1. No category

Europski identitet Bošnjaka – od minulog iskustva do suvremene

ISSN 1332-2362
UDK 323.15 (497.5)
Svezak 11
broj 34-35, Zagreb, 2012.
Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz financijsku potporu
iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za
nacionalne manjine Republike Hrvatske
ZBORNIK RADOVA XVII. SIMPOZIJA
EUROPSKI IDENTITET
BOŠNJAKA
OD MINULOG ISKUSTVA DO
SUVREMENE AFIRMACIJE
Organizatori:
Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju
Islamska zajednica u Hrvatskoj
Medžlis Islamske zajednice Zagreb
Za Organizatore:
Dževad Jogunčić, dipl. inž.
dr. med. Gzim Redžepi
Suorganizator:
Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” Sarajevo
Zagreb, 6. i 7. 05. 2011.
Sadržaj
1. UVODNE BESJEDE
Dževad Jogunčić: Uvodna riječ predsjednika organizacijskog odbora
Dr. med. Gzim Redžepi: Riječ na otvorenju 17. znanstvenog simpozija
Prof. dr. sc. Ivo Josipović: Govor predsjednika Republike Hrvatske na
17. znanstvenom simpoziju
Bakir Izetbegović: Pozdravno obraćanje, člana Predsjedništva
Bosne i Hercegovine
2. BOŠNJACI, IDENTITET, SUVREMENOST
Prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija: Evropski identitet Bošnjaka /
Determinacija, vokacija i korelacija
Dr. sc. Fahrudin Novalić: Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Dr. sc. Sead Alić: Identitet i identiteti (prema finalu)
Mr. sc. Saeid Abedpour: O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
Prof. dr. sc. Senadin Lavić: Globalizacijski procesi, evropske integracije
i bosanske perspektive. Bošnjačko sazrijevanje.
Dr. sc. Elvira Islamović, doc.: Europska nelagoda i bosanski labirint
3. BOŠNJAŠTVO I TOKOVI POVIJESTI
Prof. dr. sc. Ferid Muhić: Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu –
Bosna kao povijesna i kulturna paradigma Europe
Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.: Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka –
evropski korijeni Bošnjaka
Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.: Bosanska banovina i njen evropski identitet
Dr. sc. Midhat Spahić, doc.: Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
Prof. dr. sc. Fikret Karčić: O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom
periodu: Evropa kao “drugi”
Dr. sc. Edin Radušić, doc.: Bošnjački identitet u 19. stoljeću
Prof. dr. sc. Adib Đozić: Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
Dr. sc. Adnan Jahić, doc.: Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme
monarhističke Jugoslavije
Akademik prof. dr. sc. Enes Karić: Bošnjačka samokritika u devetnaestom i
dvadesetom stoljeću
Dr. sc. Zlatko Hasanbegović: Bošnjaci i kemalistička revolucija. Kemalova
Turska u zaboravljenom djelu Munira Šahinovića Ekremova
Prof. dr. sc. Šaćir Filandra: Adil Zulfikarpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo
Bošnjačka pismohrana
9
13
15
19
23
31
47
57
65
79
91
103
113
131
147
153
165
185
197
213
219
5
Sadržaj
Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković: Refleksija nacionalnog i kulturnog
identiteta u književnim tekstovima bosanskohercegovačkih pisaca
20. stoljeća
Dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.: Sedma i osma decenija 20. stoljeća –
formativni period savremene bosanskohercegovačke kulture: uloga i
značaj bošnjačkih umjetnika
Dr. sc. Denis Bećirović, doc.: Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke
federativne republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u
osamdesetim i devedesetim godinama XX. stoljeća
Mr. sc. Izet Hadžić: Akademik Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE
4. BOŠNJACI I IZAZOVI DANAŠNJICE
Mr. sc. Mirza Mešić: Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije
Muftija Ševko ef. Omerbašić: Identitet imama
Dr. sc. Amir Karić: Muslimani u Evropi – identiteti u progresu
Dr. sc. Dževad Hodžić, doc.: Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka
u zapadnoj dijaspori
Mr. sc. Muhamet Morina: Europski identitet i vjerska tolerancija u
albanskom nacionalnom identitetu
225
233
259
289
297
305
311
321
327
5. SVJEDOČANSTVA
Sead Muhamedagić: Bošnjački identitet u (europskom) procijepu
337
6. PLAKAT I PROGRAM SIMPOZIJA
347
7. GALERIJA FOTOGRAFIJA
353
6
Bošnjačka pismohrana
1
Uvodne
besjede
Dževad Jogunčić
dr. med. Gzim Redžepi
prof. dr. sc. Ivo Josipović
Bakir Izetbegović
Dževad Jogunčić
Zagreb
Uvodna riječ predsjednika
organizacijskog odbora
Europski identitet Bošnjaka imao je dinamičan i slojevit tok vlastitog formiranja. Historijski gledano, to je bilo uvjetovano različitim faktorima i okolnostima.
Na području današnje Bosne i Hercegovine, na kojem je bilo višestoljetno prisustvo
rimske civilizacije, te njene produžene ruke u formi Bizantijskog carstva, tokom seoba
u VII I VIII stoljeću među slavenskim doseljenicima dolazi do posebne etničke i državotvorne identifikacije. Posljedica toga jeste i nastanak srednjovjekovne bosanske
države koja je svojim državno-pravnim, ekonomskim, kulturnim i bračnim vezama
bila u potpunosti uokvirena u tadašnje europske tokove. Formiranju Bošnjaka kao naroda pomoglo je osvajanje srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva od strane moćne
osmanske imperije, koja se u vremenu penetracije na Balkan – kulturološki i civilizacijski gledano – pojavila kao muslimansko-orijentalni izazov i kontrapunkt kršćanskoj Europi. Usljed svog pripadanja vladajućoj religiji i civilizaciji osmanske države,
Bošnjaci su se afirmirali ne samo kao dominantna etnija u mozaiku novovjekovnih
bosanskih zajednica, već i kao važan faktor odbrane carstva u njegovim ratovima s
europskim susjedima. Naročito je višestoljetna habsburško-osmanska konfrontacija i
dihotomija posredovala u profiliranju Bošnjaka kao naroda koji je svoj identitet promatrao u opreci spram europskih vrijednosti. Ta je percepcija imala svoj pozni eho u izraženoj rezistenciji prosvjetnoj politici Austro-Ugarske monarhije u Bosni i Hercegovini
potkraj XIX stoljeća, ali i u oponiranju europskim kulturno-društvenim sadržajima u
razdoblju između dva svjetska rata.
Drugi važan faktor bila je specifična političko-društvena i konfesionalno-etnička
struktura bosanskohercegovačkog društva. Za razliku od susjednih zemalja, s dominantnim prisustvom jedne većinske vjere-etnije, Bosna se u osmanskom razdoblju afirmirala kao multireligijsko društvo, sa snažnim implikacijama u političko-društvenom
poretku, u smislu vodeće uloge bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – u
vojnom, političkom, socijalnom i drugim područjima života osmanske Bosne. Tako
je u XIX stoljeću, umjesto borbe Bosanaca za nacionalno oslobođenje, kako je to bilo
svojstveno drugim narodima srednje i jugoistočne Europe, Bosna bila poprište razuđenih izraza otpora središnjoj vlasti, s bitno drukčijim, čak suprotstavljenim motivima i
intencijama grupacija i zajednica koje su u njemu učestvovale. Ma kako bili nezadovoljni politikom Visoke Porte u Bosni, Bošnjaci nisu željeli odlazak osmanskog carstva
iz svoje domovine, još manje dolazak Austro-Ugarske monarhije, što će dokazati maBošnjačka pismohrana
9
1
Uvodna riječ predsjednika organizacijskog odbora
sovnim učešćem u tromjesečnom vojnom otporu austro-ugarskim okupacijskim trupama 1878. godine.
Tokom austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini (1878-1918), kad se bosanskohercegovački pravoslavci i katolici prepoznaju u nacionalnim matricama susjednih zemalja, Bošnjaci su primarno zaokupljeni idejom zaštite vlastitog vjerskog
identiteta, usljed dolaska pod vlast kršćanskog vladara, ali i prozelitske vjerske politike
novopostavljenog sarajevskog nadbiskupa. Ne shvaćajući epohalnost i dalekosežnost
promjena započetih Berlinskim kongresom, u tjeskobi strahovanja za vlastiti opstanak
u nametnutom poretku, nadajući se da će se sultan vratiti u Bosnu, Bošnjaci odbacuju
svaku nacionalnu identifikaciju i svoje cjelokupno kolektivno očitovanje čine u znaku
muslimanstva, dajući tako podlogu dolazećim hegemonističkim težnjama prisvajanja
Bosne i Hercegovine temeljem “nacionaliziranja” bošnjačkog stanovništva. Dvadeseto stoljeće Bošnjaci dočekuju bez vizija u pogledu razvoja Bosne i Hercegovine u
budućem vremenu, a s osnovnim stremljenjem da zaštite svoj muslimanski vjerski i
kulturni identitet i konzerviraju postojeće pozicije u agrarnim odnosima. Ovo presudno
određuje držanje Bošnjaka u političkim procesima do konca austro-ugarske vladavine
u Bosni i Hercegovini.
U XX stoljeću na formiranje identiteta Bošnjaka utiču različiti faktori, od vladajućih nacionalnih politika jugoslavenskih elita, preko izloženosti Bosne i Hercegovine
hegemonističkim i paternalističkim politikama njenih susjeda, do izazova gole borbe
za opstanak u uvjetima historijske nužde, tokom ratova, prevrata, provizorijuma, odnosno borbe za vlastiti status, u novonastajućim državnim tvorevinama. Dramatični i
turbulentni tokovi bosanskohercegovačke historije suvremenog doba bili su daleko od
povoljnog ambijenta za samosvjesno sazrijevanje i prepoznavanje Bošnjaka u izvornosti njihove europske zavičajnosti. Tek posljednja zbivanja potkraj XX stoljeća – državna afirmacija Bosne i Hercegovine i povratak historijskog imena Bošnjacima – stvorila
su strateške pretpostavke za slobodno i rasterećeno manifestiranje cjelokupne sadržajnosti bošnjačkog identiteta/identitetā u multilateralnosti europskog kulturnog prostora,
kojem i Bošnjaci, nesporno, pripadaju.
Koji su ciljevi ovog znanstvenog skupa?
Znanstveni skup “Europski identitet Bošnjaka – od minulog iskustva do suvremene
afirmacije” trebao bi da ponudi odgovore na različita pitanja historijskog, sociološkog,
kulturološkog, antropološkog i drugih aspekata kolektivnog potvrđivanja Bošnjaka od
Srednjeg vijeka do današnjeg vremena. Eminentni znanstvenici, od kojih se očekuju
konkretni znanstveni doprinosi, trebali bi se, pored ostalih, usredotočiti na sljedeće
teme i pitanja:
–
–
–
–
–
–
10
Bošnjaci na razmeđu kultura i civilizacija
Bošnjačka percepcija Europe kroz minula razdoblja
Europa prema Bošnjacima – Bošnjaci prema Europi
Bošnjaci i pripadnost europskom pravnom krugu
Identitet pod pritiskom – nacija, politika, manipulacija
Vjersko i običajno u profiliranju bošnjačkog identiteta
Bošnjačka pismohrana
Uvodne besjede
1
– Suvremeni globalizacijski trendovi – dileme i putokazi
– Elita, institucije i projekti budućnosti za ukupni razvoj.
Od skupa se ne očekuje da bude u funkciji bilo kakvih apriornih ciljeva, opredjeljenja i zaključaka, već, prije svega, da pomogne suvremenom bošnjačkom samouvidu,
u stoljeću globalizacije i izazova tradicionalnom poimanju identiteta, da bošnjačku
javnost i akademske krugove potakne na suočavanje s minulim iskustvima i naslijeđem te pomogne afirmaciji raznolikih izraza bošnjačke vlastitosti u njihovoj europskoj
izvornosti i ukorijenjenosti.
Bošnjačka pismohrana
11
Dr.med. Gzim Redžepi
Predsjednik Izvršnog Odbora Medžlisa Zagreb
Riječ na otvorenju 17. znanstvenog
simpozija “Evropski identitet Bošnjaka
(Od minulog iskustva do suvremene
afirmacije)”
Poštovani gosti, sudionici Sedamnaestog znanstvenog simpozija!
Veliko mi je zadovoljstvo i osobita čast pozdraviti vas u ime Medžlisa Islamske
zajednice Zagreba, jednog od organizatora ovoga skupa, i poželjeti vam uspješan rad i
ugodan boravak u našoj sredini.
Čini mi posebno zadovoljstvo naglasiti da se našem pozivu odazvalo 27 uglednih
intelektualaca i znanstvenika, koji su prihvatili aktivno sudjelovanje na ovom simpoziju, organiziranom u znak sjećanja na radno otvorenje Zagrebačke džamije.
Nakon postavljanja kamena temeljca 11. 9. 1981. godine, velika, suvremena, godinama sanjana Zagrebačka džamija, radno je otvorena 24. 4. 1987.
Osvrćući se na protekle 24 godine, s radošću možemo reći da smo u ovom kratkom
razdoblju djelovanja džamije u Zagrebu, i Islamskog centra u njoj, opravdali sve naše
nade i sva naša očekivanja ostvarivši izuzetne rezultate.
Nesumnjivo, najveća je zasluga naše džamije u tome što smo uspjeli realizirati sadržaj suvremenog islamskog centra.
Uvjeren sam da je i ovaj simpozij samo nastavak davno započete suradnje na polju
znanosti, religije i kulture.
Naziv ovogodišnjeg simpozija je vrlo zanimljiv i izazovan i pruža svakome od Vas
mogućnost i priliku da u sklopu svojih znanstvenih postignuća i dostignuća doprinese
rasvjetljavanju svega onoga što podrazumijeva evropski identitet Bošnjaka.
Unatoč tome što se islamski svijet nalazi u velikim previranjima, manje zajednice
muslimana u svijetu pokušavaju održati i sačuvati svoj identitet u društvima u kojima
egzistiraju.
Među takvim skupinama nalaze se i muslimani naših krajeva čiji se identitet, u
smislu nacionalnog i etničkog, nerijetko stavlja pod znak pitanja.
Nastojeći unijeti nove ideje u unapređenje i prezentiranje islamske misli, ali i u razvoj svijesti o nacionalnom i etničkom identitetu, Medžlis Islamske zajednice Zagreb,
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske te Naučno-istraživački institut “Ibn Sina”iz
Sarajeva, odlučili su ovogodišnji Simpozij posvetiti upravo temi našeg bošnjačkog
Bošnjačka pismohrana
13
1
Riječ na otvorenju 17. znanstvenog simpozija
identiteta, nadajući se da će ovaj respektabilan skup doprinijeti stjecanju dragocjenih
iskustava, te da će ponuditi prave znanstvene odgovore na mnoga postavljena pitanja.
Vaš znanstveni autoritet daje naslutiti da ćemo na kraju ovoga Simpozija dobiti
novo djelo koje će činjenično rasvijetliti sve one nedoumice i sumnje koje, često neznalački, prate nas Bošnjake kad je riječ o našem identitetu.
Hvala Vam što ste došli u naš grad, u našu Zagrebačku džamiju, u naš Islamski
centar. Mi ćemo nastojati, kao zahvalni domaćini, da se ovdje osjećate kao u svojim
domovima, kao u svojim radnim kabinetima.
To nam je islamska dužnost određena sunnetom budući da su po riječima
Muhammeda a.s. učenjaci pravi nasljednici Božjih poslanika.
14
Bošnjačka pismohrana
Prof. dr. sc. Ivo Josipović
Predsjednik Republike Hrvatske
Govor predsjednika Josipovića na
17. znanstvenom simpoziju “Europski
identitet Bošnjaka – od minulog iskustva
do suvremene afirmacije”
Poštovani gospodine muftija Omerbašić,
Dragi domaćini,
Hvala vam što ste mi učinili čast i zadovoljstvo da vam se mogu danas ovdje obratiti.
Iznimno mi je zadovoljstvo što sam nazočan radu Znanstvenog skupa “Europski
identitet Bošnjaka”, a mislim da je taj naslov kao i podnaslov “Od minulog iskustva
do suvremene afirmacije” vrlo znakovit. Jednako tako mislim da je važna i činjenica
da se ovaj skup održava ovdje u Zagrebu, u glavnom gradu Republike Hrvatske i u
Islamskom centru u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice, Islamske zajednice u
Hrvatskoj te Sarajevskog naučno-istraživačkog instituta.
Iz povijesnog iskustva znamo da svaki narod ima svoj osobit put nastanka, konstituiranja i identifikacije. Bošnjački narod prošao je i prolazi taj put kroz jedno specifično
Bošnjačka pismohrana
15
1
Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju
duhovno i povijesno iskustvo. Ono što je ovdje posebno važno i relevantno, kako za
ovaj skup tako i uopće, jest činjenica da se bošnjački narod razvija na europskom tlu
kao europski narod.
Iz mnoštva mogućih polazišta za raspravu o ovoj temi, razumljivo bez pretenzija da
dajem neke znanstvene raščlambe i dokaze, ali u želji da se pridružim dijalogu, dopustite mi da istaknem dvije točke.
Prvom točkom želim istaknuti onu nedvojbenost od koje, uvjeren sam, nužno polazi
ova rasprava, a to je da bošnjački narod ima svoju suverenu državu Bosnu i Hercegovinu koju dijeli sa svojim sugrađanima koji se osjećaju Hrvatima i Srbima. Samim tim
Bošnjaci dijele temeljnu državno-političku značajku većine europskih nacija i naroda,
a to je suverenost i konstitutivnost. Bošnjaci dijele još nešto s većinom naroda, a to je
da su raseljeni i da ih ima u više država, izvan državnih granica Bosne i Hercegovine,
pa tako i u Republici Hrvatskoj.
Druga važna točka identiteta koja Bošnjake razlikuje od većine europskih naroda
jest da se nacionalno ime Bošnjak pretežno, ali ne isključivo, vezuje s pripadnošću
islamskoj vjeri odnosno muslimanskoj tradiciji. Ta činjenica čini Bošnjake snažnom
poveznicom Europe i cijelog islamskog svijeta.
Povijesno, možemo ustvrditi da je činjenica da su se na ovim prostorima, pa i u
Europi uopće, prelamali i doticali svjetovi, kulture i vjere, uvjetovala mnoge sukobe
i teškoće, često tragične. No, koliko god je više stoljeća i naš dio Europe bio prostor
civilizacijskih pa i vjerskih sukoba i ratova, on je na sreću ujedno bio i prostor susretanja između vjera i kultura postavši s vremenom prostor dijaloga, suživota i otvaranja
novih perspektiva.
Danas u suvremenim okolnostima nastajanja europskog jedinstva i globalnih odnosa između država, kultura i civilizacija bošnjački narod kao europski narod ima veliku i
naglašenu ulogu povezivanja europskog tradicijskog kršćanstva s islamskim svijetom.
Povijesno iskustvo Bošnjaka na granici, odnosno u središtu civilizacijskih svjetova,
daje toj ulozi posve osobitu kulturološku i vjersku dijalošku kvalitetu. Stoga je i ta
uloga Bošnjaka nedvojbeno od prvorazredne važnosti kako za njihov europski identitet
tako i za Europu samu.
Slijedom prethodnih točaka, odnosno značajki, koje uvjetuju razvoj europskog
identiteta Bošnjaka možemo se uputiti i na razinu razvoja bošnjačko-hrvatskih odnosa
odnosno odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatsko iskustvo u tom je smislu
posebno i poučno, posebno s obzirom na razvoj međuvjerskih odnosa.
Bosna i Hercegovina i Hrvatska su zemlje u kojima su odnosi između kršćana i
muslimana i prije uspostave službenih oblika međureligijskog dijaloga bili razvijeni na
načelima bratskog suživota. To nije uvijek išlo bez teškoća, ali s vremenom je to iskustvo postalo prevladavajuće. Osobno, ponosan sam i na naše Hrvate i na naše Bošnjake
koji jesu tijekom svih ovih godina našli putove razumijevanja, prijateljstva i suradnje.
U Hrvatskoj je to na osobit način bilo potvrđeno i na pravnoj razini donošenjem zakona
kojim je Hrvatski sabor još 1916. godine priznao ravnopravnost islama u Banskoj Hrvatskoj. Iako je donesen u jeku Prvog svjetskog rata te u nekim posebnim povijesnim
16
Bošnjačka pismohrana
Uvodne besjede
1
okolnostima, ovaj je imao i pragmatičnu ulogu. Povijesno gledano, bio je to veliki civilizacijski iskorak. To je ujedno kod Muslimana u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini,
snažno ojačalo osjećaj da su ravnopravni članovi hrvatskog društva te uz ostalo potaklo
useljavanje u Hrvatsku, osobito u gradske sredine. Taj pravni standard postavljen prije
95 godina nadišao je pojam i značenje vjerskog edikta, a označuje temeljnu pretpostavku djelotvornog uključivanja Muslimana u sve oblike društvenog života.
Sve to naravno nije bilo bez posljedica, rekao bih i pozitivnih, na razvoj bošnjačkog identiteta. Sve te značajke od neposredne su važnosti i za suvremenu Republiku
Hrvatsku. Nedvojbeno je, naime, snažna zemljopisna povezanost između Hrvatske i
Bosne i Hercegovine, a još više mnogostrana životna povezanost između hrvatskog i
bošnjačkog naroda, kako kroz povijest tako i u suvremenosti.
Volim istaknuti kako Hrvatska nema važnijeg susjeda od Bosne i Hercegovine. Ne
samo da nas povezuje tisuću kilometara nečega što zovemo granicom, ali što bi sve
manje trebalo biti granica, nego nas povezuje povijest, ekonomija, brojna prijateljstva,
kulturne aktivnosti, sportske aktivnosti i sve ono drugo čime se mi svi danas bavimo.
Međusobna upućenost dviju država i dvaju naroda više je nego očita, pri čemu ne gubimo iz vida ni činjenicu da postoje i drugi narodi s kojima dijelimo i prostor, i sudbinu.
O činjenici da je danas bošnjački narod potpuno ravnopravan i uklopljeni dio hrvatskog društva najbolje govori činjenica da su mnogi Bošnjaci dali velik i važan doprinos
razvoju Hrvatske i hrvatskog društva kroz mnogostruke vrijedne i važne aktivnosti u
politici, u kulturi, znanosti, sportu, gospodarstvu, umjetnosti i općenito u društvenom
životu u najširem smislu riječi.
Ta neposredna prisutnost Bošnjaka u ukupnom životu Hrvatske i suživljenosti sa
svekolikim životom hrvatskog društva nije od jučer nego je suvremeni izražaj mnogostruko potvrđenog povijesnog iskustva. Hrvatska taj iznimno važan doprinos što ga
Bošnjaci daju Hrvatskoj na mnogim područjima javnog života iznimno cijeni, kao što
cijeni sve specifičnosti kulturnog i vjerskog života Bošnjaka od kojih su neke postale
integralnim dijelom ukupne hrvatske kulture.
Bošnjačka zajednica danas je u Hrvatskoj aktivan i iznimno konstruktivan čimbenik političkog dijaloga i suradnje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jednako
tako, ona je žarište međureligijskog dijaloga i kulturne suradnje.
Sve to ne znači da je u odnosima dviju država i dvaju naroda sve bez problema.
Međutim, uvjeren sam da konstruktivni pristup koji imaju i Bošnjaci i Hrvati dovodi do
toga da se svi problemi rješavaju i da naši odnosi postaju sve bolji i bolji. Siguran sam
da će Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Hrvati i Bošnjaci, ojačati ulogu dvaju najvećih
i najvažnijih strateških partnera.
Svojim zauzetim stavom u rješavanju mnogih problema, ulogom u javnom životu
Republike Hrvatske, razumijevanjem i prihvaćanjem hrvatskih nastojanja u međunarodnim odnosima, posebno u vezi s priključenjem Europskoj uniji, te svojim dijalogom
i plodonosnom suradnjom u Republici Hrvatskoj, bošnjačka je zajednica pokazala i
dokazala istančanu svijest o odgovornosti koju zajedno s drugima ima za hrvatsku
sadašnjost i budućnost.
Bošnjačka pismohrana
17
1
Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju
Ovdje kao Predsjednik Republike imam posebnu potrebu istaknuti da su Bošnjaci
dali neizmjeran i veliki doprinos u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog
rata. Rat je bio vrijeme u kojem su, nažalost, mnogi ljudi stradali, u kojem su mnoge
ljudske sudbine uništene na najtragičniji način. A kada je riječ o doprinosu koji su
Bošnjaci dali obrani Republike Hrvatske, moram podsjetiti i na to da sam u Parlamentu
Bosne i Hercegovine govorio i o devedesetima. Govorio sam o brojnim primjerima
solidarnosti i suradnje Bošnjaka i Hrvata, ali i o pogrešnoj politici Hrvatske devedesetih godina kada je riječ o Bosni i Hercegovini i izrazio nadu da se slične pogreške više
nikada ne ponove.
Nedvojbeno europski identitet Bošnjaka dobit će u sljedećim godinama nove konture, prije svega otvaranjem perspektive članstva Bosne i Hercegovine u Europskoj
uniji. U ostvarenju te perspektive Republika Hrvatska će, vjerojatno kao skora članica
Europske unije, Bosni i Hercegovini dati punu podršku. Uostalom, već i sada zagovaramo što skorije priključenje Bosne i Hercegovine svim onim integracijama u kojima
Bosna i Hercegovina želi sudjelovati.
Želim naglasiti tu našu povezanost i želju da otvorimo i pomognemo europsku perspektivu Bosne i Hercegovine, posebno imajući u vidu i daljnju perspektivu hrvatskobošnjačkih nacionalnih odnosa, kako u Republici Hrvatskoj tako i globalno.
Iako ovaj skup ima zadaću raspraviti pitanje i teme europskog identiteta Bošnjaka
mnogo šire od ovih točaka koje sam izložio, želio sam istaknuti važnost koju i sam
naziv skupa sugerira: utvrđivanje minulih iskustava i suvremenu afirmaciju europskog
identiteta Bošnjaka, njenu važnost koju ima prije svega za odnose između naših prijateljskih naroda i država.
Uvjeren sam da će ovaj skup i tu dati trajan pozitivan doprinos i ojačati kulturni,
vjerski, nacionalni i svaki drugi dijalog između Hrvata i Bošnjaka.
Puno vam hvala.
18
Bošnjačka pismohrana
Bakir Izetbegović
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Pozdravno obraćanje
Cijenjeni organizatori, uvaženi profesori i akademici, dragi prijatelji, dame
i gospodo! Esselamu alejkum i dobar
vam dan.
Zaista mi je čast i zadovoljstvo biti
učesnikom skupa eminentnih mislilaca
na kojem će se tražiti odgovor na jedno
od bitnih pitanja koja mi Bošnjaci sebi
postavljamo. Kažem na jedno od važnih pitanja, jer narod kojem skoro stotinu godina nisu dopuštali da ima svoje
ime, svoj identitet, svoju posebnost, je
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Bakir Izetbegović
narod koji će morati ubrzano da traži
odgovore, da definiše sebe, svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.
Imenovati znači odrediti bit, sadržaj, osobenost.
A mi smo bili bezimeni, neopredijeljeni, dakle nedefinisani, narod koji tek treba
da se opredijeli, prikloni jednoj od dvije alternative. Odbili smo te alternative decenijskom šutnjom i izborili da se zovemo Muslimanima. Ali i to je značilo da u nacionalnom smislu nešto NISMO, da nismo ni Srbi ni Hrvati.
Ime Bošnjak znači da ponovno nešto JESMO, ali sadržaj tog imena tek treba ispuniti. Okvir su napravili ratnici i političari, sadržaj ispisati mogu samo naučnici i umjetnici. Povezati nas sa onim što smo izborili i što nam pripada. Sa zemljom, istorijom,
kulturom. Sa istorijom koja nas nije štedila, jer samo u posljednjih 130 godina zapamtili smo pad dvije imperije, nastanak i nestanak tri države, izdržali smo tri uništavajuća
rata. Sve što nas nije uništilo, ojačavalo nas je. Naša zemlja, naoko krhka, slabe unutarnje snage i kohezije, je sve to preživjela. A s njom i mi, Bošnjaci, osnovno vezivo
te zemlje. Mali narod kojeg su teška vremena učinila žilavim i otpornim, naučila ga
da se odupire ali i da prihvata, unijela u njegovu supstancu uticaje sa istoka i zapada.
Skupovi poput ovog će sigurno ispričati zanimljive priče, priče o narodu čiji duh je spoj
Evrope i Orijenta, o narodu koji je autohton, ukorijenjen, ponosan, osoben.
Bošnjaci su Bosanci. Balkanci. Evropljani. Našim venama teče krv Ilira, Kelta,
Slavena, Germana. Naši pradjedovi su bosanski kraljevi, naš je Kulin ban, Tvrtko KoBošnjačka pismohrana
19
1
Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju
tromanić, mi nosimo njihove gene. Ratovali su protiv Turaka braneći srednjovjekovnu
Bosnu, a zatim protiv Austrougara braneći Otomansko carstvo i vjeru koju su nam Turci donijeli i koja je postala dijelom našeg bića. Prihvatili smo i po dobru upamtili veliku
orijentalnu i veliku evropsku imperiju, a i one su prihvatile i upamtile nas. Upamtile
nas nazivajući nas našim istorijskim imenom.
Dio smo islamskog ummeta, naša srca su okrenuta Meki. To smo na bolan način
dokazali u decenijama koja su iza nas. U isto vrijeme, prirodni smo dio evropskog
civilizacijskog i kulturnog kruga. I to smo dokazali kroz vrijeme, ali ćemo posebno
potvrditi u decenijama koje su pred nama.
Jer, najviše tzv. euroentuzijazma pokazuju upravo Bošnjaci. Za njih pripadnost
Evropi i budućnost Bosne i Hercegovina u evropskim integracijama nema alternativu.
Ovu spremnost će neki protumačiti kao slabost malog naroda koji u euroatlantskim
integracijama vidi vlastitu sigurnost. Dakle kao kalkulaciju, a ne kao istinski afinitet.
Oni koji tako prosuđuju – griješe. Bošnjaci su stotinama godina živjeli u zajednici koja
je po svojoj suštini i duhu bila preteča Evropske unije, u etničkoj i kulturnoj mješavini
koja je spontano i prirodno nastajala kroz dugo vrijeme. Nije slabost, već upravo snaga
i nadmoć kulture koja ne zazire od drugog i drugačijeg, načinila Sarajevo evropskim
Jeruzalemom, gradom u kojem se raznovrsne Božije kuće grandioznih dimenzija naslanjaju jedna na drugu.
Također, nakon svega što su preživjeli, Bošnjaci pokazuju neobičnu otvorenost i
spremnost na pomirenje, dijalog i kompromis. Uvjeren sam da je i to dio snage i vitalnosti našeg naroda, i da će ovaj refleks i crta u karakteru Bošnjaka donijeti dobro i garantovati bolju budućnost. Drugog puta nema, i nije ga bilo ni u najtežim vremenima.
Podrška principijelnih ljudi na Zapadu, uz bratsku pomoć muslimana diljem svijeta,
omogućila je opstanak Bošnjaka. Ko zna kako bi se sve završilo bez snažnog djelovanja hrabrih ljudi poput Anrija Levija, Stjepana Mesića, Bila Klintona… a njihov odnos
je bio odgovor na otvorenost, dobroćudnost i hrabrost Bošnjaka.
Stoga mi je izuzetno drago danas biti u Zagrebačkoj džamiji koja je postala prirodnim dijelom atmosfere glavnog grada Hrvatske. Sličan osjećaj dobrodošlice i satisfakcije sam imao prilikom nedavne posjete Islamskom centru koji se gradi u Rijeci. Zagreb, koji je jedno od najznačajnijih intelektualnih središta u regionu, je dobro mjesto
za ovakav skup jer je Hrvatska zemlja sa kojom Bošnjaci imaju dugotrajne odnose, i
u kojoj je položaj Bošnjačke nacionalne zajednice kao i Islamske vjerske zajednice na
zavidnom nivou.
Dame i gospodo,
Uvjeren sam da će današnje okupljanje biti od velikog značaja u promišljanju složenosti našeg identiteta, te da će pomoći u određivanju prema onome što možemo
očekivati u budućnosti.
Čestitam na organizaciji i želim vam uspješan naučni skup!
20
Bošnjačka pismohrana
2
Bošnjaci,
identitet,
suvremenost
Prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija
Dr. sc. Fahrudin Novalić
Dr. sc. Sead Alić
Mr. sc. Saeid Abedpour
Prof. dr. sc. Senadin Lavić
Dr. sc. Elvira Islamović, doc.
Prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu
Evropski identitet Bošnjaka /
Determinacija, vokacija i korelacija
Sažetak: Prema autoru u ovom radu autor govori se o Bošnjacima kao neraskidivom
dijelu evropske pluralnosti. Bošnjake ne determiniraju evropejstvo i muslimanstvo kao
apstrakcije, kao zatvoreni sistemi, već kao ideje, rasprave i procesi koji oslobađaju i
otvaraju mogućnosti.
Ključne riječi: Identitet, Bošnjaci, Evropa, islam, ideja, zločin, sloboda.
Evropski identitet Bošnjaka tema je direktne, otrježnjujuće važnosti za Bošnjake, i
kompleksne evropske i šire značajnosti za druge. Na početku posljednjeg desetljeća
dvadesetog stoljeća u nju su uključena bitna pitanja identiteta uopće i evropskog identiteta napose, a to su pitanja na kojima se osiguravaju dominantni uvidi u savremeni
svijet, u njegove procese, napetosti i orijentacije.
Identitet je, kao i Evropa, poznata ideja. Gotovo dvije i pol hiljade godina ideja
identiteta bila je važna figura filozofije i filozofskog rješavanja pitanja saglasnosti mišljenja i zbilje prije nego što je postala reprezentativna misaona figura modernog doba
i ključni izraz individualne i kolektivne zaokupljenosti ljudi Zapada sobom i sviješću
o sebi. Njezino značenje, međutim, kao i značenje ideje Evrope, daleko je od čvrstog i
općerazumljivog određenja.1
Moderna ideja identiteta ponikla je u procesima osamostaljivanja ljudi u zapadnim zemljama u odnosu na porodicu, pleme, klan ili stalež i njihovog preobraćanja u
pojedince u društvu. Kao druga strana uspona modernih evropskih društava na račun
tradicionalnih zajednica, to moderno izdvajanje pojedinca u Evropi bilo je uspravljanje
povijesnog individuuma i razlikovalo se od uzdizanja duhovnog individuuma u staroj
Grčkoj, klasičnoj muslimanskoj kulturi ili kulturi renesanse u sredozemnim zemljama
Evrope. Identitetom se imenovalo svijest koju pojedinačna osoba ima o sebi, a koju se
stječe u samosaznanju koje se oslobađa podređenosti tradiciji i nasljeđu prošlosti tako
što ih ne odbacuje već ih pretvara u svoju spoznaju. Time se osobno bivanje Evropljanina odvajalo od vječnosti i izvodilo iz vremena prirodnih ciklusa života. Njegova bitna spoznaja bilo je otkriće da ga kao čovjeka koji se saznaje čini povijest i da je njegov
identitet obrazovan kroz povijest, ali da on kao čovjek koji saznaje čini povijest i da
1
Usp. uvodna poglavlja u djelima Ake Daun & Soren Janson, Europljani / Kultura i identitet, Zagreb, 2004. i Amin
Maalof, U ime identiteta, Zagreb, 2002.
Bošnjačka pismohrana
23
2
Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
svojim djelovanjem može povezati prošlost, sadašnjost i budućnost utječući na svoju
okolinu i na samoga sebe. Zato se može reći da se osobni identitet kao oblik evropskog
moderniteta javio tako reći istodobno sa započinjanjem povijesti, koja je “prekid sa
prirodom, zbog svijesti koja se budi”,2 a da se potiskivanje društvene uloge svijesti
pojedinca o sebi i njezino zamjenjivanje povijesnom ulogom svijesti zajednice o sebi
podudara sa prodorom zamisli o povezanosti kolektivne svijesti i povijesnog života
naroda, imperija, civilizacija. Rousseau, kojemu se pripisuje najveći doprinos u proširivanju obzorja čovjekove moderne samospoznaje, u osamnaestom stoljeću pisao je o
tome kako svijest, koja se temelji na pamćenju, širi osjećanje identiteta na sve trenutke
osobnog postojanja, međutim, Hegel je već u prvim desetljećima narednog stoljeća
razvijao misao o kolektivnoj svijesti koja nosi povijest i svojim razvojem osigurava
razvoj povijesti.3
U ne tako davnoj prošlosti ljudi su se primarno određivali po tome što rade; danas oni svoja djelovanja sve više podvrgavaju tome što jesu ili što hoće da budu, a
to što jesu ili što hoće da budu sve više se izjednačava sa sviješću o tome kome ili
čemu pripadaju. U ideji identiteta susreću se misao koju ljudi imaju o sebi i njihovo
društveno djelovanje, pomoću nje se proniče u najmoćnije procese savremene svijesti
i društvenog života, s njom se traže odgovori na pitanja što ljudi kao pojedinci i pripadnici određenih zajednica jesu i predviđanje toga što oni mogu da budu. I premda
povezanost misli koje ljudi imaju o sebi i njihovih djelovanja nema ništa zajedničko sa
vezom subjekta i objekta, u životu i postupanjima današnjih ljudi manifestira se veći
udio ili viši stupanj društvene svjesnosti nego što je to bio slučaj u ranijim vremenima.
Nama se danas čini da se život čovjeka dalje prošlosti odvijao u zamagljenoj stvarnosti,
jer živimo u doba koje karakterizira bavljenje ljudi samima sobom i uvećanje svijesti
ljudi o sebi samima. Pritom se ne radi o prostom uvećanju svijesti ljudi o sebi već i o
potrebi današnjeg čovjeka da određuje konkretnu prirodu te svijesti. Za doba u kojem
živimo tvrdi se, jednostavno i zadugo već, da je doba svjesnog društvenog opstojanja4.
Ali, savremena društvena svjesnost ne osigurava jasnu orijentaciju u svjesnom vođenju
života pojedinaca i društava, niti razumljiva i prihvatljiva razgraničenja među identitetima, niti harmoničnu uređenost međuljudskih odnosa kao odnosa različitih pripadnosti
ili identiteta. Naše vrijeme se ukazuje također i kao vrijeme nereda identiteta, napetosti
između osobnih i kolektivnih identiteta, sukoba među kolektivnim identitetima.
Moderna je Evropa sa idejom identiteta definirala svoj način stizanja pojedinaca i
zajednica do samih sebe pomoću svijesti o sebi. Da li je taj način stekao svjetsku snagu,
pa je potrebno govoriti o univerzalnom načinu utvrđivanja ili oblikovanja identiteta,
pitanje je koje se ne odnosi isključivo na izvanevropska ljudstva; u pitanju je također
2
3
4
24
Usp. Georg Zimel, Problemi filozofije istorije, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1994., str. 5-7; Jacob Burckhardt,
Razmišljanja o svjetskoj povijesti, Zagreb, 1999., str. 26.
Usp. poglavlje o Rousseau u: Claude Levi-Strauss, Strukturalna antropologija 2, Zagreb, 1988., Northrop Frye,
Mit i struktura, Sarajevo, 1991., str. 215; Edvard Halet Kar, Šta je istorija?, Beograd, 2001., str. 97; Vilhelm Diltaj,
Izgradnja istorijskog sveta u duhovnim naukama, Beograd, 1980., str. 161-173.
Usp. Karl Mannheim, Eseji o sociologiji kulture, Zagreb, 1980., str. 99-105.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Evropa i njezina samospoznaja. Je li Evropa putem identiteta stigla do same sebe, postoji li ustvari evropski identitet? Edgar Morin je krajem osamdesetih godina prošlog
stoljeća pisao kako je Evropa sve isproblematizirala, kako se u Evropu nastanila opća
problematika, i kako se od tada Evropa samo može smjestiti u problematiku, jer je
to njezino nasljeđe.5 Svoju potragu za bitnim i obuhvatnim kolektivnim identitetom
Evropa devetnaestog stoljeće završila je u usmjeravanju života naroda u ekonomiju,
politiku i kulturu proizvođenja nacionalnog, u nacionalnu diferencijaciju i u kulturnu
homogenizaciju u hegemonističkom odnosu prema ostalom svijetu. Tada je Evropa
postala Evropa nacija, nacionalni identitet je postao glavni regulativni činilac međunarodnih odnosa, pojavila se sociologija i tako reći u jednom potezu otkrila društvenu
narav čovjeka i sukob individue i društva. Razorni rat među evropskim nacijama u
drugom desetljeću dvadesetog stoljeća u najneduhovnijoj formi pretvorio je nacionalne
svjesnosti i zajedničku evropsku svjesnost u najnelogičniju fantazmagoriju. Dva desetljeća kasnije rat se ponovio u još razornijoj formi. Na razmeđu stoljeća pokrenute su
procedure za uspostavljanje Evropske zajednice. Jean-Marie Domenach nije prvi koji
je začeće Evropske zajednice vidio u drugoj noći Evrope, ali je vjerovatno prvi koji je
to opisao izrazima ničeovske jasnoće: Evropu Evropske zajednice nije začeo Karlo Veliki nego evropski nihilizam.6 U drugoj polovici dvadesetog stoljeća Evropa, stvarna ili
zamišljana, postala je najviše željena nadnacionalna pripadnost. Ali, i na početku dvadesetprvog stoljeća Jürgen Habermas govori o Evropi kao regiji samosvjesnih nacija,
koje su u trajnom rivalitetu, i o evropskom identitetu kao konstruktu čija kandidatura
za svjesno usvajanje nema punu povijesnu pouzdanost.7 Je li Evropa i u trećem mileniju samo Evropa naroda i država, i jesu li nacionalni identiteti i materijalne potrebe
jedine bitne pripadnosti i jedini interesi Evropljana?
U prošlosti je bilo mnogo značajnih mislilaca koji su tvrdili da Evropa ima svoj
duhovni lik i koji su se bavili predočavanjem tog lika. Oni su smatrali da je duhovni organizam Evrope u jedinstvu evropske kulture, u njezinom porijeklu i izvornom
stremljenju. I bili su saglasni u oglašavanju jedinstvenosti evropske kulture u odnosu
na druge kulture i u obilježavanju višeg ili završnog položaja evropskog ljudstva u
povijesnim kretanjima čovječanstva. Ali, razilazili su u utvrđivanju izvorišta kulturnog
života i općeljudske moći Evropljana. Oni koji su u čovjeku vidjeli bitno umno biće
nastojali su pokazati, poput Edmunda Husserla, da je Evropa nastala iz ideja uma i da
je to svijet umnosti i umno usmjerene kulture koja je rođena u staroj Grčkoj. Drugi,
kojima je bilo bliže religijsko određenje čovjeka i koji su u vjeri nalazili glavnu snagu
u oblikovanju visoke kulture, trudili su se, kao Thomas Stearns Eliot, da evropski svijet
predstave u kršćanskim osnovama i perspektivama. Treći su, kao Hegel, držeći čovjeka
bitno povijesnim bićem i razumijevajući povijest kao sudbinu naroda, vjera i nauka,
poistovjećivali Evropljane ili evropsku kulturu sa vrhom ili ciljem svjetskih procesa
5
6
7
Edgar Morin, Kako misliti Evropu, Sarajevo, 1989., str. 103-4.
Žan-Mari Domenak, Evropa – kulturni izazov, Beograd, 1991., str. 21.
Jurgen Habermas, Rascijepljeni Zapad, Sarajevo, 2010., str. 51-4.
Bošnjačka pismohrana
25
2
Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
povijesti.8 Na ovim razlikama među reprezentativnim zastupnicima jedinstva evropske
kulture, nije teško razumjeti vjerovanje priređivača knjige Evropljani / Kultura i identitet, da nije niti moguće niti je poželjno stvoriti zajedničko evropsko shvaćanje Evrope.9
Što je, međutim, sa Bošnjacima, ako, ipak postoji duhovna ili politička tvorevina
koja se zove Evropa i koja na svoj način povezuje neizmjerno mnoštvo pojedinačnih
ljudi, grupa i zajednica u životnom jedinstvu koje za sve ima povezujući značaj. Može
li ta Evropa za većinu Bošnjaka biti nešto drugo prije nego li nelagoda i razočarenje,
ako još nije završilo ni drugo desetljeće od evropskog izjašnjavanja Bošnjaka za Evropu i zločina koji su nad Bošnjacima zbog toga počinjeni. Najstrašniji zločin počinjen u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata, zločin genocida, izvršen je nad Bošnjacima naočigled svijeta i naočigled Evrope, sa znanjem svijeta i sa znanjem Evrope, uz suodgovornost svijeta i suodgovornost Evrope; zločin je počinjen u epohi Ujedinjenih naroda,
Vijeća Evrope i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, u epohi Opće deklaracije o pravima čovjeka, Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i Evropskih
protokola, u epohi telekomunikacija i interneta. Jedina krivica Bošnjaka bila je u tome
što su kao građani Bosne i Hercegovine i zajedno sa drugim građanima Bosne i Hercegovine na punovažan evropski način izrazili svoje opredjeljenje za “istinsku Evropu”,
a to je, po sudu Ulricha Becka, Evropa procedura, Evropa koja nije kršćanski klub i u
kojoj je postojao “Londistan” – glavni grad islama izvan islamskog svijeta.10 Kasnije
im je otkrivano da je njihov grijeh što su muslimanske vjere i tradicije, a oni su sebi
otkrivali vlastiti grijeh u tome što su vjerovali da njihov san o Evropi ima oslonac
u stvarnoj Evropi. Osposobljeni od Evrope za demokratiju, Bošnjaci su nemilosrdno
ostavljeni od Evrope nakon prvog stvarnog demokratskog predstavljanja i, uz to, lišeni
prava da brane sopstveni opstanak.
U ovom trenutku Bošnjake je potrebno uvjeravati u suvislost, opravdanost raspravljanja o evropskom identitetu Bošnjaka. Zašto i čemu, nakon svega što su Bošnjaci
podnijeli i posvjedočili ovih desetljeća, podvrgavanje i samim tim vrednovanje samosaznanja Bošnjaka mimo žrtava i stradanja koje su podnijeli i herojstava koje su
pokazali! Koji evropski identitet, koja Evropa, poslije svih bošnjačkih evropejskih
svjedočanstava i nadanja i surovih evropskih iznevjeravanja Bošnjaka! Nije li, nakon
Srebrenice i Sarajeva koje je hiljadu i više dana i noći trpjelo srednjovjekovnu opsadu
i neprestano odbijalo srednjovjekovni uzvrat u mržnji i osveti, ispravnije i logičnije da
se Evropa izlaže bosanskom i bošnjačkom opažanju, premjeravanju i vrednovanju! Iz
naoko drukčijih razloga danas je Bošnjacima također potrebno opravdavati razmatranje o muslimanskom identitetu Bošnjaka. Za mnoge Bošnjake razmatranje je unaprijed
sporno ili čak iritantno, jer se očekuje da će se njime stavljati u pitanje vjerodostojnost
8
9
10
26
Usp. Edmund Huserl, Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija, I dio, Zagreb 1990., i Filozofija
kao stroga znanost, poglavlje: Kriza europskog ljudstva i filozofija, Zagreb, 2003.; T.S.Eliot, Jedinstvo evropske
kulture, u: Danilo Pejović, Nova filozofija umjetnosti, Zagreb, 1972.; G.W.F.Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb,
1966.
Navedeno djelo, str. 7.
Ulrich Beck, Razumijevanje istinske Europe, Evropski glasnik, br. 9., Zagreb, 2004.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
direktne i indirektne prisutnosti islama u kolektivnoj opstojnosti Bošnjaka, a radi se o
samorazumljivoj, neupitnoj stvari o kojoj niko ne može suditi Bošnjacima nakon pet
stoljeća njihovog “čuvanja vjere”. Dakako, očekivanje je uslovljeno različitim atacima
na islamsku tradiciju Bošnjaka, koji su vršeni uglavnom od takozvanih vehabija, stranih i domaćih, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i poslije. Za druge se Bošnjake u priči o bošnjačkom muslimanstvu krije ideologija i strategija novog “totalitarizma”, poistovjećivanje bošnjaštva i islama i ukidanje prostora za slobodu i autonomiju
volja grupa i pojedinaca unutar bošnjačkog naroda. Osnovu za takva pretpostavljanja
pružaju kako aktivnosti i sekularni politički istupi pojedinih ličnosti iz Islamske zajednice tako i vjerska očitovanja pojedinih bošnjačkih političara.
Bila su vremena kada su Bošnjaci bili podvrgavani sili različitih prinuda za određivanje u tuđim identitetima ili zahtjevima da svoje samorazumijevanje izvedu iz jedne
osnove a da sveukupni život osvješćuju u samo jednom poretku vrijednosti i smisla.
Bošnjačka samointerpretiranja u modernim vremenima u značajnoj mjeri bila su izrazi
bošnjačkih sudjelovanja u igri za koju su pravila postavljali i mijenjali drugi. Stoga je
mnogo duhovne energije bošnjačkog naroda uloženo u samoodređenja naspram očekivanja koja nisu postojana, stabilizirana. Bošnjaci su govorili o identitetu a gotovo
svakoj generaciji se oduzimalo tradiciju i kontinuitet, osvješćivali su povijesna dešavanja a u kratkim vremenskim razmacima ih se izlagalo povijesti kao sudbini, kao prirodi. I povijest se ponavljala kao udesna, nepravedna povijest. U jednom slobodnijem
i širokom određenju, književnost, nauka, filozofija, teologija, umjetnost, rasprave su
između zbiljskih ljudi i predodžbi, zamišljaja, koncepata. Sudbina bošnjačkih pisaca,
naučnika, filozofa, teologa i umjetnika u novijim vremenima bila je da te borbe vode
uglavnom pojedinačno, samostalno, izdvojeno. Stoga je povijest bošnjačke literature i
kulture ispunjena sa “otocima” i “ponornicama”, ali i potvrdama naroda koji je postigao sposobnost i unutarnju slobodu samotumačenja. Ako je pjesma najrazvijeniji oblik
zemaljskog krika kojim se oglašava razbuđenost naroda, a patnja i nasilna smrt djece,
žena i staraca najviša kosmička globa ili povijesna cijena za kolektivnu egzistenciju,
treba li nakon Kamenog spavača, Derviša i smrti, Vječnika, nakon Brčkog, Sarajeva i
Srebrenice, dokazivati egzistenciju bošnjačkog naroda! Bošnjaci nisu nikada bili nijemo i nesamosvojno mnoštvo.
O evropskom identitetu Bošnjaka može se govoriti kao o unutarnjem i vanjskom
evropejstvu Bošnjaka u skladu sa vladajućim modernim i postmodernim shvaćanjem
identiteta, u kulturnom i političkom vidiku jedinstva Evrope i na osnovi bošnjačkih
evropskih konstelacija i interpretacija. To znači mogućnost utvrđivanja evropske determinacije Bošnjaka prema modernom poimanju identiteta kao bitnog obilježja bića,
koje se kod kolektivnih identiteta iskazuje kao pripadnost. To također znači mogućnost
uspostavljanje evropske vokacije Bošnjaka iz postmodernog zagovora procesa identifikacije kao nosioca identiteta umjesto postojanih, čvrstih identiteta. Konačno, to treba
da znači mogućnost izgrađivanja ili obnavljanja razumijevanja evropskog identiteta
Bošnjaka kao korelacije, kao odnosa supripadanja Evrope i Bošnjaka u klasičnom fiBošnjačka pismohrana
27
2
Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
lozofskom tumačenju identiteta. Usprkos svemu, Bošnjaci ustrajavaju u htijenju da
pripadaju Evropi, jer vjeruju da i Evropa pripada njima.
Jedino određenje Evrope oko kojeg postoji suglasnost je predrasuda geografije i
doživljaj Evrope kao teritorijalne cjeline. Smatra se da nastanak Evrope kao naziva
teritorija i ljudstva pripada ranom srednjem vijeku. Ako je tako, uključenost Bošnjaka
u Evropu kao teritorij i u evropsko ljudstvo kao teritorijalnu zajednicu stara je koliko i
uključenost drugih slavenskih naroda, stara je koliko i povijesna Evropa. Od središnjih
stoljeća srednjeg vijeka, kada su povijest i geografija Evrope imale religijski oblik,
Evropa je u svojim promjenljivim likovima i svojstvima prisutna u odnosima Bošnjaka
sa izvanjskim svijetom i u upućenostima na same sebe; prisutna je kao sila prinude,
nevolje i izazova, kao htijenje, nada i mogućnost, kao predmet vjere i kao razočarenje.
Bošnjaci se, dakle, stoljećima već određuju u svojim saznanjima i orijentiranjima u
vanjskom svijetu i u kretanju svijetom unutarnjeg života spram Evrope, protiv Evrope
ili na način Evrope. Korijeni tim određenjima su u odnosima bosanskih posebnosti i
evropskih općenitosti što su uslovljavali položaj dobrih Bošnjana u vremenima bosanskih banova i bosanske države, i u razvijenoj bosanskoj osjećajnosti bošnjačkog naroda
i elite u vremenu Osmanlija, kada se Bosna i Hercegovina nalazila u državi koja se
prostirala na tri kontinenta i pod svojom vlašću imala više desetina naroda. Sudbina ili
povijest heretičke Bosne, jedine zemlje u srednjovjekovnim vremenima Evrope u kojoj se duhovna vlast nije izvršavala na način kontinuirane službene vlasti jedne crkve,
dešavala se u Evropi i protiv ondašnje Evrope. Za vrijeme vlasti Osmanlija Bosna je
bila izvan “oficijelne” Evrope, ali su Bošnjaci bili naglašeno svjesni svoje pripadnosti
zemlji Bosni i bosanskom jeziku.
Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine proizvela je prvu modernu evropsku konstelaciju Bošnjaka koja je zahvatila u cjelinu egzistencije bošnjačkog naroda.
Za Bošnjake je to bio događaj vanjskog sloma i gubitka samorazumljivog tla pod nogama, ali i poziva i izazova za unutarnje snage i mogućnosti. Tada, na kraju devetnaestog
stoljeća, Bošnjaci su se podvrgli evropskoj sudbini kao udesu, saznali se kao evropski
podanici i pokrenuli unutarnji dijalog sa evropejstvom kao vanjskim horizontom vlastitog životnog svijeta. Tada se mnogima činilo da je sudbina kolektivne samospoznaje
Bošnjaka da se iz svoje etničke strukture i evidencije istodobno širi u dva nadetnička
identiteta, jer se našla između kosmpolitskog Istanbula, o kojemu je blistave stranice
ispisao Orhan Pamuk u istoimenoj knjizi, i između kosmopolitskog Beča, u kojemu je
u to vrijeme najlakše bilo biti Evropljanin kako je pisao Stefan Zweig u Jučerašnjem
svijetu. Iz tog vremena potječe zamisao o posredničkoj ulozi Bošnjaka između Orijenta i Evrope i ona je bila u temeljima bošnjačkog kulturnog preporoda koji se dogodio
krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Bio je to kreativni odgovor u
bošnjačkom narodu na civilizacijski izazov evropske vlasti koju je predstavljala Austro-Ugarska.11
11
28
Usp. Mustafa Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, Godišnjak BZK Preporod, Sarajevo, 2003. Muhsin
Rizvić, Bosanskomuslimanska književnost u doba Preporoda 1887-1918., Sarajevo, 1990.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Drugo evropsko samoodređenje Bošnjaka što se raširilo na sve trenutke postojanja
naroda zbilo se sa urušavanjem socijalističkih poredaka u Istočnoj Evropi. Kao da su se
nalazili na različitim stranama nevidljive klackalice povijesti, sa padanjem jednopartijskog sistema druge Jugoslavije uzdizali su se Bošnjaci u svome evropskom htijenju
i nadi. Oni su tada, na kraju dvadesetog stoljeća, izabrali evropsku sudbinu kao svoje
oslobođenje, vidjeli su sebe kao građane Evrope i izvršili su evropske procedure za
koje su im tvrdili da su duša Evrope i da će im osigurati evropsku egzistenciju. Sada,
na početku dvadesetprvog stoljeća, bošnjačko definiranje mjesta Evrope u njihovom
životu neodvojivo je od evidentiranja položaja Bošnjaka u Evropi i uloge Evrope u
stradanju kojim su Bošnjaci platili svoje prvo slobodno institucionalno izražavanje privrženosti ideji i stvarnosti Evrope.
U vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod oglašavali su se pojedini istaknuti zapadni intelektualci govoreći o ubijanju Bošnjaka i Bosne kao kraju
Evrope. Jean Baudrillard je već sredinom druge godine opsade Sarajeva pisao o prozirnosti “savršenog zločina” Evrope u Bosni, o zasluženom nestajanju paralizirane, simulirane i hipokratske Evrope u Sarajevu i o stvaranju realne Evrope upravo u Sarajevu,
Evrope koja je sklopila ugovor o ubistvu sa Srbima, koji su postali izvršioci njezinih
prljavih poslova i kao nosioci etničkog čišćenja njezina oštrica u nastajanju. Toj nacionalističkoj, lepenovskoj Evropi, i Srbima kao izvršiocima njezinih prljavih poslova,
suprotstavio je apsolutnu superiornost Sarajlija, kojima su nesreća, užas i razočarenje u
Evropu omogućili da se prema “Evropljanima” odnose sa sarkastičnom nesputanošću,
prezirom i sažaljenjem.12 Susan Sontag je dolazila osam ili devet puta u opkoljenu prijestolnicu Bosne i Hercegovine i proživjela je više desetina dana i noći u granatiranom
Sarajevu. U Lamentu nad Bosnom napisala je da i sada ima glasova koji proglašavaju
Evropu mrtvom, ali da bi možda bilo ispravnije reći da Evropa tek treba da se rodi:
“ona Evropa koja će znati preuzeti na sebe odgovornost za svoje bespomoćne manjine,
kao i za poštovanje onih vrijednosti koje ona ne može a da ne otjelovljuje (Evropa
će biti multikulturalna, ili je neće biti). A Bosna je njezin vlastiti pobačaj.”13 Uzvik
velikog Czesława Milosza, sa naslovom Sarajevo, može se samo, makar djelomično,
citirati: Sada kada je revolucija stvarno potrebna, oni koji su jednom zakuhavali postali su hladno razumski. Kada zemlja ubijana i silovana zove u pomoć Evropu u koju su
vjerovali, oni zijevaju... Otkriveno je sada da je njihova Evropa od početka bila varka,
jer njezini su temelji i vjera ništavni. A ništavnost, kako proroci govore, sa sobom
nosi samo ništavnost, i ljudi će iznova biti vođeni kao stoka na klanje. Neka zadrhte
i konačno shvate da će riječ Sarajevo nadalje značiti i destrukciju njihovim sinovima
i unazaditi i njihove kćeri. Pripremaju to ponavljajući: “Glavno je da smo sigurni”,
nesvjesni da ono što će ih pogađati buja u njima.14
12
13
14
Žan Bodrijar, Savršen zločin, Beograd, 1998., str. 150-1.
Usp. Susan Sontag, Stilovi radikalne volje, Sarajevo, 2006., str. 210.
Preuzeto iz: Tomica Bajsić, O Czesłavu Miloszu, tvorcu luminoznih stvari, Evropski glasnik, br. 9., Zagreb, 2004.
Bošnjačka pismohrana
29
2
Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
Glasovi Baudrillarda, Sontag i Milosza i drugih intelektualaca iz Evrope i Amerike, koji su reagirali na zlo i zločine što su se činili u Bosni, bili su dragocjeni glasovi
utjehe i podrške Bošnjacima u njihovoj borbi za opstanak i očuvanje države Bosne i
Hercegovine, u kretanju Bošnjaka prostorima vanjskog svijeta. No, ti vrijedni glasovi
bili su istodobno opora upozorenja Bošnjacima u njihovim putovanjima unutarnjim
predjelima vlastitih misli, ideja i osjećanja, onim predjelima u kojima se narod sam
sebi pokazuje bez ostatka.
Bošnjake se pokušavalo učiniti prognanicima ili islama ili Evrope, ali ako je to
nekada i mogao biti, već više od jednog stoljeća odnos islama i Evrope u životu i
samorazumijevanju Bošnjaka nije vanjski odnos. Zato što je prošlost Bošnjaka njima
određena, islam i Evropa određuju sadašnjost Bošnjaka iz koje oni ne mogu izaći bez
rizika da ne zapadnu u ništavilo. Premda ih se sada politički tretira kao Evropljane
na čekanju, Bošnjaci svakodnevno svjedoče privrženost Evropi kao mjestu i životnoj
formi mnoštva tradicija i pripadnosti što se iskazuju u uzajamnim sukobljavanjima,
utjecajima i neovisnostima koje doprinose obogaćivanju životnog svijeta Evropljana
novim značenjima. Ovisni su o Evropi, kao što su ovisni i o islamu, ali se ne smatraju
siromašnim rođacima niti evropskog univerzalizma niti islamskog univerzalizma. Zato
ih se ne može zatvarati u evropski okvir niti potapati u apstraktno more muslimanstva.
Za Bošnjake je evropejstvo, kao i muslimanstvo, ideja, odnos, proces, rasprava koja
oslobađa i otvara mogućnosti.
European Identity of Bosniaks /
Determination, Vocation and Corelation
Summary
This paper speaks of Bosniaks as an inseparable part of European plurality. According
to the autor Bosniaks are dependent on Europe, as well on Islam, but they cannot be
considered as poor relatives of European and Islamic universalism. They cannot be
cloistered in European framework nor in abstract sea of Muslimhood. For Bosniaks,
Europehood and Muslimhood are primarly – idea, relation, process and dispute, which
liberate and open possibilities.
30
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Fahrudin Novalić
Zagreb
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Sažetak: Autor razmatra smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka. Smisao
shvaća kao usmjerenost, individualnih i kolektivnih, subjekata-aktera na neki cilj ili
svrhu djelovanja kojim se ostvaruju poželjne vrijednosti. Modus vrednovanja i izbora
pojedinih vrijednosti je princip vrijednosti-mogućnosti. Autor postulira univerzalne
sadržaje i strukturu vrijednosti, prvenstveno, Shaloma H. Schwartza, zatim Terryja
Eagletona i Jeana Baudrillarda. Deset motivacijskih tipova ove Schwartzove teorije vrijednosti, jesu: moć, postignuće, hedonizam, poticaj, nezavisnost, univerzalizam,
dobrohotnost, tradicija, konformizam, sigurnost. Autor je Schwartzovu tablicu tipova
vrijednosti dopunio vlastitim izborom novih terminalnih i instrumentalnih vrijednosti.
Smisao europskoga, projektnog, identiteta Bošnjaka je usmjerenost na projekt ostvarivanja vlastite budućnosti – vlastitih interesa, potreba, želja – ciljeva i/ili svrha djelovanja, radi izgradnje novoga identiteta. To omogućuje promjenu na bolje društvenoga
položaja Bošnjaka i ostvarivanje njihovih zajedničkih razvojnih mogućnosti.
Ključne riječi: europski identitet Bošnjaka, Shalom H. Schwartz, smisao, vrijednost.
“Ono što si ti, to ne možeš da vidiš; ono što
vidiš, to je samo tvoja sjena. Svoju sjenu bacaju
preda se oni, koji svoj fenjer nose na leđima.”
Rabindranath Tagore (u, Puljo:1977:338).
Uvod
Tko smo? Što smo činili? Što činimo? Što nam je činiti? Kakvu budućnost želimo?
Neka su pitanja o individualnom (Ja) i kolektivnom (Mi) identitetu, uključujući i projektni identitet čovjeka i njegove zajednice.1 “Identitet je”, primjećuje Manuel Castells,
“izvor smisla i iskustva naroda.” (Castells, 2002:16).
1
Manuel Castells razlikuje tri oblika izgradnje identiteta: legitimirajući identitet, identitet otpora i projektni identitet.
“Legitimirajući identitet uvode dominantne društvene institucije kako bi proširile i racionalizirale svoju dominaciju
u odnosu prema društvenim akterima, tema koja čini srž Sennettove teorije o autoritetu i dominaciji, ali se jednako
tako uklapa u razne teorije o nacionalizmu.” (Castels, 2002:18).
“Identitet otpora stvaraju oni subjekti koji se nalaze u položajima/uvjetima u kojima su obezvrijeđeni i/ili stigmatizirani logikom dominacije, te tako kopaju rovove za otpor i preživljavanje koji se temelje na načelima koja su ra-
Bošnjačka pismohrana
31
2
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Svaki pojedinačni i kolektivni nacionalni identitet ima sličnosti i razlike sa ostalim
pojedinačnim i kolektivnim nacionalnim identitetima. Veoma je zanimljiv i uvjerljiv
diskurs Amina Maaloufa o njegovu identitetu koji nam može biti primjer, kako tragom
svojih obiteljski korijena, tragom vlastitoga rada, proizvodnje i djelovanja; tragom života uopće, možemo pronaći sličnosti i razlike sa ostalim pojedincima i nacionalnim
kolektivitetima.2 Izgradnja, opstanak i razvoj nacionalnoga identiteta Bošnjaka u najužoj je vezi s njegovim smislom. Smisao objektivnokritičkoga odnosa prema svakom
vlastitom identitetu – njegovo je prevladavanje i oplemenjivanje novim sadržajima; ne
njegov zaborav i uništenje.
“Smislovi nisu obične veličine”, ističe Miloš Ilić, “nego upravljene veličine, vektori ljudskog duha i praktične aktivnosti” (u: Šešić, 1977:150) – vektori vrijednosne
koncepcije, vrijednosne orijentacije i vrijednosne recepcije čovjeka. Smisao otkriva i
slobodu – stvaranje neke vrijednosti kao svrhe čovjekova činjenja – rada, proizvodnje,
djelovanja. Sama vrijednost je vrsta smisla, jer vrijednosti su poželjni ciljevi (kamo)
i svrhe (čemu, zašto) ljudske motivacije koji proizlaze iz interesa, potreba, želja, instinkata, a djeluju kao usmjeravajuća načela u čovjekovu životu i čine ga smislenim.3
Ako u duhu ljudskih vrijednosti vrednujemo ciljeve i svrhe, uvjerit ćemo se da ih ima
2
3
32
zličita ili suprotna onima koja prožimaju društvene institucije, kao što Calhoun predlaže u svom objašnjenju pojave
politike identiteta.” (Castells, 2002:18).
“Projektni identitet nastaje kad društveni akteri, na temelju bilo kakvih, njima dostupnih, kulturnih materijala grade
novi identitet koji redefinira njihov položaj u društvu,..., tražeći preobrazbu (pojedinih dijelova ili, op. a.) sveukupne
društvene strukture.” (Castels, 2002:18).
“Činjenica da sam kršćanin i da mi je materinski jezik arapski, koji je sveti jezik islama”, primjećuje Amin Maalouf,
“jedan je od temeljnih paradoksa koji su skovali moj identitet. (...) Taj je jezik zajednički meni i više od milijarde
drugih ljudi. (...) Moja pripadnost kršćanstvu – bilo da je duboko vjerska ili samo sociološka, to nije bitno – stvara
značajnu vezu između mene i gotovo dvije milijarde kršćana u svijetu. Mnogo me toga dijeli od svakog kršćanina,
kao i od svakog Arapina i od svakog muslimana, ali postoji sa svakim od njih neosporno srodstvo, u jednom slučaju
vjersko i intelektualno, u drugom jezično i kulturno.
(...) Dakle, razmatrajući odvojeno ta dva elementa svoga identiteta, po jeziku ili po vjeri, osjećam se bliskim dobroj
polovici čovječanstva. Shvaćajući istovremeno ta dva ista kriterija, suočavam se sa svojom posebnošću” (Maalouf,
2002:21-22).
Maalouf navodi i ostale pripadnosti svoga identiteta. Činjenicu da je Francuz, dijeli sa šezdesetak milijuna pojedinaca; činjenicu da je Libanonac dijeli s osam do deset milijuna pojedinaca, računajući i dijasporu; činjenicu da je
istovremeno i Francuz i Libanonac, dijeli s najviše nekoliko tisuća pripadnika. Pritom zaključuje – “što su pripadnosti koje uzimam u obzir brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim” (Maalouf, 2002:22).
Maalouf navodi i sljedeće pojedinosti svoga identiteta: rođen je usred grkokatoličke ili melkitske zajednice, koja
je priznavala autoritet pape ostavši vjerna nekim bizantskim obredima; njegovo ime upisano je u matičnu knjigu
protestanata – u obitelji su postojale dvije suparničke vjerske tradicije po majci katolkinji i ocu protestantu; baka
mu je bila Turkinja, a njezin suprug maronit iz Egipta, jedan djed mu je bio pjesnik i žestoki antiklerikalac, njegov
pra-pra-pradjedov brat prvi je preveo Molierea na arapski i postavio ga 1848. na scenu nekog otomanskog kazališta.
“Sa svakim ljudskim bićem imam neke zajedničke pripadnosti”, zaključuje Maalouf, “ali ni jedna osoba na svijetu
ne dijeli sve moje pripadnosti, pa čak ni velik njihov dio” (Maalouf, 2002:23).
Poimanje vrijednosti u suvremenim aksiološkim teorijama shvaća se različito. Arif Tanović navodi sljedeće:
“1) Objektivističko (ontologističko) gledište koje zastupaju a) idealisti novokantovske škole Vindelband i Rikert, b)
fenomenolozi Šeler i Hartman, kao i c) novi realisti Mur i Rasel (neko vrijeme). Po prvima vrijednosti su objektivne
kao zahtjev, trebanje; po drugima one predstavljaju samostalne suštine i kao takve posebno carstvo vrijednosti; za
treće, vrijednost je objektivni, univerzalni, neprirodni kvalitet, jednostavan, neraščlanjiv i nedefinljiv pojam sui
generis, koji možemo saznati samo intuicijom.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
vrijednih i nevrijednih. O tome Arif Tanović kaže: “Vrijednost nekog cilja, može se
mjeriti prema tome koliko njegovo izvršenje doprinosi emancipaciji samog čovjeka,
(koliko pridonosi općem dobru prirode, čovjeka i čovječanstva, op. a.), razvoju ljudskih stvaralačkih mogućnosti. Također karakter ciljeva odgovara karakteru sredstava.
Nemoralnom cilju odgovaraju i nemoralna sredstva.” (Tanović, 1972:122).
Parafrazirajući Marxovu misao: “Ideje postaju materijalna snaga kad ovladaju masama”, možemo kazati: smislovi postaje materijalna snaga kad ovladaju ljudima. Društveno izgrađivanje i razvoj identiteta uvijek se zbiva s aktualizacijom moći. A “moć je
aktualizirana samo tamo”, primjećuje Hanah Arendt, “gdje riječ i čin nisu razdvojeni.”
(Arendt, 1991:162).
Moć kao sredstvo izgradnje identiteta
Način čovjekova bitka je praksa koja je neodvojiva od moći. Moć može proizvoditi
i bitnu mogućnost za subjektivnost i povijesnost. Pritom, “‘mogućnosti’ moraju biti
unutar dohvata analiziranoga društva; one moraju biti odredljivi ciljevi prakse.” (Marcuse, 1989: 11). Težnja za uspostavljanjem određenih oblika moći postoji oduvijek.
Suvremena društva temelje se na političkoj, ekonomskoj, tehnoznanstvenoj, vojnoj,
kultur(al)noj, ideološkoj, medijskoj, simboličkoj moći.
“Moderna stvarnost”, smatra John Kenneth Galbraith u Anatomiji moći, “sazdana
je od kombinacije velike organizacijske koncentracije (i monopolizacije, op. a.) moći
i njezine velike difuzije na brojne pojedince u njenom stvarnom ili prividnom korištenju.” (Galbraith, 1987:165-166). Društvo se od prvobitne zajednice do danas, prema
Michaelu Mannu, temelji na četiri glavna izvora društvene moći: ekonomskom, vojnom, političkom i ideologijskom (Mann, 1986:1-33). Mann teorijski povezuje društvo
kao sustav moći i naciju kao sustav kolektivnog identiteta, iz čega proizlazi i snažna
manifestacija nacionalne pripadnosti, koja povezuje obitelj, lokalnu zajednicu i široki
nacionalni teren.
Moć je tvorbeno, a ne pasivno biće. Ona, kao zbiljski sklop, proizvodi subjektivnost. Općenito, možemo kazati da je moć sposobnost upotrebe izvora moći s namjerom djelotvornog ostvarivanja volje u međusobno složenim odnosima snaga i unatoč
otporu drugih.4 Tu se neizbježno pojavljuje i smisao kao “svesna voljna usmerenost
neke čovekove radnje (vrijednosna orijentacija, op. a.) na stvaranje određene vrednosti
kao svrhe te radnje.” (Šešić, 1977:155). Svi oblici društvenoga života postaju predmet
4
2) Naturalističko gledište, koje zastupaju američki pragmatisti i neki kritički realisti, sastoji se u tezi da je vrijednost
objektivni prirodni ili društveni kvalitet, koji je složen i dâ se definisati, analizirati i racionalno saznati, te naučno
dokazati i provjeriti (Djui, Peri, Peper).
3) Logički pozitivisti tvrde da vrijednost nije objektivan kvalitet, ni prirodni ni neprirodni, nego subjektivna ekspresija emocija, bez objektivnog važenja, a ispoljava se bilo kao stav odobravanja ili kao imperativ.
4) Lingvistička filozofska orijentacija, koja izrasta iz pozitivizma i logičkog empirizma, nalazi da vrijednost ima
lingvističko značenje u upotrebi, u kontekstu iskazivanja, u ‘jezičkoj igri’.” (Tanović, 1972:19-20).
Više o izvorima, vrstama, pojmu, koncentraciji, monopolizaciji, upotrebi moći, vidjeti i u: (Arendt, 1996), (Aron,
1996), (Aron, 2001), (Mann, 1993), (Mann, 1993a), (Weber, 1999), (Weber, 2001), (Wrong, 1988).
Bošnjačka pismohrana
33
2
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
oblikotvorne snage moći, što Foucault označava terminom mikrofizika moći. U modernom dobu dolazi do sjedinjenja tehnika znanja i strategija moći (Foucault, 1994:179).
Oblikujući se kao odnos snaga, prema Foucaultu, moć se ne posjeduje nego provodi,
ona nije vlasništvo, nego izvršenje.5 U svemu tom, nužno je i samospoznavanje, a ono
je, misli Calhoun, “uvijek čin izgrađivanja, ma koliko se čini da se radi o otkrivanju ...”
(u: Castells, 2002:16).
Što je smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka, s ponajboljim izborom
europskih6, ali i svjetskih vrijednosti?
Smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka
“U svijetu stvari i događaja,
djelovanje i učinak istisnuli su značenje.”
(Max Horkheimer, 1988:19).
Ne postoji apstraktna prošlost, osim u romantično-idealiziranoj slici pojedinaca ili
društvenih kolektiviteta. Raspravljajući o smislu povijesnoga i pojmu prošlosti, Milan
Kangrga, kaže: “Tek onaj tko je sam na djelu ostvarivanja svoje povijesti, ima povijest,
pa prema tome i prošlost. U protivnom ostaje bezvremensko trajanje i vegetiranje,
tapkanje u mjestu praznog ništa.” (Kangrga, 1970:167). Kangrga u istom izvoru zaključuje: “Ako već netko želi biti dostojan prošlosti svoga naroda, na koju se jedino poziva,
onda je mora prevladati i nadmašiti, da bi i za buduće koji dolaze ostala jedna istinski
značajna prošlost kao poticaj, a ne vući stvari natrag i zatvarati horizont jedne ljudskije
budućnosti nego što su je naši narodi dosad imali. Ova konzervacija života na nivou
prošlosti jest zatvaranje bilo kakve perspektive.” (Kangrga, 1970:168).
Sve to podrazumijeva i moderniziranje postojećega društvenog stanja, a ono implicira – konkretni projekt autonomije, individualnosti, slobode, subjekata-aktera. Netom
citirani tekst Kangrge uveo nas je i u raspravu o projektnom identitetu Bošnjaka.
Kakav sustav vrijednosti trebaju Bošnjaci za svoj opstanak i razvoj?
Projektni identitet nastaje i razvija se, kad društveni akteri temeljem dostupnih
izvora moći grade novi identitet zahtijevajući i transformaciju pojedinog dijela ili sveukupne društvene strukture. Europski projektni identitet Bošnjaka, primjereno tomu,
5
6
34
“...moć nije nešto što se stječe, otima ili dijeli, nešto što se čuva ili pušta da pobjegne; moć se provodi polazeći
od bezbroja točaka, i u igri nejednakih i pokretljivih odnosa.” (Foucault, 1994:66). Slično Foucaultu, moć shvaća
i Hannah Arendt, kad kaže da “moć postoji samo u svojoj aktualizaciji. Tamo gdje se ne aktualizira ona nestaje, a
povijest je puna primjera da najveće materijalno bogatstvo taj gubitak ne može nadoknaditi. Moć je aktualizirana
samo tamo gdje riječ i čin nisu razdvojeni ...” (Arendt, 1991:162).
Europski identitet čine sve ljudske i neljudske vrijednosti koje (je) Europa ima(la). Ljudske vrijednosti – sve humane civilizacijske i kultur(al)ne stečevine od antičkoga vremena do današnjih dana. Neljudske vrijednosti – sve vrste
europskih ekstremizama i fundamentalizama, uključujući i europski eurocentrizam koji destruiraju dostojanstvo
čovjeka. Svakako, projektni bošnjački identitet, isključivo treba prihvaćati i razvijati sve, ponajbolje, europske i
svjetske – univerzalne, kozmopolitske i internacionalne vrijednosti, o kojima će biti više riječi pod međunaslovom:
Smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
nastaje kad Bošnjakinje i Bošnjaci kao društveni subjekti-akteri, osmišljenim projektom vlastitih interesa i potreba, prevladavaju svoj društveni položaj i identitet, koji
sputavaju ne samo njihove nacionalne, nego i sveukupne razvojne mogućnosti. U tom
smislu nužno je razvijati i feministički, te postfeministički diskurs, te ga primjenjivati
u praksi temeljem najboljih recentnih postignuća zapadnoga feminizma uključujući
i islamski feminizam kao dio integralnoga globalnog feminističkog pokreta. Sve to
podrazumijeva, ne samo intersubjektivnu komunikativnu sinergiju unutar bošnjačkoga
bića, nego i cjelovitu: univerzalnovrijednosnu7, kozmopolitsku8, internacionalnu – političku, gospodarsku, tehnoznanstvenu, interkultur(al)nu, interkonfesionalnu, sportsku
i inu intersubjektivnu komunikaciju i integraciju – pojedinaca i kolektiviteta na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Takvo komunikativno djelovanje ima osobitu
važnost i za prevladavanje aktualne političke kampanje u Europi o multikulturalnosti
kao propalom projektu, koja se pretežito odnosi na tamošnje useljenike pripadnike
islamske vjeroispovijesti, uključujući i Bošnjake.
Nacije, kao najviši subjekti i nositelji vrijednosti kolektivne moći, nastaju tamo
gdje ih nema, a postoje interesi, potrebe, volja za njima. Nastanak, rast i razvoj svakoga identiteta uvijek koristi stanovite povijesne, zemljopisne, biološke, institucionalne,
individualne i kolektivne – intelektualne, vjerske, ideološke izvore. Identiteti su često
utemeljeni i na predrasudama, bilo negativnim ili pozitivnim, mitovima po čemu se
legitimiraju kao besmisao.
Svaka struktura smisla identiteta ima više osnovnih dijelova. To su, prije svih, razlozi izbora identiteta, sredstva9 i metode njegova ostvarivanja, te ciljevi i/ili svrhe
ostvarivanja. Razlozi izbora europskoga projektnog identiteta Bošnjaka jesu ostvarivanje projekta opstanka i razvoja vlastite budućnosti. Sredstva ostvarivanja europskoga
projektnog identiteta Bošnjaka jesu: (raz)um, volja, znanje, moć. Ostvarivanje europskoga identiteta podrazumijeva pluralizam sredstava i metoda, te pluriperspektivni
pristup čije su sastavnice multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. Ciljevi i/ili svrhe ostvarivanja europskoga projektnog identiteta Bošnjaka jesu ostvarivanje novoga
identiteta koji omogućuje promjenu na bolje njihova društvenoga položaja. Riječ je o
ostvarivanju koncipiranih vrijednosti-mogućnosti – vlastitih interesa, potreba, želja,
koji imaju usmjeravajuću ulogu u njihovom životu; radu, proizvodnji i djelovanju.
Pogledajmo Sliku 1: Osnovni strukturni dijelovi smisla europskoga projektnog
identiteta Bošnjaka. Više o mogućoj vrijednosnoj koncepciji, vrijednosnoj orijentaciji
i vrijednosnoj recepciji smisla europskoga projektnog identiteta Bošnjaka, vidjeti i Tablicu 1: Dopunjena Schwartzova tablica tipova vrijednosti s njihovim motivacijskim
ciljevima i specifičnim vrijednostima, te Sliku 2: Strukturni odnosi 10 motivacijskih
tipova vrijednosti (Schwartz, 1992), (u: Ferić, 2009:36).
7
8
9
“Univerzalnost pripada pravima čovjeka, slobodâ, kulture i demokracije.” (Baudrillard, 2003.71-72).
“Mondijalizacija (kozmopolitsko, op. a.) se pak odnosi na tehniku, trgovinu, turizam, informiranje. Čini se da je
mondijalizacija nepovratan čin, dok je univerzalnost na putu izumiranja. Barem kad je riječ o sustavu vrijednosti
na ljestvici koju je uspostavilo zapadno moderno društvo, što nije zabilježeno niti u jednoj drugoj kulturi.” (Baudrillard, 2003:72).
Nije sredstvo za život njegovo mjerilo, nego je jačanje samoga života njegova mjera. (Nietzsche).
Bošnjačka pismohrana
35
2
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Smisao europskoga
projektnoga
identiteta Bošnjaka
Razlozi izbora
europskoga
projektnog identiteta
Bošnjaka
Ciljevi i/ili svrhe
ostvarivanja
europskoga
projektnog identiteta
Bošnjaka
Sredstva i metode
ostvarivanja
europskoga
projektnog identiteta
Bošnjaka
Slika 1: Osnovni strukturni dijelovi smisla europskoga projektnog identiteta Bošnjaka
Koji su mogući tipovi vrijednosti
europskoga projektnog identiteta Bošnjaka?
Takvih tipova vrijednosti ima više. Razmotrit ćemo Teoriju univerzalnih sadržaja i
strukture vrijednosti Shaloma H. Schwartza (1992).10 Ova teorija sadrži deset univerzalnih motivacijskih tipova vrijednosti koje odražavaju univerzalne zahtjeve ljudskog
postojanja, s njihovim specifičnim vrijednostima11 koje ih mogu predstavljati. To su
moć, postignuće, hedonizam, poticaj, nezavisnost, univerzalizam, dobrohotnost, tradicija, konformizam, sigurnost.
Ovakav je pristup samo polazna osnova za mogući model sustava vrijednosti europskoga identiteta Bošnjaka. Ova Schwartzova teorija definira vrijednosti kao poželjne
10
11
36
“Shalom Schwartz H. je socijalni psiholog, kultur(al)ni istraživač, autor Teorije osnovnih ljudskih vrijednosti
(univerzalnih vrijednosti kao latentnih motivacija i potreba). On je također pridonio formulaciji ljestvica vrijednosti u kontekstu socijalne teorije učenja i socijalne spoznajne teorije.” (Shalom H. Schwartz, Wikipedia, the
free encyclopedia, 18. 5. 2011.).
“Dio navedenih specifičnih vrijednosti Schwartz je preuzeo izravno od (Miltona, op. a.) Rokeacha, dok su ostale
uzete iz radova drugih autora koji su se bavili istraživanjem vrijednosti (Levy i Guttman, 1974; Hofstede, 1980;
Munro, 1985); prema: (Schwartz, 1992).” (u: Ferić, 2009:33).
Bošnjačka pismohrana
2
Bošnjaci, identitet, suvremenost
ciljeve različite važnosti, koji djeluju kao usmjeravajuća načela u čovjekovu životu.
Motivacijski ciljevi proizlaze iz tri univerzalna zahtjeva ljudskoga postojanja – bioloških potreba, potreba za usklađenom socijalnom interakcijom, te potreba za opstankom
i funkcioniranjem grupa. Recepcija specifičnih vrijednosti potiče ostvarenje pojedinoga motivacijskog tipa vrijednosti. Autor ovoga teksta dopunio je Schwartzovu tablicu
tipova vrijednosti i njihovih motivacijskih ciljeva sa specifičnim vrijednostima koje ih
predstavljaju – vrijednosti istaknute tamnijim slovima. (Tablica 1). (Schwartz, 1992),
u: (Ferić, 2009:34):
Tip vrijednosti i motivacijski cilj
Specifične vrijednosti
MOĆ: društveni status i prestiž, kontrola i
dominacija nad pojedincima i materijalnim
dobrima
društvena moć, bogatstvo, društveni ugled,
autoritet, očuvanje slike o sebi u društvu
POSTIGNUĆE: ostvarivanje osobnog uspjeha
kroz iskazivanje kompetencije u skladu s
društvenim standardima
samopoštovanje, ambicioznost, vrsnost (op. a.),
utjecajnost, sposobnost, inteligencija, uspješnost
HEDONIZAM: ugoda ili zadovoljenje vlastitih
tjelesnih želja
zadovoljstvo, uživanje u životu
POTICAJ: uzbuđenje, novost, izazov u životu
uzbudljiv i raznovrstan život, odvažnost
NEZAVISNOST: sloboda misli i djela,
kreativnost, istraživanje novog, modernost
(op.a.)
sloboda, autonomija subjekta, kvalitetno
obrazovanje (op. a.), privatni život,
samostalnost, odabiranje vlastitih ciljeva,
znatiželja, islamski feminizam (op. a.)
UNIVERZALIZAM: razumijevanje, poštovanje,
prihvaćanje i zaštita dobrobiti svih ljudi,
holistička odgovornost – za čitav živi i neživi
svijet (op. a.)
jednakost, unutarnji sklad, mir u svijetu,
multikulturalnost, ekološki etos, svjetski
ekološki etos (op. a.), jedinstvo s prirodom,
mudrost, svijet lijepog, društvena pravda,
tolerancija, očuvanje okoliša – prirodnog i
socijalnog (op. a.)
DOBROHOTNOST: očuvanje i unapređivanje
dobrobiti ljudi s kojima je pojedinac u čestom, (i
ne samo čestom op. a.), osobnom kontaktu
demokratski etos, intersubjektivna
komunikativnost (op. a.), duhovni život, smisao
u životu, zrela ljubav, iskreno prijateljstvo,
odanost, iskrenost, uslužnost, odgovornost,
spremnost na opraštanje
TRADICIJA: poštovanje, prihvaćanje i
održavanje običaja i ideja tradicijske kulture ili
religije kojoj pojedinac pripada
poštovanje tradicije, umjerenost, poniznost,
prihvaćanje vlastitoga života, pobožnost
KONFORMIZAM: suzdržavanje od akcija,
namjera i sklonosti koje bi mogle uznemiriti
ili povrijediti druge osobe i narušiti društvena
očekivanja i norme
pristojnost, samodisciplina, poštovanje roditelja i
starijih, poslušnost
SIGURNOST: Sklad, stabilnost i sigurnost
unutar društva, međuljudskih odnosa ili samog
pojedinca
osjećaj pripadnosti, društveni poredak, nacionalna
sigurnost, uzvraćanje usluga, obiteljska sigurnost,
zdravlje, čistoća
Tablica 1: Dopunjena Schwartzova tablica tipova vrijednosti s njihovim motivacijskim ciljevima i specifičnim vrijednostima (Schwartz, 1992), u: (Ferić, 2009:34):
Bošnjačka pismohrana
37
2
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Schwartz je smatrao da ponašanja usmjerena prema konkretnom tipu vrijednosti
imaju psihološke, praktične i društvene posljedice koje mogu biti kompatibilne ili u
sukobu s ponašanjem usmjerenim prema drugim tipovima vrijednosti. Kompatibilni
tipovi vrijednosti, prema Schwartzu, imaju zajedničku motivacijsku orijentaciju12.
Primjerice, usmjeravanje prema vrijednostima “postignuća”, kompatibilno je s usmjeravanjem prema vrijednostima “moći”, jer su osobni uspjeh i dominacija nad drugima osnovno obilježje oba tipa vrijednosti, pa se međusobno podržavaju i jačaju. Ali,
usmjeravanje prema vrijednostima “postignuća” u sukobu je s vrijednostima “dobrohotnosti” čija je motivacijska usmjerenost, u pravilu, na vlastito odricanje, te održavanje odanosti vlastitoj grupi i njezinim članovima. Nekritičko usmjeravanje na osobni
uspjeh i koristoljublje, prepreka je skrbi za dobrobit drugih. Ili, osoba kojoj je važna
vrijednost “postignuća”, visoko vrednuje i “moć”, a manje važnosti pridaje “dobrohotnosti”.
Prema Schwartzovoj teoriji univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti (Schwartz,
1992), cijeli odnos sukoba i kompatibilnosti među tipovima vrijednosti čini pretežito
kružnu strukturu vrijednosnoga sustava – Slika 2.
U takvom modelu predstavljanja kompatibilni se tipovi vrijednosti nalaze jedan do
drugoga, a sukobljeni tipovi – jedni nasuprot drugima. Može se zapaziti da predstavljeni model nije u svemu pravilni kružni model zbog toga što vrijednosni tipovi “konformizam” i “tradicija” nisu smješteni jedan do drugoga nego jedan iznad drugoga. U prvoj varijanti teorije, Schwartz je koncipirao kružni model prema kojemu se vrijednosni
tip “tradicija” nalazi između tipova “dobrohotnosti” i “konformizma”. Prve su provjere
pokazale da se na grafičkim prikazima rezultata vrijednosti “tradicije” smještaju prema
rubu kružnoga prikaza, iznad vrijednosti “konformizma”. Schwartz je ovu činjenicu
odmah unio u svoju teoriju, pa je ona dobila izmijenjeni kružni model strukture vrijednosti (Slika 2). Schwartzovo objašnjenje razmještaja tipova vrijednosti “konformizma”
i “tradicije” u istom kružnom isječku, vrijednosti “konformizma” bliže središtu kruga,
a vrijednosti “tradicije” više prema rubu kružnoga prikaza, je u sljedećem: “Oba tipa u
osnovi odražavaju isti motivacijski cilj (podređivanje odnosno prilagođavanje društveno određenim očekivanjima). Razlika je jedino u tome što (se, op. a.) ‘konformizam’
(povezuje uz manje apstraktne pojave ( i, op. a.) održava podređivanje osobama s kojima je pojedinac u čestom kontaktu, dok ‘tradicija’ odražava podređivanje apstraktnijim
pojmovima, točnije, religijskim i društvenim običajima i idejama.” (u: Ferić, 2009:36).
12
38
“‘moć’ i ‘postignuće’ naglašavaju društvenu superiornost i društveni ugled; ‘postignuće’ i ‘hedonizam’ odražavaju skrb o samome sebi (na neki način i egoističnost); ‘hedonizam’ i ‘poticaj’ odražavaju želju za emocionalno
ugodnim uzbuđenjem; ‘poticaj’ i ‘nezavisnost’ uključuju intrinzičnu motivaciju za novim znanjima i promjenama; ‘nezavisnost’ i ‘univerzalizam’ odražavaju pouzdanje u vlastite prosudbe i prihvaćanje raznolikosti postojanja;
‘univerzalizam i ‘dobrohotnost’ uključuju skrb o dobrobiti drugih i nadilaženje sebičnih interesa; ‘dobrohotnost’ i
‘tradicija/konformizam’ odražavaju odanost vlastitoj grupi i njezinim članovima; ‘tradicija/konformizam’ i ‘sigurnost’ naglašavaju zadržavanje poretka i skladnost društvenih odnosa; ‘sigurnost’ i ‘moć’ naglašavaju izbjegavanje
ili nadilaženje prijetnji i nesigurnosti kroz kontrolu društvenih odnosa i dobara.” (u: Ferić, 2009, 35).
Bošnjačka pismohrana
2
Bošnjaci, identitet, suvremenost
VLASTITO ODRICANJE
Univerzalizam
Dobrohotnost
Tradicija
Nezavisnost
OTVORENOST ZA
PROMJENE
Konformizam
Poticaj
Sigurnost
ZADRŽAVANJE
TRADICIONALNIH
ODNOSA
Hedonizam
Postignuće
Moć
VLASTITI PROBITAK
Slika 2: Strukturni odnosi 10 motivacijskih tipova vrijednosti (Schwartz, 1992), u:
(Ferić, 2009:36)
Deset prikazanih motivacijskih tipova vrijednosti organizirano je u četiri tipa vrijednosti više razine (Slika 2), i to:
1. vlastito odricanje (univerzalizam i dobrohotnost), s temeljnim obilježjem prihvaćanje drugih kao jednakih, te skrb za njihovu dobrobit;
2. vlastiti probitak (postignuće i moć), koji odražava postizanje osobnoga uspjeha i
dominacije nad drugima;
3. otvorenost za promjene (nezavisnost i poticaj) koja preferira slobodu misli i djelovanja, kao i sklonost ka promjenama;
4. zadržavanje tradicionalnih odnosa (sigurnost, konformizam i tradicija), preferira
poslušnost i ograničavanje vlastitih akcija s orijentacijom na održavanje postojećega
stanja. (u: Ferić, 2009:37).
Hedonizam je jedini tip vrijednosti koji nije svrstan ni u jednu od četiri kategorije
vrijednosti više razine. Razlog za to je, što je, prema Schwartzu, istodobno povezan s
“otvorenošću za promjene” i s “vlastitim probitkom”. Četiri tipa navedenih vrijednosti
više razine suprotni su polovi dviju dimenzija. Prvu dimenziju čine vrijednosti vlastitoga odricanja nasuprot vrijednostima vlastitoga probitka. U drugoj dimenziji suprotni
su polovi otvorenost za promjene i zadržavanje tradicionalnih odnosa.
Bošnjačka pismohrana
39
2
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Provjere i potvrde Schwartzova teorijskog modela
Sve provjere i potvrde Schwartzova teorijskoga modela vrijednosti, uključujući i provjeru provedenu u Hrvatskoj 2001. godine13, temeljile su se prije svega na tehnikama
multidimenzionalnoga skaliranja. Prvu, uistinu, sveobuhvatnu statističku provjeru modela proveli su Schwartz i Boehnke 2004. godine.14 (u: Ferić, 2009:81-82). Autori su,
koristeći metodu konfirmatorne faktorske analize, na dva skupa neovisnih podataka,
proveli dva usporedna, neovisna testiranja. “Podaci su bili prikupljeni na 23 uzorka
ispitanika iz ukupno 27 zemalja (ukupni N=10.857), i razdijeljeni po slučaju u dva
podjednako velika skupa kako bi se omogućilo provođenje dviju usporednih analiza.”
(Ferić, 2009:82). Osim teorijom pretpostavljenoga modela, testirano je još 10 različitih
modela, mogućih pojednostavljenja ili inovacija teorijskoga modela koji su bili predstavljeni u literaturi (Schwartz i Boehnke, 2004).
Temeljem provedenih analiza i dobivenih rezultata, moglo se sa sigurnošću ustvrditi da su tipovi vrijednosti međusobno povezani i čine strukturu polupravilnoga kružnog
modela. Također je potvrđeno i hijerarhijsko strukturalno organiziranje deset motivacijskih tipova vrijednosti u četiri tipa vrijednosti više razine, a vrijednost ‘hedonizam’,
što korelacije potvrđuju, može se smatrati i sastavnim dijelom višega vrijednosnog tipa
‘otvorenosti za promjene’.
Perrinjaquet, A. i suradnici15 misle da bi upitnik trebalo doraditi i inovirati. Autor
ovoga teksta dopunio je Schwartzovu tablicu tipova vrijednosti s njihovim motivacijskim ciljevima i specifičnim vrijednostima. (Tablica 1). Perrinjaquet, A. i suradnici
smatraju da je upitnik predug – ima ukupno 56 specifičnih vrijednosti. Prema navedenim autorima, neka kraća verzija upitnika sa jasnije fokusiranim česticama, mogla bi
dati bolje rezultate.
Zaključna misao
Unatoč svim primjedbama i prijedlozima, Schwartzova teorija univerzalnih sadržaja
i strukture vrijednosti (1992.) može biti polazni model za vrijednosno koncipiranje
europskoga projektnog identiteta Bošnjaka i bošnjačkoga identiteta otpora bilo kojoj
vrsti dominacije i isključivosti. Bošnjacima ne treba bilo koja Europa, nego istinski
demokratska i multikulturalna Europa koja živi i razvija visoke civilizacijske i kulturne
vrijednosti u čemu će oni biti subjekti-akteri.
Ne postoji automatizam izgradnje bilo kojega identiteta. Izgrađivanje i razvoj individualnoga (Ja) i kolektivnoga (Mi) identiteta Bošnjaka, neodvojivi su od moći koja se
13
14
15
40
Ferić, Ivana (2002): Provjera postavki Schwartzove teorije univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti, magistarski
rad, Zagreb, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.
Schwartz, S. H.; Boehnke, K. (2004): Evaluating the struckture of human values with confirmatori factor analysis,
Journal of Research in Personality, 38, 230-255.
Perrinjaquet, A. i sur. (2007): A test of the quasy-circumplex structure of human values, Journal of Research in
Personality, 41, 820-840.; (u: Ferić, 2009: 86-87 i 154).
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
isključivo, shvaća kao tvorbeno, a ne pasivno biće. Ona se, mora aktualizirati. “Jednu
stvar treba apsolutno izbjegavati”, smatra Emmanuel Todd, “zaboravljati da su danas,
kao i jučer, prave sile demografske i obrazovne prirode, a da je prava moć ekonomske
prirode.” (Todd, 2004:203). Smisao kao usmjeravana veličina – vektor ljudskoga duha
i praktične aktivnosti Bošnjakinja i Bošnjaka, podrazumijeva ostvarivanje njihovih
svestranih mogućnosti.
Bošnjački subjekti-akteri16, ovisno od vlastitoga svjetonazora, interesa, potreba,
želja, mogu samostalno vrednovati i dopunjavati Schwartzov teorijski model vrijednosti, te odlučivati koje će, i u kojoj mjeri, terminalne i instrumentalne, vrijednosti iz
sustava četiri tipa vrijednosti više razine, preferirati. (Slika 2 i Tablica 1). Razlike se
mogu pojaviti u mjeri autonomne recepcije univerzalnih, kozmopolitskih i internacionalnih vrijednosti, kao i razlike u mjeri recepcije vrijednosti i normi islamske civilizacije i kulture – recepcije islama u cjelini,17 te razlike u upotrebi bosanskoga jezika.
To će Bošnjacima omogućiti izgradnju novoga identiteta, s ponajboljim univerzalnim
sadržajima, ne samo identiteta europskih naroda nego i najvrednijih sadržaje naroda
i kultura čitavoga čovječanstva, uključujući i tzv. kulture “četvrtoga svijeta”18. Takvi
individualni i kolektivni identiteti Bošnjaka moći će prepoznavati sebe u drugome i
16
17
18
Politički, gospodarski, tehnoznanstveni, kulturni, religijski subjekti, subjekti civilnoga društva i ini individualni i
kolektivni bošnjački subjekti-akteri.
Na pitanje što islamska civilizacija (i kultura, op. a.) – islam može dati svijetu na pragu 21. stoljeća, Akbar S.
Ahmed odgovara: “Mnogo. Njegovo shvaćanje ravnoteže između dina (religije) i dunija (svijeta) je dragocjeno.
Može osigurati popravak i provjeru materijalizma koji karakterizira velik dio suvremene civilizacije, nudeći umjesto toga samilost, pobožnost i osjećaj poniznosti... U svom odricanju od materijalizma, sufizam osigurava ravnotežu
dominirajućim vrijednostima zapadne civilizacije, mada mnogi njegov utjecaj smatraju ograničavajućim. Osobito
u sufističkoj poruci sulh-i-kul (mir svima), islam šalje pozitivnu poruku mira i bratstva... Nije iznenađujuće što je
sufistički islam napredovao na Zapadu, osobito među europskim obraćenicima. Islam postavlja znanje (ilm, op. a.)
kao najviši stupanj ljudskog stremljenja. Kur’an i Prorokove izreke svaki put iznova pozivaju na usvajanje znanja.
Uistinu, riječ znanje je, najčešće korištena riječ u Kur’anu nakon Božjeg imena... Ljudska bića se u Kur’anu pozivaju da razmisle o divoti i raznolikosti koja ih okružuje: I među Njegovim znacima u stvaranju neba i zemlje, i među
raznolikostima vaših jezika i boja (Sura 30:22).” (Ahmed, 1999; u: Gardles, 1999:47). Također, “mnoga od sadašnjih stajališta Zapada – nepoželjnost cigarete, droge, alkohola, te promidžbe obiteljskoga života – islam je oduvijek
zagovarao. Jihad je u medijima postao prljava riječ koja predstavlja fizičku prijetnju, barbarske civilizacije. A ipak,
ideja je plemenita i moćna. To je želja za usavršavanjem sebe, da bi se postiglo poboljšanje i da bi se borilo za bolje
stvari (ljudske vrijednosti, op. a.). On je u opsegu tenisonovskih načela: boriti se, tražiti, a ne uzmaknuti.” (Ahmed,
1999; u: Gardles, 1999:40).
“Akbar Salahuddin Ahmed... ili Akbar Ahmed, (pakistanski je učenjak, op. a.). Sada je voditelj Katedre Ibn Khaldun
za islamske studije, Američkoga sveučilišta u Washingtonu, prvi uvaženi predsjedatelj Srednjega istoka i Islamskih studija na Američkoj mornaričkoj akademiji blizu Annapolisa... Savjetovao je svjetske vodeće autoritete
o Islamu i vanjskoj politici, uključujući ambasadora Richarda Holbrookea i tajnika Michaela Chertoffa... Bio je i
veleposlanik Pakistana u Ujedinjenom Kraljevstvu. Jedan je od vodećih svjetskih antropologa...” (Wikipedia, the
free encyclopedia, 17. 06. 2011.).
Tradicionalne – veoma diferencirane kulture, iznimno značajne za budućnost zbog svoje kompleksne izvorne prirodne bioraznolikosti i ekoraznolikosti. Zbog integralne strukture prirode i kulture, “četvrti svijet” se u kolonijalnom misaonom sklopu i danas percipira kao “divljina”. Militarizam i ratovi uzrokom su propasti preko polovine od
26 kultura/civilizacija. Ista sudbina prijeti i tzv. “četvrtom svijetu”. “Dugoročni interes (međunarodnih korporacija,
op. a) je raspolaganje ‘četvrtim svijetom’ kao prirodnom bazom za dobivanje novih genski manipuliranih proizvoda
i njihovo patentiranje. Kao što je bio osvojen ‘novi svijet’ i iskorištavan ‘treći svijet’, tako se može dogoditi i ovom
svijetu s još većim posljedicama – totalnom kontrolom uvjeta života, osobito u geokibernetskoj viziji (...) s globalnim eko-menadžmentom – geomenadžmentom. Što su nekad bile nacionalne kompanije za ‘treći svijet’, to su danas
‘multinacionalne korporacije’ za ‘četvrti svijet’” (Cifrić, 2000:205-206). “Četvrti” i ini svjetovi trebaju zadržati
vlastiti oblik besmrtnosti, jer se scijentizacijom, tehnizacijom i komercijalizacijom troše i uništavaju.
Bošnjačka pismohrana
41
2
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
drugoga u sebi kao pretpostavku svekolikolikoga intersubjektivnoga komunikativnog
djelovanja – kreativne integracije i zajedništva. Takav je smisao europskoga identiteta
Bošnjaka pretpostavka i za novu nacionalnu i internacionalnu osviještenost Bošnjaka
– za novu ideju bošnjačkoga uma.
Svaki narod, pa i Bošnjaci, bez trajne vrijednosne – koncepcije, orijentacije i recepcije vlastitoga razvoja projektnoga identiteta izložen je opasnosti izumiranja, ili u najboljem slučaju, izložen je značajnom reduciranju svojih optimalnih razvojnih mogućnosti.
To se, ponajviše, odnosi na kulturni identitet naraštaja koji su rođeni u inozemstvu.
Bez trajne tvorbene moći, intersubjektivnoga komunikativnog djelovanja i zajedništva Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, bez kritičkoga izbora, izgradnje i razvoja univerzalnih19, kozmopolitskih20 i internacionalnih vrijednosti;
bez prakticiranja vrsnih intelektualnih i moralnih vrlina, bez istinske demokracije i
multikulturalnosti, humanosti, socijalne pravde, odgovorne slobode, vladavine prava, respektabilnih stručnih, znanstvenih, umjetničkih i uopće kultur(al)nih znanja i
postignuća; bez prospektivne odgovornosti, (samo)nadzora, bioetičke21 i holističke
ekološke kulture,22 nema ni izgradnje europskoga identiteta Bošnjaka – njihove ljudskije budućnosti.23
19
20
21
22
23
42
Univerzalno je pomirljivo s nacionalnim – univerzalna kultura doživljava sebe kao galeriju najizvrsnijih proizvoda
nacionalnih kultura. (Eagleton, 2002:95-96). “Jer, univerzalnost vrijednosti riječi kao što su demokracija, ljudska
prava, sloboda, pravednost ne dovodi u pitanje logiku razlika – spolnih, rasnih, društvenih” (Paić, 1997:5). Univerzalna vrijednosna orijentacija i recepcija ih istovremeno humano rafinira i afirmira, usmjerava i oplemenjuje.
Međutim, ne treba zaboraviti da svaka kultura živi (i) od razlika koje je legaliziraju, legitimiziraju, selekcioniraju,
mobiliziraju, interno integriraju, a u ekstremnom obliku je i alijeniraju.
Univerzalizam pripada visokoj kulturi, a kozmopolitizam kulturi globalnoga kapitalizma – kozmopolitska kultura
prelazi nacionalne granice poput novca i transnacionalnih kompanija. (Eagleton, 2002:95-96 ). Internacionalizam je
oblik političkoga otpora takvu svijetu, solidarnost. Internacionalizam je danas i obilježje kapitalizma, a solidarnosti
koje mu se suprotstavljaju, većinom su lokalne naravi. (Eagleton, 2002:95-96).
Nisu sve kozmopolitske vrijednosti nasilne i destruktivne. Međutim, nužan je oprez i isključivost prema najdestruktivnijima koje je porodio neoliberalizam. Uostalom, takva recepcija vrijednosti dovela je i do osnovnih uzroka aktualne globalne krize. “Neoliberalizam jest najnoviji naziv u povijesti zločina”, poziva se Ulrich Beck na dokument
sa skupa u Chiapasu, Meksiko, od 30 siječnja 1996., “čiji je cilj gomilanje privilegija i bogatstva – demokratizacije
jada i beznađa... Taj neoliberalizam na mjesto humanosti stavlja indekse tržišta vrijednosnica, na mjesto dostojanstva stavlja globalizaciju bijede, na mjesto nade prazninu, a na mjesto života internacionalu terorizma.” (Beck,
2004:360-361).
Danas bioetika kao opća etika i ljubav prema životu, sve više postaje interdisciplinarnim znanstvenim područjem,
obogaćuje se novim sadržajima i pluralizmom etičkih metodologija. Tako se razvija i afirmira kao nezaobilazni most
prema humanijoj budućnosti.
Prije svega mislimo na oblikovanje i razvoj ekološkoga etosa i svjetskoga ekološkog etosa. Ekološki etos je usmjerenost na “opstanak – očuvanje socijalnog i kulturnog identiteta neke zajednice, njezino reproduciranje, održanje
stabilnog ponašanja pojedinaca i kolektiviteta reguliranjem moralnih normi o odnosu čovjek-priroda u konkretnim
relacijama.” (Cifrić, 2000:66). Svjetski etos, prema Hansu Küngu, ima tri temeljne teze: “prvo, nema preživljavanja
bez svjetskoga etosa; drugo, nema svjetskoga mira bez religijskoga mira, i treće, nema religijskoga mira bez dijaloga religija” (u: Cifrić, 2000:75). Küng smatra da je svjetski etos potreban zbog toga što na svijetu nema nikakvog
temeljnog etičkog konsenzusa, nego mnoge različite i proturječne etike koje se međusobno konfrontiraju. “Svjetski
etos bi”, prema Küngu, “trebali oblikovati vodeći ljudi u religijama, njihovi specijalisti i etičari koji bi izradili
‘minimalni etički konsenzus’ i preuzeli odgovornost u svim područjima društva – gospodarstvu, znanosti, religiji,
itd.” (u: Cifrić, 2000:75-76).
Sve navedene vrijednosti su i vrijednosti-mogućnosti projektnoga europskoga identiteta – uopće, koje su također u
razvoju. Njih opterećuju mnogi prijepori i problemi. Opći problem je u tom što mondijalizacija guši univerzalnost
vrijednosti, agresivno zahvaća tržište, pojavljuje se obilje svih vrsta razmjena i svih proizvoda. Njih prati stalni porast tokova novca. Baudrillard primjećuje da se radi o svojevrsnoj pornografiji, “jer pornografija je svjetsko širenje
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Takvo shvaćanje projektnoga identiteta, na stanoviti je način i dugoročna strategija
razvoja bošnjačkoga bića. Kakva će ona biti u konkretnoj zemlji, konkretnim bošnjačkim zajednicama i institucijama ovisi od društvenih okolnosti u svakoj od tih zemalja,
a ponajviše od smisla konkretnoga projektnoga identiteta Bošnjaka; i ne na posljednjem mjestu, od realizacije njihova identiteta otpora. Izgradnja i razvoj identiteta Bošnjaka, dugotrajan je, težak i prijeporan proces koji će pratiti mnoge, kako negativne
tako i pozitivne predrasude o sebi, te o drugima i različitima.
Zato Jean Claude-Carrière24 primjećuje da je značajno izaći iz vlastite ljuske, uhodane staze zamijeniti nepoznatim putevima; neophodno je susretati drukčije ljude jer
su i njihove kulture zanimljive i vrijedne. Pritom, bitno je, podsjeća Bruckner Pascal25,
da kulturne različitosti ne uništavaju veze među kulturama i da veze među kulturama
ne uništavaju kulturne različitosti. Sve to ovisi o umijeću upravljanja neiscrpnom energijom naroda.
Sense of European Identity of Bosniaks
Summary
The author, primarily, discusses the sense of European planned identity of Bosniaks.
He understands a sense as an orientation of individual and of collective subjects-actors
to an objective or purpose of acting for achieving of some desirable values. The manner
of an evaluation and a choice of some values is the principle of value-possibility. The
author refers to the theory of universal content and structure of values, above all, of
Shalom H. Schwartz, then of Terry Eagleton and of Jean Baudrillard. The ten of motivational types of this Schwartz’s theory of value, are: power, achievement, hedonism,
stimulation, autonomy, universalism, benevolence, tradition, conformity, security. The
author has supplemented Schwartz’s table of types of values by own choice of new
terminal and of instrumental values. The sense of European of planned identity of Bosniaks is a orientation to a project of realisation of own the future – of own: interests,
needs, desires – of some objectives and/or of some purposes of acting for achieving of
new identity. It enables an alteration for the better of social status of Bosniaks and a
realisation of their common of developmental possibilities.
24
25
svega i svačega različitim kanalima.” (Baudrillard, 2003:74). To potkrepljuje tvrdnjom da je “sama univerzalnost
mondijalizirana; demokracija i prava čovjeka podložni su istom protoku kao i bilo koji svjetski proizvod, kao nafta
ili kao novčarski kapital.
Prijelazom univerzalnoga na mondijalizacijsko istodobno dolazi do beskrajne homogenizacije i fragmentacije...,
diskriminacija i isključivanje nisu slučajna posljedica, nego su u samoj logici mondijalizacije.” (Baudrillard, 2003:
74-75). To je ono što svi građani svijeta, ne samo Europe, uključujući i Bošnjake, moraju znati i prevladavati. Više
o mogućnostima toga prevladavanja vidjeti i u knjizi Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička
ekonomija, autora Urlicha Becka (Beck, 2004).
Jean Claude-Carrière (1931.) francuski scenarist, glumac, romanopisac, esejist, pjesnik, karikaturist. (Wikipedia, the
free encyclopedia).
Bruckner Pascal “francuski pisac (1948.)... Od 1992. do 1999. godine bio je aktivan pobornik hrvatske, bosanske i
kosovske borbe protiv srpske agresije”. (Wikipedia, the free encyclopedia).
Bošnjačka pismohrana
43
2
Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Literatura
Ahmed, S. Akbar (1999): Medijski Mongoli na kapijama Bagdada; u: Gardels, P.
Nathan (ur.), (1999): Na kraju stoljeća, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko
sociološko društvo.
Arendt, Hannah (1991): Vita activa, Zagreb, August Cesarec.
Arendt, Hannah (1996): Eseji o politici, Zagreb, Antibarbarus.
Aron, Raymond (1996): Demokracija i totalitarizam, Zagreb, Politička kultura.
Aron, Raymond (2001): Mir i rat među narodima, Zagreb, Golden marketing.
Baudrillard, Jean (2003): Power inferno, Zagreb, Meandar.
Beck, Ulrich (2004): Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija, Zagreb, Školska knjiga.
Castells, Manuel (2002): Moć identiteta, knjiga 2., Zagreb, Golden marketing.
Cifrić, Ivan (2000): Moderno društvo i svjetski etos: perspektive čovjekova nasljeđa,
Zagreb, Hrvatsko sociološko društvo; Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta.
Eagleton, Terry (2002): Ideja kulture, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.
Ferić, Ivana (2009): Vrijednosti i vrijednosni sustavi: psihologijski pristup, Zagreb,
Alinea.
Foucault, Michel (1994): Znanje i moć, Zagreb, Globus.
Galbraith, John Kenneth (1987)): Anatomija moći, Zagreb, Stvarnost.
Horkheimer, Max (1988): Kritika instrumentalnog uma, Ljubljana, Zagreb; ČGP Delo,
Globus.
Kangrga, Milan (1970): Smisao povijesnoga, Zagreb, Studentski centar Sveučilišta u
Zagrebu.
Maalouf, Amin (2002): U ime identiteta: nasilje i potreba za pripadnošću, Zagreb,
Prometej.
Mann, Michael (1986): The Sources of Social Power, Vol. 1: A history of power from
the beginning to A.D. 1760., Cambridge, Cambridge University Press.
Mann, Michael (1993): Nation-States in Europe and Other Continents: Diversifying,
Developing, Not Dying, Deadalus, Vol. 122, No. 3.
Mann, Michael (1993a): The Sources of Social Power, 2. Cambridge, Cambridge University Press.
Marcuse, Herbert (1989): Čovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog
industrijskog društva, 2. izdanje, Sarajevo, “Veselin Masleša”: Svjetlost.
Paić, Žarko (1997): Jezik ne razdvaja kulture, Hermeneutika i dekonstrukcija – dijalog,
razgovor s Günterom Figalom i Jeanom Grondinom, Novi list, 19. listopada.
Puljo, Jasmina (1977): Biseri mudrosti, Beograd, Jasmina Puljo.
Schwartz, Shalom H. (1992): Universals in the content and structure of values: theoretical advances and empirical tests in 20 countries, Advances in Experimental Social
Psychology, Vol. 25, 1-65. (u: Ferić, 2009:155).
Schwartz, S. H.; Boehnke, K. (2004): Evaluating the struckture of human values with
confirmatori factor analysis, Journal of Research in Personality, 38, 230-255.
44
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Shalom, H. Schwartz, Wikipedia, the free encyclopedia, 18. 05. 2011.
Šešić, Bogdan (1977.): Čovek, smisao i besmisao, Beograd, “Rad”.
Tanović, Arif (1972): Vrijednost i vrednovanje: prilog proučavanju aksiologije, Sarajevo, Zavod za izdavanje udžbenika.
Todd, Emmanuel (2004): Kraj imperija: ogled o raspadu američkog sustava, Zagreb,
Masmedia.
Weber, Max (1999): Vlast i politika, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo.
Weber, Max (2001): Politika kao poziv, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.
Wrong H. Dennis (1988): Power, Its Forms, Bases, and Uses, with a New Preface,
Oxford, Basil Blackwell.
Bošnjačka pismohrana
45
Dr. sc. Sead Alić
Zagreb
Identitet i identiteti
Prema finalu
Sažetak: U ovom radu autor govori o identitetima u granicama suvremenih globalizacijskih manipulacija i stremljenja koja imaju za cilj demonstriranje moći i sužavanje
prostora ljudske slobode i dostojanstva. Otvara pitanje smisla i orijentacije u aktualnoj zbilji masmedijske i potrošačke dehumanizacije.
Ključne riječi: Identitet, identiteti, mediji, medijska politika, potrošač, duh, ljudsko
biće, vjera, duh.
Uvod
O bilo kojem fenomenu može se govoriti i pisati na najrazličitije načine, s osjetljivošću na različite dimenzije istraživanoga fenomena. Ovaj tekst okreće se kontekstu
(političkom, kulturnom, civilizacijskom, te posebno masmedijskom) – kontekstu koji,
prema mojim uvidima, određuju pravila igre, a samim tim i snagu argumenata. Svoje
uporište tekst ima u filozofijskoj i mediološkoj orijentaciji, vrlo suvremenoj i relativno
nepoznatoj. No i unutar te orijentacije, pokušao sam razviti pristup koji o fenomenima ne govori matematičkom preciznošću nego riječju koja bi željela zazvoniti u uhu
slušatelja/čitatelja. Vjerujem da će moji prijatelji među kršćanskim teolozima te moji
židovski prijatelji razumjeti da je u temeljima mog pristupa poštovanje vjere kao nezaobilaznog dijela ljudskoga traganja za smislom i odgovorima. Jednako tako vjerujem
da će kritičke riječi koje će biti upućene institucijama svih velikih jednobožačkih vjera
biti moj skroman, tko zna možda i pogrešan, način da se pomogne ljudima u vjeri i
vjeri u ljudima.
1.
Svjetski sukob najvećih svjetskih religija neminovan je, ukoliko se pod kontrolu ne
stave manipulatorski mehanizmi globalnih ekonomija, ukoliko se kontroli medijskog
manipuliranja ne usprotivi istom onom razinom kojom se pristupa kontroli naoružanja
u svijetu.
Masmediji su danas najopasnije oružje na svijetu.
Bošnjačka pismohrana
47
2
Identitet i identiteti
Nuklearno oružje ubija izvana: ruši, spaljuje, uništava tijelo. Imperijalizam multinacionalnih medijskih korporacija nastupa perfidnije:
− nudi trenutno zadovoljstvo, ali dokida mogućnost sreće,
− nudi emitiranje života pred našim očima 24 sata na dan na bezbroj kanala, ali
odbija nas od nakane da jednostavno živimo ovaj život,
− proizvodi zatvor bez zidova u kojega ulazimo svojom voljom, u kojemu bivamo
inficirani sadržajima koji nas čine ovisnim…
Identiteti su danas, nerijetko, masmedijske sjene, sjene ponavljanja, manipuliranja,
prešućivanja, prenaglašavanja…
Identiteti se bude pred naletom masmedijske industrije koja pod krinkom zabave i
informiranja provodi pauperizaciju žitelja trećega svijeta. Ona pod krinkom zagovaranja sloboda zagovara uglavnom slobodu tržišta za prodaju proizvoda koji se oglašavaju
na medijskim nositeljima tog imperijalizma.
Demokracija je odavno već prisiljena oblačiti ruho masmedijskih sadržaja jer je bez
tog ruha neprihvatljiva za igru spektakla u koju su umotani svi novi oblici osvajanja
svijeta. Što je demokracija danas najbolje znaju Hollywood, CNN, ABC, FOX NEWS,
BBC, i slične korporacije. (T bismo se mogli pozivati na autoritete poput McLuhana,
Deborda, Postmana, Debraya ili Chomskog). Ali krenimo korak dalje.
Svijet je u opasnosti jer je zadnja linija obnove globalizacijskih napada na identitet
– ljudska vjera, odnosno institucionalno, religija.
Razlog navedenom procesu ne vidim u Huntingtonovom sukobu civilizacija nego
u prirodnoj i očekivanoj reakciji regija, država, nacija, lokalnih zajednica – na nekontrolirano manipuliranje sadržano u logici globalnih medija kao izvršitelja, pronositelja
i zagovornika uništavanja svega različitoga, svega nespojivoga s industrijom osvajanja
pomoću medijske zabave spektakularnih priča…
Privatne multinacionalne medijske korporacije su privatni businessi. Demokracija
koja je o njima ovisna nema pravo ulaziti u strukturu i odnose unutar korporacija.
Istovremeno te korporacije, bogatije i snažnije od mnogih vlada, mijenjaju budućnost
pozivajući se na slobodu medija. Sloboda je ušla u područje paradoksa. Zagovarana je
od strane biznismena (jer je srezana na slobodu prodaje), a da istovremeno netransparentnim drži sve neslobode svojih djelatnika, oblike rada u industrijskim (neoporezovanim) kolonijama trećega svijeta, te načine stvaranja i provođenja svjetskih političkomedijskih histerija.
Sateliti su odavno već započeli preslikavati poželjne slike iz zemalja vlasnika satelita u sve zemlje svijeta. Cilj je bio pretvoriti Globalno selo u filmski studio. Ili kako to
Giddens kaže u Odbjeglom svijetu: “Sovjetski i istočnoeuropski režimi nisu bili sposobni spriječiti prijem zapadnih radio i TV programa. Televizija je izravno sudjelovala
u revolucijama 1989, koje su s pravom prozvane prvim 'televizijskim revolucijama'.
Ulične prosvjede u jednoj zemlji pratilo je televizijsko gledateljstvo u drugoj te onda i
48
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
samo u velikom broju pohrlilo na ulice.”1 Sličnu situaciju imamo danas kada društvene mreže prenose društvene nemire iz države u državu. Sličnost ima i svoju razliku:
Današnje društvene mreže razvijaju višesmjerni oblik komunikacije koji unatoč svim
prividima, površnostima komuniciranja ili postojanjima baza podataka o svakome činu
– predstavljaju napredniji oblik komunikacije od emitiranja programa iz centara emitiranja i moći.
Ima nečeg kafkijanskoga u bezličnosti koju oko sebe šire korporacije u svojoj komunikaciji sa živim ljudima. Automatska sekretarica automatizmom nudi blokadu komunikacije. Biranjem tipke 1 ili 2, ili možda 6 možete dobiti jedan od već unaprijed
pripremljenih odgovora.
Osobe do kojih ćete dospjeti nisu decision makeri, one su samo vidljivi dio lanca
koji nestaje u nedogledu. Svuda oko nas izrasli su obrasci ponašanja koji nas tretiraju
kao brojeve, statističku činjenicu. Postali smo neinteresantni kao ljudi. To je ono što
osjećamo i što budi bunt u nama.
Multinacionalne korporacije, ti globalni igrači i zagovornici slobodnog tržišta uvijek su u traganju za zajedničkim nazivnikom što šireg kruga potrošača. Ako tog nazivnika nema – zvoni alarm kojim se pozivaju dežurne osobe zadužene za kreiranje takvih
nazivnika. U rezultatu imamo svjetske trendove, zvijezde koje ih zagovaraju, medije
koje ih stvaraju i unose u naše kuće…U rezultatu imamo još jedan razlog za prekidanje
svakodnevne popodnevne dosade na koju smo osuđeni kao generacija kojoj se život
emitira pred očima.
Na tom putu multinacionalni jahači ruše sve identitete namećući samo jedan – identitet potrošača!
Pitanje identiteta dakle motrimo u kontekstu medijskih umnažanja, medijskih politika, ideologija masmedijskih ponavljanja, odnosno novog oblika osvajanja koja je
najavio već Napoleon tezom o većoj snazi pera od mača. Današnja digitalna pera kojima se zabavno i hipnotično piše po našim dušama, nova su sredstva ratovanja. Otuda
potreba pravila ratovanja i u ovom području.
2.
U pitanju o identitetu sadržana su sva naša pitanja: Tko smo, što smo, kamo idemo,
na temelju čega jesmo to što jesmo, što nas napada, uništava, razvija, obogaćuje… U
odgovoru na pitanje o identitetu možemo se poslužiti stavovima teologije, filozofije,
biologije, fizike ili nekom od disciplina: logikom, neurolingvistikom, kvantnom fizikom…
Pitati se možemo ugroženi, napadnuti, osuđeni na istrebljenje – granica našeg odgovora sadržana je u pitanju.
1
Giddens, Anthony, Odbjegli svijet, Kako globalizacija oblikuje naše živote, Klub studenata sociologije Diskrepancija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005. str. 35
Bošnjačka pismohrana
49
2
Identitet i identiteti
Pitati se možemo, također i svjesni da smo osuđeni na uspjeh jer je uspjeh svijeta na
strani rješenja koja izrastaju na mjestima na kojima je opasnost najizraženija.
No jedno je najsigurnije. Odgovora o identitetu više nema bez kritičkog promišljanja masmedijskog konteksta koji se poput udava ovio o tijelo svakog današnjeg
građanina.
U tom smislu treba interpretirati i neke svjetske nepravde, širene i održavane upravo kroz masmedijska ponavljanja neistina i globalno manipuliranje svjetskom javnošću. Tu mislim prije svega na primjer odnosa Izraela prema Palestini kao indikativan
odnos za razumijevanje uloge masmedija u kreiranju virtualnih identiteta, odnosno
utjecaj globalnih svjetskih medija na snaženje lokalnih nacionalnih i posebno vjerski
određenih identiteta.
3.
Ljudsko je biće osuđeno da posredstvom drugoga (ljudi, pred-metnutoga svijeta, odnosa) spoznaje sebe i određuje svoje mjesto uz ili u tom drugome. To drugo može biti
prijateljski nastrojeno, a može biti i neprijateljski okvir stalne opasnosti.
Identitet gradimo na rubovima provalije konformizma i/ili uništenja. Rub provalije
proizvodi adrenalin, pod čijim pritiskom pojedinci, grupe ili nacije posustaju i postaju
instrumenti – ili se bude, misaono i praktično, boreći se za vlastiti ugroženi identitet.
Židovski monoteizam pojavio se u okružju mnogoboštva. Ono Drugo bila je snažna,
mnogoboštvom određena sredina, koja je načelo jednoga Boga dočekala neprijateljski.
No danas je Izrael, kao država židovskog naroda sa 400 nuklearnih glava razmještenih
na teritoriju kojim se Zapad želio iskupiti Židovima za tisućljeća ugnjetavanja – danas
je ta država ono Drugo spram kojega se određuje Islam Palestine Bliskoga istoka i
cijeloga svijeta.
“Izraelska država je, piše Edgar Morin, poput europskih država u prošlosti, dominatorskog i kolonizatorskog karaktera. Ono je demokratsko, parlamentarno, višestranačno, ali je njezina demokracija ograničena za građane arapskog podrijetla i općenitije
za nežidove.”2
Šansu Izraelu Morin zajedno s Shmuelom Triganom vidi u oslobađanju od ideologije Zapada, pomirenju s Palestincima koji su, paradoksalno “prilika Izraelu da se
ukorijeni u religiji.”3
Paradigma identiteta teritorije i nacije zastarjeli je i napušteni koncept u političkoj
teoriji i praksi. No očigledno je iskoristiv kao oblik/sredstvo velikog manipuliranja s
nacijama na razini svjetske politike.
2
3
50
Morin, Edgar, str. 135
Isto str. 135
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Židovska se država dakle osniva kao svojevrsna “reakcija na europski
antisemitizam”4 posebno hitlerovski genocid za što, prema riječima ovog istaknutog
židovskog mislioca – “Arapsko-muslimanski svijet nije odgovoran”5
Ta država nekada ponižavanih Židova u Europi danas isti obrazac poniženja nudi
Palestini, arapskom svijetu, islamu, a samim tim i židovskoj vjeri. Progonjeni se, slikovito kaže Morin, pretvara u progonitelja.
Užasi koncentracijskih logora, odnosno pokušaj istrebljenja doveli su Židove na
rub provalije. Sa stanovišta promišljanja o identitetu, nametnuto rješenje (osvajanje i
zadržavanje silom teritorije koja je pripadala Palestini) to je bilo manipulirajuće rješenje. Bio je to još jedan (dobrovoljni) izgon Židova i to u područje u kojemu će zbog
stalne opasnosti sačuvani narod postati narod ratnika koji silom opstaje istovremeno bivajući poligonom najveće svjetske vojne sile, istovremeno negirajući sve bitne
odrednice vjere.
“Legitimni palestinski otpor rođen 1956. godine organiziran je 1964. godine u PLO.
Nastavak izraelske kolonizacije palestinskog teritorija, sudbina milijuna izbjeglica po
logorima u susjednim arapskim zemljama, vojna nemoć Palestinaca, lišavanje građana
njihovih prava, doveli su PLO do terorističkog djelovanja kao posljednjeg očajnog
oblika borbe za priznavanje, te odgovora na terorizam države Izrael.”6
Država Izrael svojim je ulaskom u Identitet svih Židova svijeta, smatra Morin omogućila paradoks: suosjećanje s nekadašnjim žrtvama koristi se za opravdavanje politike jedne države kao instrumenta jedne svjetske kolonijalne politike koja se provodi
naizgled mirno, ali koja u osnovi modulira oblike rata prema potrebama svoje najveće
svjetske industrije oružja, svoje ekonomije i svojim geostrateškim ciljevima. Sjećanje
tako postaje, dodaje Morin “U službi kolonijalne politike” a “tabu poštivanja proteklog
židovskog mučeništva postaje tabu šutnje o palestinskoj tragediji.”7
Prešućivanjima tog državnog terorizma Izraela kao nosača kolonijalne politike
Amerike u području vjerskog pupka svijeta – događa se da na površinu isplivava samo
reakcija.. Reakcija se proglašava terorizmom jer se o njegovu kontekstu (uglavnom)
ne govori. Fatalizam je uzrokovan determinirajućim nasiljem. Fokusiranje na dio problema oblik je manipuliranja moguć isključivo upravljanjem kreiranja slike svijeta uz
pomoć masmedijskih multinacionalnih korporacija koji lukavu medijsku igru prodaju
pod istinu.
“Ono što bi, zaključuje Morin, da je počinjeno protiv nekog zapadnog naroda bilo
osuđeno kao čudovišno, komentatori nalaze tek pogrešnim i opasnim”. Riječ je, prema
Morinu o sljedećim oblicima nepravde:
− zatvaranje Cisjordanije u novi geto,
− okupacija južnog dijela Libanona,
4
5
6
7
Isto, str. 187
Isto str. 185
Isto, str. 185/186
Isto str. 197
Bošnjačka pismohrana
51
2
Identitet i identiteti
−
−
−
−
−
−
−
−
neprekidna bombardiranja,
upadi izraelske vojske u evakuirane predjele,
ponovna kolonizacija palestinskog teritorija,
nove cestovne mreže rezervirane samo za Izraelce,
obamiranje palestinskog Jeruzalema rušenjem zgrada i kuća,
ubojstva nenaoružanih prosvjednika,
rafalne paljbe iz helikoptera na bacače kamenja,
otvaranje tunela kao iskazivanje prezira prema nečemu što je muslimanima
sveto.8
Ovaj primjer Morinove interpretacije odnosa Izraela prema židovstvu, odnosno iskorištavanja jednog identiteta za praktične geo-političke i vojne ciljeve – razumijevanju identiteta dodaje još jednu bitnu dimenziju: pitanje – koji je identitet pravi, a koji
je nastao političko-medijskim manipuliranjima.
4.
Amin Mallouf jedan je od intelektualaca koji detektiraju tektonske promjene koje se
zbivaju s pojmom identitet. On u svom djelu U ime identiteta upozorava kako se te
riječi treba čuvati. Smisao te poruke nije da identitet ne treba razvijati, niti da je identitet nešto samo po sebi negativno. Maalouf vidi da s površnošću kojom nerijetko pristupamo ovom fenomenu, s lijenošću duha svođenja različitih ljudi na problematične
zajedničke nazivnike, s lakoćom pretvaranja običnih ljudi u ubojice u ime identiteta
– moramo shvatiti kako neke stare i nove odrednice ovog fenomena mogu snažno utjecati na rađanja negativnih energija i zla u pojedincima i čitavim narodima.
I doista. Ljudski je duh vezan spojenim posudama elektroničkih, satelitskih, digitalnih, mobilnih medija. Trenutno reagiramo na sreću, nesreću, bijedu, prevaru, laž, lijepu
riječ, dobro djelo…
Svjesno ili nesvjesno osjećamo globalizacijske okove koji ispod estetski dotjerane
površine kriju stare dobro poznate kolonijalne namjere. Prije podjarmljivanja potrebno
je jezički, moralno, politički, geodetski – poravnati teren. Otpori takvim unificiranjima
pojavljuju se spontano, na očekivanim i neočekivanim mjestima. Maalouf kaže “Kad
čovjek osjeti da njegov jezik preziru, da se njegovoj vjeri izruguju, da se njegova kultura omalovažava, onda on reagira tako da razmetljivo ističe znakove svoje različitosti.”9
Identitet se, a to i primjer Bošnjaka muslimana pokazuje – budi kao nasušna potreba
okupljanja u borbi za opstanak. Preživljavanje traži oslonac. Pronalazi ga u onome što
je djelomice zaboravljeno, što je djelomice žrtvovano poradi zajedničkog življenja s
drugima, pronalazi ga u onome na što ga osuđuju i zbog čega ga progone.
8
9
52
Usporediti sa str. 191
Mallouf, Amin, U ime identiteta, str. 43
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Što može dati snagu tom proganjanom omalovažavanom, napadanom i istrebljivanom? Upravo to što je proganjano, omalovažavano, napadano, istrebljivano – to je vjera.
“Nema sumnje”, piše Maalouf, “da ubrzana globalizacija izaziva kao reakciju, pojačanu potrebu za identitetom i također, zbog egzistencijalne tjeskobe koja prati tako
nagle promjene, pojačanu potrebu za duhovnošću. Dakle jedino vjerska pripadnost donosi, ili barem nastoji donijeti, odgovor na te dvije potrebe.”10
5.
“Dobiti identitet – pišu Berger i Luckmann u Socijalnoj konstrukciji zbilje – uključuje
i to da ti biva pripisano određeno mjesto u svijetu” Pitanje o identitetu uvijek je dakle i
pitanje o onom drugom, pitanje o svijetu u kojemu naš identitet biva priznatim.
Kakav je taj svijet koji stoji na vratima samoizgradnje, samopriznavanja identiteta?
Živimo u svijetu u kojemu nekoliko multinacionalnih medijskih korporacija upravlja svjetskom industrijom slobodnoga vremena. Ta industrija reklamira i prodaje svjetonazore i oružje. U ime demokracije skidaju se nepoćudne demokratski izabrane vlade. U ime Boga nebo se dijeli na onoliko komadića koliko ima poćudnih hijerarhijskih
zastupnika ideje svevišnjeg i neizrecivoga.
Što je Bošnjak u svijetu u kojemu milijarde streme happyendu filma? Što je bosanski stećak u svijetu nuklearne energije?, GMO prehrane…
6.
Ima situacija u kojima ljudsko pravo može biti uskraćeno unatoč jasnim zakonima i
dobroj pravnoj regulativi. Nesreća se nerijetko zbiva u sjeni dobrih zakona. Kao što se
nedemokratski procesi nerijetko zbivaju/provode pod maskom demokracije. Buniti se
tada izgleda/znači dijelom govoriti i protiv zakona i protiv demokracije. Ne buniti se
znači dopustiti nepravdu u sjeni tih konkretnih zakonskih odredbi, odnosno u kontekstu
demokracije u ime koje se provode ti procesi.
No postoji granica preko koje se ne dopušta prijelaz, rov koji se ne napušta. To je
prirodno pravo na ljudsko dostojanstvo (o čemu je pisao Bloch). To je ono što se u čovjeku budi i buni kada prepozna igru i igrače iza kulisa demokracije, jednakosti, istih
mogućnosti i sl.
7.
Svijet je danas poligon novih oružja, industrije zabave, bankarskih mešetarenja, novog
vala kolonijalizma skrivenog u pojmu globalizma. Svijet je pozornica na kojoj svjetske
10
Isto, str. 86
Bošnjačka pismohrana
53
2
Identitet i identiteti
sile priređuju spektakularne ratove, privide dijaloga i borbu za ravnopravnost u svijetu.
Istovremeno, u gledalištu su predstavnici onih naroda koji su imali dovoljno kapitala
za kupnju karte. Svi ostali ostali su vani. Čekaju ishod predstave.
8.
Povijest je svjedokom: onaj koji je znao nositi teret, on je opstao i iz dubina vremena
donio iskustvo, riječ i vjeru.
Na povijest se pokušalo motriti i kao na svojevrsnu teleologiju spasenja. Kraj bi
trebao donijeti spas. Spas bi trebao pričekati kraj. Onaj koji je razapet između Istoka i
Zapada, između kultura i civilizacija, pisama, navika i hijerarhija – on zna: spašen je
onaj koji osvijesti mjesto koje mu svijet udijeli na temelju njegove energije i identiteta.
Povijest je prepuna vještačkih identiteta koji su se rušili preko noći i nestajali. Ono
sa čime se narodi nisu mogli identificirati – nije moglo opstati. Opstanak ne ovisi o
snazi laži ili uvjeravanja nego o samoosjećanju identiteta naroda koji zbiljski pokaže
odlučnost volje za opstankom i zauzimanjem djelatne uloge u svijetu podijeljenom
meridijanima.
Onaj tko je dublje zaronio u pitanja smisla, opstojnosti, kako ljudi tako i nacija,
kultura, civilizacija – nije mogao ne doći do stava da svojim iskustvima tvorimo nezamjenjive niše iskustava koje su jedinstvene i kao takve mogu biti sudbinski važne za
čovječanstvo.
Bošnjaci su sljedbenici vjere koja se poput pjesme razliježe kako Bosnom tako i
bošnjačkom dušom, smekšalom na razinu sevdaha. Bošnjaci su patnja raspetoga naroda. Podignuti na križ nerazumijevanja, osuđeni uskrsnuti nakon svih pokušaja uništenja.
Bošnjaci su Istok Zapada i Zapad Istoka, identitet koji svoje zadovoljenje može naći
samo u ujedinjenju svijeta.
Bošnjaci dijele sudbinu ranih kršćana osuđenih na istrjebljenje koji su u svojim
katakombama vjerovali onako i onoliko kako i koliko bi bilo na čast njihovim sljedbenicima.
Bošnjaci su most kojega treba ponuditi podijeljenome svijetu, most kojemu je jedna
obala zapadni civilizacijski krug, a druga obala, obala vjere.
Ako je svaki identitet rezultat suodnosa sa sredinom u kojoj se pokušava opstati,
onda je granica ono područje koje bi trebalo slaviti kao sebe-nalaženje svijeta, kao
prostor produktivnog, konstruktivnog sučeljavanja.
Ne dakle predziđe kršćanstva ili najzapadnija granica islama nego kao most koji
spaja svjetove.
Bosna ima Božji dar. Osuđena je biti poveznicom civilizacijskih hemisfera. To prepoznati znači sresti se sa smislom vlastite opstojnosti uronjene u svijet koji ili gazi ili
mora priznati.
54
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
9.
Čovjek jest ili nije. Njegova moralnost može biti utemeljena u ovoj ili onoj vjeri ili u
kategoričkom imperativu ili u društvenom konsenzusu. On tada jest čovjek vjere i morala. Ona osoba koja se nije uzdigla na razinu ljudskoga, ona je dio svijeta izrabljivanja,
ponižavanja, istrebljenja drugoga. Riječ je o osobi koja se poistovjetila s partikularnim
ciljevima koji joj opravdavaju gaženje, ubijanje unesrećivanje drugoga.
Bosna jest ili nije. Jednako tako svijet jest ili nije. Svijet bez uljuđenih odnosa svih
bosanskih nacija svijet je u kojemu nema smisla živjeti. Ako je zemlja stoljećima mirno
na sebi nosila crkve džamije i sinagoge, suvremenim ratnicima etera ne smije se dopustiti da svako neko vrijeme dijele naše zajedničko nebo.
10.
El Gazali je jedan od mislilaca koji su nas podsjećali da se stalno moramo pitati tko
smo samima sebi i odakle dolazimo. Je li onda identitet Bošnjaka nešto što treba odrediti netko izvana ili je riječ o tome da i u takvom slučaju mora postojati samosvijest o
onome što se može ili mora biti.
Strah od različitoga, strah od energije drugačijeg prakticiranja vjere nerijetko je
bio iskrom želje da se to drukčije, ‘strano’, ‘uvezeno’ kao takvo uništi, istrijebi, očisti,
eliminira.
Strah od različitoga nije znao da će u onima koje je osudio na istrebljenje probuditi
dodatnu strast za samosviješću vlastitog identiteta.
Identity and Identities
Towards the Finale
Summary
The question of identity contains all our questions: who we are, what we are, where we
are going, on basis of what we are what we are, what attacks us, destroys us, develops
us and enriches us ... In answering the questions of identity we can use the attitudes
and arguments of theology, philosophy, biology, physics, or of some other discipline
– logic, neurolinguistics and even quantum physics. But what is for sure is that there
cannot be any more answers on identity matter without critical consideration of massmedia context which, like a python, has encompassed the body of every citizen of
today’s world. In that sense the author believes that some global injustices continuously supported by untruths – widely spread by the massmedia – should be reinterpreted
for the sake of peace and humanity perspective.
Bošnjačka pismohrana
55
Mr. sc. Saeid Abedpour
Institut “Ibn Sina” u Sarajevu
O definiranju evropskog
identiteta Bošnjaka
Sažetak: Ovaj rad govori o perspektivama identitetskog prepoznavanja Bošnjaka u
savremenim evropskim tokovima, naročito prijeporu u pogledu relacije bošnjačkog,
bosanskog i evropskog identiteta. Bošnjaci mogu predstavljati model za kulturno-civilizacijski dijalog, obzirom da je islam u Bošnjaka prihvatio kulturu individualizma,
racionalnosti i evropskoga sekularnog društva i prožeo je islamskim duhovnošću i vrijednostima.
Ključne riječi: Bošnjaci, identiteti, Evropa, integracije, savremenost, tradicija, racionalnost, kultura.
Identitet motren iz perspektive modernoga svijeta ima tri odlike: skepticizam, autentičnost i pluralnost. Ove tri odlike u izvjesnoj mjeri pokazatelj su evropskog identiteta.
Identitet modernoga čovjeka u svojoj osnovi je identitet skepticizma stoga što pojavom moderne tradicionalna forma identiteta koja je utemeljena na vjerskim i etničkim
strukturama gubi svoju prijašnju prepoznatljivu moć i ljudima je dopušteno, štaviše,
primorava ih se da svoj identitet definiraju prema vlastitom izboru vrijednosti i vlastitom etičkome i ovosvjetovnome kodeksu i da na takvim postavkama dijelove tradicionalnog identiteta usklađuju sa vlastitim identitetom (Giddens 1991).
Charles Taylor, kanadski filozof, govoreći o značaju autentičnosti ističe da blijeđenje tradicionalnih aspekata identiteta prouzrokuje da se iznova promotri značenje
autentičnosti identiteta, čime identitet, uistinu, doseže jedan novi vrhunac. Pojavom
moderne uvažavanje lokalnoga čovjeka (onoga koji vjeruje u autohtone vrijednosti)
ustupa svoje mjesto uvažavanju globalnoga čovjeka utemeljenog na globalnim vrijednostima kao što su ljudska prava, te poštivanje moralne nezavisnosti pojedinaca. Sa
ovog aspekta motreno autentičnost čovjeka nema značenje odanosti pojedinca prema
tradicionalnim vrijednostima vremena i prostora u kojem je rođen već je nužni zalog
za njegovo praktično djelovanje u skladu sa unutarnjim predispozicijama; a ovo nužno
iziskuje slobodu mišljenja i izbora. Prema tome, moderni identitet počiva na potencijalnim mogućnostima i ograničen je na svaku pojedinačnu ljudsku jedinku koja ga
realizira vlastitim unutarnjim potencijalima.
Uma Narayan, feministička književnica iz Indije, govoreći o pluralizmu osvrnula
se na protivrječnost koja postoji između autohtonog indijskog i modernog identiteta, te
kazala: “Želim biti vjerna i jednom i drugom identitetu. Zašto zbog nepatvorene kritike
Bošnjačka pismohrana
57
2
O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
tradicionalnih indijskih ograničenja moram biti optužena za anti-indijstvo i za tendenciju ka zapadnim vrijednostima? Zašto istovremeno ne mogu biti Indijka i kritizirati
tradiciju Indije? Ova protivrječnost jeste reproduktivna i blažena protivrječnost, a ne
nikako razarajuća i jalova.” Ova književnica vjeruje da se kritičari tradicije moraju
suprotstaviti legendama autohtone kulture koje nemaju povijesnoga utemeljenja te da
sposobnost kritiziranja autohtone tradicije nužno ne povlači za sobom i protivrječnost
između ovoga dvoga.
Ove tri odlike moderne mogu se motriti u okviru krize identiteta i definiranja evropskoga identiteta Bošnjaka. Identitet predstavlja izazov za sva društva, posebno za ona
koja kao bosansko-hercegovačko prolaze kroz fazu tranzicije i promjena. Identitet nije
trajna kategorija nepodložna promjenama, već je u stalnom kretanju i čovjeka uvijek i
iznova suočava sa novim pitanjima i izazovima. Ovaj promjenljivi tok sadržan u značenju identiteta očituje se kroz promjene koje donosi vrijeme i kulturno-civilizacijske
potrebe, kao i kroz sučeljavanje tradicije i moderne. Temeljni problem je u definiranju
značenja što predstavlja problem kako za tradiciju – tako i za modernu. Ne može se dati
precizna definicija identiteta niti razumijevanja tradicije i moderne. Suprotstavljenost
između tradicije i moderne pretvorila se u dvije velike sofistike ovog doba. Niti tradicija, niti moderna nemaju jedan identitet. Tradicija a i povijest po svojoj suštini nisu
nepromjenljive kategorije i ako bilo koju od njih motrimo kao trajnu bit i suštinu izlažemo se mogućnosti pogrešnoga zaključivanja i nerazumijevanja. Ni naše poimanje
tradicije nije jasno definirano. Ako pod tradicijom podrazumijevamo religiju suočeni
smo sa velikim brojem različitih tumačenja religije i na ovaj način tradiciju ograničavamo samo na religiju, dočim je tradicija znatno širi pojam koji nadilazi okvire religije
i u sebe uključuje cjelokupnost identiteta a ne samo identitet moderne. Sa druge strane,
moderna je lišena i duha i bitka. Moderna je samo moderna nauka, moderna filozofija,
moderna umjetnost, moderna politika, moderna ekonomija, moderna arhitektura i slično tome; i ukoliko se zapitamo šta čini moderna sa tradicijom, religijom i identitetom
uistinu se pod ovim krije bezbroj pitanja, a mi tragamo za samo jednim odgovorom
što je nemoguće. Trebamo se pitati šta moderna čini sa identitetom i kako Evropa koja
je dijete moderne motri na identitet i u kakvom su odnosu ovaj evropski i bošnjački
identitet.
Nažalost, Evropa u prošlosti nije dala valjane odgovore u pogledu identiteta, a ove
je odgovore pod različitim izgovorima proizvela u drugim zemljama. Kao primjer navest ćemo da je nacionalizam evropski odgovor na identitet. Sada su mnoge nacije i narodi obuzeti pokazivanjem snage i moći kroz ovaj evropski identitet. Ovakvo značenje
je temeljna ideologija stvaranja jedne nacije. Nacionalizam je uvijek jedna “predaja”
koja se, bar tako izgleda, pojavljuje kroz povijesnu prošlost zemlje, te poeziju i legende
starosjedilaca. Prema riječima Ernesta Renana jedan od oblika nacionalne pripadnosti
jeste greška u razumijevanju vlastite povijesti. Jedan od mehanizama nacionalizma u
cilju uspostavljanja zajedničkog nacionalnog duha jeste formiranje “osobnoga” identiteta naspram “onog drugog”. “Osobno” se uvijek oblikuje kroz suprotstavljanje “drugome”. Nije nužno da “drugi” uistinu i posjeduje sve one osobine koje mu se pripisuju.
58
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Ono što je bitno jeste širenje predodžbe da je “drugi” drugačiji i da ne može biti poput
nas. Ako prihvatimo da je “nacija” predodžba i da se nacionalni identitet gradi kroz
specifične procese onda trebamo potvrditi i činjenicu da svaki narod koji dijelom osjeća svoje specifičnosti i odlike i za koje su se stekli preduvjeti za pravljenje plana o odvajanju, može potencijalno u sebi odgojiti neku vrstu etničkog nacionalizma i katkad,
čak, može krenuti putem odvajanja u cilju formiranja nacije. To što jedan narod nije od
ranije posjedovao političku nezavisnost nije dovoljan razlog za nepostojanje plana o
etničkim zahtjevima, budući da etnički nacionalizam ne podrazumijeva nužno i težnju
za odvajanjem i nezavisnošću, a ako takve naznake i postoje one ne trebaju predstavljati strah od stvaranja ili falsificiranje jedne povijesne utakmice.
Etnički nacionalizam u značenju osjećaja duboke vezanosti i odanosti jednoj etničkoj skupini u odnosu na odanost jednoj nacionalnoj skupini koja egzistira od ranije, ne
može se motriti na isti način kao nacionalizam koji je produkt političkih procesa i jasno
artikuliranih stavova i fenomen koji ključa u samome sebi i čije talasanje obuhvata sve
oko sebe. Ovakva ideologija je produkt sistematskih i institucionaliziranih napora koji
obično dolaze od lidera i inih etničkih intelektualaca. Dakle, sve višeetničke zemlje
potencijalno su izložene jačanju etničkog osjećaja i etničkog nacionalizma.
Neki politički sistemi i institucije mogu predstavljati zapreku jačanju nekih oblika
agresivnosti i separatizma etničkog nacionalizma, i obratno, neki politički stavovi i
pravci mogu prouzročiti najgore oblike etnicizma i agresivnosti.
Negiranje etničkih različitosti i napor ka ostvarenju nacionalne cjelovitosti u zemljama u kojima ne postoji etnička uniformnost te privrženost metodama gušenja koje
uočavamo u sadašnjem svijetu ne vode nikuda. Sva, na prvi pogled, uspješna iskustva u
ovom pogledu s obzirom na posljednje promjene u svijetu su pala u vodu. Traganje za
sticanjem etničkih identiteta uz novostečene identitete, je postala opća pojava savremenog svijeta. Ovaj proces nužno ne znači korak unazad i povratak nekoj vrsti beduinske
vezanosti za plemensku pripadnost i može doprinijeti demokratizaciji političko-kulturnih institucija. Ako u jednom višeetničkom i pluralnom sistemu postoje odgovarajuće
institucije onda to neće značiti padanje u zamku rata niti će izazvati etničke sukobe.
Realnost pokazuje da povijesni proces izgradnje nacije ne može biti uspješno realiziran
posredstvom jedne iznimno centralizirane državne institucije. Svjetsko javno mnijenje
više nego prije kreće se u pravcu prihvatanja etničkih različitosti i pluralizma. U nekim
zemljama se i službeno promovira politika multikulturalnosti.
Bošnjaci su proživjeli jedno tragično iskustvo u naporima za potvrdu vlastitoga
identiteta. Neki bošnjački intelektualci, slijedeći put srpskih i hrvatskih intelektualnih
krugova, rješenje vide u definiranju etnosa nastalog iz identiteta, dočim drugi u definiranju nacionalnog bosanskog identiteta. Doima se da ne postoji ozbiljan konsenzus
oko bosanskog nacionalnog identiteta, ili u najmanju ruku, većina ne dijeli ovakav stav.
Teza o etničkom identitetu je, kao i ranije, glavna politička tendencija u zemlji. Pristalice etničkoga nacionalizma u srpskom, hrvatskom i bošnjačkom korpusu na temelju
nacionalističke misli Evrope 19. st. produbljuju jaz među narodima. Posebno nacionalistički nastrojeni Srbi ulažu ogromne napore u stvaranju što većeg procjepa među naBošnjačka pismohrana
59
2
O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
rodima. Uzimajući u obzir osjetljivost teme o kojoj je riječ, veoma je važno promotriti
sa kojeg aspekta je potrebno pristupiti ovom pitanju i na koji način se može uspostaviti
zajednička veza između identiteta i nacionalnog identiteta. Ako je naš cilj u ostvarenju
bošnjačkoga identiteta potvrda etničkoga nacionalizma Bošnjaka, onda smo pogriješili
već u samom startu. Ali ako za cilj imamo analizu identiteta Bošnjaka u jednom širem
okviru zvanom identitet bosanskoga čovjeka, onda ovakav stav ne oponira nacionalnom identitetu oblikovanom iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih identiteta. Sve ljudske
grupacije, od porodice, sela, grada, naroda i sl. na tragu promjena u savremenom svijetu trebaju dati odgovor na izazov zvani identitet. I Bošnjaci su, također, primorani na
izazov evropskog identiteta u okvirima nacionalnog bosanskoga identiteta.
Pitanje evropskog identiteta Bošnjaka ovisi o definiranju kolektivnog identiteta
Bošnjaka i Evrope. A definirati bošnjački i evropski identitet, koliko god se na prvi
pogled ovi pojmovi doimali odveć jasnim, ipak je komplicirano i teško. Ovim radom
nastoji se argumentirati teza o potrebi Bošnjaka za političkom i kulturološkom definicijom zajedničkoga evropskog identiteta. To bi trebalo uraditi, uz očuvanje tradicionalne
definicije vlastite religije i etničke tradicije. Evropska unija je jedinstvena povijesna
prilika za stanovnike ovoga kontinenta i ovu bi priliku trebalo iskoristiti u službi suživota pripadnika različitih religijskih, etničkih i nacionalnih određenja, kao i u službi
kolektivne sigurnosti svih evropskih građana.
Kada govorimo o Evropi treba imati na umu da postoje brojne “Evrope”: kršćanska
Evropa, povijesna Evropa, kulturna Evropa, filozofska Evropa, Evropa-kolonizator,
moderna Evropa, postmoderna Evropa etc. U sadašnjem političkom diskursu, kad kažemo Evropa mislimo na Evropsku uniju. Od usvajanja Rimskog sporazuma iz 1957.,
preko sporazuma iz Mastrihta 1992., pa sve do nacrta jedinstvenog evropskog ustava
iz 2005. i posljednjih procesa u EU, pitanje kolektivnog i integrativnog evropskog
identiteta bilo je i ostalo nadasve značajno pitanje oko kojega još ne postoji konsenzus.
Formiranje zajedničkog evropskog identiteta jedan je od prioriteta unutar Unije,
posebno radi ubrzavanja integracijskih procesa. Uopće, Evropska unija je jedna međudržavna organizacija sa mehanizmima složenijih od onih u drugim međunarodnim
organizacijama. Oblikovanje zajedničkog evropskog identiteta pomoglo bi njezinom
širenju, ali i produbljenju i učvršćenju veza među njezinim članicama. Proces oblikovanja toga identiteta već je započeo, ali zbog odsustva nekih osnovnih faktora i
varijabli koje grade identitet (kolektivno pamćenje i zajedničko povijesno iskustvo,
naprimjer), čini se da će njegovo potpuno ozbiljenje biti nužno političke naravi. Naprosto, nema izgleda da bi historijski i religijski faktori mogli u ovom kontekstu odigrati
pozitivnu ulogu, te ostaje traganje za zajedničkim političkim i kulturnim, odnosno civilizacijskim elementima.
Generalno, imamo nekoliko različitih skupina definicija zajedničkog evropskog
identiteta. S jedne strane imamo one koji odbacuju sadašnje postojanje takvoga identiteta. Beetham (1998.) i nekolicina drugih autora zajedničkim evropskim identitetom
smatraju tradicionalni kršćanski identitet. S druge strane, imamo niz kritički raspoloženih autora koji odbacuju svaku mogućnost oblikovanja takvoga kolektivnog identi60
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
teta. Tako Fuchs i Schlenke svoje stavove grade na tezi o prednosti lokalnih identiteta.
Prema njihovoj teoriji, nacionalni identiteti proizvod su jednog historijskog procesa
koji uključuje izgradnju nacije putem uniformnog jezika i religije, s oslanjanjem na
centralnu ulogu državne moći.
Kritičari evropskog identiteta vjeruju kako je nemoguće na evropskom kontinentu
iznaći niz zajedničkih vrijednosti utemeljenih na kategorijama kao što su mitovi, povijesno iskustvo i simboli, a postojanje takvih kategorija nužno je za nastanak jednog
istovrsnog regionalnog identiteta. Pored sprječavajućih kulturoloških faktora poput historijske izgradnje nacije, zajedničkih vrijednosti, iskustava i simbola, neki kritičari
svoj kritički stav o zajedničkom evropskom identitetu, odnosno tezu o njegovom nepostojanju temelje na jezičkoj, etničkoj i religijskoj raznovrsnosti, odnosno polimorfnosti
Evrope.
Ernest Gellner opet naglašava ulogu kulture u izgradnji identiteta, vjerujući kako
čovjek modernog doba nije više odan caru, zemlji i vjeri, već kulturi. Stoga, za jednu jedinstveniju Evropsku uniju nužno je učvrstiti jednu posebnu evropsku kulturu i
tradiciju i niz vrijednosti koje imaju politički značaj. Zagovornici ovoga stajališta jedinstvenu evropsku kulturu smatraju glavnim konstruktivnim elementom evropskoga
identiteta, ali ipak prihvataju da takva jedinstvena kultura ne bi trebala, ili ne bi mogla,
neutralizirati i “progutati” ukorijenjene nacionalne identitete koji obitavaju na ovome
kontinentu. Evropa bi trebala, dakle, biti jedinstvena u svojim različitostima, a takvo
kulturno i političko jedinstvo je moguće postići.
Zajednički evropski kulturni identitet je nadasve složeno i kontraverzno pitanje.
Bošnjaci su primjerak kulturno-civilizacijskog egzistiranja islama u Evropi. Rasprave
oko evropskog identiteta Bošnjaka neizbježno vode ka razgovoru o saradnji i suživotu
između islamske i zapadne kulture i civilizacije. Bez islamskoga identiteta i bošnjački
identitet lišen je značenja jer islam određuje kulturno-civilizacijske okvire i tendencije
bošnjačkoga naroda. Međutim, islam motren na ovaj način nije nepromjenljiv i jednoobrazan, već islam ima različita kulturno-civilizacijska značenja u različitim tačkama
svijeta što je opet vezano za kulturu, običaje i tradiciju naroda određenog geografskog
područja. Arapski, iranski, turski islam svaki ima svoje prepoznatljive specifičnosti i
odlike. Tako i islam Bošnjaka, koliko god sadržavao arapske, iranske i turske kulturne
elemente, ipak sa antropološko-sociološkog aspekta motreno posjeduje vlastiti neovisan identitet. Islam Bošnjaka smješten je u srcu Evrope i u njemu je sadržan i evropski
kulturni identitet. U tom smislu, Bošnjaci mogu predstavljati model za kulturno-civilizacijski dijalog. Islam Bošnjaka prihvatio je kulturu individualizma, racionalnosti i
evropskoga sekularnog društva i prožeo je islamskim vrijednostima i duhovnošću.
U definiranju zajedničkog identiteta nužna je podjela religije na religiju kao kulturnu kategoriju i na religiju kao ideologiju. Religija motrena sa aspekta kulture i vrijednosti ne predstavlja zapreku suživotu različitih evropskih kultura, dočim religija kao
ideologija jeste zapreka ostvarenju zajedničkog identiteta. Antireligijski tokovi svojim
određenjem kulturnog identiteta suočavaju proces izgradnje rečenog identiteta sa brojnim poteškoćama i preprekama. Tradicionalne religijske evropske kulture protive se
Bošnjačka pismohrana
61
2
O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
antireligijskim definiranjima kulture i pokazuju značajan otpor. Rečeni antireligijski
tokovi promoviranjem nihilizma i homoseksualizma kao evropskih vrijednosti, mogli bi, ili već jesu, uzrokovati razvoj i širenje centara religijskog fundamentalizma na
ovom kontinentu. Sva nastojanja na promidžbi areligioznog, napose antireligijskoga
mišljenja, jamačno nailaze na otpor tradicionalnih identiteta ovdašnjih naroda. Tako
naprimjer, tradicionalni identitet Bošnjaka, koji u svom religijskom elementu ima značajna sufijska obilježja, načelno nije oprečan modernome mišljenju. Ali, insistiranje na
postmodernističkim trendovima, provocira sve tradicionalne religijske kulture u Evropi, i kršćansku i jevrejsku i islamsku, te rezultira razvojem vjerskoga fundamentalizma.
Ako evropske vrijednosti jesu racionalnost, liberalizam, dijalog i sekularizam, onda
Bošnjaci nemaju osobitih problema da im se prilagode, ali kada evropske vrijednosti dotiču ili prelaze granice filozofskoga i religijskog skepticizma i nihilizma, te ako
se pojave poput homoseksualizma nameću kao nove evropske vrijednosti i elementi
evropske kulture, onda je sasvim razumljivo da jedan tradicionalni identitet poput bošnjačkoga osjeća opasnost (od takvog evropskog identiteta).
Evolucijski proces evropskoga političkog identiteta suočen je sa ozbiljnim poteškoćama i preprekama koje ga ozbiljno usporavaju. Ako Unija uistinu želi postati jednom
nadnacionalnom institucijom, kakvom je predviđa nacrt jedinstvenog evropskog ustava, oblikovanje jednog kolektivnog evropskog kulturnog identiteta moglo bi umnogome olakšati i ubrzati spomenuti proces. Međutim, još nije potpuno jasno ni šta će
biti taj politički identitet Evrope. Hoće li to on tek oslikavati želje i htijenja velikih
evropskih sila, pa će se male evropske države jednostavno u njemu utopiti; ili će evropski identitet biti ustvari kršćanski, kako o tome govore evropski desničari; ili će, pak,
evropski identitet biti još jedan postmoderni, areligisjki fenomen?
Evropski identitet bez uobzirenja islama kao kulturno-civilizacijske kategorije,
neće biti potpun. Islam je prisutan u Evropi još od početka osmoga stoljeća i tokom
svih ovih stoljeća dao je nemjerljiv doprinos kulturno-civilizacijskoj transformaciji i
buđenju ovoga kontinenta. Islam je, kao i kršćanstvo, u svome nastanku vezan za geografski istok, ali i jedna i druga religija su univerzalne i globalne naravi. Dakle, koliko
god je kršćanstvo evropski fenomen, isto se može tvrditi i za islam. Muslimani u Evropi su kao i kršćani autohtoni Evropljani.
Evropski identitet Bošnjaka je pojam koji asocira na kolektivitet, kolektivni identitet, a odnos prema kolektivnom identitetu je obostranog, uzajamnog karaktera. Što
pojedinci objektivno više pripadaju jednom kolektivu, to će njihov subjektivni i misaoni osjećaj pripadnosti jednih drugima biti veći. Prema riječima Davida Eastona, za
skupinu pojedinaca koji žele imati potpunu političku saradnju, nužno je da imaju osjećaj jedinstva i međusobnog razumijevanja. Bez takvoga osjećaja ne može dugoročno
opstati niti jedna vlada niti međunarodna asocijacija. Takvo stanje, u konačnici, dovest
će do separacije i disolucije. Politička i nacionalna disolucija u bivšoj Jugoslaviji i Sovjetskom savezu dva su očita primjera nedostatka kolektivnog identiteta.
Bošnjaci imaju potrebu za redefinicijom svoga evropskog identiteta, ali i Evropa
ima potrebu za redefinicijom pojedinačnih etničkih i religijskih identiteta. Definiranje
62
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
evropskog identiteta ne bi trebalo ići putem promjene tradicionalnih religijskih vrijednosti i njihovog zamjenjivanja sekularnim vrijednostima. Ustvari, ono što bi trebalo
biti sekularnim jeste vlast, politika i ekonomija, s tim da ta sekularnost ne znači antireligioznost. Religija je, naime, bar u interpretaciji religioznih ljudi, ona sveta suština na
kojoj se temelji moralnost i svekoliko individualno ophođenje religioznih ljudi.
S druge strane, svojevrsni politički nativizam, posebno na Balkanu, predstavlja
određenu vrstu pasivističkoga stava i krnjeg odgovora na neuspjeli model socijalističkog identiteta. Politički nativizam rezultira suprotstavljanjem drugome, strancu,
svakome ko nije domicilan, te time jeste opasnost za proces evropskoga ujedinjenja.
Pristalice političkog nativizma afirmaciju svoje vlastitosti temelje na historiji, mitovima i ideologiji, što je vidljivo i iz stavova recimo italijanskog premijera i francuskog
predsjednika, ali i kontraverznog filma “Fitna”. Kada islam biva interpretiran kao nešto
sasvim strano, kada se evropska povijest pretvara u predmet obožavanja, tada evropocentrizam znači rigidni politički nativizam. Tada je evropska jedna isključivo kršćanska zbilja, a istina tada biva zapakovana i zamrznuta u nedodirljive pakete povijesti.
Evropocentrizam tolerira međukršćanska krvoprolića i ratove na tlu ovoga kontinenta,
osvrćući se na njih tek kao na puke historijske činjenice, dok o ratovima Osmanlija
sa evropskim (dakle, kršćanskim!) vladama govori kao o primjeru napada islama na
kršćanstvo.
Na ovim prostorima imamo izražen etno-politički nativizam, i kod Srba i Hrvata i Bošnjaka. Bošnjački etno-politički nativizam sa parolom bošnjakizacije Bošnjaka
ustvari crta granice bošnjačkog identiteta, koje će ga razgraničiti od Srba i Hrvata.
Ovakav nativistički pristup ne vjeruje u zajednički identitet Bošnjaka i Evrope, već
očuvanje bošnjačkog identiteta vidi u njegovom ograničavanju.
Jirgen Habermas ističe kako Evropska unija ne baštini jedno zajedničko povijesno
iskustvo, što je slučaj sa nacionalnim društvima svake od njenih članica ponaosob, pa
otuda evropski identitet nužno mora imati političku i demokratsku strukturu. Premda
su članice Evropske unije odreda zemlje sa demokratskim sistemima vlasti, te njihovi
građani uživaju zajedničke političke vrijednosti, ipak njihovo nacionalno jedinstvo se
ne očituje i u transnacionalnoj ravni, već je njegovo ozbiljenje suočeno sa veoma važnim izazovima.
Na osnovu rečenog, čini se kako osnovni izazovi Bošnjaka danas jesu racionalnost,
ozbiljenje demokratskog društva i politički sekularizam. Bošnjaci su još u početnoj fazi
suočenosti sa ovim izazovima i redefiniranje vlastitoga položaja, ali i same Evrope, temeljno bi pomoglo dosezanju definicije evropskog identiteta Bošnjaka, identiteta koji
je još uvijek u fazi tranzicije i transformacije. Za takvu jednu definiciju neophodno je
racionalno promatrati društvo i povijest i uzdići se iznad političkoga nativizma. Racionalnost bi ovdje konkretno značila savladavanje kompleksa povijesne poniženosti, na
temelju jednodobnog pripadanja dvjema velikim kulturama i civilizacijama, islamskoj
i zapadnoj. Takvo što nije nemoguće.
Bošnjačka pismohrana
63
2
O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
On Defining Bosniak European Identity
Summary
This paper tells about contemporary relationship between Bosniak, Bosnian and European identity. The basic Bosniak challenges today are rationality, realization of democratic society and political secularism. Bosniaks are still in the initial phase of confronting these challenges. Redefining their position, but also the position of Europe
herself, would essentially contribute to reaching the definition of European identity of
Bosniaks, which is still in the phase of transition and transformation. The concept of
rationality would help Bosniaks to overcome the sense of humility, by belonging to two
big cultures and civilizations at the same time – the Islamic and the Western.
Literatura
1. Anthony Giddens: Modernity and Self Identity, Stanford, 1991.
2. Charles Taylor, The Ethics of Authenticity, Harvard, 1991.
3. Connor, Walker, Ethnonationalism: The Quest for Understanding, Princeton, Princeton University Press, 1994.
4. Naisbitt, John, Global Paradox, New York, William Morrow & Co, Inc., 1994.
5. Schudson, Michael, Culture and the Integration of National Societies, International Social Science Journal, no 139. (February 1994.).
6. Anderson, Benedict, Imagined Communities: Reflections on the Origins and Spread Of Nationalism, London, Verso, 1983.
7. Uma Narayan, “Contesting Cultures: ‘Westernization,’ Respect for Cultures, and
Third-World Feminists” in The New Social Theory Reader, Routledge, 2008.
64
Bošnjačka pismohrana
Prof. dr. sc. Senadin Lavić
Fakultet političkih nauka u Sarajevu
Globalizacijski procesi, evropske
integracije i bosanske perspektive.
Bošnjačko sazrijevanje.
Sažetak: U radu autor raspravlja o političkom i nacionalnom sazrijevanju Bošnjaka,
prati trnovit put njihovog samouvida u dvadesetom stoljeću i analizira perspektive
njihove egzistencije u kontekstu evropskih integracija i modernih globalizacijskih kretanja. Ističe da će Bošnjaci biti ono što sami odluče da budu, shvatajući da njihova
sudbina zavisi najviše od njihovog vlastitog angažmana.
Ključne riječi: Bošnjaci, Evropa, globalizacija, integracije, identitet, vjera, genocid.
Bez obzira na postepeno nadolaženje novih talasa modernizacije ljudskog života, određene “prostodušne” predstave o životu ostaju da dominiraju u vladajućim krugovima
Bosne i Hercegovine i regiona. Potaknuti migracijskim procesima koji su izmijenili demografsku strukturu i raspored stanovništva Bosne i Hercegovine poslije 1992. godine,
konsocijacijski dogovori oko diobe bosanskog teritorija po etničkim principima novi
su osnov političkih sukoba. Etnička homogenizacija i teritorijalizacija etnija predstavlja povijesni korak unazad u Bosni i Hercegovini. Takav pristup, zasigurno, sasvim je u
suprotnosti s osnovnim intencijama vremena u Evropi i svijetu. Primitivno zaluđivanje
etničkim politikantstvom i pseudoznanstvenim kreacionističkim mitologijama doveli
su milione ljudi u beznadežnu situaciju.
Pritom, treba potcrtati da je Bosna i Hercegovina dio evropskog svijeta po geografskom, političkom, ekonomskom, komunikacijskom i kulturno-historijskom gledištu.
U tom svijetu je njezina budućnost i ona se mora graditi na vrijednostima evropskih
modernizacijskih procesa u osnovu koji je znanstvena racionalnost, vladavina prava i
poslovna odgovornost pojedinaca i kolektiva.
Bošnjaci i Evropa. Ime, globalne mreže i identitet.
Današnji pokušaj da se balkansko poluostrvo (Balkan) ili jugoistočna Evropa učini
nečim “perifernim”, “marginalnim”, “manje evropskim”, “stranim”, “dalekim”, “neeBošnjačka pismohrana
65
2
Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
vropskim” nije utemeljen.1 Nekada je ovaj dio svijeta bio najrazvijeniji region onoga
što danas zovemo Evropa.2 To je ona stara Evropa (prva Evropa) na koju se svi pozivamo kada hoćemo da iskažemo neku veliku misao starogrčkih filozofa! U današnjoj
proevropskoj ograničenosti zaboravlja se da su zoroastrizam, maniheizam, budizam,
judaizam, kršćanstvo kao i islam “orijentalni” doprinosi čovječanstvu što dezavuira
moderni orijentološki konstrukt o kršćanskoj Evropi i islamskom Orijentu. No, danas
ne možemo zanemariti proces marginalizacije (periferijalizacije) ovoga dijela Evrope
koji služi kao mjesto gdje Evropa prestaje ili graniči s nečim drugim.
S. Žižek ukazuje na stereotip o mjestu koje progone zloglasne “sablasti prošlosti”,
gdje se Evropa prazni i ispušta svoje “smrtonosne gasove”, ali i mjesto koje u očima
Evrope poprima poseban status sablasti koja je progoni.3 S druge strane, povrh brojnih
predrasuda i ideoloških zdravorazumskih neistina, potrebno je naglasiti da je današnji
jugoistočni dio Evrope stoljećima bio važno mjesto prožimanja kultura, religija, carstava, filozofija postojanja, naroda i država. U tome prožimanju “različitosti” čovječanstvo je dobilo vrijedne forme i sadržaje ljudskog povijesnog iskustva na kojima se
može graditi i živjeti. Naravno, nastajali su i stereotipi, brojne neodmjerene predrasude
i izrazi neznanja bez kojih nema ni jednog povijesnog događanja. Ljudi, naime, ne
stvaraju kroz povijest samo velike filozofske ideje, sjajne sentence, znanstvene formule
(e = mc2), umjetnička djela, romaneskne opuse ili sevdalinke. Ljudi, štaviše, djelovanjem u povijesti stvaraju i gluposti, zlodjela, obmane, opasne neistine, podvale i slične
sadržaje u kojima se raspoznaje njihova nemoć, neznanje, ograničenost, strah, nadanje
ili izgubljenost...
Bošnjaci još nisu na adekvatan način uskladili svoju egzistencijalnu orijentaciju u
evropskom svijetu. Prije svega, nisu još dovoljno obratili pažnju na evropsku “kulturnu modernu” u kojoj je racionalnost primarna odlika ljudskog djelovanja, znanstvena
racionalnost iznad religijske svijesti, a odnos prema svijetu određen proračunom. To je
osnovna tačka u kojoj se prepoznaje njihova reduciranost na ograničeno polje djelovanja. U ovome času samo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Srbiji, Turskoj, i
donekle u Sloveniji postoje udruženja, organizacije ili institucije koje su uspjele da se
uzdignu iznad religijskog oblika organiziranja među Bošnjacima i da ponude ekonomske, političke, znanstvene i druge oblike organizacije. U Austriji, Njemačkoj, Italiji i
drugim evropskim zemljama gdje žive danas Bošnjaci, osnovni oblik organiziranja
hiljada ljudi bošnjačkog porijekla jeste religijska zajednica. To može da se interpretira
kao nedostatak potrebe za drugim oblicima organiziranja, ali i kao neodgovornost i
nesposobnost da se kulturna forma4 vlastitog naroda predstavi na adekvatan način
1
2
3
4
66
Robert J. Bideleux, Siedlungsformen und Dorfstrukturen in südöstliche Europa, u: Karl Kaser, Dagmar
Gramshammer-Hohl, Jan M. Piskorski und Elisabeth Vogel (Hrsg.), Kontinuitäten und Brüche: Lebensformen –
Alteingesessene – Zuwanderer von 500 – 1500, Wieser Enzyklopädie des europäischen Ostens, Band 12, Wieser
Verlag, Klagenfurt-Celovec, 2008, str. 252.
J. Haldon, Byzantium in the Seventh Century. The Transformation of Culture, Cambridge, 1997, str. 16.
Slavoj Žižek, Manje ljubavi – više mržnje, Beogradski krug, Beograd, 2001, str. 152.
Ova sintagma podrazumijeva cjelinu životnog sadržaja bošnjačkog naroda. Dakle, sve ono što je specifično i prepoznatljivo kao djelovanje naroda, kao i ono što bošnjački narod dijeli s drugim sličnim i bliskim narodima.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
u formi kulturnih i znanstvenih institucija, organizacija ili udruženja. Zbog toga pred
Bošnjacima stoji realna opasnost od nadolazećih procesa asimilacije u globalnim mrežama savremenog svijeta. Čini se da treba upozoriti da bošnjački narod od početaka
dvadesetog stoljeća iskušava neku formu mimikrije, to ne znači da ne zna ko je i šta je,
već bez potenciranja svoje specifičnosti i njene zaštite pokušava opstati među drugima. To je ipak izraz jedne povijesno uspostavljene nemoći. Nije dovoljno samo ostati
na nivou organizacija religijskih zajednica unutar evropskog prostora, jer se narodni
identitet i specifičnosti ne može očuvati bez odgovarajuće brige koja podrazumijeva
kulturno-znanstveno djelovanje u potpunosti. U postmodernom nacionalnom procesu
preobražava se i “trijada rada, jezika i rasplodnje” koja se može shvatiti kao jedna
biološka investiciona linija.5 Tradicionalno investiranje u ljude palo je pred procesima
savremenog investiranja kapitala. To je danas dio kulturne drame u kojoj nacije koje su
tradicionalno posmatrane kao zajednice kulture, jezika, roda i ljubavi, gube svoj primat
u ljudskim društvima. Već se nagovještavaju veći i kompleksniji oblici integracija koji
nadilaze nacije-države i sasvim opravdano se pojavljuje pitanje o tome šta će biti sa
nacijama.6
Pritom, hladnim uvidom u trenutne procese antibosanskog Levijatana, glavna opasnost koja danas pogađa bošnjačko biće ogleda se u podmetanju sekundarnih, sporednih i nevažnih pitanja koja ih odvode od ključnih pojava o kojima trebaju misliti. Naprimjer, danas glavni dijelovi bošnjačke misli trebaju biti usmjereni na pitanje
opstanka države Republike Bosne i Hercegovine, internacionalno priznate države, na
koju su nametnuli ratom i genocidom tzv. Republiku srpsku (Republic of genocide)
kao neki entitet koji nije trenutno samostalan nego je u sastavu Bosne i Hercegovine.
To je primarno pitanje oko kojeg se treba odrediti i od kojeg ovise sva druga pitanja. S
druge strane, da bi se zaboravila epohalna ili sudbinska pitanja, pojavljuju se podmetnuta pitanja islamističke naravi (“pravi” vjernik, vehabizam, “pravi” obred), ideoloških
nadmudrivanja, srednjevjekovnih mitova, spekulacija o zlatnom dobu, infantilnih bajki, iracionalnih i fatalističkih besmislica konzervativnih prevaranata i sveštenika, koja
zavode, zbunjuju i odvode od ozbiljnih suočavanja sa zbiljom života i uspavljuje odbrambene mehanizme naroda pod opsadom i prijetnjom novim genocidima. Očuvanje
države Republike Bosne i Hercegovine i narodnog imena Bošnjak, širom svijeta gdje
5
6
Sloterdijk upozorava na polja rada, jezika i rasplodnje. “Kulturolozi nimalo ne sumnjaju u to da se na ova tri polja
odigravaju primarni etnogonički procesi koji su sve historijske kolektive proizveli mnogo prije nego što je medijska
i novčana revolucija novog doba od naroda načinila stanovništvo, a od plemenskih kultura i kraljevina nacionalna
društva koja pokreće novac... Sve kulturne grupe zaista treba razumjeti kao zajednice investitora – ako hoćemo da
se izrazimo zvaničnim rječnikom – jer sve djelatnosti kojima te grupe pribavljaju vlastitu budućnost i svoje dalje
postojanje treba označiti kao investicione prakse. Tako bi etnija, pleme i narod bila jedna biološka investiciona
linija koja se – da bi se odbranilo ono što je karakteristično za njen identitet – uvijek mora dopuniti simboličkom,
ritualnom i jezičkom praksom; svak grupa koja želi da sačuva sebe samu i ono što smatra svojim, neizostavno mora
da u uši svojih potomaka investira i akustične matrice kojima se, u krajnjoj liniji, naša simbolička forma i naše
melodijsko okrilje jedino i mogu vratiti kasnijim generacijama”. (P. Sloterdijk, U istom čamcu, Beogradski krug,
Beograd, 2001, str. 89-90.)
Sloterdijk dodaje, sasvim u ciničkom duhu, da je nacija prije svega “klub ovisnika od jezika”. (Ibid. str. 93)
Bošnjačka pismohrana
67
2
Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
su Bošnjaci raseljeni iz svoje domovine, danas je osnova s koje se polazi u budućnost.
Šta je to važno s imenom jednog naroda? Zašto uopće govoriti o narodnom imenu
Bošnjaka?7
Naš odnos prema stvari, biću ili pojavi nezamisliv je bez imena koje stoji za stvar,
biće ili pojavu. Čovjek je ono biće koje imenuje, tj. u svome kulturno-povijesnom djelovanju daje imena stvarima, bićima i pojavama.8 Po imenu se razlikuju stvari i bića u
njihovoj svakodnevnoj dinamici. Moglo bi se reći da bi bez imena “nestao svijet” oko
nas i da bi smo se onda našli u haosu neodređenosti i dezorijentiranosti. Sigurno, ne bi
mogli govoriti šta hoćemo ili šta želimo. Ime je osnova našeg odnosa prema stvarima
i bićima.
Gdje je ime Bošnjaka u svjetskim medijima? Zašto ih i dalje svode na neprecizan
opis “bosanski muslimani”, dakle, samo religijska zajednica, ako su oni već u prošlom
20. stoljeću odabrali svoje ime, vratili se u stari okvir narodnog imena ili ako su na početku 20. stoljeća (M. Kapetanović Ljubušak i drugi) znali svoje ime? Zašto se to ignorira od strane medija u SAD, u Britaniji, Njemačkoj ili Srbiji? Pitanje je usmjereno na
opasnu podvalu kojom se oni, sami Bošnjaci, stalno svode na religijsku skupinu koja se
nemilosrdno stigmatizira i prikazuje kao neevropska, opasna, opsoletna i strana evropskom svijetu! Sve zlonamjerne priče o njima povezuju ih s islamistima, teroristima,
nazadnjacima koji žive protiv civilizacije i savremene demokratije, kao nesposobne da
se uključe u globalne procese.
Staro ime za narod koji je živio u Bosni srednjevjekovnih banova i kraljeva bilo
je Bošnjani. Ponekad su uz to dodavali i oznaku “dobri”. Osnovu etničkog supstrata
tog naroda činili su Iliri, Goti, Kelti, Tračani, Alani, Huni, Avari, Vlasi, Slaveni i druga plemena koja su u Bosni ostajala neko vrijeme i ostavljala trag. Vremenom je iz
tog etničkog supstrata oblikovana zajednica ljudi koja je imala slične navike, običaje,
vjerovanja, predstave o životu i svijetu, mišljenja. Ta zajednica postepeno je počela
sebe doživljavati kao narod i imala je svoga vladara (ban, kralj) i svoju vjeru – Crkva
bosanska (kršćanske provenijencije). Kotromanići (Stjepan II i Tvrtko I) su predstavnici tog naroda i vrhunac srednjevjekovne bosanske države u 14. stoljeću. Oni nikada
nisu bili Srbi ili Hrvati, niti ih se može srbizirati i kroatizirati iz današnjih nacionalnih
projekcija velikodržavnog ekspanzionizma.
U savremenim evropskim medijima, elektronskim i printanima, često se čuje ili čita
neprecizna oznaka za jedan narod – “bosanski muslimani”. To naravno nije ime naroda, nego deskripcija (opis) kojom se pobliže označavaju njegove bitne karakteristike
7
8
68
Na ratnom Bošnjačkom saboru u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine vraćeno je povijesno ime naroda i
umjesto dotadašnjeg imena Muslimani, uvedeno je i počelo je da se upotrebljava ime Bošnjaci. To je bio najvažniji
doprinos ratnog sabora Bošnjaka. U Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine (godina III, Broj 8, srijeda 6.
aprila 1994) donesen je Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine u kojem
stoji, u članu 7.: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, riječ “Muslimani”, u različitim
padežima, zamjenjuje se riječju “Bošnjaci”, u odgovarajućem padežu”.
Muslimansko vjerovanje kazuje da je Bog čovjeka poučio imenima svih stvari. Bog omogućava imenovanje i sve
iskaze koji podrazumijevaju da nešto jeste.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
ili oznake, uz ostale bitne oznake koje su elementi bošnjačkog identiteta. Te oznake
govore o geografskom pripadanju i religijskom određenju naroda, ali ne o njegovom
(narodnom) imenu! Tako bi bilo neprecizno reći “vestfalski protestanti” ili “bavarski
katolici”, a pritom misliti na Nijemce kao narod, odnosno “dalmatinski rimokatolici”, a
misliti na Hrvate iz Splita ili “tirolski katolici”, a misliti na Austrijance ili Talijane. Ovi
opisi naravno mogu da se koriste u religijskim diskursima, tamo su opravdani, ali oni
nisu ime za narod u kulturnom, povijesnom i pragmatičkom smislu. Time se naravno
samo opisuje dio karakteristika nekog narodnog bića – ali, ponavljamo, to nije ime za
narod. I uopće narod se ne može nikako svesti na religijsku ili etničku dimenziju – uvijek ima još nešto što se dodaje na narodno biće i što je određeno kontekstom postojanja.
Period u kojem se Bošnjacima ne priznaje etničko ime, niti mogućnost da Bosna
bude nacija (država), počinje da se završava 1968. godine9 imenovanjem naroda imenom Muslimani (što je potpuna podvala, jer religijska oznaka nije povijesno ime za
narod), a definitivno se okončava 1993. godine kada su Bošnjaci napokon vratili svoje
staro ime. Čekanje velikodržavnog hegemonizma da jedan narod (Bošnjaci) iz “neopredijeljenosti” pređe u neko drugo određenje kojem ne pripada, spočitavanja stare
vjere i narodnog određenja više govore o nemoći Bošnjaka nego o “velikoj politici”
srpskog i hrvatskog nacionalizma koji nije imao nikakvo realno opravdanje za svoje
postupke. Taj nacionalizam je bio zasnovana na grubim lažima, podvalama, povijesnim
neistinama i izmišljotinama. Bošnjaci nikada nisu izdali neku “pradedovsku veru”, nikada nisu izdali svoje narodno ime, nikada se nisu odvojili od nekoga da bi mu se
morali vratiti, nikada nisu bili Srbi ili Hrvati da bi to postali ponovo i td. Tokom 20.
stoljeća “gurkali” su ih da se opredijele “u nacionalnom smislu” kao Srbi i Hrvati, jer
je bila postavljena igra da ovdje mogu postojati samo dvije “nacije” – Srbi i Hrvati – i
nijedna više. Kada nije uspjelo prevesti Bošnjake u nešto drugo onda su počeli fizički
da ih iskorjenjuju što je okončano genocidom u Srebrenici i Bosni i Hercegovini u
periodu agresije 1992-1995. godine.
U vrtlogu globalizacijskog procesa
Globalizacija je “ideja čije je vrijeme došlo”, kaže M. Prisching.10 Šta je globalizacija donijela na početku dvadeset i prvog stoljeća Bošnjacima i drugim narodima? Šta
će biti s Bošnjacima u procesima globalizacije? Globalizacija, prije svega nije proces
spram kojeg se neki posmatrač ili istraživač može odnositi nezainteresirano, ravnodušno, neodgovorno. On nas se uvijek tiče, bez obzira šta naše moći ignorancije mogu da
predstavljaju, deskribiraju ili šta vole da percipiraju. Globalizacija svojim obuhvatnim
9
10
Tokom 1968. godine održane su dvije važne sjednice Centralnog komiteta SK BiH, jedna 26. januara a druga 17.
maja, na kojima je vođena važna rasprava o nacionalnom identitetu tadašnjih muslimana. Oni su 1971. godine bili
priznati i poznati pod imenom Muslimani. H. Pozderac je rekao “da još ne daju bosanstvo”, ali proces je otpočeo.
Manferd Prisching, Globalismus und Weltgesellschaft u: Ivonne Bemerburg / Arne Niedrbacher (Hrsg.), Die Globalisierung und ihre Kritik(er). Zum Stand der aktuellen Globalisierungsdebatte, Wiesbaden, 2007, str. 19.
Bošnjačka pismohrana
69
2
Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
djelovanjem kao svjetsko-povijesni proces traži od svakoga da se suoči s njezinim
sadržajima i da u tome definira svoje mjesto. Oni koji misle da mogu bez takvog pristupa da se pozicioniraju i da grade svoju vlastitu sliku svijeta kao nezavisni atomi ili
elementi, nažalost, u velikoj su opasnosti. Mehanizmi globalizacije smjestiće ih tamo
gdje nisu očekivali ili tamo gdje su svojom neodgovornošću sami sebe postavili. U tom
smještanju u svjetsko-povijesnim procesima sudjelujemo kao pojedinci i kao kolektivi,
kao narodi i kao državljani, pripadnici etnija i nacija. Oba određenja su specifična i
traže odgovoran pristup, naravno, pojedinac je ujedno i član nekog kolektiviteta, grupe
ili zajednice.11
Naravno, trebamo se čuvati pozitivističkih teorija globalizacije posebno o “globalnom društvu znanja” i “novoj ekonomiji znanja”. Nažalost, dominantna ekonomimetička koncepcija globalizacije sasvim nekritički pretpostavlja da je pozitivirajuća
upotreba pojma globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legitimna i opravdana.12 Nama se pokazuje da je ‘globalizacija’ veoma nejasan “pojam”,
“koncept”, “paradigma”. Izraz globalizacija uspijeva na simboličkoj razini da označi
(denotira) cjelinu svijeta, najšire planetarno polje djelovanja, a onda time dovodi do
učinkovite desupstancijalizacije klasičnog pojma društva čineći ga nejasnim ili čak
suvišnim, te na kraju ukida svaki pojam granice jer konotira jedinstven svijet bez granica. Pojmom globalizacija upućuje se na stanje koje dezavuira kult nacionalne države
i ključne uloge vlade u uticaju na strukturu i dinamiku nove ekonomije. Globalizacija
označava ekonomski politički i kulturni proces koji je omogućen brzim razvojem na
poljima transporta i komunikacija, a koji je često vođen željom velikih korporacija za
osvajanjem novih tržišta širom svijeta. Globalizacija se karakterizira kroz intenziviranje društvenih veza u čitavom svijetu, tako da veoma udaljena mjesta bivaju povezana
u toj mjeri da događaji u jednom mjestu mogu biti uzrokom ili posljedicom događaja u
nekom drugom koje je stotinama kilometara udaljeno i obrnuto.
Reakcija na proces globalizacije u Evropi je napredujući proces evropskih integracija i istodobno je njegov najnapredniji izraz. Ona je dokaz da globalna ekonomija
nije neki bezobličan sistem sastavljen od tvrtki i tokova kapitala nego regionalizirana
struktura u kojoj stare nacionalne institucije i novi nadnacionalni identiteti još uvijek
igraju glavnu ulogu u organizaciji ekonomske konkurencije i povećanju ili smanjenju
dobiti koju ona donosi. Iz toga ne slijedi da je globalizacija tek ideologija, iako je većina ekonomskih djelatnosti i većina poslova na svijetu nacionalne prirode, regionalne
ili čak lokalne, osnovne, strategije ekonomske aktivnosti globalno su integrirane u in11
12
70
On može biti svjestan svoje grupe, kolektiva, zajednice, skupa sličnih ljudi koji su određeni nekim zajedničkim
svojstvima, ali on nikada ne mora pristati na ideju grupstva ili grupizma (groupism), naime, na to da prihvati tendenciju, kako to kazuje Rogers Brubaker, “da se prihvati ograničene zatvorene grupe kao fundamentalne jedinice
analize (i osnovne sastavnice društvenog svijeta)”. (R. Brubaker, Ethnicity without Groups, p. 2.)
Ovdje preuzimamo mnoge stavove o globalizaciji od tuzlanskog profesora sociologije dr. Zlatana Delića koji je
već odavno predan istraživanjima ovog problemskog sklopa. (v. Zlatan Delić, “Globalizacija, moć i politika obrazovanja: jedanaest antiteza o globalizaciji”, Filozofska istraživanja, Vol. 29, No. 1, Zagreb, 2009, str. 31-50; Zlatan
Delić, “Transformacija sociologije u najnovijim diskursima o “globalizaciji””, Pregled, No. 4, Sarajevo 2006, str.
165-205.)
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
formacijsko doba preko elektronskih mreža razmjene kapitala, dobara i informacija. Ta
globalna integracija potiče i oblikuje sadašnji proces evropskog ujedinjenja.
Oko smisla i značenja globalizacije, nastajale su, i dalje nastaju mnoge – danas već
nepregledne priče. Najnovija “nepreglednost” pričâ o globalizaciji, postala je noćna
mora modernih (i postmodernih) zaljubljenika u dekonstrukciju “mega-trendova”. Ta
nepreglednost, sve više postaje izvor najrazličitijih sumnji intelektualaca opsjednutih
odgonetanjem skrivenog ili pogrešno shvaćenog značenja ovog problematičnog izraza.
Utoliko, sama priča ili, preciznije, te silne naracije o “globalizaciji” do neprepoznatljivosti i nerazumljivosti transformiraju naše stare vokabulare o nama samima, o našim
krajevima s kojima se naši Drugi beskrajno vole poigravati. Te priče, do neprepoznatljivosti mijenjaju značenje predglobalizacijskih diskursa zato što njihov vokabular ne
“ulazi u vatru” globalne, traumatizirajuće transformacije naših kolektivnih, naših “Mi”
identiteta. One, na nepredvidljiv način, mijenjaju značenje starih i ustaljenih ključnih
riječi pomoću kojih se gradila zgrada klasičnih društvenih znanosti. One do neprepoznatljivosti mijenjaju značenja istrošenih riječi (kao što su “društvo”, “država”, “kultura”, “identitet”…), pomoću kojih smo se kako-tako donedavno mogli orijentirati.
Najnoviji diskurs o globalizaciji jeste jedan intervenirajući, revolucionarni, raskidajući diskurs: diskurs promjene, neizvjesnosti i sveopće lišenosti tla… Istodobno, budući (da želi) da globalizira samo mjesto na kojemu se nalazimo, on je i jedan deteritorijaliziran, razobručen, zavaravajući i zavodljiv diskurs. Diskurs koji kao da želi da iz/
briše “lice mjesta” u kojemu nastaje i iz kojega dolazi. Često to i uspijeva. To se događa
onda kada se – s njegovom neodgovornom upotrebom – počinje pretjerivati. Nerijetko
zato da bi se postiglo nešto sasvim drugo (što se događa svaki put kad se otisnemo u
bojno polje ideologije). Pomoću tog globalizacijskog diskursa, s njim, ili protiv njega,
pokušavaju se dokazati najrazličitije stvari. Ono što je najčudnije jeste sljedeće: izgleda
da je o globalizaciji nemoguće ne govoriti. Oni koji pokušavaju analizirati i shvatiti suvremenu globalnu složenost, i sami sudjeluju u projektima globalizacije, reglobalizacije, pa čak i deglobalizacije. Utoliko je sama priča o globalizaciji možda simptom jedne
specifične, sveopće zapričanosti koja nas, stalno iznova, podsjeća na mitski karakter
naše kulture i civilizacije. Ta priča, kao i ostale mitske pripovijesti, nastaje sama od
sebe: iznenada otpočne i onda, traje i traje. Da bi to postigla, ona ulazi u jezik institucija, gdje govori njihovim jezikom. Tek institucije omogućavaju da se ona pokreće (i
preokreće) na jedan “dvostruko-hermeneutički”, cirkularni i autoperpetuirajući način
koji se opire vlastitom kraju i uobičajenom svršetku neke obične priče.
Čini se, na prvi pogled, da globalizaciju, kao dominantni diskurs današnjice, ne
okružuje ništa što je različito od nje same jer ona i ne želi ništa drugo nego da još
snažnije zaokruži sve drugo što nije ona sama. Globalizacijski diskurs je, svojom sveobuhvatnošću, uspio da obesmisli i liši konkretnog sadržaja, svaki pojam (užeg i šireg)
“okruženja” koji je, iznenada, postao ključni pojam cijele baterije novih (trijumfom
neoliberalne ideologije) povlaštenih disciplina: od recimo menadžmenta (posebno
strateškog menadžmenta, čiji vokabular je preuzet iz vojnog žargona), pa sve do, konzumeristički koncipiranog međunarodnog marketinga (koji je utemeljen na infantilBošnjačka pismohrana
71
2
Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
nom konceptu ljudskih potreba) ili, čak, do jedne stare, danas raskorijenjene discipline
poznate pod nazivom, internacionalni / međunarodni odnosi (international relations).
Sveopći trijumf globalizacijskog diskursa stoga nije lišen paradoksâ. Najveći paradoks je u tome da je pojam “globalizacija”, kao nedopustivo neodređeni pojmovni
izraz (upravo zahvaljujući svojoj semantičkoj neodređenosti), kako u scijentističkim,
tako i u kritičkim diskursima, zauzeo ključno mjesto u leksikonu društvenih znanosti.
Činjenica da je upotreba tog pojma, naročito u scijentističkim diskursima, najčešće
nedovoljno specificirana, predstavlja školski primjer onoga što je J. F. Lyotard (u knjizi
Postmoderno stanje, 1979) nazvao “metanaracijama”, “velikim pripovijestima”, “krupnim pričama”.
Religijska svijest
Pokušaj da se među Bošnjacima uspostavi dominantni religijski svjetonazor na početku
21. stoljeća pokazuje da se ne razumije stanje vremena na adekvatan način. Nametati
narodu u dobu znanosti i tehnike religijski svjetonazor kao jedini ispravan i spasonosan
ne znači ništa drugo nego započinjati novu i opasnu manipulaciju bošnjačkog naroda
od strane svešteničkog staleža koji sebe predstavlja kao jedinog čuvara duhovnosti
kao da filozofija, umjetnost i znanost nisu forme duhovnosti. Svešteničko držanje u
stvarima savremenog življenja koje ne priznaje rezultate znanstvenog djelovanja, ne
doprinosi prosperitetu bošnjačkog naroda. (Vjera je uvijek stvar ličnog odnosa prema
Bogu i božanskom). Religijski predstavnici treba da se brinu za razumijevanje islama
i njegovanje vjere u novim kulturno-povijesnim okolnostima. Oni ne smiju zaustaviti
modernizaciju života jednog naroda! Narod naprosto nije njihovo vlasništvo, niti su
vjernici njihovi potčinjeni sljedbenici. Oni su, naime, “braća po vjeri” i to se tek treba
razumjeti u izmijenjenom i novom povijesnom kontekstu koji se ignorira od ljudi koji
se zaklinju da se brinu za muslimanska pitanja. Većina sveštenika voli da pripovijeda
o pitanjima koja ne spadaju u krug njihovih nadležnosti. Svi su postali stručnjaci za
naciju, interese naroda, političke zavrzlame, kulturna pitanja i slično...
Na početku 21. stoljeća nužno je usvojiti znanja koja esencijalno određuju povijesni
trenutak, koja ga usmjeravaju ili koja vladaju njime i čine conditio sine qua non kvalitetnog življenja. Snažna tendencija da se religijska svijest učini primarnom u odnosu na
racionalitet naše savremenosti izraz je borbe za očuvanje bošnjačkog identiteta preko
jačanja religijskog sadržaja u svijesti naroda. Naravno, u tom projektu profitira religijska institucija sa svojim kapacitetima, a vrijeme je znanstveno-tehničkog odnosa prema svijetu! To samo potvrđuje pravilnost koja dominira među narodima regije, tj. da
religijske diferencije bitno pomažu u profiliranju različitih narodnih identiteta bez obzira na jedinstvenu jezičku i običajnu osnovu. One čak postuliraju njihove načine funkcioniranja u povijesnoj zbilji pluralnog svijeta. Posebno dolazi do izražaja umišljena
mesijanska uloga malobrojnih naroda kao “prvih linija” odbrane kršćanstva, pravo72
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
slavlja ili islama od onih Drugih. Oni su tu da Druge odgurnu izvan granica “ljudskog
roda” ili, kako to kaže C. Todorov, Druge “ocenjuju kao korenito drugačije od sebe”.13
Miješanje religijske svijesti s narodnom i nacionalnom sviješću dovodi do jedne
posebne vrste rasutosti. Pojavljuje se mutirajuća forma egzistencije između, govori
se o “nečemu između” kao o nekoj neodređenosti, neodlučnosti, neopredijeljenosti,
nedoraslosti da se odredi i opredijeli. Jedni to zasnivaju na nebeskim carstvima, a drugi
to potkrijepljuju zemaljskim silama. Pritom, najmisteriozniji pojam nacije još više se
mistificira i služi kao mobilizirajuće-manipulirajuća riječ. Niko više ne zna pravo značenje i definiciju pojma. Pad u predmoderno stanje, pun voluntarizma i nepovjerenja
prema razumnom odnosu spram zbilje, ne priznaje institucionalno postavljanje pitanja
o smislu individualnog i kolektivnog djelovanja. Cjelokupna semantika povijesnih interesa odjednom se formira u vaninstitucionalnom okviru kao mističnom mjestu likova
koji na način primogeniture postoje nadvremeno, vječno, nepogrješivo...
Infamna zloupotreba jedne povijesne zatvorenost, možda nečega što pripada karakternoj ravni postojanja, koja se prepoznaje u jeziku,14 običajima, narativima, strahu
od zbilje, ignoranciji tjelesnog koja će se nazvati civilizirajuće djelovanje,15 otvorenom neprijateljstvu prema tijelu, zovu besmrtnog, opravdanju “stvarnosti kakva jeste”, dakle, nečasna zloupotreba od strane sveštenika, osvajača, političara, trgovaca,
znanstvenika, ideologa i manipulatora na veliko, dovela je do toga da je sama znanost
koja govori o zbilji postala religija jer je uništila materijalnost stvarnog i ideologija
jer je svim sredstvima krenula da opravda zbilju u kojoj se nalazimo ili da opravda
“ono što jest” kao da je Bogom dato. Smijemo jasno reći da je prava opasnost muslimanskom biću Bošnjaka ona koja dolazi od neprosvijećenog pristupa Svetom tekstu
koji se multiplicirao do destruktivne opasnosti tokom procesa demokratizacije društva,
kada se pojavljuje veliki broj poluobrazovanih, pa tako poluobrazovanost (Adorno)
postaje teror prosječnosti koja je nesposobna za kritičku autorefleksiju i samosvijest.
Pojednostavljivanje smisla i prilagođavanje uhu prosječnosti prave su izdaje umnosti.
A tamo gdje je izdata umnost strada čovjek kao racionalno biće! Tada se zanemaruje
da postoji mnoštvo interpretacija i podmeće se dominirajući pristup da može biti samo
jedan ispravan pogled na zbilju i pojave u njoj. Jedna prava istina je put u jednoumlje,
tj. avantura koja se ne završava uspješno i sretno.
S druge strane, islamski svijet od 17. stoljeća “više nije stvaralac znanosti; od sredine 19. stoljeća, uzalud je pokušavao da obnovi znanstveni duh kojim su nekoć zračili
13
14
15
Cvetan Todorov, Strah od varvara. S one strane sudara civilizacija, Karpos, Zuhra, Loznica, Beograd, 2010, str. 36.
Nekada se čini da je zatvorenost, ustvari, posebnost. Ona se onda može prepoznati u jeziku. Dževad Jahić smatra da
položaj Bošnjaka u Osmanskom carstvu, način života, religijska uvjerenja, prilična zatvorenost u odnosu na susjede, uvjetuju “da baš taj sloj u svojim jezičkim sistemima u znatnijoj mjeri zadrži starije govorne crte”, u kojima se
raspoznaje kontinuitet sa srednjevjekovnom zapadnom štokavštinom. (vid. Dževad Jahić, Bošnjački narod i njegov
jezik, Ljiljan, Sarajevo, 1999, str. 12.)
Hakim Bey kaže da je čovječanstvo “oduvijek mnogo ulagalo u planove koji nude bijeg od tijela” jer je materijalna
stvarnost u pravom haosu. Možda je taj bijeg nekada bio spasonosan!? Naprimjer, da bi se napravile “the temporary
autonomous zone” ili, kratko, TAZ. (vid. Hakim Bey, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Jesenski i Turk,
Zagreb, 2003, str. 97.)
Bošnjačka pismohrana
73
2
Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
njegovi gradovi”.16 Postojeći problem muslimana iskazuje se u postavci da je religija
nadređena državi u nekim tumačenjima, odnosno ide se tako daleko da se rekonstruira
povijest islama da bi se pokazala vječna podređenost države religiji. To je sveštenički
interpretacijski um. On se mora podvrći kritičkom mišljenju. U tom sklopu fundamentalistički interpretatori nadređuju vjersku zajednicu (umma), državi i domovini
(watan). Univerzalna zajednica vjernika nadomješta sve institucije države-nacije.17
Pojavljuju se brojne grupe koje u drugoj polovici dvadesetog stoljeća pokušavaju sa
posebnim resantimanom i pathosom da vrate staru moć koju su izgubili poslije nestanka Osmanskog carstva.18 To se tako dramatično osjeća danas u Bosni kada se Bošnjacima pokušava nametnuti nešto što nije njihovo tradicionalno vjersko usmjerenje, a kad
oni još imaju živo sjećanje na sopstvenu tradiciju, moć, povijesne lomove i stradanja.
Na širem planu, muslimani svijeta svoju vjersku formu nisu podigli u savremenost.
A. Medeb s pravom primjećuje:
“Nakon što je postao svjestan svoje besplodnosti, islamski subjekt ne može
da se utješi zbog gubitka premoći. No to stanje stvari nije počelo u eri kolonijalizma; imperijalna prevlast koju je pretrpjela većina islamskih zemalja nije
uzrok već posljedica njihovog slabljenja: u tom trenutku islamski subjekt već
nekoliko stoljeća nije bio stvaralac u području znanosti, a nije vladao ni tehničkim razvojem. Trebalo mu je više od jednog stoljeća da ovlada tehnikom, što
mu je uspjelo u postkolonijalnoj fazi koja je, kako sam rekao, faza amerikanizacije svijeta koja dozvoljava takve tekovine. One pripadaju stadiju potrošnje i
djelovanja, a ne proizvodnje i izumijevanja. One su korisne za proširenje tržišta.
Međutim, ostavimo li po strani pojedince islamskog porijekla koji rade u zapadnim istraživačkim ustanovama, islamski subjekt, na obzoru vlastite simboličke i
jezičke teritorijalnosti, ostaje isključen iz znanstvenog duha; on ne sudjeluje ni u
zamišljanju ni u izumijevanju aviona, pa čak ni u njegovoj proizvodnji, ali može
na zadivljujući način upravljati letećom napravom i može je zloupotrebiti”.19
Cijelo dvadeseto stoljeće Bošnjaci su ostajali na muslimanstvu, što je paradoksalno,
ako se ima u vidu da je u Evropi i zapadnom svijetu dvadeseto stoljeće bilo potpuni izraz znanstvene racionalnosti i opčinjenosti politikom i najraznovrsnijim političkim idejama. Očito je da Bošnjaci nisu imali znanja, hrabrosti i odlučnosti da iskažu
sopstvenu političku volju jer su bili u nepovoljnom geopolitičkom položaju između
srpskog i hrvatskog velikodržavlja i istrebljivačkih projekata. Težina njihove pozici16
17
18
19
74
Abdulvehab Medeb, Zloupotreba islama, Rabic, Sarajevo, 2003, str. 15. (A. Medeb prihvata da je u doba postkolonijalizma, počinje šezdesetih godina 20. stoljeća, islamski svijet djelimično i mjestimično “uspio da ovlada
tehnikom, što ima veze s djelovanjem strojeva više nego s njihovim izumijevanjem ili proizvodnjom”.)
Manuel Castells, Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 25.
R. Hrair Dekmejian, Islam in revolution: fundamentalism in the Arab world, Syracuse University Press, Syracuse,
New York, second edition, 1995, p. 4-5.
Abdulvehab Medeb, Ibid. str. 21.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
je između dva velikodržavna ekspanzionizma nije im omogućavala da se samostalno
konstituiraju u nacionalno biće koje će imati jasno definiran sopstveni put razvoja i
djelovanja. To se tek počelo zaokruživati krajem dvadesetog stoljeća.
Današnje bosanskohercegovačko društvo je duboko određeno religijskim narativima tako da gotovo ne postoji racionalna forma diskursa koja bi podrazumijevala logična, provjerljiva, dakle, znanstvena objašnjenja za društvene pojave. Ljudi su počeli
doslovno shvatati religijske tekstove, a sveštenici su se namjestili na stranice štampe
ili televizijske ekrane sa svojim definitivnim istinama i bajkama o milosrđu. To doista
predstavlja reduciranje egzistencije na partikularne stavke u kojima se većina ljudi ne
prepoznaje. Pokušaji da se utvrdi definitivna forma života i djelovanja vode direktno u
neku vrstu jednoumlja s kojom će se sve teže izlaziti nakraj u njezinim zahtjevima za
potčinjavanjem.
Evropske integracije
Nacije su ljudske skupine (“narodi”) politički organizirane u države. Analizirajući odnos naroda i nacije T. Haverić kaže: “Nacije nisu dane jednom zauvijek, njihova je
sudbina u potpunosti u rukama njihovih naroda, kojima se ne pripisuje nikakva prethodna organska homogenost.”20 Ovaj model nacije konstituira se u području zapadne i
sjeverne Evrope, dok je drugačiji slučaj sa tzv. “zakašnjelim” nacijama srednje i istočne Evrope. Prema drugom modelu prvo se probudi nacionalna svijest koja se onda širi
sredstvima propagande. Ovdje se dva različita sadržaja nazivaju istim imenom. Zato
je smišljena distinkcija kojom se prva koncepcija naziva građanskom (političkom) nacijom, a druga organskom (kulturnom) nacijom. Naravno, treba podvesti pod kritička
pitanja narativ o “zakašnjelim nacijama”, jer po tome su neke nacije nastale u “pravo”
vrijeme! Ujedinjavanje Evrope, međutim, podrazumijeva nadnacionalnu strukturu i
identitet. Očito je da nacije nisu dovoljne za daljnje funkcioniranje svjetskog i lokalnog nivoa egzistencije.
Šta će u globalnoj orbiti ostati pokazatelj Bošnjaka? To da je nad njima izvršen genocid od strane srpskih osvajača i barbara? To da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena
agresija od strane Srbije i Miloševićevog režima? Ili možda da su Bošnjaci narod koji
je uspio preživjeti genocid i razviti se u ozbiljnu evropsku naciju? Bošnjaci će biti ono
što sami odluče da će biti, tj. trebaju napokon shvatiti da njihova sudbina među drugim
narodima zavisi najviše od njihovog vlastitog angažmana.
20
Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, Rabic, Sarajevo, 2006, str. 229.
Bošnjačka pismohrana
75
2
Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
Zaključak
Sudbina Bošnjaka u Evropi, u svijetu kojem pripadaju po svome porijeklu, životu,
povijesti, iskustvu, naslijeđu, sasvim je u njihovim rukama i ciljevima. Šta oni odluče
o svojoj budućnosti i na čemu budu odgovorno radili to će se i ostvariti. Bošnjaci su
na putu da potpuno evropski preuzmu odgovornost za sebe i svoje djelovanje i njihovo
sazrijevanje se ne može zaustaviti ni genocidom, specijalnim tajnim ratovima, politikantstvom, religijskim narativima, niti provincijalizacijom u koju ih guraju trgovci
kapitalističkog duha i neodgovorni egoisti. Oni kao i drugi narodi Evrope moraju proći
školu sazrijevanja. Umjesto religijske unifikacije njima je potrebna kvalitetna modernizacija i obrazovanje u savremenim znanstvenim disciplinama. To će voditi demokratizaciji života i povećanju sposobnost ida se suprotstave svim mogućim nasrtajima i
iskušenjima koja dolaze u budućnosti.
U integracijskom procesu Bosne u EU vidimo izuzetne mogućnosti jačanja unutarnjih kapaciteta i polje unutarnje konsolidacije naroda. Naravno, EU nije prostor romantičnih vizija svijeta u kojem se bezbrižno živi.
Globalization Processes, European Integrations and Bosnian
Perspectives. Bosniak Development
Summary
The author writes about political and national development of Bosniaks and their perspective in the context of European integrations and globalization processes. Bosniaks
are on the way of taking full responsibility for themselves, as a European nation par
excellence, having in mind that their fate is in Europe, according to their origin, life,
history, experience and legacy. The author believes that what Bosniaks need, instead of religious unification, is their full modernization and education in contemporary
scientific disciplines. This would lead towards democratization of life and increasing
capability to confront all eventual thrusts and challenges in their future.
Literatura
1. Bemerburg, Ivonne / Arne Niedrbacher (Hrsg.), Die Globalisierung und ihre
Kritik(er). Zum Stand der aktuellen Globalisierungsdebatte, Wiesbaden, 2007.
2. Bideleux, R. J., Siedlungsformen und Dorfstrukturen in südöstliche Europa, u:
Karl Kaser, Dagmar Gramshammer-Hohl, Jan M. Piskorski und Elisabeth Vogel
(Hrsg.), Kontinuitäten und Brüche: Lebensformen – Alteingesessene – Zuwanderer von 500 – 1500, Wieser Enzyklopädie des europäischen Ostens, Band 12, Wieser Verlag, Klagenfurt-Celovec, 2008.
3. Brubaker, Rogers, Ethnicity without groups, Harvard University Press, Cambridge,
London, 2004.
4. Castells, Manuel, Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002.
76
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
5. Dekmejian, R. Hrair, Islam in revolution: fundamentalism in the Arab world, Syracuse University Press, Syracuse, New York, second edition, 1995.
6. Delić, Zlatan, “Globalizacija, moć i politika obrazovanja: jedanaest antiteza o globalizaciji”, Filozofska istraživanja, Vol. 29, No. 1, Zagreb, 2009, str. 31-50; Zlatan Delić, “Transformacija sociologije u najnovijim diskursima o “globalizaciji””,
Pregled, No. 4, Sarajevo 2006, str. 165-205.
7. Hakim Bey, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Jesenski i Turk, Zagreb,
2003.
8. Haldon, J. , Byzantium in the Seventh Century. The Transformation of Culture,
Cambridge, 1997.
9. Haverić, Tarik, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, Rabic, Sarajevo,
2006.
10. Jahić, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo, 1999.
11. Medeb, Abdulvehab, Zloupotreba islama, Rabic, Sarajevo, 2003.
12. Sloterdijk, P., U istom čamcu, Beogradski krug, Beograd, 2001.
13. Todorov, Cvetan, Strah od varvara. S one strane sudara civilizacija, Karpos,
Zuhra, Loznica, Beograd, 2010.
14. Žižek, Slavoj, Manje ljubavi – više mržnje, Beogradski krug, Beograd, 2001.
Bošnjačka pismohrana
77
Dr. sc. Elvira Islamović, doc.
Pedagoški fakultet u Bihaću
Europska nelagoda i
bosanski labirint
Sažetak: Rad ukazuje na promjenjivost identiteta i upućuje da identitet u mnogim slučajevima nije gotova i sama po sebi razumljiva činjenica, nego je podložan transformaciji i potvrđivanju. Za promišljanje dinamike konstrukcije identiteta neophodno je
razumijevanje društvenih promjena. Identitet ne označava jednom zauvijek dato stanje,
već se radi o procesu samoidentifikacije i razgrađivanja, ne samo u pogledu individualnog, nego i kolektivnog identiteta. Na proces oblikovanja identiteta Bošnjaka duboko
su utjecala i utječu proturiječja i prilike socio-kulturne i političke okoline koja ih okružuje. Pored ovog, u radu su naznačeni i neki problemi oblikovanja kulturnog identiteta
Europe, kao i odnosa Europe prema Bosni i Hercegovini, tokom i nakon rata.
Ključne riječi: identitet, Bošnjaci, transformacija identiteta, Europa, europski identitet.
Uvod
Identitet se definira kao osjećaj vlastitosti, odnosi se na to što ljudi misle da jesu, šta
je ono najvažnije što ih obilježava. Pojam identiteta podrazumijeva odgovor na pitanje: Tko sam? Tko su drugi? Identitet ne označava jednom zauvijek dato stanje, već
se radi o procesu samoidentifikacije, razgrađivanja, ne samo u pogledu individualnog
nego i kolektivnog identiteta. Dakle, identitet je dinamična kategorija, koja se najčešće
povezuje s nacionalnom i etničkom pripadnošću, seksualnom orijentacijom, rodom i
klasom. Identiteti ljudi smatrali su se prilično stabilnim identitetima, zajedničkim pojedinim društvenim skupinama i utemeljenim na jednoj ili dvjema ključnim varijablama,
kao što su klasa i nacionalnost. U novije vrijeme, poststrukturalističke i postmoderne
teorije usvojile su vrlo različita stajališta. One upućuju da naši identiteti imaju mnoge
različite aspekte, da se često mijenjaju i da mogu sadržavati znatna proturječja. U skladu s takvim načinom gledanja, ljudi aktivno stvaraju svoje identitete. Identiteti se ne
mogu više jednostavno svesti na društvene skupine kojima ljudi pripadaju.
Bošnjačka pismohrana
79
2
Europska nelagoda i bosanski labirint
Identitet u preobražaju: razmatranje
pitanja identiteta Bošnjaka
Ključno razdoblje u povijesti oblikovanja bošnjačkog identiteta predstavlja prijelaz
iz 19. u 20. stoljeće. Tokom 20. stoljeća, koje je najdramatičnije razdoblje bošnjačke
povijesti, u okviru različitih državnih okvira (austro-ugarskog, jugoslavenskog, NDHovskog, jugoslavenskog i napokon neovisnog statusa države Bosne i Hercegovine),
možemo uočiti različite transformacije, razgrađivanje starih i uspostavu novih identiteta Bošnjaka. Prema Bergeru i Luckmannu, identitet je ključan element subjektivne zbilje, te, kao i sva subjektivna zbilja, stoji s društvom u dijalektičkom odnosu. Identitet
se formira putem društvenih procesa. Pošto je jednom kristaliziran, društveni odnosi
ga održavaju, modificiraju ili čak preoblikuju. Društveni procesi uključeni kako u formiranje, tako i u održavanje identiteta određeni su socijalnom strukturom. I obrnuto,
identiteti proizvedeni uzajamnim djelovanjem organizma, pojedinačne svijesti i društvene strukture reagiraju na danu socijalnu strukturu, održavajući je, modificirajući je,
čak i preoblikujući je. 1
Identitet nije dan jednom zasvagda, on se izgrađuje i preobražava. Za razumijevanje
dinamike konstrukcije identiteta, neophodno je razumijevanje društvenih promjena.
Na proces izgradnje identiteta Bošnjaka duboko su utjecala proturječja i prilike sociokulturne i političke okoline koja ih je okruživala. Pritom, valja naglasiti da se identitet
i položaj Bošnjaka u ovom radu razumijeva u okviru općeg konteksta razvoja Bosne i
Hercegovine. U predmodernim društvima identitet se uglavnom temeljio na tradicionalnim strukturama, posebno onima vezanim za religiju. Čovjekov položaj u društvu i
njegov identitet proistjecali su iz položaja koji se stjecao rođenjem. Austro-ugarski period modernizacije Bosne i Hercegovine, obilježen razvojem industrijalizacije, urbanizacije, uspostavom novih državno-pravnih, obrazovnih i kulturnih ustanova, povećao
je složenost društva. Oblikovanje novog socio-kulturnog konteksta i proces prelaska
Bošnjaka iz orijentalno-islamske u zapadno-europsku kulturnu sferu nametali su potrebu za modernizacijom i transformacijom identiteta, što je, pored ostalog, dovelo i
do pojave ideja islamskog reformizma u Bosni i Hercegovini.2 Složeni proces europeizacije Bošnjaka, suočavanje sa širim europskim društvenim i kulturnim miljeom i
sposobnost da odgovore na brojne izazove, označava početak procesa modernizacije i
prihvatanja europske modernosti.
Obilježeni svojom kolektivnom pripadnošću, povijesnom i nacionalnom sudbinom,
Bošnjaci su i u povijesti i “socijalističkoj praksi” potvrđeni kao poseban narod, kao
Muslimani. Bez obzira na pokušaje minimiziranje pozitivnih obilježja socijalističkog
razdoblja, poslije Drugog svjetskog rata Bošnjaci su postigli najveći razvoj u svojoj
1
2
80
Peter L. Berger i Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje, rasprava o sociologiji znanja, Zagreb,
1992, str. 201.
Više o ovom: Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Sarajevo, 1990.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
povijesti.3 Ovaj razvitak, koji je u biti značio i znači nacionalnu afirmaciju Bošnjaka
kao naroda, nije u prve tri poslijeratne decenije bio praćen odgovarajućim političko-teorijskim određenjem i priznavanjem Bošnjaka kao nacije.4 Kulturno-politički razvitak
i socijalna afirmacija omogućili su stabilan osjećaj osobnog identiteta većine Bošnjaka
u razdoblju socijalizma, pa su oni jugoslavenstvo kao politički okvir smatrali vrlo značajnim elementom vlastitog identiteta.5 Nakon raspada Jugoslavije, tranzicija iz jednog
društvenog sistema u drugi dovela je do nestabilnosti ranije usvojenih obrazaca identiteta.
Pitanje identiteta postaje naročito aktualno u kriznim vremenima, u periodima naglih društvenih promjena, kada pojedinac ili grupa više nisu sigurni gdje pripadaju, pa
zbog potrebe za sigurnošću pribjegavaju traženju utočišta u novom identitetu. Na tom
primjeru se pokazuje povezanost individualnih i kolektivnih identiteta, jer se nesigurnost društvenih tokova reflektira i na ličnu nesigurnost, te se javljaju strahovi od samih
promjena, koje su preduvjet dalje konsolidacije i ličnog i kolektivnog identiteta.6 Razdoblje kraja socijalizma i nemogućnost da se uoči i predvidi nova politička realnost i
opasnost, surovi oblici ugrožavanja egzistencije Bošnjaka, zločini genocida, poricanja
njihovog identiteta, kao i opreke između vlastitog poimanja identiteta i onog kako nas
drugi vide, obilježili su kraj 20. stoljeća, kao najtragičnije razdoblje bošnjačke historije.
Jedno od ključnih pitanja moglo bi biti: koje su pouke Bošnjaci usvojili iz gorkih
iskušenja i zamki samoodređenja? Teško je ovdje navesti sve aspekte uznemirujućih
dvojbi koje se vežu za egzistencijalnu i socijalnu neizvjesnost Bošnjaka posljednja dva
desetljeća. Mustafa Imamović smatra, kako se može osnovano reći da je genocid kao
bosanska kataklizma, poput holokausta kod Jevreja, postao bitnim elementom identiteta Bošnjaka u XX stoljeću.”7 Nažalost, upravo tu leži moguća latentna opasnost za uobličavanje nacionalnog individualiteta, stvorenog na slici tragičnosti Bošnjaka, genocida kao sudbine Bošnjaka i povijesti trpljenja nepravdi. Ako tragičnost, bespomoćnost
i fatalizam, postanu prevladavajući aspekti samosvijesti Bošnjaka, one će obesnažiti
njihove istinske racionalne potencijale i preuzimanje odgovornosti za vlastiti položaj.
Umjesto bespomoćnosti, koja stvara obrazac pasivnog i zavisnog ponašanja, potrebno
je promišljanje o tome, tko su i što bi željeli biti, te preuzimanje zbiljske odgovornosti
za vlastitu budućnost.
Sučeljavanja sa osporavanjima njihovog identiteta i dileme s kojima se suočavaju
danas Bošnjaci su brojne. Kako preobraziti “nedovršenu i proturječnu državu” u moderno socijaldemokratsko građansko društvo, ravnopravnih socijalnih šansi, ljudske
3
4
5
6
7
“Dok su 1940. nabrojana svega 732 Bošnjaka sa fakultetskom spremom, dotle je popisom od 1971. registrirano 8.
376 Bošnjaka sa fakultetom, višom školom i akademijom. To znači da se za samo 25 godina poslijeratnog razvoja
broj fakultetski obrazovanih intelektualaca među Bošnjacima više nego udesetostručio.” Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998, str. 547.
Isto.
Usp. Mustafa Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo , 2003.
Sociološki rečnik, priredili Aljoša Mimica i Marija Bogdanović, Beograd, 2007, str. 181.
M. Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, str. 67.
Bošnjačka pismohrana
81
2
Europska nelagoda i bosanski labirint
emancipacije i napretka? Kako da svoje duhovne i materijalne vrijednosti očuvamo,
dalje gradimo i učvršćujemo? Da li smo doista sposobni uočiti i odgovoriti na sve izazove i proturječja vremena u kojem živimo? Za Bošnjake je postsocijalistička transformacija stanje izrazite društvene tjeskobe u kojem se politički izazovi neprestano gomilaju, a ishod promjena ne mora značiti demokratizaciju i društveni napredak. Pitanje
kolektivnog identiteta Bošnjaka stoga treba dovoditi u vezu sa procesom uništavanja
funkcionalnog bosanskohercegovačkog društva, prvo ratnim razaranjima, a nakon rata
posredstvom strategije institucionalnog slabljenja i razaranja bosanskohercegovačke
zajednice. Dezintegracija i razaranje države i društva još uvijek traje, a manifestira se u
nastojanju da se politički legalizira nacionalna i teritorijalna supremacija. Pored ovog,
slom države blagostanja, problemi strukturalne nezaposlenosti i dugoročnog siromaštva velikog broja ljudi, doveli su do ekonomsko-socijalnog propadanja i osiromašenja bošnjačkog stanovništva. Bosanskohercegovačko društvo i država nalaze se pred
velikim izazovima, ali i problemima. Proturiječja unutar pravno-političkog ustrojstva
države pogoduju etnonacionalističkoj ideologiji, čiji je osnovni cilj etnički, a ne građanski identitet i etnički podijeljeno društvo. Dramatična ratna i poslijeratna događanja
u bivšoj Jugoslaviji pokazala su, kako političke elite trguju osjećajem identiteta, svoje
vlastite interese nastoje legitimirati brigom za etničke interese, pri čemu se etnicitet
koristi za upravljanje, manipuliranje, instrumentalizaciju i socijalnu dezintegraciju.8
Neoliberalna strategija društvenog razvoja koju su prihvatile političke elite, uzrokom je neuspjele tranzicije, strukturalne nezaposlenosti i dugoročnog siromaštva.
Pitanja ekonomskog i socijalnog razvoja potisnula je etnička isključivost i zavađeni
nacionalistički egoizmi, koji insistiraju na nemogućnosti uspostave povjerenja među
različitim etnonacionalnim skupinama i funkcioniraju kao mehanizmi zatvaranja i isključivosti. Stoga se kao ključna za sve skupine nameće potreba prevladavanja nacionalnog motrišta i uspostava dijaloga sa drugima unutar BiH, te svijest o zajedništvu
koje različitost kultura i vjerskih tradicija smatra bogatstvom, a ne preprekom integraciji. Identiteti uvijek nastaju u odnosu sa drugim ljudima, što otvara pitanje usaglašavanja odnosa između samoidentifikacije i postojanja “drugog”, kao i otklanjanje napetosti između singularnih i pluralnih identiteta na individualnom i kolektivnom planu.
Pritom valja naglasiti, da nije nužno biti etnički drugi, da biste poprimili značajke i
etiketu drugosti. Ne samo da je mnogo drugih, nego je i mnogo oblika odnosa koji se
s njima mogu razviti. Drugost je višedimenzionalna, a u krajnjem, dokle seže ljudska
drugost, izdvojenost, socijalna osamljenost i obezglašenost?
Teško je ne složiti se sa Vjeranom Katunarićem kada kaže: “Nacionalno ‘mi’ složeno je i stratificirano društvo; među nama ima onih koji smatraju da više zaslužuju i
više vole domovinu od nas, koji bezočno trguju našim osjećajima ili nas ucjenjuju.”9
8
9
82
Zanimljiv uvid u promjenjivost i manipulaciju identitetima navodi Vjeran Katunarić: “Mi koji živimo u perifernim
zemljama Europe ne trebamo slijepo slijediti promjenjive identitete i ideološka skretanja svojih političkih vođa
koji su većinom nekad bili komunisti i internacionalisti, danas su oni nacionalisti, kršćani i Europejci, a sutra će se
možda predstaviti kao srednjoeuropski liberali ili socijaldemokrati.”, Lica kulture, Zagreb, 2007, str. 194.
Isto, str, 158.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
Pod krinkom brige za kolektivne interese u Bosni i Hercegovini se odvijala realnost
ekonomskog razaranja društvenog vlasništva, korupcija, borba za održanje na vlasti.
Posljedice uspostave nove klase etnokapitalista posredstvom sprege politike i ekonomije svima su poznate: nezaposlenost, socijalna nejednakost, odsustvo perspektive i
nesigurnost. Napose ne bi trebalo ignorirati činjenicu da većina populacije u BiH, pa
i Bošnjaka, gubi oslonac i povjerenje u svoje političke elite, koje također imaju odgovornost u kreiranju opresije vlastitog naroda. Intencija je ovih gledišta, denuncirati loše
politike političkih elita kod Bošnjaka devedesetih godina, što su posredstvom jeftine
društvene promocije prerušene u patriotizam lične interese prikrivale općim interesima, slijedile logiku nezakonitog bogaćenja, te jedne Bošnjake privilegirale, a druge
marginalizirale i instrumentalizirale, zloupotrebljavajući strpljenje bošnjačkog naroda.
U tom kontekstu, potrebna je prosvjećenija politika i ekonomija, te promjena moralnog
stava vladajućih političkih elita.
Zygmunt Bauman ističe kako čežnja za identitetom potječe od želje za sigurnošću,
koja je i sama dvosmislen osjećaj.10 U želji za doživljajem osjećaja sigurnosti, pripadnosti i zajedništva, pojedinci mogu imati različite oslonce oko kojih konstruiraju
svoj identitet: nacija, društvena klasa, etnička skupina, rod, dob i dr. Moderna društva
odlikuju brze promjene. U razdoblju kasne moderne, društvene promjene toliko se brzo
događaju, da je pojedincima otežano formirati i zadržati jedinstven osjećaj vlastitosti
i odgovoriti na pitanje tko sam. U modernom pluralističkom društvu dolazi do umnožavanja identiteta, a problem predstavlja i pojava globalizacije koja nameće izvjesnu
unifikaciju i manje ili više potire različitosti. To otežava konstruiranje identiteta, budući da je identitet povezan s pripadnošću konkretnoj zajednici, što otvara pitanje kako
očuvati posebnost u okviru globalizacije.
U modernim društvima nacionalnost je bila važan izvor identiteta. Globalizacija
otvara prostor za različite izvore identiteta. Nacija nije homogenitet, već složena sa
mnoštvom razlika, ideja i svjetonazora. Identitet Bošnjaka sazdan je od višestrukih
pripadnosti koje se ne bi trebale međusobno isključivati, niti isticati jedan aspekt identiteta kao dominantan i koristiti ga kao sredstvo isključivosti spram drugih dijelova
identiteta. U slobodnom društvu svatko bi trebao biti ohrabren u prihvaćanju svoje
višestruke pripadnosti. Kako se na svjetskoj razini smanjuje utjecaj tradicije i običaja,
mijenja se i sama osnova našeg identiteta – vlastitog osjećaja sebstva. Identitet se mora
stvarati i obnavljati aktivnije nego prije.11
Posljednjih decenija nacija je bila važan izvor identiteta, a nacionalni identitet potisnuo je druge identitete. Međutim, nejednakosti utječu na životne šanse ljudi i identitete koje grade. Sve je veća polarizacija između bogatih i siromašnih. Polarizirane su
i etničke skupine. Pitanje je može li klasa potencijalno postati važniji izvor identiteta,
odnosno da li je zbog socijalnih nejednakosti i grubih realnosti svakodnevnog život ve10
11
Identitet, Razgovori s Benedettom Vecchijem, Zagreb, 2009, str. 30.
A. Giddens, Odbjegli svijet, kako globalizacija oblikuje naše živote, Zagreb, 2005. str. 61.
Bošnjačka pismohrana
83
2
Europska nelagoda i bosanski labirint
likog dijela populacije u Bosni i Hercegovini realno očekivati skoro pomjeranje identiteta sa etničke, prema klasnoj komponenti?
Moderna koncepcija identiteta ukazuje na važnost aktivnog rodnog identiteta. U
Bosni i Hercegovini rodni aspekt je još uvijek zanemaren izvor identiteta.12 Ratno iskustvo promijenilo je, ne samo ličnu i porodičnu sudbinu mnogih žena, nego i dovelo do
redefiniranja rodnih i ideoloških identiteta. Etnonacionalističke strategije razgraničenja i isključivanja etnički identitet uspostavile su kao dominantan i opresivan spram
ostalih identiteta i različitosti. Uporedo sa manipuliranjem nacionalnim identitetima,
nastojanja etnopolitike da osnaži i obnovi patrijarhalnu kulturu u postojećem okruženju
uspostavila je svojevrstan etnički patrijarhat. Pripadnost žena nacionalnim i političkim
kolektivitetima podrazumijeva da su žene kao i muškarci pripadnice određenog kolektiviteta, međutim za njih postoje i specifična pravila koja ih stavljaju u neravnopravan
položaj u odnosu na muškarce. Očita je namjera da se socijalna isključenost žena uspostavi kao prirodna datost i u neizvjesnom vremenu tranzicije nametne, kao najbolji
mogući izbor za žene. Pitanje ravnopravnost spolova jedno je od bitnih problema društvenog razvoja. Stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce podrazumijeva odnos u kojem individualne životne šanse nisu uslovljene spolnom/rodnom pripadnošću.
Zamke samoodređenja
Pitanje neophodnosti utemeljenja europskog kulturnog identiteta staro je koliko i nastojanje za povezivanjem unutar Europe. Problem europskog kulturnog identiteta još
uvijek je otvoren. Aktualna Europa sučeljava se s mnogim izazovima i antagonizmima, kako na socijalnom i političkom planu, tako i na kulturnoj i civilizacijskoj razini.
Danas su sve izraženiji glasovi da je Europa u dubokoj krizi i da je njezina budućnost
nesigurna. Priča o Europi ujedno je priča o mnoštvu rivalskih odnosa, o ratovima i
sukobima, socijalnim borbama, pobjednicima i pobijeđenima, kolonijalnoj surovosti,
rasizmu, ksenofobiji. Mnoštvo složenih faktora koji su uvjetovali nastanak europske
države, uz postizanje neospornih pozitivnih postignuća, ne umanjuju tragične posljedice nasilja, surovog uništenja drugih kultura, težnju ka uspostavljanju monopola i
dominacije, koji također prate i tekuće procese globalizacije.
Europsko povijesno iskustvo ujedno je priča o barbarstvu europske moderne, užasima holokausta, kolonijalizma, nacionalizma i naposljetku genocida u Bosni.13 Genocid
nad Bošnjacima suočio je Europu sa činjenicom da nije raskinula s tamnim stranama
svoje prošlosti. Ne tako davno, Europa i njeni politički moćnici pokazali su nedopu12
13
84
Da li je uopće moguća ravnopravnost muškaraca i žena u postojećoj društvenoj strukturi, u okviru postojećih institucija i vrijednosti, kreiranih po mjeri nekolicine muškaraca, vođa etničkih oligarhija? Kako postići jednakopravnost
ako su muškarci izgradili društvene institucije prema svojim interesima, gdje se patrijarhalna kultura i etnička opresija međusobno podupiru? Usprkos činjenici spolne/rodne supremacije muškaraca, etničke podjele i etnički identitet
postaju, čak i za mnoge žene u Bosni i Hercegovini, važnije pitanje od pitanja ravnopravnosti spolova.
Usp. U. Beck i E. Grande, Kozmopolitska Europa, Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, 2006, str. 173.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
stivu popustljivost prema zlu i bili u suglasju s destruktivnim aspiracijama, koje su
strahovito obremenile našu svijest i pamćenje. Cijena spoznavanja te istine bila je visoka. Ili kako primjećuju Beck i Grande, “(...) europski zaključci i postupci u prošlosti i
sadašnjosti, vrlo su različito, prema njihovoj etniji, postupali s ljudima, te stoga europske službe ne mogu uzmicati svojoj odgovornosti u tom pitanju.”14 Europska historija,
smatra Gret Haller, opterećena je krivnjom.15
Raširena percepcija razočarenja zbog neodgovarajućeg angažmana europske politike i međunarodnih institucija, tokom rata u Bosni i Hercegovini, otvara pitanje potencijalnog euroskepticizma? Bilo bi svakako vrijedno ispitati odnos Bošnjaka prema
ulasku u EU. Ipak, izvjesnijim se čine pozitivna očekivanja da EU kao oblik transnacionalne vlasti može pridonijeti demokratizaciji unutar bosanskohercegovačke države,
ali i odnosima među nekad sukobljenim državama tokom raspada Jugoslavije. Pored
ovog, motivi za priključenje Europskoj uniji vide se i u izlazu iz dejtonskog labirinta,
uspostavi racionalnog društvenog poretka, kao i očekivanju da će posljedice uključivanja biti ekonomski oporavak i rast životnog standarda. U tom smislu, i dalje postoje
velika očekivanja od Europe. Međutim, što se tiče očekivanja jačanja integracije multietničke BiH, čini se, kako ističe Vjeran Katunarić, da Zapad nema formulu integracije
kulturno heterogenog društva koju bi mogao prenijeti izvan svog kruga.16 Umjesto
toga, međunarodna zajednica stanje u BiH sada radije prepušta lokalnim akterima (ne)
reda.
Proces približavanja Bosne i Hercegovine EU počeo je razmjerno kasno. Priključenje EU otežano je ne samo zbog vanjskopolitičkih kriterija za prihvatljivost postsocijalističkih zemalja za članstvo u EU, nego u većoj mjeri zbog unutarnjih prepreka i
mehanizama blokade, koji otežavaju postizanje političkog konsenzusa.17 Hoće li BiH i
dalje ostati u sferi drugosti i prostor koji ostaje izvan Europe, sada za razliku od razdoblja rata, u velikoj mjeri ovisi i od BiH i politike koju vodi. Otpor političkih elita prema
provođenju strukturalnih i institucionalnih reformi, kojima bi se zemlja približila EU,
posljedica je straha da se time ne dovede u pitanje profiterstvo etničke birokracije,
stranački i profesionalni položaji, kao i mogućnost daljnjeg nezakonitog bogaćenja
koje ostaje nesankcionirano. Ksenofobična dejtonska Bosna i Hercegovina sa svojom
političkom i ustavnopravnom konstrukcijom ne može prevladati vlastite proturječnosti
i nacionalno motrište. Svojim aporijama i slabim napredovanjem prema europskim
14
15
16
17
Usp. Beck i E. Grande, nav. dj, str. 233.
Gret Haller, Granice solidarnosti, Evropa i SAD u ophođenju sa državom, nacijom i religijom, Sarajevo,
2006, str. 71.
Nav. dj, str. 159.
Izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010. godini ističe to na sljedeći način: Ustav Bosne i
Hercegovine, koji je sadržan u Aneksu IV Dejtonsko-pariškog mirovnog sporazuma, uspostavio je složenu institucionalnu strukturu koja je i dalje neučinkovita, te se kao takva zloupotrebljava. Nisu poduzeti koraci u cilju rješavanja
zakonodavnih problema koji koče proces evropskih integracija. Administrativne strukture u zemlji još uvijek nisu
sposobne da efikasno odgovore na zahtjeve procesa evropskih integracija. One su i dalje preglomazne, rascjepkane
i sa nejasnom podjelom nadležnosti na različitim nivoima vlasti.
Bošnjačka pismohrana
85
2
Europska nelagoda i bosanski labirint
integracijama, ne samo da nanosi štetu građanima, već i iritira birokrate EU.18 Pored
ovog, ne treba zanemariti upozorenje Ulricha Becka i Edgara Grandea, koji smatraju da
ono što danas ugrožava sigurnost europskog empirea više nisu jake, nego slabe države
– raspad država, zakazivanje država.19 Sada izvorom zabrinutosti europskog empirea,
usmjerenog na kontrolu nesigurnosti, postaju “države rizika”, čija se rizičnost sastoji u
tome što njihove državne strukture ili uopće ne funkcioniraju ili pucaju.20
Kada je riječ o Europi, korisno može biti i sljedeće objašnjenje: “Problem je, međutim, u tome što istinska evropska ‘Evropa’ kao takva ne postoji. Ona je vizija, pojam,
cilj, ali još uvek nije stvarnost. Zapadna Evropa je već zajedničko tržište, ali još uvek je
daleko od toga da postane jedinstven politički entitet. Politička Evropa tek treba da se
stvori. Kriza u Bosni je pružila bolni dokaz stalne odsutnosti Evrope, ukoliko se dokaz
još uvijek traži. Brutalna je činjenica da zapadna Evropa, a sve više i srednja Evropa,
ostaju u velikoj mjeri jedan američki protektorat, sa svojim savezničkim državama koje
podsećaju na antičke vazale i zavisne teritorije. Ovo nisu zdravi uslovi niti za Ameriku
niti za evropske nacije.”21
Problemi s kojima se suočava Europa, tiču se odnosa prema drugima sa pozicije
autoritarnosti, ekskluzivnosti, duplih standarda, neprepoznavanje dijela Europe kao
europskog prostora, ili potpune ravnodušnosti na patnje i stradanja drugih. Identitet se
uvijek određuje naspram nekog drugog, pa je drugost, tj. princip razlike relacija u kojoj
se definira identitet. Zapravo, konstrukcija europskog kulturnog identiteta u prošlosti,
ako se događala i kad se događala, pa se i danas događa, u znaku je odnosa prema drugima i prema onome što ostaje izvana, to jest europsko “Mi” dobiva svoj puni smisao
tek u razlikovanju od i u suprostavljanju nekom neeuropskom “Oni”.22 Što se više
ukidaju granice u unutrašnjosti Europe koje znače mi, to se one trajnije naglašavaju i
učvršćuju prema europskim drugima.23
Određuju li se granica između “Europljana” i “neeuropljana” vjerom, etnijom ili
ekonomijom? Kako uskladiti europski kulturni identitet i postojeće nacionalne identitete, ako identitete općenito karakterizira homogenost i isključivost, kako upućuje
Ulrich Beck tvrdnjom da, ako su identiteti uistinu isključivi, onda Europa zapravo nije
moguća. Međutim, kako navodi Srđan Vrcan, trebalo bi biti očito da je današnja potraga za europskim kulturnim identitetom potraga za nečim što nije jedinstveno, ni
homogeno, niti ima jasno određene granice – ni povijesne, ni kulturne, ni geografske,
ni sudbinske – nego je, u osnovi, ambivalentno, višeslojno i višedimenzionalno, ima
18
19
20
21
22
23
86
Sveukupno gledano, Bosna i Hercegovina je ostvarila samo ograničen napredak u poboljšanju funkcionalnosti i
efikasnosti struktura upravljanja na nivou države. Reforme se odlažu zbog tenzija među entitetima, neadekvatnih
resursa i nedostatka političkog dijaloga. Dupliranjem nadležnosti povećani su administrativni troškovi. Rascjepkano vođenje politike između države i entiteta predstavlja prepreku efikasnom radu državnog nivoa vlasti. Izvještaj
Europske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010. godini.
Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, 2006, str. 265.
Isto, str. 266.
Zbignjev Bžežinski, Velika šahovska tabla, Podgorica 1999, str. 59.
Srđan Vrcan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.XXXVI, No.1-2, 2005, str. 12.
U. Beck, i E. Grande, nav. dj, str, 229.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost
2
neodređene i fluktuirajuće granice, te je procesne naravi, pa se stalno stvara i obnavlja u često suprotnim diskursima, praksama i pozicijama, kao što se događa u znaku
konfrontacija oko iskušavanja više mogućih odgovora na današnje velike izazove, povijesne i društvene naravi.24 Sposobnost prisvajanja identiteta za sebe i pripisivanja
određenih identiteta drugima u velikoj mjeri je pitanje moći. Neke društvene skupine
imaju više moći uzimati identitete za sebe i pripisivati identitete drugima.25 Cjelokupno samopoimanje i identitet proizvod su povijesnog procesa, uvjetovanog obrascima
ekonomske i političko-vojne moći.26
Zaključak
Za promišljanje dinamike konstrukcije identiteta neophodno je razumijevanje društvenih promjena. Na proces oblikovanja identiteta Bošnjaka duboko su utjecala i utječu
proturiječja i prilike socio-kulturne i političke okoline koja ih okružuje. Ključno razdoblje u povijesti oblikovanja bošnjačkog identiteta predstavlja prijelaz iz 19. u 20.
stoljeće. Tokom 20. Stoljeća, koje je najdramatičnije razdoblje bošnjačke povijesti,
u okviru različitih državnih okvira možemo uočiti različite transformacije, razgrađivanje starih i uspostavu novih identiteta Bošnjaka. Identitet Bošnjaka sazdan je od
višestrukih pripadnosti, koje se ne bi trebale međusobno isključivati, niti isticati jedan
aspekt identiteta kao dominantan i koristiti ga kao sredstvo isključivosti spram drugih
dijelova identiteta. U slobodnom društvu svatko bi trebao biti ohrabren u prihvaćanju
svoje različitosti i višestruke pripadnosti. Identiteti uvijek nastaju u odnosu sa drugim
ljudima, što otvara pitanje usaglašavanja odnosa između samoidentifikacije i postojanja “drugog”.
Pitanje neophodnosti utemeljenja europskog kulturnog identiteta staro je koliko i
nastojanje za povezivanjem unutar Europe. Problem europskog kulturnog identiteta još
uvijek je otvoren. Budućnost Europe uveliko ovisi o mogućnosti prihvatanja višestruke
pripadnosti njenih građana. Europski put i aktualno traganje za kulturnim identitetom
Europe trebao bi biti poziv i potvrda stvarnog priznavanja drugih i otvorenost prema
glasovima sa margina. Oblikovati novu Europu znači stvoriti novo shvaćanje identiteta
koji predstavlja sumu svih pripadnosti, gdje se nitko ne bi trebao osjećati isključenim
zbog svoje različitosti i gdje principi političke jednakosti, socijalne pravde, integracije
i solidarnosti, ne proturječe stvarnosti.
24
25
26
S. Vrcan, nav.dj, str.11.
Haralambos, M. – Holborn, M., Sociologija, Teme i perspektive, Zagreb, 2002, str. 927.
V. Katunarić, nav, dj, str. 193.
Bošnjačka pismohrana
87
2
Europska nelagoda i bosanski labirint
European Dissatisfaction and Bosnian Labyrinth
Summary
The paper points to the variability of identity and it suggests that identity in many
cases is not complete and self-evident fact, but is subject to transformation and validation. It is necessary to understand social changes in order to reflect the dynamics of
identity construction. Identity does not mean permanently given condition, but it is a
process of self-identification and degradation, not only in terms of the individual but
also collective identity. The formation process of Bosnian identity is deeply influenced
and affected by the contradictions and socio-cultural occasions, and especially political environment that surrounds them. Besides this, the paper outlines some issues of
shaping the cultural identity of Europe, as well as the way in which Europe pertains
towards Bosnia and Herzegovina, during and after the war.
Literatura
1. Bauman Zygmunt, Identitet, Razgovori s Benedettom Vecchijem.Zagreb, Pelago,
2009.
2. Beck U. I E. Grande, Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni.
Zagreb, Školska knjiga, 2006.
3. Berger L. Peter i Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje, rasprava o
sociologiji znanja. Zagreb, 1992.
4. Bžežinski Zbignjev, Velika šahovska tabla, CID, Podgorica 1999.
5. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka. BZK ” Preporod” Sarajevo, 1998.
6. Imamović Mustafa, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću. Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo 2003.
7. Izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010.
8. Karčić Fikret, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma. Sarajevo, Islamski
teološki fakultet, 1990.
9. Katunarić Vjeran, Lica kulture. Zagreb, Antibarbarus, 2007.
10. Giddens Anthony, Odbjegli svijet, kako globalizacija oblikuje naše živote. Zagreb,
Naklada Jesenski i Turk, 2005.
11. Haller Gret, Granice solidarnosti, Evropa i SAD u ophođenju sa državom, nacijom
i religijom. Sarajevo, Buybook, 2006.
12. Haralambos, M. – Holborn, M., Sociologija, Teme i perspektive. Zagreb, 2002.
13. Sociološki rečnik. Priredili Aljoša Mimica i Marija Bogdanović, Beograd, 2007.
14. Vrcan Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme. Revija za sociologiju, Vol.
XXXVI, No.1-2, 2005.
88
Bošnjačka pismohrana
3
Bošnjaštvo
i tokovi
povijesti
prof. dr. sc. Ferid Muhić
dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.
dr. sc. Edin Mutapčić, doc.
dr. sc. Midhat Spahić, doc.
prof. dr. sc. Fikret Karčić
dr. sc. Edin Radušić, doc.
prof. dr. sc. Adib Đozić
dr. sc. Adnan Jahić, doc.
akademik prof. dr. sc. Enes Karić
dr. sc. Zlatko Hasanbegović
prof. dr. sc. Šaćir Filandra
mr. sc. Ajka Tiro Srebrenković
dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.
dr. sc. Denis Bećirović, doc.
Mr. sc. Izet Hadžić
Prof. dr. sc. Ferid Muhić
Filozofski fakultet u Skopju
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom
Orijentu – Bosna kao povijesna i kulturna
paradigma Europe
Sažetak: Nasuprot nekritički prihvaćene teze, Bosna nije zemlja u kojoj se susreću
kršćanska Europa i islamski Orijent! Izvor ove rasprostranjene zablude, neopravdano
promovirane u aksiomatsku, samorazumljivu istinu, nalazi se u postulatu o imanentno europskom karakteru kršćanstva i jednako tako imanentno neeuropskom karakteru
islama, iz čega se onda izvodi logički neopravdan zaključak da je Europa ekskluzivno kršćanski kontinent. Činjenice, međutim, nedvosmisleno pokazuju da Europa nema
svoju autohtonu religiju, te da, sljedstveno, nije, niti može biti, imanentno kršćanski ili
islamski kontinent. Naprotiv, i kršćanstvo i islam jesu religije nastale izvan tla Europe,
koje su žitelji Europe tokom stoljeća, prihvatili, internalizirali i usvojili kao elemente sopstvenog duhovnog identiteta. Na osnovu objektivnih istorijskih činjenica koje
supstancijalno potvrđuju neodrživost gledišta sa kojim operira dosadašnja vladajuća
teorija o kulturno ekskluzivno kršćanskom identitetu Europe, ovaj rad argumentirano
afirmiše tvrdnju da je Europa u cjelini multireligiozni kontinent, te da je i Bosna u biti
uvijek bila i ostala europska zemlja u kojoj se susreću, paralelno opstoje i simultano se
razvijaju europsko kršćanstvo i europski islam.
Ključne riječi: Bosna, Bošnjak, Europa, kršćanstvo, islam, identitet.
Uvod
Jedna od ključnih zabluda tradicionalne istoriografije Europe jeste akt rutinskog konfrontiranja kršćanstva kao autentično europske religijske, duhovne i kulturne tradicije,
sa islamom kao autentično neeuropskom (najčešće pak, kao notorno anti-europskom)
religijskom, duhovnom i kulturnom tradicijom. Dovoljno je podsjetiti na dvije povijesne činjenice, da se neposredno sagledaju i potpuna neosnovanost ove zablude, i
monumentalne proporcije njezinog korozivnog djelovanja na autentičnu samospoznaju
sopstvenog duhovnog identiteta Europe, odnosno, njezinu faktografski korektnu autorecepciju. Najprije, treba imati u vidu podatak koji se sistematski zaboravlja ili ignoriše, a koji je i sam dovoljan da sruši osnovnu tezu o njezinom imanentno i ekskluzivno
kršćanskom identitetu, da Europa nije rodno mjesto ni jedne od velikih monoteističkih
religija, pa tako ni kršćanstva; kao drugo, širenje kršćanstva i islama na tlu Europe odBošnjačka pismohrana
91
3
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
vijalo se veoma nepravilnom dinamikom, tako da je islam u mnoge europske regione
stigao dva i više stoljeća prije kršćanstva1, te bi se tako, po principu prioriteta, trebalo govoriti o autentično islamskom identitetu Europe, dok bi se kršćanstvo, na istom
osnovu, moglo smatrati kao kršćanski izazov i kontrapunkt islamskoj Europi!
Judeo-kršćansko-islamski duhovni
i kulturni identitet Europe
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom kontinentu je jedan od najdublje usidrenih stereotipa, podjednako nekritički usvojen i u ravni svakodnevne komunikacije, kao i na
najvišem nivou društvenih povijesnih nauka. Ovaj ideološki kreiran i jednako tako ideološki perpetuiran mit, glavni je razlog što Europa, pogotovo u dijelovima sa pretežno
kršćanskom tradicijom, danas ima ozbiljnih problema sa sopstvenim identitetom. Ti
problemi dostižu i nivo potpune dezinformiranosti, zbunjenosti i zaborava. Posljednjih
godina sve češće i sve glasnije odjekuje pitanje: “Hoće li kršćanska Europa dozvoliti
da postane i kontinent muslimana!?” Brojne konferencije, simpoziji, javne debate, TV
diskusije, vrte ovo pitanje u svim varijacijama, od ekstremno desničarskih i otvoreno anti-islamskih, do mekših modela multikulturne tolerancije u kojima se potencira
pravo Drugog (pa tako i muslimana), da bude prihvaćen od Europljana, bez obzira
na činjenicu što taj Drugi (dakle muslimani), nije Europljanin. Potpuno se izgubila
iz vida činjenica da Europa ne može biti imanentno kršćanska, jednostavno zato što
kršćanstvo nije imanentno europska religija. Isus Kristos se nije rodio u Europi, niti
je propovijedao u Europi. Ni jedan Božji poslanik tri velike monoteističke religije nije
bio Europljanin, niti je propovijedao na tlu Europe. Stoga kršćanstvo nije europska
religija, kao što to nisu ni judejstvo, ni islam, već jedna od religija Europe, kao što su
to i judejstvo i islam! Stoga, već iz ovog razloga nužno je u cijelosti odbaciti sintagmu
kršćanska Europa, kojom se sugerira ekskluzivno i autentično kršćanski identitet Europe. Ovom prilikom ostavićemo po strani dugu, intenzivnu i veoma složenu povijest
širenja i prisustva judejstva na tlu Europe i samo kratko osmotriti hronologiju, dinamiku i topografiju širenja kršćanstva i islama na tlu Europe.
Većina Europljana danas s nevjericom prima podatak da je u mnoge krajeve Europe
islam stigao prije kršćanstva, katkada čak i cijela dva stoljeća, pa i više! i da je dakle, tamo
toliko duže prisutan od kršćanstva!2 Na primjer, iako je širenje kršćanstva na tlu današnje
1
2
92
Primjerice, sa kalifatom Umajada i Abasida, odnosno, uspostavljanjem Endelusa na tlu Iberijskog Poluotoka, epitomiziran kroz institucije kompletno organizirane države, takoreći na velika vrata, islam je stigao u Europu 711.
godine, dok se kršćanstvo u najvećem dijelu sjeverne i centralne Europe, cijeloj Skandinaviji, kao i u Ukrajini i
Rusiji, počelo prihvatati tek krajem X-og i početkom XI-og stoljeća.
Dzavid, Haveric, Islamization of Bosnia:Early Islamic influence on Bosnian society, Deakin University, Victoria,
2004. Ova teza obuhvaća širok spektar referenci i bibliografskih arhivskih materijala, sa detaljnom historijskom
analizom društvenih okolnosti tog vremena. Nasuprot raširene prakse u nauci, koja nekritički, a moguće i tendenciozno, pojavu islama na Balkanskom poluotoku striktno povezuje sa nastupanjem Osmanlijske države, ignorišući tako
brojna svjedočanstva koja govore o znatno ranijem širenju islama na jugoistoku Europe, konkretno u granicama
Bosne, Haverić dokumentovano pomjera ovu granicu nekoliko stoljeća ranije – čak u sredinu VIII-og vijeka! – što
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Danske započelo 820. godine, misijom Ansgara iz Amiena, područje Skandinavije nije
primilo kršćanstvo prije kraja prvog milenija nove ere, i početka XI stoljeća; približno u
isto vrijeme kada se kršćanstvo širi istočnom i centralnom Europom. Tako je Vladimir,
knez Kijevske Rusije, primio kršćanstvo 988. godine, gotovo u savršenom tajmingu sa
misijom braće Ćirila i Metodija, koje je Bizantski imperator Mihael III poslao u oblast
Moravije, kada kršćanstvo prodire u sjeverne regione današnje Njemačke i Poljske, dok
je u Mađarskoj kršćanstvo formalno prihvaćeno 1001. godine, kraljevskim proglasom.
I dok se kršćanstvo, sa izuzetkom Rimske imperije, širilo kroz Europu uglavnom
preko misionarskih utjecaja, ili prihvatanjem od strane države koja do tada nije bila
kršćanska, islam u Europu ulazi kao kulturna podloga i dominantna duhovna matrica
na kojoj su zasnovane tri velike, moćne i izvanredno organizirane države. Od kalifata Umajada i Abasida, koji se već 711. godine učvrstio na tlu Europe, najprije na
Iberijskom poluotoku, da bi se kasnije proširio na južne dijelove današnje Francuske,
Švajcarske, kao i na praktično sve otoke zapadnog Mediterana. Sjaj ove nove europske države privukao je vodeće kršćanske mislioce, naučnike, pjesnike, matematičare,
umjetnike, toga doba da upravo tamo, u islamskoj filozofiji, politici, nauci i umjetnosti
svoja znanja prošire a svoje razumijevanje prodube. Tako je u ovim dijelovima Europa
formirala svoj identitet in continuo punih 781 godinu, od 711. sve do 1492. godine. Na
sjeveroistoku Europe, islam je utjecao na formiranje europskog duhovnog i kulturnog
identiteta, i čak ga bitno odredio kroz 550 godina državne tradicije Zlatne Horde, odnosno, Krimskog, Kazanskog, te Astrahanskog Kanata u razdoblju od 1236. do 1783. godine. Na jugoistoku Europe islam je (izuzimajući period sporadičnih primjera spontanog širenja, koji, kao što smo vidjeli, datiraju još iz VIII-og vijeka), uspostavio i učvrstio svoje prisustvo u Europi, legitimiran mladom, vitalnom i moćnom Osmanlijskom
državom. Prisutna na tlu Europe od početka XIV-og vijeka, Osmanlijska država je već
1365. dobila i svoju europsku prijestolnicu Edirne/Jedrene, antički Hadrianopolis, da
bi je 1453. premjestila u Istanbul, što znači da je od tada sve do danas, već gotovo 750
(tačnije, 746) godina, islam aktivno djelovao na formiranje identiteta Europe doslovno
u svim područjima društvenog života, od religije i filozofije, preko umjetnosti, politike,
ekonomije, do kulinarstva, zanatske tradicije i lingvističkih osobitosti. Ukoliko se saberu samo ove tri monumentalne povijesne epohe prisustva islama na tlu Europe kroz
državu utemeljenu na dominantno islamskim načelima, dobija se više nego impresivna
brojka od preko 1300 godina!
Europski identitet Bosne i Bošnjaka
Upravo u ovom kontekstu povijesne istine o Europi, izvedene iz objektivnih činjenica,
treba odlučno i definitivno odbaciti generalni šablon o navodnom sukobu, navodno kršćanske Europe i navodno anti-europskog islama. Jednako tako, valja se odreći udobopet znači da je islam prisutan u Bosni punih 12 vijekova, te da je jednako dugo utjecao na formiranje identiteta
Bosne i Bošnjaka!!
Bošnjačka pismohrana
93
3
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
nog ali totalno fiktivnog šablona o Bosni kao o zemlji u čijim granicama se najoštrije
eksponirala priča o navodnom kulturološkom i civilizacijskom sukobu, navodno progresivne kršćanske Europe s jedne strane, i navodno barbarske destruktivne muslimansko-orijentalne anti-europske prijetnje inkarnirane u islamu, s druge!
Ne! I stotinu puta – ne! Ta floskula je ključ nesporazuma, ona je izvor religioznog
animoziteta, generator perpetuiranja kulturoloških predrasuda, motiv svih sukoba i
alibi svakog genocida izvršenog nad Europljanima-muslimanima na tlu Europe! Pogledamo li činjenice, vidjećemo da je kršćanska Europa neuporedivo duže ratovala
sama sa sobom nego sa islamskom Europom. Intra-religiozni, osobito, intra-kršćanski
ratovi, zauzimaju više od 92% ukupnog vremena koje je Europa potrošila na ratove!?
A to nije malo vremena! Samo jedan od ratova između kršćanske Engleske i kršćanske
Francuske, doduše, onaj najduži, potrajao je 114 godina. Ako se sjetimo ratova koje su
vodili Francuska i Španija, Njemačka i Francuska, Španija i Italija, Poljska i Rusija,
Švedska i Poljska, Ukrajina i Rusija, Poljska i Ukrajina, dobiće se znatno tačnija slika moderne europske povijesti, a spomenuti frapantni procenat, dobiće svoje logično
objašnjenje. Sa izuzetkom Krstaških ratova, Europa se, striktno govoreći, nikada nije
borila protiv nekog drugog kontinenta – konkretno, recimo, protiv Azije, koja je zajedničko izvorište sve tri velike monoteističke religije: i judejstva, i kršćanstva, i islama!
S druge strane, ni kalifat Umajada, odnosno, Abasida na tlu Europe, ni Osmanlijski
Komonvelt3, nikada nisu ratovali protiv nikakve fantomske unije koja bi sebe mogla
opravdano identificirati zajedničkim imeniteljem kao Europa, nego uvijek protiv ove
ili one kršćanske države, nerijetko imajući za saveznika neku kršćansku državu, kao što
se dešavalo i suprotno.4 Ratovi u Europi su daleko češće vođeni kao intra-religiozni,5
kako unutar kršćanskog, tako i unutar islamskog segmenta, nego kao inter-religiozni
sukobi. Jednako tako, na tlu Bosne, za svo vrijeme postojanja i unutar granica Osman3
4
5
94
Ovo je tačan prijevod sintagme Osmanli Devlet, dakle službenog naziva države, koncipirane kao Osmanlijska
zajednica naroda, koja se neopravdano identificira kao Imperija.
Feudalni vladari Europe intenzivno su angažirali ratničke odrede muslimana kao najamnu vojsku u internim ratovima već od XI-og vijeka, pa sve do konca XVII-og vijeka. Na teritoriji Bosne, kada su udružene armije Ugarske,
Venecije, kao i vojska Dubrovnika, napali Stjepana Kosaču, pomoć i spas donijela je muslimanska vojska predvođena Barak-begom i Isa-begom, sinovima Ishak-bega. Jedan od najpoznatijih primjera je pomoć koju je Gazi
Orhan pružio Vizantijskom caru Kantakuzenu da porazi svog oponenta snažno pomognutog nadmoćnom srpskom
i bugarskom vojskom, 26 oktobra 1241 godine. S druge strane, kršćanski vladari, europski vazali Osmanlijske
države, u periodu od XIV-og do pred kraj XVI-og stoljeća, pružali su veoma snažnu vojnu podršku muslimanima
Osmanlijama u ratovima, kako protiv kršćana, tako i protiv muslimanskih protivnika. Najpoznatije, no nikako i
jedine instance ove rasprostranjene suradnje korišćenja vojne pomoći ratnika druge religije, u borbi protiv protivnika sopstvene religije, predstavljaju hrabra smrt Marka Mraljevića na Rovinama 1393., koji je poginuo boreći se
na strani Osmanlija protiv vlaškog vojvode Mirčete. Interesantno je napomenuti da je drugi vlaški vojvoda 1411.
direktno pomogao Bajazitovom sinu Musa Čelebiji, da povrati izgubljeni grad Bursu, kao i ratovi u kojima je, kao
saveznik osmanlijske vojske, kako protiv kršćanskih, tako i protiv muslimanskih protivnika, učestvovao despot
Stefan Lazarević, osobito njegova čuvena junačka borba na posljednjoj liniji odbrane sultana Bajazita, protiv Tamerlana (Timur-Lenka), kod Ankare 1402. godine.
Sjetimo se vjerskih ratova katolika, protestanata i istočno-ortodoksnog kršćanstva, jednih protiv drugih ali jednako
tako i uzajamnih ratova državica unutar svake od ovih kršćanskih opcija; isto tako, seljačke bune, građanski ratovi,
i posebno, najveće ratove, od vremena Napoleona, preko I i II Svjetskog rata, Europa motivira i justificira potpuno
nezavisno od navodno ključnog civilizacijsko-kulturnog kontrapunkta konfrontacije kršćanstva i islama.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
lijske države, kao organizacije zasnovane na principima islama, praktično nije registrovan ni jedan ozbiljniji inter-religiozni sukob na liniji muslimani-kršćani, kao uostalom
ni na cijelom području Balkana, gdje su prvi krupniji konflikti izbili tek početkom
XIX-og vijeka, inspirisani strateškim interesima Austro-Ugarske monarhije i Rusije, i
direktno pomognuti najprije od ove dvije zemlje, a malo zatim i od Britanije. Nasuprot
tome, Bosna je, za to vrijeme, upamtila nekoliko ozbiljnih intra-religijskih sukoba u
Bosni, između feudalaca-muslimana Bošnjaka, i centralne vlasti Osmanlijske države,
Sublimne Porte u Istanbulu!
Kada je riječ o Osmanlijskoj državi kao europskoj državi i ostatku Europe, treba
govoriti o ratu jedne ekspanzionističke, snažne europske države, protiv sukcesivnog
niza jedne ili više država Europe. Osmanlijski Komonvelt bio je europska država prije
niza drugih europskih država, a današnja Turska ima znatno dužu tradiciju europske
države od mnogih europskih država koje danas postoje. Premještanje glavnog grada iz
Burse, u Anadoliji, duboko na tlo Europe, u Edirne/Jedrene, ovu činjenicu je označilo
direktno i neupitno! Braniti tu državu u njezinim europskim granicama, za sve njene
stanovnike muslimane, nije više značilo braniti, odnosno, napadati neeuropsku državu
od Europe, nego upravo braniti ili napadati jednu europsku državu od druge/ih europske/skih države/a! Kao što je Bosna oduvijek bila i do danas ostala isto toliko region u
Europi, koliko su to i Normandija, Bavarska, ili Toskana, tako su i Bošnjaci oduvijek
bili i do danas ostali Europljani, koliko su to i Francuzi, Nijemci, ili Italijani!
Stoga je potpuno neopravdano insistirati na tezi, koliko faktički pogrešnoj, toliko
kobnoj po implikacijama, da su Bošnjaci, kao narod koji je prihvatio islam, branili
Osmanlijsku državu protiv Europe i europskih susjeda, te da je to dovelo do profiliranja Bošnjaka kao naroda koji je svoj identitet promatrao u opreci spram europskih vrijednosti. Upravo ova ideološki fabrikovana i flagrantno neistinita teza dovela je kasnije
do stigmatiziranja Bosne kao azijskog otoka na tlu Europe i proglašavanja Bošnjaka
za zaostale orijentalce okrenute protiv progresivnih europskih tokova, što je rezultiralo
sistematskom praksom denacionalizacije Bošnjaka svim sredstvima (ne bi li se, nekako, od njih izdjeljali pravi Europejci), koja, sve do danas, nije ni malo izgubila od svog
kolonijalizma i prozelitizma!
Poseban kuriozitet predstavlja i tvrdnja, prihvaćena po principu copy-paste, da je
Bosnu kroz svo vrijeme Osmanlijske države, od ostalih dijelova Balkana, razlikovala
nekakva specifična demografska struktura, bitno različita po svojoj vjerskoj i etničkoj
kompoziciji. Treba znati da je etnički i religiozni sastav stanovništva bio veoma sličan,
do stepena koji je postojeće razlike marginalizirao da potpuno indiferentnog faktora,
praktično na cijelom području Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, pa čak i Bugarske. Upravo ova činjenica, i pokušaj njenog energičnog neutraliziranja, bio je glavni
razlog sistematske politike genocida, protjerivanja, te nasilnog pokrštavanja muslimanskog stanovništva na ovim teritorijama, sa dinamikom koja je slijedila hronologiju
osamostaljenja svakog od ovih pojedinih područja od vlasti Osmanlijske države! Da je,
u skladu sa navedenom tvrdnjom, u područjima koja graniče sa Bosnom, a prije svega
u Srbiji i Crnoj Gori, već postojao bitno različit demografski sastav, i da su Bošnjaci,
Bošnjačka pismohrana
95
3
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
odnosno muslimani tamo predstavljali beznačajan procenat kompaktnog kršćanskog
stanovništva, uz to još i etnički jasno diferenciranog, sve one mjere brutalne politike
demografskog i kulturnog genocida, koje su počele da se primjenjuju od prvog pogodnog trenutka, bile bi ne samo nepotrebne, nego i praktično nemoguće. Jer, koje
Bošnjake bi mogli iseljavati i pokrštavati, na kakvu istragu poturica bi mogli pozivati,
koga bi imali ubijati i progoniti, ako Bošnjaka muslimana nije ni bilo!? I ako ih je bilo
tek šaka jada, moglo ih se likvidirati mučki, noću, bez svjedoka i bez udaranja u talambase kojim je podržavano širenje mržnje prema Bošnjacima i islamu!? Udaralo se
u te talambase jer je tada bilo Bošnjaka i muslimana, jednako kao što se i danas udara
i u Bosni, i u Europi, jer još ima i Bošnjaka i muslimana! Stoga se svako suprotstavljanje kršćanstva i islama i reduciranje njihovog odnosa na otpor progresivne Europe
invaziji primitivnih orijentalaca, odnosno, na nepomirljivi sukob kršćanske Europe i
islamskog Orijenta, otkriva smjesta u svojoj ideološki ogoljenoj suštini produciranja
nacionalistički intonirane mitologije i povijesnih falsifikata najkrupnijih razmjera, u
službi politike beskompromisnog anti-islamizma!
Međutim, upravo je visoki procenat Bošnjaka i muslimana u demografskoj i vjerskoj strukturi novoosnovanih susjednih država, prije svega Srbije i Crne Gore, nametnuo potrebu politike njihovog nemilosrdnog progona, da bi se prikazala onakva
demografska, etnička i religijska slika, kakva je bila potrebna vlastima novih državica
na Balkanu koje su tako pripremale argumente za svoje hegemonističke planove okupacije Albanije, Bosne, Sandžaka, Kosova, Makedonije, Trakije i sjeverne Grčke, koje
su se do balkanskih ratova 1912., još nalazile izvan njihovog domašaja, pod kontrolom
oslabljene Porte. Ako se uzme u obzir podatak da je, na primjer, u Beogradu 1809.
godine, živjelo oko 92% Bošnjaka, uz svega oko 3% Turaka Osmanlija, onda se može
lako zaključiti da je upravo to dovelo do strašnog masovnog pokolja i prisilnog pokrštavanja stanovništva ovog grada iste godine, koji su naveli Leopolda Fon Rankea da
žestoko protestira i ogorčeno osudi ovakve akcije Karađorđevih ustanika! O progonima i masovnoj likvidaciji Bošnjaka iz Crne Gore, kako iz primorskih oblasti, tako i iz
područja Podgorice, Nikšića, Žabljaka, Prijepolja, Šahovića, Bijelog Polja, svjedoče
mnogi dokumenti, a politika progona Bošnjaka intenzivno je produžena ubijanjem više
hiljada civila od strane crnogorskih četnika tokom Drugog svjetskog rata, a kao što
je poznato, bila je obnovljena u nekim dijelovima Crne Gore i u periodu 1991.-1995.
godine.
Činjenica da je etnička i religiozna struktura stanovništva u Bosni ostala relativno
stabilna, i da nije pretrpila drastične izmjene u odnosu na završni period osmanlijskog
prisustva na Balkanu, duguje se aneksiji Bosne od strane Austrougarske. Koliko god
to bilo paradoksalno, upravo je okupacija Bosne spasila Bošnjake kao muslimanski
segment njene populacije, od vrlo vjerovatne prijetnje fizičke eksterminacije i progona. Ovakav nasilni scenario se čini utoliko realniji, kada se ima u vidu činjenica da
su Srbija i Crna Gora, odmah po sticanju i formalne nezavisnosti, a zapravo i znatno
ranije, započele sa provođenjem strateški planirane radikalne izmjene etničke i religiozne strukture, na sve načine, a prije svega nasilnim sredstvima, reducirajući drastično
96
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
proporciju Bošnjaka muslimana, njihovim progonima, masovnim ubijanjem i prisilnim pokrštavanjem. Ledena logika ove nasilne politike, dopunski se potvrđuje kroz
praćenje zone različitih intenziteta pritiska na Bošnjačko i generalno, muslimansko
stanovništvo u regionu. Nakon što je Bosna potpala pod kontrolu Habsburga, Bošnjaci
i muslimansko stanovništvo ostali su izvan domašaja genocidnih ambicija Srbije i Crne
Gore. Formalno, vlast Porte, koliko god labavo i bez prave snage, zadržala se još 33
godine u oblastima Albanije, Sandžaka, Kosova, Makedonije, sjeverne Grčke i Trakije,
i tako u cijelom ovom regionu spriječila prvi udarac genocidne politike novoformiranih
država Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke, koje su one već nemilosrdno praktikovale
unutar svojih neposrednih granica. Samo zahvaljujući toj činjenici, bošnjačka populacija je opstala i sačuvala svoj identitet upravo u tim regionima. Granice unutar kojih
se do danas zadržao znatno viši procenat Bošnjaka, i generalno, muslimana; gdje se
do danas nalazi daleko veći broj sačuvanih džamija, tekija, medresa i drugih objekata
islamske arhitekture, kao što su hanovi i hamami, bezistani, čaršije, takoreći u milimetar se poklapa sa granicama ove zone. Ilustracije radi, dovoljno je uporediti činjenicu
da je, do povlačenja osmanlijske države sa ovih prostora, zapadna Srbija, od Šapca do
Užica, bila sa većinskim bošnjačkim, odnosno muslimanskim stanovništvom, koje je, u
gradu Užicu dostizalo gotovo 98%, a da su za manje od dvije godine kasnije, Bošnjaci
već bili manjina, dok u samom Užicu jedva da je ostao neki Bošnjak, sa činjenicom da
se, u svim regionima unutar spomenute zone produženog zaštitnog uticaja osmanlijske
države, procenat muslimanskog stanovništva manje promijenio za ovih sto godina od
balkanskih ratova do danas, nego samo u prvih deset godina, u bilo kom dijelu Srbije,
Crne Gore, Bugarske i Grčke, koji su ostali izvan ove zone!
Prema tome, sve oblasti Balkana u cjelini, a ne samo područje Bosne, unutar granica Osmanlijske države, sve do samog kraja njenog postojanja, predstavljale su tipičan
primjer izrazito multietničkog i multireligijskog društva. Masovno i sistematsko protjerivanje Bošnjaka i muslimana sa teritorija na kojima su stvorene prve samostalne
države poslije odlaska Osmanlijske države, jeste ključni psihološki motiv animoziteta
prema Bošnjacima i svim muslimanima (Albancima, Turcima, Pomacima, Torbešima/
Gorancima) koji do danas snažno vlada u ovim državama (Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska); upravo je efikasnost i relativna lakoća gotovo totalnog protjerivanja
muslimana izvan prvih granica teritorije na kojoj su osnovane ove države, dovela do
patološke frustracije i nezadovoljstva što su Bošnjaci i muslimani na teritoriji Bosne,
Sandžaka, Kosova, Albanije još uvijek tamo, što su opstali u procentu koji je daleko
iznad onog koji je prvobitno planiran!
Vidjevši jasno šta se dogodilo njihovim zemljacima Bošnjacima i svim muslimanima u područjima iz kojih se Osmanlijska država povukla, shvativši da ih od iste sudbine čuva još samo prisustvo Porte, koliko god bilo jasno da je već na izdisaju, potpuno
je razumljivo zašto su smatrali da će za njih odlazak i propast Osmanli Devleta, biti
ravan katastrofi! Često se Bošnjacima dijele istorijske, političke, pragmatične ali i moralne lekcije, zato što nisu, kao kršćani, njihovi sunarodnici i viševjekovni sugrađani
u sklopu zajedničke države, na vrijeme poveli borbu za svoje nacionalno oslobođenje,
Bošnjačka pismohrana
97
3
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
i tako uhvatili mjesto u redu za nacionalno priznanje i nacionalnu državu!? Borba za
potpuno nacionalno oslobođenje Bošnjaka, po uzoru na susjedne zemlje, za Bošnjake,
objektivno ni jednog trenutka nije dolazila u obzir, ni tada, ni sada (dovoljno je sjetiti se
kako je, poslije raspada SFRJ, dočekana legitimna odluka građana Bosne i Hercegovine o stvaranju samostalne države, izražena ogromnom većinom na referendumu, prije
20 godina, i koliko je upitna njihova puna nacionalna emancipacija čak i danas)6, jer je
bilo sasvim jasno da opstanak Bošnjaka muslimana nije u njihovim rukama i da stvaranje njihove nacionalne države, neće dozvoliti ni jedna od susjednih država koje i danas
jedva čekaju da od Bosne otmu što god se može oteti. Ukratko, propast Osmanlijske
države, odnosno, njen definitivni odlazak sa cijele teritorije Bosne, suočio je Bošnjake
sa krajnje dramatičnom situacijom koju definišu stihovi R. M. Rilkea:
Ko sada može govoriti o pobjedi?
Sada je dovoljno da se ostane živ!
A ono što je Bošnjake tek čekalo, nije im obećavalo čak ni onaj minimum: da se
ostane živ!
Ali su, zato, pravu priliku za nacionalnu emancipaciju dobili upravo kršćani Bosne,
dakle, pravoslavci i katolici, koji su, na temeljima inače državno i nacionalno centralističkih snažno ustrojenih crkvi, (kako pravoslavne, koja na ovim prostorima nastupa,
takoreći by default, kao srpska, tako i katoličke, koja se, u ovim područjima, isto tako
by default, smatra za hrvatsku), praktično bez izuzetka, sebe veoma brzo, i odmah poslije aneksije 1878. godine, nacionalno identifikovali kao Srbe, odnosno, kao Hrvate.
Veoma je važno demantirati rasprostranjenu predrasudu da su Bošnjaci takoreći na
svoju ruku, iz nehata, u svakom slučaju, sopstvenom greškom, odbacili sjajnu priliku
da slijede ovaj primjer i da sebe takođe identifikuju nacionalno, a ne vjerski. Ovo je
od ključnog značaja najmanje iz dva razloga koji se do danas, treba li reći – potpuno
neopravdano!? – koriste protiv Bošnjaka.
Kao prvo, Bošnjacima nije ostavljena nikakva šansa da se izjasne nacionalno kao
Bošnjaci, nego samo da se izjasne kao Srbi, odnosno kao Hrvati i tako da se manje-više
dobrovoljno priklone sopstvenoj definitivnoj denacionalizaciji. Čak je i sam termin
Bošnjak oficijalno tabuiziran do te mjere da je ovaj izvorni naziv, star više od hiljadu godina (Bošnjani), potpuno iščezao iz upotrebe na teritoriji Bosne i Hercegovine.7
6
7
98
Činjenica da je referendum o osamostaljenju Crne Gore, iako sa znatno nižim procentom glasova u prilog ovakve
odluke, u Srbiji primljen samo sa gunđanjem, ali bez i jednog jedinog oružnog incidenta! Činjenica da je poslije
referendumske odluke o stvaranju samostalne države Bosne i Hercegovine, javnost Srbije i Crne Gore, kao i sve
njihove političke partije bez izuzetka, zahtijevala vojnu akciju s obrazloženjem da Srbima niko ne može nametati
u kojoj će državi živjeti. Jasno je da se ova univerzalno negativna odredba odnosi upravo na Bošnjake i povijesna
inercija po kojoj Srbi imaju legitimitet da nametnu svoju volju Bošnjacima, jer su Srbi kršćani a Bošnjaci muslimani, upravo kao što na osnovu iste negativne predrasude, većina europskih kršćana smatraju da imaju pravo nametati
svoju volju europskim muslimanima, na osnovama puke kulturne hijerarhije!
Sam autor ovog teksta, veoma se iznenadio i gotovo osjetio uvrijeđenim, kada su ga, po prvi put u životu, u Makedoniji nazvali Bošnjak! Nacionalno ime Bošnjaka zadržalo se do danas i na Kosovu, u Albaniji, kao i u Bugarskoj.
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Bošnjacima je ostavljena samo mogućnost da budu prihvaćeni kao naši muslimani (što
je značilo Srbi, odnosno, Hrvati, zavisno od toga koja kršćanska populacija je brojnija
u tim dijelovima, ortodoksna ili katolička). Ovo je postalo sasvim jasno kada je za
Bošnjake uvedena odrednica Neopredijeljen, koja je očito bila koncipirana kao sasvim
privremena, i zapravo je tek u implikaciji mogla da se pravilno pročita kao: Za sada,
još malo, neopredijeljen, ali će uskoro trebati da se opredijeli ili kao (poturčeni) Srbin
ili kao (islamizirani) Hrvat, u svakom slučaju stigmatiziran zbog svoje vjere! Pri tom,
ne treba zaboraviti da je plan totalne denacionalizacije Bošnjaka i pripreme njihovog
definitivnog asimiliranja u nacionalni korpus Srba ili Hrvata, bio dopunski osnažen
oficijalnom zabranom javne upotrebe sintagme Bosanski jezik. Razumije se, na cijeloj teritoriji BiH i dalje se govorio upravo Bosanski jezik, kao što se i danas govori,
ali je smisao ove zabrane jasan: izbrisati iz svijesti Bošnjaka i sjećanje na sopstveno
ime, sopstveni jezik, sopstvenu tradiciju i kulturu, ukratko, samu svijest o sopstvenom
identitetu;
Kao drugo, objektivna nemogućnost da se na ravnopravnim temeljima izjasne nacionalno i vjerski, nije sama po sebi (čak i da je bila propust Bošnjaka, a vidjeli smo da
nije!) imala nikakvog utjecaja na već odavno pripremljene i razrađene hegemonističke
planove susjeda da Bosnu i Hercegovinu prisvoje, prigrabe, odnosno, podijele kao što
razbojnici dijele svoj plijen. Ti planovi ne samo da nisu uzimali u obzir šta će reći i što
će učiniti Bošnjaci, nego su njihovom primjenom Bošnjacima zatvorena usta i vezane
ruke upravo zato da ne bi ništa ni rekli, ni učinili dok ne budu u potpunosti, makar oficijelno, na papiru, asimilirani. Nemilosrdna agrarna reforma kojom je oduzeta osnovna
podloga opstanka Bošnjaka kao relativno organizovane društvene grupe, učinila je to
praktično neizbježnim Očuvanje nacionalnog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta
novih naraštaja Bošnjaka, u tim okolnostima, tako se svelo na zadatak koji su mogle
preuzeti još samo njihove nene i matere! I to samo dok djeca ne odrastu. Prije nego što
ih ponese matica društvenog života, neprijateljska i prema njihovom imenu, i prema
njihovoj kulturi, i osobito, prema njihovoj vjeri!
Da su taj zadatak, u upravo nemogućim uslovima, obavile besprijekorno, potvrdila
su zbivanja s početka osnivanja samostalne države Bosne i Hercegovine, ravnopravne
članice UN. Iako su posljednji znaci nacionalnog kulturnog i vjerskog identiteta Bošnjaka tada već sasvim oslabili, pa se činilo da je samo bošnjaštvo na izdisaju, Bošnjake
je iz kome prenuo tek direktan i maksimalno organiziran pokušaj protjerivanja i fizičke
eksterminacije Bošnjaka, i totalnog uništenja svih biljega njihovog nacionalnog, kulturnog, vjerskog i povijesnog identiteta!
Bošnjačka pismohrana
99
3
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
Zaključak
Sve dok se vladajući ideološki stereotip o europskom kršćanstvu i neeuropskom/
anti-europskom islamu u potpunosti ne izbaci iz upotrebe i to na svim nivoima komunikacije, neće biti moguće da se sagleda sasvim jednostavna i neporeciva istina da:
1. Europa nije ekskluzivno kršćanski nego jednako tako i islamski kontinent, pri čemu
treba imati u vidu da ni kršćanstvo ni islam ne potiču iz Europe, tako da ni jedna ni
druga religija ne mogu polagati pravo niti na imanentno europski identitet, niti na europsku autohtonost;
2. Bosna je integralno europska zemlja a Bošnjaci su autohtono, od pamtivijeka i birvaktile, europski narod;
3. Činjenica da su Bošnjaci aktivno branili jednu islamsku državu u čiji sastav je ušla
Bosna, proistječe iz toga da su velikom većinom prihvatili islam. Kao što je poznato,
kršćani i ostali građani Osmanlijske države koji su odlučili da ne prihvate islam, imali
su ogromnu privilegiju da ne idu vojsku, odnosno, bili su oslobođeni vojne obaveze;
4. Ratujući za svoju državu u čijem sastavu su živjeli 400 godina, Bošnjaci su branili
Bosnu kao europsku zemlju, Bošnjake kao europski narod, islam kao europsku religiju, bosanski jezik kao europski jezik, svoju tradiciju i kulturu kao europsku tradiciju i
kulturu;
5. Mit o kršćanskoj Europi i anti-europskom islamu, najjasnije se otkriva kao ideološki fabrikovan stereotip upravo na tlu Bosne.
Stoljeća skladnog života vjernika kršćana, muslimana i jevreja, s jedne strane najjače osvjetljavaju činjenicu da je, kao i Bosna, i cijela Europa, zapravo u neponovljivoj prilici da postane mjesto zajedničkog života, interakcije i harmonije ove tri velike
monoteističke religije. I cijelom svojom novovjekovnom prošlošću, i potencijalima
koje u sebi nosi kao multikulturni model budućnosti, Bosna je istinska civilizacijska,
povijesna i kulturna paradigma Europe at its best, dakle u svojem najboljem izdanju!
To je ona istina koju direktno potkrepljuju svi fakti i koju, kao takvu, treba prihvatiti i
poštovati, nasuprot svim ideološki motiviranim pokušajima da se islam, Bosna i Bošnjaci izopće iz Europe i europske povijesti.
Myth on Christian Europe and Islamic Orient – Bosnia as Historical
and Cultural Paradigm Of Europe
Summary
The generally accepted belief that Christianity is authentically European religion, while Islam is non-European or even anti-European religion, in the light of historic facts
is merely a groundless myth. It is notorious, albeit ignored fact, that all three great monotheist religions – Judaism, Christianity, Islam – by origin are clearly non-European.
The spread of Christianity and Islam in different regions of Europe is uneven; in many
parts of Europe, Islam came up to two centuries before Christianity. So, the identity of
100
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Europe is definitely multireligious and multicultural. In this respect, the case of Bosnia
is pivotal. European identity of Bosniaks is definitely unquestionable. By its modern
history, as well as by its reality and potentials as multireligious and multicultural character, Bosnia is a true civilization, historic and cultural paradigm of Europe at its best.
Literatura
1. Abdullah, M. Salim. 1995. Muslims in Germany. In Muslim Minorities in the West,
eds. Syed Z. Abedin and Ziauddin Sardar. London: Grey Seal
2. Abedin, Syed Z., and Ziauddin Sardar, eds. 1995. Muslim Minorities in the West.
London: Grey Seal
3. Amiraux, Valerie. 1996. Turkish Islam in Germany. In Political Participation and
Identities, eds.W.A.R.
4. Shadid and P.S. Koningsveld. Kampen, NL: Kok Pharos
5. Baumgartner, Frank R., and Beth L. Leech. 1998. Basic Interests: The Importance
of Groups in Politics and in Political Science. Princeton: Princeton University Press
6. Hippler, Jochen, and Andrea Lueg, eds. 1995. The Next Threat: Western Perceptions of Islam. Trans. LailaFriese. London: Pluto Press
7. Hodgson, M.G.S. 1974. The Venture of Islam: Conscience and History in a World
Civilization. 3 vols. Chicago: University of Chicago Press
8. Huntington, Samuel P. 1993. The Clash of Civilizations? Foreign Affairs 72 (3):
22–49
9. Hussain, Dilwar. 2003. The Holy Grail of Muslims in Western Europe: Representation and their relationship with the state. In Modernizing Islam. Religion and the
Public Sphere in the Middle East and Europe, eds.
10. Karakasoglu, Yasemin, and Gerd Nonneman. 1996. Muslims in Germany with special reference to the Turkish-Islamic community. In Muslim Communities in the
New Europe, eds. Gerd Nonneman et al. London: Ithaca Press
11. Kettani, M. Ali. 1996. Challenges to the organization of Muslim communities in
Western Europe: The political dimension. In Political Participation and Identities
of Muslims in Non-Muslim States, eds. W.A.R. Shadid and P.S. van Koningsveld.
Kampen NL: Kok Pharos, 14–35.
12. King, Russell, ed. 1993. The New Geography of European Migrations. London:
Belhaven Press
13. Klausen, Jytte. 2005. The Islamic Challenge. Oxford: Oxford University Press
14. Lewis, Bernard. 1982. The Muslim Discovery of Europe. New York: Norton. 1993.
Islam and the West. New York: Oxford, University Press
15. Nielsen, Jorgen. 1992a. Muslims in Western Europe. Edinburgh: Edinburgh University Press, 1992b. Religion and Citizenship in Europe and the Arab World. London: Grey Seal
Bošnjačka pismohrana
101
3
Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
16. Noiriel, Gerard. 1988. Le Creuset Français. Histoire d’Immigration XIX-XX
Siècles. Paris: Seuil
17. Pedersen, Lars. 1999. Newer Islamic Movements in Western Europe. Aldershot:
Ashgate
18. Shadid, W.A.R., and P.S. van Koningsveld, eds. 1996a. Muslims in the Margin:
Political Responses to the Presence of Muslims in Western Europe. Kampen, NL:
Kok
19. Soysal, Yasemin Nuhoglu. 1994. Limits of Citizenship: Migrants and Post national
Membership in Europe. Chicago: University of Chicago Press
20. Syed Muhammad Naquib al-Attas, (1995.) Prolegomena to the Metaphysics of
Islam, Kuala Lumpur, ISTAC
21. Tanović, Bakir, Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, Svjetlost, Sarajevo,
2010.
22. Taspinar, Omer. 2003. Europe’s Muslim Street. Foreign Policy 135 (March-April):
76–7
23. Ternisien, Xavier. 2002. La France des Mosquees. Paris: Albin Michel
24. Religion and the Political Organization of Muslims in Europe by Carolyn M. Warner and Manfred W. Wenner, Perspectives on Politics, September 2006.
102
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.
Fakultet humanističkih nauka “Džemal Bijedić”
u Mostaru
Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka –
evropski korijeni Bošnjaka
Sažetak: U radu se prezentiraju noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka. Zasnovani su
na etnogenetskim istraživanjima švicarskog državnog etnogenetskog instituta Igenea i
multidisciplinarnim znanstvenim istraživanjima autora ovoga rada. Proizlaze iz Igeneinih pokazatelja koji se odnose na etničku strukturu savremenog bosanskohercegovačkog stanovništva i iz rezultata znanstvenih istraživanja doc. dr. Ibrahima Pašića, što
su objavljena u njegovoj doktorskoj disertaciji “Predslavenski korijeni Bošnjaka/od
planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije/” (2008), u studiji
“Mile i Moštre”, ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve
bosanske (2009), kao i u posljednjoj Pašićevoj studiji “Tračko ime Bosna i Tračani
u Bosni”, koja se nalazi u izdavačkoj proceduri. Igeneini etnogenetski pokazatelji u
potpunosti su komplementarni rezultatima znanstvenih istraživanja autora ovog rada.
Bošnjaci su, po svom porijeklu, autentični Evropljani. Njihovi najstariji etnički korijeni
pripadaju Ilirima, Germanima (Gotima), Keltima i Tračanima. U bošnjačkoj etnogenezi slavenskih etničkih elemenata svega je 15 %.
Ključne riječi: Iliri, Germani, Kelti, Tračani, etnogeneza, Igenea, onomastika, antroponomastika.
Kada je Mehmed Handžić 1940. godine, u svom radu o islamizaciji Bosne i porijeklu
bosanskohercegovačkih muslimana, napisao da Bošnjaci “nemaju ni malo interesa za
istinom o svom predislamskom porijeklu i da je za njih glavno da ostanu osvjedočeni
muslimani pa makar u prošlosti bili ne znam što,”1 on je time izrekao antologijsku
istinu o jednom od najstarijih evropskih naroda i njegovom povijesnom odnosu prema
vlastitoj historiji. U Evropi, a vjerovatno i u svijetu, nema naroda koji se nihilistički i
s toliko nipodaštavanja odnosio prema svojoj historiji kao što su se odnosili Bošnjaci.
Sve do savremenog doba, vjerska pripadnost islamu Bošnjaku je bila važnija od njegovog etničkog porijekla. Bosanskohercegovačke muslimane, po nacionalnosti Bošnjake, od 15. do 20. vijeka, isključivo je zanimalo da budu i ostanu dobri muslimani
1
M. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, Bošnjaci i islam,
Sarajevo 1998, 17. Handžić je među prvima ustao protiv ove zablude čiju aktualiziranost, u različitim oblicima,
susrećemo sve do danas.
Bošnjačka pismohrana
103
3
Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka – evropski korijeni Bošnjaka
i oni se, sve do sredine 20. vijeka, skoro uopće nisu zanimali za svoju predislamsku
povijest.2 S tim u vezi, Muvekit piše da Bošnjaci tek sredinom 19. stoljeća od svojih
susjeda Srba i Hrvata doznaju da se Bosna nekada zvala Ilirik.3
Geografski razmješteni između Srba i Hrvata, Bošnjaci su Srbima i Hrvatima velikodušno prepuštali istraživanja predislamske povijesti njihove zemlje.4 To bi se donekle moglo i opravdati da srpska i hrvatska istraživanja predislamske Bosne nisu politički motivirana i da je srpsko-hrvatska interpretacija bošnjačke predislamske povijesti
zasnovana na historijskim činjenicama. Srpski i hrvatski historičari bošnjačku povijest
uglavnom interpretiraju pervertirano i neznanstveno. Naime, da bi se opravdalo “historijsko pravo” Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, u hrvatskoj i srpskoj historiografiji napisane su stotine radova u kojima se nastoji pseudoznanstveno “dokazati”
da je Bosna i Hercegovina srpska i hrvatska, te da su Bošnjaci “najhrvatskiji Hrvati”,
“cvijeće hrvatskog naroda”, ili “najstariji Srbi”. Kao što je općepoznato, autohtoni bosanski katolici i pravoslavci, koji su također Bošnjaci, pod utjecajem politički motivirane propagande iz Beograda i Zagreba, od sredine 19. stoljeća počinju se izjašnjavati
kao Hrvati i Srbi.5
Opredjeljenjem bosanskih katolika i pravoslavaca da postanu Hrvati i Srbi Bošnjaci su, od druge polovine 19. stoljeća, svedeni na vjersku grupu a njihova zemlja,
kako je to u uvodu Istočnog pitanja autora Vasilja Popovića metaforički iskazao Milorad Ekmečić, na “posljednje utočište fesa u Evropi”. Razumije se, problem Milorada
Ekmečića i njemu sličnih nije u fesu već u glavi koja taj fes nosi. Tokom Drugog svjetskog rata Bošnjacima je zaprijetilo genocidno istrebljenje, a posebno tokom agresije
na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine. Pritom, od strane međunarodne zajednice,
prvenstveno od strane Evrope, Bošnjaci su bili žrtvovani i osuđeni na nestanak, samo
zbog toga što su muslimani. Tada kršćanska Evropa nije znala da je osudila na istrebljenje jedan dio svoga etničkog bitka, etničke potomke najstarijih evropskih naroda čiji
2
3
4
5
Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900, autora Safvet bega Bašagić-Redžepašića, obuhvata
period od 1463-1850. godine.
“Prema onome što prenose historije nemuslimana, ranije se Bosna zvala Ilirik.” S. S. Hadžihuseinović Muvekit,
Povijest Bosne, Sarajevo 1999, 7.
V. Klaić, Povijest Bosne, Zagreb 1882, 27-42; V. Ćorović, Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, 10-31; Isti: Historija Bosne, Beograd 1940, 19-93; Ć. Truhelka, Bosna u doba prehistoričko, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint
iz 1942. g.), Sarajevo 1991, 78-102; A. Mayer, Bosna u ilirsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint iz 1942.
g.), Sarajevo 1991, 103-120; M. Mandić, Bosna i Hercegovina u rimsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint
iz 1942. g.), Sarajevo 1991, 121-137; A. Benac, D. Sergejevski, Đ. Mazalić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 1955, 110; A. Benac, B. Čović, N. Miletić, Đ. Basler, E. Pašalić, P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo 1984, 11-375. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, knjiga
LXVI, Sarajevo 1988, 7-411.
Godine 1863. sarajevski Srbi osnovali su tajno društvo za iskorjenjivanje naziva Vlah i ćafir, umjesto kojih uvode
naziv Srbin. Predsjednik društva bio je kaluđer Teofil Petranović, a članovi učitelji srpskih škola, srpski sveštenici
i srpski trgovci. Godine 1864., “или мало доцније” osnovano je u Sarajevu slično hrvatsko društvo. Pokretač mu
je bio Klement Božić, dragoman pruskog konzulata u Sarajevu. “Зaдатак му je био да искорјењује име Шокац, a
католички cвет да навикава на име Хрват”. U to vrijeme fa Grga Martić, koji se do tada deklarisao kao Bošnjak,
počinje se izjašnjavati kao Hrvat. В. Cкарић, Из прошлости Босне и Херцеговине IX века, Изабрана дела, kњига
III, Caраjeво 1985, str. 67, 68.
104
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
etnički korijeni su stari koliko i korijeni Francuza, Germana, Španaca, Skandinavaca,
Italijana, itd. To još uvijek nije poznato ne samo navedenim Evropljanima, nepoznato
je i Bošnjacima, posebno njihovim historičarima.
Od Herodota pa do savremenog doba historičar nigdje nije politički i ideološki
instrumentaliziran u tolikoj mjeri kao što je na Balkanu i u Bosni i Hercegovini. To je
zbog toga što historičari tumače čiji je Balkan, čija je Srbija, Makedonija, Hrvatska, a
posebno Bosna i Hercegovina. Stoga, nigdje nema većih nacionalista, kvislinga, marioneta ili mediokriteta kao što ih ima među balkanskim i bosanskim historičarima.
Balkanski i bosanski sluganski “historičari” ciljano se “školuju” i proizvode, s ciljem
da se iskoriste u političke i ideološke svrhe.
Sve do 2009. godine historičari su posjedovali ekskluzivno pravo na tumačenje etnogeneze Bošnjaka i uglavnom su dokazivali da su Bošnjaci po svom porijeklu Slaveni. Pošto bošnjačkih historičara u historiji bosanskog starog ili srednjega vijeka do nedavno skoro uopće nije bilo, u tome su posebno prednjačili srpski i hrvatski historičari.
S obzirom na to da su Srbi i Hrvati po svom porijeklu Slaveni, na taj način, indirektno
se “dokazivalo” i isticalo srpsko i hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ali, tome
su, što iz znanja ili iz neznanja, na ruku išli i neki bošnjački historičari, u posljednje
vrijeme Mustafa Imamović i njegovi epigoni.
U Historiji Bošnjaka autora Mustafe Imamovića na više mjesta stoji da su Bošnjaci
po svom porijeklu Slaveni.6 U istom panslavističkom duhu, pod znanstvenom paskom
Mustafe Imamovića, već je protekao i jedan naučni skup pod nazivom “Bošnjački
identitet u XX stoljeću”, što je 7. i 8. oktobra 2003. godine održan u Sarajevu.7 Bilo
koje drugačije mišljenje, ne samo među srpskim ili hrvatskim historičarima već i među
bošnjačkim, smatrano je bogohulnom herezom a njegovi zastupnici anatemisani su
kao nekadašnji srednjevjekovni heretici. Međutim, kada je od 2009. godine švicarski
državni etnogenetski institut Igenea u etnogenetska istraživanja uveo pouzdani DNK
metod i pokazao da u strukturi savremenog bosanskohercegovačkog stanovništva Iliri
učestvuju sa 40%, Germani sa 20%, Kelti sa 15%, Slaveni sa 15 %, Huni sa 6% i Tračani sa 4%, brojne balkanske i srpsko-hrvatske pseudoznanstvene hipoteze o porijeklu
Bošnjaka pale su u vodu, srušene su kao kule od karata.
Historičar, posebno onaj koji vlada isključivo historijskim metodom, definitivno
je izgubio monopol da prosuđuje o etnogenezi. Klasičnom historičaru sve manje se
vjeruje, ne samo u akademskim krugovima. Sve manje mu vjeruje i prosječno obrazovan čovjek, posebno u Bosni i Hercegovini. Poslije briljantne primjene DNK metoda
prilikom utvrđivanja identiteta srebreničkih žrtava, što se utvrđuje na osnovu krvnih
uzoraka živih srodnika žrtve, postalo je očito da je DNK metod egzaktan i da u njega
ne može biti sumnje.
Manjem broju historičara, u etnogenetskim istraživanjima pojedinih naroda i znatno prije pronalaska DNK metoda, od ranije su bili na raspolaganju lingvistički i ono6
7
M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1977, str. 12 i d.
O tome vidjeti na Internetu.
Bošnjačka pismohrana
105
3
Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka – evropski korijeni Bošnjaka
mastički metod. Riječ je o sofisticiranim naučnim metodima kojima je, zbog njihove
težine i složenosti, ovladao vrlo mali broj historičara, na prvom mjestu Konstantin Jireček, i još neki. Kada je Jireček, u svojoj Geschichte der Serben,8 pokazao da je naziv
Onogošt nastao od gotskog antroponima Anagasts on je time ukazao na jedan od najplodonosnijih, ali i znanstveno ponajtežih, puteva kojim je u etnogenetskim istraživanjima potrebno ići. Pokazao je da i ime ili naziv, ukoliko mu se na pravilan način utvrdi
ime i porijeklo, ima karakter prvorazrednog historijskog izvora.9 No, pred historičare,
koji namjeravaju krenuti Jirečekovim putem, postavljen je jedan težak uvjet: nužno je
poznavanje jezikâ kasnoantičkih naroda čija povijest se istražuje i njihovo razmatranje,
ne samo na lingvistički već i na onomastički način. Poznavanje tih jezika, ili njihovih
jezičkih ostataka, omogućava znanstvenu valorizaciju antroponomastičkog materijala
rasprostranjenog na određenom tlu, što u historiografiji može biti od velike važnosti.
Ali, ne samo što su neupućeni u lingvistiku i onomastiku; mnogi historičari još uvijek
ne znaju da je, kako piše Radoslav Katičić, antroponomastika jedina znanost koja, u
nedostatnosti drugih izvora, može prodrijeti u složena povijesna pitanja etničkoga kontinuiteta i razmještaja nekadašnjeg stanovništva.10
Antroponomastički jezički materijal rasprostranjen na bosanskohercegovačkom tlu
pokazuje fenomenalnu znanstvenu utemeljenost Igeneinih pokazatelja koji se odnose
na strukturu savremenog bosanskohercegovačkog stanovništva. Prema tim pokazateljima – u etnogenezi bosanskohercegovačkog stanovništva a prema tome i u etnogenezi
Bošnjaka – Iliri učestvuju s 40%. To se posebno vidi na području čuvene ilirske glasinačke kulture.
Geografski pojam Glasinac sadrži tri različita značenja. U najužem i, vjerovatno,
prvobitnom obliku, stanovnici Glasinca pod tim pojmom podrazumijevaju polje koje
se nalazi s istočne strane planine Romanije, u novije vrijeme poznato kao Glasinačko
polje. Okruženo je visokim brdima i planinama, Romanijom i njenim ograncima, i to je
pravi Glasinac. U širem smislu, pod Glasincem se podrazumijeva planinska visoravan
koja se nalazi između planina Romanije i Devetaka, oko 40 km istočno od Sarajeva.
Na sjeveru je određuje brdo Kopito, na jugu rijeka Prača, dok prema istoku nema jasno
određene granice, koju jednim dijelom određuje rijeka Rakitnica. U najširem smislu,
pod Glasincem se podrazumijeva prostor između Rogatice i Vlasenice te Romanije i
rijeke Drine.11 Glasinac, posebno u njegovom užem, ali i širem smislu, izuzetno je pogodan za stočarstvo, što je uvjetovalo naseljenost ovog kraja još u vrijeme 2. milenija
pr. n. e. Glasinac se tada nalazio u okvirima tzv. Cetinske kulture, prve dosad poznate
8
9
10
11
K. Jireček, Geschichte der Serben, I, Beograd 1911, str. 36.
Iako po struci historičar, Konstantin Jireček smatra se utemeljiteljem znanstvenih proučavanja vulgarnog latiniteta
u Dalmaciji.
R. Katičić, Značenje antroponomastike u našoj filologiji, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992, str. 217-220. Upor:
R. Katičić, Značaj antroponomastike u našoj filologiji, Onomastica Jugoslavica, knjiga 10, Zagreb 1982, str. 87.
O granicama Glasinca vidjeti u: M. Filipović, Glasinac, antropogeografsko-etnološka rasprava, SANU, Odjeljenje
društvenih nauka, Srpski etnografski zbornik, knj. LX, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, Beograd 1950, str.
7-18. Upor.: B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 269.
106
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
kulturno-etničke zajednice na prostoru zapadnog Balkana.12 Kako se pretpostavlja, u
periodu ranog bronzanog doba u Bosni i Hercegovini, u vremenu od 1800. do 1600. g.
pr. n. e., pod najezdom stočarskog stanovništva koje je dolazilo s istoka ili jugoistoka,
cetinska kultura na Glasincu potisnuta je, uništena ili asimilirana. Krajem II milenija
novi etnički element dovršio je na prostorima Balkana, pa tako i na Glasincu, proces
formiranja jedne široke kulturno-etničke zajednice koju će, kasnije, rimski i grčki pisci
nazvati zajedničkim imenom Iliri.13
Prva istraživanja glasinačke toponimije otkrila su da 52 naziva sa Glasinca jesu
izvjesnog, vjerovatnog i najvjerovatnijeg ilirskog porijekla.14 Tim nazivima nužno je
pribrojiti 47 naziva izvjesnog, vjerovatnog i najvjerovatnijeg latinskog porijekla, koji
su nastali u periodu romanizacije Ilira.15 Bez povijesnog kontinuiteta glasinačkog i bosanskog stanovništva ti nazivi ne bi imali izgleda da se sačuvaju sa svojim predslavenskim imenima. Posebno poglavlje predslavenske Bosne ispisuju glasinački hidronimi
od kojih neki – kao što su Ódska, Ôljā voda, Udaša i Màra – pripadaju najstarijoj
indoevropskoj hidronimiji. Predslavenski nazivi i hidronimi u skladu su s povijesnim
kontinuitetom bošnjačkog stanovništva Glasinca, posebno s njegovim grobljima koja
su situirana na ilirskim tumulima, što je sepulkralna pravilnost Bosne i Hercegovine.
Kako piše Nada Miletić, gdje god je to bilo moguće, tumule su zaposjeli stećci,16 a njihove okrajke najstariji muslimanski tzv. “šehidski nišani”.17
Ilirsko porijeklo Bošnjaka u bosanskohercegovačkoj historiji svojevremeno je zastupao arheolog prof. dr. Enver Imamović. U studiji Korijeni Bosne i Bosanstva Imamović je prvobitno ustvrdio da Bošnjaci vode porijeklo od ilirskog plemena Bathiata.18
U studiji Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, pak, promijenio je
mišljenje i ustvrdio da Bosanci, odnosno Bošnjaci, vode porijeklo od ilirskog plemena
Poseni.19 Imamovićeve studije uglavnom su napisane na osnovu pukih domišljanja i
bez temeljnih znanstvenih istraživanja, što je izazvalo žestoke naučne kritike20 zbog
kojih se Enver Imamović pokolebao. U Porodičnom stablu bosanske dinastije Kotromanića, izdatom 2008. godine,21 Enver Imamović uopće ne spominje Ilire, premda su
neka od vladarskih bosanskih imena ilirskoga porijekla.
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
A. Benac, B. Čović, Đ. Basler, E. Pašalić, N. Miletić, P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo
1984, str. 106.
B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 270.
O tome vidjeti u doktorskoj disertaciji: I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka /od planine Romanije do istočnih
granica rimske provincije Dalmacije, Sarajevo 2008.
Isto. Византијски извори за историју народа Југославије, том IV, str. 51 – bilješka 117, 52 – bilješka 117./..
N. Miletić, Stećci, Beograd 1982, str. 22-23.
I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka.., 112-125.
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995, str. 24, 25.
E. Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998, str. 60-62.
Kritičari Envera Imamovića jesu akademik Dževad Juzbašić, prof. dr. Anto Škegro, prof dr. Dubravko Lovrenović,
akademik Srećko Džaja. O tome vidjeti u referatima s međunarodne konferencije Balkanska društva u promjenama:
Upotreba historijskih mitova, Sarajevo 7-9 11. 2002. Historijski mitovi na Balkanu (zbornik radova), Institut za
istoriju, Sarajevo 2003, str. 7-291.
O tome vidjeti na Internetu.
Bošnjačka pismohrana
107
3
Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka – evropski korijeni Bošnjaka
U kojoj mjeri su se bosanskohercegovački historičari nihilistički odnose prema
bosanskim vladarskim imenima ilirskog porijekla pokazuje bosansko vladarsko ime
Borič. U južnoslavenskoj historiografiji ime prvog poznatog bosanskog bana dosljedno
se slavenizira, sa slavenskim sufiksom -ić, što u srpskoj historiografiji poprima i tragikomične razmjere. Kinamosovu grafiju banskog imena, koje je grčki historičar Kinamos zapisivao kao Bori//tzhj, Ninoslava Radošević-Maksimović prevodi kao Borič a
Jovanka Kalić, u znanstvenoj obradi istoga teksta, interpretira kao Borić!?22 Latinski
izvori, pak, donose Boricius, Boricio bano, što je – Borič.23 Ime je ilirskog porijekla
i potječe od ilirskog kognomena Baracio.24 Bosansko vladarsko ime Prijesda, pak,
također je najvjerovatnijeg ilirskog porijekla.25 Bansko ime Kulin, koje zasigurno nije
slavensko, može biti ilirskog26 ili tračkog porijekla. Na drugoj strani, u Centru za balkanološka istraživanja u Sarajevu, sve do nedavno, nije se mogao objaviti znanstveni
rad o ilirskom porijeklu bosanskih vladarskih imena.27
Prema Igeneinim pokazateljima, u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva
Germani učestvuju sa 20 %. Među njima najznačajniji su Goti, koji nisu bosanski proputnici već su njeni kasnoantički i srednjevjekovni stanovnici. O Gotima koji su živjeli
na tlu rimske provincije Dalmacije posebno svjedoči Prokopije. Pišući o ratu između
bizantskog cara Konstantina i Gota, u prvoj polovini 6. vijeka, on navodi: “I tako Konstantin zadobi čitavu Dalmaciju i Liburniju, pokorivši sve Gote koji tamo žive.”28 Kad
su mu pripale Dalmacija i Liburnija (tj. Istra), Prokopije piše (Bell. Goth. I, 7, 26) da je
“predobio za sebe sve tamošnje Gote.”29
Srednjevjekovnoj bosanskoj državi Goti su dali poseban pečat. Vladarska dinastija
Kotromanića, u svome imenu, sadržava starogermanski antroponim Chotro30 (Chotro +
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Византијски извори за историју народа Југославије, том IV, Bизантолошки институт CAНУ, посебна издања,
књига 13, Београд 1971, str. 51 – bilješka 117; 52 – bilješka 117.
Antroponime Borizius, Boricius Michaelis Panze in Zara 1166-1198 K. 2, 71-193. Madius filius Boricii (filius Boricii de Greca, Orig Bonicii) in Veglia 1198 K. 2, 195. Konstantin Jireček čita kao Borič. O tome vidjeti u: K. Jireček,
Die Romanen in den Städten Dalmatiens, I, Wien 1903, 67.
Od ilir. Baracio (CIL III 2749 (9802, p. 1035). O tome vidjet u: I. Pašić. Mile i Moštre, Ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve bosanske, (podnaslov “Ime bana Borića nije Borić već je Borič i ono je
ilirskog porijekla”), Sarajevo 2009, str. 250-255.
U vezi s ilir. Brisidia, alb. prijës “vojskovođa”. I. Pašić, Mile i Moštre.., str. 207-208. I. Pašić, Kulin & Prijesda, Dva
imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne, Kulin & Prijesda, Two Names of Illyrian
Origin in the Ruller’s Dynasty of Mediaeval Bosnia, Zenica 2006.
Isto.
O tome vidjeti u prilozima studije: I. Pašić, Kulin & Prijesda, Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji
srednjovjekovne Bosne, Kulin & Prijesda, Two Names of Illyrian Origin in the Ruller’s Dynasty of Mediaeval
Bosnia.
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I, (obradili Franjo Barišić, Mila Rajković, Bariša Krekić, Lidija
Tomić), SANU, posebna izdanja, knjiga CCXLI, Vizantološki institut, knjiga 3, Beograd 1955, str. 33. O Prokopiju
i njegovom Gotskom ratu vidjeti u: O. Veh, (Übers.), Prokop. Gotenkriege, 2 Auflage, München 1978.
Na osnovu Prokopija, Henrik Barić izvodi zaključak “da su i na zapadnom delu trupa Balkanskog Poluostrva postojale gotske naseobine (...)”. H. Barić, Starogermanski tragovi u balkanskim jezicima, Lingvističke studije, Naučno
društvo NR Bosne i Hercegovine, djela, knj. I, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. 1, Sarajevo 1954, str. 76.
Ime je u izvorima prvi put posvjedočeno 590, godine. H. Reichert, Lexikon der altgermanischen Namen, I, Wien
1987, str. 213.
108
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
man). i desetine drugih bosanskih riječi koje jesu gotskoga porijekla.31 Crkva bosanska,
pak, arijansko-gotskog je porijekla, s određenim šizmatičkim primjesama iz Tria capitula. Starješinska nomenklatura crkve did, ded ili djed, strojnik, gost, starac, uglavnom
je gotskoga porijekla.32 Stećak je riječ gotskoga porijekla, nastala od gotskog leksema
stōÞ, što je preterit od gotskog glagola standan “stehen”,33 u bosanskom značenju “stajati”. Jezgreno područje balkanskih Gota nalazilo se na tlu nekadašnje Visočke nahije.
Desetina srednjebosanskih naziva još uvijek nose imena gotskoga porijekla.34
Gotski vladarski pečat srednjovjekovnoj bosanskoj državi posebno daju državnički
leksemi kup, mogoriš, leištrom.
Starobosanska riječ kup, pod kojom se podrazumijeva zbor bosanskih velmoža, nastala je od gotskog glagola kaupōn “handeln”,35 koji je u značenju “raspravljati, pretresati”. Pritom, gotsko k u odnosu na bosansko k ostalo je bez promjene, dok je gotski
diftong au dao bosansko u.36 U skladu s općom jezičkom tendencijom pojednostavljenja riječî, posljednji slog -ōn, u gotskom glagolu, izgubio se.37
Srednjevjekovni izvori pokazuju da je bosanski kup “raspravljao” i “pretresao” najvažnija politička pitanja srednjevjekovne Bosne, birao kralja, itd.
Iz povelje kralja Ostoje od 8. decembra 1400. godine, kojom vojvodi Hrvoju daruje
grad i župu Hlivno, vidi se da su bosansku plemenitu baštinu posjedovali osidnici, tj
starosjedioci.38 Baštinici ili osidnici bili su popisani u posebnoj knjizi, koja se u povelji
zove леиштромь,39 “l e i š t r o m (lat. r e g i s t r u m).”40 Slična zemljišna knjiga u
drugim zemljama srednjega vijeka nije poznata. Kako smatra Ćiro Truhelka, knjiga se
čuvala “u katoličkim krajevima u kaptolskoj riznici, a u patarenskim u djeda bosanske
crkve, koji oboji u Bosni bijahu l o c i c r e d i b i l i s.”41
Riječ leištrom zasigurno se ne može objasniti uz pomoć slavenskih jezičkih sredstava.
Riječ je složena: leišt-rom.
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
O tome pripremam posebnu studiju Bosna i Goti, koju najavljujem.
I. Pašić, Mile i Moštre.., str. 255-383.
“standan, prät. stōÞ ‘stehen’”. S. Feist, Etymologisches Wörtebuch der gotischen Sprache, Halle 1909, str. 248.
Upor: F. Holhausen, Gotisches etymologisches Wörtebuch, Heidelberg 1934, str. 99.
Etimologiju riječi stećak posebno elaboriram u studiji Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, koja je u izdavačkoj
proceduri.
Isto, str. 512-565.
F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörtebuch, Mit Einschluß der Eigennnamen und der Gotischen Lehnwörter im Romanischen, Heidelberg 1934, str. 56.
U monoftongaciji diftonga, koja se događala nakon prve palatalizacije, diftong au daje ū. M. Mihaljević, Slavenska
poredbena gramatika.., str. 155.
Riječ kup detaljno razmatram u studiji Bosna i Goti, koju najavljujem.
F. Miklosich Monumenta Serbica, Spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Graz 1964, str. 284.
Riječ je u povelji potvrđena dva puta: “(...) а уписасмо у други лист ка всим осидникомь плємєнитимь лудємь
и капитулу, у кога лєжє леиштроми исписани о нихь ротниковь (...).” (”...) присєгошє свидокуюђє чисто и
право, стрьнєђє сє сь правими леиштроми (...).” Isto, str. 248, 249.
Ć. Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku, Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I, Sarajevo 1942-1991, str. 595.
Isto.
Bošnjačka pismohrana
109
3
Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka – evropski korijeni Bošnjaka
Prvi dio riječi leišt- slavenizirana je prilagodba gotske riječi *leista f “Leiste”,42 u
bosanskom značenju “list”. U glasovnoj promjeni *leista > leišt- kononanti l i t, kao i
diftong ei, ostali su bez promjene, dok se s promijenilo u š.
Bosansko -rom u leištrom bosanski je refleks gotskog rūm n (?), “Raum,”43 u značenju “zemlja”.
Prema tome, leištrom je “zemljišni list”, odnosno “gruntovnica” srednjevjekovne
Bosne.
Treća starobosanska riječ koja ima izuzetan povijesni značaj jeste mogoriš, najstariji danak koji su Dubrovčani plaćali bosanskim kraljevima. Riječ je zasigurno gotskoga porijekla i potječe od gotske riječi waggari n “Kopfkissen” u značenju “jastuk”,
“uzglavlje”, s glasovnom promjenom inicijalnog w u m kao u Venetici > Vnetci >
Mnetci > Mleci44 (a > o), i sufiksom -š.45
Prvorazredan značaj u bosanskoj toponimiji, pak, koji se može mjeriti s Jirečekovim otkrićem Onogošt < Anagasts, je gotski naziv za Srebrenicu, koja se u gotskom
jeziku zvala Fojhar. Danas, Fojhar je manje selo koje se nalazi na sjevernoj periferiji
Srebrenice,46 i to je jedinstven naziv na jugozapadnom Balkanu. Na seoskom lokalitetu Bašča nalazi se nekropola s 32 stećka, čija orijentacija nije utvrđena.47
Seoski naziv Fojhar, koji nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava, pouzdano se izvodi iz gotske riječi faihu n,48 koja ima dva značenja.
Prvo značenje je “Geld, Vermögen,”49 odnosno “novac” “imanje”, “imetak”; drugo
značenje je “srebro”.50 S obzirom na neposrednu blizinu Srebrenice, i povijesnu ulogu
čuvenih srebreničkih rudnika srebra,51 očito je da je Fojhar u značenju “Srebrenica”,
što ne iznenađuje. Za taj najpoznatiji bosanski rudnik Rimljani su imali svoje posebno
latinsko ime: “Argentaria”, odnosno “Srebrenica”.52 Najvjerovatnije, u vrijeme Teoderihove gotske države, Goti su u Srebrenici kovali neke od gotskih moneta. Najvažnije
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
“(...) in it. prov. span. lista, zu ais. ahd. līsta, ae. mnd. līste, ne. list (...)” F. Holthausen, Gotisches etymologisches
Wörtebuch, Mit Einschluß der Eigennnamen und der Gotischen Lehnwörter im Romanischen, Heidelberg 1934, str.
62. O ahd. l e l s t “Schuhmacherleisten” vidjeti u: E. Gamillscheg, Romania – Germanica.., str. 302.
S. Feist, Etymologisches Wörtebuch der gotischen Sprache, Halle 1909, str. 218.
B. Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice.., str. 77.
Ovim se razumijeva da je riječ o vladarskom dohotku koji je dolazio u njegovo uzglavlje (jastuk). U razumijevanju
gotskog waggari n, u odnosu na mogoriš, nema nikakve dileme: mogoriš je određena novčana svota a novac se, u
najstarija vremena čuvao u uzglavlju, “u jastuku”. Zbog toga se i danas, za one koji novac ne čuvaju u banci, kaže
da ga čuvaju “u jastuku”.
U selu je 1910. godine živjelo 120 muslimana i 15 srpskopravoslavnih. Rječnik naseljenih mjesta, 78.
Š. Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, 235.
Gotsko faih- s matematičkom preciznošću daje bosansko fojh-, dok je a epeneza na koju je došao slavenski sufiks
-r.
F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörterbuch, 27.
O tome vidjeti u: E. Бенвенист, Речник индоевропских установа (Пpeвео c франсуског и поговор и допунcке
напомене написао Aлександар Лома), Cpeмски Kapловци – Нови Сад, 29, 37, 120, 476.
Po procjeni Mehmeda Ramovića, samo u antici rudari iz srebreničkih rudokopa povadili su oko 80 tona srebra i zlata i oko 40 tona olova. M. Ramović, Obim rudarske djelatnosti u srebreničkom kraju tokom rimskog doba i srednjeg
vijeka, Članci i građa, IV, Tuzla 1960, 33-41, s kartom rimskih i saskih kopova.
Izvor za naziv Argentaria je Tabula Peutingeriana. O tome vidjeti u: M. Ramović, Stari rudnici, Sarajevo 1981, str.
81.
110
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
gotske kovnice novca nalazile su se u Raveni, Milanu, Rimu i Sirmiju. Međutim, za
određen broj gotskih moneta nije poznato gdje su kovane.53
***
Prema Igeneinim pokazateljima, u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Kelti učestvuju s 15 %. Bosanskohercegovačka toponimija i hidronimija neosporno ih
potvrđuju, preko naziva Kosmaj,54 Grušća,55 Turisova voda.56 Studija o Keltima na tlu
Bosne i Hercegovine još uvijek čeka svog historičara i onomastičara. Po svoj prilici,
keltizmi su posebno rasprostranjeni na tlu Bosanske Krajine.57
Poseban značaj u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva imaju Tračani,
prema Igenei s udjelom od 4%. Taj procenat posebno je značajan ako se ima u vidu da
tračkih etničkih elemenata kod Hrvata i Srba, prema Igenei, uopće nema. Igenein podatak nužno je dovesti u vezu s hipotezom o tračkom plemenu Besa, pretečama Bošnjaka,
koju je od 15. do 19. vijeka zastupalo 15 autora. S nastankom velikodržavnih projekata
Srbije i Hrvatske i teritorijalnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini, u drugoj polovini 19. vijeka, hipoteza je iz političkih razloga odbačena a da o tome nije napisan niti
jedan znanstveni rad!? Međutim, ime Bosna neosporno je tračkog porijekla, nastalo po
imenu tračkog (beskog) plemena Basanisi (Basa/nisai, e!tnoj Qra/kion). U bosanskom
jeziku sačuvalo se 29 riječi koje jesu tračkoga porijekla.58
53
54
55
56
57
58
O istočnogotskom novcu na području Dalmacije vidjeti u: Ž. Demo, Istočnogotski novci Dalmacije, objavljeno u:
R. Tafra, Hrvati i Goti, Split 2003, 137-147. U popisu nalaza i nalazišta, za novac prikazan pod rednim brojevima
8, 12, 24, 25, 37, nisu navedene kovnice. Isto, 144-147.
I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka.., str. 472 i d.
Selo u gornjoj Neretvi. Naziv sela istoga je keltskog porijekla kao i Gruž u Dubrovniku. O tome u: P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JAZU, Zagreb 1950, str. 62, 110., 243, 268.
Hidronim u Grušći, izveden od keltskog antroponima Turis.
Po mišljenju Geze Alföldya u Bosanskoj Krajini epigrafski su posvjedočeni keltski i “vjerovatno keltski” antroponimi: Ammida, Andes, Iaritus, Matera, Maxa, Mellito, Muntanus, Nantia, Nonntio, Parmanic(us), Poia, Sarius, Seneca, Sicu, Silus, Sinus. G. Alföldy, Dalmatien – Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provinz Dalmatien,
Mit einam Beitrag von Andras Moscy, Budapest, Akademiai kiado 1965, str. 54.
O tome u: I. Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni. Studija je u izdavačkoj proceduri i izlazi iz štampe do kraja
2011. godine.
Bošnjačka pismohrana
111
3
Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka – evropski korijeni Bošnjaka
Zaključak
Evropski korijeni Bošnjaka utemeljeni su u etničke korijene nekadašnjih Ilira, Germana (Gota), Kelta i Tračana, koji pripadaju najstarijim evropskim narodima. Korijeni
se utvrđuju po istoj metodologiji po kojoj je utvrđeno etničko porijeklo savremenih
Germana, Skandinavaca, Francuza, Španaca, Italijana i u tu znanstvenu metodologiju
ne može biti sumnje, tim prije što je potvrđuje i Igenea. Bošnjaci su jedan od najstarijih naroda Evrope i evropska znanost, prije ili kasnije, zasigurno će morati prihvatiti
navedenu činjenicu. Bošnjaci zasigurno baštine antiku, jedan od najsnažnijih korijena
evropske culture i civilizacije uopće. Baštine i bibliju, drugi kulturnocivilizacijski korijen Evrope, ali u razdoblju svoje predislamske povijesti. Njihov prelazak na islam,
koji se dogodio u periodu osmanske vlasti, Evropa je dužna razumijevati, prije svega,
u smislu Ciceronove izreke koja kaže Sua cuiqve civitati religio est (“Svaka ljudska zajednica [grad] ima religiju najprikladniju za sebe”). Zbog bošnjačke pripadnosti islamu
Bošnjaci se ne mogu eksterminirati iz evropske zajednice naroda. Bošnjaci su pripadali, pripadaju i pripadat će Evropi.
European Roots of Bosniaks – New Views
Summary
This paper presents some newer views on ethnogenesis of Bosniaks. They are based on
recent ethnogenetic research done by the Swiss State Ethnogenetic institute IGENEA
and also on author’s multidisciplinary research. The author supports the thesis that the
oldest roots of Bosniaks belong to Illyrians, Goths, Celts and Thracians. The Slavic
ethnogenetic elements participate in Bosniak ethnogenesis with only 15 %.
112
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.
Pravni fakultet u Tuzli
Bosanska banovina i njen
evropski identitet
Sažetak: Bosanska država nastala je na području koje je nekada pripadalo Zapadnom Rimskom Carstvu. Međutim, velika seoba naroda i opšta nesigurnost na području
Balkanskog poluotoka na području današnje Bosne i Hercegovine se oslikavaju kroz
različite sfere utjecaja. Već od ranog srednjeg vijeka na njenom tlu se prožimaju težnje
Bizantije i Franačke države za političkom dominacijom.
Ipak nastankom srednjovjekovne bosanske države razvija se teritorijalna cjelina koja
nosi svoje specifičnosti, ali u isto vrijeme oslikava u najvećem dijelu evropsku sferu
utjecaja tog vremena. Rezultat toga su trgovački, rodbinski i kulturni utjecaji između
bosanske države i zemalja u njenom okruženju. Tako se u Bosni odigravaju paralelni
politički, pravni i privredni procesi kao i u ostatku Evrope tog doba. Tu značajnu ulogu
imaju Dubrovačka republika, te susjedi Srbija i Ugarska.
Ipak lokalne specifičnosti zasnovane prije svega na religijskim osobenostima stvorile
su jedan zaseban specifikum i individualitet bosanske srednjovjekovne države čija se
sfera utjecaja širila i izvan granica bosanske države.
Ključne riječi: Bosna, banovina, Evropa, uticaji, patrimonijalna i staleška država, kršćanstvo, Crkva bosanska, Dubrovnik, Ugarska, Srbija.
Velika seoba naroda i njen odraz na
bosanskohercegovačkom teritoriju
Proces koji započinje sa prvim barbarskim provalama još koncem II stoljeća nove ere i
okončava se stacioniranjem Mađara na prostoru Panonske nizije u X stoljeću u historiografiji je prozvan Velikom seobom naroda. Ovaj vrlo dinamičan proces ostavio je vrlo
značajan odraz i na današnjem bosanskohercegovačkom teritoriju. Gotovo da nema naroda koji je igrao značajniju ulogu u navedenom procesu da bar u određenoj mjeri nije
ostavio nekog traga na ovom tlu. Upravo taj proces dovodi do razaranja antičke privrede i dovodi do svojevrsne ekonomske izolovanosti evropskog kontinenta kao cjeline.
To dovodi do stvaranja manjih ili većih regionalnih cjelina unutar evropskog prostora.
Kao propratna pojava nameće se i kulturna dekadanca, a pisana riječ postaje privilegij
Bošnjačka pismohrana
113
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
određenih društvenih slojeva, vjerskih ponajviše. Naša spoznaja o navedenom periodu
vezana je za nekoliko skromnih izvora nastalih u razmaku nekoliko stoljeća.1
Upravo navedene “općeevropske” specifičnosti prate i prilike na prostoru današnje
Bosne i Hercegovine. Rani srednji vijek navedenog prostora (period od VII do polovine XII stoljeća), zapravo, predstavlja svojevrsnu “protohistoriju” stanovnika Balkanskog poluotoka, jer su pisani izvori ovog vremena toliko oskudni da samo fragmentarno osvjetljavaju historijska zbivanja.2 Tako se historija balkanskih naroda uglavnom
temelji na dva kapitalna izvora nastala u X i XI stoljeću: De administrando imperio
– Konstantina Porfirogeneta i Ljetopis popa Dukljanina.
Upravo skromnost tih izvora onemogućuju nas u ubjedljivoj rekonstrukciji ranosrednjovjekovne historije bosanskohercegovačkog prostora. Svakako da je za istraživača historije srednjovjekovne Bosne jako bitno pitanje vremenskog nastanka ove
države. U nauci je prisutno mišljenje da u navedenom periodu kulturnim životom dominiraju utjecaji sa strane, a da je prostor Bosne i Hercegovine integralni dio prilika na
Balkanskom poluotoku.
U kontekstu ugla iz prizme najznačajnijih “događaja” historiografija je došla do zaključka da su pečat historiji Balkanskog poluotoka od VII do X stoljeća dali: slavenska
seoba, prodor Franaka, nestanak avarskog kaganata, Ahenski mir (812), podjela interesnih sfera između Bizanta i Franaka, podjela Franačke, prodor Mađara i kraj seoba,
veliki crkveni raskol i početak križarskih ratova.
Sve ovo nabrajamo jer su navedene pojave ostavile dosta značajnog traga na historiju balkanskih naroda, a samim tim i Bošnjaka.3
Sa velikom sigurnošću možemo konstatovati da je avarska prevlast nad prostorima
Bosne, svakako u simbiozi sa doseljenim Slavenima, trajala od početka VII do kraja
VIII stoljeća.
U navedenom periodu današnji bosanskohercegovački teritorij je bio sastavni dio
Avarskog kaganata.4 Naime, Avari su sve do ljeta 791. godine bili najopasniji protivnik
kraljevstva Karla Velikog na istoku. Te godine Pipin, tadašnji Karlov kralj Italije, pre1
2
3
4
Henri Pirenne, Povijest Evrope, O seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005., 9-60.; Grupa autora,
Kulturna historija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984., 442 (dalje:
Kulturna istorija BiH); Sidi Peinter, Istorija srednjeg veka, Clio, 1997.,9-97;
Kulturna historija BiH, 442
Pod navedenim terminom misli se na srednjovjekovne stanovnike Bosne.
Ovo navodimo prvenstveno uslijed Porfirogenetovih podataka da su avarsku dominaciju u doba cara Heraklija svrgnula plemena Srba i Hrvata. ”...Srbi prebegoše istom caru Irakliju, u vreme kada Avari ratujući proteraše odavde
Romane koje je car Dioklecijan iz Rima doveo i naselio, zbog čega su i nazvani Romani, pošto su iz Rima doseljeni
u ove zemlje, odnosno sada zvanu Hrvatsku i Srbiju. Ovi Romani behu proterani od Avara u dane istog cara Romeja
Iraklija, a njihove zemlje ostadoše puste. Po naređenju cara Iraklija, ovi Hrvati, zarativši i odande isteravši Avare,
nasele se, po naređenju cara Iraklija u toj zemlji Avara, u kojoj i danas stanuju…” (Vizantijski izvori za istoriju
naroda Jugoslavije, tom II, Beograd, 1959., 39.
114
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
nosi operacije na njihovo (avarsko) tlo, te 796. godine osvaja njihov ring (utvrđenje).5
“Pri tome su sveli taj jahačko-nomadski narod na razinu beznačajne sile.”6
Neosporno je da je Bosna jedno duže vrijeme priznavala vrhovnu vlast avarskog
kagana, i da je, u isto vrijeme, predstavljala jednu veliku samostalnu administrativnu
jedinicu, na čijem čelu je bio bosanski ban pod vrhovnom vlašću avarskog kagana. U
historijskoj nauci je prihvaćeno i mišljenje da se “uz dominantan postotak slavenskih
doseljenika, naselio izvjestan broj drugih naroda, prije svega Obra-Avara”... “Treba
napomenuti da su Avari na tlu Bosne i Hercegovine ostavili puno toponimskih tragova,
više nego igdje na Balkanskom poluotoku.”7 To potvrđuju rezultati do kojih su došli
filolozi, a to je da se korijeni riječi administrativno-upravnog ustrojstva, kao što su ban
i župan, najlakše mogu tumačiti iz turskog (avarskog) jezika. Sigurno da na desetine
drugih riječi imaju svoj korijen iz tog vremena.8
Sve to nas neminovno vodi na zaključak da je na prostoru, koji se u X stoljeću
spominje pod imenom Bosna, još u vrijeme avarske vlasti, kao i četiri stoljeća kasnije,
na čelu bio ban (bosanski ban), te da je ona sa drugim banovinama sačinjavala avarsku
državu (kaganat).
Nastanak bosanske države
U vrijeme stagnacije i propadanja avarske države, pripadnici jednog dijela poražene
avarsko-slavenske vojske tražili su spas upravo u području južno od Save. Upravo
planinska područja, na prijelazu ravne Posavine ka svojim prvim uzvišenjima na jugu,
pružala su povoljne uvjete za sigurnu odbranu od eventualnih franačkih i dr. navala.
Istovremeno, novi doseljenici, vojnički poraženi, nisu osjećali potrebu za daljom vojnom ekspanzijom, već su se zadržali u okviru jedne od provincija (banata) u okviru
nekada moćnog avarsko-slavenskog carstva.
S vremenom će oni instalirati jasnu granicu na rijeci Savi i Vrbasu, kao sigurnim
barijerama za odbranu bosanskog banata. Navedenu tvrdnju svakako potvrđuje linija
utvrđenih gradova koja se prostirala navedenim područjem neposredno uz rijeku Savu.9
Prema tome, poslije pada Avarskog kaganata, najveći dio preostalih Avara, zajedno
sa mnogobrojnijim Slavenima, svoje utočište nalazi u planinskim predjelima Bosne
5
6
7
8
9
Opšta enciklopedija LAROUSSE, tom III, Pariz, Beograd, 1973., 292.; Šira elaboraciju o tome: Edin Mutapčić,
Nastanak bosanske srednjovjekovne države, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskog književnog jezika, Tuzla,
2009., 9 – 23.
Grupa autora, Povijest Svijeta – od početka do danas, Naprijed, Zagreb, 1977., str. 307.
Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Oko, Sarajevo, 1995., 33-34.
Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex,
Zagreb, 1994., 23-27.
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, Sarajevo, 1988. U nauci su prisutna mišljenja i o kasnijim slavenskim seobama na teritoriju Bosne, tako da jedan od najboljih poznavalaca bosanskog ranog srednjovjekovlja
M. Hadžijahić navodi četiri takve seobe (Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX I X stoljeću, BZK Preporod,
Sarajevo, 2004., str. 94–118).
Bošnjačka pismohrana
115
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
tako da su Avari, pored Slavena, uz značajan udio starosjedilaca (Ilira)10 dali najveći
doprinos u izgradnji bošnjačke etničke zajednice.
U navedenom periodu, što potvrđuje i Ahenski mir, već se prožimaju težnje Bizantije i Franačke za političkom dominacijom i interesnim sferama na ovom prostoru.
Novija istraživanja potvrđuju da je demografski prostor prvobitne Bosne bio dosta
veći nego što je to prikazivano u ranijoj historiografiji gdje se pogrešnim i uprošćenim
tumačenjem Porfirogeneta uglavnom taj prostor vezao za sarajevsko-visočko-zeničku
kotlinu pri čemu su parametri za takvo teritorijalno određenje bili veličina navedenog
prostora tokom poznog srednjeg vijeka (poistovjećivanje sa poznosrednjovjekovnom
zemljom Bosnom).
Muhamed Hadžijahić je iznio pretpostavku, da je u Bosni (Sklaviniji) vladao knez
Ratimir (oko 838. godine) o kojem se sačuvao spomen u Conversio Bagoariorum et
Carantoanrum. Knez Ratimir bi bio prvi poznati knez na području Bosne kao samostalne oblasti. Iz spisa Conversio nedvojbeno se razumije da se Ratimirova “regio”
nalazila južno od Save, dakle u “ostalim sklavinijama”.11
Bosnu spominje pop Dukljanin u kontekstu događaja koje je historiografija smjestila u 885/886. godinu (opis događaja oko kralja Budimira).12 Tom prilikom pop
Dukljanin daje teritorijalno određenje bosanskom prostoru svrstavajući ga između rijeke Drine na istoku, do planine Pin (Borova planina) na zapadu.13 Dakle, Bosna se u
10
11
12
13
Vrlo su interesantni rezultati do kojih je došao švajcarski institut za genetiku “Igenea” čiji rezultati u istraživanju
genetskog porijekla stanovništva Bosne i Hercegovine (Indigenous Peoples in Bosnia-Herzegovina) procentualno izgledaju ovako: Illyrian 40 %; Teuton 20 % ; Celtic 15 %; Slav 15 %; Hunnians 6 % i Thracians 4 %.
Naravno ove rezultate iz više razloga treba uzimati sa rezervom, mada je očekivati, sve značajniju njihovu
ulogu u budućnosti (http://www.igenea.com).
U spisu Conversio navodi se da je Pribina sa svojim sinom Hozilom (Koceljem) prešao od Bugara u Donjoj Panoniji
u “regio Ratimiri”, a zatim se morao vratiti preko Save, kada je franački prefekt Ratbod, po nalogu kralja Ludovika,
napao kneza Ratimira. To je izuzetno važno svjedočanstvo franačkih vrela o jednom od vladara “ostalih sklavinija”
iz kataloga Ljetopisa popa Dukljanina. Međutim, u historiografiji se jednostavno prelazilo preko izričitog navoda
da se “regio Ratimari” nalazila južno od Save. Ne uvažavajući mogućnost da je južno od Save, na području Bosne,
moglo postojati neko samostalno područje, historiografija je pretežno smatrala da je Ratimir bio “bugarski vazal”
u Donjoj Panoniji. Navedeno pismo nam još jednom potvrđuje i činjenicu da su kasnija područja Usore i Soli još u
ova najranija vremena bila u sastavu bosanske države, jer, kao što smo vidjeli iz spisa Conversio, Ratimirova oblast
nalazila se južno od Save. Dakle, ova naša najveća rijeka predstavlja jasno razgraničenje po ovom rijetko pisanom
tragu za ovaj ranosrednjovjekovni period bosanske historije. Sljedeći primjer, prema Hadžijahiću, o Bosni kao političkom subjektu, jeste tumačenje pisma pape Ivana VIII iz maja 873. slavenskom knezu Mutimiru, “Montem duci
Sclavinicae”. (M. Hadžijahić, n. dj., str. 14-15).
Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982., (dalje: M. Vego, Postanak),
str. 19. U Ljetopisu popa Dukljanina, u periodu ranog srednjeg vijeka spominje se krunisanje kralja Svetopeleka
(Budimira) na opštoj dvanaestodnevnoj narodnoj skupštini koja se održala na Duvanjskom polju. Ovom prilikom
Svetopelek je krunisan kraljevskom titulom na način rimskih kraljeva. Tom prilikom on je svoje kraljevstvo podijelio na Srbiju, koja se sastoji iz Srbije i Bosne, sa granicom na Drini, i Primorje koje se dijelilo na Bijelu i Crvenu
Hrvatsku (Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Beograd–Zagreb, 1928., str.393-401).
Pop Dukljanin kaže: “Surbiam autem, quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem
flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et ad paludem Lageatidem, quam Rassam vocavit”. (F.
Šišić, Letopis popa Dukljanina, str. 307). Ako se usvoji mišljenje historiografa, prema kojem pomenuta “mons
Pini” odgovara Borovoj glavi (1290 m), vrhu iznad Livanjskog polja, to bi značilo da se bosanska država proširila
i na teritorij Vukovskog, Kupreškog i Glamočkog polja, koja se nalaze između Borove glave i doline Vrbasa, Janja
116
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Dukljaninovom Ljetopisu prikazuje kao već srazmjerno velika zemlja, koja se prostire
od Drine do gornjeg Vrbasa i Jadranskog razvođa, sa organiziranom vlašću, na čijem se
čelu nalazi ban.14 Neosporna je politička neovisnost Bosne od sfere utjecaja bizantijske
države sve do 1167. godine.15
Ferdo Šišić je posebno istaknuo važnu činjenicu da su svi dubrovački ljetopisci
Dukljaninove vladare tretirali kao bosanske kraljeve a ne zetske (dukljanske).16
Istraživači hrišćanske simbolike na balkanskim prostorima došli su do zaključka da
upotreba pletera kao ukrasa predstavlja opću “kršćansku baštinu” kako svojom vanjskom, tehničkom izradbom, tako i svojim unutarnjim simboličkim vjerskim sadržajem. Pošto u srednjovjekovnoj Bosni “nema primjene pletera identičnog tipa kao u
hrvatskom kraljevstvu potvrđuje, da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba
franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim
utjecajem”.17
Dakle, izvori jasno upućuju da je već tada granica srednjovjekovne bosanske države jasno izražena na Savi i Vrbasu, a nešto kasnije Kinam potvrđuje i Drinu, uostalom
kao i pop Dukljanin. 18
Upravo analizirajući nastanak bosanske države, i historiografske konstrukcije u
vezi toga, Nada Klaić konstatuje: “Tako dugo, dakle, dok se spomenuti stručnjaci ne
slože, ne preostaje nam drugo već da razmatramo razvitak političke vlasti u Južnih
Slavena, napose u Bosni, jer ne vidimo razlog zbog kojega bismo jednu vlast, npr. onu
u Hrvatskoj, nazvali državnom, a onu u Bosni u isto vrijeme nedržavnom.”19
Ime Bosna i njen geopolitički prostor
Bosna je centralna ili središnja južnoslavenska zemlja, čija je povijest bitno obilježena
njenim državnopravnim kontinuitetom. Taj se kontinuitet izražava u prvom redu kao
kontinuitet teritorija i imena Bosna, koji se mogu pratiti još od ranog evropskog i južnoslavenskog srednjeg vijeka, pa do danas. Bosna je u tom pogledu izuzetak u odnosu
14
15
16
17
18
19
i Plive. (Jelena Mrgić, Donji Kraji – krajina srednjovekovne Bosne, Beograd, 2002; dalje: J. Mrgić, Donji Kraji)
str. 29)
Prema nekim mišljenjima, sabor na Duvanjskom polju održan je vjerovatno krajem IX ili poč. X st., u svakom slučaju negdje između 877. i 917. godine. Po tome je “Regnum Sclavorum”, koje se spominje u Ljetopisu, ustvari Bosna,
a “preblagi kralj Budimir” zapravo bosanski vladar. U svakom slučaju, u podacima dukljanskog Ljetopisa postoji
“jedan neprekinut niz kronoloških uporišta, vezanih za poznate istorijske događaje, koji su se zbili u vremenskom
razmaku od sredine X do kraja XI stoljeća” (M. Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.,
24-26.; dalje: M. Imamović, Historija Bošnjaka).
M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 22
F. Šišić, Letopis, 174., 60., vidjeti napomenu 28.; M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 61.
Ivan Mužić, Sloveni, Goti i Hrvati, V dopunjeno izdanje, Split, 1997., 256.; Nema tropletera, u strogom smislu, na
hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.”
(V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985.,140. prema
gore navedenom djelu I. Mužića)
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV, Beograd, 1971., 26-29 (dalje: Vizantijski izvori IV)
N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 7
Bošnjačka pismohrana
117
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
na bliže i dalje balkanske države. Naime, ne samo da su se selili ostali balkanski narodi
nego su se selile i njihove države.20
Istražujući ime (naziv) Bosna, historičar Marko Vego je na ogromnom geografskom
prostoru od “Rusije pa do obala Atlantika” pronašao upotrebu naziva Bosna u raznim
ličnim i geografskim imenima.21
Sam naziv se provlači kroz brojne geografske i sl. nazive, lična imena, te je prisutan
na ogromnom evropskom prostoru, a posebno u južnoslavenskom okruženju. Prema
našem mišljenju Bosna dobija svoje ime upravo u periodu svog nastanka. Naime, riječ
Bosna u jednoj od svojih varijanti “Bosina” znači granica, limes ili terminus. Vjerovatno da je navedeni termin došao od Franaka u IX stoljeću kada su se oni “graničili
s bosanskom državom” i tim terminom označavali stanovništvo te države kao pogranične.22
Da postoji neki trag i u srednjovjekovnom francuskom svijetu ukazuje podatak koji
se nalazi u kartularu sv. Vinka masilskog iz 1246. godine, te se možda može pretpostaviti da je stigao baš preko Franaka.23
Historijski, bez imalo suvišnog dodavanja, po prvi put termin Bosna je upotrijebljen
u Ljetopisu popa Dukljanina, s kraja XII vijeka, gdje se navodi taj termin u godini
885/886., te hroničar navodi zemlju toga imena u teritorijalnom opsegu od Drine do
Borove Glave.24 Sljedeći poznati izvor, De administrando imperio, cara-pisca Kon20
21
22
23
24
U geopolitičkom i kulturno-historijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno određena podjelom Rimskog
carstva na Istočno i Zapadno koju je definitivno 395. izvršio imperator Teodosije. Linija podjele išla je dobrim
dijelom rijekom Drinom kao istočnom bosanskom granicom. Bosna je tako postala graničnom zemljom ne samo
između dva posebna državno-pravna korpusa, nego istovremeno i dvije kulturno-vjerske i političke tradicije koje se
postepeno oblikuju, latinske ili rimokatoličke na zapadu i bizantske ili grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politički, vjerski i kulturni interesi i uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. U tom je smislu Bosna još od ranog srednjeg
vijeka kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatskog kraljevstva nastojala
izboriti i definirati vlastiti politički i kulturni identitet, odnosno izboriti i očuvati svoju državnu samostalnost. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 23.; Isti, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, 2003., 62.
Što se tiče objašnjavanja nastanka naziva Bosna razvilo se nekoliko teorija:
Humanistički pisci, italijanske provenijencije dovodili su termin Bosna usko u vezu sa tračkim plemenom
Besa, ali je istorijski dokazano da to pleme nije uopće ni boravilo na područjima gdje se susreće pojam Bosna.
Zatim zanimljiv je i prijedlog mađarskog istoričara Ludviga Thalloczva, koji objašnjava da se Bosna može
objasniti dovodeći je u vezu s ilirskom riječju bos, koja u arbanaškom jeziku označava mjesto gdje se ispirala
so, te bi u doslovnom prevodu riječ Bosna bila istovijetna sa Solnom zemljom. Postoji i jedno filološko mišljenje, tako dr. Anton Mayer pretpostavlja da termin dolazi od prastare indoevropske osnove u značenju “voda
tekućica”, te bi se doslovno opet moglo prevesti kao Rijeka. Sljedeća skupina tumača vezuje termin Bosna
za period rimske vladavine, te tako dr. fra Julijan Jelenić pretpostavlja da se termin može povezati sa starim
rimskim municipijem Bisua Novae, zatim jedne skupine istraživača objašnjava termin od naziva rimskog
grada Ad Basante, koji se spominje na Pajtingerovoj karti iz III vijeka. Grad se nalazio na ušću rijeke Bosne
kod današnjeg slavonskog grada Bosuta. Najbrojniju skupinu istraživača i tumača pojma Bosna predstavlja
Marko Vego, koji se i najduže bavio ovim problemom, a treba napisati, djelovao je i ostao najistrajniji tumač
tvrdnje da je riječ o terminu koji je stigao zajedno s plemenom istog imena. Baveći se filološkom pozadinom,
ali i istorijskim relacijama navodio je dovoljno primjera koji ukazuju da se može donekle povjerovati da je
termin po starosti isto kao i naziv za ostale plemenske saveze Južnih Slavena, tako Vego identifikuje dovoljno
materijala koji ustanovljuje starinu ovog termina.O tome više: Marko Vego, Postanak, 13-26.
Isto
Marko Vego, Postanak, 20.
F. Šišić, Letopis, 307, 398-399; M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 116-117.
118
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
stantina Porfirogeneta oko 950. godine navodi “horion” i u njenom susjedstvu gradove
Kateru i Desnik.25 Bizantijski pisac Kinam 1150. godine pišući o bosanskom banu
Boriću, koji kao saveznik mađarskog kralja ratuje protiv bizantijskog cara Emanuela
doslovno navodi: “Kad stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj reci po imenu
Drina, koja izvire negde odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena
arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravlja”.26
Teritorijalna ekspanzija srednjovjekovne bosanske države dešava se za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića. U trećoj deceniji XIV stoljeća Bosna kao država
se prostirala “od Save do mora i od Drine do Cetine”.
Ulazak srednjovjekovne Bosne u općeevropske kulturne i ekonomske odnose otpočinje od vremena križarskih ratova. Iako križarski ratovi sa aspekta motiva i samih
posljedica najčešće nose negativne kontekste, ipak moramo se složiti sa činjenicom da
upravo preko ovih ratova dolazi do kulturnih, a kasnije i ekonomskih dodira na prostoru Evrope i Mediterana.
Upravo ovi ratovi razbijaju rascjepkanu i poprilično zatvorenu Evropu i stvaraju
ambijent za ponovno oživljavanje robnonovčane privrede. Koliko je uopće nepoznavanje balkanskih prostora, najbolje govore informacije Rejmuna Ažilskog koji je kao
hroničar jednog od vođa križara u Prvom križarskom pohodu, Rajmona Tuluškog, opisivao navedeni pohod.27
Državna organizacija
Nažalost, oskudnost izvora nas sprječava u spoznaji prvih bosanskih vladara. Zbog
toga u historiografiji “prvi poznati bosanski ban” jeste ban Borić, koji kao “egzarh dalmatske zemlje” Bosne, kao “simarhos” (“saveznik”) učestvuje u borbama oko Braničeva 1154-1155.g. na strani Ugarske protiv Bizanta. Nažalost, osim informacije, da je
raspolagao značajnim vojnim formacijama, o ustrojstvu bosanske banovine u njegovo
doba gotovo da ništa ne znamo.28
Bosanska država nosi u amanet i najstariji pisani državnopravni dokumenat među
slavenskim narodima. Svakako, riječ je o Povelji bana Kulina od 29. VIII 1189. godi25
26
27
28
M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 85-86
F. Šišić, Letopis, 307.; Vizantijski izvori IV, 26-29.
Iz navedenog teksta se vidi da su vođe pohoda iznenađene otporom lokalnog (bosanskog) stanovništva, koje je braneći svoju imovinu, organizovalo odbranu i pripremalo klopke u cilju oduzimanja svoje opljačkane stoke i životnih
namirnica, ne napadajući na osobni život križara. Ustvari, križari su na ovom ogromnom slavenskom prostoru “od
Modruše do Skadra”, jedino imali sporazum i dogovor sa kraljem Bodinom. Iz tog razloga nimalo ne iznenađuje
zaključak hroničara Ažilskog: “Smatram da je Bog htio da njegova vojska na putu oslobođenja Svete zemlje prođe
kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavši hrabrost, krepost i strpljivost njegove vojske, stavljeni
su pred izbor da ozdrave od divljaštva, ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu” Ovaj izvor sačuvan je u
prepiskama iz XII stoljeća, a u objavljenoj verziji nosi naziv Documents relatifs a l’ histoire de Croisades, N° IX,
Le “Uber” de Raymond d’Aguilers, Lib. Orientaliste Paul Geuthner, Pariš, 1969. (O svemu više: Fadil Ekmečić,
Križari u Bosni 1096/1097, rukopis, Morsang sur Orge, 2004).
Vizantijski izvori IV, 50-51.
Bošnjačka pismohrana
119
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
ne. U navedenom dokumentu koji je proizašao iz bosanske dvorske kancelarije, vrlo
su značajne informacije koje dobijamo o organizacionom ustrojstvu Kulinove Bosne.
Prije svega, ranosrednjovjekovna bosanska država je integralni dio tadašnjih državnopravnih evropskih tokova. Tekst Povelje potvrđuje da je krajem XII stoljeća, na
tlu Bosne postojala feudalna država sa svojom specifičnom organizacijom vlasti i odgovarajućim pravnim sistemom. U povelji jasno se vidi da je Kulin gospodar cijelog
državnog teritorija, te Dubrovčanima garantuje slobodu trgovine po cijelom “svom vladaniju”, tj. po cijeloj tadašnjoj “Kulinovoj” državi.29 U navedenoj povelji on tu izjavu
čini bez svjedoka, dok njegov nasljednik Ninoslav to čini uz prisustvo svojih “boljara”,
odnosno svjedoka u poveljama, što je jasan pokazatelj da se država transformirala u
stalešku, gdje je sve izraženija uloga plemstva.30 Oko bana se već nalazi određeni izvršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od
eventualnog nasilja svojih “časnika”. Kasnije dokumenti bilježe sve značajniju ulogu
bosanskog rusaga kao svojevrsne staleške skupštine srednjovjekovne Bosne.31
Dakle, na prelazu iz XII u XIII stoljeće u Kulinovoj Bosni odigravaju se paralelni
procesi kao u vodećim državama Evrope tog doba, čije najznačajnije epizode imamo u
“Velikoj povelji sloboda” u Engleskoj32, odnosno “Zlatnoj buli” Andije II u susjednoj
Ugarskoj.33
Među sačuvanim zakonskim spomenicima srednjeg vijeka, nalaze se, prije svega,
zakonodavni spomenici, što potvrđuje da je bosansko pravo tog doba, kao bitni element
državne egzistencije, poznavalo povelje i ugovore koji imaju zakonodavno obilježje.
Pored toga, među pravnim spomenicima nalaze se i vladarske povelje i međunarodni
ugovori, što svjedoči da je bosanska srednjovjekovna država prakticirala i međunarodno javno pravo.
Bosanska država je znala i za sudsko pravo, o čemu svjedoče sačuvani protokoli,
parnice, tužbe i presude. Da se, i sa stajališta prava, bosanska država konstituirala kao
država, svjedoče i spomenici privatnog prava: povelje, ugovori, testamenti, pogodbe,
zapisi i sl. Ovi spomenici su svjedočanstvo da je bosanska država znala za privatno
pravo i da ga je, kao element svoje konstitucije, i prakticirala. 34
“Prema tome, individualizacija bosanske egzistencije u srednjem vijeku iskazivala
se i u pravnom pogledu: njena državnopolitička samosvijest i njen aktivitet kao države,
izražavali su se i u različitim formama prava: zakonodavnog, javnog, sudskog i privatnog. Unutar bosanske kulture u cjelini, dakle, srednjovjekovna bosanska država iskazivala je svoj individualitet i recepcijom i prakticiranjem pravne kulture toga doba.”35
29
30
31
32
33
34
35
Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Radovi,
knjiga XIII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knjiga 5, Sarajevo 1960.
Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858., str. 28-29.
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 31.; Riječ rusag je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi orszdg,
u značenju zemlja, država ili nacija.
Uporedi: Raifa Festić, Opća historija države i prava, Sarajevo, 1998., str. 179 – 198.
Grupa autora, Istorija Mađara, Clio, Beograd, 2002.;, str. 64-70
Esad Zgodić, Građanska Bosna, Tuzla, 1996, 143-144.
M. Imamović, Historija države i prava, 62-115.; E. Zgodić, Građanska Bosna, 143-144.
120
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Upravo iz skromnog sačuvanog pisanog materijala sasvim opravdano se srednjovjekovna bosanska država može svrstati u zemlje tzv. “rimske” (evropske) pravne tradicije. Upravo taj pravni, uostalom kao i ekonomski utjecaj, je prvenstveno dolazio
preko dalmatinskih gradova (Dubrovnika, Splita, Trogira i dr.), ali i susjedne Ugarske.
Tako da se u bosanskom srednjovjekovnom pravu mogu pronaći brojni pravni transplanti iz navedenih područja. Takođe, potrebno je konstatovati da su bosanski vladari
ulazili u brojne političke saveze kako u neposrednom susjedstvu, tako i u saveze širih
razmjera u kojima je učestvovalo više država.
Bosanskom državom je kontinuirano vladala dinastija Kotromanića, koja je kako
doslovno kaže Tvrtko I u jednoj povelji, vladala Bosnom “od njenog postanka”.36
Pošto je naš cilj da prikažemo period bosanske banovine ipak spomenimo da je u
nauci neupitno rodbinsko vezivanje bosanskih vladara poslije vladavine bana i kralja
Tvrtka I (1353-1391). Tako u povelji bosanskog bana Tvrtka I (Bobovac, 1. XI 1356.)
on “potvrđuje” bosanskom biskupu Petru posjed Dubnica za crkvu sv. Petra u Usori.
Ovim Tvrtko ustvari potvrđuje posjed koji je darivao njegov predak, veliki ban Prijezda, koji je ustvari Tvrtkov pradjed.37
Za spomenutog Prijezdu saznajemo iz prepiske pape Grgura IX sa dominikancima
gdje papa nalaže dominikancima da vrate sina bana Prijezde (plemeniti muž “ubanus”
zvan Prijezda)38 iz zatočeništva, dokle god njegov otac ban Prijezda ostane vjernik
rimske crkve. Iz navedenog pisma saznajemo da se tom prilikom za njega zalaže njegov rođak (consanguineus), bosanski ban (vojvoda) Ninoslav (dux de Bosna).39 Dakle,
36
37
38
39
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42.
Ludwig Von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914.
(dalje: Thalloczy, Studien), str. 331-332. . Tu se navodi i to da je bosanski biskup dokumentirao to darivanje originalnom darovnicom koju je izdao ban Prijezda. Od Tvrtka se tražilo da obnovi tu darovnicu, što je on i učinio.
U pomenutoj povelji Tvrko I potvrđuje posjed Dubnicu, vlasništvo crkve sv. Petra u Usori, koje su ranije potvrdili
ban Prijezda i njegov stric Stjepan(II), bosanski banovi (”...quamdam possessionem ecclesie sancti Petri in Vsura,
nomine Dubimcham, concessam a nostris predecessoribus, scilicet a magno Prezda olim Bano, avo Stephani magni
pridem similiter patrui nostri, necnon et confirmatam per eundem Stephanum magnum similiter Banum patruum
nostrum carissimum...”).
Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, svezak I-XVIII, Zagreb, 1904-1990. (dalje: T. Smičiklas, CD), III, str. 389-390; U navedenoj
povelji saznajemo da Ninoslavov rođak (“consanguineus”), plemeniti muž “Ubanus”, zvan Prijezda, te papa Grgur
IX nalaže da mu vrate sina koji je bio njihov talac, jer mu je otac vjernik rimske crkve. Međutim, postavlja se
pitanje šta znači ime (riječ) “Ubanus”. Vladimir Mažuranić, dokazuje, da prvo slovo “U” treba čitati kao “V”, što
bi bila skraćenica za “vice”, tj. “vicetanus”. U staro doba, kaže on, u Bosni je (kao i u Hrvatskoj) svakako moralo
postojati uz bana i zvanje banovca (podbana). (Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908-1922., str,
40). Prema tome Prijezda je bio banovac ili podban. O tome više: Grupa autora, Poviest Hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo,
1942. (dalje: Napretkova Poviest), str 21., napom. 5.; U jednoj raspravi pred pečujskim kaptolom, oktobra 1240.
godine spominje se “Prisda bano”. (Vidi: T. Smičiklas, CD, IV, str. 120).
T. Smičiklas, CD, III, str. 389. “Dilectus filius nobilis vir Ninosclavus dux de Bosna nobis exposui et nos libenter
audivimus et gaudemus, quod vestre sollicitudinis studio procurante nobilis vir Ubanus dictus Priesda, consanguineus eius nuper ab immunditia pravitatis heretice rediit ad catholice fldei puritatem et ut in illa stabilis perseveret,
suadente duce prefeto, filium suum vobis obsidem assignavit. Verum quia de fide ipsius iam non debet, sicut idem
dux asserit, dubitari, cum puram et simplicem et devotionem eiusdem erga sanetam ecclesiam iam non argumenta
sed experimenta demonstrent, dum in prosequendis hereticis fideliter elaborat; nobis pro parte sua fuit humiliter
supplicatum, ut dictum obsidem šibi restitui faceremenus”.
Bošnjačka pismohrana
121
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
Ninoslav i njegov nasljednik na banskom prijestolju Prijezda su rođaci. Dalju vezu,
između bana Ninoslava i njegovih prethodnika saznajemo iz korespondencije između
pape Grgura IX i bana Ninoslavu od 10. oktobra 1233. godine. Iz Papina pisma vidimo
da Papa uzima bana Ninoslava i njegovu zemlju (personam et terram tuam de Bosna) u
osobitu zaštitu i veseli se što je iz tame doveden na svjetlost istine. Međutim, za nas je
puno važnija potvrda vladarskog kontinuiteta bosanske vladajuće porodice, činjenica
da Papa štiti Ninoslava svo vrijeme dok je katolik (te in fide catholica permanente) te
da ga ne smije niko smetati “u njegovoj zemlji”, koju su, kako tvrdi (sicut asseris), od
davnina mirno posjedovali njegovi herezom zaraženi preci.40.
Iz navedenog pisma vidimo da papa stavlja Ninoslava pod zaštitu sv. Petra, kao i
njegovu banovinu koju je “baštinio od svojih krivovjernih predaka”. S namjerom da
pomogne Ninoslavu, Papa se isti dan obraća i hercegu Kolomanu izlažući mu tužbe
“plemenitog muža Ninoslava, bosanskog vojvode”. Ninoslav se, naime, tuži da su njegovi heretički preci po svojoj volji dijelili “comitatus et alias villas terre sue” (županije
i sela u svojoj zemlji), a on, premda je napustio herezu i istjerao heretike, ne može činiti
isto. 41
Upravo navedena konstatacija dodatno potvrđuje dugoročnost dinastije “quod cum
progenitores sui de antiqua consuetudine” na bosanskom banskom prijestolju.42
Prema tome, jasno je da je riječ o istoj dinastiji, kojoj su vjerovatno pripadali i prvi,
za nas još uvijek bezimeni banovi što su bili na čelu Bosne već u IX stoljeću.43 I ne
samo to, nisu se orođavali sa mnogim evropskim kako velikaškim tako i vladarskim
dvorovima (ugarskim, poljskim, bugarskim, srpskim i dr.). Bosanske princeze su takođe bile na dvorovima mnogih evropskih vladarskih i vlastelskih dvorova.
Dakle, bosanske vladarske i plemićke porodice su kao uostalom i druge porodice
na ondašnjem evropskom prostoru stupale u bračne zajednice izvan matične zemlje.
Na taj način bosanski vladari i plemići su na ime miraza često dobijali posjede izvan
Bosne. Tako se kontinuirano mogu pratiti posjedi bosanskih vladara u Slavoniji još od
vremena bana Borića.44 Sa druge strane, u Bosni su svoje posjede na ime miraza imali
pored ostalih grofovi Babonjići, Celjski, ali i članovi mađarske vladajuće porodice –
Anžujevca.
40
41
42
43
44
T. Smičiklas, CD III, str. 388. “Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes, personam et terram tuam de Bosna
cum omnibus bonis, que impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteecione suscipimus
et presentis scripti patrocinio communimus, districtius, inhibentes, ne quis te in fide catholica permanentem super
eadem terra quam, sicut asseris, progenitores tui qui fuerunt vitio heretice pravitatis infeeti ab antiquo pacifice
possederunt, presumat indebite molestare, iure carissimi in Christo…”
T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390.;
isto
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42.
V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd, 1940., 161-163; Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 131-134; Pal Engel,
Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene
znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Volumen 16, Zagreb 1998., 57-72
122
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Privredni dodiri
Život na prostoru Balkanskog poluotoka na liniji dodira između Istoka i Zapada ostavio
je ogromnog utjecaja u privrednom životu srednjovjekovnih stanovnika Bosne, ali i
njenih susjeda. Poznato je da privredni tokovi na Istoku, odnosno u Bizantu, nisu imali
aspekt dekadencije one razine kao što je to slučaj sa srednjom i zapadnom Evropom.
Ovo carstvo bilo je glavna pomorska sila Mediterana sve do XII stoljeća. Takođe,
Bizant je kontinuirano tokom ranog srednjeg vijeka prisutan na jadranskoj obali. Vjerovatno, iz tog razloga imamo nukleus evropskog srednjovjekovnog urbanog života
na ovoj obali. Gradovi poput Venecije, Đenove, Ankone, Dubrovnika, Zadra i dr. su
svoju ekonomsku snagu, ali i “uzore” pronalazili upravo u bizantijskom svijetu. Upravo blizina tih “dalmatinskih gradova” je imalo za posljedicu da je prostor Balkanskog
poluotoka integriran u europske privredne tokove tog vremena.45 Uspostavljanje komunikacija između srednjovjekovne Bosne i dalmatinskih gradova moguće je pratiti
od X stoljeća. To potvrđuju pronađeni ostaci nakita, koji je nastajao u primorskim gradovima, a otkriven je na nizu arheoloških lokaliteta u Bosni. Indirektno u tom nakitu
se osjeća snažan utjecaj bizantijskog zanatstva. Tako, u vrijeme prvih pisanih tragova u
Bosni, dakle u XII stoljeću, imamo evidentirane i prve zlatare (zanatlije).46 To ustvari
predstavlja početak ekonomskog prosperiteta Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i
jačanju trgovačkih veza sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom.
Usprkos povremenim građanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je tokom razvijenog srednjeg vijeka uživala u stvarnom blagostanju. Ključ njenom bogatstvu je
bio u rudarstvu.47 Upravo snažan pečat njegovom razvoju dali su rudari Sasi, koji
potkraj XIII i na početku XIV stoljeća dolaze u Bosnu iz Ugarske i Transilvanije. Iako
Sasi, a kasnije i Dubrovčani žive u jednoj vrsti izolovanog “gradskog” života to je ipak
ostavilo ogromnog odraza na stanovnike srednjovjekovne bosanske države i uopće na
razvoj urbanog života tog vremena. Nastaju “gradovi” – rudarski centri, kao što su:
Ostružnica, Hvojnica (Fojnica), Kreševo, Dusina, Busovača, a od druge polovice 14.
stoljeća Olovo i Kamenica.
Doseljeni seoski element pravi, bar u prvo vrijeme, i u gradu kuće slične onima koje
je ostavio na selu; plemić i ovdje pokušava sagraditi dvor, a zanatlija nastoji kombinirati kuću sa radionicom. Dubrovčanin – trgovac i poduzetnik – donosi elemente mediteranske gradske kuće, a rudar Sas – karakteristike stambene kulture svoje postojbine.
Uslovi smještaja na krševitom i strmenitom terenu unutar gradskih bedema, na tijesnim
45
46
47
Historija naroda Jugoslavije, knjiga I, Beograd-Zagreb, 1953., 573 – 574
Toma Arhiđakon, Historija Salonitana, Književni krug Split, Split, 2003., 123.; On bilježi “Živjeli su u to doba dva
brata, sinovi Zorobabelovi, od kojih se jedan zvao Matej, drugi Aristodije. Premda im je otac bio iz Apulije, ipak su
već u djetinjstvu postali stanovnici Zadra. Kretali su se uglavnom po Bosni jer su bili izvrsni slikari i veoma vješti
u zlatarskom umijeću. Osim toga, poznavali su dobro latinsku i slavensku pismenost. Ali, od đavla zavedeni, tako
su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali u bezbožnu herezu nego su je
opakim ustima i propovijedali…
Cjelovitiju obradu navedenog problema predstavlja monografija: Desanka Kojić-Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
Bošnjačka pismohrana
123
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
prostorima podgrada, oko rudnika, skela i mostova, sa tendencijom i potrebom da kuća
ostane na komunikaciji, također su izvršili snažan utjecaj na gradsku i varošku kuću.
Osim toga, kuća u gradu morala je kod izbora građevinskog materijala bar jednim dijelom voditi računa i o odbrambenim potrebama grada kao cjeline.48
Na nekim mjestima kopao se bakar i olovo, ali je svakako najvažnija ruda srebro.
Upravo iz tog razloga Srebrenica je postala najveće rudarsko i trgovačko središte s
brojnim dubrovačkim kolonijama. Već se 1339. godine izvozilo i zlato iz Bosne.
Pored značajnog “urbanog” života u Bosni se život najvećeg dijela stanovnika odvijao na selu gdje se svakako stvarala “ruralna kultura”. Sasvim opravdanim se nameće
zaključak Johna V. A. Finea da “ruralna Bosna” nije bila ništa “zaostalija od ruralnih
oblasti srednjovjekovne Evrope”, naravno tog perioda.49
Bošnjaci su tokom srednjeg vijeka često bili i predmetom “trgovine robljem”. Upravo zbog specifičnih vjerskih odnosa i uloge Crkve bosanske (osuđena kao heretička),
Bosna je predstavljala pogodno tlo za trgovinu ljudima u čemu učestvuju i članovi
njene vladajuće porodice. Ipak, iako riječ “ropstvo” doista ima apsolutno negativan
prizvuk, mi ovdje moramo biti i dosta oprezni, kako je to primijetila N. Klaić, jer i to
je bio jedan vid borbe za bolji i kvalitetniji život.50
Kulturne veze i utjecaji
Bosna predstavlja zemlju u kojoj se vrlo rano pojavljuje pismenost na narodnom jeziku. Uostalom, već spomenuta Povelja Kulina bana iz 1189. godine prvi je i najstariji
poznati pravni dokument do sada na cijelome (južno) slavenskom prostoru. Najstarija
je bosanska državna isprava pisana bosanskim književnim jezikom (staro) bosanskim
pismom-bosančicom. Na taj način, srednjovjekovni Bošnjaci su vrlo rano stupili u red
evropskih naroda koji posjeduju vlastiti jezik i pismo.51
Bosančica je imala veoma raširenu primjenu. To je pismo upotrebljavano i u diplomatskim prepiskama bosanskih vladara. Pored ove diplomatske prepiske svakako
po značaju odmah slijede natpisi na stećcima, ali i brojni crkveni i svjetovni rukopi48
49
50
51
Kulturna historija BiH, 466
John V.A. Fine, Bosanska crkva, novo tumačenje, BKC Sarajevo, 2005., 31.
N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 124. vidjeti napomenu 127.
Danas se dva primjerka povelje nalazi u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Petersburgu (Petrograd, bivši Lenjingrad, Rusija). Gregor Čremošnik je utvrdio da se original povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovniku, da
je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prijepis – koji ima devet redova latinskog teksta (Opširnije: Gregor
Čremošnik, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija, Sarajevo, 1957., str. 192-215).; Najstarije mišljenje,
a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno da je petrogradski primjerak original
zastupao najznačajnije Josip Vrana. (Vidi: Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2, Zagreb, 1955., str. 5-56; Isti, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina
bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4, Zagreb 1961, 73-86). Pomirljivo rješenje nudi u posljednje vrijeme
Milko Brković. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji
je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Milko
Brković, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske
znanosti JAZU, broj 28, Zadar, 1990., str. 41-61.
124
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
si: Miroslavljevo evanđelje (12.st.); evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje),
evanđelje Divoša Tihoradića, Giljferdingov apostol i dr. Dakle, od XII stoljeća u Bosni
stasava samostalno ćirilično pismo koje svoj vrhunac doživljava upravo u XIV stoljeću, za vrijeme vladavine Stjepana II i Tvrtka I. Tako zajedno sa političkim jačanjem,
izraženom vjerskom individualnošću kroz učenje Crkve bosanske dolazi i do procvata
pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.52
Takođe u zapadnim dijelovima Bosne i Hercegovine prisutna je i glagoljica koja
je imala značajan utjecaj na oblikovanje “bosanskih” osobenosti ćiriličnog pisma –
bosančice, i smatra se da joj je prethodila, iako tokom srednjeg vijeka nastaju na bosanskom prostoru paralelno djela pisana sa oba pisma, ali svakako i latinicom.53 Tako,
sva tri pisma dolaze do izražaja, ali bosančica (bosanska ćirilica) zauzima dominantan
položaj i poprima specifične “bosanske” osobenosti.
Latinsko pismo (i jezik) zadržava se samo djelomično u višim krugovima zapadne
crkve i na vladarskim dvorovima. Glagoljica je zastupljena u nešto manjem obimu, ali
sačuvani dijelovi dvaju kodeksa pokazuju da je ovo pismo na bosanskom tlu dobilo
neke posebne karakteristike (tzv. poluobla glagoljica).
Pismenost je konačno ušla u sve glavne tokove javnoga života. Osim skriptorija za
prepisivanje crkvenih knjiga, u ovo doba rade i dvorske kancelarije. Pisani spomenici
iz Bosne i Hercegovine “najstariji su dokumenti” i “najvažniji izvori za upoznavanje
prve etape u razvoju jezika južnoslavenskih naroda”.54 Dijaci-pisari pojavljuju se u
velikom broju, i to kao profesionalci. Kraljevski dvor ima i stalnog latinskog kancelara,
a latinsku pismenost njeguju i franjevci.
Građa bosanskih pravnih i epigrafskih spomenika je najautentičniji izvor za upoznavanje živog narodnog govora toga vremena.55 Upravo posebnost stvaralaštva srednjovjekovne Bosne predstavljaju stećci koji su često imali i svoju umjetničku obradu
te bogatu epigrafsku građu sa više od 200 natpisa.56 Međutim, baveći se umjetničkom
formom stećaka, Marian Wenzel je došla do zaključka da su oni sastavni dio osobenog
“bosanskog stila” koji se razvijao i na metalu, a vjerovatno i tkanini, odnosno drvetu
(zaključak E.M.). Prema mišljenju navedene autorice ovaj stil “nalikuje stvaralaštvu
Centralne Evrope kao i stvaralaštvu Mamluk Egipta unutar Mediteranske sfere”, to je
52
53
54
55
56
Herta Kuna, Izdavanje bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih kodeksa, Međunarodni naučni skup “Tekstologija srednjovjekovnih južnoslavenskih književnosti”, SANU, 14-16. novembra 1977., Beograd, 1981.;
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.; Herta Kuna, Srednjovjekovna književnost,
Starija književnost, knjiga I, Sarajevo, 1974., 13-100.
Jagoda Jurić, Kapel – Glagolizam i glagoljica u Bosni i na Balkanu, Forum Bosnae, 18/2, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2002. Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane
glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.
Kulturna historija BiH, 445
Isto, 448
Njihov cjelovit prikaz pogledati: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga I-IV,
Zemaljski muzej Sarajevo, Sarajevo, 1962-1970; Marian Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Biblioteka
“Kulturno naslijeđe BiH”, Publishing, Sarajevo, 1999., Šefik Bešlagić, Stećci – kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971.
Bošnjačka pismohrana
125
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
ustvari dio jedinstvene mode koja se razvila u Bosni tokom XIV i XV stoljeća, odnosno
“mješavine gotičkog, mediteransko-islamskog i bizantskog” utjecaja.
“U to vrijeme, prema istorijskim podacima, bilo je moguće naručiti nakit, metalne posude, oružje i štitove rađene u bosanskom stilu”. Prema navedenom mišljenju,
“glavna bosanska umjetnička forma bile su kucane, ornamentalne srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na
stećcima njihova reducirana forma”.57
I pored toga težnja za elitističkom obradom tog vremena nije sprječavala pripadnike
vodećih slojeva bosanskog društva da za sebe naruče predmete i odjeću iz najluksuznijih italijanskih centara tog doba. 58 Takođe, ukrasnom obradom počinju sve više da se
bave domaći majstori, koji su svakako svoja prva iskustva preuzimali od svojih kolega
iz primorskih gradova.
Crkva bosanska
Crkva bosanska je uživala veliki ugled i među evropskim heretičkim crkvama. Ima
više naznaka da je jedno vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja.
Taj ugled i položaj je stekla i zato što je to bila vjera jednog cijelog naroda, dakle
najmasovnija u Evropi, i što je po svemu imala status državne vjere. To ju je činilo
sigurnom što nije bio slučaj ni sa jednom drugom herezom u ma kojoj zemlji pa joj je
i to davalo prestiž.59
Na poznatom saboru dualističkih crkava, održanom maja 1167. godine u Saint-Felix-de Caraman kod Tuluza, kojem je predsjedavao poglavar carigradske dualističke
crkve Niquinta, savjetovani su francuski i talijanski katari da se organiziraju po uzoru
“na crkvu dalmatinsku”, što se ustvari odnosi na crkvu bosansku.60
Druge “heretičke crkve”, njih šesnaest na broju, koje su djelovale na prostoru od
Carigrada do Španjolske, predstavljale su tek male, po pravilu tajne sekte koje su bile
proganjane kako od crkvenih tako i svjetovnih vlasti. U Bosni je stanje bilo sasvim
drukčije. Tamošnja crkva je imala sve uvjete da nesmetano djeluje i da se razvija.
Napadi koji su na nju vršeni dolazili su isključivo izvana, ali s obzirom na njenu povezanost s narodom i vladajućim slojem, ti napadi su u svim slučajevima smatrani
osvajačkim pohodima pa je na njenu obranu ustajala sva zemlja.61
Bosna je iz svih tih razloga bila veoma privlačna za heretike iz zapadnoevropskih
zemalja. Znali su da će u slučaju proganjanja u svojoj sredini tamo naći sigurno utoči57
58
59
60
61
M. Wenzel, n. dj., 11-18;
U tom pravcu vrlo interesantni su grobni nalazi sa lokaliteta Ravana Trešnja kod Tuzle. Felix von Luschan, Uber
altbosniche Gräber, Mittheilungen der Anthropologichen gegellschaft in Wien, Bd. X; pp. 659-666; Wien; M. Wenzel, n.dj., str. 31-53.
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 257-259.
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 68-69.;
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 189.
126
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
šte i zaštitu, a znali su i to da tamo žive i djeluju znameniti učitelji dualističkog učenja.
Ima više vijesti koje upućuju da je u Bosni djelovalo čak i učilište na kojem su se
izučavale dualističke doktrine. U jednoj francuskoj kronici je pod godinom 1223. zabilježeno da je nekako, u to doba “papa” heretičkih albigenza iz južne Francuske boravio
i duže vrijeme imao svoje sjedište u “predjelu Dalmacije, pored ugarskog naroda”. Iz
dobro poznatih ondašnjih vjerskih prilika na Balkanu, može se sasvim pouzdano tvrditi da se to odnosi na Bosnu, koja se u srednjovjekovnim dokumentima često naziva i
identificira s Dalmacijom i Slavonijom.62
U kronici se, naime, dalje kaže da su ovom heretičkom papi, dok je boravio tamo
(to jest u Bosni), dolazili njegovi heretici – albigenzi, da se s njim savjetuju. To upućuje
da je taj papa neuobičajeno dugo boravio u Bosni, te da je za to vrijeme svojom crkvom upravljao posredstvom svojih pomoćnika koji su ga povremeno posjećivali da bi
primili potrebne upute. Šta je “francuski papa”, odnosno “antipapa” kako ga nazivaju
izvori, ovdje radio, da li je bio u izbjeglištvu ili nekoj drugoj misiji, ništa se ne kaže.
Može lahko biti da je njegov boravak bio u vezi s radom ovdašnjeg učilišta na kojem
su stjecali znanje i heretici iz zapadne Evrope. O njegovom postojanju i radu postoje
sasvim pouzdani podaci.63
Godine 1387. na sudu u Torinu (Italija), vodio se inkvizicijski proces protiv tamošnjih heretika Jakova Becha i Fra Antonija de Galosea, iz grada Chieria (Kierija), nedaleko od Torina (sjeverna Italija). U sačuvanom zapisniku iskaza optuženih stoji tačan
opis kada i na koji način su postali heretici. Jakov Bech je izjavio da ga je u heretičku
sektu uveo izvjesni Petar Patricii uz pomoć jednog čovjeka iz Slavonije (Slavonija =
Bosna), koji ga je poslao tamo da “potpuno i usavršeno izuči vjersko učenje kod učitelja koji tamo borave u mjestu koje se zove “Bosna”. Izjavio je i to da je za troškove
puta dobio 10 florina. Međutim, nije stigao do Bosne jer je u blizini Zadra doživio
brodolom.
Fra Antoniju je učitelj bio neki Martin iz Vicija, koji je po presudi suda u Avilijaniju
spaljen na lomači. U daljoj izjavi Jakova Becha (Jakova Beka) stoji da su prije njega
mnogi heretici iz Chierije odlazili u Bosnu da tamo izuče vjersku doktrinu. Čak se
navode imena tih studenata, to su: Moretus Rabelator de Balbin, za kojeg se kaže da
je odlazio u Bosnu “prije nekih 40 godina”, tj. oko 1347.g., zatim Johanes (Ivan) Naro
i Granonus Bencius (Granonius Bencus) oko godine 1360., Petar Patricii oko 1377.,
njegov brat Jakob oko 1382., te Berard Raskerius oko 1380. godine:64
Optuženi Jakov Bech je naveo da su sami navedeni heretici pričali da su boravili
u Bosni i to onda “kada su njega i druge građane Chierija poučavali”. Ovi su, dakle,
62
63
64
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 86-91.; Vidjeti i:
Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 177-178:
E. Imamović, Korjeni Bosne i Bosanstva, 257-259.
Franjo Rački, Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost, Bogomili i patareni, SKA, Beograd, 1931., 439-441.;
Jaroslav Šidak, Problem ‘bosanske crkve’ u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca, Rad. JAZU. knj.
259. Zagreb, 1937., 75-81.
Bošnjačka pismohrana
127
3
Bosanska banovina i njen evropski identitet
svojim slušaocima posebno isticali svoje školovanje u Bosni, čime su željeli naglasiti
svoju visoku dualističku učenost stečenu u tamošnjem duhovno-obrazovnom centru.
Ovaj podatak sa sudskog procesa je izuzetno važan. On je već davno skrenuo pažnju nekih istraživača jer se u njemu sasvim jasno kaže da su kroz duže razdoblje
heretici iz sjeverne Italije išli na usavršavanje dualističkih doktrina u Bosnu, iz čega
proizilazi da je tamo djelovala znamenita škola “dualističkih studija”, bez sumnje jedina te vrste u ondašnjoj Evropi.
Općepoznato je da su predstavnici Crkve bosanske uspješno širili svoj utjecaj u
susjedstvu, prvenstveno Dalmaciji i Sremu.65 Tako da je ovaj bosanski vjerski izraz i
nastale “crkvene prilike pojačale individualizaciju” stanovništva srednjovjekovne bosanske države.66 I ne samo to, ova vjerska specifičnost srednjovjekovne Bosne itekako
pronosi njen glas u srednjovjekovnim okvirima mnogo šire i ozbiljnije nego što to čini
veličina njenog teritorija. Historija Bosne je historija borbe za njen vlastiti identitet
i neovisnu poziciju u odnosu na razdjelnu liniju između dvaju svjetova. U srednjem
vijeku ta želja da se ne pripada ni Istoku ni Zapadu, ili da se pripada oboma, dobro je
ilustrirana upravo fenomenom “Crkve bosanske”... 67
Bosanska crkva je postala elementom “duhovnog i političkog” odupiranja ondašnjim gospodarima Evrope. I naposljetku u vrijeme procvata i teritorijalnog širenja bosanske države uslijed vrlo jake duhovne uloge Crkve bosanske, ali i fleksibilnosti ondašnjeg bosanskog političkog miljea, dolazi do procesa da su se stanovnici potčinjenih
krajeva u potpunosti identifikovali sa bosanskom državom.68
Upravo vjerska tolerancija medijevalnog bosanskog društva svakako je prednjačila
na tadašnjem evropskom, vjerski dosta monolitnom prostoru.
Nastanak bosanskog kraljevstva
Politički i vojni uspjesi bosanske države tokom XIV stoljeća u vrijeme vladavina Stjepana II (1314-1353) i Tvrtka I (1353-1391) stvorili su preduvjete da se Bosna svrsta u
red kraljevstava. Naime, takva situacija se ukazala slabljenjem srednjovjekovne srpske
države, poslije smrti cara Dušana (1331-1355). U tom trenutku, svoju ambiciju, da
Bosnu svrsta u rang kraljevstava, Tvrtko koristi situaciju te se uključuje u borbu za
Dušanovu zaostavštinu. Ova situacija je vrlo zgodna prvenstveno što su njegovi prethodnici na bosanskom prijestolju imali i koncentraciju vlasti i teritorij kompatibilan sa
mnogim onovremenim kraljevstvima. Međutim, vjerska politika i optužbe koje su do65
66
67
68
Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 95, 287-290.
Sima Ćirković, Rabotnici, vonici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997.,180.
Nevad Kahteran, Univerzalizam i inkluzivizam nasuprot partikularizmu i eskluzivizmu, Korak, broj 9, 2007., 9596.
“Čitav razvoj posebne bosanske države vodio je u pravcu stvaranja osećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva
u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog imena i
potiskuje ga čak i u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmerno kasno ušle u sklop Bosne” (Sima Ćirković,
Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., 350.; vidjeti napomenu 2).
128
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
lazile sa te strane sprječavale su da bosanski vladari dobiju kraljevsku krunu iz jednog
od vjerskih centara.
Upravo u povelji koju izdaje u Trstvenici 10. aprila 1378. godine Tvrtko iskazuje
svoju zahvalnost Bogu koji mu je darovao “spodobilšu me nasledovati prestol moih
preraditel, gospode srbske…” čime on jasno govori o porijeklu vlastite krune. Dakle,
Tvrtko I na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine, u “srpskoj zemli”, vjerovatno manastir Mileševo, se kruniše Stefan, kralj Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.69 Na taj način je zaokružen proces izgradnje bosanske države, ali i njeno mjesto
unutar evropske porodice kraljevstava srednjeg vijeka.70
The Banovina of Bosnia and its European Identity
Summary
Bosnian state was built on an area that used to belong to the Western Roman Empire.
However, the great migration of the people and general insecurity on the area of the
Balkan Peninsula in today’s Bosnia and Herzegovina are reflected through different
spheres of influence. From the early Middle Ages there have been tendencies of Byzantium and the Frankish political dominance on Bosnian soil.
Yet with the development of Middle Age Bosnian state a territorial entity has been
expanded, carrying all its characteristics, but at the same time reflecting the largest part
of the European sphere of influences of that time. As a result, there was a development
of trade, family and cultural influences between Bosnian state and the countries in the
surrounding area. So there were parallel political, legal and economic processes in Bosnia as in the rest of Europe of the time. The Republic of Dubrovnik was the one which
had that important role, and its neighbours Serbia and Hungary.
Nevertheless, local specificities that are based primarily on religious characteristics
created a separate particularity and individuality of the medieval Bosnian state whose
sphere of influence spread also beyond the borders of Bosnian state.
69
70
Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, 186-188.
N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 255-266.; Cjelovita studija o ovom vladaru je: Vladimir Ćorović, Tvrtko I Kotromanić, Beograd – Zemun, 1925., 37-49
Bošnjačka pismohrana
129
Dr. sc. Midhat Spahić, doc.
Filozofski fakultet u Tuzli
Diplomatska služba u Bosni polovinom
XV. vijeka
Sažetak: Diplomatska služba u srednjovjekovnoj bosanskoj državi predstavlja važan
segment vanjskopolitičke djelatnosti bosanskih vladara. Vanjskopolitička djelatnost
bila je u nadležnosti bosanskog vladara, pa su na vladarevu dvoru vođeni diplomatski
pregovori, zaključivani ugovori i tu se obavljao sav tehnički posao određene diplomatske misije.
Ključne riječi: Bosna, vladar, diplomatija, poslanik
Uvod
Već za vladavine bana Kulina (1180 – 1204.) imamo prve pouzdane pokazatelje o diplomatskoj aktivnosti bosanskog vladara. Ban Kulin je 29. augusta 1189. godine izdao
povelju o slobodnoj trgovini Dubrovčanima. Povelja bana Kulina zauzima posebno
mjesto u historiji Bosne i Hercegovine, prije svega zbog njenog državno-pravnog značaja, jer je to prvi međunarodni akt srednjovjekovne Bosne sa nekom drugom državom, Dubrovačkom općinom.1 Takođe, diplomatska vještina bana Kulina došla je do
izražaja nakon optužbi zetskog vladara Vukana papi Inoćentiju III, kada je optužen da
ispovijeda krivovjerje zajedno sa 10.000 Bošnjana. Papa je uputio pismo ugarskom
kralju kojim traži vojnu intervenciju u Bosni. Zbog toga se ban Kulin našao u teškoj
situaciji, ali je u maniru odličnog diplomate sve optužbe odbacio tako što je izjavio da
smatra osumnjičene ljude u svojoj državi pravovjernim katolicima, a ne hereticima.
Kako bi otklonio tu sumnju poslao je papi jedno poslanstvo da se ispita njihovo vjerovanje. Iako je utvrđeno da se učenje koje ispovijedaju Bošnjani ne slaže sa službenim
učenjem katoličke crkve, ban Kulin je uspio da otkloni ugarsku vojnu intervenciju u
Bosni, na taj način što su 8. aprila na Bilinom Polju u Zenici velikodostojnici Crkve
bosanske izjavili da će ubuduće slijediti katoličko učenje.2
1
2
Midhat Spahić, Bogomili u vrijeme bana Kulina, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici, Zenica 2003, str.
41 – 47.
Salih Jalimam, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, Tuzla 1997, str. 24; M. Spahić, Bogomili u
vrijeme bana Kulina, str. 42 – 43.
Bošnjačka pismohrana
131
3
Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni
Po uzoru na druge države, prije svega Dubrovačku i Mletačku Republiku, bosanski
vladari su veliku pažnju posvećivali diplomatskim aktivnostima, tako da je u XV vijeku diplomatska služba u bosanskoj državi dostigla zavidan nivo. Među državnim
službenicima ustalila se funkcija poslanika, kojima bosanski vladari više puta i duži niz
godina povjeravaju diplomatske misije. Pod uticajem političkih prilika, a naročito zbog
opasnosti od Osmanlija, polovinom XV vijeka došlo je do intenziviranja diplomatske
djelatnosti u bosanskoj državi.
Svaka država pored vladara imala je i državne službenike. Oni su pomagali vladaru
u obavljanju svakodnevnih poslova vezanih za državnu upravu. Centar državne uprave
nalazio se na kraljevom dvoru, koji je imao značajnu ulogu u razvoju srednjovjekovne
kulture. Dvorska sredina predstavlja osnovno obilježje kulture kasnog srednjeg vijeka.
Kao mjesto s kojeg se upravlja, dvor ne zahtijeva samo pokornost u političkim stvarima,
nego traži pokornost i u normama ponašanja, življenja, jednom riječju on nameće kulturne obrasce. U srednjovjekovnoj Bosni dvor je bio vrlo bitan posrednik u prihvatanju
i širenju kulturnih tekovina, jer su dvorjani bili dobro upoznati sa kulturnim tokovima u
“svijetu” i nastojali su da shodno svojim saznanjima preobraze svoju okolicu. Na dvor
su dolazili sinovi uglednih plemića, gdje su bili poučavani lijepom ponašanju. Po ustaljenom običaju koji je bio zastupljen kod skoro svih vladara u srednjovjekovnoj Evropi,
tako su i bosanski vladari imali više dvorova, pa su se tokom godine selili iz jednog u
drugi. Uz vladara su se nalazili bliža vladareva porodica, pojedina vlastela i dvorski
službenici. Dvor bosanskog kralja predstavljao je centar iz kojeg se upravljalo državom.
Dvorjani su predstavljali dvorsku vlastelu, koji su obnašali razna dostojanstva i
službe na dvoru vladara ili velikaša. U svojoj biti dvor vladara ili velikaša predstavlja
veliku i razgranatu kuću, pa je iz tog razloga morao imati brojno osoblje radi obavljanja
različitih dužnosti.3 Državni službenici su sastavljali isprave i pisma, upravljali kraljevom komorom, vodili pregovore sa stranim delegacijama, prikupljali dadžbine, vodili
sudske postupke, održavali red i mir u državi.
U diplomatskim odnosima Bosne i susjednih država značajnu ulogu su odigrali
poslanici koji se u izvorima pominju kao ambaxiatores, nuntii ili oratores u dubrovačkim dokumentima, te poklisari, posli, posalbina u bosanskim dokumentima. Dobivali
su punomoć bosanskog vladara kako bi ga mogli zastupati u njegovim poslovima. Za
uspješno izvršavanje poslaničkih misija pojedini su kao nagradu dobivali zemljišni
posjed.4 Kraljevi poslanici izvršavali su raznovrsne diplomatske misije u inostranstvu,
a najčešće su putovali u Dubrovačku i Mletačku Republiku. Tamo su zastupali kraljeve
interese, u njegovo ime su se obraćali za materijalnu i vojnu pomoć, ubiranje dohodaka, sklapanje savezništva, traženja utočišta, dostavljali su različite informacije, te za
pogodbu oko raznih poslova.
3
4
Sima Ćirković, Dvor i kultura u srednjovekovnoj bosanskoj državi, Zbornik referata međunarodnog simpozijuma
“Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi”, Sarajevo 1988, str. 61 –
62; Desanka Kojić – Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978, str. 254.
Pavo Živković, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, Tuzla 1986, str. 170 – 171.
132
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Diplomatska služba za vladavine
Stjepan Tomaša i Stjepana Tomaševića
U odnosima između Bosne i Dubrovačke Republike prilikom dolaska novog vladara
na bosansko prijestolje bila je praksa da Dubrovčani traže potvrdu svojih povlastica
od novoizabranog vladara, što se manifestuje izdavanjem povelje o stečenim privilegijama, dok su bosanskim vladarima isplaćivani tributi i na taj način je iskazivano
priznanje novog kralja od strane Dubrovčana.5
Stjepan Tomaš je spoznao da diplomatija ima ogroman značaj za uspješno funkcionisanje države, pa je stoga puno polagao u diplomatsku službu. Tokom njegove
vladavine angažovani su mnogi kraljevi službenici za obavljanje poslaničkih misija, a
u izvorima se najčešće spominju: Restoje,6 Nikola Testa, Ivanac,7 Doberko Marčinić,8
Vučihna,9 Miljak,10 Pavle Mlinski,11 fra Marin,12 Rusko Tudrović,13 Marko Dragišić,
Đurađ Hrebeljanović14 i Vlakuša Miljojković.15
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
U avgustu 1444. godine Dubrovčani pišu svojim poslanicima u Bosni da napomenu kralju Tomašu “kako, kada je
nedavno umro dobre uspomene kralj Tvrtko, Dubrovčani nisu htjeli čuti ni slušati neka poslanstva i riječi, koje su
im poručivali kralj Radivoj, vojvoda Stipan i neki drugi, koji su ih molili, da vam ne damo ni dohodaka ni da vas
priznamo za kralja”. Mihailo Dinić, Dubrovački tributi (Mogoriš, svetodmitarski i konavoski dohodak, provižun
braće Vlatkovića), Glas SAN, 156/1935, str. 238; Sima Ćirković, Herceg Stefan Vukčić – Kosača i njegovo doba, str.
72; Midhat Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša, Zbornik radova sa naučnog
skupa “Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba”, Mostar 2005, str. 78.
Državni arhiv Dubrovnik (u daljem tekstu: DAD), Cons. Rog. VIII, fol. 261, 10. XII 1443. Kralj Tomaš je već
na početku svoje vladavine angažovao iskusnog Restoja Milohnu za izuzetno važnu misiju nabavke naoružanja i
unajmljivanja strijelaca u Dubrovniku. Cons. Maioris VII, fol.181, 4. VI 1444. Restoje je za kratko vrijeme zadobio
kraljevo povjerenje, pa je unaprijeđen u protovestijara. Naravno i dalje je za kralja obavljao povjerljive poslaničke
misije, pa je krajem maja 1444. godine angažovan za poslaničku misiju u Dubrovniku. Cons. Rog. XI, fol. 171’i
172’, 20 i 23. III 1450; Cons. Maioris IX, fol.181, 21. III 1450. Restoje je kralju bio potrebniji za vođenje njegovih
finansija, pa je angažovao druge službenike za poslaničke misije, međutim, povremeno je kada se za to ukazala
potreba ponovo slao Restoju za obavljanje povjerljivih diplomatskih misija. Cons. Rog. XII, fol. 253’, 16. III 1452.
DAD, Cons. Rog. X, fol. 44, 12. XI 1446; Isto, fol. 106, 10. VI 1447. Ivanac je poslat u Dubrovnik da u ime kralja
Tomaša preuzme svetodmitarski dohodak u novembru 1446. i junu 1447. godine. On se javlja i kasnije u poslaničkim
misijama, pa je tako u decembru 1452. godine zajedno sa fra Marinom poslat od strane kralja Tomaša u Dubrovnik.
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 19 i 19’, 8. XI 1448; Isto, fol. 256, 27. X 1450; Div. Not. XXXIII, fol 64’, 23. XI 1448.
Kralj Tomaš je za ubiranje svetodmitarskog dohotka od Dubrovčana za 1448. i 1450. godinu uputio svog poslanika
Doberka Marčinića.
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 64, 27. IV 1449; Cons. Maioris IX, fol. 24’ i 25, 28. IV 1449. Stjepan Tomaš je u aprilu
1449. godine dobio sina, pa je uputio poslanika Vučihnu da o tome obavijesti Dubrovčane, te ih je povodom toga
pozvao u Bosnu.
DAD, Cons. Maioris IX, fol. 179, 15. III 1451; Cons. Maioris X, fol. 115’, 23. VIII 1454; Isto, fol. 167, 10. III 1455;
Cons. Rog. XII, fol. 25’ i 26, 11. III 1451; Cons. Rog. XIV, fol. 81’, 82 i 84, 20. i 22. VIII i 2. IX 1454. Miljak je
obavio više diplomatskih misija za kralja Tomaša, a između ostalih u avgustu 1454. godine poslat je radi ubiranja
tributa i radi traženja zajma u soli od Dubrovčana.
DAD, Cons. Rog. XII, fol. 125, 125’ i 126, 21. i 24. VIII 1451. Pavao Mlinski je u avgustu 1451. godine poslat od
strane kralja Tomaša u Dubrovnik radi ubiranja svetodmitarskog dohotka, te je ponio kraljevo srebro radi izrade
novca u dubrovačkoj kovnici.
DAD, Cons. Rog. XII, fol. 170, 15. XI 1451; Cons. Rog. XIII, fol. 38, 22. VI 1452; Isto, fol. 122, 14. XII 1452;
Cons. Rog. XIV, fol. 208, 20. IX 1455; Cons. Rog. XVI, fol. 152, 25. VI 1460.
DAD, Cons. Rog. XV, fol. 176’, 22. XI 1457; Cons. Rog. XVI, fol. 7, 15. I 1459. Kralj Tomaš je u januaru 1459.
godine poslao Ruska Tudrovića u Dubrovnik radi nabavke vojne opreme. Isto, fol. 266, 8. VI 1461; Cons. Minoris
XV, fol. 177’, 6. V 1461.
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 38’, 5. V 1459; Cons. Maioris XI, fol. 106’, 5. V 1459;
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 110’, 25. II 1459; Isto, fol. 259’, 19. V 1461.
Bošnjačka pismohrana
133
3
Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
Kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) je odmah nakon stupanja na prijestolje preduzeo široku diplomatsku aktivnost s primarnim ciljem da sebi obezbijedi priznanje
od drugih država. O svom stupanju na prijestolje prvo je obavijestio dubrovačku i
mletačku vladu. Vjerovatno je kralj Tomaš već krajem novembra 1443. godinu uputio
glasnika u Dubrovnik da obavijesti Dubrovčane o svom stupanju na bosansko prijestolje. Dubrovčani su do 5. decembra saznali da je Stjepan Tomaš novi bosanski kralj,16
a njegovom glasniku su darovali jedno odijelo u vrijednosti od trideset perpera. Istog
dana na sjednici Vijeća umoljenih donesena je odluka da se izaberu trojica službenika,
koji će se zadužiti za izradu pismenog odgovora bosanskom kralju u vezi njegovog
izbora i krunisanja.17 Odgovor na pismo bosanskog kralja je urađen 14. decembra.18
S obzirom da se nisu svi u Bosni složili s njegovim preuzimanjem kraljevskog prijestolja, Tomaš je očekivao da će biti otpora s te strane, pa je uporedo s diplomatskim
aktivnostima usmjerenim ka njegovom priznavanju od strane drugih država, dužnu
pažnju posvetio vojnim pripremama. Shodno tome, posao u vezi nabavke potrebnog
naoružanja povjerio je knezu Restoju Milohni19, koji se obratio Dubrovčanima zahtjevom za nabavku osam samostrijela. Restoje je od kralja Tomaša dobio potreban novac
za kupovinu samostrijela ili da unajmi strijelce.20 Međutim, Dubrovčani su bili malo
neodlučni oko toga da li da udovolje zahtjevu kneza Restoja, ali je najzad Vijeće umoljenih donijelo odluku kojom se dozvoljava knezu i Malom vijeću da se uradi pismeni
odgovor i da se isti uputi Restoju.21
Kralj Tomaš je radi nabavke potrebnog naoružanja i ratne opreme organizovao poslaničku misiju početkom januara 1459. godine, kada je uputio svog poslanika Ruska
Tudrovića u Dubrovnik. Dubrovačko Vijeće umoljenih je na sjednici održanoj 15. januara donijelo odluku da se dozvoli poslaniku bosanskog kralja nabavka šest balista
i topove. Dubrovčani su odlučili da nabavka ratne opreme ide na njihov trošak, za što
će biti utrošeno šezdeset perpera.22 Bosanskom kralju je bilo neophodno naoružanje,
16
17
18
19
20
21
22
DAD, Cons. Min. IX, 217’, 5. XII 1443. Tomaš je obavijestio Dubrovčane o svom izboru i krunisanju za bosanskog
kralja. “Et similiter ad formandum responsionem dandam serenissimo regi Bosine novello pro coronatione sua”.
Cons. Rog. VIII, fol. 259`, 5. XII 1443: “Prima pars est de faciendo tres officiales qui formare debeant, et formata
reportare presenti consilio responsionem dandam domino Regi Steffano Thomaxio nouello Regi Bossine”.
DAD, Cons. Rog. VIII, 259’, 5. XII 1443. “Prima pars est de eundo ad Mayus Consilium accipiendi libertatem
expendendi de denariis comunis nostri ab yperperis triginta infra pro vestiendo cursorem qui portauit littera Regis
Stephani Thomaxy nouelli regis Bossine...”; Cons. Maioris VIII, 143, 9. XII 1443: ”...expendendi ab yperperis XXX
inferius in vestiendo nuntium cursorem qui portavit novum nostro dominio de novo rege Bosine videlicet domino
Thomaxio Stephano”.
DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 262, 14. XII 1443: “…respondendi per litteras nostras littere regis Thomas Stephan
Bosine lecte in praesenti consilio.”
Pavo Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, Osijek 2002, str. 196.
DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 261, 10. XII 1443. Na sjednici Vijeća umoljenih prvo je ponuđen odgovor kojim se
dozvoljava nabavka osam balista “… de offerrendo domino comiti Resto balista octo pro suis denariis…”, međutim,
od toga se odmah odustalo, pa je to prekriženo te je prihvaćeno sa 25 glasova za i 10 protiv da se pismeno odgovori
“…domino comiti Resto bosinensi…”. Zatim su dati na izjašnjenje prijedlozi, prvi da se pismeno odgovori uz izjašnjenje vlastele o nabavki samostrijela ili unajmljivanju strijelaca, te drugi da se udovolji molbi Restoja, međutim,
prihvaćen je prvi prijedlog sa 24 glasa za i 11 protiv.
DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 261’, 10. XII 1443.
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 7, 15. I 1459.
134
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
jer je očekivao sukob sa Osmanlijama. Na proljeće 1459. godine razbuktala se borba
između Osmanlija i Bošnjana. Osmanlije su vršile jak pritisak na Bosnu, ali se kralj
Tomaš junački branio, te je prešao u protuofanzivu i napao osmansko uporište u Bosni,
Hodidjed. U aprilu je zauzeo podgrađe Hodidjeda i spalio ga. Tu je zarobio dosta stanovništva, dio je pobio, a ostale porobio.23
Restoje Milohna je zahvaljujući svojim sposobnostima i znanjem napravio blistavu karijeru na dvoru bosanskih kraljeva Tvrtka II Tvrtkovića i Stjepana Tomaša. Bio
je jedan od rijetkih pismenih ljudi u Bosni, pa je svoju karijeru započeo kao pisar na
kraljevskom dvoru. Skoro trideset godina uspješno je obavljao postavljene zadatke i
pri tome je stekao veliko povjerenje bosanskih vladara, te visoke dužnosti i položaje
na kraljevskom dvoru. Obnašao je dužnosti poslanika, protovestijara, dvorskog kneza,
logoteta, a okitio se i titulom počtenog viteza.24
Restoje Milohna je obavio mnoge važne poslaničke misije za kralja Tomaša. Krajem maja Tomaš ga je poslao s kraljevim vjerovnim pismom u Dubrovnik da tamo
prenese depozit srebra kojeg je položio Tvrtko II Tvrtković, na njegovog nasljednika
Stjepana Tomaša. Takođe, Restoje je imao zadatak da za Tomaša naplati prihode od
kuća i zemljišta njegovog prethodnika, te da preuzme svetodmitarski dohodak, što je
ovaj i učinio 3. juna 1444. godine.25 Tom prilikom su Dubrovčani darovali Restoja
tkaninama u vrijednosti od stotinu dvadeset perpera.26
Početkom septembra 1444. godine kralj Tomaš je boravio u gradu Kreševu, gdje
su ga posjetili dubrovački poslanici Nikola Žurgović i Marin Rastić s namjerom da od
njega isposluju stare povlastice i da im o tome izda povelju. U odnosima između Bosne
i Dubrovačke Republike ustaljena je bila praksa, da se prilikom svake promjene na
bosanskom prijestolju, Dubrovčani obrate novom kralju radi potvrđivanja ranijih povelja i stečenih privilegija. Između ostalih, kralj Tomaš je svom protovestijaru Restoju
Milohni povjerio vođenje pregovora i sastavljanje teksta povelje koju je kralj trebao
izdati Dubrovčanima.27 Dubrovački poslanici su zamolili da im potvrdi stare zakone i
povlastice, koje su stekli i koje su zabilježene u poveljama gospode srpske i bosanske.
23
24
25
26
27
DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 64, 26.IV 1459. “Bosne rex, sicut maiestati vestre conpertum esse credimus, locum,
per quem curas aditus patebat in Bosnam, Chodidicum nuncupatum suis cum copiis aggressus est, burgum, qui
magnus erat et populo plenus, igne consumpsit, populo partim trucidato, et partim in predam ducto, castrum dictum
Chodiech oppugnat...”. V. Ćorović, Historija Bosne, str. 530. V.Klaić, Povijest Bosne, str. 316, M.Perojević, Stjepan
Tomaš, str. 546 – 547.
Pored Restoja Milohne, dužnost kraljevog dijaka obnašao je Tvrtko Sekulović, koji je napisao tekst povelje izdate
22. avgusta 1446. godine u Vranduku. Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma II, str. 117, 120; Anto Babić,
Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, 2.izd., Sarajevo 1995, str. 41; P. Živković, Socijalno ekonomske
promjene, str. 172 – 175; Isti, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 196. Ne možemo se složiti sa konstatacijom Pave Živkovića da se Restoje Milohna posljednji put javlja u izvorima u decembru 1451. godine, jer se 16.
marta 1452. godine nalazio u poslaničkoj misiji u Dubrovniku. Ćiro Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne
u srednjem vijeku, u: Povijest Bosne od najstarijih vremena do 1463, 3.izd., Sarajevo 1998, str. 601.
DAD, Cons. Rog. IX, 57’, 3. VI 1444; Div. Not. XXVII, 151, 152, 3. i 5. VI 1444; Mihailo Dinić, Dubrovački
tributi, str. 239; P. Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 193.
DAD, Cons. Maioris VII, 181 i 181’, 4. VI 1444; Restoju je odobreno 30 perpera za putni trošak dubrovačkim
manjim brigantinom.
P. Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 193.
Bošnjačka pismohrana
135
3
Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
Po ustaljenom običaju u Bosni, kralj je udovoljio njihovoj molbi, te im je 3. septembra
izdao povelju. Ovom poveljom je pored starih povlastica potvrdio im Primorje i Konavle, a Dubrovčani su zauzvrat preuzeli obavezu da kralju svake godine plaćaju na
Dmitrovdan dohodak od 2.000 perpera i na Vlasindan 500 perpera.28
Početkom decembra 1443. godine kralj Tomaš je uputio poslanstvo i Mlečanima
da ih obavijesti o preuzimanju kraljevskog prijestolja od svog strica Tvrtka II, te je
tražio zaštitu za svoje podanike koji dolaze na mletačko područje i da se dobro ophode
prema njima kao i u vrijeme prethodnog kralja, njegovog strica. Kralj Tomaš je 15.
aprila 1444. godine izdao povelju u Jajcu, kojom Mlečanima daje slobodu trgovanja
bez carine po Bosni uz naknadu štete za svaku krađu ili otimačinu. Takođe, potvrdio im
je povlastice koje su stekli od njegovog oca Ostoje i strica Tvrtka II.29
Na priznanje od strane Ugarske, kralj Tomaš je morao čekati nekoliko mjeseci. Tokom historije srednjovjekovne bosanske države, bosanskim kraljevima je od presudne
važnosti bilo regulisanje odnosa sa Ugarskom, a takođe to je bio slučaj i sa Stjepanom
Tomašem. Oduvijek je Ugarska isticala svoje pretenzije prema Bosni, pa su bosanski
vladari kako bi zaštitili svoju državu i poštedili je napada moćnog susjeda, nastojali da
uspostave dobre odnose sa ugarskim kraljevima. U prilog mu je išla činjenica što je
vojvoda Ivan Hunjadi bio naklonjen Stjepanu Tomašu, koji se zauzeo za Tomaša kod
ugarskog kralja Vladislava, te je zahvaljujući njegovom zalaganju i preporuci ishođeno
priznanje Tomaša za bosanskog kralja.30 Kralj Tomaš je povodom toga izdao povelju 3.
juna 1444. godine u Bobovcu. 31 Na ovaj način Tomaš je priznanjem od strane ugarske
postigao glavni cilj, a to je stabilnost vladarskog položaja i povećanje vladarskog ugleda, prije svega u Bosni, a takođe i na spoljno – političkom planu. Priznanje od strane
ugarskog kralja obezbijedilo je kralju Tomašu određenu sigurnost, jer je na taj način
imao zaštitu od svojih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.
Kralj Tomaš je nastavio sa diplomatskim aktivnostima kako bi sebi obezbijedio
priznanje što većeg broja evropskih vladara, pa je tako došlo do uspostavljanja odnosa
između novoizabranog bosanskog kralja i cara Fridriha III. Nakon što je preuzeo bosansko prijestolje, Tomaš je uputio jedno poslanstvo s prigodnim poklonima Fridrihu
III, s namjerom da ga obavijesti o njegovom izboru za bosanskog kralja, te da ostvari
28
29
30
31
Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knjiga II, Beograd – Sremski Karlovci 1934, str. 115 – 117;
Frano Miklosich, Monumenta Serbica, spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Viennae 1858 str. 427 – 429;
Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882, str. 286; Vladimir Ćorović, Historija Bosne,
(reprint izdanje), Banja Luka – Beograd 1999, str. 472; Mihailo Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj
Srbiji i Bosni, SAN, Posebna izdanja knjiga 240, Odelenje društvenih nauka, Beograd 1955, str. 43; Pavao Anđelić,
Bobovac i Kraljeva Sutjeska – Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Sarajevo 1973, str. 237.
Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i mletačke republike, vol. IX, Zagreb, 1890, 189 – 190.
Povelju je potvrdio pečatom svog prethodnika, kralja Tvrtka II, jer njegov pečat još nije bio izrađen. Marko Perojević, Stjepan Tomaš Ostojić, u: Povijest Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998, str. 506; Bogumil Hrabak, Prodaja
proizvoda bosanskog rudarstva u Veneciji i Mlečanima u Dalmaciji, GDI BiH, Sarajevo 1976, str. 64.
J. Radonić, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV veka, str. 182. Uzimajući u obzir
da je kralj Tomaš povelju izdao 3. juna, s velikom vjerovatnoćom se može pretpostaviti da je priznanje od strane
ugarskog kralja uslijedilo u aprilu ili maju 1444. godine.
L. Thaloczy, Studien, str. 366.
136
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
s njim prijateljske odnose. Tomaš je tražio od Fridriha III pomoć protiv njegovog podanika grofa Celjskog, koji je osporavao baštinska prava novoizabranom bosanskom
kralju i namjeravao da preotme kraljevsku krunu. Fridrih III je poslao pismo bosanskom kralju po njegovim poslanicima u kojem navodi da će nastojati da se prevaziđu
neprijateljski odnosi između njega i grofa Celjskog. Jedinu korist koju je kralj Tomaš
izvukao iz diplomatske misije kod njemačkog cara ogleda se u tome što je Fridrih III
priznao novoizabranog bosanskog kralja za legitimnog nasljednika Tvrtka II.32
Nakon smrti kralja Tomaša u julu 1461. godine bosansko prijestolje je preuzeo
njegov sin Stjepan Tomašević (1461. – 1463.), posljednji bosanski kralj, pa je uputio
poslanstvo u Dubrovnik da o tome obavijesti Dubrovčane.33 Takođe, uputio je poslanstvo papi Piju II da ga upozna s teškoćom situacije u kojoj se nalazi zbog osmanske
opasnosti, te da traže pomoć od pape. Osim toga, zamolio je papu da mu pošalje krunu
po svom legatu koji će ga krunisati u njegovo ime, pa bi tako mogao računati na papinu pomoć u slučaju rata, što bi njegovim podanicima donijelo veće samopouzdanje.
Stjepan Tomašević je s velikim pravom upozoravao papu da se sultan Mehmed II neće
zadovoljiti samo osvajanjem Bosne, nego će napasti Ugarsku, Dalmaciju i Italiju.34
Papa je uslišio molbu bosanskog kralja i poslao mu krunu. U historijskim izvorima nije
zabilježen datum krunisanja Stjepana Tomaševića, pa se predpostavlja da se to dogodilo krajem oktobra ili početkom novembra 1461. godine u Jajcu.35 Krunisanju su prisustvovali i dubrovački poslanici Jaketa Gundulić i Paladin Lukarević koji su donijeli
poklone, a od kralja su tražili potvrdu ranijih povelja i sloboda, što je on i učinio izdavši
im 23. novembra povelju. Osim toga, Dubrovčanima je obećao isplatiti stare dugove
koje su napravili njegov otac kralj Tomaš i kralj Tvrtko.36 Nakon svečanog čina krunisanja uputio je svoje poslanike Mlečanima s molbom za pomoć protiv Osmanlija, a
ujedno ih obavještava da je krunisan uz slobodan pristanak svojih velikaša i gospode.37
Bosanski vladari i vlastela obavještavali su susjedne države o značajnim događajima u Bosni, kao što su vojni uspjesi protiv neprijatelja. Kralj Tomaš je sredinom maja
1444. godine preoteo srebrničku tvrđavu od Osmanlija, pa je poslao glasnika da o tome
obavijesti Dubrovčane.38 Tako su postupili i sinovi hercega Stjepana kada su oslobodili
32
33
34
35
36
37
38
Jovan Radonić, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV veka, Novi Sad 1905, str.
181; Pejo Ćošković, O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom međunarodnom priznanju, Istorijski zbornik
V/5, Banja Luka 1984, str. 16 – 17.
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 279, 25. VII 1461; Cons. Maioris XII, fol. 37, 1. VIII 1461.
Franjo Rački, Bogomili i patareni, Rad JAZU, VIII, Zagreb 1869, str. 168 – 170; Enver Imamović, Korijeni Bosne
i bosanstva, Sarajevo 1995, str. 325 – 327;
E. Imamović, Korijeni Bosne, str. 327;
F. Miklosich, Monumenta serbica, str. 485 – 489:
Š. Ljubić, Listine, X, str. 196. ”...serenissimum dominum regem Bossine prefatum coronatum fuisse de regno suo
predicto libero omnium suorum principum et dominorum regni ipsius consensu maximoque applausu et alacritate...”;
DAD, Cons. Maioris VII, 178, 22. V 1444: “…de donando nuntio d. regis Bosine qui portauit litteras de leuatione
castri Strebernich de manibus Turcorum.” Dubrovčani su darovali glasnika tkaninama u vrijednosti od 50 perpera.
Mihailo Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, (priredio Sima Ćirković), Beograd 1978, str. 357. Neki stariji istoričari su napravili grešku smatrajući da je ovdje riječ o Srebreniku u Usori. Zabunu je stvaralo to što je isti naziv imala
i tvrđava iznad Srebrenice. U srebrničkoj tvrđavi nalazila se turska posada, te je padom Srebrnika pala i Srebrenica u
ruke bosanskog kralja. Što se tiče datiranja pada Srebrnika i Srebrenice, odnosno prelaska iz turskih ruku pod vlast
Bošnjačka pismohrana
137
3
Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
dio svoje teritorije od Osmanlija. Četrnaestog juna 1463. godine knez Vlatko Hercegović je uputio svog poslanika Dubrovčanima i javio im da je oslobodio grad Ključ od
Osmanlija.39 Četiri dana nakon toga, stigao je drugi poslanik u Dubrovnik i obavijestio
ih da je Vladislav preoteo od Osmanlija grad Ljubuški.40
Nedovoljno je poznata ličnost Pavla iz Jajca, bosanskog kancelara, kojeg je kralj
Tomaš krajem februara 1445. godine uputio u Veneciju u svojstvu poslanika. Bosanski kralj je izvijestio Mlečane o sklapanju saveza između despota Đurđa i vojvode
Stjepana, te s obzirom na despotov zahtjev za povrat gradova Drivasta, Bara i Budve,
upozorava ih da budu oprezni. Zbog takvog razvoja situacije, predlaže im da udruženim snagama, Mlečani sa mora, a kralj s kopna, napadnu vojvodu Stjepana.41 Četvrtog
marta 1445. godine iz Venecije je upućen odgovor kralju Tomašu, kojim se odbijaju
kraljevi prijedlozi oko sklapanja saveza, jer je uvijek u odnosima prema Bosni gledala
da zadovolji isključivo svoje interese. 42
Povodom svadbenih svečanosti bosanskog vladara i vlastele, o tome su obavještavane strane vlade, koje su prema utvrđenom običaju, putem posebnih poslanstava izražavale svoju blagonaklonost i dobrosusjedsku susretljivost. Nakon dvoipogodišnjeg
neprijateljstva između kralja Tomaša i vojvode Stjepana, tokom aprila 1446. godine
je sklopljen mir, te je dogovoreno sklapanje bračne zajednice između Tomaša i Stjepanove kćeri Katarine.43 Dubrovčani su 21. aprila odlučili da bosanskom kralju upute
poslanstvo povodom njegovog vjenčanja s prikladnim poklonima. Dubrovčani su nastojali da svaku prigodu iskoriste za postizanje nekih svojih ciljeva, tako da nikako nisu
mogli propustiti ovako povoljnu priliku kao što je vjenčanje, pretpostavljali su da bi
kralj trebao biti dobre volje i da bi od njega mogli tražiti nešto za sebe. Trebalo je da
dva plemića odnesu kralju poklon od 800 perpera u tkaninama i drugim stvarima, a budućoj kraljici poklon od 400 perpera. Takođe, uputili su i vojvodi Stjepanu poslanstvo,
te muzičare koji su trebali biti u pratnji Katarine prilikom odlaska svome mužu.44 U to
vrijeme je u Dubrovniku boravio Radoe, poslanik kralja Tomaša, kojem je vjerovatno
povjerena misija da obavijesti Dubrovčane o predstojećem vjenčanju bosanskog kralja
39
40
41
42
43
44
bosanskog kralja, to se moglo dogoditi u prvoj polovini maja 1444. godine, najvjerovatnije oko polovine maja, tako
da je neprihvatljiva konstatacija Marka Vege da je već 14. aprila 1444. godine Srebrenica bila pod vlašću bosanskog
kralja. Upor. Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1982, str. 70.
DAD, Cons. Rog. XVII, fol. 252′, 14. VII 1463: “Prima pars est de donando nuncio comitis Vlatchi Chercegouich
qui portauit noua de recuperatione castri Cliuc.”
DAD, Cons. Rog. XVII, fol. 253′, 18. VII 1463: “Prima pars est de donando ambassiatori voyuode Vladissaui qui
tulit nouum pro Gliubuschi recuperator.”
Š. Ljubić, Listine IX, str. 215; A. Babić, Diplomatska služba, str. 74.
Š. Ljubić, Listine IX, str. 215 – 216; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 473 – 474; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 88;
Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1995, str. 74 – 75.
V. Klaić, Povijest Bosne, str. 289; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 476; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 92; M.
Šunjić, Bosna i Venecija, str. 243; M. Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, str. 47; M. Spahić, Odnosi
hercega Stjepana i kralja Tomaša, str. 78; A. Babić, Diplomatska služba, str. 49.
DAD, Cons. Rog. IX, 239, 239’, 21. IV 1446: ”...de mittendo ambaxiata(m) nostram ad serenissimum regem Bosine
occaxione nuptiarum suarum”. Prilikom odlučivanja o poklonu za buduću kraljicu, prvo je predloženo da iznosi 450
perpera, međutim, ipak je odlučeno da to bude 400 perpera. Cons. Min. X, 234’, 22. IV 1446. M. Perojević, Stjepan
Tomaš, str. 512 – 513; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 92;
138
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
i da ih ujedno pozove da pošalju svoje poslanstvo kako bi na taj uveličali svečanost
na ceremoniji vjenčanja. Stoga je 22. aprila donesena odluka da se odgovori poslaniku
bosanskog kralja povodom njegovog poslanstva.45 Jakovu Đorđiću i Juniju Gradiću
pripala je čast da prisustvuju kraljevom vjenčanju, koji su polovinom maja stigli u
Milodraž. Tu je kralj boravio, te je primio dubrovačke izaslanike koji su mu uručili
svadbene poklone. 46
Na proljeće 1449. godine vojvoda Ivaniš Pavlović je vršio pripreme za svoje vjenčanje, te je polovinom maja uputio svog poslanika Radoja Ozrisalića da o tome obavijesti
Dubrovčane i ujedno ih pozove da svojim prisustvom uveličaju tu svečanost. Naravno,
prihvaćen je poziv vojvode Ivaniša, pa je na sjednici vijeća umoljenih od 24. maja donesena odluka da se uputi poslanstvo i da se pripreme darovi za mladoženju. Zatim je
prihvaćeno i da se pošalju dubrovački svirači u čast vjenčanja vojvode Ivaniša.47
Nakon što je propao hercegov plan da se oženi Talovčevom udovicom, početkom
1455. godine počeo je pripreme za veliku svadbenu svečanost. Istovremeno uz hercega
i njegovi sinovi Vladislav i Vlatko su bili pred ženidbom. Prvobitno, herceg je trebao
da se oženi Barbarom Lihtenštajn, koja je bila isprošena i dala pristanak, međutim, u
zadnji čas je odustala, pa se oženio drugom Barbarom, kćerkom vojvode “de Payro”.48
U maju se oženio i njegov sin Vlatko nećakom grofa Ulriha Celjskog.49 Svadbenog veselja bilo je i u porodici Pavlović, jer se krajem maja oženio vojvoda Petar Pavlović.50
Vladislav je još u jesen 1453. godine zaprosio Anu Kantakuzin, sinovicu despotice
Jerine, ali je brak sklopljen tek u oktobru 1455. godine.51
U proljeće 1460. godine herceg Stjepan je započeo planove o svojoj trećoj ženidbi.
Čim je brak ugovoren, herceg je preduzeo potrebne mjere da izabranica njegova srca,
gospođa Cecilija, čije je porijeklo nepoznato, što prije i bezbjednije stigne na njegov
dvor.52 Svadbena svečanost je obavljena 1. maja 1460. godine u Novom.53
45
46
47
48
49
50
51
52
53
DAD, Cons. Rog. IX, 240’, 22. IV 1446. Tom prilikom Dubrovčani su darovali poslanika bosanskog kralja sa tkaninama u vrijednosti od stotinu perpera.
DAD, Cons. Rog. IX, 241, 242 i 252, 25. i 28. IV, 6. V 1446.
DAD, Cons.Rog. XI, fol. 75, 75’ i 76, 24. i 27. V 1449; Cons. Maioriis IX, fol. 34, 34’ i 35’, 26. i 27. V 1449. Pored
vojvode Ivaniša koji je darovan u tkaninama, Dubrovčani su darovali i njegovog poslanika Radoja Ozrisalića, koji
im je donio vijest o vjenčanju.
DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 214, 8. IV 1455. U hercegovoj porodici vladala je neizmjerna radost zbog predstojeće
svadbe, pa su naručeni pifari čak iz Ljubljane. DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 204, 26. V 1455. Dubrovački poslanik
je uputio Vladi pismo 21. maja kojim je obavještava da je stigla hercegova mlada i predat joj dar.
DAD, Cons. Maioris X, fol. 171’, 15. IV 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 160’, 9. V 1455. Dubrovčani su povodom
vjenčanja hercega Stjepana i sinova poslali svirače “…ad nuptias cherzech et filiorum tres piffaros nostros et duos
tubetas.”
DAD, Cons. Maioris X, fol. 180’, 29. V 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 169, 29 V 1455. Povodom vjenčanja vojvode
Petra Pavlovića, Dubrovčani su pripremili svadbene darove za vojvodu i uputili svoje poslanstvo.
DAD, Cons. Maioris X, fol. 203, 9. IX 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 202’ i 212’, 4 i 27. IX 1455. Tokom septembra
1455. godine u tri navrata je odgađana svadba Vladislava, pa su iz tog razloga 4, 9. i 27. septembra odgođene pripreme
za slanje dubrovačkog poslanstva. Ludwig Thalloczy, Studien zur Gescichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
München 1914, str. 171 – 180; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 514; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 215 – 216.
DAD, Cons. Maioris XI, fol. 160, 28. III 1460. Dubrovčani su još tokom marta saznali za ženidbu hercega Stjepana,
pa je Veliko vijeće 28. marta donijelo odluku o upućivanja izaslanstva povodom te svečanosti. Cons. Minoris XV,
fol. 98’ i 99, 27. i 30. IV 1460. Krajem aprila hercegova nevjesta je dovezena i lijepo dočekana u Dubrovniku.
S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 240.
Bošnjačka pismohrana
139
3
Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
Po ustaljenom običaju, bosanski vladari i vlastela su o svim važnijim događajima obavještavali Dubrovačku Republiku, pa tako je bilo i povodom rođenja kraljevog
sina, upućen je poslanik da obavijesti Dubrovčane. Tokom maja 1449. godine vršene
su pripreme za slanje dubrovačkog poslanstva bosanskom kralju, prije svega određen
je prikladan poklon za kralja i novorođenog sina u tkaninama i drugim stvarima u
vrijednosti od osamsto perpera.54 Kako su Dubrovčani koristili svaku povoljnu priliku
za postizanje određenih ciljeva, tako je bilo i ovaj slučaj, nastojali su iskoristit dobro
raspoloženje bosanskog kralja, pa su pripremali određeno uputstvo za svoje poslanike
u Bosni. Dubrovačko poslanstvo se zadržalo kod bosanskog kralja do kraja jula, kada
je završena njihova poslanička misija.55
Odnosi između Bosne i Dubrovačke Republike bili su tradicionalno dobri, te obzirom da su se Dubrovčani uvijek odazivali bosanskom vladaru i vlasteli, da prisustvuju
njihovim svečanostima, zbog toga su i Bošnjani isto tako uzvraćali svojim susjedima.
Prema ustaljenom običaju, krajem januara u Dubrovnik su povodom praznika sv. Vlahe
upućivani svirači iz Bosne, pa tako je bilo i 1450. godine kada su to učinili kralj Tomaš,
herceg Stjepana i vojvoda Ivaniš.56
Pored svečanih prilika, isto tako i povodom neke žalosti, upućuju se posebna poslanstva da izraze saučešće. Krajem avgusta 1450. godine umrla je Teodora, majka vojvode Ivaniša, odnosno sestra hercega Stjepana.57 Prije 28. novembra iste godine umro
je i vojvoda Ivaniš Pavlović, kada su Dubrovčani izrazili saučešće hercegu Stjepanu.58
Kralj Tomaš je sredinom avgusta 1451. godine uputio svog poslanika Pavla Mlinskog u Dubrovnik, po kojem je poslao srebro od kojeg je trebalo izraditi novac u dubrovačkoj kovnici. Budući da je Dubrovačka Republika za nastavak ratovanja protiv
hercega Stjepana najveće nade polagala u savez sa bosanskim kraljem, činila je sve
kako bi ga odobrovoljila i pridobila, pa je s takvom namjerom donesena odluka da se
kralju unaprijed isplati svetodmitarski tribut za jednu godinu.59
Jedan od najistaknutijih diplomatskih službenika srednjovjekovne bosanske države
bio je Nikola Testa. U aprilu 1455. godine umro je papa Nikola V, kojeg je naslijedio
54
55
56
57
58
59
DAD, Cons. Maioriis IX, fol. 24’, 25, 27’ i 30, 28. IV, 5. i 9. V 1449. Kraljev poslanik Vučihna je krajem aprila
obavijestio Dubrovčane o rođenju kraljeva sina, zbog čega je bio darovan. Cons. Minoris XII, fol. 74’, 78, 78’ i 81’,
28. IV, 13, 15. i 24. V 1449. Cons.Rog. XI, fol. 68’, 74’, 5. i 24. V 1449;
DAD, Cons. Minoris XII, fol. 92 i 97, 12. VII i 2. VIII 1449. Drugog avgusta izabrani su službenici za prodaju
konja dubrovačkog poslanstva koje je bilo kod bosanskog kralja. Cons.Rog. XI, fol. 76’, 77, 78,81, 82,84, 85’, 86’,
89, 89’, 11, 14. i 21. VI, 8. i 16. VII 1449. Na sjednici Vijeća umoljenih od 27. maja 1449. godine utvrđen je tekst
uputstva od trinaest poglavlja, koje će dati poslanstvu koje ide bosanskom kralju. Zatim je 29. maja u uputstvo dodat
tekst koji se odnosi na traženje trgovačkih olakšica. Cons. Maioriis IX, fol. 39, 9. VI 1449.
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 151, 4. II 1450; Cons. Maioris IX, fol. 98’, 5. II 1450.
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 232, 27. VIII 1450. Dubrovčani su izrazili saučešće vojvodi Ivanišu i hercegu Stjepanu:
”...de visitando cum litteris nostris scribendo filium domine Theodore matris vayuode Juanis nuper desu(n)cte et
etiam Stiepanum chercech eius fratrem condolendo se de morte dicte domine Theodore”.
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 267, 268, 268’, 272’, 28. IX i 14. XII 1450.Izabrano je jedno poslanstvo da izrazi saučešće
povodom smrti Ivaniša Pavlovića njegovoj braći. Takođe, Dubrovčani su izrazili saučešće povodom smrti Ivaniša
Pavlovića hercegu i njegovoj majci.
DAD, Cons. Rog. XII, 125,125’,126,126’, 21. i 24. VIII 1451.
140
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Kalikst III.60 Kralj Tomaš je uputio svog poslanika Nikolu Testu novom papi s namjerom da ga obavijesti da se priprema zaratiti protiv Osmanlija i da obezbijedi njegovu
pomoć i podršku u tom poduhvatu. Papa Kalikst III bio je zagovornik ponovnog pokretanja krstaškog rata protiv Osmanlija, pa je s velikim oduševljenjem primio obavijest
bosanskog kralja da se uključi u borbu protiv Osmanlija. Shodno tome, papa je 30.
aprila izdao povelju kojom uzima pod svoju zaštitu kralja Tomaša i cijelu njegovu porodicu, cijelu bosansku državu sa gradovima i tvrđavama.61
Na ozbiljnost Tomaševih namjera u pogledu pokretanja rata protiv Osmanlija ukazuje njegova diplomatska akcija od 24. jula 1457. godine, kada je uputio svog iskusnog
poslanika Nikolu Testu papi Kalikstu III, aragonskom kralju Alfonzu, mletačkom duždu, vojvodama milanskom i burgundskom, preporučivši ga svima pismom napisanim
“pod našim kraljevskim gradom Bobovcem u gradu Sutjesci”.62
Dubrovčani su radi očuvanja dobrih odnosa s kraljem Tomašem nastojali da u ličnim stvarima udovolje svim njegovim zahtjevima. Tako je u januaru 1456. godine upućen dubrovački ljekar Bartolomej u Bosnu, koji je dugo vremena proveo na bosanskom
dvoru, gdje je uspješno izliječio kralja i njegovog sina Stjepana.63
Krajem aprila 1461. godine Tomaš je uputio svog poslanika Ruska Tudrovića u
Dubrovnik sa zadatkom da mu nabavi određenu robu uz molbu da je oslobode plaćanja
carine. Šestog maja dubrovačko Malo vijeće je donijelo odluku o oslobađanju carine
u vrijednosti stotinu dukata za stvari koje će se iz Stona izvesti za bosanskog kralja.64
Pošto nije imao uspjeha na zapadu, kralj Tomaš je odlučio povesti aktivniju politiku na Istoku. Povoljna prilika mu se ukazala u januaru 1458. godine, kada je umro
srpski despot Lazar, bez muškog potomka. Nakon toga je vodio pregovore s Jelenom,
udovicom umrlog despota, o ženidbi kraljeva sina Stjepana s njenom kćeri Marom
(Jelačom), nasljednicom despotovine. U aprilu 1458. godine vođeni su ozbiljni pregovori o tome. Pregovori su vođeni na bosanskom dvoru, srpsku stranu je zastupao veliki
logofet Stevan Ratković, izaslanik Jelene i despota Stevana, dok je sa bosanske strane
pregovore vodio Radivoj, brat kralja Tomaša.65 Početkom oktobra bosanski kralj je
poslao brata Radivoja, Nikolu Testu i fra Marina, ugarskom kralju.66 Tu se pregovaralo
o zajedničkom ratovanju protiv Osmanlija, uz uslov da kralj Matija prihvati ženidbu
Tomaševa sina s despotovom kćeri. U pogledu toga obje strane su našle zajednički
interes i postigle dogovor. U januaru 1459. godine kralj Tomaš je prisustvovao saboru
60
61
62
63
64
65
66
DAD, Lett. di Lev. XVI, 218, 24. IV 1455.
Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno
925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892, str. 221 – 222; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 516.
L. Thalloczy, Studien, str. 413; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 522; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 539.
DAD, Cons. Rog. XIV, fol.248, 288’, 291, 291’, 292’, 17. I, 20, 22 i 24. IV 1456; Lett. di Lev. XVI, fol.150, 24. IV
1456. Sedamnaestog januara donesena je odluka o upućivanju ljekara Bartolomeja bosanskom kralju. Dubrovčani
su u više navrata produžavali boravak ljekara Bartolomeja na kraljevom dvoru, te mu je najzad dozvoljen boravak
do kraja maja, a nakon toga da se vrati u Dubrovnik. V. Ćorović, Historija Bosne, str. 520.
DAD, Cons. Minoris XV, fol. 177’, 6. V 1461.
V. Ćorović, Historija Bosne, str. 528; S. Ćirković, Istorija, str. 317.
E. Fermendžin, Acta Bosnae, str. 237;
Bošnjačka pismohrana
141
3
Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
u Segedinu na kojem je od Ugara dobio pristanak da njegov sin Stjepan preuzme vladavinu nad srpskom despotovinom, kao muž Lazarove kćeri. Na osnovu ugovora bračni
par je trebao dobiti Srbiju, a zatim i Bosnu. Ovaj put Tomaš je primijenio mirnodopsku
politiku koja je donijela željene rezultate. Stjepan Tomašević je 21. marta 1459. godine
preuzeo vlast u srpskoj despotovini i tako postao despot. Već 1. aprila vjenčao se s
Marom, kćerkom despota Lazara.67
Neovisno o bosanskom vladaru, diplomatska djelatnost bila je zastupljena i na dvorovima moćne bosanske vlastele. U XV vijeku najmoćniji velikaši nominalno su bili
kraljevi vazali, ali u praksi je bilo sasvim drugačije. Na svojim posjedima oni su imali
svu vlast u svojim rukama, kao i kralj.
Vojvoda Stjepan Vukčić Kosača je bio najmoćniji bosanski velikaš u XV vijeku,
uspio je da se osamostali od centralne vlasti, pa je shodno tome samostalno uspostavljao vanjskopolitičke odnose sa vladarima stranih država. S obzirom na takvu situaciju
posebnu pažnju je posvetio organizaciji diplomatske službe u kojoj su bili angažovani
mnogi poslanici, a najpoznatiji su: gost Radin, Radič Grupković, Pribislav Vukotić,
Juraj Čemerović i Ivan Vardić.68 Zavisno od političke situacije, vojvoda Stjepan je
sklapao sporazume sa Osmanlijama, Mlečanima, Ugrima, Srbima, a posebno je interesantan sporazum sa aragonskim i napuljskim kraljem Alfonsom V. U vrijeme najvećeg pritiska kralja Tomaša i vojvode Ivaniša na Stjepana, uputio je 20. januara preko
Dubrovnika poslanstvo kralju Alfonsu.69 Od njega je tražio da se zauzme kod rimskog
cara i hrišćanskih vladara, a zauzvrat je ponudio da postane Alfonsov vazal. Nakon
kraćih pregovora sklopljen je ugovor između Alfonsa i Stjepana, na osnovu kojeg je
Alfonso izdao povelju 19. februara 1444. godine. Zahvaljujući ovom ugovoru Stjepan
je sebi trajno obezbijedio nesmetanu nabavku vojne opreme, prehrambenih namirnica
i vojnika u Apuliji.70
Neki od bosanskih velikaša nosili su titulu hercega. U odnosu na druge velikaše ta
titula je značila mnogo veću moć, bogatstvo i ugled, te su titulom hercega željeli pokazati da su bili iznad ostale vlastele. Stjepan Vukčić Kosača bio je najmoćniji bosanski
velikaš, te je i on uzeo titulu hercega. Dubrovčani su 17. oktobra 1448. godine čestitali
Stjepanu na herceškoj tituli.71
Herceg Stjepan je krajem 1452. godine izdejstvovao osmansku pomoć od dvije hiljade ljudi, pa je uslijedila zajednička akcija u Humu. Zahvaljujući osmanskoj pomoći,
koja je uslijedila zbog obećanja nagrade u novcu, herceg je ostvario vojnu premoć u
67
68
69
70
71
Konstantin Jireček, Istorija Srba – Prva knjiga, do 1537. godine, Beograd 1978, str. 388; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 530; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 546 – 547; Ivan Božić, Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Beograd
1952, str. 159; S. Ćirković, Istorija, str. 318. M. Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana
Tomaša, str. 81.
A. Babić, Diplomatska služba, str. 90 – 92.
DAD, Cons. Rog. IX, 7, 20. I 1444; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 75.
L. Thalloczy, Studien, str. 356 – 357; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 75 – 76; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 278.
DAD, Cons.Rog. XI, 12`, 17.X 1448: “Prima pars est de dando libertatem d. rectori et suo paruo consilio respondendi ambax vay. Stipan super ambaxiata exposita et congratulandi de nova dignitate cherzech acquisita prout ipsi
d. rectori et consilio videbitur.” Upor. S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 106, nap. 49,
142
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
odnosu na protivnike i prešao u ofanzivu.72 Herceg je nagovorio Osmanlije na napadnu
sina mu Vladislava, pa je uslijedio upad u neka humska mjesta u blizini Dubrovnika,
propraćen pljačkom i nanošenjem materijalne štete, te im se pridružio i herceg sa svim
raspoloživim snagama.73
Pored slanja svojih sinova na vladarski dvor radi usvajanja normi lijepog ponašanja, bosanska vlastela je nastojala da svoje potomke što bolje osposobi za život, pa su
između ostalog uključivali ih i u diplomatske misije. U jesen 1455. godine pripremalo
se hercegovo poslanstvo u Veneciju, a prvi put je u diplomatsku misiju trebao da krene
hercegov mlađi sin Vlatko.74 Početkom oktobra Dubrovčani su obezbijedili galiju za
prijevoz Vlatka sa četrdeset ljudi u Veneciju.75 Kad se sve uzme u obzir, Vlatkova misija nije bila naročito uspješna iz razloga što ni jedan od važnijih hercegovih zahtjeva
nije usvojen od strane Mlečana.76
Zaključak
Po uzoru na druge države, prije svega Dubrovačku i Mletačku Republiku, bosanski
vladari su veliku pažnju posvećivali diplomatskim aktivnostima, tako da je u XV vijeku diplomatska služba u bosanskoj državi dostigla zavidan nivo. Među državnim
službenicima ustalila se funkcija poslanika, kojima bosanski vladari više puta i duži niz
godina povjeravaju diplomatske misije. Neovisno o bosanskom vladaru, diplomatska
djelatnost bila je zastupljena i na dvorovima moćne bosanske vlastele. Stjepan Tomaš
je spoznao da diplomatija ima ogroman značaj za uspješno funkcionisanje države, pa
je stoga puno polagao u diplomatsku službu. Tokom njegove vladavine angažovani su
mnogi kraljevi službenici za obavljanje poslaničkih misija.
72
73
74
75
76
Josip Gelcich, Ludwig Thalloczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae, Budapest 1887, str. 530 – 531. Dubrovčani su obavijestili ugarskog gubernatora da je na poziv hercega Stjepana došla u
Hum turska vojska od dvije hiljade konjanika, da mu pomognu protiv njegovog sina Vladislava.
V. Ćorović, Historija Bosne, str. 506; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 531; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 189;
Isti, Istorija, str. 305; M. Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša, str. 81.
DAD, Lett. di Lev. XVI, 183, 27. IX 1455. Nakon što su saznali za Vlatkov put u Veneciju, Dubrovčani su ponudili
galiju. Dogovoreno je da dubrovačka vlastela dođe po Vlatka u Mičevac, a ukrcat će se u Obodu iz razloga “azo
che’l possa entrar nella citta nostra per la via di mar et per quella porta per la qual altri signori, como e la bona memoria vayvoda Sandagl, el signor despoto, conte Vladissavo suo fratello sempre hano intruto”. Napomenuli su mu
da se ne zauzme ni za jednog dubrovačkog podanika, jer je to odbio i aragonski kralj. Nisu mu htjeli spremiti stan u
kneževom dvoru, već u arhiepiskopskoj palati.
DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 181, 7. X 1455. U detaljnom uputstvu dubrovačke Vlade između ostalog stajalo je
da na povratku dovedu Vlatka u Dubrovnik, pristajući u Dalmaciji ukoliko on izrazi želju, ali mu neće dozvoliti
da se iskrca u Drijevima. Dubrovčani koji budu u Vlatkovoj pratnji trebaju da saznaju uzrok njegovog putovanja i
odgovor mletačke sinjorije.
S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 223.
Bošnjačka pismohrana
143
3
Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka
Diplomatic Service in Bosnia in Mid-Fifteenth Century
Summary
Diplomatic service in the medieval Bosnian state is an important segment of the foreign activities of the Bosnian rulers. Foreign policy activity was under the jurisdiction of
the Bosnian rulers, so that the ruler’s court led the diplomatic negotiations, a conclusion that the contracts and performed all technical work some diplomatic missions.
Following the example of other countries, notably the Republic of Venice and Dubrovnik, the Bosnian rulers have devoted great attention to diplomatic activities, so that in
the fifteenth century, the diplomatic service in the Bosnian state has reached an enviable level. Among civil servants has been established as a function of deputies, where
Bosnian rulers repeatedly and for many years, confided diplomatic mission. Under the
influence of political opportunity, especially because of the danger from the Turks in
mid-fifteenth century there was an intensification of diplomatic activity in the Bosnian
state. Regardless of Bosnian ruler, diplomatic activity was present and powerful in the
courts of the Bosnian nobility.
Izvori i literatura
Neobjavljeni izvori
Državni arhiv Dubrovnik: (DAD)
Acta Consilii Rogatorum, ser. VIII – XVI (Cons.Rog.)
Acta Concilii Minoris, ser. IX – XV (Cons.Minus.)
Acta Consilii Maioris, ser. VII – XII (Cons.Maius.)
Diversa Notariae,ser. XXVII, XXXIII (Div.Not.)
Lettere e Commissioni di Levante, ser. XIII – XVI ( Lett. di Levante)
Objavljeni izvori
Fermendžin, Euzebije, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum
documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892.
Gelcich Josip, Thalloczy Ludwig, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae
cum regno Hungariae, Budapest 1887.
Jalimam, Salih, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, Tuzla 1999.
Ljubić, Šime, Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i mletačke republike, vol.
IX – X, Zagreb 1890,1891.
Stojanović, Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma, knjiga II, Beograd – Sremski Karlovci 1934.
Thalloczy, Ludwig, Studien zur Gescichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
München 1914.
144
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Literatura
Anđelić Pavao, Bobovac i Kraljeva Sutjeska – Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV
i XV stoljeću, Sarajevo 1973.
Babić, Anto, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, drugo izdanje, Sarajevo
1995.
Ćirković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964.
Ćirković, Sima, Herceg Stefan Vukčić – Kosača i njegovo doba, Beograd 1964.
Ćorović, Vladimir, Historija Bosne (reprint izdanje), Banja Luka – Beograd 1999.
Dinić Mihailo, Dubrovački tributi (Mogoriš, svetodmitarski i konavoski dohodak, provižun braće Vlatkovića), Glas SAN, 156/1935.
Dinić Mihailo, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, SAN, Posebna
izdanja knjiga 240, Odelenje društvenih nauka, Beograd 1955.
Imamović, Enver, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995.
Jalimam, Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla 1999.
Klaić, Vjekoslav, Povijest Bosne (fototip izdanja iz 1882.godine), Sarajevo, 1990.
Kovačević – Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978.
Spahić Midhat, Bogomili u vrijeme bana Kulina, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta
u Zenici, Zenica 2003
Spahić Midhat, Odnosi hecega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša,
Zbornik radova sa naučnog skupa “Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo
doba”, Mostar 2005
Živković, Pavo, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, Tuzla 1986.
Bošnjačka pismohrana
145
Prof. dr. sc. Fikret Karčić
Pravni fakultet u Sarajevu
O bošnjačkoj percepciji Evrope
u Osmanskom periodu: Evropa kao “drugi”
Sažetak: U ovom radu autor daje pregled najčešće korištenih termina za Evropljane i
Evropu u djelima bošnjačkih pisaca osmanskog perioda. Bošnjački autori osmanskog
perioda koristili su za Evropljane termine preuzete iz orijentalno-islamskog kategorijalnog aparata. Termin “Evropa” ustalio se kod Bošnjaka tek nakon austro-ugarske
okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.
Ključne riječi: Bošnjaci, Evropa, Osmansko carstvo, Frank, kafir, kaur, kultura, identitet, vjera.
Uvod
Bošnjačka percepcija Evrope u osmanskom periodu bila je određena vladajućim
osmansko-islamskim razumijevanjem svijeta i bila izražena u odgovarajućoj terminologiji na osmansko-turskom jeziku. Bosna i Hercegovina je bila dio Osmanske države
i pripadala je osmansko-islamskoj kulturnoj zoni muslimanske civilizacije. Evropa se
nalazila naspram toga svijeta a odnosi dviju civilizacija prolazili su kroz naizmjenične
faze sukoba i mira. To se odražavalo i na percepciju Evrope u Osmanskoj državi i Bosni i Hercegovini kao njenom sastavnom dijelu.
Na ovom mjestu nastojat ćemo da ukratko damo pregled najčešće korištenih termina za Evropljane i Evropu u djelima bošnjačkih pisaca osmanskog perioda i kategorije
koje ti termini izražavaju.1 Ovaj rad ima karakter preliminarnog saopštenja i njegove
glavne teze trebalo bi testirati daljim istraživanjima arhiva i rukopisne baštine.
1
Autor želi da se zahvali dr. Mustafi Jahiću i dr. Zisan Ayse Furat za vrijedne informacije o imenima za Evropljane u
rukopisnim djelima bošnjačkih autora osmanskog perioda. Posebna zahvalnost izražava se prof. dr. Kerimi Filan za
identifikaciju i prevod odgovarajućih mjesta o Evropi u djelu Medžmua Mulla Mustafe Bašeskije.
Bošnjačka pismohrana
147
3
O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom periodu: Evropa kao “drugi”
Bošnjačko imenovanje Evropljana
Generički termin koji bošnjački autori osmanskog perioda koriste za Evropljane preuzet je iz orijentalno-islamskog kategorijalnog aparata. To je termin ifrenk (turski) i
ifrendž (arapski). Doslovno znači “Frank” a koristio se u muslimanskom svijetu od
prvih doticaja muslimana s Evropljanima koji se desio u doba kada su Evropom dominirali Franci. Naime, Franačka država bila je najmoćnija država u Evropi u periodu
između 6. i 10. vijeka. U to vrijeme došlo je do prvih kontakata muslimana i Franaka
te je ime “Frank” u različitim varijantama jezika muslimanskih naroda preuzeto, prvo
u značenju stanovnika Karolinške države, a kasnije u značenju “Evropljanin”.2 Iz ovog
korijena izvedena je turska riječ Firangistan (“zemlja Franaka”) kao naziv za Evropu.
Muslimani u Bosni i Hercegovini su takođe koristili ovaj naziv. Tako nalazimo
naziv “Frenkluk” za označavanje dijela Sarajeva u kome su živjeli kršćani. Mulla Mustafa Bašeskija koristi riječ Freng za Evropu. On piše:
“Narod u Vidinu isposlovao je zabranu Soči i drugim dželepčijama da kupuju stoku u njihovom kraju jer je stoka trebala za vojsku. Oni u toj situaciji počnu
po Bosni kupovati stoku, i to male volove, s namjerom da meso izvoze u Evropu
(Freng). Narod sazna za to i podnese tužbu protiv njih.”3
U istom smislu nalazimo opozite ala franga (“na evropski način”) i ala turka (“na
turski/muslimanski način”).
Drugi termin koji je korišten u litarturi za Evropljane je kafir. To je takođe generički termin koji označava “nevjernika” (doslovno “onaj ko prekriva Božje blagodati”).
Ovaj termin potiče od okolnosti da su muslimani označavali nemuslimane ovim terminom a teritorija na kojoj su oni živjeli označavana je kao dar ul-kufr (“kuća nevjerovanja”). Iz riječi kafir izvedena je perzijska riječ gawr/gaur i turska riječ gaur.4 Ova
turska riječ se može u slovenskim jezicima naći u obliku đaur, kaur ili kaurin.5 Tim
riječima su kod Bošnjaka, ali i kod ostalih stanovnika Bosne i Hercegovine, u poeziji i književnosti označavani oni nemuslimani koji su živjeli na teritorijama susjednih
evropskih zemalja-Austro-Ugarske i Mletačke Republike. O tome govore ovi primjeri
iz narodnih pjesama i književnosti:
“i odmećeš raju u kaure” (Smrt Smail-age Čengića);
“on ti zemlju čuva od kaura, ne izdaje zemlje ni gradova” (Ženidba bega
Ljubovića);
2
3
4
5
” Al-Ifrandj”, The Encyclopaedia of Islam, New edittion, 3:1044-1046.
Mulla Mustafa Bašeskija, Medžmua, autograf, 14a20.
“Gabr”, The Encyclopaedia of Islam, New edition, 2:970.
Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 1978., 4:316.
148
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
“Glas da će kauri (Austrijanci – pr.autora) sjeći Vukov gaj brzo se raznese po
cijelom Zmijanju.” (Petar Kočić, Vukov gaj).
Takođe, među narodom Krajini bilo je uobičajeno da se za onoga ko ode preko Une
kaže “otišao u kaure”.
Mulla Mustafa Bašeskija takođe koristi ovu riječ u istom značenju:
“Na granici sa austrijskim nevjernicima (Nemče kuffar) bilo je sukoba. Nevjernici su okupirali Dubicu, Novi i Gradišku. Granica je utvrđena tek pet-šest
godina kasnije, u vrijeme paše Husameddina. U blizini Izačića bilo je sukoba,
ubijeno je 6-7 kaura i dvojica muslimana”.6
Ovi primjeri govore da su najbliži Evropljani – podanici Austro-Ugarske i Mletačke
– od Bošnjaka nazivani kauri te da je srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini takođe
koristilo ovaj termin za označavanje “onih od prijeka” tj. preko Une i Save.
Treći termin koji je korišten nekada za Evropljane je harbi. To je arapska riječ koja
označava stanovnika “neprijateljske teritorije” (dar ul-harb). Ova sintagma potiče iz
islamske pravne nauke za označavanje teritorije koja je naseljena nemuslimanima i
koja je u ratnom sukobu s islamskom državom. Ovaj termin mogao je biti korišten za
stanovnike pojedinih evropskih zemalja dok su one bile u sukobu s Osmanskom Državom. Kada bi bio sklopljen mir ili primirje onda bi harbi postajao muste’min i bilo bi
mu dozvoljeno da privremeno boravi na teritoriji islamske države. Isto tako, stanovnicima islamske države bilo je dozvoljeno da borave u dar ul-ahdu (“kući ugovora”).
Mulla Mustafa Bašeskija takođe koristi termin dar ul-harb. On piše:
“Navodno se u dar-i harbu u Austriji pojavio nekakav veliki zmaj. Svijet je
puno pričao o tome. Kad se vrate oni koji su ga stvarno vidjeli, ja ću tada zapisati šta oni kažu.”7
Mulla Mustafa Bašeskija spominje i Bošnjake koji su iz poslovnih razloga išli u
evropske prijateljske zemlje (dar ul-ahd). On piše:
“Umro je Šikalo hadži Mehmed. Odlazio je u Austriju radi trgovine ali nije
stekao imetak”.8
“Umro je starac Mustafa-baša iz Kračula. Trgovao je u Austriji”.9
6
7
8
9
Mulla Mustafa Bašeskija, Medžmua, 149a17.
Isto, 147a10.
Isto, 83b16.
Isto, 85a6.
Bošnjačka pismohrana
149
3
O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom periodu: Evropa kao “drugi”
“Umro je hadži Mustafa sin Šahin age, trgovao je po Austriji.”10 Brojni su
ovakvi i slični navodi.
“Umro je Sočin sin, prekomorski dželepčija. Brijao je sijedu bradu. Život je
proveo po Veneciji (Venedik) i Evropi (Latin vilayeti).11
Evropski identitet i njegov eho kod Bošnjaka
Evropski identitet se razvijao toko dugog vremenskog perioda. Od 7. do 17. vijeka
Evropa se označavala kao “kršćanski svijet” (Pax Christiana). Ova samoidentifikacija evropskih država vidljiva je, na primjer, u ugovorima između Osmanske države i
Austrije. U turskoj verziji Karlovačkog ugovora o miru iz 1699 austrijski car se tituliše kao “Leopold, ponos velikih hrišćanskih starješina, izabranik ponosnih hrišćanskih
velikana, rukovodilac poslova hrišćanskih naroda ... rimski imperator.”12 U literaturi
se navodi da je Ugovor iz Utrechta (1714) posljednji međunarodni ugovor u kome je
jedna evropska zemlja identifikovana kao hrišćanska država (respublica Christiana).13
Pojava nacionalnih država u rano moderno doba podudarala se sa izgradnjom
evropskog identiteta. Termin “Evropa” zamijenio je u to doba termin “kršćanski svijet”
da bi konačno tokom 18. vijeka postao opšteprihvaćen.14 Ove promjene u evropskom
samorazumijevanju nalaze odraza i u percepciji Evrope od podanika Osmanske države.
M.E.Yapp navodi dokumente po kojima osmanski izvori tokom 17. i 18. vijeka
sporadično koriste naziv “Evropa” ali je termin Firangistan (“zemlja Franaka”) bio i
dalje popularan.15
Tokom 19. vijeka Osmanlije i ostali muslimanski narodi počinju da vide Evropu
kao “korporativni entitet naroda i država koji posjeduje svoje vlastite atribute i vrijedi
da se, u nekim aspektima, slijedi”. Vjerujemo da ovakav razvoj vjerno odražava stanje
i u tadašnjoj najzapadnijoj provinciji Osmanskog Carstva – Bosni i Hercegovini.
U drugoj polovini 19. vijeka u osmanskoj upotrebi pa i u Bosni i Hercegovini prevladava termin “Evropa”.Tako na primjer u Gazi Husrevbegovoj biblioteci se čuva jedna
geografska karta iz 1318. H (1900.) koja je naslovljena Avrupa-i Osmani (“Osmanska
Evropa”) a odnosi se na Balkan. Ovaj termin, međutim, kod Osmanlija gubi na značaju
zajedno sa teritorijalnim gubicima na jugoistoku Evrope u ratovima 1876-1878. i 1912.
Termin “Evropa” ustaljuje se kod Bošnjaka nakon austro-ugarske okupacije 1878.,
kada i Bosna i Hercegovina iz okvira “osmanske Evrope” prelazi u kontekst “centralne
Evrope”. Samim tim mijenja se i samorazumijevanje Bošnjaka. Od naroda koji se iden10
11
12
13
14
15
Isto, 85b13.
Isto, 126a1.
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog
mira (Sarajevo: Svjetlost, 1973.), 65.
M.E.Yapp, “Europe in the Turkish Mirror”, Past &Present. The Cultural and Political Construction of Europe, br.
137 (novembar 1992.), 142.
Edgar Moran, Kako misliti Evropu (Sarajevo:Svjetlost, 1989.), 34-46.
M.E.Yapp, op.cit., 139-140.
150
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
tifikovao sa osmansko-islamskom civilizacijom i Istokom dolazi se do naglašavanja
njegovog evropskog porijekla i pripadanja evropskoj kulturi Zapadne civilizacije.
On Bosniak Perception of Europe in The Ottoman Period:
Europe as “The Other”
Summary
In this paper the author provides the survey of the most frequently used terms for Europe and Europeans in the works of Bosniak writers in the Ottoman period. The Bosniak
authors in the Ottoman period used the terms for Europeans taken from the OrientalIslamic categorial apparatus. The term ‘Europe’ was stabilized only after the AustroHungarian occupation of Bosnia and Herzegovina in 1878. Before that year Bosniaks
mostly used the terms like Franks, Firangistan, kafir etc.
Bošnjačka pismohrana
151
Dr. sc. Edin Radušić, doc.
Filozofski fakultet u Sarajevu
Bošnjački identitet u 19. stoljeću
(Značaj percipiranja slavenskog evropskog identiteta Bošnjaka
muslimana za njihov opstanak u 19. stoljeću)
Sažetak: Autor se u prilogu primarno bavi bošnjačkim identitetom u 19. stoljeću, kao
i pitanjem značaja percipiranja slavenskog evropskog identiteta Bošnjaka muslimana za njihov opstanak. On se posebno fokusirao na razdoblje od sredine 19. stoljeća
do završetka Berlinskog kongresa 13. 7. 1878. godine, pri čemu analizira britanske i
druge dokumente koji svjedoče o percipiranju bosanskohercegovačkih muslimana kao
Bošnjaka, Slavena a time i Evropljana i ukazuje da je takva percepcija ove grupe stanovništva vjerovatno pozitivno utjecala na njihov opstanak/ostanak, kada se u istočnoj
krizi i na Berlinskom kongresu prekrajala politička karta Balkana.
Ključne riječi: Identitet, vjerska pripadnost, percepcija, opstanak, Bosna i Hercegovina, Slaveni, Bošnjaci, muslimani, Velika Britanija, Austro-Ugarska, Berlinski kongres,
devetnaesto stoljeće.
Historiju Balkana u novom vijeku u značajnoj mjeri je obilježila borba za stanovništvo
i borba za zemlju, parče zemlje ili zemlju državu. Od početka 19. stoljeća identitet
stanovništva postaje važno sredstvo sticanja “historijskog prava” za dobijanje zemlje
i kontrolu nad njom. Unutar grupnih identiteta, širenjem nacionalnih ideja i pogotovo
nakon konačne pobjede koncepta nacionalne države nad konceptom imperije krajem
dugog 19. stoljeća, uz tradicionalno priznati i prepoznatljivi vjerski identitet, na pozornicu stupa nacionalni identitet kao odlučujući argument prava na nacionalnu državu.
Identitet stanovništva ima više odrednica i više dimenzija i počesto zavisi od ugla
gledanja. Jedan ugao je unutrašnji, t.j. kako jedna grupa ljudi vidi samu sebe i kako se
sama percipira, a drugi je vanjski, t. j. kako određenu grupu ljudi vide druge, odnosno
kako je percipiraju. Razumljivo, viđenja i iznutra i izvana iste grupe ljudi mogu biti, a
počesto i jesu, različita. Na sudbinu određenih velikih grupa (naroda, vjerskih grupa,
nacija i slično) najčešće utječu oba ugla gledanja. Kod nekih je važniji onaj iznutra,
kod drugih opet izvanjski. Mada je teško uspostaviti opći kriterij, ipak se može reći
da je gledanje/doživljavanje iznutra (ili kako bi to filozofi historije rekli sazrijevanje
naroda, razvoj nacionalne svijesti) važnije za snažnije i utjecajnije grupe koje se definiraju i kao subjekti historije ili, diplomatskim rječnikom rečeno evropske i svjetske
sile (primjer zapadnoevropskih nacija, posebno francuske), dok na sudbinu manjih i
nedovoljno jakih grupa više utjecaja imaju izvanjske percepcije. Najbolji primjer je pitanje nacionalnog identiteta Bošnjaka muslimana od početka austrougarske uprave do
Bošnjačka pismohrana
153
3
Bošnjački identitet u 19. stoljeću
najnovijeg vremena, kada je njihova nacionalna posebnost toliko negirana izvana (konkretnije, iz susjedstva) da je pokolebala i same Bošnjake muslimane u pitanju samoodređenja i samodefiniranja svojim historijskim imenom Bošnjaci. Posebno njihovu
elitu razvučenu najčešće između dvije, a ponekada i više opcija nacionalnog identificiranja. U gore definiranom razdoblju, bar kada se radilo o mirnodopskim vremenima,
srpske i hrvatske političke elite su se u borbi za apsolutnu većinu stanovništva u Bosni
i Hercegovini, pa i u zajedničkim jugoslovenskim državama, a preko većine dobrim dijelom i za politički i društveni primat, nastojale bosanskohercegovačkim muslimanima
nametnuti jedan od dva identiteta, srpski ili hrvatski, uz povremeno treći, jugoslovenski. U suštini, od vremena austrougarske okupacije 1878. godine to nije bila borba za
Bosnu i Hercegovini, već za bosanskohercegovački teritorij i njeno stanovništvo.
U ratnim vremenima ubijanja i razaranja, posebno u Drugom svjetskom ratu i vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine, kada nacionalne elite bivaju
zamijenjene nacionalističkim, sofisticiranije metode se zamjenjuju okrutnim i agresivnim, pri čemu je njihov krajnji cilj etnički čista teritorija. Etničko čišćenje Bosne i
Hercegovine ili njenih dijelova nameću kao preduslov željenog državnog preustroja i
promjene političke karte Balkana. U ovom slučaju, prvi dio para s početka teksta – stanovništvo (ovdje konkretno bošnjački narod/nacija) – nije više važan, važno je njegovo
eliminisanje ili u “sretnijem slučaju” njegovo pomjeranje sa određenih dijelova bosanskohercegovačkog teritorija.
Period koji je u fokusu interesovanja u ovom radu, a odnosi se primarno na razdoblje od sredine 19. stoljeća do uspostave austrougarske vlasti 1878. godine, ima dosta
zajedničkog sa pomenutim ratnim vremenima, u kojima je dolazio u pitanje i fizički
opstanak ili ostanak Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. Iako na prvi pogled
ovakva konstatacija izgleda preslobodno izrečena, kada uzmemo u obzir da su balkanske nacionalne države kao svog glavnog neprijatelja u borbi za potpunu emancipaciju
definirali Osmansko carstvo i sve ono što je ono nosilo sa sobom – u tom kompleksu i
Bošnjake muslimane, koji su bili dio sistema osmanske vlasti i jednako ljuti protivnici
kao i “pravi Turci,” ako ne i ljući – gornje poređenje i ne izgleda tako nesuvislo. Šire
nacionalne koncepcije među Južnim Slavenima u 19. stoljeću, koje su predviđale stavljanje muslimana Slavena u relativno ravnopravan položaj sa hrišćanima Slavenima,
imale su mnogo slabiju podršku od nacionalnih političkih elita, kojima su uskovjerske
koncepcije bile mnogo bliže i draže. Pored toga, ni političke elite u državama koje su
ulazile u red velikih sila, “krojača” sudbina malih naroda u 19. stoljeću, kao i njihova
javnost, koja u tom stoljeću sve više dobija na značaju, nisu bili baš saglasni da za
muslimane ima mjesta u Evropi. Svi ovi faktori doprinijeli su, istina ne sa istom odgovornošću, procesu koji je označen kao deosmanizacija Balkana, a koji je rezultirao,
između ostalog, značajnim smanjenjem broja muslimana na Balkanu.1
1
Tim problemom se bave poznata imena historijske demografije poput Kemala Karpata i Džastina Mekartija. K.
Karpat, Hidžret iz Rusije i s Balkana: proces samodefiniranja u kasnoj osmanlijskoj državi, Znakovi vremena, br.
12, Sarajevo 2001; Isti, The migration of the Bosnian Muslims to the Ottoman State, 1878-1914: an account ba-
154
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Bošnjaci muslimani pritisnuti suprotstavljenim interesima velikih sila u Istočnom
pitanju i težnjama malih balkanskih nacionalnih susjednih država u nastajanju Srbije i
Crne Gore, koje su koristile istovjerne bosanskohercegovačke hrišćane za ostvarivanje
svojih ambicija proširenja državnog teritorija na račun ove osmanske pokrajine, došli
su na raskrsnicu u kojoj nije bio izvjestan ni njihov fizički opstanak u vlastitoj zemlji.
U ovom kontekstu, posebno ako posmatramo odnos velikih sila i evropske javnosti
prema sudbini Bošnjaka muslimana, identitet stanovništva nametnuo se kao važan faktor za njihov opstanak/ostanak u prelomnim vremenima posljednjih decenija osmanske vlasti, kada je odlučivana sudbine Bosne i Hercegovini unutar Istočnog pitanja,
posebno u Istočnoj krizi i na Berlinskom kongresu. Vjerski, narodnosni ili nacionalni
identitet, izgrađivan i osjećan iznutra, kao i onaj razumijevan i percipiran izvana (naravno dijelom i pod uticajem onog unutrašnjeg, vlastitog) mogao je biti i otežavajući i
olakšavajući faktor za opstanak Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. U ovom
konkretnom slučaju zavisno od znanja, razumijevanja i percepcije izvana pitanja porijekla tadašnjeg bosanskohercegovačkog stanovništva i njegovog identiteta, posebno
onog islamske vjere. Kako se pokazalo, za Bošnjake muslimane, njihov tada percipirani identitet imao je i jednu i drugu dimenziju: vjersku (islam) kao otežavajuću i
evropsku (slavensku) dimenziju identiteta kao olakšavajuću.
Pri tome treba imati u vidu još jednu olakšavajuću činjenica za opstanak/ostanak
Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. Svi slavenski stanovnici Bosne i Hercegovine su bili Bošnjaci bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, a u prelomnim vremenima povlačenja Osmanskog carstva sa Balkana ta spoznaja i prihvatanje te spoznaje
od strane nekih važnih evropskih faktora, kao i pozivanje na nju i na pravo opstanka
muslimanskog stanovništva koje je od starina na svojoj zemlji a nije tursko, došljačko,
otupljivat će oštricu mača brojnih i utjecajnih zagovornika progona Turaka iz Evrope
koji iz te grupe nisu isključivali ni Bošnjake muslimane.
U devetnaestom stoljeću se nanovo kreirao, gradio i dograđivao negativni imidž
(slobodnije tumačeno i identitet) Turčina.2 Takav negativni imidž neraskidivo je bio
vezan za vjeru Turaka – islam, čija se unaprijed definirana negativnost može označiti
i kao pojava dugog trajanja. Ilustrativno je da se i u vrijeme hladnog rata i blokovske
2
sed on Turkish sources, u: Ottoman Bosnia: A History in Peril, Madison 2004; J. McCarthy, Deat and Exile: The
Ethnic Cleansing of Ottoman Muslims 1821-1922, New Jersey 1996. U bosanskohercegovačkoj historiografiji svoj
doprinos rekonstrukciji ovog pitanja daje Safet Bandžovć iz Instituta za istoriju u Sarajevu. Kao primjere vidi S.
Bandžović, Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Sarajevo 2006. Isti, Demografska deosmanizacija Balkana krajem XIX
i početkom XX stoljeća, Novopazarski zbornik, br. 28, Novi Pazar 2004; Isti, Iseljenička politika balkanskih država
i pitanje muslimana (1878-1941), Almanah, br. 29-30, Podgorica 2005; Isti, Demografska deosmanizacija Balkana
i kretanja bosanskohercegovačkih muhadžira (1878.-1914.) u: Međunarodna konferencija: Bosna i Hercegovina u
okviru Austro-Ugarske 1878-1918, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2011.
U posljednjih dvadesetak godina došlo je do izvjesnih promjene u historiografiji, ušlo se u eru jačanja interesa
naučnika za razotkrivanje i dekonstrukciju mitova i stereotipa u historiji, pri čemu je drugačiji pristup proučavanje
islama i svega islamskog što je došlo u Evropu posredstvom Osmanlija zauzelo važno mjesto. Iako je među brojnim
zanimljivim naslovima knjiga i zbornika radova možda najpoznatija knjiga Marije Todorove Imaginarni Balkan
(Biblioteka XX vek, Beograd 1999), ja izdvajam zbornik radova urednika Božidara Jezernika simboličnog naslova
Imaginarni Turčin (Biblioteka XX vek, Beograd 2010).
Bošnjačka pismohrana
155
3
Bošnjački identitet u 19. stoljeću
podjele Svijeta zaključivalo da “najveća od svih ‘gvozdenih zavesa’ u istoriji jeste ona
koja je razdvajala, i još uvijek deli, muslimanski od hrišćanskog sveta.” J. T. Shotwell
u knjizi A Balkan Mission3 zaključuje, da je to “zato što su verske predrasude – ukoliko se ne obuzdaju i trezveno, racionalno preispitaju – najjače od svih pobuda, one
poseduju snagu primitivnog tabua. Stoga su, kroz istoriju, ‘nevernici’ smatrani najopasnijim neprijateljima, jer nisu bili samo naoružani mačem, već i prokletstvom što
ubija dušu.”4
U posljednjim decenijama osmanske uprave za odnos velikih sila prema pitanjima
rješavanja sudbine Bosne (i Hercegovine) i tadašnjih Bošnjaka, posebno Bošnjaka muslimana, kao važan faktor pojavljuje se percepcija/razumijevanje identiteta Bošnjaka
muslimana: da li se radi o evropskom (slavenskom) ili azijskom (turskom) stanovništvu. Rješenje ove “dileme” u 19. stoljeću imalo se odvijati u nepoželjnom kontekstu jačanja popularne parole u evropskoj javnosti, ali i među nekim vladajućim i utjecajnim
krugovima u evropskim državama, o progonu Turaka iz Evrope.5
Na sreću po bosanskohercegovačke muslimane (Bošnjake) najisturenija osmanska
provincija u evropskom dijelu Carstva Bosna, bila je karakteristična po mnogo čemu
unutar Osmanskog carstva, a razlikovala se i od ostalih njegovih provincija u Evropi.
Prije svega, nju je naseljavao veliki broj domaćih slavenskih muslimana Bošnjaka koji
su, direktno ili indirektno, najvećim dijelom imali odlučujuću ulogu u domaćim poslovima u svim sferama života. Pored toga, brojni su bili primjeri ukazivanja na zajedničko porijeklo svih slavenskih stanovnika Bosne i Hercegovine, i muslimana i hrišćana,
i gornjih i donjih slojeva bosanskohercegovačkog društva. Sve to je imalo utjecaja da,
u Evropi tog vremena, pomenuti popularni moto “progona Turaka iz Evrope” tamo
odakle su došli u Aziju, nije mogao biti do kraja propagiran bez ozbiljnije zamjerke.
Posebno, jer su se političke odluke u javnosti, a javno mnijenje od sredine 19. stoljeća
sve više dobija na značaju i posredno utječe na vođenje politike u državama koje su
pripadale koncertu velikih sila, počele opravdavati konceptom pravednosti, pa progon
vladajućih Turaka koji potčinjenim drže autohtone balkanske narode u slučaju bosanskih vladajućih Turaka suočava se sa ozbiljnom preprekom: vladajući bosanskohercegovački Turci su Bošnjaci, Slaveni islamske vjere.
U tom kontekstu kao važan faktor za dalju sudbinu domaćeg muslimanskog stanovništva od sredine 19. stoljeća nametnuo se odgovor na pitanje “Kojeg su porijekla
i ko su oni zapravo”? U istraživanju ove teme posebno je zanimljivo koliko je ukazivanje na isto porijeklo bosanskohercegovačkog stanovništva i pripadnost istom narodu
doprinijelo opstanku Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini i da li su evropsko
porijeklo i evropski identitet najvećeg broja balkanskih muslimana imali utjecaja na
civilizacijsku odredbu Berlinskog kongresa o zaštiti vjerskih manjina i time na opstanak muslimana na Balkanu? Istina, u značajno smanjenom broju. Pomenut je proces
3
4
5
J. T. Shotwell, A Balkan Mission, New York 1949.
Božidar Jezernik, Uvod, Stereotipizacija “Turčina”, u: Imaginarni Turčin, str. 18.
U tom smislu simboličan je naslov knjige H. C. Thompsona,The Outgoing Turks, publikovane 1897.
156
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
deosmanizacije Balkana kao druga strana medalje, koji se s nejednakim intenzitetom
odvija od početka stvaranja balkanskih nacionalnih država do sadašnjeg vremena.
Iako je nemoguće pouzdano odgovoriti na prethodna pitanja, analizirana britanska i
druga diplomatska i konzularna građa nas uvjerava da je utjecaj percipiranja identiteta
Bošnjaka muslimana izvana bio važan faktor u njihovom opstanka u svojoj zemlji.
Više je razloga da se u pokušaja davanja konkretnijeg odgovora na gornja pitanja
posebno skoncentriramo na percipiranje identiteta bosanskohercegovačkog muslimanskog stanovništva od strane političkih subjekata Velike Britanije. Prvo, kako je cilj Velike Britanije u tom vremenu bio očuvanje mira i stabilnosti u Evropi, bez čega nije bilo
moguće održavanje status quo-a u Evropi i uspješna trgovina kao primarni britanski
interesi, i kako su konkretni britanski interesi u jugoistočnoj Evropi i na Bliskom istoku bili zaštita njene trgovine na Mediteranu i Levantu i obezbjeđivanje sigurnog puta
za Indiju, to se Velika Britanija pojavljuje kao glavni prijatelj i saveznik Osmanskog
carstva s identičnim ciljem kao što je bio i onaj osmanske države – očuvanje nezavisnosti i njegovog teritorijalnog integriteta. Iako će se britanski državni prioriteti početi
mijenjati s produbljivanjem istočne krize (u blažoj formi od Carigradske konferencije s
kraja 1876. godine, a potpuno nakon Sanstefanskog preliminarnog mira iz marta 1878),
konzervativci, koji su vladali Britanijom, nisu ni tada imali u planu protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Štaviše, ovakvo eventualno rješenje bi
značilo apsolutnu dominaciju pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, čime
bi bila otvorena vrata tada glavnom britanskom rivalu Rusiji za pojačan utjecaj u ovoj
pokrajini. Drugi razlog je što je Velika Britanija, pored Rusije i Austro-Ugarske, i odlučivala sudbinu Balkana u ovom turbulentnom vremenu. Također, britanski predstavnici
na Berlinskom kongresu imaju glavnu ulogu kada je riječ o insistiranju na zaštiti drugih
vjerskih grupa i njihovih prava u novopriznatim balkanskim nacionalnim državama.
Navedeni faktori nude zaključak da predstavnici britanske vlasti nisu a priori negativno
ocjenjivali osmansku vlast i sve što je islamsko (posredno i općenito mogućnost jedne
islamske države da se reformira i ponudi pravedan tretman nemuslimanskim podanicima), koje se tendencije mogu vidjeti u ocjenama koje su dolazile od ruskih i austrijskih
diplomatskih i konzularnih krugova, a na osnovu kojih se u dosadašnjoj historiografiji
tumačilo viđenje izvana stanja u Bosni i Hercegovini pred kraj osmanske vlasti.
***
Bosanskohercegovački narod za Britance je jedan narod, jedna cjelina, sa svim unutrašnjim sličnostima i razlikama. Britanski konzularni predstavnici jasno razlikuju
bosanskohercegovački narod, kako od neslavenskih predstavnika osmanske vlasti u
Bosni tako i od stanovništva susjednih zemalja (Srbije, Crne Gore i Hrvatske), kao i
općenito od naroda drugih pokrajina Carstva.
Britanci naglašavaju da su stanovnici Bosne i Hercegovine Slaveni i da se razlikuju
od “Turaka.” Naprimjer, u izvještaju od 12. januara 1873. britanski konzul u Bosni
Bošnjačka pismohrana
157
3
Bošnjački identitet u 19. stoljeću
William Holmes, pišući o broju stanovnika Bosne, navodi da muško stanovništvo čini
oko 230.500 muslimana, 226.300 grko-pravoslavnih i 78.000 katolika i da su svi oni
Slaveni.6 Za naprijed postavljenu tezu posebno je zanimljivo kada Britanci razdvajaju domaće bosanskohercegovačke muslimane Slavene od Turaka. Britanci cjelokupno
bosanskohercegovačko stanovništvo zajednički imenuju kao Bošnjake, Bosance, zemljake, domaće, i jasno ih diferenciraju od stranaca iz drugih provincija Osmanskog
carstva koji su živjeli ili bili na službi u Bosni (najčešće imenovani kao Osmanlije
ili Turci, a institucije kao osmanske, turske ili vladine),7 iz čega se vidi britansko razumijevanje posebnosti bosanskohercegovačkog stanovništva u cjelini Carstva. Tako,
naprimjer, u februaru 1859. vicekonzul Zohrab, opisujući Mostar i iznoseći zanimljive
podatke o njemu, piše da “… Muslimani imaju školu u gradu u kojoj Turci i Slaveni
uče.8 Koristi se i sintagma slavenska rasa,9 “čiji su pripadnici i kršćani i muslimani i
koji govore isti jezik.”10
Na bošnjački identitet stanovništva Bosne i Hercegovine, koji je imao dva značenja,
u britanskoj građi nailazimo na više mjesta. Prvi je narodnosno-zemaljski bošnjački identitet sveukupnog stanovništva, koji je dolazio do izražaja prema izvanbosanskom spoljnom svijetu. Drugo, mnogo rjeđe, značenje bošnjaštva nalazi se u njegovom
korištenju u unutrašnjem saobraćanju samo za neku od grupa domaćeg stanovništva,
najprije Bošnjake muslimane, ali se i tada najčešće upotrebljava sintagma Bosniak
Mussulmans,11 iz čega je jasno da se bošnjaštvo ostalog stanovništva time ne isključuje. Ni kada se pojam Bošnjaci upotrebljava bez dodatka samo za muslimane (što je
veoma rijedak slučaj) i tada se iz konteksta vidi da to nije ekskluzivno muslimansko
bošnjaštvo. Susreli smo i situaciju u kojoj se u jednoj rečenici za bosanskohercegovačke muslimane koristi samo pojam Bošnjaci a već u narednoj Bošnjaci muslimani.12
Nominiranje stanovništva Bosne i Hercegovine jedinstvenim imenom Bošnjaci nailazimo i u izvještajima iz 1860. i 1867. godine, u kojima konzul Holmes dosta
afirmativno ocjenjuje međuvjerske odnose u zemlji. Suprotno od tadašnje negativne
6
7
8
9
10
11
12
FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1873, no. 3.
Vidi na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches relating to Administrative Reforms in Bosnia, printed
for the use of the Foreign Office, November 30, 1876, Confidential; Mr. Monson to the Earl of Derby (rec. Nov. 14),
Cettigne, Nov. 4, 1876 (ext), No. 958, Turkey, no. 1 (1877), Correspodence respecting the Affirs of Turkey, London
1877, str. 647; Sir Elliot to the Earl of Derby (rec. Nov. 17), Const., Nov. 8, 1876, No. 995, Turkey, no. 1 (1877), str.
672; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52.
FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (Izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th February 1859;
Edin Radušić, Hercegovina sredinom XIX stoljeća: Zemlja i ljudi u općim izvještajima britanskih konzularnih
predstavnika za 1857. i 1858. godinu, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, XXXVIII/36, Sarajevo 2009,
str. 171.
FO 78/2437, Instructions to HM’s Embasy at Constantinople, Draft, H. Bulweru, Foreign Office, 13th September
1860, no. 495.
ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, London
1876, str. 143.
Konzul Holmes je 1860. godine izvijestio da je požar u hrišćanskoj mahali u Sarajevu izazvao veliku štetu i naglasio
da su direktnu pomoć prvi ponudili njihovi sugrađani Bošnjaci muslimani. FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna
Serai, 29th October 1860, no. 63; Vidi i: FO 881/2987, Extracts of Despatches.
FO 881/2987, Extracts of Despatches.
158
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
percepcije muslimana u Evropi, on iznosi pohvale na račun “Bošnjaka muslimana, za
koje treba reći da oni sa svim svojim nedostacima ..., posjeduju neke dobre kvalitete
... milosrdnost,13 dobru narav, prirodnu inteligenciju i često snažan urođeni osjećaj
pravde.”14
Britanci unutar zemlje stanovništvo Bosne i Hercegovine grupiraju prema vjerskoj
pripadnosti, – hrišćani (Christians)15 i muslimani (Mussulmans, Mahemetans, ili Muhammedans, rijetko Turks i Turkish, a i tada ove pojmove koriste isključivo kao vjersku
odrednicu).16 Važno je napomenuti da britanski konzularni predstavnici u Bosni kada
bosanskohercegovačko stanovništvo dijele na hrišćane i muslimane ili na pravoslavne, katolike i muslimane, naglašavaju da su oni “iste rase” (“of the same race”).17 U
kontekstu iskazanih pretenzija susjednih slavenskih država u nastajanju (Srbije i Crne
Gore) ili nacionalnih pokreta u razvoju (hrvatskog), važno je naglasiti da detaljna analiza britanske konzularne i diplomatske građe koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu,
ni u jednom slučaju nije ponudila pominjanje imena Srbi ili Hrvati za domaće hrišćansko stanovništvo, dok istovremeno takve nazive u istom ili sličnom obliku Britanci
koriste za njihove istovjernike u Srbiji i Hrvatskoj.
I izvori druge provenijencije iz 19. stoljeća (do početka istočne krize 1875. godine)
uglavnom na sličan način govore o identitetu bosanskohercegovačkog stanovništva.
Radi se o jednom slavenskom narodu podijeljenom na više vjera, koje se prema vani
pojavljuje sa bošnjačkim identitetom.
13
14
15
16
17
FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63.
FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 2nd July 1867, no. 14.
U depeši iz oktobra 1860. Holmes javlja da se Crnogorci spremaju za rat i dodaje “His Highness probably looks
with satisfaction on the troubled condition of the Herzegovina, and knows that the effects of his proceedings will be
to embarrass the Turks and encourage the Christians in the rebel districts.” FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna
Serai, 30th October 1860, no. 64; Vidi i Derby-Šuvalovu, Foreign Office, 29th June 1876, Turkey, Correspondence
respecting Affairs in Turkey, No 3, London 1876, no. 506, str. 339-40.
Kao primjere navodimo nekoliko izvoda iz dokumenata. “A couple of native Turkish merchants went to London last
year and returned with an assortment of various goods… The richer Christian merchants or rather shopkeeper who
go occasionaly to Vienna … The Government has always shown itself ready to aid the establishment of schools, but
both Turks and Christians think that there is no need to be better educated than their father and desire no improvement.” FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia for 1868; ”...
but if the practice cannot be put an end in Bosnia, the privilege should be allowed to all classes so that the Christians
might not be placed in an invidious situation, which lays them at the mercy of their Turkish fellow subjects.” Sir
H. Elliot to the Earl of Derby (rec. Dec 4), Const. Nov. 18, 1876, No. 1078, Turkey 1 (1877), str. 742; Najčešće
se pojam turci za bosanskohercegovačke muslimane upotrebljava u paru sa hrišćani, a često se u nastavku istog
dokumenta koriste nominacije muslimani i hrišćani. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 14, 22, 23, 24. 32,
kao i na drugim mjestima; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52; FO 195/1212,
Freeman-Layardu, Bosna Serai, 23rd September 1878, no. 61.
Navodimo primjer. “… I venture to assert most confidently that such an idea as the massacre of the Christians has
never for a moment been entertained even by the most fanatic Mussulman in Bosnia.” … “I may observe to Your
Excellency that this perhaps the most unlikely place in Turkey for a massacre of the Christian to take place, as
Mussulmans and Christians are of the same race and their mutual interests are so closely united that it would be as
it were an act of suicide on the part of the Turks. Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys
is performed by Christians, and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, HolmesLyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.
Bošnjačka pismohrana
159
3
Bošnjački identitet u 19. stoljeću
U Programu spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine, poznatijem kao Načertanije Ilije Garašanina, stanovništvo Bosne se imenuje kao “muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaci”, “istočnog veroispovedanija Bošnjaci” i “katolički
Bošnjaci”18 U izvještaju ruskog konzula K.D. Petkoviča iz Dubrovnika iz 18. januara
1856. godine, stoji da je Bosna jedina provincija Osmanskog carstva gdje se nije mogao ukorijeniti turski jezik, kako u selima tako i u gradovima, i kako ”...osim slovenskog drugi jezik se ne čuje. Turski jezik govore veziri. Pravih Turaka može se sresti u
Sarajevu, Travniku i Banjoj Luci. Pravoslavnih Bošnjaka ima oko 562.000, i imali su
15 manastira”.19 Unutar zemlje stanovništvo se grupiralo prema vjerskoj pripadnosti – muslimani i nemuslimani u službenim državnim dokumentima, a među samim
narodom jedni za druge su bili pravoslavni, muslimani, katolici, Jevreji, pri čemu su
korišteni drugačiji nazivi od ovih (turci. latini, hrišćani, ili pejorativno vlasi, rkači,
balije, šokci), ali gore nabrojane vjerske identifikacije odražavaju suštinu unutarbosanskog identiteta. Pri tome turčin, latin, srbin (nekad se javlja i taj naziv za pravoslavne u
Bosni i Hercegovini)20 nisu nacionalna već vjerska odrednica.21
***
Iako su i ove percepcije identiteta bosanskohercegovačkog stanovništva imale izvjesnu
težinu pri odlučivanju sudbine Bosne i Hercegovine i njenog stanovništva, naročito
muslimana, posebnu važnost imaju viđenja utjecajnih ljudi u britanskom diplomatskom i konzularnom aparatu. Na vođenje politike prema određenoj zemlji ili narodu
vrha piramide odlučivanja u Velikoj Britaniji važnu ulogu su imali stavovi konzula s
terena. Što je neki konzul imao dužu službu u Carstvu to su se njegove opservacije uzimale u ozbiljnija razmatranja, a njegovi prijedlozi ugrađivani u kurs britanske politike.
Jedan od konzula čiji su stavovi izazivali poseban respekt u britanskoj carigradskoj ambasadi i Foreign Officeu bio je i dugogodišnji konzul u Bosni Holmes (u našoj zemlji je
bio na službi 18 godina), za kojeg se vjerovalo da veoma dobro poznaje Bosnu i Hercegovinu i stanje u njoj, kao i Carstvo u cjelini. Koliko su bila cijenjena njegova mišljenja
18
19
20
21
Drag. Stranjaković, Kako je postalo Garašaninovo “Načertanije”, Primljeno na skupu Akademije društvenih nauka
15-X-1938. god, Beograd, str. 89, 91.
Osvoboditeljnaja borba narodov Bosnii i Gercegovinii i Rusija 1850-1864, Dokumenti, Redaktori: J. A. Pisarev, M.
Ekmečić, Moskva 1985, str. 24-25.
U jednom selu u Pounju pitao je Jukić 1842. godine jednog pravoslavca kiridžiju “Šta je to Srb”, ovaj je odgovorio
“To znamenuje rišćanin”, a na dalji Jukićev upit “Zar u vas rišćane zovu Srbima”, kiridžija je odgovorio “U našem
selu, osim mene i moga druga, koji idemo u volove, niko drugi i ne zna kao ni ti.” Muhamed Hadžijahić, Formiranje
nacionalnih ideologija u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću, JIČ, 1-2/1970, str. 57.
Više o prerastanju primarno vjerskih u primarno nacionalne identitete kod bosanskohercegovačkog stanovništva
vidi: Edin Radušić, Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća – od vjerskog prema
nacionalnom identitetu, u: Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the 20th Century
(Suočavanje s prošlošću – Put ka budućnosti: Istorija Jugoslavije 1918-1991), Institute for Historical Justice and
Reconciliation, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije
Sremska Kamenica, Novi Sad 2010.
160
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
i prijedlozi najbolje govori podatak da je prilikom održavanja Carigradske konferencije
krajem 1876. i početkom 1877. godine, Holmes zajedno s konzulom Bluntom pozvan
u osmansku prijestolnicu da bude pri ruci britanskim opunomoćenicima na ovom okupljanju predstavnika velikih sila visokog nivoa.22 Vjerujemo da se Holmesovo razumijevanje stanja u Bosni i identiteta stanovništva i savjeti koje je davao prvom britansko
opunomoćeniku Salisburyu u toku Carigradske konferencije, koja je bila prvi direktan
zajednički korak velikih sila u traženju rješenja istočne krize (taj proces će se završiti
Berlinskim kongresom), nije razlikovalo od njegovih poslatih izvještaja iz Bosne u
kojima je, kao što je već istaknuto, stalno ukazivao na slavenski (evropski) identitet
Bošnjaka muslimana i upozoravao da se prilikom rješavanja istočnog pitanja mora
voditi računa i o njima i njihovim interesima. Također, Holmesovo viđenje identiteta
stanovništva je ugrađivano u zvanični stav britanskog ministarstva vanjskih poslova
(Foreign Office), i kada su tražili podršku od svog Parlamenta, ali i kada su sa drugim
velikim silama odlučivali sudbinu Balkana i njegovog stanovništva.23 A sudbina Balkana na kraju istočne krize odlučivana je na Berlinskom kongresu održanom od 13. juna
do 13. jula 1878. godine.
Ono što se s Bosnom i Hercegovinom dešavalo na Berlinskom kongresu bilo je
rezultat priprema Velike Britanije i Austro-Ugarske u periodu od potpisivanja Sanstefanskog sporazuma do početka Kongresa. Zahtjevi i želje ustanika, kao ni odnos
vojnih snaga na terenu nisu imali nikakav utjecaj na dalje određivanje sudbine Bosne
i Hercegovine.24 Britanski predstavnici na Kongresu: Disraeli, Salisbury i Russell, bili
su neka sredina između popuštajuće politike Gladstonea iz prelaza 60-ih i njegove
tadašnje “antiturske politike” i, s druge strane, starog beskompromisnog palmerstonovskog Disraelia iz vremena odbijanja Berlinskog memoranduma. Sve je to bilo oličeno
u ličnosti novog ministra vanjskih poslova lorda Salisburya. Pitanje budućeg statusa
Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu je otvoreno 28. juna. Lord Salisbury je
nakon dužeg izlaganja o specifičnostima Bosne i Hercegovine, njenom položaju, strukturi stanovništva, utjecaju susjednih kneževina na pravoslavno stanovništvo u Bosni i
Hercegovini i prethodnom ustanku predložio okupljenima na Kongresu da daju mandat
22
23
24
Derbyu-Elliotu, Foreign Office, 18. novembar 1876, Turkey 1 (1877), no. 1014, str. 635; Za vrijeme održavanja
Carigradske konferencije Holmes je pobijao navode jedne spomenice u kojoj su bila pobrojana navodna “nedjela i
zločinstva počinjena od Turaka u Bosni i Hercegovini, a koju je Ignjatijevu poslao Petar Uzelac. (Vaso Čubrilović,
Bosanski ustanak 1875-1878, Srpska kraljevska akademija, posebna izdanja, knj. LXXXIII, Beograd 1930, str.
247). Na taj način je nastojao dekonstruirati negativan imidž Bošnjaka muslimana.
Vidi: ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, London 1876, str. 143; FO 881/2987, Extracts of Despatches; Analysis by Lord Tenterden of the Parliamentary Papers
on the Affairs of Turkey, Turkey Nos, 2,3, and 4, 1876, Foreign Office, July 22, 1876; Notes by Lord Tenterden on the
Treaty of San Stefano showing the History and present position of the Questions arising under that treaty, Foreign
Office, June 7, 1878, Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638).
Memorandum u kojem su ustanici tražili od Kongresa priključenje srpskim kneževinama, ili ako to nije moguće,
političku autonomiju unutar Osmanskog carstva uz rješenje agrarnog pitanja, stigao je do učesnika Kongresa, ali
nije imao nikakvog utjecaja na njihove odluke. Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, II izdanje, Svjetlost,
Sarajevo 1973, str. 316-19. U toku rasprave o pitanju Bosne i Hercegovine taj memorandum nije ni pomenut. Protocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39, London 1878, str. 112-119.
Bošnjačka pismohrana
161
3
Bošnjački identitet u 19. stoljeću
Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu i njome upravlja. Prijedlog je podržan od zastupnika Njemačke, Francuske, Rusije i Italije. Osmanski opunomoćenici
su izjavili da imaju instrukcije s Porte da se usprotive ovom prijedlogu. Na inicijativu
Bismarcka ovaj dio protokola je ostavljen otvorenim dok se ne dobije saglasnost Porte,
uz slanje upozorenja Carigradu da njihovo protivljenje izaziva “painfull impression”.25
Prijedlog Salisburya da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat za okupaciju Bosne i
Hercegovine bio je krajnji ishod pregovora ove dvije sile, a sam britanski ministar
je za taj prijedlog dao svoju saglasnost tajnom konvencijom direktno zaključenom
s Andrassyem 6. maja. U ovom pitanju Rusija je bila vezana tajnim dogovorima iz
Budimpešte i Reichstadta, koji su postali ponovo aktuelni promjenom odnosa snaga
na međunarodnoj političkoj sceni, i još više, prethodno postignutim savezom Beča i
Londona. Njemačka je dala svoju punu podršku ovom prijedlogu, dok je Francuska to
spremno prihvatila u zamjenu za veto na bilo kakvu raspravu o Egiptu i Siriji. Jedino
je izgledalo da je Italija nenaklonjena ovom prijedlogu, ali je ionako bila najslabija od
svih prisutnih, a u ovom pitanju još i izolirana. Jasno je da je u ovakvom omjeru snaga
Andrassy mogao direktno obezbijediti aneksiju od ostalih sila, ali su protivljenje Porte
i suprotni interesi Nijemaca i Mađara u kompliciranom dualističkom sistemu AustroUgarske monarhije opredijeli njenog ministra vanjskih poslova da na ovoj raskrsnici
izabere okupaciju a ne aneksiju, i da iz plana okupacije isključi Novopazarski sandžak.
Osmansko carstvo je i pored protivljenja iskazanog 28. juna moralo prihvatiti odluku
sila na Kongresu i složiti da se da mandat Austro-Ugarskoj bez vremenskog ograničavanja okupacije Bosne i Hercegovine. Za budućnost Bosne i Hercegovine važne su i
odluke Berlinskog kongresa koje su susjednim kneževinama Srbiji i Crnoj Gori dale
samostalnost i teritorijalno proširenje, Srbiji uglavnom prema jugu, dok je crnogorski
državni teritorij više nego udvostručen, dobrim dijelom na račun bivšeg Bosanskog
vilajeta.26 Važno je napomenuti da se britanski ministar vanjskih poslova Salisbury
pojavljuje kao najvatreniji zagovarač prava vjerskih manjina u novopriznatim balkanskim državama, u Srbiji i drugim. On je čak davanje saglasnosti za priznavanje nji25
26
Salisbury je svoje izlaganje završio riječima: “For these motives the Government of the Queen proposes to the
assembled Powers that the Congress should decide that the provinces of Bosnia and Herzegovina shall be occupied
and administred by Austria-Hungary”. Salisbury to HM’ Principal Secretary of State, Berlin, 28. juni 1878, Turkey,
No. 39 (1878), no. 16, str. 51. Protocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39 (1878), str. 112-19; Protokol
sa osme sjednice Berlinskog kongresa vidi i u: Historical boundaries between Bosnia, Croatia, Serbia, Documents
and maps, 1815 – 1945., edited by Anita L.P. Burdett, England, Archive editions, 1995, str. 281-312.
Edin Radušić, Uloga velike Britanije u promjeni državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine 1878. godine, Radovi, knj. XIV/1 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo. 2010, str. 271272; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, A Survey of Foreign Policy, Cambridge at the University
Press, 1937str. 539-540; Mihailo D. Stojanović, The Great Powers and the Balkans 1875-1878, Cambridge at the
University press, 1939 (reprinted 1968), str. 271; W. N. Medlicott, Bismarck, Gladstone and the Concert of Europe,
University of London, The Athlone Press, 1956 str. 28; Odredbama Berlinskog ugovora Osmansko carstvo je izgubilo više teritorija nego što je to bilo predviđeno u San Stefanu. A. Cunningham, The Wrong Horse? Anglo-Ottoman
Relations before the First World War, u: Allan Cunningham, Eastern Questions in the Nineteenh Century, Collected
Essays, Volume II, Frank Cass&Co. LTD, London 1993, str. 229; F. R. Bridge and Roger Bullen, The Great Powers
and the European States System 1815-1914, Longman Group Limited, London 1980, str. 123-24; Grgur Jakšić,
Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955, str. 52-53.
162
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
hove nezavisnosti uslovljavao uvođenjem civilizacijskog principa poštivanja vjerskih
sloboda.27 Isto tako, on je i pored prihvatanja intervencije osmanskih predstavnika na
Kongresu kako su vjerska prava nemuslimana poštuju u Osmanskom carstvu, predložio rezoluciju za osiguranje jednakih prava za sve vjerske grupe pojedinačno i na
prostorima koje su ostale pod osmanskom vlašću.28 Ovi njegovi prijedlozi su na kraju prihvaćeni u potpunosti. Time je na Berlinskom kongresu prihvaćen i promoviran
princip jednakosti za pripadnike svih vjera,29 što je civilizacijski posmatrano i njegova
najvažnija odluka.30
Umjesto zaključka
Sumarno razmatrano, Kongres je ponudio vjerovatno najbolje realno moguće rješenje
za Bosnu i Hercegovinu i posebno Bošnjake muslimane u tom trenutku, dajući vremena da, dugoročnije gledano, priznavanje i poštivanje prava malobrojnih vjerskih,
nacionalnih i drugih grupa stanovništva značajnije zaživi u balkanskim slavenskim
državama, posebno Srbiji (nosećoj poluzi prve jugoslovenske države, kojoj će 1918.
pripasti i bosanskohercegovački muslimani). Vjerovatno je davanje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj predloženo od Velike Britanije (prvo u formi okupacije a potom
aneksije), a ne brzo priključenje Srbiji (ili državi u kojoj bi Srbija imala centralnu
ulogu), evropskoj sili koja je fleksibilnijim pristupom u odnosu na prethodna razdoblja
i poštivanjem posebnosti muslimana u Bosni i Hercegovini, spasila bosanskohercegovačke muslimane, i pored velikog broja iseljenih, od još većeg egzodusa. Postojeća
zakonska rješenja u Monarhiji su i prije Kongresa davala solidne garancije za poštivanje prava drugih naroda i vjerskih grupa, pa se to pitanje nije potezalo ni na Kongresu
(pri tome ne treba zaboraviti ni tadašnju poziciju Austro-Ugarske kao subjekta svjetske
politike). Austrijski osnovni Zakon o općim pravima građana iz 1867. godine (poznat
kao Decembarski ustav) zagarantirao je pravo vjerovanja i savjesti i nezavisnost od
bilo koje crkve i vjerske zajednice koje su bile legalno priznate od strane države u
pitanju njihovih “unutrašnjih poslova”, a zakon o priznanju od 20. 5. 1874. godine
definirao je legalno priznate crkve i vjerske zajednice kao javne pravne osobe sa posebnim privilegijama kao što su pravo na javno prakticiranje religije, nezavisnost po svim
“unutrašnjim pitanjima” i zaštita vlasništva zajednice. Time se može smatrati, iako je
opće priznanje islama u Austriji prema hanefijskom mezhebu potvrđeno i prošireno Za27
28
29
30
Naprimjer, prijedlog da se Srbiji prizna nezavisnost lord Salisbury je prihvatio, ‟ … but, thinks it would be opportune to stipulate for the great principle of religious liberty within the principality.” Turkey, No. 39, str. 119.
Isto, str. 184-85.
Posebno vidi: Isto, str. 255.
Gore izneseni podaci i zaključci vezano za Berlinski kongres i događaje koji su mu prethodili su samo fragmenti
kompletnog procesa koji su u direktnoj vezi s temom rada, a ova istaknuta pozitivna strana britanske politike ne
kolidira sa poznatim zaključcima da su Britanci, prije svega, vodili računa o svojim imperijalnim interesima. Uporedi posebno s Richard Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, Clarendon Press, Oxford 1979, str.
449-52.
Bošnjačka pismohrana
163
3
Bošnjački identitet u 19. stoljeću
konom o priznanju islama od 15. jula 1912. godine, da je islamu zagarantirano legalno
priznanje od strane austrijske države 1874. godine.31
Bosniak Identity in the 19th Century
Summary
The author primarily deals with the Bosniak identity in the 19th century, as well as
the question of significance of the perception of Slavic European identity of Bosniaks/
Muslims for their survival. He particularly focused on the period from the middle of
the 19th century to the end of the Berlin Congress on 13th July 1878. The quality of
this work is the profound analysis of British and other archival documents testifying
in favour of Slavic and European identity of Bosnian Muslims. The author stresses the
importance of this fact for the survival of Bosniaks in the turbulent time of the Eastern
Crisis and the Berlin Congress, which determined the political landscape of Europe in
the decades before the First World War.
31
Atlas islamskog svijeta, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo 2004. str. 663.
164
Bošnjačka pismohrana
Prof. dr. sc. Adib Đozić
Filozofski fakultet u Tuzli
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih
identiteta
Sažetak: Dva su bitna elementa za razumijevanje nastanka, razvoja i konstituiranja
etničko-nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini. Prvi je spoznaja da je etničkonacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini bio nekada više, a nekada manje praćen religijom. Drugi je činjenica da se u analizama razvoja etničkih identiteta kod Južnih
Slavena najčešće polazi od njihovog doseljavanja na Balkanski poluotok. Oba ova
društveno-historijska elementa bitno su odredila nastanak, razvoj i konstituiranje bošnjaštva kao autonomnog i autohtonog bosanskohercegovačkog identiteta. Bošnjaštvo,
iako ima niz društveno-historijskih specifičnosti, ne odstupa od općeg pravila razvoja
etničkih identiteta u Evropi i na Balkanskom poluotoku. Bošnjaštvo se prvobitno formiralo iz više bosanskih rodovsko-plemenskih zajednica kao zaseban etnički identitet koji
se samoimenovao kao Bošnjani. Na nivou etničke zajednosti koju u znanosti nazivamo
narod Bošnjani se imenuju Bošnjacima. Transformacija etničkog imena nije nikakav
bošnjački specifikum. Naprimjer, preci današnjih Crnogoraca su Dukljani, a Srba –
Rašani. Na razvojnom putu od etničkog imena Bošnjani do nacionalnog imena Bošnjaci najdramatičniji je bio period kada su se Bošnjaci našli na razmeđu vlastitih religija
istovremeno napadnuti velikodržavnim ideologijama i projektima. Jedna od karakterističnih specifičnosti bošnjačkog etničko-nacionalnog razvoja jeste da se on u drugoj
polovini 19. stoljeća, u vrijeme dominirajuće ideologije “nacija-država”, našao na
razmeđu vlastitih religijskih identiteta iznutra i izvana pod pritiskom velikodržavnih
projekata iz susjedstva koji su upravo bili ukorijenjeni u ideologiji “nacija –država”.
Obje nacionalne ideologije, i hrvatska i srpska, željele su u svoj nacionalno-državni
prostor/teritorij uključiti sve katolike, odnosno pravoslavce, tj. i one iz Bosne i Hercegovine. I šta se tada desilo? Počelo je poricanje, odnosno, nacionaliziranje Bošnjaka
u srpskom ili pak hrvatskom smislu. Kao osnova za takvu djelatnost poslužila je dotadašnja višestoljetna različitost religijske pripadnosti Bošnjaka. Polovinom sedmog
desetljeća 19. stoljeća formirana su u Bosni i Hercegovini društva za širenje srpskog,
odnosno hrvatskog imena. Pod utjecajem srpske i hrvatske nacionalne propagande
Bošnjaci katoličke vjere dominantno su prihvatili hrvatsku nacionalnu identifikaciju,
a Bošnjaci pravoslavne vjere većinom su prihvatili srpsko nacionalno ime. Bošnjaci
islamske vjeroispovijesti nastavljajući da žive u uvjetima historijske nužde, pritisnuti
između dvije velikodržavne ideologije (srpske i hrvatske) i dva velikodržavna projekta
Bošnjačka pismohrana
165
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
(srbijanskog i hrvatskog), nastavljaju u različitim formama i oblicima, političkim i
kulturnim, ispoljavati bošnjaštvo kao sadržaj i oblik društveno-historijske zajednosti.
Ključne riječi: Bošnjaci, bošnjaštvo, Bosna i Hercegovina, religija, nacionalni identitet, religijski identitet
Uvod
Fenomen razvoja i konstituiranja bošnjaštva kao jednog od etničkih identiteta južnoslavenskih naroda izazivao je u dosadašnjoj historiografiji i drugim znanstvenim disciplinama raznovrsne protivrječnosti. Posebno su kontradiktorne historiografije Srbije i
Hrvatske. Srpska historiografija tvrdi da je Bosna i Hercegovina “srpska zemlja”. Istovremeno historiografi iz Hrvatske tvrde da je Bosna i Hercegovina “hrvatska zemlja”.
U oba slučaja Bošnjaci kao etničko-nacionalni identitet uopće ne postoje. Logično je
da ne mogu obje tvrdnje istovremeno biti tačne. Jedna ili pak obje tvrdnje (i hrvatske
i srpske historiografije) nisu tačne. Zaista i historiografija Srbije i historiografija Hrvatske kada je u pitanju njihovo interpretiranje razvoja etničkih identiteta u Bosni i
Hercegovini, posebno bošnjaštva, pružaju sasvim pogrešnu znanstvenu elaboraciju. S
punim pravom Branko Horvat konstatira da “toj historiografiji ne treba puno vjerovati”. Zašto? Zato jer se ona, kako tvrdi Branko Horvat, “zasniva manje na naučnim istraživanjima, a više na rodoljubivoj ignoranciji i da tu historiju i Jugoslavije i Balkana
treba pisati nanovo.” Ove tvrdnje B. Horvat iznosi na osnovu ličnog iskustva i iskustva
svoje djece koje je zasnovano na učenju historije u Hrvatskoj, odnosno Srbiji. Evo tog
iskustva: “Ja sam završio gimnaziju u Hrvatskoj i mene su moji nastavnici historije
naučili da je Bosna hrvatska: tu je bilo nekakvog komešanja, u srednjem vijeku nije
se baš sasvim jasno znalo ko kuda i gdje spada, ali u načelu Bosna je hrvatska! Moja
djeca su završila gimnaziju u Beogradu, njihovi profesori su bili Srbi i oni su naučili
da je Bosna bila srpska.”1 Negiranje i stereotipno prezentiranje bošnjaštva nije dolazilo
samo iz nacionalnih historiografija iz Srbije i Hrvatske već i iz vulgarno-marksističkih
i komunističko-socijalističkih interpretacija nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini
za sve vrijeme njezinog socijalističkog razvoja. “Socijalistički intelektualci” svih nacionalnosti, pa i Bošnjaci, tvrdili su da nema bošnjaštva, već da postoji “truhli bošnjakluk”, kao ostatak feudalizma i austro-ugarske okupacije. Ovo su dovoljni razlozi za
pomisao da historiju bošnjaštva tek treba napisati. Kada saznamo istinu o prošlosti, tek
tada ćemo moći shvatiti sadašnjost. Sadašnjost potvrđuje da su Bošnjaci i bošnjaštvo
neumoljiva stvarnost i to ne od jučer, kako to žele prikazati neke historiografije, već
traju, kao jedan od zasebnih i autohtonih evropskih etničkih identiteta južnoslavenskih
naroda više stoljeća. U ovom radu iznijet ćemo samo neke najosnovnije karakteristike
1
B. Horvat, Nisu svi muslimani Bošnjaci niti su svi Bošnjaci Muslimani, u: Bosna i Bošnjaštvo, Karantanija, Ljubljana, Sarajevo, 1990. god. str. 74. Branko Horvat (1928. – 2003.) je hrvatski ekonomista, historičar i politički mislilac.
Bio nominiran za Nobelovu nagradu. Najznačajnije djelo mu je: Politička ekonomija socijalizma.
166
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
etničkog identiteta Bošnjaka s akcentom na etničkoj diferencijaciji bošnjaštva na razmeđu religijskih identiteta u drugoj polovini devetnaestog stoljeća.
I. Bošnjani – jedan etnos, tri religije
Za razumijevanje ovovremene nacionalne strukture bosanskohercegovačkog društva i
unutar te strukture bošnjačkog nacionalnog identiteta neophodno je upoznati se s osnovnim karakteristikama bošnjačke etnogeneze. Etnogeneza bošnjačke nacije u svojim
osnovnim određenjima kao društveno-etnički proces, iako ima niz društveno-historijskih specifičnosti, ne odstupa od općeg pravila razvoja etničkih identiteta u Evropi i
Balkanskom poluotoku. Upravo društveno-historijske specifičnosti etnogeneze Bošnjaka često su uzrokovale znanstvena nerazumijevanja u interpretacijama bošnjačkog
nacionalnog identiteta ili su, pak, poslužile “izgoniteljima” Bosne i Bošnjaka iz Bosne
i Hercegovine da konstruiraju “teorije” o nepostojanju / poricanju bošnjačke nacije. Iz
tih razloga neophodno je osvrnuti se na osnovne momente razvoja bošnjačke nacije od
etničkog imena Bošnjani do nacionalnog imena Bošnjaci.
Jedna od osnovnih karakteristika etničkog razvoja u Bosni i Hercegovini jeste da je
on bio nekada više, a nekada manje praćen religijom. Suodnos nacije i religije u sociološkim istraživanjima zauzima vrlo značajno mjesto. Put do istine o naciji kao društvenoj pojavi na bosanskohercegovačkim prostorima vodi upravo preko analize suodnosa
nacije i religije. Religija je stalnija i dugotrajnija društvena činjenica od nacije, manje
ovisna od društveno-historijskih činilaca. Nacija je mnogo više pod utjecajem ekonomskih, političkih, kulturnih i historijskih činilaca nego što je to religija. Religijske sadržajnosti definirane religijskim normama posredno ili neposredno uranjaju u društveni
život nacije, ponajprije u sadržajnostima nacionalne kulture, običajima, vrsti nošnje,
vrsti ishrane, igrama, stavu prema ženskom spolu, tipu ekonomskog života, odnosu
prema porodici i drugim oblicima društvenog života.
U analizama razvoja etničkih identiteta kod Južnih Slavena najčešće se polazi od
njihovog doseljavanja na Balkanski poluotok. Zašto je to važno istaći? Zato što srpska
i hrvatska historiografija tvrde da su se na prostore današnjih država Srbije, Hrvatske
i Bosne i Hercegovine doselili Hrvati i Srbi kao već formirane etničke grupe što ni u
kom slučaju nije tačno.2 Nigdje ne spominju Bošnjake. Zašto? Zato što u znanstvenometodološkom smislu primjenjuju neznanstveni metod proučavanja razvoja etničkih
identiteta u Bosni i Hercegovini. Općeprihvaćena je znanstvena istina da su se nacije
kao oblici etničkog zajedništva u Evropi, Balkanskom poluotoku i Bosni i Hercegovini
2
Milan Prelog raspravljajući o etničkim procesima kod južnoslavenskih naroda oslanjajući se na stavove Ljube Stojanovića i Smičiklasa, nedvosmisleno iznosi ispravan stav “da u to vrijeme (od VII do IX vijeka) nije bilo ni Hrvata
ni Srba u potonjem smislu ove riječi, kao što nije bilo Bugara ni Čeha.” I Ferdo Šišić u radu o hrvatskom ilirizmu
piše: “ni nacionalnoga hrvatstva ni nacionalnoga slovenstva – kao što ga susrećemo poslije 1850. – tada još nije
bilo,a tako isto značilo je u to doba i ime Srbin – izvan granica Srbije – u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnoga
zakona.” (navedeno prema M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, str. 12. i 13.)
Bošnjačka pismohrana
167
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
razvile tek u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Nemoguće je i znanstveno nedopustivo, nekritički, strukturu društva devetnaestog stoljeća preslikavati u vrijeme od
prije više od 1.000 godina, dakle u VII stoljeće, kada se prema vizantijskim izvorima
završio proces doseljavanja Slavena na prostore današnje Bosne i Hercegovine i njoj
susjednih država. Napomenimo samo radi podsjećanja da teorije nacije tvrde da su
prvi oblici etničke zajednice bila plemena, zatim se razvoj kretao ka savezu plemena.
Iz saveza plemena formiraju se narodi, a iz naroda nacije. Nazivi današnjih nacija kao
po pravilu nisu istovjetni nazivima plemena od prije hiljadu godina. Nedvosmisleno
to potvrđuju i historijske činjenice etničkih imena plemenskih predaka današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba.3 Preci današnjih Crnogoraca su Dukljani. Ime su
odredili po rimskom gradu Duklji, gdje se naselio dio Južnih Slavena. Preci današnjih
Srba na nivou plemenske organizacije nisu se zvali Srbi, već Rašani, a sebi su ime
dali po nazivu rijeke Raške i rimskog grada Rasa, dakle po toponimima oko kojih su
formirali svoju etničku zajednicu. Općeprihvaćena je znanstvena istina da su i Raški
vladari nosili titulu “veliki župan4 raški”, a ne veliki župan srpski.5 Opravdano je postaviti pitanje ko se doselio na Balkanski poluotok a time i u Bosnu i Hercegovinu u
VI i VII stoljeću ako nisu Bošnjaci, Hrvati i Srbi? Logično je i znanstveno relevantno i
pitanje kako su i kada današnje bosanskohercegovačke nacije sebe samoimenovale kao
Bošnjake, Hrvate i Srbe?
Prvo da vidimo ko se u VII stoljeću doselio na prostor današnje Bosne i Hercegovine i njoj susjednih država. “U vremenu naseljavanja pa sve do polovine VIII st.
od Jadrana do Karpata među tadašnjim južnoslavenskim stanovništvom onovremeni
navedeni historičari nigdje nisu spomenuli imena ni Srba ni Hrvata. Ni u staroj postojbini nije bilo tih imena. Na Balkan su došli samo Južni Slaveni. Poznati vizantijski
pisac Prokopije iz VI stoljeća opisao je mnoga pozitivna svojstva i običaje Slavena
a nigdje ne spominje bilo kakve Srbe ili Hrvate. Da su se među Slavenima izdvajala
još neka imena on bi to sigurno istakao i napisao. U svojoj knjizi ‘Strategikon’ vizantijski pisac Pseudo-Maurikije iz VII st. piše o Slavenima i mnogim slavenskim plemenima, ali nigdje ne spominje Srbe niti Hrvate. I on piše o Slavenima kao o jednom
narodu. Tako uostalom pišu i svi ruski, ukrajinski, bjeloruski, češki, slovački, poljski i
drugi pisci. Da su se doselili Srbi i Hrvati, u svim tim knjigama pisalo bi: doseljavanje
Srba i Hrvata, a ne bi pisalo: O doseljavanju Južnih Slavena i Avara na Balkansko
poluostrvo.”6
Pokažimo sada kako je nastalo etničko ime Bošnjanin. Neosporna je historijska
istina da su prostor današnje Bosne i Hercegovine i njoj susjednih država, prije dose3
4
5
6
Kriterij za redoslijed navođenja nacionalnih imena je abecedni red.
Riječi župan i ban su avarskog porijekla što dokazuje da su se sa Slavenima na Balkanski poluotok doselili i Avari.
Nenaučno bi bilo i etički nekorektno riječi ban i župan danas proglasiti bosanskim, hrvatskim ili pak srpskim. Isto
tako nenaučno bi bilo nekritički tadašnjeg bana i župana nazivati carem, kraljem ili, pak, predsjednikom.
Preciznu analizu sa mnoštvom društveno-historijskih činjenica o precima današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata,
Slovenaca i Srba pogledati u: H. Zoranić, O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009. str. 33 – 62.
H. Zoranić, isto, str. 24.
168
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
ljavanja Slavena i Avara na ova područja, nastanjivala ilirska plemena. Šta se desilo sa
Ilirima kada su se na prostor današnje Bosne i Hercegovine doselila slavenska i avarska
plemena? Možemo pretpostaviti da je došlo do društveno-kulturne ali i antropološkobiološke simbioze Slavena, Ilira i Avara. Enver Imamović o ovom historijskom razdoblju na osnovu arheoloških nalaza tvrdi da su “tokom burnih događaja do kojih je
došlo u vrijeme seobe naroda starosjedioci bili u najvećoj mjeri posvuda istrijebljeni,
na bosanskohercegovačkom području su se, zaštićeni brdskim i planinskim gudurama,
sačuvali kao u nekoj oazi. U smirenoj situaciji koja je kasnije uslijedila, ovdje je kao
malo gdje došlo do kulturnog i etničkog miješanja doseljenika sa starosjediocima što
je imalo dalekosežne posljedice u sveukupnom životu kasnijih bosanskohercegovačkih
stanovnika. Krvno miješanje se odrazilo i na antropološki izgled starosjedilaca, što
je srednjovjekovne Bošnjane ne malo činilo posebnim u odnosu na okolne narode, a
njihovu Bosnu neobičnom zemljom. Ta se posebnost kod njih između ostalog manifestirala i nešto drugačijim mentalitetom, karakterističnim odnosom prema vjeri, odbojnošću prema svakoj vrsti podređenosti, upadljivom srčanošću i hrabrošću, naglašenim
poštenjem i dobrotom, iz čega je proistekao i dobro znani pojam “dobri Bošnjani”,
kako se često navode u dokumentima.”7 Iz ovoga Imamovićevog stava jasno i nedvosmisleno proizlazi da etničku osnovu Bošnjana / Bošnjaka čini više etničkih grupa.
Uočavamo još jednu vrlo bitnu znanstvenu činjenicu, a to je da su sve etničke grupe
koje čine etničko-antropološku osnovu Bošnjaka evropskog porijekla. Kako je bosanski jezik, kojim govore Bošnjaci, jedan od slavenskih jezika, to nas upućuje na zaključak da su u društveno-kulturnom smislu u simbiozi Ilira, Avara i Slavena dominantnu
ulogu imali Slaveni.8
Rezultat društvene, kulturne, antropološke, religijske i etničke simbioze Slavena,
Avara i Ilira, nije odmah rezultirao narodom Bošnjana. Prvobitno su se formirali manji etnikumi,9 odnosno etničke zajednice na nivou saveza plemena, gdje se plemenska
granica gubi u interesu šire etničke zajednice koja se imenuje teritorijem / prostorom
na kome živi. Manji bosanski etnikumi primarno su omeđeni geografski i unutar tog
geografskog prostora privredno. Etnička imena su sebi davali po već postojećim toponimima (Usorani, Soljani, Humljani, Bošnjani, Podrinjci, Donjokrajci, Neretljani), što je
još jedan dokaz simbioze doseljenih plemena i starosjedilaca. Podsjetimo se da su najznačajniji znanstvenici,10 prije svega historičari i sociolozi, baveći se razvojem etničkih
identiteta kod slavenskih naroda isticali državu i religiju kao odlučujuće faktore u pro7
8
9
10
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995. str. 26.
“Moje je stajalište da su Bošnjani svojevrsna simbioza više etnika u kojoj glavnu komponentu dominantno čini
onaj dio Južnih Slavena i Avara (ne Srba niti Hrvata) koji je ipak uspio da se naseli na područje današnje Bosne i
Hercegovine.” (H. Zoranić, isto, str. 63)
H. Zoranić te prvobitne bosanske etnikume naziva “mali narodi”, što nije u sociološkom smislu najadekvatniji
pojam. Ne postoje mali i veliki narodi. Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine u smislu sociološkog pojma
narod u datom historijskom trenutku razvio se i konstituirao simbiozom iz više rodovsko-plemenskih grupa, koje su
bile ekonomski i geografski upućene jadna na drugu, jedan narod. Taj narod se u etničkom smislu samoimenovao
Bošnjanima.
K .Kadlec, F. Taranovski, K. Jiriček, M. Prelog, J. Smodlaka, St. Stanojević, M. Hadžijahić, M. Imamović i drugi.
Bošnjačka pismohrana
169
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
cesima formiranja pojedinih naroda. “Prije formiranja hrvatske, srpske i drugih država
na slavenskom jugu u uslovima rodovsko-plemenskog života nisu ni postojali srpski,
hrvatski i drugi južnoslavenski narodi. Postanak srpskog, hrvatskog i drugih južnoslavenskih naroda ima se povezivati sa postankom srpske, hrvatske i drugih južnoslavenskih država.”11 Već smo istakli da su Bošnjani kao etnička zajednica nastali simbiozom
nekoliko manjih bosanskih rodovsko-plemenskih zajednica kao što su: Soljani, Usorani,
Neretljani, Humljani, Donjokrajci, Podrinjci, Bošnjani. Prihvatanje imena Bošnjani
od ostalih bosanskohercegovačkih rodovsko-plemenskih etnikuma dešava se postepeno u socijalnoj simbiozi u okviru političke zajednice, države Bosne, kao i kod
drugih naroda u procesima njihove etnogeneze. Da proces formiranja Bošnjana /
Bošnjaka kao naroda nije izuzetak od pravila ili pak nekakav historijski izoliran slučaj,
potvrđuje i etnogeneza Hrvata i Srba kao i ostalih južnoslavenskih plemena. Srbi kao
narod formirali su se iz više grupa plemenskih zajednica tek uspostavom centralizovanije državne organizacije – Raške. “Tek u XII veku postoji centralizovana država raških
župana. Do toga doba žive u plemenskim organizacijama, podeljeni na više grupa plemenskih zajednica. Isto tako i Hrvati.”12 Ferdo Šišić raspravljajući o hrvatskom ilirizmu
piše: “Hrvati bijahu isključivo žitelji (i to svi bez razlike) uže geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije (...) dalje Dalmatinci, (...) Bošnjaci, (...) Srbi, Kranjci, Štajerci, Korušci
itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva – kao što ga srećemo poslije
1850., tada još nije bilo, a tako isto značilo je u to doba i ime Srbin – izvan granica Srbije – u prvom redu čovjeka istočno-pravoslavnog zakona.”13 Konstantin Jiriček u Istoriji
Srba zastupa istu teoriju kada je u pitanju etnogeneza južnoslavenskih naroda. “Ime
Srba postalo postepeno ukupni naziv za susedna plemena isto onako kao što su se u
severnim zemljama ime pravih Čeha rasprostiralo na plemena češka, nabrojana u osnovnoj povelji biskupije praške, ili ime Poljana kod Gnezena na sva poljska plemena.”14
Josip Smodlaka proučavajući procese etničkog razvoja kod Južnih Slavena podvrgavao
je analizi mišljenja mnogih autora. Podvrgavajući analizi tekst Andrije Kačića Miošića
(1704. – 1760.) Razgovor ugodni naroda slovinskoga, piše da Kačić “van granica stare
hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu, u
kojoj on poznaje samo Bošnjake.”15 Bosansko etničko ime Bošnjanin ili Bošnjak od
svog prvog za sada poznatog pisanog pominjanja 1166. godine u carskoj tituli Manojla
Komnena pa sve do polovine 19. stoljeća bilo je etničko ime za sve stanovnike Bosne
/ i Hercegovine/ bez obzira na njihovu religijsku pripadnost. Da bismo dokazali da je
to tako, poslužit ćemo se neumoljivim pisanim izvorom Redovničke mladeži bosanske
koja se podučava u Đakovu. Iz ovog dragocjenog i objektivnog historijskog izvora spoznat ćemo da su Bošnjaci jedan narod sa tri religije.
11
12
13
14
15
M. Hadžijahić, n.d., str. 11.
K. Kadlec, Prvobitno slovensko pravo pre X veka. Preveo i dopunio F. Taranovski, Beograd, 1924. str. 5.
Štampano u “Bratstvu sv. Save” 1921. godine. Navedeno prema M. Hadžijahić, n.d., str. 13.
K. Jiriček, Istorija Srba, Prvi deo, Beograd, 1911., str. 117.
J. Smodlaka, Jugoslovenski nacionalizam 18 veka, (Preštampano iz “Zete”, Podgorica, 1941.) (Navedeno prema M.
Hadžijahić, n.d., str. 13.)
170
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
II. Bošnjaci, jedan narod tri vjere / religije
Pogledajmo šta misle, kako razumijevaju bošnjaštvo i šta o teme pišu Bošnjaci franjevci u svom BOŠNJAKU oli Koledaru za Bosnu izdatom u Osijeku 1870. godine.16
U Opazki, odnosno uvodu piše: “Ovaj koledar priredjen od Bošnjakah, jedino za
Bošnjake ima podpuno pravo nositi ime “Bošnjak”, te Vam ga mili Bošnjaci pod tim
slavnim, dičnim i ponosnim imenom i šaljemo. – Čelna je istina, da je “Bošnjak” morao medj Vas stupiti mnogo ugledniji, al to nepovoljne okolnosti priprečiše! Sasvim
tim: motreći da koledar za Bosnu u ovom obliku niste vidjali nigda, te ma i kakvu korist
koju Vam “Bošnjak” nosi, puni smo ufanja i nade, da ćete ga primiti sa najsrdačnijom
radostju i ljubavju, kao dolazećeg svog u svoje, poslanog svojim od svojih, a to je što
nas hrabri, da Vam za drugu godinu uglednijeg obećamo “Bošnjaka”, samo ako nam
neprevidne zaprieke to ne priprieče.”17
Pored vjerskog kalendara posebno za Krstjane, a posebno za Hristjane, za Krstjane
pisan latinicom, a za Hristjane ćirilicom, u kalendaru Bošnjak se između ostalih tekstova nalazi i tekst Pogled u Bosnu u kome se raspravlja o porijeklu imena Bosna, te o
osnovnim geografsko-demografskim i etničko-religijskim sadržajnostima Bosne druge
polovine 19. stoljeća.
Pogledajmo šta o imenu Bosna te o osnovnim geografskim karakteristikama i granici Bosne pišu u Bošnjaku. “Mjesto u kom stanujemo zove se Bosna; tako prozvano
od rieke Bosne kako njeki vele, koja kroz ovu zemlju teče; ol od jednog slavljanskog
ogranka, koj je oko polovine šestog vjeka u ovo mjesto medj milu svoju bratju iz Tracije došao, pod imenom Bezi = Bozi,18 kako drugi hoće može biti sa većim razlogom,
jer premda je i prije ista rieka kroz isto mjesto tekla, nu se Bosnom nije zvala (što bi u
protivnom slučaju moralo) nego Mojezija gornja i Dardanija. – Već oko polovice desetoga stoletja, ovjenčani pisac Porfirogenit spominje “polje bosansko” i nabraja njekoje
bosanske gradove.
Po odredbi visoke vlade od god. 1865. opet je pridružena majki Bosni Ercegovina,
prije zvana “humska zemlja” oli “zahumlje”, te tako uzeta Bosna je prostor koj leži
medj riekami Drinom, Savom, Unom, Ibrom, te planinom Prologom i Crnom-gorom.
– Oli na istoku Bosnu razdjeljuje od Srbske kneževine rieka Vuvac do rieke Lima (oko
16
17
18
BOŠNJAK, oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež Bosanska,koja se podučava u Đakovu, za godinu
1871., u Osijeku 1870., Brzotiskom Ignjata Mederišickoga.
Isto, str. 1.
Postoji ne mali broj autora koji etničko porijeklo Bošnjaka izvodi iz tračkog plemena Besa. Bez obzira na današnju
znanstvenu prevaziđenost te teorije smatramo ovom prilikom zbog stavova u navedenom tekstu iz Bošnjaka istaći
najznačajnije autore koji su zastupali ovo stanovište. “Tu teoriju nalazimo već kod starog bosanskog ljetopisca Milića Velimišljića, čiji nam je Ljetopis poznat samo po izvodima što ih donosi Lukarević; Mavro Orbini (umro 1614.) u
svom poznatom djelu “Il regno degli Slavi” štampanom 1601., tvrdi da su Besi živjeli u Trakiji skupa sa Bugarima.
Protjerani od Bugara, oni se naseliše, ističe Orbini u predjelima među Savom, Unom, Drinom i Jadranskim morem
te pretvoriv u imenu “e” u “o” prozovu se Bosi, a odatle Bosna. Ovu teoriju ističu još od starijih pisaca Bonfini
(umro 1503.), Munster (1489.-1552.), Tubero, Cerva, Bomman, Franjo Glavinić (umro 1625.), Kačić i Androšević,
a od novijih E. Procot de sainte Marie, Abel Lukšić, pa Salih-efendija Muvekit u svojoj rukopisnoj Historiji Bosne.”
(M. Hadžijahić, navedeno djelo, str. 31.)
Bošnjačka pismohrana
171
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
15 s), ovdale Lim do Drine, odavle Drna do Rače, te posli Kosovo polje. Od juga ju
dieli sa arbanskom (pašalukom Dukagjinskim) rieka Ibar; sa Crnom – gorom Nikšić,
sa Dalmacijom Prolog. Od zapada dieli ju od Hrvatske rieka Una i suha medja – a od
sjevera sa vojničkom Krajinom i slavonskom rieka Sava. Površje cieloga prostora po
D. Seljanu iznosi 1100 čet. zem. miljah; ali kako naš Sukić veli: Bosna je duga od Mitrovice do Bišća 104 s a široka od Nikića do Broda 76.”19 Priznat ćete, zaista precizan
opis geografskog položaja historijskih granica Bosne, od koje je otet / otkinut Sandžak
i kako znate, danas je podijeljen između Srbije i Crne Gore.
U istom tekstu Bošnjak objašnjava etničko-religijsku sadržajnost – strukturu stanovnika Bosne toga vremena. “U Bosni stanuje jedan te isti narod, koj, kako pravo
reče St. Gradić (in vita Palmotić) ‘kako ljepotom i divnim uzrastom, tako sladkim i milozvučnim govorom od iste je naravi ukrašen.’ – Broj se naroda tačno ne zna, jer Turci
i Hristjani neobičavaju pisati ni tko se rodi ni tko umre. Običajno pako vele da iznosi
1,200.000 dušah, premda nam se taj broj nizak čini.
Narod je razdieljen na tri vjere: (istakao: A. Đ.)
I. Turci; oni obslužuju zakon Muhamedov i drže, da od njih na svietu nema bolji
Turaka.20 – Točno čuvaju i uzdrže jezik bosanski, pa premda prave znadu i turski sboriti, nu se tim služe samo kad moraju. Vele da prve (bezi) bar mnogi još čuvaju staru
bosanicu, te njom pišu svoje stvari skrovite. – ima jih od prilike 380 – 400.000.
II. Hristjani; ovako se obćenito u Bosni zovu sljedbenici istočne crkve. – Pridievci:
Vlah, Rac, Hrkač itd. jesu poruglivi i samo se od nemirnjakah upotrebljuju za njih
uvriediti. Imaju svog Mitropolita u Sarajevu, a vladike u Mostaru i Tuzli. – Vele da jih
ima do 55.000.
III. Krstjani; ovako se obćenito zovu sljedbenici zapadne crkve. Ime Katolik u Bosni
je riedko poznato. Latinski narod, ime jim se daje od Osmanlijah Turakah, jer sliede
latinsku-zapadnu crkvu. Šokac za njih je ime porugljivo, dano jim od Hristjanah, što se
sa svom šakom krste, a ne kao što njekoji misle da je to došlo od rieči ugarske sok-az
(to je mnogo) ol talijanske scioco (ludjak) ol od planine succus, ol od uskok itd., imaju
dva biskupa, namjestnika apostolska, i to sada jednog u Mostaru, (...) a drugog na Brestovskom blizu Fojnice.”21
Naprijed navedenom tekstu nije potrebno nikakvo dodatno obrazloženje niti komentar, jer se iz njega jasno i nedvosmisleno vidi i raspoznaje da u Bosni /i Hercegovini/ u etničkom smislu, postoji jedan, a ne više naroda, koji se u Opazci, također, nedvosmisleno imenuje Bošnjacima. Taj jedan narod – Bošnjaci, razdijeljen je na tri vjere.
Vjerska pripadnost se imenuje tadašnjom uobičajenom terminologijom. Muslimani se
imenuju turcima, pravoslavci hristjanima, a današnji katolici krstjanima.
19
20
21
Isto, str. 21.
Pripadnike islamske vjere – muslimane autor imenuje “Turcima”, što je u to vrijeme bio uobičajen naziv za sve pripadnike islama na Balkanskom poluotoku, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, pogotovo kada su ih imenovali
pripadnici kršćanske odnosno hrišćanske religije.
Isto, str. 23.
172
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Pored Bošnjaka oli Koledara za Bosnu postoje i drugi mnogobrojni historijski izvori o Bošnjacima kao jedinstvenom etničkom imenu svih stanovnika Bosne sve do druge
polovine 19. stoljeća, kada se bošnjački narod, kao i drugi južnoslavenski narodi u
svom društveno-historijskom razvoju, iz naroda razvija u naciju, historijski višu formu
društveno-etničke zajednosti. Jedan u nizu takvih dokaza nalazimo u Obzoru,22 odnosno
u odgovoru fra Antuna Kneževića (1834. – 1889.) na tvrdnju trapista da su samo “katolici pravi Bošnjaci, a da su ostali stanovnici Bosne i Hercegovine stranci. Knežević
ovako odgovara: “Mi Bošnjaci jedno smo pleme, a okolnosti vremena učinile su
da su razne vjere nastale, koje ne mogu nas rastavljati, ako i luče nas u vjerskih
osječajih.”23 (Istakao A. Đ.) Nije usamljen fra Antun Knežević među bosanskim franjevcima u tvrdnji da su vjernici katoličke vjere u Bosni i Hercegovini u etničkom
smislu bili Bošnjaci sve do druge polovine 19. stoljeća. Pored Kneževića isto tvrde i fra
Ivan Frano Jukić,24 Matija Divković i mnogi. “Jukić u Bosni vidi ‘Bošnjake’ kao ogranak velikog stabla slavjanskog naroda koji spadaju u pleme ilirsko. Među Bošnjacima
on razlikuje krstjane /’sljedbenike zapadne crkve’/, hristjane /sljedbenike ‘iztočne’ crkve/ i Turke25 /’sljedbenike Muhameda’/. U svojim geografsko-historijskim radnjama o
Bosni on nigdje ne spominje ime Hrvati i Srbi, nego samo krstjani i hristjani.”26 U
tekstu Vidici u budućnost27 Čedomil Čekada kao katolik, iako govori o historijskoj misiji “katoličke Bosne”, nedvosmisleno slikom28 i riječju29 bosanske katolike etnički imenuje Bošnjacima.
22
23
24
25
26
27
28
29
Obzor, su jedna od najdugovječnijih novina u Hrvatskoj. Osnovan je 1860. godine kao politički list Narodne stranke. Zbog političkih pritisaka nekoliko puta mijenjao je ime i mjesta izlaženja. Izlazio je kao Pozor, Novi Pozor,
Zatočnik, Branik.
Obzor , br. 33/1889., str. 73.
U članku Narodne učionice u Bosni,objavljenom u Bosanskom prijatelju 1850. godine Jukić piše: “Ja pod ovim
imenom – Bošnjak – razumijem sve Bošnjake u svoj Bosni, Hercegovini, Krajini, Posavini, Podrinju i Prekodrinju;
mi smo svi Bošnjaci.” (Bosanski prijatelj I/1850., str. 131-134)
Jukić i sam priznaje da naziv “Turčin” za muslimane u Bosni i Hercegovini jeste iskrivljeni naziv. Eksplicitno on
to potvrđuje stavom: “Vierozakon, kao i narod, mnogostručan je. 1. Muhamedanci, koje mi krivo zovemo Turcima;
a oni sebe muslimanim, t.j. pravoviernim nazivlju.” (I.F. Jukić, Zemljo-deržavopisni pregled Turskog carstva u
Evropi. – Bosanski prijatelj, sv. 1, Zagreb, 1850. Sabrana djela 2, str. 39)
M. Rizvić, Bosna i Bošnjaci jezik i pismo ,Preporod, Sarajevo, 1999., str. 36.
Č. Čekada, Vidici u budućnost, u: Spomenica Vrhbosanska, 1882. – 1932., Akademija regina apostolorum uz saradnju odličnih hrvatskih pisaca, Sarajevo, 1932., str. 212-219.
U istom tekstu na str. 214. Čekada prezentira sliku sa naslovom “Bošnjaci katolici u Brčkom”, a na stranici 218.
slika je “Bošnjaci katolici oko Brčkog”.
Navest ćemo samo neke etičke karakteristike kod Bošnjaka kako ih vidi Č. Čekada: “Prirođena inteligencija u vezi
sa teškim prilikama, u kojima je živio, učinila je Bošnjaka-katolika lukavim. Ta mu je crta zajednička sa pravoslavnim Srbinom.” (Isto, str. 216.) “Bosanski je katolik, kao i Bošnjak uopće, individualista. (...) Složiti i ujediniti
Bošnjake, to je jedna umjetnost.” (Isto, str. 217.) “Bošnjak će biti otvoren i dubok vjernik. I plemenit, ponosan
zatočnik svojih svetih katoličkih tradicija.”( Isto, str. 219.)
Bošnjačka pismohrana
173
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
III. Tri nacije iz jednog naroda
(ili od kada i od kuda Hrvati i Srbi pored
Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?)
Ako znamo da su se na nivou rodovsko-plemenskog razvoja etničke sadržajnosti u Bosni i Hercegovini svi njezini stanovnici imenovali jednim etničkim imenom Bošnjani,
odnosno Bošnjaci na nivou naroda kao jednog od društveno-historijskih stanja vlastitog samorazvoja na putu do ovovremenog stanja nacije kao najrazvijenijeg stupnja
etničke zajednosti, opravdano je postaviti pitanje od kada i od kuda Hrvati i Srbi kao
nacije, pored Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Jedna od ideologija evropskog prosvjetiteljstva, ideologija “nacija-država”, koja
se epidemično širila Evropom i pomoću koje su razarana multietnička carstva i kraljevine u drugoj polovini 19. stoljeća intenzivno je polovinom 19. stoljeća zahvatila i
Balkanski poluotok.30 “U razdoblju do Francuske revolucije nije bilo ozbiljnih sukoba
na Balkanu, ali nakon Francuske revolucije doći će do novih opasnosti po Osmanlije.
Budući da velike industrijalizirane zemlje žele staviti pod kontrolu Osmansko carstvo,
oni su izazivali pobune kršćanskih skupina protiv Osmanske vlasti. Također su počeli
da se miješaju u unutrašnje stvari Otomanskog carstva. U modernim vremenima uvijek
su pobune i njihovi rezultati na Balkanu imali svoje mjesto u politici velikih zemalja.
Masakr protiv muslimanskih skupina od strane Balkanskih društava je vrlo zanimljiv.
Ovaj masakr izazvao je migracije u velikoj mjeri od prvog desetljeća 19. stoljeća do I.
svjetskog rata. U svjetlu gore navedenih činjenica velikoevropske zemlje na Balkanu
željele su uspostaviti male nacionalne države, (istakao A. Đ.) te uništiti muslimane
u ovim zemljama.”31 Ideologija nacija-država najprije je zahvatila bosansko susjedstvo i nezaustavljivo se širila među stanovnike Bosne i Hercegovine. Bošnjaštvo se
tada našlo na razmeđu vlastitih religijskih identiteta iznutra i nacionalnih ideologija
izvana, iz susjedstva. Kao jedan od osnovnih ciljeva ideologije nacija – država je teritorij32 (državni teritorij). Krajnji cilj ideologije nacija-država je nacionalna država. Na
matricama ideologije nacija-država u bosanskom susjedstvu nastali su velikodržavni
nacionalni projekti (srpski i hrvatski). Za realizaciju oba ova velikodržavna projekta
30
31
32
“Poznato je kakva je ograničenja kroz prošlost izazivala težnja da se sve odvija kroz religijske zasade i da se u
okviru njezinih načela mjeri sve ostalo. Ništa manje nije poznato kakve je tragične posljedice izazvala težnja da se
kroz klasnu pripadnost tretira čitava stvarnost. A kakve je posljedice izazvala samoživa etnička, odnosno nacionalna
orijentiranost, svjedoče među ostalim ratovi u posljednja dva stoljeća. Ratovi su se vodili iz različitih pobuda, među
kojima su ekonomski i politički motivi bili prioritetni, ali su u posljednje vrijeme inducirane etničke i nacionalne
suprotnosti presudne za njihovo produživanje. Razvoj nacija-država dosad je više ratova potaknuo nego što ih je
stišao.” (N. Dugandžija, Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etničnost Nacija Identitet –
Hrvatska i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb,
1998. str. 41.)
M. Turan, Jaka politika na Balkanu i migracije, u: Zbornik radova, Naučni skupovi Migracije u Bosni i Hercegovini,
BZK “Preporod”, Zajednica općinskih društava Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2011.
U dosadašnjoj znanstvenoj, prije svega sociološkoj, misli nije dovoljno elaboriran odnos nacije i teritorija. Mnogo
više se raspravljalo o odnosu nacije i jezika, nacije i religije, nacije i historije(zajedničke prošlosti), nacije i kulture
i sl.
174
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
nepremostivu prepreku činili su Bošnjaci kao etnički individualitet i njihovo pravo na
državu po već prihvaćenoj formuli jedna nacija jedna država. I tada se kreće u projekt
etničkog nacionaliziranja Bošnjaka u srpskom ili pak hrvatskom smislu. Politički projekt nacionaliziranja Bošnjaka uključivao je poricanje bošnjaštva kao etničkog identiteta, odnosno poricanje bošnjaštva kao višestoljetnog društveno-historijskog imena
stanovnika Bosne i Hercegovine. To je činjeno iz razloga da im se ospori pravo na
vlastitu državu. Kako svaka nacija po formuli ideologije nacija-država ima pravo na
vlastitu državu, bilo je neophodno pokazati da Bošnjaci kao nacija ne postoje. Politička
filozofija velikodržavnih projekata iz bosanskog susjedstva bila je: ako nema bošnjačke
nacije, onda ne može biti ni bosanske države. Jedini realni, diferencirajući, društveni
činilac na koji se mogla osloniti ideologija velikodržavnih projekata iz bosanskog susjedstva među stanovnicima Bosne i Hercegovine kako bi ih nacionalizirala u hrvatskom ili, pak, srpskom smislu bila je religija. Da bi se razvila svijest o posebnosti nije
uvijek potrebno mnoštvo različitih konstitutivnih elemenata između pojedinih društveno-historijskih grupa kakve su narodi i nacije. “Dovoljno je da jedan od njih bude istaknut, pa da se razvije svijest o posebnosti. Hrvati, Srbi i Bošnjaci su iskoristili manju
ili veću različitost svojih religija da preko njih ojačaju dojam posebnosti, Slovencima
i Makedoncima je u tu svrhu poslužio jezik, Crnogorcima država.”33 Bošnjaci kao narod, kao društveno-historijski subjekt, imali su zajedničke sve konstitutivne elemente
osim religije. Bošnjaci u ovom slučaju nisu nikakav izuzetak. Mnoštvo je historijskih
primjera da pripadnici jedne nacije jesu istovremeno pripadnici dvije ili više religija.34
Kako su stanovnici Kneževine Srbije već bili etnički konstituirani kao Srbi u nacionalnom smislu, a dominantno35 su bili pravoslavne religije, svoju su nacionalnu ideologiju
željeli proširiti i na Bošnjake pravoslavne religije u Bosni i Hercegovini. O ulozi pravoslavlja i Srpske pravoslavne crkve u srbiziranju pravoslavnog stanovništva Stojan
Novaković piše: “Da bi se plemena i narodnost obeležila srbizmom, trebalo je pored
sile političke i kakva god sila moralna. Ta se sila morala tražiti u srpskoj autokefalnoj
crkvi... Dokle se god među Slovenima na Balkanskom poluostrvu širila srpska država,
s njome je uporedo išla i srpska narodnost... Smatralo se kao bugarsko ili bošnjačko sve
što bi ulazilo u državu bugarsku ili bošnjačku, sve što bi ulazilo u državu srpsku moglo
je biti samo srpsko. Srpska država je, međutim, tesno se vezala sa svojom crkvom,
tako da je kasnije, kad je država od navale turske propala, crkva svojim sredstvima u
neku ruku zastupala državu, te je potom ona, dokle je sama trajala, postala stegonoša
srbizma. Ovom čvrstom organizacijom crkve i države srpstvo se moglo raširiti preko
svojih prvobitnih granica i načiniti se zastavnikom svima slovenskim plemenima između Hrvata i Bugara, tako da je konačno uništilo ne samo starija narodna imena, nego
33
34
35
N. Dugandžija, Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etničnost Nacija Identitet – Hrvatska
i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.
str. 34.
Skoro da danas i nema monoreligiozne nacije na svijetu. No, navedimo samo najznačajnije primjere nacija sa više
religijskih ispoljavanja: Albanci, Amerikanci, Nijemci, Švicarci i dr.
Ne moraju svi stanovnici jedne nacije biti iste religije, među njima, posebno danas, ima i ateista.
Bošnjačka pismohrana
175
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
su pred njim izbelela i mnoga predelna imena.”36 Ideologija nacionalnog hrvatstva se,
također, oslanjala na katoličku religiju i Katoličku crkvu, samo što je to do stvaranja
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavije bilo s manjim intenzitetom nego kod
Srba.37 Međutim, stvaranjem Kraljevine SHS/Jugoslavije, kada dolazi do agresivnijeg
nacionalističkog srbiziranja države, nacionalno hrvatstvo sve jače u suprotstavljanju
pravoslavnom srbizmu ističe katoličku tradiciju hrvatstva. Obje nacionalne ideologije,
i hrvatska i srpska, željele su u svoj nacionalni prostor / teritorij uključiti sve katolike,
odnosno pravoslavce, tj. i one iz Bosne i Hercegovine. Kako je to bilo moguće? Jedini
mogući način je bio hrvatizirati, odnosno srbizirati Bošnjake putem religije. I tada se
Bošnjaci suočavaju sa svim složenostima religijskih razmeđa iznutra i nacionalnih ideologija iz bosanskog susjedstva te velikodržavnih projekata.
Pogledajmo sada kako se to praktično izvodilo u Bosni i Hercegovini.
U cilju širenja srpskog nacionalnog imena među Bošnjacima pravoslavne vjere u
Bosni i Hercegovini u Sarajevu je 1863. formirano Društvo za širenje srpskog imena.
Kako navodi Vladislav Skarić, članovi društva su bili “učitelji, srpske škole, mladi
trgovci i trgovački sinovi” i pravoslavni sveštenici, što potvrđuje ličnost Teofila (Bogoljuba) Petranovića, kaluđera iz Dalmacije koji je u Sarajevo došao 15. augusta 1863.
godine. Vladisav Skarić piše: “Društveni članovi su izlazili na sarajevske carine, pa
dočekivali seljake, kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi.”38
Širenje hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima katoličke vjere vršeno je na
isti način. O tome V. Skarić piše: “Sarajevski katolici su osnovali, valjda u isto doba,
slično društvo, sa zadatkom da iskorjenjuju ime Šokac, a mjesto njega da uvodi ime
Hrvat. Društvo su sačinjavali mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement
Božić. Kada je društvo postalo vlasti sumnjivo, konzul Blau otpustio je Božića.”39
Tomo Herkalović40 o radu ovih društava piše opširnije u Obzoru broj 78 od 19. marta
1911. godine.41 U članku Srbi i Hrvati u Bosni Herkalović piše: “Dok su se zvali međusobno inteligentniji42 pravoslavni ‘Srbi’, a inteligentniji rimokatolici ‘Katolici, Šokci”,
službeno se zvaše pravoslavni ‘Rum’, a rimokatolik ‘Katolik’. “Herkalović precizira
da se ”...tekar od 1862. počinju pravoslavci zvati Srbima”. Fra Grga Martić u vezi sa
pojavom srpstva u Bosni i Hercegovini piše: ”...onda (1848.) još nije bilo srpstva u
Bosni”. Intenziviranje propagande širenja hrvatskog i srpskog imena u Bosni i Herce36
37
38
39
40
41
42
Godišnjica Nikole Ćupića, knj. XXXI, Beograd, 1912., str. 8-9.
“Nacionalni razvoj kod Hrvata nije imao u svojim prvim počecima izrazito hrvatsko obilježje, već se kolebao između ilirstva, slavenstva i jugoslovenstva, te čistog hrvatstva.” (M. Hadžijahić, n.d., str. 57.)
V. Skarić, Izabrana djela, V. Masleša, Sarajevo, 1985., str. 247.
Isto, str. 248.
Tomo Herkalović bio je dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu.
“Oni, (misli na Društva) piše Herkalović, stupiše u saobraćaj sa svim pravoslavnim popovima, trgovcima i učiteljima u Bosni i Hercegovini, dajući im naputak, da otvore oči narodu, da se on ne zove ‘Vlah’, ‘Rišćanin’, ‘Rkač’,
nego Srbin ili pravoslavni Srbin.” V. Pelagić, u direktivi u “Rukovođenju za srbsko-bosanske, ercegovačke, starosrbijanske i makedonske učitelje, škole i obštine,” 1867. godine piše: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike,
a posle svu ostalu varošku diečicu koji gođ umeju govoriti: da kad jih gođ ko upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić
na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin” (prema M. Hadžijahić, str. 48)
Misli se na uglednije, pismenije, one koji su više bili upućeni u politička kretanja toga vremena.
176
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
govini dolazi u vrijeme vladavine Bosnom valije Topal Osman-paše (1860. – 1869.). U
Zapamćenjima fra Grga Martić također tvrdi da se za vrijeme vladavine Topal Osmanpaše “srpstvo istom tada na sav mah razmahalo u Bosni”.
Logično je postaviti pitanje, zašto se formiraju društva za širenje srpskog i hrvatskog nacionalnog imena u Bosni i Hercegovini ako u Bosni i Hercegovini, kako to tvrdi
hrvatska i srpska historiografija, već žive Hrvati i Srbi kao društveno-historijski nacionalni subjekti, zasebni nacionalni identiteti. Odgovor ovdje je također logičan i kako
smo već istakli zasnovan na historijskim činjenicama, a on glasi: do druge polovine
19. stoljeća u Bosni i Hercegovini nije bilo hrvatstva i srpstva kao etničkih identiteta.
Da su bili, ne bi bilo potrebe formirati društva za širenje etničkih imena Hrvat i Srbin.
Društva su formirana, uz sve druge političke, ideološke, kulturne i religijske aktivnosti
da se iskorijeni bošnjaštvo, kao etničko ime,43 kao već postojeći društveno-historijski,
bosanski etnički identitet kako bi se mogla realizirati ideologija jedna nacija jedna
država, odnosno kako bi se uspostavila srpska, odnosno hrvatska država na teritoriju
države Bosne i Hercegovine.
O pokušajima nacionaliziranja Bošnjaka u srpskom ili, pak, hrvatskom smislu,
odnosno o pokušajima njihovog poricanja vrlo slikovit prikaz daje Josip Ljubić pod
pseudonimom Ild Bogdanov u brošuri Spor između Srba i Hrvata, objavljenoj 1895.
godine u Zadru.” Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše
Srbi i rekoše Bošnjacima: ‘Amo k nama, vi ste Srbi’. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše
43
Pjesmom Bošnjaku, Safvet-beg Bašagić je 1891. godine ukazao na dvije vrlo bitne činjenice vezane za uvođenje u
Bosnu i Hercegovinu nacionalnih imena Hrvat i Srbin. Prva je da do druge polovine 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini “nije bilo Srba ni Hrvata,”a druga je, kad su ta dva etnička imena uvedena u Bosnu i Hercegovinu njihovi
nosioci su na sve moguće načine pokušavali “oteti”,odnosno istjerati ime Bošnjak iz Bosne i Hercegovine. Bašagić
navedene činjenice eksplicira sljedećim stihovima:
“Znaš ‘Bošnjače’ nije davno bilo,
Sveg mi sv’jeta! Nema petnest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj
Od Trebinja do brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletjela.
Da nam otmu najsvetije blago;
Naše ime ponosno i drago;”
(S.B., Bošnjak, broj 2, 1891. str. 2.) Kako smo naprijed istakli Društva za širenje srpskog i hrvatskog imena osnovana su u Bosni i Hercegovini polovinom sedme decenije devetnaestog stoljeća a Bašagić pjesmu piše 1891. godine
to ukazuje na činjenicu da on ne samo da konstatira jednu društvenu pojavu veći vremenski je dosta tačno locira.
Pored toga Bašagić ukazuje i na vrlo pogubne i zastrašujuće posljedice uvođenja etničkih imena Srb i Hrvat u Bosnu
i Hercegovinu po dalji razvoj bošnjaštva kao dugostoljetnog društveno-historijskog etničkog imena svih stanovnika
Bosne i Hercegovine što su kasnija historijska zbivanja sve do dana današnjih i potvrdila. Ovom pjesmom Bašagić
ne negira dugovjekovno prisustvo katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini što potvrđuju i svi austro-ugarski
popisi stanovništva.
Bošnjačka pismohrana
177
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
i oni i rekoše Bošnjacima: ‘Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati’. Ali Bošnjaci nijesu bili lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da
vide da li je ta hitnja ‘bratska ljubav’ ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad
jednostavno, logično, sasvim logično, dođoše do zaključka: ‘Ni amo ni tamo, već svak
za se.’ Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju ‘dva naroda’, a
jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i
Hrvati kažu, da ne mogu biti isti narod, jer su im ‘dva’ imena, zašto ne bi i mi, kad nam
je ime drugačije nego li njihovo, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu
da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi,
kad smo vlastite kraljeve imali, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu
da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo
muhamedovci, bili ‘treći’ narod.” Nažalost, ideologije poricanja bošnjaštva ni do danas
nisu potpuno iščezle iz misli pojedinih velikodržavnih projektanata u bosanskohercegovačkom susjedstvu.
Sada bi nam trebalo biti jasnije ko je, kada i zašto mijenjao nacionalno ime u Bosni
i Hercegovini. O ovoj temi ćemo govoriti drugom prilikom uz poseban naglasak na odnos nacije i teritorije s aspekta ideologije jedna nacija jedna država i posljedicama koje
je izazvala i izaziva ova i danas prisutna izuzetno destruktivna, ideologija.44 Otvorit
ćemo i pitanje vlasti i upravljanja društvima i državama s one strane nacionalne države.
To nije samo političko, već i općecivilizacijsko pitanje. Zašto je to potrebno podsjeća nas i upozorava stav Benedikta Andersona koji tvrdi da “18. stoljeće u Zapadnoj
Evropi ne obilježava samo početak doba nacionalizma, već i smiraj religioznog načina
mišljenja. Stoljeće prosvjetiteljstva, racionalističkog sekularizma, donijelo je sa sobom
vlastito mračnjaštvo.”45
Umjesto zaključka
Bošnjaštvo, prvo kao etnički, zatim narodni, danas kao nacionalni društveno-historijski, kulturološki i civilizacijski sadržaj, autonoman je i autohton višestoljetni bosanski
i evropski identitet. Među značajnim društvenim činjenicama koje to potvrđuju jesu i
tri Bošnjaka: Bošnjak oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež za Bosnu
44
45
Ideologija jedna nacija jedna država nije ništa manje destruktivna od drugih destruktivnih ideologija 19. i 20. stoljeća. Ova ideologija je “Evropi donijela najkrvavije ratove i najdublja razaranja u njezinoj historiji. Najduže razdoblje
mira u svojoj novijoj povijesti Evropa ima u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, otkako odustaje od koncepta
nacionalne države i opredjeljuje se za koncept države građanina. Ni 1870., ni 1914., ni 1939. godine Evropljani nisu
bili epski junaci koji ratuju zato što ih to veseli – ratovali su zato što koncept nacionalne države proizvodi rat s onom
mjerom nužnosti s kojom gacanje po vodi proizvodi mokre noge.” (Dževad Karahasan, I ja sam neki narod, Feral
Tribune, Split, 22. prosinca 1995.)
B. Anderson, Nacija izmišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998., str. 22.
Mračnjaštvo prosvjetiteljstva i racionalističkog sekularizma zasigurno su holokaust nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992. –
1995. godine.
178
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
1870.; Bošnjak, Šematizam svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, koji je izdavala Austro-Ugarska država za vrijeme vladavine Bosnom i Hercegovinom (prvi broj izdan
1883.) i treći Bošnjak, list za politiku pouku i zabavu koji je pokrenuo Mehmed-beg
Kapetanović Ljubušak 1891. godine i koji je izlazio skoro 20 godina. Ovi Bošnjaci
govore imenom i sadržajem da su Bošnjaci evropski narod u svim sadržajnostima svoje
identitetske strukture. Teritorijalno pripadaju Evropi. Dominantno su slavenskog etničkog porijekla, a Slaveni su evropski narod. Govore bosanskim jezikom, koji je jedan od
slavenskih jezika. Iako su danas dominantno muslimani, u svom su historijskom hodu
religijski heterogeni, ali i ateisti, kao i svi drugi evropski narodi. Imali su srednjovjekovnu bosansku državu, čije je vladare potvrđivao papa. Bošnjaci su danas Evropljani
i po sadržajnostima nacionalne kulture, običajima, vrsti nošnje, vrsti ishrane, igrama,
stavu prema ženskom polu, tipu ekonomskog života, odnosu prema porodici i drugim
oblicima društvenog života. Tri Bošnjaka nam govore da ne postoji “muslimansko”,
“katoličko”, “pravoslavno”, “integralno” bošnjaštvo, već, naprotiv, bosansko bošnjaštvo, neupitno evropski etnički, društveno-historijski i civilizacijski identitet. Činjenica
da je dio Bošnjaka u drugoj polovini 19. stoljeća našavši se na razmeđima vlastitih, a
različitih religija i pod uticajem nacionalnih ideologija iz bosanskog susjedstva prihvatio etničko ime Hrvat, odnosno Srbin nije uzrokovala nestanak bošnjaštva. Naprotiv,
bošnjaštvo je uspjelo preživjeti u uvjetima historijske nužde, što predstavlja jednu od
bitnih karakteristika i specifičnosti etničkog razvoja bošnjaštva. Bošnjaštvo, iako ima
niz društveno-historijskih specifičnosti, ne odstupa od općeg pravila razvoja etničkih
identiteta u Evropi i na Balkanskom poluotoku. “Mi nismo neka repa bez korijena.”
Nastali smo na evropskom tlu i u okviru evropskih općih pravila razvoja etničko-nacionalnih identiteta, ne kao specifičan slučaj ili izuzetak od pravila. “Niti smo Hrvati, niti
Srbi, jesmo i ostajemo Bošnjaci” i zajedno i s Hrvatima i sa Srbima, s kojima imamo
zajedničko etničko-slavensko porijeklo, ne dijelimo Bosnu i Hercegovinu, već ravnopravno pripadamo svakom njezinom dijelu, kao zajednica slobodnih evropskih naroda
i država.
Bosniakhood Between Religious Identities
Summary
The author emphasizes the fact that there had not been different national identities in
Bosnia and Herzegovina before the sixth decade of the nineteenth century. All people
in Bosnia belonged to Bosniak ethnic identity and it was only because of strategic national and state aspirations of Serbia and Croatia that Bosnian religious identities served
as a tool for promoting Serbian and Croatian national idea among Bosnian Orthodoxs
and Catholics. Thanks to such historical development, Bosniak idea has remained present only among Bosnian Muslims, who did not want to lose their identity in Serbian
and Croatian nomination.
Bošnjačka pismohrana
179
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
Literatura
Anderson, B., Nacija izmišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998.
Avdić, K., Bosna u historijskoj perspektivi, Beč, 1973.
Babić, A., Društvo srednjovjekovne bosanske države, Prilozi za istoriju BiH, ANU
BiH, Sarajevo, 1987.
Balić, S., Kultura Bošnjaka, RiR, Tuzla, 1994.
Bukić, Kržišnik, V., Bosanski identitet, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.
Bošnjak, oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež Bosanska, koja se podučava u Đakovu, za godinu 1871.,u Osijeku 1870., Brzotiskom Ignjata Mederišickoga.
Bošnjak, kalendar za prostu godinu 1883., Sarajevo, 1883.
Bošnjak, list za politiku, pouku i zabavu, broj 2, od 9. jula 1891.
Dugandžija, N., Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etničnost Nacija Identitet Hrvatska i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada
Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.
Čekada, Č., Vidici u budućnost, u: Spomenica Vrhbosanska, 1882. – 1932., Akademija
regina apostolorum uz saradnju odličnih hrvatskih pisaca, Sarajevo, 1932.
Ćišić, H., Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Preporod, Mostar,
1991.
Hadžijahić, M., Od tradicije do identiteta, Islamska zajednica Zagreb, Zagreb, 1990.
Đozić, A., Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003.
Filipović, M., Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
Idrizbegović, A., Bosanski jezik i Bošnjaci, Sejtarija, Sarajevo, 2003.
Imamović, E., Korijeni Bosne i Bosanstva, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995.
Imamović, M., Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.
Jiriček, K., Istorija Srba, Prvi deo, Beograd, 1911.
Jukić, I.F., Zemljopis i povijestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka, Brzotiskom narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1851.
Jukić, I. F., Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo, 1953.
Kadlec, K., Prvobitno slovensko pravo pre X veka. Preveo i dopunio F. Taranovski,
Beograd, 1924.
Knežević, A., Kratka povijest kralja bosanskih, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.
Kovačić, S .A ., Antun Knežević ,Njegovi pogledi na Bosnu i njezine probleme u drugoj
polovici 19 stoljeća, Udruženje katoličkih službenika u SR BiH, Sarajevo, 1976.
Kruševac, T., Bosanskohercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo,
1978.
Marić, F., Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine između 1879. i 1995. godine, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1996.
Obzor, br. 33/1889.
Skarić, V., Izabrana djela, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.
180
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Turan, M., Jaka politika na Balkanu i migracije, Zbornik radova, Naučni skupovi “Migracije u Bosni i Hercegovini”, BZK “Preporod”,Zajednica općinskih društava Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2011.
Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića održanog u Jajcu 20. i 21. X 1989. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Teološka biblioteka
Sarajevo, Sarajevo, 1991.
Zbornik radova: Bosna, bošnjaštvo i bosanski jezik, Matica Bošnjaka, Cirih, 1993.
Zbornik radova: Bosna i bošnjaštvo, Karantanija, Ljubljana, 1990.
Zbornik radova: Etničnost, nacija, identitet, Hrvatska i Europa, Institut za migracije i
narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.
Zoranić, H., O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009.
Žiga, J., Tradicija Bosne koju su izdali, VKBI, Sarajevo, 2001.
Bošnjačka pismohrana
181
3
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
PRILOZI: Tri Bošnjaka
182
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
Bošnjačka pismohrana
3
183
3
184
Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Adnan Jahić, doc.
Filozofski fakultet u Tuzli
Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme
monarhističke Jugoslavije
Sažetak: U ovom radu autor iznosi nekoliko zapažanja iz kulturne i društvene historije
Bošnjaka između dva svjetska rata (1918-1941). Fokusirajući se na u naučnoj javnosti
nedovoljno sagledane aspekte međuratne bošnjačke opstojnosti, autor nudi interpretacije i poglede koji mogu biti u funkciji analiza kojih uglavnom manjka u klasičnoj
historijskoj naraciji a čija je svrha samosvjesno kritičko promišljanje bošnjačke ukupnosti.
Ključne riječi: Bošnjaci, prošlost, narod, vjera, ulema, inteligencija, razum, tradicija.
Uvod
Poznavati vlastitu prošlost ne znači samo imati saznanja o minulim političkim događajima, važnijim ličnostima i pojedinim datumima. Politički i društveni odnosi bitno utiču na razvoj jednog naroda, ali ga ne određuju u smislu ukupnosti njegovih historijskih
izraza i mogućnosti. Razumjeti njegovo biće znači prodrijeti u psihologiju i mentalitet,
način na koji poima sebe i druge, odgovara na izazove vremena i sagledava vlastitu
perspektivu. Kako popunjava prostor slobode, neovisno o njegovom kvalitetu i obimu.
Za takvo razumijevanje prošlosti neophodno je usredsrediti se na pitanja koja su, kada
je o Bošnjacima riječ, do sada uglavnom ostajala na margini ozbiljnog istraživanja i
analize. Glavnina tih pitanja locirana je u kulturno-socijalnom prostoru bošnjačkog trajanja u određenoj epohi. U ovom radu bit će riječi o jednom broju značajnih odrednica
bošnjačke stvarnosti u doba inkubacije bitnih obilježja nacionalnog identiteta Bošnjaka
– za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), kada se ovaj narod nalazio pred
krupnim dilemama i izazovima.
Svrha ovoga rada jeste da ukaže na neke tačke kulturne i društvene historije Bošnjaka međuratnog razdoblja bez čijeg bi cjelovitog tretmana znatno bilo otežano objektivno sagledavanje stanja u kojem su se Bošnjaci nalazili u prvoj polovini XX stoljeća, naročito kada je riječ o njihovoj samosvijesti i volji, pretenzijama i usmjerenjima. U tom
smislu rad ne nudi definitivne zaključke već prije nekoliko zapažanja u cilju podrške i
orijentacije istraživačima – historičarima, antropolozima, sociolozima i drugim – koji
Bošnjačka pismohrana
185
3
Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije
će nastojati objasniti modele ponašanja Bošnjaka u burnom vremenu konfrontiranih
ideja i pomućenih perspektiva međuratne Jugoslavije.
Briga o “našim muslimanima”
Važan činilac bošnjačke homogenizacije na vjerskoj osnovi između dva svjetska
rata bio je odnos prema islamu i muslimanima u novoformiranoj državi. Islam je
najčešće smatran religijom i svjetonazorom koji je inferioran u odnosu na kršćanstvo,
kao svojevrsna aberacija i vulgarizacija bitnih premisa kršćanskog vjerovanja, usljed
čega je imao, kako je navođeno, negativna duševna i civilizacijska djejstva na svoje
sljedbenike i čovječanstvo u cjelini. Ovakvo stanovište podržavali su različiti društveni
činioci – od državnih vlasti do akademskih krugova. Za primjer nam može poslužiti rad
dr. Tih[omira] D. Radovanovića pod nazivom Koran i jevanđelje, objavljen u beogradskom časopisu Misao 1925. godine. Odmah u uvodu svog rada autor konfrontira islam
i kršćanstvo temeljem mita o autohtonosti i navodi primjer Slavena u doba Heraklija
koji su primili kršćanstvo od Bizantinaca čime je, kako navodi, u samom početku otklonjen vjerski iredentizam. “Ali Islam, na čelu sa svojim mladim Prorokom, podigavši
se sa arabijskog poluostrva kao strašna avet, pređaše Hrišćanstvu svojom dogmom. Taj
mladi prorok beše Muhamed; nova pak dogma jeste Muhamedova dogma.”1 Suština
Radovanovićevog pristupa počiva na vjeri u nepogrešivost evanđelja, usljed čega se
Kur’anu odriče svaka vjerodostojnost. Manirom srednjovjekovnog skolastičara Radovanović opisuje Muhammeda kao zabludjelog vjerotvorca koji, poučavan od strane
heretičkog monaha, a pritom egzaltiran starim jevrejskim kultom, nije ni htio ni mogao
da shvati božansku bit Isusovog poslanja. “Stoga nije ni za čuđenje kontradikcija, u
koju je stalno padao. Religija uopšte, a Hrišćanstvo na pose za njega su bile stvari, koje,
kao u njegovoj dotadanjoj trgovini, trebalo je iskoristiti. Cilj je uvek jedan isti: Jedan je
bog, a Muhamed njegov najveći prorok. Nalazeći se pred Jevanđelskom Naukom, nije
mogao sve opovrgnuti, ali zato je sve izopačio.”2 Da Muhammed zaista nije razumjeo
Krista, zaključuje autor, dokaz je sam islam, kao nauka realnog i ovozemaljskog života, dok je život kojeg slavi evanđelje idealan i nebeski. Prorok islama, kao tvorac nove
religije, nije ni smio ni htio dozvoliti da Isus bude iznad njega, usljed čega je islam
“religija skroz ljudska i ograničena, a religija Hristova božanska i neograničena svojom
ljubavlju prema svima: prijateljima i neprijateljima.”3
Ako analiziramo napise o islamu u štampi i publicistici, naročito onoj koja je izlazila u Beogradu, primijetit ćemo da su oni najmanje bili prožeti ljubavlju o kojoj je pisao
Radovanović. U jednom napisu o hadžu autor piše o muslimanima hodočasnicima kao
o ljudima iz nekog minulog vremena koje još nisu dotakli vjetrovi kulture i napretka.
1
2
3
Dr. Tih. D. Radovanović, Koran i jevanđenje, Misao, Urednik: Sima Pandurović, VII, sv. 138, str. 1215.
Isto, VII, sv. 139-140, str. 1357.
Isto, str. 1358.
186
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
“Lekari i vlasti na brodu sve čine da se održe higijenski propisi i spreče epidemije
među hodočasnicima, ali to je skoro nemoguće, jer sami putnici ne žele higijenu i padaju u neku čudnu apatiju, iz koje može ih samo poklonjenje pred svetinjama u Meki
da probudi.”4
Na učestalo vrijeđanje islama reagirale su vjerske vlasti muslimana, tražeći satisfakciju na sudu i moleći ministra pravde da naloži tužilaštvima da ne dopuštaju uvredljivo
pisanje o islamskim svetinjama.5 Druga vrsta napisa bili su radovi koji su dokazivali
negativan utjecaj orijentalno-islamske civilizacije na Bošnjake. Premda je bilo autora
koji su isticali da islam nije protiv kulture i da ga ne treba poistovjećivati sa osmanskoturskom vladavinom na Balkanu6, češći su bili tekstovi u kojim se tražilo od Bošnjaka
da se okrenu vrlinama koje, tobože, nisu mogli razviti u orijentalno-islamskom sistemu
– kultu rada, društvenoj odgovornosti i narodnom osjećaju. U tom smislu ilustrativni
su pogledi Čedomila Mitrinovića, koji je 1926. objavio “studiju za orientaciju pitanja
bosansko-hercegovačkih muslimana”. Problematizirajući perspektivu vodeće bošnjačke partije, Jugoslavenske muslimanske organizacije, Mitrinović iznosi stav da ona neće
imati uspjeha sve dok ne počne radikalno raditi na socijalnim reformama “kod naših
muslimana” i dok se ne prihvati jedine spasonosne djelatnosti – njihove socijalne deislamizacije. A toga neće moći biti dok se ne napusti muslimanski partikularizam i ne
zauzme šire demokratsko-jugoslavensko programsko stajalište. Ta “deislamizacija” će
podrazumijevati napuštanje socijalnog okvira islama, koji je postao zapreka napretku
Bošnjaka, i prihvatanje kulta rada, umjesto rasprostranjenog – kulta rahatluka.7
Ovakva gledišta su tokom dvadesetih bila podloga šireg političko-nacionalnog pristupa kojeg je obilježavao paternalistički odnos prema Bošnjacima (“naši muslimani”), kao zajednici bez potrebne orijentacije, kojoj valja pomoći da se snađe u novoj
državnoj, nacionalnoj i kulturnoj realnosti. Taj pristup je podrazumijevao otvaranje tzv.
muslimanskog pitanja – ekonomske i kulturne regeneracije Bošnjaka – iza kojeg su
stajali sasvim konkretni strateški i nacionalni interesi. U stvarnosti, ti interesi su nalagali potporu onim pojedincima i programima koji su zagovarali približavanje Bošnjaka
“državotvornoj politici” vladajućih beogradskih krugova.8 Istovremeno, svaki oblik
4
5
6
7
8
Jahjazade, Beogradska štampa prema muslimanima, Hikjmet, V/1934, br. 59, str. 344.
Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Zagreb
2010, str. 393.
“Islam nije protivnik kulture, kako dokazuju stari Arapi, negdanji učitelji Zapada. Nego se radi o tome da se i on
prilagođava vremenu kao i sve druge vere. Treba deliti od vere ono što je samo natruna rđavih uticaja nekulturne
turske vlasti.” Pero Slepčević, Jugoslavija prema Muslimanima, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, prir. Alija Isaković, Zagreb 1990, str. 50.
Čedomil Mitrinović, Naši muslimani, Beograd 1926, str. 159-172.
Kao primjer može nam poslužiti dopis Zemaljske vlade u Sarajevu ministru unutrašnjih djela u Beogradu Svetozaru
Pribićeviću naslovljen “Politika muslimana u Bosni i Hercegovini”. Pogledati: Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje:
ABH), fond Zemaljska vlada (ZV), 1919, 1289/19. U dopisu se navodi potreba potpore političkoj akciji u Bošnjaka
okupljenih oko lista Jednakost, koja bi, prema mišljenju Vlade, mogla jačati ako se nadoknade štete počinjene prema Bošnjacima u prvim danima nove države, “tim prije, što zemaljska vlada ima čvrstu namjeru da svima grupama
koje se sa budućim programom državotvorne stranke identifikuju iziđe na svima linijama srdačno na susret i da im
u okviru zakona, pruži svaku moguću pomoć i potporu.” Za Bošnjake se u dopisu kaže da nisu borben element i
sve ono što druge narode “do uskipljenja zapali”, poput načina uređenja države, slobode štampe, zbora i dogovora
Bošnjačka pismohrana
187
3
Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije
kritike vladajućeg režima, uglavnom od strane JMO, nailazio je na osude organa vlasti
koji su neželjenu kritiku tumačili kao antidržavnu djelatnost.9
Ovakav odnos prema Bošnjacima, međutim, samo je mogao dodatno prokopavati jaz između Bošnjaka i nove države, uključujući paradigme i vrijednosti koje je ta
država načelno promicala. Svako osporavanje islama, na teorijskoj ili praktičnoj razini, ma kakvi povodi isticani, hranilo je otpor konzervativnih krugova i jačalo sumnje
bošnjačkih masa u svrsishodnost prilagodbe evropskim vrijednostima i okretanja leđa
starim navikama i tradicijama. U političkom smislu to je značilo zbijanje redova oko
JMO, koja je u antimodernizmu prepoznala pouzdanu garanciju vlastite popularnosti
i afirmacije.
Ko je kriv?!
Opće stanje bošnjačkog naroda između dva svjetska rata nije moguće sagledati
isključivo kroz prizmu odnosa države prema Bošnjacima. U bosanskohercegovačkoj historiografiji i publicistici često se insistira na stajalištu da je prva jugoslavenska
država imala maćehinski odnos prema Bosni i Hercegovini, naročito Bošnjacima, kao
narodu izloženom sistematskim nasrtajima na njihovo biće – agrarnom nasilju, ekonomskom propadanju, nacionalnoj asimilaciji. Beogradska vlada se tereti da je na bošnjačke pozive na razum, zajedništvo i toleranciju odgovarala nacionalnim poniženjem,
ekonomskom obespravljenošću i kulturnom potčinjenošću Bošnjaka.10 U prezentaciji
bošnjačke historije međuratnog razdoblja glavna pažnja se usmjerava na degeneraciju
političkog sistema i pritiske kojim je bilo izloženo bošnjačko političko i vjersko rukovodstvo, mala, skoro nikakva, odnosu samih Bošnjaka prema njihovom nepovoljnom
stanju u prvoj jugoslavenskoj državi.11 Dakako, u velikoj mjeri je to posljedica ne-
9
10
11
i slično, njih ostavlja potpuno hladne. “Ali kad je u pitanju vjera i rz i obraz, onda je njihov otpor nesavladljiv i
požrtvovnost veoma velika.“
U dopisu Obavještajnog odjeljenja Glavnog đeneralštaba Vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Ministarstvu
prosvjete od 6. 5. 1924. podastiru se navodi iz Kalendara Pravde za 1924. koje Glavni đeneralštab smatra inkriminirajućim po njihove autore. Tako se dr. Mehmedu Spahi spočitava što je napisao da se Narodna radikalna stranka
starala da osigura prevlast jednog plemena, jedne vjere i jedne pokrajine nad ostalim. Navode se riječi Husejna Alića
koji je napisao da se Bosna i Hercegovina na izborima 18. 3. 1923. u pretežnoj većini izjasnila “za autonomističko
uređenje naše države OD KOJEG NEĆE NIKAD ODUSTATI ....” Dr. Atifa Hadžikadića se tereti da je napisao članak u kojem hoće da dokaže da ne treba govoriti o humanosti, časti i pravednosti srpskih vlasti prema Muslimanima
u Srbiji “jer su oni platili ovu humanost i spravedljivost životom i imetkom”. Na kraju se zaključuje da se iz cjelokupne sadržine Kalendara Pravde razabire “namera jedne koterije bosanskih Muslimana da zavede mišljenje mase
naroda, da izazove nezadovoljstvo protivu centralne uprave, iz čega rezultira, da su antidržavni elementi i suviše
uzeli maha u našoj državi.” Glavni đeneralštab je izrazio mišljenje da bi autore pomenutih članaka trebalo podvrgnuti strogim mjerama, “a u buduće zabraniti publikovanje ovakih i sličnih kalendara, almanaha i njima slično.”
Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), fond Ministarstvo prosvjete (dalje: MPr), 1924, 66-59-152-153. Glavni đeneralštab
Ministarstvu prosvete. Pov. Br. 4364 od 6. maja 1924. Također pogledati: ABH, fond Pokrajinska uprava (PU),
1923, 8345/23. Poglavar sreza konjičkog. Br. 865 prez. Pokrajinskoj upravi na ruke gosp. Namjesnika. Datum: 12.
8. 1923.
Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993, str. 129.
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997, str. 485-526.
188
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
postojanja potrebnih istraživanja koja bi iz različitih perspektiva osvijetlila kulturni,
ekonomski i društveni život, psihologiju, mentalitet i sistem vrijednosti Bošnjaka u
ovom vremenu.
Nema sumnje da je državna vlast bila glavnim uzročnikom teškog položaja bošnjačkog naroda, naročito u prvim godinama jugoslavenske kraljevine. Ona je stalnim
toleriranjem nasilja i zločina, nepravičnom agrarnom reformom, diskriminacijom u
upravi i administraciji, nejednakim plaćanjem vjerskih službenika – nesporno doprinosila nepovoljnom stanju Bošnjaka u međuratnom razdoblju. Ali tom i takvom stanju
su nesporno doprinosili i sami Bošnjaci. Ovdje želim ukazati na pisanje Gajreta, Nove
Evrope, Jugoslavenskog lista i drugih listova u kojim su podastirane seriozne analize
bošnjačkih prilika kojim nije nedostajalo sluha za iskrenost i samokritiku. U jednom
od njih je autor ukazao na bošnjačku nepoduzetnost i dezorganiziranost kao bitne uzročnike prisutne krize među Bošnjacima.12 Mnogi su isticali da Bošnjaci neće moći
napredovati dok ne prihvate brojne reforme, prije svega u sferi psihologije života i
poimanja vjerskih načela.
Za razumijevanje ovog pitanja veoma je važno ukazati na neke statističke pokazatelje. Prema podacima Ulema-medžlisa u Sarajevu, od ukupnih 32.957 muslimanskih
učenika krajem 1931. samo je 2138 (6,48 %) pohađalo građanske i srednje škole.13
Najviše polaznika građanskih i srednjih škola, srazmjerno broju muslimana, bilo je na
području Muftijstva u Sarajevu (935 ili 0,39 %), a najmanje na području Muftijstva
u Tuzli (290 ili 0,13 %).14 Trinaest godina nakon ujedinjenja broj bošnjačke djece u
trima sarajevskim gimnazijama nije bio veći od 15 % ukupnog broja učenika pomenutih škola. U sredinama gdje su postojale građanske i srednje škole omjer bošnjačkih
muških i ženskih polaznika bio je 3:1, 4:1, nerijetko i veći. Ukupan broj bošnjačkih
djevojaka koje su pohađale građanske i srednje škole iznosio je 607, što je predstavljalo poražavajućih 0,16 % ukupne bošnjačke ženske populacije početkom tridesetih.
Naročito nezadovoljavajući pokazatelji bili su u visokom obrazovanju. Broj muslimanskih studenata 1931. na univerzitetima u Kraljevini iznosio je preskromnih 197, što je
predstavljalo svega 1,3 % ukupne studentske populacije na jugoslavenskim univerzitetima, premda su muslimani sačinjavali 11,20 % ukupnog stanovništva Jugoslavije.15
Sljedeći primjeri su veoma ilustrativni. U novembru 1933. Vrhovno starješinstvo
Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije požalilo se Ministarstvu prosvjete u
Beogradu na slabu zastupljenost muslimanskih učitelja i učiteljica u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini.16 Kao primjer je navedena Muška narodna osnovna škola u
12
13
14
15
16
Naše privredno pitanje, Domovina, I/1920, br. 3, str. 1.
Prvi izvještaj Ulema-medžlisa u Sarajevu, Sarajevo 1932, str. 82-85.
Isto. Dijelom je to bila i posljedica činjenice da je najviše građanskih i srednjih škola, u odnosnu na broj muslimanskih žitelja, upravo bilo na području sarajevskog muftijstva, ukupno 21, a najmanje na području tuzlanskog, 13.
Pregled rada Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice u Beogradu od 31 oktobra 1930 do 31 oktobra
1933 god, Sarajevo 1933, str. 203.
AJ, MPr, 1933, 66-22-51. Vrhovno starešinstvo Islamske verske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Br. Pov. 78.
Ministarstvu prosvete Odelenje za osnovnu nastavu Beograd.
Bošnjačka pismohrana
189
3
Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije
Zenici gdje, kako se navodi, i pored ogromne većine muslimanskih učenika rade samo
dva muslimana: Mehmedalija Husika i Šuhreta Pihura Na upit nadležnog ministarstva
Kraljevska banska uprava Drinske banovine je objasnila da nije riječ o ciljanom nezapošljavanju muslimanskog kadra, već o nepostojanju raspoloživih učitelja muslimana
za namještenje.17 U oktobru 1935. Džematski medžlis Vakufsko-mearifskog džemata
Banja Luka zamolio je predsjednika vlade dr. Milana Stojadinovića da osigura jednakopravnost muslimana prilikom zapošljavanja u državnim i banskim uredima Vrbaske
banovine.18 Na Stojadinovićev upit ban Vrbaske banovine je odgovorio da je od njegovog dolaska na funkciju bana procentualno najviše postavljeno upravo muslimana, “i
ako je njih najmanje sa fakultetskom i gimnazijskom spremom.“19
Hodže i nazovihodže
Bosanskohercegovačka ulema nije imala potrebne pretpostavke da bude generatorom pozitivnog kulturnog razvoja bošnjačkog naroda. Opterećena vlastitim
materijalnim statusom, koji je često bio na granici siromaštva, a i sama slabo upućena
u izvornu islamsku nauku, ulema je tek mogla perpetuirati duhovnu stvarnost i društvene odnose koje je naslijedila od minulih generacija, nemajući ni znanja ni volje da
ih mijenja i unapređuje. U međuratnoj Jugoslaviji muslimani su imali najveći postotak
vjerskih službenika, uglavnom tzv. sitne ilmije – imama, mualima, mujezina, muderisa, čija je glavna preokupacija bila kako namaknuti komad hljeba za porodicu i nejač,
u uvjetima prisutne skupoće i besparice. Većina dopisa koje je ulema slala vjerskim
organima bili su zahtjevi za povećanjem plaće, osiguranjem doplatka ili neke druge
beneficije i povlastice. Prilikom donošenja novog zakonodavstva Islamske zajednice
1930. država je računala na višečlanu porodicu kao faktor pritiska na reisul-ulemu da
prihvati oktroirana rješenja kao pravni okvir njegovog djelovanja u vrijeme šestojanuarske diktature.20
U samoj Islamskoj zajednici bilo je svijesti da se sa postojećom ulemom ne može
kročiti naprijed u smjeru moralnog i kulturnog podizanja Bošnjaka. U dopisu Kotarskog šerijatskog suda u Sanskom Mostu reisul-ulemi u Sarajevu od 19. 1. 1928. ističe
se da su sve krize u bošnjačkom narodu, ma kakve naravi one bile, posljedica ratne
i poratne demoralizacije Bošnjaka. Lijenost, nerad, nebriga za porodicu, razne igre,
pijančenje, prostitucija, nehaj za prosvjetu, nemar prema svetinjama – sve je to po17
18
19
20
AJ, Mpr, 1933, 66-22-51. Kraljevska banska uprava Drinske banovine. Pov. Broj 4658/33. Ministarstvu prosvjete
Odjeljenju za osnovnu nastavu u Beogradu.
AJ, zbirka Milan Stojadinović (dalje: MSt), 1935, 37-51-316. Džematski medžlis Vakufsko-mearifskog džemata
Banja Luka. Br. 166/935. Pretsedniku Kr. Vlade G. Dr. Milanu Stojadinoviću, Beograd.
AJ, MSt, 1935, 37-51-316. Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine. Broj: strogo povjerljivo. 4. 11. 1935. Gospodine pretsedniče.
A. Jahić, Islamska zajednica, str. 358.
190
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
sljedica “degenerisanog duha muslimanskog naroda.”21 Prema autoru dopisa, izraženu
degeneraciju Bošnjaka ne bi mogao izazvati ni svjetski rat ni poratne nezgode da je
bošnjački narod imao jaku i temeljitu vjersku naobrazbu, barem u onolikoj mjeri koliko to islam propisuje za svoje obične sljedbenike. A on nije mogao imati tu potrebnu
vjersku naobrazbu “zato što su ga stolječima vjerski upučivali (da nereknem naučavali)
nazovi-hodže, kojima je to bio najlakši zanat za prehranjivanje, a [....] [ponegdje] i
ugajanje svoje tjelesine, na račun vjere. Nad ovim i ovakvim sramotnim trgovanjem
našom uzvišenom vjerom, nije bilo nikakve iskrene i razumne kontrole, nije bilo zakona kojim bi se moglo ovo zabraniti, a i kad bi se ovo donekle zabranilo, nije potražen
način prije ovoga, da se pribave srestva i da se odgoji materijal kako bi se zamijenio
onaj hodžinski ološ, koji je doveo muslimanski narod do ovog stepena degeneracije.”
Da bi unaprijedio kvalitativnu razinu bosanskohercegovačke uleme, a u povodu najavljenog uvođenja matica rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana, Ulema-medžlis za
Bosnu i Hercegovinu donio je posebnu uredbu od 15. 6. 1927. kojom je propisao polaganje kvalifikacijskog ispita od strane imama i mualima koji su trebali voditi pomenute
matice. Ispit je podrazumijevao valjano čitanje i pisanje arebice, latinice i ćirilice, ali i
znanje iz vjerskih nauka: kiraeta, akaida, ibadata, ahlaka i dr. Time se težilo osposobiti
imame za obavljanje matičarskih dužnosti, ali i naknadno legitimirati jedan broj imama koji je obavljao vjerske poslove bez stručne kvalifikacije. Kotarski šerijatski sud u
Sanskom Mostu je pozdravio dotičnu uredbu, ali je upozorio da bi uredba mogla ostati
mrtvo slovo na papiru ako pojedini imami, temeljem rješenja nadležnih muftijskih ureda, budu oprošteni od polaganja ispita iz svjetovnih i vjerskih predmeta. Kao primjer je
naveo dvojicu imama iz Sanskog sreza koje je Bihaćko muftijstvo oslobodilo polaganja ispita a potpuno su nesposobni za zvanje koje godinama obavljaju. Prvog džematlije trpe, jer ih ne goni na isplatu vazife, pošto ima nekog imetka u džematu. Drugi zna
neke formalne stvari, u stanju je narodu vaziti da je kufur rakiju piti i slične stvari, ali o
porodičnom pravu, matematici i drugim stvarima nema ni pojma. Istovremeno, dok se
njih dvojica oslobađaju pohađanja propisanog ispita, navodi se, imamu Ali ef. Memiću
iz Starog Majdana se naređuje da mora položiti ispit, premda je dotični toliko sposoban
da je šteta što nije nastavnik u nekoj medresi.
Tuzlanski profesor Adem Bise pisao je 1937. o hipokriziji bosanskohercegovačke
uleme koja je slala svoju djecu u svjetovne škole a, istovremeno, udaljavala vjernike od
savremene naobrazbe i evropskih vrijednosti. On je teretio ulemu da je Kur’an načinila
nepristupačnim običnim vjernicima, koji su se, bez validnog prijevoda, morali zadovoljiti onim što su o islamu slušali od uleme. Ta je ulema, prema Bisi, više insistirala na
arapskoj gramatici, raznim dovama i abdestu nego na izvornoj islamskoj nauci, koja ni
njoj samoj nije bila osobito poznata, jer se nikad nije osposobila da samostalno čita i
proučava Kur’an i sadržaj kur’anske upute izravno saopćava vjernicima. Tako se cjelokupni smisao vjere sveo na petrificirani ritual mehaničkog opetovanja nerazumljivih
21
Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (ARIZBH), fond Ulema-medžlis (UM), 1928, neobrađeno.
Ulema Medžlisu na ruke Reisul-uleme u Sarajevu. Sign. R 10/28. šer. Potpis nečitak.
Bošnjačka pismohrana
191
3
Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije
riječi koje, sasvim logično, sve manje ostavljaju traga na dušama ljudi u novom vremenu. “Hiljade muslimanskih ‘vjerskih’ mejtefa u Jugoslaviji muče jadnu djecu učeći,
bolje reći, ugoniće im ‘vjeru’ djeci potpuno tuđim stranim većinom hodžama nerazumljivim jezikom, sve da je maternjim jezikom ne bi bilo pozitiv[nog]. uspjeha, jer ti
mejtefi nemaju naučni cilj, jer se ti mejtefi ne služe naučnim srestvima. Većinom se u
tim mejtefima od muslimanske djece načine gramofonske ploče; ako se ta gramofonska
ploča vremenom izliže, kaže se: dijete mi ‘vjeru’ zaboravilo u vlaškoj školi.”22 Učenje
bez znanja o onome šta se uči imalo je, prema autoru, samo jedan cilj: držati mase u
neznanju i slijepom slijeđenju svojih pretpostavljenih.
Smisao Bisine kritike bio je ukazati na potrebu demistifikacije Kur’ana i njegovog
savremenog razumijevanja u cilju kulturnog preporoda Bošnjaka. Njegovu brošuru oštro je napao mladi teolog Mehmed ef. Handžić nazvavši je izgredom i drskošću – ispadom protiv kojeg bi vjerske vlasti muslimana trebale poduzimati potrebne mjere.23
Handžić, nespreman na bilo kakvu raspravu, nije smatrao potrebnim osvrnuti se ni na
jedan od Bisinih argumenata i prigovora.
Bosanskohercegovačka ulema, uključujući profesore, muftije i članove visokih
vjerskih tijela, bila je daleko od pokušaja da objektivno sagleda svoju ulogu u bošnjačkom društvu i odgovornost za nepovoljne vjerske, kulturne i obrazovne prilike u kojim
su se nalazili Bošnjaci. Odveć zaokupljena vlastitim materijalnim stanjem i društvenim
položajem, nije iskoristila prisutne poticaje, od istaknutih autoriteta i javnih ličnosti,
za unutarnju obnovu i preobražaj s ciljem savremenijeg pristupa islamu i približavanja
izvorne islamske nauke širokim muslimanskim masama.
Nacionalna svijest inteligencije
Bošnjačka inteligencija nije poimala političko-nacionalnu stvarnost međuratne
Jugoslavije kao promjenljivu i historijski uvjetovanu datost već kao konačnu destinaciju državnog razvoja Južnih Slavena. Usljed ovakvih stajališta ona nije bila
u stanju ući u dinamičan odnos spram vladajuće ideologije i državne politike niti ih
tretirati s pozicija dugoročnih bošnjačkih interesa. Dogma o Jugoslaviji kao logičnom i
optimalnom ishodištu državotvornih napora južnoslavenskih naroda bila joj je jednako
neoboriva kao i vladajuća doktrina o Srbima i Hrvatima kao jedina dva naroda koji žive
u Bosni i Hercegovini.
Organizacija naprednih muslimana ‘Reforma’, formirana 1928. godine, stavila je
sebi u zadaću da radi na nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka s ciljem njihovog uvida,
kako je istaknuto u pravilima organizacije, da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
njihova jedina otadžbina za koju oni imaju s ljubavlju podnositi svaku žrtvu. U glasilu
22
23
Adem Bise, Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman (Kur’an u teoriji i
praksi), Tuzla 1937, str. 65.
Mehmed Handžić, Izabrana djela, knjiga III – Islamske teme, Sarajevo 1999, str. 264.
192
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
organizacije od 13. 4. 1928. autor navodi da je u “današnjoj našoj slobodnoj i narodnoj
državi” nedopustiva “nacionalna pasivnost muslimana”, koja nije u interesu ni njih samih. Ističući kako “naš musliman” još uvijek sebe naziva “Turčinom”, ili u najboljem
slučaju “Jugoslavenom”, autor dodaje kako to ne bi bilo nikakvo zlo kad bi on zaista
bio Jugoslaven, tj. svjestan Srbin ili svjestan Hrvat koji je prešao plemenske granice i
ušao u širu fazu nacionalizma – jugoslavenstvo.24 On se, međutim, naziva “Jugoslavenom” samo zato što su mu drugi rekli da treba tako da kaže. U nastavku članka autor
zamjera bosanskomuslimanskoj inteligenciji, i predratnoj i onoj koja se oblikovala nakon ujedinjenja, što nije posvetila skoro nikakvu pažnju razvoju nacionalnog osjećaja u
širim muslimanskim masama. “Posledica toga je, da je pitanje nacionalnog opredelenja
i nacionalnoga osveštanja b. h. muslimana još uvek nerešeno i izvrgnuto političkoj
spekulaciji, što je vrlo neukusna i sramna pojava.” Naročito su nacionalno nesvjesne
muslimanske žene, koje se bez svijesti o nacionalnoj pripadnosti, autor zaključuje, ne
mogu svesrdno posvetiti socijalnim i kulturnim problemima za opće i vlastito dobro.25
U navedenom članku autor je ukazao na značajnu činjenicu – da se nacionalno opredijeljena bošnjačka inteligencija nije osobito trudila da popularizira važeće plemenske
oznake među Bošnjacima. Uzrok je mogao biti dvojak: ili je bila svjesna stepena “nacionalne nesvjesnosti” bosanskohercegovačkih muslimana, pa je smatrala uzaludnim
svaki angažman na tom polju, ili ni sama nije pretjerano vjerovala u svoje nacionalno
ubjeđenje, koje je prihvatila iz oportunizma i koristoljublja, pa nije imala ni motiva ni
volje da radi na njegovoj afirmaciji. Bošnjački intelektualci između dva rata, na prigovore o anacionalnosti muslimanskih masa, uporno su navodili argumente historijskog
porijekla o izraženoj narodnoj samosvijesti u Bošnjaka, o njihovoj vezanosti za bosansko tlo i slavenske korijene, ali na pitanje kada će prihvatiti srpstvo i hrvatstvo – nije
bilo smislenog odgovora. Umjesto akcije na nacionalnom planu, koju su tražile vladajuće elite, javljali su se pokušaji da se postojeće stanje u Bošnjaka kada je plemenska
svijest u pitanju u izvjesnom smislu legitimira nekim alternativnim nacionalnim konceptom koji bi bio dovoljno distanciran od izravnog srpstva i hrvatstva i time pogodan
24
25
Ovakvo stajalište ima svoj korijen u kritici nacionalnog programa Jugoslavenske muslimanske organizacije od strane Narodne radikalne stranke i drugih predstavnika međuratne srpske elite. U jednom tekstu iz januara 1921. napada
se jugoslavenstvo koje zagovara Husejn Alić kao model sabotiranja narodnog jedinstva i udaljavanja Bošnjaka
od srpstva i hrvatstva. “Kako može biti Jugoslaven onaj ko nije ni Srbin ni Hrvat? Jugoslavenstvo bi moralo biti
pošljednja konsekvencija stapanja Srpstva i Hrvatstva u jugoslavenstvo, krajnja konsekvencija narodnog jedinstva
i potpuno amalgamiranje i nivelisanje svakog plemenskog obilježja. To nije slučaj kod naših muslimana, kojima
su i danas bliži Turci i Arapi od Srba i Hrvata, i koji se čak ne osjećaju ni – S l a v e n i m a. Karakteristično je i
nije bez interesa spomenuti da su danas anacionalci (t. j. ljudi bez narodnosti ili oni koji su izgubili narodnu svijest)
najvatreniji Jugosloveni i to: komunisti, klerikalci, socijaldemokrati, židovi njemačkog i mađarskog porijekla i Muslimanska Jugoslavenska Organizacija ...” Pogledati: Jugoslovenstvo i težačka stranka, Srpska riječ, XVII/1921, br.
12, str. 1. O aktivnostima vladajućih krugova na popularizaciji srpske nacionalne ideje među Bošnjacima i naporima
JMO na njenom sprečavanju vidjeti: Adnan Jahić, O neuspjehu nacionaliziranja bosanskohercegovačkih muslimana
u monarhističkoj Jugoslaviji, unutar: Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the
20th Century, Izdavači: Institute for Historical Justice and Reconciliation – Hague, Centar za istoriju, demokratiju
i pomirenje – Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije – Sremska Kamenica, Sremska Kamenica
2010, str. 263-280.
A. K., Nacionalno vaspitanje muslimanke, Reforma, I/1928, br. 4, str. 2.
Bošnjačka pismohrana
193
3
Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije
za najširu bošnjačku identifikaciju. Tako je Muhamed Sudžuka zagovarao prihvatanje
posebnog “srbohrvatskog” muslimanskog nacionalnog tipa u Bosni i Hercegovini, obzirom na izražene narodne vrline i osobenosti, svojstvene Srbima i Hrvatima, koje su se
tokom stoljeća koncentrirale u nacionalnom biću Bošnjaka.26 Za tradicionalnu ulemu
jugoslavenska doktrina šestojanuarskog režima pojavila se kao spasonosna formula
za bosanskohercegovačke muslimane kao narod koji nije prestao gledati u srpstvu i
hrvatstvu vjerske pojmove.27 Premda su mnogi bošnjački intelektualci jasno poimali
etničku, kulturnu i društvenu posebnost bosanskohercegovačkih muslimana, nije bilo
ni htijenja ni hrabrosti da se odbaci dominirajuća teorija o bošnjaštvu kao regionalnoj
oznaci koju je u narodnosnu kategoriju promovirao bivši ministar propale monarhije i
nekadašnji prvi čovjek okupacione uprave u Bosni i Hercegovini.
Bošnjaci i halifat
Zbivanja u islamskom svijetu privlačila su pažnju Bošnjaka u omjeru koji je prevazilazio njihov mogući uticaj na bošnjačke vjerske i kulturne prilike. Pritom je
bitno obilježje raznorodnih napisa i komentara bilo odsustvo objektivnog i uravnoteženog posmatranja, s izraženim utilitarnim momentom u smislu tumačenja koja su
trebala afirmirati vlastite pozicije u domaćoj debati o stanju i perspektivama jugoslavenskih muslimana. Generalna posljedica bilo je udaljavanje od stvarnosti muslimana
i kategorično insistiranje na ispravnosti vlastitih pogleda na njihovu budućnost.
Zanimljivi su pogledi Hasana Repca na odluku Velike turske narodne skupštine
da ukine halifat 1924. godine. Prema Repcu, ta odluka bi mogla imati blagotvorno
djejstvo na jugoslavenske muslimane u smislu katarze i otrežnjenja u pogledu Turske, muslimana i islama općenito. Jugoslavenski muslimani će, piše Rebac, izgubiti
jednu sanjalačku iluziju o halifskoj, svom srcu prirasloj Turskoj – Turska će izgubiti
draž Amerike “u kojoj se može živeti ne radeći, gde su naši muslimani begali da bi
pobegli od zahteva dvadesetoga veka. Ovaj korak Turske otrezniće mnogo brže naše
muslimane, nego se može očekivati iz njihove letargije, pa će uskoro postati pozitivniji
faktori na saradnji o izgradnji naše domovine.”28 U nastavku svog razmatranja Rebac
idealizira vjersku politiku kemalističke Turske i naziva je “herojskom borbom današnjih upravljača Turske protiv mraka i rđave prošlosti”, koju sa simpatijama prate oni
jugoslavenski muslimani koji su duboko odani saradnici evropske civilizacije, kako iz
humanih tako i iz političkih motiva. Ako Turci uspiju u uvođenju njihovog naroda “u
krug drugih civilizovanih naroda”, halifat se više nikada neće uspostaviti, ali postoji
mogućnost da će Englezi i Francuzi i druge zemlje koje u svojim kolonijama imaju mu26
27
28
Muhamed M. Sudžuka, Naš problem, Sarajevo 1933, str. 28-39.
U svojoj brošuri Šta hoće naša muslimanska inteligencija Ali Riza Prohić piše: “Sretno po muslimane u tom pogledu dođe Vladarev Manifest od 6. januara 1929. godine i dekretira ideologiju jugoslavenstva i država se nazva
Jugoslavija.” Nihad Halilbegović, Ali Riza ef. Prohić – život i djelo, Sarajevo 2000, str. 153.
Hasan M. Rebac, O kalifatu, Misao, VI, sv. 107-108, str. 823.
194
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
slimane pokušati da stvore neki novi halifat “i da na kalifsku čast proture kojeg od svojih štićenika, da bi s njim kao svojim eksponentom mogli operisati i njim sa kalifskom
pompom kao šarenom lutkom zavarati svoje potčinjene muslimane.” Rebac navodi da
ovakav halifat neće imati nikakvog uticaja na jugoslavenske muslimane, jer muslimani
u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca po ustavu i zakonu imaju sva prava i dužnosti
kao i građani drugih priznatih vjera. Oni se u njoj osjećaju kao u čisto muslimanskoj
državi, a imaju i kralja koji važi za njih kao kralj muslimana i koji im u pogledu vlasti
daje isto ono što mogu da očekuju od halife, dok im u pogledu vjere pripada potpuna
vjerska autonomija s jednim vjerskim poglavarom, kojeg će sami izabrati, a kojem će
kralj Srba, Hrvata i Slovenaca dati sve garancije u pogledu vršenja vjerskih funkcija
koje bi mu dao i sam halifa. Ovakvi Repčevi pogledi i interpretacije bili su u funkciji
razvoja državotvorne svijesti, odnosno srbocentrične orijentacije među Bošnjacima, te
poticaja reformističke akcije u duhu ideja koje su zagovarali Mitrinović, Slijepčević i
dio svjetovne inteligencije u Bošnjaka.
Nasuprot Repcu i njegovim istomišljenicima stajali su predstavnici tradicionalne
uleme koji su pasionirano pratili zbivanja u islamskom svijetu, naročito Turskoj, ali
čija je intencija bila sasvim drukčija: pokazati da je reforma koju zagovara svjetovna
inteligencija uperena protiv islama, integriteta islamskih propisa i dugoročnih interesa
muslimana. U tom je smislu posebna pažnja posvećivana zbivanjima u kemalističkoj
Turskoj, gdje su reforme tamošnjeg režima opisivane “protuislamskim” i “protušerijatskim”. Bitna karakteristika prisutnih napisa je odsustvo interesa za socijalno-ekonomsko stanje i političko-društvenu perspektivu muslimanskih naroda, te insistiranje
na nepovredivosti šerijata kao jednom zasvagda određenog i protumačenog kodeksa
življenja. Kemalističke reforme su objašnjavane bošnjačkoj javnosti kao protuislamska
zavjera slobodnih zidara koja će turske muslimane lišiti islama i donijeti im kocku,
alkohol i prostituciju. Što se tiče halifata, izražavano je mišljenje, suprotno Repčevom,
da muslimani neće dozvoliti da im za halifu dođe neko ko neće biti proizvod njihovog
odlučnog opredjeljenja da se poštuju islamski izvori i šerijatski propisi, prava i zdrava
kultura, a ne kultura evropske dekadencije, koju zagovaraju Mustafa Kemal i njegovi
sljedbenici u Bosni i Hercegovini.29
Umjesto zaključka
Obzirom na strukturu i karakter ovoga rada, nemoguće je završiti s nekim konkretnim zaključkom. Umjesto zaključka korisno je ukazati na činjenicu da su se Bošnjaci
međuratne Jugoslavije suočili s jednim od ključnih izazova njihove novije stvarnosti – pitanjem komplementarnosti i harmonizacije njihovog duhovnog bića, njihovog
naslijeđa i tradicije, s imperativima modernog doba, odnosno idejama i vrijednostima
29
Više o ovome pogledati: Adnan Jahić, Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla 2004, str.
167-186.
Bošnjačka pismohrana
195
3
Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije
koje je promovirala političko-društvena vertikala nove države. U raspravama u koje su
uvučeni, silom novonastalih prilika, poseban problem morala je biti nedefiniranost temeljnog pojmovlja – modernost, savremenost, emancipacija, samo su neki od pojmova
s kojim se operiralo a da nije bilo jasno šta se pod tim podrazumijeva, što je povećavalo
opseg konfuzije koja je generirala dezorijentiranost i nesnalaženje. Teško je reći koliko
je objektivno stajalište koje je iznio dr. Rajko Đermanović u Novoj Evropi 1931. kada
je pisao da su Bošnjaci “na dobrom putu da izađu iz lutanja”, usljed nestajanja prkosa
i djelovanja na temeljima cjelishodnosti i zdravog rasuđivanja.30 Ako je to odgovaralo
istini, prije se radilo o neophodnoj reakciji na diktat vremena nego li samosvjesnom
i osmišljenom određenju prema stvarnosti i pitanjima koja je ona Bošnjacima postavljala.
Several Notices on Bosniaks During
the Interwar Yugoslavia (1918-1941)
Summary
This work tells about certain aspects of Bosniaks’ existance during the interwar Yugoslavia (1918-1941), including the impact of generally negative attitude of Yugoslav
political and intellectual elites towards Islam on Bosniaks’ behaviour and cultural orientation, the responsibility of Bosniaks themselves for their unfavourable condition,
the educational and cultural potentials of the interwar ulama, the national conscience
of the Inteligenzia and the expressed interest for the events and circumstances in the
Islamic world. The purpose of the work is to help younger researchers in their works
on social and cultural history of Bosniaks in the XX century.
30
Dr. Rajko Đermanović (Bos. Gradiška), Poratna Bosna i Hercegovina, Nova Evropa, 26. avgust 1931, knj. XXIV,
br. 2, str. 58.
196
Bošnjačka pismohrana
Akademik prof. dr. sc. Enes Karić
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i
dvadesetom stoljeću
Sažetak: Ova rasprava se bavi najznačajnijim primjerima samokritike bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka). Bošnjačka samokritika bila je usmjerena na ulemu,
inteligenciju, institucije, tradiciju, nošnju, itd. Glavni impulsi bošnjačke samokritike
uslijedili su iz okolnosti evropskog (austro-ugarskog) nastupanja na Balkanu nakon
1878. godine. Bošnjački reformatorski krugovi na Evropu su često gledali kao na skup
vrijednosti, spram tih konstruiranih vrijednosti profilirali su i svoju vlastitu samokritiku.
Ključne riječi: Evropa, bosanskohercegovački muslimani, islam, škole, napredak, zaostalost, reforma, lijenost, stagnacija.
Godinama već istražujem novije praktično i teorijsko mišljenje i nasljeđe bosanskohercegovačkih muslimana (koji se danas nacionalno nazivaju Bošnjaci), i o tom nasljeđu
pišem i objavljujem eseje, oglede, studije i knjige, a priredio sam i objavio nekoliko
svezaka i sabranih djela iz tog područja.1 U iznimno velikoj građi koju ovdje imam u
vidu, uočljivo se vidi da je samokritičnost, kao jedna od važnih karakteristika bosanskohercegovačkog muslimanskog i islamskog mišljenja, veoma izražena tokom poznih
decenija devetnaestog i tokom cijelog dvadesetog stoljeća. Bošnjačka samokritika koja
je eksplicirana u spomenutom periodu usmjerena je svojim sadržajem na “vlastite slabosti”, na “nepovratno izgubljene prilike”, na svestranu analizu “naše krivice za ovo u
čemu smo danas”, itd. Također, brojni su obrasci prema kojima se odvija(la) bošnjačka
samokritika. U svrhu ove naše rasprave preliminarno treba spomenuti da su procesi
evropeiziranja i moderniziranja u bošnjačkim samokritičkim raspravama prihvaćeni
uglavnom kao neupitne vrijednosti. Tradicija je viđena kao sadržaj za preispitivanje i
kao područje za obračun sa “zaostalošću”, kao predmet za “prosvjetiteljsko higijeniziranje” nasljeđa koje se smatralo “sterilnim”. Tako se utirao put za inoviranje samog
1
Sa Mujom Demirovićem priredio sam izabrana djela reisu l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića u dva sveska
(vidi: Reis Džemaluddin Čaušević, prosvjetitelj i reformator izd. “Ljiljan” u dva sveska. Sarajevo, 2002. Također vidi: Izabrana djela Mehmeda Handžića (izd. Ogledalo, Sarajevo, 2000.), koje sam priredio u saradnji
sa akademikom prof. dr. Esadom Durakovićem. Također, sa grupom priređivača radio sam na Izabranim djelima
Huseina Đoze, djela su izišla u pet svezaka 2006. Godine (izdanje el-Kalema i Fakulteta islamskih nauka). Priredio
sam i Bosanske muslimanske rasprave (u sedam knjiga), izdanje izdavačke kuće “Sedam”, Sarajevo, 2003.
godine.
Bošnjačka pismohrana
197
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
tumačenja islama, Kur’ana i islamskog obredoslovnog života u Bosni i Hercegovini.
Posve je jasno da je bošnjačko samokritičko mišljenje držalo pod posebnom kritičkom
lupom “zaostalost” vjerskih institucija bosanskohercegovačkih muslimana (medrese,
tekije, vakufske institucije, itd.)
K tome, predmeti bošnjačke samokritike se mijenjaju u zavisnosti od epohe (Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija...), ali se posve jasno
vidi da se žestokoj samokritici nekada podvrgava cijeli bošnjački narod, ali nerijetko i
njegovi intelektualci, ulema, institucije, običaji, maniri, itd.
Srbi i Hrvati su “bolji”, jer se školuju i “napreduju”
Među važnim obrascima bošnjačke samokritike u samom fokusu je detektiranje “komparativnih prednosti” koje su bosanski Hrvati i Srbi postigli, jer su mnogo odlučnije
i spremnije prihvatili nove evropeizirajuće (zapravo austrougarske) koncepte znanja,
modernosti i evropske obrasce u obrazovanju, nacionalnoj emancipaciji i zasnivanju
društvenih institucija. U jednom tekstu iz 1900. godine, koji je naslovljen riječima
Husni tedbir, nisfi takdir (ova se turska/arapska izreka može prevesti riječima: “dobro
uređenje /dobro administriranje/ rješava pola sudbine”), Miri Zija tvrdi da je “sveopća
neukost” (ili džehalet) bosanskohercegovačkih muslimana glavni uzrok njihova prezrenog stanja. Miri Zija doslovno kaže:
Promatrao sam naše stanje i same nas ovdje u miloj nam domovini Bosni i
Hercegovini; i na našu veliku žalost očevidno je da iz dana u dan naglo padamo,
kao i to, da je uzrok našem padanju baš ono, što sam maloprvo kazao, i da nas
najviše ubija naše sveopće neznanje (džehalet). Sva smo naša plemenita svojstva izgubili, a nevaljala primili ušljed ovog nesretnog i ubitačnog džehaleta... 2
Godine 1893. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839. – 1902.) spominje da
muslimanska djeca u Bosni i Hercegovini ne pohađaju savremene škole. On kaže:
Zar nije sramota i grjehota vidjeti što se u mostarskoj trgovačkoj školi nalazi
samo dvoje ili troje naše muhamedovske djece, a drugih vjeroispovjesti djecom
krči škola. To se nikad oprostiti ne da...3
I stavovi Ibrahima Džafčića iz 1919. godine u ovom pogledu mogu poslužiti kao
važan primjer kritičkog objašnjavanja “zaostalosti” bosanskohercegovačkih muslimana. “Ako i nadalje naši sugrađani drugih vjera budu ovako velikim koracima nama od2
3
Miri Zija, Husni tedbir, Nisfi takdir, objav. u Bošnjaku, br. 1., Sarajevo, 11. januara 1900., str. 1.
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, izdanje štamparija Spindlera i Loschnera, Sarajevo, 1893., str. 16.
198
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
micali – neće dugo proći a nestaće nas sa površine zemaljske. (...) Uzevši u obzir naše
prijašnje stanje i usporedivši to stanje sa današnjim, čovjek zbilja dolazi do zaključka
da je već sve kasno, da smo izgubljeni. Jer, ako se mi nismo mogli snaći onda kada smo
imali sve u svojim rukama, onda pogotovo nećemo moći danas”.4
Džafčićev savremenik Šaćir Dedić-Lutvica je 1928. godine bio posve uvjeren da
smo “mi muslimani u Bosni i Hercegovini silno zaostali za svojim sugrađanima drugih
vjera.”5 On potom tvrdi da je glavni razlog “zaostalosti” to što su bosanskohercegovački muslimani skloni “dembelovanju”. Glavni krivac prezrenog stanja bosanskohercegovačkih muslimana je “naše isjeđivanje po kafanama i mejhanama, bistreći sasvim
nezrelu i na svoj način udešenu politiku, ili kratko budi rečeno: naše dembelovanje,”6
kaže Šaćir Dedić-Lutvica.
Veliki broj bošnjačkih muslimanskih intelektualaca i kasnije je spominjao muslimansko “dembelovanje” kao ružnu osobinu. U slavnom romanu Derviš i smrt namisao
o “dembelovanju” spomenuta je kao nerad. Meša Selimović (1910.-1982.) tvrdi, kroz
usta svoga junaka Hasana, da su bosanskohercegovački muslimani skloni “neradu”.
“Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikad ne žure, jer sam život žuri;
ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana...”7
Također, mnogi su bosanskohercegovački muslimanski autori smatrali da su “društvene bolesti” muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini izravna posljedica neprosvijećenosti, nerada i lijenosti. Pijanstvo je uzelo maha, gostionice “napreduju novcem
siromašnih muslimana”. Tako 1944. godine, potkraj Drugog svjetskog rata, hafiz Ibrahim Trebinjac (1912.-1982.) o stanju bosanskohercegovačkih muslimana piše:
Radnički i uopće siromašni svijet skroz se odao alkoholu. Treba makar jednom proći, recimo, sarajevskim ulicama koje vode u periferiju gdje su nastanjeni siromašniji muslimani, pa se uvjeriti da su pune gostionica. Ove gostionice
rade i napreduju novcem siromašnih muslimana, koji iz njih (gostionica) izlaze
gladni i kao obični jadnici, dok se njihovi domovi ruše i propadaju. Dok drugi
svoju tešku sudbinu i grubu sadašnjost nastoje popraviti u borbi i radu, mi to
nastojimo u alkoholu! Opijamo se čak i sad, kad najviše moramo biti trijezni!
Sijemo trnje, a želimo pobrati grožđe! Neprirodno i nemoguće!8
Mehmed Džemaludin Čaušević9 (1870. – 1938.) ukazuje da je “dekadentnost” bosanskohercegovačkih muslimana najvidljivija na planu obrazovanja. On izjavljuje:
4
5
6
7
8
9
Ibrahim Džafčić, Uzroci propadanja muslimanskog ženskinja, izd. Štamparija S. Ugrinović sa sinovima, Banja
Luka, 1919., str. 2.
Šaćir Dedić-Lutvica, Međusobna vjerska borba muslimana u Bosni (autorsko izdanje), Banja Luka, 1928., str. 1.
Isto, str. 1.
Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Dani, Sarajevo, 2004., str. 315.
Ibrahim Trebinjac, Nekoliko opasnih društvenih bolesti kod nas, izd. Glavni odbor El-Hidaje, Sarajevo, 1944. godine, str. 7 – 8., te 9.
Čaušević je izabran za reisu-l-ulemu 1913., bio na tom položaju do 1930.
Bošnjačka pismohrana
199
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
“Svaki od vas braćo moja, vidi jasno i bistro kako stoji naš islamski svijet. Mektebi i
medrese, i svi naši učevni zavodi, trebaju velikih popravaka. Da se tome nađe lijeka i
pomoći treba naš svijet uputiti. Znam da se preko noći ne može sve učiniti, ali pomalo
čitajući mu ili kazujući mu pročitano doći će do svijesti i onda će sve poći nabolje”.10
Ali, reisu l-ulemi Čauševiću vratićemo se domalo kasnije u ovoj raspravi.
Čauševićev saradnik, mladi teolog Muhamed Seid Serdarević (1882. – 1918.), sa
svoje strane hrabro je iznosio kritičke opservacije o stanju bosanskohercegovačkih muslimana, kao i o njima samima, posebno o njihovu “mentalitetu”. Često je optuživao
“aristokratske muslimanske porodice” za “raskalašenost”, za “rasipništvo”, itd. U tekstu Samopouzdanje i tevekkul11 Muhamed Seid Serdarević kaže doslovno sljedeće:
Materijalno propadanje koje je snašlo više naših odličnih aristokratskih porodica, potječe od više uzroka, medju kojima su najglavniji: raskalašenost, rasipništvo, neracionalno gospodarenje imetkom i nedostajanje samopouzdanja...
(...) Dolazilo je pak dotle, što se je držalo, da aristokratsko dijete, kao sin odlična
bega, age ili efendije ne treba i ne smije ništa raditi, jer da za to nije ni stvoreno, ono da se je rodilo za to da mu drugi hizmet čini, da drugi rade, a ono da
uživa...12
Zanimljivo je da Serdarević ni u primisli nema namjeru da optuži Srbe ili Hrvate za
prezreno stanje bosanskohercegovačkih muslimana. To vidimo i po jednom njegovom
drugom tekstu pod naslovom Budimo muslimani, u kojem Serdarević u bolu i rezignaciji za bosanskohercegovačke muslimane svoga vremena kaže da su “neškolovani”,
“lijenčine”, “neznalice”, jednom riječju: “odvratni”. Biće bolje da poslušamo Serdarevića samog:
Muslimani su naprotiv neuki i neškolovani, siromašni i bijedni, jer su lijenčine i neznalice: niti hoće niti znadu raditi. Niti imadu svojih kakvih velikih
trgovaca ni posjednika ni zanatčija niti činovnika svojih istovjeraca. Oni [muslimani] sačinjavaju masu prostih radnika i hamala. Po ulicama sretaš prosjake iz
krugova muslimanskih. Kad bi došao u to mjesto jedan stranac, koji recimo niti
je musliman niti kršćanin niti ijednu vjeru i pobliže znade, isporedi sada utiske,
koje bi na njega učinili kršćanstvo i kršćani s jedne, te Islam i muslimani s druge
strane! Da li u tome mjestu Islam nadvisuje ili se nadvisuje, da li izzet (veličina
i jakost) pripada tude muslimanima ili kršćanima? Hoće li onome strancu – a da
10
11
12
Mehmed Džemaludin Čaušević, Molba na vjerske službenike, Novi Behar, br. I, Sarajevo, 1927. godine, str. 3.
Muhamed Seid Serdarević, Samopouzdanje i tevekjul, Biser : list za širenje prosvjete među muslimanima u BiH,
God. I/1912, br. 4, str. 51.
Muhamed Seid Serdarević, isto., str. 52.
200
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
i ne govorimo o kršćanima poglavito dotičnog mjesta – imalo imponirati Islam
i muslimani? – Ne će ni kolik trun. Naprotiv će mu [muslimani] biti odvratni.13
Serdarević je za svoga kratkog života objavio i druge eseje i članke u kojima se sa
bolom osvrće na “prezreno stanje” bosanskohercegovačkih muslimana svoga vremena.
Serdarevićeva samokritičnost imponirala je mnogima. Tako autor sa inicijalima M.
T.14 u tekstu Merhum Muhamed Seid ef. Serdarević (riječ je o nekrologu posvećenom
Muhamedu Seidu Serdareviću), tvrdi sljedeće:
...merhum [Muhamed Seid Serdarević] bi se mogao prispodobiti na jednu
voćku, koja svake godine davaše 2 – 3 različita ploda i koje plod ostaje i iza njezine pogibelji, dočim naša druga ulema može se prispodobiti ili na onu voćku,
koja nikako ploda ne daje (čast iznimkama) ili na onu, koja daje nešto sasvim
malo i tako slabo i zakržljalo, da za kratko vrijeme propane i ugine. Još ih ima
koji sebe nazivaju muellifima (autorima) ali bolje bi ih bilo nazvati mutlifima
(upropastioci). Nije dosta samo biti plodan, nego je još potrebno da bude plod
vrijedan jer se svake tice meso ne jede. Neka sad poštovani čitaoci uvide razliku
između prvog i drugog primjera.15
Kako vidimo, M(uhamed) T(arabar) naziva neke pripadnike uleme (vjerskih znalaca) bosanskohercegovačkih muslimana “upropastiocima” narodne stvari!
Moderno “evropsko obrazovanje” kao”nada”
bosanskohercegovačkih muslimana
Druga vrsta samokritičkih bosanskomuslimanskih (ili bošnjačkih) pogleda u fokus
stavljaju moderno evropsko obrazovanje kao posve izglednu “slamku spasa”. Na stotine je autora Bošnjaka koji su se samokritički bavili ovom temom tokom poznih desetljeća XIX. i tokom cijelog XX. stoljeća.
Već spominjani Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak smatra da riječ “Evropa” znači bezuvjetni “napredak”. On na ovaj način poziva svoje sunarodnike, bosanskohercegovačke muslimane:
Pogledajmo, braćo, oko sebe, gdje se mi nalazimo i u kojem vremenu živemo, pa ćemo znati da živemo u devetnaestom vijeku i u sred Evrope.16
13
14
15
16
Muhamed Seid Serdarević, “Budimo muslimani”! Gajret : kalendar za godinu 1915 (1333. godina po hidžretu). –
god. (1915), br. str. 27-35.
Zahvaljujem se gospodinu Osmanu Laviću, bibliotekaru Gazi Husrevbegove biblioteke, koji mi je rekao da se radi
o Muhamedu Tarabaru.
T/arabar/ M/uhamed/,“Merhum Muhamed Seid ef. Serdarević”. Biser : list za širenje prosvjete među muslimanima
u BiH. – God. III (1918), br. 11. i 12., str. 185.
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 12.
Bošnjačka pismohrana
201
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
U ovom navodu je ukazivanje na “devetnaesto stoljeće” sa posve jasnom svrhom.
Bosanskohercegovački muslimani dobili su sada novu imperiju, Austro-Ugarsku, ona
je donijela “novo vrijeme”, u njoj se vrijeme ne mjeri prema hidžretskom kalendaru,
na sve to implicitno podsjeća Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Primjećuje se da
Ljubušak koristi način računanja vremena, stavlja ga u kontekst tematiziranja onog što
je “napredno” i “progresivno”, a šta nije.
Po toj dualističkoj matrici sučeljavanja “zaostalog” naspram “naprednog”,
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak nudi i svoja druga shvatanja. Kad on poseže za
riječju “gimnazija”, on je želi skriveno kontrastirati sa “medresom” kad kaže:
Bolje učit gimnaziju, nego ići u Aziju.17
“Gimnazija” se poistovjećuje sa “Evropom”, “Azija” je prostor nekadašnje Osmanske imperije, s tim prostorom je gotovo, njegovo se nasljeđe treba izvrgnuti kritici, to
je krajnja Ljubušakova poruka.
Edhem Mulabdić (1862. – 1954.), bošnjački prosvjetitelj i umnogome nastavljač
djela Safvet-bega Bašagića (1870. – 1934.), često ističe potrebu usvajanja “evropske
moderne nauke”. Mulabdić u jednom svome tekstu ističe: “Prošla su vremena kad smo
mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem (...), danas je došlo
vrijeme da to branimo naukom. Jedina nauka to nam može očuvati...”18
Iz konteksta se vidi da Mulabdić ovim ukazuje na “evropsku nauku”.
Reisu l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević je napisao na desetine tekstova u
kojima upozorava da je bosanskohercegovačka muslimanska mladež “u vatri neznanja”, “u vatri zabluda”, “vatri siromaštva i bezvjerstva”. Čaušević na ovaj način pita
bosanskohercegovačke muslimane:
Da li smo mi muslimani u ovim krajevima dizali takove prosvjetne zavode,
pomoću kojih bismo očuvali našu mladež od vatre neznanja, od vatre zabluda,
od vatre siromaštva i bezvjerstva? Ne! To mi nijesmo radili.19
Potom Čaušević žestoko kritikuje one koji smatraju da je latinica “švapsko [njemačko] pismo”. On kaže:
Premda smo [mi, bosanskohercegovački muslimani] imali sedamdeset posto
imetka u svojim rukama, mi se nijesmo mogli odlučiti na kakovu požrtvovnost.
Mi smo radije slušali neiskrene savjete: “Ne dajte švabskom pismu u vaše škole.
Ne dajte vaše djece u švabske škole.” To nam je godilo, i dugi niz godina mi smo
17
18
19
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 16.
Edhem Mulabdić, Nauka i zgoda, Bošnjak, br. 10., 11. marta 1892., str. 1-2.
Mehmed Džemaludin Čaušević, Božija zapovijed, Novi Behar, br. XVII-XVIII., Sarajevo (godište 1934-1935.),
str. 289.
202
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
spavali. Kad je došao svjetski rat [Čaušević misli na Prvi svjetski rat] i poslijeratne prilike, mi smo osjetili veliku svoju pogrešku.20
Čaušević svoju gorku kritiku završava ovim riječima:
Turska nas je naučila da se ona brine o nama, pa kako tako. Poslije [nakon
odlaska Turske] smo počeli vikati: neka vakuf podmiri sve naše potrebe! Nijesmo vodili računa o unapređenju i povećanju tog našeg zajedničkog imetka.
To nijesmo činili ni onda kada smo imali šezdeset i pet posto imetka u svojim
rukama. Pogotovo to ne činimo ni sad, jer nećemo da se služimo lijepim primjerima oko nas.
Pa šta će biti?
Na ovo pitanje je vrlo teško odgovoriti.21
Prema Čauševiću, mnogi seljaci, bosanskohercegovački muslimani, “spavaju” za
vrijeme hutbe [propovijedne besjede] petkom u džamijama. On upozorava da su bosanskohercegovački muslimani u “vjekovnom drijemežu”.
Daj Bože da se otresemo vijekovnog drijemeža, pa da podignemo učevne
zavode, koji će biti u stanju da odgajaju takove ljude koji će znati i htjeti tumačiti uzvišene upute Kur’ana u čistom jeziku svojih slušalaca. Daj Bože da
imadnemo takovih hatiba koji će biti u stanju tumačiti sa minbera pojedine ajete
Kur’ana u materinskom jeziku svojih slušatelja. Daj Bože da to sve bude, pa
da ne spavaju seljaci [na hutbama petkom jer ne razumiju vaz na arapskom ili
turskom jeziku]...22
U žestokoj samokritici koju je otvoreno iznosio, reisu l-ulema Čaušević govori
o nekim bosanskohercegovačkim muslimanima regrutima “sa čijih se tijela plijesan
može strugati nožem”, govori o nekim “muslimanskim pijanicama” koji predstavljaju
“veliku ljagu za vjeru islam”, itd. Evo jednog Čauševićevog teksta iz 1928. godine:
Islam je vjera znanja i rada, vjera istinske čistoće i najsavršenijeg morala.
Nažalost, imamo muslimana koji ne poznaju vjere islama. Ima ih i koji ne pokazuju ljubav i odanost prema vjerskim propisima.Ovakovi bacaju ljagu na uzvišeni islam. Ovakovi muslimani blate i ponizuju svoju vjeru, a da pojma nemaju.
Ja sam imamo priliku slušati od vrlo uglednih članova komisije za pregledanje i
primanje vojnika vrlo neugodne stvari. Pričali su mi da je dolazilo takovih muslimana na pregled da mu se je mogao plijesan na tijelu strugati nožem, kao da
20
21
22
Mehmed Džemaludin Čaušević, isto., str. 289.
Mehmed Džemaludin Čaušević, Iman, islam, Novi Behar, br. 19-20., 1. april, Sarajevo 1933., str. 1-2.
Mehmed Džemaludin Čaušević, Mubarek ramazan dolazi, Islamski svijet, br. 66., 15. decembra 1933., str. 1.
Bošnjačka pismohrana
203
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
se nije okupao ni oprao u životu nijedanput. Ja sam opet vidio muslimana koji su
se valjali po blatu jer su se napili nekakvog otrova (alkohola), koji im ne da pravo ići niti misliti. Ovi i ovakvi muslimani izazivaju prezir prema sebi, a velika su
ljaga za vjeru islam, vjeru koja najstrožije propisuje tjelesnu i duševnu čistoću!23
U listovima i časopisima bosanskohercegovačkih muslimana koji su izlazili prvih
desetljeća XX. stoljeća (Behar, Novi Behar, Biser, Gajret, itd.) Evropa i “evropski
napredak” protumačeni su kao “prirodna posljedica davnašnjeg islamskog utjecaja na
evropsku renesansu”. Putanja argumentiranja bosanskohercegovačkih muslimanskih
autora često je ovakva: Ako u XX. stoljeću od Evrope treba posuditi “uspješne obrasce” za osnivanje novih univerziteta, na primjer, onda se to ne posuđuje od Evrope,
već od “islamskog utjecaja” na evropsku renesansu! To je samo jedna od skrivenih
namisli i poruka u reformatorskim i prosvjetiteljskim tekstovima bosanskohercegovačkih muslimana. Druga poruka je da su muslimani već stoljećima “zaostali”, jer se
nisu “razvijali” na način kako je to islam od njih tražio. (U tom se kontekstu u Bosni i
Hercegovini mnogo koristila knjiga Emira Šekiba Arslana [1869.-1946.], Zašto su muslimani zaostali a drugi napredovali).24 Drugim riječima, Evropa je danas “razvijena”
jer je usvojila obrazovne i naučne poruke islamskog svijeta iz “naprednih” islamskih,
to jest slavnih prijerenesansnih vremena.
Posve je jasno da su ovim načinom argumentiranja bosanskohercegovački muslimanski autori došli do konstrukcije zvane “zlatno doba islama”. Listovi i časopisi kao
što su tuzlanski Hikjmet i sarajevska El-Hidaje, među drugima, objavili su na desetine
tekstova o “zlatnome dobu” islama, štaviše, ponekada su objavljivali i tekstove o tome
da je klasično doba islama anticipiralo savremenu ili “modernu” nauku.
Naravno, bilo je i veoma oštre kritike takvih pogleda.
Godine 1933., u svojoj knjizi Slobodna misao i hikmetovština,25 Dževad-beg Sulejmanpašić je žestoko ustao protiv takve vrste objašnjavanja islama i njegova nasljeđa.
On postavlja sljedeće pitanje:
Kad su to Arapi otkrili elektricitet? Parni pogon, i tako dalje? Koji su to
Arapi?26
Rijetki su autori koji, kao Salih Hadžialić (umro 1997.), iznose rezerve spram mogućnosti da Evropa “podigne i kultivira” muslimane. Naprotiv, Salih Hadžialić tvrdi da
muslimani u islamu “moraju potražiti rješenje svog životnog problema”.
23
24
25
26
Mehmed Džemaludin Čaušević (u službenom pismu naslovljenom) Okružnica našeg presvetog gospodina reisu-luleme, Novi Behar, 1. decembra, Sarajevo, 1928., str. 1.
Vidi Raja Adal, Shakib Arslan’s Imagining of Europe: The Coloniser, The Inquisitor, The Islamic, The Virtuous,
and The Friend, objavljeno u knjizi Islam in Inter-War Europe, priredili Nathalie Clayer i Eric Germain, Columbia
University Press, New York, 2008., pp. 156 – 182.
Dževad-beg Sulejmanpašić, Slobodna misao i hikmetovština, Zagreb, 1933.
Dževad-beg Sulejmanpašić, nav. djelo, str. 47. Dr. Adnan Jahić je u svojoj monografiji Hikjmet – riječ tradicionalne
uleme u Bosni i Hercegovini (Tuzla, 2004. godine), dokumentirano opisao ove polemike i sukobe koncepata i mišljenja.
204
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Ako oni (muslimani) očekuju da ih Evropa podigne i kultivira, oni neće nikada doživjeti toga dana. Islamski narodi moraju se sami pobrinuti za svoj život i
opstanak. U islamu moraju potražiti rješenje svog životnog problema. Oni imaju
i pravo da zahtijevaju od islama, kao univerzalne i apsolutno istinite religije, da
im da sve potrebne norme i načela s kojima će moći udovoljiti zahtjevima života
i kulture.27
Kritika uleme ili vjerskih učenjaka kao
“smetnje muslimanskom napretku”
Veliki broj samokritičkih tekstova krajem XIX i početkom XX stoljeća bosanskohercegovački muslimanski autori napisali su protiv uleme ili vjerskih znalaca u islamu.
Prevalentno se smatralo da iznutar ulemanskih redova ne može uslijediti nikakav “napredak”. Faik Zeki, tako, ulemu naziva “svećeničkom kastom”, smatra odurnim susret
sa njom, itd. Faik Zeki tvrdi da
Islam ne poznaje svećeničke kaste (la rehbanijette fi-l-islam). Islam ne poznaje nadahnuća svetim duhom (...), nego je svakom učenom muslimanu dopušteno vjerske knjige učiti i tumačiti, te ako zbilja pogodi pravo i dobro tumačenje, čeka ga nagrada, a ako (u tumačenju) pogriješi, neće biti kažnjen, jer čovječija pamet ne može sve ni shvatiti. Ali, upravo na nesreću islamskog svijeta
razvila se je tečajem vremena svećenička kasta, premda je kao takovu islamska
religija ne priznaje, niti priznati može. Hodže, ili ti takozvana ulema, razlikuju
se svojom vanjštinom od ostalog muslimanskoga svijeta, te kad ih čovjek vidi
na ulici, ili u kući s bijelom časnom bradom, velikom bijelom ahmedijom i
dugim crnim ili zelenim džubbetom, pričinjaju mu se kao zbilja učeni ljudi sve
dotle dok s njima ne počne razgovarati, ali čim koji usta otvori, čovjeku je čisto
žao da mu ovako brzo razore iluziju u kojoj je živio.28
Srednjoškolski učitelj Adem Bise (rođen 1877.) također se javlja kao izraziti predstavnik antiulemanskog mišljenja, tvrdi da je ovaj vjerski stalež protiv napretka jer:
domaća ilmija ne dozvoljava uvođenje električnog svjetla u Begovu džamiju
(u Sarajevu), niti (dopušta) malu djecu učiti da je zemlja okrugla i da se oko
nečega vrti, jer to Kur’an ne da, bar su oni (ilmija) govorili tako nama.29
27
28
29
Salih Hadžialić, Islam i stvarnost, Novi Behar, br. 13-18., Sarajevo, 1939., str. 212.
Faik Zeki, Zašto islamski narodi ne napreduju, Behar, 1. maj, Sarajevo, 1907., 378.
Adem Bise, Da li može musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar musliman (Kur’an u teoriji i
praksi), izd. i štampa Jovan Petrović, Tuzla, 1937., str. 3.
Bošnjačka pismohrana
205
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
Također, Adem Bise smatra da je
islamska masa-svijet (...) hermetički zatvoren mističkim tumačenjem
Kur’ana, te je na taj način evropski obrazovanoj inteligenciji opasno i nemoguće toj masi pristupiti s namjerom da je uputi boljim pravcem. Iz ovoga slijedi da
nije ni potrebna slobodna inteligencija nama muslimanima, jer joj manjka polje
rada, pa je i nema.30
Ipak, dr. Mehmed-Alija Metiljević je najizrazitiji predstavnik bošnjačke kritike ulemanskog staleža. U svojoj knjizi Islam u svjetlu istine,31 dr. Metiljević iznosi nekoliko
tipova argumentacije protiv postojanja uleme kao takve, te kaže: “Kur’an nije objavljen samo jednoj izvjesnoj skupini ljudi, niti kome odabranom narodu ili rasi, nego je
objavljen cijelom čovječanstvu kao najsavršeniji putokaz k istini”32. Prema njegovom
mišljenju, ulema koju on oslovljava sintagmom “izvjesna skupina ljudi”, nema svoje
uporište u Kur’anu. Dr. Metiljević u ovoj svojoj knjizi spominje i “besplodne” rasprave
koje vodi ulema, tvrdi da je bio prisutan na jednom skupu
gdje se je skoro više od jednog sata diskutovalo o nekakvim specijalnim
pravilima, po kojima se ima nositi brada i podrezivati brkovi, i na koncu te
diskusije svaki je od njih [pripadnika uleme] imao svoje posebne dokaze i svoja
posebna mišljenja, po tom, po njihovom mišljenju, tako zamašitom pitanju.33
Već spominjani Dževad-beg Sulejmanpašić je svoju kritiku bosanskohercegovačke
muslimanske uleme posebno temeljio na shvatanju da je ulema najviše kriva što “duša
naše [muslimanske] žene čami u neprirodnom mraku prostote i neznanja”. Sulejmanpašić još tvrdi:
Današnje stanje muslimanke Bosne i Hercegovine, osobito varošanke [one
koja živi u gradovima] kazuje jasno i očito, da ona svojom bijedom i zaostalosti
vodi bijedi i zaostalosti svih muslimana Bosne i Hercegovine i kao posljedica
toga dvoga – njihovom izumiranju – ako se ne poduzmu brze i temeljite promjene.34
U svrhu što efikasnije kritike Dževad-beg Sulejmanpašić donosi i jednu statistiku
koju je vrijedno pročitati:
30
31
32
33
34
Adem Bise, isto, str. 7.
Dr Mehmed-Alija Metiljević, Islam u svjetlu istine, izdanje autora, Tuzla, 1934. godine. (Ovdje ovo djelo citiramo
prema izdanju Bosanske muslimanske rasprave (u sedam knjiga), izdanje izdavačke kuće “Sedam”, Sarajevo,
2003. godine.)
Dr Mehmed-Alija Metiljević, nav. djelo, str. 20.
Isto.
Dževad-beg Sulejmanpašić, Muslimansko žensko pitanje, jedan prilog njegovu rješenju, Sarajevo, 1918., str. 6.
206
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Evo tužne slike koliko je naša žena zaostala za [ostalim] sugrađankama! Pismenost bos.-herc. žene po vjerama u godini je 1910. je bila: muslimanki 637
(pismenih), pravoslavnih 13,167 i katolkinja 26,375 osoba; dakle, iako smo mi
brojem mnogo jači nego katolici u Bosni i Hercegovini, to naša žena ipak nema
nego 40-ti dio pismenosti katoličke žene. Duša naše žene čami u neprirodnom
mraku prostote i neznanja.35
Naravno, Sulejmanpašić sa svoje strane smatra da su feredža i zar (koji uživaju
zaštitu uleme) ponajviše krivi za “zaostalost” bosanskohercegovačke muslimanke njegova vremena. On odlučno poziva:
Otkrijmo im lice i one će imati pristupa zaradama kao i sugrađanke inovjerke. Mi nemamo nikakovih institucija koje bi se brinule za osiroćele i beskućne
djevojke, a da ih i imasmo, ne bi nikad mogle opskrbljivati taj nepregledni broj
naše sirotinje, beskućnih djevojaka i žena.36
I Mustafa A. Mulalić je izraziti kritičar stanja bosanskohercegovačkih muslimana.
On je u svojoj knjizi Orijent na Zapadu pisao o “kulturnim i socijalnim problemima
muslimana Jugoslavije”, i kao i njegov savremenik Sulejmanpašić, i Mulalić je bio
itekako antiulemanski raspoložen. “Treba u sve gledati očima budućnosti,”37 poručuje
on u svojoj knjizi. “Treba da smo uvek budni i da ništa u evoluciji ne propuštamo,”38
savjetuje on svoje čitatelje muslimane, i ujedno im sugerira da se upoznaju sa naukom
“evolucije”, jer će tamo naći korisne odgovore za izlazak iz svoga prezrenog stanja.
Jer, prema Mulaliću, islam nije puka vjera. On pita, ali i daje odgovore:
Šta je islam? Religija. Ali religija – nauka, religija – filozofija, a ne religija
verska organizacija.39
Sintagma “verska organizacija” u ovoj Mulalićevoj tvrdnji odnosi se na ulemu, koju
on smatra “nazadnom” i “nesposobnom da shvati novi vek”. I Mulalić, kao i desetine
bosanskohercegovačkih muslimanskih intelektualaca krajem XIX i tokom XX stoljeća, smatra da je kritika “konzervativne i konzervirane” uleme prva pretpostavka za
“napredak” bosanskohercegovačkih muslimana. Mulalić tako kaže:
35
36
37
38
39
Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 30.
Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 31.
Mustafa A. Mulalić, Orijent na Zapadu, savremeni kulturni i socijalni problemi muslimana Jugoslavije, izd. Štamparija “Grafički institut” knjižare “Skerlić”, Beograd, 1936., str. 28.
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 28.
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 52.
Bošnjačka pismohrana
207
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
Ovaj novo stvoreni muslimanski (ne islamski) kler, nema nikakvog sistema
u svom nazadnjačkom radu, jer nema potrebne sposobnosti da shvati savremeni
vek, pošto se regrutuje neposredno sa sela bez ikakvih savremenih škola...40
Naravno, Mulalić hvali reformatorskog reisu l-ulemu Čauševića, o njemu govori
riječima punim ushićenja:
Hadži Džemaludin Čaušević je ne samo ‘mula od Medine’, nego je i ‘mula
od Pariza’” (...) “Hadži Džemaludin je pravi briljant u ugljenu...41
Hafiz Ajni Bušatlić i kritika zapadno obrazovanih
bosanskohercegovačkih muslimanskih intelektualaca
Čini se da je najenergičniji prilog raspravi o pitanju “muslimanskog napretka” u Bosni
i Hercegovini dao Hafiz Ajni Bušatlić, šerijatski sudac. On je 1928. godine objavio
neveliku knjižicu pod naslovom Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini
(Iskrena i otvorena riječ).42 Iako je bio šerijatski sudac, on se ne ustručava da bosanskohercegovačke muslimane, svoje suvjernike, naziva “zaleđenim”, “nepokretnim”,
“nazadnim”.
“Mi tapkamo na jednom te istom mjestu, zaleđeni i nepokretni, vremenu neprilagodivi i nazadni”, veli Bušatlić na prvoj stranici svoje brošure. Iza toga on citira poznati
stavak iz Kur’ana u kojem se veli da ima ljudi koji imaju oči a ne vide, imaju uši a ne
čuju, oni su kao životinje, ‘dapače su i gori od njiha’.43
Iz Bušatlićevog pozivanja na poruku ovog kur’anskog stavka (VII:179) možemo
pročitati njegovu namjeru da svoje zemljake bosanskohercegovačke muslimane podstakne na “napredak i progres”, ako treba i samim Kur’anom. Također se u ovom njegovom gestu nalazi i svojevrsno obodrenje muslimana, to jest: da pogledaju gdje su, da
počuju oko sebe, da razmisle o svome stanju.
Odmah nakon proslova koji je ispunjen vjerskom apologetikom, Bušatlić govori o
‘našim propuštenim šansama’.
Mi smo i okupaciju naših zemalja po Austrougarskoj zlo shvatili u pogledu
kulture, kao što smo prije toga nedolično uzeli i Sultan Mahmutove reforme, pa
mjesto da te događaje iskoristimo u svoje svrhe, da objeručke prigrlimo pomenutu kulturu i napredak, pa da napredno sa ostalim kulturnim svijetom krenemo
napred, mi smo to sve uzeli naopako, svog kalifu smo nekvalifikovano nazvali
40
41
42
43
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 147.
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 385.
Hafiz Ajni Bušatlić, Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini (Iskrena i otvorena riječ), izd. Islamska
dionička štamparija, Sarajevo, 1928.
Usp. Kur’an, sura al-A’raf (VII:179)
208
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
đaurom (nevjernikom), a u (austrougarskoj) okupaciji između ostalog gledali
smo i opasnost po vjeru, što ništa nije bilo istina i ostali smo i dalje nazadni...44
Bušatlić je potom sasvim rezolutan, pa na istoj stranici kaže:
Za sve naše nedaće hodže krive našu na Zapadu odgojenu inteligenciju, a
inteligencija napada hodže i ako su po dobroj dozi oboji (i hodže i inteligencija)
tom našem zlu krivi.
Hafiz Ajni Bušatlić zatim u svojoj knjižici piše dva odjeljka, jedan je naslovio riječima Hodže – Ulema, a drugi Inteligencija. Bušatlić, zapravo, aludira na glavnu ideološku i teorijsku dihotomiju tadašnje Bosne (tokom prvih decenija prve polovine XX.
stoljeća). Bušatlić se žestokom kritikom obara i na hodže i na inteligenciju. Za hodže
kaže da “su zaista na prvom mjestu krive našoj zaostalosti, jer u čitavoj dugoj našoj prošlosti oni nijesu umjeli shvatiti svoje teške zadaće savremenog vaspitanja svog
naroda”.45 Bušatlić ne kaže šire šta je to “savremeno vaspitanje svoga naroda”. Bušatlić
samo kaže da su hodže držale monopol nad tumačenjem islama. Bušatlić nas, zapravo,
podsjeća, kao i Muhamed Arkoun (umro 2010.) mnogo godina kasnije, da je ulema
svugdje u islamskom svijetu (i u muslimanskim društvima) dugo držala monopol nad
simboličkim blagom islama. Bušatlić tako tvrdi da hodže nisu dale narodu
zaviriti čak ni u vjerske propise na svom materinjem jeziku, nego se je mladež godinama patila da nauči najelementarnije propise svoje vjere preko teških
jezika arapskog i turskog, mjesto da mu se to dā na njegovu materinskom jeziku.
Stoga je džehalet i crno neznanje moralo vladati u masama i moralo donositi zle
posljedice.46
Bušatlić, nadalje, veli da naša ulema “slabo se je brinula da budne načitana i da
svoju izobrazbu usavrši svestrano, pa je morala ostati plitkoumna i stoga neplodna...47
Bušatlić na istom mjestu jadikuje riječima: “Visoko i savremeno svestrano obrazovane
uleme skoro da nijesmo ni imali, a kamo li one koja bi bila kadra predstaviti nam pravu
suštinu islama...”
Nakon još poneke kritike na račun zaostalosti uleme, Bušatlić prelazi na kritiku
inteligencije, te kaže:
Rekli smo da veliku dozu odgovornosti za ovako naše stanje nosi i naša
zapadno izobražena inteligencija, pa neka i oni dozvole da im istaknemo neke
44
45
46
47
Isto, str. 7.
Isto, str. 8.
Isto.
Isto.
Bošnjačka pismohrana
209
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
pogreške, koje su djelovale na usporenje našeg progresa, a koje usporenje su oni
može biti i nehotice skrivili...48
Bušatlić potom, govori o “raspusnom ponašanju” bošnjačke “zapadno izobražene
inteligencije”, koja je znala da je “naš svijet neopravdano zebao (strahovao) od škole
i zapadne nauke i strahovao pred njom...” Zapadno obrazovani bošnjački intelektualci
su, svojim nedoličnim ponašanjem, odbili našu omladinu od zapadne učenosti, smatra
Bušatlić, i nastavlja:
Mjesto da bude uzorna u svom vladanju i ponašanju, ona je pravila prkose i u
očima mase odavala je sliku da zapadna nauka kvari a ne oplemenjuje, pa već u
prvim svojim početcima nije umjela, ili nije htjela, dati podstreka za jače pohađanje škole i za svestrano obrazovanje našeg svijeta, nego se je zdala nastranosti
i davala povoda da se [savremena] škola ne simpatizira...49
Bušatlić smatra da je “zapadno izobražena inteligencija” bosanskohercegovačkih
muslimana trebala da narodu omili austrougarske škole. Ali, takvi bošnjački intelektualci “po svršenim višim naukama, kao svestrano i visoko izobraženi zreli ljudi, vrlo su
slabo zalazili u narod, da ga osvješćuju i privlače uljudbi i progresu. Mjesto da to čine,
oni su obratno radili, pa i danas rade...50
Bušatlić ovdje aludira na činjenicu da se tadašnja “zapadno izobražena inteligencija” bosanskohercegovačkih muslimana odala “alkoholnim pićima” i “nemoralnom
životu”, a rijetko je zalazila u džamiju i tako, zapravo, bježala od onog što je bilo pripadno bosanskohercegovačkom muslimanskom narodu.
Bušatlić, nadalje, o intelektualcima za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, kaže:
Najvećim su dijelom alkoholitičari i slabi uzori za svoj narod (...), mnogi
tapkaju kao i hodže na jednom te istom mjestu. Slabo zalaze u narod, da mu
pomažu da se diže iz letargije. Što je vrlo upadljivo, oni vjerske obrede posve
zanemaruju i ne daju dovoljno o sebi vanjske garancije da su privrženici svoje
religije.51
Ne treba na temelju svih ovih citata shvatiti da je Bušatlić protiv Evrope, ili da je
protiv “zapadno izobražene inteligencije”. Naprotiv, Bušatlić zamjera toj istoj inteligenciji zašto bosanskohercegovačke muslimane nije upoznala sa Evropom na pravi
način. U tom smislu Bušatlić kaže:
48
49
50
51
Isto.
Isto, str. 10.
Isto.
Isto, str. 10-11.
210
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Kada se je od njiha koji popeo na ćurs, ili na katedru da nam progovore o
evropskoj kulturi i napretku, kako i na koji je način došlo do nje [te evropske
kulture]?! Šta bismo mi i kako bismo trebali postupiti i raditi, pa da krenemo
naprijed sa ostalim zapadom, da nam kažu i da nas na lijep i shodan način pouče o tom svemu što su oni naučili korisno i napredno na zapadu, pa da nastoje
prikalemiti i na nas.
Nauka se valjda ne uči samo za svoje uhljebljenje, nego i na predanje drugom, osobito svom bližnjem za njegovo oplemenjenje svima tekovinama civilizacije i uljudbe.52
Hafiz Ajni Bušatlić nije bio jedini od tradicionalne bosanskohercegovačke uleme
koji je, sa svoje strane, propitivao značenja “napretka”, “progresa”, “zaostalosti”, itd. I
Mehmed Handžić (1906-1944.) je, kao izraziti tradicionalno obrazovani islamski učenjak, pisao o “mračnjaštvu”, “gluposti” i “zatucanosti” među bosanskohercegovačkim
muslimanima. Dakako, Mehmed Handžić je smatrao da je islamska tradicija, sama
po sebi, najbolji lijek protiv “mračnjaštva”, “gluposti” i “zatucanosti”. Handžić nije
polagao velike nade u Evropu kao lijek. U jednom tekstu koji je objavio usred strahota
Drugog svjetskog rata, Handžić kaže:
Osuđujemo i glupost i mračnjaštvo. Od muslimana tražimo da zbilja budu od
“ulul-elbaba”, razumnih ljudi. Na ovogodišnjoj skupštini [ulemanskog društva
El-Hidaje] referirano je da su neki mračni tipovi posegli za tiskanjem nekakvih
glupih letaka i papirića, osnovanih na nekakvim snovima kojekakvih turbedara
– ukratko na lažima, koje ne prima ni islam, ni zdrav razum. Ovakve gluposti
osuđuje svaki musliman i svaki razuman čovjek.
Kako god nam šteti glupost i mračnjaštvo pojedinaca, tako nam s druge strane šteti razuzdanost drugih. U ovim teškim danima našeg stradanja [Handžić
misli na Drugi svjetski rat] ima priličan broj pokvarenjaka, koji smatraju da je
došao čas njihova najvećeg i javnog uživanja. U doba ozbiljnosti događaja, mehane i birtije pune su naših [muslimanskih] propalica i akšamdžija.
Svojim sramnim postupkom kaljaju cijelu zajednicu i u očima tuđinaca prikazuju je
kao skup propalica, koji nemaju osjećaja, ni boli za općim stradanjem.53
Mehmed Handžić je još 1938. godine pisao “o našem teškom stanju”, o “našim
slabim prilikama”. Ali, smatrao je da je izlaz iz svega toga – sama vjera islam. On kaže:
Mi smo u tešku stanju i vrlo slabim prilikama. Naša vjera nam je štit koji nas
čuva i stup za koji se prihvaćamo i u nevolji zaklanjamo. Onda nastojmo, braćo,
da mi svaki dan više znanja o svojoj vjeri stečemo.54
52
53
54
Isto, str. 11.
Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, VII godište, broj. Od 1. septembra, Sarajevo, 1943. str. 1-2.
Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, oktobar-novembar, Sarajevo, 1938., str. 1.
Bošnjačka pismohrana
211
3
Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
Zaključna besjeda
Kad je posrijedi bošnjačko muslimansko samokritičko mišljenje, u ovoj smo raspravi
naveli samo neke od najvažnijih autora i pitanja o kojima su oni raspravljali. Možda
je dobro reći da su bosanskohercegovački muslimani krajem XIX i tokom XX stoljeća
iskusili, na lokalnom planu, mnogo od onoga što je cijeli muslimanski svijet iskusio u
svome viševjekovnom susretu sa vremenom koje se nerijetko naziva “uspon Zapada”.
U ovoj raspravi nismo šire ulazili u književne tematizacije prezrenog stanja bosanskohercegovačkih muslimana. Možda je dovoljno, na samom kraju, navesti riječi
književnika Meše Selimovića:
Mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo
što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati
ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod
njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad
odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice,
a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, i onima čiji
smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici
naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao
na grebenu...55
Bosniak Self-Criticism in the 19th and 20th Century
Summary
This paper tells of some of the most significant examples of self-criticism among Bosnian Muslims (Bosniaks). The Bosnian Muslims’ self-criticism was mainly directed
towards ulama, inteligenzia, institutions, tradition, costume etc. The basic reason for
its appearance was the awareness of Bosnian Muslims’ backwardness in the context of
new cultural and political determination of Bosnia and Herzegovina.
55
Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Svjetlost/Prosveta, Sarajevo-Beograd, 1967., str. 298.
212
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Zlatko Hasanbegović
Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” Zagreb
Bošnjaci i kemalistička revolucija.
Kemalova Turska u zaboravljenom djelu
Munira Šahinovića Ekremova
Sažetak: U radu se u kraćim crtama iznosi prikaz sadržaja zaboravljene studije Munira Šahinovića Ekremova o obilježjima moderne Turske, objavljene u Sarajevu 1939.
godine. U prilogu se donosi zaključno poglavlje iz studije u kojem Šahinović sažima
svoj pogled na perspektivu revolucionarnog preobražaja turskog društva nakon smrti
Mustafe Kemala Ataturka.
Ključne riječi: Turska, kemalizam, islam, Munir Šahinović Ekremov.
Svaki, pa i neupućeni promatrač danas može uočiti neprijepornu činjenicu uspona i
jačanja turske države, kako na unutarnjem, tako i na širem planu međunarodnih odnosa. Turska danas u međunarodnoj politici nastupa kao, bez sumnje, najutjecajnija
i najambicioznija muslimanska država. Kada promotrimo stanje u arapskom svijetu,
tursko unutarnje uređenje čini se kao uzorna demokracija, a Turska općenito kao zemlja izrazite društvene stabilnosti. Zašto je to tako i gdje su korijeni i temelji razmjerno
povoljnog suvremenoga turskog stanja? Kakva je veza i odnos između kemalizma,
kemalističke revolucije i suvremenoga turskog uspona? S tim u vezi postoje potpuno
suprotstavljena motrišta. Za jedne riječ je o ubrzanoj “muslimanskoj” antitezi kemalističkih zasada, “islamističkom” otklonu od kemalističkog naslijeđa, “povratku” islamu bez kojeg ne bi ni bilo fenomena nove turske snage. Zagovornici toga shvaćanja
u prvom redu će se fokusirati na promjene vezane uz odnos prema različitim (epi)
fenomenima, vanjskim manifestacijama islama, smjenu elita, slabljenje moći stare laicističke i uspon nove “pravomuslimanske” elite koje ima ambivalentan odnos prema
različitim aspektima baštine kemalističke revolucije. S tim u vezi se javlja i pojam tzv.
neosmanizma, a kako bi se pokušalo opisati novu tursku vanjsku politiku oblikovanu u
krugu ove nove elite stanovitih “islamističkih” korijena, a koja u mnogim elementima
na prvi pogled odstupa od kemalističkih postulata klasične turske diplomacije i vanjske
politike. Nasuprot takvom naziranju, suprotstavljeno shvaćanje odbija ovu dihotomiju
kemalizam/protukemalizam, te upravo u kemalizmu i trajnim supstancijalnim zasadama kemalističke revolucije vidi pravi i jedini postojani temelj najnovije obnove turske
moći, bez obzira na drugorazredne pojavne oblike i određene paradokse nove uloge
jednog viđenja islama u turskome javnom životu.
Bošnjačka pismohrana
213
3
Bošnjaci i kemalistička revolucija
Bošnjačka recepcija kemalizma u prošlosti, ali i sadašnjosti, je uglavnom neistraženo područje. Ona se kretala u dva smjera, prvi je predstavljala pučka i instinktivna
simpatija prema tvorcu moćne države koja je u svojoj osnovi muslimanska, te koja je
bila i ostala predmetom bošnjačkih racionalnih i iracionalnih osjećaja. Na ovu pučku
instinktivnu predodžbu nadovezivalo se filokemalističko stajalište tankog sloja bošnjačke svjetovne inteligencije, različitih ideoloških i političko-nacionalnih usmjerenja,
a koja je u modernoj Turskoj gledala obrazac relevantan i poželjan za razrješenje bosanske muslimanske društvene problematike koja se javila u poslijeosmanskom razdoblju nakon 1878. godine, a koja u mnogim elementima, pa i onom o mjestu i ulozi
islama na neki način egzistira i danas. S druge strane su se nalazili bošnjački protukemalisti. Tko su bošnjački protukemalisti? Oni se javljaju već u doba prvih odjeka
kemalističke revolucije i u Bosni i Hercegovini. Uglavnom je riječ o konzervativcima
i tradicionalistima staroga kova koji su teško prihvaćali promjene, te živjeli u iluziji
stanovite osmansko-islamske restauracije. Najreprezentativniji izraz toga autohtonoga
bošnjačkog protukemalizma je tuzlanski Hikmjet koji je se pojavio početkom tridesetih
godina kao razmjerno dobro uređivano glasilo za suzbijanje “bezvjerstva i kemalizma”
među bosanskim muslimanima. Mlađi izdanak bošnjačkog protukemalizma, koga ne
treba brkati s autohtonim hikmetovskim konzervativcima i tradicionalistima, su prvi
bošnjački izdanci egipatskog ihvanizma, kako među mlađom predratnom ulemom okupljenom oko Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače i kruga El-Hidaje, tako i među prvim “mladomuslimanima”, “laicima” izvan alimskog staleža, čija će pojednostavljena
demonizacija kemalizma preživjeti i nakon 1945. u komunističkom razdoblju. Odjeci
toga “mladomuslimanskog” protukemalizma živjeli su u dijelovima muslimanskog
mišljenja stjeranog u titoizmu i jugokomunizmu na rubove intelektualnog mišljenja.
S tim u vezi treba podsjetiti na prve bosansko-hercegovačke prijevode “jakobinskih”
pamfleta Seida Kutba, na što se nadovezuju i noviji oblici bošnjačkog protukemalizma
kao dio mentalnog i intelektualnog inventara dijela bošnjačke naglašeno muslimanske
inteligencije koja je prošla kroz određen sustav muslimanske naobrazbe i idejne socijalizacije.
Bošnjačka literatura o turskoj nacionalnoj i društvenoj revoluciji nakon Prvoga
svjetskog rata je skromna, a u njoj se po kakvoći rasuđivanja, osebujnom stilu i lucidnom tumačenju izdvaja zaboravljeno djelo Munira Šahinovića Ekremova Turska, – danas i sjutra. Prosjek kroz život jedne države, objavljeno u Sarajevu 1939. godine u nakladi “Muslimanske svijesti”. Šahinović je intrigantna, kontroverzne i tragična ličnosti,
iznad svoga vremena i sredine. Rođen je 1910. u Sarajevu u obitelji Hamida Šahinovića, odvjetnika, književnika i javnog radnika hrvatskoga starčevićanskoga političko-nacionalnog usmjerenja. Munir Šahinović je bio pisac osrednje književne vrijednosti, ali
novinar izrazite politološko-sociološke pronicljivosti. Mogao bi se opisati i kao jedan
od utemeljitelja modernoga muslimanskog novinstva, te novinskog izričaja i stila bez
romantičarsko-didaktičkih fraza koje su u to vrijeme još uvijek davale stanoviti ton
najutjecajnijim muslimanskim glasilima. Bio je poliglot, najbolji bošnjački poznavatelj
suvremene albanske problematike, pisac prvoga domaćeg pregleda povijesti moderne
214
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Albanije, odličan poznavatelj strane, posebice njemačke i francuske, sociološke i politološke literature. Iako jedan od modernista svoga vremena, proizašao iz političko-nacionalnog obzorja hrvatskog nacionalizma pravaškog utemeljenja, Šahinović je uvijek
tražio uporište u islamu i islamskoj misli, tim više jer se i sam kretao u tajnovitim tarikatskim krugovima predratnoga Sarajeva. U muslimanskom javnom životu od 1936.
sudjeluje kao glavni urednik i nakladnik političkog list Muslimanska svijest, koji je u
državno-političkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije najsnažnije zagovarao tradicionalni muslimanski autonomistički zahtjev za upravno-političkom posebnošću Bosne i
Hercegovine, a sve na podlozi šire hrvatske kulturno-političke i nacionalne orijentacije
starčevićanske baštine. Iz ove perspektive Šahinović je mesijanski i nekritički prihvatio ustaško uozbiljenje hrvatske države nakon 1941., gubeći pri tome, pod utjecajem
ovisnosti opijatima, pomalo razum, a što ga je na kraju dovelo i do duševnog sloma te
tragične smrti u nerazjašnjenim okolnostima nakon komunističkog preuzimanja vlasti
i ulaska postrojbi Titove Jugoslavenske armije u Zagreb.
Šahinović je svoju studiju o modernoj Turskoj objavio nakon višemjesečnog boravka po svim turskim krajevima u kojim je očima upućenog promatrača i dobrog poznavatelja turskog jezika marljivo bilježio različite manifestacije kemalističke društvene
preobrazbe. Njegovo je djelo, po svojim zaključcima neobično za vremenske okolnosti
nastanka, iz današnje perspektive vizionarsko i suvremenom stvarnošću potvrđeno tumačenje bitnih dosega i pozadine turske revolucije, lišeno apologije i pojednostavljivanja bilo koje vrste. Šahinović je kao svoju temeljnu misao odbacio i dekonstruirao prevladavajuće tumačenje o kemalističkom prekidu s islamom, te postavio tezu o nastanku
novog tipa u svojoj biti, bez obzira na vanjski oblik, bez premca nove muslimanske
turske države. S tim u vezi već u predgovoru postavlja okvir svoga rezoniranja, a koji
dalje provlači kroz cijelu knjigu:
“(...) želimo u pravom svijetlu prikazati odnos današnjega, republikanskolaicističkog režima turskog prema Islamu kao isključivoj vjeri naroda turskog.
To pitanje u europskoj a najmanje u hrvatskoj publicistici još nije dovoljno obrađeno, niti su sve stvari postavljene na pravo mjesto. A bez tog odnosa ne može
se shvatiti današnja Turska. Općenito se je držalo, – barem prvih godina što su
slijedile iza etabliranja kemalističkog režima i reformi što su pogađale islamsku
teokraciju u Turskoj, – da novi režim ima otvorene i izrazite antiislamske tendencije. Europa, koja je kroz minula vremena bila redovno i uporno protuislamski raspoložena, oglasila je – bez ikakvog prava – Kemalovu borbu za nezavisnu
Tursku i njenu sigurnu budućnost, borbom protiv Islama! I najveći broj publicističkih spisa, članaka i knjiga o Mustafi Kemalu i o Novoj Turskoj, objavljenih
u Europi zadnjih petnaest godina, govore o kemalističkom režimu kao o pokretu
za uništenjem Islama među Turcima. Najveći broj autora tih spisa pokazivao je
neku zluradost nad tim, po njima jednostrano i tendenciozno shvaćenim, porazom Islama! Ako ti spisi nisu pokazivali izrazitu antiislamsku tendenciju, ipak
su njihovi zaključci o odnosu režima prema Islamu bili netočni. Nemuslimanski
Bošnjačka pismohrana
215
3
Bošnjaci i kemalistička revolucija
publicisti nisu poznavali bitna učenja Islama, oni su s Islamom poistovjećivali
ono stanje kakvo je u Turskoj bilo u doba posljednjih osmanlijskih sultana. Naša
je želja pokušati ispraviti takve zaključke. Islam nije više državna vjera Turske
republike, ali Islam je vjera turskog naroda. A nosioci republikanskog režima
su ipak samo Turci, dakle muslimani. Bez pravilnog shvaćanja odnosa novog
režima prema Islamu, ne može se pravilno shvatiti niti politička uloga Turske
među islamskim državama prednjeg Istoka; ne može se shvatiti činjenica da su
ipak oči četiri stotine milijuna dobrih muslimanskih vjernika zemljine kugle
uprte u Tursku, u kojoj vlada laicistički režim koji oglašava vjeru privatnom
stvari pojedinca. Bez ovog shvaćanja nemoguće je razumjeti unutarnju i vanjsku
politiku Nove Turske”.1
Šahinovićeva studija je tematski podijeljena u nekoliko poglavlja. Na početku opisuje ličnosti Mustafe Kemala, idejno zaleđe njegova revolucionarnog nastupa. Uočava
utjecaj Comteova pozitivizma, stanovitih islamskih koncepcija, te urođeni nagon genija. U više poglavlja vrlo kritički i bez podilaženja opisuje konkretnu tursku stvarnosti,
dosege revolucionarnog zahvata na različitim područjima, upravno-političkom, obrazovnom i gospodarskom, te među prvima opisuje stanje bošnjačkih useljenika i njihov
položaja i ulogu u mladoj Republici. U poglavlju “Republika i Islam. Paradoks laicističke države” iznosi argumente kojima pobija ocjene različitih kemalističkih reformi
kao “protuislamskih”, od ukinuća hilafeta, zabrane nošenja fesa, zara i posjećivanja
turbeta, do uvođenje gregorijanskog kalendara i latinice. Šahinović ustrajava da niti
jedna reforma što ih je u oblasti vjere izvršio republikanski režim ne pogađa “istinski
Islam”. Turska republikanska vlada nije “bezbožnička” već islamska, a sve reforme
koriste jednom “istinskom Islamu”. S tim u vezi hrabro zaključuje da islam nigdje u
islamskom svijetu, kao “religiozno osvjedočenje pojedinca”, nije toliko zaštićen kao u
Kemalovoj Turskoj. Laicizam je samo ideološki stav i zakonska forma i s čisto europskog pravnog gledišta islam je u republikanskoj Turskoj državna vjera, institucionalno
potpuno stopljena s državom.
Na kraju, u završnom poglavlje “Turska – sjutra. Riječ na završetku” Šahinović kao
primjer povijesnog paradoksa navodi da se iza Kemalovih, prividno protuislamskih
revolucionarnih zahvata, zapravo krije jedna druga misija nove Turske koju je nazvao
“panislamskom u modernom značenju”. Vizionarski je istaknuo da će Turska u budućnost postati vodeća država u islamskom svijetu, ne protiv kemalizma, već upravo na
podlozi ključnih kemalističkih zasada. Zaključuje da će i ostali muslimanski narodi,
ako svoj život i svoje društvene odnose urede prema kemalističkom obrascu ili ga
prilagode svojim narodnim potrebama, te krenu putem “istinskog Islama”, bez pseudoislamskih natruha, u budućnosti biti slobodni i jaki kao Kemalova Turska njegova
vremena. Povijesna formula po Šahinoviću glasi:
1
Munir Šahinović Ekremov, Turska, – danas i sjutra. Prosjek kroz život jedne države, (dalje: Šahinović), Sarajevo
1939., 9.-10.
216
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
“Turska danas korača po trnovitom putu napretka, po putu koji vodi iz Azije u Europu. Jer da se islamski narodi oslobode Europe, moraju i sami postati
Europa. Turska je prva pošla tim putem, islamski Istok je slijedi. Turska preživljuje svoj preporod, prikučuje se njegovu uspješnom kraju, kad bude potpuno
uredjena iznutra, početi će njena akcija i preko njenih granica, medju ostalim
muslimanima svijeta. O tomu smo duboko osvjedočeni. Kroz nju se preporadja
Islam, u njoj se zapravo radja novi, do danas nepoznati tip islamske države.
Svaki musliman koji ustaje protiv Kemalove Turske zaista ustaje i protiv samog
Islama, protiv njegove budućnosti. Novi Islam traži i nove muslimane. Novi
Islam to je današnja Turska, to će ona, još više, biti u sjutrašnjici. Mi smo posljednji koji će u to posumnjati.”2
Prilog:
Munir Šahinović – Ekremov
Turska, – danas i sjutra. Prosjek kroz život jedne države
Turska – sjutra. Riječ na završetku
Našem nepristranom čitatelju jamačno nije ispalo iz vida da smo u ovom našem skromnom spisu nastojali ostati na terenu čiste objektivnosti. Današnje stanje u republici
Turskoj prikazali smo bez uljepšavanja, bez želje za propagandom. Iznijeli smo i dobro
i zlo, i uspjehe i nedaće u republici a da nismo namjerno uveličavali ni jedno ni drugo.
Na završetku ovog našeg spisa da se, zajedno s našim čitateljem, malo zamislimo o
sjutrašnjici države Turske, o njenoj budućnosti, cijeneći to prema činjenicama i zaključcima što smo ih do sada izložili.
Turska danas još nije moderna europska država, ali on je na sigurnom putu da to postane. Državno kormilo nalazi se u sigurnim rukama, a Ankara je puna želja i spremnosti
da od Turske stvori državu sa sretnim narodom i osiguranom budućnošću, da Turcima
osigura opstanak i nesmetan razvoj, ugledno mjesto medju državama svijeta. Ankara
se ne zanosi iluzijama i računa samo s krutom stvarnošću. To joj osigurava ravan put,
to je štiti od iznenadjenja. Njena misija u svojoj državi i u svom narodu prikučuje se ispunjenju. Naskoro će turski narod stati na vlastite noge i neće se bojati nikoga i ničega.
Medjutim Ankara ima i jednu drukčiju misiju; tu bi misiju mi nazvali panislamskom u
modernom značenju te riječi. Ankara je probudila islamski Istok, ona mu je dala mogućnosti i primjer jednog novog životnog puta. Misija Ankare leži, htjela ona to ili ne htjela,
2
Šahinović, 192.
Bošnjačka pismohrana
217
3
Bošnjaci i kemalistička revolucija
u budjenju islamskih naroda svojim primjerom. I još dalje. Ankara se je već stavila na
čelo nekoliko islamskih država, one je bez prigovora u svemu slušaju. To nenametnuto
pokoravanje idejama iz Ankare je najočitije u naše vrijeme. Turska je postala vodeća
država u islamskom svijetu. Ako islamski narodi urede svoj život i svoje odnose po
ankarskom receptu, ili ako taj recept akomodiraju prema svojim prilikama, ako u borbi s
neprijateljem pokažu onoliku odlučnost koliku je pokazala Ankara, ako budu voljni poći
putem prosvjete i napretka, putem istinskog Islama, tad će i oni biti uvaženi i slobodni
kao što je uvažena i slobodna Kemalova i Ismetova Turska. U takvim nastojanjima, to
tvrdimo bez bojazni da ćemo biti demantirani, islamskim narodima ma gdje na zemljinoj
kugli oni živjeli Ankara će pomoći kad god bude mogla i koliko god bude mogla. Misija
Ankare u sjutrašnjici se sastoji u vodstvu islamskog svijeta. Bilo putem saveza islamskih država, bilo putem konfederacije, bilo putem jednog novog hilafeta, čije etabliranje
ima smisla samo i jedino u laicističkoj Turskoj. Svugdje na drugom mjestu hilafet bi pao
u mreže Europe i prestao biti ono što treba biti.
Turska danas korača po trnovitom putu napretka, po putu koji vodi iz Azije u Europu.
Jer da se islamski narodi oslobode Europe, moraju i sami postati Europa. Turska je prva
pošla tim putem, islamski Istok je slijedi. Turska preživljuje svoj preporod, prikučuje se
njegovu uspješnom kraju, kad bude potpuno uredjena iznutra,početi će njena akcija i
preko njenih granica, medju ostalim muslimanima svijeta. O tomu smo duboko osvjedočeni. Kroz nju se preporadja Islam, u njoj se zapravo radja novi, do danas nepoznati
tip islamske države. Svaki musliman koji ustaje protiv Kemalove Turske zaista ustaje
i protiv samog Islama, protiv njegove budućnosti. Novi Islam traži i nove muslimane.
Novi Islam to je današnja Turska, to će ona, još više, biti u sjutrašnjici. Mi smo posljednji koji će u to posumnjati.”3
Bosniaks and the Kemalist Revolution. Kemal’s Turkey in the
Forgotten Work of Munir Šahinović Ekremov
Summary
This paper tells about the content of a forgotten work written by the interwar Bosnian
Muslim journalist and writer Munir Šahinović Ekremov. The work is about the features of modern Turkey, seen by the eyes of Ekremov. At the end of the paper the author
brings the concluding chapter of the book telling about Šahinović Ekremov’s views on
the perspective of revolutionary transformation of Turkish society after the death of
Mustafa Kemal.
3
Šahinović, 191.-192.
218
Bošnjačka pismohrana
Prof. dr. sc. Šaćir Filandra
Fakultet političkih nauka u Sarajevu
Adil Zulfikarpašić:
Bošnjaštvo i Evropejstvo
Sažetak: U radu autor piše o djelovanju Adila Zulfikarpašića, istaknutog bošnjačkog
emigranta, političara i intelektualca, koji je dao značajan doprinos afirmaciji bošnjaštva i ideja liberalizma i demokratije u evropskom i južnoslavenskom političkom
prostoru. Autor prati Zulfikarpašićeve napore na zaštiti osnovnih ljudskih, vjerskih i
identitetskih prava Bošnjaka.
Ključne riječi: Adil Zulfikarpašić, Bosna, bošnjaštvo, islam, Evropa, identitet.
Iza bogate višedecenijske intelektualne, društvene, političke i poslovne aktivnosti Adila
Zulfikarpašića neosporno je stajala jaka ličnost, čvrst karakter i vizionarska predanost.
Takve karakterne osobine i intelektualno profiliran duh podarili su iznimne rezultate,
a što je u dosadašnjoj bosanskohercegovačkoj znanosti i publicistici već prepoznato i
osvjedočeno. I pored toga osnovano se upitati šta je zajednička nit koja je prožimala
njegove životne angažmane, odnosno, iz kojih i kakvih idejnih osnova je Zulfikarpašić
crpio životna nadahnuća, društvena i politička usmjerenja.
Cjelokupna Zulfikarpašićeva djelatnost je obilježena s dvije osnovne ideje, idejom
bošnjaštva te idejom liberalne demokratije. Istovremeno njegov život bio je prožet
ljubavlju prema Bosni i predanosti islamu. Ideja liberalne demokratije teorijsko je ishodište njegovih pogleda na uređenje društva, definiranje odnosa pojedinca i zajednice,
te na nacionalno pitanje. U okviru tog pitanja demokratsko preuređenje socijalističke
Jugoslavije te bošnjačka nacionalna prava uvijek su bila u žiži njegova interesa.
Liberalna ideologija Zulfikarpašića je u cijelosti obilježila i iz obzora te ideje on je
izvršio znatna politička i društvena postignuća. Ta politička filozofija mu je omogućila
teorijsko i političko preimućstvo nad vladajućim, i već danas tradicionalnim evropskim
usmjerenjima, socijaldemokratskim, s jedne, i narodnim ili demokršćanskim, s druge
strane. Zulfkarpašićeva formula ispravne idejne orijentacije, (a on je sa svojim krugom
pristaša, općenito govoreći, jedini u bošnjačkoj emigraciji nakon Drugog svjetskog
rata po ključnim političkim i nacionalnim pitanjima imao ispravnu orijentaciju) bi se
sadržavala u sljedećem: Ne socijalizmu/komunizmu; Ne nacionalizmu/fašizmu; Da liberalizmu/pravima i slobodama čovjeka pojedinca.
U političkom smislu liberalizam je bio u dosluhu s pobjedničkim snagama zapadne
antifašističke koalicije, SAD prije svega, što također u ideološki i nacionalno polariziranom evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata nije bilo bez određenog
Bošnjačka pismohrana
219
3
Adil Zulfikarpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo
značenja. Odnosno, liberalizam je bio ideologija pobjednika, na čijoj je strani uvijek
bilo bolje biti. Zulfikarpašić je, pri tome, bio svjestan toga da je “evropski duh” nestabilan. Kako Edgar Moren kaže: “Ako Evropa znači pravo, ona je također i sila; ako znači
demokratiju, ona je i podjarmljivanje; ako je duhovnost, istovremeno je i materijalnost;
ako je simbol mjere, istovremeno je i nerazumnost; ako znači um, ona je također i mit,
uključujući i ideju uma1”. Na jedan čudan i do danas neobjašnjavan način liberalizam
je kod Zulfikarpašića išao ruku pod ruku s bosanskom heterodoksnošću.
U teoriji i praksi nacionalnog pitanja Zulfikarpašić se sa svojim istomišljenicima
okupljenim oko Bosanskih pogleda postavio u prostor između velikosrpskih i velikohrvatskih projekata. Takvo pozicioniranje u antikomunističkoj emigraciji nakon
Drugog svjetskog rata za jednog Bošnjaka nije bilo samo po sebi razumljivo. Naime,
treba imati u vidu da se većinski dio Bošnjaka u emigraciji u nacionalnom smislu bio
priklonio hrvatskoj ili srpskoj emigraciji. On je “isto tako bio uvjeren da će padom
ili raspadom komunizma zavladati demokracija i nacionalne slobode i ravnopravnost,
pri čemu je njegov imperativ bio izbjegavanje rata. Demokracija se, međutim, u većini postkomunističkih zemalja, uključujući tu i Bosnu i Hercegovinu, nije dogodila.
Potvrdilo se opće europsko iskustvo XX. stoljeća, da nije svaki antikomunist ipso facto demokrat, niti je svaki liberal sljedbenik politike nacionalne slobode i nacionalne
ravnopravnosti”2. U stranački život Bosne i Hercegovine Zulfikarpašić unosi evropske
demokratske političke tradicije liberalne provenijencije a Bosnu i Hercegovinu brani s
pozicija tih principa i vrijednosti.
Prema načinu nastanka, ranijim političkim ishodištima i ideološkim orijentacijama bosanskomuslimanska emigracija nakon Drugog svjetskog rata se, po dosadašnjim
rezultatima istraživanja, dijelila na nekoliko grupacija. Grupa bošnjačkih emigranata
u Engleskoj okupljena oko udruženja Društvo bosanskohercegovačkih i sandžačkih
Hrvata muslimana. Ovo društvo izdavalo je list “Svijest”, a uglavnom su ga činili bivši
pripadnici SS Handžar – divizije koji su iz njemačkih i engleskih logora poslani na rad
u rudnike Engleske. Ideolog ove grupe bio je Hazim Šatrić i bili su čvrsto vezani za
Hrvatsku seljačku stranku u emigraciji. Druga je bila tzv. studentska grupa, a činili su
je bošnjački studenti koje je rat zatekao na studiju vani, uglavnom u Kairu, ali i Beču i
Parizu. Grupa je bila vrlo heterogena, od Nedima Salihbegovića do Ćamila Avdića, ali
je bila i najintelektualnija. Treću grupi činili su Mladi muslimani, četvrtu poznatiji političari iz međuratnog perioda kao poslanici jugoslavenskog parlamenta gdje se isticao
Bećir Đonlagić iz Tešnja. Petu grupu su činile otvorene pristalice ustaša, kao Džefer
Kulenović, a šestu učesnici u palestinskom ratu 1948/49. kao Šefki-beg Muftić.
Zulfukarpašić je u emigraciju otišao iz slobodarskih pobuda i svo vrijeme je pripadao tzv. demokratskoj jugoslavenskoj emigraciji. On se u prvo vrijeme po dolasku
u emigraciju kretao u krugu hrvatske demokratske emigracije, starih emigranata koji
su poticali iz HSS-a, da bi samostalnim izrastanjem vremenom stekao status priznatog
1
2
Edgar Moren, Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo, 1989. str. 25.
Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji, str. 9.
220
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
predstavnika Bošnjaka u emigraciji. Njegovo hrvatstvo, iskazivano prvih godina emigracije, bilo je političke i socijalne a ne nacionalne naravi. Naime, bošnjački emigranti
u početku su bili životno upućeni na različite oblike zaštite srpske i hrvatske emigracije. Ta egzistencijalna upućenost, više na Hrvate već na Srbe, ogledala se u tome da
su se bosanski muslimani nacionalno izjašnjavali Srbima ili Hrvatima a zauzvrat su
dobivali različite oblike pomoći i zaštite. No, u toj bratskoj suradnji znalo je biti i ozbiljnih problema. U jednom navratu takvu situaciju nastojali su iskoristiti profašistički,
ustaški i nacionalistički elementi unutar hrvatske emigracije i pod okriljem pomoći
Bošnjacima, koji su pristajali da ih se zove Hrvatima islamske vjeroispovijesti,izvršiti
asimilaciju posredstvom pokrštavanja. Jednu od pogodnosti ovog nauma prozelitistički
nastrojeni katolički svećenici nalazili su u činjenici da su se Bošnjaci u emigraciji, bez
mogućnosti izbora, uglavnom ženili katolkinjama.
Prvi oblik organiziranog i samosvojnog djelovanja bošnjačke emigracije nakon
Drugog svjetskog rata, oblik koji je značio identificiranje, odvajanje i posebno djelovanje i profiliranje Bošnjaka muslimana u emigraciji, jeste protestiranje protiv nasilnog pokrštavanja jednog broja muslimana. Taj slučaj izazvao je senzacionalni odjek,
pravi šok i potres u emigraciji pokazujući da postoji i djeluje neka posebna bošnjačka,
odnosno bosanskomuslimanska emigracija. Naime, ranih je pedesetih godina grupa
bošnjačkih intelektualaca okupljena oko Adila Zulfikarpašića skrenula pažnju javnosti
na prozelitsko držanje jednog dijela hrvatskih katoličkih svećenika prema Bošnjacima
muslimanima. Ti svećenici su egzistencijalno teško stanje Bošnjaka u emigrantskim
logorima i ovisnost Bošnjaka od katoličkih humanitarnih društava koristili za pokušaj
njihovog pokrštavanja. Radilo se o načelu pomoći kao ucjene ili pomoći za koju je dug
bio prelazak na katoličanstvo.
Već od prvih dana emigrantskog života “muslimanski dio hrvatske emigracije”
izložen je jednoj neočekivanoj nevolji koja je uzburkala naše duhove i koja prijeti
“konačnom integriranju muslimana unutar hrvatskog nacionalizma”, kaže se u početku
protestnog pisma muslimanskih javnih radnika protiv prozelitizma. Pismo je napisao
Zulfikarpašić 6. lipnja u Salzburgu a supotpisali Smail Balić, Salih Šabanović, Omer
Zuhrić i drugi. Nekolicina hrvatskih katoličkih svećenika je bila optužena da vrši pritisak na pojedine muslimane u cilju njihovog prelaska na katoličanstvo. Posebno se
ukazuje na izjavu devet žena-katolkinja udanih za muslimane o pokušaju pokrštavanja
u Linzu 1954., kojom one potvrđuju da muževi od njih ne zahtijevaju prelazak na islam
niti im brane ispovijedati katoličanstvo, kao i čitav niz svjedočenja o nekorektnom
držanju svećenika Krunoslava Draganovića i Mirka Čovića prema muslimanima u sabirnim emigrantskim logorima. Slične pojave su se dešavale u SAD, Australiji i Čileu
a Svijest (br.23-24, god III, 1952) čak donosi vijest da je list Danica donio i listu s fotografijama svećenika nudeći muslimanima da izaberu koji će ih pokrstiti. Muslimane
je podržao glavni tajnik HSS-a dr. Juraj Krnjević.
Zulfikarpašić je protestirao iz nužnosti odbrane osnovnih ljudskih, vjerskih i identitetskih prava Bošnjaka muslimana. Njegov protest bio je izraz očuvane i ustrajno
prakticirane muslimanske samosvijesti, identiteta koji je bio ugrožen i stalno ugrožaBošnjačka pismohrana
221
3
Adil Zulfikarpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo
van od onih snaga unutar hrvatskog nacionalnog korpusa koje su hrvatstvo smatrali
eminentno katoličkom, potom nacionalnom, a tek na kraju političkom kategorijom, što
je ono za Zulfikarpašića, i onaj dio bošnjačke emigracije koji se okupljao oko njega,
u tom trenutku jedino bilo. Za Zulfikarpašića je neposredno nakon dolaska u emigraciju hrvatstvo bilo političko a ne nacionalno opredjeljenje, političko kao antičetničko,
antivelikosrpsko, antikomunističko, na isti način kako su politički i duhovni bošnjački
velikani prije njega, da spomenemo Bašagića, Osmana Nuri Hadžića, Edhema Mulabdića, Hamdiju Kreševljakovića i dr., iznalazili svoje političke saveznike u određenom
vremenu u hrvatskom korpusu na području politike, a ne duha.
Ovo istupanje stavilo je Bošnjake u centar političkih zbivanja u emigraciji, posebno
hrvatskoj. Osim toga, ono se pokazalo kao samostalno i autentično bošnjačko istupanje, bez ikakvog uticaja, konzultiranja vodećih političkih faktora hrvatske ili neke
druge političke grupacije. Protest je bio pametan, energičan akt koji je pokazao da su
bošnjački javni radnici svjesni, drukčiji i posebni i da su njihovi interesi i dalja borba
mogući jedino pod vodstvom vlastitih prvaka. Ovo je bilo rađanje jedne samostalne
bošnjačke grupe u emigraciji, i to je najbitnije, i bilo je samo pitanje dana kada će se oni
ograditi od srpskih i hrvatskih programa i istupiti u okviru vlastitog nacionalnog cilja.
Do zbijanja redova bošnjačke emigracije i njenog okrupnjavanja, do iskazivanja
njenog jasnog političkog i nacionalnog gledišta, dolazi šezdesetih godina pokretanjem
Bosanskih pogleda (1955). Ovaj časopis njih je izdvajao kao posebnu nacionalno-političku realnost, kao zajednicu koja ima vlastitost, individualitet i političke interese, i
po tome je u samom pojavljivanju Bosanskih pogleda njihova povijesna vrijednost.
Istovremeno je to bio i najodlučniji trenutak u životu i radu cjelokupne bošnjačke
emigracije jer se tim činom, u uvjetima kakvi su bili u zemlji, Bosni i Hercegovini,
svim sudionicima južnoslavenske političke scene, kako radikalnoj desnici – četnicima
i ustašama, tako i radikalnoj ljevici – komunistima, jasno daje do znanja da Bošnjaci
muslimani jesu, da postoje, da neće da se opredjeljuju, kako su to tada htjeli komunisti,
niti pristaju da budu asimilirani, kako je to htjela profašistička emigracija izvan zemlje.
U trenutku pojave Bosanskih pogleda bošnjačka emigracija bila je opterećena raznim
antibosanskim i antibošnjačkim ideologijama i pojavom vlastitog glasila pruža se mogućnost brojnim pojedincima za vlastito bosanskomuslimansko iskazivanje.
Zulfikarpašić je aktivno i kao predvodnik sudjelovao u vjerskom životu bošnjačke
emigracije. Islamska zajednica Švicarske njemačkog govornog područja osnovana je
1975. a on je bio njen predsjednik. U svom angažmanu on je sretno i uspješno spajao
islamska i liberalna ubjeđenja, s jedne strane, te demokratski zapadnoevropski politički institucionalni okvir, s druge strane. Svojim životnim stilom, svojim osobnim primjerom, Zulfikarpašić je demonstrirao oblike i mogućnosti nesmetanog i slobodnog
življenja islama na Zapadu i to kao spoj islama i scijentističkog racionalizma, islama i
visoke radne produktivnosti, organiziranosti i upravljenosti procesa socijalnog življenja i informatičkog posredovanja. On je pripadao onom dijelu modernih muslimanskih
poslovnih ljudi, a najbliže je surađivao sa vodećim poslovnim i političkim ličnostima
zemalja Perzijskog zaljeva, koji su univerzalnost islamskog poslanja razumijevali na
222
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
način da su dostignuća navodnog “Zapada” koristili za jačanje i razvijanje vlastite zajednice, a što je nasuprot bloka snaga koje taj isti Zapad optužuju za nemoral i širk
dok istovremeno u neimaštini, siromaštvu i posvemašnjoj obespravljenosti drže vlastiti
narod.
Od djelovanja na širem planu s ciljem predstavljanja Bošnjaka u evropskoj zajednici naroda ali i upoznavanja te javnosti s činjenicom njihovog postojanja interesantna
je Zulfikarpašićeva djelatnost u Liberalnoj internacionali. Na XIII kongresu Liberalne
stranke Njemačke prisustvovao je kongresu kao delegat Komiteta liberala u egzilu,
gdje je zastupao liberale iza željezne zavjese. Za izabrane članove kongresa tom prilikom je održao predavanje o muslimanima u Evropi.
Sva demokratski usmjerena južnoslavenska emigracija politički je prihvatila ideju
liberalizma. Već 1957. godine predstavnici Hrvata, Slovenaca i Bošnjaka odlučuju da
uspostave Savez liberalnih izbjeglica iz Jugoslavije, u koji mogu ući kao predstavnici
suverenih naroda, organiziranih u vlastite grupe, Srbi, Slovenci, Hrvati, Makedonci,
Muslimani iz Bosne i Hercegovine. Te grupe su kroz Savez postali članovi Komiteta
liberala u egzilu i Liberalne internacionale. U izradi statuta pošlo se od principa samoopredjeljenja naroda i prava svakog naroda na zasebnu državu. Liberalna internacionala, udruženje evropskih liberalnih stranaka, jedina je značajna međunarodna politička
asocijacija koja je primila stranke i grupe u egzilu kao ravnopravne članove. Predstavnik bošnjačke liberalne grupe, Zulfikarpašić, od 1960 je kontinentalni tajnik Komiteta liberala u egzilu i član Izvršnog odbora Komiteta. U tom svojstvu on je održavao
kontakte između Komiteta i liberalnih stranaka u Evropi a zahvaljujući toj djelatnosti
Bošnjaci su samostalno bili predstavljeni u Liberalnoj internacionali. Bošnjaci i imali i
svoju nacionalnu liberalnu organizaciju, naime, Liberalni Demokratski Savez Bošnjaka osnovan je 1963.u Minhenu, predsjednik Glavnog odbora bio je Zulfikarpašić, prvi
potpredsjednik Omer ef. Zuhrić, a drugi dr Šemso Dervišević.
Svijest da se bošnjačko i bosansko pitanje rješava u širokom kolopletu međuovisnosti s drugim narodima, iskustvo da je odnos drugih naroda prema Bošnjacima preovlađujuće negativan i iz razloga što oni ne poznaju Bošnjake i Bosnu, opredjeljivalo
je Zulfikarpašića da borbu za bosanska i bošnjačka prava vodi na široj međunarodnoj
fronti. Dok je znatan dio bošnjačke emigracije skliznuo u ekstremne srpske i hrvatske
ideologije koje ne priznaju Bošnjake niti Bosnu, dotle je on uspostavljao odnose s
demokratskim dijelovima tih naroda uspostavljajući dijalog i međusobno uvažavanje.
Cilj te djelatnosti bio je demokratski preustroj socijalističke Jugoslavije u zajednicu
slobodnih i suverenih naroda, čemu povijest, nažalost, nije dala priliku.
Bošnjačka pismohrana
223
3
Adil Zulfikarpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo
Adil Zulfikarpašić: Bosniakhood and Europehood
Summary
Adil Zulfikarpašić believed that Bosniak and Bosnian issue should be solved in mutual
relations with other peoples. Having in mind that the attitude of other peoples towards
Bosniaks is mostly negative because of their ignorance about them and their history,
Zulfikarpašić was leading a struggle for both Bosnian and Bosniak rights in a broader
internatioonal front. His main goal was to contribute to democratic transformation of
socialist Yugoslavia – the idea which proved impossible in the nineties.
224
Bošnjačka pismohrana
Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković
KDBH “Preporod” Zagreb
Refleksija nacionalnog i kulturnog
identiteta u književnim tekstovima
bosanskohercegovačkih pisaca 20. stoljeća
Sažetak: Ovaj rad govori o osebujnom profiliranju bosanskohercegovačke književnosti od dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu do kraja XX stoljeća. U radu
se ističe da je Bosna kao određeni povijesno-etnički i kulturološki specifikum uvijek
nudila materijal za umjetničko uobličavanje, gdje se oznaka posebnosti reflektirala i
na književnom izrazu autora.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, književnost, identitet, stvaralaštvo, roman, pripovijetka, duhovnost.
Na europskoj sceni od kraja 19 st. dolazi do snažnih društvenih, ekonomskih i kulturnih procesa što će se direktno odraziti i na sveukupnost duhovnog stvaralaštva u BiH.
Književno stvaralaštvo u BiH, do dolaska austrougarske vlasti, razvijalo se u nekoliko
pravaca od kojih su najznačajniji: stvaralaštvo na bosanskom jeziku i pismu bosančici,
književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado književnost. Većina bh. stanovništva
znala je arapsko pismo, skoro 90% je bilo pismeno. Dolaskom nove vlasti i uvođenjem
latiničnog pisma cijeli jedan narod postaje nepismen. Hipotetički, ova situacija bi se
mogla usporediti sa situacijom ukidanja upotreba npr. engleskog jezika i latiničnog
pisma u današnjem vremenu, što bi izazvalo nezamislivu pometnju u svim segmentima
života. Edhem Mulabdić stanje u Bosni, nakon dolaska nove vlasti, opisuje: (...) dođe
stalna građanska uprava koja primi od stare poslove i nastavi poslovanje u novom
smjeru, uglavnom po starom načinu, samo što se poče pisati s lieva na desno. (1) Još
je Platon u svom Fedru osudio pismo, istaknuvši kako je ono odijeljeno od svog oca
ili izvora. Suvremena teorija se, također, obrušava na pismo pa ga Derrida smatra sredstvom izraza koje je u najboljem slučaju nevažno za misao što je izražava. (2)
Književna aktivnost toga vremena podliježe promjenama, u smislu otvaranja prema
drugima, predstavljanja povijesnog vremena, ali i pokušaja njegovog prevladavanja.
Tematskim i stilskim obilježjima približava se književnim kretanjima što se odvijaju
na širim europskim prostorima. Time se zaostajanje za književnim poetičkim praksama smanjivalo, što je prouzrokovalo vrlo dinamična individualna ostvarenja. S jedne
strane postojala je potreba nadovezivanja na vlastitu tradiciju (orijentalno-islamsku) i s
druge strane iskorištavanje iskustava zapadnog, kršćanskog kulturnog i civilizacijskog
Bošnjačka pismohrana
225
3
Refleksija nacionalnog i kulturnog identiteta u književnim tekstovima
naslijeđa. Taj se proces supostojanja paralelnog interakcijskog povezivanja dvaju modela može uočavati upravo tada.
U tim procesima nezamjenjivu ulogu dobiva otvaranje čitaonica i pokretanje časopisa u kojima su autori “samosvjesno istupali, ne odričući se vlastite tradicije i vlastitog
identiteta.” Pisci su svoje umjetničko i svako drugo djelovanje uglavnom ostvarivali na
njihovim stranicama. Važno bi bilo navesti neke od njih koji su bili isključivo nacionalno označeni: srpska Bosanska vila, hrvatski Glas Hercegovca i Vatan koji je izlazio na
turskom jeziku i bio glasilo najkonzervativnijeg dijela bošnjačke inteligencije.
Koncepcija drugih časopisa išla je u smjeru otvaranja ka novim poetičkim modelima, stvaranim na oblicima usmene predaje, istočne priče ili anegdote. Bošnjak
1891.-1900, Nada 1895.-1903., u kojem je jedno vrijeme bio urednik Silvije Strahimir
Kranjčević, mostarska Zora 1896.-1901. i Biser, u kojemu je bio urednik Musa Ćazim
Ćatić. U Ćatićevim stihovima odslikava se snaga narodnog duha, naslijeđe pjesnika
Istočnog parnasa, ali i duh novog vremena jer su Matoševe, Ujevićeve i Kranjčevićeve
moderne ideje bile toliko dominantne da su se reflektirale i u Ćatićevom stvaralaštvu.
Neshvaćeni pjesnik jedino imade beskrajnu toplinu duše koja i danas pohodi one koji
mogu bezuvjetno osjetiti ljepotu kandiljskog žiška na minaretu džamije iz djetinjstva
ili onog prvotnog na tamnom plaštu nebeske daljine.
1. svibnja 1900. Edhem Mulabdić, Safvet – beg Bašagić i Osman Nuri Hadžić pokreću Behar. Alija Nametak ističe kako pokretanje Behara 1900. i osnivanje kulturnoprosvjetnog društva Gajret 1903. predstavljaju dva epohalna djela, dva velika koraka
napried u životu muslimanske zajednice u BiH. (3) Muhsin Rizvić je 1900. godinu
označio prekretnicom – etapom u okviru cjelokupnog evolutivnog književnog i duhovnog razvoja bosanskih Muslimana. (4) Za period Behara, Rizvić je rekao kako je to
vrijeme smjenjivanja proznih oblika i sadržina, proces prelaza od angažovane, na neki
način primijenjene proze ka slobodnijem pripovjednom stvaranju, preobražavanje od
interpretacije muslimanskog regionalnog narodnog duha i mentaliteta ka prihvatanju
evropskih oblika mišljenja i osjećanja. (5) Uz poučnost, zabavnost je drugo bitno poetičko načelo na kojem se zasniva svekolika bošnjačka proza do 1918. godine. (6)
Nakon 1918. znameniti bosanskohercegovački književnici i kritičari (Marko Marković, Eli Finci, Veselin Masleša, Hasan Kikić itd.) su ostali u Bosni za razliku od
nekih drugih, koji su svoje stvaralaštvo nastavili razvijati u drugim kulturnim centrima.
Za njihova imena veže se uredništvo ili suradništvo u časopisu Pregled 1927.-1941.
Brazdu 1935., značajni književni časopis toga vremena uređivao je Eli Finci. Od 1928.
djeluje Grupa sarajevskih književnika čija se aktivnost ogledala u izdavaštvu književnih djela: Isaka Samokovlije, Hasana Kikića, Hamze Hume, Marka Markovića itd.,
naročito u vremenu od 1928.-1931. Javljanjem u navedenim časopisima, piscima različitih nacionalnih i religijskih pripadnosti (Safvet-beg Bašagić, Aleksa Šantić, Musa
Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Isak Samokovlija, Eli Finci itd.) nije smetalo da kroz
tematsku i idejnu strukturu svoga djela izraze i pripadnost bosanskohercegovačkom
duhovnom biću u kojemu su pronalazili podlogu za umjetnički izraz. Ako se oznaka
bosanskohercegovačko shvati kao zajednička povijesno-kulturna odrednica i sudbina
226
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
svih njenih naroda, onda bi ovaj element mogao biti i elementom uopćavanja, prevladavanja individualnog, usko religijskog i nacionalnog, što bi odgovaralo zahtjevu “novog vremena”, a za to su dovoljno prostora pružali i književni časopisi toga vremena.
Dolaskom nove vlasti kod Bošnjaka, možda više nego kod drugih naroda BiH, postojala je potreba da kroz zapadno školovanje i znanost potvrde svoje višestoljetno vrlo
afirmativno djelovanje na svim područjima ljudske djelatnosti. Tako se npr. znanstveno djelovanje Safvet-bega Bašagića odnosi se na istraživanje orijentalnih i povijesnih
tema. Studija Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti 1912. koja predstavlja
izmijenjeni oblik Bašagićeve doktorske radnje, obranjene u Beču 1910. značajna je u
kulturološkom kontekstu ne samo toga, nego bilo kojeg drugog vremena. Safvet-beg
Bašagić je pojasnio vlastitu potrebu da znanstveno sagleda, uobliči i ugradi u društveni
kontekst tada vrlo moćnog i respektabilnog carstva ne mali doprinos Bošnjaka na polju
umjetnosti, politike, znanosti itd. Bašagić se sa lirskim vrijednostima i poetskim dometom svojih pjesama, uključuje u kolo južnoslavenskih romantičarskih pjesnika: Vraza,
Zmaja, Preradovića, Jakšića, Šenoe i drugih. Osobina koja ga iz tog društva izdvaja
je činjenica da je u pjesničkom biću prisnije i izvornije, više nego ijedan romantičarski pjesnik južnoslavenskih književnosti, ostvario inspirativniji dodir i stvaralački spoj
vlastitog slavenskog duha i poetskog prostora Orijenta. Bašagić u novijoj bosanskoj
književnosti predstavlja jedno od vrlo značajnih imena kulturnog i nacionalnog preporoda. Midhat Begić za Bašagića je rekao kako je on “temeljnica poetsko – duhovne
konstitucije bosanskih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobilaznog
kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta.”
Bašagić je imao tu sreću ili nesreću da je još u mladalačkim godinama dočekao
dolazak Austro-Ugarske u Bosnu koja je sa sobom donijela “plimu novog vremena” s
kojom je nazaustavljivo u bosanski prostor uplovljavao europski, ili kako je narod zvao
“švapski” način života. Bašagić je skupa s Karabegovićem i Ćatićem započeo otvaranje
bošnjačke poezije prema duhovnom stvaralaštvu ostalih južnoslavenskih naroda. Enes
Duraković je taj fenomen obrazložio na način da se pjesničko otvaranje Bašagića i
Karabegovića prema drugima iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske
sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma i deklarativno,
romantičarsko – patetičnim očitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta.
Ali i onda kad su zazivali srpsku i hrvatsku vilu poezije oni su ispisivali poeziju bez
estetske vrijednosti, zanimljivu danas samo kao svjedočanstvo burnih srpsko – hrvatskih nadmetanja u nacionalizovanju Muslimana.
Bošnjaci su u novo vrijeme uplovili sa osobenim književnim izričajem, zahvaljujući književnom naslijeđu, posebno narodnoj predaji koja je zbog svog civilizacijsko
– kulturnog konteksta imala i svoju posebnost (naslijeđe na orijentalnim jezicima, alhamijado književnost, bogato orijentalno naslijeđe pjesničkih vrsta i formi: divanska
poezija, rubaije, gazeli, kaside, mistična poezija itd.). Ta živa tradicija će utjecati na
cjelokupno pjesničko stvaralaštvo bh. pjesnika 20. st.
Enes Duraković ističe kako se s Bašagićem, Đikićem, Karabegovićem i Š. Sarajlićem dovršava faza romantizma u razvoju bošnjačkog pjesništva, a stihovi Muse ĆaBošnjačka pismohrana
227
3
Refleksija nacionalnog i kulturnog identiteta u književnim tekstovima
zima Ćatića nakon početnih mucavosti, već su bili uronjeni u maticu simbolističke,
moderne poetike. U djelima bosanskohercegovačkih autora egzistira polifonija glasova
naslijeđenih iz prošlosti, odjeci Kulture/a koja/e samo obogaćuju ljudsko postojanje, a
koje se može tumačiti na razini semantičkog osvještavanja arhetipskih motive koji ne
zastarijevaju, nego vazda grade nove varijacije značenja i spoznaja, kao oblika egzistencijalnog postojanja u ma kojem vremenu. A spoznaja kod npr. Maka Dizdara ide u
smjeru traganja za apokrifnosti govora stećka, jednog od simbola bosanskog identiteta,
kako bi dosegao “transcendentalni osnov bitisanja”, a kroz iskustvo Nepoznatog, nijemog svjedoka vremena imenuju se svevremeni ontološki pojmovi.
Bosna kao određeni povijesno-etnički i kulturološki specifikum nudila je materijal
za umjetničko uobličavanje, gdje se oznaka posebnosti reflektirala i na književnom
izrazu autora. Na osvjetljavanje pojma Bosne i njene posebnosti u odnosu na druge
južnoslavenske književnosti, a možda i šire, govorili su: Mithad Begić, Novak Simić,
Slavko Leovac, Isidora Sekuli, Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović itd. U
eseju Bosanski jezik, govor i stil Isidora Sekulić ističe kako Bosna predstavlja specifičan geopolitički i kulturološki realitet iz čega se iznjedrio skoro mitski otpor prema
svemu što nema vrstu svoga, bosanskog identiteta. I jezik u Bosni bio je zbog toga, kako
ističe I. Sekulić, više način prikrivanja, a manje saopštavanja (7) Ove Isidorine riječi
mogle bi objasniti duboku metaforiku i simboliku bosanskohercegovačke moderne.
U vremenu II. svjetskog rata Bosna je sebi i drugima otkrivala svoj novi lik, svoju sedimentiranu prošlost. Elementi povijesti, sedimentirane prošlosti, su se na jedan
specifičan način reflektirali još 1920. u Andrićevim pripovijetkama. U ratnom vremenu
Skender Kulenović i Branko Ćopić u spoju kolektivnog epskog iskustva sa duboko individualnim emotivnim i duhovnim uzbuđenjima, formiraju zaseban umjetnički svijet,
pretočen u poemu-rapsodiju, nešto što se oslanja na narodne dubine psihe i jezika. (8)
Preko slobodnog stiha, epsko-lirskog izraza u npr. Skenderovim poemama, stvoren je
raspon različitih osjećaja od bola, patnje nadanja, tuge itd. čime se gradi zasebna moderna poetika, značajno drugačija od tradicionalne. Za razliku od svijeta poeme, Skender je u svoje sonete ukomponirao beskrajnu ljepotu kolorita muslimanske/bošnjačke
tradicije kojima je ubilježio u bosanskohercegovačku pisanu riječ kulturni i nacionalni
identitet bošnjačkog naroda.
Književno stvaralaštvo u BiH nakon II svjetskog rata bilo je idejno obojeno. Umjetnička misao je prilagođena trenutnim društvenim potrebama, a utjecaj Sovjetskog Saveza na politički i društveni život toga vremena bio je očigledan, pogotovo zagovaranjem modela koji je u SSSR-u bio dominantan, tzv. socijalističkog realizma. Time je,
kako je istaknuo Mithat Begić, bio jako narušen kontinuitet našeg književnog razvitka
20. st. (9) Književni oblici i tematika u ovom vremenu bili su različito zastupljeni:
lirika je još uvijek pod utjecajem neposrednih historijskih zbivanja rata, a kao zasebna
novonastala literatura javlja se memoarska literatura, proizišla iz ratnog iskustva pojedinca i grupe koja se oslanja na povijesno vrijeme i događaje, više nego druge književne vrste. Pripovijetka i novela se razvijala u smjeru ostvarivanja modernog izraza,
čvršće se oslanjajući na psihološko oblikovanje likova i njegove sudbine kao individue.
228
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Moderni bosanskohercegovački roman se na neki način iščahurio iz ovih književnih
vrsta u pedesetim godinama 20.st. u kojima je već tada bila dokinuta jedna vrsta regionalizma. Ovaj postratni period u bosanskohercegovačkoj književnosti traje duže nego
u drugim dijelovima južnoslavenske zajednice, sve do 1954. kako je označio M. Begić,
ali će bosanska osobenost: geopolitička, kulturna, etnička itd. i dalje pružati autorima
vrlo dobar materijal za čime drugi pisci tragaju u svojoj imaginaciji.
Bosna i Hercegovina je u 20. st. pretrpjela različite političke, kulturološke i povijesne turbulencije iz čega je proizišla ogromna potreba da se o Bosni i njenim ljudima
piše. To je u konačnici odredilo i zasebnu poetiku-geopoetiku koja se nalazi na granici
istine i fikcije. Za sagledavanje i određivanje osobenosti poetičke prakse prisutne kod
bosanskohercegovačkih autora, potrebno ju je protumačiti kroz kontekst kulturalne teorije, upravo zbog toga što je bosanskohercegovački prostor zasebna kulturološka oznaka. Različitim oblicima političkih dekreta, dogovora i pregovora u dugoj bosanskoj
povijesti dolazilo je do ignoriranja njenog postojanja jezika i naroda. Ali, nemoguće je
nešto što postoji dugi niz stoljeća prešutjeti ili ignorirati jer je ono samo sebe već davno
imenovalo. U određenim povijesnim trenucima događalo se to da se o BiH govorilo
na način kao da je nema, ali dušu njenog naroda nemoguće je učiniti nevidljivom. O
tome govore brojni tekstovi stvarani u Bosni, ili izvan njenog teritorija (književnost u
egzilu). Brojna književna djela govore o bosanskoj kulturi, tradiciji, njenom identitetu
(Meša Selimović, Mehmedalija Mak Dizdar, Ivo Andrić, Skender Kulenović, Isak Samokovlija, Hasan Kikić, Miljenko Jergović, Irfan Horozović, Dževad Karahasan itd.).
To su djela koja potvrđuju njenu postojanost, medij koji predstavlja susretalište kultura
i tradicija, koncept koji se suprotstavlja nacionalnoj jednoznačnosti. Koliko god Bosna za Mešu Selimovića bila povremena mržnja i beskrajna skrivena ljubav, u svoja
djela upisao je njenu povijest, zaseban kulturni identitet, potvrđujući ne samo u tom
trenutku, nego za svagda, njeno postojanje. Enver Kazaz je romane Irfana Horozovića
Imotski kadija, Derviš i smrt i Tvrđavu Meše Selimovića, Sušićeve Pobune, Sijarićev
Konak, Kulenovićevu Ponornicu itd. okarakterizirao na način da oni egzistiraju na
dekonstruiranju epskog kulturnog koda na čemu se gradi zaseban oblik identiteta. U
djelima ovih pisaca na vidjelo izlaze etnografske slike Bosne i njene bogate povijesti,
pojedini govori, usmena predaja i običaji koji su pripadali životu prije nego su prešli u
umjetničku riječ. Realitet Bosne u književnim djelima bosanskohercegovačkih pisaca
je toliko stvaran da se predodžba o njoj počinje tumačiti i sagledavati izvan fiktivnog
diskursa. Identiteti, bez obzira o kojima se radi, silno su različiti, razlomljeni, pa i
onda kad govorimo o vlastitom Ja, jer se ego (Ja) formira u beskonačnoj životnoj igri
prizivanja i negiranja Drugoga i drugačijega od nas samih. Kako se Ja u tom kolopletu
mijenja, tako se događa i preobrazba svijeta. Jedno ne postoji bez drugoga. Pričati,
pripovijedati u 20. st. u bosanskohercegovačkoj kulturi značilo je postojati, negirati
diskursom pokušaj da se šutnjom potvrdi ono što se na društveno političkoj sceni događalo. Ovim se potvrđuje i E. Saidova teza kako je narativ u središtu svega onoga
što su istražitelji i pisci govorili o stranim i dalekim krajevima svijeta; osim toga on
Bošnjačka pismohrana
229
3
Refleksija nacionalnog i kulturnog identiteta u književnim tekstovima
je postao i metod kojim kolonizirani narodi dokazuju svoj vlastiti identitet i postojanje
svoje vlastite historije. (10)
Pitanje egzila, pogotovo u postmodernom vremenu je pitanje traume i nostalgije, ali
je egzil omogućio da bude i susretalište, htjeli to ili ne htjeli, kultura i identiteta. Pitanje
samoodređenja i samobitnosti uvijek se javlja u trusnom i nestabilnom području kada
valja razmotriti odnose u tekstu (diskursu) stvarnosti, a pošto je identitet i osobni i
društveni, uvijek polje prelamanja moći i znanja, onda identitet postaje problem složene društveno-političke svakodnevice. (11)
Tekst uvijek nosi spomen na kulturu/e iz kojih dolazi, a Umberto Eco bi to nazvao “odjekom intertekstualnosti”. Intertekstualnost predstavlja asimilaciju tekstova
od strane jednog teksta, asimilaciju znakova od strane jednog znaka, čime se semioza
nastavlja u nedogled. Prvo, govoriti o bosanskohercegovačkoj književnosti s kraja 20.
stoljeća u vremenu društveno-političkih promjena na ovim prostorima kada se pitanje samobitnosti i nacionalnog određenja ili svrstavanja u određene korpuse tekstova
kulture/a je pitanje koje u nesigurnom vremenu, kakvo je donedavno bili naše, izaziva
niz protupitanja ne samo kod običnih čitatelja nego i kod onih iz akademske zajednice.
Za označavanje ili stvaranje identiteta kako pojedinačnog tako i društvenog presudnu
ulogu ima moć: političke, društvene ili kulturne elite koja se temelji na ekonomskoj
moći, ali i na duhovnoj moći-znanju. Možda se u ovom drugom krije potreba da se na
razini znanstvenog istraživanja progovori o bosanskohercegovačkoj književnosti, kao
kulturnom identitetu i njegovoj važnosti u okviru globalne književno poetičke prakse,
iz potrebe koja je jača od samih istražitelja jer u svakom tekstu progovaraju prethodni
tekstovi, još davno napisani, u namjeri da ih se iz polutame stoljetnih ušutkavanja
iznese na vidjelo. Drugi razlog bi se mogao tražiti u nastojanju premošćivanja granice
i razlike nacionalnih književnosti ne samo ovih prostora nego i šire. Tekstovi su odrazi
kulture oni su uvir ali i izvorište nove čovjekove duhovnosti, još prije njegovog autora.
Riječi Selimovićevog Hasana predstavljaju obranu identiteta, dostojanstva te predočavanja povijesne istine o Bosni koju Carevina nije htjela vidjeti.
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda
čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo (...) drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer
svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne
možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo
rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici
naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije,
kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali
smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao? (12)
Postmoderna misao je multikulturalnost imenovala kao susretalište i uvažavanje
različitih kultura i tradicija. Diskusija o multikulturalnosti u današnjem vremenu vodi
230
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
se na visokim razinama akademskih i političkih rasprava, koje u konačnici imaju za
cilj poučavanje malih i divljih naroda o zajedničkom suživotu s drugima. Koji apsurd!
U BiH svakodnevni život je oduvijek imao oznaku multikulturalnosti koja se živjela i
prakticirala bez ikakvih propisa, dekreta ili naredbi. To je bio način života gdje se različitost nije smatrala nikakvim hendikepom, naprotiv, na ovaj način se samo duhovno
bogatio i oplemenjivao bosanskohercegovački narod.
A Selimovićev Nurudin, kao “neutralna” pripovjedačka svijest, proizišla iz tradicionalne patrijarhalne sredine u svoju knjigu života će zapisati izvješće o Hasanovom
dolasku iz Carigrada u Dubrovnik i glasovima kultura identificirati različitost, ne bivajući svjestan kako govori kao multikulturalna svijest koja daje dovoljno prostora
prožimanju tekstova kultura, pa čak i u običnim trivijalnim situacijama. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istočne, a to je isto. Nikad im tuđe riječi nisu bile
potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. (13)
Reflection of National and Cultural Identity in Literary Works of
Bosnian Writers in the 20th Century
Summary
This paper tells about the historical development of Bosnian literature from the arrival
of Austro-Hungary to the modern times. The author emphasizes the fact that the historical, spiritual and cultural being of Bosnia has always had big impact on literary works
of Bosnian writers. Numerous literary works speak of Bosnian culture, tradition and
its identity, but they never reflect national uniformity, but rather meeting of different
cultures and traditions.
Bošnjačka pismohrana
231
3
Refleksija nacionalnog i kulturnog identiteta u književnim tekstovima
Izvori
1. Edhem Mulabdić: Iz Autobiografije, Novi Behar, 4/1930/31, 21, 306-307
2. J. Culer: O dekonstrukciji, Zagreb, 1991.
3. Alija Nametak: Predgovor u Zeleno busenje , Matica hrvatska, Zagreb, 1944,
str. 22
4. Muhsin Rizvić: Bosanskohercegovačke književne studije, V. Masleša, Sarajevo,
1980.
5. Muhsin Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u
doba austrougarske vladavine, op. Cit. , I, 251)
6. Enes Duraković: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Izdavačka kuća Alef
Sarajevo, 1998. str. 33.
7. Isidora Sekulić: Jedna reč bosanskim književnicima, gostima Beograda. U: Iz domaćih književnosti II. Beograd 1985., str 254.
8. M. Begić: Uz književna kretanja u BiH poslije oslobođenja. U: Raskršća III. Svjetlost, Sarajevo, 1976. str. 218.
9. Isto, str. 220.
10. Said Edward. Kultura i imperijalizam. U: Izraz, god. III, broj 10-11, Sarajevo,
str. 4.
11. Alma Denić Grabić: Bosanskohercegovački roman na kraju 20. stoljeća, BZK
“Preporod”, Brčko Distrikt, 2010. str. 6.
12. Meša Selimović: Derviš i smrt, Svjetlost, Sarajevo 1971. str. 341.
13. Isto, str. 344.
232
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.
Katedra za historiju umjetnosti –
Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu
Sedma i osma decenija 20. stoljeća
– formativni period savremene
bosanskohercegovačke kulture: uloga i
značaj bošnjačkih umjetnika
Sažetak: Šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća predstavljaju jedan od najznačajnijih perioda u savremenoj bosanskohercegovačkoj kulturi. Vrijeme je to iznimnih
doprinosa u oblasti likovnih umjetnosti, arhitekture, književnosti, glazbe i filma, kao i
period utemeljenja nekih od kapitalnih izdavačkih, muzejsko-galerijskih, naučno-istraživačkih, teatarskih i filmskih projekata. Osobiti iskorak zabilježen je u oblasti likovnih
umjetnosti, primarno u grafičkom mediju. Bosanskohercegovačka grafika šezdesetih i
sedamdesetih godina 20. stoljeća predstavlja visoke domete tadašnje jugoslavenske i
evropske grafike, a istovremeno se kroz nju mogu pratiti specifični modaliteti recepcije
elemenata umjetnosti kasnog modernizma, kao i vrlo rani i formalno-sadržajno razuđeni primjeri usvajanja i tematiziranja postmodernog senzibiliteta. To potvrđuje zapaženo
sudjelovanje bosanskohercegovačkih grafičara na domaćim i međunarodnim grafičkim
izložbama i projektima kao i prestižne nagrade koje su na njima osvojili. Ono što osobito izdvaja bosanskohercegovačke grafičare sedme decenije jest sadržajno-tematsko
vezivanje elemenata likovnog moderniteta sa vlastitim kulturnohistorijskim naslijeđem. Ova karakteristika bosanskohercegovačke grafike kasnog modernizma osobito je
zanimljiva jer je riječ o generaciji grafičara (Memnuna Vila, Halil Tikveša, Dževad
Hozo, Kemal Širbegović, Emir Dragulj, Nusret Hrvanović, Mersad Berber, Esad Muftić,
Ragib Lubovac, Safet Zec, Ismar Mujezinović, Mensur Verlašević...) koji su se morali školovati na likovnim akademijama izvan matične sredine (u Ljubljani, Beogradu i
Zagrebu) sve do osnutka Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (1972). U kratkom
vremenskom periodu poslijeratne bosanskohercegovačke umjetnosti došlo je do, s jedne
strane, naglašenog otvaranja modernom likovnom izrazu i napuštanju dotada dominantnog socrealističkog izraza i, s druge strane, do gotovo istovremenog ispreplitanja
postmodernog senzibiliteta koji je omogućio rasterećeno traganje domaćih umjetnika
za vlastitim obrascima moderniteta, i ublažio, na svojevrstan način, imanentni kompleks
zaostajanja za likovno razvijenijim jugoslavenskim i evropskim sredinama. Model bosanskohercegovačkog višestoljetnog iskustva mišljenja transverzaliteta i transkulturaliteta nametnuo se kao model postmodernog mišljenja, bivanja i djelovanja i prije njegoBošnjačka pismohrana
233
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
vog teorijskog uobličavanja od strane evropskih i američkih mislilaca: način njegovog
tematiziranja na listovima vodećih bosanskohercegovačkih grafičara osme decenije 20.
stoljeća izbjegao je opasnu blizinu ideologije i umjetnosti u koju može odvesti opsesivno
traganje za identitetom. Takve interpretacije nalazimo sinhrono kako u grafici tako i u
arhitekturi, glazbi i književnosti predmetnog razdoblja koje se time značenjski i vrijednosno ističe u ukupnosti savremene bh. kulturne historije.
Ključne riječi: savremena bh. kultura, bh. grafika, modernizam, postmodernizam,
bošnjački umjetnici, međunarodni izložbeni projekti, kultura pamćenja, kritičko propitivanje tradicije i moderniteta.
Uvodne napomene
Šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini mogu se,
osobito s današnje vremenske distance koja omogućava potpunije sagledavanje prilika,
sasvim utemeljeno smatrati jednim od najdinamičnijih i najznačajnijih razdoblja savremene bh. kulturne historije, kako u oblasti likovnih umjetnosti i arhitekture, tako i u
oblasti književnosti, glazbe i scenskih umjetnosti. Ovo je razdoblje bilo obilježeno sve
aktivnijim uključivanjem bosanskohercegovačkih umjetnika u kulturni život jugoslavenske zajednice i međunarodne likovne scene i oslobađanjem od isključivo utilitarne,
angažirane i ideološke orijentacije koja je obilježila period neposredno nakon Drugog
svjetskog rata. I u svjetskim razmjerima, sedma i osma decenija bile su obilježene vrlo
složenim društveno-političkim zbivanjima: od šezdesetosmaških protesta širom Evrope do sve ubrzanijeg procesa dekolonizacije i pojave niza novih pokreta koji pozivaju
na rodnu i rasnu slobodu i jednakost, u širem, globalnom kontekstu. Ono što je bilo do
tada izvan središta – u pogledu rase, spola, ekonomskog utjecaja, a u pogledu umjetnosti to bi se moglo proširiti i na pitanje marginaliziranosti tzv. malih kultura i likovnih
sredina, počelo je sudjelovati u novom, postmodernom, pluralističkom pogledu na historiografiju i historiju umjetnosti. Interes za vlastito kulturno naslijeđe, uz nastojanje
da se ono kontekstualizira s prilikama u okruženju, rezultiralo je u sedmom i osmom
desetljeću u Bosni i Hercegovini izuzetnom izdavačkom i izlagačkom aktivnošću, pokretanjem nekih od kapitalnih kulturnih institucija i edicija, oživljavanjem i pokretanjem značajnog broja stručnih časopisa iz oblasti likovnih umjetnosti, književnosti i
filma te organiziranjem naučno-istraživačkih projekata i simpozija.1 Ovo je, ujedno,
bio period kada su upravo bošnjački umjetnici i arhitekti po prvi puta u značajnom
1
Godine 1974. književnik Branko Ćopić iznio je sljedeću misao o kulturnom razvitku Bosne i Hercegovine u periodu
nakon Drugog svjetskog rata: “Kulturni procvat i razmah umjetničkog i naučnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini
idu takvim tempom i daju takve rezultate da mi se sve čini kako je ova republika u tome pogledu najdalje odmakla
od onog stanja zatečenog nakon oslobođenja. To naročito važi za posljednjih desetak godina kad se taj stvaralački
zahvat još više proširuje i produbljuje.” A Skender Kulenović: “Ako bi se poredili rezultati sadašnjeg umjetničkog
stvaralaštva s onim što je učinjeno između dva rata, onda mogu da kažem da je Bosna i Hercegovina učinila veliki
napredak na području kulture.” (Citirano prema: Mihajlo Vujanić, Odlasci bez rastajanja, susret sa stvaraocima koji
žive i rade u Beogradu, Odjek, Sarajevo, 15.12.1974).
234
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
broju i s iznimnim ostvarenjima ostvarili punu regionalnu i međunarodnu afirmaciju
i činili jezgro onoga što će tadašnja kritika bez obzira na sredinu u kojoj su živjeli i
djelovali, prepoznati kao novi fenomen bosanskohercegovačke grafike i arhitekture
sarajevskog kruga.
Društveno-politički okvir BiH predmetnog razdoblja
Šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća bile su iznimno važne za politički, društveni i kulturni život u Bosni i Hercegovini u cjelini i njen položaj unutar jugoslavenske
zajednice, a osobito za budućnost i definiranje bošnjačkog naroda. Nekoliko naučnih
skupova organiziranih u tom periodu, poput tematske rasprave vodećih kulturnih djelatnika o kulturnom naslijeđu naroda Bosne i Hercegovine (1969.)2 i, nekoliko godina
kasnije, Bosanskohercegovačkog sabora kulture (1974.), ukazali su na složene društveno-političke odnose i neravnopravan položaj Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske zajednice. U jednom od tekstova iz 1969. godine, pisanim uz raspravu o kulturnom
naslijeđu Bosne i Hercegovine, istaknuti su i “razlozi prvenstveno političke prirode
koji su to naslijeđe planski i sistematski zataškavali ili su ga razjedinjavali, i samo u
iznimnim i u pojedinačnim slučajevima afirmirali, toliko koliko je trebalo potkrijepiti
jednu od nacionalističkih teza o pripadnosti nečeg i nekog jednoj od vodećih jugoslavenskih nacija.”3 Umjesto takvog pristupa, pozivalo se na to da “svaka kulturna sredina
insistira na specifičnoj težini svoje baštine, a da sve zajedno zatim traže svoj zajednički
imenitelj.”4 Iste godine, Mak Dizdar naglašava važnost tzv. malih kultura u suvremenoj historiografiji, osobito onih koje su, poput bosanskohercegovačke, “obojene heterogenim izrazima i simbolima na raskršću bizantijsko-islamskog Istoka i romanskogermanskog Zapada.”5 U promišljanju odnosa prema kulturnom naslijeđu, uočeno je
da “pristup kulturnom naslijeđu izražava stupanj historijske svijesti jedne nacije”6 u
kojem osobitu ulogu imaju tragovi naslijeđa u opusima “modernih slikara, pjesnika,
urbanista, grafičara i arhitekata koji time žele realizirati svoju želju za kontinuitetom”
pri čemu “želja za identitetom postaje ravna želji za dostojanstvom.”7
2
3
4
5
6
7
Svi tekstovi objavljeni su u tematskom separatu pod naslovom Zapisi i suočavanja: O kulturnom naslijeđu naroda
Bosne i Hercegovine, u časopisu Izraz, br. 12, god. XIII, decembar 1969, str. 597-622.
Dizdar, Izraz, br. 12, str. 606. Značajno je primijetiti kako je u sarajevskom listu Oslobođenje 10.12.1970. na str. 8.
bio objavljen dodatak pod nazivom Teza za javnu diskusiju: Idejno-politički zadaci SK u utvrđivanju i realizaciji
kulturne politike, a u kojem se naglašavao ”... slobodan razvoj svake nacionalne kulture, isticanje njenih pravih
vrijednosti kao dijela ukupnih kulturnih vrijednosti svih naših naroda.” Na istom mjestu također je bilo istaknuto
kako su to “kao jedinu ispravnu alternativu istakla i dva naučna simpozija održana u novije vrijeme – o Jezičkoj toleranciji i o Savremenoj bh. književnosti”. Vidjeti i: E. Dizdar, Poruke predaka pred ispitom savremenika (razgovor
s Miodragom Bogićevićem), Oslobođenje, Sarajevo, 10.11.1974.
Dizdar, str. 607.
Mak Dizdar, Marginalije na temu o kulturnom naslijeđu, Izraz, br. 12, str. 600-601.
Predrag Palavestra, Izraz, br. 12, str. 609.
Husein Tahmiščić, Suočeni s raznovrsnošću, Izraz, br. 12, str. 616.
Bošnjačka pismohrana
235
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
Šezdesete i sedamdesete godine bile su od osobitog značaja za bošnjački (muslimanski) dio stanovništva u Bosni i Hercegovini, osobito kada je riječ o pitanju definiranja njegova nacionalnog identiteta. Od 1961. godine i prvog uvođenja statističke
odrednice “Musliman u etničkom smislu”, zatim djelovanja grupe intelektualaca u
emigraciji koja reaktualizira ideju bošnjaštva,8 preko šeste baklje izmijenjenog grba
SFRJ (1963), pa sve do ustavnih amandmana (1971), odnosno Ustava iz 1974. godine,
razvijalo se vrlo složeno tkanje koje je otvorilo pitanje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda.9 Ovakve su prilike, nesumnjivo, potaknule izraženiju brojnost i aktivniju
ulogu bošnjačkih umjetnika na likovnoj sceni Bosne i Hercegovine u drugoj trećini 20.
stoljeća. U okviru brojnih skupova, inicijativa, znanstvenih projekata i naučnih rasprava koje su imale za cilj osnažiti uvjerenje o zasebnosti bosanskohercegovačke kulturne
tradicije i baštine i o utemeljenosti njenog znanstvenog istraživanja i valorizacije u tom
novom svjetlu, otvorile su se između ostalog i brojne rasprave o pitanju bosanskog
jezika10, bosanskog duha u književnosti11, historije bosanskohercegovačke književnosti, gostovanja i proporcionalne zastupljenosti bosanskohercegovačkih umjetnika u
velikim, kolektivnim izlagačkim projektima.12 Istovremeno, na osnaženoj liniji takvog
8
9
10
11
12
Tezu o bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji prvi put jasno je iznio
Adil Zulfikarpašić u članku objavljenom u časopisu Bosanski pogledi, septembar – oktobar 1963, Fribourg, Švicarska. Dr. Smail Balić na istome tragu objavljuje u Beču deset godina kasnije knjigu Kultura Bošnjaka – muslimanska
komponenta, Beč (vlastita naklada), 1973. (Vidjeti i: Smail Balić, Kulturni razvitak bh. Muslimana iza rata, Bosanski pogledi, Fribourg, V/1964, str. 5-8.) Detaljnije o društveno-političkim prilikama spomenutog perioda vidjeti u:
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.
Značajno je napomenuti da je u navedenom razdoblju otvoren i Islamski teološki fakultet (1977) čime su bosanski
muslimani, u sistemu visokog obrazovanja, dobili i fakultet teološkog studija. Početkom 1970-ih godina pokrenut
je, unutar Islamske zajednice, i list Preporod koji je, pored vjerskih tema kojima se primarno bavio, tematizirao i
pitanja iz društvenog i kulturnog života bosanskih muslimana i bosanskohercegovačkog društva.
Spomenimo tek nekoliko tekstova o pitanju bosanskog jezika koji su se javili u tadašnjoj periodici i dnevnim listovima sedamdesetih godina: Asim Peco, O specifičnosti govora naših muslimana, Književnost i jezik, XVII/1970,
1, 32-39; Ne može biti govora o nekom posebnom jeziku naših Muslimana, Vjesnik, XXXI/1970, 8336 (6. V);
Bosanskohercegovačka varijanta i muslimanska književnost, Vjesnik u srijedu, 3.2.1971, 979; A. Peco, Proučavanje bosansko-hercegovačkog govora, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1974. Podsjetimo: Institut za jezik
otvoren je u Sarajevu 1973. godine i dao je snažan poticaj znanstvenom pristupu u proučavanju bosanskog jezika.
Dr. Muhamed Filipović, Bosanski duh u književnosti – šta je to, Život, br. 3, god. XVI, mart 1967, str. 3-18. U
spomenutom tekstu autor analizira posljedice redukcije “povijesnog iskustva, narodnog duha, na nacionalno iskustvo” zbog kojeg se bosanska književnost do tada, “po duhu, definirala kao nacionalna književnost, a po tematskom
i doživljajnom sadržaju kao regionalna književnost”. Iako je proces emancipacije od takvih interpretacija autor
dominantno prepoznao u dječjoj bh. književnosti i dijelom u poeziji Žalice, Sarajlića, Tahmiščića i Trifunovića, tek
s nastupom romana Derviša Sušića, Meše Selimovića i poezijom Maka Dizdara, Filipović smatra da su ostvarena
djela koja tematiziraju i re-kreiraju bosanski duh u književnosti. Spomenuti Filipovićev tekst izazvao je brojne reakcije i polemike. Spomenimo ovom prilikom tekst Novice Petkovića O jednoj doslednoj nedoslednosti (Život, br.
5, god. XVI, 1967, str. 3-11), koji kritizira Filipovićevo “odbacivanje nekih osnovnih tokova u bh. književnosti kao
stranih bosanskom duhu.”
Nezadovoljstvo brojem prisutnih bosanskohercegovačkih autora i načinom izlaganja njihovih djela te brojem bh.
članova organizacionog odbora izložbe bilo je osobito izraženo prilikom velikog izlagačkog projekta Umjetnost na
tlu Jugoslavije – od prethistorije do danas, a koji je bio održan u Grand Palaisu u Parizu 1970. godine. Bosanskohercegovački stručnjaci zamjerili su zapostavljenost i tek parcijalnu prezentiranost bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa, pri čemu su neka razdoblja, poput islamske umjetnosti i jevrejske tradicije, a koja su jedinstvena u
evropskom kulturnom kontekstu, bila sasvim ispuštena. Vidjeti: Protest umetnika BiH, Nedeljne novosti, Beograd,
3.1.1971; Abid Budimlić, Nezadovoljni i u Sarajevu, Vjesnik, Sarajevo, 5.1.1971; M. Vujanović, U čemu je suština
236
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
razumijevanja i interpretiranja kulturno-historijskih i društveno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini, bošnjački nacionalni korpus nastojao je sve artikuliranije odrediti
svoje mjesto i ulogu, kroz posebnost, ali i potpunu uključenost u sveukupne prilike i
“kolektivnu sudbinu” naroda koji obitavaju prostore Bosne i Hercegovine.13
U pokušaju znanstvenog utemeljenja specifičnosti bosanskohercegovačke kulturne tradicije u jugoslavenskoj zajednici naroda, održan je 1974. godine spomenuti Bosanskohercegovački sabor kulture uz koji je realiziran i jedan od prvih sveobuhvatnih istraživačko-izložbenih projekata pod nazivom Umjetnost Bosne i Hercegovine
1945–1974. u organizaciji Umjetničke galerije BiH u Sarajevu.14 Godinu ranije, 1973,
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine inicirala je objavljivanje višetomne historije bosanskohercegovačke umjetnosti. Kao voditelj projekta bio je imenovan
akademik Vojo Dimitrijević, a realizacija prvih pet tomova bila je planirana do 1980.
godine.15 Istih godina govorilo se i o nužnosti otvaranja katedre za historiju umjetnosti
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu16 koja je trebala upotpuniti i osnažiti rad novootvorene Akademije za likovnu umjetnost (1972) u Sarajevu, čiji je prvi dekan bio prof.
dr. Muhamed Karamehmedović.
13
14
15
16
nesporazuma, Oslobođenje, Sarajevo, 7.1.1971. Održavanje te izložbe otvorilo je i mnoga, do tada, potisnuta pitanja kao što su pitanje mjesta i uloge Sarajeva kao kulturnog centra u odnosu na druge republičke centre, te pitanje
istraživanja i valorizacije domaćeg kulturnog stvaralaštva zbog čega je već u toku održavanja izložbe o umjetnosti
Jugoslavije pokrenuta inicijativa za organiziranje izložbe o umjetnosti i kulturi na tlu Bosne i Hercegovine (Nove
inspiracije, Oslobođenje, Sarajevo, 4.12.1971). Pariska izložba jugoslavenske umjetnosti bila je kasnije otvorena i u
sarajevskoj Skenderiji od 28.7. do 7.12 1971. godine. Glasovi nezadovoljstva mogli su se čuti i u drugim prilikama,
vidjeti: Smail Tihić, O čemu se radi – odsustvo kriterija ili nedozrelost?, Oslobođenje, XVIII, 4633, 7.5.1961, 6.
(u povodu jugoslavenske izložbe u Londonu) kao i: Nihad Agić, Obijest kritičkog arbitra, Oslobođenje, Sarajevo,
24.8.1977, 10. (zbog neuključivanja bh. autora na izložbu Jugoslovenska umjetnost 20. stoljeća u Mostaru).
U ovom kontekstu možemo podsjetiti na V Kongres historičara Jugoslavije početkom septembra 1969. godine, prvi
znanstveni forum na kojem se nacionalno pitanje Bošnjaka naučno postavilo i na kojem je dr. Avdo Sućeska iznio
referat o “historijskim osnovama posebnosti bosansko-hercegovačkih muslimana”. Od iznimnog je značenja u smislu afirmacije bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta bio referat Književna kretanja u Bosni i Hercegovini
od 1945. do danas koji je akademik Midhat Begić podnio na Simpoziju o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine održanom u Sarajevu u novembru 1970. godine, a u kojem je pozvao na sastavljanje nove historije književnosti Bosne i Hercegovine koja bi prvi put revalorizirala do tada zanemarivanu književnu građu (Midhat Begić,
Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas (u: Simpozij o savremenoj književnosti BiH, Svjetlost,
Sarajevo, 1971, str. 77-98). Uslijedila je monografija Muhsina Rizvića o Beharu 1971. godine. Iste godine Muhamed Hadžijahić i Atif Purivatra sastavljaju Građu za bibliografiju o nacionalnoj problematici bosanskih Muslimana
(Sarajevo, 1971). Alija Isaković sastavlja 1972. godine prvu antologiju bošnjačke književnosti pod nazivom Biserje.
Godine 1974. dr. Muhamed Hadžijahić objavio je studiju Od tradicije do identiteta, o “genezi nacionalnog pitanja
bosanskih muslimana”. Navedeno prema: M. Ćeman, Bibliografija bošnjačke književnosti, Sebil, Zagreb, 1994;
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, str. 566-567; Mustafa Imamović, Studija o “kulturnom preporodu” kod
Muslimana, Gledišta, XII/1971, 11-12, str. 1638-1644.
Kao pisani dokument sa spomenutog Sabora objavljena je knjiga Kultura u SR BiH 1945–1975, NIŠP Oslobođenje,
Sarajevo, 1976.
Vidjeti, H. B., Istorija likovnih umjetnosti iz ANUBiH, Večernje novine, Sarajevo, 18.1.1973.
Anketa “Odjeka”, Odjek, Sarajevo, 15.2.1974. U spomenutoj anketi časopisa Odjek Voja Dimitrijević ukazao je na
nužnost otvaranja katedre za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu čije je nepostojanje, prema
mišljenju spomenutog umjetnika, dovodilo Bosnu i Hercegovinu u nepovoljan odnos u usporedbi s drugim jugoslavenskim republikama.
Bošnjačka pismohrana
237
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
Muzejsko-galerijske institucije i izlagački projekti
S ciljem pokretanja znanstveno-istraživačkih projekata kojima bi se istraživala i valorizirala kulturna baština, šezdesetih i sedamdesetih godina otvoren je niz značajnih
muzejskih i galerijskih institucija, između ostalih: Muzej književnosti BiH u Sarajevu (1961), Muzej Branka Šotre u Stocu (ekspozitura Umjetničke galerije BiH, 1963),
Galerija portreta u Tuzli (1964), Muzej grada Zenice (1966), Muzej Jevreja BiH u
Sarajevu (1966), Ekspozitura Umjetničke galerije u Mostaru (1969), Samostalna muzejska zbirka u Bijeljini (1970), Umjetnička galerija u Banjoj Luci (1971), Galerija
Jovana Bijelića u Bosanskom Petrovcu (1972, dio Muzeja Pounja u Bihaću), Zavičajni
muzej u Livnu (1974), Galerija Rizah Štetić u Brčkom (1975).17 Jedan od najznačajnijih izlagačkih prostora, otvoren u tom periodu, bila je nesumnjivo Gradska galerija
Collegium artisticum u Sarajevu u kojoj je prva izložba održana u aprilu 1975. godine,
a koja je imala za cilj ponuditi veće izlagačke prostore čiji je nedostatak bio jedan od
ključnih argumenata u opravdavanju činjenice neodržavanja velikih gostujućih inozemnih izložbi u Sarajevu. Iz istog perioda treba spomenuti i vrlo aktivno djelovanje
Umjetničkog paviljona u Sarajevu (1947–1975) u kojem se od 1968. do 1974. održavao Sarajevski salon, a čije je zatvaranje 1975. godine bilo jedan od dodatnih poticaja
za otvaranje veće gradske galerije u Sarajevu.
U međunarodnoj afirmaciji bosanskohercegovačke likovne umjetnosti, uz djelovanje Umjetničke galerije BiH u Sarajevu, značajno je bilo i pokretanje Jesenjeg salona
koji se održavao svake dvije godine u Banjoj Luci (1961), umjetničke kolonije u Počitelju (1965) te djelovanje Galerije jugoslovenskog portreta u Tuzli i ljetne kiparske
kolonije u Ostrošcu. Uz redovite godišnje izložbe Umjetničke kolonije u Počitelju,
umjetničke izložbe bile su održavane i u okviru drugih kulturnih manifestacija kao što
su bili Jesenji likovni salon, koji se održavao u okviru Oktobarskih dana kulture u Sarajevu, te Slovo Gorčina koje se od 1971. godine održava u spomen na pjesnika Maka
Dizdara u blizini jednog od najznačajnijih lokaliteta bosanskog srednjovjekovlja, nekropoli stećaka u Radimlji kod Stoca.18 Godine 1974. u sarajevskom časopisu “Odjek”
bio je objavljen impozantan popis više od pedeset stalnih kulturnih manifestacija koje
su se održavale u Bosni i Hercegovini u periodu sedme i osme decenije, od kojih su
neke bile značajne i u evropskom kulturnom kontekstu.19 Od književnih manifestacija,
u spomenutom periodu bili su značajni majski Sarajevski dani poezije, međunarodna
smotra koja se održava od 1962. godine, Oktobarski dani kulture u Sarajevu, majski Ši17
18
19
Prema: Krunoslava Topolovac, Muzeji i galerije, u: Kultura u SRBiH 1945–1975, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo,
1976, str. 45-57.
Zanimljivo da je iste godine, u ozračju probuđenog zanimanja za proučavanje kulturnog naslijeđa, u Zenici održan
simpozij pod nazivom Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura (H. D. Simpozijum o kulturi srednjovjekovne
Bosne, Borba, Beograd, 3.10.1971), a spomenuta izložba Umjetnost na tlu Jugoslavije – od prethistorije do danas,
koja je nakon Pariza 1971. godine postavljena i u Sarajevu, bila je na platou Skenderije popraćena velikom izložbom srednjovjekovnih bosanskih stećaka.
Milenko Radošević, Stvaralačka raznovrsnost, Odjek, Sarajevo, 15.12.1974.
238
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
mićevi susreti u Drinovcima kod Gruda (od 1964), Šantićeve večeri poezije u Mostaru
(od 1969), Kočićev zbor u Stričićima kod Banje Luke (od 1966), septembarsko Slovo
Gorčina u Stocu, majski Kikićevi susreti u Gradačcu (od 1972), Trebinjske večeri poezije (od 1968),20 Andrićevi dani kulture (od 1975), Susreti književne omladine u Banjoj
Luci (od 1969), Susreti Zija Dizdarević u Fojnici, Kiseljaku, Visokom, Ljubuškom,
Kreševu, Brezi i Busovači (od 1977) te Višegradska staza (od 1975).21
Izdavački projekti, stručni časopisi i periodika,
kulturne manifestacije
Kao jedan od ključnih projekata za buduće istraživanje, naučno valoriziranje i objavljivanje građe iz oblasti kulturnog naslijeđa bilo je svakako pokretanje biblioteke Kulturno naslijeđe BiH 1963. godine od dvije sarajevske izdavačke kuće – Svjetlost i Veselin
Masleša, pri čemu je Svjetlost radila na pripremanju i objavljivanju djela iz oblasti
književnosti, jezika i kazališta dok je Veselin Masleša objavljivao radove iz oblasti arhitekture, historije, historije umjetnosti i društvenih nauka. Spomenimo da je do 1973.
godine, biblioteka Kulturno naslijeđe BiH objavila čak deset novih naslova iz oblasti
likovnih umjetnosti22 te da je iste godine izdavačka kuća Svjetlost dobila nagradu za
najuspješniji izdavački projekt u Jugoslaviji upravo za spomenutu ediciju, od Skupštine grada Beograda i Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije.23
Upravo će u izdanju Svjetlosti i Veselina Masleše šezdesetih i sedamdesetih godina
20. stoljeća izići sabrana djela, zbirke pripovjedaka, zbirke poezije i romani vodećih
imena moderne bosanskohercegovačke književnosti kao i neki od ključnih književnih
prvijenaca.24 Dovoljno je podsjetiti na godinu 1966. i događaj koji se rijetko bilježi i u
20
21
22
23
24
Veliki broj kulturnih manifestacija koje su se svake godine održavale u području Hercegovine naveo je 70-ih godina
na iniciranje održavanja tzv. Hercegovačkih dana kulture na kojima bi se programski ujedinile kulturne priredbe
koje su se održavale u regiji. Vidjeti: Č. Krehić, Hercegovački dani kulture – da ili ne?, Vjesnik, Zagreb, 14.11.1973.
Vidjeti i u: Mapa književne baštine Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989, str. 29-30.
U prvih deset godina djelovanja biblioteka Kulturno naslijeđe BiH objavila je sljedeće naslove iz oblasti likovnih
umjetnosti: M. Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, Š. Bešlagić, Stećci, Đ. Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Z.
Kajmaković, Zidno slikarstvo u BiH, S. Tihić, Jovan Bijelić, Đ. Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u BiH, Dž.
Čelić i M. Mujezinović, Stari mostovi u BiH, M. Kadić, Starinska seoska kuća u BiH, P. Anđelić, Bobovac, Kraljeva
Sutjeska Vidjeti članak: Marina Trumić, Imate Sarajevo – Značajan jubilej, Oko, Zagreb, 28.11.1973.
Vidjeti u: Miodrag Bogićević, Izdavačka djelatnost kao dio kulturnog preobražaja, u: Kultura u SRBiH 1945–1975,
str. 71-79. i Risto Trifković, Osvrt na ediciju “Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine” u izdanju Svjetlosti, Život,
11-12, god. XXIV, knj. XLVIII, novembar – decembar 1975, str. 503-511.
Izdvojimo neke od naslova: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja (zbirka poezije), Svjetlost, 1960; Meša Selimović, Tišine,
Svjetlost, 1961; Šukrija Pandžo, Samo još kosovi zvižduću (pripovjetke za djecu), Svjetlost, 1961; Meša Selimović,
Tuđa zemlja (pripovjetke), Veselin Masleša, 1962; Ćamil Sijarić, Naša snaha i mi momci, Veselin Masleša, 1962;
Poezija Sarajeva, Svjetlost, 1963; Ahmet Hromadžić, Okamenjeni vukovi, Svjetlost, 1964; Hamid Dizdar, Niko se
ne vraća (1964) i Proljeće u Hercegovini (pjesme), Svjetlost, 1965; Nasiha Kapidžić-Hadžić, Vezeni most (poezija
za djecu), Svjetlost, 1965; Šukrija Pandžo, Bliže su postale zvijezde (pjesme), Svjetlost, 1965; Ahmet Hromadžić,
Zlatorun, Svjetlost, 1966; Alija Isaković, Semafor (priče), Veselin Masleša, 1966; Vitomir Lukić, Album, Svjetlost,
1968; Skender Kulenović, Izabrane pjesme, Svjetlost, 1969; Vitomir Lukić, Praznik stvari (poezija), Svjetlost,
Bošnjačka pismohrana
239
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
mnogo razvijenijim evropskim književnim sredinama, a riječ je o pojavi dva izuzetna
književna djela: romanu Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirci poezije Maka Dizdara
Kameni spavač. Bosanskohercegovački filozof Kasim Prohić (1937–1984) zapisao je
kako su ta dva djela “učinila takav prijelom u shvaćanju umjetničke vrijednosti književnog teksta, a potom i o predstavi o literaturi kojoj izvorno pripadaju, da ih možemo
imenovati kao graničnu liniju od koje jedan put vodi u autentična umjetnička svjedočanstva od šireg kulturnog značaja, a drugi ili u rutinerstvo spisateljskog zanata ili u
puki diletantizam i neispisanost književnog rukopisa.” “Poslije ovih djela”, smatrao je
Prohić, “književno stvarati postalo je mnogo teže, ali i – izazovnije.”25
U spomenutom periodu objavljena su još neka od temeljnih djela bosanskohercegovačke književnosti druge polovice 20. stoljeća kao što su roman Bihorci (1956) Ćamila Sijarića, romani Derviša Sušića Ja, Danilo (1960), Danilo u stavu mirno (1961),
Uhode (1971), Hodža strah (1973) i njegova zbirka pripovijetki Pobune (1966); zbirke
pjesama Maka Dizdara Okrutnosti kruga (1961), Koljena za Madonu (1963) i Ostrva (1966), pripovijetke Nedžada Ibrišimovića Kuća zatvorenih vrata (1964), almanah
mladih bosanskohercegovačkih pjesnika Sudbonosni dječaci (1966, ur. Abdulah Sidran, Duško Trifunović, Milenko Radošević), romani Nedžada Ibrišimovića – Ugursuz
(1968) i Karabeg (1971), Soneti Skendera Kulenovića (1968), roman Tvrđava Meše
Selimovića (1970), zbirka lirike Šahbaza Abdulaha Sidrana (1970), izbor bh. putopisa
Hodoljublja, (1971, ur. Alija Isaković), Talhe Irfana Horozovića (1972), Pisma iz Azije
Zuke Džumhura (1974), Larva Bisere Alikadić (1974), zbirka proza Alije Isakovića Taj
čovjek (1975), roman Ponornica Skendera Kulenovića (1977), Izabrane pjesme Nikole
Šopa (1978).
Pokretanje edicije Kulturna baština BiH kao i poticanje istraživanja i objavljivanja
dotada nedovoljno poznatih ili neistraženih djela književne i rukopisne građe od većih
sarajevskih izdavačkih kuća, rezultiralo je iznimnim brojem novih naslova iz historije
bosanskohercegovačke (ponajviše bošnjačke) književnosti i umjetnosti, a što će, kao
logičnu posljedicu, imati niz novih studija iz oblasti književne teorije, kritike i historiografije.26
25
26
1969; Meša Selimović, Sabrana djela I-VII, Sarajevo, 1970; Alija Isaković, Prednost imaju oni koji ulaze (aforizmi), Svjetlost, 1971; Osman Đikić, Sabrana djela, Svjetlost, 1971; Skender Kulenović, Izabrana djela, Veselin
Masleša, 1971; Zaim Topčić, Zemlja heretika, Svjetlost, 1972; Jakov Jurišić, Grob koji traje (poezija), Veselin Masleša, 1972; Risto Trifković, Bosanskohercegovački pripovjedači, Veselin Masleša, 1973; Vitomir Lukić, Životinje i
ljudi (pripovjetke), Svjetlost, 1973; Vitomir Lukić, Sanovnik nasmijane duše, Veselin Masleša, 1976; Jakov Jurišić,
Suteren be-be (poezija), Svjetlost, 1976; Nikola Šop, Izabrane pjesme, 1978; Abdulah Sidran, Sarajevska zbirka,
Svjetlost, 1979; Nedžad Ibrišimović, Živo i mrtvo, Svjetlost, 1979; Jakov Jurišić, Kritički zarez (ogledi), Veselin
Masleša, 1979.
Kasim Prohić, Meša Selimović, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga IV – proza
(ur. Enes Duraković), Alef, Sarajevo, 1998, str. 390.
Godine 1963. u izdanju Svjetlosti, u okviru biblioteke Kulturno naslijeđe, objavljena je knjiga Poezija Sarajeva
(pripremio: Husein Tahmiščić); Rabija Nuri Hadžić 1964. godine objavljuje Poslovice i uzrečice iz BiH, u Zborniku
za narodni život i običaje Južnih Slavena; Vlado Milošević iste godine objavljuje Bosanske narodne pjesme (knj.
I–IV) te Sevdalinke (knj. V), Muzej Bosanske Krajine, Banja Luka; 1965. godine Đoko Mazalić objavljuje knjigu
Slikarska umjetnost u BiH u tursko doba, a Abdulah Škaljić iste godine objavljuje naučnu, lingvističku studiju
Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku. Midhat Šamić istražuje veze ovih prostora s evropskim kulturnim krugovima
240
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća održan je niz vrlo značajnih naučnih
skupova na kojima su se prvi put interpretirali i vrednovali određeni autori bosanskohercegovačke kulturne tradicije i određeni segmenti kulturnog naslijeđa koji su do tada
sasvim neosnovano bili izostavljeni u naučno-istraživačkim projektima.27 Bile su to
godine kada se ispisivala jedna nova kulturna historija Bosne i Hercegovine28 koja
sasvim izvjesno nije nastajala na marginama regionalnih i evropskih kulturnih tokova
već im je, prvi put, pružala nove izazove kritičkog promišljanja. U tom su se ozračju
formirala tada ključna imena bosanskohercegovačke kritike i teorije, kako iz oblasti
estetike, tako i iz književne teorije, književne historije i književne i pozorišne kritike.29
27
28
29
te 1966. godine objavljuje knjigu Francuski putopisci u Bosni na pragu 19. stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo. Iste
godine objavljeno je u izdanju Svjetlosti istraživanje Koste Hörmanna pod nazivom Narodne pjesme Muslimana u
BiH (uvod i komentar: Đenana Buturović). Godine 1967. u izdanju Veselina Masleše objavljeni su Putopisi Evlije
Čelebije (prijevod, komentar, uvod: Hazim Šabanović) te Junačke narodne pjesme u izboru Alije Nametka. Godine
1968. u izdanju Svjetlosti objavljen je Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije (prijevod, uvod i komentar: Mehmed Mujezinović), a u izdanju Orijentalnog Instituta iz Sarajeva Bisera Nurudinović objavljuje Bibliografiju jugoslavenske
orijentalistike 1945–1960. Godine 1971. Muhsin Rizvić i Ljubica Tomić-Kovač objavljuju u izdanju Svjetlosti
književno-historijske monografije o časopisima Beharu i Zori. U izdanju Svjetlosti, unutar edicije Kulturno naslijeđe BiH, šezdesetih i sedamdesetih godina izlaze izabrana i sabrana djela Svetozara Ćorovića (Sabrana djela, 10
knjiga, 1967), Petra Kočića (Sabrana djela, 3 knjige, 1967), Isaka Samokovlije (Sabrana djela, 3 knjige, 1968), Zije
Dizdarevića (Sabrana djela, 1 knjiga, 1968), Hasana Kikića (Izabrana djela, 3 knjige, 1969), Safvet-bega Bašagića
(Izabrana djela I–II, 1971), Osmana Đikića (Sabrana djela, 1971), Skendera Kulenovića (Izabrana djela, izd. Veselin Masleša, 1971), Jovana Palavestre (Izabrana djela, 1 knjiga, 1971), Alekse Šantića (Izabrana djela, 5 knjiga,
1972), Edhema Mulabdića (Izabrana djela I–II, 1974), Hamze Hume (Sabrana djela I–IV, 1976), Hifzi Bjelavca
(Izabrana djela I–III, 1979). Godine 1971. Salko Nazečić u izdanju Svjetlosti objavljuje Junačke narodne pjesme.
Godine 1973. Hazim Šabanović objavljuje knjigu Književnost Muslimana na orijentalnim jezicima, a Muhsin Rizvić Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske vladavine, knj. I–II. U prepjevu Džemala Čehajića 1973. godine objavljen je Bulbulistan Fevzije Mostarca, a iste je godine Hatidža Krnjević priredila
studiju s antologijom Usmene balade Bosne i Hercegovine. Godine 1974. obilježena je 200-godišnjica objavljivanja
Hasanaginice tako da je cijeli broj časopisa Život bio posvećen Hasanaginici (Alija Isaković, Hasanaginica 1774–
1974, zbornik radova, varijanata i prepjeva, 1975). U izdanju Veselina Masleše 1974. godine objavljeno je djelo
Mehmeda Mujezinovića Islamska epigrafika u BiH, knjiga I-III. Godine 1976. održan je na Orijentalnom Institutu u
Sarajevu Simpozij o arapsko-islamskoj kulturi. Ljubinka Bašović 1977. godine objavljuje u izdanju Svjetlosti knjigu
pod nazivom Biblioteke i bibliotekarstvo u BiH 1945–1977. Naredne godine Nijaz Alispahić objavljuje studiju o
bibliografiji muslimanske dramske književnosti u BiH 1894–1945 (Pozorište, Tuzla), a Munib Maglajlić iste godine
objavljuje jedno od kapitalnih djela za proučavanje bh. lirske narodne poezije, 101 sevdalinka (Mostar, 1978, uz
ilustracije Safeta Zeca). Izbor: M. Ćeman, Bibliografija bošnjačke književnosti.
Tako je 1970. godine u Sarajevu održan Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (Vidjeti: Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1971), a u maju 1976. godine naučni skup
ANUBiH pod nazivom Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Vidjeti: Književnost
BiH u svjetlu dosadašnjih istraživanja, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga XXXV, Sarajevo, 1977).
Krajem sedamdesetih godina vođene su i rasprave o redefiniranju koncepta studija historije Bosne i Hercegovine i
o potrebi uvođenja posebnog predmeta pod tim nazivom, vidjeti: Imamović, Historija Bošnjaka, str. 562 i dalje.
Spomenimo, između ostalih, imena: Ivana Fochta i njegova djela Istina i biće umjetnosti, Sarajevo, 1959; Moderna
umjetnost kao ontološki problem, Beograd, 1965; Tajna umjetnosti, Zagreb, 1976; Abdulaha Šarčevića (Iskon i smisao. Čovjek i sudbina kulture Zapada, Svjetlost, Sarajevo, 1971; Sfinga Zapada. Na putevima izricanja neizrecivog,
Razlog, Zagreb, 1972; Kriza svijeta i istina – Sudbina vremena i povijesna egzistencija, Veselin Masleša, Sarajevo,
1974; Iskustvo i vrijeme – hermeneutika i kritika, Svjetlost, Sarajevo, 1981); Kasima Prohića (Odvažnost izricanja,
Zagreb, 1970; Činiti i biti, Svjetlost, Sarajevo, 1972; Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka Dizdara, Veselin
Masleša, Sarajevo, 1974; Figure otvorenih značenja, Zagreb, 1976); Elija Fincija (Više i manje od života, utisci iz
pozorišta I–V, (1955–1977); Zdenka Lešića, Tvrtka Kulenovića (Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog
azijskog pozorišta, Svjetlost, Sarajevo, 1975); Midhata Begića (Raskršća, književni eseji i ogledi, 1970); Riste
Trifkovića (Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1968; Bosansko-hercegovački pripo-
Bošnjačka pismohrana
241
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
Većina njih objavljivali su tih godina radove u značajnim časopisima za književnu i
umjetničku kritiku i društvena pitanja koji su izlazili u Bosni i Hercegovini, a koji su
bili utjecajni u širim intelektualnim krugovima bivše Jugoslavije. Riječ je, ponajprije, o
sljedećim časopisima koji su izlazili u Sarajevu: Lica koja su se pojavila u formi revije
za društvena pitanja, kulturu i umjetnost omladine 1966. godine, a nakon nekoliko godina izlaženja prerasla su u časopis; Odjek koji je počeo izlaziti 1947. godine, ali koji
je upravo u drugoj polovici šezdesetih godina postao zapaženo glasilo u jugoslavenskim okvirima kroz interes za ona pitanja kulture koja su svojim značenjem nadrastala
lokalne i regionalne okvire; Život koji je pokrenut u Sarajevu 1952. godine kao dominantno časopis Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, orijentiran ka kritičkoj
valorizaciji književnog stvaralaštva u BiH, a čiji su urednici bili neka od najuglednijih imena bosanskohercegovačke književnosti, poput Meše Selimovića (1959–1964),
Maka Dizdara (1964–1971) i Alije Isakovića.30 U to vrijeme jedinstveni časopis za
književnu i umjetničku kritiku bio je Izraz (1957) u kojem se, zahvaljujući djelovanju
urednika Midhata Begića, promovirala nova vrsta kritike, s naglaskom na integralnom
tumačenju književnih radova i njihovoj estetskoj autonomiji. Izraz je u to vrijeme bio
jedini bosanskohercegovački časopis koji je sistematskije objavljivao likovnu kritiku,
a sve su bili izraženiji glasovi koji su ukazivali na nedostatak i neupućenost likovne
kritike u Bosni i Hercegovini.31 Uz navedene sarajevske književne časopise vrijedno je
ukazati i na značaj banjalučkog časopisa Putevi (od 1955) i mostarskog časopisa Most
(od 1974).
Dramska, filmska i glazbena scena:
nova sloboda umjetničkog izraza
Sedma i osma decenija 20. stoljeća bile su važne i za uključivanje bosanskohercegovačkog dramskog stvaralaštva u modernije, evropske kazališne tokove. Šezdesete
godine označile su u čitavoj Jugoslaviji vrijeme istraživanja u teatru. U Sarajevu je,
već sredinom šeste decenije, na inicijativu Jurislava Korenića, osmišljen nov i alternativan koncept teatra te je 1955. godine otvoreno Malo pozorište, kasnije preimeno-
30
31
vjedači, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973); Ivana Fogla, Slavka Leovca, Huseina Tahmiščića, Miodraga Bogićevića,
Salke Nazečića, Midhata Šamića, Muhsina Rizvića (Iznad i ispod teksta, Svjetlost, Sarajevo, 1969; Interpretacija
iz romantizma, Sarajevo, 1976); Hanife Kapidžić-Osmanagić, Josipa Lešića, Nikole Kovača, Muniba Maglajlića,
Jasmine Musabegović, Sadudina Musabegovića (Planovi i sekvence, 1976; Mimesis i konstrukcija, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1982); Enesa Durakovića (Govor i šutnja tajanstva: pjesničko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo,
1979) i drugih. Detaljnije u: Juraj Martinović, Poslijeratna bosanskohercegovačka kritika u kritičkim radovima,
ANUBiH, Sarajevo, 1977.
Kao dva izvanredna časopisna poduhvata ističe se štampanje Fortisove Hasanaginice i antologijski izbor tekstova o
temi Bosansko-hercegovački književni ogled u redakciji V. Maksimovića. Uz navedeno, Život je bio prvi književni
časopis koji se odvažio na štampanje radio-drame. O bosanskohercegovačkoj periodici u periodu nakon Drugog
svjetskog rata, detaljnije u: Kasim Prohić, Časopisni život u poslijeratnom periodu, u: Kultura u SRBiH 1945–1975,
str. 79-87.
M. Marjanović, Likovna kritika u Sarajevu – šta je to?, Život, br. 1-2, januar – februar 1967, god. XVI, str. 92-93.
242
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
vano u Kamerni teatar 55. Krug oko Kamernog teatra pokrenuo je i Festival male i
eksperimentalne scene (MESS) 1960. godine, a on je pobudio osnivanje niza eksperimentalnih teatara u bivšoj Jugoslaviji. Bile su to godine prvih domaćih teatarskih
inscenacija djela velikih evropskih pisaca poput Camusa, Millera, Sartrea, Becketta,
Ionescoa, Williamsa, Geneta, Pirandella; jednom riječju uključivanja u tzv. evropsku
“antidramu” s kraja četvrte i početka pete decenije 20. stoljeća, kao i vrijeme praizvedbi tekstova domaćih autora.32
Upravo druga polovica 1950-ih i prva polovica 1960-ih godina i u Narodnom pozorištu u Sarajevu (u vrijeme kada je direktor drame od 1957. do 1961. godine bio književnik Meša Selimović) “prolaze u znaku ‘popuštanja’ krute ideološke stege u kulturnom pa i u pozorišnom životu, a prva i najočiglednija posljedica takvog ‘omekšavanja’
bilo je postepeno napuštanje socrealističke koncepcije drame i pozorišta.”33 Ključnu
ulogu u tome imao je novi val obrazovanih pozorišnih kritičara34 i mladih reditelja35
tako da je period od 1965. do 1975. bio nazivan periodom dramskog pluralizma sedamdesetih.36 Šesta i sedma decenija u kazališnom životu Bosne i Hercegovine bile su
i “zlatno doba” za Narodno pozorište u Mostaru, u vrijeme kada je tamošnji upravitelj
bio Safet Ćišić. Sedamdesete i osamdesete godine bile su važne i u kazališnom životu
Zenice i Tuzle, a upravo je u Tuzli bio pokrenut i časopis za pozorišnu kritiku, Pozorište (1959).37 U istom su periodu kao stalne pozorišne manifestacije u Bosni i Hercegovini djelovali i Pozorišni susreti u Jajcu te susreti lutkarskih pozorišta u Brčkom.
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća označile su i snažan uspon bosanskohercegovačkog filma i muzičke scene. Godine 1960. osnovano je specijalizirano
poduzeće za proizvodnju dokumentarnih i kratkometražnih filmova – Sutjeska-film, a
već 1961. godine u Bosni i Hercegovini proizvedena su dvadeset i tri dokumentarna i
kratkometražna filma koji su bili jezgro buduće “škole sarajevskog dokumentarnog filma”. To su godine u kojima nastaju prvi “izvozni” bosanskohercegovački filmovi koji
pune kino-dvorane, poput filmova Hajrudina Krvavca (Diverzanti, Bosna-film, 1967;
Most, Bosna-film, 1969; Valter brani Sarajevo, Bosna-film, 1972) i Bate Čengića (Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, Bosna-film, 1971; Slike iz života udarnika,
Studio-film, 1972). Godine 1976. rano preminuli bosanskohercegovački režiser Ivica
32
33
34
35
36
37
U sedmoj i osmoj deceniji u Malom pozorištu (Kamernom teatru) praizvedeni su tekstovi Mirka Kovača (Osipate
se polako, vaša visosti, 1968), Seada Fetahagića (Znam za jadac, 1969), Safeta Plakala (Vrh, 1977), Alije Isakovića,
Dževada Karahasana, Duška Trifunovića, Zlatka Topčića, Irfana Horozovića... Detaljnije u: Gordana Muzaferija,
Domaći tekst na sceni Kamernog teatra 55, u: Kamerni teatar 55, str. 15-18.
Tamara Sarajlić-Slavnić, Središte promjena: 75 godina Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, u: Narodno pozoriše
u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, 1997, str. 17/18.
Vidjeti u: Luka Pavlović, Pozorišne kronike I-III, Svjetlost, Sarajevo, 1966; 1972; 1978.
Spomenimo na ovome mjestu Vladu Jablana, Boru Grigorovića, Boru Draškovića i Josipa Lešića. Detaljnije o
navedenom u: Tamara Sarajlić-Slavnić, navedeni tekst.
Isto.
O ovome detaljnije vidjeti u: Hasan Džafić, Bosansko narodno pozorište Zenica, Zenica, 2002. i Fatmir Alispahić,
Narodno pozorište Tuzla (1949–1999), Tuzla, 1999.
Bošnjačka pismohrana
243
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
Matić (1948–1976) snimio je svoj jedini dugometražni igrani film Žena s krajolikom
koji se smatra antologijskim ostvarenjem bosanskohercegovačke kinematografije.38
Šezdesete godine bile su i u poeziji vrijeme stanovitog razračunavanja s nekada
neupitnim velikim pričama: šezdesetosmaška, mlada generacija pjesnika otvoreno je,
sadržajem, vezivala svoje djelovanje uz aktualnu društveno-političku stvarnost i približavala modernu bosanskohercegovačku poeziju evropskom kontekstu. Sarajevska
pop i rock scena šezdesetih i sedamdesetih godina dala je izvođače i sastave koji će
prvi u jugoslavenskim prostorima realizirati velike diskografske tiraže, poput Bijelog
dugmeta – prvog glazbenog sastava koji je najavio dominaciju LP-ploče (zbog čijih je
tiraža Jugoton morao uvesti dijamantnu ploču) i prvom koji je izazvao burne polemike
društveno-političkih struktura, a koje su ga uzdigle do statusa kulturnog i sociološkog
fenomena. Upravo će šezdesetih godina Indexi, kao pioniri rock’n’rolla na bosanskohercegovačkom tlu, formirati svoju najpoznatiju formaciju koja im je donijela status
bosanskohercegovačke glazbene legende, a koja je najavljena 1966. godine.
Pojava mlade generacije grafičara i
njihova međunarodna afirmacija
Osobiti fenomen ovog perioda predstavlja pojava jedne, brojem svojih učesnika i visokom razinom kvalitete njihovih ostvarenja, iznimne generacije školovanih grafičara.
Najveći broj njih školovao se u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, jer će Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevo biti otvorena tek 1972. godine. Među njima, velik je broj
umjetnika Bošnjaka, što predstavlja osobito značajnu činjenicu u usporedbi s njihovim
brojem u prvoj polovici 20. stoljeća. Spomenimo imena Mersada Berbera, Dževada
Hoze, Halila Tikveše, Emira Dragulja, Hasana Sućeske, Ragiba Lubovca, Memnune
Vile, Kemala Širbegovića, Nusreta Hrvanovića, Mehmeda Zaimovića, Huseina Balića,
Safeta Zeca, Ismara Mujezinovića, Salima Obralića, Esada Muftića, Mensura Verlaševića, a u istom periodu djeluje i veliki broj slikara i kipara poput Afana Ramića, Behaudina Selmanovića, Seida Hasanefendića, Bekira Misirlića, Ibrahima Ljubovića, Arfana
Hozića, Alije Kučukalića … Prvi iskorak u predstavljanju jedne nove generacije umjetnika iz Bosne i Hercegovine i najavu njihovih budućih zajedničkih nastupa označile su
izložbe Devet mladih umjetnika u Mostaru, u januaru 1965. godine39 i Izložba mladih
slikara, vajara i grafičara40 u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu 1967. godine, a koje su
istaknule izuzetan razvoj grafičara iz Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo uslijedila je i me38
39
40
Ovaj film bio je nagrađivan na filmskim festivalima u Hong Kongu, Rio de Janeiru, Portorožu, Montrealu, Torinu,
Londonu, Jeruzalemu, San Franciscu itd., a 1989. godine za isti film Matić je posthumno bio nagrađen Zlatnom
arenom u Puli.
Na toj su izložbi izlagali Berber, Vila, Čurić, Dragulj, Hozo, Misirlić, Širbegović, Tikveša i Vajagić.
Na toj su izložbi grafiku izlagali Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Hrvanović, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Tikveša i Vila-Bogdanić. Usp. katalog izložbe Izložba mladih slikara, vajara i grafičara, UGBiH, Sarajevo, 14.10.–
5.11.1967.
244
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
đunarodna afirmacija : izložba Deset mladih umjetnika iz Bosne i Hercegovine 1969.
godine u Bruxellesu41 i Aleksandriji (1971), Izložba umjetnika iz Bosne i Hercegovine
u Dijonu (1970) i Pragu (1971)42, izložba Suvremene grafike BiH koja je prošla evropskim državama te Sjevernom i Južnom Amerikom (1978–1981)43, izložba Umjetnici iz
Sarajeva u Ferrari44 1978. i u Bakuu 1979. godine, pa sve do izuzetne izložbe Suvremena umjetnost Bosne i Hercegovine u Parizu (i Clermont Ferrandu) 1979. godine u
okviru manifestacije Dani kulture Bosne i Hercegovine koja je bila prvi primjer sveobuhvatnijeg prezentiranja bosanskohercegovačkog kulturnog stvaralaštva u međunarodnim relacijama. Ova plodonosna dekada bosanskohercegovačke likovne umjetnosti
nakon Drugog svjetskog rata bila je zaokružena izložbom Savremena umjetnost Bosne
i Hercegovine uz XXI generalnu konferenciju UNESCO-a u Beogradu 1980. godine.
Veliki poticaj ovim aktivnostima zasigurno je dalo i osnivanje Akademije likovnih
umjetnosti u Sarajevo (1972) gdje, kao prvi profesorski kadar, upravo dolaze neki od
spomenutih umjetnika, neposredno nakon završetka studija i sa već značajnom afirmacijom, poput Mersada Berbera45 i Dževada Hoze46 koji su dali snažan impuls daljnjem grafičkom razvoju. Cjelokupna atmosfera na tada mladoj sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti bila je izrazito otvorena i poticajna za istraživanja i medijska
interferiranja. Godine 1973. na predmete crtanje i crtanje akta primljeni su u zvanje
docenta Borislav Aleksić i Mersad Berber, a već sljedeće godine, predmete slikarstvo
i grafika preuzimaju Ismar Mujezinović i Dževad Hozo, a akademske godine 1974/75.
na grafički odsjek Akademije dolaze i Halil Tikveša i mladi asistenti, Radmila Jovandić
Đapić (grafika knjige) i Salim Obralić (grafika-crtanje). Esad Muftić izabran je 1979.
godine također u zvanje asistenta na predmetu Grafika.
41
42
43
44
45
46
Ova je izložba bila predstavljena u januaru 1969. godine u Palais des Beaux Arts u Bruxellesu, a potom u novembru
iste godine u Centru Skenderija u Sarajevu. Godine 1971. izložba je bila postavljena i u Muzeju lijepih umjetnosti u
Aleksandriji. Na izložbi su izlagali: Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Širbegović, Tikveša
i Zaimović. U to su vrijeme u Sarajevu živjeli i radili samo Aleksić, Berber i Zaimović. Hozo je još bio u Ljubljani,
Nevjestić u Parizu, Kragulj u Londonu, a Dragulj, Miljuš, Širbegović i Tikveša u Beogradu.
Izložba umjetnika iz Bosne i Hercegovine (Současné umeni Bosny a Hercegoviny), Narodna galerija – Galerija
Vincence Kramáre, Prag, septembar – oktobar 1971. Na izložbi su bili predstavljeni Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo,
Hrvanović, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Širbegović, Tikveša...
Izložba Contemporary Graphics in Bosnia and Herzegovina bila je predstavljena u Hagenu, Kölnu i Parizu (1978),
Washingtonu, Pittsburghu, New Yorku, Lake Placidu i Chigacu (1979/80) te Mexicu (1981). Na njoj su bili izloženi
radovi Aleksića, Berbera, Dragulja, Dugonjića, Hoze, R. Jovandić, Kragulja, Lubovca, Miladina, Muftića, Nevjestića, Širbegovića, Tikveše, M. Bogdanić, Zaimovića i Verlaševića.
Na izložbi Mostra degli artisti di Sarajevo u Pallazi dei Diamanti u Ferrari od grafičara su bili predstavljeni Aleksić,
Balić, Berber, Hozo, R. Jovandić, Lj. Kovač i E. Muftić.
Mersad Berber je od 1968. do 1973. godine predavao na sarajevskoj Školi za primijenjenu umjetnost, a potom je
bio imenovan docentom na novootvorenoj sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, odnosno izvanrednim profesorom 1978. godine (na predmetima crtež i grafika).
Dževad Hozo se u Bosnu i Hercegovinu vraća po otvaranju Akademije likovnih umjetnosti i kao docent vodi prvoupisanu generaciju grafičara na Katedri za grafiku 1973. godine (Waldegg, Kazija, Kovač, Marjanović, Perić, Ilić,
Z. Finci). Tih godina, kao docent, na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti predavao je i Borislav Aleksić.
Bošnjačka pismohrana
245
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
Postmoderne teme i motivi: kultura sjećanja
Ono što čini osobitu vrijednost bh. grafike predmetnog razdoblja jeste visoka tehnička kultura i znanje grafičara, njihova upućenost u tada recentna likovna istraživanja
evropske i svjetske grafike47, ali i bliskost sa postmodernim senzibilitetom koji se, i
prije svog teorijskog uobličavanja, mogao prepoznati u tematskim i oblikovanim karakteristikama vodećih bosanskohercegovačkih grafičara ovog razdoblja i zahvaljujući
čemu je bh. grafika po prvi puta postala punopravnim i integralnim dijelom šire umjetničke scene. Na grafičkim listovima pojedinih grafičara probuđen je svijet drevne antike, Bizanta, islama, srednjovjekovne umjetnosti, renesanse i baroka, svega onoga što
je upisano u historiju umjetnosti i kulture Bosne i Hercegovine, i otvorila se mogućnost
jednog novog ispisivanja kulturne historije ovih prostora. Pripadanje jednom narodu,
kulturi, običajnosti nije nužno impliciranje “povijesnog sužavanja” (Šarčević)48; između poniranja u uskogrudnost i “raskorijenjenost” nacionalizma ili apstraktnog univerzalizma nameće se potreba za transverzalnim umom – otvorenim i sposobnim za
prijelaze između kultura, tradicija i religija, koji dovodi u pitanje separatističke forme
mišljenja. Mišljenje transverzaliteta i transkulturaliteta ne zaboravlja mračnu stranu
opsesivnog traganja za identitetom – ono nastoji nadići opasnu blizinu ideologije i
umjetnosti kakvu su nudili različiti totalitarni režimi kojima je bilo ispunjeno iskustvo
moderne povijesti; “taj moralni i artistički simplicizam postmoderna želi izbjeći.”49
Pri tome se, kao povezujuća karakteristika među umjetnicima, više nije nametala
srodnost formalnog jezika ili tehnike izvedbe, već mnogo izraženije bliskost duhovnog
senzibiliteta: tako, na primjer, Berber čini našim duhovnim suvremenicima vrijeme
renesanse i baroka, Sarajevo Bašeskijina vremena; a Hozo oživljava magični svijet
bosanskog srednjovjekovlja i u njega upisuje dramu modernog čovjeka. U posljednjim
decenijama 20. stoljeća, u vrijeme kada je i evropska misao i umjetnost bila prinuđena
propitati osnove svoje polifone strukture na tragu novog tumačenja kulturalne povijesti, ideja pluralnog subjekta izgrađenog na susretu različitih tradicija i kultura našla
je svoju raskošnu tematizaciju u grafici, romanima i poeziji bosanskohercegovačkih
umjetnika: “U tom je smislu Bosna u Evropi bila domovina: (...) zajednica samosvjesnih individualnosti pojedinih kultura, koje su bile u dijalogu prije no što je pojam
dijaloga prispio na scenu, povijesnu, političku, propagandnu (...). “50
Pojam domovine za pojedine umjetnike tako je nadrastao mogućnost partikularnog
određenja: ona nije mogla biti niti mjestom uskogrudnog nacionalizma koji prisvaja
pravo na jednu formu identiteta i kulture (a otuda i znak regresivnog razumijevanja
47
48
49
50
Ovdje treba istaknuti važnost djelovanja Ljubljanskog međunarodnog bijenala grafike na kojem su od 1955. godine
uz jugoslavenske grafičare izlagali vodeći evropski, japanski i američki grafičari i to je bilo mjesto susreta sa visokim likovnim ostvarenjima.
Šarčević, str. 252.
Šarčević, str. 30.
Abdulah Šarčević, pogl. Vrijeme interkulturalizma/Šifra nade i otvorenosti u Evropi, str. 301.
246
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
postmoderniteta kao neokonzervativizma), niti osjećanje apstraktne forme pripadnosti,
neodređeni univerzalizam (koji bi vodio u sveopći relativizam).51
Bila je često riječ o dvostrukom kodiranju u realizaciji kompozicija: one su se dijelom oslanjale na dokument/faktografiju (ljetopisi, pisma, fotografije, razglednice,
aplikacije izvornih predmeta, citati iz djela velikih majstora ranijih epoha, arheološki
i etnološki izvori), a dijelom su bile uronjene u svijet fantastike, fikcije, alegorije i
simbola. Najizrazitije primjere takvog koncepta pružaju grafički ciklusi Dževada Hoze
i Mersada Berbera tokom 1960-ih i 1970-ih: Hozin ciklus Nišani, i naredni ciklus, Iz
Makove mape (1972.–1973.).52 Ishodište spomenutog ciklusa grafičkih listova predstavljala je, prema riječima autora, “medijevalna umjetnost Hercegovine, poezija Maka
Dizdara i njegov umjetnički opus i prividna suprotnost svijeta lirskih lamentacija i
monumentalnosti stećaka.”53 Za Hozu je, kao i za Maka Dizdara, suočenje sa srednjovjekovnom historijom Bosne bio čin “uspostavljanja značenja” (M. Filipović)54 što je
nužno vodilo konceptualnom pristupu, pročišćenog, apstrahiranog i krajnje zbijenog
iskaza.
Već u svojim najranijim radovima, Berber i Hozo otkrivaju interes za rastvarenjem
bogatih slojeva bosanske historije, a u prvoj polovici sedamdesetih godina Berber razvija niz ciklusa u kojima razgovara sa velikim umjetnicima i dvorjanima talijanske
renesanse, španjolskog baroka i bečke secesije (Diptih o Vélasquezu, 1973; U slavu
ottocenta, 1974; Infantkinja Marguerita,1973; Princ Baltazar l – iz ciklusa U slavu
Vélasqueza, 1973; U slavu Gustava Klimta, 1975).55 U tim se kompozicijama uočava
odmak od naglašene simetrije i kompozicionog reda ka slobodnijim improvizacijama i
otvorenoj strukturi. koja “traga za pravilima”. Ovi listovi pokazuju izvanrednu tematsko-formalnu sintezu jer inovacije u tehnici i kombiniranje različitih vrsta tiska podudaraju se i sa idejom o višeslojnoj i bogatoj kulturno-historijskoj baštini BiH /(U čast
sarajevske Hagghade (1973)/. Riječ je o historiji pisanoj na marginama velikih histo51
52
53
54
55
Isto, str. 249.
U okviru manifestacije Slovo Gorčina u Stocu 1972. godine bilo je izloženo šesnaest Hozinih grafičkih listova iz
ovog ciklusa, a održan je i skup pod nazivom Epitafi kao inspirativna osnova poezije Maka Dizdara na kojem su
sudjelovali Midhat Begić, Alojz Benac, Abdulah Šarčević, Zdenko Lešić, Muhamed Filipović, Kasim Prohić idr.
Isto, str. 95. Značajno je naglasiti kako je Azra Begić već krajem 1960-ih istaknula “tišu, nježniju lirsku notu koja
skladno upotpunjuje osnovnu, snažnu dramatski intenzivnu struju” u Hozinu opusu. Usp. Azra Begić, Spomenik
smrti, simbol života “Odjek”, Sarajevo, 1.lX.1968.
“Dževad Hozo ne odnosi se prema Bosni kao nekoj unaprijed datoj značenjskoj veličini u ideologijskom, emotivnom, neposredno vizualnom ili bilo kojem drugom takvom smislu. On se odnosi prema njoj, zapravo on u svojoj
umjetnosti uspostavlja tu Bosnu, s obzirom na arhetipsku znakovitost njene egzistencije u prostorima našeg duhovnog iskustva.”, Muhamed Filipović, Grafoskopija Bosne: Hozino grafičko umijeće, katalog samostalne izložbe u
Bijeljini 1990/katalog samostalne izložbe u Bihaću 1999.
Tokom sedamdesetih godina Berberu su dodijeljena brojna, ugledna međunarodna priznanja za grafiku: na ll. Međunarodnom bijenalu u Sao Paolu i na l. međunarodnom bijenalu Premio Cesare Sofrakopolu u Trstu 1971. godine; na
lV.međunarodnom grafičkom bijenalu u Krakowu 1972. godine; Grand prix na lV.međunarodnom bijenalu grafike
u Firenzi 1974. godine (za drvorez u boji Princ Baltazar l, 1973); godine 1976. počasna premija na 10.međunarodnom bijenalu u Tokiju (U slavu Meše Selimovića, 1975, Prusački ulema, 1975), a 1978. godine Velika premija na
V.trijenalu u New Delhiju (Prusački ulema, iz ciklusa Kronika o Sarajevu) i nagrada ICOM-a na XIII Grand prix u
Monte Carlu (Rom ll iz ciklusa Kronika o Sarajevu, 1978).
Bošnjačka pismohrana
247
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
rijskih udžbenika, u kojoj se, kao krhotine sjećanja, javljaju fragmenti pojedinih priča,
lica, starih rukopisa i fotografija. Sličan princip građenja kompozicije, oslobođen strogih prostorno-perspektivnih pravila i odnosa veličina, u kojem se motivi javljaju naoko
slobodno razasuti, prisutan je i u ranim crtežima i grafikama Safet Zeca i Emira Dragulja. “Uprisutnjavanje zajedničkog prostora iskustva” postalo je osnovom “konektivne
strukture” bosanskohercegovačkih umjetnika, temelj na kojem se oblikovalo “kulturno
pamćenje” odnosno oblikovao “odnos prema prošlosti”, “politički identitet” i “stvarala
tradicija” (Jan Assmann).56 Elementi takvog pristupa prisutni su tokom osme decenije i
na listovima Ragiba Lubovca (Elementi Bosne, 1977.), Nusreta Hrvanovića (Sjećanje,
1971.), Esada Muftića57 (Mangala, 1974; Soba, 1977.), Mensura Verlaševića (Vrijeme
prošlo, 1975.).
Određeni broj bosanskohercegovačkih grafičara osme decenije pokazivao je sklonost upravo analitičko-konceptualnom pristupu koji je smjerao ka naglašenoj redukciji
i sintezi izraza; ka apstrahiranju. Redukcijom suvišne deskriptivnosti i izvanrednom
tonskom modulacijom, Emir Dragulj je, u velikim, pustim, gluhim prostorima samotnih čaršija, avlija i brda (Dvokolica,1974; Poplava, 1975; Konjanik, 1977; Noć, 1978),
ugradio središnju misao svog opusa o neumitnoj prolaznosti i nastojanju da se izdvoje
oni sadržaji koji čine duhovnost vlastitog podneblja i sredine (Odlazak ll, 1971; Odlazak lll, 1972; Putnik, 1972.), odnosno da se “prazni prostori” ispune novim značenjem.
I na listovima Halila Tikveše iz sedamdesetih godina može se uočiti nastojanje ka sažimanju elemenata kompozicije, ka naglašavanju središnjeg motiva koji, najčešće, u potpunosti ispunjava prostor grafičkog lista. Riječ je o motivima rodnog, hercegovačkog
kraja (Mlinice, Hutovo, Enterijer iz Šurmanca, Neretva kod Komina, Rijeka ponornica,
Ognjište...) u kojima se lice stare kamene kuće, trošne barke i putene žene stapaju u
jedinstvenu himnu životu, radu i trajanju, o motivima koji nose snagu simbola. Sasvim
približeni i upućeni našom pogledu oni su dostojanstven hommage običnom, hercegovačkom čovjeku i rodnom kraju, ishodište s kojeg se osluškuje prošlost i tradicija,
a koja se ne mora ispričati isključivo kroz velike datume i imena: riječ je o motivima
koji pružaju osnovu za jedno sasvim osobno, asocijativno tumačenje vlastite tradicije i
kulture, u kojem su probuđeni rijetki glasovi drevnih panova i šumskih satira koje još
nije ugušio metalni zvuk suvremene tehnologije.
56
57
Teoretičari kulture Jan i Aleida Assmann (rođ.1938.) utemeljitelji su teorije kulturnog pamćenja. Oni smatraju
da svaka kultura oblikuje nešto što bi se moglo nazvati njezinom konektivnom strukturom, a koja ima socijalni i
vremenski aspekt. U socijalnom aspektu ona vezuje čovjeka za drugog čovjeka u vidu simboličkog svijeta smisla
(zajedničkog prostora iskustava, očekivanja i djelovanja koji svojom vezujućom snagom pruža povjerenje i orijentaciju), a u vremenskoj dimenziji ona uprisutnjuje temeljna iskustva prošlosti u sadašnjosti, odnosno uključuje
slike i priče nekog drugog vremena, stvarajući na taj način nadu i sjećanje. To je osnova za oblikovanje kulturnog
pamćenja. Detaljnije u: Jan Assmann, Kulturno pamćenje, str. 17-29.
Uz izložbu Esada Muftića iz 1989. godine, Ibrahim Krzović je istakao “neposredni susret avangardnih tendencija sa
tradicijom u slikarstvu memorije i u novom eklekticizmu kao stimulativnu situaciju za nekoliko generacija mladih
umjetnika s početka sedamdesetih godina”, a kojima je pripadao i Muftić u najranijoj fazi djelovanja. Usp. Ibrahim
Krzović, Esad Muftić, Galerija Novi Hram, Sarajevo, 1989.
248
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Izazov različitih međunarodnih bijenala na kojima su sudjelovali bosanskohercegovački grafičari, ali i nekih izložbi u Jugoslaviji (spomenimo, između ostalih, značaj Međunarodne izložbe originalnog crteža u Rijeci), omogućili su mnogo radikalniji
iskorak bosanskohercegovačkih grafičara na planu tehnike izvedbe i formata grafičkih
listova, a što je predstavljalo apsolutnu novinu ne samo u bosanskohercegovačkoj grafici već i u usporedbi s ostalim likovnim disciplinama.58 Berber se tako sedamdesetih
godina javio velikim formatima crteža-kolaža na kojima je eksperimentirao na tehničko-izvedbenom i sadržajnom planu: bilo je riječi o dijelovima grafika rezanim i apliciranim na crteže, o spajanju više papira, o spajanju grafičkih tehnika i crteža olovkom,
tuš-perom, kineskim tušem, temperom, o recikliranju i citiranju motiva iz vlastitih radova. Sredinom 1970-ih, u kombiniranoj tehnici, na velikim formatima Natron-papira
iz Maglaja, Berber je realizirao seriju crteža iz ciklusa Kronika o Sarajevu (Krajiška
dženaza, 1975, 160x120 cm)59, a koji su veličinom, složenošću tehničkih postupaka i
proširivanjem polja uvriježenog razumijevanja granica navedenog medija predstavljali
izazov na jugoslavenskoj likovnoj sceni. Tragajući za vlastitim identitetom, Berber
je, poput demijurga, rastvarao “historijski mise-en-scène”60 osmanlijskog Sarajeva iz
fragmenata Bašeskijinih Ljetopisa iz 18. stoljeća i kroz kroniku o “ljudima s margine”
osluškivao vječnu tajnu ljudske egzistencije, nudeći jednu humaniju, osobniju, slojevitiju interpretaciju historijskih činjenica. Korak dalje u dekonstruiranju historije vlastitog podneblja predstavljao je i novi grafički postupak: izravno razaranje makazama
površine lista koja se izdvaja i aplicira u nove kompozicije, odnosno u nove značenjske
sklopove u kombinaciji kolaž-grafike (Mrtvi Rom l, 1977, 160x120 cm; Rom ll, 1978,
120x240 cm61) Na velikom listu Obješeni Rom iz 1979. godine (130x190 cm) na podlozi poput zida stare kamene kuće isprepliću se, kao u snoviđenju sjećanje i fikcija:
fragmenti mrtvog Roma, stare bosanske nane sa stranicom kur’anskog rukopisa, fotografije znanih i neznanih muškaraca s fesovima, otisci ruku...
Postmoderne teme i motivi u
bh. arhitekturi, glazbi i književnosti
Odbijanje socrealističkog diktata, internacionalizacija izraza, visoka tehnička kultura
uz uvažavanje vrijednosti naslijeđenog ambijenta i graditeljske tradicije bile su karakteristike i “sarajevskog arhitektonskog kruga”62 sedme i osme decenije 20. stoljeća
58
59
60
61
62
Za podatke o prilikama na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti početkom 1970-ih kao i za opis postupaka u
realizaciji ciklusa Kronika o Sarajevu zahvaljujem prof. Mersadu Berberu.
Za spomenute crteže Berber je bio nagrađivan na lV. i V. Međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci 1974. i
1976. godine te na V. izložbi jugoslavenskog crteža u Zagrebu 1975. godine.
Nav. prema: M.Karamehmedović, Berber, Svjetlost/Mladost/Mladinska knjiga, 1979, str. 44.
Za ovaj list Berber je dobio nagradu ICOM-a na Xlll.Grand prix-u u Monte Carlu 1978. godine.
Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti iz Zagreba, uvela je pojam “sarajevske arhitektonske škole” koji je
definirala kroz dvije generacije arhitekata: prvu, tokom 1930-ih godina s nekoliko avangardnih ličnosti i drugu koja
se vezuje uz osnivanje Tehničkog fakulteta u Sarajevu (1949), a koja “u kontinuitetu prepoznatljivog stava jezgre
Bošnjačka pismohrana
249
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
koji je uspostavio i obnovio visoke standarde arhitekture i, kroz sudjelovanje domaćih
autora na međunarodnim natječajima i osvajanje brojnih priznanja i nagrada63, uključio
bosanskohercegovačku arhitekturu u dinamična zbivanja jugoslavenskog i svjetskog
graditeljstva i urbanizma u periodu kasnog modernizma i pojave postmoderne. Ugledni
bosanskohercegovački arhitekt i autor značajnog broja knjiga o bh. arhitekturi, akademik Ivan Štraus (r. 1928), smatra upravo period od kraja 1960-ih (izgradnja KSC
“Skenderija”) do sredine 1980-ih godina (izgradnja objekata za potrebe ZOI 1984)
“presudnim za razvoj savremene arhitektonske misli u Bosni i Hercegovini”, u “pluralizmu arhitektonskih formi i tendencija”, a koje promatra kao “rezultat istovremenog
stjecaja niza povoljnih okolnosti po ukupnu arhitektonsko-urbanističku situaciju kako u
Bosni i Hercegovini tako i u cijeloj Jugoslaviji”. Dovoljno ilustrativno o razini arhitektonskih ostvarenja u Bosni i Hercegovini krajem 1970-ih godina kazuje podatak kako
su tri savezne nagrade za najbolja arhitektonska ostvarenja u Jugoslaviji bile dodijeljene upravo bosanskohercegovačkim arhitektima64, a pri čemu je, u osvrtu na opus pojedinih autora, bila istaknuta mogućnost kako bi isto bilo “znatno poznatije da je nastalo
samo nekoliko stotina kilometara zapadnije”.65 Šezdesetih i sedamdesetih godina 20.
stoljeća i u projektima pojedinih bosanskohercegovačkih arhitekata, ponajprije Zlatka
Ugljena, moglo se uočiti izuzetno originalno prožimanje visokih standarda poslijeratne
moderne arhitekture i “osjećaja obaveze prema kurikulumu u daljoj i bližoj prošlosti
ostvarene arhitekture kojim je izražen njen prepoznatljivi genius loci.”66 U sinergičnom, pluralnom, istraživačkom pristupu Zlatka Ugljena probuđeni su izvorni principi
postmodernog senzibiliteta, u arhitektonskom tematiziranju i interpretiranju slojevite,
dramatične i osobene društvene, političke i kulturne historije Bosne i Hercegovine67 i,
63
64
65
66
67
arhitekata sarajevske sredine, uz otvorenost bez kompleksa, tehničku kulturu i stanovitu originalnost njeguje smisao
za tradicionalne vrijednosti gradskog ambijenta starog Sarajeva, ne ulazeći ni u kakve regionalističke kič-kompromise već izvlačeći iz njega tek elementarne pouke o kakvoći dimenzije, višeslojnosti komunikacije itd.” (Snješka
Knežević, Odjek, Sarajevo, 1974. Cit. prema: Ivan Štraus, arhitekt, ANUBiH, Sarajevo, 2002, str. 20.) Akademik
Štraus koristi termin “sarajevskog arhitektonskog kruga” kao zajednički nazivnik za “osoben i raznovrstan arhitektonski pristup i pluralizam izraza u rješavanju suvremenih graditeljskih zadataka donekle slobodniji u odnosu
na razvijenije arhitektonske centre s dužom graditeljskom tradicijom u zemlji, a koje imaju prepoznatljiv manir
arhitektonskih pristupa projektantskim zadacima.” Usp. Ivan Štraus, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture:
1970/1985, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 10.
Spomenimo, između brojnih priznanja, prvo mjesto Ivana Štrausa na internacionalnim arhitektonskim natječajima
za Glavnu poštu i Ministarstvo PTT-a u Addis Abebi (sa Z. Kovačevićem) 1964. godine i za zgradu Opere u Sofiji
1973. godine (sa H. Muhasilovićem); nagradu Saveznog žirija za realizaciju KSC “Skenderija” (Živorad Janković,
Halid Muhasilović) za najbolje arhitektonsko ostvarenje u Jugoslaviji 1969. godine i pobjedu Ivana Štrausa na
jugoslavenskom natječaju za Muzej vazduhoplovstva na Surčinu iste godine (za taj projekt autoru je 1990. godine
dodijeljena savezna nagrada za najbolje arhitektonsko ostvarenja u Jugoslaviji u 1989).
Godine 1976. za Robnu kuću u Jajcu (Radivoj Jadrić, Džemaludin Karić, Nedžad Kurto); 1978. godine za objekat
Narodnog pozorišta u Zenici (Jahiel Finci, Zlatko Ugljen) i 1979. godine za prvu etapu Regionalnog medicinskog
centra u Banjoj Luci (Bogoljub Kurpjel, Rajko Mandić, Vedad Hamšić, Zdenko Brož).
Detaljnije u: Janez Lajovic, riječ na otvaranju izložbe Ivana Štrausa u Cankarjevu domu u Ljubljani, 1987. godine.
Citirano prema: Ivan Štraus, arhitekt, str. 18.
Stane Bernik, Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, 2002, str. 7-45.
Kao primjeri takvog tragalačkog propitivanja i “tihog, nenametljivog ušuljavanja u zatečenu graditeljsku baštinu”
(Ugljen, postavke oko hotela “Ruža”) mogu poslužiti projekti poput Planinarskog doma na Bobovcu (1968), Šerefudin bijela džamija u Visokom (1969-1979), hotel Bregava u Stocu (1973-1979). Akademik Štraus izdvojio je
250
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
ništa manje značajno, u razumijevanju složenih interakcija između arhitekture i njenih
korisnika, odnosno vrijednosti interpoliranih u određenom geografskom, klimatskom,
kulturnom i duhovno-civilizacijskom ambijentu, a koji su reaktivirali misao o arhitekturi kao prostoru složene komunikacije (kao što je to bila ideja uključivanja “piazzette”
prilikom realizacije hotela “Ruža” u Mostaru, 1974-75). Tokom osme decenije realizirano je i nekoliko vrlo uspjelih primjera revitalizacije objekata iz naslijeđa tradicionalne arhitekture osmanskog perioda (Enver Jahić i Ahmed Džuvić, revitalizacija Daira u
Sarajevu; Husref Redžić i Nedžad Kurto, rekonstrukcija i revitalizacija Morića hana u
Sarajevu, 1976; Enver Jahić, revitalizacija Gazi Husrevbegovog bezistana u Sarajevu;
Mirko Ovadija, prilagodba starog sefardskog hrama muzejsko-izložbenom prostoru –
Muzej Jevreja u Sarajevu), a arhitekti Husref Redžić, Džemal Čelić, Juraj Neidhardt
i Alija Bejtić bili su dobitnici grupne 27-julske nagrade za Regulacioni plan sanacije,
konzervacije, restauracije i revitalizacije sarajevske Baščaršije 1976. godine.68
I u glazbenom istraživanju predmetnog razdoblja zamjetan je interes za revitalizacijom i formalno-sadržajnim reinterpretiranjem elemenata glazbenog folklora i njegovog
spajanja sa elementima suvremene glazbe. Primjere takvih fuzioniranja nalazimo u
opusu Avde Smajlovića (1917-1984). Sedamdesetih godina i rock scenu Jugoslavije
osvojio je interes za narodnu muziku i tradiciju, za istraživanje i eksperiment glazbenim žanrovima a koji se kretao od albuma Modra rijeka sarajevskih Indexa (1978.)
na stihove Maka Dizdara iz zbirki Kameni spavač i Modra rijeka, preko kombinaciji
francuskog autorskog izraza i sevdaha Ibrice Jusića najavljenog na večerima šansone Zagrebačkog festivala (1968-1970.) pa sve do pastirskog rocka Bijelog Dugmeta
koji koristi sevdalinski tip gradnje sloga.69 Folk elemente sedamdesetih godina koriste u svojim pjesmama neke od ključnih ličnosti ex-jugoslavenske rock scene, poput
Branimira Johnny Štulića čija se prva grupa zvala Balkan Sevdah Bend i na čijem su
repertoaru često bile svirane sevdalinke. Najpoznatiji primjeri reinterpretacije narodnog elementa modernim zvukom u Bosni i Hercegovini predstavljale su kompozicije
Bijelog Dugmeta te djelovanje rock sastava Divlje jagode koji je, na primjer, obradio
sevdalinku Moj dilbere.
U okviru specifičnih društveno-političkih prilika sedme i osme decenije 20. stoljeća, “kraj šezdesetih i sami početak sedamdesetih godina značili su i začetak znanstve-
68
69
hotel Bregavu kao “najboljeg reprezentanta ‘savremenog regionalizma’ u arhitekturi, a pod kojim podrazumijeva
“sintezu savremenih sadržaja i funkcije kroz oblikovni izraz koji poštuje ambijentalne vrijednosti naslijeđa tla na
kojem je objekat izgrađen, lišen isprazne folklorne inscenacije ili mimikrijskog podilaženja ‘tradiciji’”. Citirano
prema: Štraus, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture: 1970/1985, str. 68.
Nav. prema: Ivan Štraus, str. 14-16 i 26.
Spomenimo i ostale vrijedne primjere na ondašnjoj jugoslavenskoj glazbenoj sceni: sedamdesetih godina Arsen Dedić komponira muziku i piše pjesme za šibenske klape. Na debitantskom albumu grupe Leb i sol dominirale su jazz
rock teme sa etno utjecajima, a u proljeće 1978. godine, u okviru rock večeri na Opatijskom festivalu, spomenuta
grupa dobila je nagradu za “najbolji umjetnički dojam i najuspjeliju primjenu folklornog izraza” za obradu narodne
pjesme iz Zapadne Makedonije Aber dojde Donke. U jesen 1980. Jasenko Houra je na promotivnom koncertu grupe
Prljavo Kazalište u Zagrebu uključio i tamburaški narodni orkestar. Vidjeti: Ex Yu Rock enciklopedija, str. 52, 117,
161.
Bošnjačka pismohrana
251
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
nog izučavanja bošnjačke književnosti kao samosvojnog toka bosanske književnosti
u cjelini (Filipović, Rizvić, Begić, Isaković, Duraković)” pri čemu se uvijek nastojala isticati dvostrukost perspektive: “bosanske književnosti unutar južnoslavenskih
literarnih strujanja kao samosvojne cjeline koju sačinjavaju naporedni, kompozitni,
nacionalni tokovi”.70 Umjesto potiskivanja i redukcioniranja bogatih slojeva zajedničke kulturne historije naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, zanimljiv fenomen
npr. bosanskog bogumilstva formirao je osnove onoga što je u cjelini južnoslavenskih
kultura prepoznato kao “bosanska differentia specifica”71 i kroz koju se, na stanoviti
način, razotkrivala složenost i specifičnost geografskih i historijskih, a time i duhovnih datosti bosanskohercegovačkog podneblja. Historijske teme i motivi, inspiriranje
legendama, predajama, historijskim zapisima i svjedočanstvima unutar bosanskohercegovačke književnosti sedme i osme decenije izraženije je prisutno u radovima Meše
Selimovića, Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića, Zaima Topčića, Irfana Horozovića
i niza pisaca tada mlađe generacije.72
Jedinstven i osobit primjer inspiracije cjelokupnog opusa bosanskim srednjovjekovljem predstavlja poezija Maka Dizdara (1917-1971) koji je, na osnovu historiografskih činjenica pokušao imaginativno rekonstruirati jedno magično i tajanstveno
razdoblje bosanske povijesti, obnoviti “glasovna utihnuća na kamenim grobovima i
govorno evocirati sinteze narodskog pjevanja sa modernim pjesničkim i filozofskim
spoznajama.”73 Sjećanje, mašta, iracionalno, mitsko, tajanstveno, kao toposi postmodernističkog senzibiliteta, oživljeni su u “mramorju”, “mašetima”, “biljezima”, “stećcima” o čijim je čudesnim svojstvima pjesnik slušao od najranijeg djetinjstva. “Takav
tvrdokorni zavještaj”, prema mišljenju Midhata Begića, “morao je pjesnika voditi ka
intimnom životnom krugu porijekla i djetinjstva, zavičaja, izvora saznanja i doživljaja
svijeta i jednog novog i saobraznog dešifriranja znakova koji prelaze okvire pojedinačnog života”, a time je “Kameni spavač izvan duhovnog kruga nacionalnog historizma,
apologije prošlosti i nacionalnih mitologija”: u ovoj zbirci ostvaren je “jedinstven paralelizam između historijske slike, pjesničke vizije i filozofsko-poetskog pogleda na
moderno doba i sudbinu čovjeka.”74 Pokušaji imaginativne rekonstrukcije prošlosti,
sa elementima hroničarskog realizma, prisutni su i u romanima i pripovijetkama Meše
Selimovića i Derviša Sušića (Pobune, 1966., Uhode, 1971., Hodža Strah, 1973.). U
središnjim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti sedme i osme decenije,
u plastično oživljenoj i vjerno rekonstruiranoj scenografiji odabranog trenutka bosanskohercegovačke historije, propituju se univerzalna pitanja ljudske sudbine čime jed70
71
72
73
74
Enver Kazaz, Raskršća i ukrštanja – ka problemu neposrednosti i interferencije nacionalnih književnosti u BiH,
Novi Izraz, br. 3, god.ll, knjiga ll, Sarajevo, proljeće 1999, str. 114.
Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Bosanski srednji vijek u poeziji Maka Dizdara, Novi Izraz, br. 3, god.ll, knjiga ll,
Sarajevo, 1999. str. 20.
Vidjeti i: dr. Enes Duraković, Prozno djelo Derviša Sušića, predgovor romanu Uhode, Univerzal, Tuzla, 1980., str.
10.
Midhat Begić, Epitafi kao osnova poeziji, O Kamenom spavaču Maka Dizdara, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici – Novija književnost, knjiga lll – poezija, Alef, Sarajevo, 1998, str. 351.
M. Begić, str. 351, 352, 356.
252
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
na konkretna ljudska priča postaje, kako je to zapisao Kasim Prohić, “gotovo drevna
po dramatizmu aktuelnih etičkih dilema i univerzalna po ukupnosti svih umjetničkih
poruka”75: bilo da je riječ o srednjovjekovlju Maka Dizdara, osmanskom periodu Tvrđave (1970) Meše Selimovića ili početku austrougarskog perioda u Ponornici (1977)
Skendera Kulenovića. Ovakve postupke možemo prepoznati i u opusu Dževada Karahasana (Istočni Diwan i Šahrijarov prsten) te Irfana Horozovića, Talhe ili Šedrvanski
vrt (1972). Zanimljivo je da se upravo tokom osme decenije u bosanskohercegovačkoj književnosti javlja putopis kao paradigmatski model književnog roda izraslog iz
potrebe komunikacije sa različitim kulturama, epohama i civilizacijama, kao model
otvorenog djela bogate asocijativne strukture i imaginacije. Spomenimo knjige putopisa Tvrtka Kulenovića (rođ. 1935.) Odanost jugu (1970) i Pejsaži zrelog doba (1979)
te putopise Zulfikara Zuke Džumhura (1921-1989) (Nekrolog jednoj čaršiji, Hodoljublja76). Putujući, Kulenović je, kao i Džumhur Pismima iz Azije (1973), razgovarao
sa velikim imenima i epohama svjetske kulture i tradicije, poput Berbera na listovima
posvećenim Velasquezu ili Piero della Francesci.77
Iskrzani fragmenti Berberovih kompozicija iz Kronike o Sarajevu (dijelovi pisama,
dokumenata, kur’anskih stranica, fotografija...)78, poput montažnog postupka u romanima Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz, 196879; Karabeg, 1971), ne teže arhivističkoj
rekonstrukciji povijesne faktografije, već povijest slikaju kao nepredvidljivi i haotični
svijet koji spoznajemo tek u probljescima svijesti poput Ibrišimovićevog Muzafera:
umjesto iluzije ovladavanja cjelinom smisla (vremena, prostora, uzročno-posljedičnih
veza), istina svoju mjeru nudi u detalju, fragmentu. Otuda se, kako je primijetio Enver
Kazaz, pravo izvještajno, kroničarsko vrijeme romana Ugursuz pretače u isprekidano vrijeme Muzaferove svijesti, odnosno u isprekidani i mučni proces ovladavanja
jezikom i spoznajom vlastitog identiteta:80 historijski okvir prve trećine 19. stoljeća
u Bosni, postaje tek nužan ambijent za priču o drami identiteta, kao središnji topos
postmoderne naracije.
Historijske činjenice individualizirane su i u pjesničkim zbirkama pjesnika Abdulaha Sidrana (rođ.1944.): Kost i meso (1976), a osobito u Sarajevskoj zbirci (1979),
u kojoj, u općoj sudbini svijeta, pjesnik nastoji oslušnuti i svoju vlastitu sudbinu: Sidranova poezija ispunjena je egzistencijalnim slutnjama, ona je uvjetovana dramom
svijesti o vlastitom postojanju i prolaznosti, ona je, riječima Marka Vešovića, “sazdana
75
76
77
78
79
80
Kasim Prohić, Meša Selimović, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga lV – proza,
(ur. Enes Duraković), “Alef”, Sarajevo, 1998, str. 393.
U televizijskoj obradi Hodoljublja su snimana od 1976.–1984. godine prema scenariju Zuke Džumhura, u režiji i
uredništvu Mirze Idrizovića,a snimatelj je bio Dževad Čolaković.
Berber će osobito u seriji “Dubrovačkih slika i crteža” iz 1988. godine otvoriti dijalog sa velikim imenima slikarstva
poput slikara dubrovačkog kraja – Vlahe Bukovca i braće Božidarević pa sve do Grünewalda, Caravaggia, Rubensa,
Géricaulta...
Podsjetimo: u izdanju “Veselina Masleše” 1974. godine objavljeno je djelo Mehmeda Mujezinovića Islamska epigrafika u BiH, knjiga l-lll.
Roman Ugursuz preveden je i na češki (Zla krev) i objavljen u Pragu (Odeon, 1976).
Kazaz, str. 64.
Bošnjačka pismohrana
253
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
od iste tvari od koje je i pjesnik.”81 Kada oživljava povijesne ličnosti koje su obitavale u Sarajevu (Mustafu Krilaša, Ujevića, Kranjčevića, Bašeskiju, Gavrila Principa...)
ili događaje (Kozma astrolog tumači nebeske znake gospodaru svome princu Eugenu
Savojskom; Brauning 7.65. Vježba gađanja. Drhti Gavrilova ruka), Sidran osnažuje
uvjerenje da “goli dokument, svojom ljudskom težinom, može biti ravnopravni takmac
svemu što uobrazilja otkrije u svojim lutanjima pustopašicom”82, da poezija ne umije
biti čudesnija od tajne samoga života. U naslućivanju odgovora, Sidran traga za slušaocem: njegova poezija nije hermetična ni zatvorena – ona je bliska postmodernom senzibilitetu upravo u naglašenoj potrebi za komunikacijom, za zajedničkim iskustvom,
“bez učenoslovnog ponižavanja čitača.”83 Težnja za iskustvom i glasom drugog, za
dvoglasom u pjesmi kao “saopćenja Drugom” ili “saopćenja kroz Drugog” događa
se na razmeđi govora pjesnika i monologa zbiljske ili fiktivne ličnosti kojim “uokvirujemo smisao pjesnikovih iskaza egzistencijalnim ramom koji je drugačiji od onog
unutar kojeg je smješteno pjesnikovo iskustvo”84: tako, kroz iskustvo slijepog čovjeka,
Sidran otvara nove perspektive i mogućnosti doživljaja svog rodnog grada (Slijepac
pjeva svome gradu). Isključenjem mogućnosti viđenja, pjesnik grad miriše, osluškuje,
opipava, naslućuje: naglašava njegovu tjelesnu dimenziju. Naglašena tjelesnost i čulnost bliska je postmodernom pjesničkom senzibilitetu, osobito u ženskom pismu koje,
u snažnoj senzualnosti progovara u poeziji Bisere Alikadić (Intonacije, 1959; Noć i
ćilibar, 1972; Kapi i mahovina, 1975; Drhtaj vučice, 1981).85 Ono je, u ovom kontekstu, “kulturološki zanimljivo kao upis novih, drugačijih govornih činova u književnu
odnosno kulturnu bošnjačku i bosanskohercegovačku tradiciju (...): kao istovremena
dekonstrukcija i re-konstrukcija nekih elemenata tradicije, kao prevrednovanje iz perspektive aktivnog ženskog načela naspram predvidljivoga očekivanoga pasivnoga”.86
Zaključak
Kao i u evropskoj umjetnosti sedme i osme decenije 20. stoljeća, i opće društvene,
kulturne i umjetničke prilike u Bosni i Hercegovini u navedenom razdoblju bile su
određene pažnjom i interesom za složeno propitivanje odnosa tradicije i modernog, za
kulturno trajanje i kulturu sjećanja (J. Assmann) čime su likovne prilike u Bosni i Hercegovini postale integralnim dijelom vrlo složenog, novog čitanja i tumačenja historije
koje se događalo u tada suvremenoj klimi kritičkog propitivanja Zapadne tradicije.
Osobito visoke domete predmetnog razdoblja predstavlja bh. grafika, kako u okviru
81
82
83
84
85
86
Marko Vešović, Dvoglas u pjesmi, Poezija i poetika Abdulaha Sidrana, Bošnjačka književnost u književnoj kritici,
knjiga lll-poezija, str. 528.
Vešović, str. 532.
Hadžem Hajdarević, O poeziji Abdulaha Sidrana, Novi Izraz, br. 2, Sarajevo, zima 1998, str. 94-105.
Vešović, str. 539.
Zilhad Ključanin, Vrtovi naslada Bisere Alikadić, Život, br. 5-6, god.XXXVll, maj-juni 1988, str. 514-524.
Marina Katnić-Bakaršić, Osvajanje govora: čulnost i eros u stvaralaštvu Bisere Alikadić, Novi Izraz, Sarajevo, zima
2003, str. 126.
254
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
tadašnje jugoslavenske grafike tako i šire, na međunarodnoj likovnoj sceni i kroz nju
se mogu pratiti formalno-sadržajno vrlo razuđeni primjeri usvajanja i tematiziranja
postmodernog senzibiliteta. U ovoj se generaciji po prvi puta u modernoj bh. kulturnoj
povijesti javlja veliki broj umjetnika Bošnjaka u čijim su radovima probuđeni i predstavljeni po prvi puta bogati i raznorodni slojevi koji čine složeno tkanje bh. baštine
– svijeta drevne antike, Bizanta, srednjovjekovne umjetnosti i islama – svega onoga što
je upisano u historiju umjetnosti i kulture Bosne i Hercegovine. Pri tome, pripadanje
jednom narodu, kulturi i običajnosti nije značilo i “povijesno sužavanje” već, naprotiv,
nametalo potrebu za transverzalnim umom – otvorenim i sposobnim za prijelaze između kultura, tradicija i religija (A. Šarčević). Istovremena podudarnost postmodernih
tema i motiva u bh. arhitekturi, književnosti, glazbi i filmu svjedoči o iznimno važnom
i plodotvornom periodu suvremene bh. kulturne i društvene historije.
The 1970s and 1980s – A Formative Period of Modern Bosnian
Culture: the Role and Significance of Bosniak Artists
Summary
The 1960s and 1970s represent one of the most significant periods in modern Bosnian
culture. This was a time of outstanding contribution to visual arts, architecture, literature, music and film. It was also a period when some major projects were launched in publishing, museums, galleries, science, theatre and film. A particular advancement was
made in the field of visual arts, mainly in the medium of graphics. The Bosnian graphic
art of the 1960s and 1970s represents the high achievements of the then Yugoslav and
European graphics. At the same time, through it one can follow specific modalities
of reception of the late-modernist art, as well as the very early and, in terms of their
form and content, well-defined examples of adoption and actualization of post-modern
sensibility. This is confirmed by the notable participation of Bosnian graphic artists in
exhibitions and projects at home and abroad and by the prestigious prizes they were
awarded. What particularly distinguishes the Bosnian graphic artists of the 1960s is
their linking the elements of visual modernity with their own cultural and historic heritage in terms of themes and content. This feature of Bosnian graphic art of Late Modernism is especially interesting in the case of a generation of graphic artists (Memnuna
Vila, Halil Tikveša, Dževad Hozo, Kemal Širbegović, Emir Dragulj, Nusret Hrvanović,
Mersad Berber, Esad Muftić, Ragib Lubovac, Safet Zec, Ismar Mujezinović, Mensur
Verlašević...) who had to train at visual art academies outside their home region (i.e.
in Ljubljana, Belgrade and Zagreb) before the founding of the Visual Arts Academy
in Sarajevo in 1972. Within the short period of Bosnian art following World War Two,
there appeared, on the one hand, a pronounced opening towards modern visual expression and a departure from the then dominant socialist realist expression, and on the
other, the almost interspersion of post-modern sensibility, making an unfettered search
for one’s own patterns of Modernism on the part of our artists possible. In a way, this
Bošnjačka pismohrana
255
3
Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period
eased the inherent Bosnian complex of lagging behind the more developed Yugoslav
and European places regarding visual arts.
The model of the Bosnian experience of centuries-long thought, which developed
across cultures and borders, imprinted itself as a model of post-modern thinking, being and acting even before its theoretical formulation was defined by European and
American thinkers: the way it was addressed on the pages of leading Bosnian graphic
artists of the 1970s eschewed the dangerous proximity of ideology and art to which an
obsessive search for identity can lead. One can find such interpretations synchronically
in graphic art as in architecture, in music as in the literature of the considered period, a
period which thereby stands out in the overall contemporary Bosnian cultural history
for its significance and value.
Literatura (izbor)
Assmann, Jan, Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica, 2005.
Begić, Azra, Izložba mladih slikara, vajara i grafičara, UGBiH, Sarajevo, 1967. (kat.)
Begić, Azra, Deset mladih umjetnika iz BiH, Skenderija, Sarajevo, 1969. (kat.)
Burke, Peter, Što je kulturalna povijest?, Antibarbarus, Zagreb, 2006.
Bernik, Stane, Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, 2002.
Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga lll i lV, Alef,
Sarajevo, 1998.
Ćeman, M. Bibliografija bošnjačke književnosti, Sebil, Zagreb, 1994.
Dževad Hozo: Data 1961-2001, Sarajevo, 2001.
Flego, Gvozden, Kuvačić, Ivan (ur.), Postmoderna – nova epoha ili zabluda?, Naprijed, Zagreb, 1988.
Hutcheon, Linda, A Poetics of Postmodernism – History, Theory, Fiction, Routledge,
NY, London, 2000.
Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.
Kamerni teatar 55: prvih 50 godina, monografija, Kamerni teatar 55, Sarajevo, 2005.
Karamehmedović, Muhamed, Berber, Svjetlost/Mladost/Mladinska knjiga, 1979.
Književnost BiH u svjetlu dosadašnjih istraživanja, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga
XXXV, Sarajevo, 1977.
Kultura u SRBiH 1945-1975, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo, 1976.
Lyotard, François, Postmoderno stanje, Ibis-grafika, Zagreb, 2005.
Mapa književne baštine Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989.
Martinović, Juraj, Poslijeratna bosanskohercegovačka kritika u kritičkim radovima,
ANUBiH, Sarajevo, 1977.
Narodno pozorište u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, 1997.
Rizvić, Muhsin, Iznad i ispod teksta, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
256
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Šarčević, Abdulah, Politička filozofija i multikulturalni svijet; Istina o istini: svijet Moderne i Postmoderne; U sjeni nihilizma, Svjetlost, Sarajevo, 2003.
Štraus, Ivan, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture: 1970/1985, Svjetlost, Sarajevo, 1987.
Umjetnost BiH 1945-1974, UGBiH, Sarajevo, 1974.
Umjetnost BiH 1974-1984, UGBiH, Sarajevo, 1984.
Bošnjačka pismohrana
257
Dr. sc. Denis Bećirović, doc.
Filozofski fakultet u Tuzli
Globalizacijski procesi, raspad
Socijalističke federativne republike
Jugoslavije, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci
u osamdesetim i devedesetim godinama
XX. stoljeća
Sažetak: U članku se razmatraju globalni odnosi nakon završetka Drugog svjetskog
rata, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije, prilike u Bosni i Hercegovini i položaj Bošnjaka tokom devedesetih godina XX stoljeća.
Ključne riječi: globalizacija, Socijalistička federativna republika Jugoslavija, Bosna
i Hercegovina, Daytonski sporazum, Bošnjaci.
Uvod: globalizacijski procesi u
posljednjim decenijama XX stoljeća
Nekoliko godina nakon poraza sila Osovine u Drugom svjetskom ratu postalo je očigledno da zemlje koje su promijenile bivši svjetski poredak ne mogu sarađivati u izgradnji novog. Svijet i Evropa se ponovo dijele na dva nepomirljivo suprotstavljena
neprijateljska bloka, što će dovesti do najveće polarizacije u modernoj historiji. Borba
među suprotstavljenim državama se vodila ne samo na ratištima, već ratovanjem koje
je bilo kompatibilnije sa zastrašujućim opasnostima nuklearnog rata. Ovo prikriveno,
psihološko i tajno ratovanje razvijeno u toku rata protiv sila Osovine nakon 1945. godine je bilo primijenjeno u brojnim postratnim konfliktnim situacijama.1
Vašington i Moskva su kao nekom magnetnom silom privlačili brojne zemlje, pokrete i pojedince u državama, tako da je gotovo nemoguće bilo ostati neutralan u poslijeratnim međunarodnim odnosima. U historiografiji se razdoblje od završetka Drugog
svjetskog rata do 1990. godine najčešće označava kao period hladnog rata između dvije
supersile. Bipolarna ravnoteža svijeta bila je uporedo praćena lokalnim i regionalnim
ratovima koji su odnosili ogromne ljudske i materijalne žrtve. Hladnoratovske tenzije
i različita ispoljavanja raznovrsnih ciljeva i interesa velikih supersila posebno su se
1
Mark Mazower, Mračni kontinent. Europsko dvadeseto stoljeće, Zagreb, 2004, 236-237; Fransoa Fire, Propast
jedne iluzije. Komunizam u dvadesetom veku, Beograd, 1996, 483-484.
Bošnjačka pismohrana
259
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
ukrštali na Balkanskom poluotoku. Nataložene ekonomske, vojne i političke suprotstavljenosti činile su ovaj dio Evrope trusnim i nemirnim.2
Jugoistočna Evropa je, također, bila zahvaćena najvažnijim megatrendovima,
koji su uticali na brojne države u posljednjim decenijama XX stoljeća. U prvom redu
to se odnosilo na globalne društvene promjene: od industrijskog ka informatičkom
društvu;3 od nacionalnih privreda ka globalnoj svjetskoj privredi; od centraliziranih ka
decentraliziranim sistemima upravljanja, od predstavničke ka participativnoj demokratiji; od klasičnih političkih partija i pokreta ka novim društvenim pokretima.4 Unutar
onoga što nazivamo svjetskim društvom krajem XX stoljeća postojala je lepeza globalnih svjetskih društava i globalnih društvenih sistema različite tehnološke, ekonomske i socijalne razvijenosti i nivoa kvaliteta života: od industrijskih i postindustrijskih
visokorazvijenih društava, preko postsocijalističkih društava u tranziciji, do razuđenog
svijeta zemalja u razvoju, perifernih i zavisnih društava. Iako su sva ova društva pripadala različitim tipovima, ona su i pored nekih zajedničkih karakteristika, imala i
svoje posebnosti. Svijet je bio u znaku dviju osobenosti: s jedne strane, on je velikom
svjetskom podjelom rada i razmjenom, a prije svega krupnim promjenama u tehnologiji, ekonomiji, komunikacijskom sistemu, infrastrukturi i informatici, ostvario veliki
stepen međusobne povezanosti i međuzavisnosti, a s druge strane, sistemom nejednake
raspodjele društvene moći bio je hijerarhijski struktuiran na prebogate gospodare svijeta i siromašna zavisna društva.5 To govori da je savremeni svijet i pored međusobne
integracije i krajem XX stoljeća bio interesno podijeljen i suprotstavljen. Zbog toga,
neki su autori plasirali teze o trodjelnoj slici svjetskog društva (visokorazvijeni centar,
poluperiferija i periferija).6
Savremeno doba, pod uticajem naučnotehničkog progresa, a prije svega djelovanja
snaga treće naučnotehničke revolucije, otvorilo je razdoblje sveopće međuovisnosti
društava. Najrazvijeniji dijelovi svijeta bili su zahvaćeni savremenim megatrendovima
koji su iz temelja mijenjali njegovu strukturu i dinamiku. Te promjene su se manifestirale u djelovanju velikih sila globalizacije i stvaranju svjetskog društva, transformaciji
njegovih ključnih sfera i promjeni aktera društvenog progresa.7 Uloga nauke i države je postala izuzetno značajna. Naučno predviđanje i projektovanje razvoja izbija u
prvi plan, kao i formiranje odgovarajućih institucija koje prate, podstiču i usmjeravaju
konkurentnost sopstvenih nacionalnih privreda, posebno u oblasti osvajanja visokih
tehnologija.8
2
3
4
5
6
7
8
Džon Luis Gedis, Hladni rat, Beograd, 2003, 48-58.
Opšir. o informatičkoj revoluciji i njezinim ekonomskim i socijalnim posljedicama pogledati u: Milan Mesarić, XXI.
stoljeće. Doba sudbonosnih izazova, Zagreb, 2008, 15-50.
John Naisbitt, Megatrendovi, Zagreb, 1985, 18-48.
Miroslav Pečujlić, Savremena sociologija, Beograd, 1991. 61
Immanuel Wallerstein, Suvremeni svjetski sistem, Zagreb, 1986, 298-448.
M. Pečujlić, Savremena sociologija, 55.
Bogdan Ilić, Aktuelna pitanja savremene političke ekonomije, Beograd, 1995, 239.
260
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Svijet je u zadnjim decenijama XX stoljeća bio pod uticajem različitih procesa globalizacije.9 Globalizacija se odvijala ponajviše preko: internacionalizacije kao međuzavisnosti i interakcije različitih zemalja; liberalizacije kao otvaranja i disperzije slobodnog kretanja svih resursa i proizvoda, rada, kapitala i robe širom svijeta; univerzalizacije kao prilike za podjednak udio svih zainteresiranih subjekata i dopiranja svega
u svaki dio svijeta; deteritorijalizacije kojom se slabe i ukidaju političke, geografske
i fizičke podjele; desuverenizacije kao procesa slabljenja, potiskivanja i zamjenjivanja suvereniteta država zajedništvom ujedinjena čovječanstva; postmodernizacije koja
sve što je izraslo na elektrici i mehanizaciji nadomješta novim odnosima i oblicima
života izraslim na kompjuterizaciji, informatici i internetizaciji; individualizacije kao
prostiranja postmodernosti u kojoj vodeću ulogu ima razvoj ljudskih snaga i znanje
pojedinaca.10
Paralelno sa procesom globalizacije odvijao se proces decentralizacije. Oni su se
međusobno prožimali, iako, naravno, nisu uvijek bili idealno kombinirani. Decentralizacija poslovnoga dovela je, naime, i do decentralizacije političkog odlučivanja, što je
bila proizvodno-tehnološka osnova za raspad ne samo centralističkoga komunističkog
sistema, zasnovanome na masovnom načinu proizvodnje, nego i za raspad centralističkih komunističkih federacija, poput bivših Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ), Saveza sovjetskih socijalističkih republika i Čehoslovačke republike.
Procesi su globalizacije, time što su razorili komunistički društveno-politički sistem,
otvorili i prostor za oslobođenje niza malih naroda i država od ne samo nametnute
političke vlasti nego i od sudjelovanja u tzv. komunističkim federacijama (u svakoj od
njih prevladavajući je utjecaj imala najbrojnija nacija). Na tim su se temeljima razvila,
dakle, dva posve nova procesa: formiranje nezavisnih država u tranziciji, već ranije
formalno samostalnih, i pojava posve novih država kao rezultat sloma komunističkih
federacija.11
9
10
11
Pod pojmom globalizacija (engl. Globalization; njem. Globalisierung; franc. Mondialisation) označavamo proces
povezivanja, integriranja i ujedinjavanja tehnoloških, ekonomskih, političkih, socioloških, znanstvenih, obrazovnih, kulturnih i komunikacijskih procesa i odnosa u jedinstven i cjelovit planetarni kibernetički prostor i stvarni
ili virtuelni sistem. Globalizacija nastaje i razvija se u vremenu i prostoru lokalnoga i planetarnoga. Globalno se
afirmira kao lokalno, a lokalno postaje globalno. U svestranosti globalizacije glavnu ulogu imaju znanstveno-tehnološke inovacije i na njima nastali informacijski i digitalni komunikacijski procesi i odnosi. U aktuelnim procesima
ujedinjavanja čovječanstva najvažniji su procesi tehnološke i ekonomske globalizacije. Oni dovode do formiranja
jedinstvene globalne ekonomije transnacionalnom djelatnošću velikih korporacija, stvaranjem i povezivanjem višenacionalnih regija, širenjem nezavisnoga globalnoga biznisa i slobodnog svjetskog tržišta. Pravni leksikon, Zagreb,
2007, 376.
Isto, 376.
Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, u: Dijalog
povjesničara/istoričara, Zagreb, 2008, 81.
Bošnjačka pismohrana
261
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
SFRJ od smrti Tita do pojave Memoranduma SANU
Nakon smrti Josipa Broza Tita (4. maja 1980. godine),12 završila se jedna epoha nakon
koje je opasnost od međunacionalnih nesloga u SFRJ postala još izraženija. Tito je bio
objedinjujuća ličnost i nacionalni heroj i kao takav predstavljao je važan integrativni
faktor. Njegovom smrću jugoslovenska federacija je izgubila važnu kohezionu snagu.13
Funkciju kolektivnog šefa države preuzelo je osmočlano predsjedništvo sa po jednim
predstavnikom iz svake republike i po jednim predstavnikom iz autonomnih pokrajina. Ovo tijelo je preuzelo vrhovno zapovjedništvo nad oružanim snagama SFRJ, a
njegovi članovi su se svake godine rotirali na mjestu predsjedavajućeg. Politički vrh
koji je nakon smrti Josipa Broza Tita preuzeo punu odgovornost za funkcioniranje
zemlje, reagirao je često u panici, pronalazeći samo neka paušalna rješenja, bez ikakve
dugoročne vizije o tome kako rješavati najaktuelnije probleme u zemlji.14 Pored toga,
početkom osamdesetih godina događa se i smjena generacija u jugoslavenskoj politici,
te promjene načela na kojima se donose odluke u federalnom vrhu. Radilo se o generaciji saveznih funkcionera koji nisu bili istaknuti partizanski lideri svojih republika,
nego predstavnici poslijeratne generacije. Oni su više vodili računa o interesima svojih
republika i pokrajina, nego što je bio slučaj s njihovim prethodnicima.15
Početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji, opozicijske snage su postajale sve
snažnije i sve organiziranije. U nizu medija koji su izlazili u Srbiji, kao i u dokumentaristički inspiriranoj književnosti i historiografiji, u tim se godinama problematiziraju
razne tabuizirane teme, kao što su: legitimnost socijalističkog poretka, karakter sukoba u okviru Drugog svjetskog rata, karakter vladavine u socijalističkoj Jugoslaviji, te
(posebno od 1983.) i uloga i rezultati vladavine Josipa Broza Tita.16 Srpski akademici
početkom devedesetih godina posebno ukazuju na štetnu politiku Josipa Broza Tita.
Prema ocjeni akademika Vasilija Krestića, Titovom nacionalnom politikom i proglašenjem novih nacija u Jugoslaviji, zadat je jedan od najopasnijih udaraca srpskom narodu
sa stanovišta njegove nacionalne integracije. Zbog toga i Milorad Ekmečić ističe važnost radikalnog raščišćavanja sa titoizmom kao sa bolešću koja je srpski narod odvela
12
13
14
15
16
Svijet je na različite načine izražavao poštovanje prema Josipu Brozu Titu. Primjera radi, povodom Titove smrti u
velikom broju zemalja spuštene su nacionalne zastave na pola koplja. U nekim zemljama je proglašena višednevna
nacionalna žalost. Zabilježen je i gest koji je nezabilježen u historiji – zajednička pošta preminulom lideru Jugoslavije odata je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Titovoj sahrani prisustvovalo je 209 stranih delegacija
iz 127 zemalja – 123 državne delegacije, 68 delegacija političkih partija, 3 delegacije oslobodilačkih pokreta i 15
delegacija međunarodnih organizacija i institucija na čelu sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija. Pored ostalih, na sahrani su bila 4 kralja, 6 prinčeva, 31 predsjednik država, 10 potpredsjednika, 22 premijera, 11 predsjednika
parlamenta, 47 ministara inostranih poslova, itd. Bio je to, po mnogim elementima, unikatan primjer opraštanja od
jednog državnika u dotadašnjoj historiji svijeta. Raif Dizdarević, Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, Sarajevo, 2000,
67-68.
Volter Laker, Istorija Evrope 1945-1992, Beograd, 1999, 665-666.
Suad Kurtćehajić, Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, III, Sarajevo, 2007, 60-61.
Volter Laker, Istorija Evrope, 666.
Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts, Belgrade, 1995,
7-15
262
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
u katastrofu.17 Otvara se i pitanje srpskog odnosa prema Jugoslaviji i jugoslavenstvu, te
odnosa Jugoslavije prema Srbiji i Srbima. Te se teme otvaraju ne samo u akademskim
krugovima, nego u široj javnosti. U tom periodu se javljaju i prvi politički programi
koji se pripremaju izvan zvaničnih tijela Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Tako
se pojavio i Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) koji je predstavljao prvi nacionalni program u socijalističkoj Jugoslaviji. Prvu verziju onog što će
u javnosti od jeseni 1986. godine biti poznato kao Memorandum SANU pripremili su
Udruženje književnika Srbije i grupa akademika SANU.18
Aktivnosti na izradi Memoranduma započele su u proljeće 1985. godine, a u javnosti se pojavio 24.-25. septembra 1986. godine, kada je objavljen na stranicama beogradskih Večernjih novosti. Na Vanrednoj skupštini SANU, održanoj 18. decembra
1986. godine, akademik Vasa Čubrilović ne krije mogućnost ratnih zbivanja. Tom prilikom on je izjavio: “Nijedno selo ove države, Jugoslavije i Srbije, nismo dobili bez
krvi. Nijedno selo nećemo dati bez krvi”.19 Na ovom skupu i Dobrica Ćosić ističe da
je historijska zadaća SANU mobilizacija i organizacija cjelokupnih umnih i moralnih
snaga srpskog naroda kako bi se zaustavila narastajuća destrukcija nacionalnog i društvenog integriteta, kao i istorijskog bića Srbije.20
Memorandum SANU bio je struktuiran iz dva dijela. Prvi dio je govorio o Krizi
jugoslovenske privrede i društva, a u drugi o Položaju Srbije i srpskog naroda. Već
u uvodnom dijelu ovog dokumenta ukazuje se na krizu države, čija eskalacija može
završiti sa opasnim posljedicama, ne isključujući ni raspad jugoslovenske državne zajednice. Predstavivši stanje dramatičnim, sastavljači Memoranduma su kritizirali “republikanizaciju” i “atomizaciju” privrede. Po njihovom mišljenju, formirano je osam
privrednih područja sa nacionalnim ekonomijama što je uzrokovalo razbijanje jedinstvenog jugoslovenskog tržišta. Kreatori Memoranduma nisu krili simpatije za sve ono
što je tendiralo ka centralizaciji, a antipatije prema decentralizaciji. Zbog toga, oni
kritiziraju i državno uređenje SFRJ. Pisci Memoranduma kažu da je dezintegracija
jugoslovenske privrede po privrednim granama i teritorijama “antiistorijska tendencija” koja je proizilazila iz jedne šire “antiistorijske tendencije” – pretvaranja federacije
kakva je stvorena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u svojevrsnu konfederaciju koja je
institucionalizirana posljednjim Ustavom iz 1974. godine.21
U drugom dijelu Memoranduma elaborirano je pitanje položaja Srbije i srpskog
naroda i to na način kojim se željelo dokazati da je njihov položaj u SFRJ oduvijek
bio nepovoljan. Hrvatska i Slovenija su optužene da su obrazovale “trajnu koaliciju”s
ciljem ostvarivanja političke i ekonomske dominacije nad Srbijom. Između ostalog,
17
18
19
20
21
Safet Bandžović, Bošnjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografiji, Sarajevo, Prilozi, Institut za istoriju, 2000,
br. 29, 355 i 361.
Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts, 7-15
Safet Bandžović, Bošnjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografiji, 348.
Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje u XX veku. Lična istorija jednog doba, Beograd, 2009, 99.
Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni programi. Ishodišta i posljedice, Zagreb, 2007, 220-223.
Bošnjačka pismohrana
263
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
autori Memoranduma plasiraju i eksplozivne teze o ekonomskom iskorištavanju Srbije
te o predominantnim srpskim gubicima u Drugom svjetskom ratu.22
Generalno gledajući, arhitekte Memoranduma su imale jedan cilj i dvije trase na
putu do tog cilja. Prvo, trebalo je uspostaviti jedinstvenu Srbiju koja će dominirati i
upravljati u Jugoslaviji. U slučaju neuspjeha ove opcije, rezervna varijanta je bila povezivanje svih područja na kojima su živjeli Srbi, bez obzira na republičke granice, s
dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te izdvojeno započeti svojim putem.23
Od Memoranduma SANU do raspada SFRJ
Sadržaj Memoranduma SANU izazvao je osudu i kritike u cijeloj Jugoslaviji. Pored
ostalih, u tim se kritikama ističe tadašnje srpsko partijsko i državno vodstvo, kojemu
– od ljeta 1986. – na čelu stoje novi predsjednik Centralnog komiteta, Slobodan Milošević, i novi predsjednik Predsjedništva Socijalističke republike Srbije, Ivan Stambolić. Stambolić je imao jasan stav prema srpskom nacionalizmu i čvrsto je stao protiv
Memoranduma iako je već tada u Srbiji bilo vodećih ljudi neosjetljivih na nacionalizam.24 Političko vodstvo Srbije je tražilo da se Srpska akademija nauka i umjetnosti od
Memoranduma službeno ogradi. Autori su se branili tezom da je to zapravo “pravno
nepostojeći tekst”, jer se radi o nezavršenom dokumentu. Ipak, bez obzira na ove izgovore pisaca Memoranduma, dio političara i u Srbiji je uvidio razorne posljedice ovog
dokumenta. Tako je, primjera radi, Stambolić Memorandum nazvao “In Memoriamom
Jugoslaviji”.25
Kampanja protiv Memoranduma je prestala u ljeto 1987. godine, a od VIII sjednice
Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (septembar 1987. godine) na kojoj je
prevagu odnijela struja Slobodana Miloševića, SANU vraća svoju uglednu poziciju u
srbijanskom društvu.26 Prije toga, Slobodan Milošević je uz pomoć Ivana Stambolića
i formalno izabran za vođu srpskih komunista na X kongresu Saveza komunista Srbije, održanom od 26. do 28. maja 1986. godine. Među protivnicima izbora Miloševića
za lidera srpskih komunista najglasniji je bio Draža Marković.27 On je odmah poslije
izbora Miloševića za predsjednika rekao Stamboliću da mu “istorija nikada neće oprostiti taj izbor”, te da “srpski narod nikada neće oprostiti to što je Miloševića progurao, da će Milošević sve uništiti” (kurziv D. B.).28 Od tada, Milošević se postepeno
uživljavao u novu funkciju, sa primjetnim crtama mesijanstva, koje je često klizilo u
22
23
24
25
26
27
28
Isto, 223-224.
Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999, 763.
Venceslav Glišić, Susreti i razgovori. Prilozi za biografiju Petra Stambolića, Beograd, 2010, 132-134.
Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts,16-35.
Upor. Florans Artman, Milošević dijagonala laufera, Beograd, 2001, 39; Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni
programi. Ishodišta i posljedice, 220.
Kosta Nikolić, Kako je Slobodan Milošević izabran za vođu srpskih komunista (II). Beograd, Istorija 20. veka,
Časopis Instituta za savremenu istoriju, 2006, br. 2, 120.
Ivan Stambolić, Put u bespuće, Beograd, 1995, 149.
264
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
klasičnu demagogiju, iako je ostavljao utisak čovjeka opredijeljenog za reforme. Na
putu uspostavljanja potpune dominacije u rukovodstvu srpskih komunista, Milošević
je nedugo poslije izbora marginalizirao i Ivana Stambolića, koji je zvanično smijenjen
u decembru 1987. godine.29
Miloševićeva politička strategija se bazirala na procjeni da je Tito namjerno Ustavom iz 1974. godine podmetnuo Srbiji ustavnu zamku kako bi osigurao funkcioniranje
modela slaba Srbija, jaka Jugoslavija. On je smatrao da je Ustavom iz 1974. godine
prepuštena značajna autonomija republikama, pa je postojala opasnost da bi u njima
mogle prevladati centripetalne sile.30
Preloman trenutak koji će označiti početak kraja federalne države bila je 1987. godina. Tada je Slobodan Milošević ujedinio komunističku i nacionalističku politiku, što
će izazvati pojavu i drugih nacionalizama tokom narednih godina. Njegov odlazak na
Kosovo, u aprilu 1987. godine, postat će jedan od najvažnijih trenutaka u njegovoj
karijeri.31 Okupljenim kosovskim Srbima koji su se sukobili s (uglavnom albanskom)
policijom, Milošević se obratio riječima: “Niko ne sme da vas bije”. Vođa kosovskih
Srba Miroslav Šolević je poslije toga rekao: “Ovom rečenicom on je krunisan za cara”.
Od tog momenta, zloupotrebljavajući pitanje kosovskih Srba, Milošević je počeo da
učvršćuje moć u Srbiji, izrastajući u trijumfalnog i neospornog lidera Srbije. Milošević
je najveće sposobnosti ispoljavao na organizacionom planu. Na odgovorne funkcije je
postavljao osobe čija je glavna osobina bila lojalnost njemu lično. Shvatao je važnost i
ulogu medija i postepeno ih stavljao pod kontrolu instalirajući prijatelje i saveznike na
urednička mjesta. Njegovi stručnjaci za propagandu bili su u stanju da svaki događaj,
uključujući i tragične događaje, okrenu u svoju korist.32
Nakon uspostavljanja kontrole nad medijima, Miloševiću nije bilo teško da usmjerava mase, organiziranjem masovnih mitinga. Simboli ovih režiranih predstava bili
su neobični i raznoliki. Osim portreta Slobodana Miloševića nošene su slike Svetog
29
30
31
32
Izbor Slobodana Miloševića na mjesto predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije
nije obavljen jednostavno, kako je to organizirao ceremonijal-majstor partijskih izbora predviđenih za 1986. godinu,
Ivan Stambolić. Naime, i prije ovih izbora se znalo da Milošević ima dosta protivnika, ali tek u procesu izbora se
pokazalo da on ima više protivnika nego što je Stambolić mogao naslutiti. Nikada u historiji srpske komunističke
partije nije bilo toliko lomova i podjela u rukovodstvu kao što je to bilo povodom Miloševićevog izbora. Revoltiran
ishodom glasanja, Draža Marković je u stanju ogorčenosti napisao jedno vrlo oštro intonirano pismo Ivanu Stamboliću, nakon čega je podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva federalne partije. Tvrdio je da će opredjeljenje za Slobodana Miloševića prouzrokovati “duboke i teške, negativne posledice” na jedinstvo unutar Saveza komunista Srbije, a time i na jedinstvo u Savezu komunista Jugoslavije.
Ivan Stambolić se u početku nije previše uzbuđivao i obazirao na ove stavove. Međutim, kasnije je shvatio da je
napravio fatalnu grešku. Milošević je već u proljeće 1986. godine stavio do znanja da mu je u krvi visoka karijera i
da se neće zadovoljiti ulogom drugog čovjeka Srbije, jer je upravo on bio šef najmoćnije institucije u zemlji. Prve
pukotine između dvojice prijatelja pojavile su se kod izbora Dragiše Pavlovića za predsjednika Gradskog komiteta
Saveza komunista Beograda. Milošević je veoma dobro znao da su kadrovi najvažniji faktor u borbi za vlast, pa je
u gotovo cijelo rukovodstvo ubacio ljude u koje je imao veliko povjerenje i koji su mu do kraja odano služili. Kosta
Nikolić, Kako je Slobodan Milošević izabran za vođu srpskih komunista, 105-119.
Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, 86.
Laura Silber i Allan Little, Smrt Jugoslavije, Opatija, 1996, 27.
Tim Džuda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, Beograd, 2003, 145.
Bošnjačka pismohrana
265
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
Save, Karađorđa, Njegoša i Tita, uz srbijanske i jugoslovenske zastave. Poslije konsolidiranja vlasti, Milošević se usmjerio prema sljedećem cilju – centraliziranju Srbije,
što je podrazumijevalo eliminiranje autonomije Vojvodine i Kosova. Kosovski Srbi
su predstavljali udarne jedinice, a pridruživalo im se i lokalno stanovništvo i radnici
koje je beogradski režim autobusima dovodio na “mitinge istine”. Prva meta bila je
Vojvodina, gdje je nakon dvodnevnih demonstracija 10.000 Srba i otvorenih prijetnji
6. oktobra 1988. godine vojvođansko rukovodstvo odstupilo sa funkcija. Tokom januara 1989. godine, u drugom pokušaju oboreno je crnogorsko rukovodstvo. Naime,
11. januara pod pritiskom 100.000 demonstranata republičko i partijsko rukovodstvo
je podnijelo ostavku i postavljeni su novi funkcioneri promiloševićevski orijentirani.
Posljednja prepreka na putu potpunog centraliziranja Srbije bilo je Kosovo. Uz pomoć
demonstranata, vojske, tenkova i uvođenja vanrednog stanja, slomljena je i autonomija
Albanaca. Početkom marta 1989. godine počeo je proces hapšenja političara, intelektualaca i radnika, tako da su Albanci izgubili vođstvo.33
Pojedini jugoslovenski funkcioneri iz zapadnih republika, poput Cirila Ribičića,
ukazivali su na činjenicu da se položaj autonomnih pokrajina, naročito kada je riječ o
zastupanju i načinu priznavanja Srbije i obje pokrajine u Federaciji, ne može rješavati
samo unutar Srbije. On je upozoravao na opasnost rušenja autonomije pokrajina, jer su
one konstitutivni element jugoslovenske federacije.34 Međutim, rukovodstvo Srbije se
nije obaziralo na ove primjedbe. Novi Ustav Srbije proglašen je 28. marta 1989. godine, a Slobodan Milošević je izabran za predsjednika Socijalističke republike Srbije.35
Funkciju je preuzeo 8. maja 1989. godine, ali je isplanirano da se glavna ceremonija
poklopi sa godišnjicom Kosovske bitke. U svom govoru na Gazimestanu, Slobodan
Milošević je pored ostalog, poručio: “Srbi u svojoj istoriji nikad nikoga nisu porobili
niti eksploatisali. U dva svetska rata sami su se oslobodili, a kad su mogli pomagali su
i drugima da se oslobode (...) Kosovsko junaštvo ne dozvoljava nam da zaboravimo da
smo u jednom periodu bili hrabri i dostojanstveni i među malim brojem onih koji su
iz bitke izašli neporaženi (...) Šest vekova kasnije opet smo u bitkama i svađama. One
nisu oružane, mada ni takve nisu isključene.”36 Nacionalistička politika srbijanskog
rukovodstva imala je negativne efekte i u drugim jugoslovenskim republikama (Bosna
i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija). U ljeto 1989. godine sve više dolazi do izražaja
i nacionalizam Srba u Hrvatskoj, praćen ostrašćenom medijskom kampanjom iz Beograda. Miloševićevski mediji instrumentaliziraju progon Srba u Nezavisnoj državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine povlačeći paralele između tih događaja sa aktuelnom
jugoslovenskom stvarnošću. Hrvatskoj je spočitavana “asimilatorska politika i kulturni
33
34
35
36
Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija. Sarajevo, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 2010, 283-284.
Ciril Ribičić, Zdravko Tomac, Federalizam po mjeri budućnosti, Zagreb, 1989, 322-323.
Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 283-284.
Tim Džuda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, 146.
266
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
genocid”. Sve je to neminovno dovodilo do pojačavanja hrvatskog nacionalizma, što je
uzrokovalo sporadične ekscese.37
Političku krizu osamdesetih godina pratila je i ekonomska kriza. Glavni indikatori ekonomske krize bili su galopirajuća inflacija, veliki inozemni dug i monetarna
nelikvidnost, što je sve dovelo zemlju do ruba bankrota. Ozbiljnije reforme su bile
spriječene zbog ideoloških i političkih razloga, a odgovorni su bježali od prave dijagnoze stanja u jugoslovenskoj ekonomiji. Tek se 1983. godine pojavljuje dokument
pod nazivom Polazne osnove Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije. U njemu
je, pored ostalog, konstatirana: visoka inflacija, veća potrošnja od ostvarenog dohotka,
autarkičnost ekonomske politike, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadziranje investicija, nizak nivo produktivnosti rada, nedostatak roba i visoka nezaposlenost.
Poslije objavljivanja ovog programa ekonomske stabilizacije, napokon se umjesto o
“ozbiljnim teškoćama” počelo govoriti o ekonomskoj krizi. Međutim, unutar vladajućih struktura i dalje se govorilo da postoji ekonomska, ali ne i politička kriza. Niko se
nije usuđivao konstatirati da je politički sistem problematičan, već se tvrdilo da su ekonomski rezultati loši zbog neprimjenjivanja toga sistema. Ništa se nije promijenilo ni
nakon XII kongresa SKJ, koji je održan 1983. godine, tako da je program ekonomske
stabilizacije ostao mrtvo slovo na papiru. Kriza se ublažavala uglavnom reprogramiranjem ili odgađanjem otplate dugova, te proizvodnjom novca ili primarnom emisijom. U tom pogledu angažirali su se predsjednici vlada Milka Planinc (1982-1986) i
Branko Mikulić (1986-1988). Reforme koje je pokrenula Milka Planinc zaustavljene
su 1985. godine, a unutar SKJ je preovladala struja koja je u tržišnoj ekonomiji vidjela
uzrok nepovoljnog položaja nerazvijenih republika. Ništa bolje rezultate nije postigao
ni Branko Mikulić, koji je državu pokušao izvući programiranom stabilizacijom. Nakon što je liberalizirao cijene, izložio se snažnom napadu srpske politike koja je tražila
administrativnu preraspodjelu dohotka između razvijenih i nerazvijenih. Pod takvim
pritiskom, Mikulićeva vlada je bila prva u socijalističkoj Jugoslaviji koja je podnijela
kolektivnu ostavku.38
Mikulića je na čelu Saveznoga izvršnog vijeća (SIV) zamijenio Ante Marković,
koji je u martu 1989. godine imenovan za premijera, uprkos prosvjedima iz tada već
Miloševićeve Srbije. U sjeni sve težih problema u zemlji, Marković je u decembru
1989. godine prezentirao program ekonomske reforme s glavnim ciljem – obaranje inflacije. Naime, krajem 1989. godine inflacija je dosegnula rekordnih 2679 % godišnje.
Neki su smatrali da bi Marković mogao biti spasitelj Jugoslavije koji će zemlju iščupati
iz nacionalističkog beznađa prema modernim ekonomijama zapadnoevropskog tipa. U
skladu s Markovićevim programskim opredjeljenjima odnos dinara i njemačke marke
je bio zaleđen, predviđena je konvertibilnost dinara, stabilizacija državnog budžeta i
potrošnje, te restriktivna monetarna politika. Trebao je to biti početak ambicioznog
programa ekonomske stabilizacije prema tržišnim kriterijima, nazvan “novim socija37
38
Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 285.
Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. Od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006, 494-496.
Bošnjačka pismohrana
267
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
lizmom”, koje je Marković predstavio u junu 1990. godine. Bio je to pokušaj najtemeljitije i najhrabrije tržišne reforme u svim dotadašnjim socijalističkim zemljama.
Finansijsku pomoć Markoviću obećale su i zapadnoevropske države pod uslovom da
njegov koncept počne realizirati u stvarnosti. Marković je u početku imao određenog
uspjeha (savezne devizne rezerve su narasle do 3,6 milijardi dolara, suzbijeni su inflacija i siva emisija novca), ali je nalazio brojne prepreke na raznim stranama. U Zagrebu
i Ljubljani ga nisu voljeli, a u Beogradu su ga mrzili i prezirali. Na kraju je i njegov
program doživio slom. Između ostalog, to se dogodilo i zbog toga što savezna vlada
nije kontrolirala u punom kapacitetu savezne funkcije.39
Osim unutrašnjih problema, na stanje u Jugoslaviju su dijelom uticali i opći nemiri
u Istočnoj Evropi. Do tačke bez povratka stiglo se u drugoj polovini 1989. godine. Naime, između avgusta i kraja decembra navedene godine komunističke vlasti su nakon
gotovo pola stoljeća postojanja abdicirale ili prestale da postoje u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i Demokratskoj republici Njemačkoj.40
Ubrzo nakon toga došlo je i do definitivnog raskola unutar SKJ. Na 14. vanrednom
kongresu SKJ, u januaru 1990. godine, delegacije iz Slovenije i Hrvatske zajednički
su napustile Kongres. Postalo je jasno da je SKJ, bez obzira na obećanu korjenitu reformu i reorganizaciju, istrošio svoju historijsku misiju i integrativni kapacitet. Bila je
to kulminacija gotovo trogodišnjih sukobljavanja unutar SKJ i između pojedinih republičkih rukovodstava. Nacionalno je potisnulo klasno-socijalno, državno je fetišizirano
na račun samoupravnog, mitovi i iracionalna strana života su nametnuti kao recept za
budućnost.41 Deceniju poslije, jedan od prvih Miloševićevih saradnika konstatira njegovu odgovornost za raspad SKJ. Naime, prema riječima Borislava Jovića, Miloševićev pokušaj da disciplinira SKJ na Četrnaestom kongresu, bez dovoljnog sagledavanja
mogućeg konačnog ishoda, ubrzao je raspad i same Jugoslavije.42
Ubrzo nakon raspada SKJ došlo je i do raspada Jugoslovenske narodne armije
(JNA) kao posljednjeg kohezionog faktora u zemlji. Armija je poslije nestanka SKJ
s političke pozornice u komandnom smislu bila vezana za Predsjedništvo SFRJ, a u
upravnom za SIV. No, kako je Predsjedništvo bilo spoj nepomirljivih političkih protivnika, Srbija je preduzela niz aktivnosti s ciljem da rukovodno tijelo oružanih snaga
usmjeri u pravcu realiziranja velikosrpskog projekta.43 Stvoren je neustavni sistem komandovanja i dogovaranja o upotrebi oružanih snaga protiv zapadnih republika. Joviću
i Kadijeviću pridružio se Slobodan Milošević, koji kao predsjednik Srbije nije imao
nikakve zakonske ovlasti nad JNA.44 Na sjednici Vrhovne komande od 12. do 15. mar39
40
41
42
43
44
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, Zagreb, 2008, 645-646.
Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka 1914-1991, Beograd, 2002, 366.
Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, 1993, 180-181.
Borislav Jović, Knjiga o Miloševiću, Beograd, 2001, 56; Borislav Jović, Od Gazimestana do Haga. Vreme Slobodana Miloševića, Beograd, 2009, 61.
Davor Marijan, Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije, Zagreb, 2008, 147-148.
Svetozar Oro, O ulozi vladarskih težnji u Yu – ratovima 1991-2001, u: Ratovi u Jugoslaviji 1991-2001, Zbornik
radova, Beograd, 2001, 81.
268
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
ta 1991. godine predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović je pokušao da putem
snažnog pritiska iznudi usvajanje odluke o uvođenju vanrednog stanja u zemlji. Međutim, ovaj pokušaj Miloševića da putem oružanih snaga stavi Jugoslaviju pod svoju
kontrolu doživio je neuspjeh.45
Nakon dužih oklijevanja, Slovenija i Hrvatska su 25. juna 1991. godine proglasile
svoju nezavisnost. Istoga dana slovenačke vojne jedinice su pokušale uspostaviti kontrolu nad graničnim prelazima prema Austriji. Tom prilikom je došlo i do oružanog
obračuna u kojem je nekoliko lica izgubilo živote. Tako su na području Jugoslavije
započele vojne operacije isplanirane do u detalje u vojnim i političkim strukturama u
Beogradu.46
Od avgusta 1991. godine rukovodeću ulogu Predsjedništva SFRJ obavljala je neformalna grupa čelnika Srbije, Crne Gore i generala JNA, koja je samovoljno ocjenjivala
stanje i predlagala odluke. Na njezinim sastancima raspravljano je i odlučivano o svim
pitanjima rata koja su inače bila u ingerencijama Predsjedništva. Početkom oktobra
1991. godine kada je Predsjedništvo SFRJ ostalo samo sa članovima iz Srbije s pokrajinama i Crne Gore, ponovo je počelo funkcioniranje Predsjedništva, s tim da ga druge
republike, a i međunarodna zajednica nisu priznavale. Od tada je JNA i de facto bila
vojna sila Srbije i Srba u ostatku Jugoslavije, što je i potvrđeno de jure u maju 1992.
godine.47
U ratnoj atmosferi na prostoru jugoslovenske države, Evropska unija je pokušala
pronaći miroljubivo rješenje krize. To je i bio razlog organiziranja Konferencije o Jugoslaviji, koja je počela u septembru 1991. godine, u vrijeme dok je SFRJ još uvijek
imala međunarodnopravni subjektivitet. Pokušaji da se Jugoslavija reformira na konfederativnoj osnovi, definitivno propadaju odbacivanjem Evropskog plana za rješenje
jugoslovenske krize prezentiranim u Hagu 18. oktobra 1991. godine. Bilo je jasno da
Milošević ne prihvata nikakvu konfederaciju, jer on nije prihvatio ni Ustav iz 1974.
godine, zbog svog ubjeđenja da će vojnom silom nametnuti rješenje, tim više što su
SAD i Zapadna Evropa u to vrijeme podržavale opstanak Jugoslavije kao jedinstvene
države.48 Nastavak pregovora uz angažman Arbitražne (Badinterove) komisije, pomoći će da Evropska zajednica i SAD zauzmu ujednačeniji stav o glavnim uzrocima
raspada jugoslovenske države. Tako je u nalazu Arbitražne komisije jasno rečeno da
je SFRJ prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem)
pojedinih država.49
45
46
47
48
49
Davor Marijan, Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ: Vrhovna razina, Zagreb, Časopis za suvremenu povijest, 2009, 681-684.
Plan RAM je kreiran u 1990. godini u Generalštabu, a njegovo postojanje je objelodanjeno na sjednici SIV, 19.
septembra 1991. godine. Prema ovom dokumentu trebalo je osigurati zamišljene zapadne granice Srbije i stvoriti
okvir za neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli u jednoj državi. Zijad Šehić, Smrt
Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 286-287.
Davor Marijan, Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ: Vrhovna razina, 685.
Upor. Zdravko Tomac, Paukova mreža balkanskog krvnika, Zagreb, 1994, 27-28; Posljednja šansa Jugoslavije,
“Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji”, Beograd, 2002, 48-61.
Kasim Trnka, “Konstitutivnost naroda”, Sarajevo, 2000, 27-28.
Bošnjačka pismohrana
269
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
O uzrocima raspada SFRJ pisali su brojni naučnici. Kao uzroci kolapsa navedene
jugoslovenske države najčešće se ističu: 1. ekonomska kriza; 2. tzv. drevna mržnja;
3. nacionalizam; 4. kulturne razlike među jugoslovenskim narodima; 5. promjene u
međunarodnoj politici; 6. uloga raznih ličnosti u stvaranju i razaranju jugoslovenske
države; 7. predmoderni karakter jugoslovenske države koji se često komparira sa carstvima, nasuprot nacionalnoj državi; 8. strukturalno-institucionalni razlozi. S izuzetkom drevne mržnje, svi pobrojani razlozi su doprinijeli da se raspad Jugoslavije sagleda sveobuhvatnije. Osim argumenta o “drevnoj etničkoj mržnji”, svi su drugi uzroci
značajni za razumijevanje samog događaja. Pri tome, kada govorimo o ovoj temi treba
ukazati da se u ozbiljnim istraživanjima teško može fokusirati samo na jedan od razloga raspada Jugoslavije, s obzirom da se radi o složenom fenomenu koji je imao više od
jednog uzroka.50
Mnogi i danas smatraju kako je 35 godina Titove stabilnosti i mira pokazatelj kako
su u trusnom političkom prostoru poput balkanskog potrebni čvrsta ruka i lider, koji
će nezrele balkanske narode držati pod kontrolom. Ipak, ni takvi ne mogu zanemariti
činjenicu da su nakon 35 godina Titove čvrste ruke, a samo 10 godina nakon njegove
smrti ponovno izbili bratoubilački sukobi, koji se dijelom mogu uporediti s onima u
Drugome svjetskom ratu. To dovodi u pitanje tezu o čvrstom liderstvu, pa Titovo djelo,
kao i neki kasniji primjeri, ukazuju da je politika liderstva zastarjela i promašena, odnosno da se problemi ne rješavaju osloncem na lidere nego na demokratske institucije.
Pri tome, treba imati u vidu da je puno ovisilo i o političarima, nositeljima tereta odgovornosti vlasti u kritičnim trenucima, među kojima su poneki, poput ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i češkog predsjednika Vaclava Havela, uviđali svu opasnost širenja
područja napetosti, pogotovu na etničke aspekte. Drugi su ih, pak, poput srbijanskog
predsjednika Slobodana Miloševića, namjerno razbuktavali. Rezultat je bio da su se
Sovjetski savez i Čehoslovačka raspali ili dezintegrirali relativno mirno, dok se SFRJ
raspala nasilno i u krvi.51
Bosna i Hercegovina od prvih višestranačkih
izbora do početka rata (1990-1992)
Proces raspada jugoslovenske države se odrazio i na prilike u Bosni i Hercegovini. U
ovoj republici su 18. novembra 1990. godine održani slobodni višestranački izbori za
sva nivoe vlasti (Predsjedništvo i Skupštinu Socijalističke republike Bosne i Hercegovine i skupštine općina). Više od dva miliona birača najveće povjerenje je ukazalo
nacionalnim strankama (Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica). Iz ovih stranaka izabrani su svi članovi Predsjedništva
50
51
Dejan Jović, Razlozi za raspad socijalističke Jugoslavije: Kritička analiza postojećih interpretacija, Zagreb, Časopis
za književnost i kulturu, i društvena pitanja, 2001, 151-152.
Upor. Slobodan Miladinović, Elite raspada, Beograd, 2009, 253; Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, 83, 87-89.
270
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, zatim 75,3% zastupnika u Vijeću građana i 89,6% u Vijeće općina Skupštine Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, te
75,7% vijećnika u općinskim skupštinama.52 Savez komunista Bosne i Hercegovine,
kao stranka koja se dobrovoljno odrekla vlasti i omogućila prve višestranačke izbore, u poređenju sa komunističkim partijama u drugim republikama, doživio je najveći
poraz.53 Prema nacionalnoj strukturi u prvu višestranačku Skupštinu Socijalističke republike Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata izabrano je: 41,25% Bošnjaka, 35,41% Srba, 20,41% Hrvata i 2,93% ostalih. U skladu sa izbornim rezultatima,
navedene nacionalne stranke su formirale novu vlast koja je funkcionirala do početka
rata u Bosni i Hercegovini.54 Međutim, proces tranzicije se počeo odvijati u izuzetno
nepovoljnim okolnostima. Umjesto izgradnje višestranačkog pluralizma, započela je
izgradnja višenacionalnog političkog sistema. Bosanskohercegovačko društvo se do
1992. godine sve više cijepalo po nacionalno-konfesionalnim šavovima. Paralelno s
tim, u jednom dijelu stanovništva Bosne i Hercegovine odvijala se i duhovna tranzicija
od “komunista” do antikomunista; od “ateista” do teista; od “internacionalista” do nacionalista; od “bratstva i jedinstva” do mržnje prema drugima, itd.55
Izbijanjem ratnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je ne svojom voljom bila uvučena u ratna događanja. U 1991. godini je ponovo aktuelizirana
opaka i fatalna namjera o podjeli Bosne i Hercegovine. Velikosrpski i velikohrvatski
projektanti počinju sa pripremama za podjelu Bosne i Hercegovine između srpske i
hrvatske interesne sfere, kako bi veće dijelove teritorije ove republike priključili Srbiji
i Hrvatskoj.56 Na tom fonu su bili i tajni razgovori između Miloševića i Tuđmana u
Karađorđevu, marta 1991. godine. Pored ostalog, oni su dogovorili i formiranje dvije
komisije koje su imale zadatak da raspravljaju o podjeli Bosne i Hercegovine između
Srbije i Hrvatske. Koncept koji je dogovoren u Karađorđevu, bitno je uticao na kasnija
dešavanja u Bosni i Hercegovini.57
52
53
54
55
56
57
Zoran Tomić, Nevenko Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, Mostar, 1999, 84-85
Vladimir Goati, Politički život u Bosni i Hercegovini 1989-1992, u: Bosna i Hercegovina između mira i rata, Beograd, 1992, 56.
Zoran Tomić, Nevenko Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, Mostar, 84-85.
Ivan Cvitković, Sociološki pogledi na naciju i religiju, Sarajevo, 2005, 19-21.
Smail Čekić, Agresija na Bosnu i Hercegovinu, II, Sarajevo, 2004, 943.
Jedan od učesnika razgovora u Karađorđevu dr. Dušan Bilandžić je je u jednoj izjavi naveo sljedeće: “Tuđman nam
je (...) rekao da se on s Miloševićem dogovorio (o podeli), a da mi to moramo konkretno razraditi na mapama (...)
Održana su tri kruga razgovora u Tikvešu i Beogradu, a svaki je trajao desetak sati, no nije bilo rezultata. Na tim
su se pregovorima vodile ‘beskrajne rasprave oko toga, čija je neka dolinica, srpska ili hrvatska, ko ima većinu u
nekom gradu’. Osim toga, oni su nama prepuštali samo zapadnu Hercegovinu”. O pregovorima između Miloševića
i Tuđmana u proljeće 1991. godine veoma važno svjedočenje na osnovu ličnih saznanja objavio je i Voren Zimerman, bivši američki ambasador u Beogradu, od 1989. do 1992. godine. On je, između ostalog, zapisao sljedeće: “Ni
Milošević ni Tuđman nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere prema Bosni. Kao mesto na kome
su Srbi, Hrvati i Muslimani vekovima manje-više zajednički živeli, Bosna je predstavljala uvredu i izazov za ovu
dvojicu etničkih homogenista. Na kraju drugog sastanka sa mnom, Tuđman je izlio bujicu pogrda na račun Izetbegovića i Muslimana. Oni su opasni fundamentalisti (...) Civilizovane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu
pretnju. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podeljena između Srbije i Hrvatske. Ovaj ispad
me ostavio bez daha, a stekao sam utisak da su i Tuđmanovi pomoćnici koji su tome prisustvovali bili podjednako
iznenađeni”. Miloš Minić, Dogovori u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010, 36-37, 42-43./
Bošnjačka pismohrana
271
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
Zastupnici i realizatori dogovora Milošević – Tuđman u Bosni i Hercegovini bili
su predstavnici Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice. Iako su
navedene dvije stranke do početka rata djelovale u institucijama Bosne i Hercegovine,
one su uporedo s tim primjenjivale i vaninstitucionalne forme, flagrantno kršeći ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine. Između Srpske demokratske stranke i Hrvatske
demokratske zajednice postojao je naglašeni stepen sinhronizacije, počev od ideje, preko forme, pa do samog završnog čina i jednog i drugog projekta.58
Otvoreni početak napada na ustavno-pravni sistem i teritorijalno jedinstvo Bosne
i Hercegovine, počeo je politizacijom pitanja i problema regionalizacije. Zagovornici
novokomponirane regionalizacije su odmah stavili do znanja da je za njih etnički princip najvažniji u definiranju regiona.59
Proces nasrtaja na ustavno-pravni sistem i teritorijalni integritet započet je formiranjem “zajednice općina Bosanske krajine”, da bi u kratkom roku ovaj maskirani projekat bio transformiran u SAO (srpsku autonomnu oblast), 16. septembra 1991. godine.
Proglašavanje “SAO Krajina”, kao i neposredno prije toga “SAO Hercegovina”, koji
su već u nazivu bile sadržavale kategorije suprotne ustavno-pravnom sistemu Bosne i
Hercegovine. Tako je izgrađen model za “saoizaciju” najvećeg dijela Bosne i Hercegovine. Institucionalni dovršetak “saoizacije” Bosne i Hercegovine dovršen je proglašavanjem “republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, 9. januara 1992. godine.
Tom prilikom usvojena je i Deklaracija u kojoj je stajalo da će se “republika” nalaziti
u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna jedinica.60 Tako su politički
procesi koji su 1991. godine započeli sa deinstitucionalizacijom ustavnog uređenja,
završili proglašavanjem srpske republike na bosanskohercegovačkom državnom teritoriju. Time je “etnička volja” postala motorom osporavanja funkcija države, transformirajući se u mjerilo ustavnog prava i njegove interpretacije. Politika stvaranja srpskih
teritorijalnih cjelina na bosanskohercegovačkom tlu je tokom 1992. godine dobila jasne teritorijalno-političke konture.61
Uz malo zakašnjenje, u oktobru 1991. godine, započeo je i proces “haoizacije Bosne i Hercegovine. Sa istovjetnim ishodištem i gotovo kopiranim paljanskim scenarijem, operacionalizacija ovakve politike krenula je formiranjem “hrvatske zajednice
bosanska posavina”, 12. novembra 1991. godine. Nešto kasnije, 18. novembra 1991.
58
59
60
61
Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), Sarajevo, 1997,
55-56.
Isto, 56.
Ubrzo poslije “SAO Hercegovine” i “SAO Krajine”, proglašene su: “SAO Romanija”, 22. oktobra; “SAO Sjeveroistočne Bosne”, 28. oktobra; “SAO Sjeverne Bosne”, 5. novembra (...) pa sve do “SAO Birač” 9. januara 1992.
godine i “Srpske opštine Birač”, 10. januara 1992. godine. Pri kraju, odnosno uporedo sa “saoizacijom”, konstituirana je “Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, 24. oktobra 1991. godine. Na ovoj sjednici usvojena je
odluka o ostajanju srpskog naroda Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom,
“SAO Slavonijom, Baranjom i zapadnim Sremom” i drugima koji to žele. Sljedeći potez u projektu ustavno-pravne
destrukcije Bosne i Hercegovine je bio “plebiscit srpskog naroda”, održan 9. i 10. novembra 1991. godine. Isto,
57-64.
Edin Šarčević, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo, 2009, 53.
272
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
godine formirana je “hrvatska zajednica herceg-bosna”. Zvanično “hrvatska zajednica
herceg-bosna” je proglašena 4. jula 1992. godine u Grudama, iako je i prije toga egzistirala kao nelegalna paradržava u punom kapacitetu. Navedena paradržava je 18.
novembra 1992. godine proglašena “republikom”, što je samo jedan od dokaza podudarnosti ovog projekta sa drugom paradržavom na teritoriji bosanskohercegovačke
države, čije je institucionalno uobličavanje već ranije bilo završeno.62
Kreatori “oblasti” i “zajednica” su, rukovodeći se etničkim kriterijima koje su oni
određivali, cijelu Bosnu i Hercegovinu poklopili projektima “saoizacije” i “haoizacije”, uz međusobno teritorijalno preklapanje na trećini prostora. Pri tome, Bošnjacima,
kao najbrojnijem narodu, ostavili su samo 3,5% teritorija Bosne i Hercegovine. Ipak,
bez obzira koliko su se ova dva projekta podudarala po ideji i nasrtajima na ustavnopravni sistem Bosne i Hercegovine, na mnogim dijelovima zemlje došlo je teritorijalnog preklapanja između “saoizacije” i “haoizacije”. Tako su teritorije, bez obzira
na dogovore autora ovih projekata u Grazu i Njivicima 1992. godine, postale glavni
kamen spoticanja u godinama koje su nailazile.63
Okončanjem ratnih aktivnosti u Sloveniji i Hrvatskoj i priznavanjem nezavisnosti
ovih republika, bosanskohercegovačko pitanje je postalo jedno od najsloženijih problema Evropske zajednice. Prema nalazu Arbitražne komisije verificiranom od strane
Evropske zajednice, SFRJ je prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih država, to znači da se nijednoj novoformiranoj državi
na području bivše jugoslovenske države ne priznaje pravo na kontinuitet.64 Drugim
riječima, sve države nastale na području bivše SFRJ imaju status država sukcesora,
odnosno niko nema status države-prethodnika, shodno Bečkim konvencijama (o sukcesiji država u odnosu na državnu imovinu, arhive i dugove, iz 1983. i u odnosu na
ugovore iz 1978.). U spomenutim okolnostima, kako se ističe u Izvještaju, Arbitražna
komisija smatra da se izražavanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine da se ova
zemlja konstituira kao suverena i nezavisna država ne može smatrati potpuno osnovanim, bez garancija koje bi u tom pogledu pružila Republika formulirajući zahtjev za
priznanje putem referenduma, na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani Bosne
i Hercegovine, bez razlike i pod međunarodnom kontrolom. Praktično, ovo je značilo
da je referendum građana Bosne i Hercegovine, kao institucionalni oblik odlučivanja
građana, predviđen Ustavom Bosne i Hercegovine, uslov da bi Bosna i Hercegovina
bila priznata kao nezavisna i suverena država od strane Evropske zajednice i njenih
62
63
64
Kao obrazloženje formiranja “hrvatskih zajednica” čelnici Hrvatske demokratske zajednice najčešće su koristili
argument da “hrvatski narod u vrijeme rastakanja Bosne i Hercegovine ima pravo da izrazi svoje interese i opredjeljenja pozivajući se na vlastiti subjektivitet”. Mate Boban, predsjednik “hrvatske zajednice herceg-bosne”, je u prvoj
izjavi nakon proglašavanja “zajednice”, pored ostalog, naglasio da “hrvatska zajednica herceg-bosna predstavlja
geopolitičku, kulturnu i ekonomsku cjelinu i proističe iz nekadašnjih banovina, u čijim granicama je hrvatski narod
dočekao Drugi svjetski rat (...) Mostar je izabran za sjedište zato što ovaj grad predstavlja kulturno, geopolitičko i
ekonomsko središte hrvatskog naroda u ovom dijelu Republike”. Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove
misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 64-69.
Isto, 68-69.
James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, London, 1997, 67-75.
Bošnjačka pismohrana
273
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
država-članica. “Dopuna” Izvještaja Arbitražne komisije biće izvršena prvo odlukom
Skupštine Bosne i Hercegovine od 26. januara o raspisivanju referenduma o budućem
statusu Republike. U izvještaju Arbitražne komisije praktično je naznačena i svrha budućeg referenduma, sa “učešćem svih građana Bosne i Hercegovine bez razlike” (što
je, inače, i određenje referenduma prema Ustavu Bosne i Hercegovine), kao i međunarodna kontrola referenduma.65
Odluku o raspisivanju referenduma usvojila je, nakon dvodnevnog zasjedanja,
Skupština Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 25. januara 1992. Najveći dio
zasjedanja je prošao u znaku usvajanja dnevnog reda, odnosno uvrštavanja u raspravu
Prijedloga Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za raspisivanje referenduma
građana. Poslije napuštanja zasjedanja poslanika Srpske demokratske stranke i Srpskog pokreta obnove, pod predsjedavanjem potpredsjednika, Skupština je izglasala i
dnevni red i Odluku o raspisivanju referenduma građana. Odlučeno je da se referendum zakaže za 29. februar i 1. mart 1992. godine, s pitanjem.: “Jeste li za suverenu i
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.66
Kako su Srpska demokratska stranka i neki njoj bliski politički saveznici ocijenili
referendum “kao nedopustivu političku manipulaciju”, to su općine kod kojih je “saoizacija” bila već izvedena odbile učešće u pripremama i organizaciji referenduma. One
nisu uvažavali činjenicu da je inicijativa za održavanje referenduma, kao i karaktera
(građanskog) referenduma dala Evropska zajednica, te da je, shodno Ustavu, Odluku o
raspisivanju referenduma usvojila Skupština Bosne i Hercegovine po proceduri utvrđenoj u njenom Poslovniku o radu. Također, za njih nije bilo dovoljna ni činjenica da je
referendum pod međunarodnom kontrolom Evropske zajednice i drugih međunarodnih
institucija i organizacija, sa šesnaest regionalnih posmatračkih centara i preko šest stotina posmatrača.67
Ipak, bez obzira na turbulentnu političku atmosferu, referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Republička izborna komisija, na osnovu dostavljenih podataka iz općina, u Izvještaju je konstatirala da se od ukupnog broja birača (3.253.847) na
referendumu odazvalo 2.073.568 ili 64,31% od ukupnog broja birača s pravom glasa.
Pozitivan odgovor na referendumsko pitanje dalo je 2.061.932 glasača ili 63,95% od
potencijalnog broja glasača, odnosno 99,44% od broja birača koji su pristupili referen65
66
67
Praktično, to je značilo da na “referendumsku kušnju” treba da idu svi dokumenti i odluke kojima je definiran
status Bosne i Hercegovine kao suverene države počev od Ustava Socijalističke republike Bosne i Hercegovine iz
1974, Ustav SFRJ iz 1974, Amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz 1990, zatim Memorandum i Platforma
Skupštine Republike Bosne i Hercegovine od 14. oktobra 1991, pa do izjava i obaveza iz decembra 1991, odnosno
odgovora na upit Komisije, Predsjedništva i Vlade Bosne i Hercegovine iz januara 1992. godine. Drugim riječima,
referendum je trebalo da, kao što je to ranije učinjeno na istovjetan način u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, potvrdi stepen validnosti zahtjeva Bosne i Hercegovine za međunarodnim priznanjem suverenosti i nezavisnosti. Isto,
71.
Isto, 72-73.
Upor. Susan L. Woodword, Balkan tragedy. Caos and dissolution after the Cold War, Washington, 1995, 210; Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 74-75.
274
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
dumskom izjašnjavanju. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je, u funkciji Skupštine,
potvrdilo Izvještaj, i time je osigurana pravna i politička osnova za raskid pravnih veza
sa SFRJ.68
Time su bili ispunjeni svi uslovi koji su bili postavljeni pred Bosnu i Hercegovinu,
tako da je Evropska zajednica, 6. aprila 1992. godine, usvojila odluku o priznanju Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Neposredno nakon odluke na ministarskom samitu, portugalski šef diplomatije je izvijestio novinare da je ovoj odluci
prethodila ocjena da je Bosna i Hercegovina ispunila uslove koje joj je postavila Evropska zajednica u decembru 1991. godine. Već sutradan, 7. aprila, SAD su priznale Bosnu
i Hercegovinu kao nezavisnu državu.69 Generalna skupština Ujedinjenih Nacija je 22.
maja 1992. godine primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za svog punopravnog člana.70
Bosna i Hercegovina od 1992. do 1996. godine
Rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije priznalo rezultate referenduma nego
ih je smatralo konačnim razlogom za otcjepljenje “srpskih krajeva” iz Bosne i Hercegovine i pripajanje Velikoj Srbiji. S ciljem zauzimanja što više teritorija, srpske paravojne snage pokreću obimne vojne pohode uz podršku JNA. Srpska televizija i drugi
mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića, ratno-huškačkom propagandom protiv
Bošnjaka i Hrvata ohrabruju pobunjene bosanskohercegovačke Srbe. Pored medijske
podrške, iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu tokom marta stižu i brojne paravojne jedinice
Šešeljevih četnika i Arkanovih plaćenika i dobrovoljaca. Ove paravojne formacije su
tokom proljeća 1992. godine počinile brojne zločine nad nesrpskim stanovništvom širom Bosne i Hercegovine. Pokušaj građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine da masovnim antiratnim mitinzima početkom aprila zaustave širenje vojnog požara, zaustavljeni
su ubistvima i pucanjem snajperista na okupljene građane. Tako je počeo opći rat i
trogodišnja opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine.71
Na teritorijama koje su osvojile srpske paravojne formacije sistematski je provođeno teroriziranje, protjerivanje i ubijanje nesrpskog stanovništva. Strateške ciljeve tzv.
Skupštine srpskog naroda, 12. maja 1992. godine, predstavio je Radovan Karadžić.
Tom prilikom on je prezentirao šest ciljeva: 1) razdvajanje srpskog naroda od druge
dvije nacionalne zajednice; 2) uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine;
68
69
70
71
Protiv referendumskog izjašnjavanja bilo je svega 6.037 birača ili 0,19 % glasačkog tijela. Na ovaj način se, po
osnovu demokratskog izjašnjavanja građana, dobila volja građana Bosne i Hercegovine. To je značilo i svojevrsnu
opću potvrdu svih odluka legalnih organa vlasti Bosne i Hercegovine, kojima je potvrđena nezavisnost i suverenost
Bosne i Hercegovine, donesenih u drugoj polovini 1991. godine. Ovi su podaci, zajedno sa Izvještajem, od strane
Republičke izborne komisije dostavljeni su Skupštini Bosne i Hercegovine koja je i usvojila Odluku o referendumu.
Ivan Cvitković, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, Zagreb-Sarajevo, 2006, 107-110; Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996),
77-78.
Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999, 270.
Dženana Čaušević, Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005, 514.
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 722.
Bošnjačka pismohrana
275
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
3) eliminiranje Drine kao granice srpskih država; 4) uspostavljanje granice na rijeci
Uni i rijeci Neretvi; 5) podjela grada Sarajeva na srpski i bošnjački dio; 6) izlaz Srpske Republike Bosne i Hercegovine na more. U suštini, navedeni strateški ciljevi su
predstavljali zločinačku i genocidnu namjeru istrebljenja nesrpskog stanovništva.72 Na
fonu ovakvih zamisli, već od proljeća 1992. godine srpske vojne formacije su izvodile
najstrašnije progone i masovna ubistva. Osvajanja su redovno bila praćena masovnim
masakrima nesrpskog stanovništva, a posebno Bošnjaka. Desetine hiljada Bošnjaka i
Hrvata bile su zatvorene u koncentracione logore (Manjača kod Banja Luke, Keraterm
i Omarska kod Prijedora i drugi), stotine hiljada pod prijetnjom smrti napuštaju svoja
ognjišta i odlaze u izbjeglištvo. Sastavni dio koncepcije “etničkog čišćenja” teritorija
pod kontrolom pobunjenih srpskih snaga bilo je organizirano pljačkanje bošnjačke i
hrvatske imovine, kao i masovno silovanje bošnjačkih žena.73
Reakcije međunarodne zajednice na najveće ratne zločine u Evropi poslije završetka Drugog svjetskog rata bile su općenito konfuzne i negativne. Jedna od osnovnih
grešaka zapadnih političara bila je u tome što su oni pratili samo simptome rata, a
nisu nastojali otkriti njegove uzroke. Zapadnoevropski političari nisu shvatali pravu
prirodu Miloševićevih planova, tako da su rat u Bosni i Hercegovini tretirali kao vojni
problem, a ne politički. U skladu s tim pogledom da je rat prvenstveno vojni problem,
oni su i usmjerili svoje aktivnosti u pravcu “smanjivanja borbenih aktivnosti”. Tako su
direktno doprinosili produbljivanju tragedije u Bosni i Hercegovini. Odbili su da ukinu
i embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskohercegovačkoj vladi, iako su Ujedinjene
nacije priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i međunarodno priznatu državu.
Dakako, embargo nije pogodio Srbiju i snage pobunjenih Srba u Bosni i Hercegovini,
jer je Srbija zadržala najveći dio zaliha oružja i opreme bivše JNA, a posjedovala je i
veliku vojnu industriju. Za njih embargo nije imao nikakvog važnijeg uticaja, ali je za
bosanskohercegovačke snage embargo bio ravan smrtnoj presudi.74 Autori izvještaja
pod naslovom Nedovršeni mir su kao tri glavne greške zapadne politike prema Bosni i
Hercegovini naveli: 1) definiranje krize kao humanitarne katastrofe umjesto kao brutalne agresije; 2) kolebanje i nespremnost zapadnih sila i Ujedinjenih Nacija na upotrebu
vojne sile u Bosni i Hercegovini; 3) moralno srozavanje Zapada koji je proglasio šest
“zaštićenih područja”, koje nije uspio zaštiti.75
S ciljem odbrane državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo
Republike Bosne i Hercegovine je 20. juna 1992. godine usvojilo Odluku o proglašenju
ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pored ove odluke, ovlaštene su oružane
snage Bosne i Hercegovine da organiziraju otpor agresiji na Bosnu i Hercegovinu.76
Istovremeno sa ovom odlukom Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je proglasilo opću
72
73
74
75
76
Edina Bećirević, Na Drini genocid, Sarajevo, 2009, 119-120.
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 724-725.
Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb – Sarajevo, 1995, 319-321.
Mile Lasić, Europska unija. Nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo, 2009, 289.
Odluka o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine,
20. juni 1992. godine.
276
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
mobilizaciju na teritoriji Bosne i Hercegovine.77 Ubrzo nakon ovih odluka, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine usvaja Platformu za djelovanje Predsjedništva
Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima.78
Na tragu navedene Platforme, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u govoru na 49. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 27.
septembra 1994. godine, još jednom poziva međunarodnu zajednicu da zaustavi rat
koji je nametnut golorukom narodu Bosne i Hercegovine. Na ovom zasjedanju Izetbegović je istakao da ono što “mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu.
Za mnoge od nas Bosna nije samo domovina, Bosna je ideja. To je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija, mogu živjeti zajedno. Ako se dogodi da ta
ideja bude zauvijek pokopana i ako taj san o toleranciji među ljudima na ovim prostorima ode u nepovrat, bit će krivi oni koji svojim topovima već trideset mjeseci ubijaju
Bosnu, ali ne manje i mnogi moćni u svijetu koji su mogli da pomognu, a odbili su da
to učine” (kurziv D.B).79
Odbranu nezavisnosti Bosne i Hercegovine oslabila je i neprincipijelna i dvolična politika Hrvatske. Iako je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i
međunarodno priznatu državu, ona je “ispod paravana” radila na pokušaju stvaranja
“Velike Hrvatske”. Glavni kreator takve politike bio je Franjo Tuđman, koji je uporno
i dosljedno izražavao ambicije da se Hrvatskoj pripoje dijelovi Bosne i Hercegovine.
Takvi stavovi proizilazili su iz njegova uvjerenja da je Bosna i Hercegovina vještačka
tvorevina, kao i Jugoslavija. Tuđmanova agresivna politika prema Bosni i Hercegovini
77
78
79
Odluka o proglašenju opće javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Službeni list Republike
Bosne i Hercegovine, 20. juni 1992. godine.
Za razliku od genocidnih strateških ciljeva koje je predstavio Radovan Karadžić 12. maja 1992. godine, u Platformi
Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine je, između ostalog, stajalo: “Bosna i Hercegovina je suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda
koji u njoj žive. Republika se konstituiše na principima parlamentarne građanske demokratije, što podrazumijeva
prije svega tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode (...) Tri konstitutivna naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju svoje nacionalne interese, ali i interese koji proističu iz tradicije
viševjekovnog zajedničkog življenja. Politički i društveni život u Bosni i Hercegovini zasniva se na ravnopravnosti
Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima. Suverenitet
države ostvaruje se na cijeloj teritoriji koju određuju jedinstvene granice priznate od međunarodne zajednice (...)
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je za pregovore koji vode miru. Pregovori o miru mogući su uz
poštivanje sljedećih uvjeta, odnosno principa: a) Prekid ratnih dejstava, b) Uspostavljanje političkog stanja prije
početka agresije, c) Priznanje legalne vlasti države Bosne i Hercegovine i njenih institucija na cijeloj teritoriji, d)
Naknadu ratne štete i kažnjavanje krivaca za ratne zločine u saglasnosti sa međunarodnim propisima (...) Bosna i
Hercegovina neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnu podjelu
Bosne i Hercegovine na isključivo etničkoj osnovi (...) U zajedničkom višenacionalnom frontu učestvuju patriotske snage koje su za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, za zajednički život i nacionalnu ravnopravnost
Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti (manjina) (...) Ova platforma je poziv svim građanima i svim narodima Bosne i Hercegovine da se aktivno uključe u patriotski front borbe za suzbijanje agresije i
uspostavljanje mira i slobode, reda i zakonitosti na cijeloj državnoj teritoriji Republike. Pozivamo i sve one koji se
nalaze na drugoj strani, a nisu ruke okaljali krvlju nevinih ljudi, da se priključe legalnim oružanim snagama Bosne i
Hercegovine u borbi za slobodu a protiv agresije. Predsjedništvo će donijeti zakon o amnestiji i sprječavati moguće
pojave revanšizma. Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima,
Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 2. juli 1992. godine.
Izetbegovićev govor na 49. zasjedanju Generalne skupštine UN-a 27. septembra 1994. Bosna je ideja, Dnevni avaz,
Fokus, Sarajevo, 18. decembar 1999, 5.
Bošnjačka pismohrana
277
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
bila je sastavni dio njegovog etnocentričnog koncepta stvaranja države.80 Takva politika je, između ostalog, dovela i do sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije
Republike Bosne i Hercegovine koji su se rasplamsali u januaru 1993. godine, a zatim
i aprilu iste godine. Napadom Hrvatskog vijeća odbrane na Armiju Republike Bosne
i Hercegovine u Mostaru, početkom maja 1993. godine, došlo je do eskalacije sukoba.81 Tuđmanovi planovi o podjeli Bosne i Hercegovine bili su u suštini identični kao i
Miloševićevi, s tom razlikom da su potezi beogradskog režima bili otvoreniji i javniji,
a zagrebačkog oprezniji i tajnovitiji. Istina, za projekat podjele Bosne i Hercegovine
Miloševiću je srpsko javno mnijenje davalo veliku podršku, dok je popularnost Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice upravo zbog politike prema Bosni i Hercegovini
1993/1994. godine pala na najnižu tačku. Također, i sve opozicione stranke u Hrvatskoj
su bile za očuvanje jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine.82 Tuđmanova osvajačka politika je posebno bila kritizirana nakon vojnih pobjeda Armije Republike Bosne
i Hercegovine i pritiska Ujedinjenih nacija na Hrvatsku koje su razmatrale mogućnost
uvođenja sankcija ovoj državi. Navedene činjenice, kao i direktno uključivanje američke administracije u krizu na području bivše Jugoslavije, dovest će, početkom marta
1994. godine, do prekida sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Republike
Bosne i Hercegovine.83
Uporedo sa ratnim događanjima, odvijali su se i pokušaji Evropske zajednice i SAD
s ciljem pronalaska rješenja za prekid ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. U okviru
takvih nastojanja međunarodne zajednice ponuđeno je nekoliko mirovnih planova od
1992. do 1995. godine.
Prvi od ovih planova koji je u sebi nosio mogućnost mirnog rješenja ratnog sukoba
bio je Coutillerov mirovni plan. Pregovori o Coutillerovom planu su trajali od februara
do jula 1992. godine i završeni su potpunim neuspjehom. Pored ostalog, ovaj prijedlog
je propao jer su Karadžićevi sljedbenici znali da su u slučaju nastavka ratnih operacija
nadmoćniji jer ih je Srbija višestruko pomagala. S obzirom da nije bilo vojne ravnoteže, Karadžić i njegovi saradnici su tokom pregovora stalno proširivali svoje zahtjeve,
tražeći konfederalizaciju, tri nacionalne države unutar Bosne i Hercegovine.84
80
81
82
83
84
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 727
Zdenko Radelić, Davor Marijan, Nikica Barić, Albert Bing, Dražen Živić, Stvaranje hrvatske države i Domovinski
rat, Zagreb, 2006, 167-169; Nikica Barić, Bihaćko-cazinska krajina u političkim i vojnim planovima Hrvatske i
Srbije 1992-1995, u; Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi i događaji, Bošnjačka pismohrana, Zagreb,
2010, 425.
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 730.
Nikica Barić, Bihaćko-cazinska krajina u političkim i vojnim planovima Hrvatske i Srbije 1992-1995, 426-427.
Coutillerov plan je dobio ime po portugalskom diplomati Jose Coutilleru koji je u to vrijeme predsjedavao Evropskom zajednicom. Neki su ga nazivali i “Lisabonski sporazum” po mjestu gdje su neki sastanci pregovora održani.
U traženju mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu, Coutillerova misija je zenit dosegnula evropskim radnim
prijedlogom budućeg ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, dogovorenim 7. i 8. marta 1992. godine Bruxellesu. Coutillerova misija je u toku aprila 1992. godine izgubila svaki smisao jer je agresija na Bosnu i Hercegovinu
označila početak nasilnog, tzv etničkog cijepanja. Evropska zajednica je uprkos nepopravljivih konstrukcionih i
taktičkih grešaka i dalje insistirala na ovom planu, čime je neposredno ohrabrivala agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Opšir. o Coutillerovom planu pogledati u: Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991-1996), 83-104.
278
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Sljedeći pokušaj međunarodne zajednice da pronađe mirno rješenje krize u bivšoj Jugoslaviji dogodio se u Londonu, od 26. do 28. avgusta 1992. godine. Na ovoj
međunarodnoj Konferenciji, kojoj su predsjedavali Evropska zajednica i Ujedinjenje
nacije, pored niza dokumenata, usvojeno je trinaest principa akcionog programa, među
kojima se ističu: princip da nepriznate ili silom postignute prednosti nemaju posljedica
i princip o obavezi poštivanja nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih
država u regionu i nepovredivost granica. Na skupu u Londonu je usvojena i posebna
Deklaracija o Bosni i Hercegovini. U ovom dokumentu je, pored ostalog, predviđeno:
prestanak neprijateljstava, integritet granica, povratak izbjeglica, garancije za poštivanje ljudskih prava, te uspostavljanje odnosa sa susjedima od strane onih republika koje
još nisu priznale. Međutim, u usvojenim dokumentima nije bilo mehanizama pritiska
i kažnjavanja za one koji budu kršili dogovorene principe. Zbog toga, Konferencija u
Londonu nije polučila željene rezultate, jer se zagovornici velikosrpske politike nisu
mogli zaustaviti oštrim riječima.85
Nakon neuspjeha Coutillerove misije, krajem marta 1993. godine kopredsjednici
Konferencije o bivšoj Jugoslaviji Cyrus Vance i David Owen ponudili su novi mirovni
plan za Bosnu i Hercegovinu. On je sadržavo četiri dokumenta: Sporazum o Bosni i
Hercegovini, Sporazum o miru u Bosni i Hercegovini, Mape provincija i Sporazum
o prijelaznim rješenjima. Dokumenti u Vance-Owenovom planu potpisivani su sukcesivno. Srpsko rukovodstvo na čelu sa Radovanom Karadžićem je odbilo potpisati
Sporazum o mapama i Sporazum o prijelaznim rješenjima. Vijeće bezbjednosti je zbog
toga odobrilo primjenu sile u zoni zabrane letova iznad Bosne i Hercegovine, 31. marta
i Rezoluciju kojom su najavljene pooštrene sankcije protiv Srbije i Crne Gore ako se ne
prihvati Vance-Owenov plan do 26. aprila 1993. godine. Uprkos prijetnjama i preporuci rukovodilaca Srbije i Crne Gore, paljansko rukovodstvo je odbilo Vance-Owenov
plan. Nakon toga je Vijeće bezbjednosti Rezolucijom od 6. maja 1993. godine uspostavilo zone bezbjednosti za Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Goražde, Srebrenicu i Bihać. Blaga
reakcija međunarodne zajednice na srpsko odbijanje Vance-Owenovog plana označila
je i kraj ovog mirovnog plana.86
85
86
Na skupu u Londonu učestvovalo je preko trideset zemalja. Pored izvještaja o masovnom ubijanju, protjerivanju i
silovanjima, koje su vršile srpske snage u Bosni i Hercegovini, predstavljena su i otkrića o srpskim logorima koja su
asocirala na nacističke logore iz Drugog svjetskog rata. Govornici su jedan za drugim osuđivali agresiju na Bosnu i
Hercegovinu, a britanski premijer John Major je upozorio Srbiju da će se pritisak na ovu državu pojačati u slučaju
da izostane njena saradnja. Inače, Srbija je od 30. maja 1992. godine već bila pod sankcijama Ujedinjenih nacija.
Opšir. o Londonskoj konferenciji vidi u: Suad Kurtćehajić, Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine,
135-137.
Vance-Owenov plan je predviđao da Bosna i Hercegovina ostane u svojim međunarodnim granicama, sa podjelom
na deset provincija, čije bi granice bile precizirane Ustavom. Prema odredbama ovog plana bila je dozvoljena puna
sloboda kretanja bez administrativnih graničnih kontrola između provincija. Jedan od dokumenata ovog plana bile
su i karte provincija. Bosna i Hercegovina je trebala biti transformirana u decentraliziranu državu triju konstitutivnih naroda s deset provincija i posebnim statusom grada Sarajeva. Tri provincije sa bošnjačkom većinom trebale su
se prostirati na 26,3 % teritorije Bosne i Hercegovine, tri provincije s većinskim hrvatskim stanovništvom na 25,8 %
i tri provincije s srpskom većinom na 42,2 % teritorije. Teritorija grada Sarajeva, koji je trebao dobiti poseban status,
zauzimala je 5,5 % površine Bosne i Hercegovine. Opšir. o Vance-Owenovom planu pogledati u: Kasim Begić,
Bošnjačka pismohrana
279
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
Sljedeći mirovni plan ponudili su David Owen i Torwald Stoltenberg. Oni su svoju
misiju započeli tokom jula i avgusta 1993. godine bilateralnim razgovorima u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, a okončali su je pregovorima u Genevi. Prema prijedlogu
mirovnog sporazuma Owen-Stoltenberg trebalo je u formi ustavnog sporazuma formirati tri konstitutivne republike koje bi onda obrazovale Savez republika Bosne i Hercegovine. Sama forma govori da je riječ o konfederalnom ugovoru. Međutim, ni ovaj
prijedlog nije doživio bolju sudbinu od prethodnih mirovnih rješenja. Nakon što polovinom februara 1994. godine nije postignuta saglasnost oko petnaest spornih područja,
Owen-Stoltenbergov plan pada u zaborav.87
Uvidjevši da evropske mirovne inicijative propadaju jedna za drugom, SAD preuzimaju aktivniju ulogu u bosanskohercegovačkoj ratnoj krizi. Američko uključivanje je
rezultiralo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. marta 1994. godine, a kojim
je predviđena uspostava Federacije Bosne i Hercegovine. Sastavni dijelovi ovog sporazuma bili su: Prijedlog Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Preliminarni sporazum
o uspostavljanju konfederacije između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike
Hrvatske, te Sporazum kojim je Bosni i Hercegovinu omogućen pristup Jadranskom
moru kroz teritoriju Hrvatske i Sporazum kojim je Hrvatska dobila pravo nesmetanog
tranzita kroz općinu Neum. Uz to, kao sastavni dio Washingtonskog sporazuma, potpisan je i vojni sporazum u Splitu, 12. marta 1994. godine.88
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, 25. aprila 1994. godine je osnovana Kontakt grupa89 s ciljem pronalaska rješenja za okončanje rata u Bosni i Hercegovini.90 Na sastanku članica Kontakt grupe, održanom 5. jula 1994. godine usaglašena je karta razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i srpske strane. U
odnosu na plan Owen-Stoltenberg, u planu Kontakt grupe bošnjački i hrvatski teritorij
je bio uvećan za 5,2 % teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, i ovaj plan je odbila
srpska strana. Nakon toga, Savezna republika Jugoslavija je donijela Odluku i prekidu
političkih i ekonomskih odnosa sa Karadžićevim sljedbenicima u Bosni i Hercegovini.
Kasnije se pokazalo da je to bio smišljen i neiskren potez , a sve s ciljem ublažavanja
prijetnji od pooštravanja sankcija međunarodne zajednice.91
87
88
89
90
91
Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 109-125; James Gow, Triumph of
the lack of will. International Diplomacy and the War, 214-218.
Koliko je Owen-Stoltenbergov plan bio nepovoljan i nepravedan, između ostalog, govori i podataka da je Bošnjacima trebalo da pripadne 28,29 % teritorija, iako su prema popisu iz 1991. godine činili 43,7 % od ukupnog broja
stanovnika Bosne i Hercegovine. S druge strane, republici sa srpskim većinskim stanovništvom trebalo je pripasti
čak 52,08 % teritorije Bosne i Hercegovine. Opšir. o Owen-Stoltenbergovom planu pogledati u: Torvald Stoltenberg, O ljudima, Beograd, 2009, 334-339; Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991-1996), 127-163.
Ivo Komšić, Preživljena zemlja. Tko je, kada i gdje dijelio Bosnu i Hercegovinu, Zagreb, 2006, 345-386; Omer
Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, 152.
Kontakt grupu je činilo pet svjetskih sila na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, zatim Rusijom, Velikom
Britanijom, Francuskom i Njemačkom.
James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War,260-263.
Prema kartama Kontakt grupe, Federaciji Bosne i Hercegovine je pripadalo 49% teritorija Bosne i Hercegovine
na kojemu je, prema popisu iz 1991. godine, živjelo 58,9% stanovništva, a područje srpskog entiteta je zauzimalo
48% teritorija s 29,4% stanovništva, dok je distrikt Sarajevo obuhvatalo 3% teritorija s 11,6% stanovništva Bosne i
280
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Iako je i ovaj plan doživio neuspjeh, Kontakt grupa je nastavila sa svojim diplomatskim aktivnostima s ciljem pronalaska mira u Bosni i Hercegovini. Prije sastanka
u Daytonu, u Bosni i Hercegovini su se dogodili brojni dramatični i tragični događaji. Koristeći prednost u naoružanju i tromost Zapada, Karadžićevi Srbi su tokom
jula 1995. godine počinili genocid nad bošnjačkim stanovništvom u širem području
Srebrenice. U ovom najvećem masovnom zločinu u Evropi poslije Drugog svjetskog
rata ubijeno preko 8.000 Bošnjaka.92 Krajem avgusta iste godine iznova je uslijedio i
masakr na Markalama u Sarajevu, u kojem je poginulo 37 osoba, a ranjeno 48. Ponovljene scene užasa svijet više nije mogao tolerirati. U zoru 30. avgusta 1995. godine započeli su vazdušni udari NATO-a. Pod uticajem nepokolebljive volje Zapada i svjesni
da se ne mogu suprotstaviti bombardovanju NATO snaga, bosanski Srbi su u Genevi, 8.
septembra 1995. godine, prihvatili karte koje su do tada uporno odbacivali. U Genevi
su predstavnici tri konstitutivna naroda dogovorili da Bosna i Hercegovina nastavlja
svoje postojanje u međunarodno priznatim granicama, te da će biti podijeljena na dva
entiteta (Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku). U New Yorku, 26. septembra 1995. godine, je potpisan sporazum kojim su potvrđeni ženevski principi. Početkom oktobra kada se situacija na terenu promijenila na štetu vojske bosanskih Srba,
predsjednik SAD Bill Clinton je objavio kako za pet dana nastupa prekid vatre koji će
trajati 60 šezdeset dana. Time je otvoren put zainteresiranim stranama za postizanje
sveobuhvatnog mirovnog rješenja u Daytonu.93
Opći okvirni sporazum za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Daytonski sporazum), parafiran je u Daytonu 21. novembra 1995. godine, a potpisan je 14. decembra
u Parizu.94 U Daytonskom sporazumu je sadržano mnogo zadatih ciljeva i principa za
obnovu države Bosne i Hercegovine. Ipak, treba istaći da je vojni zadatak bio okončanje oružanog sukoba putem uspostavljanja vojne sigurnosti. Istovremeno, ovaj cilj
je bio važan uslov da bi se uspješno mogli provesti civilni aspekti mirovnog procesa.
Prema sadržaju Daytonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je nastavila kontinuitet
Republike Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama.95
92
93
94
95
Hercegovine. Opšir. o planu Kontakt grupe pogledati u: Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do
Daytonskog sporazuma (1991-1996), 199-214.
Marko Attila Hoare, The History of Bosnia. From the Middle Ages to the Present Day, London, 2007, 393; MarieJanine Čalić, Etničko čišćenje i ratni zločini 1991-1995, u: Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama, Zbornik
radova, Sarajevo, 2010, 129-130.
Upor. Steven L. Burg, Paul S. Shoup, The war in Bosnia-Herzegovina. Ethnic conflict and international intervention, New York, 2000, 410-415; Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, 162-165.
James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, 286.
Opći okvirni sporazum za Bosnu i Hercegovinu sadrži jedanaest aneksa: Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima
mirovnog sporazuma; Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilnosti; Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj liniji
razgraničenja i relevantnim pitanjima; Aneks 3: Sporazum o izborima; Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine; Aneks
5: Sporazum o arbitraži; Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima; Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim
licima; Aneks 8: Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika; Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih
korporacija Bosne i Hercegovine; Aneks 10: Civilna implementacija mirovnog sporazuma; Aneks 11: Sporazum
o međunarodnim policijskim snagama. U Ustavu Bosne i Hercegovine je rečeno da se ova država sastoji iz dva
entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine (51% teritorija) i Republike Srpske (49 % teritorija), te da će funkcionirati
kao demokratska država u kojoj će se vlast formirati na bazi rezultata slobodnih demokratskih izbora. Jedino sporno
Bošnjačka pismohrana
281
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
Bosna i Hercegovina od Daytonskog
sporazuma do kraja stoljeća
Za vrijeme ratnih operacija u Bosni i Hercegovini su se dogodila ogromna stradanja
stanovništva. Procjenjuje se da je od 1992. do 1996. godine ubijeno ili umrlo 145.000
ljudi, ranjeno 174.000 i protjerano preko 2 miliona stanovnika.96 Osim ljudskih žrtava,
na velikom broju resursa u zemlji načinjena je ogromna materijalna šteta. Najočiglednije i najveće štete su načinjene na proizvodnim potencijalima (zemljište, rad, kapital,
tehnologija, informatika). Prema procjeni Svjetske banke štete samo na sredstvima za
proizvodnju su između 10 do 15 milijardi američkih dolara. Indirektne ekonomske štete rata ogledaju se u izgubljenom inostranom tržištu, velikom tehnološkom kao i naučnom zaostajanju. Bosna i Hercegovina je oko jednu trećinu vrijednosti bruto domaćeg
proizvoda plasirala na inozemno tržište i na područja republika bivše Jugoslavije (oko
72% ukupnog izvoza je plasirano na područje bivše Jugoslavije). Uzme li se u obzir
desetogodišnji gubitak izvoza kao indirektne posljedice rata, dolazi se do vrijednosti
između 45-50 milijardi američkih dolara. Bosna i Hercegovina je 1991. godine tehnološki zaostajala u proizvodnoj oblasti za razvijenim svijetom oko 20 godina, dok je
dodatno tehnološko zaostajanje izazvano ratom od 1992-1995. godine procijenjeno na
10 godina.97
Daytonski sporazum je označio okončanje rata i početak mira, bez obzira koliko je
bio nepravedan i nesavršen postignuti sporazum. Pri tome, treba reći da Dayton nije bio
Versailles, gdje su pobjednici izdiktirali svoje uslove poraženima. Navedeni sporazum
bio je rezultat teških pregovora i bolnih kompromisa za postizanje mirovnog rješenja.
Njegova glavna vrlina leži u činjenici da je osigurao mir u Bosni i Hercegovini, kao i
proces za nametanje mira u ovoj državi.98
96
97
98
pitanje ostala je teritorija Brčkog, za čije rješenje je predviđena međunarodna arbitraža. Vidi: Christian Steiner,
Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter, Edouard d’Aoust, Ulrih
Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, Sarajevo, 2010, 19-20, 81-107.
Nedovršeni mir – Izvještaj Međunarodne komisije za Balkan, Zagreb-Sarajevo, 1997, 10-12.
Ni jedna zemlja poslije Drugog svjetskog rata nije doživjela tolika razaranja kao Bosna i Hercegovina tokom rata
1992-1995. godine, nakon kojega je bruto domaći proizvod smanjen na oko 25% predratne vrijednosti, industrijska
proizvodnja pala je za preko 90%, sa 70-80% nezaposlenih i preko 1,4 miliona ljudi potpuno ovisnih od humanitarne pomoći. Samo u Sarajevu direktne štete su procijenjene na oko 14 milijardi američkih dolara, od čega su direktne
štete koje je pretrpila industrija procijenjene na preko 3,3 milijarde američkih dolara. Prema ovoj studiji indirektne
štete je bilo nemoguće tačno utvrditi, i ove štete po ekonomiju će se osjećati narednih 30 do 50 godina. Naučno
zaostajanje se smatra u dugoročnom smislu najpogubnijim vidom indirektne ratne štete. Nauka se u razvijenim
zemljama svijeta sa svojim fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima smatra temeljem tehnološkog i informatičkog razvoja zemlje. Rezultat rata je potpuni prekid ili otežane komunikacije među domaćim i stranim naučnim
institucijama, uništena naučno-istraživačka infrastruktura, a samo tokom rata više od 40% naučno-istraživačkog
kadra trajno je napustilo zemlju. Kao posljedica rata a pod pritiskom drugih socijalnih problema koji su rezultat
siromašenja zemlje, dramatično je smanjeno izdvajanje za nauku. Prema različitim navodima izdvajanja za nauku u
posljednjim godinama bilo je 0,05% bruto domaćeg proizvoda, odnosno 0,2% bruto domaćeg proizvoda, za razliku
od 1,5% bruto domaćeg proizvoda, koliko je izdvajano za nauku 1991. godine, što je smanjenje od deset do trideset
puta. Navedeno prema podacima koji su objavljeni u: Strategija razvoja industrijske politike u Federaciji Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 2008, 4-5.
Mile Lasić, Europska unija. Nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo, 2009, 288-289.
282
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Nakon postizanja mirovnog rješenja, Bosna i Hercegovina je od 1996. godine proživljavala dvostruki proces tranzicije: s jedne strane, od ratnog stanja ka trajnom miru
a, sa druge strane, kretanje od socijalističke privrede ka tržišnoj privredi. Veliki dijelovi države bili su etnički “homogenizirani”, što je uzrokovalo ozbiljne posljedice na
inače funkcionalnom multietničkom društvu. Državna moć je koncentrirana na etnički
determiniranim teritorijalnim jedinicama koje su nastale u ratnim operacijama. Etnički
kolektivni interesi su potisnuli interes pojedinca, a policiju i pravosuđe karakterizirala
je etnička lojalnost, tako da, primjera radi, ratni zločinci ostaju nekažnjeni, a povratnici nezaštićeni. Nedostatak kulture poštivanja elementarnih ljudskih prava i civilnog
društva, kao i deficit pluralizma u medijima, sa kontinuiranim političkim tenzijama u
regionu dodatno će ometati proces demokratizacije bosanskohercegovačkog društva.
“Odliv mozgova”, koji je počeo još tokom rata, nastavljen je i u godinama poslije rata
zbog ekonomske besperspektivnosti, a u nekim dijelovima i zbog bezbjednosne situacije. Privreda je bila u kolapsu, a armija nezaposlenih, penzionera i žrtava rata od tada
počinje da enormno opterećuje budžete na različitim nivoima.99
Proces unutrašnje reintegracije Bosne i Hercegovine poslije 1995. godine bilo je
teško realizirati bez direktne pomoći međunarodne zajednice i Visokog predstavnika
kao ovlaštenog nosioca realiziranja Daytonskog sporazuma. U okviru provođenja ovog
sporazuma, kao internacionalnog okvira rješavanja bosanskohercegovačkog pitanja, u
Bosni i Hercegovini su realizirani važni projekti obnove ove države. Pomoću sredstava donacija međunarodne zajednice u iznosu od pet milijardi dolara većim dijelom je
obnovljena privredna i komunalna infrastruktura, te društvena infrastruktura (škole,
bolnice, željezničke pruge, mostovi, električni vodovi, itd.). Uspostavljena je sloboda
kretanja i započeta implementacija projekta multietničke policije u oba bosanskohercegovačka entiteta. U drugim segmentima obnove Bosne i Hercegovine i njenog transformiranja u pluralno društvo i društvo tržišne ekonomije proces je u prvih pet godina
poslije Daytona nailazio na ogromne prepreke.100 Pri tome, ni međunarodni akteri u
Bosni i Hercegovini često nisu bili usklađeni i harmonizirani, što je, također, otežavalo
proces implementacije Daytonskog sporazuma.101
Nakon zaključenja Daytonskog sporazuma, u Londonu je 8. i 9. decembra 1995.
godine održana Konferencija o provedbi mira čiji je zadatak bio mobilizirati međunarodnu podršku za provedbu Sporazuma. Na tom sastanku je formirano Vijeće za implementaciju mira. Ovo tijelo međunarodne zajednice je više puta ukazivalo na potrebu
poboljšanja efikasnosti u procesu odlučivanja organa vlasti.102
99
100
101
102
Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter,
Edouard d’Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, 21-22.
Mirko Pejanović, Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, Sarajevo, 2005, 159-160.
Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter,
Edouard d’Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, 24.
Vijeće za implementaciju mira čini 55 zemalja i organizacija, koje na različite načine pomažu mirovni proces. Londonska konferencija je uspostavila Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, pod predsjedavanjem Visokog
predstavnika, koji funkcionira kao izvršno tijelo. Članovi Upravnog odbora su: Francuska, Italija, Japan, Kanada,
Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komi-
Bošnjačka pismohrana
283
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
Zbog očiglednih opstrukcija u sprovođenju Daytonskog sporazuma, na sastanku
Upravnog odbora Vijeće za implementaciju mira u Sintri 30. maja 1997. godine, Visokom predstavniku je dato pravo da suspendira svaki program ili medijsku organizaciju koja krši odredbe Daytonskog sporazuma. Pored toga, iskazana je i odlučnost
da se sve strane u Bosni i Hercegovini primoraju na saradnju sa Tribunalom za ratne
zločine.103 U zaključcima Bonske konferencije, održane 10. decembra 1997. godine
izražena je zabrinutost povodom činjenice da organi vlasti nisu postigli očekivani napredak u donošenju važnih zakona za Bosnu i Hercegovinu.104 Slične ocjene o “suviše
sporoj” izgradnji institucija Bosne i Hercegovine ponovljene su i na sastanku Upravnog odbora Vijeće za implementaciju mira u Luxembourgu, 9. juna 1998. godine. Iste
godine, održana je i Madridska konferencija na kojoj je, pored ostalog, naglašeno da
treba pojačati zakonodavnu aktivnost na državnom nivou putem usvajanja neophodnih
zakona za uspostavljanje i funkcioniranje državnih institucija. Međutim, svi ovi zaključci, zahtjevi i pozivi nisu urodili odgovarajućim rezultatima. Stoga je na sastanku
Upravnog odbora Vijeće za implementaciju mira u Brusselsu, 18. juna 1999. godine,
izražena duboka zabrinutost zbog opstrukcija u provođenju Daytonskog sporazuma i
madridskih zaključaka.105
Od 1996. godine započeo je i proces uspostavljanja odnosa Bosne i Hercegovine
sa Evropskom unijom. U 1997. godini, Evropska unija je definirala svoj Regionalni
pristup, a Ministarsko vijeće Evropske unije je definiralo političke i ekonomske uslove
za razvoj bilateralnih odnosa. Godine 1998. usvojena je Deklaracija Evropske unije o “Specijalnim odnosima između Evropske unije i Bosne i Hercegovine”, koja je
dovela do uspostave Konsultativne radne grupe (Consultative Task Force) za Bosnu
i Hercegovinu radi pomoći u pripremi ugovornih odnosa. U 1999. godini, Proces je
ponudio mogućnost integracije u strukture Evropske unije, a u 2000. godini Mapa puta
Evropske unije identificira prve konkretne korake na tom putu. Prvobitno zacrtana kao
kratkoročni posao, Mapa puta je u praksi realizirana tek u septembru 2002. godine.106
Na unutrašnjo-političkom planu zemlja se suočavala sa brojnim problemima. Povratak izbjeglih i protjeranih lica u svoja predratna ognjišta bio je jedan od suštinskih
ciljeva Daytonskog sporazuma. Međutim, taj glavni uslov unutrašnje reintegracije Bosne i Hercegovine odvijao se u postdaytonskom razdoblju veoma sporo uz brojne prepreke nacionalističkih snaga. Do 2000. godine na ovom planu su postignuti zanemarlji-
103
104
105
106
sija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska. Upravni odbor ima, pored ostalog, zadatak da
daje smjernice Visokom predstavniku. Vidi: Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina BajramovićRizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Begić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u
Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, Sarajevo, 2009, 104.
Wolfang Petritsch, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Sarajevo, 2002, 92-93.
Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Begić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi,105.
Isto, 105.
Izvještaj Komisije Evropskih zajednica Vijeću o spremnosti Bosne i Hercegovine za pregovore o Sporazumu o
stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, COM 2003, 692, Brisel, 18.11.2003, 5.
284
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
vi rezultati. Od 2,2 miliona izbjeglih i prognanih lica takom rata, 1,2 miliona su krajem
1995. godine bili u inozemstvu, od čega 350.000 samo u Njemačkoj. Do početka 2004.
godine nije se ni polovina od ovog broja vratila na svoja predratna ognjišta.107
Zbog kontinuiranih opstrukcija Republike Srpske u provođenju Daytonskog sporazuma, a na osnovu Aneksa 10. Daytonskog sporazuma i bonskih ovlaštenja Vijeće
za implementaciju mira, Visoki predstavnik je bio prinuđen da nametne niz zakona
neophodnih za funkcioniranje države Bosne i Hercegovine.108 U mandatu Carla Bildta
nije nametnut nijedan zakon iz nadležnosti države. U mandatu Carlosa Westendorpa
nametnuto je 10 zakona, a za vrijeme Wolfganga Petritscha nametnuto je 36 zakona,
odnosno na svakih 1,09 mjeseci po jedan zakon. Osim nametanja državnih zakona, Visoki predstavnik je upotrebljavao svoja ovlaštenja i u više navrata mijenjao entitetske
ustave, kantonalne ustave, entitetske i kantonalne zakone, smjenjivao nosioce javnih
funkcija koji djeluju suprotno Daytonskog sporazuma i preduzimao druge mjere. Bez
intervencija Visokog predstavnika može se konstatirati da ključni reformski zahtjevi ne
bi mogli biti provedeni. Šta više, bez navedenih intervencija, a zbog stalnih opstrukcija
iz Republike Srpske, Bosna i Hercegovina ne bi imala čak ni državne simbole (zastavu,
grb i himnu bez teksta).109
Bošnjaci u Bosni i Hercegovini na pragu XXI stoljeća
Bošnjaci, najmnogobrojniji narod u Bosni i Hercegovini, činili su 43,7% stanovništva (na osnovu popisa iz 1991. godine) i bili rasprostranjeni na 95% teritorije Bosne
i Hercegovine. Na kraju XX. stoljeća oni su naseljavali svega 25% teritorije Bosne i
Hercegovine. To je rezultat velikodržavnih i nacionalističkih snaga koje su “etničkim
čišćenjem” sprovele etničko pomjeranje i homogenizaciju bosanskohercegovačkog
društva i države. Navedena politika je nanijela veliku štetu svim bosanskohercegovačkim narodima, a posebno Bošnjacima. Tako na prostoru Republike Srpske (gotovo polovina teritorije Bosne i Hercegovine) danas živi samo 5% Bošnjaka, iako su u
mnogim općinama tog entiteta prije rata činili izrazitu većinu stanovništva. Kakav je
položaj Bošnjaka govori i činjenica da ih se više iselilo u inozemstvo nego što se vratilo
u manji bosanskohercegovački entitet.110
Iako su i prije i poslije rata Bošnjaci imali nizak nivo kolektivne državotvorne i
nacionalne svijesti, oni i u devedesetim godinama XX stoljeća nisu izgubili tri karakteristike. Prva, Bošnjaci su svoju nacionalnu poziciju razumijevali u dijalektičkom od107
108
109
110
Monika Kleck, Refugee Return – Success Story or Bad Dream? u: Peacebuilding and Civil Society in Bosnia – Herzegovina. Ten Years after Dayton, Berlin, 2006, 107-108.
Carl Bildt je počeo mandat januara 1996. godine; Carlos Westendorp 18. juna 1997. godine i Wolfgang Petritsch 16.
avgusta 1999. godine.
Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Begić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, 95-98.
Adib Đozić, Bošnjačka nacija, Sarajevo, 2003, 265-267.
Bošnjačka pismohrana
285
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
nosu s bosanskohercegovačkom posredovanošću. Druga, i u najodsudnijim vremenima
nisu odustajali od ideje Bosne i Hercegovine kao višesložne nacionalne, religijske,
kulturne i civilizacijske zajednice. Treća, Bošnjaci nisu podržavali ideju o državi jedne
dominantne nacije, pa ni bošnjačke. Njihov najveći i krajnji domet u XX stoljeću je
međunarodno priznanje bosanskohercegovačke državnosti i nezavisnosti.111 Rijetka i
usamljena razmišljanja nekih bošnjačkih intelektualaca iz ratnog perioda o pretvaranju
Bosne i Hercegovine u bošnjačku državu, ne mogu osporiti navedene teze.
U borbi za Bosnu i Hercegovini kao državu ravnopravnih naroda i građana, važno
je da Bošnjaci imaju uvijek na umu da državu koju čine tri nacije ne može integrirati
jedna nacija. Očuvanje historijski formirane Bosne i Hercegovine multietničkog i multireligijskog sastava nije moguće politikom etničke homogenizacije, jer etnički homogenizirana Bosna i Hercegovina nije više Bosna i Hercegovina. Historijska perspektiva
bošnjaštva je da doprinosi unapređenju demokratije i demokratskih odnosa, a ne da teži
za dominantnom pozicijom.112
Za budućnost Bosne i Hercegovine važno je da se i bošnjačka inteligencija odupre
sporadičnim pojavama sopstvenog nacionalnog egoizma i arogancije. Širenje propagande o isključivom žrtvovanju Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu može biti štetno za
proces istinske unutrašnje reintegracije ove države. Naravno, to ne znači da ne treba
ukazati dužno poštovanje prema stradalim Bošnjacima, ali i svim drugim nevinim žrtvama iz drugih naroda. Međutim, treba imati u vidu, pored ostalog, i zlonamjerno i
tendenciozno tumačenje takve propagande iz antibosanskohercegovačkih centara moći
koji u tome traže dokaze kojima žele potvrditi tezu o kolektivnom anatemisanju Hrvata i
Srba u Bosni i Hercegovini. Također, historijsko iskustvo bivše Jugoslavije opominje do
čega je doveo mit o srpskom žrtvovanju za Jugoslaviju. Mit o bezgrešnoj naciji u ovom
dijelu Evrope uvijek je bio opasan, jer se često događalo da bezgrješna nacija postane
“kopač masovnih grobnica” sa opravdanjem da to smije činiti zato što je bezgrješna.113
Na početku XXI stoljeća u Bosni i Hercegovini su još uvijek otvoreni procesi njene
političke reintegracije kao i dezintegracije. Nijedan trend nije okončan. Historija Bosne
i Hercegovine je proticala u znaku integriteta, koji su povremeno ugrožavale snage
dezintegracije. Integracije su budućnost svijeta i Bosne i Hercegovine, bez obzira što
krvava prošlost ostavlja budućnosti probleme njene tragedije, čiji je uzrok nacionalna
ksenofobija. Pri tome, ne treba zaboraviti da su bosanskohercegovačka i bošnjačka
ideja dvije nerazdvojne ideje. Prva je faktor sinteze, a druga je elemenat analize.114
Na kraju, nema sumnje da je egzistencijalni interes svih bosanskohercegovačkih
naroda i građana, uvažavajući sopstvene nacionalne tradicije i zajedničke interese, da
se kroz globalni proces povezivanja i integracija uključe u proces evropskih integracija. U tom procesu, potreban je dugoročni napor svih progresivnih ljudi u Bosni i Hercegovini da putem demokratskih projekata razvoja i međusobne komunikacije otvore
111
112
113
114
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo, 1998, 389-391.
Enver Redžić, Sto godina Muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo, 2000, 116.
Ivan Cvitković, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, 158-159.
Enver Redžić, Sto godina Muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, 115.
286
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
put izgradnje moderne, evropske i prosperitetne države. Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali
građani Bosne i Hercegovine mogu imati sigurnu i prosperitetnu budućnost kada, između ostalog, uvaže sljedeća tri principa: 1) nesporazumi u Bosni i Hercegovini se
trebaju rješavati mirnim putem i demokratskim političkim sredstvima, uz poštivanje
državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta ove države; 2) ubrzanje procesa evropskih integracija predstavlja jedan od ključnih faktora stabilnosti, demokratizacije, ekonomskog i svakog drugog razvoja; 3) bosanskohercegovačka država može se uspješno
razvijati samo uz poštivanje principa potpune jednakopravnosti svih naroda i građana.
Ona mora iskazivati uvažavanje i senzibilitet za principe nacionalne, građanske i općeljudske emancipacije i razvoja.115
Zaključna razmatranja
Svijet je u zadnjim decenijama XX stoljeća bio pod uticajem različitih procesa globalizacije. Paralelno sa procesom globalizacije odvijao se proces decentralizacije. Decentralizacija poslovnoga dovela je i do decentralizacije političkog odlučivanja, što je bila
proizvodno-tehnološka osnova za raspad ne samo centralističkoga komunističkog sistema, zasnovanome na masovnom načinu proizvodnje, nego i za raspad centralističkih
komunističkih federacija. Raspad Jugoslavije bio je složen fenomen koji je imao više
od jednog uzroka (ekonomska kriza, nacionalizam, promjene u međunarodnoj politici,
uloga raznih ličnosti u razaranju Jugoslavije, strukturalno-institucionalni razlozi, itd.).
Izbijanjem ratnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je ne svojom voljom bila uvučena u ratna događanja. U 1991. godini je ponovo aktuelizirana
opaka i fatalna namjera o podjeli Bosne i Hercegovine između srpske i hrvatske interesne sfere, kako bi veće dijelove teritorije ove republike priključili Srbiji i Hrvatskoj.
Koncept koji je dogovoren u Karađorđevu, bitno je uticao na kasnija dešavanja u Bosni
i Hercegovini.
Nakon uspješno sprovedenog referenduma, Bosnu i Hercegovinu su u aprilu 1992.
godine kao nezavisnu državu priznale Evropska unija i SAD. Generalna skupština Ujedinjenih Nacija je 22. maja 1992. godine primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za
svog punopravnog člana. Međutim, rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije priznalo rezultate referenduma, nego ih je smatralo konačnim razlogom za otcjepljenje
“srpskih krajeva” iz Bosne i Hercegovine i pripajanje Velikoj Srbiji. U namjeri da
osvoje što više teritorija Bosne i Hercegovine pobunjene snage bosanskih Srba, uz
pomoć JNA i brojnih paravojnih i vojnih jedinica iz Srbije i Crne Gore, počinile su
masovne ratne zločine i genocid (Srebrenica) nad nesrpskim stanovništvom. Odbranu
Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije oslabio je u jednom dijelu rata i hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman, koji je također zagovarao ideju o podjeli ove države. Re115
Govor poslanika Denisa Bećirovića na 67. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, održanoj 7. decembra 2009. godine, u arhivi autora.
Bošnjačka pismohrana
287
3
Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije
akcije međunarodne zajednice na najveće ratne zločine u Evropi poslije završetka Drugog svjetskog rata bile su konfuzne i neefikasne. Jedna od osnovnih grešaka zapadnih
političara bila je u tome što su oni pratili samo simptome rata, a nisu nastojali otkriti
njegove uzroke. Zapadnoevropski političari nisu shvatali pravu prirodu Miloševićevih
planova, tako da su rat u Bosni i Hercegovini tretirali kao vojni problem, a ne politički.
Uvidjevši da evropske mirovne inicijative propadaju jedna za drugom, SAD od
1994. godine preuzimaju aktivniju ulogu u bosanskohercegovačkoj ratnoj krizi. Američko uključivanje je rezultiralo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma (1994) i
Daytonskog sporazuma (1995). Prema sadržaju Daytonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je nastavila kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama. Daytonski sporazum je označio okončanje rata i početak mira, bez
obzira koliko je bio nepravedan i nesavršen.
Nakon postizanja mirovnog rješenja, Bosna i Hercegovina je od 1996. godine proživljavala dvostruki proces tranzicije: s jedne strane, od ratnog stanja ka trajnom miru
a, sa druge strane, kretanje od socijalističke privrede ka tržišnoj privredi. Na pragu
XXI stoljeća u Bosni i Hercegovini su još uvijek bili otvoreni procesi njene političke
reintegracije kao i dezintegracije.
Bošnjaci su 1991. godine bili rasprostranjeni na 95% teritorije Bosne i Hercegovine, a na kraju XX stoljeća oni su naseljavali svega 25% teritorije Bosne i Hercegovine.
To je rezultat velikodržavnih i nacionalističkih snaga koje su “etničkim čišćenjem”
sprovele etničko pomjeranje i homogenizaciju bosanskohercegovačkog društva i države. U borbi za Bosnu i Hercegovini kao državu ravnopravnih naroda i građana važno
je da Bošnjaci imaju uvijek na umu da državu koju čine tri nacije ne može integrirati
jedna nacija. Očuvanje historijski formirane Bosne i Hercegovine multietničkog i multireligijskog sastava nije moguće politikom etničke homogenizacije, jer etnički homogenizirana Bosna i Hercegovina nije više Bosna i Hercegovina. Historijska perspektiva
bošnjaštva je da doprinosi unapređenju demokratije i demokratskih odnosa, a ne da teži
za dominantnom pozicijom.
Globalization Processes, the Breakup of Yugoslavia,
Bosnia and Herzegovina and Bosniaks in the Eighties
and the Nineties of the 20th Century
Summary
This paper tells about Bosnia and Herzegovina and Bosniaks in the context of contemporary globalization processes and the breakup of Yugoslavia in the early nineties. The
author emphasizes the importance of struggle for Bosnia and Herzegovina as an independent state consisting of egalitarian peoples and citizens, without any domination
and hegemony. The preservance of historically formed Bosnia and Herzegovina as a
multiethnic and multicultural country cannot be possible on the basis of any ethnic homogenization. The historical perspective of Bosniak idea is to contribute to democracy
and democratic relations, not to strive to its dominance.
288
Bošnjačka pismohrana
Mr. sc. Izet Hadžić
Tuzla
Akademik Hamdija Ćemerlić u
dokumentima UDBE
Sažetak: U radu se ističe značaj profesora Hamdije Ćemerlića u razvoju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka i njegove mudre politike održavanja i razvoja demokratskih političkih uvjerenja u totalitarnom režimu uz istovremeno izbjegavanja sukoba. Autor
navodi da je demokratija srž političkih ideja Hamdije Ćemerlića. Njegova veličina
i značaj ogledaju se u tome da je znao odabrati pravi odgovor na izazove historije i
vremena i pri tome zadržao kriterij moralnog integriteta kao vladajući princip osobnog
ponašanja.
Ključne riječi: Hamdija Ćemerlić, UDBA, demokratija, pravo, sloboda.
Biografija i javni angažman Hamdije Ćemerlića
Akademik prof. dr. Hamdija Ćemerlić rođen je 21. marta 1905. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je završio osnovnu školu, potom gimnaziju u Sarajevu 1927. godine i studij
prava na beogradskom Pravnom fakultetu 1931. godine. Naučno i stručno usavršavnje
nastavio je u Parizu, gdje je 1936. godine stekao zvanje doktora pravnih nauka na temu
Izborni sistem u Jugoslaviji.
Karijeru je započeo kao činovnički pripravnik u Banjaluci i Sarajevu, a potom kao
docent i vanredni profesora na Višoj šerijatsko–teološkoj školi u Sarajevu, gdje je predavao više predmeta iz oblasti pravnih znanosti.
Aktivnim učešćem od 1942. dao je značajan doprinos NOP–u u BiH i Jugoslaviji,
a posebno u pridobijanju Muslimana za NOP. Sudjelovao je u svim krupnijim događajima u procesu izgradnje nove države. Aktivno je pripremao održavanja skupštine
ZAVNOBiH-a i bio izabran za člana Vijeća i Predsjedništva ZAVNOBiH-a, i rukovodioca narodne privrede. Bio je biran za člana AVNOJ–a i učestvovao na njegovom
historijskom Drugom zasjedanju u Jajcu. Bio je član Privremene narodne skupštine
DFJ, poslanik Ustavotvorne skupštine DFJ i učestvovao u donošenju prvog ustava
nove Jugoslavije.
Aprila 1945. godine Hamdija Ćemerlić imenovan je za prvog ministra pravosuđa
u prvoj Narodnoj vladi BiH. Tu dužnost je obavljao do početka 1947. godine, dajući
zapažen doprinos u izgradnji novog pravosudnog sistema u BiH. Istovremeno je, vršeći
ovu funkciju, uticao na donošenje odluke o otvaranju Pravnog fakulteta u Sarajevu,
Bošnjačka pismohrana
289
3
Akademik Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE
prve poslijeratne visokoškolske institucije u Bosni i Hercegovini. Ćemerlić je 1946.
izabran za profesora ustavnog prava, na kojoj dužnosti je ostao sve do penzionisanja
1974. godine.
U tri mandata biran je za dekana, kao i više puta za predsjednika Savjeta Fakulteta i
za člana Savjeta Univerziteta. U periodu 1969–1973. obavljao je funkciju rektora Univerziteta. U godini izbora za rektora izabran je za člana Akademije nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine.
1976. godine izabran je za člana Sabora Islamske zajednice Bosne i Hercegovine,
Hrvatske i Slovenije, a potom za predsjednika i člana Vrhovnog islamskog starješinstva Islamske zajednice u SFRJ. Akademik Ćemerlić punih deset godina radio je na
Islamskom teološkom fakultetu kao neposredni rukovodilac i profesor.
Akademik Ćemerlić bio je priznat u Jugoslaviji kao istaknuti teoretičar i stručnjak
za ustavno pravo i politički sistem. Bio je stalni član više komisija za ustavna pitanja (saveznih i republičkih) i aktivno je sudjelovao u pripremama svih ustava i ustavnih promjena kao i značajnih organizacionih zakona. Bio je predsjednik Republičkog
pravnog savjeta i član Pravnog savjeta federacije, aktivno sarađivao sa zakonodavnopravnom komisijom Savezne i republičke skupštine. Bio je član Svjetskog udruženja
za političke nauke, Udruženja za uporedno pravo u Parizu, Međunarodnog udruženja
za međunarodno pravo u Londonu, Predsjednik udruženja za političke nauke Bosne i
Hercegovine. Sarađivao je sa mnogim naučnim institucijama, učestvovao u njihovim
istraživačkim projektima i naučnim skupovima.
Za zalaganje i postignute rezultate uopšte odlikovan je Ordenom zasluga za narod
sa srebrnim zracima, Ordenom rada II reda, Ordenom za hrabrost, Ordenom rada sa
crvenom zastavom, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, dodjeljene su
mu Dvadeset sedmojulska nagrada i Nagrada ZAVNOBiH-a kao i mnoga druga odlikovanja i priznanja.
Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE
za grad Sarajevo
Uprava za državnu bezbjednost Jugoslavije (UDBA) pratila je rad i djelovanje akademika Hamdije Ćemerlića. Uvidom u dosije i dostupnu izvornu građu možemo se prije
svega uvjeriti o efikasnosti i sveobuhvatnost mreže praćenja tadašnje tajne službe. Izvještaji svjedoče da je nadzor bio kontinuiran i da je zadirao duboko u privatni život i
intimu. Jedan od izvještaja navodi:
“Lično pošten i uredan. Kod njega se mogu i danas uočiti jaki tragovi sredine
koja je vjerski bila teško opterećena i dala pečat njegovom idejnom oformljenju.
Predpostavka je, da je to kao i njegova klasna pripadnost (feudalac) bio jedan od
uzroka što u toku narodno-oslobodilačke borbe u kojoj je učestvovao od 1943
god. kao i poslije nje nije mogao da se potpuno idejno saobrazi sa revolucionar290
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
nim zbivanjima u kojima je jedno vrijeme zauzimao visoke i odgovorne položaje. Po dosadašnjim karakteristikama bio je ocjenjen kao prikriveni neprijatelj
partije. Zanima se za političke događaje u svijetu i kod nas i prati ih i pravilno
reagira na njih. Kod nastavnika i studenata uživa ugled. Lični i porodični život
mu je sređen. Ima obezbjeđene uslove za život, jer pored plate ima prilično
pokretnog i nepokretnog imetka. Ima razvijen osjećaj odgovornosti i discipline.
Kritiku prima i samokritičan je. Ranije javne kritike radi grešaka na predavanjima, pozitivno su djelovale na njega.”1
Njegov rad na fakultetu i sa studentima bio je takođe pod stalnim nadzorom. Jedan od izvještaja naslovljen kao “Neprijateljsko djelovanje profesora Ćemerlića” je
izvještaj o konsultativnoj diskusiji sa studentima centra u Zenici gdje se profesor afirmativno izjasnio o dvopartijskom sistemu2. U istom izvještaju navedeno je da se profesor, prisjećajući se vremena kada je bio poslanik u Ustavotvornoj skupštini, pričao
studentima o navodnom oduševljenju poslanika govorima ministara Grola i Šuteja i
nezainteresovanosti skupštinskih poslanika za govore Kardelja i drugih za koje su unaprijd znali šta će reći. O problemima u trgovini, prema istom izvještaju, Ćemerlić je
izrazio mišljenje da bi ova djelatnost mnogo bolje funkcionisala kada bi bila vraćena u
privatno vlasništvo i da bi to dovelo do unapređenja proizvodnje i bogatstva tržišta 2.
Hamdija Ćemerlić održavao je kontakte sa naučnim i akademskim krugovima iz
inostranstva, a posebno Francuske. I ovi kontakti bili su pod prismotrom UDBE. Postoji izvještaj o nadzoru gospođe Aberton Evelin tokom njene posjete Sarajevu i susretu
sa profesorom Ćemerlićem. U tom izvještaju gospođa Aberton je saradniku UDBE izuzetno pohvalno govorila o profesoru Ćemerliću, naglašavajući da je jedan od najboljih
ljudi koje je srela3.
Njegov ministarski angažman takođe je “ocijenjen” u jednom od izvještaja u kojem
se navodi da je profesor Ćemerlić u jednom razgovoru priznao da nije otišao u partizane zbog toga što voli socijalizam i da mu nije lako raditi kao član Vlade, jer je ubijeđen
da ga drže samo zato da bi privukli muslimanske mase. Ipak smatra to dobrom prilikom
da spriječi loše i nelegalne poteze vlasti. U istom izvještaju se navodi da je kao ministar
nastojao uvući u Ministarstvo “reakcionarne elemente” poput Korkuta i Softića, koji
su kasnije suđeni.
Izvještaji od 1947-1949. ga grubo terete da nije unosio dovoljno idejnosti u nastavu
niti je pružao potrebnu pomoć studentima i da je kod njega zapažena trka za honorarima.
Zabilježeno je da je u vrijeme predizborne aktivnosti 1963. godine kroz komentare
isticao da nema dovoljno demokratičnosti u izborima jer su kandidati uglavnom člano1
2
3
Arhiv Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (dalje: AOSABH), Dossier 008100032, Sarajevo,
mart 1951.
AOSABH, Dossier 008100035, Sarajevo, 26. 10. 1964.
AOSABH, Dossier 008100034, Sarajevo, 30. 03. 1964.
Bošnjačka pismohrana
291
3
Akademik Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE
vi SKJ, a ne članovi Socijalističkog saveza. Naglašavao je da se uopšte ne isplati biti
član SSRNJ zato što nema svoje kandidate.4 Zapažen je po brojnim vezama sa strancima naročito Francuzima. Ove veze su, ističe se, uglavnom radi materijalne koristi.5
U dokumentu UDBE zabilježeno je i ovo: “U partizane je otišao jer je to jedino
ispravno bilo za Muslimane”. U istom dokumentu navodi se da je u vezi sa međunacionalnim odnosima Ćemerlić rekao sljedeće: “Nije nikakvo čudo pojava zategnutih
međunacionalnih odnosa jer je to dijalektički zakon. Nije više stanje ono od prije dvadeset godina. Ima nacija koje nisu iživljene. Ima ih opet koje nisu došle do izražaja.
Ima nepravilnosti i one se moraju kad-tad odraziti. Zašto nama Bosancima ne pripada
ono mjesto kao i ostalim bez obzira na raznolikost u nacionalnom pogledu? Nismo gori
od mnogih drugih. Mi smo Bosanci zaslužili svoje nacionalno mjesto. U Sovjetskom
Savezu bi bar stekli autonomiju.”6
Angažman profesora Ćemerlića u okviru Islamske zajednice bio je posebno pod
nadzorom. Iz sljedećeg dokumenta izdvajamo:
“U Saboru IVZ vodi se kampanja protiv Reisa zbog toga što ne zauzima
odlučniji stav za zaštitu muslimanske vjere. Protiv njega postoje dvije struje, od
kojih jednu vode Kramarić dr. Mustafa i Ćemerlić dr. Hamdija, profesori Pravnog fakulteta. Oni navodno traže da se Kemura smijeni zbog toga što za vrijeme
od deset godina svoga rada, nije zaštitio IVZ od progona. Naročito muslimane
Kosova i Metohije, koji su sve do unazad godinu dana prodavali u bescijenje
svoja imanja i pred zulumom Srba bježali u Tursku. Sada su se po njihovom
mišlenju komunističke vlasti uplašile da se Šiptari ne počnu iseljavati u Albaniju, zbog čega je Reis poslan na Kosovo da “tumači demokratiju” i sprečava
iseljavanje Muslimana. Reisa optužuju da je zabranio da Muslimani uče arapsko pismo, pa je čak propagirao učenje Kurana na našem jeziku, protiv čega
su se pobunili i ustali u odbranu ovih svetinja. U tome su uspjeli pa sada pod
pritiskom mnogih Muslimana vode akciju za smjenjivanje Reisa sa namjerom
da iskoriste ovu političku situaciju u kojoj Tito potpomaže muslimanski svijet
i nastoji da ih afirmiše i stavi na istu platformu kao i ostale vjernike zajednice.
Kemuru smatraju krivim za mnoga “ubistva” mladih Muslimana i za mnoga zla
nanijeta Muslimanima, što mu se ne može oprostiti.”7
I naučna djelatnost profesora Ćemerlića praćena je pomno, posebno vezana za afirmiranje Muslimana kao nacije. Dokument UDBE svjedoči o tome:
“Ćemerlić se sastaje sa poznanicima u hotelu Evropa i diskutuju po pitanju
nacionalne pripadnosti Muslimana i njihovog mjesta u jugoslovenskom društvu.
4
5
6
7
AOSABH, Dossier 008100036, Sarajevo, 10. 04. 1965.
AOSABH, Dossier 008100037, Sarajevo, 27. 09. 1965.
AOSABH, Dossier 008100038, Sarajevo, april 1966.
AOSABH, Dossier 008100031, Sarajevo, 12. 03. 1968.
292
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti
3
Sada rade na prikupljanju istorijske građe koja tretira ovo pitanje. Ćemerlić je
napisao jedan članak za časopis “Pogled” koji izlazi u Sarajevu iz ovog domena,
za isti dobio honorar, ali taj članak nije objavljen.”8
Komentar
Analizirajući navedenu dokumentaciju nameće se zaključak o postojanju Dosijea
Hamdije Ćemerlića kao i zaključak da je vrlo vjerovatno glavnina tog materijala uklonjena.
Ćemerlić je sve do 1965. godine imao tretman stalno praćene osobe označene kao
neprijatelj partije, po jednostavnom modelu da se svi stavovi koji nisu na partijskoj
liniji tretiraju kao neprijateljsko djelovanje. U tim okolnostima Ćemerlić na miran i
elegantan način istupa iz politike i posvećuje svoj daljnji rad djelovanju na polju nauke,
kao osnivač, profesor i dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu, rektor Univerziteta i član
ANUBiH, ali i kao predsjednik Islamske vjerske zajednice Jugoslavije, osiguravajući
sebi tako mnogo širi politički i svaki drugi utjecaj i manevarski prostor za djelovanje,
nego da je ušao u besmislenu i unaprijed na propast osuđenu direktnu konfrontaciju
sa komunističkom vlašću ili da se u nju uklopio kao njen dio. Osobenost Hamdije Ćemerlića se sastojala u tome da je znao pravilno odabrati odgovor na izazove historije
i vremena, da je pri tome zadržao kriterij moralnog integriteta kao vladajuci princip
osobnog ponašanja.
Kod Ćemerlića je stalno prisutna težnja ostvarenju jednakosti Muslimana sa ostalim narodima. Bio je aktivno uključen, kada se po odobrenju Tita, a nakon pada Aleksandra Rankovića, okupljaju najpoznatiji bošnjački i drugi probosanski intelektualci sa
zadatkom da sa naučnih aspekata istraže razvoj Bošnjaka kao nacije. Rezultat toga je
afirmacija nacionalnog pitanja Bošnjaka pred važan povijesni događaj, popis stanovništa aprila 1971. godine, kada se po prvi put u povijesti događa pravo na izjašnjavanje
Muslimana kao pripadnika vlastite nacije.
Veoma kvalitetno obrazovanje profesora Ćemerlića, spojeno sa visokim moralnim
kriterijima kao odlučujućim za ljudski angažman u životu bilo je prepoznato i priznato
kako iz naučnih krugova iz inostranstva, tako i od strane totalitarnog režima od kojeg
je bio stalno nadziran i kontrolisan. Stavovi akademika Ćemerlića bili su kreativni i vizionarski, to je bila mudra politika čuvanja svog identiteta i svojih prava i izbjegavanja
sukoba s teškim izazovima vremena.
8
AOSABH, Dossier 0081000311, Sarajevo, 07. 11. 1966.
Bošnjačka pismohrana
293
3
Akademik Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE
Zaključna razmatranja
Akademik Hamdija Ćemerlić svojim veoma kvalitetnim obrazovanjem, vrijednim naučnim radom, sa preko 75 objavljenih naučnih radova, stekao je najviše naučne titule.
Učešćem u NOP-u bio je deklarisani i dokazani antifašista. Uspješno je obavljao najviše funkcije u obrazovanju i u državnoj vlasti. Bio je priznat i u međunarodnim naučnim
i stručnim krugovima.
Demokratija je srž političkih ideja Hamdije Ćemerlica. On je dokazao da je jedini
realni način održavanja i razvoja demokratskih političkih uvjerenja u totalitarnim režimima njihovo uporno održavanje kao ličnog stava. Svaki uvjereni demokrat mora se
zalagati za praktično provođenje demokratskih principa koliko je god to moguce. To je
Hamdija Ćemerlić u svome nastavnom i naučnom radu dosljedno zastupao i ostvarivao
u svim momentima kad je bio u prilici, kao veliki autoritet u ustavnom pravu i zakonodavnoj djelatnosti. Kao mudar čovjek on je izbjegavao sukobe koliko god je to bilo
moguće, smatrajuci da se unutar sistema, i jedino tako, može nešto praktički postići.
Značajnu ulogu je Hamdija Ćemerlić igrao u afirmaciji nacionalne samobitnosti
Muslimana Bosne i Hercegovine, u borbi za priznavanje historijskog i nacionalnog
identiteta našeg naroda i za njegovu punu ravnopravnost.
Svojim likom i djelom Akademik Hamdija Ćemerlić može biti uzor i svakako zaslužuje više pažnje današnjih naučnih institucija.
Academician Hamdija Ćemerlić in ‘UDBA’ Documents
Summary
Professor Hamdija Ćemerlić with his very high quality education, a valuable scientific
work, with over 75 published scientific papers, won the highest academic title. By
participating in the National Liberation Movement he was declared and proven antifascist. He successfully performed the highest functions in educational institutions and
state governments. He was known in international scientific and expert communities.
The core political idea of Hamdija Ćemerlić was democracy. He proved that the
only way of survival and development of democratic political convictions in the totalitarian regimes was its persistent maintenance as a personal attitude. Each convinced
democrat must advocate for the practical implementation of democratic principles as
much as possible. Hamdija Ćemerlić, as our greatest authority in the constitutional
right and legislative services, in his teaching and scholarly work consistently represented and realized the idea of democracy. As a wise man, he avoided conflict as much
as possible, considering that within the system and only in that way, we could achieve
practically somewhat.
Hamdija Ćemerlić played important role in affirmation national identity the Muslims of Bosnia and Herzegovina, to fight for recognition of historical and national
identity and for their full equality. Professor Hamdija Ćemerlić with his image and
work may be an example and definitely deserves more attention of the present academic institutions.
294
Bošnjačka pismohrana
4
Bošnjaci
i izazovi
današnjice
mr. sc. Mirza Mešić
Muftija Ševko ef. Omerbašić
dr. sc. Amir Karić
dr. sc. Dževad Hodžić, doc.
mr. sc. Muhamet Morina
Mr. sc. Mirza Mešić
Medžlis Islamske zajednice Zagreb
Bošnjaci između sekularizacije i
reislamizacije
Sažetak: Bošnjaci kao europski autohtoni narod svoju kulturu i tradiciju od 15. stoljeća omeđuju i definiraju i islamskim vrijednostima. Islam je posto i ostat će sami kamen
temeljac ukupnog bošnjačkog nacionalnog bića. U zadnjih sto godina Bošnjacima su
na različite načine osporavali mogućnost nacionalnog samoodređenja. Njihovi prvi
susjedi ne samo da su ih svojatali nego su nad njima izvršili i nekoliko genocida. Bošnjaci kao najmnogobrojniji narod u Bosni i Hercegovini sve više su svjesni i nužnosti
očuvanja jedinstvene i nedjeljive Bosne i Hercegovine. Njihova država koju dijele sa
dva druga konstitutivna naroda ima sekularno uređenje, što podrazumijeva odvojenost
vjere i države. To ne znači nužno i sukob između vjerskog i svjetovnog svjetonazora
nego svojevrsno partnerstvo i međusobno nadopunjavanje te obogaćivanje ukupnog
bosanskohercegovačkog društva.
Ključne riječi: nacija, bošnjaštvo, islam, sekularizacija, identitet.
Uvod
Ukazana mi je velika čast te ujedno osjećam i veliku odgovornost da sa ovako umnim
ljudima mogu aktivno učestvovati na ovom simpoziju na kojem trebamo još jednom
raspraviti i rasvijetliti evropski identitet Bošnjaka. Osobno smatram da zapravo ne bi
trebali raspravljati na ovakav način; tj. da se moramo stalno pravdati i dokazivati da
nismo repa bez korijena. U ovim uvodnim napomenama dozvolite mi da citiram uvaženog prof. dr. Ferida Muhića koji argumentirano tvrdi da samo mi bosanskohercegovački muslimani odnosno Bošnjaci danas u svijetu moramo dokazivati tko smo i što smo:
“Sva pitanja koja se dotiču problema identiteta Bošnjaka su nepristojna pitanja. Niko
se danas ne pita o identitetu Brazilaca, Amerikanaca, Argentinaca, iako za to, gledano
naučnim činjenicama, ima više osnove već u slučaju Bošnjaka.“1
Zapravo je Europa ta koja bi više trebala dokazivati svoj identitet/svoje pravo lice
i cilj svoga postojanja, jer nije htjela, nije željela, ne vjerujem da nije mogla, spriječiti
genocid u Španjolskoj 1492., nad muslimanima i židovima, holokaust nad židovima
1941-1945. i genocid nad Bošnjacima 1992-1995. godine, autohtonim europskim naro1
Vidjeti na: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=10907&Itemid=301
Bošnjačka pismohrana
297
4
Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije
dom čija je jedina krivica što pripadaju drugoj a ne “hrišćanskoj veri”. Granada se više
ne smije ponoviti. Sarajevo i Bosna i Hercegovina su zadnja šansa Europi da dokaže razlog svog postojanja. Jer Bošnjaci su istinski europski narod. Tu su od kako se povijest
bilježi; niotkud nisu došli, niti imaju kamo otići, osim jasno na drugi svijet. Bošnjačka
nacija nije nastala 1993. godine. Bošnjaštvo je staro koliko i druge europske nacije, s
tim da je u zadnjih sto godina rigidno bilo zatomljeno, osporavano, negirano, skoro
izgubljeno, suočivši sa nekoliko totalitarnih sistema koji su se izmjenjivali na teritoriju
Bosne i Hercegovine. Tome je doprinijela i bošnjačka indiferentnost, nespremnost i
neznanje da se početkom 20. stoljeća uhvate u koštac sa modernizacijom/sekularizacijom koja je izgleda i previše brzo nadirala iz pravca Zapadne Europe. Stare klišeje
razmišljanja i ponašanja bilo je jako teško, za neke Bošnjake bogohulno, napustiti.
Otuda imamo veliku nepismenost među Bošnjacima, ekonomsku ovisnost i općenito
beznađe, sve one negativne društvene pojave protiv kojih se islam tako snažno bori.
Naravno, takve su konstelacije postojale unutar društva da se naprosto sprječavala mogućnost da jedan autohtoni europski narod, koji pripada drugoj vjeri a ne kršćanstvu2,
izrazi svoje nacionalne osjećaje. Zato sam i svoje današnje izlaganje naslovio Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije, kao dva različita ne nužno i suprotstavljena
društvena procesa koje Bošnjaci trenutačno moraju dobro razumjeti i primijeniti zarad
očuvanja i daljnje afirmacije ukupnog bošnjačkog identiteta i teritorijalne cjelovitosti i
nedjeljivosti Bosne i Hercegovine.
Sekularizacija
Sekularizacija kao kontinuirano opadanje utjecaja religije na društvene tokove, osobito
u zapadnoeuropskom prostoru, za mnoge sociologe, sociologe religije i teologe, još
uvijek nije detaljno istražena. Razlog tome možemo pronaći i u neusaglašenosti samih
terminoloških poimanja religije, sekularizacije, odnosa religije i modernizma, odnosa
religije i nacije isl. 3 Sociološki ona može imati barem tri dimenzije: napuštanje vjerske zajednice, ali ne i religije; disolucijski proces svijesti teistâ i napuštanje religije.
Sekularizam je isto tako, filozofski sustav socijalne etike prema kojem se cjelokupni
javni život i odnosi među ljudima izgrađuju isključivo na svjetovnim osnovama. Moderne teologije su samo djelomično prihvatile sekularizaciju kao demokratski proces.
2
3
Reisu-l-ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić na sljedeći način pravi razliku između autohtonih europskih muslimana
od onih koji to nisu: “Pod autohtonom skupinom podrazumijevamo one muslimane koji imaju dugo povijesno pamćenje islama u Evropi kao što su muslimani Bosne, Albanije, Kosova, Makedonije, Bugarske itd.; pod skupinom
useljenika smatramo one muslimane koji su se uselili u Evropu bilo kao studenti ili kao radnici i stalno se nastanili
u Europi; i, na kraju, skupinu rođenih muslimana sačinjavaju djeca roditelja muslimana koji su se uselili u Evropu
i rođeni Evropljani koji su prihvatili islam kao svoju vjeru.” Vidjeti:http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_
content&view=article&id=1217%3Amenarodna-konferencija-u-be-islam-u-europi&catid=16%3Agovori-ipredavanja&Itemid=301
O religiji kao čimbeniku u formiranju nacionalne svijesti pogledati opširnije: Esad Ćimić, Iskušenja zajedništva,
Sarajevo, 2005. str. 15-27.
298
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
Po svojoj suštini, sekularizacija je jedan od sociokulturnih procesa modernoga društva
usko vezanih za nacionalnu državu, ekspanzivan kapitalistički sistem i demokraciju.
Proces sekularizacije javlja se u europskom prostoru od početka XII stoljeća. Od tada
pa do danas na snazi je svojevrsna konfrontacija religijskog i svjetovnog načina života
i mišljenja. Izmjenjuju se ciklusi u kojima se dominira čas jedan čas drugi pogled na
svijet bez izgleda da ijedan od njih potpuno trijumfira.4 No u širem europskom kontekstu, religija će se nastojati vezati za židovskokršćanski identitet Europe i na taj način
pokušati ostvariti odlučujuću ulogu u europskom društvu pružajući otpor sveprisutnoj
sekularizaciji. Često se dominirajuća religija nameće kao najvažnija komponenta europskih nacionalnih identiteta usput diskriminirajući manjinske religijske zajednice. 5
Bošnjaci i sekularizacija
Procesi sekularizacije koji su u drugoj polovici 20. Stoljeća izvršili snažne društvene
promjene u zapadnoeuropskim društvima samo su rubno i ne u dovoljnoj mjeri zahvatili BH društvo. Pravi plodovi Francuske revolucije, a to označi potpuna odvojenost
religijsko-konfesionalnog od državno-političkog nisu nikada uspjeli do kraja sazreti na
Balkanu pa ni u Bosni i Hercegovini.6 Bošnjaci se susreću, u nekim segmentima jako
bolno, sa procesima sekularizacije još u posljednjim danima osmanske uprave, a posebno dolaskom okupatorske austro-ugarske monarhije. Za Bošnjake, u smislu slobode
prakticiranja vjere, posebno teško vrijeme bilo za vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Komunistička partija je provodila sekularizaciju, ne kako je ona shvaćena na Zapadu,
nego programiranu državnu ateizaciju društva dajući sve od sebe da ako ne potpuno
ukine a onda barem svede na minimum utjecaj religije na samoupravno socijalističko
društvo. Mnogi u ovome vide glavni razlog propasti socijalističkog sistema koji se temeljio na bezbožničkoj ideologiji. Kada se danas govori o sekularnoj državi u BiH, kao
adekvatnom modelu za moderna viševjerska društva, onda to ne može značiti povratak
na staro, nego preuzimanje najviših suvremenih dostignuća u razvoju ovog modela.
Jedno od takvih dostignuća bilo bi i definiranje sekularne države kao “neutralnost s
poštovanjem”. Država je neutralna prema religiji ali je poštuje. Religijske institucije su
strukturalno i funkcionalno odvojene od države ali imaju pravo da se izjašnjavanju o
javnim stvarima. O odnosu vjerskih zajednica i svjetovne države uvaženi profesor Karčić je napisao: “U sistemu odvajanja religije od države, vjerske zajednice imaju pravo
da odrede svoje vjerovanje, doktrinu, propise, organizaciju, administraciju i disciplinu.
To ne predstavlja ograničavanje državnog suvereniteta, jer je država samu sebe ograni4
5
6
Dr. Izet Ibreljić, Evropski muslimani na početku 21. stoljeća, Harfo-graf, doo Tuzla, Tuzla, 2007, str. 33-34.
Isto, str. 35.
Podsjećam da su različite države tek nakon Francuske revolucije 1789. provele i različite tipove sekularizacije iako
je za neke proces sekularizacije na europskoj religijskoj sceni započeo u 12. stoljeću, vjerojatno nakon križarskih
pohoda, kada religija u Europi, ili bolje rečeno, kršćanske institucije ili sam papa sve manje postaje integrativni
faktor u europskim društvima.
Bošnjačka pismohrana
299
4
Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije
čila u pogledu miješanja u unutrašnje stvari vjerskih zajednica. Odluke vjerskih organa
u svjetovnoj državi važe uglavnom, a negdje i isključivo, unutar vjerskih zajednica. U
svjetovnoj državi svaka vjera smatra se privatnom stvari građana, isključena je iz politike i nema utjecaja na pravo. Takav status ima i treba da ima i islam na osnovi principa
jednakosti religija. U određenoj svjetovnoj državi, dakle, islam može biti samo religija,
a njegovo legitimno područje iskazivanja je privatni život građana. Uslijed toga, pojedine komponente islamskog učenja zadobivaju različit značaj. Ako se pođe od podjele
ukupnog islamskog učenja na vjerovanje (‘itikadat), vjerske obrede (‘ibadat), moral
(ahlak) i svjetovne poslove (mu’amelat), onda u svjetovnoj državi norme koje spadaju
u ovu posljednju kategoriju gube praktični značaj. Umjesto njih islamske vjernike obavezuju državni propisi a vrijednosni sudovi izraženi u propisima mu’amelata preživljavaju u onoj mjeri u kojoj su uneseni u običaje ili lični moral pojedinaca”.7
Pri evaluaciji sekularizacije moramo imati na umu da je statističke podatke jako
teško interpretirati osobito kada se sekularizacija promatra u kontekstu ukupnog ponašanja jednog nacionalnog kolektiviteta kao što je bošnjački. To je posebno razvidno iz
analize posjeta vjerskim ustanovama koje za pojedince mogu biti i zbog nekih nereligijskih razloga a ne dubokih religijskih uvjerenja a s druge strane nemali je broj i onih
koji su zasigurno dobri vjernici ali nisu članovi islamske zajednice. (S druge strane, po
broju birtija, noćnih klubova, kockarnica, djevojaka koje nose minice na ulicama BiH
gradova, vjerujem da će te se složiti sa mnom, nema “sekulariziranijeg” europskog
naroda nego su to Bošnjaci.) Stoga se postavlja pitanje da li će se privrženost Bošnjaka
njihovoj vjeri ili stupanj sekularizacije mjeriti kroz aktivno bogosluženje u određeno
vjerskoj ustanovi ili kroz predanost određenim religijskim vrijednostima ili samo kroz
tzv. pripadanje. (belonging without believing). Stoga možemo sa sigurnošću tvrditi da
ne postoji projekt reislamizacije bosanskohercegovačkog društva. To znači da uopće ne
postoje značajnije društvene i političke snage kojima bi takvo nešto bilo za cilj, a pogotovo ne postoje političke i kulturne pretpostavke za njegovo ostvarenje. To naravno
ne znači da ne postoji projekt reislamizacije muslimana ako to samovoljno žele. To je
sam raison d’être postojanja institucije Islamske zajednice i taj se projekt u zadnjih 20
godina više ili manje uspješno kontinuirano odvija (Medrese, Fakulteti, vrtići, izdavačka djelatnost) U BiH, reislamizacija je autoritaran proces čije porijeklo treba tražiti u
jasno prepoznatljivim političkim projektima i praksi, a čiji rezultati su transformacija
kolektivnog identiteta muslimanske zajednice bez odgovarajućih promjena u individualnom ponašanju njenih pripadnika. U okviru ovog konteksta, očigledno jačanje islamskih vjerskih institucija i povećana vidljivost islama sakrili su druge fenomene koji
djeluju u pravcu produžavanja procesa sekularizacije započetog prije jednog stoljeća, i
koji ce prije ili kasnije dovesti do duboke krize islama u BiH.8
7
8
Preuzeto sa: http://www.bhdani.com/arhiva/87/tekst487.htm
Šaćir Filandra “Religija protiv nacije”, dostupno na: http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?id=1286&l=bs
300
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
Reislamizacija Bošnjaka
U protekle dvije decenije mnogi su govorili i pisali o novoj reislamizaciji bosanskih
muslimana odnosno Bošnjaka. Nemali je broj onih koji su u ovom procesu vidjeli
nadolazeću opasnost za dugotrajni mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini i na Balkanu
općenito, podmećući Bošnjacima kukavičja jaja radikalnog pristupa islamu i njegovim
vrijednostima. Tako su Bošnjaci od žrtve jako brzo prerasli u glavne osumnjičenike za
potencijalno narušavanje mira i sigurnosti u ovom dijelu Europe. Nažalost, nesmotrene izjave i najviših ovdašnjih državnika potkrepljuje ovu konstataciju.9 I prije su BH
muslimani optuživani za ideju panislamizma (Sarajevski proces 1983. mladim muslimanima) i pokušaja uspostavljanja islamske/šerijatske vlasti na teritoriju na kojem
su živjeli kao većina te pojavu sljedbenika “vehabističke” interpretacije islama. Ne
zaboravimo da je i jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća srpski psihijatar Radovan
Karadžić prije agresije na Bosnu i Hercegovinu govorio u parlamentu BiH o opasnosti nove islamizacije naše države, a neki ovdašnji političari o Hrvatskoj kao predziđu
kršćanstva pred nadolazećim islamskim fundamentalizmom. Projekcije: Karadžić-Boban, i Tuđman-Milošević, govori nam da su određene nacionalističko-političke struje
unutar dva susjedna naroda Bosnu željeli ne samo teritorijalno podčiniti nego cjelokupno naslijeđe islamske vjere, kulture i civilizacije svesti na minimum ili potpuno iskorijeniti. Porušene džamije, groblja, mektebi i drugi spomenici islamske kulture najbolji
su pokazatelji za takvu tvrdnju. Mnogi od njih nisu ni osumnjičeni za taj kulturocid,
a ne kamoli sudski procesuirani. Osobito se sumnjičavost prema Bošnjacima pojačala
nakon 11. rujna 2001. godine i globalnog rata protiv terorizma. Islamofobijom se želi
obezglaviti bošnjačko nacionalno biće i prisili ti ga na odricanje od njegovih temeljnih
vrijednosti. Očito je da se time želi zamijeniti stara turska krivnja za novu “vehabijsku”
krivnju. Žalosno, nepravedno i za Bošnjake frustrirajuće da jedino bosanski muslimani
treba da dijele svoju zemlju, svoju političku vlast i svoju budućnost s onima koji su
počinili genocid protiv njih.
Brojna znanstvena istraživanja religije kazuju nam da religioznost vremenom doživljava i određene transformacije u različitim društvenim okvirima i promjenjivim
političkim, ekonomskim i sigurnosnim relacijama. U suvremenom svijetu mnogi se pojedinci mogu osjećati više ili manje religioznim ili indiferentnim naspram religije. Kraj
osamdesetih i početak devedesetih kada su nastupile demokratske promjene i politički
pluralizam kao i kod ostalih balkanskih naroda tako i kod Bošnjaka dolazi do jače afirmacije religije i religijskih vrijednosti. Ono što je bilo zatomljeno više od 50 godina
u nekim je segmentima naglo rekao bih vulkanski eruptiralo. Demokratske promjene
90-tih godina bile su potaknute između ostalog i djelovanjem vjerskih zajednica, kada
su u pitanju Bošnjaci Islamske vjerske zajednice. Islamska zajednica ne samo da je preuzela brigu o povećanju stupnja religioznosti kod svojih članova nego i brigu o stupnju
9
Odnosi se na nedavnu nejasnu izjavu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o muslimanima u Bosni i Hercegovini
i potencijalnoj opasnosti po mir za Jugoistočnu Europu.
Bošnjačka pismohrana
301
4
Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije
nacionalne i političke zrelosti pripadnika nacionalnih političkih stranaka i pojedinaca
kojima su davale ne samo potporu u smislu mobiliziranja glasača nego i konfesionalnu
legitimaciju. Iako su to radile i druge dvije religijske zajednice, SPC i RKC, nijednoj
od njih kao Islamskoj zajednici se nije spočitavalo miješanje u politiku, u javnu sferu i
javni život Bosne i Hercegovine.10
Nigdje drugdje na svijetu na tako malom prostoru nije došlo do tako intenzivnog
ispreplitanja religijsko-konfesionalnog sa nacionalno–političkim kao što je to u zadnjih
20 godina u BiH. Pokušat ću argumentirati ovakav stav: političari, bez razlike na naciju
i svjetonazor, devedesetih godina 20. stoljeća svojim su odlukama omogućili vjerskim
zajednicama ne samo povrat imovine oduzete u socijalističkom sistemu nego su omogućili izlazak religije u javnost te su širom otvorili vrata vjerskim zajednicama – od
dječjih vrtića do osnovnih i srednjih škola – kako bi putem vjeronauka kroz obavezni
školski sustav sprovodili sustavnu religizaciju, u slučaju Bošnjaka islamizaciju mladih
generacija Bošnjaka. S druge strane, političari su očekivali od svećenika odnosno od
imama da svojim članovima, potencijalnim biračima, kažu koliko su oni kao političari
zaista uzorni vjernici te da oni i njihove stranke jedini znaju kako i na koji način treba
zastupati nacionalne interese. Kao što prof. Markešić, profesor sociologije religije sa
Hrvatskih studija, zamjećuje, sve tri velike religijske zajednice od samih su početaka
višestranačja objeručke prihvatile izvršavati jednu do tada u socijalističkom sustavu
nezamislivu ulogu – davati religijsku legitimaciju nacionalnim i stranačkim vođama,
bez obzir je su li ranije bili ne samo članovi SKJ nego i što je još gore je su li bili pripadnici ozloglašene jugoslavenske tajne službe UDBA-e.11 (Zelena knjiga: nemali broj
imama surađivao sa obavještajnim službama, kasnije su amnestirani.) Od do tadašnjih
ateiziranih članova SKJ neki preko noći postaju gorljivi muslimani za koje se redovito
“rezervira” prvi saf. I ovo je najbolji pokazatelj utjecaja religije na određene društvenopolitičke izazove i kretanja u Bosni i Hercegovini tijekom 90’.12
S druge strane, političari su često određivali koji su to vjerski dostojanstvenici, bez
obzira na hijerarhiju, nacionalno osviješteni da ne treba sumnjati u njihovo bošnjaštvo. Pojavile su se dvije nasuprotne pojave, politizacija religije i sakralizacija politike.
Zapravo se radi o jednoj jedinoj pojavi: želji za bahatom moći, kao što je to izjavio
uvaženi akademik Enes Karić u jednom intervju za ovdašnje hrvatske novine.13
10
11
12
13
Ivan Markešić, Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010,
str. 8-10.
Isto str. 13.
Isto, str. 13-15.
Dostupno
na:
http://www.scribd.com/doc/50204347/Intervju-dr-Enes-Kari%C4%87-Svjetlo-rije%C4%8DiMart-2011
302
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
Zaključak
Današnja Država Bosna i Hercegovina, kakva god ona bila, jedini je okvir i garant
za očuvanje i vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Da li je ili ne stavljati prije
religije, kada su u pitanju Bošnjaci, irelevantno je pitanje. Hoću kazati, dok god država
BiH svojim ustavom i svojim zakonima omogućava da se Bošnjaci u punini razvijaju
kao vjerski kolektivitet nebitno je postavljati takva pitanja. Stoga bi sve bošnjačke
političke elite bez obzira kakav politički program zastupale i kojoj političkoj stranci
pripadale morale iznaći zajednički jezik i interese sa Islamskom zajednicom u Bosni i
Hercegovini u očuvanju i jačanju državnosti Bosne i Hercegovine ali i ukupnog bošnjačkog identiteta. Čelnici Islamske zajednice, bez obzira o kome se radilo, ne bi više
trebali javno podupirati bilo koju političku opciju nego hrabriti svoje članove da glasuju prema vlastitoj savjesti na taj način jačajući pluralno, multietničko i multikulturno i
odgovorno bosansko-hercegovačko društvo.
Islam je jedan od konstituirajućih elemenata moderne bošnjačke nacije. Bez islama
ne bi ni bilo današnjih Bošnjaka mada među njima ima i nemali broj koji sebe doživljavaju agnosticima pa čak i ateistima i koji se vjerojatno ne bi složili sa ovom mojom
tvrdnjom. No, takvi, a njihovo je ovozemno pravo da ne vjeruju, moraju znati, i iz tog
razloga to naglašavam, da četnici nisu pitali kad su ubijali i silovali tko vjeruje a tko ne
vjeruje. Za njih je bilo jedino relevantno ime. Zato islam ostaje biti jedina prava mobilizirajuća snaga Bošnjaka u svakom pogledu, duhovnom, kulturnom, nacionalnom, pa
ako hoćete političkom pa i vojno-obrambenom. Zato kada je u pitanju sekularizacija
BIH, ona će vjerojatno zadobiti specifičan oblik neusporediv sa drugim europskim
zemljama. Stupanj sekularizacije kod Bošnjaka seže između minice i hidžaba … prekrasnih džamija i punih birtija. Naprosto to je BiH, to su današnji Bošnjaci. Prema
reisu-l-ulemi Mustafi Ceriću, “islamska tradicija (je) osnova identiteta bošnjačkog naroda”, jer “mi bez islama, bez islamske civilizacije, bez islamske kulture – nismo niko
i ništa”.14 Međutim, naše vjerske vođe (naš reis, naše muftije, glavni imami, profesori
na FIN-u) moraju početi iznalaziti originalna rješenja na izazove modernosti, postmodernizma i europeizacije umjesto preuzimanja istih sa Srednjeg istoka. S obzirom na
blizinu Evrope, posebna pažnja treba biti posvećena integraciji islamskog sa svjetovnim obrazovanjem kako bi mladi muslimani Bošnjaci spremno ušli u dijalog sa drugim
europskim narodima, prije svega svojim susjedima nemuslimanima i zajedno sa njima
gradili bolju i sigurniju bosanskohercegovačku a time i europsku budućnost.
14
Preuzeto sa: http://www.bhdani.com/arhiva/109/feljton09a.htm
Bošnjačka pismohrana
303
4
Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije
Bosniaks Between Secularization and Reislamization
Summary
In the last hundred years Bosniaks’ right to national identity was denied in different
ways. Their first neighbours did not only consider them parts of their nations but committed several genocides over them. Bosniaks as the largest ethnic community in Bosnia and Herzegovina have become extremely aware of necessity to preserve Bosnia
and Herzegovina as sovereign and indivisible state. Their state has a secular regime,
which means separation between state and religion. That does not necesarilly means the
confrontation between religious and profane worldwiews but rather their partnership,
mutual supplement and enrichment of Bosnian society.
Korištena i preporučena literatura
Knjige
1. Abzović Dino, Bosanskohercegovački muslimani između sekularizacije i desekularizacije (doktorska disertacija), Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2010.
2. Cvitković Ivan, Konfesija i rat, Svjetlo Riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004.
3. Ćimić Esad, Drama a/teizacije, Šahinpašić, Sarajevo-Zagreb, 2007.
4. Ćimić Esad, Iskušenja zajedništva, Did, Sarajevo, 2005.
5. Filandra Šaćir, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.
6. Ibreljić Izet, Evropski muslimani na početku 21. stoljeća, Harfo-graf,doo Tuzla,
Tuzla, 2007.
7. Markešić Ivan, Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine,
Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010.
Internetski izvori
1. http://www.bhdani.com/arhiva/87/tekst487.htm
2. http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?id=1286&l=bs
3. http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=10907&Ite
mid=301
http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=121
7%3Amenarodna-konferencija-u-be-islam-u-europi&catid=16%3Agovori-ipredavanja&Itemid=301
304
Bošnjačka pismohrana
Muftija Ševko ef. Omerbašić
Mešihat Islamske zajednice Hrvatske
Identitet imama
Sažetak: Postoje brojni islamski dokumenti starijeg i novijeg datuma o imamu kao
najstarijoj funkciji, s posebnim naglaskom na njegov identitet. To je pomalo čudno jer
se stječe dojam da je pitanje imamskog identiteta još uvijek otvoreno. To bi značilo da
ne znamo tko smo iako se osjećamo imamima, iako živimo i djelujemo kao imami i to
ne u smislu kao da jesmo imami, nego jer jesmo imami. Teško nam je povjerovati da ni
nakon milenij i pol još uvijek nije jasno tko je imam i kakva je bit njegove egzistencije.
Začuđuje i činjenica što se pitanje imamskog identiteta još uvijek stavlja na dnevni red
teoloških razmišljanja i rasprava. Ukratko rečeno, povod ove studije je bio otuđeno
stanje današnjeg čovjeka i društva od islama i Islamske zajednice. Konkretnije, ljudi
i društvo sve manje trebaju imama i njegove usluge za uspješno oblikovanje života.
Zaključili smo da s nama nešto nije u redu, da se moramo preispitati. Shvaćamo li
svoje poslanje ispravno i svoju djelatnost, i moramo li ponovo naći odgovor na pitanje
tko smo mi i spadamo li takvi kakvi jesmo uopće u sadašnje vrijeme, u današnju civilizaciju. Sva ova i druga pitanja govore da se imamski identitet nalazi u svojevrsnoj
krizi. Svaki onaj koji postavlja pitanje tko je on u odnosu prema drugima i kakav ima
utjecaj na društvenu stvarnost, taj je pokoleban u svojoj samosvijesti, taj je posumnjao
u vlastitu vrijednost.
Ključne riječi: Imam, identitet, pojedinac, društvo, džemat, kriza.
Kriza imamskog identiteta ili vjere današnjeg čovjeka?
Imami i ostali vjerski radnici nerijetko iz svoje samokritičnosti ili poniznosti, a ponekada i kompleksa manje vrijednosti, jednostrano gledaju na problematičan odnos između
islama i modernog društva, između službe imama i modernog čovjeka i društva. Je li
moguće adresirati pitanje na moderno društvo i čovjeka s ciljem da se sazna zašto to
društvo misli da ne treba islamsko gledanje na svijet, zašto moderni čovjek misli da
može oblikovati svoj život bez prihvaćanja dobara koje mu pruža islam. Prije nego
stavimo sebe i svoje imamsko poslanje u pitanje, trebamo analizirati stanje modernoga društva i čovjeka, ne bismo li u njima našli razloge i uzroke otuđenja od islama,
Islamske zajednice i imamskog poslanja. Možda bismo uz pomoć ove analize došli do
zaključka zašto moderno društvo ne treba islam i Islamsku zajednicu jer s njima nešto
nije u redu, ili, jer se čovjek otuđio od sama sebe, jer je otuđen od svog izvornog ljudBošnjačka pismohrana
305
4
Identitet imama
skog poslanja. Može li se staviti pod upitnik suvremeno društvo smatrajući ga štetnim
za uspješan i zadovoljan život čovjeka. Ako bi ova analiza bila točna, a izgleda da jeste,
nameće se pitanje kako mi imami, naravno i sav muslimanski puk, možemo svojim
učinkovitijim djelovanjem doprinijeti da moderni čovjek i društvo izađu iz aktualne
moralne i životne krize.
Mnogi će se pitati odakle nam tako smiona i pomalo drska tvrdnja? Naravno ta drska tvrdnja proizlazi iz saznanja na osnovi kur’anske objave i teološkog znanja o njoj,
to jest iz vlastite vjere. To je razumljivo samo po sebi za imama, teologa, islamskog
vjernika. No ovdje se međutim ne pozivamo samo na teologiju i islam, nego na istraživanja pozitivnih znanosti: antropologije, sociopsihologije, sociologije, etike, dubinske
i analitičke psihologije, filozofije, literature i umjetnosti. U svim ovim istraživanjima
provlači se misao kao crvena nit da je današnji čovjek otuđen od sebe, od ljudske naravi, od istinskih vrijednosti usađenih u njegovo biće u potrazi za duhovnom hranom.
Simboli tog društva i čovjeka su materijalizam, hedonizam, konzumizam, relativizam
i imanentizam. S područja dubinske i analitičke psihologije dolaze nam dramatični pozivi da je čovjek u dubokoj krizi smisla života i to samo zato jer robuje vrijednostima
koje su nižeg stupnja nego njegovo dostojanstvo. On je izgubio sposobnost usmjeravanja u nadnaravno, transcendentno, nadvremensko, sveto i božansko. Teško je razumjeti
zašto islamski teolozi, mufessiri, fakihi i drugi odgovorni unatoč svih ovih znanstvenih
istraživanja s područja društva i psihe, stavljaju naglasak na preispitivanje imamskog
identiteta. Čine li to za to da bi profilirali imamsko poslanje što sposobnijim, ili kako
smo rekli, jer moderno društvo imamsku misiju smatra statičnom i zastarjelom. Samokritičkim sagledavanjem imamskog poziva ne možemo mijenjati identitet imama
u smislu modernog društva i u skladu s potrebama modernog čovjeka. U redovima
islamskih institucija ima onih koji bi modernizirali i islam i njegove institucije, i da
sve treba prilagoditi potrebama modernog čovjeka. Po njima Kur’an treba demitologizirati, demokratizirati međuvjerničke odnose, dokinuti sve što se ne slaže sa zakonima
suvremenog društva. Što se više vjera prilagođavala potrebama suvremenog čovjeka i
društva, tim je više bila irelevantnija za to društvo i za javni život i zbog toga nerijetko
zapadala u duboke krize.
Uzroci identiteta
Sa mnogih strana znanosti doznajemo da čovjek često postavlja pitanje tko je on zapravo i zašto je takav kakav jeste. Povodi za takva pitanja su različiti: ulazak u život
zvanja, brak, roditeljstvo, život u miru, pa i sama nadolazeća smrt. Takva pitanja mogu
uzročiti i osobne tragedije, neuspjele planove, izgubljenu životnu perspektivu, smrt
voljene osobe i drugo. Osobito nesretan i čest povod može biti doživljavanje socijalne
smrti. Osobe koje duže vrijeme doživljavaju hladan odnos bliže i dalje okoline, neprihvaćanje njegove ličnosti, sposobnosti, ideja i ideala, takav čovjek osjeća sebe mrtvim,
i on jeste u takvoj situaciji socijalno mrtav. U većini slučajeva čovjekov nepromišljeni
306
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
odgovor na takvu konstataciju glasi: ja sam nitko i ništa. Tko nema samosvijesti o
osobnoj vrijednosti, taj nema ni samosvijesti o tome tko je on. Taj čovjek ne samo da je
u krizi identiteta, on ga je stvarno izgubio. Posljedice takvog stanja su duboka depresija, praćena sumnjom u smisao vlastitoga života i pomišlja na najgore. Istraživanja pokazuju da moderno društvo sa svojim strukturama dovodi velik broj ljudi u spomenuto
stanje. Važnu ulogu u nastanku takvoga stanja ima činjenica da nitko izvan religije, pa
ni skup svih znanosti nema odgovora na pitanje tko je čovjek. Ni filozofija se više ne
bavi pitanjima kao što su: odakle smo i kamo idemo, što trebamo činiti, iako su to baš
originalna filozofska pitanja. Postavlja se pitanje da li uopće ima filozofije u klasičnom
smislu. Današnji se čovjek nalazi u vrlo nezavidnoj situaciji kada je u pitanju problem
njegova identiteta i smisla života. Ako je usto i areligiozan, onda mora ostati sam sa
pitanjem o identitetu i o smislu života, a to znači sam sa svojom duševnom boli. Društvo sa svim svojim negativnim utjecajima, ekstremno i diferencirano onemogućava
pojedincima da izgrade svoje ja, svijet svoje samovrijednosti. To čini identitet čovjeka,
i takav čovjek je sposoban voditi svoj život u skladu sa samim sobom, sa svojim zvanjem i radom. On je neovisan, čvrst i suveren tijekom mijenjanja svih oblika života,
unutar svih nepredviđenih događanja u njegovom životu. On zna tko je i zašto je takav.
Društvo i okolina ne mogu ga pokolebati. On je zadovoljan svojim životom i sve više
vjeruje sebi nego društvenim liderima i tvorcima trendova.
Psihoanaliza tvrdi da je identitet normativna kategorija, to jest vrednota koja pripada zrelom čovjeku, s čime se i islam slaže, i koji se razvija u čovjeku sve do njegovog
konačnog sazrijevanja, to jest do konačne zrelosti. O mom zrelom identitetu ovisi hoću
li biti suveren i autonoman. Čovjek zrelog identiteta ne živi po principu prilagođavanja
društvenim normama. On gradi svoj život na principu istine, pravde, poštenja, lijepog
i dobrog.
Identitet se ne može steći bez konflikta, njegovo ostvarenje je praćeno krizama.
Identitet ima dvije razvojne faze, prva je faza stvaranja identiteta, a druga je posjedovanje identiteta. Borba za stjecanje identiteta je oštra i nemilosrdna. Tu nailazimo na
brojne prepreke, fizičke i psihičke naravi. Kada izađemo iz te borbe kao pobjednici,
možemo se slobodno nazvati čovjekom zdrave samosvijesti, čovjekom jake ličnosti.
Ništa ljepše ne može se dogoditi čovjeku pored zdrave samosvijesti i snažne sličnosti.
Razvojna i analitička psihologija kaže da se zreli čovjek nalazi u neprestanom stanju napetosti između vlastitog vrednovanja samog sebe i vrednovanja njegovih kvaliteta od strane okoline. Tu je imamski identitet uglavnom u velikoj krizi. Vrlo je malo
imama koji su u svom džematu nametnuli model rada po islamskom viđenju. Uglavnom im džemat nameće svoj model islama, ma koliko taj džema’at bio intelektualno
jak. Upravo zbog toga neki istraživači tvrde da veliki broj imama nije uspio izgraditi
svoj identitet.
Kako riješiti napetosti između pojedinaca i društva, u našem slučaju imama i
džema’ata? Znanost nam govori da uglavnom postoje dva postupka u rješavanju tog
konflikta. Jedan je put akomodacija, a drugi je asimilacija. Princip akomodacije identiteta kaže da čovjek mijenjanje samog sebe pod utjecajem i pritiskom društvenih proceBošnjačka pismohrana
307
4
Identitet imama
sa i prihvaća kao gotovu stvar, kao da se razumije samo po sebi. Imami pod utjecajem
akomodacije plivaju niz vodu pa gdje ga odnese, jer misli da treba ići ukorak s vremenom, da treba biti moderan, poslušan duhu i zakonima vremena i društva. Asimilacija
kaže da čovjek zauzima stav prema novom iskustvu i ulaže veliki intelektualni napor
kako bi te promjene shvatio i učinio ih prihvatljivijim svom načinu života, sukladno
svom identitetu. Međutim on ostaje vjeran svom identitetu, ne pliva s masom niz vodu,
nego ispituje što je dobro, a što nije u njegovom životu. Što je dobro to prisvaja, a što
ne valja odbacuje. Postavlja se pitanje zašto neki reagiraju na promjene akomodacijom, drugi asimilacijom, a treći odbojnošću. Na ta pitanja još uvijek nema konačnog i
kvalitetnog odgovora. Neki psiholozi tvrde da se svaki čovjek nalazi od faze do faze u
stalnom procesu akomodacije i asimilacije.
Šta čini imama imamom?
Rekli smo da osobni identitet posjeduje onaj čovjek koji svjesno doživljava sebe na
svom životnom putu. Čvrstoći njegova identiteta doprinosi, prije svega, njegova okolina koja mu potvrđuje da je vjeran svome idealu i koji ga zbog toga cijeni i poštuje.
Tako je isto i sa imamskim identitetom. Dobro nam je poznato koji put i proces oblikovanja i ostvarivanja imamskog identiteta mora proći svaki kandidat. Nas zanima što
čini imamski identitet? I kada možemo reći da je on dovršen i ostvaren?. Što razlikuje
imama od ostalih vjernika, tako da sa sigurnošću možemo za nekoga reći da je imam,
a tko nije. Na ova pitanja trebamo teološke odgovore, ne ulazeći u psihoanalitičko pitanje koje pita da li svećenik ima dva identiteta, jedan ljudski, primarni, a drugi imamski, sakralni identitet. Iz perspektive psihoanalize može se postaviti pitanje što biva s
mladim čovjekom koji se odlučio za imamski poziv. Na to pitanje još uvijek nemamo
pravog odgovora, ali ga imaju svi oni koji su se odlučili za taj poziv, kao i teologija u
svom islamskom razmišljanju.
Po meni jedno od najvažnijih pitanja u našem imamskom pozivu jeste: što nas imame razlikuje od običnih vjernika? Traganje za odgovorom na ovo pitanje izaziva u
nama veliki nemir, pa čak i krizu imamskog identiteta. Masa mladih imama, svršenika
medresa i islamskih teoloških fakulteta napustilo je svoje službe. Naročito je kriza bila
žestoka za vrijeme komunističke vlasti, a ni danas nije malaksala. Od oko 400 svršenika Zagrebačke medrese svega njih desetak je odlučilo prihvatiti se imamske misije. Da
li vjernici smatraju imame svetim osobama, da li imama treba poštivati ne kao moralnu,
nego kao duhovnu osobu. Smatraju da je on, unatoč što nije sveta osoba po islamskoj
teologiji, bliži Bogu od običnih vjernika. Moderni čovjek jedva da nešto može shvatiti
o položaju i funkciji imama, dok imam jako dobro shvaća položaj i funkciju vjernika
jer to mora i sam biti. To teško može shvatiti čovjek koji nema duboke vjere. Na žalost
znademo da današnji čovjek nije u stanju to shvatiti jer je današnja civilizacija izgleda izgubila sluh za sveto i Božansko. Današnje društvo je orijentirano na empirijsku
stvarnost, samo na tvrde i opipljive činjenice i na znanstveno iskustvo kao jedini izvor
308
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
spoznaje. Bitne istine vjere teško je prikazati rječnikom današnjeg društva bez opasnosti da ne izgube pravi smisao i sadržaj. Pokušaj desakralizacije imamskog identiteta
jeste pokušaj eliminiranja iz svijesti ljudi razlike između profanog i sakralnog u korist
profanog. Po mom mišljenju pogrešan je pokušaj islamizacije današnjih muslimana jer
on teži modernizaciji. Pokušaj modernizacije vjere i islamske zajednice nisu donijeli
željene rezultate. Naprotiv, ideološko ozračje u kome imam živi i djeluje izazov je za
njegov identitet. On je u napetosti između prihvaćanja i odbijanja njegova identiteta od
strane okoline. U toj situaciji može se lahko uzdrmati imamski identitet i otjerati ga u
duboku krizu.
Imam za 21. stoljeće
Ako prihvatimo činjenicu da su imami kao glavna vjerska lica u islamu bili od njegovog samog početka najvjerniji tumači Božje riječi, onda su oni na neki način sustvaraoci onoga što zovemo ummet, a to ne ide bez inicijative, originalnosti, maštovitosti
i promjene. Za tu stvaralačku izazovnu novost i akciju traži se vjera i stalni dosluh i
kontakt s događajima oko nas. Do sada, čini nam se, reagirali smo na događaje koji su
se već dogodili kao što su sekularizacija, manjak vjere, slab odziv namazima i vjerskim
svečanostima, formalizam i drugo. Sve je to kasno liječenje. Promjene bi se morale
ranije dogoditi. Reagiranje na događaje su uglavnom pasivna, a trebala bi biti aktivna.
Imami su pomalo deprimirani jer im se čini da je njihov trud poput Sizifovog, guramo kamen uzbrdo da bi se s vrha strovalio nizbrdo i tako ponovo. Mi plodove svoga
rada nikako da dočekamo. Ma koliko se trudili slabo vidimo rezultate svoga mukotrpnog rada i naviještanja Božje riječi. Mi imami moramo shvatiti da smo sijači koji
ne moramo dočekati žetvu. Bog znade da naš posao nije uzaludan, makar se takvim
mnogima činio. Da bi vjernici pomogli imamima i sami se moraju potruditi oko naviještanja Božje riječi. Imami su uistinu važni ne samo što čine, nego i zbog toga što
jesu. Svako iz okolice imama znade da njihova misija nije ni malo lahka. Oni se moraju
mnogo čega odreći u životu.
Stare će vjernike u džamijama naslijediti mlađe generacije, ali manje je vjerojatno
da će naslijediti i prihvatiti i njihovu vjeru. U tome je uloga imama presudna. Već smo
jednom rekli da imami kad dolaze u džemate imaju svoje modele rada ili im džemat
nameće svoje. Islamska zajednica je uspjela u posljednjih dvadesetak godina nametnuti imamima potrebu jačeg interesa prema novima. Borba za nove vjernike postala
je imperativ Islamske zajednice, i to je prva i najveća imamska obaveza. Vjeronauk u
školama i mektebima ima zadatak da što više novih prigrle vjeru i budu obuhvaćeni aktivnostima Islamske zajednice. Boli nas kada nakon vjeronauka u školama i mektebima
vjeroučenici rjeđe posjećuju Islamsku zajednicu i džamije. Ali još jednom ponavljamo
da nije nužno da u ovom životu požanjemo ono što smo posijali.
Imami dvadeset prvog stoljeća trebaju bogatiti zajednicu ne mladim vjernicima,
nego novim ljudima. Oni moraju hodati i izvan džamija i mesdžida i tražiti novog
Bošnjačka pismohrana
309
4
Identitet imama
čovjeka, jer onaj koji hoda može učiniti pogrešan korak, za razliku od onoga koji stoji
i koji nikada ne griješi, ali nikada ni ne doprinosi zajednici i vjeri. Imam ne smije biti
ni dalek ni preblizu ljudima. Krilatica koju nerijetko čujemo od nekih muslimana kad
kažu Ja vjerujem Bogu, ali ne vjerujem imamima, pogubnija je od ateizma. Imami su
okosnica vjere i zato dugo traje njihov časni poziv i bez njih je teško zamisliv islam
ma koliko to nama izgledalo preuveličano. Na stotine puta smo se uvjerili da one sredine u kojima nema imama nema ni islama. Imam u 21. stoljeću mora biti vrhunski
obrazovan kako bi mogao odgovoriti na sve izazove u promjenama društva koje su
neminovne, ali i više od toga, mora imati snažnu vjeru i čvrstu volju za svoj poziv. Do
sada se vjerovalo da se i vjera mora mijenjati i prilagođavati duhu vremena. Ne trebali
se i društvo ne mijenjati nego prilagođavati vjeri ako želi rješavati svoje nagomilane
probleme. Ne jednom smo se uvjerili da se promjenama ne rješavaju problemi nego se
još više množe.
The Identity of Imam
Summary
The author speaks about Imams – the Islamic religious leaders – and the challenges
concerning their identity, especially in the 21st century. Do Imams possess necessary
self-respect – this is one of the questions the author raises in his paper. Many people,
even Muslims, do not have appropriate attitude towards Imams, which has brought
difficulties to their mission, especially in the framework of contemporary society laden
with fears, doubts and indifference concerning faith and religious values. Nevertheless,
Imams should not be discouraged, having in mind that fruits of their work could and
mostly would be harvested after their lives.
310
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Amir Karić
Medžlis Islamske zajednice Tuzla
Muslimani u Evropi – identiteti u progresu
Sažetak: U ovom tekstu se govori o muslimanima u Evropi, odnosno suodnosu muslimana-imigranata i domaćih evropskih društava u smislu međusobnih percepcija.
Poenta rada je na činjenici da je kategorija identiteta u stalnoj promjeni, tako da su
i evropski identiteti i identiteti muslimana u stanju kontinuirane mijene, a time i međusobnog obogaćivanja. U završnici teksta raspravlja se o bitnim pretpostavkama za
integraciju muslimana u evropska društva, koja stoji naspram tendencija asimilacije s
jedne, i izolacije s druge strane.
Ključne riječi: Muslimani, Evropa, identitet.
Uvod
U zapadno-evropskim zemljama žive muslimani čiji su preci došli tokom kolonijalnog ili postkolonijalnog vremena, zatim oni koji su došli kao gostujući radnici, potom
izbjeglice, oni čiji je dolazak bio radi spajanja porodica (supruga i djeca radnika), te
studenti i znanstvenici. Sve do polovine XX stoljeća muslimani su u zapadnoevropskim zemljama bili malobrojna, statistički zanemariva zajednica.
Države, kakve su Velika Britanija, Francuska i Holandija, imale su imigraciju iz
razdoblja kolonijalizma ili postkolonijalnog razdoblja. Useljenici su dolazili iz zemalja-kolonija pojedinih evropskih država. Tako su u Veliku Britaniju dominantno dolazili muslimani s Indijskog potkontinenta, u Francusku iz sjevernoafričkih zemalja, u
Holandiju iz Indonezije ili Surinama itd.
Gostujući radnici počeli su stizati tokom pedesetih godina XX stoljeća, u skladu s
potrebama zapadnih zemalja za radnom snagom. Tako je došao veliki broj radnika u
Njemačku iz Turske i socijalističke Jugoslavije, ili u Francusku iz zemalja Sjeverne
Afrike itd.
Izbjeglice su dolazile iz područja zahvaćenih ratnim zbivanjima, ili kao žrtve političkog progona. Tako su u različite zemlje Zapadne Evrope dolazile izbjeglice iz Iraka,
Irana, Afganistana, Čečenije, afričkih zemalja, iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja.
Danas, broj muslimana u zemljama zapadne Evrope procjenjuje se na preko petnaest miliona. Najbrojnije muslimanske zajednice su u Francuskoj 5-6 miliona (8-10%),
Njemačkoj 3,5 miliona (3,5%) i Velikoj Britaniji 1,6 miliona (3%), dok su najmalobrojBošnjačka pismohrana
311
4
Muslimani u Evropi – identiteti u progresu
nije muslimanske zajednice u Luksemburgu 9.000, Irskoj 32.000 i Finskoj 30.000 muslimana. Ukupan broj muslimana u Evropi, ne uključujući Tursku i Rusiju, procjenjuje
se na oko 25 miliona. Među njima je i oko 100.000 konvertita. U Republici Turskoj,
koja je kandidat za članstvo u EU, živi 70,5 miliona stanovnika, od kojih su 99% muslimani, a u Rusiji živi oko 20 miliona muslimana, od ukupno 142 miliona stanovnika.1
Muslimanska populacija dolazi iz nekoliko regiona, i to iz zemalja Magreba i drugih arapskih zemalja, Turske, sa Indijskog potkontinenta, iz Afrike i sa Balkana. Distribucija po regionima se preklapa sa historijski ostvarivanim vezama između određenih
evropskih i određenih muslimanskih zemalja. Tako su muslimani iz zemalja Magreba u
Francuskoj i Španiji. U Francuskoj je značajna populacija iz Zapadne Afrike, Senegala,
Malija i Obale Slonovače. Turci i muslimani s Balkana preovladavaju u Njemačkoj i
Austriji. U Belgiji i Holandiji su nastanjeni većinom Turci i muslimani iz Magreba
(posebno iz Maroka). U Velikoj Britaniji je populacija iz bivših britanskih kolonija,
većinom s Indijskog potkontinenta. U Finskoj živi jedan broj muslimana Tatara. Njihovi preci su stigli u Finsku kao trgovci u 19. stoljeću i tu se trajno nastanili. U Italiji
su nastanjeni muslimani porijeklom uglavnom iz Egipta, Somalije, Etiopije, Magreba
i Zapadne Afrike.2
U pogledu koncentracije muslimanske populacije, potrebno je naglasiti da su se
muslimani u većini zemalja naseljavali u pojedine regije više negoli u druge, pa čak i
u određene gradove. Tako npr. u Ahenu živi 4,1% muslimana, Amsterdamu 8,6%, Berlinu 10,8%, Birmingemu 8,7%, Bradfordu 10,7%, Briselu 12,6%, Kelnu 8,0% i sl.3
Muslimani u Evropi: višestrukost identiteta
Zapadna Evropa je postala “zemlja” s velikom useljeničkom muslimanskom populacijom, što će reći, sa spektrom unesenih kultura i spektrom unesenih identiteta.4 “Stvoriti
novu Europu znači stvoriti novo shvatanje identiteta, za Europu samu, za svaku od
zemalja u njoj, a pomalo i za ostatak svijeta.”5 S druge strane, u Evropi nužno nastaje
i novi muslimanski identitet.6 Druga, a napose treća generacija muslimana u Evropi,
1
2
3
4
5
6
U. S. Department of State’s “2008 Report on International Religious Freedom” (Vidi: http://2001-2009.state.gov/g/
drl/rls/irf/2008 (10. 2. 2009.)
Felice Dassetto, “The Muslim Populations of Europe”, u: Brigitte Maréchal, Stefano Allievi, Felice Dasseto, Jørgen
Nielsen (ur.), Muslims in the Enlarged Europe, Leiden-Boston: Brill, 2003., str. xxvi
Felice Dassetto, “The Muslim Populations of Europe”, str. xxvii
O temi evropskog identiteta vidi u: Furio Cerutti (ur.), Identitet i politika, Zagreb: Politička kultura, 2006., str.
62-65, 256-282; Klaus Eder & Wilfried Spohn (ur.), Collective Memory and European Identity: The Effects of Integration and Enlargement, Aldershot-Burlington: Ashgate, 2005.; Lars-Erik Cederman (ur.), Constructing Europe’s
Identity: The External Dimension, Boulder-London: Lynne Rienner Publishers, 2001.; Ireneusz Pawel Karolewski
& Viktoria Kaina (ur.), European Identity: Theoretical Perspectives and Empirical Insights, Berlin: Lit Verlag,
2006.
Amin Maalouf, U ime identiteta, Zagreb: Prometej, 2002., str. 145;
Identitet je “u osnovi, spoj osjećanja, emocija, stanja svijesti, kultura i običaja. Da se pristupi, razumije i shvati
sama suština jednog identiteta neophodno je da se on živi, da se živi u njemu, da se bude dio njega...” (Vidi: Tariq
Ramadan, Biti evropski musliman, Sarajevo: Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 2002., str.
312
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
odnosno djeca imigranata, iako s probuđenim osjećajem posebnosti u odnosu na evropsku većinu, ali uviđaju da je njihov način života različit i od načina kojega žive njihovi
vršnjaci u zemljama porijekla njihovih roditelja. Oni, katkada, osjećaju da pripadaju i
“tamo” i “ovamo”, ali ni “tamo” ni “ovamo”.
Na drugoj strani, percepcija islama i muslimana u evropskim društvima bila je, a u
značajnoj mjeri i danas je, opterećena predrasudama7 da islam, kao takav, ima problem
sa Zapadom, progresom, demokratijom itd.8
7
8
151) S obzirom na slojevitost identiteta, Ramadan zaključuje: ”...iako je krvna veza važna, ona nije suštinski prostor identiteta i pripadanja muslimana i ona nije prvi i najvažniji kriterij koji određuje i usmjerava ljudske odnose.
Ako musliman treba birati između pravičnosti, čiju primjenu i poštovanje je Bog naredio, i samog sebe, roditelja ili
rođaka, on se treba odlučiti za pravdu...” jer tako zahtijeva njegovo svjedočenje vjere, odnosno svjedočenje vjere je
esencijalni prostor identiteta muslimana. (T. Ramadan, nav. djelo, str. 196);
Jann Assmann opisuje identitet na sljedeći način: “Identitet je stvar svijesti, odnosno dovođenja jedne nesvjesne
slike o sebi na razinu refleksivnog. To vrijedi kako u individualnom, tako i u kolektivnom životu. Osoba sam samo
u onoj mjeri u kojoj sebe znadem kao osobu, a isto tako je neka grupa pleme, narod ili nacija samo u onoj mjeri u
kojoj ona sebe u okviru takvih pojmova razumijeva, predočuje i predstavlja.
(...)
Individualni identitet je slika, izgrađena i čuvana u svijesti pojedinca, svih pojedinačnih crta koje ga razlikuju od
svih (signifikantnih) drugih, to je svijest, razvijena na vodilji tijela, svoje nesvodive vlastitosti, svoje jedinstvenosti
i nezamjenjivosti. Personalni identitet je naspram toga skupnost svih uloga, svojstava i kompetencija koje padaju
na pojedinca tokom njegovog uzglobljivanja u specifičnu konstelaciju socijalnog ustrojstva. Individualni identitet
se odnosi na kontingenciju života sa svojim približnim vrijednostima rođenja i smrti, na tjelesnost postojanja i
njegovih osnovnih potreba. Personalni identitet pak odnosi se na socijalno priznanje i uračunljivost individue. Oba
aspekta ja-identiteta sociogeni i kulturno determinirani. Oba procesa, proces individuacije i socijalizacije, odvijaju
se u kulturno zacrtanim okvirima. Oba aspekta identiteta su stvar svijesti koja se na specifičan način formira i
određuje jezikom i svijetom predodžbi, vrijednostima i normama jedne kulture i epohe. Tako se društvo – u skladu
s tezom 1 – ne pojavljuje kao veličina suprotstavljena pojedincu, već kao konstituirajući element njegova sopstva.
Identitet, a i ja-identitet, uvijek je društveni konstrukt i kao takav uvijek je kulturni identitet.
Razlika između ja-identiteta i mi-identiteta se, dakle, ni u kom slučaju ne bi trebalo da vidi u tome da je prvi samonikao, a drugi kulturna konstrukcija. Samonikli identitet ne postoji. No, s druge strane postoji razlika u tome da
kolektivni nije, kao što je to personalni, upućen na prirodnu evidenciju tjelesnog supstrata. Evidencija kolektivnog
identiteta podliježe isključivo simboličkom oblikovanju. Socijalno tijelo ne postoji u smislu vidljive, uhvatljive
zbilje. Ono je metafora, imaginarna veličina, socijalni konstrukt. Kao takvo pak, ono je posve zbiljsko.
Pod kolektivnim i mi-identitetom podrazumijevamo sliku koju neka grupa gradi o sebi i s kojom se njezini članovi
identificiraju. Kolektivni identitet je pitanje identifikacije od strane sudioničkih individua. On ne postoji po sebi,
nego samo u onoj mjeri u kojoj određene individue pristaju uz njega. On je onoliko jak ili slab koliko je živ u svijesti
članova grupe i koliko je u stanju motivirati njihovo mišljenje i djelovanje.” (Vidi: Jan Assmann, Kulturno pamćenje, Zenica: Vrijeme, 2005., str. 153-155);
Dobar uvid u historiju evropske percepcije islama nudi djelo Adnana Silajdžića, Islam u otkriću kršćanske Evrope: povijest međureligijskog dijaloga, Sarajevo: Fakultet islamskih nauka, 2003.; O pitanju međusobne predodžbe
Zapada i muslimana govore: Salwa Bakr, Fikret Karčić i drugi, Zapad i muslimanski svijet: uzajamne predodžbe,
Novi Muallim, br. 36, (2009.): 36-42; Tarek Mitri, “Christians and Muslims: memory, amity and enmities”, u: Aziz
al-Azmeh & Effie Fokas (ur.), Islam in Europe: Diversity, Identity and Influence, Cambridge: Cambridge University
Press, 2007., str: 16-33;
Prvo istraživanje o islamofobiji uradio je britanski Runnymede Trust, odnosno “Komisija za (istraživanje položaja)
britanskih muslimana i islamofobije” (Commission on British Muslims and Islamophobia), na čelu sa profesorom
Gordonom Konvajem (Gordon Conway), a u čijem sastavu su bili, između ostalih, i poznati muslimanski intelektualci Maksud Ahmed, Akbar Ahmed, Zaki Badawi i nekoliko drugih. Komisija je objavila savjetodavni dokument
1997. godine. Konačan izvještaj pod naslovom “Islamofobija: izazov za sve nas” (Islamophobia: Challenge for Us
All) objelodanio je ministar unutarnjih poslova Džek Strou (Jack Straw) u novembru 1997. godine. Ovo je bio prvi
slučaj da je pitanje islamofobije obuhvatno razmatrano i s ovim izvještajem pojam “islamofobija” je oficijelno zakoračio u javni diskurs. U izvještaju se naglašava da islamofobija znači “predrasude vis-a-vis islama” i “nerazuman
Bošnjačka pismohrana
313
4
Muslimani u Evropi – identiteti u progresu
Jedna od glavnih, odrednica identiteta muslimana u Evropi je pluralnost pripadnosti, odnosno višestruka heterogenost ove populacije. Naime, muslimanske zajednice
su izdijeljene jezički, etnički, nacionalno, ideološki, politički, itd., tako da asocijacija
koja se javlja u prvi mah na spomen “evropskih muslimana” o jedinstvenom, odnosno
homogenom entitetu je varljiva, jer je mnogostruka različitost njihova realnost.
Amin Maalouf u raspravi o identitetu ukazuje na potrebu da se uvijek ima u vidu
takva višestrukost pripadnosti, odnosno da se sebi, a potom i onima s kojima se komunicira posvješćuje da identitet nije zatvorena, statična kategorija, već da je uvijek dinamičan i da impregnira nove elemente, potiskujući druge ili, u najmanju ruku, slabeći
njihovo značenje. Među sastavnim elementima identiteta postoji stanovita hijerarhija,
ali i ona je promjenjivog karaktera. Prema Maaloufu, metamorfoze identiteta, tj. autopercepcija se mijenja s obzirom na to koji element identiteta se postavlja u središte,
odnosno koji aspekt identiteta se naglašava. Musliman, rođen u Njemačkoj od oca
Turčina i majke Njemice, koji nakon studija živi u SAD sa suprugom Malajkom, sa
kojom ima dvoje djece, svoj identitet doživljava bitno drugačije od muslimana rođenog
u Istanbulu, čiji su roditelji Turci, koji je obrazovan u Turskoj i oženjen Turkinjom. U
prvom slučaju, prihvatanje višestruke pripadnosti osobu čini “bogatijom”, dok odbijanje ili negiranje jedne pripadnosti, npr. porijekla po majci, smatra Maalouf, najčešće uzrokuje unutarnji, psihološki konflikt i stanovitu frustraciju. Doseljenici u zemlje
Zapadne Evrope imaju isti izazov pred sobom, izazov dvostrukog pripadanja. Alžirac
u Francuskoj, Turčin u Njemačkoj, ili Pakistanac u Engleskoj doživljavaju unutarnju
dramu identiteta, u kojoj njihov osjećaj identiteta može prolaziti različite faze. Pokušaj
zanemarivanja i potiranja jedne od dviju komponenti identiteta negativno će se odraziti
na njegovo samorazumijevanje i doživljaj drugoga i drugačijeg. On ističe:
“U mnogim zemljama, gdje se danas miješa autohtono stanovništvo, nositelj
autohtone kulture i jedno drugo stanovništvo, koje je skoro pristiglo, koje donosi sobom drukčiju tradiciju, dolazi do napetosti koje utječu na ponašanje sviju,
na društvenu atmosferu, na političku raspravu.
(...)
Glavna riječ i ovdje je uzajamnost: ako prihvaćam zemlju useljavanja, ako
je smatram svojom, ako smatram da ona odsad čini dio mene i da ja činim dio
nje, i ako ja u skladu s tim djelujem, onda imam pravo kritizirati svaki njezin
vid. Isto tako, ako me ta zemlja poštuje, ako me smatra, s mojim posebnostima,
dijelom same sebe, onda ona ima pravo odbiti neke vidove moje kulture koji bi
mogli biti nespojivi s njezinim načinom života ili s duhom njezinih ustanova.”9
9
i neopravdan strah od islama”. Tokom istraživanja ustanovljene su komponente islamofobije, među kojima je: i)
viđenje islama kao monolitnog, statičnog i neosjetljivog na promjene; ii) viđenje islama kao “drugog” koji nema
zajedničke vrijednosti sa drugim kulturama; iii) islam je inferioran u odnosu na Zapad, on je barbarski, iracionalan,
primitivan i seksistički; iv) islam je nasilan i podržava terorizam; v) neprijateljstvo prema muslimanima je prirodno
i normalno. Vidi: http://www.runnymedetrust.org/uploads/publications/pdfs/islamophobia.pdf (15. 3. 2009.)
Amin Maalouf, U ime, str. 40-43.
314
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
Kod samih muslimana koji žive na Zapadu, odnosno u SAD i Kanadi ili zapadnoj
Evropi, javlja se pitanje prvenstva, u pogledu različitih faktora vlastitog identiteta, tj.
da li sebe smatraju prvo muslimanima ili Evropljanima. O toj dilemi Tarik Ramadan
kaže:
“Iako, na prvi pogled ovo pitanje izgleda valjano, dublje razmišljanje pokazuje da to u stvari nije problem, pošto vjera i državljanstvo, kako se razumiju u
okviru važećih državnih ustava, nisu iste prirode. Biti musliman znači potvrđivati amanet vjere koji daje značenje nečijem životu: to jest biti prožet jednom
općom koncepcijom života, smrti i sudbine usmjerene vjerovanjem u Stvoritelja. (...) Koncept državljanstva, kako se razumijeva u industrijaliziranim zemljama potpuno je drukčije prirode: kao element identiteta, on strukturira – unutar
datog ustava i datog prostora – način na koji pojedinac treba da se odnosi sa
svojim sugrađanima i ostalim ljudskim bićima. Muslimanski identitet je odgovor na pitanje zašto? a građanski identitet odgovara na pitanje kako?, pa bi bilo
besmisleno i naivno očekivati da geografsko pripadanje dođe na prvo mjesto ili
da riješi pitanje bivstvovanja.”10
U nastavku ćemo predočiti nekoliko zapažanja u vezi sa promjenama u autopercepciji muslimana u V. Britaniji, koja su u znatnoj mjeri poopćiva za ukupnu muslimansku populaciju u Evropi. Događaji u posljednje dvije decenije u kojima su stradali
muslimani na različitim geografskim područjima, od Palestine i Bosne, do Čečenije i
Kašmira, a o kojima su mediji intenzivno izvještavali, bili su povod značajnom broju
mlađih muslimana, rođenih u Velikoj Britaniji, ali i drugim evropskim zemljama, da
ponovo aktualiziraju koncept ummeta (duhovne zajednice muslimana), kako bi time
dali žrtvama globalni identitet. Samim time, iznova je aktualiziran faktor religije u
samopercepciji samih muslimana. Posljednja istraživanja u Britaniji pokazuju da je
religija glavni faktor poimanja vlastitog identiteta među populacijom porijeklom iz
Južne Azije, posebno među muslimanima. Istraživanjima je ustanovljeno da je boja
kože ostala istaknuti faktor u samodeskripciji crnih muslimana (Karibljana), ali je religija najistaknutiji faktor među južnim Azijcima. Istraživanje pokazuje da samo mali
broj Azijaca je spremno ženiti se osobama različite religije, odnosno kaste (u slučaju
Hindusa). U vrijeme kada trećina Britanaca kaže da nema religiju, skoro svi južnoazijci kažu da su religiozni. Dok 90% njih kažu da je religija za njih osobno važna, samo
13% bijelih Britanaca tako misli. Dok jedna četvrtina bijelih Britanaca kaže da prisustvuju molitvi u crkvi jednom mjesečno, više od polovine Hindusa prisustvuje molitvi
u templu jednom mjesečno, dok tri četvrtine muslimana prisustvuju molitvi u džamiji
najmanje jednom sedmično. Posebno je predanost religiji izražena među mladom ge10
Tariq Ramadan, Biti evropski musliman, str. 204-205
Bošnjačka pismohrana
315
4
Muslimani u Evropi – identiteti u progresu
neracijom. Dvije trećine Pakistanaca i Bangladešana ističu da religija ima veoma važnu
ulogu u načinu njihova života, dok samo 5% bijelih Britanaca tako misli.11
Utjecaj zapadne kulture na mladu populaciju muslimana svakako je bitan faktor u
pogledu transformacije identiteta ukupne muslimanske populacije u Velikoj Britaniji.
Posmatraju li se odnosi u porodici, uočava se da je sve prisutniji fenomen “međugeneracijskog udaljavanja”. Mladi se odlučuju za samostalan život, ne želeći ostati u tzv.
“proširenoj porodici”. Istraživanja iz 1975. godine pokazuju da je 86% roditelja i mlađih muslimana željelo živjeti zajedno u porodici. Istraživanja iz 1990. godine pokazuju
da samo 37% mladih preferira živjeti u “proširenoj porodici”. Kada djeca dođu u dob
da idu na univerzitet, tendencija je da žele napustiti roditeljski dom i većina njih nastoji
upisati se na univerzitet izvan gradova u kojima su odrasli. Štaviše, i u pogledu razumijevanja religije i njenog prakticiranja dolazi do diskrepance na relaciji roditelji-djeca.
Na univerzitetima mladi dolaze u priliku da u islamskim udruženjima studenata stječu
znanja o islamu u obuhvatnijem smislu od onoga kako islam razumiju njihovi roditelji,
opterećen lokalnim tradicijama, kulturama i folklorom, što dovodi do određenih nesporazuma između roditelja i njihove djece.12
Dakako, nova sredina i britanska kultura različito utječu na različite osobe. U istraživanju provedenom u suton XX stoljeća mladi muslimani različito su odgovorili na
pitanje: “Do koje mjere je britanska kultura u kojoj si odrastao-la utjecala na tvoj muslimanski identitet?”. Pojedinci ističu da ta kultura ima ogroman utjecaj, jer ”... ja sam
odrasla u ovoj zemlji i britanskom stilu života, ali na kraju dana ja sam pojedinac sa
svojim vlastitim idejama i pogledima”, istakla je sedamnaestogodišnjakinja. Na isto pitanje drugi odgovaraju drugačije, “To je utjecalo da postanem svjesna vlastite religije,
jer mogu vidjeti ono najbolje i ono najgore u britanskoj kulturi” ili ”...shvatio sam važnost moje religije iz mog neislamskog backgrounda”. Dakle, ovi odgovori ukazuju na
različite nivoe akcepcije britanske kulture i različite konsekvence tog utjecaja, u smislu slabljenja ili jačanja distinktivnih karakteristika muslimanskog identiteta.13 Pitanje
koje se odnosilo na poimanje građanstva, odnosno domovine i pripadnosti (belonging)
domovini potvrđuje također sasvim različite odnose prema tom fenomenu. Prema rezultatima spomenutog istraživanja, moguće je identificirati četiri vrste odgovora. Prva
su oni u kojima ispitanici ističu da oni prihvataju Veliku Britaniju kao svoju domovinu.
“Pošto sam rođen u Engleskoj, ja se smatram britanskim muslimanom. Islam je moja
religija. Vidim Englesku kao svoju prirodnu domovinu, u smislu da u njoj mogu podijeliti svoju kulturu s drugim ljudima koji imaju britansku kulturu.” Druga su grupa oni
koji ne doživljavaju Britaniju kao svoju domovinu. “Ne, ja ne smatram da pripadam
ovdje, ne sviđa mi se Britanija i želim se vratiti u svoju domovinu – Irak.” Treća grupa
11
12
13
Tariq Modood, “The Place of Muslims in British Secular Multiculturalism”, u: Nezar Al-Sayyad and Manuel Castells (ur.), Muslim Europe or Euro-Islam, Lanham-Boulder-New York-Oxford: Lexington Books, 2002., str. 121122
Ataullah Siddiqui, “Muslim Youth in Britain: Cultural and Religious Conflict in Perspective”, u: Jamal Malik (ur.)
Muslims in Europe: From the Margin to the Centre, Münster: Lit Verlag, 2004., str. 51
Saied Reza Ameli, Globalization, Americanization and British Muslim Identity, London: ICAS Press, 2002, str. 191
316
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
su oni koji osjećaju da imaju dvije domovine. Oni, pored Britanije, osjećaju pripadnost
i zemlji svoga porijekla. “Britanija je zemlja u kojoj živim. Također, ovdje sam rođen,
proveo sam cijeli život ovdje. Međutim, još uvijek osjećam da je dio moje domovine u zemlji moga porijekla.” Četvrta grupa su oni koji nemaju jasnu viziju o svome
identitetu. “Ne smatram Britaniju kao svoju domovinu zbog tradicionalnih vrijednosti
s kojima sam odrastao. Jednako, ako britanske kulturne vrijednosti definitivno jesu
dio moje kulture, tradicionalne vrijednosti su također prisutne.Tako, ja osjećam da ne
pripadam nigdje, ni tamo ni ovamo. Ne mogu smatrati ni jednu od dvije zemlje svojom
domovinom.”14
U pogledu tendencije aktivnijeg odnosa mladih prema islamu moguće je pratiti
njegov razvoj u tri faze, smatra Siddiqui. Svaka faza započinje pojedinim krupnim
događajima u muslimanskom svijetu ili onim koji su bili iznimno bitni za međusobne
odnose, jednom riječju, događajima koji su imali globalni značaj. Prva faza počinje u
ranim 1960-im godinama i završava se Islamskom revolucijom u Iranu. Unutar univerzitetskih kampusa formirana su islamska udruženja koja su formirala Federaciju
studentskih islamskih društava (Federation of Student Islamic Societies). Federacija se
brinula za ostvarivanje uslova za studente, i to da imaju prostor za sedmičnu molitvu
(džumu), da imaju uslove za post tokom ramazana, za osiguranje studentskih hostela,
da pomaže pri smještaju itd. U ovoj fazi ogromna većina studenata bili su porijeklom s
Indijskog potkontinenta. Druga faza je počela ranih 1980-ih i trajala je do 1989. godine. Ovaj kratki period predstavlja vrijeme kada veliki broj mladih rođenih u V. Britaniji
počinju da se potvrđuju u smislu islamskog identiteta. Treća faza počinje 1989. godine
s aferom Rušdi. Aktivizam muslimanske omladine, vidljiv širom Britanije, nastavljen
je reakcijama i osudama Rata u Zaljevu 1990. godine, a posebno intenziviran 1992.
godine osudama i protestima zbog Agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločina nad bosanskim muslimanima, o kojima su izvještavali globalni mediji.15
Religija i/li unesena lokalna kultura
Među muslimanima još uvijek se može naći onih koji se iscrpljuju u nastojanjima
da sačuvaju određene aspekte folklora, kao dio svoga identiteta, nerijetko smatrajući
to bitnim za očuvanje vlastite religije. Takvo nastojanje da se živi u Evropi, a izvan
Evrope, pojedini autori vide i kao posljedicu kolonijalizma, odnosno višedecenijske
ovisnosti i prisustva strane kolonijalne vlasti, što je pojedine narode naučilo da “za njih
država i nacionalni teritorij nisu osiguravali hod kroz povijest već su to činile kulturne
i etničke veze.”16
14
15
16
Saied Reza Ameli, Globalization,str. 195-198
Ataullah Siddiqui, “Muslim Youth in Britain: Cultural and Religious Conflict in Perspective”, 53
Amin Maalouf, U ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002, str. 145
Bošnjačka pismohrana
317
4
Muslimani u Evropi – identiteti u progresu
Prema mišljenju T. Ramadana, takva nastojanja nepotrebno stvaraju tenzije između
unesenih kultura i domaće kulture. On ističe da svaka evropska država ima različit
društveni, kulturni i pravni osnov u pogledu reguliranja statusa muslimanskih zajednica, ali da postoji set prava koja su osigurana u svim evropskim državama i koja su
iznimno važni preduslovi za integraciju muslimana u evropska društva. Tarik Ramadan
izdvaja sljedećih pet prava: Prvo je pravo na prakticiranje islama. Muslimani koji žive
u evropskim zemljama mogu sasvim slobodno prakticirati osnovne islamske obrede.
Drugo je pravo na obrazovanje. “Za muslimane, prema jednom od najvažnijih principa
njihove religije, imati pristup znanju jeste imperativ. Princip obaveznog školovanja za
svu djecu osigurava muslimanima sredstvo da primjene poznati hadis: ‘Tražiti znanje
je dužnost svakog muslimana (i muškarca i žene)’.” Ova činjenica je posebno bitna s
obzirom na visok nivo nepismenosti u muslimanskom svijetu, odnosno s obzirom na
to da veliki procenat muslimana u muslimanskom svijetu još uvijek nema osigurane
pretpostavke za ostvarivanje toga prava i religijske obaveze. Treće je pravo na osnivanje organizacija. Ovo pravo je omogućilo osnivanje velikog broja muslimanskih organizacija, što religijskih, kulturnih, što drugih vrsta organizacija, širom Evrope. Samo u
Francuskoj ima ih oko dvije hiljade. Četvrto je pravo na autonomno predstavljanje. Nepostojanje jedinstvenih organizacija na nacionalnom nivou, kao i snažnih asocijacija
na evropskom nivou, posljedica je slabosti samih muslimana i njihovih mnogostrukih
razlika, pa čak i podjela. Peto je pravo na pravnu zaštitu. Muslimani, kao i svi drugi
građani, imaju mogućnost da se obrate sudskim instancama za zaštitu svojih pojedinačnih ili grupnih prava.17 Ova prava su od velike važnosti za integraciju muslimana
u evropska društva.
U pogledu suodnosa muslimana i evropskih društava moguće je govoriti o tri modela: asimilaciji, izolaciji i integraciji. Pod asimilacijom se podrazumijeva proces u
kojem se zanemaruje religijski identitet, odnosno to je “evropski musliman bez islama”. Suprotan proces je proces društvene (samo)izolacije u odnosu na šire društvo,
što dovodi do okolnosti života muslimana “u Evropi, a izvan Evrope”.18 Treći je model
17
18
Tariq Ramadan, Biti evropski musliman, str. 172-174; Ramadan detaljno raspravlja šerijatska pitanja starih koncepata darul-islam, darul-harba i darud-da’wa, ukazujući na različite kriterije koji se primjenjuju kod klasifikacije
spomenutih prostora. Njegov zaključak je “da gdje god musliman, koji kaže: ‘Svjedočim da nema Boga osim Allaha
(dž. š.) i da je Muhammed (a. s.) Njegov poslanik’ on/ona je kod kuće, pošto nas je Božiji Poslanik učio da je cijeli
svijet jedna džamija.” (T. Ramadan, nav. djelo, str. 182)
Hamed Abdul-Samed identificirao je nekoliko oblika samoizolacije. Prvi, “arhaični konzervativizam”, prisutan je
među onima koji dolaze iz ruralnih sredina muslimanskih zemalja, s izrazito naglašenim ustrojem zajednice, niskim
nivoom obrazovanja i primjenom “plemenskog prava”. Ovaj oblik se ne oslanja na inherentno religijske vrijednosti,
ali se religijom često koristi kao instrumentom legitimizacije vlastitih postupaka. Nasilje koje se javlja u takvom
ozračju uglavnom je usmjereno na članove same zajednice, a ne prema društvu zemlje domaćina. Oni članovi zajednice koji iznevjere pravila zajednice smatraju se “otpadnicima” i postaju mete različitih vrsta ataka, od verbalnih
do fizičkih, jer ih se optužuje za dovođenje u opasnost stabilnosti i integriteta cijele grupe. U ovakvim okolnostima
nastaju “ubistva zbog časti” i prisilno sklapanje brakova. Neki od tih oblika ponašanja, prisutni među imigrantima
u Njemačkoj, već dugo vremena nisu na snazi ni u samoj Turskoj. Bitna karakteristika takvih sredina je zahtjev za
bezuslovnu solidarnost, kao i društvena prismotra zajednice. Drugi oblik samoizolacije muslimana spomenuti autor
naziva “Bjekstvom od stvarnosti” (escapism). Ovakvo ponašanje primjenjuju uglavnom mladići kojima ni njihove
porodice niti društvo zemlje domaćina ne pružaju odgovarajuće i smisleno vođstvo u životu. U okolnostima lične
318
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
integracije koji podrazumijeva “suživot” dva ravnopravna činioca identiteta evropskog
muslimana, njegov religijski identitet koji odgovara na pitanje općeg smisla, s jedne i
njegov evropski društveni, kulturni i politički kontekst s druge strane. Tarik Ramadan
ističe da: “Ovaj teorijski pristup (misli se na tri modela: asimilaciju, izolaciju i integraciju, A. K.), iako pojašnjava različite strategije, ipak otkriva nekoliko teškoća, uslijed
činjenice što su dva glavna koncepta, identitet i integracija, korišteni bez jasnih i preciznih definicija. To, u stvari, dovodi do zabune, pošto bliže izučavanje pokazuje da
se ni sociolozi ni političari ne slažu u pogledu tačnog sadržaja koncepata koje koriste,
a još manje u pogledu tačnog značenja koje odgovara pojedinom društvu. Naprimjer,
francuski model integracije smatra se asimilacionističkim u većini ostalih europskih
zemalja, dok se britansko multikulturno društvo naziva izolacionističkim u Francuskoj
i, kao takvo, predstavlja povratni anti model.”19
Zaključak
Bez obzira na brojne poteškoće u procesu integracije, taj proces se odvija na način obostranog navikavanja i prilagođavanja. Muslimani se prilagođavaju evropskim ustanovama, a vlade evropskih zemalja provode, sporije ili brže, reforme zakonskih propisa,
sa ciljem lakšeg prilagođavanja i integracije imigranata. Konačno, ni jedno evropsko
društvo, još manje vlada, muslimane više ne doživljavaju kao privremeni fenomen, već
kao realnost ukupnog vlastitog društvenog pejzaža.
Muslims in Europe – Identities in Progress
Summary
This paper speaks about Muslims in Europe, including relationship between the Muslims immigrants and domestic European societies in sense of mutual perceptions. The
work emphasizes the fact that the category of identity is in constant change, so that the
European identities and identities of Muslims are in the state of continuous changing
and enrichment. In spite of numerous difficulties, the process of integration is being
19
bezperspektivnosti i dezorijentacije, takvi mladići često završavaju tako što formiraju ili se priključuju već formiranim grupama huligana, najčešće istoga etničkog ili nacionalnog porijekla. Treći oblik autor naziva “religijski avangardizam” ( religious avantgardism). To su, uglavnom, mladići koji nastoje biti drugačiji u odnosu na tradicionalni
oblik primjene određenih vjerskih propisa. Njihove karakteristike su religijski solipsizam, tj subjektivni idealizam
i poznavanje vlastite spoznaje za jedino ispravnu; usmjeravanje ka određenim centrima, pojedincima ili grupama
kao jedinim autoritetima; odbacivanje autoriteta vlastite porodice, ako njeni članovi nisu njihovi istomišljenici;
minimalna socijalizacija u vlastitu etničku i religijsku zajednicu; snažna orijentacija ka pojmu ummeta, zamišljenog
na ahistorijski i apstraktan način. Ova tri oblika ponašanja proizvode izolirane pojedince, koji su otuđeni od sredine
svoga porijekla i, samo u rijetkim slučajevima, integrirane u domaća društva.Takvi pojedinci na taj način trpe dvostruku marginalizaciju. (Vidi: Hamed Abdel-Samed, “Alienation and Radicalization: Young Muslims in Germany”,
str. 194-195
T. Ramadan, nav. djelo, str. 226;
Bošnjačka pismohrana
319
4
Muslimani u Evropi – identiteti u progresu
carried out in the way of mutual adaptation and habituation. No European society treats
Muslim population in its country as a temporal phenomena, but as the reality of its own
social landscape.
Literatura
1. Abedin, S. Z./Sardar, Z. (ur.) (1995.) Muslim Minorities in the West. London:
Grey Seal
2. Al-Azmeh, Aziz/Fokas, Effie (ur.) (2007.), Islam in Europe: Diversity, Identity
and Influence, Cambridge: Cambridge University Press
3. Al-Sayyad, Nezar/Castells, Manuel (ur.) (2002.) Muslim Europe or Euro-Islam:
Politics, Culture, and Citizenship in the Age of Globalization, Lanham-BoulderNew York-London: Lexington Books
4. Ameli, Saied Reza (2002.) Globalization, Americanization and British Muslim
Identity, London: Icas Press
5. Baumann, Gerd (1996.) Contesting Culture: Discourses of Identity in Multi-Ethnic London, Cambridge: Cambridge University Press
6. Bennett, David (ur.) (1998.) Multicultural States: Rethinking Difference and Identity, London/ New York: Routledge
7. Cederman, Lars-Eric (ur.) (2001.) Constructing Europe’s Identity, London: Lynne
Rienner Publishers
8. Kaina, Viktoria/Karolewski, Ireneusz Pawel (ur.) (2006.) European Identity: Theoretical Perspectives and Empirical Insights, Berlin: Lit Verlag
9. Kymlicka, Will (2004.) Multikulturalizam-multikulturalno građanstvo, Podgorica-Zagreb: CID-Jesenski i Turk
10. Maalouf, Amin (2002.) U ime identiteta, Zagreb: Prometej
11. Maalouf, Amin (2002.) U ime identiteta, Zagreb: Prometej
12. Ramadan, Tariq (2002.) Biti evropski musliman, Sarajevo: Udruženje Ilmijje
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
13. Ramadan, Tariq (2004.) Western Muslims and the Future of Islam, Oxford/New
York: Oxford University Press
320
Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Dževad Hodžić, doc.
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu
Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka u
zapadnoj dijaspori
Sažetak: Već od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u zapadnoevropskim zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i
Hercegovinu ovaj se broj značajno povećava. Islamska zajednica Bošnjaka, prvobitno
u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamostaljenja Islamske zajednice u BiH
kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama zapadne dijaspore, djeluje manje više
već četrdesetak godina.
U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, unatoč
ideološkim i političkim restrikcijama, djelovala je i kao supstitut za nacionalnu zajednicu: njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju
manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice
Bošnjaka. Tako je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta
svojih pripadnika.
U ovom izlaganju postavljamo i obrazlažemo dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka
u zapadnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijednosti islama? Iznosimo duhovne, društvene i političke razloge za jednu i razloge za drugu
opciju. U završnom dijelu izlaganja razmatramo mogućnost pomirenja ovih dviju opcija.
Ključne riječi: dijaspora, bošnjački identitet, Islamska zajednica, umrežavanje.
Iako je pojam dijaspore povijesno, politički, ekonomski i kulturno višeznačan, pogotovo danas u svjetskim komunikacijskim, interkulturnim, transnacionalnim i globalizacijskim konstelacijama i procesima, mi u ovoj prilici dijasporu koristimo kao pojam
koji se odnosi na specifičnu socijalnu formu koju se u društvenim znanostima definira
“kao deteritorijaliziranu grupu koja je minimalno organizirana kao mreža a maksimalno kao asocijacija ili čak skup institucija, čiji članovi orijentiraju svoju akciju prvenstveno s obzirom na zamišljene ili stvarne prostore koje ne okupiraju fizički, a koje
najčešće doživljavaju kao ‘domovinu’, ‘zavičaj’, ‘istinsku zajednicu’ i sl.”1
1
Saša Božić, Uloga dijaspore u procesu transnacionalizacije, citirano prema: Revija za sociologiju: sociologijski
tromjesečnik / [urednica Jelena Zlatković Winter], God. 32(2001), br. 3-4 str. 117-131, Zagreb : Hrvatsko sociološko
Bošnjačka pismohrana
321
4
Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori
Polazeći od pojma dijaspore kako smo ga upravno naznačili, imamo u vidu da već
od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u zapadnoevropskim
zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj
se broj značajno povećava.
Iako ne raspolažemo sasvim pouzdanim podacima o broju Bošnjaka ne samo u
dijaspori nego i u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci su danas vjerovatno najraseljeniji i
najiseljeniji evropski narod. Istovremeno, bošnjačko iseljeništvo odnosno bošnjačka
dijaspora na državnoj, političkoj, kulturnoj i institucionalnoj ravni predstavlja najzapostavljeniju dijasporu u Evropi.
Na drugoj strani, naše sociološko, kulturološko i politološko bavljenje bošnjačkom
dijasporom sasvim je fragmentarno, sporadično i oskudno. Na zapadu već šezdesetih
i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dijaspora počinje zadobijati status važnog
predmeta i polja istraživanja u društvenim znanostima. Mi još uvijek nemamo nijednu
znanstveno relevantnu studiju koja se bavi bosanskohercegovačkom ili bošnjačkom dijasporom. To je, dakle, neko osnovno stanje stvari kada je riječ o bošnjačkoj dijaspori.
S Islamskom zajednicom Bošnjaka u dijaspori stvar stoji nešto bolje. Islamska
zajednica Bošnjaka, prvobitno u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamostaljenja Islamske zajednice u BiH kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama zapadne dijaspore, djeluje manje više već četrdesetak godina. Danas Islamska zajednica
Bošnjaka u zapadnoj dijaspori, u petnaestak zemalja, djeluje u okviru 150 manje-više
dobro organiziranih centara, odnosno lokalnih zajednica/džemata.
U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, unatoč ideološkim i političkim restrikcijama države iz koje su dolazili njeni pripadnici i
unatoč mješovitom nacionalnom i etničkom sastavu, djelovala je, u značajnoj mjeri, i
kao supstitut za nacionalnu zajednicu. U svom radu i djelovanju Islamska zajednica u
dijaspori njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju
manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice
Bošnjaka.
U pogledu na nacionalnu svijest Bošnjaka a u vezi s njihovim organiziranim vjerskim životom u dijaspori zanimljivo je i značajno primijetiti dvije činjenice. Prvo, i u
vrijeme SFRJ, i nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine, Bošnjaci u dijaspori svoj
vjerski život organiziraju i vode samostalno, u okviru vlastitih zajednica, islamskih
kulturnih centara i džemata a ne, recimo, unutar turskih vjerskih organizacija, džamija
i džemata. Iako bi im tehnički, financijski i organizacijski bilo lakše da su se priključili
velikim i organiziranim islamskim organizacijama i zajednicama koje imaju potporu
Turske ili drugih muslimanskih zemalja, oni od početka ustrajavaju na vlastitim zajednicama u kojima svoj vjerski život organiziraju u vlastitim centrima, na maternjem
jeziku, u bosanskoj tradiciji islama. Drugo, U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu,
izbjegli pred genocidom ili protjerani u etničkom čišćenju, Bošnjaci odlaze u zapaddruštvo, 2001.
322
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
noevropske zemlje, u SAD, Kanadu i Australiju iako se vlade ovih zemalja nisu pretrgle da spriječe stradanje Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine. Drugim
riječima, Bošnjaci prognani iz BiH, u velikoj mjeri prognani i zahvaljujući pasivnom
odnosu evropskih i zapadnih zemalja i politika, opredjeljuju se ipak za traženje svoje
kakve takve budućnosti na Zapadu a ne u bližim ili daljim muslimanskim zemljama.
Polazeći od činjenice da je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje njihove bošnjačke nacionalne tradicije, pitanje odnosa njihovog institucionalnog islamskog života i bošnjaštva
u budućnosti čini nam se važnim sa oba stanovišta, i iz perspektive valjanog razumijevanja njihovog islamskog i njihovog bošnjačkog identiteta. Otuda u ovom izlaganju
postavljamo i nastojimo obrazložiti dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjačkoj
osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijednosti
islama? Odnosno, da li je u interesu evropskog artikuliranja i njegovanja bošnjaštva
njegovo izravno i blisko institucionalno i organizacijsko povezivanje s Islamskom zajednicom Bošnjaka u dijaspori?
Iz perspektive Islamske zajednice, odnosno njene temeljne zadaće koja se sastoji
u organiziranju vjerskog života i njegovanju islamskog identiteta svojih pripadnika
mora se polaziti od pretpostavke da o odgovorima muslimanskih zajednica u zapadnim
zemljama na izazove pluralnog, demokratskog, liberalnog civilnog, visokorazvijenog
društva u značajnoj mjeri ovise mogućnosti i perspektive ukupnog unutrašnjeg svjetskopovijesnog kretanja islama u kulturno-civilizacijskim konstelacijama moderniteta.
S tim u vezi ne bismo smjeli gubiti iz vida i realnu mogućnost da bi današnje percepcije islama nemuslimanskih građana Zapada a na taj način i svjetske javnosti u velikoj
mjeri mogle ovisiti o njihovom neposrednom iskustvu s muslimanskim zajednicama
u njihovim zemljama, odnosno o slici koju im o sebi pružaju njihovi muslimanski
sugrađani.
Također valja imati u vidu da se u zapadnim zemljama i društvima iznova propituju politike multikulturnih odnosno integracijskih koncepata. Takva propitivanja u
prvom redu ciljaju na muslimanske useljeničke zajednice. Pitanje islamskog prisustva
na Zapadu danas zauzima iznimno značajno mjesto u evropskim kulturalnim i političkim raspravama. Riječ stranac u evropskom diskursu danas se u prvom redu ako ne i
isključivo odnosi na muslimane.
Na drugoj strani, u muslimanskim zajednicama u Evropi i na Zapadu, posebno u
njihovom trećem naraštaju, danas je sve prisutnije osjećanje i uvjerenje potpune pravnopolitičke i kulturne lojalnosti zemljama u kojima je ova generacija muslimana rođena i u kojima gradi svoju budućnost kao i spremnost da svoj islamski identitet razvijaju
u potpunoj participaciji u društvenom životu zemalja u kojima žive a ne na etničkim
naslijeđima svojih roditelja. U tom pogledu se i pred Islamsku zajednicu Bošnjaka
u dijaspori kao veoma značajan izazov nadaje potreba da svoje vjersko djelovanje i
islamski identitet svojih pripadnika razvija na osnovu univerzalnih vrijednosti islama i
Bošnjačka pismohrana
323
4
Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori
u praktičnim obrascima i formama primjerenim socijalnim, pravnim, političkim i kulturnim okruženjima zemalja u kojima žive i djeluju.
Još zaoštrenije kazano, kao i druge muslimanske zajednice na Zapadu i Islamska
zajednica Bošnjaka ne bi smjela biti ničija dijaspora. U koncipiranju svoga vjerskog
života i islamskog identiteta ona bi se morala otrgnuti iz etničkog dušebrižničkog zagrljaja i iz običajnih formi vjerskog života svojih predaka. U tom pogledu Islamska
zajednica Bošnjaka u dijaspori bi morala modele, sisteme i institucije svoga vjerskog
obrazovanja osmišljavati i graditi zajedno s drugim muslimanskim zajednicama unutar
zapadnih zemalja i njihovih obrazovnih institucija. Sukladno tome, vjerska nastava u
Islamskoj zajednici u dijaspori, u džamijama, mektebima, vjerskim vikend-školama,
srednjim i visokim islamskim školama i fakultetima morala bi se odvijati na jezicima
treće i četvrte generacije zapadnoevropskih muslimana.
U najkraćem, Islamska zajednica Bošnjaka će uspjeti u očima svojih pripadnika ali
i u očima zapadnih društava islam predstaviti kao religiju koja pripada tom svijetu i
tim društvima, kao religiju koja nije strana tom kulturnom podneblju, koja nije religija
gastarbajtera.
Iz perspektive nacionalnih interesa Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, očuvanje i razvijanje bošnjaštva u djelovanju Islamske zajednice u zapadnoj dijaspori također može
imati svoje opravdanje.
S jedne strane, bošnjački tradicija islama koju baštini Islamska zajednica u dijaspori
već sama po sebi ima u svojoj modernoj povijesti evropsko i zapadno civilizacijsko,
kulturno, obrazovno utemeljenje i lice. Otuda Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori može biti važan model za cjelokupno prihvatanje islama u evropskim društvenim
tokovima. U tom pogledu u posljednjih desetak godina u evropskim političkim, međureligijskim, kulturnim, obrazovnim i intelektualnim krugovima sve se više pažnja
usmjerava prema Islamskoj zajednici Bošnjaka u dijaspori, prema Islamskoj zajednici
i njenim obrazovnim tekovinama i institucijama u Bosni i Hercegovini.
S druge strane, Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, budući da predstavlja jedini organizirani oblik očuvanja bošnjaštva na zapadu, može igrati važnu ulogu u osiguravanju bošnjačkog transnacionalnog i globalnog umrežavanja i djelovanja. Takvo
umrežavanje i djelovanje moglo bi značajno pomoći Bošnjacima u Bosni i Hercegovini
i Bosni i Hercegovini u cjelini u dinamiziranju i transformiranju poželjnih socijalnih,
kulturnih, političkih i ekonomskih mostova i resursa.
324
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
Bosniakhood and the Islamic Community
of Bosniaks in Western Diaspora
Summary
This paper deals with the question whether the Islamic community of Bosniaks in western countries should organize its life and work on the national Bosniak principle or
on the basis of spiritual base of universal Islamic values. The author brings spiritual,
social and political arguments for both options. In his opinion, the Islamic community
of Bosniaks in western diaspora should develop its Islamic identity on the basis of
universal Islamic values but its practical forms of religious activities should be congruent to social, legal, political and cultural surroundings of the countries to which the
community belongs.
Bošnjačka pismohrana
325
Mr. sc. Muhamet Morina
Forum albanskih intelektualaca Zagreb
Europski identitet i vjerska tolerancija u
albanskom nacionalnom identitetu
Sažetak: Procesi europskih integracija otvorili su pitanje razvoja europskog identiteta, ali i sudbine nacionalnih identiteta. Najčešće postavljano pitanje jeste mogu li
nacionalni identiteti izgubiti utakmicu protiv zajedničkog europskog identiteta. Čini se
kako je to jedno od glavnih pitanja koje se postavlja u mnogim zajednicama u Europi,
kako onima koje se već duže vrijeme nalaze u integracijama, tako i onima koje pretendiraju postati dio europskih integrativnih struktura. Posebnu zabrinutost možemo
primijetiti na prostoru jugoistočne Europe u dijelu naroda koji su ostvarili državu nakon raspada bivše SFRJ. U procesima raspada ojačali su nacionalni identiteti kojima
je bila presudna borba za obrazlaganje posebnosti vlastitog identiteta i to vrlo često
kroz procese razlikovanja u odnosu na susjedne zajednice. Albanska zajednica u tom
je smislu imala lakšu zadaću, jer se u mnogim kulturnim aspektima razlikuje od svojih
susjeda. U radu se naglašavaju obilježja albanskog identiteta i zaključuje kako ima u
svojoj konstrukciji važne elemente koji ga približavaju europskim vrijednostima.
Ključne riječi: Evropa, identitet, albanski narod, vjerska različitost, integracije.
Uvod: Nacionalni identitet i promjene
Nacionalni identitet nastao je tijekom razvoja nacionalnosti, a kasnije i nacije, odnosno
tijekom procesa dugoga povijesnog razvoja zajednica koje su često boravile na zajedničkom teritoriju, govorile istim jezikom i sačinjavale zajedničku kulturu i osjećaj
zajedničke pripadnosti. Realizaciju svojih interesa takve su zajednice ostvarivale stvaranjem države i zajednice koja jasno definira svoje nacionalne interese. Identiteti nacija
uspostavljeni su nasuprot identitetima drugih, najčešće susjednih nacija, a odigrali su
važnu ulogu u povijesti nastajućih nacija. Trenutačno su nacionalni identiteti (koji nikad nisu bili nepromjenjivi) predmet stalnih promjena, a to se posebno može reći za
današnje uvjete globalizacije u kojima postoje jaki instrumenti kulturne hegemonije. U
takvim uvjetima, manje zajednice često pribjegavaju aktivnostima kojima nastoje zaštiti svoj nacionalni identitet čime se često jačaju nacionalne frustracije, pa i autoritarne
političke strukture. Malim zajednicama nije jednostavno kreirati nacionalnu politiku
koja bi istodobno promovirala otvorenost i prihvaćala tekovine globalizacije, te štitila
Bošnjačka pismohrana
327
4
Europski identitet i vjerska tolerancija u albanskom nacionalnom identitetu
glavne elemente nacionalnog identiteta koji su pod najvećim pritiskom kulturnog imperijalizma.
Srđan Vrcan smatra kako izgradnja nacionalnog identiteta nije protjecala mirno i
samo kroz kulturne aspekte, već možemo govoriti o gotovo stalnoj prisutnosti političkog nasilja kao važnog obilježja tih procesa: ” [...] tipični put u konstrukciji i u
afirmaciji modernoga nacionalnog identiteta povijesno nije bio put samo postupnoga
kulturnog sazrijevanja i spontane kristalizacije nacionalnog identiteta namjesto segmentiranih kulturnih identiteta na čisto demokratski način, to jest posve neovisan i
imuniziran od sustavnoga političkog nasilja ili barem nezagađen političkim nasiljem.
Naprotiv, povijest tipičnih konstrukcija nacionalnih identiteta bila je po pravilu prožeta
nasiljem i sustavnim pribjegavanjem političkom nasilju. I to se podjednako događalo
kad se radilo o konstruiranju tzv. građanskih nacija (civic nation) i tzv. građanskom
nacionalizmu, odnosno o tzv. zapadnoeuropskom modelu konstruiranja modernih nacija ili, pak, suprotno, kad se radilo o konstruiranju nacionalnog identiteta po obrascu
tzv. etnonacionalizma, odnosno po tzv. istočnoeuropskom modelu konstruiranja modernih nacija.”1 Dakle, zajednice s prostora jugoistoka Europe spadaju u skupinu onih
koje su izgrađivale nacionalni identitet kroz obrazac etnonacionalizma, što je izazivalo
stalne prijepore među lokalnim susjednim zajednicama jer je glavna okosnica takvih
identiteta često bilo isticanje vlastite povijesti kao svojevrsne “nad-povijesti”, odnosno
superiorne u odnosu na susjede. Česti su i slučajevi “krađe” kulturnih i drugih sadržaja,
te njihovo prisvajanje. Ugo Vlaisavljević smatra kako su balkanske etnije zaražene posebnim traganjem za vlastitim identitetom koje je obilježeno stalno prisutnim nasiljem
i ratovima. Upravo je takvo stanje odredilo važne elemente lokalnih kultura koje su
prepune mitova i junačkih djela.2 Sadržajna i povijesna analiza tih mitova i junaštva
pokazuje kako se zapravo često radilo o etnički motiviranom nasilju ili o pljački. Antony Smith označava balkanske zajednice kao vertikalno-demotične zajednice prije
nego kao lateralnoaristokratske. One se karakteriziraju sposobnošću da pokrenu moćne
osjećaje privrženosti i djela samožrtvovanja u ime zajednice”.3 On ih također definira
kao “granične” što je obilježje njihova geopolitičkog položaja. Upravo je prostor u kojemu su one nastale i razvijale se bio pod utjecajem različitih kulturno-civilizacijskih
krugova: srednjoeuropskog, mediteranskog i otomanskog. Vanjski utjecaji u pojedinim
dijelovima povijesti bili su izuzetno snažni, tako da se u dijelovima današnjih nacionalnih identiteta mogu pronaći važni elementi koji su nastali kao posljedica prisutnosti
vanregionalnih identiteta. Dio lokalnih identiteta izgrađivao se i na otporu vanjskim
utjecajima, što je vrlo često uključivalo i primjenu nasilja i ratove, ali je pridonosilo
jačanju socijalnih odnosa među pripadnicima neke zajednice na određenom teritoriju.
S obzirom na rečeno, izgradnja nacionalnih identiteta na prostoru jugoistoka Europe
vrlo često je konstruirala motive koji su iskazivali nedostatak tolerancije prema okoli1
2
3
Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.36 No.1-2, Lipanj 2005., str. 14.
Vlaisavljević, Ugo, Etnički identitet i rat (www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/files/221/identitet-rat.pdf).
Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, Oxford: Blackwell, 1986, str. 83.
328
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
ni, te otpore prema svakom konstruktu koji je mogao ugroziti lokalni identitet. U tom
kontekstu razvijaju se i otpori prema novom europskom identitetu koji se izgrađuje kao
dio europskih procesa integracije.
Europski i nacionalni identiteti
Procesi integracije i globalizacije zahtijevaju novu orijentaciju, kad su posrijedi nacija
i država. Novi identiteti europskih država rađaju se ne iz “horizontalnog odnosa” s
identitetima drugih nacija, nego iz “vertikalnog odnosa” s identitetom “višeg reda” (tj.
sveeuropskog). U tom smislu europski identitet nije neki novi, sukobljeni ili nadređeni
identitet nacionalnim identitetima, već sadrži sva bogatstva svih europskih identiteta.
On je identitet više razine, ali nije nadređen nacionalnim identitetima, već ga trebamo promatrati kao jednu novu kvalitativnu razinu u kojemu se prepoznaju zajednički
sadržaji iz svih europskih nacionalnih identiteta. Njegove ključne odrednice možemo
tražiti u eliminaciji nasilja iz prostora politike i stvaranje odnosa mira, prijateljstva,
razumijevanja, suradnje i priznavanja jednakopravnosti građanima i identitetima u zajedničkom europskom prostoru.4
Mnogi autori raspravljaju o prisutnom problemu identifikacije sadržaja europskog
identiteta, te o problemu prepoznavanja novih (mijenjajućih) identiteta naroda koji
čine Europsku uniju ili joj žele pristupiti. Jasno je da integracija Europe ne znači likvidaciju nacija ili država (barem u doglednom vremenskom razdoblju, mjerljivom
godinama ili čak stoljećima). Premda neke funkcije država (gospodarske posebice) ili
postaju zastarjele, ili ograničene (drugim riječima, preuzimaju ih globalne gospodarske korporacije ili organizacije nadnacionalnog karaktera), svejedno je država i dalje
nositelj brojnih funkcija (a tako će biti i ubuduće). Zanemarimo li rasprave o mogućim
utjecajima (novog) europskog identiteta na (stare) nacionalne identiteta možemo zaključiti kako se u središtu europskog identiteta danas nalaze vrijednosti mira i suradnje,
a to su vrijednosti koje se nalaze i u središtu nacionalnih identiteta (mada se ponekad
ne pojavljuju kao prioriteti, posebno kod izgradnje etnonacionalnih identiteta). Stoga
se čini posebno zanimljivim istraživanje usmjeriti na reakcije regionalnih (balkanskih)
identiteta prema novom europskim identitetu koji posebno ističe toleranciju, dijalog i
suradnju.
4
Više o tome u: Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.36 No.1-2, Lipanj
2005., str. 7-21.
Bošnjačka pismohrana
329
4
Europski identitet i vjerska tolerancija u albanskom nacionalnom identitetu
Albanski identitet: vjerska tolerancija kao vrijednost
Ovdje ću se posebno osvrnuti na albanski identitet u kontekstu novih europskih vrijednosti, te ću nastojati pokazati kako su neke dimenzije tog identiteta sukladne europskom identitetu.
Među Albancima, koji žive u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji, u Crnoj Gori i
Grčkoj, kao odvojeni dijelovi narodnog zajedništva i u dijaspori kao imigranti, prevladavajuće su vjere islam i kršćanstvo (katoličanstvo i pravoslavlje). Islamska religija
također ima svoj ogranak koji se zove bektašizam. Danas Albance možemo prema vjeri
dijeliti na: 70% muslimana, 10% katolika te 20% pravoslavaca. Krajem XIX stoljeća i
početkom XX stoljeća, kad ja albanski narod živio u tadašnja četiri vilajeta Skadarski,
Kosovski, Manastirski i Janinski, stanje je bilo više-manje isto. Konkretno, evidentirano je 1.305.080 muslimana, 109.592 katolika i 232.020 pravoslavaca.5
Ove tri glavne religije su Albancima kroz godine davale međusobno različit svjetonazor, čak ponekad i suprotni, ali nikada neprijateljski s vjerskog gledišta. Neovisno o
raznim vanjskim intervencijama prema Albancima, neovisno o različitim vjerama, oni
su uspjeli sačuvati svoje narodno zajedništvo. Dosada se nijednom nije dogodilo da
Albanci postanu žrtve međusobnih vjerskih ratova.
Iako Albanci nasljeđuju naglašenu vjersku različitost, koegzistencija, harmonija i
tolerancija među tim vjerama su okarakterizirale prošlost i sadašnjost Albanaca. Ova
cijenjena povijesna vrijednost smatra se danas glavnim doprinosom koje albanski narod nudi ostalim narodima svijeta u borbi protiv netolerancije, fanatizma i ekstremizma
pokrivenih vjerom. U albanskoj su povijesti postojali čimbenici, za koje se pokazalo
da su se, unatoč brojnim osvajanjima, nedostatku albanske države, pokušajima asimilacije, beskonačnom imponiranju, pretvorili u jedino oružje preživljavanja i očuvanja albanske nacije. Unatoč brojnim prepiranjima i preprekama, identitet Albanaca je
ostao prvotan. On je bio očuvan unatoč nezamislivim poteškoćama. Albanac je najprije
Albanac. Vjera je sekundarna. Čak i u slučaju borbi među Albancima uvijek se ratovalo – pleme protiv plemena.6 Kod Albanaca etnički sukob nije nikad predstavljao
glavni problem.7 Albanci su bili u stanju izdržati svestrani i silni višestoljetni pritisak
njihovog razilaženja na tri različite vjere “…pogotovo njihova ovisnost o inozemnim
klerikalnim institucijama, u takvim uvjetima kada nisu postojale nezavisne albanske
institucije, kao i politika vjerskog razilaženja koja je bila izvršena nad Albancima, jako
su otežali rad albanskih prosvjetitelja za ujedinjenje albanskog naroda”.8
Nakon osnivanja Albanije, otvorene su rasprave o karakteru te države i njezinoj
orijentaciji. Vrlo brzo je prevladalo uvjerenje kako je moguće organizirati državu koja
5
6
7
8
Shih, Nathalie Clayer, Islam, state and society in post-Communist Albania, London, 1997., str. 117
Durham Edith, Brenga e Ballkanit, str. 45
Serëer Daniel, Shqiptarët në Ballkan, Shih: Shqiptarët në Ballkan, Instituti Shqiptar për Studime Ndërkombëtare,
Tiranë, 2001., str. 58
Studime Historike, Akademia e Shkencave e RSH, Instituti i Historisë, 2001 (1-2), Viti LV (XXXVIII), Tiranë,
2001., str. 28
330
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
će se temeljiti na vjerskoj toleranciji. To je odmah i pokazano u sastavu političke elite
gdje su, u stvaranju države, ravnopravno sudjelovali predstavnici svih vjera. Tako je,
primjerice, otac Luigj Bumçi, koji je u prosincu 1919. otputovao u Vatikan kako bi
tražio pomoć za albansko pitanje, rekao papi da je većina članova albanske delegacije
koja se nalazila u Parizu bila muslimanske vjere i da su ga baš oni izabrali kao njihovog
vođu da ode u Vatikan i traži pomoć od Njegove Svetosti za Albaniju.9 Glavni muftija
Albanije, Vehbi Dibra, na Albanskom muslimanskom kongresu održanom 1923. godine, obratio se albanskom narodu: “Kršćani i muslimani su albanska nerazdvojiva braća. Trebamo pokazati ljubav prema kršćanskim sunarodnjacima, jer su nam oni braća i
ne možemo se odvojiti od njih. Trebamo se za njihovo blagostanje brinuti kao za naše
vlastito. Trebamo voljeti jedan drugoga, pratiti jedan te isti zajednički put. Trebamo
svijetu pokazati da su Albanci bez vjerskih razlika, braća i sinovi jedne jedine naše
ljubljene Albanije”.10
Fan Noli, dok je izvršavao dužnost premijera Albanije 1924. je rekao: “Iako muslimanski element ima većinu u Albaniji, ne vjerujem da postoji ikakva civilizirana država, gdje vlada ovakva vjerska tolerancija kao u Albaniji”.11 Iz ovih navedenih primjera,
jasno se vidi kakav su stav imali albanski intelektualci prema vjeri i naciji unutar albanskog korpusa. Ovo pozitivno nasljeđe se nastavilo i kasnije. Niti komunističke mjere
uništavanja crkava i džamija sredinom 60-ih nisu uspjele slomiti čvrsti stav Albanaca
prema vjeri i toleranciji. Vjerska harmonija u albanskom korpusu ostala je neoštećena
i nakon 90-ih godina XX stoljeća.
Vrijedi naglasiti da su Albanci uspjeli u očuvanju svoga identiteta jer su oni naciju, kao posebnu povijesnu kategoriju, smatrali jednom jedinom i nedjeljivom, iako
je postojala vjerska razdioba u njoj. Štoviše, prosvjetiteljski mislioci su smatrali da
narodnost i vjera nisu jedna te ista stvar, da one predstavljaju dvije različite društvene
kategorije koje se ne mogu međusobno nadomjestiti. Mišljenje i djelo prosvjetitelja
bilo je pametno, hrabro i napredno.12 Albanska je povijest pokazala da narodni pokret
nije bio zasnovan, organiziran niti razvijen na vjerskim osnovama. U Albaniji nacionalno ujedinjenje se nije moglo provesti kao kod ostalih balkanskih naroda na vjerskoj
osnovi, već izvan nje, oslanjajući se samo na principu narodnosti. Tim Judah naglašava
kako su “akademici zaljubljeni u raspravu o tome što čini naciju nacijom. Je li to jezik,
zajednička kultura, vjera, povijest ili nešto drugo?”13 Kada bi se na taj način sudilo, ovi
elementi nisu jednoznačno određeni jednom zauvijek i primjenjivi u svim slučajevima.
9
10
11
12
13
Toleranca fetare në mjedisin shqiptar: sfondi historik, 2010., str. 2
Qazim Xhelili, Toleranca në marrëdhëniet midis komuniteteve në Shqipëri dhe ndikimi i tyre në jetën shoqërore në
periudhën midis dy luftrave botërore, Shkodër, 2000., str. 344
Ibidem, str. 346
U cijelom periodu pod Osmanlijskim carstvom, Albance carstvo, budući da su bili podijeljeni na tri religije, nije
uopće identificiralo kao Albance, nego kao Turke, Rume i Latine. Znači prema vjeri, muslimanski Albanci kao Turci, pravoslavni Albanci kao Rumi, i katolički Albanci kao Latini. S druge strane, ostali narodi, budući da su imali
samo jednu vjeru, sačuvali su njihovu narodnost. Dok je carstvo na taj način identificiralo Albance, sami Albanci
nisu sebe identificirali prema vjeri već jednostavno kao Albance.
Judah Tim, Kosovo, Ëhat Everyone needs to knoë, Oxford University Press, 2008., str.16-17
Bošnjačka pismohrana
331
4
Europski identitet i vjerska tolerancija u albanskom nacionalnom identitetu
U slučaju Srbije, identitet je usko vezan uz vjeru, čak je i povijest pa i sve ostalo nekako
povezano s Pravoslavnom crkvom. U slučaju Grčke, sve je također vezano uz Crkvu.
U slučaju Hrvatske, Katolička crkva identificira Hrvate.
A što je s albanskim identitetom? Glavni element za Albance je, prema Timu Judahu, isti jezik. To je ono što ujedinjuje Albance unatoč dijalektima albanskog jezika.
“Albanski jezik je svim Albancima zajednička stvar”.14 Povijest kod Albanaca pruža
ogromne primjere da Albanci bez obzira na vjeru uvijek kada su bili u pitanju nacionalni interesi bili su jedinstveni. Najveći nacionalni heroj za Albance je Đerđ Kastrioti
– Skenderbeu (Gjergj Kastrioti – Skënderbeu) koji je imao rođeno ime Đerđ ali sa devet godina otac ga je dao na sultanov dvor, gdje dobiva ime Skender. Tamo je polazio
vojnu školu koju je s velikim uspjehom završio. Nakon školovanja odlazi u Malu Aziju
u vojnu misiju, gdje pokazuje sve svoje vojne vještine. Zbog velikih uspjeha ubrzo
dobiva zvanje “bega” i tako postaje Skenderbeg. Bez obzira što je služio u sultanovoj
vojsci, nikada nije zaboravio svoje porijeklo i svoj narod. Kad ga je sultan poslao u
borbu protiv Mađara, on se odlučio vratiti u svoju domovinu, te stati na čelo svog naroda. Dvadesetiosmog studenog 1443. (i danas je ovaj dan, dan proglašenja neovisnosti
Republike Albanije te dan zastave za sve Albance) na vrhu tvrđave u Kruji postavlja
crvenu zastavu s dvoglavim crnim orlom u sredini (što je i danas nacionalna zastava
Republike Albanije), te proglašava državu Arbriju kao nezavisnu državu albanskog
naroda. Đerđ Kastrioti – Skenderbeg ne odriče se ni rođenog imena niti kasnije imena
koje je dobio; na taj način jedna povijesna ličnost ujedinjuje dvije vjere kod Albanaca.
Pashko Vasa je u XIX stoljeću rekao da je “Albanska vjera albanstvo”. Sami Frashëri
je tvrdio: “Čime se mjeri nacionalnost jedne nacije? Najprije jezikom. Jezik je prva i
najznačajnija osobina nacionalnosti”.15
To znači da identitet Albanaca ne proizlazi iz vjere kao što je to slučaj kod drugih
susjednih naroda. Ali, s druge strane, jedna stvar se mora prihvatiti. Albanski identitet
nije bio toliko istaknut kao kod ostalih naroda, ali to ne znači da nije postojao. Može
se s pravom tvrditi da je valjano objašnjenje duga osmanlijska dominacija. Budući
da je velik dio populacije prešao na islam, nije bilo nacionalne crkve, kao kod ostalih, pomoću koje bi se Albanci mogli ujediniti i samoidentificirati. Vjerska harmonija
među Albancima nosi puno toga dobroga za albanski narod, daje poruku tolerancije i
za politiku.
U ovim uvjetima, promocija ideje međuetničkog i međuvjerskog dijaloga, nije
samo jedno od najsnažnijih političkih sredstava za jačanje stabilnosti u svakoj zemlji
zasebno, pa i u cijeloj regiji, nego predstavlja jak element koji podržava ekonomski
razvoj svake zemlje i cijele regije. Razlike u vjeri i kulturi koje su vrlo vidljive u zemljama naše regije, imaju veliku vrijednost i dužnost je svakog od nas da ih očuvamo.
Štoviše, današnja Europa i moderne zemlje ne priznaju autarkične i izolirane prostore
14
15
Ibidem, str. 9
Frashëri Sami, Kombëri e Shqiptarëvet. Shih: Kulla Ndriçim, Mendimi Filozofik, Socioligjik dhe Psikologjik Shqiptar (1870-1945), Plejad, Tiranë, 2004., str. 17
332
Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci i izazovi današnjice
4
i zemlje koje odbijaju komunicirati sa susjedima. Na taj način, jedini način da se postigne ravnoteža između različitosti i potrebe za užom suradnjom jest da promoviramo
dijalog. Promocija dijaloga treba biti svakidašnja, razumna, tolerantna i ne smije imati
preduvjete ili nametnuti gotova rješenja.
U uvjetima u kojima se nalazi Albanija, zalaganje za međuvjerski i međuetnički
dijalog smatra se važnim i omogućuje slobodu i konsolidaciju uspjeha u političkom
i socijalnom dijalogu. Na taj način, religijski komuniteti bolje upotrebljavaju njihova ljudska bogatstava za stvaranje mira, zajedničkog života, stabilnosti i sigurnosti.
Međuodnosi međuetničkog i međuvjerskog dijaloga mogu a i moraju imati pozitivni
utjecaj jedan na drugoga. Iako je u zasebnoj zemlji, Albaniji, međuvjerski dijalog pozitivan i njegova pozitivnost je jako vidljiva, potrebno je međutim da u regionalnom
okviru međuetnički i međuvjerski odnosi budu na višim razinama, pogotovo u okviru
suradnje.
Promoviranje i izgradnja međuetničkog i međuvjerskog dijaloga vrlo je važno,
postavlja put ka konstruktivnijem dijalogu u socijalnom, ekonomskom i političkom
području, ne samo za jednu zemlju već za cijelu regiju. Diskusija o harmoniji vjera i
etničkoj toleranciji čine dimenzije od životne važnosti i za vođenje politike na području
sigurnosti u regiji. Pravo razumijevanje međuetničkog i međuvjerskog dijaloga predstavljaju ključna sredstva za mirnu regiju, izbjegavanjem nedostatka stabilnosti zbog
međuetničkih i međuvjerskih netrpeljivosti.
Aktualni izazovi, ili stvoreni problemi na području međuetničkog i međuvjerskog
dijaloga, pozitivna postignuća, ali i neuspjesi, predstavljaju područja gdje treba nastaviti raditi. Rad u tom pravcu mora biti neprekinut. Razmjena individualnih ideja ali
i institucionalnih praksa i ideja vrlo su korisni. Oni pozitivno utječu na učinkovitost
međuetničkog i međuvjerskog dijaloga. Na kraju krajeva, ovakvo djelovanje, u svakoj
zemlji, ali i u cijeloj regiji, zajedno promoviraju mir, stabilnost i razvoj.
Zaključak
Jugoistočna Europa je patila od nasljeđa ratova dvadesetog stoljeća u Europi, koji su
ostavili tragove i posljedice dovodeći do međuetničkih i međuvjerskih pritisaka, popraćenih mržnjom i nasiljem. Iskustvo u regiji pokazalo je da cjelina vrijednosti i naglašavanje, poštovanje i prihvaćanje etičkih, kulturnih i duhovnih vrijednosti predstavljaju
važan čimbenik za smirenje društvenih odnosa, kao i normalno funkcioniranje svakog
zasebnog društva. Zemlje regije su spremne koristiti dijalog kao jedini način za ostvarivanje stabilnosti i općeg napretka u jugoistočnoj Europi, kao i uspješno dovršavanje
njihovog procesa europske integracije. Međutim, uzajamno poštovanje, s korijenom
u otvorenom dijalogu i zasnovano na poštovanju u etničkoj, vjerskoj i kulturnoj različitosti, predstavlja neophodnost za očuvanje mira, a to nije moguće dobiti samo od
međunarodne zajednice, već moramo zajednički u regiji raditi na tim ciljevima.
Bošnjačka pismohrana
333
4
Europski identitet i vjerska tolerancija u albanskom nacionalnom identitetu
Povijesni razvoj utjecao je na izgradnju albanskog identiteta, ali se u svojem razvoju nije gradio na različitostima po vjeri, već po sličnostima u drugim obilježjima identiteta. Stoga on nije unutar sebe razvio konfliktne potencijale u odnosu na pripadnike
druge vjere, što je omogućilo kontinuirani razvoj drugih sadržaja albanskog identiteta.
Možemo slobodno kazati da je po svojim obilježjima vrlo sličan u nekim dimenzijama
upravo ključnim sadržajima u konstrukciji novog europskog identiteta.
European Identity and the Religious Tolerance
in Albanian National Identity
Summary
Historical development influenced the construction of Albanian identity, but in its development it was not built on religious differences, but on similarities in other features
of identity. It was because of that reason that it did not build the conflict potentials
for members of other religions, which enabled continuous development of different
contents of Albanian identity. That’s way it is possible to say that Albanian identity,
according to some of its features, is very similar to the key contents in European identity development.
Literatura
1. Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju,
2005.
2. Vlaisavljević, Ugo, Etnički identitet i rat.
3. Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, Oxford: Blackwell, 1986.
4. Shih, Nathalie Clayer, Islam, state and society in post-Communist Albania, London, 1997.
5. Durham Edith, Brenga e Ballkanit.
6. Serëer Daniel, Shqiptarët në Ballkan, Shih: Shqiptarët në Ballkan, Instituti Shqiptar për Studime Ndërkombëtare, Tiranë, 2001.
7. Studime Historike, Akademia e Shkencave e RSH, Instituti i Historisë, 2001 (1-2),
Viti LV (XXXVIII), Tiranë, 2001.
8. Toleranca fetare në mjedisin shqiptar: sfondi historik, 2010.
9. Qazim Xhelili, Toleranca në marrëdhëniet midis komuniteteve në Shqipëri dhe
ndikimi i tyre në jetën shoqërore në periudhën midis dy luftrave botërore, Shkodër,
2000.
10. Judah Tim, Kosovo, Ëhat Everyone needs to knoë, Oxford University Press, 2008.
11. Frashëri Sami, Kombëri e Shqiptarëvet. Shih: Kulla Ndriçim, Mendimi Filozofik,
Socioligjik dhe Psikologjik Shqiptar (1870-1945), Plejad, Tiranë, 2004.
334
Bošnjačka pismohrana
5
Svjedočanstva
Sead Muhamedagić
Sead Muhamedagić
Zagreb
Bošnjački identitet u
(europskom) procijepu
Sažetak: Promišljanje raznorodnih aspekata europskog identiteta Bošnjaka neophodno je i na razini individualnog (osobnog) identiteta. U ovom ću izlaganju, polazeći od
osobnog primjera, pokušati prikazati genezu formiranja vlastitog identiteta u kojemu
se stjecajem kompleksnih životnih okolnosti njegova rođenjem preuzeta, temeljno bošnjačka sastavnica našla u procijepu niza novostečenih sastavnica koje bismo, osobito
kad je riječ o kulturalnom identitetu, mogli nazvati europskima. I dok se mojim prolaskom kroz kojekakve životne tjesnace bošnjačka (u to doba muslimanska) komponenta sužavala, s vremenom je, životnim sazrijevanjem i dubljim poniranjem u skrovite
slojeve nutrine, uspostavljeno stanje u kojemu bošnjačka sastavnica moga osobnog
identiteta zauzima mjesto njegove temeljne nacionalne odrednice.
Svjestan delikatnosti ovog autoanalitičkog pothvata u kojemu je teško zadržati kritičku
distanciranost i s time usko povezanu objektivnost, upuštam se u ovo samopromatranje
s uvjerenjem da će na taj način cjelokupno promišljanje tematike ovog simpozija biti
obogaćeno autentičnim prinosom trajne vrijednosti.
Ključne riječi: Bošnjak, evropski, muslimanski, identitet, identiteti, izazovi.
1. San i čežnja
U kontekstu zbornika u kojemu su sabrani poglavito znanstveni tekstovi koji tematiku
europskog identiteta Bošnjaka interdisciplinarno promišljaju s mnogo različitih aspekata, moj ogled djeluje pomalo neobično. On izvanjski nije strukturiran kao znanstvena rasprava s pripadnim znanstveno-kritičkim aparatom. Riječ je o literarnom eseju u
kojemu je stvarnosna (nefikcionalna) nepatvorenost iznesenih činjenica zaogrnuta ruhom istkanim od književne (fikcionalne) istinskosti. U tom osebujnom tkanju (textum)
nerazmrsivo se isprepleću tanane niti ćutilno-misaonog prediva iz kojega se izvijaju
čas ustreptale čas opet smirene rečenice o čežnji i traganju čovjeka uosobljenog u liku
moje pojavnosti za Dragim i Velikim Bogom.
Vijugavost ove duboko intimne i stjecajem okolnosti zbornički fragmentarne priče
najprije će nas odvesti na Skokove, malo selo blizu Pećigrada u Cazinskoj krajini.
Tamo sam, naime, kao dječak koji već umije jasno govoriti i ima dobro pamćenje, u
novosagrađenoj obiteljskoj kući usnio neobičan san, o kojemu sam u uvodnom tekstu
Bošnjačka pismohrana
337
5
Bošnjački identitet u (europskom) procijepu
zbirke književno-duhovnih eseja Miris neba (Karista, Zagreb 2009.) ovako zabilježio
to predragocjeno sjećanje:
Sanjao sam onomad – a bilo mi je nepunih pet godina – kako letim visoko
visoko, sve brže u visinu, obasjava me svjetlost koja se znatno razlikuje od uobičajena danjeg svjetla što ga, unatoč stopostotnoj sljepoći, dobro mogu osjetiti;
žari mi se čelo, a tijelom mi kola neka fina toplina, u nosnice mi obilato navire
miris svježe pečenoga kruha; i najednom znam kamo letim: put neba, k dragom
Bogu letim, visoko, visoko uzlijećem, miris još sasvim vrućeg kruha izaziva mi u
ustima osjećaj hranjiva krušnog okusa, a onda se najednom začuje glas koji ne
mogu opisati nijednim prikladnim atributom – glas koji mi razgovijetno kaže:
“Tako! sine!” A ja – sav treperim, jer znam: Zove me dragi Bog! On i nitko
drugi!! I onda se naglo probudim, osjećam u sebi neku dotad neoćućenu olakšalost, lakoću poput one koju uvijek osjetim nakon kupanja; odišem onom dragom
blagdanskom čistoćom i samo što opet ne poletim. Nosnice mi još uvijek ugodno
draška miomiris netom ispečenoga kruha. I silno sam sretan. Sanjao sam dragoga Boga! Okus kruha još mi je na jeziku i u nepcima, a u dječjoj glavici jasna
misao pretvorena u čvrstu odluku: Nikomu ni riječi o ovom predivnom snu! To je
moj najskrovitiji dragulj i dobro ga moram čuvati u najstrožoj tajnosti. Nikomu
ni riječi. Jasno!
Slikovita znakovitost i neprolazna ljepota toga predivnog sna najljepši je ures moje
bogozovne nutrine u kojemu se svagda bjelodano zrcali moja stalna, još uvijek djetinje
iskrena čežnja za Bogom. Ta u svoj svojoj uskovitlanoj punini neizreciva čežnja vjerno
me iz dana u dan prati kroz život, pomažući mi da se probijem kroz sve njegove katkada preuske tjesnace, sokoleći me kad klonem, usmjerujući me kad stanem vrludati. Iz
nje se i po njoj iznovice obnavlja moja za dragim Bogom sveudilj žeđajuća ljudskost,
sve osvještenije se ravnajući prema iskonski plemenitoj uzornosti mojih rahmetli roditelja: oca Ibrahima i majke Derviše.
2. Učenje i traganje
Potpuna neočekivanost i zatravljujuća ljepota moga djetinjeg bogosna i danas me pokreće u svemu što jesam i što nastojim biti. Nije stoga nikakvo čudo da sam ubrzo nakon
toga čudesnog sna postavio svojoj majci naizgled jednostavno, a zapravo dubinsko pitanje: “Gdje je Bog?” A ona, s obzirom na ondašnje prilike dobro poučena muslimanka
koja je redovito klanjala i postila i prilično pravilno umjela učiti u Kur’anu, spontano
je izrekla odgovor koji me i danas zadivljuje pregnantnom razvidnošću: “Dragi je Bog
tamo gdje ga spomeneš!” Kad se kasnije moje znanje o Bogu postupno počelo povećavati, uvijek sam se iznova sjećao toga odgovora iza kojega je stajala jasna vjernička logika kojoj nimalo ne može nauditi novovjeka propitujuća skepsa razumskog gonetanja.
338
Bošnjačka pismohrana
Svjedočanstva
5
Kada sam se zatim dvije godine nakon toga razgovora s majkom kao đak obreo u
sarajevskom Zavodu za slijepu djecu, od te sam temeljne djetinje spoznaje hitro izgradio svojevrstan obrambeni zid. U ono smo doba, naime, u toj ustanovi bili ateistički
odgajani. Bilo je u to dječačko doba tjeskobnih trenutaka, duševnih muka zbog odvojenosti od rodnog doma i kruljenja izgladnjelih crijeva, ali se ipak nikad nisam osjećao
bespomoćno i nezaštićeno, jer sam znao i vjerovao da je dragi Bog uza me, On koga
sam sanjao, koji me umije sačuvati od svega što bi me moglo snaći. Pouzdano sam već
tada osjećao da mi je On dao bistrinu iz koje sam shvatio da nitko osim Njega ne zna
što se zbiva u mojoj nutrini. I tada sam u sebi izgovarao onih nekoliko sura što sam
ih naučio još prije nego što sam sanjao onaj predivni san. Na te sam sure nadovezivao
svojim riječima sročenu molitvu da me dragi Allah čuva i brani, da sve bude onako
kako treba biti, a On najbolje zna što sam htio reći.
Nakon trećeg razreda osnovne škole na svoju sam inicijativu u vrijeme školskih
praznika s djecom iz komšiluka u Velikoj Kladuši krenuo u mekteb. Naučio sam još
nekoliko sura i mnoge zanimljive činjenice o islamu što ih je naš tadanji vjeroučitelj
(kladuški imam Omer Hodžić) na zanimljiv način pokušavao približiti mome znatiželjnom dječjem obzorju. Iako me je pamćenje dobro služilo, ubrzo sam uočio potrebu zapisivanja težih sura, što u mektebu nije bilo moguće. Shvatio sam također da u
arapskom jeziku ima glasova koji se izgovaraju drukčije od naših, pa sam za njih na
svoju ruku izmišljao posebne slovne oznake. Prepisivao sam tako na brajicu (pismo
za slijepe) sure i druge tekstove iz ilmihala. Nakon četvrtog razreda nastavio sam ići u
mekteb i naučio klanjati. O svemu tome, dakako, u svojoj sarajevskoj školi ništa nisam
govorio. Ni svoje bilješke nisam smio ponijeti sa sobom u školu.
U dvanaestoj godini života naglo mi je od tromboze umro otac, dobri moj babo koji
je kao školovani trgovac u sebi sjedinjavao sve ono što odlikuje časna i čestita čovjeka kojega su resile duboka pobožnost i plemenitost blage ljudske naravi. Te njegove
osebujne kakvoće postao sam svjestan tek kasnije, kad mi je iz pričanja mnogih ljudi
koji su ga dobro poznavali uspjelo rekonstruirati trnovitost puta kojim je hodio tijekom
nepunih šezdeset proživljenih pozemljarskih godina. Njegovu iznenadnu smrt doživio
sam kao najteži životni udarac. Štošta sam ga još htio pitati i bio sam siguran da bi mi
baš on znao dati zadovoljavajuće odgovore, jer je osim izvrsne potkovanosti u vjeri
posjedovao široko građansko obrazovanje.
Čežnja za dragim Bogom od toga je doba u meni postajala još mnogo veća. Na
svoju veliku žalost u mektebu više nisam mogao naučiti ništa novo. Prolazile su godine, iz Sarajeva sam zbog nastavka školovanja prešao u Zagreb, pubertet i adolescencija zapljuskivali su me šarolikim kolopletom uskovitlanih emocija, razbuktavajući u
meni želju za učenjem i traganjem. Za razliku od sarajevske internatske skučenosti u
Zagrebu sam nalazio mnogo više manevarskog prostora za svoj duhovni razvitak. Iz
razdragane srednjoškolske bezbrižnosti odvažno sam zakoračio u spoznajnu ustreptalost studentskoga života, nošen kategoričkim imperativom cjelovite socijalne integracije, kako bih kao svestrano zainteresiran slijepi intelektualac našao svoje pravo mjesto
među ljudima, otkrivajući sebi primjerene mogućnosti kreativna doprinosa sredini u
Bošnjačka pismohrana
339
5
Bošnjački identitet u (europskom) procijepu
koju sam se čvrsto ukotvio. Čežnja za Bogom i dalje me je pratila, a na mom životnom
putu sve su se češće pojavljivali simpatični ljudi nošeni sličnim porivima. Većinom su
bili kršćani katoličke provenijencije. U nekima od njih prepoznao sam iskrene tragače
za Bogom, što je s vremenom između njih i mene dovelo do stvaranja iskrenih i dubokih prijateljstava koja se još uvijek intenzivno nastavljaju.
3. Previranje i sazrijevanje
Proces upoznavanja s kršćanstvom trajao je desetak godina. Započeo je slušanjem katoličkih radijskih emisija na njemačkom jeziku koji sam počeo učiti u najranijem djetinjstvu, a intenziviran je čitanjem za mene neobično dojmljiva romana poljskog nobelovca Henrika Sienkiewicza Quo vadis. Silno sam se kao trinaestogodišnjak uživljavao
u patnje progonjenih kršćana u starom Rimu, nepravedno optuženih za podmetanje
požara što ga je inscenirao ćudljivi imperator Neron. Dolaskom u Zagreb i napredovanjem u svladavanju njemačkog jezika raslo je i moje osobno upoznavanje katoličkoga
kršćanskog nauka. Unatoč svim raznoraznim životnim previranjima kojima sam tada
bio izložen, moja se čežnja za Bogom nije smanjivala. Antropomorfnost kršćanski poimanoga Boga združena s fasciniranošću Isusom iz Nazareta o kojemu se predivno
govori i u Kur’anu silno me je privlačila, nudeći mi mogućnost razgovora s ljubljenim
Bogom o čemu u islamu ništa nisam naslućivao. Na krštenje koje se dogodilo u završnoj godini moga zagrebačkog studija nitko me ni na koji način nije nagovarao. Znao
sam da se tim korakom upuštam u nadasve uzak duhovni tjesnac, izlažući se kojekakvim neugodnostima. Najteže mi je bilo svojoj dragoj majci iskreno priznati što sam
učinio. Više od dvije godine odgađao sam taj trenutak, ali mi je silno bilo stalo do toga
da o tome ne dozna od nekoga sa strane. Rana koju sam joj zadao i mene je neizrecivo boljela. Molio sam dragoga Boga da mi pomogne sačuvati sinovski odnos prema
majci koja mi je skupa s neprežaljenim ocem odgojno u središte bića usadila predano
življenim islamom protkane duhovne temelje na čiju je granitnu i svagda bogozovnu
stamenost bilo moguće nadograditi skrletnu filigransku raskoš kasnije stečene kršćanske duhovnosti. Ako me ljudi danas smatraju dobrim čovjekom, to je uvelike zasluga
mojih divnih roditelja.
Prolazile su dinamične godine u kojima sam se profesionalno oblikovao kao književni prevodilac, publicist i pjesnik. Za moj duhovni razvitak, intelektualno profiliranje i svjetonazorsku usmjerenost od posebne je važnosti bilo sustavno poniranje u
semantičke dubine njemačkog jezika koji je s vremenom za mene postao mislotvornim
u jednakoj mjeri kao i jezik što mi je rođenjem ucijepljen s majčinim mlijekom. Uslijed sljepoće daleko sam lakše dolazio do knjiga koje sam mogao čitati na njemačkom,
što se zatim obilato i blagotvorno odrazilo na moju današnju identitetsku pojavnost.
Upravo toj okolnosti imam zahvaliti solidnu egzistencijsku osnovu koja mi omogućuje
da uz stalnu Božju pomoć i uz podršku dobrih ljudi sretno živim životom dostojnim
čovjeka, posvema lišen opasnosti da nekome padnem na skrbnički teret.
340
Bošnjačka pismohrana
Svjedočanstva
5
4. Identitet u procijepu
Tko sam ja i što sam? Odakle dolazim i kamo težim stići? Nisu to konvencionalna
retorička pitanja koja se, u pluralnoj formi postavljena na početku velebnoga Adornova djela Princip nada iz te samo naizgled konvencionalne retoričnosti izdižu na
razinu filozofskog promišljanja. Ta sam pitanja oduvijek osjećao kao zasun na vratima skrovite osobne intime. Još kao dijete slutio sam njihovu misaonu jezgrovitost i
čuvstvenu napučenost. U sebi sam vrlo rano otkrio nešto što tada nisam umio nazvati
pravim imenom, a radilo se o empatiji, o toj čudesnoj sklonosti iskoraka prema drugom
i drukčijem. Nije to bio bijeg od vlastitoga sepstva nego djetinja radoznalost i znatiželja. Volio sam znati nešto više o drugima i drukčijima, nadajući se da ću na taj način i
sa svojom vlastitom drukčijošću (osobito s obzirom na sljepoću) bolje umjeti izlaziti
na kraj. Stalno sam osluškivao unutarnji glas savjesti, a on mi je govorio što učiniti,
a čega se kloniti. Vjera u Boga koja je s vremenom sve više prerastala u vjerovanje
Bogu u meni je bila nastanjena otkako znam za sebe. Tjelesno-duševna klimakterijska
kriza koju sam prije nekoliko godina mjesecima mukotrpno proživljavao nedvojbeno
mi je pokazala da sam, zahvaljujući daru vjere iz koje sam i tada crpio životnu snagu
i motivaciju koju Viktor E. Frankl naziva volja za smislom, svejednako ostao na tragu
puta kojim sam radosno krenuo onoga davnog jutra kad sam se probudio iz najljepšeg
bogosna svoga života.
Zasun na vratima intime spreman sam dodirnuti u fazi životne zrelosti iz koje ispisujem ove rečenice u nastojanju da one – kako to mudro savjetuje austrijska pjesnikinja i prozaistica svjetskog ugleda Ingeborg Bachmann (1925-1973.) – budu istinite.
Odškrinuvši tu tajanstveno izrezbarenu dver nutrine, duhovnim očima gledam taj svoj
osobni identitet u meandrično vijugavu procijepu. Gledam i vidim, osluškujem i čujem,
kušam i zatvorenih usta nosnicama udišem miris tvarnih i duhovnih sastavina od kojih
sam ispreden, istkan i sazdan u jedincatoj neponovljivosti nedjeljive ljudske jedinke
koja se zrcali u onome što se zove mojim najosobnijim Ja. U toj su skrovitoj komorici
moje žustro pulsirajuće nutrine za koju vjerujem da se nalazi u srcu uredno smještena
sva misaona i ćutilna vrela, svi porivi i nagoni, sva čeznuća i htijenja, tjeskobe i tlapnje, kolebanja i protuslovlja, strahovi i strepnje, strasti i žudnje – jednom riječju sve
ono što me kao čovjeka pokreće, nosi, određuje, prizemljuje, tišti, obara, boli, uzdiže,
uznemiruje, smiruje, razbuđuje, jača i uzvisuje, vodeći me vijugavom pozemljarskom
stazom do časnoga životnog ispunjenja i dostojnoga naravnog uminuća, kada ću – tako
se pouzdano nadam i u to nepokolebljivo vjerujem – spremno krenuti i brzo stići u
džennetsko okrilje Boga Velikoga.
Identitetska rascijepljenost kao odslik moje životne svakodnevice daleko je, međutim, od zbrkanosti, nesklada i kaosa. Mislim, znam i ponajpače vjerujem da kao kovač
Sreće (pišem je velikim početnim slovom, jer je ona za mene mnogo više nego što
uzmažu biti pojmovi kao što su mitska Fortuna i plodotvorna Felicitas) ne remetim
postojanost jezičca na tezulji onog duhovnog ravnovjesja što ga je dragi Bog ugradio
u moje biće u času u kojemu sam stvoren jarkim proplamsajem Njegove stvoriteljske
Bošnjačka pismohrana
341
5
Bošnjački identitet u (europskom) procijepu
volje. Stoga mi nije teško u riječi uobličiti spoznaju da moj identitet na vjerskoj, nacionalnoj i kulturalnoj razini upućuje na svojevrsnu slojevitost u kojoj sve sastavnice te
moje takvosti skladno žive u suodnosu iz kojega nastaje mixtum compositum za koji
nema bolje označidbene sintagme nego što je prijateljstvo identiteta. Ne bježim, dakako, od potrebe da se, znajući da svaka jedinka u konačnici pripada nekom kolektivitetu
iz kojega se i za nju izvodi kolektivna pripadnost, u vezi s osobnim identitetom jasnije
odredim.
Počet ću stoga najprije s kulturalnom razinom. O važnosti njemačkog jezika za moj
cjelokupni mentalni i duhovni razvitak već sam govorio. Moje intenzivno bavljenje
austrijskom književnošću i kulturom posvijestilo mi je i naglašeno europsku dimenziju
moga osobnog identiteta, ali sam je, ne želeći je zlorabiti po navici trenutačno aktualne
dnevnopolitičke retorike, u naslovu ovog ogleda stavio u zagrade. Kao čovjek koji već
više od četrdeset godina “kulturnjački” živi i javno djeluje u Hrvatskoj, punim plućima udišem zrak koji struji hrvatskim kulturnim obzorjem. Što i kako na tom planu
najiskrenije mislim i osjećam ponajbolje je izrečeno u za mene ponajljepšem cvijetu
hrvatske domoljubne poezije što je iznikao iz pera u Trstu rođenoga hrvatskog pjesnika
Drage Ivaniševića (1907-1981.). Njegova pjesma Hrvatska, nastala 1965. godine u
spomen Većeslavu Holjevcu, ima za mene osim neponovljiva kozmopolitskog duktusa
još jednu dodatnu vrijednost koja je posredno povezana s mojim milim ocem. U vihoru
partizanskog ratovanja na području Cazinske krajine Većeslav Holjevac je u mome
pitomom zavičaju u nekoliko navrata mjesecima boravio, najčešće tom prilikom odsjedajući u mojoj rodnoj kući. Njega i moga oca povezivalo je iskreno prijateljstvo. Citiram stoga spomenutu Ivaniševićevu pjesmu, jer je istinitost njezinih petnaest stihova
duboko utkana u istinoljubivost moga intimnog svjetogleda:
Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša ni snijeg nije
moja Hrvatska.
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi;
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska!
342
Bošnjačka pismohrana
Svjedočanstva
5
U citiranoj pjesmi impresivno se govori i o jeziku. Taj je hrvatski jezik na koji sam
do sada preveo pedesetak knjiga nadasve važan dio moga kulturalnog identiteta, jer je
najtješnje povezan s mojim materinjim ikavskim idiomom koji danas na moju veliku
žalost sve više tone u nepovrat zaborava.
U Ivaniševićevim stihovima nema ni traga rigidnog nacionalizma koji je u minulih dvadesetak godina bolno, kadšto nažalost i pogibeljno narušavao međunacionalne odnose na ovim prostorima. Pojam nacije često je bio dnevnopolitički zlorabljen,
nerijetko poprimajući konotacije koje su današnjem vremenu posvema neprimjerene.
Slijedeći i u ovom segmentu težnju za istinskim rečenicama, moram priznati da pri
pomisli na nedavne međunacionalne sukobe još katkad osjećam bolnu tjeskobu. Nacionalno i vjersko na ovim se prostorima još uvijek u svakodnevnoj uporabnoj praksi
svodi na takoreći jedno te isto. Ideološkim razlozima uvjetovana neiživljenost nacionalnog osjećaja vjersku odrednicu identiteta grubo potiskuje u drugi plan. Ta me je
činjenica koja se u Hrvatskoj očituje u načinu samoodređenja kojim i vjernici najprije
ističu da su Hrvati pa tek onda katolici navela na ozbiljno razmišljanje o tome što sam
ja u nacionalnom pogledu. Pogled kroz dver nutrine i ovaj put mi je djelotvorno pomogao. Imajući na umu uljudbenu odrednicu koju sam odgojem od svojih (bošnjačkih)
roditelja kao predragocjen zavežljaj nekvarljive popudbine ponio iz roditeljskog doma,
mogu danas ponosno reći da sam Bošnjak. Bošnjaštvo svojih roditelja maločas sam
stavio u zagrade zbog činjenice da u vrijeme njihova identitetskog izjašnjavanja ova
danas već potpuno etablirana oznaka nacionalne samobitnosti bosansko-hercegovačkih
muslimana nije imala pravo građanstva.
Netom izneseno također bih želio potkrijepiti stihovima koji su u ovom slučaju moj
vlastiti izričaj. Dragi mi je Bog na veliku radost omogućio da u razgovorima s majkom barem donekle zaliječim ranu koju sam joj svojedobno zadao. Sonet koji slijedi
napisao sam prije petnaestak godina, a svoje je mjesto našao u mojoj zbirci pjesama
Slijepčev vir (Pop&Pop, Zagreb, 2001.):
1.1.1 ŽENNETSKI ZOV
(Materi u onosvijetu)
Ahiret – to je ime bogosvijeta
o kojem s nadom snivaju muslimi;
u skrovitoj se spremaju intimi
da duša krotko krene put dženneta.
Taj višnji cilj je rahmetli mi mati
svim bićem svojim željkovala žudno;
namazâ bezbroj klanjala je budno,
s vjerom da svud je dragi Allah prati.
Bošnjačka pismohrana
343
5
Bošnjački identitet u (europskom) procijepu
Dok brižljivo joj lik u stihu snujem,
u ušima mi bogozov ezana.
Allahu ekber! – Dalek vapaj čujem:
“Ah sinko lipi, srićo mojih dana!
U džennetu sam. Zbog mene ne tuguj!
Pomaži! Daruj! – I s Dobrotom druguj!”
Osebujna ugođajnost citiranog soneta pozornu će čitatelju podosta reći i o meni
kao vjerniku. Kad je riječ o vjerskoj sastavnici osobnog identiteta, procijep je u mome
slučaju mnogo manje bolan nego što bi se to dalo razabrati iz do sada postignutih
rezultata međureligijskog dijaloga između muslimana i kršćana. S razumljivih se razloga u ovom ogledu nisam htio upuštati u pokušaj tumačenja postojećih razlika. U
sebi, međutim, svenevice premošćujem taj jaz, jer znam da sam uistinu – kako god to
paradoksalno izgledalo – kao osvjedočeni kršćanin još uvijek do stanovite mjere i bogozovni musliman. Kako je to moguće? I tu se dragi Bog pobrinuo da mi jezikoslovno
priskoči u pomoć, jer pojam musliman temeljno označuje čovjeka koji je predan Bogu.
Za razliku od mnogih ljudi koji prelaskom na kršćanstvo fungiraju kao obraćenici sa
svojstvenom im konvertitskom revnošću, ja nikad nisam imao osjećaj da sam obraćenik u uobičajenom smislu te riječi. Čvrstu vjeru u Boga koji je svim trima abrahamskim religijama zajedničko ishodište već sam imao duboko u sebi, nastojeći je novim
spoznajama produbiti i što zornije posvijestiti. I nadalje sam ćutio uzvišeno poštovanje
prema islamu, čiju sam veličajnu numinoznost osjećao posebice onda kad bih se zadesio blizu oca ili majke koji su s dubokom predanošću klanjali svoje dnevne namaze.
I kasnije sam nakon krštenja zgodimice neusiljeno slijedio majčin klanjački šapat pri
izgovaranju znanih mi arapskih tekstova, a kad sam je jednom zgodom upozorio na
nepravilno izgovoren redak iz završne dove, zagrlila me i poljubila, rekavši: “Znam da
si na Božjem putu, a dragi je Allah kadar sve na dobro okrenuti.”
U tom dubokom uvjerenju što ga je spontano izrekla moja dobra mati živim i danas.
Čežnja za dragim Bogom i dalje je glavni spiritus movens svih mojih životnih nastojanja, a u naše suvremeno doba, prepuno kojekakvih predrasuda kojima je cilj kršćane
i muslimane što više međusobno udaljiti, ona u meni prerasta u težnju da upregnem
sve svoje snage, kako bih obje te strane koje su u jednakoj mjeri dio moga bića barem
donekle međusobno približio. Osluškujem i dalje Božji zov, a on mi dopire s obiju
strana, uvijek me iznova povezujući s ljudima koji poput mene iskreno slave i zazivaju
Svevišnjega.
S primjerenom sviješću o vjerničkoj odgovornosti iščekujem čas stupanja pred lice
Božje. Kakav god za mene bio Njegov sud, spremno ga prihvaćam sa živom vjerom u
Njegovo iscjeljujuće milosrđe i nesagledivo beskonačnu milost koju s jednakom gorljivošću u kronološkom slijedu zazivaju starozavjetni psalmist David, novozavjetni
Isusovi učenici i prema Kur’anu zadnji poslanik Božji – Muhammed. Svi su oni nezaobilazni uzori na mome životnom putu, svagda vrijedni moga štovanja i divljenja. I
344
Bošnjačka pismohrana
Svjedočanstva
5
zato molim dragoga Boga velikoga da me i nadalje vodi tom putanjom čežnje, traganja
i učenja, potičući me da u Njegovo ime činim sva ona dobra djela što sam ih kadar ostvarivati na temelju sposobnosti i znanja što sam ih od Njega bez svojih zasluga primio
kao osobit milosni dar.
Bosniak Identity in (European) Gap
Summary
This paper tells about the author’s personal emotional and intellectual development,
useful as a contribution to understanding of Bosniak identity issue from individual
perspective. The author describes longing for God as his major spiritus movens, explaining that unifying moments of both Islam and Christianity should prevail and overcome the contemporary dispute and misunderstanding.
Bošnjačka pismohrana
345
6
Plakat i
program
simpozija
Bošnjačka pismohrana
349
6
350
Plakat i program simpozija
Bošnjačka pismohrana
Plakat i program simpozija
Bošnjačka pismohrana
6
351
6
352
Plakat i program simpozija
Bošnjačka pismohrana
7
Galerija
fotografija
Predsjednik organizacijskog odbora Simpozija, Dževad Jogunčić
Predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb, dr. med. Gzim Redžepi
Predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović
Bošnjačka pismohrana
355
7
Galerija fotografija
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Bakir Izetbegović
Glavni imam Zagrebačke džamije,
hfz. Aziz ef. Alili
Prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija
Akademik, prof. dr. sc. Enes Karić
Dr. sc. Fahrudin Novalić
Dr.dr. sc. Sead Alić
356
Bošnjačka pismohrana
Galerija fotografija
Mr. sc. Saeid Abedpour
Prof. dr. sc. Senadin Lavić
Dr. sc. Elvira Islamović, doc.
Prof. dr. sc. Ferid Muhić
Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.
Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.
Bošnjačka pismohrana
7
357
7
Galerija fotografija
Prof. dr. sc. Fikret Karčić
Dr. sc. Edin Radušić, doc.
Prof. dr. sc. Adib Đozić
Dr. sc. Adnan Jahić, doc.
358
Bošnjačka pismohrana
Galerija fotografija
Dr. sc. Zlatko Hasanbegović
Prof. dr. sc. Šaćir Filandra
Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković
Dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.
Dr. sc. Denis Bećirović, doc.
Mr. sc. Mirza ef. Mešić
Bošnjačka pismohrana
7
359
7
Galerija fotografija
Muftija Ševko ef. Omerbašić
Dr. sc. Amir ef. Karić
Dr. sc. Dževad Hodžić, doc.
Mr. sc. Muhamet Morina
Sead Muhamedagić, prof.
360
Bošnjačka pismohrana
Galerija fotografija
7
U prvom redu sjede: hfz. Aziz Alili, Saša Perković, dr. Gzim Redžepi,
predsjednik RH prof. dr. sc. Ivo Josipović, muftija Ševko ef. Omerbašić i Mirsad Srebreniković
Dr. sc. Dževad Hodžić, dr. sc. Hilmo
Neimarlija, akademik Enes Karić i
Harun Omerbašić
Dvorana sa sudionicima Simpozija
Predsjednik RH prof. Dr. Ivo Josipović u
knjižnici Zagrebačke džamije za druženja
s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem i
suradnicima.
Muftija Ševko ef. Omerbašić sa saradnicima
u razgovoru sa članom Predsjedništva
BiH Bakirom Izetbegovićem u biblioteci
Islamskog centra
Bošnjačka pismohrana
361
7
Galerija fotografija
Sami Ališan, dr. sc. Sead Berberović, Hadžija Halidović, Mirsad Srebreniković,
muftija Ševko ef. Omerbašić, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Eldin Karić,
Dževad Jogunčić, Muhamed Imeri,Hfz. Aziz Alili, dr Gzim Redžepi
Predsjednik Republike Hrvatske dolazi u
Islamski centar Zagreb
Informativni pult Simpozija,
Amina Kazaferović
362
Bošnjačka pismohrana
Informativni pult Simpozija, Anela Omerović,
Enisa Jusić i Eldin Karić
7
Galerija fotografija
Kratka pauza na tarasi Islamskog centra, dr. sc. Fikret Karčić, dr. sc. Hilmo Neimarlija,
hfz. Aziz Alili, Hadžija Halidović, dr. sc. Šemso Tanković, dr. Gzim Redžepi
Dr. sc. Fahrudin Novalić, dr. sc. Ferid
Muhić, muftija Ševko Omerbašić i
Hadžija Halidović
Prof. dr. Ferid Muhić, dr. med. Gzim
Redžepi, hfz. Aziz Alili, akademik Enes Karić
Muftija Ševko ef. Omerbašić, Muhamed
Imeri, dr. sc. Ferid Muhić, Redžep Saliu
Dr. sc. Senadin Lavić, dr. sc. Edin Mutapčić,
dr. sc. Elvira Islamović i
dr. sc. Šaćir Filandra
Bošnjačka pismohrana
363
7
Galerija fotografija
Dr. sc. Midhat Spahić, dr. sc.Amir Karić, Hadžija Halidović, Mirsad Srebreniković,
dr. sc. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Fikret Karčić i dr. sc. Ferid Muhić
Razgovor ugodni sa muftijom Omerbašićem
u pauzi. Hadžija Halidović, dr. sc. Sead
Berberberović, dr. sc. Hilmo Neimarlija,
dr. sc. Adib Đozić, akademik Enes Karić,
mr. sc. Mirza ef. Mešić i dr. sc. Amir Karić
Dr. Gzim Redžepi, hfz. Aziz Alili, akademik
Enes Karić, Smajo Tataragić, dr. sc. Adnan
Jahić, Halid Jogunčić, Mirsad Srebreniković
Sead Muhamedagić, dr. sc. Adib Đozić i
dr. dr. sc. Sead Alić
Zijad Mehulić, Sead Muhamedagić i
dr. dr. sc. Sead Alić
364
Bošnjačka pismohrana
7
Galerija fotografija
Dr. sc. Amir Karić, dr. sc. Adib Đozić ,
dr. sc. Adnan Jahić i dr. sc. Edin Mutapčić
Ekselencija Mohsen Sharif Khodaei,
Veleposlanik Islamske Republike Iran sa
suradnikom i Mustafom Plićanićem
Nazim Halidović i Mithat Muzurović
Druženje na terasi restorana u Islamskom centru Zagreb, hfz. Aziz Alili, Mirsad Srebreniković,
muftija Ševko ef. Omerbašić, dr. sc. Adib Đozić, dr. sc. Ferid Muhić, dr. sc. Fikret Karčić,
akademik Enes Karić, dr. sc. Hilmo Neimarlija, Smajo Tataragić, dr. sc. Dževad Hodžić
i dr. sc. Adnan Jahić
Bošnjačka pismohrana
365
7
Galerija fotografija
Dževad Jogunčić, Mirsad Srebreniković i
dr. med. Gzim Redžepi
Tri Karića i jedan Jogunčić: Dževad
Jogunčić, Eldin Karić, akademik Enes Karić,
dr. sc. Amir Karić
Direktor islamske gimnazije Mevludin ef.
Aslani sa suradnicima
Dr. Gzim Redžepi i prof. dr. sc. Sead
Berberović
Dr. sc. Šaćir Filandra, dr. sc. Senadin Lavić i dr. sc. Edin Mutapčić
366
Bošnjačka pismohrana
Galerija fotografija
Akademik Enes Karić, dr. sc. Fikret Karčić,
dr. sc. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Ferid Muhić,
dr. sc. Dževad Hodžić i hfz. Aziz Alili
7
Akademik Enes Karić, dr. sc. Hilmo
Neimarlija i dr. sc. Ferid Muhić
Mirsad Bakšić, Idriz ef. Bešić i Smajo Tataragić
Dr. sc. Fahrudin Novalić, Arslan Muslić, Orhan Jatić, Hajro Ramadanović,
Senahid Dubravić, Mithat Muzurović, Sulejman Čičić i Mujaga Mehić
Bošnjačka pismohrana
367

 Download  Report
Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

BOSANSKOHERCEGOVAČKA DIJASPORA I MIGRACIJE Njihov

BOSANSKOHERCEGOVAČKA DIJASPORA I MIGRACIJE Njihov

dubai: najljepši, najliberalniji i najslobodniji grad na svijetu

dubai: najljepši, najliberalniji i najslobodniji grad na svijetu

Dijaspora Feb 2008 - Bosnian Media Group

Dijaspora Feb 2008 - Bosnian Media Group

IME I PREZIME : Miralem Zubović DATUM ROĐENJA: 25.5. 1961

IME I PREZIME : Miralem Zubović DATUM ROĐENJA: 25.5. 1961

haber 53.indd - Bosnia and Herzegovina UK Network

haber 53.indd - Bosnia and Herzegovina UK Network

Dijaspora Jan 2008 - Bosnian Media Group

Dijaspora Jan 2008 - Bosnian Media Group

Paperzz.com

Your Paperzz

© Copyright 2024 Paperzz