magazin za političku kulturu i društvena pitanja
broj 15, proljeće 2011.
Mostar
STATUS magazin za političku kulturu i društvena pitanja
broj 15, proljeće 2011.
Nakladnik: Udruga građana “Dijalog” Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar
Elektronička pošta nakladnika: [email protected]
Za nakladnika: Josip Blažević
Uredništvo: Alen Kristić, Eldar Sarajlić, Ivan Vukoja
Urednik broja: Ivan Vukoja
Grafičko oblikovanje: Dijalog
Elektronička pošta uredništva: [email protected]
Internet: www.status.ba
ISSN: 1512 – 8679
Tisak: Logotip, Široki Brijeg
Objavljivanje ovoga broja financijski su omogućili:
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
Članci objavljeni u ovoj publikaciji ne predstavljaju stavove donatora.
UVODNIK
[4] Ivan Vukoja: Kakav nam je Status?
TEMA BROJA: MEDIJSKA KONSTRUKCIJA ZBILJE
[8] Dušan Babić: Kontroverze na medijskoj sceni Bosne i Hercegovine
[12] Božana Ivelić Katava i Kristijan Ivelić: Tko nam konstruira medijsku zbilju? I zašto?
[24] Ivan Markešić: Društvena konstrukcija ratnoga zločina
[33] Miroslav Jurešić: Skupa laž i jeftina istina: prva i druga pratilja hrvatskog novinarstva
[44] Davor Marko: Podudarnost medijske i političke agende
[50] Dejan Vanjek: Mediji kao instrument ideološke impregnacije društva i osvrt na BiH
POLITOLOŠKA RAZMATRANJA
[60] Mira Bogdanović: Dopis sa izvorišta: uspon i propast konsocijacije u Nizozemskoj
[71] Daniel Bochsler: Nediskriminativna pravila i etnička predstavljenost: izbor državnog Predsedništva BiH
[83] Ivan Vukoja: Bošnjačko odustajanje od nacionalizma na SDP-ov način nasuprot deklaraciji ZAVNOBIH-a i preambuli Ustava
[99] Eldar Sarajlić: Sablast nacionalne države: kronični etnonacionalizam i bosanskohercegovački izbori
USTAV
[108] Sead Fetahagić: Povijesni (dis)kontinuitet konstitutivnosti naroda BiH i zahtjevi (post)moderne državnosti
[120] Asim Mujkić: Kad se narodi dogovaraju
[125] Dražen Pehar: “Deparlamentarizacija ustavotvorstva”, Daytonske ustavne aporije i simulakrum “bosanske nacije”
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
[150] Ivan Vukoja: Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
[154] Alen Kristić: Osuđeni na monolog?
[174] Željko Ivanković: Znanstveni diskurs obvezuje
[178] Dubravko Lovrenović: Autorefleksija o bh. hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugoga i bajke o sebi
[212] Ivo Lučić: Sve (ni)je isto kao i lani?
[220] Nino Raspudić: Visoki predstavnik metafizičke Bosne [226] Otvoreno pismo
STATUS U OGLEDALU
[230] Mile Lasić: Kako objektivno govoriti o nečemu što se voli?
[234] Nerzuk Ćurak: Unutaretnički dijalog je monolog
Socijalna pravda - odgovornost religijskih institucija?
[238] Ivan Lasić: Siromaštvo u BiH
[244] Jadranka Brnčić: “Teorija” i “praksa” socijalnoga nauka
[249] Dževad Hodžić: Socijalna pravda: odgovornost religijskih institucija
[252] Marija Grujić: Socijalna pravda u Srpskoj Pravoslavnoj crkvi i zajednici
[257] Hans Küng: Globalna gospodarska kriza zahtijeva globalni ethos
[261] MANIFEST
REAGIRANJA
[266] Tarik Haverić: Muke s liberalizmom (II)
[276] Ivan Markešić: Zašto za Bosnu franciscanu nisu prihvatljivi za objavljivanje odgovori onih koji su u njoj napadnuti?
[279] Bosna franciscana neistomišljenicima uvela cenzuru
[281] Željko Ivanković: Tko tebe kritikom – ti njega etiketom
[286] Željko Ivanković: Pet velikana - ili ponovno o slabostima jedne edicije
[289] Alen Kristić: Drama sukobljenosti unutarnjih memorija
IDENTITET
[298] Darko Periša: Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata...
[334] Midhat Kapo: Obrazovanje i etnički konflikt: Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina – uporedna analiza
FILOZOFIJA
[344] Mile Babić: Hegelova kritika religije u 270. paragrafu “Filozofije prava”
[352] Abdulah Šarčević: Novum u proučavanju europske filozofske baštine
NOVA KLASA
[358] Chaim Noll: Nova klasa nadživjela fijasko svoga političkog sustava
UMJETNOST I DRUŠTVO
[366] Željko Ivanković: Isus Krist u književnosti XX. stoljeća
[376] Mirko S. Božić: Sjaj u tami
[378] Ivan Vukoja: Zemlja Humska
[380] Dragan Komadina: MESSijanstvo 2
[384] Segor Hadžagić: Cirkus Columbia ili još jedna topla, ljudska priča
[387] PRIKAZI
Uvodnik
Kakav nam je Status?
Istina Statusa, dakle, nije partikularna, ali ne teži biti niti (lažno) univerzalna,
nego upravo mozaička. Svaki svjetonazorski, teorijski, kulturni i politički
partikularizam u određenoj fazi vodi u isključivost, svaki takav univerzalizam
u totalitarizam, a i jedan i drugi završavaju u nasilju, prema sebi/svojima
(il)i prema drukčijima/drugima. Stoga smo kroz Status nastojali, i još
uvijek nastojimo, afirmirati uređivačku politiku u rasponu od miroljubive
koegzistencije, preko kritičkog osporavanja do aktivnog prožimanja različitih
društveno-političkih teorija, mišljenja, stavova i orijentacija
Ivan Vukoja
Od objavljivanja prošlog broja Statusa protekla je cijela
jedna godina. Iako smo, nakon reakcija na prethodni broj
i polemika koje su izazvali neki tekstovi u njemu objavljeni,
imali namjeru do kraja 2010. godine izići s novim brojem, tu
namjeru nismo ostvarili. Mnoštvo različitih okolnosti i razloga, i objektivnih i subjektivnih, rezultirali su činjenicom
da s novim brojem iziđemo nekoliko mjeseci kasnije nego
smo planirali. Kao i nekoliko puta do sada, u momentu kada
se dio onih koji nam nisu skloni ponada kako nećemo ni izići
s novim brojem, a na zadovoljstvo svih onih koji Status doživljavaju kao “nešto više od časopisa”, odnekud se pojavi i taj
od mnogih željno očekivani novi broj. Spominjem sve ovo,
između ostalog, i zbog činjenice da sam u proteklih nekoliko
mjeseci imao mnoštvo upita – od strane suradnika, ali i velikog broja čitatelja – “kada će više izići taj novi broj”. Stoga
sam posebno sretan što im napokon mogu reći: evo ga, izišao je, jubilarni, petnaesti broj.
Određenu dozu iskupljenja za ovakvo probijanje rokova pronalazimo u činjenici da smo u međuvremenu objavili i dvije
nove knjige u biblioteci Status. Radi se o knjigama dvojice
vrsnih bosanskohercegovačkih intelektualaca: Mukotrpno
do političke moderne Mile Lasića, i Pogled s margine Željka
Ivankovića. Riječ je o dvije iznimno značajne i kvalitetne
knjige koje će zasigurno biti nezaobilazna literatura svima
koji žele bolje razumjeti bosanskohercegovačke (ne)prilike u
prethodnih dvadesetak godina. Svijest da su oba autora dugogodišnji aktivni suradnici Statusa, i otvoreni zagovaratelji
i podražavatelji uredničke politike časopisa, čini naše zado-
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
voljstvo i ponos ovim knjigama tim većim. Osvrte na njih
možete pročitati u rubrici “prikazi”, a što jedan od autora,
Mile Lasić, misli o Statusu donosimo u tekstu “Kako objektivno govoriti o nečemu što se voli?”, tekstu koji je dorađena
verzija njegovog govora na promociji Statusa u Sarajevu,
13. listopada 2010. u Centru za kulturu u Jelićevoj 1. Pored
Mile Lasića i Željka Ivankovića, tom prigodom o Statusu su
govorili i Nerzuk Ćurak i Ugo Vlaisavljević. Iskreno i dobronamjerno Nerzuk nam je došao kazati kako se s nekima
od nas oko nekih njemu bitnih tema ne slaže, ali i vlastitim
primjerom posvjedočiti koliko je važno, ipak, doći i upravo
sudjelujući u predstavljanju Statusa to kazati. Njegov dolazak tim više dobiva na težini kada se stavi u kontekst onoga
što je Ugo Vlaisavljević tom prigodom izrazio ironično-duhovitom opaskom: “Najlakši način da svoj status u Sarajevu
dovedete u pitanje je da se dovedete u vezu sa Statusom”.
Što se tom opaskom željelo reći o Statusu, a što o Sarajevu,
ostavljam slobodnoj prosudbi svakoga čitatelja ponaosob.
U svakom slučaju, još jednom hvala Mili, Nerzuku, Željku i
Ugi na sudjelovanju u predstavljanju četrnaestog broja, kako
je Nerzuk na promociji nazva, “kultne hercegovačke tiskovine”. Spomenimo da je istom prigodom bila promovirana
i već spominjana knjiga Mile Lasića Mukotrpno do političke
moderne. O knjizi je govorio Ivan Cvitković.
Prije nego započnem govoriti o rubrikama, temama i autorima ovoga broja, osjećam potrebu još se malo pozabaviti
prošlim brojem i reakcijama na njega. Veliki prijepor se bio
razvio glede glavne teme prethodnog broja – najprije među
Uvodnik
članovima uredništva. Početna ideja je bila da tema broja
nosi naslov: Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra. Eldar
Sarajlić nije se složio s tako koncipiranom temom broja, te je
iz tog neslaganja nastala e-mail polemika između Alena Kristića, Eldara Sarajlića i mene. Nakon polemike, temu broja
smo preimenovali u Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog – potreba ili iluzija?, a kompletan sadržaj e-mail polemike objavili u prošlome broju. Time smo htjeli pokazati da
i među članovima uredništva postoje razlike u mišljenjima
i stajalištima glede određenih svjetonazorskih, ideoloških,
teorijskih i političkih orijentacija, ali da usprkos tome možemo i želimo, dapače upravo zato, trebamo nastaviti suradnju u okviru Statusa.
Time smo, između ostalog, pokazali da je urednički koncept
Statusa uistinu dijaloško-polemički, te, nadali smo se, poslali
još jednu jasnu poruku svim našim suradnicima i čitateljima
da se istina Statusa ne nalazi u stavovima i tekstovima bilo
kojeg člana uredništva, ili bilo kojeg drugog autora koji piše
u pojedinom broju, nego upravo u Statusu kao cjelini sastavljenoj od tih pojedinačnih, često međusobno oprečnih
istina, stavova i tekstova.
Istina Statusa, dakle, nije partikularna, ali ne teži biti niti
(lažno) univerzalna, nego upravo mozaička. Svaki svjetonazorski, teorijski, kulturni i politički partikularizam u određenoj fazi vodi u isključivost, svaki takav univerzalizam u
totalitarizam, a i jedan i drugi završavaju u nasilju, prema
sebi/svojima (il)i prema drukčijima/drugima. Stoga smo
kroz Status nastojali, i još uvijek nastojimo, afirmirati uređivačku politiku u rasponu od miroljubive koegzistencije,
preko kritičkog osporavanja do aktivnog prožimanja različitih društveno-političkih teorija, mišljenja, stavova i orijentacija. Ako to za sada možda i nije istinski i autentični
dijalog koji nikoga ne bi smio ostaviti istim, onda je barem
“monološko zajedništvo” međusobnog uvažavanja kroz priznavanje prava na različitost. Uvažavanja koje ne dovodi u
pitanje dostojanstvo autora i njegovo pravo na samoodređenje, ali, koje se isto tako ne ustručava izraziti duboko neslaganje s određenim stavovima i orijentacijama, odnosno,
tekstovima i njihovim autorima. Svjesni pri tom da o stupnju
otvorenosti prema drugom i drukčijem, stupnju iskrenosti
prema sebi i drugima, te spremnosti i hrabrosti da se uhvati
u koštac s vlastitim predrasudama, stereotipima, iluzijama,
zabludama i strahovima ovisi kakvi i koliki će biti učinci takvog dijaloga, odnosno, “monološkog zajedništva”, kako za
izravne sudionike, tako i za društvo u cjelini. Držimo da je
čak i “monološko zajedništvo” mnogo bolje nego zatvaranje
u ekskluzivne klubove istomišljenika i sljedbenika, i sotoniziranje onih drugih s kojima ne želimo dijeliti bilo kakav zajednički okvir, pa tako ni korice istog časopisa.
Jedan od paradoksa društva i države u kojima živimo, je činjenica da razne optužbe na račun ovakve uredničke politike Statusa i tihi bojkoti časopisa dolaze od onih pojedinaca
i skupina koje se deklarativno najviše pozivaju na dijalog,
toleranciju, liberalizam, građanska, ljudska i svaka druga
prava, a pri tom osporavaju časopis (možda i jedini takve vrste ne samo u BiH, već i široj regiji) koji već petnaesti broj na
tisućama stranica i kroz stotine tekstova i autora dosljedno
i beskompromisno promiče pluralitet svjetonazorskih, ideoloških, teorijskih i političkih orijentacija, kao i dijalog i međusobno uvažavanje među zastupnicima i zagovarateljima
tih različitih orijentacija. Neki od tih osporavatelja će se zasigurno prepoznati u ovim načelnim opaskama, a neki od
njih spominju se i u pojedinim tekstovima ovoga broja. Osobito u okviru reakcija na tekst Ive Lučića Što je (bila) Bosna
i Hercegovina i tko smo (bili) mi?, i polemiku koja se glede
toga teksta razvila u bosanskohercegovačkim medijima.
Namjera nam je bila u ovome broju objaviti sve tekstove
uključene u spomenutu polemiku, kao i nove kritičke osvrte
– svih autora koji su u njoj sudjelovali – na njezin stil i sadržaj. Nepodijeljeno mišljenje uredništva je da je cjelokupna
polemika skliznula na razinu osobnih diskvalifikacija među
sudionicima polemike, umjesto da se kretala u okvirima argumentiranih osporavanja (hipo)teza, stavova i mišljenja
iznijetih u referentnim tekstovima polemike. Ipak, smatrali
smo da je i kao takva korisno svjedočanstvo o dubokom neslaganju, pa čak i međusobnom animozitetu, sudionika polemike. Bez obzira na demonstrirane razlike i sukob između
“zavađenih memorija”, smatram da je i ovakva polemika poželjnija od prešutnog neslaganja, i da ćemo kroz nju prije
doći do minimalnog konsenzusa u odgovorima na pitanja
Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi? – konsenzusa nužnog za normalno funkcioniranje ovoga društva
i svih nas u njemu – nego kroz ignoriranje činjenice da se u
nekim bitnim segmentima ne slažemo oko toga Što je (bila)
Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi?
Na žalost, određen broj sudionika odbio je sudjelovati u nastavku spomenute polemike u okviru Statusa, te su neki čak
zaprijetili i sudskom tužbom ukoliko u ovom broju prenesemo njihove već ranije objavljene tekstove o toj tematici.
Premda smo takve reakcije smatrali potpuno nepotrebnim i
neprimjerenim, ipak nismo željeli stvarati dodatne napetosti. Poštujući izrečene zabrane, ali uzimajući u obzir i činjenicu da bi nam prenošenje svih tih tekstova zauzelo previše
prostora u novom broju, odlučili smo objaviti samo kronološki popis svih tekstova polemika (i pored izostanka tih tekstova, te još nekoliko tekstova koje smo prebacili za idući
broj, ovaj broj ima do sada rekordnih 400 stranica). Također smo odlučili sve nove tekstove glede polemike objaviti
u okviru rubrike nazvane “Unutarnacionalni/Unutaretnički
dijalog: potreba ili iluzija? (II)”. Nadamo se da će taj dijalog
biti nastavljen i nakon ovoga broja, i da će njegovi učinci biti
na korist i dobrobit svim sudionicima, čitateljima i društvu
u cjelini.
Pored navođenja kronologije tekstova polemike, u rubrici
“Unutarnacionalni/Unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija?
(II)” donosimo i nove tekstove, osvrte na spomenuti tekst,
odnosno polemiku. Željko Ivanković i Dubravko Lovrenović
kritički se osvrću na Lučićev tekst iz prošloga broja, a Ivo
status, broj 15, proljeće 2011.
Uvodnik
Lučić napisao je osvrt na polemičke reakcije koje su se dogodile povodom njegovog teksta. U rubrici je, također, i tekst
Nine Raspudića Visoki predstavnik metafizičke Bosne, te
Otvoreno pismo osmorice poznatih intelektualaca napisano
povodom događanja na bosanskohercegovačkoj društvenopolitičkoj sceni. U istoj rubrici, Alen Kristić i Ivan Vukoja
pišu o tome kako su oni kao urednici doživjeli i razumjeli
reakcije na temu prošloga broja, odnosno činjenicu da pojedini sudionici polemike nisu prihvatili ponudu za suradnju
sa Statusom. Čini mi se da je ovim brojem otvorena još jedna
polemika koja bi mogla postati i stalna rubrika – polemika
koja više ili manje otvoreno traje od samog pojavljivanja Statusa – polemika/rubrika koju bi mogli nazvati Kakav nam
je Status? Polemika/rubrika koja će, nadam se, trajati dok je
nas i Statusa.
Ukratko se želim osvrnuti i na još neke temate i autore u
ovome broju. Središnja tema ovoga broja je Medijska konstrukcija zbilje, u okviru koje donosimo tekstove: Miroslava
Jurešića, Ivana Markešića, Dušana Babića, Božane Ivelić Katava, Kristijana Ivelića, Davora Marka i Dejana Vanjeka.
U okviru politoloških razmatranja Mira Bogdanović piše o
konsocijacijskim praksama u Nizozemskoj, Daniel Bochsler
o nediskriminativnim izbornim pravilima i etničkoj predstavljenosti u BiH, Ivan Vukoja o bošnjačkom odustajanju
od nacionalizma na SDP-ov način, a Eldar Sarajlić o sablasti
nacionalne države.
Donosimo i tri teksta nastala povodom pravničko-politološkog kolokvija na temu Deparlamentarizacija ustavotvorstva
– povod za kolokvij i raspravu bila je novoobjavljena knjiga
Edina Šarčevića Ustav iz nužde. Sead F. Fetahagić piše o povijesnom (dis)kontinuitetu konstitutivnosti naroda, Asim
Mujkić govori o tome što se događa kada se narodi dogova-
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
raju, a Dražen Pehar kroz prikaz dejtonskih ustavnih aporija
i simulakrum “bosanske nacije” nudi svjedočanstvo o dovršetku teritorijalizacije pravno-političke misli u BiH.
U okviru teološkog temata govori se o socijalnoj pravdi kroz
prizmu odgovornosti religijskih institucija. Pored priloga
Ivana Lasića, Jadranke Brnčić, Dževada Hodžića i Marije
Grujić, donosimo i tekst Hansa Kunga, jednog od vodećih
živućih kršćanskih teologa, o globalnoj gospodarskoj krizi,
te Manifest za globalni gospodarski ethos.
U rubrici “Reagiranja” donosimo tekst Tarika Haverića Muke
s liberalizmom (II), zatim tekstove Ivana Markešića i Željka
Ivankovića o njihovim recentnim iskustvima s uredništvom
Bosne franciscane, te reagiranje Alena Kristića na tekst Maje
Lovrenović.
U okviru rubrike “Identitet” donosimo opsežnu studiju
Darka Periše Geopolitički položaj, administrativna i crkvena
pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu,
Glamoču i Kupresu, te tekst Midhata Kape Obrazovanje i
etnički konflikt: Sjeverna Irska i Bosna i Hercegovina – uporedna analiza.
Tu su još i tekstovi Nova klasa nadživjela fijasko svoga političkog sustava Chaim Nolla, u prijevodu Srećka M. Džaje,
Hegelova kritika religije u 270. paragrafu “Filozofije prava”
Mile Babića, te više tekstova unutar naših stalnih rubrika
“Umjetnost i društvo” i “Prikazi”.
U svečarskom raspoloženju povodom jubilarnog 15. broja,
iskreno se nadamo da će i ovaj broj zadovoljiti kriterije i
očekivanja većine naših suradnika i čitatelja koje i ovom prigodom pozivamo da slobodno i aktivno promišljaju, prosuđuju, govore i pišu o tome kakav nam je Status.
TEMA BROJA:
MEDIJSKA KONSTRUKCIJA ZBILJE
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Kontroverze na medijskoj sceni
Bosne i Hercegovine
Dominantno mjesto Minhenske povelje pripada dužnostima novinara, o
čemu najupečatljivije govori omjer dužnosti naspram prava novinara. Naime,
Deklaracija o obavezama sadrži deset jasnih alineja, dok Deklaracija o
pravima, svega pet alineja. Ovo je nužno naglasiti u kontekstu apostrofiranja
odgovornosti novinara, koja je ovdje, u BiH, uže, u sarajevskoj medijskoj
zajednici, apsolutno potisnuta, ili čak ignorisana
Dušan Babić
Da je neko prije samo godinu ili dvije pokušao barem ovlašno
opisati stanje na medijskoj sceni BiH, uporište bi izvjesno
bilo na konstataciji kako mediji dijele sudbinu
države i društva, ili tačnije, predstavljaju ogledalo duboke
etničke podijeljenosti zemlje. U tom kontekstu, sve se dijelilo ili svodilo na troje, uključujući i javnost, odnosno postojanje tri javnosti. Danas, međutim, imamo brojne javnosti,
izvedene iz obilja političkih opcija i njima privrženih medija.
Fragmentacija društva više ne počiva isključivo na nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti. To se posebno odnosi na
bošnjački korpus, gdje su politički raskoli najuočljiviji.
Unazad nekoliko godina, Milorad Dodik je ostao upamćen
po izjavi: “Ako išta Bosni dođe glave, to će biti mediji iz Federacije”, pri čemu je prvenstveno ciljao na medije u Sarajevu.
Danas bi takva indicija bila neprecizna i nepotpuna, jer su se
u Sarajevu u međuvremenu iskristalisala barem tri medijska
bloka, koja je teško svrstati po ideološko-političkim matricama, radi istrošenosti tradicionalnih podjela na lijevo, desno, centar i sl. U najkraćem, Oslobođenje i FTV predvode
jedan blok, nedjeljnik Slobodna Bosna predstavlja nešto između, dok je Dnevni avaz na suprotnom kraju političkog
spektra. S obzirom na vlasničku prirodu štampanih medija,
ne čudi njihova podložnost klijentelizmu, ali onespokojava
sve izraženiji uticaj političkih partija na javne emitere. Ilustracije radi, FTV je postala megafon SDP, a RTRS bliska
SNSD.
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Unazad nekoliko godina svjedoci smo žestokih i brutalnih
Oslobođenje vs. Avaz sučeljavanja i optuživanja. Iz sjene
huškaju vlasnici novina. A patronizovani novinari i urednici
pružaju svoj maksimum u diskreditovanju suparnika. S obzirom na centralizovano ustrojstvo Republike Srpske, tamo
nema takvih sudara. Osim toga, dva banjalučka dnevna lista – Nezavisne novine i Glas Srpske, u vlasništvo su jednog
čovjeka.
Bh. izdanje zagrebačkog Večernjeg lista ne krije svoje afinitete prema HDZ-u, kao ni zagovaranje trećeg entiteta, ali
unutar Federacije BiH, što bi u konačnici nužno vodilo sukobu s bošnjačkom etnopolitikom. Istina, sintagma “treći
entitet” se eksplicitno ne spominje, već se pribjegava formulaciji “hrvatska federalna jedinica”. Ovaj stav predstavlja izvjestan otklon od analize “Kreševske deklaracije” (urađena
prije više od tri godine), u kojoj se ispravno ukazivalo na
pseudokarakter Federacije BiH, te na nužnost uspostavljanja izvornog federalizma u BiH.
Osim pretežno rigidnih političkih stavova, Večernji list nije
pribjegavao zapaljivoj retorici, niti vokabularu koji se može
podvesti pod jezik mržnje.
Mostarski Dnevni list teško je definisati, posebno u pogledu
uređivačke politike i orijentacije. Ipak, nesporno se nameće
njegova odmjerenost i uglađenost. Online izdanje je pregledno i ažurirano.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Online novinarstvo u ekspanziji
Ovim nužno dolazim na teren online novinarstva, koje je po
svojoj ekspresivnoj formi najbliže štampi. U tom kontekstu,
osim javnosti tradicionalnih kanala komunikacije, postepeno se oblikuje i internet javnost u BiH. Stoga se ne slažem
sa konstatacijom Ivana Lovrenovića, na kraju intervjua datog agenciji Fena , a prenio portal Poskok, koji je odgovarajući na pitanje o prostoru javnog govora u bh. medijima,
ispravno uočio kako je taj prostor “drastično sužen”, dodajući kako “nešto malo mogućnosti daju internetski portali,
ali to je kod nas još nerazvijeno, i bez ikakvog jačeg utjecaja
u javnosti”. Naprotiv, portali su naglašeno in, a forumi sve
življi i atraktivniji. Za razliku od etablirane štampe, komentari na portalima su pravo osvježenje. Lišeni su dociranja,
namrgođenosti, sijanja iluzija i pustih tlapnji. Razlozi su vjerovatno generacijske prirode. Naime, autori komentara na
portalima su mlađi ljudi, u pravilu izvan domašaja uticaja
politike i političara. Beskompromisno zasjecaju u maligno
tkivo politike i društva.
Sarajevsko Oslobođenje tradicionalno njeguje komentare,
osvrte i sl., ali već godinama starija garda kolumnista se beznadežno ponavlja, posebno opterećena pro-bosanskim političkim fiksacijama, koje su danas izvan vremena i prostora.
Izuzetak predstavlja književnik Muharem Bazdulj, koji inače
sarađuje sa brojnim portalima u regionu.
Portali razmjenjuju komentare, reklamiraju jedni druge,
nude linkove. Posjete portalima su sve brojnije, a tiraži
štampe u stagnaciji, ili opadanju. Nesporno je kako je online novinarstvo u ekspanziji. Postavljeni su linkovi i za video priče. Na djelu su multimedijalnost, interakcija, konvergencija, sinergija. Ukratko, sve ono što predstavlja medijsku
paradigmu 21.vijeka. Niko razuman ne spori kako je budućnost novinarstva upravo u online formi.
Dva hercegovačka portala – Poskok (www.poskok.info) i
Dnevnik (www.dnevnik.ba), te BUKA (www.6yka.com) i
DEPO (www.depo.ba), mada nisu najposjećeniji, predstavljaju perjanice online novinarstva u BiH.
Proljetos sam radio analizu najposjećenijih portala u BiH i
u susjedstvu, u kontekstu širenja jezika mržnje via Internet.
Analiza je rađena na bazi tromjesečnog monitoringa (jun,
jul i avgust 2010.). Limitirajući faktor ovog istraživanja je činjenica kako niti globalno, ni regionalno, ni lokalno – nema
saglasnosti oko definicije sintagme “jezik mržnje”. Ilustracije
radi, ono što je u Evropi zabranjeno, e.g., negiranje holokausta, ili propagiranje nacizma i fašizma, u Sjedinjenim Američkim Državama je dopušteno po slovu i duhu Prvog amandmana na Ustav SAD. Nekonzistentnost je i na lokalnom nivou. Tako Zakon o javnom servisu Radio-Televizije Federa “Internet – sloboda bez granica?”, Izdavači: Media Plan Institut i Konrad
Adenauer Stiftung, Sarajevo, novembar 2010. Online verzija dostupna na
www.mediaplan.ba
cije BiH, član 40, Programske zabrane, alineja b), zabranjuje
negiranje genocida u Srebrenici u programima ovog javnog
emitera. Takve zabrane nema kod ostala dva javna emitera
u BiH.
Nasuprot raširenom mišljenju kako su portali i forumi zapljusnuti jezikom mržnje i netolerancije, ova analiza ipak
ukazuje kako komunikacija posredovana Internetom sadržava i ono što kolokvijalno nazivamo jezikom mržnje, ali
kako takva retorika i vokabular ne predstavljaju masovnu
pojavu. Osim toga, učestaliji su ataci ad hominem, bez ciljanja na etničku pripadnost oponenta.
Zaturena odgovornost
Za fenomen neodgovornosti, izvučen u međunaslovu teksta,
politički magazin 60 minuta Federalne televizije, predstavlja paradigmu neodgovornog i neprofesionalnog izvještavanja, plasiranog pod egidom istraživačkog novinarstva.
Nužno je prethodno dati sažetu istorijsku genezu nastanka i
definisanja novinarskih prava i odgovornosti.
Iskusivši tragične zloupotrebe masovnih medija uoči i tokom II svjetskog rata – filma i radija u prvom redu, međunarodna zajednica se odlučnije počela baviti aspektom medija. Otuda je već početkom pedesetih godina prošlog vijeka
izrađen nacrt Međunarodnog etičkog kodeksa za novinare,
koji je sadržavao svega pet članova, koji slobodnije parafrazirani glase: (1) princip faktičke preciznosti, (2) posvećenost
novinara javnom interesu, (3) nijedan novinarski zadatak se
ne može obaviti na štetu profesije, (4) svako izvještavanja o
nekoj stranoj zemlji iziskuje nužnu sumu prethodnog znanja o zemlji i ljudima o kojoj se izvještava, te (5) poštivanje
ovih načela je isključivo u nadležnosti profesije, odnosno
novinara.
Hladni rat gotovo da je zakočio aktivnosti na ovom planu,
sve do početka sedamdesetih godina prošlog vijeka, kad je
u Minhenu 1971. godine donesena Deklaracija o pravima i
obavezama novinara, poznatija kao Minhenska povelja, koju
će kasnije prihvatiti Međunarodna federacija novinara (IFJ),
kao i većina novinarskih asocijacija u Evropi.
Minhenska povelja, s pravom nosi atribut Magna Charta
novinarske etike. Svi potonji kodeksi u suštini predstavljaju
kompilaciju Minhenske povelje.
Dominantno mjesto Minhenske povelje pripada dužnostima novinara, o čemu najupečatljivije govori omjer dužnosti naspram prava novinara. Naime, Deklaracija o obavezama sadrži deset jasnih alineja, dok Deklaracija o pravima, svega pet alineja. Ovo je nužno naglasiti u kontekstu
apostrofiranja odgovornosti novinara, koja je ovdje, u BiH,
uže, u sarajevskoj medijskoj zajednici, apsolutno potisnuta,
ili čak ignorisana.
status, broj 15, proljeće 2011.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Istraživačko novinarstvo iziskuje mjesece i godine mukotrpnog traganja za pouzdanim i relevantnim činjenicama. Narodski rečeno, da krv propišaš iskopavajući priču koja razgolićuje zloupotrebu vlasti, kriminal i korupciju. U slučaju 60
minuta, priče se štancaju svakog ponedjeljka, pod etiketom
u najavi – “ekskluzivno”, “skandalozno”, “šokantno”! U “ekskluzivnim” pričama 60 minuta u pravilu se koristi samo jedan izvor, mnoštvo špekulacija, uz uobičajenu opasku “izvor
je insistirao na anonimnosti”, ili se kao izvor spominju “neimenovane zapadne obavještajne službe” i sl.
Među istomišljenicima definisana kao “urbana medijska gerila” (iskovao sarajevski magazin START), ekipa 60 minuta
je legalistički kredo – svako je nevin dok se ne dokaže suprotno, premetnula u – svako je kriv dok se ne dokaže suprotno! Rukovodeći se tim naopakim kredom, ekipa 60 minuta preuzima ulogu isljednika, tužioca i na kraju sudiju.
To nije ni pseudoistraživačko, već najogoljenija forma
isljedničkog paranovinarstva. Teško da se može govoriti i
o surogatu novinarstva. Takav manir sa autentičnim poslanjem profesije nema ničeg zajedničkog.
Svoju prepoznatljivu i zapaljivu retoriku, etiketiranja,
uvrede i vulgarnosti, ekipa 60 minuta objašnjava motivom
da se narod dozove pameti u kakvoj državi živi. To nije ništa
drugo do populizam, koji, nažalost, ovdje pije vodu, jer ne
postoji kritična masa autentičnog javnog mnijenja. Dramatična demografska pomjeranja uzrokovana ratom, učinila
je gradove, posebno njihova rubna područja, prenapučena
ruralnom populacijom, niskog nivoa kulture, funkcionalne
ili faktičke nepismenosti, a time podložne političkoj i medijskoj manipulaciji.
U difamiranju javnih ličnosti, kao podršku konceptu 60 minuta, istomišljenici su potezali slučaj Oberschlick No 2 vs.
Austria iz 1997. godine, u kojem je novinar pokojnog političara Haidera nazvao idiotom, te bio osuđen na lokalnim
sudovima, ali je Evropski sud za ljudska prava oborio te presude, uvodeći presedan, odnosno podižući prag slobode političkog govora, uključujući pravo novinara da “uvrijedi, šokira i uznemirava” javne ličnosti. Taj presedan je dobio podršku EU, Savjeta Evrope, OSCE-a, novinarskih asocijacija
i nevladinog sektora, pri čemu je jasno rečeno, kako takav
manir etiketiranja ne može fungirati per se, već se mora jasno uvažavati mjesto, vrijeme i posebno kontekst izrečenog
difamiranja, što se ovdje apsolutno prenebregava.
Moj uvaženi kolega Kemal Kurspahić, u komentaru “Pakao
u medijskom raju”, prenesenom u Oslobođenju (23. februar
2010.) sa web stranice Radija Slobodna Evropa, pokušava
amortizovati gaf sa video klipom “Vidimo se u Bileći”, koji
za predložak koristi scenu iz njemačkog filma “Pad” (posljednji dani Hitlera), uz podsjećanje kako je već bilo montiranih
tekstova na rečeni klip širom svijeta – u širokom rasponu od
političkih do sportskih tema. Kurspahić ovdje prenebregava
jedan bitan momenat. Jedno je praviti satiru u društvima razvijenih demokratskih tradicija, a posve drugo u ambijentu
10
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
post-Dejtonske BiH, toliko bremenite, etnički i politički duboko podijeljene i nedovršenog mira.
Reakcije na ovaj prilog u 60 minuta bile su stidljive i nemušte. Nakon manje od godinu dana, politički magazin 60
minuta pravi novi gaf video klipom Ay Karmela, izvorno
autor Darko Rundek (2008.), uz prizore pobjede njemačkih
antifašista nad neonacistima. U ovoj verziji navodnog obračuna sa kriminalcima, defiluju isključivo pripadnici srpskog
i hrvatskog naroda, odnosno njihovi politički lideri. Nijedan
Bošnjak! Doista, skandalozno.
Naravno, ne sporim pravo medija da oštro kritikuju i seciraju
spregu politike i kriminalnog miljea, spregu klera i politike,
nedolično ponašanje političara, od kojih neki i fizički nasrću
na novinare, koriste vulgaran i psovački jezik, čak i prijete
smrću, ali se istovremeno ne može ćutke prelaziti preko sve
raširenije prakse neetičkog i neprofesionalnog, odnosno neodgovornog novinarstva, čega smo svjedoci već godinama.
Uvaženi kolega, nedavno preminuli Claude-Jean Bertrand,
takvo ponašanje je definisao kao “sloboda neodgovornosti” (Freedom of Non-Accountability).
Takav manir jednostavno izbija iz ruku inače snažne adute
u odbrani profesije.
Kad je u pitanju FTV, tačnije 60 minuta, RAK se oglasio u
dva navrata: (1) u slučaju Gluhe Bukovice, ali tek nakon što je
reis Cerić kritikovao način izvještavanja, odnosno proglašavanja mjesnog imama pedofilom prije izricanja pravosnažne
sudske presude, što je RAK okvalifikovao kao neprofesionalno i neodgovorno, te (2) u slučaju video klipa “Vidimo se
u Bileći”. Nakon upozorenja RAK-a, urednik političkog magazina 60 minuta se javno izvinuo.
Sredinom marta prošle godine Dunja Mijatović dolazi na visoku poziciju Predstavnika za slobodu medija OSCE, sa sjedištem u Beču. Ranije je obavljala funkciju direktorice sektora emitovanja RAK-a . To postavljenje kao da je bio signal
za još veću raspojasanost tima iz 60 minuta, što implicite
sugeriše kako je Mijatovićka saglasna sa načinom izvještavanja ovog političkog magazina.
U gornjem kontekstu je indikativan slučaj Vitomir Popović
vs. Damir Kaletović. U vrijeme već famoznog tajnog snimanja Vitomir Popović je obavljao funkciju ombudsmena za
ljudska prava BiH, rekavši reporteru 60 minuta kako zaslužuje metak u čelo! Izjava je za svaku osudu. Međutim, reporter Kaletović je prekršio novinarski kodeks u materiji privatnosti, odnosno neovlaštenog snimanja. Predmet je još uvijek
na sudu u Banjaluci. RAK se nije oglašavao.
U svom prvom izvještaju na novoj funkciji, Dunja Mijatović ukazuje na slučaj Pango, odnosno na presudu nadležnog
suda u Tirani, po kojoj komercijalna stanica Top Channel TV
treba isplatiti bivšem ministru turizma (Ylli Pango) 400.000
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
eura radi neovlaštenog snimanja kompromitujućeg razgovora, nakon čega je ministar smijenjen. U pismu albanskim
vlastima Mijatovićka ne spori da je u pitanju neovlašteno
snimanje, već samo upozorava da izrečena kazna bude proporcionalna učinjenom, kako kažnjavanje ne bi imalo efekat
odvraćanja od istraživačkog novinarstva. Ukratko, jedan je
aršin za Sarajevo, a drugi za Evropu ...
Umjesto zaključka
Mada zvuči kao mantra, ali mediji su doista ogledalo društva, odnosno stanje na medijskoj sceni predstavlja refleks
stanja u društvu. Kako je post-dejtonska BiH država unikum
u svijetu, otuda su i mediji na njenom prostoru unikum, sazdani od brojnih paradoksa. Jedan od najuočljivijih paradoksa
je saznanje kako BiH ima medijsku legislativu i regulativu u
skladu sa evropskim standardima, čak u nekim aspektima i
ispred država sa dugom demokratskom tradicijom, e.g., dekriminalizacija uvrede i klevete, ali društvo i mediji nisu bili
nikad suprotstavljeniji, ni podijeljeniji nego što su danas. I
ne isključivo po etničkoj matrici.
Tokom ratova iz devedesetih Srbi s obje strane Drine su
ignorisali ulogu medija, te time glatko izgubili medijski rat.
Ta ignorancija je nastavljena i u post-ratno vrijeme. A onda,
tu skoro, Glas Srpske, u broju od 22. januara ove godine,
objavio je komentar urednika lista Darka Gavrilovića pod
naslovom “Medijski genocid nad Republikom Srpskom”. U
međunaslovu je izvučen upečatljiv fragment ovog svojevrsnog medijsko-političkog manifesta, koji sublimiše suštinu
teksta/poruke: “Javni servis FBiH godinama je SDP-ova
fabrika za blaćenje i diskreditaciju koja je govorom ulice i
mržnje zagadila medijski prostor u BiH ...” Međutim, u nastavku teksta se daje jedna indikativna, a čini se i proročka
konstatacija: “Sarajevske medijske SDP-ove pirane okupljene oko Federalne televizije i “Beer Media Group” (jasna
aluzija na Oslobođenje, SAN i nedjeljnik Dani, op. aut.), zahvatila je panika.” I doista, dan nakon emitovanja 60 minuta
(8. februara), oglasila se FTV povodom saopštenja SDA, u
kojem vodeća partija u Bošnjaka traži “da se zaustavi neprofesionalno djelovanje urednika emisije “60 minuta” Bakira
Hadžiomerovića i dalju degradaciju ove medijske kuće...” 22
minuta u Dnevniku 2 (udarni termin) FTV, koji uz sport,
vremensku prognozu i oglase, traje 30 minuta, posvetiti
samo jednoj osobi, lideru SDP, predstavlja pravu profesionalnu blamažu. Ove opaske nema u saopštenju SDA, ali je
na tragu konstatacije o degradaciji ove medijske kuće.
Odgovor FTV je bio neuvjerljivo odbranaški. Uz navodno
sinhrone atake nacionalista iz Banjaluke i Mostara, priključilo se i Sarajevo. “Cilj ovih napada je jasan – uništiti Federalnu radio-televiziju kao jedini multietnički javni medij u
ovoj zemlji.” Paničan i molećiv glas voditeljice Dnevnika 2
(“uzdamo se u naše vjerne gledaoce”), o očuvanju FTV, sugeriše da je vrag odnio šalu. Inače, konstatacija o jedinom
multietničkom javnom mediju, jednostavno ne stoji. Istina,
RTRS nije po sastavu etnički izbalansirana, ali BHRT izvjesno jeste.
Nezavisne novine su po svojoj uređivačkoj koncepciji i orijentaciji godinama bile u duhu imena novine. Okupljale su
saradnike iz cijele BiH i susjedstva, različitog etničkog porijekla i političkog svjetonazora . Nedavni gaf oko otkazivanja
saradnje Dežuloviću, radi jedne oštre satire na račun Dodika, definitivno je skinuo auru listu kojom se dugo dičio.
Stigmatizacija bračnog para Vlaisavljević u “medijima iz
kotlinskog tabora” (kovanica se pripisuje Sanji Vlaisavljević),
predstavlja obrazac duha netolerancije, isključivosti, besprizivnosti. Sav njen entuzijazam i pregalački rad u promicanju kulture dijaloga, brutalno je bačen pod noge samo stoga
što se usudila pisati kolumne u glasilima koja nisu po volji i
ukusu novih žezlonoša ... Njen suprug je manje meta napada
jer se nedjeljnik iz game Avaza, u kojem se oglašavao, u međuvremenu ugasio.
Portali iz zapadne Hercegovine uspješno supstituišu tradicionalne kanale komunikacija sa hrvatskim predznakom,
za kojim se bezuspješno traga već godinama, uz nužnu napomenu, kako je riječ o moderno složenim i uređenim portalima, gotovo mondijalističkim (bez negativnih konotacija
ove odrednice), koji su lišeni etno-nacionalne i nacionalističke retorike iz arsenala stare garde političkih spodoba. Na
kraju, barem malo ružičastih tonova na tamnom mozaiku
bh.medijske scene.
Dušan Babić, novinar i publicista, istraživač i analitičar medija. Živi i radi u Sarajevu.
status, broj 15, proljeće 2011.
11
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Tko nam konstruira medijsku
zbilju? I zašto?
Iza medijskih konstruktora bosanskohercegovačke zbilje, proizvođača
trostrukog simulakruma bh. beznađa, na čijim proizvodima naše svakodnevice
možete pročitati “made in USA; Days after Dayton”, stoje njihovi politički
gospodari, partitokratsko-mafiokratske falange, cvijet tuzemne kakistokracije,
besprizorna elita vladavine najgorih; blaženi u kaljuži naci-tribalizma,
cosanostrinske beskrupuloznosti i neutažive tajkunske pohlepe. U njihovu su
odabranu društvu i pripadnici skrajnje desnih, ultrakonzervativnih skupina iz
svih ovdašnjih crkvenih iliti vjerskih organizacija
Božana Ivelić Katava i Kristijan Ivelić
Kako u Bosni i Hercegovini dobiti barem djelomice pouzdanu sliku o povijesti bolesti te psihopatologiji društvene
svakodnevice? Na koji i kakav način razlučiti zbilju bh. današnjice od njezina umnožena i do krajnosti unakažena
odraza u neopisivoj, tragično bizarnoj cirkuskoj menažeriji
bosanskohercegovačkih medija? U parametrima opipljive i
razlučive mjerljivosti teško da takvo što možemo doista sebi
predočiti. Odveć je malo studija, ili jedva da ih uopće ima,
koje se ozbiljno bave istraživanjem medija, medijske zbilje i
njihova kobnoga, zloćudnog, opsjenarskoga i indoktrinirajućeg utjecaja koji svakodnevno i rutinski vrše na ovdašnje
građanstvo, posebice izravna medijskoga djelovanja na kreiranje iskrivljene, kontaminirane, shizoidne i pomračene svijesti bh. građana. Podrazumijevajući su, i ovdje, dakako, govorimo o općim mjestima, značenje i uloga medija u kreiranju
javnog mnijenja, no u BiH se usporedno kreiraju barem tri
kakofonična javna mišljenja, tri tiranizirajuća glasa javnosti
u službi svakodnevnoga ispiranja mozgova, održavanja paranoje i očuvanja moći na tri gulag-teritorija... Elementarna
nepismenost i manjak znanja očituje se na svim područjima
koja završavaju kao “teme” u raljama ovdašnjih “medija”,
ali posebno je teško i pogubno za sve nas, pratiti neznanje,
tendencioznost, pristranost, krivotvorine i bešćutnost medija i medijskih sadržaja koji tretiraju upite, dvojbe, zadaće,
12
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
krivnje i odgovornosti, ovozemaljske i vrhunaravne, religije,
u najširem mogućem smislu te riječi. Jedna od rijetkih studija, koja je za temu imala ova pitanja, jest studija Fondacije
Konrad Adenauer objavljena 2007. pod nazivom “Mediji i
religija”. Iako obuhvaća relativno kratko vremensko razdoblje, vrlo jasno i razložno oslikava podijeljenost, bolesnu razdiobu bosanskohercegovačkog društva, njegovo uzništvo i
nazadnjački autizam, nametnut prisilom hermetički nepropusnih nacionalnih tabora; čega smo, svi mi koji u BiH živimo život bolne, duboke isfrustriranosti, danomice svjesni.
Čak i bez ove, vrlo korektne i konkretne studije ili ma koje
druge, svaka pa i površna raščlamba mišljenja i umišljaja,
predrasuda, lažnoga znanja, stereotipa i neznanja armiranih i okamenjenih u poslušničkim i podaničkim glavama
običnih čitatelja-slušatelja-gledatelja-građana dade naslutiti
bespogovorno služenje goleme većine bh. medija određenoj
političkoj ili vjerskoj struji. Poglavito, naravno, diktatu dnevnopolitičkih, ali i vitalnih nacionalnih interesa u većinskim
zajednicama na trojednome teritoriju poslijedaytonske Bosne i Hercegovine; naime nakaznom, ali jedinom zbiljskom,
užasavajućem naličju mučno sladunjave, patetične priče o
Usp. Tajić, Lea (ur.), Mediji i religija, Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer e. V., Predstavništvo u Sarajevu/BiH, 2007.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
tri konstitutivna bh. naroda. Dakle, ništa nova pod suncem:
Bošnjaci imaju svoje medije koji uglavnom tretiraju teme
od interesa za bošnjački narod, Srbi svoje, Hrvati, jedva, ali
ipak, svoje. Jasno, ovo je grubi i pojednostavnjeni shematizam, poradi manjka prostora i vremena: mediji i medijska
konstrukcija zbilje u BiH zahtijevaju temeljito i mukotrpno
istraživanje, mnogogodišnju akribiju i višetomne studije,
uvjetovane multidisciplinarnim pristupom i nepotkupljivom, raskrinkavajućom faktografijom.
A na upit pak kako je uopće moguće da ovdašnji narodi,
bespogovorni konzumenti takve zastrašujuće medijske konstrukcije zbilje, konzumiraju ponuđeno u zbornom, kolektivističkom hipnotičkom transu, posve je jednostavno odgovoriti. Nije, naime, Bosna i Hercegovina nikakova čudovišna iznimka glede duha vremena na globalnome planu;
taj famozni Zeitgeist otkriva nam da milijarde prosječnih
gledatelja-čitatelja-slušatelja diljem planeta nezasitno
proždiru istovjetne sadržaje: tabloide, internetsko chat i
blogovsko smeće, beskonačno-besmislene trakavice sapunica, svakojako biserje trash-kulture u vidu karikaturalnih
velikobratovskih reality showa te kvizova i igara na sreću za
instant milijunaše, i, kao vrhunac kulturne katarze i intelektualnog oplemenjivanja, danomično hodočašćenje po gigantskim hramovima trgovinskih centara.
Uza gotovu smrtonosni hendikep frankensteinskoga Dayton
laboratorija, bosanskohercegovačko društvo je varijacija na
globalnu temu, barem kad su posrijedi gomile neutaživo
gladne i žedne kruha i igara. Presiromašni, i u svakom inom
smislu pauperizirani puk, oblaporno guta tabloide, telenovele, Farme, Milijunaše, bingo i loto iluzije, turbo-folk ikone
u balkanskoj, dakle turbokič inačici kiča i šunda planetarnog, od istoka do zapada, od Bollywooda do Hollywooda.
Obrazovni profil ovih poniženih i uvrijeđenih istovjetan je u
BiH i ostatku svijeta: značajan dio njih nema završenu niti
pučku, a ostatak pak imade diplome osnovne i srednje škole.
Bosanskohercegovačka svakodnevica utoliko je tragičnija,
jer se ovdje radi o društvu koje živi rat drugim sredstvima,
što je pravo ime poslijedaytonskoga mira; društvu bolesnom i traumatiziranom; društvu bez kritične intelektualne
mase koja bi se suprotstavila katastrofičnom zločinu u nastavcima kojega vrše politički i/ili medijski konstruktori pomjerene i beznadne bh. zbilje.
Svojedobno unisono prešućivanje, od strane domaćih medijskih monopolista, manipulatora i iluzionista, iznimno
značajne, globalno i lokalno, međureligijske svjetske
inicijative, jedne od temeljnih u smislu izvjesnosti i nade
glede budućnosti čovječanstva uopće, inicijative posredno
i neposredno predragocjene za ovdje i sada i neupitno za
sutrašnjicu bosanskohercegovačku, znakovito je; posjeduje
jasnoću savršeno primjerene metafore koja nam predočuje
ogoljenu, odbojnu istinu. Ovdašnja, zloćudna medijska konstrukcija zbilje je u biti razarateljska dekonstrukcija, sveuništavajuća destrukcija i dekomponiranje svih preostalih, ra-
njivih i teško obranjivih sakralnih i svjetovnih, transcendentnih i imanentnih sastavnica bosanskohercegovačkog bića,
društva i države. Inicijativa, čiju smo vrijednost zacijelo, naime za cinični um i odveć ekstatično i euforično, prenaglasili, jest dokument naslovljen kao “Zajednička riječ za vas i
nas” od 13. listopada 2007.godine.
Kontekst nastanka dokumenta
Zajednička riječ
Zajednička riječ za nas i vas pisana je početkom 21. stoljeća kao inicijativa 138 poglavara i znanstvenika islamskog svijeta. Potpisnici su suniti, šiiti, salafi, sufije, liberalni
i konzervativni muslimani iz cijelog svijeta: Turske, Rusije,
Sirije, Palestine, Egipta, Jordana, Bosne i Hercegovine…. Pismo je upućeno kršćanima cijelog svijeta i svih denominacija: katolicima, pravoslavnima i protestantima. Među
izravno oslovljenima na prvom mjestu je katolički poglavar
papa Benedikt XVI., potom slijede pravoslavni patrijarsi:
carigradski, aleksandrijski, antiohijski, jeruzalemski, moskovski, srpski, rumunjski, bugarski…; oslovljeni su također predstavnici anglikanske, evangelističke, metodističke,
baptističke crkve i na kraju je rečeno da je pismo upućeno
svim drugim kršćanima. Cijelu inicijativu pokrenuo je i
organizirao Kraljevski institut za islamsku misao Aal alBayt (Royal Aal al-Bayt Institute for Islamic Thought) iz
Amana, Jordan.
Zajednička riječ prvi put je objavljena i predstavljena u Ammanu u jutarnjim satima 11. listopada 2007., a tijekom istog
dana i u mnogim drugim gradovima. Predstavljanje je završeno u Washingtonu zajedničkom konferencijom za tisak
dr. Mustafe Cerića, reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Johna Esposita, direktora Prince Alwaleed
Bin Talal centra za kršćansko-muslimansko razumijevanje
na sveučilištu Georgetown. Zajednička riječ objavljena je
prigodom Ramazanskog Bajrama hidžretske 1428. godine,
odnosno 13. listopada 2007. g., kao prve godišnjice objavljivanja Otvorenog pisma 38 muslimanskih vjerskih znanstvenika Papi Benediktu XVI., u kojemu su mu potpisnici ukazali na pogreške njegova govora održanog 12. rujna 2006. g.
na Sveučilištu u Regensburgu, Njemačka. Pismo je izvorno
Ovaj isti institut, inicijativom kralja Abdulaha II., objavio je Amman Message i Amman Interfaith Message.
Većina informacija o Zajedničkoj riječi, nastanku i reakcijama, može se
naći na službenoj stranici Zajedničke riječi www.acommonword.com ili
www.acommonword.org (5. 11. 2009.); U Jordanu je u siječnju 2009. objavljen knjiga pod nazivom A Common Word Between Us and You, u izdanju
Royal Aal Al-Bayt Institute for Islamic Thought, koja pored teksta zajedničke riječi sadrži brojne komentare i reakcije na Zajedničku riječ iz cijelog
svijeta. U njoj su nabrojana imena 138 potpisnika abecednim redom, ali
su također dodana i imena muslimanskih poglavara i teologa koji su naknadno podržali inicijativu, tako se iz Bosne i Hercegovine, pored reisul-uleme Mustafe Cerića, koji je potpisnik dokumenta, mogu naći i imena
mostarskog muftije, goraždanskog, tuzlanskog, bihaćkog i ostalih. Ukupan
broj muslimanskih znanstvenika koji su podržali inicijativu do trenutka
objavljivanja spomenute knjige je 299. Knjiga je prevedena na bosanski jezik i objavljena je 2010 u izdanju El-Kalema. U svojem tekstu na mjestima
status, broj 15, proljeće 2011.
13
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
napisano na engleskom jeziku, a potom je prvotno prevedeno na arapski, te ostale svjetske jezike.
Dakle, u listopadu 2006. islamski vjerski učenjaci pišu odgovor papi Benediktu XVI. kao reakciju na govor u Regensburgu, ali samo obrazlažući sporne dijelove teksta iz islamske perspektive. Ovaj put, u listopadu 2007., otvoreno pismo
odnosi se na sve kršćane i pored islamske tradicije, odnosno
kur’anskih navoda, Pismo obiluje biblijskim citatima. Temelj
Zajedničke riječi jest ajet iz 3. sure (Al-Imran) po kojemu
cijela inicijativa nosi naziv: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige,
dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored
Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi
recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!’ (Kur’an
3, 64).
Danas možemo posvjedočiti kako komunikacija visokih
vjerskih poglavara, posebno kršćanskih i muslimanskih, nije
rijetkost i sve više ulazi u svakodnevni život. Nepojmljivo
je provesti bilo koji blagdan, a da čestitke ne stižu od prvih
susjeda druge vjeroispovijesti. Također su i brojne međureligijske inicijative pokrenute od strane vjerskih poglavara,
no ovdje ih, zbog ograničenosti prostorom i nakanom ovog
teksta, ne možemo sve nabrojiti niti ulaziti u analizu njihova
sadržaja. Ipak, vrlo malo je tekstova koje potpisuju brojni
predstavnici jedne zajednice i upućuju predstavnicima neke
druge vjere. U ovoj kršćansko-muslimanskoj komunikaciji,
dva teksta poznata u bližoj povijesti, zauzimaju posebno
mjesto: dokument drugog Vatikanskog sabora Nostra aetate i otvoreno pismo 138 muslimanskih poglavara i teologa pod nazivom Zajednička riječ za nas i vas.
Nakana autorâ
gubitku, odnosno ni jednoj strani ne bi bilo moguće doći do
pobjede. Međutim, ono na što se potpisnici pozivaju jesu
sveti tekstovi: Biblija i Kur’an. Iz obje knjige izdvojeni su tekstovi koji, s aspekta bitnosti i neophodnosti dijaloga, zauzimaju vrlo vrijedno mjesto u obje tradicije.
“Muslimani i kršćani čine više od jedne polovine svjetskog stanovništva. Bez mira i pravde između ove dvije
religije ne može biti jasnog mira u svijetu. Budućnost
svijeta ovisi o miru između muslimana i kršćana.
Osnova tog mira i razumijevanja već postoji. Ona je
dio samih temeljnih principa obiju vjera: ljubav prema
jednom Bogu i ljubav prema bližnjemu. Ovi principi se
mogu naći svugdje i u svim svetim tekstovima islama i
kršćanstva. Jednota Boga, potreba ljubavi prema Njemu
i potreba ljubavi prema bližnjemu zajednički je temelj
islama i kršćanstva.”
Muslimanski teolozi ovim putem “pozivaju kršćane na dijalog poradi podupiranja pune religijske slobode u današnjem
svijetu, ljudskih prava i međunarodnog mira”. Spomenimo
da punu religijsku slobodu posebno potrebuju manjine u
određenim područjima: muslimani koji su u manjini u kršćanskim područjima i kršćani koji su u manjini u muslimanskim područjima. Stoga, Zajednička riječ u tom smislu
predstavlja veliki poticaj međureligijskoj suradnji na ostvarivanju boljeg razumijevanja, poštivanja ljudskih prava i prava
na slobodu ispovijedanja vjere.
U svom obraćanju na dodjeli Eugen Biser nagrade inicijativi
Zajednička riječ za nas i vas u Münchenu 22. studenog 2008.,
princ Ghazi bin Muhammad, jedan od inicijatora Otvorenog
pisma, govorom o temi “Zajednička riječ za nas i vas: teološki motivi i očekivanja” pojasnio je glavnu nakanu upućivanja Zajedničke riječi kršćanima, koju su autori imali:
Kako autori otvorenog Pisma na samom početku naglašavaju, ova inicijativa ima za cilj pridonijeti uspostavljanju i
očuvanju trajnog mira, uz suradnju sljedbenika dviju najvećih religija: kršćanstva i islama, koji prema procjeni potpisnika čine 55% svjetskog stanovništva. Ovdje samo konstatiramo kako muslimani, iako se pozivaju na citate iz Starog i
Novog zavjeta, odnosno Tore i Evanđelja, ne upućuju otvoreno Pismo i Židovima, nego samo kršćanima. Potpisnici
procjenjuju kako kršćani čine jednu trećinu svjetske populacije, dok muslimani čine jednu petinu. S obzirom da zajedno
broje više od polovice svjetskog stanovništva, muslimanski
poglavari i znanstvenici ustanovljuju kako bi u slučaju ratovanja među sljedbenicima ovih dviju religija, obje bile na
•
gdje citiram Zajedničku riječ, kao podlogu koristim radnu verziju ovog
prijevoda, koji sam na korištenje dobila ljubaznom posudbom kolege mr.
Ahmeta Alibašića. Od prijevoda koji sam imala pred sobom odstupam u
pitanju bosanskog i hrvatskog jezika; također odstupanje radim u prijevodu
engleske riječi “neighbour”, koju prevodioci El-Kalema na bosanski prevode
riječju “komšija” (u hrvatskom jeziku bila bi riječ “susjed”), dok je, zbog bogatog teološkog i sadržajnog poimanja, ja prevodim s riječju “bližnji”.
Zovkić, M., “Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim poglavarima”, u: Religijski pogledi. Časopis za pitanje religije i ljudskih prava.
God. XI., br. 8/9, Sarajevo, 2009., str. 8; Isti tekst je objavljen u: Crkva u svijetu 44 (2009), 3, str. 329-352.
14
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
•
Kao prvi razlog navode svoje nezadovoljstvo odgovorom koji su dobili od Pape nakon što su mu 38-orica
muslimanskih znanstvenika uputila otvoreno pismo
povodom govora u Regensburgu. Povećanjem broja
potpisnika s 38 na 138 simbolično su željeli pokazati da
ih je mnogo i da neće odustati, kako bi bili sigurni da će
njihov glas biti primijećen.
Drugo: cilj im je bio mir, odnosno širenje mira i harmonije među kršćanima i muslimanima u cijelom svijetu:
“Željeli smo zaustaviti ratničko bubnjanje jednoglasja,
za koje smo strahovali da se širi na obje strane, te poziva
na rat – i džihad i križarski rat – koji bi, budući svjetski,
bio kataklizmatičan i možda apokaliptičan.”
Pored Eugen Biser nagrade, Zajednička riječ je prethodno dobila nagradu
Asocijacije muslimanskih naučnika društvenih nauka za izgradnju mostova
2008.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
•
I kao treći razlog naveli su širenje temeljnog znanja o
dvjema vjerama: kršćanstvu i islamu, jer je neznanje
jednih o drugima dovodilo do brojnih sukobljavanja u
prošlosti. Princ Ghazi bin Muhammad izdvojio je: “Jeruzalem i palestinsko pitanje; diskontinuitet u američkoj vanjskoj politici (posebno rat u Iraku); terorizam;
fundamentalizam i fundamentalistička propaganda na
obje strane; misionarske aktivnosti, također na obje
strane i duboko ukorijenjeno povijesno, kulturno i rasno nerazumijevanje, sumnja, pa čak i mržnja.”
Vjerojatno potaknut upitima i osvrtima vezanim za Zajedničku riječ, koji se mogu naći na brojnim stranama i u mnogim svjetskim medijima, Princ se osvrnuo i na ono što nisu
bili motivi Zajedničke riječi, a to je: kako muslimanima nije
bila namjera kršćane zavoditi, nametati im islam ili ih preobraćati na islam; nije im bila želja svesti obje religije, kršćanstvo i islam, samo na umjetno jedinstvo bazirano na dvjema
zapovijedima: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu
– obje religije su mnogo više od toga. “Zajednička riječ je
jednostavno pokušaj da se nađe teološki konkretno zajedničko tlo preegzistentne suštine (…) islama i kršćanstva (…).
Ona je bila i jest pokušaj da religija bude dio rješenja, a ne
dio problema.”; na kršćanski prigovor kako su izostavili da je
Bog prvo volio čovjeka pa tek onda čovjek Boga, osposobljen
Božjom ljubavi, Princ Muhammad odgovara: “Spoznaja da
je Bog volio čovjeka prije nego je čovjek zavolio njega je
tako očigledna u islamu da nismo ni mislili da to moramo
posebno isticati.”; a kao razlog prešućivanja Židova navodi
kako Zajednička riječ nije htjela isključiti židovstvo, ili umanjiti značaj židovskog naroda, nego im je cilj bio početi bilateralno, odnosno uspostaviti bilateralne kontakte ponajprije s kršćanstvom jer su islam i kršćanstvo dvije najveće
religije na svijetu, pa je u tom smislu i dijalog među njima
sudbonosan. “Ali, ovim se ne priječe razgovori sa bilo kim
tko je neke druge vjere, bilateralni ili multilateralni, čak ni sa
onima koji su bez vjere.”; Jedan od prigovora s muslimanske
strane je bio da se korištenjem govora ljubavi čini ustupak
kršćanima, što je Princ objasnio kako Kur’an ima skoro 50
riječi koje su sinonim za ljubav i kako im je bilo “zadovoljstvo fokusirati našu inicijativu na ovaj počesto podcijenjeni
aspekt naše religije: veliko načelo ljubavi. (…) Jezik ljubavi u
Zajedničkoj riječi jednostavno je priznanje da ljudi imaju iste
duše svugdje.”
Sadržaj dokumenta
Zajednička riječ za nas i vas
Pismo je podijeljeno u tri poglavlja, koja sadrže brojne navode iz Kur’ana i Biblije:
•
•
•
Ljubav prema Bogu
Ljubav prema bližnjemu
Okupimo se oko Riječi zajedničke za nas i vas
Na početku prvog poglavlja Zajedničke riječi autori u prvom
redu definiraju tko je musliman: onaj koji vjeruje Nema Boga
osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik. Onaj ili ona
tko svjedoči ili odbacuje ove dvije formule, poznatije kao
dvije šehade, jest odnosno nije musliman.
Ljubav prema bližnjemu zahtijeva izričito ljubav prema
Bogu. Iako autori ove inicijative ne raspravljaju o osposobljenosti čovjeka da voli i ljubi Boga kao Božjem daru čovjeku, potanko razlažu ljubav prema Bogu, posebno se obazirući na Muhammedove riječi “Nema Boga osim Allaha,
On je Jedini, On druga nema, Njegova je vlast i Njemu pripada hvala i Njegova je moć nad svim stvarima”. Zahvaljujući Božjoj apsolutnosti i Jednoti, muslimani moraju biti
odani samo jednomu Bogu, Allahu. Također se naglašava i
potpuna posvećenost Bogu, zahvalnost Njegovoj Beskonačnoj Dobroti i Svemilosti, ali i vjernički strah pred Bogom koji
nagoni ljude da se klone grijeha: …I bojte se Allaha i znajte
da On teško kažnjava (2, 19).
“…U Kur’anu duše su prikazane sa tri glavna obilježja: umom
ili inteligencijom, stvorenim za razumijevanje istine; voljom,
stvorenom za slobodu izbora; osjećanjem, stvorenim za ljubav prema dobrome i lijepome. Drugačije rečeno, čovjekova
duša spoznaje kroz razumijevanje istine, želje za dobrim i
kroz časna osjećanja i ljubav prema Bogu. (…) Bog zapovijeda ljudima da ga se boje koliko je to moguće i da slušaju
(tako da razumiju istinu); da se pokoravaju (tako da žele dobro) i da se daju (tako pokazujući ljubav i vrlinu), što je, Bog
kaže, najbolje za naše duše.” (Zajednička riječ, str. 16).
Ljubav prema Bogu, prema islamskom vjerovanju, nije nestalna ili djelomična, nego potpuna i sveobuhvatna svakodnevna predanost. A svakodnevno ponavljanje šehade nudi
muslimanima put kojim mogu doći do ljubavi prema Bogu i
biti mu potpuno posvećeni.
O ljubavi prema Bogu u kršćanskoj tradiciji se raspravlja
odmah nakon ljubavi prema Bogu u islamskoj tradiciji. Primjetno je kako se navodi prvenstveno citat iz Staroga zavjeta
iz molitve Shema (Israel). Ovdje treba napomenuti kako puni
naslov molitve Čuj, Izraele!, židovskog vjerovanja iz Ponovljenog zakona 6, 4-8, na hebrejskom glasi Shema Israel, međutim autori navode samo prvu riječ Shema. Zovkić smatra
da je izostavljanje oslovljavanja naroda Israel vjerojatno rezultat političke napetosti između države Izrael i Palestinaca,
što nije tema ovog rada te nećemo ulaziti u detaljnu analizu
te problematike.
Citat iz Ponovljenog zakona, na koji se pozivaju autori Zajedničke riječi, glasi: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve
je jedan! Zato Ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim,
svom dušom svojom i svom snagom svojom!” Drugi značajniji
biblijski citat koji se navodi jesu Isusove riječi iz Matejeva
evanđelja 22, 34-40:
Usp. Zovkić, M., “Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa kršćanskim
poglavarima”, nav. čl., str. 13.
Usp. Mk 12, 28-34 i Lk 10,25-28.
status, broj 15, proljeće 2011.
15
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
“A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a
jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?’ A on mu reče:
‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom
dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva
zapovijed. Druga, ovoj slična: ‘Ljubi svoga bližnjega kao
sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon
i Proroci.’”
Islamski teolozi u zaključnom razmatranju prvog poglavlja
kršćansku zapovijed ljubavi prema Bogu izjednačavaju s hadisom Poslanika Muhammeda da “nema boga osim Allaha,
On je Jedini, On druga nema…”, odnosno “Poslanik Muhamed s.a.v.s. je možda, kroz nadahnuće, još jednom izrekao
biblijsku prvu zapovijed” (str. 19-20).
Drugo poglavlje inspirirano je međuljudskim odnosima, odnosima prema bližnjima, susjedima. Prema islamu izvor
ljubavi prema bližnjemu svoj temelj ima u ljubavi prema
Bogu. Iz te ljubavi prema Bogu izvire ljubav prema bližnjemu. Njezino provođenje u praksu ima poseban temelj u
hadisu Poslanika Muhammeda: “Nitko od vas vjere nema sve
dok svog brata ne voli kao sebe”, ili druga varijanta: “Nitko od
vas vjere nema sve dok svog bližnjeg ne voli kao sebe.” Naime,
Vjerovjesnik Muhammed samu vjeru u Boga veže uz odnos
s bližnjim (bratom ili susjedom), za koju nisu dovoljne same
molitve nego odnos mora biti potkrijepljen darežljivošću i
požrtvovanošću (str. 20).
Tumačeći kršćansko poimanje ljubavi prema bližnjemu, autori ponovno navode citate iz Matejeva i Markova evanđelja
o ljubavi prema bližnjemu (Mt 22,38-40, i Mk 12,31), kao
i Levitski zakonik 19,17-18 gdje se govori o ljubavi prema
bratu i sunarodnjaku u izraelskom narodu. Potreba ljubavi
prema bližnjemu u izraelskom narodu ne izlazi iz okvira
vlastitog naroda. Pojam “bližnji”, kako navodi A. Augustinović, u Starom zavjetu je imao univerzalni domet, međutim
Izrael je skučio njegovo značenje na pojam “brat”, koji se odnosi samo na Izraelce, i strance koji borave među Izraelcima
iz određenih razloga, nikako i na ostale narode. Može se
reći kako su Izraelci imali opće shvaćanje ljubavi prema bližnjem: ljubi svoga bližnjeg, to jest Izraelca ili stranca koji s
tobom boravi, ali nisi dužan ljubiti one koji ne pripadaju u
taj okvir.
Iako, kako smo već naveli, izostaje obraćanje muslimanskih
poglavara i teologa židovskom narodu, u cijelom tekstu Zajedničke riječi prisutni su citati i iz Tore, odnosno kršćanskog
Starog zavjeta. Naime, Stari zavjet, pored Novog zavjeta, čini
cjelovitu kršćanski Bibliju, ali kršćani bi se rijetko kad pozivali na neki starozavjetni tekst, ukoliko novozavjetni bolje i
preciznije donosi određene dijelove koji se odnose na vjeru
ili moral, osim ako se ne radi o teološkoj analizi pojedinih
Usp. Augustinović, A., Povijest Isusova, Povijesna sinopsa Evanđelja I.,
Sarajevo: Svjetlost, 1984., str. 191-192.
Isto.
16
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
dijelova teksta. U ovom slučaju, ako bi kršćanski autor pisao
Zajedničku riječ, bilo bi dovoljno pozvati se samo na Isusove
riječi iz Novog zavjeta, kojima bi se ilustrirala ljubav prema
bližnjemu, jer je novozavjetni pojam bližnji mnogo širi nego
starozavjetni, koji se odnosi samo na braću ili sunarodnjake,
ne i na sve ljude, pripadnike drugih naroda. Postavlja se pitanje da li se autori Zajedničke riječi na neizravan način
obraćaju i Židovima? Zašto ih nisu mogli imenovati u
naslovu, kao što su imenovali sve kršćane? U prilog ovoj
činjenici govori i treće poglavlje Zajedničke riječi pod naslovom “Okupimo se oko riječi zajedničke za nas i vas”, gdje se
navodi kako postoji “zajednički temelj i veza između Kur’ana,
Tore i Novog zavjeta”. Očigledno je kako autori nisu željeli
prešutjeti niti zaobići vrijednost židovske tradicije i židovskih izvora u međureligijskoj komunikaciji monoteističkih
tradicija, ili kako ovdje naglašavaju “sljedbenike Knjige”. Iz
svojega kršćanskog iskustva znam kako kršćani Stari zavjet
odveć rijetko nazivaju samo jednim imenom: Tora10, dok je
u islamskoj tradiciji Tevrat ili Tora naziv koji podrazumijeva
ukupnost židovskih spisa.
Bez ikakve nakane ili želje da umanje razlike između islama
i kršćanstva, autori se opet vraćaju na zajednički temelj ovih
dviju (triju!) religija: jednota Boga je zajednička veza Tore,
Novog zavjeta i Kur’ana, odnosno židovstva, kršćanstva i
islama.
“I Shema u Tori (Pnz 6,4) počinje sa: Čuj, Izraele! Jahve je
Bog naš, Jahve je jedan! Isto tako, Isus a.s. (u Evanđelju po
Marku 12, 29) kaže: Prva zapovijed glasi: “Slušaj, Izraele:
Gospodin Bog Gospodin je jedini.” Slično, u Kur’anu Bog kaže:
Reci: “On je Allah – Jedan! …i nitko Mu ravan nije!” (al-Ihlas
112,1;4). Prema tome, jednota Boga, ljubav prema Njemu i
ljubav prema bližnjemu, tvore zajednički temelj na kojemu
su islam i kršćanstvo (i židovstvo) zasnovani”. (str. 28)
Okupljanje oko Zajedničke riječi u stanovitom smislu jest
dužnost muslimana; da oni, kao narod Knjige, kao “sljedbenici Knjige”, pozivaju druga dva naroda Knjige na suradnju.
Taj iskaz je svetopisamski imperativ za suradnju, koja se teološki opravdava Božjom Jednotom, ljubavlju prema Bogu iz
koje proizlazi ljubav prema bližnjemu.
10 Stari zavjet (ili savez) prema kršćanskom učenju shvaća se dvojako. Prvenstveno se odnosi na pojam “starog i novog saveza”. Stari Savez Bog je
sklopio s izabranim narodom na Sinaju (Izl 19, 24) a Novi savez sklopljen je
osobi Isusa Krista. Drugi način odnosi se na Stari zavjet kao zbirke izraelsko-židovskih knjiga. Kršćanstvo preuzima grčko-latinski kanon svetih starozavjetnih knjiga, odnosno Septuagintu te se zbog toga razlikuje od sveukupne židovske literature koja pod kanonskim spisima ne podrazumijeva
apokrifne knjige (Tobija, Judita, Mudre izreke itd.), Usp. Leksikon temeljnih
religijskih pojmova, Židovstvo. Kršćanstvo. Islam., Zagreb: Prometej, 2005.
str. 458-459.; Tora je prema rabinu Kotel Da Donu, “prvi i najvažniji pisani
izvor židovske literature. (…) Sve što je napisano u Tori, njezini odsječci,
riječi, slova i znakovi najpoznatiji su i najautoritativniji izvor židovske literature (…). Sve proročke knjige i Spisi, te usmena Tora, oslanjaju se na nju.
Pisana Tora ili Mojsijeva Tora poznata je i kao Petoknjižje”. Tako Židovi
koriste izraze Tenah što je vokalizirana kratica za Toru, Nevim (Proroci) i
Ketuvim (Spisi). Usp. Kotel Da Don, Židovstvo. Život, teologija i filozofija,
Zagreb: Profil, 2004., str. 483.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
“Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko
jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim
Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci
da smo mi muslimani!” (3, 64)”.
ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, bogovima
ne držimo” (3,64).
Islamski teolozi, autori Zajedničke riječi, ovaj ajet tumače
na sljedeći način: Jednota Boga odnosi se na izraz “da nikoga Njemu ravnim ne smatramo” dok se izraz “da se nikome
osim Allahu ne klanjamo” odnosi na potpunu posvećenost
Bogu, samim tim i na prvu i najveću zapovijed, odnosno
ljubav prema Bogu (str. 29). Tumačeći dio “da jedni druge,
pored Allaha, bogovima ne držimo” autori se pozivaju na tumačenje Abu Ja’far Muhammad bin Jarir al-Tabarij, komentatora Kur’ana iz 10. stoljeća. Al-Tabarij ističe kako se ovaj
dio svetog teksta odnosi na međuljudske odnose u smislu da
“nikoga među nama ne treba slušati, odričući se onoga što je
Allah naredio, niti ikoga slaviti, klanjajući mu se na isti način kao što se klanja Allahu”. Autori dalje tumače ovaj dio na
način kako bi Židovi, kršćani i muslimani trebali slobodnom
voljom slijediti ono što im Bog zapovijeda i ne “klanjati se
kraljevima i sličnima” (str. 30).11
Autori na kraju ističu zašto je iz današnje perspektive bitan
i neophodan dijalog između kršćana i muslimana, ali i pozivaju na činjenje dobrih djela jedni prema drugima:
U nastavku, autori naglašavaju kako muslimani načelno nisu
protiv kršćana, niti je islam protiv kršćana. Problemi mogu
nastati ukoliko dođe do rata, ukoliko bi kršćani zapodjenuli
rat protiv islama u smislu da ih istjeruju iz zavičaja, protjeruju s njihovih ognjišta, vrše genocid na njima i sl. Autori se
također pitaju da li je kršćanstvo kao takvo protiv islama.
Opet na osnovu novozavjetnih citata zaključuju kako kršćani nisu protiv njih jer se i kod evanđelista Marka i Luke:
“Tko nije protiv nas, taj je za nas” (Mk 9,40; usp. Lk 9,50).
Potpisnici Zajedničke riječi tumače kako se ovakvi tekstovi
odnose na ljude koji nisu kršćani, ali priznaju Isusa, Isa kao
poslanika Božjeg.
“Zbog toga mi pozivamo kršćane da ne smatraju da su muslimani protiv njih, već sa njima, u skladu s riječima Isusa
Krista.
Na koncu, kao muslimani, poslušavši Sveti Kur’an, mi zovemo kršćane da se okupimo oko zajedničke bīti naših dviju
vjera: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu
11 Ipak, ovaj kur’anski ajet poznaje i druga tumačenja. Naime, M. Asad
ovako prevodi ajet 3,64: “Reci: ‘O sljedbenici ranijih Objava, okupimo se oko
jednog načela koje je i nama i vama zajedničko: Mi ćemo slušati samo Boga,
i nećemo prihvaćati ljudska bića kao naše gospodare pored Boga.’” Komentirajući ovaj dio M. Asad navodi kako gornji poziv muslimani upućuju kršćanima pozivajući ih da se klanjaju samo jednom Bogu a ne i Isusu, kome
kršćani pripisuju božanstvenost, a u stanovitom smislu i svecima se pripisuju božanske karakteristike. Poziv se također odnosi i na Židove koji Ezri
pripisuju kvazibožanski autoritet pa čak i nekim svojim velikim talmudskim učenjacima. (Asad, M. Poruka Kur’ana, Sarajevo: El-Kalem, 2004. str.
74.) U razgovoru s jednim islamskim teologom, s Fakulteta islamskih nauka
u Sarajevu, doznala sam kako su dozvoljena različita tumačenja određenih
dijelova Kur’ana kako bi se “djelovalo u skladu s vremenom u kojem se živi”.
Naime, neke tekstove treba čitati uvažavajući iskustvo suvremenih ljudi.
Neka ovo zajedničko tlo postane osnova sveg budućeg međureligijskog dijaloga među nama, jer je to stav o kojemu
ovisi sav Zakon i Proroci (Mt 22,40)” (str. 32-33).
“Sa užasnim naoružanjem modernog svijeta, sa muslimanima i kršćanima isprepletenim svugdje kao nikad prije, ne
bi bilo pobjednika u sukobu između više od polovine stanovnika svijeta. Zbog toga je naša zajednička budućnost na iskušenju. I sami opstanak svijeta možda je na kocki. (…) Zato,
neka naše razlike ne uzrokuju mržnju i svađu među nama.
Natječimo se međusobno u pravednosti i dobrim djelima.
Poštujmo jedni druge, budimo pravedni i dobronamjerni
jedni prema drugima i živimo u miru i slozi.” (str. 35).
Mi ovomu tek možemo dodati: jezoviti, umobolni napadaji na New York i Washington, infernalni Guantanamo,
za cijeli svijet porazni ratovi u Iraku i Afganistanu, bosanskohercegovačka kalvarija agresije, rata i poraća, na razini,
vrlo uvjetno kazano, globalnih i lokalnih tragedija, koje su
zapravo nedjeljive u poimanju patnje, boli, razaranja i nasilja nad drugim, u zajedničkom, općečovječanskom smislu,
potvrđuju ovozemaljsku vjerodostojnost i Božju Providnost
izričaja, molitve, želje i nade Zajedničke riječi.
Odgovor svjetske i bh. javnosti na
inicijativu Zajednička riječ za nas i vas
Iako je Zajednička riječ, kako smo već naveli, službeno objavljena 13. listopada 2007., javnosti je bila poznata i prije. Tako
su mnoge svjetske, medijske kuće već 11. listopada objavile
kako se 138 muslimanskih poglavara i teologa obraća kršćanima cijelog svijeta pozivajući ih na mir. Najčešće isticana
rečenica jest poziv potpisnika na mir među kršćanima i muslimanima o kojemu ovisi budućnost cijelog svijeta. Ovdje
nećemo ulaziti u nabrajanja svih svjetskih medijskih kuća
koje su prenijele vijest, nego ćemo se posebice osvrnuti na
reakciju bosanskohercegovačke javnosti i bosanskohercegovačkih medija. Navest ćemo samo znakovit podatak: do današnjega je dana na engleskom jeziku objavljeno 717 reakcija
diljem svijeta, prvih dana vijest je prenijelo 57 agencijskih
kuća, od židovskih odgovora na engleskom jeziku zabilježena su tri, dok je kršćanskih reakcija bilo oko 60. Također je
primjetno kako su u prvome danu sve reakcije bile pozitivne,
dok su kasnije uslijedile primjedbe o isključenosti Židova iz
kršćasnko-muslimanske korespondencije, kao i ostalih velikih religija koje su također bitan faktor u očuvanju svjetskog
mira.12 Ipak, vjerojatno najveća medijska promocija Zajed12 Detaljne informacije o medijskim reakcijama prvih dana vidjeti: A Common Word in the News, www.acommonword.org.
status, broj 15, proljeće 2011.
17
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
ničke riječi jest postojanje službene Internet stranice posvećene samo dotičnoj inicijativi, koju je pokrenuo Kraljevski
institut All Al-Bayt iz Ammana. Na službenoj stranici, na
engleskom jeziku, mogu se naći gotovo sve inicijative pokrenute od objavljivanja Zajedničke riječi do danas.
Odjek Zajedničke riječi u BiH
Zajednička riječ kao inicijativa na globalnom planu u dnevnim bosanskohercegovačkim tiskovinama imala je odjeka i
spomenuta je kao pozitivna inicijativa, ali joj je posvećena
neusporedivo manja pozornost, no u medijima u ostatku
svijeta. Već su i drugi autori upućivali na nesrazmjer odjeka
glede određenih događanja u svjetskim medijima, usporedimo li ih s bosanskohercegovačkim medijima ili “medijima”.13 Ovdje izdvajamo nekoliko primjera: s jedne strane
u našoj javnosti bilo je prisutno veliko zanimanje i pozorno
praćenje burnih reakcija vezanih za mučne i nemile događaje, povodom objavljivanja neumjesnih i degutantnih karikatura Poslanika Muhammeda u danskim medijima, kao i
negativne reakcije na govor pape Benedikta XVI. u Regensburgu. Već smo naveli kako su, vjerojatno potaknuti iskustvom reakcije bh. javnosti na objavljivanje karikatura Poslanika Muhammeda, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić i dr.
Enes Karić, ondašnji dekan Fakulteta islamskih nauka, pozvali muslimane širom Bosne i Hercegovine da ne organiziraju nasilne prosvjede u Bosni i Hercegovini. Poslije ovih,
u najmanju ruku neugodnih zbivanja, uslijedio je posjet
pape Benedikta XVI. Plavoj džamiji u Turskoj te objavljivanje otvorenog pisma 138 muslimanskih poglavara i teologa
kršćanima cijelog svijeta. Posebice potonja vijest, koju sada
uzimamo kao primjer, inicijativa Zajednička riječ izazvala
je senzacionalne reakcije u mnogim svjetskim medijima i o
njoj se izvještavalo nekoliko dana; Zajednička riječ nije, međutim, imala velikog odjeka u našim sekularnim medijima,
dok se u vjerskim medijima moglo pronaći značajniji broj
reakcija na inicijativu koja je ovdje u središtu pozornosti.
Razlog ovakvog odnosa medija općenito prema religijskim
temama, a posebno prema sadržajima koji potiču međureligijsko razumijevanje, možemo potražiti i u spomenutoj
studiji iz 2007. Konrad Adenauer Fondacije, gdje nekoliko
autora iz različitih tradicija analizira odnos medija i religije u
bosanskohercegovačkoj javnosti. Studija također obuhvaća
analizu medijskih izvješća o pojedinim religijama, vjerskim
blagdanima, vjerskim službenicima itd. Poražavajuća je činjenica dominacije jedne vjerske tradicije u pojedinom
mediju, u kojemu se, istodobno, druge tradicije zaboravljaju, prešućuju ili ih se spominje u negativnom kontekstu.14 Ovakav pristup vjerskim temama prisutan je, na žalost,
u skoro svim bosanskohercegovačkim tiskanim i elektronič13 Usp. . Brkić, M. A., “Kako onda voditi dijalog?” u: Religijski pogledi. Časopis za pitanja religije i ljudskih prava., God. IV, prosinac 2007., str. 29-33.
14 Usp. Tajić, Lea, (ur.), Mediji i religija, Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer, 2007.
18
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kim medijima. Tako se s profesorom Franjevačke teologije,
Ivanom Šarčevićem, možemo složiti u sljedećem:
“Naime, u našem društvu prisutna su dva ekstrema u odnosu prema religiji kojih nisu lišeni ni mediji ni novinari. S
jedne strane, još je uvijek kod manjeg ali utjecajnog broja
novinara prisutan ostatak marksističko-materijalističkoga
nazora po kojem je religija štetna za društvo, otuđenje čovjeka, a vjernici se promatraju kao ljudi koji još nisu dovoljno prosvijećeni, na nižem stupnju svijesti. Nazvao bih
to dogmatiziranim laicizmom, ili neprosvijećenim (nekad i
agresivnim) laicizmom jer ne dopušta razlike (…). Ima i nešto novinara koji smatraju da su religije i vjerski službenici
najodgovorniji za sukobe u BiH (…). Nasuprot dogmatiziranom laicizmu nalazi se drugi ekstrem – neprosvijećena
(agresivna i netolerantna) dogmatizirana religioznost koja u
konačnici ima tendenciju ili izjednačavanja religiozne sfere s
društvom ili postavljanje religije i religijskih institucija iznad
društvenih.”15
Šarčević također navodi nekoliko važnih zadataka koje bi
medijski radnici, bez obzira da li rade u sekularnim ili vjerskim medijima, trebali imati na umu u odnosu na medije i
religiju:
“Bolje poznavanje religioznosti kao antropološkoga fenomena, kao ljudske egzistencijalne čežnje i potrebe, te religije/
religija kao društvenog fenomena. Time će se izaći iz stava
ignoriranja, arogancije ili kompleksa manje vrijednosti, kao i
dodvoravanja vjerskim službenicima. To podrazumijeva širi
uvid u religiju i religioznost a ne njihovu redukciju samo na
vanjštinu. Manjak elementarne teološke izobrazbe je karakteristika mnogih naših novinara. To ne znači odmah i vjersku pripadnost nego otvorenost za drugoga i dijalog s vjernicima. Nužna je kritičnost i samokritičnost u informiranju.
Naime, dok smo u prošlom sustavu živjeli pod cenzurom, u
vremenu tranzicije živimo pod jakom autocenzurom, osobito prema “svojima”, prema pripadnicima istoga naroda, ili
prema pripadnicima iste konfesije.”16
Odjek u sekularnim medijima
Kao što smo mogli vidjeti, inicijativa Zajednička riječ prenosi nekoliko nedvojbenih, dragocjenih poruka od iznimne
važnosti za našu svakodnevicu, napose i budućnost: uspostavljanje i očuvanje trajnog mira u svijetu, na koji nas, podsjećanja radi, poziva 138 uglednih muslimanskih znanstvenika širom svijeta! U tom svom obraćanju oslanjaju se na
svete tekstove: Kur’an i Bibliju, naglašavaju važnost iznalaska zajedničkih temelja u gradnji dobrosusjedskih odnosa:
ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu je zajednička
svim abrahamskim tradicijama i njihov vrlo bitan element.
Cilj im je bio mir! Cilj im je bilo poticanje temeljnog znanja
15 Usp. Šarčević, Ivan, “Religija između ekstrema” u: Tajić, nav. dj., str. 8.
16 Šarčević, nav. čl., str. 9.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
o dvjema vjerama: kršćanstvu i islamu, kako bismo izašli iz
mraka neznanja jednih o drugima koje vrlo često rađa konfliktima! Sjeća li se netko da je čuo, jasno i glasno, a kamo li
s akcentom na njezin univerzalizam i nezaobilaznost u našoj
prijetećoj stvarnosti, ove poruke u Bosni i Hercegovini na
dan kad su objavljene, 13. listopada 2007.? Ne, jer su prvi
put objavljene tek nekoliko dana kasnije i to vjerojatno stoga
jer je vijest bila povezana s visokim vjerskim dužnosnikom,
premda čak ni tada vijest kao vijest nije bila odveć bitna. Pitamo se, zdvajajući, nismo li se mi u BiH možda zasitili ovakvih poruka? Možda nam poruke o miru i gradnji suživota nisu nasušno potrebne, poput kruha i vode? Ili nam
ih, jednostavno, nema tko prenijeti!?
Možda, iz prethodno navedenih razloga ili zbog nezanimljivosti sadržaja za urednike, za koje jamčimo da bi bio, blago
kazano, barem zanimljiv javnosti, ili pak poradi sramotne
neinformiranosti novinara, o inicijativi Zajednička riječ u
sekularnim bosanskohercegovačkim medijima se vrlo malo
izvješćivalo. Tako nismo mogli pronaći niti u jednim dnevnim bosanskohercegovačkim tiskovinama (Oslobođenje,
Dnevni avaz, dnevne novine San itd.) kraću ili dužu vijest o
pokrenutoj inicijativi 11., 12., 13. ili 14. listopada 2007; istodobno, svi su svjetski mediji bili preplavljeni ovom viješću.
Prema nama dostupnim informacijama, prvo spominjanje
Zajedničke riječi doživjelo je svoje ukazanje u tjedniku Dani
od 19. listopada 2007., ali u kontekstu osvrta na održavanje VIII. konferencije Unije franjevaca manje braće (UFME),
održane u Sarajevu 9.-14. listopada 2007. Dnevne tiskovine:
Dnevni avaz i Oslobođenje 4. prosinca 2007. donose vijest o
reakciji 300 kršćana (objavljenu u New York Timesu 18. studenog 2007.) na Pismo 138 muslimanskih poglavara, u kojima Dnevni avaz17 u naslovu ističe kako kršćani traže oprost
od muslimana, te donosi osnovne informacije o Zajedničkoj
riječi. Poslije ove, vrlo šture reakcije, Oslobođenje u nekoliko navrata donosi kratke vijesti, od svega nekoliko redaka,
vezane uz inicijativu Zajednička riječ. Dnevni avaz pak, s
obzirom da je, prema spomenutoj studiji Konrad Adenauer Fondacije18, vodeća novina kada su u pitanju objavljeni
tekstovi o temama izravno ili posredno vezanim za religiju,
posebice o islamu i Islamskoj zajednici u BiH, u više navrata
donosi informacije o Zajedničkoj riječi u sklopu praćenja
aktivnosti poglavara Islamske zajednice u BiH, dr. Mustafe
Cerića. Tako se Zajednička riječ spominje u izdanjima od
14. prosinca 2007. (pozitivna reakcija kršćana na Zajedničku
riječ), 19. i 20. prosinca 2007. (u sklopu intervjua dr. Mustafe
Cerića povodom Bajrama), 2. kolovoza 2008. (reakcija na
trodnevnu konferenciju na univerzitetu u Yaleu, na kojoj je
sudjelovao i dr. Mustafa Cerić), 18. srpnja 2008. (izvještavanje o trodnevnoj Svjetskoj konferenciji o dijalogu organiziranoj u Madridu, na kojoj je također sudjelovao dr. Mustafa
Cerić), 14. listopada 2008. (na Sveučilištu u Cambridgeu, u
Engleskoj, organizirana je druga konferencija pod naslovom
17 Kao izvor ove vijesti Dnevni avaz navodi Muslimansku informativnu novinsku agenciju (MINA).
18 Tajić, nav. dj., str. 174.
“Zajednička riječ i budućnost muslimansko-kršćanskog
uvažavanja”, u nizu kršćanskih odgovora na Zajedničku riječ
na kojoj je sudjelovao dr. Mustafa Cerić), 4. studenog 2008.
(najava održavanja Katoličko-muslimanskog foruma u Vatikanu, gdje će 24-članu delegaciju muslimana iz cijelog svijeta predvoditi dr. Cerić, koji će se također Papi obratiti u
15-minutnom govoru), 23. studenog 2008. (dr. Cerić je bio
prisutan u Münchenu prigodom dodjeljivanja “Eugen Biser”
nagrade inicijativi Zajednička riječ. Iako je, prema mojom
saznanjima, nagrada “Eugen Biser”19 uručena cijeloj inicijativi Zajednička riječ, Dnevni avaz prenosi kako je nagrada
uručena reisu-l-ulemi Ceriću.) itd. Iz priloženog je vidljivo
kako Zajednička riječ vjerojatno nikada ne bi bila spomenuta
u Dnevnom avazu da se s njom u vezu nije dovodio poglavar
Islamske zajednice u BiH, što je samo po sebi pozitivno. No,
nije li trebalo malo više posvetiti pozornosti samoj inicijativi
i njezinim porukama, bez da je se spominje samo radi akcija
koju poduzimaju naši vjerski poglavari?
U Oslobođenju, pored već spomenutog 4. prosinca 2007.,
vijesti o Zajedničkoj riječi se mogu naći u izdanjima od 31.
srpnja 2008. (vijest o konferenciji na Yale univerzitetu u
SAD-u), 14. listopada 2008. (informacije o spomenutoj konferenciji na Sveučilištu u Cambridgeu) i 12. studenog 2009.
(informacija o održanom susretu mladih teologa u Sarajevu
na seminaru pod nazivom “Zajednička riječ za nas i vas. Poticaj međureligijskoj suradnji u BiH”).
Kao što se može zamijetiti, Zajedničkoj riječi nije posvećen
niti jedan dulji, kritički osvrt. Naslovnica kakve tiskovine joj
nipošto i nikako nije mogla biti posvećena, kao, recimo, u
američkom magazinu Time, čak dva dana ranije! Vijesti su
bile vrlo kratke, poput onih u Oslobođenju, ukoliko se odnose samo na spomenutu inicijativu. Ukoliko se, međutim,
o njoj govori uzgred, ponajprije u sklopu mirotvornih aktivnosti koje provodi poglavar islamske zajednice u BiH, dr.
Mustafa Cerić, onda se mogu naći i nešto dulje vijesti.
Prispodobimo li to s reakcijama, komentarima, analizama,
naslovnicama, kolumnama, istupima i interviewima u najčitanijim tiskovinama i najmoćnijim tv postajama u vodećim
svjetskim medijima, postaje razvidna i porazna gromoglasna šutnja bh. medija; zlokobna šutnja, kao dobro tempirana
bomba, staro je i moćno oružje medijskih konstruktora zbilje, premda tek jedno iz neiscrpna arsenala u iskonstruiranoj
poslijedaytonskoj stvarnosti našega poraća kao vođenja rata
drugim sredstvima.
19 U knjizi A Common Word between Us and You” na str. 253 stoji: “Nagrada Eugen Biser dodijeljena je inicijativi Zajednička riječ za nas i vas 22.
studenog 2008. Nagradu su primili Nj. K. V. Princ Ghazi bin Muhammad,
šejh Al-Habib Ali al-Jifri i reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, kao priznanje za
doprinos muslimansko-kršćanskom dijalogu.”
status, broj 15, proljeće 2011.
19
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Odjek u vjerskim glasilima u BiH
Vjerski mediji su se ipak unekoliko drugačije odnosili prema
inicijativi Zajedničke riječi. Reakcije nisu izostale. Zbog
ograničenosti prostorom, ovdje donosim samo neke od kraćih osvrta iz 2007., 2008. i 2009. g. na odjek spomenute inicijative u Katoličkom tjedniku, Svjetlu riječi, Preporodu, službenoj stranici Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (www.rijaset.ba), glasilima koja se objavljuju u Bosni
i Hercegovini. Odjek Zajedničke riječi također je zabilježen
i u Religijskim pogledima, časopisu koji objavljuje Međureligijsko vijeće u BiH; kao tema susreta studenata teologije
također u organizaciji Međureligijskog vijeća u BiH, te u najnovijem priručniku za međureligijski odgoj: Monoteističko
troglasje.
Mjesečnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Svjetlo
riječi u br. 296, god. XXV. (listopad 2007.), na razini vijesti,
pod naslovom “Pismo o dijalogu moglo bi uvesti islamsku
ekumenu” donosi sažetu reakciju isusovca Christiana Trolla,
profesora na Visokoj teološko-filozofskoj školi Sankt Georgen u Frankfurtu, inače objavljenu 22. listopada 2007. Navodi
se kako bi pismo moglo biti početak nove islamske ekumene,
da je objavljeno u Washingtonu, da ga potpisuju muslimani
s raznih strana svijeta i upućuju svim kršćanima, te se ističu
bitne misli inicijative: odgovornost kršćana i muslimana za
mir u svijetu i citiranje Biblije i Kur’ana u pozivanju na mir:
“Troll smatra da je uzbudljiva činjenica što pismo citira biblijske tekstove, doslovno prenesene iz kršćanskih i židovskih prijevoda. Ovdje se naslućuje lom s klasičnim islamskim
učenjem. Sveti spisi židova i kršćana prema Kur’anu važe kao
patvoreni i nepouzdani. Ovo shvaćanje nije u pismu ni spomenuto niti eksplicitno modificirano, rekao je Troll”.
Katolički tjednik br. 42, tjedne novine Vrhbosanske nadbiskupije, od 21. listopada 2007., također na razini vijesti donosi osnovne informacije o inicijativi Zajednička riječ pod
naslovom “138 islamskih vođa piše Papi: ‘Imamo zajedničku
Riječ’”. Iz samog naslova vidljivo je kako Katolički tjednik
ističe da se 138 muslimana prvenstveno obraća papi Benediktu XVI., a tek u tekstu se spominje kako je Pismo upućeno i ostalim kršćanima širom svijeta. Također se navode
dvije najčešće citirane rečenice iz Zajedničke riječi “Bez mira
između ovih vjerskih zajednica, ne može biti ni značajnog
mira u svijetu. Budućnost svijeta ovisi o miru između kršćana i muslimana.” Naveden je razlog pisanja dokumenta:
godišnjica reakcije na govor u Regensburgu, a istaknuta su
i imena nekih potpisnika, te se naglašavaju sličnosti između
dviju vjera koje se posebno očituju u poimanju odnosa s
bližnjima na osnovu vjere u jednog Boga. Katolički tjednik
konstatira kako u dokumentu nema spomena “o nasilju kojega se čini u ime vjere, upravo u islamu.” Istaknuta je i reakcija kardinala Jean-Louis Taurana, predsjednika Papinskog
vijeća za međureligijski dijalog, koji je dokument okarakterizirao kao “vrlo interesantan i ohrabrujući.”
U Preporodu, islamskim informativnim novinama iz Bosne
i Hercegovine, u broju 21/863 od 15. studenog 2007. objavljen je članak pod nazivom “Neka razlike među nama ne
20
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
uzrokuju mržnju i sukob!”. Ponajprije se navodi povod objavljivanja Pisma 138 islamskih učenjaka i uglednika, godišnjica
reakcije na Papin govor u Regensburgu, zatim motiv upućivanja otvorenog pisma islamskih poglavara kršćanima cijelog svijeta: vjera u jednog Boga i ljubav prema Bogu i prema
susjedu. Autor ističe da je Zajednička riječ, pored toga što
daje poticaj međureligijskoj suradnji u cijelom svijetu, iznimno vrijedna “zato što je zasnovana na učenjima Kur’ana i
Poslanika islama, te zapovijedima koje je Isus Krist objasnio
u Bibliji.” Zanimljivo je što autor Isusa naziva “Isus Krist” jer
se Isus, jedan od poslanika u islamu, najčešće spominje pod
imenom Isa Pejgamber ili Isa, sin Merjemin. U daljnjem tekstu navodi se kome je sve upućeno Pismo, te se ističe velika
medijska pozornost koju je inicijativa dobila u svjetskim medijima (samo je, opetujemo, tijekom prvoga dana, 57 agencija prenijelo vijest), dok ju je američki magazin Time na naslovnoj stranici najavio dva dana ranije. Pismo poziva na dijalog, mir i očuvanje mira u svijetu, te na potrebu poštivanja
razlika između kršćanstva i islama.
Na službenoj stranici Rijaseta u Bosni i Hercegovini objavljeno je nekoliko kraćih vijesti koje se odnose na inicijativu
Zajednička riječ, a koje smo dobili ljubaznošću tamošnjih
djelatnika. Ovdje izdvajamo vijest od 28. siječnja 2008. g,
pod naslovom “Reisu-l-ulema u Davosu na sesiji Zajednička
riječ”, s nakanom naglašavanja utjecaja inicijative na sva pitanja od globalnog značaja. Vijest se odnosi na prisustvo reisul-uleme dr. Mustafe Cerića u Davosu, na svjetskom forumu
gospodarskih velesila – uz, nažalost, simboličnu nazočnost
predstavnika ostatka čovječanstva – gdje se najviše govori o
globalnoj ekonomiji. S obzirom da je, ipak, pitanje globalnog
mira i sigurnosti jedno od važnijih svjetskih pitanja, ne čudi
što je jedna od sesija bila posvećena i međureligijskom dijalogu. Izravno se oslanjajući na inicijativu Zajednička riječ,
u organizaciji Komisije C-100 (stotinu prominentnih ličnosti), koja promovira židovsko-kršćansko-muslimanski dijalog pri forumu u Davosu zadnjih sedam godina, održana je
sesija o očuvanju mira u svijetu. Dr. Cerić ovom prigodom
je izjavio: “Nema globalnog pitanja koje je izolirano od drugih pitanja, pa tako ni pitanje ekonomije ne može se odvojiti
od bilo kojeg drugog društvenog pitanja. Međureligijski dijalog je jedno od najkrupnijih društvenih pitanja našeg vremena, pa je razumljivo da se njime bavi i Davos, kao središte
globalizacije”.
Odjek Zajedničke riječi zabilježen je i u najnovijem priručniku za međureligijski odgoj, pod naslovom Monoteističko
troglasje. Uvod u judaizam, kršćanstvo i islam, gdje autori
Ivo Marković i Zilka Spahić Šiljak u poglavlju “Mir i nenasilje” pored osnovnih informacija o Zajedničkoj riječi, tko ju
je napisao, kada i zašto, ističu njezin značaj za razvoj dobrih
međureligijskih odnosa: “Ovakve inicijative daju nadu da će
odgovorni religijski učenjaci i vođe nastaviti raditi na izgradnji mira i objediniti tri monoteističke religije u Zajedničku
riječ ili sličan dokument jer monoteističko troglasje snažnije, utemeljenije i legitimnije može govoriti i doprinositi
miru među religijama.”20
20 Marković, I. i Spahić Šiljak, Z., “Mir i nenasilje” u: Monoteističko troglasje. Uvod u judaizam, kršćanstvo i islam, nav. dj., str. 95.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Jedini teološki osvrt!!!
Prigodom studijskoga posjeta uglednog njemačkoga teologa
Sarajevu, dr. Hansa Künga, 14. i 15. svibnja 2009., organizirana je Međunarodna konferencija Svjetski ethos za BiH.
Tim povodom, u sklopu govora o kršćansko-muslimanskim
odnosima na Fakultetu islamskih nauka, priređena je do
tada jedina znanstvena studija, jedini teološki osvrt u nas,
na inicijativu Zajednička riječ za nas i vas. Studiju je, pod
nazivom “Otvoreno pismo 138 muslimanskih teologa
kršćanskim poglavarima” priredio dr. Mato Zovkić, kao
jedno od 8 izlaganja na konferenciji. Dotičnu studiju Zovkić promatra iz perspektive međureligijske suradnje “jer je
prvotni cilj međureligijskog dijaloga uglavnom međusobno
upoznavanje i otklanjanje predrasuda. Kršćani kao manjina
u muslimanskim zemljama i muslimani kao manjina u zapadnim zemljama imaju potrebu pune religijske slobode,
socijalne pravde i zaštite svojih ljudskih prava. Stoga u dosadašnjem odjeku među muslimanima i kršćanima vidim
novu priliku za međureligijsku suradnju.” Kako autor navodi
“cilj dokumenta je umanjivati napetosti među sljedbenicima
monoteističkih religija i izgrađivati međusobno povjerenje”,
ali nije zaboravio naglasiti kako su Židovi prešućeni u ovom
obraćanju iz 2007. Analizirajući naročito povod nastanka
dokumenta, odnosno već mnogo puta spominjani Papin
govor u Regensburgu, zatim dvije poruke iz Ammana koje
su također prethodile nastanku dokumenta, autor ističe vrijednost dokumenta koja se prvenstveno očituje u pozivanju
na Bibliju i Kur’an, ali i na komentare kršćanskih autora koji
ukazuju kako je kvalitetna novost što potpisnici Zajedničke
riječi ističu ljubav prema bližnjemu i Bogu kao temelj islama.
Pored detaljne analize dokumenta, Zovkić donosi i pregled
pozitivnih reakcija katolika, protestanata, pravoslavnih i anglikanaca na Zajedničku riječ, te spominje održavanje “Katoličko-muslimanskog foruma” u Vatikanu, kao reakciju
pape Benedikta XVI. i službenog Vatikana na obraćanje 138
muslimanskih zvaničnika. Zovkić zaključuje kako “dosadašnji odgovori kršćanskih znanstvenih institucija i poglavara
pokazuju da kršćani različitih denominacija ozbiljno shvaćaju ovu inicijativu. Ovo je program za suradnju na dug rok
i opće dobro.”
Ista studija objavljena je prvotno u splitskom časopisu Crkva
u svijetu br. 3, god. 44, u rujnu 2009., a potom i u Religijskim
pogledima. Časopis za pitanja religije i ljudskih prava., koje
izdaje Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini, u listopadu 2009.
Zajednička riječ kao tema susreta
studenata teologija u Sarajevu
U organizaciji Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini
u Sarajevu, u prostorijama Jevrejske zajednice od 11. do 13.
studenog 2009., održan je susret studenata teoloških fakulteta iz BiH21 posvećen temi “Zajednička riječ za nas i vas
21 Projekt “Susreti mladih teologa” održava se već pet godina. Organizira
ga Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini uz podršku njemačke fon-
– poticaj međureligijskoj suradnji u BiH”. Prigodom tog susreta, tridesetak studenata različitih teologija u BiH imali su
priliku upoznati sadržaj dokumenta Zajednička riječ i razmijeniti mišljenja o spomenutoj inicijativi, za koju mnogi od
njih do tada uopće nisu znali. Profesori, predstavnici različitih tradicija, dali su svoj osvrt na dokument, približavajući
inicijativu studentima. Prvog dana susreta ispred Jevrejske
zajednice izlaganje je o spomenutoj temi imao Eli Tauber.
Potom je dr. Mato Zovkić iznio analizu i sadržaj dokumenta
Zajednička riječ te se osvrnuo na reakciju katolika i protestanata. Na kraju prvog dana mr. Ahmet Alibašić, profesor
na Fakultetu islamskih nauka održao je predavanje o međureligijskom dijalogu iz islamske perspektive. Ispred Srpske pravoslavne crkve dr. Darko Tanasković, orijentalist iz
Beograda, održao je predavanje o odjeku Zajedničke riječi
u poslanicama pravoslavnih patrijarha. Studenti različitih
fakulteta (Samir Zilkić, Davor Arnaut i fra Marijan Oršolić) su također održali predavanje svojim kolegama o spomenutoj inicijativi.22 Zanimljiva je bila reakcija studenata na
Zajedničku riječ u vidu konstatacije da “zajednička riječ” ne
mora biti samo inicijativa 138 muslimanskih teologa, odnosno ideje koje oni zastupaju. Prema riječima studenata Zajednička riječ jest i može biti svako zajedničko djelovanje
pripadnika monoteističkih tradicija u cilju izgradnje boljeg
bosanskohercegovačkog društva, bez obzira odnosilo se to
na socijalna, ekološka, politička, vjerska ili bilo koja druga
pitanja.23
Iako izravno njima nije bila upućena, na Zajedničku riječ su
odgovorili i židovski poglavari i teolozi. Ipak, vjerojatno iz
već navedenog razloga prešućivanja Židova, meni su bila
dostupna svega tri odgovora židovskih teologa i poglavara,
koji uglavnom reagiraju pozitivno, izražavajući zadovoljstvo
pokretanjem jedne ovakve inicijative.24 Dok su protestandacije Konrad Adenauer. Do sada je organizirano 15 susreta na kojima je
prisustvovalo preko stotinu studenata teologije: sa Fakulteta islamskih nauka, Bogoslovnog fakulteta “Sv. Vasilija Ostroškog” iz Foče, Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Franjevačke teologije. Susreti se organiziraju s ciljem
boljeg međusobnog upoznavanja studenata različitih teologija, izgradnje
povjerenja među njima, poticanja na znanstveno istraživanje jednih o drugima itd. Prigodom tih susreta studenti obiđu sva četiri spomenuta fakulteta, upoznaju se s organizacijom i načinom studija. U skladu s mogućnostima jedanput ili dva puta godišnje organiziraju se i tematski raznovrsni
seminari, za koje su zainteresirani studenti teoloških fakulteta.
22 Vijest od ovom susretu može se naći na službenoj stranici Međureligijskog vijeća, www.mrv.ba (15. 1. 2010.), te u Katoličkom tjedniku br. 46, od
22. studenog 2009., str. 4.
23 Suautorica ovog članka, kao djelatnica Međureligijskog vijeća, bila je
ujedno i organizatorica spomenutog seminara.
24 Prvi je odgovor uslijedio već 11. listopada 2007., odmah po objavljivanju
otvorenog pisma, kao pozitivna reakcija Three Faiths Foruma, u ime kojih
je odgovor poslao Sigmund Sternberg. Drugi odgovor je poslao profesor
židovskih studija na Sveučilištu u Virginiji, Peter Ochs, ponudio je nešto
dulji osvrt na inicijativu Zajednička riječ, napominjujući, prije svega, kako
je jedna ovakva inicijativa od velikog značaja za Židove i židovstvo: “Zajednička riječ došla je kao dar svima, također i onima koji prakticiraju židovstvo.” I treći odgovor zbio se prigodom susreta glavnih izraelskih rabina,
Shloma Amara i Yonaha Metzgera, i canterburyjskog nadbiskupa Rowana
Williamsa, 31. listopada 2007. u Jeruzalemu, sudionici su se osvrnuli i na
status, broj 15, proljeće 2011.
21
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
stski i pravoslavni biskupi i teolozi ponudili brojne studijske
reakcije koje je teško ovdje sve nabrojati.25
Zaključak
Iza medijskih konstruktora bosanskohercegovačke zbilje,
proizvođača trostrukog simulakruma bh. beznađa, na čijim
proizvodima naše svakodnevice možete pročitati “made in
USA; Days after Dayton”, stoje njihovi politički gospodari,
partitokratsko-mafiokratske falange, cvijet tuzemne kakistokracije, besprizorna elita vladavine najgorih; blaženi u
kaljuži naci-tribalizma, cosanostrinske beskrupuloznosti i
neutažive tajkunske pohlepe. U njihovu su odabranu društvu i pripadnici skrajnje desnih, ultrakonzervativnih skupina
iz svih ovdašnjih crkvenih iliti vjerskih organizacija.
Stoga su, naravno, duhovno nadahnute, neveselom planetarnom zbiljom duboko osviještene i hlepnjom za općečovječanskim dobrom čvrsto utemeljene inicijative poput Zajedničke riječi, prst u oko ovdašnjem naizgled čovjekolikom,
kakistokratskom bestijariju; njima uputiti Zajedničku riječ
znači zapravo oskvrnuti je i baciti biserje pred svinje.
Unatoč svim prividima demokratizacije, pričimbama građanskih prava, civilnog i otvorenog društva, nevoljka i mucava svladavanja abecedarija, uz taktiranje štapom i mrkvom
EU, u šapama i čeljustima spomenute kakistokracije i dalje
su policija, vojska, sudstvo, izobrazba, gospodarstvo, zdravstvo i mediji. Intelektualna bh. elita, ponovimo, ne posjeduje
dostatnu, kritičnu masu, baš kao niti šačica neovisnih i pismenih novinara, koji sizifovski odbijaju biti pripuzi, kućni
mezimci i udvorice gore opisane mafijokracije. Napola sljeparski, napola nezainteresirano, Sjedinjene Države i Europska unija neumoljivo drže BiH prikovanu na Prokrustovu
postelju kobnoga Daytonskog sporazuma; pervertirani je to
instrumentarij koji mrcvari BiH u hropcu, održavajući je na
rubu života- točnije, ne posve, nego tek klinički- mrtvu!
Na političkoj razini pak, kad, kakva-takva, oporba i odnese
pobjedu, miriše to na onu Pirovu; najzad, kroz minula desetljeća kakistokratske falange bijahu onoliko jake koliko su im
to slabosti i jalovosti gospode oporbenjaka dopuštale.
Što nam onda preostaje? Usprkos svemu, nužna i neophodna dekonstrukcija medijskih konstruktora zbilje i njihovih simulakruma beznadne tmine – najprije, snagom i dosljednošću ozbiljene zajedničke riječi, promicanjem smisla i
nezaobilaznih argumenata razbora usred obesmišljene svakodnevice, putom dugog marša kroz institucije.
tada novonastalu inicijativu Zajednička riječ. Glavni rabini Jeruzalema ne
spominju isključenost Židova u kršćansko-muslimanskoj komunikaciji,
ali naglašavaju važnost citiranja svetih židovskih tekstova na izvorniku:
“U Zajedničkoj riječi, inicijativi upućenoj kršćanskim crkvama, primjetno
je poštivanje židovskih tekstova u direktnom citiranju Knjige ponovljenog
zakona, te je vidljiva nadahnutost kur’anskog naučavanja o ljubavi prema
Bogu i bližnjemu (tim tekstovima).
25 Za detaljan uvid u kršćanske reakcije pogledati Christian responses na
www.acommonword.com.
22
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Takvo što potrebuje korjenitu etičko-moralnu preobrazbu;
i ovdje nije posrijedi isprazna frazeologija teoretičarskog
moraliziranja niti suludo, puritansko zazivanje kakva natražnjačkoga, konzervativno-dogmatičnog totalitarnog preodgajanja spomoću čizama i batinaške pedagogije ćudoredne
policije.
Ono zloćudno, bolesno i opasno u BiH legalizirano ulazi i
vlada usred dječjih vrtića; u raljama te nemani su sva sela,
općine, županije, gradovi, entiteti, država, pojedinci, narodi
– istina, sumnjive konstitutivnosti, ali bjelodano nakaradne
iskonstruiranosti.
No, hoće li polupismeni, poslušnički i pauperizirani konzumenti, čitatelji-gledatelji-slušatelji, već višeput pomnjivo
opisane konstrukcije medijske zbilje, uistinu i dalje konzumirati ponuđene delicije iz jelovnika troglavog bh. simulakruma? Tko zna neće li otrježnjenje doći prosvjetljenjem
kroz duboke spoznaje praznih trbuha, neće li revolucija krulećih želudaca, usred jada i bijede posljednje europske ubožnice, razobličiti lažne, virtualne medijske konstrukte? Zar
će doista ovdašnji nesretnici, vitalno nacionalno zaštićeni,
trpeći i dalje, čekati 2040. ili, izvjesniju, 2100. za ulazak BiH
u Europsku uniju?
U međuvremenu, ne čekajući Godota ili božansku intervenciju izvana, mi možemo odgojiti nove naraštaje: od dječjega
vrtića do fakulteta. Naučiti ih da istina nije nikakvo utvarno
ili vilinski nedohvatno otajstvo koje izmiče svim čeznućima,
domišljajima, slutnjama i zamislima filozofijskim, znanstvenim, teološkim. Poučiti ih, također, da istina definitivno nije
ono što im serviraju u “duhovnim propovijedima” što vonjaju infernalno, nije u militantnim udžbenicima koji podsjećaju na priručnike za buduće uspješne teroriste i ubojice,
niti je u militarističko-martiromanskim povjesnicama, u
bratoubilačkim gramatikama i pravopisima. Također, nema
niti traga toj famoznoj istini u ratnohuškačkim kvazilektirama i krvožedno-homicidnim našim, vitalno nacionalno
zainteresiranim, novinama, radijskim i tv postajama – instrumentarijem za konstrukcije, virtualne zbilje te pokrićem
za financijske transakcije u obliku pranja, vrlo zbiljskoga, prljavog novca.
Uza sve navedeno, prestanemo li ih učiti latentno ili otvoreno
agresivnoj kompetitivnosti, koja se ovdje ne pretvara samo
u tržišnu utakmicu i karijerističko napredovanje, dapače u
nas je ta kompetitivnost krvohlepno etnička, konfesionalna,
plemenska, jezična, mumificirano tradicionalna i sablasno
povijesna, prestanemo li s takovim poukama i podukama,
bit će nade i budućnosti, bez idealističkih tlapnji i projekcija,
bez infantilističke ovisnosti o skrbi Europe, Amerike.
Budemo li, naime, učili naše nove naraštaje djelatnom, samosvjesnom življenju zajedničke riječi kao jedinoga svjetonazora dostojna čovjeka; da se živi s drugim, a ne pored drugog, da se živi za drugog a ne protiv njega, da je drugi uvjet
naše slobode i neusporediva potvrda vrijednosti našega ja,
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
da je okrenutost drugom odabir života, smisla, nade i budućnosti, da je drugi nezamjenjivi svjedok istine vrijednosti
našeg postojanja, da je isključenje ili uništenje drugog, u konačnici, poništenje vlastitosti, potonuće našeg ja u ništavilo i
lutanje u iščeznuće, kroz pustinje napučene dinama pijeska
samoće, mržnje i zla.
zalud, mjesečarski težiti: dapače, ona je najljudskija bit, najčovječnija, neiscrpna esencija, neuništiva kao naš DNK. U
ovomu vremenu ultimativnog zla i planetarne tmine nasilja
i smrti, življenje empatijskoga obrasca, gledano iz sumornih
kutova pesimista i cinika, zvuči kao nesuvislo buncanje kakva newagerskoga, kvazimističnog slaboumnika.
Učenje mišljenja, življenja, činjenja zajedničke riječi u najdubljem njezinu značenju, u punini ovostranoj i vrhunaravnoj, jest učenje postojanja i stvaranja u empatiji; u suosjećanju, uživljavanju i proživljavanju životne drame drugoga,
samilosti koja nije pokroviteljsko sažaljenje; empatija jest
duhovna, duševna i umna otvorenost spram i za drugoga;
bezuvjetna je i bezinteresna, uklanja izvanjske zapreke, predrasude, strahove, neznanja, obrambene mehanizme isključivosti, ksenofobije, nasilja. Empatija nije neko nepojamno,
nadljudsko znanje i mistično umijeće kojemu možemo tek
Ali, etičko-moralna preobrazba, utemeljena na zbiljskom, a
ne tek patetično-papirnatom, teoretskom obrascu, nema alternativu na dulje staze; podjednako za kaotični mikrokozmos Bosne i Hercegovine te, također, cijeli planet koji zapomaže i jauče u paklenskom kaosu. Upravo tako, alternative
nema na dulje staze; drugo je, međutim, pitanje koliko nam
je vremena uopće preostalo? Koliko, doista, bez dramatična
izricanja mračnih proročanstava i zagrcnutih jeremijada:
zbog obzora odavna zastrtog tminom, poradi koje više nismo u stanju razlučiti sutone od praskozorja.
Božana Ivelić Katava (Sarajevo, 1980.) diplomirala
je katoličku teologiju na Vrhbosanskoj katoličkoj
teologiji u Sarajevu. Polaznica je magistarskog
studija “Religijske studije” pri Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu. Djelatnica je Međureligijskog vijeća BiH u Sarajevu.
Kristijan Ivelić, publicist i esejist, trenutno zaposlen kao novinar na Federalnoj televiziji, završio
Jezik i književnost južnoslavenskih naroda.
status, broj 15, proljeće 2011.
23
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Društvena konstrukcija
ratnoga zločina
Autor ovim istraživanjem želi potvrditi da ratni zločinci u vlastitome narodu i
njihova zlodjela koja su počinili nad drugima predstavljaju u najvećem dijelu
najvažnije i najsnažnije kohezijske elemente pojedinačnih etničkih zajednica.
Tim se u cijelosti potvrđuje naslov da je ratni zločin društveno konstruiran i kao
takav medijski posredovan
Ivan Markešić
Uvod
Naša svakodnevna društvena zbilja u mnogim je segmentima obilježena govorom o ratnom zločinu i, slijedom toga,
o ratnim zločincima, međunarodnom sudu u Den Haagu
kao i domaćim sudovima koji se bave počinjenjima i počiniteljima ratnih zločina kako u Bosni i Hercegovini tako i
drugim zemljama bivše jugoslavenske države. Već sam se i
sam bavio ovom temom u nekoliko svojih ranijih tekstova.
Nisam, stoga, mogao ne odazvati se pozivu urednika gosp.
Alena Kristića i ne dati kratki osvrt o temi ratnih zločina,
posebno nakon što su brčanske policijske ophodnje temeljem međunarodne tjeralice uhitile hrvatskoga branitelja Tihomira Purdu osumnjičenog za počinjenje “ratnoga zločina
protiv nemoćnih i ranjenih osoba” i propratile u zenički ekstradicijski zatvor, odakle je Purda 2. veljače 2011. izručen
srbijanskim pravosudnim organima.
Upravo temeljem toga slučaja, ali i temeljem “pozitivnih”
činjenica iz dosadašnjega tijeka ljudske povijesti, potrebno
je zapitati se i naći zadovoljavajuće odgovore (ako ih uopće
ima) o tome 1) što je to ratni zločin i kako on nastaje, te 2)
tko ima pravo i moć neko ljudsko djelovanje (namjeravano ili
počinjeno) proglasiti zločinom, odnosno ratnim zločinom?
Tragajući za odgovorom na ta pitanja, u ovome radu polazim sa stajališta da ratni zločin postoji samo u odnosu prema
društvenim normama koje su kao takve vezane za neko
određeno mjesto, vrijeme, društvo ili situacije. Ako bismo
ga temeljem navedenog određenja željeli definirati, onda
ratni zločin per definitionem kao ni neko drugo devijantno
24
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ponašanje a priori ne postoji. To dalje znači da je ratni zločin
kao oblik devijantnoga ponašanja samo svojstvo koje se pridaje nekome određenom obliku ponašanja na temelju prihvaćene normativne suglasnosti o tome što je “dobro”, a što
“loše” (Sack-Lindenberg, 2011:172).
Prevedeno na područje ratnoga zločina može se reći da je
netko žrtva ratnoga zločina samo ako je njezino smaknuće
u domeni odluke da se upravo takvo zlodjelo označuje kako
ratni zločin. Stoga moja osnovna teza glasi: postojanje ratnoga zločina zavisi od moći pojedinaca ili društvenih grupa
da u nekome određenom mjestu i u određenome vremenskom i povijesnom kontekstu donesu i drugima nametnu
odluku da se neko učinjeno djelo može i treba definirati, odnosno da se treba proglasiti zlim djelom, zločinom, odnosno
ratnim (zlo)djelom, ratnim zločinom, ili pak, da se isto to
djelo proglasi nacionalnim junačkim djelom, hrabrim junaštvom za koje se dobiva orden ‘narodnoga heroja’.
Svoju postavku o ratnome zločinu počinjenom tijekom ratnoga sukoba na područjima bivše Jugoslavije (1991-1995)
analizirat ću pomoću pet ključnih socioloških pojmova,
zbog čega će podnaslovi ovoga rada biti sljedeći:
Ovakav način razmatranja svih društvenih procesa kroz pet ključnih
pojmova: socijalno djelovanje, kultura, moć, socijalna struktura i socijalna
integracija našao sam u veoma vrijednome i sadržajnom “Udžbeniku sociologije” (Lehrbuch der Soziologie. Campus Verlag, Frankfurt/New York,
2001) urednika uvaženoga profesora Hansa Joasa, njemačkoga sociologa
i socijalnog filozofa, profesora na sveučilištima u Erfuhrtu, Berlinu, Beču,
Chicagu i dr.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
1.
2.
3.
4.
5.
Ratni zločin kao socijalno djelovanje:
Ratni zločin kao sastavni dio prevladavajuće kulture
Ratni zločin kao izraz i promocija moći moćnijih
Ratni zločin kao dio legalne i legitimne socijalne strukture i
Ratni zločin kao važan dio socijalne integracije
Osim toga, u okviru svake od ovih navedenih točaka osvrnut
ću se na odnos četiriju religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini (Rimokatoličke crkve, Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve i Židovske općine) prema ratnome zločinu i
u kontekstu navedenih pet socioloških pojmova analizirati
jesu li one (zlo)djela članova svojih religijskih zajednica osuđivale ili su ih sakralizirale.
Ratni zločin kao socijalno djelovanje
U definiranju socijalnog djelovanja Max Weber polazi od postavke da su tim pojmom obuhvaćena sva smislena ljudska
djelovanja usmjerena prema djelovanjima drugih osoba, odnosno smislena ljudska djelovanja koja se usklađuju prema
djelovanjima drugih ili koja se prema njima usmjeravaju. Dakle, čovjek pojedinac svome djelovanju u odnosu na drugu
osobu daje određeni smisao i temeljem toga smisla koji sociologija nastoji razumjeti i objasniti (zato se i zove razumijevajuća sociologija) može se ocjenjivati nakana pojedinačnih
aktera. Kada pogledamo sadržaj ne samo haških optužnica
nego i konačni pravorijek nekih pravomoćnih haških presuda nekih od osuđenih ratnih zločinki/zločinaca, onda se
sasvim jasno može vidjeti da se počinjenje ratnoga zločina
može i treba razumjeti kao socijalno djelovanje.
Naime, u svrhu ostvarivanja svoje već ranije usvojene političke platforme o vođenju rata i zaposjedanju određenoga
teritorija i njegova naseljavanja isključivo “svojim” stanovništvom, političari su se služili vojnim i paravojnim formacijama. U tome su oni svome djelovanju davali smisao koji
se sastojao u sljedećem: s dotičnoga područja potrebno je
istrijebiti pripadnike drugih nacionalnosti, drugih religijskih
pripadnosti ili svjetonazora. U ostvarivanju toga smisla služili su se zastrašivanjem, nanošenjem nepodnošljivih tjelesnih i duševnih patnji, uništavanjem i zatiranjem svakoga
spomena na ranije razdoblje. U tom smislu ratni zločin se
ne može uspoređivati s prirodnim katastrofama zbog kojih
također stradavaju nevini ljudi, jer u ovom drugom slučaju
ne možemo primijeniti pravila koja u bitnome određuju socijalno djelovanje.
U zajedničkoj optužnici Međunarodnoga kaznenog suda u
Den Haagu od 14. studenoga 1995. godine protiv Radovana
Tema o ulozi vjerskih zajednica u posljednjemu ratu u BiH zasluživala bi
zbog svoje važnosti ne samo (po)željenu, nego ponajprije prijeko potrebnu
posebnu višesveščanu knjigu. Zbog opsežnosti i ozbiljnosti teme kao i kratkoće vremena ovdje ću se njome pozabaviti samo rubno, u natuknicama.
Karadžića i Ratka Mladića navodi se da su njih dvojica počinili genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje ratnih prava
i običaja. Navedena inkrimirana djela oni nisu počinili nad
“vanzemaljicma”, nego na konkretnim ljudima. Zapravo, oni
su svoje zločinačke radnje temeljito bili osmislili, a što se pokazalo u Potočarima kada su 12. srpnja 1995. godine vojnici
Vojske Republike Srpske po nalogu Ratka Mladića izvršili
izdvajanje muškaraca Muslimana od žena i djece. Kako se
u optužnici navodi, vojnici Vojske RS će 12. srpnja i nekoliko dana kasnije pod izravnim zapovijedanjem i kontrolom
Ratka Mladića i Radovana Karadžića izvršiti pokolj muslimanskih muškaraca, žena i djece.
Oni su u razdoblju između 6. srpnja 1995. i 22. srpnja 1995.
godine, ili oko toga vremena, “pojedinačno i u suradnji s
drugima planirali, poticali, naređivali ili na drugi način pomagali i sudjelovali u planiranju, pripremi ili izvršenju zločina genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja ratnih
zakona i običaja.”
S druge strane, takvo socijalno djelovanje nalazimo i u drugoj izmijenjenoj optužnici protiv Jadranka Prlića i ostalih
(B. Stojić, S. Praljak, M. Petković, V. Ćorić i B. Pušić) od 11.
lipnja 2008. godine, kojom ih se tereti “za zločine protiv
čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja
zakona ili običaja ratovanja”, jer su djelujući individualno
ili putem svojih položaja i ovlaštenja i u dogovoru s drugim
članovima “udruženoga zločinačkog poduhvata”, sudjelovali
u udruženome zločinačkom poduhvatu u rukovodnom tijekom kojega su počinjeni sljedeći ratni zločini:
a) Zločin protiv čovječnosti (progoni na političkoj, rasnoj i
vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanje, deportacija, prisilno preseljavanje, zatvaranje, nehumana djela u zatočeništvu, itd.);
b) Teška povreda ženevskih konvencija iz 1949. godine (hotimično lišavanje života, nečovječno postupanje /seksualno
zlostavljanje, protupravna deportacija, premještanje i zatočivanje civila/, nečovječno postupanje u zatočeništvu, uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protupravno i bezobzirno);
c) Kršenje zakona i običaja ratovanja, okrutno postupanje
(uvjeti u zatočeništvu), protupravni rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje
štete ustanovama namijenjenim religiji i obrazovanju, pljačkanje javne i privatne imovine, protupravni napad na civile
(Mostar)
Dakle, sve što su činili, svejedno sami ili i s drugima u okviru
“zločinačkoga pothvata” odnosilo se uvijek na druge. Njihovo ondašnje kao i socijalno djelovanje drugih okarakterizirano je kao ratni zločin.
Druga izmijenjena optužnica protiv J. Prlića i ostalih, u: http://www.icty.
org/x/cases/prlic/ind/bcs/080611bcs.pdf, pristupljeno 10. siječnja 2011.
status, broj 15, proljeće 2011.
25
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Ratni zločin kao sastavni
dio prevladavajuće kulture
Eduard Kale pod kulturom podrazumijeva svekoliko očitovanje života jedne zajednice, sva događanja i sva njezina
kulturna očitovanja – duhovna, materijalna i organizacijska
(Kale, 1992:389). U kulturi svakoga društva točno je određeno koje se djelo počinjeno protiv drugih osoba smatra
zločinom, odnosno ratnim zločinom. U okviru zapadnoeuropske, kršćanske kulture, dakle u duhovno-religijskom
okruženju kojem i sami želimo pripadati, tek prije 150 godina određeno koja su to djelovanja čije neposredno izvršenje čini povredu temeljnih normi te kulture. Da budem
precizniji: to se dogodilo ne tako davne 1864. godine kada
je dvanaest država usvojilo tzv. Ženevsku konvenciju “radi
ublažavanja patnji u ratu nastradalih osoba”. Međutim, tek
nakon završetka Drugoga svjetskog rata donesene su važeće
odredbe Sporazuma koje su na snagu stupile tek 1950., a nadopunjene s dva dodatna protokola 1977. godine.
Tako se u presudi Biljani Plavšić navodi da su u raspravi o
kazni za počinjena zlodjela izvedeni dokazi o težini kaznenih djela počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima i njih je Sud
rangirao u sljedećem nizu:
1.
2.
3.
4.
Prisilno protjerivanje i premještanje stanovništva;
Rasprostranjena ubojstva;
Uništavanje imovine i vjerskih objekata i
Okrutno i nečovječno postupanje u zatočeničkim
objektima .
Da bi neko kazneno djelo moglo biti osnova za progon pred
Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu prema
članku 3 Statuta morala su biti ispunjena četiri uvjeta:
1.
2.
3.
Kršenje mora predstavljati povredu pravila međunarodnoga humanitarnog prava;
To pravilo mora biti dio običajnog prava ili, ako pripada
konvencionalnom pravu, moraju biti ispunjeni traženi
uvjeti;
Kršenje mora biti “teško”, odnosno mora predstavljati
povredu pravila koje štiti važne vrijednosti, i ta povreda
mora rezultirati teškim posljedicama po žrtvu;
U kolovozu 1949. donesene su četiri ženevske konvencije: 1) Ženevska
konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, 12. kolovoza 1949.; 2) Ženevska konvencija za poboljšanje
položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, 12.
kolovoza 1949.; 3) Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, 12. kolovoza 1949.; 4) Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica u
vrijeme rata, 12. kolovoza 1949.
Presuda Biljana Plavšić, u: http://icr.icty.org/bcs/frmResultSetb.aspx?e=
m2a04u55z22ufpvnnplueo2r&StartPage=1&EndPage=10, pristupljeno 10.
siječnja 2011.
Presuda Rasimu Deliću, u: http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Judgement/NotIndexable/IT-04-83/JUD193R0000274127.pdf,
pristupljeno 10. siječnja 2011.
26
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
4.
Kršenje toga pravila mora, u skladu s običajnim pravom
ili na osnovu konvencionalnog prava, povlačiti za sobom individualnu kaznenu odgovornost počinitelja.
U oslobađajućoj presudi generalu Armije BiH, Rasimu Deliću, Sud je naznačio da on po članu 7(3) Statuta nije kriv i da
se oslobađa optužbi po sljedećim tačkama Optužnice:
Prema točki 1 – Ubojstvo kao kršenje zakona i običaja
ratovanja po članu 3 Statuta;
Prema točki 2 – Okrutno postupanje kao kršenje zakona
i običaja ratovanja po članu 3 Statuta, u vezi s događajima koji su se 8. juna 1993. odigrali u Bikošima, kao i
događajima koji su se u rujnu 1995. odigrali u Kestenu i
bazi u Kamenici;
Prema točki 4 – Okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja po članu 3 Statuta.
General Delić osuđen je na tri godine zatvora po drugoj
točki optužnice: za okrutno postupanje kao kršenje zakona i
običaja ratovanja po članu 3 Statuta, u vezi s događajima koji
su se u srpnju i kolovozu 1995. godine odigrali u Livadama i
bazi u Kamenici.
Temeljem točaka 2, 3 i 4 sasvim razvidnim postaje da haško
tužiteljstvo polazi sa stajališta da su društvene, odnosno
narodnosne i religijske zajednice, tijekom svoga postojanja
i razvoja izgradile vlastite sustave vrijednosti čije kršenje
ima uvijek teške posljedice za žrtvu. Ako bismo sada htjeli
pobrojati koje su to vrijednosti koje su na ovim prostorima
stvorile narodnosne i religijske zajednice, vidjeli bismo da
sve tri: bošnjačko-muslimanska, hrvatsko-katolička i srpsko-pravoslavna imaju gotovo isti sustav vrijednosti, dakle
svoju egzistenciju i društveno djelovanje temelje na poštivanju vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života, kao i drugih vrijednosti koji iz toga proizlaze: slobode, rada, pravednosti, solidarnosti, braka i obitelji, intelektualne raznolikosti,
nacionalnog i religijskog pripadanja, ljubavi prema drugome
i drukčijemu te posebno, kad je riječ o hrvatskoj kulturi,
“ljubavi prema majci kao simbolu opstanka i trajnosti, čuvarici doma i domovine, jer je zbog stalnih ratova i stradanja majka bila i ostala stožerna čuvarica doma i opstojnosti
(Kale, 1992:400). Međutim, u ovoj prigodi je potrebno kazati
da u temeljne vrijednosti svake od tri spomenute narodnosti spada i svijest o teritorijalnoj i kulturnoj ukorijenjenosti
u Bosni i Hercegovini svakoga od triju naroda, o obrani tih
područja i u toj obrani izraslom junaštvu, hrabrosti, odvažnosti, odlučnosti.
Međutim, peta Božja zapovijed glasi “Ne ubij!”. Članovi svih
triju konfesionalnih zajednica ispovijedaju svoj negativan
stav prema ubojstvu ljudske osobe. Kako su epske narodne
pjesme sastavni dio naše kulturne tradicije, vidljivo je prema
njihovim sadržajima (npr. u narodnim epskim pjesmama o
Marku Kraljeviću, Mijatu Tomiću, Ivi Senkoviću, Aliji Đerzelezu, itd.) da grijeh nije bilo ubiti npr. Turčina, Vlaha, Ugarina, zatim u novije vrijeme da nije grijeh bilo ubiti Talijana,
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Nijemca, Bošnjaka, Hrvata, Srbina. Za pravoslavce, ali i za
katolike i muslimane, sve to ubijanje bilo je “Bogu ugodno
djelo”. Značilo je ono uvijek pobjedu nad “krvnim” neprijateljem, što je opet omogućivalo širenje vjere islamske, hrišćanske ili kršćanske, odnosno širenje bratstva i jedinstva. To i ne
čudi kada se zna da pobjednici uvijek pišu povijest i određuju što je bilo junaštvo, a što kazneno djelo, ratni zločin.
Potrebno je pogledati npr. hollywoodske filmove o A. Hitleru i njegovoj vojsci i saveznicima kao i sovjetske filmove o
V. I. Lenjinu i J. V. Staljinu ili jugoslavenske o J.B. Titu i njegovim partizanima, zatim filmove o nacionalnim borcima za
slobodu kao npr. o Che Guevari i drugima, da bi se uvidjelo
da stradavanje drugih, pobijeđenih, nije uopće važno. Ono
je sastavni dio procesa stjecanja pobjede nad protivnikom.
Međutim, ako bi se svim trima narodnosnim i religijskim
skupinama u Bosni i Hercegovini postavilo pitanje bi li bilo
dopušteno ubiti četnika, ustašu, baliju, odgovori bi zacijelo
bili veoma zanimljivi i raznovrsni. Osim onih koji bi branili
pravo na život, veliki broj bio bi onih koji bi smatrali da nije
grijeh ubiti npr. četnika i baliju, odnosno ustašu i baliju, odnosno četnika i ustašu. Nažalost, još uvijek u našim društvenim okolnostima teško bi bilo i zamisliti neke druge i drukčije odgovore.
No, postavlja se pitanje: ako su sve tri narodnosne skupine
imale i ako imaju gotovo identičan vrijednosni sustav, kako
se onda moglo dogoditi ono što se dogodilo, kako su se mogli
dogoditi toliko strašni ratni zločini? Odgovor je prilično jasan, ali nimalo ugodan za uho: u svim tim slučajevima počinitelji ratnih zločina bili su uvjereni u nacionalnu i, posebice,
u religijsku legitimaciju, religijsko opravdanje i sakralizaciju
ne samo rata kao nastavka politike drugim sredstvima, nego
i njihovih zločina, jer su bili uvjereni, odnosno jer su ih nacionalni vođe i vojni zapovjednici uvjerili da to što čine i nije
zločin nego rodoljubno djelo u ime viših nadnaravnih nacionalnih i svetih religijskih vrijednosti.
Potrebno je, stoga, u ovome konkretnom slučaju počinjenih
ratnih zločina tijekom posljednjega rata u BiH (1991-95) kazati da je kultura “pravednoga ubijanja” usađena duboko u
nama i da počiva jednim dijelom i na religijskoj doktrini o
“pravednome ratu” (bellum iustum). A kako je do nje došlo,
na veoma plauzibilan način opisuje Jakov Jukić, alias Željko
Mardešić, u mnogim svojim člancima i knjigama.
Obrađujući Mardešićevo tumačenje odnosa religije i rata,
odnosno odnosa religijskih zajednica prema nasilju i zločinima počinjenima u ratu, u svome članku “Jesu li religija i
rat dvije odvojene Društvene zbiljnosti?” (Markešić, 2008)
istaknuo sam njegovo mišljenje da su u prvim početcima
kršćanstva crkveni učitelji smatrali rat “posljedicom čovjekovoga osobnog grijeha i zla koje iz njega proizlazi”, ali su
nakon izvjesnoga vremena počeli ratu “davati teološku podršku”. U tom smislu Mardešić je naveo učenja sv. Bazilija
Velikog (koji u određenim uvjetima dopušta kršćanima ratovanje i ubijanje protivnika), zatim sv. Atanazija Velikog
(za kojeg je zakonito i veoma pohvalno ubiti neprijatelja u
ratu), sv. Ambrozije (koji počinje stvarati pravne postavke o
opravdanosti rata hvaleći pritom vojnički sukob kao i ratne
pohode), te posebno učenje sv. Augustina koji je razradio
teoriju “pravednoga rata” – bellum iustum. Razlozi koje je
naveo sv. Augustin, a koji zapravo opravdavaju sudjelovanje
kršćana u ratu ostat će u najvećem dijelu važiti sve do danas
u Katoličkoj, Anglikanskoj i Luteranskoj crkvi.
Ovdje je potrebno istaknuti da su se i ti “minimalni razlozi za
vođenje rata” mijenjali tijekom povijesti, uvijek onda kada je,
barem kad se kršćanstva tiče, trebalo opravdati nepravedne
ratne pohode i osvajanja koji su vođeni u ime kršćanstva. Sve
to dovest će mnoge do zaključka da će se kršćanstvo pretvoriti u religiju “koja će se odreći zapovijedi ljubavi, a postati
religija koja će u ime evanđelja voditi krvave, osvajačke ratove čime će kršćani početi shvaćati rat kao jednu od najprimjerenijih oblika izvršavanja svoje kršćanske dužnosti –
protjerati, ubiti, zatrti neprijatelja. U tom je svjetlu potrebno
gledati kršćansku sakralizaciju rata. Iako bismo se mogli složiti s tvrdnjom nekih teoretičara i teologa da je spajanje dviju
riječi “sveti” i “rat” ne samo neprimjereno, nego je to “svetogrđe i moralno monstruozni čin” (Mardešić, 1993:42).
Mardešić potom navodi činjenicu vođenja križarskih ratova,
ali i progona židovskih zajednica, zatim ratove protiv Indosa
u Latinskoj Americi te međusobne kršćanske (konfesionalne) ratove protestanata i katolika, druge ratove kršćana
protiv “pogana” i Mongola na području Baltika, zatim unutar samoga kršćanstva protiv heretika, vještica, husita, albigenza i drugih nevjernika i kršćanskih neprijatelja.
Mardešić također naznačuje da u traganju za religijskim
opravdavanjem rata, odnosno u traganju za ratovima koje su
vodile religije, ne treba zaobići ni najmlađu objavljenu svjetsku religiju islam u kojoj se prema Mardešićevom shvaćanju spajaju mnoge ratničke tradicije iz židovstva i kršćanstva
pa tako “iz ranijeg židovstva dolazi bojovno raspoloženje i
obredno određenje, a i kasnijeg kršćanstva ideologija nasilnog prozelitizma” (Mardešić, 1993:43).
Ako bismo željeli definirati sam pojam džihada, onda je potrebno naznačiti da on u svome temeljnom određenju predstavlja sveukupno čovjekovo duhovno i materijalno nastojanje u nasljedovanju i u praktičnoj provedbi Allahovih naputaka iz Kur’ana. Uz to, taj pojam upotrebljavat će se kao
inačica za “sveti rat”, jer u religijskom smislu džihad znači
obvezu vjernika muslimana da svugdje uvedu vladavinu
Allahovih zakona (Markešić, 2008:200). Taj će se pojam od
tzv. mekanskog džihada (koji se odnosio na duhovnu stranu
čovjekove privrženosti Allahovim zahtjevima) pretvoriti neposredno nakon utemeljivanja islama kao religije u ratnu
obvezu svakoga muslimana – džihada kao obveze svakoga
muslimana da sudjeluje u svetome ratu protiv neprijatelja
islama.
U navedenom članku Mardešić apostrofira i nekoliko ajeta
iz Kur’ana, posebno onih iz medinskoga razdoblja, iz kojih je
status, broj 15, proljeće 2011.
27
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
razvidno da pojam džihad ne podrazumijeva samo unutarnju borbu svakoga vjernika sa samim sobom niti borbu protiv loših pripadnika vlastite religije, nego džihad znači borbu
za (pro)širenje islama, a što podrazumijeva borbu protiv nevjernika i dvoličnjaka prema kojima muslimanski vjernici u
toj borbi trebaju biti grubi (Mardešić, 1993:45).
Ovdje bih želio naglasiti da ni islamska kao ni kršćanska teologija nije zaostajala u opravdavanju ratnih pohoda. U okviru
te teologije stvoren je pojam Dar al-Islam (Kuća islama) koji
znači da je to područje u kojem je ovozemaljska vlast uspostavljena na kur’anskim odrednicama (na šerijatskom zakonu) te Dar al-harb (Kuća rata), što znači da područje u
kojem još uvijek vladaju neki drugi, dakle neislamski zakoni,
pa je u tome smislu radi ispunjavanja Božje (Allahove) volje potrebno voditi svete ratove i postojeću kuću ne-islama
(Dar al-harb) pretvarati ratničkim i vojničkim osvajanjima
u kuću islama.
Bilo bi, naravno, sasvim neprimjereno i povijesno neutemeljeno kazati da su se svi procesi islamizacije odvijali ognjem
i mačem, kao što se to želi sugerirati, posebno ukoliko je potrebno povesti kakvu oštriju polemiku protiv muslimana,
kao što se također ni svi procesi kristijanizacije nisu odvijali
kroz ratove, ratna razaranja i ubijanja nevinih i nemoćnih.
Iako miroljubive, svim trima abrahamovskim religijama
(islamu, judaizmu i kršćanstvu) strukturalno su imanentni
nasilje i fundamentalizam. Potrebno je, stoga, sasvim jasno
reći da se nisu samo u dalekoj povijesti vodili ratovi koji su
bili “opskrbljeni” religijskom legitimacijom. Upravo su se religijskim opravdavanjem okupacije Iraka u ratu (2003-2010)
koristili Amerikanci. Smatrajući sebe “izabranim narodom
Božjim” njihova bi zadaća prema toj zamisli bila - u ime
Boga (kršćanskoga, naravno) donositi demokraciju u sve dijelove svijeta, a time i u Irak. Georg Bush (mlađi) držao je
da se kao predsjednik SDA-a nalazi u ulozi Božjega namjesnika i da u toj ulozi treba ispunjavati već dobro pripremljeni
Božji plan, a to je u ovom slučaju značilo, izvršiti okupaciju
Iraka. Bila je to, moglo bi se reći, “religijska” posljedica također u ime religije islama dvije godine ranije izvršenoga
terorističkog napada na newyorški World Trade Center, 11.
rujna 2001. godine. Uz malu napomenu, da je tim danom na
Zapadu prekinuta tzv. “pobožna bezbožnost”, kako je A. Holl
nazvao posljedice toliko promoviranoga i hvaljenog procesa
sekularizacije.
Međutim, ovdje bih želio iznova reći da su pripadnici svih
triju religija, svjesni snage religioznog i prožeti vjerom u
Sveto i Nadnaravno pokrenuli u novije vrijeme snažne mirovne pokrete, nastojeći time pokazati da je svaka od tih
triju religija mirotvorna religija, da počiva na miru i da je u
stanju doprinijeti uspostavi mira, što se posebno pokazalo
tijekom velikosrpske agresije (Markešić, 2008:200).
Ratni zločin kao izraz
i promocija moći moćnijih
Unatoč činjenici da je rat jedna od najvećih katastrofa koja
može zadesiti ljudsku populaciju, on je i jedna od najvjernijih pratiteljica ljudske povijesti, zapravo povijest ljudskih
civilizacija, čak i u darvinističkome smislu, jest povijest rata
i ratovanja. Onaj koji je bio jači, njega povijest spominje. Pobijeđeni su tek svjedočanstvo snage i moći pobjednika. Slijedno tome moglo bi se prihvatiti tezu Günthera Kehrera,
njemačkoga sociologa religije, da između (monoteističke)
“religije i rata nema nikakva proturječja”, odnosno, izvedeno
iz toga stava da je rat, zapravo, nemoguće voditi bez religije i njezine legitimacije (Kehrer, 1988: 91ff), ili kazano još
preciznije da pojam “religija znači, odnosno da jest rat!” (A.
Holl).
Promatramo li samo povijesni tijek nastanka pojma “ratni
zločin”, vidjet ćemo da su pobjednici određivali što bi to bio
i što bi trebao biti ratni zločin. To se posebno pokazalo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, ali i nakon ratova na
području bivše Jugoslavije, i u Ruandi. Kada bi sva zlodjela
koja se u kulturi izgrađenoj na kršćanskome nauku smatraju
ratnim zločinima primjenjivali i na ostale sukobe u svijetu
– danas posebno -, tada bismo imali suđenja i za ratne zločine tijekom trajanja rata u Iraku, zatim u ratovima između
Izraelaca i Palestinaca, ili pak u ratu u Afganistanu ili nedavno prigodom ruskoga vojnog upada u Gruziju. Osim u
zemljama bivše Jugoslavije ili u Ruandi, nigdje više nema ratnih zločina za koje bi bilo potrebno organizirati tzv. “ad hoc
međunarodna suđenja”. Amerikanci će ići čak dotle da će od
zemalja članica NATO-saveza, kao npr. od Republike Hrvatske, tražiti izrijekom odluku da, kad je riječ o ratnim zločinima, da u njima (u Hrvatskoj, na primjer) za američke vojnike, svejedno koje i kakve zločine i masakre počinili, neće
vrijediti odredbe Tužiteljstva u Haagu, jer su oni, Sjedinjene
Američke Države, zemlja s najvišim stupnjem demokracije i
oni će znati kako izići na kraj s počiniteljima ratnih zločina.
Za ista zločinačka “domoljubna” djela, za koje hrvatski, srpski ili bošnjački vojnici, “ratni” zapovjednici i političari već
godinama “sjede” u haškome zatvoru čekajući sudski pravorijek, dotle američki, engleski, francuski, kanadski, izraelski,
palestinski ili ruski vojni zapovjednici i vojnici za ista takva
iz “domoljublja” učinjena zločinačka djela mirno spavaju i
dobivaju ordene, kao nedavno i nizozemski vojnici koji su
svojim nečinjenjem u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenici
omogućili Ratku Mladiću da sa svojim postrojbama izvrši
najveći genocid u poslijeratnoj europskoj povijesti. I, da stvar
bude još, gora: onaj tko je omogućio zločin, on nije kriv, on
dobiva orden. Na njih se ne odnosi postojeća međunarodna
odredba o tome što jest, a što nije ratni zločin. Oni sve što
učine, čine iz rodoljubnih i civilizacijskih razloga. A mogu to
sebi “priuštiti”, jer su u stanju, jer imaju moć donijeti odluku
prema kojoj se drugi, a ne oni, moraju ponašati.
Iz navedenih primjera vidljivo je da moć Velikih i Jačih diktira definiciju ratnoga zločina. Što u daljnjoj razradbi znači:
28
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
mi smo ti koji posjedujemo demokratske stečevine i koji
znamo što je dobro, a što zlo, i koji temeljem toga znanja
određujemo što jest, a što nije ratni zločin, te tko ga i u kojoj
zemlji može ili ne može počiniti. Tako su pobjednici nakon
I. svjetskoga rata, točnije: nakon potpisivanja Versailleskog
ugovora, za počinjenje zlodjela kaznile državu Njemačku,
jer su do tada samo države mogle voditi ratove, ali su također nakon II. svjetskog rata, u Nürnberškom procesu, kaznili pojedince za ratne zločine, iako su ti pojedinci bili dio
sustava država koje su pokrenule rat.
Međutim, nitko od članica međunarodne zajednice, niti bilo
tko od njezinih zapovjednika ili političara nije kažnjen nakon
II. svjetskog rata za npr. američko bacanje atomske bome na
Hirošimu ili Nagasaki u kojem su stradali isključivo civili,
nitko nije kažnjen za sovjetsko i savezničko razaranje Njemačke i ubijanje njezinih civila krajem rata. Nije kazneno
gonjeno ni ne tako davno savezničko bombardiranje Srbije i
time izazvano ubijanje njezinih civila, ili izraelsko bombardiranje civilnih palestinskih naselja, dok je istodobno za zlodjela na područjima bivše jugoslavenske države kao i za zlodjela u Ruandi utemeljen jedinstveni ad hoc Međunarodni
kazneni sud u Den Haagu. Ustanovila ga je međunarodna
zajednica da bi disciplinirala “nejake” i u međunarodnim
odnosima “slabe” sudionice rata.
Ako se pođe od već usvojene definicije da su ratni zločini
ona socijalna “djelovanja, odnosno djela koja su kažnjiva
prema međunarodnome kaznenom pravu i koja su već desetljećima, ako ne pak i stoljećima, dio i sredstvo međunarodnih stremljenja za održavanje i zaštitu globalnoga mira
i međunarodne sigurnosti” (Kuhne, 2007:91), tada se sa sigurnošću može kazati da je ratni zločin uvijek bio prijestup
protiv humanitarnoga prava. Jochen Krück navodi da do
kraja 19. stoljeća nije bilo samostalnoga razvoja, odnosno
autonomnoga segmenta međunarodnoga kaznenog prava,
a time također ni segmenta koji bi se odnosio na ratne zločine (Krück, 2009:7-9). A nije ga ni moglo biti, jer prema
tadašnjim zakonskim odredbama naravna osoba nije imala
nikakva prava, što se očitovalo u tome da samo države, a ne
pojedinačni akteri mogli napraviti prijestupe protiv usvojenih normi. Nauk o “pravednome ratu” (bellum iustum),
koji se dovodi u svezu sa sv. Augustinom (354-430) i koji je
utemeljio Hugo Grotius (1538-1645) završio je u okvirima
običajnoga prava priznatom progonu gusara na moru, ali je
potpuno napušten u 19. stoljeću. Kao prvi korak u osiguravanju pravne pozicije civilnoga pučanstva može se navesti
utemeljivanje Međunarodnoga crvenog križa i s time povezane Ženevske konvencije o Crvenome križu.
CRVENI KRIŽ masovna humanitarna organizacija, čije se djelovanje temelji na sedam osnovnih načela: humanosti, nepristranosti, neutralnosti,
neovisnosti, dragovoljnosti, jedinstvenosti i univerzalnosti. Ideju njegova
osnivanja dao je Henry Dunant nakon bitke kod Solferina 1859., kada je na
ratištu ostalo na desetine tisuća napuštenih ranjenika. Naziv i međunarodni
znak zdravstvene službe i humanitarne organizacije prihvaćen je na Ženevskoj konvenciji 22. VIII. 1864 (crveni križ na bijeloj podlozi). Usp. Ivan Markešić, “Crveni križ”, u: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine (2009).
Mostar, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine, str. 485.
Krück dalje navodi da se tek početkom 20. stoljeća događa
kodifikacija, a sve temeljem minimalne promjene shvaćanja
o tome što je to ratni zločin u odnosu na ono što se nalazilo unutar još uvijek važećega legalnoga pravila o vođenju
rata, a što je zacijelo davalo pečat i međunarodnome ratnom
pravu.
Međutim, usvojene konvencije (npr. Haška zemaljska ratna
uredba iz 1907. godine) nisu sadržavale odredbe o “dopuštenim i nedopuštenim represalijama u ratu”, a kamoli da su
sadržavale odredbe kojima bi se moglo sankcionirati individualnu odgovornost pojedinaca u ratu. Tek će završetkom I.
svjetskog rata, odnosno Versailleskim mirovnim ugovorom
i Leipziškim procesima ratnih zločina biti pokušano pronaći
pravne modele kojima bi bilo moguće sankcionirati zlodjela
koja su tada počinjena u ratu. Upravo ta potreba sankcioniranja u ratu počinjenih brutalnih ratnih zločina ujedinila je
pravnike cijeloga svijeta u pronalaženju odgovornosti koja bi
odgovarala međunarodnome kaznenom pravu.
Nakon za Njemačku službenoga završetka I. svjetskog rata,
11. studenoga 1918., zastupnici država Alianse utemeljuju
25. siječnja 1919. godine “Komisiju petnaestorice” čija je zadaća bila ispitati ratna događanja i izraditi izvješće o istoj
temi temeljem čega je trebalo izreći krivnju za izbijanje rata,
a što je na kraju i učinjeno. Tada je ustanovljen katalog koji je
sadržavao popis svih za to vrijeme određenih ratnih zločina.
Riječ je o četiri grupe činjenica:
1.
2.
3.
4.
zločin protiv povrede ugovora (odnosilo se na trajanje ratnih sukoba kao i na općevažeća pravila o
neprijateljstvima);
zločin protiv međunarodnoga morala;
povreda zakona humaniteta koja se danas može usporediti s “povredom zakona i običaja rata” i
ostali ratni zločini (počinjeni protivno zakonima i običajima rata”.
U tome smislu može se kazati, navodi Krück, da je Versailleski ugovor od 28. lipnja 1919. godine prvi poznati pokušaj
kaznenoga progona ratnih zločina, jer je predviđao izvođenje pred sud njemačkih ratnih zločinaca. Tim je ugovorom
Njemački Reich okrivljen za izbijanje Prvoga svjetskog rata,
a njemački car Wilhelm II. optužen za najveću povredu običajnoga zakona kao i povredu svetosti ugovora. Međutim,
pošto ga Nizozemska nije htjela izručiti francuskim vlastima, car Wilhelm II. ostao je nekažnjen.
Navedenim Versailleskim ugovorom ondašnja njemačka
vlada bila je obvezana dati sve potrebne informacije o zbivanjima tijekom rata da bi se u cijelosti mogli rasvijetliti sve
okolnosti ratnih sukoba. Slično se događalo i događa u ovo
vrijeme kada Sud u Den Haagu od država na području bivše
Jugoslavije traži svu potrebnu dokumentaciju radi rasvjetljavanja okolnosti u kojima su se događali ratni zločini i kako bi
se temeljem toga mogli voditi sudski procesi.
status, broj 15, proljeće 2011.
29
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Tada je prvi put u ljudskoj povijesti u međunarodno-priznatom obliku kodificirana osobna kaznena odgovornost.
Naime, saveznici su omogućili da njemački sudovi vode postupke protiv osoba osumnjičenih za ratne zločine tijekom I.
svjetskoga rata. U tom smislu poznati su tzv. Leipziški procesi protiv ratnih zločina koji su trajali između 1921. i 1927.
godine. Mnoge su optužnice podignute, suđenja provedena,
ali je sve propalo zbog toga što se izrečene presude nisu izvršavale i što se optuženima omogućivalo da pobjegnu. A
to se moglo dogoditi jer saveznici nisu previše insistirali na
izvršavanju presuda.
Tek 27. srpnja 1929. donesena je Ženevska konvencija o međunarodnome ratnome pravu kojom se određivalo da se
ratne zarobljenike, ranjene i bolesne treba u potpunosti zaštiti od nasilja i u ograničavanju njihovih prava.
Na temelju Hitlerove “rasne ideologije” usvojene radi potpunog isključenja Židova iz njemačkoga društva i na njoj
usvojenim nürnberškim rasnim zakonima bilo je moguće
provesti državni genocid nad europskim židovima. U svrhu
kažnjavanja onih koji su izveli ta monstruozna djela, utemeljen je Međunarodni vojni sud koji je bio nadležan za “povredu ratnih zakona ili ratnih običaja”. Njegovim statutom
određene su četiri skupine glavnih ratnih zločina:
1.
2.
3.
4.
Zajednički plan ili zakletva
Zločin protiv mira
Ratni zločin
Zločin protiv čovječnosti
Nakon toga je 8. kolovoza 1945. zaključen “Londonski ugovor” kojim su četiri sile pobjednice prihvatile Statut Međunarodnoga vojnog suda da bi on mogao dalje djelovati. Bit
će to “prva stuba” za otvaranje procesa protiv ratnih zločina
(Berlin, 18. listopada 1945.) i to će zapravo predstavljati početak njegova rada u Nürnbergu, 25. studenoga 1945. godine. Tim procesom bilo je obuhvaćeno 25 pojedinačnih optuženika, zatim grupe oko carskoga kabineta, zapovjednog
kadra, NSDAP, SS, SA, SD, Gestapoa kao i Glavnoga stožera
i Vrhovnoga zapovjedništva Wehrmachta.
Suđenje nije dugo trajalo. Krück navodi da su već nakon
218 raspravnih dana, dakle 30. rujna, odnosno 1. listopada
1946. godine, izrečene presude protiv optuženih pojedinaca
i organizacija. Bilo je dvanaest smrtnih kazni, tri doživotne i
četiri vremenski ograničene zatvorske kazne i tri oslobađajuće presude. Četiri su organizacije proglašene zločinačkim.
Nakon toga započelo se s još dvanaest sudskih procesa za
nacističke zločine genocida koji, međutim, zbog početka tzv.
Hladnoga rata, nisu dovedeni do kraja.
Na tom sudu prvi put su kazneno procesuirani i osuđeni pojedinci koje se smatralo odgovornim za počinjenje djela koja
su označena kao zločini protiv čovječnosti. Također, tada je
ovim “slučajem” s Međunarodnim vojnim sudom prvi put
uspostavljeno prvenstvo nadležnosti nekoga međunarodnog suda nad domaćim sudovima.
30
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Ratni zločin kao dio legalne
i legitimne socijalne strukture
U razradbi uloge socijalne strukture u počinjenju ratnoga
zločina ovdje ću u obzir uzeti isključivo onaj dio socijalne
strukture koji se odnosni na demografsku i socioreligijsku
sliku pojedinačnih postjugoslavenskih društava koja su u
sebi nosila ili još uvijek nose poticaje za počinjenje ratnih
zločina.
Stalni govor o ugroženosti Bošnjaka, Hrvata, Srba, odnosno
islama, katoličanstva, pravoslavlja, koja (ugroženost) počiva
na premalome broju pripadnika neke od navedenih nacionalnih ili religijskih zajednica na nekom određenom području,
uključuje u sebi i mogućnosti opravdanja počinjenja zločina
samo da bi se sačuvala nacionalna i religijska supstanca, odnosno da bi se teorijom “Blut und Boden” (teorijom krvi i
tla) osiguralo dovoljno “životnoga prostora” (Lebensraum)
za pripadnike vlastitoga naroda. Ustrajavanje na govoru o
ugroženosti vlastite grupe, čak i kada je ta ugroženost institucionalno uspostavljena, kao npr. u slučaju pripadnika hrvatskoga naroda u BiH, a što proizlazi iz odredaba Daytonskoga sporazuma, tada je sasvim “normalno” očekivati da
će se, nastavi li se ovakvim stilom graditi budućnost Bosne
i Hercegovine, stvarati okolnosti u kojima će upravo zbog
Daytonskim ustavom izvršenog nejednakopravnoga strukturalnog ustroja bosanskohercegovačkoga društva i države
rasti nezadovoljstvo Hrvata u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, Bošnjaka u Republici Srpskoj, te Srba u Federaciji BiH.
Kako socijalnu strukturu održava moć koja je, uz teritorijalnu rasprostranjenost i brojčanu nadmoć, institucionalno
izvršena, onda je moguće očekivati čuvanje stečenih pozicija
silom, odnosno promjenu postojeće društvene strukture silom, koji onda u krajnjem ishodu može završiti zločinima.
Sama činjenica da je Republika Srpska za najveći dio Bošnjaka i Hrvata paradržavna tvorevina stvorena na zločinu i
progonu ne-Srba s područja koja obuhvaća Republika Srpska, tada samo njezino postojanje predstavlja zapravo dio
ratno-zločinačke strukture bosanskohercegovačkoga društva i države. Slično je bilo jedno vrijeme i s hrvatskom Republikom “Herceg-Bosna”, Abdićevom Republikom “Zapadna Bosna” kao i srpskim paradržavnim tvorevinama na
području Republike Hrvatske: Republikom Srpskom Krajinom. S druge strane, postojanje Federacije BiH ni u kojem
slučaju ne ulijeva nadu da će u strukturalnom obliku to biti
prostor u kojem će njezini građani različitih nacionaliteta
moći ostvarivati sva svoja nacionalna i religijska prava. A o
državi Bosni i Hercegovini kao cjelini da i ne govorim.
Možda bi to bilo moguće tek kad bi se njezina podjela odvijala ne po nacionalnom nego po ekonomskim i geografski
komunikacijski kompatibilnim područjima. Ali, to je priča
za posebna vremena.
Dalje, socijalnu strukturu određuju i političke stranke čiji
su predsjednici bili ili trenutno jesu osuđeni za ratne zlo-
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
čine. Nakon odsluženja kazne, oni se uključuju u javni i politički život. Svojim djelovanjem oni pokazuju da se može biti
“svoj”, odnosno “naš” zločinac, potom biti u zatvoru, vratiti
se i kao nikada do tada, izlaskom iz zatvora steći još višu “nacionalnu cijenu”. Prisjetit se treba samo Dodikovog dočeka
Biljane Plavšić nakon njezina odsluženja zatvorske kazne
koju je izdržavala zbog presude da je počinila ratni zločin.
Sve da i jesu bili osuđeni za ratne zločine, na isti način bili bi
dočekani “od svojih” Sefer Halilović ili Tihomir Blaškić.
No, ono što socijalnu strukturu bosanskohercegovačkoga
društva čini ranjivom za nove ratne zločine jest činjenica da
se policijski i vojni sastav u oba entiteta sastoji od ljudi na
svim zapovjednim razinama koji su sudjelovali u zadnjemu
ratu, od ljudi koji se međusobno poznaju i koji znaju što je
tko gdje i kada i protiv koga činio, kao i da su trenutni političari bili do prije petnaest godina u odorama “svojih” vojska.
K tomu, bitnu i ne manje važnu sastavnicu socijalne strukture čine religijske zajednice – njihovi svećenici i službenici
- od najnižih do najviših razina. Kako je već naprijed navedeno, sakralizacija zločina dolazi uvijek iz ovih institucija.
One određuje tko je poginuo kao “šehid”, tko je položio vlastiti život na oltar Domovine, a tko se osvećujući posvetio
ginući za “otadžbinu”.
Kako u posljednjemu ratu u BiH (1991-1995) nije bilo pobjednika koji bi na cijelome teritoriju BiH uspio nametnuti
svoju vlast i svoju ideologiju, socijalna ratna struktura u njoj
samo je preimenovana u “primirenu” i time još uvijek za rat
spremnu.
Ratni zločin kao važan dio
socijalne integracije
U Bosni i Hercegovini, ali i u drugim bivšim jugoslavenskim
republikama, ratni zločini koje su nad “našim” narodom počinili drugi, odnosno koji su počinili “njihovi” ratni zločinci,
isti oni koji su počinili ratne zločine nad nevinim žrtvama
drugih naroda, predstavljaju još i danas, zahvaljujući postojećim političkim okolnostima, stajalištima međunarodne zajednice, ali prije svega zahvaljujući religijskim institucijama,
veoma snažan, ako ne i odlučujući nacionalni i religijski integrirajući čimbenik. Nitko još od predstavnika islamske,
katoličke ili pravoslavne vjerske zajednice nije javno osudio
zločine koje su u ime te vjerske zajednice, u ime njezinih
konfesionalnih pripadnika, počinili upravo njezini članovi.
Malo “smušeno” učinili su to pod prisilom “u koncelebraciji”
s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem u Ahmićima
i Križančevu Selu. Nitko, dakle, nije progovorio o svojim
zločincima. Dapače, njih se posjećuje u haškome zatvore,
tamo se održavaju misna slavlja, skupljaju se ovdje prilozi
za njihovu obranu, traže se “najnoviji” i “najsvježiji” dokazi
o njihovoj nevinosti. A najbolji dokazi su oni koji dolaze iz
redova onih s kojima su haški uznici ratovali, s kojima su sve
do jučer, ali i danas još uvijek, “krvni neprijatelji”.
Međutim, sve to moglo se dogoditi na takav način, jer su
“ratni zločinci” kao i uvijek do sada u židovsko-kršćanskoj
tradiciji bili izbavitelji naroda iz tuđinskoga ropstva. U takvome slučaju radilo bi se prema Wehlerovu mišljenju o 1)
o adaptiranoj predodžbi o “izabranom narodu”, zatim 2) o
“obećanoj”, “svetoj zemlji”, 3) o smrtnom neprijateljstvu protivnika koji bi mogli spriječiti “izabrani narod” da uđe u obećanu zemlju te 4) o povijesnoj misiji koju “izabrani narod”,
odnosno njegov vođa trebaju ispuniti “na svetom tlu buduće
nacionalne države” (Wehler, 2005:34-35).
Najnoviji događaj s hrvatskim braniteljem Tihomirom Purdom to sasvim zorno pokazuje. Čovjek za kojim su pravosudni organi jedne međunarodno priznate države raspisali
međunarodnu tjeralicu zbog počinjenja ratnih zločina nad
civilima na početku rata 1991. godine, i koji je (T. Purda) temeljem te tjeralice uhićen u drugoj, također međunarodno
priznatoj državi, Bosni i Hercegovini, čeka izručenje pravosudnim organima Republike Srbije, samo zato jer Republika
Hrvatska smatra da prema njezinim pravosudnim odredbama on ne bi mogao biti ratni zločinac. Rijetko je koji događaj kao ovaj u posljednje vrijeme nacionalno i religijski toliko snažno ujedinio, odnosno duhovno i društveno integrirao Republiku Hrvatsku, i to od najviših političkih struktura
(od Predsjednika RH i Predsjednice Vlade RH) do običnih
građana.
A o čemu je riječ?! Riječ je, kazat će mnogi danas u RH, o
hrvatskome branitelju, “našemu vitezu”, sudioniku stvaranja
hrvatske države, čovjeku besprijekorne biografije, kojeg naši
dojučerašnji neprijatelji sumnjiče da je počinio djela ratnoga
zločina. Kako nema neke neutralne instance koja bi u ovome
slučaju donijela približno ispravan pravorijek, na ovim prostorima je svakome prepušteno da ranija, ali i najnovija djelovanja proglašavaju herojskim ili zločinačkim činima. Granica između herojstva i zločinstva time je postala toliko bliska, rekli bismo, da zločinstvo i herojstvo idu istom crtom. I
to je uistinu točno! Odlučujuće u svemu tome jest to tko će
kojim imenom nazvati tu crtu razdjelnicu.
A, zapravo, sve je počivalo na sljedećem određenju: rat u BiH
(1991-1995) u svim je nacionalnim religijama (hrvatskom
katoličanstvu, srpskom pravoslavlju i bošnjačkom islamu)
našao zagovornike osobne žrtve za dobrobit nacije. Hrvatski branitelji s krunicom oko vrata polagali su život na Oltar
Domovine, srpski borci ginuli su “za krst časni i veru pravoslavnu”, a Bošnjaci muslimani ratovali uz povike “Allahu
Ekber” (Alah je velik).
Zaključak
Ovim radom pokazano je da ratni zločin kao takav uopće
ne postoji, nego da je određen definicijom kojom ga definiraju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku
Ukoliko je netko od muslimanskih pripadnika Armije BiH poginuo tijekom rata u BiH (1991-95), dobivao je posthumno titulu šehid (žrtva), onaj
koji je u ratu poginuo za islam i njemu je obećano mjesto u raju (dženetu).
To svoje pokriće ima u Kur’anu, sura ali-Imran, 169. ajet, čiji prijevod glasi:
“Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni
su živi i u obilju su kod Gospodara svoga!”
status, broj 15, proljeće 2011.
31
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
što jest a što nije ratni zločin. Međutim, ako neka društvena
skupina odredi da nešto jest ratni zločin tada ga se može
promatrati kroz pet ključnih socioloških pojmova. U tome
smislu ratni zločin može se promatrati i istraživati kao 1) socijalno djelovanje, kao sastavni dio 2) prevladavajuće kulture, potom kao izraz i promocija 3) moći moćnijih te kao
dio legalne i legitimne 4) socijalne strukture, odnosno kao
važan dio 5) socijalne integracije.
određuju oni najmoćniji, oni koji posjeduju vojnu, ali ne i
duhovnu moć. Također, ratni zločin je moguć ako je bio ili
još uvijek jest dio socijalne strukture, što u našim društvima
jest činjenica. No, posebno zanimljiv zaključak predstavlja
tvrdnja da su jedna od veoma važnih, ako ne i jedan od najvažnijih i najsnažnijih kohezijskih elemenata pojedinačnih
etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini danas upravo ratni
zločinci i njihova ratna zlodjela.
Promatran u ovome radu kroz svih pet socioloških pojmova
ratni zločin se pokazuje uistinu kao besprijekorno socijalno
djelovanje koje svoje uporište ima u okviru postojeće bošnjačke, hrvatske odnosno srpske kulture i kulturne tradicije.
Navođenjem najnovijih, ali i onih nešto starijih primjera,
vidljivo je da definiciju nekoga djelovanja kao ratni zločin
U svrhu smanjivanja mogućnosti ponovnog počinjenja ratnih zločina, potrebno je u svakome slučaju mijenjati društvo, u cjelini kroz njegove ključne segmente.
Ivan Markešić, Institut društvenih znanosti Ivo
Pilar, Zagreb.
Korištena literatura:
1.
Druga izmijenjena optužnica protiv J. Prlića i ostalih, u:
http://www.icty.org/x/cases/prlic/ind/bcs/080611bcs.
pdf, pristupljeno 10. siječnja 2011.
2.
Holl, Adolf (2010) “Religion ist Krieg”, u: http://www.
wien.gv.at, pristupljeno 31.01.2011.
3.
Ivan Markešić, “Crveni križ”, u: Hrvatska enciklopedija
Bosne i Hercegovine (2009). Mostar, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine
4.
Jochen Krück (2009) “Personelle Statusfragen des internationalen Strafrechts unter besonderer Berücksichtigung hors de combat befindlicher Kombattanten &
privater Militär- und Sicherheitsfirmen im bewaffneten
Konflikt” (Doktorska disertacija). Wien, Rechtswissenschaften an der Universität Wien, str. 7-9.
5.
Jukić, Jakov (1993) “Društvo, rat, religija”, u: Grubišić,
Ivan (ur.), Konfesije i rat. Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 2. - 4. prosinca 1993.
6.
Kale, Eduard (1992) “Kulturni identitet Hrvatske” u:
Hrvatska revija, 42 (1992),3-4, 386-403.
32
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
7.
Kehrer, Günther (1988) Einführung in die Religionssoziologie. Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft
8.
Kuhne, Hans-Heiner / Esser, Robert / Gerding, Marc
(2007) Völkerstrafrecht. Osnabrück, Julius Jonscher
Verlag
9.
Markešić, Ivan (2008) “Jesu li religija i rat dvije odvojene Društvene zbiljnosti?”, u: Društvena istraživanja,
Vol. VI. 2, kolovoz 2008, str. 185-202.
10. Presuda Biljana Plavšić, u: http://icr.icty.org/bcs/frmResultSetb.aspx?e=m2a04u55z22ufpvnnplueo2r&StartPa
ge=1&EndPage=10, pristupljeno 10. siječnja 2011.
11. Presuda Rasimu Deliću, u: http://icr.icty.org/LegalRef/
CMSDocStore/Public/BCS/Judgement/NotIndexable/
IT-04-83/JUD193R0000274127.pdf, pristupljeno 10. siječnja 2011.
12. Sack, Firtz / Lindenberg, Michael (2001) “Abweichung
und Kriminalität”, u: Joas, Hans, ur. (2001) Lehrbuch der
Soziologie. Frankfurt/New York, Campus Verlag
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Skupa laž i jeftina istina: prva
i druga pratilja hrvatskog
novinarstva
Naviknuti na jednoumlje i odgojeni u duhu službenika bivšeg režima, većina
je novinara u ovom razdoblju samo promijenila “gazdu”, ali ne i onaj prijašnji
mentalni sklop režimskih slugu. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavljao
je i rat koji je nametnuo neke sasvim druge prioritete, okrećući novinarstvo
na ovim prostorima isključivo na izvještavanje s ratišta i borbu protiv
neprijateljskih medija i propagande. U ovom krvavom i mračnom razdoblju
glavna promjena nije bila okretanje prema demokratizaciji medija i razvoju
slobode javnog izražavanja, nego svrstavanje na jednu od sukobljenih strana
Miroslav Jurešić
Javno mnijenje kao najniži oblik istine uvijek je mješavina istine i neistine
pa ga valja podjednako poštivati i prezirati.
Hegel
Za vrijeme u kojemu živimo često se kaže da je vrijeme masovnih medija. Što i nije čudno imajući u vidu njihovu funkciju u životu suvremenog čovjeka koja je postala toliko važna
da je gotovo nezamisliva ljudska egzistencija u kojoj oni ne
bi imali nikakvu bitnu ulogu. Više ne postoji ni vrijeme ni
mjesto gdje mediji nisu prisutni gotovo kao svevideća i sveznajuća božanstva koja imaju odgovor na svako naše pitanje
ili dvojbu. Njihova je moć toliko velika da mogu bez problema stvarati ili uništavati “carstva”, graditi ili razarati međuljudske odnose, pozitivno utjecati na čovjekovo mišljenje
i javno mnijenje ili ih, pak, utopiti u kaljuži duhovne, intelektualne, emotivne pa čak i fizičke tromosti i ispražnjenosti.
Ovu činjenicu funkcionalne podvojenosti masovnih medija, odnosno njihovu kreativnu i destruktivnu dimenziju uvijek je potrebno imati na umu ukoliko se prema
njima želi izgraditi zdrav kritički odnos. S obzirom na to,
odmah je važno naglasiti postojanje jedne temeljne kušnje
u koju često upadaju suvremeni mediji kada je riječ o čovjeku kao krajnjem korisniku njihovih usluga. Spomenuta
se kušnja sastoji u stvaranju reduktivne i osiromašene slike
ljudskog bića koje u njihovim očima postaje ili potencijalna
novinarska priča ili pasivni primatelj informacija. U oba slučaja čovjeka se lišava bitnih elemenata njegove ljudskosti jer
mu se, primjerice, oduzima pravo na nesavršenost ili pravo
na vlastito traganje za istinom. A sve u cilju postizanja što je
moguće veće čitanosti ili gledanosti, a samim tim i većega
profita.
Naravno, stvari ne treba generalizirati paranoičnim tvrdnjama da je sve ono što vidimo na televiziji, pročitamo u
status, broj 15, proljeće 2011.
33
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
novinama ili čujemo na radiju loše i neistinito ili da se iza
svega toga kriju skriveni interesi neke nevidljive grupe pojedinaca. Međutim, isto tako ne treba živjeti ni u iluzijama
i zatvarati oči pred veoma grubim svakodnevnim kršenjima
i povredama ne samo profesionalne novinarske etike, nego
i onog elementarnog ljudskog osjećaja odgovornosti, poštenja pa i dobrog ukusa. Naime, iako danas postoji tendencija
da se medije promatra kao neke samostalne entitete koji su
a priori svemoćni i nepogrešivi, ipak treba imati na umu da
su i oni ljudska tvorevina koja nije imuna na nesavršenosti
i pogreške. Slikovito rečeno, dok udobno zavaljeni u naslonjače i oboružani pivom ili grickalicama “šaltamo” televizijske programe ili prelistavamo novine i časopise, trebamo zadržati trajni kritički osjećaj prema onomu što tamo vidimo
ili pročitamo. Nažalost, ogromna većina korisnika medijskih
usluga gotovo uopće ne postavlja pitanje o istinitosti i kvaliteti onoga što “konzumira”, a kamoli o vjerodostojnosti i moralnom integritetu osoba koje nam te sadržaje nude kao i o
eventualnim interesima vlasnika pojedinih medijskih kuća.
Iako je povjerenje nešto što se u principu treba zaslužiti i
što nije razborito bezrezervno davati, kad je u pitanju novinarska profesija ovo pravilo kao da ne vrijedi pa ljudi lako
povjeruju i u najveću laž ukoliko je izrečena na televiziji ili
napisana u novinama.
Sve ovo što smo do sada rekli još više vrijedi za hrvatsku medijsku scenu koja je, blago rečeno, katastrofalna, budući da
još uvijek nije preboljela dječje bolesti koje pogađaju mlada
demokratska društva. Naime, kada je koncem 80-ih godina
prošloga stoljeća došlo do pada komunizma i prodora demokracije na tlo država nekadašnjeg istočnog bloka, republike
bivše Jugoslavije obilježile su taj događaj u stilu najkrvavijeg
horora, višegodišnjim ratom čije se posljedice i dan-danas
osjećaju. Činjenica je to koja dodatno otežava ionako mučan
proces prelaska iz nekadašnjeg komunističkog režima, u kojemu je vladalo jednoumlje, prema demokratskom društvu
kojemu je jedan od osnovnih temelja upravo sloboda javnog
izražavanja. Štoviše, ako ćemo otvoreno i pošteno govoriti,
iako su bivše jugoslavenske republike stekle neovisnost i formalno promijenile svoje društveno uređenje, do nekih korjenitih promjena u shvaćanju medijskih sloboda još uvijek
nije došlo. Tako danas umjesto nekadašnje KPJ, imamo
mnoštvo vladajućih nacionalnih stranaka koje kontroliraju pojedine medije i diktiraju što će i kako će biti rečeno. Ako se nekada istina nije smjela glasno i otvoreno izricati, danas se ta ista istina slobodno smije plasirati u javnost
pod uvjetom da prije toga bude “ušminkana”, modificirana i
prilagođena viđenju onoga u čijem se vlasništvu mediji nalaze. Dakle, koristeći se opet slikovitim govorom, medijska
scena bivših jugoslavenskih republika, uz neke specifičnosti
i nijanse, podsjeća na vašar ili pijacu na kojoj svatko prodaje svoju verziju istine po izuzetno povoljnim cijenama.
Naravno, pritom najbolji utržak ostvaruju oni koji su najglasniji i koji svojom rječitošću i podilaženjem znaju zamagliti
zdravu prosudbu “kupca” te mu utrapiti svoj “proizvod” ne
zato što bi mu on trebao ili koristio, nego samo zato što je
jeftiniji nego kod drugih trgovaca.
34
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Traganje za pravom istinom, poštenjem i odgovornošću u
takvom jednom ambijentu podsjeća više na traganje za svetim gralom, negoli na razboritu ljudsku aktivnost koja ima
realne šanse za uspjeh. Međutim, taj se iskorak mora napraviti ukoliko moralni integritet novinara kao osobe ne želimo
bez ispaljenog metka izručiti bezočnom monstrumu rođenom iz neprirodne veze nasilnih kriminalaca i pohlepnih
političara. Ovaj monstrum već godinama vlada balkanskim
zemljama uspavljujući savjest njihovog stanovništva španjolskim sapunicama, big brotherima, farmama i drugim
sadržajima koji zaglupljuju ljudski razum i odvlače mu pozornost daleko od moralnog i svakog drugog propadanja
društva i čovjeka pojedinca. No, prije nego prijeđemo na
konkretnu analizu hrvatske medijske scene u svjetlu etičkih
zahtjeva novinarske profesije, želimo naglasiti dvije bitne činjenice. Prvo: sve negativne pojave u hrvatskom novinarstvu
o kojima će u ovom članku biti riječi uz određene su specifičnosti prisutne i u drugim balkanskim zemljama nastalim
raspadom bivše Jugoslavije. Jedini razlog zbog kojega ćemo
se ovdje pozabaviti stanjem na hrvatskoj medijskoj sceni je
uvjerenje autora da probleme uvijek treba rješavati počevši
od čišćenja vlastitog dvorišta. Drugo: tijekom čitanja članka
može se steći krivi dojam da u Hrvatskoj ne postoji nijedan
pošten i odgovoran novinar. To nije točno, imajući u vidu
da je i u onim najtežim ratnim vremenima hrvatskom medijskom scenom prodefilirao čitav jedan niz ljudi koji su
svojom istinoljubivošću i objektivnošću osvjetlali obraz ove
profesije. Međutim, zbog njegove kritičke prirode mi ćemo
se u ovom tekstu uglavnom zadržati na “mračnoj strani” hrvatskog novinarstva, vodeći se onim jednostavnim načelom:
“Istina će vas osloboditi”.
Ratno huškačko novinarstvo
Govoreći o hrvatskoj medijskoj sceni, treba imati na umu
da su njezin nastanak i formiranje obilježila tri tzv. medijska rata. Prvi medijski rat započeo je raspadom Jugoslavije
i izbijanjem oružanih sukoba na području Hrvatske i Bosne
i Hercegovine koncem 1991. i početkom 1992. Burna društveno-politička previranja, a na koncu i izbijanje krvavog
rata dovode do slabljenja dotadašnje partijske kontrole nad
medijima. Novinarska profesija na ovim prostorima po prvi
se put u svojoj povijesti suočava s mogućnošću slobodnog
govora što je većina novinara dočekala potpuno nespremno.
Naime, iako je svima već bilo jasno da jugoslavenska državna tvorevina ide svome kraju i da se događaju radikalne
promjene poslije kojih ništa više neće biti isto, ipak većina
od njih nije znala što činiti s tom novostečenom profesionalnom slobodom. U tom trenutku uopće nije postojala jasna vizija novinarstva utemeljenog na etičkim načelima koje
je njihova struka u drugim demokratskim zemljama već
odavno usvojila. Naravno, to je u određenoj mjeri i shvatljivo, imajući u vidu brzinu i intenzitet događaja koji jednostavno nisu ostavljali dovoljno vremena za prilagodbu novonastaloj situaciji i drugačijoj društveno-političkoj klimi. Naviknuti na jednoumlje i odgojeni u duhu službenika bivšeg
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
režima, većina je novinara u ovom razdoblju samo promijenila “gazdu”, ali ne i onaj prijašnji mentalni sklop režimskih slugu. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavljao je i
rat koji je nametnuo neke sasvim druge prioritete, okrećući
novinarstvo na ovim prostorima isključivo na izvještavanje
s ratišta i borbu protiv neprijateljskih medija i propagande.
Dakle, u ovom krvavom i mračnom razdoblju glavna promjena nije bila okretanje prema demokratizaciji medija i razvoju slobode javnog izražavanja, nego svrstavanje na jednu
od sukobljenih strana. Time se ustvari formiralo i učvrstilo
jednostrano izvještavanje o događajima te se potvrdila činjenica da je istina uvijek prva žrtva svakog rata pa čak i onog
obrambenog. Novinarstvo na ovim prostorima u prvoj polovici 90-ih godina prošloga stoljeća poprimilo je sve karakteristike ratnog i huškačkog novinarstva. Njegova glavna zadaća nije bila borba za istinu i pravdu, nego protiv agresorskih medija i njihove ratne propagande.
Kao najočitiji primjer ratnog huškačkog novinarstva i govora mržnje u medijima u Hrvatskoj iz ovoga perioda možemo uzeti već legendarni Slobodni tjednik, koji je počeo
izlaziti početkom 90-ih godina i u kojemu je stasala čitava
jedna generacija novinara. Iako su svojedobno sudjelovali u
“hajkama i medijskim podvalama”, kao što je to bio tobožnji
atentat na Branimira Glavaša ili popis srpskih snajperista o
hrvatskim gradovima, oni su ipak vremenom postali cijenjeni članovi hrvatskog društva i ugledni novinari. Njima
se pridružuju i neki novinari iz drugih medija, poput Dunje
Povodom najave srbijanskog Tužiteljstva da će biti pokrenuta istraga protiv novinara koji su služili Miloševićevoj ratnoj propagandi, Tomislav Klauški u svom osvrtu pod naslovom Medijsko huškanje i mržnja piše i sljedeće:
“Lagati za državu i mrziti za naciju, bio je glavni moto vodećih novinara
u najvećim medijima. Nacionalne televizije, nisko i visokotiražne novine,
državni mediji, privatni mediji, svi su davali svoj obol ratnim strahotama.
Novinari početnici na tome su gradili karijere, eminentna pera (o)čuvala
pozicije, u novine su prodrli partijski sekretari, tajni agenti, špijuni, provokatori. Vodio se medijski rat i u njemu, baš kao ni u onom pravom, nisu se
birala sredstva i nije bilo heroja.”
Riječ je o slučaju Čedomira Vučkovića, Srbina koji je umro od posljedica
trovanja sumpornom kiselinom koju je bio prisiljen piti tijekom mučenja i
ispitivanja u garažama dvorišnog dijela Osječko-baranjske uprave. Pet dana
nakon njegove smrti (05. rujna 1991.), Slobodni tjednik je objavio fotografiju
unakaženog Vučkovića i članak pod naslovom Spriječen atentat na Glavaša!. Laž je u svibnju 2000. razotkrio Feral Tribune, što je podiglo ogromnu medijsku prašinu.
“Notoran je slučaj Slobodnog tjednika iz ‘91. koji je objavio imena i adrese
‘četničkih simpatizera’ u Sisku. Ubrzo poslije objavljivanja jedan dio ljudi s
tog popisa je ubijen i, uglavnom, bačen u Savu, jedan dio se spasio bijegom,
a za nekima su ubojice došle u Zagreb i ubile ih u Zagrebu. Tu se ne radi
o (ne)odgovornosti novinara nego o direktnoj krivnji za ubojstva i za to
im je trebalo suditi. Taj slučaj vrlo je sličan slučaju novinara iz Ruande koji
su preko radija davali imena i adrese Tutsia uz dodatke poput ‘grobovi još
nisu popunjeni’” (Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska
prava).
Kao što ustvrđuje Tomislav Klauški u svom članku pod naslovom Lomača
je postavljena, samo se hvataju vještice “i dobar dio ostalih hrvatskih medija
poslušno je izvršavao državotvorne zadatke. Od ‘domobranskog’ Večernjeg
lista koji je u rubrici za razonodu objavljivao antisrpske aforizme Paje Kanižaja, preko Kutline Slobodne Dalmacije i Vjesnika s Majom Freundlich i
Aleksom Crnjaković, pa do opskurnih rasističkih pamfleta i šovinističkih
glasila kao što su Vinkovački vjesnik, Hrvatsko slovo, Panorama, Imperijal
i drugi”.
Ujević koja je ostala poznata po svojoj izjavi da je za Hrvatsku spremna i lagati. Njezin televizijski kolega Smiljko Šagolj otišao je korak dalje pa je tu izjavu nebrojeno puta odjelotvorio svojim prilozima iz toga vremena, bezočno šireći
laži o hrvatsko-bošnjačkom sukobu u Bosni i Hercegovini.
Njegove riječi kojima bi zaključivao prilog: “A muslimanski
izbjeglice se odmaraju slobodno na hrvatskoj obali dok muslimani rade masakre”, najočitiji su primjer medijskog poziva
na linč. Ovoj plejadi “boraca” za hrvatsku stvar u propagandnom ratu protiv srpskih i bošnjačkih medija pridružuje se
i Dijana Čuljak Šelebaj sa svojim čuvenim prilogom iz koncentracijskog logora Heliodrom kod Mostara u kojemu su
snage HVO-a držale bošnjačke zarobljenike. Gledano iz perspektive današnjih saznanja, užasava mirnoća s kojom je ova
“primadona” središnjeg Dnevnika HRT-a mogla ustvrditi da
su “muslimani zbog vlastite sigurnosti odvedeni iz Mostara”
i smješteni na ovo zloglasno mjesto koje je prikazano gotovo
kao odmaralište.
Još je užasnija afera sa Silvanom Menđušić, jedno vrijeme
glavnom urednicom Bussines hr-a i pokretačicom hrvatskih
izdanja magazina za žene Cosmopolitan i Grazia. Naime,
ova je novinarka, uz suradnju s nekolicinom tadašnjih vojnih
zapovjednika 113. brigade HV-a, za “potrebe” HTV-a izrežirala granatiranje Šibenika kako bi se razbila “opuštenost”
njegovih građana te skrenulo pozornost hrvatske i svjetske
javnosti na “urođeno četničko divljaštvo”. Tek je Hrvoslav
Pavić, dopisnik Novoga lista iz Šibenika, 1999. razotkrio dijaboličnu pozadinu ove priče o Silvani Menđušić i njezinim
suradnicima koji se nisu libili ugroziti ni živote vlastitih sunarodnjaka kako bi potvrdili svoju tezu o “zlom srbočetničkom agresoru koji siluje nevinu djevu Hrvatsku”. Ovoj listi
novinara koji nose mrlju na svojoj karijeri iz toga perioda
pridružuje se i Denis Latin, ugledni hrvatski novinar, najpoznatiji kao glavni urednik i voditelj političke talk show emisije Latinica, koji je, izvještavajući iz ratnog Siska, u kameru
diktirao listu osumnjičenih Srba. Također mu se prigovara i
to što je u svojim prilozima iz tek oslobođenog Knina prešutio sistematske pljačke grada i njegove okolice od strane
pripadnika Hrvatske vojske. Na prigovore za ovako grubo
kršenje novinarske etike, Denis Latin odgovara: “U zadnjem
Dunja Ujević poznata je i kao autorka dviju knjiga: Ministar obrane. Jedno
sjećanje na Gojka Šuška (2003) i Zlatko Sudac, razgovori (2008).
Poznata je i Šagoljeva izjava: “Ili mi ili oni! Dok su oni ovdje, nema mira u
gradu Mostaru!”, te njegova čitanja priopćenja Jadranka Prlića, Brune Stojića i Milivoja Petkovića u kojima raspisuju opću mobilizaciju i tvrde da
“muslimani hoće izlaz na more”. Smiljko Šagolj je u međuvremenu doktorirao novinarstvo u klasi Marka Sapunara na Fakultetu političkih znanosti u
Zagrebu. Posebice je znakovita jedna rečenica iz njegova magisterija: “Televizija i radio u BiH, posebice u FBiH, sredstva su politike međunarodne
zajednice za pritisak da bi se tamo postigli stanoviti globalizacijski ciljevi”.
Od mnoštva primjera obmanjivanja javnosti i govora mržnje, Dijani Čuljak-Šelebaj prigovara se i da je “u tim prilozima znala snimati mrtva tijela
vojnika pa tvrditi da su ‘hrvatski civili mjesecima izloženi muslimanskoj
torturi’ i prenositi izjave kako je ‘sve ovo za Herceg-Bosnu i naš lijepi hrvatski grad Mostar’.” Ili pak: “Tvrdi kao hercegovački kamen koji ih okružuje,
bojovnici HVO-a još su odlučniji istrajati u svojim ciljevima” nakon čega
slijedi izjava vojnika: “Ciljevi HVO-a se znaju – uzeti sve što je hrvatsko!”.
status, broj 15, proljeće 2011.
35
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
broju Nacionala i drugdje prigovara mi se da sam izvještavajući iz ratnog Siska izdiktirao listu Srba za odstrel. Kad je
bio napad na Svjetski trgovački centar, za tri dana objavili
su imena terorista iz aviona.” Dakle, bez pokajanja i isprike,
ovaj proslavljeni antituđmanovac svoju izdaju profesije
opravdava time što su i drugi to činili. Ovom društvu medijskih propagatora govora mržnje treba pribrojiti i Maju
Freundlich, Obrada Kosovca, Nenada Ivankovića i njihove
huškačke komentare u središnjem Dnevniku HTV-a.
S manjim ili većim intenzitetom, huškanje i pozivanje na
javni linč, kao svojevrsna strategija koja je novinaru u Hrvatskoj osiguravala i još uvijek osigurava veću gledanost te
učvršćuje njegovu poziciju kod vladajuće garniture, ostaje
prisutna sve do naših dana. Iako ne više tako očito, na hrvatskoj medijskoj sceni još uvijek postoji izvjestan broj novinara koji “u ime istine o Domovinskom ratu” potpiruju
najniže mrziteljske strasti u narodu, posebice kada je riječ o
Srbima. Za ilustraciju ove tvrdnje prisjetimo se članka bivšeg novinara Slobodnog tjednika Roberta Pauletića koji je relativno nedavno (29. 07. 2008.) u Slobodnoj Dalmaciji objavio tekst uperen protiv srpskih turista. Svakako ne treba
zaboraviti ni manipulacije Branimira Glavaša koji je uoči
i tijekom suđenja za ratne zločine počinjene nad osječkim
Srbima objavljivao u medijima iskaze zaštićenih svjedoka
zbog čega su mnogi od njih bili neposredno dovedeni u opasnost.10 Ovoj kolekciji medijskog primitivizma pridružuje
se i Večernji list s hajkom na bivšeg predsjednika Stjepana
Mesića zbog njegova svjedočenja na Haškom sudu. A da ne
spominjemo Slobodnu Dalmaciju koja je tijekom potrage
za Mirkom Norcem stvarala atmosferu u kojoj se pozivalo
na puč ili Novu TV s njezinom emisijom Istraga iz koje su,
kako je to zgodno primijetio jedan kolumnist, na nas “svako
malo skakale pijane srpske životinje”11. Ovakvih je primjera
Mirjana Dugandžija; “Denis Latin – Najveća zvijezda televizijskog političkog novinarstva”; Nacional (online izdanje) od 02. travnja 2002.; na: www.
nacional.hr.
U svom članku pod naslovom Lepi naši gosti su se vratili, i to u velikom
broju... navedni se novinar izdašno razbacuje “duhovitim” dosjetkama poput: “Došli smo na teracu hotelčića i vidili da su nan Srbi okupirali najbolja
tri stola uz ogradu. Ustvari, formirali su jedan veliki SAO Stol, cili prvi red,
tri familje s dicon.” Ili: “Smista san otiša do vlasnika hotela, inače purgera (!),
i reka da napuštan hotel već sutra ujutro, umisto u sridu kako san planira.
Reka je samo: ‘Okej, nemojte kaj zamerit!’, iako smo znali i on i ja o čemu se
radi. Ali jebiga, kume, kune su kune, makar bile i srpske. Srbi su nan se, eto,
zbilja vratili, u velikon broju. Istra, Kvarner, otoci, Dubrovnik, dolaze bez
kompleksa i straja. Ka i ovi burazer s Paga, neka mu je srećno letovanje!”
10 Vesna Teršelič, Direktorica Centra za suočevanje s prošlošću Documenta, ukazala je na neke od ovih povreda novinarske etike: “Javno je 13.
siječnja 2009. godine objavljen i dio tajnog iskaza ugroženog svjedoka pod
pseudonimom ‘zaštićeni svjedok 06’ u regionalnom dnevnom glasilu Glas
Slavonije. A zabilježili smo 04. veljače 2009. godine i javno objavljivanje dijela iskaza ugroženog svjedoka pod pseudonimom ‘Drava’ kroz interpretaciju koju je Glasu Slavonije, gdje je dio tajnog iskaza i objavljen, dao branitelj petooptuženika Dine Kontića, odvjetnik Radan Kovač... Ono što je
posebno alarmantno je da se posredno utječe na konkretnog svjedoka, a
naravno i na sve druge svjedoke koji se tek pripremaju dati iskaz. Ponovno
imamo situaciju stvaranja nepovoljne klime za svjedočenje.”
11 “Istražujući mračnu stranu Hrvatske” Istraga je postigla veliku popularnost kod gledatelja, posebice svojim “rekonstrukcijama” ratnih zločina. Za
36
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
uistinu ogroman broj pa je logično postaviti pitanje kako je
moguće da su ovi novinari danas ugledni predstavnici
hrvatske medijske scene? Štoviše, hoće li Hrvatska već jednom profunkcionirati kao pravna i demokratska zemlja te
osuditi laži, manipulacije i medijske zločine koje su počinili
pojedini novinari i medijske kuće tijekom i poslije Domovinskog rata? Hoće li i sami mediji postati dovoljno pošteni
i samokritični te poduzeti konkretne korake da se ovakve
stvari nikada više ne ponove? Jer ukoliko žele biti savjest
društva i čuvari demokracije oni su prvi pozvani na samokritičnost i spremnost da se pozabave i “prljavim rubljem” u
vlastitom dvorištu. Imajući u vidu sve ovo što smo do sada
rekli, materijala sigurno neće nedostajati. U protivnom, govor mržnje kao zaštitni znak hrvatskog novinarstva (doduše,
u izmijenjenom obliku i blažoj retorici) i dalje će nastaviti
preživljavati, onemogućavajući izgradnju zdravog društva
utemeljenog na istini i pravdi.
Novinarstvo à la Tuđman
Okončanjem Domovinskog rata i prestankom srpsko-hrvatskih oružanih sukoba, počinje jenjavati i antipropagandni medijski rat. Zemlja je bila razorena, a posljedice rata
osjećale su se na svakom koraku ne samo u materijalnom
nego i u, da se tako izrazimo, duhovnom i moralnom smislu. Međutim, kao određena satisfakcija za ovakvo stanje
stvari, komunizam i srpski nacionalizam, kao “dežurni
neprijatelji hrvatske samostalnosti”, konačno su potisnuti
i poraženi. Mnogima je to bio dovoljan razlog za uvjerenje
kako su demokraciji širom otvorena vrata i kako će konačno
zaživjeti ideja o slobodnoj i pravednoj zemlji Hrvatskoj. Ali
već na prvom koraku prema toj boljoj i svjetlijoj budućnosti
počela se, ispočetka sramežljivo, a onda sve drskije otkrivati
ružna istina o Tuđmanu, velikom “ocu” nacije, i njegovim
najbližim suradnicima. Iako se za to i ranije znalo ili barem
slutilo, tek sada su na površinu počele izbijati sve njegove
političke i gospodarske makinacije i promašaji. Počelo se doznavati za njegove pregovore s Miloševićem o zamjeni hrvatskih teritorija, za njegovu tezu o prepuštanju hrvatskog
nacionalnog bogatstva nekolicini pripadnika svoje stranke,
za izdaju Vukovara i Kijeva, za prodaju Bosanske Posavine,
za podjelu Bosne, za kriminalnu pretvorbu i pljačku te njegovo sudjelovanje u tome, za zatvaranje i premlaćivanje zapovjednika i branitelja Vukovara, za prodaju najmodernijih
tenkova Kuvajtu u jeku rata, za opskrbljivanje bosanskih
Srba naftom, za smaknuće najužeg vodstva HSP-a, za hrvatske koncentracijske logore u Mostaru, itd.
Naravno, prvi koji su došli do ovih saznanja bili su upravo
novinari što ih je stavilo u dilemu: ostati vjeran svojoj profesiji i, u konačnici, istini ili ostati vjeran nacionalnom interesu koji se dobrim dijelom poistovjećivao s likom i djelom
uloge u ovim krvavim uprizorenjima angažirani su banijski hrvatski branitelji među kojima se posebno istaknuo Gordan Stojić, glumeći nasilne i
pijane ubojice.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Franje Tuđmana i HDZ-om kao vladajućom strankom? Za
vrijeme rata ovu je dilemu bilo lako otkloniti pozivajući se na
izvanrednu situaciju i ugroženost u kojoj se zemlja nalazila.
Međutim, što sada činiti? Ruku na srce, većina se novinara
odlučila za ovu drugu opciju jer su već bili svjesni činjenice
da vladajuća struktura nije sklona slobodi medija te da postoji čvrsta kontrola onoga što će i kako će biti rečeno. Ovo
se na poseban način odnosilo na Domovinski rat koji je postao svetinja u koju se nije smjelo dirati jer je postojala realna opasnost da bi to moglo izazvati bijes hrvatske javnosti
čije je sjećanje na njegove žrtve bilo još uvijek svježe. Bilo
kako bilo, općenito se smatralo da je i na osobnom i na društveno-političkom planu probitačnije istinu staviti “na čekanje” do nekih boljih vremena. No, bilo je i onih novinara koji
su smatrali da gvožđe treba kovati dok je vruće i da je sazrelo
vrijeme za slobodu govora pa su se upustili u neravnopravnu
borbu na tri bojišnice: protiv hadezeovske vladajuće strukture na čelu s Franjom Tuđmanom, protiv hrvatske javnosti
utjelovljene u raznim braniteljskim udrugama i protiv vlastitih kolega i medijskih kuća koje su podupirale vladajući
režim. Time se u Hrvatskoj intenzivirao drugi medijski rat
čiji se početak također poklapa s početkom raspada Jugoslavije, ali u kojemu se, slikovito rečeno, “glava gubila” ne zbog
nacionalne pripadnosti, nego zbog drugačijeg mišljenja.
Analizirajući njegove osnovne značajke, odmah se može
uočiti da je i ovaj medijski rat zadržao sve karakteristike
huškačkog novinarstva i govora mržnje. Razlika je u tome
što njegove glavne žrtve više nisu bili Srbi ili Bošnjaci, iako
ih se i dalje tretiralo kao latentnu prijetnju hrvatskom nacionalnom identitetu i interesu. Meta su postali pojedinci i
društvene skupine koje se nikako nisu uklapale u ideju nacionalno osviještene katoličke Hrvatske ili koje su neposredno
ugrožavale interese hadezeovske većine. Kada je riječ o antirežimskim novinarima iz toga perioda, dovoljno je prisjetiti se slučaja Romana Latkovića, kolumniste iz Novoga lista,
koji se usudio javno pozvati na smjenu Franje Tuđmana.12
U svojstvu medijskog kerbera, koji čuva ulaz u mračni podzemni svijet tuđmanovske politike, Hloverka Novak-Srzić,
današnja direktorica informativnog programa na HRT-u, na
njegove optužbe odgovara u središnjem Dnevniku (10. siječnja 1996.) svojevrsnom tjeralicom pod naslovom Maligna
žurnalistička izraslina, a zatim nekoliko dana kasnije (16.
siječnja 1996.) cijelu kontakt-emisiju U krupnom planu posvećuje upravo ovoj temi. Spomenuta je emisija u dosta ele12 Riječ je o tekstu pod naslovom Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator. Posebno je bio sporan tekst u dijelu podnaslova njegove kolumne gdje je pisalo sljedeće: “Sabor, Ustavni sud, oporba, misleći ljudi,
slobodni mediji, svi moraju učiniti sve da se dr. Franjo Tuđman udalji s vlasti. Na prijevremenim izborima, odlukom Ustavnog suda, referendumom,
odlukom Sabora, bilo kako, jer Tuđman nas vodi u propast! Iza njegovih
se leđa skriva sva bijeda prevaranata i švercera, sva bulumenta kojima odgovara da pod njegovom zaštitom rade što hoće. Da nas ponižavaju, kradu,
obmanjuju, sahranjuju i zlobno nam se cere, u jednoj ruci držeći strane putovnice, a s drugom, na srcu, skrivajući fige koje nam u stvarnosti pokazuju”. Kao žrtva organiziranog medijskog progona i u strahu za vlastiti život
Latković u rujnu 1996. napušta Hrvatsku i odlazi u SAD, gdje mu je nakon
sedam mjeseci (21. travnja 1997.) dodijeljen politički azil.
menata nalikovala medijskom suđenju, iako optuženi novinar uopće nije pozvan da prisustvuje “čitanju optužnice” za
namjeru da svojim pisanjem “likvidira predsjednika Republike”.13 Prisjećajući se toga vremena, ugledni zagrebački novinar Živko Gruden, koji je i sam svojedobno bio na meti režimskih novinara, navodi tekst koji je kasnije završio u udžbeniku novinarske etike, kao primjer govora mržnje u medijima: “To je bio tekst pod naslovom Medijska peta kolona,
objavljen početkom 1995. godine, u kojem je autor proglasio
unutrašnjim državnim neprijateljima, stranim špijunima, izdajicama odnosno petokolonašima, sve hrvatske novinare
koji su radili kao dopisnici stranih medija. Međutim, te svoje
kvalifikacije, odnosno diskvalifikacije, ni za jednoga od njih
nije ni pokušao potkrijepiti makar jednim jedinim navodom
iz njihovih izvještaja. Uz taj tekst su objavljeni i krupni portreti nekih od tih novinara, navodnih petokolonaša, tako da
je to bio klasičan poziv na linč.”14
13 Od novijih “postignuća” Hloverke Novak-Srzić na ovom području, svakako treba istaknuti smjenu Ane Jelinić s mjesta urednice i voditeljice emisije Dossier.hr zbog navodnog “uredničkog promašaja” jer je o mafiji, kriminalu i korupciji govorila bez dokaza. Kako piše novinarka Božena Matijević
“A. Jelinić se zamjerilo to što je u emisiji Dossier.hr emitirala prilog pod nazivom U mreži u kojem su govorili novinari koji se već godinama bave otkrivanjem korupcije i kriminala (Dušan Miljuš, Gordan Malić, Hrvoje Appelt, Berislav Jelinić te Munir Podumljak) te joj je u studiju gostovao Darko
Petričić koji uskoro objavljuje drugu knjigu Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije. Petričić je u emisiji objasnio cijeli trag prljavog novca od
podzemlja preko njegova ‘pranja’ do ulaska u normalni optjecaj, pa čak i do
izbornih kampanja, i to sve pod političkim patronatom. Jelinić je Patričiću
u emisiji kazala da iznosi opasne stvari te ga pitala ima li za njih dokaze jer
to što govori može biti razlog za tužbe... Usto, četvero novinara koji su radili
za emisiju – Maja Fišter, Andrea Arežina-Grgičević, Nataša Ban-Leskovar i
Saša Kosanović – danas su ekspresno raspoređeni u druge redakcije.”
14 U članku pod naslovom Novinske potjernice Gojko Marinković je, između ostaloga, napisao i sljedeće: “Ali sve su to trice i kučine prema medijskoj i političkoj prašini što ju je izazvala Nedjeljna Dalmacija koja je u
tekstu Medijska peta kolona prozvala preko 50 novinara, većinom domaćih
što rade za strane medije, ali ne štedeći ni ‘prave’ strane dopisnike. Izvjesni
Vuk Đuričić, za kojeg se tek uz mnogo muke saznalo da je do 1992. godine
bio dopisnik Arene, Mile i sličnih listova iz Crne Gore, a kojem je pravo ime
Vukašin, ponajprije se okomio na ‘bivša vodeća komunistička pera’ kao sto
su Đorđe Zelmanović, Žarko Modrić, Miroslav Gačić, Gojko Marinković,
Jelena Lovrić, Sead Saračević, Živko Gruden, Zvonko Letica, Slavenka Drakulić, Marinko Čulić, Tomislav Jakić, Branka Šesto, Gordana Gojak, Mira
Šuvar, Nino Košutić. A sve zato jer se javljaju za neke od stranih novina, TV,
radija ili agencija, a neki od njih i u medijima neprijateljske nam SR Jugoslavije. U tom tekstu-potjernici, inače po svojoj ‘koncepciji’ nečemu što ne
spada ni u jedan novinarski žanr, već ponajprije, ili jedino, u nepismenu papazjaniju kojoj bi mjesto trebalo biti u uredničkom košu, pobrojani su i svi
strani dopisnici što izvještavaju iz Hrvatske pa se stječe dojam da vrli Vuk,
koji još jednom potvrđuje da je vazda poturica gori od Turčina, uči Hrvate
i strance pravom hrvatstvu. ‘Tekst’ objavljen na dvije stranice kao i svaka
potjernica garniran je sa pet ogromnih fotografija ‘petokolonaša’: Jelene Lovrić, Živka Grudena, Slavenke Drakulić, Zvonka Letice i Tomislava Jakića.
Prvo je na ovaj pamflet reagiralo Društvo stranih dopisnika, čiji predsjednik
Alexander Orssich, urednik Kleine Zeitunga upozorava ‘da autor ne navodi
ni jedan primjer, članak ili citat iz dopisničkih izvješća iz kojeg bi se mogla
izvući ocjena o petoj koloni. Jedino su objavljene velike fotografije nekih
novinara, tako da čitav napis podsjeća na jugounitarističko prokazivanje
‘neprijatelja’ u stilu udbaškog Oka iz sedamdesetih godina’. Neobično oštro i promptno bilo je i saopćenje Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog
društva, koje tekst smatra ‘sramotom za autora, redakciju i cijelu novinarsku profesiju’.”
status, broj 15, proljeće 2011.
37
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Osim antirežimskih novinara, na udaru neprofesionalizma
hrvatskih medija našli su se i neki pojedinci iz političkog,
kulturnog i gospodarskog života, ljudi za koje se iz bilo kojega razloga, umišljenog ili stvarnog, smatralo da ne zaslužuju živjeti ili se pojavljivati u “hrvatskom edenskom vrtu”.
Između ostalih, spomenut ćemo slučaj Mire Furlan, poznate
glumice, koju je ugledni novinar Rene Bakalović doslovno
anatemizirao, prisilivši je na odlazak iz Hrvatske da se u nju
nikada više ne vrati.15 Od novijih primjera možemo izdvojiti medijsku prašinu koja se podigla povodom održavanja
koncerta Lepe Brene u Zagrebu. Fotografiranje ove pjevačice sa srpskim vojnicima u Brčkom bilo je dovoljan razlog
da se Dijana Čuljak Šelebaj u emisiji Otvoreno na HRT-u
upusti u javno podgrijavanje strasti kojekakvih braniteljskih
udruga koje su se protivile ovomu koncertu. Naravno, dotična je novinarka glatko zaobišla činjenicu da je Lepa Brena
barem ponudila kakvo-takvo objašnjenje toga svog čina, za
razliku od nje koja nikada nije opravdala svoje “gostovanje” u
koncentracijskom logoru Heliodrom kod Mostara. Posebnu
poslasticu na hrvatskoj medijskoj “trpezi” predstavljao je i
Stjepan Mesić, predsjednik čija je sama pojava bila dovoljna
da izazove bijesno pjenjenje piskarala iz Glasa Koncila16, Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije. Samo letimična analiza
novinskih napisa o ovom bivšem hrvatskom predsjedniku
dovoljna je da nam ukaže na koliko je niske grane palo novinarstvo u ovoj zemlji, budući da se pri diskvalifikaciji njega
i kao osobe i kao političara koristilo niskim udarcima i optužbama da je “udbaš”, “komunjara”, “srbofil”, itd. Naravno,
ovako intonirani tekstovi govore više o onome tko ih piše,
negoli o onome o kome pišu. Govore prije svega o nedostatku razumskih argumenata kojima bi novinar trebao potkrijepiti svoje neslaganje s nekom predsjednikovom izjavom
ili političkim potezom; govore o nedostatku objektivnosti i
osnovne kulture dijaloga jer se u tim “kritičkim” tekstovima
15 Riječ je o nekoliko tekstova objavljenih u Globusu od kojih se svojom
pokvarenošću najviše ističu članci Sisama na Hrvatsku i Težak život lake
žene. Prisjećajući se tih napisa, Mira Furlan je u razgovoru s Aleksandrom
Stankovićem rekla sljedeće: “Ja sam bila fantastična meta. Sad kad razmislim. Prvo, niko nije stajao iza mene. Apsolutno niko. Čak ni moje pozorište, moja profesija, ljudi iz te profesije, dakle ništa me nije zaštitilo. Znači, to
je bilo fantastično. To je bio odstrel nezaštićene divljači. Druga stvar, žena.
Biti žena na ovim prostorima, svim prostorima... Biti istaknuta žena, biti
žena koja je sama po sebi meta, biti glumica. Glumica – sumnjiva profesija,
oduvek bila. Glumcima u stara vremena nije bilo dozvoljeno da ih pokopaju
na grobljima, to negde jeste istorija naše profesije. Doživljava se kao profesija na granici. Dakle, biti žena, biti glumica, biti … mislim, sad govorimo
zašto sam bila meta.”
16 Posebno je zanimljiva pojava i politička angažiranost katoličkog tiska na
hrvatskoj medijskoj sceni gdje se na poseban način ističe Glas Koncila. Ovo
crkveno glasilo obiluje komentarima koji ne samo da krše sva etička načela
novinarske profesije, nego se u mnogim aspektima protive i samom nauku
Isusa Krista, otvoreno šireći govor mržnje. Kao što to Tomislav Klauški
zgodno ističe: “Jezik kojim se tamo barata, retorika i difamacije ideoloških protivnika, prozivanje i optuživanje, i to s pozicije moralne uzvišenosti,
teško se više mogu bilo gdje pronaći. Komunjare ispadaju iz svake rečenice.
Lomača je postavljena, samo se hvataju vještice.” Na svu sreću, postoje i
drugačije orijentirane katoličke tiskovine. Ovdje na poseban način treba
istaknuti franjevački mjesečnik Svjetlo riječi iz Sarajeva, koji uistinu njeguje kritički odgovorno i objektivno novinarstvo te bi mnogim novinarima
i medijskim kućama na ovim prostorima mogao poslužiti kao svojevrsni
priručnik etičkog novinarstva.
38
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nije išlo ad rem, nego se pribjegavalo napadima na osobu; i
na koncu govore o nepoštivanju volje većine građana Hrvatske koji su upravo toga i takvog predsjednika izabrali. Pravi
novinar sebi ne može i ne smije dopustiti luksuz da iz njega
progovaraju njegova vlastita uvjerenja i stavovi, a kamoli
emocije kao što su mržnja. Naprotiv, njegova je moralna
dužnost zadržati objektivnost i hladnu glavu kako bi kritički, nepristrano i odgovorno javnosti prenio informacije o nekome ili nečemu, dajući ljudima mogućnost da
sami izgrade vlastito mišljenje o tome kakvog to značaja
ima za njihov život i društvo u kojemu žive.
Kao što smo već ranije spomenuli, mete govora mržnje u
hrvatskim medijima bile su i određene društvene skupine
koje se nikako nisu uklapale u koncepciju Hrvatske kao katoličke zemlje u kojoj se poštuju tradicionalne vrijednosti.
Nije teško pogoditi da su prve žrtve novinarskog ulizivanja kleričko-patrijarhalnim vladajućim krugovima u Katoličkoj crkvi i desničarskim strankama bili homoseksualci
i feministice. S obzirom na to, posebno su ilustrativna dva
slučaja: famozni Globusov članak Vještice iz Rija: Hrvatske
feministice siluju Hrvatsku, te špijuniranje homoseksualnih
turista u Hvaru od strane Večernjeg lista. U prvom slučaju
članak potpisuje Globusov investigativni tim iza kojega se
ustvari krio Slaven Letica, danas ugledni kolumnist koji se
svojedobno kandidirao i na mjesto hrvatskog predsjednika.
Uopće se ne obazirući na pravila profesionalne etike pa čak
ni na zahtjeve onog osnovnog ljudskog obzira i poštenja, autor je napisao oduran tekst uperen protiv pet hrvatskih intelektualki: Rade Iveković, Jelene Lovrić, Slavenke Drakulić,
Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić, optužujući ih da su “bitno
pridonijele prikrivanju istine o seksualnom nasilju kao instrumentu srpske rasističke i imperijalne politike!”. U cilju
dokazivanja svoje teze da su navedene novinarke i spisateljice “partizanske djevojčice”17, Slaven Letica je, uz odobrenje Globusovog urednika Denisa Kuljiša, bez ustručavanja
objavio i podatke iz njihovog privatnog života kao što su
bračno stanje, djeca, stambeni status, itd. Naravno, u klimi
antisrpskog raspoloženja izazvanog ratom reakcija javnosti
je bila burna zbog čega je pet navedenih “vještica iz Rija”18
bačeno na lomaču bez ikakva prava na obranu.19
17 Između ostalih izljeva Letičinog “pravednog gnjeva genetski čistog Hrvata”, nalazi se i ovaj: “Gotovo bez iznimke, one su bile djevojčice komunizma! Djevojčice iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, diplomata, visokih državnih i partijskih činovnika. Ono malo među njima što
je, kraj svoje teorijske pozicije i fizičkog izgleda, uspjelo pronaći životnog
ili bračnog druga, izabralo je nešto po JUS-u: Srbina iz Beograda Rada Iveković. Srbina (dva puta) iz Hrvatske Slavenka Drakulić i Srbina iz Hrvatske
Jelena Lovrić. To bi bilo nemoralno spominjati da nije, kad se sad pogleda
ovako na okupu, posrijedi sistematski politički izbor, a ne slučajni izbor po
ljubavnoj sklonosti!”
18 Izrazom “vještice iz Rija” aludira se na 58. kongres PEN-a koji je održan
u Riu de Janeiru. Na njemu se raspravljalo o tome treba li Hrvatskoj uskratiti pravo na organiziranje sljedećeg kongresa u Dubrovniku, zbog progona
feministica Rade Iveković, Jelene Lovrić, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i
Dubravke Ugrešić.
19 Kao što piše Ivica Đikić u svom članku pod naslovom Zastava za metenje (1998.) “nepunih šest godina poslije ‘skupina samoživih žena srednje
dobi koja ima ozbiljnih problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim,
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Drugi slučaj novijeg je datuma i odnosi se na strane turiste homoseksualnih sklonosti koji se odabrali Hvar kao
poželjnu destinaciju na kojoj mogu provesti svoj godišnji
odmor. Alarmiran ovom viješću te dodijelivši sebi drevnu
hrvatsku titulu “predziđa kršćanstva”, da ne kažemo “predziđa homofobije”, Večernji se list zdušno bacio na posao. Još
i prije nego su ove “ljudske nakaze” kročile na sveto hrvatsko tlo, spomenuto glasilo pokreće svoju mašineriju koja je
u mnogim svojim elementima prokleto podsjećala na one
ratno-huškačke devedesete. Dobro poznajući već poslovičnu
balkansku homofobičnost, novinari Večernjaka, predvođeni
reporterkom Aurelijom Kupanovac, marljivo su zasukali
rukave i počeli pripremati teren za buduće senzacionalističke priče. Precizirajući datume njihovog dolaska, praveći
ankete među lokalnim svećenstvom i vjernicima te tretirajući homoseksualnost kao virus svojevrsne “moralne” gripe
koja se u najmanju ruku prenosi zrakom i od koje će masovno oboljeti cvijet hrvatske mladosti na Hvaru, začetnici
ove medijske hajke uspjeli su postići svoj cilj. Do fizičkih je
obračuna uistinu i došlo što je Večernji list “objektivno” prenio naslovima: Skandal!, Ispad homoseksualaca na Hvaru,
Razuzdani i goli pred crkvom i Poslije ponoći svjedočili smo
nezabilježenim gay scenama. Ako tome pridodamo i prateće
fotografije s proizvoljnim tumačenjima prizora na njima dobit ćemo zaokružen slučaj medijskog zločina koji zaslužuje
ne samo moralnu osudu, nego i zakonske sankcije kada bi
one postojale u ovom našem “demokratskom” društvu.20
Na temelju svega onoga što smo do sada rekli, sasvim opravdano možemo ustvrditi da je lista “u nebo vapijućih” grijeha
hrvatskoga novinarstva zbilja podugačka. Naravno, ljudski
je griješiti, a i novinari su ljudi pa im se barem s te strane
neke stvari mogu progledati kroz prste. Međutim, ljudski je
i priznati vlastite pogreške te pokušati ispraviti počinjene
nepravde i potruditi se da se takvi medijski zločini više nikad ne ponove. Jer samo uz određenu dozu samokritičnosti
novinar se može vratiti svomu izvornom pozivu: borbi za
istinu i čuvanju demokracije. Bez toga je tek obični plaćenik
intelektualnim i političkim identitetom’, razasuta je diljem svijeta: Rada Iveković živi i radi u Parizu, Dubravka Ugrešić je u Americi, Slavenka Drakulić
udana je za Šveđanina i živi na potezu Švedska-Austrija-Istra, dok Jelena
Lovrić i Vesna Kesić žive u Zagrebu. Slaven Letica i dalje je Globusov kolumnist, a njegov nekadašnji urednik Denis Kuljiš neuspješno se pokušava
baviti izdavanjem novina.”
20 Na sebi svojstven način Viktor Ivančić je napisao kritički komentar o
ponašanju novinara Večernjeg lista. Ovdje donosimo jedan njegov dio:
“’Nezabilježene gay scene’ uistinu su – nezabilježene. U tekstu piše da su
homoseksualci ispred kafića ‘počeli svlačiti gaće’, a na fotografijama uz tekst
su odjeveni mladići koji se smiju i vesele. Pa ipak, veli se da su ‘izazivali
sablazan’ i ‘zgrozili heteroseksualne goste’. A onda bombon: ‘Turiste koji su
hvarsku noć provodili na otvorenom šokirao je prizor koji je uslijedio – goli
mladić šetao je ispred katedrale!’ Strašno! Užasno! Za naslovnu stranicu! Za
vješala! Katedrala je, zapravo, smještena na glavnome hvarskom trgu i teško
je kretati se u krugu od nekoliko stotina metara a da istodobno ne prolazite
‘ispred katedrale’. Usamljeni muškarac je snimljen s leđa, izgleda prilično
pokislo, pokrio je odjećom sporne dijelove tijela, a obrisi katedrale naziru
se u dalekoj pozadini. Kako bismo mogli znati da je homoseksualac? Je li
ga novinarka Večernjeg lista intervjuirala? Ili ima specijalne senzore koje je
razvila na satovima vjeronauka?”
ili državni činovnik koji se umjesto po savjesti ravna po nalozima poslodavca. Nažalost, uz časne izuzetke, upravo su
nedostatak samokritičnosti i slugansko dodvoravanje jedna
od najvećih boljki hrvatskog novinarstva. Kako novinari pojedinci tako i medijske kuće uopće ne pokazuju namjeru da
poboljšaju kvalitetu svoga rada, posebice u etičkom smislu.
Štoviše, bez obzira na tamne mrlje u osobnoj profesionalnoj povijesti, oni se i dalje nameću kao moralne vertikale
koje prokazuju i osuđuju svaku društvenu abnormalnost, ne
shvaćajući pritom da su i oni sami kao takvi svojevrsna abnormalnost. Tako će Dijana Čuljak Šelebaj i dalje nastaviti
progoniti Lepu Brenu, Slaven Letica će spaljivati “vještice”, a
Hloverka Novak-Srzić raspisivati tjeralice za kolegama koji
su se oteli kontroli. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Istraživačko novinarstvo
hrvatskih tarot majstora
Određenu prekretnicu na hrvatskoj medijskoj sceni predstavlja afirmiranje nezavisnih te pojava komercijalnih medija od kojih na poseban način treba istaknuti televizijske
kuće Novu TV (2000) i RTL (2004). Time se, barem djelomično, dokida monopol HRT-a kao državne televizije te se
uvode nova pravila igre koja su do tada bila potpuno nepoznata ili nedovoljno zastupljena na području Hrvatske. Međutim, iako je ovo medijsko “šarenilo” donekle pripomoglo
sazrijevanju liberalne demokracije, posebice u odnosu na
slobodu govora u sredstvima javnog informiranja, ipak je
došlo i do nekih nuspojava koje su na ozbiljnu kušnju stavile
profesionalizam hrvatskog novinarstva. Ovdje prvenstveno
imamo na umu tzv. tržišno natjecanje u smislu osvajanja
medijskog tržišta, odnosno povećanja gledanosti, slušanosti ili čitanosti vlastite medijske kuće u odnosu na one
konkurentne. Naravno, da bi se to moglo ostvariti trebalo je
prije svega ponuditi što je moguće atraktivnije sadržaje koji
bi privukli veliki broj “korisnika” te u konačnici osigurali i
veći profit. Time je ustvari došlo do izbijanja trećeg medijskog rata u kojemu su se međusobno sukobili kako pisani
tako i elektronski hrvatski mediji. Ako prihvatimo činjenicu
da je prvi medijski rat bio nacionalni, a drugi politički,
tada za ovaj slobodno možemo ustvrditi da je postao ekonomski, imajući u vidu cilj koji se njime željelo postići.
Kao i u svakom drugom ratu, tako je i u ovome veoma brzo
dokinuto ono etičko načelo da cilj ne opravdava sredstva, a
crta razdvajanja između onoga što je moralno dopušteno i
onoga što nije polako je počela blijediti. Istina je opet, po
tko zna koji put, pala kao prva žrtva. Umjesto odgovornog i
profesionalnog novinarstva, koje “trezvenim diskursom odgaja svoju publiku”, sve se više afirmira njegova “žuta” inačica
koja trivijalnostima, negativnostima i senzacionalizmom nastoji odnijeti pobjedu na hrvatskoj medijskoj bojišnici. Kultura “žutila” postaje pravilo, a ne izuzetak. Tako temom
središnjih informativnih emisija može postati sve: od seksualnog skandala Ekrema Jevrića na srbijanskoj inačici popularne Farme do hapšenja Ive Sanadera, od razdjeljka Ante
Gotovca do prosvjeda hrvatskih branitelja u Vukovaru, od
status, broj 15, proljeće 2011.
39
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
grudi Nives Celzijus do najave papinog posjeta Hrvatskoj.
Kao u svojevrsnom medijskom fast foodu, najvažnijim postaje što prije utoliti glad za informacijama, pritom se uopće
ne obazirući na njihovu kakvoću i količinu jer to na neki način odgovara svima. Novinarima jer se ne moraju upuštati
u mučnu zadaću odgovornog informiranja javnog mnijenja,
vlasnicima medijskih kuća jer na relativno jednostavan način povećavaju svoj profit, publici jer se ne mora intelektualno angažirati, političarima jer se ne moraju brinuti za svoje
položaje dok god nogomet ili španjolske sapunice odvraćaju
pažnju javnosti od pravih problema.
naglašavaju te ih treba svesti na najmanju moguću mjeru, uz
poseban obzir kad je riječ o djeci”, hrvatski su se mediji danima bavili ovim događajem objavljujući svakakva naklapanja i teorije o razlozima ovoga tragičnog čina. Ne pokazujući
ni najmanjeg znaka suosjećanja prema obiteljima stradalih
djevojaka, o njima se govorilo svašta: da su bile pripadnice
sotonističke sekte, da su se ubile zbog ljubavi i loših odnosa u
obitelji, pa čak i da se uopće nisu ubile, nego su se utopile jer
nisu znale plivati, a imale su veliku količinu alkohola u krvi.
Pitanje koje se nameće je sljedeće: gdje je tu javni interes i
zašto bi hrvatska javnost morala znati za ove stvari?
Dakle, sve one demokratske vrednote, do čijeg se ostvarenja
morao prijeći dugotrajan i trnovit put, na koncu su žrtvovane na oltaru vlastitog konformizma i osobnog probitka.
Tako većina novinara svoju teško stečenu samostalnost i
neovisnost ne koristi za profesionalno usavršavanje i objektivno istraživanje društvenih pojava i anomalija, nego kao
priliku da svoje usluge ponudi svakomu tko je spreman bolje platiti. I borba medijskih kuća protiv utjecaja države
na kraju se pokazala kao poslovni potez tako da u njima
istina i dalje nema posljednju riječ, nego njihovi vlasnici,
oglašivači i druge interesne skupine ili pojedinci. A što
tek reći za slobodu javnog govora i njezinu svakodnevnu
zloupotrebu? Umjesto da se iskoristi za stvaranje boljeg i
pravednijeg društva utemeljenog na istini i poštovanju ljudskog dostojanstva, ona služi kao opravdanje za javno seciranje ljudskih sudbina, za gruba zadiranja u tuđu privatnost,
za ogoljivanje ljudske patnje i sramote, za zadovoljenje onih
najnižih strasti, a sve u cilju većeg profita i bolje gledanosti
ili naklade. Dosta je negativnih pojava u hrvatskom novinarstvu koje su već usvojene kao sasvim prirodna stvar, iako se
u osnovi protive načelima profesionalne etike pa čak i onom
fundamentalnom ljudskom osjećaju za dobro, lijepo i pravedno. Kako bismo dobili što cjelovitiji uvid u ovo što je do
sada rečeno, navest ćemo nekoliko konkretnih primjera.
Kamo sreće da je ovo jedini primjer novinarskog neprofesionalizma u Hrvatskoj. Nažalost, ova se priča nastavlja mnoštvom istih ili sličnih slučajeva kao što su, primjerice, javna
razotkrivanja identiteta žrtava, posebice onih maloljetnih.
Naime, kao da nije dovoljno što je riječ o veoma osjetljivoj
društvenoj kategoriji koja je proživjela neko traumatično
iskustvo, novinari nerijetko stavljaju sol na ranu njihove tragedije, objavljujući im puna imena i prezimena te im na taj
način stavljajući etiketu društveno “drugačijih”. Rasvijetlimo
to jednim primjerom. Nekadašnji obiteljski tjednik Arena
(ugašen 2009.) u jednoj svojoj reportaži o posttraumatskom
poremećaju kod djece žrtava rata donio je primjer djevojčice
koja je brutalno silovana u jednom od srpskih koncentracijskih logora. Naravno, žedni dobre naklade, niti novinar
niti uredništvo uopće nisu vodili računa o temeljnim pravima djeteta te su objavili puno ime i prezime djevojčice
kao i njezinu fotografiju. Time su prekršeni brojni svjetski
kodeksi kao i UNICEF-ova konvencija o pravima djeteta.
Pokušajmo se sada staviti u kožu te silovane djevojčice čije
osobne podatke zna čitava Hrvatska. Iako ona nije zločinac,
postavlja se pitanje kakve su njezine šanse za normalan život
u takvom jednom ambijentu? Novinare za to nije bilo briga
jer oni su dobili priču koja prodaje novine. Sličan primjer
objavljivanja identiteta žrtve imamo i u emisiji HRT-a Latinica u kojoj se govorilo o napadu na jednu srpsku povratničku obitelj u dalmatinskom zaleđu. Navodeći puno ime i
prezime zlostavljanog muškarca, autor priloga detaljno opisuje sve gadosti kojima je žrtva bila podvrgnuta (primjerice,
bio je prisiljen uzeti u usta spolovilo jednog od napadača).
Međutim, ime napadača, čije ime izgovara žrtva, zaštićeno
je tonskim piskom što je po mišljenju novinarskih analitičara neetičan potez s obzirom da se zlostavljana osoba javno
etiketira, a zločinac štiti.21
Kao što je već jako dobro poznato, u opis novinarskog posla,
između ostaloga, ulazi i izvještavanje o ljudskim tragedijama
u svim njihovim oblicima. To su izuzetne situacije u kojima
se novinar nalazi u neposrednom dodiru s fenomenom patnje što od njega zahtijeva određenu dozu sućuti, poštovanja
i obzira prema osobama koje su na bilo koji način pogođene
tragedijom. S druge pak strane, postoji i zahtjev njegove profesije da što detaljnije i objektivnije informira javnost o tim
događajima, posebice ako je riječ o nečemu što ja od iznimne važnosti za cjelokupno društvo. Čak i kad ne bi postojale odredbe profesionalnog etičkog kodeksa u vezi s tim, jasno je da bez ikakve dileme prednost uvijek treba davati zahtjevima čovječnosti u odnosu na zahtjeve vlastite profesije.
Nažalost, gledajući televizijske priloge ili čitajući novinske
napise često puta svjedočimo bezobzirnim novinarskim seciranjima nečije tragedije kao da žrtve ili njihovi bližnji nisu
ljudska bića. Kao ilustraciju ove vrste senzacionalizma možemo uzeti slučaj dviju djevojaka iz Varaždina koje su sredinom svibnja 2010. počinile samoubojstvo skokom u rijeku
Dravu. Iako čl. 16. Kodeksa časti hrvatskih novinara ističe da
se “vijesti o samoubojstvima i pokušajima samoubojstava ne
40
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Kada je riječ o djeci i maloljetnicima, potrebno je skrenuti
pozornost na još jednu veoma čestu pojavu u hrvatskim
medijima. Riječ je o iskorištavanju djece u promidžbene
svrhe od strane političara kao i od osoba koje se na ovaj
način nastoje medijski eksponirati te se pred očima hrvatske javnosti prikazati u pozitivnom svjetlu. Iako ih se ne
može optužiti za namjerno sudjelovanje u manipulacijama
ove vrste, ipak ostaje gorka činjenica da mnogi mediji prešutno prihvaćaju i realiziraju ovakve bijedne strategije koje21 Oba navedena primjera preuzeta su iz članka Radenka Udovičića pod naslovom Nepodnošljiva lakoća procjenjivanja – etičke dileme u novinarstvu.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
kakvih estradnjaka i političkih moćnika. U tom kontekstu
tipičan je primjer Simone Gotovac, hrvatske “zvijezde” bujnog poprsja i obrnuto proporcionalnih glasovnih mogućnosti, koja se na putu do “kozmičke” slave udostojila svrnuti
svoj milostivi pogled na štićenike Doma za djecu u Zagrebu
te im darovati svoje Vilinske uspavanke. Začuđuje činjenica
da su mnogi hrvatski mediji ovaj događaj popratili s takvom
pompom kao da je spomenuta dama u najmanju ruku isplatila cjelokupan vanjski dug Republike Hrvatske. Naravno, to
što identitet djece ni na koji način nije bio zaštićen te su slobodno objavljivane njihove fotografije gotovo da nikoga nije
posebno uznemirilo.22
Međutim, “popularna” je Simonica tek amaterka u odnosu
na premijerku Jadranku Kosor koja je usavršila umijeće medijskog eksponiranja svoje humane strane. Ne želeći dovoditi u pitanje njezino pravo na humanost, ipak se moramo
upitati je li nužno u sve to uplitati i medije, posebice kada je
riječ o oboljeloj djeci čija je privatnost, ali i zdravlje ozbiljno
ugroženo zbog ovakvih političkih promidžbenih poteza?
Nije li netko jednom davno rekao: “Neka ti ne zna desnica
što čini ljevica”, aludirajući na dobročinstvo skriveno od
očiju javnosti? Znači li to išta gospođi Kosor? Čini se da ne,
imajući u vidu najnoviji biser u kruni premijerkine medijske
ljubavi prema djeci koja je nedavno eskalirala u njezinom
posjetu Dječjoj bolnici u Klaićevoj ulici u Zagrebu gdje su
smješteni mališani oboljeli od tumora. Iako je Zakon o pravima pacijenata (čl. 28) veoma jasan po pitanju privatnosti
pacijenata, prva se dama hrvatske političke scene u pratnji
novinarske svite nesmetano prošetala Onkološkim odjelom
spomenute zdravstvene ustanove, šaljući pritom poruku
urbi et orbi: “Ovakve humanosti svijet još ne upozna”.23 U
svojoj kolumni Prosjaci i spinovi, novinarka Ana Benačić je
objavila tekst pod naslovom Ne dirajte im privatnost, a vašu
tko šiša! u kojemu se, između ostaloga, osvrnula i na ovaj
događaj: “Ako netko misli da je to pretjerano, neka se upita
zašto bi dnevni boravci i hodnici kuća ili stanja na računima
javnih dužnosnika bili svetinja, kada bolnički kreveti poreznih obveznika nisu? Primjer: obitelj jedva da može posjetiti rodilju nakon poroda. S druge strane, Jadranka Kosor i
njen odred za plašenje novorođenčadi, skupa sa svojim cvijećem, objektivima i bljeskalicama nakon ponoći 1. siječnja
bez kompleksa izvode desant na rodilišta. Ženama kojima
su samo nekoliko trenutaka ranije životi, možda, visjeli o niti
u porođajnim mukama, unose se u lice bez ikakvog kompleksa. A tobože živimo u zemlji u kojoj je izrabljivanje ma22 Mustafa Topčagić; Simonine Vilinske uspavanke za djecu u Nazorovoj;
22. prosinca 2009.; na: www.zagrebancija.com.
23 Povodom ovoga događaja dr. Goran Roić, ravnatelj Dječje klinike u Klaićevoj, izjavio je sljedeće: “Ulazak fotoreportera i novinara mi nismo dozvolili, nego su došli mediji koji prate premijerku, a koje je Vladin protokol
uveo među pacijente. Ja sam poludio zbog toga jer su i mene iznenadili kad
su ušli unutra preko Vladinog glasnogovornika. Kad mi organiziramo medijske posjete bolnici, za to prvo tražimo odobrenje roditelja. Nije trebalo
ovako ispasti.” Osuda ovakve medijske i političke zloupotrebe djece došla
je i od strane pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić. Usp. članke pod naslovom Reklama je najvažnija: Jadranka Kosor ugrozila djecu oboljelu od
tumora! od 13. siječnja 2010. te Ne dirajte im privatnost, a vašu tko šiša! od
12. siječnja 2010. na www.danas.hr.
loljetnika objavom njihovih fotografija u medijima jedan od
najgnusnijih prekršaja protiv privatnosti, uz, dakako, objavu
bolničkog kartona. Sva sreća da time nije opterećena naša
premijerka, dok, evo, drugu godinu zaredom, baš u sezoni
gripe, upada na onkologiju dječje bolnice u Klaićevoj. Svatko
zna bar jedno dijete koje se sramilo nasmijati nakon što je
izgubilo mliječne zube. Ne moraš biti genijalac da zamisliš
kako se tek osjećaju djeca izolirana u bolnici, dok ih snimaju
u pidžamama, blijede, s podočnjacima, bez kose na glavi.
Ali, nije bitno što su ta djeca teško bolesna, nije bitno što
im je u sobu nahrupilo desetak snimatelja i neki zastrašujući
likovi u crnim odijelima, ili što je cijela država saznala njihovu dijagnozu. Bitno je da se milijun kuna ne uruči u tišini.
Nema dvojbe, Hrvatski helsinški odbor dobio je zahtjevan
zadatak.” Svaki daljnji komentar jednostavno je suvišan.
Svojevrsnu rak-ranu u radu hrvatskih medija predstavljaju
i sve učestaliji prikazi nasilja u raznim njegovim oblicima
kao i posljedično novinarsko koketiranje sa senzacionalizmom. Ne ulazeći u rasprave o razlozima ljudske opčinjenosti manifestacijama zla, među kojima se na poseban način
ističu krvavi prizori ubojstava ili nesreća, svakako se treba
upitati što mediji žele postići stalnim pothranjivanjem ove
izopačene sklonosti? U čemu je ustvari interes javnosti dok
publika omađijano i žedno zuri u nečije iznakaženo tijelo,
pritom slušajući ili čitajući bombastične komentare reportera koji se nalaze na licu mjesta tragičnog događaja? Kada
se prije nepunu godinu dana dogodilo višestruko ubojstvo
u selu Hlapčevići pored Visokog (BiH) o tome su hrvatsku
javnost izvijestile sve vodeće televizijske kuće, donoseći različite verzije priče o jednom te istom događaju. Većinom
snimljenih priloga dominiraju ucviljena i uplašena lica članova obitelji stradalih, nasilno privođenje počinitelja te prizor mrtvog tijela koje čeka na vještačenje. Naravno, sve to
obilno začinjeno “rekla-kazala” informacijama kao što je,
primjerice, podatak da sestra duševno oboljelog ubojice također boluje od sličnog poremećaja. I u ovom slučaju profesionalna etika se negdje putem izgubila. Drugi primjer pretjeranog medijskog eksponiranja nasilja možemo pronaći
u “kultnoj” emisiji Istraga, koju smo već ranije spominjali
kao ilustraciju širenja govora mržnje. Pod geslom “istraživanja mračne strane Hrvatske”, novinari Nove TV su pod
vodstvom Roberta Valdeca jednom tjedno u udarnom večernjem terminu svoje gledatelje obasipali vjernim uprizorenjima najkrvavijih zločina hrvatske kriminalne povijesti.
Kao što se moglo i očekivati, emisija je postigla ogromnu popularnost i postala svojevrsni društveno-kulturalni fenomen
koji je potvrdio tezu da su seks i nasilje dobitna kombinacija
veće gledanosti. Naravno, u redakciji spomenute televizije
nitko nije postavio ozbiljnije pitanje o štetnom utjecaju ovakvih sadržaja na mlađu populaciju, o etičkim implikacijama
koje oni povlače za sobom, o medijskom stvaranju publike
ovisne o vijestima iz crne kronike, itd.
Beskorisno je nastaviti s daljnjim nabrajanjima svih nedostataka i promašaja u radu medija u Hrvatskoj. Posao je to
koji zahtijeva puno više prostora nego što ovaj članak može
ponuditi. Jedino se zaključno možemo upitati ima li uopće
status, broj 15, proljeće 2011.
41
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
smisla govoriti o nekim drugim etički dvojbenim pojavama
na hrvatskoj medijskoj sceni, kada ni ova najgrublja kršenja profesionalne etike ne nailaze niti na otpor javnosti niti
na zakonske sankcije od strane nadležnih institucija? Ima li
svrhe spominjati provokativne reklame koje duboko utječu
na svijest modernoga čovjeka o životu, samomu sebi i svijetu
koji ga okružuje? Ili, pak, kojekakve zabavne emisije u kojima
se ljude ponižava i ismijava na najogavnije moguće načine?
Gledajući televizijske sadržaje ili čitajući novinske tekstove
stječe se dojam da ova pitanja ni najmanje ne pogađaju novinare, a još manje njihove poslodavce. Kao da govore jezikom
u kojemu ne postoje riječi poput odgovornosti, obzira, poštovanja ljudskog dostojanstva, dobrog ukusa. Kao da
nisu svjesni ili ih za to nije briga sve dok dobro zarađuju na
bijedi i patnji običnog čovjeka. Nije nam namjera generalizirati stvari prikazujući novinarsku profesiju i medije kao
dežurne krivce za sve zlo koje pogađa hrvatsko društvo. Postoje uistinu i svijetli primjeri pripadnika ove profesije koji
su čak i pod cijenu vlastitog života spremno dali svoj doprinos kako razvoju odgovornog novinarstva tako i razvoju
demokratskog društva u cjelini.
Međutim, sve intenzivnija afirmacija kulture “žutila” trend je
koji počinje zabrinjavati, posebice kada je riječ o tzv. komercijalnim medijima. Ne možemo, a da u tom kontekstu ne navedemo emisije, kao što su gore spomenuta Istraga ili Trenutak istine, koje svu bijedu i tragediju promašenih ljudskih egzistencija serviraju kao zabavne sadržaje. Ili velike projekte,
poput Big Brothera ili Farme, koji fenomen gluposti i drugih
karakternih mana uzdižu na rang medijski atraktivnih sadržaja. A kao šlag na kraju, svakoga dana u kasnim večernjim
satima za naš miran san pobrinu se kojekakvi tarot majstori
koji viskom, ciganskim tarotom ili numerologijom prazne
džepove očajnih i preplašenih hrvatskih građana. Ovo nemoralno, ali ozakonjeno pljačkanje i iskorištavanje naivnih i
praznovjernih ljudi jasan je pokazatelj u koje se svrhe koristi medijski prostor hrvatskih televizijskih i novinskih kuća.
Umjesto sadržaja koji će oplemenjivati i poticati ljudski duh
te na taj način pomoći izgradnji boljeg i pravednijeg društva,
imamo vidovitu Olgu, jednu od gatara iz Ezo TV, koja je “poznata po analizama bitnih političkih događanja i svega vezanog za hrvatsku scenu, kao što su sportski događaji od Olimpijskih igara do evropskih i svjetskih natjecanja”. S obzirom
na to, ne treba nam odgovorno istraživačko novinarstvo jer
se odgovori na sva naša egzistencijalna pitanja ionako nalaze
u kartama. Ne trebaju nam ni pošteni i istinoljubivi novinari jer to jednostavno više nije in. Na kraju krajeva, ne treba
nam ni sama istina jer nas od nje zaboli glava i padamo u depresiju. Ono što danas treba prosječnom hrvatskom građaninu je daljinski upravljač pomoću kojega će se teleportirati
u bajkoviti svijet senzacija i skandala, daleko od vlastitih obiteljskih i društvenih problema. A da mu u tom svijetu bude
udobno svesrdno će se pobrinuti “profesionalci” iz hrvatskih
medija. Neka nam je Bog na pomoći!
Miroslav Jurešić (Zenica, 1974.), Filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Bioetiku i moralnu teologiju magistrirao u
Rimu. Živi i radi u Sarajevu.
Korišteni članci:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
42
Božena Matijević; “Hloverka Novak-Srzić smijenila
Anu Jelinić iz emisije Dossier.hr”, 13. studeni 2009., na:
www.vecernji.hr;
Z. J. i J.C.; “Pokopane djevojke koje su počinile samoubojstvo skokom u Dravu”, 14. svibanj 2010., na: www.
index.hr;
Danica Plantak; “Maturantice prije samoubojstva ostavile poruku na Facebooku”, 12. svibnja 2010., na: www.
vecernji.hr;
Tomislav Novak, Mila Batinica, Davor Butorac i Luka
Špac; “Nikolina: Nismo se planirale ubiti, htjele smo na
more”, 13. svibnja 2010., na: www.jutarnji.hr;
M. P.; “Svađe na Facebook grupi posvećenoj maturanticama”, 14. svibnja 2010., na: www.danas.net.hr;
J. C.; “Prijatelj varaždinskih maturantica na Facebooku
poručio: ‘Možda sam uskoro uz vas’”, 13. svibnja 2010.,
na: www.index.hr;
Luka Špac; “Varaždin: u Dravi pronađene dvije mrtve
djevojke – maturantice Strukovne škole počinile samoubojstvo”, Slobodna Dalmacija od 12. svibnja 2010;
Tomislav Klauški; “Medijski zločini: Od huškača do
uglednih novinara”, 10. lipnja 2009, na: www.slobodnaevropa.org;
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
Stjepan Malović; “Novinari: ratni huškači, patrioti ili
nezavisni izvjestitelji?”, 29. veljače 2008, na: www.media.ba;
Ana Benačić; “Ne dirajte im privatnost, a vašu tko šiša!“;
12. siječnja 2010.; na: www.danas.hr;
Mustafa Topčagić; “Simonine Vilinske uspavanke za
djecu u Nazorovoj”; 22. prosinca 2009.; na: www.zagrebancija.com;
Drago Hedl; “Novinari koji su poticali na zločine moraju odgovarati”, 24. kolovoza 2009., na: www.media.ba;
Nenad Jarić Dauenhauer; “Branitelji dijele slike Lepe
Brene u srpskoj uniformi”, Jutarnji list od 05. lipnja
2009;
Ankica Barbir-Mladinović; “Braniteljske udruge protiv
Lepe Brene”, 06. lipanj 2009., na: www.slobodnaevropa.
org;
Globusov investigativni tim; “Vještice iz Rija: Hrvatske feministice siluju Hrvatsku”, Globus od 11. prosinca
1992;
Viktor Ivančić; “U škoj! U škoj! “, Feral Tribune od 24.
kolovoza 2006;
Ivica Đikić; “Zastava za metenje”; Feral Tribune od 21.
rujna 2008.; na: www.zinfo.hr;
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
18. Kristina Zaborski-Čunović; “Tko su ‘vještice iz Rija’?”,
na: www.zinfo.hr;
19. Zagrebački ženski lobi; “Globusova tjeralica” (Prosvjed
Zagrebačkog ženskog lobija u povodu Globusova teksta
“Hrvatske feministice siluju Hrvatsku”), Vjesnik od 14.
prosinca 1992., na: www.zinfo.hr;
20. 20. Aurelija Kupanovac; “Torcida dolazi tući homoseksualce na Hvar”, Večernji list od 18. kolovoza 2006;
21. Aurelija Kupanovac; “Gay skup otjerao obitelji s Hvara
– Topli tjedan – Domaćine i turiste podijelile najave o
invaziji homoseksualaca na otok, Večernji list od 19. kolovoza 2006;
22. Aurelija Kupanovac; “Ispad homoseksualaca na Hvaru
– Gay zabava pred Crkvom – Razuzdani i goli pred
crkvom – Šokirani vlasnik kafića istjerao preopuštene
homoseksualce – Homoseksualci na Hvaru oponašali
Madonnu i oštetili križ-spomenik”, Večernji list od 22.
kolovoza 2006;
23. Saša Vejnović; “Medijska etika: preko leševa do bolje zarade”, 11. siječanj 2008., na: www.poslovni.hr;
24. Đorđe Obradović; “Kad TV i Internet odgajaju djecu”,
10. ožujka 2010., na: www.media.ba;
25. Radenko Udovičić; “Nepodnošljiva lakoća procjenjivanja – etičke dileme u novinarstvu”, 01. kolovoza 2001.,
na: www.mediaonline.ba;
26. Ana Benačić; “Reklama je najvažnija: Jadranka Kosor
ugrozila djecu oboljelu od tumora!”, 13. siječnja 2010.,
na: www.danas.hr;
27. Melita Poler Kovačić; “Kriza novinarstva kao kriza etike:
tko je novinarski subjekt? “, na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=36819;
28. Sherry Ricchiardi, Stjepan Malović i Gordana Vilović;
Etika novinarstva, Sveučilišna knjižara, Zagreb 2007.;
29. Mirjana Rakela; “Sumnjiva lica i novinarska etika”, 28.
ožujak 2010., na: www.danas.org;
30. Mirjana Dugandžija; “Denis Latin – Najveća zvijezda
televizijskog političkog novinarstva”; Nacional (online
izdanje) od 02. travnja 2002.; na: www.nacional.hr;
31. Tomislav Klauški; “Medijsko huškanje i mržnja”, 10. kolovoz 2009., na: www.zamirzine.net;
32. Tomislav Klauški; “Lomača je postavljena, samo se hvataju vještice”, 07. kolovoza 2009., na: www.e-novine.
com;
33. Robert Pauletić; “Lepi naši gosti su se vratili, i to u velikom broju”, 29. srpnja 2008., na: www.slobodnadalmacija.hr;
34. Gojko Marinković; “Novinske potjernice”, 17. siječanj
1995., na: http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/
data/199501/50117-001-pubs-zag.htm;
35. Stjepan Malović; Novine, novine, novine, Sveučilišna
knjižara, Zagreb 2004.
Korišteni dokumenti o
novinarskoj etici:
1.
2.
3.
4.
5.
Kodeks časti hrvatskih novinara, na: www.hnd.hr;
Načela Međunarodne federacije novinara (IFJ), na:
www.ifj.org;
Kodeks Društva profesionalnih američkih novinara, na:
www.spj.org;
UNESCO-ova Međunarodna načela profesionalne
etike u novinarstvu, na: http://hrvati.org/index.
php?option=com_content&task=view&id=46&Itemid
=27;
Münchenska deklaracija, na: www.rjionline.org.
status, broj 15, proljeće 2011.
43
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Podudarnost medijske i
političke agende
Kako god nazivali opšte izbore u BiH, koji su održani 3. oktobra 2010. godine
– historijskim, presudnim za promjene, odlučujućim za napredak i evropsku
budućnost BiH – jedno je bilo evidentno – na medijskom bojnom polju vodile
su se žestoke bitke. Analiza medijskog praćenja kampanje pokazala je kako je
medijska istina odavno prestala biti jedinsvena, bar kada je bh. medijska sfera u
pitanju. Nudile su se (etno)politički podobne istine, putem (etno)politički podobnih i
kontrolisanih medija, a favorizovali su se oni koje će zaštiti “našu stvar” koja je, nije
teško pogoditi, isto tako (etno)politički podobna. Politički ulog bio je veliki, gotovo
presudan. Mnogo veći od siće poput “novinarskog profesionalizma”, “poštivanja
standarda pri izvještavanju”, “objektivnog i ravnomjernog medijskog pokrivanja
događaja”... Namjera ovoga rada je da kritički interpretira rezultate analize
medijskog praćenja kampanje, koju je uradio analitički tim sarajevkog Media plan
instituta. Poseban fokus biće stavljen na teme koje su mediji, u zavisnosti od
svoje političke afilijacije, promovirali. Prilikom interpretacije rezultata, u namjeri
da ilustriram ulogu medija u vrijeme izbornih kampanja, posegnuću i za vrlo
zanimljivom medijskom teorijom “određivanja dnevnog reda” (eng. “the agendasetting”) koju su razvili McCombs i Shaw
Davor Marko
Analiza medijskog izvještavanja tokom izborne kampanje
ukazala je na nekoliko trendova zajedničkih za sve medije.
Primjećen je visok stepen “etničke ili političke afiliranosti” medija u BiH spram postojećih političkih opcija i kandidata. Sa jedne strane, mediji su favorizovali određene političke stranke i kandidate, dok su sa druge strane političari
imali “svoje” medije koji su ih neskriveno i vrlo javno podržavali. Drugo je zapažanje da se u BiH odvijalo nekoliko
paralelnih kampanja. Jedna u Republici Srpskoj, druga u
Federaciji, a potpuno treća “borbena platforma” poslužila
je za okršaj strankama sa hrvatskim predznakom. Treće,
Vidi na www.acips.ba
44
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kampanjom su dominirali nacionalna retorika, šovinizam
i primitivizam u istupima političkih predstavnika, u čemu
je prednjačio lider SNSD-a i sada predsjednik Republike
Srpske, Milorad Dodik. Sadržaj njegove retorike, medijska
atraktivnost njegovih javnih nastupa i, generalno, uticaj na
biračko telo u RS biće u fokusu kasnije analize.
Kampanju za opšte izbore 2010. obeležila je apsolutna dominacija SNSDa i Milorada Dodika, koji su okupirali medijski prostor. Bilo da se o njemu
govorilo pozitivno (mediji u RS-u), negativno (sarajevski mediji) ili neutralno sa fokusom na negativne izjave koje je davao (mediji sa hrvatskim
predznakom), Dodik je bio u centru pažnje, a njegove su izjave imale težinu “činjenice” vrijedne objavljivanja. Vidi: Media plan institut, Sarajevo.
Prema analizi ACIPS-a, od 7.898 analiziranih izjava predstavnika političkih
partija, najveći broj izjava pripada predstavnicima SNSD-a (preko 1.500
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Možda najzanimljivije zapažanje vezano je za teme koje su
u medijima bile prisutne. Opšti je zaključak da su najprisutnije bile one teme koje nisu relevantne za karakter izbora
koji su održani (opšti izbori). Dominirala su međusobna
prepucavanja i omalovažavanje protivkandidata, priče “u
prazno” (poput onih – “mi smo jedini sposobni da državu /
entitet... izvučemo iz bijede”, “mi imamo najbolje kandidate”,
itd...), sa svega malo fokusa na teme koje su relevantne ili na
konkretna rešenja kojima bi se aktuelni problemi u državi
BiH riješili. To je potvrdila i analiza nevladine organizacije
ACIPS, koja je u svojim zapažanjima iznijela da su “sve nadgledane stranke, sa izuzetkom SDP-a i Narodne stranke radom za boljitak, imale izuzetno napadačke kampanje prema
svojim oponentima”. Osim (ne)relevantnosti tema za opšti
karakter izbora, što je vrlo važan indikator koliko su sami
političari neupućeni ili nehajni kada su izbori u pitanju, ilustrativno je u kojoj su mjeri dominante teme prisutne u medijima bile podudarne sa političkom agendom i retorikom
stranaka koje su ti mediji podržavali. Svjesni važnosti medija, političke stranke i kandidati, koristili su ove kanale komunikacije kao svoje megafone, i kao vrlo moćno sredstvo
nametanja onih tema koji su bili u skladu sa njihovom predizbornom agendom.
U namjeri da detaljnije analiziram ovaj odnos, prezentiraću
prvo selektirano medijske teorije koje smatram relevantnim
za dublje razumijevanje medijskog uticaja, i fokusiraću se na
teoriju koju su razvili McCombs i Shaw.
Mediji i dnevni red
Mediji ili “četvrta poluga vlasti” (eng. “fourth estate”), kako
ih je nazivao Edmund Burke, danas su dio životne svakodnevnice. Oni obezbjeđuju vezu sa širim društvenim grupama, stvaraju osjećaj povezanosti i solidarnosti, a također
nude i razonodu, zabavu i opuštanje za široku medijsku publiku (Herman i McChesney, 2004: 67). McLuhan medije
opisuje kao “ljudske produžetke”, novu dimenziju ili novo
ljudsko čulo. Ovaj autor tvrdio je još 60-ih godina da će
mediji preuzeti kontrolu nad našom svakodnevnicom.
To je bilo 20 i više godina prije nego što je internet ušao u
masovnu upotrebu. Njegov je koncept “globalnog sela” jedan od najcitiranijih u savremenoj medijskoj teoriji (McLuhan, 1964: 8 – 35). Danas su mediji sve više kreatori naše
stvarnosti, ne samo njeni puki prenosioci. Njihova moć
u svijetu globalizacije i tehnološkog razvoja sve više dolazi
do izražaja. Postmodernist Jean Baudrillard tvrdi da ono što
mediji prenose više nije “prenešena” realnost već je “medijski kreirana” realnost. Po njemu, treći red simulakruma,
koji je na djelu, je u principu simulacija realnosti u kojoj se
medijski znaci koriste kako bi se zamaskiralo odsustvo te
same realnosti (Baudrillard, 1994).
izjava). Mediji, kako iz Republike Srpske, tako i iz Federacije BiH, najviše
su izvještavali o aktivnostima partije čiji je predsednik Milorad Dodik. Vidi:
ACIPS, Sarajevo.
Vidi na www.acips.ba
Upravo ta, aktivna, uloga medija u današnjim društvima,
biće u fokusu ovoga rada. Na primjeru politički, ali i medijski, podijeljene Bosne i Hercegovine, vidjećemo kolika je
moć medija ili moć njihove zloupotrebe zarad interesa uskih
grupa političkih (ne)istomišljenika koje nazivamo etno-političkom elitom. U prilog tvrdnji da mediji u današnjem bh.
kontekstu predstavljaju vrlo važnu platformu političke promocije, ide i teorija “određivanja dnevnog reda” (eng. “the
agenda-setting”) koju su razvili McCombs i Shaw. Ova teorija polazi od pretpostavke da je moć medija tolika da su oni
u stanju da na dnevnoj bazi nameću teme i probleme. Na taj
način mediji vrše uticaj na svoju publiku, i javnost u cjelini,
da te probleme prihvate i uvaže kao najvažnije (McCombs i
Shaw, 1972: 176-187). Prema ovim autorima mediji imaju
veliki utjecaj na publiku tako što po sopstvenom izboru
(odnosno po izboru vlasnika ili urednika, rjeđe samih novinara) nameću teme koje smatraju značajnim, vrijednim
objave. U skladu sa odabirom teme, mediji određuju prominentnost njene objave i količinu prostora / vremena koji će
biti toj temi posvećeni (Brooks, 2002: 27).
Ovu su teoriju u svijet medijske analize McCombs i Shaw
uveli 1972. godine, a kreirali su je na bazi svoje analize predsjedničke kampanje u Chapel Hill-u, Sjeverna Karolina,
koja je održana četiri godine ranije. Analizirajući korelaciju između stepena zastupljenosti određene teme u medijima, i uvjerenosti medijske publike u njenu važnost, autori
su potvrdili da između ove dvije stvari postoji čvrsta veza
(McCombs and Shaw, 1972). Jedan od osnovnih postulata
ove teorije jeste medijska eksponiranost, odnosno potencijal
medija da određenu temu, ili osobu, ne samo nametnu kao
nešto vrijedno objave, već kao nešto što je vrijedno javne pažnje (engl. “from news media agendas to public agendas”).
Objavljujući vijesti na istu temu u kontinuitetu, iz dana u
dan, posvećujući joj značajnu pažnju, urednici vijesti indirektno utječu na percepciju publike o tome šta su najvažnija pitanja dana, da kažemo metaforički – “pitanja života ili
smrti”. Pri tome, ključna kategorija ove teorije – eksponiranost – može da se razloži u tri dimenzije: pažnju, kadriranje, i atraktivnost (Kiousis, 2004). Pažnja se odnosi na broj
objava u medijskim sadržajima. Kadriranje je tehnika koja
se koristi za pozicioniranje bilo same teme izvještavanja ili
njenih karakteristika / atributa unutar konteksta u kojem se
komunicira. Atraktivnost, kako se to tumači u psihologiji,
posebno u diskusiji o emocijama, može imati pozitivnu vrijednost (empatija) ili negativnu vrijednost (averzija).
Politička afilijacija medija u BiH
Medijska slika BiH snažno je determinirana kompleksnim
strukturama političkog sistema i podjelama koje su višeslojnog karaktera (političkog, nacionalnog, religijskog, regionalnog, ideološkog, itd.). Teška ekonomska situacija, visoka
stopa nezaposlenosti i socijalnog nezadovoljstva, situaciju
čini još komplikovanijom. Vidna, politički motivirana i sistemski utemeljena fragmentacija medijskog tržišta, koja je
status, broj 15, proljeće 2011.
45
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
posljedica podjele države i društva duž etno-nacionalnih linija, najosnovnija je karakteristika medijskog tržišta u Bosni
i Hercegovini. Još jedna od karakteristika je i zasićenost medijske ponude, što ilustruje činjenica da na manje od 4 miliona stanovnika ima 168 štampanih medija, od čega je 11
dnevnih novina. Uređivačka politika većine ovih novina
zastupa ekskluzivne interese jedne od tri etno-nacionalne
grupe u BiH.
Mnoge su analize sadržaja bosanskohercegovačkih medija
već potvrdile kako je medijsko tržište u ovoj zemlji segmentirano, a publika etnički afilirana i usmjerena ka onim medijima koje smatra “svojima” (Bašić-Hrvatin, Thompson
i Jusić, 2008). Kao najčešći primjer ovakvog, etnički afiliranog ali i politički motivisanog izvještavanja, navodila se
dnevna novina “Dnevni avaz”, u vlasništvu tajkuna Fahrudina Radončića. Radončić je dugo sebe nazivao protagonistom “bošnjačkih interesa”, podržavao Aliju Izetbegovića i
njegovu stranku SDA, imao dobru saradnju sa poglavarom
Islamske zajednice u BiH, da bi uoči opštih izbora 2010. godine i sam formirao svoju partiju (SBB BiH – Savez za bolju
budućnost BiH) i kandidovao se za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Zbog načina na koji je “Avaz” artikulisao bošnjačku politiku, promjenjivog kursa podrške i omalovažavanja pojedinih bošnjačkih političara, ideološko-politički-interesne veze sa reisom Mustafom ef. Cerićem, bosanskohercegovački intelektualac i publicista Ivan Lovrenović nazvao
je ovaj fenomem “avazovštinom”.
Analize medijskog vlasništva u postsocijalističkim državama
ukazuju na jedan specifičan način medijskoj funkcionisanja,
koji je prepoznat kao “politički klijentelizam”. Petković
ovaj pojam definiše kao “oblik društvene organizovanosti i
djelovanja u kojem pristup izvorima (resursima) ekonomske
i političke moći kontrolišu patroni (moćnici), te ga omogućavaju samo svojim klijentima – pojedincima i snagama koje
im se povinuju i podržavaju ih”. U državama jugoistočne
Europe “klijentelizam” djeluje kao paralelni, neslužbeni sistem društvenih i političkih odnosa, te se pojavljuje tendencija uspostavljanja klijentelizma kao službenog sistema
odnosa u društvu. “Klijentelizam” svoje uporište crpi u nacionalističkoj ideologiji, koji za posljedicu ima “upisivanje u
etnički opredijeljenu naciju, što čini opšteprihvatljivom diobu na Nas i Njih te u medijima stvara režime korisne i ne Podaci su preuzeti sa stranice Vijeća za štampu BiH, http://www.vzs.ba
Najbolji primjer za ovo je podrška koju su Harisu Silajdžiću “Dnevni
avaz” i Fahrudin Radončić nedvosmisleno pružali 2006. godine, i zahvaljujući kojoj su Silajdžić i njegova Stranka za BiH ostvarili uvjerljivu pobjedu.
Prošle je godine Silajdžić na stranicama ove novine prozivan da pripada tzv.
“energetskoj mafiji”, a Radončić mu je bio politički protivkandidat za mjesto
predstavnika bošnjačkog naroda u kolektivnom Predsjedništvu BiH.
Autorica se u definisanju “klijentelizma” poziva na članak Hallina i Papathanassopoulosa iz 2002. “Politički klijentelizam i mediji – Južna Evropa i
Južna Amerika u komparativnoj perspektivi”, te knjigu “Uspoređivanje medijskih sistema – Tri modela odnosa između medija i politike” Hallina i
Mancinija iz 2004. godine.
46
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
korisne istine, a naročito režime nevidljive istine koja se ne
može izreći”.
Znajući sve ovo, možemo se upitati postoji li uopšte jedinstvena medijska istina? Odgovor bi bio negativan, i vidjeli
smo to na primjeru podijeljenih i afiliranih medija. Drugo
je pitanje jesu li tako podijeljeni mediji vjerodostojni? Ako
ih posmatramo generalno, u kontekstu odsustva jedinstvene
medijske istine, reći ćemo da nisu. No, ukoliko posmatramo
njihov uticaj na mikro-nivou ciljane, uglavnom etnički definisane, publike kojoj se obraćaju možemo ponuditi i pozitivan odgovor. To pokazuje i istraživanje Media plan instituta
iz 2009. godine. Po njemu, građani BiH najviše vjeruju televizijama i među prvih 10 medija na nivou uzorka iz cijele
BiH, devet su televizije, a tek na desetom mjestu je najtiražniji list u BiH, “Dnevni avaz”. Na čelu liste je Televizija Federacije BiH (FTV), slijede je BHT, potom HRT, RTRS pa
Hayat. Gledajući to po entitetima, redoslijed medija kojima
građani vjeruju je u značajnoj mjeri različit. U Federaciji BiH
je Televizija Federacije BiH medij kojem se ubjedljivo najviše vjeruje, a potom slijedi BHT. U Republici Srpskoj građani najviše vjeruju RTRS, potom Televiziji BN iz Bijeljine.
Međutim, u poređenju sa nacionalnim izjašnjavanjem ispitanika pokazuje se da samo 6 posto Srba i 10 posto Hrvata
vjeruje FTV-u. Dominantno povjerenje na nivou države u
ovaj medij je od strane Bošnjaka, 60 posto i Bosanaca, 16 posto. Najveće povjerenje Bošnjaka je u NTV Hayat, 81 posto,
ali mu, na osnovu ovog istraživanja, ne vjeruju Srbi i Hrvati.
Ista stvar je i sa TV BN iz Bijeljine, kojem isključivo vjeruju
Srbi (Mediaplan, 2009).
Rezultati analize medijskog praćenja kampanje pokazali su
snažnu podijeljenost bh medijskog prostora. Jednom od zapažanja, da je kampanja u Republici Srpskoj imala svoj zasebni život, svoje aktere i svoje tematske bitke, u prilog ide
i činjenica da su se vodeći mediji ovoga entiteta tako ponašali. Situacija u RS podsećala je jednopartijsko ozračje bivših
socijalističkih / komunističkih režima u kojoj opozicija igra
ulogu bezazlenog klauna čiji je osnovni cilj da zabavi medijsku publiku, i bude sparing partner nedodirljivoj vlasti. O
entitetskom režimu Milorada Dodika, premijera Republike
Srpske, napisano je mnogo toga. U kontekstu medijskih sloboda ovaj je režim okarakterisan je kao represivan, nedemokratski, totalitarni (jer apsolutna kontrola je u rukama jedne
partije, SNSD-a). U posljednjem izvještaju američke nevladine organizacije “Freedom House”, Bosna i Hercegovina je
u pogledu slobode medija posljednja na ljestvici zemalja u
regiji i označena je kao “djelomično slobodna zemlja” zauzimajući 97. mjesto. Jedan od razloga za to je situacija u Republici Srpskoj gdje apsolutnu vlast ima jedna partija što joj
daje mogućnost kontrole medija, i određivanje onih medija
Petković se referira na Leva Krefta, direktora Mirovnog instituta i profesora na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, i njegovo izlaganje sa okruglog
stola o političkom klijentelizmu i medijima u državama bivše Jugoslavije u
Ljubljani 29. septembra 2007. godine
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
koji su za vlast podobni, i onih koji su neprijateljski. Tome
u prilog ide i saopštenje Vlade RS, u kojem je zvaničnicima
ovog entiteta zabranila davanje izjava za RTV FBiH što je
samo još jedan od dokaza da sloboda medija u RS postoji u
onolikoj mjeri koliko to želi aktuelna vlast. Sa druge strane,
drugi entiteski emiter, RTRS vrlo otvoreno pokazuje svoju
sklonost režimu u RS. Drugi primjer kontrolisane medijske
slobode u RS je ekonomska pomoć, u iznosu od 2,5 miliona EUR, koju je Vlada RS ove godine predvidjela iz budžeta
za pomoć “podobnim” medija. Ovakav potez Vlade RS za
Emira Đikića, iz Transparency Internacionala (TI) BiH, u
jeku predizborne kampanje, predstavlja klasično potkupljivanje medija.
I dok su “Avaz” i prorežimski medijski blok u RS manje-više
ispričana i proanalizirana priča, kao najsvježiji primjer “predizbornog medijskog projekta” u BiH pojavila se novoformirana news-televizija “TV1”. Vlasnica ovog medijskog projekta je Sanela Jenkins, porijeklom iz BiH, jet-seterica i supruga bankara Rogera Jenkinsa iz britanskog “Barclaysa”, dok
svoj udio ima i Safet Oručević, biznismen sa adresom u Austriji, nekada ratni gradonačelnik Mostara. Inicijalni kapital
privukao je zavidan broj priznatih novinarskih imena i lica
poput Senada Hadžifejzovića (koji se proslavio vodivši ratni
dnevnik na TV Sarajevo, kasnije prva zvijezda TV “Hayat”),
Senada Pećanina (vlasnika i urednika magazina “Dani”) 10,
sportskog komentatora Sabahudina Topalbećirevića, te nekoliko novinara i urednika sa Federalne TV, uključujući Fahrudina Đapu, koji je imenovan za glavnog urednika “TV1”,
te voditeljskih lica Ognjena Blagojevića i Angeline Veljović.
Ono što je zanimljivo jeste da je je ova televzija bliska Harisu Silajdžiću i njegovoj političkoj viziji, što je Sanela Jenkins otvoreno i izjavila za sarajevske medije.11 Indikativno
Da vodeća partija u Republici Srpskoj, SNSD dijeli medije na podobne i
nepodobne, svjedoči i najnovija izjava njenog glasnogovornika Rajka Vasića
za sarajevski dvosedmičnik “Start”, u kojem je on odbio govoriti za medije iz
Sarajeva i Federacije BiH, uz konstataciju kako je to za njegovog predsjednika Milorada Dodika “drugi svijet”, i dodavši kako su na pressicama u Banja
Luci nepoželjni i neki mediji iz Banja Luke, poput Alternativne televizije,
bijeljinske “BN”, i dnevnog lista “Euroblic”.
Tome u prilog ide emisija emitovana na entitetskoj RTRS, 23. avgusta
2010. godine (dakle, dvije sedmice prije nego što je počela predizborna
kampanja), u kojoj su lideri SNSD-a (Milorad Dodik, Nikola Špirić, Nebojša Radmanović i Rajko Kuzmanović) pod krinkom državnih i entitetskih
funkcija, dva sata držali predizborne monologe u kojima ih nimalo nije prekidala voditeljica Vanja Furtula. Zanimljivo da su već tada lideri SNSD-a
najavili ono što će im kasnije i postati izborni slogan – “Srpska zauvijek”!
10 Zanimljivo je da je i unutar same redakcije news-magazina “Dani” postojala “tiha” politička polarizacija – i dok je vlasnik Senad Pećanin naginjao
na stranu Harisa Silajdžića (što se dalo primjetiti na osnovu analize sadržaja
ovih novina tokom kampanje, ali i naslutiti na bazi njegovog partnerstva sa
Safetom Oručevićem), dotle je jedan dio redakcije bio blizak novoformiranoj “Našoj stranci” redatelja Danisa Tanovića, koja je otvoreno propagirala
multikulturalizam i građansku opciju. Zanimljivo je i da je ova novina kontinuirano kritikovala Socijaldemokratsku partiju, i njene čelnike – Zlatka
Lagumdžiju, Željka Komšića i Damira Hadžića.
11 U razgovoru za “Slobodnu Bosnu” Jenkins je rekla da podržava Harisa
Silajdžića, s obzirom da smatra da je to čovjek koji se bori za BiH i ne dozvoljava nikome da ponižava njegovu domovinu, mada je istakla kako bi “TV1”
kao osvježenje na medijskoj sceni BiH, trebalo da bude politički neutralan.
je da je “TV1” program počela emitovati pred sami početak
predizborne kampanje u BiH, 26. avgusta, koja bi posebno
žestoka mogla biti među bošnjačkim strankama i kandidatima za člana Predsjedništva BiH, gdje je Silajdžić jedan od
kandidata. Već u prvim informativnim emisijama udarna vijest bila je izjava Harisa Silajdžića.
Još jedan medij koji je uoči izbora na kocku stavio svoju reputaciju “nezavisnog političkog magazina”, sarajevski Dani,
otvoreno je podržavao Silajdžića i njegov politički projekat,
simpatišući Našu stranku, a konstanto kritikujući ne samo
nacionalne opcije, već i SDP. Nakon Silajdžićevog izbornog
kraha, novina (tačnije brend) prelazi u vlasništvo “Oslobođenja”, većina novinara i novinarki napušta redakciju, a već
prvih nekoliko brojeva “novih Dana” pokazuje diskontinuitet sa dotadašnjom političkom orijentacijom.
Koje su teme mediji stavljali
na “dnevni red”?
Zanimljivo je uporediti rezultate dva istraživanja koja su tokom septembra 2010. godine sproveli Media plan institut i
ACIPS, radi uočavanja jedne podudarnosti – u oba slučaja
političari su se, posredstvom medija, bavili temama koje
nisu relevantne za karakter izbora.
Kada su u pitanju rezultati do kojih je došao ACIPS, u 68
posto slučajeva političari su davali izjave u kojima su govorili o temama nerelevantnim za opće izbore, dok su u 31
posto slučajeva neku od relevantnih tema samo pomenuli.
Tek u 1 posto slučajeva ponudili su svoje obrazloženje zbog
čega se tom temom bave, bilo rješenje za probleme unutar
pomenute teme. Među relevantnim temama koje je ACIPS
odredio kao važne, bile su nezaposlenost, mladi, obrazovanje, socijalna i zdravstvena politika, ruralni razvoj, reforma
javne uprave i Ustava, korupcija i EU integracije. Sa druge
strane, istraživanje koje je sproveo Media plan potvrdilo je
ovaj trend – printani mediji su u 54 posto slučajeva kada
se izvještavalo o političkim partijama, i 63 posto kada su u
fokusu bili najistaknutiji politički kandidati, bili fokusirani
na nerelevantne teme. U televizijskim dnevnicima je to bio
slučaj sa 81 posto priloga u kojima se izvještavalo o partijama, odnosno 69 posto kada se izvještavalo o političkim
kandidatima.
Ukoliko zanemarimo ovaj trend (a to je zaista teško, jer radi
se o velikom procentu medijskih objava), možemo reći da
su se mediji, izvještavajući o političkim subjektima tokom
kampanje, najviše pažnje posvetili ustavnim reformama,
kriminalu / korupciji, i ekonomiji. Uvođenje kategorije “medijske eksponiranosti”, koja je centralna za medijsku teoriju
“uspostavljanja dnevnog reda”, omogućiće nam da analizu
zastupljenosti ovih tema, i njihovu interpretaciju u skladu
sa orijentacijom medija, posmatramo kroz prizmu medijske
pažnje (dakle, broj objava), kadriranja (odnosno pozicioniranja objekta izvještavanja), i atraktivnosti (u ovom slučaju
status, broj 15, proljeće 2011.
47
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
vrijednosnog usmjerenja novinara / medija spram političkog subjekta o kojem se izvještava).
Reforme ustava bile su najzastupljenija relevantna tema
u medijskim izvještajima sa 14,5 procenata, prema analizi
Media plana. O njima su podjednako izvještavali svi mediji,
nešto više mediji iz RS-a i Večernji list BiH. Pažljiva analiza
medijskih sadržaja na temu ustavnih promjena pokazala je
trend u kojem se pisanje određenih medija u značajnoj mjeri
poklapalo sa vizijama i retorikom političkih subjekata koje
su ti mediji favorizirali. U medijima koje izlaze na teritoriji
Republike Srpske postojao je prećutni konsenzus kada su u
pitanju teme vezane za ustavne promjene – priča se uglavnom svodila na očuvanje Dejtonskog sporazuma i očuvanje
statusa quo unutar BiH. Medijska agenda je, u ovom slučaju,
preslikavala programe političkih kandidata. Tako su, na primjer, predstavnici različitih političkih opcija, svi u razgovoru za dnevnik “Glas Srpske” nedvosmisleno slali identične
poruke. Perica Bundalo iz PDP-a istakao je kako je “Osnova
programa stabilna Srpska” (6. septembar), Mirko Kojić iz
SNSD-a da su “Izbori od suštinskog značaja za opstanak RSa” (6.septembar), dok je Radmila Trbojević iz SDS-a da je
“Prioritet očuvanje Dejtonskog sporazuma” (9. septembar).
U kontekstu ove teme, političari iz RS i njihova predizborna
retorika, bili su uniformno tretirani, poželjni, i u smislu
atraktivnosti poticana je pozitivna empatija spram medijske
publike iz RS i priče o očuvanju ovog entiteta. Centralna figura ove priče bio je novoizabrani predsjednik RS, Milorad
Dodik. Veliki broj tekstova i fotografija (posebno na naslovnicama), kojima su obilovali sadržaji štampanih medija, te
televizijski prilozi, u kojima se Dodik bilo pojavljivao u svojstvu aktera nekog događaja ili kvazi-događaja, doprinjela je
izgradnji ne samo njegovog vizuelnog imidža (pozitivno kadriranje), već se i stekao utisak da je Dodik nezaobilazni dio
bosanskohercegovačke javnosti, te da je sama njegova pojava ili prisustvo dovoljno da bi se obezbjedio legitimitet za
priču o statusu Republike Srpske, ili negiranju države Bosne
i Hercegovine. Strategija medijskog komuniciranja aktera iz
RS spram ustavnih reformi zahtjevala je dodatni objekat –
“spoljnjeg neprijatelja” – spram kojeg bi se svi zajedno konfrontirali. U tom je smislu glavni negativac na stupcima i u
programu medija iz RS bio Haris Silajdžić, koji se u vrijeme
kampanje u svojstvu člana Predsjedništva BiH nekoliko puta
javno oglasio (krajem septembra i u UN-u, u New Yorku),
spram “secesionističkih tendencija” koje dolaze iz RS.
Kada su u pitanju kriminal i korupcija, svakako važne teme
kada je u pitanju BiH, i tu su primjećene zanimljive tendencije. O korupciji su, kako je zaključio ACIPS-ov istraživački
tim, najmanje govorili predstavnici stranaka na vlasti. Tako
predstavnici SNSD-a o tome uopšte nisu govorili, dok je u
medijski prenešenim izjavama političara iz Stranke za BiH,
PDP, Narodne stranke Radom za boljitak, i HDZ BiH, korupcija bila prisutna u manje o 5 posto slučajeva. Ovakav “zid
ćutnje i ignorancije” preslikan je i u agendi onih medija koji
su te stranke na vlasti podržavale. To je najviše izraženo kod
medija iz RS. Tako u dnevniku RTRS-a nije zabilježen niti je-
48
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
dan prilog sa temom korupcije (od 103 analizirana). Dnevni
list “Glas Srpske” je o korupciji izvještavao u 3 posto priloga,
dok su “Euroblic” i “Nezavisne novine” prema ovoj temi bili
još indiferentniji – u tek 1 posto svojih priloga pomenula se
tema korupcije i kriminala. Sa druge strane, “Dnevni avaz”
je o ovoj temi izvještavao u čak 17 posto slučajeva, a “Oslobođenje” u 8 posto. Osnovni razlog tome je što su i jedan i
drugi list svoju podršku pružali partijama koje su opoziciji.
I dok je “Dnevni avaz” apsolutnu podršku davao novoformiranoj SBB BiH vlasnika ove novine Fahrudina Radončića,
dotle je “Oslobođenje” nešto suptilnije podržavalo SDP (no,
treba reći da je poprilično korektno izvještavalo i o Stranci
za BiH Harisa Silajdžića i SDA Sulejmana Tihića). U osudi
“korumpirane” i “kriminalne” vlasti prednjačio je “Dnevni
avaz”. Djelujući kao bilten Radončićeve SBB BiH ova novina
nije propuštala priliku da za tešku situaciju u državi BiH, i
Federaciji BiH kao entitetu u kojem se većinski čita, okrivi
“korumpiranu vlast”, čija su personifikacija bili Haris Silajdžić i njegova SBiH , odnosno Sulejman Tihić (i nešto manje Bakir Izetbegović) i SDA. Obe stranke, i njeni političari
– Silajdžić i Izetbegović, bili su Radončićevi direktni rivali za
mjesto bošnačkog člana Predjsedništva BiH. Brojni su tekstovi u kojima su se ovi političari diskreditirali, čak u 84%
slučajeva kada je u pitanju Stranka za BiH i u 79% kada se
izvještavalo o SDA, uklon novinara bio je negativan. Silajdžić je u ovom listu bio najneomiljeniji političar, i spram njega
je zabilježeno čak 76 procenta negativnog uklona. Strategija
komuniciranja ovog dnevnog lista bila je bazirana uglavnom
na blaćenju i omalovažavanju političkih rivala, ali i na pozitivnoj noti spram Fahrudina Radončića i nešto manje reisa
Cerića koji je ovoj političkoj opciji dao otvorenu podršku.
Tako je reisova retorika u par javnih istupa bila bazirana na
promociji “one političke opcije koja će bošnjačkom narodu
osigurati BOLJU budućnost”.12 U isto vrijeme, reis je manevarski vješto izbjegavao diskreditirati javno Radončićeve
protivkandidate – Harisa Siljadžića i Bakira Izetbegovića
– ali je u nekoliko navrata istakao kako je razočaran vlašću
koju su stranke dvojice kandidata činile od 2006. godine.
Teme vezane za ekonomiju su u kvantitativnom smislu bile
vrlo zastupljene sa 11,4 posto, dok su u kvalitativnom smislu
bile najmanje “politički obojene”. Sve su političke opcije i svi
politički kandidati govorili o ekonomskom oporavku (bilo
zemlje, bilo entiteta), i ova je tema (uglavnom bez konkretnih
rješenja za “goruće probleme”) bila svedena na puku demagogiju, otvaranje (već završenih) pogona i fabrika, obećane
otvaranja (već izgubljenih) radnih mjesta. Politička partija čiji
je program bio zasnovan isključivo na ekonomiji – Narodna
stranka Radom za boljitak – na neki način je predstavljala
izuzetak od pravila da su sve stranke imale svoje medije. O
ovoj partiji i njenoj “plavoj revoluciji” izvještavali su svi me12 Koincidencija ili ne, ova se reisova retorika poklapa sa nazivom stranke
na čijem je čelu vlasnik novine “Dnevni avaz” Fahrudin Radončić, koji je u
trci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH završio na iznenađujućem drugom mjestu sa čak 30 posto podrške, ispred favoriziranog Harisa Silajdžića
koji je uoči ovih izbora izgubio podršku “Avaza”, ali i reisa Cerića.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
diji, nešto više oni sa hrvatskim predznakom – “Dnevni list”
(12 posto) i “Večernji listi BiH” (10 posto). Izuzetno visok
procenat zabilježen je u “Nezavisnim novinama” (8 posto),
a slijede “Oslobođenje” (5 posto), “Euroblic” (4 posto), “Glas
Srpske” (3 posto), i “Dnevni avaz” (2 posto). Zanimljivo je
ova stranka sa 6 posto objava u svim dnevnim novinama dijelila visoko četvrto mjesto (sa SDP-om i Hrvatskom koalicijom), i da su medijski eksponiraniji bili samo HDZ BiH (13
posto), SNSD (11 posto) i SDA (9 posto). U preko 50 posto
objava o NSRzB tema je bila ekonomija.
Simulakrum nevjerodostojnosti
Etno-politika, kao dominantni obrazac političkog i društvenog uređenja Bosne i Hercegovina, uzurpirala je ne samo
javni, već i privatni prostor. Posredstvom medija, koji funkcionišu kao etno-politička glasila ili bilteni određenih političkih interesa ili grupa političkih istomišljenika, politički
akteri kreiraju javne agende, nameću ne samo teme već i na-
čin njihove interpretacije, i to je vrlo očigledno u toku predizbornih kampanja. Paralelne, etnifikovane javnosti – koje
u BiH egzistiraju, ali rijetko komuniciraju – direktan su rezultat politički podložnog medijskog uticaja. Slijedeći svoje
patrone, “etnički definisane nacije” ili “političkim istomišljenjem uvezane interesne grupe”, mediji i više nego vjerno
proizvode onakve slike svijeta i vizije države BiH kakve tim
patronima odgovaraju. Što je za političko-interesne grupe
najvažnije, tako oblikovane, jednoumne, nacionalno osviještene i etno-religijski uvezane grupe ili zajednice poklanjaju
im povjerenje na izborima jer retorika koja se putem medija
plasira puna je zastrašivanja od drugoga, obećanja o zaštiti
“svojih” interesa, puna praznog ponosa i obećanja.
Davor Marko (Osijek, 1980.) završio je Fakultet
političkih nauka u Beogradu, magistrirao na programu Demokratija i ljudska prava Univerziteta u
Sarajevu i Univerziteta u Bolonji koji organizuje
CIPS.
status, broj 15, proljeće 2011.
49
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Mediji kao instrument
ideološke impregnacije društva
i osvrt na BiH
U BiH ne postoji neutralni javni prostor već samo onaj “pristrano-politički”,
što vodi k zaključku da BiH i nema do kraja razvijen javni prostor, odnosno
neovisne i nepristrane medije koji bi omogućili njegov razvoj. Tako “nedovršen”
javni prostor nemoguće je demokratizirati i učiniti ga samoregulirajućim
korektivom društveno-političkih dešavanja, kao što nije moguće prevladati
njegovu ideološko-političku ali i etničku podvojenost
Dejan Vanjek
Uvod
Mediji danas imaju moć ne samo da informiraju i šire saznanja o globalnim i lokalnim dešavanjima, već i da utiču na
njih. Rastući pluralizam globalne distribucije moći povlači
za sobom i pluralizam medija, koji se umnožavaju i pokušavaju naći svoje mjesto na tržištu koje sve više ovisi o globalnim dešavanjima. Međutim, pored tržišnih zakonitosti
koji ne zaobilaze niti ovaj segment života, pretpostavka je
da mediji u mladim, nesređenim ili pak do kraja nerazvijenim demokracijama, mogu djelovati kao ekstenzija centara
moći koji nastoje ovladati duhom i umom ljudi na području
na kojem djeluju. Bosna i Hercegovina je zanimljiva u tom
pogledu, obzirom da smo svjedoci rastuće instrumentalizacije medija uticajem na njihove upravljačke strukture, uredničke politike/sheme i sl. Međutim, postavlja se pitanje da li
su i u kolikoj mjeri mediji u društvima kakvo je bosanskohercegovačko, kadri ideološki utjecati na kolektivnu/e svijest/i žitelja ove zemlje, odnosno da li možemo govoriti o
pokušajima medijske konstrukcije zbilje? Sljedeće pitanje
je sociološko-filozofsko, a odnosi se na određenje vankontekstualnih čimbenika koji takav vid manipulacije čine plauzibilnim, što je zapravo u fokusu ovog rada.
50
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Značaj i uloga javnog prostora:
bosanskohercegovački kontekst
Javnim prostorom nazivamo virtualni medijsko-komunikacijski prostor u kojem nastaju i prelamaju se različiti interesi kroz iznošenje i razmjenu stavova, svjetonazora, paradigmi društvenog djelovanja, odobravanja i neodobravanja.
Posljedično tome on uvjetuje i određene društvene prakse,
habituse; regulira ili barem utiče na utemeljenost društvenih
navika i vrijednosti, gdje reflektira postojeće ali i kreira nove
društvene prakse i vrijednosti. Javni prostor i njegove karakteristike su kao takvi refleksija nivoa emancipacije određenog društva i dobar su resurs za evaluaciju njegove zrelosti. Osim toga javni prostor ima i svoju regulatornu ulogu,
koju obnaša na način da uvjetuje klimu javne komunikacije,
gdje preventivno ili ad hoc sankcionira devijantne, nesuvisle
i destruktivne oblike komunikacije, koji bi inače bez stabilnih okvira javnog mnijenja predstavljali prijetnju integritetu
društvenog prostora.
Postratno bh. društvo kao i njegov javni prostor u poziciji su
konstantne stagnacije, a u ovom trenutku možda i devolucije. Taj je proces u posljednje vrijeme sve naglašeniji, jer se
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
pojačao pritisak i prisutnost čisto političkog u javnom diskursu koji je obilježen stagnacijom ukupne političke scene.
Kao rezultat toga u relativno kratkom vremenu nastoje se
postići kapitalni društveno-politički kompromisi i rješenja
koja će nadoknaditi silno vrijeme izgubljeno za izgradnju
društvenog konsenzusa. Konkretno, prijepor je vidljiv kada
su u pitanja općenito suprotstavljene pozicije po pitanju vizioniranja, definiranja države i zajedničke budućnosti njenih konstitutivnih etničkih zajednica, što se prelama kroz
otvoreno pitanje ustavnih promjena, ali i doprinosi porastu
političkih tenzija u postizborno vrijeme. Kakva je reakcija
javnog prostora BiH? Može li on probaviti ova dešavanja i da
li ga ona još jače guraju u smjeru unilateralnosti i političke
predominacije na uštrb drugih tema i okvira potrebnih za
vrijednosno sazrijevanje i oblikovanje društva? Nažalost ne.
Kako sada stvari stoje javni prostor u BiH, ovakav kakav je,
zapravo ne može generirati novo – progresivnije, interetničko mnijenje koje će zadovoljiti potrebe kolektivnih
svijesti bh. naroda i građana, već je rukovođen sadržajima nametnutim od strane političkih centara moći i posredovanim od strane njima bliskih medija.
Međutim, zbog slabosti javnog prostora BiH koji nema kapacitet oduprijeti se manipulacijama, a i zbog zlouporabe
medijskog instrumentarija zarad ostvarenja partikularnih
ciljeva i interesa, javni prostor BiH je postao arena moćnika
i njihovih interesa bez mogućnosti samoregulacije i razvoja,
da ne govorimo o njegovoj nemogućnosti da preventivno i
korektivno djeluje na društvene tokove. U tom smislu možemo reći da u BiH ne postoji neutralni javni prostor već
samo onaj “pristrano-politički”, što vodi k zaključku da
BiH i nema do kraja razvijen javni prostor, odnosno neovisne i nepristrane medije koji bi omogučili njegov razvoj.
Tako “nedovršen” javni prostor nemoguće je demokratizirati
i učiniti ga samoregulirajućim korektivom društveno-političkih dešavanja, kao što nije moguće prevladati njegovu ideološko-političku ali i etničku podvojenost. Nasuprot tomu,
poželjan je autonoman javni prostor koji ima kapacitet povratno djelovati na društvo i unapređivati ga u smislu kreiranja povoljnijih govornih uvjeta i okruženja, koji su nužni za
formiranje javnog mnijenja oko ključnih društveno-političkih pitanja, te proširenje kolektivnog/svedruštvenog spektra
komunikacije i razumijevanja. To je potrebno radi stvaranja
minimalne konvergencije preovlađujućih društveno-političkih stavova, odnosno unapređenja društvenog (prvenstveno
etničkog i političkog) dijaloga, te afirmacije unutarnjih kreativnih potencijala koji nadilaze ili barem zaobilaze dominantni politički spektar.
Ovi prirodni atributi novinarske profesije u BiH su toliko obesmisleni
da šira javnost vrlo lako prepoznaje i u pravilu točno identificira naklonost
svakog od medija pojedinačno, ali i protiv koga i čega takvi mediji s predumišljajem usmjeravaju svoje djelovanje kroz svoje redovne emisije i informativne programe. Naravno, ova konstatacija se posebno odnosi na javne
servise, koji statutarno i zakonski moraju biti odraz cjeline društvenih interesa a nikako partikularnih.
Tu dolazimo do koncepta dogovorne koncepcije društva
koja fokusira pitanje javnosti kao prostora unutar kojeg je
moguće premostiti jaz između pojedinačnog i općeg, odnosno identifikacijom zajedničkog dobra koje u sebi sadrži i
zbirni potencijal partikularnih dobara, kao onog koji okuplja
mnoštvo pojedinačnih volja. Osnovna karakteristika takve
javnosti je njena otvorenost koja omogućava sudjelovanje
svih relevantnih aktera i oblikovanje zajedničkog diskursa i
pratećih narativa, čiji pojedini aspekti svakodnevno mogu
biti predmet propitivanja ili osporavanja od strane građana.
Takva jedna dinamička diskurzivnost barem donekle
mora biti spontana, ili u najmanju ruku ničim ne smije biti limitirana ili dovedena u pitanje, a pogotovo ne od strane medija koji su u suvremenom svijetu generator njenog razvoja.
Nasuprot tome, Bosna i Hercegovina je radikalan primjer
medijske inhibicije dinamičke diskurzivnosti, pri čemu
pojedini mediji djeluju kao mineri slobode izražavanja, nastojeći udariti tarabe obzorima individualnog promišljanja.
Eliminacija slobode izražavanja se pri tome doživljava kao
nužan preduvjet kvazi-ideološke impregnacije društva. Naime, svaka ideologija ima svoje diskurse i narative odnosno
važeće matrice simboličkih sadržaja, interpretacija i razumijevanja, a mediji su tu naprosto da pripreme teren. Pojednostavljeno rečeno, radi se o kontinuiranom nastojanju oko
manipulacije i kontrole vrijednosnih sadržaja ljudskog uma
koji pojedincu omogućavaju da postane sudionik kolektivne
svijesti.
Međutim, živimo u vrijeme globalizacije koja diktira kretanja “globalne” svijesti i obilježena je kompleksnim i nesagledivim mnoštvom društvenih odnosa koji su izmakli kontroli umnogostručenjem broja društvenih aktera i njihovih
funkcija, a naravno i konfuzijom koju je izazvala nova tzv.
hiperrealnost (Jean Baudrillard). Kao takva, iole razvijena
U knjizi “Uzaludan poziv” Milan Brdar, kao uslov sociologije znanja izdvaja tzv. novi skepticizam, odnosno novi način poimanja ideologije, zasnovane na uvažavanju stanovišta Drugog, čak i kada je ideološko-politički
protivnik; spojivost svog stanovišta s tuđim u cilju šire istine, te tezu o društvenoj uslovljenosti kao osnovi epistemičkog perspektivizma.
Koja vodi ka zajedničkom, sveobuhvatnom i općeprihvatljivom diskursu.
Globalna svijest je svijest zasnovana na univerzalnim/globalnim vrijednostima koju diktira sam proces globalizacije prvenstveno u smislu nesmiljenih mogućnosti slobode komunikacije i kretanja, zatim otvorenosti
i fleksibilnosti prema novim iskustvima, te radikalan otklon od lokalno
definiranog i određenog identiteta, čime se globalno nameće kao antipod
lokalnom. Usvajanje ovih vrijednosti veže se za odgovarajući način života
obilježen konstantnim promjenama i kretanjima, što je, primjerice, karakteristika poslovnih ljudi koji se bave međunarodnim poduzetništvom; birokrata, raznih profesionalaca i aktivista zaposlenih u međunarodnim organizacijama, strukturama i sl.
Jean Budrillard u svom djelu “Simbolička razmjena i smrt”, kao i djelu
“Simulakrumi i simulacija” artikulira princip fundamentalnog preloma
između modernih i postmodernih društava i odvajanja od problematike
moderne socijalne teorije. Za Bodrijara moderna društva su organizirana
po principu proizvodnje i potrošnje dok su postmoderna organizirana po
principu simulacije i igre slika i znakova, označavajući tako situaciju u kojoj kodovi, modeli i znakovi predstavljaju organizacione forme u novom
društvenom poretku u kome vlada simulacija ta nova hiperrealnost ujedno
postaje realnost u očima suvremenog čovjeka koji ne može izaći izvan njenih okvira.
status, broj 15, proljeće 2011.
51
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
demokracija naprosto onemogućava svaki vid medijske izolacije u društvima u kojima postoji minimum demokracije i
sloboda. Stvari su danas utoliko složenije što država više nije
sposobna obnašati ulogu menadžera društvenog povjerenja
jer nije u mogućnosti održati monopol nad komunikacijom
s građanima i organizacijama civilnog društva koje zastupaju njihove interese. Globalizacija time nastavlja obezvrjeđivati državu u smislu uvođenja efektivne kontrole, osim
nekolicine zatvorenih sustava koji svjesno prkose globalizacijskim tokovima.
Pored navedenog, obilježje većinskih liberalno-demokratskih društava današnjice su disperzivne strukture moći.
Naime, nema više povlaštenih reprezentenata i tumača
društvenih vrijednosti i normi, odnosno institucija koje polažu ekskluzivno pravo na to, osim eventualno u nekolicini
preostalih autoritarnih država i zajednica u svijetu. Ta nova
realnost koju je donijela globalizacija čini iluzornim sve pokušaje medijske konstrukcije zbilje, jer će laka dostupnost
raznovrsnih medija, čije su uredničke politike izvan dometa
centara moći koji teže medijskom kreiranju javnosti po vlastitom okusu, uvijek i u svako vrijeme dati drugačiju vizuru
aktualnih dešavanja i time obezvrijediti konstrukciju kao
mogućeg reprezenta zbilje. Naravno time se ne eliminira
potencijalno štetan utjecaj, posebno u društvima koja u sebi
sadrže potencijal unutarnje fragmentacije i podjele, kakvo je
bosanskohercegovačko društvo, te, u pokušaju i neuspjehu
da do kraja monopoliziraju javnu zbilju, kao kolateralnu
štetu generiraju i produbljuju društveno nepovjerenje i nepomirljivost stajališta ključnih društveno-političkih aktera.
Stoga su pokušaji medijske konstrukcije zbilje u suštini iluzorni obzirom da je danas, kao posljedica globalizacije u širem smislu, učinak države i njenih unutarnjih centara moći
po pitanju društvene kontrole znatno relativiziran, iako su,
uz obrazovanje, mediji glavni zaštitnici vladajućih narativa i
“skrbnici” kolektivne svijesti. To je posebno vidljivo u Bosni i
Hercegovini, gdje se kolektivna svijest njenih žitelja pretežito
poklapa sa njihovom etničkom pripadnošću, a odnos snaga
političkih centara moći vidljiv je kroz njihovu mogućnost
nametanja u javnom prostoru, na način da ovladaju javnim
servisima ili raspolažu dovoljnim količinama kapitala da formiraju vlastite medije. Na taj način mediji postaju svojevrsni
katalizatori u funkciji primjene ideoloških narativa svojih
mentora na društveno-politička dešavanja i sve ono što posjeduje medijsku “ljepljivost”, čime medijima informiranje
postaje glavna sporedna stvar, a primarni cilj promocija
i praktična primjena ideoloških i kvazi-ideoloških narativa centara moći koje opslužuju.
Mediji i društveno (ne)povjerenje
Ako imate medije koji djeluju ispred nekoga prema nekomu
onda se oni postavljaju u poziciju ispolitiziranih organizacija
civilnog društva ili čak aktivnih političkih subjekata, što svakako ne bi smjeo biti slučaj, nerijetko forsirajući partikularističke narative ideološke ili kvazi-ideološke prirode, onda
takvi mediji potiču partikularno povjerenje koji je glavni neprijatelj minimumu sveobuhvatnog društvenog kapitala za
kojim Bosna i Hercegovina 16 godina nakon rata još uvijek
vapi, a koji je nužan za osiguranje kakve takve društvene kohezije, ali i bazičnog društveno-političkog dogovora. Sve to
unatoč silnim naporima uloženim u kreiranje demokratskih
institucija i izgradnje države prema najvišim standardima po
uzoru na druga tranzicijska i post-konfliktna društva. Jednostavno, ispostavilo se kako demokracija ne može kreirati povjerenje, već da tu značajnu ulogu, pored dominantne uloge
važećeg političkog sustava i interesa, igraju zatečene vrijednosne dispozicije i odnosi na kojima se hrani, kako otvorena
tako i prikrivena, etnopolitika odnosno ukupna politika kakvu poznajemo i kakva je trenutno moguća u BiH.
Jasno je da široko rašireno društveno povjerenje stimulira
postupke i stavove koji promoviraju suradnju i prosperitet,
ali je isto tako jasno da puka institucionalizacija i normiranje ne mogu promovirati društvo nepovjerenja u
društvo blagostanja, kako se vidi i na slučaju BiH. Mnoge
studije i istraživanja rađena zadnji niz godina su potvrdila
općepoznatu činjenicu da je BiH društvo nepovjerenja u
kojem je došlo do inverzije vrijednosti, pa je sada na vrhu
piramide banalni materijalizam i skučeni familijarizam, a na
dnu društvena solidarnost i sve manja spremnost na suradnju, a posebno onu koja prekoračuje etničke granice. Odgovornost medija u ovom dijelu je neupitna, obzirom da oni
prešutno podržavaju takvu inverziju društvenih vrijednosti djelujući u funkciji zaštitnika partikularnih interesa, bez
snage za odmjerenu i kontinuiranu kritiku podneblja kojem
pripadaju i na kojem preovladavaju. Isto tako, partikularni
narativi i plitke matrice razmišljanja upućuju na zaključak
kao da se i sami mediji natječu za popularnu potporu, a govoreći ono što populus želi čuti dodatno sebe regionaliziraju
i svakako učvršćuju u poziciji ekspozitura političkih centara
moći, koji su u BiH prevashodno regionalne prirode. Na taj
način su i mediji postali dio problema, a nikako rješenja u
pravcu trajnog uređenja unutarnjih odnosa u BiH.
Čini se kako su integrativna svojstva društva uvjetovana dispozicijama njegovih društvenih vrijednosti, odnosno institucija koje posreduju te iste vrijednosti u društvene odnose.
Ako promatramo medije kao institucije, onda je njihova
odgovornost i puno veća. Claus Offe10 zaključuje – kako se
ne možemo pouzdati u druge ljude i grupe, onda možemo
usmjeriti svoje povjerenje na institucije koje vidi kao po-
Primjerice totalitarni režim u Sjevernoj Koreji.
Što daje za pravo da se odvojeno problematiziraju i govori o najmanje tri
ili više kolektivnih svijesti u bh. društvu.
Warren E .Mark “Democracy and Trust”, Cambridge university Press,
1999, str. 144.
Ne zna se šta je opasnije, nesmiljen ideološki angažman ili koketiranje
ovim, često puta opasnim idejama i njihovim terminološkim matricama.
10 Claus Offe, “How can we trust our fellow citizens”, u “Warren E .Mark
“Democracy and Trust”, Cambridge university Press, 1999, str.65.
52
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
srednike i generatore uopćenih oblika povjerenja, odnosno
povjerenja čiji djelokrug nadilazi postojeću društvenu fragmentiranost i neravnomjernu raspoređenost povjerenja.
Naravno, pretpostavka za tako nešto je stabilnost institucija kao i regula na kojima zasnivaju svoj rad. Offe ide korak dalje i tvrdi da su institucije obdarene duhom, etosom
tj. implicitnom moralnom teorijom, usmjerujućom idejom
o načinu života zajednice.11 On naprosto potencira deficit u
kulturnim i moralnim resursima”, koji se može nadomjestiti
na način da će institucije kroz svoje djelovanje biti vjerodostojne, dosljedne, fer i solidarne, ili na drugi način, nadajući
se da će se na nivou civilnog društva usvojiti navike i dispozicije poticajne za razvoj “asocijativnog”12 života. U svakom
slučaju ambijent društvenog povjerenja je osnovni preduvjet slobodne i samopodrazumijevajuće interakcije
koja vodi ka jačanju društvene kohezije. Kreiranju takvog
jednog ambijenta u povijesti najčešće su kumovale makrostrukture, države autoriteti ili institucije, među koje spadaju
i mediji koji se ispred partikularnih interesa sve više nameću
kao autori, tumači i regulatori vrijednosnih dispozicija društva. Međutim ako država i njene institucije nemaju autoriteta13, onda možemo govoriti o svojevrsnom društvenovrijednosnom vakuumu, a o javnom prostoru kao širom
otvorenoj i neispisanoj knjizi po kojoj je svatko pozvan švrljati što želi, jer, valjda, papir trpi sve. U takvim okolnostima
moguć je svojevrstan medijski inženjering koji manipulira
aktualnim vrijednosnim dispozicijama i sentimentima, koji
su u BiH, kao postkonfliktnom društvu, nerijetko etničke,
domoljubne, univerzalno-građanske ili neke druge prirode,
te su kao takvi u odnosu na cjelinu bh. društva, u pravilu i
neizostavno partikularni.
Sive eminencije instrumentaliziranih medija kakve susrećemo u BiH zlorabe slabosti govorne komunikacije kao specifične osobine čovjeka, te empirijsku skučenost individue
u kontekstu bilo kakvog apstraktnog spoznajnog procesa
koji nadilazi njeno neposredno okruženje. Takav pristup dodatno parazitira na masovnom, ratnom i poratnom odljevu
obrazovane i stručne elite – pripadnika srednjeg staleža, koji
je standardni generator progresivnih društvenih kretanja i
promjena, a ujedno, u odnosu na ostale slojeve, posjeduje
naglašenu moć društvene i političke kritike. Takve prilike
olakšavaju posao medijima koji imaju bilo kakve skrivene
namjere u pogledu oblikovanja javnog mnijenja na ruku centara moći koji ih izravno ili neizravno kontroliraju. U takvim
okolnostima i sa specifičnim namjerama mediji mogu vršiti
inženjering javnog mnijenja, odnosno konstruirati onaj nivo
apstraktne stvarnosti koji crpi svoje sadržaje na ideološkom
i kvazi-ideološkom14 nivou.
11 Warren, str. 70.
12 Članstvom i aktivnim sudjelovanjem u radu građanskih udruženja.
13 Institucije crpe autoritet iz dva pravca: prvi je sređen ustavni okvir ustrojen na konsensualnim principima odnosno prihvaćen od strane građana,
konstitutivnih grupa i njihovih političkih reprezentenata; drugi je djelovanje
institucija u pravcu ispunjenja očekivanja svih građana i primjena potpuno
nediskriminatornog i fer pristupa prema svakom građaninu pojedinačno.
14 Pod kvazi-ideološkim sadržajima podrazumijevam pokušaje terminološkog koketiranja sa nekim od univerzalnih-građanskih ideologija,
O idolima i preprekama spoznaje
Kada govorimo o idolima i preprekama spoznaje propitujemo one čimbenike koji omogućuju inženjering u javnom
prostoru, odnosno bilo kakvu intervenciju na javno mnijenje ili kolektivnu svijest koja je njen nosioc, pri čemu se
ne mogu zaobići pitanja koja se tiču spoznajne teorije. U
tom smislu potrebno je reći kako je svijest o preprekama na
putu spoznaje starijeg datuma. Naime, još je Platon u djelu
“Republika” koristio prispodobu o spilji kako bi pokazao da
ljudi, uslijed njihove slabosti i varljivosti čula, vrlo lako mogu
zamijeniti stvarne objekte za njihove sjenke, te potonje smatrati istinitim. Osim Platona istinom će se na sličan način
baviti i Heidegger koji će izjednačiti pitanje istine kao neskrivenosti bitka, što implicira da je zadaća čovjeka, kao bića
koje posjeduje spoznajne moći, doprijeti do istine u njenoj
neprikrivenoj – čistoj formi. Pored toga Heidegger prepoznaje istinu zasnovanu na ispravnosti propozicija (logički
konzistentnoj)15, ali i upozorava kako je nekadašnje poimanje neskrivenosti u međuvremenu izgubilo svoje izvorno
značenje, naime, ona je poistovjećena s korektnošću/ispravnošću, što je koncept koji je kroz povijest vodio do raznih
pseudo problema.16
Takođe, znamenita podjela idola Francisa Bacona, u kontekstu promatranja medijskog prostora u BiH i šire, djeluje
kao trajno relevantna. Njegovo učenje o idolima je zanimljivo i iz razloga što ujedno predstavlja i prethodnicu modernog učenja o ideologijama. Za idole plemena (tribus)
Bacon kaže da izvor imaju u ljudskoj prirodi i proizlaze iz
suštine roda ljudskog. Prema Baconu, ljudski intelekt je speculi inaequalis (krivo ogledalo) koje iskrivljuje zrake prirode
stvari, zbog čega se istina miješa s voljom i osjećanjima. Ovi
idoli nose odlike općenite ljudske pogrješivosti, varljivosti
čula i razuma, kao i sklonosti anticipaciji, što čini mogućnost zablude imanentnu ljudskoj prirodi. Međutim, Bacon
se ne bavi isključivo generalnim propozicijama ljudske vrste,
već i onima pojedinca, kazujući kako postoje idoli pećine
(cavis), koji su individualni, obzirom da izvor imaju u duševnim i tjelesnim predispozicijama pojedinca. “To će reći da
svako od nas, u svojoj pećini, krivi zrake istine, prema svojoj
‘ličnoj jednačini’”.17
a koje ni njihovi protagonisti ne pokušavaju realizirati u životnoj praksi
– odnosno svojim djelovanjem ne pokazuju da vjeruju u iste, već ih koriste isključivo u javnim istupima radi kreiranja slike o političkoj korektnosti,
kamufliranja stvarnih društveno-političkih ciljeva ili nekih drugih sličnih
razloga. Uostalom, nakon vremena velikih ideologija, prožvakanih uzduž i
poprijeko, svaki pokušaj bavljenja njima završava jeftinim replikama i medijskim fazoniranjima. Gotovo da i nema pokušaja afirmacije neke vrste realne i autohtone ideološke matrice koja ni po čemu ne treba niti može
biti nova i originalna, ali koja bi nužno predstavljala sinkretizam različitih
ideoloških pravaca i svakako sjecište volja svih relevantnih društvenopolitičkih aktera u Bosni i Hercegovini.
15 Heidegger, Martin: “The Essence of Truth: on Platos Cave Allegory and
Theaetetus”, The English translation, Continuum 2002, Uvod prevodioca.
16 Heidegger, Martin, str. 12.
17 Brdar Milan, “Uzaludan poziv – Karl Manhajm i sociologija znanja kao
samorefleksija društvenih nauka”, Stylos, Novi Sad, 2005. str. 99.
status, broj 15, proljeće 2011.
53
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
Posebno je zanimljivo Baconovo razlikovanje idola trga
(fori) i idola teatra (theatri). Prvi su intersubjektivnog karaktera – jer proističu iz jezika i ovise od konkretne jezičke
situacije, konteksta. Zanimljivo je za idole trga da, za razliku od idola roda, ne pripadaju pojedinačnom čovjeku, već
društvu – tj. oni su urođeni svakoj društvenoj zajednici. S
druge strane idoli teatra niti su urođeni niti skriveni u intelektu, već izviru iz dogmi, učenja i loših pravila dokaza,18 a
prenose ih vladajuća učenja, uvriježene filozofije učvršćene
tradicijom vjerom i nemarnošću.19 Idoli teatra ujedno su i
neka vrsta krovnih idola, budući da se prenose obrazovanjem, tj. postaju sastavni dio konstitucije pojedinca, a prenose se i putem javne komunikacije što ih čini prisutnima u
idolima trga.20
Institucije i mediji se bore za uticaj u javnom prostoru koji
je veoma osjetljiv na zablude, predrasude, dakle ono što
Francis Bacon naziva “idolima trga”, a što suvremen čovjek
prepoznaje kao dezinformacije i manipulacije, za koje su
odgovorne vladajuće ideologije, dogme i naracije, pri čemu
se masovna komunikacija obilato koristi kao medij za razvijanje i širenje partikularnih dogmi, ideologija i povezanih
naracija, kao minijaturnih podideoloških sustava. Navedeni
idoli se dakle mogu shvatiti kao prepreka na putu spoznaje
istine: “..svetlost se kroz pomenute slojeve -prelama i muti- ,
tako da se gotovo gubi na najnižem, individualnom – nivou
idola pećine.”21 Na taj način mediji, kao najmoćnije sredstvo komunikacije s “masama”, vrše otklon od svoje izvorne
funkcije, a to je neovisno i nepristrano informiranje javnosti i posredovanje spoznaja koje pojedincu ni na koji način
ne mogu biti izravno dostupne i date. Naprotiv, mediji će
svojim djelovanjem često proizvesti oblike društvenog nepovjerenja, u vidu masovne i nekontrolirane manifestacije
onoga što u terminologiji teorije spoznaje prepoznajemo
kao skepsa. Skepsa daje slojevit uvid u kontekstualno određenje spoznaje, dajući do znanja da, unatoč široko raširenom mnijenju, koje dovodi u međusobnu korelaciju nepovjerenje i neznanje, takođe postoji snažna korelacija između
kontekstualnog znanja22 i nepovjerenja.23
Bacon zapravo govori o zabludama spoznaje, skepsi i predrasudama, ali i onome što će kasnije postati organizirane
ideologije, razrađivane desetljećima i u tomovima koje čine
visoko razvijeni diskurzivni sadržaji, s pomoću kojih
18 U tom smislu i Brdar govori o ideologijama, dogmama i naracijama
kao odrednicama idola teatra, str. 101.
19 Brdar, Milan, str. 100.
20 Ibid.
21 Brdar, str. 101.
22 Sljedeći Baconov deduktivan pristup konceptu idola to je znanje preuzeto po osnovu: govora, komunikacije, važećih društvenih ideologija, dogmi
i naracija odnosno njihovog traga koji ostavljaju na društveno-psihološki
profil pojedinca, koji se konstituira na način da i sam reproducira idole karakteristične za određeni društveni ambijent, tako da se ovdje ne radi samo
o dedukciji, nego o cikličnom procesu koji regenerira društvene norme,
prakse i naraciju posredstvom idiomatskih odlika govora i komunikacije.
23 Ibid.
54
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ideologije dospijevaju u pozadini svakodnevnih oblika
komunikacije a da učesnici komunikacije nisu ni svjesni
njihovog postojanja, snage i utjecaja. Upravo tu leži snaga
i mogućnost svake obmane onoga što podrazumijevamo
pod kolektivnom sviješću, čiji se nositelj često u žargonu
banalizira i naziva masom. Najstariji ideološki sadržaji su
religijske prirode, kao što su to srednjovjekovne crkvene
dogme, koje su postupanje pojedinaca stavljale u unaprijed
predvidive okvire, sukladno njihovom položaju, ulozi i moći.
Na puno manje eksplicitan način suptilniji oblik “vladavine”
ostvaruju moderne, ali i međusobno suprotstavljene ideologije: komunizma i liberalizma. Pri tome imate i čitav niz
derivativnih ideologija ili podideologija, tj. izvedenih kao
što su ljudska prava, demokratija kojima u osnovi jasno stoji
megaideologija – ovdje konkretno liberalna politička misao.
Ne samo da pojmovi, koncepti, ideje s vremenom gube svoj
izvorno značenje, budući da se mijenjaju i društva i pojedinci koji se u određenom povijesnom trenutku bave ovim
pitanjima, već iskrivljena reprodukcija znanja i ideja vodi ka
teško opozivim zabludama, sa prenaglašenim idolima u smislu Baconovog učenja pa čak i stereotipima i predrasudama
kao najčešćim formama zabluda modernog čovjeka. Kako
bi rekao Karl Poper, predrasude ne vode samo mišljenje
nego i promatranje.24 Prema tome predrasude nisu samo
prijetnja i izazov za društvene odnose i prosječnog pojedinca, već i za krugove ljudi koji predstavljaju intelektualne elite društva, koji su vični znanstvenim metodama
opservacije i proučavanja.25 Možda tu leži i najveća zamka i
prijetnja za svako društvo, budući da su intelektualne elite te
koje regeneriraju i promoviraju njegove osnovne principe i
tekovine.
Ideološka moć medija i komunikacije
Na identificirane slabosti individualne a posebno kolektivne26 svijesti nastavlja se sva ideološka moć medija i komunikacije. Još je G. H. Mead ustvrdio da su ljudi u stanju
kreativno oblikovati svoju stvarnost kroz društvenu interakciju, čime potonja dobiva formativnu ulogu i upravo je
njegova teorija naglasila značaj simbola i interpersonalne
interakcije. Prema Meadu ljudi komuniciraju simbolima, ali
simboli nisu društvena datost, već su i sami rezultat interakcije kojom zaprimaju značenje u društvenoj komunikaciji.
Dakle interakcija, smjerana ili ne, spontana ili osmišljena,
putem modernih sredstava komuniciranja interesnih centara moći, učestvuje u oblikovanju i transformaciji vladajućih vrijednosno utemeljenih diskurzivnih režima. Čak što
više, pretpostavka je ne samo da društvena interakcija27 vodi
ka transformaciji vladajućih diskursa, već da oni izrastaju i
24 Ibid.
25 Ibid.
26 koja je djelatna u okvirima onoga što podrazumijevamo pod javnim
prostorom.
27 Da podsjetimo, na tragu Bacona, to je područje gdje se rađaju idoli trga u
kojima su prisutni i idoli teatra, odnosno implicitni i eksplicitni, raznovrsni
sadržaji ideološke prirode.
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
razvijaju se iz društvene interakcije operirajući u okvirima
zatečenog vrijednosnog sklopa. Konzekvenca ovakvog tumačenja je ta da je društvo produkt koji nastaje kao rezultat djelovanja ljudskih bića u skladu s vrijednostima koje
vrednuju i kojima se rukovode. Čak što više, čovjek je taj
koji pripisuje vrijednost stvarima, tako da je svaki društveni
proizvod nastao kao rezultat ljudskog djelovanja zapravo
rezultat vrijednosti koje su pripisane tome proizvod, čime
taj proizvod dobiva društveno značenje i težinu.28 Danas tu
funkciju prvenstveno vrše globalni i lokalni mediji. Čak što
više, oni su ti koji određuju što je društveno relevantno, oblikujući javno mnijenje i usmjeravajući njegov fokus na područja, koja, po (pre)usmjerenju fokusa postaju relevantna
ili pak prioritetna.
Sve se svodi na to da ono što zovemo zbiljom nije određeno
objektivnim, prirodnim poretkom stvari, već našim poimanjem samih stvari i njihovog međusobnog odnosa, kao i naše
pozicije unutar tako percipiranog poretka. Dakle, zbilja je
stvar individualne ali i kolektivne percepcije, a percepcija je ništa drugo do pridavanje značenja simboličkim sadržajima kojima smo okruženi u čijoj osnovi stoji određeni
vid kolektivne svijesti zasnovane na vrijednostima. Nositelji
simboličkih sadržaja su simboli kao izraz kolektivne svijesti
koju nalazimo kada je riječ o velikim ideološkim narativima
kakvi su, primjerice, religija, domoljublje, komunizam, liberalizam, razne građanske ideologije i sl. Velike ideologije su inače poznate po obilju simboličkih sadržaja kojima
raspolažu a zbog svoje asptraktnosti i obimnosti sposobne
su obuhvatiti sve druge fenomene i podrediti sve ostale diskurzivne sadržaje nižeg ranga. Drugim riječima, ideologije
pružaju obilje materijala pogodnog za inženjerijske zahvate
nad kolektivnom percepcijom zbilje koncipirane kao hiperrealnosti – virtualne stvarnosti koja je sveprisutna i
tako ubjedljiva da je izuzetno teško u nju ne vjerovati,
te je kritički promišljati ili akceptirati njene sadržaje s
rezervom. U tom smislu Karla Manhajm vidi ideologiju kao
“..polemičko oruđe namijenjeno za političku borbu..”29, a porijeklo same ideologije može se pojasniti gubitkom jedinstvene slike svijeta, odnosno njegovog ontološkog jedinstva
za što je najzaslužniji period prosvjetiteljstva:
Pošto se raspalo objektivno ontološko jedinstvo slike sveta,
pokušalo se najpre da se ono spase polazeći od subjekta.
U dobu posvjetiteljstva je namesto srednjovekovno-hrišćanskog objektivnog jedinstva sveta došlo jedinstvo subjekta: “svesti uopšte”30
..znači rodila se ideologija.
28 Morrison, Ken: “Marx, Durkheim, Weber: formations of modern social
thought, SAGE, 2006, str. 350.
29 Brdar Milan, “Uzaludan poziv – Karl Manhajm i sociologija znanja kao
samorefleksija društvenih nauka”, Stylos, Novi Sad, 2005. str. 23.
30 Mannheim, Karl: Ideologija i utopija, prev. B. Živojinović, Nolit Beograd,
1978., str 67.
Na taj način postavljeni su temelji mogućnosti razvoja kolektivne svijesti nasprama objektivnoj stvarnosti, koja će u
periodu prosvjetiteljstva i kasnije odigrati značajnu ulogu
za razvoj znanosti zasnovane na promatranju i propitivanju
svijeta prirode. Međutim, poimanje mogućnosti svijesti kao
nosioca mogućnosti spoznaje svijeta phenomena nije postavila jasne granice njenog dometa u sferi noumena, što je
postavilo osnovu nastanku modernih ideologija sa tendencijom totalitarnosti. Na opasnost ideologije kao totalnog
pojma Milan Brdar ukazuje u interpretaciji djela Karla Manhajma, navodeći kako totalni pojam ideologije u prvi mah
aktualizira problem mogućnosti “pogrešne svesti”, a u kasnijoj genezi učenja dovodi do fiksacije neizbježnosti “lažne
svesti”, što predstavlja viši stupanj radikalizacije pojma ideologije.31 Iako se u ovom konkretnom slučaju radi o kritici
pojedinačne teorije odnosno kritičke teorije koju je razvila
Frankfurtska škola, taj primjer zorno prikazuje moć ideologije u upravljanju i modeliranju društvenih tokova mišljenja.
Naime, partikularni pojam ideologije po Brdaru posjeduje
mogućnost diskreditacije, naravno ako joj je to u interesu,
stavova i mišljenja pojedinca na psihologijskom odnosno subjektivnom nivou32, dok totalni pojam ideologije to čini na
noološkoj (logičko-teorijskoj) ravni33. Primjer takve jedne
ideologije je svakako marksizam odnosno intelektualna
debata koja se prikriveno vodila između apologeta marksizma i ljudi tipa Mahnajma koji su nastojali da preispitaju
neke od pretpostavki marksizma koje su tretirane kao apsolutne istine i datosti. Šta još možemo iz ovakvog primjera
zaključiti: činjenica je da za validnost ideologije i njenu primjenjivost na društvenu stvarnost nije nužna logička povezanost njenih temeljnih pretpostavki ili pojmova na dubljem
nivou – mnogo je važniji društveno-povijesni kontekst u
kojem djeluje. Istovremeno uviđamo moć ideologije da, u
krajnjoj konzekvenci, diskreditira34 strukturu svijesti pojedinca u cjelini, odnosno oduzme mu mogućnost “pravilnog”
mišljenja.35
Problem ideologije, kako je ovdje prikazan, ujedno svjedoči ogromnu nadmoć modernog društva nad pojedincem
31 Brdar, Milan, str. 24.
32 Odnosi se na stav da je svaki iskaz neprikladan uslijed uslovljenosti
govornika.
33 Ibid.
34 Sustavni pokušaji diskreditacije svijesti pojedinca zbog iznošenja “neovjerenih” misli i stavova su osnovna zamjerka, u najmanju ruku, nekorektnom novinarstvu koje je u pojedinim javnim servisima uzelo maha.
Ujedno je to i simptom njihove uvučenosti u partikularna nastojanja ideološke impregnacije društva u cjelini ili pojedinih njegovih dijelova, radi
trajne instalacije odgovarajućeg diskurzivnog režima, jer jednom kad se uspostavi.. “diskurzivni režim se ne može svladati, pre svega zato što njegova
imperativna moć operativno djeluje kroz moć intelektualne zajednice, njenu
konsensualnu svest, misaone i govorne rituale u čvrstom konsensusu (esprit
de corps) nad individualnim govornikom. U poretku diskursa nema demokratije. Intersubjektivnost koja u njemu funkcioniše spontano će odbacivati
potezanje pitanja njegove legitimacije, uz retoričko fingiranje protiv argumenata, pošto zajednica funkcioniše kao zaštitni pojas samom diskursu i
njegovom jezgru”, u Brdar, Milan, str. 153.
35 Manheim, Karl (1978), str. 70.
status, broj 15, proljeće 2011.
55
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
koja, za razliku od predmodernog doba, funkcionira na bazi
prikrivene i normirane prisile. Takva moć svoj izraz nema
u eksplicitno-dogmatskoj formi, kao što je to slučaj s institucijom crkve i njenom povijesnom ulogom, niti izraz ima
isključivo u latentnoj represiji – u smislu nejednake distribucije moći i društveno-političkih kretanja koja ona uvjetuje.
Ideologija naprosto teži da zagospodari društvom u cjelini,
kao što je to slučaj s marksizmom, ili da postavi i održava
onoliko standarda i mjerila koliko je potrebno za samoodržanje datog društvenog sustava moći ili pojedinih njegovih
struktura koje za cilj imaju ovladati sustavom u cjelini. Pri
tome je potrebno imati u vidu i činjenicu da se svaka ideologija rađa u glavama ljudi, a da bi na kraju uspjela često puta
je rukovođena smjeranim planiranjem.36
Kolektivna svijest i vladavina diskursa
Područje koje je ranije spomenuto a koje je prijemčivo za
inženjering ideoloških sadržaja je područje kolektivne svijesti, koja je osnov društvene kohezije i komunikacije,37 a
čije predstave postoje neovisno od individualne svijesti. Pri
tome veliki je broj institucija koje imaju formativnu ulogu,
odnosno koje su dušebrižnici kolektivne svijesti, starajući
se o njoj na način da osiguraju relativnu društvenu koheziju
i kakav-takav jedinstven sustav vrijednosti. U srednjem vijeku, tu ulogu kontrolora društvenih vrijednosti i kolektivne
svijesti obnašala je religija putem svojih institucija i značajnog upliva u svjetovno. U moderni ta funkcija je pripala
državi, dok, kako smo vidjeli, u postmoderni i sama država
gubi moć da u cijelosti kontrolira društvena kretanja uslijed globalne svijesti koja je u povojima i kojom upravljaju
mediji pod kontrolom i utjecajem globalnih centara moći.
A obzirom da je u današnjim okolnostima sveopće povezanosti i međuovisnosti moć postala difuzna, samim tim i
mogućnost kontrole društvenih zbivanja stavljena je uz rub
okvira predvidljivosti i upravljivosti.
Ukoliko država i njene institucije gube efektivnu kontrolu
nad društvenim kretanjima, postavlja se pitanje koji su to alternativni integracijski faktori sposobni za očuvanje funkcionalno održivog nivoa društvene kohezije. Naime, obzirom
da institucije države kumuju vrijednosnoj konfiguraciji važećih sistema vjerovanja i orijentacija koji se posredstvom
interakcije prenose na interpersonalne i ukupne društvene
odnose, ona može ispuniti funkciju zadovoljenja potreba
samo ukoliko ima efektivnu kontrolu nad istim. To znači da
država mora biti autor ili koautor moralnih potreba pojedinca koje treba da zadovolji. Na taj način, kreiranjem i organizacijom moralnih potreba prilagođenih različitim društvenim strukturama i slojevima stvaraju se pretpostavke za
trajno uređenje društvenih odnosa po principu predvidivih
očekivanja.38 Jasno je da država i njene institucije zauzimaju
strateški pristup oblikovanju kolektivne svijesti, a, istovremeno, unutar same države borba političkih čimbenika nesmiljeno traje kako bi se osvojili javni resursi i kompletan
instrumentarij koji će omogućiti formativno djelovanje na
kolektivnu svijest. Stoga je u pravilu prvi među strateškim
ciljevima kojim teže politički centri moć ovladavanje medijima i medijskim prostorom, te dugoročan proces instalacije
vlastite ideološke matrice u diskurzivni poredak i narative
koji preovladavaju u kolektivnoj svijesti.
Ako smo rekli da su sadržaji kolektivne svijesti ideološke
prirode, onda vrijedi promisliti i narav samog ideološkog
odnosno razložit njegovu komunikološku strukturu. U tom
smislu možemo reći da je komunikološki medij ideološkog
“diskurs”, koji je u pravilu zakonodavan odnosno nadređen
umu, odnosno apriori diskurzivnog djelovanja su institucionalizirane i ritualizirane aperceptivne šeme39, na osnovu
čega dominantni diskurs režimom svog poretka diktira logiku govora i argumentiranja40. Posljedica toga je da ne određuje mišljenje individuuma poredak diskursa, već naprotiv,
poredak diskursa diktira i diktatom određuje mišljenje i
govor individuuma41, što potvrđuje nadređenost diskursa
umu.
“Suverenost diskursa, pre svega, pripada simbolička moć
kojom on preko vere kolonizuje umove i mobiliše inteligenciju da na osnovu vrednosnog vezivanja rade kao direktni saučesnici diskurzivnog režima. Uz te uslove govor
pojedinca u intelektualnoj i političkoj zajednici datog
društva stiče legitimnost i priznanje kao potencijalni diskurs znanja, na osnovu prećutnog koncenzusa koji se ne
može narušiti a da onaj ko to čini ne izgubi legitimnost42
Dakle, obilježje svakog megaideoloških diskursa je bazični
koncenzus koji ne smije biti pogažen, a unutar njegovih
okvira pristalice takvog diskursa međusobno se solidariziraju. Drugim riječima “diskurs je dinamičko jedinstvo
moći, vere i znanja u aktivi jezika”43. Međutim, diskurs se
ne može održavati sam od sebe, potrebno je, pored metanaracije svih naracija44 (vladajući društveni – referencijalni
mit, koji se više živi nego misli)45, da ga posredstvom medija
regeneriraju odgovarajuće institucije, autoriteti, vlast, cen38 Tako npr. učenik koji iskazuje svoje poštovanje učitelju to čini ne samo
da bi ispunio svoju moralnu dužnost onakvu kakva je pripisana njegovom
društvenom statusu (ili ulozi), već i kako bi zadovoljio svoju vlastitu moralnu potrebu koju mu je dodijelilo društvo i pri tom ispunio očekivanja
druge strane, u ovom konkretnom slučaju učitelja.
39 Brdar, str. 140.
40 Brdar, str. 141.
41 Ibid.
42 Brdar, str. 142.
43 Brdar, str. 149.
36 “.. klasna svest je u Rusiju dospela vozom preko Nemačke, pod auspicijama pruskog cara Vilhelma II ad personam i preko Finske aprila 1917”: u
Brdar, Milan, 2005., str. 31.
44 U skladu s vizurom H. G. Gadamera koji je ustvrdio da veliki diskursi,
na bazi svojih temeljnih predrasuda, uspostavljaju horizont razumijevanja
svih stvari.
37 Cvitković, Ivan: “Sociologija spoznaje”, DES, Sarajevo, 2001., str. 89.
45 Brdar, str. 150.
56
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Medijska konstrukcija zbilje
tri moći, i onda tako učvršćen diskurs postaje zakonodavan
društvenom umu, komplementaran političkom poretku i
političkom djelovanju autoriteta, osiguravajući legitimacionu naraciju koja prati sve praktičko-političke poteze.”46
Umjesto zaključka
Neupitna je moć medija i o tome ne treba dvojiti, ali je i činjenica da se ta moć vrlo lako može uporabiti za zadovoljenje partikularnih interesa, osobito u u društvima koja su
u svojevrsnom ideološkom vakuumu, gdje se sukobljavaju
i nadmeću razne ideologije kako bi ovladale civilnim društvom i institucijama države, odnosno svim bitnim resursima
jedne moderne države. Činjenica je da će centri političke
moći posegnuti za medijima ako im se za to pruži prilika,
ali je činjenica i da je to opasan poduhvat u državama unutar kojih još uvijek nisu izgrađeni jedinstveni ili barem zajednički narativi, a koji se tiču pitanja ključnih za unutarnje
uređenje države. Prije svega iz razloga što takvi mediji, stavljajući se u funkciju apologeta i promotora partikularnih narativa, sudjeluju u produbljivanju društvenog nepovjerenja
i udaljavanju pozicija ključnih političkih aktera, čija je dužnost uspostava dogovorne koncepcije društva i definicija
njegovih važećih/zajedničkih vrijednosnih paradigmi.
Nitko ne spori formativnu ulogu medija koji su javno dobro
i čiji je vlasnik država, jer ona posredstvom njih legitimno
i transparentno vrši tu funkciju uz prećutno odobravanje,
ne samo proste demokratske većine, već i svih relevantnih
društvenih skupina koje imaju svoj politički izraz i odgovarajuće kulturne potrebe. Međutim, problem nastaje kada tu
funkciju priskrbe pojedini centri moći kao što su politički
subjekti, te koriste medije za promociju vlastitih ideoloških, diskurzivno-vrijednosnih sadržaja, koji ni u kom slučaju nisu refleksija društveno-političkog raspoloženja u
cjelini.
Olakotna je okolnost to što se medijski prostor ne može monopolizirati jer je on, htjeli to mnogi ili ne, u osnovi pluralan
te neizostavno internacionalan i globalan, tako da je ideološko sučeljavanje posredstvom medija u suštini jalov posao,
koji svima pa i samim nosiocima tih projekata dugoročno
donosi više štete nego koristi.
Jako je važno da u “nedovršenim” demokracijama mediji
“prodišu” vlastitim plućima kako bi se stvorio autentičan i
relativno neovisan javni prostor, koji će imati kapacitet djelovati povratno i korektivno na društvo, a ujedno reflektirati
objektivne i sveobuhvatne vrijednosne dispozicije i potrebe
ključnih segmenata društva. Takve medije i takav javni prostor teže je instrumentalizirati i nametnuti im partikularne
diskurzivne sadržaje koji, ideološki kakvi jesu, često odišu
netolerancijom prema sadržajima drugačije ideološke provenijencije ili naprosto samoj kritici diskursa i narativa koji
se nastoje etablirati kao vladajući, a ujedno i individualnim
nosiocima takvih stavova koji su društveno-politički djelatni
u javnom prostoru.
Dejan Vanjek (Sarajevo, 1975.), diplomirao je u Zagrebu na fakultetu “Hrvatski studiji”, smjer filozofija/croatologija (komparativni studij hrvatske
kulture). Magistrirao je u Sarajevu/Bologna na
Europskom regionalnom magistarskom programu
iz područja ljudskih prava i demokracije za jugoistočnu Europu, pri Centru za interdisciplinarne
studije Univerziteta u Sarajevu.
Literatura:
1.
Warren, E .Mark: “Democracy and Trust”, Cambridge
University Press, 1999.
2.
Offe, Claus: “How can we trust our fellow citizens”, u
“Warren E .Mark “Democracy and Trust”, Cambridge
university Press, 1999.
3.
Heidegger, Martin: “The Essence of Truth: on Platos
Cave Allegory and Theaetetus”, The English translation,
Continuum 2002.
4.
Brdar, Milan: “Uzaludan poziv – Karl Manhajm i sociologija znanja kao samorefleksija društvenih nauka”,
Stylos, Novi Sad, 2005.
5.
Cvitković, Ivan: “Sociologija spoznaje”, DES, Sarajevo,
2001.
6.
Mannheim, Karl: Ideologija i utopija, prev. B. Živojinović, Nolit Beograd, 1978.
46 Brdar, str. 153.
status, broj 15, proljeće 2011.
57
POLITOLOŠKA
RAZMATRANJA
Politološka razmatranja
Dopis sa izvorišta: uspon
i propast konsocijacije u
Nizozemskoj
Ukoliko se racionalno i aktivno pristupi postojećim problemima, principi
konsocijacijske politike mogu biti od nekakve koristi. Sama činjenica da u BiH
postoji minimum uvjeta za pregovaranje, može, kako očekuje Lijphart, voditi
širenju područja o kojima se dalje može pregovarati. U duhu pacifikacijske
politike po nizozemskom, uspješnom, modelu, nitko se ne smije osjećati
ugnjetenom manjinom. Majorizacija vodi slavodobitnosti i aroganciji, a vidjeli
smo koliko je takav oblik likovanja izbjegavan da ne bi kvario uzajamne odnose
elita. Pokušaji majorizacije idu i protiv interesa same relativne većine i dovode
u opasnost očuvanje cjeline jer pothranjuju separatističke težnje i kontinuiraju
nestabilnost
Mira Bogdanović
Nizozemska je baštinila u izrazitoj formi posljedice velikih
evropskih svjetonazornih tradicija: katoličanstva, humanizma, Reformacije, prosvjetiteljskog racionalizma i socijalizma. Oni su našli svoje utjelovljenje u društvenim tvorevinama koje će postati uporište, jer se te striktno uzajamno
podvojene formacije na nizozemskom nazivaju stupovima
(zuilen), na kojima je počivao konsocijacijski model društvene organizacije. Mada tradicija podvojenosti i paralelnog života postoji stoljećima, period od 1917. do 1967. se
smatra razdobljem “pacifikacijske politike” koja je djelotvorno apsorbirala međusobni potencijalni konfliktni materijal te osigurala održivost i stabilnost političke zajednice.
Ali je i cijena bila visoka.
Iako su sve skupine uzete pojedinačno činile manjinu, najbrojniji su bili katolici (40,4%), potom slijedi po broju pripadnika najveća među protestantskim crkvama, Nizozemska reformirana crkva (28, 3%). Na od nje, zbog navodnog
60
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
prevelikog slobodoumlja, odcijepljene strogo kalvinističke,
danas bi se reklo fundamentalističke, skupine otpadalo je
9,3%, a razne malobrojnije druge vjerske zajednice, među
kojima nekolike forme protestantizma i Židovska vjerska
zajednica obuhvaćale su svega 3,6% stanovnika. Nijednoj
vjerskoj zajednici nije pripadalo 18,4% pučanstva. Vjerska
Prema popisu stanovništva iz 1960., u Arend Lijphart (Lajpart), Verzuiling, pacificatie en kentering in de Nederlandse politiek, J. H. De Bussy,
Amsterdam, MCMLXXIX, p. 28. Ovo je treće, potpuno revidirano izdanje,
knjige koja se prvotno pojavila pod naslovom The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in The Netherlands, Berkeley, University of
California Press, 1968. Sam je autor američku verziju preradio za potrebe
nizozemskog čitatelja i trećem izdanju dodao opširan predgovor o preokretu koji se u međuvremenu dogodio. Dalje u tekstu referenca na ovo djelo
bit će skraćena na “Lijphart, 1979”.
Pregled kretanja religioznosti na osnovu službenih statističkih izvora:
nl.wikipedia./org…Bevolking_van_Nederland.
Godsdiensten in Nederland - Wikipedia
Politološka razmatranja
opredijeljenost ili njezino odsustvo tvorila je osu oko koje su
organizirane praktično sve ostale manifestacije društvenog
i privatnog života svake od njih. Zanimljivo je da se i među
nekim strujama unutar, formalno gledano, vjerskih stupova,
nalaze i pojedinci ili male skupine koje vjeru u kojoj su “rođeni i kršteni” shvaćaju na manje obvezujući način te ne pohađaju vjersku službu. Oni se zajedno sa bezvjernicima svrstavaju u “opći stup”. Bitno je da su ove društvene tvorevine
bile razdvojene prvenstveno u sociološkom smislu: dok su
katolici na jugu Nizozemske činili kompaktnu masu, veće
koncentracije protestanata su se nalazile na jugozapadu i u
centru zemlje, a “nevjernika” je bilo najviše na zapadu i sjeveru Nizozemske, ipak je svjetonazorna raznolikost po naseljima (osim ruralnih) bila široko zastupljena.
Podjelu na svjetonazornoj osnovi presijecala je podjela po
društveno-ekonomskom kriteriju. Društvene klase (visoka
buržoazija, sitna buržoazija i radnička klasa, u Nizozemskoj
nema aristokracije od velikog značaja, a buržoazija od 16.
stoljeća igra vodeću ulogu), oštro su se uzajamno razlikovale. Društvena nejednakost je 1950tih godina, u usporedbi
za relevantnim zemljama, bila visoka. No, za Nizozemsku
vrijedi da se klasne suprotnosti većinom nisu adekvatno doživljavale na subjektivnoj razini. Osim toga, vjerska podjela
nije koincidirala sa klasnim položajem: dakle, nisu na pr. katolici u glavnini bili najniži sloj, niti protestanti u cijelosti visoki. Sve su vjerske grupe bile u klasnom smislu jako heterogene, a baš u tomu Lijpahart vidi jedan od bitnih faktora kojima se duguje društvena stabilnost. Važno je ovdje istaknuti
da je klasna podjela bila daleko važnija u “općem stupu”, koji
je, za razliku od konfesionalnih stupova, bio manje čvrsto
organiziran jer je u njemu manjkalo jedinstvene kohezione
komponente kakva je ujedinjavala druga dva stupa. Zato
se u literaturi ponekad govori o tri, a ponekad o četiri
stupa: dok su katolički i protestantski homogeni, “opći”
stup, zasnovan na klasnoj suprotnosti, se diferencira na
liberalni i socijalistički dio.
Polazeći od ovih empirijskih činjenica, duboko podijeljenog
društva, nizozemski politolog Arend Lijphart (Lajpart) razvio je svoju teoriju konsocijacije, koja je naišla na zanimanje i na našim prostorima. Njezina privlačnost leži u pretpostavljenoj primjenjivosti i na naše uvjete, jer pretendira da
bude recept za političku stabilnost temeljito fragmentiranih
društava. Uzdržat ću se u ovom radu od prikazivanja oštrih
teorijsko-metodoloških kritika i ponude alternativne interpretacije istih empirijskih činjenica u radovima nizozemskih
sociologa, politologa i povjesničara. Oni nisu predstavnici
teorije konsocijacije. Zato ću na osnovu samih radova A. Lijpharta prikazati osnovne crte njegove teorijske tvorevine.
Religies in Nederland in 2005 (gebaseerd op Geloven in het publieke domein (2006)... De statistieken over kerksheid of mate van kerkbezoek zijn
net als de...
Geschiedenis - Statistieken van het CBS - Statistieken: ledenregistratie
nl.wikipedia.org/.../Godsdiensten_in_Nederland - In cache - Vergelijkbaar
Engleski prijevod na istom mjestu.
Podjele među svjetonazornim
zajednicama
Konsocijacijski model izrasta iz specifičnih i neponovljivih
nizozemskih uvjeta koje je nužno ukratko skicirati. Najstariji, konfliktima nabijen rascjep, datira iz XVI stoljeća, od
kalvinističke revolucije i nacionalnog oslobođenja od Španjolske, tada najmoćnije svjetske sile. Nizozemska potom
postaje (kon)federalna staleška republika, kreće vlastitim
putem, doživljava svoje Zlatno XVII stoljeće, stoljeće općeg
procvata, i pretvaranje u globalnu silu. Sukob sa ultrakatoličkom Španjolskom pretvorio se u animozitet protiv domaćih
katolika, onih koji u Reformaciji nisu prihvatili protestantizam. Ne samo da su katolici fizički maltretirani, njihove
bogomolje nakon razbijanja ili uklanjanja svetih kipića i sličica pretvarane u gole u sumorne protestantske crkve, već
je 1573. i praktično katoličanstvo, sve do 1853., kada se ponovno počela uspostavljati katolička vjerska hijerarhija, bilo
zabranjeno. Protestantizam i patriotizam su bili izjednačeni.
Ali nije bilo ekvivalenta nama poznatog etničkog čišćenja.
Iako se smatrala jednakom veleizdaji, sama katolička vjera
nije bila zabranjena, pa su se vjernici tajno skupljali u improviziranim bogomoljama. Katolicima je bilo zabranjeno i
obnašanje javnih funkcija, osnivanje vlastitih škola, niti su
imali prava na samoupravu u južnim provincijama u kojima
su bili većina.
Lijphart se onda pita kako je moguće da se katolici nisu
posve otuđili od šire društvene zajednice? Mada je u Nizozemskoj manjkalo općeg društvenog konsenzusa, a bilo
ga samo unutar stupova, pripadnici podijeljene društvene
zajednice su ipak dijelili jedno: želju za očuvanjem postojećeg političkog sustava. Nastojanja da se posebni interesi
zastupaju i brane su bila jaka, ali samo u okviru postojećeg demokratskog statusa quo, bez da se prijeti secesijom
ili građanskim ratom. Niti je bilo sporazuma sa inozemnim
državama o posebnim i specijalnim odnosima. Tu je, drži
Lijphart, važnu ulogu odigrao nacionalizam (da i od njega
vidimo kakve koristi!): Nizozemska je svoju nacionalnu neovisnost i praktičku državnost rano stekla, a nacionalistički se
osjećaji ispoljavaju već krajem XVI stoljeća. Tad se u naznakama naziru i budući stupovi, ali je do njihovog organiziranog uobličavanja došlo tek u drugoj polovici 19. i početkom
20. stoljeća.
U tome sklopu su protestanti, kao prvoborci, držali privilegiran položaj sve do u 19. stoljeće i imali, osim osobnog
uvjerenja, dobar razlog za vjernost domovini: kalvinistički
monopol nad javnim funkcijama. Slično je vrijedilo i za pripadnike općeg stupa: mnogi su od njih bili prvobitno protestanti, pa postali liberali. Francuska ih je revolucija dovela
početkom 19. stoljeća na vlast, a liberalizam je u to doba u
Nizozemskoj, kao i drugdje, bio identičan sa nacionalizmom.
Siep Stuurman: De eerste Noord-Nederlandse staat, u zborniku: Nederlandse politiek in historisch en vergelijkend perspectief, ur. Uwe Becker,
Het Spinhuis, Amsterdam,1993, p. 37.
status, broj 15, proljeće 2011.
61
Politološka razmatranja
Katolici nisu imali takvih zasluga, ali su kao manjina težili
za emancipacijom unutar nizozemske nacije. A njima se u
tome okviru izlazilo u susret, prvenstveno od strane liberala,
pa konačno, 1848. dobijaju i slobodu ispovijedanja vjere i samoupravu. Ovdje vidimo koliko je povoljna okolnost da se
ne izjednačavaju vjera i nacija: iako su katolici, oni su malo
drugačiji, ali ipak su Nizozemci. Iako su jezično i vjerski
srodni sa Flamancima u Belgiji (a njima su jezično srodni i
kalvinisti!), oni nikad nisu pomišljali na secesiju i pripajanje
Belgiji (gdje su praktički svi katolici, ali s belgijskim nacionalnim identitetom koji ih vezuje, i dubokom podijeljenošću
po jezičnom kriteriju koja ih razdvaja i potiče nacionalizam
obje jezične zajednice: Flamanaca i Valonaca).
mokratskog sindikata jer su odbacivale klasnu borbu i štrajk
protiv poslodavaca. Notorno je biskupsko pastoralno pismo
Katoličke crkve iz 1954. kojim se katolicima zabranjuje članstvo u socijaldemokratskom sindikatu, praćenje socijalističkih glasila i prisustvo socijalističkim zborovima i sastancima
po cijenu uskraćivanja svetih sakramenata! Katolički kler se
stalno miješao u sindikalne poslove i sprječavao ili ometao
osnivanje i interkonfesionalnih sindikata, koji su bili inicijativa odozdo. Ni kalvinisti nisu zaostajali u difamiranju organizacije koja je tada zagovarala klasnu borbu. Ista je segregacija vladala i u organizacijama poslodavaca, farmera, udruga
poljoprivrednih radnika, zanatlija i sitnih dućandžija, te kulturno-zabavnih, sportskih i udruga svake vrste.
Lijphart navodi još dva važna faktora koja su pridonijela
vjernosti katolika nizozemskoj naciji: činjenicu da katolici
nisu svi koncentrirani na geografski kompaktnom području,
već raspršeni po čitavom teritoriju Nizozemske, i što katolička vjera zabranjuje revoluciju i secesiju. A to je pogotovu u
19. stoljeću bilo važno, jer su politički vođe katoličkog stupa
bili pretežito svećenici. Lijphart opširno analizira i integrirajuću ulogu vladajuće dinastije (od 1815.) u nizozemskom
nacionalizmu, te intimnu povezanost kalvinističke dinastije
sa protestantima, ali je iz toga važno potcrtati da je kraljevska kuća Oranskih postala nacionalnim simbolom zajedništva sviju Nizozemaca tek u Drugom svjetskom ratu pod njemačkom okupacijom, dok su se članovi dinastije nalazili u
britanskom i kanadskom izbjeglištvu i simbolizirali i poticali
izvana otpor njemačkom okupatoru. Čak su se i socijaldemokrate, prvotno zakleti republikanci, u svoje vrijeme preobratili u monarhiste slijedeći opće raspoloženje i čineći sebe
tako prihvatljivijim kandidatom za koalicijske vlade.
Drukčije nije bilo ni u pogledu masovnih medija, mada je
postojao znatan broj neutralnih, neovisnih, tiskanih glasila.
Rast njihovog broja, koji je 1966. dostigao polovicu totalnog
tiraža, ukazuje, kako piše Lijphart, na blag trend popuštanja
podijeljenosti. To znači da se povećavao broj čitalaca neutralne produkcije, ali su katolici i strogo kalvinistički podstup ostajali vjerni svojim glasilima. U drugim skupinama su
se čitala neovisna glasila, ali je praćenje glasila koja pripadaju protivničkom stupu bilo rijetkost.
Svjetonazorni kompleksi se na političkom poprištu prevode u krupne političke stranke unutar stupova: Katolici
imaju svoju (Katolička narodna partija, prije Drugog svjetskog rata Rimo-katolička državna partija), socijalisti imaju
Partiju rada, liberali Narodnu partiju za slobodu i demokraciju, a protestanti čak dvije, zasnovane na razlikama i
nijansama u tumačenju vjere, te u socijalno-ekonomskom
položaju glasača i stupnju unutarpartijske organiziranosti.
Manje partije u svakom svjetonazornom orbitu našle su
također svoje mjesto u stupovima, obično na ekstremnim
rubovima glavnih tokova. Tako su, na pr., u socijalističkom
stupu postojale Komunistička partija Nizozemske i Pacifistička socijalistička partija. Upadljiva je vjernost elektorata
na svjetonazornoj osnovi svojim političkim partijama, što je
također pridonosilo predvidljivosti političkog procesa i time
stabilnosti političkog sustava.
Podijeljenost po svjetonazornim stupovima nije vrijedila samo za partijski sustav, već i za svaki rod interesnih skupina. Osobito je ovo važno za moćne organizacije
na socio-ekonomskom polju. Tako je svaki stup imao svoj
sindikat, a pripadništvo svome sindikatu bilo je čvrsto povezano i sa partijskom preferencijom. Crkve su budno motrile
da radnici njihovog stupa ne postanu članovima socijalde-
62
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Radio i TV su bili još izrazitije podijeljeni po stupovima
nego što je to bio tisak. U Nizozemskoj ne postoji nacionalni servis poput na pr. BBC u V. Britaniji, već svjetonazorne skupine stvaraju svoje udruge u koje se pripadnici
stupa učlanjuju i u čiju se korist osmišljavaju programi sukladno svejtonazornim uvjerenjima članova. Kod konfesionalaca sa mnogo popova i vjerskih sadržaja. I ovdje dolazi do
jake korelacije između članstva i partijske preferencije.
Najupadljivija je bila podijeljenost u oblasti školstva.
Osnovne i srednje škole su bile na svjetonazornoj osnovi,
a univerziteti i visoke škole uglavnom (osim dva katolička
i jednog kalvinističkog univerziteta) su ostali javnog karaktera. Međutim, studenti su i u javnim ustanovama visokog
školstva bili najvećim dijelom podijeljeni po svojim studentskim udrugama na svjetonazornoj osnovi. Lijphart s pravom
naglašava važnost podijeljenog obrazovnog sustava za trajno
održavanje podijeljenosti na makro-društvenoj razini. “Osobito je temeljita podijeljenost po stupovima u osnovnoj školi
dijelila mladež ne samo u posebne društvene krugove, već
je vodila i velikim razlikama u vrijednosnom smislu. Nije to
bilo samo posljedica vjerske nastave, koja je naravno bila različita ili (u javnim školama) odsutna ili fakultativna, već su i
etička mjerila, koja su djeci u osnovnoj školi bila usađivana,
počivala manje na integriranoj nacionalnoj kulturi, nego na
odvojenim ‘subkulturama’ svakog od stupova. Nacionalna
povijest, koja se učila u osnovnoj školi, nije bila objedinjujuća nacionalna povijest, već se prošlost zemlje interpretirala sa stajališta vlastitog stupa.”
Ovakva podijeljenost od ranog djetinjstva vodila je, kako
se moglo očekivati i željeti, sličnim posljedicama u privat Lijphart 1979, p. 62.
Politološka razmatranja
noj sferi. Najvažnije je tu istaknuti da je sklapanje brakova
unutar vlastitog stupa bilo statistički vrlo visoko zastupljeno,
skoro isključivo. Ukratko, stupovi su živjeli svoj unutra okrenuti život, ne mareći jedni za druge i uživajući plodove koje
su za njih, u doba krupnih društvenih sukoba, izborile njihove elite.
“Četiri stupa u nizozemskom društvu raspolagali su vlastitim političkim partijama, i društveno-ekonomskim organizacijama, a svaki je također imao svoje vođe. Četiri elite
su predstavljale čvrsto jedinstvo, iznutra homogeno i
tijesno međusobno povezano, a prema vani odvojeno
od elita drugih stupova. Čvrsta povezanost vodstva unutar stupa bila je dijelom posljedica formalnih veza, koje su
ponekad postojale između političkih partija, interesnih skupina i tiska u svakom od stupova, ali su od većeg značaja bile
neformalne veze među upravama raznih organizacija unutar stupa. Bile su to često prijateljske veze raznih osoba koje
su imale mjesto u upravama istih organizacija (što je, nažalost, teško sistematski istražiti), ali su iste osobe često bili u
upravama dvije ili više različitih organizacija u stupu.”
Kako je došlo do toga?
Društveni sukobi i nastanak
organiziranih podijeljenih skupina
Na valu revolucija 1848., liberali u Nizozemskoj dolaze na
vlast, sa planovima društvenih reformi i ciljem demokratizacije (po tada vladajućim standardima: neposredni izbori
sa visokim cenzom) i modernizacije zemlje. Sa sobom nose
bagažu Francuske revolucije, prosvjetiteljstva, racionalizma
i ideju o narodnoj suverenosti: uvođenje parlamentarizma,
slobodu vjeroispovijesti, zbora i dogovora, borbu protiv opskurantizma, odvajanje crkve i države, slobodu školstva, laicizaciju školstva, i td.
Kako se društvo razvija, nameću se i drugi problemi. Čitava
druga polovica 19. stoljeća bit će u znaku borbi za proširenje
prava glasa. Ali je inicijalna kapisla u velikom društvenom
prestrojavanju bila od 1874. otvaranje tzv. školskog pitanja. Liberali su suštinu modernizacije vidjeli u agnostičkom
svjetonazoru, utemeljenom u prirodnim znanostima, koji
treba, uz uvođenje obveznog osnovnog školovanja, usaditi
u srca dječice. Time su liberali čelimice udarili na predvodnike katoličkog i kalvinističkog puka jer se nakana države
kosila sa biblijskim načelom da su djeca izručena na milost
i nemilost vlastitim roditeljima. I jedna i druga vjerska zajednica su u zasadama Francuske revolucije, narodne suverenosti i racionalizma vidjeli najveće zlo i podrivanje vjere i
pokornosti.
Lijphart 1979, p. 68.
Piet de Rooy: “Dat de evenaar noch naar link, noch naar recht doorzwikke”: De confessionelen en de moderne natie, u zborniku: Nederlandse politiek in historisch en vergelijkend perspectief, ur. Uwe Becker, Het Spinhuis, Amsterdam,1993, p. 71.
Liberali su novi osnovnoškolski sustav zamislili tako da
se iz javnih sredstava financiraju samo državne škole,
utemeljene na njihovim nazorima. To je značilo da protestanti i katolici koji plaćaju porez, financiraju škole koje su
u suprotnosti sa njihovim uvjerenjima, u njih moraju slati
svoju djecu, a uz to iz vlastitog džepa plaćati i privatne škole
koje se temelje na njihovim vjerskim principima, uvedene
po prethodnom zakonu iz 1857. Bez obzira na otpor, Parlament je 1878. usvojio zakon o školama.
Ovo je bio veliki preokret u političkoj povijesti Nizozemske:
iz otporaških skupina izrastaju prije ili kasnije moderne političke stranke koje teže ostvarenju predmodernih ciljeva.
Prva je nastala 1879. Antirevolucionarna partija (NB: samo
ime ukazuje na osnovnu tendenciju borbe protiv baštine
Francuske revolucije), partija koja je mobilizirala masovnu
podršku kalvinista protiv liberalnih školskih zakona. Disckriminirani katolici u ovoj konfrontaciji sa liberalima dijelili
su isti interes sa kalvinistima. Piet de Rooy piše da obe ove
skupine imale toliko toga zajedničkog da se moglo ozbiljno
razmišljati o njihovoj političkoj koaliciji. Međutim, do toga
nije došlo, organizacijsko uobličavanje svjetonazornih stupova tek počinje u ovim konfrontacijama i vodi razdvajanju,
a ne zbližavanju unatoč srodnosti interesa. Približavanje i
zbližavanje će uslijediti tek puno kasnije kad obje ove skupine budu životno ugrožene.
Opća uzburkanost oko školskog pitanja pojačava se otvaranjem na političkoj sceni tada tzv. socijalnog pitanja. Od
sedamdesetih godina 19. stoljeća, nakon ekonomskog opadanja i stagnacije u 18. stoljeću, u Nizozemskoj je započela
intenzivnija industrijalizacija i izgradnja infrastrukture, koja
je vodila jasnijem društvenom profiliranju novih kandidata
za emancipaciju. Poput katolika, (proto)socijalisti se koriste
liberalnim zakonima o slobodi zbora i dogovora, te osnivaju
svoje udruge. Karakteristična crta radničkih pokreta u to
vrijeme bilo je uvjerenje da će opće i jednako pravo glasa
za žene i muškarce dovesti putem parlamentarne većine do
poželjnih društveno-ekonomskih promjena. To uvjerenje
ispunjava borce za pravo glasa istim žarom kakvim je konfesionalni tabor ispunjavala borba protiv školskih zakona.
Progresivni liberali (postoje i konzervativni, koji su protiv
emancipacije nižih klasa) su smatrali proširenje prava glasa i
uvođenje prvih paketa socijalnog zakonodavstva sredstvom
da se otupe radnički protesti, dok su konfesionalne snage u
većini bile protiv proširenja prava glasa. Ipak su se na kraju
našli u istom taboru sa liberalima jer su se svi podjednako
bojali proletarijata i njegove prevlasti u parlamentu, te zato
kap po kap, u nekoliko tura, mijenjaju izborni zakon.
Nada liberala da će rješavanje školskog pitanja oduzeti
konfesionalnim strankama razlog postojanja, pokazala se neutemeljenom, a konfesionalne partije otkrivaju
1890tih godina opasni i bezbožni proletarijat i počinju pokazivati “socijalno lice”, čime k sebi privlače i vezuju pripadnike
Piet de Rooy, p. 79.
status, broj 15, proljeće 2011.
63
Politološka razmatranja
radničke klase svoje vjere. Od tada nadalje su se katolici nametnuli kao partija centra, lijevog ili desnog, kako koalicione nevolje već zahtijevaju. Borbe na oba fronta trajat će do
1917. godine i biti okončane pacifikacijom: školsko pitanje
je u kompromisu riješeno izjednačavanjem financijskog
položaja javnih škola i škola na vjerskoj bazi, a revizijom
ustava uvedeno je opće pravo glasa za muškarce i pasivno za
žene (a u strahu od Ruske revolucije 1918. i aktivno za žene,
te uvođenje proporcionalnog izbornog sistema koji i danas
vrijedi i vodi zastupljenosti u parlamentu i sasvim minijaturnih stranaka.) Osim toga, socijaldemokrati su odbacili svoje
revolucionarno perje, i nakon odricanja od antimonarhizma
1937., od 1939. počeli sudjelovati u vladinim koalicijama, dakle inkorporirani su u društveni sustav kao bar privremeno
ravnopravan element, da bi nakon rata od 1948. pa sve do
1958. imali svojega premijera, naročito zaslužnog za razvijanje nizozemske države socijalnog staranja. Politička praksa
međutim pokazuje da su desni liberali uvijek rađe koalirali
sa konfesionalcima i obratno, nego sa socijaldemokratama.
U konsocijacijskoj politici simpatije i antipatije ostaju
neizbježne, ali se ne nastoji zatrti protivnika.
Polazeći od ovih činjenica, Lijphart razvija svoj model konsocijacijske demokracije koja počiva na pacifikacijskoj
politici od 1917. -1967.
Formula uspjeha pacifikacijske politike
“Pacifikacijska politika je proces u kojem se problemi koji
su u međuodnosima stupova dovodili do oštrih napetosti,
ipak bili rješavani na miroljubiv način. Bila je to nagodba oko
razmirica koje su zbog svoje svjetonazorne naravi izgledale
nesavladivim. Bio je to proces uspostave mira i stvaranje
stanovite mjere konsenzusa među stupovima gdje prvotno
konsenzus nije postojao. Međutim, važan je uvjet za ovakvu
vrst politike postojanje minimalnog konsenzusa. Osjećaj
nacionalnog zajedništva u Nizozemskoj nije bio jak, ali ipak
dovoljno jak da pruži otpor centrifugalnim težnjama stupova. Drugi je uvjet da vođe svakog od uzajamno izoliranih
stupova budu osobito svjesni toga da se politika mora voditi unutar postojećeg državnog uređenja i da nacionalno jedinstvo, unatoč podijeljenosti po stupovima, mora biti očuvano. A ti vođe moraju ne samo biti spremni, već i u stanju,
pacificirati nesuglasice među stupovima.”
Od 1917., kada se je započelo sa ovom politikom, pregovori
među elitama su u sve većoj mjeri bivali institucionalizirani.
Prve komisije koje su pripremale pacifikaciju bile su ad hoc
tvorevine. Potom su elite polako formirale nekoliko stalnih
tijela, a konačno i nekoliko zakonski priznatih oficijelnih organizacija koje su objedinjavale vrhove elita. Krovne ad hoc
komisije i kasnije igraju važnu ulogu – obično u kriznim situacijama su one predstavljale važan instrument. Ali za rješa-
vanje običnih i zato predvidljivih problema i konflikata elite
su u sve većoj mjeri koristile stalne krovne organe. Jedan od
najvažnijih je Socijalno-ekonomski savjet (1950.), koji je
bio paritetno sastavljen od po petnaest predstavnika poslodavaca, zaposlenika i predstavnika države koje je imenovala
Vlada. Princip proporcionalnosti se ogleda i u sastavu predstavnika društveno-ekonomskih organizacija: napr. sindikati
sva tri stupa su bili zastupljeni opet proporcionalno broju
svojih članova. Slično vrijedi i za predstavnike poslodavaca.
Vladini predstavnici su bili individualni eksperti za pravo
i ekonomiju, ali se i u njihovom slučaju strogo pazilo da
svi stupovi budu zadovoljni. Karakteristično je nizozemsku situaciju da organ kakav je SES ima skučene formalne
ovlasti, ali je njegova politička težina bila neprocjenjiva. Kao
savjetodavni organ, čiji savjeti formalno gledano nisu bili
obvezujući, on je u periodu pacifikacijske politike zapravo
na zakonski dopuštenim zatvorenim sjednicama i, također
zakonski dopuštenim tajnim savjetima, formulirao Vladinu
ekonomsku politiku jer je počivao na prethodno usuglašenom sporazumu i kompromisima vrhova svjetonazorskih
elita. Lijphart ističe da je, uz Vladu i Parlament, do 1967.
SES bio najvažniji državni organ. Prije njegovog osnivanja
već je u međuratnom periodu postojala tradicija neformalnih kontakata poslodavaca i sindikata, da bi postepeno prerastali u stalne komisije. Slično je vrijedilo i na drugim terenima, među ostalim kod radio difuzije i TV, te na području
javnih glasila.
Pacifikacijska politika vodila se na osnovu nekoliko,
kako ih zove Lijphart, pravila političke igre. Nije tu bila riječ o formaliziranom sustavu, već o neformalnim uzusima.
Pritom je nužno istaknuti da se politika nikako nije shvaćala kao igra, već kao vrlo ozbiljna stvar, kao posao koji se
bez odlaganja mora obaviti. Ovakav poslovni odnos prema
politički potencijalnim sukobima, aksiom na kojem su počivale sva druga pravila igre, autor izvodi iz višestoljetne nizozemske tradicije trgovačke i poslovne djelatnosti nacije,
gdje su poslovni ljudi imali važnu ulogu i u samom vođenju
politike. Takav stav je bio i odlučujući faktor stabilnosti demokratskog sustava u doba pacifikacije, a razlike u svjetonazorima nisu smjele stajati na putu pragmatičkim rješenjima. Ono što je važno je bio rezultat.
Jedno od najvažnijih pravila igre bila je pragmatička trpeljivost: nije se bježalo od svjetonazorne podjele kojoj nije
bilo lijeka, već se ona pragmatički prihvaćala. Uvjerenja
u drugim stupovima su se poštovala, iako su ona bila neprihvatljiva. U situacijama krize, kad su se gledišta na neke
probleme razilazila i potencijalno sukobljavala, pribjegavalo
se “zamrzavanju” iskrslog problema i prelazilo na rješavanje
pitanja koja nisu bila kontroverzna. Važno je bilo ne prekidati suradnju na drugim terenima. U situacijama kad nije
bilo moguće privremeno zamrznuti problem, svi su se stupovi maksimalno angažirali u traženju rješenja. Ukoliko je
bilo nemoguće sklopiti kompromis, jer bi se jedan ili više
Piet de Rooy, pp. 81-82.
Lijphart 1979, p. 99. Kurziv autorov.
64
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Lijphart 1979, pp. 107-110.
Politološka razmatranja
stupova opirao iz načelnih svjetonazornih razloga, ostali
stupovi su radili sve što je bilo u njihovoj moći da iziđu
u susret protivniku uzimajući u obzir razloge opiranja.
Izbjegavalo se uživati u slavodobitnosti nametanjem vlastite volje. Odluke se nisu donosile tako da većina preglasa manjinu. Politička je igra imala za cilj da omogući
svima igračima dobitak i da što je moguće više spriječi prije
sveg gubitke koji su osobito boljeli. Ukratko, kad je bilo riječi
o odlukama koje su stupovi smatrali od životnog interesa za
vlastiti identitet, one se nisu donosile bez pristanka ili znatnih ustupaka opirućeg stupa. Ali ovo nije podrazumijevalo
apsolutno pravo veta. Manjina nije mogla blokirati politički
proces, njezine su želje općenito i dobrohotno uzimane u
obzir. Odlučivala je većina, ali samo nakon konzultacija
sa manjinom, a ne protiv nje.
Spomenuti su već instrumenti i organi u kojima se odlučivalo. Pacifikacijska politika je bila politika elita: vođe
stupova su imale za zadaću da sklope kompromise nužne
u političkom procesu. Što je političko pitanje bilo važnije,
to je razina odlučivanja bila viša. Pitanja financiranja škola
na vjerskoj osnovi i izbornog zakonodavstva riješile su konferencije na vrhu uz sudjelovanje najviših predstavnika stupova. U situacijama krize ovakve su konferencije bile uobičajeno sredstvo da se problem efikasno riješi.
Načelo proporcionalnosti je bilo najvažnije tehničko pomagalo za rješavanje brojnih problema. Osobito je ovo bilo
značajno za podjelu, kako veli Lijphart, uvijek ograničenih
financijskih sredstava države. Ovaj je princip bio ustoličen 1917., kada su iz državne blagajne dotaciju dobile sve
osnovne škole utemeljene na svjetonazornim identitetima i
počele je primati razmjerno broju đaka. Slično je vrijedilo
za bolnice (možda čudno zvuči, ali su i bolnice, mada bolest ne poznaje konfesiju, bile zasnovane na vjeri bolesnika – možda da se ne pomiješaju svoji i tuđi mikrobi!), kao
i sve druge organizacije koje su polagale pravo na državne
financije.
Načelo proporcionalnosti je primjenjivano i na drugim poljima, tamo gdje novci nisu bili u centru. Na primjer u podjeli vremena na radiju i TV koju stupovi dobijaju prema
broju svojih pripadnika učlanjenih u medijske kuće. Drugo
je razmjerna podjela važnih javnih funkcija (gradonačelici,
guverneri provincija, visoki državni činovnici u Den Haagu,
mada su katolici dugo bili kronično nedovoljno zastupljeni
zbog zaostatka u sticanju visokih kvalifikacija nužnih za visoke funkcije). Proporcionalnost je bila sinonim pravednosti. Važno je istaknuti da su se vođe sviju stupova čvrsto držali ovog načela.
Ovaj instrument pacifikacijske politike bio je djelotvoran
kad je u pitanju bila podjela resursa shvaćenih u najširem
smislu. Osjetljiva pitanja su se rješavala i na drugi način: bila
je to neutralizacija i depolitizacija takvih pitanja a sklopljeni
kompromisi su se legitimirali pred ciljnim grupama pomoću
kompliciranih ekonomskih ili ustavno-pravnih argumenata
koje običan čovjek teško može pratiti. Tijesno sa ovim je
bila povezana tajnovitost: otvoreni razgovori i pregovori
okončani kopromisima, odvijali su se u zatvorenom
krugu elita, brižno skrivani od očiju publike.
Nužno je spomenuti da su vlade u Nizozemskoj zbog svjetonazorno-političkih podjela i razdrobljenosti zastupničkih
skupina zbog dosljednog principa proporcionalnosti u izbornom zakonu, pri čem je čitava Nizozemska jedna izborna
jedinica, uvijek koalicijske.10 Parlament je imao ustavno
pravo da raznim sredstvima (parlamentarne ankete, interpelacije i zastupnička pitanja) prisili Vladu na iznošenje u
javnost političkih trvenja i dogovora elita. Ali se parlmenet
uzdržavao od takvih sukoba sa Vladom, a razlog je bio što
su i parlamentarni zastupnici velikih partija bili članovi elite
i držali se pravila igre što je nalagalo čuvanje tajne. Istoga
se pravila držala i sveučilišna zajednica, te tisak. Upravo je
tisak, piše Lijphart, igrao najvažniju ulogu u očuvanju tajnovitosti. Kako je spomenuto, sva su javna (!) glasila bila organizacijski, ideološki i personalno povezana sa stupovima,
a urednici i novinari su također pripadali elitama stupova.
(Pedesetih godina je došlo na dvoru do političko-bračnih
razmirica između kraljice Juliane i njezinog nestašnog i poduzetnog supruga, do potencijalne krize monarhije. Dok je
inozemni tisak brujao od pikanterija, nizozemski tisak je šutio. Radoznali Nizozemci su zato trčali preko granice u Njemačku da bi kupili njemačke novine i obavijestili se o zbivanjima u vlastitoj zemlji).
Posljednje pravilo igre je bilo da Vlada vlada. To je značilo
da političke partije u parlamentu tu zadaću Vladi nisu trebale činiti nemogućom. Vladu nije bilo zabranjeno napadati
u parlamentu i kritizirati je, ali kritika nikada nije smjela ići
predaleko. Iako je po Ustavu parlament suveren, Vlada je
ipak imala visok stupanj autonomije utemeljen u načelu da
je zadaća Vlade da vlada. Ovo načelo nije zapisano u Ustavu
već se izvodi iz neformalne duboko ukorijenjene tradicije.
Po toj tradiciji je i Vlada kolegijalni organ u kojem svi ministri imaju praktično ista prava i moć. Ne postoji hijerarhijski poredak među njima. U periodu nakon 1946. Vlade se
oslanjaju na široku podršku parlamenta. To znači da su sve
krupne partije imale šansu da sudjeluju u Vladi sa brojem
ministara proporcionalno njihovoj snazi u parlamentu.
Sastav Vlada se mijenjao (iako su Katolici bili stalno u Vladi),
ali činjenica da je jedna od velikih partija bila u opoziciji, ne
znači da je bila isključena iz procesa formuliranja politike.
Lijphart piše da nije bilo oštre granice između Vladinih partija i partija u opoziciji. “Autonomni položaj Vlade i neovisni,
ali fleksibilan stav koje su velike partije i Vlada zauzeli jedni
prema drugima, dali su Vladi dvostruku funkciju u pacifikacijskoj politici. Prvo, Vlada je, zahvaljujući širokoj osnovi na
10 Osim toga, nizozensko izborno zakonodavstvo poznaje i institut preferencijalnih glasova, što znači da birači mogu ignorirati predočeni poredak
kandidata na izbornim listama, pa umjesto broja 1, obično partijskog kapitalca, zaokružiti nekoga koji stoji pod brojem 20. Ukoliko takav dobije
dovoljan broj glasova, onda će on(a) ući u parlament i zauzeti mjesto kandidata koji stoji visoko na listi.
status, broj 15, proljeće 2011.
65
Politološka razmatranja
kojoj je počivala, bila ‘federalni’ organ unutar kojeg su se mogli odvijati pregovori među predstavnicima stupova. Drugo,
Vlada je, zahvaljujući svojem neovisnom položaju iznad parlamenta i partija, bila i nepristran arbitar među stupovima u
igri pacifikacijske politike. U svojoj prvoj funkciji Vlada se
može usporediti sa SES i njegovim prethodnicima, mada su
zadaće Vlade naravno bile puno brojnije. Druga se funkcija
jasno vidi u ovlasti Vlade da imenuje 15 neutralnih članova
SES koji su održavali ravnotežu sila. Pravilo da Vlada vlada,
na kojem počivaju osobite funkcije Vlade u doba pacifikacijske politike, bilo je zato od velikog značaja.”11
Druga strana medalje je bila opasnost da se elite, zbog nužnih kompromisa, otuđe od svoje pučke zaleđine. Od velike
pomoći da se to ne dogodi bila su pravila tajnovitosti i depolitizacije oštrih konfrontacija. No, ni to nije bilo dovoljno.
Zato se elita, nasuprot poslovnom odnosu prema politici
bez emocija, svojim pristalicama u stupu obraća ideološki
nabijenim objavama. Ipak se u literaturi najviše podcrtava
pasivnost puka u političkim stvarima i njegova sklonost da
čini ono što elita od njega očekuje. Ono što se kod nas na
Balkanu u kritičkim političkim analizama uzima kao veliki
problem autoritarnosti maloga čovjeka, to je u Nizozemskoj bio ključ uspjeha pacifikacijske politike. Drugim riječima, mali čovjek, obično nisko smješten na društvenoj
ljestvici, bez roptanja je prihvaćao svoj položaj, također bez
roptanja radio ono što elita od njega očekuje, te ponizno i
ravnodušno gledao u one iznad sebe. Visok stupanj slobodnog djelovanja koje su nizozemski građani dopuštali elitama
bilo je njihovo čvrsto uvjerenje da vođe moraju služiti prije
svega općem nacionalnom interesu, a ne prvenstveno interesima svoje partije ili stupa.12 Dakle, apriorno povjerenje.
Ističući važnost pasivnosti običnog građanina za glatko
funkcioniranje pacifikacijske politike, Lijphart se s pravom
pita koliko je ona zapravo bila demokratska? Jer pasivno
podvrgavanje vođama elita, trpljenje i ravnodušnost nisu
baš demokratska svojstva. Politika pacifikacije je zato sa raznih polazišta trpila kritiku. Tako se često isticalo da izbori
nisu imali nikakvog značaja jer se biračima nisu nudile jasne
alternative. Politička pitanja najčešće nisu bila oštro ocrtana,
a odgovornost za Vladinu politiku raspršena zbog nepostojanja oštrog razgraničenja između Vladinih i opozicijskih
partija. A ako bi birači iznimno napravili jasan izbor, po svoj
prilici bi on bio zaboravljen u tijeku koalicijskih pregovora
radi formiranja Vlade. (Na primjer, 1925., kad je jedan važan političar iz kalvinističkog stupa bio vrlo nepopularan, a
njegova je stranka puno izgubila na izborima, pobjedničke
stranke su se ipak dogovorile da Colijn postane predsjednik
Vlade.) Drugim riječima, volja birača često nije poštovana.13
A oni se zbog toga nisu bunili jer su svojim predstavnicima
ostavili odriješene ruke.
11 Lijpahrt 1979, pp. 129-130.
Kritika pacifikacijske politike najviše se čula u uskim intelektualnim krugovima, koji nisu posjedovali moć da se tu
nešto promijeni. Točno je da su elite u stupovima obnašale
autokratsku vlast koja je nedvojbeno ograničavala osobne
slobode. Mada nije bilo krupnih formalnih ograničenja slobode izričaja, mediji su bili pod monopolima stupova.
Lijphart smatra ovakvu kritiku umjesnom, ali se pita da li
je opravdano mjeriti nizozemsku pacifikacijsku politiku idealnim standardima. “Nijedan demokratski sustav ne može
opstati bez političke stabilnosti, a stabilnost u jednom strogo
podijeljenom (ili stupovima obuhvaćenom) društvu, se
može održavati samo po cijenu odstupanja od idealne demokratske norme. Potpuna sloboda i jednakost ovise o bratstvu, odnosno o jakom konsenzusu i osjećaju zajedništva u
jednom homogenom društvu. Kad nema dovoljno bratstva, miroljubiva je koegzistencija najviši cilj za kojim se
može težiti. To može učiniti nužnim brojna odstupanja od
čistih demokratskih ideala, ali ako se cilj miroljubive koegzistencije zbilja dostigne, to je veliko dostignuće koje ne treba
podcjenjivati.”14
Kraj pacifikacijske politike
Socijaldemokratska radnička partija je pokušala nakon Drugog svjetskog rata nadići barijere među stupovima, promijenila ime u Partija rada kako bi se otvorila i drugim društvenim slojevima i dobila pojačanje privlačenjem u svoje redove progresivnih skupina iz konfesionalnih stupova. Opet
se pokazalo da još nije bilo vrijeme za takva prestrojavanja,
da spremnosti na iskoračenja većih skupina iz svojih zabetoniranih segmenata još nije bilo, pa je nova partija na prvim
poslijeratnim izborima 1946. dobila manje glasova nego što
su pojedinačno imali njezini sastavni dijelovi.
Ako imamo na umu da je priprema pacifikacijskog primirja
(1878-1917.) u nizozemskom društvu trajala četrdesetak godina i onemogućavala hibridne tvorevine, pa potom kao modus vivendi nizozemskog društva opstojala pedeset godina
isključujući bilo kakva prožimanja, od neuspjelog pokušaja
socijalista da izvrše proboj 1946. (tako su ga i zvali, Doorbraak), do kraja pacifikacijske idile 1967. proteklo je svega
dvadesetak godina. U međuvremenu su se neopaženo desile krupne društvene promjene koje su rastočile uhodani
obrazac. Kada je Lijphart završavao knjigu, nazirali su se
prvi znaci promjena: politička pasivnost se smanjuje a elite
nastupaju sa manje snage i samouvjerenosti. Važno je što je
krtica u međuvremenu vrijedno rovarila te vodila i ubrzanoj sekularizaciji. Političke stranke na vjerskoj osnovi gube
podršku koju su ranije bezuvjetno uživale i bivaju prisiljene
na drugačiju suradnju nego u doba pacifikacijske politike.
Skoro nezamisliva fuzija katoličke i protestantskih stranaka, dakle temeljito prekoračenje granica koje su nametali
raniji svjetonazorni stupovi, formalno je izvršena 1980.
12 Lijphart 1979, p. 139.
13 Lijphart 1979, p. 161.
66
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
14 Lijphart 1979, p. 162.
Politološka razmatranja
ujedinjenjem dviju protestantskih sa katoličkom partijom. Pregovori su dugo trajali, pa novi konfesionalni blok
1977. nastupa na parlamentarnim izborima sa zajedničkom
listom, dok je i prije fuzije zajednički nastupao na općinskim
i pokrajinskim izborima.
Do suradnje na ljevici je okrupnjavanjem formacija koje su
težile drugačijoj političkoj kulturi došlo već nakon prvih
znakova pucanja utvrđenih bedema i pridonosilo daljem širenju pukotina. Ne samo to, već se dovode u pitanje i napuštaju sveta pravila igre u pacifikacijskoj politici: Partija rada
na svojem kongresu 1969. odbacuje suradnju sa katolicima
bez koji se dotada nije mogla formirati nijedna vlada, (pucanj u prazno, jer su socijalisti kasnije ipak vladali sa katolicima – no ovo je bila važna prekretnica kao eksplicitno
izražavanje stava), okreću se mogućim partnerima na ljevici
(osim tada još postojećim komunistima), umjesto pomirljivog i fleksibilnog odnosa prema tradicionalnim stupovima
i zamućenoj granici između vladajućih stranaka i opozicije
i depolitizaciji problema, pristupa se politizaciji postojećih razlika i predlažu oštro formulirane političke alternative. I parlament se energičnije prihvaća svojih zakonskih
ovlasti i drži pod stalnom paskom Vladu. Iz samoskrivljene
i nametnute nepunoljetnosti, nizozemsko društvo stupa u
političku zrelost.
Sve je ovo povezano sa rastom ekonomskog blagostanja kojim je okončano višedecenijsko, među elitama dogovoreno,
stezanje remena u skladu sa nužnostima poslijeratne obnove
i izgradnje. Jamačno je socijalni, klasni i vjerski, mir znatno
pridonio ekonomskim uspjesima, a industrijski razvoj i polaganje temelja jednoj od najbogatijih zapadnih država vodili
su neumitnoj mobilnosti i miješanju stanovništva, pojačanoj
komunikaciji među pripadnicima svjetonazornih skupina.
Dakle, sutonu tradicionalnog društva, kakvo je nizozemsko
bilo do tad. Nove poslijeratne generacije, školovane uz državnu potporu u eksploziji (visokog) školstva, dižu se šezdesetih godina protiv autoriteta i općeg sivila, stvara se kritička javnost, nastaje masovna politizacija, brojne građanske
inicijative i novi društveni pokreti za ispravljanje društvenih
nepravdi, za emancipaciju do tada raznih potlačenih skupina. Traži se nova modernizacija zemlje. Nizozemska tih
šezdesetih i potom sedamdesetih godina postaje jedna
od najugodnijih i najslobodnijih zemalja na Zapadu.
Slobodnim je duhovima svanulo kad se pacifikacijska politika urušila sam od sebe. Istekao joj je rok trajanja. Socijalna
kontrola više nije bila moguća. I sama sam doživjela zadnje
repove ranijih podjela: susrela sam početkom sedamdesetih
Nizozemce koji nikad u životu nisu upoznali ateistkinju! Radilo se o kalvinistima, kojima je i katolik iz vlastite države
bio osobno totalna nepoznanica i inkarnacija zla, mada su sa
katolicima bili braća u kršćanstvu. A kamoli domaći agnostik ili ateist. Dobar dio nizozemske poslijeratne književnosti posvećen je literarnom obračunu sa oštećenjima vlastite
ličnosti pod nasiljem vlastitog svjetonazornog stupa. Sada
smo i svjedoci masivnog skandala zloporabe muške djece
u nizozemskim katoličkim odgojnim ustanovama iz doba
pacifikacijske politike. Stroga podijeljenost, nedostatak kritičke javnosti, suverenost u vlastitoj duhovnoj kući, pragmatička trpeljivost, vodili su i ekscesima. Što je nekoć pokrivano plaštom ljubavi, došlo je na svjetlost dana i razrješava
se sudskim postupcima i isprikama Crkve, ali je dovelo do
novog masovnog okretanja leđa Crkvi, najviše kod mladih
ljudi. Crkve se masovno zatvaraju, ako nisu spomenici arhitekture ruše se, ili se privode kakvoj korisnoj svjetovnoj
svrsi: pretvaranje u ekscentrične stambene zgrade na komercijalnoj bazi, u kulturne centre, shopping galerije i slične
bezbožne nepodopštine. Još ne, a možda nikada, u islamske
bogomolje. To je totalni tabu.
Na političkom poprištu je, kako je već spomenuto, to vodilo
drugačijoj političkoj kulturi. Ne samo da su se ujedinile
konfesionalne stranke, već i katolički i socijaldemokratski sindikati. Ostao je do danas po strani kalvinistički sindikat, ali ni oni više ne odbacuju štrajk. Također su se ujedinile
i poslodavačke konfesionalne organizacije. Glasači konfesionalnog bloka pripadaju izumirućem starom stanovništvu,
mahom po slabije naseljenoj provinciji. Urbanizacija je učinila svoje. Glasači traže stranke koje bolje odgovaraju njihovim novim identitetima. Gubitnici u državnom sektoru, koji
se po pravilima nove neoliberalne doktrine smanjenja države osjećaju ugroženim, glasaju za stranku specijaliziranu
za njihovu muku.
Kad je Lijphart pisao komentar na novo izdanje svoje knjige
i priložio iscrpan predgovor datiran 1978., on je samo u prvim natuknicama ocrtao trendove koji su se kasnije dalje
razvijali. Tako on ističe opadanje toliko istaknute vjernosti
birača svojoj stranci i rast fluktuacije birača. U međuvremenu je ovo postalo jedna od najizrazitijih crta nizozemske
izborne scene. Također je uočio slabljenje vjernosti vlastitim medijima, koje se dalje razvijalo u predviđenom pravcu.
Prodor masovne kulture u medije, a osobito prodor komercijalnih kanala, dovršio je ovaj proces uvođenjem ispraznosti i površnosti masovne zabave u svakodnevni život. Valjda
im je bilo dosta popova.
Pacifikacijsku politiku je nakon njezine propasti zamijenio
period dinamičnih političkih promjena i relativne nestabilnosti. No, država se ipak održala i klizila sve dalje u političke
avanture: neizbježnu neoliberalnu hegemoniju na desnici i
relevantnoj ljevici, među vjernicima i nevjernicima, potkopavanje države socijalnog staranja i stvaranja osiromašenog
sloja globalizacijskih gubitnika kojima manipulira vješti populist Geert Wilders. Zapljusnuvši zapadni svijet, antiislamizam nije ostao bez odjeka ni u Nizozemskoj, koja je od
svojedobno jedne od najtolerantnijih zemalja Zapada, gdje
živi preko 700 000 nekoć uvezenih gastarbeitera iz Turske
i Maroka i njihovih potomaka, postala jedan od najboljih
đaka u antiislamskom razredu. Dramatične promjene koje
su se na parlamentarnim izborima 2010. zbile, ogledaju se u
činjenici da je Wildersova stranka dobila 24 (od 150) mjesta u parlamentu (za usporedbu, nekoć moćna zajednica
status, broj 15, proljeće 2011.
67
Politološka razmatranja
konfesionalnih partija, 21 mjesto), a nova manjinska Vlada
konfesionalaca sa desnim liberalima, opstaje samo zahvaljujući parlamentarnoj podršci Wildersovih zastupnika! Parlamentarna većina od jednog zastupnika, stranke u čijem
je programu skoro najvažnija stavka zabrana mahrama na
glavama turskih i marokanskih žena, drži ovu demokratsku
nakazu na vlasti. Tako se okreće kolo sreće.
mjerno pojačana provođenjem autonomije subkultura i dodjelom proporcionalnih dotacija od 1917. nadalje. U prirodi
je konsocijalne demokracije, bar na početku, da pluralna
društva učini još temeljitije pluranim. Njezin pristup nije
da ukine ili oslabi rascjepe među segmentima, već da ih eksplicitno prizna i da pretvori segmente u konstruktivne
elemente stabilne demokracije.”16
Također su nesagledive moguće posljedice stroge segregacije između islamske populacije i rođenih Nizozemaca i dalja regresija u nepoželjno stanje. Ali su se novi Nizozemci
islamske vjeroispovijesti koja je, za razliku od kršćanstva u
oba lika, u ekspanziji, znali okoristiti tečevinama sukoba iz
doba pacifikacijske politike i, po davno usvojenom školskom
zakonu, kada klavinisti i katolici nisu ni pomišljali na islam,
počeli svuda osnivati škole na svojoj svjetonazornoj osnovi.
Zakon je zakon, iako je bilo dosta gunđanja po zaostalim zakutcima nekoć moćnih kalvinista i katolika. Nastaje li nova
podjela na rasnoj i svetonazornoj osnovi i nastanak novih stupova koji će ponovno učiniti pacifikacijsku politiku neophodnom? Čekamo odgovor.
Model konsocijacijske demokracije u izvornoj formi apstrahira od konkretnih uvjeta i moguće ga je svesti se na nekoliko općih pravila. Ta su pravila prikazana u uvodu. Držat ću
se prvotne prakse iz koje je proizišla Lijphartova koncepcija
i ostaviti po strani njegove analize drugih demokracija svrstanih prema dihotomiji Westminsterski (većinski) i konsensualni (pluralistički) model.17 Dakle, ostati na najčišćoj,
klasičnoj, formi.
Konsocijacijski model i BiH
Kad je pacifikacijska politika u Nizozemskoj bila okončana
općim buđenjem i individualizacijom, Lijphart model pacifikacije – utješna nagrada ili znak paternalističke arogancije
bivše kolonijalne sile? - nudi zemljama Trećeg svijeta.15 Tada
je SFRJ bila stabilna i ugledna zemlja. U međuvremenu od
bivše države nije ostao ni kamen na kamenu a model konsocijacije je postao privlačnim za uspostavu elementarne političke stabilnosti i kao takav predmet rasprava na
možda najuzdrmanijem mjestu, u Bosni i Hercegovini.
Da li je ovaj model podesan za sasvim drugačiji povijesnodruštveni kontekst, ne samo onaj koji je prethodio situaciji
koja ga je kao alternativu učinila poželjnim, već i za trenutni
kontekst obilježen napetostima i nemogućnošću organiziranja BiH kao za život sposobne i održive cjeline? Hoću reći
da su u vrijeme rastakanja nizozemske pacifikacijske politike
Jugoslavija i BiH već prednjačile u odnosu na Nizozemsku u
smislu uzajamnog prožimanja i zastupljenosti etničkih korpusa, ali je rat ustoličio stupove za koje se sada kao jedno
od rješenja vidi i konsocijacija. Da li se posljedice rata mogu
ukloniti konsolidacijom njegovih ishoda?
Nizozemska je u vrijeme uvođenja načela i ovog stila politike
bila jedinstvena i neovisna država utemeljena na građanskom državljanstvu, ali duboko svjetonazorno podijeljena.
Politika pacifikacije legitimira i konsolidira ove podjele te još
pruža i financijske resurse za njihovo kontinuiranje i interno
razmnožavanje: “Stupovi su postojali kao odjelite subkulture
i prije 1917., ali je njihova organizacijska mreža bila neiz15 Lijphart 1979, p. 8. On ističe praktičnu vrijednost svojeg normativnog
demokratskog modela za zemlje Trećeg svijeta, jer je podesniji za njih nego
zapadni pluralistički model.
68
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Da bi konsocijalna demokracija uspjela, potrebni su za to
povoljni uvjeti. Na prvom mjestu je uloga vođa elita: taj tip
demokracije podrazumijeva suradnju vođa segmenata bez
obzira na duboke rascjepe među segmentima. “To iziskuje
da vođe osjećaju bar malo predanosti održavanju cjelovitosti (unity) zemlje, kao i bar malo predanosti demokratskoj
praksi. Oni također moraju pokazivati elementarnu spremnost da se upuste u suradničke napore sa vođama drugih
segmenata u duhu umjerenosti i kompromisa. Istodobno
elite moraju neprestano održavati podršku i lojalnost vlastitih sljedbenika.”18
Višestruka ravnoteža moći segmenata u pluralističkom
društvu će vjerojatnije voditi konsocijaciji nego dihotomna
podjela ili hegemonija jednog od segmenata: ako samo jedan segment ima jasnu većinu on će nastojati da dominira umjesto da surađuje sa rivalskom manjinom. Ukoliko se radi o samo dva segmenta približno podjednake
snage, vođe oba segmenta će nastojati da zadobiju većinu
i postignu svoje ciljeve dominacijom umjesto suradnjom.19
Treći je povoljan uvjet postojanje političkih partija (pri
čemu je optimalan relativno mali broj partija) koje stoje na
čelu segmenata jer one mogu djelovati kao politički predstavnici segmenata i pružati mogućnosti za selekciju vođa
koji će sudjelovati u koalicijama. Istu funkciju mogu vršiti i
regionalno koncentrirani segmenti sa federalnim ustavom,
vlade federalnih jedinica ili državni predstavnici u nacionalnoj skupštini i izvršnoj vlasti.20 Malobrojno stanovništvo,
misli se na male zemlje, je također povoljan uvjet zato što
pojačava duh suradnje i susretljivosti. Lijphart osobito ističe
16 Arend Lijphart, Democracy in Plural Societies, New Haven and London,
Yale University Press, 1977, p. 42. NB: “pluralnost” u Lijphartovom smislu ovdje znači podijeljenost u segmente na kojima počiva konsocijacijska
demokracija.
17 Lijphart, Arend: Democracies. Patterns of Majoritarian and Consensus
Government in Twenty-One Countries, Yale University Press, New Haven
and London, 1984.
18 Lijphart, Arernd, Democracy in Plural Societies, p. 53.
19 Lijphart, isto, p. 55.
20 Lijphart, isto, pp. 61-62.
Politološka razmatranja
činjenicu da se male zemlje osjećaju ugroženim od strane
vanjskih faktora, što jača unutarnju solidarnost. Navodi također da su se u svima konsocijalnim demokracijama pod
uvjetima vanjske prijetnje vođe uzajamno približavale i da
su sljedbenici bili spremniji da odobre suradnju među segmentima. Ali postoji važna ograda u ovakvim situacijama:
vanjska prijetnja se mora percipirati kao zajednička prijetnja svima da bi imala ujedinjujući učinak i pojačala
potrebu za solidarnošću.21 Na drugom sam mjestu spomenula ulogu koju je nizozemski nacionalizam igrao u vrijeme
pacifikacijske politike, a Lijphart problem ovdje načelno
analizira među povoljnim uvjetima za uspjeh konsocijacije:
rascjepi stvaraju konfliktni potencijal, ali osjećaj zajedništva
koji nadilazi podjele može ublažiti oštrinu rascjepa. Takvu
ulogu može igrati nacionalizam kao sredstvo kohezije jer
ne samo da je važna njegova snaga, već i mjera u kojoj ujedinjuje ili, namjesto toga, djeluje kao dodatni rascjep jer pruža
lojalnost “naciji” koja nije istovjetna sa državom.22 U slučaju
višestrukih rascjepa, ravnoteža ovisi o broju rascjepa i segmenata koje oni stvaraju: od posebne je važnosti da se ne
poklapaju klasni (socijalni) i vjerski rascjepi.23 U slučaju višestrukih rascjepa, za šanse konsocijalne demokracije je važno
da segmenti koji iz njih izrastaju budu (prilično) podjednake
ekonomske snage.24 Povoljan je uvjet i izoliranost segmenata i federalno ustrojstvo zemlje, po logici: što su dalje
jedni od drugih, manje su šanse da će doći u konflikt! Nizozemska kao unitarna država daleko je od svake primisli
na federalizam, ali Lijphart i za to ima lijeka - pozivajući se
na Dahlovu sintagmu, on Nizozemsku iz doba konsocijacije
smatra “sociološki federalnom”, pri čemu stupovi imaju
funkciju federalnih jedinica.25 I na kraju, povratak habitusu elita. Stabilna demokracija ovisi o pomirljivom umjesto
neprijateljskom uzajamnom ponašanju političkih vođa prilikom donošenja odluka, dakle o kompromisnom stavu vrhova elita i tradiciji dogovaranja. Čak iako ovo ne postoji,
nije isključeno da vođe elita pokažu “kreativan i konstruktivan čin slobodne volje”.26
Kako piše Pennings, ovo nisu ni nužni ni dovoljni uvjeti za
optimalno funkcioniranje pacifikacijske demokracije, i izvedeni su iz nizozemskog konteksta. Što je više uvjeta ispunjeno, utoliko je veće vjerojatnost uspjeha pacifikacijske demokracije. Ukoliko su samo neki od ovih uvjeta ispunjeni,
onda će to pomoći elitama u njihovom pregovaranju. Odlučujuće je, međutim, za funkcioniranje pacifikacijske
demokracije da li vođe podijeljenih segmenata shvaćaju
nužnost pregovora i kompromisa.27
Svaki je model uvijek samo apstrakcija. Društvene znanosti su nemoćne pred bogatstvom pojavnih formi stvarnosti
koje se ne dadu stisnuti u model. Ako model primijenimo na
konkretnu situaciju, onda posebnosti kvare sreću. U konsocijacijskom modelu primijenjenom na BiH nemoguće je na
pr. Bošnjake poistovjetiti sa katolicima, Srbe sa protestantima, Hrvate sa nije jasno kime, a Ostale sa liberalima i socijaldemokratima. (Ovo je šala u pokušaju). Primjena ovoga
lijeka na BiH bi značila da se za početak uspostavi autonomija hrvatskog i Ostalog stupa. Tako se umnožava broj segmenata ali ne nadilazi maksimum koji je povoljan uvjet za
konsocijalnu demokraciju. I što se dobija s konsocijacijom
ako uspije do kraja? “Nizozemsku pacifikacijsku politiku karakterizira visok stupanj izoliranosti četiri stupa koji su ipak
putem kontakata u vrhu elita u krovnim konstrukcijama bili
povezani i nisu gubili međusobno jedinstvo. Uspjeh takvog
sustava u velikoj mjeri ovisi o zajedničkom nastupu podijeljenih elita u cilju uklanjanja ili, ako je moguće, sprječavanja
nesuglasica koje su prijetnja miru u zemlji.”28
Lijphartu se može zamjeriti da je u prvi plan istaknuo nizozemski nacionalni karakter pomirljivosti kao važnu determinantu uspjeha pacifikacijske politike. Ako zanemarimo
osporenost nacionalnog karaktera u antropologiji i sociologiji, moramo se upitati zašto je takva pomirljivost bila nepostojeća stoljećima diskriminacije i ugnjetavanja katolika?
Možda je u ovome kontekstu bolje poći od interesa koji su
vodili sukobljene društvene skupine da potraže rješenje.
Da li takav interes postoji u BiH? I kakve prepreke postoje
da se on spozna?
Formalno gledano, mnogi od Lijphartovih povoljnih
uvjeta zadovoljava i BiH: zemlja je mala, ima dovoljno političkih stranaka, federalne strukture postoje, broj segmenata
je pregledan (a zahvaljujući etničkom čišćenju, uglavnom
geografski koncentriran), svaki segment raspolaže vlastitim
elitama, ekonomska snaga unutar elita jednako je nejednaka.
Ali uvjet sviju uvjeta je spomenuta minimalna doza predanosti vođa elita održavanju cjelovitosti zemlje, duhu
umjerenosti, suradnje i kompromisa. Nužan je osjećaj zajedništva koji će ublažiti oštrinu rascjepa: u BiH nema objedinjujućeg “građanskog nacionalizma”, već je je alfa i omega
etnički nacionalizam koji maticu vidi s one strane granica
vlastite države. Što bi onda moglo imati funkciju vanjske prijetnje koja stvara zajednički obrambeni interes? Možda je to
upravo opasnost od raspada države.
26 Lijphart, isto, pp. 99-103.
Moramo se upitati u kojoj mjeri opasnost od majorizacije
najjačeg segmenta održava nestabilnost i hrani centripetalne
težnje? Lijphart je u slučaju Nizozemske jedva nešto malo
pažnje posvetio majorizaciji kao destabilizacijskom faktoru. Razlog je očigledan: u Nizozemskoj su sve karte bile
stavljene na očuvanje jednakopravnosti i ravnoteže sila. Da
ponovim njegov načelni stav: višestruka ravnoteža moći
segmenata u pluralističkom društvu će vjerojatnije vo-
27 Paul Pennings: Verzuiling: consensus en controverse, u zborniku Nederlandse politiek in historisch en vergelijkend perspectief, p.107.
28 Lijphart 1979, pp. 106-107.
21 Lijphart, isto, pp. 65-67. Kurziv M.B.
22 Lijphart, isto, pp. 81-82.
23 Lijphart, isto, pp. 75-81.
24 Lijphart, isto, pp. 83-87.
25 Lijphart, isto, pp. 87-99.
status, broj 15, proljeće 2011.
69
Politološka razmatranja
diti konsocijaciji nego dihotomna podjela ili hegemonija
jednog od segmenata. Ako samo jedan segment ima jasnu
većinu on će nastojati da dominira umjesto da surađuje
sa rivalskom manjinom.
Instruktivna su ovdje Lijphartova razmišljanja na tu temu.
Katolici su bili najbrojnija skupina, politički moćna os skoro
svake Vlade, i kao takvi vrlo važan stabilizirajući faktor nizozemske politike. “Pritom se ipak ne smije zaboraviti da je
za političku stabilnost od krupnog značaja također bilo da
niti K(atolička) N(arodna) P(artija), ni bilo koja druga od
postojećih partija nikada ne dobije šansu da iza sebe skupi
većinu. Ako bi jedan od stupova ikada dobio šansu da postane većina, onda je lako mogao doći u napast da vlada
nad, umjesto sa drugima. I obratno: sve dok su svi stupovi
ostajali manjine, pacifikacijska politika je imala veće šanse
na uspjeh. U pola stoljeća pacifikacijske politike, nijedan od
stupova nije postao većina ili se bar tomu približio. (...) Mada
je broj katolika jako porastao, katolički je stup znatno manje
brojčano rastao. Zato ravnoteža sila u nizozemskoj pacifikacijskoj politici nikad nije bila ozbiljno narušena.”29
Zahvaljujući pacifikacijskoj politici kao temelju, Nizozemska je očuvala integritet političke zajednice i razvila
se u značajnu ekonomsku i političku silu. Potom je razvrgavanje uobičajenih saveza moglo početi, a da se ne ugrozi
suštinski minimalni konsenzus. To je konstanta. Napuštanje
konsocijacijskog ustrojstva i razvoj parlamentarna demokracija nije lijek za svaku boljku. Primjer preokreta i pomicanja
u Nizozemskoj, oglednom i uglednom primjeru, pokazuje da
ni ona nije imuna od zastrašujućih zastranjenja. Ali je važno
voditi realističnu politiku koja je svjesna društvenih suprotnosti, svjesno ih ublažava i ima interes cjeline na umu.
Povijesne su se okolnosti iz doba nizozemske pacifikacije izmijenile: što bi značilo sada u BiH primijeniti Lijphartov model? Crni scenarij bi bio: svaki stup sa svojim tajkunima, svojom sirotinjom bez roptanja, svojim popovima, maticama,
specijalnim, posebnim i paralelnim odnosima tamo gdje već
postoje i gdje bi ih još bilo moguće uspostaviti. Ukratko, još
jednom: dalje razmnožavanje stupova i segmenata, sklapanje
29 Lijphart 1979, pp.114-115. U vankatoličkim krugovima je postojala bojazan da će broj katolika mnogo brže rasti nego sljedbenika drugih svjetonazora (osim kalvinističkih fundamentalista, koji su također imali puno
djece), i tako postati većina pučanstva. Po demografskim projekcijama na
osnovu nataliteta u periodu 1930-1947. očekivalo se da će katolici 2028. činiti polovicu nizozemskog pučanstva. Nizozemsko stanovništvo je raslo ne
zbog “unutarnjih resursa”, već zahvaljujući uvozom islamskih stranih radnika, imigracijom iz vlastitih prekomorskih kolonija i brojnim azilantima.
Bojazan se nije ostvarila ni u pogledu političke vjernosti katolika svojemu
stupu, pa je majorizacija i po ovome kriteriju izostala.
70
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
poslijeratnog primirja i zamrzavanje postojećih prvenstveno
etničko-vjerskih podjela, obrana prvenstveno partikularnog
interesa i gubljenje prvorazrednog interesa cjeline iz vida.
Konsocijacijski model ne ugrožava autonomiju stupova, ali
ukoliko bi se dogovor sveo na održavanje statusa quo, ne
bi se temeljio na racionalno shvaćenom interesu cjeline koji
nadilazi partikularno i sebično, bio bi od koristi samo vrhovima elita svakog posebnog dijela, ali ne i cjelini koju oni
tvore i koju bi trebali braniti.
Ukoliko se racionalno i aktivno pristupi postojećim problemima, principi konsocijacijske politike mogu biti od nekakve koristi. Sama činjenica da u BiH postoji minimum uvjeta
za pregovaranje, može, kako očekuje Lijphart, voditi širenju
područja o kojima se dalje može pregovarati. U duhu pacifikacijske politike po nizozemskom, uspješnom, modelu,
nitko se ne smije osjećati ugnjetenom manjinom. Majorizacija vodi slavodobitnosti i aroganciji, a vidjeli smo koliko je takav oblik likovanja izbjegavan da ne bi kvario uzajamne odnose elita. Pokušaji majorizacije idu i protiv interesa same relativne većine i dovode u opasnost očuvanje
cjeline jer pothranjuju separatističke težnje i kontinuiraju nestabilnost. Radi se, dakle, o opstanku. Da ponovim
Lijpharta: “Nijedan demokratski sustav ne može opstati bez
političke stabilnosti, a stabilnost u jednom strogo podijeljenom (ili stupovima obuhvaćenom) društvu, se može održavati samo po cijenu odstupanja od idealne demokratske
norme. Potpuna sloboda i jednakost ovise o bratstvu, odnosno o jakom konsenzusu i osjećaju zajedništva u jednom homogenom društvu. Kad nema dovoljno bratstva, miroljubiva
je koegzistencija najviši cilj za kojim se može težiti. To može
učiniti nužnim brojna odstupanja od čistih demokratskih
ideala, ali ako se cilj miroljubive koegzistencije zbilja dostigne, to je veliko dostignuće koje ne treba podcjenjivati.”
Na potezu je “kreativan i konstruktivan čin slobodne volje”
vođa elita.
Dr. Mira Bogdanović (Glina, 1945.), sociologinja i
suradnicabrojnih uglednih časopisa iz Nizozemske,
Austrije, Srbije, Hrvatske, BiH... Živi u Amsterdamu
i na Plitvicama.
Politološka razmatranja
Nediskriminativna pravila i
etnička predstavljenost: izbor
državnog Predsedništva BiH
Izborni sistem za državno Predsedništvo Bosne i Hercegovine garantuje
predstavljanje tri konstitutivna naroda, ali krši politička prava drugih etničkih
manjina i građana koji se ne identifikuju ni sa jednom od etničkih grupa. Nakon
presude Evropskog suda za ljudska prava 2009. godine, BiH mora, u što skorijem
roku, da reformiše svoj izborni zakon. U ovom radu se razmatraju alternativne
prakse etnički zasnovanog političkog predstavljanja, i njihova moguća primena
na izbore za bh državno Predsedništvo. U kontekstu BiH, moguće je predvideti
nekoliko inovativnih izbornih modela koji zadovoljavaju fer političke i zakonske
kriterijume za poželjnu izbornu dinamiku u podeljenim društvima. To su, posebno:
uvođenje jedinstvene izborne jedinice za celu državu, usvajanje pojedinačnog
neprenosivnog glasa, i primena pravila geometrijske sredine. Oni garantuju
predstavljanje tri konstitutivna naroda uz jačanje međuetničkog glasanja i
davanje šansi da budu izabrani i ne-nacionalni kandidati
Daniel Bochsler
Uvod1
Petnaest godina nakon mirovnog sporazuma u Dejtonu, politički sistem Bosne i Hercegovine se kritikuje zbog brojnih
nedostataka. Političko odlučivanje je na mrtvoj tački (Trnka
et al. 2009, 89); u velikoj meri je preživeo obrazac inicijalnih
izbora, na kojima su na obe strane izabrani tvrdi nacionalisti
(Pugh i Cobble 2001; Pickering 2009; Belloni 2007). Uz to,
nekoliko državnih institucija deluje etnički diskriminativno
(International Crisis Group 1999; Belloni 2007, 87-8; Venice
Commission 2001; Bose 2002, 238). Da li bi konstitucionalne
promene mogle da pomognu da se iskorene diskriminativne
prakse, i da istovremeno obezbede bolje funkcionisanje političkog sistema?
Bosna i Hercegovina se, nesumnjivo, može okarakterisati kao duboko etnički podeljena i ova etnička pode-
ljenost se reflektuje i na političko predstavljanje. Pored
tri velike konstitutivne etničke grupe, Bošnjaka (oko 48% u
2000. god.), Hrvata (14%) i Srba (37%), BiH ima druge malobrojne etničke manjine. Najvažnije su Romi (prema procenama između 0.2% i 10% stanovništva). Takođe, određeni
delovi stanovništva se ne identifikuju na etničkoj osnovi
(0.4%), imaju etnički mešovito poreklo ili su se na poslednjem popisu 1991. godine izjasnili kao Jugosloveni (5.5%),2 kategorija koju često biraju građani koji se ne identifikuju ni
sa jednom drugom grupom, niti sa mešovitim identitetom.
Političke institucije Bosne i Hercegovine nakon Dejtona poštuju delikatnu etničku ravnotežu obezbeđenu za Bošnjake,
Hrvate i Srbe. Ovaj sistem, međutim, narušava prava drugih
etničkih grupa i mnogih pojedinačnih građana na političko
predstavljanje u državnim institucijama, između ostalog, i
u tročlanom bh državnom Predsedništvu. Nakon presude
status, broj 15, proljeće 2011.
71
Politološka razmatranja
Evropskog suda za ljudska prava 2009. godine, BiH mora da
reformiše svoj izborni zakon kako bi omogućila predstavljanje ‘drugih’ – onih građana koji se ne identifikuju ni sa jednim od tri konstitutivna naroda.3
Državno predsedništvo čine hrvatski i bošnjački član izabrani na teritoriji Federacije i srpski član izabran u Republici Srpskoj. Kako sada stvari stoje, iz kriterijuma za sticanje
prava da se kandiduju za predsedničko mesto, isključene su
sve druge manjine i građani koji se ne identifikuju ni sa jednom etničkom grupom, kao i Bošnjaci i Hrvati iz Republike
Srpske i Srbi iz Federacije. Etnička logika izbora državnog
predsedništva podstiče izbor polarizujućih kandidata, izabranih samo od strane svojih sunarodnika. Mnoge studije su
istakle i kritikovale etničku prirodu izbora u Bosni i Hercegovini (na primer, Pugh i Cobble 2001; Caspersen 2004; Bieber 1999; Pickering 2009; International Crisis Group 1998,
1999). Neki tvrde da bi institucionalne reforme mogle da
dovedu do boljih rezultata i predlažu uvođenje preferencijalnog sistema glasanja (Caspersen 2004, 582) ili sistema
kvota, u kom svaki birač glasa za kandidate iz različitih etničkih grupa (International Crisis Group 1999, 8-12). Takvo
rešenje se, poput drugih modela koji fleksibilnije regulišu
etničke kvote, ipak, suočava s rizikom da najveće grupe
stanovništva de facto kontrolišu mandate koji su do tada
pripadali jednoj od manjih komunalnih grupa (v. odeljak 3).
Ovaj rad razmatra tri moguće reforme izbora bh. državnog
Predsedništva: uvođenje jedinstvene izborne jedinice za
celu državu, usvajanje pojedinačnog neprenosivog glasa, i
primenu pravila geometrijske sredine. Polazeći od premise da
svaka alternativa koja ne sadrži garancije za tri konstitutivna
naroda, ne bi bila politički izvodljiva, razmatramo kako
bi rešenje, koje poštuje predstavničke garancije za svaku
grupu, ipak moglo da omogući kompetitivne izbore između
etničkih granica, bez diskriminisanja ‘drugih’.
Modeli direktnih i indirektnih
etničkih kvota
Postoje inherentni problemi kod primene pravila koja daju
prednost biračima ili kandidatima koji pripadaju određenoj
etničkoj grupi, ili manjinskim partijama ili organizacijama.
Svako etnički zasnovano pravilo zahteva telo koje proverava
da li birači ili kandidati pripadaju etničkoj manjini, ili koje
definiše etnički identitet političke partije. Uobičajena su
četiri rešenja za pozitivnu diskriminaciju etničkih manjina ili njihovih predstavnika (tabela 1) (Bochsler 2010).
Etnički identiteti birača, partija, ili kandidata se često teško
utvrđuju – da i ne govorimo o tome da razlikovanje osoba
prema etnicitetu može da bude sporno, pošto su sami etnički identiteti fleksibilni i podložni interpretaciji.
Stoga, svako pravilo pozitivne diskriminacije rizikuje mogućnost strateškog ponašanja – što može da dovede do zloupotreba. U nedostatku tela koje definiše etničku pripadnost,
pojedinci mogu da se identifikuju sa određenom etničkom
grupom, ili da menjaju različite identitete, kako bi ostvarili
72
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
veći politički uticaj (npr. Alionescu 2004). Otuda, pokušaji
garantovanja predstavljenosti etničkih manjina i posebna
pravila koja obezbeđuju pristup manjina političkim pozicijama, mogu imati nenameravane posledice.
Tip pozitivne diskriminacije
Problem
Indirektna identifikacija, bazirana
na mestu stanovanja manjina.
Primenjivo samo na kompaktne
manjine.
Birači se tretiraju različito u
zavisnosti od etniciteta.
Identifikacija se oslanja na
pojedinačne birače, tako da
je moguće strateško glasanje.
Moguće je da ne žele svi birači da
se etnički identifikuju. Nepovoljno
za multietničke partije, pošto
one imaju birače među većinom i
manjinom.
Različito se tretiraju partije koje
tvrde da predstavljaju interese
manjina.
Stvara kompetitivna ograničenja
za multietničke partije, koje
pokušavaju da se izbore za
manjinske glasove.
Kandidati se tretiraju različito, u
zavisnosti od etniciteta.
Zahteva identifikovanje kandidata
prema etničkom identitetu;
moguće isključivanje ‘drugih’ grupa
ili onih kandidata koji ne objavljuju
identitet.
Tabela 1: Kako je moguće identifikovati i pozitivno diskriminisati etničke manjine?
Pravila zasnovana na partijama (pravila koja se odnose na
izborne liste) garantuju mesta za manjinske partije ili manjinske organizacije, dajući im prednost nad listama etničke
većine i nad multietničkim izbornim listama (npr. garancije
za izborne liste manjina, kao na Kosovu ili u Rumuniji). Pravila stvaraju institucionalne podsticaje za izbore na isključivo etničkoj osnovi, umesto promocije multietničkih i pomirujućih partija, i sem toga, zahtevaju identifikovanje partijskog etničkog identiteta, što može biti teško. Nepostojanje
instance, koja proverava partijske etničke identitete, omogućava zloupotrebe pravila.
Kvote za kandidate računaju se za sve predstavnike koji pripadaju etničkoj grupi, bez obzira na to da li su izabrani sa
etnički ekskluzivnih partijskih lista ili sa lista multietničkih
partija. Takve kvote se danas primenjuju za izbor bh. državnog Predsedništva (u kombinaciji sa teritorijalnim merama), gornji dom nacionalnog parlamenta, i za parlamente
entiteta. U Domu naroda (gornji dom), svaki od tri konstitutivna naroda ima pet članova. I u skupštinama dva entiteta,
koje imaju 98 odnosno 83 člana, svaki od tri konstitutivna
naroda dobija kvotu od najmanje četiri člana.
Države koje obezbeđuju posebne izborne jedinice za manjinske birače moraju da svrstavaju birače prema etničkom
identitetu (npr. posebne jedinice za etničke manjine, poput
onih primenjenih u Hrvatskoj i Sloveniji). Ovo može da stavi
u nepovoljan položaj one građane sa neodređenim ili mešovitim identitetom ili koji pripadaju nepriznatoj manjini,
Politološka razmatranja
pošto su prinuđeni da biraju jedan od zvanično priznatih
etničkih identiteta.
Konačno, teritorijalne granice mogu da garantuju
predstavljenost manjina, poput Crne Gore, gde albanski
manjinski regioni čine odvojenu izbornu jedinicu na
parlamentarnim izborima. Posebna jedinica, i bez etničke
identifikacije birača, partija ili kandidata, de facto garantuje
određeni broj etnički albanskih članova parlamenta.
Međutim, takvo rešenje odgovara samo grupama koje
su uglavnom koncentrisane na malim (skoro etnički
ekskluzivnim) teritorijama.
Primena etničkih kvota u BiH
Primena indirektnih, teritorijalnih kvota bila bi problematična u slučaju BiH iz nekoliko razloga.
Prvo, BiH nema kompaktnu strukturu naseljenosti etničkih
grupa koje bi se štitile kvotama. Izbog člana Predsedništva
većinom glasova iz Republike Srpske de facto garantuje da
će taj član biti etnički Srbin. Isto tako, hrvatski političari
sve više traže odvojenu regionalnu izbornu jedinicu. Iako se
oblasti na kojima žive etnički Hrvati mogu definisati, uglavnom u tri kantona u Hercegovini, formiranje većinske hrvatske izborne jedinice niti je poželjno, niti politički izvodljivo
pošto bi vodilo do još jedne teritorijalne podele države duž
etničkih linija.
Drugo, teritorijalne etničke kvote predstavljaju osetljivo pitanje, imajući u vidu da je trenutna teritorijalna podeljenost
nastala tokom rata 1992-5. godine, etničkog čišćenja i genocida. Ali problemi idu dalje od političke simbolike: na (većinskim) izborima članova Predsedništva, mogli bi da pobede
realno samo kandidati koji pripadaju nadmoćnoj etničkoj
većini u svakom regionu. To znači da su lokalne manjine, zapravo, isključene iz predstavništva, što pogađa birače koji su
ostali manjina u regionu, pošto su njihovi sunarodnici izbegli tokom ili posle rata. Stoga, ova de facto diskriminacija bi
pogodila posebno ranjive grupe građana: izbeglice, koje glasaju u mestu svog porekla, povratnike i one malobrojne koji
su preživeli etničko čišćenje i ostali u svom rodnom gradu.
Posledično, pravilo etničkog predstavljanja za državno Predstavništvo BiH može samo da bude direktno, i oslonjeno na
partije kandidata ili na proklamovani identitet kandidata.
Partijske kvote bi omogućile posebne privilegije onim partijama koje su etnički definisane – i kaznile multietničke političke partije i one koji teže pomirenju. U suštini, multietničke partije sa nadmoćnom podrškom jedne etničke grupe
mogu ponovo da postanu etničke.
Kvote za kandidate direktno garantuju predstavljenost kandidata zaštićenih manjina, ali kandidati mogu strateški da
odluče koji identitet je najbolji za povećanje njihovih izgleda
na izborima. Kandidatskim i partijskim kvotama, ne garantuje se da će izabrani kandidati dobiti većinu glasova iz et-
ničke grupe koju teže da predstavljaju. O ovoj temi se živo
raspravlja u BiH, pošto je u više navrata (2006. i 2010.), hrvatski član državnog predsedništva, Željko Komšić (SDP),
navodno biran uglavnom bošnjačkim glasovima.4 Otvoreno
je pitanje da li manjinski kandidati, koji su skoro isključivo
izabrani od strane većine, mogu kredibilno da predstavljaju
interese etničkih manjina.
Etničke kvote zahtevaju ili instancu koja će određivati etnički
identitet kandidata ili samo-izjašnjavanje. Iskustva i Bosne
i drugih država sa samoizjašnjavanjem su mešovita. Ejup
Ganić, koji je 1990. godine izabran kao član Jugoslovena
u državno predsedništvo, kasnije je izabran kao bošnjački
član u istu instituciju. Mnogi građani imaju neodređene
etničke identitete, ili menjaju svoju samo-percepciju tokom
vremena, ali pretpostavka strateške identifikacije ostaje,
podrivajući legitimitet izbornog sistema.
Predlozi za reformu
predsedničkih izbora u BIH
Kako bi se sprečila sadašnja diskriminacija članova ‘drugih’
etničkih grupa, razmatra se nekoliko predloga za reformu
izbora bh. državnog Predsedništva. Veb sajt (website) www.
ustavnareforma.ba i Hodžić i Stojanović (2011) pružaju uvid
u mnoštvo ideja za reformu. Najjednostavnije rešenje je
da se Predsedništvo jednostavno pretvori u ceremonijalnu
funkciju, tako da postane još manje relevantno. Nekoliko
bošnjačkih ili multietničkih partija (Stranka za Demokratsku Akciju (SDA), Socijal demokratska partija (SDP), Naša
Stranka, itd.) zalažu se za uvođenje jednog predsednika, uz
mogućnost da potpredsednici pripadaju različitim etničkim
grupama, i uz pravilo da se predsedništvo rotira između
različitih grupa.5 Građanski orijentisana Građanska demokratska stranka (GDS) zastupa ideju jednog predsednika i
pravila koja sprečavaju da on(a), premijer i predsednici dva
parlamentarna doma pripadaju istoj etničkoj grupi (slično:
International Crisis Group 2002). Upitno je da li će biti prihvatljivo rešenje, u kom nisu na istom nivou predstavljena
sva tri konstitutivna naroda. Pre svega, ostaje pitanje od koliko članova se sastoji predsedništvo (uključujući potpredsednike), da li i kako se uspostavljaju etničke kvote, i kako
se oni biraju. Nekoliko parlamentarnih stranaka razmatra
mogućnost posrednih izbora u bh parlamentu. Međutim, i
za posredne izbore, moraju da se definišu izborna pravila.
Promena izbornog tela ne rešava probleme izbora. Treba
imati u vidu da koja god izborna pravila se primenjuju u parlamentu, strateška koordinacija u maloj skupštini je mnogo
lakša nego među celom populacijom. Stoga, strateško glasanje koje podriva supstantivnu predstavljenost manjinskih
grupa postaje još izvodljivije (vidi sledeći odeljak). Posredni
izbori bi dalje pogoršali problem nedostatka predstavnika
‘drugih’ u Domu naroda (Senat Bosne i Hercegovine), što
je bilo predmet kritika Evropskog suda za ljudska prava u
istoj presudi u kojoj i predsednička izborna pravila. Stranka
za BiH (SBiH), stranka za koju uglavnom glasaju Bošnjaci,
predlaže četvrtog člana državnog Predsedništva, koga bi bi-
status, broj 15, proljeće 2011.
73
Politološka razmatranja
rali ‘drugi’. Slično tome, Savez za bolju budućnost (SBB), u
kom dominiraju Bošnjaci, zastupa Predsedništvo sa tri potpredsednika, ali ne navodi izborna pravila za ove pozicije.
I Venecijanska komisija Saveta Evrope (2005) i Narodna
skupština Republike Srpske6 predlažu fleksibilnije etničke
kvote, propisujući jednog člana iz RS i dva iz Federacije, ali
najviše jednog iz iste grupe. Sva ova rešenja bi, međutim,
omogućila nadmoćnim etnički bošnjačkim biračima u
Federaciji da izaberu i bošnjačkog člana i člana ‘drugih’
koji je lojalan bošnjačkim interesima. Ako bi postojala dva
mesta iz Federacije, bošnjački birači bi time mogli trajno da
isključe etničke Hrvate iz državnog Predsedništva. Mogućnost da Bošnjak, bosanski Hrvat ili član ‘drugih’ sa glasačkim
pravima u Republici Srpskoj bude izabran u državno Predsedništvo bi ostala hipotetička. Raniji predlog (koji formalno
nije u skladu sa presudom Evropskog suda koja je doneta
kasnije) zadržava tročlano Predsedništvo, ali predlaže izbor
u jedinstvenoj izbornoj jedinici u celoj državi, dajući svakom
biraču tri glasa (United States Institute of Peace 2000; slično:
International Crisis Group 1999, 8-12). Ovaj predlog se suočava sa rizikom da veće grupe izaberu svoje političke saveznike na sva tri mesta, čime de facto državno Predsedništvo
postaje većinsko.
Poželjni kriterijumi za izbor
državnog Predsedništva
Na osnovu razmatranja trenutnih problema bh. predsedničkog izbornog sistema, razmatranja modela etničkih kvota
i na osnovu naših shvatanja političke izvodljivosti reformi,
možemo formulisati određeni broj kriterijuma kojih bi idealni sistem izbora državnog Predsedništva BiH trebalo da se
drži.
1.
Predstavničke garancije za tri konstitutivna naroda,
i mogućnost da ‘drugi’ budu izabrani. Dok je mogućnost da se izaberu ‘drugi’ zahtev Evropskog suda, pravilo koje ne bi održalo predstavničke garancije za tri
konstitutivna naroda bi rizikovalo da dovede do trajnog
isključivanja nekog od konstitutivnih naroda, zbog čega
bi bilo politički neizvodljivo. Ovo znači da je nemoguće
postići državno Predsedništvo sa manje od četiri člana
(tri konstitutivne grupe, plus mogućnost da ‘drugi’ budu
izabrani). Međutim, to ne isključuje mogućnost reforme
ogranizacije državne egzekutive, sa više izvršne vlasti, ili
državnog predsednika sa jakim potpredsednicima.
.
Spoljne manjine mogu da budu predstavljene i da
izaberu svog člana predsedništva.
3.
Sprečavanje političke dominacije jedne grupe. Nijedna grupa ne bi trebalo da bude u stanju da zauzme
većinu mesta u državnom Predsedništvu (sem ako
druge grupe ne izraze to kao svoju volju na izborima), i
nijedna grupa ne bi trebalo da bude u stanju da odredi
izbor većine mesta u državnom Predsedništvu.
74
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
4.
Dozvoljavanje međuetničkih kampanja. Pravila bi
trebalo da dozvole kandidatima, koji se obraćaju različitim etničkim grupama, da dobiju glasove preko etničkih
linija.
5.
Isključivanje strateškog glasanja. Glasovi svih konstitutivnih naroda bi trebalo da imaju supstantivni uticaj
na izbor njihovog člana Predsedništva. O predstavnicima manjih etničkih grupa ne bi trebalo da odlučuju
glasovi jedne od većih grupa, kako bi se izbegao scenario u kom Bošnjaci biraju svog favorita kao hrvatskog
člana državnog Predsedništva (slučaj Komšića). Ovo ne
isključuje međuetničko glasanje, dok god člana državnog Predsedništva, koji predstavlja manjinu, podržava
i ta manjina.
Naredni odeljci razmatraju nekoliko predloga reformi za
bosanski izborni sistem državnog Predsedništva, i procenjuju
da li oni ispunjavaju navedene kriterijume.
Pozajmljivanje ideja iz integracionalističke škole izbornih sistema
Pitanje koji institucionalni sistem bi mogao najbolje da
zadovolji potrebe etnički podeljenih društava – i u skladu
s tim odabir izbornog sistema – već decenijama interesuje
istraživače komparativne politike. Institucionalni sistem Bosne i Hercegovine je, u mnogim aspektima, prihvatio konstitucionalističke savete (Lijphart 1977, 1994) – primenjujući
institucionalno uređenje koje sve tri komunalne grupe priznate ustavom uključuje u sve aspekte političkog odlučivanja, dajući im dalekosežna prava veta, i usvajajući federalni
sistem, koji teško da bi mogao biti decentralizovaniji (Bieber
2004). Međutim, bh. institucionalni sistem pati od nekoliko
nedostataka koji se u nekoliko aspekata odnose na kritike
konsocijacijske škole iznete u literaturi: nedostatak institucionalnih podsticaja političarima da jačaju političku integraciju zemlje, i predlažu politike koje se odnose na sve etničke
grupe, a ne samo na pripadnike njihove etničke grupe. Zatim, bh. sistem pati od institucionalnih blokada koje nastaju
zato što političari koje je odvojeno izabrala svaka etnička
zajednica ne mogu da se slože oko kompromisa koji bi se
održali uprkos višestrukim pravima veta (Rothchild i Roeder 2005; Belloni 2007; Chivvis i Đogo 2010, itd.).
Umesto toga, integracionalistička škola predlaže da se jaki
nosioci političke moći biraju prema izbornim pravilima koja
osnažuju one političare sa programom pomirenja – koji
imaju najveće šanse da dobiju podršku različitih komunalnih grupa (Horowitz 1985, 2003; Reilly 2001). Međutim,
pokazuje se da većinski sistemi glasanja, a naročito alternativno glasanje, koje promovišu integracionalistički teoretičari, često ne ispunjavaju svoja obećanja, pošto mogu da
funkcionišu samo pod vrlo striktnim uslovima (Fraenkel i
Grofman 2004, 2006; Bochsler 2009).
Većinski izborni sistemi mogu imati pomirujući efekat ako
je osnova birača ravnomerno podeljena na dve grupe – tako
Politološka razmatranja
da kandidati koji žele da budu izabrani moraju da se oslone
na podršku obe etničke grupe kako bi dobili većinu glasova.
U državama u kojima to nije slučaj, proporcija komunalnih
grupa se ne može promeniti – naročito u kontekstu nacionalnih predsedničkih izbora. Zbog toga Bose (2002, 234-8)
smatra da oni nisu primenjivi u BiH. Međutim, postoje inovativna rešenja da se izborni sistem prilagodi, tako da 1:1
podela nije potrebna.
Izborni inženjering sa većinskim sistemima otežano
funkcioniše ako kandidat ili partija može lako da dobije
mandat uz podršku samo jedne grupe. Međutim,
izborni inženjering obezbeđuje veoma jake podsticaje za
međuetničke kampanje i udruživanje glasova, ako postoji
preostalo mesto koje se dodeljuje partiji koja ima najveći
broj preostalih glasova. Isto tako, on podstiče na osvajanje
dodatnih glasova preko etničkih granica (Cox 1997, 1089). Partije i kandidati sa međuetničkom kampanjom će
najverovatnije osvojiti takva preostala mesta. Ova ideja se
može izraziti matematičkim terminima. Za izbore sa jednim
mandatom prema većinskom pravilu (zahteva se apsolutna
većina glasova), u odnosu populacije 1:1, nijedan kandidat
ne može da pobedi bez inter-etničkih glasova. Stoga, ova
situacija odgovara kandidatima sa programima pomirenja i
međuetničkim kampanjama. Strateška situacija se stvara ako
se tri mandata biraju pojedinačnim neprenosivim glasom
(svaki birač ima jedan glas, primenjuje se izborni prag, vidi
odeljak 6 ispod), gde 25% birača za malo ne uspevaju da
osvoje mandat. U ovoj situaciji, sa odnosom populacije 1:3
ili 2:2, jedan od tri mandata je međuetnički kompetitivan.
Petomandatni izbori (sa pojedinačnim neprenosivim glasom)
zahtevaju odnos populacije 1:5, 2:4 ili 3:3. Prema ovoj logici,
da bi predsednički izbori u BiH bili kompetitivni među
različitim etničkim grupama, neophodno je da se njihovi
predstavnici takmiče za iste mandate, pod ograničenim
glasačkim sistemom, i da se podesi broj mandata koji se
strateški popunjavaju, tako da se etnička struktura bh.
populacije reflektuje na međuetničkim kompetitivnim
izborima. Na osnovu ovog kratkog matematičkog uvoda u
ideju integracionalističkog sistema glasanja, pokazujemo
da su oni kompatibilni sa određenim brojem dodatnih
kriterijuma koje bi trebalo primeniti na predsedničke izbore
u BiH.
Pomeranje ka jedinstvenoj
nacionalnoj izbornoj jedinici?
Pomeranje ka jedinstvenoj izbornoj jedinici u celoj državi
moglo bi da vodi ka inkluzivnijim izborima bh. državnog
Predsedništva. Svi kandidati bi bili izabrani širom zemlje.
Ovo je jedini način da se uključe oni građani koji do sada
nisu mogli da budu birani na najviše položaje, i ovim se
otvara više mogućnosti za međuetničko glasanje.
Jedinstvena izborna jedinica bi omogućila i Bošnjacima i etničkim Hrvatima sa glasačkim pravima u Republici Srpskoj
i etničkim Srbima koji glasaju u Federaciji da izaberu kan-
didate iz svoje etničke grupe, ili da se kandiduju za Predsedništvo. Prema trenutno važećim pravilima, ovi građani
imaju pravo da glasaju, ali mogu da glasaju samo za one kandidate iz etničke grupe/etničkih grupa koja je politički dominantna u svom entitetu. Disperzovane manjine bi imale
koristi od toga da budu ujedinjene u jednu jedinicu pošto bi
mogle da glasaju za svog preferiranog kandidata. U izbornim sistemima sa izbornim jedinicama, grupe koje žive koncentrisano u jednoj jedinici imaju znatnu prednost nad disperzovanim grupama, pošto se svi njihovi glasovi računaju
u istoj jedinici, dok su glasovi disperzovanih grupa podeljeni
među izbornim jedinicama (Bochsler 2011a). Jedinstvena
izborna jedinica širom zemlje bi takođe mogla da pomogne
umerenim kandidatima da dobiju više glasova preko etničkih granica. Sadašnja podela izbora na dve izborne jedinice
sprečava potencijalne međuetničke glasove, pošto bošnjački
i hrvatski kandidati nisu kvalifikovani da dobiju glasove od
većine etničkih Srba (koji žive u RS), dok srpski kandidati
nisu kvalifikovani da budu izabrani od strane većine bošnjačkih i hrvatskih birača (koji žive u Federaciji).
Jedinstvena izborna jedinica širom zemlje bi se kombinovala sa etničkim kvotama. Takva kombinacija bi, međutim, otvorila vrata strateškom glasanju za kandidate iz
drugih etničkih grupa. Međutim, strateško međuetničko
glasanje za Predsedništvo je posledica etničkih kvota. Dakle,
uvođenje (kvazi-)proporcionalnog izbornog sistema umesto
– ili pored – etničkih kvota bi smanjilo potencijalni uticaj
strateškog glasanja, pošto bi svaka grupa mogla autonomno
da izabere bar jednog člana Predsedništva čak i ako neki birači i dalje glasaju strateški (vidi sledeći odeljak). Pomeranje
bi omogućilo bh. političarima da dobiju nacionalni mandat,
i da budu odgovorni biračkom telu u celoj državi. Na duži
rok, to ohrabruje političare da unapređuju programe koji su
popularni među biračima svih delova države.
Pojedinačni (ne)prenosivi glas
umesto vladavine većine?
Prema trenutnim izbornim pravilima, samo tri kandidata
– jedan za svaki konstitutivni narod – se biraju u državno
Predsedništvo. Kako bi se omogućilo drugim građanima
da se kandiduju za najvišu poziciju, eliminacija kvota za tri
konstitutivna naroda ne čini se kao održivo rešenje. Iz političkih razloga, samo bi dodavanje dodatnog člana (ili nekoliko) Predsedništvu omogućilo pristup drugim etničkim
grupama. Međutim, izborna pravila bi trebalo da spreče velike etničke grupe da izaberu svoje saveznike na zagarantovana manjinska mesta u državnom Predsedništvu.
Umesto toga, u ovom radu razmatramo dodavanje ne-etnički definisanih mandata državnom Predsedništvu, kako
bi se izborna kompeticija otvorila za sve etničke grupe. Ovaj
cilj bi mogao da se postigne petočlanim Predsedništvom,
koje biraju pojedinačni neprenosivi glasovi (the single
non-transferable vote, SNTV). To bi moglo da se kombinuje
sa mandatom garantovanim za svaki od tri konstitutivna
status, broj 15, proljeće 2011.
75
Politološka razmatranja
naroda. Pod SNTV, nekoliko mandata treba da se popuni
u istoj izbornoj jedinici, ali svaki birač ima samo jedan glas
za jednog kandidata. Izabrani su oni kandidati sa najvećim
brojem glasova (na vrhu se mogu primeniti izborne kvote,
ako se one politički zahtevaju). SNTV štiti predstavljenost
političkih manjina, i ima, prema tome, (kvazi-)proporcionalne osobine (Cox i Rosenbluth 1994; Grofman 1999; Cox
1997, 109): politička većina mora da podeli svoje glasove na
sve svoje kandidate. Ako se politička manjina koncentriše
na jednog ili nekoliko kandidata, politička većina nema dovoljno glasova da zauzme sve mandate koji se dodeljuju.
Stoga, ili većina dobrovoljno ostavlja deo mandata manjini,
ili suprotno – ako je manjina dovoljno velika i koncentriše se
na jednog ili nekoliko kandidata – manjina će pobediti neke
kandidate većine. Ova logika se takođe može transferisati u
multietnički kontekst: ili partije najveće etničke grupe predstavljaju kandidate samo za neke mandate (otprilike onoliko
koliko njihova grupa proporcionalno teži), ili u suprotnom
kandidati manjih etničkih grupa mogu lako da osvoje mandate, ako birači manjine glasaju jedinstveno za jednog ili nekoliko kandidata.7
U BiH, SNTV sa pet mandata u nacionalnoj jedinici sa etničkim kvotama bi ostavio četvrto i peto mesto otvoreno za
međuetničku izbornu kompeticiju. Naš primer kalkulacije
pokazuje moguće i verodostojne scenarije (tabela 2). Kako bi
razmotrili moguće scenarije predsedničkih izbora, koristili
smo najskorije dostupne rezultate parlamentarnih izbora
2006. godine.8
Politička partija ili
koalicija
Bošnjačke i multietničke
partije (ukupno)
Glasovi % 2010.
Broj mandata u 5mandatnoj jedinici
52 – 55%
SDP + mali saveznici
18-20%
1 zagarantovani
mandat
SDA + SBiH
18-19%
1 zagarantovani
mandat
15-17%
šanse da osvoje 5.
mandat
SBB + male bošnjačke i
multietničke partije
Koalicija hrvatskih partija
10 – 12%
Srpske partije (ukupno)
33 – 35%
1 zagarantovani
mandat
SNSD
17-18%
1 zagarantovani
mandat
Koalicija drugih srpskih
partija
16-17%
šanse da osvoje 5.
mandat
Tabela 2: Mogući scenario bh. predsedničkih izbora u jedinstvenoj 5-mandatnoj izbornoj jedinici za celu državu, prema pravilu pojedinačnog neprenosivog glasa. Zasnovano na rezultatima parlamentarnih izbora 2006. Rezultati dobijeni od Izborne komisije (www.izbori.ba, pristupljeno 20. oktobra
2010.), sopstvena kalkulacija
Za naš scenario, koristimo rezultate parlamentarnih izbora
2010. godine (zbirni glasovi za celu teritoriju Bosne i Hercegovine), a zatim ih organizujemo u koalicije ko-etničkih partija (zasnovano na podsticajima da se naprave koalicije od
76
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
oko 18% glasova, na ponašanju stranačkih koalicija na predsedničkim izborima, i na izjavama koalicija u medijima).
U petomandatnoj jedinici prema SNTV, svaki kandidat koji
osvoji 17%-18% glasova dobija siguran mandat.9 Ovo implicira da Srbi mogu da računaju na jedan siguran mandat,
koji bi 2010. godine dobila SNSD. Zatim, bošnjački glasovi
garantuju dva sigurna mandata – od kojih jedan ide kandidatima multietničkog SDP-a. Drugi mandat je siguran, ako
se dva prirodna saveznika SDA i SBiH slože oko zajedničkog kandidata – pošto samo zajednički kandidat može da
im obezbedi mandat u Predsedništvu. Hrvatskim partijama
je mandat zakonski zagarantovan.
Peti mandat ostaje međuetnički kompetitivan. Povećava
šanse da budu izabrani kandidati koji pripadaju ‘drugim’
grupama. Naš scenario identifikuje dve koalicije koje imaju
šanse da osvoje mandat.
Ili bi bošnjačke i multietničke partije mogle da osvoje treći
mandat. Naš scenario uključuje anti-establišment koaliciju
oko treće po veličini partije u ovoj oblasti, SBB biznismena
Fahrudina Radončića i uz nju male bošnjačke i multietničke
partije, koje su zadržale svoj opozicioni imidž, pošto ne
predstavljaju najvećeg igrača u vladama BiH. Oni bi zajedno
mogli da osvoje oko 15-17% glasova. Puna mobilizacija ovog
potencijala i neki dodatni glasovi omogućili bi im da osvoje
mandat. Ako ovi glasovi dođu od SDP-a ili od SDA-SBiH, to
bi korespondiralo premeštanju unutar bloka, i koalicija predvođena SBB-om bi mogla da osvoji mandat umesto SDP-a ili
SDA-SBiH. Savez predvođen SBB-om bi mogao, međutim, i
da pokuša da dobije dodatne glasove Srba, Hrvata i ‘drugih’
birača. Stoga bi blok bošnjačkih i multietničkih partija mogao da osvoji samo tri mandata (većinu mesta) ako dobije
značajnu podršku jedne druge konstitutivne grupe i ‘drugih’
etničkih manjina.10
Ili bi koalicija srpskih političkih partija, koja je zajednički podržala opozicionog kandidata Mladena Ivanića na predsedničkim izborima 2010. godine, mogla da pokuša da osvoji
mandat i obezbedi Srbima drugo mesto u državnom Predsedništvu. Pošto ove partije imaju samo 16-17% nacionalnih
glasova, da obezbede peti mandat, bili bi im potrebni dodatni glasovi. Ili bi ih dobili od SNSD-a, što bi međutim koštalo SNSD mandata, ili bi se predstavljali kao politički umereni kako bi privukli značajan broj međuetničkih glasova.
I srpske partije i bošnjačke i multietničke partije imaju
zato snažnu motivaciju da se obraćaju biračima izvan svog
biračkog tela – i aritmetička svojstva izbornog sistema i
struktura stanovništva stavljaju međuetničke koalicije na
pol-pozicije u trci za peti mandat. Međuetnički popularni
kandidati sa ne-etnički ekskluzivnim programom mogli bi
da imaju najbolje šanse za to. Ako etničko pripadništvo određuje političku afiliaciju, kandidati koji nisu jasno povezani
ni sa jednim konstitutivnim narodom, npr. oni iz mešovitih
etničkih porodica, bez etnički definisanog identiteta ili koji
pripadaju ‘drugoj’ manjini, mogli bi naročito da obećavaju.
Politološka razmatranja
U nedostatku aktuelnih informacija o broju ‘drugih’, njihovom političkom ponašanju i u nedostatku stvarnih empirijskih podataka o privlačnosti ‘drugih’ kandidata biračima,
možemo samo da spekulišemo o šansama ‘drugih’ da osvoje
mandat u Predsedništvu. Najverovatnije je da birači koji
pripadaju ‘drugim’ manjinama neće favorizovati etnički nacionalističke bošnjačke, srpske ili hrvatske kandidate, već
da će glasati za umerene ili multietničke kandidate, i zbog
toga pripadati potencijalnom biračkom telu za međuetnički
kompetitivni mandat. Njihove šanse da drže ključni glas za
ovaj mandat su značajne. Moguće je da bi ovo podstaklo u
dovoljnoj meri, ili multietničke partije ili srpsku koaliciju, da
predlože kandidata koji pripada ‘drugima’, kako bi privukli
birače izvan etničkih granica i osvojili peti mandat. Možemo
očekivati da ‘drugi’ privuku međuetničke glasove. Svakako,
ovo je daleko od garantovanja da će ‘drugi’ kandidat ikad biti
izabran, ali s obzirom da predstavlja mali deo stanovništva,
kompetitivni peti mandat im daje fer šanse da aktivno
učestvuju na izborima. Treba imati u vidu da cilj reforme
izbornog sistema nije nužno obezbeđivanje mandata ‘drugima’, već da im se da pravo da se takmiče i stvarna šansa da
osvoje mandat, ukoliko se ispred njihove grupe pojavi jak
kandidat.
Očekujemo da bi razmatrani izborni sistem u nekim aspektima mogao da ima prednosti za sve etničke grupe, a da ne
bi favorizovao nijednu od njih. Svi članovi Predsedništva biraju se na ravnopravnoj osnovi, na izborima odlučuje broj
glasova, dok zagarantovani mandat služi kao podrška koja
garantuje bar jedan mandat svakom konstitutivnom narodu.
Takođe, dobili bi ga u skladu sa svojim udelom glasova. Izborna formula ne dozvoljava dominaciju najvećeg konstitutivnog naroda, pošto do većine nominalnih bošnjačkih članova državnog Predsedništva dolazi samo ako je jedan od
tri kandidata izabran sa multietničkim programom, i značajan broj birača drugih etničkih grupa glasa za njega. Hrvati – jedina grupa za koju je malo verovatno da će povećati
svoju predstavljenost sa jednog mandata – profitiraju, pošto
scenario Komšić više ne bi bio moguć. Međutim, birači iz
najvećih etničkih grupa i dalje mogu da glasaju za kandidate
manjih etničkih grupa, ali u SNTV modelu, manje grupe
(posebno Hrvati) su zaštićene kvazi-proporcionalnom prirodom izbornog sistema. Uz to, hrvatski birači sa svojim
glasačkim ovlašćenjima mogu da izaberu sopstvenog kandidata, čak i ako drugi birači glasaju za nekog drugog hrvatskog kandidata.11
Broj od pet mandata ne predlaže se samo iz aritmetičkih razloga u cilju revitalizacije kompeticije, već i zato što neparni
brojevi omogućavaju većinsko odlučivanje u malim odborima.12 U petomandatnom Predsedništvu, međutim, morala
bi se da formulišu nova pravila za etnički veto. Jedna mogućnost je kolektivno pravo veta za svaku od tri konstitutivne
grupe: oni konstitutivni narodi koje predstavlja nekoliko
članova koriste svoje pravo veta kroz jedinstven glas svih
svojih predstavnika. Alternativno, pravo veta bi moglo da se
ograniči za svaki konstitutivni narod na člana Predsedništva
koji je izabran sa najvećim brojem glasova. Konačno, pravo
veta je, umesto na etničkim osnovama, moguće formulisati
uopšteno: bilo koja dva člana Predsedništva mogu da stave
veto na odluku. Ovim se i dalje obezbeđuje zaštita od etničke dominacije. Sve tri opcije omogućavaju očuvanje
prava veta u petomandatnom Predsedništvu, bez otežavanja donošenja odluka. Petomandatno Predsedništvo bi
moglo da bude prihvatljivije ako mu se proširi domen nadležnosti. Moglo bi da ima jaču ulogu u državnoj egzekutivi,
ako, na primer, dobije (neke) nadležnosti Vlade, koja deluje
paralelno sa Predsedništvom.
Izbor prema pravilu
geometrijske sredine?
Mogućnosti reformi razmatrane do sada usko se orijentišu
na trenutnu, etnički segmentiranu logiku izbora u Bosni i
Hercegovini, sa nekim međuetničkim elementima. Veće pomeranje ka multietničkim izborima moglo bi da ponudi
pravilo geometrijske sredine.
Izbor kandidata u podeljenim državama može da se osloni
na različite logike: kome je kandidat odgovoran, i ko je suveren koji bira kandidata. Posebno, etničke kvote se mogu različito primenjivati. U sadašnjem sistemu, kandidate (trebalo
bi da) biraju birači njihovih etničkih grupa kojima je mandat
zagarantovan (moguće je međuetničko glasanje). Ovo ojačava sektaštvo na nivou nacionalno izabranog Predsedništva i međuetničkog glasanja. Suprotnom logikom, izbor
kandidata u jednostavnom većinskom glasačkom sistemu
takođe bi bio problematičan: većina birača bi odlučivala
ko će predstavljati manjinu, a oni mogu izabrati predsednika koji nominalno (prema pravilu kvota) pripada manjini,
ali služi političkim preferencijama većine. Idealno, uspešan
kandidat bi trebalo da se osloni na poverenje etničke manjine i većine, tako da nema sumnje u to ko je suveren. U
duboko podeljenim društvima, međutim, izbori retko prirodno omogućavaju kandidatima da osvoje većinu glasova
većine i manjine u isto vreme. Dakle, idealno bi bilo da političke institucije omoguće izbor kandidata koji je prihvatljiv i
većini i manjini, čak i ako nijedan kandidat ne dobije većinu
glasova oba suverena.
Geometrijska sredina omogućava izbor kandidata koje podržavaju dva različita suverena, što može biti optimalno rešenje za izbore uz zaštitu (teritorijalno koncentrisanih) manjina.13 Grafički primer dva kandidata na najbolji način ilustruje logiku formule (figura 1). Među biračima većine, kandidat A je nešto jači od kandidata B, a kandidat B je znatno
jači među manjinom, gde kandidat A jedva da osvoji po neki
glas. U ovom slučaju, kandidat A osvaja najveći broj glasova
širom zemlje, i biva izabran ako se primenjuje pravilo većinskog glasanja. Međutim, kandidat B bi nesumnjivo bio bolji
izbor za predstavljanje oba suverena: ona je jasan favorit manjine i dovoljno popularna među većinom, što je čini idealnim kompromisnim kandidatom.14
status, broj 15, proljeće 2011.
77
Politološka razmatranja
Manjina
Većina
Kandidat A
Kandidat B
Figura 1: Kandidati sa neravnomerno raspoređenim glasovima većinskih i
manjinskih birača
Ono što čini mogućim izbor kandidata koji su popularni i
među manjinom i među većinom je pravilo geometrijske
sredine. Ono obezbeđuje izbor kandidata sa najvećom geometrijskom sredinom (GS) glasova većine (vVEĆ) i glasova
manjine (vMANJ).
GS = √ (vVEĆ ∙ vMANJ)
Kada dođe do uporedivih nivoa podrške, ova formula daje
prednost onim kandidatima sa sličnim udelom glasova i
među većinom i među manjinom nad kandadatima koje
uglavnom podržava samo jedna grupa.
Geometrijska sredina u BiH
U Bosni i Hercegovini, geometrijska sredina može da se
osloni na teritorijalnu podelu zemlje. Tabela 3 ilustruje različite ideje u pogledu izbora kandidata u etnički podeljenim
državama, i efekta geometrijske sredine, koristeći fiktivne
brojeve. Kandidat A je jak u RS, kandidat C je jak u Federaciji, dok B prolazi dobro u oba entiteta. Izbori u dve različite izborne jedinice (slično aktuelnom izbornom sistemu)
omogućavaju svakoj zajednici za izabere svog kandidata, u
ovom slučaju A i C. Kandidat B gubi izbore, uprkos tome
što je najpopularniji širom zemlje, čak i ako osvoji apsolutno
najveći broj glasova širom zemlje. Stoga, ako se održi status quo, kandidat sa najviše glasova će biti poražen ako je
njegovo potencijalno biračko telo podeljeno između Federacije i RS. Pošto izborni sistem ne podstiče takve kandidate
(i pošto mogu da se kandiduju samo u jednom od dva entiteta), oni se čak i ne pojavljuju. Na izborima u jedinstvenoj
izbornoj jedinici širom zemlje, na kojima je zbir svih glasova
relevantan za kandidata da pobedi, izbore dobija kandidat
C, jer je najjači kandidat u Federaciji, većem od dva entiteta.
Treba imati u vidu da je C najpolarizovaniji kandidat, pošto
osvaja glasove skoro isključivo u Federaciji, dok A i naročito
B dobijaju podršku oba dela države. C pobeđuje čak i kada
je sa vrlo malom razlikom ispred dva kandidata koja su popularnija u celoj BiH, pošto se računa samo apsolutan broj
glasova, bez obzira na to koliko su neravnomerni.� Prema
pravilu geometrijske sredine, na izborima pobeđuje kandidat B, pošto ima podršku u oba entiteta, iza nje su kandidat
A (druga najravnomernija podela glasova) i kandidat C (sa
najneravnomernijom podelom glasova). Svakako, apsolutni
78
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
broj glasova nesumnjivo igra ulogu u ukupnim rezultatima
(npr. ako se glasovi kandidata u svakom od dva entiteta povećaju za 1%, onda se geometrijska sredina povećava za isti
procenat). Međutim, apsolutan broj glasova nije jedini kriterijum izbora. U ovom slučaju, sa tri kandidata sa sličnim
zbirom glasova, najravnomernija raspodela glasova osvaja
mandat. Stoga, kandidati sa nacionalnom podrškom – iz
oba entiteta – imaju najveće šanse da budu izabrani. Imajući
u vidu nejednaku veličinu oba entiteta u Bosni, najprikladnije rešenje bi mogla da bude ponderisana geometrijska sredina (vidi dodatak).
glasovi FBiH
glasovi RS
kandidat A
kandidat B
kandidat C
150.000
250.000
500.000
350.000
250.000
20.000
izborni rezultati, prema različitim pravilima
Izbori u dve izborne
jedinice
Zbir glasova
FBiH + RS
Geom. sredina
√ FBiH ∙ RS
Mod. geom. sredina
3
√ FBiH2 ∙ RS
Izabrani u RS
Neizabrani
Izabrani u
FBiH
500.000
(2.)
500.000
(2.)
520.000
(1.)
229.129
(2.)
250.000
(1.)
100.000
(3.)
198.953
(2.)
250.000
(1.)
170.998
(3.)
Tabela 3: Različita većinska pravila, primenjena na fiktivnom primeru tri kandidata A, B, and C, koji osvajaju glasove u dva entiteta FBiH i RS
Geometrijska sredina može da se primeni za izbor jednog
predsednika (umesto tri člana), koji bi morao da osvoji glasove u oba entiteta: kandidat sa najvećom geometrijskom
sredinom glasova iz Federacije i iz RS dobija izbore. Takvo
rešenje bi, međutim, svelo državno Predsedništvo nominalno na člana jedne etničke grupe, i umanjilo šanse etničkih Hrvata da budu izabrani: imaju manje birača u Federaciji
od Bošnjaka, i nisu zaštićeni teritorijalnim pravilom. Dakle,
Predsedništvo sa nekoliko članova može biti prihvatljivije.
Geometrijska sredina se može koristiti za izbor državnog
Predsedništva od tri člana sa dva glasa po biraču, ili za petočlano Predsedništvo, sa zagarantovanim mandatom za tri
konstitutivna naroda, i sa dva ili tri glasa po biraču. Pošto
birači imaju nekoliko glasova, političkim partijama se nudi
mogućnost da se udruže na kandidatskim listama preko granica entiteta. Dajući im manje glasova od broja kandidata
koji se bira, uvodi se polu-proporcionalni element za zaštitu
političkih manjina (naročito bosanskih Hrvata).
Nameravane posledice pravila
geometrijske sredine u slučaju BiH
Primena geometrijske sredine bi stimulisala kandidate da
vode kampanju u celoj državi, pošto mogu biti izabrani jedino uz podršku oba entiteta. Očekujemo da bi ovo moglo
da ima tri značajne implikacije.
Prvo, kandidati iz multietničkih partija, koji se dobro kotiraju u oba dela države, bili bi u prednosti nad onima koji
Politološka razmatranja
pripadaju partijama koje su povezane samo sa jednim entitetom i etničkom grupom. To bi podstaklo partije da vode
nacionalne umesto etničke kampanje.
•
Petočlano državno Predsedništvo (umesto sadašnjeg
tročlanog) omogućava uključivanje članova koji nisu
izabrani isključivo na etničkim osnovama. Omogućava
kandidatima iz nekonstitutivnih etničkih grupa ili ‘drugih’ da se kandiduju. U kombinaciji sa pojedinačnim
neprenosivim glasom, ovo bi moglo da učini izbore dinamičnijim, podstičući više partije da se obraćaju biračima preko etničkih linija. Povećanje veličine Predsedništva bi omogućilo da se ponovo definišu pravila veta
svakog konstitutivnog naroda i da se promeni institucionalna struktura izvršne vlasti.
•
Pravilo geometrijske sredine za izbor državnog Predsedništva moglo bi da osnaži kandidate koji dobijaju
podršku iz svih delova zemlje, ohrabri međuetničke saveze i prave nacionalne izbore.
Drugo, za etnički orijentisane kandidate koji računaju uglavnom na glasove jedne etničke grupe, izuzetno je važno da
obezbede glasove iz oba entiteta, vodeći kampanju za birače
svoje etničke grupe u oba entiteta. To bi učinilo etničke bošnjačke i hrvatske birače u RS i srpske birače u Federaciji –
oni koji su marginalizovani u aktuelnom sistemu – posebno
dragocenim biračima.
Treće, potreba za podrškom u oba entiteta takođe bi
motivisala partije i kandidate da sarađuju preko granica
entiteta. Dakle, partije sa jakim uporištem u različitim
entitetima bile bi snažno motivisane da podnesu zajedničku
listu kandidata, kako bi obezbedile da njihovi kandidati
dobiju supstantivnu podršku širom zemlje. Takva saradnja
može da bude veoma strateška (npr. Fraenkel i Grofman
2006, 639-43). Međuetnička saradnja bi takođe mogla da
pomogne da se uspostavi funkcionalna vlada.
Zaključak
Aktuelne institucije Bosne i Hercegovine čine nemogućim
donošenje bilo kog zakona na uobičajen način. Štaviše, do
sada, procesi institucionalnih reformi su blokirani – naročito kada dotiču osetljivu ravnotežu između etničkih grupa.
Na osnovu ovoga, presuda Sejdić-Finci stiže kao poslata od
boga: ukratko, sudska presuda osuđuje pravila izbora državnog Predsedništva kao nezakonita, pošto samo članovi tri
konstitutivna naroda mogu biti izabrani, dok su druge etničke grupe isključene. Međutim, značaj ove sudske presude
ide dalje od pitanja omogućavanja Romima, Jevrejima ili
‘drugima’ da izađu kao kandidati za državno Predsedništvo.
Ako bi bh. politika poštovala sudsku presudu (što, u vreme
pisanja, nije evidentno), bila bi neophodna izborna reforma,
koja bi mogla da do sada etnički strukturisano, državno
Predsedništvo učini inkluzivnijim.
Rešenja koja bi potpuno eliminisala etnički princip
predstavljanja mogu se smatrati opasnim, pošto mogu
da ostave manje konstitutivne narode bez supstantivne
moći. Pre svega, reforme koje ukidaju garancije etničkog
predstavljanja deluju politički nedostižne. U ovom radu,
razmatrali smo potencijalne reforme izbornih pravila za državno Predsedništvo sa ciljem zagarantovanog predstavljanja tri konstitutivna naroda, ali otvarajući kompeticiju za
neetnički organizovane interese, jačajući međuetničke
saveze i glasanje, koje se ne može predvideti filozofijom
sadašnjeg institucionalnog okvira.
•
Jedinstvena izborna jedinica u celoj državi mogla bi
da omogući međuetničko glasanje i podstakne kandidate da predlažu međuetnički prihvatljiv program, eliminiše diskriminativnu prirodu predsedničkih izbora
za Hrvate i Bošnjake u Republici Srpskoj i Srbe u Federaciji, garantujući istovremeno predstavljenost svih
konstitutivnih naroda.
Iako su predlozi osmišljeni posebno za izbor malog tela kao
što je državno Predsedništvo, analogna rešenja mogu da
budu izvodljiva i na drugim nivoima izbora u BiH.
Izborna pravila se, ipak, ne vrednuju samo na osnovu njihovih hipotetičkih rezultata (koji bi, s obzirom na inovativni
karakter nekoliko predloga morali najpre da budu testirani)
– već i na osnovu njhove proceduralne legitimnosti: način
prilagođavanja preko domaćih političkih igrača. Neko održivo rešenje može biti usvojeno jedino ako deluje legitimno
domaćim akterima. U ovom kontekstu, izgledi za izborne
reforme se suviše često mogu okarakterisati kao keč 22
(catch-22) dilema: čak i ako bi veliki delovi suverena eventualno favorizovali promene ka ne samo etnički definisanoj
politici, predstavnici izabrani u sadašnjem sistemu su ti koji
odlučuju koja pravila bi mogla da se usvoje, a malo je verovatno da će oni odbaciti instituciju koja ih održava na vlasti.
Međutim, nakon izbora 2006. i 2010. godine, zastupljenost
svih dominantnih partija sve tri konstitutivne grupe je dovedena u pitanje: više puta su trku za hrvatskog člana
državnog Predsedništva odlučivali bošnjački birači, a
2010. godine bošnjački birači u Republici Srpskoj su zamalo imali ključnu ulogu u izboru srpskog člana Predsedništva. Konačno, trka za bošnjačkog člana Predsedništva postaje tesna, i nijedna bošnjačka partija ne može
da se osloni na siguran mandat, dok bi im drugi bošnjački
član državnog Predsedništva doneo više sigurnosti. Stoga,
nekoliko vladajućih partija može imati razloge da pređe na
drugačiji izborni sistem. Presuda Evropskog suda za ljudska
prava bi mogla da bude značajan pokretač da se započne sa
procesom reformi.
Dodatak: Formula ponderisane
geometrijske sredine
Za Bosnu i Hercegovinu, s obzirom na strukturu stanovništva i političke uslove, najprikladnija forma geometrijske
sredine je modifikovana formula, na osnovu kubnog korena.
Bez ove modifikacije, svaki entitet bi imao isti uticaj na rezultat, tako da bi glasovi manjeg entiteta, RS, vredeli relativno više od onih iz Federacije.
status, broj 15, proljeće 2011.
79
Politološka razmatranja
Na primer, ako kandidat osvoji 2000 glasova u Federaciji i
1000 glasova u Republici Srpskoj, povećanje od 10% glasova
u Federaciji (sa 2000 na 2200) bi imalo isti učinak kao povećanje od 10% u Republici Srpskoj (sa 1000 na 1100). Ovo bi
bilo dobro rešenje jedino ako se želi precenjivanje glasova iz
Republike Srpske.
Trebalo bi primenjivati princip ‘jedna osoba – jedna glas’, i
formula treba da uzme u obzir da je broj birača skoro duplo
veći u Federaciji nego u Republici Srpskoj, i da odnos 2:1
određuje alokaciju mandata u javnim institucijama. Dakle,
dupliranje glasova kandidata u Federaciji bi trebalo da ima
dva puta veći efekat od dupliranja glasova u duplo manjoj
Republici Srpskoj. Ovo je ispoštovano usvajanjem formule
GSw = 3√ (vFED2 ∙ vRS).
Daniel Bochsler, Centre for the Study of Imperfections in Democracies (DISC), CEU Budapest, [email protected]
Literatura:
Alionescu, Ciprian-Calin. 2004. “Parliamentary Representation of Minorities in Romania.” Southeast European Politics
5 (1):60-75.
Caspersen, Nina. 2004. “Good Fences Make Good Neighbours? A Comparison of Conflict-Regulation Strategies in Postwar Bosnia.” Journal of Peace Research 41 (5):569-88.
Barben, Dölf. 2010. “Geometrisches Mittel entscheidet
im Berner Jura über Sein oder Nichtsein.” Der Bund, 3
February.
Chivvis, Christopher S., i Harun Đogo. 2010. “Getting Back
on Track in Bosnia-Herzegovina.” The Washington Quarterly 33 (4):103-18.
Belloni, Roberto. 2007. State Building and International Intervention in Bosnia. Abingdon: Routledge.
Cox, Gary W. 1997. Making Votes Count. Strategic Coordination in the World’s Electoral Systems. Cambridge: Cambridge University Press.
Bieber, Florian. 1999. “Consociationalism – Prerequisite
or Hurdle for Democratisation in Bosnia? The Case of Belgium as a Possible Example.” Southeast Europe Review 2
(3):79-94.
Cox, Gary W., i Frances Rosenbluth. 1994. “Reducing Nomination Errors: Factional Competition and Party Strategy in
Japan.” Electoral Studies 13 (1):4-16.
———. 2004. “Power Sharing as Ethnic Representation in
Postconflict Societies: The Cases of Bosnia, Macedonia, and
Kosovo.” U Nationalism after Communism, ed. A. MungiuPippidi and I. Krastev. Budapest: CEU Press.
Crnjanski-Vlajčić, Katarina, i Sead S. Fetahagić. 2009.
“(Zlo)upotrebe principa garantiranih mjesta: Politička participacija nacionalnih manjina BiH u lokalnim izborima
2008.” Sarajevo: ACIPS.
Bochsler, Daniel. 2009. Testing V. O. Key in Serbia: The Mediating Effect of Ethnic Context on Electoral System Effects
on Support for Ethnic Radicalism. Rad pročitan na “Reformisanje francuskog predsedničkog izbornog sistema”, 15-16.
jun, u Parizu.
Fraenkel, Jon, i Bernard Grofman. 2004. “A neo-Downsian
model of the alternative vote as a mechanism for mitigating ethnic conflict in plural societies.” Public Choice 121
(3-4):487-506.
Bochsler, Daniel. 2010. “Electoral Rules and the Representation of Ethnic Minorities in Post-Communist Democracies.”
European Yearbook of Minority Issues, 2007/8 7:153-80.
Bochsler, Daniel. 2011a. “It is not how many votes you get,
but also where you get them. Territorial determinants and institutional hurdles for the success of ethnic minority parties
in post-communist countries.” Acta Politica forthcoming.
Bochsler, Daniel. 2011b. “Non-discriminatory rules and ethnic representation: the election of the Bosnian state presidency.” Ethnopolitics 10 (3).
Bogaards, Matthijs. 2003. “Electoral Choices for Divided
Societies: Multi-Ethnic Parties and Constituency Pooling in Africa.” Commonwealth & Comparative Politics 41
(3):59-80.
Bose, Sumantra. 2002. Bosnia After Dayton. London: Hurst.
80
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Fraenkel, Jon, i Bernard Grofman. 2006. “Does the Alternative Vote Foster Moderation in Ethnically Divided Societies? The Case of Fiji.” Comparative Political Studies 39
(5):623-51.
Grofman, Bernard. 1999. “SNTV, STV, and Single-Member
District Systems: Theoretical Comparisons and Contrasts.”
U Elections in Japan, Korea, and Taiwan under the Single
Non-Transferable Vote. The Comparative Study of an Embedded Institution, ed. B. Grofman and e. al. Ann Arbor:
University of Michigan Press.
Hodžić, Edin, i Nenad Stojanović. 2011. “Novi-stari ustavni
inženjering u BiH: Kompleksnost presude Evropskog suda za
ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH i mogući
pravci njenog provodjenja.” Novi-stari ustavni inženjering
u BiH: Kompleksnost presude Evropskog suda za ljudska
prava u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH i mogući pravci
njenog provođenja: Analitika - Center for Social Research.
Politološka razmatranja
Horowitz, Donald L. 1985. Ethnic Groups in Conflict. Berkeley, Los Angeles, London: University of California Press.
Horowitz, Donald L. 2003. “Electoral Systems: A Primer for
Decision Makers.” Journal of Democracy 14 (4):115-27.
International Crisis Group. 1998. Doing Democracy A Disservice: 1998 Elections in Bosnia and Herzegovina. Sarajevo:
ICG.
International Crisis Group.1999. “Breaking the Mould: Electoral Reform in Bosnia and Herzegovina.” U ICG Balkans
Report No 56. Sarajevo: International Crisis Group.
International Crisis Group. 2002. “Implementing Equality:
The „Constituent Peoples” Decision in Bosnia & Herzegovina.” Sarajevo/Brussels: ICG.
Lijphart, Arend. 1977. Democracy in Plural Societies. A Comparative Explanation. New Haven: Yale University Press.
Lijphart, Arend.1994. “Prospects for Power-Sharing in the
New South Africa.” U Election ‘94 South Africa: The Campaign, Results and Future Prospects, ed. A. e. a. Reynolds. Cape
Town, Johannesburg: David Philip.
Pickering, Paula M. 2009. “Explaining Support for Non-nationalist Parties in Post-conflict Societies in the Balkans.” Europe-Asia Studies 61 (4):565-91.
Pugh, Michael, i Margaret Cobble. 2001. “Non-Nationalist
Voting in Bosnian Municipal Elections: Implications for Democracy and Peacebuilding.” Journal of Peace Research 38
(1):27-47.
Reilly, Benjamin. 2001. Democracy in Divided Societies.
Electoral Engineering for Conflict Management. Cambridge:
Cambridge University Press.
Rothchild, Donald, i Philip G. Roeder. 2005. “Power Sharing
as an Impediment to Peace and Democracy.” U Sustainable
Peace. Power and Democracy After Civil Wars, ed. P. G. Roeder and D. Rothchild. Ithaca (NY): Cornell University Press.
Trnka, Kasim, Zvonko Miljko, Miodrag Simović, Jasmina
Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Begić,
Maja Sahadžić, Merima Talović, i Ivana Marić. 2009. Proces
odlučivanja u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.
Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung.
United States Institute of Peace. 2000. “Bosninih narednih
pet godina. Dejton i nakon Dejtona.” Washington: United
States Institute of Peace.
Venice Commission. 2001. “Opinion on the Electoral Law of
Bosnia and Herzegovina.” Strasbourg: Adopted by the Venice Commission at its 48th Plenary Meeting.
Venice Commission. 2005. “Opinion on the constitutional
situation in Bosnia and Herzegovina and the powers of the
High Representative.” Strasbourg: Council of Europe.
Bilješke:
1 Posebno se zahvaljujem Jeleni Lončar za prevod sa engleskog, i Nenadu Stojanoviću, Florianu Bieberu, Ameru
Džihani za dragocenu pomoć i komentare. Ranija verzija
je predstavljena na seminaru Bosnia: looking beyond the
institutions, Brisel, 27-28. maj 2010. Predlozi reformi su
pripremljeni za javnu raspravu sa obe komisije za ustavne
reforme Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, u
organizaciji Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).
Cenim finansijsku podršku SDC-a u Sarajevu, uključujući i
prevod ovog teksta. Engleska verzija će izaći u Ethnopolitics
(Bochsler 2011b).
2 Izvor: CIA World Factbook for 2000 estimates. Podaci sa
popisa 1991. godine za neetnički identifikovane grupe i Jugoslovene. Broj ovih grupa se smanjio do 2000, tako da je samo
0.6% ‘drugih’ registrovano u CIA World Factbook. Romska
populacija prema popisu uz 1991. i http://www.ethnologue.
com, poslednji put pristupljeno 17. maja 2010. Moguće je da
se zbog emigracije smanjio udeo etničkih Hrvata.
3 International Crisis Group (1999); Evropski sud za ljudska
prava, Veliko veće, Sejdić i Finci v. Bosna i Hercegovina, presuda od 22. decembra 2009. Slični problem postoje kod izbora za drugi dom parlamenta (Venice Commission 2001).
4 Slično tome, kvote za kandidate su uvedene za izbor članova malobrojnih manjina na lokalnim izborima 2008. godine. Izabrani kandidati u nekim slučajevima pripadaju političkim partijama koje su poznate kao predstavnici jednog od
konstitutivnih naroda – umesto malobrojne manjine (Crnjanski-Vlajčić i Fetahagić 2009).
5 Veb sajt www.ustavnareforma.ba [poslednji put pristupljeno 17. decembra 2010.] prikuplja predloge političkih
partija i drugih aktera za reformu bosanskog državnog Predsedništva. Između ostalih, predlozi SDA i GDS BiH (bez datuma), HDZ (14. jula 2010.), HDZ-1990 (1. jul 2010.), SBiH
(27. januar 2010.), SBB (jun 2010.), Naša Stranka (31. August. 2009.). Dalje, “Političke i ustavno-pravna platforma
Stranke za BiH” (1. avgust 2006.).
6 Narodna Skupština, Deklaracija o osnovama za razgovore
o eventualnim promjenama ustava Bosne i Hercegovine i
o zaštiti interesa Republike Srpske, 25. mart 2009. http://
www.narodnaskupstinars.net/lat/zipovi/ostalaakta/Deklaracija_o_osnovama_za_razgovore_o_eventualnim_promjenama_Ustava_BiH_i_o_zastiti_interesa_RS.pdf [accessed
on 17 December 2010]
7 Pošto partije moraju da se ponašaju strateški kada odlučuju koliko kandidata će kandidovati, i birači treba da budu
podeljeni ravnomerno među ovim kandidatima, SNTV implicira otežanu koordinaciju. Koordinacija je, ipak, još teža
za velike etničke grupe nego za malobrojnije.
8 Parlamentarni izbori se održavaju prema PR [proporcionalnom izbornom sistemu, prim. prev.] u velikim jedinicama
status, broj 15, proljeće 2011.
81
Politološka razmatranja
(14 i 28 mandata), uz Sent-Lagi (Sainte-Laguë) formulu i
bez zakonskog izbornog praga, tako da je psihološki efekat
izbornog sistema zanemarljiv, i rezultati u velikoj meri korespondiraju realnim glasačkim potencijalima. Izborni pragovi se primenjuju kod dodeljivanja regionalnih mandata,
ali nisu do sada za dodeljivanje mandata u dve relevantne
izborne jedinice.
Ne oslanjamo se na rezultate predsedničkih izbora, pošto
većinska izborna pravila utiču na polje kandidata i distribuciju glasova. Posebno, strateško glasanje bi vodilo ka precenjivanju potencijala etničkih hrvatskih SDP glasača.
9 Ako se glasovi skoro ravnomerno raspodele na šest kandidata, bilo bi neophodno 16.7% glasova za mandat. Sa više
kandidata, mogao bi da opadne maksimalni prag isključivanja. Zagarantovani mandat je značajan, ako se zagarantovani mandati dodeljuju kandidatima koji osvoje značajno
manje glasova od 16.7%. Ovo bi moglo da se dogodi ako bi
hrvatski kandidat bio izabran na zagarantovano mesto sa
manjim udelom glasova. Ovo bi se dogodilo, a) kada ne bi
postojao jedinstven hrvatski kandidat, pa se hrvatski glasovi
podele na nekoliko kandidata. Međutim, u ovoj situaciji,
pretpostavka o skoro ravnomerno raspoređenim glasovima
nije održiva, tako da se prag isključivanja ne povećava; b)
kada bi masovno došlo do niske izlaznosti među hrvatskim
biračima, to bi rezultiralo u opadanju glasova za hrvatske
kandidate. Ovo bi uticalo pozitivno na prag isključivanja i
udeo glasova Bošnjaka, Srba i multietničkih partija, u jednakom stepenu, tako da kalkulacije na kojima je zasnovan naš
scenario nisu pogođene; c) Većina etničkih Hrvata glasa za
ne-etničke hrvatske kandidate. Ovo bi dovelo do većih udela
glasova za ne-hrvatske kandidate, ali bi i povećalo prag isključivanja za njih.
17-18% obično može da bude ispravna aproksimacija praga
isključivanja. Ako Hrvat osvoji zagarantovani mandat sa
12% glasova (i nijedan drugi hrvatski kandidat ne osvoji glasove), prag isključivanja se povećava na 17.6%.
10 Pojedinačni prenosivi mandat (STV) – preferencijalni
sistem glasanja – po mnogim karakteristikama je sličan
82
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
SNTV, i mnogi argumenti izneti za SNTV mogu da budu
jednako validni i za STV. U ovom radu, fokusiramo se na
SNTV, pošto nameće veće troškove koordinacije političkoj
većini (ovde: Bošnjaci), i stoga, može da pomogne manjini
da dobije supstantivnu predstavljenost. STV bi imao prednost nad SNTV u omogućavanju međugrupne kompeticije
i unutar malih manjina (ovde: Hrvati – što je, međutim, u
razmatranom modelu obezbeđeno garancijama – obezbeđivanje mandata u državnom Predsedništvu Hrvatima, čak i
ako su njihovi glasovi podeljeni na nekoliko kandidata).
11 De facto, etnički Hrvati sa svojim glasačkim ovlašćenjima
skoro da imaju neophodan broj glasova da izaberu svog
člana Predsedništva. Ako bošnjački birači odluče da glasaju
za hrvatskog kandidata, koga podržavaju isključivo Bošnjaci, oni bi mogli da izaberu njega ili nju (na strani kandidata kog biraju sami Hrvati), ali njihova motivacija je veoma
mala – pošto bi im isti broj glasova najverovatnije omogućio
da izaberu bošnjačkog člana, tako da se strateško glasanje ne
isplati. Strateško glasanje može da bude uspešno samo ako
se javlja u veoma velikom broju i ako se hrvatski glasovi veoma podele na različite kandidate – simulacije bi mogle da
utvrde prag iza kog je ovaj scenario moguć. Očekujemo da
bi ovo bilo teško postići.
12 Svakako, ako je broj članova paran, predsedavajući može
da presudi, ali ovo sadrži rizik strateških igara oko postavljanja dnevnog reda, tako da se ključne odluke zakazuju za one
sastanke ili periode kada predsedava pravi predsedavajući, i
može da da odlučujući glas.
13 Sličan predlog je razmatrao Bogaards (2003). Pošto je zasnovan na veštačkim izbornim pragovima, manje je fleksibilan i omogućava ćorsokake gde nijedan kandidat ne može da
bude izabran, ostavljajući mesta za paradokse.
14 Za takvu realnu situaciju, vidi Barben (2010)
15 Primetimo da bi na višečlanim izborima u jedinstvenom
biračkom telu širom zemlje prema pojedinačnom neprenosivom glasu, C bio izabran, ali i kandidati sa jakom podrškom drugog entiteta, ili kandidati sa ukupnom jednako jakom podrškom, ali koja dolazi iz oba entiteta.
Politološka razmatranja
Bošnjačko odustajanje od
nacionalizma na SDP-ov
način nasuprot deklaraciji
ZAVNOBIH-a i preambuli Ustava*
Izjava da su Bošnjaci izborom Željka Komšića pokazali da odustaju od
nacionalizma imala bi smisla da je Željko Komšić bio kandidat za bošnjačkog
člana Predsjedništva. Problem i apsurd je u činjenici da je Željko Komšić
bio kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva, a da su ga pri tom izabrali
Bošnjaci. Stoga bi, u slučaju Željka Komšića, mogli kazati da po SDP-ovom
modelu Bošnjaci odustaju od nacionalizma tako što Hrvatima biraju njihovog
nacionalnog predstavnika. Ako šovinizam definiramo kao težnju jednog naroda
da drugom narodu ospori pravo na postojanje, pravo na politički subjektivitet,
onda možemo kazati i da po SDP-ovom modelu Bošnjaci odustaju od
nacionalizma tako što prelaze na šovinizam prema Hrvatima
Ivan Vukoja
Uvod
Premda je star više od četiri godine “fenomen Komšić” tek
nakon ovogodišnjih listopadskih izbora zauzima središnje mjesto u komentarima i analizama društveno-političke
stvarnosti Bosne i Hercegovine. O “fenomenu Komšić” pisao sam do sada u više navrata. Prvi put 2006. godine, neposredno nakon izbora, na Internet portalu Puls demokratije,
a zatim u nekoliko tekstova u časopisu Status. Osnovna teza
*Tekst je prethodno objavljen 2. prosinca 2010. na nekoliko Internet portala u BiH (www.dnevnik.ba, www.depo.ba, www.poskok.ba). Izvorno
je bio zamišljen kao tekst koji treba biti objavljen u ovom broju Statusa,
ali, zbog dramatičnosti i aktualnosti tematike kojom se bavi, odlučio sam
objaviti ga odmah po završetku pisanja. I kao autor teksta, i kao urednik
Statusa, smatram da je tekst još uvijek jako aktualan i koristan za razumijevanje društveno-političkih procesa koji su se u BiH dogodili nakon njegovog prvog objavljivanja.
koja se provlačila kroz te tekstove bila je kako je izbor Željka
Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda
legalan, ali da pri tom nije niti legitiman niti moralan čin. Već
tada sam tvrdio da je na djelu izborna prijevara i manipulacija, da taj događaj potkopava same temelje predstavničke
demokracije i da će njegovi učinci voditi prema daljnjoj dezintegraciji i destabilizaciji društvenog i političkog stanja u
Bosni i Hercegovini. Nakon proteklih izbora i rezultata koji
su na njima ostvareni, te još više nakon postizbornih reakcija
čelnih ljudi SDP-a i njihovih simpatizera na javnoj i medijskoj sceni BiH “fenomen Komšić” sve više postaje “fenomen
Lagumdžijinog SDP-a”. Naime, nakon izbora 2006. godine i
Željko Komšić i SDP su povremeno pokušavali zadobiti makar naknadni privid legitimiteta izjavama kako Željko Komšić jest Hrvat, kako su ga velikim dijelom birali i Hrvati i
kako će on u Predsjedništvu predstavljati i Hrvate i sve gra-
status, broj 15, proljeće 2011.
83
Politološka razmatranja
đane Bosne i Hercegovine. Poneseni i do kraja raskrinkani
izbornim rezultatima 2010. godine, i čelništvo SDP-a i nje govi javni i medijski obožavatelji i promotori sve manje se
obaziru na “hrvatsku dimenziju” člana Predsjedništva i sve
otvorenije naglašavaju kako je Željko Komšić apsolutni pobjednik ovih izbora i kako je on predsjednik (svih) građana.
Idu i tako daleko da tvrde kako on nije samo član Predsjedništva (ono “iz reda hrvatskog naroda” u tim krugovima
više se uopće i ne spominje, a kamoli problematizira) nego
i “predsjednik Države”. Više ili manje eksplicitne izjave toga
tipa mogu se svakodnevno čuti ili pročitati od Željka Komšića, Zlatka Lagumdžije i ostalih članova SDP-a. Pored toga,
kroz dio “sarajevskih medija” koji su ili pod izravnim utjecajem čelništva SDP-a ili su s SDP-om povezani ideološkim,
interesnim i raznim drugim sponama, u bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj javnosti želi se stvoriti dojam kako
je SDP apsolutni pobjednik proteklih izbora, kako je njihov
izborni rezultat zapravo pobjeda građanske opcije nad etnopolitikama, pobjeda antinacionalističkih snaga koje će ujediniti i spasiti zemlju od secesionista, odnosno pobjeda ne
samo socijaldemokracije nego demokracije kao takve. Namjera ovoga teksta je argumentirano pokazati da te tvrdnje
nisu točne i da ne odgovaraju činjenicama; da je na djelu izborna prijevara i postizborna manipulacija koja ne samo
da nije moralna i legitimna, nego je i nelegalna, odnosno
protuustavna; te da se na sociološko-politološkoj razini “fenomen Lagumdžijinog SDP-a” strukturalno-politički može
okarakterizirati i kao sprega antidemokratskih i totalitarnih ideoloških koncepata s jedne strane, s nacionalističkim i šovinističkim težnjama dijela “temeljne i većinske
bosanskohercegovačke nacije” s druge strane.
Izborna prijevara i
postizborna manipulacija
U postizbornoj manipulaciji koju provode SDP i njemu naklonjeni mediji vješto se koristi činjenica da BiH ima složen i
kompliciran izborni sustav unutar kojeg je prilično teško izmjeriti i jednoznačno odrediti izborni (ne)uspjeh pojedinih
stranaka i pojedinih političkih opcija. Stoga imamo situaciju
u kojoj se gotovo sve stranke koje su prešle izborni prag, po
različitim kriterijima proglašavaju relativnim ili moralnim
pobjednicima izbora. Ipak, “fenomen Komšić” i “fenomen
SDP” zaslužuju posebnu pažnju, analizu i objašnjenje. Pođimo najprije od tvrdnje da je SDP (apsolutni/jedini) pobjednik izbora 2010.
“Državna razina” i
entitetski parlamenti
Ukoliko se cijela BiH uzme kao jedna izborna jedinica, analizom službenih rezultata izbora 2010. objavljenih na stranicama Centralne izborne komisije BiH, može se doći do
sljedećih podataka. SDP je na izborima za Parlament BiH
u FBiH dobio 266.023 glasa, a u RS-u 18.412 glasova, što
ukupno iznosi 284.435 glasova, ili 17,4% od ukupnog broja
84
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
glasova za Parlament BiH. SNSD je na izborima za Parlament BiH u RS-u dobio 269.009 glasova, a u FBiH 8.810 glasova, što ukupno iznosi 277.819 glasova od ukupnog broja
glasova za Parlament BiH. To znači da je SDP u ukupnom
zbroju za Parlament BiH osvojio nekoliko tisuća glasova više
od SNSD-a. Ipak, s obzirom na činjenicu da ni SDP ni SNSD
nisu prešli izborni prag u RS-u, odnosno FBiH, u Parlament
BiH unose samo glasove koje su dobili u “svojim” entitetima.
Tu je SNSD u prednosti s nekoliko tisuća glasova jer je u
Parlament BiH ušao s 269.009 glasova, dok je SDP imao
266.023 glasa. Razlika u korist SNSD je još mnogo veća ako
uzmemo u obzir postotak glasova za Parlament BiH koje su
oni i SDP dobili u entitetima: SNSD-ovih 43,30% u RS-u
naspram SP-ovih 26,07% u FBiH. Stoga bi, po izbornim rezultatima, za relativnog pobjednika izbora za Parlament BiH
mogli proglasiti SNSD, a ne SDP. Odmah valja naglasiti kako
je prethodna analiza samo analitička apstrakcija jer BiH po
Ustavu i Izbornom zakonu nije prosta nacija-država nego
složena državna zajednica sastavljena od dva entiteta i tri
konstitutivna naroda. Prava slika stanja izbornih rezultata
dobiva se analizom koja uzima u obzir prethodnu činjenicu
da je BiH de iure i de facto država dva entiteta (FBiH i RS) i
tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). I s obzirom
na tu činjenicu u BiH uopće nema smisla govoriti o izbornom pobjedniku, nego uvijek o izbornim pobjednicima.
Usprkos svim tim činjenicama stranka koja je dobila 17,4%
glasova na “državnoj razini” proglašava sebe apsolutnim pobjednikom izbora i (jedinim) legitimnim predstavnikom volje građana Bosne i Hercegovine. Apsurdnost ovakve izjave
postaje još veća kada se uzme u obzir činjenica da je u Parlament BiH SNSD ušao s nekoliko tisuća glasova više od SDPa, što pokazuje da SDP nije ni relativni, a kamoli apsolutni
pobjednik izbora na razini BiH. I na razini entitetskih parlamenata SNSD je ostvario bolji izborni rezultat od SDP-a. Za
Narodnu skupštinu RS-a SNSD je dobio 38% glasova, dok je
SDP za Parlament FBiH dobio 24,53%. Dakle, relativni pobjednik izbora za Parlament BiH i entitetske parlamente
je SNSD, a ne SDP.
Tri konstitutivna naroda
Situacija za SDP postaje još nepovoljnija kada kao kriterij
izbornog uspjeha uzmemo rezultate unutar tri konstitutivna naroda kao zasebnih izbornih cjelina. Postojeći Izborni zakon ne pruža mogućnost dobivanja egzaktnih pokazatelja uspjeha pojedinih političkih stranaka unutar pojedinog naroda kao zasebne izborne jedinice, ali je uz malo
logike i kombinatorike moguće doći do rezultata čija se točnost kreće u dopuštenim granicama statističke vjerojatnosti. Ako se uzme u obzir da je SDP na izborima za Narodnu
skupštinu RS-a osvojio 3,05% glasova, te da u RS pored Srba
živi i određeni postotak Bošnjaka, Hrvata i ostalih, te ako se
poznaje društveno-političku realnost RS-a, sasvim je legitimno pretpostaviti da je u strukturi glasova koje je SDP dobio
u RS-u najveći broj glasova Bošnjaka (Hrvata, i ostalih). U
prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je SDP svoje najbolje izborne rezultate ostvario u onim izbornim jedinicama u
Politološka razmatranja
kojima Bošnjaci čine izrazitu većinu. Ako je prethodna pretpostavka točna (ili barem validna po zakonu statističke vjerojatnosti) onda možemo zaključiti da je udio “srpskih” glasova u postotku koji je SDP ostvario u RS-u iznosi manje od
50% ukupnih glasova koje je SDP dobio u RS-u. To bi značilo
da je, u strukturi glasova Srba kao zasebnog biračkog tijela, SDP kao stranka dobio manje od 1,5% glasova.
Na razini FBiH (Parlament FBiH) SDP je dobio 24,53%. S
obzirom da je bošnjačko biračko tijelo manje od ukupnog
broja birača u FBiH, ispravno je pretpostaviti da je udio SDPovih glasača unutar bošnjačkog biračkog tijela nešto veći od
udjela koji je SDP ostvario na razini FBiH, dakle nešto veći
od 24,53%. S obzirom da je u jako malo izbornih jedinica
SDP premašio 30%, valjano je pretpostaviti da se izborni rezultat SDP-a među Bošnjacima kreće između 25% i 30%,
odnosno da prema srednjoj vrijednosti iznosi 27,5%.
Ukoliko za kriterij izbornog uspjeha SDP-a uzmemo Zapadnohercegovačku županiju, u kojoj su prema popisu stanovništva iz 1991. godine Hrvati činili 98% stanovništva, na
službenim stranicama CIK-a možemo pročitati da je SDP u
toj županiji dobio 0,86% glasova. Pretpostavka je da je u nekim drugim sredinama SDP u postotcima dobio više hrvatskih glasova nego u Županiji zapadnohercegovačkoj, ali taj
broj nikako ne premašuje 2,5% ukupnih hrvatskih glasova
(na primjeru izbora Željka Komšića ovaj podatak će biti potkrijepljen dodatnim argumentima).
Dakle, SDP kao stranka ima sljedeće izborne rezultate u okvirima tri konstitutivna naroda: od ukupnog broja glasova iz
reda srpskog naroda SDP ima manje od 1,5% glasova, među
Hrvatima manje od 2,5% glasova, a među Bošnjacima oko
27,5% glasova. Ako imamo u vidu da je HDZ BiH među Hrvatima osvojio oko 60% glasova, a SNSD među Srbima oko
40% glasova, ispada da po nacionalnom kriteriju SDP ne
samo da nije relativni pobjednik izbora, nego je ostvario
najlošije rezultate i najmanji stupanj legitimiteta u vlastitom
narodu među tri vodeće “nacionalne stranke” u BiH.
Građanska, multietnička,
višenacionalna ili bošnjačka stranka
Prigovor koji bi se mogao uputiti prethodnim analizama je
da SDP nije nacionalna nego, kako SDP sam sebe voli titulirati, građanska stranka. No, mnoštvo činjenica govori u
prilog tome da to naprosto nije istina. Od banalne činjenice da je predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija ujedno i
predsjednik nadzornog odbora Bošnjačkog instituta kojeg je
osnovao i financirao Adil-beg Zulfikarpašić, jedan od inicijatora i glavnih zagovaratelja preimenovanja Muslimana u
Bošnjake, do toga da se kao predsjednik navodne građanske i socijaldemokratske stranke, kada je imao mnogo manji
izborni rejting nego danas, uredno odazivao na sijela koja
je s prvacima bošnjačkih stranaka sazivao poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema Mustafa Cerić. A takvi potezi,
moramo priznati, nisu baš u duhu ni liberalnog građanstva,
niti socijaldemokracije. Ukoliko bi SDP bio multietnička
stranka, već spomenuti potezi predsjednika SDP ne bi bili
niti u duhu multietničnosti. Premda multietničnost ne isključuje etnički faktor, ipak ga stavlja u drugi politički plan
i naglasak stavlja na politički identitet koji nadilazi etničke
posebnosti. Preostaje još mogućnost da je SDP višenacionalna stranka, to jest, stranka koja uvažava i prihvaća sve
nacionalne identitete, ali se niti za jednog od njih posebno
ne vezuje. I u tom slučaju spomenuti potezi predsjednika
SDP-a i dalje bi bili problematični jer bi on kao predsjednik
trebao simbolizirati politiku nacionalne nepristranosti, ali bi
se barem mogli pravdati argumentima da članstvo u višenacionalnoj stranci ne podrazumijeva da se članovi odriču
svoga osnovnog nacionalnog subjektiviteta. Mnogo više od
ponašanja predsjednika – premda je i to izuzetno važno,
osobito u podijeljenom društvu i nestabilnoj višenacionalnoj državi kao što je BiH – o multietničkom ili višenacionalnom karakteru stranke govori etnička, odnosno, nacionalna
struktura njezinih članova. SDP, na žalost, nikada nije izišao u javnost sa službenim podacima o etničkoj/nacionalnoj strukturi svoga članstva. Tome je zasigurno više razloga.
Prvi je svojevrsna politički shizofrena pozicija u kojoj se SDP
nalazi. Ako pokaže da je istinska multietnička, ili pak, višenacionalna stranka time će pokazati da nije čista građanska
stranka jer svoje članstvo “dijeli” po etničkoj, odnosno, nacionalnoj osnovi. Dokazivanje multietničkog ili višenacionalnog karaktera za SDP nosi i opasnost u vidu mogućnosti da
struktura članstva pokaže da je SDP dominantno jednoetnička ili jednonacionalna stranka. A upravo toga “stanja na
terenu” i “mjerljivih i provjerljivih” činjenica se u SDP-u najviše i boje, jer bi tada moglo postati očito da SDP ne samo
da nije građanska, nego nije ni multietnička, niti višenacionalna stranka, kakvima se po potrebi predstavlja.
Ipak, osnovni i najvažniji kriterij za određivanje multietničkog ili višenacionalnog karaktera neke stranke u višenacionalnim zajednicama je nacionalna struktura glasova koje ta
stranka dobije na izborima. Već smo rekli da od ukupnog
broja glasova iz reda srpskog naroda SDP ima manje od
1,5% glasova, a među Hrvatima manje od 2,5% glasova.
Stoga, nema nikakve logike da se u višenacionalnoj zajednici kakva je BiH, stranka koja na izborima “ne prelazi izborni prag” kod dva od tri konstitutivna naroda
naziva multietničkom ili pak višenacionalnom. Činjenica
da na izbornim listama SDP-a ima određen broj etničkih
Hrvata i Srba (povremeno se sami takvima predstavljaju) ne
mijenja prethodnu tvrdnju. U svim predstavničkim demokracijama zapadnog tipa, temeljenim na pretpostavljenom
društvenom ugovoru, oni koji biraju su nosioci suvereniteta
i legitimiteta, a ne oni koji su izabrani. Izabrani predstavnici
predstavljaju one koji su ih izabrali i u tome leži njihov legitimitet. A činjenica je da u statistički relevantnom broju politički Hrvati i Srbi nisu birali kandidate SDP-a, stoga SDP
nije niti hrvatska niti srpska stranka, niti njihovi izabrani
predstavnici imaju legitimitet predstavljati Srbe i Hrvate
status, broj 15, proljeće 2011.
85
Politološka razmatranja
u BiH. Da bi SDP uistinu bila multietnička ili višenacionalna
stranka, nacionalna struktura njihovih članova i glasača trebala bi barem približno odgovarati nacionalnoj strukturi
stanovništva u BiH. Prevedeno u kontekst prethodnih izbora to bi značilo da je SDP BiH pored 27,5% glasova među
Bošnjacima, trebao dobiti i 27,5% hrvatskih i 27,5% srpskih
glasova – tek tada bi Zlatko Lagumdžija imao pravo reći da
je SDP BiH i bošnjačka, i srpska i hrvatska stranka.
Sada se logičnim nameće pitanje “čija” je stranka SDP, na
čijim glasovima temelji svoju moć i svoj izborni legitimitet? Ukoliko prihvatimo rezultate posljednjeg službenog
popisa stanovništva u BiH iz 1991. godine, onda bez imalo
sumnje možemo kazati da je SDP (dominantno) bošnjačka
stranka. Naime, na tom popisu se 92,06% građana BiH u nacionalnom smislu samoodredilo kao pripadnici srpske, hrvatske ili muslimanske (kasnije bošnjačke) nacije. S obzirom
da smo već utvrdili da SDP nije ni hrvatska ni srpska stranka,
logično je zaključiti da je SDP bošnjačka stranka, i eventualno “ostalih” koji ne pripadaju niti jednom od tri konstitutivna naroda u BiH. Tako govore službeni statistički podaci s
popisa stanovništva iz 1991. godine. Kakvo je stvarno stanje
nacionalne strukture stanovništva BiH danas, to sa sigurnošću ne znamo. Između ostalog i zato jer se SDP i bošnjačke
stranke protive popisu stanovništva koji bi u sebi sadržavao
komponentu nacionalnog izjašnjavanja.
Neovisno o ponašanju predsjednika stranke, rezultati izbora
i nacionalna struktura SDP-ovih glasača više su nego dovoljan razlog da SDP okarakteriziramo kao bošnjačku stranku.
No, time bismo opisali samo dio istine o SDP-u. Poznavajući
društveno-političko stanje u BiH, analitički je opravdano
pretpostaviti da “Muslimani/Bošnjaci iz 1991.” i “ostali” koji
su dali glas SDP-u nisu politički i nacionalno monolitna skupina. Dio njih sebe u nacionalnom smislu i dalje smatra Bošnjacima i kao takvi su svoj glas dali SDP-u kojeg smatraju,
ako ne isključivo bošnjačkom, onda barem i bošnjačkom nacionalnom strankom. Drugi dio SDP-ovih glasača sebe smatra Bošnjacima u etničkom smislu, ali svoj politički identitet
više povezuju s državom nego s etnijom kojoj pripadaju. Tu
kategoriju možemo nazvati politički Bosanci (ono “Hercegovina” bi najradije izbacili, da ostane samo Bosna, jedna i jedinstvena, s jednim narodom jednostavnog imena Bosanci).
Zasigurno postoji i određen broj glasača SDP-a kojima nije
važna niti njihova etnička, niti nacionalna pripadnost i sebe
u političkom smislu u prvom redu određuju kao građanedržavljane i svoj individualni građanski identitet smatraju
isključivim sadržajem svoga političkog identiteta. Ta kategorija je strukturalno politički vrlo bliska političkim Bosancima – kod jednih je političko bosanstvo etnički, a kod drugih građanski utemeljeno. Razlika je tim manja ako imamo
u vidu činjenicu da nema etnički neutralne države – kao što
su to multikulturalne studije pokazale na mnoštvu primjera
– odnosno, da svaka građanska država ima sasvim određeni
etnički, odnosno, nacionalni karakter. Ipak, u svrhu što preciznije ideološke raščlambe SDP-ovog biračkog tijela, ovu
kategoriju njihovih glasača ćemo nazvati “građani”. U kate-
86
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
goriju SDP-ovih glasača spadaju i “ostali”, ali oni ne tvore nikakvu zasebnu ideološko-političku skupinu, nego se njihov
profil može obuhvatiti skupinom Bosanci-građani. Stoga, s
obzirom na ovako pretpostavljenu strukturu glasača, SDP
možemo okarakterizirati kao bošnjačko-bosansko-građansku stranku. U kategoriji “Bosanaca” zasigurno ima i
određeni broj glasača koji su u etničkom smislu Hrvati ili
Srbi, ali s obzirom na već ranije utvrđenu činjenicu koliki je
udio hrvatskih i srpskih glasova u ukupnom broju glasova
koje je SDP dobio na prethodnim izborima, taj broj je politički potpuno irelevantan, odnosno statistički zanemariv.
Stoga na osnovi prethodnih analiza možemo zaključiti da
SDP nije multietnička (jer ima statistički zanemariv broj etničkih Hrvata i Srba koji su dali glas SDP-u), niti višenacionalna stranka (jer ima statistički zanemariv broj političkih
Hrvata i Srba koji su dali glas SDP-u), nego jednoetnička,
odnosno, jednonacionalna bošnjačka stranka. A kao takva,
ne može biti ni (čista) građanska, ni (čista) bosanska. Nego
upravo bošnjačko-bosansko-građanska stranka. Sljedeće činjenice i razmatranja dodatno će potkrijepiti tu tvrdnju, a i
pokazati da je analitički sasvim opravdano govoriti o SDP-u
i kao dominantno (veliko)bošnjačkoj stranci.
Odustajanje od nacionalizma
Neposredno nakon izbora u listopadu 2010. godine, u emisiji FTV-a “60 minuta” Zlatko Lagumdžija je izjavio kako su
mu mnogi strani dužnosnici s kojima se u posljednje vrijeme
susretao naglašavali da bi upravo Bošnjaci kao najbrojniji
narod u BiH trebali prvi odustati od nacionalizma. Kao primjer i potvrdu toga da se na prethodnim izborima upravo
to i dogodilo, odnosno da su “Bošnjaci kao najbrojniji narod
prvi odustali od nacionalizma”, Zlatko Lagumdžija navodi
izborne rezultate SDP-a i izbor njihovog kandidata Željka
Komšića u Predsjedništvo BiH. Ta tvrdnja kako su strani i
međunarodni dužnosnici naglašavali da bi Bošnjaci kao pripadnici “većinske nacije” prvi i za primjer ostalima trebali
“odustati od nacionalizma”, neovisno o tome je li ju Zlatko
Lagumdžija izmislio ili stvarno čuo, zaslužuje pozornost i
analizu. U prvom redu jer je tom izjavom predsjednik SDPa neizravno priznao da je SDP bošnjačka stranka, odnosno da su za SDP i Željka Komšića u prvom redu glasovali
Bošnjaci, a ne Srbi, Hrvati i “ostali”. I to Bošnjaci koji su, navodno, činom glasovanja za SDP, kao predstavnici najbrojnijeg narod u BiH, pokazali da odustaju od nacionalizma.
I taj čin bi, navodno, trebao poslužiti kao povod Srbima i
Hrvatima da i oni odustanu od njihovih nacionalizama i prihvate koncept građansko-unitarističke države zasnovane na
izbornom načelu “jedan čovjek, jedan glas”. Kada bi sve to
i bilo tako, postavlja se logično pitanje tko to Srbima i Hrvatima može garantirati da jednom kada bude usvojen i institucionaliziran koncept građansko-unitarističke države
zasnovane na izbornom načelu “jedan čovjek, jedan glas”
Bošnjaci kao većinski narod neće zloupotrijebiti to načelo i
odlučiti vratiti se svome bošnjačkom nacionalizmu od kojeg
su sada, navodno, odustali.
Politološka razmatranja
Fenomen Komšić
Na prethodnim izborima u BiH, taj scenarij “odustajanja od
nacionalizma” doživio je svoju najdramatičniju postdaytonsku izvedbu. Njezin vrhunac je izbor Željka Komšića za člana
Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Dok je na izborima
2006. još i moglo biti dvojbe čijim glasovima je Željko Komšić izabran (premda je i tada bilo očito i dokazivo da nije
izabran većinom glasova birača iz reda hrvatskog naroda),
činjenica da je na izborima 2010. dobio 336.961 glas otklanja sve dvojbe glede strukture glasova koje je Željko Komšić
dobio. Naime, prema grubim procjenama (relevantni statistički podaci ne postoje jer je zadnji popis stanovništva u
BiH napravljen 1991. godine) ukupno hrvatsko biračko tijelo
u Federaciji BiH iznosi oko 350.000 birača. S obzirom da je
odaziv na razini FBIH bio 56,42%, znači da je na izborima
2010. u FBiH glasovalo oko 200.000 birača iz reda hrvatskog naroda (56,42% od 350.000 je197.470). Kandidati za
hrvatskog člana Predsjedništva stranaka s hrvatskim predznakom (HDZ BiH i Hrvatska koalicija HDZ 1990 – HSP
BiH) zajedno su dobili 169.948 glasova, a kandidat stranke
NSRZB dobio je 45.382 glasa. Analizom strukture glasova
koje je NSRZB dobila u općinama i županijama s izrazitom
hrvatskom većinom može se pretpostaviti da je udio NSRZB
u hrvatskim glasovima oko 11%, što znači da je za kandidata
NSRZB za hrvatskog člana predsjedništva glasovalo oko
22.000 birača iz reda hrvatskog naroda (11% od 200.000).
I ponovno dolazimo da približno 200.000 hrvatskih birača
koji su na izborima 2010. glasovali u FBiH: 169.948 (HDZ
BiH plus Hrvatska koalicija HDZ 1990 – HSP BiH) + 24.000
(NSRZB) = 193.948. Dodamo li tome broju i 3.620 glasova
koje su ostvarili tri nezavisna kandidata za hrvatskog člana
Predsjedništva dobivamo 195.560 glasova. Po ovoj kalkulaciji ispada da je za Željka Komšića glasovalo svega oko 4.500
birača iz reda hrvatskog naroda, ili u postotcima 2,25%. Dakle, od ukupnog broja hrvatskih glasova u FBiH Željko Komšić je dobio 2,25%, a od ukupnog broja glasova koje je dobio (336.961 glas), udio hrvatskih glasova je 1,35%. Da je ova
kalkulacija u prihvatljivim granicama statističke vjerojatnosti točna, govori i službeni podatak Centralne izborne komisije BiH da je SDP BiH u Županiji zapadnohercegovačkoj
dobio 0,86% glasova. U istoj županiji Željko Komšić je dobio
ukupno 542 glasa (Ljubuški 210, Široki Brijeg 105, Posušje
99, Grude 128) što od ukupnog broja glasova (35.047) iznosi
1,55%.
Dakle, ponovimo još jednom: za Željka Komšića je glasovalo oko 2,5% hrvatskog biračkog tijela u FBiH, a udio
hrvatskih glasova u ukupnom broju glasova koje je dobio
iznosi oko 1,35%.
Prethodna analiza nedvojbeno je pokazala da Željka Komšića nisu izabrali Hrvati, odnosno, da nije izabran većinom
hrvatskih glasova. O tome tko ga je izabrao, među ostalim,
može nam poslužiti i primjer Kalesije, općine u sjeveroistočnoj Bosni. Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Kalesija imala je 41.809 stanov-
nika, raspoređenih u 40 naselja. Nacionalni sastav stanovništva te 1991. godine bio je slijedeći: Muslimani/Bošnjaci
33.137 (79,25%), Srbi 7.659 (18,31%), Hrvati 35 (0,08%), Jugoslaveni 275 (0,65%) i “ostali, neopredijeljeni i nepoznato”
703 (1,71%). Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma
veći dio općine Kalesija ušao je u sastav FBiH. U sastav RS-a
ušla su naseljena mjesta: Borogovo, Caparde, Hajvazi, Kosovača, Kusonje, Mahala, Matkovac, Rakino Brdo, Sajtovići, Šeher i Viličevići, te dijelovi naseljenih mjesta: Gojčin,
Osmaci i Zelina. Podaci su preuzeti s http://bs.wikipedia.
org/wiki/Kalesija#cite_note-0 . Prema podacima s iste stranice, procijenjeni broj stanovnika u 2009. godini je 35.619.
Dakle, razlika u odnosu na 1991. godinu je 6.190 stanovnika
manje. Ako pretpostavimo da su u sastav RS-a ušla općinska
područja naseljena većinskim Srbima, možemo pretpostaviti da je u Kalesiji (u sastavu FBiH) ostalo oko 1.500 Srba
(7.659 – 6.190 = cca. 1.500). Stoga bi, uz pretpostavku da
su svi ostali parametri ostali na razini 1991. godine, nacionalna struktura 2010. godine mogla biti: Bošnjaci 33.137
(cca. 93%), Srbi 1.500 (cca. 4,3%), Hrvati 35 (cca. 0,1%),
“Jugoslaveni, ostali, neopredijeljeni i nepoznato” 978 ( cca.
2,6%), UKUPNO 35.650 (100%)
Rezultati izbora za člana Predsjedništva 2010. godine
(15.740 ukupno važećih glasova) u općini Kalesija su bili
slijedeći: Željko Komšić (SDP): 7.033, Bakir Izetbegović
(SDA): 3.963, Fahrudin Radončić (SBB): 2.436, Haris Silajdžić (SBiH): 1.251, Borjana Krišto (HDZ BiH): 27, Martin
Raguž (HDZ 1990): 6.
Dakle, u izbornoj jedinici u kojoj je bilo 35 Hrvata Borjana
Krišto i Martin Raguž su skupa dobili 33 glasa. U istoj izbornoj jedinici u kojoj je prema formalnim procjenama bilo
93% Bošnjaka, a prema procjeni zasnovanoj na poznavanju
odnosa u BiH i 99% Bošnjaka, Željko Komšić kao SDP-ov
kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva dobio je više
glasova nego dva vodeća kandidata za bošnjačkog člana
Predsjedništva zajedno. S obzirom da su hrvatski kandidati
Borjana Krišto i Martin Raguž dobili 33 glasa od ukupno 35
hrvatskih glasova, ispada da su od 7.033 glasa koje je Komšić
dobio u Kalesiji i 2 glasa Hrvata. To u postotku iznosi 0,003%
hrvatskih glasova. Stoga je, na primjeru Kalesije, odgovor
na pitanje tko je izabrao “hrvatskog člana predsjedništva” Željka Komšića potpuno jasan i nedvosmislen – Bošnjaci. Kalesija je i primjer da Zlatko Lagumdžija ne govori
istinu kada kaže da je SDP BiH dobio većinu hrvatskih glasova na onim područjima u BiH na kojima su Hrvati u manjini. Slično kao i u Kalesiji, hrvatski blok HDZ BIH – HDZ
1990 osvojio je preko 90% hrvatskih glasova i u Sarajevu,
Zenici, Tuzli, središnjoj Bosni i Posavini.
Odustajanje od nacionalizma
prelaskom na šovinizam
Ako je SDP uistinu “čista” građanska stranka lijevo-liberalne
orijentacije, i ukoliko ne pristaje na etničke podjele i svr-
status, broj 15, proljeće 2011.
87
Politološka razmatranja
stavanja po “etničkim torovima”, kako to često vole naglašavati, pitanje je kako i zašto su uopće pristali sudjelovati u
izboru srpskog, hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva
i time legitimirati svrstavanje po “etničkim torovima” protiv
kojeg se navodno bore – ovdje već imamo problema s terminima, logikom i nedosljednošću. Sljedeće pitanje koje se
logički nameće jest: ako su već pristali sudjelovati u izboru
nacionalnih predstavnika, zašto su u FBiH istaknuli kandidata samo za hrvatskog člana Predsjedništva. Zašto, na
primjer, nisu istaknuli kandidata samo za bošnjačkog člana
Predsjedništva. Ili, zašto nisu kao “nacionalno neutralna
stranka” u FBiH istaknuli kandidate i za hrvatskog, i za bošnjačkog člana Predsjedništva? Time bi barem na formalnoj
razini za sebe mogli tvrditi da su ako ne “čista građanska”
onda barem “građansko-multietnička, nacionalno neutralna
stranka”? Pitanja postaju još zanimljivija ako ih stavimo u
kontekst već citirane izjave Zlatka Lagumdžije da su Bošnjaci izborom Željka Komšića pokazali da odustaju od nacionalizma. Kao prvo, on tu jasno i nedvosmisleno priznaje
da je Željko Komšić izabran bošnjačkim glasovima, a ne
glasovima “građana” (da ga nisu izabrali Hrvati, niti Srbi
to smo već ranije utvrdili na bazi izbornih rezultata). Dakle, predsjednik SDP javno priznaje da je njihov kandidat
izabran bošnjačkim glasovima i time također priznaje da
SDP nije niti “čista građanska”, niti “neutralna građanska”, nego bošnjačka stranka (da nije ni hrvatska, ni srpska, i to smo već ranije utvrdili na bazi izbornih rezultata).
Kao drugo, izjava da su Bošnjaci izborom Željka Komšića
pokazali da odustaju od nacionalizma imala bi smisla da je
Željko Komšić bio kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva. Problem i apsurd je u činjenici da je Željko Komšić
bio kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva, a da su ga
pri tom izabrali Bošnjaci. Stoga bi, u slučaju Željka Komšića,
mogli kazati da po SDP-ovom modelu Bošnjaci odustaju
od nacionalizma tako što Hrvatima biraju njihovog nacionalnog predstavnika. Ako šovinizam definiramo kao
težnju jednog naroda da drugom narodu ospori pravo na
postojanje, pravo na politički subjektivitet, onda možemo
kazati i da po SDP-ovom modelu Bošnjaci odustaju od
nacionalizma tako što prelaze na šovinizam prema Hrvatima. Time SDP u svome djelovanju pokazuje ne samo
nacionalističke, nego i šovinističke elemente. I takva stranka
sebe naziva građanskom i socijaldemokratskom.
Pobjeda građanske opcije nad
etnopolitikama, ili perfidini nacionalizam
Ako dosadašnje analize u ovome tekstu smatramo validnima, možemo kazati da je nacionalna struktura SDP-ovih
glasača slijedeća (uz dopušteno odstupanje od + 10%): Bošnjaci-Bosanci-Građani 97,65%, Srbi 1%, Hrvati 1,35%.
Usprkos tome, SDP i njima sklona javnost i mediji, svoj izborni rezultat predstavlja i kao pobjedu građanske opcije
nad etnopolitikama u BiH. Ako čak i pretpostavimo da SDP
uistinu predstavlja građansku opciju, nikako ne možemo
tvrditi da je njihov izborni rezultat “pobjeda građanske opcije nad etnopolitikama”. Jer, kao što smo analizom izbornih
88
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
rezultata pokazali srpska etnopolitika među Srbima je dobila 98,5% glasova a SDP-ova navodna građanska 1,5%; hrvatska etnopolitika među Hrvatima je dobila 97,5% glasova,
a SDP-ova navodna građanska 2,5%. Ta SDP-ova navodna
građanska opcija nije pobijedila ni među Bošnjacima, jer
je dobila oko 27,5% glasova, a deklarirane bošnjačke etnopolitike dobile su više od 60% glasova. Ako je SDP jedina
građanska opcija u BiH, a sve ostale stranke etnopolitičke i
nacionalističke, onda također ne možemo tvrditi da je SDP
s 17,4% glasova na “državnoj razini” porazio etnopolitike u
BiH. Upravo suprotno. Ili su možda SDP i sve bošnjačke
stranke predstavnice građanske opcije, a sve srpske i hrvatske stranke, odnosno, sve stranke čije sjedište nije u Sarajevu etnopolitičke i nacionalne stranke. Ili su pak svi Bošnjaci bez obzira gdje živjeli i koje stranke birali jedini istinski
predstavnici građanske opcije, a 98% Hrvata i 98,5% Srba
u BiH tek puki etnonacionalisti. Jedino takvim rasističkoprimordijalističkim stavovima mogu se objasniti izjave čelnih ljudi SDP-a (a sve češće i SDA) nakon što su te dvije
stranke dogovorile postizbornu koaliciju, odnosno partnerski nastup na svim razinama vlasti u BiH.
I prije postizanja dogovora sa SDA, i nakon njega, čelnici
SDP-a su tvrdili da ih ne zanimaju matematičke koalicije
za sastavljanje vlasti nego isključivo programske koalicije.
Ukoliko tu izjavu ozbiljno uzmemo u obzir, nužno se pojavljuju određena pitanja i nedoumice. Prvo pitanje je koje su
to stranke u BiH bliske programskim načelima SDP-a? Najlogičnije bi bilo da je to SNSD. Tvrdnja o pobjedi građanske
opcije nad etnopolitikama imala bi nekog smisla jedino ako
pretpostavimo da su i Savez nezavisnih socijaldemokrata
(SNSD) i Socijaldemokratska partija (SDP) predstavnici
građanske opcije. Nominalno su obje stranke socijaldemokratske, i bilo bi za očekivati da su te dvije stranke programski najbliže jedna drugoj, te da zajedno tvore građansko-socijaldemokratski blok SNSD-SDP. “Mali je problem” te moguće koalicije što u SDP-u tvrde da je SNSD nacionalistička
stranka koja radi na ostvarivanju velikosrpskih interesa u
BiH, a što u SNSD-u tvrde da je SDP unitaristička stranka
koja radi na ostvarivanju velikobošnjačkih interesa u BiH.
Neki poznavatelji prilika u BiH tvrde da su i jedni i drugi u
pravu, i da upravo zbog toga nije moguće njihovo savezništvo pod krinkom građanske i socijaldemokratske opcije.
Ako čak i pretpostavimo da je SDP jedina autentična građanska i socijaldemokratska stranka, kakvom se predstavlja,
i ako inzistiraju na programskim koalicijama, to bi značili da
SDP ne želi koalirati s bilo kojom nacionalnom strankom u
BiH. Kako onda u tom kontekstu razumjeti koalicijsku suradnju SDP-a i SDA? Kao koaliciju građanskih stranaka, ili
kao koaliciju bošnjačkih stranaka? Je li koalicija SDP-SDA
građanski politički blok, ili – bošnjački politički blok.
Stvari su za SDP po tom pitanju još teže jer su u među vremenu stvoreni nacionalni politički blokovi u okvirima druga
dva konstitutivna naroda. Naime, dvije vodeće hrvatske
stranke u BiH: HDZ BiH i HDZ 1990 potpisali su koalicijski sporazum i sebe otvoreno nazivaju “hrvatskim političkim blokom”, isto kao i dvije vodeće srpske stranke: SNSD i
Politološka razmatranja
SDS koje sebe otvoreno nazivaju “srpskim političkim blokom”. Po logici stvari, preostaje još samo “bošnjački politički blok”. Ako SDP pristane na takvu “bošnjačku koaliciju” definitivno će izgubiti svaki oblik “građanskog” i “multietničkog” kredibiliteta. I time, između ostalog, iznevjeriti
onaj dio glasača koji su za njih glasali upravo zato što su ih
smatrali koliko-toliko autentičnim predstavnicima “građanske opcije” – ma što to značilo. Ako SDP želi ostati vjeran
svojim proklamiranim građanskim načelima i obećanju da
želi sudjelovati samo u programskim koalicijama, onda bi
morao pristati na činjenicu da je takvu vlast nemoguće formirati, i postati oporba budućoj koalicijskoj vlasti nacionalnih blokova (što je, usput budi rečeno – velika koalicija nacionalnih političkih blokova – jedno od bitnih obilježja konsocijacijskog modela). S obzirom da se SDP ne želi odreći
sudjelovanja u budućoj vlasti, a pri tom još uvijek želi barem
prividno zadržati poziciju građanske stranke i principijelnosti glede programskih koalicija, preostaje im samo SDA proglasiti građanskom strankom. “Mali problem” je u tome što
je SDA osnovana kao stranka svih Muslimana Jugoslavije, i
što je zapravo u prethodnih dvadeset godina bila stožerna
bošnjačka stranka u BiH, politički pandan HDZ-u i SDS-u.
I time ponovno – ako tvrdimo da SDP-SDA čine građanski
blok – dolazimo do rasističko-primordijalističke tvrdnje da
su SDP i sve bošnjačke stranke predstavnice građanske opcije, a sve srpske i hrvatske stranke, odnosno, sve stranke čije
sjedište nije u Sarajevu etnopolitičke i nacionalne stranke.
Ili su pak svi Bošnjaci bez obzira gdje živjeli i koje stranke
birali jedini istinski predstavnici građanske opcije, a 98% Hrvata i 98,5% Srba u BiH tek puki etnonacionalisti. Svjesni da
im prethodne kvalifikacije ne idu u prilog, čelnici SDP-a i
SDA pokušavaju govoriti o nekakvom patriotskom, ili bosanskohercegovačkom bloku. Ali, kada se malo bolje razmisli ponovno se dođe na isto kao i s tvrdnjama da su SDP i
SDA “građanski politički blok”. Naime to bi značilo da blokovi SNSD-SDS i HDZ BiH-HDZ 1990 nisu ni patriotski, ni
bosanskohercegovački, odnosno da nacionalni blokovi koje
podržavaju 98,5% Srba i 98% Hrvata nisu ni patriotski, ni
bosanskohercegovački. Ako bi to bila istina, morali bismo se
zapitati kakva je to, i čija je to država, odnosno, ima li takva
država više uopće ikakvog smisla? Sva ta zbrka postaje puno
jasnija kada uvedemo pojam “većinskog nacionalizma”.
“Odustajanje od nacionalizma” i
“građanska država” kao oblici
“većinskog nacionalizma”
U složenim i višenacionalnim državama, u politološkoj teoriji i političkoj praksi imamo obilje primjera za to, većinska
nacija se u pravilu u najvećoj mjeri identificira s državom i
ostvarenje svojih (veliko)nacionalnih ciljeva vidi u “odustajanju od nacionalizma”. Društvene i političke elite “većinske
nacije” tako u pravilu nastupaju s “građanskih” i antinacionalističkih pozicija, bore se protiv etnonacionalističkih “podjela” i secesionističkih težnji, te zagovaraju “normalnu državu” u kojoj će svi biti jednaki na temelju izbornog načela
“jedan čovjek, jedan glas”.
Kao ilustracija gornjoj tvrdnji može poslužiti i vijest objavljena 10. listopad 2010. na portalu www.depo.ba.
Sesija Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 ove
nedjelje nazvana je “Zašto je Željko Komšić izborni fenomen”, a predsjednik te nevladine organizacije Sulejman
Redžić tim povodom smatra da je izborni trijumf Željka
Komšića najbolji pokazatelj da narodi u BiH “ne žele nikakve etno podjele i svođenje svog ili pojedinačnih naroda
u etno torove i profiliranje tzv. etno lidera kako to neki centri priželjkuju i kako to žele određene političke vođe”
“Fenomen Željko Komšić je pokazatelj da narod u BiH želi
građansku državu i to obavezuje i ukazuje svima na društveno političkoj sceni BiH da moraju mijenjati svoju političku koncepciju u naredne četiri godine, a stanovito svi
oni koji zagovaraju etnopolitiku da je moraju približavati
konceptima građanske i mnogo više demokratske nego je
to dosad bilo”, kazao je Redžić.
Dok je SFRJ još postojala, i Slobodan Milošević je deklarativno nastupao s antinacionalističkih, socijalističkih i jugoslavensko-integralističko-unitarističkih pozicija, zalagao se
za izborno načelo “jedan čovjek, jedan glas” i najavljivao
borbu protiv nacionalista i separatista koji u “odmetnutim
republikama” ruše Jugoslaviju. Kasnija događanja pokazala
su da je “jugoslavensko-srpsko odustajanje od nacionalizma”
bilo sredstvo pomoću kojega su Srbi kao pripadnici “većinske nacije” pokušavali ostvariti vlastite (veliko)nacionalne
ciljeve. Analogan model pokušava se provesti i u BiH. “Jugoslovensko-srpsko odustajanje od nacionalizma” zamijenjeno je “bosansko-bošnjačkim odustajanjem od nacionalizma”, Željko Komšić preuzeo je ulogu Sejde Bajramovića,
a ulogu SKJ, odnosno, Miloševićeve Socijalističke partije
Srbije (SPS), preuzeo je Lagumdžijin SDP. Na sreću, postoji
i jedna bitna razlika: Lagumdžija iza sebe nema bosanskobošnjački pandan Jugoslovenskoj narodnoj armiji. No, čak
ni to ga nije spriječilo da neposredno nakon izbora, u intervjuu londonskom Timesu, “odmetnutom entitetu” zaprijeti vojnom silom. Kada netko u višenacionalnoj zajednici
kao predsjednik vodeće stranke “većinske nacije” legalnim
i legitimnim političkim predstavnicima drugog konstitutivnog naroda zaprijeti vojnom silom, a da je pri tom njegova
stranka najmanje brojnom konstitutivnom narodu očitim
preglasavanjem već ranije nametnula svoga političkog predstavnika, onda takvu izjavu nužno moramo okarakterizirati
kao šovinističku. I sjetiti se Slobodana Miloševića.
Postizborne manipulacije
Pored makevijalističke težnje da dođu na vlast po svaku cijenu, prethodno navedenim šovinizmom može se dijelom
objasniti zašto je SDP istaknuo kandidata samo za hrvatskog
člana Predsjedništva. Učinili su to premda su bili svjesni da
time veliki dio bošnjačkog biračkog tijela usmjeravaju na
preglasavanje Hrvata i ukidanje njihovog osnovnog demo-
status, broj 15, proljeće 2011.
89
Politološka razmatranja
kratskog prava da kao Ustavom priznati zasebni kolektivitet sami biraju vlastite predstavnike. Kao što su srpske društveno-političke elite u Jugoslaviji preko SKJ i kasnije Miloševićevog SPS-a pokušali ostvariti svoje nacionalističke ciljeve,
tako danas određene bošnjačko-bosanske elite preko SDP
pokušavaju ostvariti svoje nacionalističke i šovinističke ciljeve. Kako bi analogija bila potpuna, već drugi put zaredom
instaliraju “hrvatskog predstavnika” Željka Komšića na vrlo
sličan kako je Milošević postavljao “albanskog predstavnika”
Sejdu Bajramovića. Da se uistinu radi o svjesnom šovinizmu
svjedoče i pokušaji SDP-a da postizbornim manipulacijama
dodatno marginalizira hrvatsku poziciju u BiH. Kao što smo
već rekli BiH je država tri konstitutivna naroda. Sva tri naroda međusobno, u skladu sa svojom ustavnom pozicijom,
trebali bi imati institucionalnu i stvarnu jednakopravnost. Ta
institucionalna i stvarna jednakopravnost, kada su Hrvati u
pitanju, morala bi se očitovati kroz činjenicu da ona stranka
ili politički blok koja po izbornim rezultatima ima najveći
legitimitet predstavljati Hrvate bude sastavni dio koalicijske
vlade i na razini entiteta FBiH i na razini države. Ta stranka
je HDZ BiH koja je na prethodnim izborima osvojila preko
60% hrvatskih glasova, i time postala stranka s najvećim
stupnjem nacionalnog legitimiteta u BiH. No ta činjenica
čelnim ljudima SDP-a nije značila ništa. Oni su uporno najavljivali i pokušavali napraviti koaliciju i na državnoj i entitetskoj razini bez sudjelovanja HDZ BiH u toj koalicijskoj
vlasti. Time su još jednom nedvosmisleno pokazali da hrvatskom narodu u BiH ne priznaju pravo da sam bira svoje političke predstavnike, negirali njegovu političku volju izraženu
na izborima i time zapravo negirali njegov kolektivni politički subjektivitet, čime su, između ostalog, izravno prekršili
i odredbe Ustava BiH. Taj šovinizam ide toliko daleko da ne
uvažava ni hrvatski koalicijski blok koji je u međuvremenu
napravljen između HDZ BiH i HDZ 1990. Premda je taj blok
na prethodnim izborima osvojio opreko 85% hrvatskih glasova, SDP ih pokušava zaobići i složiti koalicijsku vladu bez
njih. Pri tom imaju drskosti i ludosti tvrditi da taj blok koji
je osvojio 85% glasova “nema eksluzivitet predstavljati Hrvate” već da legitimni predstavnici Hrvata u vlasti mogu biti
i stranke (HSP BiH i HSS-NHI) koje su zajedno osvojile 4%
hrvatskih glasova. Dakle, po SDP-ovoj logici, netko tko je
osvojio 4% glasova ima jednak legitimitet kao i netko tko
je osvojio 85% glasova.
Valjda po toj istoj logici, sebe s osvojenih 17,3% glasova na
“državnoj razini” proglašavaju legitimnim predstavnicima
volje građana BiH i apsolutnim pobjednikom izbora. Ne uvažavajući pri tom ni slijedeće činjenice: da je SNSD stranka
koja je u Parlament BiH unijela više glasova nego SDP, da
su u RS-u dobili oko 3%, da kod dva od tri konstitutivna naroda nisu prešli ni izborni prag, da su u FBiH tek relativni
pobjednik s 24,53%, i da niti na jednoj razini u BiH ne mogu
samostalno formirati vlast. Pored toga, koristeći manjkavosti u Izbornom zakonu, postizbornim kalkulacijama i manipulacijama pokušavaju svoju volju nametnuti Hrvatima i u
Domu naroda – domu koji je u prvom redu zamišljen kao
instrument zaštite vitalnih nacionalnih interesa svakog od
tri konstitutivna naroda – tako što i u taj dom pokušavaju
90
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ubaciti “svoje Hrvate” bez obzira što su ti “SDP-ovi Hrvati”
na prethodnim izborima dobili oko 1,5% hrvatskih glasova.
Da nije tragično, nemoralno, protuustavno i nelegitimno,
bilo bi smiješno.
Antidemokratsko i totalitarističko
razumijevanje pojma legitimiteta
U uvodnom dijelu teksta kazali smo da se “fenomen Lagumdžijinog SDP-a” na strukturalno-političkoj razini može okarakterizirati i kao sprega antidemokratskih i totalitarnih
ideoloških koncepata s jedne strane, s nacionalističkim
i šovinističkim težnjama dijela “temeljne i većinske bosanskohercegovačke nacije” s druge strane. Primjer antidemokratskih i totalitarnih ideoloških praksi, među ostalim primjerima spomenutim u tekstu, jasno se da iščitati i
iz odnosa SDP-a prema pojmu i praksi političkog legitimiteta. Kao što smo u tekstu već naveli, u svim predstavničkim demokracijama zapadnog tipa, temeljenim na pretpostavljenom društvenom ugovoru, oni koji biraju su nosioci
suvereniteta i legitimiteta, a ne oni koji su izabrani. Izabrani
predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali i u tome
leži njihov legitimitet. Dakle izvorni suverenitet i legitimitet
imaju oni koji formiraju, konstituiraju određenu zajednicu.
Prema Ustavu, Srbi, Hrvati i Bošnjaci su konstitutivni narodi u BiH. Stoga, oni moraju imati mogućnost dio svoga
političkog suvereniteta i legitimiteta putem izbora prenijeti na svoje političke predstavnike. Ovo pravilo, naravno, vrijedi samo u demokratskom obliku vladavine. U totalitarnim državama s jednopartijskim uređenjem, kao što je
to na primjer bilo u SFRJ, politički legitimitet se nije dobivao
i provjeravao na slobodnim i demokratskim višestranačkim
izborima, “odozdo” iz naroda i građana, nego je SKJ bio jedini izvor i okvir političkog legitimiteta. SKJ, s Centralnim
komitetom na čelu stranke i države, na partijskim je kongresima donosio društveno-političke smjernice, ili direktive.
Zadatak članova Partije, partijskih i državnih tijela, društvenih i kulturnih institucija je bio da te direktive sprovode u
praksu i da u skladu s njima u društvu, to jest, u narodu i
“masama” pokušaju “proizvesti” poželjni oblik društvenopolitičke stvarnosti.
SDP BiH se ponaša ne samo kao formalno-pravni nasljednik Saveza komunista Jugoslavije, nego i kao sadržajno-ideološki nasljednik koji umjesto poštivanja legitimiteta stečenog na izborima želi uvesti kategoriju ideološko-partijskog
legitimiteta. Jedino time se, na konceptualnoj razini, može
objasniti njihov stav da su stranke koje su dobile 4% hrvatskih glasova, ako pristanu ući sa SDP-om u koalicijsku vladu,
legitimni predstavnici hrvatskog naroda. Sasvim malo političke kulture i zdravog razuma je dovoljno da se zaključi
koji politički blok ima legitimitet i ekskluzivitet predstavljati
hrvatski narod: onaj koji je dobio 85% hrvatskih glasova,
ili onaj koji je dobio 4% glasova hrvatskog naroda. Stoga je
odgovor na, u posljednje vrijeme u sarajevskim krugovima,
vrlo često pitanje: tko je bloku HDZBiH-HDZ1990 dao
ekskluzivno pravo da samo oni mogu predstavljati Hr-
Politološka razmatranja
vate u BiH, i prosječnom pučkoškolcu jasan i nedvosmislen:
hrvatski narod na prethodnim demokratskim, višestranačkim i slobodnim izborima. Za one koji ne znaju, to je
i osnovna svrha izbora: birači/narod između više različitih
stranačkih/koalicijskih opcija biraju onu koja će ih predstavljati. Što veći postotak dobivenih glasova, to veći stupanj legitimiteta predstavljanja. Preko 50% – ekskluziva. Treba li
crtati? Očito treba jer su kandidati SDP-a koji se deklariraju
kao Hrvati, i koji su na prethodnim izborima dobili podršku
1,5% hrvatskih građana, za SDP legitimniji hrvatski predstavnici od kandidata koalicije HDZ BiH – HDZ 1990 koji
su na prethodnim izborima dobili podršku 85% hrvatskih
građana. Pored totalitarističkih i šovinističkih elemenata
takav stav sadrži i primordijalističko, te antidemokratsko
razumijevanje koncepta političkog legitimiteta. Stavku
Izbornog zakona da jedan član Predsjedništva BiH ili zastupnik u Domu naroda treba biti iz reda hrvatskog naroda,
odnosno Hrvat, u SDP-u razumijevaju kao mogućnost da
to bude njihov član koji je Hrvat “po porijeklu”, “po krvnim
zrncima”, po tome da su mu roditelji bili Hrvati, ili po tome
da se on naprosto za potrebe određene funkcije izjasni kao
Hrvat – bez obzira na činjenicu što je on kao kandidat SDP-a
izabran glasovima Bošnjaka i “ostalih”, a ne hrvatskim glasovima. Nasuprot tome, demokratsko razumijevanje pojma
legitimiteta kaže da je izvor legitimiteta u onima koji biraju, a ne u onima koji su izabrani. U skladu s tim načelom
legitimni hrvatski predstavnik je samo onaj kandidat kojeg
su izabrali Hrvati, odnosno, onaj kandidat koji je dobio najveći broj hrvatskih glasova. Bez obzira je li taj kandidat “po
porijeklu” ili etničkom određenju Hrvat ili nije. To znači da
legitimni hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH može
biti svaki građanin BiH, bez obzira na etničku pripadnost
i nacionalnost, ukoliko je na izborima dobio najveći broj
glasova hrvatskog biračkog tijela. Ukoliko se tako razumije
koncept legitimiteta, to znači da legitimni član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda mogu biti i Jakob Finci, i Dervo
Sejdić, i Željko Komšić, i Zlatko Lagumdžija, i Svetozar Pudarić. Jedini uvjet je da na slobodnim i demokratskim izborima dobiju većinu glasova hrvatskog biračkog tijela.
Institucionalna neravnopravnost Hrvata
Premda je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva očita izborna prijevara, te protuustavan i antidemokratski čin, u njemu je barem nominalno bila prisutna
“hrvatska dimenzija” – naime, Željko Komšić se nominalno
kandidirao za hrvatskog člana Predsjedništva. Za razliku od
njega “Hrvati” koje SDP želi “instalirati” u Dom naroda nemaju ni tu nominalnu hrvatsku identitetsku odrednicu. Oni
su birani i izabrani isključivo kao članovi SDP-a. A činjenica
je, da SDP za sebe tvrdi da je građanska i socijaldemokratska,
a ne nacionalna stranka, kao što je i činjenica da više od 97%
SDP-ovog biračkog tijela čine Bošnjaci i “ostali”. I usprkos
svemu tome, SDP iz Doma naroda želi izgurati zastupnike
hrvatskih stranaka koji su dobili 85% glasova hrvatskog biračkog tijela i “instalirati” “svoje Hrvate”, Hrvate po mjeri
“građanskog” SDP i njegovih bošnjačkih i “ostalih” birača.
Već smo pokazali da je Željko Komšić kao nominalno hrvatski član Predsjedništva izabran većinom glasova Bošnjaka
i “ostalih” koji nisu Hrvati. I to na način da je od ukupnog
broja glasova koje je dobio preko 97% glasova bilo iz reda
Bošnjaka i “ostalih”. Time je Željko Komšić postao njihov
predstavnik u Predsjedništvu BiH, jer predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali. Stoga u tročlanom Predsjedništvu imamo jednog predstavnika Srba, jednog predstavnika
Bošnjaka i jednog predstavnika Bošnjaka i “ostalih. Dakle,
stvarno stanje je da Hrvati kao “ustavna kategorija”, kao konstitutivan narod nemaju svoga predstavnika u Predsjedništvu, a preostala dva konstitutivna naroda – Bošnjaci i Srbi
– imaju. Čak što više, jedan od konstitutivnih naroda – Bošnjaci – ima svoja dva predstavnika, ili barem jednog i pol.
To, bez imalo sumnje, pokazuje da Hrvati nisu ravnopravni
s ostala dva konstitutivna naroda, barem kada je Predsjedništvo BiH u pitanju.
Bez obzira koliko svaki pojedini član i glasač SDP-a bio svjestan gornjih činjenica, i bez obzira koji subjektivni motivi su
ga vodili da svoj glas da Željku Komšiću i SDP-u, objektivna
posljedica njihovog čin može se okarakterizirati kao izraz
bošnjačkog nacionalizma i šovinizma prema Hrvatima.
Vjerujem i pretpostavljam da većina bošnjačko-bosanskograđanskih birača koji su dali glas Željku Komšiću nije bila
svjesna ovih činjenica i da na subjektivnoj razini nisu bili
motivirani svjesnim bošnjačkim nacionalizmom i šovinizmom. Dio njih svoj glas Željku Komšiću i SDP-u dali su
potaknuti lošim stanjem u zemlji (i političkim, i ekonomskim, i moralnim, i društvenim, ...) i s uvjerenjem da čine
dobro i BiH i svim njezinim narodima i građanima. Ali,
subjektivni motivi su jedno, a objektivne posljedice drugo.
A objektivne posljedicu su da je jedan narod preglasan, da
su mu pripadnici drugog naroda nametnuli svoga predstavnika u Predsjedništvo i da SDP zahvaljujući njihovim glasovima nastavlja s praksom institucionalnog razvlašćivanja i
političkog marginaliziranja Hrvata u BiH. Time se Hrvatima
u BiH krše ustavom zagarantirana kolektivna prava, a građanima hrvatske nacionalnosti krše njihova ljudska prava
uključujući pravo na slobodno nacionalno samoodređenje i
osnovno demokratsko pravo da sami biraju svoje političke
predstavnike. A kada se jednom narodu ili pojedincu ne dopusti djelovanje kroz institucije, time ga se potiče na vaninstitucionalno djelovanje i pokušaj rješavanja svojih problema
izvan uobičajenih demokratskih procedura. Činjenica da dio
glasača Željka Komšića i SDP-a nisu bili svjesni objektivnih
posljedica svoga čina ne oslobađa ih od odgovornosti za navedene posljedice. Ni njih, ni one koji ih podržavaju u zemlji
i u svijetu.
Ima li rješenja?
Uvažavajući sve činjenice i interpretacije navedene u ovome
tekstu, mišljenja sam da BiH, na političkom planu, od
Daytona nije bila u boljoj situaciji. U postdaytonskom razdoblju, glavno političko pitanje s najvećom specifičnom težinom bila je Republika Srpska. S jedne strane, iz Banje Luke
status, broj 15, proljeće 2011.
91
Politološka razmatranja
se prijetilo odcjepljenjem Republike Srpske, a s druge strane
iz Sarajeva se prijetilo ukidanjem. Za to vrijeme Hrvati su
pokušavali ponovno postati autonomni politički subjekt,
skrenuti pozornost na svoju poziciju unutar dvoentitetske
BiH i iz “drugog plana” ponovno uskočiti u “prvi plan”. Vrhunac negiranja hrvatskog pitanja i dekonstitucionalizacije
Hrvata u BiH dogodio se 2000. godine kada je OESS promijenio izborna pravila i omogućio Bošnjacima da mogu glasovati za hrvatske kandidate. Te promjene Izbornog zakona
i postizborni inženjering 2000. dovele su na vlast takozvanu
Alijansu za promjene. Kao reakcija na Alijansu uslijedio je
pokušaj uspostave Hrvatske samouprave 2001. godine. Taj
pokušaj je propao iz više razloga. Kao prvo, kadrovi koji su
ga pokrenuli i provodili, po više kriterija, nisu bili dorasli
tom zadatku. I kao drugo, ukupna društveno-politička situacija u BiH i međunarodnoj zajednici (OHR) nije bila zrela
i spremna prihvatiti takav oblik rješavanja hrvatskog pitanja
u BiH jer je fokus zanimanja bio, kako smo rekli, na “pripitomljavanju” RS-a i jačanju pozicije države. Kako je RS bio
puno tvrđi orah išlo se najprije na slamanje najslabije nacionalne komponente. Samouprava je brutalno ukinuta, a hrvatsko pitanje za neko vrijeme stavljeno u “treći plan”. Za to
vrijeme Sarajevo i Banja Luka su pod pritiskom OHR sve
manje prijetili jedno drugom, a sve više surađivali i prihvaćali kompromisna rješenja. Hrvati u to vrijeme nisu bili ni
“dio problema”, pa tako ni “dio rješenja”. Ukupna društveno-politička situacija se pogoršala padom takozvanog
“travanjskog paketa”. Uvjetno kazano, Bošnjaci ga nisu prihvatili jer su procijenili da bi on mogao značiti naknadnu
legalizaciju i legitimizaciju RS-a, odnosno, minimalizirati
mogućnosti da jednog dana ipak dođe do ukidanja, ili barem postepenog demontiranja i razvlašćivanja RS-a. Na više
ili manje eksplicitno izrečenom obećanju da može ukinuti
ili barem bitno oslabiti RS, te na račun toga ojačati državu
baziranu na unitarno-građanskom načelu s Bošnjacima kao
temeljnim narodom, Haris Silajdžić i njegova SBiH nakon
izbora 2006. postali su vodeća bošnjačko-bosanska politička
opcija. Isto tako uvjetno kazano, Hrvati su odbili “travanjski paket” jer su procijenili da on cementira dvoentitetsko
uređenje koje vodi potpunoj marginalizaciji Hrvata i na državnoj razini, i u FBiH koja je zamišljena i napravljena kao
bošnjačko-hrvatski entitet, a u praksi se, osobito nakon promjena izbornog zakona iz 2000. godine, sve više pokazivala
kao bošnjačko-bosanski entitet. Na više ili manje eksplicitno
izrečenom obećanju da može izboriti federalnu jedinicu s
hrvatskom većinom, takozvani Treći entitet, HDZ 1990 je
nakon izbora 2006. godine postao vodeća hrvatska stranka.
Srbi su, uvjetno kazano, obaranje “travanjskog paketa” od
strane Bošnjaka i Hrvata iskoristili za radikalizaciju vlastite
pozicije u BiH, te kao povod za dodatno jačanje pozicije RSa do te mjere da se ponovno počelo prijetiti odcjepljenjem
i vraćanjem na RS svih izvornih daytonskih ovlasti koje su
u međuvremenu prenesene na razinu države. I Silajdžić, i
njegova SBiH, i HDZ 1990 su izgubili izbore 2010. jer nisu
uspjeli ispuniti obećanja iz 2006. godine. SDP je 2010. dobio većinu bošnjačko-bosanskih glasova jer je više ili manje
izravno nagovijestio da oni mogu napraviti ono što je Silaj-
92
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
džić obećao a nije ispunio. Razočarani nacionalnom politikom HDZ-a 1990 hrvatski birači ponovno su povjerenje
ukazali HDZ-u BiH koji u javnosti sve češće izlazio s idejom
o potrebi formiranja jedne ili više federalnih jedinica s hrvatskom većinom.
Velikosrpski i velikobošnjački nacionalizmi
između odcjepljenja i ukidanja RS-a
U posljednjih nekoliko godina svim stranama u BiH, uključujući i međunarodnu zajednicu, postaje sve jasnije da su
prijetnje i odcjepljenjem i ukidanjem u ovakvim okolnostima
neizvodive. Nema ukidanja RS-a, i nema mijenjanja međunarodno priznatih granica BiH – to je vrlo jasan i kategoričan stav međunarodne zajednice, a sve više i “realnost” koju
prihvaćaju i Banja Luka i Sarajevo. Time je fokus političkih
pitanja vraćen u okvire pregovora o tome kako urediti i organizirati državu tako da ima legitimitet kod sva tri naroda i
većine svojih građana, te kako je napraviti funkcionalnijom i
efikasnijom u provođenju reformi koje bi zemlju trebale pridružiti kako se to voli kazati “euroatlantskim integracijama”.
Ipak, velikosrpski nacionalizam izražen težnjom za odcjepljenjem i dalje je na neki način aktivan. Isto kao što je
aktivan i velikobošnjački nacionalizam izražen težnjom za
ukidanjem RS-a, odnosno, entiteta kao takvih, i pretvaranjem BiH u građansko-unitarnu državu s Bošnjacima kao
temeljnim narodom bosanskohercegovačke države i buduće
državne bosanske nacije (ono “Hercegovina” bi najradije izbacili, da ostane samo Bosna, jedna i jedinstvena, s jednim
narodom jednostavnog imena Bosanci). O velikohrvatskom
nacionalizmu ne može biti ni govora, jer Hrvati u BiH nemaju nikakvu strukturalnu mogućnost niti politički kapacitet za realizaciju bilo kakvog velikonacionalnog plana. Republika Hrvatski ih u tom pogledu apsolutno ne podržava, a
u posljednjih desetak godina nitko iz kruga hrvatskih društveno-političkih elita u BiH nije ni spomenuo takvu mogućnost. Vrhunac dometa hrvatske nacionalne politike u BiH je
borba za ravnopravnost s druga dva naroda i političku opstojnost u BiH.
U odnosu na velikosrpski koji je krajnje eksplicitan, situacija s velikobošnjačkim nacionalizmom je mnogo složenija
jer se sve više zaogrće “građanskim plaštom” i sve ga je teže
razlikovati od autentičnih građanskih inicijativa koje, nesumnjivo je, postoje i unutar SDP-a, i u BiH općenito. U slučaju SDP-a te su opcije toliko strukturalno isprepletene da
se, u skladu s prethodnim analizama i određenjima, može
govoriti o politici zasnovanoj na (veliko)bošnjačkoj izbornoj bazi, (veliko)bosanskoj političkoj nadgradnji i
(veliko)građanskoj ideološkoj fasadi. Dodatni problem s
velikobošnjačkim nacionalizmom je što on djeluje na više
razina, i u više različitih etapa. Jedna razina je slabljenje RS-a
(i po mogućnosti ukidanje) i jačanje velikobošnjačke pozicije
kroz jačanje države krojene po mjeri “temeljnog naroda”, a
druga razina je uspostavljanje dominacije nad FBiH kroz sla-
Politološka razmatranja
bljenje utjecaja županija/kantona i potpuno političko marginaliziranja Hrvata. Takozvani plan A i plan B, kako sam to i
opisao u tekstu Treći entitet – uvod u podjelu ili stabilizaciju
države objavljenom u Statusu broj 12 iz 2007. godine. Plan
A je, kao prva faza, ovladavanje FBiH, a plan B je, kao druga
faza, ukidanje RS-a i ovladavanje cjelokupnom BiH. Stoga,
nije ni malo slučajno da je Zlatko Lagumdžija nakon izbora
dao izjavu u kojoj je rekao da će SDP najprije srediti stanje u
FBiH (napravit će od nje Zapadnu Njemačku), a nakon toga
će se ići na ukidanje RS-a i njezinu reintegraciju (kao što je
bio slučaj s Istočnom Njemačkom) u jedinstvenu i cjelovitu
unitarno-građansku BiH.
takvu 2+2+2 koaliciju time će jasno pokazati da uvažavaju i
nacionalnu i političku složenost ove zemlje, te da legitimne
predstavnike srpskog i hrvatskog naroda u BiH prihvaćaju
kao partnere s kojima će pokušati riješiti najbolnija, ali za
dugoročni prosperitet BiH daleko najvažnija pitanja: institucionalno rješavanje nacionalne jednakopravnosti, pitanje
administrativno-teritorijalnog ustroja BiH, odnosno, pitanje novog Ustava koji bi imao legitimitet parlamentarne
potvrde, odnosno legitimitet većinske izborne volje sva tri
konstitutivna naroda, “ostalih” i građana ove države.
Razlozi za kakav takav optimizam
Ukoliko blok SDP-SDA pokuša koalicijsku vladu, bilo na
razini države, bilo na razini FBiH, napraviti bez blokova
SNSD-SDS i HDZBIH-HDZ1990 time će jasno pokazati da
ne poštuje izbornu volju srpskog i hrvatskog naroda u BiH,
da Srbima i Hrvatima pokušava ukinuti pravo na nacionalni
identitet i nacionalno samoodređenje, te da će po svaku cijenu nastojati realizirati bošnjačko-bosansko-građansku opciju, odnosno, unitarno-građanski model s Bošnjacima kao
nukleusom i temeljom nove bosanske nacije. Uz to što je
takva opcija bazirana na antidemokratskim i šovinističkim
elementima, ona je i po trenutno važećem Ustavu nelegitimna, a time i protuustavna, odnosno, nezakonita. Pored
toga, sigurno ne bi naišla na odobravanje međunarodne zajednice, i drastično bi narušila međunacionalno povjerenje
u BiH. Isto tako, naišla bi na snažnu političku blokadu na
razini RS-a, te županija i općina s hrvatskom većinom, isto
kao i na razini parlamentarnog i federalnog Doma naroda,
te snažno zahlađivanje odnosa sa susjednim državama Srbijom i Hrvatskom.
Sigurno se neki čitatelji već pitaju što je u svemu tome dobro, i na čemu se temelji optimizam iznesen na početku
ovoga poglavlja, kada je očito da se ni velikosrpski, ni velikobošnjački plan ne mogu ostvariti mirnim i demokratskim putem. Pa, između ostalog, upravo i na toj činjenici.
Naime, na unutarnjem planu, ni unutar pojedinih nacija,
ni promatrajući društvo u cjelini, nema bitne podrške ratnom modelu rješavanja problema (prijetnje ratom, kada se i
dogode, dolaze u pravilu s bošnjačko-bosansko-građanskih
pozicija). I što je još važnije, bez obzira na sve manjkavosti koje pokazuje, međunarodna zajednica bi takve pokušaje najoštrije osudila i spriječila njihovu eskalaciju. Dakle, u
ovakvim međunarodnim okolnostima, prijetnje ratom kao
argument u pregovorima definitivno otpadaju. Isto kao što,
sve više, kao argument otpadaju i prijetnje odcjepljenjem ili
ukidanjem RS-a. Slijedeći razlog za optimizam je svojevrsni
zamor međunarodne zajednice kada je BiH u pitanju, smanjivanje utjecaja OHR-a, i sve jača svijest u međunarodnim
krugovima da su za BiH moguća i pogodna samo ona rješenja o kojima se dogovore domaći politički predstavnici.
Napokon je sazrela spoznaja da nakon izbora 2010. treba
formirati široku političku koaliciju koja i na entitetskim i na
državnoj razini ima kapacitet provesti bitne reforme, pa i reformu Ustava. Nedugo nakon izbora počelo se nazirati da ta
koalicija može biti sastavljena od političkih blokova (SNSDSDS + HDZBIH-HDZ1990 + SDP-SDA) koji imaju puni
legitimitet predstavljati sva tri konstitutivna naroda, odnosno sve tri dominantne političke pozicije: srpsku, hrvatsku i
bošnjačko-bosansko-građansku.
Najveću odgovornost za formiranje takve koalicije ima bošnjačko-bosansko-građanski blok (SDP-SDA) jer zbog brojnosti svoje izborne baze, unutar potencijalne koalicije ima
najveći broj zastupnika. U FBiH blok SDP-SDA može samostalno formirati vlast. Čelnici druga dva bloka višekratno
su izrazili spremnost sudjelovati u takvoj koalicijskoj vlasti
i pokušati kroz parlamente i vlade, dakle, legalnim i legitimnim demokratskim procedurama, reformirati BiH i učiniti
je funkcionalnijom, efikasnijom i što više prihvatljivom svim
njezinim narodima i građanima. Odluka je dakle na bošnjačko-bosansko-građanskom bloku SDP-SDA. Ako uđu u
Nastavak postizbornih manipulacija
Takav potez bi, također, doveo do radikalizacije hrvatske politike i raznih oblika građanskog neposluha. RS bi to iskoristila kao dokaz nemogućnosti bilo kakvog suživota s Bošnjacima, za jačanje i unutarnje i međunarodne pozicije RS-a, te
bi ponovno bila masovno aktualizirana priča o referendumu
i odcjepljenju. Takav scenarij, u svakom slučaju, išao bi na
ruku velikosrpskom nacionalizmu u BiH. U konačnici bi se
pokazao najpogubnijim za bošnjačko-bosansko-građanski
blok i doveo bi u pitanje smisao daljnjeg postojanja BiH kao
državne zajednice. No, takva opcija dvostrukog zaobilaženja srpskog i hrvatskog bloka (i na razini države, i na razini
FBiH), u ovakvim okolnostima je vrlo malo vjerojatna iz najmanje dva razloga. Prvi je stranačka struktura Parlamenta
BiH. Sve kada bi SDP-SDA svim silama pokušale složiti
parlamentarnu većinu bez blokova SNSD-SDS i HDZBiHHDZ1990, vrlo su mali izgledi da bi u tome i uspjeli. Drugi
je činjenica da su i bošnjačke i velikobošnjačke elite svjesne
da bi to bilo pogubno za njihove interese i da bi time zapravo ojačali velikosrpsku poziciju u BiH. S obzirom da ne
funkcionira na demokratskim načelima i racionalnim procjenama, bosansko-građanska sastavnica njihove koalicije bi
se možda i odlučila na takav korak, ali, bez (veliko)bošnjačke
podrške taj poduhvat bi imao tragikomičan ishod za one koji
bi ga pokrenuli.
status, broj 15, proljeće 2011.
93
Politološka razmatranja
Realna opasnost krije se u pokušaju realizacije velikobošnjačkog plana A: potpuno preuzimanje kontrole nad FBIH
i potpuno političko marginaliziranje Hrvata u FBiH, odnosno, pretvaranje FBiH u bošnjačko-bosansko-građanski
entitet. Kako bi zamaskirali svoje prave namjere, moguće
je da dođe do određenih pregrupiranja i proširenja unutar
bošnjačko-bosansko-građanskog bloka. Na primjer, da SDP
ne uđe u vlast na razini BiH (a da kao bošnjački elementi u
vlast uđu SDA, SBB ili SBiH), a da na razini FBiH SDP čini
okosnicu vlasti i složi vladajuću koaliciju bez bloka HDZBiH-HDZ1990, odnosno da napravi neku novu Alijansu po
uzoru na onu iz 2000. godine. I to je upravo onaj plan koji je
Lagumdžija najavio kao pretvaranje FBiH u “Zapadnu Njemačku”. SDP bi takvu ulogu pokušao opravdati pričom da ne
želi sudjelovati u matematičkim nego u programskim koalicijama, a s obzirom da na razini države nisu mogli složiti
takvu koaliciju, odlučili su ne sudjelovati u vlasti na državnoj razini, te, na razini FBiH, zahvaljujući najvećem broju
mandata, složiti svoju takozvanu programsku koaliciju bez
bloka HDZBiH-HDZ1990. Računajući pri tom da se Srbi
neće na to previše buniti jer im je ostavljena pozicija u RSu i prepuštena državna razina, a da Hrvati u FBiH nemaju
političku snagu dostatnu za oduprijeti se takvom modelu.
Glavna prepreka tome planu je načelno i dosljedno partnerstvo između srpskog i hrvatskog bloka. Ukoliko srpsko-hrvatski blok (SNSD-SDS-HDZBiH-HDZ1990) odnose na državnoj razini bude uvjetovao odnosima na razini FBiH, velikobošnjački plan A, odnosno, “Lagumdžijinu programsku
koaliciju”, odnosno, novu Alijansu na razini FBiH neće biti
moguće realizirati.
Razlog zbog kojeg bi srpski blok SNSD-SDS pristao na pomoć hrvatskom bloku HDZBiH-HDZ1990, mogućnost je
da u određenoj fazi velikobošnjački plan A pređe u plan B
i usmjeri svoje aktivnosti prema slabljenju i ukidanju RS-a.
Moguće je, također, da SDS kao ekstremnije krilo srpskog
bloka u ovakvom scenariju prepozna mogućnost postepene
realizacije velikosrpske opcije kroz (prešutnu) nagodbu o labavoj konfederaciji s Bošnjacima i “ostalima” u stilu: “Nama
RS, vama FBiH i pomalo neka svatko ide svojim putom”.
Kada imamo u vidu prethodni stav biva jasnije zašto su iz
SDS-a nekoliko puta poručivali da se oni izričito protive uspostavi “trećeg entiteta” i da se ne žele miješati u odnose u
FBiH. Kao što biva jasnije i zašto je SDP svim silama pokušavao napraviti koalicijski dogovor sa SDS-om. Dogovor
između SDP-a i SDS-a nije postignut, ali i dalje postoji određeno preklapanje njihovih interesa.
Labava srpsko-bošnjačka konfederacija
No, ako se malo bolje razmotre sve mogućnosti, vidjet ćemo
da opcija labave srpsko-bošnjačke konfederacije može
biti opasna i za jedne i za druge, i za velikosrpsku i za velikobošnjačku politiku. U tom slučaju, Hrvati bi najvjerojatnije na svim razinama pružali žestok otpor, u prvom redu
politici koja ih u FBiH želi potpuno marginalizirati, između
94
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
ostalog i kroz razne oblike građanskog i političkog neposluha i pokušaje internacionalizacije svoje pozicije. Imajući
u vidu preglasavanje za člana Predsjedništva, dodatno marginaliziranje Hrvata u FBiH kroz protuustavno isključivanje iz vlasti hrvatskih predstavnika koji imaju 85% izborni
legitimitet, bilo bi previše čak i za poslovično suzdržanu i
“građanski” nastrojenu međunarodnu zajednicu. Osim toga
Hrvati bi svoju poziciju pokušali popraviti jačanjem županija i njihovim međusobnim povezivanjem: blok HDZBIHHDZ1990 imat će vlast u svim županijama i općinama s hrvatskom većinom – bude li izbačen iz vlasti na državnoj i
federalnoj razini vjerojatno će pokušati što više bojkotirati i
sabotirati rad parlamenata i Domova naroda, uvezati sva područja na kojima ima vlast i onda nastojati politički djelovati
s te razine. Time bi došlo do definitivnog “razgraničenja” na
terenu između Hrvata i Bošnjaka-Bosanaca-Građana – i to
samo na području FBiH, bez zadiranja u RS. Logičan slijed
takvog razvoja događaja bilo bi osnivanje saveza županija i
općina s hrvatskom većinom u BiH, odnosno, sazivanje novog Hrvatskog narodnog sabora koji bi proglasio neku novu
Hrvatsku samoupravu u BiH. Zbog teškog kršenja hrvatskih
kolektivnih prava (preglasavanje u slučaju Komšić, izbacivanje iz vlasti legitimnih hrvatskih predstavnika na državnoj i
federalnoj razini), kao i spomenutog zamora neuspjelim reformama i iskustvom propasti prve Alijanse međunarodna
zajednica bi s puno većim simpatijama gledala na novu Hrvatsku samoupravu nego na onu iz 2001. I pragmatična kakva već jeste, nakon nekog vremena bi vjerojatno priznala
stanje na terenu.
Velikosrpska politika labave konfederacije s Bošnjacima vjerojatno na početku ne bi podržavala tu Samoupravu jer bi
se bojala da bi bošnjačko-bosansko-građanski blok određeni
“gubitak vlasti” na federalnoj razini nastojao nadoknaditi na
državnoj razini. Pored toga, u slučaju uspostave Hrvatske
samouprave, odnosno, federalne jedinice s hrvatskom većinom RS bi izgubio ekskluzivitet koji sada ima. U slučaju
nastanka tri entiteta sasvim bi logično bilo očekivati da ti
entiteti, ili federalne jedinice imaju isti institucionalni status
– u odnosu prema državnoj razini, u međusobnim odnosima, te u unutarentiteskim standardima zaštite nacionalnih i građanskih prava. Sve bi to smanjilo vjerojatnost da RS
ostane isključivo srpski entitet, i da se jednom u budućnosti
ipak odvoji i proglasi samostalnost. Stoga bi eventualna podrška federalnoj jedinici s hrvatskom većinom bila veliki test
za (veliko)srpsku politiku. Ukoliko podrške bude, to bi bio
znak da je srpska politika na načelima etnopravde spremna
sudjelovati u traženju rješenja za opstanak i prosperitet BiH
sa RS-om kao njezinim sastavnim dijelom. Ukoliko podrška
izostane, bio bi to signal da svoju budućnost vide u labavoj
konfederaciji s bošnjačko-bosansko-građanskim blokom, i
samo čekaju pogodan trenutak za definitivno razdvajanje i
osamostaljenje.
U odnosu prema labavoj konfederaciji i velikobošnjačka politika je u velikoj nedoumici. Ukoliko (prešutno) pristanu na
nju, svjesni su da bi to moglo dovesti do potpune disolucije
Politološka razmatranja
države, i da bi bez zaštite državnog okvira Bosne i Hercegovine njihov “entitet” bio u vrlo teškoj situaciji i vrlo nepovoljnom okruženju. Mala je vjerojatnost da bi se velikobošnjačka opcija mogla odlučiti na tako radikalne stavove koji bi
u konačnici upravo za bošnjačke nacionalne interese mogli
ispasti najpogubniji. Osim toga, čim bi postalo očito čemu ta
politika “odustajanja od državne razine” u labavoj konfederaciji vodi, vrlo je vjerojatno da bi potpuno izgubila podršku
bošnjačko-bosansko-građanskog bloka, odnosno, nacionalne bošnjačke politike. Stoga bi bošnjački nacionalni interes trebao biti ukidanje tog modela labave konfederacije,
ili pak, prelazak s konfederalnog dvoentitetskog modela
na troentitetski federalni model. U višeentitetskom federalnom modelu i institucionalne i emocionalne veze između
države i njezinih federalnih jedinica mnogo su jače nego što
je to slučaj kod konfederalnog modela, koji je zapravo neka
vrsta saveza državnih jedinica. Stoga bi federalni model, u
odnosu na postojeće dvoentitesko konfederalno uređenje,
značio slabljenje pozicije entiteta i jačanje pozicije države.
Država bi tako postala politički okvir koji bi sve tri strane
doživljavale kao mehanizam artikulacije, zaštite i promocije
vlastitih nacionalnih interesa. Na tom temelju bi onda mogla
početi i izgradnja zajedničkog i jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva i neke vrste političko-državnog nadnacionalnog jedinstva. A u tome bi i bošnjačka politika mogla
prepoznati svoj interes, ukoliko odustane od velikobošnjačkih pretenzija prema BiH kao nacionalnoj državi Bošnjaka,
ili pak, unitarno-građanskoj državi u kojoj će postojeće nacije biti zamijenjene “bosanskom nacijom”.
Situacija u kojoj bi velikobošnjačka politika realizirala plan
A, ne bi išla u prilog (veliko)srpskoj politici. Logično je pretpostaviti da će velikobošnjačka politika iz plana A, ukoliko
dođe do njegove uspješne realizacije, morati prijeći u plan
B, odnosno, da će nakon “preuzimanja” FBiH prijeći na pokušaje dekonstruiranja i “preuzimanje” RS-a. U tom slučaju,
normalno funkcioniranje RS-a bilo bi u značajnoj mjeri
ometano. Analogno tome, RS bi na sve načine ometala normalno funkcioniranje države i osporavala sve njezine ingerencije. Takvo stanje poticalo bi radikalizaciju stanja i unutar RS-a, i unutar bošnjačko-bosansko-građanske FBiH. U
RS-u bi u prvi plan izbile velikosrpske ideja koje tvrde da
je suživot unutar BiH nemoguć i da treba ići na odcjepljenje bez obzira na posljedice, a u FBiH bi dominirali velikobošnjački stavovi da treba ići na ukidanje RS-a bez obzira
na posljedice. No i jedno i drugo, i odcjepljenje i ukidanje,
kao što smo već rekli, u ovakvim međunarodnim okolnostima nemaju velikih izgleda. Takva situacija, zasigurno bi
reaktivirala i dodatno radikalizirala Hrvate koji bi u takvom
stanju međusobnih blokada između srpskog i bošnjačkobosansko-građanskog bloka (RS nasuprot FBiH) vidjeli mogućnost da i oni ponovno postanu “dio problema” a time i
“dio rješenja” bosanskohercegovačke državne zajednice. A
time bi, zapravo, svi skupa (i srpski blok, i hrvatski blok, i
bošnjačko-bosansko-građanski blok, i država BiH u cjelini)
opisali jedan krug i strukturno-politički došli na poziciju na
kojoj se i danas nalazimo. Razlika bi bila samo u tome što bi
ekonomska, moralna, društvena i politička situacija u sva tri
bloka, i državi općenito tada bila mnogo lošija i teža nego
što je to danas. I time bi opet, nakon godina međusobnog
mrcvarenja i rastakanja ionako slabe supstance koja čini
bosanskohercegovačko društvo i državu, ta tri bloka i njihovi predstavnici morali sjesti za stol i dogovoriti neku novu
1+1+1, ili u demokratskijoj varijanti 2+2+2 koaliciju.
ZAVNOBIH i Ustav kao okviri rješenja
Sva prethodna razmatranja idu u prilog tvrdnji da je BiH formula koju je moguće riješiti samo na dva načina: ili svi (konstitutivni narodi – politički blokovi) gube, ili svi dobivaju.
Ili kako je to još davno formulirano na ZAVNOBIH-u: BiH
nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska/bošnjačka, nego
i srpska, i hrvatska, i muslimanska/bošnjačka. Mnogo
problema u BiH nastaje upravo zbog pogrešnog razumijevanja ili zlonamjernog tumačenja ove, današnjim politološkim
jezikom bi rekli, tipične konsocijacijske formule (1+1+1).
Naime, ta deklaracija-formula isključuje mogućnost da bilo
koja od pobrojanih strana prisvoji sebi cijelu BiH i ostalima
nametne svoje viđenje i uređenje BiH. To je, izgleda, najmanje jasno onima koji se na ZAVNOBIH najviše i pozivaju:
Bošnjacima, odnosno, bošnjačko-bosansko-građanskom
bloku, odnosno, SDP-u. Također, ta deklaracija-formula
nigdje ne kaže da je BiH bosanska i hercegovačka, odnosno
da pripada Bosancima i Hercegovcima, a kamoli da pripada
SAMO Bosancima, ili samo građanima. Ta deklaracija-formula tvrdi da je BiH sastavljena od tri komponente: hrvatske, srpske i bošnjačke. Isto kaže i trenutno važeći Ustav BiH
u svojoj preambuli: Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995.
godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u
zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim
utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”. Dakle, kao što se u
preambuli Ustava može pročitati, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su
poimenice navedeni kao konstitutivni elementi, utemeljitelji ove države. Stoga je BiH država oslonjena na tri temelja,
sastavljena od tri međusobno različite narodne komponente
povezane zajedničkim državnim okvirom. Ako na bilo koji
način osporimo ili ukinemo bilo koju od te tri komponente,
ili, ako od tih komponenti nasilno pravimo jednu hibridnu
vrstu, time ukidamo i BiH na ZAVNOBIH-konsocijacijskim
načelima, i kršimo temeljnu odredbu postojećeg Ustava.
Državni antifašizam nekada i sada
Negiranje ZAVNOBIH-a i preambule Ustava na različite
načine događa se upravo od onih koji se najviše pozivaju
na ZAVNOBIH, Ustav i zakone i koji su datum zasjedanja
ZAVNOBIH-a proglasili kao Dan državnosti BiH. A u tom
pozivanju, umjesto da naglašavaju ono što je za današnju
situaciju najprikladnije u ZAVNOBIH-u, a to su njegovi
konsocijacijski elementi i potencijali, pozivatelji naglašavaju antifašistički karakter ZAVNOBIH-a, i nastoje po-
status, broj 15, proljeće 2011.
95
Politološka razmatranja
vijesni antifašizam promovirati ne samo kao temelj bosanskohercegovačke državnosti, nego i kao osnovni ideološko-politički sadržaj državnosti suvremene Bosne i
Hercegovine. Uz dužno poštovanje prema antifašizmu, takvo učitavanje prošlosti u sadašnjost je, iz više razloga, ne
samo povijesno-politički pogrešno i neupotrebljivo, nego i
štetno i opasno po BiH, sve njezine narode i građane, kao i
po sam antifašizam. Povijesni antifašizam je naime, zajedno
s komunizmom i procesom stvaranja Federativne Narodne
Republike Jugoslavije, kasnije SFRJ, bio povijesno-politički
kontekst ili okvir za nastanak BiH kao jedne od republika
bivše Jugoslavije. Ali, to nikako nije bio osnovni sadržaj, nije
bio temelj, nije bio konstitutivni element BH posebnosti u
okviru SFRJ (i ostale republike, i Jugoslavija u cjelini nastale
su u tom istom antifašističkom okviru – ako je to bio jedini
uvjet nije trebalo praviti šest republika), niti kasnije BH državnosti. Ili ipak jest? Odgovor na prethodno pitanje iznimno je važan i za sadašnjost i budućnost BiH. Naime, završetkom Drugog svjetskog rata i kapitulacijom Njemačke
i njezinih saveznika, odnosno nestankom fašističkih i nacističkih režima i država s međunarodne političke pozornice,
nestala je i potreba za “antifašističkim državama” i “antifašističkim koalicijama”. Antifašizam je postao povijesno, kulturno, političko i ideološko naslijeđe koje baštine, njeguju i
promoviraju sve europske države i sve liberalno-demokratske države u svijetu. Povijesni antifašizam je jedan od elemenata njihovog državnog suvereniteta, ali ni u kom slučaju
nije jedini, niti osnovni. Pored toga, imali smo i situaciju da
su određene antifašističke zemlje bile izrazito antikomunističke i demokratske, dok su druge antifašističke zemlje bile
izrazito antidemokratske i totalitarno-komunističke. I jedne
i druge su baštinile povijesni antifašizam. Čak što više, povijesno najfašističkije i najnacističkije države Europe, Italija
i Njemačka, danas su među vodećim svjetskim liberalnim
demokracijama. Antifašizam u svim svojim pojavnim oblicima u jednoj zajednici nije jedini, a vrlo često niti glavni
konstitutivni element političke posebnosti te zajednice. Da
jeste, onda bi te zajednice nestankom povijesno-državnog
fašizma i same morale nestati, ili bi morale pronaći nove
oblike i sadržaje vlastite političke posebnosti i suverenosti.
U svakom slučaju legitimnost tih režima i država, nestankom povijesno-državnog fašizma, morala bi biti utemeljena
ili na nekoj drugoj državnoj ideologiji (kao što je bio slučaj u
komunističkim režimima, uključujući SFRJ), ili na slobodno
izraženoj ili potvrđenoj volji naroda/građana da žele utemeljiti posebnu državnu zajednicu i živjeti u njoj (kao što je to
bio i jeste slučaj u svim liberalno-demokratskim državama
zapadnoga tipa).
Kakvi smo mi antifašisti ako nema
fašista protiv kojih se borimo
Da određeni načini mišljenja i ponašanja iz vremena Drugog
svjetskog rata, kao ni oni iz razdoblja SFRJ, još nisu nadvladani, govori i činjenica da je javni i politički prostor u BiH
preplavljen ideološko-političkim etiketama iz tih razdoblja.
96
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Najbolji primjer za to je već spomenuti antifašizam, odnosno, korištenje deklarativnog antifašizma kao sredstva za
obračun s političkim neistomišljenicima. U tome naročito
prednjače pripadnici takozvane građanske opcije koji koriste
svaku moguću prigodu istaknuti svoje antifašističko opredjeljenje. U tome ne bi bilo ništa sporno kada pri tom ne bi
koristili i totalitarne jugo-komunističke obrasce ponašanja
prema političkim neistomišljenicima, odnosno, političkim
protivnicima, jer u takvom ideološko-mentalnom sklopu
svatko to se ne slaže s njihovim mišljenjima i političkim stavovima biva proglašen neprijateljem. I to ne bilo kakvim neprijateljem, nego onim najgore vrste, neprijateljem prema
kojemu je dopušteno upotrijebiti sva raspoloživa sredstva.
Neprijateljem koji, po uzoru na svoje ideološke prethodnike
iz doba titoizma, ima status gotovo pa “nečovjeka”. Ekstremni antinacionalisti, antifašisti, građani i patriote tog
“nečovjeka”, ovisno o situaciji, nazivaju nacionalistom,
agresorom, kvislingom, a najčešće fašistom – samo zato
jer se taj “nečovjek” ne slaže s njihovom vizijom BiH kao
unitarno-građanske države, i zalaže se za konsocijacijske i
federalističke modele uređenja. Pri tom im neprijatelji nisu
samo pojedinci i pojedine skupine, nego i cijeli narodi, ili
barem regije. Pojednostavljeno kazano, kao baštinicima titoizma i jugoslavenskog antifašizma sebi su dodijelili ulogu
građana-partizana, a političkim neistomišljenicima ulogu
nacionalista-ustaša ili nacionalista-četnika, ovisno iz kojeg
naroda dolaze. S tim da je zajednički nazivnik i nacionalistima i ustašama i četnicima to da su agresori i fašisti. Pri
tom, tim istim gorljivim antifašistima ne smeta kada njihova
Partija najavi koaliciju sa strankom koja od osnutka otvoreno koketira s ustaškim i nacističkim naslijeđem (HSPBiH).
Ne smeta jer se to trenutno uklapa u njihove planove o unitarno-građanskoj BiH. Nacionalisti, ustaše i fašisti su oni
drugi koji se protive takvom modelu uređenja.
BiH kao Jugoslavija u malom
Stavljanje u prvi plan činjenice da je suverenost i državnost
BiH nastala na temeljima antifašizma, može značiti i to da
prije pojave povijesnog antifašizma nije bilo elemenata BH
državnosti i suverenosti, te da je silaskom povijesnog, državnog fašizma s međunarodne političke pozornice trebalo nestati i povijesnog, državnog antifašizma i država koje su na
njemu temeljile svoj suverenitet. Takve kvalifikacije su, po
državnost BiH, tim više opasne ako im se doda i druga bitna
dimenzija povijesnog konteksta u kojem se dogodio ZAVNOBIH, a to su državni komunizam i Jugoslavija. Naime,
kao što svi znamo, u međuvremenu je nestalo i državnog komunizma i Jugoslavije. Svi znamo, ali neki od nas se izgleda
s time ne mogu i ne žele pomiriti. Da je taj kontekst bio izuzetno važan, čak za konstituiranje BH posebnosti u okvirima jugoslavenske komunističke federacije puno važniji od
deklariranog antifašizma, govori i činjenica da je zastava
SRBiH bila kombinacija zastava KPJ i SFRJ – na crvenoj
komunističkoj podlozi u gornjem lijevom kutu nalazila se
umanjena zastava SFRJ (otud, između ostalog, i sintagma da
Politološka razmatranja
je BiH “Jugoslavija u malom”). Kada još k tome dodamo
povijesno potvrđene činjenice da je utemeljenje SRBiH velikim dijelom bilo izraz volje i želje (veliko)srpskih i jugoslavenskih komunista da stvaranjem BiH onemoguće stvaranje
neke buduće hrvatske države, te da cjelokupna BiH prijeđe
u sferu srpskog, odnosno jugoslavenskog utjecaja. To su između ostalog namjeravali postići i time što bi Muslimane
amnestirali od fašizma i lojalnosti NDH, očekujući da će
zbog te amnestije prijeći na “srpsko-jugoslavensku stranu”
i time utvrditi BiH kao zonu utjecaja srpsko-jugoslavenske
politike. Kako bi se bolje razumjele prethodno navedene
tvrdnje treba ih staviti u kontekst činjenica da je za vrijeme
Drugog svjetskog rata cjelokupno područje današnje BiH
bilo u sastavu takozvane NDH, da su tadašnji Muslimani
masovno bili uključeni i u strukture vlasti i u vojne postrojbe
NDH, te da je endehazijski režim Muslimane smatrao “cvijećem hrvatskog naroda”.
(Veliko)građanska nadgradnja
nasuprot Ustavu i ZAVNOBIH-u
Kada se sve navedeno uzme u obzir, doista je čudno kako današnji zagovaratelji ZAVNOBIH-a ističu njegov antifašizam
i komunizam, a u isto vrijeme negiraju ono što i danas može
i treba biti jedan od osnovnih temelja suvremene bosanskohercegovačke državnosti: višenacionalni sastav BiH izražen
i potvrđen formulom da je BiH i srpska, i muslimanska, i hrvatska, odnosno, negiraju golemi konsocijacijski i federalistički potencijal koji ta formula sadrži. Ili možda i nije čudno,
ako poznajemo prevladavajuću ideološko-političku i nacionalnu strukturu tog komunističko-antifašističkog bloka:
(veliko)bošnjačka izborna baza, (veliko)bosanska politička nadgradnja i (veliko)građanska ideološka fasada sa
socijaldemokratskom dekoracijom izvana i komunističkotitoističkim stilskim namještajem iznutra. Upravo tim komunističko-titoističkim naslijeđem može se jednim dijelom
objasniti zašto bošnjačko-bosansko-građanski blok prešućuje, negira i u praksi osporava višenacionalni, konsocijacijski potencijal ZAVNOBIH-a koji može biti snažan izvor legitimiteta i identiteta, i za sadašnju BiH i sve njezine narode
(i građane). Ukoliko takozvanu (veliko)bošnjačku bazu odvojimo, te (veliko)bosansku nadgradnju i (veliko)građansku
fasadu promatramo kao zaseban blok (SDP u užem, stranačko-političko-ideološkom smislu) možemo kazati da se
taj bosansko-građanski blok sastoji od komunističko-titoističko-antifašističke baze i socijaldemokratske nadgradnje.
O čemu se zapravo radi, najbolje se može vidjeti na odnosu
SDP-a prema pojmu i praksi izbornog legitimiteta. O tome
smo već govorili u prethodnim poglavljima ovoga teksta,
stoga ćemo ovdje iznijeti samo zaključak da se SDP BiH ponaša ne samo kao formalno-pravni nasljednik Saveza komunista Jugoslavije, nego i kao sadržajno-ideološki nasljednik
koji umjesto poštivanja legitimiteta stečenog na izborima želi
uvesti kategoriju ideološko-partijskog legitimiteta. Tom
logikom “SDP-ov Hrvat patriota” koji dobije 1,5% glasova
hrvatskog biračkog tijela je legitimniji hrvatski predstavnik
nego “etnonacionalistički Hrvat iz antibosanskog HDZ-a”
koji dobije 60% glasova hrvatskog biračkog tijela. Takvo razumijevanje političkog legitimiteta, bez imalo dvojbe, mora
se okarakterizirati kao duboko antidemokratsko i totalitarističko, i tu ne pomažu nikakvi socijaldemokratski ukrasi i
građanske fraze kojima se tu istinu nastoji zamaskirati. Ono
što posebno zabrinjava kada je “fenomen SDP-a” u pitanju je
izostanak značajnije javne, intelektualne i medijske reakcije
“građana”, Bosanaca i Bošnjaka na protuustavne i antidemokratske poteze SDP-a. A morali bi reagirati jer se sve to radi
i u njihovo ime.
(Veliko)bošnjačka baza nasuprot
Ustavu i ZAVNOBIH-u
U slučaju (veliko)bošnjačke baze stvar je prilično jednostavna. Bošnjački nacionalizam u BiH spada u kategoriju
“većinskog nacionalizma”, ili “hladnog nacionalizma”. Takav nacionalizam u svim višenacionalnim državama ima
mogućnost strukturalno i strateški se povezati s državnim
aparatom i kroz mehanizme unitarno-građanske države
ostvarivati svoje (veliko)nacionalne interese. Stoga je – kako
smo to u nekom od prethodnih poglavlja i naveli – određenje da je SDP bošnjačko-bosansko-građanska stranka,
analitički opravdano zamijeniti određenjem da je SDP
(veliko)bošnjačka stranka. Zbog spomenute mogućnosti korištenja države u vlastite (veliko)nacionalne svrhe “većinski
nacionalizam” u pravilu nastupa s lažnih građansko-nadnacionalnih pozicija, zagovara “odustajanje od nacionalizma” i
koristi antinacionalističku retoriku. Dok, s druge strane, takozvani “manjinski, ili vrući nacionalizmi” naglašavaju svoju
nacionalnu pripadnost i posebnost, traže njezinu institucionalnu zaštitu i mogućnost da državni aparat dijelom bude
u funkciji i njihovog nacionalnog interesa. Odnos “manjinskog nacionalizma” prema državi može se sažeti u krilaticu:
koliko država uvažava moje nacionalne interese, toliko i
ja uvažavam državu. S druge strane, (veliko)bošnjački nacionalisti državu vide kao instrument ostvarivanja vlastitih
(veliko)nacionalnih interesa i ne žele je “dijeliti” s druga dva
nacionalizma. Stoga osporavaju (ili barem prešućuju) nacionalni pluralizam istaknut na ZAVNOBIH-u, te sprječavaju
realizaciju i institucionalizaciju njegovih konsocijacijskih i federalističkih potencijala. U konsocijacijsko-federalnom modelu njihov nacionalni interes je tek jedan od tri legitimna i
ravnopravna nacionalna interesa u BiH, a za razliku od toga,
u građansko-unitarnom modelu njihov (veliko)nacionalni
interes je osnovni, temeljni, ili pak krovni interes kojem
se druga dva nacionalna interesa trebaju prilagoditi i koji
trebaju slijediti. Stoga se pripadnici (veliko)bošnjačkih
elita svi odreda predstavljaju kao antinacionalisti, svoje
(veliko)bošnjačko posezanje za državom predstavljaju kao
izraz njihovog “građanstva”, “patriotizma” i “odustajanja od
nacionalizma”, a svaki zahtjev, u prvom redu hrvatskog naroda, za institucionalnom i strukturalnom jednakopravnošću proglašavaju nacionalizmom i separatizmom. Skoro da
se čovjek zapita ima li u ovoj državi – kod ovoliko “građana”
– uopće Bošnjaka, bošnjačkih stranaka i bošnjačke politike.
status, broj 15, proljeće 2011.
97
Politološka razmatranja
Umjesto zaključka
Kao što smo već rekli, sva prethodna razmatranja idu u prilog tvrdnji da je BiH formula koju je moguće riješiti samo
na dva načina: ili svi (konstitutivni narodi – politički blokovi) gube, ili svi dobivaju. Ili kako je to još davno formulirano na ZAVNOBIH-u: BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni
muslimanska/bošnjačka, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska/bošnjačka. Isto kaže i trenutno važeći Ustav BiH u
svojoj preambuli: Podsjećajući se na Osnovna načela usuglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995.
godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u
zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim
utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”. Stoga političko rješenje za BiH, i nacionalno pitanje kojega je ono dio, trebamo
tražiti u okvirima deklaracije ZAVNOBIH-a i preambule
postojećeg Ustava, a ne u odcjepljenjima, ukidanjima i
preglasavanjima.
A deklaracija i preambula jasno kažu da je ovo država tri
konstitutivna naroda i da svaki narod ima pravo na nacionalni subjektivitet. U tom kontekstu treba tražiti rješenje
i za državu, i za narode, i za “ostale”, i za “građane”. BiH je
i po ZAVNOBIH-u, i po važećem Ustavu, i po “stanju na
terenu” višenacionalna država – to je njezina temeljna politička odrednica. Nacionalno, odnosno, međunacionalno
pitanje osnovno je i najvažnije političko pitanje s kojim se
susreće svaka višenacionalna zajednica, pa tako i BiH. Pita-
98
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nje čije uspješno rješenje je pretpostavka za uspješno i demokratsko rješavanje svih ostalih bitnih političkih pitanja.
Ta višenacionalnost treba biti uređena na demokratskim načelima etnopravde: ona institucionalna prava koja ima jedan
narod moraju imati i ostala dva. Politička prava “ostalih” i
“građana” moraju biti uključena u “međunacionalno pitanje”,
isto kao što i rješenje “(među)nacionalnog pitanja” u sebi
mora sadržavati rješenje pitanja “ostalih” i “građana”. I to je
demokratski standard u svim višenacionalnim državnim zajednicama. Stoga je važno da buduću parlamentarnu većinu
i koalicijsku vlast na svim razinama na kojima je to izvodivo
čini upravo koalicija sastavljena od hrvatskog, srpskog i bošnjačko-bosansko-građanskog bloka (koalicija 2+2+2: HDZBiH-HDZ1990 + SNSD-SDS + SDP-SDA). Važno jer ta koalicija ima legitimitet predstavljati sve glavne političke skupine u zemlji: Hrvate, Srbe, Bošnjake, “Građane” i “Ostale”.
Kakvi god bili međustranački i međunacionalni odnosi jednom će se ipak morati sjesti i dogovoriti koalicijska vlast na
zavnobihovsko-ustavnom načelu i ., i ., i ., odnosno načelu
1+1+1, odnosno na demokratskijoj verziji 2+2+2. A tu mogućnost vlasti 2+2+2, uključujući “građane” i “ostale”, imamo
već danas. Pitanje je samo jesmo li svi skupa za nju spremni?
Jesmo li ju spremni podržati i dati joj priliku da u otvorenom
i demokratskom ozračju otvori sve probleme koji tište ovu
državu u cjelini, i sve njezine narode i građane ponaosob.
Ivan Vukoja (Ljubuški, 1969.), urednik Magazina za
političku kulturu i društvena pitanja STATUS.
Politološka razmatranja
Sablast nacionalne države:
kronični etnonacionalizam i
*
bosanskohercegovački izbori
Većina bošnjačkih etnopolitičkih vođa doživljava zemlju kao ekskluzivnu domovinu
svoje etničke grupe, dok ostale zajednice imaju ulogu pomoćnih konstituenata
bosanskohercegovačkog zajedništva. S druge strane, hrvatski i srpski lideri vide
zemlju kao proizvod povijesnog slučaja, a sebe dijelom većih nacionalnih tijela
i u neposrednoj blizini pripadajućih nacionalnih domovina, ili pak, vide svoje
teritorijalne oblasti u BiH kao manje verzije originalnih nacionalnih država s
tendencijom preklapanja kulturnih i političkih granica u cilju stvaranja homogenih
društveno-političkih jedinica. Minimum istovjetnosti i identiteta koji su oni spremni
priznati bh. poretku počiva na idejama konsocijacijsko-koalirajućih odnosa između
etničkih skupina i zajedničke države. Ne-nacionalističke stranke i njihovi politički
lideri i dalje su u iskušenju da vide BiH kao oblik građanske države s jedinstvenim
tijelom građana-državljana koje oni žele doživjeti na svjetovan i ne-etnički način,
ali istovremeno ne žele priznati stratešku povezanost ove vizije s većinskim
bošnjačkim etničkim diskursom, ili pak pristati na nepomirljivi pluralizam vrijednosti
i političkih vizija trenutno aktualnih u BiH
Eldar Sarajlić
Uvod
Nepristranom promatraču bilo koji postdejtonski izbori u
Bosni i Hercegovini mogu izgledati kao poligon na kojem
integrirajuće i dezintegrirajuće politike odmjeravaju snage.
Strukturalno, ovaj ugao gledanja je sličan drugim obrascima
promatranja i tumačenja suvremene BiH koji su pod utjecajem međusobno isključivih stavova. Privlačnost binarne
analize proteže se i izvan retorike bosanskohercegovačkih
* S engleskog na hrvatski prevela Tanja Majer Bokšić. Tekst izvorno objavljen kao Eldar Sarajlic, ‘Bosnian Elections: Recurring Ethnonationalisms
and the Ghost of the Nation State’, European Journal for Ethnopolitics and
Minority Rights, Vol. 9, No. 2, 2010, pp. 66-88. Tekst dostupan na: http://
www.ecmi.de/fileadmin/downloads/publications/JEMIE/2010/Sarajlic.pdf
političara, te prožima i druge stručne zajednice involvirane
u bosanskohercegovačku problematiku, od akademika i novinara do europskih birokrata. Svakih nekoliko godina, razdoblje prije općih i/ili lokalnih izbora biva obilježeno poplavom retoričkih stavova koji nastoje unaprijediti demokratsku praksu u BiH ističući prednosti koje slijede iz integracijske politike, te upozoravajući na pogubnosti dezintegracijskih politika. Pri tom se sintagme “Europska budućnost”
i “povratak u ratnu prošlost”, često koriste kao podsjetnik
biračima čime mogu rezultirati njihove glasačke aktivnosti.
O integraciji i dezintegraciji u europskom kontekstu pogledaj Thorsten
Gromes (2009) ‘The Prospect of European Integration and Conflict Transformation in Bosnia and Herzegovina’ u European Integration, Vol. 31, No.
4, str. 431-447.
status, broj 15, proljeće 2011.
99
Politološka razmatranja
pozabavili manje konstruktivističkim argumentima temeljeći svoje zaključke na povijesnom determinizmu. Istina,
bh. politički akteri su u velikoj mjeri oblikovani strukturom
koja uokviruje njihove izbore. Također, povijesna ostavština
igra značajnu ulogu kroz osiguranje narativa koji određuju
značenja suvremenim političkim aktivnostima.
Međutim, malobrojni su pokušali odgovoriti na pitanje razmatrajući prije svega način na koji je ono postavljeno: zašto
je Bosna i Hercegovina vrlo često viđena i tumačena kroz
prizmu međusobno opozitnih kategorija unitarnost/fragmentarnost, integracije/dezintegracije, građansko/etničko
i slično?
Ovaj članak pokušava krenuti drugim pristupom. Cilj je binarnu kategoričku strukturu u pitanju izložiti kritici u svrhu
pružanja nekih alternativnih objašnjenja. Uvriježeno je mišljenje da je jedan od razloga kroničnog etnonacionalizma u
posdejtonskoj BiH pozadinska logika koja se također manifestira i na analitičkoj razini: logika nacionalne države. Želio bih ustvrditi da ova logika objašnjava ne samo prevladavajuću etničku dimenziju bosanskohercegovačkih politika i
njima odgovarajućih dezintegracijskih tendencija, već i neuspjeh u osmišljavanju održive normativne alternative za političke probleme u BiH.
nedavne (listopad 2010.) državne izbore na kojima ću kao
na lakmus testu ispitati valjanost početne teze, ali ću također isto pokušati primijeniti i na prethodne izbore i političke
događaje. Fokusirat ću se na najvažnije političke subjekte, a
radi sažetosti izostavit ću analizu onih manje relevantnih.
Na taj način želim pozicionirati zadnje (2010.) izbore na široj
političko-povijesnoj putanji kao i uključiti prošle događaje i
zbivanja u poredbeno-vremensku analizu. U smislu metoda,
oslanjat ću se na analizu diskursa političkih stranaka, medijskih letaka, izbornih obećanja, simbola i rasprava kako tijekom prošlih tako i tijekom prethodnih izbora. Osloniti ću se
i na izborne rezultate pružene od strane Izborne komisije
Bosne i Hercegovine, ali se neću puno zadržavati na brojkama i detaljnoj analizi rezultata: to je već uvelike pruženo
u medijskim člancima, kao što i, uostalom, web stranica Izborne komisije pruža detaljne podatke. Dodatno ću se koristiti argumentacijom proizašlom iz interpretacije bosanskohercegovačke povijesti 20. stoljeća, naročito tijekom rata i
neposrednog postratnog perioda. Format i obim članka sprječavaju me u ocrtavanju šire i detaljnije analize.
Lažna dijalektika i njezine posljedice
Također, cilj mi je pokazati kako ista logika određuje i ishod bosanskohercegovačkih izbora. Kao primjer uzimam
Klasična distinkcija između “građanskog” i “etničkog” nacionalizma koja je dobila na važnosti kroz literaturu o nacionalizmu krajem 20. stoljeća čini se da je pružila uspješnu
šablonu za percepciju i objašnjenje društveno-političkih
procesa u BiH u ranim devedesetima. Lijepo se uklopila u
objašnjenje specifičnosti državne povijesti i osigurala jednostavan okvir za razumijevanje prirode njenog društvenog i
političkog problema. Kako je bila jedina konstitutivna republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ)
bez jasne etničke većine, BiH nikad nije zadobila osobine
nacionalne države kakve su imale ostale federativne jedinice. Iako izjednačena s drugim jugoslavenskim republikama u smislu ustavne ravnopravnosti i relativne unutarnje
autonomije, BiH se nikad nije smatrala domovinom nekog
posebnog jugoslavenskog naroda, već prije konglomeratom
različitih nacionalnosti i odrazom same velike federacije u
malom, široko poznata i kao “Jugoslavija u malom”. Bila je
dom bosanskohercegovačkih Muslimana, pretežno najbrojnije etničke skupine iako je konstitucionalno bila ustrojena
kao republika svih triju ravnopravnih naroda – Srba, Hrvata
i bh. Muslimana. Kako se jugoslavenska federacija raspala
uzduž etničkih linija koje su više-manje slijedile granice
konstitutivnih republika, BiH nije bila spremna da izazov etničke fragmentacije riješi mirnim putem već se sunovratila
u rat. Za razliku od Slovenije i Hrvatske, nedostajala joj je
dominantna nacija koja bi udarila temelje države i pružila
legitimitet njenom samostalnom putu. Etno-nacionalna logika jugoslavenskog raspada je omogućila nekoliko pravaca
Najprominentnija utjecajno-deterministička interpretacija bh problematike je dana od strane hrvatske političke znanstvenice, Mirjane Kasapović,
u Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb: Politička kultura, 2005.
Vidi Eric Hobsbawm (1990). Nation and Nationalism Since 1780: Programme, Myth, Reality. Cambridge: Cambridge University Press; Hans Kohn
(1945). The Idea of Nationalism. Macmillan, New York. Isječci iz: Hutchinson, J. & Smith, A. D. (1994). Nationalism. Oxford University Press,
Oxford.
Prije svega želim pojasniti svoj uvodni stav da su teze i argumenti koji imaju za cilj objasniti Bosnu i Hercegovinu, a vrte
se oko dihotomije građansko vs. etničko, analitički netočni.
Mišljenja sam da je tomu tako, iz razloga što se te teze referiraju na koncept nacionalne države. Polazeći od tog koncepta
nije moguće iznjedriti nikakve održive normativne alternative iz najjednostavnijeg mogućeg razloga: Bosna i Hercegovina nije nikad bila nacionalna država i malo je vjerojatno
da će postati takvom u bližoj budućnosti, bar ne u ovakvom
teritorijalnom i političkom obliku. Argumenti utemeljeni
na ovim zasadama jednostavno ukazuju na to da integracija BiH uvelike ovisi o relativnoj snazi sila koje su, s jedne
strane, voljne i sposobne ujediniti zemlju pod jednim zajedničkim ideološkim okvirom, te koje su, s druge strane, sposobne marginalizirati one sile usmjerene na fragmentaciju
i raspad. Primjenjujući ovu dihotomiju na oblast stranačke
politike u BiH, pokušat ću pokazati kako ovaj objasnidbeni
mehanizam ne uspijeva odgovoriti na pitanje uzroka političke dezintegracije. U konačnici, cilj je ustvrditi kako oba
ekstrema ovog objašnjenja leže u pozadini logike same reference: nacionalnoj državi. Epistemičko i političko postojanje
ove logike je, prema mom uvjerenju, jedna od glavnih prepreka demokratskoj transformaciji Bosne i Hercegovine.
100 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Politološka razmatranja
djelovanja prvoj bosanskohercegovačkoj postkomunističkoj
vladi, razdiranoj internim konfliktima te duboko podijeljenoj po pitanju budućeg oblika postojanja države. Ipak, podržana popularnim referendumom, koji je većina Srba i njihovih predstavnika bojkotirala, vođe bosanskohercegovačke
vlade (pretežno Bošnjaci i Hrvati) su izabrali put neovisnosti
te su predstavili sebe kao predvodnike multikulturalne i građanske nacije, države svih Bosanaca i Hercegovaca bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ovakva karakterizacija
neovisne BiH, sagrađena na dihotomnom pristupu etničkoj
vs. građanskoj alternativi, ostaje vodeća tijekom razdoblja
začetka državnog suvereniteta i pratećeg konflikta.
Međutim, rat koji je započeo 1992. kao jasna agresija Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) i srpskih snaga protiv multikulturalne i neovisne Republike BiH se veoma brzo preokrenuo u etnički sukob sa zamagljenim i neodređenim ideološkim razgraničenjima. Do kraja 1993. godine vojne i političke borbe su postale isključivo etničke. Multikulturalna
ideja bosanskohercegovačkog državljanstva usvojena i promovirana od strane prvog postjugoslavenskog bh vodstva se
rasprsnula kao mjehur od sapunice u borbama između vladi
lojalne Armije BiH te, ne samo JNA i Srba, već i lokalnih hrvatskih snaga. Kao rezultat izvanjskih pritisaka, ali i internih
prioriteta i naglaska na nastanku bosanskohercegovačkog
muslimanskog nacionalnog identiteta, bh. vodstvo – sastavljeno pretežno od bh. Muslimana iz Stranke Demokratske
Akcije (SDA) – postepeno odustaje od ideala građanske države te počinje graditi republičke institucije sa izrazitom etničkom kvalitetom. Kao dio ovog procesa smatra se i odluka
političke i intelektualne elite bh. Muslimana 1993. godine o
promijeni naziva Muslimani u Bošnjaci. U pozadini ovih događanja nije bila samo potreba bosanskohercegovačkih Muslimana za oživljavanje ideje bošnjačke nacije, već i sustavan
napor i rad kako srpskih tako i hrvatskih političkih elita u
BiH, potpomognutih politički, financijski i vojno od svojih
zavičajnih baza u Srbiji i Hrvatskoj, na odvajanju njihovog
stanovništva od ideje bosanskohercegovačke državnosti. Reference kao zajednička prošlost i povijesni kontinuitet BiH
postepeno nestaju iz javnog diskursa u dijelovima zemlje
kontroliranim od strane Srba i Hrvata. Republika Srpska i
(djelomično) Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kao međunarodno nepriznati politički entiteti uspostavljeni silom,
izbacili su pojam BiH i ideju bosanskohercegovačkog zajedničkog pripadanja iz simbolične upotrebe u javnim prostorima, mijenjajući imena gradova, ulica, zgrada i spomenika
koja su u imenu sadržavala bosansku odrednicu. Ideja da
postoji nešto što se zove bosanskohercegovački identitet je
lagano nestajala u 2/3 zemlje. Ono što je ostajalo je nejasan
osjećaj regionalnog i zemljopisnog krajolika, kao što su rijeka Bosna ili planine Hercegovine, kojima su u međuvremenu pridodana nova etnička značenja.
Ideja nadkriljujućeg bh. identiteta koji bi transcendirao etničke podjele nije nikad u potpunosti prestala postojati. Ona
je bila njegovana od strane nenacionalističke oporbe i prenijeta kroz rat do poslijeratne dejtonske BiH u liku nasljednika
bivših komunista, SDP-a i njegovih političkih saveznika. Cilj
vizije BiH koju su oni podržavali bio je nadilaženje etničkih
i vjerskih razlika koje su i rasplamsale sukobe, kroz umanjivanje uloge etniciteta te jačanje sekularne politike, oslobođene ekskluzivnih religioznih osjećaja zloupotrebljenih od
strane drugih političkih opcija. “BiH ideja” koju su Socijaldemokrati željeli progurati počiva na pojmu građanskog bosanskog identiteta koji bi nadišao postojeće etničke razlike
te promovirao staru komunističku formulu bh. pripadnosti
koja je bila jednako uključujuća prema svim konstitutivnim
zajednicama u zemlji. Iako smatrana građanskom zbog njene
opozicije destruktivnom i konfliktnom etnonacionalizmu,
građanska karakteristika ove vizije identiteta je posve upitna
s obzirom na ovisnost političkog života o političkoj eliti
(članovi koje su većinom bivši komunisti) kao i predviđene
male ili nikakve participacije stanovništva u javnim stvarima
izvan regularnih izbora. Ova vizija je također suštinski paradoksalna i iz razloga što postojeći obrasci bh. građanske
političke participacije kroz izbore i druge moduse političkog
sudjelovanja uvelike naginju prema isključivo etničkim ishodima. Međutim, zbog njenog ne-nacionalnog karaktera i
opozicije etničkim ratnim huškačima, ima potporu lokalnih
i međunarodnih aktivista nenaklonjenih bh. entonacionalizmu. Ovo je pogotovo bio slučaj sa nekim međunarodnim
predstavnicima, kao npr. Paddy Ashdownom koji je aktivno
podupirao SDP-ovu vladu uspostavljenu nakon općih izbora
2000., ali također i drugi EU birokrati koji su vidjeli ujedinjenu građansku BiH kao preduvjet za eventualno pristupanje Europskoj Uniji.
Suprotstavljenost etničke i građanske komponente bh. politike posljedično prodire u javni diskurs i poprima i druge
simbolične oblike, kao npr. metafora “Dayton vs. Brussels”
često korištena od strane analitičara i praktikanata koji žele
naglasiti nužnost nadilaženja ratnih podjela te ujedinjenje
zemlje i njenih građana na putu ka ultimativnom cilju – europskoj integraciji. Široko prihvaćeno shvaćanje da ono što
BiH treba jest transformacija od etničkih ka građanskim formama pripadanja čini se da je imalo odjeka kod većine praktičnih planova/programa za bosanskohercegovačku postdejtonsku preobrazbu. Međutim, to je također rezultiralo
nenamjernim posljedicama obilježenim analitičkom zabludom i političkom kratkovidnošću.
Problem onoga što se u BiH naziva “građanskom” alternativom etničkom nacionalizmu jest dvostruk. Prije svega, ona
je suštinski ugrađena u specifični bošnjački politički diskurs
i ima malo pristalica izvan ovih etničkih, političkih i intelektualnih krugova. Na primjer, većina SDP-ovih čelnika,
uključujući i njihovog stranačkog predsjednika, Zlatka Lagumdžiju, su bošnjačke pripadnosti. Iako se nikad nije jasno javno izjasnio o svojoj etničkoj pripadnosti, nekoliko
činjenica ukazuje na to da Zlatko Lagumdžija presumira
bošnjački identitet u javnoj sferi i čak implicitno doživljava
SDP kao bošnjačku stranku. Kao prvo, Lagumdžija ima
jednu od vodećih uloga u izrazito bošnjačkoj kulturnoj ustanovi, Bošnjačkom institutu, utemeljenom od strane pokoj-
status, broj 15, proljeće 2011. 101
Politološka razmatranja
nog Adila Zulfikarpašića. Već nekoliko godina Lagumdžija
je predsjednik Senata, uvaženog tijela Instituta koji okuplja
značajne i istaknute Bošnjake. Iako ovo nužno ne determinira njegovo političko djelovanje kao etničko, bez sumnje
doprinosi njegovoj percepciji u javnosti, posebno od strane
ne-Bošnjaka, koji mogu iskoristiti ovu činjenicu za formiranje određenog stava o Zlatku Lagumdžiji. Štoviše, politički
stavovi SDP-ovih lidera izrečena u javnoj sferi vrlo često reflektiraju bošnjačke političke ciljeve i vrijednosti. Kao odgovor na postizborne koalicijske pretpostavke upućene od
strane medija u vezi moguće koalicije između SDP-a i SDA,
Lagumdžija je odbacio ovu mogućnost na temelju njegove
nespremnosti da sudjeluje u kreiranju “etno-nacionalnih
blokova”, naizgled potvrđujući implicitno podrazumijevanje
SDP kao prvenstveno bošnjačke stranke. I treće, SDP je organiziran u pretežno bošnjačkim dijelovima zemlje i računa
u najvećoj mjeri na potporu ove etničke grupe, dok se sporadična izborna potpora očekuje u ostalim etničkim zajednicama. Posljedično, pojam građanske pripadnosti u Bosni
i Hercegovini se često izjednačava s bošnjačkim političkim
diskursom, te stoga ima slab odjek u područjima pretežno
naseljenim Srbima i Hrvatima. Ovo diskurzivno ispreplitanje građanskog i bošnjačkog korespondira s određenim
sklonostima bošnjačke intelektualne elite da vide ovu etničku grupu kao temeljnog vlasnika bosanskohercegovačke
države, što zajedno sa ostalim demografskim, povijesnim i
političkim činjenicama postavlja Bošnjake u poziciju koja bi
najviše profitirala od potencijalne građanske transformacije
BiH. Stoga insistiranje na stvaranju građanskog bosanskog
identiteta uzrokuje još veći zazor srpskih i hrvatskih političkih elita od države Bosne i Hercegovine i onemogućuje
daljnju demokratsku preobrazbu zemlje. U tom smislu, vodi
daljnjoj fragmentaciji i političkoj nestabilnosti.
Drugi problem s “građanskom” alternativom etničkom nacionalizmu u BiH jest taj što se ona oslanja na pretpostavku da
krajnji lijek za bh. boljku jest rekonceptualizacija identiteta.
Njeno polazište jest da svi politički problemi BiH izviru iz
manjka zajedničkog poistovjećivanja i da će generiranje jačeg građanskog identiteta u državi zasigurno pokrenuti neke
povoljnije i demokratičnije ishode. Stvarnost je, ipak, kudikamo drugačija. Inzistiranje na rješavanju pitanje identiteta
kao preduvjeta za rješavanje svih ostalih društvenih i političkih problema, u većoj mjeri uzrokuje konflikte i tenzije
unutar BiH nego nepostojanje jake građanske identifikacije s
Više vidi na: http://bosnjackiinstitut.org/home/sadrzaj/57.
Više vidi na: http://depo.ba/vijest/24352.
Ovo je posebno bilo očigledno tijekom prošlih Listopadskih izbora (2010.)
i Komšićeve kampanje za hrvatsko mjesto u Predsjedništvu. Naime, medijski nastupi i politički diskurs za vrijeme kampanje, kako Komšića tako i
ostalih kandidata, su prikazali kao glavne Komšićeve konkurente ne hrvatske već bošnjačke kandidate : Bakira Izetbegovića i Harisa Silajdžića. To
je bilo vidljivo na razini diskursa i korištenih simbola, kao npr. ratno iskustvo, medalja Zlatni ljiljan za zasluge u Armiji BiH (uglavnom bošnjačkoj) te
izravno uspoređivanje s bošnjačkim kandidatima i njihovim ulogama tijekom rata. Ove okolnosti su upućivale na činjenicu da se Komšić uglavnom
oslanja na bošnjačke a ne hrvatske glasove.
102 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
bosanskohercegovačkom državom. Inzistiranje na pitanjima
identiteta pretvara sve političke napore u konflikte oko bitnih etničkih prava i pitanja te stvara politički zastoj koji sprječava konkretne institucionalne i društvene reforme. Gotovo svi reformski projekti koji su spadali u ove kategorije su
bili suočeni s jakom opozicijom političkih faktora nevoljnih
da se identificiraju s teškim pojmom bosanskohercegovačke
pripadnosti: pitanja kao državni simboli, identifikacijski dokumenti i registracijske pločice su inicirala strašne etničkopolitičke borbe u početnom postdejtonskom periodu, omogućavajući međunarodnim predstavnicima da donesu te odluke u ime same BiH.
Prevlast dihotomije etničko vs. građansko ukazuje na značajnu temeljnu činjenicu: sablast nacionalne države progoni
BiH još od njenih modernih začetaka sredinom 20. stoljeća.
Trvenje prouzrokovano dominacijom nacionalne države na
europskom kontinentu u tom stoljeću, odgovarajuća logika
jugoslavenskog unutrašnjeg uređenja te bosanskohercegovački izuzetak od dominirajućeg načina političke organizacije, su utjecali na neprestano propitkivanje političkog raison
d’etre ove zemlje i njenog povijesnog opravdanja, pružajući
ravnopravno argumente kako njenoj fragmentarnosti tako i
njenom ujedinjenju. U suštini, dijalektika etničko vs. građansko kao prevladavajuća u modernoj bosanskohercegovačkoj
politici predstavlja dva lica istog novčića, oba čvrsto utemeljena u načelu potrebe podudaranja kulturalnih i političkih
granica, s pripadajućim razlikama o tipu kulturnog sadržaja koji bi se smatrao prikladnim za određenje zajedničkog
bh. pripadanja. Ovo ocrtava prevladavajuće shvaćanje bh.
državljanstva kroz prizmu nacionalne države u dva dominantna europsko-kontinentalna kruga: etno-kulturalni (njemački) te građansko-politički (francuski). Većina bošnjačkih etnopolitičkih vođa doživljava zemlju kao ekskluzivnu
domovinu svoje etničke grupe, dok ostale zajednice imaju
ulogu pomoćnih konstituenata bosanskohercegovačkog zajedništva. S druge strane, hrvatski i srpski lideri vide zemlju
kao proizvod povijesnog slučaja, a sebe dijelom većih nacionalnih tijela i u neposrednoj blizini pripadajućih nacionalnih
domovina, ili pak, vide svoje teritorijalne oblasti u BiH kao
manje verzije originalnih nacionalnih država s tendencijom
preklapanja kulturnih i političkih granica u cilju stvaranja
homogenih društveno-političkih jedinica. Minimum istovjetnosti i identiteta koji su oni spremni priznati bh. poretku
počiva na idejama konsocijacijsko-koalirajućih odnosa između etničkih skupina i zajedničke države. Ne-nacionalističke stranke i njihovi politički lideri i dalje su u iskušenju
da vide BiH kao oblik građanske države s jedinstvenim tijelom građana-državljana koje oni žele doživjeti na svjetovan
i ne-etnički način, ali istovremeno ne žele priznati stratešku
povezanost ove vizije s većinskim bošnjačkim etničkim diskursom, ili pak pristati na nepomirljivi pluralizam vrijednosti i političkih vizija trenutno aktualnih u BiH.
Vidi: Rogers Brubaker (1992) Citizenship and Nationhood in France and
Germany. Cambridge, Mass: Harvard University Press.
Politološka razmatranja
Stranke, izbori i država
Logika nacionalne države prožima programe većine bh. izbornih kandidata. Postoje dva prevladavajuća stava prema
kojima se dominantne političke stranke određuju u odnosu
na državu BiH i njen politički karakter: “fragmentaristi” i
“unitaristi”. Obje grupe barataju s istim pojmom kulturnog i
političkog preklapanja u pozadini svog političkog djelovanja
kojeg i oblikuju ovim kategorijama, formirajući tako obrasce
shvaćanja politike kod izbornog tijela. Stajališta pojedinih
stranaka glede ovoga su čvrsta i nepromjenjiva, dok su stajališta nekih drugih stranaka, kao na primjer SDA, donekle
promijenjena unutra prvih 15 godina od završetka rata u
BiH. U sljedećim poglavljima ću analizirati najvažnije sudionike bosanskohercegovačkog političkog polja djelovanja kao
i njihove političke profile u odnosu na državu BiH viđene
kroz nedavne (Listopad 2010.) i neke prethodne državne izbore. Cilj primjene ovakve eksplanatorne logike u analizi je,
kako je i spomenuto ranije, pokazati da nijedno od ovih različitih stajališta ne uspijeva osmisliti bh. političku zajednicu
izvan antagonističke logike nacionalne države. Ono što ovakva logika doista uspijeva, jest generiranje međusobno isključivih vizija i konfliktnih odnosa konstitutivnih bh. grupa
i njihovih stranačkih predstavnika.
1. Fragmentaristi (Decentralisti)
Srpske stranke Najvatreniji zagovornici političke decentralizacije BiH su stranke iz srpskog etničkog tabora,
u prvom redu Srpska demokratska stranka (SDS) koja je i
povela srpski oružani otpor protiv bosanskohercegovačke
neovisnosti od Jugoslavije i njenih političkih nasljednika. U
postdejtonskom razdoblju, SDS je izgubila svoj dominantni
položaj u srpskom taboru, uglavnom zahvaljujući ustupcima
koje je bila prisiljena učiniti pod pritiskom međunarodne
zajednice. Razlog spremnosti SDS-a da podlegne pritiscima
međunarodnih predstavnika je usko povezan s njihovim ratnim nasljeđem i uključenošću u planiranje i izvršavanje masovnih ratnih zločina i etničkog čišćenja, što je i rezultiralo
uhićenjima i kaznenim progonom njihovih vodećih političara. Ustupci učinjeni tijekom ranih postdejstonskih godina
kao i razvoj institucija BiH su utjecali na gubitak popularnosti SDS-a u srpskom nacionalnom tijelu Republike Srpske,
usmjerujući glasove i potporu ka drugim, uspješnijim političkim subjektima. Kao jedan od najuspješnijih se javlja Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), predvođen Miloradom Dodikom koji je uspio odvojiti srpsku politiku u BiH
od ukaljane ratne ostavštine SDS-ovog vodstva te uz pomoć
početne podrške zapadnih sila zaposjesti vlast u ovom djelu
zemlje. Iako je u ranim fazama njegove političke sukcesije
trona srpskog entiteta doživljavan kao ne-nacionalist voljan
za postizanje konsenzusa s drugim, nesrpskim sudionicima
bosanskohercegovačke politike – naročito na temelju njegove presumirane lijeve socijaldemokratske opredijeljenosti
– Dodik se postepeno transformirao u beskompromisnog
branitelja srpske nacionalne ideje. Tijek njegove transforma-
cije je slijedio logiku sukoba s bošnjačkim političkim vodstvom, utjelovljenom u Harisu Silajdžiću, vođi Stranke za
Bosnu i Hercegovinu (SBiH) koja je od strane srpske politike
u BiH bila izrazito negativno konotirana (centralizam i prevlast) i smatrana glavnim političkim protivnikom u zemlji.
Opći izbori 2006. predstavljaju vrhunac Dodikovog političkog uspjeha: nakon duge i žučne političke kampanje u kojoj
su se dvije vizije bh političke budućnosti – Silajdžićeva unitaristička i centralistička i Dodikova fragmentirajuća i decentralistička s, po mogućnosti, nepostojećim bh. poretkom
– sukobile na šmitovski način, oba sudionika su se etablirala
kao dominantne vođe svoga etničkog izbornog tijela, osvajajući većinu etničkih glasova. U godinama koje su slijedile
Izbore 2006., Dodikova ultimativna moć u Republici Srpskoj se daljnje cementirala, zahvaljujući stranačkoj prevlasti
u entitetskim institucijama kao i pristupu javnim sredstvima
i razvojnim projektima koji su doprinijeli stvaranju njegove
slike branitelja društveno-ekonomske održivosti i političkog
subjektiviteta Republike Srpske.
Posvemašnja javna potpora, pristup izvorima financiranja i
ratna neopterećenosti utjecale su na doslovno nepostojanje
Dodikove volje da se posveti projektima usmjerenim na stvaranje institucija i subjektiviteta Bosne i Hercegovine. S druge
strane, njegova vizija BiH bila je i ostala minimalistička, utemeljena na onomu što on smatra političkom i povijesnom
nužnošću sa ograničenim vijekom trajanja. Tijekom godina
nakon 2006. uspio je odugovlačiti različite reformske procese i dovesti Republiku Srpsku u mnogo tješnji politički
savez sa Srbijom, koju doživljava kao domovinu bosanskih
Srba kojoj oni duguju krajnju političku odanost. Ipak, način
na koji on pozicionira Republiku Srpsku unutar BiH okvira
upućuje na obrazac političkog subjektiviteta koji odražava
norme nacionalne države s kulturno-političkim podudaranjem. Trenutačni odnos srpskog entiteta prema zajedničkim
bh. institucijama nalikuje jugoslavenskom unutarnjem uređenju – zajednička federativna država s političkim okvirom
lišenim kulturnog značenja i suvereniteta, unutar kojeg Republika Srpska egzistira kao suvereno tijelo posvećeno stjecanju autonomije i zadržavanju priznatog joj političkog subjektiviteta. Drugim riječima, Republika Srpska se percipira
kao “nacionalna-državica” Srba u BiH, određena etno-kulturalnim shvaćanjem državljanstva.
Takve aktivnosti i politički raspleti osigurali su Miloradu
Dodiku produženi mandat šefa bosanskih Srba: listopadski izbori 2010. su pokazali da je potpora srpske populacije
njemu znatno viša u poredbi sa potporom ostalim srpskim
opcijama: njegova je stranka osigurala relativnu većinu u
entitetskom parlamentu; on je izabran za predsjednika Republike Srpske (s više od 50% glasova), a njegov kandidat,
Nebojša Radmanović, je osigurao drugi mandat kao srpski
Vidi: Eldar Sarajlić, ‘Djeca Carla Schmitta: Fenomenološka analiza sukoba
Dodik-Silajdžic, Puls demokratije, 10. 1. 2008., dostupno na: http://www.
pulsdemokratije.net/index.php?id=670&l=bs.
status, broj 15, proljeće 2011. 103
Politološka razmatranja
član Predsjedništva (s 48% glasova)10. Za vrijeme vladavine
SNSD-a u srpskom entitetu BiH, politička dinamika će se
najvjerojatnije nastaviti odvijati oko zahtjeva za većim subjektivitetom Republike Srpske i manjim autoritetom zajedničke bh. države. Izgleda da se s većom upornošću unitarističkih blokova bošnjačkih stranaka produbljuje jaz i konflikt
s vođama srpskih političkih stranaka. Post izborno koaliranje je već krenulo tim smjerom. Početkom studenog 2010.
SNSD i SDS su najavile zajedničku političku platformu za
predstavljanje Republike Srpske u zajedničkim državnim institucijama naglasivši da je suverenitet BiH tek “izvedenica”
suvereniteta entitetskih i etničkih zajednica11. Istovremeno,
početkom prosinca SNSD pregovara o političkoj suradnji i
potencijalnoj koaliciji na državnom nivou s SDP-om, koja bi
se temeljila na minimalnim zajedničkim političkim vrijednostima i projektnim prioritetima: od EU integracija, implementacije odluke Europskog suda za ljudska prava Sejdić/
Finci do popisa stanovništva.12
Hrvatske stranke Iako sve konstitutivne etničke grupe
u BiH dijele vlast na načelu etničke ravnopravnosti, relativna
prevlast glavnih etno-političkih faktora u političkoj praksi
jest bitno drugačija. S obzirom na najmanju brojnost i trend
iseljavanja u obližnju Hrvatsku, hrvatski politički činitelji
u BiH se osjećaju zasjenjeni brojnijim etničkim grupama i
njihovom dominantnijom političkom pozicijom u zemlji.
Određena podređenost hrvatskih stranaka većim etničkim
grupacijama je bila osobito vidljiva tijekom izborne kampanje 2006., kojom su u potpunosti dominirali sukobi srpskih
i bošnjačkih političkih vođa (Dodik i Silajdžić kao najistaknutiji ) i njihovim različitim vizijama BiH. Ovo je dodatno
bilo pogoršano činjenicom da Hrvati i Bošnjaci dijele jedan
od dva entiteta u zemlji – Federaciju Bosne i Hercegovine
– koja je, zahvaljujući asimetričnom odnosu veličina dviju
zajednica, često doživljavana kao suštinski bošnjački politički entitet. Ove dvije činjenice su hranile kampanju hrvatskih političkih stranaka na zadnjim izborima te je stoga
jedna tema dominirala u programima hrvatskih političkih
opcija: stvaranje trećeg, hrvatskog političkog entiteta u Bosni i Hercegovini.
Hrvatske političke opcije guraju ovaj plan već nekoliko godina, ali prošli izbori su donijeli poplavu zahtjeva za hrvatskim entitetom od strane gotovo svih stranaka s hrvatskim
predznakom iz više razloga. Prvi se odnosi na opadajuće
društvene trendove u hrvatskoj zajednici i emigraciji mnogih mladih i obrazovanih Hrvata u susjednu Hrvatsku, što je
bilo omogućeno i pospješeno davanjem hrvatskog državljanstva svim bh. Hrvatima13. Ako se ovaj trend nastavi, kao što
se hrvatski lideri i boje, ovoj etničkoj zajednici u nestajanju
u budućnosti će biti sve manje i manje uporišta za traženje
političkih ustupaka od strane ostalih dviju grupa, a naročito
Bošnjaka. Ovo uzrokuje vatrene političke zahtjeve upućene
ne samo od političkih lidera, već i od društvenih i kulturnih
predvodnika, kako bi se osigurala hrvatska politička održivost i subjektivitet u zemlji dok još postoje pogodni uvjeti za
takve strukturalne promjene. Sljedeći razlog je izričito nezadovoljstvo s postojećim izbornim pravilima koja su po drugi
put omogućila socijaldemokratskim (kao pretežno bošnjačkim) kandidatima da budu izabrani kao hrvatski članovi tripartitnog državnog predsjedništva. Naime, prema pozitivnoj ustavnoj i izbornoj strukturi, birači su izabrali bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva na teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine. Kao i 2006, SDP je ponovo kandidirao
njihovog kandidata, Željka Komšića, Hrvata iz Sarajeva za
ovaj položaj. S obzirom na brojčanu slabost hrvatskih glasača, koji su pretpostavimo bili naklonjeni kandidatima
hrvatskih nacionalnih stranaka, oni nisu bili u mogućnosti
izabrati svog predstavnika i zahvaljujući SDP-ovim biračima
(za većinu kojih se smatra da su Bošnjaci) Komšić je dobio
izbore. Predvođeni vodećom hrvatskom političkom strankom, Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) – čiji
bi kandidat (s 20% glasova u FBiH) dobio hrvatsko mjesto
u Predsjedništvu da nije bilo Komšića (koji je osvojio 60%)
– Hrvati su izrazili svoje duboko nezadovoljstvo postojećim
ustavnim okvirom te su najavili daljnje korake ka ustavnoj
reformi bh unutrašnjeg uređenja14.
Razlog što stranke s hrvatskim predznakom optiraju za
uravnoteženiji (ili fragmentarniji) bh. državni poredak nije
u želji da se omoguće pravedniji odnosi između konstitutivnih zajednica u zemlji. Sustav zaštite grupnih prava je čvrsto
utemeljen s minimalnom mogućnošću povrede etno-kulturalnih prava (tri glavne grupacije) iz razloga što etničke
grupe vladaju sobom kroz teritorijalno organiziran sustav
te što im stoje na raspolaganju brojni pravni mehanizmi za
sprečavanje međusobne dominacije. Ono što izgleda da je
pravi problem jest želja hrvatskih političkih opcija za uspostavom podudarnih kulturnih i političkih granica unutar
BiH koje će omeđiti hrvatsku društveno-političku domenu
te odrediti sve buduće etno-nacionalne ishode. Slučaj Željka
Komšića ukazuje da ono što hrvatska komponenta u BiH
strastveno osporava jest postojanje otvorenog političkog
sustava koji ima sposobnost generiranja ishoda i identiteta
kako građanski orijentiranih pojedinaca tako i njihovih političkih predstavnika bez strukturalnih ograničenja postavljenih pravilima o etnokulturalnoj pravdi.
10 Više vidi na web stranici Centralne izborne komisije BiH: http://www.
izbori.ba/WebModule18/Finalni/PredsjednikRS/Nivo.aspx
11 Vidi Oslobođenje, 4.11. 2010., str. 3.
12 Vidi Oslobođenje, 5. 12. 2010., str. 3.
13 O hrvatskoj politici u vezi državljanstva vidi u: Francesco Ragazzi and
Igor Štiks (2009) ‘Croatian Citizenship: From Ethnic Engineering to Inclusiveness’, in Citizenship Policies in the New Europe, eds. Bauböck, R., Perchinig B., and Sievers, W., Amsterdam: Amsterdam University Press.
104 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
14 Vidi Oslobođenje, 5. 10. 2010., str. 7.
Politološka razmatranja
Unitaristi
uspije uspješno uskladiti postizborne koalicije i politiku
unutar ekstrema lijevog unitarizma i desne fragmentacije.
Bošnjačke stranke Kao što je već i naglašeno, većina
bošnjačkih političkih stranaka navija za unitarniju viziju bh.
države. Dva temeljna razloga opravdavaju ovu tvrdnju. Prvi
je bošnjačka pozicija u bivšoj jugoslavenskoj jedinici, bez
ikakvog vanjskog utjecaja nacionalnih domovina ili “prirodnog” (etničkog) saveznika na kojeg bi se oslonila. Bošnjački
etnički identitet je, za razliku od bosanskih Srba i Hrvata,
u izravnoj zavisnosti od postojanja i političkog suvereniteta
Bosne i Hercegovine. Drugi razlog, kako je najbrojnija zajednica u zemlji, Bošnjaci su najbolje pozicionirani u odnosu
na više razine vršenja političke kontrole u državnim demokratskim institucijama. Ove činjenice čine bošnjačke političke stranke sklonijim da se odluče za unitarističke političke
aranžmane te posljedično, da na tim temeljima vode izborne
kampanje.
Ne-nacionalisti Unitaristički tabor se sastoji od pretežno dominantnih bošnjačkih stranaka, kao npr. SBiH i
SDA te ne-nacionalnih stranaka, pretežno lijevo orijentiranih koje zagovaraju građansku, sekularnu i transetničku viziju bh. države. U okviru njih, jedino je SDP uspio osigurati
značajnu izbornu potporu, osvojivši mjesto hrvatskog člana
Predsjedništva, ali također i osiguravši velik broj mjesta u
parlamentima na različitim državnim nivoima. SDP-ova
kampanja na Izborima 2010. je bila obilježena argumentima
i zahtjevima zajedničkima unitarističkoj viziji bh. državnog
ustrojstva.
Vrhunac bošnjačkog unitarizma se dosegao 2006. kada je
Haris Silajdžić, vođa SBiH, bio izabran za bošnjačkog člana
Predsjedništva na temelju krajnje unitarističke političke kampanje koja je zagovarala ukidanje Republike Srpske i stvaranje onoga što je on nazivao “građanski” poredak u BiH. Ako
je etničko nadmetanje srpskih i hrvatskih političkih blokova
odigralo fragmentirajuću ulogu (neovisnost Republike Srpske i stvaranje hrvatskog entiteta), bošnjačka strana je 2006.
zasigurno bila obilježena idejama bh jedinstva i “građanske”
vizije države. Tradicionalno utjecajna među Bošnjacima,
Stranka demokratske akcije (SDA) je izgubila značajnu potporu na izborima jer je bila doživljena kao suviše popustljiva
prema srpskim zahtjevima i vizijama ustavne reforme. Ipak,
izbori 2010. su pokazali radikalan zaokret u bošnjačkom taboru i comeback SDA kao najutjecajnijeg etničkog bošnjačkog političkog faktora spojenog s potporom novih etničkih
sudionika, Saveza za bolju budućnost BiH (SBBBiH), utemeljenog i predvođenog kontroverznim biznismenom i medijskim magnatom Fahrudinom Radončićem. Razlozi gubitka
izborne podrške unitarnoj viziji Silajdžićeve stranke mogu
se pronaći, između ostalog, u općem razočaranju ukupnim
rezultatom političke konstelacije uzrokovane Silajdžićevim
krutim stavom prema Dodikovoj radikalizaciji političkih
odnosa te strahom da preveliki bošnjački unitarizam može
ugroziti stabilnost i postojanje minimalne ujedinjenosti državne političke egzistencije. Novi bošnjački član Predsjedništva, Bakir Izetbegović, sin osnivača stranke Alije Izetbegovića, je već izrazio pomirljive i kooperativne stavove suprotne dosadašnjim pretežno unitarističkim i jednostrano
nametnutim od strane bošnjačkog političkog vodstva. Ovo
također odražava i postupni pomak SDA od prvotnog unitarizma ka prihvaćanju koalirajućih odnosa konstitutivnih bh
skupina.
Međutim, to ne znači da će bošnjačke političke opcije odustati od unitarističkih agendi. Temeljne odrednice bošnjačke
politike će se i u budućnosti kretati u ovim kategorijama, ali
određene promjene se mogu očekivati, pogotovo ako SDA
Kao rezultat toga, doseg SDP je bio uglavnom ograničen
na pretežno bošnjačke dijelove Bosne i Hercegovine, sa slabim izbornim rezultatima u hrvatskim i srpskim dijelovima.
Stoga je “građanska” priroda SDP-ove vizije države snažno
rezonirala jedino unutar jedne etničke grupe, djelujući otuđujuće na ostale. Otuđenje se najsnažnije očitovalo kod Hrvata, pretežno zbog slučaja Komšić, ali također i kod Srba iz
Republike Srpske koji doživljavaju SDP ne kao multietničku
stranku s ujedinjavajućom socijaldemokratskom ideologijom ili socijalnim programom, već kao jednu od bošnjačkih,
sarajevocentričnih stranaka čiji je cilj centralizacija bh. države. Neposredne postizborne okolnosti, skupa s SDP-ovom
izbornom kampanjom koja je i osigurala takve pokazatelje,
su pokazale potvrdu sumnji da ono što SDP hoće nije pomirljiva i konsenzualna politika, već najveća moguća kontrola
nad državnim institucijama. Ubrzo nakon što je njihova relativna izborna pobjeda proglašena od strane Izborne komisije, oni su uputili zahtjeve na najviše državne instance i
objavili svoju odlučnost da vide svoga vođu, Zlatka Lagumdžiju, na mjestu Predsjedavajućeg Vijeća ministara te na taj
način demonstrirali krajnje nepoštivanje neformalnog konsocijacijskog pravila koje se primjenjuje prilikom službene
etničke rotacije na najvišim državnim pozicijama. Prema
ovom pravilu, koje je dosada bilo poštovano od strane svih
političkih sudionika, mjesto Predsjedavajućeg sljedeće četiri
godine bi trebalo pripasti hrvatskom kandidatu. Suvišno je
i naglašavati da je ovo dodatno pogoršalo hrvatsko nezadovoljstvo stanjem političkih odnosa u zemlji te da su ishodi
“građansko” orijentiranih političkih faktora produbili postojeću alijenaciju.
Ovi indikatori ukazuju da sadržaj SDP-ovog “građanskog” i
ne-nacionalističkog političkog profila nije neovisan od utjecaja etnopolitike. Naprotiv, on je izrastao iz određene strukturne pozicije Bošnjaka u BiH, te nadograđen bošnjačkom
brojnom premoći i strateškim državnim vizijama bošnjačke
etnopolitike. Stoga je SDP predodređen za savezništvo s
bošnjačkim etničkim i unitarističkim strankama i osuđen
na rezultate koji će, od strane ostalih dviju konstitutivnih
grupa u zemlji, biti viđeni kao pristrani i etnički obojeni. Da
li to SDP čini čistom bošnjačkom strankom? Ne nužno, ili
bar ne izravno. Članstvo ove stranke je multietničko i sim-
status, broj 15, proljeće 2011. 105
Politološka razmatranja
bolična slika koju želi stvoriti u javnosti se oslanja na lijevu
ideologiju i komunističku prošlost više nego na vrijednosti
bošnjačke etničke grupe, što u krajnjoj liniji čini SDP inkluzivnijim i pomirljivijim prema etničkim razlikama od bilo
koje druge velike stranke u zemlji. Međutim, stajalište koje
SDP često zauzima u stranačkoj politici u BiH pruža i više
nego dovoljno dokaza, implicitno odaslanih njegovom bošnjačkom izbornom tijelu kao i srpskim i hrvatskim biračima
u ne-bošnjačkim dijelovima zemlje, da SDP više brani bošnjačke interese nego interese ostalih. Stoga se SDP može
smatrati bošnjačkom strankom, ali jedino neizravno, preko
okvira i konteksta političkog djelovanja, više nego njihovim
samim ideološkim profilom.
je Bosna i Hercegovina kroz kategorije kojima se napuštaju
dosadašnji prevladavajući povijesni i konceptualni modeli.
Stoga, i postdejtonski izborni ishodi u BiH i njihova analiza,
koji su uokvireni kategorijama koje se vrte oko stupova etničko-građansko, ne mogu pružiti naznake normativnih rješenja bh. političkog problema. Oni stoga mogu jedino opisati koji su to dominantni rascjepi u državnoj političkoj sferi,
ali budući da se oni opetovano pojavljuju na suštinski sličan
način od završetka rata, taj opis se čini suvišan.
Problem svih političkih opcija i vizija Bosne i Hercegovine
očigledno je nemogućnost prevladavanja argumenata koji
odražavaju strukture nacionalne države i njenih dominantnih evropskih-kontinentalnih normi o kulturnom i političkom podudaranju. Fragmentaristi, i srpskog i hrvatskog profila, izgleda ne mogu zamisliti viziju bh. države koja bi išla
dalje od praznog okvira za etnički suverenitet i teritorijalnu
etnokulturnu organizaciju triju konstitutivnih zajednica.
Skoro svaka reforma upravljena na razvoj centralnih državnih institucija ili izgradnju simboličnih karakteristika Bosne
i Hercegovine, a koja ne naglašava njenu složenu, sintetičnu
i slučajnu prirodu će se shvatiti kao povreda osnovnog etničkog suvereniteta, shvaćenog kao fundamentalni element bh.
povijesnog postojanja. Obrnuto, unitaristi bošnjačkog predznaka ne mogu zamisliti viziju bh. države koja bi pomirila
duboka razilaženja i nesuglasice koje postoje između različitih društvenih grupacija. Njihovim politički programima
izgleda nedostaje konceptualna kategorija zamišljene političke zajednice izvan onoga što oni smatraju standardnim
modelom normalnosti – europske nacionalne države.
Po mom mišljenju, pravi izazov pri analiziranju i deblokiranju bh političkog zastoja jest iznaći nove kategorije kojima
bi se redefiniralo značenje bosanskohercegovačke države i
njene uloge u životima ljudi. Iako smo suočeni s nestašicom
kategoričkih mehanizama za takav poduhvat, jedna oblast
se čini podjednako konceptualno održiva kao i kontekstualno relevantna: domena ljudskih prava. Minimalistička
definicija države kao institucionalnog sidra za širi spektar
ljudskih prava (političkih, socijalnih, kulturnih) može potencijalno biti prihvatljiva svim divergentnim političkim
subjektima u zemlji te konceptualno udovoljiti potrebi reflektiranja “istinskog bosanskohercegovačkog pluralizma”, a
ipak zadržati normativnu utemeljenost i opravdanost univerzalnim načelima. Listopadski izbori 2010. su propustili
priliku pozicioniranja ljudskih prava kao jednog od temeljnih političkih pitanja, iako su postojali određeni poticaji za
takav razvoj stvari utjelovljeni uglavnom u odluci Europskog
suda za ljudska prava u predmetu o biračkoj obespravljenosti manjina u BiH. Nijedna od postojećih političkih stranaka
se nije okupila oko argumenata o ljudskim pravima niti je
pokušala sagledati ulogu BiH na ovaj način. Međutim, ako
poticaj za takve diskusije i rasprave bude prisutan na sljedećim općinskim (2012.) ili općim (2014.) izborima, zajedno s
regionalnim europskim integriranjem i pritiskom da se udovolji europskim standardima o ljudskim pravima, možda će
se i ukazati prilika za temeljnu promjenu u bosanskohercegovačkoj politici. Kako sada stvari stoje, nje još zasigurno
nema.
Manjak konceptualnih kategorija je ipak puno složenije i
dublje prirode nego što bi to bh političke i stranačke strategije naznačile. Činjenica da istinske nenacionalističke i socijaldemokratski orijentirane opcije bh. politike završavaju u
istom košu s unitarističkim nacionalistima otkriva ne samo
njihovu ukotvljenost u lokalne odnose moći, već i strukturalnu poteškoću pri razmišljanju o složenoj državi kao što
Eldar Sarajlić (Doboj, 1978.) diplomirao je i magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Istražuje u oblasti komparativne politike i
političke teorije, a najviše se bavi problematikom
etnopolitike, njenim teoretskim i praktičnim manifestacijama, konsocijacijskom demokracijom, fundamentalizmom kulture i sličnim temama.
Zaključak:
Prevladavanje nacionalne države?
106 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
USTAV
Ustav
Povijesni (dis)kontinuitet
konstitutivnosti naroda BiH
i zahtjevi (post)moderne
državnosti*
Otud bi rekonstitucija i reforma BiH na načelima federalnog državnog uređenja
(jer bi već svima trebalo biti jasno da nikakva “unitarizacija” BiH niti je moguća,
a dugoročno čak možda niti poželjna imajući na umu europske regionalizacijske
trendove i tzv. načelo supsidijarnosti), gdje bi se sve autonomne federalne
jedinice (po modelu švicarskih kantona recimo) zasnivale na zajednici svih
građana, stanovnika te jedinice, predstavljala jednu od mogućih i poželjnih
alternativa postojećim idejama. Svaka takva teritorija bi bila konstitutivni dio
BiH, odnosno svaka bi predstavljala jednu constituency, koje bi zatim paritetno
bile zastupljene u “gornjem domu” nekog budućeg saveznog zakonodavnog
tijela
Sead F. Fetahagić
Ustavno-pravna kategorija “ostali” predstavlja jedan od najvažnijih problema političkog i pravnog ustrojstva Bosne i
Hercegovine ustanovljenog Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. Ona implicira mnoge politološke, pravne,
sociološke i druge aspekte, a njen nedovoljno definiran smisao proizvodi dalekosežne posljedice na ukupnu političku
zbilju i na ustavni poredak u BiH koji barem načelno, na razini potpisanih i ratificiranih međunarodnih konvencija (od
* Ovaj rad, pod prvobitnim naslovom “Povijesni (dis)kontinuitet konstitutivnosti naroda – Geneza ustavnopravnih određenja nosioca suvereniteta
Bosne i Hercegovine u svjetlu odluke Europskog suda za ljudska prava o
diskriminaciji Ostalih” bio je predstavljen na konferenciji “Mjesto i uloga
Ostalih u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima
za Bosnu i Hercegovinu” održanoj 3. veljače 2010 na Fakultetu političkih
nauka u Sarajevu. Rad do sada nije bio objavljen. Za ovu prigodu tekst je u
izvjesnoj mjeri proširen i ažuriran nekim novijim saznanjima.
108 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kojih je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava štaviše i
integralni dio domaćeg pravnog poretka), smjera ka europskim demokratskim standardima i univerzalno prihvaćenom zaštitom temeljnih ljudskih prava. Presuda Europskog
suda za ljudska prava iz prosinca 2009. u slučaju “Sejdić i
Finci protiv BiH”1 otvorila je mnoga pitanja koja u krajnjoj
instanci dovode u sumnju legitimitet ustavnog poretka BiH
i zahtijevaju ozbiljnu ustavno-pravnu reformu, a sljedstveno
tome i reformu političkog sustava.
Činjenica da se po tom osnovu do trenutka pisanja ovog teksta (siječanj 2011.) još ništa nije poduzelo i da vladajuća elita
u BiH ne pokazuje ni volju niti iskrenu želju da stvari mijenja, a da se tzv. “međunarodna zajednica” rapidno odriče
svoje uloge protektora i “vrhovnog autoriteta u tumačenju
Ustav
odredbi ovog sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog ugovora” (čl. V Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma
– Sporazum o civilnoj implementaciji)2, ukazuje da se ovim
pitanjem nitko ne želi baviti i da od njega svi bježe “k’o đavo
od krsta”. Kriza oko uspostave vlasti na gotovo svim razinama
državne uprave nakon posljednjih općih izbora održanih 3.
listopada 2010., te opetovane izjave stranačkih dužnosnika
o nelegitimitetu izabranih političara jer da ne predstavljaju
ovaj ili onaj “konstitutivni narod” ukazuje na temeljni nedostatak moderne demokratske političke kulture na ovim
prostorima te na posvemašnju konfuziju i nerazumijevanje
suvremene političke i pravne terminologije.
Sama jezička forma posljednje alineje Preambule Ustava
BiH3, u kojem se kategorija “ostali” navodi, ukazuje da je ona
neodvojiva od druge ustavne kategorije – “konstitutivni narod” – s kojom je u logičkoj vezi, te je stoga neophodno ove
dvije kategorije promatrati u korelaciji. Ovdje je važno primijetiti da se u istoj alineji navodi i treći konstitutivni element državnosti – “građani BiH”. Iako se radi o kategoriji
bez koje ne možemo uopće govoriti u terminima političke
modernosti, ona se upadljivo zanemaruje u većini političkih, analitičkih i medijskih osvrta na ovu problematiku. No,
vratimo se “narodima”.
Da bi otklonili nejasnoće u poimanju “konstitutivnih naroda” i “ostalih”, najprije ćemo izvršiti historijsko-pravni
pregled razvitka pojedinih ustavnih kategorija koje su u različitim povijesnim periodima određivale najprije objekta, a
zatim i subjekta suvereniteta u BiH, te uočiti genezu pozitivnopravnih kategorija “konstitutivni narod” odnosno “ostali”.
Nakon toga ćemo rezultate do kojih budemo došli kritički
promotriti polazeći od ideje post-moderne države Roberta
Coopera, te ukazati na problem jezičke i interpretativne nedosljednosti u shvaćanju i primjeni nekih ustavnih i političkih termina iz engleskog političkog rječnika, primjenjivih u
BiH.
Politička moderna kao izazov
Period europske političke moderne, koji se počev od Francuske revolucije s kraja XVIII stoljeća temeljio na prosvjetiteljskim motivima emancipacije razuma i subjektivnosti,
postepeno je zadobivao normativnu dimenziju poželjnog
političkog razvitka, što se u domenu političke institucionalizacije može predstaviti na način kako to čini Claus Offe:
Od osamnaestog veka ovaj razvojni proces, društveno
i intelektualno oblikovan na usputnim stanicama renesanse, reformacije i prosvetiteljstva, dobio je svoj konkretan politički oblik u političkoj institucionalizaciji koja
se, pomalo šematski, može prikazati sledećim redosledom: nacionalna država-konstitucionalna država-demokratska država-država blagostanja”. Svaka od ovih razvojnih stepenica može se slobodno opisati kao progresivno
kretanje u pomenutoj normativnoj dimenziji (20).
Političku modernu, kao još uvijek poželjan teorijski model
obrazlaže i Mile Lasić navodeći da ju čine, između ostalog,
slobodni izbori, demokratske partije, emancipacija žena, neovisni mediji, školstvo i sudstvo, socijalno-tržišni model gospodarskog razvoja, tzv. četiri slobode iz “Eurojargona” (sloboda kretanja roba, kapitala, usluga i ljudi), te “razvod braka
između vjere i politike” (25, 34). Pored toga, ideje o slobodi,
jednakosti i bratstvu te narodnom suverenitetu ostvaruju se
širom europskog kontinenta mahom putem formiranje “nacionalnih” država (nation-states) na razvalinama pred-modernih sistema feudalnih imperija.
U ovom periodu teritorij današnje BiH potpadao je pod
suverenitet triju sukcesivnih monarhija – Osmanske, Habsburške i Karađorđevićke. Iako se u ovom potonjem slučaju radilo o djelimičnom ispunjenju zahtjeva za “nacionalnom emancipacijom” od dotadašnjih imperija, njen razvitak
i konačna sudbina, te odsustvo uspješnog kreiranja stabilne
demokracije, ukazuje da se niti u tom slučaju o narodnom
suverenitetu u modernom smislu ne može u potpunosti
govoriti. U svim ovim slučajevima, nedostajao je ključni
element liberalne demokracije kao načela neodvojivog od
političke modernosti – slobodno izražena “volja naroda” o
konstituiranju vlastite političke zajednice i političkih institucija na autonomnim načelima, koje u konačnici obezbjeđuju
zajedničko i opće dobro koje vrijedi štititi institucionalnim i
pravnim sredstvima. Nasuprot tome, ustavni akti doneseni
u ovom periodu, koje ćemo ovdje ukratko prikazati, predstavljali su akte monarha kao jedinog izvora suvereniteta.
“Imperijalni” konstitucionalizam
Hatišerif od Gilhane, kojeg je sultan Abdülmecid I proglasio
1839., smatra se najznačajnijim tanzimatskim aktom (Tepić:
192). Njime je bio iniciran proces reformi Osmanskog carstva i njegovo približavanje europskim modernim tokovima,
što se ogledalo kroz garanciju zaštite života, slobode i časti
svih stanovnika Carstva te reguliranjem oporezivanja i vojne
službe. Prema prijevodu teksta objavljenog u časopisu Bosanski prijatelj 1851., za stanovnike Carstva koriste se izrazi
poput podložnik, podajnik, građan, dok izreka o nediskriminaciji obzirom na vjeroispovijest glasi: “Ovo carske milosti prostiremo na sve Naše podanike, koje god viere il cerkve
oni bili; svi bez izjatja neka ih uživaju” (Čaušević: 136). Pored
upravne reorganizacije te uvođenja redovnih građanskih sudova, Uredba o organizaciji Bosanskog vilajeta iz 1865. kao
akt od ustavnog značaja propisuje i paritetno zastupništvo
po konfesionalnoj osnovi (u odnosu 50:50 muslimana i nemuslimana) u izbornom dijelu članstva novoformiranih
organa Vilajeta, kakvi su bili Upravno vijeće Idare medžlis,
te Opće vilajetsko vijeće (Čaušević: 165-170). Na osnovi sistema milleta, sva vijeća u Bosanskom vilajetu su uključivala duhovna lica kao virilne članove, a izborni članovi su
birani na osnovu imovinskog cenzusa i vjerske pripadnosti,
na način da je u njima bila osigurana muslimanska većina
(Tepić: 204). Osmanski ustav proglašen 1876. od strane sultana Abdülhamida II, usprkos svoje ograničene primjene
status, broj 15, proljeće 2011. 109
Ustav
(suspendiran od strane Porte već 1878.), značajno je ovdje
spomenuti jer je članom 8. svim podanicima Carstva, reafirmirajući njihovu ravnopravnost, podario “nacionalni”
naziv Osmani (Čaušević: 191). Ovdje vrijedi napomenuti i
to da je kategorija koja je u osmanskoj epohi prvenstveno
određivala identitet (pa i onaj politički – u formi milleta)
bila konfesionalna pripadnost islamu odnosno pravoslavlju
ili rimokatoličanstvu. Promjena vjere značila je istodobno i
promjenu identiteta, što osmanska vlast radi političke stabilnosti nije podržavala. Naknadno opredjeljivanje za “nacionalno” hrvatstvo i srpstvo odnosno zahtjev muslimana
za vlastitom nacionalnošću dogodili su se isključivo na
temelju konfesionalne pripadnosti, koja je u novim povijesnim okolnostima prevedena u nacionalnost (Džaja: 17). A
te nove povijesne okolnosti nastupile su sa austrougarskom
okupacijom.
Austrougarski car Franz Josef I je 17. veljače 1910. sankcionirao paket zakona o ustavnim uredbama za BiH, uključujući i Zemaljski ustav (Štatut). Ovo je bio prvi “moderni” cjelovit ustavnopravni akt isključivo za teritorij tadašnje BiH,
kao posebnog upravnog područja unutar Monarhije (corpus
separatum). Bez obzira na mnoga ograničenja u pogledu domaće zakonodavne i izvršne vlasti i limitiranu autonomiju,
“ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije: sabor, zemaljski savjet i kotarsko vijeće” (Hadžibegović i Imamović: 281) te garantirali osnovna
građanska prava. Što se tiče odredbi koje govore o stanovnicima BiH kao titularima ustavom zajamčenih prava, ovaj
ustav u § 2 i 3 govori o zemaljskim pripadnicima odnosno
o bosanskohercegovačkim pripadnicima (Čaušević: 233).
Kontinuitet sa prethodnim osmanskim sistemom milleta
u smislu uvažavanja konfesionalne pripadnosti kao konstitutivnog elementa za vršenje određenih javno-pravnih i
političkih funkcija može se uočiti u odredbama § 22 i 23 o
sastavu Sabora gdje je konfesionalna pripadnost bitan kriterij za raspodjelu mandata, a tzv. virilisti (članovi Sabora
po položaju) su i predstavnici četiri “tradicionalne” vjerske
zajednice – muslimanske, srpsko-pravoslavne, rimsko(i
grčko)-katoličke te jevrejske, uz odsustvo petog “priznatog
vjerskog udruženja” – evangeličkog (augsburške i helvetske
konfesije). Konstitutivnost religijskog elementa u ovim
rudimentarnim formama demokracije rezultat je već
spomenutog procesa “nacionalizacije” osmanskih konfesionalnih identiteta, koji su zahvaljujući prvenstveno
radu kulturno-prosvjetnih društava etabliranih u ovom periodu (Kraljačić: 157) predstavljali istinske začetke kasnijih
etno-nacionaliteta odnosno “konstitutivnih naroda”. Suočen
sa takvom situacijom, austrougarski ministar financija i administrator za BiH Benjamin von Kállay, opremljen misijom
vesterniziranja i civiliziranja ove (u očima zapadnjaka) zaostale provincije, jednom prigodom 1892. godine je izjavio da
je BiH u biti orijentalna zemlja, čiji se “istočnjački” karakter iskazuje u “tjeranju individualizma do krajnje granice, iz
koga zatim slijedi mali partikularizam i nesposobnost da se
stvori nešto veće, jače, jedinstveno” (Kraljačić: 75).
110 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Jugoslavenska ideja počivala je na shvaćanju da su Južni Slaveni jedinstven narod jednog jezika, te da se u skladu sa načelom “narodnog suvereniteta”, koji je našao konačan izraz
u zahtjevu američkog predsjednika Wilsona za “pravom naroda na samoodređenje”4 tijekom Prvog svjetskog rata, trebaju ujediniti u samostalnu državu. Na tom tragu, Proglas
o osnivanju Jugoslovenskog odbora iz 1915. govori o jugoslovenskom narodu odnosno o Jugoslovenima (Čaušević:
255). Međutim, u pojedinim dokumentima iz 1918., u doba
priprema za ujedinjenje kratkotrajne “Države Slovenaca,
Hrvata i Srba” sa kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, nailazimo na nov koncept jedinstvenog troimenog (odnosno
troplemenog) naroda. Tako se, između ostalog, Proklamacija Glavnog odbora Narodnog vijeća BiH (1. studeni 1918.)
kao i Manifest regenta Aleksandra povodom ujedinjenja (6.
siječanj 1919.) obraćaju jedinstvenom narodu Srba, Hrvata
i Slovenaca (Čaušević: 266, 275). Teritorij Bosne i Hercegovine u ovom periodu dijelio je sudbinu šireg južnoslavenskog državno-pravnog ustroja, te su se pomenuti izrazi odnosili i na njenom području, dok ustavi Jugoslavenske monarhije – Vidovdanski ustav iz 1921. (vidi npr. čl. 4, 10 i 14)
te Septembarski ili Oktroisani ustav iz 1931. (vidi npr. čl. 4 i
9) uvode i pojam građani (Čaušević: 283-285, 337).
“Narodni” konstitucionalizam
U svim slučajevima navedenim u prethodnim poglavljima,
ustavotvorac je bio isključivo monarh kao jedini suveren, te
je s te pozicije on tretirao cjelokupno pučanstvo kao jedinstven narod, u ovom ili onom normativnom izražaju. Stoga,
iako austrougarski Zemaljski ustav ima svoje historijsko
mjesto u proučavanju bosanskohercegovačke ustavnosti,
s pravom se može reći da tek akti ZAVNOBiH-a uvode u
ustavnopravnu materiju moderni koncept “narodnog suvereniteta” i “postavljaju početne a ujedno i temeljne osnove
državnosti BiH” (Brkljača, Pelesić i Kamberović: 375). Rezolucija ZAVNOBiH-a, donesena na Prvom zasjedanju ovog
tijela 26-27. studenog 1943., uvodi međutim dualitet u poimanju kategorije “naroda” u tom smislu što razlikuje dva
njegova značenja. U prvom slučaju Preambula kao i točke
1-3 govore u pluralu o narodima BiH (s navođenjem Srba,
Muslimana i Hrvata), kao o konstituirajućim elementima
državnosti BiH u nastajanju. U drugom slučaju u točki 4 nailazimo i na singularan pojam narod BiH pod kojim se očito
podrazumijeva pučanstvo BiH u smislu političkog naroda,
demosa (Čaušević: 422-425). Članak 1 Odluke o konstituiranju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i izvršno narodno
predstavničko tijelo federalne BiH, donesene na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1944., ilustrira ovu normativno-jezičku nedoumicu kad navodi “na temelju slobodno izražene
volje naroda BiH...” (Čaušević: 442). Ovdje gramatičkim tumačenjem norme nije moguće utvrditi radi li se o genitivu
jednine ili genitivu množine riječi “narod”.
Deklaracija o pravima građana BiH, usvojena na Drugom
zasjedanju ZAVNOBiH-a 1944., također govori najprije o
tri naroda BiH u pluralu – Srbima, Muslimanima i Hrva-
Ustav
tima, koji su “izvojevali... svoju narodnu demokratsku vlast”,
te jemči “ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana BiH, koja
je njihova zajednička i nedjeljiva domovina” (Čaušević: 444).
No i ovdje nalazimo istu jezičku nejasnoću u izreci “izražavajući pravedne težnje naroda za čovječnim životom u slobodi i dostojanstvu...” (Čaušević: 444) koja ne precizira misli
li se na jedan narod ili na više naroda. Prema nekim autorima, Deklaracija je “imala bitna obilježja ustava usvajanjem
načela koja su bila u temeljima američke i evropske demokratije” (Redžić: 162) odnosno predstavljala je “našu prvu
modernu ustavnu povelju” (Haverić: 152). Treba ipak primijetiti da su pored historijskog značaja u reafirmaciji ideje državnosti BiH, akti ZAVNOBiH-a uveli i dualitet značenja
ustavno-pravne kategorije “narod”, koji će opterećivati
i sve buduće ustavnopravne akte BiH. Zbog toga bi značaj ovih akata ZAVNOBIH-a trebalo kritički promatrati prvenstveno u kontekstu datog historijskog trenutka, a ne kao
nekakvo neiscrpno ideološko ili dogmatsko vrelo za buduće
aranžmane bosanskohercegovačke konstitucionalnosti.
Osnovna načela Ustava Narodne Republike Bosnu i Hercegovinu opisuju kao “narodnu državu republikanskog oblika”
(čl. 1), koja izražava “slobodnu volju svoga naroda bez razlike
narodnosti i vjeroispovijesti” (čl. 2) (Čaušević: 491). Ustav
pod pojmom “narod” podrazumijeva ovaj puta cjelokupno
pučanstvo BiH, dakle narod u političkom smislu (demos),
a pod pojmom “narodnost” etničku pripadnost (Ibrahimagić: 85). Ustav također uvodi i kategoriju nacionalne manjine (čl. 14) (Ibrahimagić: 86). Ustavni zakon iz 1953. u čl.
1 određuje da je BiH “socijalistička demokratska država radnog naroda” (Ibrahimagić: 87), gdje se ovaj puta sintagma
radni narod koristi za oznaku subjekta suvereniteta. Ustav
Socijalističke Republike BiH iz 1963. nanovo koristi riječ “narod” u dvojakom značenju (političkom-jednina i etničkommnožina), te navodi Srbe, Muslimane i Hrvate kao narode
u ovom drugom smislu. Sintagma “radni narod” i dalje se
koristi za oznaku cjelokupnog stanovništva BiH. Izraz narodnost međutim sada se koristi da označi ono što se 1946.
smatralo “nacionalnom manjinom” (Ibrahimagić: 88).
Konačno, Amandman XVIII iz 1972. uvodi pravu pometnju
u ovaj dio ustavne materije definirajući BiH kao
socijalističku samoupravnu i državnu zajednicu radnih
ljudi i građana, naroda BiH – Srba, Muslimana i Hrvata, pripadnika drugih naroda, narodnosti i etničkih
grupa, koji u njoj žive, zasnovanu na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi i na suverenosti
i ravnopravnosti njenih naroda i pripadnika drugih naroda, narodnosti i etničkih grupa (Ibrahimagić: 91).
Na taj način čak sedam kategorija je određeno kao nosilac
suvereniteta. Preambula novog Ustava SRBiH iz 1974. navodi da su “narodi BiH – Muslimani, Srbi i Hrvati... stvorili
uslove za bogatiji i svestraniji socijalistički razvitak naroda i
narodnosti BiH...” (Ibrahimagić: 93), dok čl. 1 BiH određuje
kao “socijalističku demokratsku državu i socijalističku samoupravnu demokratsku zajednicu radnih ljudi i građana,
naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata, pripadnika drugih
naroda i narodnosti, koji u njoj žive” (Ibrahimagić: 95).
Da bi se razumjele navedene nomotehničke nedosljednosti i lutanja treba se prisjetiti na jugoslavenski kontekst i
živu ustavnu djelatnost u periodu 1967.-74. koja je rezultirala usvajanjem “konfederalnog” Ustava SFRJ 1974. godine.
Kako ističe jedan od njegovih autora Jovan Đorđević, u
procesu njegove izrade dolazilo je do izražaja nerazumijevanje temeljnih političkih pojmova i konfuzija u tumačenju
koncepata centralizma, unitarizma, federalizma, konfederalizma, autonomije, samouprave, slobode, prava i odgovornosti (196), kao i stav Josipa Broza Tita da se politički i
pravni okvir za postizanje i očuvanje nacionalnog identiteta
i ravnopravnosti ne može svesti na državu u tradicionalnom
smislu (203). Nešto kasnije će Vojin Dimitrijević cjelokupnu
jugoslavensku ustavnu strukturu iz ovoga perioda opisati
kao
pravni ornament prožet retorikom i potrebom za pravdanjem jednog diktatorskog režima, čiji je osnovni nedostatak bio taj da zapravo i nije bio zamišljen da predstavlja jedan temeljni pravni i politički akt, njegova primjena
u političkoj praksi nije nikad ozbiljno razmatrana, dok je
u drugim sferama bila i nemoguća (72, prev. aut.).
Recentnije analize jugoslavenskog socijalističkog perioda
koje je ponudio Dejan Jović ( 4, 8) ukazuju na marksističku
teoriju o odumiranju države kao ideološku pozadinu ovakve
normativne kićenosti i ispraznosti. Pravno-politički vokabular koji je sadržao mnoštvo neologizama (podruštvljavanje
države, samoupravno sporazumijevanje i dogovaranje, udruženi rad i sl.) odražavao je stav jugoslavenskih komunista da
klasičnu državnu strukturu treba zamijeniti asocijacijom
slobodnih proizvođača (odnosno radnih ljudi i građana).
Otuda, imajući u vidu i potrebu tadašnjeg komunističkog
vođstva da jugoslavenski identitet gradi u opoziciji, s jedne
strane spram sovjetskog etatizma odnosno “državnog socijalizma”, a s druge prema akterima koji “djeluju s građanskih
(buržoaskih) pozicija” a koje su en masse poistovjećivane s
pro-fašističkim snagama iz 1930-40-ih godina XX stoljeća,
dolazimo do tvrdnje da je jugoslavenski politički sustav bio
zapravo u izvjesnoj mjeri i “anti-državni” (anti-state) i “antigrađanski” (anti-civil), koristimo li klasični politički pojmovnik liberalne demokracije. Iz takvog sustava došlo se
koncem 1980-ih do zahtjeva za političkom demokratizacijom i liberalizacijom, koja je po definiciji trebala počivati na
reafirmaciji oba ova zanemarena koncepta (i države i građanstva), međutim...
...Ustavnim Amandmanom LX iz 1990. BiH se nanovo definira kao “...demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika
drugih naroda i narodnosti, koji u njoj žive” (Ibrahimagić:
96).
U periodu nakon prvih višestranačkih izbora održanih u
jesen 1990., praćenih procesom disolucije SFR Jugoslavije
status, broj 15, proljeće 2011. 111
Ustav
i nastojanjima jugoslavenskih republika za redefiniranjem
vlastite državnosti na demokratskim načelima, političko
nesuglasje u BiH5 obilježeno etno-kulturalističkim i “privatizacijskim” poimanjem državnosti i ustavnosti uzročilo je
ustavnu razgradnju zemlje.
Memorandum o nezavisnosti, koji je Skupština SRBiH usvojila 14. listopada 1991. sadržao je podsjećanje na ustavnu
izreku o suverenitetu iz Amandmana LX, a nezadovoljni njenim sadržajem poslanici dvije političke stranke (SDS i SPO),
koje su tvrdile da predstavljaju cijeli “srpski narod” u BiH napustili su Skupštinu i 24. listopada 1991. osnovali “Skupštinu
srpskog naroda u BiH” (Čaušević: 500-502), koja je tom prilikom usvojila i deklaraciju. Ova Deklaracija, između ostalog, tvrdi da “već dugo traje zavjera da se srpski narod, kao
konstitutivan narod u BiH, svede na nacionalnu manjinu”6.
Iako je sintagma “konstitutivan narod” korištena i ranije, prvenstveno u publicistici7, čini se da je ovo bilo prvo njezino
pojavljivanje u službenom aktu nekog političkog tijela8. Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH od 9.
siječnja 1992. proglašava rečenu republiku “na područjima
srpskih autonomnih regija... i drugih srpskih etničkih cjelina
u BiH, uključujući i područja na kojima je srpski narod ostao
u manjini zbog genocida... u drugom svjetskom ratu...”9.
Ustav Srpske Republike BiH proglašen je 28. veljače 1992.
Njegov čl. 1 Srpsku Republiku BiH definira kao “državu srpskog naroda i građana koji u njoj žive”, dok čl. 4 otvara mogućnost udruživanja Republike sa “državnim tvorevinama
drugih konstitutivnih naroda BiH”10.
Ustav Republike BiH objavljen je u formi prečišćenog teksta
14. ožujka 1993., integrirajući osnovni tekst Ustava iz 1974. i
brojne kasnije amandmane i akte od ustavnog značaja usvojene do 1993. Njegov čl. 1 određuje: “Republika BiH je suverena i nezavisna država ravnopravnih građana, naroda BiH
– Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji
u njoj žive”, dok čl. 269 pod terminom “pripadnici drugih
naroda” podrazumijeva “narodnosti odnosno nacionalne
manjine”11.
Kategoriju “ostali” u smislu koji nas ovdje interesira po prvi
puta zatičemo u Okvirnom sporazumu za Federaciju BiH,
kao dijelu Washingtonskog mirovnog ugovora potpisanog
1. ožujka 1994. od strane predstavnika Republike Hrvatske
i RBiH. Okvirni sporazum je potpisan 18. ožujka od strane
predstavnika Vlade RBiH i “bosanskohercegovačkih Hrvata”,
a njegov čl. I između ostalog sadrži formulaciju “Bošnjaci i
Hrvati kao konstitutivni narodi (skupa sa ostalima) i građani
RBiH”12. Istovjetna formulacija ušla je i u Ustav Federacije
BiH, proglašen 30. ožujka 1994., gdje u čl. 1 st. 1 nalazimo
doslovno preveden stav iz čl. 1 Okvirnog sporazuma13.
“Ostale” konačno zatičemo i u neznatno modificiranoj formulaciji iz posljednje alineje Preambule Ustava BiH, kao
Aneksa 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, gdje stoji
da “... Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u za-
112 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
jednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”14.
Iz ovog historijskog osvrta na razvoj ustavnosti BiH čini se
da se zaključak sam nameće: tokom cijelog perioda europske političke moderne i liberalno-demokratskog konstitucionalizma, na teritoriji današnje BiH je, počev od
prvih osmanskih začetaka moderne ustavnosti pa do važećeg “Daytonskog” Ustava BiH, vladao kontinuitet pravno
nedosljednog, jezički konfuznog i politički ambivalentnog ustavnog određenja nosioca državnog suvereniteta.
Zanemarimo li tekstove monarhističkih ustavnih akata, čak
trinaest različitih ustavnopravnih kategorija uzetih u svom
generičkom obliku korišteno je u periodu “narodnog” konstitucionalizma, od Rezolucije ZAVNOBIH 1943. do Ustava
BiH 1995., kako bi se odredio “nosilac najviše vlasti” u državi
(vidi tablicu na sljedećoj stranici).
Komparativni osvrt –
što nam europa govori?
Usporedba ustavnopravnih određenja o nosiocu suvereniteta iz Ustava BiH sa relevantnim ustavnim odredbama nekoliko odabranih, federalno uređenih europskih zemalja,
doprinijet će razumijevanju šireg europskog shvatanja ustavnosti te mogućnostima recepcije ustaljenih komparativnih
nomotehničkih formi15. Ovo je naročito važno obzirom na
jasno izraženu političku volju za integracijom u EU, kao i
na činjenicu da je BiH još od 2002. članica Vijeća Europe,
kao najstarije paneuropske asocijacije i to one među čijim se
osnovnim ciljevima djelovanja nalaze i pitanja demokracije
i ljudskih prava.
Ustav Švicarske Konfederacije (1999) u Preambuli navodi
pored ostalog da “Mi, Švicarski narod i kantoni... usvajamo sljedeći Ustav:”, dok čl. 1 određuje da “Švicarski narod i
kantoni... formiraju Švicarsku Konfederaciju”.
Ustav Belgije (1994) određuje da je Belgija savezna država
koja se sastoji iz “zajednica” i “regija” (čl. 1). Belgiju čine tri
zajednice: flamanska, francuska i njemačka odnosno tri regije: Flamanska regija, Valonska regija i Regija Brisel (čl. 2 i
3). Belgija se također sastoji i iz četiri jezičke regije: regija
holandskog jezika, regija francuskog jezika, regija njemačkog jezika i dvojezični glavni grad Brisel (čl. 4). Budući je
Belgija ustavna monarhija, njen ustav ne sadrži određenje o
“narodnom suverenitetu”.
Osnovni zakon Savezne Republike Njemačke (2009) u svojoj Preambuli naglašava da “njemački narod... usvaja ovaj
Osnovni zakon”, da su “Nijemci u Zemljama... postigli jedinstvo i slobodu Njemačke putem slobodnog samo-određenja,
te da se “ovaj Osnovni zakon primjenjuje na sav njemački
narod”.
Ustav Ruske Federacije (1993) u Preambuli navodi da “mi,
višenacionalni narod Ruske Federacije... ovim donosimo
Ustav NRBiH (1946)
X
X
X
X
X
X
Ustav SRBiH (1963)
Amandman XVIII na Ustav SRBiH (1972)
X
(SMH)
X
(MSH/
SMH)
X
(MSH)
X
X
X
X
Deklaracija Skupštine srpskog naroda BiH (1991)
X (S)
Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH (1992)
X (S)
Ustav Srpske Republike BiH (1992)
Ustav Republike BiH (1993)
X
X
(MSH)
X
X
X
Framework Agreement for Federation BiH-Washington (1994)
Ustav Federacije BiH (1994)
ostali (others)
X
konstitutivni narodi
(constituent peoples)
X
X
konstitutivni narod
X
X
X
X
(SMH)
Amandman LX na Ustav SRBiH (1990)
X
X
Ustavni Zakon NRBiH (1953)
Ustav SRBiH (1974)
X
etničke grupe
X
(SHM)
drugi narodi
Deklaracija o pravima građana BiH (1944)
građani (citizens)
X
radnička klasa
X
radni ljudi
Odluka o konstituiranju ZAVNOBIH (1944)
narodnosti
X
Rezolucija ZAVNOBIH (1943)
radni narod
narod BiH
X
(SMH)
USTAVNI AKT
nac. manjine
narodi BiH
Ustav
X
GFAP Annex IV-Dayton/Ustav BiH (1995)
X (S)
X
(drugi)
X
X
X (BH)
X
X
X (BH)
X
X
X (BHS)
X
Objašnjenje skraćenica: X=indicira pojavu izraza u datom aktu, S=Srbi, M=Muslimani, H=Hrvati, B=Bošnjaci
Ustav Ruske Federacije”, dok čl. 3 stav 1 naglašava da je “višenacionalni narod Ruske Federacije nosilac suvereniteta i
jedini izvor vlasti u Ruskoj Federaciji”.
Ustav Austrije (1983) određuje Austriju kao demokratsku
republiku čiji zakon proizlazi iz naroda (čl. 1), te kao saveznu državu koja se sastoji od autonomnih jedinica (čl. 2).
Iz ovog prikaza ustavnih odredbi pet država-članica Vijeća
Europe jasno je da je u svim ovim državama (osim Belgije kao
monarhije) narod kao cjelina stanovništva (demos) određen
za nosioca suvereniteta. Za BiH su posebno interesantni primjeri Švicarske Konfederacije i Ruske Federacije zbog svog
federalno-republikanskog uređenja i etničkog pluralizma,
čija jednostavnost upadljivo odudara od tuzemne normativne konfuzije predstavljene u prethodnom odjeljku.
Švicarsku Konfederaciju konstituiraju švicarski narod i kantoni (“Das Schweizervolk und die Kantone”, “Le peuple et les
cantons suisses”, “Il Popolo svizzero e i Cantoni”, “The Swiss
People and the Cantons”). Kao jedinstveni subjekt suvere-
niteta, “švicarski narod” usprkos tradicionalnog jezičkog i
konfesionalnog pluralizma dijeli dovoljno zajedničkih političkih vrijednosti16 da bi se mogao smatrati jednim političkim odnosno državnim narodom. S druge strane sintagma “višenacionalni narod Ruske federacije” može djelovati
zbunjujuće samo onima koji ne razumiju razliku između
historijski razvijenih koncepata političke (Staatsnation)
i kulturalne nacije (Kulturnation). Originalni izraz “Мы,
многонациональный народ Российской Федерации” se
zapravo na engleski jezik može prevesti kao “We, the multinational people of the Russian Federation” ali i kao “We,
the multi-ethnic nation of the Russian Federation”. U svakom
slučaju, jasna je intencija ruskog ustavotvorca ka transcendiranju odnosno sintezi etno-kulturalnih partikularizama i
stvaranju jedinstvenog političkog identiteta.
“Konstitutivni” i “ostali” građani
gdje je problem?
Ustavno-pravna formulacija konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima) predstavlja, vidjeli smo, specifikum
status, broj 15, proljeće 2011. 113
Ustav
Washingtonskog i Daytonskog mirovnog ugovora, te je kao
takvu uporedno pravo europskih zemalja ne poznaje. Ovakva formulacija je vjerojatno bila preuzeta iz ranije neslužbene uporabe izraza “konstitutivni narod”, koga nalazimo i
u aktu “Skupštine srpskog naroda” (1991), te je u prevodu
zadobila svoju englesku formu constituent people(s). Također, ona je predstavljala i odraz (post)konfliktnog stanja na
terenu gdje se određena skupina nosilaca vlasti nametnula
kao predstavnik “naroda” shvaćenog u etno-religijskom i parohijalnom smislu koji su (bili) pozvani donositi odluke od
(bukvalno) životnog značaja za ljude u BiH, te je bilo politički oportuno, s ciljem uspostave mira, takve vlastodršce i
njihovu političku ulogu i “autoritet” prihvatiti kao neupitne
(Šarčević: 154-155).
No, zaodjenuvši englesko ruho izraz je poprimio i ponešto
od anglosaksonske pravne kulture i značenja. U političkopravnom smislu izraz constituent ima više značenja17: a) kao
imenica, on prvenstveno označava građanina, nosioca aktivnog biračkog prava koji pripada određenom izbornom tijelu
(okrugu), izbornoj jedinici sastavljenoj od više birača (constituency); b) kao pridjev, on označava političko tijelo niže razine ovlašteno da bira svog predstavnika u organe više razine
(tako u SAD svaka država je constituent state kao sastavni
dio Federacije, dok je npr. Škotska constituent country unutar Ujedinjenog Kraljevstva), odnosno da donosi ili mijenja
ustav zemlje, kao npr. ustavotvorna skupština (constituent
assembly). U svakom slučaju, pridjev constituent se odnosi
na nešto što je teritorijalno ili putem opsega nadležnosti razgraničeno od drugih constituents, što u slučaju Ustava BiH
ne vrijedi, jer se npr. “Serbs as constituent people” ne može
teritorijalno poistovijetiti sa nekom “srpskom” izbornom
jedinicom, pa čak ni sa Republikom Srpskom (jer i njenu
državnost po Ustavu RS nakon 2001. godine također konstituiraju tri konstitutivna naroda + “ostali” + građani RS),
a o Bošnjacima i Hrvatima da i ne govorimo. Ne postoje,
sažeto kazano, bošnjačka, hrvatska ili srpska izborna jedinica koju bi činili svi građani upisani u birački spisak
na teritoriji te jedinice, te sljedstveno ne mogu postojati
nikakvi bošnjački, hrvatski ili srpski izborni glasovi koji
bi na taj način tu konstitutivnost i legitimizirali! Ovo,
dakako, u slučaju da formulacije iz Preambule Ustava BiH
shvaćamo u normativnom, a ne u simboličnom smislu.
Dakle, ustavno institucionaliziranje “konstitutivnih naroda”
nije praćeno dosljednom pravnom razradom sistema političkog zastupanja takvih neteritorijalnih “izbornih jedinica”
(nije li ovo contradictio in adjecto?), te je do danas ostao nerazriješen temeljni problem legitimiteta vlasti u BiH. Naime,
na koji način pomiriti postojanje demokratskog instrumenta kakvi su neposredni, tajni i opći izbori, na kojima glasaju svi građani jedne izborne jedinice kao nosioci aktivnog
biračkog prava, sa etnokratskim rezultatima izbora, što se
ogleda u tvrdnji da izabrani dužnosnik predstavlja pravno
nepostojeću izbornu jedinicu jednog “konstitutivnog naroda”, za što je najočitiji primjer izbor članova Predsjedništva BiH? Da ovakva nedoumica nije neki post-daytonski no-
114 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
vum govori i tekst Tarika Haverića objavljen 1. srpnja 1992.
u Oslobođenju u kome se kritiziraju neki temeljni nedostaci
tada aktualne Platforme za djelovanje Predsjedništva BiH
u ratnim uvjetima, u kojoj se pominje i institucija Vijeća
naroda:
2. Kako se, polazeći od opšteg i jednakog prava glasa
kao pretpostavke civilnog društva, vrši izbor za Vijeće
naroda? Da li postoje posebna glasačka mjesta za Srbe,
Hrvate i Muslimane, ili samo listići posebne boje? Ako
samo Hrvati biraju svoje predstavnike za Vijeće naroda,
a samo Muslimani svoje, kako se dokazuje da je neko Hrvat (ili Musliman) kada se taj podatak (još uvijek) ne upisuje ni u ličnu kartu niti u pasoš? I, što je još važnije, kako
se vrši opoziv poslanika u Vijeću naroda? Ko utvrđuje da
određeni poslanik nije dobro zastupao svoj narod? (191)
Godine 2011. ovo pitanje glasi: koga predstavlja član Predsjedništva BiH Željko Komšić? Njega uzimamo za primjer
jer se je njegov izbor za člana Predsjedništva BiH kako 2006.
tako i 2010. godine najčešće osporavao od strane političkih,
medijskih, pa i akademskih krugova, uz argumentaciju “ako
su Hrvati konstitutivan narod u BiH, a Željko Komšić nije
izabran glasovima Hrvata, onda njegov izbor za hrvatskog
člana Predsjedništva nije legitiman” (Vukoja)18. Međutim,
već smo vidjeli da pravno gledano ne postoje “glasovi Hrvata” (kao ni “glasovi Bošnjaka” niti “glasovi Srba”). Ustav
BiH u čl. V kao i Izborni zakon BiH u čl. 8.1 propisuju da se
sa teritorije Federacije BiH neposredno biraju “jedan Bošnjak i jedan Hrvat”, a čl. 4.19 Izbornog zakona odluku o tome
tko jest Bošnjak odnosno Hrvat prepušta samome kandidatu. Radi se dakle, o pitanju subjektivno iskazanog identiteta, koji nije objektivno utvrdiv pa se na tom osnovu ne
može niti “legitimizirati”. To doista ne umanjuje ozbiljnost
problema niti predstavlja ikakvu utjehu, ali takvo – sasvim
legitimno – propitivanje političkih motiva jedne partije (u
ovom slučaju SDP BiH), koja verbalno se zalažući za “građansko” potura “etničko”19, nije pravilno intonirano.
Ako je Komšić na funkciju člana Predsjedništva BiH izabran
glasovima anonimnih građana određene izborne jedinice
(u ovom slučaju Federacije BiH) čije se pripadništvo “konstitutivnom narodu” ne može pravno (niti empirijski, osim
možda posredno putem demografskih i socioloških analiza,
ali i tad samo na skupnoj a ne individualnoj razini) utvrditi,
a sama politička funkcija je ustavom i zakonom rezervirana
za deklariranog pripadnika jednog “konstitutivnog naroda”,
onda se ovdje radi o izrazitom primjeru ustavne antinomije (Šarčević: 160-163). Ustav BiH je dakle suprotan sam
sebi! Sa pravnog stanovišta (ali i sa sociološkog i politološkog) treba prvenstveno kritizirati važeći ustavnopravni poredak kao takav, a ne pojedine političke subjekte
koji se uvijek mogu pozvati da djeluju u skladu sa ovim zakonom ili sa onim ustavnopravnim institutom, pa ma kakvi
njihovi politički motivi uistinu bili (osvajanje vlasti po svaku
cijenu, što li drugo?!). Greška je u hibridnom sistemu punom nekonzistentnosti koji omogućuje takav razvoj doga-
Ustav
đaja. Otud i pojava heteronomije volje prilikom izjašnjavanja o pripadnosti kod kandidiranja za određene javne i
političke pozicije na kojima se takva identifikacija zahtijeva.
Psihološki model takve heteronomije mogao bi glasiti: “Izjasnit ću se kao pripadnik određenog konstitutivnog naroda
da bih bio izabran na tu poziciju, iako se takvim intimno ne
osjećam niti se osobno identificiram na taj način” – veli u
sebi oportuni i ambiciozni “mladi lav” tranzicijskog političarenja u BiH, odnosno kako bi ga ranije citirani Lasić nazvao,
“demokrature”.
Ovdje bi vrijedilo spomenuti još jedan suptilan detalj koji se
nalazi u Izbornom zakonu BiH. Članak 1.14 propisuje naime
da se izbori održavaju prve nedjelje u mjesecu listopadu,
osim “ako se ovaj datum ne podudara s obilježavanjem vjerskog praznika jednog od konstitutivnih naroda”. Znači li to
da zakonodavac “konstitutivni narod” poistovjećuje sa vjerskom zajednicom, a da se osoba koja ne obilježava određeni
vjerski praznik ipso facto ne može ni smatrati pripadnikom
“konstitutivnog naroda”? Nije li i ovo još jedan argument
(ovaj put pravne prirode pored socioloških, kulturoloških
i drugih) za tezu da BiH još uvijek, na početku XXI stoljeća, politički živi na zasadima osmanskih konfesionalnih identiteta i da je njen put do ciljane političke moderne,
gdje je na snazi separacija između politike i religije, i više
nego mukotrpan?
“Narod” po glavi stanovnika
Govoreći o “konstitutivnim narodima”, ovdje je važno ukazati i na to da je kategorija “narodnosti” u svim popisima
održanim u BiH (odnosno Jugoslaviji) do 1991. uvijek bila
promjenljiva i nestalna kategorija, te da je gotovo svaki popis bio “odraz političke klime koja je utjecala na izjašnjavanje građana na pitanje o nacionalnoj pripadnosti” (Mrđen:
77). Podaci i klasifikacije sadržane u popisima često se samo
uvjetno mogu smatrati vjerodostojnim, a izjašnjavanja o
“narodnosti”/”nacionalnosti” i jeziku moraju se uzimati s
manjom ili većom rezervom ovisno od promjenjivih okolnosti koje na njih utječu (Bugarski: 104-105). S tim u vezi
neka mi bude dozvoljeno ovdje načiniti jedan ekskurs i navesti neka osobna zapažanja o načinu na koji je posljednji
popis stanovništva urađen u općini Novo Sarajevo gdje sam
sa obitelji boravio te 1991. godine:
Popisivač, praćen mlađim pomoćnikom, ne samo da je na
potpuno neprofesionalan i pristran način otkrio vlastiti
identitet u pogledu izjašnjavanja o pitanjima “nacionalnosti”,
“jezika” i “vjeroispovijesti”, već je u više navrata pokušavao
utjecati kako bih, naročito u pogledu odsutnih članova obitelji, na data pitanja dao “prave” i nedvosmislene odgovore –
one koji se uklapaju u shemu tadašnje pobjedničke koalicije
“narodnih” stranaka SDA-HDZ-SDS. Nakon što mu tada nisam dozvolio da na takav način drugim osobama pripisuje
stvarne ili zamišljene identitete, mogu se samo zapitati ka-
kva je situacija u tom pogledu bila po izoliranim, ruralnim
područjima BiH. Ne samo da mi takvi podaci danas, nakon
stečenog iskustva, djeluju izvještačeni i nesupstancijalni (da
ne kažem: neistiniti) budući da gotovo isključivo počivaju na
voluntarističkim premisama, već i sama pomisao da su oni
između ostalog poslužili – nakon što je sarajevska Nedjelja pohitala da na osnovu njihovih rezultata objavi čuvenu
crveno-plavo-zelenu “Etničku kartu BiH” u broju od 29.
rujna-6. listopada 1991. – i da se u djelo provede recimo čl.
2 Ustava Srpske Republike BiH s početka 1992. godine, provocira brojna povijesna, politička, pravna, etička, psihološka
i ina pitanja.
Na koncu, pitanje definiranja ustavne kategorije “ostalih” se
različito tretira, što i ne treba čuditi obzirom da nije još uvijek najjasnije tko je pozvan biti autentičnim tumačem Ustava
kao oktroiranog akta inostrane diplomacije i predstavnika
“zaraćenih strana”. U nekim studijama, na osnovu gramatičkog tumačenja po kojem “građani BiH” predstavljaju ukupnost pučanstva BiH te da “ostali” stoga moraju obuhvaćati
neke manjinske, kulturalno definirane “narode”, “opravdano
se pretpostavlja da se na ovaj način nacionalne manjine poistovjećuju sa ustavnom kategorijom ostalih” (CrnjanskiVlajčić i Fetahagić: 12). Autentično tumačenje Izbornog zakona koje je ponudila Parlamentarna skupština BiH tokom
2008.20 ukazuje ipak da se “ostali” ne mogu poistovijetiti sa
nacionalnim manjinama. No, Skupština ne može biti autentični tumač ustavnih odredbi uključujući i ustavnu kategoriju “ostali”, jer ona nije ni usvojila Ustav, niti ga je ratificirala
ex post facto, niti je njegov tekst ikada objavljen u domaćem
službenom glasilu21.
U svakom slučaju, malo je mjesta sumnji da sama formulacija “ostali” predstavlja uvredljiv pojam koji implicira isključenje iz “konstitutivnosti”, kao i institucionalnu diskriminaciju i degradaciju određenog broja autohtonih građana BiH
koji se svrstavaju pod ovaj pravno nedefiniran i ponižavajući
status (Seizović: 2). Ovakvo stanje utvrdio je i Europski sud
za ljudska prava svojom već ranije u ovom tekstu pomenutom odlukom u slučaju “Sejdić i Finci protiv BiH”.
Pravna znanost je već duže vremena upozoravala i ukazivala
na diskriminatornost pojedinih odredbi Ustava BiH. Počev
od Mišljenja o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima Visokog predstavnika koje je Venecijanska komisija objavila 11.
ožujka 2005.22 pa do domaćih autora koji su primjerice ukazivali na neusklađenost Ustava BiH sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima kao o sebi nadređenom pravnom
poretku u skladu sa monističkim shvaćanjem odnosa između međunarodnog i domaćeg prava (Vehabović: 98-108),
bilo je jasno da je samo pitanje vremena tko će i kada podnijeti zahtjev za rješavanjem ove pravne nedomice. No, ova
odluka je otvorila i brojna pitanja cjelokupnog Daytonskog
ustavnog poretka, koja će zahtijevati promišljen i racionalan
politički pristup u njihovom rješavanju.
status, broj 15, proljeće 2011. 115
Ustav
Kamo dalje, građani?
U razgovoru za magazin Policijske misije Europske unije u
BiH (EUPM) objavljen svibnja 2007., bivši savjetnik britanskog premijera Tonyja Blairea i generalni direktor za vanjske i političko-vojne poslove pri Sekretarijatu Vijeća EU u
Briselu, Robert Cooper, izjavio je da se jedina nada za opstanak BiH nalazi u tome da, budući je geografski mala zemlja, bude “post-moderna država” otvorenih granica u postmodernom okruženju EU, gdje unutarnji odnosi nisu više
sigurnosno-vojne nego prvenstveno ekonomsko-političke
prirode i u kojem “nitko više ne mari za teritorije” (2007:
2). Iako termin “postmodernost” asocira na mnoštvo neuhvatljivih “dekonstruirajućih” pristupa i na sumnju spram
svake konceptualne (meta)naracije, Cooper je pri definiranju “postmodernog svijeta” koga čine “postmoderne države”
sasvim specifičan (2002: 13). Osnovne karakteristike odnosa
između takvih država bile bi:
•
•
•
•
•
brisanje razlike između unutarnjih i vanjskih poslova,
uzajamni nadzor uz međusobno uplitanje u (tradicionalno shvaćene) unutarnje stvari,
odustanak od primjene sile za rješavanje sporova i kodifikacija pravila za međudržavne odnose,
teritorijalne granice postaju sve manje bitne,
pitanje sigurnosti se zasniva na transparentnosti,
uzajamnoj otvorenosti, međuovisnosti i uzajamnoj
ranjivosti.
Ovakav stav bi zvučao sasvim plauzibilno, naročito imajući
u vidu situaciju u “malim državama” Zapadnog Balkana da
nije jedne – po BiH ključne – predispozicije koju Cooper
naglašava. Takav post-moderni sistem ne bi podrazumijevao potpuni nestanak “nacije-države” (nation-state), a demokratske institucije i identitet bi i dalje ostali “nacionalni”
(national) odnosno unutardržavni, jer da će tradicionalne
države ipak u doglednoj budućnosti ostati osnovni akteri
međunarodnih odnosa, iako se neće više ponašati na tradicionalan način. Kako na drugom mjestu23, nešto kasnije povodom izlaska svoje knjige “The Breaking of Nations”, tvrdi
da nacije ne predstavljaju nikakvu nepromjenjivu povijesnu nužnost već da su one kreacije određenog historijskog
perioda, jasno je da pod tim pojmom “nacije” on podrazumijeva politički konstruirani identitet koji se vezuje za postojeću državu u svojim priznatim granicama, što je sasvim
sukladno shvaćanjima tzv. modernističke škole o prirodi
nacije i nacionalizma, u čije zagovornike spadaju i glasoviti
znanstvenici kao što su Ernest Gellner, Benedict Anderson
ili Eric Hobsbawm24.
Međutim, ovdje se iznova moramo spotaknuti o problem
tumačenja jezika. Budući da engleski jezik sve više postaje
lingua franca globalnih komunikacija, nemoguće ga je zaobići i u političkoj i pravnoj sferi, napose jer je cijeli ustavni
poredak BiH na njemu i “napisan”, ako ne i “osmišljen”. Izvana
gledano, BiH od trenutka svog priznanja kao neovisna država – subjekt međunarodnog prava – jeste nation, budući
je primljena i u zajednicu država zvanu United Nations. No,
116 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
promatrajući iznutra, njoj ne polazi za rukom konstituirati se kao nation-state razvijene civilne političke moderne
koja počiva na institucijama objektivnog prava i razvijenog
“građanskog društva”, a da to ne bude našim jezikom rečeno
“nacionalna država” rane predemancipatorske političke moderne, koju obilježavaju retorika i praksa sa razmeđe predmodernog svijeta etno-parohijalnih lojalnosti te staleškog
“vjerozakona” i modernih nacionalno-romantičarskih i prosvjetiteljskih uzdaha. Dok god ovaj potonji, redukcionistički
i kulturalistički pristup dominira, pitanje je ima li ova zemlja
neku izvjesnu “europsku” ili kakvu drugu budućnost.
Bez obzira što pojedine “recepte” svjetskih diplomata – naročito ako uz njih idu i neo-liberalni globalistički zahtjevi
za dominacijom svjetskog slobodnog tržišta čijim ekonomsko-financijskim malverzacijama gotovo svakodnevno svjedočimo – ne bi trebalo nekritički prihvatati u cijelosti, čini
se jasnim da bi se neki budući europski bosanskohercegovački ustavni poredak trebao temeljiti na načelima
općeg građanstva shvaćenog prvenstveno u pravno-tehničkom smislu “državljanskog” identiteta, ili da se opet
poslužimo engleskim jezikom – citizenship (Haller: 33-37),
a da se sva pitanja “kulturnog” identiteta prebace u sferu civilnog društva, koje per definitionem mora biti “liberalno” i
otvoreno za najširi pluralizam zahtjeva. U normativnoj sferi
ovo bi pretpostavljalo brisanje svih onih problematičnih
kategorija navedenih u Tablici koje dovode do pravne antinomije i interpretativnog “viška smisla”. U administrativnopravnom pogledu, klica ovoga već postoji i svaki je građanin
BiH može provjeriti zavirujući primjerice u svoju lisnicu!
Osobna identifikacijska iskaznica BiH koju krasi plavo-žuti
grb sadrži i nazive ovog dokumenta na engleskom – national identity card odnosno francuskom jeziku – carte nationale d’identite. Uđemo li u interpretativni “prostor” ovih
jezika, postaje nam jasno da je otud nationality u smislu citizenship objektivno utvrdiva i dokaziva pravna činjenica (pa
se recimo u obrazac za dobijanje Schengen vize u rubriku
koja glasi “nationality” upisuje “Bosnia and Herzegovina”),
za razliku od našeg izraza “nacionalnost”, “narodnost” ili
“nacionalna pripadnost” (koji se još uvijek pojavljuje recimo
u studentskim obrascima za upis semestra na Univerzitetu
u Sarajevu). A hoće li ova klica uroditi plodom koji bi se
možda mogao i uklopiti u Offeovu shemu koja bi vodila ka
idealu – državi blagostanja, ovisi ponajprije od ljudi koji su
preuzeli odgovornost da sjede u mnogobrojnim institucijama odlučivanja u BiH, ali i od signala koje nam povremeno
šalju “lučonoše” zapadne liberalne demokracije.
Otud bi rekonstitucija i reforma BiH na načelima federalnog državnog uređenja (jer bi već svima trebalo biti jasno
da nikakva “unitarizacija” BiH niti je moguća, a dugoročno
čak možda niti poželjna imajući na umu europske regionalizacijske trendove i tzv. načelo supsidijarnosti), gdje bi se sve
autonomne federalne jedinice (po modelu švicarskih kantona recimo) zasnivale na zajednici svih građana, stanovnika te jedinice, predstavljala jednu od mogućih i poželjnih alternativa postojećim idejama. Svaka takva teritorija
bi bila konstitutivni dio BiH, odnosno svaka bi predstavljala
jednu constituency, koje bi zatim paritetno bile zastupljene
Ustav
u “gornjem domu” nekog budućeg saveznog zakonodavnog
tijela. Ovdje treba naglasiti, pored potrebe za preciznim razgraničenjem ovlasti između centralne (savezne) vlasti i autonomnih jedinica da, uvažavajući realnost postojećih odnosa, ni kriterij etničke većine (pored ostalih kriterija) ne bi
trebalo isključiti kao mogući kriterij za eventualna razgraničenja između federalnih jedinica, dok god etnički nazivi ili
simboli nemaju pravno utemeljen ekskluzivitet ili ideološku
moć koja bi tad nužno vodila do diskriminacije nekih građana te jedinice.
Ovakav stav može djelovati utopistički ili čak i konzervativan u eri galopirajuće privatizacije i partikularizacije javnog dobra na krilima kulturalističkih politika identiteta, čija
je etnicizacija političkog samo jedan od njihovih pojavnih
oblika. Ali, zaštita zajedničkog materijalnog i duhovnog dobra, pristupačne socijalne službe koje rade za dobrobit svih
ili kvalitetni školski sustav, stvari su koje nužno zahtijevaju
stabilizaciju pravnog i političkog sustava na osnovama općeg građanstva, bez obzira o kojem se teritoriju radi, no takvo opće građanstvo se do danas nije moglo razviti, između
ostalog i zbog destruktivnog utjecaja etničkog partikularizma predstavnika “konstitutivnih naroda”.
Sead F. Fetahagić, (Beograd, 1964.), diplomirani
pravnik, magistrirao 2005. na Europskim studijima
u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. U istoj instituciji trenutno radi kao akademski tutor na magistarskom
programu Religijskih studija.
Literatura:
Brkljača, Seka, Muhidin Pelesić i Husnija Kamberović (1998)
“Bosna i Hercegovina u toku Drugog svjetskog rata”, u E.
Imamović et al. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena
do kraja Drugog svjetskog rata. Sarajevo: Bosanski kulturni
centar.
Bugarski, Ranko (2005) Jezik i kultura. Beograd: XX vek.
Cooper, Robert (2002) The Post-Modern State, in Mark Leonard (ed.) “Re-ordering the world”. London: The Foreign
Policy Center.
Crnjanski-Vlajčić, Katarina, Sead S. Fetahagić (2009)
“(Zlo)upotrebe principa garantiranih mjesta: Politička participacija nacionalnih manjina BiH u lokalnim izborima 2008”.
Sarajevo: ACIPS.
Čaušević, Dženana (2005) Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine: Dokumenti sa komentarima. Sarajevo:
Magistrat.
Dimitrijević, Vojin (1995) “The 1974 Constitution and Constitutional Process as a Factor in the Collapse of Yugoslavia”,
in P. Akhavan, R. Howse (ed.) Yugoslavia, the Former and
Future: Reflections by Scholars from the Region. Geneva: The
United Nations Research Institute for Social Development.
Djordjevic, Jovan (1988) “The Creation of the 1974 Constitution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia”, in R.
A. Goldwin, A. Kaufman (ed.) Constitution Makers on Constitution Making. Washington: American Enterprise Institute for Public Policy Research.
Džaja, Srećko M. (1992) Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost.
Hadžibegović, Iljas, Mustafa Imamović (1998) “Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918)”, u
E. Imamović et al. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata. Sarajevo: Bosanski kulturni centar.
Haller, Gret (2006) Granice solidarnosti: Evropa i SAD
u ophođenju sa državom, nacijom i religijom. Sarajevo:
Buybook.
Haverić, Tarik (2009) I vrapci na grani. Sarajevo: Rabic.
Ibrahimagić, Omer (2003) Bosanska državnost i nacionalnost. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Jović, Dejan (2001) “Fear of becoming minority as a motivator of conflict in the former Yugoslavia”, Balkanologie, Vol.
V, n° 1-2 | décembre 2001, [En ligne], mis en ligne le 31 mai
2008. URL : http://balkanologie.revues.org/index674.html.
Consulté le 12 janvier 2011.
Katunarić, Vjeran (2003) Sporna zajednica: Novije teorije o
naciji i nacionalizmu. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk/Hrvatsko sociološko društvo.
Kraljačić, Tomislav (1987) Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903). Sarajevo: Veselin Masleša.
Lasić, Mile (2010) Mukotrpno do političke moderne. Mostar:
Dijalog.
Mrdjen, Snježana (2002) “Narodnost u popisima: Promjenljiva i nestalna kategorija”. Stanovništvo 1-4: 77-103.
Ofe, Klaus (1999) Modernost i država. Beograd: Filip
Višnjić.
Redžić, Enver (2000) Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke: Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije. Sarajevo: ANUBiH/Institut za istoriju.
Seizović, Zarije (2002) Civil State and Concept of Constituent Peoples. Occasional Paper 20/2002, Institute for Central,
Eastern and Southeastern Europe, University of Bologna at
Forlì.
Šarčević, Edin (2008) “Dejtonski ustav: karakteristike i problemi”. Status 13: 153-168.
Tepić, Ibrahim (1998) “Bosna i Hercegovina od kraja XVIII
stoljeća do austrougarske okupacije 1878. godine”, u E. Imamović et al. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena
do kraja Drugog svjetskog rata. Sarajevo: Bosanski kulturni
centar.
Vehabović, Faris (2006) Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Sarajevo: ACIPS.
Vukoja, Ivan (2006) “O legitimitetu (II)”. Puls demokratije 3, URL: <http://www.pulsdemokratije.net/index.
php?&l=bs&id=138>
status, broj 15, proljeće 2011. 117
Ustav
Drugi izvori:
Arnautović, Suad. Govor na okruglom stolu kojim je predstavljena publikacija: ‘’(Zlo)upotreba principa garantiranih
mjesta: Politička participacija nacionalnih manjina BiH u lokalnim izborima 2008. godine”, 22.12.2009. ACIPS, Sarajevo.
Autorov osobni zvučni zapis.
Bisenic, Dragan. “Interview with Robert Cooper, former
ambassador, political advisor, the author of The Breaking
of Nations, currently the Director General for External and
Politico-Military Affairs in the Foreign and Security Policy of the Council of the EU”, Balkans.com Business news,
02.10.2007, URL: <http://www.balkans.com/interviewview_new.php?id=6740>
CDL(1996)056rev Draft opinion on the compatibility of
the Constitution of the Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republika Srpska with the Constitution of
Bosnia and Herzegovina, URL: <http://www.venice.coe.
int/docs/1996/CDL%281996%29056rev-e.asp>
CDL-AD(2005)004 Mišljenje o ustavnoj situaciji u Bosni i
Hercegovini i ovlaštenjima visokog predstavnika koje je Venecijanska komisija usvojila na svojoj 62. plenarnoj sjednici
(Venecija, 11-12. mart 2005.), URL: <http://www.venice.coe.
int/docs/2005/CDL-AD%282005%29004-bos.asp>
Engleski rječnik URL: <http://www.thefreedictionary.com>
International Constitutional Law – Countries, URL: <http://
www.servat.unibe.ch/icl/>
Jutarnji list, Web izdanje URL: <www.jutarnji.hr>
Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos.
27996/06 and 34836/06, § …, 22 December 2009, URL:
<http://www.coe.org.rs/eng/news_sr_eng/?conid=1545>
Slobodna Dalmacija online, URL: <http://www.slobodnadalmacija.hr>
Službene novine Federacije BiH
Službeni glasnik BiH
Službeni glasnik srpskog naroda u BiH
Službeni list Republike BiH
Switzerland in Sight, Presence Switzerland PRS, 2007. URL:
<www.presence.ch>
The General Framework Agreement: Annex 4 Constitution
of Bosnia and Herzegovina, URL: <http://www.ohr.int/dpa/
default.asp?content_id=372>
Ustav Bosne i Hercegovine, prijevod na bosanski jezik, URL:
<http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_
HERCEGOVINE_bos.pdf>
Vaessen, Ann. Interview with Robert Cooper. “The EUPM
also works as a catalyst in Brussels”. In: Mission Mag: Inside
the European Union Police Mission Bosnia & Herzegovina,
28.05.2007, p. 2-3.
Washington Agreement, URL: <http://www.usip.org/files/
file/resources/collections/peace_agreements/washagree_
03011994.pdf>
Bilješke:
1.
Presudom je utvrđeno da je BiH prekršila čl. 14 Konvencije, te njene Protokole 1 i 12 u pogledu diskriminacije građana pri konzumiranju pasivnog biračkog prava,
vidjeti Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC],
nos. 27996/06 and 34836/06, § …, 22 December 2009,
sažetak presude dostupan na <http://www.coe.org.
rs/eng/news_sr_eng/?conid=1545>
“narodnog suvereniteta” te s tim u vezi ambivalentnost
značenja riječi “narod”, kako to primjećuju pojedini kroničari političkih zbivanja u BiH u datom periodu, vidi
npr. Haverić, Tarik (2009) I vrapci na grani. Sarajevo:
Rabic, str. 27 i 101.
6.
Prvi stav Deklaracije Skupštine srpskog naroda u Bosni
i Hercegovini (Službeni glasnik srpskog naroda u BiH,
br 1/92)
2.
<http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=366>
3.
Tekst Ustava BiH dostupan je na službenoj Web strani
Ustavnog suda BiH i to na bosanskom, engleskom, hrvatskom i srpskom jeziku <http://www.ccbh.ba>
7.
4.
Od Wilsonovih “14 točaka” za balkanske zemlje naročito
su od značaja bile točke X i XI, uz opće načelo koje je glasilo “evident principle runs through the whole program
I have outlined. It is the principle of justice to all peoples
and nationalities, and their right to live on equal terms
of liberty and safety with one another, whether they be
strong or weak”, vidi Web <http://wwi.lib.byu.edu/index.php/President_Wilson%27s_Fourteen_Points>
Vidi članak “Tri slatke riječi (II)” objavljen u “Nedjelji”
br. 20, 8. srpnja 1990, navedeno prema Haverić, Tarik
(2009) I vrapci na grani. Sarajevo: Rabic, str. 132.
8.
Autor dopušta mogućnost da se ova sintagma pojavila i
ranije u nekom pravnom ili političkom aktu.
9.
Službeni glasnik srpskog naroda u BiH, br. 2/92. Zanimljivo je primijetiti da je u materijalnom smislu istovjetna formulacija ubačena i u čl. 2 Ustava Srpske Republike BiH, te je docnije vojno zauzeće na taj način
definiranih etničkih teritorija od strane “Vojske Srpske
Republike” nalazio svoje pravno uporište.
5.
Moglo bi se argumentirano tvrditi da je u središtu ovog
nesuglasja bio temeljni nesporazum oko koncepcije
118 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
10. Službeni glasnik srpskog naroda u BiH, br. 3/92
Ustav
11. Službeni list RBiH, br. 5/93
12. U izvornom kontekstu: “Bosniacs and Croats, as constituent peoples (along with others) and citizens of the
Republic of Bosnia and Herzegovina, in the exercise of
their sovereign rights, transform the internal structure
of the territories with a majority of Bosniac and Croat
population in the Republic of Bosnia and Herzegovina
into a Federation”, vidi: <http://www.usip.org/files/file/
resources/collections/peace_agreements/washagree_
03011994.pdf>
13. Službene novine Federacije BiH, br. 1/94
14. <http://www.ccbh.ba/bos/p_stream.php?kat=83>,
u
engleskom izvorniku “Bosniacs, Croats, and Serbs, as
constituent peoples (along with Others), and citizens of
Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows”, vidi
<http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=372>
15. Za ovu prigodu korišteni su engleski prijevodi tekstova
ustava, International Constitutional Law-Countries ,
<http://www.servat.unibe.ch/icl/index.html>
16. Vidi npr. službenu promotivnu publikaciju “Switzerland
in Sight”, Presence Switzerland PRS, 2007. <www.presence.ch>
17. <http://www.thefreedictionary.com/constituent>
18.
također vidi izjave Dragana Čovića (HDZ BiH) i
Zvonka Jurišića (HSP BiH) <http://www.slobodnadalmacija.hr/BiH/tabid/68/articleType/ArticleView/articleId/117348/Default.aspx>
19. Ivan Lovrenović je u razgovoru za zagrebački Jutarnji list
to lucidno obrazložio na sljedeći način: “Postoje [u BiH]
tri etničke politike i uz njih četvrta politička orijentacija
ili, bolje reći, raspoloženje, koje se ne može bez ostatka
identificirati sa striktno etnički formatiranim pogledom
na politiku, društvo, državu... Problem, međutim, nastaje, i to veoma ozbiljan, kada se ta suptilna politička
razlika u rukama političkih partija i lidera usmjerava i
koristi tako da ona postaje samo ‘zamjenska’ etnopolitika, u ovom slučaju – bošnjačka”, vidi Web izdanje
Jutarnjeg lista od 09.10.2010 <http://www.jutarnji.hr/
ivan-lovrenovic--pobjeda-komsica-u-bih-hrvate-josvise-udaljava-od-bosne--sarajeva-i-bosnjaka/893577>
20. Tokom prezentacije studije pod naslovom “(Zlo)upotrebe
principa garantiranih mjesta: Politička participacija nacionalnaih manjina BiH” održane u prostorijama Asocijacije Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu dana 22. prosinca 2009, jedan od
učesnika panela, član Centralne izborne komisije BiH,
Suad Arnautović, upoznao je prisutne sa autentičnim
tumačenjem Izbornog zakona i kategorije “ostali” od
strane Parlamentarne skupštine BiH, prema kojem se
“ostali” ne poistovjećuju sa nacionalnim manjinama. Informacija dobijena na osnovu osobnog autorovog audio
zapisa diskusije.
21. Ovaj stav se doduše može ublažiti interpretirajući usvajanje Amandmana I na Ustav (2009) kao konkludentnu
radnju Parlamentarne Skupštine BiH, kojom se retroaktivno prihvatio Ustav kao “svoj”.
22. Posljednja točka tog Mišljenja glasi: “104. Daljnje ustavne
reforme, sa promjenom naglaska sa države zasnovane
na jednakosti tri konstitutivna naroda, na državu zasnovanu na jednakosti građana, i dalje su poželjne srednjoročno i dugoročno. Ako se interesi pojedinca shvataju kao utemeljeni prvenstveno na etničkoj pripadnosti, to ometa razvoj šireg osjećaja pripadanja naciji. U
tom kontekstu, i narodi BiH će morati odlučiti da li žele
sadašnji Ustav, pregovaran kao dio mirovnog ugovora,
zamijeniti potpuno novim Ustavom, koji bi uživao puni
demokratski legitimitet kao plod demokratskog konstitutivnog procesa u BiH”. Vidi <http://www.venice.coe.
int/docs/2005/CDL-AD%282005%29004-bos.asp>
23. Bisenic, Dragan. Interview with Robert Cooper, former
ambassador, political advisor, the author of The Breaking of Nations, currently the Director General for
External and Politico-Military Affairs in the Foreign
and Security Policy of the Council of the EU, Balkans.
com Business new, 02.10.2007, <http://www.balkans.
com/interview-view_new.php?id=6740>
24. O novijim teorijama o naciji i nacionalizmu vidi Katunarić, Vjeran (2003) Sporna zajednica. Zagreb: Naklada
Jesenski i Turk/Hrvatsko sociološko društvo.
status, broj 15, proljeće 2011. 119
Ustav
Kad se narodi dogovaraju
*
Moja teza je da ne tvore različite etno-nacije svoje zasebite etnopolitike koje
se konfliktno sudaraju u javnom prostoru i oblikuju etnonacionalistički pejsaž
BiH, već će prije biti da različite etnopolitike, odnosno različiti politički interesi
koji su uslijed promijenjenih društveno-političkih okolnosti izvor svoje moći
počele nalaziti u etničkom mobiliziranju, proizvele svoje zasebite etno-nacije u
negaciji i opreci performativnim procedurama zasebnosti spram drugih što se
nazivalo ‘događanjem naroda’. Etnopolitički hegemoni diskurs tako je postao
ne samo diskurs političke moći – ideologija – već i “medij posredstvom koga su
se uspostavili ontološki efekti”
Asim Mujkić
Istina se nikad ne iščitava iz postojećih i običnih predmeta.
Otvaranje otvorenog i čistina bivstvujućeg pre se dešavaju
samo ukoliko biva projektovana otvorenost koja dolazi u bačenosti
Martin Heidegger, Šumski putevi
U tekstu koji slijedi cilj mi je ponuditi neke argumente za
raspravu o važnom identitetskom pitanju bosanskohercegovačke političke zajednice koje se, imajući u vidu njezinu multietničku narav, može podvesti pod problematiku ‘dogovora
narodâ’ kao nekog primarnog ili željenog modusa političkog
odlučivanja kako među većinom političara i inostranih emisara, tako i u određenim intelektualnim krugovima unutar
BiH. Ishodišno pitanje glasi: šta se dešava kada iz stanja ugovora pređemo u stanje dogovaranja? Dakako, karakteristika
Već se oko samog pojma ‘bosanskohercegovačke političke zajednice’
mogu iskristalizirati dvije oprečne tendencije razumijevanja – ona koja tu
zajednicu podrazumijeva te s tog stajališta teorijski prosuđuje i ona koja ju
niječe, prosuđujući iz pozicije jednog od partikularnih elemenata te zajednice, što se u bosanskohercegovačkom slučaju prevodi kao ‘etnopolitika’.
* Ovo je donekle prerađeni tekst mog izlaganja na skupu, odnosno pravničko-politološkom kolokviju “Deparlamentarizacija ustavotvorstva” održanom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 14.12.2010. u organizaciji
Fondacije Centar za javno pravo, Udruženja za političke nauke u BiH, te
Fondacije Konrad Adenauer. Povod za raspravu bila je novoobjavljena
knjiga Edina Šarčevića Ustav iz nužde (Sarajevo: Rabic-ECLD: 2010).
120 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
jednog demokratskog ustava političke zajednice kao ugovora je njegov obavezujući karakter u formi pravnih odnosa
koji, kako sugerira Axel Honneth, svakog subjekta – pravnu
osobu – “obavezuje da se prema svima odnosi u skladu s njihovim legitimnim zahtjevima” (Honneth, 2009: 70). Legitimnost svoga zahtjeva pravna osoba postiže referiranjem na
opći okvir, odnosno na ‘opću volju’ čiji je izraz mreža institucija unutar koje se, potvrđujući tu volju, zahtjevi pravnih
osoba zadovoljavaju. Međutim, šta se dešava kada ostanemo
bez tog općeg okvira – kada otpadne ‘obavezujući’ karakter
u formi pravnih odnosa i potkopa ugovor kao takav, pa nam
još samo dogovaranje ‘predstavnika naroda’ kao nositelja
partikularne volje preostane kao svojevrsni ‘utemeljujući’
princip? Utemeljenost tog utemeljujućeg principa izgleda
da ostaje bez stvarnoga temelja jer ne postoji više općenitog okvira kao koordinatnog sistema u skladu s kojim bi se
vodili politički dogovori. Pa ipak, etnopolitički konstruirana
BiH s očitom dominacijom partikularističke političke volje,
bez općenitoga okvira kao polazišta čini se da nekako funkcionira, i to na prilično čudan način – ne dakle kao suverena
Ustav
država u svom punom kapacitetu, već na nivou subsistema,
dakako međusobno proturječnih, isključujućih.
Cilj ovog izlaganja je skrenuti pažnju na neke filozofsko-političke konsekvence procesa tranzicije BiH koji je otpočeo
tokom ‘demokratskih promjena’ 1990. pozivom prve etnonacionalne stranke SDA upućen svojim etnonacionalnim
kolegama iz hrvatskog i srpskog naroda na takozvani ‘novi
dogovor naroda BiH’ – aludirajući na istrošenost ‘starog dogovora’ artikuliranog u rezolucijama ZAVNOBiH-a, a rezultirao u jednoj, kako Edin Šarčević opisuje, “uzajamno kontroliranoj vladavini etnički profiliranih elita Bošnjaka, Srba
i Hrvata koja se održava vaninstitucionalnim dogovorima”
(Šarčević, 2010: 294). To je proces svojevrsnog razdržavljenja kojeg opisuje E. Šarčević. Taj proces se pokazuje kao svojevrsna tranzicija od modernog ustavno-pravnog okvira, dakle onog općeg koje je potrebno za jednu državu, koje počiva
na jednoj “univerzalističkoj retorici uključivanja” pojedinačnog s ciljem izgradnje jedne “široke koalicije privržene jednakosti” (D’Emilio, 2010: 179) do jedne posebnosti, odnosno
partikularističke retorike koja je rezultirala u jednoj čudnoj
koaliciji nejednakosti legaliziranoj unutar jednog diskriminatornog ustavno-pravnog poretka.
Dogovaranje naroda kojega je 26. 5. 1990. godine inaugurirao Izetbegović rekavši: “Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti sami narodi na slobodnim izborima” traje do današnjeg
dana držeći sve nas taocima nedogovorenog, kao jedan
dvadeset godina dugi konvent s kojeg konačno iščekujemo
dogovor koji bi značio i novi ustav i uvođenje ove zemlje u
stanje vladavine prava. Od Izetbegovićeve inauguracije dogovora naroda koji je otvorio vrata izvan-ustavnosti, preko
Skupštine srpskog naroda BiH, HB, bošnjačkog Sabora, ženevskih pregovora predstavnika tzv. ‘zaraćenih bh. naroda’,
Nedostatak suverena – fundamentalne suglasnosti oko općeg okvira za
jednu političku zajednicu – nadomješten je u Dejtonskom sporazumu instaliranjem institucije Visokog predstavnika s maglovitim zaduženjem ‘izgradnje države i njezinih institucija’. Posljednja politička kriza koja traje od
pada ‘Aprilskog paketa’ (2006) i od preokreta ‘inostranog faktora’ u pristupu
BiH koji je ‘došao na ideju’ da se s etnonacionalistima može pregovarati i
izgrađivati funkcionalna država (P. Ashdown), dakle, da je moguće govoriti o nekom ‘nacionalizmu s ljudskim likom’, nacionalizmu koji bi nekako
bio uljuđen ili pripitomljen. Dakako, danas je jasno da je etnonacionalizam,
vođen svojom unutarnjom logikom ekspanzije, radikaliziranja, daljeg homogeniziranja, na taj poziv na uljudnost reagirao tako što je postao još goropadniji, arogantniji, brutalniji i isključiviji. Naš etnonacionalizam uostalom kao i svaki drugi ideološki svjetonazor koji počiva na sistematskom gaženju fundamentalnih sloboda i prava pojedinca naprosto ne može imati
ljudskog lika. U našem slučaju, govoriti o (etno)nacionalizmu s ljudskim
likom ima smisla kao doskorašnji govor o socijalizmu s ljudskim likom.
Danas, nakon skoro pet godina eskalacije krize, bismo mogli zaključiti
da je prije riječ o ‘uzajamno nekontroliranoj vladavini etnički profiliranih
elita’.
Zanimljivo je da je, ustvari, Alija Izetbegović, a ne kako bi nam se danas
moglo učiniti Dragan Čović ili Milorad Dodik, bio prvi koji je progovorio
o ‘autentičnom ili autohtonom predstavljanju naroda’.
do očajničkih poziva europskih zvaničnika kojeg su uputili
predstavnicima tih istih naroda da se dogovore u Butmiru
i danas da uspostave vlast nakon obavljenih općih izbora,
jedino što se provlači kao konstanta na koju se svi učesnici
u dogovaranju – i domaći i strani – referiraju je ono što nazivam fundamentalnom dogmom etnonacionalizma a ona
glasi: etno-nacija je stvar-u-svijetu, jasno odjelita društvena
pojava, u sebi koherentna, identitetski jednoznačno strukturirana. Različite interpretacije ili artikulacije koje se, s vremena na vrijeme javljaju, izraz su iskrivljenog poznavanja ili
nepoznavanja tog jezgrenog suštastva, s jedne, te identitetske
krize, s druge strane, koja se razrješava odlučnom, svesabirajućom homogenizacijom, najprije intelektualnih i političkih
snaga koje jednoznačno zastupaju i artikuliraju i brane njene
interese u javnim i političkim forumima. Edin Šarčević jasno
pokazuje kako taj pristup dogovora naroda podrazumijeva
“napuštanje područja pravnog i ulazak u područje vanpravnog oblikovanja državnih zajednica” pri čemu “odbacujemo
uobličavanje ustavnog prava prema standardima demokratskog ustavotvorstva i prihvatamo nasilje i zločin kao ustavotvorni standard” (Šarčević, 2010: 401). Nadovezujući se
na ovu analizu ja želim poći od sljedećeg pitanja: šta ako
je dogovor naroda nemoguć jer je etnos nemoguće jasno
identificirati kao subjekt političkog dogovaranja?
Naime, obično se ističe da je osnovna karakteristika bosanskohercegovačke političke zajednice posvemašnja suprotstavljenost etnonacionalnih interesa među sobom u jednom
multi-etno-nacionalnom društvu koji tvore na toj osnovi
zasebite, međusobno suprotstavljene etno-nacionalne politike, etnopolitike. Međutim, šta ako je u stvari ovdje riječ o
suprotstavljanju političkih interesa koji se kroz praksu etnopolitičkog odlučivanja prikazuju, odnosno oblikuju kao suprotstavljanje etno-nacionalnih interesa? Dakle, ne dešava li
se u etnopolitici, odnosno u etnopolitičkom ‘zovu autentičnosti’ upravo obrnuto: pripisivanje etno-nacionalnog kolektiviteta pojedinim, vrlo partikularnim političkim interesima?
Dakle, nije li riječ o jednom sasvim obrnutom procesu, obrnutom od uobičajene pretpostavke koja ishodi iz pomenute
dogme, naime da etno-nacionalni kolektiviteti neki subjekti
koji artikuliraju svoj politički interes kojeg mogu predstavljati samo određeni, ‘autentični’, deputati? Suprotno tome,
ono što je na djelu u posljednja dva desetljeća etnopolitičke
vladavine je to da su politički interesi vladajućih narodnih
elita – eksproprijatora političke i ekonomske moći – ti koji
artikuliraju, performiraju, na kraju proizvode same etno-nacionalne kolektivitete kao priručne instrumente njihovog
ostvarenja unutar specifičnog ustavno-pravnog poretka koji
tu tvorbu omogućuje.
Ovaj aspekt artikulacije kao proizvodnje, a ne zastupanja
naroda, može se podvesti pod koncepciju performativnosti
koju između ostalog razvija Judith Butler koja performativnost posmatra kao “onaj aspekt diskursa koji je sposoban da
proizvede ono što imenuje”, pri čemu se, kako poentira ova
autorica, “ta produkcija uvijek odvija kroz neku vrstu ponavljanja i recitovanja” (Butler, 2010: 154). Dakle, moja teza je da
status, broj 15, proljeće 2011. 121
Ustav
ne tvore različite etno-nacije svoje zasebite etnopolitike koje
se konfliktno sudaraju u javnom prostoru i oblikuju etnonacionalistički pejsaž BiH, već će prije biti da različite etnopolitike, odnosno različiti politički interesi koji su uslijed promijenjenih društveno-političkih okolnosti izvor svoje moći
počele nalaziti u etničkom mobiliziranju, proizvele svoje
zasebite etno-nacije u negaciji i opreci performativnim procedurama zasebnosti spram drugih što se nazivalo ‘događanjem naroda’. Etnopolitički hegemoni diskurs tako je postao
ne samo diskurs političke moći – ideologija – već i “medij
posredstvom koga su se uspostavili ontološki efekti” (Butler,
2010: 154), odnosno, upravo je “performativnost” bila “diskurzivni most koji je proizveo ontološke efekte” (Ibid., 154).
Uspješnost ideološkog svjetonazora uvjetovana je upravo
ovim ‘ontološkim efektom’, efektom sraslosti s realnošću.
Etnonacija, ili konstitutivni narod postao je nešto što se
usiljeno proizvodi kroz diskurs etnonacionalističkih poduzetnika, ili kako ih E. Šarčević naziva ‘etničkih profesionalaca’, a potom je proizvedena i cijela ustavno-pravna
arhitektonika koja reflektira temeljne principe tog proizvodnog procesa i dalje ih generira.
Ako problem promatramo iz ovog ugla, ono što se mora kritički propitati je neka vrsta ‘usiljenog kauzaliteta’ koji je prisutan u svim esencijalističkim pristupima po kojima etnonacionalni diverzitet nužno vodi do političkog artikuliranja
na etničkim pa i etno-teritorijalnim principima u političkom
projektu proizvodnje zasebite nacije. Ono što bi bilo važno
za jednu političko-filozofsku analizu je, da parafraziram Judith Butler, naime, pitanje: pod kojim uvjetima, diskurzivnim, institucionalnim i političkim određene međuetničke
razlike koje nemaju obilježje nužnosti niti nekog prioriteta
nad, recimo, međuetničkim sličnostima, u promijenjenom
društveno-političkom kontekstu sada postaju ne samo glavnim karakteristikama određenog etnosa već i fundamentalnim principima na kojima počiva politička zajednica? Dakle, pitamo se pod kojim uvjetima počinje da se javlja specifično diskurzivno ‘performativno navođenje’, hajdegerovski
kazano iz-zazivajuće proizvođenje koje se kasnije pretače u
institucije i procedure političke zajednice održavajući na taj
način uvjete za svoju dalju proizvodnju (Althusser)? Analogno proizvođenju rodne pozicije koje opisuje Judith Butler,
etnopolitičko učvršćivanje, njezino performiranje, ponavljanje jednostavnih identitetskih metafora i fraza, njihovo recitiranje “uvijek će podrazumijevati i to da se bude progonjenim (etnopolitičkim vokabularom kazano ‘ugroženim’)
od strane onog što se isključuje. Što je pozicija čvršća to je
avet strašnija i, na neki način, opasnija” (Butler, 2010: 158).
Drugim riječima, na tragu Derride, može se zaključiti kako
neka struktura, kao naprimjer struktura etnonacionalističkog svjetonazora uopće “postaje struktura jedino onda kada
počne da ponavlja svoju strukturnost. Ponavljanje je način
na koji se struktura učvršćuje” (Butler, 2010: 163). Najsvežiji primjer ponavljajućeg proizvođenja možemo naći u izbornom procesu koga regulira naročiti izborni zakon koji
podrazumijeva i nagrađuje ostajanje unutar vlastite etničke
izborne baze zbog čega se često zaključuje da produbljuje
122 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
podjele u BiH, jer svako put iznova ponavlja etnopolitičku
strukturu. Bit će da je od vitalnog interesa etnonacionalizama u BiH održati baš takvu strukturu koja će omogućiti to
ponavljanje i učvrstiti je po mogućnosti u tle. Istovremeno,
važno je znati i da ponavljanje sobom nosi “mogućnost da se
ta struktura i izmjesti, da ispadne iz tračnica” (Butler, 2010:
163), otud žurba za proizvodnjom ove, kako je Ivan Čolović naziva ‘geološke sraslosti’ etnosa sa svojim tlom, kako
bi iskakanje strukture iz njezinih šina bilo što teže. Pouke
iz relativno bliske prošlosti potvrđuju ovu tezu o opasnosti
ispadanja: npr. nedavno ispadanje iz svojih tračnica jednog
dominantnog ponavljajuće proizvodećeg diskursa, diskursa
samoupravnog socijalizma koji je izgubio mobilizirajuću
moć.
Edin Šarčević govori o “pravnim tračnicama” koje usmjeravaju stalno ponavljanje strukture, dakle o situaciji etniziranog ustavnog prava gdje pravo “više nije neutralni regulator
državnih ingerencija o čijim baznim vrijednostima postoji
siguran konsenzus građana, nego sredstvo za osiguranje baznih interesa jedne etničke zajednice isključivanjem drugih
etničkih zajednica iz dogovora o ključnim vrijednostima državnih entiteta” (Šarčević, 2010: 169). Etnizirano pravo se u
ovom kontekstu javlja kao instrumentarij koji potpomaže
održanje ove proizvodeće etnopolitičke strukture. Kakva
je priroda te strukture? Nesumnjivo, u ravni svakodnevnog
društveno-političkog djelovanja ona se odaje kao ideološka
struktura. Slijedeći Louisa Althussera i njegovo učenje o ideologiji mogli bismo zaključiti da je “krajnji cilj proizvodnje,
ustvari, reprodukcija uslova proizvodnje” (Althusser, 2008:
1), unutar kojih se institucionalizira, s jedne strane, isključenje iz ‘govora koji čini historiju’ (Momčilović, 2010) i disciplinirajuće uključenje u isti govor na propisani način koje
Althusser opisuje kao “reprodukciju potčinjenosti pravilima
etabliranog poretka, t.j. reprodukcija potčinjenosti vladajućoj ideologiji” (Althusser, 2008: 6), ako pod ideologijom, u
širem smislu, podrazumijevamo sveobuhvatnu političku naraciju legitimacije vladajuće – u našem slučaju etnopolitičke
– strukture moći koja se može sastojati iz niza pod-naracija
Inače zanimljivu konstataciju profesora Ive Banca na skupu u organizaciji BZK Preporod naslovljenom kao “Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci” (održanog u Sarajevu 6.3.2011), naime, kako je taktika ‘zlatnog doba’
jugoslavenskog komunizma od 1966-74, kao pravog ideološkog društva,
bila “prožeta idejom ravnopravnosti, namjesto šire demokratizacije, što je
naturalizirani titoizam” možemo dopuniti na sljedeći način: taktika domaćih etnopolitika nalikuje strategiji iz ‘zlatnog doba komunizma’ – namjesto šire demokratizacije ovdje se nameće naracija ravnopravnosti naroda,
namjesto ugovora, dogovor naroda, pa je na djelu svojevrsna naturalizacija etnonacionalizma, što znači da su i jugoslavenski socijalizam i bosanskohercegovački etnonacionalizmi suštinski ideološki projekti. Oba za cilj
imaju punu naturalizaciju. Iz perspektive jugoslavenskog socijalizma naracija o liberalno-demokratskim slobodama razumijeva se kao ideološki
govor ‘klasnog neprijatelja’, a iz perspektive etnonacionalizma kao govor
‘etničkog neprijatelja’, tojest, kao ‘lažni liberalizam’ iza kojeg se u biti krije
bošnjački unitarni nacionalizam i težnja za bošnjačkom majorizacijom. I za
jedan i drugi ideološki svjetonazor liberalno-demokratski, i njemu srodni
socijal-demokratski govor je opasan upravo zato što je denaturalizirajući,
‘vještački’, ‘apstrahirajući’, ‘otuđujući’, naprosto ‘neprirodan’. I jedan i drugi
ideološki svjetonazor takav govor ‘prokazuju’ kao ‘neprimjeren’ ‘domaćem
okruženju’ – Kakvom okruženju? Prirodnom okruženju.
Ustav
koje operiraju u sferama religije, obrazovanja, kulture i tradicije, povijesti i tako dalje i koja se periodično upotrebljava
s ciljem mobilizacije željene posebne zajednice (bez obzira o
kakvom se grupstvu ljudi radilo: klasnom, etničkom, nacionalnom, rasnom, itd.).
Kako se sada ta reprodukcija odvija u etnonacionalističkom društvu kao što je naše? Općenito, u svrhu reprodukcije potčinjenosti vladajućoj ideologiji neke države, prema
Althusseru, ova, s jedne strane, osigurava državni aparat
(vlada, administracija, vojska, policija, sudovi, zatvori itd.),
dok s druge strane, nju osigurava cijela mreža specijaliziranih društvenih institucija koje Althusser naziva ‘ideološkim državnim aparatima’ u koje možemo ubrojati: religijske,
obrazovne, pravne, kulturne institucije, potom institucije
obitelji, političkog i sindikalnog udruživanja, mediji i tako
dalje, dakle mreža aparata koji ideološki discipliniraju,
oblikujući-proizvode narod kao kulturno-političi subjekt. No, za razliku od Althusserove koncepcije buržujske države, ideološka multi-etno-nacionalistička država
ne treba državni represivni aparat koji bi osiguravao njenu
ideološku vladavinu, odnosno u njoj demokratski izabrani
etnopolitički profesionalci uspješno vladaju gotovo bez ikakvih represivnih intervencija na državnom nivou. Kako je
to moguće? Razgradnjom mogućnosti građanskog supstancijaliteta ustavno-pravnog poretka, dakle supstancijaliteta
koji implicira specifičan vid jedinstva utemeljen na ključnim
etičkim prinicipima kao što su poštovanje individualnog
dostojanstva, prava i sloboda, razgradnjom koja se ostvarivala ilegalnom upotrebom sile, ratnim zločinima, a potom
i čitavim nizom diskriminatornih praksi, ustanovljen je jedan drugi specifičan vid jedinstva – pripadanja narodu koji
je utemeljen na vrijednostima narodnosno-grupnog pripadanja. Prva forma jedinstva je inkluzivna, a druga je ekskluzivna forma međusobnog priznavanja. Ako pak sa svoje
strane ustavni poredak, hegelovski kazano, “otjelovljuje konkretne etičke naloge naročitog načina na koji se ... artikulira
moralni svijet” (Pinkard, 2006: 231), onda ustav utemeljen
na takvom ekskluzivističkom etosu i sam postaje takav, neprijateljski nastrojen prema drugačijim vidovima međusobnog priznanja građana. Izbor tipa socijalnog jedinstva kao
etičke podloge za određeni ustavno-pravni poredak je politički, a ne racionalni (da bi se kasnije na njega referiralo u
teorijskim, dakle racionalnim elaboracijama u formi nužnosti ili kauzaliteta) izbor utemeljen na vrijednosnim orijenta Dakako, represivnost je preusmjerena na prava čvorišta moći, izvorišta
suvereniteta – dakle, entitet ili kanton a ne etnopolitička država – gdje se
često ispoljava u gotovo autokratskom maniru.
Ti principi su sastavni dio onoga što Charles Taylor naziva ‘modernim
društvenim imaginarijem’ a koji bi se mogao definirati kao moralni poredak
koji “ne daje ontološki status hijerarhiji niti bilo kakvoj partikularnoj strukturi diferencijacije” (Taylor, 2004: 12). Nadalje, Charles Taylor navodi nekoliko osnovnih karakteristika ovog modernog moralnog poretka: 1. Međusobna dobrobit građana na temelju teorije prava i legitimne vladavine – na
čemu će se fokusirati ovaj tekst; 2. Središnji značaj slobode za ostvarenje i
smislenost prava uopće; 3. “Ova prava, ova sloboda, ova zajednička dobrobit treba biti osigurana svim članovima na jednak način” (Taylor, 2004: 22).
Šire, vidjeti Taylor, 2004: 19-22.
cijama a ne činjenicama, vrijednostima koje obično u državotvornim stvarima označavamo kao opće dobro. Istaknuti
ekskluzivno, partikularno dobro kao opće, znači politički i
ustavno povlastiti jedan partikularni, ekskluzivni tip međusobnog priznanja, zatvoriti proces drugih međusobnih priznanja, znači upravo diskriminirati, marginalizirati, potčinjavati. Odustvo opće dimenzije, odnosno dominacija one
partikularne pokazuje se kao razdržavljenje – ugasnuće ili
obesmišljenje represivnog državnog aparata. Uprkos tome,
bosanskohercegovačko etnonacionalno društvo je ideološko
društvo i konkretne forme ideologije nastavljaju se realizirati u sklopu razgranatih, partikularnih mreža ideoloških
državnih aparata čiji je ishod ubacivanje građana, kako piše
Althusser, “u prakse kojim upravljaju rituali ideoloških državnih aparata. Građani ‘priznaju’ postojeće stanje stvari
(das Bestehende) koje je ‘uistinu tako i nikako drukčije” (Althusser, 2008: 55).
Dakle, u etnonacionalističkoj državi etniziranog prava etničko potčinjavanje građanstva teče bez represivnog državnog aparata, a čak se u obratu vrhunske ironije, paket
emancipatorskih mjera koje se nameću bilo odlukom Europskog suda za ljudska prava, bilo inicijativama o usklađivanju Ustava BiH Europskoj konvenciji o fundamentalnim
ljudskim slobodama i pravima percipira kao represivna
mjera, nametanje, intervencija. U tome počiva genijalnost
etnopolitike u jednoj multietničkoj političkoj zajednici: održavati stanje ne-države, odsustva represivnog aparata (osim
donekle na nižim nivoima državne vlasti: entitetske i kantonalne policije i sudovi, npr.) uz istovremeno održavanje i
razvijanje mehanizama potčinjenosti – ideoloških državnih
aparata – potpuno otvorenih arbitrarnoj volji vladajućih etnonacionalističkih krugova. Upravo unutar ove, mora se primijetiti, ekspanzivne mreže ideoloških državnih aparata, na
nivou društva, ne države, reproducira se i proizvodi struktura dominantne ideološke svijesti koju Althusser naziva
ideološkom strukturom duplog ogledala unutar koje teče jedinstven proces sa svojim sljedećim elementima (Althusser,
2008: 55):
1.
2.
3.
4.
Interpelacija – (za-zivanje: A.M.) individua kao
podanika;
Njihovo podaništvo Subjektu (etno-naciji: A.M.);
Njihovo međusobno priznanje kao podanika Subjekta;
Apsolutna garancija da je sve zaista tako i nikako
drugačije.
Dakle, individuum se za-ziva kao podanik subjekta-etno-nacije u su-podaništvu s drugima takovrsnim, u opreci prema
Drugima, podanicima drugih subjekata-etno-nacija, u formi
a-historičnog fakticiteta, nužnosti da je sve tako kako jest,
odakle treba poći u svakom promišljanju realiteta. To je
konačni proizvod svake ideološke proizvodnje: specifično
proizvedena niša razumijevanja kojoj je cilj, kako Althusser
kaže, “porobiti umove drugih kroz dominaciju njihovom
imaginacijom” (Althusser, 2008: 37).
status, broj 15, proljeće 2011. 123
Ustav
Tako vladajuća etnopolitička struktura i naročito društveno
grupiranje koje se nalazi u temelju njezine moći sobom ispunjava osnovni cilj ideologije kako ga vidi Althusser, naime
tako što u sebi sadrži i sredstva za vlastitu reprodukciju. Tu u
prvom redu ubrajamo specifičan pravno-politički okvir koji
zaziva, usmjerava i proizvodi specifično ponavljanje određenih društvenih praksi i procesa, osiguravajući one uslove
potrebne za opstanak dominantne političke strukture. Unutar takve matrice diskurzivne proizvodnje, leigitimira se etnopolitička ideologija i njezine institucije i povlašćuje jedan
tip participacije građanina u političkom životu koji se predstavlja kao jedini mogući, za što se podastiru ‘realistički’ –
‘da je sve zaista tako i nikako drugačije’ – argumenti, ‘teorija
odraza’ u svom čistom obliku koja se obično nalazi na kraju
ideološkog ulančavanja stvarnosti i po kojoj se, na kraju,
mjeri uspješnost bilo koje ideologije. Učestvujući često u
ritualima i ponavljanjima određenih praksi i procesa,
određenih fraza i metafora građanin BiH se re-afirmira,
odnosno proizvodi i postaje Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Takvim ponavljanjem unutar niza političkih rituala građanin
reproducira i svoje mjesto u javnoj i političkoj sferi koja je etnopolitička jer se odvija unutar jedinih, politički relevantnih
društvenih kategorija bošnjaštva, srpstva i hrvatstva. Rupe
u legalnoj strukturi koja podržava etnopolitičku proizvodnju, odnosno oaze ‘građanskog’ ili ‘liberalno-demokratskog’
(npr. slučaj ‘Željko Komšić’) su iz hegemone etnopolitičke
strukture anomalije koje treba razriješiti, sanirati po svaku
cijenu jer imaju potencijal da ‘rasprše’, defokusiraju ovu navođenu proizvodnju autentičnog etničkog građanina, pa su
kao takve etno-politički nepravedne i po dominantni poredak opasne. One ga mogu dovesti u pitanje, mogu zorno
prikazati njegovu apsurdnost, proturječnost, ukratko mogu
postati mjesta na kojima to bjesomučno samoponavljanje
strukture u svojoj strukturnosti može iskliznuti iz tračnica.
Upravo zbog ideološke proizvodnje koja je na djelu u
bosanskohercegovačkim etnopolitikama Bošnjaci, Srbi
i Hrvati nisu kulturne, već dominantno političke, odnosno ideološke kategorije koje proizvode specifičan tip građanstva koje se ogleda u performirajućem članstvu u ovoj
ili onoj ‘konstitutivnoj’ kategoriji. To istovremeno znači i da
građanin u BiH nije politička kategorija jer ne može biti političkim subjektom. Učestvujući u reprodukciji dominantne
etnopolitičke strukture (osobito je to vidljivo za vrijeme izbora u BiH) on pristaje na ispražnjavanje vlastitog suvereniteta u pravcu (etno)političke kategorije pod koju se supsumira ili ‘usisava’ – kategorije konstitutivnog naroda – sebe
na taj način razvlašćujući u genuinom političkom smislu što
sa svoje strane predstavlja svojevrsnu političku samokastraciju građanina kao političkog subjekta. Ako vam pak neko
oduzme politički subjektivitet, onda postajete ‘dio prirodnog
svijeta’, bivate naturalizirani – naturalizacija je ideal svake
Edin Šarčević primjećuje kako je “u BiH pozivanje na ‘etničku volju’ iskorišteno kao mehanizam za uklanjanje etnički neutralnih funkcija države”
(Šarčević, 2010: 169). Taj proces čišćenja od takvih funkcija očito nije dovršen do kraja i u fokusu je trenutne političke krize.
124 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
pristojne ideologije: dospjeti do, kako to Althusser poentira
‘apsolutne garancije da je sve zaista tako i nikako drugačije’.
Etnička pripadnost je odjednom prirodni habitat etničkog
građanina i sama ta ‘prirodnost’, ‘autohtonost’ (D. Čović), dakle ono što je zaista tako i nikako drugačije, sobom postavlja
granice koje je nemoguće preći jer se ‘ne može protiv prirode’. Najviši stadij etnopolitike onda je biopolitika, a građanin, unutar modernog imaginarija legitimiteta shvaćen kao
subjekt samoodređenja, postaje predodređeni objekt, upravo
‘podanik’ kome se zna njegovo ili njezino ‘prirodno mjesto’,
što možemo shvaćati kao svojevrsnu ‘refeudalizaciju’ – što je
karakteristika predmodernog, ili pred-ugovornog doba –ili
doba ‘dogovaranja naroda’ ili, bliže istini, doba ‘dogovaranja
velmoža’. Aktualni govor o autentičnom pripadanju i predstavljanju jednoj društvenog grupi nasuprot valjda ‘neautentičnog’ pripadanja i predstavljanja te iste grupe je govor koji
pokušava zadržati građane unutar ‘prirodnih’ razgraničenja,
to je govor nekog tematskog parka prirode – dakle, ne baš
svake prirode u njenoj kontingentnosti, jer je naprimjer Komšić ‘neprirodan’ – to je govor održanja uvjeta vlastite proizvodnje, odnosno govor koji omogućuje dalju reprodukciju
vladajuće etnopolitičke strukture u njezinoj strukturnosti.
Govor autentičnosti danas govor je ‘upravo-je-to-tako-i-nikako-drugačije’ prirode, prirodnog pripadanja, govor konzervacije rezervata prirode, ali isto tako to je, ako je vjerovati
Derridi, i simptom, simptom koji odaje zabrinutost, strah i
nervozu etnopolitičkih poduzetnika – narodnih dogovaratelja – od mogućeg narušavanja procesa proizvodnje, od neminovne repolitizacije politički kastriranog građanskog subjekta, pa je otuda, riječima jednog od istaknutiji narodnih
dogovaratelja, Nikole Špirića, građanski koncept “najveća
opasnost za stabilnost BiH” (Špirić, 2010).
Asim Mujkić, docent na predmetima Politička etika i Uvod u filozofiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Literatura:
Althusser, Louis, On Ideology (London, New York: Verso,
2008);
Butler, Judith: “Intervju sa Džudit Batler”, QT 1-2, Beograd
(2010); 151-72;
D’Emilio, John: “Kakve veze ima rat u Bosni sa gej oslobodilačkim pokretom?” , QT 1-2, Beograd (2010); 173-82;
Honneth, Axel, Borba za priznanje. Moralna gramatika
društvenih sukoba (Beograd: Albatros Plus, 2009);
Pinkard, Terry, Hegel’s Phenomenology. The Sociality of Reason (Cambridge University Press: 2005);
Šarčević, Edin, Ustav iz nužde (Sarajevo: Rabic, 2010);
Taylor, Charles, Modern Social Imaginaries (Durham &
London: Duke University Press, 2004)
Izjava Nikole Špirića u “Građanski koncept opasnost za BiH”,
Oslobođenje, 20.10.2010.
Ustav
“Deparlamentarizacija
ustavotvorstva”, Daytonske
ustavne aporije i simulakrum
“bosanske nacije” –
svjedočanstvo o dovršetku
teritorijalizacije pravnopolitičke misli u BiH
Sam kolokvij vrijedan je u jednom, premda ne isključivom smislu: on je ponudio
jednoznačno svjedočanstvo o teritorijalizaciji bosansko-hercegovačke pravnopolitičke teorije, neoboriv dokaz da se, za većinu današnjih bh. pravnih
teoretičara i politologa, posebice u Sarajevu (ali i na teritorijalnom pojasu “TuzlaSarajevo-Istočni Mostar”, uz naravno sporadične izuzetke), odgovor na pitanje
“koji skup ideja dotični teoretičar zastupa?” može vrlo lako i brzo pronaći u
odgovoru na pitanje “na kojem dijelu bh. teritorije dotični teoretičar živi i radi?”
Poznata parola SDA “Na svojoj zemlji, u svojoj vjeri”, primijenjena na sarajevsku
pravno-političku teoriju, dobiva svoju inačicu “na svojoj zemlji, u svojoj teoriji”
Dražen Pehar
Dana 14. prosinca 2010. godine, na Fakultetu političkih nauka (FPN), Sarajevo, pod pokroviteljstvom Fondacije Konrad Adenauer, Centra za javno pravo i Udruženja za političke nauke u BiH, a u organizaciji FPN, održan je prvi
pravničko-politološki kolokvij na temu “Deparlamentarizacija ustavotvorstva”. Kolokvij je okupio značajan broj
suvremenih sarajevskih pravnih i političkih teoretičara, a
ustavni okvir za Bosnu i Hercegovinu predstavljao je glavnu,
okvirnu temu kolokvija. Sljedeći su teoretičari izložili relativno kratke referate: mr. Faris Vehabović, iz Ustavnog suda
Federacije BiH, prof. dr. Kasim Trnka s Pravnog fakulteta u
Sarajevu, prof. dr. Edin Šarčević, profesor na Sveučilištu Leipzig i Direktor Centra za javno pravo, doc. dr. Tarik Haverić
s Pravnog Fakulteta u Zenici, prof. dr. Asim Mujkić sa FPN,
prof. dr. Nerzuk Ćurak, s istog Fakulteta, te prof. dr. Ugo Vlaisavljević s Filozofskog fakulteta Sarajevo. Među izlagačima
bio je naveden i doc. dr. Goran Marković, iz Republike Srpske, no, on na kolokviju nije sudjelovao. Izlagače je kratkim
govorom pozdravio Dekan FPN, prof. dr. Mirko Pejanović,
doc. dr. Dino Abazović moderirao je kolokvijem, a drugi je
dio kolokvija posvećen debati o izlaganjima.
Ovaj će ogled prezentirati vjernu sliku glavnoga tijeka samog kolokvija i dati relativno dug komentar o nekima od
ključnih argumenata najprominentnijih izlagača na kolokviju. Sam kolokvij vrijedan je u jednom, premda ne isključivom smislu: on je ponudio jednoznačno svjedočanstvo
o teritorijalizaciji bosansko-hercegovačke pravno-po-
status, broj 15, proljeće 2011. 125
Ustav
litičke teorije, neoboriv dokaz da se, za većinu današnjih
bosansko-hercegovačkih pravnih teoretičara i politologa,
posebice u Sarajevu (ali i na teritorijalnom pojasu “TuzlaSarajevo-Istočni Mostar”, uz naravno sporadične izuzetke),
odgovor na pitanje “koji skup ideja dotični teoretičar zastupa?” može vrlo lako i brzo pronaći u odgovoru na pitanje
“na kojem dijelu bosansko-hercegovačke teritorije dotični teoretičar živi i radi?”. Poznata parola SDA “Na svojoj zemlji, u svojoj vjeri”, primijenjena na sarajevsku pravnopolitičku teoriju, dobiva svoju inačicu “na svojoj zemlji, u
svojoj teoriji”. Bilo bi dobro kada bi se ta teorija pozivala
na plauzibilne i sofisticirane argumente, no, ona, kako ćemo
vidjeti u nastavku, uglavnom predstavlja samo izraz jednog
sentimenta zaogrnutog u iskonstruirani, nekoherentni,
ad hoc improvizirani i providni kvaziteorijski narativ.
Kolokvij
Sam je kolokvij u pozivnici predstavljen, možda i planiran,
kao kolokvij određen s nekoliko, relativno usko definiranih
pitanja: da li je pravno-politološki validna teza o vraćanju na snagu Ustava Republike BiH iz 1974. godine, i
da li je primjenjiv konventski (vanparlamentarni) model pripremanja ustavnog teksta? Također, organizatori
su izlagače i publiku pozvali na ocjenu jedne “zaboravljene”
norme: “Ako se međunarodni mirovni [Daytonski] sporazum za BiH i Ustav BiH [Aneks 4 Daytonskog sporazuma]
ne budu provodili, Republika BiH može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za BiH i nastaviti da
djeluje kao međunarodno priznata, suverena i nezavisna
država, u skladu sa Ustavom Republike BiH” (čl. 1 st. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Ustava RBiH, 12. 12. 1995.)
U ovome ću poglavlju predstaviti samo glavne ideje desetominutnih referata izloženih na kolokviju, a o ključnom teorijskom okviru, tj. temeljnim idejama, raspravljat ću u sljedećem poglavlju.
O “zaboravljenoj normi” kratko je izlagao Faris Vehabović.
Ključno pitanje implicirano normom glasi: Tko danas, 14.
prosinca 2010., predstavlja legitimnog i legalnog nasljednika
Republike BiH? Drugim riječima, koja bi domaća institucija
danas mogla “proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni
sporazum za BiH”? Vehabović je na to pitanje dao sljedeći
odgovor (koji nije detaljnije pravno ni politički elaboriran):
“Federacija BiH”. Je li taj odgovor plauzibilan? Koji su mogući politički motivi takvoga odgovora? Odgovore na ta pitanja nudi sljedeće poglavlje.
Kasim Trnka kratko je komentirao na istu temu. No, ovdje se neću detaljnije baviti njegovim komentarom. Pozicije
Trnke poznate su javnosti, one su posve u skladu sa zahtjevima SDA (tzv. širenje središnjih ovlasti države – široko tumačenje relevantnih provizija Daytonskog ustava, ukidanje
entitetskog glasanja itd.)
Edin Šarčević izložio je kratki referat na temu “konventski
model ustavotvorstva”. Naime, osim klasičnih načina dono-
126 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
šenja ustava, odnosno, dogovaranja teksta ustavnog dokumenta, primjerice, kroz ustavotvornu skupštinu, u novije se
vrijeme javlja i jedan novi modus ustavotvorstva, kroz tzv.
“konvent” (kojeg treba jasno i nedvosmisleno razlikovati od
klasične “Ustavotvorne konvencije” ili “skupštine”). “Konvent” okuplja, ako sam ispravno razumio, manju skupinu
uglavnom pravnih eksperata koji daju samo “nacrt” ili prijedlog. No, zanimljivo je da je i sam kolokvij, prema tekstu
pozivnice, određen pitanjima koja dvostruko referiraju na
Edina Šarčevića: prvo, referiraju na njegovu knjigu “Ustav iz
nužde” (Sarajevo, 2010.); drugo, “temeljna pitanja” o kojima
govori pozivnica snažno su obojena Šarčevićevim i teorijskim interesima i pogledima. Stoga se sljedeće poglavlje bavi
i ovim autorom.
Tarik Haverić kratko je izložio teoriju “materijalnog ustavotvorstva”, za razliku od formalnog. Čini mi se da je, za Haverića, “materijalni ustavotvorac” onaj koji zapravo posjeduje
moć, ili onaj iza kojeg stoji neka moć. To je institucija čija
ustavna riječ, na temelju raznovrsnih mehanizama moći,
može biti stvarno prevedena u prije svega političku realnost.
Haverić je tijekom debate svoju neskrivenu potporu dao tzv.
“većinskom odlučivanju” ili “vladavini većine”. O tom konceptu, i njegovoj vezi s ključnim Šarčevićevim idejama, također više u sljedećem poglavlju.
Asim Mujkić predstavio je, u desetominutnom referatu, stanje svog istraživanja o bosansko-hercegovačkim nacijama i
nacionalizmima. On se oštro suprotstavio ideji o narodima
kao subjektima bosansko-hercegovačke politike; danas ovaj
autor na “narode” gleda kao na ideologijske konstrukte, ili
ideologijske mehanizme, kojima vodeće elite zavode obične
građane Bosne i Hercegovine, drže ih u stanju straha i sukoba većeg ili manjeg intenziteta. Takvo je stanje stvari legalizirano i Daytonskim Ustavom za BiH, zbog čega Mujkić prema tom Ustavu gaji duboku antipatiju. Kako Mujkić
objašnjava dotične ideologijske mehanizme? Čini se da je
njegov pristup vrlo blizak marksističkom. Ja sam ga sklon
opisati kao kombinaciju “postmodernog marksizma” i “konstrukcionizma”. Naime, Mujkić se, u teorijskom smislu, najviše pozivao na Althussera, francuskog neomarksista, i noviju teoriju “performativa” Judith Butler. Ideja je sljedeća:
elite, ili eksploatatori u marksističkoj verziji, konstruiraju i
nameću određeno razumijevanje zbilje putem takozvanog
“performativnog učinka” – neke se riječi naprosto često ponavljaju, postaju dio političke svakodnevice (“riječ tijelom
postade”!), odnosno, politička se zbilja počinje uglavnom
jednoglasno tumačiti kao “zbilja nacionalizma/nacije”. I o
Mujkićevom narativu, kao i njegovim motivima, više u sljedećem poglavlju.
Nerzuk Ćurak nije dao veliki doprinos samome kolokviju.
On je uglavnom izložio nešto što bi se moglo reducirati na
frazu “pean (ili himna) Šarčevićevim teorijama i mislima”.
Ugo Vlaisavljević bio je, zajedno s mojom malenkošću, jedini kritički glas na cijelome kolokviju. S jedne strane, ob-
Ustav
zirom na izrazito manjinski status kritičara, to je žalosno,
no, s druge, bez određene doze kritike, sam bi se kolokvij
pretvorio u hranu za individualne taštine i egotripove, i završio bi sigurno u mnogo dosadnijoj atmosferi nego što je
to stvarno bio slučaj. “Ključ” Vlaisavljevićevog argumenta
protiv Šarčevićevog narativa svodi se na jednu jednostavnu
ideju: ideja “bosanske nacije”, koju Šarčević nastoji pravno, u
ustavnom okviru, rekonstruirati, vrlo se često kod samoga
Šarčevića preklapa s određenom političkom vizijom, konkretnije rečeno, političkom ideologijom; Šarčevićev pravni
narativ posjeduje jedan neodvojivi politički pod-ton, političko usmjerenje, i stoga se ne može posve opravdati niti
objasniti pravnim pojmovima, ili pojmovima ustavne teorije.
Ukratko, pravno-politička ideja “bosanske nacije” mnogo se
bolje slaže s unitarističkim tendencijama unutar bosanskohercegovačkih politika, negoli s perspektivom “liberalnog
pluralizma” ili “pluralnosti (o racionalnosti ovisnih, kontekstualnih i neapsolutnih) suvereniteta i suverena”. Takva nam
vrsta prigovora može poslužiti kao korisna uvodna riječ za
sljedeće poglavlje.
Temeljne ideje
Da bih čitatelja pripremio za argumentaciju o specifičnim
pitanjima i temama, kao što je tema “bosanske nacije” ili
tema interpretacije Ustava RBiH iz 1974., u sljedećim ću
paragrafima-natuknicama objasniti moju teorijsku poziciju
o nekim općenitijim temama u svijetlu kojih bismo trebali
razumijevati i one specifičnije.
Pravo, politika i etika: Jedan od mojih glavnih dojmova o Šarčevićevom pristupu pravu jest taj da je dotični
autor sklon o pravu govoriti u elitističkom smislu. Pravo
implicira skup posebnih znanja i vještina, posebnu vrstu
kulture, i pravna je argumentacija sui generis. Drugim riječima, kada Šarčević prezentira neke ideje, on želi da o njima
raspravljamo samo kao o pravnim idejama, ili kao o specijalističkoj jurisprudenciji, recimo, ustava. Moj je pristup više
demokratski – vrlo sam nesklon razumijevanju “pravne teorije i prakse” kao posebne, ili posebnim tajnama zakrivene,
elitne domene. Pravo je oduvijek bilo neodvojivo od politike
i etike. Uzmete li u ruke djelo bilo kojeg klasičnog autora
u oblasti pravne teorije (od Platona preko Hobbesa, Grotiusa, do Radbrucha, Habermasa i Dworkina), vidjet ćete da
se pravna razmatranja stalno isprepliću s etičkim, političkim, i općenito filozofskim (posebice, s onima iz oblasti teorije jezika). Drugo, postoji jedna pravna norma koja kaže
da u zakon možete unijeti samo termine razumljive prosječnom građaninu. Drugim riječima, ne bi bilo pravedno
potezati pitanje, ili realnost, pravne sankcije u situaciji kada
građanin, kao, uvjetno rečeno, objekt prava, ne može razumjeti razloge na kojima se dotična sankcija temelji. Teorija
je prava, naravno, nešto apstraktnija i kompliciranija struktura, ali budući da se ona fokusira na fenomen i korpus zakona, te na njihove pretpostavke i konsekvence, i ona bi u
načelu trebala biti razumljiva svima. Treće, nastojanje da se
pravna teorija i praksa prezentira kao nešto posvećeno, zasebno, pristupačno samo onima koji, nakon desetljeća mukotrpnog rada steknu pravo nošenja “crne toge”, indicira jedan radikalno antidemokratski i autoritarni etos. Unutar
demokratskog etosa, svi mi, pojedinci, uključujući i sudce,
policiju, i ministre, samo smo sluge zakona – u odnosu na
zakon, nitko nema načelno privilegirani pristup (To ne znači
da je nemoguće da neke osobe o konkretnim zakonima u
realnosti znaju više nego neke druge osobe, ili da su im, obzirom na implementaciju zakona, dodijeljene posebne uloge
koje nose i posebnu odgovornost u smislu obrazlaganja koje
se, ni pod kojim uvjetima, ne može uzeti kao načelno nepogrešivo; o tome detaljnije raspravljam u Pehar 2010).
Pravna interpretacija: Neodvojivost prava, politike,
i etike, posebno se jasno vidi kroz praksu i teoriju pravne
interpretacije. Uloga tumača prava nikada se ne može svesti na usko pravnu ulogu. Interpretacija podrazumijeva odnos prema jednom jezičkom obrascu, odnos koji se gradi na
temelju mnogih razmatranja i uključuje mnoge discipline.
Tumač prava traži i pronalazi razloge za svoju interpretaciju, a izvor tih razloga ne može se unaprijed ograničiti. Sofisticirani teoretičar etike, koji se bavi pitanjima eutanazije,
abortusa, smrtne kazne, pornografije itd., u načelu može
formulirati interpretaciju zakona o dotičnim pitanjima čija
je teorijska snaga i uvjerljivost jednaka interpretaciji koju
nudi neki Ustavni Sud, ili čak superiorna u odnosu na interpretaciju potonjega. Također, pertinentne i plauzibilne
opise samoga procesa interpretacije, bilo interpretacije tekstova koji zahtijevaju posebnu lojalnost (pravna i biblijska,
ili kuranska, hermeneutika) bilo onih koji ju ne zahtijevaju
(književna hermeneutika), prije ćemo naći među filozofima jezika, teoretičarima književnosti, lingvistima i kognitivnim semantičarima, negoli među teoretičarima prava u
uskom smislu. Takva racionalizacija i demokratizacija procesa pravne interpretacije implicira i jedan drugačiji odnos
prema onima koje obično smatramo “posljednjim tumačima
Ustava” tj. sudcima Ustavnog suda. Tumačenja “posljednjih tumača” podložna su sudu javnosti, dakle, samo su
provizorno posljednja, i javnost je u mnogim zemljama pronašla načine da se odupre zatvaranju “procesa tumačenja”
unutar jedne, pretpostavljeno bezgrešne i svima nadređene
institucije (bilo kroz instituciju ustavnih amandmana, bilo
kroz pravo revizije koje pripada i svakom sljedećem sazivu
Ustavnog suda, bilo kroz građanske nemire, u najgorem
slučaju, građanski rat…). Ako se zakon tiče svih i svakoga,
i ako su pred zakonom svi jednaki, bilo bi čudno kada bi
o značenju provizija zakona mogla odlučivati jedna zanemariva manjina, koju svi ostali građani moraju bespogovorno slušati, neovisno o kvaliteti ponuđenih razloga ili
premisa interpretacije (O tome detaljnije u Pehar 2010; za
kontekst američkog pravno-političkog sustava, vidi Devins i
Fisher 2004, i Burt 1992.).
Tradicije kontinentalnog i anglosaksonskog
prava: Šarčević je sklon poštivati ovu razliku između dviju
tradicija, i sebe razumijevati kao nekoga tko je uglavnom na
status, broj 15, proljeće 2011. 127
Ustav
strani kontinentalnog prava i tko smatra da bi i bosanskohercegovačko pravo trebalo i samo biti na toj strani. Anglosaksonsko pravo, za razliku od kontinentalnog, jest tzv.
“common law” (običajno, naslijeđeno ili unaprijed dijeljeno)
pravo, dakle, pravo koje se oslanja izrazito na prethodne sudačke odluke, presude i mišljenja, i koje veliki akcent stavlja
na proces interpretacije od strane samoga sudca. No, meni
se ovo ne čini niti bitnom niti velikom razlikom. Naime, u
pravu uvijek postoji potreba interpretacije, neovisno o
tome kolika je veličina i detaljnost jednog ustava ili zakona.
Naravno, što je moguće veći dio zakona treba biti iskazan,
predstavljan u tekstu, eksplicitnom jeziku zakona, no, ne
možemo računati sa situacijom u kojoj “zakon” govori sam
od sebe, i u kojoj je interpretacija posve nepotrebna. Također, iako jesam sklon priznati utjecaj određenih kulturnih
razlika na razumijevanje prava, kao i na proces praktičnog
formuliranja zakona, vjerujem da pravo prirodno teži univerzalizaciji i homogenizaciji.
Arbitrarnost, moć i dominacija (republikanske
premise): U politici, bilo u teoriji bilo u praksi, možete zastupati i braniti bilo kakve ideje i interese. Ono pak što ne
možete zaobići jest izlaganje argumenata na kojima svoje
ideje i interese zasnivate. Ukoliko se obraćate nekoj skupini
ljudi, i želite im objasniti zašto bi određena politika za njih
bila prihvatljiva ili poželjna, dužni ste izložiti argument u
kojem ćete tipično referirati na pojam “općeg dobra” za
dotičnu skupinu. Ukoliko to ne učinite, niste pripadni tradiciji republikanske političke misli. Ujedno, ukoliko to ne
učinite, morat ćete se osloniti na neki mehanizam brutalne
društvenopolitičke moći, a tu imate veliku lepezu mogućnosti. No, glavno je to da morate biti svjesni da, u toj situaciji neoslanjanja na argument, odnosno, oslanjanja na mehanizam arbitrarne moći, morate prihvatiti jednu nezgodnu
stvar – izgubit ćete sposobnost kritiziranja politika za koje
smatrate da bi im se jedna skupina trebala suprotstaviti, i
također, izgubit ćete sposobnost primjene pojmova “pravedno/nepravedno” u intersubjektivno valjanom, argumentirajućem smislu. Koji su to mehanizmi “dominacije” ili “arbitrarne” moći? Prvo, prosto odlučivanje prostom većinom;
drugo, oslanjanje na karizmatske autoritete koje većina
može biti sklona slijediti; treće, modusi utjecaja na emocije,
u smislu upotrebe retorički profiliranih sredstava uvjeravanja kroz tzv. “kanale vrele kognicije” – primjerice, izazivanje
straha, nesigurnosti, zabrinutosti, uporaba povijesnih analogija koje se vrte oko izrazito dramatičnih povijesnih razdoblja itd. (za više detalja o republikanskoj tradiciji političke
misli, i ključnim elementima republikanskog modela, vidi
Pettit 1999, 2001, 2004; i Weinstock i Nadeau 2004).
Prelazim sada na analizu temeljnih ideja oko kojih se vrtio sarajevski kolokvij, odnosno na predlošku kojih je bio
organiziran.
128 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
“Bosanska nacija” Edina Šarčevića
Edin Šarčević posve ozbiljno zastupa tezu po kojoj postoji
jedan kolektivni djelatnik, ili subjekt, zvan “bosanska
nacija”. (Šarčević 2009). To samo po sebi ne bi mnogo značilo da Šarčević ne pridodaje toj tezi dvije dodatne. Prvo,
“bosanska nacija” (dalje skraćeno kao BN) jedini je stvarno
konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini u smislu da jedino BN posjeduje atribut “državotvornosti”. Kao bosanski Srbin i Hrvat ili Bošnjak, vi se ne možete postavljati u
bilo kakav značajniji odnos prema Bosni-Hercegovini u
pravnom ili političkom smislu. Drugo, a što slijedi iz prvog,
pojedinačna narodnost (u smislu poznate trodijelne kategorizacije) nema nikakvog utjecaja na status pojedinca kao
pripadnika BN. Šarčević smatra da je biće zvano “BN” uglavnom sretno i neproblematično “prebivalo” u Bosni-Hercegovini nakon Ustava iz 1974., a sve do izbijanja rata, kada se
pokušalo s njegovim nasilnim protjerivanjem, i Daytonskog
mirovnog sporazuma. No, BN ipak nastavlja svoje postojanje, i Šarčević traži razrješenje Daytonskih ustavnih aporija koje bi bilo u skladu s hipotezom o BN. Dakle, nakon
što bismo u budućnosti priznali i prihvatili BN, a to nam
Šarčević sugerira, mogli bismo živjeti naprosto kao građani
BiH, sukladno tome promijenili bismo Daytonski sporazum,
i napokon bismo se mogli jedni prema drugima odnositi kao
prema zrelim pojedincima koji uživaju individualna prava u
maksimalnom smislu.
Prije nego što se usmjerim na Šarčevićeve argumente u prilog tezi o BN, dvije bitne napomene. Prvo, “bosansko-hercegovačka nacija” bio bi bolji i nediskriminirajući izraz.
No, njegov je nedostatak vjerojatno taj da, u retoričkom
smislu, unosi pluralnost tamo gdje bi, po nekima, uključujući Šarčevića, trebala vladati singularnost i unitarnost.
Ukoliko bismo prihvatili takav izraz, onda bismo mogli barem zamisliti da bi postojeći bosansko-hercegovački narodi,
dakle, Hrvati, Srbi i Bošnjaci kao konstitutivni narodi, samom činjenicom prihvaćanja jedinstvenog ustavnog okvira
mogli posjedovati i jedinstveni atribut, atribut pripadnika
jedne države, ili “nacije” u ustavotvornom smislu. No, dok
se atribut konstitutivnog naroda posjeduje izravno, atribut
zajedničke bosansko-hercegovačke nacije bio bi mjeren posjedovanjem jednog zajedničkog odnosa prema dotičnom
ustavnom okviru. Kako danas takav odnos ne postoji, o bosansko-hercegovačkoj naciji mogli bismo govoriti kao o
nečemu što je u nastanku, ili nastajanju, što je tek projicirano, ali moguće je i da ne nastane jer ovisi o iskustvima
koja pojedinačni konstitutivni narodi stječu jedni o drugima
tijekom jednog dužeg povijesnog razdoblja. Druga, također
bitna napomena: Ernest Gellner slavno je definirao nacionalizam kao nastojanje da dođe do podudaranja između
“nacije”, kao kulturne jedinice, i države, kao političke jedinice. Obično se smatralo da nacija za sebe nastoji steći
jednu neovisnu i suverenu političku jedinicu, da je, dakle,
polet nacionalizma usmjeren iz kulturalne sfere prema političkoj. No, Šarčević je jedan od onih koji dokazuju da je
moguć i jedan drugačiji, na glavu postavljeni tip naciona-
Ustav
lizma, u kojem je polet nacionalizma usmjeren iz političke
sfere prema kulturalnoj (BN je i za Šarčevića kulturalna: on
o BN govori kao o nečemu što postoji kroz tradiciju, ustavotvornu, javno-pravno i političku, i kroz jedan skup vrijednosti koji bi trebao biti materijaliziran: npr. vrijednost stabilizacije bosansko-hercegovačke države, u smislu ublažavanja
i neutraliziranja unutarnjeg društveno-etničkog konflikta, i
promjene Daytonskog okvira). Koincidenciju države i nacije ne nastoji ostvariti jedna unaprijed zadana nacija, nego
se to čini preko identiteta same države za koju se zamišlja
postojanje jedne zajedničke nacije kao singularne kulturalne
jedinice. Stoga, ta je ideja nacionalistička ideja u klasičnome smislu – ona ne može zamisliti postojanje više nacija
u okrilju jedne države, niti jednu naciju podijeljenu na više
država. Šarčević je nacionalist, dakle, u smislu da on koincidenciju nacije i države, kulturalne i političke jedinice,
smatra po sebi poželjnim idealom. Posve je irelevantno to
što njegov nacionalizam polazi od političke jedinice s kojom
nastoji sravniti jednu kulturalnu. Priča nije nova – sjetimo
se jugoslavenstva, “sovjetske nacije”, “belgijske nacije” ili
“britanske nacije”.
No, kao što sam spomenuo, ideju možemo prihvatiti ili
odbaciti tek nakon što čujemo argumente predložene u
prilog te ideje. Koji su Šarčevićevi argumenti u prilog postojanja BN? (Tezu o mogućnosti ili poželjnosti BN za sada
ostavljam po strani. O njoj ću nešto reći tek nakon rasprave
o Šarčevićevoj tezi postojanja BN.)
Prije nego izložim Šarčevićeve argumente, želim naglasiti
nekoliko činjenica o kolektivnim djelatnicima. Kada govorimo o bilo kojem kolektivnom djelatniku, ili subjektu, mi
zapravo koristimo jedan façon de parler. Kolektivni subjekti
ne postoje u smislu u kojem postoje individualni subjekti.
Individualni subjekt može postojati u smislu da je prepoznat, empirijski, i da posjeduje jedan individualni skup
vjerovanja i želja koje dovoljno često iskazuje, i koje on, ili
ona, nastoji uskladiti prema standardima racionalnosti. Kolektivni pak subjekti, u odnosu na individualne, derivirani
su, iako ih to, u političkom smislu, ne čini ni nevažnima ni
sekundarnima. Jedan kolektivni subjekt nastaje tako što
više individualnih subjekata dijeli jedan zajednički skup
vjerovanja i želja, a ta vjerovanja i želje govore upravo o
onima koji ih dijele. I u slučaju kolektivnog subjekta, vjerovanja i želje podvrgnuti su standardima racionalnosti – drugim riječima, ta kolektivna vjerovanja i želje moraju biti
dovoljno koherentni i moraju se oslanjati na plauzibilne
razloge. Možemo zamisliti skupinu individualnih subjekata
koji sebe zamišljaju kao “kraljeve zemaljskoga carstva” koji
trebaju realizirati posebne ciljeve u ime navodne dobrobiti
svakog ljudskog bića na zemlji; da li taj kolektivni subjekt
uistinu stječe takav kolektivni identitet, i da li je održiv kao
tako definiran kolektivni subjekt – to su otvorena pitanja na
koja ne možemo dati odgovor prije nego što damo odgovor
o stvarnom dijeljenju kolektivnih želja i vjerovanja od strane
pripadnika dotične skupine, kao i o racionalnosti dotičnih,
pretpostavljeno zajedničkih želja i vjerovanja.
Šarčevićev argument za postojanje BN može se podijeliti
u najmanje tri pod-argumenta. Niti jedan od ta tri pod-argumenta ne govori izravno o stvarnim kolektivnim vjerovanjima i željama; stoga, smatram da se Šarčević unaprijed
odlučuje za slabije verzije argumenta u prilog postojanja
BN. U kom smislu to jesu slabije verzije? Da bismo to razumjeli, ja ću tri pod-argumenta označiti na sljedeći način: 1.
argument iz neposrednog utjecaja zajedničkog državnog
okvira na status kolektivnih subjekata unutar tog okvira
(Šarčević 2009, str. 45-6); 2. argument iz pravne interpretacije Ustava Republike BiH (Šarčević 2009, str. 48-9); 3.
argument iz pretpostavljeno zajedničke, kolektivne akcije izlaska na referendum za nezavisnost BiH krajem veljače/početkom ožujka 1992. (Šarčević 2009, str. 48).
Počet ću s argumentom kojega smatram najslabijim, argumenta br. 2. Naime, Šarčević smatra da može dokazati postojanje BN tako što će dati jednu pravnu interpretaciju, u
smislu da je nekadašnji Ustav, onaj od 1974. do 1992., najbolje interpretirati kao Ustav koji implicira da u BiH postoji jedna zajednička, bosanska nacija, u smislu bosanskog
državnog naroda. No, ovaj je argument izrazito slab – on,
naime, samo kaže da je negdje implicite, ne eksplicite (jer
Šarčević priznaje da Ustav Republike BiH, za kojeg on kaže
da je “posljednji legitimni ustav”, ne govori eksplicite o bosanskoj naciji), rečeno, i u ustavnom smislu prihvaćeno, da
BN postoji. Naravno, “ustavno prihvaćanje” jest jedan način
postizanja egzistencije u pravno-političkom smislu, no, za
tezu o postojanju BN morali bismo također dokazati da je
provizija, koja tvrdi ili se može interpretirati kao da tvrdi,
da jedna nacija postoji, dobro obrazložena i plauzibilna provizija, provizija koja, a to je od izuzetne važnosti, nije otvorena za različite interpretacije. Prema mom sudu, Šarčević
ne uspijeva dokazati niti da je BN implicirana u Ustavu
Republike BiH, ili Ustavu SFRJ iz 1974., niti da se ti ustavi
mogu interpretirati kao da je teza o BN prihvaćena.
Jedan od ključnih Šarčevićevih argumenata, ako ne i ključni,
kaže da članak 1. Ustava SFRJ iz 1974. propisuje da je Jugoslavija…zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika. Šarčević tvrdi: “Kako je na
ovom mjestu upravo riječ o narodima i ‘njihovim republikama’, ne može biti nikakve sumnje da imenovanje republika
koje ‘sačinjavaju’ Jugoslaviju iz članka 2. ujedno definira republičke državne narode koji u smislu ‘naroda Jugoslavije’
obrazuju ovu dobrovoljno ujedinjenu zajednicu” (Šarčević
2009, str. 48-9). To Šarčević naziva “jezičkim tumačenjem”
članka 1. Ustava, i on vjeruje da je time dokazao postojanje
BN prema Ustavu SFRJ iz 1974. (Osim toga, Šarčević brani
poziciju prema kojoj “za ‘nepisano ustavno pravo’ ovdje neće
biti mjesta, jer pisana ustavna norma ne proizvodi pravne
praznine”; mnogi teoretičari i praktičari ustavnog prava odbacili bi tu Šarčevićevu poziciju, za što vidi Habermas 1992,
str. 298; Fuller 1999, str. 103-4).
Primijetimo, prvo, da Šarčević tvrdi jednu čudnu stvar: fraza
“narodi i njihove republike” kao da, za njega, postaje isto-
status, broj 15, proljeće 2011. 129
Ustav
značna frazi “republike i njihovi narodi”. No, da je ustavotvorac namjeravao rabiti takvu frazu, on bi ju sigurno rabio.
Riječ je o maloj, no bitnoj razlici koju Šarčević nastoji naprosto izbrisati. Njegov je argument zapravo non sequitur.
Za bilo kakav argument ovoga tipa, potrebna nam je nešto
detaljnija priča o značenju ili smislu posvojnih zamjenica.
Već činjenica da Šarčević ne priča tu priču, a svoj zaključak
prezentira kao “jezičko tumačenje” (premda ne postoji nešto
što bismo mogli zvati “nejezičkim tumačenjem”), dovoljna
je da u čitatelju izazove podozrenje i sumnju. Dakle, fokusirajmo se na neku jednostavniju frazu u kojoj se koristi posvojna zamjenica; primjerice “vlasnici vozila i njihova vozila”. I tu imamo množinu (kao “republike”, “narodi”…), i tu
imamo posvojnu zamjenicu, i druga je imenica kvalificirana
posvojnom zamjenicom koja znači da subjekt prve imenice
vrši radnju posjedovanja u odnosu na subjekt druge. Slijedi
li iz takve semantičke konstelacije ikakva konkretnija slika o
eventualnom posvajanju “vlasnika” od strane samih “vozila”,
ili neka specifičnija slika, sugestija o tome kakav je precizniji
odnos između “vozila” i “vlasnika”? Ne slijedi. Jer možemo
zamisliti da dotična fraza opisuje 5 vlasnika od kojih svaki
posjeduje po točno jedno vozilo. No, možemo također zamisliti da dotična fraza opisuje 10 vlasnika od kojih 6 posjeduje po točno 1 vozilo, a 4 dijele preostala 2 vozila u smislu
da su dvojica vlasnika zajednički vlasnici jednog vozila. Dakle, u semantičkom, kao i logičkom smislu, Šarčević prezentira jedan sofizam, sofizam prema kojem iz apstraktne
fraze “neki X i njihovi y” neposredno slijedi fraza “neki y i
njihovi X” i to ne samo u apstraktnom nego i u vrlo specifičnom smislu, u smislu da y-ovima pripada po točno jedan X.
(Zato sam na početku ovoga poglavlja naglasio neke činjenice o procesu pravnog interpretiranja. Pravno tumačenje
nije privilegija pravnika. Ponekad se i ideologija i samovolja
mogu umotati u omot prividno argumentirajuće pravne interpretacije. Odavno je primijećeno da je pravna interpretacija onaj kanal kroz koji politički interesi, i ideje, bivaju potajice preneseni u polje prava i implementacije zakona/ustava;
o tome vidi u Scheuerman 1994, str. 146; Waluchow 2005;
Joly 1997, str. 122)
Argument br. 1 barem potencijalno nešto je jači tip argumenta. BN postoji, tako glasi argument, stoga što već samo
postojanje jednog zajedničkog državnog okvira neposredno
utječe na status samih kolektivnih subjekata (ako bismo zamislili da argument kaže “i na status individualnih subjekata”, ne bi se ništa bitno promijenilo) koji su prihvatili taj
okvir, u smislu da automatski nastaje jedan novi kolektivni
subjekt, neovisno o volji pojedinačnih kolektivnih subjekata
(naroda u etničkom smislu), a taj novi kolektivni subjekt
možemo zvati “državnim narodom”. Kako Šarčević nastoji
pokazati, odgovor na sljedeće pitanje nužno je negativan:
“Da li je, prema tome, samo Bosna bila lišena mogućnosti da
svoje konstitutivne narode ustavnim i političkim sistemom
obuhvati kao državni narod, odnosno kao bosansku naciju?”
(Šarčević 2009, str. 45) Primijetimo, prvo, da se na taj način jedan produkt, rezultat dogovaranja, nastoji prezentirati
kao samostalan, aktivan subjekt. Sam državni okvir po-
130 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
staje generator jednog novog kolektivnog subjekta. Da
li je to moguće i, važnije, da li je to, kako Šarčević sugerira,
nužna istina? Naime, pod određenim uvjetima, državljani
jedne zajedničke države, a koji pripadaju različitim kolektivnim subjektima, prihvaćaju određeni zajednički okvir jer
smatraju da su njihovi odnosi, kao odnosi i građana i pojedinačnih kolektivnih subjekata, pravedni i održivi unutar tog
zajedničkog okvira. Narodi i građani stvaraju i održavaju jedan zajednički skup institucija za koji smatraju da u dovoljnoj mjeri zadovoljava i njihove pojedinačne, i njihove pojedinačne kolektivne, i njihove, dotičnim okvirom definirane
kao zajedničke (državne), interese.
No, potrebno je primijetiti da je ovdje riječ o jednom idealnom slučaju. Odnos prema jednome okviru definiran
je realnim iskustvom i interpretacijom samoga okvira. I
postdaytonska situacija i političko-pravna situacija u Republici BiH prije rata (kao i slične situacije u mnogim drugim
državama, u ranijim razdobljima povijesti, kao što je SAD
pred izbijanje građanskog rata, ili Njemačka u predvečerje
Weimarskog Ustava) dovoljno dokazuju da je moguće nominalno postojanje jednog zajedničkog državnog okvira,
ali pojedini subjekti, bilo kolektivni bilo individualni, mogu
prema tom okviru imati bitno različit odnos, bilo u smislu
razlike u interpretacijama samoga okvira bilo u smislu različitih ideja o smjeru u kojem bi se taj okvir trebao ubuduće razvijati. To znači da argument o neposrednom utjecaju zajedničkog državnog okvira na status kolektivnih
subjekata unutar tog okvira nije valjan. Taj utjecaj nije
neposredan nego je vrlo posredovan; ukoliko subjekti unutar okvira zastupaju različite interpretacije tog okvira, sam
okvir neće integrativno utjecati na status postojećih kolektivnih identiteta; zapravo, on će, iako je tobože jedinstven,
produbiti postojeće razlike i djelovati tako da potvrđuje zasebnost i specifičnost unutar-državnih kolektivnih identiteta. Naime, niti građani niti narodi neće pod terminom
BN razumijevati istu stvar, niti će njihove percepcije izvora
njihove državotvornosti biti zajedničke. No, možemo zamisliti situaciju u kojoj netko, neki treći, intervenirajući djelatnik, naprosto nameće jednu zajedničku interpretaciju. Ni
u tome slučaju zajednički državni okvir neće biti preveden u
stvarno postojeći kolektivni subjekt sa statusom “državnog
naroda”. Naime, kada prihvaćam nešto što mi se nametne
bez valjanog argumenta, naprosto zato što nisam dovoljno
snažan ili utjecajan da to odbijem, ja ću to prihvatiti, ali neiskreno; nametnuto rješenje za mene ostaje nelegitimno i,
još važnije, predstavlja dobar razlog da istupim iz dotičnog
okvira čim se ukaže prva prilika, odnosno čim se steknu povoljni uvjeti. To znači da državni okvir može utjecati na status kolektivnih subjekata, u smislu realnog stvaranja jednog
novog kolektivnog subjekta, “državnog naroda”, samo pod
dvije dodatne pretpostavke: a. pretpostavka o zajedničkoj
interpretaciji dotičnog okvira; b. pretpostavka o dovoljnoj obrazloženosti, plauzibilnosti i općoj prihvatljivosti
te zajedničke interpretacije. Da je tome tako, dokazuju i
predratna pravno-politička situacija u BiH i postdaytonska pravno-politička teorija i praksa. Dakle, Šarčevićev ar-
Ustav
gument, o prostom i neposrednom utjecaju državnog
okvira na status kolektivnih subjekata, nije plauzibilan.
Za razliku od Šarčevića, moglo bi se govoriti o složenom i
posredovanom utjecaju tog državnog okvira na status dotičnih subjekata, iako bismo onda, u tom smislu, taj utjecaj
morali vizualizirati kao dvostran; on se proteže dvosmjerno
– od zajedničkog državnog okvira prema pojedinačnim subjektima, bilo kolektivnim bilo individualnim, i od tih subjekata prema samom okviru. Važnije, neka održiva gradnja
zajedničke nacije moguća je samo pod pretpostavkom
voljnog napora i dugotrajnog ulaganja, poštivanja drugoga i strpljive razmijene argumenata. To nije nešto što
nam samo od sebe pada u krilo, kako to Šarčević zamišlja
ili očekuje.
Dolazimo tako do Šarčevićevog trećeg argumenta u prilog
postojanja BN, argumenta o pretpostavljeno zajedničkoj akciji “referenduma za nezavisnost”. Primijetit ćemo, za početak, da taj argument implicira i određene historiografske
ideje ili pretpostavke. Dakle, nije riječ o specijalističko pravnom, ili ustavnopravnom, argumentu. Razdoblje referenduma za nezavisnost jedno je od, u historiografskom smislu,
najzamršenijih poglavlja novije bosansko-hercegovačke povijesti (Vidi Klemenčič 2010, str. 170-2). Dakle, Šarčevićev
argument kaže da je, u jednome trenutku, pokrenuta jedna
kolektivna akcija iza koje stoji jedna kolektivna volja. Građani su BiH, tako glasi Šarčevićev argument, kao pripadnici
već postojećeg “bosanskog državnog naroda”, izrazili svoju
kolektivnu volju da žive u neovisnoj, samostalnoj i suverenoj
državi Bosni-Hercegovini. Prema mome sudu, kojeg odmah
ovdje izričem, prije izlaganja samoga protuargumenta, ta je
teza ne samo teorijski neplauzibilna nego je i politički
izuzetno štetna i potencijalno vrlo opasna.
Naime, o svakoj kolektivnoj akciji može se postaviti jednostavno pitanje: ukoliko ona možda i izražava zajedničku
volju, iskazuje li njome jedan pretpostavljeni kolektivni subjekt, BN prema Šarčeviću, uistinu zajednički skup želja i
vjerovanja? Ukoliko potonji uvjet nije zadovoljen, onda je
zapravo nemoguće govoriti o stvarnoj zajedničkoj volji. De
facto, na osnovu i samoga konteksta “referenduma za nezavisnost”, i na osnovu kasnijeg razvoja pravno-političkih odnosa, možemo jednostavno zaključiti da uistinu zajednički
skup želja i vjerovanja nije postojao. Ukratko, bosanskohercegovački Hrvati, iako jesu glasovali za neovisnu Bosnu
i Hercegovinu, nisu glasovali za Bosnu i Hercegovinu koja
bi ostala centralizirana i u kojoj hrvatski narod ne bi uživao pravo političke reprezentacije, kao zaseban kolektivni
subjekt, u nekome obliku (prisjetimo se kontroverze oko “livanjskog pitanja” za koju vidi Izetbegović 2005, str. 120-1).
To je jedna činjenica koja dokazuje da se ne može govoriti
o “državotvornome narodu”, kao singularnome subjektu,
pod unitarnom interpretacijom. Drugo, glasovanje bosansko-hercegovačkih Hrvata, za razliku od glasovanja ostalih
etničkih skupina, nije predstavljalo samo glasovanje za neovisnost Bosne i Hercegovine, nego i za neovisnost Republike
Hrvatske, pa ga stoga treba tumačiti kao “glas” sa polivalen-
tnim značenjem/porukom. Ujedno, smatram, iako to ovdje
ne želim dokazivati, da je, što se tiče samog hrvatskog dijela
“referenduma”, učinjena jedna velika pogreška u smislu
da se proces osamostaljivanja Bosne i Hercegovine nije
izravno vezao, i tekao paralelno sa procesom pregovaranja o unutarnjoj reorganizaciji države. Prisilno “vezivanje
zastava” generiralo je nepotrebne iluzije kod svih, smanjilo
svijest o kompleksnosti i otvorenosti cijeloga procesa, i ubrzalo je početak rata u Bosni i Hercegovini. No, upućivanje na
te činjenice oko naravi “hrvatskog glasa” za neovisnost smatram da dovoljno pobija i Šarčevićev treći argument. Osim
toga, Šarčević očevidno namjerno zaboravlja tri dodatne činjenice o referendumu za neovisnost.
Prvo, sama procedura, počevši najmanje od konca 1991.,
bila je obilježena mnogobrojnim slučajevima preglasavanja predstavnika srpskoga naroda u BiH, a u nekoliko slučajeva izravno su prekršene postojeće procedure donošenja
odluka, ili je jedan broj predstavnika onemogućio drugim
predstavnicima da iscrpe sve raspoložive procedure (mislim
na, primjerice, Vijeće za jednakopravnost naroda RBiH; o
tome vidi Hayden 2003, str. 110-119). Republiku BiH uništavali su i oni koji su, u ime Republike, željeli drugima
nametnuti određenu viziju te republike po cijenu kršenja tada, za Republiku, važećih pravnih propisa. Drugo,
iako je tadašnji Ustav zahtijevao dvotrećinski glas za promjenu teritorijalnog statusa Republike BiH (navod u
Šarčević 2009 str. 59), taj glas nije postignut – po najoptimističnijim procjenama, 63% građana, uključujući Hrvate,
Muslimane, Bosance, Jugoslavene, i “ostale”, glasovalo je za
neovisnost Bosne i Hercegovine (Tako Izetbegović 2005 str.
121). Numerički 2/3 od 100% iznosi 66.6%. Dakle, prag nije
bio dostignut. Treće, uloga je tzv. Badinterove Komisije, i
posebno njenog mišljenja br. 4. (o možebitnom razlogu referenduma za neovisnost Bosne i Hercegovine), mnogo spornija i kompliciranija nego što to Šarčević predstavlja: on svoj
argument izlaže kao da je dotična Komisija tražila ono što
je na referendumu za neovisnost i učinjeno pa je time Bosna i Hercegovina ispunila i međunarodne kriterije na putu
ka svojoj neovisnosti i međunarodnome priznanju. Ustvari,
međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine predstavljalo je samo izraz “političke odluke” koja spada u područje političke diskrecije pojedinačnih država (Hayden
2003, str. 119). Osim toga, Badinterova komisija po definiciji
nije mogla ništa tražiti ili naređivati; ona je naprosto davala
mišljenja ili savjete. Dodatno, i najvažnije, unutarnji politički
konsenzus ne samo da nije postignut, i ne samo da je referendumom dan značajan doprinos samoukidanju bosansko-hercegovačke unutarnje suverenosti, nego je izvršena i
jedna velika unutarnja/ustavna, pa čak i međunarodna,
prevara o kojoj ljudi na velikom dijelu današnje bosanskohercegovačke teritorije, kao i u inozemstvu, znaju malo ili ništa (Šarčeviću, za analizu rada Badinterove Komisije u mjeri
Samo jedan od mnogobrojnih primjera – ovako su članovi utjecajne Međunarodne Carnegie Komisije za Balkan okarakterizirali bosansko-hercegovački referendum za nezavisnost: “Bosanski slučaj pokazuje…rješenje
status, broj 15, proljeće 2011. 131
Ustav
u kojoj se to izravno tiče bosansko-hercegovačke predratne
povijesti, preporučujem Stokes 2010). “Zaokruživanje
dvotrećinske većine”, taj Šarčevićev iskaz “bosanske nacije”,
bio je jedan od ključnih događaja zbog kojih je u Daytonu i
usvojeno načelo konsenzusa i zaštite vitalnog nacionalnog
interesa, i to na mnogim razinama i kroz mnoge mehanizme
i procedure odlučivanja.
Moje posljednje opservacije također upućuju na razloge za
moju tvrdnju o štetnosti i potencijalnoj opasnosti Šarčevićevog trećeg argumenta. Time što je “referendum za neovisnost” neutemeljeno interpretirao kao iskaz kolektivne
volje “bosanske nacije” Šarčević je izrazio i spremnost da
iz pojma “državnog naroda” isključi najmanje jednu trećinu, točnije 37% građana Bosne i Hercegovine, ili, što je
možda vjerojatnije, ali podjednako štetno, da o njihovoj “postupnoj inkluziji” u taj pojam odlučuje na temelju njihove
iskazane spremnosti da se odreknu onoga što on zove “etnokracija” i što je, po njemu, egzemplificirano Republikom
Srpskom (ali i Federacijom). Time konture jednoga političkog projekta, projekta koji se primarno predstavlja u liku
ustavne jurisprudencije, postaju mnogo, mnogo jasnije. O
tim konturama bit će više riječi u zaključnome dijelu ovog
ogleda.
Dakle, Edin je Šarčević pokušao braniti tezu o postojanju
BN. Kako sam pokazao, argumenti koje je predložio nisu
valjani. Stoga teza o postojanju BN ostaje, do daljnjeg,
nedokazana. Dakle, postojanje BN može isključivo biti
predmet vjere, a na racionalne argumente, zbog kojih bismo trebali povjerovati da je ono što Šarčević vidi kao BN
realnost, a ne fatamorgana, očito ćemo morati sačekati neko
vrijeme. No, kako bismo mogli odgovoriti na pitanje: “je li
BN moguća”, i posebno “je li BN poželjna”? Trezveno govoreći, pod postojećim uvjetima, čini mi se da je ta nacija,
kako vrijeme protječe, sve manje moguća. Izuzetno je zanimljiva činjenica da je sasvim moguće pričati priču o BN,
i vjerovati u tu priču, a zapravo aktivno onemogućavati
stvaranje BN, bez da se posjeduje ikakva svijest o tome.
Vidjet ćemo u nastavku da će sarajevski pravno-politološki
krug biti objašnjen na najbolji način ukoliko ga pročitamo u
svijetlu te činjenice.
Na pitanje o poželjnosti moglo bi se odgovoriti na sljedeći
način: ona definitivno nije poželjna u smislu nečega što bi
trebalo automatski opravdati neke političke ili pravne projekte, posebno ne u smislu nečega što bi trebalo poslužiti
kao izvor neke navodne singularne suverenosti. Vrijeme, u
može biti zakonski “ispravno” (referendum je udovoljio zahtjevu i činilo
se da norme međunarodne zajednice daju jasno pravo na nezavisnost), i
politički “neispravno” (nezavisnost je prihvatila većina glasača, ali ju je
odbila jedna od triju etničkih skupina, što je nužno dovelo do sukoba)” (U
Tindemans i drugi, 1997, str. 34-5). Zapravo, “rješenje” je bilo neispravno
i u “zakonskom” i u “političkom” smislu (Zanimljivo je da članovi ove
Komisije osjećaju da adjektive “ispravno” i “neispravno” moraju staviti u
navodnike koji ublažavaju, problematiziraju, ili relativiraju, striktni smisao
tih adjektiva.).
132 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kojem se jedan politički projekt mogao progurati bez argumenta, neobrazloženom i nesupstancijaliziranom tvrdnjom
da je nešto samo po sebi opće dobro, ili da je nešto u skladu
s interesom neke nacije, ili da je dobro samo zbog toga što,
u simboličkom smislu, štiti ili podržava neku naciju….to je
vrijeme odavno iza nas. Svaki je suveren privremen, ovisan
o snazi svog argumenta i realnosti svoje potrage za “općim
dobrom”, i za svakoga suverena dobro je da postoje kohabitirajući suvereni koji će ga stalno podsjećati na odgovornost, potrebu uvjeravanja, obrazlaganja i mudre prilagodbe.
No, u jednome drugom smislu, BN jest poželjna jer bi njeno
postojanje, ili bolje rečeno “važenje”, značilo da je postignut
barem privremeni konsenzus o interpretaciji Daytonskog
mirovnog sporazuma kao i o pitanju u kojem bi se smjeru
implementacija tog sporazuma trebala razvijati. No, realne
šanse za takvo što očevidno su, pod postojećim uvjetima,
male, zahvaljujući između ostaloga i onome što sam nazvao
dovršetkom teritorijalizacije pravno-političke misli u BiH.
Kamo sa Daytonskim Ustavom za BiH?
Kratak odgovor na prethodno pitanje, onako kako ga Šarčević nudi, glasi: “U smeće svjetske, i bosansko-hercegovačke,
povijesti”. Već od samoga usvajanja Daytonskog mirovnog
sporazuma, uključujući i Daytonski Ustav BiH, Šarčević je
jedan od njegovih najglasnijih kritičara (vidi Šarčević 1997;
za moju kritiku nekih tvrdnji izloženih u toj knjizi, vidi Pehar
2004). Koje glavne argumente Šarčević nudi za ovakav stav?
Teza o važenju-postojanju BN jedna je od temeljnih premisa Šarčevićeve kritike. Argument je sljedeći: Daytonski
Ustav dogovoren je isključenjem, ili direktnim kršenjem,
ustavotvorne snage bosanskog državnog naroda, ili bosanske nacije. Naime, taj je Ustav nastao kao dogovor pojedinih naroda, ili predstavnika tih naroda, Bošnjaka, Srba i
Hrvata, uz značajan pritisak međunarodne zajednice, a ne
kao izraz suverenog i ustavotvornog “bosanskog državnog
naroda”. Za promjenu Ustava Republike BiH, po Šarčeviću
“posljednjeg legitimnog ustava”, u Daytonski Ustav za BiH,
bilo je potrebno referendumsko izjašnjavanje najmanje dvije
trećine bosansko-hercegovačkih građana, kao predstavnika
“bosanske nacije”, a takvo izjašnjavanje nije upriličeno (Šarčević 2009, str. 59). Zapravo, Šarčević implicira da je “bosanska nacija” ušutkana, ili potisnuta u stanje ilegale, kroz
proces usvajanja i implementiranja Daytonskog sporazuma,
posebno Daytonskog Ustava. Daytonski je ustav legalizirao
i etnokracije i ono što Šarčević naziva “etničkom konsenzus-demokracijom”. Također, taj je Ustav prihvaćen isklju Ovo je republikanska teorija suverenosti koja se ne može pomiriti sa
Haverićevim razumijevanjem suverenosti kao puko činjeničnog pitanja (vidi Haverić 2006, str. 244-260); Haverić se, inače, poziva na Dahlovu
teoriju “moći” da bi razumio ideju suverenosti; no, ta je teorija pobijena najmanje dva puta, iz dvije različite perspektive, o čemu vidi u slavnoj raspravi
S. Lukesa (2005); inače jasnu formulaciju republikanskih ideja o suverenu,
kao instanci čiji status nije zadan unaprijed nego je ovisan o razlozima, performansi i dokazanoj kompetentnosti, nalazimo već kod Aristotela, u Politici i Nikomahovoj Etici.
Ustav
čivo kao odgovor na “stanje nužde” ili “izvanredno stanje”,
(Šarčević 2009, str. 63-5) i u sebe je inkorporirao legalizaciju
zločina i rezultate rata. Budući da je obilježen svim tim karakteristikama, Šarčević tvrdi da Daytonski Ustav može biti
samo privremen.
Zanimljivo je da, ukoliko bi se netko složio sa svim tim Šarčevićevim ocjenama, slijedila bi barem jedna jasna konsekvenca: Daytonski Ustav morao bi se u cijelosti zamijeniti novim Ustavom, i to uz poštivanje dva ključna kriterija:
kriterij nedjeljivosti Bosne i Hercegovine, prema republičkom Ustavu, i kriterij dvotrećinske podrške “bosanske nacije” tom novom ustavu. No, Šarčević, u praktičkom
smislu, predlaže i jednu drugačiju opciju, nešto što bi se u
postojećem okviru, kako ga Šarčević vidi, moglo realizirati.
On predlaže nešto što bismo mogli nazvati “radikalnom revizijom” Daytona. Takva revizija trebala bi, između ostaloga, uključivati sljedeće: ukidanje naziva “Republika Srpska”, jasno i eksplicitno definiranje takozvanih kolektivnih
prava, i širenje centralnih ovlasti države Bosne i Hercegovine (Šarčević 2009, str. 89). Šarčevićevim prijedlozima revizije Daytona, izuzev jednim i to kratko, ovdje se neću baviti.
No, potrebno je poštivati red izlaganja, pa je stoga uputno
prvo propitati neke od Šarčevićevih argumenata za kritiku
samoga Daytona. Nakon toga namjeravam nešto reći o jednome od prijedloga revizije.
O samoj tezi o postojanju BN, kao jednoj od ključnih premisa za kritiku Daytona, dovoljno je rečeno u prethodnom
odjeljku. No, Šarčević nudi i neke dodatne argumente, posebno u prilog tezi da je Daytonski Ustav nepravedan i da
predstavlja samo odgovor na “stanje nužde” pa ga stoga
moramo razumjeti kao privremeno, prolazno rješenje. Zanimljivo je da Šarčević argumente za ove dvije tvrdnje
naprosto preuzima iz govora Alije Izetbegovića (Šarčević
2009, str. 64 i 81). Dvije nelogičnosti, prije tih argumenata,
ipak naprosto bodu u oči. Prije svega, često smo čuli da je
Daytonski Ustav legalizirao rezultate rata i zločin. No, to
Također, Šarčević, čini se, polazi od pretpostavke da je u BiH isključivo
ratni period predstavljao “stanje nužde” (ili stanje izvanrednosti). To je
pogrešno. Naime, od trenutka kada su u Bonnu, koncem 1997, ovlasti Visokog Predstavnika radikalno proširene, BiH se ponovno našla
u “izvanrednom stanju” u kojem ostaje do današnjeg dana. Naime,
uvođenje Visokog Predstavnika kao de facto i de jure Suverena u Bosni i
Hercegovini, tj. njegova transformacija iz pukog posrednika i pomoćnika
(prema uskom tumačenju Aneksa 10) u instancu čije su odluke bezprizivne
(prema širokom tumačenju istog Aneksa), objašnjivo je samo pod pretpostavkom ponovnog nestanka unutarnjeg konsenzusa o pravno-političkim vrijednostima/normama koje stoje u osnovi Daytonskog mirovnog sporazuma i koje bi trebale podržati i generirati njegovu uspješnu
implementaciju. “Izvanredno stanje” upravo je označeno nemogućnošću
primjene temeljnih pravno-političkih normi na teritoriji cijele države. Također, ono je često naprosto faktično, odnosno, ne ovisi o formalnoj, ili
deklarativno-pravnoj objavi njegova nastupanja. Naime, lako je razumjeti
zašto je tome tako. Za neke kolektive ili pojedince javno i formalno proglašenje “izvanrednog stanja” nelegitimno je upravo zbog samog izvanrednog
stanja, to jest, zbog nestanka konsenzusa oko značenja temeljnih pravnopolitičkih normi, nestanka koji implicira i nemogućnost davanja općenito
važećeg i za sve plauzibilnog odgovora na pitanje “tko bi trebao proglasiti
izvanredno stanje?”
je, i u pravnom i u etičkom smislu, nemoguće: ne postoji
mogućnost da se dokaže da neki Ustav legalizira zločin jer
zločine je nemoguće legalizirati. Niti u jednome Ustavu ne
može stajati rečenica: Ovaj Ustav legalizira zločine počinjenje u tom i tom povijesnom periodu. Također, ne može stajati niti rečenica koja bi se, uz najluđa sredstva interpretacije,
mogla interpretirati kao prethodna rečenica (primjerice, da
se priznaju “rezultati zločina”? Jedini realni rezultat zločina
jest zločin.) Ustvari, ono što Daytonski Ustav legalizira
nešto je drugo.
Drugo, Šarčević čini se uopće ne računa na realnu mogućnost
neobranjivosti tvrdnje da Daytonski Ustav samo legalizira i
priznaje neko realno zadano stanje – taj Ustav zapravo velikim dijelom konstituira novo stanje stvari. Niti Federacija
BiH niti Republika Srpska u preddaytonskom razdoblju nisu
identične Federaciji BiH i Republici Srpskoj u postdaytonskom razdoblju, razdoblju nakon usvajanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Naime, to se najbolje vidi po činjenici da
niti Hrvatska Republika Herceg-Bosna, niti Republika BiH,
kao konstitutivni elementi Federacije BiH, nisu mogli sve
svoje ovlasti prenijeti na Federaciju BiH nakon zaključenja
Daytonskog sporazuma (Zbog toga je Vehabovićevo tumačenje “zaboravljene norme” iz prvog poglavlja ovog ogleda
pogrešno.). Neke su ovlasti, zbog Daytonskog Ustava, morale
i mogle biti prenesene samo na središnja tijela Daytonske
BiH koja se, što stvari dodatno komplicira, od početka 1998.
samopodredila Međunarodnome Protektoru, to jest, Visokome Predstavniku, kroz implicitno prihvaćanje proširenja
njegova mandata i njegovog preuzimanja uloge “Konačnog
tumača” Daytonskog Ustava u cjelini. Još jedna činjenica
koja dokazuje konstitutivnu ulogu ili snagu (a ne samo legalizirajuću, kako Šarčević misli) Daytonskog ugovora: Ustavi
entiteta morali su naknadno biti usklađeni s Ustavom BiH iz
Aneksa 4 Daytonskog mirovnog sporazuma.
Prelazim sada na Šarčevićevu uporabu citata iz Izetbegovićevih izjava. Zanimljivo je da Šarčević Izetbegovića ne shvaća
kao legitimnog predstavnika bosanske nacije; Izetbegović
je samo jedan od predstavnika naroda, konkretno bošnjačkog naroda (Šarčević 2009, str 58), i njegov input u Daytonski Ustav, po Šarčeviću, ne čini taj Ustav legitimnijim; zapravo ga čini manje legitimnim, tj. više udaljenim od modela
Ustava kao “izraza bosanskog državnog naroda” koji nije ni
srpski ni hrvatski ni bošnjački. Stoga, po sili logike, Šarčević se ne bi smio niti pozivati na Izetbegovićeve izjave o
pravno-političkom okviru; strana koja je, mjereno mjerilom “bosanske nacije”, nelegitimna u istoj mjeri u kojoj su to
predstavnici ostalih etnokracija, ili nenacionalnih, nedržavnih naroda (Srba i Hrvata), ne može biti tretirana kao izvor
legitimnih i relevantnih informacija o državno-pravnom
okviru uzetom u cjelini. No, Šarčević čini se nema problema
s takvom uporabom Izetbegovića. Dakle, zamislimo, iako to
nije korektno, da je Šarčević u tom pogledu u pravu; zamislimo, zbog nastavka diskusije, da bi se Izetbegovića načelno
moglo koristiti na način na koji to Šarčević čini. Contra Šarčević, smatram da to nije moguće zbog jedne jednostavne
činjenice.
status, broj 15, proljeće 2011. 133
Ustav
Uzimati pojedine Izetbegovićeve izjave, kao argumente za
bilo što, znači biti neinformiran o jednoj poznatoj činjenici
koja je vrlo lako dokaziva. Izetbegović je bio poznat kao
nepresušno vrelo kontradiktornih i višeznačnih izjava.
Tako, kada Šarčević kaže da je Izetbegović morao prihvatiti
Daytonski mirovni sporazum kako bi jedan narod spasio od
istrebljenja, prema Izetbegovićevim riječima, od višekratnog
ponavljanja srebreničke tragedije na drugim područjima
BiH, onda to znači da Šarčević nije upoznat sa nekim drugim Izetbegovićevim izjavama. Također, kada Šarčević tvrdi
da je Izetbegović prihvatio Daytonsku ustavnu formulu sa
sviješću o tome da je to “nepravedan mir”, onda to opet znači
da Šarčević nije upoznat sa nekim drugim Izetbegovićevim
izjavama.
Primjerice, kada Izetbegović, na jednome mjestu s kojim
Šarčević možda namjerno nije upoznat, opisuje situaciju
pred Daytonske mirovne pregovore, onda Izetbegović naglašava sljedeće: “Prošle godine ujesen [1995] bili smo krenuli u odlučnu ofanzivu, ali čelična ruka Svijeta nas je zaustavila. Svijet nije htio ni pobjednike ni pobjeđene u Bosni.
Tako su mnogi krajevi Bosne ostali pod čizmom zulumćara…” (Izetbegović 1997, str. 186). Ova se rečenica ne može
nikako tumačiti kao prilog teoriji o Daytonskom sporazumu
kao pukom sredstvu spašavanja bošnjačkog naroda od egzistencijalnog nestanka ili istrebljenja. Eventualno bi se mogla
tumačiti kao uvjetna potvrda teze da je i “zulumćarima” (po
jednoj interpretaciji), ili srpskome narodu u BiH (po drugoj
interpretaciji), u jesen 1995. prijetio ili poraz ili egzistencijalni nestanak, te da je i Izetbegović mogao diktirati termine
mirovnog sporazuma; ta se pak teza najbolje može objasniti
kao prosti refleks činjenice da rat svima donosi nevolju i da
racionalni ljudi nastoje rat čim prije okončati prihvaćanjem
neke zajedničke mirovne formule. Ta teza ne implicira, i ne
može implicirati, da je sama mirovna formula u potpunosti
određena ratom proizvedenim odnosom snaga na terenu.
Primjerice, iz balansa vojnih snaga i stradanja, što je rezultat rata, može slijediti volja da se postigne kompromis u nekome obliku, no, kakav je konkretni oblik tog kompromisa,
i na kojoj će razini jedna strana napraviti ustupke kako bi
motivirala drugu stranu na protuustupke – o tome se dogovaraju pregovarači i to tijekom jednog dužeg razdoblja; u
slučaju Bosne i Hercegovine, može se dokazati tvrdnja da su
elementi Daytonskog mirovnog sporazuma prisutni i u prethodnim, propalim mirovnim nacrtima, i u nekim tajnim dogovorima između Izetbegovića i Krajišnika tijekom 1993., a
neki potječu čak iz predratnog razdoblja (vidi Komšić 2006,
str. 388-391; i Dokumenti Predsjedništva Republike BiH,
u: časopis National Security and the Future svezak 7 br. 3,
2006, Zagreb: Udruga Sv. Jurja, str. 72), što je neobjašnjivo
u svijetlu Šarčevićeve perspektive o Daytonskom mirovnom
sporazumu.
Glede Izetbegovićeve druge izjave, o inherentno nepravednoj naravi Daytonske mirotvorne formule, prisjetimo
se da je Izetbegović često tu formulu karakterizirao kao “klasičan kompromis” u smislu da se Srbi odriču cilja totalnog
134 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
samoodređenja i izdvajanja iz Bosne i Hercegovine, a da se
bošnjačka strana odriče cilja “nedjeljive Bosne”. Istina je da
je Izetbegović također u nekoliko navrata izrazio mišljenje da je kompromis po definiciji, dakle nužno, nepravedan (između ostaloga, u Izetbegović 1997, str. 187). No, to
je prima facie čudno jer kompromis je jedna vrsta balansa,
ravnoteže: strana A reformulira/reducira svoje pravo kako bi
strana B također reformulirala/reducirala svoje pravo; obje
strane tako samoograničavaju prava koja smatraju svojima,
i zajednički stvaraju situaciju u kojoj tako samoograničena
prava i za jednu i za drugu stranu postaju legitimnima, situaciju u kojoj ne postoji pobjednička strana, ona koja poraženoj strani nameće određena prava, ili obveze, zbog čega
potonja prava i obveze ne bi bili legitimnima. “Kompromis”,
dakle, ne predstavlja ograničenje samo jednoga načela, nego
dva ili više.
Ipak, za nas je ključno pitanje ovdje da li je Izetbegović iskazao samo tvrdnju da je kompromis nužno nepravedan. I
Šarčevića i čitatelja upućujem na dvije Izetbegovićeve izjave
koje potvrđuju da, protivno popularnom vjerovanju, odgovor na prethodno pitanje nije afirmativan, da, dakle, Izetbegović Daytonski kompromis nije mogao smatrati nepravednim samo na temelju činjenice da se radi o kompromisu:
“Rat je moguće zaustaviti, a zatim i okončati poštenim pregovorima, samo pod uvjetom da se uspostavi bar približna
ravnoteža na ratištu. Oružje može poslužiti miru, što je
paradoks koji potvrđuje historija. Hitler je započeo Drugi
svjetski rat, jer se u jednom trenutku osjećao apsolutno superiornim, a svijet je nakon toga imao 40 godina mira zahvaljujući upravo uspostavljenoj ravnoteži snaga. Zašto bi
napadač prihvatio kompromisno (i pravično) rješenje, ako
cijeni da može ostvariti potpunu pobjedu?” (Izetbegovićevo
pismo C. Vanceu iz studenog 1992, u Izetbegović 2004, str.
232) I druga: “Kada smo napadnuti, organizovali smo odbranu Bosne. Branili smo Bosnu i istovremeno pregovarali,
tragajući za mirom. Čim je koliko-toliko pravedan mir bio
moguć, zaključili smo mir itd”. (iz intervjua za Glas Amerike
u rujnu 1998, u Izetbegović 1999, str. 110). Dakle, ukoliko se
fokusiramo na prethodne dvije rečenice, možemo zaključiti
da Izetbegović Daytonski sporazum/ustav nije smatrao
nepravednim.
U ovome kontekstu, čisto zbog svoje inherentne intelektualne radoznalosti, zbilja bih se radovao Šarčevićevoj (ili
čitateljevoj) interpretaciji sljedeće dvije Izetbegovićeve
izjave: Prva je iz jednog intervjua (13. studeni 1990): “Bosna i Hercegovina ne može ništa prihvatiti što i srpski narod
ne prihvati. U onome što će Bosna i Hercegovina prihvatiti
učestvovat će i srpski narod kao njen konstitutivni dio. U
suprotnom, postavlja se pitanje opstanka Republike. Najvjerojatnije ćemo tražiti kompromis. To, međutim, ne znači
da srpski narod može da ucijeni Bosnu i Hercegovinu, da
zahtijeva da se provodi samo njegovo, jer Srbi nisu jedini
narod i morat će da povedu računa o tome šta hoće drugi
građani Republike. Zna se kako to pametni ljudi rješavaju: tu
se traži srednji izlaz koji zadovoljava nužni minimum inte-
Ustav
resa srpskog, muslimanskog, hrvatskog i drugih naroda koji
ovdje žive” (Izetbegović 2004, str. 95). A druga je Izetbegovićeva izjava o njegovom odnosu prema “pregovaranju kao
takvom”, iz knjige Sjećanja: “Ipak, moj najteži posao bili su
pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je
najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen”
(Izetbegović 2005, str. 279).
Dakle, sve u svemu, Šarčevićevi argumenti, kojima podupire svoju kvalifikaciju Daytonskog ustava u cjelini, nisu
valjani. Oni se baziraju na selektivnom i pogrešnom interpretiranju izjava Alije Izetbegovića. No, kako stvar stoji sa
njegovim preporukama? Na ovome mjestu samo ću kratko
komentirati njegovu preporuku da se naziv “Republika Srpska” ukine (on ujedno sugerira da bi BiH i pod pretpostavkom
“denominacije entiteta” ostala dvoentitetska; to znači da bi
RS trebala dobiti neko novo ime. Kojom procedurom i koje
ime?). Pogledamo li detaljnije u transkripte Predsjedništva Republike BiH, pred početak rata u Bosni i Hercegovini,
brzo ćemo shvatiti da je, u jednome bitnome segmentu, taj
rat započeo u obliku “rata oko imena”. Temeljna logika
onih koji su poveli Bosnu i Hercegovinu, i njene narode i
građane, u rat bila je sljedeća: jedan politički okvir ne podnosi više imena (Vidi Dokumente Predsjedništva Republike
BiH, 50. sjednica Predsjedništva od 10. siječnja 1992, u: National Security and the Future, vol. 7 br. 3, 2006, Zagreb:
Udruga Sv. Jurja, str. 79-84). Jedni su tražili da se jedno ime
ukine, a drugi su tražili da se ukine neko drugo ime. Nitko
nije bio dovoljno inteligentan da postavi jednostavno pitanje: je li temeljna logika zdrava i obranjiva? Osim toga, nitko
nije pokrenuo ozbiljnu i civiliziranu diskusiju o sljedećem
pitanju: koji su razlozi da se određena imena uvedu, ili izbrišu, i da li bi se razlozi za neka imena mogli pomiriti sa
razlozima pretpostavljeno suprotne strane? Također, važno
je naglasiti da se radilo, i još uvijek se radi, o posebnoj vrsti
imena, imenima za kolektivne entitete. Simbolizam takvih
imena posebno je snažan, a pravo imenovanja, posebno samoimenovanja, zajedno s obavezom obrazlaganja koja ga
prati (jedno se ime može i “uprljati/ukaljati” i “pozlatiti” ili
“proslaviti”!), svjedoči o dubokoj ljudskoj potrebi da živi u
bliskom, predvidivom i prepoznatljivom pravno-političkom
svijetu, ili da takav svijet gradi.
Stoga, nastojati ukinuti takva imena, ili ih unilateralno mijenjati, ili ih ignorirati (primjeri: “manji entitet”; Izetbegovićevo dugotrajno opiranje namjeri da se Herceg-Bosna nominira kao “hrvatska zajednica”, promjena imena gradova u
RS, Holbrookeovo “priznanje” da je prihvaćanje naziva “Republika Srpska” bilo ishitreno, učestalo referiranje na “Bosnu” umjesto na “Bosnu i Hercegovinu”…), opasno je i nerazborito. Također, sam proces imenovanja, kao dio i politike i
prava i epistemologije, usko je vezan uz problem priznanja u
sljedećem smislu: načelno priznanje jednog kolektivnog entiteta, kao nosioca imena u sadržajnom smislu, neodvojivo
je od načelnog priznanja prava tog entiteta da sebe imenuje,
kao i da na poseban način imenuje svoju okolinu, iz svoje
perspektive, uz uvažavanje svih onih koji, u duhu dobrona-
mjernosti ili neagresivnosti, odlučuju sebe, ili svoju okolinu,
imenovati na drugačiji način (Takvo “uvažavanje” dovoljno
će često implicirati nužnost pregovaranja i dogovaranja). Smatram da ovo jasno pokazuje moj stav prema Šarčevićevoj preporuci “denominacije entiteta”. Umjesto da “dokazujemo” svoj politički stav zauzimanjem neobrazloženog stava prema imenu jednog kolektivnog entiteta, bilo bi
mnogo mudrije, a i zanimljivije, postaviti sljedeća pitanja:
“koje je stvarno značenje jednog imena za kolektivni entitet;
koji razlozi, unutar jednog šireg konteksta, mogu legitimirati
to i takvo ime; i koji su stvarni preduvjeti i posljedice upotrebe tog imena u pravnom i političkom smislu?” Rasprava
o takvim pitanjima možda bi nam pomogla da izbjegnemo
otpočinjanje “rata oko imena”. Stoga, za razliku od Šarčevića,
koji očevidno vjeruje da o ovoj temi nije potrebno razmijeniti argumente i protuargumente sa samim “entitetom”, ne
želim pozivati na “denominaciju entiteta”. Taj poziv suviše
me podsjeća na ratni poklič.
“Mujkić-Butler” teorija performativa i kolektivni identiteti kao kolektivni krivci
(Koliko je, u epistemološkom smislu, jako Mujkićevo pravo
pobijanja prava Drugoga na izražavanje nacionalne pripadnosti kao individualno-kolektivne samoatribucije?)
I Asim Mujkić, profesor etike i filozofije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, zastupa ideje koje stoje u izrazitom
suglasju s idejama Edina Šarčevića. Mujkić je, kako sam već
spomenuo, na kolokviju o “deparlamentarizaciji ustavotvorstva” izložio jednu skupinu teza o nacionalnim-kolektivnim
identitetima kao “performativnim učincima”. Te se Mujkićeve ideje nadovezuju na njegove ideje o “bosanskim nacionalnim identitetima” kao odrazima, ili izrazima, “esencijalizma” (Vidi Mujkić 2006). Mujkić savršeno ozbiljno zastupa
tezu prema kojoj ne postoje bosanski Srbi, Hrvati ili Bošnjaci – “markeri” prema kojima se ti identiteti prepoznaju i
razlikuju za Mujkića su produkt iluzije. To znači da Mujkić
smatra da se najmanje tri miliona odraslih građana Bosne i Hercegovine u jednome fundamentalnom smislu
nalaze u dubokoj zabludi, i to zabludi o sebi samima. No,
koliko su jaki njegovi argumenti u prilog tih teza?
Primjećujemo, za početak, dvije bitne stvari. Prvo, ako je
bošnjački, ili srpski, identitet produkt “esencijalizma”, metafizičkog vjerovanja da postoje bitna svojstva prema kojima
se pojedinci, bića, procesi, događaji…razlikuju, ne bi li se,
slijedeći istu logiku, moglo reći da je i sama država Bosna i Hercegovina produkt “esencijalističkog” vjerovanja? Također, ne bi li se isto moglo reći za Mujkićevu kritiku
Daytona, kao takvu, ili za tvrdnju da je u Bosni-Hercegovini
u određenom razdoblju vođen rat? Pravim ovdje parodiju
iz jednog očevidnog razloga – bazirati kritiku bilo čega na
ideji “esencijalizma” znači pretvoriti sve u jednu vrstu heraklitovske rijeke u kojoj događaji beskonačno brzo prolaze i ništa se ne može ispravno prepoznati niti imenovati,
status, broj 15, proljeće 2011. 135
Ustav
a kamoli objasniti. Ustvari, ako kritiziramo neki fenomen,
onda prije svega nastojimo pokazati da on posjeduje neka
nepoželjna, ili pogrešna, tom fenomenu nepripadna i neprimjerena svojstva, a ne pokazati da je taj fenomen pogrešan
apriori zbog činjenice da uopće posjeduje neka svojstva. No,
Mujkiću je mnogo lakše pozivati se na “esencijalizam”
i time sebe osloboditi poštenog intelektualnog rada, u
smislu konstruiranja uvjerljivog i epistemološki osviještenog argumenta. Samo jedan primjer: Mujkić, iz činjenice da
bi povijest bosansko-hercegovačkih Hrvata trebala referirati
i na druge narode, izvodi pogrešan zaključak da “zasebita,
odjelita historija Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata ne postoji” (Mujkić 2006, str. 116). Nakon toga naglašava da “mikroidentiteti bosanskih Srba i Hrvata svoj historijski smisao mogu imati samo unutar historije Bosne i Hercegovine” (ibid.) To pak podrazumijeva da postoji “zasebita,
odjelita” historija Bosne i Hercegovine. No, slijedimo li Mujkićevu logiku, takva historija ne bi mogla postojati upravo
zbog činjenice što bi i ona morala referirati na neke druge
identitete, primjerice, otomanski, austrougarski, hrvatski,
srpski itd.
Drugo, za Mujkića su, kao i za Šarčevića, kolektivna prava
izrazito suprotstavljena individualnima (Vidi također Haverić 2006, str. 326, 333-334). Naime, oni ih tako zamišljaju, što
ne znači da tako jest. Dayton, tvrdio je Mujkić u mnogim prilikama, pogrešan je jer stavlja kolektivna prava ispred individualnih, ili zbog toga što uopće uvodi kolektivna prava tamo
gdje bi samo individualna prava trebala vrijediti, kao što je,
po Mujkiću, slučaj u liberalnome svijetu, u SAD posebice.
Zapravo, ta tvrdnja, o apriornoj suprotstavljenosti kolektivnih i individualnih prava, jedan je od mitova koji je
u bosansko-hercegovački teorijski krajolik uveden zbog
određenih političkih projekata i interesa. Dobar primjer
jest slučaj Finci/Sejdić – taj dvojac ne može navodno uživati
svoja individualna prava jer daytonskom BiH dominiraju
kolektivna prava konstitutivnih naroda, a građani, kao individue, pojedinci, naprosto su zaboravljeni. No, ne postoji
apriorna, niti epistemološka, nužnost da se o slučaju Finci/
Sejdić tako razmišlja. Naime, taj dvojac samo pod jednom
interpretacijom Daytonskog Ustava (da se pripadnik manjine ili “ostalih” ne može kandidirati za člana Predsjedništva iz reda jednoga od konstitutivnih naroda) ne uživa pravo
da se kandidira na predsjedničkim izborima u BiH; drugo,
to je pravo i kolektivno i individualno.
Mujkićevo nastojanje da oštro suprotstavi individualna i kolektivna prava plod je jedne vrlo prozirne i proizvoljne retoričke strategije – suprotstavljate dvije navodno suprotne
stvari, jedna je dobra, druga zla, i onda očekujete da će vaše
čitateljstvo (ili slušateljstvo) projicirati sve svoje strahove u
stvar koju ste opisali kao zlu. Argument za takvu retoričku
strategiju uopće nije potreban. No, ukoliko se fokusiramo
Dotična je interpretacija pak sporna.
Kada detaljnije analizirate Mujkićeve tekstove, vrlo brzo shvatite da kod
tog autora ne postoji niti svijest o potrebi argumentacije niti razvijen
136 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
na par jednostavnih činjenica, vrlo brzo će se pojaviti sumnje
glede smisla, ne samo epistemološke racionalnosti, Mujkićevih tvrdih distinkcija. Naime, ono što zovemo individualnim
pravima jesu prava koja pripadaju pojedincu kao pojedincu.
No, ona pripadaju svakome pojedincu, što ih i čini univerzalnim ljudskim pravima. Ta nam prava pripadaju neovisno
o tome živimo li u Njemačkoj, Francuskoj, Bosni i Hercegovini… No, u tom svijetlu, nije riječ o usko individualnom,
nego i o super-kolektivnom pravu. Na temelju toga prava
građani Londona mogu, primjerice, organizirati prosvjede
zbog događaja u Gazi i patnji palestinskog naroda. Vrlo jednostavno. Drugo, neki ozbiljni teoretičari nastoje izvesti
kolektivna prava, uključujući pravo na nacionalno samoodređenje, iz individualnih prava. To znači da, epistemološko-metodološki, polazimo od individue, pitamo se koji
su njeni interesi, želje, prava itd., a onda kolektivno pravo
tumačimo naprosto kao koincidenciju prava većeg broja individua (vidi Margalit i Raz 1990). Ni to ne bi bilo moguće
iz ugla Mujkićevog manihejskog pristupa razlikovanju individualnih i kolektivnih prava. Treće, i najvažnije, kolektivna
prava imaju svrhu i funkciju, kao i doseg, koji su apsolutno identični svrsi, funkciji i dosegu individualnih prava
– primarna uloga pozivanja na kolektivna prava jest u
tome da se onemoguće neke arbitrarno diskriminirajuće
prakse. Same prakse mogu biti bilo kolektivne bilo individualne, a prevenciju diskriminacije uživa i pojedinac kao jedinka i pojedinac kao član kolektivnog entiteta. Prisjetimo
se američke Deklaracije neovisnosti, a za one kojima je to
odveć napredno i zahtjevno štivo, dajem sljedeći primjer.
Zamislite da neka državna agencija, specijalističkoga tipa
(primjerice, za veterinarstvo, ili zdravstvo, ili razvoj znanosti i tehnologije…), tijekom dužeg vremena zapošljava neke
pojedince. Osoba A aplicira tijekom tog perioda, no, unatoč njenim kvalifikacijama, izuzetnoj stručnosti, preporukama…, ona ne uspijeva dobiti posao. A traži uvid u spise i
otkriva sljedeće: poslodavac je redom zapošljavao svoju nekvalificiranu, ili loše kvalificiranu, rodbinu, a budući da je
riječ o rodbini u bosansko-hercegovačkom kontekstu, svi
zaposleni pojedinci pripadaju jednom kolektivnom identiosjećaj za epistemološku odgovornost. Primjerice, u Mujkić (2006), iskazane su tri nespojive ideje: 1) ideja da diskurs o “etnopolitičkim razlikama”
treba prestati biti povlašten, u smislu da ga treba “vratiti u normalni pluralni
javni društveni kontekst u kome će postati tek jedna među brojnim drugim
različitim, jednakim naracijama, sveobuhvatnim doktrinama o dobrom životu…” (str. 118) 2) ideja da diskurs “zaštite kolektiva” i “etničke jednakosti”
treba biti učinjen sekundarnim u odnosu na “diskurs zaštite građanina” i
“etičke jednakosti” (str. 122 i 123); 3) ideja da je diskurs etničkog identiteta,
ili etno-politika, plod jedne temeljne iluzije, konstrukcije, “esencijalističkog multikulturalizma”, “proizveden” i podržan ratom, genocidom, nasilnim odvajanjem, diskriminacijom i segregacijom (str. 116, 117, 122). No,
kako Mujkić u istome tekstu kritizira konsocijacijske elemente Daytonskog
Ustava, on može braniti isključivo ili ideju 2) ili ideju 3), no ne u istome
tekstu. Meni se čini da najveći dio onoga što on kaže realno podržava tezu
3, ali, opet, potrebne su posebne logičke sposobnosti da bi se razumjelo
kako Mujkić može tvrditi da bi politička paradigma, koja bi bila u skladu s
tezom 3, “demokratizirala javni prostor” i otvorila “prostor za razne forme
individualnog i grupnog samorazumijevanja bez mogućnosti nametanja”
(str. 123).
Ustav
tetu. A je također primijetila da ona nije jedina kojoj je, na
arbitraran način, uskraćeno zaposlenje. Postoji još najmanje
dvadesetak pojedinaca, koji su također mnogo stručniji od
onih koji su zaposleni, a čija je aplikacija također odbijena.
Zamislimo da su tih dvadesetak pojedinaca, zajedno sa A,
članovi nekog drugog kolektivnog identiteta, identiteta koji
se razlikuje od identiteta poslodavčeve zaposlene rodbine.
Također, činjenica da je diskriminirana jedna skupina, kao
skupina, može biti sasvim slučajna (Pretpostavimo da poslodavac ne namjerava diskriminirati upravo članove te skupine kao pripadnike kolektivnog subjekta, nego samo neobrazloživo, ali sukladno svom interesu, zaposliti članove
svoje rodbine.) Dodatno, i činjenica da diskriminacija koristi
nekoj drugoj skupini, kao skupini, može biti sasvim slučajna
(Pretpostavimo da poslodavac niti o sebi niti o zaposlenima
ne razmišlja kao pripadnicima šireg kolektivnog subjekta).
I pod ta dva uvjeta možemo postaviti jednostavno pitanje:
da li bi pozivanje osoba, koje su žrtve diskriminacije, na svoj
kolektivni identitet, i svoja pretpostavljeno kolektivna prava,
bilo opravdano u danim okolnostima? I drugo, da li bi eventualno dobre posljedice nekog vida zaštite njihovog kolektivnog identiteta (primjerice, osigurana paritetna ili proporcionalna zastupljenost u tijelima dotične agencije, uz poštivanje
svih drugih kriterija) koristile osobama i u individualnom i
u kolektivnom smislu? Odgovor je na oba pitanja potvrdan.
Dotične bi osobe, kroz mehanizam zajamčene reprezentacije kolektivnog identiteta, efektno onemogućile poslodavcu
da svoje izbore zasniva na svojim etničkim ili nacionalnim
preferencijama, s arbitrarnom diskriminacijom kao posljedicom. Netko bi mogao reći da bismo trebali naprosto
inzistirati na kriteriju “stručnosti i kompetentnosti”. No,
prvo, to “trebanje” implicira društvo savršeno odgovornih
pojedinaca koji u svoje odlučivanje nikada ne uvode neke
druge kriterije, pogotovo ne etnički ili nacionalni kriterij, čak
niti podsvjesno. Drugo, ne možemo pretpostaviti da ćemo
one koji odlučuju uvijek moći spriječiti da potajno i neprepoznatljivo unesu etnički ili nacionalni kriterij u svoje kalkulacije, unatoč prividnom zasnivanju odluka isključivo na
kriteriju stručnosti. Treće, što činiti u situaciji kada imamo
višak podjednako stručnih aplikanata koji se razlikuju po etničkoj ili kolektivnoj pripadnosti? Eliminacija bilo koga pod
tim, doduše vrlo rijetkim, okolnostima mora biti arbitrarna,
ali, u situaciji kada poštujemo “etnički ključ”, naša arbitrarna
eliminacija proizvodi jednu dodatnu pravnu i socijalnu vrijednost, pa je stoga arbitrarna u manjoj mjeri.
Drugim riječima, čak i ako pretpostavimo da je razlika između nekih kolektivnih identiteta, u nekom metafizičkom
smislu što ga Mujkić nastoji nametnuti, čisto arbitrarna, u
situaciji kada možemo zdravorazumski pretpostaviti da je ta
razlika mnogim ljudima važna, i posebno u situaciji kada
možemo pretpostaviti da će netko, na temelju te arbitrarne razlike, donositi arbitrarne odluke koje rezultiraju neopravdanom diskriminacijom (prema bilo kojem
kriteriju uključujući i kriterij navodno arbitrarnog razlikovanja između kolektivnih identiteta), što će generirati šire
društvene ili političke konflikte, ili intenzivirati postojeće
konflikte, mi smo dužni uvesti pravila nearbitrarnog ophođenja s dotičnom, možda i arbitrarnom, razlikom između
kolektivnih identiteta.
Mi smo dužni napisati ustav u kojem ćemo onemogućiti arbitrarnu upotrebu arbitrarnih razlika, odnosno,
u kojem ćemo definirati načine nearbitrarnog ophođenja s
dotičnim razlikama, u kojima ćemo definirati prakse kojima se, posebnim mehanizmima, blokira mogućnost
arbitrarne i diskriminirajuće upotrebe (možda arbitrarnih) razlika. Iz toga slijedi da je nemoguće izbjeći ustavnu
referencu na razlikovanja prema etničkim, i nekim dodatnim, principima kolektivnog kategoriziranja i klasificiranja,
u onoj mjeri u kojoj se ta razlikovanja mogu upotrijebiti na
arbitraran način sa neobjašnjivom diskriminacijom kao posljedicom. Principi su kolektivnog kategoriziranja određeni
kako interesima i percepcijama samih pojedinaca i kolektiva
tako i mogućnošću arbitrarne i diskriminirajuće upotrebe,
odnosno zloupotrebe, razlika između pojedinih kategorija.
Iz tih zaključaka slijedi da Daytonski Ustav sadrži mnoge reference na etničku klasifikaciju, i mnoge konsocijacijske elemente, s dobrim razlogom, a Mujkićev i Šarčevićev zahtjev
da se Daytonski Ustav u tom pogledu bitno mijenja temelji
se na sofizmima i temeljnom nerazumijevanju logike dotičnih referenci i elemenata. Zanimljivo je da Mujkić (2006, str. 122) sugerira da bi se pravo građanina
Bosne i Hercegovine “da ne bude diskriminiran po etničkom principu u
javnom i političkom životu” moglo osigurati tako što bi se građaninu ostavilo pravilo (i pravo) samo “etičke jednakosti”, jednakosti koja ne bi bila
obilježena etničkim kategorijama, i koja ne bi imala nikakve veze s etničkim
principom. To je bizarna sugestija. Naime, pravo da se ne bude diskriminiran po etničkom principu “u javnom i političkom životu” može biti
zaštićeno jedino eksplicitnom ustavnom referencom na specifične i relevantne etničke kategorije koje bi mogle postati žrtvama arbitrarne diskriminacije, odnosno, diskriminirane u odnosu na neke druge, opet specifično
definirane etničke kategorije (Nije čudo da Daytonski Ustav ne referira
na prava Eskima ili Inuit-indijanaca). Naime, pravo etničke nediskriminacije ne osigurava se odbacivanjem svih referenci na etničku identifikaciju
– onaj koji diskriminira po etničkom ključu čini to obzirom na specifične
i prepoznatljive etničke kategorije; također, odbacivanje svih referenci, primjerice, na hrvatski identitet zakonodavcu bi, ili ustavotvorcu, onemogućilo da formulira mehanizme zaštite upravo hrvatskog identiteta, ili građanina kao pripadnika tog naroda, od arbitrarne diskriminacije. Također,
tvrdnja, ili optužba da je netko u Bosni i Hercegovini bio žrtvom nečije
diskriminacije po etničkome kriteriju, ne bi bila moguća, a kamoli dokaziva, bez enumeracije specifičnih etničkih identiteta između kojih
je moguće, ali nije dozvoljeno, proizvoljno diskriminirati na određenim razinama i u određenim tijelima, i to obzirom na neko eksplicitno
pravilo raspodjele (prava, dužnosti, pozicija, poslaničkih mjesta…). Bez te
eksplicitne enumeracije, dotična tvrdnja ili optužba ne bi imala ustavni, ili
zakonski, temelj. Također, nakon što se uvedu etnički definirani, eksplicitni
kriteriji raspodjele prava, primjena je tih kriterija uglavnom jasna i uglavnom nije otvorena za sporove oko interpretacije. Naime, kolektivni ili etnički identiteti nose kolektivna imena koja imaju status “osobnih imena”
koja vrlo jasno i nedvosmisleno referiraju na pojedince kao nositelje i takvih
osobnih imena. Drugo, slučajevi se diskriminacije po etničkom principu
mnogo lakše i brže prepoznaju od slučajeva diskriminacije prema kriteriju
stručnosti ili profesionalnosti. Ukoliko bismo slijedili Mujkićevu, tobože
“etičku” sugestiju, slučajeve nepravedne i proizvoljne diskriminacije
po etničkom principu mogli bismo prepoznavati, ali ih ne bismo mogli
pravno klasificirati niti procesuirati. Drugim riječima, nepravdu bismo
morali trpjeti, a činjenicu da je nepravednik/diskriminator neoptuživ morali bismo tretirati kao, kako je Mujkić sklon reći, “prirodnu vrstu”.
status, broj 15, proljeće 2011. 137
Ustav
Kakva bi situacija bila kada ne bismo imali arbitrarno diskriminirajućeg poslodavca? Da li bi u tom slučaju bilo moguće, i mudro, odustati od kolektivnih, ili etničkih identiteta,
i zahtjeva za najmanje proporcionalnom reprezentacijom
sukladno tim identitetima? U načelu bi to bilo moguće, ali
moramo biti svjesni da bismo time ujedno prihvatili politiku
optimizma. Obzirom na pitanje o mudrosti odustajanja od
dotičnih identiteta, politika skepse ipak bi bila mudrija i na
duži rok sigurnija. Biti unaprijed zaštićeni od gorih mogućnosti, ne vjerujući da ćemo u javnom ili političkom
sektoru uvijek imati posla samo i isključivo s “anđelima”
– to je, na duži rok, sigurnija, stabilnija i mudrija politika. Drugo, politiku zaštite kolektivnog identiteta možemo
razumjeti i kao proaktivnu i pozitivnu, a ne samo i isključivo kao reaktivno reagiranje na jednu unaprijed predviđenu
negativnu mogućnost, i to u sljedećem smislu: možemo razumno očekivati da će nosioci različitih kolektivnih identiteta unositi u posao, ili recimo, parlamentarnu debatu, različite perspektive, percepcije i interesne sklopove. Naravno da
ćemo se, u situaciji kada te perspektive i percepcije postanu
neuskladivima ili teško uskladivima, suočiti sa krizom i ozbiljnim problemima. No, te razlike možemo iskoristiti i na
pozitivan način: prvo, pojedinci mogu u većem stupnju učiti
jedni od drugih, i drugo, sam proces uvjeravanja (u smislu i
public advocacy i persuasion) morat će proći kroz više “kontrolnih točaka”, što će povećati šanse za donošenje uistinu
nearbitrarne, kvalitetno i temeljito obrazložene odluke. Sam
proces odlučivanja postat će kompleksniji, ali to je jedan od
načina da on postane i racionalniji, oprezniji, u većoj mjeri
koreliran sa divergentnim sklopovima ideja, preferencija i
interesa, da na taj način, i u tom smislu, rezultira nearbitrarnom, ili minimalno arbitrarnom, odlukom.
No, u cijeloj ovoj priči i o kolektivnim pravima, koja se tiču
kolektiva, i o super-kolektivnim pravima, u smislu individualnih, ali univerzalnih ljudskih prava, ne smijemo također zaboraviti nešto što se iz Mujkićeve i Šarčevićeve perspektive
uopće ne vidi. Ono što oni vide kao potpuno “zaštićena”
ili “osigurana” prava zapravo su u realnosti uvijek samo
privremeno i načelno zaštićena i osigurana prava. Jer, dosegom, prava, i kolektivna i individualna, dovoljno se često
međusobno ograničavaju i samoograničavaju. Što to znači?
To znači da, primjerice, pravo na “slobodno izražavanje mišljenja”, koje uživa pojedinac A (i koje je individualno i univerzalno pravo), u realnom je ustavnom sklopu (i konkretnoj
državi) ograničeno pravom na “zaštitu osobnog ugleda”, koje
uživa pojedinac B. Ili, pravo “organiziranja u jednu političku
stranku”, koje uživa skupina A, ograničeno je “pravom slobode od progona i diskriminacije”, koje uživa skupina B. To
su samo dva primjera koji dokazuju jednostavnu činjenicu
da prava pojedinaca, i skupina, generiraju obveze kod
drugih pojedinaca, i skupina, u smislu “ograničavajućih
faktora” za prava potonjih, pod određenim okolnostima.
O tim okolnostima nažalost ne možemo ništa konkretnije
reći jer “život je kompleksniji od prava”, što ne znači da mudar/razborit sudac i interpretator zakona ne može, nakon
što stekne cjelovitu sliku o tim okolnostima, presuditi slu-
138 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
čaj i odrediti kako se, u tim okolnostima, individualna prava
međusobno ograničavaju. (Šarčević je s ovim činjenicama
zasigurno detaljno upoznat, no, kada je riječ o debati oko
Daytona i Bosne i Hercegovine, sklon je te činjenice ne spominjati; vidi Šarčević 2005)
Bilo bi čudno kada se kolektivna prava, koja se tiču kolektiva, ne bi na sličan način međusobno ograničavala i kontekstualizirala. Upravo zbog te činjenice, jedan od Šarčevićevih zahtjeva za revizijom Daytonskog ustava, da “kolektivna
prava….moraju biti unaprijed utvrđena i egzaktno imenovana” (Šarčević 2009, str. 89), indicira neprepoznavanje činjenice da, čak i nakon što egzaktno imenujemo kolektivna
prava kao temeljna prava kolektiva, provizije bi o tim pravima u dovoljno kompleksnim situacijama svejedno morale biti interpretirane. “Egzaktno imenovanje kolektivnih
prava” (a takvo imenovanje treba razlikovati od ustavnih
mehanizama zaštite prava na etničku nedeskriminaciju i
konsocijacijskih načela paritetnosti i jednakopravnosti u
političkoj reprezentaciji kolektivnih interesa i identiteta)
trebalo bi poslužiti kao tobožnji jamac da ćemo sada unaprijed znati s kojim to zahtjevima Srbi, Hrvati ili Bošnjaci,
nastupaju, i koji bi zahtjevi bili legitimni, a koji ne. No, ono
nije i ne može nikada biti takav jamac. Kolektivna se prava
međusobno kvalificiraju i ograničavaju, a o pojedinim situacijama, koje se ne mogu unaprijed u potpunosti predvidjeti,
ovisi točan i posve legitiman modus njihovog međusobnog
kvalificiranja i ograničavanja.
A sada prelazim na relativno kratko izlaganje o “Mujkićevoj” teoriji performativa u bosansko-hercegovačkom
kontekstu. Mujkić je, dakle, na kolokviju o “deparlamentarizaciji ustavotvorstva” izložio, u gruboj skici, jednu teoriju
prema kojoj “nacionalna i kolektivna prava i identitete” trebamo razumijevati kao “performativne učinke” i ujedno kao
ideologijske konstrukte kojima političke elite manipuliraju
kako bi ostvarile neke svoje uske, nekolektivno definirane
interese. Mujkić se pozivao na Judith Butler (pretpostavljam
da bi mu najviše koristila Butler 1997), kao i na P. Bourdieua, a također i na Althussera. Prvo, istina je da se Butler
dosta oslanja na Bourdieuovu teoriju simboličke moći i performativnosti, no, Bourdieu je sklon performativnost (činjenicu da u nekim situacijama neki iskazi, na prvi pogled
neposredno, proizvode određene realne učinke u pravnom,
društvenom, ili političkom kontekstu; primjeri: obećanje,
“krštenje” broda, proglašavanje braka važećim, donošenje
sudske presude…) izvoditi iz institucionalnog sklopa, a
ne obratno (izloženo u Bourdieu 1995). Primjerice, sudčev
iskaz ima performativni učinak zbog toga što mu je prethodno dodijeljena jedna institucionalna uloga. To bi se pak
teško moglo uskladiti s onim što Mujkić nastoji dokazati.
Naime, Mujkić nastoji dokazati da su sami kolektivni identiteti, a onda i glavni institucionalni kostur Daytonske BiH,
rezultat performativnog učinka, a ne obratno.
Slične ideje izložio je već David Campbell, u svojoj Nacionalnoj Dekonstrukciji (Campbell 1998, str. 24-30), oslanja-
Ustav
jući se velikim dijelom na Derridin spis o “deklaracijama
neovisnosti” (Derrida 1986/2003). Mujkić je svoje teoretiziranje vjerojatno zasnovao na tom tekstu, a Campbell je u
tom segmentu i vrlo blizak Butlerovoj, pa se Mujkićeve ideje
najbolje mogu objasniti preko Campbellove rekonstrukcije
Derride. Dakle, Derrida u spomenutom tekstu o naciji, napose američkoj, razmišlja kao nečemu što ne prethodi deklaraciji o neovisnosti, nego se zapravo kroz deklaraciju stvara.
Ona dolazi tek na kraju deklaracije, u formi navođenja imena
potpisnika i njihovih potpisa. Nema same nacije prije deklariranja njene neovisnosti, tvrdi Derrida. Prošlost nacije, pretpostavka da ona postoji i prije deklaracije, proizvod
je performativnog učinka i zapravo je iluzorna. U realnosti,
nacija nije imala prošlost, nego kroz deklariranje svoje neovisnosti zamišlja ili konstruira sebe kao zaseban identitet s
određenim razdobljem trajanja i prije deklaracije. U budućnosti pak “nacija” osigurava svoje trajanje efektom performativne reiteracije, dakle, stalnim ponavljanjem svojega imena,
ili kontinuiranim slavljenjem nekih pojedinačnih imena koja
služe kao reprezentanti imena nacije. Američku naciju, a
o njoj uglavnom govori Derrida u ovome tekstu, možemo,
kako tvrdi Derrida, misliti kao zaseban, od tekstualne realnosti odvojen, entitet samo pod pretpostavkom pogrešnoga
tretiranja performativa (iskaz kojim se nastoji djelovati, ili
djeluje, u društvenom kontekstu u smislu opredmećenja sadržaja iskaza) kao konstativa (iskaz kojim se opisuje, konstatira neko realno postojeće stanje stvari koje je neovisno o
samome iskazu). To je bit našeg vjerovanja u naciju, prema
Derridi i Campbellu. Stoga Campbell političku performativnost također opisuje i kao “violent performances” , nasilne
izvedbe/uprizorenja, ili kao coup de force (Campbell ibid.).
Vjerojatno bi na sličan način Mujkić opisao zamišljeno postojanje “kolektivnih identiteta”, “nacija” i “kolektivnih prava”
u Bosni i Hercegovini. No, takav bi opis bio promašen iz
više razloga. Prvo, ukoliko tvrdimo da su kolektivni identiteti i kolektivna prava puki rezultati jednog performativnog učinka, performativne predstave (u teatarskom smislu),
što bi nas priječilo da istu tvrdnju tvrdimo o individualnim
pravima i nacionalno neodređenom, apstraktnom građaninu Bosne i Hercegovine? Što je to što individualna prava
čini nečim što je bitno drugačije od “performativne iluzije?”
Prema teoriji političkog diskursa koju zastupa Mujkić, načelno nebranjiva bila bi ne samo kolektivna nego i individualna prava.
Drugo, nakon što pročitate Derridin tekst o američkoj Deklaraciji neovisnosti, slika koju o toj deklaraciji steknete bit
će kilometrima daleko od same Deklaracije. Naime, u svijetlu Derridinog komentara, neke činjenice o Deklaraciji,
kao i tekstualna struktura same Deklaracije, postaju neobjašnjivima. Mislim, prije svega, na dvije činjenice: sama je
Deklaracija izložena kao savršen praktični silogizam, koji
jednu odluku obrazlaže mnogobrojnim razlozima; drugo, ti
razlozi predstavljaju razloge koje je jedna skupina ljudi, kao
kolektivni subjekt, formulirala prije pisanja teksta Deklaracije (vidi Peterson 1970, str. 88-9).
Treće, Mujkić, a on u tome slijedi i Campbella i Derridu,
svoju teoriju političkog diskursa ne obrazlaže u kontekstu rasprave s autorima koji o performativima razmišljaju
na drugačiji način. Naime, za Mujkića, kao i za Butlerovu,
Campbella i Derridu, performativi i performativni efekti u
bitnome su neovisni o strukturama argumentacije; prema
takvoj perspektivi, performativi neposredno proizvode socijalne učinke pa stoga upotreba performativa niti implicira
potrebu navođenja razloga niti stoji u izravnoj vezi s logičkoepistemološkim aspektima upotrebe jezika. Postoji bitno
drugačiji pristup performativima, pristup unutar analitičke tradicije filozofije jezika, izložen u radovima Johna
Searlea (1969), ili K. Bacha i R.M. Harnisha (1979 poglavlje
10). Ideja je vrlo jednostavna: performativi, kao primarno
izrazi intencija, postižu određene performativne učinke
samo ukoliko su prethodno zadovoljeni određeni uvjeti performativne upotrebe diskursa, i dodatno, samo ukoliko se
oslanjanju na jedan skup razloga, odnosno iskaza koje jedan
kolektivni subjekt uzima kao obvezujuće i istinite za sve.
Primjerice, sudčev pravorijek može polučiti neke performativne učinke samo ukoliko je dobro obrazložen, i ukoliko je
uronjen u jednu mrežu diskursa koji važe za određeni kolektivni subjekt. Sudac ne može reći “jutros sam vrlo loše
volje jer sam mamuran; stoga Vas osuđujem na kaznu
doživotnog zatvora”. Onaj koji proglašava jedan brak važećim mora biti prethodno uvjeren da mladenci iskreno i obostrano žele ući u brak (to je jedan vrlo kompliciran uvjet),
mora biti ovlašten da proglašava brak važećim, mora prethodno steći obrazloženo vjerovanje da su zakonski uvjeti za
sklapanje braka ispunjeni (primjerice, da se ne radi o poligamiji, da su eventualni razvodi prethodnih brakova pravno
valjani, da mladenci nisu malodobni, da je priložena potvrda
o državljanstvu i sl.), itd. Te, uglavnom jednostavne činjenice o performativima ne vide se u svijetlu Mujkićevog (ili
Campbellovog) teoretiziranja “performativnih učinaka”. No,
bitnije, dok god Mujkić ne pokaže da je njegov model performativa superioran u odnosu na alternativne modele, dok
god on ne predloži, ili se ne osloni na, neku diskusiju koja bi
tezu o superiornosti njegove perspektive, u odnosu na spomenutu tradiciju, učinila barem minimalno plauzibilnom,
ne postoje nikakvi razlozi da njegovu priču o performativnom konstituiranju kolektivnih identiteta općenito, i
bosansko-hercegovačkih posebice, uzmemo ozbiljno.
Što, na koncu, reći o manje ili više naglašenom animozitetu
prema kolektivnim identitetima i kolektivnim pravima, posebno hrvatskom, bošnjačkom i srpskom, u postdaytonskoj
Bosni i Hercegovini? Razumijem neke motive teoretičara
kao što su Mujkić, Šarčević i Haverić. Iskustvo, njihovo pojedinačno kao i opće, sa kolektivnim identitetima i pravima
obilježeno je razdobljem postjugoslavenskog rata i stradanja. Međutim, možemo li kolektivne identitete, i one koji se
pozivaju na kolektivna prava ili vjeruju da pripadaju i kolektivnim identitetima, kao takve, same po sebi optužiti za
ratna stradanja, nasilnu i neodgovornu politiku, ili za nedostatak spremnosti da se pregovara, da se razmjenjuju argumenti, da se političke ideje i odluke zasnivaju na strpljivo
status, broj 15, proljeće 2011. 139
Ustav
ispitanome, zajedničkome razlogu koji inkorporira ideal općeg dobra? Mislim da, kada bi bili posve iskreni, i prema sebi
i prema drugima, Mujkić, Šarčević i Haverić ne bi prihvatili potvrdan odgovor na prethodno pitanje. Ono što stvara
probleme u današnjoj Bosni i Hercegovini, čak i ono što je
dovelo do rata, nisu niti pripadnici određenih kolektivnih
identiteta kao takvi, niti zagovornici kolektivnih prava definiranih tim kolektivnim identitetima kao takvi, nego su
to nešto kompliciraniji subjekti, djelatnici i identiteti, obilježeni prije svega nedostatkom određene političke kulture,
odnosno, suviškom jedne druge vrste političke kulture; riječ
je o onima koji ne osjećaju obvezu izlaganja argumenta
u javnome prostoru, o onima koji unaprijed, bez pregovora donose presude o pravima Drugoga, onima koji su
skloni manihejskom pristupu politici, koji ne mogu zamisliti
politiku bez neke slike konkretnog političkog neprijatelja, o
onima koji periode mira shvaćaju kao nastavak rata drugim
sredstvima…U svakome slučaju, riječ je o jednoj kombinaciji, pluralnosti kolektivnih i individualnih identiteta koji se
nisu pomirili iznutra pa se stoga teško mire i izvana.
Za pravno-političku teoriju i praksu u Bosni i Hercegovini, a i šire, bilo bi korisno i mudro kada bi se uvažile
četiri temeljne činjenice o kolektivnim identitetima, činjenice koje ne možemo uočiti u svijetlu narativa koje sam
do sada kritizirao:
1. Kolektivni su identiteti pluralni (teza koju u recentnoj
društvenoj teoriji vjerojatno najenergičnije izlaže i brani
Amartya Sen; vidi Sen 2007): svatko je vezan za više identiteta koji ga čine sudionikom u većem broju kolektivnih subjekata, i preliminarno opskrbljuju s većim brojem kolektivnih prava. Odnosim li se prema nekome kao Hrvat prema
Hrvatu, to ne znači da je time isključen čisto ljudski odnos,
niti da je isključen odnos u kojem nastupamo kao praktičari
nekih profesija, i slično. Isto važi za međuetničke odnose.
Problemi nastaju kada se, u ime jednog kolektivnog identiteta, neopravdano i u potpunosti žrtvuju drugi, ili kada
se jedan kolektivni identitet (Srbin, Bošnjak, Hrvat) spari s
nekim drugim (primjerice, zastupnik teorije o “konačnom
rješenju”, ili “sociopat”, ili “kriminalac”, ili “građanin koji ne
posjeduje dovoljno razvijene građanske vrline”, ili “doktor
znanosti s kupljenom diplomom”, ili “zastupnik interesa naftne industrije”… ).
2. Kolektivni su identiteti, zajedno s pravima, predmet
interpretacije: o kolektivnim se interesima pregovara u
istom smislu u kojem se pregovara o strukturi jedne multietničke države; također, u mnogim situacijama, otvoreno je
pitanje je li jedan vid promocije ili zaštite kolektivnih identiteta bolji, učinkovitiji, razboritiji od nekog drugog vida. Na
Sljedeća rečenica iz Mujkić (2006, str. 120) dokazuje potpuno zanemarivanje te činjenice o kolektivnim identitetima: “Najveći zločinac i najveći
humanist kao članovi svojih etničkih kolektiva, u koncepciji etničke jednakosti, potpuno potiru svoje međusobne razlike. Tako najveći zločinac može
sasvim legitimno biti najveći heroj, a najveći humanist sasvim legitimno
izdajnik”.
140 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
takvo pitanje svaki pojedinac, kao nosilac određenog kolektivnog identiteta, ima pravo predložiti svoj individualni, ali
razlogom poduprti, odgovor.
3. Kolektivni su identiteti, zajedno s pravima, promjenjivi: ljudska bića uče ne samo kao pojedinci nego i kao nosioci nekih kolektivnih identiteta; ono što spada u “kolektivnu memoriju”, što nasljeđujemo kao Bošnjaci, Francuzi, ili
Marokanci, s vremenom se mijenja. Tu memoriju oblikuju
ne samo iskustva sa drugim narodima, ili narodnostima,
nego i iskustva sa pojedinim članovima vlastite etničke, ili
nacionalne, skupine. Hrvatski kolektivni identitet, u kojem
ima mjesta za priču o “200 obitelji”, za iskaz “Hvala Bogu,
moja supruga nije ni Židovka ni Srpkinja”, za priču o vragovima raznih boja, za enormni i zastrašujući stupanj korupcije, stranačke poslušnosti, i neobaziranja na zakone, za slavljenje ustaških zločina, i slično, vjerojatno će se mijenjati, a
brzina te promjene ovisit će o brzini procesa delegitimiranja
spomenutih narativa, iskaza, i praksi. Također, kolektivna
prava hrvatskog naroda, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, vjerojatno će se mijenjati ovisno o iskustvima s ostalim
narodima kao i o iskustvima unutar samoga hrvatskog naroda; prava će se mijenjati i kao posljedica borbe za prava,
koja je neprestana, i koja se stalno generira prepoznavanjem
nepravdi i arbitrarnih odluka, a to naravno podrazumijeva
sposobnost i odgovornost argumentiranja.
4. Na koncu, kolektivni su identiteti, zajedno s pravima,
interaktivni: ukoliko netko sebi uzme za pravo da, bez
uvjerljivih razloga, pobija obrazloženo pravo Drugoga na
zasebnu kolektivnu samoidentifikaciju, ili samoatribuciju,
onda možete očekivati neku vrstu protureakcije, odnosno,
usmjeravanje interakcije u nepoželjnome smjeru. Ukoliko je
situacija drugačija, dakle, ukoliko se sebi ne prisvaja pravo
pobijanja prava Drugoga…, i odnos je prema kolektivnom
identitetu, i vlastitom i onom Drugoga, drugačiji. “Republika Srpska genocidna je tvorevina” dobiva svoj automatski odjek u iskazu “Bosna i Hercegovina propali je eksperiment”, i obratno. Naravno, pri tome treba imati na umu
da su uvijek pojedinci ti koji, u ime kolektivnih identiteta,
interagiraju – ali, ostali nosioci dotičnog identiteta mogu
izravno interagirajuće pojedince podržavati u određenome
tipu interakcije; mogu ih također kritizirati na temelju obrazloženog uvjerenja da, u ime kolektivnog identiteta, ne agiraju ili ne re-agiraju na ispravan ili promišljen način. Drugim
riječima, kolektivni je identitet, kao i drugi tipovi identiteta,
između ostaloga određen i situacijskim faktorima, posebno
faktorom informacija koje o vlastitom kolektivnom identitetu primamo od Drugoga. Nastojanje da se razumije onoga
koji, u ime kolektivnog identiteta, izlaže neki zahtjev ili brani
neku ideju, zasigurno će za obje strane biti korisnije od nastojanja da ga se učini sumnjivim naprosto na temelju činjenice da govori u ime dotičnog kolektivnog identiteta, ili na
temelju njegovog navodnog nepoznavanja prava koja njemu,
i njima, stvarno pripadaju.
To dokazuje i Izetbegovićeva reakcija na proglašenje “Srpske Republike u
Bosni i Hercegovini”, koja je uključivala i iskaze volje “da se tučemo”, lekciju
Ustav
“Zakoni većine”?
Pred sam kraj, potrebno je nešto reći o temi koja, u kontekstu rasprava o Daytonu i bosansko-hercegovačkoj politici,
biva uvijek iznova dotaknuta, sugerirana, glasnije ili manje
glasno pokretana. Naime, riječ je “vladavini većine”. Tu je
temu tijekom kolokvija o deparlamentarizaciji ustavotvorstva dodirnuo i Tarik Haverić, jedan od izlagača, a o njoj se,
prema mome mišljenju, često izriču tvrdnje koje indiciraju
ne samo zabrinjavajući nedostatak političke senzitivnosti nego i nedovoljnu informiranost o modernim i suvremenim tendencijama pravne i političke teorije. Naime,
svako malo, u Bosni i Hercegovini se ponovno pokrene ta
tema kako bi se iskazalo mišljenje da “ako ne vladavina većine, onda što?”, ili mišljenje da “nije moguća demokracija
bez vladavine većine”. Također, nedavna debata o konsocijaciji i konsocijacijskim modelima (vidi oglede Mirjane Kasapović objavljene u Status 09/2006 i Status 12/2007; također
Delibašić 2007; i Haverić 2008), posebno od strane kritičara,
to jest, sarajevskog pravno-političkog kruga, vođena je bez
neophodne svijesti o snažnoj unutarnjoj vezi između, danas
već tradicionalnih, “protumajorizacijskih” (engl. countermajoritarian) mehanizama i konsocijacijskih modela političkog odlučivanja.
Prvo, nekoliko činjenica: “vladavina većine” omogućuje situaciju u kojoj 99 Hrvata odluče za jednoga Hrvata da je “vještac” i pošalju ga na lomaču. “Vladavina većine” omogućuje
situaciju u kojoj 51% stanovništva uživa status robovlasnika,
a 49% uživa status robova. “Vladavina većine” naprosto je
numerička moć koja ne indicira, niti može indicirati, ispravnost politike iza koje većina stoji. No, također, većinska odluka, pod određenim uvjetima, može biti i pametna odluka,
odnosno, može predstavljati odluku bolje obrazloženu od
one koju bi donijela manjina. Ipak, u samoj odluci većine,
kao takvoj, ništa ne jamči da je ta odluka i ispravna; osim
toga, na srednji ili duži rok, može se pokazati da je odluka
većine bila štetna i za samu većinu, odnosno, da je samoporažavajuća (takozvana “suicidalna demokracija”).
Također, o samoj tehnici većinskog glasovanja znamo sljedeće: u pogledu logike i epistemologije odlučivanja putem
takvog tipa glasovanja, ono će dati jasan, jednoznačan, jeNikoli Koljeviću i Biljani Plavšić o “stvarnim” pravima srpskog naroda u
Bosni i Hercegovini, i izraženu sumnju u smislenost rješavanja problema
pregovorima (vidi 50. sjednica Predsjedništva Republike BiH, u: National
Security and the Future, vol. 7 br. 3, 2006, Zagreb: Udruga Sv. Jurja, str.
82-87).
To ne implicira da se u potpunosti slažem sa tvrdnjama Mirjane Kasapović (premda, u potpunosti se slažem sa tvrdnjama Esada Delibašića); iz mog
dosadašnjeg izlaganja jasno slijedi da sam Mujkića, u teorijskome smislu,
izrazito nesklon označiti kao “liberala”. (U nastavku će također postati jasno
zašto ga nisam sklon označiti adjektivom “bošnjački”.) Drugo, debata oko
konsocijacije bila je odveć jednoznačno definirana i usmjerena Lijphartovim teoretiziranjem i modeliranjem političkih procesa i odnosa. Ključna
pak poruka ovog ogleda glasi da, za teoretiziranje svih političkih procesa i
odnosa, uključujući i one u Bosni i Hercegovini, suvremeni republikanizam nudi relevantniju i adekvatniju teorijsku paradigmu.
dinstven i koherentan rezultat ako je: izbor jednostavan, dakle, između dvije alternative (binarni izbor); ako je glasačko
tijelo relativno dobro informirano o alternativama; ako postoji pouzdan sustav brojanja glasova; i ako postoji učinkovit
mehanizam identificiranja i otklanjanja pogrešaka prilikom
glasovanja (vidi Dahl 1989, str. 135-162). Također, postoje
neki socijalno-politički preduvjeti za dugoročnije prihvaćanje većinskog načina odlučivanja: relativna socijalna i politička stabilnost (u smislu trajnijeg unutar-grupnog konsenzusa o temeljnim vrijednostima i ciljevima); vjerovanje da
jedna skupina neće, kao ta skupina, stalno, opetovano završavati kao izborni gubitnik; kao i rašireno vjerovanje da neke
teme (kao što su neka posebno zaštićena prava) ne mogu
biti predmetom većinskog odlučivanja (Dahl, ibid.). U državama u kojima ti preduvjeti nisu zadovoljeni, većinsko će
odlučivanje biti sporno i u teorijskom i u praktičnom smislu.
S druge strane, u tehničkom i epistemološkom smislu, većinsko glasanje postaje znatno kompliciranije, nesigurnije,
i nejasnije onda kada se bira između 3 ili više opcija, te posebno ako je potrebno iskazati i preferenciju (između 3 ili
više opcija) – mnogi su politolozi, i to odavno, primijetili da
većinsko odlučivanje može dovesti do paradoksa u odlučivanju, do rezultata da većina ujedno preferira A u odnosu
na B, a B u odnosu na C, i također preferira C u odnosu na
B, a B u odnosu na A, što je, logički gledano, nemoguće (vidi
Harrison 2004; Pettit 2008, str. 82-3).
Također, ono što ćete vrlo lako primijetiti, ukoliko radite sa
inteligentnom skupinom studenata na prvoj godini politologije, jest sljedeće: kada, kao skupina, biramo između nekih pojedinaca kao predstavnika skupine, glasovati prema
pravilu većine izgleda nam logično. No, kada, kao skupina,
raspravljamo o nekoj pravno-političkoj, ili moralnoj temi, ili
problemu, i zastupamo različite teze, koje podupiremo različitim argumentima, onda glasovanje skupine prema pravilu većine, za jednu a protiv ostalih teza, ne izgleda logično.
Izgleda nam kao da smo u startu odlučili koristiti pogrešnu
proceduru. Naravno, studenti vrlo brzo shvate o čemu se
radi: kada biramo pojedinca kao predstavnika (npr. Obamu
za predsjednika!), onda nam činjenica da na naš izbor utječu
i iracionalni faktori, ili ono što se tradicionalno zove “ukusi”
(primjerice, Obamina estetska privlačnost, ili sigurnost koju
pokazuje kao govornik, ili činjenica da nije bijelac…), izgleda
prihvatljivom, a prihvatljivim nam i izgleda “agregatni učinak” glasovanja prema pravilu većine. No, kada jednu moralnu raspravu prekidamo i odlučujemo ju razriješiti “glasom
većine”, onda nam takva praksa ne izgleda prihvatljivom jer
bi moralna rasprava trebala biti razriješena prihvaćanjem isključivo racionalnih faktora, zajedničkim vaganjem argumenata i protuargumenata (vidi također Gutmann i Thompson
1995). No, studenti vrlo brzo također shvate da i Obama često zastupa određene teze koje se mogu najbolje razumjeti
kao moralno-politički stavovi koji se kontinuirano testiraju u
okviru jedne evoluirajuće moralno-političke debate. Prema
tome, možda bi se i naš izbor nekog pojedinca kao političkog predstavnika mogao učiniti nešto više sofisticiranim i
osjetljivijim na smjer i dinamiku argumentacije u javnom,
moralno-političkom prostoru.
status, broj 15, proljeće 2011. 141
Ustav
Također, ukoliko jedan kolektiv (kako god da ga definiramo)
želi izbjeći “kolektivnu samo-povredu”, jedino načelo odlučivanja koje garantira da će kolektivna samo-povreda biti
izbjegnuta jest načelo potpunog konsenzusa. Postoji točno
šest tipova kolektivne samo-povrede: pojedinac nameće
arbitrarnu odluku ostatku kolektiva, ostatak kolektiva nameće arbitrarnu odluku pojedincu, većina nameće arbitrarnu odluku manjini, manjina nameće arbitrarnu odluku
većini, polovica kolektiva nameće arbitrarnu odluku drugoj
polovici, i kolektiv sebi samome nameće arbitrarnu odluku.10
Jedno je načelo koje nam omogućava da izbjegnemo svaki tip
kolektivne samo-povrede, načelo potpunog konsenzusa koji
je, upravo stoga što eliminira arbitrarnosti, racionalno motiviran. Teoretičari se slažu da proces formuliranja potpunog
racionalnog konsenzusa može biti težak, spor, zamoran i neizvjestan. No, to ovisi o tome kakve su nam intuicije o širini
i dubini domene apriornog slaganja, apriornog podudaranja
vjerovanja i preferencija, unutar jedne skupine. Možete zastupati Davidsonovo načelo interpretativnog milosrđa koje
kaže da ta domena mora biti i široka i duboka (vidi Joseph
2004, str. 62-70). Možete zastupati neku postmodernističku
varijantu politike, i filozofije, koja kaže da je ta domena zanemariva. Poput Davidsona, ja svoje studente politologije
podsjećam na mnogobrojna vjerovanja i preferencije za koja
možemo unaprijed i sa skoro savršenom sigurnošću znati da
ih dijelimo: od “kiša pada odozgo nadolje” do “mir je bolji od
rata”, ili “ugoda je bolja od bola”.
Saberemo li glavne zaključke prethodna četiri paragrafa,
postat će nam jasnije mnoge činjenice o suvremenim političkim sustavima koji su proizvod dugotrajnog politološkog
teoretiziranja i debate. Primjerice, jedan od stupaca moderne politologije jest učenje o trodiobi vlasti, ili tri grane
vlasti. Možemo li razumjeti to učenje bez protumajorizacijskog impulsa koji mu je inherentan? Ne možemo. Možemo
li razumjeti američki sustav “kontrola i protuteža”, sa specifičnim dizajnom preklapajućih ovlasti, bez uzimanja u obzir protumajorizacijskog impulsa? Ne možemo. Možemo li
ispravno razumjeti ulogu Vrhovnog suda SAD, ili ustavnih
sudova općenito, bez protumajorizacijskog impulsa? Ne
možemo (Za ta tri para pitanja i odgovora, vidi Elster 1993).
Isto vrijedi i za pravo “građanskog neposluha”, kao, uostalom, i za konsocijaciju i konsocijacijske modele. Pri tome,
trebamo imati na umu da nijedan institucionalni okvir ne
jamči u potpunosti stvarnu zaštitu pojedinca, ili kolektiva,
od “tiranije većine”. Primjena institucionalnog, pravno-političkog okvira, nije automatska.11
10 Ova se zamisao savršeno dobro slaže s Linkolnovom definicijom demokracije kao “a government of the people, by the people, and for the people” (vladavina narodom, od strane naroda, i za narod (u smislu donošenja odluka korisnih za narod, odluka koje promoviraju interese naroda kao
cjeline)); ova je definicija supstantivna, normativna, i republikanska, a iz nje
ne slijedi niti nužnost većinske niti indirektne-reprezentativne vlasti; također, a to je važno, ona nije proceduralna, i ne favorizira apriori specifične
mehanizme i metode odlučivanja.
11 Stoga, razumijemo li konsocijacijski model kao jedan oblik proceduralizma, on predstavlja nužan, ali ne i dovoljan preduvjet za funk-
142 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Kakve su posljedice prethodnih izlaganja za bosansko-hercegovačku postdaytonsku debatu? Prvo, po nepostojanju
striktno većinskog modusa odlučivanja, Bosna i Hercegovina nije ništa originalno. Mehanizmi, koji nastoje spriječiti arbitrarno nametanje odluke većine manjini, ili
pojedincima, rašireni su svuda po svijetu, od SAD do
Japana. Mehanizmi koji otežavaju ili sprečavaju donošenje
striktno većinske odluke nisu inherentno niti nepravedni
niti otežavajući za jedno političko, kolektivno tijelo. Sve ovisi
o tome kakve se odluke nastoje donijeti, koliku odgovornost
pokazuju donosioci odluka, sa kakvim se apriornim konsenzusom u proces odlučivanja ulazi, i kako se argumentira u
tome procesu. Prema tome, niti domovi naroda niti entitetsko glasovanje niti etnički reprezentativno Predsjedništvo, kao takvi, nisu problem. Problem potiče sa drugoga
mjesta. Stoga, Edin je Šarčević u krivu kada, za Daytonski ili
konsocijacijski model, tvrdi da “ako se…ostane pri postojećem modelu i pristupi amandmanskom dotjerivanju koje
neće dirati u normativne skupove etnokratije…prognoza je
permanentna napetost” (Šarčević 2009, str. 88). Ustvari, protivno Šarčeviću, treba i dalje inzistirati na međuetničkom
konsenzusu, i mehanizmima međuetničkog konsenzusa
jer to je jedini način da se pokaže kako “partikularni kolektivni identiteti” zbilja mogu graditi politiku u smjeru
“općeg dobra”, na načelima pravedne i otvorene interakcije,
pod stalnom obvezom da se nastupa sa pozicija razuma i
argumenta, a ne sa pozicija sile, uskoga interesa, i apriornog odbacivanja alternativnih perspektiva. Branitelje ideje o
“vladavini većine”, posebno u Bosni i Hercegovini, zapravo
treba žaliti: oni misle da je to brzi put ka donošenju kolektivnih odluka, a ustvari je riječ o putu na kojem se niti razum
niti argumenti ne moraju koristiti. “Većinsko odlučivanje”
zaglupljuje.
Prije 18 godina jedna je većinska, doduše nedovoljno većinska odluka, zajedno s mnogim odlukama koje su joj
prethodile, Bosnu i Hercegovinu dovela do predvorja
pakla. Valjda je vrijeme da se razumije da republikanski/
konsocijacijski, konsenzualni i protumajorizacijski mehanizmi odlučivanja u Bosni i Hercegovini, koje mnogi nazivaju kompliciranima i teškima, jesu i komplicirani i teški
s dobrim razlogom, ali ne apsolutno, trajno i beziznimno.
Njihova kompliciranost i težina ovise, prije svega, o karakteru odluka koje se predlažu, načinu na koji se tijekom predlaganja nastupa, argumentaciji kojom se odluka podupire,
objašnjenju zašto je odluka ispravna i korisna iz mnogih perspektiva, a ne samo jedne. Argument, da su ti mehanizmi
napravljeni s jednom jedinom namjerom, kako bi ga “oni iz
onog tamo entiteta” zloupotrebljavali i “blokirali cijeli proces”, ne samo da je proizvoljan, nego pokazuje i nedovoljnu
cioniranje multietničkih država, kao što je Bosna i Hercegovina. Naime,
jednostavno govoreći, svaki se sporazum, ili skup institucija i procedura,
moraju implementirati; a vrline, ili vrijednosti, potrebne za uspješnu implementaciju, moramo tražiti na drugim mjestima, ne unutar samih konsocijacijskih modela, ili principa. Vjerujem da jedino republikanska teorija,
koja inzistira na politički djelotvornim građanskim vrlinama, i nekoj vrsti
etike diskursa, nudi potrebne upute u tome smislu.
Ustav
politološku, i epistemološku, informiranost i odgovornost.
Točno je da se sve može zloupotrijebiti, ali točno je i da se
sve može upotrijebiti na ispravan, pravedan i dobar način.
Upotreba, ili zloupotreba, ovisi o djelatniku, a djelatnik,
premda ne posve, ovisi i o svojoj okolini. Pozivi da se djelatniku dotično sredstvo, mehanizam odlučivanja, oduzme
iz ruku, refleks je i teorijskog i praktičnog sljepila koje ne
razaznaje činjenicu da se taj mehanizam dijelom nalazi i u
rukama “druge strane” i da način njegove upotrebe, ili zloupotrebe, ovisi prije svega o kvaliteti debate, i argumentacije,
koja prethodi odlučivanju, a da ta debata, kao i svaki razgovor, ovisi o svim sudionicima. Završit ću ovo poglavlje s nekoliko historiografskih reminiscencija. Unutar bosansko-hercegovačkog predratnog političkog diskursa, Alija Izetbegović bio je taj koji je uveo
narativ o “većinskome narodu”. Muslimani, Srbi i Hrvati
bili su konstitutivni, odnosno, ustavotvorni narodi Bosne i
Hercegovine i prije rata, i kao takvi, u političkome smislu,
uživali su jednakopravnost. No, valja imati na umu da je
Izetbegović taj narativ o “muslimanskoj većini”, narativ koji
se proteže od konca 1990. sve do prosinca 1995.,12 uveo i koristio prije svega kao političko oružje, dakle, ne na temelju
racionalnih obrazlaganja ili neke moralno-političke argumentacije. To se može lako dokazati: Osnivačka programska deklaracija Stranke Demokratske Akcije kaže sljedeće:
“Definirajući demokraciju ne prvenstveno kao vladu većine,
nego kao vladu zakona, mi hoćemo da istaknemo privrženost načelu potpune ravnopravnosti velikih i malih naroda…i u tom smislu odbacujemo svaki vid majorizacije”
(te rečenice sam Izetbegović navodi u Izetbegović 1996, str.
70). Međutim, ta je deklaracija objavljena u jednom drugom
kontekstu, u kontekstu još uvijek postojeće Jugoslavije,
i misaono je usmjerena na taj kontekst. Ona je pisana u
ime, i sa pozicije, bosansko-hercegovačkih muslimana koji,
u kontekstu tada još uvijek postojeće SFRJ, uistinu jesu mali
narod (ne i nevažan, naravno). No, na prethodni se navod, u
kontekstu same Bosne i Hercegovine, prigodno zaboravlja, i
Izetbegovićev politički interes, bez ikakve moralno-političke
argumentacije, i bez ikakvog realnog ustavnog, ili ustavnopravnog oslonca, motivira promjenu njegova diskursa o
“potpunoj ravnopravnosti naroda”, o “odbijanju svakog
vida majorizacije”, u diskurs o “Bosni i Hercegovini kao
zemlji sa muslimanskom većinom” većinom koja za sebe
prisvaja i status “jamca opstanka Bosne i Hercegovine”
(intervju iz studenog 1990, preneseno u Izetbegović 2004,
str. 96). Također, priču o “većinskome narodu” Izetbegović
počinje dodatno sparivati s tvrdnjom koja se, od konca 1990.,
te tijekom rata sve učestalije, iskazuje, naime tvrdnjom da
bosanski Srbi i Hrvati, koji “nisu većinski narodi”, posjeduju “rezervne” domovine (Izetbegović, ibid.).
12 Čak u ožujku 1997., tijekom izlaganja na 9. Sjednici Glavnog odbora
Stranke Demokratske Akcije, Izetbegović kaže: “Mi nismo ovdje [u Bosni
i Hercegovini] velika većina”, što još uvijek implicira diskurs većinskog naroda (navod prema Izetbegović 1998, str. 34); za prethodne izjave o Bosni i Hercegovini kao “zemlji s muslimanskom većinom” vidi i Izetbegović
(1996, str. 195) i Izetbegović (1997, str. 145).
Ta tvrdnja ne samo da sugerira posebna prava muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, nego i sugerira projekciju pritajene ali permanentne nelojalnosti u bosanskosrpski i bosansko-hrvatski kolektivni identitet, i bosanske Srbe i Hrvate upućuje na “područja” na kojima bi mogli
uživati i “rezervna” prava. Iskaz o “rezervnim domovinama”
ujedno sugerira da bi, upravo zbog toga što bosanski Srbi
i Hrvati, u odnosu na Muslimane, uživaju stanoviti “višak
prava”, Muslimani možda trebali uživati neki “višak prava”
u samoj Bosni i Hercegovini, ili bi nemuslimanski narodi
trebali takvo muslimansko uživanje “viška prava” u Bosni i
Hercegovini apriori priznati kao legitimno, iako svi znamo
da je to protuustavno.
Nesumnjivo je da su takve izjave uvele dodatne faktore
alijenacije u Bosnu i Hercegovinu. Kako se pripadnik jednog nevećinskog naroda u Bosni i Hercegovini može osjećati stabilno i sigurno, ako zna da mu je unaprijed pribrojen
“višak prava” na “rezervnu domovinu”, zbog čega bi oni koji
nemaju “rezervnu domovinu” mogli polagati posebna prava
na “svoju jedinu domovinu”, tražiti “u svojoj jedinoj domovini” prava koja bi kompenzirala njihovo neposjedovanje
“viška prava” u “rezervnim domovinama”? Nesumnjivo je
da je Izetbegović sa pričom o “muslimanskoj većini”, usprkos njenoj vrlo jasnoj ideološkoj funkciji i pravno-politološkoj neutemeljenosti, bio smrtno ozbiljan. Stoga su pripadnici drugih naroda s pravom sumnjali, i još uvijek sumnjaju,
u Izetbegovićevu, ili Izetbegovićem inspiriranu, priču o
građanskoj Bosni i Hercegovini koja treba biti uređena
prema “građanskom” ključu. Ta je priča imala vrlo pojednostavljeno značenje za Izetbegovića – ona je naprosto
značila “jedan čovjek jedan glas” i “odlučivanje prema volji
većine”. I ona je bila nespojiva s činjenicom konstitutivnosti
naroda, kako prije rata tako i danas.
Ukoliko su tri naroda konstitutivna za BiH, svi su narodi
konstitutivni. Dakle, svi narodi uživaju jednako pravo političkog legitimiranja i reprezentiranja, i to upravo u obliku
kolektivnog prava. Iz ovoga neposredno slijedi načelo paritetnog odlučivanja u središnjim tijelima vlasti, kako god
tu vlast definirali. No, tijekom cijeloga ratnog razdoblja,
Izetbegović je, sukladno načelu “većinskog odlučivanja”, zagovarao i načelo proporcionalnog odlučivanja prema popisu
stanovništva iz 1991 (vidi i Komšić 2006, str. 396). On je,
ako hoćemo biti stvarno objektivni u historiografskom smislu, inzistirao na potvrđivanju barem minimalne superiornosti bošnjačko-muslimanskog kolektivnog identiteta
u odnosu na preostala dva u Bosni i Hercegovini. Zašto
mu je to trebalo, i kako to da mu nije bilo jasno da te premise, ideje, i zahtjevi generiraju sukob, odnosno, u najmanju ruku, stvaraju atmosferu nesigurnosti i nepovjerenja?
Prijedlog odgovora na ta pitanja odveo bi nas predaleko. No,
jedno je sigurno: pričati priču o “većinskome narodu” u Bosni i Hercegovini, u uvjetima njene realne, a ne imaginarne
etničke kompozicije, znači pokazati visoki stupanj političke
iracionalnosti i nespremnosti, ili nesposobnosti, da se glavne
konture jednog političkog krajolika opišu na iskren i empi-
status, broj 15, proljeće 2011. 143
Ustav
rijski adekvatan način. Nije čudo da su mnogi pregovarači
Aliju Izetbegovića doživljavali kao nepouzdanog i visoko
rizičnog sugovornika (vidi o tome svjedočanstvo samoga
Izetbegovića u Izetbegović 1998, str. 194-5; i Komšić 2006,
str. 330).
Dakle, kada Edin Šarčević tvrdi sljedeće: “Problem secesije jedne etničke zajednice u etnički neutraliziranoj ustavnoj državi [kakvu Šarčević zagovara] ne mora biti diskutiran
na nov način, upotrebom novih argumenata. Ali, on biva
iznesen prema bitno drugačijim rezultatima i uz primjenu
novih pravila većine [kurziv Pehar];” (Šarčević 2009, str. 52),
ili sljedeće: “Legitimacioni lanac u cjelini ovisi o etničkoj pripadnosti [prema Daytonskom Ustavu], on ne polazi od apstraktnog građanina koji svoje izborno pravo može koristiti
kao apsolutno važeći glas na cijeloj državnoj teritoriji [što
je Šarčevićeva alternativa Daytonskom Ustavu]…” (Šarčević
2009, str. 78); to me neodoljivo podsjeća na Aliju Izetbegovića i njegovu protuustavnu iluziju o barem minimalnoj vladavini, i posebnom statusu, “većinskoga naroda”.
Zaključak – o sentimentu koji stoji iza svega
Jedan sentiment, a ne koherentni teorijski narativ, ili obranjivi sklop argumentacije, objašnjava takozvanu suvremenu
sarajevsku školu pravno-političke misli, u koju bez problema
možemo ubrojiti Kasima Trnku, Edina Šarčevića, Asima
Mujkića, Nerzuka Ćurka, Tarika Haverića, Esada Zgodića,
Mirka Pejanovića, Zlatka Hadžidedića, Eldara Sarajlića i
mnoge druge. Riječ je o sljedećem sentimentu: Daytonski
mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu predstavlja jedan
duboki, veliki, teški poraz; taj je sporazum uveo jednu fundamentalnu pogrešku u Bosnu i Hercegovinu, nešto što toj zemlji, kao takvoj, ne pripada ni u “stvarnom” ni u “idealnom”
smislu. Taj je sporazum Bosni i Hercegovini donio jednu vrstu dubokog pada, ili raspada vrijednosti i smislenosti (prisjetimo se metafore “luđačke košulje”!). Naravno, objekti su
tog “poraza, pogreške, pada i raspada..”. različito definirani u
različitim okolnostima. Nekada su to, primjerice, civilizacijske vrijednosti, nekada su to europske vrijednosti, nekada je
to apstraktni građanin, nekada ideja suživota i tolerancije, ili
liberalne demokracije (vidi Haverić 2006, str. 111-134)... No,
u svakome slučaju, glavna posljedica takvog sentimenta
jest revolucionarni impuls, poziv na radikalnu transformaciju postojeće, zajednički prihvaćene i važeće, društvenopolitičke zbilje.
Drugim riječima, sarajevska je pravno-politička škola ona
revolucionara.13 Sentiment dubokog nezadovoljstva,
13 Čini se da se nijedan od tih revolucionara nije ozbiljno zapitao zašto je
Holbrooke Aliju Izetbegovića opisao kao “revolucionara”. Holbrooke je taj
termin koristio u smislu što ga je predložio Henry Kissinger (u Kissinger
1973): “revolucionar” kao suprotnost zastupnika “konzervativne politike” koja nastoji zadržati postojeći, prethodno definirani i legitimirani
politički poredak; “revolucionar” nastoji radikalno promijeniti postojeći
okvir i, najvažnije, shvaća pregovore samo kao jedan stadij neprekidne
revolucije, odnosno neprekidnoga rata – za revolucionara, mir je samo
144 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
osjećanja poraženosti, nastoji se kompenzirati vjerom u
radikalno drugačiju budućnost, u radikalnu transformaciju društvenog, pravnog i političkog poretka. Osim toga,
revolucionari gaje vrlo crnobijelu sliku svijeta, vrlo manihejsku – za njih su neke pojave u Bosni i Hercegovini otjelovljenje čistoga Zla, a neke čistoga Dobra, neovisno o tome
jesu li te pojave vezane uz ratna stradanja, ili upotrebu vojne
sile. Primjerice, “srpski kolektivni identitet” apriori je povezan s regresivnim matricama, ili predočen kao kombinacija
kognitivne zabludjelosti i destruktivne agresivnosti. Ideja o
građanskom ratu u Bosni i Hercegovini naprosto se kvalificira, i bez argumenta odbacuje, kao “politika fantazija” (Zgodić 2005). “Etnički neobilježeni građanin” ili “nosilac individualnih prava” doživljava se kao Dobro, a “pripadnik
etničke zajednice” ili “zagovornik kolektivnih interesa”,
doživljava se kao Zlo; ne želi se vidjeti da svaki pojedinac
jest ujedno i apstraktni građanin i instancijacija kolektivnog identiteta, i da ne postoji plauzibilan argument kojim bi se dokazalo da osoba može biti samo jedno od toga
dvoga, isključivo singularna, a ne i dualna i pluralna. Upravo
zbog toga, veliki dio onoga što u naše vrijeme postoji u Bosni
i Hercegovini (različiti kolektivni interesi, entiteti, Republika
Srpska, tročlano Predsjedništvo, institucija zaštite vitalnih
nacionalnih interesa…), a što se za objektivnog promatrača
može iskazivati i realizirati na različite načine, unutar ove
škole može postojati, i iskazivati se, na jedan jedini način, na
način Zla, agresivnosti, zaostalosti, zaluđenosti…Dakle, sve
u svemu: kada govorimo o prethodnim autorima, tri su temeljna elementa njihovog zajedničkog sentimenta: osjećaj
dubokog poraza, i pada; revolucionarni impuls; i manihejska slika pravno-političke zbilje.
Ništa od svega toga ne može se objasniti racionalnim
argumentima. Potrebna nam je preciznija slika socijalnih
i ideologijskih faktora da bismo razumjeli zašto se predstavnici sarajevske pravno-političke škole odnose prema suvremenoj Bosni i Hercegovini na način na koji se odnose. Prvo,
pogriješili bismo ako bismo ih stavili u kategoriju “branitelja
ili zagovornika bošnjačkog nacionalnog identiteta i interesa”.
“Bošnjački nacionalni identitet” predmet je interpretacije;
ne postoji neka apriorna nužnost da se on iskazuje isključivo
na jedan način. No, također, nije slučajno da se sarajevska
pravno-politička škola profilira na dijelu Bosne i Hercegovine s apsolutnom bošnjačkom većinom. Način na koji
oni prezentiraju i Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, Srbe i Hrvate, naprosto je nezamisliv u Banja Luci ili zapadnom dijelu
Mostara. Također, potrebno je odmah naglasiti da osnovne
komponente njihovog sveprožimajućeg sentimenta očevidno stoje u vezi s “ideologijom bošnjačke žrtve”, “ideologijom bošnjačke krvi”, koja se može iskupiti samo osvetom u
vidu radikalne promjene bosansko-hercegovačke društvene
i političke zbilje, i to u smjeru totalnog brisanja svih tragova
“agresorova” interesa, “projekta” i kolektivnog imena. Opet
nastavak rata drugim sredstvima koji se mora završiti pobjedom, ne kompromisom ili dogovorom. “Sovjetski Savez” i “Francuska pod Napoleonom”
za Kissingera predstavljaju paradigmatske primjere “revolucionarnih sila”.
Ustav
naglašavam, ipak nije riječ o jedino legitimnom i jedino mogućem iskazu bilo bošnjačkog bilo bosanskog, bilo bosansko-hercegovačkog nacionalnog identiteta14 – riječ je o jednome od više mogućih modusa interpretiranja tog identiteta, i to modusu koji nije predložen u obliku obrazloženog,
teorijski osmišljenog i koherentnog moralno-političkog narativa, nego u obliku “mitova svakodnevice” (u smislu Barthes 1973) koji se vezuju uz određene društvene i političke
podskupine unutar bošnjačkog etničkog korpusa (dakle, ne
iznad tog korpusa, i ne obuhvaćajući ga, posebno ne iskazujući ga, u cjelini)), podskupine koje kroz te mitove nastoje
zaštititi i realizirati svoje interese koji nisu niti isključivo
ekonomski niti isključivo socijalni niti isključivo politički; riječ je o amalgamu interesa.
Primjerice, članovima sarajevske pravno-političke škole zasigurno pripadaju određene sveučilišne privilegije – te im
privilegije ne bi pripadale kada bi se okrenuli drugim i drugačijim diskursima, kada bi o Bosni i Hercegovini govorili
na drugačiji način. Drugo, na temelju “legitimirajućega” diskursa, pripada im određeni društveni status i česta prisutnost u medijima. Treće, ne moraju ulagati neki poseban
trud u formuliranje argumenta – ono što liči na argument
unaprijed je zadano i oni znaju da će se “recipienti poruke” s
porukom unaprijed složiti. To je nesumnjivo ugodna situacija, ali samo pod jednom interpretacijom. Četvrto, revolucionarni impuls savršeno se slaže s osjećajima mržnje i osvetoljubivosti. To ih, također, čini “pravednicima” u očima
dotičnih grupacija i osigurava im neupitan moralni status. Peto, a sada je riječ o jednom suptilnijem mehanizmu,
njihovi zahtjevi za radikalnom revizijom Daytona osiguravaju dovoljan stupanj konfliktnosti unutar Bosne i
Hercegovine, a to ujedno u velikoj mjeri “legitimira” ulogu
međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Trajni revolucionarni impuls osigurat će trajnu prisutnost Visokog
Predstavnika, ili “visokog predstavnika”,15 a iza potonje
stoji i jedan veliki korpus međunarodnih birokrata, diplomata, obavještajaca, analitičara, teoretičara, specijalista za
regije, inozemnih investitora i poduzetnika, “liberalnih imperijalista”, sudionika u eksperimentu koji se zove “vanjska
politika Europske Unije”.…Financijska korist, koju iz takve
konstelacije izvlače neki pojedinci i skupine u glavnome
gradu Bosne i Hercegovine, odavno je primijećena. Še14 Ovo, naravno, iz kuta onih koji vjeruju u jednoznačno postojanje “bosanskog” nacionalnog identiteta.
15 Nije čudo da Haverić (2008) s ushićenjem govori o odlukama Visokoga Predstavnika kao odlukama liberalno-demokratskog nad-suverena
(koji naprosto ZNA), ocjena koja je, barem što se tiče liberalne demokracije, potpuno nedokaziva stvarnim referiranjem na stvarne odluke visokih
predstavnika; on, opet s ushićenjem, tvrdi da dotični “nad-suveren” u
Bosni i Hercegovini stvara državu, usprkos tome što ona, upravo zbog
“nad-suverena”, biva i ostaje ne-suverenom. Prvo, “ne-suverena država”
identična je “isprekidanoj neprekidnosti” ili “odsutnoj prisutnosti”, ili “drvenome željezu” (u klasičnoj marksističkoj terminologiji). Drugo, nije mi jasno kako to da Haveriću, kao niti cijeloj sarajevskoj pravno-političkoj školi,
nije jasno da takav odnos prema i Visokome Predstavniku i Bosni i Hercegovini dokazuje potpunu abdikaciju vlastite i moralne i epistemološke
odgovornosti.
sto, budući da se pripadnici sarajevske pravno-političke
škole oslanjaju na neke pravno-političke teorije, koje imaju
svoje zagovornike, klasične tekstove, i autoritete, u inozemstvu, neovisno o tome što je njihovo oslanjanje vrlo selektivno i obavezno praćeno prostim ignoriranjem suparničkih
teorija, škola, pristupa, ili tekstova, pripadnici te škole prividno legitimiraju neke inozemne pravno-političke teoretičare, a time i sami bivaju prividno legitimiranima.
Sve u svemu, sarajevska manihejska škola, škola dubokog i
revolucionarnog resentimana, ima “prolaz” i uživa apriorni
ideološki legitimitet na jednome dijelu bosansko-hercegovačke teritorije, zbog mnogobrojnih faktora, a svijest o jednome očevidnom paradoksu, da teorija “revolucionarnog
impulsa”, kao teorija izrazito obilježena jednom uskom i
arbitrarnom kulturalnom interpretacijom, interpretacijom
koja izrazito dominira na jednom ograničenom i ograničeno doživljenome teritorijalnom području, da ta teorija
generira ne revoluciju nego (političku, teorijsku, pravnu,
kulturalnu, pa čak i ekonomsku i teritorijalnu) stagnaciju,
ta svijest ne postoji niti u začecima. Kada bi kod pripadnika
dotične škole postojalo neko razumijevanje etike, i aksiologije, diskursa (za tu vrstu etike/aksiologije, vidi Habermas
1983; Pettit 2001 i 2004; Pehar 2005), paradoks bi zasigurno
bio prepoznat i nastojalo bi ga se razriješiti na neki način.
Budući da traži odgovor u obliku radikalne stabilizacije i
simplifikacije, sarajevska pravno-politička škola zasigurno
je motivirana i moralno-političkom kompleksnošću i nestabilnošću Bosne i Hercegovine, za što su odgovorni mnogi
akteri, ne samo i isključivo politolozi i teoretičari prava. No,
kada bismo se upitali u kojim je to povijesnim razdobljima
Bosna i Hercegovina bila savršeno stabilna i nekompleksna,
brzo bismo shvatili da je riječ o razdobljima u kojima je njom
vladala strana imperijalna sila ili ideologija, koja sa samom
Bosnom i Hercegovinom, kao realnim entitetom u kojem
žive specifični ljudi i narodi, nije imala ništa zajedničko, ideologija koja je bila naprosto nametnuta i zatvorena za pitanja, protuargumente i prigovore. Od početka 1990-ih Bosni je i Hercegovini bio potreban unutarnji konsenzus, a
sama je država mogla opstati samo na temelju unutarnjih,
ne izvanjskih, impulsa, interesa, ideja i argumenata. Ideja
da bi njenu stabilnost i opstanak mogli jamčiti ili Visoki
Predstavnik ili revolucionarna transformacija njenog
pravno-političkog uređenja, po receptu sarajevske škole,
duboko je iracionalna. Od početka 1990-ih do danas, dakle, Bosna i Hercegovina inherentno je nestabilna država,
država koja ovisi isključivo o unutarnjem konsenzusu, kako
i treba biti. Međutim, inteligentni, kreativni i dobronamjerni
ljudi posjeduju sposobnost reduciranja te nestabilnosti, odnosno, kompleksnosti. Određena mjera nestabilnosti pratit
će Bosnu i Hercegovinu zauvijek, a to da li će nestabilnost
ići u smjeru maksimiziranja, i možda čak dezintegracije, ili u
smjeru minimiziranja, ovisi o politikama (u širokom smislu)
i teorijama na koje se one oslanjaju.
Usporedimo li, uz nužnu simplifikaciju, Bosnu i Hercegovinu sa dinamičkim sustavom unutar kojega operiraju
status, broj 15, proljeće 2011. 145
Ustav
dvije centrifugalne sile, različitoga intenziteta, i jedna
centripetalna, dobit ćemo jedan koristan model. Nedvojbeno je da intenziteti svih sila mogu varirati, i da variraju;
centrifugalne se sile mogu tijekom vremena pojačavati, ili
slabiti, a to vrijedi i za centripetalnu silu. Bitno je unaprijed razumjeti da je nemoguće promijeniti karakter tih
sila; no, moguće je, i poželjno, pozitivno utjecati na njihov intenzitet i na njihovu potencijalnu destruktivnost.
Očevidno je da su djelovanja sila međusobno povezana te da
djelovanje jedne sile može dovesti do povećanja opće centrifugalnosti, ili do povećanja centripetalnosti. Centripetalnost visokoga intenziteta nužno proizvodi efekte “čeličnoga
zagrljaja”. Očevidno je i da djelovanje jedne sile može dovesti do kolapsa cijeloga dinamičkoga sustava. Te su sile, što
je najznačajnije, govoreća i misleća bića, bića sposobna za
razgovor. One bi se, stoga, u načelu morale moći samokontrolirati i međusobno prilagođavati. No, prethodna rečenica
možda indicira pretjeranu dozu političkog optimizma. U situaciji flagrantnog kršenja Daytonskog Ustava, na način ponovljenog izbora “hrvatskog člana Predsjedništva BiH” kao
bošnjačkog predstavnika iz Federacije, na temelju protuustavnog izbornog zakona, politički se optimizam teško može
održati. Iz perspektive sarajevske pravno-političke škole,
ta se situacija ne može niti prepoznati, a kamoli ispravno
razumjeti.
Kako je Ivo Lučić, sa zagrebačkoga Instituta za povijesna
istraživanja, nedavno upozorio, velikosrpska ideologija bila
je jedan od ključnih dezintegrativnih faktora u bivšoj SFRJ, a
velikobošnjačka, ili svebosanska ideologija mogla bi odigrati
sličnu ulogu u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini. Naravno,
pri tome ne smijemo zaboraviti da je riječ o ideologiji, o interpretaciji identiteta i interesa, a ne o jedino mogućem ili
nužnom izrazu bošnjačkog kolektivnog identiteta. Riječ je
o ideologiji jednoga segmenta bošnjačke elite, segmenta
koji je danas dominantan, a za čiju je dominaciju na prethodnim stranicama dokazano da se temelji ne na racionalnim faktorima nego na kontingentnom i privremenom podudaranju mnogobrojnih okolnosti. Optimist u meni nada
se da će ta dominacija, koju sarajevska pravno-politička
škola nastoji legitimirati i perpetuirati neracionalnim, kvaziteorijskim narativima, sofizmima, emotivnom retorikom,
i općenito “utjecajima koji su neprijateljski za diskurs” (za
načelno razumijevanje takvih utjecaja, vidi Pettit 2001, str.
67-79; i Pettit 2004, str. 77), biti kratkotrajna. No, realist u
meni zna da, nakon primitka dovoljne količine pouzdanih
obavijesti o iracionalnosti svojega sugovornika, svaki racionalni sugovornik ima pravo, i dobar razlog za, odlučiti
se za prekid izravnoga razgovora, odnosno, preciznije, za
“nastavak razgovora drugim (posrednim) sredstvima”.
Dražen Pehar (1967.), docent u oblasti politologije i filozofije prava. doktorirao 2006. politiku i
međunarodne odnose na SPIRE (Sveučilište Keele,
UK) nakon minimalnog razdoblja supervizije. magistrirao 1997. diplomatske znanosti na Mediteranskoj akademiji (Malta) sa summa cum laude. Surađivao tijekom 2000., 2001. i 2006. sa DiploFoundation
kao istraživač, konsultant, i predavač. briefer i
analitičar za medije u Uredu visokog predstavnika (1999.-2000.). gostovao 2008./09. kao predavač na
SSST (Sarajevo), a 2010. na Dubrovnik International University (Dubrovnik). bivši član uredništva
časopisa Status.
Bibliografske reference :
Bach, K., i Harnish, R.M. (1979), Linguistic Communication
and Speech Acts, Cambridge Mass.: MIT Press
Barthes, R. (1973), Mythologies, London: Paladin/Grafton
Books
Bourdieu, P. (1995), Language and Symbolic Power, J.B.
Thompson (ur.), Cambridge Mass.: Harvard University
Press
Burt, R.A. (1992), The Constitution in Conflict, Cambridge
Mass., London: The Belknap Press of Harvard University
Press
Butler, J. (1997), Excitable Speech: a Politics of the Performative, New York, London: Routledge
Campbell, D. (1998), National Deconstruction, Minneapolis:
The University of Minnesota Press
Dahl, R.A. (1989), Democracy and its Critics, Yale: Yale University Press
Delibašić, Esad (2007), “Bauk konsocijacije ili…”, Zeničke sveske 05/2007, str. 190-203 (dostupno na
www.zesveske.ba/05_07/0507_3_4.htm Stranica posjećena
06. 1. 2011.)
146 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Derrida, J. (2003), “Declarations of independence”, u: J. Culler (ur.), Deconstruction, vol. 4, London and New York: Routledge, str. 24-31 (izvorno u New Political Science 1986)
Devins, N. i Fisher, L. (2004), The Democratic Constitution,
Oxford, New York: Oxford University Press
Elster, J. (1993), “Majority Rule and Individual Rights” u:
Shute, Hurley (ur.), On Human Rights (The Oxford Amnesty
Lectures 1993), New York: Basic Books, str. 189-216
Fuller, L. (1999), Moralnost prava, Podgorica: CID, prijevod
s engleskog M. Ivović (prvo izdanje na engleskom 1969)
Gutmann, A., Thompson, D. (1995), “Moral disagreement
in a democracy”, u: Frankel, P.I., Miller, F.D.Jr. i Paul, J. (ur.),
Contemporary Political and Social Philosophy. Cambridge:
Cambridge University Press
Habermas, J. (1983), Moralbewusststein und komunikatives
Handeln, Frankfurt: Suhrkamp
Habermas, J. (1992), Faktizität und Geltung, Frankfurt:
Suhrkamp
Harrison, R. (2004), Demokratija, Beograd: Clio, s engleskog
preveo Đ. Krivokapić (engleski izvornik 1993, Routledge)
Ustav
Haverić, T. (2006), Ethnos i demokratija, Sarajevo: RABIC
Haverić, T. (2008), “Muke s liberalizmom i konsocijacijom”
(I) i (II); na web-portalu “Puls demokratije”
(http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?l=bs&id
=950;http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?l=bs&id
=1200 Stranice posjećene 10. 1. 2011.)
Hayden, R. M. (2003), Skice za podeljenu kuću: ustavna logika jugoslovenskih sukoba, Beograd: Samizdat B92, s engleskog prevela Gordana Vučićević
Izetbegović, A. (1996), Govori, pisma, intervjui – 1995, Sarajevo: TKP “Šahinpašić”
Izetbegović, A. (1997), Godina rata i mira (Odabrani govori,
intervjui i pisma), Sarajevo: Ljiljan
Izetbegović, A. (1998), Govori, intervjui, izjave i pisma –
1997, Sarajevo: DES
Izetbegović, A. (1999), Govori, intervjui, izjave i pisma –
1998, Sarajevo: DES
Izetbegović, A. (2004), Tajna zvana Bosna: govori, intervjui,
pisma…(1989-1993), Sarajevo: Stranka Demokratske akcije
Izetbegović, A. (2005), Sjećanja – autobiografski zapis, Sarajevo: OKO
Joly, M. (1997), Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua, Split: Feral Tribune, s francuskog preveo Frano
Cetinić-Petris (prvo izdanje na francuskom anonimno,
Bruxelles 1864)
Joseph, M. (2004), Donald Davidson, Chesham: Acumen
Kissinger, H. A. (1973), A World Restored – Metternich,
Castlereagh, and the Problems of Peace 1812-1822, Boston:
Houghton Mifflin Company
Klemenčič, M. (2010), “Međunarodna zajednica i SRJ/zaraćene strane, 1989-1997”; u: Ingrao, C., Emmert, T.A. (ur.),
Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama, Sarajevo:
Buybook, str. 152-196
Komšić, I. (2006), Preživljena zemlja, Zagreb: Prometej
Lukes, S. (2005.) Power. A Radical View, 2nd edition. Basingstoke and New York: Palgrave Macmillan
Margalit, A., Raz, J. (1990), “National Self-Determination”,
The Journal of Philosophy, 87/9, str. 439-461
Mujkić, A. (2006), “Da li je narod “prirodna vrsta”? Bosna
i Hercegovina između etničke i etičke jednakosti”, Status
09/2006, str. 115-123
Pehar, D. (2004), “O iracionalnostima u političkom
tumačenju Daytonske strukture za Bosnu i Hercegovinu
– lekcije za domaće i inozemne političare”, Status, studeni/
prosinac 2004., str. 81-91
Pehar, D. (2005), Language, Power, Law: Groundwork for the
Theory of Diplomatic Ambiguity, PhD Thesis, Keele University, UK (dostupno kroz British Library)
Pehar, D. (2010), Vladavina zakona i njeni čuvari (manuskript); neobjavljeno
Peterson, M.D. (1970), Thomas Jefferson and the New Nation, London, Oxford, New York: Oxford University Press
Pettit, P. (1999), Republicanism, Oxford: Oxford University
Press (izdanje u mekom uvezu s novim pogovorom)
Pettit, P. (2001), A Theory of Freedom: From the Psychology
to the Politics of Agency, Oxford, New York: Oxford University Press
Pettit, P. (2004), “Discourse Theory and Republican Freedom”, u: D. Weinstock i C. Nadeau (ur.) Republicanism: History, Theory and Practice, str. 62-82. London, Portland, Or:
Frank Cass Publishers.
Pettit, P. (2008), Made With Words: Hobbes on Language,
Mind, and Politics, Princeton and Oxford: Princeton University Press
Scheuerman, W.E. (1994), Between the Norm and the Exception: The Frankfurt School and the Rule of Law, Cambridge
Mass., London: The MIT Press
Searle, J. (1969), Speech Acts, Cambridge: Cambridge University Press
Sen, A. (2007), Identity and Violence: the Illusion of Destiny,
London: Penguin
Stokes, G. (2010), “Nezavisnost i sudbina manjina, 19911992”, u: Ingrao, C., Emmert, T.A. (ur.), Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama, Sarajevo: Buybook, str. 86-114
Šarčević, E. (1997), Ustav i politika, Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca
Šarčević, E. (2005), Ustavno uređenje Savezne Republike Njemačke: osnove njemačkog državnog prava, Sarajevo: Kult/B
Šarčević, E. (2009), Dejtonski ustav: karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer
Tindemans, i drugi (1997), Nedovršeni mir (Izvještaj Međunarodne komisije za Balkan), Zagreb, Sarajevo: Hrvatski
helsinški odbor za ljudska prava, Pravni centar FOD BiH; s
engleskoga preveo Mijo Pavić
Zgodić, E. (2005), Politike fantazija, Sarajevo: Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog
prava
Waluchow, W. (2005), “Konstitucionalizam”, Status br. 8, str.
30-40, prijevod s engleskog D. Pehar
Weinstock D., Nadeau, C. (2004) (ur.) Republicanism: History, Theory and Practice, London, Portland, Or: Frank
Cass Publishers
status, broj 15, proljeće 2011. 147
UNUTARNACIONALNI/UNUTARETNIČKI DIJALOG:
POTREBA ILI ILUZIJA? (II)
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Unutarnacionalni/Unutaretnički
dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Smatram da uloga mene kao urednika, niti bilo kojeg drugog člana uredništva
Statusa, nije da utvrđujem možebitnu selektivnost ili neobjektivnost njegovih
tvrdnji jer mi nismo znanstveno-akademski nego dijaloško-polemički časopis.
Smisao i svrha Statusa, a u skladu s time i njegova uređivačka politika je da
neki drugi autor, pretpostavljeni stručnjak za to područje, reagira na Lučićev,
ili bilo čiji drugi tekst, i pokuša osporiti činjenice i tvrdnje u njemu iznesene,
odnosno, pokuša ponuditi neko drukčije viđenje i objašnjenje fenomena o kojem
je riječ, kako bismo svi skupa, i autori, i urednici, i čitatelji imali cjelovitiju i
sadržajniju sliku onoga čime se tekst bavi
Ivan Vukoja
S obzirom na reakcije na tekst Ive Lučića Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi? objavljen u prethodnom broju Statusa, kao i na polemiku koja se iz tih reakcija
razvila, uredništvo Statusa namjeravalo je u ovome broju,
u okviru rubrike koja bi bila svojevrsni dossier tog slučaja,
objaviti na jednome mjestu sve tekstove spomenute polemike, kao i nove osvrte sudionika polemike na njezin tijek,
stil i sadržaj. U skladu s tom namjerom, kao glavni urednik
ovoga broja, poslao sam kratki dopis sudionicima polemike
u koje ih pozivam na suradnju u okviru novoga broja:
Poštovani,
U pripremi je novi broj Statusa. Pored stalnih rubrika, u idućem broju imat ćemo i rubriku “Dossier” u kojoj ćemo prenijeti sve
tekstove, ili dijelove tekstova, napisane u okviru javne polemike koju je izazvao tekst Ive Lučića , objavljen u prethodnom broju
Statusa. Kao sudionicima spomenute polemike, nudimo Vam mogućnost da napišete osvrt na polemiku u cjelinu, ili na neke
njezine dijelove koji se Vama čine posebno važnima. Sa zadovoljstvom ćemo objaviti sve vaše osvrte na polemiku, kao i na
spomenuti Lučićev tekst. Pozivamo Vas i na suradnju u okviru glavnih tema broja: “Medijska konstrukcija zbilje” i “Ustavne promjene”. Otvoreni smo za
mogućnost suradnje i u okviru nekih drugih tema/rubrika o kojima biste željeli pisati.
Rok za slanje tekstova je kraj siječnja/januara 2011. godine.
Ukoliko prihvaćate poziv na suradnju, molimo Vas da nam se sto prije javite, i navedete s kojim prilogom/tekstom biste željeli
sudjelovati u idućem broju.
Srdačno,
Ivan Vukoja
urednik
p.s. Ako je netko izostavljen s popisa, molimo Vas da nam javite i pošaljete e-mail adresu kako bi i njemu/njoj uputili poziv.
150 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Nakon toga, nekoliko sudionika polemike, odnosno, ako ih
tako više veseli, nekoliko autora koji su se u nekim svojim tekstovima referirali na spomenuti tekst Ive Lučića, odgovorilo
je na moje pismo i odbilo poziv na suradnju. Konkretno, riječ
je o fra Luki Markešiću, Enveru Kazazu, fra Ivanu Šarčeviću
i Ivanu Lovrenoviću. I ne samo da nisu prihvatili poziv za suradnju, nego su iznijeli i određene kritike i sumnje glede uređivačke politike Statusa. Najdalje je u tim kritikama otišao fra
Ivan Šarčević. Stoga ću se u ovom kratkom osvrtu primarno
pozabaviti njegovim reakcijama. Istine radi, valja spomenuti
da je Ivan Lovrenović, iako nije prihvatio poziv na suradnju,
te iako je i tom prigodom iznio vrlo oštru kritiku na račun
Lučića i njegovog teksta, u svome pismu o Statusu govorio s
uvažavanjem. Nakon nekoliko e-mail poruka koje smo razmijenili, prilično ratoborni tonovi iz prve reakcije Envera Kazaza
spustili su se na razinu normalne komunikacije i izraze međusobnog uvažavanja unatoč neslaganju. Kao primjer svojevrsne “odvojenosti od stvarnosti” fra Luke Markešića, koja se
dala iščitati i iz sadržaja pisma koje mi je tim povodom poslao,
može poslužiti i opaska koju mi je uputio nakon promocije
“spornog” 14. broja Statusa u listopadu 2010. godine. Tom
prigodom mi je fra Luka Markešić rekao da je Status dobar
časopis, ali da se trebamo otvoriti prema Sarajevu – unatoč
činjenicama da su dva od tri člana uredništva Statusa iz Sarajeva, da je u svakom broju skoro dvije trećine autora iz Sarajeva, i što smo predstavljanje 14. broja napravili samo u Sarajevu, gdje nam je fra Luka i izrekao spomenutu opasku.
Vratimo se fra Ivanu Šarčeviću i njegovom pismu. U njemu
je iznesen niz optužbi i uvreda na račun Ive Lučića i njegovog teksta, ali i niz objeda na račun Statusa, odnosno njegove
uređivačke politike i mene osobno. Također, zabranjeno nam
je da u Statusu objavimo ijedan njegov tekst iz spomenute
polemike, “ni dijelom ni cjelinom”. Ja sam, naravno, odgovorio na to pismo i u njemu, između ostalog, predložio Šarčeviću da oba naša pisma objavimo u Statusu ili Svijetlu riječi.
On na to nije pristao, a ja sam se nakon toga našao u dilemi
objaviti ih u Statusu ili ne. Kao i uvijek u takvim situacijama,
kao okvir za promišljanje te moralne dileme postavio sam
neke misli iz meni izuzetno dragih i važnih knjiga: Filozofija
slobode Rudolfa Steinera i Filozofija nejednakosti Nikolaja
Berdjajeva. Steiner piše o tome kako je Kantov kategorički
imperativ prevladana moralna kategorija, te uvodi kategoriju takozvanog etičkog individualizma koji se oslanja ne na
kategorički imperativ nego na moralnu imaginaciju svakog
pojedinca. Nešto slično zagovara i Berdjajev kada kaže da
svaka životna situacija od svakog čovjeka zahtjeva kreativni
napor kao preduvjet za ispravno sagledavanje i reagiranje.
U skladu su uvidima do kojih sam došao vlastitom moralnom imaginacijom odlučio sam objaviti samo svoj odgovor
na Šarčevićevo pismo, a njemu, kao i svakom čitatelju ponaosob, ostavljam punu slobodu da na tu moju odluku reagira
vođen svojom moralnom imaginacijom. Slijedi, dakle, moj
odgovor na spominjano Šarčevićevo pismo.
Poštovani gospodine Šarčeviću,
Hvala Vam na trudu koji ste uložili u pisanje odgovora na moj urednički dopis u kojem Vas pozivam na suradnju u novom broju
Statusa. Trud, naime, kao i Vas osobno, cijenim, ali sadržaj odgovora jednostavno ne mogu prihvatiti. Razlog moga neprihvaćanja onoga što ste napisali nije, dakle, osobne niti interesno-ideološke naravi, nego isključivo u domeni razumijevanja onoga
što ste napisali.
Nakon što sam više puta pročitao Vaš odgovor, razmislio o njemu i kontekstualizirao ga u skladu s vlastitim vrijednostima,
znanjem i iskustvom, mišljenja sam da se ono što pripisujete Statusu i Ivi Lučiću u mnogo većoj mjeri odnosi na Vas, odnosno,
sadržaj i stil Vašeg odgovora. Čitajući Vaš odgovor, i imajući u vidu neke Vaše ranije tekstove, nikako se nisam mogao oteti
dojmu da su Vaši tekstovi nabijeni gorčinom i gnušanjem – kao što, uostalom, u odgovoru izravno i navodite – i da se više
temelje na nekoj dubokoj osobnoj frustraciji nego na činjenicama i argumentima, odnosno, pokušaju nepristranog i objektivnog sagledavanja stvarnosti. No, kako ne bih govorio samo o načelnim dojmovima, pokušat ću se osvrnuti na neke konkretne
dijelove Vašeg odgovora. Koliko sam shvatio, u odgovoru navodite tri razloga zbog kojih smatrate da je naš prijedlog o “dossieru Lučić” za Vas neprimjeren i neprihvatljiv. Slijede citati Vaših razloga, i moji komentari na njih.
1. Pozicija Ive Lučića u Statusu narasla je do mjere takvoga “znanstvenika” da Vi kao urednik puštate ne samo njegove selektivne, neobjektivne tvrdnje i notorne laži nego i dalje nastavljate postavljati na istu razinu činjenice (argumente) i neke poluznanstvene policijske (i ideološke) podatke iz raznih Lučiću dostupnih dossiera, nastavljate stavljati na istu razinu moralne
mizerije i čestite ljude, primjerice Ivo Lučić, fra Bono Ostojić ili danas Ivan Lovrenović.
Tekstovi Ive Lučića u Statusu imaju potpuno isti tretman kao i tekstovi bilo kojeg drugog autora koji objavljuje u Statusu. Kao
što smo više puta naglašavali, urednički koncept Statusa je strogo autorski i dijaloško-polemički. Ivo Lučić je napisao tekst o
jednoj temi, u sklopu teksta iznio određene činjenice i ponudio svoja objašnjenja tih činjenica. Kroz 179 fusnota naveo izvore
iz kojih te činjenice preuzima ili se, pak, na njih referira, nikoga pri tom osobno ne vrijeđajući i ne šireći mržnju prema bilo
kome.
status, broj 15, proljeće 2011. 151
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Smatram da uloga mene kao urednika, niti bilo kojeg drugog člana uredništva Statusa, nije da utvrđujem možebitnu selektivnost ili neobjektivnost njegovih tvrdnji jer mi nismo znanstveno-akademski nego dijaloško-polemički časopis. Smisao i svrha
Statusa, a u skladu s time i njegova uređivačka politika je da neki drugi autor, pretpostavljeni stručnjak za to područje, reagira na Lučićev, ili bilo čiji drugi tekst, i pokuša osporiti činjenice i tvrdnje u njemu iznesene, odnosno, pokuša ponuditi neko
drukčije viđenje i objašnjenje fenomena o kojem je riječ, kako bismo svi skupa, i autori, i urednici, i čitatelji imali cjelovitiju i
sadržajniju sliku onoga čime se tekst bavi.
Stoga ja Vas i sebe pitam: zašto Vi niste reagirali na Lučićev tekst na način da znanstveno i argumentirano pokažete da on
u tekstu iznosi selektivne, neobjektivne tvrdnje i notorne laži. Jedini logičan odgovor koji se meni nameće jest da za to, ili nemate znanstveno-autorski kapacitet, ili naprosto nemate argumenata za svoje tvrdnje. Koliko se sjećam, niti u jednom osvrtu
na Lučićev tekst niste naveli koje konkretno činjenice i tvrdnje osporavate i zbog čega, nego ste autora obasipali etiketama i
epitetima koji ne priliče prosječno uljuđenom čovjeku, a kamo li svećeniku. Evo samo u ovom odgovoru ga nazivate moralnom
mizerijom, spominjete poluznanstvene policijske (i ideološke) podatke iz raznih Lučiću dostupnih dossiera, autorov tekst nazivate sis-bojnikov uradak, izmičete se od Lučićeva zla, proglašavate ga unesrećiteljem vlastitog naroda, tvrdite da su njegovi
tekstovi posijali mrak i žnjet će i dalje nesreće, zablude i podjele, itd., itd. A sve to bez i jedne jedine činjenice ili argumenta u
prilog takvim tvrdnjama.
2. Ne iznenađuje me da ni Vi ni itko iz uredništva pri objavljivanju Lučićeva uratka od ciglih trideset stranica, kada ste ga već
objavili, niste se nijednom osvrnuli na te njegove laži i selektivnost. To, nećete, učiniti vjerojatno ni sada, jer ste od Statusa
učinili takvu miscelaneu kojoj je uređivačka politika “izdvojeni status”, zaštićena pozicija iznad stvarnosti, odnosno ono danas
popularno “demokraturstvo” da u dijalogu jednaku poziciju imaju i argument i izmišljotina, i činjenica i laž (poluistina), ili još
točnije: ne smije se istina ni argumentirano ni strastveno braniti, te je posve razumljivo da u polemici prolazi cinizam poluistine, redundancija difamatorskih pikanterija i bezočno gruba hladnoća laži.
U slučaju uređivačke politike Statusa ne radi se uopće o bilo kakvom “deomkraturstvu” nego o demokratski i dijaloški utemeljenom pluralizmu vrijednosti, mišljenja i stavova. Čini mi se da Vi to ne razumijete jer ste iz nekog razloga uvjereni da je ono
što Vi govorite istina i argument, a da svi oni koji se s Vama ne slažu iznose izmišljotine i poluistine. Stilske figure koje pri tom
koristite samo još više pojačavaju taj dojam.
I u ovom ulomku po tko zna koji put rabite zamjenu teza: nama koji smo Vas pozvali da za Status napišete kritički osvrt na
Lučićev tekst predbacujete da Vam zabranjujemo argumentirano i strastveno braniti istinu. Ako ste već toliki ljubitelj i strastveni branitelj istine predlažem da Vaš odgovor, skupa s ovim mojim osvrtom objavimo u Statusu pa neka javnost i čitatelji
zaključe na čijoj strani su istina i argumenti. Ili, ako ne želite surađivati sa Statusom, predlažem da ova naša dva teksta objavite u časopisu Svjetlo riječi kojemu ste Vi urednik.
3. Smatram, dakle, da recikliranje nečega što se već dogodilo u javnom prostoru neće pripomoći nikakvom novom i boljem
osvjetljavanju predmeta polemike. Naprotiv. Vjerojatno Lučić ili netko ima ponovno potrebu da demonstrira bahatost moći.
Slažem se da samo recikliranje ne bi doprinijelo novom i boljem osvjetljavanju predmeta polemike, stoga smo sudionicima polemike i predložili da s današnje distance naprave novi kritički osvrt na polemiku u cjelini, njezin značaj, učinke, stil i sadržaj.
Neovisno o tome smatraju li značaj i učinke pozitivnim ili negativnim.
Ne shvaćam o kojoj i čijoj bahatosti moći govorite kada Status izlazi jednom godišnje i čita se u prilično malobrojnom krugu
ljudi. Tim više čudi ta tvrdnja ako znamo da ste Vi urednik i autor jednog časopisa koji mnogo češće izlazi i tiska se u većoj
nakladi, te da ste osim toga redovni kolumnist jedne dnevne novine i vrlo čest gost na javnim televizijama, u novinama i tjednicima ne samo u BiH već i Hrvatskoj. Da i ne spominjemo Vaša prijateljstva s pojedinim, utjecajnim i moćnim, veleposlanicima u BiH. I na kraju, unatoč svemu u našim pismima napisanom, ja i dalje smatram da je dijalog između Lučića i Vas moguć, potreban
i koristan. I vama obojici, i Hrvatima u BiH, i Bosni i Hercegovini, i BiH u cjelini. Što se, pak, mene osobno tiče, i kao čovjek i
kao urednik spreman sam i otvoren i za razgovor i za suradnju s Vama. Nije mi bila namjera na bilo koji način povrijediti vaše
ljudsko i osobno dostojanstvo, ali sam morao reagirati na ono s čime se ne slažem. I uistinu, u meni nema ni malo gorčine niti
gnušanja ni prema Vama ni prema onom što radite i pišete. Smatram da griješite u mnogim stvarima i prosudbama, ali sam
uvijek spreman o tome razgovarati uvažavajući mogućnost da se u razgovoru pokaže kako sam ja pogriješio, ili u nekim tvrdnjama nisam bio u pravu. Mislim da ne tražim previše ako to isto i od Vas očekujem.
Srdačan pozdrav!
Ivan Vukoja
152 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Kao što sam u uvodniku ovoga broja već spomenuo, u međuvremenu smo odustali od prenošenja svih tekstova polemike, i odlučili da rubriku umjesto “Dossier” naslovimo
“Unutarnacionalni/Unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)”. Tako da su u okviru rubrike, pored ovoga teksta,
nalazi i kronološki popis tekstova polemike, tekst Alena
Kristića Osuđeni na monolog?, kao urednički osvrt na prijepor oko temata prošlog broja, te tekstovi Znanstveni diskurs obvezuje Željka Ivankovića i Autorefleksija o bh. hrvatstvu: odgovor na propagandistički strah od drugog i bajke o
sebi Dubravka Lovrenovića. I Ivanković i Lovrenović se kritički osvrću na spominjani Lučićev tekst Što je (bila) Bosna
i Hercegovina i tko smo (bili) mi? objavljen u prošlom broju
u sklopu temata “Unutarnacionalni/Unutaretnički dijalog:
potreba ili iluzija?”. Nakon njih slijedi tekst Ive Lučića Sve
(ni)je isto kao i lani?, osvrt – kako ga i sam autor nazva – na
polemiku o bosansko-hercegovačkoj prošlosti i sadašnjosti
iz ljeta 2010. godine. Premda se izravno ne referira na Lučićev tekst iz prošloga broja, niti na polemiku proizišlu iz
reakcija na njega, zbog tematskog uklapanja u ovu rubriku
smo uvrstili i tekst Nine Raspudića Visoki predstavnik metafizičke Bosne. Tekst predstavlja autorovo kritičko čitanje
knjige Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića Bosna i Hercegovina, Budućnost nezavršenog rata. Uviđajući važnost i
tematsku povezanost s rubrikom „Unutarnacionalni /unutaretnički dijalog: potreba, ili iluzija II“, odnosno, tematom
„Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra“, u rubrici prenosimo i Otvoreno pismo osmorice poznatih intelektualaca napisano povodom događanja na bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj sceni.
Kronologija polemike
Lučić - Lovrenović - ostali:
Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi?, Ivo
Lučić, Status br. 14, proljeće 2010.
Kameleonstvo Avazovog filozofa, Enver Kazaz, Oslobođenje, 21. 8. 2010.
Istina kao grob ili kao oslobođenje, Ivan Lovrenović, BH
Dani, 23. 4. 2010.
Ivan Šarčević, mali brat ili mali inkvizitor, Ivo Lučić,
www.poskok.info, objavljeno 23. 8. 2010.
Ivica i Ivo: u ime hrvatstva, Ivan Šarčević, Oslobođenje,
24. 4. 2010.
Pouke iz uvreda, Ugo Vlaisavljević, Global, 27. 8. 2010.
Bosna kao protuhrvatski bauk, Ivan Lovrenović, BH
Dani, 9. 7. 2010.
Noli me tangere, Ugo Vlaisavljević, Global, 22. 7. 2010.
Od sultana do Tuđmana, Ivan Šarčević, Svjetlo riječi, srpanj/kolovoz 2010.
Činjenica kao protubosanski bauk, Ivo Lučić, BH Dani,
6. 8. 2010.
Lučić vs Lovrenović Veselin Gatalo, www.pogled.ba, 9. 8.
2010.
Neistina tvrdih činjenica, Ivan Lovrenović, BH Dani, 13.
8. 2010.
Radončićev vratar prema gomili, Enver Kazaz, Oslobođenje (Pogledi), 14. 8. 2010.
Bestidni izvođač hrvatske nesreće, Ivan Šarčević, Oslobođenje, 16. 8. 2010.
Za kriglu piva više!, Ugo Vlaisavljević, Dnevni avaz, 18. 8.
2010.
Cenzoru i egzorcistu Ivanu Lovrenoviću, Ivo Lučić,
www.poskok.info, objavljeno 18. 8. 2010.
Fratri i politički lonac, fra Mato Logara, www.poskok.info,
objavljeno 19. 8. 2010.
Šef povjerenstva za ukidanje aluzija, Marko Vešović, BH
Dani, 20. 8. 2010.
O prorocima, lažnim i pravim, Sanja Vlaisavljević, Glas
Srpske, 20. 8. 2010.
Izbjeljivanje biografije, Ivan Lovrenović, BH Dani, 27. 8.
2010.
Ostavite Vladu Gotovca, Mile Stojić, BH Dani (Reagiranja), 27. 8. 2010.
Veso od Gatala i Marko od Silajdžića, Veselin Gatalo,
www.javno.ba, 30. 8. 2010.
Grbave misli, Željko Raguž, Crkva na kamenu, kolovozrujan 2010.
Da vam opričam, Marko Vešović, BH Dani, 3. 9. 2010.
Bosnu Srebrenu žele ukloniti s povijesne scene (intervju
s fra Ivanom Šarčevićem), Vuk Bačanović, BH Dani, 3. 9.
2010.
Kritika ideologije kao policijski posao, Ugo Vlaisavljević,
Global, 3. 9. 2010.
Polemike za duže toplo ljeto, Ivica Šarac, www.poskok.
info, objavljeno 6. 9. 2010.
Demaskiranje autora i njegov status, Ugo Vlaisavljević,
Dnevni avaz, 10. 9. 2010.
Vjerodostojnost stajališta i osobe koja iznosi svoje mišljenje, Sanja Vlaisavljević, Dnevni avaz, 13. 9. 2010.
Uredniku tužnoga lika, popjesniku i paradnom popu,
Ivo Lučić, www.poskok.info, objavljeno 15. 9. 2010.
Kako žbir zamišlja polemiku, Ugo Vlaisavljević, Dnevni
avaz, 17. 9. 2010.
Časna kuća, Marko Vešović, BH Dani, 17. 9. 2010.
Svi Markovi kastinzi, Veselin Gatalo, Glas Srpske, 17. 9.
2010.
status, broj 15, proljeće 2011. 153
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Osuđeni na monolog?
(Urednički osvrt na prijepor oko
statusovskog temata “Unutarnacionalni/
unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija?”)
Kao autor i urednik, pitam se, povrh svega, što je to na djelu ako ne svojevrsna
“fascinacija zlom” ili “ideološki redukcionizam” da se tijekom “obračuna” s
tekstom Ive Lučića zaniječe i dovede u pitanje cjelokupni “Status” sa svojih
više od 350 stranica priloga iz gotovo svih disciplina od politologije i sociologije
preko filozofije i teologije do umjetnosti i književnosti.
Alen Kristić
Usud posljednjeg broja “Statusa” – tema broja bio je “Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija?”
– potvrdio je koliko je opasno u ime pomirenja “zavađenih
memorija” stati po sredini između onih koji su u oštrom sukobu, ne odustajući pri tome od osobnih opredjeljenja i uvjerenja, ali i da još uvijek živimo u ozračju stare predmoderne
sukobljenosti ideološko-političkih protivnika. Zapravo, još
uvijek nismo iskoračili iz “mirnodopskog rata političke mržnje i ravnodušnosti siromašnog naroda”, kako naše društveno ozračje definira vrsni hrvatski sociolog religije i teolog
Željko Mardešić, jednako okrutnog kao onog na bojištima,
jer se i u njemu gine, doduše, ne od smrtonosnih pucnjeva
nego od smrtonosnih riječi.
I.
Nasrtaji na uređivačku politiku
i bojkot “Statusa”
Pored činjenica da sam bio urednik broja posljednjeg “Statusa”, objavljenog u proljeće 2010, na ovaj osvrt me potaklo
sve intenzivnije iskustvo da se sa gotovo svih strana, pa čak
i s one s kojom uvelike dijelim ocjenu trenutne društvenopolitičke situacije, događaja i osoba iz prošlosti ključnih
za njezino konstituiranje, suradnja u “Statusu”, a pogotovo
154 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
urednički angažman, nerijetko tumači krajnje negativno
– kao plod naivnosti i znanstvene (pa i ljudske) nepotvrđenosti preko oportunističke prevrtljivosti i dobrovoljnog
pristajanja na instrumentalizaciju do probitačnog političkoekonomskim mračnjacima – znakovito, nikada do sada u pisano-javnoj formi.
Kažem intenzivnije, jer sam tijekom potrage za mogućim
suradnicima 14. broja “Statusa” – bilo je to, dakle, koncem
2009. i početkom 2010. godine – poglavito za temu “Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija?”, doživio
u pojačanom vidu da mi pojedinci upućuju ne samo kritike
i optužbe, već i ideološke etikete, kako meni osobno tako i
glede uređivačkog koncepta “Statusa, nadasve Enver Kazaz i
fra Ivan Šarčević, čija promišljanja, unatoč tome, u mnogim
segmentima i dalje poštujem i uvažavam, pa sam tim više
začuđen da ne zapažaju i uvažavaju kako uređivačka politika
“Statusa” nije “vječiti monolit” nego “živa materija”, koja se iz
broja u broj neprestano mijenjala, izuzev par temeljnih postavki, prije svega, nastojanja da “Status” ne postane poligon
istomišljenika.
Bilo bi doista zanimljivo proučiti koliko se uređivačka politika i sadržaj “Statusa” zbilja promijenio od 1. do 15. broja
i promisliti o tome koliko se tek konstruktivno uređivačka
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
politika, ali i sadržaj “Statusa”, mogao primijeniti, da su svi
poz(i)vani u njemu htjeli sudjelovati, pri čemu ne želim skrivati svoju tugu što stupanj kritičke samorefleksije većine
autora u “Statusu”, spram sebe i svojih stavova, uključujući
idejno-svjetonazorske, pa i političke svjetove kojima pripadaju, nije veći nakon već sada 15. brojeva “Statusa”, a u nekim
slučajevima ga još uvijek uopće i nema, dok se s druge strane
radujem što “Status”, koliko god bio nesavršen projekt, još
uvijek prelazi mnoge nevidljive, ali zbiljske ideološke zidove
i omogućuje makar nekima da čuju, pa ako požele i polemiziraju/dijalogiziraju, s onima drugačijeg mišljenja.
Zapravo, mislim da u regiji, a vjerojatno i šire, nema niti jednog časopisa otvorenog u toj mjeri da njegovu uređivačku
politiku i sam sadržaj, pored uredništva, oblikuju ne samo
svi suradnici već i svi dobronamjerni čitatelji/sugovornici,
pa u tome smislu svi “nabačaji” da iza njegove uređivačke
politike stoje neki centri političko-ekonomske moći, znajući kakvoga su profila takvi centri kod nas, izgledaju više
nego komični. Ustvari, kad bi se, uvjetno kazano, mjerio opseg “Statusa” s obzirom na iznesene idejno-svjetonazorske
stavove – ograničavam ovu tvrdnju makar na posljednjih
5. brojeva u kojima sam sudjelovao kao autor i/ili urednik
– gotovo sam siguran da oni dobrano pretežu nad idejnosvjetonazorskim stavovima ljudi koji su začetnici “Statusa”,
pa i samoga glavnog urednika Ivana Vukoje.
No, budući da je od strane Envera Kazaza i fra Ivana Šarčevića bila riječ o doista ozbiljnim optužbama, koje su išle
dotle da uređivački koncept “Statusa” odsudno pridonosi rastakanju BiH, među ostalim, nepovratnim uništavanjem pozitivnog potencijala koncepta konsocijacije za BiH, ljubazno
sam zamolio i jednoga i drugoga (kao i neke druge, prilikom
izricanja tih optužbi, nazočne istomišljenike), da svoje stavove o spornosti uređivačkog koncepta “Statusa” pripreme i
obrazlože u pisanoj formi kako bi bili objavljeni u narednom
broju “Statusa”, no to se nije dogodilo, zbog manjka dobre
volje ili hrabrosti, ili i jednoga i drugoga, nije mi poznato, ali
je neodgovorno, kako znanstveno tako i ljudski, i to u prvom
redu zbog ozbiljnosti iznesenih optužbi.
Dakako, niti fra Ivan Šarčević niti Enver Kazaz nisu željeli
biti autori temata “Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog:
potreba ili iluzija?”, makar sam bio spreman uvažiti neke
njihove kritičke opaske o tom tematu, kao onaj, primjerice,
Envera Kazaza, kako bi prije samoga temata bilo dobro organizirati okrugli stol na tu temu, no nadam se da ćemo biti
u mogućnosti ozbiljiti jednu takvu doista konstruktivnu
ideju.
Neovisno o iznesenim optužbama, duboko sam uvjeren da
stvari, ako ne sasvim, a ono dobrano stoje baš obratno. Naime, bez onoga oko čega nastoji aktualno uredništvo “Statusa”, uza sve nedorečenosti i nesavršenosti, pa ako hoćete i
uređivačke promašaje (pogotovu što se tiče ritma izlaženja
“Statusa”), rastakanje BiH bit će neminovno (bolje rečeno
dovršetak tog dobrano odmaklog procesa), bojim se čak na
nasilan način. U najmanju ruku riječ je o senzibiliziranju mislećih ljudi BiH iz različitih svjetonazorskih, političkih, nacionalnih, religijskih, regionalnih... svjetova da se za početak
makar pri-uče na “monološko zajedništvo” na stranicama
“Statusa”, premda čak i to može biti neugodno. O tome je do
kraja iskreno, ne skrivajući vlastitu bol i povrijeđenost, ali i
duhovito, posvjedočio na promociji posljednjeg broja “Statusa” u Sarajevu Nerzuk Ćurak (13. listopada 2010. godine),
sugerirajući na neke autore, koji su njega samoga “mezetili”
na stranicama “Statusa”. To se, po meni, uvelike događalo
neutemeljeno, a dobrano iz razloga začahurenosti u svoje
vlastite ideološko-misaone svjetove, koji priječe upoznati iz
tekstova, ali i osobno drugoga. Drugačije kazano, ta začahurenost rađa nesposobnošću da se drugoga razumije putem
empatije “iznutra” odnosno “iz njegovog vlastitog svijeta”. A
to, pored uvijek moguće zle volje, a čak i protiv dobre volje, gotovo nužno polučuje krivo razumijevanje i interpretacije tuđih stavova i drugih ljudi, pa i duboko uvriježen strah,
možda ne uvijek do kraja reflektiran, od drugoga i drugačijeg, skupa s njegovim geografskim i svjetonazorsko-političkim mikrosvijetom.
Naravno, sam “Status” može malo toga promijeniti, čak je
nerijetko, i ne želeći to, još uvijek više odraz naše zasužnjenosti, kako naših umova tako i naših srca, premda bi želio
biti glasnik postupne mijene na bolje, skopčane s nadom da
ćemo jednoga dana svemu unatoč, ostavljajući iza sebe svoje
ideološke oklope (a nitko bez njih nije!) u ime novog života
kao zmija staru kožu, smoći sposobnost i snagu za istinski
dijalog.
Da će do toga doći, smisleno se nadati sve dok bude gesta kakva je, primjerice, nazočnost Nerzuka Ćurka na sarajevskoj
promociji “Statusa” u Sarajevu, koja je, moram i to reći, ne
bez uredničke i ljudske tuge, uvelike bila bojkotirana, pa je
tim važnije spomenuti da su na njoj, bili prisutni, primjerice,
Tarik Haverić i fra Luka Markešić, iako se često radikalno ne
slažu s mnogim stavovima iznesenim u “Statusu”.
Paradigmatičan je još jedan način (nije usamljen!) neprihvaćanja suradnje u spomenutom broju “Statusa”, i to onaj Ivana
Lovrenovića, čija su promišljanja kad je u pitanju problematika BiH u svim njezinim segmentima zbilja nezaobilazna,
pa i za one, ako su makar mrvicu ozbiljni, koji se s njim, za
razliku od mene, jedva ili nikako ne slažu, a to je, dakako, i
bio razlog da ga se pita za suradnju u “Statusu”.
Lovrenovićevo obrazloženje neprihvaćanja suradnje u “Statusu” meni kao uredniku bilo je, da parafraziram, “nemam
vremena”, što bih poštovao, tim više jer je vjerojatno tomu i
bilo tako (u to je vrijeme, slutim, pisao, zajedno s Miljenkom
Jergovićem, po meni sjajnu, a u svakom slučaju nezaobilaznu, knjigu “Bosna i Hercegovina – Budućnost nedovršenog
rata”), da sam Lovrenović kasnije u javnosti nije, precizno
u “Danima”, sve to skupa obrazlagao prilično drugačije, što
opet po sebi nije sporno, ali da je tu istu argumentaciju (pa i
strahovanja) ranije podastro i meni kao urednik u ime mini-
status, broj 15, proljeće 2011. 155
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
malne ljudske i znanstvene iskrenosti, da ne kažem čestitosti: “Poziv za suradnju u okviru ovoga temata dobio sam svojevremeno i sam, ali sam unaprijed rezignirao i zbog pomalo
zastrašujuće količine hrvatskih pitanja navedenih u pozivu,
i zbog toga što među njima ionako nema ni jednoga o kojemu kroz posljednjih dvadeset godina nisam javno iznosio
vlastita gledišta”.
već toliko zazire od “Statusa”!) već u dnevnim i tjednim novinama (prije svega, “Danima” i “Oslobođenju”), a Lučić će,
nakon što mu u “Danima” nije dan jednak tretman kao I. Lovrenoviću, tom popisu pridodati internet portal “Poskok”, sa
svim što taj portal nosi sa sobom. (Pažnju na to je Ugo Vlaisavljević skrenuo tijekom već spomenute promocije “Statusa” u Sarajevu).
Zapravo, tada je postojala mogućnost i bio pravi čas, biblijski
kazano “kairos”, da se (a uredništvo “Statusa” je tome uvijek
bilo i jest otvoreno, a bio bih i ja sam osobno) kritički propita i moguće konstruktivno preoblikuje u tome trenutku
zacrtana i uobličena tema broja “Hrvatsko pitanje u BiH
– pogledi iznutra”, pa i uz sudjelovanje stalnih i povremenih
suradnika “Statusa”, u koje spada i Ivan Lovrenović, a što se
zapravo naknadno i dogodilo u samom uredništvu “Statusa”,
pa je ta tema preoblikovana u “Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija?”, a o čemu svjedoči u 14.
broju “Statusa” objavljena prepiska odnosno polemika sva
tri člana uredništva: Eldara Sarajlića, Ivana Vukoje i Alena
Kristića.
Zanimljivo bi bilo usporediti što se s aspekta uređivačke
politike (pa i sadržaja) u međuvremenu dogodilo s tim tiskovinama, a što sa “Statusom”, pa i to gdje još uvijek netko
može ili hoće pisati odnosno ima li potrebe da bilo tko revidira svoj odnos, pa i autorski, prema tim tiskovinama i/ili
samome “Statusu”.
Paradigmatično je, kao i mnogo toga vezano uz “Status”, posebice njegov posljednji broj, da se na taj, koliko je meni poznato, jedinstven slučaj objavljivanja uredničke prepiske/polemike, i to u izvornoj formi bez bilo kakve cenzure i uljepšavanja, gotovo nitko u BiH nije osvrnuo, izuzev Mile Lasića
i Uge Vlaisavljevića. No, do mene su doprle (dis)kvalifikacije
kako je to samo vješto “glumljenje širine”, i to, ovaj put, od
strane Ivana Vukoje i mene prema Eldaru Sarajliću, iako ta
polemika, dakako, prema mome uvjerenju, ako ništa, u svoj
jasnoći iznova otvara i podcrtava neke ključne probleme i
prijepore bosanskohercegovačkog društva, ali i regije. Povrh
toga, ta je prepiska/polemika, tako mi se čini, odaslala makar malu simboličku poruku nade: unatoč svjetonazorskim,
pa i političkim razlikama u uredništvu, koje se tiču vizije i
puta do nove BiH, unatoč žustroj prepirci urednika, pa i međusobno izrečenim teškim (dis)kvalifikacijama, uredništvo
se održalo, ljudski odnosi, pa smijem reći, i prijateljstva produbila, došlo se čak do konstruktivnog preoblikovanja teme
broja, i to bez odustajanja od vlastitih temeljnih pozicija, i u
konačnici, što je doista bio uspjeh, zajednički se objavio i 14.
broj “Statusa”, s kritičkim osvrtima sva tri urednika na unutaruredničku polemiku.
Zaseban je fenomen, a na njega ću se vratiti podrobno kasnije, da će upravo spomenuti autori, dakle, fra Ivan Šarčević i Ivan Lovrenović, pa donekle i Enver Kazaz, imati vodeću riječ u “obračunu” izvan “Statusa” s jednim od tekstova
objavljenih u “Statusu”, i to u već spomenutom tematu o
unutaretničkom/unutarnacionalnom dijalogu (ponavljam,
nuđena im je suradnja u tome tematu!), a riječ je, dakako,
o tekstu Ive Lučića “Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko
smo (bili) mi?”, a vrijedno je zapažanja i ono na što je pažnju skrenuo Ugo Vlaisavljević odnosno da se taj “obračun”
nije zbio, kad već nije u “Statusu”, u nekom časopisu makar
približno znanstvene razine kakva je ona “Statusa” (kad se
156 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Naravno, “obračun” s Lučićevim tekstom po sebi nije nešto
pogrešno, dapače, bio je nužan i hitan, no način na koji su
to učinili spomenuti autori u nekim je bitnim aspektima po
meni krivo postavljen – onima u kojima su se dali nekritički
voditi ideološkim refleksom, prvenstveno isključivošću i fanatizmom, bilo na razini intonacije svog diskursa bilo na razini, po meni, krivo korištene argumentacije “ad hominem”,
upavši tako dobrano u zamku da se ideološki opru ideologiji
– pa time i kontraproduktivan, neovisno o svim (nipošto,
zanemarivim!) negativnim reperkusijama koje sa sobom
nose teze što ih je Lučić iznio u svome tekstu.
Stoga se, dakako, sa svim interpretacijskim dekonstrukcijama Lučićevih, po meni, uvelike ideologiziranih teza i postavki, pogotovo onima u tekstovima Ivana Lovrenovića,
ali i fra Ivana Šarčevića, uvelike slažem svaki onaj put kad
su ostale rezistentne, odnosno kroz proces “hlađenja” bile
lišene od ideoloških refleksa koji su nam svima prirođeni i
odraz onog bestijalnog u našoj ljudskoj naravi koje uvijek
iznova valja krotiti, a koji predstavljaju ono što se, pogotovo
u situacijama konflikta ma koje vrste, prvo javlja u čovjeku.
Štoviše, ustrajavanje u negativnim aspektima reagiranja na
Lučićev tekst – nekritičko izručenje ideološkim refleksima,
koji se uvelike hrane taštinom – premješten u drugi kontekst, onaj vlastitog idejno–svjetonazorskog svijeta, iznova
je polučio štetu – ili već dugo opstojeću istinu do kraja javno
raskrio – a pod tim mislim, među ostalim, na sva nedavna
(izborna) previranja u Hrvatskom narodnom vijeću, uključujući istupanje Ivana Lovrenovića i Mile Lasića, nakon
čega je uslijedilo ideološko obrušavanja fra Luke Markešića na Ivana Lovrenovića, preko čega su, začudo (ili očekivano?), šutke ili olako prešli bosanski fratri, a koliko je meni
poznato, i oni često prisutni na javnom trgu, makar je baš
tada, ne lišavajući Ivana Lovrenovića, po meni, kritike za taj
dobrano zakašnjeli i krivo tempirani čin (s radom Hrvatskog
narodnog vijeća već se davno trebalo kritički sučeliti iznutra
ili u ime konstruktivne kritike iz njega istupiti kao što su neki
i učinili), trebalo stati u njegovu javnu obranu i održati “lekciju” fra Luki Markešiću, ali iznova bez ideološkog diskvalificiranja i denunciranja. (Jedina veća blamaža od izbornih
previranja u Hrvatskom narodnom vijeću jest bio, ma kako
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
ta dva zbivanja bila neusporediva, Hrvatski narodni sabor,
koji tek valja iznova podvrći kritičkom propitivanju).
Dakako, na spomenutu tvrdnju, koja se tiče krivih segmenata reagiranja na Lučićev tekst, kasnije ću se iznova vratiti,
kako bih je do kraja obrazložio i precizirao, no već ću sada
istaknuti sljedeće: Načinom svoga reagiranja samom tekstu,
pa i autoru, Ivan Lovrenović, fra Ivan Šarčević i Enver Kazaz
pridali su, po meni, objektivno veću važnost nego što mu
pripada, i to prije svega jer su se s tekstom “obračunavali”
pod vidom njegove višestruke dekontekstualizacije: a) ne
spominjući da je objavljen u tematu s tekstovima različitog
i čak krajnje oprečnog stava (pogledati, primjerice, tekst fra
Luke Markešića, ali i neke druge tekstove, koji, više ili manje, izričito pobijaju teze Lučićeva teksta, kao onaj Dubravka
Lovrenovića ili Alena Kristića); b.) ignorirajući da na (ideološko–svjetonazorskoj) matrici toga teksta, uz stanovita odstupanja, razmišlja i živi veliki broj katolika-Hrvata BiH, a
to je istinski problem, čija je tek jedna, ma koliko bila bitna
i specifična, izvanjska manifestacija sporni tekst Ive Lučića
(i uopće ne tako originalna, kako bi se dalo zaključiti osluškujući ton i čitajući sadržaj tekstova Lovrenovića, Šarčevića
i Kazaza, o čemu će još biti riječi, već spoj starih odnosno
dobro znanih teza i postavki klerikalno-nacionalističke hrvatske historiografije); c.) zapravo, sve u svemu, ignorirajući
specifičnost i ciljeve statusovskog temata u kojem je objavljen Lučićev tekst, a nerijetko u svom “obračunu” koristeći
(na krivi način!) argumentaciju “ad hominem”, što će kasnije
spram njih usvojiti i sam Lučić u polemici izvan “Statusa”,
dakle, ne da bi pojasnili otkuda takav misaoni tijek kod Lučića, što bi po meni bilo legitimno i nužno (mislim pod tim
na činjenice iz njegove biografije koje, kao kod svakoga od
nas, uvelike uvjetuju naš način percepcije i interpretacije
zbilje odnosno oblikuju interese kroz koje i u skladu s kojima interpretiramo zbilju, jer je s obzirom na to svako bezinteresno-neutralno stajalište ideološki konstrukt), već da
bi učinili suvišnim napor argumentacijsko-interpretativnog
p(r)okazivanja u kojoj je mjeri taj tekst ideološki konstrukt
i doveli u pitanje objavljivanje toga teksta u “Statusa”, pa samim time i sam “Status” (ali nerijetko teškim kvalifikacijama
dovodeći u pitanje ljudsko dostojanstvo oponenta) da bi
potom, nedosljedni sami sebi, išli u ideološku dekonstrukciju toga teksta u spomenutim tiskovinama, nerijetko, kao
što sam već istaknuo, u teško probavljivom ideološkom “pakungu” čak i za svoje istomišljenike glede mjere ideologiziranosti Lučićevih postavki, na što je, nažalost, Lučić svojski
i istom mjerom odgovarao u spomenutoj polemici, sa svim
negativnom posljedicama i za samu polemiku (koja ne zaslužuje to ime) i njezine čitatelje.
Kad je već riječ o svojevrsnoj nedosljednosti tih autora, kao
primjer, istaknuo bih dvije tvrdnje Ivana Lovrenovića iz
“Dana”. Prva je – “Iako načelnu otvorenost ‘Statusa’ prema
intelektualnom i političkom pluralizmu bez ikakve rezerve
uvijek pozdravljam i podržavam, utoliko više što je to baš
jedina publikacija takvoga profila i nivoa u zemlji, sada, nakon uvida u posljednji broj, nisam se pokajao zbog odluke da
u spomenutom tematu ne sudjelujem. Uvjeren sam, naime,
da lučićevsku kvaziznanstvenu rabotu ne može opravdati
nikakva otvorenost ni pozivanje na pluralizam, a bilo kakvo
sudjelovanje u tomu, makar i pasivno, izaziva u čovjeku prejaku mučninu da bi joj se još vlastitom voljom izlagao.” i “No,
nije nevažno osvijetliti Lučićev način kao pojavu, jer je više
nego karakterističan za naš prostor i vrijeme, a naročito za
hercegbosanski tip monopoliziranja hrvatske etnopolitike,
koji, iako povijesno-politički bankrotiran, u Lučićevu načinu doživljuje pokušaj agresivne obnove i kvaziznastvenog
utemeljenja”.
Zastupajući stav Ivana Lovrenovića čak u još zaoštrenijoj
formi, dakle, zagovarajući nužnost osvjetljivanja Lučićeva
načina i svih reperkusija koje za osobom povlači Lučićev
teksta i, što je još bitnije, svih društveno-političkih fenomena
iz kojih izranja i na kojima počiva Lučićev tekst, ne mogu
izbjeći pitanje što ćemo onda s tezama iz Lučićeva teksta: a)
hoćemo li teze iz Lučićeva teksta ignorirati; b) ili zabranjivati
njihovo objavljivanje ondje gdje imamo uređivačku “moć”,
što u svijetu suvremenih medija ne znači ništa ili tek izoliranje samoga sebe, tim više jer su te teze odavno poznate
i u opticaju (spomenut ću samo Juru Krištu); c) ili ćemo te
teze, zajedno s drugačijima, objavljivati i s njima otvoreno
polemizirati, no ne onkraj autora, jer je za mene degutantno
polemizirati s nečijim stavovima onkraj njega samoga i ne
tamo gdje su ti stavovi izvorno izneseni ukoliko je to moguće – u konačnici ne bi smjelo biti samo riječ o stavovima
već i o konkretnim ljudima.
U toj dilemi osobno sam, a vjerujem i cjelokupno uredništvo “Statusa”, uvjeren da prijeporne tekstove, pa i kada su
visoko-ideologizirani, kao što je po meni Lučićev tekst, valja objavljivati, napose u specifičnim tematima kakav je bio
statusovski o unutaretničkom/unutarnacionalnom dijalogu,
i to ne samo zarad potrebne i moguće aktualne dekonstrukcije odnosno polemike, već i radi trajnog dokumentiranja, i
to zarad, nadam se, budućeg plodonosnijeg osvjetljavanja,
tim više kada u jednoj osobi, kao kod Lučića, susrećemo nekoga tko je aktivno sudjelovao na visokoj poziciji u jednom
vojnom-političkom projektu i onoga tko, pretendirajući na
znanstveni diskurs, izravno ili neizravno, oslikava cjelokupni misaono-osjećajno-ideološki svijet na kojem počiva taj
projekt i iz čijih se resursa taj političko-vojni projekt pokušava još uvijek opravdavati.
Zapravo, pozivanjem Ivana Lovrenovića, kao i drugih autora,
na suradnju u tematu “Statusa” o unutarnacionalnom/unutaretničkom dijalogu nije se očekivalo ništa drugo (dakako,
za početak) osim to da svatko izloži svoje i pokuša osvijetliti
tuđe, a po njemu samome, pogubne teze o genezi i uzrocima
pogubnog stanja u BiH, posebice Hrvata u njoj, a pri tome je
Lučić kao autor mogao biti iznenađenje, no same teze koje je
iznio nipošto ne, a to što su se našle u “Statusu”, ne znači da
bilo tko iz uredništva “Statusa” vrijednosno pristaje uz njih
(kao niti onda kad su u pitanju druge teze), već samo pokušaj
da “Status” oslika postojeće koncepte/opcije, u ovom slučaju
status, broj 15, proljeće 2011. 157
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
primarno hrvatske, u BiH: političke, nacionalne, identitarne,
kulturološke, pa u konačnici i crkvene, slikovito kazano, da
još jednom osvijestimo sebi koje su nam i kakve “startne pozicije” sučelice dalekom cilju (da li i utopijsko nedostižnom?)
dijaloga u punom smislu riječi, iako već samo obličje “startnih pozicija” može biti razočaravajuće i paralizirajuće.
Ističem to jer je, na primjer, Enver Kazaz u jednom svom
tekstu u “Oslobođenju” ustvrdio da samim objavljivanjem
Lučićeva teksta uredništvo “Statusa” i svi autori unutar korica “Statusa” legitimiraju samoga Lučića i njegove stavove,
a paradoks je da je i sam Enver Kazaz bio u koricama toga
“Statusa”. Čini mi se da se na ovom primjeru, u jednom komičnom obličju, raskriva što se događa kada se u jednom
trenutku (kritičkog zanosa?) predamo više ideološkom refleksu nego raciju.
Uvjeren sam da je ignoriranje teza koje su pogubne, neovisno o tome čije bile, ili njihovo cenzuriranje ondje gdje
imamo uređivačku “moć” dugoročno pogubnije od samih
tih teza. Kao i svaka laž ili zlo, ukoliko se ne izvedu na svjetlo
dana, te će teze u mraku još više podivljati i izobličiti se, o
čemu svjedoči ne samo psihologija već i duhovnost. Nužno
je to učiniti koliko god mogao biti velik zamor i frustriranost
nužnošću i uvijek dvojbenom učinkovitošću neprestane
argumentacijsko-interpretacijske borbe protiv ideologiziranih pozicija. Dakako, ona je u pravilu uvijek istovjetna s
onom nemoći, koja se odriče svakog oblika nasilja. Riječ je o
“nemoći istine” spram “moći laži”, ali koja je, o tome ću kasnije izričitije, jedina upravo zbog te svoje nemoći dovoljno
moćna razbiti ideološku ljusku, kako nekog misaonog tijeka
tako i neke osobe. Razlog tomu je jer u sebe uključuje, onkraj
bilo kakve natruhe nasilja, pa i nasilja diskursa, a ne gubeći
ništa na kritičkoj oštrini, metodologiju ljubavi i dobrote.
Ne negirajući mu niti u jednom momentu ljudsko dostojanstvo i mogućnost obrata na dobro, metodologija ljubavi i dobrote u sebe uključuje čak i ideološko-političkog
neprijatelja.
Jedan od njih vjerojatno leži u činjenici da je “Status” kao
provokacija (pozitivna ili negativna, kako za koga!) došla iz
Hercegovine, koja je za mnoge, iz donekle razumljivih, što
ne znači i opravdanih razloga, postala dualističko-isključivi
nositelj svih, pa i političkih zala, posebice za Hrvate u BiH,
kao da nikakva, pa i politička odgovornost za to ne laži na
bosanskim Hrvatima.
Naravno, mislim na dosadašnje krajnje dominantno, da ne
kažem isključivo, kreiranja politike Hrvata u BiH u Hercegovini (nekoć do kraja danas jedva ili nikako dirigirano iz
političkog Zagreba) bez senzibiliteta, pa i puke volje za poznavanjem Bosne (od vremena tuđmanovsko-bobanovskog
do vremena današnjeg), pri čemu je jednostrana geografska
situiranost za sobom povukla isključivu perspektivu odnosno modus oblikovanja političkih interesa, onaj iz pozicije
hrvatske većine u Hercegovini, a to je, uvelike, skrivilo i političko-demografsku propast Hrvata u BiH, posebice Bosni.
No koliko god je opravdano i potrebno (da li i uzaludno?)
kritizirati takvu konceptualizaciju politike Hrvata u BiH,
koju je, koliko se sjećam, Ivan Lovrenović, među ostalim,
nazvao “hercegovinizacijom”, a koja još uvijek traje, krajnje
je vrijeme, i čini mi se još važnije, početi postavljati pitanje
o tome, i to bespoštedno kritički, gdje su korijeni političke
nezrelosti Hrvata u Bosni, koja rađa ustrajnim pristajanjem
na spomenutu političku konceptualizaciju pogubnu za njih
same (ali dugoročno i same Hrvate u Hercegovini), a tu bi se
nad sobom kritički trebali zamisliti svi oni čimbenici koji na
ovaj ili onaj način figuriraju kao crkvena, kulturna ili (njega
zapravo nema!) politička elita Hrvata u Bosni.
Ne prizivam ovdje, dakako, ideološki antagonizam već kritičko-komplementarno sučeljavanje političkih interesa Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini kako bi se iznašla minimalna platforma zajedničkog političkog djelovanja na dobro
svih u BiH, ne samo Hrvata, bilo u Hercegovini bilo u Bosni, dakako, iznova u svoj svijesti koliko to zvuči utopijski
nedostižno.
Na koncu, ako se može i prezreti uredništvo “Statusa”, mogu
li se ili smiju li se prezreti tako brojni autori, pa i svjetskog
ugleda, poput Hansa Künga ili Jürgena Moltmanna, ili će
biti da su i oni izmanipulirani od izmanipuliranog uredništva “Statusa”.
No, čak da je “Status” u početku krivo mišljen kao pokušaj
lukavog opravdavanja svega hercegovačkog u smislu hrvatsko-političkog u BiH, uza sve gore spomenute kobne reperkusije (čuje se taj prigovor!), uvjeren sam da je to bila prilika
koju se nije trebalo iz Bosne tako olako prezreti nego, uza
svu budnost i kritičnost, prihvatiti i kreativno pokušati preoblikovati na dobro, i to putem konstruktivno-kritičkog sučeljavanja sa svim aspektima onoga što je “hrvatski” i uopće
“problem” Bosne i Hercegovine, pa i na liniji konfrontiranosti političkih interesa Hrvata u Bosni i Hrvata u Hercegovini,
mada bi se tu, kad bi se mislilo trijezno-racionalno, a ne ideološko-emotivno (idući dotle da se Hrvatima u Bosni odriče
ili umanjuje hrvatstvo) razaznalo, pogotovo dugoročno, više
zajedničkog nego razjedinjujućeg, no uz postojeće političke,
pa i intelektualne elite, dakako, bez minimuma odgovornosti
za opće dobro, to je neostvarivo.
No, valja otvoreno reći da averzija prema “Statusu” traje
duže, posjedujući, samim time, mnogo dublje korijene.
Prije nego se sam odredim prema prijepornom tekstu Ive
Lučića, ali po meni i nekim bitnim segmentima neprimjere-
Kad sam već spominjem zlo, kao autor i urednik, pitam se,
povrh svega, što je to na djelu ako ne svojevrsna “fascinacija
zlom” (o kojoj, s pravom, ponekad progovara fra Ivan Šarčević) ili “ideološki redukcionizam” da se tijekom “obračuna”
s tekstom Ive Lučića zaniječe i dovede u pitanje cjelokupni
“Status” sa svojih više od 350 stranica priloga iz gotovo svih
disciplina od politologije i sociologije preko filozofije i teologije do umjetnosti i književnosti.
158 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
nog, ideološkim refleksom zaraženog, reagiranja na taj tekst,
doduše, izvan “Statusa”, poglavito u slučajevima kada je na
djelu bio teološki diskurs, kao kod fra Ivana Šarčevića, želim
još jednom “ispovjediti” svoju, a donekle i uredničku motivaciju, skupa s programskim određenjem, pristajanja na statusovski temat o unutarnacionalnom/unutaretničkom dijalogu, svjestan da ću time neke već izrečene stavove ponoviti
u zbijenijoj formi, ali još jednom pojasniti i toliko osporavan
čin objavljivanja Lučićeva teksta (oni ideološko-svjetonazorski bliski njemu mogli su, vođeni istom logikom, osporiti
objavljivanje daleko većeg broja tekstova, a napose onoga fra
Luke Markešića, ali, koliko je meni znano, nisu).
II.
Čemu temat “Unutarnacionalni/
unutaretnički dijalog: potreba ili
iluzija”
Posljednjih se desetljeća jako mnogo pisalo, nije pretjerano
reći zdvajalo, nad doista tragičnom mjerom “nepomirene
prošlosti” kod nas, “zavađenim memorijama” koje se uvijek
iznova politički instrumentaliziraju, i to ne samo između različitih religijsko-nacionalnih skupina već i u njima samima,
nerijetko čak i s većom isključivošću i mržnjom.
Sve to, dakako, s pravom, jer je već sada toliko slojeva “kritički neprerađene” i “nepomirene” prošlosti navaljeno na
naša pleća da smo njome u toj mjeri opčinjeni i sputani da
zaboravljamo na budućnost. Prošlost je oruđe, uljepšano lažima, kojima se uzajamno, već po ustaljenim obrascima, a
da se i ne čujemo, niječemo.
Umjesto da nastavimo to puko zdvajanje i pristanemo na fatalizam nemoći, u posljednjem smo “Statusu” željeli pokrenuti proces polemičkog dijaloga aktualnih oblikovatelja/nositelja tih “zavađenih memorija”, i to prvo unutar pojedinih
nacionalnih/etničkih skupina u BiH, svjesni da je u prvi čas
realno očekivati tekstove koji će, pisani isključivo iz vlastite
perspektive, “monološki” obrazlagati utvrđene i već poznate
poglede, ali i da će na taj način, što je za daljnji proces unutarnacionalnog, ali i međunacionalnog dijaloga važno, još
jednom jasno detektirati ključne točke razmimoilaženja “zavađenih memorija”.
Za to smo se opredijelili unatoč činjenici što u uredništvu
o pojedinim “memorijama” nemamo isti sud, pa čak niti o
relevantnosti unutarnacionalnog/unutaretničkog dijaloga
za poboljšanje društveno-političke zbilje. (O aksiološko-aksiomatskoj odnosno konceptualnoj problematici nečega što
bi bio unutarnacionalni/unutaretnički dijalog iz čiste liberalne pozicije, čega smo bili svjesni i u uredništvu, a o čemu
je na sarajevskoj promociji “Statusa” otvoreno i kritički progovorio Nerzuk Ćurak, pogledati njegov tekst objavljen u
ovom broju “Statusa”. Unatoč tome, a više od svega vođeni
sviješću o kontekstu našega življenja, obilježenog predmodernim mentalitetom i neriješenim nacionalnim pitanjima,
opredijelili smo se za takav tematski okvir, dakle, uvjereni da
je neke nužne teme jedino moguće ili lakše pokrenuti pod
tim tematskim okvirom uza svu njegovu moguću ili zbiljsku
problematičnost.)
Dakle, unatoč različitim, pa donekle i dijametralno suprotnim stajalištima spram unutaretničkog/unutarnacionalnog
dijaloga, u uredništvu smo suglasje o nekim temeljnim uvjerenjima, koja bih ovako osobno uobličio, ponavljajući, kao
što sam već upozorio, neke već izrečen stavove u zbijenijoj
formi:
•
da nijedna od “zavađenih memorija” nije sasvim lišena
ideološko-falsificirajuće sadržine i da baš zbog toga kao
korektiv treba onu drugu, makar ta druga u daleko većoj
mjeri ili gotovo do kraja bila ideologizirana (na zemlji
nema posjednika apsolutne istine!);
•
da je mirna preobrazba društva nemoguća bez uspostavljanja polemičkog dijaloga s aktualnim oblikovateljima/nositeljima “zavađenih memorija”, makar im pripisivali i negativnu moralnu ocjenu, jer je posljedica
ignorancije obostrana radikalizacija i zbijanje redova
koje priječi nutarnju pluralizaciju mišljenja u svakoj pojedinačnoj “memoriji”;
•
da se ne smije izgubiti iz vida da su sudionici polemike,
čak i neovisno o stupnju osobne znanstvene i moralne
kompetencije, uza sve moguće nijanse i odstupanja, zapravo reprezentanti presudnih načina percepcije društveno-političke zbilje grupacija u puku (regionalnih, političkih, crkvenih...) koje, usidrene u obostrane predrasude, međusobno jedva imaju dodira, pa bi bilo krivo
oponirati im izvan toga konteksta;
•
da bi polemički dijalog reprezentanata “zavađenih memorija”, ukoliko bi prevladao kušnju ideološkog diskvalificiranja, a usredotočio se na povijesno kontekstualiziranu, diferenciranu i argumentiranu raspravu o spornim
točkama na kojima počivaju “zavađene memorije”, u javnoj sferi BiH, ali i regiji, predstavljao pozitivnu novost
od neprijepornog simboličkog značenja kako za “obične
ljude” koje “zavađene memorije” dijele zidovima mržnje
u istom, ali i različitim nacionima/etnosima, tako i za
javne osobe, napose intelektualce i političare, tim više
jer je o mnogim od tih spornih točaka danas dostupna
javnosti ranije uskraćena dokumentacija (ili bi to uskoro
uz dodatne napore mogla biti), i to, uza sve manjkavosti,
u povoljnijem društveno-političkom ozračju;
•
da u polemičkom dijalogu usmjerenom postupnom prevladavanju “zavađenosti memorija” i “višestrukoj podijeljenosti društva” ne možemo unaprijed uvjetovati/birati sugovornike jer to, uvjetno kazano, uvelike određuje sama društveno-politička zbilja odnosno nutarnja
dinamika unutar svake “memorije”, stavljajući pred nas
veći ili manji krug potencijalnih sugovornika, pri čemu
status, broj 15, proljeće 2011. 159
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
bi samo kršenje nekih elementarnih kriterija predstavljalo odgovaran razlog neprihvaćanja polemike, kao što
je, primjerice, otvoreno širenje mržnje i pozivanja na
nasilje, a na toj prividno skandaloznoj činjenici počivaju
sve pozitivno usmjerene ili okončane društvene preobrazbe (Njemačka, Europska unija, Južna Afrika...), pa
čak i tamo gdje kao kod nas od u pravilu cinične i pragmatične međunarodne zajednice kao zločinački nisu
prokazani politički projekti koji to zaslužuju;
•
•
•
•
da objavljivanje artikuliranih stavova koji reprezentiraju
“zavađene memorije”, pa i onih krajnje oprečnih, u specifičnoj rubrici kakva je središnja u posljednjem broju
“Statusu”, ne znači da časopis ili uredništvo pruža legitimaciju tim stavovima i njihovim artikulatorima već
nam, ma kako bilo neugodno, iznova stavlja pred oči s
kojim se stavovima i krugom artikulatora moramo polemički sučeliti ukoliko želimo zbilju oko sebe makar
pokušati promijeniti nabolje, uvažavajući je za početak
onakvom kakva trenutno jest;
da apriorno diskvalificiranje oprečnih stavova kao ideološko-falsificirajućih ne znači ništa bez procesa argumentiranog, povijesno kontekstualiziranog i diferenciranog dokazivanja te tvrdnje, i to prvenstveno zbog
grupacija u puku koje pristaju uz takav način percepcije
prošlosti i sadašnjosti (i to većina iz dubokog uvjerenja a
ne političko-ekonomskog probitka), a mogućnost da taj
proces argumentacije dopre do njih rast će razmjerno
stupnju sposobnosti da taj proces argumentacije lišimo
ideološkog denunciranja i isključivosti kao i stupnju odvažnosti da vlastite stavove ne prezentiramo kao apsolutne i neupitne istine već kao ljudske konstrukte potrebite trajne kritike i propitivanja od nas samih kao i
od drugih;
da nas oponiranje nositeljima određenih političkih projekata na matrici ideološke mržnje, koju odaje denunciranje i isključivost, dakle, bez minimuma empatije i
tračka svijesti da je, svemu unatoč, u konačnici riječ o
ljudima s dostojanstvom, pa makar ono bilo nagrđeno
do neprepoznavanja, čini zrcalnim odrazom njih samih,
jer u konačnici u igri nisu stavovi nego konkretni ljudi,
nesvodivi na stavove koje zastupaju, koliko god bili
ispravni ili pogrešni;
da je takav uređivački koncept naš pokušaj da narednoj generaciji makar neznatno umanjimo teret “kritički
neprerađene i nepomirene prošlosti”, što je nemoguće
bez sučeljavanja s konkretnim zagovarateljima oprečnih stavova i odvažnosti da kroz polemički dijalog pokušamo “pronaći raspoloživu ljudskost” čak i u onima
u čiju znanstvenu ili moralnu kompetenciju sumnjamo,
uvažavajući mogućnost preobrazbe svakog pojedinca,
jer je to plodonosnije i odgovornije od pukog ideološkog denunciranja, teološkog diskvalificiranja, intelektualnog gaženja i moralizatorskog likovanja, čemu je
160 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
hrana “mit o vlastitoj nedužnosti”, jer je, rekao bi D.
Bonhoeffer, zadnje odgovorno pitanje ne to kako ću se
herojski povući iz afere nego kako će dalje živjeti neko
buduće pokoljenje;
III.
Metafizika izdaje
Da bi se moglo kritički progovoriti o reakcijama na Lučićev
tekst, prije toga je potrebno, makar u grubim crtama, osvrnuti se kritički na sam taj tekst. No, prije nego se upustim u
taj poduhvat, dugujem jedno metodološko pojašnjenje.
Navedeno ću učiniti služeći se teološkim diskursom, a razlog tomu je višestruk, a ne tek puka činjenica što je moj
primarni diskurs teološki: a) jer je sjajnu i za naš kontekst
instruktivnu, a malo poznatu, sociološko-teološku analizu
provale ideološko-političke mržnje u hrvatskom društvu
posljednjih desetljeća dao sociolog religije i teolog Željko
Mardešić; b) jer sam uvjeren da teološki diskurs ima potencijal ukazati nam na korake izlaska iz slijepe ulice ideološkopolitičkih obračuna i mržnje; c) jer su izobličene forme religijskoga u temelju izobličenja nacionalnih identiteta, ali i
izobličenja aktualnih formi političkoga;
Dakako, posezanjem za teološkim diskursom i skretanjem
pažnje na one korake koje taj diskurs pruža s obzirom na
iskorake iz slijepe ulice ideološko-političkih obračuna i
mržnje (u sferi unutarnacionalnog, ali i u sferi međunacionalnog dijaloga, naposljetku u svim društveno-političkim
procesima usmjerenim pomirenju i ozdravljenju društva)
nemam namjeru bilo koga patetično-misionarski obraćati
na kršćanstvo. Naprotiv, namjera mi je putem teološkog diskursa podsjetiti nas na ono spasonosno s obzirom na naš
kontekst na što bi nas, sukladno pravilima svoje “jezične
igre”, usmjerile, primjerice, psihologija, komunikacijske znanosti, mirovne studije ili literatura.
Da je tomu tako pokazalo bi, među ostalim, poređenje teoloških smjernica (bit će iznesene na koncu promišljanja) i
smjernica koje u svom sjajnom eseju “Kako izliječiti fanatika?” daje književnik Amos Oz: mašta, smisao za humor
(sposobnost da se smijemo samima sebi i vidimo se onakvima
kakvima nas možda vide drugi), sposobnost da zamislimo
onog drugog (uvučemo se u kožu neprijatelja), sposobnost
da živimo u situacijama s otvorenim završetkom, usvajanje
šoka relativizma (napuštanje vlastite crno-bijele predodžbe
o svijetu i drugima), razumska sposobnost da se nagodimo i
ponekad žrtvujemo, čineći ustupke u ime mira…
Pri svemu tome nije mi cilj niti izigravati patetičnog mirotvorca između sudionika “polemike” oko Lučićeva teksta,
tim više jer sav prijepor promatram imajući u vidu “obične”
ljude u BiH od kojih je zastrašujuće veliki broj zatočen u
svojim ideološko-političkim svjetovima čije nepropusne
granice ne prolaze samo između nego i kroz postojeće na-
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
cione, umnažajući ideološko-političke predrasude i omraze.
Pitanje koje me pokreče i muči jest kako pomoći i potaknuti
te ljude da iskorače iz te pogubne zasužnjenosti uma i srca,
tim više jer su mnogi među njima ideološki način percipiranja zbilje usvojili još u ranoj dobi (obitelj i vjeronaučnoškolska poduka), nerijetko bez realne prilike u životu da se
od takvog načina percipiranja zbilje kritički distanciraju. U
sklopu toga, dakako, na poseban način u vidu imam desetine
tisuća katolika-Hrvata koji zbilju percipiraju i interpretiraju
na ideološki način, pa i u maniri Ive Lučića.
Povezan s tim pitanjem, potresni je paradoks koji me, također, prati u ispisivanju ovog promišljanja. Riječ je o iskustvu
mirovnih radionica po BiH, i to u krajevima u kojim su za
posljednjeg rata počinjeni stravični zločini (Bratunac, Bijeljina, Banja Luka, Sanski Most…), da među mirovnim aktivistima, nerijetko izravnim srodnicima žrtava (a neki su i sami
preživjele žrtve tortura) nisam susreo ničega usporedivog s
tolikim nabojem ideološke mržnje i “straha od dodira” kakvu nerijetko nalazimo u domaćih i regionalnih intelektualaca u međusobnim sučeljavanjima na javnoj sceni, pa i u
slučaju “polemike” oko Lučićeva teksta.
Vraćajući se, nakon ove metodološke napomene, zadaći
kritičkog čitanja Lučićeva teksta, podsjećam da je već Mili
Lasiću u prikazu 14. broja Statusa – to je jedini prikaz toga
broja “Statusa” što dobrano govori o stanju duha u našem
društvu! – pošlo za rukom, i to ostajući pri tome do kraja
rezistentnim na ideološke reflekse, prije svega, u liku fanatizma i isključivosti, kritički se osvrnuti (doduše, ne cjelovito) na Lučićev tekst, pogađajući, po meni, ono bitno smještajući ga u ozračje (bez bilo kakvog iskoraka) “tzv. crkvene
historiografije i ideologije integralnog hrvatstva, pa time i
hercegovačko-hrvatske etno-politike”, dakle, u kontekst klerikalno-nacionalističke hrvatske historiografije.
Pored toga, Lasić će detektirati ključnu boljku Lučićeva načina interpretiranja povijesnih činjenica i ocjenjivanja povijesnih osoba (pa čak i povijesnih razdoblja što je i za vrhunske povjesničare izazov kojeg se, ako uopće, teško laćaju),
koja, tu bih bio oštrije od Lasića, čini bespredmetnim bilo
kakve Lučićeve pretenzije na znanstvenost. Riječ je, dakako,
o “nepodnošljivoj lakoći diskvalificiranja”, dakako, ideološkoj, svih Hrvata drugačijeg svjetonazora i političkog uvjerenja kroz povijest do danas (pa će tako stradati, među ostalim, fra Bono Ostojić i Branko Mikulić, ali i neke suvremene
osobnosti, poput, primjerice, Dubravka Lovrenovića ili fra
Ivana Šarčevića).
No, pri tome bih uzeo na znanje, na razini sučeljavanja s
problemom, aspekt “subjektivne istinitosti”, kada su u pitanju Lučićeve teze i stavovi, a koja, za pretpostaviti je, izvire
iz zatočenosti vlastitom ideologijom.
Riječ je, da dodatno pojasnim, šire gledano, o činjenici da na
matrici sličnog ne-znanstvenog i ideološkog ocjenjivanja povijesnih činjenica, osoba i razdoblja živi veliki broj katolika-
Hrvata – dakle, ne uvijek iz ideološko-političke koristi već iz
duboke osobne uvjerenosti – i to ne samo u Hercegovini.
Naravno, unatoč rečenom, uvelike je otvoreno pitanje i u slučaju samoga Lučića u kojoj su mjeri i jesu li njegovi stavovi i
teze u cijelosti plod svjesnog falsificiranja zarad prikrivenih
društveno-političkih interesa, što je bit svake ideologije, ili
je, čak sam sklon vjerovati u to, i kod Lučića, kao uopće u
životu, riječ o hibridnoj, a ne čistoj poziciji, dakle, mješavini
reflektiranog falsificiranja motiviranog prikrivenim ideološkim interesima i “subjektivne uvjerenosti” u iznesene stavove i teze, a što, kao što rekoh, izvire iz, vjerojatno uvelike
nesvjesne, zatočenosti vlastitom ideologijom.
Zapravo, taj aspekt “subjektivne istinitosti” odnosno nesvjesnosti zatočenosti vlastitom ideologijom predstavlja samu
bit problema “zavađenih memorija”, i to ne samu među Hrvatima u BiH, problema daleko šireg od samog Lučićeva teksta, a s kojim se valja sučeliti, među ostalim, i preko Lučićeva
teksta odnosno samoga Lučića kao autora.
S aspekta objektivnosti i znanstvenosti, tragikomično je
(više tragično nego komično uslijed mračnih društvenopolitičkih reperkusija) kako se Lučić poigrava s “istrgnutim
citatima” kako bi utemeljio svoje interpretacije (na paradigmatičan način kod fra Bone Ostojića i Branka Mikulića, ali
i kod, primjerice, Dubravka Lovrenovića), jer upravo to, kao
školski primjer, odaje Lučićevu fundamentalističku matricu
mišljenja i interpretiranja (je li toga uopće do kraja svjestan
i hoće li to moći sebi uopće osvijestiti?), a da je tomu tako,
treba se samo prisjetiti (vjerojatno bi i sam Lučić to oštro
kritizirao, osobito, u slučaju islama, no ništa drugačije nije
niti u kršćanstvu, uključivo u slučaju katoličkog fundamentalizma) kako religijski fundamentalisti svoj idejno-misaoni,
ali i praktični, onaj društveno politički svijet grade prije svega
tumačenjem istrgnutih citata svetih spisa, dakle, ne uvažavajući složenost povijesnog konteksta u kojem su interpretirani citati nastali, ali niti svu značenjsku složenost samoga
svetoga teksta u koji su interpretirani citati usidreni, a kamoli svu značenjsku složenost vremena u kojem oni sami
žive i gotovo beskrajnu složenost svakog pojedinačnog čovjeka, dakle, sve u svemu, svodeći složenost svijeta, povijesti,
društveno-političkih fenomena i osobnosti, u svim njihovim
aspektima, bez trunke empatije, radoznalosti, kreativnosti i
defirenciranja, u ideološko-fundamentalističkoj maniri, na
jednu jedinu dimenziju.
Dakle, pokazujući, bez ideoloških refleksa, da je Lučić uznik
etno-historiografije (u hrvatskoj maniri), što za posljedicu
nužno ima olako ideološko diskvalificiranje ranijih povijesno-političkih razdoblja i osoba, Lasić ide korak dalje, detektirajući temeljeni Lučićev metodološki problem kao nemoć
“kritički objektivno misliti raniju hrvatsku i bh. povijest, posebice njezinu tzv. jugoslavensku periodu, ali ni posljednju
etno-revoluciju bez vrlo pristrane etno-nacionalističke dioptrije”, ali i raskrivajući nam pri tome, koji se interesi kriju
(a to je bit ideologije, dakle, skrivanje političko-društvenih
status, broj 15, proljeće 2011. 161
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
interesa, vlastitih ili vlastite interesne grupacije) ispod Lučićeve falsificirajuće i redukcionističke interpretacijske metode, a to je lišavanje odgovornosti za sadašnje stanje Hrvata
u BiH, posebice u novije vrijeme, hrvatske etno-politike i
etno-političara u BiH, ali i u Hrvatskoj, veli Lasić, “onakve i
onolike koliko joj je pripalo u ‘trostrukom udaru’ protiv BiH
u ratu (1992-1995) i poraću kada je izvršena totalna de-konstrukcija BiH...”, na što se, nadodat će Lasić, nakalemljuje Lučićeva nemoć “misliti BiH kao jednu od šest država sljednica
bivše Jugoslavije, posve jednaku kao i Hrvatsku...”.
Sve to skupa dobiva više na značenju, jer je i sam Lučić bio
djelatan u sklopu ozbiljenja programa hrvatske etno-politike, i to na visokoj poziciji, u ratnom razdoblju koje apostrofira Lasić, ali bih, za razliku od Lasića, kod stupnjevanja krivnje hrvatske etno-politike i etno-političara, posebice
kad je u pitanju ratno i neposredno poratno razdoblje, na
prvo mjesto stavio tadašnji politički Zagreb, a tek potom poslušnike u BiH, a i jedno i drugo, unatoč opsežnom tekstu,
Lučić će u cijelosti prešutjeti, što će ga i “prisiliti” da krivnju
za tragično stanje Hrvata u BiH, ali i tragično društveno-političko stanje u Hrvatskoj, potraži isključivo na drugoj strani
odnosno među Hrvatima drugačijih političko-svjetonazorskih usmjerenja, pa će njihova cjelokupna djelatnost i kritičnost spram drugačijih formi društveno-političkoga, pa i
crkvenoga, među Hrvatima biti (dis)kvalificirana kao trajno
djelovanje “mimo naroda” odnosno izdaja naroda i vjere.
No, u svrhu cjelovitijeg osvjetljavanja Lučićeva teksta (s nadom da će se makar neki prilozi u ovom broju “Statusa” kritički pozabaviti nekim od aspekata Lučićeva interpretacijskog lanca), pokušat ću tom tekstu (ne toliko s obzirom na
njegove pojedine aspekte, već poglavito s obzirom na okvir i
temelje iz kojih se uzdiže) prići, kako sam već rekao, s jedne
sasvim druge strane, oslanjajući se na teološko-sociološka
promišljanja Željka Mardešića o hrvatskom katolicizmu, što
će iznova pokazati važnost pitanja forme katoličkoga među
Hrvatima u BiH, ali i Hrvatskoj, u svim aktualnim, pa i političkim prijeporima, na što je u posljednje vrijeme s više tekstova ustrajno ukazivao Dubravko Lovrenović.
Naime, na pozadini sociološko-teološkog opusa Željka Mardešića, Lučićev tekst se, kao školski primjer, raskriva kao
produkt predmodernog nasljeđa u liku političkog katolicizma u čijem se krilu, međusobno se prožimajući, oplođuju
dvije ideologije, jedna religijska, a druga politička, konkretno
pretkoncilska teologija i protukomunizam.
Da je Lučićev tekst odnosno njegov način promišljanja i interpretiranja do srži “zaražen” logikom pretkoncilske teologije, a ta logika je logika dualizam, raskriva se prije svega u
Lučićevom isključivom okrivljavanju za tragično stanje Hrvata u BiH onih Hrvata kroz povijest do danas s kojima ne
dijeli svjetonazorsko-politička uvjerenja.
Zapravo, to i ne treba izazivati čuđenje, jer se za dualističkim
obrascima u mišljenju (kako religijskom tako i društveno-
162 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
političkom) poseže, bilo u slučaju pojedinaca bilo u slučaju
naroda, “u vremenima velikih društvenih kriza i društvenog
meteža, ratničkih sukoba i općeg bespravlja, gladi i siromaštva, porobljenosti i beznađa”.
Privlačnost mu je u “neobičnoj jednostavnosti i lakoj prihvatljivosti za gubitnike i pobijeđene u nadolazećim nesrećama. Zar ima išta lakše nego u osobnim i zajedničkim stiskama znati točno gdje se nalazi Dobro, a gdje opet Zlo...”, a
slijedom toga, samoga sebe i sebi svjetonazorsko-ideološki
istovjetne olako razriješiti bilo kakve odgovornosti za prošlo
i postojeće, a svu krivnju svaliti na one različite, s posebnom
žesti, dakako, na “nutarnje neprijatelje”.
Dakako, kad je riječ o dualizmu pretkoncilske teologije (dakle, dualizmu katoličkog pretkoncilskog integrizma i katoličkog postkoncilskog fundamentalizma), na kojemu, po meni,
uvelike počiva Lučićev tekst (neovisno o tome je li sam autor
toga svjestan) nije riječ, makar od nje vuče korijene, o staroj
kršćanskoj dualističkoj herezi (o sukobu apsolutnog dobrog
i apsolutno zlog božanstva), nego o novom dualizmu, koji je
logiku te stare kršćanske hereze, premjestio u područje društveno-političkog života (riječ je, dakle, o svojevrsnoj sekularnoj transformaciji odnosno uzemljenju starog religijskog
dualizma), i to u času začetka moderne, kad je Crkva počela,
unatoč grčevitom opiranju, ostajati bez svjetovne vlasti, pa
je tada, slijedeći dualističku matricu, na društveno-političkoj
ravni obilježenoj novom konstelacijom snaga počela u samoj
sebi gledati apsolutno dobro, a u modernom svijetu, dakle,
svom ideološko-političkom neprijatelju s različitim licima,
apsolutno zlo, pri čemu se, i sam moderni svijet, spram Crkve odnosio u istoj mjeri dualističko-isključivo.
Dakle, u još relativnoj mladoj Crkvi dualizam osuđen na
religijskoj ravni oživio je, s još pogubnijim refleksijama, na
ravni društveno-političke prakse.
Srž tog novog dualizma, premještenog u polje društvenopolitičkog, a kao ogledni primjer za to može poslužiti upravo
Lučićev tekst, sadržana je u tom da se za sva zla u svijetu
okrivljuje isključivo ideološko-politički protivnik, uz očitovanje svih obilježja dualizma “tvrdokornošću, nepomirljivošću, zagriženošću, nepopustljivošću, bojovnošću, netrpeljivošću...”, dakle, “politički protivnik je istinsko i najopasnije
zlo”, s čim je uvijek iznova skopčano i trajno nepoznavanje i
strah od drugačijega, što se reflektira i u sklonosti vjerovanju u teorije zavjere. Naprosto, u dualističkom ozračju nema
mogućnosti za empatičko razumijevanje drugoga iz njegove
vlastite pozicije odnosno svjetonazorskog mikrosvijeta, tim
više jer predstavlja apsolutno utjelovljenje zla (u pravilu,
ujedno religijskog i nacionalno-političkog).
Vrijedno je zapaziti da se točke ideologizacije hrvatskog katolicizma (dakle, hrvatskog katolicizma koji počiva na pretkoncilskoj teologiji) – a to su, prema Željku Mardešiću, “sukob s islamom, nesnošljivost s pravoslavljem i sučeljenje s
velikom svjetovnom ideologijom komunizma” – uvelike, i
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
to ne slučajno, ključne točke ideologizacije mišljenja i interpretacije tijeka povijesti koje je u svome tekstu pred čitatelje
podastro Lučić.
Lako je uočljiva, također, paralela između dualizama za koje
Mardešić tvrdi da su zahvatila hrvatsko društvo posljednjih
desetljeća (ali i bosansko-hercegovačko društvo, pogotovo
Hrvate u BiH, među ostalim, na temelju razumljive i povijesno ukorijenjene povezanosti s Hrvatskom) s dualizmima
koji “nastanjuju” Lučićev tekst (doduše, ne u jednakom intenzitetu i razvidnosti), a usko su povezani, s već spomenutim točkama ideologizacije hrvatskog katolicizma kroz
povijest: a) uslijed ratnih sukoba, Srbi i Muslimani su postali isključivi, dakle, u dualističkoj maniri apsolutni nositelji
zla, skupa s onima, među Hrvatima, koji s njima surađuju;
b) politička mržnja koja izvire iz predmodernog razumijevanja politike, a samim time i različitih političkih opredjeljenja i stranaka kao nepomirljivih neprijateljskih skupina, a
ne partnera u radu na općem dobru, dakle, uslijed odsuća
moderne racionalnošću obilježene politike kompromisa i
dogovaranja i prevlasti svjetonazorske politika s ideološkom
potkom za koju je svaki ustupak, kompromis ili dogovor ravan porazu; c) međunarodna zajednica kao nositelj svjetske
urote, dakako, zahvaljujući njezinim zbiljskih zakazanja u
odnosu na našu regiju, posebice Hrvatsku i BiH; d) sve to
skupa, zaključuje Mardešić, dovelo je do buđenja od mržnje
nezaliječenih sjećanja na II. svjetski rat i ponovnu podjelu
hrvatskog naroda, uključivo Hrvata u BiH, na dva nepomirljiva tabora;
Drugu sastavnicu političkog katolicizma, na kojemu, po
meni, počiva Lučićev tekst, moguće je promatrati kao jednu
od primarnih konkretizacija dualističkog obrasca mišljenja
u okviru političkog katolicizma, a time i Lučićeve dualističke interpretacije povijesnih razdoblja, a riječ je, dakako,
o protukomunizmu.
Dakako, nije tu riječ o protukomunizmu prakticiranom u
razdoblju komunizma, primjerice, u maniri Željka Mardešića, ili velikih hrvatskih teologa Vjekoslava Bajsića i Josipa
Turčinovića ili velikih spisatelja poput Czeslawa Milosza.
Svi su oni, uza svoje posebnosti, uspjeli, unatoč otporu komunizmu, biti i ostati katolici, ali ne postati križari protiv
komunizma, zapravo, kopija komunističko-ideološkog ponašanju s tek različitim ideološkim predznacima. Nekima
od njih to je čak omogućilo istinski dijalog s onima koji su
bili nositelji pozitivnih mijena unutar samog komunizma u
smjeru, kako se to kod nas zvalo, “socijalizma s ljudskim licem”. Zato su, naravno, morali platiti visoku cijenu – da je to
bilo gotovo neizbježno pokazuje i način Lučićeva ocjenjivanja političko-ideoloških neistomišljenika – u vidu osuda za
izdajstvo svoga narode i svoj vjere, mada su svojim ne-ideološkim opiranjem komunizmu svom narodu i svojoj vjeri
otvarali uvelike neprepoznatu i (da li nepovratno?) prokockanu bolju budućnost s onu stranu predmodernih političkih
mržnji i ideoloških sučeljavanja do istrebljenja protivnika ili
uzajamnost iscrpljivanja na smrt.
Dakle, riječ je o sasvim novoj pojavi koju Mardešić označava kao postkomunistički protukomunizam, koji duboko
obilježava Lučićev tekst i interpretacijsku logiku. Zajedno
s ideologijom protueuropeizma kao plod starog nacionalizma, postkomunistički protukomunizam se, što je koliko
paradoksalno toliko paradigmatično, “doživljava i provodi
na komunistički način”, što iznova pokazuje da nas ideološki
otpor nekoj ideologiji suobličuje našim ideološkim protivnicima, i to na razini ponašanja.
Baš i jest srž onoga na što Mardešić želi skrenuti pažnju, govoreći o postkomunističkom protukomunizmu, a ja u pokušaju da raskrijem kako je Lučićev tekst uvelike pisan na matrici tog novog protukomunizma. Naime, a na to podsjeća
Mardešić, zabluda je da se ideologije određuju po sadržaju.
Baš obratno, ideologije se određuju, a to i jest ono što sve
ideologije čini tako sličnim, po postupku odnosno po ponašanju, i to “nepogrešivosti, isključivosti, fanatičnosti, nečovječnosti, bezobzirnosti, utopičnosti i neznanstvenosti”, i
to, dakako, prema svjetonazorsko-političkim neistomišljenicima i uvijek s budnim okom za “nutarnje” izdajnike.
Na pozadini toga lako se dade razaznati, onome tko to hoće
ili tko za to ima hrabrosti, da je postkomunistički protukomunizam, koji je poklopio hrvatsku društveno-političku
scenu, ali je jako živ i na onoj bosanskohercegovačkoj, pa
tako i u tekstu Ive Lučića, ništa do “ideologija i zaklon za
neprevladani komunizam”, dakako, upravo u propagatorima
postkomunističkog protukomunizma, i to iz prostog razloga
jer ne odustaje od komunističkih postupaka, i to poglavito,
kako i kod svih ideologija, prema ideološko-političkim neistomišljenicima i protivnicima. A u činjenici da propagatori tog novog protukomunizma nisu svjesni ili svojski potiskuju neprevladani komunizam u sebi, krije se vjerojatno
temeljni razlog da je postkomunistički komunizam koji hara
Hrvatskom i BiH, ali se raskošno pokazuje i u Lučićevu tekstu, nerijetko ili čak u pravilu “komunističkiji od samoga
komunizma”, dakako, iznova ne u smislu pukih ideoloških
predznaka nego u smislu ideološkog ponašanja. “Ono što je
u tome ipak najznačajnije jest neko fatalističko ustrajanje u
krugu: dok se, naime, komunizam napada, ostaje se nužno
u komunizmu, jer izlazak nije u polemici nego u njezinom
nadilaženju putem neideološkog stvaralaštva.”, zaključit će o
tome na jednom mjestu Željko Mardešić.
Postoji još nešto bitno s obzirom na postkomunistički protukomunizam, što zapaža Mardešić, a što je relevantno za
Lučićev tekst i samoga Lučića kao autora. Riječ o zapažanju
da taj “protukomunizam izveden na bojovno komunistički
način najbolje skriva sve one brojne komuniste što su preko
noći prešli u tabor nacionalista, htijući sebe ne samo dobro
zaštiti nego ostati dalje na vodećim mjestima u društvu”.
Dakle, histerični nasrtaji na nepostojeći i mrtvi komunizam,
u maniri postkomunističkog protukomunizma, pa i onoliko koliko su nazočni u Lučićevu tekstu, bilo u napadima
na komunizam kao sustav bilo u napadima na one, koji su,
status, broj 15, proljeće 2011. 163
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
po njemu, bili na izravan ili posredan način sluge komunizma, mogu se svesti na dvoje: a) obrambeno-zaglušujuću
viku i galamu bivših komunista, i to onih u pravilu rigidnoboljševičkog formata, lukavo zakrabuljenih za novu ulogu
novopečenih nacionalista i vjernika; b.) pružanje utočišta i
opravdanja tim obraćenicima iz motiva društveno-političke
koriste – što je po meni slučaj u Lučića, možda i do kraja
nereflektirano – a kojih je, što se ne bi smjelo previdjeti, bilo
daleko više u hrvatskim etno-političkim krugovima koje Lučić u svome tekstu lišava bilo kakve odgovornosti za stanje
Hrvata u BiH, pa i u samom političkom vrhu Zagreba u ratu
i neposredno nakon rata; (U tu se kategoriju, dakako, pored
samoga Vrhovnika, daju bez poteškoća smjestiti ne samo
onodobne etno-političke vođe Hrvata u BiH, Vrhovnikovi
povjerenici, nego tako stvari stoje i do današnjeg dana, dok
se, uza sve opravdane kritike koje im se mogu uputiti, nešto
takvoga teško da može naći (makar u toj mjeri) na strani ideološko-političkih protivnika koje Lučić prokazuje i osuđuje
kao izdajnike svoga naroda).
Naprotiv. A za to treba samo malo prelistati povijesna svjedočanstva od tiskovina do raznoraznih dokumenata, pa vidjeti da su oni u vrijeme komunizma, neovisno o tome koliko je to koštalo, bili nerijetko uvelike otvoreno jezični, a
vrlo često i politički Hrvati, dok su u isto vrijeme, u oportunističko-dodvoričkoj maniri kao svome trajnom obilježju,
današnji etno-politički moćnici među Hrvatima bili zakleti
komunisti, boljševičkog kova i ponosni javno-deklarirani
Jugoslaveni, a otuda i potječe zasigurno njihova navada da
određuju tko jest ideološko-nacionalno podoban, a tko nije.
(Iako ću se vratiti na to kasnije, gotovo isto vrijedi i kad je u
pitanju, primjerice, kritika bošnjačkog nacionalizma, jer je
ta kritika dosljednija i autentičnija, ako ništa jer je povezana
s većim rizicima, a u vrijeme rata i po sam život, na strani
onih koje Lučić izravno ili neizravno osuđuje za suradnju s
bošnjačkim nacionalizmom, dok su, od vremena rata do danas, etno-političke vođe Hrvata uvijek kad je to odgovaralo
njihovim osobnim ili elitističkim interesima (nipošto, narodnim) stupale u otvorenu suradnju s bošnjačkim nacionalizmom (dakako, i onim srpskim), unatoč neprijateljstvima,
a stravičnijeg primjera za to iz razdoblja rata nema u slučaju
savezništava (i služenja) srpskom nacionalizmu od usuda
Posavine (već je previše indicija i dokaza da bi se to moglo
osporiti), a u slučaju savezništava (i služenja) bošnjačkom
nacionalizmu od usuda Srednje Bosne, pobliže – a to je moj
zavičaj – “starih kraljevskih zemalja” oko Kraljeve Sutjeske
i Vareša odakle, kako nedavno reče jedan moj prijatelj, 400
godina Osmanskog Carstva nije uspjelo protjerati katolikeHrvate, ali jest u nekoliko noći savezništvo hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma oličeno u to ratno vrijeme djelatnim
politikama (uz svesrdno asistiranje srpske uvijek kad je za
to bilo potrebe).
Dakle, uvjeren sam da se na pozadini političkog katolicizma,
stavljenog od pretkoncilske dualističke teologije i postkomunističkog protukomunizma, veoma lako mogu ne samo
dekonstruirati nego i razumjeti temeljne ideološke postavke
Lučićeva teksta.
164 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
U tu svrhu, još ću se jednom, pri koncu ovog poglavlja, nešto
konkretnije osvrnuti makar na tri takve postavke:
a) ideološka, krajnje negativna Lučićeva ocjena razdoblja
komunizma
Promatrana kroz prizmu političkog katolicizma, pobliže
postkomunističkog protukomunizma, ona nije začuđujuća
već očekivana, a, dakako, nipošto usamljena. Svojom naravi
i sadržajem, politički katolicizam priječi zamjećivanje mijena odnosno procesualnosti unutar samog komunističkog
sustava, i to u smjeru od totalitarnog prema demokratskom
društvenom uređenju, neovisno o tome što ti procesi nikad
nisu bili dostatni (niti s obzirom na opseg niti s obzirom na
ritam) i što su u konačnici ostali nedovršenim. Samim time,
politički katolicizam onemogućuje samu pomisao, a kamoli
uzimanje na znanje da je komunizam, svim svojim ograničenjima unatoč, naš povijesno gledano društveno-politički
maksimum (Latinka Perović).
Nužna posljedica toga je, pa i slučaju Lučića, redukcionističko-nediferencirana, u svojoj biti ideološka, osuda svih
povijesnih osoba koje su bile politički djelatne u komunističkom sustavu (konkretno, Branko Mikulić) ili su s njim
na bilo koji način surađivale, što je, zapravo, bila životna
nužnost, a nipošto nije moralo automatizmom značiti izdaju naroda ili vjere. Dakako, kritika ideološke ocjene komunističkog sustava u tekstu Ive Lučića, ali i uopće, ne znači
nipošto pad u komunističke mitove, što je, također, još uvijek obilježje našeg vremena, pa mnogi rješenje suvremenih
problema vide u iluzorno-romantičarskom povratku idealiziranog komunističkog razdoblja, zaboravljajući, dakako, na
njegov totalitarni karakter i njegove zločine, među ostalim, i
prema pripadnicima hrvatskog naroda.
b) ideološka, krajnje negativna Lučićeva ocjena djelovanja fra
Bone Ostojića, što je izravno skopčano s djelovanjem udruge
“Dobrog pastira” i uopće “Bosne Srebrene”, posebice tijekom
II. svjetskog rata i komunističkog razdoblja
Promatrano kroz prizmu političkog katolicizma – na matrici dualizma i protukomunizma, sastavnica pretkoncilske teologije – ideološka osuda djelovanje fra Bone Ostojića, uključujući djelovanje “Dobrog pastira” i uopće “Bosne
Srebrene” iznova nije začuđujuća nego očekivana, dapače,
nužna. Unatoč tome, ostaje ljudski i znanstveno zapanjujuće
da se netko, poput Lučića, usuđuje davati ocjene, i to tako
krajnje negativne i definitivne, djelovanja fra Bone Ostojića
i “Dobrog pastira”, a pri tome ne tematizirati čitav niz činjenica koje zahtijevaju temeljna metodološka pravila, pa čak i
puka logika:
•
realne mogućnosti odnosno alternative koje su u poratnom razdoblju, svome jedinstvenom, do kraja dramatičnom i složenom povijesnom kontekstu, pred sobom
imali fratri u BiH, pa u sklopu toga i fra Bono Ostojić,
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
skupa s fra Josipom Markušićem ili udruženjem “Dobri pastir”, i to posebice iz perspektive “amaneta” koji su
im svojim djelovanjem (koje također treba ne ideološki
već trijezno i diferencirano kritički propitati) crkveni
velikodostojnici, napose Alojzije Stepinac (uvelike nedosljedno ponašanje spram ustaškog i komunističkog
režima) i Ivan Šarić (do degutantnosti opčinjen ustaškim režimom i likom Ante Pavelića kojeg je u svojim
sramotnim odama izjednačavao ne jednom s Isusom
Kristom), te, ništa manje važno, brojni pripadnici katoličkog klera koji su stajali nekritički uz ustaški režim
i, zaključno, cjelokupna Katolička crkva (na području
današnje Hrvatske i BiH) koja se nikada do kraja nije
jasno distancirala od NDH-a, čega recidive trpimo sve
do danas;
•
sve to skupa, staviti i propitati i u širem internacionalnom kontekstu, kako odnos Katoličke crkve prema nacizmu i fašizmu na jednoj strani tako i prema komunizmu na drugoj strani, tako i položaj Katoličke crkve u
komunističkom razdoblju u zemljama Srednje i Istočne
Europe, uključivo sličnosti i razlike između različitih udruženja osnivanih u komunističkim zemljama,
o čemu su baš posljednjih godine rečene mnoge nove
znanstveno-utemeljene činjenice, i to na temelju interdisciplinarnih istraživanja (povjesničara, sociologa
religije, teologa i politologa) jer je govoriti o “Dobrom
pastiru”, a time fratrima Ostojićeva i Markušićeva formata, ravno znanstvenom samoubojstvu, a nipošto ne
služi niti ljudskom poštenju;
•
sve to skupa, također, valja staviti u kontekst i kritički
sučeliti s pisanim domaćim opusom koji donosi sasvim oprečne zaključke o djelovanju spomenutih fratara i “Dobrog pastira” (spomenut ću samo ono što je
o tome napisao fra Ignacije Gavran), a u slučaja Lučića
ne samo da to nije učinjeno nego ta literatura u biti nije
niti spomenuta;
•
čuvati se, kad je uopće riječ o tome razdoblju, definitivnih i konačnih ocjena jer nam svima još uvijek nedostaju mnogi dokumenti i svjedočanstva do kojih bi
se možda tek danas moglo doći uslijed promijenjenih
društveno-političkih odnosa;
Sve rečeno, dakako, opet ne znači opravdavati osvetničke reflekse novog komunističkog režima spram Crkve, konkretno
pobijenih katoličkih klerika, pa i onih franjevačkih, ali predstavlja preduvjet da se izađe iz dualističke matrice mišljenja
i interpretacije. Uvažiti sve navedeno, a doći i do kritičkih
opaski o gore spomenutim osobama i udruženju, predstavljalo bi nešto sasvim drugo, čak i pohvalno, a uvelike bi nadilazilo olako ideološko diskvalificiranje.
No, da bi se doista u pravom svjetlu, bez idealiziranja i mistificiranja (čega također ima i to čak možda ne toliko u ideološko-političke svrhe nego u svrhu suspenzije zahtijeva da
se taj “poklad” danas osobno oživotvori na nov i kreativan
način) sagledalo djelovanje fra Bone Ostojića (a na istome
tragu u tome vremenu fra Josipa Markušića i udruženja
“Dobri pastir” ili ranije fra Anđela Zvizdovića), zapravo povijesno djelovanje “Bosne Srebrene”, poglavito tijekom II.
svjetskog rata i u razdoblju komunizma, koje se, opet iznova
ponavljam, ne bi smjelo idealizirati i mistificirati, valja prijeći u jedan sasvim drugi idejno-svjetonazorski svijet.
Zapravo, riječ je o prijelazu od pretkoncilske na koncilsku
teologiju, začetu tijekom II. vatikanskog koncila, koja je katolike obvezala na pomirenje s modernom i povratak izvornoj evanđeoskoj poruci, koja se dobrotom, pa i ljubavlju
prema neprijatelju, odupire ideologiziranju bilo koje provenijencije. Samu u okviru tog novog idejno-svjetonazorskog
svijeta, koncilsko-modernog, moguće je doprijeti i uvažiti
ono presudno u djelovanju fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa
Markušića, fra Bone Ostojića, skupa s djelovanjem “Dobrog
pastira”, a to ne samo da je na tragu vrijednosti II. vatikanskog koncila nego je bilo uvelike anticipatorsko, kako u smislu religijskog tako i u smislu društveno-političkoga, i to ne
samo na lokalnoj razini već međunarodnoj, a problemi s
kojima se uvelike sučeljavamo danas u Hrvatskoj i BiH nisu
plod toga smjera nego odustajanja od njega kako unutar Crkve tako i unutar društva.
No, i spomenute Lučićeve teze, tijekom kritike valja stavljati
u širi kontekst, imajući na umu uspon katoličkog fundamentalizma u Katoličkoj crkvi na međunarodnoj, ali lokalno-regionalnoj razini, čemu je, među ostalim, znak prošlogodišnje
skandalozno organiziranje simpozija od strane Vrhbosanske
biskupije u Sarajevu u čast Ivana Šarića ili ponovna rogoborenja Vinka Puljića protiv udruženja “Dobri pastir” kao da je
tobože njegova uloga bila nutarnja razgradnja Crkve i izdaja
naroda, na tragu čega, čemu se onda čuditi tome, promišlja i
sam Lučić, kao da Crkvu zapravo ne rastače iznutra katolički
fundamentalizam i na njemu nakalemljena etno-nacionalistička politika.
c) ideološka, krajnje negativna, Lučićeva ocjena osnivanja
HSS-a 1993. u Sarajevu
U slučaju HSS-a se iznova raskriva Lučićev manjak empatije, sposobnosti da se, unatoč svjetonazorsko-političkom
neslaganju, drugoga misli makar na trenutak “iznutra” odnosno “iz njegova vlastita svjetonazorsko-političkog i geografskog mikrosvijeta”, a kamoli da se stavi na njegovo mjesto pri kritičkom propitivanju, i, ništa manje važno, navada
da se svaka svjetonazorsko-politička opozicija, pa i putem
političko-stranačkog djelovanja, gotovo automatski gleda
pod vidom narodno-crkvene izdaje, umjesto kao dobrodošli
kritički referentni okvir.
No, na sam slučaj HSS-a osvrćem se poglavito zato što mislim da se tu na posebice paradigmatičan način raskriva
nešto od Lučićeva načina interpretacije, a što je, dakako, s
aspekta znanstvene strogosti, ravno samoubojstvu. Riječ je
status, broj 15, proljeće 2011. 165
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
o skoku s poprilično povijesno propitanih i dokazanih činjenica (u ovom konkretnom slučaju korištenje HRSS-a
od strane komunista za rastakanje HSS-a) na provizorni,
možda i privlačan, ali znanstveno neodrživ (makar jer još
nije dokazan), a ideološki dakako motiviran, konstrukt (u
ovom konkretnom slučaju da se i iza HSS-a 1993. u Sarajevu
krije bošnjački nacionalizam odnosno da su ljudi uključeni u
osnivanje HSS-a bili instrument bošnjačkog nacionalizma u
razaranju “legitimnih” političkih predstavnika Hrvata u BiH
odnosno “stožerne” politike Hrvata u BiH).
Dakako, bosanski Hrvati, pa i “Bosna Srebrena”, nije lišena
odgovornosti za sadašnje stanje Hrvata u BiH (o tome ću
pobliže kasnije), no ovakav ideološki konstrukt u liku jedne
metafizike izdaje, kakav po meni izranja iz Lučićeva teksta,
lišen bilo kakvog osjećaja za kritiku svoga “svjetonazorskopolitičkog svijeta”, zastrašujući je tim više, jer je s njime povezana i amnezija svih žrtava (paradigmatično to se prebacuje i ideološko-političkim protivnicima) koje su pale u ime
interesa tog svjetonazorsko-političkog svijeta, kako među
drugim nacionima tako i unutar onoga vlastitoga.
Da tomu nije tako, prepuštam da svjedoče ljudi kojih se to
tiče izravno, tim više jer je većina od njih na životu, no mene
začuđuje da Lučić javno objavljuje takav konstrukt, premda
zna mnoge od tih ljudi, ako ne osobno, a ono njihov pisani
opus i društveno-politički angažman, nerijetko skopčan,
kao što ranije spomenuh, s iznimno oštrom kritikom bošnjačkog nacionalizma, i to ponekad uz rizik vlastitog života,
kakvu Lučić sebi, i mnogi iz njegova svjetonazorsko-političkog kruga, nisu (a vjerojatno i neće) nikada priuštiti (ali sebi
dopuštaju, tako mi se čini, nekritičko, kad se svi “nabacuju”
time, služenjem srpskom ili svome nacionalizmu). I upravo
bi se od tih ljudi Lučić morao učiti dosljednoj kritici bošnjačkog nacionalizma, kojega dakako ima, a to podrazumijeva
prije svega kritički obračun s vlastitim nacionalizmom a potom i uvažavanje diferencirano-kritičkog pristupa bošnjačkom nacionalizmu: uvažavanje njegovog povijesnog razvoja
(procesualnosti), nutarnje složenosti, različitih čimbenika
njegova nastanka (na primjer veze sa srpskim i hrvatskim
nacionalizmom), kontekst njegova nastanka (rat i poraće)…
Povrh toga, zanimljiva je odvažnost, pa i motivacija plasiranja jednog tako uobličenog teksta u temat kakav je bio statusovski o unutarnacionalnom/unutaretničkom dijalogu, no
taj tekst, unatoč svim svojim negativnostima, sjajno prikazuje ključne točke “zavađenosti memorija” među Hrvatima
u BiH (ali uvelike i Hrvatskoj), pa je i u tome smislu njegovo
dokumentiranje, po meni, u jednom specifičnom tematu
opravdano.
Nakon svega rečenog, preostaje mi još skrenuti pažnju na
ono po čemu je Lučićev tekst, po meni, donekle originalan.
Dakle, njegova originalnost nije sadržana u pojedinim tezama, koje su već dugo znane i u opticaju, nego u njihovom
okupljanju na jednom mjestu i, to je ono odsudno, pokušaju izgradnje, pod krinkom znanstvenosti, što je posebice
opasno, svojevrsne, tako sam to ja doživio, metafizike izdaje,
koja daje jednostavno (čitaj: fundamentalističko-redukcionističko-dualističko) pojašnjenje svih zala koja su kroz povijest sve do danas zadesila Hrvate u BiH, a krivici su, prema
logici te metafizike izdaje, od ZAVNOBIH-a 1943. do osnivanja HSS-a 1993. u Sarajevu, isključivo i jedino bosanski
Hrvati, pobliže bosanski franjevci i svi oni među bosanskim
Hrvatima, koji su prihvatili njihovu logiku djelovanja u društveno-političkoj sferi, a pod tom se logikom djelovanja misli na izdaju i suradnju sa svim protuhrvatskim elementima,
od srpskih nacionalista u slučaju ZAVNOBIH-a, preko komunista u slučaju “Dobrog pastira” do bošnjačkog nacionalizma u slučaju HSS-a. (Zapravo, sam vremenski okvir koji
obuhvaća “metafizika izdaje” po sebi je problematičan i samim time “ideološki reduciran” jer gotovo svi problemi Hrvata u BiH i Hrvatskoj svoje korijene imaju u desetljećima,
pa i stoljećima, prije 1943. odnosno 1945. kada Lučić započinje svoju priču.)
166 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Naravno, odsuće bilo kakve kritike vlastitog svjetonazorsko-političkog svijeta kod Lučića je, kako to obično biva,
kompenzirana dualističko-isključivim svaljivanjem krivnje
na zastupnike oprečnoga svjetonazorsko-političkog svijeta,
premda nacionalno-religijski istoga, što i jest motivacija
(možda čak do kraja i nesvjesna), duboko ideološka, cjelokupnog Lučićeva teksta i njegovih pojedinačnih teza.
Doista je vrhunski izazov, dostojan ozbiljna promišljanja,
osmišljavanje i dosezanje načina na koji se treba sučeliti s
jednim u toj mjeri ideologiziranim tekstom, a pri tome i sam
ne postati žrtva ideoloških refleksa odnosno neprimjetno se
izobličiti u protuideološkog ideologa. Dakle, postati žrtva
one zamke u koju su pali postkomunistički protukomunisti.
Koliko je to teško pokazala je, možda čak na zastrašujuće
jasan način, baš polemika (ili je bolje reći u mnoštvo segmenata pravi ideološki obračun) izvan stranica “Statusa” o Lučićevom tekstu objavljenom u posljednjem “Statusu” – “Što
je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi?” – gdje nijedna strana nije odoljela ideološkom ponašanju.
Razočarani takvom vrstom polemike, zapravo, zgroženošću načinom argumentiranja i jedne i druge strane, a kojoj
je povod bio tekst objavljen u “Statusu”, u uredništvu smo u
jednom momentu čak razmišljali (na poticaj Ivana Vukoje)
o javnoj reakciji. Do nje – možda čak i nažalost (a to bi bila
moja krivnja) – nije došlo, no uvjereni da bismo iz nje, kao
zorne slike duha našega vremena, svi mogli podosta naučiti,
razmišljali smo unutar uredništva potom objaviti je u cijelosti u novom broju “Statusa”, i to s kritičkim osvrtom svih sudionika polemike, no od toga smo odustali iz spleta različitih
okolnosti, poglavito opsega polemike i novih tekstova koji se
tiču prijepora, ali i zbog – to je iznova fenomen za propitivanje, a i uz uvažavanje nekih izrečenih argumenata, nije lišen
ideoloških refleksa – prijetnji nekih sudionika polemike da
će na prijenos njihovih tekstova u “Statusu” odgovoriti sud-
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
skim tužbama, a riječ je o Enveru Kazazu i fra Ivanu Šarčeviću, premda bi takve tužbe u slučaju već javno objavljenih
tekstova bile, dakako, neodržive. Zanimljivo, unatoč tolikoj
mjeri ideologiziranih stavova u svome tekstu, prema mome
uvjerenju, tome se nije usprotivio Ivo Lučić, a Ivan Lovrenović je, koliko je meni poznato, na to ostao nijem.
Dakle, više je nego nužno kritički se osvrnuti na spomenutu
polemiku, pri čemu ću se ja koncentrirati na postupanje
Lučićevih oponenata, poglavito kada je u pitanju teološki
diskurs, i pri tome pokušati makar naznačiti, po meni, konstruktivan način ne samo sučeljavanja s visoko-ideologiziranim tekstovima poput Lučićeva nego uopće način sučeljavanja u sferi onoga što je zagovarao statusovski temat o unutarnacionalnom/unutaretničkom dijalogu, jer sam uvjeren
da su nam za prevladavanje trenutne slijepe ulice ideoloških
krajnosti i otvaranja puta prema autentičnom dijalogu potrebni temeljno drugačiji stavovi.
IV.
Protuideološki ideolozi?
Pred pitanjem mogućnosti dijaloga s visokoideologiziranim
tekstovima kakav je, po meni, Lučićev, a na pozadini svega
do sada rečenog, nije bez težine tvrdnja Ivana Lovrenovića,
iznova iznesena u “Danima” u okviru spomenutog “obračuna” s Lučićevom tekstom objavljenim u “Statusu”: “Čineći
to kako već čini, lažljivo i manipulatorno, Lučić sam sebe pokazuje irelevantnim za bilo kakvo sugovorništvo. Dijalog jest
nužan i nezamjenjiv, ali u apstraktnom pozivanju na dijalog
olako se zaboravlja da u dijalog ne stupamo samo s idejama i
argumentima, s manjom ili većom sposobnošću artikulacije,
nego da u dijalog, da bi bio supstancijalan, obvezujući, stupamo sa svime onim što jesmo, sa svime što je sadržaj naših
djela i dana. Za takav dijalog, dakle, moraju postojati elementarni preduvjeti, na prvome mjestu – vjerodostojnost
stajališta i osoba. U tomu je Lučić beznadno insuficijentan i
zato je dijalog s njim deplasiran.”
Doista, dijalog, uzet u punom značenjskom opsegu koji taj
pojam podrazumijeva, sa stavovima uobličenim na način
kako je to učinjeno u Lučićevom tekstu nije moguć.
No, dijalog je u spomenutoj tvrdnji, po meni, uz zaborav da
je to proces, i to dugotrajan i mučan, reduciran na svoju završnu fazu, koja podrazumijeva već dogođeni obrat u sugovornicima, i to u smislu jasnog distanciranja od ideologiziranih stavova i prakse (uključivo, političke) nadahnute tim
ideologiziranim stavovima, dakle, na svoj vrhunac kad sam
proces dijaloga i nije više tako problematičan.
Dakle, iz vida je sasvim izgubljena početna faza dijaloga,
koja, može se to slobodno reći, i nije, strogo uzevši, autentičan dijalog, u smislu kako ga definira Lovrenović, ali jest,
po meni, legitimno i nužno krčenje puta do autentičnog dijaloga, a podrazumijeva i svojevrsno sučeljenje s visokoide-
ologiziranim stavovima kakvi su Lučićevi, i to bez, a to je
vrhunski izazov, usvajanja ideološkog ponašanja.
Sasvim je logično da je tomu tako jer budemo li pasivno čekali na onakve dijaloške partnere kakve priželjkuje Lovrenović (dakako, s pravom) više sam nego uvjeren da ćemo čekati
zaludu, pa makar u tome ustrajali do sudnjeg dana. Naime,
takvi dijaloški partneri ne padaju s neba nego – to je paradoks cijele stvari – takve dijaloške partnere moramo “proizvoditi” sami kreativnim pristupom i stvaralaštvom, i to baš
od onih desetina tisuća katolika-Hrvata koji zbilju percipiraju na neznanstven i ideologiziran način poput samog Lučića (pa iz toga nije isključen niti sam Lučić, neovisno ili baš
zbog biografsko-političkog poklada kakav ima).
Tomu je tako naprosto i zbog banalne činjenice da drugih
potencijalnih sugovornika u dijalogu niti smo niti ćemo
imati jer smo življenjem u istom vremenu i na istim prostorima, s uvelike istim povijesnim nasljeđem, osuđeni jedni
na druge, izuzev ako ćemo dijalog svesti na puki razgovor s
onima koji misle gotovo ili posve jednako kao i mi.
Naravno, ne očekujem da upuštanje u tako koncipirano krčenje puta autentičnom dijalogu, kojemu ništa ne jamči pozitivan učinak, svatko prihvati kao nešto samorazumljivo i
obvezujuće, pogotovu ako je riječ o zastupnicima, uvjetno
kazano, čisto sekularnog diskursa, poput Ivana Lovrenovića
ili Envera Kazaza. No, to ništa ne umanjuje činjenicu da nas
pasivno čekanje na “savršene” sugovornike u dijalogu osuđuje na pogubni status quo, koji će se, prepušten sam sebi,
pogoršavati, a što osjećamo sve više kako vrijeme odmiče.
Moralo bi se iskoračiti iz uzajamnog percipiranja kao fanatičnih zatočenika vlastitih ideologija, skopčanog s više ili
manje jasno izraženom i osviještenom političko-ideološkom
mržnjom i osuđivanjem, jer nam to izbor djelovanja sužava
ili na uzajamno ignoriranje ili uzajamno ustrajavanje u iscrpljujućim ideološko-mrziteljskim nasrtajima do istrebljenja
ili iscrpljivanja na smrt, uz podilazeće pobiranje društvenog
ugleda u krugu vlastitih istomišljenika.
Izlaz iz te slijepe ulice, nazvane pasivnim čekanjem “savršenih” dijaloških partnera ili ustrajavanjem u uzajamnoj ideološkoj isključivosti, mogao bi nam ponuditi teološki diskurs,
i to onaj nadahnut koncilskom teologijom i izvornom evanđeoskom porukom. U protivnom, postupno ćemo se, uslijed
isključivog bavljenja svojim protivnicima, suobličiti njima,
na što paradigmatično sugerira i “polemika” oko Lučićeva
teksta, a što je teško primijetiti, među ostalim, zbog zamora
i frustriranosti bezizlaznom i beznadnom situacijom.
Zapravo, teološko-vjernički diskurs posjeduje spoznajnomotivacijski kapital za krčenje puta prema autentičnom
dijalogu i iskorak iz slijepe ulice ideološko-političke isključivosti. Djelovanje, promatrano iz teološko-vjerničke perspektive, ne pretpostavlja početak plemenitosti u ideološkopolitičkom protivniku već određenu razinu ljudskosti, ma
status, broj 15, proljeće 2011. 167
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
koliko niska bila, u svakom ljudskom biću, pa i u konkretnom ideološko-političkom protivniku. Drugačije kazano: i
naš ideološko-politički protivnik Božje je dijete.
Dakle, teološko-vjernički diskurs nas obvezuje i potiče da
ideološko-političkog protivnika ne promatramo samo kroz
prizmu onoga kakav je u sadašnjosti i kakav je bio u prošlosti
nego i kroz prizmu onoga što bi mogao postati preobražen
božanskom milošću koja nema drugog puta djelovanja nego
preko nas. Ustvari, potencijal teološko-vjerničkog diskursa s
obzirom na rezistentnost spram ideološko-političke mržnje
i isključivosti sadržana je u tome da mu motivacija nije savršena političko-ideološka pobjeda nad ideološko-političkim
protivnikom već njegovo oslobođenje od ideološko-političkih okova i integriranje u, istom tada moguće, ozdravljeno i
pomireno društvo. Dakako, to nije povezano s relativiziranjem moralne ili krivične krivnje za moguće počinjena zla,
ali uvijek jest s bolnim sučeljavanjem s našom osobnom zaraženošću ideološko-političkom mržnjom, neovisno o tome
u kojem opsegu bila u nas nazočna.
O izazovnosti i aktualnosti iskoraka iz slijepe ulice ideološko-političke isključivosti, uz skretanje pažnje na presudnu odgovornost zastupnika teološko-vjerničkog diskursa
odnosno vjernika u društvu, nenadmašno je govorio Željko
Mardešić, sučeljen s provalom ideološko-političke mržnje u
hrvatskom društvu, čemu je, kod nas, snažno svjedočanstvo
i “polemika” oko Lučićeva teksta: “Prvo, kako oprostiti i pomiriti se ne više sa Srbima, Muslimanima ili hrvatskim političkim protivnicima nego kako oprostiti i pomiriti se sa svojim katolicima koji su izdali sveti zavjet dobrote i zapleli se u
neodmrsive mreže vlastite mržnje i bojovnosti? Drugo, kako
izdržati i ne početi mrziti braću u istoj vjeri kad oni iskazuju
mržnju prema svemu oko sebe – osim prema svojim političkim istomišljenicima – rušeći Crkvu milosrđa i spasenja
za sve ljude? Treće, kako prešutjeti njihovu očitu nakanu da
mimoiđu koncilsku Crkvu, jer ona sa svojim mirotvorstvom
ne može više poslužiti cilju zajedničkog uništenja modernoga zapadnjačkoga svijeta, što je san svih totalitarnih ideologija? Četvrto, kako protumačiti obrat onih katolika koji su
u prošlom komunističkom poretku vodili srdačne razgovore
s nevjernicima na vlasti, a danas ne mogu razgovarati ni s
vjernicima drugačijeg političkog uvjerenja bez vlasti? Peto,
što poslije svega učiniti s ekumenizmom, dijalogom, milosrđem, dobrotom, pomirenjem, praštanjem neprijateljima,
kajanjem, čišćenjem pamćenja, čovječnošću, nadom, radošću, snošljivošću, vjerskom slobodom i drugim koncilskim
vrednotama koje smo bili s velikom ljubavlju usvojili i počeli
ih gorljivo prenositi? Hoćemo li sada radi političkih koristi
od toga odustati i početi se vraćati pretkoncilskim osudama
i ideološkim ratobornostima? […] No, najvažnije je da ne zaboravimo na koncilski duh u našim odnosima s nekoncilskim katolicima i pružimo im ruke opraštanja i pomirenja
koje inače drugima izvan Crkve obilno nudimo. Na tom ispitu prolazi ili pada upravo sva bogočovječnost naše vjere.
[…] Zbog zle političnosti ne bi nikako trebalo nepravedno
postupati prema žrtvama te zle političnosti. I tu je onda ne-
168 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
izostavno – uostalom kao i svagdje – pokazati širinu milosrđa i ljubavi, ukoliko ih, jasno, još uvijek u ovoj pomamnoj
vatri mržnje i suprotstavljanja u dostatnoj mjeri posjedujemo. Jedni i drugi. U tom se sklopu nužno oblikuju posve
nove i neočekivane vjerničke dužnosti i obveze: ne samo pritjecanja u pomoć katolicima koji su upali u klopku političke
mržnje, nego u isti mah davanja podrške nama u sučeljavanju s njihovom mržnjom, jer se također i mi bolno i mučno
koprcamo, ne znajući zapravo kako se uopće izvući iz vlastite mržnje na mržnju i međusobnih optužaba za izdaju; u
prvih vjere, u drugih politike.”
Na pozadini ovog Mardešićeva promišljanja, želio bih se sučeliti s pitanjem zašto teološko-vjernički diskurs nazočan u
“polemici” oko Lučićeva teksta, dakako, kod fra Ivana Šarčevića, u tu “polemiku” nije unio ništa novo i drugačije od
načina oponiranja Lovrenovića i Kazaza, odnosno zašto nije
pružio makar perspektivu izlaska iz ideološko-političke isključivosti i mržnje kojom je ta polemika uvelike bila prožeta. Dakako, u svijesti da je vrhunski vjernički, ali i ljudski
izazov uopće na izazvanost političkom mržnjom i ideološkim obračunom odgovoriti onkraj ili ponad tog diskursa,
prevladavajući vlastitu mržnju na mržnju koja nas osobno
i kolektivno pogađa.
Jer od teološko-vjerničkog diskursa, čak ili upravo u jednoj
takvoj “polemici”, bilo bi opravdano očekivati da razvidnim
pokaže da se ne smije, a na to smjera Mardešićeva opomena,
na zlo jedne političke ideologije odgovarati s pozicija portuideološkog diskursa koji, u većoj ili manjoj mjeri, u sebe u
liku ideološko-političke mržnje i isključivosti integrira u sebe
ono ideološko zajedničko svim ideologijama, i to na razini
ideološkog ponašanja, a ne ideoloških sadržaja i predznaka.
Za teološko-vjernički diskurs to bi značilo, a čini mi se da se
to dogodilo u teološkom diskursu nazočnom u “polemici”
oko Lučićeva teksta, nepokolebljivo pozivati i ustrajavati na
mogućnosti obrata na dobro (obraćenja) ideološko-političkog protivnika (ma kako teško bilo povjerovati da će se to
dogoditi), što će čak i teškim kvalifikacijama, nerijetko utemeljenim, ideološko-političkog protivnika oduzeti onu definitivnost koja bi sugerirala da mu se zanijekalo ljudsko dostojanstvo, prije svega, mogućnost da spozna svoje obmane i
zla, te sukladno tome, za njih preuzme odgovornost.
Drugačije kazano, obveza teološkog-vjerničkog diskursa je
da se s ideološko-političkim protivnikom ne “obračunava”
s pozicija protu-ideologije i političke protu-mržnje nego s
pozicija “univerzalne dobrote prema svim ljudima”, kakvu je
zagovarao i prakticirao Isus, a u koju su, dakle, uključeni i
naši ideološko-politički protivnici.
Riječ je, dakle, o uvažavanju temeljnog evanđeoskog zahtjeva “ljubavi prema neprijatelju”, čemu, kako to ja vidim,
traga nije bilo u “polemici” oko Lučićeva teksta, a što opet
nije neočekivano za diskurs iz kojeg je nastupio Lučić, Kazaz ili Lovrenović, nego je začuđujuće i opasno za teološko-
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
vjernički diskurs iz kojeg je, opravdano, na Lučićeve teze,
prožete ideološko-političkim predrasudama i mržnjom (poglavito, u reperkusijama njegove interpretacije prošlosti i sadašnjosti) pokušao odgovoriti fra Ivan Šarčević.
Naravno, uvažavanje “ljubavi prema neprijatelju” u teološkovjerničkom diskursu, posebice onda kada se “obračunava” s
ideološko-političkim protivnikom čije pozicije dobrano počivaju na političkom katolicizmu, ne predstavlja nešto površno ili jeftino, što je opravdana bojazan, pogotovu ne prikrivanje ili relativiziranje društveno-političkih zala počinjenih u ime političke ideologije kojoj se oponira ili odustajanja
od toga da se svojim oponiranjem “posudi” glas njezinim
društveno-političkim žrtvama.
S druge strane nemoguće je govoriti o autentičnom teološkovjerničkom diskursu, pa i slučaju spomenute “polemike”, dakle, o evanđeoskom sučeljavanju s mržnjom i potvorama naših ideološko-političkih protivnika, bez integriranja “ljubavi
prema neprijatelju”.
Zapravo, odrekne li se na razini kako intonacije tako i sadržaja teološko-vjernički diskurs “ljubavi prema neprijatelju”,
lišit će se svoje “razlučujuće biti”, pa, kao u slučaju “polemike”
oko Lučićeva teksta, i potencijala da u takve “polemike”, ali i
“unutarnacionalni”, “međunacionalni” i “općedruštveni” dijalog unese nešto što bi raskinulo ili makar uzdrmalo ideološko-političku isključivost i mržnju, a ne da suobličen,
uvjetno kazano, suobličen “svjetovnim” diskursima “ovjekovječuje kraljevstvo zloga” na razini društveno-političkoga.
Prije nego pokušam dodatno konkretizirati ono što je po
meni u teološko-vjerničkom diskursu fra Ivana Šarčevića u
spomenutoj polemici nedostajalo, a pod odsudnom natuknicom “ljubavi prema neprijatelju”, ali i ono što je u tome
diskursu u “polemici” bilo pozitivno, a većini drugih teologa
nedostaje, a jednako je tako odsudno za autentičan teološkovjernički diskurs, prozborit ću nešto samoj autentičnosti teološko-vjerničkog diskursa.
Na autentičan teološko-vjernički diskurs, ukoliko za mjerilo
uzmemo, pored izvorne evanđeoske poruke, koncilsku teologiju i na njoj izraslu novu političku teologiju – sve to je
programsko polazište teološkog opusa fra Ivana Šarčevića
– spadaju dvije nerastavljive sastavnice:
a) Proročka osuda svih reakcionarnih pokušaja reduciranja kršćanstva na “građansko-domovinsku religiju”, koja
je posve integrirana u potrebe društveno-političke, u nas,
nacionalističke elite, jer kršćanstvo, izdajući svoju religijsku
bit, tada funkcionira isključivo kao ideološko-političko sredstvo nacionalno-religijske integracije i metafizičkog opravdanja nepravedne političke situacije. U našem kontekstu
riječ je o proročkoj osudi političkog katolicizma i, ništa manje važno, “stožerne” hrvatske politike koja taj politički katolicizam koristi kao svoju ideološko-svjetonazorsku potku
i oslonac (dakako, i politizacije islama i pravoslavlja). Za ra-
zliku od načelno-apstraktne etičke osude, proročka osuda u
sebe nužno uključuje imenovanje nositelja i tvoraca društveno-političkih zala. Temeljna motivacija proročke osude
je djelatna zaštita i javni zagovor žrtava nepravedne društveno-političke situacije, uvelike, omogućene politiziranom
religijom, dakle, djelatna sućut za konkretne žrtve i patnike.
Pored toga, proročka osuda podsjeća na nužnost eklezijalnog obraćenja Crkve od društveno-politički prilagođene Crkve prema društveno-politički kritičkoj Crkvi. Putem proročke osude razvija se društveno-politička “moć” vjere odnosno društveno-politički aspekti evanđeoske poruke, koji
nemaju ništa niti s krivim privatiziranjem vjere niti s uskim
stranačko-interesnim političkim sluganstvom Crkve.
b) Uključenje ideološko-političkih protivnika u
univerzalnu nadu u ozbiljenje boljeg i pravednijeg društva kao koraka prema i predznaka Kraljevstva Božjeg – evo
nas opet kod “ljubavi prema neprijatelju” – dakle, proširenje
djelatne sućuti prema žrtvama i na ideološko-političke protivnike. To može zvučati skandalozno, ukoliko se ne podsjeti
da teološko-vjernički diskurs ideološko-političkog neprijatelja ne promatra kao (ili samo kao) slugu tame već i kao na
žrtvu sila tame, dakako, ne bez osobne odgovornosti, a sa
potencijalnom sposobnošću promijene u budućnosti. Dakle,
interes teološko-vjerničkog diskursa nije ideološko-politički
poraz neprijatelja nego njegovo oslobođenje od ideološkopolitičkih okova. To, dakako, ne smije umanjiti proročku
osudu, ali mora ići s njom ruku pod ruku, u liku, među ostalim, pozivanja i nade u obrat na dobro ideološko-političkog
protivnika. Na taj se način ustrajava u evanđeoskoj logici
otvorenog završetka!
Iznova se pokazuje da tek “ljubav prema neprijatelju” proročku osudu čini različitom od ideološko-političkog obračuna, njemu svojstvene mržnje i želje za uklanjanjem protivnika. S obzirom na naš kontekst sukobljenosti različitih
nacionalno-političkih ideologija, “ljubav prema neprijatelju”
proročku osudu čuva od instrumentaliziranja sukobljenih
nacionalno-političkih ideologija (čak i protiv volje onoga
koji je izriče) jer ne mogu “svariti” taj evanđeoski “suvišak”
proročke osude. Za nacionalno-političke ideologije neprihvatljivo je ono za čime teži proročka osuda skopčana s “ljubavlju prema neprijatelju”: bolje i pravednije društvo u koje
će biti integrirani i naši ideološko-politički protivnici, dakle,
“igra” u kojoj nema poraženih nego su svi pobjednici. Ponavljam, nije riječ o “jeftinoj” integracija koja ne bi tražila
duboko preobrazbu ideološko-političkih protivnika, pa i na
samih putem sučeljavanja s ideološkim sastojnima u nama
samima, niti bi neke od naših ideološko političkih protivnika
(ili neke od nas) oslobodila moguće krivične odgovornosti.
Povrh svega, taj evanđeoski “suvišak” proročke osude štiti
nas od toga da se tijekom oponiranju svojim ideološko-političkim protivnicima neprimjetno izobličimo u protuideološke ideologe;
Te dvije nerastavljive sastavnice autentičnog teološko-vjerničkog diskursa franjevačka tradicija izražava kroz načelo
“nježnosti i snage”.
status, broj 15, proljeće 2011. 169
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Unatoč tome što cjelina teološkog opusa fra Ivana Šarčevića
– spada među one vrhunske u regiji – uvažava prikazane
kriterije autentičnog teološkog govora, teološko-vjernički
diskurs ozbiljen u “polemici” s Lučićem uskraćen je za svoju
drugu bitnu sastavnicu koju smo do sada imenovali kao
“ljubav prema neprijatelju”, “uključenje ideološko-političkih
protivnika u univerzalnu nadu” ili “nježnost”.
Po meni, to je ključni razlog zašto teološko-vjernički diskurs
u “polemici” oko Lučićeva teksta, pa čak i kada je riječ o vrsnom teologu poput fra Ivana Šarčevića, nije ozbiljio svoj
pozitivni i specifični potencijal, ali, šire gledano, teološkovjernički diskurs uopće posljednjih desetljeća s obzirom na
sve vidove društveno-političkih dijaloško-polemičkih procesa u BiH i regiji, jer je zadaća teologije upravo za sve te
procese stvarati pozitivan okvir koji će prije svega obilježavati opraštanje i pomirenje, dakako, ne na jeftin način koji bi
predstavljao novo nasilje.
U tome je ključni razlog zašto je i diskurs fra Ivana Šarčevića u “polemici” oko Lučića nerijetko ličio na ideološko-politički obračun što je taj diskurs izručilo (čak i protiv volje
autora) ako ne instrumentaliziranju onda svakako likovanju, ovaj put, pripadnika bošnjačke nacionalističke političke
ideologije.
Zapravo, imajući u vidu cijelu “polemiku” oko Lučićeva teksta – a to govori nešto o društveno-političkim procesima
uopće kod nas – pokazuje se kako se začarani krug “ideološke zaraze” nastavlja u nedogled: na Lučićevo ideološko
oponiranje komunizmu, koje ga je izobličilo u postkomunističkog protukomunistu komunističkijeg od komunista, kao
da prijeti opasnost (ili je već nastupila, makar u spomenutoj
polemici?) da se Lučićevi oponenti, uslijed usvajanja ideološkog ponašanja spram njega, uključujući i fra Ivana Šarčevića, postupno izobliče, figurativno kazano, u većeg “Lučića
od Lučića”.
Štoviše, na toj matrici treba kritički propitivati i način odnosa Lučićevih oponenata prema “Statusu”.
U konačnici, a imajući u vidu ne samo problematičnost teološko-vjerničkog diskursa u spomenutoj “polemici”, nego
njegovo opće zakazanje na javnom trgu, na koji ne donosi
onu svoju “razlučujuću specifičnost”, valja iznova skrenuti
pažnju na proročki zaključak Željka Mardešića – kojim se
uvelike i sam osjećam pogođenim – kad je u pitanju krivnja i odgovornost za uspon katoličkog fundamentalizma i
na njemu utemeljene hrvatske, pa i “stožerne” politike, pa
i pojave kakav je prijeporni Lučićev tekst objavljen u “Statusu”: “Ako ipak to trebamo učiniti, krivnju i odgovornost
ćemo prije potražiti u koncilskim kršćanima, jer baš oni nisu
dovoljno uvjerljivo svjedočili o Novom licu Crkve. U protivnom bi bilo manje političkih katolika. Otuda napokon potreba novih duhovnih pregnuća i stvaralačkih razlučivanja u
vremenu koje dolazi”.
170 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Dakle, ponavljam, i sam se osjećam pogođen time, jer, prema
Mardešiću, a to su vjerojatno njegovi, uoči smrti, posljednji ispisani reci, krivnju i odgovornost valja prije tražiti na
strani Lučićevih oponenata, posebice zastupnika teološkovjerničkog diskursa, jer su/smo govoreći o političkim temama sučelice svojim ideološko-političkim protivnicima u
bitnim segmentima napustili izvornu kršćansku logiku odnosno “mirno izražavanje u koncilskom duhu” i počeli i sami
misliti dualistički i izražavati se u intonaciji ideološko-političkog obračunavanja.
No, neovisno o kritici Šarčevićeva teološko-vjerničkog diskursa u spomenutoj “polemici” i općeg zakazanja teološkovjerničkog diskursa na javnom trgu postsocijalističkih zemalja naše regije, valja istaći ono pozitivno, a na tragu autentičnosti teološko-vjerničkog diskursa, što je Šarčević uključio i
u spomenutu “polemiku”.
Tim više jer je to predmet kritike koja Šarčevića sustiže iz
teološko-crkvenih krugova zadojenih političkim katolicizmom i “stožernom” hrvatskom politikom – nemalog broja
Šarčevićeve redovničke subraće u Bosni, skupa s nemalim
brojem članova bosanskog dijecezanskog klera, ali i hercegovačkog dijecezanskog i franjevačkog klera gdje taj profil
uvelike prevladava – kojima (to je više nego paradigmatično!) nije na kraj pameti govoriti o onome o čemu sam pokušao kritički progovoriti ja.
Riječ o kritici proročke osude koju Šarčević prakticira u svojim tekstovima, a koja pogađa kako “stožernu” hrvatsku politiku tako i sve crkvene krugove njoj na usluzi (premda s
obzirom na to Šarčević na javnom trgu uvelike “pošteđuje”
svoju redovničku subraću makar među njima ima pojedinaca s daleko rigidnijim stavovima od Lučićevih, no na taj
ću se aspekt problema vratiti pobliže kasnije).
Naravno, iza takve površne i deplasirane kritike Šarčevićeva diskursa krije se ideološko prikrivanje vlastitog svođenja kršćanstva na puku “umrtvljenu civilnu religiju” koja
nekritički, do degutantnosti, prakticira sluganstvo spram
društveno-političke elite hrvatsko-nacionalističke provenijencije. To je tim više skandaloznije jer se događa nerijetko
tamo gdje je ono hrvatsko-katoličko u svim društveno-političkim segmentima većinsko (prije svega u Hercegovini) i
gdje bi proročka osuda odnosno kritika nepravednih političko-socijalnih procesa morala od strane Crkve biti daleko
lakša, a, dakako, ništa manje hitna, no očito je da i sama Crkva od toga uvelike profitira, a smeta pojedinac koji, poput
Šarčevića o tome proročki progovara.
Dakako, nije bez povezanosti posvemašnje zastranjenje teološko-vjerničkog diskursa u većinskim hrvatsko-katoličkim
područjima i zastranjenje Šarčevićeva diskursa (u jednom
aspektu) u spomenutoj “polemici” oko Lučićeva teksta, što
iznova pokazuje da je ono što nazvasmo “ljubav prema neprijatelju” najteže pokazati prema onima s kojim, unatoč
ideološko-političkoj različitosti, dijelimo nacionalno-religijsko nasljeđe i pripadnost (neovisno u kojoj formi).
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
V.
Dijaloški stavovi utemeljeni na
inteligentnoj ljubavi
Na koncu ostajem dužan, a na tragu evanđeoskog zahtjeva
“ljubavi prema neprijateljima”, kao nužne sastavnice autentičnog teološko-vjerničkog diskursa, konkretno reći koje bi
to temeljno drugačije dijaloške stavove trebao unijeti teološko-vjernički diskurs u sučeljavanja u okrilju “unutarnacionalnog”, “međunacionalnog”, ali i općedruštvenog dijaloga u svim njegovim segmentima (političkim, socijalnim,
kulturnim…).
Dakako, to će biti ono što sam prvenstveno, ali ne isključivo,
očekivao i od teološko-vjerničkog diskursa u “polemici” oko
Lučićeve teksta odnosno od fra Ivana Šarčevića. Drugačije
kazano, to je izazov za sve dosadašnje ili buduće autore statusovskog temata o “unutarnacionalnom dijalogu” i sve sudionike u tom (je li uopće započeo?) procesu na društvenopolitičkoj pozornici. Neovisno o tome što te stavove zagovara teološko-vjernički diskurs (ne isključivo!), oni bi morali
postati sastavnica svih društveno-političkih procesa u BiH
i regiji.
Povrh toga, bilo bi za očekivati da nove temeljne dijaloške
stavove prije svih usvoje oni koji, neovisno kojem ideološkopolitičkom svjetonazoru pripadali, za sebe smatraju da su
najmanje zaraženi neznanstvenim percipiranjem zbilje i
ideološkim ponašanjem (nadam se da nitko ne smatra da
je od toga sasvim pošteđen jer bi to predstavljalo vrhunac
ideologiziranosti).
Detektirajući četiri nužna, a nova dijaloška stava, koji izviru
iz inteligentne ljubavi koja ne isključuje niti ideološko-političke protivnike, pokušat ću svaki od njih makar u grubim
crtama konkretizirati, stavljajući to prije svega kao izazov
Lučićevim oponentima, jer s njima uvelike dijelim svjetonazorsko-idejni svijet, ali nipošto ne želim pristati na one aspekte njihova diskursa u kojima su, po meni, ovaj put postali
žrtve ideološkog ponašanja:
1. Otkriti protivnikovu istinu
Već se smjelošću da se otkrije protivnikova istina izmiče
padu u ideološko ponašanje, jer se time u sebi aktivira empatija čija je zadaća “otkriti dobro u drugome ili ono malo
dobra što ga još ima”.
U naporu razaznavanja dobra i istine u ideološkom, političkom, profesionalnom ili religioznom kontekstu same osobe
ili skupine kojom se sučeljavamo, sebi iznova predočavamo,
čuvajući se ideološkog demoniziranja neprijatelja, “Božje
djeliće” odnosno ulomke ljudskosti u njemu/njoj, vjerojatno
izgubljene iz vida u žestini polemike ili sukoba. To je bitno
jer “dobro u drugome”, pa i kad je riječ o ideološko-političkom protivniku, ima potencijal postati dijaloški most među
nama, pukotine u ideološkom-oklopu, koje bi se mogle prispodobiti pukotinama na strmovitoj planini, koje vješt i mudar penjač koristi na putu do vrha.
Pa čak i u slučaju (što je teško zamisliti) da u sferi protivnika nema objektivne istine i dobra (ili su toliko izobličene
da izmiču našem pogledu svim nastojanjima unatoč) ostaje,
već spominjana, “subjektivna uvjerenost” političkog protivnika u istinitost i dobrotu stavova koje zastupa. Čak je i to
dostatno da neprijatelju ne prilazimo kao demoniziranom i
zauvijek fiksiranom “monolitu” nego da uvažimo sav spektar
uvjetovanosti, strahova i motivacija koji se nalaze iza njegovih stavova (biografskih, političkih, regionalnih, karakternih...). Takva senzibiliranost može, također, postati prva
greda u dijaloškom mostu među nama ili makar neznatnom
otupljivanju ideološko-političkog obračuna.
Dakle, riječ o tome da zamislimo sebe kao svoga neprijatelja,
pa čak i u onom svakodnevnom kontekstu, jer je tek mali
pomak u genima ili životnim okolnostima roditelja mogao
učiniti da budemo poput jednog od naših neprijatelja.
2. Uvidjeti da nismo
poznavali istinu drugoga
Otkriće istine i dobra u sferi protivnika, skopčana s poniznim
uvidom da je do sada nismo poznavali ili da smo je izgubili
iz vida, lišava nas uvelike sjemena ideološkog fanatizma, koji
se korijeni na kreposti, koja nije svjesna svoje relativnosti i
ne poznaje odstupanje. Zapravo, nerijetko je jedino ono na
što naš ideološko-politički protivnih nema odgovora i jedino
ono što može razbiti začarani krug ideološke mržnje to da
mu u sučeljenju, bez relativiziranja konkretnih društvenopolitičkih krivnje i zala, prije svega priopćimo “istinu i dobro” koje smo u njemu otkrili.
Na tragu je to promišljanja Blaisa Pascala, koje na kreativan način dalje razvija fra Ante Vučković: “Pascal misli da
se izlaz iz obmane ne nalazi probijanjem izvana. Put valja
tražiti iznutra. I prvi korak, prvu promjenu treba učiniti onaj
koji hoće pomoći, a ne onaj kojemu se želi pomoći. Prije
nego drugom kažem u čemu griješi, moram se sam promijeniti. […] Onaj koji hoće pomoći mora, osim varki i obmana,
u drugome vidjeti istinu. Treba ući u svijet onoga koji je izgubljen. Mora otkriti istinu varke. Treba se upustiti u otkriće
dobre strane obmane onoga koji je u nju upao. Mora ući u
perspektivu čovjeka kojemu želi pomoći. Ljudi, međutim,
teško primaju pomoć. Posebno je ne primaju ako je spojena
s osudom. Više od spoznaje varke u kojoj je drugi zarobljen,
koristi uvid u istinu koju on vidi iz svoga kuta. […] No, onaj
koji mu želi pomoći mora otkriti istinu iz njegove perspektive. Ona je možda malena, ali ona nudi daleko veću prigodu
pomoći, negoli sva jasnoća o varci viđena izvana. Zašto je
to tako? […] jer čovjeka ne vrijeđa ako sve nije vidio, ali ga
vrijeđa ako se prevario. Čovjek se ne ljuti ako mu pokažemo
strane koje do sada nije vidio, ali ga vrijeđa ako se prevario.
status, broj 15, proljeće 2011. 171
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
[…] Da bi se susreo sa svojim varkama potrebna mu je velika snaga duha, a za širi pogled mu je potrebno samo da
mu netko pokaže kamo gledati. Za onoga tko želi pomoći to
znači da se, u trenutku kada zna za obmane i prijevare drugoga, mora upravo odreći da govori o njima i gleda samo u
njih. Više koristi ako traži istinu iz perspektive onoga kome
želi pomoći”.
Zapravo, to je mudrost koja je sadržana u kršćanskoj vjeri u
utjelovljenje, a koja bitno određuje, kršćansko viđenje odnosa između čovjeka i Boga, pri čemu Bog preuzima ljudsku
perspektivu, ne dolazeći s osudama ljudskih zabluda i varki,
već da bi ljudima otvorio oči da vide ono što do sada nisu
vidjeli, uslijed čega se rađaju nove životne snage i spremnost
na promjene.
3. Prepoznati vlastitu odgovornost
U kontekstu ovog promišljanja, ova točka mi se čini presudnom, iako je teško ostvariva bez usvajanja sposobnosti da
se u i u drugome otkrije “istina i dobro”. Zapravo, ništa nas
snažnije od prepoznavanja vlastite odgovornosti za konflikt
bilo koje vrste (pa, čak i odgovornosti u smislu prešućivanja
i pasivnosti) ne spašava od ideološko-dualističkog obrasca
mišljenja koje krivnju za zlo svaljuje samo na druge odnosno
ideološko-političke protivnike.
Priznavanje vlastite suodgovornosti i slabosti s obzirom na
prijepor veoma je “djelotvoran napad na savjest protivnika”
odnosno poticaj da protivnik promijeni svoj neprijateljski
stav i prepozna svu nepravednost situacije, preuzimajući
svoju odgovornost za nepravdu u svim njezinim vidovima.
U kontekstu ovog promišljanja koje se u biti tiče propitivanja uzroka i krivaca za trenutno stanje Hrvata u BiH, to bi
iz perspektive Lučićevih oponenata, u koje uvrštavam i samoga sebe, značilo sljedeće: Ne umanjiti ništa u opravdanoj kritici hrvatske etno-politike i etno-političara u BiH, ne
zaboravljajući ključnu ulogu političkog Zagreba, posebice u
ranijem razdoblju, dakle, sve ono što svojim promišljanjem
zastire Lučić. No, moralo bi se, na tragu “priznavanja vlastite
odgovornosti” početi pitati, primjerice, i o tome tko je hrvatski narod u BiH svojim djelovanjem (kulturnim, politički,
vjerskim…) učinio tako nepopravljivo prijemčivim za tako
pogubnu politiku. Drugačije kazano: tko mu sve i na koje načine u “amanet”, uvažavajući krajnje nepovoljne povijesnopolitičke okolnosti, ostavio tako zapušten i za manipulacije
podatan politički mentalitet.
Ovo pitanje, koje je načeo Ivan Lovrenović u svojoj knjizi
Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne
mikrokulture, a u nekoliko posljednjih tekstova donekle kritički počeo razrađivati Dubravko Lovrenović, dakako, na prvom mjestu pogađa Katoličku crkvu, koja je, uslijed specifičnih povijesno-političkih okolnosti, dugo imala patronat nad
političkim Hrvata u BiH. No, to se s aspekta odgovornosti
172 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
tiče i bosanskih franjevaca odnosno “Bosne Srebrene”, neovisno o tome što je svim negativnim pojavama na tom polju
u pravilu uvijek pružala preko svoje elite ili vrsnih pojedinaca najveću ili isključivo kritičku opoziciju.
Dakle, bilo bi dobro propitivati što je i “Bosna Srebrena” svojim pastoralnim djelovanjem u svim aspektima, pa i razumijevanjem crkvenosti, politike, nacionalnoga... namrla tome i
takvom mentalitetu (a neki to čine i danas u direktnom doticaju s pukom, a zastupajući ideološki iste stavove kao Lučić,
čak ponekad i u rigidnijoj formi i na razini diskursa i na razini ponašanja), kažem neovisno o tome ili baš zbog toga jer
je “Bosna Srebrena” nerijetko svojim djelovanjem kroz elitu
ili pojedince nudila kritiku i alternativu tome.
Moguće je, čak vjerujem, da bi takva kritička samo-refleksija
“Bosne Srebrene” donekle otupila ideološku oštricu i isključivost kakvu zatičemo u prijepornom Lučićevom tekstu, jer
bi pri kritici hrvatske etno-politike napustila jednu poziciju
“posvemašnje nedužnosti”. Kao primjer mogu poslužiti javni
nastupi fra Petra Jeleča u kojima sjajno i argumentirano radi
kritiku i dekonstrukciju zakazanja Crkve tijekom II. svjetskog rata (od Šarića pa nadalje) ili kritiku i dekonstrukciju
hrvatske etno-politike od 1992 do danas, no nedostaje joj
baš taj kritički osvrt na vlastitu zajednicu odnosno neke pojedince i grupacije u njoj, jer “Bosna Srebrena” niti danas kao
niti u prošlosti nije ideološko-politički monolitna zajednica.
Povrh toga, moment kritičke-samorefleksije predstavljao bi
spasonosnu terapiju i za samu “Bosnu Srebrenu” i sav pozitivni potencijal koji sa sobom nosi. Zapravo, bez tog momenta samokritike taj se pozitivni potencijal neće moći do
kraja (ili uopće) ozbiljiti u novim povijesnim okolnostima,
pa i na razini političkoga.
Uostalom, hrvatska etno-politika ne bi uspjela, a niti opstala
u Bosni (i Hercegovini) sve do danas u samome puku i bez
infrastrukture i podrške koju su joj pojedini bosanski franjevci (po župama) pružali ili još uvijek pružaju. Dakle, niti
sam Lučić niti hrvatska etno-politika nije pala s neba nego je
ona odraz svih nas zajedno (ne u jednakoj mjeri!) i našeg stoljetnog nasljeđa (ne jednako svih aspekata tog nasljeđa!), ali
nitko (na institucionalno-kolektivnoj razini) ne može tvrditi
da je s obzirom na to lišen bilo kakve odgovornosti.
Uostalom, vjerujem da se može u vezu dovesti previđanje
vlastite odgovornosti (ma minorna bila spram odgovornosti drugih političko-crkvenih čimbenika) i odgađanje da se s
njom kritički sučeli u okrilju “Bosne Srebrene” – mislim na
one koji joj izravno pripadaju ili je poput, mene, doživljavaju
kao svoju duhovno-intelektualnu domovinu – s onom dogmatičnošću i isključivosti koja je iskrila tijekom oponiranju
Lučiću, i to kao da su njegove teze i stavovi nešto sasvim
novo.
U konačnici, niti Lučićeve teze niti svjetonazorsko-politički
svijet u ime kojeg govori ne mogu doći glave “Bosni Srebre-
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
noj”, ali može ideološko-dogmatsko suprotstavljanje političko-ideološkim protivnicima, pa i samom Lučiću, jer će
u samu “Bosnu Srebrenu” importirati virus “ideološkog ponašanja”, koji će “iznutra” rastočiti za BiH potencijalno spasonosni poklad “Bosne Srebrene” u političkom, kulturnom,
religijskom i svakom drugom aspektu.
Krene li tim putem, vjerujem da bi, kao tko zna koji puta u
povijesti, baš “Bosna Srebrena” mogla učiniti ono presudno
za pokretanje autentičnog “unutarnacionalnog” dijaloga, ali
i dijaloga uopće u BiH, a taj kreativno-kritički iskorak svojstven je za zbiljske žrtve, kako se “Bosna Srebrena” i bosanski Hrvati s pravom percipiraju s obzirom na posljednji rat,
što ne znači negirati patnju koju su na drugačiji način proživjeli čestiti ljudi, pa i Hrvati, u Hercegovini.
4. Dati konkretne prijedloge
Kolikogod je važno protivniku prikazati nepravde, skopčane
sa zlom koje je sam počinio ili je počinjeno u ime njegova
svjetonazorsko-političkog svijeta, treba prevladati isključivu
zaokupljenost prošlim već valja pogled usmjeriti i prema budućnost, i to putem davanja doprinosa oblikovanju vizije o
tome kako ići naprijed.
U tom bi smislu od koristi, vjerujem, mogle za početak biti
rubrike poput statusovske o “unutarnacionalnom/unutaretničkom dijalogu” ili okrugli stolovi o svim tematiziranim
točkama “zavađenosti memorija”, ali pod uvjetom da u njima
sudjeluju ljudi iz različitih svjetonazorsko-političkih svjetova. Zašto ne iznova, uz do sada nedostupne i još kritički ne
propitane povijesne dokumente, zajedno kritički propitivati
likove koji nas razdvajaju poput Ivana Šarića, Alojzija Stepinca, fra Bone Ostojića... Ili ćemo sve te dokumente ostaviti da trunu po državnim i crkvenim arhivama, župskim i
samostanskim uredima i bibliotekama... a gađati se u međuvremenu ideološkim diskvalifikacijama i živjeti u svojim
zamišljeno-idealnim svjetovima crno-bijelih obzorja...
Možda bi nam usvajanje ova četiri nova temeljna dijaloška
stava pomoglo ne da započnemo autentičan dijalog, kako
ga je definirao Ivan Lovrenović, no možda da makar za koji
metar prokrčimo put prema njemu. Tim više jer sam uvjeren
da ta četiri nova dijaloška stava odražavaju ono autentično
i specifično franjevačke, pa i specifično bosanske tradicije,
i da je to ono iz čega su snagu crpili i vješto u svijet društveno-političkog transponirali, sukladno povijesnim izazovima pred kojima su se našli, nitko drugi nego fra Anđeo
Zvizdović, fra Bono Ostojić, fra Josip Markušić ili udruga
“Dobri pastir”.
Na koncu bih, umjesto zaključka, parafrazirao riječi teologa
Waltera Winka da danas nema drugog puta do Boga (a to
će reći niti do pomirenog i pravednijeg društva) nego preko
neprijatelja, jer je ljubav prema ideološko-političkim neprijateljima postala ključna kako za preživljavanje u doba terorizma, tako i za osobni preobražaj.
status, broj 15, proljeće 2011. 173
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Znanstveni diskurs obvezuje
(Ili zapis na marginama Lučićeva teksta iz
Statusa br. 14)
Ne pada mi na pamet ovdje hvaliti Status za brojne sjajne tekstove baš u
broju 14, pa i one koje bi čovjek, po prirodi stvari, prije očekivao u npr. Bosni
franciscani ili Jukiću nego ovdje (npr. “Teološki klasici”), a što se oni nisu sjetili
objaviti, premda su ugledni svjetski teolozi bili gosti baš kod franjevaca. No, ne
pada mi na um, pogotovu, Status ni kuditi zbog Lučićeva teksta (zbog koga su
neki, drsko negatorski i krajnje neobjektivno zanijekali svih ostalih 350 stranica
časopisa!), jer kako bi se inače doznalo što misle neistomišljenici ili oponenti
ako se pretvoriš u publikaciju, u bilten jednoglasja (neću reći jednoumlja!). Ipak,
imam potrebu u samo jednom-dva segmenta ukazati na ono gdje Lučić, po
mome dubokom uvjerenju, hotimice skraćujući dioptriju, dekontekstualizirajući
ljude i pojave, post festum u njih učitava ideološki snažno obojenu potku tamo
gdje bi morao pokazati znanstveno-istraživačku radoznalost, otvorenost i širinu
Željko Ivanković
Nadasve ekstenzivan tekst Ive Lučića u posljednjem Statusu
(br. 14, proljeće 2010., str. 107-136), u kojemu je iznova otvorio ili barem dodatno zaoštrio brojne teme i probleme, osobito one unutarhrvatske u BiH, ne samo da je (ne)očekivano
potisnuo sve ostale, od kojih mnoge naprosto sjajne tekstove
u tom broju, nego je iznova ukazao na niz postojećih, ozbiljnih kontroverzi. Ne samo da je očekivano širom otvorio
vrata brojnim prijeporima, nego je, makar i negativno, demonstrirao svu opravdanost otvaranja ovakve “teme broja”
u okviru koje je objavljen i njegov tekst, bilo da je dodatno
potvrdio “potrebu” teme ili tek i samo radikalizirao “iluziju”
o njezinoj potrebi.
Ipak, zanimljivim se pokazalo da su oni koji su poslije bili
najžešći oponenti te i takve teme u Statusu, koji su odbili sudjelovati u dijalogu (ili nizu monologa, kako tko voli!), da bi
174 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
potom žestoko pjenili izvan Statusa, na vlastitim polemičkim poligonima, čak optužili i sam Status za, zamislite, nedopustivu (sic!) beskrajnu uređivačku otvorenost. (Dovoljno
je već vidjeti presedan – javnosti prezentiranu žestoku unutaruredničku polemiku!). Zbog jednog su jedinog teksta dovodili u pitanje cijeli Status i sve njegove suradnike (sic!), čak
i oni koji su spremni kršćansko-teološki opravdavati posve
suprotan nauk vezan uz sjajnu priču o Abrahamovu cjenkanju s Jahvom, o njegovu posredovanju za Sodomu... “Hoćeš
li iskorijeniti i nevinoga s krivim?” (Post, 18,23)
I da zlo bude veće, pritom su ti isti, nazovimo ih oponenti,
vlastite polemičke poligone zatvorili neistomišljenicima i
tako valjda vlastitim primjerom demonstrirali svoje shvaćanje široke otvorenosti i demokratičnosti za istomišljenike, i, istovremeno, nepomirljive i netrpeljive cenzure za
neistomišljenike.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Ne pada mi na pamet ovdje hvaliti Status za brojne sjajne
tekstove baš u broju 14, pa i one koje bi čovjek, po prirodi
stvari, prije očekivao u npr. Bosni franciscani ili Jukiću nego
ovdje (npr. “Teološki klasici”), a što se oni nisu sjetili objaviti, premda su ugledni svjetski teolozi bili gosti baš kod franjevaca. No, ne pada mi na um, pogotovu, Status ni kuditi
zbog Lučićeva teksta (zbog koga su neki, drsko negatorski
i krajnje neobjektivno zanijekali svih ostalih 350 stranica
časopisa!), jer kako bi se inače doznalo što misle neistomišljenici ili oponenti ako se pretvoriš u publikaciju, u bilten
jednoglasja (neću reći jednoumlja!). Ipak, imam potrebu u
samo jednom-dva segmenta ukazati na ono gdje Lučić, po
mome dubokom uvjerenju, hotimice skraćujući dioptriju,
dekontekstualizirajući ljude i pojave, post festum u njih učitava ideološki snažno obojenu potku tamo gdje bi morao
pokazati znanstveno-istraživačku radoznalost, otvorenost
i širinu. Vjerojatno bi bolji znalci problema, iste ili slične
stvari našli i u drugim segmentima Lučićeva teksta (neki ih
tekstovi – D. Lovrenovića, L. Markešića, A. Kristića – već u
tom broju implicite sadrže!), ali ja želim ukazati na one koje
možda malo bolje znam, a koji, zbog toga, u temeljima ozbiljno dovode u pitanje cijeli Lučićev tekst.
Kako u tim segmentima koje ovdje tretiram Lučić nipošto
nije usamljen, to i pokazuje razlog zbog kojih takve stavove
treba objavljivati, s njima otvoreno polemizirati i oštro ih argumentirano osporavati. Druga bi mogućnost bila nojevski
zabijati glavu u pijesak, praviti se da oni ne postoje ili im
zabranjivati izlazak na svjetlo dana. Ne slažući se s Lučićem
u dijelovima njegova teksta, a čitajući brojne njegove oponente (i dijeleći s njima dobar dio argumenata, no ne i emotivni i ideološki “pakung” tih argumenata i posebno ne sve
diskvalifikacije i one ružne udare ad hominem!) nerijetko
sam zadnjih mjeseci pomislio “sačuvaj me Bože istine Velikog Inkvizitora”!
Nigdje i ničim ne osporavajući većinu iznesenih činjenica u
Lučićevu tekstu, tim više što ne raspolažem eventualno drugim i drukčijim (gdje ih budem imao spomenut ću to!), želim ukazati na njihovu interpretaciju, jer baš ona diskreditira
svu ozbiljnost Lučićevih nastojanja (da li?) – biti znanstveno
utemeljen. Ne očekujući od Lučića da bude Srećko M. Džaja
interpretacije, jer je Džaja unicum i na širim prostorima, ne
možemo, međutim, ne očekivati, dapače inzistirati na obveznosti kontekstualizacije i integralnog pristupa fenomenima, pojavama i ljudima – akterima određenih povijesnih
zbivanja.
Glavne prijeporne točke na koje u Lučićevu tekstu želim
ukazati, bez dubljeg upuštanja u njega, temelje se uglavnom
na sljedećem:
1.
Učestala, osobito iz kruga biskupskih svećenika u Sarajevu (i ne samo Sarajevu!), optužba na račun tobožnjeg
Zvizdovićeva ljubljenja sultanovih skuta i njegova podaništva, proširuje se nerijetko i na vrijeme u kojemu
se formira i djeluje udruga “Dobri pastir” i njezino (te
udruge) tobožnje novo ljubljenje, ovaj put Brozovih
skuta, ima za cilj nekritički diskreditirati povijesnu
ulogu i značaj Bosne Srebrene.
2.
Iz toga, nerijetko eksplicite, proistječe i da su za sve probleme katolika i Hrvata u BiH sve vrijeme njezine povijesti krivi bosanski franjevci jer su, tobože, podanički,
dakle nekritički, odani Bosni ili nekoj svojoj fikciji Bosne, ili “samo” – Bosni Srebrenoj.
3.
Na istom valu krivnju i odgovornost, čak i diskvalifikaciju, snose i trpe i svi oni civilini faktori (pojedinci i svi
oblici njihova institucionalna organiziranja) koji BiH
promišljaju i žive na tim ili sličnim postulatima, osobito pak u vrijeme i nakon posljednjega rata i demografske devastacije koju je hrvatski narod u BiH u njemu
doživio.
Nemam ni namjeru, niti kompetencije, a i ne osjećam se pozvanim biti bilo čijim odvjetnikom, no ne mogu se načuditi
da barem ljudi iz Crkve u gesti fra Anđela Zvizdovića ne odčitavaju gestu sv. Franje koji ide pred sultana, ne odčitavaju
Isusovu zapovijed “Bogu Božje, caru carevo”, ne odčitavaju
Bosnu kao misijsku zemlju u kojoj možeš djelovati, doduše
kao i bilo gdje drugdje, samo u mjeri u kojoj uvažavaš povijesni, politički i društveni kontekst, u kojoj prihvaćaš da
si za svoje ideje, za povjereno ti “stado” spreman učiniti sve
kršćanski dopustivo “ad maiorem Dei gloriam”. Dakle, da je
Zvizdovićeva gesta ili gesta osnivačâ “Dobrog pastira” praktična herojska gesta duha u očuvanju onoga što se u teškim
vremenima može i mora (pokušati) spašavati i čuvati.
Franjo Topić od koga sam prvi put, na vlastito čuđenje, čuo
tu i takvu diskvalifikaciju Zvizdovića (a Mirko Marjanović
ju je i napisao dok je s Franjom Topićem bio u bliskim interesnim odnosima!) poslije se pokazao samo vrhom ledenoga brijega takvoga mišljenja, kao uostalom i Jure Krišto u
stvari, u slučaju suluda konstrukta o udruzi “Dobri pastir”.
Nemam namjeru ni Zvizdovića ni “Dobri pastir” braniti od
nedostojnih objeda, jer je o tome fra Ignacije Gavran pisao
u nekoliko navrata, a k tomu je održao sjajnu i nadasve autoritativnu bukvicu Juri Krišti (nakon njegova serijala u sarajevskom Katoličkom tjedniku) i sličnima 2006. godine i to
u svojoj 93. godini života! Samo bih ovdje Ivu Lučića uputio
na to iskazujući začuđenost da netko tko uznastoji biti znanstveno objektivan ne uvažava sve aspekte jednog problema,
Radoznalije o fra Anđelu Zvizdoviću upućujem na Zbornik radova o fra
Anđelu Zvizdoviću, Sarajevo – Fojnica, 2000., objavljen nakon znanstvenog
skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića održanog u
Sarajevu 16.-17. listopada 1998.
Vidjeti, primjerice, samo dva novija teksta: Fra Ignacije Gavran: Svećeničko udruženje Dobri pastir i njegova uloga; u: Zbornik radova o fra
Anđelu Zvizdoviću, Sarajevo – Fojnica, 2000., str. 537- 550. ili Fra Ignacije
Gavran: Zakašnjeli i neopravdani prigovor (uz knjigu Sluga dobri i vjerni,
Mostar 1998.), Bosna franciscana, 2000., vol. 8, br. 13, str. 421-427.
Radoznalije upućujem na brojeve Svjetla riječi iz srpnja/kolovoza, rujna,
listopada i studenoga 2006. kad je o meritumu stvari, osim fra Ignacija Gavrana, pisao i fra Luka Markešić.
status, broj 15, proljeće 2011. 175
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
fenomena, pojave, povijesnog razdoblja... Morao je to Lučić
znati, kao što mora znati, bavi li se suđenjem i presuđivanjem u znanstvenoj formi, i prirodu poslanja franjevaca, povijesni kontekst Bosne, Bosne Srebrene, te današnje Bosne i
Hercegovine.
Posebna je priča antifašistički segment u povijesti Bosne
Srebrene ma što o tome mislio Ivo Lučić. I dok on cijelu
svoju hrvatsku priču u BiH počinje 1945. kad doista počinju
masovni poslijeratni, mirnodopski (!) zločini nad Hrvatima,
morao bi znati, govorim ovo bez iole želje da se išta ičim
relativizira ili opravda (jer opravdanja nema!), da postoji, nažalost, i “prljava” hrvatska povijest prije 1945. i da tobože
skandalozan fra Bonin pozdrav “smrt fašizmu” i danas ima
vrijednost borbe za temeljne ljudske svetinje (koliko god mu
možda tvrdo ideološki zvučao ili kakve god mu asocijacije
pobuđivao!), te da pritom znači i iskreno ljudsko i kršćansko
uvjerenje jednog svećenika (kako to odlično pokazuje i tekst
Alena Kristića, usp. npr. antipode fra Arkanđela Grgića i fra
Josipa Markušića!), kao što je vjerojatno bio, slično kao kod
Zvizdovića, i pragmatičan pokušaj da se u novim okolnostima nađe modus vivendi, te da se u određenim povijesnim
okolnostima spasi što se dade i što se pred Bogom mora
spasiti, pa makar to bio i samo jedan jedini ljudski život.
Ili to, zamislimo se (premda to više nije ni kvaziznanstveni
diskurs!), ljudi poput Topića, Marjanovića, Krište ili Lučića
zagovaraju totalno mučeništvo, sukob sa svima, borbu do
istrebljenja, križarski rat...? A ako je to tako, onda bi to isto
dosljedno morali tražiti i očekivati i od svih biskupa i svećenika i za vrijeme užano zločinačkog i krvoločnog Pavelićeva
režima koji je, još drastičnije, gazio sve temeljne ljudske i kršćanske vrijednosti! Za njih, međutim, kao i za sebe, takvi
pridržavaju oportunističko ponašanje i obranašku poziciju!
Da bi se uopće “osudili” časni ljudi poput fra Bone Ostojića
ili fra Josipa Markušića, morao bi se pošteno sagledati povijesni i geopolitički kontekst u koji su ih doveli svojim zločinačkim djelovanjem npr. Ante Pavelić ili biskup Ivan Ev.
Šarić sa svim svojim trabantima i onim što su im, kao povijesno breme, ustvari užasnu hipoteku, stavili na ipak nejaka
leđa.
Bosanski franjevci, ustvari njihova dominantna struja, i u
posljednjem je ratu tražila moduse opstanka na vjekovnim
(trajno im zadanim!) prostorima, i tako su se suprotstavila
ne samo zločinačkoj velikosrpskoj politici prema BiH, nego
i unutarnjim (bosanskohercegovačkim!) egzekutorima i pomagačima te politike, pa i tadašnjem (političkom!) Zagrebu
koji je bh. Hrvate nerijetko zločinački instrumentalizirao
O cijelom kompleksu pitanja vezanih za antifašizam i poratno djelovanje
fra Josipa Markušića i nekih drugih franjevaca šire vidjeti u: Fra Josip Markušić, Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice rođenja fra
Josipa Markušića održanog 17.-18. rujna 1980. u Jajcu, posebno pak upućujem na tekstove fra Slavka Kovačića, fra Ignacija Gavrana, fra Rufina Šilića,
fra Velimira Blaževića, ali i Aleksandra Ševčuka, koji pokazuje više ljudskosti od brojnih tobožnjih katolika, kojima bi čovjekoljublje trebalo biti ako ne
svjesno opredjeljenje onda barem vjerski/ideološki imperativ!
176 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
za svoj državotvorni projekt. Naravno, iznova treba naglasiti da pritom ni Katolička crkva u BiH, kao ni cijela Bosne
Srebrena nisu ostali do kraja čistih ruku. No, s mnogo se razloga stječe dojam da je u Crkvi, pa i u ideološkom konceptu
koji zastupa Lučić, lakše tražiti i naći opravdanje za biskupa
Ivana Ev. Šarića, nego za fra Josipa Markušića, te da je za
ubijene fratre u Širokom ili tko zna gdje diljem BiH, više kriv
fra Bono Ostojić zbog pozdrava “smrt fašizmu”, nego biskup
Šarić zbog ukupnoga djelovanja, zbog stotinu nacionalističkih pjesmuljaka, nebrojenih antisemitskih tekstova (koje
Katolički tjednik i dan danas besramno reprintira!) ili blagoslova ustaških vojnih pohoda... Da je srednjovjekovni “bijeg” etablirane crkve u Đakovo, ili bijeg biskupa Šarića 1945.
nešto prirodno, čak časno, a Zvizovićev izlazak pred sultana
sraman čin podaništva, te Markušićeva ili Ostojićeva nazočnost Drugom zasjedanju AVNOJ-a i pozdrav “smrt fašizmu”
nešto zločinačko.
Pokušaj izvrtanja povijesti, njezina krivotvorenja, možda
i jest ideološki profitabilan posao, ali u znanstvenom diskursu, kojemu, učinilo bi se po Lučićevu tekstu, naš autor
teži, to je eklatantan primjer znanstvenog samoubojstva.
No, recimo najposlije, čak i da je sama UDB-a formirala “Dobri pastir”, ili da je osobno Ali-paša Stočević formirao hercegovačku franjevačku vikariju/provinciju, kako bi se to Lučićevim “čitanjem” povijesti moglo zaključiti, znanstvenika
bi više trebali zanimati njezini stvarni učinci od bilo kakvih,
pogotovu apriornih ideoloških (dis)kvalifikacija. (Barem u
duhu one latinske: audiatur et altera pars!) A kad je u njoj
(toj udruzi) bilo toliko svećenika (franjevaca obiju provincija i biskupskih svećenika) i kad je toliko toga uradila za Katoličku crkvu u BiH u olovnim komunističkim vremenima,
njegovo tako “s čibuka” njezino “ocjenjivanje” više govori o
“istraživaču”, nego o “spornoj” instituciji. Pa, pobogu, sumnjičenju za suradnju s komunističkom vlašću trajno je bila
izložena i “Kršćanska sadašnjost” formirana mnogo kasnije i
u samom srcu hrvatstva i katoličanstva u Hrvata, usred Zagreba, pod nosom Kaptolu, kao uostalom i njezini osnivači,
sve odreda vrhunski hrvatski teolozi toga doba i vjerojatno
najveći u 20. stoljeću: Bajsić, Šagi i Turčinović. Treba li i nju
i njih, zbog toga, i nakon što je/su toliko učinila/li, na Lučićev i(li) Krištin način jednostrano odstrijeliti?
Istim je, jednom usječenim i izbaždarenim metrom, Lučić, bez imalo istraživačke suptilnosti, ako već nije pokazao
znanstvenu neutralnost, pogotovu ne empatiju ili benevolentnost, udario i na 1993. u Sarajevu formiran HSS, na Hrvatsko narodno vijeće, na sve hrvatsko što 1993.-1994. nije
bilo pod kontrolom HDZ-a i Herceg Bosne.
Iznova naglašavam kako ne želim braniti ni HSS, ni HNV,
pogotovu ne stav/držanje crkvenih struktura tih ratnih godina u Sarajevu (Nadbiskupija i Provincija sve vrijeme imaju
Usp. Mato Zovkić: Iskustvo ekumenskih i religijskih susreta, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 2010., str. 56-57.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
sjedište u Sarajevu), HKD Napredak i druge instance, a Sarajevo i tada, unatoč ratu, ima ogroman hrvatski intelektualni
potencijal kakav tada nema sva ostala BiH zajedno, ali čitajući retke u kojima Lučić piše o HSS-u moram reći, kao svjedok i akter, tj. jedan od šest “osnivača” HSS-a (Luka Brković,
Hrvoje Ištuk, Željko Ivanković, Jozo Jozić, Mirko Prskalo,
Stanko Slišković), da Ivo Lučić uopće ne govori jezikom činjenica, nego je rukovođen samo njemu znanim izvorima,
budući da dio priče oko HSS i, konkretno rečenica “Statut
HSS-a BiH pisali su: bivši član CK SK BiH Hrvoje Ištuk, visoki dužnosnik SDB-a BiH Jozo Jozić i pripadnik vojne sigurnosti Armije BiH Stanko Slišković”, te barem još jedna
prije i jedna poslije, uopće nisu točne, kao ni cijeli kontekst u
kojemu Lučić spominje Branka Mikulića i još neke ljude, koliko god se on pozivao na Ivu Komšića i njegovu knjigu Preživljena zemlja (ni danas mi nije razumljiv njezin naslov!),
jer niti Ivo Komšić nije bio u Sarajevu kad su pisani statut i
programski akti Stranke. Ono o čemu govori Komšić u svojoj knjizi na str. 137 (a ne 140 kako u fusnoti 70 svoga teksta
“citira” Lučić), posljednje je “češljanje” dokumenata koje smo
već bili uradili prije Komšićeva ulaska u Sarajevo, a uoči samog osnivačkog sabora Stranke. Posebna je, dakako, priča
insinuacija kako je sve to osnovano “mimo naroda”, kao da
je narod sve ono i samo ono što bezrezervno i trajno “odavde
do vječnosti” u svemu i bez ostatka podržava HDZ i Herceg
Bosnu na jednak način i 1990. (čak i da je tad bio stopostotna
monolitna kategorija!) i 1993. ili 1996. Ili, kao da je narod
apstraktna, a k tomu još apsolutna i nepromjenjiva, jednom
zauvijek dana i zadana kategorija?!
A šta ćemo s nebrojenim primjerima terora nad vlastitim
narodom između 1992.-1996.?! Kad će se to, makar i ovako,
lučićevski, (kvazi)znanstveno istražiti? Nije li i to bilo “mimo
naroda”? Ili je, ipak, narod 1990. jednom zauvijek legitimirao HDZ i Herceg Bosnu za sve, pa i za tutorstvo nad njim?
Doista, smiješna i opasna insinuacija baš kao i ona da su neki
ljudi u i oko HSS-a bili iz UDB-e ili KOS-u (pogotovu kad
je, u ovom kontekstu, riječ o npr. Darvinu Lisici koji na mjesto što ga spominje Lučić dolazi mnogo, mnogo kasnije!), jer
ako je itko imao oko sebe ljude iz UDB-e i KOS-a (i to strukturno daleko više i bolje pozicionirane!), imao ih je Franjo
Tuđman te politički vrh tadašnje Herceg Bosne (nadam se
da ne moram navoditi imena!). Moralo bi se, u tekstovima
ovakve prirode, biti barem toliko pošten prema znanstvenosti (ako već ne postoje drugi razlozi!), prema fusnotama koje
sugeriraju znanstvenost, pa istim aršinom ne samo (pogotovu post factum!) mjeriti ideološki “svoje” i ideološki “tuđe”,
kad već znanstveno oboje ili sve skupa ne može biti “svoje”!
Osim, dakako, ako nečiji udbaši i kosovci nisu mnogo bolji
od drugih, kao što su neki Hrvati bili i još uvijek su bolji od
nekih drugih Hrvata... Kao što su, uostalom, neke životinje
(kod Orwela!) ravnopravnije od nekih drugih... Ali, to već
nije znanstvenost i za to nam ne trebaju ni ovakvi tekstovi
ni sve silne fusnote, onda komotno možemo ostati u političkom, propagandno-ideološkom diskursu i žalibože vremena
i, makar i ovakvog i ovolikog, truda. Ne trebaju, rekoh, osim
da se do kraja pokaže ponor nesporazuma i nužnost hitne
potrebe gradnje (dijalogom, a kako drukčije?) mostova,
bitno drukčijih mostova nad njima.
Usp. Željko Ivanković: 700 dana opsade, Durieux, Zagreb, 1995., str. 132133 i 137-138
Ivo Komšić: Preživljena zemlja, Prometej, Zagreb, 2006., str. 137
Usp. Lučićev tekst, str. 117
status, broj 15, proljeće 2011. 177
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Autorefleksija o bh. hrvatstvu:
odgovor na propagandistički
strah od drugoga i bajke o sebi
(O gnjevu i historiografiji intriga
pravednika “političkog hrvatstva”)*
Stavovi izneseni u Lučićevom tekstu naše svjetonazore čine strukturalno
različitim i jedva pomirljivim. Nije teško složiti se s njim da je položaj Hrvata
u BiH nezavidan ali se – u potrazi za odgovorom na pitanje zašto je to tako
– naši putevi razilaze. Na razini osobnog ne pridajem tome značaj, svi smo mi
“slamka među vihorove”, neku važnost to može imati samo na konceptualnoj
razini, onoliko naime koliko ti stavovi odražavaju različite – u ovom slučaju
hrvatske bh. opcije: političke, nacionalne, kulturološke – napokon: crkvene.
Iako pod istim imenom, u igri su dva identitarna obrasca, dva odnosa prema
povijesti, dva modela pripadanja. Oba se priloga, oba na svoj način, kreću oko
obrane vjerodostojnosti. Razlike proistječu iz razumijevanja vjerodostojnosti
same, odnosno iz pitanja: Koja su značenja vjerodostojna?
Dubravko Lovrenović
I.
PERFORMANS PRAZNINE I VRTLOGA
Koja su značenja vjerodostojna?
U svome podužem tekstu – “Što je (bila) Bosna i Hercegovina
i tko smo (bili) mi” – objavljenom u magazinu za političku
kulturu i društvena pitanja Status (br. 14, proljeće 2010., str.
* Drugi dio ove rasprave pod naslovom: “BH. Hrvati: Mononacionalna ili
multinacionalna nacija?” bit će objavljen u tekućoj znanstvenoj periodici.
178 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
107-136) prihvatio se dr. Ivo Lučić krajnje složenog zadatka:
rastumačiti genezu i sadašnje stanje “hrvatskog pitanja” u
BiH. Polemički intoniran tekst sadrži i kritiku mojih stavova
o istom “pitanju”. Ne znam je li stanje “pitanja” imalo unaprijeđeno, ali sam siguran da se nametanjem uniformnosti
neće postići nacionalna pax Romana. Ne mislim ni da se
znanstvenom metodom, ma kako dobro provedenom, može
doći do zadnjih historijskih i životnih istina. Uvjeren sam
LOVRENOVIĆ, Dubravko, Godina 1900. – Godina 2010. Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima, Oslobođenje – Pogledi, 20. II. 2010, 25-27.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
naprotiv da su “ljudske istine uvek istine srca” i “da je velika
misao samo ona koja se protivnom tvrdnjom ne daje pokolebati”. Takva je misao: “Nije osobita dika za slobodna čovjeka
pripadati nijednoj zemlji”.
Riječima potkrjepljujemo vlastite tvrdnje. Posebno kada su
javne, za njih snosimo i zakonsku odgovornost. Tekovina je
to civilnoga društva u funkciji zaštite slobode izražavanja.
Tako se štiti poštenje, a “bez poštenja ne može biti mudrosti,
koja se sastoji od istina”.
Stavovi izneseni u Lučićevom tekstu naše svjetonazore čine
strukturalno različitim i jedva pomirljivim. Nije teško složiti
se s njim da je položaj Hrvata u BiH nezavidan ali se – u
potrazi za odgovorom na pitanje zašto je to tako – naši putevi razilaze. Na razini osobnog ne pridajem tome značaj, svi
smo mi “slamka među vihorove”, neku važnost to može imati
samo na konceptualnoj razini, onoliko naime koliko ti stavovi odražavaju različite – u ovom slučaju hrvatske bh. opcije: političke, nacionalne, kulturološke – napokon: crkvene.
Iako pod istim imenom, u igri su dva identitarna obrasca,
dva odnosa prema povijesti, dva modela pripadanja. Oba
se priloga, oba na svoj način, kreću oko obrane vjerodostojnosti. Razlike proistječu iz razumijevanja vjerodostojnosti
same, odnosno iz pitanja: Koja su značenja vjerodostojna?
Teško premostive, razlike se ogledaju i u odabiru i primjeni
sredstava kojima se ta vjerodostojnost zastupa. Riječ autentičan, što znači prav, istinit, izvoran, zajamčen, vjerodostojan, nepatvoren, potječe od grčke riječi authéntēs u značenju
početnik, uzročnik. Da se ne bi osiromašilo bogatstvo povijesnog dekora i da bismo ispitali vjerodostojnost obavezni
smo vratiti se na početak i prvi uzrok stanja stvari: Sve ovisi
bitno o uzroku ili o bližem prouzročenom od nekog uzroka.
Lučićev tekst pun je ironije “koja seče samovoljno i bez višeg
povoda”. Sarkastični je to vrtlog koji baca prašinu u oči, a
kao zbir ružnih ideja po samoj svojoj naravi gura u obrambeni stav. Usisna moć njegova za neupućene i lakovjerne, za
traumatizirane pogotovo, može biti pogubna i teško popravljiva. “Sklonost ka Praznini i ka Vrtlogu” to je “kritika stvaralaca bez ostvarenja”.
Piše Lučić svoj tekst rukom Janusa – rimskog božanstva kojemu je Saturn darovao moć uvida u prošlost i budućnost.
DUČIĆ, Jovan, Blago cara Radovana; Jutra sa Leutara, Ganeša klub, Beograd, 2003, 325, 339.
UJEVIĆ, Tin, Ispit savjesti, u: Zapisi. Odabrana djela Tina Ujevića, Knjiga
treća, August Cesarec – Slovo Ljubve, Zagreb – Beograd, 1979, 7.
DUČIĆ, Isto, 353.
Usp. EKO, Umberto, Kultura informacija komunikacija, Nolit, Beograd,
1973, 388. Prevela Mirjana Drndarski. Naslov originala: Umberto Ecco, La
struttura assente. Introduzione alla ricerca semiologica, Milano, 1968.
KLAIĆ, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Matica Hrvatska, Zagreb, 1978,
123.
BABIĆ, Mile (priredio i preveo), Ivan Duns Škot, Rasprava o prvom principu, Demetra – Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb, 1997, 53.
Kao bog vremena, svakog početka i završetka, prikazivan je
Janus s dva lica – jednim okrenutim prema prošlosti, drugim prema budućnosti. Prema predaji bio je Janus veoma
sklon ljudima.10 S dva Janusova lica, zabrinut za ljude, nudi
Lučić zamagljeni pogled u prošlost lišenu budućnosti jer je
prošlost kao neiskupljena takva da se ni po koju cijenu ne
bi smjela ponoviti. Ubitačno je dosadna, i predvidiva osim
toga, ova retrospektivna dalekovidnost ništavila i nacionalnog istočnoga grijeha kao trajne opomene na nesavršenost
nekadašnjeg povijesnog poretka lišenog prisustva nacionalnog božanstva. Volio bih da nije tako, ali ovdje teško može
biti potpisan ikakav Memorandum o razumijevanju.
Tko to i za čim žali?
Lučić nastupa kao “sudski” tumač enigmatičnog “političkog
hrvatstva” i “jedinstvenog identiteta Hrvata u BiH”, istovremeno i spasitelj. Zavrnuo je rukave, zapasao široko, zavirio
je u svaki skriveni kutak povijesti i skinuo paučinu sa svih
njezinih tajni, jezikom doboša i zvižduka u “rinfuzi” na rasprodaji nudi robu široke nacionalne potrošnje. Da nije ciničan, otrovan i neodgovoran, ovaj bi pokušaj revizije povijesti
zaslužio najdublju sućut. Autor se služi principom deus ex
machina: poput antičkog pjesnika koji bi, ne umijući riješiti zaplet u drami, na pozornicu spuštao lik nekog od bogova koji bi onda sretno razriješio problem, spušta Lučić na
povijesnu pozornicu boga “političkog hrvatstva” kao “jedinicu informacije”. Nezavidan je to primjer “sjedinjavanja retoričkih i ideoloških motiva”, gdje “pod ideologijom podrazumevamo sferu znanja primaoca i grupe kojoj on pripada,
njegove sisteme psiholoških očekivanja, njegove duhovne
stavove, njegovo stečeno iskustvo, njegova moralna načela
(njegovu ‘kulturu’ u antropološkom smislu reči, kad u kulturu, tako shvaćenu, ne bi spadali i retorički sistemi”).11
Ovakvim misaonim prečicama odgovor na pitanje postavljeno u naslovu njegovog teksta dat je u vidu performansa
(eng. predstava, predstavljanje, izvedba) – forme akcione
umjetnosti sa povezivanjem bodi arta, hepeninga, određenih shvaćanja kazališta, rituala i primitivnih civilizacija
nastale šezdesetih godina XX. stoljeća. U središtu pažnje
nisu uloge kao u kazalištu ili slike i objekti kao u likovnoj
umjetnosti već akcije, pokreti i procesi. Performans sadrži
elemente kazališta, plesa, pantomime, muzike ili cirkusa.
Performans se u umjetnosti najčešće odnosi na događaj u
kojem jedna grupa ljudi (performer ili performeri) izvode, tj.
ponašaju se na određeni način za drugu grupu ljudi — publiku. Ponekad je granica između performera i publike vrlo
mutna, tako da je i publika sa svojim reakcijama sastavni dio
performansa. Zadatak je performansa pokrenuti i istrgnuti
recipijenta iz estetske distance, “da se prostorno i vremensko uobliči kao ‘teatralan’”, odnosno reaktiviranje njegovih
DUČIĆ, Isto, 370.
10 ĆORIĆ, Marko, Janus – bog s dva lica, Svjetlo riječi, br. 335, Sarajevo,
veljača 2011, 51.
EKO, Isto, 357.
11 EKO, Isto, 31, 104-105.
status, broj 15, proljeće 2011. 179
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
egzistencijalnih iskustava.12 Time se ostvaruje princip prisutne odsutnosti. “Moj privatni bunker”, naslov performansa
nedavno viđenog na ulicama Sarajeva, odgovarao bi i Lučićevom performansu. Imajući sve to u vidu učini se uradak
kao zaključna riječ sudske presude na doživotnu robiju bez
prava na priziv.
U “priručnik” novoga znanja o hrvatskom svemu i još koječemu zgurana je sva “tma i tmuša neprebolna”: definicije
nacije, srbizirana socijalistička BiH, patnja (nevinih) Hrvata
poput odabranog naroda, BiH unutar SFRJ, Josip Broz i Edvard Kardelj, ZAVNOBiH i AVNOJ, Ustav iz 1974, Hrvatska
narodna zajednica i “južnoslavenski sinkretizam”, “odricanje
od hrvatstva”, “odnarođenje hrvatske elite”, plaćenici komunizma i bošnjaštva, Todo Kurtović, Aleksandar Ranković i
SK BiH, “udruženje mimo naroda Dobri pastir i prešućena
braća”, Hrvatska republikanska i Hrvatska seljačka stranka,
OZN-a i KOS, HNV i “majka-zemlja Hrvatska”, Gellner, Napredak i Franjo Topić, fra Luka Markešić i fra Ivan Šarčević,
sarajevski taksisti i HTV, “mentalitet čaršije” i “turčenje” u
Fojnici iz godine 1736, politički položaj Hrvata u BiH, Livanjsko pitanje i (ne)prirodni saveznici, referendum iz 1992.
i teroristički napadi na Hrvate u BiH, politika koja stvara mržnju i je li strijela odapeta, pritisak na politiku i gospodarsku
osnovicu Hrvata iz BiH i statistički podaci i procjene, što je
Republika Hrvatska i što su njoj Hrvati u BiH i jesu li Hrvati
nacija s dušom Crkve i sjedištem izvan sebe. Meni je pripisana subverzivna povijesna uloga “proglašenja” bosanske
nacije i odvajanja Crkve u Hrvata od Rima. Da to nije malo
previše za moja pleća? Protiv “svega” nema obrane. Protiv
“skrivenog znanja prosvjetara” i samozvanih proroka koji se
bave sitnicama, pikanterijama i trivijalnostima s ciljem da
ponize protivnika nema lijeka u vidu ljudskih argumenata.13
Pošten odnos prema vlastitoj prošlosti i autonomija znanosti etablirane su europske vrijednosti.14
Prevrnuo je Lučić i zemlju i nebo, zaronio u najdublje tajne
oceana intriga, citirao nadugo i naširoko izjave Silajdžića,
Tihića i reisa Cerića – sve je doveo u pitanje i sve (pro)kazao,
samo ne i Tuđmana. Među razlozima stanja današnjega izgubio se jedino Vrhovnik, kao da je vodio gandijevsku politiku,
kao da žive ljude nije preseljavao i naseljavao poput ovaca,
kao da nije prionuo na to da nestane “kolonijalna tvorevina
BiH”. Hannah Arendt govorila je o “neporecivoj bliskosti laži
sa akcijom, sa mijenjanjem svijeta – ukratko sa politikom”.15
12 ŠNEL, Ralf (priredio), Leksikon savremene kulture. Teme i teorije, oblici
i institucije od 1945. do danas. ΠΛΑΤΩ, Beograd, 2008, 516-517. Preveli s
nemačkog: Spomenka Krajčević, Dušica Milojković, Nataša Vukov, Aleksandra Kostić, Aleksandra Bajazetov. Naslov originala: Kultur der Gegenwart, Themen, und Theorien, Formen und Institutionen seit 1945, Hrsg.
Von Ralf Schnell, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart-Weimar, 2000.
13 ŠARČEVIĆ, Ivan, Skriveno znanje, Oslobođenje, Sarajevo, 8. juni 2009,
10.
14 LASIĆ, Mile, Europska unija. Nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo Publishing, 2009, 366, 369.
15 DERRIDA, Jacques, Povijest laži, Međunarodni centar za mir, Sarajevo,
1996, 67. Preveo Ugo Vlaisavljević.
180 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Kada se iz “jednadžbe” političke odgovornosti hotimično
izostavi Tuđmana i sav teret u maštovitoj cirkulaciji spekulacija svali na tuđa leđa, onda se to mora nazvati drskošću,
ili je možda primjerenije reći naivnim obmanjivanjem. Politička laž može se učiniti korisnom manipulacijom, ali problem nastaje u trenutku kada se na tom živom pijesku od fusnota počne zidati Skadar na Bojani “političkog hrvatstva”.
Lučić je dosljedno-selektivno nacionalno zabrinut, a “lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja”
(Umberto Ecco). Ovdje neko nešto skriva i “štima” rezultat!
Sve se odigrava u nekoj vrsti “izborne šutnje” i pritajene informativne blokade. Informacija dakle nije potpuna jer informacija “nije toliko ono što se kaže, već ono što se može
reći. Informacija je stepen mogućnosti odlučivanja u selekciji
jedne poruke.16 Izostavljanjem Tuđmana iz palete uzroka i
posljedica reduciran je kontekst misaonog koda vjerodostojnosti, čime se mijenja smisao, funkcija i informativna kvota
poruke. Je li poruka dvosmislena i usmjerena propagandistički ili je autorefleksivna suštinska je razlika.17 Pribjegavanje cinizmu kao ravnodušnosti na dobro i zlo, koji se svemu
smije i ništa mu nije sveto, slabašan je pojas za spašavanje
vjerodostojnosti. “Cinizam je vrsta onog duha koji sebe otkriva i čuva u totalnom gubitku duha, u sistemu koji je lažan.
To je onaj paradoks: u ‘okvirima lažnog sistema su prirodno
tačne lažne mjere’”.18 U arheologiji znanja – pojmu što ga je
skovao Michel Foucault – za razliku od klasične arheologije
kao iskopavanja zatrpanih objekata važnija je površina, od
odgonetanja skrivenih značenja važnije je ono što ih je učinilo mogućim. Već samim nazivom arheologija znanja svom
se predmetu približava isključivanjem “logosa” porijekla (“to
nije”, “nije ni”, “a još je manje”).19
I pored zvučnih i vizualnih efekata, bio bi potreban daleko
suptilniji način da povjerujem u ovu pomodnu ravnodušnost prema historiji i u njezine artificijelne vulkane kao u
vatru nacionalnih bogova! Vjerujem naprotiv da je intelektualno nastojanje viši oblik ljudske egzistencije, koje spašava
i od zablude o objektivnosti kao zaokruženoj disciplini, još
u stalnom rastu.
Osim što kao zaštitar “političkog hrvatstva” problem budno
drži pod “video-nadzorom” selektivnosti, ne služi Lučića historijsko pamćenje. Povijesni okvir u koji smješta uradak o
Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj – 1943-2010. – primjer je gruboga redukcionizma: svođenja složenog problema na njegov prosti oblik. To znači da pitanje postavljeno u naslovu – “Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko
smo (bili) mi” – datira nešto više od pola vijeka unazad. Ne
treba ići daleko i dokazivati da su datumi povijesnih procesa
i ljudskih osjećanja usidreni mnogo dublje nego što je to vre-
16 EKO, Isto, 31.
17 EKO, Isto, 63, 70. i dalje.
18 ŠARČEVIĆ, Abdulah, Dijalog s kulturama i religijama, Forum Bosnae,
7-8, Sarajevo, 2000, 243.
19 ŠNEL, Isto, 42.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
menski plićak uratka.20 Zato su ponuđeni odgovori, uz teško
razumljivo uzburkavanje svekolikih prljavština, tek štivo za
lakovjerne sklone povjerovati da zlo nikad prije nije postojalo, za pakosne koji ga vide samo u drugome i za ideološki
motivirane čiji se duhovni horizont poklapa sa razmakom
između dviju postaja lokalne autobusne linije. Kao naručeno je to štivo prije spavanja i za mizantrope opće prakse
koji imalo drže do sebe. Sablasno izoliranu iz vremena i prostora Bosnu i Hercegovinu predstavio je Lučić kao skorašnju omašku i deponiju historije u koju su Hrvate gurnuli i
guraju njihovi politički i crkveni predstavnici neskloni performans mišljenju. Hrvati u BiH od 1943. – to je “slobodni”
pad niz temperaturnu ljestvicu povijesti i plutanje otpadnim
vodama komunizma. Historija uradka historija je mrtvog
mora apriorizama: Hrvati su taoci zavnobihovske BiH, Hrvati su ugroženi, Hrvati su na referendumu 1992. prevareni,
Hrvati se iseljavaju, Hrvati su neravnopravni, Hrvatima ne
daju TV kanal na hrvatskom jeziku – sve se urotilo protiv
njih – nemoguće je to i taksativno nabrojati jer Hrvatima
ne cvjetaju ruže “političkog hrvatstva”. Sve to da bi se izreklo značilo je najprije pristati na “zloglasni vrednosni pluralizam” i na “gubitak obaveznosti koja nadilazi interese”.21
Ovom “općom potporom besmisla” uskraćuje se jasno diferenciranje političkih koncepata i jedan se koncept postavlja
u dogmatsku poziciju “izvan kritike”. Utjecaj intelektualaca
na “narodne mase” jednak je ako ne i snažniji od utjecaja
političara, koji bez njihove pomoći svoje ideje ne bi uspjeli
prikazati kao ispravne, poželjne i korisne.22
Stvarno stanje na terenu, a tog se pitanja Lučić ni ne dotiče,
ukazuje na trostruku neravnopravnost bh. Hrvata:
1.
Ustavnu neravnopravnost koja proizlazi iz odredbe
dejtonskoga ustava o entitetskom glasanju. Tom odredbom zastupnički dom državnoga parlamenta faktički se
pretvara u dom naroda. To znači da svaki entitet u procesu odlučivanja ima po jedan glas, jer su zastupnici iz
Republike Srpske u tom domu, bez obzira na stranačku
20 Iz obimne literature posvećene ovom pitanju izdvojit ću sljedeće studije: DŽAJA, M. Srećko, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Doba fra Grge Ilijića Varešanina (1783-1813),
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971; Isti, Konfesionalnost i nacionalnost
Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463-1804. S njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić. Autorizirao i nadopunio autor. 2. popravljeno
i dopunjeno izdanje. ZIRAL - Zajednica Izdanja Ranjeni Labud, knj. 105,
Biblioteka STEĆAK, knj. 4, Mostar, 1999. (Naslov izvornika: Konfesionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina – Voremanzipatorische Phase 1463-1804, R. Oldenbourg Verlag, München, 1984.); STRECHA,
Mario, Katoličko hrvatstvo. Počeci političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897. – 1904.), „Barbat“, Zagreb, 1997; LOVRENOVIĆ, Ivan, Mjesto
Ive Andrića u hrvatskoj književnosti, Napredak – hrvatski narodni kalendar za 1993, Sarajevo, 1992: Isti, Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture. Drugo, prošireno izdanje, Synopsis, Zagreb
– Sarajevo, 2010; IVANKOVIĆ, Željko, Bosanskohercegovački Hrvati i njihova nacionalnost, Napredak – hrvatski narodni kalendar za 1993, Sarajevo, 1992.
pripadnost, svi Srbi koji se izjašnjavaju etnički. Hrvati
i Bošnjaci iz Federacije BiH u zastupničkom domu državnoga parlamenta zajednički imaju jedan glas. S obzirom na to da kao najmalobrojniji čine samo jednu
trećinu tog entitetskog tijela, Hrvati uvijek mogu biti
preglasani.
2.
Institucionalnu neravnopravnost iz koje proistječe
prevlast Bošnjaka nad Hrvatima u FBiH vidljiva u njihovoj dominaciji entitetskom Vladom gdje se odluke
donose većinom glasova. Iz ove vrste neravnopravnosti
derivira se društvena i praktična neravnopravnost koja
se manifestira u položaju manjinskog naroda na svim
razinama vlasti (javna poduzeća, direkcije, inspekcije
i razne druge kantonalne, entitetske i državne institucije). I ova činjenica u najvećoj mjeri, kao najmalobrojnije, pogađa Hrvate, posebno u Republici Srpskoj.
3.
Unutrašnju neravnopravnost izvedenu iz ideološke
podjele na vjerodostojne i nevjerodostojne Hrvate.23
Tim slijedom Hrvati Posavine i srednje Bosne proglašeni su nevjerodostojnim pa im se vjerodostojnost nastojala “utuviti” u glavu livanjskim pitanjima i preseljenjem u Bobanovo i Šuškovo ili diljem “Lijepe naše”.
Tu vrstu “vjerodostojnosti” nastoji Lučić “utuviti” u
glavu povijesti. Iz ove neravnopravnosti, etnizacijom
i teritorijalizacijom hrvatske politike u BiH, proistekle
su prve dvije čiji smisao, okretanjem činjeničnog stanja s nogu na glavu, Lučić nastoji uskladiti s vlastitom
kombinatorikom.
Linija zapovjedne odgovornosti za ovakvo apokaliptično
stanje u Lučićevoj interpretaciji proteže se od ZAVNOBiH-a 1943. kao “simbolične veze sa srpskom tradicijom
i srpskim narodom”. Hrvati u BiH time su “dobili status
treće(razredno)ga naroda. Svaka artikulacija hrvatstva poistovjećena je s ustaštvom, a na prostorima nastanjenim većinskim hrvatskim stanovništvom, kao što je zapadni dio
Hercegovine, sustavno je provođena represija, iz nje izvedena negacija identiteta a konačan učinak bio je društveno i
gospodarsko uništenje... Zauzvrat, muslimani su bili amnestirani od ustaštva koje je ostavljeno u nasljeđe Hrvatimakatolicima” (str. 109-110).
Prauzrok i konstruktivnu grešku položaja Hrvata u BiH vidi
Lučić u načinu njezina “konstituiranja”:
“Naglašavali su [komunisti] i opasnost od pokušaja stvaranja
neke posebne bosanske nacije i smatrali da će ona nužno biti
antisrpska i antihrvatska, jer će po logici tražiti cijelu BiH
za sebe. Bosna i Hercegovina je konstituirana voljom, ‘vodećom ulogom’ interesom srpskog naroda koji je dominirao
partizanskim komunističkim pokretom u Jugoslaviji, a posebno u BiH te ratne 1943. Smisao njezinog stvaranja bio je u
21 ŠNEL, Isto, 165-166.
22 BOJIĆ, Drago, Intelektualci i politika, Svjetlo riječi, br. 336, Sarajevo,
ožujak, 2011, 23.
23 Iz izlaganja dr. Ive Komšića na sjednici Hrvatskog narodnog vijeća održanoj u Sarajevu 11. II. 2011.
status, broj 15, proljeće 2011. 181
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
jačanju Jugoslavije, rušenju NDH, pridobivanju muslimana
na svoju stranu, onemogućavanju obnavljanja ili stvaranja
održive hrvatske federalne jedinice (Banovina Hrvatska) i
kontinuitet srpskog etničkog prostora. BiH je prije svega zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa”
(str. 110).
Obuhvaćajući sve navedene elemente, linija zapovjedne odgovornosti završava sa domaćim izdajnicima haesesovske
provenijencije u glavnoj ulozi, koji bi umjesto “političkog hrvatstva” zakulisno proturili integralno bosanstvo, odnosno
bosansku naciju. Uzbuna je oglašena, patetika nevine žrtve
raste u vlastitim očima. Nacionalne muhe zuje, nacionalni
vjetar cvili.
Lučićeva okljaštrena slika “stvaranja” Bosne i Hercegovine
kao srpskog projekta ne uklapa se u znanstveno elaboriranu
sliku tog istog pitanja. Još je Peta zemaljska konferencija KPJ
održana oktobra 1940. u Zagrebu osudila sporazum Cvetković-Maček protiveći se srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne i
Hercegovine, zagovarajući njezinu autonomiju. Uoči održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a postojale su tri opcije
rješavanja budućeg položaja Bosne i Hercegovine:
1. autonomija u sastavu Srbije ili Hrvatske
2. autonomija vezana za savezne ustanove
3. federalna državna jedinica.24
Uspostava BiH kao federalne jedinice odigrala se na Drugom ZAVNOBiH-u održanom 1. VII. 1944. u Sanskom Mostu, “nakon što je komunistički vrh (Tito i Kardelj) postao
svjestan da bi priključenje Bosne i Hercegovine kao jedne
autonomne jedinice Srbiji (ili Hrvatskoj?) bilo riskantno”.25
Primjetno je međutim i nešto drugo. Ako se navodni ciljevi
komunista u BiH “prevedu” na jezik herceg-bosanske politike
prisutne na sceni još od 1991. evidentna je njihova “podudarnost”: umjesto “jačanja Jugoslavije” taj je politički program zacrtao jačanje Herceg-Bosne, umjesto rušenja NDH
radilo se na rušenju BiH i priključenju njezinih dijelova Hrvatskoj, umjesto neuspjelog “pridobivanja muslimana na
svoju stranu” buknuo je rat s Bošnjacima koji je rezultirao
vojnim porazom i kompromitacijom te politike, umjesto zacrtanog “obnavljanja ili stvaranja održive hrvatske federalne
jedinice (Banovina Hrvatska)” ta je politika svedena na teritorijalne postotke, preseljenje stanovništva i zahtjev za trećim entitetom, umjesto “kontinuiteta srpskog etničkog prostora” propao je pokušaj stvaranja kontinuiteta hrvatskog
etničkog prostora. To što su i druge dvije politike – srpska
24 O tome vidi: PEJANOVIĆ, Mirko, Ogledi o državnosti i političkom razvoju BiH, Šahinpašić, Sarajevo-Zagreb, 2010, 23-32.
25 DŽAJA, M. Srećko, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb,
2004, 233-234. Naslov izvornika: Die Politische Realität des Jugoslawismus
(1918-1991). Bit besonderer Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas, R.
Oldenbourg Verlag, München, 2002. Preveo: Ladislav Z. Fišić.
182 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i bošnjačka – isto tako bile teritorijalne i etničke, to što se
međunarodna zajednica od Cutilera 1992. do Butmira 2010.
u svojim planovima za BiH rukovodila isključivo tim principima ne može služiti kao isprika. Upravo suprotno; baš zbog
toga nije se smjelo odazvati sirenskom zovu teritorija i etnije
jer su tako u startu svi izjednačeni. Tko to i za čim žali; ja za
bosanskom nacijom ili neko drugi za nekim drugim, uvelim
projektima? Neki misonarski napori i alpinističke spasilačke
akcije politikantskog tipa jesu na djelu, pitanje je samo čiji i
kakvi.
Tu se u međusobni odnos nastoje dovesti dva pojma: zamišljeni poredak koji “postoji u odnosu na prethodnu nesređenost” i nesređenost koja se javlja “u odnosu na kasniji poredak”. Problem nastaje kada se iz svijeta signala pređe u svijet
smisla, kada se kao primalac informacije umjesto mašine
javi ljudsko biće.26 Otkriće štamparskog stroja omogućilo je
da se vlastite tlapnje distribuiraju u pisanoj formi. Istina uvedena je i sintagma: Errata corrige!
O denunciranju i odgonetanju namjera
To su tek neki od metodoloških, logičkih i etičkih problema
na kojima zapinje, škripi i pada autorova argumentacija.
Umjesto da se objasne i smanjuju, zablude i proturječja se
mistificiraju i rastu. Maglovitost i nedorečenost pojmova
kojima operira sljedeći je problem u nizu sličnih.
Tako se, nasuprot njegovoj namjeri da sve argumentira iz
povijesti, dešava obratno. Povijest je svedena na identitet
ultra kartice “pod zabranom”: primiš poruku ali pošiljalac
ostaje nepoznat. Ništa međutim nema smisla bez povijesti,
ali ne “hladnoratovski” podijeljene na dva monolita predrasudama obojenog pamfleta. Selektivnost, dvostruki standardi, konstrukcije i fascinacije kojima je poput polja riže
posijan uradak ne vode kritičkom preispitivanju i modificiranju pa i promijeni vlastitih stajališta. A mijenjati ih i možemo i trebamo. Ako ne već širom otvorena, vrata povijesti
u pravilu treba držati barem odškrinutim za više od jedne
mogućnosti. Graniči se s naivnošću vjerovati da je nakon
jednog performansa ključ povijesti bačen u bunar. Sve što
nam se događa, dolazi iz prošlosti. Što još preostaje kad nas
lažna povijest svlada i nama zagospodari? Bacanje blata u
lice drugima koje smo prije toga gurnuli na nizbrdicu?
Nekom slijepom prilježnošću predradnika omladinske
radne akcije, koji bi po svaku cijenu da se dokaže “rukovodstvu”, Lučić denuncira. Umjesto ad rem, njegova se kritika
usmjerava ad personam. Denuncijantstvo – dostavljanje
prijave vlastima, tj. potkazivanje – ne pripada znanstvenim
metodama. Tu su pomiješana i u međusobnu kontradikciju dovedena dva vremena: “vrijeme ljudi”, kratko i prolazno vrijeme ljudskog vijeka i “vrijeme društava” u kojemu
26 EKO, Isto, 37.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
jedan dan, čak i jedno stoljeće, ne znače puno.27 Kritizirajući
tuđe stavove kaže autor (str. 119): “Jer ako dobro definiramo
kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika
takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo
iskorijeni svim mogućim sredstvima.” Verbalno se distancirajući od ovog bipolarnog stava i sam Lučić pada u istu zamku jer, kao od aksiomatskih, polazi od dva “apsolutna zla”:
od komunizma i bosanske nacije. Ovu grešku prati druga,
naime ta da komunizam kao ideologiju izjednačava sa socijalizmom kao oblikom društvenog uređenja. Nije to daleko
od poistovjećivanja kršćanstva sa zloglasnom Inkvizicijom.
Ako se već kao “pobožni ministrant” dohvatio komunizma
bio je red da upozori na tri recentna oblika totalitarizma:
fašizam, boljševizam i nacionalsocijalizam.28 Tako se i desilo
da komunizam predstavi kao “tamnicu” hrvatstva a bosansku naciju kao konstrukt i opasnost za “političko hrvatstvo”.
Smisao ove sintagme ostaje nerazjašnjen što ostavlja prostor
za nagađanje radi li se možda o primordijalizmu ili nacionalnoj “svetoj kravi”?
Uradak minuciozno njeguje disciplinu odgonetanja namjera
– zaključivanje po analogiji – od čega bivaju prokazani pojedinci koji ne zadovoljavaju standarde “političkog hrvatstva”.
Otkrivanje namjera svojstveno je totalitarnim oblicima mišljenja i djelovanja, svejedno da li u ime Boga, naroda, nacije, klase ili partije. Ovim zlim, selektivnim pamćenjem, posredovanim s koljena na koljeno usmenom tradicijom, ali i
preko “narodne” inteligencije bliske arhetipskom mišljenju,
ništa manje preko medija, zadojeni su naša historiografija i
ukupna politička kultura. A trebalo bi zapravo sve provjeriti, distancirati se od sladunjavih legendi, ne optuživati izmišljotinama i zadržati ono što je ispravno i dobro. Znanost
ne poznaje sudsku, izvršnu i zakonodavnu vlast. Izgubiti to
iz vida značilo bi svjesno preći preko laži i pristati na uvjerenja ad hoc. Nema tog umovanja koje može popuniti ovu
misaonu prazninu. Prikazivati/prokazivati pri tome drukčije
stavove besmislenim, različite argumente lažnim, drukčije
metode nepoštenim a postupke demagoškim osuda je u ime
naroda. Otkad je “narod” u političkoj legitimaciji zamijenio
Boga i divinizirao svjetovna prijestolja “u ime naroda” posijano je i previše zla. Istina manje ga nije bilo ni s Bogom u toj
legitimaciji, samo je operativna “tehnologija” zla bila manje
sofisticirana.
One koji se ne uklapaju u kodeks “političkog hrvatstva”
predstavlja Lučić kao “plaćenike” i moralno posrnule osobe,
koje su iz prizemnih politikantskih razloga skrenule s puta
nacionalne istine, na čuvanje njemu povjerene. Ne iz neznanja, kao plod zablude ili greške na koju valja dobronamjerno
ukazati da bi znanje raslo i ljudi postali bolji, nego nekom
vrstom sramotne “konverzije”, “političko hrvatstvo” napustili su poput vjere pradjedovske. Tako je formiran nacio27 BRODEL, Fernan, Spisi o istoriji, Srpska književna zadruga, Beograd,
1992, 60. Preveli Branko Jelić, Ivanka Pavlović i Ksenija Jovanović. Naslov
originala: Fernand Braudel, Ecrits sur l’histoire, Flammarion, Paris, 1969.
28 SUPEK, Ivan, Povijesne meditacije, AGM, Zagreb, 1996, 109.
nalni “murtad-tabor” – lista pojedinaca sumnjivih “vjerskih”
opredjeljenja od kojih “pravovjerni” zaziru i okreću glave.
“Izgrađeni [će] ideolog”, kaže Supek, “uspoređujući sumnjiv
tekst sa svojim sakrosanktnim izvorima, brzo prepoznati
devijacionista ili protivnika”.29
Naš se ideolog izvorima ne opterećuje, on etiketira od oka:
“U isto vrijeme, Hrvati koji su služili komunističkom režimu, kao i oni koji danas služe bošnjačko-muslimanskom nacionalizmu (bili) su dobro plaćeni. U novcu,
elitnim stanovima, namještenjem članova obitelji u diplomaciji ili državnim službama, raznim privilegijama,
društvenom utjecaju i ‘ugledu’ koji su uživali sudjelujući
u vlasti koja je ostavljala ili ostavlja dojam vječnog trajanja” (str. 116).
Tako Ivica Lučić! Nešto mislim: da je Ivica imenom i prezimenom naveo Hrvate “koji su služili”, pogotovo one “koji
danas služe” i pri tom su “dobro plaćeni”, mogao bi neki od
njih zatražiti da svoje navode dokumentira na sudu. Inače
ostaje vjerovati vlastitim očima, kako pokazuju aktualni
sudski procesi u Hrvatskoj, da je stvaranje klijentskih odnosa
karakteriziralo režim generala Franje Tuđmana i da su ti rigidni odnosi feudalne lojalnosti nadživjeli taj korumpirani
poluprivatni sustav u funkciji jedne osobe autoritarnih karakternih crta. Osim toga, do sada barem, nije podignuta
ni jedna optužnica protiv onih “koji su služili” ili “koji danas služe”, ali jeste protiv onih čiju izbornu legitimnost Ivica
brani. Neki su se među njima od sudskih presuda spašavali
i bijegom iz BiH u Hrvatsku. Ne manjka ni prebjega u suprotnom smjeru, a ima i onih koji su dospjeli do Salzburga!
Procjenjivanje po vlastitom nahođenju kojom se između
označitelja i označenog uspostavlja proizvoljna povezanost
– arbitrarnost – također nije sredstvo koje spašava vjerodostojnost! Otkud dolazi, čime se hrani, ta fiziološka potreba
da se bude zao!? Otkud taj strah od povijesti, to da je sve mrkla noć, strah, urota i obeščašćena tradicija? Zar nema baš
ni jedne “tačke vedrine”, zar u tom “tihom kapanju vremena
i tišini bez života” postoje samo “obilježene duše” (Meša Selimović)? Zar je baš sve samo sitan račun i šićar, smicalica i
duplo dno? Ili neko o bogatstvu i ljepoti svijeta, o kompleksnosti povijesti i ljudskih odnosa, razmišlja gledajući vlastitu
sliku u ogledalu?
Da ovu prizemnu rabotu ne treba generalizirati i vezivati za
kvarne Hercegovce kazuje to što se sa iste strane može gledati sasvim drukčije:
“Sarajevski Hrvati su ponajmanje krivi za sudbinu Bosne
i Hercegovine, čak što više, snažno su sve njihove stare
institucije, a i pojedinci podržali konstitutivnost ove države i čak tada dobili garancije da će za te geste biti debelo nagrađeni da bi se sve to zaboravilo i potonulo u
sivilo diplomatskih i inih arhiva. Znaju sve to sarajevski
Hrvati i sve manje vjeruju ikome izuzev sebi i svojim tra29 SUPEK, Isto, 113.
status, broj 15, proljeće 2011. 183
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
dicionalnim starim institucijama... Možda će sarajevski
Hrvati morati učiti od Židova“!30
Obahatio je Ivica, kao da je pokorio sve tajne pa bi sada,
povlačeći ih za uši, prije male mature davao privatne sate
onima koji su izostajali sa nastave ili mu nisu predočili adekvatnu nacionalnu ispričnicu. Ovo lukavstvo uma i ugađanje
višim silama neće unaprijediti znanje i neće približiti različite stavove. Na jednoj strani “vjernici” na drugoj “nevjernici” nacije: srednjovjekovni vjerski model političke pozicije
i opozicije zaodjenut otajstvenom maglom nadzemaljskog
autoriteta. Medicinskim rječnikom kazano “nehrvatski Hrvati” oboljeli su od nacionalne “leukemije” – bolesti kod koje
se stvara višak bijelih krvnih tjelašca na štetu crvenih – pa
su u Lučićevoj ordinaciji “političkog hrvatstva”, ali bez anestezije, izloženi operativnom zahvatu “ujednačavanja” broja
crvenih i bijelih nacionalnih krvnih tjelašca, kvadratića na
hrvatskom grbu. Muhlo i Klukas, Tuga i Buga – Crvena i bijela Hrvatska! “Nehrvatski Hrvat” ili “Hrvat”, pitanje je sad?
“Hrvatsko pitanje” – za to je “veoma podesna zagonetka”!
“Čas je to ‘hiljadugodišnja kultura’, onda je ‘zapadna civilizacija’, onda je ‘rasno pitanje’, onda je ‘plemenitaško
rodovsko uređenje’, onda je ‘feudalna prošlost’, onda su
‘historijske misije’, onda su teorije o ‘tlu i krvi’ (Blut- und
Bodentheorie), onda je ‘hrvatska samobitnost’, onda je
‘vidovdanska etika’, ‘dinarski rasni principi’, onda je austrijanština, vjekovno ropstvo, kulturna zaostalost, onda
je plod lektire površnih publicista (dakle hartija i čista
slama), ali je uvijek tu da oponira, jer ne će, budući da
oni s druge obale isto tako laju gluposti, uslovljene niskim stepenom palanačke svijesti i neznanjem i nesnalaženjem pred problemima”.31
Ovoj “veoma podesnoj zagonetki” sada se pridodaju konfuzni zanosi i salonski konspirativni razlozi počevši od ZAVNOBiH-a 1943, i to “sentimentalno rodoljubivo, pretvorljivo čovjekoljubivo, čak glasno miroljubivo”.32 Katastrofalno
stanje fakata raste, kako to još neko vrijeme mrtvacu rastu
nokti i kosa. Sprema li se Veliki potop “političkog hrvatstva”,
da pravimo hrvatsku Noinu lađu za magarce, majmune i pelikane, za stoku sitnog i krupnog zuba u duhu Vrhovnikovih antropoloških shvaćanja!? Jake su i generalski odlučne te
hladne riječi i usijana glava kojim se izjednačuju ljudi i stoka.
To je čak ispod razine rasprave o moralnom statusu životinja.33 Taj izgleda baš i nije volio ljude. Činjenice nejednake
vrijednosti i veličine razvrstane su vojničkom zapovjednom
logikom. Tko li sve danas ne upravlja ljudskom sudbinom:
mizantropi, bivši komunistički generali i nacionalisti, no30 ANĐELIĆ, Ivan, Pogled iznutra. Biblioteka Pogledi, knj. 2, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine, Mostar, 2006, 32.
31 KRLEŽA, Miroslav, Teze za jednu diskusiju iz 1935, u: Eseji i članci, V,
Oslobođenje, Sarajevo, 1979, 147.
32 KRLEŽA, Isto, 148.
33 MARIĆ, Damir, Etika i životinje, Zalihica, Sarajevo, 2010.
184 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
torni alkoholičari, kraljevi droge, diktatori, polupismeni tajkuni, vjerski fanatici, kolekcionari nacionalnog užasa.
Tko će skupljati perje
“etičke pretpostavke užasa”?
Možda poneka ćorava ptica iz jedinstvenog nacionalnog jata
autoru i sleti na ruku da bi kljucala njegovo brižljivo prebrano crveno-bijelo zrnje, nije mi namjera tjerati ih jer ta
glad očiju nema, ali osnovne epistemološke poruke opiru
se ovakvom zadrugarskom razmišljanju u naredbodavnom
duhu. Bogomdani povodi i mitovi su međutim uzdrmani
iako ih nije moguće dovoditi u pitanje nekažnjeno, a punoljetnost historiografskih ideja dokaziva je jedino znanstvenom metodom oslonjenom na Supekovih 10 načela humanizma: 1. Uvažavati prošlost i očuvati život; 2. Afirmirati
ljudsku jednakost; 3. Afirmirati ljudsku slobodu; 4. Proširiti
solidarnost na sve ljude; 5. Tražiti istinu; 6. Upravljati razvoj prema općoj blagodati; 7. Gajiti ljepotu i umjetnost; 8.
Prenositi humanistička načela u legalne forme; 9. Promicati
svjetski sporazum i sklad; 10. Biti dobar.34 Da bismo razumjeli činjenice nužan je kulturni kontekst.
Lučićeva geačka gesta ostavlja dvije mogućnosti: da se, poput rimskih plebejaca, povučemo na “Sveto brdo” da bi od
“patricija političkog hrvatstva” iznudili pravo na drukčije
mišljenje i drukčiji odgovor na isto pitanje ili odmetanje u
“šumu historiografije” odakle se može subverzivno djelovati
kao hrvatski “zeleni kadar”. Ili, možda, na vrhovima prstiju
da priđemo i poklonimo se “tabernakulu” političke religije
(“političkog hrvatstva”).
Sima M. Ćirković zapisao je: “Ako svetsku istoriju začas
zamislimo kao beskrajnu povorku koja se kreće vijugajući,
penjući se i spuštajući se, istoričar se ne može uporediti sa
orlom koji sve to posmatra s velike visine, već sa čovekom
koji se i sam nalazi u povorci i čiji je horizont neizbežno
ograničen”.35
Uzdigao se Lučić do znanstvenih orlovskih visina! Zato njegov tekst sa Janusovim licem vapi za ljudskom dimenzijom
historije o kojoj on presuđuje po principu kadije – tužitelja i sudije. Autoritarni oblici (pod)svijesti u pravilu nadžive
autoritarne političke sustave, međutim nisu prihvatljivi u
obrani vjerodostojnosti.
Pamtim film “Skupljači perja”, ali ga ne mislim skupljati. Ne
kanim se odazvati na zavodnički poziv i sudjelovati u ovoj vigiliji “političkog hrvatstva” dokazujući da je Zemlja okrugla.
Neću zato brojati koliko se bijesnih ideoloških “pasa luta34 SUPEK, Isto, 308-345.
35 Citirano prema: BANDŽOVIĆ, Safet, Metodološki pristup Branislava
Đurđeva etničkoj historiji Bosne i Hercegovine: muslimani i bošnjaštvo,
u: Naučno djelo akademika Branislava Đurđeva, Posebna izdanja knj.
CXXXI, Odjeljenje humanističkih nauka, knj. 39, ANU BiH, Sarajevo, 2010,
173, nap. 1.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
lica” spremnih da ugrizu provlači kroz rupe Lučićeva teksta,
ne namjeravam tražiti ni odgovor na pitanje koliko Udbinih i
Ozninih vragova stane na vrh igle ili koliko pčela je potrebno
da se napravi svijeća, inače nužna da unese tračak svjetla u
opskurnu atmosferu uradka. Ne mislim se upuštati ni u raspetljavanje svih gordijskih čvorova, spletenih poput zmija
navođenjem izjava komunističkih i sadašnjih bošnjačkih političkih vođa, uz prateće učitavanje nepostojećih sadržaja.
Značilo bi to pristati na istresanje prašine iz tepiha pod koji
je zguran sav jal davno izgubljenih povijesnih parnica, na
senzacionalizam i spletkarenje – bofl robu masovne potrošnje koja kotira jedino na buvljaku društva usmene kulture.
Zato se moj prilog neće baviti ispravljanjem svih brojnih zabluda i dekonstruiranjem ne manje brojnih konstrukcija jer
znanost može čekati dok nad nama ne izniknu trava i šaš.
Vrednovanje cijelih povijesnih epoha od čega zaziru čak i historičari od formata, proskribiranje institucija poput Bosne
Srebrene, odnos prema “drugome” kao recidiv vječnoga prokletstva, konačno nekritičko uzdizanje mučeništva za nacionalnu i crkvenu stvar, ilustrirat ću četirima primjerima:
1.
2.
3.
4.
Kroz Lučićevu ocjenu komunističkog razdoblja povijesti BiH,
Preko njegovog staljinističkog odnosa prema udruženju
“Dobri pastir”,
Njegovom fascinacijom fenomenom “turčenja” iz 1736,
Slučajem kardinala Stepinca i “teorijom šizme”.
S ovim temama usko je povezan Lučićev napor da me kao
požarni “političkog hrvatstva” prikaže zagovornikom i “kreatorom” bosanske nacije od čijeg mu (ne)mogućeg stvaranja
utvare dolaze na san a koju ja, u tekstu na koji se on referira,
ne prizivam. Navest ću što sam o tome napisao i što je autor
učitao u moj tekst. Ovu formativnu mitomaniju stavit ću u
kontekst znanstvene etike – pojma koji se nastoji kamuflirati bjelogoričnom šumom uvelog lišća fusnota “političkog
hrvatstva”. Lučićeva nacionalna “istina” lišena je Kantova kategoričkog imperativa koji “ne govori šta moramo činiti, već
koje se ‘maksime’ moramo držati da bi naš postupak, kakve
god vrste bio, zadovoljio zahtev moralnosti”.36
Iza svih tih zamagljivanja uzroka i posljedica, uz proizvođenje psihoze straha koja crpi iz historijske svijesti osvetničkih
nagona posustalu davne 1736, stoji mit o uroti. Urote se zasnivaju na doušništvu i lozinkama, u njih se može vjerovati
ili ne vjerovati što izlazi iz okvira bavljenja historijskom znanošću. “Znanstveno odgovoran govor trebao bi se ograničiti
na to da bude hipotetičan. A i naša vrednovanja trebali bismo razumjeti kao hipoteze koje smo u svako vrijeme spremni revidirati iskustvom.”37
36 ŠNEL, Isto, 165.
37 SPAEMANN, Robert, Osnovni moralni pojmovi, Svjetlo riječi, Sarajevo
– Zagreb, 2008, 52. S njemačkog preveo Sulejman Bosto. Naslov izvornika:
Robert Spaemann, Moralische Grundbegriffe, Verlag C. H. Beck, München,
1982. Sedmo izdanje, 2004.
Komunisti i jugoistočna Europa
Kako se funkcionalnom nastoji učiniti ovu pseudointelektualnu poziciju “luftinspektora”, koja povijesne nijanse (đavo
je uvijek u detalju!) i procese (pre)dugoga trajanja reducira
na zlo komunizma, vidljivo je iz više primjera. Njezinu površnost i dogmatizam ilustrira sljedeća autorova tvrdnja (str.
108): “Posebnost istočne i jugoistočne Europe je što su tamo
mnogi oblici državnosti: republike, autonomne oblasti, pokrajine i slično nasta(ja)li odlukama komunističkih partija u
skladu s partijskim interesima i marksističkim poimanjem
nacionalnog pitanja.” “Prijelaznu zonu europske kulture”
čije su kulturne tvorbe milenijima obilježene tijesnim prožimanjem istočnih i zapadnih kulturnih vrednota, svoditi na
“odluke komunističkih partija” istovjetno je s nasiljem nad
poviješću, sa neznanstvenim neukusom. Da su komunisti
manipulirali s poviješću i da su iz povijesti često uzimali ono
što im je politički-doktrinarno odgovaralo opće je poznato,38
ali je znano i to da su stoljetne regije i pokrajine sa vlastitim identitetom, pod njihovim izvornim nazivima, nastojali
uklopiti u širu državnu zajednicu i tako politički operacionalizirati vlastiti svjetonazor. Kad se već bavi “republikama,
autonomnim oblastima, pokrajinama i slično” čudi da je
autoru promaklo Tuđmanovo nastojanje da “spram mrtve
glave” Dalmaciju preimenuje u “južnu Hrvatsku”. Nekako se
izgubila i Tuđmanova komunistička karijera. Da ovdje neko
ne pere nečiju biografiju?
Komunistički sustav u bivšoj Jugoslaviji (time i u Bosni i
Hercegovini), osim toga, u razvoju se kretao od totalitarnih
prema kakvim-takvim demokratskim oblicima političkog
života, iako u okviru jednopartijskog sustava. Što bi bilo kad
bi bilo nije predmet ozbiljnih rasprava, ali to da su sve moderne demokracije rođene u sjenci giljotine i vješala povijesna je zakonomjernost. Problem je sa Bosnom i Hercegovinom i taj što se nijedan politički sustav nije uspio razviti u
punu demokraciju sa ljudskim pravima kao središnjim pojmom, što je deformirana politička kultura do danas ostala
dominantnim oblikom političkog života. Dominantnim ali
ne i jedinim jer je sam život po svojoj naravi takav da ga se
ne može obuhvatiti ni jednom ideologijom, ni jednim političkim sustavom.
Stvari su daleko složenije nego što ih zamišlja i na vlastitu
mjeru svodi Lučić i u sebe uključuju analizu odgovarajućeg
geografskog, političkog i povijesnog prostora samoga pojma
jugoistočne Europe.
Početak povijesti jugoistočne Europe kao stručne discipline
postavljen je time što je ona u cijelosti između sredine VI. i
sredine VII. stoljeća postala slavenska.39 Definirajući jugoistočnu Europu kao subregiju istočno-centralne Europe susrećemo se s terminološkim šarenilom pri pokušaju da se
38 O tome vidi: BANDŽOVIĆ, Isto, 173-178.
39 KASER, Karl, Südosteuropäische Geschichte und Geschichtswissenschaft.
Eine Einführung, Böhlau Verlag, Wien – Köln, 1990, 161.
status, broj 15, proljeće 2011. 185
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
opiše ovaj po svemu osobit europski povijesni prostor. “Balkan”, “Balkanski poluotok”, “Balkanija”, “jugoistočnoeuropski
poluotok”, “jugoistočna Europa”, pojmovi su koji se ponekad
upotrebljavaju kao sinonimi, ponekad u mogućim ili jedva
mogućim varijantama geografskog prostiranja. Isto tako
može se jugoistočna Europa prema potrebi ili fleksibilnosti,
prema prilikama promatrača, cijela ili djelomično dodijeliti
istočnoj Europi, srednjoj Europi, južnoj Europi, mediteranskoj Europi, Podunavlju itd.40 Tek jedan od mogućih metodoloških pristupa ovoj regiji – osobito ako se promotri iz
zapadnoeuropske perspektive – jest teorija periferije.41 S obzirom na ovu njezinu jedinstvenu povijesnu složenost i njezinu višestruku graničnost, posebno u kontekstu opće povijesti religije, ovoj regiji savršeno pristaje izraz arhimedovski
punkt.42 Spoznaja da se jugoistočna Europa – teritorij koji
sačinjavaju Slovačka, Ugarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka,
Albanija, Jugoslavija kao i europski dio Turske – mora promotriti kao cjelina, može se pratiti unazad bar do XVIII. stoljeća, da bi od 1918. s novom društvenom situacijom stvorenom na ovom području pojam “jugoistočna Europa” dobio
sve više na značaju.43
Unosi tako autor u svoj tekst “strukturiranu konfuziju” (Umberto Ecco) i “programatsku mitologiju” (Eric Hobsbawm).
Na diktatorsko mjesto ideologije došla je nacija kao jedini
put “spasenja” (hrvatskog) (na)roda. Pravo na kritiku komunizma smatra autor svojim prirodnim pravom, međutim to
pravo se zaslužuje isključivo radom i znanjem, tako što se
napravi “nešto bolje, veće, civiliziranije, ljudskije i poštenije
od onoga što je [pojedinac] sam srušio”. To je pravo “boljeg
da kritikuje goreg od sebe”, inače “kritika je cinična, nemoralna i licemjerna”.48
U okviru ukupnog europskog razvoja primjetan je neistovremeni razvitak jugoistočne Europe.44 U polju napetosti
između Rima i Bizanta, Habsburgovaca i Osmanlija, između hegemonijalnih zahtjeva novovjekovnih velikih sila na
Istoku i Zapadu, jugoistočna Europa bila je i ostala u cijelosti
objekt svjetske historije.45 U pozadini ove nezahvalne povijesne sudbine, u naizmjeničnom i međusobnom djelovanju
različitih unutarnjih i vanjskih faktora, odvijala se povijest
ove regije sve do najnovijeg vremena, kada se s padom ideološki konstruiranih država dramatično postavilo pitanje njezine budućnosti i uklapanja u euroatlantske integracije. Općenito govoreći, u pitanju je golem zaostatak u povijesnom
“gradivu”. Zaostatak naime u odnosu na povijesne strukture
koje su se pokazale ne samo efikasnijim nego i ljudskoj naravi primjerenijim.
Kao usmjereni proces historija znanosti koristi se trima metodama: kumulativnim modelom koji slijedi logiku harmoničnog uvećanja znanja; modelom približavanja istini prema
kojem znanstvena uvjerenja odražavaju stvarnost (kritički
racionalizam), konačno modelom optimiranja kao opisom i
prognoziranjem fenomena (empirijska adekvatnost).50 Ne bi
se reklo da je naš autor izabrao taj put.
Nije, drugim riječima, Lučićevih komunista bilo ni od korova u vrijeme kada se formirao povijesni sadržaj i znanstveni pojam jugoistočne Europe.
Gori od komunista mogu biti jedino antikomunisti. Komunisti su živjeli u iluziji da je dobro “sve što služi interesima
revolucije, zlo sve što tim interesima smeta”.46 Lučić je revoluciju zamijenio nacijom kao “zamišljenom zajednicom”.47
40 KASER, Isto, 85.
41 KASER, Isto, 130 i dalje.
42 STADTMÜLLER, Georg Geschichte Südosteuropas, R. Oldenbourg,
München – Wien, 1976², 144. Usp. KASER, Isto, 111.
43 KASER, Isto, 103 i dalje.
44 KASER, Isto, 144 i dalje.
45 KASER, Isto, 109.
46 BANDŽOVIĆ, Isto, 175.
47 HOBSBAWM, J. Eric, Nacije i nacionalizam. Program, mit, stvarnost.
Novi liber, Zagreb, 1993, 53. Prijevod Nata Čengić. Naslov originala: Eric J.
186 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Komunističko vrijeme – “nekršćansko vrijeme” – srećom
je za nama, pucaju sada vidici na sve strane tranzicijskoga
etno-raja. U modi je “vitalni nacionalni interes” u izvedbi
nacionalnih elita skrojenih po mjeri tipova ekonomsko-političkog izrabljivačkog karaktera čije je vrijednosno stanovište,
prema Frommu, “obojeno nekom mješavinom neprijateljstva i manipulacije”, koji razvijaju “sumnjičavost i cinizam,
zavist i ljubomoru”.49 Dok mu istina aktualne etno-bijede
bode oči, dao se Lučić u potragu za vanjskim i unutrašnjim
neprijateljima nacije.
Hrvati i socijalistička BiH
Lice povijesti ima i svoje naličje.
Vrijedno je naime zapitati se: kakvu su Bosnu i Hercegovinu
komunisti preuzeli 1945. a kakvu su predali novim demokratima 1990. Bosna i Hercegovina bila je 1945. zaostala
predindustrijska provincija, sa većinski zemljoradničkim
i nepismenim stanovništvom, sa putnom i željezničkom
mrežom naslijeđenom od Austrougarske velikim dijelom
u ratu razorenom, bez srednje klase sa nefunkcionalnom ili
nikakvom infrastrukturom, sa lošim obrazovnim sustavom,
bez ijednog univerziteta i državne institucije – riječju: zemlja daleko od moderniteta i suvremenih svjetskih tokova.
U odnosu na onu iz 1945. Bosna i Hercegovina 1990. nije se
mogla prepoznati: bila je to zemlja sa hiljadama kilometara
asfaltnih puteva i željezničkih pruga, osnovnim, srednjim i
visokim školama, sveučilištima, svjetski uspješnim firmama
poput Energoinvesta, Akademijom nauka i umjetnosti, SaHobsbawm, Nations and Nationalism since 1780. Programme, myth, reality. Cambridge University Press, 1990.
48 BAJTAL, Esad, Masovna samoubistva vitalno zaštićenih ETNO-(ne)
SREĆNIKA, Glas antifašista, br. 54, Sarajevo, zima 2010, 4.
49 BAJTAL, Esad, Psihosocijalni kontekst političkih elita u BiH, Bosna franciscana, 33, Sarajevo, 2010, 42.
50 ŠNEL, Isto, 275.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
rajevskom televizijom, sa nizom republičkih institucija počevši od Skupštine do Vlade, bila je to zemlja sposobna organizirati Zimsku olimpijadu 1984. i tako, ne samo po atentatu 1914., postati planetarno poznata, zemlja sa srednjom
klasom kao nosivim stupom društva, zemlja vrhunskih
naučnika, sportaša i umjetnika, sa izdavačkim kućama poput Svjetlosti i Veselina Masleše, čija je naklada nadilazila
granice Jugoslavije, zemlja ljudi sa osjećajem perspektive, sa
kulturnom produkcijom svih žanrova u stalnom usponu.51
Razdoblje između konca 60-ih i početka 90-ih godina XX.
stoljeća u povijesti Bosne i Hercegovine usporedivo je po
mnogim svojim pozitivnim dostignućima sa 40 godišnjom
vladavinom Austro-Ugarske. Gubitnički kompleksi koji se
nastoje nametnuti kao mjerna jedinica stvari ostaju uvijek
samo to – gubitnički kompleksi. Kako ih se osloboditi i prodisati punim plućima, ali bez “pranja” biografije povijesti?
(generalni direktor) SOUR Titovi rudnici Kreka-Banovići,
Ante Raosa, predsjednika Poslovodnog odbora (generalni
direktor) SOUR SODA SO Tuzla, Jure Pelivana, guvernera
– zamjenika guvernera Narodne banke BiH, Božidara Martinovića, predsjednika Poslovodnog odbora (generalni direktor) Privredne banke Sarajevo. Koliko je Hrvata tada bilo
na mjestima općinskih načelnika, a koliko ih je danas svedenih na nekoliko imena u zapadnoj Hercegovini. To su tek
neki od nezaobilaznih pokazatelja nacionalne ravnopravnosti, kojima svakako treba pribrojiti snažan zamah izgradnje
brojnih vjerskih objekata. Između 1945. i 1991. samo su bosanski franjevci izgradili pet novih samostana i preko šezdeset župnih i područnih crkava. Osim temeljite obnove ranije
podignutih crkava, sagrađeno je oko trideset novih župnih
stanova, više od četrdeset vjeronaučnih dvorana, također
pratećih gospodarskih zgrada.55
Stalnoj borbi za nacionalnu ravnopravnost svoj su doprinos
dali i brojni hrvatski kadrovi u Partiji poput, danas prešućenog, Branka Mikulića. Poslije partijske konferencije održane
u Mostaru 1966. odigralo se “plansko angažiranje Hercegovaca u organe Partije i vlasti” što je rezultiralo jačanjem republičke pozicije Bosne i Hercegovine.52 To znači da su Srbi,
Hrvati i Muslimani u Bosni i Hercegovini u sferi politike i
ekonomije odluke sve više donosili samostalno zanemarujući
federalne institucije i norme.53 Od tada su Hrvati “u upravljanju zemljom bili prvi put stvarno u svojoj povijesti poslije
narodnih vladara ravnopravni u BiH i davali su puni obol
izgradnji njenog identiteta i samobitnosti.”54 Rad i uspjehe
Zemaljskog muzeja – najstarije znanstvene institucije u BiH
– obilježili su upravo Hrvati poput Alojza Benca, Đure Baslera i Pave Anđelića. Tko bi nabrojao stotine imena profesora na sarajevskom univerzitetu, istaknutih javnih i kulturnih djelatnika? Gdje su prvi ljudi poznatih kompanija poput
Božidara Matića, generalnog direktora Energoinvesta, gdje
drugi direktori velikih firmi u Sarajevu, Zenici i Tuzli poput
Žarka Primorca, zamjenika predsjednika Poslovodnog odbora (generalnog direktora) Energoinvesta, mr. Tvrtka Nevjestića, zamjenika predsjednika Poslovodnog odbora (generalnog direktora) SOUR UNIS, Mirka Puljića, predsjednika Poslovodnog odbora (generalni direktor) SOUR Feroelektro, Ilije Primorca, predsjednika Poslovodnog odbora
SOUR Feroelektro – radne organizacije unutrašnja trgovina,
Bože Bevande, predsjednika Poslovodnog odbora (generalni
direktor) SOUR ŽTO, Borisa Ivića, predsjednika Poslovodnog odbora (generalni direktor) SOUR PTT, Žarka Kolende,
predsjednika Poslovodnog odbora (generalni direktor) RMK
Zenica, Mirka Krešića, predsjednika Poslovodnog odbora
Rodilo je to snažan osjećaj sudjelovanja i identifikacije sa političkim sustavom. Postavlja se ovdje pitanje vrednovanja, a
istinski se “uvidi u vrednote ne dobivaju u prvom redu putem diskursâ, putem poučavanja, nego iskustvom i uvježbavanjem.”56 Otvara se i pitanje: Tko je to pod komunistima,
uza sve represivne mjere, izgubio hrvatski (ili neki drugi)
identitet? Prije će biti da je, kako to tvrdi Latinka Perović,
“Titova Jugoslavija bila naš historijski maksimum”.57
51 Usp. LOVRENOVIĆ, Ivan, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne
povijesti Bosne i Hercegovine. Četvrto, prošireno izdanje. Synopsis, ZagrebSarajevo, 2010, 231-246.
52 LOVRENOVIĆ, I, Isto, 233.
53 FRIEDMAN, Francine, Razvoj bosanskog identiteta u komunističkom
periodu, Forum Bosnae, 6, Sarajevo, 1999, 88.
54 ANĐELIĆ, Ivan, Zaboravljeni hrvatski političar Branko Mikulić, Dnevni
list, Mostar, 5. X. 2008.
Teško bi, da je živa, moju mater Lučić uvjerio da je živjela
u komunističkome mraku. I bez fusnota znala je ona što su
istinske životne vrijednosti tako da je ocu, inače bleiburgovcu, koji je stalno nešto gunđao protiv Tita i Partije, spremno odgovarala: “Šta bi ti htio? Imam posao, mogu ići u crkvu, podižem i školujem djecu, a neko mora vladati”. Znalo
se uvijek “tko je Musliman, tko Srbin, tko Hrvat” jer su se svi
“u svom životu držali svog kulturnog i narodnosnog identiteta. Tko god ovo negira, nije iskren”!58 To svjedoči osoba
progonjena i zatvarana upravo od tog režima. Nesvodivo je
to na sliku koju 1948. stvara pisac i ustaški dužnosnik Antun
Bonifačić o prevarenom Hrvatu kao “vječnoj budali”.59 Nasuprot komunističkih mitova o antifašizmu, partizanima i
bratstvu-jedinstvu konstruira se protumit stavljanjem naglaska na patnju i mučeništvo, na “ono što vječno boli”.60 Time
se stvara jak negativni naboj a publika drži u stanju emotivne
potresenosti koje navodi na solidariziranje sa neprolaznim
patnjama. Osim što je djetinjasta, i amoralna je također ova
55 GAVRAN, Ignacije, Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca. Drugo – prošireno izdanje, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2007, 178-179.
56 SPAEMANN, Isto, 44-45.
57 PEROVIĆ, Latinka, “Titova Jugoslavija bila je naš historijski maksimum”
DANI, Bosanskohercegovački News Magazin, br. 710, 21. I. 2011, 51-53.
58 ANĐELIĆ, Pogled iznutra, 30.
59 ŽANIĆ, Ivo, Simbolični identitet Hrvatske u trokutu raskrižje – predziđe – most, u: Historijski mitovi na Balkanu. Posebna izdanja, knj. 1, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, 186.
60 PERICA, Vjekoslav, Uloga crkava u konstrukciji državotvornih mitova
Hrvatske i Srbije, u: Historijski mitovi na Balkanu. Posebna izdanja, knj. 1,
Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, 206-207, 222.
status, broj 15, proljeće 2011. 187
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
mitologizacija nasilne crte povijesti. Tako se uz pomoć apriorizama, reciklažom poluinformacija i poluistina, vještačkim disanjem nastoje oživjeti stare gubitničke frustracije o
Hrvatima kao pastorčadi zavnobihovske BiH. Zadatak da se
bude savjest nacije nije jednostavan, a isturati ispred sebe
narod kao “fusnotu” znak je slabosti koja se predstavlja kao
dobroćudno “svjetlo istine”. Kada je u pitanju “etnička nacija”
poput hrvatske, “mitološki temelji nacionalnosti su od gotovo krucijalnog značaja”.61
Socijalna (socijaldemokratska) misao ima u Hrvatskoj dugu
tradiciju, najmanje od 1894. kada je u Zagrebu osnovana
Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije sa vrlo jasnim programom zaštite radničkih prava i agrarno-socijalističkim pokretom. Ova se prva faza razvijala pod snažnim
uplivom njemačke socijaldemokracije. Drugu fazu socijalne
misli u Hrvatskoj obilježila je komunistička struja (KPJ) koja
je sve do sloma socijalističkoga poretka početkom 90-ih godina XX. st. – lavirajući na teorijskoj razini od “neposrednog
predstavništva”, preko “decentralizacije, debirokratizacije i
demokratizacije” do “uvođenja tržišnih elemenata i mehanizama u okvir planske privrede” – svojom platformom stvorila snažan tip političke identifikacije.62 Slom svjetskog bankarskog “kolonijalizma” i reaktualizacija marksističke ekonomske misli ne idu u prilog stavu koji stoljeće komunizma
vrednuje kao izgubljenu povijesnu epohu. Pogotovo je to danas jasno u Hrvatskoj nakon zamjene socijalne države konceptom liberalnoga kapitalizma. Neke lekcije iz udžbenika
povijesti mogu se preskakati, ali to ne znači da se ono što je
u njima zapisano nije dogodilo. Najteže je doći do uravnotežene slike povijesti a “lustracija” nikad ne može u obzir uzeti
sve okolnosti u kojima su pojedinci djelovali. Lučić se nasuprot tome ponaša tako kao da je pregledao sve “zemljišne
knjige” povijesti i kao da je ustanovio sve nacionalne “katastarske čestice”. Tako je nastala njegova montirana Bijela
knjiga sa imenima hrvatskih “marodera”. Sve karte crne, crni
as, U noći crnoj, dvanaesti čas (Krleža: Zastave).
Uvidi u istinske vrednote rađaju potrebu da ih se opiše. Kod
Lučića je međutim riječ o pretpostavljenoj krivnji u odnosu
na neki, samo njemu znani i ničim dokazani, nacionalni kodeks. Jalovost takve argumentacije nastoji se osnažiti “putem najrazličitijih psiholoških i kulturnih podešavanja.”63 A
“ispravno živjeti” prije svega znači “uvažiti zbilju”, “objektivirati vlastite interese, dati ih oblikovati kroz vrijednosni sadržaj zbilje” što u konačnici vodi to toga da se uvaže drugi
ljudi, drugi interesi, različite perspektive.64
61 PERICA, Isto, 204.
62 SUNAJKO, Goran, Politički identitet i hrvatska socijalna svijest: odrednice političkog identiteta, u: Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem
svijetu, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo – Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, svibanj 2010, 182-183.
63 FROMM, Erich, Autoritet i porodica. Naprijed, Zagreb, 1984, 96. Preveo
s njemačkog Ljubomir Tadić. Naslov izvornika: Erich Fromm, AUTORITÄT UND FAMILIE, Sazialpsyhologischer Teil in STUDIEN ÜBER AUTORITÄT UND FAMILIE, Forschungsberichte aus dem Institut für Sozialforschung, Librairie Félix Alcan, Paris, 1936.
64 SPAEMANN, Isto, 53-54.
188 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Današnje oživljavanje teze o Bosni i Hercegovini kao projektu srpskih komunista i hrvatskoj tamnici mitološki je derivat hrvatskih nacionalista o “srbo” ili “jugokomunistima”,
čiji je programski cilj bio “pretvaranje” etničkih Hrvata u
Jugoslavene ili Srbe.65 U ovoj “mitološkoj dalekovidnosti”, u
busiji povijesti, neko nekom uvijek mora raditi o glavi! Svoju
razornu energiju crpi taj mentalitet iz sadržaja smiješnih legendi sa tragičnim posljedicama. U tom statičnom svijetu
uvijek je kriv netko drugi, zlovolja i huškanje prema Srbima,
Jugoslaviji i komunizmu ideološke su poštapalice sa kojima
taj svjetonazor žutog tiska tapka u mjestu u dubokoj pozadini moderniteta.66
Šta narod misli o
“udruženju mimo naroda”?
Kako Lučić razvija strategiju prapočetka izdaje nasuprot
“vrijednosnog sadržaja zbilje” pokazuje, koliko pakostan, toliko plitak, pokušaj diskreditacije fra Bone Ostojića, navođenjem njegova pozdrava na osnivačkoj sjednici Udruženja katoličkih svećenika “Dobri pastir” u Sarajevu 25. I. 1950: “Pozdravljam vas katoličkim pozdravom ‘Hvaljen Isus’ i našim
borbenim pozdravom ‘Smrt fašizmu – Sloboda narodu’”!
Osnovne su Lučićeve (pret)postavke:
1.
“Naime, komunistička vlast je u siječnju 1950. preko
Uprave državne bezbjednosti (UDB-e) osnovala Udruženje katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine “Dobri
pastir”.
2.
“U ovom tekstu nećemo raspravljati o razlozima nastanka i karakteru tog udruženja. Postoje mnogi razlozi
za i protiv. Samo ćemo konstatirati da ‘ugled’ članova
Udruženja i slijednika njihove politike nakon propasti
komunističkog sustava nije (bio) dostatan za katoličku
niti za nacionalnu legitimaciju. Nepotrebno je danas
objašnjavati okolnosti i razloge osnivanja Udruženja,
kao što je i besmisleno veličati tu epizodu u životu Crkve
kao nešto veličanstveno i jedino ispravno” (str. 115).
3.
“Da fra Bono Ostojić nije bio u dubokoj starosti i da
je bio imalo važniji i utjecajniji mogao je u jesen 1966.
politički ‘zglajzati’ kao rankovićevac, baš kao što je svojevremeno Vlado Šoljić smijenjen s mjesta ministra
obrane FBiH zajedno sa svojim zamjenikom Hasanom
Čengićem zbog ‘suradnje s Iranom’” (str. 115-116).
Više od osude ovoj intelektualnoj “divljoj gradnji” primjerenija je satira. Pod pretpostavkom da ukusu čak i jednog
takvog vjerničkog i moralnog uzora poput Lučića, koji u
svojim rukama drži katekizam svete “katoličke i nacionalne
65 PERICA, Isto, 217.
66 STOJIĆ, Mile, Pas pred oltarom domovine. Boris Maruna 1940-2007, tri
zapisa u vjetru, Jukić, 36-37, Sarajevo, 2006/2007, 186, 189.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
legitimacije”, pozdrav Hvaljen Isus nije zazoran, smjelo bi se
pretpostaviti da bi umjesto drugog dijela pozdrava primjerenije zvučalo: “Bog i Hrvati!” A možda bi najprimjerenije bilo
da su fratri sjedili skrštenih ruku prevrćući u njima vrelo kestenje što im ga je prije bijega iz BiH 1945. ostavio nadbiskup
vrhbosanski Ivan Šarić, nad čijom su se podrškom Paveliću i
njegovoj kamarili zgražali čak i okorjeli nacisti.
Usput može li se znati: postoji li neki Ured za izdavanje katoličke i nacionalne legitimacije privatiziran “certifikatima”?
Treba li stati u red ispred šaltera? Prije toga da povjerujem
u golu “konstataciju” i ne raspravljam “o razlozima nastanka
i karakteru tog udruženja”? Riječ konstatacija (od latinskog
constare – biti postojan) znači tvrdnju, utvrđenu činjenicu,
ustanovljenje, dokaz, nesumnjivost nečega.67 Nije sporno
to što neko vjeruje sebi, ostaje još jedino da uvjeri i druge
ukoliko se ne radi o samodostatnosti i duhovnoj “otočnoj”
izolaciji.
U pozdravu fra Boninom spojene su dvije civilizacijske tekovine: vjerskog karaktera na jednoj, na drugoj antifašizam
kao planetarna ideologija kojom je okončan Drugi svjetski
rat, vrijeme gasnih komora, holokausta i Jasenovca. Između
dviju vrsta političkog identiteta – jednog shvaćenog apstraktno i vrijednosno neutralno kao što je identitet političkog
tijela, i drugog shvaćenog vrijednosno kao identificiranje
s nekom idejom, svjetonazorom ili oblikom političkog života68 – pozdrav fra Bonin reflektira drugi model. Kao da
je on sam, boreći se za prostor slobode, stradao u vrijeme
komunizma, provlači Lučić kroz nacionalni “detektor laži”
fra Bonu Ostojića i lijepi mu udbašku nenarodnu etiketu. Izdvaja ga tako autor iz “nacionalne pješadije” i pretvara u marodera – vojnika koji pljačka poginule i ranjene poslije bitke.
A život je ljudski – kaže Biblija – borba.
Olovni historijski i društveni kontekst osnivanja “Dobrog
pastira” bio je opterećen nepovjerenjem komunističkih vlasti prema Katoličkoj crkvi proisteklim ne samo iz ateističkog
svjetonazora nego i iskustva vezanog za podršku dijela svećenstva ustaškom režimu. Primjer sarajevskog nadbiskupa
Šarića koji je, svakako ne čiste savjesti, pod kraj rata 1945.
napustio vjerničko stado i otišao u emigraciju gdje je završio život, nije jedini takav slučaj.69 Tome treba pridodati, više
puta ponovljen, kruti stav Biskupske konferencije prema
komunizmu i partizanskom pokretu, uz ocjenu NDH kao
izraza trinaeststoljetne težnje za samostalnom hrvatskom
državom.70 Na povijesnoj pozornici našla su se suprotstavljena dva isključiva koncepta: komunističko-sekularni i
crkveno-nacionalni.
67 KLAIĆ, Isto, 728.
68 SUNAJKO, Isto, 169.
69 O tome vidi: JELEČ, Petar, Katolička crkva i NDH u BiH (1941-1945).
Biskup Šarić – savkoliki Hrvat, Svjetlo riječi, br. 302, Sarajevo, svibanj 2008,
56-57.
70 AKMADŽA, Miroslav, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim
1945-1966, Otokar Keršovani, Rijeka, 2004, 7-8. Citirano prema: BEĆIROVIĆ, Denis, Represija prema svećenicima katoličke crkve u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1955. godine, Prilozi, 39, Sarajevo, 2010, 89, nap. 4.
Brutalnost kojom se novi režim obrušio na Katoličku crkvu
rezultirala je već u jesen 1945. sa 243 ubijenih, 169 zatvorenih i 89 nestalih svećenika. Pastirskim pismom Biskupske
konferencije od 20. IX. 1945. čiji je prvi potpisnik bio nadbiskup Stepinac ovaj represivni politički kurs odvajanja države
od Crkve dobio je novi poticaj. Među ukupno 319 uhapšenih i suđenih vjerskih lica u BiH u razdoblju 1945.-1955. svećenika Katoličke crkve našlo se 154 ili 48,2%. Nije puno pomoglo to što je 75 katoličkih svećenika i klerika imalo status
sudionika narodnooslobodilačke borbe, kao ni to da su 43
katolička svećenika pali kao žrtve četnika, ustaša, njemačkih
i talijanskih vojnih formacija.71 Upitan međunarodni položaj Jugoslavije koji je izbijanjem sukoba sa Staljinom 1948.
dodatno doveden pod znak pitanja snažio je ionako prijeku
narav poslijeratne povijesti.
Alternative nisu bile bogzna kakve. Mogao se fra Bono identificirati sa poraženom fašističkom ideologijom ustaštva i
završiti u Martirologiju ili zatvoru, mogao je emigrirati ili čekati na potpisivanje Protokola između Vatikana i Jugoslavije
1966. čime je, tek tada, od Jugoslavije Katolička crkva bila
priznata za ravnopravnog sugovornika. Istim aktom Katolička crkva prvi put je zvanično prihvatila ustavno uređenje
nove države. Izvršena je depolitizacija Crkve, ali i liberalizacija njezinog djelovanja. Prevagu su na obje strane ostvarile
reformističke snage čime i država i Katolička crkva napuštaju diskurs “vojujućih”. Nakon Protokola rapidno su porasli
katolički tisak i zahtjevi za izgradnjom novih vjerskih objekata.72 Po svojoj pravnoj naravi i sadržini predstavljao je Protokol međunarodni ugovor sklopljen između dviju država
– subjekata međunarodnoga prava. Ugovor ni po čemu nije
proturječio obavezama što ih je Povelja ujedinjenih naroda
nametala Jugoslaviji kao članici te organizacije i na jednak je
način imao obvezujući karakter poput konkordata ili drugog ugovora sklopljenog između Jugoslavije i Svete Stolice.73
Papa Ivan Pavao II. izjavio je: “Da se suzbiju zla i opasnosti,
Crkva i država moraju raditi zajedno”.74 To je u svoje vrijeme
znao i time se rukovodio fra Bono Ostojić.
Slijedeći Lučićevu logiku “političkog hrvatstva” ovaj bi se
diplomatski potez Vatikana također mogao okarakterizirati
udbaškim “udruženjem mimo naroda”. Uzimanje u obzir ne
samo prilika “mjesta i vremena” nego i osnovnih logičkoetičkih načela vodi zaključku da su fratri u odnosu na Vati71 BEĆIROVIĆ, Isto, 91, 93, 97; PETEŠIĆ, Ćiril, Katoličko svećenstvo u
NOB-u 1941-1945, Vjesnik, Zagreb, 1982.
72 SPEHNJAK, Katarina, Tumačenja Protokola o odnosima Jugoslavije i
Vatikana iz 1966. u političkoj javnosti Hrvatske, http://www.cpi.hr/download/links/hr/6988.pdf. Datum: 22. II. 2011. Usp. IMAMOVIĆ, Mustafa,
Pitanje konkordata u Jugoslaviji 1918-1941, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Franjevačka teologija Sarajevo – Franjevački samostan Fojnica, Sarajevo-Fojnica,
2000, 526, 535.
73 DEGAN, Đ. V, Pravni aspekt Protokola sa Svetom Stolicom, Dobri pastir, I-IV, Sarajevo, 1968, 15-20.
74 Ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske. Republika Hrvatska.
Ministarstvo vanjskih poslova. Diplomatska akademija. http://www.mvpei.
hr. Datum: 25. II. 2011.
status, broj 15, proljeće 2011. 189
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
kan – ne i prvi put – bili i mudriji i delekovidniji. I ne samo
to. “Dobri pastir” svojim je aktivnim odnosom, pokazavši da
je moguć obostrano koristan dogovor između crkvenih i državnih struktura, u znatnoj mjeri omekšao kruti stav komunističkih vlasti i pripremio put sklapanju Protokola između
Vatikana i Jugoslavije. Karizmatični Markušićev odlazak Titu
1949. u tom je smislu pandan Zvizdovićevom izlasku pred
sultana El-Fatiha 1463. Fra Boni Ostojiću i fra Josipu Markušiću osobno je Tito 1955. uručio Orden bratstva i jedinstva I. reda, a četiri godine kasnije isti je orden dospio u ruke
fra Karla Karina, fra Serafina Dodiga, fra Mile Leke i drugih
fratara.75 “Dobri pastir” djelovao je proročki i ekumenski, u
skladu s duhom dijaloga Drugog vatikanskog koncila, koji
je rezultirao otvaranjem “Ureda za dijalog s nesjedinjenom
braćom, za dijalog s nekršćanima pa i s ateistima”.76 Možda
će neka usijana glava i dalje insistirati na tome da se razboritost i mudrost u donošenju strateških odluka nije poklapala sa “mišljenjem naroda”. Riječ “narod” kolektivistička je
odrednica, dok je mišljenje kao autonomna kategorija svojstveno pojedincu. U današnjem svijetu postoje samo dvije
mogućnosti: prilagođavanje ili vlastita žrtva – kaže Meša Selimović u romanu “Tvrđava”.
Nije jasno što bi se dobilo da se čekalo vrijeme “mlade demokracije” da bi nagomilani povijesni problemi bili riješeni
u duhu Tuđmanove strategije, nestankom “kolonijalne tvorevine Bosne i Hercegovine”. “Šta je nama Kraljeva Sutjeska
kad nas tamo više nema”? pitalo se 1993. jedno režimsko piskaralo u službi vječno namrgođenog Vrhovnika, kojemu je
za rukom pošlo i ono što nije ni uvijek dežurnim teroristima
Osmanlijama: isprazniti od ljudi ovaj drevni topos i preseliti
ih u Bobanovo i Šuškovo.
Moćno i etično odzvanjaju riječi Pastirskoga pisma iz 1945:
“Mi, katolički biskupi Jugoslavije, kao učitelji istine i zastupnici vjere osuđujemo ovaj materijalistički duh, od kojega
se čovječanstvo ne smije nadati ničemu dobrom. A zajedno
s njim osuđujemo sve one ideologije, i sve one društvene
sisteme, koji svoje životne oblike izgrađuju ne na vječnim
načelima objave i kršćanstva, nego na šupljim temeljima materijalističke, dakle bezbožne filozofske nauke”.77 Kakvog je
smisla ovo “vjeruju” Biskupske konferencije imalo u kontekstu šutnje kojom je ista institucija popratila osnivanje NDH
i njezine diskriminacijske zakone prema Srbima, Romima
i Židovima, u kontekstu nikad decidno odbijene inicijative
države i njezinog uplitanja u strogo vjersko područje kakvo
je predstavljalo pitanje “prekrštavanja”?78 Kakvog smisla u
kontekstu diplomatskog sređivanja odnosa između Jugosla75 BEĆIROVIĆ, Isto, 101.
76 GAVRAN, Ignacije, Svećeničko udruženje Dobri pastir i njegova uloga,
u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra
Anđela Zvizdovića, Franjevačka teologija Sarajevo – Franjevački samostan
Fojnica, Sarajevo-Fojnica, 2000, 544.
vije i Vatikana 1966? Kakvog smisla u kontekstu nadolaska
“mlade demokracije” ako su u komunizmu vjerski autoriteti
bili dio vjerničkog puka, a onda preko noći postali dio režimskih materijalističkih struktura.
Vratimo se ipak povijesnom kontekstu osnivanja Dobrog
pastira.
Na području istočnog bloka postojala su nakon Drugog
svjetskog rata brojna svećenička udruženja, među ostalima
katoličkih svećenika u Istri od 1946, u Sloveniji od 1949, u
Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji od 1953. Postojala su i udruženja pravoslavnih sveštenika i islamskih vjerskih službenika.
Takvim udruženjima nastojala se popuniti praznina nastala
odvajanjem države od Crkve, pogotovo što ni mjesna ni vrhovna Crkva nisu nalazile načina da urede odnose s državom. Brojni osnovni životni problemi svećenih lica – pitanje
stana, opskrbe, kretanja, građanskih prava, vršenja službe
i staleških interesa – tražili su rješenje prijeteći da crkvena
pokrajina “za kojih tridesetak godina [ostane] bez svećenika”.
Njihovim rješavanjem, a to se moglo jedino postizanjem dogovora s državom, svećenici na sebe nisu preuzimali ulogu
crkvenoga vodstva. Nastojeći se, osobito nakon raskida sa
istočnim blokom, pred zapadom prikazati zemljom kakvihtakvih vjerskih sloboda, jugoslavenske vlasti imale su svoj
interes da podrže osnivanje jednog svećeničkog udruženja.
Nakon osnivačke skupštine održane 25. I. 1950. Udruženju
je pristupilo 179, a tokom godine još 28 svećenika. Bosanski franjevci sa 57% predstavljali su pretežni dio članstva,
zatim hercegovački franjevci sa 29% i dijecezanski svećenici
sa 14%. Od 302 člana Bosanske provincije Udruženju je pristupilo 49%. Iako su pravila Dobrog pastira bila jednaka pravilima istarskog i slovenskog udruženja, odluke Biskupske
konferencije Jugoslavije iz 1950. i 1952 – “non expedit” (nije
probitačno) i “non licet” (nije dopušteno) biti članom udruženja – pogađale su jedino udruženje bosanskih franjevaca.
Snagu zakona ovim odlukama mogli su dati samo mjesni ordinariji (sarajevski i banjalučki), a oni to nikad nisu učinili.
Unatoč svemu u nekim krugovima Katoličke crkve formiran
je stav prešutnog izopćenja bosanskih franjevaca i Dobrog
pastira.79 Kao tvrda povijesna činjenica ostaje sve ono što je
ljudski i institucionalno dobro i korisno – olakšavajući život
i djelovanje svećenika, jačajući i šireći vjeru – Udruženje u
svome radu ostvarilo.80 Tome cilju, na najbolji mogući način, pridonijela je kalendar-knjiga Dobri pastir koju su više
od četrdeset godina (1951-1992) izdavali članovi Udruženja, distribuirana u BiH, Hrvatskoj i u drugim područjima
Jugoslavije.81
Besmisleno je zato zadržavati se na “konstataciji”, što u svojoj propovijedi održanoj 10. II. 2011. u bogoslovnoj crkvi sv.
Ćirila i Metoda, na spomendan blaženog Alojzija Stepinca,
79 GAVRAN, Isto, 537-543.
77 Citirano prema: BEĆIROVIĆ, Isto, 91-92, nap. 12.
80 GAVRAN, Isto, 544-550.
78 JELEČ, Petar, Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945). Katolička crkva
i osnivanje NDH, Svjetlo riječi, br. 301, Sarajevo, travanj 2008, 56-57.
81 BLAŽEVIĆ, Velimir, Kalendar koji je obilježio vrijeme, Kalendar sv.
Ante 2010, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2009, 201-202.
190 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
čini i kardinal Puljić. Kao da se bavi nekim unutarcrkvenim
egzorcizmom, uzoriti kardinal ni ovom prilikom nije propustio žigosati “Dobri pastir”:
“Borio se [Stepinac] za Crkvu Božju i kada je bio u Krašiću u pritvoru. U svojim privatnim pismima spominje
upravo teške trenutke iskušenja Crkve kada je stvoreno
svećeničko udruženje s ciljem da se kroz politiku rastroji
Crkvu iznutra. Blaženi Alojzije borio se za to jedinstvo
Crkve. Jasno daje svećenicima do znanja da to udruženje
nije dozvoljeno jer je to rastrojavanje Crkve iznutra. Nije
osudio svećenike koji su se učlanili u udruženja te, tko
zna iz kojih razloga, popustili politici i komunističkoj državi. Ali jasno je dao poruku vjernosti toj Crkvi”.82
Nezaobilazno je pitanje: čak da je sve tako i bilo, a dokazano
nije i daleko je od toga, čemu to stalno rovarenje po jednoj
epizodi iz života Crkve u Hrvata? To posebno s obzirom na
više nego prisan odnos te iste Crkve prema novim vlastodršcima demokrature lišenim i minimuma skrupula, kojima
kardinal Puljić podilazi tako što iz njihovih ruku, u ime naroda na oltaru prima štap – znak biskupskog dostojanstva.83
Sam po sebi ovaj čin “investiture” u duhu srednjeg vijeka toliko je anticrkven da ga zasjeniti ne može ni “Dobri pastir” u
Lučićevoj i Puljićevoj interpretaciji.
Da ovdje u pitanju nije nečista savjest? Da li se iza te nečiste
savjesti kardinalove skriva šutnja o nadbiskupu Šariću, od
početka do samoga kraja Drugog svjetskog rata zdušnoga
podupiratelja Ante Pavelića i ustaškoga režima koji je u smrt
poslao tisuće nevinih ljudi? Za Šarića je Pavelić bio “divni
Poglavnik”, “vođa naš zlatni”, “Dobar Genij, dubok kao mistik”, “ime drago” apostol, čovjek molitve, blag i pun vjere,
nade i ljubavi kakvog ga je ovjekovječio u svojim pjesmama.
Svjestan da u Sarajevu ne smije dočekati partizane Šarić je
na vrijeme umakao, ostavljajući svoje kolege da se nose sa
posljedicama njegove teško shvatljive, konfesionalno nadahnute bešćutnosti.84 Ne tako davno Šarićevi su posmrtni
ostaci preneseni u Sarajevo i sahranjeni u crkvi sv. Josipa na
Maridvoru čime je službena Katolička crkva odaslala jasnu
poruku što misli o ovom svom prelatu. Šarić nije sporan,
sporni su oni koji su ostali uz svoju subraću i vjernike da dočekaju “bezbožnu avet komunizma”. Prema kardinalu i Lučiću proizlazi da se vjeran Crkvi moglo biti samo u zatvoru,
u emigraciji ili pod zemljom.
Za razliku od nadbiskupa Šarića slijedili su franjevci Bosne
Srebrene upute primljene od vrhovne uprave Franjevačkog
reda iz Rima 24. VII. 1941. koje su im priječile bilo kakav angažman u političkom i vojnom aparatu NDH, sudjelovanje
u progonima Srba i Židova kao i u masovnom prevođenju
82 http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=27404. Datum: 13. II. 2011.
pravoslavnih na katoličku vjeru. Tako precizan dokument
sadržan od 10 točaka nije izdala nijedna crkvena institucija tokom Drugog svjetskog rata. Dva ratna provincijala,
fra Anđeo Kaić (1939-1942) i fra Kruno Misilo (1942-1945)
strogo su se pridržavali primljenih uputa zbog čega su došli
u sukob sa manjim dijelom proustaški orijentiranih franjevaca.85 Fra Anđeo Kaić pozvao je “naš episkopat” da “javno
ustane protiv ove pojave, i to jednom skupnom poslanicom,
kojom se ova zlodjela osuđuju, a vjernici pozivaju, da ne
samo pasivno nego i aktivno ustanu protiv ovih krvnika i
izroda. Dosada je, mostarski biskup, fra Alojzije Mišić, ustao
svojom okružnicom protiv ove pojave osvećivanja, naredivši i teške kazne protiv zločinaca. Ali je potrebno, da svi
biskupi, kao predstavnici službeni Katoličke crkve, zajedno
dignu glas protiv ovog u nebo vapijućeg grijeha”.86 U službenom provincijskom listu Bosna Srebrena objavio je Markušić tokom rata nekoliko kritičkih članaka o franjevcima koji
su se uključili u politički život NDH. Da je takav stav bio
rezultat čvrstog osobnog uvjerenja i povezanosti sa sudbinom zemlje i naroda govore njegove riječi iz pisma upućenog T. Alaupoviću 1939: “Ona [Bosna] cjelokupna jedini je
pouzdani vezioc rukoveti koji su bogomodređene da budu
jedna državna cjelina, jedan snop. Koja rukovet ispadne, nju
ne kupi kućna čeljad, jer je to uvijek firaunska nafaka... I na
koncu konca ako nas razdijele bit će opet: udri Jovo na novo,
jer je to narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u
zemlju zakopana”.87
Ostao je Markušić uz subraću i narod, a godine 1949. nije se
libio izići ni pred samoga maršala Josipa Broza. Bila je to samosvjesna gesta osobe koja je znala kuda i zašto, u ime kojih
vrijednosti ide, ne da moli nego da traži. Trostruki provincijal franjevački objasnio je to ovim riječima:
“Mi smo pošli da se vidimo s našim državnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni državljani, predstavnici svoje lojalne braće. Ali ujedno da istaknemo ovom
posjetom, kao ravnopravni građani svoje države: u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke,
kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez
diskriminacija”.88 Kao starješina bosanskih franjevaca, u
pismu upućenom subraći 25. VI. 1949, naglasio je Markušić nužnost “da sva braća pravilno shvate potrebe zemlje i naroda, izgradnju i obnovu, te porade na njihovu
zadovoljenju u granicama svoje mogućnosti, svoga zvanja i svoga vjekovnog poziva. Volite svoj narod i radite za
njega, ali ističemo bez razlike vjere”.89
85 JELEČ, Petar, Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945). Franjevačka
provincija Bosna Srebrena, Svjetlo riječi, br. 308, Sarajevo, studeni 2008,
58-59.
86 JELEČ, Petar, “Sve tobože u ime hrvatstva, a zapravo radi pljačke”, Svjetlo
riječi, br. 336, Sarajevo, ožujak 2011, 21.
83 KARAMATIĆ, Marko, Pastirski štap, Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, br. 1-2/2005, 67.
87 JELEČ, Petar, Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945). Ne dajte da se
dijeli Bosna, Svjetlo riječi, br. 309, Sarajevo, prosinac 2008, 64-65.
84 JELEČ, Katolička crkva i NDH u BiH (1941-1945). Biskup Šarić – savkoliki Hrvat, 56-57.
89 PETEŠIĆ, Isto, 204-205.
88 LOVRENOVIĆ, I, Bosanski Hrvati, 232.
status, broj 15, proljeće 2011. 191
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Sljedeće je godine, kao izraz jedne ne samo dalekovidne
nego i obraza čiste politike, osnovano Udruženje “Dobri pastir”. Bio je to “u zbrkanosti vremena” (Markušić), po svome
osjećaju za povijesni smisao vizionarski čin, za tri koplja
ispred crkvene hijerarhije koja je, istina tek 1966, nakon
Drugog Vatikanskog sabora kao “bolnog iskoraka iz političkog srednjovjekovlja”, i sama krenula putem što ga je sa
“Dobrim pastirom” trasirao Markušić. I više od toga: s obzirom na kasniji razvoj događaja odigrao je “Dobri pastir”
ulogu prethodnice vatikanske istočne politike, “kako su je
formulirali i provodili papa Pavao VI. i njegov državni tajnik
Casaroli, a omogućio Drugi vatikanski sabor sa svojim dalekosežnim posuvremenjivanjima Crkve”. Procesu otvaranja
Katoličke crkve prema svijetu istočnoeuropskih zemalja iza
“željezne zavjese”, objavljenom 1965. u Pastoralnoj konstituciji Drugog vatikanskog sabora, prethodile su gotovo iste
riječi tajnika “Dobrog pastira” fra Karla Karina sadržane u
njegovom članku tiskanom 1956.90
Svu složenost jednog kritičnog povijesnog trenutka – “Izvana
borbe, iznutra strah” rekao bi sv. Pavao – svodi Lučić na zamjerku fra Boni Ostojiću da je pretjerao sa pohvalama Titu
i Rankoviću u svome tekstu posvećenom uspomenama na
Drugo zasjedanje AVNOJ-a 1943. a objavljenom u Dobrom
pastiru 1955. Posebno Rankoviću (drugu Marku), najzaslužnijem za progone i ubojstva “55 bosanskih i 66 hercegovačkih franjevaca ubijenih tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njegova završetka. Služba koju je ‘drug Marko’ osnovao
u svibnju 1944., osim što je poubijala većinu od 121 fratra
i 63 dijecezanska svećenika, zatvarala je i sudila za vrijeme
komunističke vlasti 89 hercegovačkih i još neutvrđen broj
bosanskih fratara” (str. 115).
Na razini gole “konstatacije” mogu se Lučićevi navodi učiniti opravdanim i logičnim, a fra Bono Ostojić kolaboracionistom antihrvatskog i antikatoličkog komunističkog režima. Do čega takvo čitanje teksta i takva vrsta informacija
“u stanju svakodnevne neodgovornosti” dovode, već je bilo
riječi. Ponovo smo na terenu vjerodostojnosti.
Ostao je naime Lučić dužan dati punu (vjerodostojnu!) informaciju, onaj njezin dio koji od glave “smrdi” a vodi do
uzroka progona i ubojstava koji se, dakako, ničim ne daju
opravdati ali se barem donekle mogu razumjeti. Uza sve
svoje mutne atavističke porive i epske pokretačke motive
poslijeratni teror bio je u znatnoj mjeri osvetnički refleks na
ustaška zlodjela ispisana kamom i maljem. Takvo razumijevanje slijeda događaja nužno dovodi do katarzičnog procesa
s nesumnjivo pozitivnim učincima, do svijesti ne samo o tuđem, nego i o vlastitom zlu. Nisu naime samo drugi, kako se
želi prikazati, pretplaćeni na glupost i zlo!
koji iz Rima, u svojoj korespondenciji s mostarskim biskupom fra Alojzijem Mišićem, nagovještava takav rasplet: “Sa
raznih strana čuo sam, što su mi nažalost potvrdili i nadošli
naši, o strahotama koje se događaju u našoj Domovini: masovno ubijanje ljudi bez suda i osude, pokolj nevine dječice
i nemoćnih žena; bacanje u jame živih ljudi; paljenje kuća i
uništavanje cijelih sela. Duboko me to u duši boli. Bojim se
i strepim za budućnost Hrvatskog naroda i katoličke stvari
u našim krajevima. Zar može ostati bez kazne Božje nevina
krv, koja vapije osvetu u nebo?! (...) Rado vjerujem, da Hrvatski narod u svojoj cjelini nije učestvovao u tim zlodjelima, da
to žali i osuđuje. Ali gdje su bile vlasti da to prepriječe; gdje li
se je Hrvatski narod javno od toga ogradio i zatražio kaznu
za zločince koji su to počinili?”91
O tim je “iznenadnim mračnim silama” autentično svjedočanstvo u Kronici jajačkoga samostana ostavio Markušić:
“Dne 7. IX. 1941. Nedjelja. Navečer uoči katoličke Male
Gospojine u Podmilačju odmah preko željeznog mosta
na desnoj obali Vrbasa, u zvanim ‘Dramčevim Rasadnicima’ ubijeno je oko 153-165 Srba seljaka. Podmilački
župnik pričao je, kako je cijelu noć prekukao ne spavajući, budući da se već načulo tako nešto; ali proti iznenadnim mračnim silama ništa nije mogao učiniti. Zlo je
bilo zagospodarilo zemljom, pa i ovim krajem. Srbi građani i činovnici, kandidati istovjetne sudbine, u ovo isto
vrijeme zatvoreni u Privrednoj Banci, spaseni su intervencijom protusila.
Dne 5. XII. Novine oglasuju ukidanje starog julijanskog
kalendara. Ali na to se od početka do svršetka bijednog
vremena nije ni malo pazilo: crkvene svetkovine i krsne
slave čestitali smo po dosadanjem”.92
Duga je i preduga krvava lista ustaških zločina u “bijednom
vremenu” koja se danas rado pokriva “smokvinim listom” velikosrpske represije u Prvoj Jugoslaviji ili se prešućuje stavljanjem akcenta na (srbo)komunističku osvetoljubivost.93
Ništa međutim ne može amnestirati onostranost “mračnih
sila” čiji mrak je bio usađen mnogo dublje i davno ranije a da
bi se opravdao diskriminirajućim političkim sustavom Prve
Jugoslavije. Kolekcija međunacionalnih zločina ne može se
reducirati na nekoliko lokalnih pripovijesti po vlastitome izboru izdignutih na razinu mjerila. Potrebna je jedna uporišna točka da bi se ostvarila preglednost koja obuhvaća cjelinu ili barem najveći dio protagonista povijesnih zbivanja. U
protivnom smo osuđeni na “pregled nad trivijalnostima”.94
91 JELEČ, Petar, Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945). Mostarska i banjolučka biskupija, Svjetlo riječi, br. 307, Sarajevo, listopad 2008, 56-57.
Da ustaško orgijanje neće proći bez osvete bio je svjestan već
prvih ratnih godina generalni definitor fra Dominik Mandić,
92 F. J. M.: Od bijede do pobjede – u Jajcu, Dobri pastir, I-IV, Sarajevo, 1955,
169, 170, 171.
90 ORŠOLIĆ, Marko, Naš preteča vatikanske istočne politike, Kalendar sv.
Ante 2010, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2009, 206-207, 209.
94 VUČKOVIĆ, Ante, Sabbath i preglednost, Svjetlo riječi, br. 298, Sarajevo, siječanj 2008, 82.
192 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
93 O tome vidi: JELEČ, Petar, Katolička crkva u BiH i NDH (1941-1945).
Odsutnost samokritike, Svjetlo riječi, br. 299, Sarajevo, veljača 2008, 56-57.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
To znači da će se umjesto “konstatacijama” Lučić morati pozabaviti autorefleksivnim tipom informacije da bi sebi priskrbio ovlaštenost na kritiku i komunističkog terora i eventualnog komoditeta Bone Ostojića. O Ostojiću kada je riječ morat će dokazati šta je on tada uistinu mislio i kojim
se motivima rukovodio. Sve što je poznato o tom časnom
fratru daje za pravo vjerovati da se radilo o “angažiranom
odricanju”. “Memento vivere”; “Memento mori!”95 “Budući
da se mi franjevci”, kako ističe Markušić, “nismo zavjetovali
na bunker”.96
Dok se ne dokaže što je fra Bono Ostojić mislio, ostaje nam
vidjeti ono što je radio. Nepunih pet mjeseci nakon osnivanja Udruženja, u kalendaru Dobri pastir, nabraja on “pothvate i uspjehe, koje je Udruženje postiglo u želji, da što višu
pomoć pruži svećenicima naše Republike”. Najširi kontekst
rada Udruženja i ostvarenih rezultata pokazuje “doprinos
narodu, Crkvi i čovječanstvu”.97 Uređivačku i izdavačku politiku Dobrog pastira isti je autor objasnio u poruci čitateljima
za godinu 1958: “Načela, kojih se držimo kod uređivanja i
izdavanja kalendara ‘Dobri pastir’, već su postala općenito
poznata: 1. Kršćanskom puku kršćanski kalendar; zato najveći dio kalendara posvećujemo istinama i nauci vjere. 2.
Puku pučki kalendar; zato nastojimo govoriti pučki, puku
shvatljivim jezikom. 3. Narodu o narodu. Narodu, koji voli
svoju zemlju i njezinu slobodu, treba otkriti ljepotu života za
domovinu i ljubav prema njoj; zato jedan dio kalendara posvećujemo ‘Lijepoj našoj domovini’. 4. U svemu suvremeni;
zato biramo ono, što je u ovom trenutku najkorisnije, i to
obrađujemo”.98
Osim kalendara i revije Dobri pastir katolički tisak u Sarajevu i Bosni i Hercegovini uopće nije izlazio. U Beogradu je,
jedno vrijeme, tiskana “Blagovest” a u Zagrebu “Gore srca”.
Već 1951. objavio je u udbaškom Dobrom pastiru dalmatinski franjevac dr. Stanko Petrov kritiku povodom Matavuljevog romana “Bakonja fra Brne” označivši ga “književnom mistifikacijom” a film o Bakonji “svjesnim širenjem
laži”.99 Iste je godine uredništvo Dobrog pastira odgovorilo
na članak Milorada Gajića nazvavši njegove objede na račun
Stanka Petrovog “političkim plakatom”. Postavlja uredništvo
pitanje: “Zašto je Đuro Matavulj samo brat ‘srpskog realiste’,
a dr. Petrov mora otići među klerofašiste”? U odgovoru Joži
Horvatu, književniku, sudioniku NOB-a, uredniku časopisa
Kolo i Republika, direktoru “Jadran filma”, brani uredništvo
stavove dr. Petrova sljedećom argumentacijom:
95 METZ Baptist Johann – PETERS, Rainer Tiemo, Pasija za Boga i zbog
Boga. Redovnička egzistencija danas, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2009,
91. S njemačkoga Anto Šarčević. Naslov izvornika: Johann Baptist Metz –
Tiemo Rainer Peters, Gottespasion. Zur Ordensexistenz heute, Verlag Herder, Freiburg in Breisgau, 1991.
96 F. J. M.: Isto, 172.
97 OSTOJIĆ, Bono, Važnost i značaj osnivanja svećeničkog udruženja BiH,
Dobri pastir. Glasilo Udruženja katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine, God. I, br. 3-4, Sarajevo, 1 lipnja 1950, 1-3.
98 Citirano prema: BLAŽEVIĆ, Isto, 202.
99 PETROV, Stanko, Matavuljev “Bakonja fra Brne” – književna mistifikacija, Dobri pastir, I-II, Sarajevo, 1951, 120-129.
1. “’Treba netko dvije hiljade godina živjeti od ljudske
gluposti i zaostalosti, i to dobro živjeti kao ovi naši člankopisci fratri i popovi…’ Na tako kulturne dokaze zaista
je teško odgovarati. Gospodine J. Horvat! Da nazivljete
kršćanstvo i kršćanske vjernike glupima i zaostalima, to
je stvar odgoja. Ali da ih nazivljete u članku, u kom dokazujete, da se vjera ne napada, to je prilog kavanske logike
i darovitosti.”
2. “’… da nakon deset godina narodne revolucije u socijalizmu pišu ovako cinično o našoj nacionalnoj kulturi i
o našoj povijesti’. Gosp. Joža Horvat! Povijest hrvatskog
naroda pisali su Šišić, Klaić, Rački, Kukuljević, a ne ‘Dobri Pastir’. Zato svoj prigovor preadresirajte na njihovu
adresu, jer su oni dodijelili franjevcima ono važno mjesto
u povijesti hrvatskog naroda i kulture. Vjerujemo da će
ta ista hrvatska povijesnica i Jožu Horvata staviti na svoje
mjesto, ako ne zaboravi”.100
I tako nadalje, u ostalih 7 točaka, drže “dobri pastiri” lekciju
revolucionaru Horvatu. Teško je u tome pronaći bilo kakvu
“nenarodnu” crtu koju Lučić imputira fra Boni Ostojiću.
Vrijedi zato fra Bonin pozdrav i danas! Ili bi bolje pristajao
glasan komentar nekog oficira nakon filma o Bakonji: “Na
koncu mu ipak uspješe pokvariti dušu!” Nisu Lučić i njegov
kolega Ranković fra Boni Ostojiću i Dobrom pastiru ni do
koljena.
U protivnom bi, inače tako istančana osjetljivost za ideološka zastranjenja i nacionalno-vjerska skretanja, našla
za potrebno postaviti pitanje potpisivanja tzv. Lateranskih
ugovora između Svete Stolice i fašističke vlade Italije kojim
je 1929. papi priznato pravo suverena, ustanovljena minijaturna Vatikanska država i posebno vatikansko državljanstvo.101 Znači li to da je paktiranje s fašizmom legalno, a
antifašistički pozdrav nije? Ono što se nastoji prikazati kao
povlađivanje režimu i izdaja crkvenosti, inkvizitorska je ideološka osuda u vidu “kaznene pravde”. Sklanja ona pogled
sa markantne činjenice da su franjevci od svoga dolaska u
srednjovjekovnu Bosnu 1340/41. po samoj prirodi svoje
misijske uloge, u nedostatku odgovarajuće svjetovne političke infrastrukture, razvijali različite oblike koegzistencije
sa vladajućim političkim i državnim režimima. Franjevačka
se misija, drugim riječima, od Gerarda Odonisa, Peregrina
Saksonca i Anđela Zvizdovića, preko Matije Divkovića i Filipa Lastrića, do Marijana Šunjića, Ivana Frane Jukića, Ante
Kneževića, Grge Martića i Josipa Markušića nije zasnivala
na izdvojenosti iz svijeta i na opoziciji životu nego upravo
obratno, na sraslosti sa svijetom i životom koja je, u službi
čovjeku i narodu, u sebe uključivala i komunitarnost sa političkim strukturama. Pripadanje vjeri, zemlji i narodu nije
trpjelo distancu i akademske rasprave u vremenu zla! Gdje
je pak ona tanašna granica koja trule kompromise dijeli od
100 Uredništvo “Dobrog pastira”: Još o romanu i filmu “Bakonja fra-Brne”,
Dobri pastir, III-IV, Sarajevo, 1951, 320-334.
101 DEGAN, Isto, 17.
status, broj 15, proljeće 2011. 193
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
vizionarskih rješenja pitanje je za sva vremena i za sve generacije, nikako za “konstatacije”. Plodno polazište u toj stalnoj revalorizaciji oslanja se na koncept “konvivialiteta” kao
želje “za životno opravdanim zajedništvom”, “za proširenje
društvenih i međuljudskih odnosa... kao i poticaj principu
postojanja”.102 Ljudska je egzistencija po samoj svojoj naravi
stvaralačka i neprestano je usmjerena na prevladavanje povijesno nagomilanih nepravdi i na duhovnu “melioraciju”
povijesnog pejzaža. Umjesto što denuncira fra Bonu Ostojića, našemu autoru bilo bi primjerenije pročitati Jelenićevu
dvotomnu studiju: “Kultura i bosanski franjevci”. Vlastiti
ogovarački ton mogao bi preispitati uz tekst Ive Pranjkovića:
“Kultura dikcije i mišljenja u ‘Kulturi i bosanskim franjevcima’ Julijana Jelenića”.103
Tko to neće vidjeti preostaje mu potkazivanje ljudi i institucija kao “učitelja sumnje” i njihovo birokratsko pretvaranje
u “tehnološki višak” “političkog hrvatstva”. Nije to izdvojen
slučaj da se u borbi za demokraciju nastupa sa pozicije “talibana” demokracije. Neko sebe može shvaćati preozbiljno,
ali to ne znači da nismo sve dalje od ugodne alternative
komunističkome “mraku”. Bliži sam razmišljanju koje opisuje tugu, od koje se ne može pobjeći: “A to je neko čudno,
izvitopereno zadovoljstvo što živimo baš u takvoj državi (sa
svim postojećim potencijalnim tugama i problemima)?!”104
Da su svi navedeni, i hiljade drugih fratara uključujući Bonu
Ostojića, čekali na ostvarenje Lučićeve “vizije” Bosne i Hercegovine odavno ih ovdje ne bi bilo. Nastupajući kao savjest
nacije, Lučić bi htio “konačno” rješenje, a sva se povijest ove
zemlje, bremenite nizom svjetskih kontradikcija, tome opire
– njezina su kvintesencija prijelazna, nedovršena stanja,
iščašene paradigme, hibridni identiteti, duhovna konzerviranost. Zato punih pluća možemo živjeti samo “ovdje” i
“sada” računajući sa svim ovim povijesnim datostima.
Tek tada se može razumjeti fratarski etos odnosa prema Bosni, kako ga je razumio Massieu de Clerval na svome Putovanju u Bosnu 1855:
“Franjevci, jedini zaduženi za religioznu upravu, upravljajući sami sobom i dostavljajući na imenovanje Svetoj
stolici ime biskupa kojeg su između sebe izabrali, savršeno odgovaraju ovoj potrebi. Sačinjavaju oni narodno
svećenstvo što se regrutuje iz naroda i koje poznaje njegove potrebe. Ne odvajajući u svojim sjećanjima tradicije
102 BOFF, Leonardo, Nježnost i snaga. Franjo Asiški – štivo za siromahe,
Svjetlo riječi, Sarajevo, 1988, 33. Preveo s njemačkog: Ladislav Z. Fišić. Naslov izvornika: Sao Francisco de Assis: Ternura e vigor, Uma leitura a partir dos pobres. Naslov njemačkog izdanja: Leonardo Boff: Zärtlichkeit und
Kratft. Franz von Assisi, mit den Augen der Armen gesehen.
103 PRANJKOVIĆ, Ivo, Kultura dikcije i mišljenja u “Kulturi i bosanskim
franjevcima” Julijana Jelenića, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u
povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Franjevačka teologija
Sarajevo – Franjevački samostan Fojnica, Sarajevo-Fojnica, 2000, 439-458.
104 ČEKRLIJA Đorđe, Politički i psihosocijalni efekti realnosti u BiH, u: Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon Daytona. Političko-pravni aspekti
demokratske konsolidacije u postkonfliktnom periodu. Uredili Dino Abazović i Stefan Hammer. Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 2010, 215.
194 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
svoje zemlje od tradicije svoga reda oni su beskrajno ljubomorni na svaki strani utjecaj i jako su oprezni prema
pokušajima sila susjeda Porte da ih one uvuku u svoju
politiku... Franjevci su ubijeđeni da će još više uvećati
svoj autoritet šireći prosvjetu te se može samo pozdraviti
takva težnja koja ih vodi ka podržanju moralne i intelektualne razine njihove zemlje”.105
Odakle dolazi i čime se hrani Lučićev prezir prema Bosni
Srebrenoj kao instituciji zaslužnoj za preživljavanje zajednice kasnije imenovane hrvatskom?106 Sa svih svojih stotinu
ljudskih mana, stvorili su bosanski fratri povijesno djelo koje
zaslužuje generacijsko poštovanje. Sažeto ga je izrazio A. G.
Matoš:
“Nema naroda čija bi povijest i sudbina bila tako skopčana ma s kojom institucijom kao što je bila povijest hrvatskog naroda kroz više stoljeća s Franjevačkim redom.
Slavonija, Dalmacija, a osobito Bosna i Hercegovina, to
su zemlje o čijoj prošlosti od četiri do pet stoljeća nije
moguće ni stranice napisati, a da se ne susretneš s franjevcima kao glavnim čimbenicima i nosiocima prvih
uloga... Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci odbijeni od svoga plemena, već junaci
i narodnjaci.”107
Ako tog poštovanja kod Lučića nema ne treba ga ni nametati
jer je to stvar osobnoga izbora, ali čemu sijati “prefinjenu pokvarenost” i “stilizovanu pakost”, osim toga “ironiju kao najpotpuniji način neučtivosti”?108 Ne tvrdim da se ovdje radi
o “basnoslovnoj laži”, svjesno izgovorenoj, u vidu prije treba
imati “obmanjivanje i samoobmanjivanje” koji “pripadaju
kategoriji pseudologičkog”.109
Daleko od svih mistifikacija i generalizacija, Bosna Srebrena
postala je civilizacijska ikona i to izvan vlastitih granica,
poput sv. Save kod Srba, sv. Patricka kod Iraca, ono što su
Gandhi i Mandela za Hinduse i Južnoafrikance. Otkud onda
odsustvo minimalne svijesti o tome da metode koje koristi
više govore o njemu nego o onima na koje usmjerava svoju
otrovnu žaoku? Ili ništa i ne treba da čudi, jer “sve što čoveka
premaša, njega prirodno i užasava”.110 Ipak je uzaludno podizati ustanak dekabrista i tupim intelektualnim makazama
prekrajati historiju. Vađenje jednog kamena iz monumentalne građevine neće dovesti do njezinog rušenja. Unutraš105 CLERVAL, Massieu, Putovanje u Bosnu 1855, Forum Bosnae, 5, Sarajevo, 1999, 300-301, 305. Preveo s francuskog Muhamed Nezirović.
106 HOARE, Attila Marko, The History of Bosnia. From the Middle Ages to
the Present Day, SAQI, 2007, 59.
107 Citirano prema: ČAUŠEVIĆ, Dženana, Život i pravni položaj franjevaca u Bosni Srebrenoj prema turskim dokumentima, u: Zbornik radova sa
Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića,
Franjevačka teologija Sarajevo – Franjevački samostan Fojnica, SarajevoFojnica, 2000, 300.
108 DUČIĆ, Isto, 372.
109 DERRIDA, Isto, 7.
110 DUČIĆ, Isto, 319.
Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
nja duhovna stvarnost bosanske franjevačke povijesti takva
je da se svaki pokušaj njezinog degradiranja svodi na odnos
rušilačkog i stvaralačkog. Sve to na koncu predstavlja pandan
stanovitomu Ibrahimu Pašiću koji je prošlog ljeta pustio glas
da je Pavao Anđelić na stećcima klesao križeve, dok mene
optužuje da “debosniziram” i “europeiziram” stećke. Otužni
su to primjeri surove pragmatike intelektualnog mrtvozorništva i ukrasnog cvijeća izrađenog od plastike, bez polena i
mirisa, bez smisla za duhovne i povijesne proporcije.
“Mane nikad nisu same sebi dovoljne, i, za nesreću, traže
ekspanziju.”111
Stavio bi u protivnom Lučić raspravu o konstruiranim karakternim manama pojedinaca u kontekst opće historije
pune primjera nasilnog razdvajanja Crkve i države. Jedan takav primjer pruža Francuska revolucija 1789. koja je surovo
dokinula povlašteni položaj Katoličke crkve u društvu, što je
nakon završetka revolucije rezultiralo sklapanjem Konkordata između Vatikana i Napoleona a stoljeće kasnije odvajanjem Crkve i države kao jedne od bitnih značajki moderne
francuske držav

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

KULTURNI TURIZAM Bosna i Hercegovina baštini bogato kulturno

Nedžad Koldžo

IME I PREZIME : Miralem Zubović DATUM ROĐENJA: 25.5. 1961

O B A V J E Š T E NJ E

JABLANICA Razvoj turističkog itinerera u prekograničnoj oblasti

SEMINAR „PRAVI ČOVJEK NA PRAVOM MJESTU”

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

2014-01 Newsletter AHK Bosnien und Herzegowina