PRAKTIKUM BR. 5
Izdavač ZADRUGA, 2010.
SADRŽAJ
I. ZANIMANJE TJEDNA: TKALAC …………………………………………………………………..3
1. TKALAČKI STAN ………………………………………………..………………..……………...........5
II. ZANATI …………………………………………………………………………………………..…………..7
1. POTKIVAČ………………………………….………………………………………………………...........7
III. ŽIVOTINJE ………………………………………………………………………………………………10
1. ŽIVOTINJA TJEDNA: KONJ…………………………………………………….……………10
2. HRANJENJE KONJA……………………………………………………………………………..19
3. HIGIJENA…………………………………………………………………………………………….21
4. BOLESTI KOŽE KONJA…………………………………………………………………………24
5. PČELINJI KUTAK - OSE, neprijatelj pčela……………………………………………....25
IV. VRT ………………………………………………………………………………………………………….29
1. BOBIČASTO VOĆE – uvod ...........……………………………………………..………............29
2. UZGOJ KUPINE I MALINE ...................................................................................33
3. VAŽNOST BOBIČASTOG VOĆA U LJUDSKOJ PREHRANI……………………..…....41
4. KRASTAVCI ……………………………………………………………………………….………….....42
V. KUĆA ………………………………………………………………………………………………………..44
1. JURJEVO I DRUGA VJEROVANJA………………………………………………………. 44
2. MITOLOŠKA BIĆA STAROHRVATSKE MITOLOGIJE……………………………..49
1. BIĆA KOJA SE PRETVARAJU U ŽIVOTINJE……………………………………...49
2. DRUGA BIĆA I LJUDI POSEBNIH MOĆI……………………………………………50
3. ZAŠTITA……………………………………………………………………………………………….52
1. ZAŠTITA OD UROKA………………………………………………………………………….52
2. PRORICANJE……………………………………………………………………………………53
VI. SAPUNI IZRADA ……………………………………………………………………………………….54
1. SAPUN OD LOJA tzv. domaći sapun ......................................................................54
2. IZRADA EKO–SAPUNA OD EKSTRA DJEVIČANSKOG
MASLINOVA ULJA ............................................................................................55
2
I. ZANIMANJE TJEDNA: TKALAC
T
kalac na Farmi
proizvodi odjeću
i obuću. Od lana,
konoplje, vune
izrađuje vrijedan proizvod
za farmere i sajam.
Osvrnuvši se na prošla
vremena i tradiciju obrade
vune, tkalac od oprane i
osušene vune polako
stvara odjevne predmete,
prekrivače i ostalo. Vuna se koristila u Lici, Primorju i drugdje. Tako je
Lika, koja je stoljećima živjela od stočarstva, obilno koristila vunu. Vuna
je od davnih vremena bila veliko blago za Ličane jer se koristila u mnoge
svrhe. Striženjem ovaca ne samo da se dobivala važna sirovina za
korištenje u domaćinstvu, već bi se vuna nakon pranja odnosila u druga
sela i razmjenjivala se za druge potrebne stvari, kao npr. grah, brašno,
pšenicu i druge potrepštine u kojim je seljak tada oskudijevao, a ponekad
bi se moglo zaraditi i ponešto novca. Iz Kosinja se išlo pješice preko brda
pa ravno do Gospića, a trebalo je čitavi dan ići kroz šumu da bi seljanin
stigao u grad, obavio razmjenu robe i vratio se prije sumraka natrag.
Ostatak vune se prao, čupao rašljama ili češljao da bi vuna bila mekša za
daljnju preradu. U tadašnje doba svako je domaćinstvo posjedovalo
kolovrat, preslicu i vretena. Vuna bi se čvrsto omotala oko preslice,
prstima bi se oblikovala u pređu te pokretanjem kolovrata se namatala na
preslicu. Postoji i drugi način; prelja bi jednom rukom prela vunu, a
drugom okretala vreteno na koje se tako namatala pređa.
Vretena su bila različite veličine i debljine. Preslice su seljani izrađivali
sami, kao i vretena pa i kolovrat. Od vune su seljanke plele čarape,
stupala i coklje, tkali bi se biljci prekrivači i drugi različiti predmeti koji
su tada ukrašavali seoska kućanstva.
Danas ručno tkanje u domaćinstvu pripada području ručnih radova i
uglavnom se radi iz zabave i osobnog stvaralačkog užitka, no donedavno
je to bila potreba domaćinstava naših baka. Tvornički izrađene tkanine
bile su preskupe da bi ih mogli kupovati, osim za izuzetne prilike, i to u
pravilu od materijala koje nisu mogli proizvesti sami, npr. čiste svile,
devine dlake i pamuka.
3
Tkalo se domaće platno od lana, konoplje i vune. Za tkanje su se koristile
i stare krpe i poderani odjevni predmeti koji više nisu bili upotrebljivi, ali
njihovim izrezivanjem na tanke trake dobivali su se izuzetno lijepi tepisi
(krpare). Ništa se nije bacalo. Danas se uglavnom tka od debljeg konca, a
nekada se tkalo i od tankog za posebno fino rublje. To je iziskivalo puno
vremena, pažnje i truda. Po istkanom platnu žene su ponekad i vezle.
Danas tkalačkih stanova uglavnom nema, malo tko se još bavi tkanjem,
ali se po selima može naći starijih žena koje tkaju materijal za izradu
etnografskih radova. U okolici Slavonskog Broda po tome su poznate
žene iz Podcrkavačke općine. No tkanje kao rukotvorina neće izumrijeti
jer ga u novije vrijeme njeguju mlađe žene uglavnom iz zabave i
nostalgije za prošlim vremenima pa tako nastaju mnogi radovi s
modernim uzorcima. Tka se na razboju, tj. tkalačkom stanu koje po
posebnoj narudžbi izradi stolar jer se industrijski takvi strojevi ne rade.
Za izradu platna najprije se napravi potka, poprečna nit koja se utkiva u
osnovu pri tkanju, a potom se stvara osnova, tj. po osnovi se red do reda
isprepleće konac, vuna, odnosno materijal s kojim se tka. Konac i vuna se
u pravilu kupuju. Pređu više nitko ne radi sam, ali možda se i to jednog
dana obnovi.
4
1.TKALAČKI STAN
Tkalje rade na horizontalnom tkalačkom stanu koji se sastoji od masivnih
bočnih stranica - statvenica, koje povezuju i nose sve ostale dijelove.
Statvenice učvršćuju i vežu sastavci - poprečne letve. Tkalja sjedi na dasci
i pred njom se nalazi prednje vratilo na koje se namata istkana tkanina, a
nasuprot je stražnje vratilo na koje se namata osnova, natra. Vratila
imaju glavu s četiri proboja, rupe, kako bi se mogla okretati, odnosno
zapinjati.
Tkalja Ruža Šimić iz Dubrovnika i njezin tkalački stan
Osnova, natra, prolazi kroz okvire s končanim kotlacima, zvanim nite,
ničenice, obješenim na koloturicama. Ovisno o vrsti tkanja, natra prolazi
kroz dvije ili četiri ničanice. Ničanice (dvije ili četiri, ovisno o vrsti tkanja)
su s donje strane vezane na podložnike, pa se pritiskom nogu na
podložnike ničanice dižu i spuštaju te se stvara ziv - razmak između
parnih i neparnih niti natre, kroz koje se, lijevo i desno, prebaci čunak.
Ispred ničanica, na učilima - letvicama, sa sastavaka vise brdila - okviri u
kojima je rešetkasto brdo, trščano ili željezno. Kroz brdo također prolaze
niti natre, a s brdilom se zbija potka (putka) da bude gušća.
Iza ničanica kroz natru se uvuku cipci - dva tanja štapa.
Prednje vratilo zapinje se daščicom punom proboja (da se može po
potrebi namještati) i s produbljenjem svračicom, kroz koju ta daščica
prolazi, a svračica se utakne u glavu vratila. Stražnje vratilo zapinje
običan štap.
5
Tkalja Ruža Šimić u procesu tkanja; prednje vratilo, brdilo, koloturnice
U svih tkalja podcrkavačke župe stan je ove konstrukcije, samo se u tkalje
Ruže Šimić iz Dubovika prednje vratilo na stanu zapinje preko drvenog
zupčastog kotača.
Poprečna nit, putka, uvodi se pomoću drvenog čunka, u kojem je na
srdašcu (šibi od svibovine) civ (cijev od trske ili češljugovine) s
namotanim nitima. Civi se namataju - suču uz pomoć dvije sprave čekrka i vitilića.
6
II. ZANATI
1. POTKIVAČ
Mala akademija potkivanja konja
ekad je to bio obrt od kojeg se živjelo. Ispred boljih kovačkih i
potkivačkih radionica bile su velike gužve, dugo se čekalo, a
ljudi bi dolazili iz okolnih sela kako bi ''servisirali'' tadašnje
prijevozno sredstvo, ali prije svega sredstvo za rad i vuču.
Prava je to nauka od starine koja zahtijeva puno strpljenja, volje, znanja
i prije svega ljubavi. I to one prema životinjama, posebno konjima. Bez
te ljubavi mnogi bi već odavno digli ruke od
potkivanja konja, jednog od najstarijih zanata
koji se prenosio s koljena na koljeno.
N
Svaka životinja ima svoj karakter
Potkove su se izrađivale od lima. Posebnim sjekačem izrezivao se oblik
koji se potom kovao i prilagođavao kopitima životinja.
''Svaka životinja ima svoj karakter pa različito prihvaća potkivanje. Zato
bi se zbog sigurnosti, govedo utjeralo u posebnu moršu. Bila je to drvena
konstrukcija s metalnim dijelovima gdje bi se životinja zatvorila dok bi
se potkivač bavio njezinim kopitima. Imali smo i metalnu napravu za
podizanje noge koja se potkivala'', objašnjava barba Aldo.
Govedu bi se, kao i konju, potkivala sva četiri kopita, a prije toga bi se
namakala kako bi se s njima moglo lakše raditi. U protivnom, čavao bi
mogao završiti u mekšem dijelu papka. To nikako ne bi bilo dobro za
životinju, ali i vlasnika jer govedo ne bi bilo sposobno za rad i do dva
mjeseca.
Danas se volovi i krave gotovo i ne potkivaju jer za tim nema ni potrebe
budući da već odavno ne rade na polju, a da ne govorimo o nošenju
tereta. Stoga su se današnji malobrojni potkivači usredotočili na konje.
7
Konj se mora prekovati svakih šest do osam tjedana
Konji su plemenite životinje različite ćudi. Neki su potpuno mirni i
strpljivi, dok su drugi jako nemirni.
''Ima svega'', kratko odvraća potkivač, zaokupljen pripremom kopita.
Prvo ih čisti, a potom skida stare potkove. One očuvanije ponovno vraća.
Prekivati se, kaže, mora po pravilu svakih šest do osam tjedana jer u
međuvremenu konju izraste kopito. Mnogi konji zato mogu i ponekad
sami skinuti potkove, priča nam majstor. Konja kojeg se redovito jaše po
tvrdom terenu treba redovito i prekivati jer potkove štite kopito koje se
brzo istroši na tvrdoj podlozi. Kaže da konjima koji se ne kreću po
tvrdim površinama, potkove nisu ni potrebne. Nakon skidanja starih
"cipela", Filip se posvetio uklanjanju rožine na kopitu te čišćenju žabice.
Boli li to konja, upitali smo ga.
''Boli ako se ukloni previše rožine ili ako se čavao dobro ne zabije u
kopito. Tada postoji opasnost da konj prošepa. Stoga je potkivanje
delikatan posao, za koji potkivač mora imati osjećaj, inače konj može
imati velikih problema'', objašnjava Filip.
Dobra procjena - pola posla
Nakon skidanja rožine posebnim kliještama kopito se rašpa i tako
pripremi za postavljanje potkove. Ona mora savršeno pristajati pa ju je
zato Filip više puta čekićem na nakovnju prilagođavao i odmjeravao
prema veličini i obliku Amorova kopita. Kada ju je naštimao, zakucao ju
je specijalnim čavlima. Šest do osam čavala treba zabiti točno u bijelu
liniju na kopitu i mora se paziti da se ne zabije preduboko ili preplitko.
U prvom slučaju konj može šepati, a u drugom vrlo brzo izgubiti stečenu
zaštitu. Amor je tu ipak malo izgubio strpljenje, ali se brzo primirio uz
vješto ophođenje majstora.
Višak se čavla s vanjske strane kopita uklanja, što za potkivača često
može biti nezgodno jer se konj zna micati. Stoga često stradaju
potkivačeve ruke. No, za to se Filip previše ne brine, već dalje polira
8
kopito prema postavljenoj potkovi kako bi Amoru novi potplati savršeno
pristajali.
Inače, napominje naš sugovornik, postoje različite potkove, raznih
veličina i materijala, pa čak i onih ortopedskih, koje služe korekciji
kopita. Često se konjima postavljaju potpetice i hvatači, odnosno
posebna čelična povišenja koja se po potrebi pričvršćuju na potkovu
kako bi spriječili klizanje po mokrim i skliskim terenima. Također se
nešto drukčije potkove stavljaju hladnokrvnim konjima, odnosno
konjima za vuču jer su oni nešto jači, pa i potkove moraju biti jače.
Mladi zanatlija priča da nije često potkivao hladnokrvne konje, ali da mu
je svakako lakše raditi s toplokrvnima jer su viši.
Prije svega, majstor mora procijeniti kakvu potkovu može staviti
određenom konju, stoga prije samog posla proučava kretanje i držanje
konja.
KONJ NA NAŠOJ FARMI: KARAKTER POSAVSKOG KONJA
Zbog posebnih fizioloških osobina, ovaj konj je gotovo tijekom cijele
godine prepušten prirodi, u kojoj danonoćno prebiva od početka travnja,
a često i prije, pa sve do kraja listopada. Uspješno se odupire uvjetima
močvarnih staništa, žegi i hladnoći, suši i blatu, snijegu i poplavama te
najezdi komarca, muha i obada. Surovi uvjeti staništa učinili su
posavskog konja skromnim, otpornim i izdržljivim, a istodobno i utjecali
na njegov karakter koji je poslušan, privržen i druželjubiv.
9
III. ŽIVOTINJE
1. ŽIVOTINJA TJEDNA: KONJ
K
onji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i
njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna
tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U
hladnokrvne se u pravilu ubrajaju konji čija tjelesna težina
prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju,
rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični
jahaći konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni se mogu
dobro ukrotiti i također su najpogodniji za skokove. Punokrvni su prije
svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70
km/h (vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km
iznosi oko 12-20 km/h[1]).
Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih
konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potječu od topline
ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su
hladnokrvni konji obično vrlo pitomi, snažni i mirni, dok su punokrvni
puno življi, razdražljivi i s njima se ne može tako jednostavno upravljati
kao s hladnokrvnim.
Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su
im zakržljali. Oči u konja smještene su postrani na glavi, što im
omogućava vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se
događa neposredno ispred njihova nosa ili straga, konji primjećuju tek
ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro.
Ne razlikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta
i plava vide jako dobro.
Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem
smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju,
10
no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i
pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu, to je znak da
se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak podčinjavanja kao i
opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i
zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod
jahanja, pažljivosti.
Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili
različite boje. Jedna od najranijih je svjetlosmeđa. Tipični predstavnici
konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva
tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.
VELIČINA, STAROST, RAZMNOŽAVANJE
Točka na prijelazu između vrata
i leđa od koje se mjeri visina konja.
Ovisno o pasmini, domaći konji dosežu visinu u "ramenima" između 60 i
210 cm. Konj visine do 146,5 cm naziva se poni, a oni između 145-148 cm
su mali konji. Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200
kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina,
poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30
godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost
jednog velikog konja je 62 godine. Očekivani životni vijek konja
umnogome ovisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.
Kobile su spolno zrele sa 12 do 18 mjeseci, a ždrijepci u dobi između 12 i
20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci).
Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima.
Ako životinje žive u štalama i intezivno dobivaju hranu, moguće je postići
skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon
skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah
nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi
izuzetno važno jer inače je ugroženo od zvijeri.
11
PONAŠANJE
Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno
uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na
primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član,
ponovno se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom
tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i
ritanjem. Redoslijed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u
pitanje i odrastajući mladunci koji tijekom svog razvoja mijenjaju i
mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže
rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok
mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede za viši položaj.
U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među kojima je jedna
kobila - predvodnica, njhovih mladunaca i jednog pastuha - predvodnika.
Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a određuje kuda treba
krenuti i kad ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava po strani
krda. Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena
tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za
obranu krda od grabežljivaca i za davanje svojih gena sljedećim
generacijama krda. Kod bijega kobila - predvodnica vodi krdo, a pastuh
trči na začelju kako bi tjerao dalje zaostale članove.
U pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce
pastuh protjera iz krda kad dosegnu spolnu zrelost. Takvi ždrijepci tvore
svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno
odmjeravaju snage i vježbaju kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu
jednog pastuha - predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo
mjesto u krdu. Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s
mladim pastuhom formiraju novo krdo.
Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi
instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bijegom.
U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i
kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u
postojeće krdo. Pastuhe se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog
snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti uvjetovane
hormonima. Ako pastuh nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve kako
bi došao do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije
primjerena, često ozlijedi. Zbog toga ih se uglavnom drži na vlastitim
pašnjacima ili u odvojenim štalama.
12
PODRIJETLO
Divlji konji, od kojih potječu današnji domaći konji, prvi put su
pripitomljeni u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina prije Krista,
a neki autori smatraju da je to bilo još u 5. tisućljeću prije Krista. Postoje
različite teorije o tome kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja.
Posljednja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju
mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta,
upućuju na to da se pripitomljavanje konja odvijalo na više mjesta,
nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina
genetičkih varijacija koja je u obje testirane skupine bila jednako velika.
Da se pripitomljavanje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih
konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored
toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste srodnije današnjim
vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.
Istraživanja mitohondrijskog DNK provedena 2002. pokazala su da je
pripitomljavanje najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim
područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod
drugih vrsta domaćih životinja.
POVIJEST DOMAĆIH KONJA
Pripitomljavanje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti. Mogle
su u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo
održavanje velikih carstava. Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i
danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u
ratnim pohodima. Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su
moguće tek uz korištenje konja.
STARI ORIJENT
Rana carstva Asiraca i Hetita, kao i Hurita u državi Mitani, stvarana su
korištenjem konja u ratovanju. Oko 1700 godina prije Krista u Egipat
ulaze Hiksi, nomadski narod nejasnog podrijetla. Egipćani do tada nisu
poznavali konje i bili su u borbi do te mjere podređeni da su Hiksi uspjeli
osvojiti veliki dio starog Egipta.
STEPE
Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizišli mnogi
narodi ratnika-konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaću opremu još
u trećem stoljeću prije Krista. Poslije grčki povjesničar Strabon izvještava
o izuzetnom jahačkom umijeću Skita.
13
SREDNJA EUROPA
Još od starog kamenog doba postoje dokazi o ostacima konja u srednjoj
Europi i nastavljaju se u vremenu nakon ponovnog širenja šuma poslije
zadnjeg ledenog doba. No, točno vrijeme kada je konj pripitomljen u
Europi je sporno jer je teško razlikovati kosti divljih od kostiju
pripitomljenih konja.
ANTIKA
U Homerovim epovima konji prije svega vuku bojna kola, kao što je bilo
uobičajeno u egipatskom Novom carstvu i kod Asiraca i Hetita. Na
pogrebu Patrokla (Ilijada 23, 163) žrtvovani su konji. U grčkoj antici konj
je bio simbolički povezan sa smrću. Kad se junaka prikazivalo kako kroz
prozor gleda konje, predskazivana je njegova smrt.
U vrijeme oko 1000 godina prije Krista prestaju se koristiti bojna kola.
Konjanici na sve krupnije uzgajanim konjima pokazali su se, uz sve bolju
vještinu jahanja, kao brži i okretniji, pa time i efikasniji od bojnih kola.
Drugog dana antičkih Olimpijskih igara tradicionalno su bila održavana
natjecanja u jahanju i utrci kolima.
Grčki povjesničar Ksenofon napisao je u 4. stoljeću prije Krista djelo Peri
hippikes ("O umijeću jahanja") gdje je iznio znanja o konjima i jahanju.
Većina savjeta sadržanih u tom djelu vrijede još i danas.
Potkovu su poznavali još Rimljani. U Europu je stigla u 5. stoljeću prije
Krista za vrijeme seobe naroda. Točno podrijetlo ovog izuma je
nepoznato. No, Rimljani nisu uspjeli razviti konjima primjerenu ormu.
Primjeren način za prijevoz tereta konjskom zapregom razvijen je tek
puno kasnije.
SREDNJI VIJEK
Egipatski prikaz anatomije konja iz 15. stoljeća
Korištenje konja kao radne životinje postalo je
moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom
primjerene orme. Do tada su u poljoprivredi
korišteni samo volovi. Ranije uobičajena orma je
konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod
zraka, pa ih se moglo koristiti samo za vuču lakih
kola. Razvoj adekvatne orme omogućio je
korištenje konja, na primjer za vuču pluga. Kako
14
konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju
u poljoprivredi.
U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo
isključivo plemstvu. Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja
sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja
kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.
U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo jer su mnogi
vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima.
S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su
potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.
15
DOMAĆE PASMINE KONJA
Međimurski konj
U narodu ga zovu još i međimurec. U svijetu je
poznat pod imenima Murakozilo, Murinsulaner.
Lipicanac
Izvorno uzgojno područje je Lipica u Sloveniji, a
uzgoj se proširio na Hrvatsku, Austriju,
Mađarsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumunjsku,
Vojvodinu, Srbiju, Crnu Goru, Italiju, Slovačku,
Makedoniju, SAD i Dansku, a u manjem broju u
još neke zemlje.
Hrvatski posavac
U narodu ga još zovu posavski konj, posavec i
posavski bušak. Kao što mu ime govori, nastao
je na području slivnog toka rijeke Save i njezinih
pašnjačkih površina.
Hrvatski hladnokrvnjak
Ova pasmina konja danas predstavlja
najrasprostranjeniju pasminu konja u Republici
Hrvatskoj. Nastao je na području
sjeverozapadnog dijela Hrvatske
oplemenjivanjem domaćih kobila s pastusima
hladnokrvnih pasmina iz Austrije, Mađarske,
Belgije i Francuske.
16
OPŠIRNIJE O DOMAĆIM PASMINAMA
Međimurski konj
Prema imenu pasmine zaključuje se da je
nastao na području Međimurja. Iz prvobitnog
uzgojnog područja proširio se i na ostala
područja, prije svega u Mađarsku, pokrajina
Zala, ali i u ostale dijelove sjeverozapadne
Hrvatske. Danas postoje evidentirane dvije
populacije ovih konja. Jedna se nalazi u
Međimurju, brojčano manja populacija, a druga znatno veća u
Mađarskoj. Međimurski konj nastao je križanjem domaćih kobila, koje su
u sebi imale primjese angloarapske krvi, s noričkim pastusima u početku
uzgoja. Kasnije se u uzgoj sve više uvode linije peršerona, amanskog i
ardenskog konja. Godine 1861. Međimurje potpada pod mađarsku
upravu, pa tako i međimursko konjogojstvo pod upravu ergele Kišber
koja je proizvodila rasplodne pastuhe za Međimurje i susjedne krajeve.
Od 1870. godine uzgajao se u Međimurju u dva tipa: lakši tip i teži tip
konja. Raspadom Austro - Ugarske monarhije međimurski uzgoj
međimurskog konja odvojen je od velikog uzgojnog područja u
Mađarskoj. Između dva svjetska rata međimursko konjogojstvo
prepušteno je samo sebi.
Na području Međimurja od 1979. godine pa do 1991. godine djelovala je
Udruga uzgajivača međimurskog konja. Tadašnjim radom udruge iz
Mađarske je uvezeno devet pastuha, a iz domaćeg uzgoja umatičuje se
120 kvalitetnih rasplodnih kobila. Osamdesetih godina 20. stoljeća dolazi
do drastičnog pada broja konja uslijed intenzivne mehanizacije
poljoprivredne proizvodnje. Ponovni rad na međimurskom konju počinje
1999. godine kada se u Središnji popis matičnih grla Hrvatskog
stočarskog centra upisuje i evidentira 28 grla.
Relativno je male glave i manjih ušiju. Posebna oznaka glave su okrugle
živahne, izražajne oči. Vrat je kratak, masivan, mišićav, te nizak i
neizražen greben. Prsa su mu široka i duboka, zaobljenih rebara. Leđa su
široka i kratka, sapi zaobljene i raskoljene te dobro obrasle mišićjem.
Konja krasi zbijenost i dobra pokrivenost tla. Noge su snažne sa srednje
masivnim zglobovima, pravilnih stavova te širokih kopita. Korak mu je
pravilan, siguran i izdašan. Od boja prevladava dorat, vranac te riđan.
Ranozrela je pasmina čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti.
Posjeduje uravnotežen karakter i izraženu volju i upornost u radu.
Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Pretežito jede
sijeno s velikom količinom surovih vlakana, a kod većih napora daje se
zob, kukuruz u obliku zrna ili njegovaprekrupa.
17
Najbolje rezultate u uzgoju i korištenju, a s obzirom na uzgojnu povijest i
cilj, postizao je u ravničarskom dijelu Međimurja koji obiluje vodenim
tokovima rijeke Mure i Drave. Na tom području koristio se teži tip radnog
konja za vuču i rad u poljoprivredi, dok je lakši tip uglavnom bio za rad u
vinogradima.
U ekonomskom smislu kao pasmina radnih konja izgubio je svoju
vrijednost s pojavom mehanizacije u poljoprivredi. Danas se prvenstveno
uzgaja zbog proizvodnje mesa i specifičnih proizvoda od mesa. Također je
pogodan za proizvodnju kobiljeg mlijeka kao vrlo vrijedne sirovine u
kozmetici.
Prema matičnoj evidenciji HSC-a 2000. godine registrirano je svega 28
kobila i 3 pastuha, te ih svrstavamo u skupinu kritično ugroženih
pasmina.
Jedna od mjera zaštite je utvrđivanje realne vrijednosti novčanog
poticaja kao stimulansa za uzgoj ove pasmine. Nakon toga nužno je
izraditi gospodarske programe korištenja u rekreaciji, hipoterapiji,
odnosno putem prezentacije, kao dijela turističke ponude kraja u kojem
je pasmina i nastala. Udruga uzgajivača međimurskog konja Čakovec
osnovana je tijekom 2001. godine.
18
2. HRANJENJE KONJA
Konji su monogastrične životinje čiji je probavni sustav prilagođen
probavi voluminozne hrane bogate vodom i sirovom vlakninom, tj.
probavi temeljenoj na mehaničkoj destrukciji i mikrobiološkoj razgradnji
celuloze. Zapremnina probavnog sustava konja procjenjuje se na 40 l
/100 kg tjelesne mase. Relativno mala zapremnina želuca (8,5 % ukupne
zapremnine probavnog sustava) uvjetuje veličinu i sastav obroka. U
normalnim uvjetima hranjenja želudac konja nikad nije prazan. U
pojedenoj hrani prevladava razgradnja lako probavljivih ugljikohidrata,
dok u ostacima prethodnog obroka prevladava razgradnja bjelančevina.
Zbog male zapremnine želuca, kiseli sadržaj želuca (pH 1,7-2,1) prelazi u
tanko crijevo još za vrijeme uzimanja obroka, a lužnati crijevni sok
neutralizira kiselu reakciju želučanog sadržaja, čime se stvara optimalan
medij za aktivnost lipolitičkih, proteolitičkih i amilolitičkih enzima koje
luče gusterača i sluznica tankog crijeva. Ovi enzimi razgrađuju
ugljikohidrate, bjelančevine i masti, a sadržaj koji napušta tanko crijevo,
sastoji se od vlaknatih ostataka hrane, intestinalnih sekreta,
neprobavljenog dijela škroba i bjelančevina, staničnog detritisa i
mikroorganizama. Budući da u konja 25% hrane izbjegne probavi u
tankom crijevu, puno su bitniji procesi koji se odvijaju u debelom crijevu.
Dnevni obroci hrane trebaju osiguravati hranjive i biološki djelatne tvari
za podmirenje uzdržnih potreba, potreba za rastom i radom. Te tvari
uključuju ugljikohidrate i masti = energija
bjelančevine = produktivnost, plodnost, rast, razvoj organizma, opća i
specifična otpornost
vitamine = rast, razvoj, zdravlje, plodnost, produktivnost
minerale = izgraduju određena tkiva, sudjeluju u brojnim enzimskim
procesima i ciklusima prijenosa energije, sastavni su dio nekih vitamina,
hormona, aminokiselina
vodu = treba napomenuti da žednog konja ne treba hraniti jer žeđ
smanjuje sekreciju probavnih sokova i iskoristivost hrane. Također
neredovito ili naglo napajanje konja velikim količinama vode ili
prehladnom vodom može dovesti do spastičkih stanja (kolike).
Uzdržne potrebe konja određuju se na temelju tjelesne mase i
metaboličke veličine te produktivnih potreba vezanih uz rast, rad,
laktaciju, graviditet i sl.
PASA - izvorno krmivo za konje. Uz odlična dijetetska svojstva i
hranidbenu vrijednost, pasni sustav hranidbe osigurava kretanje
životinja na zraku i suncu što jako povoljno utječe na kondiciju i zdravlje
konja.
S obzirom na količinu i kakvoću paše, u slučaju potrebe konje treba
prihranjivati žitaricama, a dnevno treba osigurati i određene količine
suhih voluminoznih krmiva. Odrasla grla mogu na dan konzumirati i do
19
60 kg zelene paše. Osim paše od zelenih krmiva, može se ljeti koristiti i
krmno bilje s oranica (do 30 kg na dan, a ako se koristi silaža, oko 15 kg
na dan).
GOMOLJAČE, KORJENJAČE I TIKVENJAČE
Najčešće se koriste kod zimskog režima prehrane i to u radnih konja.
Daju se u količini od 10-15 kg, a kod teških pasmina i do 30 kg. Treba
imati na umu da su to ipak vodenasta krmiva s malo bjelančevina,
vitamina i minerala.
LIVADNO SIJENO
Suho voluminozno krmivo glavno je u hranidbi konja. Konzumiraju 2,53,2 kg suhe tvari sijena na 100 kg tjelesne mase. Kod ždrebadi u rastu,
gravidnih kobila i onih u laktaciji poželjno je dio sijena zamijeniti
sijenom leguminoza (bjelančevine, kalcij, karotin).
ŽITARICE
zob - najpogodniji koncentrat za konje. Sadrži dosta energetskih tvari i
dovoljno sirove vlaknine
ječam - također dobar, dodaje se u smjesu do 50%
kukuruz - uz postupno privikavanje može se davati konjima pri težem i
srednje težem radu (pun je energije), ali može izazvati dilataciju želuca,
pa ne smije iznositi više od 10-15% obroka za lake i 40% obroka za teške
pasmine
posje - odličan za kobile u zadnjoj trećini graviditeta i puerperiju, a
dobar je i za konje sa začepom
PROTEINSKA KRMIVA
-uljane pogače i sačma – daju se u omjeru od 5-15% osobito kada želimo
povećati unos bjelančevina
-nusproizvodi pivske industrije (pivski kvasac i sladni trop) - dobro ih je
davati konjima jer sadrže vitamin b-kompleksa, provitamine vitamina D
te povoljno utječu na mliječnost
-repini rezanci - daju se namočeni u količini od 1/3 žitarica u obroku
OSNOVNA PRAVILA HRANJENJA:
- redoviti razmaci hranjenja
- davati manje, ali češće obroke
- preobilan i prebrzo pojeden obrok te teži rad neposredno nakon obroka
izazivaju smetnje u funkciji probavnog sustava
- za težak rad potrebno je najmanje 1h odmora nakon hranjenja
- žednog konja ne treba hraniti jer žeđ smanjuje sekreciju probavnih
sokova i iskoristivost hrane
- neredovito, prenaglo napajanje i prehladna voda očituju se spastičkim
stanjima
20
- na apetit konja i stanje probave utječu sastav obroka (sastav i omjer
voluminozne krme i koncentrata), kakvoća hrane (ukusnost i dijetetska
besprijekornost), nagla promjena hrane koja može dovesti do disbioze
debelog crijeva i gubitka apetita
- obrok treba prilagoditi temperamentu i tjelesnoj kondiciji, vrsti i
trajanju rada te vremenskim uvjetima
3. HIGIJENA
PRIBOR ZA ČIŠĆENJE
GUMENA ČETKA služi za skidanje blata i prašine.
Najbolje je čistiti polukružnim pokretima, ali se ne smije
koristiti za čišćenje glave i nogu.
PLASTIČNI JEŽ najlakše skida otpalu dlaku (iako će
vam se nekad činiti da nema kraja dlakama koje
otpadaju). To je malo mekša četka kojom se mogu
čistiti noge i glava, ali ne uz jaki stisak kao na ostatku
tijela. Ježevima također rukujemo polukružnim
pokretima.
TVRDA ČETKA služi uklanjanju mrlja od
izmeta, a dobra je i za skidanje prašine s
konja. Ako konju želimo dobro iščetkati rep i
grivu, najprije koristimo tvrdu četku, a zatim
češalj. Tvrdom četkom se također ne smije
čistiti po glavi i nogama jer je tamo koža tanka i ima malo potkožnog
tkiva.
MEKA ČETKA služi otklanjanju preostale prašine. Smije se
koristiti po nogama i glavi.
21
RUČNIK daje dlaki sjaj i pokupi ostatak
prašine. Ako nemate meku četku, možete
koristiti ručnik.
ČEŠALJ služi za raščešljavanje grive i repa.
Češljati se ne bi smjelo ako se griva i rep prije toga
ne pošpricaju specijalnim sprejem. Sprej za
raščešljavanje se koristi prije natjecanja ili izložbi
kako bi se konju sjajila dlaka. Slamu i piljevinu iz
repa najlakše je izvaditi prstima. Ako konju radite
frizure, prvo dobro rasčešljajte jer se može
dogoditi da se rep ili griva jako zapetljaju pa ćete
morati rezati.
SPUŽVA služi za čišćenje nosnice, očiju i
stražnjice. Trebalo bi imati dvije spužve;
jednu za glavu, nosnice i oči, a drugu za
stražnjicu.
RAJSER služi za čišćenje kopita. Jako je važno
čistiti kopito kako ne bi došlo do gnojenja ili u
slučaju da kamenčić zapne u kopitu zbog čega bi
konj šepao. Kopito se čisti od žabica prema vrhu
kopita.
22
4. BOLESTI KOŽE KONJA
GLJIVIČNE KOŽNE BOLESTI KONJA
Češanje repa može biti znak infekcije
Dermatofitoza napada najčešće kožu na mjestima koje pokriva sedlo ili
na vratu, a glavni je klinički znak alopecija (područje bez dlake). Većina
se konja sama oporavi od infekcije nakon nekoliko mjeseci, no izvor su
zaraze za druge konje.
Uzrok lošeg izgleda repa može biti i manjak esencijalnih
masnih kiselina koje sprečavaju isušivanje i upalu kože.
Kožne bolesti konja veoma su česte i uvijek su dijagnostički izazov za
svakog veterinara praktičara. Glavni je razlog tome što različite kožne
bolesti (kojima je posve različiti uzročnik) mogu dati potpuno iste
simptome, kliničku sliku i anamnezu. Mnogo je bolesti koje mogu
prouzročiti svrbež i gubitak dlake, dok isto tako kvrge na koži mogu biti
posljedica različitih uzročnika kožnih bolesti. Kao i kod drugih organskih
sustava, pregled kože treba početi uzimanjem anamneze.
Zatim slijede druge specijalističke pretrage, kao što su uzimanje uzoraka,
pregled kože biomikroskopom i analiza uzoraka u laboratoriju. Ovdje će
biti riječi o gljivičnim bolestima kožnog sustava, budući da su one u
posljednje vrijeme učestale među konjima koji žive u staji.
Dermatofitoza napada mlade konje
Dermatofitoza je najčešća gljivična bolest kože konja i jedna od najčešćih
kožnih bolesti konja koji žive u staji. Bolest je rasprostranjena po
cijelome svijetu, a najčešće se pojavljuje kod mladih konja. Uzročnici su
gljivice Trichophyton equinum, Trichophyton mentagrophytes i
Microsporum equinum. U našem klimatskom pojasu, čini se, postoji
određena sezonska pojavnost ove kožne infekcije, pa je bolest češća u
jesen i zimi. Dermatofitoza se prenosi izravnim kontaktom sa životinje na
životinju ili najčešće zaraženim predmetima, kao što su npr. četke za
čišćenje konja, krpe, podsedlice, pokrivači i sl. Inkubacija (vrijeme od
infekcije do pojave prvih simptoma) može trajati i do šest mjeseci.
U posljednje se vrijeme u stručnoj literaturi sve češće ova bolest spominje
kao zoonoza - bolest koja s konja može prijeći na čovjeka i na ljudskoj
koži uzrokovati slične simptome. Stoga, pojavi li se ta bolest kod vašega
konja, budite oprezni i primijenite jače higijenske mjere kako se ne biste
zarazili.
23
Najčešće se razbole konji stari do tri godine, no mogu se zaraziti i stariji.
U ranoj fazi bolesti dermatofitoza može nalikovati drugim kožnim
bolestima budući da na zaraženome mjestu možemo vidjeti gnojne
kvržice ili osip. Ta su područja veoma osjetljiva na dodir. Nakon nekoliko
dana nastane krasta i ljuštenje kože predstavlja tipični znak infekcije.
Oštećenje na koži najčešće je kružnog oblika, oštro ograničenih rubova s
posve normalnom dlakom oko oštećenoga mjesta.
Dlaka na analizu
Ranu fazu infekcije može pratiti i jak svrbež, no ovaj znak nije uvijek
prisutan kod ove bolesti.
Dijagnoza se može postaviti pomoću tipičnih znakova kožne infekcije, no
oni nisu uvijek prisutni te se preporučuje uzimanje uzoraka dlake s
rubova oštećenog dijela kože i njihova laboratorijska obrada. Obrada
obuhvaća specifičnu pripremu uzorka i proučavanje pod mikroskopom te
nasađivanje dlake na specijale hranjive podloge na kojima se uzgajaju
gljivice.
Kožne bolesti koje imaju slične kliničke znakove su: urtikarija,
dermatofiloza, pemphigus i stafilokokni folikulitis.
Dermatofitoza je samolimitirajuća bolest, što znači da se većina konja
sama oporavi od infekcije nakon nekoliko mjeseci. No, za to vrijeme konj
može ostati bez velikih dijelova dlake i izvor je zaraze za druge konje, a
potencijalno i ljude. Zbog toga se dermatofitoza konja najčešće liječi
uspješno.
Primjenjuje se lokalna terapija antimikoticima. Enikonazol i natamycin
su izrazito učinkoviti, a na uzročnika djeluje i otopina povidon joda. U
slučaju izrazito jakih infekcija može se primijeniti i sistemska terapija
antimikoticima (grizeofluvin, itrakonazol). Sistemska je terapija
dugotrajna i skupa.
Posljednjih se godina primjenjuje i cjepivo protiv dermatofitoze koje
može biti i terapijsko.
Češanje repa: paraziti ili gljivice
Većina konjara srela se s tim problemom: konj češe korijen repa o zid ili
stranice boksa. Rep postaje neugledan, dlaka mu je ispucana, a koža
oštećena. Uzrok je svrbež oko anusa.
Za taj se problem najčešće (opravdano) okrivljuje navala crijevnih
parazita Oxyuris equi. Taj parazit kao adult izlazi kroz anus i liježe jaja
oko anusa. To konju izaziva jak svrbež, pa češe rep o predmete u svojoj
blizini. Odrasle parazite nemoguće je vidjeti na anusu, budući da oni jaja
liježu isključivo noću, pa je dijagnostika moguća pregledom izmeta ili
analizom brisa analnog područja na celofanskom flasteru. Ako je konj
redovito čišćen od parazita ili ako dobije pastu protiv parazita, a češanje
24
repa ne prestane, problem ima drugi uzrok.
Ljeti izraziti svrbež repa može uzrokovati i dermatološka bolest ''sweet
itch''. Tu bolest uzrokuju komarci tipa Culicoides koji izazivaju
preosjetljivost i izraziti svrbež u području grive i korijena repa. Terapija
je raznolika, no u posljednje se vrijeme kod nas može kupiti pripravak
Cutalind koji je registriran za liječenje te vrste kožne bolesti. Češanje repa
može prouzročiti i gljivična infekcija koja se uspješno liječi
antimikoticima.
Uzrok lošeg izgleda repa može biti i manjak esencijalnih masnih kiselina
koje sprečavaju isušivanje i upalu kože. U terapiji se primjenjuju oralni
pripravci koji sadrže vitamin E, biotin, omega 3 i omega 6 nezasićene
masne kiseline.
5. PČELINJI KUTAK - OSE, neprijatelji pčela
Priča iskusnog pčelara
OSE su oduvijek bile problem na pčelinjaku.
Ulaze u košnicu, kradu med, otvaraju leglo i uznemiruju pčele. Nisam
jedanput gledao borbu između stražarica i ose, a osa je u pravilu izlazila
kao pobjednik. Tome pridonosi i činjenica da osa ima gladak žalac, da
može ubosti više puta i pri tome, za razliku od
pčele, ostati živa.
STRŠLJENI (Vespa crabro) su naše najveće
ose.
Stršljenjake grade na zaštićenim mjestima, pod
strehom, u šupama ili pod krovovima, u
šupljim stablima, od nekoliko katova saća,
stanicama okrenutim prema dolje. Sve to omotaju s više listova poput
papira tankim, sažvakanim drvetom.
Svake godine u proljeće oplođena ženka, koja je prezimila u skloništu,
gradi novo gnijezdo i nikada se ne useljava u staro, prošlogodišnje.
Stršljeni love pčelu u letu, najčešće pred samim ulazom u košnicu.
Osim pred košnicom, love ih i za vrijeme odlaska ili dolaska na pašu.
Uhvaćenu pčelu odnose na obližnje drvo gdje joj iz mednog mjehura isišu
nektar, a prsne mišiće sažvaču, pomiješaju sa slinom te ih tako pretvore u
sluzavu kašu kojom hrane svoj pomladak.
Kada jedan stršljen počne s lovom, ubrzo dovede i drugoga, a onda oni
dovedu svaki po još jednoga i tako ih je sve više u napadu. Pčele su protiv
tako velikog i oklopljenog protivnika, kao što je stršljen, potpuno
nemoćne.
25
Stršljeni love i noću, za punog mjeseca, ako su noći vedre.
Radijus lova im je oko 1500 m od gnijezda. Zato treba uništavati
stršljenjake (stršljenova gnijezda) na širem području oko pčelinjaka.
Postoji zabluda u pčelarskoj literaturi da se odrasli stršljeni hrane mesom
kukaca, naročito pčela. To nije tako zato što odrasla jedinka stršljena nije
u stanju probaviti krute proteine.
Odrasle jedinke hrane se sokovima drveta i sokovima koje isisaju iz
raspucanog voća te drugim slatkim tvarima koje nađu u prirodi.
Svoje ličinke hrane proteinima, najčešće dijelovima kukaca.
Posebna su im poslastica pčelinje ličinke. Zato je pčelinje leglo često na
meti stršljenovih napadačkih pohoda.
OBIČNA OSA (Vespa vulgaris) gradi velika
gnijezda, slična stršljenovim, ali ispod zemlje.
Ulazi u košnicu gdje krade med ili ličinke. Krađa je
naročito izražena za hladnijih dana, kada pčele još
ne izlaze, a ose to koriste za nesmetan ulazak u
košnicu.
Love pčele koje odnose kao hranu ličinkama.
Naročito su opasne zbog toga što, idući iz košnice u košnicu, mogu
prenositi zarazne bolesti, od kojih i same obolijevaju, a naročito američku
trulež legla.
GALSKA OSA (Vespa polistes gallicus) gradi male
osinjake na tavanima, pod crjepovima, ispod
kamena i sličnim zaštićenim mjestima. Naročito joj
pogoduju novi tipovi krovova koji između crijepa i
daske imaju međuprostor koji je galskoj osi idealan
za izgradnju gnijezda. Rado se gnijezde i u
betonskim kvadrima kojih ima gotovo u svakom
pčelinjaku.
Izrazito je agresivna i dosadna. Za vrijeme vrcanja možete je vidjeti na
okvirima koje vadite.
Sitna je, pa se lako zavlači kroz pukotine i manje otvore na košnicama ili
ispod poklopnih dasaka koje ne zatvaraju dobro.
26
BORBA PROTIV OSA
Na početku svoje ''lovačke'' karijere, ose i stršljene lovio sam onako kako
su mi savjetovali stariji i iskusniji pčelari. Rekoše:
- Naliješ malo piva u tamnu bocu, staviš je u pčelinjak i gamad će se sama
podaviti.
Isprobao sam tu metodu, ali mi se nije baš pokazala djelotvornom. Ose su
često, žudeći za svjetlom, izlazile iz boce prije nego što bi se utopile. To je
naročito bilo izraženo ako je već bilo mrtvih osa u boci. Novopridošle bi
jednostavno sletjele na njih, napile se piva i sirupa, te izletjele van.
Iskušao sam i klopke koje se mogu kupiti u većim trgovačkim centrima.
Ni to mi se nije svidjelo. Skupe su, a efikasnost slaba.
Probao sam i s prerezanom bocom od Coca-Cole i okrenutim gornjim
dijelom naopako, poput lijevka. Ni ona se nije pokazala efikasnom. Osim
toga, morala se stavljati pod krov zato što ju je prva kiša napunila vodom
i razrijedila tekućinu/mamac. Stavivši je pod krov, sklonio sam je sa
sunca, a onda ose i stršljeni nerado ulaze u nju. Osim toga, klopke treba
rasprostrijeti po cijelom pčelinjaku i oko njega, a nije baš sve pod
krovom.
Malo sam razmišljao, malo promatrao i došao na ideju. Osnova
realizacije ideje bio je - POZITIVNI FOTOTROPIZAM, tj. svojstvo insekta
da se kreću prema izvoru svjetla. Zbog tog svojstva, na boci koja služi kao
klopka uvijek treba biti čep. Otvori na koje će insekti ulaziti buše se
naknadno na donjoj trećini boce.
Promjer rupa je od 6-8 mm, a ovisi o tome što želite loviti.
U izbušene rupe stavio sam obojene drvene tiple.
Na bocu uvijek svežem špagu radi lakšeg postavljanja boce na željeno
mjesto. Uglavnom su to stupovi za lozu i grane drveta. Nikada ne
stavljam bocu na tvrdu podlogu iz jednostavnog razloga da ih mačke ili
vjetar ne prevrnu.
Tekućina u boci je mješavina piva, sirupa od jagoda, octa (vinskog ili
jabučnog) i vode. Neki autori preporučuju jabukovaču i ostale voćne
rakije te mošt. Kao najekonomičnije rješenje preporučuje se sirup od
naranče.
Ocat se stavlja da odbija pčele.
Koja je prednost ovako pripremljene boce?
•
Osnovna prednost je ta što klopka funkcionira bez obzira na to je li
u boci svježa tekućina ili je klopka već puna ugušenih insekata. U
oba slučaja, većina insekata koji uđu, neće više izići. U prvom
slučaju će se utopiti, isto kao i u običnoj boci. U drugom slučaju 27
•
•
•
onome kad na površini plivaju veće količine mrtvih insekata - osa
ili stršljen ući će u bocu, sletjeti na mrtve insekte, napiti se tekućine
ili nakupiti proteina i poletjeti prema gore. Kako je gornji otvor
začepljen, uhvaćena osa ili stršljen će u gornjem dijelu boce letjeti
sve dok se ne iscrpi i padne na dno boce.
Još jedna bitna prednost je to što je znatno smanjena potrošnja
tekućine/mamca, a to znači znatnu uštedu novca. Pivo baš i nije
jeftino.
Klopka daje najbolje rezultate onda kada je obješena na sunčanom
mjestu.
Ne smeta joj kiša – začepljena je odozgo.
Malo kompliciranija klopka se radi tako da se boca prepolovi. U donju
polovicu boce nalije se već opisana smjesa (može i riba ili pileće meso ), a
gornja se polovica iznutra premaže ljepilom za miševe. Dijelovi se
ponovno spoje i zalijepe ljepljivom trakom. Kako sam je stavio
neposredno uz mjesto gdje su smještena četiri osinjaka, tako je i ulov bio
bogat, sukladno položaju na kojem je postavljena boca - mamac. Inače,
uz ose se nađe i pokoji stršljen i dosta muha.
I ose i stršljeni naročito rado ulaze kada je tekućina u boci već zasićena
mrtvim insektima. Tada dolaze po proteine za hranidbu svojega legla.
Ulovljenim osama i stršljenima hranite ježeve, a ježevi će vam to vratiti
tako što će po pčelinjaku sakupljati mrtve ili ugibajuće pčele i time vas
osloboditi posla dezinfekcije tla oko pčelinjaka.
Osim ovih klopki, na svim ''strateškim pozicijama'' u pčelinjaku imam
postavljene rekete za badminton i mlatilice za muhe.
Reketom lovim stršljene. Naime, kada stršljen dođe pred leto košnice i
izabere pčelu koju će napasti, kratko zastane. Taj moment treba
iskoristiti da ga se odvali reketom. Pogođen, pukne kao staklo. Ako pri
tome pogodite i koju pčelu, nije šteta. Taj stršljen bi ih pobio na stotine.
Mlatilicom za muhe uništavam ose koje sjedaju po košnicama ili dolaze
na pojilo za pčele.
Osim toga, za primamljivanje osinih matica u proljeće dobro je staviti
komad grubo piljene jelovine – ostatke od krovne građe. Matice s nje
skidaju komadiće drva koje koriste za izgradnju gnijezda, pa će zato na
nju rado dolaziti. Tu ih, naravno, čekate vi s mlatilicom za muhe.
Uništivši maticu u proljeće, uništili ste cijelo leglo koje bi ona izlegla
tijekom godine, a to nije mali broj.
28
IV.VRT
1. BOBIČASTO VOĆE - uvod
agodičastog voća - jagoda, a posebice malina i kupina - nema
dovoljno na našem tržištu, stoga ovo voće postiže dobru cijenu i
njegova se komercijalna proizvodnja, ako ga posadimo i
njegujemo kako valja, uvelike isplati.
No, ako i nemamo dovoljno zemljišta za proizvodnju bobičastog voća za
tržište, imati pokoju gredicu jagoda ili poneki grm malina ili kupina bez
bodlji u svom vrtu "za gušt", nije na odmet.
No, kako uzgajati jagode da bi urod bio zadovoljavajući, a kakvoća dobra?
Prije svega treba reći da jagode ne možemo uspješno uzgajati svugdje
gdje nam se prohtije, odnosno gdje god imamo zemljište.
Za uspješan uzgoj ovog voća moraju
biti zadovoljeni svi parametri koji na
to utječu. Tako moramo znati da
jagode, kao ni maline, ne vole žarka
ljeta, već im više odgovara umjerena
do prohladna klima, dok kupine kako je to pokazao i pokus na otoku
Rabu - možemo uzgajati i u nešto
toplijoj klimi, ali uz uvjet da ih
obvezno navodnjavamo.
J
GDJE SADITI?
Jagode ne smijemo saditi u dolcima - mrazilištima - u koje se slijeva
hladan zrak s okolnih padina brijega. Također, ne smijemo ih saditi ni na
jako vjetrovitim položajima jer će vjetar napraviti velike štete, osobito u
cvatnji, te se i jagoda neće moći dobro oploditi, pa će prinos biti mali.
Osim toga, jagoda ne voli tvrda, glinasta tla, već tlo za nju mora biti
pjeskovito - ilovasto, humusno i rahlo. Za nju je najbolje da je tlo slabo
kiselo, pH 6-6,5.
U tlu joj treba dosta vlage tijekom čitavog rasta i razvitka, a najviše
prigodom plodonošenja. No, budući da u Gorskom kotaru i u Lici
najčešće ima vlage, ali ne uvijek kad to jagodi treba, potrebno ju je
navodnjavati, odnosno saditi samo tamo gdje je navodnjavanje moguće.
Iako jagoda voli vlagu, učestale kiše u doba cvatnje te rasta i zriobe
plodova nisu poželjne. Još manje je, dakako, poželjna tuča, koja može
uništiti sav urod. Sigurnost pri tome pružaju mreže protiv tuče, iako to u
početku povećava troškove uzgoja jagoda.
29
PRIPREMA ZEMLJIŠTA
Da bi proizvodnja jagoda bila uspješna, potrebno je izvršiti dobre i
pravodobne pripreme.
Prvenstveno na vrijeme treba pripremiti zemljište za sadnju.
Ako je zemljište obraslo šikarom, potrebno ga je iskrčiti i dobro očistiti
korijenje.
Ako ih namjeravamo saditi na oranici, tada moramo barem godinu dana
prije sadnje herbicidima ili na drugi način suzbiti korove.
Ako je riječ o "mršavom" tlu kojem nedostaje humus, dobro bi bilo
godinu dana prije sadnje posijati grahoricu ili neki drugi usjev za "zelenu
gnojidbu", pa ga na jesen zaorati.
Zaorano će bilje do proljeća strunuti i obogatiti zemlju humusom,
dušikom i nekim drugim nužnim elementima. Za proljetnu sadnju u
svibnju također je nužno već u jesen duboko preorati tlo i pritom ga
pognojiti stajnjakom i kompleksnim NPK gnojivom.
Kolilčina ovisi o tome koliko je tlo opskrbljeno pojedinim hranjivim
tvarima, što će se najbolje moći ustanoviti pošaljemo li tlo na analizu.
Na temelju toga će nam stručnjaci - agronomi - dati preporuku gnojidbe
da ne bismo gnojili premalo, što bi negativno utjecalo na rast i urod
jagoda, ali ne i previše, što bi nepotrebno povećavalo troškove
proizvodnje.
MLADE SADNICE
Za sadnju je potrebno nabaviti mlade, zdrave, jednogodišnje sadnice ili
tzv. frigo sadnice, koje su u tu svrhu čuvane u hladnom prostoru. Sadnice
moraju imati razgranat, desetak centimetara dug korijen.
Prije svega treba ih namočiti u smjesu kravlje balege, zemlje i vode uz
dodatak nekog fungicida. Tako sadnicama omogućavamo brži rast i
razvitak, a ujedno ih u početku rasta, dok malo ne ojačaju, i štitimo od
uzročnika bolesti koji se često nalaze u tlu.
A kad smo već spomenuli bolesti, koje na jagode "vrebaju" u tlu, treba
reći i to da ih nije dobro saditi nakon krumpira jer njihov korijen
napadaju slične bolesti.
Jagode sadimo najčešće u dvorede na malo povišenim gredicama humcima - koje prekrivamo crnom folijom, ispod koje postavljamo
plastične cijevi za navodnjavanje (sustav "kap po kap"). Crna folija
sprječava rast korova, čuva vlagu i ubrzava zriobu jagoda za 3 do 5 dana.
Umjesto crne, neki uzgajivači na dijelu parcele upotrebljavaju crno-bijelu
foliju, koja je svojim tamnim dijelom okrenuta tlu, a bijelim odbija
sunčevu svjetlost, što usporava zriobu (tako je moguće produljiti berbu za
desetak dana).
30
No, zrioba najviše ovisi o sorti, pa se dobrom kombinacijom sorti berba
može protegnuti na gotovo mjesec dana. U Gorskom kotaru i Lici sade
različite sorte jagoda, no najčešće su to Miss, Marmolada, Elsanta,
Raurika te višerodna Revada.
U proljeće jagode treba u 2 do 3 navrata gnojiti dušičnim gnojivima ureom ili kristalonima - koja se dodaju zajedno s vodom putem sustava
za navodnjavanje. Ponekad je potrebna i folijarna gnojidba, odnosno
prihrana putem lista.
Nakon berbe lišće jagode na kojem se često zadržavaju bolesti treba
pokositi i iznijeti izvan uzgajališta, a jagode ponovno pognojiti NPK
gnojivom 5-20-30.
Uz sve to, treba obvezno uklanjati vriježe na jagodama da se ne bi
nepotrebno iscrpljivale, što bi umanjivalo urod. Također, nasad treba
redovito pregledavati i primijetimo li da su jagode napale bolesti ili
štetočine, na vrijeme ih suzbiti.
Nasad jagoda u hladnijim krajevima traje 2 do 3 godine, a u nešto
toplijima 1 do 2 godine, a zatim ga treba preorati. Želimo li posaditi novi
nasad, nije ga uputno saditi na istom mjestu, već za to treba potražiti
drugu parcelu, a na istom zemljištu jagodu možemo saditi ponovno
nakon tri do četiri godine.
Berba jagoda se obično obavlja u 2 do 3 navrata. Jagode treba brati rano
ujutro ili predvečer, u ambalažu u kojoj ćemo ih odmah otpremiti na
tržište ili u hladnjaču. Postupamo li tako i kad su vremenske prilike u
pojedinoj godini povoljne, mogli bismo na 1.000 četvornih metara
zamljišta postići dobar urod jagoda i ostvariti prihod od oko 45.000
kuna.
KUPINE
Pitoma kupina, za razliku od maline, a donekle i jagode, može uspijevati i
na nešto toplijem području. Dapače, vrijeme sazrijevanja kupine prilično
je dugo, neke kasne sorte kupina u uvjetima hladnije klime ne uspijevaju
do kraja sazrijeti, pa ih je bolje saditi u umjerenoj klimi.
Postoje uspravne i puzeće sorte kupine. Uspravne se, kao i maline,
razmnožavaju ožiljenim izbojcima, a puzeće iz ogranaka koji, kad
dotaknu tlo, puste korijen i razvijaju nove izboje. Ipak, oba se tipa
kupine često razmnožavaju i korijenovim reznicama, tako da se u jesen
izrežu 5-6 cm dugi komadi korijena, postave vodoravno u kanalić u
dobrom vrtnom tlu i zatrpaju.
U proljeće se iz njih razviju ožiljeni izboji koje možemo saditi na stalno
mjesto. Postoje mnoge sorte pitome kupine, no kod nas se najčešće
uzgajaju rane ili srednje rane sorte kako bi što prije, po mogućnosti u
jeku turističke sezone, dospjele na tržište.
Tlo se za kupinu, kao i za malinu, priprema dubokim oranjem i čišćenjem
od ostataka korijenja od prethodne kulture, ako je na tom zemljištu rasla
šikara. Potrebno je izvršiti analizu tla i na temelju toga obaviti
31
meliorativnu gnojidbu, a ako je tlo suviše kiselo, treba ga kalsificirati.
Budući da je kupini potrebno mnogo kalija, meliorativna gnojidba
obavlja se s kombiniranim NPK gnojivom 9-8-27, 6-18-36 ili nekim
drugim gnojivom slične formulacije.
Tlo je također potrebno pognojiti i stajskim gnojem, a ako ga nema, tad
treba godinu dana prije sadnje posijati biljke za "zelenu gnojidbu" i
zaorati ih da do sadnje istrunu i obogate tlo humusom.
Za puzeće, a i za uspravne sorte kupina najbolje je postaviti armaturu i
vezati ih uz žice ili ih provlačiti između usporedo postavljenih žica jer će
tada biti olakšani svi radovi u nasadu - od rezidbe i berbe do zaštite od
bolesti i štetnika.
I nasad kupina treba redovito pregledavati pa ako se pojavi rđa lista,
malinova pipa ili neke druge bolesti ili štetnici, pravodobno intervenirati
i izvršiti zaštitu.
Na kraju kažimo i to da je bobičasto voće prehrambeno vrlo kvalitetno,
bogato vitaminima i mineralima. Ono je upotrebljivo svježe, ali ga se
može koristiti i za kolače i voćne sokove te za brojne prerađevine - od
džemova i marmelada do likera ili kupinova vina.
Stoga razmislimo o tome da u svoj vrt posadimo pokoji grm bobičastog
voća i da, ako za to imamo uvjete, ovo voće uzgajamo i na nešto većoj
površini jer bi nam se to sigurno isplatilo.
MALINE
Malina, kao i jagoda, voli hladniju klimu i dosta vlage u tlu, ali i u zraku.
Najbolje uspijeva na nadmorskoj visini od 400 do 800 metara,
na prozračnom položaju zaklonjenom od jakih vjetrova.
Tlo također mora biti pjeskovito - ilovasto, bogato organskim tvarima i
dovoljno duboko, no nešto kiselije - pH 5,5 do 6. Za nju je također
potrebna dobra priprema tla godinu dana prije sadnje te dobra
meliorativna gnojidba na temelju analize tla.
No, za malinu je, za razliku od jagode, potrebno podići armaturu od
stupova i žice da bi se izbojci maline uz nju vezali ili provlačili između
usporedo postavljenih redova žice.
Za sadnju su najbolji jednogodišnji dobro ožiljeni izbojci iz korijena.
Sadnji treba posvetiti punu pažnju jer o tome uvelike ovisi kakav će biti
nasad s obzirom na to da je malina višegodišnja kultura koja na istom
mjestu ostaje i petnaestak godina.
32
2. UZGOJ KUPINE I MALINE
Po zriobi, kupina spada u sitno voće koje najkasnije dolazi u rodnost.
Sazrijeva od polovice kolovoza, a u plod dolazi tek druge godine. Kupina
je voće koje ima mnogostruku upotrebu, a od sitnog voća, najotpornija je
na transport. Za uzgoj kupina prikladni su topli i umjereno topli položaji.
Plemenite sorte kupina bez bodlji puno su osjetljivije prema niskim
temperaturama (hladnoći) nego sorte maline. Uvjetovano je to nizom
čimbenika, a osobito dugim trajanjem razdoblja vegetacije. Praksa je u
nas pokazala da izdanci kultiviranih sorata kupine mogu pozepsti kod
temperature od -10 do -17° C. No, ako niska temperatura traje kratko, da
se ne dospiju rashladiti tkiva, tada mogu podnijeti
nešto niže temperature. Pod snijegom izdanci mogu
podnijeti temperaturu i do -25° C. Kolebljive
temperature koje se javljaju u proljeće, kad se
smjenjuju aktivne (+6° C) i niske (-7° C), mogu
prouzročiti velike štete. Općenito možemo reći da
kupina najbolje uspijeva u područjima s prohladnim
i vlažnim ljetom, a blagim zimama.
U odnosu na malinu, kupina samo nešto malo bolje
podnosi sušu, ali ipak valja istaknuti da obilno i redovito rodi, kao i da
daje krupnije plodove tamo gdje ima dovoljno vlage. Budući da je kupini
potrebno mnogo kalija, meliorativna gnojidba obavlja se s kombiniranim
NPK gnojivom 9-8-27, 6-18-36 ili nekim drugim gnojivom slične
formulacije. Za uzgoj kupina potreban je godišnji zbroj oborina veći od
800 mm, od čega u tijeku vegetacije padne više od 400 mm. Osim toga,
kupina, kao i malina, zahtijeva veću relativnu vlagu zraka (oko 75 posto).
U uzgoju kupina štetni su hladni suhi i olujni vjetrovi. Kupina je heliofit
(svjetloljubiva), pa traži puno sunčanih dana i puno sati svjetla. Danas
postoji puno načina sadnje, no najčešće se kupina ipak sadi u redovima
(od sjevera prema jugu) s razmakom od 1,8 do 3,6 metara da bi se
olakšao pristup mehanizaciji. Uspravne i poluuspravne kupine
zahtijevaju neki tip potpore za njihove stabljike. Obično se posade u dva
reda s dvije ili tri podupirajuće žice. Redovi koji se formiraju za kupine
zahtijevaju čvršće stupove, manjeg razmaka te čvršće podupirajuće žice
jer su plodovi teški. Većina redova su uskog i uspravnog tipa, no neki
sustavi formiranja zahtijevaju ukrižane.
FORMIRANJE
Ako se primjereno orežu, uspravne kupine ne zahtijevaju nikakve redove.
Tijekom prve godine, nakon sadnje, rastu u puzajućem obliku te su
mnogi uzgajivači uvjereni da moraju upotrijebiti redove. No tijekom
druge sezone one postanu debele, uspravne prvogodišnje mladice te ne
zahtijevaju formiranje u redove. Neke vrste bez trnja trebaju 2 godine da
33
bi se u potpunosti formirale u uspravni rast. Tijekom prve godine,
formirajte mladice u razvoju u blizini tla, tj. baze biljke. To ih drži podalje
od kultivacije i špricanja. Dopustite mladicama da se razvijaju u redu te
dopunite prazna mjesta da bi se dobila jedna kontinuirana živica.
Odstranite sve mladice koje rastu između redova. Na kraju prve sezone
rasta podrežite svu stabljiku do razine tla. Neki mali uzgajivači te
komercijalni uzgajivači u tropskim krajevima koji beru voće za prijevoz
zrakom dopuste da stabljika naraste do 12 -15 cm prije nego odstrane
vrhove stabljike. To im daje ekonomičniju iskorištenost prostora za male
uzgajivače te bolju dostupnost ploda za uzgajivače koji se bave svježim
tržištem.
LJETNA REZIDBA NAKON PRVE GODINE.
Kada ljetorasti narastu do 0,9 - 1,2 m, odlomite ili odrežite 8 - 10 cm od
njihovih vrhova da bi se potaknuo razvoj grana. Budući da se mladice ne
razvijaju jednako, prođite po nasadu nekoliko puta. Neki uzgajivači
odstrane vrhove kad su mladice visoke 0.9 m te kasnije to povećaju na 1,2
m. To im daje bolju rasprostranjenost grana te veći urod. Odrežite stare
mladice poslije berbe ili tijekom zime i također odstranite višak mladica
koje se nalaze ili u redu ili između redova.
REZIDBA U STANJU MIROVANJA
U sjevernim područjima gdje su kupine često oštećene zbog hladnih
zimskih temperatura, nemojte podrezivati bočne grane sve do kasne
zime. U to vrijeme postoji mala vjerojatnost daljnjeg oštećenja, a ako se i
dogodi, oštećeno drvo je vidljivo i može se odstraniti kod podrezivanja.
Odstranite stare drugogodišnje stabljike zajedno sa svim slabim ili
bolesnim stabljikama. Prorijedite mladice na 4-6 komada na 30 cm te
odrežite bočne grane na dužinu do 30 -45 cm.
REZIDBA PUZAJUĆIH I POLUUSPRAVNIH KUPINA
Puzajuće i poluuspravne kupine rijetko daju mladice iz korijenja. Sve
nove mladice rastu, dakle, iz krajnjih pupova pri dnu biljke te nije
potrebno motikom vaditi višak mladica tijekom ljeta. Ljetorasti puzajućih
vrsta su dugi i tanki. Kako se razvijaju, tako formirajte pola njih u
svakom smjeru, paralelno s redom, te što bliže bazi biljke da ne bi
ometale kultivaciju. Ljetna rezidba nije potrebna, osim odstranjivanja
starih mladica poslije berbe. Većina uzgajivača čeka do zime da bi
odrezali staru stabljiku. Tijekom ljeta neiskusni radnici teško određuju
koje su stabljike stare pa neki uzgajivači, koji žele odstraniti stabljiku
poslije berbe, oboje bazu mladica u proljeće bojom na bazi vode prije
početka rasta. To eliminira nesigurnost te ubrzava rezidbu.
34
REZIDBA I FORMIRANJE ZA VRIJEME MIROVANJA
Tamo gdje je klima hladnija, stabljike ostavite na zemlji, sve do kasne
zime. Nekad su stabljike pokrivene slamom ili zemljom kako bi se
zaštitile od hladnoće. Formiranje bi trebalo završiti prije nego što
pupoljci počnu bubriti. U tom stadiju razvoja bilo kakav gubitak
pupoljaka je nepotreban. Podignite 8 -10 najsnažnijih stabljika te ih
pričvrstite na redove. Odstranite sve slabe stabljike te stare mladice.
FORMIRANJE PUZAJUĆIH POLUUSPRAVNIH KUPINA
FORMIRANJE LJETORASTA TIJEKOM LJETA
Mladice poluuspravnih i puzajućih kupina trebaju prilično veliku pažnju
tijekom ljeta radi njihova čvrstog i oborenog rasta. Formiranje se može
obaviti na nekoliko načina, ovisno o kulturi biljke i želji uzgajivača.
Formiranje na tlu - ljetorasti se obično formiraju na tlu. Stabljike u
razvoju odvojite u dva dijela te ih usmjerite na suprotne strane od baze
biljke. Upotrijebite kolce duge 0,6 m da bi ih držali u redu te podalje od
međuredne obrade, špricanja te berbe. Ovaj sistem nije pretjerano dobar
za poluuspravne kulture zbog njihova prirodnog nastojanja da rastu
uspravno, a odgovarajući je za puzajuće vrste. U hladnim klimama
položaj stabljike na tlu vrlo je koristan jer se tako mogu zaštititi od
hladnoće pomoću slamnatog ili nekog drugog pokrivača. Stabljika je
osjetljiva na spore bolesti prenesene s mladica. Tijekom zimskog
vremena, podizanje i formiranje na redovima nije preporučljivo jer se
uvijek dogodi lomljenje stabljike.
Formiranje ljetorasta mladica na gornjoj žici reda - Sustav formiranja
koji bolje odgovara poluuspravnim kulturama, uključuje lagano vezanje
mladica jedne za druge te formiranje biljke na gornju žicu reda, gdje se
razdvajaju i vežu za žicu. Ovaj sistem daje prednost prirodnog uspravnog
rasta poluuspravnih kupina te stavlja stabljiku izvan dosega mogućih
infekcija. Može biti upotrijebljen za puzajuće vrste, ali zahtijeva dosta
rada te dodatnu gornju žicu.
FORMIRANJE DRUGOGODIŠNJIH MLADICA
Formirajte ih ili u kasno ljeto ili tijekom sezone mirovanja. U blagim
klimama preporučuje se kasno ljeto. U to su vrijeme stabljike fleksibilne i
lagane za rukovanje, manje podložne ozljedama. Iskustvo je također
pokazalo da biljke formirane u tom razdoblju daju veći urod ako stabljika
nije oštećena niskim temperaturama. U hladnim klimama stabljika ne bi
trebala biti formirana na redovima sve do kasno u zimu, kad je opasnost
od ozbiljnih niskih temperatura prošla.
Metoda formiranja na redovima varira. Kad se upotrebljava jedan jedini
35
stup kao podupirač, stabljika se sakupi i veže za stup. Tada se stabljika
reže na visinu od 1,5 m. Ostali sistemi su konstruirani da zadrže veću
dužinu stabljike te su raspoređeni za maksimalno izlaganje suncu.
Tkanje drugogodišnjih mladica na dvožičane redove - Dvožičani
uspravni redovi su u širokoj upotrebi za puzajuće kupine te su smatrani
obveznima u strojnoj berbi. Cijena je niska te su vrlo dobro prilagođeni i
čvrsti, posebno za visokorodne kulture. Podignite najdužu stabljiku preko
gornje žice, a onda ispod donje u obliku spirale. Dodatne stabljike
rasporedite paralelno s ostalim, dok ih sve ne iskoristite. Kako biste
prekratke stabljike postavili u oblik spirale, možete ih zataknuti između
ostalih stabljika. Nakon vezanja odrežite stabljiku na pola između biljaka
da se ne bi preklapale.
Formiranje drugogodišnjih mladica u oblik lepeze - Formiranje u obliku
lepeze zahtijeva dvožični red. Posebno je pogodan za poluuspravne
kulture te za manje čvrste puzajuće vrste. Biljke mogu biti raspoređene
blizu jedna drugoj, a stabljika jednolično raspoređena preko cijelog reda,
opskrbljujući biljke svjetlom te omogućavajući visok urod. Zahtijeva više
rada te je skuplje od tkanja.
Formiranje na različitim stranama - Kao što i samo ime kaže, ono
uključuje formiranje ljetorasta na jednoj polovici reda te drugogodišnjih
mladica na drugoj polovici. Svake se godine te strane mijenjaju. Ovaj
sustav omogućava da ljetorasti budu vezani na trajno mjesto na redu
tijekom razdoblja kada su najosjetljiviji na lom i oštećenje. Formiranje i
vezanje treba obaviti tijekom ljeta, a to ograničava proizvodnju jer je
prostor potreban za formiranje stabljike smanjen.
BOLESTI I ŠTETNICI
I kupinu, kao i druge poljoprivredne kulture, napada velik broj biljnih
patogena i štetnika. Prema nekim svjetskim podacima, na kupinama se
javlja više od 60 bolesti, od kojih je najviše gljivičnih i virusnih. Od toga
velikog broja bolesti, u našim agroekološkim uvjetima najvažnije su žuta
hrđa(Kuehneola uredinis), siva plijesan ili trulež
(Botrytis cinerea), antraknoza (Elsinoe veneta),
purpurna pjegavost (Septocyta ruborum) i palež
izboja (Didymella applanata). U rano proljeće na
kupinama se redovito javlja bolest žuta hrđa, pa
suzbijanje ove bolesti mora početi pravodobno kako bi
se biljke na vrijeme zaštitile. Treba napomenuti da je
naša vodeća sorta kupine Thornfree vrlo osjetljiva na
ovu bolest. Veliki problem je i to što kod nas nema
36
registriranih fungicida za suzbijanje većine bolesti na kupinama, osim
Kidana SC (iprodion), namijenjenog suzbijanju sive plijesni ili truleži.
Problem nepostojanja registriranih fungicida za zaštitu kupine svakako bi
trebalo što prije riješiti traženjem dopuštenja od nadležnog ministarstva,
preko udruga za bobičasto voće koje već postoje kod nas.
SIMPTOMI BOLESTI
Karakteristični simptomi žute hrđe uočavaju se već u rano proljeće na
izbojima kupina u obliku žutih nakupina, koje pucanjem kore izbijaju
na površinu izboja. Riječ je o nakupinama spora gljive, odnosno
uredosorusima s uredosporama, koje onda dalje šire zarazu na mlade
izboje i novo lišće. Ove godine u našim redovitim pregledima primijetili
smo ih već potkraj ožujka, iako se u literaturi navodi da se javljaju tek
tijekom travnja. Također, tijekom vegetacije (svibanj i lipanj) i na lišću se
poslije javljaju žute nakupine uredosorusa. Ako se bolest javi većim
intenzitetom, mogući su palež lišća i defolijacija. Potkraj vegetacije na
naličju listova stvara se drugi tip spora, odnosno teliosorusi s
telisoporama. Gljiva prezimljuje ispod kore izboja u obliku micelija koji u
proljeće stvara opisane uredosoruse. Treba istaknuti da se na kupinama
javlja još nekoliko vrsta hrđe (ljubičasta,
narančasta i dr.), ali tek tijekom vegetacije, a ne
u rano proljeće kao žuta hrđa. Od početka
cvatnje, trebalo bi započeti sa zaštitom protiv
sive plijesni ili botritisa fungicidima Kidan,
Signum, Teldor, Switch.
Na kupini se prije cvatnje pojavljuje cvjetar
(Anthonomus rubi), kornjaš dug 3mm, koji
odlaže jaja u neotvorene cvjetne pupove, naročito
one na vrškovima izboja. Nakon odlaganja jaja
cvjetar ošteti stapku, tako da se pup objesi.
Ličinka se razvije unutar pupa. Kemijskom
suzbijanju pristupamo kad se uoči 2-5%
oštećenih pupova. Osim njega, štete na
cvjetovima stvara i pupar (Byturus
tomentosus), kornjaš svjetlosmeđe boje, dug
3,5-4 mm. Njegova ličinka je smeđe boje,
prekrivena žućkastim dlačicama. Potrebno je
provoditi stalan nadzor nad nasadom radi uočavanja potencijalnih
bolesti, kao i štetnika, te pribjeći njihovu suzbijanju.
37
UZGOJ MALINE
Malina je vrlo otporna na niske temperature, pod
snijegom podnese i do -35 ºC. No, ako nema
snježnog pokrivača, obzirom na plitku korijenovu
mrežu, može se dogoditi da korijen pozebe i kod -12
ºC do -15 ºC. Cvijet u pravilu nikada ne pozebe u
proljeće jer dosta kasno cvijeta.
Malina ima velike potrebe za vodom tijekom
vegetacije s obzirom na plitku mrežu korijena, tako
da nasad mora biti opskrbljen sustavom za natapanje.
Malina je dosta osjetljiva na vjetar, tako da plantažu treba zaštiti
izgradnjom zaklona ili sadnjom vjetrozaštitnih pojaseva. Blagi povjetarac
je poželjan jer utječe na smanjenje napada gljivičnih bolesti.
Malina zahtijeva dosta svjetla i vlage, a slabo podnosi jače zasjenjenje.
Treba je saditi isključivo kao monokulturu.
Za uspješan uzgoj maline vrlo su pogodna
dobro rastresita, humusom bogata, slabo
kisela tla. Svakako treba izbjegavati zbita
glinena tla, koja sadrže puno koloidne gline
jer se takva tla tijekom ljeta raspucaju pa
dolazi do kidanja korijena, a u kišnom
razdoblju bubre, istiskuje se zrak iz makro i
mikropora, koje popunjava voda, a
posljedica toga je gušenje korijenja. Pjeskovita i pjeskovito-ilovasta tla,
dobro opskrbljena humusom i vodom, su najpoželjnija za uzgoj
malina. Karbonatna i alkalna tla treba izbjegavati.
Prosječni urod plodova maline na površini od jednog hektara kreće se
oko 12 tona, a neke sorte mogu dati ploda i preko 15 tona/ha.
Pri podizanju plantaže malina postavljaju se stupovi (betonski, drveni,
metalni) i 2-3 reda žice od cinka. Pri razmaku između redova od 2,5 m i
razmaka u redu od 0,5 m potrebno je osigurati 8.000 komada sadnica na
površini od jednog hektara.
Za sadnju su najbolji jednogodišnji dobro ožiljeni izbojci iz korijena.
Sadnji treba posvetiti punu pažnju jer o tome uvelike ovisi kakav će biti
nasad s obzirom na to da je malina višegodišnja kultura koja na istom
mjestu ostaje i petnaestak godina. Pozornost također treba posvetiti i
rezidbi maline. Nakon berbe treba odrezati sve grane koje su te godine
rodile, a na svakom grmu ostaviti samo 3 do 4 mlada izboja, koji će roditi
iduće godine. Najčešće se u nas sade jednorodne sorte maline, obično
Willamette i Tulameen, dok dvorodne sorte nisu pokazale najbolje
rezultate. Maline, ako ih pravilno sadimo i dobro njegujemo, također
mogu donijeti dobar prihod do 40.000 kuna na zemljištu površine 1.000
38
četvornih metara.
Rezidba je jedna od najvažnijih agrotehničkih mjera u uzgoju malina.
Njome se regulira vegetativni rast i rodnost te održava sustav uzgoja.
Najčešći sustav uzgoja malina jest uspravni niz uz žicu jer malina
intenzivno tjera izdanke iz korijena.
Prema rokovima rezidba može biti:
- osnovna rezidba nakon berbe
- rezidba na zeleno tijekom proljeća
REZIDBA NAKON SADNJE
Nakon sadnje sadnice treba skratiti na tri razvijena pupa, tj. na 20-30 cm
iznad tla.
PRVA GODINA NAKON SADNJE
U prvoj godini nakon sadnje mlade izdanke maline treba ostaviti da se
slobodno razvijaju. Ako su povoljni uvjeti, iz korijena svake sadnice
izrastu 2-4 nova izdanka s postranim izbojima.
OSNOVNA REZIDBA NAKON BERBE
Razlikujemo dvije osnovne rezidbe nakon berbe:
1. rezidba od kolovoza do studenog
2. rezidba u rano proljeće
1. Dvogodišnje izdanke koji su donijeli rod treba odrezati do zemlje,
iznijeti iz malinjaka i spaliti. Istodobno treba ukloniti slabije, oštećene i
prekobrojne ovogodišnje izdanke. Ostavljenim izdancima omogućena je
bolja osvijetljenost i hranjivija podloga s više vlage. Time se postiže
povoljan učinak obrastanja rodnim pupovima, sazrijevanje i otpornost na
mrazeve.
2. U rano proljeće odabiru se i prikraćuju jednogodišnji izdanci za rod. Za
rod se ostavljaju izdanici debljine olovke. Na sadnom mjestu ostavljaju se
dva izdanka s dobro razvijenim pupovima po cijeloj duljini, ukupno 2025 pupova, koliko je potrebno za dobivanje visokih i kvalitetnih prinosa.
Pri uzgojnom sustavu malina, uz uspravni niz uz žicu potrebno je na
svakih 15-18 cm ostaviti jedan izdanak, tj. ukupno 6-7 po dužnom metru.
Treba obaviti prikraćivanje na dva pupa iznad gornje žice, tj. na visinu od
oko 170 cm i vezati ih za žicu. Osim prikraćivanja, treba prorijediti i
prikratiti postrane grančice, koje su česte u nekih sorti, npr. u gradine i
willameta.
39
REZIDBA NA ZELENO TIJEKOM PROLJEĆA
Tijekom vegetacije intenzivan je porast mladih izdanaka. Prvi izdanci
razvijaju se iz najplićeg sloja tla. Budući da su slabiji, uklanjaju se, i to
tijekom proljeća pa sve do sredine svibnja. Uklanjanje mladih izdanaka
obavlja se mehanički ili kemijski. Uklanjaju se sve do osnove, tj. do tla,
prije nego odrvene. Za rod u idućoj godini najbolji su izdanci koji niču u
svibnju. Njih ne uklanjamo, nego ih puštamo da se slobodno razvijaju.
BOLESTI I ŠTETNICI MALINE
Najvažnije je prije svega nabaviti kvalitetan i zdrav sadni materijal jer
ćemo na takav način smanjiti mogućnost unošenja raznih
potencijalnih gljivičnih oboljenja. Malina, kao i kupina,
često obolijeva od sušenja i odumiranja rodnih izdanaka.
Kritično razdoblje za pojavu ove bolesti počinje početkom
porasta mladih izdanaka, a traje do cvatnje. Zaražene
izdanke svakako treba odrezati i ukloniti radi sprečavanja
širenja bolesti. Tijekom vlažnih godina znatne štete
pričinjava i pojava sive plijesni (Botrytis cinerea). Također
je potrebno provoditi preventivne mjere zaštite od ove bolesti.
Među štetnim organizmima životinjskog podrijetla najčešće su koprivna
grinja, malinar, malinova mušica srčikarica i lisne uši. Pred cvatnju i
tijekom cvatnje najčešći nametnik je cvjetojed koji odlaže jaja u cvjetove
ili cvjetne stapke. Prva zaštita se provodi u početku cvatnje.
40
3. VAŽNOST BOBIČASTOG VOĆA U LJUDSKOJ
PREHRANI
Bobičasto voće pomlađuje organizam, štiti od raka
debelog crijeva i dojki, pročišćuje krvne žile i blagotvorno
djeluje na rad srca.Nije li to dovoljno razloga da se
umjesto u obližnju ljekarnu, uputite na tržnicu i nabavite
omiljene vrste bobičastog voća!
Brusnica
Brusnica ima bezbroj pozitivnih karakteristika. Prirodni je antibiotik koji
smanjuje razinu šećera u krvi, spriječava neka srčana oboljenja,
normalizira rad jetre i bubrega. Nadalje, smanjuje rizik oboljenja od raka
dojke i debelog crijeva. Za sve one koji imaju problema s apetitom,
brusnica je savršen izbor.
Također jača imunitet i pomlađuje kožu.
Kako je stres svakodnevna pojava kod većine ljudi, sokovima i sušenim
plodovima brusnice stresa ćete se riješiti zauvijek.
Borovnica
Znanstvenici tvrde da su borovnice savršeni lijek protiv Alzheimerove i
Parkinsonove bolesti. One su jedno od najjačih prirodnih sredstava za
zaštitu od raka i bolesti srca. Jedna šalica ovog bobičastog voća sadrži
dovoljno antioksidanasa za cijeli dan. Borovnice smanjuju rizik oboljenja
i od nekih očnih bolesti.
Kupina
Kupina obiluje sastojcima koji su važni za osobe u pubertetu,
klimakteriju, a preporučuju se i trudnicama. Savršen lijek protiv crijevnih
i želučanih tegoba su listovi ove namirnice.
Vino od kupina jača krv, a osobe koje noćima ne mogu spavati, također bi
trebale povećati konzumaciju ovog bobičastog voća.
Malina
Maline su odlične za čišćenje krvi i bubrega, a smanjuju i menstrualne
bolove. Dobro je znati da zamrzavanjem ne gube na kvaliteti. Također
blagotvorno djeluju na reumatska oboljenja, a smanjuju rizik oboljenja
od raka.
Jagoda
Od svih vrsta bobičastog voća jagode su najbogatije vitaminom C, a ako
ih konzumirate bez šećera, ne morate se bojati da ćete se udebljati.
Bogate su folnom kiselinom koja je važna organizmu žena u blaženom
stanju. Jagode smanjuju krvni tlak, a korisne su i protiv srčanih
oboljenja.
41
4. KRASTAVCI
Izvor i opis:
Krastavci se uzgajaju već više od
tri tisuće godina. Potječu iz
tropskih krajeva Afrike, od kuda
su se preko Egipta proširili na
sredozemno područje. Plod je
zelen, čvrst te je jestiv i sirov.
Sijanje:
Krastavce sijemo na otvorenom
kad prođe opasnost od
smrzavanja i tlo je već dovoljno
zagrijano. Možemo ih sijati s lukom i niskim grahom, ali ne i s rajčicom,
krumpirom i rotkvom.
Uzgoj:
Budući da krastavci zahtijevaju toplo tlo, površinu prekrivamo s
pokošenom travom, slamom ili lišćem. Tako neće rasti korov, a osim
temperature, bit će zadržana i visoka vlaga.
Krastavci su po prirodi vitičari pa im treba ponuditi potporu za penjanje,
primjerice mrežu razapetu među kolcima. Krastavci koji tako rastu, bit će
manje izloženi raznim bolestima, plodovi će biti čisti, imat ćemo veći
pregled nad njima i lakše ćemo ih brati. Krastavci zahtijevaju gnojenje i
stalno zalijevanje. Prilikom zalijevanja moramo paziti da ne namačemo
listove jer time povećavamo mogućnost raznih zaraza. Najbolje je
kapljično navodnjavanje, dakle zalijevanje zemlje neposredno u području
korijena. U početnim fazama razvoja potrebe za vodom su manje, a
najveće su tijekom razvoja plodova, pa ih tada treba dobro zalijevati.
Za ubrzanje razrastanja i bolji razvoj plodova biljki zakidamo vrhove.
Preporučuje se i zakidanje vrhova bočnih izdanaka. Na bočnim izdancima
treba ostaviti po jedan normalno razvijen plod s dva razvijena lista iza
ploda.
Štetočine i bolesti:
Najčešće bolesti su plijesan i pepeljasata plijesan krastavaca. Od
štetočina su za krastavce opasni prije svega puževi, grinje i lisne uši.
Branje:
Male plodove (za kiseljenje) moramo brati u razmacima od dva do tri
dana, a veće (za salate) možemo brati nešto rjeđe. Važno je da ih
poberemo prije nego što postanu žuti i prije nego što im otvrdnu
sjemenke. Plodove moramo brati redovito jer dok se na biljci nalaze
plodovi, ona ne razvija nove izdanke.
42
Sadržaj hranjivih tvari:
Krastavci mogu ostaviti utisak energetski i vitaminski manje vrijednog
povrća. No ipak nije tako. Usprkos velikoj količini vode, u njima možemo
naći i nešto bjelančevina, ugljikohidrata, vitamina (A i C), kalcija, željeza i
čak balastnih tvari.
U plodovima krastavca u većoj ili manjoj mjeri se pojavljuju i gorkaste
tvari zbog većih oscilacija u opskrbljivanju vodom.
Skladištenje:
Krastavce ne skladištimo jer ih treba pojesti dok su svježi. Ako ih
naberemo više, možemo ih na nekoliko dana staviti na hladno.
Korištenje:
Kuhanje:
Ako od njih radimo sok, moramo ga piti samo dok je svjež. O načinu
pripreme salate od krastavaca jako ovisi njezina probavljivost. Salata se
priprema tako da krastavce operete te ih zajedno s ljuskom (u ljusci ima
puno ljekovitih tvari) tanko narežete, a začinite ih limunovim sokom i
uljem ili kiselim vrhnjem. Ne preporučuje se priprema s octom, ali ako ga
već koristite, neka bude jabučni. Soljenje i cijeđenje krastavaca se ne
preporučuje jer se tako umanjuje njihova probavljivost. Zbog nepravilne
pripreme i ispijanja vode ili gaziranih pića nakon što jedete krastavce
mogu se pojaviti grčevi u crijevima.
Od krastavaca se mogu pripremati različiti umaci, može ih se pirjati s
vrhnjem ili pak pripremiti juha s mlijekom.
Ljekovitost:
Kod krastavaca su ljekoviti plod i sjeme. Potiču izlučivanje tekućine te ih
se zato preporučuje srčanim i bubrežnim bolesnicima. Sok krastavaca
pospješuje izlučivanje otrovnih tvari iz tijela, čisti krv i regulira reakciju
kiselosti. Krastavci su vrlo učinkoviti i kod liječenja celulita i oticanja
ruku i nogu.
43
V. KUĆA
1. JURJEVO I DRUGA VJEROVANJA
J
urjevo (Đurđevo/Đurđevdan) je jedan od najpopularnijih pučkih
običaja karakterističan za sjeverozapadnu i zapadnu Hrvatsku. Na
taj se dan kršćani prisjećaju jednog od najslavnijih mučenika, sv.
Jurja. Slavi se 23. travnja i u narodu je njegovo svetkovanje prihvaćeno
kao pravi početak proljeća.
SV. JURAJ
Sveti Juraj jedan je od najvećih kršćanskih mučenika. Zaštitnik je
vitezova, vojnika, križara, konja, ratara i pastira.
Juraj se rodio u 3. stoljeću u Kapadokiji (Palestini). Potjecao je iz
plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Brzo je
napredovao u svojoj karijeri i postao član Vojnog vijeća.
Rano je prihvatio kršćanstvo i nakon majčine smrti podijelio je imetak
siromašnima, a svojim je robovima dao slobodu. Kada je car Dioklecijan
predložio progon kršćana, Juraj se tome odlučno usprotivio predivnim
govorom pred Vojnim vijećem. Zbog toga je car naredio da ga se utamniči
i muči. Budući da ni to Jurja nije natjeralo da se odrekne kršćanstva, car
ga je doveo u hram i tražio od njega da prinese žrtvu bogovima. Kada je
Juraj ugledao kip Apolona, obratio mu se: ''Jesi li ti Bog da ti se
klanjam?'' Navodno je kip odgovorio: ''Ne, ja nisam Bog.'' Vidjevši to, car
je naredio da se Jurju odrubi glava. Pogubljen je 23.4.290.g. ili 303.g.
Stoga kršćani štuju Jurja upravo na taj datum.
LEGENDA
U trinaestom stoljeću popularizirana je legenda o
Jurjevoj pobjedi nad strašnim zmajem. Legenda
kaže kako su građani Silene zmaju u obližnjoj
močvari davali za hranu svaki dan po dvije ovce.
Kada je ponestalo ovaca, žrtvovali su mu kockom
odabranog mladića ili djevojku. Jednog dana,
kocka padne na kraljevu kćer. Na putu u smrt ona
susretne Jurja, a on udarcem koplja
onesposobljava zmaja, vezuje mu oko vrata pojas
kraljeve kćeri te ga dovodi u grad, gdje ga ubija
pred mnoštvom, pošto se na Jurjev zahtjev kralj i sav puk pokrste.
44
Zatim četiri vola odvuku zmaja iz grada.
Kako je u ranom kršćanstvu zmaj bio simbol zla, odnosno poganstva, ova
legenda predstavlja pobjedu Križa nad starim vjerovanjima.
Zbog toga i svoje ratničke strane, Juraj je i bio toliko popularan među
križarima, prvim prolivateljima krvi u ime Crkve, akcije što je do doba
križarskih ratova bila nezamisliva. Može ga se smatrati svecem,
braniteljem kršćanstva.
Smatra se da je najdalji izvor ove priče grčka legenda o Perzeju, koji je
spasio djevicu Andromedu od morskog čudovišta blizu Disopolisa, gdje je
izrastao i kult sv. Jurja, oko mjesta njegove navodne grobnice.
ŠTOVANJE
U doba križarskih ratova Juraj postaje prototip idealnog kršćanskog
viteza i njegovo se štovanje širi Europom. Kod nekih naroda, najviše kod
Slavena, Juraj se počinje smatrati zaštitnikom konja, ratara i pastira
(čime zapravo zamjenjuje bogove plodnosti).
Mnogi tajanstveni plemićki redovi, poput razvikanih templara, uzimali su
legendu i simbol sv. Jurja kao metaforu svoje borbe protiv neprijatelja
kršćanstva. Ovdje treba spomenuti i mistični Red zmaja, koji je osnovao
mađarski kralj Sigismund u svrhu borbe protiv Turaka gdje je legendarni
zmaj na njihovu simbolu zamjenjivao upravo divlju opasnost s Istoka.
Ogranci tog reda su i dalje aktivni, posebice u Europi, a poznati su po
okultnim učenjima i po nekim svojim članovima, poput oca rumunjskog
vampira Vlada Dracule. Također, Sveti je Juraj (St. George) glavni
zaštitnik Engleske od doba kada ga je Rikard I. proglasio zaštitnikom
svoje vojske križara (1191.-92.g.). Upravo u doba njegove vladavine
prihvaćena je Jurjeva zastava (crveni mučenički križ na bijeloj podlozi) za
uniformu engleskih vojnika, a kasnije je postala engleskim obilježjem.
Anglosaksonska je povijest već imala u svojoj predaji sačuvanu legendu
sličnu onoj o svetom Jurju i zmaju i vjerojatno je zato baš na tom
području kršćanska verzija toliko popularna. Ta je priča uprizorena i u
proljetnim predstavama koje su nastavak poganskih običaja.
Danas je u nekim krajevima, pogotovo ruralnim, u kojima se mijenama
prirode i dalje pridaje mnogo važnosti kao u pretkršćanska vremena, ovaj
praznik povod velikim slavljima. No, službena ga Crkva tek spominje i
površno obilježava upravo zbog velikog broja nepoznanica i mitova na
kojima leži izvor priče o sv. Jurju. U doba pokrštavanja takve legende su
služile Crkvi za približavanje ove vjere širokim masama, ali kasnije su sve
više zatirane iz istog razloga - zbog povezanosti s mnogo starijim
korijenima.
45
ĐURĐEVDAN – druga strana Jurjeva
Prema tradiciji, Romi taj dan ukrašavaju svoje domove cvijećem i
raspupanim graničicama te uz glazbu i ples dočekuju proljeće. Kao
tradicionalno nomadski narod, Romi su ovim praznikom obilježavali
prekid zimovanja i pokrećući svoje čerge ponovno polazili na put.
Tradicionalno, dan počinje ranim ustajanjem i kupanjem u vodi punoj
cvijeća, a nastavlja se bogatom gozbom, paljenjem vatre, pjevanjem i
igranjem.
Za najveći praznik Romi se svečano odijevaju, na sebe stavljaju mnogo
nakita te uz romsku glazbu izvode tradicionalno kolo.
Što sve (ne)znamo o Romima?
Romi su najveća europska nacionalna manjina.
Nomadski narod podrijetlom iz sjeverozapadne Indije koji pripada indoiranskoj jezičnoj porodici.
U sjeverozapadnoj Indiji ima jezika kojima je romski jezik srodan.
Njihove migracije počinju iz Azije u 13. stoljeću i otuda se počinju širiti
Europom. U zapadnu Europu dolaze u 15. stoljeću da bi se u 16. proširili
cijelom Europom.
Na područje Sjeverne Amerike dolaze krajem 19. stljeća. Rasprostranivši
se po cijelom svijetu, Roma (pred kraj 20. stoljeća) ima između deset i
dvanaest milijuna.
Tri su glavne etničke zajednice na koje su se Romi podijelili svojom
ekspanzijom: Gitani (Gitanes), Kalderaši (Kalderash) i Manuši (Manush).
Fizički su tamnoputi, nižeg rasta i crne kose.
Kod tamnoputijih bosanskih Roma javlja se u 80% slučajeva
dolihokefalnost čiji indeks lubanje iznosi 74,4, dok se kod svjetlijih češće
javlja brahikefalnost s indeksom 79,8.
46
Uobičajeni naziv za Rome (rom ili manuš = čovjek) je Cigani, podrijetlom
iz grčkog 'Athinganos', odakle ulazi u europske jezike u raznim
varijantama. Nijemci su iskovali ime Zigeuner (izg. Cigajner; Cigojner);
mađarski: Cigány; litvanski: Cigonas; talijanski Zingaro; arbanaški:
Cingi.
Podrijetlo ciganskog imena tražilo se i kod indijskog plemena Čangar,
gdje bi možda mogla biti i njihova prapostojbina.
Postoji još nekoliko naziva za ovaj narod zato što se mislilo da su Cigani
podrijetlom iz Egipta, otuda španjolski naziv Gitanos i engleski Gypsies, i
u Crnoj Gori i Dalmaciji razvio se naziv Jeđupi ili Jeđupci, pa naziv Đupci
u Makedoniji.
Kod Turaka Osmanlija i Arapa, isto prema Egiptu, nastao je naziv Fir'aun
kawmy ('faraonov narod'), koji se u Mađarskoj pretvorio u 'pharao nepe',
a preko Turaka je u Bosnu ušao kao Firauni, otuda i hipokoristik firko.
Francuzi su nadalje za njih napravili i naziv Bohémiens (od Bohemija,
Češka). Cigane ili Rome poznaju i skandinavski narodi koji ih prozvaše
Tatern i Heiden (pogani). Romi su jedini narod na svijetu, za koji se,
barem u Hrvatskoj, zahtijeva da ih se naziva imenom kojim oni zovu sami
sebe.
Običaji Roma – Đurđevdan (Jurjevo) najveći je romski praznik.
Društvena zajednica
Romi su narod bez domovine i vlastite političke organizacije. Kod njih
nema ni tradicije o državi ni nacionalizma. Veoma su složni i nikada nisu
vodili osvajački rat. Zajednice Roma biraju svoga 'kneza' koji pred
vlastima zastupa svoje 'pleme'. Knez se lijepo odijeva, a simbol njegove
časti je kneževska sjekirica na štapu. Odgovoran je za postupke svoje
vlastite zajednice i stoga poznaje svaku obitelj. Uz njega se nalazi i
'ciganska majka' koja čuva i gaji 'ciganske' običaje i daje savjete. Nju se
veoma poštuje.
Obitelj
Od mjesta do mjesta, romska obitelj može biti patrijarhalna ili
matrijarhalna.
Žene se veoma mladi, a na vjenčanju je nazočan i 'ciganski knez'. Obitelji
su im velike, s mnogo djece.
Vjera
Religija Roma je magija, a u pravilu prihvaćaju vjeru zemlje u kojoj žive,
tako su u Grčkoj pravoslavne vjere, a u Turskoj muslimanske. Kod njih se
očuvalo vjerovanje u dobre i zle duhove i uroke. U mjesecu svibnju dolaze
na hodočašće grupe Roma katolika i sakupljaju se na jugu Francuske u
gradu Saintes-Maries-de-la-Mer.
47
Glazba
Romi su skloni glazbi i u mnogim su zemljama poznati kao profesionalni
glazbenici. Njihovi orkestri sviraju pod vodstvom 'primaša' koji
improvizira melodije, a orkestar ga prati. Glazbala kojima sviraju su
prvenstveno violina, violončelo, kontrabas i cimbala. Po ovoj glazbi jako
su poznati Romi u Mađarskoj.
Jezik
Jezik Roma (e Romani čhib) pripada indijskoj porodici jezika u koji je
tijekom njihova skitalačkog i selilačkog života prodro golem broj stranih
riječi, pa je najveću promjenu doživio rječnik. Jezik im uglavnom ima iste
glasove kao hrvatski, postoje dva roda (muški i ženski), a imenica ima
osam padeža. Posuđenice iz drugih jezika imaju posebnu deklinaciju.
Ukratko
Romi su lutajući narod indijskog podrijetla raspršen širom svijeta,
pretežno u Europi. Izvori ih spominju u Bizantu od 11. st. Procjene o
broju pripadnika krajem 20. st. kreću se od 3 do 8 i više milijuna. Najviše
ih živi u državama istočne i jugoistočne Europe te u Španjolskoj. Romske
organizacije zalažu se za priznanje da su Romi zaseban neteritorijalni
narod s vlastitom poviješću, jezikom i kulturom. Karakteristični su po
jeziku, nomadizmu, ali i po zanimanjima: mala trgovina, sitni popravci,
skupljanje i prodaja otpadnih materijala, građevinski radovi, glazba,
zabava, gatanje itd.
48
2. MITOLOŠKA BIĆA STAROHRVATSKE MITOLOGIJE
1. BIĆA KOJA SE PRETVARAJU U ŽIVOTINJE
MORE - kćeri vještica opakih osobina. Ulaze u kuće kroz ključanice, rupe
u vratima i prozorima. Mogu preuzeti oblik nekih životinja; najčešće crne
mačke. Osim u mačku, mogu se pretvoriti u muhu. Vjeruje se da muhu
treba zatvoriti u bocu u kojoj će umrijeti. More sjednu djetetu ili čovjeku
na prsa i sišu život iz njega. Moru se može uhvatiti i zaprijetiti joj i tada
pušta čovjeka na miru.
SVEČKARI - grešne duše koje dolaze kako bi obavile pokoru. Smatralo se
da nisu s ovog svijeta. Zovu se svečkari od riječi svjetlo jer je izgledalo kao
da netko sa svijećom hoda kroz noć (Moslavina).
VUKODLAK (kudlak, vukudlak, obrstar) - čovjek koji se nakon smrti
vraća da bi činio zlo. Često se vjeruje da je riječ o ljudima rođenima u
crvenoj placeti. Vukodlacima postaju ljudi koji su za života bili zli ili
mrtvaci koje je na posmrtnom odru preskočila
mačka ili kokoš. Protiv vukodlaka bore se krsnici.
Vukodlaci se mogu sresti u crnoj noći, na križanju
putova bez raspela. Mogu se uništiti tako da im se
zabije glogov kolac ili crni trn u srce. Takvo ubijanje
najčešće su obavljali svećenici u zoru ili po danu dok
vukodlaci spavaju u svom grobu. Vukodlak se mogao
pojaviti u obliku čovjeka ili životinje crne boje (psa,
magarca, mačke, bijele debele konje). Povlače se u
grob prvim glasanjem pijetla. Oponent mu je krsnik.
KRSNIK- dio je tradicijske baštine Istre, kvarnerskih otoka. Brani ljude
od štriga i drugih zlih sila. Koristi životinjske likove pasa, volova, nerasta,
jaraca, mačaka, kobila. Bijele su boje kada preuzmu lik životinje jer se
crna boja poistovjećenje sa zlom, mrakom, a bijela s dobrom, svjetlom.
Uvijek pobjedi u dvoboju s vješticom i vukodlakom.
49
VJEŠTICE ili ŠTRIGE su rasprostranjene po
cijeloj Hrvatskoj. Mnogi zapisi u Dalmaciji i Istri
opisuju vještice kao noćna bića koja lete zrakom.
Riječ je o običnim ženama i muškarcima s
prirođenim ili naučenim opakim moćima. Kasno
navečer mogu se pretvoriti u svinju, mačku, psa,
leptira. Također u žabu, pticu ili muhu. Vještice u
središnjoj Hrvatskoj još zvane coprnicama mogu
nastati još tako da sklope dogovor s vragom.
Prodaju mu dušu i dobiju za uzvrat posebne moći
koje koriste u zle svrhe. Skupljaju se na smetlištima i raskrižjima te pod
orahovim stablima. Noću se mažu vještičjom masti pomoću koje mogu
letjeti. Njihova najčešća zlodjela se odnose na to da kradu kravama
mlijeko, djetetu izvade srce.
VRIMENJACI- bića su u koja vjeruju stanovnici Like. Ljudi su koji žive
običnim životom. Rađaju se, kao i krsnici, u košuljici, mogu imati
nadnaravnu snagu i sposobnost da upravljaju prirodom po vlastitoj želji.
VIŠĆACI- žive u Poljicama, na Dugom otoku i drugdje po Dalmaciji. Riječ
je o vješticama koje lete pred oblacima i bore se s drugim višćacima u
obliku životinja- bika- crni i šareni.
ORKO (lorko, mrak) - obitava u primorskom pojasu. Ljudi ga noću sreću
na putu. Opisuju ga najčešće kao magarca koji umornog putnika odnese
kad ga ovaj uzjaše u neželjenu stranu.
2. DRUGA BIĆA I LJUDI POSEBNIH MOĆI
MACMALIĆ - (tintilinić, maciklić) javlja se u liku malenog dječaka. Živi u
šumama. Najčešće je riječ o vražićku, demonu koji ljude koji lutaju
šumom odvedu na pogrešnu stazu. Njegova moć nestaje svanućem. Nisu
zli, ali vole se našaliti s ljudima. Macmalić osim dječjeg lika, kad se javlja
kao patuljak s crvenom kapom, može uzeti oblik kozlića, janjca koji
govori, psa, mačke, svinje, zeca.
POLEGAČ- zli duh iz sjeverne Hrvatske koji zajaši čovjeka i ne pušta ga.
SVEČKARI - grešne duše koje dolaze kako bi obavile pokoru. Smatralo se
da nisu s ovog svijeta. Zovu se svečkari od riječi svjetlo jer je izgledalo kao
da netko sa svijećom hoda kroz noć (Moslavina).
50
PASOGLAVAC (pesoglavec) - 'čovjek' s pasjom glavom, jednim okom,
repom, konjskim nogama ili četiri ljudske noge. Rođen je iz
promiskuitetne veze ili ako se majka u trudnoći klela nerođenim
djetetom.
KUGA- mršava žena koja živi u šumi gdje ljudska noga nije koračila. Nosi
tugu, radost pretvara u zlo, sreću u nesreću.
NEMRI – osobe 'ni žive ni mrtve' koje žive od postanka svijeta. U Lici
vjeruju da je riječ o očajncima koji nisu umrli, bili su skamenjeni ili
odrvenjeli.
VILE - stvorovi kao ljudi koji nisu ljudi. Žive po gorama, proplancima,
jezerima, u vilinskim špiljama, jamama. Ljudi ih mogu vidjeti rano u zoru
ili u sumrak. Riječ je o mladim ženama izuzetne ljepote odjevenima u
bijelo. Plešu svoja kola. Umjesto nogu, imaju kopita. Ponekad
zaboravljaju svoje zlatne češljeve ili zlatni pojas nakon umivanja na
bunaru. Hrane se medom, janjadi - barem se tako vjerovalo u južnoj
Hrvatskoj. Ne vole da ljudi komentiraju njihove noge. Inače su prema
ljudima milosrdne i blage.
Vile koje dolaze rodilji, određuju čovjekovu sudbinu prilikom rođenja.
Nazivaju ih suđenice, sudbine. Najviše ih je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
51
3. ZAŠTITA
1. ZAŠTITA OD UROKA
Magijski postupci vezani su uz pretpostavku da čovjek može svojom
aktivnošću utjecati na prirodne pojave. Magijska praksa svodi se na
obranu i želju za uspjehom. Obrambena (odbojna) magija djeluje kao
prevencija od bolesti, zla, nevolje koje mogu prouzročiti zla bića, demoni,
namjerno ili nenamjerno. Druga je izazovna/poticajna magija koja
izaziva, potiče neke događaje, pojave. Obrambena ublažuje štetu,
poticajna provocira željeno stanje. Obrambena magija štitila je žene i
novorođenčad tako da se u uzglavlje stavljao manji predmet - sjekira ili
nož. Prije mraka sklanjala se dječja odjeća da je ne uhvate uroci i mrak.
Buka je snažno sredstvo koje odbija i plaši demone. Bučilo se za
nevremena, u svadbenim i božićnim obredima. Ljudi su se štitili tako da
su stolčiće izvrtali naopačke, škropili blagoslovljenom vodom stanove,
križali željezni alat. Vatra ima natprirodni karakter. Poštivala se ona
sama, njezin dim, zgarište, pepeo. Žeravica je štitila od bića mraka,
bolesti, uroka. Paljenjem obrednih vatri pročistili bi se i pripremali ljudi i
životinje za početak proljeća. Jurjevski i uskrsni krijes paljeni u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, kao i ivanjski krijes, dio je staroeruopske
baštine paljenja obrednih vatri u vrijeme promjene solisticija.
Amajlije, talismani dijele se s obzirom na njihovo mineralno
podrijetlo (sol, željezo). Željezo, sjekira ili nož zabijali su se u okvir vrata
kako bi štitili ukućane od zla. Zlatni dukat ili srebreni novac zakapao se u
temelje kuće i ostavljao po kući za sreću. Češnjak je štitio od bolesti. Kao
prirodni antibiotik, štitio je mirisom i okusom.
Od bilja, poznato je da su se na Jurejvo trnovitim grančicama šipka
kitila dvorišta kako vještice kravama ne bi uzimale mlijeko. Bršljan je
također odbijao vještice. Stavljao se na vrata, u kruh i blagdansku hranu.
Rogovi, rep i drugi dijelovi životinjskog tijela
Od lubanje koja se stavljala u pčelinjake, mesa životinja te izmeta
kokošiju i pasa izrađivale su se amajlije. Crvena boja se ušivavala u
odjeću, nanosila na kuće kako bi štitila ukućane od zlih sila.
52
2. PRORICANJE
Proricanje je kod nas vrlo rasprostranjeno. Koristilo se za predviđanje
događaja u budućnosti, prodiranje u neke događaje u prošlosti. Najčešće
se tražila pomoć od proricatelja kako bi se doznale informacije o udaji,
ženidbi, budućnosti članova obitelji, stanju usijeva i tome slično. U
dinarskim krajevima proricalo se gatanjem iz božićne pečenice. Iz kostiju
se 'čitalo' hoće li tko iz kuće umrijeti, udati se, roditi, hoće li biti ratova,
gladi. Po svinjskoj slezeni proricale su se vremenske prilike - trajanje
zime. Proricalo se i prema ponašanju životinja; letu insekata i ptica, po
glasanju životinja, ponašanju gmazova i tome slično.
53
VI. SAPUNI - IZRADA
1.SAPUN OD LOJA, tzv. domaći sapun
Sastojci:
400 g loja
300 g masti (može biti i užegla)
30 g kolofonija
150 g sode za sapun (živa soda, lageštajn ili laušajn)
600 g vode
25 g čistog alkohola (špirita)
120 g kuhinjske soli otopljene u 400 g vode
20 g terpentina
1. Loj, mast i kolofonij treba otopiti na blagoj vatri i uz miješanje
zagrijavati pola sata.
2. Nakon toga dodaje se soda za sapun i 600 g vode i ponovno se miješa
desetak minuta te makne s vatre.
3. U tu smjesu nalije se čisti alkohol (špirit), izmiješa i ostavi oko 6 sati.
Kada je smjesa odstajala i ohladila se, treba je ponovno staviti na vatru da
se otopi.
4. Potom se doda u vodi otopljena kuhinjska sol.
5. Sve zajedno zagrijava se otprilike jedan sat, skine se s vatre i doda
terpentin.
6. Sve se dobro promiješa i izlijeva u odgovarajući drveni kalup obložen
navlaženom krpom da se stvrdne.
7. Kada je sapun dovoljno tvrd, reže se u komade željene veličine, slaže
jedan do drugoga uz manje razmake i ostavi da se suši nekoliko dana.
Takav sapun je dobre kakvoće i obilno se pjeni.
Napomena:
1. Pod drvenim kalupom podrazumijeva se sljedeće: na stolu se
postave daščice od 10-ak cm u liku pravokutnika. Ako je količina
sapuna veća, daščice se mogu stavljati na rubove stola. Kad se
sapun stvrdne, daščice se odstranjuju.
2. S vremenom su žene počele u smjesu sapuna stavljati neke mirise
ili čak malo praška za pranje rublja da bi sapun dobio ugodan
miris.
3. U izvornom receptu sve se mjeri gramima, mada postoji mogućnost
da se pri prepisivanju recepta napisalo za neke sastojke (npr. voda,
alkohol) u gramima umjesto u litrama.
54
2. IZRADA EKO-SAPUNA OD EKSTRA DJEVIČANSKOG
MASLINOVA ULJA
Slatine su malo mjesto na otoku
Čiovu, čiji se stanovnici
uglavnom bave maslinarstvom.
Tako su naše bake nekada od
ostataka maslinovog ulja pravile
sapun od kojega je rublje
prekrasno mirisalo. Mi smo
otišli korak dalje, pa smo
prilagodili stare recepte i
napravili sapun koji možemo
koristiti na koži. Naši sapuni
napravljeni su od potpuno prirodnih sastojaka. Ovakav sapun,
proizveden ručno, na tradicionalan način, sadrži visok postotak
prirodnog glicerina koji uz maslinovo ulje, njeguje kožu i zadržava
njezinu prirodnu vlažnost.
Pripremili smo sav potreban pribor
i materijal. Potrebno nam je ekstra
djevičansko maslinovo ulje iz
školskog maslinika, natrijev
hidroksid, destilirana voda, eterična
ulja i ostali dodaci, posude za
miješanje, kao i vaga te mikser.
Izvagali smo potrebne količine svih
sastojaka te pripremili vodenu
otopinu natrijevog hidroksida.
Posebno je važno precizno odvagati
sastojke kako bi sapun bio
prikladan za korištenje na koži.
55
Za izradu sapuna koristimo naše maslinovo ulje,
koje je na međunarodnoj smotri uljara i maslinara
Noćnjak nagrađeno zlatnom medaljom te je
šampionom među ekstra djevičanskim maslinovim
uljima. Ovakva baza za proizvodnju sapuna zaista
doprinosi njegovoj ekstra kvaliteti.
U izvaganu količinu maslinovog ulja dodajemo
lužinu. Potreban je poseban oprez u radu s
natrijevim hidroksidom, koji neki zovu i kaustična
soda. Smjesu polako miješamo mikserom.
Miješanjem ulja i lužine nastaje sapun, a mikser
ubrzava reakciju.
U ovu smjesu dodali smo sušene cvjetove nevena.
A ovdje smo sapun bojili prirodnom zelenom bojom
- ekstraktom klorofila.
56
Kada nastane stabilna emulzija,
dodajemo eterična ulja... U prvi smo
dodali eterična ulja naranče, mandarin
e i melise, a u drugi eterična ulja
ružmarina, limuna i bora. Eterična
ulja, osim što sapunu daju lijep miris,
imaju i ljekovita svojstva.
Gotovu tekuću smjesu izlijevamo u
kalup. Sapun je tada vruć pa treba
pripaziti
Ali miriše zaista prekrasno.
U kalupu se sapun stisne i ohladi za 24
sata.
57
Ohlađeni kruti sapun vadimo iz
kalupa.
Režemo ga na željenu veličinu.
Ostavljamo ga mjesec dana na zraku da
potpuno završi proces saponifikacije.
Gotovi sapun pakiramo. Stavljamo i
etiketu sa sastojcima.
Naš eko-sapun od ekstra djevičanskog
maslinovog ulja sada je pravi proizvod
koji bi zaista svatko trebao isprobati na
vlastitoj koži!
58

PRISTUPNICA ZA SUDJELOVANJE U PROGRAMU

Kontrola i suzbijanje zaraznih bolesti konja

Pravilnik označavanja i ocjenjivanja

Program uzgoja sportskih konja - Hrvatska udruga uzgajivača

„ Festival malina“.

Uputstva za volontere u terapijama pomoću konja

Mišanec

Kompletan tekst: Abbas ibn Ali bajraktar Kerbele u pdf formatu

strateški plan 2014-2017

30 godina uzgoja, 25 godina udruge

- Bugenvila

Značaj radne terapije kod djece s teškoćama u

Muljača Enoitalia