EU I ZAŠTITA OKOLIŠA
Upravljanje vodama na lokalnoj razini
EU I ZAŠTITA OKOLIŠA
Upravljanje vodama na lokalnoj razini
3
Priprema i lektura: Irena Brnada
Stručne suradnice: Ingrida Bremere (BEF Latvija); Gorana Ćosić-Flajsig; Jovanka Ignjatović
Izdavač:
Regionalni centar zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu
Ured u Hrvatskoj, Đorđićeva 8a, 10000 Zagreb, Hrvatska
Tel: +385 (0)1 48 10 774, 48 73 622; Tel./fax: +385 (0)1 48 10 844
E-mail: [email protected]
URL: www.rec-croatia.hr
Grafička obrada: Renata Domazet - Mukica
Tisak: Tiskara ZNANJE d.d., ožujak 2010.
Naklada: 600 kom
Cjelokupni sadržaj ove publikacije vlasništvo je ©Regionalnog centra zaštite okoliša za
Srednju i Istočnu Europu
Niti jedan dio ove publikacije nije dopušteno prodavati u bilo kojem obliku ili umnažati
radi prodaje bez prethodnog pisanog dopuštenja vlasnika prava.
Projekt financiraju:
Njemačka savezna
agencija za okoliš
Njemačko savezno
ministarstvo za okoliš,
zaštitu prirode i
nuklearnu sigurnost
Europska komisija Opća uprava za okoliš
Fond za zaštitu
okoliša i energetsku
učinkovitost
Partneri u projektu:
Makedonija
ISBN 978-953-7418-05-2
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 717670
EU I ZAŠTITA OKOLIŠA
Upravljanje vodama
na lokalnoj razini
SADRŽAJ
SADRZAJ JE IZ PRVE BROSURE
to cu srediti tijekom dana
Uvod
1. Politika gospodarenja otpadom i ključna načela Europske unije
1.1. Definicije otpada
1.1.1. Opasni otpad
1.1.2. Neopasni otpad
1.1.3. Nusproizvod
1.2. Hijerarhija gospodarenja otpadom i relevantni trendovi
1.2.1. Prevencija
1.2.2. Ponovno korištenje
1.2.3. Recikliranje materijala
1.2.4. Oporaba
1.2.5. Odlaganje otpada na odlagalištima
1.3. Planiranje gospodarenja otpadom
1.4. Načelo “onečišćivač plaća”
1.5. Načelo odgovornosti proizvođača
2. Strateško planiranje gospodarenja otpadom u Hrvatskoj
2.1. Planiranje gospodarenja otpadom
2.1.1. Nacionalno planiranje gospodarenja otpadom
2.1.2. Regionalno planiranje gospodarenja otpadom
2.1.3. Lokalno planiranje i regulativa
2.2. Investicijsko planiranje
3. Ključni dionici u gospodarenju otpadom i potreba za njihovom suradnjom
3.1. Proizvođač otpada
3.2. Dionici zaduženi za gospodarenje otpadom
3.3. Nadležna tijela
3.4. Uloga općina
3.5. Modeli općinske regionalne suradnje
3.6. Institucionalna struktura i nadležna tijela u Hrvatskoj
4. Gospodarenje komunalnim otpadom
4.1. Sustav prikupljanja otpada i uloga općina
4.1.1. Odvojeno prikupljanje otpada
4.1.2. Ugovaranje
4.2. Ekonomski aspekti odvojenog prikupljanja otpada
5. Odlaganje otpada
5.1. Ciljevi Direktive EZ-a
5.2. Obveze
5.3. Obrada biorazgradivog otpada
5.4. Zatvaranje odlagališta
5.5. Iskustvo u sanaciji odlagališta
6. Glavni tokovi otpada i gospodarenje tim tokovima
6.1. Ambalažni otpad
6.1.1. Obveze
6.1.2. Iskustvo u praktičnoj provedbi
6.2. Otpadna električna i elektronička oprema
6.2.1. Ciljevi Direktive EZ-a
6.2.2. Obveze
6.2.3. Iskustva u praktičnoj provedbi
6.3. Otpadna vozila
6.3.1. Ciljevi Direktive EZ-a
6.3.2. Obveze
6.3.3. Iskustvo u praktičnoj provedbi
6
9
11
11
11
11
12
12
12
12
12
13
13
13
14
15
16
16
16
26
26
26
30
30
31
32
32
33
36
38
38
38
39
39
41
41
41
42
42
42
44
44
44
44
46
46
46
47
48
48
48
49
6.4. Baterije i akumulatori
6.4.1. Ciljevi Direktive EZ-a
6.4.2. Obveze
6.4.3. Iskustvo u praktičnoj provedbi
7. Sudjelovanje javnosti i obrazovanje o gospodarenju otpadom
7.1. Lokalno stanovništvo
7.2. Djeca školskog uzrasta
7.3. Nevladine udruge
8. Sažetak i zaključci
9. Dodaci
9.1. Popis relevantnih direktiva i zakonodavstva EZ-a u području gospodarenja
otpadom
9.2. Centri za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj - pregled
9.3 Uspostavljanje učinkovitog sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj
- problemi i preporuke
50
50
50
52
53
54
54
54
56
58
58
59
64
7
1. Uvod
Upravljanje vodama predstavlja jedno od prioritetnih pitanja u vezi s okolišem za razne institucionalne
razine. Zakonodavstvo u vezi s vodama bilo je među prvim pravnim aktima Europske unije u području
okoliša koje je odredilo zajednička načela s ciljem da se okoliš zaštiti od neodgovarajućeg načina gospodarenja otpadom.
Povijesno gledano, politika voda zasniva se na rješenjima za krajnje korisnike, na obradi otpadnih voda
kako bi se smanjila količina onečišćenja koja se ispušta u rijeke i jezera. Danas, u 21. stoljeću, presudno
područje interesa predstavlja holistički pristup upravljanju vodnim resursima. Vodna politika bavi se
aspektima kakvoće i količine voda, budući da se niz zemalja suočava s raznim problemima u upravljanju
vodama. Pozornost se naročito posvećuje ekološkim aspektima svih vodenih ekosustava.
Sektor voda uključuje značajnu infrastrukturu i investicije, kako bi se osiguralo da se onečišćenje voda
smanji na željenu razinu. Održanje sigurne opskrbe pitkom vodom zahtijeva puno investicijskih sredstava, naročito u zemljama u kojima se investicije nisu odvijale desetljećima.
Uključenje dionika je važan preduvjet kako bi se osiguralo da se ciljevi upravljanja vodama postignu u
dogovorenim vremenskim okvirima. Stoga vlade uspostavljaju različite mehanizme kako bi potaknuli
dionike s različitim interesima da poduzmu odgovarajuće mjere za bolje upravljanje vodama.
Cilj je ove publikacije pružiti pregled relevantnog zakonodavstva EU i pregled provedbe tog zakonodavstva u Hrvatskoj. Željeli bismo vas informirati o ciljnim vrijednostima koje se žele postići u EU, kao i o
ključnim načelima, instrumentima i odgovornostima u području upravljanja vodama.
Ova publikacija nastala je u okviru projekta „Iz Latvije za Hrvatsku i Makedoniju: Osposobljavanje za primjenu zakonodavstva EU na lokalnoj i regionalnoj razini“, u kojem su surađivali Hrvatska, Makedonija,
Njemačka i Latvija, a provodio se u razdoblju 2007.-2009. godine.
Nadamo se da će vam ova brošura biti korisna u svakodnevnom radu!
Popis skraćenica korištenih u ovoj publikaciji (po abecedi):
• AZO - Agencija za zaštitu okoliša
• DUZS - Državna uprava za zaštitu i spašavanje
• HGK - Hrvatska gospodarska komora
• HV - Hrvatske vode
• HZJZ - Hrvatski zavod za javno zdravstvo
• JLSU - Jedinice lokalne samouprave
• MF - Ministarstvo financija
• MINGORP - Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva
• MK - Ministarstvo kulture
• MMPI - Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture
• MPRRR - Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja
• MRRŠVG - Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva
• MUP - Ministarstvo unutarnjih poslova
• MVPEI - Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
• MZOPUG - Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
• MZSS - Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
• ODV - Okvirna direktiva o vodama
9
1. Politika upravljanja vodama i ključna načela EU
1.1. Status voda
Europski građani ne pate od katastrofalnih nestašica vode i loše kvalitete vode s kojom se suočavaju
druge regije svijeta (npr. Bliski istok, Sjeverna Afrika i dijelovi Azije.) Općenito govoreći, vode su relativno
obilne, a ukupni slatkovodni resursi diljem Europe iznose otprilike 2270 km3 godišnje. Međutim, vodni
resursi nejednako su raspodijeljeni od zemlje do zemlje, kao i u raznim regijama u jednoj te istoj zemlji.
Pritom vodeni ciklus može igrati važnu ulogu u klimatskom sustavu, primjerice u promjenama padalina,
ili u učestalosti i intenzitetu oluja i suša. Padaline su u Europi nejednoliko raspoređene, pri čemu ih najviše ima u zapadnim dijelovima Europe i planinskim regijama. Budući da količina oborina može varirati
ovisno o sezonama i godinama, zemlje i područja koja u načelu imaju na raspolaganju odgovarajuće
vodne resurse mogu također patiti od nestašica vode u određena doba godine, ili tijekom određenih
godina. Vjerojatno je da će klimatske promjene uzrokovati ozbiljne posljedice za vodne resurse u Europi, pa je tako, primjerice, u nizu područja vjerojatno povećanje opasnosti od poplava, a predviđanja
ujedno govore o povećanju rizika od nestašica vode u budućnosti, naročito u južnoj Europi. Očekuje se
i povećanje razlika u vodnim resursima između sjeverne i južne Europe.
Prikaz 1.
Obnovljivi vodni resursi i omjer ovisnosti (Izvor: www.fao.org/landandwater/aglw/aquastat/water_
res/index.stm)
1.2. Opća politika upravljanja vodama i politički instrumenti EU-a
Prekogranična pitanja u upravljanju vodama od presudne su važnosti, budući da su neke zemlje iznimno ovisne o vodotocima koji izviru izvan njihovih granica kad je riječ o ispunjavanju potreba stanovništva. Te su zemlje stoga posebno osjetljive na učinke crpljenja, stvaranje umjetnih jezera i onečišćenje
na području zemalja koje se nalaze uzvodno. U najmanje 20 europskih zemalja više od 10 posto vodoopskrbe iz rijeka dolazi iz susjednih država.
11
1.2.1. Okvir za vode kao novi izazov
Sredinom devedesetih godina došlo je do pritiska da se iznova osmisli politika upravljanja vodama,
zahvaljujući čemu se kristalizirala potreba za novim modelom, koji je uzeo u obzir nove upravljačke
instrumente (kao što su pristup utemeljen na riječnom slivu, ili cjenovna politika ekonomske cijene
vode) i problemima se pozabavio na koherentan način. Europska politika u vezi s vodama prošla je
kroz dug proces restrukturiranja, što je za posljedicu imalo Okvirnu direktivu o vodama (2000/60/EZ).
Ta je direktiva prihvaćena 2000. godine, a uključuje nastojanja buduće vodne politike. To se odražava u
njezinim ključnim ciljevima:
• širenju raspona zaštite na sve vode, površinske i podzemne,
• postizanju “dobrog stanja” svih voda do određenog vremenskog roka,
• upravljanju vodama na osnovi riječnog sliva,
• “kombiniranom pristupu” koji uključuje granične vrijednosti za emisije i standarde kvalitete,
• odgovarajućoj politici ekonomske cijene vode,
• kvalitetnijem uključenju građana,
• modernizaciji zakonodavstva.
Okvirna direktiva o vodama može se promatrati kao operativni alat za definiranje ciljeva zaštite voda
u budućnosti. Niz je ciljeva uključen u zaštitu kakvoće voda. Ključni ciljevi na europskoj razini uključuju
opću zaštitu vodnih ekosustava, posebnu zaštitu jedinstvenih i vrijednih staništa, zaštitu resursa pitke
vode i zaštitu vode za kupanje. Svi se ti ciljevi moraju integrirati za svaki riječni sliv.
Novi sustav upravljanja vodama zasniva se na riječnom slivu – kao prirodnoj zemljopisnoj i hidrološkoj
jedinici – umjesto na administrativnim i političkim granicama. Za taj pristup postoje pozitivni primjeri,
kao što je primjer Međunarodne komisije za rijeku Rajnu i rijeku Dunav. Premda nekoliko država članica
već koristi pristup zasnovan na slivu, to nije svugdje slučaj. Za svako područje sliva mora se odrediti nadležno tijelo, provesti procjena rizika i definirati plan upravljanja riječnim slivom, uključujući konkretne
mjere koje valja provesti. Plan je potrebno ažurirati svakih šest godina.
1.2.2. Druge ključne direktive za osiguranje dobrog stanja voda
Revidiranje zakonodavstva EU u vezi s vodama treba provoditi sukladno novom okvirnom pristupu
upravljanju vodama. Neke ključne direktive koje su pritom relevantne, među ostalim su Direktiva o
obradi komunalnih otpadnih voda (91/271/EEZ), usvojena s ciljem zaštite okoliša od štetnih učinaka
ispusta otpadnih voda iz urbanih područja i industrije, te Direktiva o zaštiti voda od onečišćenja uzrokovanog nitratima (91/676/EEZ), usvojena s ciljem smanjenja i sprečavanja onečišćenja voda uzrokovanog
nitratima iz poljoprivrednih izvora. U Okvirnu direktivu o vodama uključeno je nekoliko aspekata koji
se tiču zona ranjivih na eutrofikaciju i zona ranjivih na nitrate kao zaštićenih područja prema Okvirnoj
direktivi.
Resursi podzemnih voda presudni su za opskrbu vodom. Stoga je usvojena Direktiva o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i degradacije (2006/118/EZ), kako bi se spriječilo onečišćenje podzemnih
voda i kako bi se učinkovito borilo protiv tog onečišćenja. To se nastoji učiniti kroz definiranje kriterija
za procjenu kemijskog stanja podzemnih voda i kriterija za identifikaciju značajnih i trajnih uzlaznih
trendova zagađivanja podzemnih voda, kao i kroz definiranje osnove koja je potrebna kako bi se preokrenuli negativni trendovi te kako bi se spriječilo i ograničilo neizravno ispuštanje tvari koje zagađuju
podzemne vode u te vode (nakon procijeđivanja kroz tlo ili kroz sloj zemlje ispod površinskog sloja).
1.2.3. Druge važne direktive o vodama
Odnos voda i zdravlja predstavlja ranjivo područje upravljanja vodama. Direktiva o vodi za piće (98/83/
EZ) usmjerena je na to da osigura kvalitetu vode za piće, odnosno vode koja se koristi u proizvodnji
hrane i napitaka. Trenutačno se odvija stalni proces konzultacija s dionicima, kako bi se ta direktiva
revidirala. Još jedna direktiva, ona o upravljanju kakvoćom voda za kupanje (2006/7/EZ) usmjerena je
na očuvanje, zaštitu i poboljšanje kakvoće okoliša i poboljšanje zaštite ljudskog zdravlja, te nadopunjuje
Okvirnu direktivu o vodama.
12
Imajući u vidu važnost količine voda na raspolaganju za korištenje, prihvaćena je Direktiva o procjeni i
upravljanju rizicima od poplava (2007/60/EC). Trenutno se odvija rasprava o detaljima zakonskih rješenja u vezi s pitanjem nestašice vode i suše.
1.2.4. Politika i praksa EU na razini potražnje
Da bi se postiglo održivo upravljanje vodnim resursima, potrebno je provoditi niz politika i praktičnih
pristupa, uključujući elemente kao što su politika ekonomske cijene vode, održivo korištenje voda,
podizanje razine svijesti i rad na problemu ilegalnog korištenja vode. EU i države članice mogu igrati
presudnu ulogu u tim područjima političkih odluka, koristeći javna sredstva i zajmove kako bi se
izgradila i održavala nužna infrastruktura, kako bi se potaknule tehnološke inovacije i uveli poticaji
s ciljem mijenjanja ponašanja.
Mjere na strani potražnje, koje idu u smjeru optimalnog pristupa upravljanju vodnim resursima
diljem Europe uključuju sljedeće aspekte:
Potrebno je omogućiti prikladnu politiku ekonomske cijene vode u svim sektorima, uključujući mjerenje potrošnje vode kako bi se potaknulo naplaćivanje vode na temelju volumena. Također,politika
ekonomske cijene vode predstavlja ključni mehanizam za definiranje održivog korištenja vode u
većoj mjeri. Politika ekonomske cijene vode je presudna u kontekstu zahtjeva iz Okvirne direktive
o vodama (2000/60/EZ) da cijene za vodne usluge odražavaju puni trošak tih usluga. Uspješna
politika ekonomske cijene vode zahtijeva dobro razumijevanje odnosa između cijene vode i njezina
korištenja u svakom sektoru.
Potrebno je osigurati da poljoprivredne subvencije budu povezane s učinkovitijim korištenjem vode.
Prihvaćanjem održivog i učinkovitog pristupa korištenju voda u poljoprivredne svrhe mora se osigurati zaštita okoliša, no ujedno se mora osigurati i to da poljoprivreda ostane profitabilna (naročito
u dijelovima Europe u kojima navodnjavana poljoprivredna područja igraju značajnu ulogu u lokalnom ili nacionalnom gospodarstvu). Moguće je uvesti razne praktične pristupe kako bi se osiguralo
učinkovitije korištenje vode. Kao i u slučaju drugih poljoprivrednih metoda koje imaju za cilj uštedu
vode, informiranje i obrazovanje o tim metodama te pružanje savjeta o njima uvelike će poboljšati
učinak korištenih pristupa.
Potrebno je investirati u nove tehnologije, kako bi se povećala učinkovitost korištenja vode i kako
bi se poboljšale mreže vodne infrastrukture. U zemljama u kojima je poljoprivredni sektor značajan
korisnik vode, ključna je potreba da nacionalne Vlade investiraju u tehnologije i mjere koje poboljšavaju učinkovitost poljoprivrednog sektora u korištenju vode. U uslužnom sektoru može se primijetiti
da u nekim dijelovima Europe dolazi do značajnih gubitaka vode iz sustava javne vodoopskrbne,
tako da je potrebno poboljšati detekciju, točno kvantificirati stope gubitka vode u sustavu i poboljšati vodoopskrbne mreže. U industrijskom sektoru postoji značajan neiskorišteni potencijal za
intenzivniju provedbu praktičnih pristupa usmjerenih na povećanje učinkovitosti korištenja vode.
Recikliranje tehnoloških otpadnih voda ima važnu ulogu kako za smanjenje korištenja vode, tako i
za posljedično ispuštanje otpadnih voda.
Potrebno je usmjeravati investicije na način da se poveća održivost alternativnih izvora vode, tamo
gdje su mjere povezane s potražnjom već u potpunosti iskorištene. Primjerice, desalinizacija (proces
uklanjanja soli iz boćate i morske vode) postaje sve značajnija alternativa s brzim trendom rasta kad
je riječ o nadopuni opskrbe vodom iz slatkovodnim resursa, naročito u obalnim područjima Sredozemlja. Međutim, potrošnja energije i otpadna sol predstavljaju zabrinjavajuća pitanja za zaštitu
okoliša. Stoga se u korištenju procesa desalinizacije mora raditi na korištenju obnovljivih izvora energije, kao i na održivom odlaganju otpadnih soli, uzimajući u obzir sve okolišne aspekte te dugoročne
gospodarske i tehnološke investicije.
Ilegalno preusmjeravanje vode i njezino korištenje (naročito u poljoprivredne svrhe) također predstavlja velik problem u određenim dijelovima Europe. Razrješavanje tog pitanja predstavlja težak,
no ujedno i neizbježan politički i tehnički izazov, što uključuje otkrivanje lokacija ilegalnog korištenja
voda, uz mogućnost uvođenja novčanih i drugih kazni u svrhu odvraćanja od te prakse, kao i uvođenje dodatnog nadzora.
13
Nastojanje da se javna vodoopskrba koristi održivo u većoj mjeri značajno će ovisiti o podizanju
razine svijesti javnosti u vezano uz pitanja važna za zaštitu voda. Vezano uz navedeno dostupne su
razne metode, poput internetskih stranica, školskih obrazovnih programa, letaka lokalnih upravnih
tijela, masovnih medija, s ciljem da se informira lokalne, poslovne i turističke potrošače vode. Na
primjer, ekološke oznake na kućanskim aparatima i ekološko certificiranje turističkih hotela također
mogu igrati važnu ulogu u podizanju razine svijesti i u pomaganju potrošačima da donose odluke
na temelju kvalitetnih informacija u vezi s učinkovitošću korištenja vode i očuvanjem vode. Manjak
vode u nekim područjima može negativno utjecati na turistički sektor, ako se uskoro ne počnu provoditi učinkovitiji praktični pristupi u vezi s korištenjem vode.
1.3. Stanje voda u Hrvatskoj
Izvor: Strategija vodnoga gospodarstva Hrvatske, 2008.
Održivo upravljanje vodama vodnih područja podrazumijeva integralno upravljanje površinskim i podzemnim vodama, uključujući prijelazne vode i priobalno more, te vodnim dobrom koje će osigurati:
• dobro stanje voda,
• dovoljne količine vode odgovarajuće kakvoće za različite oblike korištenja voda,
• zaštitu i unaprjeđenje vodenih ekosustava I ekosustava ovisnih o vodi,
• ublažavanje štetnih posljedica u okolišu uzrokovanih sušama i poplavama.
Kakvoća površinskih voda
Kakvoća voda rijeka i jezera
Svrha je praćenja kakvoće voda - ocjena opće ekološke uloge voda i utvrđivanje uvjeta korištenja za
određene namjene. Ocjenjivanje kakvoće temelji se na Uredbi o klasifikaciji voda, gdje se vode, prema
graničnim vrijednostima pokazatelja, svrstavaju u pet vrsta. Ispitivanje kakvoće voda provodi se na vodotocima čija se voda koristi ili planira koristiti za javnu vodoopskrbu, na vodama unutar nacionalnih
parkova i parkova prirode, u dijelovima vodotoka gdje su značajniji utoci državnih i prekograničnih
voda, te ispusti tehnoloških i komunalnih otpadnih voda i u dijelovima gdje se vodni resursi koriste ili
planiraju koristiti za gospodarske potrebe (hidroelektrane, navodnjavanja, uzgajališta riba i drugo).
Sustavno praćenje kakvoće površinskih voda započelo je 1958. godine na Dunavu, a početkom sedamdesetih godina počelo se s ispitivanjem kakvoće površinskih voda u okviru nacionalnog monitoringa. Za
ocjenu kakvoće voda služila je Uredba o klasifikaciji voda iz 1981. godine, ali tek godine 1998. doneseni
su novi propisi za ocjenjivanje kakvoće voda usklađeni s UN/ECE smjernicama i s razrađenom metodologijom. Zbog toga je 2000. godina usvojena kao polazna godina u ocjeni promjena kakvoće voda.
Slika. UKUPNI PRIKAZ STANJA KAKVOĆE VODA (2000. – 2006.)
14
Ispitivanja kakvoće voda u razdoblju od godine 2000. do 2006. (rijeke, izvori, zdenci, kanali, prirodna i
umjetna jezera) provodila su se na oko 270 u 2000., a na 344 mjernih postaja u 2006. godini. Prema
vrsti praćenja na pojedinoj mjernoj postaji razlikuje se prekogranični (PGM), nacionalni (NM) i lokalni
monitoring (LM).
Uz obvezne pokazatelje (režim kisika, hranjive tvari, mikrobiološke i biološke pokazatelje), koji odrešuju
opću ekološku funkciju voda, ispituju se i dodatni pokazatelji (metali, organski spojevi i radioaktivnost)
prema posebnim programima.
U razdoblju 2000. – 2006. godine vode su, prema biološkim pokazateljima bile većinom II., po režimu
kisika i hranjivim tvarima II. i III., a prema mikrobiološkim pokazateljima III. i IV. vrste kakvoće.
Samo na manjem broju mjernih postaja kakvoća voda izrazito je odstupala od planirane vrste (pokazatelji BPK5, ukupni N, ukupni P, P-B indeks saprobnosti ili biotički indeks). Koncentracije metala u
razdoblju od 2000. – 2006. godine praćene su na više od 40% mjernih postaja. Prema većini ispitivanih
metala voda je bila I. i II. vrste kakvoće, a najnepovoljnije vrijednosti bile su izmjerene za olovo, bakar i
kadmij. Lošija ocjena prema nekim teškim metalima (živi, olovu i povremeno kadmiju) posljedica je velikog broja uzoraka kod kojih nije bilo moguće izmjeriti prirodne koncentracije zbog nedovoljno osjetljive
analitičke opreme.
Slika:. STANJE KAKVOĆE VODA PREMA BIOLOŠKIM POKAZATELJIMA
Najnepovoljnije vrijednosti analiziranih organskih spojeva tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine bile
su najčešće izmjerene za mineralna ulja. Vrijednosti ostalih organskih spojeva uglavnom su bile ispod
granica detekcije. U godini 2002. na nekim mjernim postajama na rijeci Savi izmjeren je atrazin u povišenim koncentracijama.
Radi kontrole mogućeg utjecaja nuklearne elektrane Paks u Mađarskoj ispituje se radioaktivnost rijeke
Dunav na graničnoj mjernoj postaji Dunav – Batina, a dobiveni rezultati u godini 2006. uspoređeni su s
mjerenjima obavljenima u razdoblju od 1983. do 2001., kao i mjerenjima obavljenima radi utvrđivanja
»nultog stanja«, tj. prije puštanja u pogon NE Paks.
Prati se ukupna beta-radioaktivnost u vodi, sedimentu, ribi i obraštaju. Kod većine vrsta uzoraka rijeka
Dunav je na razini »nultog« stanja, osim vrijednosti radionuklida 137Cs u sedimentu, koja prelazi vrijednosti radioaktivnosti izmjerene u razdoblju mjerenja »nultog« stanja.
15
Vode na koncentriranim ulazima i izlazima iz Hrvatske tijekom razdoblja 2000. – 2006. godine su
uglavnom slične kakvoće s obzirom na većinu ispitivanih pokazatelja, iako su zamijećena povremena
odstupanja u pojedinim godinama, posebno na mikrobiološke pokazatelje. To pokazuje da povećana
odstupanja od planiranih vrsta/kategorija na pritocima uglavnom nemaju znatnijeg odraza na koncentriranim izlazima.
Kakvoća prijelaznih voda i priobalnog mora
Prema važećim zakonima, u nadležnosti vodnoga gospodarstva jest praćenje onečišćenja priobalnog
mora s kopna, koje dolazi rijekama te točkastim i raspršenim izvorima onečišćenja s kopna. U skladu s
time, prema kriterijima Državnoga plana za zaštitu voda, područje nadležnosti vodnoga gospodarstva
obuhvaća područja priobalnog mora oko ispusta otpadnih voda i područja pod utjecajem ušća rijeka.
Tablica 2.4 Ocjena kakvoće vode na ušćima rijeka u Jadransko more u godini 2006.
Slivovi
Vodotok
Mjerna postaja
skupina
pokazatelja
Vrsta monitoringa
primorsko-istarski
Dragonja
Mirna
Raša
ušće
Portonski most
most
Mutvica
ušće
PGM-LBA
LBA
LBA
dalmatinski
Rječina
Zrmanja
Krka
Cetina
Neretva
ušće
Obrovac
Nizvodno od
Skardinskog
buka
Nizvodno
od HE
Zakučac
Rogotin
LBA
LBA
LBA
LBA
LBA
B Režim kisika
I
I
I
I
III
I
I
I
C Hranjive tvari
II
III
III
II
I
I
II
II
D Mikrobiološki
III
III
IV
IV
IV
III
IV
V
E Biološki
II
II
II
II
II
I
II
II
II
II
II
II
II
II
Kategorija vode
II
Za stanje kakvoće priobalnog mora posebno je važna kakvoća voda rijeka na ušćima te se ona sustavno
prati. Prema podacima mjerenja u godini 2006., najnepovoljnije stanje je prema mikrobiološkim pokazateljima, što upućuje na to da je onečišćenje uzrokovano otpadnim vodama sanitarnog porijekla.
Za ocjenu kakvoće priobalnog mora korišteni su rezultati istraživanja nekoliko istraživačkih projekata i
programa (najopsežniji su projekti Jadran i Vir – Konavli), koje provodi više državnih institucija, uključujući i Hrvatske vode. Rezultati istraživanja bili su osnova za procjenu kakvoće priobalnog mora, koje je
prema trofičkom stanju klasificirano u 5 klasa, temeljemi trofičkog indeksa za razdoblje 1998. – 2001.
Stanje kakvoće priobalnog mora, temeljem trofičkog indeksa, može se u najvećem dijelu akvatorija od
Savudrije do Zadra, procijeniti najvišim stupnjem (vrlo dobro ili oligotrofno). Stanje za jedan ili dva stupnja lošije (dobro i umjereno dobro ili oligomezotrofno i mezotrofno) procijenjeno je za
unutrašnje dijelove Limskog kanala, te Bakarskog i Riječkog zaljeva. Limski kanal i Bakarski zaljev područja su pod znatnim utjecajem podzemnih voda, a time i koncentriranog donosa hranjivih tvari s
pripadajućih slivova.
Najveći dio priobalnog mora na području Dalmacije je oligotrofno. More Šibenskog zaljeva i istočnog
dijela Kaštelanskog zaljeva svrstava se u eutrofno ili čak u ekstremno eutrofno. Širi akvatorij Šibenika,
Splita, te Ploča procjenjuje se mezotrofnim, iako su koncentracije klorofila vrlo često usporedive s otvorenim vodama. Područje mora oko Dubrovnika je oligotrofno.
Na područjima gdje se u more ulijevaju veće rijeke (Krka, Jadro, Žrnovnica, Cetina, Neretva) prisutan je
unos hranjivih tvari, ali je omjer dušika i fosfora u tim vodama povoljan (vrlo visok) i procesi eutrofikacije
mora nisu jako izraženi. No, negativni efekti unosa hranjivih tvari u more dolaze do izražaja u onim
područjima, gdje u blizini ušća rijeka postoje veća gradska središta čijim otpadnim vodama u more
dospijevaju i soli fosfora. Estuarij Krke je područje gdje je to došlo do punog izražaja, pa je proces eu-
16
trofikacije najsnažnije prisutan u području Šibenskog zaljeva.
U nešto manjoj mjeri to vrijedi i za Kaštelanski zaljev. Utjecaj Neretve na proces eutrofikacije manji je
nego što bi se to moglo očekivati, što je rezultat autopurifikacijskih sposobnosti močvarnog ekosustava.
Može se zaključiti da je najveći dio hrvatskog Jadranskog mora oligotrofan, odnosno vrlo dobre kakvoće, a problem su uglavnom zatvoreni priobalni dijelovi mora uz velike gradove (Pula, Rijeka, Šibenik,
Split i slično).
Slika: Procjena kakvoće priobalnog mora
Zdravlje stanovništva
Zaštita ljudskoga zdravlja jedna je od osnovnih zadaća upravljanja vodama. vodnoga U zaštiti ljudskoga
zdravlja, u okviru upravljanja vodama, prioritetno se polazi od priključenosti stanovništva na javni vodoopskrbni sustav i sustav javne odvodnje. Temeljni higijenski i zdravstveni standardi (kakvoća pitke vode,
kakvoća vode za kupanje) u velikoj mjeri ovise o izgrađenosti i učinkovitosti vodnokomunalnoga sustava. Ističe se problem nedovoljne priključenosti stanovništva na sustav javne odvodnje, što je potencirano
velikom razlikom između razine priključenosti na sustave javne vodoopskrbe, koja iznosi 80% i razine
priključenosti na sustave javne odvodnje koja iznosi 43%. Najbolje stanje priključenosti stanovništva
jest na vodnom području primorsko-istarskih slivova, gdje je javnom vodoopskrbom obuhvaćeno više
od 95%, a sustavom javne odvodnje 58% stanovništva. Pročišćavanjem otpadnih voda obuhvaćeno je
28% stanovništva.
Slika: izgrađenost sustava javne vodoopskrbe i odvodnje (2007.)
17
Na temelju prethodno navedenih podataka proizlazi nužnost značajnih ulaganja u razvoj vodnokomunalnih sustava u Hrvatskoj kako bi se postupno dostigli europski zahtjevi priključenosti stanovništva na
sustave javne vodoopskrbe i odvodnje. Standardi vodoopskrbe stanovništva nisu u potpunosti uspostavljeni na području Hrvatske posebno u slučaju malih, lokalnih vodovoda koji su izvan sustava javne
vodoopskrbe. U okviru sustava javne vodoopskrbe kondicionira se oko trećina isporučene vode.
Kondicioniranje se obavlja zbog prirodno neodgovarajuće kakvoće zahvaćene vode na nekim područjima ili onečišćenja voda nastalog pod antropogenim utjecajem.
Nadalje, proizlazi da se veći dio otpadnih voda ispušta iz sustava prikupljanja i odvodnje otpadnih voda
bez pročišćavanja u prirodne prijamnike, te na taj način ugrožava dobro stanje voda. Posebno nepovoljno stanje izgrađenosti komunalne infrastrukture jest u manjim naseljima, do 10.000 stanovnika (gdje
živi više od 50% stanovništva), u kojima sustavi javne odvodnje uglavnom nisu izgrađeni. Takvo će stanje
imati sve veći utjecaj i na potrebu primjene mjera zaštite vode za piće, bilo uvođenjem odgovarajućeg
režima korištenja prostora u zonama sanitarne zaštite i/ili primjenom tehnološko-ekonomski zahtjevnijih postupaka kondicioniranja voda.
Zaštita ljudskoga zdravlja uključuje i skrb o količinama i kakvoći voda, koje se koriste za prehrambenu
industriju, uzgoj riba, kupanje i rekreaciju, te za uzgoj školjkaša u priobalnom području što još uvijek
nije u potpunosti uređeno u skladu s europskim standardima.
Važan doprinos zaštiti zdravlja stanovništva jest i preventivna zaštita od poplava. Iskustva iz posljednjih
poplava u europskim državama upozorila su na problem širenja različitih onečišćenja putem poplavnih
voda i masovnog dolaska ljudi u kontakt s onečišćenom vodom.
Količina i kakvoća podzemnih voda koje se koriste u sustavima javne vodoopskrbe
Za javnu vodoopskrbu se ponajprije koriste podzemne, te se njihova kakvoća uglavnom ocjenjuje prema
pokazateljima definiranim Pravilnikom o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Monitoring kakvoće
podzemnih voda na području krša (pojedini izvori i zdenci), te na širem području grada Zagreba prati se
i ocjenjuje i prema Uredbi o klasifikaciji voda,a kakvoća podzemne vode za korištenje u sustavu javne
vodoopskrbe prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće
Slika Vodonosnici i zahvati voda za javnu vodoopskrbu
18
Prosječna opskrbljenost stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava u Hrvatskoj, iznosi 80%
(2006.), što znači da se iz javne vodoopskrbe može opskrbljivati oko 3,62 milijuna stanovnika. Stupanj
prosječne opskrbljenosti vodom znatno je povećan na 1990. godinu kada je iznosio 63%. Opskrbljenost stanovništva veća je na jadranskim slivovima (91%) u odnosu prema crnomorskom slivu (77%).
Slika: Prosječna opskrbljenost stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava prema vodnim područjima
(2006.)
Prosječni stupanj opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih sustava (2006. godina) znatno se razlikuje
po županijama i kreće se od najmanje vrijednosti u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, od 31%, do najveće
u Istarskoj i Međimurskoj županiji 99% (stvarna priključenost u Međimurskoj županiji je 77%). Još su
veće varijacije stupnja opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava po pojedinim
općinama i gradovima u usporedbi s prosjecima županija.
Vodoopskrba otoka specifični je problem koji se uglavnom rješava dovođenjem vode s kopna (primjerice Brač, Hvar, Šolta), a u manjem opsegu opskrbom iz vlastitih izvora (primjerice Cres, Vis), zatim
skupljanjem kišnice u cisterne (individualna opskrba), putem brodova – vodonosaca (uglavnom za vrlo
male otoke ili incidentne situacije), preradom bočate vode putem desalinacije (Lastovo, Mljet), odnosno
kombinacijom različitih izvora (primjerice Krk, Pag, Korčula).
Slika: Područja opskrbljenosti stanovništva vodom iz javnih vodoopskrbnih sustava
19
Tablica: Preradba vode za javnu vodoopskrbu (uređaji veći od 10 l/s)
Broj
uređaja
Preradba u 2003.
(106m3/god.)
sliv Save
31
25,62
slivovi Drave i Dunava
12
15,85
grad Zagreb
2
28,38
dalmatinski slivovi
2
10,62
primorsko-istarski slivovi
8
32,27
56
112,74
Vodnogospodarski odjel
Ukupno Hrvatska
U javnoj vodoopskrbnoj mreži voda je pod stalnim nadzorom javnozdravstvenih službi i sanitarne inspekcije. Kontrola se obavlja sukladno Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće. Prema rezultatima kontrola, prosječni broj uzoraka vode koji ne zadovoljavaju sanitarne standarde na razini države
iznosi manje od 10%. Najčešći uzroci neispravnosti vode jesu mikrobiološki pokazatelji, amonijak, nitrati, organski spojevi i mutnoća. Posebni je problem prisutan na području Vukovarsko-srijemske i Osječkobaranjske županije gdje je broj nezadovoljavajućih uzoraka prema kemijskim pokazateljima znatno veći.
Tako primjerice u Vukovarsko-srijemskoj županiji s opskrbljenošću od 82% (stvarno priključeno 76%)
izgrađeno je više od 30 vodovoda (uključujući i grad Županju) koji nemaju vodu potrebne kakvoće. Slična je situacija, ali u nešto manjem opsegu u Brodsko-posavskoj, Požeško-slavonskoj županiji i u nekim
drugim područjima.
IZGRAĐENOST SUSTAVA JAVNE ODVODNJE
Slika: Upotpunjenost kanalizacijskog sustava uređajem za pročišćavanje otpadnih voda
Slika: izgrađenost uređaja za pročišćavanje otpadnih voda po slivovima
U izgradnju uređaja, radi zaštite voda, najviše se ulagalo u turističkim područjima primorsko-istarskih
slivova, i to u Istri i Kvarnerskom zaljevu. Od 28% količine otpadnih voda od stanovništva koja se čisti u
Hrvatskoj, 43% se čisti na prethodnom i I. stupnju pročišćavanja, a 57% otpadnih voda pročišćava se
na II. stupnju pročišćavanja.
20
Slika: Izgrađenost sustava javne vodoopskrbe i odvodnje (2007.)
Pročišćene otpadne vode za sada se ne koriste. Mulj koji nastaje kao rezultat rada uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u pravilu se odlaže na sanitarna odlagališta. Kao gnojivo u poljoprivredi kanalizacijski
mulj se zasada ne upotrebljava.
21
2. Okvirna direktiva o vodama (2000/60/EZ)
2.1. Opseg i svrha Direktive
Okvirna direktiva o vodama (WFD, odnosno ODV) predstavlja najznačajniji dokument u okviru zakonodavstva u vezi s vodama što ga je Europska komisija ikad donijela, te predstavlja ključnu vodilju u
nastojanju da se omogući održivo upravljanje vodama širom Europe, i danas i u budućnosti. Direktiva
je nastala zbog sljedećih potreba:
• Kako bi se spriječilo daljnje pogoršanje situacije i kako bi se zaštitilo i poboljšalo stanje vodnih ekosustava, kao i kopnenih ekosustava u mjeri ovisnih o vodama, te močvarnih područja koja izravno
ovise o vodnim ekosustavima;
• Kako bi se poticalo održivo korištenje vode na temelju dugoročne zaštite dostupnih vodnih resursa;
• Kako bi se potaknula zaštita i opće poboljšanje vodnog okoliša, među ostalim kroz posebne mjere
usmjerene na progresivno smanjenje ispuštanja, emisija i gubitka prioritetnih tvari, te kroz mjere
usmjerene na prekid ili postupno uklanjanje ispuštanja, emisija i gubitaka prioritetnih opasnih
tvari;
• Kako bi se osiguralo progresivno smanjenje onečišćenja podzemnih voda i spriječilo daljnje zagađivanje podzemnih voda;
• Kako bi se doprinijelo ublažavanju učinaka poplava i suša.
Okvirna direktiva o vodama definirala je širok raspon upravljanja vodama. Taj politički dokument pokriva
zaštitu svih voda – rijeka, jezera, umjetno stvorenih vodenih površina, obalnih i podzemnih voda. Budući da su vode u Europi vrlo raznolike, svaka zemlja treba uspostaviti sustav za pojedine tipove voda
i sukladno tome definirati pet klasa kakvoće vode (koje pokrivaju vrlo dobro, dobro, umjereno, slabo i
loše stanje).
2.1.1. Ključni element: pristup upravljanju na temelju riječnog sliva
Što su područja sliva?
Područja kopna i mora definirana kao ključne upravljačke jedinice tretira se kao
područja riječnog sliva. Ta područja mogu uključivati jedan riječni sliv ili više susjednih slivova, zajedno s povezanim podzemnim vodama i obalnim vodama. Područje dunavskog sliva tako pokriva dunavski sliv - kojemu zahvaljujući slivu rijeke
Save pripada i Hrvatska – kao i područje obalnog rumunjskog crnomorskog sliva
te crnomorske obalne vode duž rumunjske i djelomično ukrajinske obale.
Riječni sliv kao jedinica upravljanja predstavlja jedno od novih načela u provedbi politike u vezi s vodama na razini EU. Voda ne poznaje administrativne granice, niti staje pred državnim granicama. Stanje
voda stoga treba ocjenjivati i štititi na razini sliva, a zajedničko upravljanje ne može se ograničiti na
nacionalnu razinu, već treba sadržavati i prekogranični aspekt. Taj pristup preuzet je na temelju iskustva
stečenog kroz upravljanje Rajnom, Odrom i rijekom Maas, koje teku kroz područje niza država.
Da bi se proveo taj pristup, bilo je potrebno izvršiti i pregled nadležnosti nacionalnih i regionalnih institucija, što je imalo za posljedicu imenovanje nadležnog tijela za proces planiranja u svakom pojedinom
području riječnog sliva. Informacije o definiranim područjima riječnih slivova, njihovom granicama i
relevantnim nadležnim tijelima moguće je dobiti na internetskoj stranici Sustava informiranja o vodama
za Europu (http://water.europa.eu/).
22
Slijedom određivanja područja riječnih slivova, države članice EU definirale su 100
područja riječnih slivova (RBD) širom EU. Postoji 40 područja riječnih slivova međunarodnog tipa, te ukupno 170 nacionalnih dijelova međunarodnih područja
riječnih slivova. Međunarodna područja riječnih slivova pokrivaju više od 60 posto područja EU, zbog čega aspekt međunarodne koordinacije predstavlja jedno
od najznačajnijih i najvažnijih pitanja, kao i jedan od ključnih izazova u provedbi
Okvirne direktive o vodama.
Prema ODV-u, hrvatski slivovi pripadaju međunarodnom vodnim području rijeke Dunav i području
Jadranskog mora.
Veličina područja riječnih slivova značajno varira, od vrlo malih područja s manje od 1.000 km2 površine,
do najvećih područja poput Dunava s površinom većom od 800,000 km2. Očito je da su, načelno govoreći, međunarodna područja riječnih slivova u prosjeku veća. Prosječna veličina nacionalnih područja
riječnih slivova iznosi oko 25.000 km2, dok prosječna veličina nacionalnih dijelova međunarodnih područja riječnih slivova iznosi oko 50.000 km2.1
Do prosinca 2009. godine potrebno je razraditi i dovršiti plan upravljanja riječnim slivom za svako pojedino područje riječnog sliva.
Slika: Ključni riječni slivovi u Europi (izvor: http://circa.europa.eu/Public/irc/env/wfd/library?l=/framework_directive/
public_documents/maps&vm=detailed&sb=Title)
[1] Radni dokument Komisije (SEC(2007) 362 final): “Prvo izvješće o provedbu Okvirne direktive o vodama 2000/60/EZ”
23
2.1.2. Ključni element: kakvoća vode
Ciljevi zaštite okoliša definirani su u Članku 4. Okvirne direktive o vodama – ključnom članku Direktive.
Cilj je omogućiti dugoročno održivo upravljanje vodama na temelju visoke razine zaštite vodnog okoliša. Članak 4.1. definira glavni cilj Okvirne direktive o vodama koji vrijedi za sve površinske i podzemne
vode, a to je da se postigne dobro stanje voda do 2015. godine. Ujedno se uvodi načelo sprečavanja
bilo kakvog daljnjeg pogoršanja stanja. “Dobro stanje” pritom podrazumijeva dobro u ekološkom i u
kemijskom smislu.
Budući da su vode u Europi vrlo raznolike, svaka zemlja treba uspostaviti sustav klasifikacije voda i
sukladno tome treba definirati pet klasa kakvoće vode (visoku razinu, dobru, umjerenu, slabu i lošu
razinu). “Visoka razina” definira se u smislu bioloških, kemijskih i morfoloških uvjeta povezanih s izostankom ljudskog pritiska, odnosno s vrlo slabim ljudskim pritiskom. Ti su uvjeti ujedno definirani kao
“referentni uvjeti”, budući da se radi o najboljem stanju koji je moguće postići – riječ je o mjerilu za sva
ostala stanja. Ti referentni uvjeti specifični su za pojedine tipove voda, tako da se razlikuju za razne vrste
rijeka, jezera i obalnih voda, uzimajući u obzir široku raznolikost ekoloških regija Europe.
Procjena kakvoće zasniva se na razmjerima odstupanja od tih referentnih uvjeta, slijedom
definicija iz Direktive. “Dobro stanje “ pritom
podrazumijeva “vrlo blago” odstupanje od idealnih uvjeta, “umjereno stanje” podrazumijeva
“umjereno odstupanje”, i tako dalje. Definicija
ekološkog stanja uzima u obzir specifične aspekte bioloških elemenata kakvoće, primjerice sastav
i obilje vodene flore, odnosno “sastav, količinu i
dobnu strukturu riblje faune”.
Jeste li znali?
Stanje europskih vodnih resursa relativno je povoljno u usporedbi s drugim regijama svijeta. Općenito
govoreći, postoji dovoljno vode, no njezina kakvoća
u nizu područja nije zadovoljavajuća.
U svrhu komunikacije i prikazivanja stanja kakvoće voda, ODV definira kodove označene bojama. Primjerice, za ilustraciju klasifikacije ekološkog stanja pojedinih površinskih voda, potrebno je koristiti sljedeće boje:
Visoka kakvoća
Dobra kakvoća
Umjerena kakvoća
Slaba kakvoća
Loša kakvoća
2.1.3. Ključni element: sudjelovanje javnosti
ODV mijenja proces planiranja i upravljanja na način da uvodi snažan element sudjelovanja javnosti.
Direktiva zahtijeva da se u provedbi Okvirne direktive, kao i u razvoju planova upravljanja za riječne
slivove, potiče aktivno uključivanje svih zainteresiranih strana.
Potreba za širim sudjelovanjem javnosti povezana je s nužnošću da se raznoliki gospodarski i socijalni
interesi uravnoteže s ciljevima zaštite okoliša koje definira ODV. Premda se pojedine mjere za postizanje
ciljeva zasnivaju na načelima troškovne učinkovitosti, potrebno je osigurati transparentnost na dionike
na koje utječu planovi upravljanja za riječne slivove, kako bi se osiguralo da se mjere doista mogu provesti. Povrh toga, ako građani mogu pratiti situaciju i pružati svoj doprinos procesu u cjelini, kao i razvoju
dokumenata za planiranje, imat će veću odgovornost i u tome da daju svoj doprinos postizanju ciljeva.
Više informacija o tome sadrži poglavlje 7.
2.1.4. Proces provedbe
Opći koncept politike EU u vezi s vodama u skladu je sa svim procesima razvoja i provedbe politika. Prvi
korak je procjena trenutne situacije. Zatim se, ovisno o rezultatima procjene, definiraju okolišni ciljevi
24
za pojedine vodene cjeline i riječne slivove. Sukladno tome, definira se i program mjera/akcija. Na kraju
dolazi provedba dogovorenog programa. Planiranje i provedba upravljanja vodama odvija se u šestogodišnjim ciklusima.
1.
PROCJENA STANJA
2000. - 2004.
4.
2.
PROCJENA REZULTATA
PLANIRANJE MJERA
2012. - 2015.
2005. - 2009.
3.
PROVEDBA
2010. - 2015.
ODV određuje krajnje rokove za razdoblje do 2027. godine, a to znači da sukladno tome treba organizirati provedbu vodne politike u državama članicama EU-a.
Provedba Okvirne direktive o vodama
Kako bi Okvirna direktiva o vodama mogla postati operativni dokument, definirane su
konkretne smjernice i vremenski okvir.
•
Godine 2004. provedeno je svojevrsno istraživanje koje je uključilo širok raspon analize rijeke Rajne i dijelova vodne strukture povezanih s njezinim slivom, kao i podzemnih voda. Stoga je postalo jasno koji dijelovi vodne cjeline mogu postići dobro
stanje do godine 2015., a gdje su za postizanje dobrog stanja potrebne dodatne
mjere.
•
Kad je riječ o najvažnijim problemima upravljanja, potrebno je redovito nadzirati stanje voda kako bi se mogao odrediti trenutačno stanje voda za čitavo porječje Rajne
i kako bi se moglo odgovoriti na pitanje jesu li mjere s ciljem poboljšanja situacije
uspješne. Države u porječju Rajne (Nizozemska, Njemačka, Francuska i Švicarska)
donijele su odluku da će izraditi nacrt nacionalnih izvješća o programima nadzora,
kako to zahtijeva ODV, ali i da će ujedno izraditi nacrt zajedničkog sažetog izvješća o
koordinaciji programa nadzora stanja. Ti su programi nadzora spremni za primjenu
od kraja 2006. godine.
•
Do godine 2009. potrebno je napraviti nacrte planova upravljanja za sve europske
riječne sustave. Mjere navedene u tim planovima moraju krenuti u provedbu najkasnije do 2012. godine, a ciljeve u vezi sa zaštitom okoliša potrebno je postići do
2015. godine. Direktiva jasno zahtijeva da i javnost, konkretno svi stanovnici riječnog
sliva Rajne, treba sudjelovati u procesu.
2.2. Uloga gradova i općina i njihove odgovornosti
Provedba ODV-a imat će najznačajniji učinak na lokalnoj razini. Provedba ODV-a utjecat će na nadležna
tijela za vode, lokalne samouprave, udruge za okoliš, tvrtke za obradu otpadnih voda, dobavljače vode
za piće, udruženja za poslove održavanja i druge korisnike voda.
Lokalne samouprave imaju sveukupnu odgovornost planiranja korištenja zemlje. One su nadležne za
25
organiziranje javne vodoopskrbe , odvodnje ipročišćavanje komunalnih optpadnih voda.
Ispusti otpadnih voda i oborinskih voda doprinose pritisku na površinske vode, što je uzeto u obzir pri
procjeni stanja 2004. godine. Relevantna područja interesa, koja izravno uključuju lokalne samouprave,
mogu između ostalog uključivati eliminiranje hranjivih tvari u sklopu uređaja za pročišćavanje otpadnih
voda, ograničavanje emisija ili ispusta oborinskih voda. Postojanje prioritetnih tvari u ispustu iz uređaja
za pročišćavanje otpadnih voda moglo bi potaknuti raspravu o mogućnosti da se uređaji za obradu
otpadnih voda dopune četvrtom fazom pročišćavanja, takozvanim membranskim filtriranjem. U vezi
s ispustom oborinskih voda, lokalne samouprave će možda smatrati potrebnim provesti mjere kako bi
izbjegle, smanjile ili usporile unos oborinskih voda u uvjetima oluja, ili razmotriti izgradnju uređaja za
obradu tih voda, kako bi se smanjila količinska i kvalitativna opterećenja vodnih resursa.
Opskrba vodom s jedne strane ovisi o potražnji, a s druge strane ovisi o dostupnim resursima. Brojne lokalne samouprave koriste podzemne vode za opskrbu vodom za piće, no potrebno je pritom postupati
pažljivo, kako korištenje voda ne bi nadvladalo kapacitet podzemnih voda za obnavljanjem.
Troškove vodnih usluga, što podrazumijeva opskrbu vodom, odvodnju i obradu otpadnih voda, uključujući troškove okoliša i troškove korištenja resursa, u svakom slučaju mora pokriti zagađivač. To bi
moglo značiti da provedba ODV-a posljedično utječe na trošak opskrbe pitkom vodom i na trošak
odvodnje i obrade otpadnih voda.
Planiranjem na lokalnoj razini između ostalog se usmjerava razvoj stambenih područja i drugih vrsta korištenja zemljišta. Lokalne samouprave u tu svrhu oblikuju planove korištenja zemljišta i lokalne razvojne
planove. Plan korištenja zemljišta treba definirati predloženo korištenje zemljišta za čitavo područje
lokalne samouprave, onako kako to proizlazi iz namjeravane izgradnje, pri čemu treba uzeti u obzir
potrebe što ih lokalna samouprava predviđa u budućnosti. Među ostalim, to uključuje i dijelove vodenih
cjelina, luke i područja na koja se odnosi upravljanje vodama, kao i područja koja će biti rezervirana kao
poplavna područja.
U provedbi ODV-a, lokalne samouprave mogu uočiti nove mogućnosti za turizam i lokalnu rekreaciju.
Poboljšavanjem kakvoće površinskih voda u procesu provedbe ODV-a mogu se razvijati rekreativna
područja, kako za lokalno stanovništvo, tako i za turiste.
2.3. Uloga inspekcije i njezine odgovornosti
Odgovornost nadležnih državnih tijela definira svaka zemlja pojedinačno. Inspekcije se tradicionalno
angažiraju u nadzoru raznih aktivnosti koje mogu uzrokovati onečišćenje.
ODV definira novi pristup sprječavanju i nadzoru onečišćenja. Sada se politika u vezi s vodama treba
zasnivati na kombiniranom pristupu, koji uključuje nadzor onečišćenja na samom izvoru, kroz definiranje graničnih vrijednosti za emisije i standarde kakvoće okoliša. Povrh nadzora emisija koju definiraju
Direktiva o integriranom sprječavanju i nadzoru onečišćenja (IPPC direktiva; u Hrvatskoj je termin poznat
pod nazivom objedinjeni uvjeti zaštite okoliša), Direktiva o obradi komunalnih otpadnih voda i druge
direktive, kombinirani pristup također uzima u obzir difuzne izvore, kao što su kemikalije koje se koriste
u poljoprivredi, na način da se zahtijeva najbolja praksa na okoliš, kontrola proizvoda i druge mjere. Budući da su u nadzor primjene prijašnjeg zakonodavstva EU-a uključene inspekcije, one također nadziru
i sukladnost s novim pravnim instrumentima iz Okvirne direktive o vodama.
2.4. Stanje u Hrvatskoj s obzirom na Okvirnu direktivu o vodama
2.4.1. Pravni okvir
Okvirna direktiva o vodama (u daljnjem tekstu: ODV) u potpunosti je prenijeta u hrvatsko vodno zakonodavstvo. Okvir upravljanja vodama u Hrvatskoj nalazi se u novom Zakonu o vodama (NN 153/09)
i Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09). Oko 40 uredbi i pravilnika sekundarnog
zakonodavstva, koje pokriva ovaj Zakon, osigurava obradu daljnjih detalja i provedbeni okvir.
26
U nastavku slijede ostali relevantni zakoni:
• Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07),
• Zakon o zaštiti prirode (NN 162/03),
• Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04)
Ministarstvo ruralnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva nadležno je za cjelovitu provedbu
politike upravljanja vodama, uz suradnju ostalih tijela državne uprave, a Hrvatske vode pravni su subjekt
nadležan za upravljanje vodama, što uključuje, između ostaloga, izradu prijedloga planova upravljanja
vodnim područjem, kao i njihovu provedbu.
Novi Zakon o vodama usklađen je s Okvirnom direktivom o vodama i svim ostalim vodnim direktivama
Europske unije, kao i nacionalnom Strategijom upravljanja vodama, uključivo i stratešku odrednicu o
javnoj vodoopskrbo i javnoj odvodnji kao djelatnosti od interesa za jedinice lokalne samouprave. Ovim
zakonom uređen je pravni status voda, vodnog dobra i vodnih gradevina, definiranje vodnih područja,
donošenje Plana upravljanja vodnim područima te drugih planova i programa upravljanja vodama,
zaštita voda i vodnoga okoliša, korištenje voda, upravljanje rizicima od štetnog djelovanja voda, vrste i
sadržaj vodopravnih akata, koncesije na vodama, te inspekcijski nadzor.
2.4.2.Upravljanje riječnim slivovima
Podjela Hrvatske na četiri vodna područja, koja se primjenjivala do kraja 2009. godine (prikaz ??), uvjetovana je hidrografski i povijesnim kriterijima. Granica između kopnenih voda i priobalnog mora određena je dogovorom ministra nadležnog za upravljanje vodama i ministra nadležnog za more, sukladno
Sporazumu o određivanju granične crte između kopnenih voda i mora (NN 104/00).
27
S obzirom na da će se planovi upravljanja izrađivati prema smjernicama Okvirne direktive koja predviđa suradnju na razini međunarodnih slivova, novi je Zakon o vodama (2009.) prilagodio prethodnu
podjelu na 4 vodna područja na samo dva, s obzirom na pripadnost međunarodnim slivovima (Crnomorskom i Jadranskom): vodno područje rijeke Dunav i Jadransko vodno područje, čije međusobne
granice utvrđuje Vlada.
Sadržaj plana upravljanja riječnim slivom (prema Zakonu o vodama i Okvirnoj direktivi o vodama):
1.
Opći opis značajki vodnog područja
2.
Sažeti opis opterećenja i utjecaja ljudske djelatnosti na stanje voda
3.
Identifikacija i karta zaštićenih područja
4.
Karta monitoringa
5.
Popis ciljeva zaštite okoliša
6.
Sažetak ekonomske analize
7.
Sažetak programa mjera
8.
Registar detaljnih programa i planova
9.
Informiranje i konzultiranje javnosti
10. Popis ovlaštenih organizacija
11. Kontakti
Dopune Plana (svakih 6 godina):
• Sažetak izmjena i dopuna na prethodnu verziju
• Ocjena napretka u postizanju ciljeva
• Obrazloženje za mjere koje nisu primijenjene
• Opis dopunskih mjera koje nisu predviđene prethodnim Planom.
U području upravljanja vodama, novi Zakon o vodama uspostavlja jedinstvo planiranja kao osnove ekološki senzibilnog i socio-ekonomski prihvatljivog integralnog upravljanja vodama putem jednoga Plana
upravljanja vodnim područjima, koji sadržava sve potrebne sastavnice po 2 vodna područja u Republici
Hrvatskoj. Plan upravljanja vodnim područjima sadrži dva jasno definirana dijela: jadranski i dunavski,
cime jer postignuta regionalizacija koja prati hidrografsku podjelu: planiranje i upravljanje respektira
prirodne, ali i socio-ekonomske razlike područja, a ujedno omogućuje primjenu načela solidarnosti,
prava na jednake uvjete razvoja i upravljanja vodama. Postupak planiranja se značajno demokratizira -
28
planiranje se ne zadržava samo u granicama državnih subjekata već se osigurava sudjelovanje velikog
broja subjekata (dionika voda i javnosti) u planiranju, uvažavajući obvezu informiranja dionika voda i
javnosti o tijeku pripreme Plana i obvezu savjetovanja s njima tijekom izrade Plana putem javnih rasprava i putem Savjeta vodnog područja.
2.4.3. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj
Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu Okvirne direktive o vodama trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2010. godine, a cjelovita njezina provedba
planirana je do kraja 2021. godine.
Procijenjeni administrativni troškovi provedbe značajno su viši od troškova procijenjenih kod ostalih
direktiva, odnosno cca 1.900.000 eura godišnje.
Investicijski troškovi uključuju troškove izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda s postizanjem
strožih okolišnih ciljeva no što su trenutno na snazi, kao što se traži Direktivom o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda, a iskazuju se zajedno s troškovima rada te troškovima praćenja stanja (monitoringa), bez troškova primjene adekvatnih tehnologija. Preliminarna procjena za upravljanje kakvoćom
voda (monitoring i analiza) iznosi cca 1.000.000 eura.
2.4.4.Ključni dionici i njihovi zadaci
Nadležna tijela i institucije
AZO
ZZJZ
HV
MINGORP
MZOPUG
MPRRR
MZSS
MMPI
MK
MRRŠVG
Zadaci u provedbi Direktive
Identifikacija vodnih područja i vodnogospodarskih područja
K
K
N
I
K
I
I
I
I
N
Upravljanje prekograničnim vodnim slivovima - uspostava zakonskih
učinaka za međunarodne rijeke, jezera i priobalne vode
K
I
N
I
K
K
I
I
I
N
Određivanje nadležnih tijela (na upravljanje vodnim područjima)
K
I
N
I
K
I
I
I
I
N
Identifikacija relevantnih vodnih cjelina
K
K
N
K
K
K
K
K
I
N
Postizanje okolišnih ciljeva za površinske/podzemne vode i zaštićena
područja
K
K
N
K
K
K
K
K
I
N
Karakterizacija vodnih cjelina
K
K
N
K
K
I
K
K
I
N
Pregled utjecaja na okoliš uslijed ljudskih aktivnosti
K
K
N
K
K
K
K
K
I
N
Uspostava registra zaštićenih područja
K
K
N
I
K
I
K
I
I
N
Vode koje se koriste za javnu vodoopskrbu
K
K
N
I
K
K
K
I
I
N
Ekonomska analiza korištenja vode
K
K
N
K
K
K
K
K
I
N
Uspostava programa za praćenje kakvoće vode
K
K
N
K
K
I
K
K
I
N
Povrat troškova
K
K
N
K
K
I
K
K
I
N
Kombinirani pristup
K
K
N
K
K
I
K
K
I
N
Uspostavljanje programa mjera za svako slivno vodno područje
K
K
N
K
K
I
K
K
I
N
područjima i omogućivanje komentara javnosti; Objavljivanje planova upravljanja.
K
K
N
I
K
I
K
I
I
N
Izvještavanje Komisiji
K
K
N
I
K
I
K
I
I
N
Sudjelovanje javnosti - Objavljivanje prijedloga planova upravljanja slivnim
29
3. Direktiva o komunalnim otpadnim vodama (91/271/EEZ)
3.1. Opseg i svrha Direktive
Direktiva 91/271/EEZ u vezi s obradom komunalnih otpadnih voda (UWWTD) ima za cilj smanjenje
onečišćenja slatkovodnih resursa, ušća i obalnih voda sanitarnim i tehnološkim otpadnim vodama vodom što otječe s urbanih površina. Direktiva uspostavlja standarde i mehanizme sukladnosti u vezi s
prikupljanjem, obradom i ispustom otpadnih voda iz gore spomenutih izvora, koje se općenito nazivaju
“komunalnim otpadnim vodama”. Također se njome regulira odlaganje kanalizacijskog mulja.
Kroz pristup direktive o obradi komunalnih otpadnih voda zahtijeva se sljedeće:
• Konkretna regulativa za prikupljanje i obradu otpadnih voda, sukladno situaciji s prijamnikom i
veličinom aglomeracije;
• Konkretne procedure nadzora i evaluacije učinkovitosti uređaja za obradu otpadnih voda i prijamnika;
• Kontrola ispuštanja i ponovnog korištenja kanalizacijskog mulja te ponovno korištenje otpadnih
voda gdje god je to prikladno;
• Prethodno odobrenje za sve ispuste komunalnih otpadnih voda, odnosno za ispuštanje otpadnih
voda iz prehrambene prerađivačke industrije i industrije u sustave prikupljanja komunalnih otpadnih voda.
Direktiva je stupila na snagu 1991. godine i igra značajnu ulogu u upravljanju komunalnim otpadnim
vodama i u zaštiti prihvatnih površinskih voda i vodenog okoliša. No, provedba Direktive pritom uključuje značajne izazove i za “stare” države članice (EU-15) i za “nove” članice (EU-10, EU-2), budući da
Direktiva u smislu provedbe predstavlja jedan od najskupljih pravnih akata Unije. Kao krajnji rok provedbe zahtjeva sadržanih u Direktivi definiran je 31. prosinca 2005. godine. Međutim, nove države članice
pregovarale su o pojedinačnim tranzicijskim razdobljima za provedbu Direktive. Krajnji rok za osiguranje
sukladnosti sa zahtjevima Direktive istječe na dan 31. prosinca 2015. godine (s izuzetkom Rumunjske,
za koju je krajnji rok 31. prosinca 2018. godine).
3.1.1. Ključni pojam: aglomeracija
Definicija aglomeracije u Direktivi znači sljedeće: to je područje u kojemu su populacija i/ili gospodarska
aktivnost u dovoljnoj mjeri koncentrirani da se komunalne otpadne vode prikupljaju i dovode do uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, odnosno do krajnje točke ispusta. Pojam aglomeracija
prije svega se odnosi na dovoljno koncentrirano područje za prikupljanje i provođenje komunalnih
otpadnih voda do uređaja za obradu komunalnih otpadnih voda. No, postojanje aglomeracije neovisno
je o postojanju sustava prikupljanja otpadnih voda. Također, postojanje aglomeracije nije povezano s
postojanjem uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Stoga, koncepcija aglomeracije uključuje i ona
područja koja su dovoljno koncentrirana, no gdje sustav prikupljanja otpadnih voda još ne postoji.
Štoviše, pri osmišljavanju sustava prikupljanja otpadnih voda i uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda važno je uzeti u obzir i mogući rast aglomeracije u budućnosti. Stoga planiranje investicija
postaje presudno pitanje u slučaju kad je stopa povezivanja u sustav odvodnje otpadnih voda niska i/ili
u slučaju širenja aglomeracija.
Pri provedbi Direktive države članice trebaju analizirati granice svakog dovoljno koncentriranog područja, odnosno aglomeracije. Tijekom tog procesa kriteriji identifikacije granica aglomeracije mogu
uključivati sljedeće aspekte:
• Koncentraciju populacije, npr. gustoću populacije u određenom području,
• Koncentraciju gospodarskih aktivnosti, te
• Dovoljnu koncentraciju stanovništva, odnosno stanovništva i gospodarskih aktivnosti, za prikupljanje i obradu komunalnih otpadnih voda.
30
Kriterij dovoljne koncentracije stanovništva, odnosno stanovništva i gospodarskih aktivnosti, odnosi se
na mogućnost prikupljanja i obrade otpadnih voda s tehničkog gledišta. Definirana aglomeracija stoga
treba odražavati granice dovoljno koncentriranog područja. Direktiva, međutim, ne razlaže daljnje detaljne smjernice za razgraničenje aglomeracija.
Pojam “aglomeracija” ipak ne treba miješati s administrativnim jedinicama, npr. općinama ili gradovima. Granice aglomeracije mogu, ali i ne moraju odgovarati granicama administrativnih jedinica. Stoga
jedna lokalna samouprava može sadržavati nekoliko odjelitih aglomeracija, ako je riječ o dovoljno koncentriranim područjima odvojenim u prostoru zbog povijesnih ili ekonomskih zbivanja, kao što se može
dogoditi i obratno – nekoliko upravnih jedinica može predstavljati jednu jedinu aglomeraciju. Međutim,
moguće je i to da jednu aglomeraciju opslužuje nekoliko uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, pri
čemu svako postrojenje ispušta komunalne otpadne vode u drugi prijamnik – vodnu cjelinu.
3.1.2. Pritisak aglomeracije
Ukupno opterećenje u vidu otpadnih voda koje se stvaraju u aglomeraciji predstavlja prvi i glavni kriterij
za određivanje potreba za prikupljanjem i obradom otpadnih voda. Nastalo opterećenje podrazumijeva
organsko i biološki razgradivo opterećenje u aglomeraciji (izraženo na populaciju). To opterećenje uključuje komunalne otpadne vode, konkretno sanitarnu otpadnu vodu (iz kućanstava), odnosno mješavinu
tih otpadnih voda i tehnoloških i/ili oborinskih voda koje zahtijevaju prikupljanje. Ono ne uključuje opterećenje koje proizlazi iz nemiješanih tehnoloških otpadnih voda koje se obrađuju odvojeno i izravno
ispuštaju u prijamnik-vodnu cjelinu.
Nastalo opterećenje, odnosno veličina aglomeracije, izražava se u ekvivalentima stanovnika (ES), a jedan
ekvivalent stanovnika podrazumijeva onečišćenje u iznosu petodnevne biološke potrošnje kisika (,BPK5)
od 60 g kisika dnevno. Ako države članice primijene druge kriterije za određivanje biološke potrošnje
kisika, tu potrošnju trebaju izračunati i izraziti na temelju vrijednosti BPK5 od 60 g kisika dnevno.
Pri razmatranju opterećenja otpadnim vodama treba uzeti u obzir sve uobičajene lokalne klimatske
promjene, kao i sezonske varijacije, kako bi se osigurali odgovarajući kapaciteti sustava prikupljanja i
kapaciteti postrojenja za obradu otpadnih voda. Sukladno tome treba uzeti u obzir opterećenje:
• Lokalnog stanovništva s prebivalištem na konkretnoj lokaciji
• Stanovnika koji na konkretnoj lokaciji borave povremeno
• Pokrivene industrije
• Tehnoloških otpadnih voda iz poduzeća i gospodarskih aktivnosti, uključujući mala i srednja poduzeća koja ispuštaju, odnosno namjeravaju ispuštati otpadne vode u sustav za prikupljanje ili u
postrojenje za preradu komunalnih otpadnih voda
• Svih preostalih komunalnih otpadnih voda koje se generiraju u aglomeraciji, neovisno o tome
prikupljaju li se te vode kroz sustav prikupljanja ili ne.
Nastalo opterećenje stoga također treba uključiti otpadne vode koje se stvaraju u aglomeraciji i pokrivene su kroz konkretne sustave, ili na neki drugi način. Međutim, u nizu slučajeva nastali pritisak
aglomeracije neće biti istovjetan sa srodnim, odnosno ulaznim opterećenjem koje se mjeri na ulazu u
postrojenje za obradu. To se događa zbog činjenice da se opće opterećenje koje stvara aglomeracija
temelji na načelnom izračunu. Stoga je nastalo opterećenje parametar koji se, praktično gledajući, ne
može uvijek izračunati precizno, te se u takvim slučajevima može djelomično zasnivati na procjenama.
Međutim, države članice trebaju se pobrinuti za to da ne dođe do podcjenjivanja količine nastalog opterećenja koje stvara aglomeracija, odnosno da se ne potkopavaju odredbe Direktive.
3.1.3. Ranjiva područja
Direktiva o obradi komunalnih otpadnih voda zahtijeva od država članica da identificiraju vodene cjeline
kao ranjiva područja u skladu s definiranim kriterijima:
31
Slatkovodne cjeline, ušća i obalne vode eutrofne naravi, odnosno vode koje mogu postati eutrofne ako
se ne poduzmu zaštitne mjere2. Površinske vode što se koriste za pridobivanje vode za piće, a već sadrže,
ili vjerojatno sadrže više od 50 mg/l nitrata3. Područja u kojima je potrebna dodatna obrada kako bi se
ispunili zahtjevi iz drugih direktiva Vijeća, poput direktiva o vodama za ribe, o kakvoći vode za kupanje,
o kakvoći vode za školjkaše, o zaštiti ptica i staništa, itd.
Odgovarajuće definiranje ranjivih područja predstavlja presudni prvi zadatak u provedbi Direktive o
obradi komunalnih otpadnih voda, budući da karakter konkretne vodene cjeline definira vrstu zahtjeva
za obradu otpadnih voda, kao i krajnji rok za osiguranje sukladnosti. Direktiva državama članicama
pruža mogućnosti da pojedinačna ranjiva područja definiraju na temelju određenih kriterija, ili da na
čitavom svom području primijene oštrije mjere tretmana. Te su mogućnosti države članice iskoristile
kako slijedi:
• 15 država članica definiralo je čitavo svoje područje kao ranjivo područje
• 11 država članica definiralo je konkretne vodene cjeline i njihove slivove kao ranjiva područja
• 1 država članica (Malta) definirala je čitavo svoje područje kao normalno područje
[Izvor: ec.europa.eu/environment/water/water-urbanwaste/implementation/factsfigures_en.htm]
Definiranje ranjivih područja
Prikladno definiranje ranjivih područja predstavlja presudan prvi zadatak u provedbi Direktive, budući da karakter konkretne vodene cjeline definira zahtjeve u vezi s obradom,
kao i krajnje rokove za provedbu. Kad je riječ o ranjivim područjima, Direktiva državama
članicama pruža mogućnost da pojedina ranjiva područja definiraju kao ranjiva područja
na temelju definiranih kriterija, ili da na čitavom svom području primijene strožu vrstu
tretmana. Te je mogućnosti grupa zemalja EU15 iskoristila kako slijedi:
• Sedam država članica – Belgija, Danska, Luksemburg, Nizozemska, Austrija, Švedska
i Finska – primjenjuje stroži tretman za čitavo svoje područje.
• U osam država članica – Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji, Portugalu i Ujedinjenom Kraljevstvu – postoji ukupno 973 pojedinačnih vodenih cjelina
definiranih kao ranjiva područja, pri čemu su određeni relevantni slivovi tih cjelina.
S ulaskom Cipra, Češke Republike, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije u Europsku uniju 2004. godine, te Bugarske i Rumunjske 2007. godine,
promijenila se situacija u vezi s ranjivim područjima: Baltičko more, Crno more i Sjeverni Jadran imaju karakter ranjivih područja, zbog čega zemlje u području slivova trebaju
provoditi stroži stupanj obrade otpadnih voda. Imajući u vidu karakter Crnog mora kao
ranjivog područja, te činjenicu da dunavski sliv sada potpada pod Direktivu, zemlje iz skupine EU15 koje pripadaju dunavskom slivu (Austrija, Njemačka, Italija) morat će u roku od
sedam godina osigurati nužno uklanjanje hranjivih tvari iz voda (članak 5(7)), ukoliko već
ne provode stroži stupanj obrade.
Europska komisija zaključila je kako u nizu slučajeva ranjiva područja nisu definirana na
dovoljno sveobuhvatan način, zbog čega je potrebno definirati dodatna ranjiva područja.
To je naročito važno u slučaju vodenih cjelina eutrofne naravi, odnosno vodenih cjelina
kojima prijeti rizik da se pretvore u eutrofne vode – riječ je o Sjevernom moru, obali sjeveroistočnog dijela Atlantika, Baltičkom moru i sjevernom Jadranu, a tu je i značajan broj
kopnenih vodotoka i ušća.
[2] Eutrofikacija se odnosi na obogaćivanje vode hranjivim tvarima, naročito spojevima dušika i/ili fosfora, što dovodi do ubrzanog
rasta algi i viših oblika biljaka, čime dolazi do neželjenog ugrožavanja ravnoteže organizama prisutnih u vodi i kakvoće te vode.
[3] Standard za kakvoću vode za piće uključuje dopuštenu količinu nitrata do maksimalno 50 mg/l.
32
3.1.4. Proces provedbe
Direktiva o obradi komunalnih otpadnih voda (91/271/EEZ) prihvaćena je 21. svibnja 1991. godine.
Godine 1998. pojašnjeni su zahtjevi Direktive u vezi s ispustima iz postrojenja za obradu komunalnih
otpadnih voda u ranjiva područja podložna eutrofikaciji, što je učinjeno kroz nadopunu Direktive o
obradi komunalnih otpadnih voda (u Direktivi 98/15/EZ). Vremenski raspored također je nadopunjen
sukladno promjenama do kojih je došlo.
Vremenski raspored za postizanje ciljeva u vezi sa zaštitom okoliša po Direktivi odvijao se u fazama
(1998. – 2000. – 2005.), ovisno o karakteristikama voda o kojima je riječ i o intenzitetu onečišćenja
otpadnim vodama. Tablica provedbe aktivnosti prema Direktivi o obradi komunalnih otpadnih voda, u
skladu s različitim razinama obrade i onečišćenja, predstavljena je u Prikazu 3.1.
Prikaz 3.1. Tablica provedbe mjera prema Direktivi o obradi komunalnih otpadnih voda.
Aglomeracije, ekvivalent stanovnika (ES)
>2.000
2.000
10.000
>10.000
15.000
>15.000
31/12/1998 u ranjiva područja
Sustavi kolektora
31/12/2005 za sve ispuste
III. stupanj
obrade
31/12/1998 u ranjiva područja
31/12/2005 u slatke vode i ušća
II. stupanj
obrade
31/12/2005 za
sve ispuste
31/12/2005 u slatke vode i
ušća
I. stupanj
obrade
Odgovarajuća
obrada
31/12/2000
za sve ispuste
u normalna
područja
31/12/2005 u ušća i manje
ranjiva područja
31/12/2005
u slatke vode
i ušća
31/12/2000 u priobalne vode u manje ranjivim
područjima
31/12/2005
u priobalne
vode
Važan aspekt provedbe Direktive o obradi komunalnih otpadnih voda leži u tome da se osigura obrada
otpadnih voda u traženom vremenskom roku za sve aglomeracije na razini koju Direktiva konkretno
definira:
• Za aglomeracije s ekvivalentom stanovnika manjim od 2000, opremljene sustavom prikupljanja,
mora se osigurati odgovarajuća obrada bilo kojeg stupnja i/ili kroz bilo koji sustav odlaganja koji
omogućuje da vodni prijamnik zadovolji relevantne ciljne vrijednosti za kakvoću voda.
• Primarna obrada fizičkim i/ili kemijskim procesom, uključujući taloženje lebdećih krutih tvari, ili
druge procese koji rezultiraju smanjenjem indeksa BOD5 za najmanje 20% i smanjenjem suspendiranih krutina (TSS) za najmanje 50% može se uvesti za određene ispuste u obalnim vodama pod
određenim uvjetima.
• Sekundarna obrada kroz proces koji načelno uključuje biološku obradu sa sekundarnim taloženjem ili neki drugi proces koji rezultira smanjenjem indeksa BOD5 za 70-90%, smanjenjem pokazatelja COD za 75%, te smanjenjem lebdćih krutih tvari (TSS) za 90%. To je osnovna razina koju
treba osigurati kako bi se postiglo drastično smanjenje biorazgradivog onečišćenja otpadnih voda,
koje bi inače moglo značajno utjecati na ravnotežu kisika i ekosustava voda.
• Tercijarna obrada usmjerena na dodatno uklanjanje onečišćenja hranjivim tvarima (dušikom i/ili
fosforom) iz otpadnih voda zahtijeva se u ranjivim područjima i njihovim slivovima, kao što su
područja koja pate od eutrofikacije.
33
Još jedan važan aspekt provedbe Direktive trebao bi osigurati da okolišno i tehnički prihvatljivo ponovno
korištenje ili odlaganje kanalizacijskog mulja bude podložno općim pravilima, registraciji, ili odobrenju.
Povrh toga, treba poštovati zahtjeve iz drugih srodnih direktiva, kad je riječ o korištenju tvari u poljoprivredi (86/278/EEZ), spaljivanju (89/429/EEZ i 89/369/EEZ) te odlagalištima otpada (99/31/EZ). Zabranjuje se ispuštanje kanalizacijskog mulja u površinske vode.
Općenito govoreći, provedba Direktive o obradi komunalnih otpadnih voda mora osigurati zaštitu okoliša od štetnih učinaka ispuštanja otpadnih voda. Stoga treba uspostaviti programe nadzora, a ti programi nadzora trebaju odgovarati zahtjevima navedenima u Direktivi u smislu nadziranih parametara,
analitičkih metoda i učestalosti uzimanja uzoraka. Od država članica zahtijeva se da osiguraju nadzor
ispusta iz postrojenja za obradu komunalnih otpadnih voda, kao i nadzor prihvatnih voda.
Odredbe u vezi s informiranjem i izvještavanjem u Direktivi o obradi komunalnih otpadnih voda zahtijevaju od država članica da omoguće odgovarajuće procedure izvješćivanja i baze podataka. Odluka Europske komisije 93/481/EEZ (prihvaćena u srpnju 1993. godine) definira informacije koje države članice
trebaju pružiti Komisiji kad izvještavaju o stanju provedbe Direktive. Povrh toga, države članice trebaju
osigurati pristup javnosti relevantnim informacijama, što uključuje objavljivanje izvješća o statusu prikupljanja i obrade otpadnih voda, kao i o odlaganju ili ponovnom korištenju kanalizacijskog mulja svake
dvije godine.
3.1.5. Uloga i nadležnost lokalne samouprave
U mnogim su zemljama lokalne vlasti odgovorne za organizaciju vodoopskrbe i obrade otpadnih voda
na svojim teritorijima. Međutim, na lokalnoj je razini glavni problem kvaliteta obrade lokalnih voda.
Mada su neka rješenja poznata, provedba naprednih tehničkih rješenja zahtijeva visoku razinu investicija. Stoga privlačenje investicija postaje jedna od ključnih odgovornosti lokalnih vlasti.
Uzimajući u obzir važnost odgovarajuće obrade otpadnih voda za okoliš, lokalne su vlasti pozvane da
razmotre prioritetne aspekte za investicijske projekte:
• poboljšanje usluga vodoopskrbe i porast stope priključenosti novih potrošača;
• zaštita izvora površinskih i podzemnih voda iz kojih se crpi voda za piće;
• zaštita voda posebno ranjivih na eutrofikaciju (npr. jezera i akumulacije);
• ograničavanje ispuštanja otpadnih voda izravno u jezera i rijeke;
• zaštita prekograničnih voda.
Lokalne će vlasti odigrati važnu ulogu u uspostavi kontrolnog sustava s ciljem eliminiranja protuzakonitog ispuštanja otpadnih voda, bilo iz kućanstava koja nisu priključena na kolektore otpadnih voda ili
onih iz velikih pogona za preradu hrane ili iz industrije. Uspostava odgovarajućeg sustava za izdavanje
dozvola i upravljanje njime spriječilo bi prekidanje procesa obrade otpadnih voda zbog ispuštanja visokokoncentriranih voda iz centraliziranih postrojenja za obradu.
Općenito smanjenje opsega potrošnje vode rezultira sa sve koncentriranijim otpadnim vodama iz kućanstava, što utječe na učinkovitost procesa obrade. Lokalne vlasti mogu odigrati važnu ulogu u edukaciji društva o određenim aktivnostima. Primjerice, kampanja za informiranje stanovništva o važnosti
odabira sredstava za pranje bez fosfata može se pokazati korisnijim za učinkovito smanjenje onečišćenja otpadnih voda jer djeluje na samom izvoru, za razliku od rješenja koja dolaze na kraju procesa.
Primjer dobre prakse - Program za vode i otpadne vode u Karlovcu
Cilj programa bio je zaštita i podizanje kakvoće voda na širem području Karlovca te sigurna opskrba
pitkom vodom u skladu sa standardima EU-a kroz:
• zaštitu izvora pitke vode te vodoopskrbnog sustava od mogućeg onečišćenja;
• zaštitu podzemnih voda od onečišćenja uzrokovanih infiltracijom otpadnih voda;
34
• podizanje kakvoće površinskih voda u gradu Karlovcu i rijeke Kupe nizvodno od grada kroz uvođenje sustava pročišćavanja otpadnih voda (uređaj za pročišćavanje otpadnih voda s III. stupnjem
pročišćavanja, procijenjenog kapaciteta do 100.000 ekvivalent stanovnika) i
• podizanje stupnja učinkovitosti i sigurnosti vodoopskrbnog i kanalizacijskog sustava.
Stavke projekta (mil. EUR):
Vodoopskrba
1,57
Prikupljanje otpadnih voda
14,21
Obrada otpadnih voda
13,31
Oprema i tehnička potpora
3,64
Nepredviđeni izdaci
3,32
UKUPNO:
36,05
Model financiranja (mil. EUR):
Kredit EBRD-a:
10,00
Državni proračun:
3,50
Bespovratna sredstva ISPA fonda:
22,50
UKUPNO:
36,00
početak
mj. / god.
završetak
mj. / god.
06. / 2004.
06. / 2005.
Otkup zemljišta:
05. / 2005.
08. / 2005.
Procjena utjecaja na okoliš:
06. / 2005.
01. / 2006.
Projektiranje:
11. / 2006.
04. / 2007.
Natječajna dokumentacija:
05. / 2006.
12. / 2007.
Izgradnja:
03. / 2008.
09. / 2010.
Operativna faza:
09. / 2010.
Raspored provedbe
Studija izvodljivosti:
Ekonomska analiza:
Financijska analiza:
Došlo je i do potrebe za povećanjem cijena.
Realno povećanje:
• 2007 godine 11%
• 2008 godine 12%
• 2009 godine 15%
35
Predviđa se da će prosječna cijena usluga porasti sa 6,06 HRK/m3 (EUR 0,84) u 2004. godini na 9,19
HRK/m3 (EUR 1,26) do 2010. godine. Zahtjev za usklađivanjem cijena usluga rezultirat će daljnjim povećanjem cijena usluga za kućanstva od predvidivo 20–30%.
Napomena:
Uslijed nepripremljenosti projektne dokumentacije došlo je do problema u financiranju karlovačkog
uređaja za pročišćavanje otpadnih voda - zbog nepripremljenosti dokumentacije u trenutku nominacije
za financiranje iz ISPA programa (neriješeni imovinsko-pravni odnosi na dijelu predviđenog zemljišta
još otežavaju ishođenje građevinske dozvole), već odobrena sredstva nisu mogla biti povučena. Stoga
je preporuka komunalnim poduzećima i JRLSU-ima da se intenzivno i što temeljitije radi na pripremi
projektne dokumentacije za financiranje iz EU i ostalih fondova. Nužna je edukacija o izvorima financiranja, te za pripremu investicijskih projekata za financiranje iz IPA i drugih fondova (na raspolaganju je
i nedavno osnovana radna jedinica Hrvatskih voda za pripremu IPA projekata).
3.2. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o otpadnim vodama
3.2.1. Pravni okvir
Osnovni okvir za primjenu Direktive o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda u Hrvatskoj može se
naći u Zakonu o vodama.
Također, značajni su:
• Zakon o zaštiti okoliša (110/07)
• Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03)
• Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 26/03)
• Državni plan za zaštitu voda (NN 8/99)
• Klasifikacija voda (NN 77/98)
• Uredba o opasnim tvarima u vodi (NN 78/98)
• Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 55/02)
• Pravilnik o graničnim vrijednostima opasnih tvari u otpadnim vodama (NN 40/99, 6/01, 14/01)
• Pravilnik o graničnim vrijednostima opasnih i drugih tvari u otpadnim vodama (NN 94/08)
• Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja opasnim tvarima (NN 15/92)
• Pravilnik o izdavanju vodopravnih akata (NN 28/96)
• Pravilnik o registru onečišćivanja okoliša(NN 36/96)
• Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/08)
• Pravilnik o uvjetima koje moraju zadovoljavati ovlašteni laboratoriji (NN 78/97, 92/97)
• Popis ovlaštenih laboratorija (NN 170/00)
• Pravilnik o gospodarenju kanalizacijskim muljem iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda kada
se mulj koristi u poljoprivredi (NN 73/08)
• Uredba o posebnim uvjetima koje moraju ispunjavati pravne osobe koje obavljaju djelatnost odvodnje otpadih voda (NN 93/96, 53/97, 102/97)
• Pravilnik o tehničkim uvjetima za sustave javne odvodnje (NN ???)
36
Odredbe ove Direktive prenesene su Pravilnikom o graničnim vrijednostima opasnih i drugih tvari u vodama (NN 94/08). Izrađen je Plan provedbe Direktive o odvodnji i pročišćavanju komunalnih otpadnih
voda, što je u skladu sa zahtjevima OVD-a vezano za postizanje dobrog ekološkog stanja voda.
3.2.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj
Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu ove
direktive, uključujući tehničke pretpostavke kao i mehanizme izvješćivanja javnosti, Europske komisije i
susjednih država, trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2012. godine, a cjelovita njezina provedba planirana je tek krajem 2030. godine.
Procijenjeni investicijski troškovi uključuju troškove izgradnje uređaja za pročišćavanje otpadnih voda s
postizanjem strožih okolišnih ciljeva no što su trenutno na snazi, kao što se traži Direktivom o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda. Troškovi se iskazuju zajedno sa troškovima rada i praćenja stanja
(monitoringa), dok procjena troškova primjene adekvatnih tehnologija još nije izrađena. Preliminarna
procjena za upravljanje kakvoćom voda (monitoring i analize) iznosi cca 1.000.000 EUR.
Vrsta troška
Iznos troškova
Uređaji za pročišćavanje otpadnih voda
703.164.800
Kanalizacijski sustav
1.049.779.440
Sustav transporta otpadnih voda
179.895.000
Uređenje zemljišta
12.038.640
UKUPNI INVESTICIJSKI TROŠKOVI:
1.932.839.240
Procijenjena je i potreba za zapošljavanjem 174 educiranih zaposlenika u nadolazećim godinama (s
naglaskom na operatere uređaja za pročišćavanje otpadnih voda), a ukupni administrativni troškovi
procijenjeni su na 4.700.000 EUR godišnje.
Projekt zaštite od onečišćenja voda na priobalnom području – zajam Svjetske banke
Opći razvojni cilj projekta jest poboljšanje kakvoće priobalnih voda i mora u hrvatskom Jadranu, te ispunjavanje standarda Europske unije koji se odnose na kakvoću okoliša u lokalnim zajednicama.
Specifični cilj: unaprjeđenje sustava prikupljanja, transporta i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda
naselja duž jadranske obale i otoka. Projekt je regionalnog karaktera i realizira se na obalnom području
velikog turističkog potencijala bitnog za razvoj gospodarstva Republike Hrvatske. Provodi se na načelu
aktivnog sudjelovanja lokalnih jedinica samouprave u suradnji s odgovarajućim vladinim agencijama, i
to kroz 3 komponente:
1. Ulaganje u priobalnu infrastrukturu za zaštitu okoliša (iznos od 80 mil EUR je pri kraju implementacije),
2. Institucionalno jačanje i upravljanje programom, kroz financiranje nabave opreme, tehničke
pomoći, izobrazbe i studija
3. Jačanje sustava za nadzor kakvoće priobalnih voda, kroz financiranje opreme, građevinskih
radova i tehničke pomoći.
Prva faza projekta od 80 mil. EUR pri kraju je provedbe, a druga faza vrijednosti 120 mil. EUR se nedavno ugovorila. Program realizira posebna ustrojbena jedinica osnovana u okviru Hrvatskih voda, Hrvatske
vode Jadranski projekt d.o.o.
37
Ukupna vrijednost zajmova Projekta iznosi 140 mil EUR učešća, što podrazumijeva još najmanje 50%
učešća domaćih sredstava, što ukupnu investicijsku vrijednost Jadranskog projekta dovodi na iznos od
280 mil EUR, tijekom razdoblja od 12 godina.
Podprojekti koji se sufinanciraju u prvoj fazi realizacije Programa odnose se na gradove Opatiju, Zadar,
Makarska, Novigrad, Omiš, Opuzen, Pulu, Rijeku i Biograd i općine Lovran, Matulji, Pakoštane i Sv. Filip
i Jakov, Dugi Rat i Rogoznica.
Projekt Unutarnje vode - poboljšanje uvjeta vodoopskrbe, odvodnje i zaštite od poplava u slivovima rijeka Save, Drave i Dunava (zajam Svjetske banke)
Cilj: poboljšanje uvjeta vodoopskrbe, odvodnje i zaštite od poplava u slivovima rijeka Save, Drave i Dunava (105,3 mil EUR).
Projekt obuhvaća programe unaprjeđenja poslovanja komunalnih društava, podršku aktivnosti Hrvatskim vodama u pripremi dokumentacije u postupku efikasnijeg korištenja EU fondova i pristupanja EUu, te financijsku potporu pripremi pojedinačnih projekata koji će se financirati iz Zajma (5 mil EUR).
Projekt obuhvaća izgradnju građevina za obranu od poplava u Lonjskom polju čime će se nastaviti s
razvojem sustava obrane od poplava Srednje Posavine. Volumen retencije Lonjsko polje povećat će se
time sa 400 mil. m3 na 900 mil. m3.
Projekt uključuje i izgradnju ključnih građevina komunalne infrastrukture:
a.
Kanalizacijskih sustava i uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Ogulinu, Virovitici, Južnoj
Baranji (Darda i Bilje), Našicama, Vukovaru, Iloku, Ivankovu , Cerni, Otoku, Komletincima te još
nekim naseljima.
b.
Uređenju vodocrpilišta i izgradnji uređaja za pročišćavanje pitkih voda, te izgradnju vodoopskrbnih sustava na području Sjeverne Baranje, Srednje Posavine (regionalni sustav Davor-Nova
Gradiška) i području Slavonske Podravine (Slatina-Orahovica-D.Miholjac i Pitomača).
Prema Odluci Vlade Republike Hrvatske povrat zajma će se financirati iz više izvora:
• Sredstvima proračuna u iznosu od 45% - 70% (u prosjeku do 50% ukupnog zajma),
• Izvornim prihodima Hrvatskih voda u iznosu 25%,
• Sredstvima krajnjih korisnika u iznosu 5%-30%, ovisno o financijskim mogućnostima jedinica lokalne samouprave koji su obuhvaćeni projektom.
3.2.3. Nadležna tijela i institucije
Veliki broj dionika ima nadležnost i interes u provedbi Direktive 91/271/EEZ, uključujući državna tijela,
komunalne tvrtke/poduzeća, industriju, poljoprivrednike, uzgajališta riba, javnost i nevladine udruge
koje se bave okolišem.
Odvodnja i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda i ispravna obrada/ponovna upotreba kanalizacijskog mulja u nadležnosti je lokalne samouprave (kroz djelomično financiranje države)., dok je izdavanje
vodopravnih dozvola za ispuštanje otpadnih voda i korištenje voda zadatak županijske samouprave.
U mnogim županijama, radi manjka educiranih stručnjaka, nije moguće ispuniti ovaj zadatak u potpunosti. Direktiva je postavila značajne i intenzivne zahtjeve na lokalnu i regionalnu samoupravu, a o
realizaciji navedenoga ovisit će daljnja provedba direktive.
Poboljšanje vodnogospodarske infrastrukture u Kninu, Drnišu i Slavonskom Brodu
Ukupna vrijednost projekta „Poboljšanje vodnogospodarske infrastrukture u Kninu i Drnišu iznosi
18,705 mil EUR.
38
Investicija u projektu Knina obuhvaća izgradnju: uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Knin kapaciteta 20.000 ES s trećim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda, dogradnju i rekonstrukciju kanalizacijske
mreže te rekonstrukciju i dogradnju vodoopskrbne mreže. Ukupna vrijednost investicije Projekta Knin
koja je predložena za financiranje jest 12,255 mil. EUR.
Investicija Projekta Drniš obuhvaća izgradnju: uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Drniša kapaciteta
5.000 ES, također s trećim stupnjem pročišćavanja otpadnih voda, dogradnju i rekonstrukciju kanalizacijske mreže te rekonstrukciju vodoopskrbne mreže. Ukupna vrijednost investicije Projekta Drniš koja je
predložena za financiranje jest 6,450 mil EUR.
Poboljšanje vodnogospodarske infrastrukture u Slavonskom Brodu
Investicija Projekta Slavonski Brod obuhvaća financiranje u području vodopskrbe i odvodnje te financiranje dodatnih aktivnosti.
U sektoru vodoopskrbe projekt obuhvaća: izgradnju vodoopskrbne mreže, obnovu glavnih čvorišta na
sustavu za smanjenje gubitaka na mreži i dodatni vodospremnik u Brodskom Brdu. U sektoru odvodnje
projekt obuhvaća izgradnju kanalizacijske mreže grada Slavonski Brod, općine Klakar, općine Gornja
Vrba i općine Podcrkavlje. Kroz projekt se gradi i uređaj za pročišćavanje otpadnih voda grada Slavonskog Broda (1. faza) za 80.000 ES (3.stupanj pročišćavanja). Ostale aktivnosti projekta obuhvaćaju
nabavu opreme za održavanje kanalizacijskog sustava i nadzor nad gradnjom, a ukupna vrijednost
Projekta Slavonski Brod je oko 29,65 mil EUR.
Svi navedeni projekti pripremljeni su i uspješno kandidirani za financiranje iz IPA fonda Europske unije,
te predstavljaju pozitivne primjere suradnje JLSU s projektnom jedinicom Hrvatskih voda u pripremi
projekata za financiranje iz EU fondova.
Vodoopskrba i obrada otpadnih voda u Češkoj – primjer ugovora o koncesiji
Od procesa privatizacije ranih devedesetih, privatni sektor do određene mjere sudjeluje u sustavu vodoopskrbe i odvodnje u Češkoj. U većini slučajeva jedan određeni operater od početka upravlja vodoopskrbnim sustavima, uz poneke iznimke gdje je došlo do promjene operatera. Svi su ugovori ugovori
o koncesiji: operater/koncesionar plaća najam za vodoopskrbni sustav u vlasništvu grada/općine u zamjenu za ekskluzivno pravo upravljanja i ubiranja naknada od korisnika.
Najveći nedostatak takvih ugovora o koncesiji jest to što ne definiraju kriterije učinkovitosti za operatere
pa su odredbe vezane uz praćenje učinkovitosti i s njima povezane potencijalne sankcije posljedično slabe. To je zbog toga što se ugovori temelje na pretpostavci da će češko vodno zakonodavstvo kompenzirati te ugovorne nedostatke. Međutim, istraživanje nadzornih aktivnosti tijela za upravljanje vodama
na regionalnoj razini potvrđuje da to nije slučaj.
Iz ovoga se dade zaključiti da sektor upravljanja vodama u Češkoj očigledno nije prepoznao da je
učinkovitost stavka koju treba regulirati ovakvim ugovorima te da puko pozivanje na postojeće zakonodavstvo nije dovoljno. Čini se da u pojedinačnim slučajevima u sadašnjem privatiziranom okruženju
postoji tendencija u smjeru ponovnog oživljavanja bivše strukture u kojoj je jedan entitet bio i vlasnik i
koncesionar. U takvim slučajevima nije prisutan sukob interesa koji obično definira ugovorne odnose.
Sudeći po financijskim pokazateljima, likvidnost operatera veoma je visoka, a profitabilnost dobra. Financijski status operatera, u odsutnosti bilo kakvih značajnih investicija i vlastitih sredstava, u velikoj je
mjeri određen troškovima upravljanja sustavom (među kojima je trošak koncesije najznačajniji i najfiksniji) i kombinacijom prihoda i rashoda.
U slučaju Pilzena, cijena koncesije trenutačno se računa na temelju vrijednosti infrastrukture pod koncesijom i na temelju financiranja iznajmljivanja infrastrukturne mreže i njezinog širenja. Grad je sastavio
prijedlog dugoročnog programa za proširenje sustava, koji uključuje ali i nadilazi projekt postrojenja za
obradu otpadnih voda. Kontinuirano širenje visokovrijedne infrastrukture dovest će do kontinuiranog
povećanja iznosa koncesije.
Liberec ima ugovornu cijenu najma, a Karlovy Vary plaćaju koncesiju utemeljenu na povratu operativnih
i kapitalnih troškova vlasnika infrastrukture. U oba navedena slučaja maksimalna naknada nije dostatna
da namakne sredstva potrebna za provedbu EU direktiva do 2010. godine.
39
Relevantni zakoni koje propisuje češka vlada nalažu formulu „troškovi plus“ za izračun naknada. Po dolasku na konačnu tarifnu razinu, kroz dodavanje dobiti kao postotka od zakupa i operatorovih troškova,
nestaje bilo kakav poticaj za učinkovitu kontrolu troškova u ulaganjima i poslovanju.
3.2.4. Ključni dionici i njihovi zadaci
MRRŠVG
MK
MZOPUG
MVPEI
MF
MZSS
MINGORP
MMPI
HZJZ
HV
JLSU
Komunalne tvrtke/ poduzeća
Nadležna tijela i institucije
Identifikacija ranjivih i manje ranjivih područja
N
K
K
I
I
I
I
K
K
N
N
I
Identifikacija aglomeracija većih od 2000 ES
N
I
K
I
I
I
I
I
K
N
K
K
Procjena stanja sustava javne odvodnje
N
I
K
I
I
I
I
I
K
N
N
N
Unaprjeđenje programa mjera izgradnje/rekonstrukcije uređaja za pročišćavanje otpadnih voda sukladno zahtjevima
direktive
N
I
K
I
I
I
I
I
K
N
N
N
Sustav autorizacije za ispuštanje pročišćenih otpadnih voda
N
I
N
I
I
I
I
I
K
N
I
I
Sustav autorizacije za ispuštanje tehnoloških otpadnih voda
u sustav javne odvodnje
N
I
N
I
I
I
I
I
K
N
I
I
Sustav autorizacije za ispuštanje biorazgradive otpadne
vode u vodnu cjelinu
N
K
N
I
I
I
I
I
K
N
I
I
Odgovarajuće metode odlaganja mulja iz sustava javne odvodnje
N
I
N
I
I
K
I
I
I
N
K
K
Osigurati odgovarajući laboratorijski kapacitet
N
I
K
I
I
N
I
I
I
N
I
I
Program praćenja stanja i inspekcijskog nadzora
N
I
N
I
I
I
I
I
I
N
I
I
Razmjena podataka
N
I
N
I
I
I
I
I
N
N
N
N
Informiranje javnosti
N
I
N
K
I
I
I
I
K
N
K
K
Izvještavanje Komisiji
N
I
N
K
I
I
I
I
N
N
K
K
Provedbeni zadaci
N
40
nadležno tijelo
K
konzultirano tijelo
I
informirano tijerlo
4. Direktiva o vodi za piće (98/83/EZ)
4.1. Opseg i cilj Direktive
Direktiva Vijeća 98/83/EC od 3. studenog 1998. o kakvoći vode namijenjene ljudskoj uporabi odnosi se
na kakvoću vode koja je namijenjena za piće ili se koristi u proizvodnji hrane/pića. Cilj Direktive je zaštititi
zdravlje potrošača u Europskoj uniji i pobrinuti se da voda bude zdrava i čista. Tako izvori pitke vode ne
smiju biti onečišćeni, a upravljanje vodom za piće mora biti regulirano od izvora do krajnjih potrošača.
Opseg Direktive o vodi za piće uključuje svu vodu, bilo u njezinu izvornom stanju ili nakon obrade,
koja se koristi za piće, za kuhanje, u kućanstvu, za (industrijsku) proizvodnju hrane, neovisno o njezinu
podrijetlu. Mineralne vode i ljekovite vode izuzete su iz opsega Direktive. Još jedna izuzeta skupina su
vode iz pojedinačne opskrbe pod uvjetom da je prosječna potrošnja manja od 10 m3/danu ili da se
opslužuje manje od 50 osoba.
Prema Direktivi o vodi za piće zemlje članice imaju obvezu:
• Definirati standarde kakvoće za vodu za piće na slavini (s obzirom na mikrobiološke, kemijske i
organoleptičke parametre)
• Redovno pratiti kakvoću vode za piće ondje gdje frekventnost ovisi o opsegu opskrbe
• Potrošačima učiniti dostupne adekvatne i ažurirane informacije o kakvoći njihove vode za piće.
4.2. Provedba
Kako bi se osigurala zdrava, čista i ukusna voda za piće na cijelom području Europske unije, Direktiva
postavlja standarde za najučestalije tvari. Direktivom postavljeni zdravstveni standardi najvećim su dijelom utemeljeni na smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, 1992). Potrebno je redovito
pratiti ukupno 48 mikrobioloških, kemijskih, radioloških i organoleptičkih parametara (utvrđivanje procedura kontrolnog i revizijskog praćenja).
Pri prijenosu Direktive o vodi za piće u vlastito nacionalno zakonodavstvo, države članice mogu uključiti
dodatne zahtjeve, npr. regulirati dodatne tvari koje su relevantne na njihovu teritoriju ili postaviti strože
standarde. Međutim, zemljama članicama nije dozvoljeno da postave niže standarde budući da bi
razina zaštite ljudskog zdravlja trebala biti ista u cijeloj Europskoj uniji.
Osim što o kakvoći vode za piće redovito treba izvijestiti potrošače, izvješće o istome treba dobiti i
Europska komisija u trogodišnjim ciklusima. Opseg izvješćivanja je naveden u odvojenom dokumentu:
Odluka Komisije 95/337/EEC. Komisija procjenjuje rezultate praćenja kakvoće vode. Nakon svakog ciklusa izvješćivanja Komisija izrađuje skupno izvješće u kojemu su sažete informacije o kakvoći vode za piće i
njezinu poboljšanju na razini Europe. Skupna izvješća su dostupna javnosti i mogu se skinuti s interneta:
http://ec.europa.eu/environment/water/water-drink/index_en.html
4.3. Revizija Direktive o vodi za piće
Proces provedbe Direktive o vodi za piće (98/83/EC) ukazao je na ograničenja važeće Direktive koja
primjenjuje pristup djelovanja na samom kraju procesa, budući da kakvoća vode koja se ispita na slavini
nije uvijek reprezentativna (npr. zbog načina prikupljanja uzoraka, stanju cijevi) i kontrola na slavini
ne predstavlja učinkovitu zaštitu zdravlja javnosti (npr. u slučajevima kad je uzorkovanje napravljeno
prerano ili prekasno).
Kako bi se Direktiva prilagodila znanstvenom i tehnološkom napretku i najnovijim zdravstvenim standardima (Smjernice za kakvoću vode za piće, WHO, 2004.) te kako bi se osigurala podudarnost s vodnom politikom i zakonodavstvom Europske unije (posebno s Okvirnom direktivom o vodama, 2000.)
Komisija trenutačno priprema reviziju Direktive o vodi za piće. Osnovne teme koje će pokriti revizija Di-
41
rektive uključuju bakteriološko onečišćenje, kemijske tvari uključujući građevinske proizvode u kontaktu
s vodom za piće, utvrđivanje malih zaliha vode kao problem na razini Europske unije i evoluciju u smjeru
cjelovitog pristupa korištenjem Planova o sigurnoj vodi za piće.
Ključna je preporuka da zemlje članice primijene pristup Okvira za sigurnu vodu za piće. Ovaj pristup
ujedinjuje procjenu rizika i pristup preventivnog upravljanja u okvir koji se proteže od vodnog resursa
do potrošača i primjenjiv je na sve vodoopskrbne sustave neovisno o njihovoj veličini. Ovaj je koncept
uveden u kontekstu Planova o sigurnoj vodi za piće. Primjenom ovoga pristupa, nadzor kakvoće vode
za piće bi od postojeće kontrole sa slavine krenuo u smjeru sustava upravljanja kvalitetom kroz cijeli
ciklus proizvodnje i distribucije, od crpljenja vode s izvora do krajnjeg potrošača (Slika 4.1).
Slika 4.1. Okvir za sigurnu vodu za piće4
OKVIR ZA SIGURNU VODU ZA PIĆE
ZDRAVSTVENI
CILJEVI
Kontekst javnog
zdravstva i zdravlja
Planovi o sigurnoj vodi za piće
Procjena sustava
Praćenje
Upravljanje i
komunikacije
Nadzor
Okvir za sigurnu vodu za piće uključuje komponente poput: postavljanja zdravstvenih standarda, procjene sustava, operativnog praćenja, definiranje planova upravljanja i nadzora. Plan o sigurnoj vodi za
piće obično dolazi u obliku dokumentiranog plana koji utvrđuje moguće rizike od sliva do potrošača,
određuje prioritetne rizike i utvrđuje mehanizme za njihovo ublažavanje.
Dodatne informacije o procesu revizije Direktive o vodi za piće mogu se pronaći na: http://ec.europa.eu/
environment/water/water-drink/revision_en.html
4.4. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti
Direktiva o vodi za piće ravna se prema načelu supsidijarnosti koje osigurava donošenje odluka na razini
što bližoj građanima. U mnogim zemljama upravo razina lokalnih vlasti ima zadaću organizirati vodoopskrbu i higijenu. Tako se zahtijeva usklađenost sa zahtjevima kakvoće vode za piće na lokalnoj razini,
a za to se brinu vodoopskrbna poduzeća. Međutim, izazovi vezani uz obradu vode za piće na lokalnoj
razini često su povezani uz tehničku sukladnost i unaprjeđenje opskrbe vodom za piće, uključujući
obradu, pohranu i distribuciju.
U sklopu svoje zadaće da građanima osiguraju pristup urednoj vodi za piće, lokalne vlasti lako mogu
zapasti u financijske probleme. Kako bi se takva situacija izbjegla, moraju se u obzir uzeti i provesti
popratne aktivnosti zajedno sa zakonskom inicijativom, na regionalnoj/nacionalnoj razini (npr. pružanje pomoći pri pripremanju i provedbi investicijskih planova). S druge strane, suradnja lokalnih vlasti i
sektora vodoopskrbe i javnog zdravstva ključni su za omogućavanje sigurne vode za piće potrošačima.
Lokalne vlasti mogu u ovome zadatku preuzeti proaktivnu ulogu.
[4] Potpora za razvoj Okvira za provedbu Planova o sigurnoj vodi za piće u Europskoj uniji, WHO, verzija 4, listopad 2007.
42
Lokalne vlasti mogu odigrati važnu ulogu u smislu edukacije lokalnog stanovništva. Njih je potrebno
podučiti praktičnim pitanjima (npr. kako uštedjeti vodu i kako smanjiti troškove). Treba uzeti u obzir da
investiranje u unaprjeđenje sustava za obradu vode za piće znači i veće vodne naknade za stanovnike.
Stoga je izazov uvjeriti stanovnike da je isplativo pristati na veće troškove u zamjenu za bolju kakvoću
vode.
4.5. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o vodi za piće
4.5.1. Pravni okvir
Glavni zakoni i podzakonski propisi, relevantni za provedbu ove direktive su sljedeći:
• Zakon o hrani (NN 117/03, 130/03, 48/04)
• Zakon o vodama (NN 153/09)
• Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09)
• Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03)
• Zakon o zaštiti zdravlja (NN 121/03, 48/05)
• Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 47/08)
• Uredba o posebnim uvjetima za obavljanje vodoopskrbne djelatnosti (NN 82/96, 102/97)
• Uredba o izdavanju vodopravnih akata (NN 28/96)
• Pravilnik o izdavanju koncesija za korištenje voda i vodnoga dobra (NN 99/96, 11/98)
• Pravilnik o izračunu naknade za korištenje voda (NN 29/01)
• Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 55/02).
Jedinice lokalne samouprave nadležne su za organiziranje javne vodoopskrbe i uspostavu zona sanitarne zaštite izvorišta koji se koriste za javnu vodoopskrbu. Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za
piće propisuje granične vrijednosti za vodu koja se koristi u sustavima javne vodoopskrbe , zahtjeve
za uspostavom monitoringa i izvještavanja, te većinu zahtjeva propisanih Direktivom. Novi Pravilnik o
zdravstvenoj ispravnosti vode za piće stupio je na snagu 25. travnja 2008. Prijenos odredbi EU zakonodavstva u potpunosti je proveden, uz prijelazno razdoblje za uklanjanje pojedinih elemenata kao što
je npr. arsen.
4.5.2.Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj
Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), identifikacija izvorišta završena je, uspostavljeni su standardi za pitku vodu te sustavi praćenja stanja i informiranja potrošača, dok bi svi
preostali elementi sustava za provedbu Direktive, uključujući osiguranje kakvoće vode za piće, obrade,
opreme i materijala, trebali biti uspostavljeni i operativni do kraja 2015. godine.
Procijenjeni su troškovi usklađivanja na vrste cijevi, i to:
• troškovi izmjene olovnih cijevi, na 200 milijuna Eur
• troškove izmjene azbest-cementnih cijevi nije bilo moguće procijeniti obzirom na stanje vodoopskrbne mreže i zabranu proizvodnje cijevi.
Procijenjeni su I sljedeći troškovi obzirom na potrebu pročišćavanja vode koja se koristi u sustavu javne
vodoopskrbe, i to:
43
INVESTICIJA
(EUR)
NAMJENA
Unaprjeđenje tehnologije i pročišćavanje sirove vode
204 000 000
500 000
—
100 000
1.000 000
—
205 000 000
600 000
Monitoring vode za piće
Investiranje u opremu za konrolni monitoring
UKUPNO:
RAD I ODRŽAVANJE
(EUR)
4.5.3. Ključni dionici i njihovi zadaci
Regionalna i lokalna samouprava nadležna je za organiziranje javne vodoopskrbe. Sukladno Zakonu
o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03) “…javna vodoopskrba uključuje sve aktivnosti zahvaćanja,
pročišćavanja i dopreme vode za piće”. Ovaj zakon se posebno odnosi na:
• Poduzeća/tvrtke osnovane od strane lokalne samouprave
• Javne ustanove osnovane od strane lokalne samouprave,
• Pravne i fizičke osobe koje posjeduju ugovor o koncesiji
• Pravne i fizičke osobe koje posjeduju ugovor o obavljanju djelatnosti.
Lokalna samouprava koja nije u mogućnosti neovisno osigurati samostalnu djelatnost može, odlukom
nadležnog tijela, ugovorom u istoj županiji prenijeti nadležnosti o obavljaju navedenih aktivnosti na
drugu jedinicu lokalne samouprave.
Ostali važni dionici su potrošači, obzirom da Direktiva ima za cilj osigurati javnu vodoopskrbu dostatne
kakvoće radi sprječavanja bolesti, pročišćavanjem vode koja se koristi u javnom vodoopskrbnom sustavu.
Nadležna tijela i
institucije
MRRŠVG
MZSS
MZOPUG
AZO
HZJZ
HV
Provedbeni zadaci
Odluka o transpoziciji ODV radi implementacije Direktive o prioritetnim tvarima
N
K
N
K
K
K
Uspostava inventarizacije svih ispusta na Popis I., koji ispuštaju otpadne vode u površinske vode i u kanalizaciju
N
N
K
N
N
N
Usklađivanje nacionalne grupe A s Popisom I. prioritetnih tvari
N
N
K
N
N
N
Uspostava graničnih vrijednosti za Popis I. prioritetnih tvari
N
N
K
N
N
N
Uspostava programa mjera radi smanjenja onečišćenja na Popis I. prioritetnih tvari
N
N
K
N
N
N
Uspostaviti sustav autorizacije za ispuštanje prioritetnih tvari s Popisa I
N
N
K
N
N
N
Identificirati postrojenja koja mogu ispuštati prioritetne tvari s popisa I. i II.
N
N
K
N
N
N
Uspostava sustava praćenja stanja
N
N
K
N
N
N
Uspostava inspekcijskog sustava
N
N
N
K
N
K
Laboratorijski kapaciteti
N
N
N
K
K
K
Uspostava sustava provedbe
N
N
N
K
K
K
Razmjena podataka
N
K
N
N
N
N
Informiranje javnosti
N
N
N
K
N
K
Izvještavanje Komisiji
N
N
N
N
N
K
N
44
nadležno tijelo
K
konzultirano tijelo
5. Nitratna direktiva 91/676/EEZ
Europska zajednica poduzima mjere u svezi s onečišćenjem vode nitratima, a posebno Direktivom o
obradi komunalnih otpadnih voda (91/271/EEZ) i Direktivom o zaštiti voda od onečišćenja koje uzrokuju nitrati poljoprivrednog porijekla (91/676/EZ) stavlja sve veći naglasak na učinke viška dušika na okoliš,
posebice na eutrofikaciju.
5.1. Opseg i cilj Direktive
Direktiva vijeća 91/676/EEZ od 12. prosinca 1991. o zaštiti voda od onečišćenja koje uzrokuju nitrati
poljoprivrednog podrijetla u cilju ima umanjiti negativne učinke uporabe gnojiva na izvore pitke vode
i ekosustave ograničavanjem količine anorganskih gnojiva i stajskog gnojiva na poljoprivrednim površinama.
Cilj je Direktive smanjiti onečišćenje voda uzrokovano ili potaknuto nitratima s poljoprivrednih površina
i spriječiti takvo daljnje onečišćenje. Ključno je odrediti ranjiva područja i akcijske planove za njih te
definirati mjere koje će se uključiti u akcijski program.
5.2. Provedba
Provedba Nitratne direktive zahtijeva od država članica ispunjenje određenih obveza:
• Praćenje voda;
• Utvrđivanje onečišćenih voda, utvrđivanje voda koje bi mogle biti pogođene onečišćenjem ne
poduzmu li se određene mjere;
• Proglašavanje područja ranjivih na nitrate, revizija svake četiri godine. Međutim, proglašavanje
takvih područja nije nužno ako se akcijski program provodi na cijelom teritoriju države članice;
• Određivanje jednog ili više kodeksa dobre poljoprivredne prakse koje će poljoprivrednici dobrovoljno primjenjivati;
• Proglašavanje i provedba akcijskih programa u područjima ranjivim na nitrate;
• Procjena učinkovitosti akcijskih programa;
• Izvješćivanje Europskoj komisiji o provedbi.
Nitratna direktiva pred nove države članice postavlja neke obveze. Prije pristupanja potrebno je uspostaviti potpun sustav praćenja (za površinske i podzemne vode), utvrditi i označiti vode pogođene onečišćenjem te odrediti područja ranjiva na nitrate (barem godinu dana prije pristupanja). Pristupanjem se
preuzimaju obveze uspostave Kodeksa dobre poljoprivredne prakse i pokretanja akcijskih programa.
5.1.2. Ključni aspekt: Područja ranjiva na nitrate
Važan korak jest proglašavanje područja ranjivih na nitrate, i tu je moguće primijeniti dva pristupa:
proglasiti konkretna područja ili primijeniti akcijski program na cijelom teritoriju države članice. Za utvrđivanje onečišćenih voda koriste se sljedeći kriteriji:
• Koncentracija nitrata jednaka ili veća od 50 mg/L u podzemnim i površinskim vodama;
• Tendencija povećanja, što znači da će se postići koncentracija nitrata od 50 mg/L ne budu li poduzete određene mjere;
• Eutrofikacija slatkih voda, estuarija i obalnih voda;
• Tendencija eutrofikacije u slučaju nepoduzimanja određenih mjera.
45
Države članice imaju obvezu razmotriti te ako je potrebno revidirati područja ranjiva na nitrate najmanje
svake četiri godine na temelju rezultata praćenja voda (prema rasporedu provedbe Nitratne direktive,
prva su područja trebala biti proglašena još 1993., s revizijama svake četiri godine). Do srpnja 2007.
deset je zemalja članica (Austrija, Danska, Finska, Njemačka, Irska, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemske i Slovenija) iskoristilo opciju uspostave i primjene akcijskog programa na cijelom svom teritoriju.
Ostale su zemlje određeni postotak svoga teritorija proglasile konkretnim ranjivim područjem. Bilo kako
bilo, na temelju pregleda dostupnih informacija o pritisku dušika i kakvoći vode, posebice s obzirom na
eutrofikaciju i plitke podzemne vode, može se zaključiti da ima određenih nedostataka u proglašavanju
ranjivih područja. Stoga je potrebno uložiti dodatne napore kako bi se ti nedostaci eliminirali.
Tri od deset novih zemalja članica Europske unije (Malta, Slovenija i Litva) primijenile su “pristup cijelog
teritorija” i provode akcijski program na svom cjelokupnom teritoriju. Sedam je zemalja članica proglasila određeni postotak svoga teritorija područjem ranjivim na nitrate, u rasponu od 2,5% (Poljska) do
48% (Mađarska).
Procjene primijenjene doze dušika iz gnojiva po regijama pokazuju da godišnje razine premašuju 170
kg/ha u Belgiji (Flandrija) i Nizozemskoj, ali također i na lokalnoj razini, u Italiji, Francuskoj (Bretanja),
Španjolskoj i Portugalu. Primijenjene doze dušika između 120 i 170 kg/ha na regionalnoj razini također
se mogu naći u Danskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu (Engleskoj), nekoliko pokrajina u Irskoj i u južnoj
Njemačkoj. Sva gore spomenuta područja također imaju najviše primijenjene doze fosfora iz stajskog
gnojiva (oko 90 kg fosfata po hektaru godišnje na najintenzivnijim područjima) i ukupne primijenjene
doze dušika i fosfora (stajsko i kemijska gnojivo) s vrijednostima koje premašuju 240 kg dušika, odnosno 90 kg fosfata po hektaru godišnje.
Određivanje i provedba akcijskih programa u područjima ranjivim na nitrate jedna je od ključnih obveza. Mjere koje se moraju uključiti u akcijske programe definirane su u Dodatku III i Dodatku II Nitratne
direktive. Godine 2007. bilo je više od 110 akcijskih programa u EU-15 na razini regije, okruga te razini
ranjivih područja i oko 30 akcijskih programa u zemljama EU 10+2. Međutim, iz iskustva provedbe Direktive vidljivo je da su mnoge zemlje članice bile suočene s problemima, posebno kad je riječ o razvoju
akcijskih programa u područjima ranjivim na nitrate. Stanje se poboljšalo u trećem razdoblju izvješćivanja (COM (2007) 120 final). Zadnjih je godina postignut značajan napredak u kvaliteti akcijskih programa, što bi trebalo pridonijeti poboljšanju kakvoće vode u budućim razdobljima izvješćivanja. Na temelju
cjelokupne analize provedbenih izvješća, Komisija je zaključila da je vidljiv značajan napredak u provedbi
Nitratne direktive. Međutim, bit će potrebni bitni daljnji napori u smjeru poboljšanja određenja i kvalitete akcijskih programa kako bi se ostvarili svi ciljevi Direktive koji imaju veze s kakvoćom vode.
5.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti
Nitratna direktiva se odnosi na nitrate poljoprivrednog podrijetla, a lokalne vlasti nemaju izravnog utjecaja na poljoprivredu kao takvu. Međutim, lokalne vlasti mogu imati neizravan i ograničen utjecaj kroz
planiranje uporabe zemljišta, uspostavljanje funkcije praćenja i nadzora, pružanje usluga vodoopskrbe i
obrade otpadnih voda ili preuzimanje odgovornosti za građevinske dozvole. Naravno, lokalne bi se vlasti trebale brinuti za vodne resurse sa svim njihovim funkcijama u sklopu svoje odgovornosti za zdravlje
i kvalitetu života javnosti.
Potrebna je dobra suradnja između relevantnih tijela nadležnih za vodnu i poljoprivrednu politiku na
lokalnoj razini. Tijela odgovorna za vodu, okoliš i poljoprivredu trebala bi razmjenjivati informacije koje
se tiču stanja voda i potrebe zaštite. Tijek informacija s ovoga područja trebao bi biti nesmetan, a od
ključne je važnosti da se uspostavi konstruktivan dijalog s lokalnim poljoprivrednicima u svezi s osjetljivom temom nastanka i sprječavanja onečišćenja voda iz poljoprivrednih izvora.
Važno je da lokalne vlasti uspostave sustav vrednovanja uporabe vode u poljoprivrednim aktivnostima
(eliminiranje protuzakonitog korištenja vode i uporabe vode namijenjene korištenju u kućanstvu za svrhe navodnjavanja). Okolišni troškovi i troškovi resursa za vodu koja se koristi za navodnjavanje moraju
se precizno procijeniti i podmiriti.
46
5.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Nitratne direktive
5.4.1. Pravni okvir
Hrvatsko zakonodavstvo relevantno za transpoziciju Nitratne direktive uključuje:
• Zakon o vodama (NN 107/95, 150/05)
• Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 107/95, 19/96, 88/98,150/05)
• Zakon o stočarstvu (NN 70/97, 36/98)
• Zakon o gnojivima i poboljšivačima tla (NN 163/03)
• Pravilnik o klasifikaciji voda (NN 77/98)
• Pravilnik o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta (NN 55/02)
• Državni plan za zaštitu voda (NN 8/99)
• Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja opasnim tvarima (NN 15/92)
• Pravilnik o gospodarenju kanalizacijskim muljem iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda kada
se mulj koristi u poljoprivredi (NN 73/08).
Odredbe ove Direktive prenesene su Pravilnikom o dobroj poljoprivrednoj praksi u korištenju gnojiva
(NN 56/08), te novim Zakonom o vodama iz 2009. Za provedbu direktive nadležno je MRRŠVG i Hrvatske vode, uz suradnju s Ministarstvom poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvitka. Cjelovita provedba bit
će moguća stupanjem Pravilnika o dobroj poljoprivrednoj praksi na snagu, što će se dogoditi na dan
ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.
5.4.2.Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj
Među svim prethodno spomenutim, sljedeće institucije igraju ključnu ulogu glede mnogih aspekata ove
Direktive: i) Institut za stoku i stočarstvo, ii) Hrvatski stočarski selekcijski centar, iii) Hrvatski poljoprivredni
institut, iv) Institut za tlo u Osijeku, v) Udruge kooperanata i farmera.
Prikaz ??: Procjena troškova za provedbu Nitratne direktive:
MJERE
INVESTICIJSKI
TROŠKOVI (EUR)
ADMINISTRATIVNI
TROŠKOVI (EUR)
Izgradnja spremnika radi osiguranja potreb47.000.000
nog kapaciteta za gnojovku
—
Oprema za transport i primjenu organskog
5.200.000
gnoja
—
Mjere zaštite voda
—
11.000 000
Uspostava implementacijskih programa, edu1.000.000
kacija i trening farmera
—
Monitoring programi voda
800.000
380.000
UKUPNO:
65.000.000
380.000
Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), nakon donošenja kodeksa dobre poljoprivredne prakse i određivanja ranjivih područja, svi preostali elementi sustava za provedbu Nitratne
direktive (propisi i ograničenja za primjenu i skladištenje gnojiva, protokoli o suradnji i izvještavanju prema Komisiji, inspekcijski nadzor) trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2013. godine, početak provedbe
akcijskih programa planiran je do kraja 2015., a cjelovita provedba Direktive do kraja 2019. godine.
47
5.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci
Nadležna tijela i institucije
HZJZ
MZSS
MZOPUG
I
K
K
K
I
K
I
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
N
N
I
K
K
K
N
N
I
K
K
K
N
N
N
I
K
K
K
N
N
K
K
N
K
N
MPRRR
K
MRRŠVG
K
JLSU
K
HV
I
Odluka o područjima koja jesu ili bi mogla biti onečišćena nitratima
N
N
N
N
Odluka o ranjivim područjima
N
N
N
N
Uspostava kodeksa dobre poljoprivredne prakse
N
N
N
N
Uspostava programa praćenja nitrata za površinske i podzemne vode
N
N
N
N
Uspostava programa pregleda eutrofičkog stanja površinskih voda kopnenih
voda, estuarija i priobalnog mora
N
N
N
Uspostava i provedba akcijskih programa za ranjiva područja
N
N
Uspostava učinkovitog sustava inspekcije i kazni
N
N
Laboratorijski kapaciteti
N
Razmjena podataka
N
Informiranje javnosti
N
K
K
K
K
N
K
N
Izvještavanje Komisiji
N
N
N
K
K
N
K
N
N
48
HGK
Provedbeni zadaci
nadležno tijelo
K
konzultirano tijelo
I
informirano tijerlo
6. Ostale važne Direktive o vodama
6.1. Direktiva o kakvoći voda za kupanje
Kakvoća vode za kupanje važan je čimbenik prosudbe kvalitete neposrednog životnog okruženja. Za
zemlje koje se oslanjaju na turističku industriju, čista i zdrava voda igra veliku ulogu u privlačenju posjetitelja.
Pod vode za kupanje spadaju sve tekuće ili stajaće slatke vode i morska voda (uz izuzetak voda koje se
koriste u terapijske svrhe i voda koje se koriste u bazenima) u kojima je kupanje eksplicitno dopušteno
od strane nadležnih državnih tijela, gdje kupanje nije zabranjeno i gdje se tradicionalno kupa veći broj
ljudi. Razdoblje u kojemu se kupači mogu očekivati u područjima za kupanje uvelike ovisi o lokalnim
pravilima za kupanje i o vremenskim uvjetima. Sezona kupanja može varirati čak i unutar pojedinih
zemalja članica (obično se proteže od kraja svibnja do kraja rujna).
Prva je europska direktiva koja se tiče voda za kupanje na snagu stupila još 1975. Glavni je cilj te direktive bio zaštititi zdravlje ljudi te vodeni okoliš uz obalu i u unutrašnjosti od onečišćenja. Stara je Direktiva
(76/160/EEZ) definirala obvezujuće standarde za vode za kupanje, ali od tada su napredovala epidemiološka znanja i poboljšale se metode upravljanja. Tako je prijedlog nove Direktive pripremljen 2002 (COM
(2002) 581) uključio odredbe koje su postrožile, ali i pojednostavnile zdravstvene standarde za vodu za
kupanje s ciljem poboljšanja upravljanja kupalištima i pružanjem informacija javnosti te moderniziranja
programa praćenja kakvoće vode. Novo europsko zakonodavstvo koje se tiče kakvoće voda za kupanje
usvojeno je 2006. g.
6.1.1. Ciljevi Direktive o kakvoći voda za kupanje (2006/7/EZ)
Osnovni je cilj Direktive o kakvoći voda za kupanje (2006/7/EZ) zaštititi zdravlje ljudi i okoliš od onečišćenja fekalijama u vodama za kupanje. Svrha joj je da očuva, zaštiti i poboljša kvalitetu okoliša i
zaštiti zdravlje ljudi dopunjujući Okvirnu direktivu o vodama (2000/60/EZ). Od država članica se traži
da odrede popularna kupališta i da prate kakvoću vode u vodama koje služe za kupanje tijekom cijele
sezone kupanja.
Ova Direktiva utvrđuje odredbe za praćenje i klasifikaciju kakvoće vode za kupanje, upravljanje kakvoćom vode za kupanje te pružanje informacija javnosti o kakvoći vode za kupanje. Direktiva se primjenjuje na svaki element površinskih voda u svezi s kupalištima i mjestima gdje nema zabrane kupanja ili
trajne preporuke nekupanja, a direktiva se ne primjenjuje na bazene za plivanje i bazene u toplicama,
vode koje se pročišćavaju ili se koriste u terapijske svrhe te umjetno stvorene omeđene vode, odvojene
od površinskih i podzemnih voda.
Revidirana Direktiva o kakvoći voda za kupanje (2006/7/EZ) pojednostavnjuje i dopunjuje staru direktivu. Nova Direktiva o kakvoći voda za kupanje:
• Utemeljena je na znanstvenim saznanjima o zaštiti zdravlja i okoliša, kao i na iskustvu u upravljanja
zaštitom okoliša
• Kvalitetnije i pravodobnije javnosti dostavlja informacije o kakvoći njihovih voda za kupanje
• Pokriva raspon od jednostavnog uzorkovanja i praćenja voda za kupanje do upravljanja njihovom
kakvoćom
• Integrirana je u sve ostale EU mjere koje štite kakvoću voda kroz Okvirnu direktivu o vodama
(2000/60/EZ).
6.1.2. Obveze
Praćenje, procjena i klasifikacija kakvoće voda za kupanje. Nova Direktiva (2006/7/EZ) dopunila je
način mjerenja kakvoće vode, usredotočivši se na manje mikrobioloških pokazatelja i postavljajući ra-
49
zličite standarde za kopnena i obalna kupališta. Direktiva unosi promjene u sustave klasifikacije vode
za kupanje uvodeći strože standarde (koje treba provesti do 2015.). Dva mikrobiološka parametra (Intestinal enterococci i Escherichia coli) najvažniji su među standardima koje postavlja Direktiva i koji se
testiraju u vodama za kupanje5. Klasifikacija kakvoće vode bit će utemeljena na podacima praćenja
prikupljenima tijekom 3 ili 4 godine. Koristit će se četiri nove klasifikacijske kategorije: izvrsne, dobre,
zadovoljavajuće i loše vode.
Potrebno je uspostaviti sustav profila voda za kupanje. Profili voda za kupanje uključivat će opis voda
za kupanje i potencijalnih utjecaja i prijetnji kakvoći vode. Isti će poslužiti kao informacija za građane i
kao alat upravljanja za nadležne vlasti. Profili voda za kupanje moraju biti uspostavljeni do 24. ožujka
2011.
Upravljanje vodama za kupanje zahtjeva uspostavljanje mjera upravljanja u izvanrednim okolnostima
koje utječu na kakvoću vode za kupanje. Takve mjere moraju uključivati informacije za javnost i, prema
potrebi, privremenu zabranu kupanja. Kako bi se riješio problem s modrozelenim algama (cijanobakterijama) provest će se odgovarajuće praćenje i bit će poduzete odgovarajuće mjere upravljanja kako bi
se utvrdili zdravstveni rizici. Treba provesti kontrole i informirati javnost i u slučaju različitih onečišćivača
(ostali parametri). Ti ostali parametri uključuju istraživanja makroalgi i/ili morskog fitoplanktona utvrdi li
se tendencija proliferacije te vizualno utvrđivanje onečišćenja (npr. otpad, staklo, guma itd.)
Važan je aspekt suradnja preko granica, na vodama koje su zajedničke dvjema zemljama (prekogranične vode).
Razmjena informacija. Direktiva omogućuje proaktivniji pristup informiranju javnosti o nalazima kakvoće vode. Uključivanje javnosti se potiče, otvaranjem mogućnosti sudjelovanja, formuliranja prijedloga, primjedbi ili pritužbi. Nova Direktiva omogućuje pravovremeno informiranje javnosti tijekom sezone kupanja, uz obvezu aktivnog i ažurnog širenja informacija o kakvoći vode za kupanje i izdavanja
upozorenja. Državna tijela provode uzorkovanje i analizu tijekom sezone kupanja pa tako imaju obvezu
informiranja javnosti putem izvješća i masovnih medija (npr. interneta). Važno je prikupljene nalaze
dostaviti Europskoj komisiji, koja te informacije objavljuje u izvješćima i putem Informacijskog sustava
voda za Europu.
Kupališta uklonjena s popisa, sezona 2004.
Do sad je dosta zemalja članica uklonilo određeni broj kupališta sa svojih službenih popisa i tako izbjeglo primjenu EU pravila s ciljem zaštite zdravlja kupača.
Riječ je o oko 7,000 kupališta. Iz godišnjih izvješća o vodama za kupanje koje
podnesu zemlje članice sukladno zahtjevima europske Direktive o kakvoći voda
za kupanje (Direktiva 76/160/EEZ), Komisija je zaključila da je u razdoblju od ranih
devedesetih do 2004. s popisa praćenih kupališta bez objašnjenja nestalo mnogo
ranije proglašenih voda za kupanje.
Europski sud pravde je utvrdio da se tzv. ukidanje statusa ili uklanjanje kupališta s
popisa mora objasniti i opravdati na odgovarajući način, a ne smije biti reakcija na
onečišćenje vode (Slučaj C-307/98, Komisija protiv Belgije, svibanj 2000).
Budite mudri, iskoristite WISE za čistu vodu za kupanje
Iskoristite WISE (Water Information System for Europe – Europski informacijski
sustav voda) – interaktivni alat Europske komisije/Europske agencije za zaštitu
okoliša na internetu – i provjerite koliko će čista biti voda za kupanje na vašem
sljedećem mjestu za odmor. Sustav WISE nudi u potpunosti integriranu sliku
kakvoće vode duž europskih obala i plovnih putova u unutrašnjosti, prikazujući
kako razine kakvoće vode za kupanje, tako i obradu otpadnih voda na svakoj
lokaciji. Sustav također dokumentira kako se voda za kupanje poboljšala u cijeloj
Europi tijekom zadnjih 10 godina i nudi potpun pregled kakvoće vode za kupanje
u Europi najmanje do 2006. godine.
[5] Općenito se one mogu uzeti kao pokazatelj prisutnosti kanalizacijskog onečišćenja.
50
Raspored provedbe Direktive o kakvoći voda za kupanje u skladu je s Okvirnom direktivom o vodama,
budući da su vode za kupanje zaštićene pod Okvirnom direktivom. Prijenos Direktive o kakvoći voda
za kupanje u zakonodavni okvir zemalja članica trebalo je obaviti do 24. ožujka 2008. Stara Direktiva
(76/160/EEZ) se ukida s 31. prosinca 2014. Bez obzira na to, stara Direktiva (76/160/EEZ) može se zamijeniti novom čim zemlje članice poduzmu sve potrebne pravne, administrativne i praktične mjere za
usklađivanje s Direktivom 2006/7/EZ.
Više informacija o Direktivi o kakvoći voda za kupanje i njezinoj provedbi možete pronaći ovdje: http://
ec.europa.eu/environment/water/water-bathing/index_en.html
6.1.3.
Uloga i odgovornost lokalnih vlasti
Lokalne će vlasti imati važnu ulogu u uspostavi i upravljanju kupalištima na svome teritoriju, mada će
obveze praćenja, procjene i klasifikacije kakvoće voda za kupanje biti pripisane relevantnim državnim
tijelima.
Međutim, lokalne će vlasti (gradovi i općine) odigrati veću ulogu u budućnosti, osobito u svezi s odredbom koja propisuje postavljanje oznaka, budući da nova Direktiva o kakvoći voda za kupanje (2006/7/
EZ) sadrži nove zahtjeve vezano uz informiranje javnosti putem znakova na svim utvrđenim vodama za
kupanje i putem ostalih medija. Tako će lokalne vlasti imati obvezu unaprjeđivanja znakova na vodama
za kupanje i ostalih informacija kako bi se javnosti omogućilo donošenje informiranih odluka o kupanju.
Europska komisija će predložiti sustav jasnih i jednostavnih znakova ili simbola koje treba postaviti na
svim vodama za kupanje do 24. ožujka 2010. Sve vode za kupanje moraju biti označene na odgovarajući način do sezone kupanja 2012.
6.1.4.
Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive za vode za kupanje
6.1.4.1.
Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN73/08)
Postojeće hrvatsko zakonodavstvo u velikoj mjeri nije usklađeno sa zahtjevima Direktive za vode za
kupanje – kako «stare», tako i «nove» Direktive. «Stara» Direktiva je djelomično transponirana, i neke postavke Direktive su već uključene u nacionalno zakonodavstvo, posebno Zakon o vodama (NN 153/09),
Pravilnik o klasifikaciji voda (NN 77/98), Državni plan za zaštitu voda (NN8/99) i Uredba o kakvoći mora
za kupanje (NN 73/08). U Hrvatskoj ne postoji propis koji regulira kakvoću vode za kupanje u kopnenim
vodama.
Stanje transpozicije
Nova Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08) prenijela je zahtjeve Direktive 2006/7/EZ i reducirala broj pokazatelja, no postavila strožije standarde. Dajući važnost turizmu u hrvatskoj ekonomiji,
brza implementacija Direktive 2006/7/EZ može se iskoristiti za privlačenje većeg broja turista. Navedena
Uredba je značajan napredak na stari Pravilnik o kakvoći vode na morskim plažama.
Dio odredba Direktive koji se odnosi na morske plaže prenesen je Uredbom o kakvoći mora za kupanje
(NN 73/08), a preostali dio koji se odnosi na plaže na rijekama i jezerima - novim Zakonom o vodama,
uz podzakonski akt koji je tek u pripremi.
Za provedbu ove Direktive nadležno je MRRŠVG i Hrvatske vode, uz suradnju s Ministarstvom zaštite
okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.
51
Zakonski okvir:
1. Uredba o standardima kakvoće mora na morskim plažama (NN 33/96)
2. Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08), stupila na snagu 1. siječnja 2009. godine. Redefinirana: pravna osnova, financiranje, kriteriji, provedba i inspekcijski nadzor,
Ciljevi praćenja stanja mora na morskim plažama u Hrvatskoj:
1. Zaštita zdravlja kupača i zdravstveno prosvjećivanje javnosti
2. Gospodarenje plažama s ciljem očuvanja njihovih prirodnih datosti i održive uporabe
3. Utvrđivanje izvora onečišćenja, određivanje prioriteta, praćenje izgradnje kanalizacijskih sustava
4. Nadzor funkcioniranja postojećih sustava u suradnji s nadležnim institucijama različitih sektora
5. Izvješćivanje o kakvoći mora za kupanje u skladu s nacionalnim potrebama i zahtjevima EU
6. Informiranje javnosti o kakvoći mora za kupanje
7. Turistička promidžba
Stanje mora u 2008. godini:
U 2008. godini 1 % uzoraka prelazilo je granične vrijednosti propisane Uredbom.
U 2007. godini 1,4 % uzoraka prelazilo je granične vrijednosti iz Uredbe što je za 36 uzoraka, odnosno
39,13 % manje na prošlogodišnje rezultate.
Od uzoraka koji su odgovarali standardima Uredbe:
- 80,02% uzoraka bilo je ocjenjeno kao more visoke kakvoće,
- 18,91 % kao more podobno za kupanje
- 0,96 % kao umjereno onečišćeno more
- 0,11 % uzoraka nije odgovaralo Uredbi, odnosno ocjenjeno je kao jače onečišćeno more.
Prema izvještaju o stanju mora na morskim plažama iz 2008. godine, rezultati ispitivanja kakvoće mora
na plažama tijekom 2008. godine pokazuju da je more namijenjeno za kupanje u RH visoke kakvoće,
jer 99,01% uzoraka ispunjavaju stroge kriterije propisane Uredbom.
Problemu gospodarenja plažama i morem za kupanje i treba pristupiti cjelovito, obraćajući pozornost
na gospodarsku i ekonomsku važnost s jedne i zaštitu mora i morskog okoliša s druge strane. Uz izgradnju sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, važno je sve privatne i javne subjekte priključiti
na isti. Uz širenje mreže priključaka, pažnju treba posvetiti održavanju izgrađenih kanalizacijskih sustava, a u slučaju kvara, komunalna su društva dužna odmah obavijestiti nadležne službe. Uz pozitivne
gospodarske učinke, turizam nosi veliko opterećenje za morski i obalni okoliš, a u pogledu pogoršanja
kakvoće mora predstavlja glavni faktor rizika. U tom kontekstu za RH osobito je važan razvoj održivog
turizma, koji se temelji na moru kao najvažnijem turističkom resursu.
6.1.4.2.
Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj
Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu ove
Direktive trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2011. godine (identifikacija i profiliranje voda za kupanje
i sezone kupanja, kalendar nadzora, ocjena i praćenje stanja kakvoće vode, sustavi informiranja, te postupanja u izvanrednim okolnostima), a njezina cjelovita provedba planirana je do kraja 2014. godine.
Administrativni troškovi provedbe proizlaze iz potrebe za dodatnim stručnim osobljem radi unaprjeđenja programa nužnog za postizanje revidiranih standarda i novih zahtjeva monitoringa. Iznose cca
450.000 EUR na godinu uključujući 335.000 EUR na godinu za osoblje.
52
Procijenjeni troškovi investicija nisu u ovom trenutku dostupni, ali odnosit će se na zadatke koje postavlja Okvirna direktiva o vodama, Direktiva o pročišćavanju otpadnih voda i Nitratna direktiva.
Za provedbu ove direktive potreban je prikladan monitoring i osigurano uzorkovanje, što će biti nadležnost lokalne samouprave ili delegirano regionalnoj/nacionalnoj razini uprave. Postojeća laboratorijska
oprema i osoblje su limitirani brojem i tehničkom opremljenošću, te zahtijevaju specifična ulaganja koja
se procjenjuju na cca 200.000 EUR.
6.1.4.3.
Ključni dionici i njihovi zadaci
Lokalna samouprava, na različite propise, nadležna je za određivanje sezone kupanja za priobalne i
kopnene vode u skladu s klimatskim uvjetima i tradicijom, s obzirom na njihovu teritorijalnu nadležnost
za područja obale i priobalnog mora, što se navodi kao plaža. Ovo se odnosi na sigurnost korištenja,
popravak vodne cjeline i plaže, kao i usuglašavanje s higijenskim standardima područja. Od lokalne
samouprave se traži procjena održivosti vodne cjeline kao vode za kupanje, na regularnoj osnovi, uzimajući u obzir sve čimbenike koji utječu na kakvoću vode za kupanje.
Nadležna tijela i institucije
MZOPUG
MZSS
MK
HV
JLSU
AZO
Identifikacija voda za kupanje
N
K
K
N
K
N
N
K
Uspostava standarda za kakvoću vode za kupanje
N
I
N
I
N
N
I
I
Implementacija akcijskih planova
N
K
K
N
N
N
N
K
Uspostava protokola za uzorkovanje i analizu
N
I
N
I
N
N
I
I
Uspostava mehanizama utvrđivanja uzvodnog stanja slatkovodnih tekućica i
ambijentalnih uvjeta slatkovodnih stajaćica i morske vode
N
K
K
N
K
N
K
K
Uspostava sustava uzbunjivanja na plažama
N
N
N
K
N
N
K
K
Uspostava sustava upozoravanja javnosti gdje voda za kupanje ne postiže
standarde kakvoće vode
N
N
N
K
N
N
K
K
Uspostava učinkovitog sustava provedbe
N
K
K
N
N
N
N
I
Izvještavanje Europskoj komisiji
N
N
N
K
N
N
K
N
N
nadležno tijelo
K
konzultirano tijelo
I
HZJZ
MRRŠVG
Provedbeni zadaci
informirano tijerlo
6.2. Procjena i upravljanje rizicima od poplave
U Europi se u razdoblju od zadnjih deset godina dogodilo nekoliko teških poplava. Katastrofalne poplave ugrožavaju živote i uzrokuju ljudske tragedije, ali i teške gospodarske gubitke. Poplave su prirodni
fenomen, ali odgovarajućim se mjerama njihova vjerojatnost može umanjiti, a utjecaj ograničiti. Međutim, u desetljećima koja dolaze potencijalno postoji veća opasnost od poplava u Europi i posljedično
veće ekonomske štete.
Teške poplave uzrok su težih gospodarskih gubitaka. Još jedan važan aspekt povezan je sa socijalnim
štetama, u slučajevima kad su ljudi zbog poplava prisiljeni napustiti svoje domove. Osim toga, poplave
mogu imati ozbiljne posljedice za okoliš, npr. curenja iz poplavljenih instalacija s velikom količinom
toksičnih kemikalija, ispuštanja nepročišćenih otpadnih voda zbog preopterećenosti sustava odvodnje
i pogona za obradu otpadnih voda, uništena močvarna područja. Međutim, rizik od poplave u velikoj
je mjeri povećan zbog nepovoljnih ljudskih aktivnosti, npr. intenzivnog krčenja šuma, gubitka prirodnih
poplavnih područja, erozije, prostornim planiranjem itd.
53
Godine 2005. dogodile su se teške poplave, što je još učvrstilo potrebu za usklađenim djelovanjem. Nakon konzultacija s javnosti, elaboriran je prijedlog direktive (predloženo Europskoj komisiji 18. siječnja
2006.) Nova Direktiva 2007/60/EZ o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima stupila je na snagu 26.
studenog 2007.
6.2.1. Ciljevi Direktive 2007/60/EZ o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima
Svrha Direktive 2007/60/EZ jest uspostaviti okvir za procjenu i upravljanje rizicima od poplava s ciljem
smanjivanja štetnih posljedica poplava za zdravlje ljudi, okoliš, kulturnu baštinu i gospodarsku aktivnost.
Direktiva se primjenjuje na kopnene i priobalne vode na cijelom teritoriju Europske unije.
Za potrebe ove Direktive, termin “poplava” znači privremenu pokrivenost vodom zemljišta koje obično
nije prekriveno vodom. To uključuje poplave koje uzrokuju rijeke, gorski potoci, bujični sredozemni vodotoci te poplave uzrokovane morem na priobalnim područjima, a može isključivati poplave iz kanalizacijskih sustava. Termin “poplavni rizik” označava kombinaciju vjerojatnosti pojave poplavnog događaja
i mogućih štetnih posljedica za zdravlje ljudi, okoliš, kulturnu baštinu i gospodarsku aktivnost vezano
uz poplavni događaj.
Države članice moraju procijeniti i utvrditi rizik od poplave u riječnim slivovima i pridruženim obalnim
područjima, izraditi karte opasnosti od poplava i rizika od poplava za imovinu i ljude na tim područjima
i poduzeti odgovarajuće i koordinirane mjere za uklanjanje rizika od poplava. Važna je koordinacija s
Okvirnom direktivom o vodama (2000/60/EZ) i jačanje prava javnosti na pristup informacijama o procjeni poplavnog rizika te prava na aktivno sudjelovanje u procesu planiranja.
6.2.2.Obveze
Prema Direktivi 2007/60/EZ države članice moraju završiti preliminarnu procjenu poplavnih rizika u
riječnim slivovima i pridruženim obalnim područjima do 2011. Za ta će područja države članice morati
izraditi karte rizika od poplava do 2013., a planove upravljanja poplavnim rizicima do 2015.
Procjena mogućih poplavih rizika mora uključivati oboje – opis poplava koje su se dogodile u prošlosti
i procjenu potencijalnih štetnih posljedica poplava u budućnosti na ljudsko zdravlje, okoliš, kulturnu
baštinu i gospodarsku aktivnost, uzimajući u obzir što više čimbenika kao što su topografija, položaj
vodotoka i njihove općenite hidrološke i geomorfološke značajke, uključujući poplavna područja kao
prirodna retencijska područja, djelotvornost izgrađene infrastrukture za zaštitu od poplava, položaj
naseljenih područja, područja gospodarske aktivnosti i dugoročni razvoj događaja, zajedno s učincima
klimatskih promjena na pojavu poplava. Utvrđeni planovi upravljanja poplavnim rizicima moraju se
usredotočiti na sprječavanje, zaštitu i pripravnost da se poduzmu odgovarajuće i koordinirane mjere te
da se smanji rizik od poplava.
Države članice moraju koordinirati svoje prakse upravljanja rizicima u međunarodnom vodnom području (uključujući i treće zemlje) i u interesu solidarnosti neće poduzimati mjere koje povećavaju poplavne
rizike u susjednim zemljama. Mora se osigurati razmjena relevantnih informacija između dotičnih nadležnih tijela.
Direktiva o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima provodi se u koordinaciji s provedbom Okvirne
direktive o vodama (2000/60/EZ), koordiniranjem planova za upravljanje rizicima od poplava i planova
za upravljanje riječnim slivom te koordiniranjem sudjelovanja javnosti u pripremi tih planova. Sve pripremljene procjene, karte i planovi moraju biti dostupni javnosti, potvrđujući tako pravo javnosti na pristup
informacijama i pravo glasa u procesu planiranja.
54
Provedba Direktive o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima
Proces pripreme pod velikim je vremenskim pritiskom, što se posebno odnosi na postizanje međunarodnih dogovora o Akcijskim planovima za obranu od poplava u sub-bazenima. Uloga bilateralnih
komisija veoma je važna u ovome procesu, a priprema akcijskih planova smatra se prijelaznim korakom u provedbi.
Status pripreme preliminarne procjene poplavnog rizika: Neke zemlje provode pilot projekte procjene poplavnih rizika (Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Ukrajina). Rezultati projekata uključivat će
karte opasnosti od poplava i rizika od poplava. Preliminarne procjene rizika od poplava u tijeku su
u podunavskim zemljama, a izvješća o preliminarnoj procjeni poplavnog rizika bit će spremna do
2011.
Više informacija o Direktivi i njezinoj provedbi može se pronaći na: http://ec.europa.eu/environment/
water/flood_risk/implem.htm
6.2.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti
Sprječavanje poplava sama po sebi nije zadatak lokalnih vlasti, ali lokalna samouprave su u nju uključene s obzirom na svoje odgovornosti za upravljanje vodama i planiranje. Stoga i urbanistički planovi moraju biti u skladu s regionalnim i prostornim planovima, što bi moglo uključivati i prioritetna područja za
sprječavanje poplava. Zaštita od poplava mogla bi biti pitanje koje lokalne vlasti trebaju uklopiti u urbanističke planove, odnosno uzeti ga u obzir kao pitanje od privatnog ili javnog značenja. U sklopu pitanja
koja se tiču upravljanja vodama, lokalne se vlasti brinu za eroziju vodom, održavanje izvorišta, izgradnju
nasipa/brana te za obradu otpadnih voda i upravljanje oborinskim vodama na svome području.
Sprječavanje poplavnog rizika postaje vrlo važan aspekt obrade otpadnih voda na lokalnoj razini. Poplavljeni kolektori koji uzrokuju prelijevanje nepročišćenih otpadnih voda i eroziju mogu ugroziti zdravlje ljudi i okoliš. Tako je od presudne važnosti za lokalne vlasti da mjere sprječavanja poplavnih rizika
ugrade već u fazi planiranja i izgradnje sustava za obradu otpadnih voda. Međutim, privlačenje velikih
infrastrukturnih investicija ove vrste moglo bi predstavljati izazov za mnoge lokalne samouprave.
Lokalne bi vlasti mogle imati koristi od ostalih rješenja za sprječavanje poplavnih rizika provođenjem
ili promoviranjem nekih mjera u svojim lokalnim sredinama. Lokalni planovi korištenja zemljišta mogu
uključivati određene mjere, npr. smanjenje erozije u gradovima i povećanje retencijskih područja. Visok
prioritet može se dodijeliti izradi karata poplavnih rizika, poboljšavanju sustava upozoravanja i prognoza poplava i koordinaciji hitnih mjera na svome području. Te su mjere važne kako bi se lokalno stanovništvo zaštitilo i osiguralo u slučaju poplavnih događaja.
Korist se može ostvariti i kroz poboljšanje umreženosti i koordinacije tijela nadležnih za planiranje na lokalnoj i regionalnoj razini i ostalih dionika koji imaju utjecaja na aktivnosti prostornog planiranja, budući
da uzroci i učinci poplava često nadilaze granice lokalne i regionalne samouprave.
6.2.4.
Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Direktive o poplavama
6.2.4.1.
Pravni okvir
Direktiva o poplavama u potpunosti je prenijeta u hrvatsko vodno zakonodavstvo novim Zakonom o
vodama iz 2009. godine. Oko 40 uredbi i pravilnika sekundarnog zakonodavstva, koje pokriva ovaj
Zakon, osigurava obradu daljnjih detalja i provedbeni okvir.
U nastavku slijede relevantni zakoni i propisi:
• Zakon o zaštiti okoliša (NN 82/94),
• Zakon o zaštiti prirode (NN 162/03),
55
• Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04),
• Državni plan obrane od poplave (NN 8/97, 93/99, 183/03, 142/05, 28/06),
• Izmjena i dopuna rasporeda ustrojbenih jedinica Hrvatskih voda koje vrše obranu od poplave (NN
43/98)
• Uredba o visini naknade za uređenje voda (NN 14/06),
• Uredba o visini vodnog doprinosa (NN 14/06, 35/06, 39/06).
Zakon o vodama definira pravni status voda i vodnoga dobra, aktivnosti i organizacija upravljanja vodama, preduvjete korištenja voda, zaštitu voda i zaštitu od štetnog djelovanja voda i ostalih pitanja značajnih za upravljanje vodama. Zakon o vodama potvrđuje Hrvatske vode kao pravni subjekt nadležan za
pitanja gospodarenja vodama, čije nadležnosti uključuju, između ostaloga, izradu prijedloga planova
upravljanja vodnim područjem, kao i njihovu provedbu.
6.2.4.2. Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj
Prema trenutačno dostupnim podacima (stanje svibanj 2009.), svi elementi sustava za provedbu ove
direktive trebali bi biti uspostavljeni do kraja 2015. godine (analiza prethodnih i procjena potencijalnih
budućih poplava i njihovih štetnih posljedica, izrada mapa opasnosti i uspostava mjera upravljanja
rizicima), kako bi se njezina cjelovita provedba, uključujući objavljivanje procjena i planova, ostvarila do
kraja 2017. godine.
Procjene troškova provedbe ove direktive nisu još obavljene.
U području zaštite od štetnog djelovanja voda, novi Zakon o vodama ojačava institucionalni okvir za
učinkovitu preventivnu zaštitu, redovnu i izvanrednu obranu od poplava, bujica i leda na vodotocima
kroz određivanje obveza nositeljima obrambenoga sustava na trajnu imobilizaciju i mobilizaciju, kroz
načelo hitne službe i obvezu usklađenja aktivnosti s drugim hitnim službama. Također, radovi preventivne, redovne i izvanredne obrane od poplava, koje su Hrvatske vode do sada izravno povjeravale pravnim
osobama registriranim i ovlaštenim za obavljanje poslova osobito značajnih za upravljanje vodama, od
sada će se dodjeljivati sukladno propisima o javnoj nabavi za razdoblje od cetiri godine, a uz razdoblje
prilagodbe od jedne godine. Ovim se zakonom uspostavlja i novi sustav prethodne ocjene ugroženosti,
procjene stvarnih rizika i preventivnoga planiranja, te se pruža pomoć lokalnim sredinama da upravljaju
svojim poplavnim rizicima kroz preuzimanje oborinske odvodnje u urbanim sredinama i osiguranje
dopunskoga prihoda za ove namjene iz vodnoga doprinosa.
6.2.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci
Najviše se očekuje uključivanje dionika na regionalnoj i lokalnoj razini (županije, gradovi i općine), sukladno Zakonu o lokalnoj i regionalnoj samoupravi (NN 33/01), te sukladno ostaloj regulativi koja se tiče
zadataka na lokalnoj i regionalnoj razini.
56
Nadležna tijela i institucije
AZO
HZJZ
HV
MZOPUG
MPRRR
MINGORP
HGK
MZSS
MMPI
MK
MK
DUZS
MUP
JLSU
Provedbeni zadaci
Identifikacija nadležnog tijela
I
I
N
I
I
I
I
I
I
I
N
K
K
K
Opis poplava koje su se dogodile u prošlosti i koje
su imale značajan utjecaj na ljudsko zdravlje, okoliš, kuturnu baštinu i gospodarske aktivnosti
K
K
N
K
K
K
K
I
I
I
N
K
K
K
Procjena potencijalnih posljedica budućih poplava
na ljudsko zdravlje, okoliš, kuturnu baštinu i gospodarske aktivnosti
K
K
N
K
K
K
K
I
I
I
N
K
K
K
Izrada karata opasnosti od poplava i karata rizika
od poplava
K
K
N
K
K
K
K
K
K
K
N
K
K
K
Izrada ciljeva upravljanja rizicima od poplava
K
K
N
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
Uspostava mjera za postizanje ciljeva upravljanja
rizicima od poplava
K
K
N
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
Uspostava koraka za koordiniranu primjenu ODV-a
i Direktive o poplavama
K
K
N
K
K
K
K
K
K
K
N
K
K
K
Publiciranje prethodne procjene rizika, karata opasnosti od poplava i karata rizika od poplava, te planova upravljanja rizikom od poplave koje to čine
mogućim
K
I
N
I
I
I
I
I
I
I
N
K
K
K
N
nadležno tijelo
K
konzultirano tijelo
I
informirano tijerlo
57
7. Okvirna direktiva o strategiji mora (2008/56/EZ)
Europska strategija mora, kojoj je cilj “promoviranje održivog korištenja mora i zaštita morskih ekosustava” jedna je od sedam tematskih strategija koje je usvojila Europska komisija. Okvirna direktiva o strategiji mora vitalna je okolišna komponenta ove Strategije i buduće pomorske politike Europske unije.
7.1. Ciljevi Direktive
Okvirna direktiva o strategiji mora (2008/56/EZ) usvojena je u lipnju 2008. (na snagu je stupila 15.
srpnja 2008.) Cilj joj je postići ili zadržati dobro stanje zaštite europskog morskog okoliša najkasnije do
2020. godine.
Ciljevi direktive su:
• Zaštititi i sačuvati morski okoliš, spriječiti njegovo propadanje ili ponovno uspostaviti morske ekosustave na područjima na kojima su oni teško pogođeni;
• Spriječiti i smanjiti unose u morski okoliš, s ciljem postupnog ukidanja onečišćenja, i pobrinuti se da
nema značajnih unosa ili rizika za morsku biološku raznolikost, morske ekosustave, ljudsko zdravlje
ili legitimnu uporabu mora.
Cilj Okvirne direktive o strategiji mora u skladu je s ciljevima Okvirne direktive o vodama (2000/60/EZ)
prema kojoj površinske slatke vode i podzemni vodotoci (jezera, potoci, rijeke, estuariji i priobalne vode)
moraju postići dobro stanje voda (biti ekološki prihvatljive/zdrave) do 2015.
Okvirna direktiva o strategiji mora uspostavlja opsežnu strukturu u kojoj se od država članica traži da
razviju i provedu isplative mjere nužne za postizanje ili zadržavanje dobrog ekološkog stanja u morskom
okruženju.
7.2. Obveze
Okvirna direktiva o strategiji mora uspostavlja Europske morske regije (na temelju geografskih i okolišnih kriterija). Direktiva razlikuje sljedeće morske regije: Baltičko more, sjeveroistočni dio Atlantskog
oceana, Sredozemno more, Crno more. Zemlje članice moraju na upravljanje ljudskim aktivnostima
primijeniti pristup utemeljen na ekosustavu i na suradnji između država članica i zemalja koje nisu u
EU-u, a nalaze se unutar morske regije, kako bi razvile koordinirane strategije za svoje morske vode.
Zemlje članice imaju obvezu razviti strategiju mora za svoje morske vode u skladu s akcijskim planom za
pripremu i program mjera (vidi donju tablicu).
Raspored provedbe Okvirne direktive o strategiji mora (2008/56/EZ).
Planirani rokovi
Aktivnosti
srpanj 2010.
Prijenos Direktive
15. srpnja 2012.
Inicijalna procjena trenutačnog stanja okoliša morskih voda
Faza
Određivanje dobrog stanja okoliša za relevantne
Priprema
vode
Uspostavljanje niza karakteristika, opsežnih ciljeva i
pokazatelja
58
15. srpnja 2014.
Uspostavljanje i provedba programa praćenja za trajPriprema
nu procjenu i redovito ažuriranje ciljeva
Najkasnije do 2015.
Razvoj programa mjera osmišljenog da se postigne i
Program mjera
održi dobro stanje okoliša
Najkasnije do 2016.
Početak primjene programa mjera
Program mjera
Direktiva obvezuje države članice da se pobrinu za konzultacije s javnosti te javnosti omoguće pristup
informacijama, tako da sve zainteresirane strane dovoljno rano i učinkovito dobiju mogućnost sudjelovanja u provedbi Okvirne direktive o strategiji mora. Slijedom toga bit će objavljeni i javnosti dostupni za
komentiranje sažetci sljedećih elemenata njihovih morskih strategija (ili relevantnih dopuna):
• Inicijalna procjena i određivanje dobrog ekološkog stanja
• Ciljevi zaštite okoliša
• Programi praćenja
• Programi mjera
7.3. Uloga i odgovornost lokalnih vlasti
Uključivanje dionika i sudjelovanje dionika na europskoj razini smatra se bitnim za provedbu Okvirne
direktive o strategiji mora. Određena je i operativna struktura koja će nadzirati aktivnosti širom Europske unije i pobrinuti se za uspostavljanje suradnje između zemalja članica, npr. radna skupina za dobro
stanje okoliša te za razmjenu podataka, informacija i znanja. Predstavnici lokalnih vlasti i njihove organizacije također su dobile priliku za sudjelovanje u tim radnim skupinama (kao dionici 1. razine).
Direktiva je nedavno usvojena i trenutačno je još u fazi prijenosa u zakonodavstvo država članica. Međutim, lokalne vlasti moraju biti spremne sudjelovati u fazama provedbe Direktive u kojima će priprema
i provedba programa mjera biti izravno vezana za lokalna samouprave smještene na obali.
7.4. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu Okvirne direktive o strategiji mora
7.4.1. Pravni okvir
Relevantno hrvatsko zakonodavstvo uključuje:
1. Zakon o vodama (NN 153/09),
2. Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva (NN 153/09),
3. Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07),
4. Zakon o zaštiti prirode (NN 162/03),
5. Zakon o komunalnom gospodarstvu (NN 26/03, 82/04),
6. Zakon o lokalnoj i regionalnoj samoupravi (NN 26/03)
7. Državni plan za zaštitu voda (NN 8/99)
8. Klasifikacija voda (NN 77/98)
9. Uredba o opasnim tvarima u vodi (NN 78/98)
10. Pravilnik o graničnim vrijednostima opasnih i drugih tvari u otpadnim vodama (NN 94/08)
11. Uredba o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08)
7.4.2.Plan provedbe Direktive u Hrvatskoj
Budući se radi o novoj direktivi, a s obzirom na planirano pristupanje Hrvatske Europskoj uniji do 2012.
godine, plan provedbe ove direktive u Hrvatskoj za sada se poklapa s planom postavljenim pred države
članice, tako da je puna provedba planirana za 2016. godinu, a uspostava odgovarajućih administrativnih sustava započet će do srpnja 2010.
59
7.4.3. Ključni dionici i njihovi zadaci
HV
JLSU
MRRŠGV
MMPI
HGK
HZJZ
MZSS
MZOPUG
AZO
MK
MPRRR
OCEANOGRAFSKI INSTITUT
Nadležna tijela i institucije
K
I
K
I
I
I
I
N
K
K
I
K
Inicijalna procjena stanja mora
K
K
K
K
I
I
I
N
K
K
K
K
Određivanje dobrog stanja okoliša
K
K
K
I
I
I
I
N
K
K
K
K
Uspostava ciljeva zaštite okoliša
K
K
K
K
K
K
K
N
K
K
K
K
Uspostava programa praćenja stanja temeljem inicijalne procjene stanja mora
K
K
K
K
K
K
K
N
K
K
K
K
Program mjera
K
K
K
K
K
K
K
N
K
K
K
K
Konzultiranje i informiranje javnosti
K
I
K
I
I
I
I
N
N
K
Izvještavanje prema Europskoj Komisiji
K
I
K
I
I
I
I
N
N
K
I
K
Provedbeni zadaci
Nadležno tijelo i uspostava regija i subregija mora
N
60
nadležno tijelo
K
konzultirano tijelo
I
informirano tijerlo
K
8. Sudjelovanje javnosti u upravljanju vodama
Sudjelovanje javnosti u upravljanju vodama postalo je važan element planiranja i provedbe politike
upravljanja vodama nakon usvajanja Okvirne direktive o vodama 2000. Sudjelovanje javnosti općenito
se može definirati kao omogućavanje ljudima da utječu na ishod planova i radnih procesa. Međutim,
postoje različite razine utjecaja.
Preambula 14 naglašava da se uspjeh Okvirne direktive o vodama zasniva na informiranju, konzultacijama i uključivanju javnosti, uključujući korisnike. Tri oblika sudjelovanja javnosti također zahtijevaju
ulaganje različitih napora od strane državnih vlasti. Širenje informacija, komunikacija i proces konzultacija s javnosti i dionicima smatra se osnovnim uvjetom, dok se aktivno uključivanje tretira više kao
napredan korak.
Slika 7.1. Oblici sudjelovanja javnosti.6
INFORMIRANJE
OSIGURATI
KONZULTIRANJE
JAVNOSTI
AKTIVNO
UKLJUČIVANJE
POTICATI
Nadalje, prema preambuli 46, kako bi se osiguralo sudjelovanje šire javnosti u uspostavi i ažuriranju
planova za upravljanje riječnim slivom, uključujući korisnike voda, nužno je omogućiti pružanje odgovarajućih informacija o planiranim mjerama te izvješćivanje o napretku u njihovoj provedbi s ciljem
usvajanja konačnih odluka o nužnim mjerama.
Članak 14 je ključna zakonska odredba koja se često citira s obzirom na sudjelovanje javnosti u politici
upravljanja vodama. Prema njemu će “države članice poticati aktivno uključivanje svih zainteresiranih
strana u provedbu ove Direktive, posebno u izradu, pregled i ažuriranje planova za upravljanje riječnim
slivom. Zemlje članice će se pobrinuti da za svaki riječni sliv posebno objave i učine dostupnima za komentare javnosti, uključujući korisnike...”.
8.1. Definicija javnosti
U Okvirnoj direktivi o vodama se različitim terminima upućuje na javnost. Kad je riječ o konzultacijama
i pristupu pozadinskim informacijama jednostavno se koristi termin javnost. Taj termin nije definiran u
Direktivi, ali članak 2(d) Direktive o procjeni učinaka pojedinih planova i programa na okoliš (2001/42/
EZ) daje definiciju koja je primjenjiva i na Okvirnu direktivu: “Jedna ili više fizičkih ili pravnih osoba i, u
skladu s nacionalnim zakonodavstvom ili praksom, njihovo udruživanje, organizacije ili skupine.” Članak
2(4) Aarhuške konvencije sadrži istu definiciju. U preambulama 14 i 46 Direktive također se, redom,
koriste fraze “javnost, uključujući korisnike” i “šira javnost”, bez razlike u značenju.
[6] ZAJEDNIČKA STRATEGIJA PROVEDBE OKVIRNE DIREKTIVE O VODAMA (2000/60/EZ), Smjernice br. 8, Sudjelovanje javnosti u
svezi s Okvirnom direktivom o vodama, izradila Radna skupina 2.9 – Sudjelovanje javnosti.
61
Potiče se aktivno uključivanje zainteresiranih strana ili dionika, a razlog za to je činjenica da različiti
dionici mogu dati različite doprinose. Ima dionika koji će biti izravno pogođeni odlukama donesenim
u procesu planiranja upravljanja riječnim slivom (poljoprivrednici, industrijski proizvođači). Sljedeća skupina dionika, poput istraživača i znanstvenika, može pridonijeti svojim znanjem i prijedlozima kako
poboljšati postojeće stanje.
Iz praktičnih je razloga nemoguće aktivno uključiti sve potencijalne dionike u raspravu o svim pitanjima.
Stoga je veoma važno da osobe uključene u planiranje upravljanja riječnim slivom utvrde tko je tko i
koju ulogu mogu odigrati različite organizacije.
Odabir se može bazirati na sljedećim faktorima:
• Odnos dionika prema relevantnim elementima upravljanja vodama;
• Opseg i kontekst u kojem obično djeluju, koga predstavljaju; njihova uključenost i konkretna uloga;
• Njihov kapacitet uključivanja; i
• Politički, društveni, “okolišni” kontekst.
Razrađene su različite tehnike za sastavljanje karata dionika. (vidi Smjernice br. 8, Sudjelovanje javnosti u
svezi s Okvirnom direktivom o vodama, izradila Radna skupina 2.9 – Sudjelovanje javnosti).
8.2. Uključivanje dionika
Budući da države članice same mogu odlučiti o razini aktivnog uključivanja zainteresiranih strana, napori koji se u to ulažu bitno variraju u različitim zemljama Europske unije. Jedna od najčešćih metoda jest
osnivanje radnih skupina ili savjetodavnih vijeća, kao podrške nadležnim tijelima u planiranju upravljanja
riječnim slivom.
Primjer Latvije:
Letonski zakon o upravljanju vodama nalaže uspostavu odbora za koordinaciju za svaki od četiri vodna
područja. Koordinacijski odbor sastoji se od predstavnika šest različitih državnih institucija: Ministarstva
gospodarstva, zdravstva, regionalnog razvoja i lokalnih vlasti, poljoprivrede i zaštite okoliša (2), šest
predstavnika relevantnih područja planiranja i najviše šest predstavnika nevladinih udruga aktivnih na
području zaštite okoliša koji predstavljaju korisnike voda, dobavljače, voditelje te interese korisnika zemljišta i voda.
Osnovni zadaci koordinacijskog odbora su:
• Vrednovati izrađeni plan upravljanja riječnim slivom, program mjera i njihove usklađenosti s interesima društva te priprema izjave i preporuka za daljnji razvoj plana i programa;
• Vrednovati prijedloge financijskih sredstava potrebnih za provedbu programa koje su razradile
relevantne institucije i dati relevantnu izjavu;
• Dati izjavu o prioritetima s obzirom na potrebe za financijskim i ostalim resursima za mjere uključene u program.
Koordinacijski odbor se sastaje najmanje dvaput godišnje. Sastanci su otvoreni za ostale zainteresirane
strane. Odluke koje donese koordinacijski odbor imaju savjetodavni karakter.
62
8.3. Raspored sudjelovanja javnosti
Planiranje upravljanja riječnim slivom organizirano je u svim državama članicama EU-a paralelno, prema
donjem rasporedu izloženom u Okvirnoj direktivi o vodama, uključujući informiranje i konzultiranje
javnosti.
Rok za države
članice EU
22. prosinca 2006.
Aktivnost
Oblik sudjelovanja javnosti
Objaviti i dostupnim učiniti raspored, plan rada za
izradu plana upravljanja riječnim slivom, izjavu o pla- Informiranje
niranim mjerama konzultacija
22. lipnja 2007.
Pisani komentari javnosti
Konzultacije
22. lipnja 2007.
Privremeni pregled značajnih pitanja vezanih uz
upravljanje vodama utvrđenih u porječju
Informiranje
22. lipnja 2008.
Pisani komentari javnosti
Konzultacije
22.prosinca 2008.
Radne verzije plana upravljanja riječnim slivom
Informiranje
22. lipnja 2009.
Pisani komentari javnosti
Konzultacije
Okvirna direktiva o vodama nadalje zahtijeva da plan upravljanja dokumentira mjere poduzete za informiranje i konzultiranje javnosti, njihove rezultate te odgovarajuće promjene. To Europskoj komisiji
63
omogućuje praćenje pridržavanja i iniciranje spora ukoliko država članica ne ispuni ove zahtjeve Okvirne
direktive.
Način na koji će se proces organizirati ovisi o procedurama pojedinačnih zemalja. Većina ih objavljuje
izvješća na web stranicama nadležnih tijela. Dodatno se priređuju javne rasprave kako bi se razgovaralo
o pripremljenim radnim verzijama dokumenata.
8.4. Koristi od sudjelovanja javnosti
Na temelju dosadašnjeg iskustva u upravljanju zaštitom okoliša utvrđene su sljedeće prednosti sudjelovanja javnosti sa svrhom ostvarivanja ciljeva Okvirne direktive:
• Veći su izgledi da će se ključna pitanja koja se tiču upravljanja vodama točno utvrditi i da će se oko
njih postići konsenzus;
• Znanje, iskustvo, težnje i problemi na lokalnoj razini od samog se početka ugrađuju u Plan i program mjera upravljanja riječnim slivom;
• Veća je mogućnost da će Program mjera biti politički i kulturološki realističan i prihvatljiv;
• Svi se potencijalni sukobi mogu svesti na minimum ili u potpunosti izbjeći;
• Troškovi provedbe mogli bi biti manji kad se primijeni postojeće znanje i iskustvo dionika kako bi
se izbjegle potencijalno skupe pogreške i/ili dupliranje informacija;
• Bolji su izgledi da će i regulatorni i dobrovoljni pristupi biti provedivi ako su razvijeni u suradnji s
dionicima.
8.5. Stanje u Hrvatskoj u kontekstu sudjelovanja javnosti
8.5.1. Pravni okvir
Sudjelovanje javnost je regulirano Pravilnikom o postupku i obavljanju obveznog informiranja javnosti
i sudjelovanja korisnika voda u izradi planskih osnova upravljanja vodama, koji je donesen na temelju
članka 23. st. 2. Zakona o vodama (»Narodne novine« broj 107/95 i 150/05) od strane ministar regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva 29. svibnja 2008.
Po Pravilniku, javnost se definira kao:
1. Javnost je jedna ili više fizičkih ili pravnih osoba, njihove udruge, organizacije ili grupacije, sukladno posebnim propisima i praksi;
2. Zainteresirana javnost je javnost na koju utječe ili bi moglo utjecati donošenje planskih dokumenata te koja živi odnosno radi u području mogućih negativnih utjecaja na okoliš ili u
području koje će vjerojatno biti pod negativnim utjecajem. Udruge civilnog društva koje djeluju
na području zaštite okoliša i ispunjavaju sve uvjete sukladno Zakonu o zaštiti okoliša smatrat će
zainteresiranima;
3. Korisnici voda su svi koji imaju interes za vodom potrebne količine i kvalitete, osobito komunalna društva, industrija, elektroprivreda, poljoprivreda, turizam te okoliš i priroda u cilju održavanja vodnog ekosustava;
4. Dionici su institucije, fizičke i pravne osobe koje iskazuju interes u upravljanju vodama, radi
zadovoljavanja svojih potreba i obavljanja svoje djelatnosti;
5. Ovlaštenik prava na informaciju (u daljnjem tekstu: ovlaštenik) je svaka domaća ili strana fizička
ili pravna osoba koja zahtijeva pristup informaciji.
6. Tijelo nadležno za izradu planskih dokumenata su Hrvatske vode.
64
7. Nadležna tijela za upravljanje vodama su ministarstvo nadležno za vodno gospodarstvo i Hrvatske vode.
U postupku izrade planova potrebno je uključiti:
• predstavnike regionalne vlasti,
• predstavnike lokalne vlasti,
• korisnike i onečišćivače voda vodnog područja,
• predstavnike zaštite od štetnog djelovanja voda,
• potencijalne korisnike voda koji vodu koriste u komercijalne svrhe.
Nadležna tijela za upravljanje vodama će u provedbi postupka iz stavka 1. ovog članka organizirati:
• bilateralne konzultacije za slučaj prekograničnih utjecaja,
• multilateralne informacije kada su uspostavljena međunarodna zajednička tijela,
• stručne skupine za upravljanje postupkom informiranja i sudjelovanja javnosti,
• stručne skupine za savjetovanje po posebnim područjima.
Po Pravilniku sudjelovanje jasnosti je važno kako bi nadležna tijela za upravljanje vodama:
• Poticala održavanje sastanaka s ključnim korisnicima voda te raspravljali o:
• ciljevima i načinu ostvarivanja ciljeva,
• uvjetima njihove cjelovite uključenosti,
• dostupnosti odgovarajućim postojećim podacima glede predmeta razgovora i planu komuniciranja.
• Poticala razmatranje širih spoznaja i gledišta o:
• stanju voda,
• definiranju iskazanih pitanja i problema sudionika kroz radionice, rasprave i obilaske područja
koja su predmet rasprave.
• Dala na uvid analize i podloge koje se koriste za izradu planova upravljanja s prijedlogom mogućih
odluka,
• Dostavila informacije o ostvarivanju ovog članka svim zainteresiranim ovlaštenicima.
Praksa sudjelovanja javnosti u upravljanju vodama u Hrvatskoj, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj
razini, za sada je razmjerno nerazvijena, što će se nužno promijeniti s uspostavom obveze izrade planova upravljanja rječnim slivom. Planiranje se tako neće više zadržavati samo u granicama državnih
subjekata vec će biti potrebno osigurati sudjelovanje velikog broja subjekata (dionika voda i javnosti)
u planiranju, uvažavajući obvezu informiranja dionika voda i javnosti o tijeku pripreme Plana i obvezu
savjetovanja s njima tijekom izrade Plana putem javnih rasprava i putem Savjeta vodnog područja.
65
9. Ekonomski aspekti upravljanja vodama
Okvirna direktiva o vodama također sadrži odredbe koje se tiču gospodarskih aspekata vodnih resursa.
Okvirna direktiva nalaže:
• Provođenje gospodarske analize načina korištenja vode u svakom vodnom području;
• Procjenu tekućih razina povrata troškova;
• Potporu odabiru programa mjera za svako vodno područje na temelju kriterija isplativosti;
• Ocjenu potencijalne uloge politike cijena u spomenutim programima mjera – implikacije na povrat
troškova;
• Procjenu potrebe za potencijalnim odstupanjima od ciljeva Direktive vezanih uz zaštitu okoliša, a
utemeljenih na ocjeni troškova i koristi i troškova alternativa za postizanje istog korisnog cilja;
• Procjenu mogućeg odstupanja koje proizlazi iz novih aktivnosti i modifikacija, a utemeljeno na
ocjeni troškova i koristi i troškova alternative za postizanje istog korisnog cilja;
• Vrednovanje troškova procesa i kontrolnih mjera sa svrhom utvrđivanja isplativog načina nadzora
prioritetnih tvari.
Ovo poglavlje obrađuje pitanja vezana uz planiranje vodoopskrbe i usluga obrade otpadnih voda.
Reforme u komunalnom sustavu grada Karlovca
Karlovac je grad od oko 60.000 stanovnika, smješten oko 40 kilometara zapadno od Zagreba. Između
2005. i 2007. godine lokalna komunalna tvrtka Vodovod i Kanalizacija d.o.o. (ViK Karlovac), sudjelovala
je u demonstracijskom projektu u okviru Dunavskog regionalnog projekta UNDP/GEF. Ovo poglavlje zasniva se na izvješću o tom poduhvatu (Morris i Kis, 2007b) kao i na razgovoru s g. Krešimirom Vebleom,
voditeljem aktualnog projekta ISPA (Veble, 2008.)
ViK Karlovac je komunalna tvrtka u vlasništvu općine Karlovac, koja opslužuje grad Karlovac i neposrednu okolinu grada. Karlovac se nalazi na povoljnoj zemljopisnoj lokaciji: kroz područje grada teku četiri
rijeke, a komunalna vodovodna tvrtka ima na raspolaganju visokokvalitetne podzemne vode u plitkim
ležištima koje se može koristiti po niskoj cijeni. Voda se u osnovi dovodi do svih kućanstava, a grad
posjeduje dobru kanalizacijsku mrežu. Međutim, kvaliteta mreže varira od područja do područja. Neki
dijelovi mreže oštećeni su tijekom rata 90-ih godina prošlog stoljeća, a redovito održavanje zanemaruje
se već duže razdoblje. Posljedica je takve situacije da dio vodovodne mreže ima visoku stopu curenja,
pri čemu količina nestale vode nadmašuje 50 posto. Također redovito dolazi do curenja iz kanalizacijske
mreže zbog njezina zastarjelog stanja. Prikupljene otpadne vode ispuštaju se u rijeke bez obrade.
Posljednjih godina ViK Karlovac u načelu uspijeva pokriti financijske troškove, zbog niza čimbenika:
• Niskog troška opskrbe vodom.
• Izostanka obrade otpadnih voda, što bi inače bila skupa aktivnost.
• Financiranja većine investicija, i za obnovu i za novu infrastrukturu, iz sredstava Vlade i grada Karlovca, a djelomično i iz vlastitih sredstava ViK Karlovac
• Rezanja troškova kroz odgađanje projekata održavanja – pri čemu se svake godine preostala sredstva namjenjuju za investicijske svrhe, čime se u poslovanju osigurava pozitivna nula.
• Činjenice da su, ugrubo govoreći, komercijalne tarife dvostruko veće od kućanskih tarifa, zbog
čega industrijski i komercijalni klijenti generiraju proporcionalno veću količinu prihoda, no što imaju udjela u korištenju usluga.
Budući da ViK Karlovac namjerava unaprijediti svoje djelovanje, bit će mu potrebno više resursa u budućnosti, te stoga mora popraviti svoju financijsku situaciju. Potrebno je proširiti komunalnu mrežu,
66
naročito kanalizacijsku (10 km nove mreže i osam novih pumpnih stanica), a potrebno je također izgraditi napredno postrojenje za obradu otpadnih voda i ulagati više sredstava u odgovarajuće održavanje
i zamjenu postojeće infrastrukture. Posljedica toga je predviđeni porast godišnjih troškova s 34 milijuna
HRK 2006. godine na blizu 60 milijuna HRK do 2011. godine, premda je činjenica da će se većina novih
investicija financirati iz sredstava EU, uz očekivano sudjelovanje hrvatske Vlade. Značajno povećanje
godišnjih troškova proizlazi iz djelomičnog samofinanciranja investicija, kroz zajam EBRD-a, kao i iz povećanih operativnih troškova, naročito u vezi s upravljanjem postrojenjem za preradu otpadnih voda.
ViK Karlovac moći će financirati povećanu razinu troškova samo ako uspije generirati više prihoda, uz
smanjenje troškova. Konkretne mjere razrađene su u nastavku u više detalja. Brojčani podaci zasnivaju
se na kompjuterskom modeliranju reformi, uz korištenje modela ASTEC (vidi Okvir 24 na 78. stranici).
Smanjenje troškova
ViK Karlovac već je u posljednjih nekoliko godina proveo neke reforme usmjerene na smanjenje troškova. Uvođenje sustava SCADA pomaže smanjenju dijela troškova za električnu energiju. Prije tri godine
komunalno poduzeće počelo je koristiti outsourcing za dio aktivnosti održavanja i popravaka, kako bi se
snizili troškovi. S druge strane, premda je jasno da je broj zaposlenih previsok, radnici nisu dirani.
Budući da količina izgubljene vode prelazi 50 posto, smanjenje curenja vode iz sustava analizirano je
kao moguća dobra strategija uštede. Učinak mjera usmjerenih na smanjenje gubitka vode ispitan je
korištenjem modela ASTEC, a zaključak analize bio je taj da u slučaju ViK Karlovac navedena strategija
ne bi bila univerzalno privlačna, zbog niskog troška dobavljanja vode za piće – ispostavilo se da bi
smanjenje operativnih troškova bilo skromnije od investicijskih troškova povezanih s obnovom sustava.
Unatoč tome, moguće je da postoje dijelovi mreže gdje bi imalo financijskog smisla smanjiti razinu curenja, pa stoga program smanjenja gubitaka vode iz mreže zahtijeva pažljivu procjenu troškova i koristi
na svakom ključnom segmentu mreže.
Osim širenja mreže otpadnih voda u okviru uslužnog područja poduzeća ViK Karlovac, dio mreže – nedavno izgrađen Južni kolektor – povezan je sa susjednom zajednicom Duga Resa, gradom manjim od
Karlovca koji uključuje nekoliko industrijskih postrojenja. Duga Resa ima vlastitu vodoopskrbnu tvrtku
koja opskrbljuje područje grada pitkom vodom i pokriva kanalizacijske potrebe. Prikupljena kanalizacija
prije se ispuštala u rijeku, no sad se provodi do tvrtke ViK Karlovac kroz južni kolektor. Trenutno se
otpadne vode iz Duge Rese ne obrađuju, no s dovršetkom postrojenja za obradu otpadnih voda ViK
Karlovac će obrađivati te kanalizacijske vode, pri čemu će tu obradu naplaćivati komunalnoj tvrtki iz
Duge Rese. Ova suradnja promatra se kao logičan korak i zbog ekonomskih i zbog tehničkih faktora.
Postrojenje za obradu otpadnih voda oblikovano je na način da posjeduje dovoljan kapacitet i za kanalizaciju Duge Rese, a očekuje se da će zbog faktora veličine jedinična cijena obrade biti niža, nego da
Duga Resa i Karlovac izgrade odvojena postrojenja.
Prije no što je dogovoren zajam EBRD-a, banka EBRD i Vlada Republike Italije financirale su Program
financijskog i operativnog poboljšanja (FOPIP) kao program tehničke pomoći s ciljem da se upravi tvrtke
ViK Karlovac pomogne da poboljša usluge i istovremeno smanji troškove (SGI, 2008). Program FOPIP
sadrži širok raspon preporuka i pokriva teme kao što su upravno računovodstvo, administrativno upravljanje prihodima, prilagodba tarifa, strateško planiranje, mjerila za rad, kontrola gubitaka u sustavu,
interna organizacijska struktura, usluge za klijente, prilagođen rad s posebnim korisnicima, informacijski
sustavi za upravljanje, korporativno upravljanje i ljudski resursi.
Reforme sustava naknada
Čak i pod pretpostavkom da se u potpunosti iskoristi potencijal uštede i smanjenja troškova u ViK Karlovac, pokazalo se da će naknade na vodne usluge ipak biti potrebno značajno povećati, u prosjeku
oko 60 posto u razdoblju između 2006. i 2010. godine. Određena ciljna vrijednost za prihode može
se postići različitim kombinacijama promjena naknada. U slučaju Karlovca, veće povećanje naknada za
odvodnju bilo bi opravdano u smislu povrata troškova, budući da se većina dodatnih troškova odnosi
upravo na usluge odvodnje. Međutim, vodoopskrbne usluge imaju veću prihodovnu osnovu, budući da
se prodaje više vode za piće, no što se prikuplja otpadnih voda (5 milijuna naprama 3 milijuna godišnje).
Budući da su naknade za vodoopskrbu i odvodnju već sada bitno više za industrijske korisnike nego za
kućanstva, buduća povećanja mogu se koristiti da se ta neravnoteža do određene mjere ublaži. Štoviše,
jedan od preduvjeta zajma EBRD-a jest upravo to da se s vremenom ublaži jaz između industrijskih
naknada i doprinosa i onih za kućanstva, i da taj jaz naposljetku čak bude posve uklonjen.
67
Korišten je model ASTEC kako bi se analizirao utjecaj različitih kombinacija naknada i doprinosa na
prihode tvrtke, teret za korisnike, potrošnju i proizvodnju. Rezultati modeliranja zatim su predočeni
donositeljima odluka kako bi im se omogućilo da odaberu raspored rada koji će na ravnomjeran način
razriješiti pitanje naknada, na način da bude moguće očekivati stvaranje dovoljnih prihoda u budućnosti.
Jedan od predviđenih učinaka viših cijena je niža potrošnja. Budući da cijene za kućanstva prema analiziranim scenarijima rastu više od cijena za industriju, sukladno tome je i promjena potrošnje veća na
strani kućanstava.
Testiranje buduće reforme obračuna vodnih doprinosa i naknada
Projekt testiranja provodio se u tri faze. U prvu fazu bile su uključene Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Rumunjska, Bugarska i Moldavija. Sudjelovali su državni timovi, regionalni
i internacionalni konzultanti te se radilo na izradi nacrta Izvještaja za pojedinu zemlju i izradi Izvještaja
za odabrane gradove na osnovu prikupljenih i obrađenih podataka, u drugoj fazi organizirano je upoznavanje s matematičkim modelom ASTEC putem radionica u Budimpešti i Badenu, dok su u trećoj fazi
Karlovac (Hrvatska) i Pitesti (Rumunjska) odabrani kao demonstracijski gradovi Dunavskog sliva.
Karlovac je izabran iz više razloga: žarišna točka u Podunavlju; prvi hrvatski grad koji je koristio predpristupni fond ISPA Europske Unije; prvi hrvatski grad s tercijarnim pročišćavanjem otpadnih voda te kvalificiranim timom koji može iznijeti demonstracijski projekt. Na temelju provođenja projekta u Karlovcu
došlo se do zaključaka o neophodnosti sljedećih reformi:
TEHNIČKE - POBOLJŠANJE OPERATIVNE UČINKOVITOSTI
• Investiranje u smanjenje istjecanja s kratkoročnim vremenom otplate;
• Uvođenje mjera uštede energije s kratkoročnim vremenom otplate;
• Optimalizacija računalnog sustava za potrebe naplate;
• Preraspodjela viška radne snage.
ADMINISTRATIVNE I INSTITUCIONALNE REFORME
• Informiranje javnosti (korisno prije velikih investicija ili prilikom uvođenja fiksne mjesečne cijene);
• Stvaranje dobre baze podataka (stvaranje Troškovnog centra – podjela na temelju kategorija, usluga, prirode troška, geografskih područja…);
• Poboljšanje naplate (napraviti Plan za neplatiše i one koji kasne u plaćanju, napraviti podzakonska
akta za isključenje neplatiša);
• Benchmarking studija (odrediti indikatore i pratiti ponašanje istih u sličnim uspješnim tvrtkama);
• Revizija – od strane nezavisnog konzultanta;
• Mjerenje količine i kvalitete vode i otpadne vode;
• Dodatni proračun i investicijsko planiranje (pregledane i prioritizirane aktivnosti i projekti).
PROMJENJE NAČINA FORMIRANJA CIJENA I NAKNADA
Reforme treba temeljiti na:
• Potpunom povratu troškova;
• Uspostavi kategorija potrošača;
• Uvođenju fiksnih i varijabilnih komponenata cijene;
• Brizi o ograničenom financijskom opterećenju potrošača;
• Stvaranju individualnih ugovora sa najvećim potrošačima.
68
Cijene trebaju:
• Biti jednostavno objašnjive za potrošače;
• Osigurati dovoljno prihoda za pokriće troškova pružanja usluga;
• Osigurati stabilne i pouzdane prihode koji će omogućiti otplatu dugoročnih kredita, dugova i
obveza;
• “Obeshrabriti” neučinkovitu upotrebu izvora, uključivo izvora vode;
• Podržavati investicije i operacije kojima se osigurava visoka kvaliteta usluga za potrošače;
• Podržavati investicije i operacije kojima se štiti okoliš;
• Omogućiti prihvatljivost usluga potrošačima;
• Odražavati različitost cijena u osiguranju usluga raznim tipovima potrošača;
• Pokrivati troškove za rad i održavanje, te kapitalne investicije.
U projektu se koristio ASTEC matematički model baziran na Excel-u: interakcija cijena s investicijskom
strategijom, strukturom cijene, ponašanjem potrošača, fizičkim uvjetima i dr., koji se koristi za uspostavu novih cijena, strategije razvoja i promjena unutar tvrtke, ispitujući utjecaj raznih istovremenih indikatora koji utječu na cijenu, te koristi razne scenarije u kojima se mijenjaju ulazni podaci, te predviđa krajnji
rezultat. U jednom scenariju naknade za kućanstva prolaze kroz značajno povećanje od oko 8 HRK/m3
za kombinirane usluge opskrbe vodom za piće i odvodnje otpadnih voda, pa sve do gotovo 17 HRK/
m3 predviđenog povećanja, dok se kombinirane industrijske naknade pritom povećavaju za manje od
15 posto, što se uglavnom može pripisati promjeni cijena usluga za odvodnju. Korištenjem programa
ASTEC pri formiranju cijena omogućeno je brzo i kvalitetno sagledavanje raznih scenarija, odnosno
donošenje odluka o korelaciji novih investicija i budućih cijena kojima se one trebaju vratiti.
Tijekom rada na modeliranju naknada posebna pozornost posvećena je vanjskim čimbenicima koji
mogu utjecati na razinu naknada, definiranu s ciljem povrata troškova. Jedan takav čimbenik koji se često previđa je kunski izražena godišnja amortizacija zajma EBRD-a. Budući da je zajam EBRD-a iskazan u
eurima, kunski definirane isplate podložne su promjenama tečajne stope EUR/HRK. Postoji mogućnost
da se u budućnosti promijene i kamate, slijedom promjena bankovnih stopa. Premda se tim naknadama rijetko pripisuje velika težina, recentna nestabilnost međunarodnih financijskih tržišta ukazuje na to
da postoje izvjesni očiti rizici.
Dodatni analizirani element bio je učinak uvođenja dvodjelnih naknada. Postojanje fiksne tarifne komponente omogućilo bi da neizbježno povećanje varijabilne komponente naknade bude blaže.
Djelomično na temelju tih rezultata modeliranja, tvrtka ViK Karlovac u konačnici je 1. travnja 2008.
godine uvela fiksnu naknadu, a to je ujedno prvi slučaj da je jedna hrvatska komunalna tvrtka za vode
učinila takvo što. Svrha fiksne naknade leži u tome da se generiraju prihodi za trajno održavanje vodne
mreže. Razina naknade ista je za sva kućanstva, no u slučaju industrijskih korisnika ovisi o mjerenju količine vode. Povrh toga, 1. lipnja 2008. godine uvedena je investicijska naknada koja se iz ViK Karlovac
prenosi na poseban račun u nadležnosti grada Karlovca. Sredstva akumulirana na tom računu koristit
će se za financiranje budućih investicija u sferi voda i otpadnih voda.
Prilagodba varijabilnih naknada iz 2008. godine te uvođenje fiksne naknade i investicijske naknade neće
samo donijeti veće prihode, već će se na taj način početi smanjivati jaz između prosječnih cijena usluga
za industriju i kućanstva.
Nedavno potpisani sporazum o javnim uslugama između tvrtke ViK Karlovac i grada Karlovca među
ostalim određuje metode i uvjete izračuna naknada za vodovodne i kanalizacijske usluge, te stoga ne
preostaje puno prostora za arbitrarne promjene iznosa, na temelju političkih ili drugih razloga.
Kao način povećanja prihoda uzima se u obzir i buduća poboljšana naplata računa, premda je tu
prostor za poboljšanje ograničen, s obzirom na činjenicu da je ViK Karlovac još 2006. godine postigao
stopu naplate od oko 95 posto, u usporedbi s manje od 90 posto naplate u razdoblju prije deset godina. Poboljšanja naplate uglavnom se mogu objasniti isključivanjem klijenata koji nisu plaćali usluge,
kao i pravnim postupcima.
69
9.1. Načelo povrata troškova - određivanje naknada
Potreba za rješavanjem povrata troškova od vodnih usluga definirana je člankom 9. Okvirne direktive o
vodama. Pitanje je usko povezano s problematikom politike cijena ili određivanja tarifa za različite oblike
korištenja vode kako bi se osiguralo učinkovito korištenje resursa. Okvirna direktiva određuje da cijene u
obzir trebaju uzeti troškove vodnih usluga, uključujući okolišne troškove i troškove resursa.
Prikaz:
VODNE USLUGE
troškovi
ulaganja
operativni
troškovi
PRIHODI OD KORISNIKA
USLUGA
okolišni
troškovi
(naknade)
potpore
pore / subvencije
ubve
Vodne usluge oduvijek u obzir uzimaju financijske troškove vezane uz pružanje usluga i upravljanje
njima, koji se mogu razložiti na cijeli niz elemenata:
• Troškovi rada: svi troškovi koji nastaju u tijeku rada postrojenja.
• Troškovi održavanja: troškovi održavanja funkcije postojeće infrastrukture do kraja njezina životnog vijeka.
• Kapitalni troškovi: troškovi novih investicijskih rashoda i pridruženih troškova, troškovi amortizacije i oportunitetni troškovi kapitala (procjena stope povrata koja se može zaraditi na alternativnim
ulaganjima).
• Administrativni troškovi: administrativni troškovi vezani uz upravljanje vodnim resursima
Dok se navedeni financijski troškovi daju lako vrednovati, razine okolišnih troškova i troškova resursa
predstavljaju veći izazov u usporedbi s njima.
• Troškovi resursa su oportunitetni troškovi koje su ostali potrošači pretrpjeli zbog potrošnje resursa. Primjerice, ekstenzivno crpljenje vode za javnu upotrebu umanjit će količine dostupne za
poljoprivredu.
• Okolišni troškovi predstavljaju troškove za štetni utjecaj koji uporaba vode ima na okoliš i ekosustave. To može uključivati izgubljene mogućosti proizvodnje ili potrošnje te neuporabne vrijednosti.
Mnoge zemlje smatraju da se porez na crpljenje vode može tretirati kao trošak resursa. Na sličan je
način naknada za onečišćenje dio okolišnih troškova. Međutim, postoje ostale metode za procjenu okolišnih troškova i troškova resursa. Procjenjivanje troškova mjere (obnove) koje su potrebne za dovođenje
vode u dobro stanje jedna je od metoda kojom se mogu osigurati posredni pokazatelji za vrijednost
troškova okoliša. Ova se metoda čini prikladnom da podupre reviziju cjenovne politike voda i integrira
okolišne troškove u račune korisnika vodnih usluga.
Važno je istaknuti da će se povrat troškova analizirati za različite upotrebe, uzimajući u obzir zalihe,
transport, distribuciju, skupljanje i obradu otpadnih voda te okolišne troškove i troškove resursa.
Troškovi okoliša su troškovi štete nastale u okolišu zbog vodnih usluga i korištenja vode. Njih treba uzeti
u obzir u smislu povrata troškova te stoga i politike cijena. Primjerice, ako crpljenje vode uzrokuje značajnu štetu, to se mora odraziti na cijeni vodnih usluga.
70
U slučaju niskog povrata troškova često postoje opće subvencije koje omogućuju održavanje rada sustava. Dosadašnja iskustva ukazuju na to da od subvencija općeg karaktera korist imaju svi potrošači.
Stoga u slučajevima u kojima su subvencije opravdane, cilj im mora biti siromašnima omogućiti primjerenu i ispravnu vodu za piće i odgovarajuću obradu otpadnih voda. Slijedom toga subvencije mogu biti
u obliku doprinosa za troškove pristupa sustavu vodoopskrbe ili doprinosa za plaćanje računa za vodu
za određene socijalne skupine.
OBLIKOVANJE I KOMUNICIRANJE CIJENA VODNIH USLUGA
Grad Osijek - 2009. godine Osijek kreće s 4-godišnjim “Programom gradnje objekata i uređaja vodoopskrbnog i odvodnog sustava Osijeka”, kojim će se do 2012. godine utrošiti 72 milijuna kuna kroz
proračune Grada Osijeka, Osječko-baranjske županije, Hrvatskih voda, države, Vodovoda-Osijek, a neki
će se projekti realizirati i sredstvima iz EU pred-pristupnih fondova. S obzirom i na planirani nastavak
izgradnje cjevovoda i popratnih objekata, procjenjuje se da će se u vodoopskrbu uložiti oko 129 milijuna, a u odvodnju 137 milijuna kuna. Građanima je prikazana struktura cijena i namjena prikupljenih
sredstava. Gradska uprava je organizirala Otvoreni telefon za sva pitanja korisnika i Otvorena vrata za
obilazak pogona vodoopskrbe, iz čega je bilo vidljivo da nije moguće izbjeći povećanje cijena. Građani
su se izjasnili da se slažu s povećanjem cijena.
Preporuka:
Stalna komunikacija s javnošću, kako bi i oni shvatili da su neka ulaganja nužna. Jedino rješenje je transparentno omogućiti uvid u troškove.
Grad Samobor ima suprotna iskustva - inicijativa za izgradnju pročistača otpadnih voda, po modelu
koncesije, nije bila prihvaćena od građana jer je podrazumijevala povećanje cijene s 2.2 kune na najmanje 4 kune po kubnom metru (što bi pokrilo samo troškove investicije, bez uračunatog profita).
Prioritet građana nije bilo dugoročno poboljšanje kvalitete usluga, već neposredni financijski učinak.
Stječe se dojam da je u većim sredinama lakše povećati cijene, jer je lokalna javnost “udaljenija” od
lokalne uprave.
9.2. Načelo “onečišćivač plaća” – okolišni troškovi, troškovi resursa
Načelo “onečišćivač plaća” je utvrđeno kao ključno načelo Ugovora o Europskoj uniji (Članak 174) po
kojemu onečišćivač mora platiti za svu štetu nastalu u okolišu.
Okolišne pristojbe/porezi uključuju plaćanja koja su izravno povezana s nastalim realnim ili procijenjenim onečišćenjem, bilo ono emitirano u zrak, vodu ili tlo, ili nastalo zbog stvaranja buke.
Što se tiče onečišćenja vode, praksa je u zemljama članicama naplatiti komunalnim poduzećima naknadu po količini onečišćenih tvari ispuštenih u vodotoke, primjerice za otpuštanja dušika i fosfora. Također
industrija mora platiti za ispuštanje teških metala u vodotoke. Razina naknada trebala bi potaknuti
ustroj adekvatnih pogona za obradu otpadnih voda.
Naknada za crpljenje vode uvedena je s ciljem motiviranja potrošača da racionalno raspolažu vodom, a
relevantnija je za one zemlje koje su suočene s problemima oskudice vode.
9.3.
Financiranje vodnog gospodarstva u Hrvatskoj
U području komunalnog vodnoga sektora, djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje prelaze iz
Zakona o komunalnom gospodarstvu u obuhvat Zakona o vodama.
Vodnokomunalne usluge su u cijelosti ostale u nadležnosti jedinica lokalne samouprave - od reguliranja
uvjeta do definiranja cijene vode - ali Vlada Republike Hrvatske propisuje najnižu osnovnu cijenu vodnih
usluga, na prijedlog Vijeća za vodne usluge. Jedinice lokalne samouprave samostalno donose planove i
programe gradnje komunalnih vodnih građevina, a uloga središnje vlasti zadržana je u samo 3 okvira:
(i) propisati minimalnu cijenu vode sukladno načelima ekonomske cijene vode, socijalne prihvatljivosti
cijene vode i zaštite od monopola; (ii) uspostaviti uslužna područja kao prostor za tehničko-tehnološko
71
objedinjavanje komunalnih vodnih sustava i zajedničko donošenje odluka o vodnokomunalnom sektoru; (iii) certificirati isporučitelje vodnih usluga, kroz propisivanje posebnih uvjeta koje moraju ispunjavati,
te izdavanje odgovarajućih rješenja o ispunjenju tih uvjeta. Financijski instrumenti za obavljanje ovih djelatnosti su i dalje ostali u nadležnosti lokalne samouprave i njihovih isporučitelja vodnih usluga (cijena
vodne usluge, te naknada za razvoj i naknada za priključenje).
Oborinska odvodnja u urbanim sredinama je također potpuno preuzeta iz Zakona o komunalnom
gospodarstvu. Ona nije sastavni dio odvodnje otpadnih voda, osim u slučaju mješovitih kanala odvodnje otpadnih i oborinskih voda. Financira se iz proračuna gradova i općina, koji su je i dužni održavati.
Gradovi i općine mogu komunalnim trgovačkim društvima povjeriti ovu djelatnost na isti način kao i
javnu vodoopskrbu i javnu odvodnju. Novi Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva predviđa stopu
od vodnoga doprinosa koja ostaje jedinicama lokalne samouprave za financiranje ovih namjena (8
% doprinosa naplaćenog na njihovom području), koju Hrvatske vode mjesečno doznačuju jednicama
lokalne samouprave.
Aktivnija uloga županija u vodnokomunalnom sektoru dobila je i financijsku težinu. Županije supsidijarno donose odluku o zaštiti izvorišta, te mogu biti osnivači isporučitelja vodne usluge javne vodoopskrbe
koji isporučuje vodu drugim isporučiteljima vodnih usluga. U okviru ovoga sustava županije imaju pravo
donijeti odluku o naknadi za razvoj sukladno Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva i to kada
su radi zaštite izvorišta u zonama sanitarne zaštite, potrebna povećana ulaganja u komunalne vodne
građevine i kada je to potrebno radi ravnomjerne izgradnje komunalnih vodnih gradevina na uslužnom
području. Jedinicama lokalne samouprave koje u propisanim rokovima (uređenima pravilnikom koji će
donijeti MRRŠVG) ne donesu odluke o zaštiti izvorišta uskratit će se sufinanciranje plana građenja komunalnih vodnih građevina od strane Državnog proračuna, odnosno izvornih sredstava Hrvatskih voda,
do donošenja odluka o zaštiti izvorišta.
U području regionalnog vodnoga sektora uređena je primarna nadležnost i odgovornost županija. One su vlasnici građevina za detaljnu melioracijsku odvodnju i navodnjavanje, te samostalno donose
planove gradnje i održavanja ovih gradevina. Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva županijama
daje ovlast obračuna i naplate naknade za melioracijsku odvodnju i naknade za navodnjavanje.
Financiranje vodnog gospodarstva temelji se na načelima „korisnik plaća“ odnosno „onečišćivač plaća“,
što znači da se dio sredstava za financiranje vodnoga gospodarstva osigurava iz vodnih naknada koje
plaćaju korisnici voda, odnosno onečišćivači voda. Cilj primjene tih načela jest održiva, društveno-funkcionalna i aktivna zaštite voda (ekološki i društveno poželjne, a financijski prihvatljive), umjesto dosadašnje restriktivne zaštite. Drugi dio sredstava naplaćuje se, sukladno strateškoj odrednici Strategije za
upravljanje vodama, od korisnika imovine u izgradnji ili postojeće imovine (vodni doprinos, naknada
za uređenje voda) kao dobara koja se štite sustavom obrane od poplava, bujica i leda na vodotocima.
Izvori sredstava za financiranje vodnoga gospodarstva su državni proračun, vodne naknade, proračuni
jedinica lokalne i regionalne samouprave, te drugi izvori sredstava.
Postoje 3 vrste vodnih naknada:
• Prihodi Hrvatskih voda: vodni doprinos, naknada za uređenje voda, naknada za korištenje voda
i naknada za zaštitu voda;
• Prihodi županija: naknada za melioracijsku odvodnju i naknada za navodnjavanje - Provedbom Nacionalnog programa navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u protekle 3 godine stvoreni su preduvjeti za navodnjavanje cca 15.000 ha (67% povećanja
na 2004. godinu) pa talko i za uvođenje ove naknade, koja se do sada zbog niske pokrivenosti
sustava nije propisivala. Također, kako je u protekle 3,5 godine preko 40% sustava detaljne
melioracijske odvodnje privedeno funkciji, županije će preuzeti osposobljene sustave na daljnje
upravljanje i održavanje, što će se financirati iz naknade za melioracijsku odvodnju.
• Prihodi gradova i općina: naknada za razvoj (iznos za održavanje i financiranje gradnje) i naknada za priključenje – obje preuzete iz Zakona o komunalnom uređenju i prilagođene potrebama Okvirne direktive o vodama i načelu „punoga povrata troškova“. Naknada za razvoj uvijek
je prihod isporučitelja vodnih usluga, a radi racionalnosti moguće je da ovu naknadu uvede i
naplaćuje županija, u slučaju potrebe za povećanim ulaganjima u komunalne vodne građevine
radi zaštite izvorišta ili ravnomjerne izgradnje građevina na uslužnom području. Naknada za
priljučenje, pak, plaća se jednokratno prema površini građevine koja se priključuje, a obveznik
72
joj je investitor ili vlasnik građevine. Novina je da će Vlada RH propisati najviši iznos naknade za
priključenje.
Na postojeće propise, ovim dvama novim zakonima ne uvodi se niti jedna nova naknada, dok se jednak
ukida - naknada za vađenje šljunka i pijeska koja se ranije plaćala na eksploataciju šljunka i pijeska na
području značajnom za vodni režim, ukida se kao posljedica zabrane takve djelatnosti. Zadržano je uređenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva iz 2005. godine,
prema kojoj su one jedinice lokalne samouprave koje naplaćuju komunalnu naknadu, uz nju dužne
naplaćivati i naknadu za uređenje voda, što s jedne strane osigurava ekonomičnost naplate usluge, a za
što im s druge strane pripada 5% naplaćene naknade za uređenje voda.
73
Umjesto zaključka
Prema IBNET istraživanju Svjetske banke, vrijednost povrata operativnih troškova za 16 vodoopskrbnih
poduzeća u Hrvatskoj, zemlji s najvećim BDP-om u regiji, bila je 1.10 u 2004. godini. Polovica tih poduzeća nije dosegla prag od 1.00, što ukazuje na ugroženost kratkoročne financijske održivosti ovih
poduzeća.
Nadležnost za upravljanje vodama do sada je bila vrlo centralizirana i pripadala isključivo Hrvatskim
vodama, iako je operativno uspostavu i rad sustava vodoopskrbe i odvodnje osiguravala lokalnih samouprava, putem komunalnih tvrtki u njihovom vlasništvu, a koje u većini slučajeva uz vodne usluge
obavljaju i niz drugih komunalnih zaduženja narušavajući tako kvalitetu vodnih usluga. Hrvatska ima
dugu tradiciju komunalnih tvrtki u vodnom sektoru, i svaka buduća reforma trebala bi obuhvatiti cijeli
sektor te težiti regionalizaciji komunalnih tvrtki, smanjenju njihova broja i povećanju učinkovitosti.
Do sada su provedene reforme jedino na razini pojedinačnih poduzeća. Komunalne tvrtke u srednjim i
velikim gradovima ostvarile su potpun povrat troškova za svoje aktivnosti, mada u većini slučajeva cijena
usluga ne odražava stvarni trošak aktivnosti. Zbog neadekvatne tarife dolazi do situacije u kojoj se sustavi ne održavaju na odgovarajući način; mreža, oprema i uređaji su stari, a neki ne funkcioniraju; do
intervencija dolazi jedino u kritičnim slučajevima i postoje veliki gubici vode (iako se, prema istraživanju
REC-a iz 2008. godine, tehnička izvedba uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u Hrvatskoj smatra
boljom od prosjeka u regiji).
Dosljedna reforma sustava usluga vodoopskrbe i odvodnje do sada još nije provedena, iako su novim
Zakonom o vodama i Zakonom o financiranju vodnog gospodarstva (koji su stupili na snagu tek u
prosincu 2009.) stečeni za to najvažniji pravno-formalni uvjeti.
Novine koje donose navedeni zakoni, primjerice, u području očuvanja kvalitetnih vodnih resursa
predviđaju proširenje zaštite, kroz institut vodnoga dobra, na prostor pod i oko izvorišta koja se nalaze
u sustavu javne vodoopskrbe, te na strateške rezerve vode za piće; dosljednu provedbu načela o pravu
na vodu prije bilo koje druge vrste korištenja. U području održivosti upravljanja u vodnokomunalnom
sektoru, ovim zakonima uređuje se pravna mogućnost uspostave „uslužnih područja kao područja
tehničko-tehnološke cjeline sustava i pravnoga okvira za donošenje jedinstvenih odluka od značaja za
pružanje vodnih usluga, na tom području ili na njegovim dijelovima tj. vodoopskrbnim područjima i područjima aglomeracije“ (mogućnost okrupnjavanja vodnokomunalnih poduzeća), te se jačaju specijalističke funkcije isporučitelja vodnih usluga, kroz zabranu obavljanja drugih komercijalnih i/ili komunalnih
djelatnosti paralelno s obavljanjem djelatnosti javne vodoopskrbe odnosno odvodnje.
Zaprečava se privatizacija prava na vodni resurs, a izvorišta vode za piće za javnu vodoopskrbu, osim što
su do sada bila zaštićena kao voda tj. opće dobro, sada se po prvi puta štite i kao realni prostor (pod,
nad i okolo izvorišta koji je nužno potreban za njegovu sanitarnu zaštitu) kroz institut vodnoga dobra,
koje je javno dobro. Pružanje usluge/obavljanje radova javne vodoopskrbe i odvodnje se ne može dati
u koncesiju (osim pročišćavanja otpadnih voda te čišćenja sabirnih i septičkih jama), a javni isporučitelj
vodne usluge ne može obavljati drugih djelatnosti, osim javne vodoopskrbe, javne odvodnje i/ili komunalnih djelatnosti prema propisima o komunalnom gospodarstvu, te može biti samo u vlasništvu grada
odnosno općine, a iznimno i u vlasništvu županije u slučaju tzv. regionalne vodoopskrbe. Također, zabranjena je eksploatacija šljunka i pijeska iz obnovljivih i neobnovljivih ležišta u područjima značajnima
za vodni režim.
Posebna pozornost je posvećena strateškoj odrednici Strategije upravljanja vodama o decentralizaciji u
vodnom sektoru, te tako...
„...Nacionalni vodni sektor ostvaruje nadležnosti u upravljanju vodama (zaštiti kakvoće voda, redistribuciji raspoložive količine voda za različite namjene i zaštiti od štetnog djelovanja voda), upravljanju
javnim vodnim dobrom, razvoju i upravljanju sustavom osnovne melioracijske odvodnje, te provedbom politike nacionalnoga ulaganja u regionalni i lokalni vodni sektor. Regionalni vodni sektor (čiji
su nositelj županije) ostvaruje nadležnosti u razvoju i upravljanju sustavom navodnjavanja i detaljne
melioracijske odvodnje. Lokalni vodni sektor (čiji su nositelji udruženi gradovi i općine) ostvaruje
nadležnosti u razvoju i upravljanju sustavima javne vodoopskrbe, odvodnje otpadnih i oborinskih voda,
te pročišćavanju otpadnih voda.“
74
Kao što će biti vidljivo pažljivom čitatelju, mnoge preporuke proizišle
iz edukativnih seminara održanih u okviru projekta „Iz Latvije za Hrvatsku i Makedoniju: Osposobljavanje za primjenu zakonodavstva EU na
lokalnoj i regionalnoj razini“ (vidi Prilog 2), u svjetlu prilagodbe zakonodavstva Europskoj uniji ugrađene su u nove propise, a vjerujemo da
će ostale preporuke, kao i dosljedna primjena novih zakona i propisa,
olakšati daljnju optimizaciju sustava upravljanja vodama u Hrvatskoj.
75
Prilozi
1. Popis europskih direktiva i zakona na području upravljanja vodama relevantnih za lokalnu i regionalnu samoupravu
76
•
Direktiva 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kojom se uspostavlja okvir za djelovanje Zajednice na području politike voda
•
Direktiva 2006/118/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja i
degradacije
•
Direktiva 2007/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima
•
Direktiva Vijeća 91/271/EEZ o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda
•
Direktiva Vijeća 91/676/EEZ o zaštiti voda od onečišćenja koje uzrokuju nitrati poljoprivrednog
podrijetla
•
Direktiva Vijeća 98/83/EZ o kakvoći vode namijenjenoj za ljudsku potrošnju
•
Direktiva 2006/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o upravljanju kakvoćom voda za kupanje i
ukidanju Direktive 76/160/EEZ
•
Direktiva 2008/56/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. koja uspostavlja okvir za
akcijski plan Zajednice u području politike morskog okoliša (Okvirna direktiva o strategiji mora)
•
Direktiva 2008/105/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o standardima kvalitete okoliša na području
vodne politike, koja dopunjuje, a potom i ukida Direktive Vijeća 82/176/EEZ, 83/513/EEZ, 84/156/
EEZ, 84/419/EEZ, 86/280/EEZ i dopunjuje Direktivu 2000/60/EZ
Zaključci i preporuke tematskih seminara na temu upravljanja vodama u EU kontekstu
U okviru projekta „Iz Latvije za Hrvatsku i Makedoniju: Osposobljavanje za primjenu zakonodavstva
EU na lokalnoj i regionalnoj razini“ održana su dva seminara sa tematikom gospodarenja vodama na
lokalnoj i regionalnoj razini.
Ciljevi seminara su bili:
• informirati predstavnike jedinica lokalne samouprave, komunalnih poduzeća i vodopravnih inspekcija o najvažnijim propisima EU-a u području upravljanja vodama, s aspekta obveza njihove
primjene na lokalnoj i regionalnoj razini
• predstaviti status prilagodbe vodnog zakonodavstva i prakse u Hrvatskoj
• potaći raspravu o problemima i rješenjima upravljanja vodama
Seminarima je prisustvovalo 30tak sudionika, predstavnika tijela lokalne samouprave, komunalnih poduzeća te ureda državne uprave u županijama koji u svojoj nadležnosti imaju poslove vezane uz upravljanje vodama, kao i predstavnika Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva
(MRRŠVG), Hrvatskih voda, općine Krefeld iz Njemačke (člana njemačkog Udruženja gradova i općina),
te Baltičkog foruma za okoliš (BEF) iz Latvije i Njemačke.
Seminari su održani u lipnju 2008. (Solaris-Šibenik) i listopadu 2008. (Krk), te su u zajedničkoj raspravi
s nadležnim tijelima usvojeni sljedeći zaključci i preporuke, kako bi isti mogli biti uzeti u obzir pri budućem donošenju i+ primjeni mjera vodne politike:
Planovi upravljanja vodnim područjima
• intenzivirati redovnu komunikaciju između državnih tijela (Hrvatske vode, Ministarstvo regionalnog
razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva) i lokalne/regionalne samouprave općenito o pitanjima
upravljanja vodama
• redovno informiranje jedinica LRSU u postupcima izrade/donošenja planova gospodarenja vodnim
područjima i relevantnih propisa – javne rasprave i uvidi, javni mediji (internet i sl.)
• transparentnost i objedinjavanje podataka i problematike upravljanja vodama
Oblikovanje i komuniciranje cijena usluga vodoopskrbe i odvodnje
• stalno informiranje javnosti o strukturi cijena i namjeni prihoda, kako bi se shvatila nužnost ulaganja i opravdanost pretvaranja cijena iz socijalnih u ekonomske
• odvajanje vodoopskrbe/odvodnje od ostalih komunalnih usluga (op.: predviđeno Strategijom
upravljanja vodama)
Tehnologija i financiranje vodne infrastrukture
• transparentniji kriteriji raspodjele financijskih sredstava za financiranje vodne infrastrukture, u cilju
ravnomjernije raspodjele sredstava među JRLSU
• okrupnjavanje komunalnih poduzeća u cilju učinkovitijeg rada i lakšeg pokrivanja troškova
• ne inzistirati na najskupljim tehnologijama, niti na konačnim rješenjima odmah, već postepeno
• koristiti već razvijene tehnologije, prilagođene potrebama (primarna, sekundarna ili tercijarna
obrada) i financijskim mogućnostima
Edukacija / jačanje kapaciteta
• edukacija zaposlenih na lokalnoj razini o tehničkim pitanjima upravljanja vodama
• edukacija o izvorima financiranja, te za pripremu investicijskih projekata za financiranje iz EU i
drugih fondova
• stručno osposobljeno osoblje za upravljanje novim uređajima za pročišćavanje
• razrješenje fragmentacije nadležnosti za upravljanje vodama
• ustrojavanje vodopravne inspekcije na regionalnoj (županijskoj) razini, umjesto državne.
77
78
O REC-u
Regionalni centar zaštite okoliša za Srednju i Istočnu Europu (REC) je neopredijeljena, nepristrana,
neprofitna međunarodna organizacija čija je zadaća pomoć u rješavanju problema u zaštiti okoliša
u Srednjoj i Istočnoj Europi (SIE). Centar svoju zadaću obavlja potičući suradnju među nevladinim
udrugama, vladama i drugim zainteresiranim subjektima, te potičući slobodnu razmjenu informacija i
sudjelovanje javnosti u odlučivanju o okolišu.
REC su 1990. godine utemeljile SAD, Europska komisija i Mađarska. Danas su REC-ov pravni temelj
Povelja koju su potpisale vlade 29 zemalja i Europska komisija, te Međunarodni sporazum s Vladom
Mađarske. Središnjica REC-a je u Szentendreu, u Mađarskoj, a lokalni uredi nalaze se u svakoj od 17
zemalja korisnica u regiji SIE. To su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Češka Republika, Estonija, Hrvatska, Latvija, Litva, Mađarska, Makedonija, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija,
Srbija i Turska.
REC aktivno sudjeluje u ključnim globalnim, regionalnim i lokalnim procesima, te pridonosi razvoju
rješenja na području zaštite okoliša i održivosti unutar i izvan mreže svojih lokalnih ureda, prenoseći
znanja i iskustva među zemljama i regijama.
Najnoviji donatori su Europska komisija i vlade Albanije, Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Češke Republike, Estonije, Finske, Hrvatske, Italije, Japana, Kanade, Latvije, Litve,
Luksemburga, Mađarske, Makedonije, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Poljske, Rumunjske, SAD-a,
Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, Švedske, Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva, kao i druge međuvladine i privatne ustanove.

Sustav odvodnje i pročišćavanje otpadnih voda

"VODOVOD I KANALIZACIJA" doo SARAJEVO OBAVJEŠTENJE ZA

pdf elektronik.cdr - HUSI hrvatska udruga za sanitarno inženjerstvo

Odluka o cijeni vodnih usluga

VODA ZA SVE - Prehrambeno-tehnološki fakultet Osijek

Nacrt vodne politike u BiH

Pregled najbolje prakse u automatizaciji postrojenja za

Prva Obavijest HR (PDF)