PRAKTIKUM BR. 7 Izdavač ZADRUGA, 2010.

PRAKTIKUM BR. 7
Izdavač ZADRUGA, 2010.
SADRŽAJ:
I. ZANIMANJE TJEDNA: LONČAR ............................................................................3
1. STARE TEHNIKE RADA U LONČARSTVU .......................................................4
2. RAD NA KOLU ILI KOLOMBARU......................................................................6
3. VUČEDOLSKA GOLUBICA ...............................................................................11
II. ŽIVOTINJE ...............................................................................................................12
1. ŽIVOTINJA TJEDNA: MAGARAC ....................................................................12
2. MAGARCI U HRVATSKOJ.................................................................................16
III. VRT .........................................................................................................................18
1. JAGODA .............................................................................................................18
2. MALČIRANJE ...................................................................................................23
3. KOSIDBA I SUŠENJE TRAVE ..........................................................................27
IV. KUĆA .......................................................................................................................31
1. SAVJETI ZA PREHLADU – priče iz bakine škrinjice.......................................31
2. RECEPTI – glavna jela ......................................................................................35
3. SLASTICE ..........................................................................................................43
2
I.
ZANIMANJE TJEDNA: LONČAR
R
iječ keramika potječe od grčke riječi keramos, što znači lončar
ili lončarija. Za nju se govorilo kako najvidljivije sjedinjuje one
mitološko-filozofske elemente za koje su stari Grci
pretpostavljali da grade svijet: zrak, zemlju, vodu i vatru. Najstarije do
sada poznate keramičke posude stare su oko 18.000 godina, a dolaze iz
Kine.
Lončarstvo je umijeće proizvodnje keramičkih posuda od gline i jedno
je od prvih zanata koji su se pojavili s nastankom ljudske kulture.
Postupak se vrši oblikovanjem vlažne gline uz pomoć priprostijeg ručnog
kola ili masnije gline uz upotrebu mnogo bržeg nožnog lončarskog kola.
Ručno kolo ne zahtijeva preveliko
majstorstvo, ali je postupak izrade puno
duži. Nakon što se oblikuje dno na plohi
kola, stijenke posude se dograđuju
spiralnim nanošenjem zasebno izrađenih
valjušaka. Ručno kolo pogodno je za izradu
velikih posuda. Nožno kolo ubrzava izradu
lončarije, ali i zahtijeva veće majstorstvo jer
se dno i stijenka posude izvlače od jednog
komada gline.
Kada se posuda oblikuje, sljedeća faza u proizvodnji je njezino
ukrašavanje linijama nekim oštrim predmetom ili otiscima u meku
površinu. Ovi ukrasi kasnije se mogu doraditi nanošenjem boje kistom,
nakon čega se suše na zraku. U završnoj fazi osušeno posuđe se peče na
otvorenoj vatri ili u posebno zatvorenim lončarskim pećima na
temperaturi od 800 do 1000 °C. U slučaju pocakljivanja u otopinama
metalnih oksida, postupak pečenja treba ponoviti na temperaturi višoj od
900 °C. Najčešći lončarski proizvodi
danas su lonci, tanjuri, šalice, čaše,
suveniri i slični ukrasni predmeti koji više
imaju dekorativnu nego praktičnu
namjenu. Ipak, polako se vraćaju u
upotrebu jer su nove glazure (cakline)
mnogo sigurnije za upotrebu budući da
ne ispuštaju olovo.
3
1. STARE TEHNIKE RADA U LONČARSTVU
KOPANJE GLINE
Glina ili gnjila kopala se najčešće u poljima Dubrovca ili u Bedekovčini na
tzv. gliništima ili gnjilištima jer je na tim područjima bila najkvalitetnija.
Zemlja kopana na drugim lokalitetima od kojih su neki bili u šumi, a ne
samo na poljima bila je slabije kvalitete te se kao takva upotrebljavala za
posude za čuvanje sjemenja ili za kuhanje svinjama, dok se čišća glina
najčešće koristila za izradu posuđa za ljudsku upotrebu. Vlasnicima
lokaliteta na kojima se kopalo, isplaćivala se naknada u obliku odštete
koja se određivala najčešće po jednom vozu koji je bio dovoljan za izradu
oko 500 proizvoda.
Lončari su glinu kopali sami ručno na dubini od 2 do 5 metara u sušnim
razdobljima kada podzemne vode nisu navirale. Kopanje je trajalo
nekoliko dana.
U vertikalnom presjeku tlo je slojevito, a
presjeci koji se razlikuju kvalitetom vide se
golim okom. Prvi je sloj mastan, a zemlja
izvađena iz njega pri obradi puca. Zatim
slijedi sloj nazivan grahornjača ili grahornjak
koji je suh. Grahornjača na većim dubinama
sadržava i sive dijelove nazivane ščidi iz kojih
u kišnim razdobljima nailaze podzemne vode.
Potom slijedi pješčani ili pjesnati dio koji je
slabe elastičnosti. Najbolja je glina na nešto
većim dubinama i ona je sive ili žućkaste boje,
a mješavina ovih dviju vrsta je i
najkvalitetnija.
4
Sastav gline na lokalitetima po Hrvatskom zagorju je takav da joj ne treba
ništa dodavati.
Zimi, dok je zemlja smrznuta i pokrivena snijegom te neposredno s
dolaskom proljeća, kada su navirale podzemne vode, glinu se nije kopalo.
Pred zimu bi se dovozila dovoljna količina za rad dok gliništa ne bi opet
bila pogodna za kopanje. Lončari koju su glinu kopali isključivo na
gliništima oko Dubravca ili Bedekovčine u narodu su smatrani boljim
lončarima od onih koji su glinu kopali na drugim lokalitetima, međutim i
ovi su za izradu kvalitetnijih proizvoda dopremali kvalitetniju glinu.
Danas se glina vadi pomoću mehanizacije čime je postupak daleko lakši i
brži.
ŠČINJENJE
Iskopana glina vozila se doma u posebno ograđeni prostor ili gnjilinjak,
koji je u početku bio ograđen pletenim šibljem (najčešće od lijeske), a
kasnije daskama. Na dno gnjilinjaka stavljala se plastična folija kako
korov ne bi rastao kroz glinu i tako otežao daljnji postupak obrade.
Ponekad se iznad gnjilinjaka stavljala nadstrešnica da sjemenje korova
ne dođe nošeno vjetrom i s te strane padne na glinu.
Danas je rijetkost da se glina drži u gnjilinjaku, a u tim je slučajevima on
izrađen od betona.
Kada su to okolnosti dopuštale, glina se ostavljala preko zime u
gnjilinjaku da promrzne jer je nakon toga bila rahlija i lakše se
oblikovala.
Iz gline je postupkom ščinjenja trebalo odstraniti svu nečistoću kao što
su kamenčići, nakupine pijeska, korijenje i dr. Proces ščinjenja
podrazumijevao je grubu obradu (ščinjenje u grubo) i finu obradu
(ščinjenje u fino).
Ščinjenje u grubo radilo se već u gnjilnjacima tako da se glina polijevala
vodom i prekapala motikama kako bi postala rahlija i da bi se iz nje
odstranili svi veći komadi nečistoće. Kod ovog se ščinjenja glina gazila
nogama i tukla drvenom palicom ili drvom dugim otprilike jedan metar i
debelim cca 15 mm kako bi se što više puta prekopala i nanovo spojila u
kompaktnu masu. Ščinjenje na fino podrazumijevalo je unos otprilike tri
vagona gline u radionicu gdje se na podu dodatno prskala vodom i lupala
drvom oko jedan sat, dok se nije formirao oblik stupa veličine jednog
metra. Tako oblikovan stup postavljao se okomito. Potom bi se pokraj
njega sjelo i rezačem (prilagođeni stari srp kojem bi se dodala još jedna
ručka) rezali tanki listići, prilikom čega se nanovo odstranjivala
nečistoća. Narezani listići slagani su na novu hrpu koja se ponovno tukla
drvom da bi se opet formirao stup jednak prethodnom. Kada se proces
ponovio tri puta, glina je bila i na fino ščinjena.
5
Na fino ščinjena glina mijesila se poput tijesta dok se nije dobila
homogena i kompaktna smjesa koja se formirala u veće ili manje grude
spremne za daljnju obradu. Ovakve su se grude obično pripremale za
izradu posuđa za taj dan ili pak za cijeli tjedan unaprijed, a prekrivane su
vlažnim krpama ili najlonom da zadrže vlagu.
Poneki su lončari glinu na fino ščinili tako da bi je unesenu u radionicu
prskali vodom i tukli drvom pri čemu su odstranjivali nečistoću, nakon
čega bi je rukama izmijesili u grude za daljnju obradu. Ovo je zapravo
rijedak postupak jer je glina daleko kvalitetnija ako se pri ščinjenju na
fino koristi rezač, a glina reže na listiće.
Ščinjenje gline na fino u nekim je krajevima bio uglavnom ženski posao.
S vremenom je u upotrebu došao ručni mlin ili mlin s dva valjka kroz
koje se propuštala glina, a time se ubrzao postupak njezine obrade.
Danas se glina melje električnim mlinom.
2. RAD NA KOLU ILI KOLOMBARU
Radom na lončarskom kolu ili kolombaru dobiva se na preciznosti i
brzini. Kod takve izrade karakteristične su izvijene posude tankih
stijenki. Izbjegava se svaki višak, a kod posuda su vidljivi jednostavni i
skromni oblici kod kojih je veoma važan rub jer nečist rub asocira na
nedovršen oblik.
Kolombar ili kolo sastoji se od
drvene konstrukcije ili rušta na kojem
se sa stražnje strane nalazi daska na
kojoj lončar sjedi, dok je s prednje
strane postavljena daska na kojoj je sav
potreban pribor. U sredini rušta
postavljena je drvena osovina (štanga
ili vreteno) na čijem je donjem dijelu
veliki kotač napravljen od drvenih
greda spojenih u krug promjera oko 70
cm i debljine 15 cm. Na gornjem kraju
vretena nalazi se manja gornja ploča
izrađena od drveta. Vreteno je donjim
dijelom ispod kola te gornjim dijelom
ispod ploče smješteno u ležajeve, koji
su jednostavne udubine u drvetu.
Vreteno u njima spojeno je kožom kako
ne bi ispalo.
6
Prilikom pokretanja nogom donjeg kola, pokreće se i gornji dio (šajba) u
pravilnim koncentričnim krugovima.
U nešto novijim varijantama kolombara izrađenim od kraja 19. stoljeća
pa nadalje šajba i ležajevi su metalni, a od metala mogu biti i drugi
dijelovi, već prema nahođenju majstora.
Kolombar je u radionici obično smješten uza zid pod prozorom kako bi
bilo dovoljno svjetla prilikom izrade.
Nadohvat ruke, na kakvoj drvenoj polici, lončar je obično imao ranije
pripremljene grude gline koje je uzimao prema potrebi za izradu
pojedinih posuda. Prije nego što se glina stavi na šajbu, nekoliko se puta
izudara dlanovima i prema potrebi navlaži vodom. Kada se gruda gline
stavi na šajbu pazeći pritom da je što bliže centru vrtnje kola, rukom se
udara po njoj kako bi se dobro prilijepila. Tada počinje oblikovanje ili
vlečenje. Na početku vlečenja glinu je potrebno centrirati ili dobiti u
centar kako bi se osiguralo pravilno vlečenje i kako bi posude imale
pravilan oblik. Daljnji rad nakon centriranja ovisi o predmetu koji se želi
izraditi.
UKRAŠAVANJE ILI CIFRANJE
Ukrašavanje ili cifranje je postupak ukrašavanja posuda, najčešće
nanošenjem boje. Posude se cifraju ukrasima u obliku koncentričnih
krugova, valovitih linija, cvjetnih grana i točkica. Nešto rjeđe koriste se
drugi motivi ili pisani ukrasi. Predmeti su se razlikovali motivima ukrasa
od sela do sela kao i od kraja do kraja, pa različita mjesta u Hrvatskom
zagorju imaju svoje specifične ukrase kojima su ukrašavali posuđe više
nego nekim drugim motivima ili ih uopće nisu upotrebljavali.
ENGOBIRANJE
Engobiranje je tehnika ukrašavanja gline, a postupak primjene je dvojak.
Glina s nekih gliništa (najčešće onih oko Jerovca) toliko je crvena nakon
pečenja da je nije moguće prekriti obojenim glazurama. Stoga se polijeva
bijelom bojom ili bajsom da se dobije bijela podloga koja onda lakše
prima obojene glazure. S druge strane bijela glina (npr. iz Bedekovčine)
je lončarima bila preskupa da bi od nje izrađivali sve posuđe, pa su
uzimali samo malo te zemlje čijom su smjesom polijevali proizvode
napravljene od domaće i jeftinije gline. Tanak sloj bijele zemlje daje
predmetu bijeli osnovni ton pa izgleda kao da je cijela posuda od bijele
zemlje. Bajs se na posude nanosi dok su još malo vlažne. Duboke se
posude najčešće engobiraju izvana, a plitke iznutra. Bajs ne gubi boju
nakon pečenja pa je pogodan i kao podloga za nanošenje drugih ukrasa
nakon prvog pečenja.
7
Bajs se dobiva drobljenjem bijele gline iz Bedekovčine uz dodatak vode,
tako da se dobije gusta tekućina. Kako ne smije imati grudica, bajs se još
melje u lončarskom žrvnju koji se sastoji od drvenog okvira u koji su s
gornje strane postavljena dva kamena čijim se okretanjem melje smjesa
između njih. Pomoću raznih dodataka bajs se može obojiti pa se dobiju
preljevi u raznim bojama ili boje kojima se crta po bijeloj podlozi ili
direktno po glini.
Crna (u biti tamno smeđa) boja dobije se ako se bijelom bajsu doda
kupovna boja ili bronštajn.
Zelena boja dobije se miješanjem bajsa s bakrenom prašinom koja se
dobiva paljenjem bakrene žice te njezinim drobljenjem u žrvnju.
Žuta boja dobiva se od žute zemlje ili hameršlaga.
Crvenu boju daju pečeni komadi gline koji se s vodom samelju u gustu
tekućinu. Ovako pripremljene boje ne miješaju se jedna u drugu, ali
prekrivaju jedna drugu.
Nanošenje ukrasa ili šaranje vrši se pomoću glinene posude specifična
oblika s guščjim perom (štučkice ili cecke) u koju se stavlja boja. Pomoću
nje se pisalo i crtalo, dok se za nanošenje određenih motiva, najčešće u
obliku točkica ili cvjetnih uzoraka, koristio komad posebno oblikovana
drveta u obliku pečata (druk), koji se umakao u boju i utiskivao na
stijenke posuda. Oslikavanje grančica ili cvjetova radilo se pomoću
pemzlina ili macilnjaka. Kožica od boksa s nazubljenim dijelom služila je
za urezivanje ornamenata u još vlažnu posudu dok je ona još na kolu ili se
pomoću nje skidao bajs koji je prethodno nanesen kistom. Najčešće se
oslikavalo na dnu zdjela, tanjura i sličnog posuđa gdje su se mogle izvesti
lijepe rozete.
Nazubljenom daščicom ukras se parao oko posude dok je vlažna i još je
na kolu.
SUŠENJE
Sušenje gotova posuđa obavljalo se na zraku za lijepog vremena, a zimi
pokraj peći. Postupak traje nekoliko dana što ovisi o veličini posude, no
mora se paziti da se ne suši prenaglo jer u tom slučaju stijenke pucaju.
Lončari su u radionicama i ostalim dijelovima kuća imali postavljene
daske pričvršćene za stropne grede na kojima se posuđe nesmetano
sušilo. Ovakav način sušenja po svim prostorijama u kući nije bio zdrav
jer je posuđe isparavalo, a isparavali su i zemljani podovi što je rezultiralo
velikim postotkom vlage u zraku. U kombinaciji sa slabom prehranom i
malom količinom svjetlosti, koja je jedva dopirala kroz male prozore na
kućama, dolazilo je do pojave tuberkuloze i sušice. U ivanečkom kraju
postoji izreka: ''Sušica i lončarija idu skup, ruku pod ruku.''
8
GLAZIRANJE
Na početku, dok ocakline još nije bilo u ovim krajevima, posuđe se
iznutra premazivalo slaninom i proključalom vodom kako ne bi
propuštalo tekućinu. Koristilo se i tzv. kaljenje, pri čemu se još vrelo
posuđe uranjalo u vruću vodu u kojoj se otopilo brašno. Pojavom
ocaklina ovi su se postupci uglavnom izgubili.
Nakon prvog pečenja, kad je posuđe ohlađeno i izvađeno iz peći, glazira
se ili ocakljuje čime se postiže nepropusnost i dobiju ukrasi. Ocaklinu
lončari zovu cin prema kupovnoj smjesi pod nazivom Zinnoksid, iako
ocakline ovog kraja ne sadrže ovu smjesu, nego im je glavni sastojak
olovna gleđ ili Bleiglätte koja se naziva farba.
Najčešće se koriste bezbojna ocaklina (glaževina) te žuta i zelena.
Čista bezbojna ocaklina ili čista farba dobivala se miješanjem 1 kilograma
olovne gleđi sa 2 do 3 žlice drobljenog bijelog stakla ili glaževine
pomiješanog s malo bijele zemlje ili bajsa. Bijelo staklo uzimalo se od
prozora, a skupljalo se na otpadima tvornica ili po kućama. Staklo se
drobilo u što sitniji prah, a tada se uz bajs i olovnu gleđ stavljalo u žrvanj
i mljelo uz dodatak vode dok se nije dobila žitka smjesa crvenkasto
narančaste boje.
Za glaževinu se koristio i dravski kamen koji se pekao i užaren polijevao
hladnom vodom da popuca. Takav se drobio u prah i miješao s bajsom i
olovnom gleđi te ponovno mljeo u žrvnjima kao i staklo dok nije
dobivena jednaka žitka smjesa.
Cakline na bazi kvarca (od dravskog kamena) postojanije su, ali im treba
veća temperatura kod pečenja.
Dodatak bijele zemlje u ovome postupku služi kako bi ocaklina bolje
držala.
Zelena ocaklina ili zelena farba dobivala se miješanjem 1 kilograma čiste
farbe i 5 dag bakrene prašine (kufrnog praha), koja se dobivala od
spaljene bakrene žice drobljene u mužaru.
Žuta ocaklina (žuta farba ili žuti cin) dobivala se miješanjem 1 kilograma
čiste farbe sa 12 dag kovačke okujine koju su zvali i hameršlag.
Crna ocaklina ili crna farba dobivala se miješanjem 1 kg čiste farbe sa 7
dag manganovog oksida koji su nazivali i branštajn ili branštolin, a
kupovalo ga se u trgovinama u obliku praha.
9
Olovo korišteno u postupku pravljenja ocaklina kupovalo se kod
trgovaca. Sredinom 60-ih godina zabranjeno je zbog štetnosti za zdravlje.
Olovo se talilo na manjim temperaturama što su neki lončari koristili
kako bi uštedjeli na drvima i vremenu, pa su takvo posuđe pekli manje
nego što je bilo potrebno. Ovako lagano zapečena ocaklina lako se ljuštila
što je uzrokovalo unos u organizam i bolest, a kod nekih i smrt. Paljenje
olovnih glazura po svim propisima poštujući vrijeme i temperaturu
paljenja nije opasno jer visoke temperature uništavaju sve otrove, no
zbog nemogućnosti kontrole svakog lončara posebno i njegova postupka
pečenja, olovo je zabranjeno. Gazdarice koje nisu bile sigurne u kvalitetu
kupljenog posuđa, prokuhavale bi ga u mlijeku jer se vjerovalo da mlijeko
veže na sebe štetene tvari, odnosno odstranjuje otrove.
Kod ocakljivanja posuđa, ocaklina potpuno prekriva prijašnje motive mat
narančastom bojom, a razlika između žute, zelene ili bijele boje poznaje
se po nijansama. Na visokim temperaturama kod drugog pečenja
ocaklina se tali te postaje prozirna, a ornamenti se ponovno vide.
Ocakline ne služe za izradu šara jer se boje prelijevaju jedna u drugu.
Neki lončari ni dan-danas ne glaziraju posuđe, već ga nakon pečenja
glancaju mokrom krpom ili spužvom do visokog sjaja.
10
3. VUČEDOLSKA GOLUBICA
Na arheološkom nalazištu Vučedol-Gradac
smještenom uz rijeku Dunav otkrivena je
1938. godine dobro očuvana figura golubice
i nazvana prema mjestu otkrića Vučedolska
golubica. Danas je jedan od
najprepoznatljivijih simbola grada
Vukovara, u čijoj je blizini pronađena, i
jedan od najčešćih hrvatskih suvenira.
Vučedolska kultura postojala je u istočnoj
Slavoniji u razdoblju između 3000 i 2200
godine prije Krista, u vrijeme kad je
mezopotamska kultura otkrivala pismo.
Ova je stara europska kultura doživjela
vrhunac šireći svoj utjecaj cijelom istočnom i srednjom Europom, dok je
zapadnom Europom vladala megalitička kultura.
Figura Vučedolske golubice izniman je primjer umjetničkog nadahnuća i
vjerski simbol stila, kulture i nove europske civilizacije u usponu.
Vučedolska golubica je zapravo 19,5 cm visoka ritualna posuda izrađena
od pečene gline. Tamne je boje, ukrašena bijelom inkrustacijom. Tri
dvostruka simbola sjekire i orglica urezani su na vratu, neobične šare
prekrivaju krila i grudni koš, a na stražnjem dijelu glave ističe se
neuobičajena krijesta.
Oblik krijeste i precizno urezane šare na krilima i grudnom košu upućuju
na činjenicu da je riječ o rasnom domaćem golubu koji se uzgajao u
Europi prije 4500 godina, iako neki arheolozi smatraju da je zapravo
riječ o jarebici.
11
II. ŽIVOTINJE
1. ŽIVOTINJA TJEDNA: MAGARAC
M
agarac je skromna, strpljiva, ustrajna, ali
vrlo tvrdoglava životinja, koja je pri tome
i vrlo snažna. Upotrebljava se za rad jer
može nositi ili vući vrlo teške terete.
Njegovo ponašanje ovisit će o tome kako s njime
postupamo i brinemo se za nj.
Obično siv ili sivo-smeđ, magarac je kopitar koji
pripada istoj porodici kao i konji, ali je manji i
snažniji. Ima i prilično grublju dlaku i duža ušesa, veliku glavu, gotovo
vodoravni vrat i kratku oštru grivu. Vratni greben mu je jedva primjetan,
trup uzak, kopita sitna. Mlado magarca naziva se pule. Mula je križanac
kobile i magarca, a mlado pastuha i magarice zove se mazga. Mazga rza
poput konja, a mula reve kao magarac. Skotnost magarice traje 355 dana.
OBILJEŽJA
Svi današnji domaći magarci potječu od afričkog magarca. Magarac je
domesticiran puno prije konja i bio je prva životinja koju je čovjek imao
za nošenje tereta. Već 4000 godina pr. Kr. u dolini Nila u Egiptu je
nubijski divlji magarac bio odomaćen. Ubrzo nakon toga uslijedilo je
odomaćivanje magarca i u Mezopotamiji. Već u vrijeme klasičnog starog
vijeka magarci stižu u Europu. Etruščani su imali domaćeg magarca, koji
je do njih stigao, vjerojatno, iz Male Azije. U Grčku je stigao oko 1000
godina pr. Kr.
Magarce se u početku koristilo kao jahaću i teretnu životinju. Kasnije ih
zamjenjuju konji koji su brži i snažniji. Nakon toga, magarci se gotovo
gube iz predaje starih kultura. Njegovo kasnije korištenje prije svega za
prijenos tereta rezultat je njegove veće izdržljivosti. Magarac može
izdržati bez vode i hrane puno duže nego konj. Sjeverno od Alpa domaći
magarac se pojavljuje tek u rimsko vrijeme.
Pored navedenog, ljudi su domaće magarce koristili i za prehranu,
korišteno je i mlijeko magarica, ali i njihova koža. U srednjem vijeku
smatralo se da je koža magaraca naročito dobra za dobivanje
pergamenta.
12
Za razliku od domaćih konja, kopita magarca prilagođena su kamenoj,
neravnoj podlozi. Daju im siguran oslonac, ali nisu pogodni za brzo
trčanje. No, magarci svejedno mogu, u iznimnim slučajevima, postići
brzinu do 50 km/h. Magarci vuku podrijetlo iz suhih područja. Zbog toga
kopita teško podnose vlažnu klimu Srednje Europe i sklona su pucanju i
stvaranju dubokih pukotina u kopitu gdje može doći do truljenja. Zato je
dobra i redovita kontrola kopita od životne važnosti za magarce. Boja
krzna im je siva ili smeđa do crne, ponekad crvenkasta. Pored toga,
magarci mogu biti i šareni. Potpuno bijeli magarci su vrlo rijetki (otok
Asinara pored Sicilije, austrougarski albino ili barokni magarac). Noge su
im ponekad zebrasto prugaste, a trbuh bijel, kao i područja oko očiju i
gubice. Većina magaraca ima uspravnu grivu i rep koji završava velikom
kićankom. Uške su im puno veće nego kod konja. Pored vanjskih razlika
između domaćih magaraca i konja, razlikuju se i osobinama koje na prvi
pogled nisu vidljive. U lumbalnom dijelu kralježnice imaju 5, a ne 6
kralježaka kao konji. Magarci imaju 31 par kromosoma, konji ih imaju
32. Tjelesna temperatura magaraca je nešto niža, prosječno je 37 °C, a
kod konja je između 37,5 do 38,2 °C. Vrijeme gestacije kod magaraca
duže je nego kod konja i u prosjeku traje 365 do 370 dana, dok je to kod
konja 330 dana.
Ovisno o rasi, visina u ramenima im je između 90 i 160 cm, a spolno zreli
su u dobi od 2 do 2,5 godine. Parenje je moguće tijekom cijele godine, no
u pravilu se odvija u proljeće. Nakon gestacije od 12 do 14 mjeseci na
svijet dolazi obično jedno mladunče, no ponekad se rađaju blizanci. Sišu
oko 6 do 9 mjeseci. Magarci su u pravilu dugovječniji od konja i mogu
biti i stariji od 40 godina.
Magarci su životinje koje žive u stadu (vole društvo), tako da samoću
teško podnose. Tijekom povijesti najbolje rezultate u radu imao je u
krševitim krajevima u priobalnom području i na otocima. Na tim
terenima zastupljene su kulture poput maslina i vinove loze koje traže
ručnu obradu tla. Makar i uz nedostatak dovoljnih količina hrane,
magarac je idealan pomoćnik i radna životinja. Može nositi teret i do 120
kg na veliku udaljenost (preko 6 km). U radu ima živahan korak i izrazito
je ustrajan, što je u suprotnosti s predrasudama da je tvrdoglav i lijen.
Magarci se najčešće koriste tako da nose teret na leđima, a rjeđe da ga
vuku.
13
HRANIDBA
Tijekom evolucije magarci su se specijalizirali za biljnu hranidbu i imaju
relativno kratak probavni trakt. To je razlog zbog kojeg magarci jedu više
puta na dan manje količine hrane, o čemu treba voditi računa kod
hranjenja. Rijetki primjerci, koji slobodno žive u prirodi, dnevno za
hranjenje potroše približno 16 sati. Zbog toga je važno magarce hraniti
barem tri puta na dan, uz odgovarajuću razdiobu hrane. Zbog
vremenskih ograda, uobičajeno je da magarac tijekom dana jede vani, na
paši, a kada ga navečer smjestimo u štalu, damo mu sijeno. Na sijeno mu
se pospe mala šaku zobi, a jednom na tjedan i malo soli.
Najbolje je magarca hraniti uvijek u isto vrijeme. Poželjno je da tijekom
hranjenja ima mir u štali kako bi se izbjegle probavne smetnje koje su
kod magaraca česte. Važno je da magarac nakon obroka ostane u štali još
najmanje jedan sat. Sjeno mu treba pružiti direktno na tlu, isto kao što u
prirodi jede bilje. Moramo se pobrinuti i za dovoljne količine čiste vode.
Možemo ga napojiti iz vjedra koje nakon pojenja maknemo iz štale
(važno je da su voda i vjedro uvijek čisti). Napajamo ga barem dva puta
na dan.
OPSKRBA
U prirodnom okolišu magarci rado brste vlaknasto bilje u malim
količinama tijekom cijelog dana. Tijekom proljeća i ljeta magarci su na
slobodnom, gdje se i napasaju. Količina pojedene trave treba biti
kontrolirana ograničenjem slobode kretanja ili ograničenjem vremena
ispaše. Ako se životinja upotrebljava za rad, tada je na paši možemo
ostaviti malo dulje. Magareću hranidbu pojačavamo sa zobi ili ječmom, a
dopunjujemo solju.
POSTUPANJE
Vođenje magarca: Netko neka hoda ispred magarca, a ostali iza njega.
Ako je nužno, upotrijebite štap. Još bolji rezultat se postiže ako u ruci
imate mamac. Magarca možete pogurati, ali nikada ga ne vucite. Ako vam
pobjegne, nikada ne trčite za njim jer je brži od vas. Pođite okolo i stanite
ispred njega, ako je to moguće, ili ga pozovite (ali bez galame) i pokušajte
dovabiti nekom poslasticom, poput mrkve, komadom kruha ili jabukom.
Ako budete tresli punom vrećom poslastica, zaključit će da je u njoj nešto
dobro za nj.
Namještanje samara: Magarcu priđite s prednje strane, mirno mu
govorite i pazite da ga ne prestrašite naglim pokretom ili vikom.
Provjerite je li mu hrbat čist, a posebnu pozornost posvetite predjelima
na kojima remenje dodiruje magarčevu kožu.
14
Čisti prekrivač postavite visoko na magarčeva ramena, a onda ga povucite
dolje, na pravo mjesto. Posebno pazite da pri tome dlaka ne ostane
okrenuta u smjeru suprotnom od smjera rasta, na prekrivač stavite
samar, i to tako da leži neposredno uz magarčeva ramena. Pojas koji na
magarcu drži samar zove se potprsnica. Zategne se ispod, neposredno iza
prednjih magarčevih nogu, oko prsne kosti, a ne oko rebara jer bi mu to
otežavalo disanje. Na početku potprsnicu zategnemo lagano, a kada se
magarac navikne na nju i teret samara, pritegnemo je kako treba.
Ostali pojasevi, ako ih samar ima, služe tome da samar ne klizi naprijed
ili nazad, kako se mijenja nagib terena. Morate paziti da su obje strane
samara jednako natovarene.
Imajte povjerenja u svog magarca i pazite da tvrdi i oštri predmeti ne
dodiruju njegove bokove.
Pažljivo ga i ravnomjerno natovarite, teške stvari trebaju biti dolje, a
lagane na vrhu. Težina tereta ovisna je o težini magarca i težini terena po
kojem se kreće.
Najveća preporučena težina je 40 kg. Pazite da ne preopteretite magarca
ili sebe.
OPĆA UPOZORENJA
U hrani ne smije biti zemlje. Sve promjene u hranidbi treba provoditi
postupno. Magarci vole grickati hranu tijekom cijelog dana, vole jesti
malo, ali često. Zbog toga ih hranimo barem tri puta na dan. Nakon
hranjenja dobro je da magarac ostane u štali barem još sat vremena.
Pazite da se ne prejede i redovito provjeravajte njegovu težinu. Voda
mora biti svježa i čista.
Nikada magarca ne hranite otpacima trave, uvelom ili
gnjilom travom.
15
2. MAGARCI U HRVATSKOJ
Magarac je na ovim prostorima poznat od davnih vremena. Bio je
nezamjenjiv pomoćnik u radu na teškim terenima. Postoje brojni zapisi o
magarcu i njegovoj nazočnosti na području Republike Hrvatske. Jedan
od najranijih zapisa o magarcu potječe još iz 1214. godine u statutu grada
i otoka Korčule. U svojim djelima magarca su spomenuli mnogi naši
književnici poput Gundulića, Držića, Marinkovića i drugih. Magarac (lat.
Equus asinus) je udomaćen iz dva danas živuća izvorna oblika:
nubijskoga divljeg magarca (Equus asinus africanus) i somalijskoga
divljeg magarca (Equus asinus somaliensis). Na područje Hrvatske, na
obalu Jadranskog mora, dolazi razvojem trgovačkih veza s civilizacijama
Perzije, Egipta i Grčke. Današnji magarac plod je više prirodne selekcije
nego odabira čovjeka. Opstao je u iznimno teškim uvjetima držanja i
hranidbe te je zato znatno niži, manji od izvornih oblika. Zbog svoje
velike izdržljivosti i skromnosti koristio se kao radna snaga u izrazito
nepovoljnim uvjetima.
Dalmatinskog magarca ili tovara još nazivaju i primorsko-dinarski
magarac te ga, kao što mu i ime govori, možemo naći od planinskih
nizova na sjeveru (Velebit, Dinara…) do otoka na jugu naše domovine.
Čak ga možemo naći i na Žumberku, gdje su dospjeli sa senjskim
uskocima. Još prije pedesetak godina populacija magaraca bila je vrlo
brojna. Rad na zaštiti izvornih pasmina magaraca počinje 1997. godine
kada se u Središnji popis matičnih grla pri Hrvatskom stočarskom centru
upisuje 68 grla. 80 % svih magaraca u Hrvatskoj su dalmatinski magarci.
Dalmatinski magarac je životinja manjeg
uzrasta, visine grebena oko 100 cm i mase oko
95 kg. Boja tijela je siva s tamnom prugom duž
leđa i preko lopatica koje čine karakterističan
križ. Trbuh i unutarnji dio nogu su svjetliji, s
tamnijim prugama na gornjem dijelu nogu.
Glava je srednje veličine, izbočene čeone linije, a
gubica je bijele boje. Na glavi se ističu izrazito
velike oči oko kojih se nalazi obruč bijele dlake
(naočale). Uške su srednje dužine, s unutrašnje strane imaju dugu
svijetlu dlaku, a uz rub crnu. Vrat je srednje dužine i skladno povezan s
trupom, obrastao crnom stršećom grivom. Greben je slabo izražen, leđa
uska, a sapi spuštene i slabo mišićave. Prsa su mu uska, noge čvrste,
kopita mala, okrugla i tvrda.
Prošle godine u Hrvatskoj je bilo samo 55 mladih magaraca, a u Istri
samo osam. Navodeći te podatke, Ivan Perko, u hrvatskoj javnosti poznat
po brizi za tu ugroženu vrstu i vlasnik rezervata Valeta u dolini Raše, u
16
kojoj je 40 magaraca, ističe kako se zbog toga treba zauzeti za zakonsku
zabranu klanja mladih magaraca. Klanje pulića, kako u Istri zovu mlade
magarce, uvriježilo se na istarskom poluotoku posebno kad su vlasnici
nekih ugostiteljskih objekata njihovo meso kao poseban gastronomski
užitak uvrstili u svoje jelovnike.
Danas je vrijednost magarca prije svega u očuvanju biološke raznolikosti,
ali i tradicije našeg primorja i otoka te kao turistička atrakcija. Država
potiče držanje magaraca isplatom novčanih poticaja te je to, uz poticanje
obiteljskih gospodarstava, jedini način da magarac opstane.
MAGAREĆE MLIJEKO – u službi zdravlja i ljepote
O ljekovitosti magarećeg mlijeka znalo se još u antici. Poznato je kako se
Kleopatra običavala kupati u njemu kako bi joj koža bila glatka i blistava,
a osim u kozmetičke svrhe, koristilo se i u medicini. Naročito učinkovitim
pokazalo se u liječenju tegoba dišnih puteva – bronhitisa, astme, alergija,
kao i u jačanju imuniteta.
Usporedba majčinog, magarećeg i kravljeg mlijeka (g/100 g):
MAGAREĆE MAJČINO KRAVLJE
pH
7.0 – 7.2
7.0 – 7.5
6.6 – 6.8
PROTEINI 1.5 – 1.8
0.9 – 1.7
3.1 – 3.8
LIPIDI
0.3 – 1.8
3.5 – 4.0
3.5 – 3.9
LAKTOZA 5.8 – 7.4
6.3 – 7.0
4.4 – 4.9
TALOG
0.2 – 0.3
0.7 – 0.
0.3 – 0.5
Magareće mlijeko je po svom sastavu najsličnije majčinom mlijeku i
mnogo zdravije od kravljeg jer sadrži manje masnoća, a više laktoze. Sve
do sredine 20. stoljeća žene koje su imale problema s dojenjem, koristile
su ga kao zamjenu za svoje mlijeko. Može se reći kako su ga u današnje
vrijeme ponovno ''otkrili'' i liječnici koji ga preporučuju, ali i uzgajivači.
Oni u proizvodnji magarećeg mlijeka vide poticaj za uzgoj ovih životinja
koje se više gotovo uopće ne koriste za ispomoć u radu, već uglavnom u
turističke svrhe.
17
III. VRT
1. JAGODA
UZGOJ
J
agoda je grmolika zeljasta
višegodišnja biljka iz porodice
ruža. Prve godine nakon sadnje
daje najkvalitetniji prirod
plodova i najviše mladih vriježa. U
drugoj godini slabi vegetativni prirast, a
prirod plodova je maksimalan, ali nešto
slabije kakvoće.
Uzgoj jagode zaslužuje pažnju na malim gospodarstvima s dosta
raspoložive radne snage. Da bi proizvodnja dobro funkcionirala, treba
osigurati stručnu savjetodavnu pomoć, opskrbu kvalitetnim sadnicama i
drugim repromaterijalom.
EKOLOŠKI UVJETI
Pri odabiru klimatskih prilika za izbor staništa za uzgoj jagode najvažnije
je voditi računa o minimalnim temperaturama i o rasporedu oborina
tijekom vegetacije. Temperature od -15 do -18 ºC mogu izazvati ozeb na
jagodama. U našim uvjetima jagode rijetko pozebu od niskih zimskih
temperatura, ali češće pozebu od kasnih proljetnih mrazova u doba
cvatnje ili nakon zametanja plodova. U vrijeme cvatnje otvoreni cvjetovi
ozebu na -2 ºC, a zametnuti plodovi već na -1 ºC.
Za uzgoj jagode treba osigurati plodna humusna tla, pjeskovito-ilovaste
strukture. Jagoda ne podnosi jako glinena tla jer dolazi do stanja
prekomjerne vlažnosti, kao ni karbonatna i alkalična tla, na kojima
obolijevaju od ferokloroze (žutice).
Kod odabira reljefa, prednost treba dati južnim položajima jer jagoda
ranije počinje vegetaciju, a samim time i ranije dozrijeva.
18
SORTE JAGODA
Sorte jagoda dijelimo na:
•
•
one koje stalno rađaju i
one koje samo jednom rode.
Najviše se u proizvodnji primjenjuju jagode koje samo jednom rode, kao
npr.: Miss, Maya, Clery, Madeleine, Elsanta, Marmolada, Arosa, Raurica,
Alba, Onda i dr.
SUSTAV UZGOJA
Jagode se kod nas uzgajaju na gredicama širine 70 - 90 cm i visine 15 - 20
cm. Gredice se prekriju folijom, ispod koje se postavlja sustav za
navodnjavanje kapanjem. Na malim parcelama postavljanje gredica i
folije sa sustavom za navodnjavanje obavlja se ručno.
PODIZANJE NASADA
Priprema zemljišta za jagodnjak obavlja se u nekoliko faza:
•
•
•
•
uništavanje korova prije oranja
oranje na dubinu od 30 cm (zato što jagoda ima plitak korijen i
uzgaja se na gredici)
razbacivanje stajskog gnojiva
frezanje (usitnjavanje tla) i postavljanje gredica s folijom i
sustavom za navodnjavanje.
Sadnja se može obavljati tijekom čitave godine, ako imamo odgovarajuće
sadnice.
ODRŽAVANJE I NJEGA NASADA
Prilikom sadnje treba kontrolirati dubinu sadnje. Potrebno je da korijen
uvijek bude u zemlji, a pupoljak biljke iznad zemlje. Prvih deset dana
poslije sadnje bitno je održavati režim vlage u tlu i zraku. Ovisno o tipu
tla, potrebno je dodavati 3 - 6 l vode na 1 m² dnevno.
Oko sadnice niče korov te je potrebno nekoliko puta ručno plijevljenje,
da ne bi došlo do gušenja sadnice.
19
Korove, koji se javljaju u prostoru među redovima, potrebno je uništavati
kemijski ili mehaničkim putem. Ako se to radi kemijskim putem, na
prskalicu je potrebno montirati štitnik da bi se spriječilo zanošenje
sredstva na biljku.
Tijekom održavanja potrebno je izvršiti nekoliko prihranjivanja kroz
sustav za navodnjavanje. U intenzivnoj fazi rasta naglasak treba staviti na
ishranu dušikom i kalijem, a u fazi zametanja plodova i zrenja na fosfor i
kalij.
ZAŠTITA OD BOLESTI I ŠTETNIKA
Štetnici se obično prate i kada prijeđu prag štetnosti, vrši se njihovo
suzbijanje. Protiv bolesti se tretira preventivno, na temelju iskustva i
praćenja vremenskih prilika. Od štetnika se najčešće javljaju:
LISNE UŠI
20
GRINJE
Od bolesti lista i ploda najznačajnija i najopasnija je:
BOTRYTIS (SIVA TRULEŽ)
21
BERBA
Berba jagoda je najteži dio posla i traži dosta vremena i pažnje. Traje
obično tridesetak dana, a razmaci između berbe su 2 - 3 dana.
ENERGETSKA I NUTRITIVNA VRIJEDNOST
Prema piramidi pravilne prehrane, preporučuje se uzimati 2–4 obroka
voća na dan. Kao jedinica obroka uzima se 8 jagoda srednje veličine, što
iznosi približno 150 g. Energetska vrijednost po jedinici obroka je 50
kcal.
Jagode su odličan izvor folata (jedan obrok jagoda osigurava 20%
preporučenih dnevnih potreba) i vitamina C značajnog u borbi protiv
slobodnih radikala i celulita (jedan obrok jagoda osigurava 140%
preporučenih dnevnih potreba), a sadrže i biljne fenole koji, zajedno s
antioksidansima, smanjuju rizik od karcinoma i srčanih oboljenja.
Dobar su izvor prehrambenih vlakana – jednim obrokom osiguravaju
16% preporučenih dnevnih potreba. Prehrambena vlakna djeluju
blagotvorno na probavni sustav, snižavaju kolesterol u krvi, smanjuju
rizik od srčanih oboljenja i štite od karcinoma debelog crijeva.
Jagoda pomaže kod proljetnog umora, ubrzava cirkulaciju, pročišćava
jetru, ublažava infekcije grla i urinarnog trakta, pomaže u borbi s
celulitom.
JAGODE U KOZMETICI
Ako se na nekoliko minuta lice obloži kolutićima tek ubrane zrele jagode,
koži će podariti svjež izgled.
Od jagoda se može napraviti i maska za lice - šaka jagoda zgnječi se dok
se ne dobije kašasta smjesa. Prije nanošenja maske, kako bi se otvorile
pore i dezinficirala koža, lice se nakratko pari čajem od lipe, timijana,
ružmarina ili kadulje. Maska se ostavi da djeluje desetak minuta i ispere
mlakom vodom.
Jagode pomažu i kod suhe kože. Šaka plodova se zgnječi, doda joj se žlica
svježeg sira, čajna žličica meda i jednako toliko maslinovog ulja. Smjesa
se miješa dok ne postane glatka, potom nanese na lice, pusti da djeluje 15
minuta i ispere hladnom vodom. Voćne kiseline iz jagoda djeluju
stimulirajuće na kožu, umiruju hrapava i ispucala mjesta na koži i to ne
samo na licu – i hrapave ruke će se obradovati pakungu od jagoda.
22
2. MALČIRANJE
Golo tlo je izloženo surovim utjecajima prirode: sunce ga isušuje, vjetrovi
otpuhuju gornji humusni sloj, kiša razara strukturu zemlje i ispire
humus… Tu je i korov koji u vrtu mnogo brže raste od kultura koje
uzgajamo i zato je potrebno tlo prekriti zaštitnim slojem.
Taj se postupak zove malčiranje ili
nastiranje, a za to se najčešće koriste
usitnjeni biljni ostaci, šljunak, sijeno i sl.
KOJA JE KORIST?
Malčirane površine štite tlo od štetnih utjecaja okoline i bolje su stanište
za životinje i mikroorganizme koji rahle i gnoje zemlju. Za vrtlare to znači
manje kopanja, manje korova, manje zalijevanja i manje gnojenja – jer
dio tih funkcija odrađuje malč.
Ovako izgleda površina zemlje kad
sunce naglo osuši gornji sloj
zemlje na kojem je stajala voda
nakon obilne kiše. Malčiranjem se
sprječava isušivanje vlage iz tla
uslijed vrućina.
Organski malč u sloju od 5 do 8 cm spriječit će zbijanje tla i stvaranje
ispucane kore nakon pljuskova. Vlaga će se dulje zadržati u tlu između
dvaju natapanja (zalijevanja) ili od jedne kiše do druge. Malč će spriječiti
ili usporiti isparavanje, a i hranjive tvari će se sporije ispirati iz tla.
Mladim, tek posađenim biljkama olakšava ukorijenjivanje i osigurava
bolji rast u prvom razdoblju. Štiti ih od žarkog sunca i osigurava vlagu.
23
Čuva kisik u tlu (prozračnost tla), a time štiti i mlade korjenčiće da se
lakše i brže razvijaju. Temperatura ispod malča je ujednačena i to bolje
odgovara biljkama za rast, a i plodovi nisu blatni nakon jakih kiša jer
malč ''amortizira'' udarce kiše. Tlo prekriveno malčom idealno je stanište
mnogim kukcima i ostalim životinjama koje konstantno ruju i prozračuju
zemlju, uvlače i prerađuju organski materijal te time gnoje zemlju,
odnosno stvaraju kompost na licu mjesta. Posljedica malčiranja i
povećanja života ispod zemlje je prirodni izvor ugljične kiseline koju u tlu
proizvode mikroorganizmi. Ugljična kiselina izlazi iz zemlje na površinu i
biljke je upijaju kroz sićušne otvore na naličju listova. To je jedan od
razloga zašto na malčiranim površinama biljke bolje rastu. Malčiranje je i
dobar način prirodnog nadziranja rasta korova. Sloj od nekoliko
centimetara malča zaklonit će svjetlost korovu, koji time ima manje šanse
za rast. Ipak, malčiranjem se korov ne može potpuno ukloniti, potrebno
ga je i dalje plijeviti.
KAKO MALČIRATI?
Malčirati se može pokošenom travom, piljevinom ili strugotinama od
blanja, suhom slamom ili korom drveta.
Malč se stavlja na netom obrađene gredice, prije nego što se zemlja
posuši. Treba ga konstantno dodavati, jer ''nestaje'' velikom brzinom –
kukci ga odvlače pod zemlju. Prvi malč koji se stavlja u kasno proljeće
mora biti debljine prsta. Kombinira se s kompostom. Čim biljčice izrastu,
može se malčirati i debljim slojem.
ŠTO TREBA IZBJEGAVATI?
Malčiranje predebelim slojem otežat će prozračivanje tla i isparavanje
vode. Ako je tlo samo po sebi vlažno i još malčirano debelim slojem, na
takvim se mjestima u malč često znaju naseliti puževi. Zato debljinu
malča treba prilagoditi klimi, vrsti tla i bilju. Malč se ne smije nasipati do
stabljike ili debla, uvijek treba načiniti mali razmak između njih (oko 10
cm). Sloj malča ovisi o vrsti tla, vlazi, vrsti biljaka koje se sade i njihovoj
fazi vegetacije. On ne bi trebao biti veći od 8 do 10 cm jer će inače početi
gušiti tlo, umjesto da ga hrani. Obično se stavlja sloj od 5 do 8 cm. Ako je
sjeme tek posijano, sloj malča bi trebao biti tanji i razmaknut na
mjestima gdje je sjeme posijano kako bi moglo niknuti. Deblji sloj malča
preporučuje se kod odraslih biljaka ili kad se na gredicu sade veće, prije
uzgojene biljke, a nipošto kod sjetve i nikad tik uz biljke. Uvijek bi trebao
biti malo razmaknut kako bi posađene biljke imale dovoljno prostora za
rast. Kod tankog sloja malča blizina ne smeta biljkama, jer takav tanki
sloj ionako pod utjecajem kukaca jako brzo nestaje i treba ga stalno
dodavati.
24
PRIRODNI MATERIJALI ZA MALČIRANJE
Malč mora biti rastresit i rahao kako bi mogao osigurati dosta zraka za
biljke.
Slama je jedan od jeftinijih malčeva.
Kako se pomalo raspada, obogaćuje
tlo organskom tvari pa je korist
dvostruka. Dobro je koristiti na
gredici zasađenoj salatom ili
jagodama. Računajte na to da, ako je
slama jako suha, a počne puhati jaki
vjetar, mogao bi raspuhati veći dio.
Zato malč kontrolirajte i dopunite po
potrebi. Osim slame, za malčiranje
se mogu koristiti i mnogi drugi
prirodni materijali kao što su pokošena trava (obvezno je treba prvo
ostaviti da se prosuši nekoliko dana i tek onda raširiti oko biljke), sijeno,
lišće, prazne mahune ubranih mahunarki, korov po gredicama – počupan
i usitnjen pa poslagan po gredicama, kora drveća (za vrste koje vole
kiselije tlo), kamenje (idealno kao ukras u cvjetnim gredicama), poluzreli
kompost.
Posebno je dobar malč od pojedinih biljaka, zbog njihovih
karakteristika:
Listovi gaveza – sadrže dosta kalija, odličan su
materijal za gredice rajčica.
25
Listovi rajčice – odličan malč za kupusnjače jer
tjeraju nametnike koji ih napadaju, a i same
rajčice vole biti malčirane ''vlastitim''
materijalom.
Kopriva – posebno je vole kišne gliste, poboljšava
kvalitetu humusa pa se preporučuje stavljati je i u
kompost.
26
3. KOSIDBA I SUŠENJE TRAVE
Travnjaci, pašnjaci, livade i oranice izvori su svježe, zelene trave. Ona
može služiti stoci za ispašu ili se može ''konzervirati'' u obliku sijena ili
silaže (sitno samljevene biljke).
KOSIDBA NEKAD
Kosidba je jedan od najtežih fizičkih poljskih radova koje su obavljali
isključivo muškarci. Livade su najčešće kosile ''kosačke mobe''. U jednoj
kosačkoj mobi nekad se nalazilo i po desetak kosaca. Kosce je sazivao
domaćin, a pozivani su najbolji muškarci iz sela, snažni i iskusni.
27
Dobrog kosca su činili snaga i znanje, ali i kosa i kosni alat.
Kosa se sastoji od kosišta i kose.
Kosište je od drveta i kućne je izrade, a kosa je čelični dio kovan od
najboljeg čelika.
U tijeku kosidbe kosa se klepala dva puta na dan, ujutro prije početka
kosidbe i popodne, poslije užine. Oštrenje se obavljalo poslije svakog
otkosa, to je bila prilika za kratak predah. Kosci su se u svim mobama
oglašavali snažnom pjesmom, ali su se i šalili i podvriskivali.
28
Zbog napornog posla koji su kosci obavljali, trebala im je i jaka hrana.
Užina je bila glavni obrok, a sastojala se uglavnom od pečenog mesa, pite,
uštipaka, sira, kiselog mlijeka... Hranu su donosile žene, a jelo se na polju
na kojem se kosilo.
Na kraju dana, kad bi se završilo s kosidbom, kosci bi odlazili
domaćinovoj kući malo se proveseliti, zapjevati i popričati. Kada je
košenje koje je najčešće trajalo po nekoliko dana završeno, trava se
ostavljala da se osuši i zatim se organiziralo kupljenje sijena.
SAVJETI ZA KOSIDBU
Kod kosidbe je bitno pratiti meteorološke prilike prije određivanja
datuma košenja kako bi se aktivnosti oko košenja i sušenja trave
smjestile u razdoblje od 3 sunčana dana
Visina reza ovisi o vrsti trave - nikada nije dobro prenisko kositi travu jer
trava neće moći obnoviti nove izraste i bit će znatno rjeđa. Preporučuje se
kositi redovito i to po mogućnosti na jednaku visinu.
Prije početka košenja obvezno treba pregledati dio koji se želi kositi i
pokupiti štapove, grane kamenje, odnosno sve ono što može zasmetati u
kosidbi.
Preporučuje se kositi u jutarnjim i večernjim satima dok je trava puna
sokova i dok još ima rose, a najteže je od 12 do 15h jer je tada najveća
vrućina, a trava je najžilavija pa se izmiče kosi.
POSLJEDICE KASNE KOSIDBE TRAVE
Ako se trava kasno kosi (u cvatnji ili kasnije), daje osrednju do lošu
krmu. Takvu ogrubjelu masu, u kojoj prevladava visoka trava koja je u
stadiju cvatnje ili u zriobi, bolje je u prvom otkosu silirati, nego kositi za
sijeno. Ako se takva masa, koja je već jako ogrubjela, kosi i suši za sijeno,
sušenjem će još jače ogrubjeti i dati lošu krmu slabe ukusnosti i krmne
vrijednosti. Lošije će biti iskorištena, a posljedica toga bit će niska
proizvodnja i veliki gubitak već proizvedenih hranjiva, osobito proteina.
Livade se u prvom otkosu kod nas često kose prekasno, kad je većina
trava ocvala, a na vlažnijim i težim staništima kad se tlo prosuši. Zbog
neuređenosti tla i odvodnje suvišne oborinske vode, pokošenu masu
tratine često nije moguće sušiti na tlu ranije u proljeće, pa se takve livade
u pravilu kose prekasno.
29
Nastupom toplog i suhog vremena, kasno košena tratina loše se i sporo
obnavlja. Porast mase vrlo je slab jer vrste plitkog korijena u gornjem
sloju nemaju dovoljno vlage za obnavljanje, a većina vrsta plitkog
korijena tijekom ljeta prelazi u spavajuće (dormantno) stanje. U takvoj
masi uglavnom prevladavaju višegodišnje zeljanice, od njih je veći dio
loše kakvoće ili niske krmne vrijednosti (mrkva, različak, pastrnjak i dr.).
Djeteline, kao i trave u tratini, ljeti uglavnom zbog suše ostanu niske i
zauzimaju mali udjel u masi, iako bi morale biti zastupljenije. To se
naročito događa na travnjacima koji se nakon kosidbe ne prihranjuju.
Obnavljanje tako iskorištavane tratine vrlo je usporeno i traje 8 - 12
tjedana. Na vrlo suhim staništima prirast je toliko slab da se često jedva
isplati kositi. Ranija kosidba utječe na povećanje gustoće tratine, a time i
na bolju pokrovnost.
KOŠENJE TRAVE OSLOBAĐA OD STRESA
Istraživanje australskih znanstvenika pokazalo je da mirisni spojevi koji
se otpuštaju pri košenju trave imaju direktan učinak na mozak, posebno
na njegove dijelove vezane uz emocije i memoriju. Miris pokošene trave
ljude opušta i čini sretnijima, a redovito košenje smanjuje razinu stresa i
sprječava mentalne tegobe u starosti.
30
IV. KUĆA
1. SAVJETI ZA PREHLADU – priče iz bakine škrinjice
L
iječenje prirodnim lijekovima manje je nasilno prema našem
tijelu, ali je i dugotrajnije te zahtijeva strpljivost i upornost, no
u konačnici ozdravljenje je temeljito.
Tijekom zimskih mjeseci vrlo često nas pogađaju prehlade. Iako ta bolest
nije ozbiljna ni opasna po život, zasigurno nam ga može zagorčati.
Poznati su simptomi prehlade: grebanje u grlu, kihanje, začepljen nos,
glavobolja, bolovi u mišićima. Nema čarobnog štapića koji bi nas mogao
poštedjeti muke nekoliko dana curenja iz nosa, kašlja, bronhitisa ili
infekcije sinusa, ali primjenom savjeta o prehrani i prirodnim lijekovima
iz "bakine škrinjice" može se spriječiti, ublažiti simptome ili skratiti
trajanje prehlade.
Kupus ili zelje po ljekovitosti nadmašuje
mnoge druge ljekovite biljke. Preporučuje ga
se što češće koristiti u prehrani jer potiče
imunološki sustav i proizvodnju antitijela. U
zimskim mjesecima najviše se upotrebljava
kiselo zelje. Zbog mliječne kiseline, kiselo
zelje je ljekovito kod bronhitisa, ekcema,
lijenih crijeva, išijasa, upale vena, pa čak i
kod reume. Kiselo zelje povećava otpornost protiv mnogih bolesti.
Dokazano je da je najviše starih, a čilih ljudi tamo gdje se jede puno
kiselog kupusa. Kada se zelje uzima u obliku čaja ili juhe, sprječava
prehladu, kašalj i gripu i djeluje antiseptički na dišne organe.
31
Oblozi od kupusa djelotvoran su lijek protiv reumatskih bolova, posebice
lumbaga i išijasa. Kupusov list treba oprati, izrezati debele žile, listove
izglačati valjkom ili bocom da budu ravni, staviti ih na oboljelo mjesto,
pokriti suhom lanenom krpom i pričvrstiti zavojem. Oblozi se mijenjaju
tri puta na dan.
Protiv išijasa može se skuhati list kupusa i dok je još topao, staviti na
oboljelo mjesto. Listove kupusa možemo izglačati glačalom i zagrijane
staviti na bolno mjesto.
Dva puta na dan stavljaju se oblozi na rane od proširenih vena, i to od
stopala prema koljenu.
Listovi kupusa se stavljaju na opekline, rane, čireve i na čelo protiv
migrene. Zbog svojih izuzetno ljekovitih svojstava, u narodu se za kupus
kaže da je "sirotinjski ormarić s lijekovima".
Bijela repa uništava bakterije osobito u
dišnim organima, a istraživanja su
pokazala da jača opći imunitet. Koraba,
mrkva i celer također povećavaju
otpornost organizma.
Odličan dodatak prehrani su jabuke. Stara poslovica kaže "Jedna jabuka
na dan - liječnik iz kuće van". Jabuke su se nekada koristile za liječenje
gripe, vrućice, bronhijalnih bolesti, za odčepljivanje nosa i dišnih organa
te za brži oporavak nakon bolesti.
Kod začepljenog nosa odlično djeluje pileća juha za koju je dokazano da
je blag antibiotik i sredstvo za uklanjanje začepljenosti.
Posebno je dobro poznata moć crvenog i bijelog luka - prirodnih
antibiotika i antiseptika.
Bijeli luk ili
češnjak sadrži
eterična ulja koja
liječe prehladu,
grlobolju i gripu te
infekcije bronhija i
pluća.
32
DOMAĆI PRIPRAVCI
Kod prehlade koristi se i hren: nariban, kuhan u mlijeku ili pomiješan s
medom.
Zbog svoje izuzetne ljekovitosti, med je vrlo korisna namirnica u
suzbijanju bolesti. Vruća limunada s medom poznati je lijek za prehlade i
vrućice, a ako pomiješamo med s limunom ili jabučnim octom, dobijemo
umirujući sirup protiv kašlja. Med je iznimno pogodan kao sredstvo u
koje se može dodavati ljekovito bilje. Žličica nasjeckane majčine dušice
u medu uzima se protiv kašlja i bronhitisa, a kašalj ublažuje i čaj od
sljeza. Odličan melem za dišne organe i jačanje imuniteta je i sirup od
smrekinih iglica.
Bazga je također odličan lijek protiv prehlade.
Vrući čaj, pripravljen namakanjem cvijeta bazge,
ako se uzme na početku prehlade, upale krajnika,
upale grla i gripe, pridonosi brzom izlječenju jer
potiče krvotok, izaziva znojenje i organizam čisti
od otrovnih tvari. Kada pripremamo čaj za
prehladu, tri žlice cvjetova prelijemo litrom
kipuće vode i pijemo tijekom dana na gutljaje.
Kod upale grla, vrućim mlijekom prelijemo
cvjetove bazge, zasladimo medom i pijemo na
gutljaje za umirenje kašlja.
Kamilica je jedna od najomiljenijih vrtnih biljaka. Izvrstan je antiseptički
lijek za bakterijske i gljivične infekcije te za prehladu i gripu.
Zbog brojnih djelotvornih tvari koje sadrži i
stolisnik je vrlo ljekovit kod prehlada. Čaj liječi
dišne organe. Paru od čaja stolisnika udišemo u
nosnice kad smo prehlađeni.
Kod prehlada je vrlo koristan i čaj od šipka kao
jedan od najbogatijih izvora vitamina C.
Liječenje prirodnim lijekovima manje je nasilno
prema našem tijelu, ali je i dugotrajnije i zahtijeva
strpljivost i upornost, no u konačnici ozdravljenje
je temeljito. Stoga kako bismo izbjegli zimske
prehlade, po uzoru na naše stare, valja jesti što više kiselog kupusa i
kisele repe, a za slučaj potrebe, u kućnu ljekarnu spremiti bazgu,
kamilicu, stolisnik, lipu, majčinu dušicu, šipak, sljez te med i
sirup od smrekinih iglica.
33
NEKOLIKO BAKINIH RECEPATA
Kod visoke temperature
- Čaj za znojenje
•
•
•
•
1 čajna žličica cvjetova bazge
1 čajna žličica lipe
1 čajna žličica kamilice
2,5 dl vode
Mješavinu bilja prelijemo kipućom vodom, nakon 10 minuta procijedimo
te tijekom dana pijemo na gutljaje.
- Oblozi od octa
Visoka temperatura može se sniziti oblozima nerazrijeđenog jabučnog
octa ili razrijeđenim vinskim octom (pola vode, pola octa). Hladan oblog
stavljamo na stopala ili od koljena nadolje.
- Parenje sinusa
Izrezane sljezove korijene namačemo 30 minuta u dvije litre vode, potom
ih zakuhamo te udišemo paru.
Sinusi se čiste i udisanjem pare kamilice, smrekinih grančica ili
naribanog limuna.
- Sok od češnjaka za liječenje kašlja, prehlade i grlobolje
Nekoliko češanja narezati na tanke listiće, prekriti medom i ostaviti
stajati 2 do 3 sata. Često tijekom dana piti po žličicu tako dobivenog soka.
- Sirup protiv kašlja i iscrpljenosti
Vrške smrekinih iglica poslažemo u staklenku široka grla i to
naizmjenično red iglica, red šećera. Tako napunjenu staklenku odmah
stavimo na sunce. Ako nema sunca, stavimo je na vrlo slabo ugrijanu
ploču štednjaka. Ne učinimo li to, šećer će se toliko stvrdnuti da se nikad
neće otopiti.
34
2. RECEPTI – glavna jela
SELJAČKA UŽINA
SASTOJCI:
4 jaja
1 pile
2 rajčice
1 krastavac
1 glavica luka
1 paprika
1 boca vina
sol
PRIPREMA:
Pile razrežemo, posolimo, pospemo mljevenom paprikom i polijemo
vinom. Zatim komade mesa najprije popečemo na ulju da porumene, a
onda pokrivene lagano pirjamo 30 – 40 minuta.
Rajčicu operemo i narežemo na kriške. Krastavce i luk ogulimo,
narežemo i složimo na tanjur. Papriku narežemo na kolutove. Jaja
skuhamo ili ih ispržimo u dosta masnoće. Na stolu obvezno mora biti
soli.
Običaj je da se uz ovo jelo umjesto kruha poslužuje vruća pogača, i to ne
narezana nožem na kriške, već nalomljena na veće komade. Pogača je
uopće u svim prilikama atraktivnija od običnog kruha.
Ovakva se užina obično priprema radnicima na polju, u vinogradu ili u
šumi. Ovom se užinom jednako poslužuje i nenajavljenog gosta.
Uz jelo se ne postavlja na stol pribor.
35
SLATKI KUPUS S RAJČICOM NA SLAVONSKI NAČIN
SASTOJCI:
1 kg slatkog kupusa u glavici
2 žlice masti
1 žlica brašna
2 veće rajčice
2 do 3 kocke šećera
malo crvene slatke paprike
sol
PRIPREMA:
Kupus narežite na rezance, posolite
ga i pustite da stoji pola sata.
Stavite zatim u lonac žlicu masti,
na vruću mast dodajte istisnut kupus pa ga pirjajte na umjerenoj vatri.
Očistite i narežite rajčice i dodajte ih kupusu. S vremena na vrijeme
dolijte malo vode i promiješajte. U međuvremenu napravite zapršku od 1
žlice masti i umiješajte je u kupus. U zapršku dodajte crvene paprike.
Poslije toga zdrobite kocke šećera pa ih umiješajte u varivo.
SLAVONSKA JUHA OD GLJIVA
SASTOJCI:
3 žlice sušenih gljiva
2 krumpira srednje veličine
1 žlica masti
2 žlice brašna
malo papra i sol
prema želji i malo octa
PRIPREMA:
Načinite zapršku od masti i brašna, pa dolijte nešto više od 1 litre hladne
vode. Kuhačom dobro promiješajte i dodajte očišćene sušene gljive,
krumpir narezan na srednje velike kocke, zapaprite i posolite juhu.
Kuhajte je na umjerenoj vatri. Prema želji je na kraju možete zakiseliti s
malo octa.
36
SLAVONSKA JUHA OD GRAHA
SASTOJCI:
1/4 kg graha
10 dag slanine
1 manji luk
1 žlica masti
2 žlice brašna
1 velika rajčica
papar i sol
PRIPREMA:
Dan prije grah namočite, odlijte vodu
i stavite grah u lonac hladne i
posoljene vode. Dodajte očišćenu i na male komade narezanu rajčicu.
Kuhajte grah na umjerenoj vatri. U međuvremenu narežite slaninu na
sitne kocke, malo je popržite i dodajte juhi. Isto tako načinite zapršku od
masti i brašna, pa je zatim ukuhajte u juhu. Prema želji juhu zapaprite.
SLAVONSKA KRUMPIROVA JUHA
SASTOJCI:
1/2 kg krumpira
10 dag slanine
1 dl kiselog vrhnja
1 mala glava luka
1 žlica masti
2 žlice brašna
malo slatke crvene paprike
1/2 žličice octa
sol
PRIPREMA:
Ogulite krumpir i narežite ga na manje kocke. Stavite ga u hladnu
posoljenu vodu, dodajte cijelu glavu luka i kuhajte juhu. U međuvremenu
narežite slaninu na sitne kocke, malo je prepržite i dodajte juhi. Od masti
i brašna načinite zapršku i ukuhajte je. Dodajte papriku, a na kraju, kada
je krumpir kuhan, umiješajte kiselo vrhnje i malo octa.
37
KREM JUHA OD KOPRIVE
Mlada kopriva ima dobre nutritivne karakteristike; obiluje C vitaminom,
karotinom, klorofilom, željezom, manganom pa ju je dobro uključiti u
prehranu. Kako biste ruke zaštitili od poznatog peckanja pri branju
kopriva, nosite zaštitne rukavice.
Na receptu za ovu finu juhicu od
koprive zahvaljujemo chefu Sergiu
Mianu.
Vrijeme pripreme: 30 minuta
SASTOJCI za 1 osobu
50 g svježih listova koprive
50 g krumpira
20 g celera
100 g slatkog vrhnja ili vrhnja za kuhanje
300 g vode
sol
papar
PRIPREMA
1. Operite i očistite na kockice narezan krumpir i celer pa ih skuhajte
u slanoj vodi.
2. Povrću dodajte prethodno u vreloj vodi kratko poparene
(blanširane) koprive koje ste izvadili iz vruće vode i naglo ih
ohladili u hladnoj vodi s ledom (kako bi sačuvale zelenu boju).
3. Sve zajedno dobro izmiješajte mikserom, dodajte vrhnje i po
potrebi izmiješajte.
POSLUŽIVANJE
Poslužite u dubokim zdjelicama. Za ukrašavanje poprskajte s nekoliko
kapi maslinovog ulja i pospite mljevenim paprom.
SAVJET
Po želji juhu poslužite s komadićima popečenog kruha ili zlatnim
kuglicama.
38
JUHA OD GRAHA SA SLANINOM
SASTOJCI:
23 dag graha
20 dag slanine
2 luka
2 žličice koncentrata od rajčice
papar u prahu
crvena paprika u prahu
sol
PRIPREMA:
Dan prije grah namočite. Narežite slaninu i luk na sitne kocke i pirjajte
dok luk ne požuti. Zatim dodajte koncentrat od rajčice i prema ukusu
papriku, papar i sol. Promiješajte to dobro i pirjajte još nekoliko minuta.
U ekspres-lonac stavite grah i pirjani začin, dolijte oko 1 litru vode,
posolite, poklopite lonac i kuhajte oko pola sata.
KOTLOVINA
SASTOJCI:
60 dag svinjskog karea
2 para kobasica
2 žlice ulja
2 dag svinjske masti
2 žlice Vegete
bijelo vino (oko 0,5 dl)
papar, sol
PRIPREMA:
Meso izrezati, posoliti i ostaviti da odstoji neko vrijeme. Na ugrijanom
ulju i masti peći meso i kobasice do lijepo rumene boje, izvaditi ih i staviti
na rub kotla, a u istu masnoću doliti vino, malo vode, dodati Vegetu, sol i
papar prema želji. Nakon nekoliko minuta kad tekućina prokuha, vratiti
u nju meso i kobasice, još malo zajedno prokuhati i poslužiti.
39
OSJEČKI ODRESCI
SASTOJCI:
4 svinjska odreska
2 dl kiselog vrhnja
2 žlice ulja
10 dag suhe mesnate pancete
1 veća kisela jabuka
1 veća glavica luka
sol
papar
malo slatke mljevene paprike
PRIPREMA:
Odreske istucite i naglo popržite. Posolite, popaprite i pospite crvenom
paprikom. Zalijte kiselim vrhnjem i pirjajte pokriveno desetak minuta.
U međuvremenu na malo ulja popržite luk i kad požuti, dodajte narezanu
pancetu i naribanu jabuku pa još malo popirjajte.
Prelijte preko odrezaka i poslužite.
OSJEČKI POSNI VALJUŠCI
Sastojci za 4 osobe:
20 dag svježeg kupusa
10 dag krumpira
20 dag maslaca
15 dag brašna
3 jaja
malo mlijeka
malo masti ili ulja
1 kriška bijelog kruha,
sol
mrvice
Očišćeni kupus sitno narežemo. Krumpir oljuštimo i isto tako sitno
narežemo. Sve skupa pirjamo na 10 dag maslaca. Na preostalom maslacu
prepečemo kockice kruha. Skinemo sa štednjaka i dobro promiješamo
pirjani kupus, krumpir i kockice prepečenog kruha. U drugoj zdjeli
izmiješamo žumanjke, mlijeko, sol i brašno. Čvrsti snijeg od bjelanjka
oprezno primiješamo u smjesu od krumpira, kupusa i prepečenog kruha.
Od te mase oblikujemo male valjuške i skuhamo ih u slanoj vodi.
Ocijeđene valjuške slažemo u zagrijanu zdjelu i začinimo mrvicama
poprženim na masti.
40
KUKURUZNI ULJEVAK/ULIVAČA S BLITVOM/KOPRIVOM I
MLADIM SIROM
Ovo je vrlo zdrava i vrlo brza varijanta za
doručak ili večeru.
SASTOJCI:
300 g kukuruznog brašna
100 g bijelog brašna
100 g kukuruznog griza
200 g blitve/kopriva (žare)
100-200 g mladog sira
sol
PRIPREMA:
Uključiti pećnicu na najvišu temperaturu.
Oprati i isjeckati blitvu, ne previše sitno.
Pomiješati sve sastojke. Mladi sir dodati na kraju i ne sitniti ga previše.
Potom dodati vode da se postigne gusto tijesto.
Veličinu tepsije odrediti prema željenoj debljini tijesta. Tepsiju namazati
maslacem, a ako mažete uljem, prethodno ga ugrijati u pećnici da se ne
bi lijepilo.
Izliti tijesto i izravnati ga te peći dok ne porumeni.
Poslije vađenja ga prekriti krpom i pustiti da odstoji 5-10 minuta jer se
onda lakše reže.
Slaže se sa svim mliječnim proizvodima.
Može se koristiti sve lisnato povrće, a također se ono može i izostaviti. U
proljeće je ovaj uljevak izvrstan s mladim koprivama koje su odličan izvor
željeza i kalcija koji se izuzetno lako apsorbira.
41
PAPRIKAŠ
SASTOJCI:
Sastojci za 4 osobe
50 dag svježe svinjetine (koljenica)
60 dag masnoće
10 dag kobasice
2 dag suhe slanine
1 dag brašna
½ dl kiselog vrhnja
2 dag pirea od rajčica
20 dag svježih paprika
5 dag krastavaca
30 dag luka
2 češnja češnjaka
0,50 dag ljute paprike
sol
lovorov list
1 feferon
PRIPREMA:
Meso narežemo na komade od 4-5 dag. Na masnoći ispržimo sitno
narezan luk, a zatim dodamo meso. Za vrijeme pirjanja dodamo još
brašno, zdrobljeni češnjak, ljutu papriku, pire od rajčica, lovorov list i
narezanu svježu papriku. Umak ne pasiramo. Kad je gotov, primiješamo
mu sitno narezan feferon, kisele krastavce i kobasicu. Jelo ponovno
prokuhamo i na kraju još dodamo kiselo vrhnje.
42
3. SLASTICE
MAĆUHICE
SASTOJCI:
15 dag maslaca
15 dag šećera
2 jaja
30 dag brašna
2 žlice kiselog vrhnja
5 dag mljevenih oraha
2 žlice kakaa
1 limun
1 vanilin-šećer
½ praška za pecivo
4 žlice marmelade od marelice za premazivanje
šećer u prahu za posipanje
PRIPREMA:
U dubokoj zdjeli pomiješajte brašno s praškom za pecivo. U sredini
utisnite udubinu u koju stavite šećer, vanilin-šećer, jaja, kiselo vrhnje,
mljevene orahe i limunov sok, pa s malo brašna izmiješajte u kašu. Tada
dodajte omekšali maslac, pa umijesite glatko tijesto. Prebacite ga na
pobrašnjenu dasku, premijesite i podijelite u dva dijela. U jedan dio
umijesite kakao. Pokriveno tijesto držite na hladnom mjestu da miruje 30
minuta. Zatim svaki dio posebno razvaljajte na pobrašnjenoj dasci na 2
mm debljine i okruglim kalupićem režite krugove. Nakon svakog
izrezivanja kalupić utisnite u brašno da se tijesto ne lijepi na njega.
Izrezane ostatke tijesta ponovno premijesite, razvaljajte i izrežite. Slažite
ih u nenamazani lim, stavite u zagrijanu pećnicu na rešetku i na laganoj
vatri pecite oko 15 minuta. Posve ohlađene kolačiće spajajte
marmeladom i to žuti i smeđi oblik i obilno pospite šećerom u prahu.
43
SLAVONSKE ŠAPE
SASTOJCI:
4 šalice brašna
2 šalice masti
2 šalice mljevenih oraha
2 šalice šećera
2 jaja
malo sode bikarbone
šećer u prahu
PRIPREMA:
Izraditi meko glatko tijesto od umućenih jaja dodajući brašno sa sodom
bikarbonom, mast, orahe i šećer. Sve dobro umijesiti. Od mase odvajati
manje količine i puniti modele. Peći u zagrijanoj pećnici. Pečene šape
uvaljati u šećer u prahu.
SLAVONSKI VRTANJI
SASTOJCI:
1/2 kg brašna
2 žlice maslaca
8 jaja
malo soli
malo papra u prahu
PRIPREMA:
Najprije istucite maslac da postane pjenast. Zatim umiješajte razmućena
jaja, posolite i zapaprite smjesu i na kraju umiješajte brašno. Napravite
od te smjese podatno tijesto i razvaljajte ga do debljine prsta. Od tijesta
izrežite manje komade i oblikujte okrugle kovrtanje. Složite ih u
namašćen i pobrašnjen pleh te pecite u pećnici na umjerenoj vatri.
44
MUŠKACONI
SASTOJCI:
25 dag šećera
25 dag mljevenih oraha
2 bjelanjka
nariban muškatni orah
PRIPREMA:
U čvrst snijeg bjelanjaka umiješajte
najprije šećer. Kad ste to dobro promiješali, dodajte orahe i naribajte
muškatnog oraha. Tu smjesu treba dobro i dugo miješati. Tijesto
razvaljajte do debljine malog prsta i prikladnim formama izrežite
muškacone. U zamašćen i pobrašnjen pleh složite muškacone i pecite ih
(više sušite) na umjerenoj vatri.
OSJEČKE ŠTANGLICE
SASTOJCI:
30 dag brašna
10 dag šećera
2 žutanjka
18 dag margarina
NADJEV:
pekmez
UKRAS:
2 bjelanjka
10 dag šećera
10 dag mljevenih oraha
Izraditi meko glatko tijesto od pjenasto umućenih žutanjaka dodajući
brašno i margarin. Masu rasporediti u pouljen pleh i peći u zagrijanoj
pećnici. Na pola pečen biskvit brzo izvaditi, premazati pekmezom i na
njega rasporediti ukras, vratiti u zagrijanu pećnicu i do kraja ispeći.
UKRAS: Izraditi čvrst snijeg bjelanjaka sa šećerom i u njega polagano
umiješati mljevene orahe.
45
SAVSKI MEDENJACI
SASTOJCI:
25 dag čokolade za kuhanje
6 jaja
10 dag brašna
25 dag meda
25 dag maslaca
25 dag lješnjaka
1 vrećica suhog kvasca
PRIPREMA:
Čokoladu otopiti. Med i maslac lagano zagrijati.
Dodati žutanjke i sve zajedno miksati 5 min. U gustu ujednačenu masu
umiješati brašno sa suhim kvascem dodajući prepržene sitno narezane
lješnjake. Na kraju u masu polagano umiješati čvrst snijeg bjelanjaka.
Masu rasporediti u pobrašnjen pleh i peći u zagrijanoj pećnici.
SOK OD KORPIVE
Koprive su odlične za energetsku proljetnu kuru, bogate su mineralima i
vitaminima A, C i K. Imaju visok postotak željeza te opskrbljuju krv
kisikom i brane ga od slabokrvnosti. Kod proljetnog umora najboljim se
pokazao sok od koprive (ubrati 1kg koprive, popariti 5 min, usitniti i
staviti u gazu te istisnuti sok), no može se napraviti i kao kuhani prilog te
pomiješati sa špinatom.
46