VELIKA GOSPA 2014. K A R A V A J Glasilo Župe Svetog Duha Tisno Godište X Godina 2014. - Broj 2 (24) Velika Gospa 2014. ZDRAVO, DJEVO, svih milosti puna, vječnog sunca ogrnute sjaj. Oko čela zvjezdana ti kruna, ispod nogu stenje pakla zmaj. Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar. Rajska Djevo... Štovani župljani i gosti! U vrijeme ljeta, odmora koji je svakako potreban, susrećemo se s različitim ponudama razonode, zabave. To svakao ne znači da trebamo prihvaćati ono što je loše... Također uz malo dobre volje možete izdvojiti vremena za molitvu, za duhovni rast koji je jako potreban. Možete, dragi gosti, posjetiti i naše crkve, župnu crkvu Svetoga Duha, svetište Gospe od Karavaja i druge. Evo, rastu u vjeri neka doprinese i ovaj novi broj župnog lista Karavaj i blagdani koje slavimo u vrijeme ljeta. Na sve vas zazivam Božji blagoslov i zagovor Gospe od Karavaja i našeg zaštitnika sv. Martina. Don Lazar Čibarić, župnik 2 19. komemoracija nad jamom Golubinkom Ove godine 1. lipnja bila je 19. komemoracija nad Golubinkom u Tišnjanskoj Dubravi. Uvodnu riječ imao je predsjednik domobrana Šibensko-kninske županije gospodin Nikola Španja. Osvrnuo se na strahote Drugog svjetskog rata te stradanja nakon njega i politike Saveza kominista Jugoslavije, kao i zatiranja svega što je hrvatsko. Zatim je uslijedila sveta misa pri kojoj su tišnjanski crkveni pjevači skladno pjevali svoje napjeve.. Na kraju mise je bilo odrješenje za poginule te pozdrav Domovini „Lijepom našom“. Zatim je Vladimir Juričev Polica održao svoj govor, donosimo ga u prilogu. Poslije njega Josip Mateša Jole izrecitirao je pjesmu posvećenu domovini i žrtvama. Na komemoraciju su bili pozvani: župan, gradonačelnici i načelnici Šibenika, Vodica, Tribunja, Pirovca i Tisnoga., a 3 nazočni su bili: dožupan Zoran Smolić, dogradonačelnik grada Vodica Luka Lipičić i predsjednik gradskog Vijeća Vodica Danijel Lasan, te oko 150 ljudi, rodbine, prijatelja i znanaca žrtava. Vijence su položili: Grad Vodice i udruga Hrvatski domobran, ogranak Vodice. Na koncu sve nas je pozvao u svoju obližnju vikendicu gosp. Zoran Perkov iz Tribunja, sa suprugom, i počastio nas pršutom, sirom, suhim smokvama i dobrim vinom. Od srca mu zahvaljujemo. Vladimir Juričev Polica Golubinka 2014. Poštovani posjetitelji ovog stratišta! Ovdje se nalazimo da bismo se podsjetili na strahote prošlosti i odali počast žrtvama. Naši sinovi i unuci moraju znati kako su im djedovi završili u raznim jamama diljem Hrvatske i mnogo dalje, a sve zbog boljševičke ideologije. Mnogi ne mogu shvatiti i prihvatiti da u onom povijesnom ratnom vremenu nije bila nikakva drugačija hrvatska država. Protivnici i kritičari ondašnjeg režima mogli su negodovati o njemu, ali nisu smjeli dovoditi u pitanje samu opstojnost hrvatske države. Da su je prihvatili, ne bi trebalo za nju opet ginuti 1991. Ove žrtve nisu nikad ni pomislile da bi za svoje ideale morale završiti u jami. Dokaza o njihovoj krivnji nema, a bilo je važno što komunisti misle o njima. 4 Potrebno je iznijeti na svjetlo dana svu istinu, o svim jamama, logorima i zločinima koji su počinjeni nad hrvatskim narodom u ime komunizma i Jugoslavije. Bez prave istine nema ni pomirbe. To je naš dug prema žrtvama i prema istini. Dok su komunisti dugi niz godina o tome svemu šutjeli i uništavali dokaze, onog koji nije šutio, sami su ušutkavali. Trajalo je to iz godine u godinu dok jame same nisu progovorile, počevši od onih uz rijeku Dravu koja je svojim tokom otkrila sve strahote režima. Krv bleiburških žrtva i križnoga puta poručuje: „Čuvajte Hrvatsku za koju su pale mnoge nevine žrtve nakon završetka rata.“ Tuđman nam je svojom strategijom i taktikom izvukao Hrvatsku iz Jugoslavije uz najmanju moguću cijenu u ljudskim i materijalnim žrtvama, to je upravo dokaz njegove državničke veličine. Zato povijest treba pisati na temelju činjenica i povijesne dokumentacije. Ovim činom sjetimo se 5 i predsjednika Franje Tuđmana jer je pod njegovim vodstvom stvorena hrvatska država. Slava i hvala svim nevinim žrtvama i Tuđmanu koji su nam donijeli slobodu i hrvatsku državu. Hvala! Golubinka, lipanj 2014. Vladimir Juričev Polica USKRS „Hosana Davidovu sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, hosana u visini!“ Ulaznom pjesmom pri blagoslovu maslinovih grana ispred crkve sv. Roka, započeli smo slavlje Velikoga tjedna i najvećeg kršćanskog blagdana - Uskrsa. Pjevanjem psalama i himna u procesiji došli smo u župnu crkvu te sv. misom, na kojoj se pjevala Muka, proslavili Cvjetnicu, dan spomena Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Nakon mise, po običaju, kratkim razmatranjem pjesmom izloženo je Presveto za 40-satno klanjanje. Pjevanim povečerjem u večernjim satima završava dnevno klanjanje svakog dana sve do Velike srijede. U to pjevanje utkana je pobožnost i vjera koju su nam namrle i utkale u naše biće generacije Tišnjana kroz povijest, koje su odgajane u vjeri i ljubavi prema Bogu, a posebno se očituju u napjevima Velikoga tjedna. Propovijedi za ove dane držali su redovnici Družbe Duha Svetoga koji inače sada vode župu Zablaće i Mandalinu, a nitko od njih nije iz Hrvatske, već iz drugih 6 zemalja, pa i iz Afrike. Posebno je bilo dojmljivo slušati kako govore hrvatskim jezikom i kako doživljavaju vjeru. Na Veliki ponedjeljak poslijepodne je uskrsna sveta ispovijed. Dođu nam pomoći i svećenici dekanata. To je važan dio duhovne i osobne pripreme za Uskrs. Veliki četvrtak je u svečanom ozračju Isusove posljednje večere, kada u spomen na pranje nogu apostolima, župnik pere noge čuvarima Božjega greba. Nakon sv. mise i pohrane Presvetoga polako uranjamo u razmatranje Isusove muke u Getsemanskom vrtu „rušenjem oltara, skidajući cvijeće, svijeće i ukrase po oltarima“. Služba završava pjevanjem prve polovice Gospina plača, a čuvari sa župnikom nastave zajedničkom večerom po starom običaju. Sutra, na Veliki petak, crkva je otvorena od samog jutra kako bi vjernici mogli doći na poklon Božjem grebu, na molitvu i razmatranju Isusove muke i smrti na križu. Tom prigodom mnogi po starom običaju donose ulje u crkvu. Zajednička liturgija u smiraj dana proslava je Isusove muke i smrti na križu, a završava svečanom procesijom kroz selo, kojoj je u središtu uzdignuti križ. Obredi su prožeti pjevanjem prastarih napjeva koji se pjevaju samo ovog dana. Obrede završavamo prije ponoći pjevanjem drugog dijela Gospina plača. Na Veliku subotu, nakon uskrsnog bdjenja u Dubravi, ispred župne je crkve paljenje i blagoslov ognja iz kojeg palimo Uskrsnu svijeću i male svijeće vjernika. Tako započinjemo uskrsno bdjenje, unoseći svjetlo u crkvu koja je u mraku. Nakon otpjevanih čitanja i psalama, kako predviđa liturgija, župni je zbor svečano zapjevao 7 „Slava Bogu na visini...“, a čuvari Božjega greba padaju. Tada se upale sva svjetla u crkvi, zazvone zvona, a u crkvu muževi trkom unose barjake, a cijelu crkvu ispunjava zvuk orgulja i pjevanje „Slava Bogu...“, onako svečano, svim srcem i punim plućima. Sveta misa završava svečanom uskrsnom pjesmom „Nek mine, Majko.“ Uskrsno jutro uvijek je obilježeno većim brojem vjernika na obje svete mise i svečanim pjevanjem svih prisutnih. F.P. 8 PASTIRSKI POHOD Mons. Ante Ivas, šibenski biskup, pohodio je tišnjanski dekanat u subotu 17. svibnja 2014. U župnoj crkvi u Tisnome skupili su se vjernici iz župa tišnjanskog dekanata, ali ne baš u velikom broju. Susret je započeo biskupovim ulaskom u župnu crkvu, bez velike pompe. Izmolili smo Hvalospjev crkvi. Nakon toga slijedio je razgovor s vjernicima u kojem je otac biskup želio posebno upozoriti i posvijestiti da kao narod i kao vjernici propadamo i izumiremo. Iz izvještaja župa za ovaj ovaj susret vidi se koliko nas je danas manje nego nekada, a smanjio se i broj vjernika koji redovito sudjeluju na sv. misama nedjeljom i blagdanom. Iznijevši porazne brojke na području cijele Šibenske biskupije, pa i Domovine, biskup je želio posvijestiti svim vjernicima njihovu odgovornost za 9 opstojnost na ovim prostorima, kao i za bolji i postojaniji vjerski život koji moramo prenositi na mlađe naraštaje. Bilo je i pitanja upućenih biskupu, kao npr. pitanje duhovnih pokreta u crkvi. Jedna je vjernica rekla kako Šibenska biskupija „zaostaje“ u odnosu na neke druge. Odgovorio je dosta opširno, ali je naglasio da je župa, tj. župna zajednica sa župnikom, kojeg imenuje biskup, temeljni nositelj pastorala, gdje se svi vjernici okupljaju i grade Crkvu, doprinoseći svatko prema svojim sposobnostima i da se treba čuvati pretjerivanja i senzacionalizma. Nakon razgovora s vjernicima u crkvi, koji je trajao oko sat vremena, slijedila je sv. misa, s vjernicima i svećenicima dekanata. Čitanja, psalam, Evanđelje, molitva vjernika, prinos darova, podijeljeni su po župama tako da svaka sudjeluje u svetoj misi. Na kraju sv. mise biskupu smo darovali umjetnički križ, rad Antonije Modrušan, kao trajni spomen na ovaj pastirski 10 pohod. Na njemu su prikazane sve župe dekanata koje predstavljaju likovi njihovih zaštitnika: sv. Mihovil - Murter, sv. Frane - Betina, župna crkva - Jezera, Duh Sveti (golub) Tisno te Gospa od Karmela - Pirovac. Kao što i priliči, nakon sv. mise upriličen je zajednički domjenak, agape, za sve prisutne u Kino-sali, druženje i slobodni razgovor s ocem biskupom. Svi smo primijetili da nas je moglo biti više. F.P. 11 Gospa od Karavaja Župa sv. Kasijana – Sukošan, sa svojim župnikom don Tomislavom Sikirićem, otvorila je ovogodišnje slavlje Gospe od Karavaja. Kako su Sukošanci tradicionalni štovatelji i hodočasnici ovom svetištu, rado su se odazvali našem pozivu. Ono što nas je posebno iznenadilo, a i njih, jest to što su nedavno utvrdili postojanje slike Gospe od Karavaja u jednoj crkvi u Sukošanu, kojoj je u čast sagrađen najljepši oltar. Koliko nam je poznato, to je četvrta slika Gospe od Karavaja. Uz našu sliku u Tisnome, jedna se nalazi u Primoštenu Burnjem, druga u crkvi Svetoga Duha u Šibeniku i „novootkrivena“ u Sukošanu, jedina u Zadarskoj nadbiskupiji. Drugi dan došla je župa sv. Jakova iz Marine sa svojim zborom i župnikom don Darkom Poljakom. To je zadnja župa Šibenske biskupije prema Splitu, a i nisu bili baš česti posjetitelji našeg svetišta. Ovo im je bila lijepa prilika pobliže se upoznati s našim svetištem, pogotovo za mlađe naraštaje koji su došli kao dječji zbor pjevati zajedno sa starijim zborom, ali su nastupali odvojeno. Nakon mise imali su lijepi duhovni koncert, a zatim smo nastavili s druženjem u dvorištu župne kuće i prigodnom okrjepom. Svoj doprinos organizaciji svih događanja dali su stari i novi članovi župnog vijeća. U nedjelju, dan prije blagdana, sv. misa u 11 sati bila je na Karavaju, a za Bratovštinu Gospe od Karavaja u subotu ujutro u 7 sati. Ova misa je tradicionalno na 25. svibnja ujutro u 7 sati, ali ove godine je to bila nedjelja pa smo je slavili u subotu ujutro. Nakon misa po običaju bratovština 12 ostane u zajedničkom druženju i supanju na Karavaju. Jezerani tradicionalno imaju sv. misu uoči blagdana, tj. 25. svibnja u 18 sati, kad je crkva već urešena. Uoči Gospe u 21 sat 31. križni put, ovog puta s jednom posebnosti, predvoditelj don Ivan Tadić predmolio je Put svjetla. Mnogi su prvi put slušali ova razmatranja od Uskrsa do Uzašašća, što nije ni neobično jer je to novijeg datuma. Bilo je lijepo vrijeme i okupio se dobar broj vjernika (oko 1500) na ovoj večernjoj pobožnosti, po mišljenju mnogih to je najljepši doživljaj na Karavaju. Misa nakon pobožnosti križnog puta (22 sata) protekla je u izvanrednom duhovnom ozračju, tišini i sabranosti, što je sam predslavitelj, don Ivan, istaknuo rekavši da se ovo rijetko doživljava. Noć je protekla u pjesmi i molitvi mnogih koji odlučiše cijelu noć probdjeti u molitvi i pjesmi. Blagdansko jutro počelo je laganom kišom te smo se već pribojavali kišnog vremena kao i lani. Ipak je kiša prestala padati, a hodočasnici su pristizali od ranog jutra. U 10:30 sati, nakon razmatranja otajstva krunice, započelo je misno slavlje koje je predvodio biskup Ante Ivas, u koncelebraciji 10-tak svećenika. U propovijedi biskup ukazuje na nove pojave u društvu kojima se žele stvoriti novi zakoni kojima se želi zatrti svaki oblik tradicionalnog braka, razbijati kršćanske, duhovne vrednote i tradicionalne oblike života u našoj domovini. Popodnevno slavlje započelo je u 16:30 sati moljenjem krunice. U 17 sati zvona su ukazala na vrijeme Gospina ukazanja, svi su ustali i pjevali Gospi. Zatim smo nastavili s večernjom i pjevanjem lekcija, povijest ukazanje Gospina Ivanici. Zatim je u 18 sati svetu misu predvodio opet don Ivan Tadić, profesor iz Splita, kao zamjena prof. Tomislavu 13 Ivančiću koji nije mogao doći. Mnoštvo hodočasnika slilo se u Tisno i ispunilo cijeli prostor svetišta. U popodnevnim satima uglavnom je bio mlađi naraštaj, mnogo roditelja s djecom od najranije dobi, koji su došli po Gospin zagovor i Božji blagoslov. Svi uključeni u organizaciju blagdana svojski su se trudili i uložili sve snage da sve prođe u redu. I proteklo je! Da ne nabrajam imena, ovim putem svima hvala i Gospa ih pratila na životnom putu. F.P. KRIZMANICI ŽUPE TISNO Krizmanika je bilo u 23 u dvije generacije (1. i 2. razred srednje škole). Sakramenat svete krizme podijelio je don Ivan Babačić, kojeg je biskup delegirao, a i nekadašnji župnik župe Tisno. 14 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. Antonia Vodan Antonio Knežević Antonio David Perina Bernarda Torić Ines Bogdanović Iva Garofulić Ivana Olivari Jakov Veldić Joško Šimat Kruno Veldić Luka Vodanov Mario Grgurina 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. Mateo Vodanov Patricija Stankov Paula Zurić Petar Lordan Petra Berak Petra Gabre Petra Piljac Sara Vodanov Stjepan Pepelko Tina Vodanov Tonka Crvelin Povijest pučkog pivanja Povijest naše župe počinje na Ivinju i oko crkve sv. Martina. Znamo da je već u 15. stoljeću osnovana Bratovština sv. Martina, a to znači već aktivan i organiziran vjerski život mađu pukom. Ako se običan puk organizira u bratovštine, za vjerovati ja da su i aktivno sudjelovali u liturgiji pjevanjem. Nakon progona pred Turcima naselivši se u Tisnom, u kojem je već postojala mala crkva na mjestu današnje župne crkve, nastavio se intenzivan vjerski život. Među prvima je u Tisnom osnovana Bratovština sv. Duha, a nakon što je mjesto poharala kuga, osnovana je i Bratovština Duša u čistilištu, koja je sagradila i oltar sv. Križa u župnoj crkvi. To je vrijeme kad Tisno doživljava svoj puni procvat u vjerskom životu. Mjesto je praktički ostalo prazno zbog kuge i naseljavaju ga prebjezi pred Turcima, ali i talijanske obitelji iz okolice Bergama. Cijelo 18. stoljeće je vrijeme sveukupnog procvata. U to vrijeme (sredinom 18 st.) Tisno dobiva i orgulje pa 15 vjerujemo da je već i liturgisko pjevanje na visokoj razini. Unatoč izmiješanom stanovništvu ono nije doživjelo neke drastične promjene, već je ostalo u okvirima glagoljaške baštine slično kao i u drugim župama okruženja. Ni prisutnost orgulja nije imala prevelik utjecaj na razvoj pučkog pjevanja „a capella“. Najstarrija knjiga „Zadarski bogoslužnik 1893.“ ,priručnik za pjevaće, još uvijek se nalazi u ormaru župne crkve, a i sva ostala izdanja i priručnici za liturgijsku upotrebu glagoljaške baštine. Listajući te stare bogoslužnike, točno se može utvrditi što se najviše pjevalo. Još mi je u sjećanju da se najviše pjevalo pri ispraćaju pokojnika. Sprovod, pa jutrenja s noćnicima, Dan od gnjeva, pjesma bratovštine - najviše su pohabani listovi u tim starim knjigama. Ništa manje nisu pohabani listovi tekstova večernje i jutrenja kroz godinu, koji su se redovito pjevale. Don Petar Kaer, na prijelazu 19. – 20. st., tiska posebnu jutrenju uz blagdan Gospe Karavaja, s vlastitim tekstovima. To potvrđuje da u Tisnom postoji intenzivan liturgijski život i razvijeno pučko liturgijsko pjevanje. O tome nam govori i najstariji običajnik iz 1904. godine, koji je napisao don Ivan Mirić, tadašnji župnik u Tisnom. On je zapisao sve što je u Tisnom dugogodišnja tradicija, što je 16 već uobičajeno, kako se proslavljaju pojedini blagdani i što se pjeva, procesije kroz mjesto, blagoslovi polja, večernje litanije. Taj običajnik svjedoči o svem liturgijskom bogatstvu, ali i bogatstvu napjeva među kojima ih je dosta i za solo dionice. Poslanice - svečane i korizmene, čitanja uz jutrenja - pokajnička i blagdanska, lekcije svetaca. Kako je to sve skupa sačuvano do današnjih dana, znači da je uvijek bilo kvalitetnih pjevača i župnika koji su njegovali tradiciju pučkog pjevanja. Osvrnuo bih se na način života naših predaka što je posebno imalo odjeka i u crkvenom, odnosno liturgijskom životu. Razvoj, odnosno život starih Tišnjana, odvijao se u plemenskim zajednicama. Najstariji dio Tisnog, onaj na Ratu, imao je tri prezimena i kuće su građene kao obrambeni zid. Svaka ulica je jedna plemenska zajednica. Drugi dio Tisnog razvio se ispred župne crkve i prema najužem dijelu otoka gdje je sad most i gdje su bile obrambene kule. Od crkve do Rata svaka ulica imala je jedno pleme (jedno prezime) i sve su vrlo vjerojatno imale vrata. Kuće uz more grade se tek krajem 19 st., a u tom razdoblju i početkom 20. st. nastaje Gomilica koja se u župnim knjigama vodi kao posebno selo. Zašto ovo naglašavam? Sve do 60. godina prošlog stoljeća Tišnjani su živjeli tim načinom života. Ujutro rano išlo se u polje jer je Dazlina daleko, a dan je uvijek bio kratak. Po pričanju starih, a i kao dijete sam to mogao doživjeti, u polje se išlo pjevajući, posebno žene, a i muškarci, koji su išli pješke goneći tovare, vrijeme su kratili pjesmom. I tako svaki dan i ujutro i uvečer. Treba se u mislima preseliti u to vrijeme kad je masa ljudi i životinja ujutro išla u polje i popodne se vraćala. Tisno je u prosjeku imalo 1800 - 2500 stanovnika. Svako jutro i večer više od polovine išlo je do Oštrice, Ivinja i 17 Dazline. Došavši kući, nije bilo neke posebne zabave, a nisu imali ni volje nakon napornog dana. U kućama se tada redovito okupljala obitelj na molitvu krunice, posebno u Došašću, Korizmi. Kako su u pojedinim ulicama bili iste loze, skupili bi se u jednoj kući. U Došašću i Korizmi nije se pjevalo svjetovne pjesme, ali se po kućama nakon molitve krunice pjevalo pjesme tih liturgijskih vremena. S pjesmom su ustajali i s pjesmom su lijegali unatoč veoma teškom i napornom životu. Blagdani i nedjelje bili su logičan slijed, odmor i pjesma. Ujutro rano nedjeljom i posebno na velike blagdane išlo se na ispovijed i pričest, netko na malu misu i poslije toga čuvati blago u polje, a stari su išli obično na veliku misu. Čobani bi dolazilido Večernje doma da bi mogli poći na misu, posebno na velike blagdane kad su bile „Kantane večernje“ i crkva bi se ispunila kao na misi. Nakon večernje stari su išli igrati karte po konobama , a mlađi bi obično zagledali cure koje su za lijepa vremena sjedile na dnu ulice i pjevale. Pjesmom su obično slali poruke jedni drugima. Ono što se nije mijenjalo desetljećima ili stoljećima, lako je bilo upamtiti i pjevalo se sve napamet. Knjige na misi imala su samo dva-tri pjevača te je često prvi pjevač imao i ulogu šaptača, posebno kad su svirale orgulje, imao je vremena reći prve riječi sljedećeg stiha te bi tako pjevanje bilo skladnije. To se održalo i do danas, a prisutno je i u pučkom pjevanju na ulicama. Nakon 2. vatikanskog koncila u crkvi se puno toga počelo mijenjati. Mi smo imali sreću da to nije imalo prevelik utjecaj na crkveno pučko pjevanje, možda baš zato što je bilo veliko bogatstvo, a i spretnošću tadašnjeg župnika don Mirka koji je dao sebi truda te uputio pjevače u novonastalu situaciju. Za svaku nedjelju i blagdan tiska posebne listiće te svaki prisutni vjernik može sudjelovati u sv. misi. Mnogi običaji, posebno vezani za Veliki tjedan, nisu se mijenjali 18 osim što je ukinut Baraban, ali više zbog malog broja prisutnih i nedostatka pjevača, a ne što se nešto protivilo crkvenim pravilima. Ovdje tvrdim da se nijedan napjev nije izgubio, osim što svoje mjesto nije našao napjev „Barjaci, kreću kraljevi“ koji se već prije bio izgubio. Još jedna situacija koja je sačuvala crkveno pučko pjevanje bilo je postojanje djevojačkog zbora kojeg su kao bogoslovi vježbali don Frane Šimat i don Joso, a vodila ih je pok. Ivanica Stegić te je većina, danas već starih, žena prošla kroz taj zbor. Današnje ženske članice župnog zbora odreda su prošle kroz njega pa su i danas nositeljice ženskog liturgijskog pjevanja. Već sam prije napomenuo da se u crkvi u Tisnom pjevalo napamet i žene su redovito odgovarale zajedno s drugom grupom pjevača. Dakle, cijeli se život Tisnog, koliko god ponekad bio težak i naporan, odvijao uz pjesmu, prožet vjerom u Boga i domoljubljem prema svojem hrvatskom narodu. Uz Dan zahvalnosti Misno slavlje na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u utorak 5. kolovoza u crkvi Gospe od velikog hrvatskog krsnog zavjeta predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Uz brojne svećenike koncelebrirali su provincijal provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kođoman i vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Juraj Jezerinac. Homiliju biskupa Ante Ivasa donosimo u cijelosti. Biblijska Knjiga izlaska, koju smo slušali danas na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja, donosi nam izvješće iz povijesti izraelskog naroda, kao Božju poruku i pouku… Nakon dugih stoljeća provedenih u egipatskom ropstvu, u potlačenosti, bespravlju i robovanju egipatskim faraonima, Bog SE smilovao svome narodu. „Čuo 19 je njihove vapaje i molitve i poveo ih na težak put u slobodu, u slobodnu domovinu.“ Biblija nam potvrđuje kako je put u slobodu zahtjevan. Kako za slobodu treba podnijeti mnoge napore i žrtve. Kako treba prijeći preko mnogih zapreka, preko „mora crvenog“.., kroz opasnu pustinju, kroz muku gladi i žeđi… I kako put u slobodu traži veliku hrabrost, ustrajnost i zajedništvo putnika i vođa. Put u slobodu traži, nadasve, čvrstu vjeru da je sloboda dragocjeni „dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do!“ I da stoga za taj dar Slobode treba biti Bogu zahvalan. Da dar Slobode treba istinski prihvatiti, da ga treba čuvati i braniti. Da Slobodu u slobodi treba znati i htjeti živjeti. A to je nadasve zahtjevan i odgovoran zadatak i sveta obveza za svakoga. Biblija nas opominje kako put u slobodu i sloboda nosi sobom opasnost napasti da, kad na putu slobode dođu teškoće i neugodnosti, naročito kad „ponestane kruha i vode“, kad se pojave smutljivci, da tada neki počnu misliti kako je ipak ono prije, ona vremena „kad su sjedili kraj punih lonaca egipatskih“, zapravo bili bolji, čak i poželjniji, iako su to bili dani ropstva. Mnogi tada zažele povratak „tim stolovima“ starih gospodara. I uvijek se nađe onih, kaže nam Biblija, koji su tada spremni pobuniti narod, zaluditi narod, obmanuti ga, vraćati natrag… Spremni su obezvrijediti slobodu, pomutiti u narodu vjeru u Božji dar slobode, pa čak i Boga i one, koji su ga u njegovo ime poveli na put slobode, optužiti za prijevaru, „za opasne namjere“ , pa čak i za „udruženi zločin“… (Tako se dogodilo i Mojsiju, a eto i mnogim našim vođama i vojskovođam). Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, „zlatnu telad“ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka, nove mudrosti i blagostanja, novih zakona, često protubožjih, protunaravnih i protu 20 narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA pa zaigrati kolo oko „zlatnog teleta“, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu… Ali, poručuje nam sveta Knjiga Božja: Bog je u svojim darovima ustrajan unatoč ljudskoj nevjeri i grijehu: „Čuo SAM mrmljanje sinova Izraelovih… I mnogi pomriješe na putu: prevaranti, zavodnici, „mutikaše“. A narod je ipak, Božjom pomoću, ušao u zemlju Obećanu, svjestan da slobodu trebalo čuvati, braniti i krvavo se za nju žrtvovati. „Ne zaboravi djela Gospodnja“, govorio je Jahve, ponavljali proroci, molila Gospa Marija, opominjali sveci i mučenici… Prisjetimo se i mi danas, da ne zaboravimo: da djeci svojoj možemo prenositi. Nakon dugih stoljeća robovanja svake vrste, ali i stoljeća čežnja i nadanja, molitava i žrtava, i naš je hrvatski narod Bog poveo na put u slobodu. I za nas su konačno došli dani velikog prijelaza iz robovanja u slobodu, u slobodnu i neovisnu „zemlju obećanu“, domovinu Hrvatsku, oslobođenu od „faraona“ svake vrste, boja i ideologija… Bog je i među nama podigao vizionare, proroke, vođe, branitelje koji su poveli narod kroz „bespuća povijesti“ … Trebalo je i nama proći i kroz opasno i krvavo „MORE crvene ideologije“ i njezine idole koji su nemilosrdno smicali i u jame bezdanke bacali još uvijek nesahranjene nedužne žrtve. Ali, mi vjerujemo da je s Božjom pomoću, pod Gospinim zagovorom, u čudesnom zajedništvom svega naroda, odlučnošću naših vođa i branitelja, uz molitvenu podršku svega naroda, „potopljena strašna vojska faraonska, s crvenom zvijezdom i kokardom, s tri uzdignut prsta i posvuda ispisana četiri slova S…“ Smije li se zaboraviti kako su nam, „kad je uskiptio bijes njihov na nas“, rušili sve putove i mostove slobode pa sela i gradove, a na poseban način naše crkve u kojima su pekli janjce i strijeljali kipove, slike i freske? (Kao ovdje u sv. Ante i sv. Mariji u Biskupiji)? Kako su odnosili našu kulturnu 21 baštinu (i još nisu vratili)? Kako su bešćutno ranili našu Katedralu? Sve to s neskrivenim, đavolskim namjerama da nam, mislili su zavazda, otmu slobodu, izbrišu povijest. Da nam satru ime, vjeru, kulturu, “niste tu ni bili, tad će reći svima!“ Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga DOMA i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati „balvane na cestama“. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: „balvane“ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u „sistemu“ koji je kao „crvena zmija“ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, „komunističkom, partijskom“. Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije, kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko… Sve što je bilo hrvatsko bilo je pod etiketom: „nacionalističko, ustaško, fašističko, klerofašističko“ (svi smo mi svećenici i biskupi i dosljedni vjernici bili klerofašisti!)… Hrvatskom se narodu i Crkvi, uporno i ustrajno, na svim razinama i na sve moguće načine prizivao kompleks „ustaštva“… Takvim informacijama o Hrvatskoj i Hrvatima su se punili svjetski arhivi i knjižnice, educirala svjetska diplomacija… Time je desetljećima bilo moguće sve hrvatsko ušutkati i osuditi, satrti pa i ubiti, nekažnjeno… Mnogi su zbog toga bili proglašeni zaslužnim herojima. Na žalost, i danas, u slobodnoj držAVI Hrvatskoj, kao da se ponovno javlja slična retorika pa i slična taktika: zataškati istinu, ne dati joj da progovori, omalovažiti je čak i onda kad progovore iskopane kosti nepobrojivih žrtava. Kao nekidan na mjestu gdje je „prva puška“ pobila i u jamu zazidala hodočasnike i njihova župnika vlč. Maksimilijana, koji su se 27. vraćali od crkve sv. Ane kod Knina, svojim kućama…). 22 Uporno se, u raznim varijacijama, ponavljaju već poznate laži o „hrvatskom ustaškom narodu“. O „Crkvi koja je bila protiv svoga naroda, (pa je zato na dugogodišnje robijanje osuđeno (kao i bl. Stepinac) i pobijeno najviše svećenika u Europi… O Crkvi koja je „20 godina skrivala zločince“, koja je privilegirana, koja se eto usudila podržati tamo nekih 750.000 potpisa za očuvanje vrednota, forme i sadržaja braka, potpisa živih ljudi koji su vrlo jednostavno i trijumfalno obezvrijeđeni i prevareni dizanjem (nekoliko desetaka) ruku u Hrvatskom saboru, izglasavanjem zakona koji nije u skladu ni s naravnim ni s Božjim zakonima. Bio je to zasigurno najtužniji dan u hrvatskoj povijesti! Danas se trebamo sjećati, ne iz mržnje prema ikome (kako nam stalno spočitavaju mrzitelji), nego da se ne zaboravi istina. A istina je da smo morali prolaziti kroz dim i vatru, kroz stravični zvuk sirena, projektila, granata. Morali smo gledati na smrt prestrašena lica majki i djece u skloništima, susretati izbjeglice, logoraše, ranjene, silovane, masakrirane, ubijene. Morali smo svakodnevno pokapati branitelje i slušati neutješne jecaje i krikove majki i djevojaka, djece i prijatelja. A nismo to htjeli. Nametnuli su nam taj rat! I danas se pitamo: jesmo li to mi trebali ili nismo trebali, braniti i obraniti svoju zemlju, obitelji, djecu, mlade? Kardinal Kuharić je govorio: „Ima istina od kojih se ne može i ne smije odustati; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!“… Bio bi doista grijeh bešćutnosti, grijeh do neba vapijući, grijeh nezahvalnosti sve to zaboraviti, zanijekati, obezvrijediti, ili iskrivljavati i skrivati bjelodane činjenice… „Nek se osuši desnica moja i usta moja, ako spomen na te smetnem ja ikada“, plakali su i zaklinjali se Izraelci na rijekama babilonskim. Ponavljamo to danas sa zakletvom i mi… 23 „Rat je poguba ljudske naravi“, govorili su stari mudri Hrvati Dubrovčani. Svaki rat ranjava samu narav i bit čovjeka koji je „slika Božja“. Nitko u ratu ne može ostati potpuno nevin i neokaljan i bezgrešan… To s opterećenjem, tugom i kajanjem priznaju gotovo svi koji su bili primorani prihvatiti obrambeni rat i sve njegove strahote… I zato su spremni oprostiti i zalagati se za mir (ne paradno, nego iskreno). Ponosni smo na njih. Ali samo „istina oslobađa“. Ne manipuliranje istinom… Na žalost, ne može se zanijekati da postoji neka opasna namjera i praksa da se o Domovinskom ratu još govori i piše kao o nekakvom građanskom ratu u kojem su svi jednako krivi i nedužni… Kao da smo bili slijepi i gluhi i glupi pa nismo dobro vidjeli odakle su dolazili topovi, lopovi i rušitelji… I što su nam poručivali, pisali i pjevali, odavle iz Knina na posebno okrutan i krvav način! „Ubi ga, to ti je Stepinac“ vikao je tu pred Kninom „pred balvanima“ na cesti, s puškom uperenom u mirotvorca, biskupa Badurinu… Sve civilizacije svijeta poznaju i priznaju bitnu razliku između branitelja i agresora… žrtve i lopova… Nažalost, vidljivo je da i danas neki u svojim „planovima i raznim načrtanijima o regiji i regionu“, ovu časnu „Oluju“ drže zločinačkom akcijom, a sve sudionike i podupiratelje, od velikog predsjednika Franje, do branitelja i njihovih zapovjednika, zločincima… Čak i nakon oslobađajućih presuda našim generalima braniteljima… Narode moj, „sjeti se svega puta svoga kojim te Bog vodio, i svega što ti je sve na putu učinio: kako te vodio kroz pustinju i zemlju punu otrovnih štipavaca i zmija, iz ropstva te i smrti vodio u slobodu i život… I budi Bogu svome zahvalan!“ Tako je Bog opominjao svoj narod… Mi danas ovom svetom misom zahvaljujemo Bogu nadasve na najvećem Božjem daru života; na daru naših obitelji; naše djece i mladih, na daru slobodne domovine Hrvatske, naše vjere katoličke koja je u našem 24 narodu vjekovima gradila i podržavala nadu i vjeru u slobodu. Danas zahvaljujemo Bogu za pobjedu izvojevane „Olujom“, i za sve naše branitelje, žive, ranjene, poginule i preminule… Za one koji su ovu Domovinu svojom hrabrošću, sve do žrtve života, uz Božju POMOć branili, stvarali i tako postavili temelj njezine izgradnje i rasta, da bude neovisna i svima lijepa, slobodna i sretna domovina. I da se svi njome ponosimo. I ona nama. I da svi za nju odgovaramo… Nikoga iz svojih zahvalnih molitava ne želimo danas izostaviti! Danas molimo i za dar hrabrosti i odgovornosti koja nam je u svakidašnjici naše domovine nadasve potrebna. Hrabrost da budemo svoji, nepotkupljivi i nepokolebljivi u borbi za istinu. Naročito ondje gdje se Istina opovrgava, gdje nas ugrožava lukavstvo laži. Hrabrost i onda kad to znači biti prezren, ismijan, stavljen na stup srama… Molimo da Božja istina iznad svega ne postane bezglasna zbog naše prilagodljivosti, interesa ili ulagivanju moćnicima svijeta, politici, stranačkoj stezi, tzv. općem mnijenju ili agresivnoj modi svijeta…Da se radi Istine uzmognemo hrabro suprotstaviti obmanama ideologija koje se stalno presvlače i modificiraju, uvlače u sva područja života, osobnog, intimnog, obiteljskog, javnog društvenog, narodnog, svjetskog, ali uvijek ostaju „zlo sjeme koje zlim plodovima rađa“, o čemu govori Evanđelje. Mi želimo i molimo da naša domovina Hrvatska bude dobro stablo, da nam, uz Božju pomoć i našu odgovornost, dobrim plodovima rađa: da u našoj domovini bude u središtu čovjek. Jer „čovjek danas postaje oruđe, stvar“, kaže papa Franjo. Potrebno je spasiti čovjeka, vratiti ga u središte društva, Crkve, misli, razumijevanja i najveće brige, ako želimo spasiti svijet!. Molimo da odgovornima bude važno da nam ljudi, naročito mladi i stručni, ostaju u svojoj domovini, na svome ognjištu. Da za sve bude rada, zaslužene plaće i nedjeljnog 25 odmora. Da mladi mogu zasnivati obitelji i djecu rađati i odgajati po svojoj savjesti a ne po nametnutim „kurikulima“, da rastu u slobodi, ljubavi i ljudskom dostojanstvu… Da nam ne umire more i otoci, polja, SELA i gradovi… Zar je moguće da, kraj ovolikoga materijalnog i duhovnog bogatstva lijepe naše domovine, krvlju i ljubavlju njegovane, od mnogih lopova obranjene, moramo rasprodavati „materinu dotu“, oživljavati stare i uvoziti nove protunarodne i protubožje ideologije i zakone, biti najveći dužnici i prosjeci svijeta? Da nam se svake godine sve više čuje tužni plač nad grobovima, nego radosni plač novorođenih… Je li moguće da je našom domovinom hara „anti-kultura smrti“?! I da se odgovorni ne uzbuđuju previše!? Oslobodi nas, Gospodine i Gospe našeg velikog hrvatskog krsnog saveza! „Što nam se ovo događa?!“ pitaju mnogi zabrinuti i obeshrabreni… Jesmo li došli do dna?! Ne… Naša Gospa, Majka i Kraljica, stalno nam, kroz čitavu našu povijest hrvatsku, poručuje da Bogu treba za sve zahvaljivati i Božju pomoć i blagoslov zazivati. Da je s Bogom sve moguće. A papa Franjo stalno ponavlja: „Ne dajte da vam ukradu nadu!“ Vjerujemo da nije slučajno da se upravo na čudesan blagdan „Gospe od sniga“, koju danas slavimo, dogodio ovaj čudesan dan, veliki Božji dar „Olujne“ slobode našem hrvatskom narodu. Nisu li naši branitelji molili i oko vrata nosili, a narod ustrajno, noću i danju, po kućama, trgovima i crkvama, na kopnu i moru, molio njezinu krunicu! Ne smijemo i nećemo to zaboraviti! Tebi, Gospe, i danas povjeravamo našu domovinu Hrvatsku, sve nade, želje i molitve našega naroda, ovdje u domovini, u Bosni i Hercegovini, Srbiji i po svemu svijetu raseljenom. Da u nama živi duša naših ratnika branitelja: „Ja sam duša hrvatskih ratnika Domovinu tražim i stijeg što se vije… 26 Sve bih dao da je vidim ponosnu i lijepu ko u snovima. Sve bih dao da je vidim i opet bih spreman stao, svoj bih život dao!“ S Božjom pomoću i Gospinim zagovorom… Amen! Ante Ivas, biskup šibenski Kronologija župe Tisno. 13. travnja 2014. – povečerje su predvodili Spiritanci, tj. Kongregacija Svetoga Duha, koji su sada u Zablaću. Bio je p. Robert Bartošek i Jozaphat Moša. 21. travnja 2014. – župa Perušić kod Benkovca, sa župnikom don Jerkom Vukojom, posjetila Karavaj i župnu crkvu. 27. travnja 2014. – papa Ivan XXIII. i papa Ivan Pavao II. u Rimu proglašeni svetima. 4. svibnja 2014. – bila je krizma. Krizmanika je bilo u 23 u dvije generacije (1. i 2. razred srednje škole). Krizmatelj je bio don Ivan Babačić. 11. svibnja 2014. – predstavljeno novo župno vijeće preko mise u 9 sati, većina je bila prisutna. 17. svibnja 2014. – bio je Dekanatski pastirski pohod biskupa Ante Ivasa. 23. - 26. svibnja 2014. – proslavili smo Gospu od Karavaja. 1. lipnja 2014. – bili smo na Golubinki u Tišnjanskoj Dubravi, na brdu Sopnju. Misu je predvodio don Lazar Čibarić, župnik Tisnoga. Jama još nije dovoljno istražena. 15. lipnja 2014. – bila je krizmi u Betini. Sakramenat krizme podijelio je otac biskup Ante Ivas. 25. lipnja 2014. – proslavili smo Dan državnosti kod križa molitvom za poginule branitelje i svetom misom za Domovinu. 27 27. lipnja 2014. – proslavili smo svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Misa u Tisnome bila je ujutro u 9 sati, a u Dubravi krunica u 18:30, zatim sveta misa. 28. lipnja 2014. – bila je krizma u Jezerima. Krizmu je imao biskup Ante Ivas. 30. lipnja – 2. srpnja 2014. – svećenici Šibenske biskupije posjetili su Staru Gradišku. Vidjeli su bivši zatvor, mjesto gdje su robijali mnogi svećenici (znalo ih je biti i do 200 u istom trenutku), a do 2000 zatvorenika. Posjetili su i Vukovar, bolnicu, samostan i župnu crkvu, Ovčaru i memorijalno groblje. Strašan dojam. 21. srpanja 2014. – proslavili smo sv. Iliju u Dazlini. Misa je bila ujutro u 9 sati, a poslije smo se zadržali na zakuski. Bilo je 30 ljudi. Prvi puta je padala kiša pa smo u crkvi ostali na zakuski. 23. srpanja 2014. – s nama su bili mladi sa župnikom p. Arekom iz Osijeka. Predvodili su misu i klanjanje. Mladi su dali i svoje svjedočanstvo. Poslije mise i klanjanja nastavili smo druženje u dvorištu župne kuće. 5. kolovoza 2014. – Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan branitelja i Dan Gospe zaštitnice vojnog ordinarija. 7. kolovoza 2014 . – umro don Ante Lovrić Caparin. Posjetite nas na web adresi. www.zupatisno.hbk.hr Izdaje Župa Svetog Duha – Tisno, Rudina dr. Franje Tuđmana 2, 22240 Tisno Tel: 022/439-328 www.zupatisno.hbk.hr e-mail: [email protected] 28