodilo. Pušteno je samo 8 bolesnika za koje Srbi nisu imali lijekove.
Pisao sam ponovno Vladi HR Herceg Bosne i tražio njihova daljnja nastojanja u pregovorima sa
Srbima da se ti zatočenici vrate kućama. Vas molim u ime biskupovo i u ime tih jadnih ljudi da
poduprete to nastojanje.
U ime biskupa, msgr. Komarice, svećenika, redovnica, vjernog hrvatskog-katoličkog puka
Banjalučke biskupije te u svoje ime želim Vama i Vašim suradnicima čestit Božić i mirom i
napretkom blagoslovljenu Novu godinu. Ujedno Vam zahvaljujem na Vašoj dosadašnjoj brizi i
pomoći ovom dijelu hrvatskog naroda.
Uz izraze osobitog poštovanja,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar i predsjednik Caritasa
Prilog:
Pismo gosp. dr. Jadranku Prliću i Berislavu Pušiću
JEDNE PRISILJAVAJU DA BUDU ŽIVI ŠTIT,
ZLOSTAVLJAJU
A DRUGE TEŠKO
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića
članovima Vlade HR HB, dr. J. Prliću i g. B. Pušiću
(Prot. br.: V-8976/94 od 30. prosinca 1994.)
Cijenjeni gospodine Prliću!
Cijenjeni gospodine Pušiću!
Primio sam od Vas popis poginulih i ranjenih Hrvata iz banjalučkog kraja te popis onih koji su
Srbima služili kao živi štit, a sada su u Livnu. Zahvaljujem Vam na tim popisima, koje sam
proslijedio u Banjaluku. Ne znam je li to i konačna lista. Zahvaljujem i na Vašoj brizi za te ljude, te
izražavam duboko žaljenje zbog svih žrtava koje su pale, ali i zbog svih muka koje su naši ljudi u
zarobljeništvu podnijeli.
Razumjet ćete da me zanima Vaš odgovor, razumije se i pisani, na sve upite koje sam Vam uputio
pisanim putem prema želji banjalučkog biskupa, čiju brigu za naš narod Vi izričito potvrđujete.
Kako to da tog biskupa ostavljate bez odgovora, kad Vas već ne znam koji put u njegovo ime pitam
što je s našim zatočenim civilima u Glamoču, a ima ih još i u Bosanskom Grahovu i na drugim
bojišnicama? Je li potrebno stalno ponavljati da ti ljudi žive u nepodnošljivim uvjetima?
Razgovarao sam telefonski, tražeći odgovor, s gosp. Pušićem. Javio se gosp. Perica Jukić. Bio je još
jedan gospodin. Čuo sam kako će se prema Srbima u pregovorima nastupiti odlučno, kako i
hrvatska strana ima mogućnosti adekvatno odgovoriti, kako će se sve stornirati ako Srbi ne puste
naše nedužne zatočene civile itd. Ali te riječi ništa ne koriste. Dana 23. prosinca imali ste pregovore,
obećali ste dati odgovor, ali to do danas nije učinjeno. Bilo je govora i da će ti naši ljudi biti pušteni
22. ili 23. prosinca, ali ni od toga ništa.
A njihovo je stanje katastrofalno. Uz sve već poznate nevolje, koje pritišću sve naše zatočene civile,
tu je i 10-ak teških bolesnika u zatvoru u Glamoču. Jedan od njih, Anto Rapo, još je 18. prosinca
pao preko dvadesetak stepenica i ostao oduzet, nepomičan i vapi da ga se smjesti u bolnicu.
Dozvoljeno mu je da ide kući, ali ga tamo nema tko prevesti. Biskup i Caritas cijelo vrijeme traže
dozvolu od srpskih vlasti da posjete te ljude i da teške bolesnike prevezu u Banjaluku. Danas je
ponovno došao negativan odgovor. Načelnik ministarstva obrane odsjeka u Banjaluci Denić danas
je poručio: "Prije Nove godine ništa, a nakon Nove godine podnesite novi zahtjev, pa ćemo vidjeti!"
Ta Denićeva rečenica ne čudi, jer je on jedan od glavnih krivaca za zlo koje je snašlo naš narod.
Jasno je da nas veseli što su našim ljudima, koji su sada u Livnu, muke skraćene, ali zar i ovih 200
zatočenika, koji su još u Glamoču i Grahovu, moraju proći kroz isti ratni pakao, da jedne ubiju kako
bi se drugi spasili? Ili moramo prihvatiti da naši ljudi na ovakav način moraju napustiti svoja
ognjišta? A sljedeći korak je pritisak na njihove obitelji u Banjaluci da bježe. To je sad već očito s
obiteljima 30-ak muškaraca koji su u Livnu. To može biti cilj srpskih ekstremista, ali ne vjerujemo
da Vi to možete prihvatiti i s tim se pomiriti, jer se radi o zločinu.
Nisu ovo sve naše muke. Na Božić su napadnuti naši vjernici u župi Barlovci. Teško su pretučena
23 naša čovjeka. Neki će od njih, prema procjeni liječnika iz našeg Caritasa, ostati trajni invalidi.
Između ostalog, kako glasi današnja najnovija vijest, bestijalno su zlostavljani kako bi ih
onesposobili da imaju potomstvo. U Ljubiji i Ravskoj mnogo je naših muškaraca primorano da ide
u srpsku vojsku. O svemu tome dostavljam Vam u prilogu poseban izvještaj.
Ipak velik broj naših ljudi želi ovdje ostati i na to ima pravo prema svim ljudskim i božanskim
zakonima. Zato tražimo povratak kućama naših zatočenih civila iz Glamoča, Grahova i drugih
mjesta, kamo su silom odvedeni. Zato tražimo da nas zaštitite kako bismo ostali živjeti na svojim
ognjištima. Ako želite, Vi to možete učiniti.
Nadam se da ćete nam dati ne samo odgovor, nego i učinkovit dokaz da se s pravom zovete
predstavnicima hrvatskog naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Želeći Vam Božji blagoslov u Novoj godini, bilježim se s izrazima poštovanja.
Dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
Pismo dostavljeno:
- Predsjedniku RH, dr. Franji Tuđmanu
- Uzoritom kard. Franji Kuhariću
- Uzoritom kard. Vinku Puljiću
- Apostolskom nunciju, msgr. G. Einaudiju
- Predsjedniku Federacije, gosp. K. Zubaku
- Predsjedniku Vlade RH, ing. N. Valentiću
- Potpredsjedniku Vlade RH, dr. M. Graniću
- Predstojniku Ureda za prognanike RH, prof. A. Rebiću
PREPORUKA ZA DODJELU PROSTORIJA ZA PRIVREMENI SMJEŠTAJ
MITROPOLITA ZAGREBAČKOGA GOSPODINA JOVANA (PAVLOVIĆA)
Biskupovo pismo g. Nikici Valentiću, predsjedniku Vlade RH
(Prot. br.: Prez. 4/95 od 2. siječnja 1995.)
Poštovani gospodine predsjedniče!
U nedavnom razgovoru s Vama uvjeravali ste me kako je Vlada Republike Hrvatske spremna
popraviti demoliranu rezidenciju mitropolita zagrebačkog u Zagrebu i dovesti je u prvobitno stanje.
Još jednom Vam zahvaljujem na tom Vašem obećanju!
Jučer, na Novu godinu, imao sam mogućnost ovdje, u Banjaluci, u rezidenciji episkopa
banjalučkog, g. Jefrema, razgovarati sa zagrebačkim mitropolitom g. Jovanom, između ostalog i o
zajedničkim naporima predstavnika obiju Crkava u naša dva naroda o što skorijoj normalizaciji
cjelokupnoga stanja, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Gospodin Jovan
istaknuo je sve povoljniju atmosferu na koju je naišao i prigodom svoga nedavnog boravka u
Zagrebu za blagdan sv. Nikole (19. prosinca 1994.), a čvrsto se nada još boljoj.
On mi je, između ostalog iznio svoju želju i potrebu za češćim dolaskom u Zagreb i boravkom u
Zagrebu, odn. na teritoriju svoje mitropolije na području Republike Hrvatske. Međutim, kako reče,
za to, na žalost, još uvijek nema praktične mogućnosti u Zagrebu, jer je tamošnja njegova
rezidencija u takvom stanju da se u nju ne može useliti bez prethodnih većih građevinskih i to
stručnih zahvata.
Zato on predlaže jedno drugo rješenje i moli, preko mene, da ga vlasti RH, odnosno grada Zagreba,
uvaže.
U zgradi u Ilici 7 u Zagrebu (koja je i inače vlasništvo SPC-a) na drugom se katu nalazi sjedište
zagrebačke Pravoslavne crkvene općine. Na prvom katu iste zgrade nalazi se nekakvo skladište
športskih predmeta. Prostorije u kojima je sada to skladište mogle bi se ponovno dodijeliti SPC-u u
Zagrebu, odnosno staviti na raspolaganje mitropolitu zagrebačkom, dok se njegova rezidencija ne
osposobi za normalnu uporabu. Ta bi lokacija tvrdi mitropolit - zbog svoje neposredne blizine
crkvenoj općini i Sabornoj crkvi bila najprikladnija, kako s obzirom na njegovu osobnu sigurnost,
tako i za potrebno (i poželjno) njegovo pastoralno djelovanje. On je još krajem studenoga 1993.
godine uputio molbu tadašnjem predsjedniku Sabora da mu se dodijele spomenute prostorije, ali do
sada nije dobio nikakav odgovor.
Kako me je o svemu obavijestio Visokopreosvećeni mitroplit zagrebački, gospodin Jovan, i ujedno
zamolio za preporuku njegove molbe vlastima Republike Hrvatske, slobodan sam obratiti se upravo
Vama, jer ste me osobno, kako već rekoh, uvjeravali da su vlasti RH uistinu spremne izići u susret
predstavnicima SPC-a gdje god to mogu. Vaše pozitivno rješavanje ove molbe bit će još jedan očit
znak vjerodostojnosti i spremnosti najviših političkih i državnih predstavnika RH na poželjnu i
potrebnu normalizaciju odnosa sa SPC-om na cijelom području RH, a što zacijelo neće ostati bez
pozitivnih rezultata i za pripadnike Katoličke crkve gdje god su takvi rezultati poželjni i - Vašim
zauzimanjem - mogući!
S dubokim uvjerenjem da ćete uskoro obavijestiti Njegovo Visokopreosvećenstvo o pozitivnom
rješavanju njegove molbe, želim Vam i osobno izraziti svoju iskrenu zahvalnost, želeći da i ova
Vaša gesta pridonese željno očekivanom pravednom miru za sve stanovnike Republike Hrvatske
(kao i na području moje decimirane Banjalučke biskupije!)!
Izvolite i ovaj put primiti izraze mog poštovanja!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
Pismo dostavljeno:
- Franji kard. Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu, predsjedniku HBK
- Gospodinu Jovanu, mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom i cijele Italije
- Svetom Sinodu SPC-a - Beograd
- Gospodinu Jefremu, episkopu banjalučkom
ZAUZMITE SE UČINKOVITIJE DA SE OSLOBODE LJUDI KOJI NA
FRONTI SLUŽE KAO ŽIVI ŠTIT
Pismo predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku
(Prot. br.: 18/95 od 18. siječnja 1995.)
Gospodine predsjedniče Zubak!
Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem pismu br. P-00/95-1 od 7. siječnja ove godine u kojemu mi
iznosite sve ono što ste u posljednje vrijeme poduzeli da se oslobode naši ljudi koji se nalaze u
dramatično teškim uvjetima na bojišnicama na glamočkom, grahovskom, kupreškom, bihaćkom,
dobojsko-teslićkom i brčanskom ratištu. Zahvaljujem i na kopiji pisma koje ste proteklih dana
uputili zapovjedniku mirovnih snaga UN-a za BiH Michaelu Roseu.
Preko Vas zahvaljujem i Vladi HR HB što se na nedavnoj svojoj sjednici osvrnula na izvještaje o
sadašnjem vrlo teškom stanju naših ljudi s područja ovog dijela moje biskupije.
Saznadoh iz sredstava javnog priopćavanja da je u nedjelju, 15. siječnja o. g., održan ovdje, u
Banjaluci, sastanak delegacija HR HB i RS, na kojem je navodno, bilo govora i o našoj teškoj
situaciji i sudbini. Nije nam poznato što je zaključeno, ali mi je poznato da se naša situacija ne
poboljšava, nego da nas i dalje sadistički mrcvare oni koji zloupotrebljavaju svoje političke
položaje.
Imamo višekratne informacije da je našim ljudima na spomenutim bojišnicama neizdrživo, da jadni
ljudi šalju zapomagajuće signale da ih se iz tog nesnosnog pakla što prije spasi, ali spasa niotkuda!
Sve naše ovdašnje urgencije na mjerodavna mjesta u organima vlasti RS, kako u onim višim, tako i
nižim, lokalnim, do sada nisu urodile nikakvim drugim plodom osim što nas, kako narod kaže,
prave budalama, šaljući nas od jednih do drugih, pa opet natrag, pa "dođite drugi put", "nema
načelnika", "neka oni učine dotle, a mi ćemo dalje", itd. Od naše želje da našim ljudima na
glamočkoj i grahovskoj fronti dostavimo bar prijeko potrebnu pomoć u hrani, odjeći i lijekovima
kad ih već, unatoč svim urgencijama, našim i Vašim, još uvijek ne puštaju kućama, o čemu smo Vas
prije dva dana obavijestili, opet do daljnjega nema ništa! To su nam danas priopćili.
Smatram svojom dužnošću da Vas s tim upoznam kako biste znali što je Vaša delegacija dogovorila,
a što se i kako na terenu radi. Nadam se da nije istina ono što rekoše neki od ovdašnjih političara:
"Manite vi one službene potpise, mi smo se međusobno dogovorili što i kako ćemo raditi" (?!).
Apeliram stoga, gospodine predsjedniče, ponovno na Vas, kao na najodgovorniju političku osobu
hrvatskog naroda BiH, da ponovno urgirate kod srpskih vlasti kako bi jadni naši ljudi napokon bili
izbavljeni iz neizdržive, krajnje nehumane situacije!
Unaprijed Vam na tome zahvaljujem!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
"ŠTO SU KONKRETNO UČINILI HRVATSKI POLITIČARI
OSTANEMO NA SVOJIM OGNJIŠTIMA"
DA MI
Biskupovo pismo K. Zubaku, predsjedniku Predsjedničkoga vijeća HR HB
(Prot. br.: Prez. 24/95 od 7. veljače 1995.)
Poštovani gospodine predsjedniče!
Najnovije vijesti koje mi stižu iz pojedinih župa banjalučke regije, posebno iz Šimića i Ivanjske,
prisiljavaju me da Vam se ponovno obratim. Iz mnogih sela tih dviju župe na periferiji banjalučke
općine (ali i iz nekih drugih ovdašnjih župa) ljudi žele otići, napuštajući svoja stoljetna ognjišta. Do
sada su još nekako izdržavali nadajući se boljemu; sada su, čini se, među mnogima nastali panika i
strah, prouzročeni potpunom nezaštićenošću, učestalim pljačkama, fizičkim napadima i prijetnjama
naoružanih skupina, kao i ustrajnom šutnjom hrvatskih političara o ovdašnjoj našoj dramatičnoj
situaciji.
Mnogo su me puta vodeći političari hrvatskog naroda (iz RH) uvjeravali kako je opća opcija
hrvatske politike da naši ljudi u BiH ostanu na svojim ognjištima. S neskrivenom boli pitam i Vas,
kao što sam već i druge svoje sugovornike pitao - što su konkretno učinili hrvatski političari da mi
doista i ostanemo na svojim ognjištima na koja imamo pravo i pred svojim narodom, i pred
međunarodnom zajednicom?! Koliko su puta u ove tri godine javno digli glas u zaštitu ovdašnjih
naših potpuno nezaštićenih ljudi? Tko nas uopće i gdje predstavlja i koga trebamo slušati? U
posljednje vrijeme to činite Vi! Hvala Vam!
Nije mi nakana samo Vam postavljati pitanja za koja već unaprijed znam kakve mi možete dati
odgovore. Kao ovdašnji biskup (i član hrvatskog naroda) nisam klonuo duhom i ne kanim prestati
dizati svoj glas, kako u molitvi Bogu, tako i u apelima svim dobronamjernim ljudima da nam
pomognu u ponovnom sjecanju osnovnih ljudskih prava! Zato se ponovno obraćam vodećim
političarima HR HB da ispune obećanje koje su mi preko trojice svojih predstavnika, gospode
Bendera, Markovića i Kordića, dali za vrijeme mog nedavnog boravka u Mostaru, prigodom
zasjedanja BK BiH, tj. da nađu načina da jedna kompetentna delegacija dođe k nama, razgovara s
ovdašnjim našim preostalim političarima, našim ljudima po župama, kao i s predstavnicima
ovdašnjih srpskih vlasti o našem sadašnjem stanju i našoj budućnosti ...
Svakako očekujem da se ne oglušite na ovaj apel, jer se radi o doista sudbonosnim koracima za
ovdašnje hrvatsko katoličko pučanstvo!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
- BK BiH - Sarajevo
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo
PREDSTOJI LI, UZ VAŠ PRISTANAK, DEFINITIVNO UNIŠTENJE
REOSTALIH DESETAKA TISUĆA KATOLIKA – HRVATA (I DRUGIH) NA
ŠIREM BANJALUČKOM PODRUČJU?!
Biskupovo pismo predsjedniku RH, dr. Franji Tuđmanu
(Prot. br.: 332/95 od 22. svibnja 1995.)
Poštovani gospodine Predsjedniče!
Iz mnogih razgovora koje sam imao s Vama i Vašim najbližim suradnicima u posljednje tri godine,
kao i iz poruka i apela koje sam državnom vrhovništvu RH i političkim predstavnicima hrvatskoga
naroda u BiH slao pisanim putem ili usmeno preko svojih najbližih suradnika, bili ste svi
kontinuirano, od 1991. g. dosad, obavještavani o aktualnoj situaciji katolika - Hrvata i drugih na
području moje Banjalučke biskupije. A naša situacija, posebno na području na kojem sve ovo
vrijeme zapovijedaju vlasti bosanskih Srba, što je i najveći dio moje biskupije, te na području
bihaćke regije koja je pod kontrolom Bošnjaka-Muslimana, potpuno je neizvjesna, a u pojedinim
fazama bila je i vrlo dramatična. Ta dramatičnost sada dostiže svoj vrhunac!
Vama je poznato da su ovdašnji Hrvati, njih gotovo 80.000, ostali bez najvećega broja svojih
izabranih političkih predstavnika, a time i bez osnovne praktične zaštite i orijentacije. Politički
predstavnici koji nisu ubijeni, protjerani ili izbjegli, nisu, koliko mi je poznato, imali nikakvu vezu,
a kamoli potporu svojih stranačkih, odnosno političkih ili državnih organa i institucija hrvatskoga
naroda na području HR HB, odnosno BiH, ili na područja RH (!).
Sav teret i svu odgovornost za naše obespravljene i nezaštićene ljude preuzeli su svećenici,
redovnici, redovnice i banjalučki biskup. Svojim ustrajnim žrtvovanjem za svoje vjernike i
sunarodnjake, unatoč trajnoj izravnoj životnoj ugroženosti (prva svećenička i redovnička žrtva je
pala 16. lipnja 1992. g., a posljednja, šesta po redu 12. svibnja 1995.), neumornim propovijedanjem
miroljubivosti, nenasilja i praštanja, sačuvani su mnogi životi, ne samo Hrvata, nego i Srba i drugih
u ovome kraju.
Unatoč našem izrazito miroljubivom držanju, što je poznato i našim susjedima, ali i našim
sunarodnjacima u drugim dijelovima BiH i RH, kao i Vama, cijelo vrijeme, od napada na RH u ljeto
1991. pa dosad, mi smo svi ovdje, kao Hrvati i kao katolici, izloženi najraznovrsnijem brutalnom
teroru - od strašnog pritiska da idemo u osvajačku borbu protiv sunarodnjaka u Hrvatskoj do
oduzimanja osnovnih ljudskih prava - prava na život, dom, rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i dr.
Pod teškim, nerijetko i nesnosnim pritiskom već je više od 55.000 katolika moralo privremeno
napustiti svoje domove i zavičaj i otići ne samo na područje RH nego i u druge europske, pa i
prekomorske zemlje. Mnogi se od njih svakako žele vratiti na svoja pradjedovska ognjišta,
zanimajući se svakodnevno preko Vikarijata Banjalučke biskupije u Zagrebu za razvoj situacije u
domaćem kraju i mogućnost povratka.
Preko Caritasa naše biskupije ulagali smo maksimalne napore da koliko-toliko opskrbimo ovdašnje
naše preostale ljude (ali i druge) najosnovnijim životnim artiklima i medicinskom pomoći.
Zahvaljujući izvanrednom zauzimanju preostalih liječnika i medicinskih radnika Hrvata (koje za
njihov rad ni jedna državna ili politička institucija hrvatskoga naroda nije bila spremna ni
minimalno plaćati!), omogućili smo u prostorijama Biskupskog ordinarijata u samo posljednjoj
godini (1994) više od 70.000 pregleda, odnosno intervencija.
- Pa ipak, naša se situacija dramatično pogoršava, ne našom krivnjom nego ustrajnim dobro
isplaniranim pritiskom ovdašnjih srpskih vlasti da nas potpuno iskorijene s ovih naših vjekovnih
prostora!
- Mnogo, doista mnogo sam puta upozoravao vlasti bosanskih Srba, kao i političke predstavnike
hrvatskoga naroda u BiH, RH, vodeće europske i svjetske političare i predstavnike humanitarnih
organizacija na njihovu obvezu humanog i civilizacijskoga ponašanja prema ovdašnjem izrazito
miroljubivom hrvatskom pučanstvu, moleći ih ujedno da ne čine, odnosno da ne dopuštaju nad
našim ljudima zlodjela protiv čovječnosti, protiv osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.
- Najviše razumijevanja i potpore pružili su nam Sveti Otac Ivan Pavao II. i Sveta Stolica, te
predstavnici Katoličke crkve u pojedinim zemljama. Svi su drugi više ili manje obećavali, ali ne i
učinkovito djelovali, što su prema našem uvjerenju mogli i trebali!
- Ponavlja se tako, na žalost, burna, dramatična povijest katolika Hrvata ovoga područja! Zbog
indiferentnosti i vlastitih interesa, susjedi naših predaka iz druge polovine 15. stoljeća (šezdesetih
godina 15. stoljeća) oglušili su se na dramatične vapaje za pomoć tadašnjih vođa ovoga naroda pred
najezdom osvajača i istrebljivača katolika s cijelog ovog područja.
To je urodilo, kako Vam je poznato, vrlo tragičnim stoljetnim posljedicama za hrvatski narod i
Katoličku crkvu. Bili smo gotovo potpuno uništeni na ovim prostorima. A to je izravno utjecalo i na
situaciju hrvatskoga naroda i Katoličke crkve na području Hrvatske - od tih davnih pa sve do naših
dana.
- Ovih približno 27.000 još uvijek nazočnih katolika (uglavnom Hrvata) na širem banjalučkom
području u posljednjih nekoliko mjeseci, zbog trajne potpune nezaštićenosti i nemilosrdnog pritiska
na iseljavanje, zbog uništavanja i ovih malobrojnih, preostalih naših crkava, samostana i svetišta, tj.
samih tragova naše vjerske, nacionalne i kulturne prošlosti i identiteta, zbog protjerivanja i ubijanja
naših jedinih predvodnika, hranitelja i branitelja - svećenika i redovnika - nalazi se pred prisilnim
odlaskom sa svojih stoljetnih ognjišta.
Njihova dosadašnja uporna i miroljubiva nazočnost ovdje ulijevala je nadu i svima onima, ranije
protjeranima koji su čeznuli za povratkom na ovdašnja svoja ognjišta. Sada ta nada rapidno kopni!
A prijeti dalekosežno, kobno uništenje Katoličke crkve i hrvatskoga narodnog korpusa na području
moje Banjalučke biskupije, tj. sjeverozapadne Bosne još kroz nedavna stoljeća poznate pod
znakovitim imenom CROATIA TURCICA - TURSKA HRVATSKA.
Mi još uvijek želimo ostati na svojim ognjištima, u Banjaluci i banjalučkom kraju i to kao ljudi,
ravnopravni s drugima oko nas u svim osnovnim ljudskim pravima i slobodama, dakle i s našim
vjerskim katoličkim i nacionalnim identitetom. Smatramo to jednim od svojih neotuđivih prava koje
ne može i ne smije dovesti u pitanje nikakva državna ili politička odluka ili uređenje! Ako nam u
ostvarivanju toga našeg legitimnog prava ne pomognu naša braća po vjeri, krvi i jeziku, bojimo se
da nam ni drugi neće pomoći!
Gospodine Predsjedniče, nakon prvog, strašnog, već unaprijed planiranog udara na našu opstojnost
na ovim prostorima (1992.) nisam došao k Vama niti bilo komu, na čelu prognaničke kolone svojih
sunarodnjaka i kondijecezanaca. Njih, koji su već tada bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna
ognjišta, prihvatili su moji najbliži suradnici, pomogli im i preporučili ih drugoj braći po vjeri i krvi
- kod Vas u slobodnoj Hrvatskoj i u drugim sredinama.
Ja sam, odlazio od preostalih ovdašnjih svojih "sirotana" k Vama i drugima oko Vas i po bijelom
svijetu, tražeći za njih kruha i ruha, ali ponajprije tražeći razumijevanje i potporu za našu ustrajnu
želju da ostanemo na svojim vjekovnim ognjištima, ali ne kao robovi, niti već sada svi u grobovima,
nego kao ljudi s dostojanstvom, pravima i slobodama, zajamčenim svim ljudima u civiliziranom
svijetu.
Ni sada za njih ne želim ništa drugo! Ovdje je kormilo mog životnoga broda i ja ga ne kanim
napustiti osim višom silom, smrću ili sl.! Zajedno sa svojim požrtvovnim svećenicima, redovnicima
i redovnicama, dijelit ću, kao i dosad, sudbinu sa svojim napaćenim i obespravljenim narodom i
ujedno oko sebe širiti miroljubivost, praštanje i kulturu multietničkog i multi vjerskoga suživota, što
je svojstveno i našem hrvatskome narodu, a pogotovo pripadnicima Katoličke crkve. Bit ćemo i
dalje uz svoj narod, svoje vjernike, svijetla obraza i neslomljive vjernosti!
Ali, sve to u ovom trenutku više nije dovoljno! Čaša teških nepravdi i trajne obespravljenosti,
nezaštićenosti i neizvjesnosti već je prepuna! HITNO trebamo konkretnu, učinkovitu pomoć zbog
ponovnoga stjecanja oduzetih nam i pogaženih ljudskih i građanskih prava i sloboda! Netko od
kompetentnih hrvatskih političara mora ovome narodu reći što se s njime namjerava - žrtvovati ga
ili ga spasiti!
Ponovno Vas, tko zna koji put, preklinjem: POMOZITE NAM! Radi se o danima! Nađite načina da
napokon neki od provjerenih političkih vođa hrvatskoga naroda o nama, o našoj sadašnjosti i
budućnosti preuzmu trajnu brigu! Prije nego što, ne daj Bože, bude kasno i za nas, i za Vas!
Vjerujem da ćete nam pomoći, ne samo deklarativno nego i konkretnim pozitivnim mjerama! Zato
Vam u ime svih oko mene iskreno zahvaljujem!
S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
Predsjedniku HBK, kard. F. Kuhariću - Zagreb
Predsjedniku BK BiH, kard. V. Puljiću - Sarajevo
RAZOTKRIJTE LAŽI KOJE BLATE VAŠ LJUDSKI I POLITIČKI IMAGE
Pismo potpredsjedniku Vlade RH, dr. Ivici Kostoviću
(Prot. br.: 474/95 od 24. lipnja 1995.)
Gospodine potpredsjedniče!
Slobodan sam Vam u prilogu dostaviti tekst "slavodobitnih, neprikosnovenih" zaključaka
predstavnika ovdašnjih srpskih sredstava javnog priopćavanja ("Glas srpski", Banjaluka, 24. i 25.
lipnja 1995.), na temelju Vašeg nedavnog istupanja na sjednici Županijskoga doma Hrvatskoga
sabora, u svezi s dosadašnjom i sadašnjom situacijom hrvatskoga katoličkog pučanstva na području
moje, Banjalučke biskupije, koje je već četvrtu godinu pod torturom bosanskih Srba.
Kako mi nije poznat tekst spomenutog govora, a ne sumnjam ni najmanje u Vašu iskrenu nakanu da
nas, preostale Hrvate katolike na ovim našim stoljetnim prostorima, učinkovitije zaštitite i
omogućite nam normalan ljudski život i u budućim godinama i stoljećima, smatram potrebnim
upozoriti Vas na kontinuirano, vrlo zlobno izvrtanje činjenica i zamagljivanje istine o našoj situaciji
od strane vodećih predstavnika naših srpskih susjeda.
To, najnovije drsko obmanjivanje ovdašnje srpske (ali i šire) javnosti od strane srpskih ekstremista,
koji ovdje vode glavnu riječ, očito želi diskreditirati sva nastojanja humanih ljudi na zaustavljanju
fašisoidne, rasističke, krajnje nehumane prakse koja se na ovim područjima već tako dugo drsko i
nekažnjeno provodi.
Očekujem, i ne samo ja, da ćete naći načina da preko sredstava javnoga priopćavanja, koja su
dostupna i ovdašnjim ljudima, argumentirano i odlučno razotkrijete ove najnovije laži koje blate
Vaš ljudski i politički image, imputirajući ujedno, vrlo zlobno, tešku dvoličnost Vladi Republike
Hrvatske u njezinom odnosu prema teškim i dugotrajnim nepravdama koje podnosi hrvatsko
pučanstvo na području Banjalučke biskupije pod vlašću bosanskih Srba.
Zahvaljujem Vam, kao i svim drugim političkim dužnosnicima hrvatskoga naroda koji nam pomažu
da ostanemo ljudi s identitetom i dostojanstvom, što je naša neuništiva želja. Izražavam Vam i ovaj
put dužno poštovanje.
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
"GDJE SU OVDJE DJELA SVIH TIH BJELOSVJETSKIH ZAŠTITNIKA
OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA?"
Biskupovo pismo predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku
(Prot. br.: Prez. 152/95 od 23. listopada 1995.)
Cijenjeni naslove!
1. Vi ste sigurno već upoznati preko Vikarijata moje biskupije u Zagrebu s nasilnim odvođenjem u
kućni pritvor k svojim roditeljima našeg svećenika, župnika u Prijedoru, vlč. mr. Tomislava
Matanovića, iz njegovog župnog stana u noći između 24. i 25. kolovoza o. g., što je učinila službena
policija RS. Od 19. rujna o. g. o njemu, kao o i njegovim roditeljima, gubi se svaki trag. Sva naša
nastojanja i mnogobrojne intervencije kod nadležnih vlasti i kod predstavnika međunarodnih
humanitarnih organizacija urodila su samo šturim odgovorom službenika predstavnika vlasti RS
(Jovo Turanjanin, odn. Srđo Srdić): "Župnik je na sigurnom", "Župnik je već razmijenjen", tj. pod
nadzorom je hrvatskih vlasti. O tome nas nitko od Vas nije obavijestio! Zato Vas još jednom molim
da u razgovorima koje vodite s predstavnicima vlasti RS o razmjeni uhićenih, zarobljenih i nasilno
odvedenih, svakako inzistirate na puštanju na slobodu našeg župnika, vrlo vrijednog i miroljubivog
humanitarca.
Još uvijek ništa ne znamo o nasilno odvedenom župniku iz Nove Topole, vlč. Ratku Grgiću, koji je
nasilno odveden iz svojega župnog stana još 16. lipnja 1992. godine! Mnogo sam puta molio
predstavnike vlasti HR HB da traže od srpskih vlasti našeg župnika, ali nisam dobio još nikakav
odgovor! Molim Vas stoga ponovno i za župnika Grgića i za župnika Matanovića! Uvjeren sam da
se na tom pitanju može učiniti više nego što su dosad učinili oni koji službeno pregovaraju o
sudbini katolika, Hrvata i dr. pod vlašću bosanskih Srba!
2. Također Vas želim dodatno zamoliti da imate na umu sadašnju potpunu neizvjesnost nekoliko
stotina naših vjernika, katolika - Hrvata, s područja općina Sanski Most i Prijedor, koji su bili u
svojim kućama u vrijeme nedavnih oružanih sukoba na tom području. Do nas su ovdje doprle samo
neprovjerene vijesti da se određeni broj tih jadnih ljudi nalazi u izbjegličkim zbjegovima u
Omarskoj i Bronzanom Majdanu u krajnje teškom stanju. Dio njih je i na nekoliko lokacija u
Banjaluci i njezinoj okolici. Kako je nama, svećenicima, odn. Caritasu, onemogućen bilo kakav
kontakt s njima, molili smo ovdašnje predstavnike međunarodnih humanitarnih organizacija da se o
njima pobrinu. Od njih nemamo nikakvih naknadnih informacija. Posebno smo zabrinuti za sudbinu
naših preostalih vjernika na tom području iz župa Sasina, Sanski Most, Stara Rijeka, Ljubija,
Ravska, Šurkovac, Prijedor i Bosanski Novi. Zato Vas molim da kroz službene kontakte sa srpskom
stranom glede predviđene razmjene svih zarobljenih i nestalih poduzmete sve što je potrebno kako
bi se i ti naši jadni ljudi spasili! Nitko im drugi, na žalost, neće moći pomoći ako Vi to ne učinite!
3. Nasilno izbacivanje iz stanova i domova preostalog našeg malobrojnog pučanstva na području
grada (i općine) Banjaluka u posljednje se vrijeme naglo umnožava i to na još brutalniji i
bezobzirniji način. Nekoliko stotina ovdašnjih naših jadnih ljudi nema svoj dom niti ikakvu
sigurnost, kao ni osnovne uvjete za život dostojan čovjeka. Samo danas liječničku je intervenciju
kod nas zatražilo 20-ak uglavnom starijih osoba, jer su prilikom nasilnog protjerivanja iz stana ili
doma ("u roku od 5 minuta") bili vrlo grubo i teško fizički zlostavljani. Dvoje je vjernika pritom
podleglo, a drugih troje je ubijeno, među njima i jedan 17-godišnji mladić! Samo za nekoliko
desetaka njih u nekoliko naših preostalih crkvenih zgrada uspjeli smo naći kakvu-takvu sigurnost
(koju zapravo ni sami nemamo!), Što da činimo s drugim našim jadnim ljudima koji nemaju
nikakvu zaštitu, a ne mogu nikamo otići da se izbave iz ovih teških stradanja?! Molio sam
predstavnike međunarodnih humanitarnih organizacija da oni nešto učine! Nema nikakvog učinka!
Gdje su ovdje djela svih tih bjelosvjetskih zaštitnika osnovnih ljudskih prava koji obilaze i druge
krajeve BiH i RH? Zašto se službeno ne traži i ne omogući dolazak nekome tko bi vidio našu
predugu agoniju i prepoznao i u nama ljudska bića koja su kriva samo zato što su ovdje na svojim
višestoljetnim ognjištima i što se još uvijek trude da nikome ni u kojem obliku ništa nažao ne
učine?!
Molim Vas, učinite nešto pozitivno i konkretno da se ovdašnjim našim preostalim sunarodnjacima katolicima Hrvatima (na široj banjalučkoj regiji ima nas približno 7.500) učinkovitije pomogne!
Ako to želite sigurno ćete i moći pomoći. Ne želimo sumnjati u Vašu spremnost da i nama ovdje
pomognete da kao ljudi preživimo i dočekamo mirnija vremena, uz više zakonitosti i poštovanja
osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda!
Unaprijed na svemu zahvaljujem! S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
P.S. Poučeni dosadašnjim vrlo negativnim iskustvima, molimo Vas da zbog sigurnosti svih nas
ovdje ne dajete ovaj naš dopis sredstvima javnog priopćavanja!
Pismo dostavljeno:
Potpredsjedniku Vlade RH, prof. dr. Ivici Kostoviću - Zagreb
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
HVALA ZA SVU POMOĆ!
Biskupovo pismo zahvale bivšem predsjedniku Vlade RH, g. N. Valentiću
(Prot. br.: Prez. 175/95 od 11. studenoga 1995.)
Poštovani gospodine Valentiću!
Osjećam dužnost da Vam od srca zahvalim u ime svih mojih kondijecezanaca kojima ste u svojstvu
predsjednika Vlade RH preko svih svojih suradnika tijekom Vašeg predsjednikovanja pomogli
koliko god ste mogli.
Dramatično vrijeme koje je obilježavalo razdoblje Vašeg mandata nije obuhvaćalo samo građane
Republike Hrvatske, nego i Hrvate u Bosni i Hercegovini, na poseban pak način na području
Banjaluke i cijele ove regije. Vi ste uvijek imali puno razumijevanja za našu vrlo dramatičnu
situaciju i zbog toga zaslužujete našu veliku trajnu zahvalnost. Uvjeravam Vas da nećemo Vašu skrb
o nama ni ubuduće zaboraviti. Da nije bilo Vašeg velikoga razumijevanja i pomoći, svima bi nam
bilo mnogo teže. Uvjeren sam da će Vaš stav, kao i stav Vaše Vlade, biti i ubuduće dragocjeni
parametar za ponašanje Vlade RH prema nama koji smo ostali i želimo ostati na ovdašnjim našim
višestoljetnim ognjištima.
Želeći Vam dobro zdravlje i svako istinsko zadovoljstvo i uspjeh u životu i radu, uz dužno
poštovanje srdačno Vas pozdravljam do mogućega ponovnog viđenja kod Vas ili ovdje kod nas,
gdje ćete biti osobito drag gost!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
"TRAŽITE DA NAM ZAJAMČE MOGUĆNOST LJUDKOG ŽIVLJENJA!"
Biskupovo pismo predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku
(Prot. br.: Prez. 172/95 od 15. studenoga 1995.)
Poštovani gospodine, predsjedniče Zubak!
Ponovno Vas, tko zna koji put, molim da u funkciji najkompetentnijeg političara u BiH odlučnije i
učinkovitije intervenirate za nas koji još uvijek ustrajavamo na svojim višestoljetnim ognjištima pod
vlašću bosanskih Srba.
1. Dva naša svećenika-župnika /osim petorice ubijenih i jedne redovnice/ odvedeni su iz svojih
župnih domova u nepoznatom pravcu i o njima se još uvijek ništa ne zna! To su župnik u Novoj
Topoli /općina B. Gradiška/ vlč. Ratko Grgić i u Prijedoru vlč. Tomislav Matanović. Srpske vlasti
znaju gdje su ti svećenici i one su za njih odgovorne. Znamo i mi i vlasti da su ti svećenici potpuno
nevini, da su veliki dobročinitelji svih ljudi i poznati mirotvorci! Sva moja dosadašnja nastojanja
nisu urodila pozitivnim plodom!
2. I dalje se svakodnevno naši preostali vjernici /uglavnom stari i nemoćni ljudi/ nasilno izbacuju iz
svojih stanova i domova. Vlasti ne čine ništa učinkovito da se to spriječi! Prošle smo nedjelje
pokopali još jednu nevinu žrtvu bezobzirnog nasilja, poznatoga starosjedioca-Banjalučanina! On je
80. civilna žrtva na području općine Banjaluka, od nekoliko stotina naših ubijenih vjernika na
području na kojem nije bilo nikakvih oružanih sukoba! Što da učinimo s našim ljudima
Banjalučanima koji su sada na ulici, a nemamo mogućnosti da im nađemo bilo kakav smještaj? Tu
je i nekoliko desetaka naših ljudi protjeranih iz područja Sanskog Mosta i Prijedora za koje također
skrbimo!
Molim Vas, pomozite nam! Tražite jamstva za mogućnost ljudskoga življenja za nas na ovim
prostorima koje smatramo svojim zavičajem, ne ugrožavajući svoje susjede ničim, nego im, dapače,
ustrajno pomažući, pa i onda kada nam zlo čine!
Primite izraze dužnog poštovanja!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
HVALA NA POMOĆI - POMOZITE NAM I UBUDUĆE!
Biskupova čestitaka predsjedniku Vlade RH, mr. Z. Mateši
(Prot. br.: Prez. 176/95 od 16. studenoga 1995.)
Poštovani gospodine, predsjedniče Mateša!
U povodu Vašeg imenovanja za predsjednika Vlade Republike Hrvatske s iskrenom radošću
upućujemo Vam najsrdačnije čestitke i mi preostali Vaši sunarodnjaci na području Banjaluke i ove
regije. Ostvarili sve ono što ste nakanili i što ćete nakaniti na dobrobit ne samo Republike Hrvatske
nego i mnogih drugih ljudi s kojima ćete imati dragocjene kontakte! Zdravlje Vam ostalo krepko,
suradnici Vam bili od najveće pomoći, nailazili na potrebno razumijevanje, mimoišle Vas i Vašu
Vladu ratne, gladne i nevoljne godine! Jednom riječju - imali obilje Božjeg blagoslova!
S dubokom se zahvalnošću sjećam spremnosti najodgovornijih ljudi u prošloj Vladi da priskoče u
pomoć velikim, mnogostrukim nevoljama hrvatskoga pučanstva ove regije u proteklim mjesecima i
godinama. I sada Vaša Vlada također mora skrbiti za velik dio ovdašnjih Hrvata, na području RH, ili
u južnom susjedstvu. Izražavam Vam i svim Vašim suradnicima iskrenu zahvalnost za svu pomoć,
materijalnu i moralnu, koju pružate našim unesrećenim sunarodnjacima, članovima moje
Banjalučke biskupije. Ne znamo što nas sutra očekuje, kakvi su planovi svjetskih moćnika s nama
koji uporno želimo samo jedno - da se i nama daju osnovna ljudska i građanska prava i slobode.
Kako god bude, nadam se da nas, koji smo ovdje ostali i one koji će se željeti vratiti na ovdašnja
svoja mnogostoljetna ognjišta - nećete ostaviti na cjedilu nego da ćete nam najsvrhovitije pomoći da
se maksimalno i ubuduće afirmiramo kao ljudi, kao istinski predstavnici svoga hrvatskog naroda,
civilizacije i kulture koja ga resi.
Primite u ime svih oko mene izraze osobitog poštovanja i srdačne pozdrave,
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
BUDUĆNOST HRVATA (KATOLIKA) IZ BANJALUČKE BISKUPIJE NA
PODRUČJU REPUBLIKE SRPSKE NAKON MIROVNOG SPORAZUMA
Biskupovo pismo dr. Mati Graniću, potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova
(Prot. br.: Prez. 182/95 od 25. studenoga 1995.)
Poštovani gospodine potpredsjedniče!
Na temelju najnovijeg mirovnog sporazuma iz Daytona /SAD/, koji uskoro treba biti i službeno
potvrđen, više od dvije trećine župa moje Banjalučke biskupije ostat će i definitivno /do neke
možebitne buduće drukčije nagodbe/ pod neposrednom upravom bosanskih Srba.
Vama je dobro poznato naše dosadašnje konstantno miroljubivo držanje, što je rezultiralo vrlo
dragocjenom posljedicom za naše susjede Srbe, jer od nas ni u jednom trenutku nisu bili ugroženi ni
njihovi životi, ni imovina, ni hramovi niti njihov identitet. Uporno smo nastojali u praksi pokazivati
da smo sposobni za suživot s drugima, uz puno poštovanje tuđih specifičnosti i njihovih prava i
sloboda.
Pa ipak, što je posljedica našeg takvog nastojanja, čime nam se uzvratilo? Od nas se, pred očima
domaće i svjetske javnosti, učinilo tor s ovcama, odnosno stokom, osuđenom na uništenje, ne samo
biološko, nego i naših tragova koji su dokaz da smo ovdje postojali kao organizirana crkvena
zajednica i kao dio hrvatskog narodnog bića!
Prije odlaska na pregovore u Dayton, telefonom me nazvao /prvi put!/ potpredsjednik RS, prof. dr.
Nikola Koljević. U kratkom razgovoru, pitao sam ga, između ostalog što oni s nama kane; što mi
katolici-Hrvati trebamo učiniti, a da to već nismo, i kako da se ponašamo pa da nas naši sugrađani i
susjedi Srbi napokon počnu smatrati ljudima s kojima je poželjno živjeti. Ostao mi je dužan
odgovor, kako reče, ''do povratka iz SAD-a". Zaključeni mirovni sporazum predviđa, kako sam
dosad uspio saznati, "visok stupanj zaštite svih ljudskih prava i sloboda na cijelom teritoriju Bosne i
Hercegovine", dakle i na teritoriju Republike Srpske. Ako se nama, na području RS, u praksi
osporavalo da smo uopće ljudi, onda se lako može dogoditi da se taj dio sporazuma ne primijeni na
ovom području! Posve ozbiljno shvaćam sve političke i državne čimbenike, domaće i međunarodne,
koji svojim potpisom i ugledom jamče vraćanje i zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda svim
ljudima na ovom području. Ali, logično me razmišljanje nuka da, u ime svih oko mene
obespravljenih, a na temelju dosadašnjeg gorkog iskustva, pitam kako će to biti i hoće li se riječi
pretvoriti i u konkretnu praksu? Ako se nijedan politički predstavnik hrvatskog naroda ne zauzme za
Hrvate ovog područja /Bos. Krajine/ kao i na cijelom području RS, tko će to onda učiniti? Možda
neki političar Bošnjak, neka međunarodna komisija, ili pak naši susjedi Srbi?
Naši mi ljudi ovdje kažu da su i dalje spremni na miroljubivost, praštanje i dodatne žrtve. Ali se ne
smatraju pozvanim /niti zaduženim/ da budu "dežurni tor sa stokom za klanje i uništenje, potpuno
istrebljenje". Oni me mole da se ponovo obratim vodećim političarima hrvatskog naroda i da ih
pitam što će sada biti s nama? Tko će zastupati najosnovnije interese preostalog hrvatskog
pučanstva na ovim prostorima, kao i onog, mnogobrojnijeg, koje je odavde protjerano, ali se
svakako želi vratiti na svoja vjekovna ognjišta, u svoje župe, svoja sela i gradove?!
Slobodan sam zamoliti Vas da nam javite kome da se od aktualnih hrvatskih političara obratimo,
koji bi nas doista htio i mogao zaštititi i zastupati naše najosnovnije interese. Hvale su vrijedna
obećanja koja nam daju vrlo ugledni i utjecajni političari i državnici iz Europe i izvan nje, koji znaju
za našu situaciju i žele nam pomoći. No, ta se potrebna pomoć može najučinkovitije realizirati
preko službenih hrvatskih političara. Hoće li se napokon moći, nakon uskoro potvrđenog mirovnog
sporazuma, živjeti normalnijim životom? Iako među nama još uvijek postoji sumnja, naše su nade
mnogo veće! Nemojte nam ih Vi /ili drugi oko Vas/ uništiti! Zahvaljujući na svemu što ste za nas
učinili i što ćete ubuduće učiniti, izražavam Vam i ovaj put dužno poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
NAJODLUČNIJE DIŽEM SVOJ GLAS PROTIV ZLODJELA - TKO GOD IH
ČINIO
Biskupovo pismo Predsjedničkom vijeću HR HB u Mostaru
(Prot. br.: Prez. 184/95 od 28. studenoga 1995.)
Poštovani naslove!
Ovih dana banjalučka sredstva javnog priopćavanja prenose tvrdnje inozemnih agencija da
"hrvatske vojne formacije uništavaju napuštenu imovinu srpskoga stanovništva na području općina
Mrkonjić Grad i Šipovo koje drže pod svojom kontrolom".
Odavde, iz Banja Luke, nemamo mogućnosti provjeriti je li to istina ili ne.
Ali, dosljedni svojem miroljubivom držanju i odlučnom zauzimanju za poštovanje i zaštitu osoba i
imovine svih ljudi bez razlike, i ovaj put javno i odlučno dižemo svoj glas u zaštitu osoba i imovine
srpskoga stanovništva u spomenutim područjima, kao i drugdje - ako su ugroženi.
Poznato Vam je da su katolički biskupi i Bosne i Hercegovine i Hrvatske i do sada jasno, svaki put
kad je to bilo aktualno, najodlučnije dizali svoj glas protiv zlodjela, tko god ih činio, u zaštitu
svakog ugroženoga pojedinca, svake etničke ili vjerske zajednice.
Vjerujem da i Vi želite spriječiti svako kršenje ljudskih i građanskih prava i sloboda na području
pod svojom kompetencijom. Zato Vas molim da spomenute optužbe inozemnih i domaćih medija
opovrgnete ili da najodlučnije poradite na sprječavanju neodgovornih pojedinaca ili grupa koji se
skrivaju iza hrvatskih vojnih postrojbi i svojim neodgovornim postupcima prljaju obraz naroda
kojem pripadaju.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
Vladi HR HB - Mostar
Vladi RS - Sarajevo (Pale)
Sredstvima javnog priopćavanja
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
PONAVLJA SE STARA PRIČA
Biskupovo pismo ministru u Vladi HR HB, prof. dr. M. Palameti
(Prot. br.: Prez. 185/95 od 29. studenoga 1995.)
Poštovani naslove!
Slobodan sam Vam dostaviti - proslijediti tri /3/ dopisa:
1. dopis Biskupskog ordinarijata u Banjaluci Ministarstvu vjera RS na Pale za dozvolu dolaska
apostolskoga nuncija u Bosni i Hercegovini msgr. F. Monterisija Banjaluci;
2. Dopis istog Ministarstva vjera RS za VAS, u svezi s pastirskim posjetom episkopa Atanasija
području HR HB;
3. Kopiju dopisa istog Ministarstva kao odgovor na već spomenuti dopis našeg Ordinarijata i molbu
da Vam proslijedimo njihov dopis adresiran na Vas.
Dopustite mi da Vas u svezi s ovim dopisima obavijestim da se ponavlja vrlo neugodna priča otprije
šest mjeseci kada smo zbog dolaska apostolskog nuncija k nama također ucjenjivani na doista
nedoličan način! Nakon što smo o ovom odgovoru s Pala obavijestili nuncijaturu u Beogradu, dobili
smo od nje odgovor da se "oni čude ovakvom ponašanju i stavljanju u isti rang osobnog izaslanika
Svetog Oca, apostolskog nuncija i episkopa".
Kad ćete se vi, resorski kolege, međusobno sporazumjeti o pravilima pristojnoga ponašanja? Doista
mi je žao što se na tako nekulturan način pokazujemo pred Svetom Stolicom!
Molim Vas da primite na znanje kako nam je u ovom trenutku posjet apostolskog nuncija
izvanredno potreban, a osim toga to je "izričita naredba Svetog Oca". Učinite sve da sa svojim
resorskim kolegom, koji nam je dosad nekoliko puta pokazao svoju hostilnost, dogovorite pozitivno
za obje strane.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
NEMATE PRAVO GOVORITI U IME SVIH NAŠIH PROGNANIKA
(Biskupovo Otvoreno pismo g. Ivanu Milasu)
(Prot. br.: Prez. 197/95 od 6. prosinca 1995.)
Poštovani gospodine Milas!
U sinoćnjoj emisiji HRT-a "U krupnom planu", emitiranoj u 21.00 sat, koju je vodio g. Jozo Ćurić, a
koja je gledana i ovdje u Banjaluci, Vi ste, kao jedan od sudionika, na pitanje jednog od gledatelja
(parafraziram): "Što će biti s onim prognanicima iz BiH koji bi se trebali vratiti svojim domovima i
u svoj zavičaj koji su prema daytonskom sporazumu na području RS?" ustvrdili (opet parafraziram)
da "nitko od prognanih Hrvata neće htjeti živjeti pod tuđom vlašću, odnosno pod tuđom vojskom i
policijom". Iz konteksta Vaših odgovora proizlazi da Vi bolje znate što hoće ili neće naši ljudi,
Hrvati katolici iz onih područja Banjalučke, te Vrhbosanske nadbiskupije, Mostarsko-duvanjske i
Trebinjske biskupije, koje dolaze pod lokalnu srpsku vlast, nego što to znaju i oni sami i njihovi
svećenici i biskupi koji su s njima dan i noć, dijeleći i dobro i zlo, prolijevajući za njih i svoju krv i
dajući za njih i svoje živote!
Odgovorno tvrdim da nemate pravo govoriti u ime svih tih naših prognanika koji se ne žele odreći
jednog od osnovnih ljudskih prava - prava na vlastiti zavičaj! Mi, koji smo cijelo ovo nesretno ratno
vrijeme ustrajali na svojim ognjištima, kao i na desetke tisuća naših vjernika, Hrvata katolika s
područja Bosanske krajine koji svakodnevno pitaju svoje svećenike kada će se vratiti u svoj zavičaj,
nedvojbeno jasno demantiramo takav Vaš javno iznesen stav o našem "htijenju" ili "ne htijenju" da
živimo s drugima u miru, dostojanstvu i međusobnom poštovanju!
Iako ste visoki i vrlo uvaženi dužnosnik Republike Hrvatske, ne vjerujem da takvim svojim javno
izrečenim porukama nama prenosite i službeni stav državnog vrha RH. Meni su naime poznate
posve suprotne tvrdnje i sugestije najodgovornijih državnih predstavnika RH!
Ako nam, na žalost, tuđinci kroje kapu a da nisu uzeli mjeru naše glave, zar to morate činiti i Vi, naš
sunarodnjak, od kojega s pravom očekujemo da nas uvaži kao ljude koji za sebe smatraju da imaju
pravo na osnovna ljudska prava, među kojima je i pravo na dom, zavičaj, domovinu, kao i na
slobodu kretanja i slobodu odlučivanja o sebi prema svojoj savjesti!
I predugo smo dosad, gospodine Milas, potpuno nedužni, bili od jednih gaženi, a od "svojih"
zaboravljeni. Nemojte nas bar Vi ubuduće više obespravljivati i, ionako izmrcvarene, potpuno
dotući i uništiti! Ne bi to donijelo sreću ni blagoslov ni Vama, ni onima koje Vi po svojoj funkciji
predstavljate!
Ako nam ne želite pomoći kao ljudima koji imaju dostojanstvo i koji se trude da osvjetlaju obraz,
kako svome hrvatskom narodu, tako i Katoličkoj crkvi kojoj pripadaju, onda Vas molim u ime
mnogih desetaka tisuća vjernika moje biskupije (kao i u ime mnogih drugih) da nam ne odmažete
izjavama kakve ste sinoć davali?
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
IX.
POGLAVLJE – OSOBAMA I INSTITUCIJAMA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
"UNATOČ NAŠEM MIROLJUBIVOM PONAŠANJU ODUZETA SU NAM
OSNOVNA LJUDSKA PRAVA"
Biskupova predstavka međunarodnim posrednicima C. Vanceu i D. Owenu
(Prot. br.: 822/92 od 25. rujna 1992.)
Poštovane Ekscelencije, Mr. C. Vance i Mr. David lord Owen!
Kao vjerski poglavar gotovo 130.000 katolika Banjalučke biskupije koja se prostire u
sjeverozapadnom dijelu Bosne, iskreno Vam zahvaljujem na Vašoj humanoj misiji ponovnog
uspostavljanja pravednog mira među narodima i ovog područja, te na Vašem specijalnom dolasku k
nama u Banjaluku.
Na prostorima moje biskupije od davnog petog stoljeća žive katolici. Osim Hrvata, kao najvećeg
dijela katoličkog pučanstva, imam na brizi i manje skupine katolika Talijana, Poljaka, Čeha,
Slovenaca, a tu su također i katolici Ukrajinci.
Broj katolika u mojoj biskupiji se za vrijeme II. svjetskog rata smanjio za nekoliko desetaka tisuća,
točnije trećina biskupije potpuno je uništena.
Politika sile i bezakonja, koja je dovela do bezumnog bratoubilačkog rata u cijeloj Bosni i
Hercegovini, pa tako i na područja Banjalučke biskupije, već ostavlja strahovite posljedice.
Izrazitu miroljubivost najvećeg broja vjernika moje biskupije i njihovu spremnost na humani
suživot s pripadnicima drugih religija i naroda na ovom području isticali su mnogi vodeći civilni i
vojni dužnosnici u razgovorima sa mnom u posljednja tri mjeseca, hvaleći pritom vrlo
konstruktivan doprinos Katoličke crkve na sprečavanju ratnih sukoba na ovom području.
Unatoč takvom miroljubivom ponašanju, mora se konstatirati, na temelju mojih osvjedočenja i
provjerenih podataka iz većeg dijela moje biskupije na području Bosanske krajine, da je katoličko,
najvećim dijelom hrvatsko, stanovništvo ovdje izgubilo gotovo sva ljudska prava i slobode.
Posebno moram istaknuti oduzimanje i gaženje sljedećih prava i sloboda:
1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje
2. pravo na dobra potrebna za život i uzdržavanje
3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada
4. povreda i ugroženost slobode savjesti
5. pravo na slobodno mišljenje i izražavanje
6. pravo na nepovredivost osobe
7. pravo na slobodan izbor zvanja
8. pravo na odgoj i obrazovanje vlastite djece
9. pravo na slobodno udruživanje i suodlučivanje u javnom životu i poretku
10. pravo na dobar glas
U nemogućnosti da traže i dobiju zaštitu i svoja legitimna prava preko svojih izabranih političkih
zastupnika, jer je svima njima onemogućen rad - uhapšeni su, a neki od njih čak i pobijeni /Kotor
Varoš, Prijedor, Ljubija, Sanski Most, Mrkonjić Grad, Bosanska Gradiška/, ti ljudi od mene, kao
biskupa, tj. duhovnog poglavara, traže da ih zaštitim od očitog bezakonja /na cijelom području
Bosanske krajine/, neizdržive torture, proganjanja, višemjesečnog prisilnog boravka u zbjegovima i
pljačke svega, posebno u Prijedoru, Ljubiji, Bosanskoj Gradiški, Laktašima, Ključu, Kotor Varoši,
Sanskim Mostu, Mrkonjić Gradu.
Iz nekih dijelova moje biskupije, posebno iz općina Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most,
Ključ, Kotor Varoš, Laktaši, Mrkonjić Grad, kao i Banjaluka, na tisuće ljudi ne može više izdržati
strahoviti višemjesečni psihički, a nerijetko i fizički pritisak i traži od mene da im preko
Biskupijskog Caritasa ili neke druge institucije omogućim izlazak iz ovog pakla, najčešće praznih
ruku /Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš/ samo da spase goli život.
Njihov se broj svakim danom povećava i zbog potpune socijalne i zdravstvene ugroženosti i
neizvjesnosti za budućnost života i opstanka na svojim vjekovnim ognjištima.
Bez ikakvog povoda i razloga ubijeni su mnogi civili /meni poznat broj penje se do 150/. Među
njima je, na žalost, i župnik iz Nove Topole, vlč. Ratko Grgić, odveden iz svog župnog stana 16.
lipnja 1992., kao i član biskupijskog vijeća i ujedno vijećnik bosanskohercegovačkog parlamenta,
dipl. ing. Marijan Vištica iz Bosanske Gradiške, odveden 3. kolovoza 1992.
U posljednja tri mjeseca u mojoj je biskupiji srušeno ili spaljeno više od 40 posto crkvenih objekata,
a još 50 posto njih više je ili manje oštećeno, iako u blizini nije bilo nikakvih borbi! Petorica mojih
župnika, bez ikakve dokazane krivnje, bili su u logorima, između 12 i 80 dana, strahovito
zlostavljani, i sada su u većoj ili manjoj mjeri invalidi. Mnogim mojim svećenicima otvoreno se
prijeti ubojstvom, te rušenjem preostalih crkvenih objekata.
Višemjesečni oružani napadi na samostane redovnica u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli,
kao i izravno ugrožavanje njihovih života i ultimatumi za iseljenje, prisiljavaju na desetke redovnica
da potpuno napuste svoje stoljetne samostane.
Iako se lokalne vlasti, civilne i vojne, službeno izjašnjavaju da su protiv etničkog čišćenja,
ugrožavanja života i imovine nesrpskog stanovništva, u praksi ne poduzimaju sve potrebne akcije
da se spriječi bezakonje i sila naoružanih osoba, nego ih čak i toleriraju (pa i podržavaju, npr.
Prijedor!) Jednako tako, ništa ne poduzimaju da se ljudima vrate sva ona oduzeta ili ugrožena prava,
što dovodi na sami rub fizičke i psihičke izdržljivosti na desetke tisuća obespravljenih ljudi
(govorim u ime katoličkog stanovništva).
Dramatičnu situaciju ovih ljudi povećava i činjenica da ni u jednu drugu državu, kamo bi htjeli, ne
mogu ući, posebno u Hrvatsku, Sloveniju, ili Austriju, Njemačku ili Švicarsku, zbog sadašnje
potpune zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku.
Slobodan sam, u ime svih ugroženih vjernika katolika, predložiti poštovanim ekscelencijama
sljedeće:
1. Neka se odmah, ultimativno, svi koji vode borbe prisile da obustave borbena djelovanja!
2. Neka se odmah puste i na sigurno mjesto smjeste svi nedužno zatvoreni po svim logorima i
zatvorima u BiH.
3. Neka se odmah pristupi razoružavanju svih naoružanih osoba koje nisu pod kontrolom legalnih
institucija.
4. Neka se smijene sve lokalne vlasti koje nisu u stanju ili nisu voljne zaštititi nedužno stanovništvo.
5. Neka se konkretnim akcijama počnu vraćati osnovna ljudska prava svima kojima su oduzeta, i
neka se odmah zaustavi svako etničko čišćenje.
6. Neka se omogući cijeloj ovoj regiji normalna opskrba električnom energijom; neka se otvore i
osiguraju putni, željeznički i PTT promet.
7. Neka se humanitarne svjetske organizacije još više angažiraju u dostavljanju prijeko potrebne
pomoći za sve socijalno i zdravstveno ugrožene na teritoriju Bosanske krajine.
8. Neka se vodeći hrvatski političari, iz Sarajeva ili iz Zagreba, više pobrinu za dramatičnu situaciju
i potpuno neizvjesnu budućnost svoga naroda u ovom dijelu države Bosne i Hercegovine.
9. Neka se svakako osnuje međunarodna komisija /institucija/ koja će kontrolirati provođenje svih
dogovorenih konkretnih akcija na smirivanju dramatične situacije medu nesrpskim stanovništvom
Bosanske krajine.
Nastojao sam sam, i s poglavarima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice na ovom
području, učiniti sve što sam mogao da se veliko zlo nametnutog nam rata, u kojemu većina mojih
katolika ne želi sudjelovati, što više smanji.
Spreman sam podržati svaku konstruktivnu akciju za zajedničko dobro svih stanovnika ove regije i
cijele Bosne i Hercegovine.
Zahvaljujem i Vama i svima koji nam možete više i učinkovitije pomoći!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
"NE OPTEREĆUJTE SVOJU SAVJEST INDIFERENTNOŠĆU PREMA
NAŠOJ NESREĆI"
Dramatičan apel biskupa i svećenika Banjalučke biskupije svim kompetentnim osobama crkvenog i
političkog života u zemlji i svijetu
(Banjaluka, 17. veljače 1993.)
Biskup i svećenici Banjalučke biskupije, okupljeni na molitveno pastoralnom susretu u Biskupskom
ordinarijatu u Banjaluci 17. veljače 1993., zajednički su razmotrili i aktualnu situaciju u kojoj se
trenutno nalazi naša biskupija. Na temelju konkretnih izvještaja o dramatičnom stanju u kojemu se
nalazi najveći dio biskupije, a koje se svakodnevno naglo pogoršava, svjesni svoje odgovornosti za
povjerene nam vjernike pred Bogom, Crkvom i pred poviješću svoga naroda i svih ljudi ovoga
kraja, prožeti vjerom, nadom i ljubavlju, obraćamo se, osim Bogu u zajedničkim molitvama, i svim
kompetentnim osobama crkvenoga i političkog života u zemlji i svijetu zajedničkim apelom i
usrdnom molbom za pomoć i zaštitu.
1. Znajući da, kao Kristovi učenici, moramo njegovati poštovanje, slogu, dijalog i mir s drugim
ljudima oko nas, neumorno smo i dosljedno tražili i tražimo, na miran i miroljubiv način, da se
osigura priznanje i poštovanje dostojanstva svake pojedine vjerske i nacionalne skupine i svake
ljudske osobe, kako bi se na ovim prostorima susretanja raznih naroda, kultura, religija i običaja, i
ubuduće sačuvao skladan suživot za sve, izbjeglo strahovito ratno stradanje, bezdušno protjerivanje
ljudi s njihovih ognjišta i vandalsko uništavanje svega što je vrijedno u ljudskim očima.
2. Poznata je činjenica da smo svi zajedno, otkako su započeli ratni sukobi na području Bosne i
Hercegovine, nastojali učiniti sve što je u našoj moći da vjernici, povjereni našoj pastirskoj brizi, ne
podlegnu napasti upotrebe oružja protiv svoga susjeda, bilo iz vlastitog ili drugog naroda, i tako
ugroze tuđi, ali i svoj život i imovinu. Božji je dar da nam je to gotovo u svim našim župama i
uspjelo.
3. Ipak, unatoč izrazito miroljubivom držanju najvećeg broja vjernika naše biskupije i njihovoj
istinskoj spremnosti na zajednički život s drugim ljudima u slozi, miru, međusobnom uvažavanju i
poštovanju, osjetili smo svi mi, svećenici, redovnici, redovnice, a pogotovo naši vjernici, na
vlastitoj koži mnogostruke i teške povrede i pogaženost naših osnovnih ljudskih prava.
Iznosimo najbolnije slučajeve:
- Ubijanje i masakriranje nedužnih civila: staraca, žena, djece i muškaraca; odvođenje u logore,
osim nekoliko stotina civila, i petorice svećenika, od kojih jedan nakon torture u zatvoru podliježe,
a drugu dvojicu, nakon mučenja ubijaju;
- teško psihičko i fizičko zlostavljanje redovnica i prisiljavanje na odlazak iz njihovih samostana;
silovanje žena i djevojaka;
- bezrazložna oskvrnuća, rušenja, teža ili lakša oštećivanja više od 93 posto svih naših crkava i još
33 posto drugih crkvenih objekata;
- konstantno paljenje i rušenje mnogih stambenih i poslovnih objekata naših vjernika, dramatično
protjerivanje nekoliko desetaka tisuća vjernika iz mnogih naših župa /neke su župe potpuno
iseljene/, trajna praksa etničkoga čišćenja našeg naroda s njegovih vjekovnih ognjišta;
- opće otpuštanje s radnih mjesta i potpuna egzistencijalna ugroženost najvećeg broja naših
vjernika, posebno u urbanim sredinama; često prisiljavanje aktualne vlasti na mobilizaciju i rat
protiv vlastitoga naroda ili drugoga naroda, isključenost iz političkog odlučivanja o vlastitoj
sudbini, nemogućnost slobodnoga kretanja najvećeg broja odraslih muškaraca;
- zdravstvena ugroženost zbog nemogućnosti plaćanja pregleda, drugih medicinskih usluga
/operacije, ležanje u bolnici/ i lijekova...
4. Unatoč dosadašnjem već desetomjesečnom bezakonju i obespravljenosti koju trpimo, naš narod
nije uzvratio na zlo zlim. Željeli bismo da i ubuduće ne uzvrati, Ali, već smo svi više-manje pri
kraju snaga! Mnogi naši vjernici su fizički, a još više psihički iscrpljeni. Bojimo se da će, ipak, doći
do onoga protiv čega smo se do sada svim silama zauzimali - do očajničkog pokušaja izlaska pod
svaku cijenu iz sadašnje, u mnogo slučajeva, uistinu nepodnošljive situacije. To opet može lako
uroditi još dramatičnijim i pogubnijim posljedicama za sve nas ovdje.
5. U posljednjem, Drugom svjetskom ratu, nastradalo je više od 1/3 naših župa, koje više nikada
nisu obnovljene. Sada se silom i političkim odlukama, koje drugi o nama bez nas donose, nastavlja
proces potpunoga uništavanja Katoličke crkve na području naše biskupije, gdje je ona nazočna više
od sedamnaest stoljeća!
- U ovom, za nas, sudbonosnom trenutku apeliramo i molimo sve kompetentne crkvene i državne
poglavare u našem hrvatskom narodu i u slobodnom svijetu da se ozbiljnije upoznaju s našom
dramatičnom situacijom i ne dopuste potvrđivanje i nastavljanje strahovitoga zločina protiv
čovjeka, naroda i čovječnosti!
6. Ne možemo prihvatiti da bezakonje i anarhija, sila i zloća postanu zakonom i mjerilom života,
ponašanja i odlučivanja o sudbini pojedinaca ili pripadnika jednoga naroda ili vjerske zajednice!
- U ime Božje pravde, u ime čovjekoljublja, u ime najsvetijih kršćanskih i humanih načela naše
europske civilizacije pozivamo i preklinjemo sve koji se smatraju ljudima, a mogu nam
konstruktivno pomoći: - ne opterećujte svoju savjest indiferentnošću prema našoj nesreći! Ne
želimo da naša nesreća postane vašom nesrećom na sudu Boga Svevišnjega, pred kojim ćemo se svi
morati pojaviti. Zaštitite nas i pomozite nam dok još nije prekasno!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup,
sa svojim svećenicima
DOLAZI PROLJEĆE - TREBAMO SJEMENA!
Pismo dr. Aloisu Mocku, ministru vanjskih poslova Republike Austrije
(Broj 754/93 od 16. ožujka 1993.)
Ekscelencijo!
Poštovani gospodine ministre, dr. Mock!
Koristim iznenadnu priliku da Vam od srca zahvalim na svemu što ste Vi i Vaša Vlada učinili za
okončanje strašnog rata i za pravedan mir u mojoj domovini Bosni i Hercegovini. "Blago
mirotvorcima...!" (Mt 5,9).
Budući da sam se s različitih strana mogao osvjedočiti da ćete i nadalje biti uz nas, ponovno Vam se
obraćam u ime svojih vjernika koji su još uvijek ovdje i žele i ostati.
Dolazi proljeće i želimo se, s Božjom pomoću, brinuti i o budućnosti. Trebamo sjemena! Poglavito
kukuruz i krumpir, ali i razne vrste povrća.
Budući da to ne možemo u dostatnoj mjeri dobiti ni od jedne druge ustanove, obraćamo se u nadi
Vama Ekscelencijo, odnosno preko Vas kompetentnim ustanovama kod savezne vlade, i molimo
Vas da nam, ako je ikako moguće, pošaljete 100 t kukuruza, 100 t sjemenskog krumpira te
neodređenu količinu luka, salate, rajčice (za približno 50.000 ljudi).
Smijem li Vas zamoliti Ekscelencijo da nas obavijestite preko Koruškog Caritasa, gosp. Petera
Quendlera! Srdačno hvala unaprijed - u ime mnogih ljudi u nevolji.
Gospodin blagoslovio Vas i Vaš cijenjeni posao!
S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
USTRAJNO SE TRUDIMO U MIROTVORNIM AKCIJAMA I U ZAŠTITI
ŽIVOTA I IMOVINE SVIH UGROŽENIH
Biskupov odgovor p. Reneu Costeu, generalnom delegatu međunarodne organizacije PAX
CHRISTI u Parizu i direktoru pariškog "LACROIX", g. Noelu Copinu
(Prot. br.: Prez. 51/93 od 18. travnja 1993.)
Poštovani prijatelji iz međunarodnog pokreta Pax Christi i
redakcije časopisa "LA CROIX"!
Vrlo ste me počastili svojim ljubaznim pozivom na susret u Parizu, 24. travnja 1993. godine, u
povodu 30. obljetnice Enciklike "Pacem in terris".
Sa zahvalnošću sam prihvatio Vaš poziv, nadajući se da će mi biti moguće izići iz svoga grada i
biskupije i doći k Vama.
Na žalost, zbog neizvjesne ratne atmosfere u Bosni i Hercegovini, trenutačna politička situacija kod
nas je takva da mi nije moguće udaljavanje od moga vjerničkog puka, svećenstva i redovništva čak ni u obližnju Hrvatsku, na zasjedanje Biskupske konferencije u Zagrebu ovoga tjedna. Zato vrlo
žalim što neću moći biti na Vašem uvaženom i uglednom skupu.
Ali, uz Vaše dopuštenje, slobodan sam poslati u svoje ime moga biskupskog vikara i predsjednika
Caritasa moje biskupije, preč. g. dr. Miljenka Aničića, koji se u posljednje vrijeme nalazi u Zagrebu
i može bez poteškoća doći k Vama. On je vrlo dobro upoznat sa situacijom u našoj Banjalučkoj
biskupiji tijekom svih dramatičnih događaja od početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, jer mi
je uvijek bio glavni pomoćnik.
Zato će Vam moći mjerodavno iznijeti, kako naša ustrajna nastojanja na mirotvornim akcijama s
najvišim predstavnicima SPC-a i Islamske zajednice u Banjaluci, tako i s predstavnicima civilnih i
vojnih vlasti tijekom posljednjih godinu dana.
Moći će Vas izvijestiti i o mnogim našim intervencijama za zaštitu života i imovine, kako naših
nedužnih i potpuno nezaštićenih vjernika, tako i svih drugih nedužnih ljudi, pripadnika drugih
naroda ili vjerskih zajednica.
Moći će posvjedočiti o doista miroljubivom držanju najvećeg broja naših vjernika - unatoč čestim i
mnogim nepravdama i bezakonjima, progonstvima, ubojstvima nedužnih civila; rušenju i pljačkanju
imovine, crkava, pastoralnih centara i mnogostruke druge obespravljenosti i gaženja osnovnih
ljudskih prava i sloboda!
Uspjelo nam je, uz posebnu Božju pomoć i zaštitu, spasiti mnoge ljudske živote, upravo
miroljubivošću i stalnim poticanjem i propovijedanjem nenasilja, odnosno ne uzvraćanja zlom za
zlo.
Božji je dar našoj mjesnoj Crkvi što možemo, kao Biskupija, svijetla obraza stati pred sud i crkvene
i svjetovne domaće i svjetske javnosti, što nismo željeli niti želimo sukob sa svojim susjedima, niti
smo druge na bilo koji drugi način ugrozili ili zakinuli; što iskreno sa svima želimo živjeti u miru!
Jedino što za sebe tražimo jest, da nam se vrate i zajamče osnovna ljudska prava i slobode, kao
vjerskoj i nacionalnoj zajednici! A to uistinu nije ni previše niti je nemoguće! Ono što tražimo za
sebe, iskreno želimo i drugima oko sebe!
Iako nam je u postocima mnogo crkvenih objekata porušeno ili oštećeno, iako je gotovo polovica
Biskupije trenutno prisilno u izbjeglištvu (pogotovo mladi ljudi), želimo i ubuduće ostati na svojim
vjekovnim ognjištima, tražeći da se omogući povratak i normalan život na ovim prostorima svima
koji to žele! Ne možemo, niti smijemo pristati na zakon sile i oružja niti na fašističko etničko
čišćenje koje se, na žalost, pred očima prilično nezainteresirane europske i svjetske javnosti
nesmetano provodi u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine!
Zahvalni smo, kako Sv. Ocu, Ivanu Pavlu II, tako i svoj braći i sestrama u Katoličkoj crkvi te
drugim plemenitim ljudima diljem Europe i izvan nje, koji nas u našim istinskim miroljubivim
naporima pomažu svojim molitvama i drugim izrazima solidarnosti i potpore, kako bismo
spasiteljsko poslanje Kristove crkve na ovim prostorima i u ovo vrijeme što bolje i učinkovitije
ostvarili!
Iskreno Vas pozdravljam, kao i sve poštovane prijatelje oko Vas. Ostajući u Uskrsnulom Kristu,
najvećem, božanskom Mirotvorcu,
Vaš,
msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
USTRAJNO SE TRUDIMO U MIROTVORNIM AKCIJAMA I U ZAŠTITI
ŽIVOTA I IMOVINE SVIH UGROŽENIH
Biskupov odgovor p. Reneu Costeu, generalnom delegatu međunarodne organizacije PAX
CHRISTI u Parizu i direktoru pariškog "LACROIX", g. Noelu Copinu
(Prot. br.: Prez. 51/93 od 18. travnja 1993.)
Poštovani prijatelji iz međunarodnog pokreta Pax Christi i
redakcije časopisa "LA CROIX"!
Vrlo ste me počastili svojim ljubaznim pozivom na susret u Parizu, 24. travnja 1993. godine, u
povodu 30. obljetnice Enciklike "Pacem in terris".
Sa zahvalnošću sam prihvatio Vaš poziv, nadajući se da će mi biti moguće izići iz svoga grada i
biskupije i doći k Vama.
Na žalost, zbog neizvjesne ratne atmosfere u Bosni i Hercegovini, trenutačna politička situacija kod
nas je takva da mi nije moguće udaljavanje od moga vjerničkog puka, svećenstva i redovništva čak ni u obližnju Hrvatsku, na zasjedanje Biskupske konferencije u Zagrebu ovoga tjedna. Zato vrlo
žalim što neću moći biti na Vašem uvaženom i uglednom skupu.
Ali, uz Vaše dopuštenje, slobodan sam poslati u svoje ime moga biskupskog vikara i predsjednika
Caritasa moje biskupije, preč. g. dr. Miljenka Aničića, koji se u posljednje vrijeme nalazi u Zagrebu
i može bez poteškoća doći k Vama. On je vrlo dobro upoznat sa situacijom u našoj Banjalučkoj
biskupiji tijekom svih dramatičnih događaja od početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, jer mi
je uvijek bio glavni pomoćnik.
Zato će Vam moći mjerodavno iznijeti, kako naša ustrajna nastojanja na mirotvornim akcijama s
najvišim predstavnicima SPC-a i Islamske zajednice u Banjaluci, tako i s predstavnicima civilnih i
vojnih vlasti tijekom posljednjih godinu dana.
Moći će Vas izvijestiti i o mnogim našim intervencijama za zaštitu života i imovine, kako naših
nedužnih i potpuno nezaštićenih vjernika, tako i svih drugih nedužnih ljudi, pripadnika drugih
naroda ili vjerskih zajednica.
Moći će posvjedočiti o doista miroljubivom držanju najvećeg broja naših vjernika - unatoč čestim i
mnogim nepravdama i bezakonjima, progonstvima, ubojstvima nedužnih civila; rušenju i pljačkanju
imovine, crkava, pastoralnih centara i mnogostruke druge obespravljenosti i gaženja osnovnih
ljudskih prava i sloboda!
Uspjelo nam je, uz posebnu Božju pomoć i zaštitu, spasiti mnoge ljudske živote, upravo
miroljubivošću i stalnim poticanjem i propovijedanjem nenasilja, odnosno ne uzvraćanja zlom za
zlo.
Božji je dar našoj mjesnoj Crkvi što možemo, kao Biskupija, svijetla obraza stati pred sud i crkvene
i svjetovne domaće i svjetske javnosti, što nismo željeli niti želimo sukob sa svojim susjedima, niti
smo druge na bilo koji drugi način ugrozili ili zakinuli; što iskreno sa svima želimo živjeti u miru!
Jedino što za sebe tražimo jest, da nam se vrate i zajamče osnovna ljudska prava i slobode, kao
vjerskoj i nacionalnoj zajednici! A to uistinu nije ni previše niti je nemoguće! Ono što tražimo za
sebe, iskreno želimo i drugima oko sebe!
Iako nam je u postocima mnogo crkvenih objekata porušeno ili oštećeno, iako je gotovo polovica
Biskupije trenutno prisilno u izbjeglištvu (pogotovo mladi ljudi), želimo i ubuduće ostati na svojim
vjekovnim ognjištima, tražeći da se omogući povratak i normalan život na ovim prostorima svima
koji to žele! Ne možemo, niti smijemo pristati na zakon sile i oružja niti na fašističko etničko
čišćenje koje se, na žalost, pred očima prilično nezainteresirane europske i svjetske javnosti
nesmetano provodi u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine!
Zahvalni smo, kako Sv. Ocu, Ivanu Pavlu II, tako i svoj braći i sestrama u Katoličkoj crkvi te
drugim plemenitim ljudima diljem Europe i izvan nje, koji nas u našim istinskim miroljubivim
naporima pomažu svojim molitvama i drugim izrazima solidarnosti i potpore, kako bismo
spasiteljsko poslanje Kristove crkve na ovim prostorima i u ovo vrijeme što bolje i učinkovitije
ostvarili!
Iskreno Vas pozdravljam, kao i sve poštovane prijatelje oko Vas. Ostajući u Uskrsnulom Kristu,
najvećem, božanskom Mirotvorcu,
Vaš,
msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
BEZ POŠTOVANJA I VRAĆANJA PRAVA SVAKOM OD NARODA
KOJEMU JE BOSNA DOMOVINA NEĆE BITI PRAVEDNOG MIRA NA TLU
BiH
Biskupovo pismo predsjedniku MKCK, g. Corneliju Samarugi
(Prot. br.: Prez.: 189/93 od 24. studenoga 1993.)
Vrlo poštovani gospodine predsjedniče!
S iskrenom radošću i zahvalnošću pozdravljam Vas u svom rodnom gradu Banjaluci. Duboko žalim
što Vas ne mogu vidjeti i s Vama bar kratko porazgovarati, jer sam u vrijeme Vašeg dragocjenog
boravka u Banjaluci službeno odsutan i udaljen nekoliko stotina kilometara. Nisam nikako mogao
odgoditi ovaj moj put na već isplanirani sastanak s drugim biskupima. Slobodan sam Vam stoga
preko svojih zastupnika uputiti ovih nekoliko redaka pismenog izvješća.
1. Želim Vam prvo izraziti duboku zahvalnost zbog dragocjene nazočnosti ureda Međunarodnog
crvenog križa u našem gradu i sredini. Molim Vas da on i ubuduće među nama ostane, uz moguće i
preporučljivo otvaranje svojih ekspozitura u nekim od okolnih mjesta /Doboj, Tešanj, Žepče.../
2. Moja Banjalučka biskupija obuhvaća sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine, područje od 27
općina, odnosno 15.600 kvadratnih kilometara. Prije ovog rata bilo je na tom području oko 120.000
katolika, uglavnom Hrvata, uz nekoliko manjina /Talijani, Poljaci, Česi/, u 47 župa. Tijekom rata
najveći je dio moje biskupije došao pod srpsku vlast: 38 župa; 8 župa je pod vlašću hrvatskom, a
jedna župa pod muslimanskom. S teritorija pod srpskom vlašću, na kojemu je prije rata živjela više
od 71.000 vjernika, moralo je otići, što protjerano, iseljeno ili poubijano a da ratnih sukoba nije ni
bilo, nešto više od 41.000 vjernika. Tendencija etničkog čišćenja sustavno se provodi i
nezaustavljivo nastavlja! Unatoč svim mojim miroljubivim nastojanjima na zaustavljanju tog
fašističkog procesa nad potpuno nedužnim našim narodom, taj se nehumani proces ipak provodi i
prema mnogim pokazateljima dobro je razrađen i planiran! Više od 40 posto mojih crkava potpuno
je uništeno, daljnjih više od 50 posto teže ili lakše oštećeno, s jasnom tendencijom da se time brže
"očisti" i vjerničko stanovništvo! Gotovo 100 posto naših ljudi već je otpušteno s posla i pod
konstantnim su pritiskom, fizičkim i psihičkim, da se isele iz svojih stanova i kuća, sa svojih
stoljetnih ognjišta.
3. S velikom radošću i zahvalnošću Bogu mogu Vam reći da moj narod i vjernici katolici ovog
područja nisu drugima, ni pravoslavnim Srbima niti Muslimanima, učinili nikakvo zlo, nikoga nisu
ugrozili! Svijetla obraza i vedra pogleda mogu svima pogledati u lice!
Kao dio konstitutivnog naroda ove zemlje Bosne i Hercegovine smatramo svojim prirodnim
pravom, povijesnim i sadašnjim, da ostanemo na svojim stoljetnim prostorima i ognjištima i da na
njima i ubuduće mirno i dostojanstveno živimo! Pri ovakvom razvoju događaja - etničkom čišćenju
i primjeni zakona sile i zakona jačega - bit će to teško ostvariti! I pred Vama i pred institucijom koju
predstavljate dižem odlučno svoj glas protiv svakog etničkog čišćenja i svih drugih oblika gaženja
osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, gdje god se to čini i tko god to činio! Međunarodna
javnost preko svojih kompetentnih institucija mora naći načina prisiliti veće i jače da poštuju manje
i nejače. Drugim riječima - bez poštovanja i jamstva prava svakom od naroda kojemu je Bosna
domovina neće biti pravednog mira na tlu Bosne i Hercegovine gdje se isprepleću narodi, kulture,
religije pa i civilizacije, kako je Vama zacijelo dobro poznato!
Apeliram na Vas, poštovani gospodine predsjedniče, da učinite sve što je u Vašoj moći da se
osnovna ljudska i građanska prava i slobode pojedincima i manjinama ponovno uspostave i
zajamče, da se zaustavi etničko čišćenje i da se svim prognanicima i izbjeglicama ponovno omogući
dolazak i miran život na njihovim ognjištima!
4. Katoličko pučanstvo za koje se ja moram i materijalno brinuti, ponajprije preko Caritasa
Banjalučke biskupije, obuhvaća preostale vjernike moje biskupije na ovom području kao i vjernike
s područja susjedne Vrhbosanske /sarajevske/ nadbiskupije - sve skupa približno 65.000! Do sada je
Caritas svojim angažmanom, te uz pomoć koju smo dobivali od MCK i UNHCR-a, uspijevao
spasiti živote tisućama ljudi! U posljednje vrijeme sve učestalije aktualne vlasti RS ne dozvoljavaju
da konvoj našeg Caritasa pođe do Zagreba po prijeko potrebnu hranu! Molim Vas da nam u tome
pomognete svojim intervencijama! Na svemu Vam iskreno zahvaljujem! S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
NE MOŽEMO VJEROVATI DA NAM NEĆETE POMOĆI!
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića ruskom veleposlaniku u RH, Leonidu
Vladimiroviču Kerestidžijancu
(Prot. br. V- 8983/94 od 30. prosinca 1994.)
Vaša Ekscelencijo!
Prema želji banjalučkog biskupa msgr. Franje Komarica, šaljemo Vam za informaciju, u prilogu,
opis posljednjih događaja u Banjalučkoj biskupiji.
Ne možemo vjerovati da možete ostati ravnodušni prema teroru koji se provodi nad nevinim
nesrpskim stanovništvom u sjeverozapadnoj Bosni, niti možemo vjerovati da nam ne možete
pomoći.
Apeliramo na Vas da informirate svoju vladu o ovim događajima kako bi ona učinila pritisak na
Srbe da puste više od 200 naših civila iz Glamoča i Bosanskog Grahova i dozvole im da se vrate
svojim kućama u Banjaluci i okolici. Molimo Vas, dozvolite nam da živimo normalno u našim
domovima u banjalučkoj regiji.
Želimo Vam sretnu i uspješnu Novu godinu.
S poštovanjem,
dr. Miljenko Aničić, predsjednik Caritasa Banjaluka,
koordinator Caritasa Bosne i Hercegovine
OBEĆALI STE DA ĆETE SE ZA NAS ODLUČNO ZAUZETI!
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade Luksemburga, g. Jean-Claude Junckeru
(Prot. br.: Prez. 35/95 od 13. ožujka 1995.)
Mnogopoštovani gospodine predsjedniče!
Obradovala me i ohrabrila mogućnost za detaljan i plodonosan razgovor s Vama o vrlo dramatičnoj
situaciji u Banjalučkoj biskupiji i mojoj domovini Bosni i Hercegovini. Uvjerili ste me da imate
sluha za probleme koji muče ljude i narode izvan Vaše mirne i bogate zemlje. Želio bih Vam još
jednom izričito zahvaliti na Vašoj jasnoj odlučnosti da posve konkretno i uspješno pomognete
obespravljenim i namučenim ljudima u mojoj biskupiji i mojoj domovini te onima koji su zbog
nemilosrdnih udaraca sudbine morali napustiti svoju domovinu, a koje je Vaša zemlja primila.
Obećali ste mi da ćete se i osobno zauzeti kod drugih uglednih europskih političara, primjerice kod
kancelara Kohla. Ta bi Vaša akcije mogla učiniti mnogo na vraćanju osnovnih sloboda kako za
katoličke Hrvate, tako i za druge obespravljene ljude u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i u cijeloj
bivšoj Jugoslaviji.
Obećali ste mi i da ćete se odlučno zauzeti za izdavanje radnih dozvola (viza) svim izbjeglicama iz
bivše Jugoslavije koji žive u Luksemburgu. Kako ste mi obećali, uvjeren sam da ćete i Vi i Vaši
cijenjeni suradnici prilikom obrade konkretnih slučajeva iskoristiti i korisnu suradnju biskupskog
vikara gosp. Henrija Hamus, kao i gosp. Franje Đurića, dušobrižnika Hrvatske misije u
Luksemburgu.
Zahvaljujem Vam od svega srca u ime svih ljudi u nevolji, kojima Vi, kao vodeći političar države,
konkretno pomažete.
U Vašem odgovornom poslu želim Vam mnogo svjetla i snage Duha Svetoga i s poštovanjem Vas
pozdravljam
Vaš,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
UNATOČ SVOM MIROTVORSTVU,
STRAŠNO KAŽNJENI
KATOLICI SU U BANJALUCI
Biskupovo pismo Jacquesu Santeru, predsjedniku komisije Europske unije
(Prot. br.: Prez. 37/95 od 13. ožujka 1995.)
Mnogopoštovani gospodine predsjedniče!
Dobrostivo ste mi ponudili termin za razgovor za četvrtak, 9. ožujka, u Bruxellesu. Jako mi je žao
što taj termin kolidira s terminima koje sam već ranije dogovorio u Bonnu.
Želio sam kod Vas i kod nadležnih europskih političara moliti za pomoć kako bi se pronašlo
pravedno rješenje ratne drame u mojoj domovini Bosni i Hercegovini te za vraćanje osnovnih
ljudskih prava, uključujući obespravljene ljude u Banjalučkoj biskupiji. Mi katolici u Banjaluci,
unatoč našem mirotvorstvu, strašno smo kažnjeni i ostavljeni od svih utjecajnih političara - i
domaćih i inozemnih.
Smatram svojom dužnošću objelodaniti svima koji se osjećaju odgovornim za održanje temeljnih
načela naše europske civilizacije, vrlo nehumani razvoj događaja u mojem rodnom gradu i na
području pod kontrolom bosanskih Srba.
Siguran sam, prema onome koliko Vas poznam, da ćete se odlučno zauzeti za međunarodnu
kontrolu i na ovom dosad zanemarenom području u mojoj domovini Bosni i Hercegovini.
Na svemu onom što ćete u tom pogledu još učiniti, želim Vam od svega srca zahvaliti u ime svih
obespravljenih ljudi u mojoj biskupiji, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini i u cijeloj bivšoj
Jugoslaviji.
Za Vaš težak i odgovoran posao u službi europskog čovjeka molit ću bogati Božji blagoslov.
Pozdravlja Vas u zahvalnom sjećanju na dobrostivo srce i kršćanski nazor, s poštovanjem Vaš,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
MOJI VAPAJI NAJČEŠĆE SU BILI GLAS VAPIJUĆEG U PUSTINJI
Pismo UNHCR-u i MKCK-u, uredima u Banjaluci
(Prot. br.: 299/95 od 4. svibnja 1995.)
Poštovani naslove!
Vama, kao i javnosti, dobro je poznato da sam kao katolički banjalučki biskup u mnogo navrata,
posebno u posljednje vrijeme, dizao svoj glas u obranu obespravljenih i nezaštićenih ljudi, kao i za
zaštitu svakog ljudskog života, bez obzira na to o kome se radilo.
Na žalost, moji su vapaji najčešće bili glas vapijućeg u pustinji, koji je jedva tko želio čuti. Pa ipak,
ja želim i dalje ustrajno apelirati na sve humane ljude u domovini i inozemstvu, bilo da su članovi
humanitarnih organizacija, političkih stranaka ili nositelji vlasti, da se zauzmu za zaštitu svih
nezaštićenih osoba, kako na području Republike Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine.
Najnoviji dramatični događaji na području zapadne Slavonije u Hrvatskoj sa srpskim pučanstvom,
te na području banjalučko-bosanskogradiške regije u Bosni s hrvatskim pučanstvom, posebno
današnje nasilno odvođenje u nepoznatom pravcu katoličkih redovnica, uglavnom starica, iz
starodrevnih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, o čemu Vas je ovaj Biskupski
ordinarijat upoznao, kao i ovdašnje vlasti, ne smiju ostaviti nijednog humanog čovjeka
ravnodušnim!
Apeliram stoga još jednom na sve kompetentne osobe i institucije da osiguraju svim ljudima,
posebno onima potpuno nezaštićenima, osnovna ljudska i građanska prava i slobode, ponajprije
pravo na život, na dom, na zavičaj i imovinu!
Nemojmo se umoriti u humanoj borbi za zaštitu svakog ugroženog i obespravljenog čovjeka, bez
obzira na to kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini pripadao!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Sredstvima javnog priopćavanja
DRAMATIČNO POGORŠANJE SITUACIJE ZA KATOLIKE U BANJALUCI
I OKOLICI
Apel biskupa Komarice političarima, crkvenim i humanitarnim organizacijama nakon uništenja
samostana i crkve na Petrićevcu, crkve u Šargovcu i ubojstva franjevca o. Alojzija Atlije
(Prot. br.: 309/95 od 7. svibnja 1995.)
Nakon prisilnog protjerivanja svih redovnica iz dvaju starodrevnih samostana, u Bosanskom
Aleksandrovcu i Novoj Topoli, 4. svibnja ove godine, uslijedio je požar na crkvi u selu Vujnovići na
periferiji Banjaluke 5. svibnja.
U noći između 6. i 7. svibnja velikom količinom eksploziva potpuno je uništena velika, nova župna
i samostanska crkva u Petrićevcu - dijelu Banjaluke, a samostan franjevaca je zapaljen.
Jedan od samostanske braće preminuo je od infarkta. Iste je noći potpuno srušena crkva u selu
Šargovac na periferiji Banjaluke.
Strah i panika zavladali su među ovdašnjim katolicima, jer su potpuno nezaštićeni pred domaćim i
novo pridošlim srpskim ekstremistima. Kao taocima prijeti im realna opasnost neposrednog
pogroma i progona u velikim razmjerima.
Situacija je doista dramatična, jer se, na temelju ponašanja ovdašnjih vlasti, stječe dojam da oni više
nemaju punu kontrolu nad sigurnosnom situacijom u Banjaluci i u banjalučkoj regiji.
Preklinjemo sve političare, domaće i svjetske, kao i predstavnike Crkve i humanitarnih organizacija
da što prije i što odlučnije spriječe nove velike i teške zločine ubijanja i etničkoga čišćenja potpuno
nevinog i nezaštićenog katoličkog pučanstva.
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
VEĆ TRI GODINE TRAJE AGONIJA NESRPSKOG STANOVNIŠTVA U
SJEVEROZAPADNOJ BOSNI
Biskupovo pismo njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu
(Prot. br.: Prez. 67/95 od 17. svibnja 1995.)
Mnogopoštovani gospodine kancelaru!
Dopustite mi da Vam se ponovno obratim. Već tri godine traje strašna agonija nesrpskog
stanovništva, prije svega Hrvata i Bosanaca u ovom, od bosanskih Srba okupiranom području oko
Banjaluke u sjeverozapadnoj Bosni.
Zbog nepodnošljivih šikaniranja i oduzimanja (od strane Srba) gotovo svih osnovnih ljudskih prava
i sloboda, velik broj stanovnika (80, odnosno 90 posto) bio je prisiljen napustiti svoju domovinu da
bi kao izbjeglice i prognanici živjeli bez sigurne budućnosti u različitim europskim zemljama,
uključujući i Njemačku.
Ovdje nije bilo ratnih sukoba, ponašali smo se isključivo miroljubivo, nismo našim susjedima ništa
nažao učinili. Unatoč tome, prema nama se odnose kao da nismo ljudi. Za nas se, sve vrijeme naše
agonije, unatoč našim silnim vapajima za pomoć, nitko ne zauzima! Napustili su nas svi političari i
svi borci za ljudska prava!
Osim toga, kao katolički biskup, u svom rodnom gradu moram bespomoćno promatrati kako moje
vjernike, svećenike, redovnike i redovnice potpuno nevine brutalno ubijaju, kako se potpuno ruše
crkve, samostani i druge crkvene ustanove, kako dakle moja biskupija jednostavno nestaje. Samo u
posljednjih desetak dana ubijeni su dvojica mojih svećenika i jedna redovnica u njihovim župnim
centrima i samostanu, redovnice iz dva samostana brutalno su protjerane, samostanske zgrade
oduzete. Redovnici su protjerani iz još jednog svog samostana, njihov je samostan zapaljen i
razoren, kao i velika župna crkva, daljnje četiri filijalne crkve i na kraju jedna velika župna i
hodočasnička crkva i pastoralni centar! Želi se potpuno izbrisati i ostatak katoličkih crkvenih i
kulturnih institucija na ovom području, a većina drugih crkava i crkvenih ustanova već je prije
potpuno uništena. Apsolutno bez razloga ovdje se neometano čini genocid, etnocid, kulturocid i
namjerno uništavanje Katoličke crkve, gdje je kao najstarija vjerska zajednica kroz stoljeća
preživjela upade Mongola, Tatara, Otomana i na kraju ateističke komuniste! Sada slijepi
ekstremistički vode bosanskih Srba, "u ime srpskog pravoslavlja" (!), žele brutalno protjerati i
uništiti nas katolike, naravno i muslimanske Bosance.
Našim mirotvornim ponašanjem, našim praktičnim ekumenizmom s našim susjedima, pravoslavnim
Srbima i Muslimanima, dokazali smo da smo voljni i sposobni živjeti u miru i poštujući druge u
našoj jedinoj domovini! Zašto nas tako brutalno kažnjavaju? Zašto nam nitko od "moćnika" ne želi
pomoći u našim neizdrživim nevoljama? Zašto se ovdje dopušta brutalni fašizam i rasizam, bez
pravog zanimanja o tome što se ovdje doista događa? Mnogo sam puta pokušao zainteresirati
odgovorne političare u Hrvatskoj i u Europi za našu beznadnu situaciju. Bosanski su mi političari
odavno rekli da "za nas ne mogu ništa učiniti"! Do sada je, na žalost, sve bilo uzalud!
Sada smo došli u situaciju kada smo primorani reći: Netko nas mora zaštititi, vratiti nam oduzeta
ljudska prava i slobode, ili ovim psihički iscrpljenim ljudima napokon omogućiti da isele i stvore
negdje novu domovinu! Riječ je o gotovo 35.000 katolika (Hrvata i dr.) i približno 40.000
Bosanaca!
Molim Vas, gospodine kancelaru, nemojte prečuti ovaj vapaj jednog katoličkog biskupa iz jedne
europske (!) biskupije, i zbog toga što ste mi prošle godine u Drezdenu na "Katholikentagu" obećali
da ćete biti naš odvjetnik! Za to je krajnje vrijeme! Molim Vas, zauzmite se da se što prije dogodi
međunarodna istraga o našoj situaciji! U ime mnogih obespravljenih ljudi u Banjaluci i okolici od
srca Vam unaprijed zahvaljujem!
S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
ENERGIČNIJE SE ZAUZMITE ZA NAS!
Pismo specijalnom izaslaniku UN-a za ljudska prava, g. T. Mazowieckom
(Prot. br.: 407/95 od 1. lipnja 1995.)
Mnogopoštovana Ekscelencijo!
Zahvaljujem Vam na današnjem telefonskom razgovoru. Hvala na spremnosti da ozbiljno shvatite
jako dramatičnu, gotovo neizdrživu situaciju katolika (Hrvata i dr.) u banjalučkoj regiji pod
kontrolom bosanskih Srba.
Preostale vjernike moje biskupije u općini Banjaluka (ima ih približno 12.000), koji su ostali,
unatoč svim šikaniranjima i obespravljenosti, sada srpski ekstremisti prisiljavaju da napuste kuće.
Nekoliko stotina njih nalazi se doslovce na ulici, gotovo svim obiteljima prijeti se silom da napuste
svoje domove i svoju domovinu. Službeni politički gremiji ne poduzimaju ništa kako bi te ljude
zaštitili.
Politički vođe ovdašnjih Srba ne dopuštaju mnogim Srbima iz zapadne Slavonije da se tamo vrate
kako bi imali izgovor za potpuno istjerivanje preostalih Hrvata!
Molim Vas, mnogopoštovana Ekscelencijo, da se zajedno s drugim institucijama kao što su EZ,
MKCK, UNHCR, ali i preko političkih institucija (hrvatska Vlada, vlada Federacije Bosne i
Hercegovine, Kontaktna skupina i dr.) energičnije zauzmete! Mirni i mirotvorni katolici Hrvati i dr.,
kao i Bosanci u ovoj banjalučkoj regiji, moraju i u budućnosti imati život dostojan čovjeka. Ne
dopustite da trenutno pravo jačega, jedne relativno male grupe ekstremista iz srpskog naroda, na
fašistički način potpuno iskorijeni nevino nesrpsko stanovništvo u banjalučkoj regiji!
Očekujemo od Vas, kao i od svih utjecajnih ljudi, da jasno pokažete na našem primjeru svoju
humanost, svoje opredjeljenje za temeljna ljudska prava! Ne dopustite da ovdje trijumfira
obeščašćenje čovjeka, da se ne dogodi da ovdje sutra nitko ne želi živjeti. Vi to možete spriječiti, Vi
ćete to željeti spriječiti. U ime obespravljenih ljudi u mom rodnom gradu Banjaluci i na području
moje biskupije zahvaljujem Vam unaprijed i pozdravljam Vas s osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Republike Hrvatske
Predsjedniku Federacije BiH
Predsjedniku Europskog parlamenta
Apostolskoj nuncijaturi
Tajništvu BK BiH
I DALJE SMO USTRAJNI U PRAŠTANJU
Biskupovo pismo šefu civilnih poslova UN-a, M. Moussalliju
(Prot. br.: Prez. 82/95 od 15. lipnja 1995.)
Vrlo cijenjena Ekscelencijo!
Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem cijenjenom pismu od 0l. lipnja 1995. g. Uvjeren sam da sve one
humane i plemenite riječi koje ste mi napisali odražavaju Vaše iskreno čovjekoljublje i Vaše
odlučno zauzimanje za zaštitu osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda gdje god i kad god su
oduzete ili pogažene, pa tako i u ovom našem tragičnom slučaju.
Vi, Ekscelencijo, u svome pismu navodite kako ste "bili u mogućnosti pomno pratiti i energično
izvještavati o nerazumnom kršenju ljudskih prava nad zajednicom Hrvata u (banjalučkoj) regiji", te
da se "nerazumna i ponižavajuća kršenja ljudskih prava nastavljaju usprkos našim (tj. Vašim) jasnim
pozivima i tugaljivim molbama".
Vaša, kao i spremnost Vaših cijenjenih kolega da i ubuduće pomažete na najučinkovitiji način
ovdašnjem obespravljenom stanovništvu, kako to ističete u svom pismu, dodatno nas sve ispunjava
nadom da će i ovo, u nebo vapijuće, bezakonje silnika nad potpuno nedužnim njihovim
sugrađanima u banjalučkoj regiji, ali i šire, uskoro biti zaustavljeno. Svima onima koji ovdje već
duže vrijeme čine zločine protiv čovječnosti, a posebno onima koji te zločine planiraju i naređuju
drugima da ih čine, a za koje se dobro zna tko su, treba i glavni štab Mirovnih snaga UN-a jasno,
javno i višekratno dati do znanja da će za svoja nedjela morati odgovarati pred međunarodnom
zajednicom i snositi adekvatne posljedice. Nijednom normalnom čovjeku ne može biti svejedno ako
ga se kao mogućeg zločinca javno prozove, i da mu do znanja da će se njegovi zločini na
međunarodnom sudu moći prije ili kasnije dokazati!
Mi sami činimo sve što znamo i možemo da zlodjela u našoj sredini ne bude još više. Kao vjernici,
katolici, oslanjamo se u vjeri na Krista i njegovo Evanđelje. Ustrajno se i dalje trudimo u praštanju
onima koji nas bezdušno muče, kao i u mirotvorstvu prema svim svojim susjedima. Božji je dar što
dosad nikome ništa nažao nismo učinili. Zato smatramo da nas se ne bi smjelo tako drastično
kažnjavati samo zato što kao ljudi, a ne kao robovi želimo živjeti na našim višestoljetnim ognjištima
u miru i međusobnom uvažavanju i poštovanju s pripadnicima drugih naroda, religija ili kultura.
Zato usrdno ponovo apeliramo na sve Vas koji imate pravo i dužnost primjenjivati međunarodno
pravo i u ovom dijelu europskoga kontinenta, da se ne umorite odlučno i dosljedno ga primjenjivati
u svim slučajevima evidentnoga gaženja ljudskih i građanskih prava i sloboda i provođenja
kontinuiranih zločinstava nad nedužnim civilnim stanovništvom! Žrtva mora biti zaštićena pred
bezobzirnom samovoljom bezakonika i siledžija! Načela europske civilizacije i čovječnosti ne
smiju ni na ovom našem području biti dovedeni u pitanje, a kamoli potpuno obesnaženi! Vi, i svi
oko Vas, morate za to biti jasno i sigurno jamstvo!
Izvolite, vrlo cijenjena Ekscelencijo, primiti izraze iskrene zahvalnosti i poštovanja u ime svih onih
obespravljenih ljudi oko mene u čije Vam ime pišem, kao i od mene osobno.
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
NAJPOTREBNIJE NAM JE PRAVO NA ŽIVOT
Biskupovo pismo Međunarodnoj sekciji za ljudska prava - Njemačka sekcija
(Prot. br.: Prez. 80/95 od 16. lipnja 1995.)
Mnogopoštovani prijatelji ljudi!
Želim Vam od sveg srca zahvaliti na Vašem cijenjenom pismu od 31. svibnja 1995. u kojem me
obavještavate o svojoj dragocjenoj solidarnosti i spremnosti da nam pomognete u našoj velikoj
nevolji.
Kao što sami pretpostavljate, mi ovdje trebamo hrane, živežnih namirnica i lijekova za nekoliko
desetaka tisuća ljudi u nevolji, ne samo Hrvata - katolika, nego i drugih (Bosanaca, Srba i dr.) koji
od nas očekuju pomoć!
Još više od toga potrebno nam je pravo na sam život, na naš posjed, na naše kuće, stanove,
domovinu, na život dostojan čovjeka! Oprostite, ali i životinje trebaju hranu i liječničku zaštitu; mi
želimo živjeti kao ljudi! I robovi trebaju hranu, ali mi ne želimo biti robovi! Štoviše, želimo na
temelju našeg vjerskog uvjerenja i kulturne pripadnosti biti neumorni odvjetnici i miroljubivi borci
za afirmaciju najviših načela na kojima počiva naša europska civilizacija!
Stoga Vas molimo da nam učinkovito pomognete u našoj odlučnosti da činimo dobro, da branimo
osnovna ljudska prava i slobode!
Što se pak tiče ponuđene materijalne pomoći, smijem li Vas zamoliti da stupite u kontakt s mojim
vikarom u Zagrebu dr. Miljenkom Aničićem, koji je ujedno predsjednik biskupijskog Caritasa. On
će Vam moći dati točne podatke o "hitno potrebnim stvarima, lijekovima i živežnim namirnicama".
Brojevi njegovog telefona i faksa u Zagrebu su: 003851 454-934, odnosno 275-695, odnosno 426767 (stan).
Ako Vam to nije neugodno, molim Vas proslijedite priloženi apel svim političarima i dr.
Srdačna Vam hvala!
Zahvalan, srdačno Vas pozdravljam!
Dr. Franjo Komarica , banjalučki biskup
OBRAĆAM VAM SE PONOVNO - TKO ZNA KOJI PUT?!
Apel biskupa Komarice upućen svim političkim dužnosnicima Europe i svijeta, svim članovima
humanitarnih organizacija, svim predstavnicima vjerskih zajednica, svim humanim i plemenitim
ljudima
(Prot. br.: Prez. 79/95 od 16. lipnja 1995.)
Braćo ljudi!
Obraćam vam se baš kao takvima, kao braći ljudima!
Činim to danas, na treću obljetnicu nasilnog odvođenja iz župnog pastoralnog centra u Novoj Topoli
(u banjalučkoj regiji) župnika vlč. g. Ratka Grgića, poznatoga mirotvorca, o čijem nam grobu
službene vlasti još uvijek ne žele dati nikakve informacije!
Obraćam vam se ponovno, tko zna koji put, u ime nekoliko stotina tisuća mojih sunarodnjaka i
drugih susjeda, kojima se već više od tisuću dana bezrazložno osporava pravo da budu ljudi!
To se događa pred vašim vratima, pred vašim očima, pred vašom savjesti!
To se događa u ovom kraju moje domovine Bosne, gdje nismo željeli rat, niti ga protiv naših
susjeda vodili, gdje smo se ustrajno, uz nadljudske napore i uz izrazitu pomoć Božju, zauzimali za
mir, za praštanje, za poštovanje svih osnovnih ljudskih i građanskih prava naših susjeda i svih ljudi,
za zaštitu i afirmaciju čovjekovoga dostojanstva i svega što su ljudi, u zajedničkim naporima,
unatoč razumljivim različitostima, etničkim, kulturološkim ili religioznim, kroz mnogo generacija
na ovim prostorima ostvarili!
Nismo pristali i ne pristajemo na obnovu fašizma i uvođenje rasizma na ovom dijelu našeg
europskog kontinenta, jer ih smatramo apsolutno neprihvatljivima za bilo koji narod ili bilo koju
etničku, vjersku ili ideološki opredijeljenu grupu među nama na kraju dvadesetoga stoljeća!
Na žalost, u našim humanim, miroljubivim nastojanjima, koja ni vama nisu ostala nepoznata, mnogi
politički i drugi utjecajni ljudi, koji su nam mogli i trebali pomoći, nisu to učinili!
Iako su nam već četvrtu godinu oduzeta ili ugrožena gotovo sva ljudska prava (poglavito pravo na
život, na imovinu, na dom, zavičaj, rad, socijalnu zaštitu, na ravnopravnost, na dobra potrebna za
život, na vjersku pripadnost i dr.!), iako smo nebrojeno puta apelirali na sve političke i humanitarne
čimbenike u domovini i izvan nje, naša se krajnje dramatična situacija ne mijenja nabolje!
Svjesni svoje nedužnosti, ponovno pitamo sve naše mučitelje, kao i sve vas koji promatrate što se s
nama događa:
- Zašto činite i zašto dopuštate da se nad nama, vašom miroljubivom braćom, čine strašni zločini
protiv čovječnosti?!
- Što želite postići s provođenjem ili dopuštanjem da se ponovo provedu u djelo, za čovjeka i
europsku civilizaciju krajnje nedostojni, nacizam, fašizam i rasizam, koji su na djelu sada, dok
obilježavate 50. obljetnicu pobjede nad fašizmom?
- Jeste li uistinu učinili sve što ste mogli da učinkovitije i odlučnije zaštitite ove nedužne, izrazito
miroljubive ljude u njihovom dostojanstvu i pravima, i da im pomognete u njihovim miroljubivim
nastojanjima?
- Hoćete li doista svjesno dopustiti da se i ubuduće difamiraju, progone, zlostavljaju i ubijaju nevini
ljudi, djeca, žene, starci i neumorni borci za pravedan mir i suživot na ovim našim prostorima?
- Nevine žrtve sedmero izrazitih mirotvoraca svećenika, redovnika, redovnica i više od 400
vjernika-civila moje Banjalučke biskupije, brutalno ubijenih u svojim domovima, kao i mnoge
druge nevine žrtve ovdašnjega stanovništva na području Banjaluke i sjeverozapadne Bosne
(području moje biskupije) zadužuju me da u njihovo ime spriječim nove moguće žrtve ničim
izazvanoga divljanja bezakonja i prava jačega!
Preklinjem i ovaj put svakoga od vas koji drži do svoga ljudskog dostojanstva, da osobno odlučnije
pridonosite povratku oduzetih ljudskih prava i dostojanstva svim obespravljenim i pogaženim
ljudima u mojem zavičaju i domovini Bosni i Hercegovini, kao i svugdje gdje je to potrebno!
Svima vama koji ste se i dosad odlučno i ustrajno zauzimali za obespravljene ljude, ovdje kod nas
ili u kojoj drugoj sredini, za praštanje, pomirenje i pravedan mir među ljudima i narodima - iskreno
zahvaljujem! ''Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni
učiniste!...Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste!" (Mt 25,40.45).
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
DRAMATIČNA SITUACIJA I POTPUNO NESIGURNA BUDUĆNOST
KATOLIKA - HRVATA I DRUGIH NA PODRUČJU POD KONTROLOM
SRBA U BANJALUČKOJ REGIJI
Pismo Franzu Bogenu, veleposlaniku Republike Austrije u BiH
(Prot. br.: 473/95 od 22. lipnja 1995.)
Ekscelencijo,
mnogopoštovani gospodine ambasadoru Bogen!
U ime katolika Banjalučke biskupije pozdravljam Vas ovdje u Banjaluci. Vaša nazočnost za nas je
svijetla zraka nade koja pokazuje da ipak nismo posve zaboravljeni, prepušteni samovolji
fašisoidnih vlastodržaca, koji s nama često postupaju gore nego s robovima!
Kao što već znate, katolici, prije svega Hrvati, ali i drugi, u ovoj su regiji najstarija vjerska
zajednica i etnička grupa. Zahvaljujući sudbonosnim vjerskim događajima naši su preci morali
podnositi nepravdu jačih i brutalnih susjeda! Unatoč uništavanju naših kulturnih i vjerskih korijena,
progonstvima i protjerivanju, uspjelo nam je našim mirotvornim ponašanjem i na temelju naše
kršćanske vjere živjeti i obnavljati vrijednosti europske kulture života i civilizacije u ovoj regiji!
To želimo i u budućnosti!
Ali kako?
Kao što znate, bosanski su Srbi zahvaljujući svojoj vojnoj nadmoći, ali i suglasnosti utjecajnih
europskih i svjetskih moćnika počinili fašističko i rasističko etničko čišćenje i temeljito uništenje
pripadnika naše etničke grupe i vjerske zajednice na svim područjima koja su okupirali već 1992.
god.
Tri četvrtine Banjalučke biskupije u sjeverozapadnoj Bosni (oko 16.000 km/2 površine, s približno
120.000 vjernika), nalazi se pod srpskom radikalnom ekstremnom vlašću. Prema riječima, ali i
djelima službenih predstavnika vlasti bosanskih Srba, ne-Srbi ovdje nemaju što tražiti!
Ako unatoč tome žele ostati u svojim stanovima, kućama, svojim rodnim mjestima i o odlučni da
žive u miru s drugima i poštujući druge, onda osjete da nisu ljudi čak ni drugog reda. Često se s
njima postupa gore nego sa životinjama! Nevjerojatno, ali istinito!
Već četvrtu godinu u našoj jedinoj domovini živimo, ne kao stranci, nego posve obespravljeni.
Premda smo nedužni, miroljubivi i spremni pomoći svakome, čak i onima koji nas bez razloga
mrze, šikaniraju, obeščašćuju i zlostavljaju na razne načine. Za to postoje bezbrojni dokazi!
Često sam kao biskup, jer nema nikoga drugog tko bi nas politički zastupao, morao podići svoj glas,
kako kod srpskih, tako i kod hrvatskih i bosanskih, ali i kod europskih političara u obranu i ponovno
dobivanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda. Premda je naša doista nepodnošljiva
situacija i potpuna nesigurna budućnost dovoljno poznata svim domaćim i međunarodnim
političkim predstavnicima, još se uvijek ništa ne poduzima!
Zašto?
Zašto ne smijemo i ubuduće živjeti kao ravnopravni ljudi, kao katolici i Hrvati ovdje gdje su nam
korijeni stoljećima stari? Želi li netko ovdje provesti ili dopustiti rasizam i fašizam kako bi imao
izgovor za slične postupke drugdje u susjednim zemljama i na našem europskom kontinentu?
Kada bi doista tako bilo, ja i mnogi oko mene s tim se nikada ne bi složili!
I ubuduće ćemo od svih moćnika zahtijevati ono što oni za sebe zahtijevaju - poštovanje
univerzalnih ljudskih prava i sloboda, prestanak genocida i kulturocida, prestanak potpunog
iskorjenjivanja ovdašnjih starih vjerskih zajednica!
Zahtijevamo život dostojan čovjeka za sve, povratak svih izbjeglica, osiguranje vjerskog,
nacionalnog i kulturnog identiteta za svakog čovjeka i svaku vjersku, etničku i kulturnu grupu!
Zahtijevamo da nam međunarodna, prije svega Europska zajednica, dozvoli i pomogne da i ovdje, u
našoj domovini, predstavljamo sva humana i pozitivna dostignuća europske civilizacije i kulture.
Nadamo se da će nas plemeniti, iskreni i humani Europljani shvatiti i podržati u našoj odlučnosti da
ostvarimo civilizaciju ljubavi i zajedničkog života, naročito u ovom složenom dijelu europskog
kontinenta!
Zahvaljujem što sam Vam mogao s pouzdanjem iznijeti svoje misli! Srdačno Vas pozdravlja,
s osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
HVALA VAM NA SVEMU STO STE UČINILI
Biskupovo pismo dr. Aloisu Mocku, bivšem ministru vanjskih poslova Republike Austrije
(Prot. br.: Prez. 98/95 od 23. lipnja 1995.)
Mnogopoštovani gospodine, dr. Mock!
S velikom radošću i vrlo ugodno iznenađeni dočekali smo ja i moji suradnici ovdje u Banjaluci
Vašeg dugogodišnjeg, vrijednog suradnika, Njegovu Ekscelenciju, gospodina ambasadora
Republike Austrije u Republici Bosni i Hercegovini, Franca Bogena.
On mi je prenio i Vaše posebne pozdrave, te me izvijestio o Vašem neumornom radu na tome da se
što prije okonča ovaj strašni rat i započne mirovni proces za željeni pravedni mir u mojoj domovini
Bosni i Hercegovini.
Osjećam se obveznim izraziti Vam svoju i zahvalnost svih nas na svemu onom što ste dosad za nas
učinili, i što i sada činite.
Posebna hvala za ideju, kako sam ja shvatio, da nas ovdje u našoj velikoj nevolji posjeti jedna tako
važna osoba austrijskog političkog života! Uvjereni smo da će, ne samo u aktualnoj nevolji nego i s
obzirom na budućnost ove regije, biti koristi od posjeta gospodina ambasadora Bogena, hrabrog i
spremnog da nam pomogne.
Zahvaljujući ponovno Vašoj Ekscelenciji, želim preporučiti Vašem humanizmu i Vašem političkom
angažmanu ne samo sebe, svoje teško pogođene članove biskupije, nego i sve ljude koji pate.
Srdačno Vas pozdravljam!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
ŽELIMO S NAŠIM SUSJEDIMA ŽIVJETI U MIRU!
Biskupovo pismo dr. Wolfgangu Schusselu, saveznom ministru vanjskih poslova Republike Austrije
(Prot. br.: Prez. 99/95 od 23. lipnja 1995.)
Mnogo poštovana Ekscelencijo!
Osjećam stvarnu potrebu, ali i dužnost da Vam od sveg srca zahvalim na važnom posjetu Vašeg
poštovanog suradnika i posebnog izaslanika, gospodina ambasadora u Bosni i Hercegovini,
Njegove Ekscelencije Franca Bogena, koji je time pokazao svoju hrabrost i spremnost na
angažman.
Njegov će posjet, kako se nadamo, utjecati na mnoge političke ličnosti koje odlučuju o nama i našoj
budućnosti!
Njegova Ekscelencija zasigurno će Vas točnije informirati o našoj situaciji, našim brigama i
strahovima, o budućnosti i o odluci moćnika o nama.
Još uvijek su i nama i mnogim našim sugrađanima potrebni lijekovi i namirnice, ali nam je prije
svega potrebno pravo na život, na vlastitu kuću, stan, na našu domovinu, identitet i druga temeljna
ljudska prava.
Trudimo se živjeti u miru i poštujući sve svoje susjede, čime želimo aktivno pridonijeti pravednom
miru za sve ljude ovdje.
Nadamo se da ćete nas i Vi i nadalje u tome djelotvorno potpomagati! Unaprijed Vam zahvaljujem i
srdačno Vas pozdravljam!
S osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
MOŽE LI SE IŠTA UČINITI DA SE ZAUSTAVI PROGON BANJALUČKIH
KATOLIKA?
Pismo V. Čurku, šefu ureda UNHCR-a u Banjaluci
(Prot. br.: 539/95 od 6. kolovoza 1995.)
Poštovani gospodine Čurko!
U prilogu Vam dostavljam dopis gradonačelniku Banjaluke, mr. P. Radiću, s pozitivnim odgovorom
Vlade Republike Hrvatske glede omogućavanja dostavljanja humanitarne pomoći za sve
humanitarne organizacije - preko Zagreba u Banjaluku.
Iz naših telefonskih razgovora s tim ste već upoznati.
Moram Vam, na žalost, reći da je, prema našim saznanjima (nedjelja, 06. kolovoza 1995., 18.00
sati) u posljednja dva dana iz svojih domova istjerano nekoliko stotina hrvatskih obitelji s područja
banjalučke općine, a protjerivanje se nastavlja!
Službene vlasti (g. Kličković) tvrde da nemaju nikakve službene naredbe za takav nehuman
postupak prema građanima RS, starosjediocima hrvatske nacionalnosti.
Što će biti s tim hrvatskim prognanicima? Može li se išta poduzeti da ih se spasi i da se zaustavi
progon koji je najuže povezan s prijeko potrebnim pomaganjem velikoga broja izbjeglica srpske
nacionalnosti?
Molim Vas da poduzmete sve što je u Vašoj moći da se pomogne i jednima, i drugima. Rado Vam
(sa svojim suradnicima) stojim na usluzi.
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
MKCK, Banjaluka
Prilog (1)
PROTJERIVANJE KATOLIKA PROVODI SE UZ ZNANJE I POD
VODSTVOM SLUŽBENE VLASTI
Pismo UNHCR-u i MKCK u Banjaluci
(Prot. br.: 542/95 od 9. kolovoza 1995.)
Cijenjeni naslove!
Prije tri dana obavijestio sam Vas da je, prema našim saznanjima, nekoliko stotina obitelji hrvatske
nacionalnosti s područja banjalučke općine u posljednje vrijeme nasilno izbačeno iz svojih kuća.
Sada Vas moram obavijestiti da se taj broj, prema nepotpunim podacima, popeo na više od tisuću
obitelji!
Prema izjavama protjeranih ljudi, protjerivanje se provodi uz znanje i pod vodstvom službenih
osoba lokalnih mjesnih zajednica. Ljudi izbačeni iz svojih domova, kao građani ovog grada,
potpuno su nezbrinuti i nezaštićeni.
Naš biskupijski Caritas nema ni hrane ni mogućnosti da te ljude zbrine na sigurno i zaštićeno
mjesto.
Apeliram na Vas da se, u skladu s Vašim programom, zauzmete za rješavanje tog otvorenog i vrlo
teškog problema!
Zahvaljujem u ime svih!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
KOME MI UOPĆE PRIPADAMO?
Biskupovo pismo MKCK-u
(Prot. br.: Prez. 150/95 od 20. listopada 1995.)
Mnogopoštovana gospodo!
Kao rođeni Banjalučanin i biskup Banjalučke biskupije, slobodan sam prikazati Vam nesigurnu
situaciju približno 7.000 preostalih katolika u široj banjalučkoj regiji s molbom da nam pomognete i
zaštitite nas.
1. Etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i preostalih katolika nastavlja se. Koliko nam je poznato,
samo u gradu Banjaluci nekoliko je stotina katolika nasilno protjerano iz svojih kuća ili stanova.
Tim miroljubivim ljudima lokalne vlasti ne žele dati nikakvu zaštitu!
Što se treba dogoditi ovim nedužnim ljudima - tko treba i može o njima brinuti? Kome mi uopće
pripadamo?
2. U posljednjih deset dana u Banjaluci su ubijene tri potpuno nevine osobe: jedan muškarac (83
god.), jedna žena ( 61 god.) i jedan mladić (18 god.). Osim toga, o nekoliko muškaraca nema
nikakvih podataka. Kolaju priče, koje možemo shvatiti ozbiljno, da su i oni pobijeni!
Veliki strah i osjećaj nezaštićenosti opterećuje mnoge naše sugrađane ne-Srbe.
Mnogi se očajnički pitaju što da čine. Možda su oni sljedeći na redu!
3. Posebno smo zabrinuti za nekoliko stotina naših vjernika (katolika Hrvata) iz naših župa u
mjestima Sanski Most, Sasina, Stara Rijeka, Ravska, Ljubija, Šurkovac, Prijedor, Stratinska i
Bosanski Novi - Novi Grad. Za nekoliko desetaka njih znamo da se nalaze u srpskim izbjegličkim
logorima u Banjaluci te da se jedan broj katolika (Hrvata) nalazi u izbjegličkom logoru u Omarskoj.
Prema izjavama očevidaca, mnogo je muškaraca iz ovog logora odvedeno (i ubijeno?). Što će se
dogoditi s tim ljudima? Kako im pomoći da prežive - zaštita, hrana...
4. Ponovno Vam s velikom zabrinutošću upućujemo našu molbu za našeg kidnapiranog svećenika,
župnika iz Prijedora, Tomislava Matanovića, koji je još prije dva mjeseca nasilno odveden iz svoga
župskog centra i nakon određenog vremena koje je proveo u kućnom zatvoru kod svojih roditelja,
od 19. rujna nestao. Znamo samo da iza kidnapiranja našeg svećenika stoje lokalne vlasti
(gradonačelnik i šef policije). Molimo Vas da se kod srpskih vlasti zauzmete za tog kidnapiranog
svećenika.
Jako smo zabrinuti i za preostale svećenike! Tako su župnik iz Šimića, P.Č. i župnik iz Ivanjske
P.T.J. gotovo čudom izbjegli smrti koja im je prijetila od naoružanih ljudi.
Želimo, kao i dosad, mirno živjeti i djelovati u našim rodnim mjestima. Želite li i možete li nam u
tome pomoći?
Tomu se jako nadamo!
Pozdravlja Vas s osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
SITUACIJA JE TEŠKA I NEPODNOŠLJIVA
Pismo A. W. Bijeleveldu, posebnom izvjestitelju UNHCR-a za bivšu Jugoslaviju u Ženevi
(Prot. br.: 753/95 od 1. studenoga 1995.)
Mnogopoštovani gospodine Bijleveld!
Čuo sam da se nalazite u Beogradu, pa Vas molim da poslušate i naš glas iz Banjaluke. Nismo Vam
nepoznati, a ni Vi nama. Svojim osobnim angažmanom i velikim naporima cijele organizacije
UNHCR-a, za koju ste Vi u ovom području odgovorni, mogli su mnogi ljudi i u ovoj regiji i
Banjaluci nekako preživjeti. Ponovno Vam srdačna hvala na tome.
1. Situacija u kojoj se trenutno ovdje nalazi mnogo ljudi teška je i nesigurna. Mnogi izbjeglice u
ovoj regiji nužno trebaju odgovarajuću pomoć kako bi preživjeli.
2. Osim toga, mnogi su ne-Srbi, domaće stanovništvo, kao i dosad izloženi nasilju. Svakodnevno ih
se izbacuje iz kuća i stanova, bez mogućnosti da bilo što od svoga imanja ponesu i ne znajući kamo
da se upute! Mnoge od naših preostalih crkvenih objekata stavili smo na raspolaganje srpskim
izbjeglicama (osim toga, srpske su vlasti nasilno oduzele mnogo naših crkvenih objekata i iz njih
protjerali naše svećenike i redovnike/redovnice; na žalost, mnogi naši crkveni objekti potpuno su
uništeni), u preostale prostorije u dva samostana i u zgradi Ordinarijata želimo primiti protjerane
ne-Srbe, ali kao preduvjet trebamo sigurnost koju će jamčiti mjesne vlasti.
Kako bismo mogli ponuditi potrebnu materijalnu pomoć ovim izbjeglicama, hitno trebamo od
međunarodnih humanitarnih organizacija pomoć u hrani, odjeći i higijenskim artiklima. Posebno
poglavlje čine problemi s grijanjem: nedostaje lož-ulje, odnosno drvo/ugalj za ogrjev. Ako to ne
pribavimo zima će za ove ljude biti još teža i nepodnošljivija, jer se najvećim dijelom radi o starim i
slabim osobama. Vaša nam je pomoć to potrebnija, jer je djelovanje našeg biskupijskog Caritasa
ograničeno, odnosno rad mu ne dopuštaju lokalne vlasti.
Stoga bih Vas zamolio da u svojim razmišljanjima našu krajnje nesigurnu i dramatičnu situaciju
razmotrite, ali i da je na odgovarajući način riješite.
Ponovno bih Vas zamolio, i to na prvom mjestu, da nam pomognete da ponovno dobijemo osnovna
ljudska prava, uključujući prava manjina, prije svega pravo na život, na vlastiti stan, na vlastiti dom,
na domovinu, slobodu kretanja, socijalno i zdravstveno osiguranje itd.
Već znate da smo se dosad isključivo miroljubivo ponašali prema našim susjedima, odlučni smo i
dalje ostati ovdje i mirno djelovati da se ponovno može uspostaviti poželjan zajednički život. S
pravom očekujemo i Vašu podršku u ovoj našoj nakani.
Primite naše iskreno hvala za sve što ste dosad za nas učinili.
Pozdravlja Vas s osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
MOLIM VAS, ZAUZMITE SE ZA PUŠTANJE NA SLOBODU
UTAMNIČENIH!
SVIH
Biskupovo pismo J. Shattucku, pomoćniku državnog tajnika SAD-a
(Prot. br.: Prez. 166/95 od 11. studenoga 1995.)
Ekscelencijo!
Dopustite mi da Vam još jednom iskreno zahvalim na Vašem dragocjenom posjetu mojem rodnom
gradu Banjaluci i meni osobno. Posebno Vam zahvaljujem na Vašoj nedvosmislenoj potvrdi i
podršci našem dosadašnjem dosljednom i ustrajnom zauzimanju za poštovanje osnovnih ljudskih i
građanskih prava i sloboda svih ljudi, kako na području banjalučke regije, tako i svagdje gdje su ona
oduzeta ili pogažena.
Vaše jasno obećanje da nas, u Banjaluci i cijeloj ovoj regiji, nećete zanemariti, meni je kao i
drugima oko mene dodatna obveza da se neumorno borimo za obranu ljudskog dostojanstva,
afirmiranje humanosti i svih drugih pozitivnih dostignuća europske kulture i civilizacije.
Slobodan sam Vas još jednom zamoliti da se zauzmete za što skorije puštanja na slobodu svih onih
osoba hrvatske i drugih nacionalnosti iz ove regije o kojima se, na žalost, još uvijek ništa ne zna!
Ovdje spominjem samo imena dvojice mojih svećenika koje su bosanski Srbi odveli u nepoznato iz
njihovih župnih pastoralnih centara i još uvijek ne znamo što je s njima. To su: vlč. RATKO GRGIĆ
(1944), župnik u Novoj Topoli (općina B. Gradiška), odveden 16. lipnja 1992(!) i vlč. TOMISLAV
MATANOVIĆ (1962), župnik u Prijedoru, odveden 24. kolovoza 1995. god. Sva naša dosadašnja
nastojanja da saznamo što je s odvedenim svećenicima, poznatim mirotvorcima, ostala su bez
rezultata!
Primite, Ekscelencijo, izraze iskrenog poštovanja!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki
POMOZITE NAM U NAŠEM LJUDSKOM NASTOJANJU!
Biskupovo pismo Elizabeth Rehn, specijalnoj izvjestiteljici Komisije UN-a za ljudska prava
(Prot. br.: Prez. 189/95 od 1. prosinca 1995.)
Poštovana gospođo Rehn!
Dopustite mi da zahvalim Vama i Vašim suradnicima koji su jučer bili u posjetu mojoj kući i
katoličkoj zajednici (Hrvatima i drugima) koju predstavljam kao katolički biskup. Vaši napori da se
izravno upoznate s našom dosadašnjom i trenutnom situacijom, te nakana da budućnost učinite
mirnijom i humanijom za nas i sve građane Banjaluke, zaslužuju našu posebnu zahvalnost.
Zasigurno ste shvatili našu tugu i razočaranje, ali i nadu i želju svih nas da ne dopustimo da
trijumfiraju, nakratko ili trajno, zlo i razaranje koji uništavaju pojedince, ali i društvo kojemu
pripadamo.
Želio bih ponovno naglasiti da smo kao vjernici spremni i sposobni na pozitivan način sudjelovati u
izgradnji bolje budućnosti naroda ove regije i zemlje. To smo već prakticirali čineći napore za mir i
praštanje, pokušavajući nametnuti proces pomirenja koji smo započeli još dok je trajao rat.
Očekujemo od Vas i od svih humanih i miroljubivih ljudi u Europi i svijetu samo ovo: Pomozite
nam u našem ljudskom nastojanju za trajnim poštovanjem ljudskog dostojanstva i temeljnih prava i
sloboda, uključujući etničke i vjerske slobode za svakoga u našoj izmučenoj domovini.
Još jednom Vas, u ime svih onih kojima oduzimaju ljudsko dostojanstvo i ne poštuju njihova
temeljna prava, molim - ne zaboravite nas!
Primite izraze moga poštovanja!
Franjo Komarica, banjalučki biskup
U IME NEVINIH ŽRTAVA BEZUMLJA I BEZAKONJA, MOLIM VAS,
POMOZITE NAM!
Biskupovo pismo Amnesty Internationalu u Londonu
(Prot. br.: Prez. 205/95 od 8. prosinca 1995.)
Cijenjeni naslove!
Kao katolički biskup Banjalučke biskupije u sjeverozapadnoj Bosni obraćam Vam se s molbom da
mi pomognete da pronađemo i oslobodimo dvojicu svećenika-župnika moje biskupije. Mnoge moje
dosadašnje intervencije i molbe, kako kod vlasti bosanskih Srba, tako i kod odgovornih političara
bosanskohercegovačkih Hrvata, nisu urodile željenim plodom. Ne želim niti mogu odustati od
traženja mojih potpuno nedužnih i bez ikakvog opravdanog razloga kidnapiranih svećenika! Za
razliku od petorice drugih svećenika i jedne redovnice, koji su, iako potpuno nedužni, ubijeni,
podlegli nakon teških zlostavljanja, za ovu dvojicu odvedenih svećenika nadamo se da su još uvijek
živi!
1. Vlč. RATKA GRGIĆA, rod. 1944. u Varešu, župnika u župi Nova Topola, općina Bosanska
Gradiška, nasilno su odvela četvorica uniformiranih naoružanih ljudi iz župnog stana u Novoj
Topoli, 16. lipnja 1992. godine, oko 9,30 sati. Iako sam istog dana intervenirao kod predsjednika
općine Bosanska Gradiška g. Nebojše Ivaštanina, načelnika SUP-a /policije/ g. V. Vesića, te
komandanta Teritorijalne obrane /vojske/ g. Race, oni su mi samo potvrdili da je "župnik Grgić vrlo
miroljubiv čovjek" i da "nema nikakvog razloga za njegovo uhićenje i lišavanje slobode". Sve moje
kasnije intervencije kod civilnih vlasti i vojske Republike Srpske nailazile su na šutnju ili sam
dobivao odgovore tipa: "Mi ispitujemo slučaj i tragamo za kidnapiranim župnikom".
Moje je duboko uvjerenje da spomenuti srpski dužnosnici znaju gdje je kidnapirani župnik vlč.
Grgić i što je s njim.
Najusrdnije Vas molim, pomozite nam i Vi, dodatnim zahtjevima kod vlasti bosanskih Srba da nam
napokon vrate našeg potpuno nevinog svećenika, koji je već gotovo tri i pol godine bespravno u
zatočeništvu, u rukama bezakonika i siledžija!
2. Vlč. mg. TOMISLAVA MATANOVIĆA, rod. 1962. u Prijedoru, župnika župe Prijedor, nasilno je
odvela lokalna policija iz župnog stana 24. kolovoza 1995 god., oko 23 sata - prvo u stanicu milicije
u Prijedoru, zatim u rodnu kuću u kućni pritvor, gdje ga je zajedno s njegovim roditeljima čuvala
policija do 18. rujna 1995 godine, kada je, zajedno s roditeljima, odveden u nepoznatom pravcu i na
nepoznato mjesto.
Ni protiv župnika Matanovića nije pokrenut nikakav sudski proces, niti službeni organi vlasti imaju
ikakvih "službenih" sumnji da se "ogriješio" o bilo koji od zakona. I za njega svi znaju, i vlasti i
građani, da je izraziti mirotvorac i humanist, koji se tijekom cijelog rata pokazao kao neumorni
pomoćnik svima u nevolji.
Za njegovo kidnapiranje i nasilno lišavanje slobode glavnu odgovornost snosi g. Simo Drljača,
načelnik SUP-a u Prijedoru, kao i predsjednik ratnog predsjedništva općine Prijedor g. Srđo Srdić.
Sve moje mnogobrojne intervencije preko vlasti bosanskih Srba, preko političara
bosanskohercegovačkih Hrvata, Međunarodnog crvenog križa i Svete Stolice, nisu dale pozitivan
rezultat. Službene vlasti općine Prijedor znaju gdje su kidnapirani i protuzakonito zatočeni župnik
Matanović i njegovi roditelji. Te vlasti snose svu odgovornost za ovaj teški zločin protiv
čovječnosti!
Molim Vas, kao i u slučaju župnika Grgića, da nam pomognete da što prije oslobodimo ove nevine
ljude, župnika Matanovića i njegove roditelje, iz prijedorskog logora, u kojemu se, kako smo
saznali, nalazi određeni broj potpuno nedužnih zatvorenika-taoca Bošnjaka i Hrvata.
Osim ovih dvaju slučajeva, na području banjalučke regije ima još mnogo nerasvijetljenih slučajeva
odvedenih, zatočenih i nestalih civila! Dosad u ovu regiju, kako Vam je poznato, nije bilo
slobodnog pristupa međunarodnim organizacijama koje se zauzimaju za ljudska i građanska prava i
slobode. Nadamo se da će, nakon potpisivanja mira u Parizu, 14. prosinca 1995. god., sve
organizacije koje to budu željele napokon moći i na ovom području utvrditi pravu istinu o
mnogostrukom i dugotrajnom kršenju gotovo svih ljudskih i građanskih prava i sloboda!
Još jednom vas molim, u ime nedužnih žrtava bezumlja i bezakonja, mojih zatočenih svećenika, kao
i u ime svih drugih nevinih a teško obespravljenih ljudi - POMOZITE NAM! Neka Vaše zanimanje
za ovdašnje obespravljene ljude ne bude besplodno, nego neka vrati dostojanstvo i sva druga
ljudska i građanska prava i slobode svima kojima su oni bez razloga i opravdanja oduzeti!
Uz izraze dužnog poštovanja!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
X.
POGLAVLJE – SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA
JAVNA OSUDA ZLODJELA NAD CIVILNIM STANOVNIŠTVOM SRPSKE
NACIONALNOSTI
Biskupovo pismo banjalučkim sredstvima javnog priopćavanja
(Prot. br.: Prez. 44/92 od 18. rujna 1992.)
Saznadoh preko lokalnih sredstava javnoga priopćavanja za ubojstva nedužnog civilnog
stanovništva, ovaj put, srpske nacionalnosti, u zaseoku Serdari na području općine Kotor Varoš.
S dubokim zgražanjem najodlučnije osuđujem takvo zlodjelo, kao i svako drugo njemu slično, ma
tko ga i nad kime počinio, ne samo na području kotorvaroške općine, nego gdje god se ono činilo!
"Ljudi" koji su takvo zvjerstvo počinili sami su se legitimirali kao neljudi!
Svi koji čine zlo, tko god da bili, neka se ne nadaju dobru! Prije ili kasnije stići će ih ljudska i Božja
pravda!
Svim ožalošćenima izražavam svoju iskrenu sućut. Molim Boga, Gospodara ljudskih života i
Ljubitelja čovjeka, da skrati dane zla koje nas sve ugrožava i čini nesretnim i neka nam bude
milostiv!
Ponovno apeliram na sve naoružane ljude, kao i na sve odgovorne, ne samo u općini Kotor Varoš,
da zaustave krvoprolića i stalna ugrožavanja nedužnoga civilnog stanovništva; da napokon počnu
razmišljati kako u ovom nerazumnom ratu svi samo gube, a da pravi i pravedni mir i suživot među
susjedima nema alternative nigdje, pa tako ni na području općine Kotor Varoš!
MOĆNICI, ZAUSTAVITE RAT! SVIMA NAM TREBA PRAVEDAN I TRAJAN MIR!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Dostavljeno:
- Televiziji Banja Luka
- Radiju Banja Luka
- "Glasu srpskom" - Banja Luka
- Tajništvu BK BH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
"VAŠE TVRDNJE ODBACUJEMO KAO JOŠ JEDNU ZLONAMJERNU
PODVALU"
Prosvjed Televiziji Banja Luka
(Prot. br.: 1032/92 od 12. studenoga 1992.)
Poštovani naslove!
S velikim čuđenjem, ali i žalošću, primili smo na znanje Vaše potpuno proizvoljne tvrdnje u
jučerašnjim informativnim emisijama (11. studenoga o. g.) o navodnoj zloupotrebi boravka stranih
novinara u našem gradu od strane banjalučke biskupije i banjalučkog biskupa te davanju netočnih
informacija o tragičnoj smrti našeg svećenika - župnika u Ravskoj, pok. Ivana Grgića.
Spomenute tvrdnje odbacujemo kao još jednu zlonamjernu podvalu, kako Banjalučkoj biskupiji,
tako i njenom biskupu.
Takve tvrdnje otežavaju sve naše mirovne napore u ovom vremenu općega stradanja nevinih ljudi
na ovim prostorima, još više raspiruju nepovjerenje i povećavaju ionako preveliko zlo oko nas.
Pitamo se s pravom sa svim dobronamjernim našim sugrađanima zašto tako postupate i do kada će
to trajati?
Gajimo nadu da će se i Vaša institucija uskoro osloboditi pogubnoga nehumanog tutorstva, pa ćete
napokon moći objektivno izvještavati i o Katoličkoj crkvi na ovim prostorima i općenito u svijetu.
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup
Prosvjed dostavljen:
- Radiju Banjaluka
- Redakciji "Glasa srpskog" - Banjaluka
- Predsjedniku SO Banjaluka, P. Radiću
- Ministarstvu informacija RS - Pale
ISTINA O NAŠEM BISKUPU IZGLEDA DRUKČIJE
Priopćenje Biskupskoga ordinarijata u Banjaluci u povodu difamiranja imena i osobe banjalučkog
biskupa msgr. dr. Franje Komarice u sredstvima javnog priopćavanja bosanskih Srba
(Prot. br.: 709/93 od 10. ožujka 1993.)
U povodu nedavnih novinarskih napisa u nekim domaćim novinama i izjava pojedinih dužnosnika
iz javnog i političkog života o navodnom "širenju antisrpske kampanje banjalučkoga biskupa dr.
Franje Komarice", Biskupski ordinarijat u Banjaluci drži potrebnim, zbog potpunijeg, objektivnog i
istinitog upoznavanja naše javnosti, oglasiti se sljedećim priopćenjem:
1. Ne možemo se oteti dojmu da je u spomenutim člancima i izjavama riječ o promišljenoj, ali ne
bezazlenoj podvali našem banjalučkom biskupu Franji, a time ujedno i difamiranju i njega i
Katoličke crkve na ovim prostorima. Na temelju unaprijed zauzetih negativnih stavova izvlačiti
samo pojedine rečenice iz nečijeg nevezanog razgovora ili iz slobodne interpretacije nekog
novinara, nužno dovodi do paušalnih, jednostranih i neobjektivnih sudova. A kada se takvi krivi
sudovi kao jedina istina serviraju javnosti, redovito se nanosi nesaglediva šteta pojedincu ili
mnogim ljudima. To se pokazalo i u ovom slučaju, kada se bez pravih argumenata i bez želje za
punom, objektivnom istinom napada i blati osoba i djelovanje našeg biskupa, i to na način vrlo
prepoznatljiv i poznat iz donedavnoga komunističkog, anticrkvenog i protuvjerskoga jednoumlja.
Nameće se kao logičan zaključak da iza tih jednostranih, neobjektivnih izjava i sudova teško mogu
stajati ljudi kojima je na srcu istina, poštovanje svakog čovjeka, pravedan mir i miran suživot
pripadnika različitih naroda i vjerskih zajednica u našem gradu i kraju.
Iako bi na to imao pravo, biskup Komarica ne želi se braniti od takvih zlonamjernih insinuacija i
kleveta. Radije prepušta da o njemu govore i svjedoče njegove riječi i djela, njegove propovijedi i
razgovori, njegova neumorna borba protiv zla koje se oko nas širi i sve ljude pogađa, njegove
nezaustavljive mirotvorne akcije, kako kod naših vjernika-katolika, tako i kod drugih vjerskih
zajednica i dobronamjernih ljudi na području biskupove rodne Banjaluke, naše Banjalučke
biskupije, ali i izvan nje.
2. Svjestan svoje teške odgovornosti pred Bogom i Crkvom, biskup Komarica nastoji "u zgodno i
nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2) svjedočiti nepromjenljivu Božju istinu o vrijednosti svakog čovjeka
i o nepovredivosti njegovih osnovnih prava, kao i prava svake vjerske ili nacionalne zajednice.
Tumačeći i promičući suvremeni nauk Katoličke crkve o nužnom aktivnom sudjelovanju svakog
kršćanina, pa tako i biskupa, u svim aktualnim problemima ljudske zajednice, naš biskup smatra
svojom obvezom da dijeli, kako sa svojim vjernicima i narodom, tako i sa svima drugima oko sebe
"i radost, i nadu, žalost, i tjeskobu sadašnjeg vremena" (usp. GS 1).
S tim u vezi, gdje god je to bilo moguće, svim je silama nastojao smirivati i ublažavati nemir i
nevolje katoličke zajednice, ali i svih drugih ljudi na području svoje biskupije koja obuhvaća
područje Bosanske krajine. Za vidljiv i dragocjen uspjeh u tim nastojanjima, kako je dobro poznato
ovom Ordinarijatu, biskup Komarica dobio je mnoga priznanja od najodgovornijih predstavnika
lokalnih vlasti i vojske na cijelom području svoje biskupije, a, dakako, još više od svojih zahvalnih
vjernika, svoga naroda i svoje Crkve. Da se konstantno zauzimao, usmeno i pisanim putem, u
mnogim susretima i intervencijama za zaštitu svojih vjernika u sve 23 općine svoje biskupije mogu
posvjedočiti, osim naših vjernika i svećenika, i najkompetentniji predstavnici vlasti i vojske, kako
na području tih općina, tako i u samom vrhu Republike Srpske.
O tome, kao i o njegovom istinitom iznošenju svega pozitivnoga što su aktualne vlasti i vojska
učinile da se spriječi još veće zlo nad katoličkim stanovništvom naše biskupije, postoje mnogi
pisani dokazi u arhivi ovog Ordinarijata.
O biskupovim naporima da se zaštite životi i imovina pripadnika Srpske pravoslavne crkve,
srpskoga i drugih naroda u nekim dijelovima naše biskupije, ali poglavito izvan teritorija njegove
jurisdikcije (u Republici Hrvatskoj i na području Herceg Bosne), osim pisanih dokumenata u našoj
arhivi, mogu svjedočiti i katolički biskupi i pravoslavni episkopi, ali i mnogi pripadnici srpskoga i
drugih naroda sa spomenutih područja.
Da je upravo zaslugom biskupa Komarice preko Caritasa naše biskupije ublažena teška socijalna
bijeda, ne samo katoličkoga stanovništva, i nabavljena velika količina lijekova i sanitetske opreme
za razne zdravstvene ustanove i mnoge bolesnike cijele naše regije, opće je poznata činjenica svima
dobronamjernima.
3. Unatoč prepoznatljivom miroljubivom opredjeljenju našega biskupa, kojega u tome slijede i svi
svećenici, redovnici i redovnice, Katolička se crkva u Banjalučkoj biskupiji sustavno uništava kao
nikada prije u svojoj višestoljetnoj povijesti. Više od 90 posto crkava te više od 35 posto ostalih
vjerskih objekata uništeno je ili oštećeno, iako u najvećem broju slučajeva u blizini nije bilo
oružanih sukoba. Mnogo je naših župa opustjelo, mnoge druge su decimirane, nekoliko desetaka
tisuća vjernika napustilo je svoja ognjišta, dva su župnika potpuno nevina ubijena, konstantno se
ugrožavaju životi i imovina vjerskih službenika i mnogih naših vjernika u pojedinim općinama...
Sve je to dobro poznato lokalnim i višim vlastima koje je biskup Komarica redovito nastojao
objektivno izvijestiti, a može biti poznato i svakom domaćem novinaru koji želi saznati i reći istinu
o aktualnoj situaciji u našoj biskupiji. Sve te tužne činjenice, kao i najnovija difamacija našeg
biskupa pred javnošću, jasno govore u kakvom se vremenu i ambijentu trenutno svi nalazimo.
Kao kršćani, vjernici i sljedbenici Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, najvećeg Pravednika i
Patnika, svjesni samo da s njime i mi moramo trpjeti, da moramo nastojati da nikada "ne uzvraćamo
zlom za zlo" (1Pt 3,9), nego da "zlo savlađujemo dobrim" (Rim 12, 21) i "molimo za one koji nam
nepravdu nanose" (Mt 5,44).
U ime pripadnika cijele Banjalučke biskupije javno ističemo da smo ponosni na našeg biskupa
msgr. dr. Franju Komaricu jer nam neumorno prednjači u pravom bogoljublju i iskrenom
čovjekoljublju. To nas potiče da i mi takvi budemo! Dok ga neki, za ljubav kratkotrajne dnevne
politike, žele oblatiti, u našim očima i očima svih istinoljubivih naših sugrađana i svih
dobronamjernih i nepristranih ljudi on je još veći, istinski svjedok Božjega zakona i nauka, svjedok
ljubavi i dobrote prema svakom čovjeku i narodu.
BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA
N.B. Neka se ovo priopćenje pročita vjernicima na svim misama u vrijeme oglasa!
P.S. U prilogu Vam dostavljamo tužni popis srušenih i oštećenih crkava i crkvenih objekata na
teritoriju Banjalučke biskupije u posljednjih godinu i pol dana.
Dostavlja se:
- Svim župskim uredima
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo
- Tajništvu BKH - Zagreb
- Eparhiji SPC-a - Banja Luka
- Muftijstvu IZ - Banja Luka
- Predsjedniku SO - Banja Luka
- Načelniku CSB - Banja Luka
- Komandi 1. krajiškog korpusa - Banja Luka
- Vladi RS - Sarajevo - Pale
- "Glasu srpskom" - Banja Luka
- Radiju Banja Luka - Banja Luka
- TV-u Banja Luka - Banja Luka
- "Javnosti" - Sarajevo
- Arhivi
DEZINFORMACIJE O BANJALUČKOM BISKUPU I SVEĆENICIMA U
POTPUNOJ SU SUPROTNOSTI S ISTINOM!
Demanti Biskupskog ordinarijata u Banjaluci informativnom programu Radija Banjaluka
(Prot. br.: 947/93 od 2. travnja 1993.)
U povodu najnovijih /ponavljanih/ dezinformacija i podvala banjalučkom biskupu i njegovim
svećenicima da su oni, navodno, nakon nedjeljne mise "s muškarcima dogovarali jednovremeni
izlazak iz Krajine u pravcu Hrvatske" i tako činili "svojevrstan pritisak na lojalne Hrvate da se
spreme za ovu akciju", a što ste prenijeli u nekim svojim informativnim emisijama 1. travnja /aprila/
ove godine /da li samo kao neslanu prvoaprilsku šalu?!/ - molimo Vas da, u ime istine i
objektivnosti, objavite i sljedeće priopćenje:
SPOMENUTE DEZINFORMACIJE U POTPUNOJ SU SUPROTNOSTI S ISTINOM!
Iz najpouzdanijih crkvenih izvora Katoličke crkve na ovim prostorima, tj. od banjalučkog
Biskupskog ordinarijata, smijete i možete saznati da se takav, krajnje nehuman i necivilizacijski
scenarij izlaska, izgona ili protjerivanja nas, katolika-Hrvata i drugih iz našeg rodnoga grada
Banjaluke i cijelog ovog našeg rodnog kraja nikada nije ni začeo ni pripremao u našim glavama, niti
u glavama drugih kompetentnih osoba Katoličke crkve, nego možda u nečijim drugim, ali sigurno
nedobronamjernim glavama!
Naša je pak poglavito zadaća da, uvažavajući i primjenjujući u svome životu Božji zakon o
vrijednosti i dostojanstvu svake ljudske osobe, maksimalno pomažemo u duhovnim i materijalnim
potrebama svakog brata čovjeka i da se "u zgodno i nezgodno vrijeme" !2 Tim 4,2/ zauzimamo za
poštovanje njegovih osnovnih građanskih i ljudskih prava, pa tako i njegovog neotuđivoga prava na
život na svome ognjištu!
Slobodni smo u ovom kontekstu upitati Vas sljedeće:
Zašto nekima od Vas, našim cijenjenim susjedima i sugrađanima, smetaju i biskup i svećenici, i
općenito pripadnici Katoličke crkve? Kakvo smo Vam zlo mi ovdje nanijeli? Koga smo od Vas mi
ugrozili, kome smo mi oduzeli pravo na dostojanstvo vlastite osobe, miran život i sigurnu
budućnost? Zašto nas, i prema čijem nalogu, ustrajno blatite, čime ujedno pokazujete što Vam je
ispunilo i srce i ruke?
Ako Vam je uistinu stalo do istine o nama katolicima-Hrvatima i drugima na ovim prostorima, zašto
nikoga od nas ne pitate kako nam je, što nam treba i što želimo, pa to onda objavite "urbi et orbi"?
Kao kršćanima-vjernicima morala bi i nama i Vama biti dobro poznata istina božanskog podrijetla,
sadržana u Svetom pismu, prema kojoj bismo se trebali ravnati: "S neba se zaista očituje gnjev
Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću" /Rim 1,18/. "Tko sije nepravdu, žanje nesreću" /Izr. 22,8/. A "komu je jezik zao, zapada u nesreću" /Izr. 17,20/!
BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJALUKA
Demanti dostavljen:
Mr. P. Radiću, predsjedniku SO Banjaluka
Komandi 1. krajiškog korpusa - Banjaluka
Ministarstvu informacija RS - Sarajevo
Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
DOKAD ĆETE USTRAJAVATI U PODLIM DEZINFORMACIJAMA O
NAŠEM BISKUPU?
Demanti Biskupskog ordinarijata upućen redakciji dnevnih novina RS "Glasu srpskom" iz
Banjaluke
(Prot. br.: 948/93 od 3. travnja 1993.)
U izdanju Vašeg lista br. 6937 od 02. travnja 1993. godine objavili ste iz pera, od ranije poznatog
nam gospodina M.M., najnovije dezinformacije i podvale banjalučkom biskupu i njegovim
svećenicima da su oni, navodno, nakon nedjeljne mise, "s muškarcima dogovarali jednovremeni
izlazak iz Krajine u pravcu Hrvatske" i tako činili "svojevrstan pritisak na lojalne Hrvate da se
spreme za ovu akciju".
Vrhunac nekorektnosti i svojevrsne namjerne obmane naše javnosti jest tvrdnja da se čak /!/ "i na
centralnoj misi u Banjaluci, gdje je prisustvovao /sic!/ gospodin Komarica" navodno "raspravljalo
/sic!/ s muškarcima o načinu realizacije ovog plana". To se navodno sve saznaje iz "dobro
obaviještenih izvora".
Pravo je svakoga da drugima pokazuje svoje neznanje o nekome ili nečemu /u ovom slučaju
prikazivanja slavlja mise po našim katoličkim crkvama/.
Ali iznositi pred široku javnost ovakve tvrdnje o sadržaju naših vjerskih bogoslužja, za koje svi naši
vjernici-katolici znaju da su bezobzirna izmišljotina i surova laž, nedostojno je svakog poštenoga
čovjeka, a kažnjivo u svakoj pravnoj državi!
U svezi s iznesenim tvrdnjama Vašeg dopisnika, molimo Vas da zbog istinitog i objektivnog
obavještavanja naše javnosti objavite i naš stav:
I ove tvrdnje, kao i mnoge prije njih, u cijelosti su u suprotnosti s istinom! Nikakvi sastanci glede
iseljavanja katolika nisu ni sada ni ikada održavani u katoličkim crkvama naše biskupije!
Iz najpouzdanijih crkvenih izvora Katoličke crkve na ovim prostorima, tj. od banjalučkoga
Biskupskog ordinarijata, smijete i možete saznati da se takav, krajnje nehuman i necivilizacijski
scenarij izlaska, izgona ili protjerivanja nas katolika, Hrvata i drugih, iz našeg rodnoga grada
Banjaluke i cijeloga rodnog kraja nikada nije ni začeo ni pripremao u našim glavama, niti u
glavama drugih kompetentnih osoba Katoličke crkve, nego možda u nečijim drugim, svakako
nedobronamjernim glavama! I samu pomisao na takvo etničko čišćenje, u bilo kojem obliku,.gdje
god se i nad kim god ono provodilo, s indignacijom odbacujemo!
Naša je poglavito zadaća da, uvažavajući i primjenjujući u svome životu Božji zakon o vrijednosti i
dostojanstvu svake ljudske osobe i svakog naroda, maksimalno pomažemo u duhovnim i
materijalnim potrebama svakog brata čovjeka i da se "u zgodno i nezgodno vrijeme" /2 Tim 4,2/
zauzimamo za poštovanje njegovih osnovnih ljudskih i građanskih prava, pa tako i njegovog
neotuđiva prava na stan i život na svome vjekovnom ognjištu!
Slobodni smo u ovom kontekstu upitati Vas i sljedeće:
Zašto nekima od Vas, našim uvaženim susjedima i sugrađanima, smetamo i katolički biskup, i
svećenici, i općenito svi mi, pripadnici Katoličke crkve? Kakvo smo Vam zlo mi, ovdje, nanijeli?
Koga smo od Vas mi ugrozili, kome smo mi oduzeli pravo na dostojanstvo vlastite osobe, miran
život i sigurnu budućnost? Zašto nas i prema čijem nalogu, ustrajno blatite, čime ujedno pokazujete
što Vam je ispunilo i srce i ruke?
Ako Vam je uistinu stalo do istine o nama katolicima-Hrvatima i drugima na ovim prostorima, zašto
ne pitate nikoga od nas kako nam je, što nam treba i što želimo, pa to onda objavite "urbi et orbi"?
Kao kršćanima-vjernicima, morala bi i nama i Vama biti dobro poznata istina božanskoga
podrijetla, sadržana u Svetom pismu, a prema kojoj bismo se trebali ravnati: "S neba se zaista
očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću"
/Rim 1,18/. - "Tko sije nepravdu, žanje nesreću" /Izr. 22,8/.
Uz poštovanje!
BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJALUKA
Demanti je dostavljen:
Mr. P. Radiću, predsjedniku SO Banjaluka
Komandi 1. krajiškog korpusa - Banjaluka
Ministarstvu informacija RS - Sarajevo (Pale)
Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb
VIJESTI AGENCIJE SRNA RS VRVE NETOČNOSTIMA!
Demanti Biskupskog ordinarijata "Glasu srpskom" u Banjaluci
(Prot. br.: 306/95 od 6. svibnja 1995.)
U današnjem broju Vašeg lista "Glas srpski" (br. 7659 od 6. i. 7. svibnja 1995.) objavljene su dvije
vijesti agencije SRNA iz Sarajeva koje, najblaže rečeno, vrve netočnostima, odn. proizvoljnim
konstrukcijama, koje zbog objektivnog informiranja javnosti želimo demantirati. Molimo Vas da
naš demanti objavite u sljedećem broju Vašeg lista. Pođimo redom:
I. Vijest koja je na str. 2 objavljena i naslovljena: "Ministarstvo vjera u Vladi Republike Srpske Biskup nije uhapšen":
1. U dopisu banjalučkog biskupa, msgr. dr. Franje Komarice, Ministarstvu vjera RS, br. 303/95 od
05. svibnja o. g. nigdje nije formuliran zahtjev da se "razjasni nestanak 16 časnih sestara iz Nove
Topole". U tom se dopisu samo konstatira da su redovnice iz dvaju drevnih samostana, Bosanskog
Aleksandrovca i Nove Topole, nasilno odvedene. Nikakav broj časnih sestara nigdje se ne
spominje!
2. U nastavku vijesti stoji da "u istoj poruci biskup Komarica navodi da se `osobno, ustrajno,
posebno u posljednje vrijeme, svim mogućim načinima zauzima za zaštitu nezaštićenog srpskog,
pravoslavnog pučanstva na području zapadne Slavonije..." Nije riječ o istoj poruci nego o jednom
od brojnih apela banjalučkog biskupa koje je uputio u posljednje vrijeme, konkretno br. 299/95 od
04. svibnja o.g., međunarodnim humanitarnim organizacijama UNHCR-u i MKCK-u, kao i
sredstvima javnog priopćavanja u kojem se, između ostalog, traži "zaštita svakog ugroženog
čovjeka, bez obzira na to kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini pripadao!"
3. SRNA navodi sljedeću izjavu ministra Davidovića: "Obavijestili smo biskupa da su časne sestre
na sopstveni zahtjev prebačene na teritoriju Republike Hrvatske. Kako prenose agencije, one su po
dolasku u Zagreb izjavile da je biskup Komarica uhapšen, što je netačno, i one nisu mogle imati
takvu informaciju".
Ovaj Biskupski ordinarijat nije dosad, nije dobio nikakvu obavijest od Ministarstva vjera RS da su
časne sestre podnijele bilo kakav zahtjev, ni usmeni ni pisani, da budu prebačene na teritorij RH,
niti da će se s njima tako postupiti.
Prema našim saznanjima, vijest o hapšenju biskupa Komarice prva je lansirala u eter agencija
Republike Srpske Krajine ISKRA i to mnogo ranije nego što su sestre uopće mogle stići u Zagreb.
4. "Očekujem da će biskup Franjo Komarica i dalje apelovati na hrvatske vlasti da se spriječi
genocid nad Srbima u zapadnoj Slavoniji", rekao je, prema javljanju SRNE, ministar vjera D.
Davidović i "potvrdio da će vlasti RS, kao i dosad, činiti sve da se ostvari puna zaštita
rimokatoličkih sveštenika i vjernika".
Tijekom ovog rata biskup Franjo bezbroj je puta dizao svoj glas za zaštitu "svakog ugroženog
čovjeka, bez obzira na to kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini pripadao", ali su, na žalost, njegovi
vapaji najčešće bili glas vapijućeg u pustinji. Unatoč tome, on će i na temelju obaveze Kristovog
Evanđelja koje mora propovijedati i dalje ustrajno dizati svoj glas za zaštitu "svakog ljudskog
života, bez obzira na to o kome se radilo". Prilažemo Vam najnovije odgovore nadbiskupa
zagrebačkog, kard. F. Kuharića i predsjednika RH, g. F. Tuđmana, biskupu Komarici na njegove
apele u prilog zaštite srpskog pučanstva na području RH.
S pravom očekujemo od vlasti RS da učini sve da se zaštite rimokatolički svećenici i vjernici koji
žive na teritoriju RS. Domaćoj i svjetskoj javnosti poznato je, pa tako valjda i agenciji SRNA, da se
većina rimokatolika Banjalučke biskupije sve vrijeme ovog nesretnog rata ponašala izrazito
mirotvorno, spremna radije zlo podnijeti, nego ga drugome učiniti! Na žalost, neosporno nasilno
odvođenje časnih sestara iz njihovih drevnih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj
Topoli pokazuje nešto posve suprotno tvrdnjama ministra vjera D. Davidovića.
5. SRNA navodi da je "šef kancelarije Biskupskog ordinarijata u Banjaluci takođe u izjavi agenciji
SRNA demantovao informacije o kidnapovanju biskupa Komarice..."
Novinari agencije SRNA do ovog trena nisu kontaktirali s kancelarom Biskupskog ordinarijata, pa
im kancelar nije ni mogao dati bilo kakvu izjavu! Uostalom, oni koji su u svijet poslali
dezinformaciju, trebaju je i demantirati, a ne "šef kancelarije Biskupskog ordinarijata"!
II. Vijest objavljena također na str. 2 i naslovljena: "Demanti iz Biskupskog ordinarijata - Komarica
živ, zdrav i bezbjedan":
l. Kako je već gore rečeno, šef kancelarije Biskupskog ordinarijata ništa nije demantirao, jer ga
agencija SRNA ni za što nije ni pitala .
2. U istoj vijesti navodi se da je predsjednik SO Banjaluka mr. Predrag Radić izjavio da "civilne i
vojne vlasti neće dozvoliti bilo kome da narušava pravni sistem, niti da kao taoce kidnapuje vjerske
službenike bilo koje konfesije".
Dok zahvaljujemo predsjedniku Radiću na ovim jasnim riječima, očekujemo i od adekvatnih
predstavnika lokalnih vlasti u drugim općinama jednako takav jasan i odlučan stav!
S poštovanjem!
BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJALUKA:
Mr. Ivica Božinović, kancelar biskupskog ordinarijata
Prilog (2)
KATOLIČKE REDOVNICE NISU POBJEGLE, NEGO SU KIDNAPIRANE I
PROTJERANE
Demanti Biskupskog ordinarijata upućen "Glasu srpskom"
(Broj: 330/95 od 21. svibnja 1995.)
"PULS", prilog "Glasa srpskog" od 20. i 21. svibnja 1995., koji izlazi u Banjaluci, donio je na str. 7
reportažu novinara Mome Joksimovića "Samostan, izbjeglicama stan". U toj je reportaži objavljena
tvrdnja g. Vukašina Vojinovića, predsjednika Mjesne zajednice Aleksandrovac, prema kojoj je
"odmah po agresiji ustaša na zapadnu Slavoniju sa prostora mjesne zajednice Aleksandrovac
pobjeglo šest časnih sestara Samostana sestara klanjateljica krvi Kristove sa gospodom Reginom na
čelu. Časne sestre, zaista, nisu imale nikakvih razloga za odlazak u Hrvatsku..."
Nešto ranije, u "Glasu srpskom" (br. 7659 od 06. i 07. svibnja 1995.) novinska agencija SRNA je
objavila je sljedeću izjavu ministra vjera u Vladi RS, g. Dragana Davidovića: "Obavijestili smo
biskupa da su časne sestre na sopstveni zahtjev prebačene na teritoriju Republike Hrvatske."
U "Saopštenju za javnost" Svetog arhijerejskog Sinoda SPC-a, br. 1193 od 18. svibnja 1995. stoji da
su "...proterane sestre redovnice iz dva druga manastira...".
Budući da je posrijedi nova obmana javnosti, što nije prvi put u ovom listu, smatramo svojom
dužnošću ponoviti istinu o ovom očitom progonu Katoličke crkve s njezinih vjekovnih prostora.
Čim je saznao za kidnapiranje redovnica i njihovo nasilno odvođenje u nepoznatom pravcu; biskup
Komarica je o tom "zločinu nad potpuno nedužnim redovnicama, uglavnom staricama" telefonom
obavijestio sve nadležne institucije vlasti, kao i organe javnog reda i mira, te komandu I. krajiškog
korpusa. To je učinio također i službenim dopisom istog dana, tj. 04. svibnja 1995. <br. 300/95) koji
je uputio: CJB Banja Luka, Komandi I. krajiškog korpusa Banja Luka, Ministarstvo vjera RS Pale i
MUP-u RS Pale.
Biskup je oba puta izrazio "svoj najenergičniji prosvjed zbog dopuštanja takvog teškog zlodjela nad
katoličkim redovnicama i njihovom imovinom, drevnim samostanima, kao i nad imovinom
Banjalučke biskupije".
Već sutradan, tj. 05. svibnja 1995. Ordinarijat je uputio novi dopis br. 303/95 ministru vjera RS g.
Draganu Davidoviću, u kojem biskup Komarica piše: "Već sam Vas obavijestio o jučerašnjem
nasilnom odvođenju u nepoznatom pravcu preostalih redovnica iz naših drevnih samostana u
Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Danas sam uspio saznati u telefonskom razgovoru s
načelnikom Stanice javne bezbjednosti u Bosanskoj Gradiški g. Mesićem da su: `Redovnice iz oba
samostana u organizaciji neke samozvane grupe pokupljene iz svojih samostana i bez maltretiranja
dovožene do mosta na Savi i poslane pješice preko mosta na područje RH. Radnici SJB u Bos.
Gradiški to su željeli spriječiti, ali nisu uspjeli'.".
Prava, dakle, istina jest da "u poslijepodnevnim satima 04. svibnja autobusom dolazi grupa
naoružanih vojnika pred samostan katoličkih redovnica u Bosanskom Aleksandrovcu, kupi nasilno i
"bez pogovora" redovnice s njihovih radnih mjesta "sve u roku od 5 minuta", tako da "nisu pritom
uspjele uzeti ni osobne dokumente", a kamoli što drugo. Isti su zločinci s kidnapiranim
redovnicama zatim došli u drugi samostan (desetak km udaljen) u Novu Topolu i učinili isto s
tamošnjim redovnicama. Usput su sestre morale prijeći u oteti automobil MKCK. Dovezene su do
mosta na Savi u Bosanskoj Gradiški gdje su bile prisiljene "uz čuđenje i negodovanje pogranične
policije" preko mosta pješice otići u RH" (dopis Biskupskog ordinarijata br. 310/95 od 08. svibnja
1995., upućen ministru unutrašnjih poslova RS g. Živku Rakiću).
Provincijalna uprava Družbe Sestara Klanjateljica Krvi Kristove iz Zagreba u svom "Demantu", br.
103/95 od 09. svibnja 1995. doslovce tvrdi da su: "sestre protiv svoje volje, iznenada i u roku 5 od
minuta, morale napustiti svoje stoljetne samostane, u kojima su neke od njih provele cijeli svoj
redovnički život. Pritom nisu mogle uzeti ni osobne dokumente..."
Dakle, čista je laž, i prema tome nova očito tendenciozna obmana javnosti ono što je prema g.
Joksimoviću izjavio predsjednik Mjesne zajednice Aleksandrovac, g. Vukašin Vojinović, da su
"sestre pobjegle", odnosno da su, kako kaže ministar Davidović, na "sopstveni zahtjev prebačene na
teritoriju Republiku Hrvatske". Ovaj je Biskupski ordinarijat svojim dopisom br. 306/95 od 06.
svibnja 1995. zahtijevao da se ta neistinita izjava ministra Davidovića demantira u sredstvima
javnog priopćavanja, gdje je bila objavljena, ali to nije učinjeno, što već samo po sebi dovoljno
govori o položaju katolika u RS! Ponavljamo još jednom jedinu istinu: sestre su kidnapirane i
protjerane iz svojih stoljetnih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli u Republiku
Hrvatsku!
U daljnjem tekstu, g. Vukašin Vujinović, predsjednik Mjesne zajednice Aleksandrovac, kaže: "Srbi
nisu kao ustaše, mi poštujemo i druge vjere, pa tako čuvamo i njihove vjerske objekte. Danas su u
ovom samostanu izbjeglice, sutra će možda ovdje utočište naći ratna siročad, možda će ovdje biti
bolnica za ranjene srpske borce, a možda sve ove prostore preorijentišemo na neku od ratnih
proizvodnji..."
Dakle, g. Vujinović govori o samostanu kao o vlasništvu Mjesne zajednice s kojim se može
raspolagati neovisno o volji zakonitoga vlasnika - Katoličke crkve. Do danas (22. svibnja 1995.!)
zakonitog vlasnika samostana u Aleksandrovcu i Novoj Topoli, Katoličku crkvu, odn. banjalučkog
biskupa, msgr. dr. Franju Komaricu, unatoč višekratnim pismenim i usmenim intervencijama kod
kompetentnih vlasti, lokalnih i viših, službene vlasti RS nisu obavijestile o okolnostima pod kojima
se dogodilo kidnapiranje i protjerivanje sestara, niti što se namjerava sa samostanskom pokretnom i
nepokretnom imovinom i tamošnjom nepokretnom i pokretnom imovinom Ekonomata Banjalučke
biskupije.
I iz ovog, najnovijeg napisa u "Pulsu" "Glasa srpskog" svakom dobronamjernom čitatelju jasno je
da službeni predstavnici vlasti u RS članove i institucije Katoličke crkve na ovim prostorima ne
samo da ne smatraju ravnopravnim svojim sugrađanima nego ih, potpuno nedužne, žele uništiti,
iskorijeniti. A čemu to i kamo vodi?!
BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA
Demanti nije objavljen!
UNATOČ NAŠEM DOSLJEDNOM ZAUZIMANJU ZA SVE UGROŽENE I
OBESPRAVLJENE LJUDE, NAMA SE ČINI TEŠKA NEPRAVDA I
PRIPREMA NOVA NESREĆA
Izjava za javnost Biskupskog ordinarijata u Banjaluci u povodu "SAOPŠTENJA" udruženja
prognanih Srba iz bivše jugoslavenske republike Hrvatske, izdanog u Banjaluci 25. svibnja (maja)
1995.
(Prot. br.: 374/95 od 26. svibnja 1995.)
Cijenjeni!
Vi ste primili (i objavili) "Saopštenje" Udruženja prognanih Srba iz
bivše jugoslavenske republike Hrvatske od 25. svibnja (maja) 1995., koje je potpisao predsjednik
Udruženja dr. Milan Vujnović, a "povodom poslednjeg obraćanja biskupa banjalučkog predsjedniku
Republike Hrvatske da svim sredstvima zaštiti Hrvate u Banjaluci".
Molimo Vas da primite na znanje (i također objavite) i ovu "Izjavu" Biskupskoga ordinarijata u
Banjaluci u povodu tog "Saopštenja".
1. Biskupski ordinarijat u Banjaluci smatra svojom obvezom i sada i ubuduće, kao što je i dosad
činio, pridonositi prema svojim mogućnostima očitovanju i širenju istine te pravednom miru za
svakog čovjeka, svaku vjersku ili drugu zajednicu.
2. Tvrdnje iznesene u "Saopštenju" Udruženja prognanih Srba iz bivše jugoslavenske republike
Hrvatske počivaju na krivim pretpostavkama i očitom fatalnom neznanju ili ignoriranju prave istine
o situaciji katolika u Banjalučkoj biskupiji i o dosadašnjem ponašanju banjalučkoga biskupa glede
zaštite osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda i pravoslavnih Srba, kako u BiH, tako i u RH.
3. Na temelju mnogobrojnih razgovora, pismenih obraćanja i intervencija koje je biskup banjalučki,
msgr. dr. Franjo Komarica činio, odnosno obavljao s predstavnicima i srpskog i hrvatskoga naroda i
u RS i u RH, svim kompetentnim osobama iz političkog i državnog vrha, kao i predstavnicima
Srpske pravoslavne crkve na čelu s Njegovom Svetošću, patrijarhom srpskim gospodinom Pavlom,
vrlo je dobro poznat dosljedan, miroljubiv biskupov stav i neumorno zauzimanje za zaštitu svih
ugroženih i obespravljenih ljudi, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili ideološku razliku.
4. Žao nam je što su dosadašnje mnogobrojne apele biskupa Komarice i ovog Biskupskog
ordinarijata za zaštitu Srba, kada su bili ugroženi ili obespravljeni, bojkotirala sredstva javnog
priopćavanja jedne i druge strane. Oni postoje u arhivi ovog Ordinarijata.
5. Jednako tako žalimo što naši novi sugrađani, članovi "Udruženja prognanih Srba iz bivše
jugoslavenske republike Hrvatske", iako i sami pogođeni nesrećom i nepravdom, čine nama,
starosjediocima ovog grada i kraja, ovakvim "Saopštenjima" (i svim mogućim negativnim
posljedicama) tešku nepravdu i pripremaju novu nesreću, iako im ništa ni u čemu nismo skrivili.
6. Kao vjernici u Boga, Oca svih ljudi, i biskup Komarica i svi članovi Banjalučke biskupije i
ubuduće će i riječju i djelom raditi na pomirenju i miru u istini, pravdi i ljubavi. Radovat ćemo se
ako se na tom prevažnom poslu nađemo zajedno i sa članovima spomenutog "Udruženja prognanih
Srba iz bivše jugoslavenske republike Hrvatske", kao i sa svim drugim ljudima dobre volje u našem
gradu i kraju.
BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA
AKTUALNA SITUACIJA KATOLIKA NA PODRUČJU BANJALUČKE
OPĆINE
Priopćenje za novinare 7. lipnja 1995.
- Dana 03. lipnja o.g. oko 23.30 sati ponovno je napadnut vozni park Caritasa, ali je to ovaj put
učinjeno eksplozivnom napravom koja je oštetila jedan od Caritasovih kamiona, kao i kolnik u
dvorištu Ordinarijata.
- Dana 04. lipnja o.g. oko 04.00 sata ponovno je podmetnut požar u preostalom dijelu područne
crkve župe Petrićevac u naselju Vujnovići i potpuno uništio crkvu koja je još 05. svibnja o.g.,
također u podmetnutom požaru, bila teško oštećena.
- Dana 04. lipnja o.g. oko 22.20 sata bačena je eksplozivna naprava pred ulaz župnog pastoralnog
centra u župi Stratinska. Župnik koji je bio unutra nije ozlijeđen!
Svi ti napadi počinjeni su unatoč "obećanju" policije da će nas čuvati!
Napadi na vjernike
- Dana 01. lipnja o.g. u privatnu kuću župljanke banjalučke župe N.N. (moli da joj ime zasad ne
navodimo!) ušla je milicija iz Okučana i odvela je zajedno s N.N. do odvjetnika Irene Morović da
potpiše ugovor o zamjeni kuće u Okučanima. Milicionar iz Okučana, Drago Stupar, nije imao
nikakvih dokumenata o svojim nekretninama, ali je inzistirao na potpisivanju ugovora. Nakon
nekoliko sati prijetnji i zlostavljanja N.N, i N.N. su puštene.
- Dana 03. lipnja o.g. trojica su napadača u Knežopoljskoj 23 pretukla i teško ozlijedila u njegovom
stanu mr. Antona Ružića, jedinog predstavnika Hrvata u općinskoj vladi u Banjaluci.
- Dana 05. lipnja o.g., oko 22.00 sata, pretučeni su u svom stanu Marija Katušić i njezin sin,
župljani župe Budžak, nastanjeni u Ulici Zvonka Garića 276.
Zadobili su lakše ozljede.
- Dana 06. lipnja o.g., oko 11.00 sati, trojica naoružanih ljudi provalila su u privatnu kuću dr.
Zvonimira Krezića, r. 1928. g. (M. Radmana 9, Banjaluka), koji radi u ambulanti našeg Caritasa, i
teško ga fizički zlostavljali. Istjeran je iz svoje kuće bez mogućnosti da bar uzme dokumente.
Dijagnoza nakon što je pretučen glasila je: Vulnus lacerocontusum reg. frontalis lat. sin.; Contusio
fatioesi bill et excoriationem; Contusio haemitoracis lat. dex et fractura costraum VI et VII lat. dex.
susp.
- Dana 06. lipnja o.g. oko 22.00 sata bačena je eksplozivna naprava na kuću u Ulici M. Stojanovića
53 gdje sa svojom obitelji i rođakinjama stanuje g. Nikola Gabelić, predsjednik OO HDZ
Banjaluka. Oštećen je stan Nikoline rođake Katarine Furundžić.
Prijetnje i pljačka
Znamo za na desetke slučajeva u kojima nam se ljudi žale na svakodnevna šikaniranja i prijetnje
ubojstvima ako ne napuste svoje domove. Svi oni najčešće mole da im ne spominjemo imena, jer se
boje represija ljudi koji im prijete. Mnogi od njih već danima ne smije doći ni blizu svojih domova.
Pljačka naših kuća i imanja i dalje je svakodnevna pojava, posebno u naseljima i prigradskim selima
Priječani, Zalužani, Šargovac, Kuljani, Šimići...
Zabrane kretanja
Još uvijek nemamo nikakvog odgovora na naše višekratne molbe da nesmetano možemo obilaziti
vjernike u župama Petrićevac i Presnače, gdje su nedavno srušene crkve, župne i filijalne, kao i u
župama Bosanski Aleksandrovac i Nova Topola, odakle su prije mjesec dana istjerane i naše
posljednje redovnice, a samostani i sva crkvena imovina uzurpirani!
Biskup banjalučki, msgr. dr. Franjo Komarica, koji od 04. svibnja o.g. nema dozvole od
"mjerodavnih civilnih vlasti" da bez njihovog "izričitog odobrenja napusti svoj dom", nije mogao
otići na redovito zasjedanje Biskupske konferencije BiH i Hrvatske biskupske konferencije što se
održava u Zagrebu od 06. do 08. lipnja o.g.
Caritas biskupije Banjaluka već više od dva i pol mjeseca nema dozvole od ovdašnjih nadležnih
organa vlasti da dopremi prijeko potrebnu humanitarnu pomoć iz centralnog skladišta Caritasa u
Zagrebu. Kako isključivo od pomoći Caritasa živi preostalo katoličko stanovništvo cijele ove regije
(približno 25.000) kao i još gotovo 5.000 pripadnika srpskog i muslimansko-bošnjačkog naroda,
veliki broj obitelji već je zahvatila glad. Uništavanjem katoličkih sakralnih objekata u banjalučkim
naseljima Petrićevac i Presnače, 07., odn. 12. svibnja o.g. uništeni su i tamošnji skladišni prostori
Caritasa, kao i u njima pohranjene namirnice. Posljednje zalihe hrane Caritas je ovih dana podijelio
najugroženijima.
Biskupski ordinarijat
Banjaluka

MISNE NAKANE TIJEKOM TJEDNA

pdf , Hrvatski, Str. 7

Zagreb, katedrala, 25. listopada 2014.

Broj 45 - Kršćanska adventistička crkva

Broj 22, nedjelja (C), od 17.06. do 30.06.2013.

Broj 14 - Kršćanska adventistička crkva

Legende o svetom Nikoli

Sveti Benedikt u Čajniču, Crkva na kamenu, kolovoz

karavaj ve l ik agospa 2014.