perspektive
ISSN 1848-140X, lipanj 2013., godina 3, broj 2
ZAGREBAČKA
INICIJATIVA
Porezne
oaze na
udaru
Od šume
ne vide
drveće
Rađa li
se nova
Zapadna
unija
Turizam u
borbi protiv
siromaštva
Kreditne
agencije ocjenjivači
ili
ucjenjivači
Kontinent
s najbržim
rastom
NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA
MOŽE LI
HRVATSKA
POSTATI
ODLIKAŠ
Naš sugovornik dr. Ðuro Njavro
nudi program koji bi nas doveo
među respektabilne zemlje
NORDIJSKI MODEL
ZA BUDUĆNOST
Skandinavci nude recept
za efikasniju državu
ZAGREBAČKA
INICIJATIVA
perspektive
NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA
lipanj 2013.
godina 3, broj 2
Sadržaj
Pismo glavnog urednika ................................................................................................... 3
U FOKUSU
Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači ................................................................................ 5
Skandinavci nude recept za efikasniju državu ............................................................... 18
Afrika – kontinent s najbržim rastom ............................................................................. 24
Turizam u borbi protiv siromaštva .............................................................................. 29
TRENDOVI
Svi putevi za poslom vode u Njemačku ........................................................................... 37
Certifikacija povod za nove nesporazume ................................................................. 40
Dalekoistočna dalekovidnost njemačkog diva .......................................................... 42
Tajna visokih zarada ........................................................................................................ 44
Bezvrijedan, a preskup novčić ...................................................................................... 46
REFLEKTOR
Porezne oaze na udaru ................................................................................................... 49
Kad birokrati od šume ne vide drveće ....................................................................... 53
Neka tržište određuje energetske izvore .................................................................... 58
INTERVJU
Đuro Njavro: Može li Hrvatska postati odlikaš .......................................................61
DOSSIER
Rađa li se nova Zapadna unija?! ................................................................................... 75
TRIBINA
Prednje i zadnje dvorište ................................................................................................ 87
SIGNALI
Kina: trgovinski uspon do vrha ................................................................................... 95
Kina kuje potrošnju ......................................................................................................... 96
Draži im papir od metala ............................................................................................... 97
Kako doskočiti kofeinu? ................................................................................................. 98
Vino za pomoć sirotinji ............................................................................................... 100
NOVE KNJIGE
Kako spriječiti ekonomske krize ................................................................................ 101
Bankarsko novo ruho ................................................................................................... 103
Testovi osobnosti pod upitnikom .............................................................................. 107
Zašto (ne) kao samac? ................................................................................................... 109
INDIKATORI ................................................................................................................ 111
2
perspektive
Pismo glavnog urednika
Svega nas tri tjedna dijeli od ulaska u veliku
europsku porodicu. Hoće li to biti „Dan D“
za hrvatsko gospodarstvo? Kad to zapitkujemo
mislimo na krupne promjene koje članstvo u EU
nosi sa sobom: na našu osposobljenost za sistemske
promjene zbog toga članstva – neminovne na
razini države, ali i na razini gospodarstva. Kod
države se susrećemo s povećanim stupnjem
otvorenosti, problemima zajedničkog Proračuna,
ukidanjem međusobnih carina, otvaranjem tržišta rada, povećanom
mobilnošću. Mijenjaju se makroekonomski uvjeti, pa i u strategijama razvoja.
Kod privrednih subjekata te se promjene odražavaju na učincima ekonomije
obujma, promjenama u okruženju, dodatnim informacijama i zaoštrenoj
poslovnoj konkurentnosti. S obzirom na dugoročne pripreme vjerojatno
će izostati EU-šok. Ostaje ipak gorak okus da se u tim pripremama nije
vodilo dovoljno računa o dugoročnim posljedicama ulaska u EU, naročito
na području vanjske trgovine. Možda smo te rizike i svjesno zanemarili, što
se našim susjedima Slovencima obilo o glavu.
Povući ću paralelu koja dosta rječito govori o tome što nas čeka. Hrvatska
već četvrtu godinu za redom nije prošla u finalni dio Eurosonga. Ispala je
u eliminacijama i ove godine. Sve te četiri godine pokušavali smo mijenjati
stil pjesme, izvođače, tražili prilagodbu. Nismo uspjeli! Ove smo godine
čak išli svjesno na traženje svoje niše nudeći Europi naš izvorni proizvod,
klapsko pjevanje. Pokazalo se da sjeverni dio Europe, koji nas je ocjenjivao,
nema puno smisla za takav iskorak. (Usput rečeno, nisu prošli ni predstavnici
Slovenije, Srbije, Crne Gore i Makedonije čime nam je razvijeni Sjever
pokazao naše mjesto u budućoj Zajednici).
broj 2 :: lipanj 2013.
3
Pismo glavnog urednika
Što nam to govori? Bit će zaista teško izboriti svoje političko, društveno i
ekonomsko mjesto pod suncem. Istina, otvara nam se tržište od 500 milijuna
ljudi, otvaraju se novi kanali razmjene robe, usluga, kapitala i ljudi. No,
ništa ne dolazi samo po sebi. Za svaki pomak valja se žestoko boriti, a to se
može postići samo širim sagledavanjem i prilagođavanjem domaće privrede,
javnog sektora, javne uprave i pravosuđa. Ulaskom u EU samo se proširuje
i produbljuje velika domaća zadaća!
Hoćemo li iz svega toga izvući pouke, naučiti konačno lekciju? I. što nam
vrijede sva stečena iskustva zemalja koje su prošle trnoviti put ulaska u EU
ako iz toga nismo spremni prihvatiti činjenice? A one su surove. Ulazimo
u EU u uvjetima kad se ova Zajednica bori za vlastiti opstanak, kad je u
ozbiljnoj stagnaciji proizvodnje i potrošnje te izrazitoj financijskoj krizi.
Tržište EU je zasićeno robama, pa je pitanje gdje su naše realne mogućnosti
proširenoga plasmana. Podjela unutar EU na razvijeni Sjever i manjkavi,
ekonomski inferioran Jug poziciju nam sigurno neće olakšati.
U ovom broju „Perspektiva“ pokušavamo stoga ukazati na neke pravce
budućih aktivnosti koje bi mogle popraviti našu sadašnju nepovoljnu poziciju.
Tu je, prije svega, pokušaj da se istakne kako bi Hrvatska mogla postati
'odlikaš' u tom društvu. Donosimo i prikaz skandinavskog modela kao
modela budućnosti iz kojega bismo mogli mnogo toga naučiti. Upozoravamo
na Afriku, najbrže rastući kontinent. Dajemo prikaz kako se osvajaju
nova tržišta, ukazujemo na novu ulogu Hrvatske na jugoistoku Europe.
Trendovima i signalima pokušavamo skrenuti pozornost na neke male, ali
važne stvari gdje vidimo i povećane šanse za domaću privredu.
4
perspektive
U fokusu
KREDITNE AGENCIJE
Nepristrani ocjenjivači ili
ucjenjivači
Nakon stotinjak godina kreditne agencije postale su moćnije
od najvećih država, ali im je vjerodostojnost dovedena u
pitanje. Prvi put u povijesti SAD je izgubio vrhunski AAA
rejting, a jedna država tužila kreditnu agenciju. Ocjene treba
prihvaćati s rezervom, a reforme provoditi bez vanjskih
pritisaka.
mr. Darko Horvatin
U rujnu prošle godine, Fitch, (najmanja od presvetog trojstva globalnih
kreditnih agencija) pomalo iznenađujuće ostavila je Hrvatskoj krediti rejting
BBB-. Čak s pozitivnim izgledima za poboljšanje. Ocjena je temeljena na
odlučnosti hrvatske vlade da odlučnije krene u reforme i pokrene neophodne
investicije. Kako se pokazalo da od toga neće biti ništa, agencija je koncem
studenog 2012. godine, revidirala svoju prognozu iz stabilne u negativnu, uz
preporuku da nam treba uvjerljiv plan za fiskalnu konsolidaciju, koji iz poteza
vlade nije vidljiv. Dvije vodeće agencije čitavo su vrijeme šutjele su strani,
ali ne zadugo. Koncem prošle godine, Standard & Poor's, vodeća svjetska
broj 2 :: lipanj 2013.
5
U fokusu
kreditna agencija, srušila je dugoročni kreditni rejting Hrvatske iz kategorije
BBB- u BB+, što se smatra „ junk“ (smeće) rejtingom. Premda je trend kretanja
makroekonomskih pokazatelja upućivao da bi se to moglo dogoditi, ocjena
je ipak primljena sa svojevrsnim iznenađenjem. Glavni argument za takvu
ocjenu izostanak je strukturnih reformi, za koje su verbalno svi, međutim kada
se dođe do provedbe, svi uključeni (sindikati, političari, razne udruge) naglo se
ohlade od njih. Javni sektor živi u svom svijetu, i ne dopušta drastičnije rezove,
a politika uvijek balansira između željenog i mogućeg, (pre)često vodeći
računa samo o rezultatu narednih izbora, a ne o dugoročnom interesu zemlje
koju vode. Početkom veljače, Moody's, druga najvažnija svjetska kreditna
agencija, samo je potvrdila ocjenu S&P-a, poslavši poruku investitorima da
pripaze s posuđivanjem novca Hrvatskoj, jer to predstavlja znatan rizik. Kratko
rečeno i oni su nas gurnuli u „smeće“, ponajprije zbog izostanka ekonomskog
rasta, kao i nestvaranje pretpostavki (izostanak investicija) za njegov rast u
bližoj budućnosti.
Niži rejting – niža kamata
Čemu uopće služe ocjene kreditnih agencija? One šalju poruku svjetskim
ulagačima o rizičnosti plasiranja novčanih sredstava u vrijednosne papire
(obveznice) dotične države. Generalno, svako pogoršanje ocjene boniteta
države odražava se na cijenu kapitala koji postaje skuplji. I obratno, svako
poboljšanje ocjene znači jeftiniji kapital. Kažemo generalno, jer ima i
iznimaka. Na tržištu je ipak najvažniji zakon ponude i potražnje. Tako se
u ožujku Republika Hrvatska zadužila na američkom tržištu prodajom 1,5
milijardi dolara desetogodišnjih obveznica, po kamatnoj stopi od 5,6 posto.
Prethodni plasman USD obveznica početkom 2011 godine napravljen je uz
gotovo jedan posto višu kamatu. I ništa tome ne bi bilo čudno, da u to vrijeme
rejting Hrvatske nije bio bolji nego danas! O čemu se radi?
Kretanje prihoda i dobiti vodećih kreditnih agencija (u mil. USD)
2008
2009
Prihodi
Dobit
Prihodi
Dobit
Prihodi
Dobit
S&P
1.583
749
1.537
712
1.695
762
Moody’s
1.268
601
1.278
557
1.466
649
450
178
486
159
nedostupno
nedostupno
Fitch
Izvor: European Commission, 2011.
6
2010
perspektive
Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači
REJTING
Republika Hrvatska
Dugoročno zaduživanje
Agencija
Strana valuta
Domaća valuta
Ocjena
Trend
Ocjena
Trend
BBB−
Negativan
BBB
Negativan
Moody’s
Ba1
Stabilan
Ba1
Stabilan
Standard & Poor’s
BB+
Stabilan
BB+
Stabilan
Fitch Ratings
Američki FED pretvorio se doslovce u tiskaru novca. Politikom jeftinog novca
nastoji pokrenuti američku privredu. Tržište je jednostavno preplavljeno
„zelembaćima“ koje treba negdje uložiti. Stoga su mnoge zemlje odlučile
iskoristiti povoljnu situaciju na američkom tržištu te se relativno povoljno
uspjele zadužiti. I Slovenija je zadnji dan travnja zakoračila na američko
tržište s namjerom izdavanja desetogodišnjih obveznica, koje je tržište bilo
spremno kupiti uz kamatni prinos od 6,125 posto. No, izdanje je odgođeno
zbog toga što je istovremeno zbog problema u bankarskom sektoru Moody's
Sloveniju gurnuo u društvo Hrvatske dodijelivši joj rejting „smeće“. Moody's
je napravio presedan, objavivši ocjenu nižu čak za dva investicijska stupnja
(sa Baa2 na Ba1) uslijed postupka upisivanja slovenskih obveznica (dva sata
prije zatvaranja knjiga upisa). Agencija procjenjuje da će troškovi sanacije
bankovnog sektora iznositi između osam i deset posto BDP-a, odnosno od
tri do četiri milijarde eura.
Primjer zadnjeg plasmana hrvatskih obveznica pokazuje da ocjene kreditnih
agencija ne predstavljaju sveto pismo i trebalo bi ih uzimati s rezervom.
Nisu one uvijek u pravu. Štoviše, često donose pogrešne ocjene koje u
konačnici skupo koštaju sve aktere na tržištu, a mogle bi doći glave i samim
agencijama. Problem je što su globalni ulagači dijelom postali lijeni i ne žele
sami procjenjivati bonitet svojih vjerovnika, već se povode za javno dostupnim
ocjenama rejting agencija, kao ključnim elementom za donošenje investicijskih
odluka. Naravno, velik dio investitora jednostavno nema ni kapaciteta ni
znanja za procjenu rizičnosti ulaganja, no u tom slučaju trebali bi malo više
povesti računa o investicijskim kategorijama te ulagati većinom u one čiji
rizik ipak više razumiju od pukog slova A ili B koji im serviraju agencije. U
konačnici, ceh plaćaju samo oni, ali ne i onaj koji je ocjenu donio. Agencije
već stotinjak godina gotovo predstavljaju „svete krave“ globalnog financijskog
sustava. Ipak, i tu se naziru promjene.
broj 2 :: lipanj 2013.
7
U fokusu
Početkom veljače dogodio se neviđeni presedan. Jedna država podigla je
tužbu protiv jedne kreditne agencije. I to ne bilo koja država već SAD, a
tuženik je ni manje ni više nego najveća svjetska kreditna agencija Standard
& Poor's. Osnova za tužbu temelji se na mogućim nezakonitostima prilikom
određivanja rejtinga drugorazrednih hipotekarnih obveznica koje se gurnule
svijet u globalnu financijsku krizu 2007. godine, čije se posljedice i danas
osjećaju. Zbog, blago rečeno, šlampavosti i olakog davanja najviših ocjena
sumnjivim drugorazrednim hipotekarnim vrijednosnim papirima, agencija bi
mogla platiti globu od basnoslovnih pet milijardi dolara. Puno, čak i za tako
moćnu financijsku organizaciju. Zlobnici bi rekli da posljedice subprime krize
nisu glavni razlog za tužbu, već da je to potez Standard & Poor's-a koji je
dobrano prodrmao američku ekonomiju. Prva je to agencija koja se usudila
dirnuti u američki mit – vrhunski AAA rejting. Naime, početkom kolovoza
Oznake i pojašnjenja dugoročnog kreditnog rejtinga vodećih kreditnih agencija
REJTING / AGENCIJA
S&P
Moody’s
Fitch
Investicijski rejting
Najviša kreditna kvaliteta
AAA
Aaa
AAA
Visoka kreditna kvaliteta
AA+
AA
AA-
Aa1
Aa2
Aa3
AA+
AA
AA-
Snažna sposobnost plaćanja
A+
A
A-
A1
A2
A3
A+
A
A-
Adekvatna sposobnost plaćanja
Najniži rejting u investicijskom razredu
BBB+
BBB
BBB-
Baa1
Baa2
Baa3
BBB+
BBB
BBB-
BB+
BB
BB-
Ba1
Ba2
Ba3
BB+
BB
BB-
B+
B
B-
B1
B2
B3
B+
B
B-
Vrlo visok rizik
CCC+
CCC
CCC-
Caa1
Caa2
Caa3
CCC+
CCC
CCC-
Nenaplativo, najniža kategorija
C
D
Ca
C
C
D
Špekulativan rejting
Špekulativan kreditni rizik zbog negativnih
makroekonomskih promjena
Visok špekulativan rizik, nepogodno za
investiranje
8
perspektive
Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači
prošle godine ta je agencija spustila američki rejting sa AAA na AA+. Prvi je
to put u povijesti da SAD nema najviši mogući rejting. U svakom slučaju bit će
zanimljivo pratiti sudsku borbu titana, osim ako se suprotstavljene strane ne
nagode i izbjegnu mrcvarenje na sudu, što bi svakako odgovaralo Standard
& Poor's-u kako ne bi na vidjelo izišlo njihovo „prljavo rublje“.
Lakše investiranje
Kreditne agencije su kompanije koje dodjeljuju kreditni rejting izdavateljima
određenih vrsta dužničkih obveza kao i samim dužničkim instrumentima.
U pojedinim slučajevima rejting dobiva i sam serviser duga. Izdavatelji
vrijednosnih papira najčešće su kompanije, države, pokrajine, neprofitne
organizacije ili nacionalne vlade koje izdaju dužničke papire (npr. obveznice)
kojima se trguje na sekundarnom tržištu. Kreditni rejting za izdavatelja uzima
u obzir njegovu kreditnu sposobnost, odnosno mogućnost za otplatu kredita
i direktno utječe na kamatnu stopu izdanog vrijednosnog papira.
Nedodirljivost ocjene kreditnih agencija došla je u pitanje nakon izbijanje
financijske krize u razdoblju od 2007. do 2009. Prije desetak godina američka
Komisija za vrijednosnice (SEC) uputila je Kongresu detaljan plan pokretanje
istrage poslovanja kreditnih agencija zbog kršenja propisa tržišnog natjecanja
kao i sukoba interesa. Nakon drastičnog snižavanja rejtinga većine zemalja
Europske unije, uslijed europske dužničke krize, iz Europe su krenule oštre
kritike na račun kreditnih agencija. Rejting koriste ulagači, izdavatelji,
investicijske banke, brokeri-dealeri i vlade. Za ulagače, rejting agencije
povećavaju raspon investicijskih mogućnosti i prikazuju lako primjenjivu
mjeru relativnog kreditnog rizika, čime se generalno povećava efikasnost
tržišta, te snižavaju troškovi vjerovnika i dužnika. To pridonosi rastu ponude
rizičnog kapitala spremnog za ulaganje što direktno utječe na gospodarski
rast. Također, tako se otvara tržište kapitala i za kategorije dužnika koji bi
mu inače teško mogli pristupiti (male države, bolnice, start-up kompanije).
Izdavatelji se oslanjaju na kreditni rejting kao na neovisnu potvrdu vlastite
kreditne sposobnosti koja određuje vrijednost papira koji izdaju.
Svako značajnije izdanje obveznica mora imati ocjenu boniteta od barem
jedne od vodećih kreditnih agencija kako bi bilo uspješno. Bez kreditne ocjene,
izdanje bi moglo propasti zbog slabog odaziva investitora ili zbog preniske
ponuđene cijene (odnosno previsoke kamate uz koju su ulagači spremni
posuditi novac). Regulatori se također oslanjaju na ocjenu kreditnih agencija.
Tako prema Baselu II, bankovni regulatori dozvoljavaju bankama upotrebu
kreditnog rejtinga od određenih agencija (uglavnom Standard & Poor's,
Moody's i Fitch) za izračun potrebnih kapitalnih rezervi (adekvatnost kapitala).
broj 2 :: lipanj 2013.
9
U fokusu
Iza toga se krije ideja da banke i druge financijske institucije ne moraju održavati
istu razinu kapitala za slučaj naglog povlačenja depozita ako su investirale u
visoko likvidne i vrlo „sigurne“ vrijednosnice (poput američkih ili njemačkih
državnih obveznica). Regulatori kreditni rejting koriste i u druge svrhe. Tako se
pojedinim izdavateljima obveznica omogućuje korištenje skraćenog prospekta
za izdavanje vrijednosnih papira ako se radi o renomiranom izdavatelju čiji je
kreditni rejting veći od određene razine. Uvidjevši važnost kreditnih agencija u
formiranju kapitala, pojedine vlade pokušavale su utemeljiti lokalne agencije
s raznovrsnim regulatornim olakšicama i potporama. To bi, međutim, moglo
biti kontraproduktivno, utoliko što bi otupilo tržišni mehanizam u kojem se
agencije natječu, poticanjem takvih neiskusnih agencija na uštrb onih koje
djeluju već gotovo jedno stoljeće.
Ocjena nije garancija
Kreditne agencije imaju svoju ulogu i u strukturiranim financijskim
transakcijama. Za razliku od tipičnog zajma ili izdanja obveznica gdje
zajmoprimac nudi plaćanje određene naknade na pozajmljeni novac,
strukturirana financijska transakcija može se promatrati kao serija kredita s
različitim karakteristikama ili kao više malih kredita sličnog tipa upakiranih u
tranše. Rejting često određuje kamatnu stopu ili cijenu pridruženu određenoj
tranši, temeljenu na kvaliteti kredita ili druge imovne
koja se u njoj nalazi. Kompanije uključene u takve
Nakon izbijanja transakcije često se konzultiraju s agencijama kako bi
financijske krize, im pomogle strukturirati pojedinu tranšu tako da ona
dobije željeni kreditni rejting. Primjerice, kompanija
rejting agencije želi posuditi veću količinu novčanih sredstava
podvrgnute su izdavanjem vrijednosnih papira. Međutim, iznos je
prevelik da bi se plasirao kao pojedinačno izdanje
kritikama jer bi ulagači zahtijevali previsok prinos. Umjesto
toga, kompanija odluči izdati tri odvojene obveznice
s tri različita kreditna rejtinga – A (umjereni rizik), BBB (srednji rizik) i BB
(špekulativni rizik). Pri tome je jasno da će za obveznice s rejtingom A platiti
nižu kamatu nego na onu s BB rejtingom, međutim ukupna kamata koju će
kompanija platiti bit će niža nego da se zadužila kroz samo jedno izdanje.
Za pomoć u strukturiranju tranši kompanija će se obratiti kreditnoj agenciji
koja će joj sugerirati kojom vrstom imovine osigurati svaku tranšu kako bi joj
bila dodijeljena ciljana ocjena nakon izdanja.
Nakon izbijanja financijske krize, rejting agencije podvrgnute su kritikama
posebice zbog velikih gubitaka ostvarenih na dužničke papira s kolateralom
10
perspektive
Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači
(CDO), što je ustvari obveznica čija je otplata osigurana hipotekom, a često
i otplatom auto-kredita, kreditnim karticama itd. Unatoč tome što im je
nerijetko bio dodijeljen vrhunski AAA rejting. Obrana agencija svela se
na konstataciju da je njihova ocjena rezultat analize u točno određenom
trenutku, da nikad nisu jamčili određeni rejting pojedinoj tranši, te da svaka
promjena faktora rizika utječe na ocjenu boniteta i rezultira promjenom
prvotno dodijeljenog rejtinga. Pojedine agencije ne rangiraju obveznice u
čijem su strukturiranju sudjelovale. Kao što i same agencije navode, njihova
ocjena izražava mišljenje, a ne garanciju vjerovnicima da neće biti problema
s naplatom duga. Smatra se da AAA rejting predstavlja svojevrsnu garanciju
niske volatilnosti (raspon promjene cijene) i visoke likvidnosti (mogućnosti
kupoprodaje) vrijednosnog papira. No, kod strukturiranih obveznica mnogo je
faktora u igri i samo mala promjena percepcije tržišnog rizika može uzrokovati
nagle oscilacije cijena takvih papira bez obzira na njihov „papirnati“ rejting. S
time bi se morali pozabaviti i regulatori jer raširena primjena ocjene boniteta
u bankama prvenstveno se temelji na pretpostavci da visok rejting označava
nisku volatilnost i visoku likvidnost.
Sve brojnije kritike
Kreditne agencije sve se više kritiziraju iz sljedećih razloga:
• Presporo snižavaju rejting kompanija. Primjerice, Enron je još četiri
dana nakon stečaja imao investicijski rejting, unatoč činjenici da su
rejting agencije već mjesecima bile upoznate s problemima kompanije.
Moody's je povlaštenim dionicama kompanije Freddie Mac držao
najviši rejting sve dok Warren Buffett nije na TV mreži govorio o toj
kompaniji, da bi naredni dan srezao ocjenu tek jednu stepenicu iznad
„smeća“ (junk ocjena). Pojedine studije su dokazale kako su spreadovi
(raspon između kupovne i prodajne cijene) korporativnih obveznica
počeli rasti s padom kvalitete kredita, ali prije nego što je rejting snižen,
implicirajući pritom da tržište predvodi snižavanje boniteta, dovodeći
tako u pitanje informacijsku vrijednost kreditnog rejtinga. Umjesto da se
oslanjaju na ocjene kreditnih agencija, regulatori bi trebali bankama i
drugim financijskim institucijama nametnuti primjenu razlike u prinosu
između dvije obveznice (credit spread) pri izračunu rizika u svojim
portfeljima.
• Vodeće agencije često su u prebliskim odnosima s menadžmentom
kompanija, čime se otvara mogućnost za pretjeran utjecaj na krajnju
ocjenu, koja često ne odražava realno stanje kompanije. Učestalo
se sastaju s vodećim ljudima tvrtki savjetujući ih što poduzeti u svrhu
broj 2 :: lipanj 2013.
11
U fokusu
očuvanja rejtinga. Kako kompanije plaćaju agencijama za dodjelu
rejtinga, to također otvara prostor za nagađanja o sukobu interesa
dovodeći u pitanje finalnu ocjenu agencija.
• Agencije se optužuju za taktiku ucjene pri akviziciji novih klijenata,
odnosno tjeranje kompanija da zatraže njihovu ocjenu. Tako je
Moody's samoinicijativno započeo objavljivati rejting Hannover Re,
uputivši dopis kompaniji da „se vesele trenutku kada će Hannover
Re biti spreman platiti za ocjenu“. Hannover Re je odbio platiti, na
što je agencija nastavila objavljivati ocjenu, ali ju je snizila, unatoč
uspješnom poslovanju. Kako su Nijemci i dalje odbijali platiti, 2004.
godine Moody's im je skresao rejting na „smeće“. Unatoč tome što su
im druge agencije dale puno bolju ocjenu, dioničari su pretrpjeli šok
jer je tržišna vrijednost kompanije pala za 175 milijuna dolara.
• Snižavanje kreditnog rejtinga ne znači samo da će porasti cijena
zaduživanja, nego može imati šire negativne efekte. Tako u mnogim
ugovorima o kreditu stoji da kompanija mora odmah pristupiti otplati
duga ako joj rejting padne ispod određene granice. To može dovesti
do tzv. „spirale smrti“ ako pad rejtinga aktivira takve klauzule o
automatskom dospijeću kredita, tj. rezultirati bankrotom kompanije, kao
što se dogodilo u slučaju Enrona. Od tada se od kompanija izlistanih
na burzi traži da objave postojanje takvih klauzula u ugovorima, dok
kreditne agencije nastoje ograničiti daljnju primjenu sličnih klauzula.
• Agencije se optužuje za oligopol jer su barijere za ulazak novih igrača
na tržište visoke, a i sam biznis je temeljen na reputaciji (financijska
industrija ne drži do ocjena manjih agencija). Od većih agencija
jedino je Moody's neovisan i javno objavljuje financijska izvješća
isključivo iz primarne djelatnosti – ocjene boniteta, dok drugi objavljuju
konsolidirana izvješća.
• Agencije su najviše griješile u procjeni rejtinga strukturiranih proizvoda
dodjelom AAA rejtinga, da bi ubrzo izgubili najviši rejting, a nerijetko
završili i u klasičnom bankrotu, što je u probleme dovelo mnoge banke
(AIG) s velikim portfeljem takvih papira i nedovoljnom kapitalnom
rezervom. Ulagači se zbog raznih razloga (nedostatak kvalificiranog
osoblja i troškova) oslanjaju isključivo na procjene kreditnih agencija,
umjesto da pokušaju sami detektirati rizike koji se kriju u takvim
vrijednosnim papirima. William Gross, osnivač investicijske kompanije
Pimco, pozvao je ulagače na ignoriranje procjena kreditnih agencija,
opisujući ih pritom kao idiote s matematičkim alatima, ali bez ideje
kako ih upotrijebiti.
12
perspektive
Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači
• Mnogi strukturirani proizvodi za čiji su rejting agencije bile odgovorne
sastojali su se od BBB kredita niže kvalitete, ali kad su uključeni u CDO,
pripisan im je vrhunski AAA rejting. Isplate po takvim proizvodima
često su rađene u tranšama, gdje je prvoj tranši dodijeljen najviši
rejting i isplaćena je prvim novčanim tijekom od BBB rangiranih kredita,
dok su se gubici slijevali u niže rangirane tranše. Kreditne agencije
pomagale su izdavateljima strukturirati takve papire u svrhu dobivanja
AAA rejtinga. Naknada za takav rejting kretala od petsto tisuća do
milijun dolara.
• Smatra se da su agencije prilikom dodjele rejtinga državama u sukobu
interesa jer imaju politički interes da ne budu prekritične prema
zemljama na čijem području djeluju i čije ih institucije nadziru
CDS bolje mjerilo rizika
Tri najveće svjetske kreditne agencije su Standard & Poor's, Moody's Investor
Service i Fitch Ratings. Prve dvije kontroliraju po 40 posto tržišta, dok Fitch
drži oko 14 posto tržišta i najčešće se koristi kao alternativa jednoj od vodećih
agencija. Zanimljivo je spomenuti da su zapravo regulatori tržišta, poput
američkog SEC-a, utjecali na stvaranje oligopola
jer su tržišne sudionike zapravo prisilili da koriste
(gotovo isključivo) usluge tih agencija. Čak i Basel Ako dužnik ne
II upućuje banke na primjenu ocjene tih agencija vrati kredit,
prilikom obračuna adekvatnosti kapitala. Zbog
toga jača inicijativa da regulatori umjesto ocjena vjerovnik se
kreditnih agencija kao mjerilo uzimaju kupoprodajnu naplaćuje od
cijenu rizika nekog izdavatelja za određenu premiju,
odnosno Credit Default Swap. To je ustvari cijena onoga tko mu
osiguranja kredita. Ako dužnik ne vrati kredit, je prodao takvo
vjerovnik se naplaćuje od onoga tko mu je prodao
takvo osiguranje. U pravilo CDS tržište brže reagira osiguranje
na promjene boniteta izdavatelja nego kreditne
agencije. Tako je često tijekom europske dužničke krize cijena rizika (CDS)
pojedinih zemalja naglo porasla, a rejting im tek naknadno smanjen. Većina
kreditnih agencija drži se jednog od ova dva poslovna modela. U početku
sve su se agencije oslanjale na pretplatnički poslovni model u kojem se
rejting ne distribuira besplatno, već ga primaju samo pretplatnici na njihove
publikacije. Tako je najveći dio prihoda ostvarivan od pretplate. Danas se
većina manjih agencija oslanja na taj model poslovanja, te se smatra da je
tako manja mogućnost izbijanja sukoba interesa. Veće agencije, uključivši
broj 2 :: lipanj 2013.
13
U fokusu
i „veliku trojku“, oslanja se međutim na poslovni model u kojem izdavatelj
plaća za dobivanje rejtinga i koji se onda javno objavljuje. Kritičari ovog
modela smatraju da tu ima puno prostora za sukob interesa. Zagovaratelji
takvog načina poslovanja ukazuju na problem pretplatničkog odnosa jer
većina ulagača nije zainteresirana za neke obveznice, koje u tom slučaju
ostaju bez rejtinga, a također ukazuju na moguć sukob interesa ako jedan
pretplatnik predstavlja veći izvor prihoda agencije, koja se u tom slučaju osjeća
„obveznom „ objaviti rejtinge koji podržavaju njegovu ulagačku politiku.
Stogodišnjaci
The Fitch Publishing Company osnovana je ravno pred stotinu godina.
Osnovao ju je John Knowles Fitch, 33-trogodišnji poduzetnik koji je upravo
preuzeo očevu tiskarsku tvrtku. Imao je jedinstven cilj za svoju kompaniju –
objavljivanje financijskih statističkih podataka obveznica i dionica. Jedanaest
godina kasnije proširio je posao kreiranjem sustava za rangiranje dužničkih
obveza prema mogućnostima izdavatelja da ih otplati. Postavio je standarde
u industriji kada je 1924. godine predstavio AAA do D rejting sustav, koji su
naknadno preuzele druge kreditne agencije. Unatoč tome, Fitch je danas
najmanja agencija među vodećom trojkom. Koncem 1990-ih spojio se s
IBCA London, podružnicom francuske kompanije Fimalac.
Henry Varnum Poor objavio je „History of Railroads and Canals in the United
States“ daleke 1860. godine kao prethodnicu analize vrijednosnih papira koja
se u narednom stoljeću razvila do neslućenih razmjera. Njegova kompanija
za objavljivanje financijske statistike zvala se H.V. and H.W.Poor Company.
Još jedan financijski analitičar, Luther Lee Blake želio se okušati u tom
području, te je 1906. godine (godinu dana poslije smrti H.V. Poora), osnovao
Standard Statistic. Te dvije kompanije spojile su se 1941. godine u Standard &
Poor's Corporation, te danas predstavljaju najveću svjetsku kreditnu agenciju.
Kompaniju je 1996. preuzela kompanija The McGraw-Hill. Standard & Poor's
postao je najpoznatiji po dioničkim indeksima, poput S&P 500, koji je danas
vodeći indikator za odluke o investicijskom ulaganju kao i važan pokazatelj
stanja američkog gospodarstva. Moody's Corporation osnovao je John
Moody 1909. godine kao holding kompaniju u kojoj je najznačajniji Moody's
Investor Services. Kreditni rejting objavljuju od 1914. godine, s time da u se
do 1970. godine bavili isključivo rejtingom državnih obveznica, dok danas
pokrivaju i korporativne papre i bankovne depozite.
14
perspektive
Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači
Kako dobiti rejting
Dužnici žele imati ideju koliko je „siguran“ njihov vrijednosni papir, dok
ulagači traže nepristranu ocjenu vjerojatnosti kompanije da isplati dug. Stoga
kompanije često unajmljuju kreditne agencije da ocijene njihov dug. Nakon
što kompanija zatraži ocjenu, agencije je analiziraju
što je pažljivije moguće. Ipak, ne postoji čaroban
formula za određivanje kreditnog rejtinga pojedine Vrhunski rejting
institucije. Umjesto toga agencija donosi subjektivnu
procjenu mogućnost kompanije da isplati dug. Kod označava
procjene, agencije gledaju brojne faktore, od visine sigurnu
duga, karaktera, izražene volje i financijske stabilnosti
da se dug isplati. Premda se većina tih podataka može investiciju
pronaći u financijskim izvješćima, drugi (poput stava
prema otplati duga) moraju biti vrlo pomno procijenjeni. Primjerice, nedavno
snižavanja kreditnog rejtinga dotad neupitnog SAD-a, koje je napravio
Standard & Poor's, napravljeno je temeljem ocjene političkog balansiranja
federalne vlade , kakvo nije u skladu s ponašanjem vrhunski rangirane AAA
institucije. Kod procjene kreditnog rejtinga agencije dug klasificiraju u jednu
od ovih kategorija
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
Vrhunski rejting
Gornji umjereni rejting
Donji umjereni rejting
Neinvesticijski (špekulativni) rejting
Visoko špekulativan rejting
Vrlo visok rizik – blizu stečaja
Stečaj
Vrhunski rejting označava sigurnu investiciju, dok su one pri kraju ljestvice
najrizičnije jer su već pokazale nemogućnost podmirenja obveza. Svako
spuštanje na toj ljestvici označava rizičniju investiciju, što podrazumijeva da
ulagači traže i veći povrat na takvo ulaganje. Institucije s višim kreditnim
rejtingom mogu povoljnije posuđivati novac na tržištu kapitala. Tako su
nagrađeni dužnici koji odgovorno upravljaju svojim sredstvima i pravovremeno
podmiruju obveze. Ulagači žele biti upoznati s razinom rizika kompanije kojoj
pozajmljuju novac. Tu im pomažu kreditne agencije koje ih pravovremeno
upozoravaju na svaku promjenu u bonitetu vjerovnika.
Ne izbjegavaju svi ulagači rizične investicije, no pri tome žele veću
kompenzaciju za ulaganje. Kod donošenja investicijske odluke, uglavnom
se oslanjaju na ocjene kreditnih agencija. Lošija ocjena može predstavljati
broj 2 :: lipanj 2013.
15
U fokusu
poziv na uzbunu, što znači ili previše duga ili izražena nemogućnost njegove
otplate. Naravno, problematični dužnici uvijek opovrgavaju probleme, stoga
je dobro da ih kreditni analitičar upozori na potencijalne probleme, kako
bi se provele potrebne promjene u načinu poslovanja koje bi rezultirale
zadržavanjem kreditne ocjene.
Slovenija je dugo bila zvijezda nove Europe, ali je zvijezda naglo potamnjela,
a rejting (za sada samo prema Moody'su) završio u smeću. Odgađanje
reformi i privatizacije, rezultiralo je kolapsom slovenske privrede. Sprega
politike i tajkuna dovela je domaće, pretežito državne banke na rub propasti.
Možemo tek zamisliti kako bi to kod nas izgledalo da banke nisu privatizirane
i da politika još uvijek ima utjecaj u njima. Sjetimo se samo što se prije par
godina događalo u relativno maloj Hrvatskoj poštanskoj banci. Ne želimo
uopće zamišljati razmjere malverzacija i pogodovanja u slučaju Zagrebačke ili
Privredne banke da su one kojim slučajem još uvijek privatne. Sve promašaje,
lopovluke i malverzacije u konačnici plaća vlasnik banke ubrizgavanjem
svježeg kapitala. Država ga nema. Ni slovenska ni hrvatska. Zato HPB ide
u privatizaciju jer mu treba svježi kapital za nesmetano poslovanje. Vidjet
ćemo kojim će se sredstvima dokapitalizirati slovenske banke, kojim trebaju
milijarde eura svježeg novca. Sve je izglednije da će naši
susjedi zatrebati međunarodnu pomoć, ma koliko se tome
Conditio
opirali. U protivnom, ne treba sumnjati da će i druge
"
agencije kreditni rejting Slovenije gurnuti u smeće.
sine qua non" dvije
Ono što svakako iznenađuje je vrijeme objave ocjene.
globalnog U pravilu se zemlja kojoj se mijenja bonitet obavještava
sati prije javne objave, a nikada se nije dogodilo
financijskog nekoliko
da se ocjena objavi uslijed postupka prodaje obveznica.
sustava Naravno,izdanje je zaustavljeno i postupak će se ponoviti
kroz nekoliko dana kada se smire duhovi. Naime, Slovenija
hitno treba barem tri milijarde eura. S lošijom kreditnom
ocjenom, to će ih skupo stajati. U protivnom, morat će zatražiti vanjsku
pomoć. Zbog vremena kada je ocjena objavljena Slovenija je pretrpjela
znatnu financijsku štetu (skuplje zaduživanje). Tu se otvara prostor za podizanje
tužbe protiv Moody'sa za naknadu štete. Hoće li i druga svjetska kreditna
agencija završiti na sudu? Svakako ne vjerujemo da bi se bila koja agencija
usudila što je napravljeno“deželi“, učiniti nekoj od većih i utjecajnijih zemalja
(poput Njemačke ili Francuske). Za testiranje strogoće izabrali su malenu
Sloveniju.
Nakon ovakvog pregleda rada, prednosti i mana kreditnih agencija, jasno je
da su one „conditio sine qua non“ globalnog financijskog sustava. Dopušteno
im je da izrastu u globalnog diva koji je u mogućnosti ucjenjivati ne samo
16
perspektive
Nepristrani ocjenjivači ili ucjenjivači
kompanije, već i vlade. Jednim potezom pera odlučuju o sudbini milijardi ljudi.
Bez posljedica. Barem do sada. Podnose račune samo svojim dioničarima,
a njih u konačnici jedino zanima profit. Jasno je da se tu otvara prostor
za razne manipulacije. Stoga, njihove ocjene ne treba uzimati zdravo za
gotovo jer vidimo da i one griješe (slučajno ili namjerno), na svakako njihove
procjene i preporuke treba shvatiti ozbiljno. Tako i hrvatska vlada ne treba
paničariti zbog lošije ocjene, ali treba osluhnuti što o nama drugi misle i
pokušati pokrenuti promjene i reforme, a ne tek onda kada smo stjerani u
kut. Kad-tad nećemo više imati manevarskog prostora i morat ćemo rezove
provoditi preko noći i pod svaku cijenu. Prisjetimo se koliko se dugo priča o
restrukturiranju domaćih brodogradilišta, a provodi se tek sada kada nam je
to uvjet za ulazak u Europsku uniju i sve mora biti gotovo u nekoliko mjeseci.
Jasno da se u tako kratkom roku ne mogu iznaći najbolja rješenja. Međutim,
politici više odgovara takav scenarij u kojem se kaže „tako Bruxelles traži“.
Tko god da traži, cijenu plaćamo svi, stoga stisnimo zube i sami pokrenimo,
kontrolirajmo i okončajmo reforme. Ne radi MMF-a, kreditnih agencija ili
EU-a, već radi nas samih.
Sve materijale objavljene u ovoj ediciji
možete čitati u online verziji:
www.inicijativa.com.hr
broj 2 :: lipanj 2013.
17
NORDIJSKI MODEL ZA BUDUĆNOST
Skandinavci nude recept za
efikasniju državu
Vikinzi su izbjegli privrednu sklerozu južne Europe i
nejednakost Amerike. Svijetu nude recept kako reformirati
javni sektor i učiniti državu efikasnijom i odgovornijom,
a njihove glavne pouke nisu političke nego praktične.
Nordijske se zemlje ponose poštenjem i transparentnošću
svojih vlada koje su predmet rigoroznog nadzora. Porezi su
im previsoki, povlastice prevelike. Ali te zemlje neprestano
provode strukturne reforme i ne žrtvuju ono što model čini
tako vrijednim: sposobnost investiranja u ljudski kapital i
zaštitu od lomova koji su dio kapitalističkih sustava.
dr. Uroš Dujšin
Male zemlje često prednjače kada su u pitanju reforme. U 1980-ima
to je bila Britanija zahvaljujući tačerizmu i privatizaciji. Mali Singapur
bio je dugo uzorom mnogim reformatorima. Četiri najvažnije nordijske
zemlje – Švedska, Danska, Norveška i Finska – stoje sasvim dobro. Ako
biste se željeli ponovno roditi bilo gdje u svijetu kao osoba prosječnog
talenta i dohotka, trebali biste postati Vikingom. Nordijske zemlje su na
vrhu ljestvica, od konkurentnosti do socijale i zadovoljstva. Izbjegle su
ekonomsku sklerozu južne Evrope kao i nejednakost u Americi. Teoretičari
razvoja počeli su nazivati uspjeh reformi „odlaskom u Dansku“. U
međuvremenu je regija koja je nekada bila sinonimom za namještaj uradi
sam i kvartet Abba postala i kulturnim uzorom.
Kao što objašnjava nedavno objavljena analiza The Economista, nešto
od toga treba zahvaliti i sretnim okolnostima. Nordijske su zemlje mudro
18
perspektive
Skandinavci nude recept za efikasniju državu
upravljale svojom dužničkom krizom u 1990-ima; no zanimljivo je
zašto je nordijski model u modi. Političarima širom svijeta – naročito na
prezaduženom Zapadu – one nude recept kako reformirati javni sektor
i učiniti državu efikasnijom i odgovornijom. Ideja o smanjenom udjelu
države je šok, kako za francuske ljevičare koji sanjaju o socijalističkoj
Skandinaviji, tako i za američke konzervativce koji se boje da se Obama
sprema na skandinavizaciju Amerike. Krivo! U 1970-ima i 1980-ima
nordijske su zemlje doista bile države s visokim porezima. Neki su bili
prisiljeni platiti čak 100% poreza na dohodak (!). No to nije išlo: Švedska
je od četvrte najbogatije zemlje u 1970. pala na četrnaesto mjesto u
1993.
Javni izdaci još uvijek prekomjerni
Od tada su Šveđani promijenili smjer – uglavnom udesno. Udio države u
švedskom BDP-u smanjen je za oko 18%, što je manje no u Francuskoj, a
uskoro bi mogao biti i manji nego u Britaniji. Smanjili
su poreze: porez na dohodak poduzeća iznosi 22%,
Država nije
manje no u Njen je proračunski deficit 0,3% BDP-a
– dok američki iznosi 7 posto .No taj model nije
popularna zato
savršen. Udio javnih izdataka još je teško prihvatljiv i
održiv. Otuda i opasnost od emigracije poduzetnika. što je moćna
Skandinavci pokazuju da i zemlje EU mogu biti
uspješne. A kako Azijci uvode države blagostanja,
i oni će se ugledati na sjevernjake. Kineze naročito
zanima Norveška.
nego zato što
funkcionira
Dalekosežne reforme usprkos sindikatima i lobijima
Glavne pouke koju nude Skandinavci nisu ideološke nego praktične.
Država nije popularna zato što je moćna nego zato što funkcionira.
Šveđani plaćaju poreze radije nego Ameri, jer zato dobivaju dobre škole i
besplatnu zdravstvenu skrb. Oni su pokrenuli dalekosežne reforme usprkos
sindikatima i lobijima. Dokazi su tu. Tržišne mehanizme možemo ubaciti
u državu blagostanja kako bi se poboljšala njena efikasnost. Možete
stvoriti programe povlastica na zdravim temeljima kako ne biste osiromašili
buduće generacije. No zato treba iskorijeniti korupciju i skrivene interese i
biti spremni napustiti zamorne ortodoksije ljevice i desnice te tražiti dobre
ideje posvuda. Zbog svega toga će slijedećih godina svijet istraživati
nordijski model.
broj 2 :: lipanj 2013.
19
U fokusu
Zašto je ovo udaljeno, rijetko naseljeno područje sa svojim polarnim
zimama i ogromnim prostranstvima divljine postalo tako uspješno?
Bilo je vremena kada je najveći dio stanovništva bez oklijevanja hvalio
svoju vladu, što je tokom najvećeg dijela dvadesetog stoljeća značilo
socijaldemokraciju u jednoj od različitih lokalnih varijanti. Vlada je pružala
svojim građanima doživotnu socijalu, spasavajući ih od nedaća života
njihovih predaka iz devetnaestog stoljeća, i krenula spašavati kapitalističke
privrede od njihovih povremenih kriza.
No pobornici slobode tržišta osporili su vladine modele i ponudili snažnu
alternativu. U razdoblju od 1870. do 1970. Nordijske su zemlje spadale
među one s najbržim privrednim rastom, zahvaljujući seriji liberalnih
reformi kao što je osnivanje banaka i privatizacija šuma. No u 1970-im
i 1980-im je prekomjerni rast udjela države doveo do nasukavanja ovih
reformi. Pobornici slobode tržišta pripisuju nedavno postignute impresivne
razvojne rezultate upravo svojoj odlučnosti da smanje državnu potrošnju i
liberaliziraju privredno poslovanje.
Previše troše na socijalu
Liberali osporavaju i tezu o ulozi države u povećavanju jednakosti
dohodaka. Andreas Bergh iz Švedskog istraživačkog instituta ekonomije
industrije tvrdi da je sažimanje raspona švedskih dohodaka počelo i prije
dolaska države blagostanja. Dio tih argumenata je opravdan. Nordijske
su zemlje počele trošiti na socijalu više no što su si to mogle dozvoliti i
oslanjale su se više no što je pametno na nekoliko velikih tvrtki. Bile su
u pravu kada su skresale državnu potrošnju i
privrednicima olakšale život. No bilo bi pogrešno u
Nordijske se potpunosti odbacivati ulogu države.
zemlje ponose
poštenjem i
transparentnošću
svojih vlada
Nordijske se zemlje ponose poštenjem i
transparentnošću svojih vlada. One su predmet
rigoroznog nadzora, pa tako u Švedskoj svatko
uma pristupa svim službenim dokumentima. A
političarima bi se zamjerilo ako bi sišli sa svojih
bicikala i ušli u službene limuzine. Nordijske
su zemlje transparentnosti dodale dvije važne
osobine: pragmatizam i odlučnost. Otkrivši da stari socijaldemokratski
konsenzus više ne drži vodu oni su ga napustili s vrlo malo otpora u
čitavom političkom spektru. Također su se pokazali izuzetno odlučnima u
provođenju reformi. Bila bi velika greška nordijsku ljubaznost tumačiti kao
neodlučnost.
20
perspektive
Skandinavci nude recept za efikasniju državu
Djelotvorni pragmatizam
Pragmatizam objašnjava i zašto je novi konsenzus tako brzo zamijenio
stari. Tako je npr. malo švedskih političara socijaldemokratske
orijentacije koji žele ukinuti nedavno uvedene konzervativne reforme. To
objašnjava i zašto nordijske zemlje izgledaju kao amalgami ljevičarske
i desničarske politike. Pragmatizam objašnjava i zašto nordijske zemlje
stalno poboljšavaju svoj model vladavine. One, naime, još uvijek imaju
mnogo problema. Njihove su vlade i dalje prevelike, a privatni sektor im
je premalen. Njihovi su porezi i dalje previsoki, a povlastice prevelike.
U Danskoj sistem fleksibilne sigurnosti prenaglašava sigurnost na štetu
fleksibilnosti. Norveški naftni bum prijeti uništenjem
radne etike. Loš je znak da je više od 6% radne
Nordijske zemlje
snage na bolovanju u bilo koje vrijeme i da oko
9% stanovnika živi od invalidnine. No nordijske
neprestano
zemlje neprestano provode strukturne reforme,
provode
možda ponešto presporo, ali ipak solidno i
stalno. K tome sve to rade bez žrtvovanja onoga
strukturne
što nordijski model čini vrijednim: sposobnosti
reforme investiranja u ljudski kapital i zaštite ljudi od
lomova koji su dio kapitalističkog sistema.
usporeno, ali
Većina bogatih zemalja suočena je s istim
stalno
problemima koje je kapitalistički svijet imao
početkom 1990-ih – s nekontroliranom javnom
potrošnjom i predimenzioniranim socijalnim
programima. Južnoj Evropi treba doza nordijske odlučnosti ako želi staviti
svoje financije pod kontrolu. I Amerika treba dozu nordijskog pragmatizma
ako želi uspjeti u ograničavanju povlastica i reformi javnog sektora.
Teško shvatljiv model – izvrsno funkcionira
Stručnjaci iz nordijskih zemalja nipošto nisu stidljivi kada je u pitanju
reklamiranje prednosti njihovog modela vladavine. Nordijski instituti izdaju
detaljne studije na engleskom o tome kako su reformirali svoje države.
Nordijski političari bore se za svoje stavove na međunarodnim skupovima,
a njihovi konzultanti prodaju svoja iskustva širom svijeta. U restrukturiranju
švedskog komercijalnog portfelja u 1990-ima glavnu je ulogu igrao Dan
Detter, koji predstavlja više od četvrtine poslovnog sektora. Od tada
savjetuje vlade u Aziji i širom Evrope.
Ipak, teško je shvatiti da se nordijski model vladavine brzo širi, uglavnom
stoga što je nordijski talent sui generis. Nordijski model vladavine iznikao
broj 2 :: lipanj 2013.
21
U fokusu
je iz kombinacije okrutne geografije i benigne povijesti. Sve nordijske
zemlje imaju malobrojno stanovništvo, što znači da članovi vladajućih
elita moraju međusobno surađivati. Njihovi monarsi su živjeli u relativno
skromnim mjestima, a njihovi su se plemići morali pogađati s nezavisnim
seljacima i pomorcima. Rano su prihvatili liberalizam. Švedska je jamčila
slobodu tiska već 1766, a od 1840-ih napustila je povlašćivanje plemića
u dodjeljivanju najviših državnih dužnosti i stvorila meritokratsku i poštenu
javnu upravu. Prihvatili su i protestantizam – vjeru koja reducira crkvu na
pomoćnika i ističe neposrednost odnosa između pojedinca i njegovog
Boga. Jedan od prioriteta luteranske crkve bilo je opismenjavaje seljaka.
Povjerenje u strance i vjera u prava pojedinca
Kombinacija geografije i povijesti pružila je nordijski zemljama dvije
važne osobine: povjerenje u strance i vjeru u prava pojedinca. Jedna
Eurobarometrova analiza povjerenja u širu društvenu zajednicu (za razliku
od povjerenja u užu obitelj) pokazuje da su tu nordijske zemlje u vodećoj
poziciji. Ekonomisti smatraju da visoki stupanj povjerenja u snižavanje
transakcijskih troškova – tu nije potrebno pribjegavanje parnicama
američkog stila niti talijanski quid-pro-quo aranžmani da bi se obavio neki
posao. Povjerenje znači da se visokokvalitetni ljudi zapošljavaju u javnim
službama. Građani plaćaju poreze i igraju prema pravilima. Vladine
odluke prihvaća velika većina građana.
World Values Survey, publikacija koja od 1981. analizira društvene
vrijednosti u više od sto zemalja, ističe da građani nordijskih zemalja
najviše vjeruju u samostalnost pojedinca. Nordijska
kombinacija velike vlade i individualizma mogla bi
Odvojeno izgledati neobičnom, no prema Larsu Tragardthu
sa stockholmskog Ersta Skondal University
oporezivanje Collegea nordijski građani nemaju problema u
bračnih drugova pomirenju tih dviju osobina: oni smatraju da je
glavna zadaća države da promovira autonomiju
pojedinca i socijalnu mobilnost. Svi socijalni
zakoni nordijskih zemalja – a naročito oni porodični iz posljednjih godina
– mogu se opravdati kao nosioci individualne autonomije. Opće i
besplatno školovanje dozvoljava učenicima da steknu sve kvalifikacije koje
razvijaju njihov potencijal. Odvojeno oporezivanje bračnih drugova stavlja
muža i ženu u ravnopravan položaj. Opća i cjelodnevna skrb za djecu
omogućava obim partnerima zaposlenje s punim radnim vremenom. To
oni nazivaju „etatističkim individualizmom“.
22
perspektive
Skandinavci nude recept za efikasniju državu
Bumbarov let
Građani nordijskih zemalja zadržavaju te stavove i kad odlaze u
inozemstvo. Početkom devetnaestog i dvadesetog stoljeća oko 1,3 milijuna
ljudi – otprilike četvrtina švedskog stanovništva toga doba – emigriralo je,
najviše u Sjedinjene Države. Otada su Amerikanci i počeli pričati šale o
„glupim Šveđanima“ zbog njihove navike da poštuju zakon. No ti su glupi
Šveđani stvorili najbolje upravljane enklave u Americi, npr. u. Minnesoti.
Čak i danas je za Amerikance nordijskih korijena 10% veća vjerojatnost
u odnosu na prosječne Amerikance da vjeruju kako „većini ljudi treba
vjerovati“.
Ekonomisti su često zbunjeni zbog ekonomske uspješnosti nordijskih
zemalja, s obzirom na to da je njihova država tako velika. Prema
empirijskom pravilu jedan postotak povećanja udjela poreznih prihoda u
BDP-u dovodi do pada godišnje stope rasta za pola do jedan posto. No
te brojke treba korigirati za prednosti poštenja i efikasnosti. Tako, primjera
radi, talijanska vlada nameće težak teret društvu, jer političari koji je vode
uglavnom brinu o čuvanju svojih renti umjesto da pružaju javne usluge.
Bivši švedski predsjednik vlade Goran Persson jednom je usporedio
švedsku vladu s bumbarom – „sa svojim teškim tijelom i malim krilima on
ne bi trebao moći letjeti – ali ipak leti“. Danas Švedska stoji bolje i leti brže
no što je to činila desetljećima.
broj 2 :: lipanj 2013.
23
AFRIKA – KONTINENT S NAJBRŽIM RASTOM
Za puni potencijal – veće
ambicije
Ponos afričkih dostignuća trebalo bi dopuniti odlučnošću
da se ostvari još brži napredak. Nužan je novi pokret za
oslobođenje – ne od kolonijalnih gospodara, već od državnih
birokrata
Dunja Vražić Stejskal
Slavlje je posve primjereno na najsiromašnijem kontinentu. U pol stoljeća
otkako se oslobodila kolonijalnih sila, Afrika nikad nije bila u tako dobrom
stanju. Njezina ekonomija cvjeta. U većini zemalja vlada mir. Sve manji broj
djece nosi oružje, a rekordan ih broj pohađa školu. Mobilni su telefoni tamo
jednako sveprisutni kao u Indiji, a u zemljama najteže pogođenima HIV-om
zaraza je smanjena za tri četvrtine. Očekivani životni vijek povećan je za jednu
desetinu u proteklih deset godina, a izravna strana ulaganja su utrostručena.
Široka potrošnja gotovo će se udvostručiti u sljedećih deset godina; broj
zemalja s prosječnim prihodom po stanovniku od 1.000 dolara povećat će
se s manje od polovice 55 afričkih država na tri četvrtine.
Afrika zaslužuje priznanje. Zapadne dobrotvorne organizacije, kineske rudarske
tvrtke i mirovne snage UN-a čine dosta, ali najvažniji spasitelji toga kontinenta
su njegovi ljudi. Oni prihvaćaju nove tehnologije, glasaju na sve više izbora i
zahtijevaju od svojih vođa da rade bolje. Posvuda se osjeća nada. Afrikanci se
s pravom ponose sastancima prepunima zapadnih bankara koji žele ulagati
u njihova tržišta kapitala. U idućim će mjesecima MasterCard izdati u Južnoj
Africi 10 milijuna debitnih kartica. Čak su i političari toga kontinenta nešto
bolji, naročito u upravljanju ekonomijom i postizanju mirovnih sporazuma.
Prosječni rast BDP-a iznosi oko 6 posto.
Tu preobrazbu treba pozdraviti, ali ona još nije dovršena upozorava The
Economist. Opasnost je u tome da bi se Afrika mogla zadovoljiti sadašnjom
24
perspektive
Za puni potencijal – veće ambicije
brzinom promjena. Afrikanci će ostvariti svoj puni potencijal samo ako
povećaju ambicije. Trebaju se prihvatiti teškog posla izgradnje infrastrukture,
iskorjenjivanja korupcije i raščišćavanja zbrke državnih propisa koji ih i dalje
sputavaju. I trebali bi požuriti.
Bez ljenčarenja
Jedan je razlog u tome što još toliko toga treba napraviti. Siromaštvo je
možda manje vidljivo u glavnim afričkim gradovima, ali još je sveprisutno.
Borba protiv gladi još nije dobivena. Raspodjela bogatstva je neujednačena
i pobjednici u sadašnjem procvatu prečesto žure učvrstiti svoje pozlaćene
položaje unutar nadziranih naselja. Financijaši koji govore da bi Afrika uskoro
mogla nadmašiti Aziju previše su pustili mašti na volju. Dok je Azija svjetski
proizvodni pogon, Afrika gotovo isključivo izvozi ono što se uzgaja na poljima
ili iskopa ispod njih.
Otprilike jedna trećina afričkog rasta BDP-a potječe od sirovina, ali to neće
potrajati. Današnje su se cijene približile rekordnim visinama, a osim toga, na
tim tržištima lako dolazi do sloma. K tome, rast cijena poljoprivrednih sirovina
u posljednje vrijeme mogle bi potkopati klimatske
promjene. Već sad se savane suše, gornje granice
sloja podzemnih voda postupno se spuštaju, a kiše ili Otprilike jedna
potpuno izostaju, ili padaju neredovito. Jedan od pet trećina afričkog
Afrikanaca time će biti izravno pogođen do 2020.
Godine. Iako njihov kontinent napreduje, mnogi će i rasta BDP-a
dalje ovisiti o poljoprivredi, a gotovo ništa ne mogu potječe od
učiniti da otklone opasnosti po svjetski okoliš.
sirovina
Afrika mora nastaviti snažno naprijed iz još jednog
razloga; njezini mukotrpno postignuti uspjesi lako bi
mogli biti kratkog daha. Kenija je model za druge zemlje u istočnoj Africi,
ali kampanja za izbore 4. ožujka bila je narušena nasiljem. Nove pošasti
– poput islamističkih ekstremista u Sahari – mogle bi posijati nestabilnost.
Afrika mora iskoristiti najbolje što umije dvije tranzicije kroz koje sada prolazi.
Selidba iz ruralnih područja u gradove pruža jedinstvenu mogućnost za
povećanje produktivnosti i na poljoprivrednim posjedima i u sirotinjskim
gradskim četvrtima. Ako afričke države to loše odrade, stvorit će opasnu
nezaposlenu urbanu klasu ljudi. Istodobno, iako afričko stanovništvo i dalje
raste brzo – do 2050. godine će se udvostručiti, na 2 milijarde – tamošnje
obitelji postaju sve manje. To najavljuje „demografsku dividendu“, kako se
povećava broj radnika u odnosu na broj djece i starijih osoba. Kontinent taj
broj 2 :: lipanj 2013.
25
U fokusu
porast radne snage, kao i uštede koje donosi, mora iskoristiti za razvoj. Ako
to potrate, Afrikanci će ostarjeti prije nego što se obogate.
Rušenje granica
Afrikanci već sami žele postati produktivniji. Poljoprivrednici upotrebljavaju
pametne telefone i tablete kako bi se informirali o vremenskoj prognozi. I
sirotinjska naselja puna su tehnologije. Internet mijenja način poslovanja na
kontinentu. U Keniji jedna trećina BDP-a teče kroz mobilne novčane transfere
koje omogućuje jedna privatna telekomunikacijska tvrtka.
Ali, afričke poduzetnike često koči država. Trećina zemalja na dnu ljestvice
Svjetske banke, koja ocjenjuje lakoću poslovanja, gotovo su sve iz Afrike.
Ljudi bi bez sumnje mogli bolje živjeti; obilje kapitala i tehnologije pruža
velike mogućnosti. Infrastruktura se poboljšava – od 15.800 milja, koliko su
proputovali Economistovi novinari za specijalan izvještaj
tog časopisa, samo je 5 posto neasfaltiranih cesta –
Izvještaj ali energetska mreža je katastrofalna. Sve u svemu,
službenici trebali bi se manje baviti izgradnjom,
Svjetske banke državni
a više pripaziti da ne smetaju. Beskorisni propisi stvaraju
naglašava da uska grla. Istočnoafrička glavna luka u Mombasi jedva
a na kopnenim granicama kamioni čekaju
bi Afrika mogla funkcionira,
danima. Ograničenja u zapošljavanju migranata i
proizvoditi vlasništvu nad zemljištem sprečavaju širenje poslovanja.
i carinici napuhavaju troškove svega što se
dovoljno hrane Birokrati
radi. Dopremanje automobila iz Kine u Tanzaniju stoji
za sebe 4.000 dolara, ali njegov prijevoz do obližnje Ugande
stoji još 5.000 dolara.
Ako ambiciozna Afrika želi jedan novi san, trebala bi stvoriti zajedničko tržište
od Mediterana do Capea. To bi bilo blagodat za trgovinu, poduzetništvo
i proizvodnju; također bi uvelike dokinulo korupciju na nižim razinama i
sačuvalo mnoge živote. Nedavni izvještaj Svjetske banke naglašava da bi
Afrika mogla proizvoditi dovoljno hrane za sebe; nažalost, premalo primitivnih
zemljoradničkih posjeda ima šansu prodavati svoje proizvode (i obično
dobivaju manje od 20 posto tržišne cijene). Zašto ne potaknuti panafrikanstvo
otvaranjem granica, koje su nekad zacrtane u Parizu i Londonu? Africi treba
novoprobuđeni pokret za oslobođenje – osim što je ovaj put cilj osloboditi
je od državnih službenika, a ne od kolonijalnih gospodara.
26
perspektive
Za puni potencijal – veće ambicije
KATOLICI NA CRNOM
KONTINENTU
Utjecaj Vatikana sve je snažniji, unatoč žestokoj
konkurenciji. Ipak, ne manjka proturječja i prepreka pa
Crkva mora odlučnije i smišljenije reagirati na brojne
izazove
Četvrte nedjelje korizme, crkvene pjesme šire se mirnim ulicama
duž obale Gane. Peteročlani glazbeni sastav pozdravlja svećenika
koji nosi tamjan do oltara u skromnoj katoličkoj crkvi na brežuljku
iznad Atlantika. Izuzme li se sastav, misa je tradicionalna. Pjesme
se izmjenjuju s čitanjem iz evanđelja. Župljani pozorno promatraju,
ustajući povremeno kako bi nakratko zapjevali i zapljeskali.
Tu u Cape Coastu, Peter Turkson prije dva je desetljeća stjecao
iskustvo kao crkveni vođa. Taj danas 64-godišnji kardinal spominjao
se čak kao mogući novi papa, zahvaljujući naglom usponu katoličke
crkve u Africi. Prema podacima Vatikana, Afrika ima 186 milijuna
katolika, 16 posto ukupnog broja u svijetu, što je šest puta više nego
prije pol stoljeća.
Vitalnost afričke Crkve ne pokazuje samo njezina veličina, već
i gorljivost njezinih vjernika. „Afrikanci su neizrecivo religiozni,“
objašnjava Charles Palmer-Buckle, nadbiskup Accre.
Prema anketi Pew Research Centrea u Washingtonu, provedenoj
2010. godine, podsaharska Afrika je najreligiozniji dio svijeta.
Iako kršćanstvo potiskuje tradicionalne afričke religije, fanatizam
nekadašnjih animalističkih rituala prenosi se dalje.
Manje su poznati duboki korijeni katolicizma na tom kontinentu.
Sjeverna Afrika dala je najmanje tri pape u davnim vremenima.
Portugalski doseljenici na područje današnje Gane uveli su tu vjeru
u zapadnu Afriku prije više od 500 godina. Crkva već odavna
sponzorira mrežu škola i bolnica.
broj 2 :: lipanj 2013.
27
U fokusu
Uspon katolicizma u Africi ubrzava se posljednjih desetljeća. Do
bujanja je došlo poslije Drugog vatikanskog koncila 1962-65.
godine, kojim je dopuštena upotreba domorodačkih govora na
misama i prepuštena veća moć lokalnim svećenicima. Potom je
nastavljen prodor domorodačkih elemenata u Crkvu. U crkvene
obrede uvedeni su afričke plesovi i pjesme. Kormilo su preuzeli
mladi afrički svećenici, umjesto misionara.
Iako katolička crkva u Africi cvjeta, nije ostala pošteđena
kotroverzija. Koliko daleko smiju ići lokalni crkveni vođe u
priklanjanju lokalnim ukusima kad je riječ o bogoštovlju? Treba
li Crkva u Africi težiti za još većom autonomijom od Rima kako
bi provodila vlastiti društveni program? Suočena je s jakom
konkurencijom evangelista, naročito među mladima. U Gani imaju
dvostruko više pripadnika nego katolička crkva. Utjecaj nametljivih
karizmatika nezaobilazan je na ulicama glavnoga grada Accre.
Fotografije kicoških pastora, često nazivanih „prorocima“, nalaze
se posvuda na velikim plakatima i u brošurama. Paternalistički
nadbiskup Palmer-Buckle kaže da njegovi konkurenti otimaju katolike
nudeći im „krunu bez križa“ – spasenje bez žrtve. Mnogi izričito
obećavaju svjetovna bogatstva.
Crkva mora prevladati i druge zapreke. Kardinal Turkson nedavno je
izazvao uznemirenost izjavivši da afrička Crkva ne zna za seksualno
zlostavljanje u svojim redovima, zato što je homoseksualnost vrlo
rijetka na tom kontinentu. Općenitije, kritičari osuđuju preslabu
otvorenost crkvenog djelovanja. Korupcija je ozbiljan problem.
Ipak, nadbiskup Palmer-Buckle je optimističan. Stariji župljani koji su
napustili Crkvu – možda u potrazi za bogatstvom ili kakvim čudom –
pomalo se vraćaju u njegove crkvene klupe.
28
perspektive
Inicijativa UN-a i WTO-a
Turizam u borbi protiv
siromaštva
Siromaštvo je jedan od glavnih problema suvremenoga
svijeta. Mnogo je definicija siromaštva, a Svjetska banka
kaže da je krajnje siromaštvo kad čovjek živi s manje od
jednog dolara na dan. Takvih je 2001. bilo 1,1 milijardu,
da bi se ta brojka posljednjih godina nešto spustila. Dok je
u 1990. godini 43 posto ukupnog stanovništva zemalja u
razvoju živjelo s manje od 1,25 dolara na dan, do kraja 2010.
taj je pokazatelj pao na 21 posto, a prvi milenijski cilj UN –
prepoloviti krajnje siromaštvo – ostvaren pet godina prije
zadanoga roka.
Ante Gavranović
Na nedavnom zasjedanju Svjetske banke i MMF-a istaknuto je kako se
ekstremno siromaštvo može iskorijeniti do 2030. Jim Yong Kim, predsjednik
grupacije Svjetske banke, poručuje: „Ovaj ostvariv, iako ambiciozan cilj trebao
bi unijeti jedinstvo, hitnost i energičnost u zajedničke napore u borbi protiv
siromaštva“.
Ujedinjeni narodi proglasili su još 1992. Svjetski dan borbe protiv siromaštva u
želji jačanja svijesti da se siromaštvo mora iskorijeniti, a ponajviše u zemljama u
razvoju. Graziano de Silva, čelnik međunarodne organizacije FAO, naglašava
da i sada ta brojka iznosi nešto preko 800 milijuna. U izvješću UNCTAD-a
za 2010.o 49 najmanje razvijenih zemalja svijeta ocijenjeno je da je „model
razvoja tih zemalja propao te ga treba mijenjati“. Glavni tajnik UNCTAD-a
Supachai Pantichpakdi istakao je kako se tokom posljednjih 40 godina broj
siromašnih zemalja čak udvostručio. Po njemu, ukupno 53 posto stanovništva
broj 2 :: lipanj 2013.
29
U fokusu
najsiromašnijih zemalja i dalje živi u krajnjem siromaštvu. Te su se zemlje
relativno dobro oduprijele krizi, ali su i dalje vrlo osjetljive. Ovisnost o uvozu
u tim zemljama je razorna, pa je potrošnja za uvoz hrane
u najsiromašnijim zemljama porasla s 9 milijardi dolara u
Kriteriji 2002. na 23 milijarde u 2008. s tendencijom daljnjega
Razlog tome UNCTAD pronalazi u činjenici da su
siromaštva rasta.
ekstremne meteorološke pojave bile pet puta nepovoljnije u
u najmanje tim zemljama u razdoblju između 2000. i 2010. u odnosu
na ranijih nekoliko decenija.
razvijenim
zemlja dosta
neujednačeni
Iz ova dva podatka je vidljivo da su kriteriji siromaštva,
napose u najmanje razvijenim zemljam, ipak dosta
neujednačeni. Činjenica je, na primjer, da po kriterijima
Europske komisije u Hrvatskoj trenutno ima 1,386.000
siromašnih ljudi. To je jedna trećina ukupnoga stanovništva.
Bilo bi zanmiljvo saznati koliko je stvarno siromašnih po tim kriterijima?
Najnoviji podatak da je samo u Somaliji umrlo čak 265.000 ljudi od gladi u
posljednjih pet godina svu tu međunarodnu statistiku dovodi ozbiljno u pitanje.
Nezamjenjiva uloga turizma
Prije nekoliko godina je Svjetska turistička organizacija postala specijalizirana
agencija UN za turizam s jasnim zadaćama: dobiva središnju ulogu u
poticanju i razvoju odgovornosti, održivosti i univerzalne prihvatljivosti turizma
te doprinosu gospodarskom razvoju, međunarodnom razumijevanju, miru,
napretku i općem uvažavanju, uključujući i ljudska prava tj. temeljnu slobodu.
Budući da UNWTO u članstvu obuhvaća 155 zemalja, šest udruga, sedam
teritorija i oko 400 pridruženih članova-predstavnika privatnog sektora,
obrazovnih institucija, turističkih organizacija i lokalnih turističkih predstavnika,
mogućnost utjecanja na turistička kretanja je vrlo realna.
Time je posebno naglašena ekonomska, ali i socijalna komponenta turizma,
što je od odlučujuće važnosti u cijelom tom procesu.
The WTO Tourism Policy Forum (TPF) zamišljen je kao tijelo koje okuplja
stručnjake s područja turizma i druge eksperte zajedno s predstavnicima ljudi
koji u pojedinim vladama utječu na donošenje odluka te lidera poslovnoga
svijeta. To je, jednom godišnje, prigoda da se kritički ocijene globalna turistička
kretanja i daju konkretne preporuke za buduće djelovanje. Nositelj ideja i
djelovanja Foruma je Savjet za obrazovanje Svjetske turističke organizacije, u
suradnji s Poslovnim savjetom WTO i uz globalno pokroviteljstvo Sekretarijata
Ujedinjenih naroda.
30
perspektive
Turizam u borbi protiv siromaštva
U čemu je značenje ovog specifičnog Foruma? Turizam, uza sve slabosti i
teškoće s kojima se sučeljava, prerasta u izuzetno značajnu stratešku odrednicu
u brojnim zemljama s bitnim utjecajem na smanjivanje siromaštva, gospodarski
rast, diverzifikaciju okoliša i njegovo očuvanje odnosno devastaciju.
Politika temeljena na znanju
Prvi Tourism Policy Forum Svjetske turističke organizacije, održan 2004. u
Washingtonu, ostat će zapamćen najmanje po dvije stvari.
• Prva je, svakako, donošenje tzv. Vašingtonske deklaracije u odnosu na
turizam kao održive razvojne strategije.
• Druga je jasan i javan pokušaj da se pozovu donatori i zainteresirani
gospodarski krugovi da, zajedno s vladama, privatnim sektorom,
sveučilišnim krugovima i predstavnicima civilnog društva uspostave
globalnu mrežu za podršku turističkim potencijalima u ostvarivanju
milenijskih zadaća UN. U ovom trenutku to je naglašena borba protiv
siromaštva.
Ovaj značajni Forum procijenio je, ne bez snažnih
argumenata, kako turizam može (i mora) biti snažno oružje
razvoja, osobito u najmanje razvijenim zemljama svijeta.
Dodajmo tome i činjenicu da je WTO Tourism Policy
Forum predstavljao prvu međunarodnu konferenciju na
tako visokoj razini, sazvanu sa ciljem da se zajednički
potraže putovi suradnje i modeli takve suradnje, zasnovani
na politici zasnovanoj na znanju. To se, kako je pojašnjeno
na prethodnoj konferenciji ministara turizma iz zemalja
koje su okupljene u Svjetskoj turističkoj organizaciji,
ponajviše odnosi na:
Turizam osnovica za
uspostavljanje
novih odnosa
u razvoju
siromašnih
zemalja
• konkretnu pomoć u upravljanju nacionalnim
parkovima,
• pomoć u razvoju ruralnog turizma,
• planiranje i izgradnju potrebne infrastrukture, i
• osiguranje protiv političkih rizika.
„Turizam je snažna osnovica za uspostavljanje novih odnosa u razvoju
siromašnih zemalja“ istaknuto je tom prigodom. Punu podršku takvim
nastojanjima dao je i Francesco Frangialli, tadašnji glavni tajnik WTO,
napominjući da je 900 milijuna dolazaka inozemnih turista (koliko ih je u
broj 2 :: lipanj 2013.
31
U fokusu
međunarodnom turističkom prometu bilo 2010.) snažna pretpostavka takvih
kretanja u najmanje razvijenim zemljama, koje bi mogle iskoristiti u većoj
mjeri svoje potencijale upravo kroz razvoj turizma.
Najviše dobivaju - najrazvijeniji
Turizam je, usprkos ozbiljnoj financijskoj i gospodarskoj krizi u godinama
između 2009. i 2012. zadržao visoku stopu rasta. Prvi put je broj dolazaka
stranih turista u 2012. premašio milijardu dolazaka (1.032 milijuna), a prihodi
od turizma prešli su čak 1000 milijardi USD. Prema podacima UNWTO-a,
turizam danas ostvaruje 5 posto svjetskog BDP-a, dok kod ukupnih usluga
sudjeluje s 30 posto. Zapošljava širom svijeta 235 milijuna ljudi te ostvaruje
zavidne devizne prihode.
Istina, najveći dio deviznoga kolača odnijele su najrazvijenije turističke zemlje
(najviše otpada na zemlje Zapadne Europe i SAD), ali se bitno popravio i
položaj najmanje razvijenih zemalja, koje upravo
u razvoju turizma traže svoje mjesta pod suncem.
Prihodi najmanje To se posebno odnosi na zemlje južne Azije i
Afrike. Vlade pojedinih zemalja,
razvijenih još subsaharske
međunarodne udruge i agencije koje pružaju
uvijek iznose pomoć nerazvijenim zemljama – ovaj put podržane
svjetskih sveučilišnih krugova – smatraju
jedva 2-3 posto idaodjeelite
održivi razvoj turizma na top-listi prioriteta u
svjetskih prihoda strategijama koje idu za smanjenjem siromaštva u
U 49 najmanje razvijenih zemalja turizam je
iz turizma svijetu.
postao glavni izvor deviznih prihoda. No, usprkos
tom pozitivnom pokazatelju, prihodi koje te zemlje
ostvaruju iz turizma još uvijek iznose jedva 2-3 posto svjetskih prihoda iz
turizma. Upravo ta činjenica pokazuje koliki se razvojni potencijali kriju u
tim zemljama.
Ključna je gospodarska filozofija svake od tih zemalja nastojanje da postiže
pozitivnu ili barem uravnoteženu platnu bilancu. Kad je riječ o turizmu,
onda se nastoji postići pozitivnu razliku između „nevidljivog“ uvoza i
„nevidljivog“izvoza. Pozitivna razlika jača platnu bilancu zemlje i omogućava
raspolaganje deviznim sredstvima za poboljšanje ukupne platne bilance
zemlje te omogućava lakše intervencije na područjima gdje je uvoz robe ili
usluga neminovan.
32
perspektive
Turizam u borbi protiv siromaštva
Međunarodni turistički dolasci u svijet
u pojedine regije te u Hrvatsku
(u milijunima turista)
Svijet
Europa
Amerika
Azija
Afrika
Hrvatska
1990.
2000.
2005.
2009.
2011.
436,0
262,6
92,8
55,8
680,6
393,5
128,2
110,1
683,0
440,3
133,3
153,6
5,8
7,9
8,5
883,0
459,7
140,7
181,2
45,8
9,3
983,0
504,0
156,6
217,0
50,2
9,9
Izvor: UNWTO
Prosječna potrošnja turista po regijama (u USD)
2007.
SVIJET
Sjeverna Europa
Zapadna Europa
Srednja i ist. Europa
Juž. i mediter. Europa
Sjeverna Amerika
Karibi
Srednja Amerika
Južna Amerika
Azija i Oceanija
Afrika
Subsaharska Afrika
Hrvatska
2011.
890,0
1210,0
960,0
510,0
940,0
1310,0
1160,0
810,0
860,0
1020,0
1050,0
1190,0
1010,0
540,0
970,0
1430,0
1150,0
860,0
890,0
1330,0
648,8
(nema potpunih podataka)
933,0 (procjena)
925,0
Izvor: UNWTO
broj 2 :: lipanj 2013.
33
U fokusu
Važna komponenta rasta i razvoja
Uvijek iznova valja isticati razloge zbog kojih je razvoj turizma uopće, a
posebno u najmanje ili slabo razvijenim zemljama, važna komponenta rasta
i razvoja:
• stvaraju se brzo radna mjesta,
• zemlje dolaze do 'tvrdih' deviza,
• ubrzava se svijest o potrebi zaštite okoliša.
No, razvoj turizma u tim zemljama pruža i realne mogućnosti donatorima i
zainteresiranim za ulaganje u turističku industriju. To se, prije svega, odnosi
na osiguranje dobre suradnje i komunikacija između zainteresiranih krugova
koji se brinu o zaštiti okoliša, kulturi, infrastrukturi i prometnim okolnostima.
To, nadalje, pruža priliku stvaranja snažnog partnerstva u postavljanju
novih turističkih projekata, zasnovanih na održivom razvoju. I, konačno, to
daje međunarodnoj zajednici mogućnost uspostavljanja analitičkih mjera
vrednovanja uspješnosti ili neuspješnosti pojedinih razvojnih projekata, što
je također doprinos očuvanju prirode i resursa za razvoj turizma.
Projekt za eliminaciju siromaštva
Svjetska turistička organizacija, u skladu s takvim svojim opredjeljenjem,
odlučila je utemeljiti novu ST-EP fundaciju (Sustainable Tourism – Eliminating
Poverty). Postavljeni su i jasni zadaci:
• ST-EP će financirati nova istraživanja i nove razvojne projekte uključujući
tako održivi turistički razvoj u milenijske razvojne ciljeve Ujedinjenih
naroda, posebno kad je riječ o uklanjanju siromaštva.
• Računa se da bi do 2015. godine Fundacija mogla sponzorirati više
od 5000 raznih projekata, što bi bila snažna podrška i poticaj daljnjem
ukupnom razvoju zemalja koje su najviše pogođene siromaštvom.
• Potpisan je, konačno, i poseban sporazum o novom Internetskom
projektu, nazvanom DANTEI, što bi trebalo pomoći u boljoj međusobnoj
komunikaciji i razmjeni informacija o razvojnim projektima u području
turizma.
Posebno je važna činjenica da se razvoj turizma kao održive razvojne strategije
javlja kao realna mogućnost za najmanje razvijene zemlje svijeta.
34
perspektive
Turizam u borbi protiv siromaštva
Top-10 zemalja po
dolascima turista
Top-10 zemalja po
prihodima od turizma
(u milijunima )
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
Francuska
SAD
Kina
Španjolska
Italija
Turska
Velika Britanija
Njemačka
Malezija
Meksiko
2010.
2011.
77,1
59,8
56,7
52,7
43,6
27,0
28,3
26,9
24,6
23,3
79,5
62,3
57,6
56,7
46,1
29,3
29,2
28,4
24,7
23,4
Izvor: UNWTO
(u milijardama USD)
2010.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
SAD
103,5
Španjolska
52,5
Francuska
46,6
Kina
45,8
Italija
38,8
Njemačka
34,7
Velika Britanija 32,4
Australija
29,8
Makao (Kina)
27,8
Hong Kong (Kina) 22,2
2011.
116,3
59,9
53,8
48,5
43,0
38,8
35,9
31,4
-27,7
Izvor: UNWTO
Moguć brzi učinak
The World Tourism Forum je zaista usmjeren na istraživanje realnih mogućnosti
djelovanja na području razvoja najmanje razvijenih zemalja svijeta uz pomoć
donatora. Tako se vrlo pomno:
• Razmatraju primjeri bilateralnih i multilateralnih donacija i odnosa
primatelja u realizaciji postavljenih ciljeva;
• raspravlja politika održivoga razvoja turizma u skladu sa smjernicama
UN Millennium Develepoment Goals (MDGs);
• proučava program i odnosi održivoga razvoja u odnosu na WTO STEP projekt;
• razmatra mogućnosti boljeg korištenja s jedne strane resursa u
nerazvijenim zemljama, a s druge strane učinkovitijeg raspolaganja
sredstvima donacija, što postaje ozbiljan problem.
Svjetska turistička organizacija, u pokušaju da bude što bliža navedenim
zadaćama, zalaže se za „liberalizaciju s ljudskim licem“, usmjeravajući svoje
strateške pravce djelovanja na sajmove, održivi razvoj i eliminaciju siromaštva
pod geslom: „Održivi turizam – Eliminacija siromaštva“ (ST-EP).
broj 2 :: lipanj 2013.
35
U fokusu
Može li se to postići? Prognoze UNWTO, koje su se dosad pokazale vrlo
uvjerljivim, polaze od daljnjega rasta turizma, napose u zemljama u usponu i
nedovoljno razvijenim zemljama. Prognoze rasta turizma do 2030. predviđaju
porast broja dolazaka turista na 1,809 milijardi, s tim da se najbrži rast
predviđa u zemljama Afrike, posebno istočne Afrike od 50,3 milijuna u 2010.
na 134 milijuna u 2030.) i južne Azije.
Turistička kretanja po destinacijama
Dolasci u 2010; u %
Dolasci u 2030 (prognoza); u %
Izvor:
Ovom prognozom predviđen je usporeni rast turizma u razvijenim zemljama,
koje sada bilježe više od 65 posto svih dolazaka i isto toliki udio u ostvarenim
deviznim prihodima. Prognoze su da će se ukupan broj dolazaka u razvijene
zemlje do 2030. povećati na 772 milijuna, a da će broj dolazaka u preostale
zemlje iznositi 1,037 milijardi dolazaka. To znači da će udio zemalja u usponu
i razvoju, među kojima i najmanje razvijenih zemalja, porasti na 57 posto .
U tom smislu je turizam ozbiljna razvojna šansa i snažan adut u borbi protiv
siromaštva. Napomena čelnika Svjetske banke da bi se upravo do 2030.
godine moglo iskorijeniti ekstremno siromaštvo u tom svjetlu dobiva realnije
obrise.
36
perspektive
Trendovi
MIGRACIJE U EU-u
Svi putevi za poslom vode u
Njemačku
Sve više naročito mladih ljudi s juga Europe odlazi u zemlju
gdje ima slobodnih radnih mjesta ali jezik se javlja kao
prilična prepreka
Dunja Vražić Stejskal
Daniel Gómez Garcia, 23-godišnjak, upravo je onakva vrsta osobe kakvu
su europski vođe imali na umu kad su, barem na papiru, pretvorili Europsku
uniju u jedinstveno tržište rada, poput američkoga. Gómez, iz Andaluzije u
Španjolskoj, naučio je nešto njemačkog u školi i prihvatljiv engleski studirajući
u Americi. Ali kad se vratio u Španjolsku, vidio je da gotovo nitko iz njegove
školske generacije nema zaposlenje. „Nemam što raditi pa najbolje da odem
u Njemačku i svladam jezik,“ prisjeća se svojih razmišljanja. U jesen 2012.
započeo je četveromjesečno neplaćeno stažiranje u veleposlanstvu svoje
zemlje u Berlinu. Novac za malen stan i život zarađivao je pomažući jednoj
lokalnoj turističkoj agenciji svojim Excel proračunskim tablicama. Nedavno
je dobio stalno radno mjesto računovođe uz skromnu plaću.
Tako bi jedinstveno tržište trebalo funkcionirati. Stopa nezaposlenosti mladih
ljudi u Španjolskoj iznosi 56 posto, u Grčkoj 58 posto. Nasuprot tome,
broj 2 :: lipanj 2013.
37
Trendovi
Zašto se sele
Nezaposlenost mladih
% stanovništva u dobi 15-24 godine, 2012.
0
10
20
30
40
50
60
Grčka*
Španjolska
Portugal
Italija
Irska
Francuska
Njemačka
Izvor: OECD
*ožujak 2012.
Njemačka ima zanemarivu stopu nezaposlenosti mladih (8 posto) i nestašicu
kvalificiranih radnika. Teorijski, ljudi bi trebali biti voljni preseliti se iz „kriznih
zemalja“ u prosperitetne gradove, kao što su putujući poljoprivredni radnici
iz Oklahome u 1930-im godinama masovno odlazili u Kaliforniju.
Raste broj useljenika
Do takve migracije, zapravo, i dolazi u određenoj mjeri. Broj migranata u
Njemačkoj povećan je 15 posto u prvoj polovici prošle godine u usporedbi s
istim razdobljem 2011. i bilo ih je 35 posto više nego onih koji su napustili tu
zemlju. Broj migranata iz zemalja eurozone pogođenih
imao je najveći rast – Grka je, primjerice,
Broj migranata krizom
došlo 78 posto više, a Španjolaca 53 posto. Međutim,
u Njemačkoj apsolutne brojke (6.900 Grka i 3.900 Španjolaca) još su
Neke stvari funkcioniraju kako su zamišljene,
povećan je 15 skromne.
kao što je uklanjanje birokratskih zavrzlama pri seobama
posto unutar EU-a. Pa ipak, čini se da Europska unija nikako
ne može postati istinski integrirano tržište rada. Glavni
je uzrok tome jezik. Gómez smatra Nijemce poticajnima – „neprestano vas
upozoravaju na recikliranje, buku, razna socijalna pitanja“ – ali jezik je „najteži
dio“.
38
perspektive
Svi putevi za poslom vode u Njemačku
Jezik važan adut
Tako jezik zamjenjuje radne vize kao glavna zapreka mobilnosti. Kad je
započela kriza eura, ogranci Goetheova instituta u južnoj Europi bili su
zatrpani zahtjevima za otvaranjem tečajeva njemačkog jezika, kaže Heike
Uhlig, direktorica tog instituta za jezične programe. Ta je potražnja bila
drukčija nego prije: ljude nije zanimalo čitanje Goetheova
„Fausta“ u originalu, željeli su samo pronaći posao. Institut
je stoga promijenio programe, organizirajući tečajeve Britanija
tehničkoga njemačkog kojim se služe inženjeri, medicinske
zahvaljujući
sestre i liječnici.
Jezik, zajedno s geografskom blizinom, objašnjava velik
dio današnjeg kretanja ljudi u Europskoj uniji. Najviše
migranata u Njemačku i dalje dolazi iz Poljske, koja je
siromašnija, iako nije zahvaćena krizom. Ali u poljskim se
školama često uči njemački, uz engleski.
engleskom
jeziku, ima
prednost u
nadmetanju
za inozemne
talente
Britanija pak, zahvaljujući engleskom jeziku, ima prednost
u nadmetanju za inozemne talente. Velike njemačke tvrtke
pokušavaju umanjiti tu prednost prihvaćanjem engleskog
kao jezika na poslu. No, mnoga slobodna radna mjesta
u Njemačkoj nalaze se u srednjim i privatnim Mittelstand
tvrtkama, često izvan velikih gradova, gdje se zahtijeva znanje njemačkog
jezika. Zato Gómez savjetuje svojim prijateljima kod kuće u Španjolskoj da
dobro nauče njemački i zatim „odu, izvuku se odatle.“
Koristite interaktivno
www.inicijativa.com.hr
broj 2 :: lipanj 2013.
39
BiH
Certifikacija povod za nove
nesporazume
Kada se Hrvatska u srpnju pridruži Europskoj Uniji, Bosanci više neće moći
izvoziti svoje meso, jaja i mliječne proizvode na tržište njihovog bogatijeg
susjeda zato što se tamošnji političari ne mogu sporazumjeti tko treba
potvrdi poštuju li proizvođači sanitarne i veterinarske propise EU. Dok se
bosanski čelnici svađaju oko krupnih, zanemaruju osnovne stvari kao što
je zdravstvo i obrazovanje.
Bosanski muslimani žele da to obavlja jedno centralno tijelo, dok je
Srbima draža ideja o dvije agencije dvaju autonomnih dijelova B i H.
Eurokratima je svejedno tko obavlja certifikaciju, iako bi voljeli da imaju
jedno središnje tijelo s kojim bi mogli razgovarati. Posebni predstavnik
EU-a Peter Sorensen tuži se „kako proizvođači misle da je to greška EUa“. Kada je objasnio problem jednoj skupini farmera, oni su odgovorili da
se njihovi političari nikada neće dogovoriti, pa bi on
umjesto toga mogao sam srediti stvar.
Srbima draža
ideja o dvije
agencije dvaju
autonomnih
dijelova B i H
Svađa oko certifikacije poljoprivrednih proizvoda
tipična je za bosanske probleme. Prema odredbama
mirovnog ugovora kojim je 1995. završio rat u B
i H mnoga su dužnosnička mjesta rezervirana za
pripadnike određenog naroda. To je kao da imate
zakon koji određuje da samo etnički Englezi, Škoti,
Velšani i Irci mogu biti izabrani na više položaje u
Britaniji.
Europski sud za ljudska prava odredio je 2009. da to treba promijeniti.
Nakon četiri neuspješna pokušaja postizanja sporazuma među bosanskim
etničkim grupama koji bi omogućio funkcioniranje države, u toku je nov
pokušaj. Pretpostavlja se da ako bosanski čelnici ne postignu napredak
u nekoliko mjeseci, mogu izgubiti dvije godine sve do izbora u 2014.
Kad bi se Srbi i Bošnjaci još i mogli sporazumjeti oko reforme, bosanski
Hrvati, najmalobrojnija od tri etničke grupe, strahuju da bi ih to još više
marginaliziralo.
40
perspektive
Certifikacija povod za nove nesporazume
Kašnjenje u provedbi ECHR-ove odluke znači da je proces bosanskog
pridruživanja Evropskoj Uniji također stao. Tek nakon što se zastoj
prevlada, moći će se Bosna formalno prijaviti za pristupanje u članstvo
EU-a. Zato treba brzo djelovati. Crna Gora je već u pregovorima o
pristupanju, a u Srbiji se nadaju da bi mogli dobiti odobrenje za otvaranje
pregovora u lipnju.
Kako pokazuju teškoće u slučaju poljoprivrednih proizvoda, neuspjeh ima
i svoje posljedice. Alida Vračić iz Instituta Populari kaže da se boji odvesti
svoju bebu u park jer je prljav i pun pasa lutalica. Dok se bosanski čelnici
svađaju oko toga kako promijeniti ustav, zanemaruju osnovne stvari kao
što su zdravstvo i obrazovanje, koji itekako utječe na to kako ljudi žive
„To je promašena država“ tvrdi analitičar Z. Latal. „Sve veći broj naših
institucija jednostavno ne funkcionira“.
Nezadovoljstvo raste širom regije, tvrdi šef balkanske organizacije za
regionalnu suradnju Goran Svilanović. Bosanskim bi političarima trebalo
postati jasno da „ove godine treba postići sporazum“. Ako do njega ne
dođe, glasači će biti nesmiljeni. Kako ističe šef OECD-ove misije u Bosni,
Fletcher Burton ako tu priliku propusti zemlja će još više zaostajati za
svojim susjedima. (ud)
broj 2 :: lipanj 2013.
41
AUTOMOBILI
Dalekoistočna dalekovidnost
njemačkog diva
Volkswagen ponovo učvršćuje svoju marku u Kini, tj. na
tržištu koje je počeo osvajati prije tri desetljeća otvarajući
tvornice u suradnji s domaćim tvrtkama
Još početkom 1980-ih godina komešanja ekonomske reforme u Kini potaknula su
Volkswagenove menadžere da tu zemlju označe kao buduće perspektivno tržište
osobnih automobila. Odlučili su u Kini uspostaviti prodaju i proizvodnju čim to
bude moguće, kako bi ubrali plodove prvog igrača na sceni.
Kineska vlada zahtijevala je da strane kompanije osnuju zajedničke pothvate
s domaćim tvrtkama. Ali, većina kineskih proizvođača automobila bila je
usredotočena na industrijska, a ne na osobna vozila. Također, dizajn i tehnologija
bili su rudimentarni.
Što se potrošača tiče, samo vrlo malen dio stanovništva zarađivao je dovoljno za
kupnju automobila. Održavanje vozila u pogonu također je bilo problem. Šangaj je,
primjerice, imao 12 milijuna stanovnika 1985. godine, a samo 70 benzinskih crpki.
Zapadni proizvođači automobila mogli su očekivati rentabilno poslovanje tek nakon
znatnog rasta tržišta.
Afirmacija zahvaljujući taksijima
Većina Volkswagenovih konkurenata bila je zadovoljna izvozom malih količina
automobila u Kinu, čekajući da vide što će se dogoditi. Njemačka kompanija je,
umjesto toga, odlučila pokrenuti tamo poslovanje, želeći polako stvarati svoju marku
i uspostavljajući ključne odnose, uključujući one na različitim državnim razinama.
Volkswagen se pomirio s činjenicom da će proći godine prije no što ostvari povrat
ulaganja – ako se to uopće ikada dogodi.
Godine 1985. snovao je zajednički pothvat, Shanghai Volkswagen, sa Shanghai
Automotive Industry Corporationom; i još jedan, s tvrtkom First Automotive Works
42
perspektive
Dalekoistočna dalekovidnost njemačkog diva
u Changchunu, koji je započeo proizvodnju 1991. Kineske tvrtke i Volkswagen imali
su jednake udjele u oba slučaja. Volkswagen je ustupio svoju tehnologiju i tvornice
su sagrađene ili preuređene za proizvodnju Volkswagenovih modela.
Razvijani su dobri odnosi s vlastima, djelomice zbog razina državne kontrole nad
poslovanjem, ali i stoga što su državna tijela bila važni potencijalni kupci. Ti su
odnosi brzo donijeli rezultate, kad je Volkswagen dobio ugovor za isporuku taksija
Šangaju, Pekingu i drugim gradovima. Crveni Volkswagenovi taksiji santana postali
su uobičajena pojava na kineskim ulicama.
Volkswagenova je marka, zahvaljujući taksijima, postala poznata u javnosti. Kako
je sve više ljudi kupovalo svoje prve automobile, Volkswageni proizvedeni u Kini
bili su prirodno izbor za mnoge od njih.
Do 1995. godine Volkswagen je već držao najmanje 70 posto kineskog tržišta
domaćih automobila. Ostvario je veliku prednost prvog igrača na sceni i nekoliko
su godina drugi proizvođači, domaći i strani, bili u njegovoj sjeni.
Novi proboj na vrh
Početkom 2000-ih godina, međutim, ta se prednost počela smanjivati. Druge strane
kompanije, poput General Motorsa, pokrenule su agresivne marketinške kampanje
za svoje jeftinije modele, a kvaliteta nekih lokalnih proizvođača se popravljala, tako
da je do 2004. godine Volkswagenov tržišni udio pao na 15 posto.
Kompanija je reagirala uvođenjem novih tehnologija u dva zajednička pothvata
kako bi smanjila troškove proizvodnje i uvela je nove, jeftinije modele, iz linija Škode.
Kinezi su i dalje cijenili marku Volkswagen pa pa su joj se vratili čim se opet cjenovno
mogla uspoređivati s rivalima – pri čemu je mnoge nadmašivala kvalitetom.
Već 2010. godine Volkswagen je ponovno postao vodeća automobilska kompanija
u Kini, pri čemu su modeli Škode ostvarivali oko 20 posto prodaje.
Volkswagen je postao privlačan gotovo kao da je dio „nasljeđa“, a kompanija uživa
ugled zbog svoje dugogodišnje predanosti Kini.
Prvo, veliku važnost imao je ugled marke. I, prvi ugovori koji su tu marku etablirali u
predodžbama javnosti dobiveni su barem djelomično zahvaljujući dobrim odnosima
s vlastima.
Drugo, potrebno je mnogo vremena da se ostvare prednosti prvog igrača na sceni,
a vrlo ih je lako narušiti. Volkswagen možda nije djelovao dovoljno brzo da zaštiti
te prednosti, ali su mu na kraju marka i dobri odnosi s potrošačima omogućili da
ponovno osvoji svoj nekadašnji položaj.
broj 2 :: lipanj 2013.
43
INDUSTRIJA DIZALA
Tajna visokih zarada
Godišnji prihodi svjetske industrije liftova udvostručit će se
u naredne tri godine – sa 45 na 90 milijardi dolara. Najveću
dobit donosi održavanje 11 milijuna tih naprava
Dizala potvrđuju uzrečicu da se sve što se diže mora i spustiti. Međutim,
profiti tvrtki koje ih izrađuju i instaliraju kao da se pridržavaju drukčijih
pravila. Četiri tvrtke kontroliraju dvije trećine globalnog tržišta: Otis, dio
američke kompanije United Technologies; Kone iz Finske; Thyssen-Krupp,
poslovna jedinica tog njemačkog konglomerata; i Schindler sa sjedištem u
švicarskom Ebikonu. Svi oni ostvaruju vrhunske zarade, iako im se prodaja tek
polako povećava.
Ljudi žive okomitije nego ikada prije. Prema procjenama, 70 milijuna ljudi
u svijetu – više od ukupnog stanovništva Britanije – preseli se u gradove
svake godine. Mnogi žive u blokovima katnica, ili rade u uredima nebodera.
Gotovo svi se povremeno služe pokretnim stubama (koje spomenuta četvorka
također proizvodi). Vrlo ih se malo uspinje stubištem.
Direktor Schindlera Jürgen Tinggren govori o „drugom planetu“ novih
potrošača koji otkrivaju ushit uzdizanja. Svjetska potražnja za novim dizalima
povećana je s 300.000 prije deset godina na gotovo 700.000 ove godine.
Većina tog rasta odnosi se na Kinu, gdje se instaliraju dvije trećine novih
jedinica. Ukupni godišnji prihodi postojano se povećavaju: savjetodavna
tvrtka Freedonia Group smatra da će se udvostručiti, na 90 milijardi dolara
do 2015. godine.
Za servis lifta 5.000 dolara na godinu
Međutim, tajna visokih zarada te djelatnosti krije se u održavanju. Ljudi ne
vole ostati zaglavljeni u dizalima pa zato plaćaju 2000 do 5000 dolara na
godinu za održavanje pojedinog dizala u ispravnom stanju. Budući da je u
pogonu već 11 milijuna dizala, od kojih je mnogima potreban samo ovlašan
44
perspektive
Tajna visokih zarada
pregled i malo podmazivanja svakih nekoliko mjeseci, riječ je o doista
dobrom poslu. Zarade su 25-35 posto, prema 10 posto kod nove opreme.
Prihodi od održavanja mnogo su stabilniji uspoređeni s instaliranjem novih
dizala, koje je pod utjecajem uspona i padova ekonomije.
Otis i ostali proizvođači ostvaruju više od polovice profita servisiranjem,
obično tako što pri instaliranju sklapaju odmah ugovore o održavanju. To
stvara velike zapreke ulasku na to tržište: pridošlice
bi trebale gustu mrežu tehničara da pokrenu posao.
Većina
Etablirane tvrtke ne upuštaju se u žestoku cjenovnu
konkurenciju. Tijela za zaštitu tržišnog nadmetanja
djelatnosti
EU-a kaznila su ih u 2007. godini s 1,1 milijardom
održavanja
dolara zbog dogovaranja o cijenama na tržištima
Njemačke i Beneluksa.
usredotočena
Većina djelatnosti održavanja usredotočena je na
na Europu
Europu, koja ima oko polovice svjetskih dizala (i još
veći postotak starih, škriputavih, koja će trebati uskoro
obnavljati – što je još jedna unosna niša). Tržište je krenulo prema istoku,
ali to će potrajati neko vrijeme. „Servisna djelatnost uvelike zaostaje,“ kaže
financijski direktor Konea, Henrik Ehrnrooth. Pretpostavlja se da Kinezi ili sami
održavaju dizala, ili ih uopće ne održavaju.
je
Standardizacija na globalnoj razini
Tinggren iz Schindlera smatra da je usredotočenje na popravljanje starih
dizala umjesto na instaliranje novih kratkovidna politika. Ta djelatnost mora
pronaći nove načine poticanja; do stanovite mjere to i čini. Dizala postaju
standardiziranija na svjetskoj razini, što olakšava postizanje ekonomije
razmjera. Proizvodnja te istraživanje i razvoj sve se više prebacuju u Aziju,
čime se uvelike smanjuju troškovi. Naročito snažno raste prodaja skupljih
verzija, kao što su kabine na dvije razine i tehnološki napredne upravljačke
ploče koje poboljšavaju protok ljudi u velikim zgradama. Popratna ponuda,
kao što su kartični ključevi i savjetodavne usluge, također donosi dobru
zaradu. Tehnološke novine omogućuju da se rad dizala nadzire daljinski pa
serviseri ne moraju tako često odlaziti na teren u kontrolu, čime se smanjuju
troškovi. No, iz perspektive korisnika, dizala su se vrlo malo razvila otkako
su se pojavila prije 150 godina. Uđete u njih. Pritisnete dugme. I nastojite
ne razgovarati s ljudima koji stoje uz vas. Izađete. Dosad, niske stope
zarade držale su konkurenciju podalje. Sada, međutim, kad je tržište dizala
lukrativno, mogla bi se na njemu početi stvarati veća gužva.
broj 2 :: lipanj 2013.
45
KOVANI SITNIŠ
Bezvrijedan, a preskup novčić
Iako je trošak izrade centa veći od nominalne vrijednosti,
državna kovnica dolara još ga kuje, a ali traži se jaftiniji
način izrade. Praktički je iščezao iz uporabe, uostalom kao i
hrvatske kovanice od jedne ili dvije lipe
Mario Ribar
Hrvatska je poodavno ukinula novčanicu od pet kuna i sada koristimo samo
kovanicu. Nitko, koliko je poznato, nije ukinuo kovanice od jedne i dvije lipe,
ali ih nema u optjecaju, čak vam ni u Fini više ne zanovijetaju tim bezvrijednim
komadićima metala.
Skuplja izrada
od nominalne
vrijednosti
Malo bi tko platio dva centa za nešto što vrijedi jedan
cent, ali američka je vlada lani potrošila 116 milijuna
dolara baš na takvu „trgovinu“. Kupovala je kovanice od
jednoga centa (ili penija, kako se popularno naziva) jer
je još od 2006. skuplja izrada od nominalne vrijednosti,
zbog cijene cinka, glavnog sastojka.
Ali nije bolje ni s čelikom, kao što pokazuje kanadsko
iskustvo. Tamošnja je vlada odustala od kovanice od jednoga centa izrađenoga
iz toga metala. Čini se da u SAD-u mnogi više ne vjeruju u opravdanost
opstanka penija, a to je nedavno izjavio i Barack Obama.
Nekoć hamburger – sada čips
Prije pola stoljeća za nekoliko penija (centa) mogli ste dobiti hamburger,
danas to nije dovoljno ni za pokoji prženi krumpirić. Zaboravljen u vrčevima
i zdjelicama, iza jastuka, novčić više ne ispunjava primarnu zadaću, tj. da
olakša trgovinu. Više ga ne prihvaćaju prodajni automati, kao ni oni na
parkiralištima. Protivnici kažu da rukovanje tim novčićima pri svakoj transakciji
46
perspektive
Bezvrijedan, a preskup novčić
troši dvije dodatne sekunde, što privredu košta milijune dolara svake godine.
Ljubitelji penija i lobisti industrije cinka tvrde pak da bi uklanjanje novčića
povećalo troškove kupaca jer bi trgovci zaokružili
cijene na najbližu jedinicu, tj. na nikl (pet centi). Neki
ekonomisti ne slažu se s tim stajalištem, držeći da bi Rukovanje
trgovci mogli ustvari zaokružiti cijenu na niže, kako bi novčićima
izbjegli, primjerice, iznos od 9,99 dolara zaokružiti na
10 dolara (tako se uostalom ponašaju i hrvatski trgovci, privredu košta
s dvojbenim učinkom jer mi nismo Amerikanci i jedna
milijune dolara
lipa pa ni cent ne znače nam mnogo). Bili ljubitelji ili
protivnici, čini se da su Amerikanci već prihvatili trošak svake godine
uklanjanja penija, a zapravo su ih sami povukli iz
uporabe i drže ih u kojekakvim škrablicama.
Doduše, Kongres još nije odobrio povlačenje novčića pa državna kovnica
novca proučava načine jeftinije izrade penija. (mr)
broj 2 :: lipanj 2013.
47
Trendovi
48
perspektive
Dosad izašli brojevi
časopisa Perspektive
Reflektor
OFFSHORE KOMPANIJE
Porezne oaze na udaru
Mnoštvo političara i poslovnjaka diljem svijeta upleteno je u
pranje novca ili izbjegavanja poreza kroz otvaranje računa u
poreznim oazama. Tradicionalna utočišta takvim prebjezima
poput Švicarske ili Kajmanskih otoka dobrano su uzdrmana.
Bankarska tajna polako nestaje.
Piše: mr. Darko Horvatin
Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara nedavno je došao u posjed
vrućeg materijala koji trese onaj dio globalne financijske zajednice koja nastoji
zamagliti trag novcu. Predan im je hard disk na kojem se nalazi dva i pol milijuna
dokumenata iz kojih su vidljivi vlasnici mnogih offshore poduzeća. Tako su na
vidjelo isplivala mnoga politička imena, poput francuskog predsjednika Hollanda,
azerbejdžanskog Alijeva, mnogih ministara i javnih osoba. Igor Šuvalov, zamjenik
ruskog premijera, detektiran je kao vlasnik poduzeća na Britanskim djevičanskim
otocima. Isto kao i gruzijski premijer Ivanišvili. Jedan od uhvaćenih u „krivolovu“
je i počasni predsjednik nogometnog kluba Bayern Uli Hoeness koji je pod
istragom njemačkog poreznog ureda zbog moguće utaje poreza. Priznao je
da ima račun u švicarskoj banci. Ironično je da je gospodin Hoennes, ugledan
član njemačke gospodarske i političke zajednice jedan od najbližih savjetnika
kancelarke Angele Merkel za porezna pitanja! Na toj se listi nalazi i određeni
broj 2 :: lipanj 2013.
49
Reflektor
broj državljana Hrvatske. Imena nisu objavljena, a nagađa se da je veći dio
njih povezan s privatizacijom. Vidjet ćemo hoće li vlasti malo dublje zagrepsti
po toj listi i pokušati utvrditi da li se kroz privatizaciju, ne samo kod nas, prao
prljavi novac. Ili će ostati na onoj „tko je jamio, jamio je“.
Bolje ubojica nego zviždač
Nakon izbijanja globalne financijske krize 2007. godine, počeo se urušavati i
sustav bankarske tajne. Zaposlenik banke u Lihtenštajnu, Heinrich Kieber, postao
je zviždač koji je 2008. godine predao njemačkim vlastima listu klijenata banke
u kojoj je radio. Zauzvrat je dobio pet milijuna eura ali i međunarodnu tjeralicu
jer je prekršio zakone Lihtenštajna. Danas je u sustavu zaštićenih svjedoka na
nepoznatoj lokaciji. Podržava ga SAD koji tu alpsku državicu smatra sudionikom u
pranju novca, pa tako uključenog i u financiranje terorizma. Zviždači u Švicarskoj
mogu očekivati težu sudbinu. Bivši direktor u banci Julius Bär, Rudolf Elmer,
optužen je za otkrivanje bankarske tajne. Uhapšen je, šest mjeseci proveo je u
samici. Kako optužbe nisu bile potvrđene, oslobođen je, ali se šikaniranje i pritisak
nastavio. Prema njegovu iskustvu, zviždači u zemljama s jakom bankarskom
tajnom tretiraju se gore nego ubojice. Deset godina nakon pritvaranja, istraga
još uvijek nije okončana, a on se smatra velikim političkim problemom. Elmer
tvrdi da nije prekršio švicarske zakone jer podaci koji su procurili potječu iz
podružnice na Kajmanskim otocima, a ne iz Švicarske. (A mi smo mislili da su
samo u Hrvatskoj zviždači žrtve vlastite savjesti.)
Povijest offshore financija protkana je mitovima i
Povijest offshore legendama. Pojam „porezna oaza“ pojavio se u
upotrebi 1950-ih godina. No sam koncept poslovanja
financija datira s kraja 19. stoljeća kada je američka država New
pojednostavnila registraciju poduzeća i olabavila
protkana je Jersey
porezne propise u svrhu povećanja poreznih prihoda.
mitovima i Nekoliko godina poslije, država Deleware učinila je isto.
su promjene inicirali odvjetnici s Wall Streeta. Prva
legendama Te
faza naglog rasta dogodila se nakon prvog svjetskog
rata kada je mnoštvo manjih država (predvođeno
Švicarskom) počelo nuditi porezne, bankovne i korporativne olakšice. Švicarska
je 1934. dramatično postrožila zakon o bankovnoj tajni (ne zbog zaštite židovskih
depozita, kako je rašireno vjerovanje, već zbog izloženosti poreznom skandalu
u Francuskoj). Bank of England je 1957. godine iznjedrio ono što se razvilo u
gigantski offshore biznis – „euromarket“ (dolarski depoziti izvan SAD-a, depoziti
u funtama izvan Velike Britanije, itd.), čime su stvoreni uvjeti za globalno kolanje
novca izvan domašaja lokalnih regulatora. U narednim desetljećima, banke
50
perspektive
Porezne oaze na udaru
su proširile takav način poslovanja transformacijom zemalja poput Paname i
Kajmanskih otoka u mjesta preko kojih su obavljale većinu svojih eurodolarskih
transakcija. Do 1980-ih broj offshore centara narastao je na preko 50 zemalja,
a transakcije su postajale sve složenije. U utrku su se
agresivno uključili zemlje u Indijskom i Tihom oceanu,
nadajući se tako dodatnim prihodima čime bi postali Danas trećina
manje osjetljivi na prihode od turizma. Nakon 1990ih trend se proširio na afričke i postsovjetske zemlje. kreditiranja
Tako danas gotovo trećina međunarodnih kreditiranja i potječe iz
stranih ulaganja potječe iz tih offshore centara. Nerijetko
se tako zamagljuje trag novca, odnosno vrši „pranje offshore centara
novca“. Stoga su zemlje OECD-a pozvale na uzbunu,
prvenstveno zbog porezne evazije, te je velik broj poreznih oaza stavljen na
crnu listu. Unatoč tomu, financijski tijekovi iz offshore centara ostali se manjeviše stabilni.
Alpski bankari na koljenima
Na proslavi stogodišnjice švicarske bankovne udruge, koncem prošle godine,
vladala je turobna atmosfera. Najveći svjetski upravljač imovinom našao se pod
udarom SAD-a i Europske unije zbog asistiranja u poreznoj evaziji te pod pritiskom
labavljenja bankarske tajne. UBS banka platila je SAD-u 780 milijuna dolara
globe 2009. samo da okonča istragu zbog porezne utaje američkih građana.
Najstarija švicarska banka Wegelin & Co. dovedena je na sud, proglašena
krivom, platila odštetu i stavila ključ u bravu. Prilikom nagodbe s UBS-om,
imena tisuća američkih klijenata proslijeđena su američkim poreznim vlastima.
Nešto što je donedavno bilo nezamislivo i što je dobrano prodrmalo dotad
nedodirljivu bankarsku tajnu, ugrozivši time čitav financijski sustav, na kojem
u velikoj mjeri počiva švicarsko gospodarstvo. Njemačka je odbila švicarski
prijedlog obeštećenja za izbjegavanje plaćanja poreza u zamjenu za očuvanje
anonimnosti klijenata.
Prije su švicarske banke kroz offshore privatno bankarstvo ostvarivale ekstra
prihode, no sada tomu polako dolazi kraj, što predstavlja najozbiljniji izazov
alpskim bankarima, koji nisu navikli na (pogotovo takve) promjene. Vrlo je
izgledno da slijedi široka konsolidacija bankarskog sektora. Manje banke teško
će preživjeti bez stranog novca. Američki depoziti već su gotovo nestali, a trend
će slijediti i štediše iz drugih zemalja. Kapital će se preseliti u neke druge porezne
oaze koje se još nisu našle pod udarom SAD-a i EU-a. U narednom razdoblju
pokazat će se jesu li švicarski bankari doista sposobniji od ostalih u upravljanju
novcem i je li politička i ekonomska stabilnost dovoljna da spriječi daljnji bijeg
broj 2 :: lipanj 2013.
51
Reflektor
novca. U skrivanju podrijetla novca sve donedavno bili su vrhunski majstori, sada
moraju na tržištu dokazati da su bolji od, primjerice, engleskih ili njemačkih
bankara.
Novi centri offshore moći
Za razliku od Švicarske, susjedni Lihtenštajn, u kojem su stvorene mnoge od tajnih
struktura koje su švicarske banke prodale, zaradio je pohvale zbog promptne
reakcije na međunarodne pritiske. Samo mjesec dana nakon izbijanja krize
zbog izbjegavanja poreza 2008. sklopljen je sporazum sa SAD-om i EU-om
o razmjeni podataka. S Velikom Britanijom sklopljen je jedinstven sporazum o
plaćanju 10% penala na depozite njihovih državljana, dok se ostatak novca
smatra „čistim“. Tako su „oprali“ svoje ruke i stvorili pretpostavku za nove štediše.
Više od tri tisuće Britanaca prebacilo je depozite u Lihtenštajn. No prava opasnost
europskim poreznim oazama dolazi iz Azije. Procjenjuje se da će u narednih
15 godina Singapur i Hong Kong preuzeti palicu vodećeg svjetskog bankara.
Naravno, i oni dolaze pod međunarodni pritisak i čak su napravili neke korake
u razmjeni podataka s drugim zemljama. U svakom slučaju, Azijci „parkiraju“
novac u Singapuru zbog ekonomske i političke stabilnosti a ne zbog izbjegavanja
poreza. Hong Kong, u kojem se godišnje registrira 150 tisuća novih kompanija,
krenuo je u suprotnom pravcu, otežavši otkrivanje njihovih direktora.
Kajmanski otoci imaju mnogo briga. Imovina bankarskog sektora smanjila se
za 20 posto od izbijanja krize, iznos strukturiranih financijskih proizvoda još i
više. Broj transakcija smanjio se za 40 posto. Jedino u čemu su još uvijek lider
su hedge fondovi. U prethodnim godinama javni sektor je nabujao, a sada se
zbog pada poreznih prihoda nema čime financirati. U očaju počeli su nametati
razna davanja poput poreza na strane radnike (koji čine 40 posto populacije).
Tamošnji bankari očekuju da će cijena godišnje licence porasti za 50 posto u
nastojanju lokalnih vlasti da popune budžetske rupe. Ne treba biti vidovit pa
procijeniti što će se dogoditi s kajmanskim financijskim sektorom ukoliko se
nastavi s takvom presijom.
Ubuduće će porezne oaze morati voditi više računa o stavu i zahtjevima razvijenih
zemalja koje nastoje uloviti utajivače poreza. Istovremeno se pojavljuje Kina, gdje
Hong Kong i Macao postaju manje neprijateljski prema offshore financiranju. Ne
sumnjamo da će se i zemlje poput Indije i Brazila uključiti u igru. Harmonizacija
zakonodavstva koje regulira offshore financijske tokove nije izvjesna. Barem ne
u kraćem roku. Tamo gdje postoje razlike u poreznim stopama, regulatornim
zahtjevima i povjerljivosti, bit će i prilika za međunarodne financijske centre da
ponude arbitražu. Porezne oaze neće samo tako nestati s lica zemlje, ali će im
poslovanje biti znatno teže nego ranije.
52
perspektive
ENERGETSKA PERSPEKTIVA
Kad birokrati od šume ne vide
drveće
Zamisao Europske unije da do 2020. poveća udio obnovljivih
izvora energije čini se da će polučiti još jedan autogol, tj.
potrošiti goleme količine novca za subvencije proizvođačima
„biomase“ bez željenog učinka na smanjenje zagađenja
planeta ugljičnim dioksidima
Drago Kojić
Ne tako davno, prije samo koje desetljeće, već u ljetnim mjesecima po
Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima mogli ste vidjeti majstore s motornim
pilama koji su nudili usluge pilenja ogrjevnoga drva. Danas je to prilična
rijetkost, iako još nije isčezla praksa grijanja pa čak i kuhanja uz pomoć toga
tradicionalnog energenta.
U nas se vode pravi verbalni ratovi pri izboru lokacija za nove elektrane,
a još žešći o gorivu koje će ih pokretati, što usporava ionako malaksalu
investicijsku aktivnost zemlje. Sjetimo se samo s koliko se žučljivosti pravi i
lažni zaštitnici okoliša protive pogonu na ugljen nove elektrane u Plominu,
iako investitori tvrde i podastiru dokaze da energent što ga kane uvoziti tek
neznatno onečišćuje zrak.
Hrvatska je praktički već zakoračila na ulazna vrata EU-a, a tamo je uz brojne
druge novotarije očekuje iznenađujuće egzotična energetska praksa. Naime
Evropska je unija 2009. sebi postavila cilj da do 2020. 20% energetskih
potreba podmiruje iz obnovljivih izvora, a rezultat je da solarne ploče
ukrašavaju ne samo kućne krovove nego i mnoge druge prostore, a turbine
vjetroelektrana zuje (ili huče, ovisno o osjetljivosti slušnih organa promatrača)
po brojnim krajolicima. Potonja tehnologija krči put i u Hrvatskoj, ali kako
smo se mogli uvjeriti, nerijetko izaziva otpor i gnjev „zelenih“, kojima jamačno
broj 2 :: lipanj 2013.
53
Reflektor
ne bi odgovarao niti jedan energetski izvor, osim lojanice ili baklje. Međutim,
glavnu stavku među onih 20% čini biomasa, a to će reći drvo, otpaci žitarica
i druga vegetacija koja sagorijeva.
Planeri EU-a očekuju da će 2020. energija biomase davati 1.210 teravata
sati energije, prema 494 TVH što će ih davati vjetar. Oko 80% energije od
biomase koristit će se za zagrijavanje. Naime, peći na drva i parni kotlovi
još uvijek su u znatnoj uporabi u mnogim evropskim zemljama.
Drvo ispred sunca i vjetra
Dakle, iako se na sve strane govori i piše o energiji sunca i vjetra, sa stajališta
EU-a glavni obnovljivi energetski izvor jamačno je biomasa ili jednostavnije
rečeno drvo, koje čini najvažniji energent u toj kategoriji. Dok u Evropi biomasa
(drvo) čini 50% obnovljivih energetskih izvora, u nekim zemljama, primjerice
Poljskoj i Finskoj, taj udio dostiže 80%, kako navodi The Economist. Čak i
u Njemačkoj, koja je ubrizgala goleme količine novca u obilne subvencije
solarnih i vjetrenih elektrana, 38% potrošnje nefosilnih goriva potječe iz
biomase. Nakon dugoga niza godina otkad se evropske vlade hvale svojom
visoko-tehnološkom energetskom revolucijom s malim udjelom ugljika, čini
se da počasno mjesto dobiva gorivo iz predindustrijskog doba.
U sektoru
električne
energije drvo
ima različite
prednosti
Zamisao da drvo ne sadrži mnogo ugljika čudna je,
ali izvorni argument EU-a za njegovo uvrštenje na listu
obnovljivih energenata bio je respektabilan. Ako drvo koje
se koristi u elektranama potječe iz valjano održavanih
šuma, tada se ugljik koji izlazi iz dimnjaka može poništiti
ugljikom što ga se pohranjuje u novoposađeno drveće.
Drvo bi, dakle, moglo biti neutralno što se tiče ugljika.
Druga je priča je li zaista tako. Ali nakon što je odlučeno
da se smatra obnovljivim, uporaba mu je osjetno porasla.
U sektoru električne energije, drvo ima različite prednosti. Postavljanje vjetroturbina vrlo je skupo, dok se uz neznatno malo novih investicija postojeće
elektrane mogu preinačiti na pogon s mješavinom goriva od 90% ugljena i
10% drveta. Za razliku od solarnih ili vjetro-farma, elektrane su već uključene
u energetsku mrežu. Osim toga, energija što je daje drvo nije isprekidana (na
mahove) kao ona što potječe od sunca ili vjetra pa nije potrebna dodatna
podrška tijekom noći ili kada nema vjetra. Budući da se može koristiti u
elektranama s pogonom na ugljen, koje bi inače mogle biti zatvorene
prema novim evropskim i globalnim standardima zaštite okoliša, drvo je
vrlo popularno među proizvođačima električne energije.
54
perspektive
Kad birokrati od šume ne vide drveće
S obzirom na takvo polazište ne treba se čuditi što je brzo stvoreno savezništvo
za pribavljenje javnih subvencija za korištenje biomase. Zamisao je ujedinila
zelene (koji su vjerovali da je drvo prema ugljiku neutralno) proizvođače i
distributere struje (koji su uočili da je miješanje ugljena s drvom jeftin način za
očuvanje njihovih elektrana) i vlade koje u drvu vide jedini način da ostvare
svoje ciljeve o obnovljivoj energiji. Samo sa suncem i vjetrom to bi bila iluzija.
Tako je nastao novi oblik energetskog biznisa jer u prošlosti je drvo davalo
neznatne količine električne struje, uglavnom recikliranjem otpadaka.
Skandinavski proizvođači pulpe i papira imali su u blizini tvornica male
elektrane s pogonom na piljevinu i granje. Slijedila je neznatna promjena s
mješavinom ugljena i drva, a 2011. je RWE, veliki njemački distributer, svoju
elektranu Tilbury u istočnoj Engleskoj, preinačio na isključivi pogon drvnim
peletima (što je uobičajen obllik drva za industrijsko sagorijevanje).
Kako podsjeća The Economist, britanska elektrana Drax, jedna od najvećih
u Evropi s pogonom na ugljen, najavila je da će preinačiti tri od svojih šest
kotlova na pogon drvom. Kada se 2016. preinaka dovrši, proizvodit će 12,5
teravat sati struje na godinu. Ta će energija dobiti subvenciju u vrijednosti
45 funti (68 dolara) po megavat satu povrh tržišne cijene za svoju struju. Po
sadašnjim cijenama, Drax bi mogla dobiti 550 milijuna funti subvencija na
godinu za biomasu nakon 2016 – što je znatno više od lanjskog profita prije
oporezivanja, koji je iznosio 190 milijuna funti.
Potražnja izazvala groznicu cijena
Treba li se onda čuditi što je nastala prava „drvna groznica“?! U Evropi je
2012. potrošeno 13 milijuna tona drvnih peleta, a ako se zadrži sadašnji
trend potražnje 2020. bi količina mogla narasti na 25 do 30 milijuna tona.
Evropa ne proizvodi dovoljno drva da bi udovoljila takvoj eksploziji potražnje
pa će se znatne količine uvoziti. Samo u 2010. uvoz peleta u EU udvostručen
je, a globalna trgovina tim energentom (čemu uvelike pridonosi i porast
potražnje u Kini) mogao bi se ušesterostručiti od sadašnjih 10 do 12 milijuna
tona na 60 milijuna tona 2020, kako prognozira Evropsko vijeće za pelete
(European Pellet Council). Znatan dio uvoza očekuje se iz Kanade i južnih
država SAD-a.
Drvo nema jedinstvene cijene, ali su u strmom usponu, a tvrdo (bjelogorično)
iz zapadne Kanade poskupljelo je 60% od kraja 2011. Dok jednima sviće,
drugima se smrkava: takvo kretanje cijena izlaže velikim iskušenjima
kompanije kojima je drvo preradbena sirovina. Dvadesetak velikih pilana koje
proizvode građu za građevinsku industriju zatvoreno je u Evropi u proteklih
broj 2 :: lipanj 2013.
55
Reflektor
pet godina. Skuplje drvo ugrožava proizvođače pulpe i papira, kojima i bez
toga ne cvjetaju ruže. Proizvodnja papira i ljepenke u Evropi je danas oko
10% manja od rekordne 2007. Gotovo je suvišno napominjati da cijenovna
„atletika“ uvelike pogađa proizvođače pokućstva, ali i izdavače novina, knjiga
i časopisa.
Djelotvornost upitna
Kada bi subvencioniranje energije iz biomase bilo djelotvoran način za
suzbijanje emisija ugljika, kolateralna šteta možda bi se mogla otpisati
kao nesretna posljedica politike koja je u cjelini korisna. Međutim, drži The
Economist, nije bila djelotvorna.
Naime, drvo proizvodi ugljik dvojako: jednom u elektrani, drugi put u
opskrbnom lancu. Postupak proizvodnje peleta iz drva uključuje drobljenje,
pretvaranje u tijesto i prešanje. To, kao i prijevoz, iziskuje energiju i stvara
ugljik: 200kg ugljikovog dioksida (CO2) po količini drva potrebnog za
proizvodnju jednog megavatsata struje. To smanjuje količinu ugljika ušteđenog
prijelazom na drvo, povećavajući cijenu uštede. S obzirom na subvenciju od
45 funti po megavat satu, kako ukazuje Roland Vetter, glavni analitičar u CF
Partners, najvećoj evropskoj tvrtci za trgovinu ugljikom, treba 225 funti da bi
se uštedjela jedna tona CO2 prijelazom od plina na drvo. To pretpostavlja
da je ostatak procesa (u elektrani) ugljično neutralan, iako vjerojatno nije.
U proteklih nekoliko godina znanstvenici upozoravaju
da je izvorna zamisao – ugljik u valjano upravljanim
Pokušavamo šumama poništava ugljik u elektranama – bila suviše
U stvarnosti, neutralnost ugljika ovisi
smanjiti količinu pojednostavljena.
o tipu korištenja šume, o brzini rasta drveća, o tome
ugljika sada, ne koriste li se drvni otpaci ili cijelo drvo itd. Evropska
za okoliš (European Enviroment Agency), koja
za 100 godina agencija
je bila uključena u određivanje subvencija, izjavila je
2011. kako pretpostavka da je sagorijevanje biomase
ugljično neutralno nije ispravna jer zanemaruje činjenicu da korištenje zemljišta
za uzgoj raslinja znači da se to zemljište ne koristi u druge svrhe.
Tim Saerchinger na Sveučilištu Princeton upozorava da je potrebno čekati
vrlo dugo, u nekim slučajevima i 100 godina, dok naraste zamjensko drveće
da bi se moglo govoriti o smanjenju količine ugljika. Tom Brookes s Evropske
klimatske fundacije (European Climate Foundation) ukazuje: „Mi pokušavamo
smanjiti količinu ugljika sada, ne za 100 godina.“
Ukratko, EU je uspostavila subvencije koje mnogo koštaju, vjerojatno ne
smanjuju emisiju ugljičnog dioksida, ne potiču nove tehnologije.
56
perspektive
Kad birokrati od šume ne vide drveće
Hoće li Hrvatska nasjesti?
Ako izgaranje drva nije neutralno sa stajališta količine ugljičnoga dioksida,
ni čitava ova priča nije neutralna u odnosu na Hrvatsku, novu, 28 članicu
Evropske unije, čiji se dužnosnici vole hvaliti kako je bogata šumom. Iako se
o toj šumi ne brinemo ni blizu onoliko koliko zaslužuje. Skrb se uglavnom
ograničava na jadikovke kako izvozimo neprerađeno drvo kao sirovinu,
umjesto u obliku kvalitetnog i unosnog pokućstva i drugih proizvoda. Doduše,
u posljednje vrijeme bilježimo nešto više uspjeha na tom planu.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će naši „zeleni“ reagirati na eventualne pokušaje
da se „retro“ energetska tehnologija primijeni i u nas. Prilična je vjerojatnost
da će oni biti odlučno protiv, ali ne zato što vjerojatno donosi više štete
nego koristi, ili zato što se radi o povratku u prošlost, nego zato što povratak
nije dovoljno dalek. Oni bi najradije u kameno doba. Ipak, bez obzira na
motive, morat ćemo ih podržati jer zaista nam neće biti od koristi prihvaćati
nemaštovite zamisli birokrata EU-a. Imamo dovoljno vlastitih u različitim
područjima privrednoga i ukupnog života. Ne bi bilo mudro pokušati iskoristiti
konjunkturu pa prodavati drvo kao sirovinu, makar i po višim cijenama, onima
koji će ga koristiti kao biomasu, tj. obnovljivi izvor energije. Ništa bolje ne bi
bilo ni da sami počnemo proizvoditi struju uz pomoć toga energenta. Mudrije
će biti da iskoristimo preostali hidro-potencijal svojih rijeka te izgradimo novu
elektranu u Plominu, bilo na plin ili ugljen, a da šume i drvo koristimo za
proizvodnju namještaja. Tuđa iskustva omogućuju nam da, bez srljanja u
neizvjesnost, u šumi – vidimo drveće.
broj 2 :: lipanj 2013.
57
IZ DRUGOG KUTA
Neka tržište određuje
energetske izvore
Profesorsko upozorenje: Robert McFarlane, bivši
savjetnik nacionalne sigurnosti u SAD-u, i George
Olah, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, ukazuju na
štetnost dosadašnje globalne energetske politike – gdje
OPEC vodi glavnu riječ. Predlažu drukčije ponašanje
vlada i kompanija
Energetske deformacije i zastranjivanja nisu isključivi specijalitet
Evropske unije. Robert McFarlane, bivši savjetnik nacionalne
sigurnostiu SAD-u i George Olah, dobitnik Nobelove nagrade za
kemiju 1994, nedavno su u Financial Timesu objavili članak u kojemu
preporučuju državama neka prepuste tržištu da odredi optimalne
energetske izvore.
U protekla četiri desetljeća, od arapskoga naftnog embarga 1973,
OPEC samovoljno određuje cijene nafte, a svijet mirno promatra
zapanjujuće ograničavanje trgovine ne čineći ništa, upozorava
spomenuti autorski dvojac.
Kada bi zapadne naftne kompanije pokušale činiti ono što čini OPEC,
za nekoliko bi se sati našle pred krivičnim progonom. Međutim,
proizvođački kartel može izbjeći tomu jer njegove članice posjeduju
78% svjetskih naftnih rezervi i nedostupne su zapadnim sudovima.
„Ovdje u SAD-u razveselili smo se otkriću novih naftnih rezervi
unutar naših granica, ne razmišljajući da će i cijenu te nafte uvelike
određivati OPEC,“ naglašavaju autori, dodajući kako je golem utjecaj
svega toga na privredu i državnu sigurnost. „Svakoga dana SAD
jednom rukom uzima oko milijardu dolara zajma od Kine, a drugom
58
perspektive
Neka tržište određuje energetske izvore
kupuje inozemnu naftu. Trećina vojnog budžeta – oko 200 milijardi
dolara financira inozemne operacije kako bi se osigurao trajan
dotok nafte u globalnu privredu. Da se ne spominju troškovi okoliša i
zdravstva koji su u izravnoj vezi s ovisnosti u nafti.“
Konkurencija transportnih goriva
Autori ukazuju na nužnost da bi trebalo godinama svakog mjeseca
zapošljavati 250.000 osoba u SAD-u kako bi se omjer zaposlenih
doveo na prihvatljivu razinu. Međutim, u siječnju je zaposleno
157.000 osoba, što ocjenjuju nedovoljnim. „Zamislite što bi se moglo
učiniti za jačanje privrede, obrazovanja, infrastrukturu i obranu
novcem koji se troši na osiguranje inozemne nafte.“
McFarlane i Olah kažu da je odavno poznato kako se ispetljati
iz začaranoga kruga: uvođenjem konkurencije među transportna
goriva. Zahvaljujući u znatnoj mjeri otkrićima golemih količina
prethodno nedostupnih rezervi prirodnoga plina uporabom novih
tehnika bušenja, na domaku ruke su nam goriva koja su alternativa ili
zamjena benzinu.
U prošlosti, kada bismo krenuli u djelotvornu akciju, OPEC je spuštao
cijenu i izgubili bismo interes za rješenja. Ali unatrag dvije godine
dogodile su se tri stvari koje bi mogle donijeti drukčiji ishod.
Spasonosni plin iz škriljevca
Možda je najvažnije „arapsko proljeće“, pri čemu je jedan od najjačih
efekata bilo utjerivanje straha u srca arapskih oligarha u Saudijskoj
Arabiji i diljem Perzijskoga zaljeva. Kako bi se nosili s nemirima među
vlastitim stanovništvom, dramatično su povećali socijalna davanja
i morali dublje posegnuti u trezore što ih pune prihodi od prodaje
nafte. Ukratko, članice OPEC-a sada imaju znatno uži manevarski
prostor za upravljanje kartelom i snižavanje cijene nafte.
Drugi činitelj promjena pravila igre jest otkriće – u SAD-u i drugdje
u svijetu – znatnih rezervi plina u škriljevcu. Odjednom je gorivo za
pokretanje vozila postalo ne samo dostupno nego je čisto i gotovo
neiscrpno. Razrađene su različite metode za uporabu prirodnoga
broj 2 :: lipanj 2013.
59
Reflektor
plina, primjerice tlačenje ili pretvaranje u metanol – gorivo koje se već
godinama troši u trkaćim automobilima.
Kako naglašava autorski duet, metanol ima mnogo privlačnih
svojstava, a prema iscrpnom proučavanju Massachusesttskog
tehnološkog instituta (MIT) to je najbolji način uporabe plina. Kao
visoko-oktansko gorivo omogućuje proizvođačima ne samo da
proizvode djelotvornije nego i laganije motore koji ispuštaju manje
ugljičnog dioksida te se izbjegava uporaba kancerogenih aditiva koji
se sada rabe u benzinu.
Metanol je i jeftiniji, a trenutačna mu je cijena na spot tržištu 1,2
dolara za galon (3,78 litara). Unatoč nižem energetskom sadržaju
proizvođači su uvjereni da će moći isporučivati gorivo koje će biti
jeftinije po kilometru vožnje od benzina.
Privlačnost fleksibilnog pogona
Treće, nakon globalne recesije – kojoj je djelomice kumovala i
visoka cijena nafte – laboratoriji i automobilske tvornice od Tokija do
Detroita intenzivno su usredotočeni na pogon vozila drugim gorivom
osim benzina. Rezultat je prava industrijska revolucija koja upravo
ulazi u snažnu fazu. Pobjednik je hibridno električno vozilo, a u Evropi
su postignuti zapaženi rezultati u izradi čišćeg i djelotvornijeg dizel
motora.
U Detroitu su sva tri velika proizvođača automobila u Kongresu
objavila da namjeravaju u 50% proizvedenih automobila ugraditi
fleksibilan pogon. To su vozila koja će kao gorivo trošiti benzin,
metanol, etanol ili mješavinu tih goriva. Brazil već dulje od 30 godina
kao alternativno gorivo rabi šećer-etanol, a ugradnja dodatnoga
uređaja u tu svrhu ne košta više od 100 dolara.
Američka vlada u okviru nacionalne energetske politike trebala
bi poticati primjenu svih navedenih pogonskih alternativa, drže
McFarlane i Olah, dodajući kako nisu potrebne nikakve subvencije niti
izbor pobjednika. „Sve što Washington treba učiniti jest da omogući
pravodobno razmatranje i odobrenje ekoloških vlasti, a nakon toga
neka se ukloni s puta.“
Nedvojbeno bi taj recept mogao biti koristan za znatno širu uporabu,
ne samo u SAD-u. (dk)
60
perspektive
Intervju
Dr. Āuro Njavro:
Može li Hrvatska postati odlikaš?
Naš sugovornik pokušava programom pod nazivom
„Izvrsnošću do blagostanja – tržišno-socijalni put“ postaviti
realne okvire novog ustroja ukupne ekonomske politike
koji počiva na izvrsnosti i učinkovitosti. On uočava glavne
uzroke, unutarnje i vanjske (ne samo) ekonomske krize s
kojom smo već dugo sučeljeni te ukazuje na moguće načine
broj 2 :: lipanj 2013.
61
Intervju
prevladavanja i stvaranja uvjeta za uspon koji bi nas doveo
među respektabilne zemlje. Potencijala nam,materijalnog
i kadrovskog, ne nedostaje, ali ih možemo svrsishodnije
rasporediti i učiniti djelotvornije. Posebice valja ukloniti
rasipnost i neracionalnost, a ulagati u ono što će stvarati
novu vrijednost – od prometne i druge infrastrukture
do najrafiniranije proizvodnje i usluga, boljeg korištenja
prirodnih bogatstava itd. Kod proizvodnje bi fokus trebao biti
na robi i uslugama koje se mogu prodati na međunarodnom
tržištu i na povećanoj produktivnosti
Razgovarao Ante Gavranović
„Želimo li se izvući iz sadašnje krize te približiti ili dostići prosjek EU
moramo pronaći način da što brže vratimo gospodarstvo na putanju
rasta od najmanje 4 posto realno godišnje. Tako visoku stopu nije mogao
postići dosadašnji model rasta/razvoja temeljen uglavnom na domaćem
tržištu i vanjskom dugu. To se može postići samo promjenom paradigme
rasta. Rast mora ići za poticanjem i nagrađivanjem izvrsnosti i efikasnosti.
Izvrsni i efikasni nisu samo oni koji ostvaruju viškove ili profite, već koji se
potvrđuju u međunarodnoj konkurenciji izvozom i koji stvaraju inovacije
i nove proizvode čime osiguravaju dugoročnu izvrsnost i efikasnost
i, u konačnici, novo zapošljavanje. Poticanjem izvoznika i inovativnih
poduzeća treba sustavno pomaknuti čitavu privatnu privredu u tom smjeru.
Istodobno, efikasnost i izvrsnost treba sustavno uglaviti po svim dijelovima
državne uprave te ih ispravljati kroz smanjeni proračun i restrukturiranje.
Pri tome treba uzeti u obzir najakutnije probleme Hrvatske danas
poput prevelike i neefikasne države; visoke nezaposlenosti; korupcije,
netransparentnosti poslovanja i pravne nesigurnosti; i nedovoljno razvijenih
tržišta.
Ključne poluge kojima se razrađuje ova strategija temeljena na novoj
tržišno socijalnoj paradigmi te „pametnoj državi“ jesu: povećanje
zaposlenosti, izvoza i razvoj poduzetništva. Upravo to je obilježavalo
zemlje koje su dokumentirano ostvarile najdinamičniji i najžilaviji rast u
povijesti“ – jasan je naš sugovornik.
62
perspektive
Može li Hrvatska postati odlikaš?
„Hrvatska u zadnjih nekoliko godina, usprkos produljenoj krizi,
ostvaruje 16.000 dolara po stanovniku što ju svrstava među
najrazvijenije zemlje u regiji. Kako dostići parametre razvijenijih
zemalja unutar EU?“
„Ulaskom u EU Hrvatska će biti četvrta zemlja po nerazvijenosti. Od nje
će i dalje biti nerazvijenije Bugarska, Rumunjska i Latvija. Hrvatska je na
razini 61% prosjeka zemalja EU. Veliki problem, sociološki gledano, leži
u činjenici da hrvatski građani žive u stanju velike diskrepancije između
očekivanja i stvarnih mogućnosti“.
„Kako onda uskladiti očekivanja i mogućnosti?“
Uz pretpostavku da će EU u prosjeku u slijedećem 7-godišnjem razdoblju
rasti po stopi od 1 posto Hrvatska bi trebala minimalno rasti istom
realnom stopom godišnje da ostane na sadašnjem europskom prosjeku.
Ako se vrati na stope rasta 3-4 posto godišnje, što je imala prosječno u
razdoblju prije krize, tada bi u slijedećem 7-godišnjem razdoblju mogla
postići 70 posto prosjeka EU, odnosno dostići taj prosjek negdje oko
godine 2030. Da bismo to ostvarili, trebalo bi planirati i osigurati izvedbu
politike koja će se kontinuirano ostvarivati kroz više od jednog mandata –
dakle uz nacionalni konsenzus“.
Neproduktivne investicije
„Pogledamo li rast BDP-a do početka krize, dakle u razdoblju
2000. – 2008. te usporedimo Hrvatsku s drugim zemljama u srednjoj
i jugoistočnoj Europi, vidimo da je hrvatsko gospodarstvo bilo jedna
od najmanje uspješnih. Čemu pripisujete tu činjenicu?“
„Doprinos rastu u Hrvatskoj najviše je dolazio od kapitala, nešto od
rada, dok je doprinos tehnološkog napretka bio među najnižim u regiji.
Znatan udio državnih investicija te investicija javnih poduzeća usmjeravan
je u zgrade i infrastrukturu, kao i „bum“ ulaganja u nekretnine, dok je
udio investicija privatnog sektora u opremu bio nizak. Posebno je slaba
povezanost investicija i porasta izvoza. Tu sliku dopunjavaju nepovoljna
kretanja izvoza robe i usluga. Tu su rezultati Hrvatske uvjerljivo najslabiji.
Hrvatski izvoz pritom nije pokazao tendenciju povećanja tehnološke
složenosti, već upravo suprotno, njenog slabljenja. Sveukupno, hrvatski
udio na stranim tržištima, naročito EU, je stagnirao, dok su ostale posttranzicijske zemlje brzo povećavale svoje udjele“.
broj 2 :: lipanj 2013.
63
Intervju
„Hrvatska sve ove godine nije uspijevala privući „greenfield“
ulaganja. S malim brojem izuzetaka nije uspjela privući ni velike
svjetske kompanije, a i mali broj koji je došao (Siemens, Ericsson,
investitori u Plivu) vrlo su oprezno povećavali lokalnu proizvodnju.
Zašto?“
„Strani investitori u pravilu nisu u Hrvatskoj vidjeli zemlju u kojoj se isplati
razvijati proizvodnju za izvoz. Hrvatska je javnost, s druge strane, imala
pa i danas ima vrlo proširen negativan stav prema stranim ulaganjima
i stranim investitorima, kao što sugeriraju istraživanja javnog mnijenja
agencije Puls.
Rezultat takvih kretanja je, pored niskog rasta BDP-a, izrazito niska stopa
zaposlenosti te veliki problem nezaposlenosti, koji se krajnje zaoštrio
tijekom sadašnje krize. Sve to upućuje da je hrvatsko gospodarstvo u
dubokoj krizi koja se može još više zaoštriti ako ne dođe do ozbiljnog
zaokreta u ekonomskoj politici“.
Prevelika država, visoka javna potrošnja
„Vaš prijedlog nove strategije vidi pet glavnih ekonomskih i
razvojnih problema Hrvatske. To su: neefikasna i skupa država;
visoka nezaposlenost; korupcija, netransparentnost poslovanja i
pravna nesigurnost; nelikvidnost i nedovoljno razvijena tržišta. To je
dijagnoza koju postavljaju svi analitičari. Kako otići korak dalje od
dijagnoze, jer je to što većina stanovništva očekuje od ekonomske
misli?“
„Prevelika država, visoka javna potrošnja, visok javni dug i loše upravljanje
javnim i općim dobrima elementi su kojima se moramo ozbiljno
pozabaviti, i to dugoročno. U Hrvatskoj je država, po mnogim mjerilima,
previše prisutna u privredi – počevši od veličine proračuna, utjecaja
preko brojnih fondova i agencija do prevelikog udjela javnih poduzeća i
poduzeća koje država kontrolira u ukupnom gospodarstvu.
Velika potrošnja države i prevelika ukupna javna potrošnja popela s oko
80 milijardi kuna (2003./2004.) na 120 milijardi kuna zadnjih nekoliko
godina. Istodobno, kapacitet prihoda države je zbog propadanja tvrtki,
ukidanja radnih mjesta i povećanja broja nezaposlenih pao prema 100
milijardi kuna. Znači da je inherentni deficit između 15 i 20 milijardi kuna.
Jesu li državne usluge porasle u kvaliteti za 50 posto kolika je razlika
između potrošnje posljednjih godina i one iz 2003. godine? Ili, možete
li nabrojiti neke briljantne nove programe koji su pridonijeli takvom
povećanju?
64
perspektive
Može li Hrvatska postati odlikaš?
Taj deficit i brzi rast ukupnog javnog duga doveo je, nažalost, do toga
da su snažno porasle kamate, ne samo za državu nego i za hrvatska
poduzeća i domaćinstva. Istovremeno rastuće porezno opterećenje
smanjuje konkurentnost čime se povećava nezaposlenost“.
„U suradnji sa Svjetskom bankom, već su odavno zacrtani i programi
restrukturiranja mirovinskog sustava, zdravstvenog sustava i
sustava socijalne pomoći, ali osim mirovinske reforme nisu do kraja
provedeni. Hrvatska, pritom, na sve javne programe izdvaja visoke
iznose koji udjelom u BDP-u sliče onima koje izdvajaju dva ili tri puta
bogatije skandinavske zemlje. To, međutim, nije moguće na nivou
dohotka koji Hrvatska ostvaruje?“
„Kad bismo proveli sve potrebne reforme, mogli bismo smanjiti javnu
potrošnju i omogućiti smanjivanje poreznih stopa i stopa doprinosa,
čime bismo privatnom sektoru omogućili dodatni impuls za povećanje
konkurentnosti, poslovanja i zapošljavanje. Dakle, da bismo obnovili
gospodarski rast potrebno je malo smanjiti jedna te zamrznuti druga
socijalna prava na neko vrijeme. Morali bismo napraviti konsenzus da
razinu socijalnih prava svedemo na financijski održiv „realni okvir“ koji je
potreban za povećano zapošljavanje i rast. Pri tome novi sustav socijalne
skrbi mora prepoznati i osigurati transfere dohotka, zaštititi obitelji i
pojedince koji su uistinu siromašni“.
Skupa administracija
„Uvijek iznova, svaka vlada polazi od reforme javne uprave. Ni
jednoj to dosad nije uspjelo. Ima li opće mogućnosti da se tu nešto
stvarno učini?“
„Relativno skupa administracija, građani i poduzetnici nezadovoljni
brzinom i kvalitetom njezinih usluga, njena brojnost uz istovremeni
manjak kvalitetnih ljudi nužnih za prilagodbu EU standardima, svakako
se mogu riješiti ukidanjem paralelizama između ministarstava i agencija,
jasnom podjelom poslova, ukidanjem suvišnih agencija. Po potrebi može
se smanjivati broja zaposlenih, uz istodobno upošljavanje djelatnika
s potrebnim znanjima i vještinama, visokoobrazovanih, često i mladih
ljudi. Potrebne su i promjene u sustavu nagrađivanja administracije
kako bi ju motivirali na učinkovitost, pružanje bržih i kvalitetnijih usluga
na zadovoljstvo građana i poduzetnika. Kvalitetu i efikasnost treba
nagrađivati, a nerad onemogućiti. Administracija može i treba postati
sudionik stvaranja vrijednosti boljim pružanjem usluga.
broj 2 :: lipanj 2013.
65
Intervju
U organizaciji administracije potrebno je primijeniti temeljne principe
organizacije i menadžmenta raširenih u gospodarstvu, a prilagođene
javnom sektoru. Uz bolju organizaciju, podižući kvalitetu usluga, broj
zaposlenih trebalo bi svesti na 250-300 tisuća, pri čemu bi se mijenjala
kvalifikacijska struktura, kroz zapošljavanje novih, kvalificiranih djelatnika.
Administracija traži dugoročan pristup razvoju i upravljanju ljudskim
potencijalima. Viši menadžment administracije treba proći diplomske i
specijalističke programe obrazovanja javne uprave na dobrim europskim
i američkim školama. To je važan dio izgradnje konkurentnosti hrvatske
države u europskom i globalnom natjecanju. Smanjenje broja zaposlenih,
racionalizacija troškova i jedinstvena nabava mogli bi znatno smanjiti
rashode administracije. Administracija i javne službe u tim okvirima
umjesto „tereta“ postaju partneri u stvaranju vrijednosti društva“.
Moguće uštede 18-19 milijardi kuna
„Gdje vidite realne mogućnosti brzih ušteda koje su nam potrebne da
dovedemo u sklad prihode i potrošnju?“
„Racionalizacijom ustroja državne uprave te okrupnjavanjem i
smanjivanjem broja jedinica lokalne uprave i samouprave (spajanjem,
pripajanjem pa i ukidanjem ekonomski i fiskalno neodrživih jedinica)
mogla bi se pomoć drugim razinama vlasti i osjetno smanjiti troškove
u tu namjenu. Reformom sustava socijalne skrbi te socijalnih naknada,
uz suradnju Svjetske banke, smanjile bi se te naknade prema nekim
procjenama i za 5 milijardi kuna, od čega svakako 2 milijarde u prvoj
godini. Pri tome bi skrbi potrebni dio stanovništva ostao zaštićen. Ako
bi se kapitalni rashodi (izgradnja infrastrukturnih objekata) smanjili na 3
milijarde kuna, kao što je to bilo sve do 2008. godine, uštedjelo bi se
još oko 5 milijardi. Računice pokazuju da bi se tim mjerama moglo na
rashodnoj strani uštedjeti ukupno 18-19 milijardi kuna.
Dakle, tu bismo već bili u uravnoteženom proračunu, a moguće i suficitu.
Tako bi se popravio rejting države, omogućilo bolje upravljanje javnim
financijama i javnim dugom, a utjecalo bi se i na smanjivanje kamata u
Hrvatskoj (jer bi se država maknula iz posuđivanja na domaćem tržištu),
čime bi se ostavio veći prostor za druge, osobito izvoznike i mala i srednja
poduzeća“.
„Sređivanje javnog sektora, prilagođavanjem i boljim upravljanjem,
omogućilo bi manje opterećenje privatnog sektora gospodarstva
čineći ga konkurentnijim u europskom i globalnom ekonomskom
prostoru. To izravno znači bolju izvoznu konkurentnost hrvatskih
tvrtki, ali također i veću privlačnost Hrvatske za nova ulaganja?“
66
perspektive
Može li Hrvatska postati odlikaš?
„Reformom administracije i javnog sektora Hrvatska se bolje pozicionira
u globalnom i europskom natjecanju za radna mjesta i investicije. Ono
što u prvom koraku traži racionalizaciju, uštede pa i smanjenje zaposlenih
u javnom sektoru, dovest će do konkurentnosti našeg gospodarskog
prostora, do bržeg rasta postojećeg i nicanja novog privatnog
poduzetništva uz zapošljavanje te brojnije i veće investicije u Hrvatsku“.
„U kojoj mjeri je porezna politika kočnica bržem gospodarskom
razvoju?“
„Prihodi na razini središnje države najviši su bili 2008. godini (115
milijardi), i to od poreza 70 milijardi, od doprinosa 40 milijardi i od
ostaloga (u što pripadaju i privatizacijski prihodi) 5 milijardi. Kapacitet
prihoda pao je na 100-105 milijardi kuna. U posljednje vrijeme se,
uvođenjem novih poreza i povećavanjem stopa postojećih, povećao
prihod, što je, međutim, dodatno opteretilo privredu u jeku recesije.
Porezni sustav je „nakošen“ prema velikom oporezivanju rada, što nas
dodatno čini manje konkurentnima. Previsoki doprinosi za zdravstvo i
mirovine teško opterećuju konkurentnost hrvatske privrede.
U osnovi, porezna reforma treba biti usmjerena na smanjenje poreza
i doprinosa na plaće. Kada se zbroje svi porezi, uključujući i razne
doprinose plaćene iz i na plaće, Hrvatska je u odnosu na druge posttranzicijske zemlje zemlja s vrlo visokim poreznim stopama. Najuspješnije
post-tranzicijske zemlje su provele porezne reforme koje su ih učinile
konkurentnim, dok je Hrvatska u tome zaostala. Hrvatska stoga mora
pojednostavniti porezni sustav, izbaciti poremećaje koji obeshrabruju
investicije i zapošljavanje te koje olakšavaju plaćanje porezne obveze
i smanjivanje tereta porezne uprave i njezine uloge u tumačenju
poreznih zakona. Takav sustav ne samo da bi potaknuo ekonomski rast i
zapošljavanje, već bi istodobno smanjio mogućnost prevare i korupcije“.
Premalo aktivno zaposlenih
„Kroničan problem Hrvatske je nezaposlenost, osobito mladih. Niti u
najbolje vrijeme broj zaposlenih nije premašio 2 milijuna, dok se broj
nezaposlenih nikad nije smanjio ispod 200 tisuća. Može li se ta slika
promijeniti?“
„Hrvatska u kontingentu radne snage između 20-65 godina ima 57 posto
aktivno zaposlenih (od čega muški 63 posto, žene 50,9 posto), što je
daleko ispod prosjeka EU27 (ukupno 68,6 posto, od čega muški 75 posto,
a žene 62,3 posto) i bilježi najlošiji rezultat od zemalja EU (lošiji smo od
broj 2 :: lipanj 2013.
67
Intervju
Grčke, Italije, Španjolske i Portugala). Da bi što više ljudi participiralo
na tržištu rada, država se treba fokusirati na potporne institucije, osobito
na pomoć ženama, koje prema EU prosjeku ispodprosječno sudjeluju
na tržištu rada u Hrvatskoj. Najveći problem je svakako nezaposlenost
mladih. Na žalost, ako se ne budu brzo stvarala nova radna mjesta, njihov
će se problem riješiti odlaskom i zapošljavanjem u EU. Stanje na tržištu
rada je obilježeno velikom ponudom rada i malom potražnjom za radom.
Ipak, u kontekstu ulaska u EU, nove uloge Hrvatske na jugoistoku Europe
(koji će još niz godina biti izvan EU) i razvojnih potreba treba razmišljati
i o sustavu prihvaćanja investitora-poduzetnika kao i obrazovane
radne snage iz drugih zemalja (specijalni vizni režimi i poticaji za
poslodavce i zajedničke obrazovno-znanstvene programe). Primjerena
imigracijska politika treba podržati brži gospodarski razvoj i otvoriti
mogućnost inovativnih razvojnih rješenja. To znači olakšati useljavanje
visokoobrazovanih i poduzetnika/ulagača koji donose znanje, intelektualni
i financijski kapital te poduzetničko iskustvo. Posebnu pažnju valja posvetiti
reintegraciji hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u razvoj „stare
domovine“.
„U Hrvatskoj imamo prisutnu preveliku reguliranost i upletanje države
u mnoge segmente poslovanja. To dodatno poskupljuje ulazak u
poduzetništvo i samo poslovanje. Također se nameću visoki troškovi
praćenja i zadovoljavanja propisa. U kojoj mjeri su to realne zapreke
razvoju poduzetništva?“
„S druge strane imamo nacionalne državne monopole s nejasnim
planovima, lošim upravljanjem i slabom regulacijom. Imamo nacionalne
privatne monopole sa slabom regulacijom. Imamo privatna poduzeća
koja su dominantna u nekoliko područja, čime bitno ograničavaju tržišnu
utakmicu. Imamo dominantna poduzeća na regionalnoj razini i lokalne
komunalne kompanije koji diktiraju uvjete poslovanja bez alternative.
Ulazak u EU dodatno će olakšati i ujednačiti pravila igre te uvesti
konkurenciju koja je uvijek dobra – svi monopolisti i velike dominantne
kompanije u hrvatskim okvirima dobit će konkurenciju i postati u
europskim okvirima ono što jesu – mala i srednja poduzeća“.
Znanje i informacije – temelj privrede
„Vaš prijedlog nove strategije i nove paradigme ekonomske politike
polazi od nekih konkretnih prijedloga koji bi mogli ubrzati oporavak i
daljnji razvoj. Na čemu temeljite svoje pretpostavke i saznanja?“
68
perspektive
Može li Hrvatska postati odlikaš?
„Najdinamičniji i najžilaviji rast dokumentirano su ostvarile zemlje koje
su se vodile paradigmom „otvorenog rasta“ i pri tome jačale tržišta,
izvoznu orijentaciju i jačale privatno poduzetništvo. Time su poboljšavale
efikasnost, zaposlenost, inovativnost, razvoj SME, privlačile inozemne
investicije te poboljšavale strukturu regionalnog razvoja. Kako bi se nosili s
promjenama, kontrolirali ih i postali sposobni stalno se mijenjati moramo
ulagati u obrazovanje i znanje – jedino privreda utemeljena na znanju
može se pravovremeno mijenjati. Znanje i informacije postaju najvažniji
u svijetu post-internetske revolucije. Kako bismo držali korak s tim
trendovima, dodatno moramo informacijski povezati razjedinjene dijelove
(kreirati hrvatsku inačicu information superhighwaya) i početi dijeliti znanje
i informacije.
Ulazak u EU znači ostvarenje cilja priključivanja velikom tržištu i treba
definirati nove fokuse ekonomskih odnosa s inozemstvom. S ekonomskog
aspekta Hrvatska posjeduje nekoliko značajnih i nedovoljno valoriziranih
gospodarskih potencijala, koji mogu potaknuti i usmjeriti RH bržem rastu:
– ljudski resursi, (koji se očituje u velikom broju nezaposlenih, velikom
broju neaktivnih osoba i komparativno malom učešću žena),
– povoljan geografski položaj, (najbrži put koji veže središnju Europu s
jugoistočnom Europom i Bliskim istokom, Rijeka – najbliža europska
luka za Daleki istok),
– zemljište i očuvana prirodna bogatstva (niska gustoća naseljenosti i
očuvane velike rezerve šumskog i vodnog bogatstva, plin i moguće
zalihe ugljikovodika u srednjem i južnom Jadranu),
– relativno razvijena temeljna infrastruktura (cestovni promet,
telefonija),
– drugi nedovoljno ili loše iskorišteni potencijali (poduzeća i druga
imovina u državnom vlasništvu), čijim bi se kvalitetnim upravljanjem
moglo osjetno poboljšati činjenično stanje.
Sektor usluga očekuje eksplozivni rast
„Možete li pobliže označiti područja poslovne aktivnosti koja bi
hrvatsko gospodarstvo mogla izvući iz sadašnje krize i usmjeriti
prema dugoročnoj stabilnosti?“
„Proizvodnja je u nas nedovoljno efikasna ali uz restrukturiranje i
preusmjeravanje u one djelatnosti gdje je visoka produktivnost rada
i kapitala te preusmjeravanjem prema proizvodnji robe više dodane
vrijednosti, osobito uslugama, može organski rasti i dvoznamenkastim
broj 2 :: lipanj 2013.
69
Intervju
stopama. Izvoz može rasti fokusiranjem na djelatnosti gdje imamo
komparativne prednosti, dinamične proizvode i proizvode s višom
dodanom vrijednošću kao i usluge, investiranjem u diverzifikaciju
proizvoda, međunarodni marketing, pakiranje i dizajn te boljom
geografskom orijentacijom. Zdravstvene i obrazovne usluge imaju priliku
izrasti u prepoznatljive dijelove gospodarske strukture.
Usluge su
predmet
međunarodne
razmjene te
predstavljaju
djelatnosti
s najvišom
dodanom
vrijednosti
Jasno, kod proizvodnje bi fokus trebao biti na
proizvodnji robe i usluga koje se mogu prodati
na svjetskom tržištu, povećanju produktivnosti i
naglašavanju komparativnih prednosti. Nadalje, treba
inzistirati na povećanju dodane vrijednosti i pomicanju
prema proizvodnji koja je u višoj fazi obrade i tako
polako mijenjati strukturu privrede prema onoj sličnoj
urazvijenim zemljama (uglavnom izvozno orijentiranim
investicijama).
Potrebno je također nastaviti s ulaganjima u
razvoj infrastrukture za 21. stoljeće, što uključuje
širokopojasni internet, morske, riječne luke i zračne luke,
željeznice, opskrbu vodom te plovne putove i sustave
navodnjavanja.
Sektor usluga čeka eksplozivan rast. Usluge su također
predmet međunarodne razmjene te predstavljaju
djelatnosti s najvišom dodanom vrijednosti, a sada su podcijenjene
u privrednoj aktivnosti Hrvatske, koja ima mogućnosti razvoja u
zdravstvenim i obrazovnim uslugama, uključivo i sveučilišnom obrazovanju
za europske i izvaneuropske studente“.
„Hrvatski realni sektor karakterizira stotinjak velikih poduzeća te
slaba prisutnost novih privatnih malih i srednjih poduzeća. Može li se
na takvoj strukturi postići zacrtane ciljeve?“
„Potrebno je restrukturirati velika poduzeća, uz istodobno poboljšanje
uvjeta osnivanja i poslovanja za mala i srednja poduzeća te poticati
njihovo međusobno povezivanje u klastere (prema uzoru na Njemačku
i Italiju). Klastere treba formirati na čelu s finalnim proizvodom i to po
dobrovoljnom principu i s nekoliko jakih igrača. Prema uspješnosti u
proizvodnji i produktivnosti preporuča se formiranje većeg broja klastera.
Kod sektora gdje Hrvatska proizvodi finalni proizvod (poput drvnog gdje
proizvodimo namještaj) treba predvidjeti uključivanje drugih zemalja u
regiji u „up-stream-u“ ili sirovini (npr. BiH), dok se kod sektora gdje još ne
proizvodimo svjetski konkurentan proizvod trebamo uključiti u europske i
svjetske klastere“.
70
perspektive
Može li Hrvatska postati odlikaš?
Krupni izazovi za izvoznike
„Izvoz je ključan za gospodarski razvoj Hrvatske s obzirom na
njeno malo unutarnje tržište. Ono što upada u oči kod geografske
orijentacije hrvatske vanjske trgovine je činjenica da se najveći dio
ostvaruje sa zemljama u okruženju. Zašto?“
„Hrvatski izvoznici ne trude se pretjerano prodrijeti na nova tržišta. Čak
i unutar Europe postoje zemlje koje imaju različitije privrede i ukuse pa
postoje velike, a neiskorištene mogućnosti trgovine na bazi komparativnih
prednosti. Nadalje, postoje zemlje u Europi koje imaju sličnu strukturu
privrede i slične ukuse kao Hrvatska, pa također postoje velike mogućnosti
trgovine na bazi intra-industrijske trgovine, prije svega mediteranske
zemlje. Naravno, najveće tržište na svijetu uz EU je tržište SAD-a, koje
zajedno s Kanadom i Meksikom čine NAFTA-u, te Australija i Novi Zeland
– gdje imamo potencijala trgovine i prema komparativnim prednostima
i IIT. To su, po meni, primarna ciljna tržišta za Hrvatsku za koje treba
poboljšati strategiju prodora, tržišni nastup, marketing i osigurati visoke
standarde kvalitete.
Drugo ciljno tržište, osim zadržavanja i povećavanja udjela na tržištu
Njemačke, Italije i Austrije, su zemlje nove Europe – baltičke zemlje, zatim
Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i Slovenija. Treće ciljno tržište je
jugoistočna Europa u kojoj želimo biti regionalni lider i na čijim tržištima
moramo biti značajni igrači i formirati regionalne klastere s proizvođačima
u tim zemljama koje će biti u upstreamu, odnosno gdje će hrvatski
proizvođači biti na čelu klastera. Četvrto ciljano tržište su Rusija, Kina,
Indija, jugoistočna Azija (Malezija, Indonezija), koja su vrlo velika, različita
od hrvatske privrede (primjena komparativnih prednosti i IIT-a) s mnogo
kulturnih specifičnosti. Preostaju tržišta Latinske Amerike i Afrike, pri čemu
su posebno zanimljive mediteranske afričke zemlje.
Ako želimo postati uspješni na inozemnom tržištu i natjecanju moramo
učiti od najboljih – na vlastitom iskustvu i nadmetanjem s najboljima. U
globaliziranom svijetu više nema tržišta koja se mogu osvojiti i potom
držati izvan domašaja konkurencije. Pri pokušajima povratka na neka
strana tržišta otkrivamo da na tim tržištima postoji živa konkurencija iz
razvijenih zemalja“.
„Prema analizama iz razdoblja prije krize imamo nekoliko grupa
izvoznih roba i usluga: Odlikaši s potencijalom, Odlikaši koji se
moraju trgnuti, Vrlo dobri s potencijalom i Vrlo dobri koji se moraju
trgnuti. To su, na neki način, naše izvozne perjanice. Kako ih do kraja
aktivirati na izvoznim poslovima?“
broj 2 :: lipanj 2013.
71
Intervju
„Sigurno da to neće biti jednostavno. Uzmimo primjer Odlikaša s
potencijalom. Njih treba pitati kako im se može pomoći da još više izvoze
i stvaraju još više radnih mjesta. U tu kategoriju pripadaju i određene
usluge. Odlikašima koji se moraju „trgnuti“ treba pomoći u restrukturiranju
i „turn-aroundu“. Vrlo dobre s potencijalom – kao i odlikaše s
potencijalom, trebalo bi pitati kako im se može pomoći da još više izvoze
i stvaraju još više radnih mjesta i kako da postanu odlikaši. Dobri koji se
moraju „trgnuti“ – njih bi, kao i odlikaše koji se moraju „trgnuti“ trebalo
pomoći u restrukturiranju i turn-aroundu“.
„Transportne mogućnosti vezuju se uz izvanredan geostrateški
položaj Hrvatske. Koristimo li ga u dovoljnoj mjeri?“
Transportne usluge ovise o stupnju izgrađenosti infrastrukture (prije svega
autocesta i željeznica) i o oživljavanju prometnih tokova kroz Europu
(sjeverozapad-jugoistok te istok-Jadran). U tome
puno potencijala ima u prolazu robe kroz Rijeku,
Željeznički na što se veže jačanje željezničkih veza po Vb, Vc i
paneuropskom koridoru. Željeznički prijevoz ima
prijevoz ima Xvelik
potencijal, osobito u kargo prijevozu. Slično
velik potencijal, vrijedi i za prijevoz unutarnjim vodama. Također,
cjevovodni transport je podzastupljen i postoje
osobito u kargo mogućnosti uključivanja u paneuropske cjevovodne
kako za naftu tako i za plin i druge
prijevozu koridore
sirovine. Također, veći prihodi bi se mogli ugovoriti
jačanjem i objedinjavanjem špediterskih usluga,
koje će u uvjetima liberalizacije željezničkog prometa posebno biti bitne za
osiguranje dosadašnje razine i povećanja kargo prometa.
„Hrvatska ima potencijala za veće prihode od turizma. Potrošnja po
gostu relativno je niska i odražava slabu izvanpansionsku ponudu?“
„Prosječna potrošnja turista u Hrvatskoj iznosi oko 50 dolara po turistu
po danu, dok je u usporedivim konkurentskim destinacijama između 200
i 300 dolara. Potrebno je stoga potaknuti što brže donošenje master
planova razvoja turizma po destinacijama u Hrvatskoj i podizanja kvalitete
izvanpansionskih sadržaja. U turizmu treba poboljšati kvalitetu usluge prije
svega poboljšanjem organizacije, privatiziranjem i strateškim povezivanjem
sa svjetskim hotelijerskim lancima koji će, osim vještina upravljanja
svjetskih standarda i tržišnih principa, donijeti i turiste, produžiti sezonu te
podići kvalitetu usluge u turizmu prema većoj potrošnji po turistu kako bi
se postigao veći prihod uz smanjene dolaske“.
72
perspektive
Može li Hrvatska postati odlikaš?
Nužni su dinamičniji proizvodi
„Kako podići razinu vanjskotrgovinske razmjene, posebno na strani
izvoza?“
„Izvoz bi se mogao povećavati kada bi se hrvatski proizvođači
preorijentirali na proizvodnju dinamičnijih proizvoda od onih koje sada
proizvode. Pri tome treba tražiti one proizvode koji imaju većih tehnoloških
zahtjeva jer takvi proizvodi imaju osiguran dugoročniji rast. Također treba
napustiti proizvodnju i izvoz onih proizvoda koji nisu dinamični i čiji rast
je ispod prosjeka ili negativan i preorijentirati se na slične proizvode koji
su dinamičniji. To bi trebao omogućiti kapital u HBOR-u za investiranje u
inovacije i tehnologiju.
Općenito bi se u izvozu puno moglo dobiti povećavanjem kapitala
HBOR-a koji već ima programe za izvoz, selekcionirati uspješnije
programe i posebno ih pojačati, omogućiti davanje dugoročnijih kredita
izvoznicima, te uz suradnju izvoznika (npr. okupljenih oko HIZ-a) još
više poboljšati sadašnje programe za izvoz i osmisliti nove. Poticanje
svih izvoznika, osobito onih uspješnijih je vodoravno poticanje koje je
dopušteno u EU, a s druge strane najviše umnožava oskudni kapital
države i najefikasnije se koristi. Obrazovanje, a posebno visokoškolsko,
treba uvažavati interese izvoznika obrazujući stručnjake koji mogu iznijeti
izvoznu usmjerenost gospodarstva. Poticanje studijskih programa na
engleskom jeziku, učenje drugih stranih jezika te međunarodna studentska
razmjena i međunarodna praksa tijekom studija trebaju biti prihvaćena i
raširena metoda“.
„Prema usporedbama produktivnosti po granama sa zemljama EU
(osobito „novim“) i komparativnim prednostima, Hrvatska može
planirati svoj rast na određenim industrijama. U Strategiji one su čak i
taksativno navedene?“
„To je pokušaj da jasno naznačimo industrije na koje se treba potpuno
usmjeriti, kao i na one tradicionalne koje treba restrukturirati i poboljšati, a
za koje ima osnove planirati razvoj ljudskih resursa“.
Kako uravnotežiti regionalni razvoj?
„U Hrvatskoj postoje velike razlike u regionalnom razvoju pri čemu
su grad Zagreb i Istra najrazvijeniji, gotovo dvostruko od prosjeka.
Ovakav odnos je dugoročno neodrživ. Što činiti da se stanje
promijeni?“
„Zagreb nosi trećinu u ukupnom prosjeku razvijenosti Hrvatske i kako
ima visoku razinu razvoja, vrlo će teško rasti po stopama od 5 posto i
broj 2 :: lipanj 2013.
73
Intervju
više. Istarska, Primorsko-goranska i sjevernohrvatske županije nose drugu
trećinu i one mogu rasti i po dvoznamenkastim stopama. Najveća je
mogućnost rasta upravo u posljednjoj trećini koju predstavljaju Slavonija,
Dalmacija i središnja Hrvatska, gdje je moguće (i zbog niske osnovice)
udvostručavanje BDP-a per capita u kratkom razdoblju. Fokusiranje na
proizvodnju, mala i srednja poduzeća, izvoz i privlačenje stranih direktnih
investicija u ta područja može u slijedećih pet godina umnogostručiti BDP
per capita u tim područjima i na taj način podići prosjek Hrvatske.
Regionalnom razvoju bi pomoglo redefiniranje županija, gradova i općina
u smislu njihovog smanjivanja i povećanja održivosti kako dodatne
troškove ne bi prebacivale na lokalna gospodarstva. Isto vrijedi za lokalne
pružatelje komunalnih i sličnih usluga, koji monopoliziraju privrede u
regijama“.
„Obrazovanje ima vidno mjesto u novoj paradigmi ekonomske
politike. Zagovornik ste ozbiljne reforme visokoškolskog sustava. Što
bi trebalo mijenjati?“
„Rast potaknut inovacijama temeljna je značajka gospodarstava zemalja
članica EU. Stopa povrata u odnosu na visoko obrazovanje je u porastu,
dok razmjerna stopa povrata u odnosu na srednje obrazovanje slabi,
a povrat u odnosu na osnovno ili nepotpuno srednje obrazovanje je u
naglom padu. Zahtjevi u pogledu vještina na radnim mjestima na kojima
radnici rade podložniji su promjenama, a radnici su skloniji mijenjanju
radnih mjesta.
Obje vrste promjena pred radnike stavljaju potrebu trajne prekvalifikacije
i cijeloživotnog obrazovanja. Zato treba započeti reformu sustava visokog
školstva i znanosti na temeljima povećane participacije i sudjelovanje u
trošku studenata, uvođenjem studentskih vaučera te dugoročnih široko
dostupnih studentskih kredita uz nisku kamatu (1 posto). Nužno je veće
sudjelovanje privrede u oblikovanju programa i odlučivanju u znanstvenim
i visokoškolskim ustanovama, kao i poticanju inovacija, patenata i
cijeloživotnog obrazovanja.
Programe obrazovanja na svim razinama valja usmjeriti prema izvrsnosti.
Na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini treba ih uskladiti s nacionalnim
ciljevima kao i ciljevima Europske unije koja je definirala pet 'novih
osnovnih vještina' koje valja razvijati kod svake mlade osobe, kao i kod
odraslih. To su: informacijske i komunikacijske tehnologije, tehnološka
kultura, strani jezici, prirodoznanstvena pismenost, poduzetništvo i
društvene vještine. Valja čim šire poticati hrvatske visokoškolske ustanove
na postizanje međunarodnih standarda kvalitete, potvrđene kroz stjecanje
potrebnih akreditacija. Na taj način, uz razvoj engleskih studijskih
programa, otvaramo se studentima iz svijeta“.
74
perspektive
Dossier
SVJETSKA PRIVREDNA PREVIRANJA
Rađa li se nova Zapadna unija?!
U vrijeme kada brojni ekonomski sinoptičari proriču raspad
Europske unije, kao odgovor na globalne strateške izazove,
javlja se ideja o stvaranju Sjedinjenih država Zapada što
bi je činili SAD i EU. Čini se da to nije samo zamagljena
opcija, već naglašena potreba u borbi za opstanak i utjecaj
spomenutih dviju regionalnih sila na ukupna svjetska
kretanja, kao i reakcija na ekonomske poteze Kine, Indije,
Brazila, Rusije i nekih afričkih zemalja
Ante Gavranović
Svijet se nalazi pred ozbiljnim i opasnim vakuumom podjele moći što bi moglo
potrajati desetljećima. Razlog je u činjenici da se SAD i EU trenutno nalaze u
fazi relativnog opadanja svoje dugotrajne moći, posebno u ekonomskoj sferi,
a Kina, Indija i Brazil, pa i neki 'drugi igrači', nastoje ispuniti nastalu prazninu.
Raspad Sovjetskog Saveza trebao je označiti rađanje nove koncepcije
međunarodne zajednice, koja će počivati na univerzalnom prihvaćanju
zapadnih vrijednosti, svijeta u kojem će 'tržišna demokracija' biti određeni
standard. Umjesto toga, Zapad je pretrpio seriju ozbiljnih razočaranja –
broj 2 :: lipanj 2013.
75
Dossier
od skupih ratova, preko snažne financijske i gospodarske krize do uspona
sila koje imaju drukčiju filozofiju. Već površna analiza ukazuje na očigledne
promjene na svjetskoj privrednoj pozornici. Kina, Indija i Brazil, naime,
izrastaju sve više u globalne igrače i dobivaju na relativnoj ekonomskoj
snazi i utjecaju. Zajedno s rastom ostalih regionalnih igrača poput Turske,
Južnoafričke Republike i Indonezije sve više utječu na uređivanje globalne
energetske, klimatske, sigurnosne i razvojne politike svijeta.
Nadmoć zapadnih zemalja ozbiljno uzdrmana
To se jasno vidi u žestokim raspravama o financijskoj i gospodarskoj krizi
na zasjedanjima Svjetske trgovinske organizacije ili G-20 i na drugim
forumima, gdje spomenute zemlje imaju sve više utjecaja. Kako kaže bivši
francusku ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine te „navještava kraj
kontrole Zapada nad globalnim poslovima i kretanjima. Umjesto poretka
koji počiva na suradnji i poštivanju pravila, suvremeni svijet je prostor
sveopćeg nadmetanja – regionalnih polova, zemalja, vlada, biznisa, banaka,
financijskih fondova, agencija za kreditni rejting, proizvođača, potrošača,
pojedinaca, međunarodnih medija, kriminalnih organizacija, uključujući
irazličite civilizacije“.
Zapravo, ne postoji ni jedan aspekt zapadne nadmoći koje zemlje u usponu
nisu spremne dovesti u pitanje, sada ili u skoroj budućnosti. To se podjednako
odnosi na pitanje preraspodjele moći u međunarodnim institucijama do
određenih vrijednosti na kojima one počivaju. No, usprkos pojačanom
samopouzdanju zemalja u usponu, pa i njihovoj agresivnosti na svjetskoj
pozornici, teško je zaključiti da su, osim poraslih ambicija, zaista spremne
zamijeniti odnosno istisnuti sa čelnih pozicija svoje takmace u SAD-u i EU-u.
Usprkos njihovoj sve većoj ekonomskoj moći i relativno visokim stopama
rasta u tim se zemljama bore s vlastitim siromaštvom, ekstremnim razlikama
u prihodima i imovini stanovništva. To stvara goleme socijalne probleme.
Veliki razvojni i infrastrukturni problemi, tehnološko zaostajanje i nedovoljna
izobrazba najvećeg dijela stanovništva određuju još uvijek privredni i socijalni
položaj svih tih zemalja. One zasad ne mogu globalno usmjeravati pojedine
tokove, jer imaju premalo globalnih i regionalnih javnih dobara koje mogu
staviti na raspolaganje. Počesto nisu u vlastitim regijama prihvaćene kao
vodeće zemlje, pa ne mogu u većoj mjeri pridonijeti općoj sigurnosti i
monetarnoj stabilnosti. To se u punoj mjeri odnosi na razne grupacije poput
IBSA (Indija, Brazil, Južnoafrička Republika), BRIC (Brazil, Rusija, Indija, Kina
i uskoro Južnoafrička Republika) ili BRICSAM (BRIC + Meksiko) koje su
76
perspektive
Rađa li se nova Zapadna unija?!
premalo institucionalizirane i prepoznate su po velikom raskoraku retorike
i realiteta. Nove regionalne vodeće zemlje su, dodatno, nejedinstvene u
mnogim ključnim pitanjima i zbog toga još ne predstavljaju 'suprotni tabor'
prema SAD-u i EU-u, nesumnjivo najjačim ekonomskim silama suvremenoga
svijeta. Postoji, istina, sklonost da se preuveličava jedinstvo i homogensot
zemalja u usponu. One su ujedinjene samo u kritici Zapada, ali su istodobno
često podijeljene zbog individualnih rivalstava. Spomenimo samo strateško
nadmetanje između Kine i Indije, ekonomsko između Brazila i Argentine,
netrpeljivost između Nigerije i Južnoafričke Republike oko vodstva u Africi.
Uzroci narušavanja dominacije
U povijesti čovječanstva usponi i padovi pojedinih nacija igrali su veliku ulogu.
Ti procesi predstavljaju veliki izazov za cijeli svjetski politički i ekonomski
poredak. U okolnostima ubrzanih globalističkih tendencija to nosi i posebne
naznake. Konkretno, SAD je u posljednjem desetljeću ozbiljno narušila svoj
status najvažnije sile svijeta. Istina, još je najveća ekonomska i vojna sila, ali
se sučeljava sa sve brojnijim problemima da bi održala tu poziciju. To proizlazi
iz niskih stopa rasta i dugog procesa deindustrijalizacije u prerađivačkoj
industriji. Prije 40 godina njen udio u BDP-u iznosio je 25 posto, danas
jedva 12 posto. SAD slabi i na području tehnologije, što se dovodi u vezu
s manjkavim sustavom izobrazbe. Produktivnost industrije i rast totalnih
faktora proizvodnosti kao izraz tehnološkog napretka presporo rastu da bi u
međunarodnoj konkurenciji mogli zadržati vodeća mjesta. Ukratko, SAD već
godinama očigledno gubi na dinamici, a time na imidžu 'svjetske lokomotive
rasta', na atraktivnosti, pa time i na ukupnom povjerenju.
Leslie Gelb, donedavni predsjednik Savjeta za međunarodne odnose SAD,
objasnio je tu novu poziciju zemlje na svjetskoj privrednoj i vojnoj pozornici.
Gelb ističe kako je razvoj privrede danas važniji čimbenik od vojne snage,
i kaže: „Tko ne raste privredno, postaje tehnološki oslabljen i zbog toga
nije u stanju odgovoriti izazovima gospodarstva, izgubit će vodeću ulogu u
ekonomici i na političkom području“.
Jasno, to je samo jedan od pogleda na suvremenu poziciju SAD-a. Američki
politolozi Joseph Nye i Anne-M. Slaugther smatraju kako istinska snaga
velesile ovisi o soft poweru, a ne samo o njenoj ekonomskoj i vojnoj snazi.
To znači da bi, „uz ekonomske i vojne mreže, trebale iskazati više spretnosti
u uspostavljanju i korištenju diplomatskih i znanstvenih vještina“.
S druge strane stoji Europska unija, najveći privredni prostor u svijetu s
velikim udjelom u svjetskom BDP-u. Stvoreni dohodak po glavi stanovnika i
broj 2 :: lipanj 2013.
77
Dossier
produktivnost izrazito su veći od istih vrijednosti u brzorastućim privredama
– Kini, Indiji, Brazilu ili Rusiji. Međutim, stope rasta u EU su posljednjih
godina osjetno smanjene, što ukazuje na pad dinamike rasta i upućuje na
postupni gubitak dominantnog statusa ove jedinstvene zajednice. Današnje
karakteristike EU, nasuprot Lisabonskoj strategiji iz 2000. godine, mogle bi se
svesti pod pad proizvodnosti, spori ekonomski rast, strukturnu nezaposlenost,
nedovoljnu fleksibilnost na tržištu rada, osjetan demografski pritisak i nejasnu
useljeničku politiku. Ukupnoj dosta nepovoljnoj slici valja dodati visoku
zaduženost pojedinih članica (Portugal, Grčka, Italija, Belgija, Španjolska) i
snažnu krizu cijele eurozone koja očito nije dugoročno riješena.
Europski centralizam sve manje atraktivan
Europskoj uniji nedostaje i hard i soft power: u odnosu na SAD, EU slabašna je
na vojnom, diplomatskom, vanjskopolitičkom, ali i na privredom umrežavanju.
Očito je da EU nije uspjela uspostaviti jedinstvenu vanjskopolitičku aktivnost
(Sredozemlje, Turska, migracijska politika). No, najvažniji argument odnosi
se na činjenicu da je EU godinama pretežito zabavljena – sobom. Istina,
europska integracija je model mira i stabilnosti, godinama je bila 'stroj
ekonomskog rasta', a svakako predstavlja faktor demokracije i stabilnosti za
zemlje koje joj se priključuju. No, snaga modela se teško prenosi izvan EU
i sam model sve je manje atraktivan. Europski centralizam otežava joj da
igra važniju globalnu ulogu. Dominantan pogled prema zajednici dovodi do
gubitka privlačenja susjednih zemalja Sjeverne Afrike, koje ubrzano traže nove
partnere. U udaljenijim područjima EU je gospodarski prisutna (posebno
Njemačka kao investitor i izvoznik), ali bez jasnijeg političkog utjecaja i bez
sposobnosti da odgovori na globalne izazove.
Analiza njemačkog Instituta Leibniz za globalne i regionalne studije pokazuje
kako „Klub Zapada“ usprkos NATO-paktu, jake pozicije SAD i EU u
međunarodnim organizacijama i visokom gospodarskom standardu gube
svoju moć u globalnoj politici i usmjeravanju tokova u novom gospodarskom
poretku. Pokazalo se da osnovni postulati – sloboda, jednakost i jačanje
međunarodne suradnje koje su zapadne zemlje nametale kao svoju filozofijudanas služe kao oružje i alati ostatku svijeta i zemljama koje preusmjeravaju
dereguliranu globalnu ekonomiju u svoju korist. Svi važni svjetski tokovi međunarodna trgovina, financije, migracijska kretanja, pa čak i kultura –
djeluju gotovo potpuno nekontrolirano sa strane Zapada. Bivši francuski
ministar vanjskih poslova tvrdi da „upotreba fraze kako u globalizaciji
svi dobivaju (win-win globalization) danas čak predstavlja izvjesnu vrstu
provokacije“.
78
perspektive
Rađa li se nova Zapadna unija?!
Privredni prodor zemalja u usponu
Centar za ekonomiju i poslovna istraživanja u Londonu objavio je tablicu
svjetske ekonomske lige koja ukazuje na ozbiljne promjene i značajan
pomak u privredi od Zapada prema Istoku. Financijska kriza uzdrmala je
svjetsku geopolitičku ravnotežu. Bio je to stvarni početak stvaranja novog
gospodarskog poretka. Na svjetsku pozornicu snažnije su iskoračile zemlje
BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina), koje postupno preuzimaju na mnogim
područjima vodeće pozicije. I dok ova grupacija zemalja niže uspjehe, za vrat
im već pušu neke druge zemlje, željne gospodarske moći i većeg političkog
utjecaja. Riječ je o zemljama koje prepoznajemo pod sinonimom TIMBI, a
riječ je o Turskoj, Indiji, Meksiku, Brazilu i Indoneziji. Ovim zemljama valja
dodati Južnoafričku uniju, Republiku Koreju i Hong Kong kao područja s
izrazitim ekonomskim rastom.
Prema prognozama Centra za ekonomiju i poslovna istraživanja tri vodeće
privredne sile svijeta – SAD, Kina i Japan – zadržat će svoja mjesta u svjetskoj
gospodarskoj ligi i 2020. godine. Sve ostalo će se na tablici 10 najvećih
svjetskih privrednih zemalja znatno promijeniti: četvrto mjesto će zauzimati
Globalni izgledi rasta BDP-a, 2013-2025 (siječanj 2013)
SAD
Europa*
Od čega EURO područje
Japan
Ostale razvijene zemlje**
Sve razvijene privrede
Kina
Indija
Druga razvijena područja Azije
Latinska Amerika
Srednji istok
Afrika
Rusija, CentralnaAzija i Jugoistočna Europa
Sve privrede u nastanku i razvoju
Svijet ukupno
* Europa obuhvaća svih 27 članica EU-a, kao i Island, Norvešku i Švicarsku
** Ostale razvijene zemlje uključujući Kanadu, Izrael, Južnu Koreju, Australiju, Tajvan,
Hong Kong, Singapur i Novi Zeland
broj 2 :: lipanj 2013.
79
Dossier
Rusija, peto Indija, šesto Brazil, sedmo Njemačka, a slijede Velika Britanija,
Francuska i Italija. Ukratko, istraživanja CEBR-a pokazuju da je takav scenarij
„izraz velikih ekonomskih promjena“, koje pokazuju da se gospodarski kotač
okreće od Zapada sve naglašenije prema Istoku. Istodobno pokazuje snažan
uspon azijskih zemalja (Kina, Indija,) i nazadovanje najvećih europskih zemalja.
Zemlje BRIC-a zauzimat će tako već 2020. godine čak četiri mjesta među
šest najvećih privreda svijeta.
Prognoze idu i dalje: do 2050. Po prognozama američkih istraživačkih
instituta, najmoćnije ekonomije svijeta bit će tada Kina, SAD, Indija i Rusija.
Udio ekonomija zemalja u usponu, koji sada iznosi oko 39 posto, porast će
na 58 posto.
Gdje leže razlozi takvim kretanjima? Na Zapadu, uključujući i najveću svjetsku
gospodarsku silu, SAD, zemlje se bore s ogromnim dugovanjima. Zemlje u
usponu, naprotiv, pokazuju financijsku i gospodarsku stabilnost.
SDZ – globalna ekonomska super-sila
SAD i EU traže povoljnije okvire svoje buduće uloge na svjetskoj privrednoj
i političkoj pozornici. U ovogodišnjem govoru naciji, američki predsjednik
Obama navijestio je, među ostalim, stvaranje slobodne trgovinske zone
između SAD-a i Europske unije, projekt koji je u više navrata istican kao
odgovor na naznačene promjene, ali nikada nije realiziran.
Stvaranje Sjedinjenih država Zapada (SDZ), nije više
samo zamagljena opcija, već je naglašena potreba u
Francuska se boji borbi za opstanak i utjecaj dviju ekonomskih velesila
svjetska kretanja. Stručnjaci i političari sve češće
ugroženosti za na
ukazuju na sličnosti između SAD-a i zemalja EU, a
svoju agrarnu posebno na potrebu zajedničke razvojne i privredne
koja bi donijela brojne koristi i prednosti
politiku politike
jednima i drugima. Uz predsjednika Obamu na istu
temu govorila je na ovogodišnjem gospodarskom
Forumu u Davosu i njemačka kancelarka Angela Merkel. Okupivši dvadesetak
šefova najvećih svjetskih koncerna, Merkel je rekla da „Europa i SAD konačno
trebaju transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini“. Tu ideju njemačke
„željezne lady“ podržavaju irski premijer Enda Kenny, britanski premijer David
Cameron, nizozemski minister predsjednik Mark Rutte i donedavni premijer
Italije Mario Monti. Najveći skeptik ideje o transatlantskoj slobodnoj trgovini
je, očekivano, Francuska koja se boji ugroženosti za svoju agrarnu politiku.
80
perspektive
Rađa li se nova Zapadna unija?!
Prijava patenata
Usporedba Zajednice
Zapada u odnosu na
Kinu
Odnos patenata
između SAD i EU
EU/USA
675 300
Kina
435 600
USA
423 300
EU
243 000
Izvor: EPO, Wipo
Visok stupanj integriranosti
Ni jedna privreda u svijetu nije tako integralno povezana kao što su EU i SAD,
koje generiraju oko polovine ukupnog svjetskog BDP-a, a razmjena dobara
i usluga čini više od trećine ukupne svjetske razmjene. Snažne transatlantske
privredne veze odražavaju se i na području financijskih transakcija. Zemlje EU
izvezle su u 2012. svojih proizvoda u vrijednosti od 291,7 milijardi eura u tzv.
Novi svijet. Privreda SAD-a plasirala je u isto vrijeme na tržišta EU proizvoda
u vrijednosti 205,8 milijardi eura. To čini 17 posto ukupnoga izvoza EU i
19 posto izvoza SAD-a. Slični su odnosi i u uvozu. U 2010. izvoz kapitala
zemalja EU u SAD iznosio je 1194,9 milijardi eura, dok su SAD plasirale u
zemlje EU 1201,4 milijardu eura. Statistika govori kako su vrijednosti usluga
u izvozu EU prema SAD-u činile 127,1 milijardu eura, dok je uvoz ostvaren
na razini od 130,5 milijardi.
Nadalje, prisutna je snažna povezanost korporacija: Siemens America
zapošljava 56.000 radnika; podružnice General Electrica u zemljama EU
zapošljavaju gotovo 90.000 ljudi. Svaka druga dionica njemačkog Daxkoncerna nalazi se u američkim rukama. Svaki drugi hladnjak i više od
500.000 automobila prodanih u SAD-u potječe iz Njemačke. Njemački
Apple zove se Mercedes. Ford uspješno proizvodi u Koelnu, a ThyssenKrupp u Chatanoogi ili Daimler u Tuscaloosi To su samo neki od primjera
gotovo uzorne podjele rada između SAD-a i EU u Velikoj Britaniji, Italiji,
Irskoj, Nizozemskoj – da ne nabrajamo sve zemlje, koja bi – u nešto drukčijoj
sinergiji – mogla davati puno veće obostrane koristi.
broj 2 :: lipanj 2013.
81
Dossier
Hillary Clinton, donedavna ministrica vanjskih poslovna SAD-a, isticala je
da „dosadašnje ponašanje u uspostavljanju međusobnih trgovinskih odnosa
samim prijelazom granica godišnje donosi američkom gospodarstvu gubitke
koji se mjere desecima milijardi dolara. Pravi pristup ugovoru o slobodnoj
trgovini i liberalizaciji tržišta mogao bi američku konkurentnost popraviti
za naredno stoljeće, otvoriti nova radna mjesta i generirati stotine milijardi
dolara za amertičku privredu“.
Sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a trebao bi otkloniti sve
zapreke za protok ulaganja i stvoriti novi svjetrski ekonomski blok. SAD i
'stare' europske industrijske nacije (Njemačka i Velika Britanija prije svega)
u narastanju ekonomske snage Kine, Indije, Brazila ili Rusije vide ozbiljnu
dugoročnu prijetnju. Ovakav oblik udruživanja, smatraju vodeći političari i
ekonomsiti tih zemalja. pripomogao bi da se umanji ili uspori pad utjecaja
na svjetsku privredu.
Prostor dereguliranju i liberalizaciji
Spomenimo neke od prednosti jasne transatlantske slobodne trgovinske
zone: nestale bi tisuće nepotrebnih regulatornih odredbi iIi zapreka slobodnoj
trgovini, posebno kad je riječ o zaštitinim carinama; intelektualno vlasništvo
pronalazača i inovatora moglo bi se zajednički puno bolje štititi kad bi carinski
službenici na vanjskim granicama ovog unutarnjeg zajedničkog tržišta koristili
jedinstveni informacijski sustav; mnogo bi se moglo učiniti i na području
porezne politike, kao i uspostavljanju i internacionalnom jačanju jedinstvenih
standarda na tržištima rada i proizvoda.
„Posloprimci su za Zapad građani, a ne objekti izrabljivanja; djeca su djeca a
ne prisilni robovi rada; prirodu i okoliš želi se očuvati; uloga žene se promiče,
potiče se ravnopravnost, a suzbija njihovo ponižavanje. Blagostanje, naime,
treba jasne vrijednosti – snažna je poruka koju na taj način Sjedinjenje države
Zapada upućuju svijetu“ naglašava Gabor Steingart, izdavač utjecajnog
Handelsblatta i veliki pobornik ideje o slobodnoj transatlantskoj trgovinskoj
zoni. Pritom on ističe kako nema europskih vrijednosti; postoje samo
zapadnjačke vrijednosti, što SAD i EU dodatno zbližavaju. „Istina, Amerikanci
se mole Bogu, a Europljani vjeruju u socijalnu državu. No, usprkos tim
razlikama, zajednički je temelj u demokratskom kapitalizmu nastalom nakon
velike depresije u proteklom stoljeću. Od uvođenja američkog socijalnog
zakonodavstva u 1935. i socijalno-tržišnog modela Ludwiga Erharda nakon
drugog svjetskog rata nastaje i ostvaruje se na obim stranama Atlantika
pojam 'države blagostanja'. Kao posebnu vrijednost treba održati i model
socijalono-tržišnog gospodarstva“.
82
perspektive
Rađa li se nova Zapadna unija?!
No, najvažniji argument stvaranja slobodne transatlantske zone nisu samo
sličnosti i zajednička prošlost SAD-a i zemalja EU. Traže se rješenja za zajedničku
budućnost. Postoji samo jedan pristup: ili će SAD i EU zajednički tražiti rješenja
za nove izazove na područku klimatskih promjena, međunarodnog terorizma i
obuzdavanje financijske industrije, ili će na tim pitanjima slomiti zube i smanjiti
svoju, još uvijek nadmoćnu poziciju.
Čak i zajednički SD Zapada ne bi mogle dominirati u novim svjetskim
ekonomskim okvirima. One bi zajedno imale 12 posto svjetskog stanovništva,
ostvaruju oko 45 posto svjetskog BDP-a i daju oko 43 posto svih prijavljenih
patenata. SD Zapada raspolagale bi s više od 60 posto svih svjetskih softver
programa. Kapaciteti SAD-a i EU-a za inovacije i kreativnost i dalje su,
objektivno, bez premca. Znanstvenici iz SAD-a dobili su 39 posto svih
Nobelovih nagrada na području tehničkih i prirodnih znanosti. U SDZ-u
proizvodilo bi se 90 posto svjetske avionske industrije i nalazilo 70 posto svih
poduzeća financijskog sektora. S druge strane, u tim se zemljama proizvodi
samo 250 milijuna tona čelika, što je jedva šestina ukupne svjetske proizvodnje.
Ali, ujedinjavanje najjače svjetske ekonomije i najjačeg ekonomkog bloka čija
međusobna trgovinska razmjena dosiže oko 650 milijardi USD označilo bi
stvaranje ekonomskog prostora s više od 800 milijuna stanovnika i otvorilo
bi čak oko dva milijuna novih radnih mjesta
Stanovništvo u milijunima
Kina
1372
Indija
EU/SAD
1486
1463
1249
821
EU
505
SAD
316
2012 2030
2012 2030
887
EU
513
SAD
374
2012 2030
Izvor: Oxford Economics
broj 2 :: lipanj 2013.
83
Dossier
Utopija ili stvarnost?
Kakve su realne šanse da do sporazuma o slobodnoj trgovini stvarno i
dođe? Stručnjaci tvrde: nikada bolje! Već dulje od godinu dana priprema
skupina visokokaratnih službenika EU-a i SAD-a platformu za takav
sporazum. Predviđeno je snižavanje carina i ujedno otvaranje tržište usluga,
pojednostavnjivanje procesa certificiranja i prilagođavanje regulatornih
propisa interesima privrede. Finalni izvještaj iz ožujka 2013. pod nazivom
„Reducing Transatlantic Barriers to Trade and Investment“ (pripremljen u
Centre for Economic Policy Research u Londonu) zasniva se na proračunima i
predviđanjima do 2027. i ukazuje na velike zajedničke mogućnosti i značajne
makroeekonomske efekte. Razrađene su dvije varijante učinaka: manje i
više ambiciozna, ovisno o stupnju liberalizacije. Tako je predviđeno da bi
vrijednost BDP-a u EU-u porasla između 68 -119 milijardi eura (otprilike 0,5
posto rasta), a u SAD-u između 50-95 milijardi eura. „Sporazum o slobodnoj
trgovini donio bi novi zamah privredi i tržištu rada. Blagostanje u SAD-u i EU-u
bilo bi time snažno ojačano“ – tvrdi aktualni njemački minister gospodarstva
i tehnologije Philipp Roesler.
Bilo bi neozbiljno tvrditi da će do zajedničkog sporazuma doći jednostavno i
brzo. „Sve dok se stvari odvijaju u sferi općeg, interesi su zajednički i izgledaju
dosta jednostavno. No, kad se prijeđe na pojedinosti pregovori uključuju
mnoge konkretne partikularne interese. Zbog toga je neophodna snažna
politička volja kako bi do takvog sporazuma zaista i došlo“ – smatra Stefan
Mair, iz Njemačkog saveznog udruženja za industriju. Dister Zetsche, CEO
Daimlera, kaže: „Sporazum o slobodnoj trgovini politički bi priznao ono
što je ekonomski ionako svakidašnjica. No, sporazum bi znatno olakšao tu
svakidašnjicu i dao joj dodatna krila“.
Da je tome tako upućuju velike razlike u pristupu recimo poljoprivrednim
i ostalim prehrambenim proizvodima. Različiti su standardi i propisi o
sigurnosti na radu, pravu na pristup raznim otvorenim natječajima. U SAD-u
je još uvijek rašireno načelo „Buy American Politic“. Carine nisu prevelika
prepreka, one iznose 2-3 posto, ali bi njihovo daljnje smanjenje ili potpuno
uklanjanje sigurno povećalo margine učešća pojedinih europskih poduzeća
na tržištu SAD-a, ali i obratno. Stručnjaci tvrde kako su različiti standardi
i zakonodavna rješenja ipak najveće prepreke slobodnom protoku robe i
usluga. To potvrđuju razlike na području IT industrije (zaštita podataka),
kod kemijske industrije (neujednačenost standarda sigurnosti), u zračnom
prometu (globalni biznis bez globalnih igrača), logistici (povećana sigurnosna
kontrola umjesto slobodnog protoka), u području prehrambenih proizvoda
(dugo čekanje na carini, potrebne uvozne dozvole, stalno obnavljanje uvoznih
licenci), u pravnim standardima (pitanje sudske nadležnosti), DVD-kodeksu
84
perspektive
Rađa li se nova Zapadna unija?!
(razlike u kodiranju), u autombilskoj industriji (SAD je jedina zemlja na svijetu
koja količinu ugljičnog dioksida obračunava prema zapremnini automoblia,
dok sve druge zemlje to čine na osnovi težine vozila), na tržištu električne
struje (usklađivanje normi i cijene struje) i slobodnom prometu ljudi (pojačani
sigurnosni razlozi i birokratske začkoljice).
No, usprkos svim tim i mnogobrojnim drugim preprekama, ideja o slobodnoj
transatlantskoj zoni i trgovini ima mnogo uvjeta da postane stvarnost. Za
takvo slobodno tržište između SAD-a i EU-a već postoji uzor: sama Europska
unija, povijest jednog uspjeha koji je imao velik utjecaj na razvoj ne samo
ekonomije već i ukupnih društvenih kretanja te razvoj građanske demokracije.
Odgovor na izazove budućnosti
„Zajedničko tržište je naš najveći adut u krizi“ ističe Jose Manuel Barroso,
predsjednik Europske komisije i nudi to kao zalog budućim odnosima dviju
ekonomskih velesila. EU se pritom zalaže za povećanu harmonizaciju koja
bi donijela koristi svima, ali istodobno odbija prereguliranost kao opasnost
za kretivnost.
Europa je posljednjih godina zabavljena sobom, obhrvana dosta velikom
dozom pesimizma. Njoj je potrebno da koordinira politiku i razvojnu strategiju
s SAD-om koji i dalje vjeruje u svoju ulogu, sposobnost obnove i, konačno,
u sama sebe. Najvažnije je pritom podstaknuti
gospodarski rast slijedeći nove kriterije i nove
Zajedničko tržište
izazove. Zajednički, SAD i Europska unija imaju
potrebne resurse i kapacitete, tehničke, tehnološke je naš najveći
i ljudske da prevladaju svaku apatiju i krenu u novu
eru. Sigurno je, kako kaže bivši francusku ministar adut u krizi
Vedrine da „Zapad nikada neće vratiti jedinstvenu
poziciju koju je imao od 16. Do 20. stoljeća niti će SAD zadržati neupitnu
moć koju je imao 1945 ili status jedine velesile tijekom devedesetih godina.
Više nikada neće biti jedina snaga koja oblikuje svijet“.
Činjenica je da će buduće preoblikovamnje svijeta ovisiti o sposobnosti da se
osnaži legitimitet demokratskog sustava. Ako se želi zadržati pozicije Zapada,
onda je važno osigurati rast koji počiva na tržišnoj ekonomiji, ali reguliranoj
na razumnim pravilima i neophodnoj zaštiti realnog sektora ekonomije. U
tim okvirima su nastojanja oko stvaranja i upostavljanja Sjedinjenih država
Zapada izuzetno zanimljiv pokušaj. On označava i buduću ulogu Zapada u
formiranju i odlučivanju oko globalne strukture svake vrste moći – političke,
vojne, gospodarsko-financijske i tehnološke.
broj 2 :: lipanj 2013.
85
Dossier
Izvor: GS Global ECS Research
Unatoč svim svojim problemima, Europska unija je i dalje mjesto velikog
bogatstva i snažnog gospodarstva. Privreda zemalja Europske unije generirala
je, prema procjenama Svjetske banke, MMF-a i Eurostata u 2012. godini
BDP u vrijednosti 16.584 milijardi USD. Prema tim podacima, kao cjelina,
i dalje predstavlja najveće gospodarstvo svijeta.
Bruto društveni proizvod svih zemalja svijeta iznosio je, prema procjenama
MMF-a, 71.707 milijardi USD. U 2000. vrijednost svjetskog BDP-a iznosila
je 41.016 milijardi USD. Europska unija čini 23,1 posto cijelog svjetskog
gospodarstva i uvjerljivo je najjača ekonomska sila u globalnim razmjerima.
Nakon EU, najjače gospodarstvo ima SAD s BDP-om od 15.684 milijardi
eura, što je udio od 21,8 posto u globalnoj ekonomiji.
Treća i četvrta gospodarska sila svijeta su Kina (8.227 milijardi USD) i Japan
(5.963 milijardi USD), s udjelima od 11,5, odnosno 8,3 posto. Među prvih
deset zemalja svijeta po ostvarenom BDP-u pojedinačno još ulaze Njemačka
(3.401 milijarda), Francuska (2.608 milijardi), Velika Britanija (2.440 milijardi),
Brazil (2.395 milijardi), Rusija (2.021 milijardi) i Italija (2.014 milijardi USD).
Europska unija bila je uvjerljivo i najveći izvoznik, prema podacima za 2011.
godinu. Iz EU-a je te godine izvezeno robe vrijedne 2131milijardi USD. Ipak,
najveći pojedinačni svjetski izvoznik je Kina (1.904 milijarde USD), a slijede
Njemačka (1.547 milijardi) i SAD (1.497 milijardi USD).
Europska je unija s 1.465,8 milijardi USD bila i najveći svjetski izvoznik
usluga, ispred SAD-a (1.019,7), Njemačke (539,7 milijardi USD), Kine (471
milijarde USD) i Velike Britanije (453,9 milijardi USD).
86
perspektive
Filipini
Iran
Pakistan
Italija
Kanada
Egipat
Turska
Nigerija
Njemačka
Feancuska
Velika Britanija
Indonezija
Meksiko
Japan
Rusija
Brazil
Europa
Indija
SVJETSKA TRGOVINA U 2050 g.
SAD
Kina
GDP
(2010
USD trn)
Tribina
HRVATSKA VANJSKA POLITIKA NAKON
1. SRPNJA
Prednje i zadnje dvorište
Svaka hrvatska politika dosad se jako trudila izbjegavati
termin „Zapadni Balkan“ jer se htjelo pokazati kako
Hrvatska ne pripada Balkanu. Od 1. srpnja taj termin,
rezerviran za ostatak zemalja, više ne bi trebao smetati jer
se više ne tiče Hrvatske. Ali u toj igri terminiima krije se
ključna stvar. Geografija se ne može mijenjati, ali vlastito
pozicioniranje unutar nje itekako. U vremenu koje nam
predstoji javlja se sve više zahtjevnih zadaća. Prva je
pobrinuti se o svom prednjem dvorištu. No to nisu susjedi
na našem jugoistoku, već članice asocijacije u koju ulazimo.
Unatoč sentimentima prema politici nesvrstavanja kod dijela
političke ljevice, svrstali smo se uz zapadne demokracije
i postali članicom najvažniijih i najsnažnijih saveza –
Sjevernoatlantskog pakta (NATO) i Europske unije
Piše: Bruno Lopandić
broj 2 :: lipanj 2013.
87
Tribina
Posjet potpredsjednika vlade i ministra obrane Republike Srbije Aleksandra
Vučića Zagrebu krajem travnja svratio je pozornost na aspekt vanjske politike
o kojem se u posljednje vrijeme malo govorilo – odnosi s istočnim susjedima.
Kakvu politiku prem jugoistočnom susjedstvu treba voditi Hrvatska nakon što
postane punopravnom članicom Europske unije?
Ta tema već je puna dva desetljeća podložna različitim procjenama,
strategijama i planovima a one su, najvećim dijelom, uvjetovane i različitim
političkim percepcijama hrvatskih političkih elita od trenutka kada je Hrvatska
postala samostalna država pa se kao takva trebala odrediti kakvu će politiku
voditi prema susjedstvu. Uopćeno rečeno, može se ustvrditi kako su se na
političkoj sceni „sukobljavala“ dva različita koncepta. Prvi je proizašao iz
promišljanja hrvatske ljevice koja je držala odnose sa Srbijom iznimno važnim
i inzistirala na njima čak i u vrijeme agresije na Hrvatsku, dok je desnica
zazirala od obnavljanja tih odnosa strahujući kako će to dovesti do inicijativa
za stvaranjem neke nove jugoslavenske tvorevine.
Tijekom rata u Hrvatskoj a i kasnije promišljanja o tome na koji način Hrvatska
treba tretirati regiju mijenjala su se no i danas se temelje, nerijetko na
dijametralno suprotnim stajalištima. U osnovi se svode na temeljnu dilemu: treba
li Hrvatska svoje susjedstvo tretirati kao prijateljsko,
sebi ravnopravno, ili pak sada treba redefinirati pristup
Naša službena koji uzima u obzir neke nove činjenice, prije svega tu
politika može da Hrvatska od 1. srpnja postaje punopravna članica
Europske unije. To je uz hrvatsko članstvo u NATO-u
izabrati dva ključni razlog novog pristupa regiji, odnosno, ostatka
temeljna smjera onoga što se još uvijek u Europskoj komisiji naziva
Zapadnim Balkanom. Taj novi pristup dakle polazi
od sasvim promijenjenih odnosa u regiji bilo da je
riječ o političkom i ekonomskom aspektu, odnosa koji više nemaju veze s
onima s početka hrvatskoga osamostaljenja. To našoj vanjskoj politici daje
sasvim nove zadaće.
Naša službena politika može izabrati dva temeljna smjera. Prvi bi bio na
tragu, ako uzmemo u obzir klasične teorije u vođenju vanjske politike,
svojevrsne demokratske pozicije s elementima tzv. „NGO refleksa“. To bi
u praksi značilo da manje više tretiramo zemlje na vlastitom jugoistoku
kao ravnopravne, a pomaganje susjedima temeljilo bi se na dobroj volji
ali i želji da im se pomogne klasičnim metodama nevladinih organizacija;
kroz pomoć u realizaciji predpristupnih fondova, organiziranjem tečajeva,
seminara i različitih edukacija. I naravno njihovo zagovaranje na sastancima
u Bruxellesu. Aktualna vlast u Hrvatskoj je, sudeći po izjavama, sklonija
88
perspektive
Prednje i zadnje dvorište
ovakvom modelu, a na tom tragu je i tvrdnja objavljena u medijima kako
će Hrvatska biti najbolji advokat / predstavnik Balkana u Bruxellesu. Hoće li
to biti dovoljno za najvažnije ciljeve svake države – jačanje ugleda, političko
utjecaja i ekonomske snage? Teško.
Drugi pristup mogao bi biti na tragu real politike. Temelji se na stajalištu da
je netko u tim odnosima snažniji, u boljem političkom položaju u odnosu na
ostale i kroz to realizira vlastite nacionalne ciljeve. Jer u provedbi vanjske
politike samo se o tome i radi. Dakle, kojim putem Hrvatska vanjska politika
treba ići? Sasvim je sigurno da treba uzeti u obzir dramatične promjene koje
su se dogodile otkako smo započeli svoj integracijski put.
Izbor najmoćnijih saveznika
Stanje u jugoistočnoj Europi, odnosno u ostatku zemalja bivše Jugoslavije,
izuzetno je složeno, no više ne ne može promatrati kao jedna cjelina. Upravo
su europski integracijski procesi u potpunosti demontirali regiju, pa se tako
geopolitički može razmišljati vrlo jednostavno – o zemljama članicama
EU-a i o onima koje to nisu. Zemlje bivše Jugoslavije više ni u kojem
slučaju nisu cjelina. Jedno od najvećih postignuća hrvatske vanjske politike
u nešto više od dva desetljeća samostalnosti je što se napokon svrstala.
Izabrala je najmoćnije saveze svijeta (EU i NATO) a s SAD-om kontinuirano
gradi strateške i prijateljske odnose. Te odnose treba jačati i ubuduće jer
je sudjelovanje u takvom sigurnosno-političkom aranžmanu važan jamac
ekonomskog napretka. Kako je to jednostavno, ali efektno kazao bivši glavni
tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer „nema napretka bez sigurnosti i nema
sigurnosti bez napretka“. Hrvatska se također svrstala među one zemlje koje
su odabrale tržišni model gospodarstva, a teška tranzicija na ekonomskom
planu, praćena krizom ipak navještava da je na djelu posljednji izdisaj modela
državno sponzoriranog kvazikapitalizma. U Sloveniji se slomio, a u Hrvatskoj
je na izdisaju. Prava ekonomska tranzicija Hrvatske tek slijedi, a ona može biti
uspješna jedino na temelju tržišno-socijalnog modela koji snažno promovira
privatno poduzetnišvo, dramatično smanjuje ulogu države, ali itekako vodi
računa o socijalnoj komponenti, što je napokon u najboljoj tradiciji Staroga
kontinenta. Hrvatska se unatoč tim nedostacima i ekonomski usmjerila, brojke
to pokazuju, prema svojim prirodnim partnerima u EU, a ulaskom u EU
članstvo to će još više doći do izražaja. Dakle, već duže vrijeme ne može
se govoriti o floskulama poput onih da najsnažnije moramo surađivati s
balkanskim zemljama „jer su nam ekonomije kompatibilne“.
Ako smo regiju podijelili na zemlje EU-a ( Slovenija i Hrvatska ) i na one
koje to nisu, potonje (Srbija, Crna Gora, BiH i Makedonija) su međusobno u
broj 2 :: lipanj 2013.
89
Tribina
sasvim različitim pozicijama, kako formalno u odnosu na proces euroatlantskih
integracija, tako i u neformalnom vanjskopolitičkom pozicioniranju. Hrvatska
kao zemlja koja 1. srpnja ulazi u punopravno članstvo Europske unije i
ima jedinstvenu prigodu ojačati svoj položaj prema zemljama u regiji i na
taj se način i pozicionirati kao najsnažnija i najkvalitetnija poluga Unije za
rješavanje problema na Balkanu. To se, napokon od nje očekuje u ključnim
središtima moći, a ponajviše od strane naših ključnih prijatelja i partnera.
Iz svega je vidljivo da Hrvatska mora voditi politiku prednjeg i zadnjeg
dvorišta – potpuno nove strategije koja je suprotna aktualnom trendu ali i
svim dosadašnjim refleksima. Takva politika lišena je ucjenjivanja susjeda
s pozicija jačega u pregovorima, ali u isto vrijeme ne dozvoljava da se o
nekim za Hrvatsku strateških interesa poput Pelješkog mosta I povezivanja
države, dozvoli drugoj strani da postavlja uvjete i dijeli lekcije. Dokaz tome
je i službena reakcija BiH nakon što je objavljeno da je EU sklona izgradnji
Pelješkog mosta. „Budite sigurni da Hrvatska neće dobiti iz fondova EU
sredstva za most dok se ne dogovori s BiH. Scenarij po kojem će Hrvatska
donijeti odluku bez dogovora s nama nije moguć“, izjavio je u svibnju ministar
prometa BiH Damir Hadžić.
Najbolja predstavnica EU-a prema jugoistoku
Dakle umjesto objavljene teze po kojoj će „Hrvatska biti najbolji zagovornik
Balkana u Europi“ ona bi trebala glasiti da će „Hrvatska biti najbolja
predstavnica Europske unije prema jugoistočnoj Europi“. Zanimljiva je i priča
s terminina za regiju. Svaka hrvatska politika dosad jako se trudila izbjegavati
termin „Zapadnoga Balkana“ jer se htjelo pokazati kako Hrvatska ne pripada
Balkanu No, od 1. srpnja taj termin rezerviran za ostatak zemalja, više ne bi
trebao smetati,jer se više ne tiče Hrvatske. No, upravo u toj se igri terminima
krije ključna stvar. Geografija se ne može mijenjati, ali vlastito pozicioniranje
unutar nje itekako.
Hrvatska u vremenu koje dolazi ima sve više zahjevnih zadaća. Prva je
pobrinuti se o svojem prednjem dvorištu. No, to nisu susjedi na njenom
jugoistoku već zemlje članice asocijacije u koju ulazi. Hrvatska se, unatoč
sentimentima politike nesvrstavanja kod dijela političke ljevice, svrstala uz
zapadne demokracije i postala članicom njezinih najvažnijih i najsnažnijih
saveza – NATO-a i Europske unije. Unutar ta dva saveza ostvaruje sve svoje
strateške, političke, sigurnosne i gospodarske ciljeve. Vrijednost demokracije
u političkom funkcioniranju i obrana načela tržišne ekonomije vitalne su za
razvoj države. Zbog toga jugoistok Europe ne može biti prednje dvorište,
već zadnje. Hrvatska se mora snažno fokusirati na svoje prednje dvorište, a
90
perspektive
Prednje i zadnje dvorište
to su zemlje susjedi Hrvatske na zapadu. Sklapanje strateških partnerstva s
Italijom, Slovenijom, Austrijom, Mađarskom, Poljskom, Češkom, Slovačkom
u političkom i ekonomskom smislu od ključne je važnosti za Hrvatsku, ali
i za pozicioniranje Hrvatske prema ostatku jugoistočne Europe. Drugim
riječima, kako bi ostvarila svoj cilj utjecaja na Balkanu, odnosno kako bi
mogla najefikasnije pomoći integracijskom procesu nedovršenog dijela
Europe, Hrvatska se za takav položaj mora izboriti u vlastitom novom klubu.
Prioritet nam ja razvijanje i jačanje odnosa s partnerima unutar NATO-a
EU-a. Odnosi sa zemljama u regiji ne mogu se razvijati na takav partnerski
način, već na potpuno novim temeljima.
Upravo takvom vanjskom politikom i snažnim diplomatskim angažmanom
među članicama i partnerima EU-a i NATO-a, dakle u svojem prednjem
dvorištu, Hrvatska može osigurati poziciju politički utjecajnog, gospodarski
snažnog, jedinog i glavnog eksperta koji će „demokratski zagrliti regiju“
i pobrinuti se za svoje stražnje dvorište. Tako se
postižu dva cilja: doprinosi se stabilnosti regije, a
Hrvatska se nameće kao ključni igrač bez kojeg se Svakoj pametnoj
ne može riješiti niti jedan problem. Takav pristup
nosi političku poziciju unutar EU-a i NATO-a, ali i politici stalo je
u regiji što je važno politički i gospodarski. Takav da joj susjedi
pristup omogućava vanjskopolitičku prednost, ali
i jačanje i širenje našeg gospodarstva u zemljama budu stabilni i
jugoistočne Europe. Napokon, ovakvim pristupom i da demokratski
ulogom najboljeg „zapadnog agenta“ za sređivanje
stanja u regiji, zemljom koja potiče potrebne reforme i integracijski
u zemljama na europskom jugoistoku, Hrvatska će napreduju
puno jednostavnije i efikasnije moći zaštititi nacionalne
interese u rješavanju preostalih otvorenih pitanja u
svojem „stražnjem dvorištu“. Takav pristup zahtijeva puno veći napor jer se
proaktivna politika mora voditi u oba smjera: prema partnerima na Zapadu i
prema zemljama jugoistočne Europe. Jedino tako moguće je postići strateške
interese Hrvatske prema jugoistočnoj Europi. Oni su: novo pozicioniranje
Hrvatske kao ključne zemlje Europske unije i NATO-a za sređivanje regije što
znači odmak od Balkana, u isto vrijeme pomoć demokratizaciji zemalja u regiji
kako bi postigli standarde koje je postigla Hrvatska. Svakoj pametnoj politici
stalo je da joj susjedi budu stabilni i da demokratski i integracijski napreduju.
No, kakva je situacija kod hrvatskih susjeda ?
broj 2 :: lipanj 2013.
91
Tribina
Zabrinjavajuće stanje u BiH
Stanje u Bosni i Hercegovini smatra je, prema svim relevantnim izvorima,
problematično, a stanje financija, unutarnji ustroj, politička nestabilnost daje
za pravo procjeni da je potreban dodatni napor kako bi se spriječile negativne
tendencije raslojavanja društva što bi moglo imati pogubne posljedice po
državu. Nemogućnost postavljanja vlasti temeljem izbora, blokiralo je politički
život. Stanje ekonomije je izrazito loše, nezaposlenost je dostigla 40 posto,
raširena je korupcija na svim razinama, a u ekonomiji arbitrira politika.
Ukidanjem CEFTA režima s Hrvatskom, BiH ekonomija će doživjeti dodatni
udarac. Osim toga Bosna i Hercegovina ima neriješena granična pitanja sa
Srbijom i Hrvatskom, a slaba ekonomska situacija i ovisnost o uvozu čini je
slabom u političkim pregovorima.
Hrvatska izvozi u zemlje CEFTA-e proizvoda u vrijednosti 15,1 milijardu kuna,
a uvozi u vrijednosti 7,44 milijarde. U ukupnom izvozu to čini 21 posto
hrvatskog izvoza, pa prestankom važenja sporazuma HR - CEFTA sigurno
nastupa određena praznina koju valja popuniti.
Izvoz HR - CEFTA
Albanija
Uvoz HR - CEFTA
438.101
31.472
BiH
9,227.182
4,261.464
Crna Gora
1,094.531
340.597
Kosovo
513.168
16.517
Makedonija
729.384
651.841
9.593
25.186
3,141.411
2,117.675
15,153.370
7,444.752
Moldavija
Srbija
Ukupno
U listopadu prošle godine u BiH su održani posljednji lokalni izbori od
potpisivanja daytonskog sporazuma, na izborima je glasalo nešto manje
od tri milijuna birača. U izborima je sudjelovalo 190 stranaka što je svjetski
rekord u strankama per capita – jedna stranka na 20 tisuća ljudi. Rezultat
izbora je pokazao trend jačanja SDA kao stranke bošnjačke opcije, dok su
ostale stranke neznatno oslabile svoje pozicije. Ipak HDZ BiH i SDS i dalje
ostaju ključne snage u političkoj utakmici u BiH.
Kada se sve uzme u obzir, može se zaključiti da međunarodni predstavnici
nemaju jasnu ideju kako BiH izvući iz institucionalne, ekonomske i posvemašnje
92
perspektive
Prednje i zadnje dvorište
druge krize koja ozbiljno dovodi u pitanje opstanak države. Europska unija
nije jasno artikulirala svoje stajalište. Europska se diplomacija nada da bi
napredak europskoga puta sa Srbijom imao pozitivan učinak na BiH. EU je
razočarana stanjem u BiH, pa se smatra kako je potrebna neka konkretnija
akcija. No, niti jedna zemlja sada nije pokazala inicijativu. Pitanje BiH u
Bruxellesu nije tema na kojoj bi itko mogao skupiti bilo kakvu prednost ili
poene, pa se nitko ne želi u BiH posebice petljati. Ako nema nekog pomaka
naprijed nitko ne želi riskirati i biti označen kao netko tko je napravio još
jedan promašen korak. No, takvo razmišljanje jasno daje do znanja kako je
riječ o nedostatku bilo kakve osmišljene strategije. Upravo u BiH Hrvatska
može kroz jasan politički angažman a u suradnji s partnerima s obje strane
Atlanitika, postići dva cilja: osigurati opstojnost Hrvata u BiH i ojačati politički
i gospodarski utjecaj u BiH. Takav razvoj je od hrvatskog strateškog interesa.
Hrvatska po američkim željama i naputcima treba imati, kada je riječ o regiji,
ključnu ulogu. SAD računa na Hrvatsku kako bi pomogla sređivanju regije.
Američka strana više nego bilo koji drugi međunarodni predstavnik naglašava
ozbiljnost gospodarskog stanja u BiH koje bi moglo dovesti i do sigurnosnih
komplikacija. Za američku stranu posebice je frustrirajuće stanje u Mostaru
koje je opisano da je „kao u Belfastu“. Stoga će ključni izazovi na koje treba
obratiti pozornost biti: odnosi Bošnjaka i Srba i ponašanje Hrvata, korupcija
u politici i biznisu, uloga religije u društvu, administrativni i birokratski izazovi
unutar entiteta i među njima, uloga međunarodnih institucija, odnosi sa
susjednim zemljama, odnosi s Turskom i ostalim muslimanskim državama.
Novi zamah odnosa Zapada i Beograda
Nema nikakve dvojbe da su dolaskom u Zagreb srbijanskog potpredsjednika
Vučića odnosi Zagreba i Beograda dobili novi zamah. Na valu potpisanog
sporazuma s Kosovom, Srbija je prvi put u Zagreb došla s realističnim
porukama novog pragmatičnog pristupa. Takav pristup, a i sam sastanak u
Zagrebu, pozdravila je snažno strana diplomacija.
Praktički do jučer stanje u Srbiji u političkom se smislu moglo okarakterizirati
velikom nepoznanicom, jer je bilo teško procijeniti u kojem će smjeru zemlja
krenuti. Jačanje nacionalizma dolaskom nove nomenklature na vlast otežavao
je položaj same Srbije,no uspjeh kosovskih pregovora natjerao ju je na novi
politički ritam. Postizanje sporazuma pod pritiskom EU-a natjerat će srbijansku
vanjsku politiku da intenzivira svoje aktivnosti prema dvjema državama –
Hrvatskoj i BiH. Na unutarnjem planu korupcija i oslanjanje na državnu
ekonomiju polako kopni ali je i dalje jedna od ključnih prepreka razvoja.
broj 2 :: lipanj 2013.
93
Tribina
Srbija treba pomoć i koju može dati samo Hrvatska što daje nadu da će
naša zemlja moći brzo i efikasno riješiti svoja bilateralna otvorena pitanja. Na
zagrebačkim razgovorima spomenulo se i pitanje povlačenja međusobnih tužbi
za genocid. O takvom se potezu može respravljati
jedino kada Srbija riješi pitanje sudbine zatočenih i
Hrvatska ulazi u nestalih, procesuiranje optuženih i osumnjičenih za
zločine te pitanje povrata opljačkanih umjetnina.
izrazito izazovnu ratne
Ozbiljnost srbijanskog novog pragmatizma tek treba
uzbudljivu fazu ozbiljnu provjeru. O osjetljivim temama u najboljoj
razgovarali su hrvatski predsjednik Josipović i
vlastite vanjske volji
tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić. No, rezultata
politike: mora nije bilo untaoč obećanjima srbijanske strane.
Hravtska je dobila popis pacijenata iz Vukovarske
dokazati kako je bolnice iz 1975.
pouzdan partner
unutar vlastite
integracije,a
onda i odigrati
važnu ulogu u
europeizaciji
Balkana
Kada je pak riječ o EU integracijama uopće ne bi
bilo loše kada bi upravo Hrvatska bila i službeno
sponzor Srbijanskog ulaska u EU. Na taj način bi se
Hrvatska najbolje potvrdila kao europski promotor
proširenja na Balkanu.
Hrvatska dakle ulazi u izrazito izazovnu uzbudljivu fazu
vlastite vanjske politike, u kojoj će morati dokazati
kako je pouzdan partner unutar vlastite integracije,a
onda i odigrati važnu ulogu u europeizaciji Balkana.
U toj složenoj operaciji u prvom planu trebao bi biti
ključni cilj, a to je realizacija najvažnijih nacionalnih
interesa. Ulaskom u EU Hrvatska napušta Balkan, napušta još jednom zemlje
bivše Jugoslavije, to bivše zajedničko političko i ekonomsko područje koje
su euroatlantske integracije tako uspješno demontirale. U isto vrijeme EU i
SAD od Hrvatske očekuju da posao demontaže završi do kraja. I to zbog
napretka i stabilnosti svih na nekoć zajedničkom prostoru.
94
perspektive
Signali
Kina
Trgovinski uspon do vrha
Kineska privreda nekoć je bila svijet za sebe. „Imamo iste stvari“, hvalio se
car Kao Tsung pred britanskim posjetiteljima 1795. i „ne pridajemo važnost
čudnim ili domišljatim predmetima.“
Tako je bilo u doba francuske revolucije, ali zanimljivo je, primjerice, da je
Kina lani pretekla SAD kao najveći globalni trgovac. Podaci pokazuju da
je američki uvoz i izvoz roba u 2012. dostigao vrijednost od 3,82 trilijuna
dolara, a kineski 3,87 trilijuna dolara.
Ti podaci obuhvaćaju samo trgovinu robom, profinjenom ili prozaičnom. Dodaju
li se usluge, Amerikanci su zasad u prednosti. Porezne doskočice vjerojatno
uvećavaju kineske pokazatelje, ali njihova
Neobično i domišljato
se trgovinska mreža nezaustavljivo širi.
Ukupna trgovina robom,
Kako navodi Associated Press, čak 124
u trilijunima dolara
zemlje smatraju Kinu svojim vodećim
trgovinskim partnerom. Spomenuti
4
kineski car tvrdio je, donekle optimistički,
SAD
3
da je „uzvišena krepost“ njegove dinastije
Kina
(Ching) prodrla u svaku zemlju pod
2
kapom nebeskom. Kineski izvoznici i
uvoznici sada su ostvarili upravo to. Teško
1
da će im stečene domete vidnije ugroziti
0
sadašnje usporavanje ekonomskog rasta.
2000 02
04
06
08
10
12
(mr)
Izvor: The Economist
broj 2 :: lipanj 2013.
95
Signali
Laki metali
Kina kuje potrošnju
Iako se u javnosti često spominje porast potrošnje sirove
nafte, željezne rude, ugljena i bakra, proteklih godina
uočljiva je sve veća potražnja lakih metala, naročito
aluminija, ali i nikla, cinka i drugih lakih metala
Čak i pažljivi promatrači zbivanja na tržištu sirovinske robe rijetko skreću
pogled izvan kruga što ga čine sirova nafta, željezna ruda, ugljen i bakar.
Potražnja za „velikom četvorkom“ osjetno je porasla u proteklih desetak
godina uz eksploataciju kineske industrijalizacije i urbanizacije. Pod tim
utjecajem znatno je porasla potražnja još nekih metala.
Bakar je najprivlačniji za mnoge analitičare jer njegova potrošnja izvrsno
informira o stanju svjetske privrede. Međutim, u proteklom desetljeću od svih
metala najbrže je rasla potražnja aluminija, pretekavši čak i čelik. Samo u
2012. proizvedeno je 46 milijuna tona, dvostruko više nego bakra.
Uporaba mu je vrlo široka, od ambalaže do automobila. Boksita posvud ima
u izobilju, a najveći su troškovi energije. Ipak, očekuje se da će kapaciteti i
dalje rasti sljedećih nekoliko godina u Kini, gdje država subvencionira cijene.
Tave i ekspresni lonci
Prodaja nikla i cinka temelji se na potražnji čelika. Nikal je vrlo otporan na
toplinu i koroziju, a uglavnom se koristi za proizvodnju nehrđajućega čelika.
Lani je globalna potražnja stagnirala, ali je u Kini porasla oko 10% jer se u
zemlji sve više traže tave, ekspresni lonci i cjevovodi. Iako se očekuje da će
se u Kini nastaviti bum potražnje nehrđajućega čelika, ne očekuje se veći
porast cijena.
Tri četvrtine globalne proizvodnje cinka završava kao galvanizirani čelik, koji
se uvelike troši u građevinarstvu, transportu i ostaloj infrastrukturi. Proizvodnja
galvaniziranoga čelika lani je iznosila 140 milijuna tona, ali je i proizvodnja
96
perspektive
Signali
rudnika cinka bila rekordna. Ni tu se ne očekuje osjetniji porast cijena, unatoč
očekivanom porastu potrošnje.
Elektronika guta kositar
Ponuda kositra je zategnuta, ali se ne planiraju novi veliki rudnici. Više od
polovice globalne proizvodnje kositra rabi se u lemljenju pa potražnja uvelike
ovisi o elektroničkoj industriji. Za proizvođače kositra povoljna je okolnost da
se jednaka količina toga metala troši u jeftinim kao i u skupim elektroničkim
napravama.
Uz kositar povoljno tržište osmjehuje se i olovu. Oko 90% proizvodnje završi
u baterijama, dvije trećine u automobilskim. Prodaja automobila dosegla je
vrhunac u svijetu, ali u Kini će se prodaja i dalje ubrzavati.
DOLAR
Draži im papir od metala
Amerika je jedna od malobrojnih zemalja koje emitiraju
novčanice male denominacije. Iako to izaziva znatne
privredne troškove, a protive mu se i trgovci, naročito mali,
„zelembać“ pokazuje otpornost, a Kongres zasad ne pokazuje
namjeru da nepraktičnu novčanicu od jednog dolara
zamijeni kovanicom
Početkom ove godine blogosfera je bila puna prijedloga da Amerika plati
svoje dugove zaradom od kovanja kovanica od platine u vrijednosti od jedan
trilijun dolara. Zamisao je zamrla jednako naglo kao što je i rođena, ali
fiskalni pritisci koji su joj kumovali iznjedrili su novu inačicu, doduše manje
šašavu: da se povuče novčanica od jednoga dolara u korist kovanice. SAD
je jedna od malobrojnih velikih ekonomskih sila koje emitiraju novčanice
broj 2 :: lipanj 2013.
97
Signali
male denominacije. Britanija je uvela kovanicu od jedne funte 1983, a
Kanada je svoje novčanice od jednoga i dva dolara počela zamjenjivati
kovanicama 1987. odnosno 1996. i SAD kuje kovanice od jednoga dolara,
ali nije uspjela potrošače navesti da se odreknu papirnatih novčanica, koje
su im više prirasle srcu. Oko 1,4 milijarde vrijednosti dolarskih kovanica
leži u trezorima Federalne rezerve (Američke središnje banke) što je navelo
ministarstvo financija da naredi prestanak kovanja 2011.
Tvrtke, od operatora prodajnih automata do javnih transportnih poduzeća,
žale se na troškove brojenja i slaganja dolarskih novčanica i popravka aparata
u koje se ubacuju lažne novčanice. Mnogi su već ugradili opremu za rukovanje
kovanicama, ali nisu naišli na odziv kupaca.
Kako nisu uspjeli navesti Kongres da iz poslovnih razloga ukine novčanicu
od (jednog) dolara pobornici sada promovirjau ideju kao bezbolan način da
se smanji deficit. U 30 godina time bi se prema nekim računima uštedjelo
4,4, milijarde USD. Ali ne zbog nižih proizvodnih troškova (kovanice traju
dulje nego novčanice, ali im je izrada skuplja). Ušteda dolazi od razlike
između nominalne vrijednosti i troška izrade. Hoće li kovanice ipak dobiti
bitku protiv novčanice manje će ovisiti o fiskalnim argumentima nego više o
utjecaju država u Kongresu: Arizone, koja vadi bakar za izradu kovanica ili
Massachusettsa, gdje je sjedište kompanije koja izrađuje novčanice.
ZBRINJAVANJE OTPADA
Kako doskočiti kofeinu?
Znanstvenici su u laboratoriju otkrili kako iz otpadaka
kave otkloniti kofein i uporabiti korisne tvari, a sada je
na tvorničarima da to, uz pomoć genetičkog inženjeringa
bakterija, ostvare u industrijskim razmjerima
Jedna od posljedica sve krupnijega biznisa kave jest da se goleme količine
otpadaka sa znatnim udjelom kofeina ne smiju lakomisleno odbacivati jer je
98
perspektive
Signali
to polutant koji sprečava klijanje presadnica i rast izniklih biljaka. Stoga se
takvi otpaci moraju odlagati na odobrenim odlagalištima.
To je dvojaka šteta. Prvo zato što poskupljuje šalicu kave, a zatim zbog
toga što su otpaci puni hranjivih tvari. Kad bi se otpaci dekofeinirali, te
bi se tvari mogle koristiti kao stočna hrana pa bi onda proizvođači kave
povećavali dohodak, umjesto što ga smanjuju. Ali to bi iziskivalo jeftiniji
postupak dekofeiniranja, a znanstvenik Jeffrey Barrick na Sveučilištu Texas
u Austinu i njegovi kolege nadaju se da su ga otkrili. Njihovo istraživanje,
objavljeno u časopisu Synthetic Biology, sugerira da je odgovor u genetički
modificiranoj bakteriji.
Zamisao o dekofeiniranju otpadaka uz pomoć bakterija nije nova. Prethodna
istraživanja pokazala su da bakterije Pseudomonas putida mogu „sažvakati“
molekulu. One to čine u malim količinama, a nitko dosad nije otkrio način
kako ih „nagovoriti“ da budu djelotvornije. Dr. Barrick misli da bi najbolji
način bio preuzeti mehanizam žvakanja kofeina i ugraditi ga u Escherichiju
coli, vrstu kojom biolozi uspješno rukuju.
Ekipa dr. Barricka izlučila je skupinu gena bakterijskoga soja P. putida koji
kodiraju enzime koji žvaču kofein i prenijela ih je u E. coli. Željeli su provjeriti
je li transfer uspješan, ali nažalost, nije bio.
Naknadnim ispitivanjem pokazalo se da prenijeta nakupina gena nije imala
ključni dio. Tako su u igru uveli i treću bakteriju, Janthinobacterium, a sljedeći
je korak provjera hoće li ono što funkcionira u laboratorijskim uvjetima
djelovati na industrijskoj razini.
broj 2 :: lipanj 2013.
99
Signali
Neobična dražba
Vino za pomoć sirotinji
Burgundska prijestolnica Dijon pribjegla je jedinstvenom
načinu pribavljanja novca za socijalnu potporu siromašnim
građanima prodajom polovice zaliha vina iz podruma
gradskih vlasti
Hrvatski vinari s golemim su uzbuđenjem i negodovanjem dočekali vijest da
bi naš čuveni prošek – po stupanju naše zemlje u EU – mogao biti zabranjen
zato što su Talijani zaštitili svoj prosecco. Birokrati smatraju (zbog sličnosti
imena) da se radi o istom piću, što uopće nije točno, pa ima izgleda da naši
proizvođači ne ostanu kratkih rukava.
Još je dramatičnije u javnosti odjeknula najava da bi naši Istrani mogli ostati
bez svoga poznatoga terana jer su ga pod tim imenom zaštitili Slovenci.
Vino se u nesvakidašnjem kontekstu (dakle kad se ne uživa u njegovu ispijanju)
pojavljuje posvuda gdje se uzgaja vinova loza. Tako je nedavno francuski grad
Dijon, suočen s ispražnjenom gradskom blagajnom, pribjegao jedinstvenoj
akciji „štednje“: odnosno podmirivanja izdataka za socijalne potrebe, tj.
za potporu siromašnima. Na dražbi je prodao polovicu cijenjenih vina iz
podruma gradske uprave. U „povijesnoj prodaji“ prodano je 3.500 boca,
a utržak je iznosio 151,6 tisuća eura. Cinik bi mogao kazati da nije bog zna
što, s obzirom na arhivsku vrijednost zaliha, naročito ako uzmemo u obzir
da u nekim otmjenim svjetskim restoranima svjetski poslovni ljudi (naročito
bankari) toliko novca plate za nekoliko boca čuvenoga vina prigodom večere
za manje društvo.
Ipak, jedna je „starka“ na dražbi u prijestolnici Burgundije obranila čast
kolekcije: bila je to boca Vosne-Romanée Cros Parantoux. Isklična cijena
od 1.000 eura porasla je gotovo pet puta, na 4.800 eura, a kupac je bio
„tajanstveni Kinez Wang Dongming“, koji je potegao čak iz Pariza da se
domogne dragocjenoga plijena.
100
perspektive
Nove knjige
Kako spriječiti ekonomske krize?
Sylvia Nasar: „Tržište i moral –
veliki ekonomisti i njihove ideje“
(Markt und Moral: Die grossen Oekonomen
und ihre Ideen, Bertelsmann, 2012)
U knjizi „Tržište i moral“ Sylvia Nasar
na originalan način otvara prostor
za drukčije razumijevanje ekonomske povijesti i stavova poznatih mislilaca, među kojima su Marks, Engels,
Schumpeter, Keynes, Samuelson i
drugi. Tako, primjerice, priča kako
se Karl Marks sve do smrti nećkao
naučiti ispravno govoriti engleski,
nije bio oduševljen razmjenom ideja
s drugim misliocima odnosno kako
je njegov mecena, Friedrich Engels,
postupno gubio strpljenje s lijenim
Marksom, koji zahvaljujući njegovoj obilatoj financijskoj podršci živi
u obilju, kao bubreg u loju.
Autorica bestselera „A beautiful mind“, biografije šizofrenog
matematičara Johna Nasha, inače
dugogodišnja urednica ekonomske rubrike u New York Timesu ,
danas profesorica novinarstva na
Sveučilištu Columbia u New Yorku,
na vrlo originalan način , popunjava 'praznine' između činjeničnih
stavova mnogobrojnim anegdotama
i dogodovštinama aktera tih priča.
Nije tu riječ o priručniku za znanstvenike, ali knjiga pruža uvid i
objašnjava pozadinu određenih stavova i mišljenja, pa je ekonomska
znanost protkana životnim pričama
broj 2 :: lipanj 2013.
101
Nove knjige
onih koji su je stvarali, što cijeloj
knjizi daje poseban šarm.
U knjizi , čiji je originalni naslov
„Grand Pursuit“, a koju je prije
nekoliko mjeseci izdao Bertelsmann,
autorica oživljava imena velikih
ekonomskih mislilaca, koje današnji
studenti jedva prepoznaju po nekim
teoremima ili formulama – počevši
od Marksa, Engelsa, Schumpetera
i Keynesa do Paula Samuelsona.
Knjiga nije jednostavan zbir njihovih
biografija nego (uspješan) pokušaj
prikaza kako su se ukrštavale misli
i ideje tih ljudi , često suprotstavljenih stavova, koji su tvorili i stvorili
osnove suvremene ekonomske misli
i ekonomske znanosti uopće.
Sylvia Nasar nam predočava,
dosta bolno, ono što nedostaje
današnjoj generaciji ekonomskih
istraživača – posebno u Europi :
intelektualna virtualnost. Protagonisti
knjige prikazani su kao svestrani
znanstvenici: obrazovani kao filozofi,
skloni novinarstvu, dominirali su
u političkim debatama svoga
vremena i bili su među najvažnijim
savjetnicima svojih vlada.
Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi
nosi naslov „Nada“. U njemu autorica prikazuje kako su ekonomisti u
19. stoljeću pridonijeli uklanjanju
nasljeđa 'tamnog srednjega vijeka“
s uskim moralom i vjerom u nadnaravno, božansko – rušeći granice gospodarskih sloboda. Pokazuje kako su praktično sve zapadne
zemlje pronašle svoj put do sličnih
modela socijalno-tržišnoga gosp102
perspektive
odarstva, tražeći nekakav srednji put između socijalno neprijateljski raspoloženog kapitalizma i
darvinističkog liberalizma.
Drugi dio knjige pod imenom
„Strah“ govori o najplodnijem razdoblju ekonomskog uspona za vrijeme i poslije svjetske privredne krize
ranih 30-ih godina 20. stoljeća.
Tada su ekonomski mislioci morali spoznati kako vlade zapadnih
zemalja oporavljaju svoju bolesnu
privredu pomoću povećanih poreza i
kamata i tako dalje raspiruju deflaciju i depresiju. Poneki od čuvenih
ekonomista bili su svjesni da taj
put nije ispravan, ali su se žestoko
svađali oko alternativa. John Maynard Keynes – tvrdi autorica – razvio je svoju „Opću teoriju“ u kojoj je
Bankarsko novo ruho
preporučavao za takvo stanje stimulacije kako bi se povećala potrošnja.
Financijski stručnjak Irving Fisher
predlagao je, prije svega, snižavanje
kamata i monetarne impulse kao
lijek za prevladavanje ekonomskih
teškoća.
Treći dio, nazvan „Povjerenje“,
obilježen je mislima Friedricha
Augusta von Hayeka, koji je upozoravao da umjetno stvorena
potražnja u konačnici vodi inflaciji,
pa je umjesto toga karte stavio na
– utjecaj tržišta i njegovo samoreguliranje. Nastojanja da se poveća
broj inovacija i ostvari gospodarski
napredak uspio je nadjačati težnje
za vojnom (pre)moći i dominacijom.
Time je zatvoren krug konjunkturnopolitičkog spektra najpoznatijih
ekonomskih teoretičara: o tome se
vode žestoke polemike među ekonomistima još i danas, nakon velike
gospodarske i financijske krize. U
tom smislu knjiga „Tržište i moral“
donosi zanimljiv pogled na ukupnu
ekonomsku znanost i otvara prostor
za drukčije iščitavanje misli, stavova
i poruka najeminentnijih mislilaca
prošlosti. (AG)
Bankarsko novo ruho
U knjizi Bankarsko novo ruho (izdavač Princeton, 19,95
funti, 29,95 dolara) dvojica sveučilišnih profesora, Anat
Admati i Martin Hellwig, ukazuju na sistemske pogreške
suvremenog bankarstva. Uzroci ekonomske krize nisu
otklonjeni pa će se ponavljati podrhtavanje globalnih
financijskih temelja sve dok se bude oklijevalo s temeljnim
reformama
Udruga Franak optužuje poslovne
banke koje su odobravale kredite
po deviznoj klauzuli, što je na koncu
ispalo vrlo nepovoljno za dužnike
zbog neočekivano brzoga rasta vrijednosti „švicarca“. Tuže i Hrvatsku
narodnu banku zato što nije pravodobno intervenirala i spriječila nepovoljan ishod. U Hrvatskoj su i inače
banke nepopularne, ponajviše zato
što su uložene ogromne količine
novca poreznih obveznika u njihovu
broj 2 :: lipanj 2013.
103
Nove knjige
sanaciju, a onda su za bagatelu prodane strancima. Pritom se gotovo
nitko „ne sjeća“ da je naše bankarstvo prije preuzimanja poslovalo
katastrofalno neučinkovito, a
inflacija divljala.
Nezadovoljstvo s bankama i bankarima globalna je pojava, a u njima
mnogi vrlo kvalificirani ekonomisti
vide glavnoga krivca ne samo za
financijsku, već sveopću globalnu
krizu, kojoj se ne vidi kraja. U mnogim
zemljama bankama se prigovara
da se olako poigravaju novcem koji
im je povjeren na upravljanje, a
naročito im se zamjera što vodećim
menadžerima šakom i kapom dijele
bonuse i za poslovanje koje umjesto
dobiti donosi gubitke.
U proteklih nekoliko godina
napisane su cijele biblioteke na
temu bankarstva, što nije slučajno
jer je u pitanju djelatnost (zapravo
industrija kako je odavno nazivaju)
koja bi trebala predstavljati privredni
krvotok. Da bi to uistinu bile, morat
će pretrpjeti krupne reforme i vratiti
se glavnoj ulozi posrednika između
kreditora i dužnika, umjesto da djeluju kao neodgovorni, nekontrolirani
špekulant na tuđi račun, bez čvrstih
pravila igre.
Malo i veliko
Poslovni dnevnik Financial Times
nedavno je dao prikaz nove knjige
što su je objavili Anat Admati i Martin Hellwig pod naslovom Bankar104
perspektive
sko novo ruho i podnaslovom Što
je pogrešno u bankarstvu i kako
to popraviti (Tha Bankers‛ New
Clothes: What‛s Wrong with Banking and What to Do About It, izdavač
Princeton, 19,95 funti, 29,95 USD).
Kako u prikazu napominje glavni
ekonomski komentator Martin
Wolf, Neovisno bankarsko povjerenstvo UK-a (Independent Commission on Banking) čiji je i on sam
bio član, podastrlo je skroman prijedlog: u bankama što posluju s
građanstvom omjer bilance koji
se financira (dioničkim) kapitalom
umjesto dugom (kreditima) trebao
bi porasti na četiri posto. To bi bilo
samo jedan postotni poen iznad
onoga što sugerira Bazelski odbor
za nadzor banaka (Basel Commitee
Bankarsko novo ruho
on Banking Supervision). Vlada je to
odbila zbog lobiranja banaka.
Zašto bi čak i tako neznatno
povećanje omjera bilance financiranog kapitala bilo upitno, retorički
pita Wolf. Odgovorje u tomu da je
ono što je maleno za svakoga drugog, veliko za bankare. Za bankare
je mali potez ICB-a značio veliko
smanjenje budućeg prihoda, dakle
i njihovih vlastitih zarada i nagrada.
Ako mislite da je vođenje banaka s
tako malo kapitala koji će apsorbirati moguće gubitke ludost, u pravu
ste. Ova knjiga pokazuje zašto ste
u pravu.
Besmisleno je graditi, bilo mostove
ili banke, koji će se srušiti pri prvoj
jačoj oluji. Banke ćete učiniti jačima
ako ih prisilite da se financiraju
s više kapitala, a s manje duga.
Preporučujući tu promjenu, autori
knjige – Anat Admati sa Stanforda i
Martin Hellwig s Instituta Max Planck
– hrabri su. Oni traže omjer kapitala
od 20 do 30 posto. To nije ludost.
Takvo je stajalište ugrađeno u financijsku teoriju koju bankari primjenjuju za sve i svakoga, osim za sebe,
naglašava Wolf.
Pogreška u sustavu, a ne
sitan kvar
Pažljivi čitatelji uočit će da je financijska krhkost obilježje sustava, a
ne sitan kvar. Bankarstvo je opasnije nego što se oni usude pomisliti.
Javnost je, htjela ne-htjela, postala
nositelj rizika, posljednje utočište.
Zaštićeni tom velikodušnošću,
bankari uvelike zarađuju kada su
prilike povoljne, a teret prebacuju
na druge kada kola krenu nizbrdo.
U najgorem slučaju, oni mogu
proždrijeti fiskalni kapacitet države.
Autori knjige postigli su tri stvari.
Prvo, objašnjavaju temeljnu financijsku teoriju jednostavnim primjerima,
što može shvatiti svaki pojedinac
prosječno vičan računanju. Drugo,
pokazuju da se osnovne ideje primjenjuju, uz neznatne razlike, i na
bankarstvo. Treće, dokazuju da su,
odupirući se tim idejama, bankari i
njihovi pobornici, učinili svoju intelektualnu odjeću nevidljivom poput
careva novog ruha.
Nevidljiva odjeća
Čitatelji će naučiti, primjerice, kako
„poimanje da je potrebna dobit na
kapital fiksna i neovisna o bankarskoj mješavini financiranja jednako
pogrešna kao što je i za nefinancijske korporacije“. Ako je kapital
zaista skup, to je zato što ga je premalo ili zato što je poslovna bilanca
previše riskantna. Kapital se može
činiti skupim zbog „stršenja duga“ –
u situacijama u kojima većina koristi
od ekstra kapitala odlazi kreditorima
zato što je početni kapital bio premlen. Državna potpora kreditorima
također može učiniti bankama skupo
pribavljanje dodatnoga kapitala. Ali
ovaj put samo zato što korist odlazi
poreznim obveznicima. Opet, kapital
broj 2 :: lipanj 2013.
105
Nove knjige
se može činiti skupim menadžerima,
ali vjerojatno zato što manja zarada
znači manju plaću. Ali nije u interesu
šire javnosti dopuštati „stršenje
duga“, subvencioniranje kreditora ili
zadržavanje visokih plaća bankara.
Što su veći troškovi neuspjeha, to
veći mora biti kapital za apsorbiranje gubitaka.
Tvrdnja da banke
moraju smanTvrdnja da jiti svoje bilance
banke moraju nalik je nevidljivoj odjeći. Ako
smanjiti svoje je banka profbilance nalik itabilna, mora
joj se reći da
je nevidljivoj zadrži dobit dok
ne dostignu
odjeći se
viši omjeri. Ako
je neprofitabilna, mora pametno uzeti predah.
Zagađivanje okoliša je regulirano,
a trebalo bi regulirati i ekonomsko
zagađivanje. Banke koje su financijski krhke i neprofitabilne upravo
su važni izvori takva ekonomskoga
zagađivanja.
Izuzete od odgovornosti
Autori knjige diskreditiraju još neke
loše zamisli. Rašireno je pogrešno
106
perspektive
mišljenje da banke „drže“ kapital.
Ali kapital nije imovina poput rezervi,
koji zamjenjuje posuđivanje. To je
odgovornost poput duga, koji financira posuđivanje.
Financiranje banaka kapitalom,
koji lako apsorbira gubitke, mnogo
je sigurnije nego dugom, koji to
ne može. Profinjena je pogreška
zamisao da se kapital može valjano
„rizično uravnotežiti“. To se pokazalo
fatalnom zabludom.
Dopuštanje tako važnim kompanijama da posluju praktički bez zaštite
kapitala potiče opasno ponašanje.
Banke nisu posebne ni po čemu,
osim po onome što im je dopušteno
da čine bez odgovornosti.
Problem je veći od poimanja da su
banke „prevelike“ ili „međusobno
povezane“ da bi propale. Pravi je
problem da su tako kompleksne i
krajnje nedovoljno kapitalizirane a
taj je model svojevrsni intelektualni
stečaj. Razlog zašto se to šire ne
uočava jest u tome što su bankari
utjecajni, a ekonomska se znanost
uvelike ne shvaća.
Pročitajte ovu knjigu, savjetuje Martin Wolf, pa ćete shvatiti ekonomiku.
Nakon što to učinite, shvatit ćete da
nismo uklonili uzroke krize. Zato će
se krize ponavljati. (dk)
Testovi osobnosti pod upitnikom
Biznis otkrivanja potencijalno uspješnih menadžera postaje
sve popularniji i unosniji (poglavito u Americi), ali neki
kvalificirani promatrači sumnjaju u učinkovitost. Kupci i
prodavači zasad se ne osvrću na kritike, a globalne dimenzije
posla kreću se u procjenama između dvije i četiri milijarde
dolara na godinu
Neki su pametnjakovići (gdje nego
u Americi) shvatili da se dobro
može zaraditi otkrivanjem potencijalno uspješnih menadžera, uz
pomoć psihometrijskih testova. Naravno, razmahala se cijela industrija
koja nudi takvu uslugu, dobro je
naplaćujući. Nitko ne zna kolike su
dimenzije toga biznisa, a Nik Kinley,
koautor nove knjige pod naslovom
Otkrivanje talenata (Talent Intelligence) navodi procjene prodavača
testa između dvije i četiri milijarde
USD na godinu.
Lovci na (poslovne) glave kao što su
Heidrick&Struggles i Egon Zehnder
pokušavaju ojačati na tom relativno novom tržištu. Tvrtka Korn/
Ferry platila je 80 milijuna dolara
za PDI Ninth House, specijaliziranoga prodavača takvih usluga, a
softverski divovi IBM i Oracle preuzeli su tvrtke koje imaju podružnice
za mjerenje talenta.
Privlačna jeftinoća
Kompanije vole psihometrijske testove jer su jeftini (samo 30 dolara po
kandidatu) i omogućuju poslodavcu
broj 2 :: lipanj 2013.
107
Nove knjige
da smanji mnoštvo prijava za radna
mjesta uz minimalni napor. Drugo je
pitanje koliko je mjerenje pouzdano.
Mnogi bi htjeli mjeriti osjetljiva svojstva kao što su osobnost, liderski
potencijal i emocionalnu inteligenciju. Testovi koji tobože sadrže takve
kvalitete vjerojatno će zavarati koliko
i informirati, kaže Kinley.
Kompanije koje pokušavaju mjeriti osobnost ne slažu se s time, što
ne iznenađuje. Korn/Ferry tvrdi
da su njezini vodeći klijenti uvjereni u djelotvornost testa. Procjenjuju se kandidati za četiri „liderska
stila“: usredotočene na zadatke,
društvene, intelektualne i participativne. Zatim se uspoređuju rezultati
prema najboljim talentima koji su
već na radnim mjestima za koja se
kandidiraju tražitelji posla.
Proturječna učinkovitost
Nakon proučavanja tisuća primjera,
Korn/Ferry kažu da svi dobri lideri
imaju jednu zajedničku crtu – spremnost da promijene svoje stajalište
ako im se podastru uvjerljivi argumenti.
Nisu malobrojni oni koji drže da su
takvi testovi laka igra. John Rust,
direktor Psihometrijskoga centra na
Sveučilištu Cambridge, kaže da su
očekivani odgovori najčešće očiti.
Tvrtke na koncu odabiru one koji
znaju prave odgovore. Po njegovim riječima to bi bilo u redu za test
računanja, ali ne za onoga od koga
se očekuje da će mjeriti nečiju osobnost. (mr)
Kontaktirajte nas na e-mail adrese:
[email protected]
[email protected]
108
perspektive
Zašto (ne) kao samac?
U knjizi Solo put: Izniman porast i iznenađujuća privlačnost
samačkog života (Going Solo: The Extraordinary Rise and
Surprising Appeal of Living Alone, Penguin Press, 273 str,
27,99 USD, Gerald Duchworth&Co 16,99 funti sterlinga)
autor Eric Klingberg propituje prednosti i nedostatke
sve kasnijeg stupanja u brak i porasta broja samačkog
stanovništva diljem svijeta
U bestseleru Sex i neudata djevojka (Sex and the Single Girl) iz
1962. Helen Gurley Brown (kasnije izdavačica magazina Cosmopolitan, koji inačicu ima i u Hrvatskoj) zagovarala je stan za samce,
pa makar vrlo skroman. Tvrdila je da
mlade žene najbolje godine trebaju
proživjeti (i uživati) bez muža jer je
to ne samo temelj za čvršće brakove nego je nudilo način života
kojemu su mogle pribjeći u slučaju
da ponovo postanu same.
U vrijeme objavljivanja knjiga je
izazvala senzaciju, ali nikad nije
bila aktualnija nego danas kada
autoričin savjet zdušno prihvaćaju
oba spola, stupajući u brak sve
kasnije. U SAD-u više od polovice
odrasloga pučanstva čine samice i
samci, neudate i neoženjeni, a otprilike svaka sedma osoba živi sama.
Trend je uočljiv u globalnim razm-
jerima, podosta i u Hrvatskoj, gdje
je sve teže živjeti sam, bez pomoći
roditelja (čak i kada „djeca“ dostignu
broj 2 :: lipanj 2013.
109
Nove knjige
zrelu dob). Kako navodi analitička
tvrtka Euromonitor International, u
desetljeću od 1996. do 2006. broj
samaca i samica porastao je od 153
na 202 milijuna ili 33%.
Razumno ili
dekadentno?
Malo se zna o širim društvenim
posljedicama samačkoga života,
a knjiga što ju je nedavno objavio
Eric Klinenberg (Going Solo: The
Extraordinary Rise and Surprising
Appeal of Living Alone, Penguin
Press) nudi širi uvid u privlačnosti
i opasnosti takva izbora. Autor se
ne slaže s onima koji u porastu
samačkoga života vide još jedan
znak propadanja građanskoga
društva. On drži da je danas, kada
brak više nije ulaznica za zrelo doba,
želja za samačkim životom posve
razumna. Odrasle mlade osobe vide
u tome obred zrelosti (inicijaciju),
razdoblje osobnoga odrastanja
prije mogućeg osnivanja kućanstva
i obitelji. Kulturno prihvaćanje
takvog ponašanja pridonijelo je
oslobađanju žene od loših brakova i
prekomjerne obiteljske stege, dajući
im prostor za povratak u građanski
život. Kako starije osobe žive dulje
no ikad, često bez partnera, mnoge
se od njih nadaju da će biti neovisne
što je dulje moguće.
110
perspektive
Lako je dok si mlad
(i imućan)
Samački život ne znači usamljenost, a Klinenberg navodi primjere
samaca koji često žive društveno
aktivnije nego bračni parovi. Tomu
je naravno pridonijela komunikacijska revolucija, omogućujući ljudima da uživaju u zadovoljstvima
društvenoga života u stanovima ali
i u gradovima s brojnim barovima,
kafićima i restoranima.
Živjeti kao samci prilično je lako mladim i imućnim osobama, znatno teže
starijima, bolesnima i siromašnima.
Autor je došao do te spoznaje kada
je radio na knjizi o smrtonosnom
toplotnom valu u Chicagu 1995,
kada je umrlo na stotine ljudi, sami
u stanovima i kućama, bez kontakta
s prijateljima i susjedima. Trend
samačkoga života može lako degenerirati u društvenu izolaciju i usamljenost (naročito za muškarce koji
teže od žena sklapaju poznanstva),
a nije isključena ni diskriminacija.
Najlakše je biti samac u skandinavskim zemljama, koje znatnu pažnju
pridaju ukupnom društvenom i
osobnom blagostanju. Uz mrvicu
cinizma moglo bi se dodati da je,
barem s ekonomskog i socijalnog
stajališta, pa i društvene pravičnosti
i jednakosti, općenito najlakše živjeti
u Skandinaviji, bio netko samac ili
ne. (mr)
Indikatori
Svjetska trgovina
Prognoza
Svjetski BDP
Izvor: MMF
Realni BDP i potrošačke cijene u odabranim zemljama
i regijama u razdoblju 2012. do 2014.
Bruto društveni proizvod
Njemačka
Prostor EU
SAD
Svjetska privreda
Potrošačke cijene
2012
2013
2014
2012
2013
2014
0,7
-0,6
2,2
3,1
0,6
-0,2
1,8
3,4
1,5
1,0
2,5
3,9
2,2
2,5
2,1
4,6
2,0
1,7
1,8
4,1
2,6
1,7
2,8
4,3
Izvor. Centar za privredne prognoze, Kiel Institut. (Stanje: 14. ožujka 2013.)
broj 2 :: lipanj 2013.
111
Izdavači:
ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7
Zaklada Konrad Adenauer
Glavni urednik: Ante Gavranović
Urednik:
Franjo Žilić
Izlazi kvartalno
e-mail:
[email protected]
[email protected]
Priprema:
Seniko studio, Zagreb
Tisak:
Tiskara Zelina, Zelina
Tiskano u 450 primjeraka
ISSN 1848-140X
Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr
Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci
Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb

FORMULA ZA UŠTEDU I INVALIDNOST VLAKOM NA POSAO UZ

„Makroekonomski pokazatelji i stanje finansijskog sektora u BiH“

INTERVJU: GORAN SVILANOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR

Pročitajte članak objevljen u časopisu COSMOPOLITAN

Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji

godišnji izvještaj o stanju društva

Teximp otvorio novi

ispis - Hrvatski sindikat pošte

Trgovački sud u Rijeci prihvatio samo šest posto zatraženih nagodbi

perspektive - Zagrebačka inicijativa

- E-Knjižnica FET "Dr. Mijo Mirković"