I
1
1. PSIHOLOGIJA KAO NAUKA
HISTORIJSKIRAZVOJ PSIHOLOGIJE
Od svog postanka covjek je iskazivao interes za spoznajom sebe i drugih.
Ovaj interes je odraz Ijudske znatizelje ali i potrebe da se upoznaju oni sa kojima se zivi i radi. Kao drustveno bice covjek je oslonjen na druge i zato mora razumjeti ponasanje drugih i svoje uskladiti sa njihovim. Ako ovaj interes za spoznajom sebe i drugih shvatimo kao zacetak psihologije kao nauke, onda mozemo
reci da je ona jedna od najstarijih naucnih disciplina.
Filozofija je u pocetku sadrzavala sveopcu ljudsku spoznaju pa i onu iz obJasti psihologije. Od mnogih filozofa koji su se isticali u proucavanju psihoJoskih problema treba istaci Aristotela, Platona i Heraklita, Dekarta (R. Descartes),
Loka (J. Locke) i Hjuma (D. Hume).
Samo ime psihologija potice od grckog filozofa Aristotela koji je tumacio da
je psihologija nauka o dusi (psiho - dusa i logos - nauka). Demokrit, prije Aristotela, svijet je tumacio materijalisticki (tzv. atomizam). Za njega je dusa sastavljena od atoma, ali onih finijih, pa je i ona, kako je materijaine prirode, podlozna umiranju. Platon je, medutim, smatrao da dusa nije materijalna, pa je stoga vjecna. Ova dva ucenja, potakla su Aristotela da potrazi kompromis. Dusa, za
njega, ima tri razine: vitalna dusa - obuhvata vazne zivotne funkcije, ammalna
dusa - opazanja, osjecanja i zudnju te razumska dusa - spoznaju i volju. Njegovo
je ucenje bilo vise zasnovano na posmatranju i uocavanju zakonitosti psihickog
zivota, pa je i danas relevantno ucenje o zakonu asocijacija. Psihicki procesi
ucenja, prema velikom grckom misliocu, odvijaju se prema zakonu dodira,
kada se dva sadrzaja dozivljavaju istovremeno ili neposredno jedan iza drugog,
sjecanje na jedan obnavlja i drugi; zakonu slicnosti, kada su dva sadrzaja slicna, onda obnavljanje jednog sadrzaja olaksa obnavljanje i drugog, i zakonu
kontrasta, kada se lakse pamte suprotnosti.
Dekart (1596.-1650.) je prvi filozof koji psihologiju izdvaja iz filozofije i
formira zasebnu filozofsku granu koju naziva mentalna filozofija. Mada je ovo
bio znacajan iskorak u osamostaljenju psihologije u zasebnu naucnu disciplinu,
jos dugo se zadrzalo misljenje da je psihicki zivot covjeka u domenu filozofije
te nije potrebna druga nauka da to izucava.
Pocetkom 16. stoljeca iz filozofije se izdvajaju egzaktne nauke astronomija,
fizika, hemija i biologija. Za naucno istrazivanje koriste se egzaktne metode,
prvenstveno eksperiment. Sredinom 19. stoljeca egzaktne metode se pocinju
primjenjivati i u istrazivanju psihickih pojava. Fiziolog E. H. Veber, (E. H. Weber),
3
2
jedan od osnivaca psihofizike, eksperimentalno istrazuje koliki je potreban inter.
-zitet drazi da bi covjek imao osjet. Ova istrazivanja dalje razvija 0- T. Fehnei
(G. T. Fechner), (fizicar, filozof i eksperimentalni psiholog, koga posebno zamma odnos izmedu drazi i osjeta. On eksperimentalno utvrduje zakofl'tost koja je
i danas vazeca u mjerenju osjeta i drazi i kvantifikuje njihov odnos (Weber-Fechnerov zakon).
Ovi su radovi imali velikog poticaja u razvoju psihologije i njenom osamostaljivanju kao zasebne nauke. Konacno Wilhelm Wundt (1832.-1929-) u Lajpcigu
1879. godine osniva labaratorij za eksperimentalnu psihologiju i time definitivno
ustanovljuje psihologiju kao empirijsku nauku. On sa svojim saradnicima istrazuje fizicke i hemijske procese u materijalnom svijetu i njihov utjecaj na covjeka. U daljem razvoju psihologije istrazuju se i slozeniji psihicki prpcesi kao sto
su misljenje, pamcenje i ucenje.
Fizicari, biolozi, hemicari i fiziolozi svojim egzaktnim istrazivanjima doprinijeli su razvoju psihologije kao egzaktne nauke jer se dotada o psihickom zivotu
covjeka sudilo na osnovu razmisljanja i pretpostavki. U daljnjem razvoju psihologije posebno se isticu Alfred Bine (Binet) i Ivan Petrovic Pavlov. Alfred Bine
u Parizu otvara labaratorij eksperimentalne psihologije i daje veliki doprinos
mjerenju inteligencije. Njegova skala za mjerenje inteligencije i danas je osnovni
model za brojne testove kojima se mjere mentalne sposobnosti coYJeka. Ruski
istrazivac Pavlov je svojim eksperimentalnim radovima mnogo doprinio u spoznavanju fizioloskih osnova psihickog zivota. Njegov eksperiment sa formiranjem uvjetnog refleksa kod psa je razjasnio neke patoloske pojave u psihickom
zivotu ljudi i zivotinja.
Pocetkom 20. stoljeca psihologija se pocinje intenzivno razvijatl u SAD gdje
se isticu Katel (James MckKeen Cartel), Torndajk (E. L.ThorndiKe), Vudvort
(Wood-worth), Terstoun (Thurstone), Skiner (B.F.Skinner) i dr. Znaoajno je istaci
da se u SAD vrse sistematska psiholoska istrazivanja koja podupire drzava i da
se rezultati tih istrazivanja koriste u raznim oblastima zivota, posebnO u industriji.
propagandi i vojsci.
Poslije Drugog svjetskog rata psihologija sve vise izlazi iz teoretskih okvira i
priblizava se zivotu, tako da nema ljudske djelatnosti gdje se ne koriste dostignuca ove egzaktne nauke.
PREDMET IZUCAVANJA PSIHOLOGIJE
U najsirem smislu predmet izucavanja psihologije je psihicki zivot. Pod pojmom psihicki zivot podrazumijevamo psihicke procese i psihicka ^tanja. O psihickim procesima i stanjima mozemo suditi na osnovu objektivnog, spoljnog
posmatranja ponasanja ljudi i na osnovu neposrednog, vlastitog iskustva. U uzem
smislu, predmet psihologije je covjek, i to istrazivanje njegova ponasanja i njego4
3
vih stanja svijesti, osjecanja i dozivljaja. Psihologija nastoji otkriti i formulirati
zakone tih fenomena, potom objasniti njihovo nastajanje da bi, ako ustreba, "na
njih djelovala i mijenjala ih", i to tumace J. Delay i P. Pichot (Maria Furst, Psihologija, Skolska knjiga, Zagreb, 1995., str.3). Dakle, psihologija ima za predmet svog izucavanja nesto sto nije materijalno a sto se da objektivno ustvrditi.
R. Bujas definira psihologiju kao nauku o subjektivnim dozivljajima, ukoliko se
oni mogu manifestirati i zahvatiti na objektivan nacin.
Kako je predmet izucavanja psihologije psihicki dozivljaj koji se moze objektivno ustvrditi, to se psihologija svrstava u egzaktne nauke. Za utvrdivanje predmeta izucavanja psihologije bitni su sljedeci faktori: fizicka okolina koja djeluje na organizam izazivajuci razne subjektivne dozivljaje; socijalna okolina koja
djeluje na pojedinca i tako utjece na njegove dozivljaje i ponasanje; i na kraju
aktivnost same individue koja na odredeni nacin utjece na okolinu, mijenja je i
prema njoj modifikuje svoje ponasanje.
ZADACI PSIHOLOGIJE
Osnovni je zadatak psihologije proucavanje zakonitosti psihickog zivota covjeka. Ovaj osnovni zadatak mozemo razmatrati sa teorijskog i prakticnog stanovista. Teorijski zadatak podrazumijeva upoznavanje i razumijevanje psihickih zakonitosti. U torn smislu ovaj zadatak treba dati odgovore na tri pitanja: "sta?",
odrediti psihicke pojave; "kako?", kako se odvijaju psihicki procesi, i "zasto?",
ukazati na uzroke psihickih pojava.
Prakticni zadatak psihologije podrazumijeva primjenu teorijskih psiholoskih
spoznaja u razlicitim ljudskim djelatnostima.
GRANE PSIHOLOGIJE
Psihologija se naglo pocela razvijati potkraj 19. stoljeca tako da je ubrzo trebalo razdvojiti psiholoske spoznaje koje imaju zajednicka obiljezja i postupke u
istrazivanju. Kako se i dalje siri psiholoska spoznaja, proces diferencijacije psihologije na uza naucna podrucja je i dalje prisutan. S obzirom na predmet razmatranja, mozemo razlikovati teorijske i primijenjene psiholoske grane.
Teorijske psiholoske grane:
1. Opca psihologija ima teoretski karakter i proucava osnove psihickog zivota. Sve je prisutnija teznja da se opca psihologija dalje diferencira na zasebne
discipline koje ce izucavati pojedine psihicke procese ili stanja, kao npr. psihologija motivacije, psihologija ucenja i si.
2. Fizioloska psihologija izucava organske osnove psihickog zivota. Koristeci se spoznajama biologije, medicine i drugih nauka, fizioloska psihologija
proucava ovisnost psihickog zivota od strukture i funkcije nervnog sistema, endokrinih zlijezda, culnih organa i organizma u cjelini.
5
4
METODA EKSPERIMENTA
Eksperimentalna faza u psihologiji nastala je pred kraj ovog vijeka. Njoj je
prethodio dug period tzv. prednaučne ili literarne faze koja je nesumnjivo doprinijela razvoju psihologije, ali je tek uvođenjem eksperimenta u psihološko
istraživanje ustoličilo psihologiju kao egzaktnu nauku.
Osnovna odlika eksperimenta je mogućnost umjetnog izazivanja neke pojave i
uvjeta pod kojima se ona razvija. Uvjeti kojima se namjerno manipulira u eksperimentu, zovu se nezavisna varijabla, a pojava koja se mijenja pod djejstvom
promjenjenih uvjeta zove se zavisna varijabla.
Prednost eksperimentalne metode je upravo namjerno izazivanje pojave a ne čekanje da se ona pojavi. Također eksperiment omogućuje kontrolu djelovanja nezavisnih varijabli koja se u prirodnim uvjetima ne bi mogla lako uočiti i pratiti. Manipulacija raznim nezavisnim varijablama omogućuje egzaktno utvrđivanje koliko
one djeluju na zavisnu varijablu, odnosno pruža se mogućnost mjerenja učinka pojedinih varijabli. Na ovaj se način isključuje subjektivizam u interpretaciji rezultata.
Za provjeru stvarnog učinka pojedinih eksperimentalnih varijabli i kontrolu
ometajućih uvjeta (neutralni, laboratorijski, prirodni), u eksperimentalnom se
istraživanju formiraju dvije grupe. One se ujednačavaju u općim i posebnim karakteristikama, tj. onima koje mogu imati utjecaja na zavisnu varijablu. Jedna
grupa se stavlja u eksperimentalnu situaciju i sistematski se prati djelovanje nezavisnih varijabli - eksperimentalna grupa, dok druga grupa radi u uobičajenim uvjetima, dakle, bez djelovanja nezavisnih varijabli - kontrolna grupa.
Komparacijom rezultata u završnom ispitivanju utvrđuje se učinak nezavisne
varijable na pojavu koja se mjeri.
U psihologiji postoje dvije vrste eksperimenata.
Objektivni eksperiment: prate se objektivne, uočljive manifestacije psihičkih pojava, reagovanje organizma ili pojedinih organa i receptora na podražaj.
Introspektivni eksperiment: vrši se istraživanje i utvrđuju rezultati na temelju iskaza pojedinaca.
Kako se u psihologiji eksperiment uglavnom izvodi.na čovjeku, to razlikujemo tri faze njegove realizacije;
1. faza podražaja - draži fizičke, hemijske, fiziološke i psihološke prirode;
2. faza doživljaja - ispitanik registruje doživljaj u svojoj svijesti i oblikuje ga;
3. faza izražaja - ispitanik reagira bilo pokretom bilo riječima na draž.
Eksperimentalna metoda je najpouzdaniji naučni postupak za utvrđivanje
uzročnih veza među pojavama, ali se u psihologiji ne može uvijek primijeniti.
Pored toga, ova metoda ima i izvjesnih nedostataka, prije svega zato što se eksperiment ne može uvijek primijeniti i Što se ljudi ne ponašaju isto u prirodnoj i
eksperimentalnoj situaciji.
Zadatak:
1. Obrazloži kako bi eksperimentalno istražio djelovanje prijekora na školsko učenje!
7
5
METODA OPAŽANJA
U nauci se za ovu najrašireniju metodu koriste i nazivi promatranje, opservacija i neeksperimentalno istraživanje. Za razliku od eksperimenta, u metodi opažanja se ne manipulira nezavisnim varijablama, nego se opažaju pojave koje se
spontano javljaju. Naučno promatranje se razlikuje od svakodnevnog po jasno
definisanom cilju, planu i načinu registriranja.
Psihološka opservacija, odnosno opažanje može biti slobodno i kontrolirano.
Kada promatramo neke pojave a ne znamo kakav učinak one mogu imati na ponašanje ljudi, koristimo se slobodnim promatranjem. Kod kontroliranog promatranja se unaprijed postavlja hipoteza o mogućim uzrocima koji djeluju na promatranu pojavu. U odnosu na slobodno promatranje, kontrolirano je sistematičnije i ima jasnije određen cilj i plan promatranja.
Mada se metodom opažanja direktno ne zahvata subjektivni, psihički život,
ona može dati pouzdane rezultate ako se obavlja na reprezentativnom uzorku na
sistematičan i organizovan način.
METODA SAMOOPAŽANJA
Metoda samoopažanja ili introspekcije je svojstvena samo psihologiji. Jedno
vrijeme se smatralo da je to jedina metoda kojom se može istraživati psihički
život čovjeka. Psiholozi eksperimentalisti, u prvom redu Wunt, kritikovah su
ovu metodu kao nepouzdanu. Wunt je tvrdio da čovjek ne može istovremeno
nešto doživljavati i promatrati. On je to slikovito objašnjavao: jedna ruka može
hvatati drugu ruku, a ne može u isto vrijeme uhvatiti i samu sebe.
Samoopažanje se zasniva na opažanju vlastitog psihičkog života. Kod ovog
opažanja ispitivač i ispitivani je jedno lice i jedino se na takav način može zahvatiti stvarno unutrašnje doživljavanje. Čovjek može suditi o doživljavanju i
psihičkom životu drugih ljudi na osnovu njihovih iskaza i našeg promatranja
njihovog ponašanja, ali direktno promatranje psihičkih procesa i stanja možemo
shvatiti samo na temelju vlastitog samopromatranja.
Introspekcija je jedinstvena naučna metoda i zahvaljujući njoj Čovjek može
da shvati sve bogatstvo psihičkog života, ali ona ima i izvjesnih nedostataka.
Ovom metodom se ne mogu zahvatiti intenzivna psihička stanja, posebno ona
koja kratko traju. Također njome se ne mogu promatrati složeni dubinski procesi
i stanja ličnosti. Slabost ove metode je i to što stvarno usmjeravanje svijesti na
neki psihički proces smanjuje njegov intenzitet. Mnogi psihički procesi i stanja
su toliko složeni da ih je teško jezički opisati, i otuda je teško ustvrditi vjerodostojnost i objektivnost introspektivnog izvještavanja. Konačno, najveća slabost
ove metode je što se njeni rezultati ne mogu podvrći objektivnoj verifikaciji drugih istraživača.
8
6
Bez obzira na navedene nedostatke introspekcije, ova metoda je osnovna u
psihologiji, jer o mnogim psihickim procesima i stanjima ne bismo mogli.doznati ni jednom drugom. Kako ovo nije jedina metoda u psihologiji, njene rezultate treba provjeravati i dopunjavati drugim objektivnijim metodama. •
TEHNIKE ISTRAZIVANJA U PSIHOLOGIJI
Navedene psiholoske metode koriste razlicite tehnike za prikupljanje i obradu podataka. Tehnike psiholoskog istrazivanja omogucuju sistematsko, plansko
i objektivno istrazivanje psihickih pojava. Najcesce primjenjivane tehnike u psiholoskom istrazivanju su; intervju, upitnik, anketa, skala procjene, sociometrijski postupci i testovi.
INTERVJU
Rijec intervju potice od engleske rijeci "interview" sto znaci sastanak, razgovor, pitati nekoga za misljenje. Razgovor je cesto primjenjivana tehnika za dobijanje podataka u psiholoskom istrazivanju. Razlikuje se od razgovora koji vodimo u svakodnevnom zivolu po svojoj organizaciji i siruktwri. Svakom psiholoskom intervjuu, odnosno razgovora mora prethoditi temeljita priprema koja
podrazumijeva tacno defmisanje predmeta razgovora, plana razgovora i nacina
(taktike) kako ce se voditi razgovor. Pitanja koja postavlja ispitivac trebalo bi da
budu kratka i jasno formulirana. Dvosmislena, neiasnaijaitanja na koja se unaprijed zna odgovor nije dobro postavljati. Ova su pitanja neka vrsta zadataka,
usmjerenih na to da se ukaze na kvalitativne osobine proucavane pojave.
Intervjui se dijele na standardizovane i nestandardizovane. Kod standardnog
intervjua pitanja su unaprijed pripremljena i svim ispitanicima se postavljaju u
istoj formi, dok kod nestandardizovanog intrvjua ispitivac moze u zavisnosti od
situacije formulirati pitanja.
Za vodenje intervjua potrebno je veliko iskustvo. Tako se preporucuje da
ispitivac ne zauzima stav isljednika niti pak previse familijaran stav. Obicno se
razgovor dijeli na dvije etape. U prvoj etapi (tzv. odledivanje) ispitivac postavlja pitanja kojima uspostavlja kontakt. Poslije se govori o predmetu istrazivanja
gdje ispitivac mora imati svoju taktiku, tj. mora znati postavljati pitanja u pravi
cas i tako odrediti tempo i pravac razgovora.
Tokom razgovora ispitivac prati reakcije i ponasanja ispitanika koje moze
registrirati u toku ili odmah po obavljenom razgovora.
mtervju ne sluzi samo za dobijanje odredenih podataka u psiholoskom istrazivanju, nego se njime moze i terapeutski djelovati. Frojd (Sigmund Freud,
1856-1939) je radi psihoanalize, razvio narocitu vrstu razgovora, gdje je sago9
7
vornika dovodio do spoznaje i prevladavanja težnji potisnutih u svijesti. Slično
je i Pijaže (Jean Piaget, 1896-1980) razvijao "klinički razgovor" kojim je kod
djece izazivao spontane predodžbe i na taj način pedagoški djelovao na njih.
Uz navedene prednosti i mogućnosti intervjua, potrebno je istaći da rezultate
dobivene intervjuom treba kombinovati sa drugim objektivnijim tehnikama psihološkog istraživanja.
Pitanja i zadaci:
3. Sačini pripremu za vođenje razgovora o nekom psihološkom problemu! 2.
Vodi razgovor sa drugim učenikom prema prethodnoj pripremi!
UPITNIK
Upitnik je niz pitanja u pismenoj formi, sastavljenih prema određenom sistemu, a odnose se na ispitivanje različitih psiholoških pojava. Odgovori mogu
biti u formi slobodnih i u formi alternativnog izbora. Upitnici uglavnom služe
za ispitivanje masovnih pojava i obično se statistički obrađuju. Svaki upitnik
ima jasno definiran cilj istraživanja i ključ na osnovu kojeg se može zaključiti o
smjeru i veličini razvijenosti određene psihološke pojave.
Pitanja i zadaci:
1. Sastavi upitnik o stavovima muškaraca prema učešću žena u politici sa
mogućnošću slobodnih odgovora.
2. Sastavi upitnik sa odgovorima u formi alternativnog izbora (Odgovori sa
"Da" i "Ne"), kojim će se istražiti odnos mladih prema služenju vojnog
roka!
ANKETA
Anjkejtaje_p_sihološka tehnika koja se koristi za prikupljanje određenih podataka.
Riječ anketa dolazi od Francuske riječi "enquete" što znači istraživanje,
ispitivanje, isljeđivanje. Anketom, se ispituju različiti psihološki problemi, stavovi, mišljenja,.interesovanja i si., na tačno određenom uzorku. Jednako kao i
druge tehnike, anketa podrazumijeva dobru pripremu, dok se pitanja formuliraju
na osnovu principa koji daju naučno validne rezultate. gLezult&ijjiG^jcjii anketom
se uglavnom ne zasnivaju na sistematskom praćenju ispitanika i ne dopuštaju
nikakvo provjeravanje, pa stoga ti rezultati nemaju značajnu naučnu vrijednost.
7^\Tfketa-može biti pismena ili usmena, javna ili anonimna, jednokratna ili višekratna. Pri sastavljanju ankete vodi se^računao sljedećem:
-""""pitanja: moraju odgovarati cilju koji se istražuje;
- pitanja moraju biti razumljiva, jasna, da ispitanik može na njih odgovoriti;
10
8
ne smiju postojati razlozi koji bi mogli utjecati na ispitanika da pogrešno
i neiskreno odgovara;
- pitanja ne trebaju biti sugestibilna;
- broj pitanja ne treba biti prevelik;
- ispitanici moraju dovoljno biti motivirani da na njih odgovore.
-
Zadatak:
1. Anketirali ste učenike osmih razreda o njihovom stavu prema pušenju,
kako ćete obraditi rezultate ankete da bi se mogli koristiti u praksi?
TEHNIKA SKALIRANJA
Tehnika skaliranja je istraživački postupak kojim se prikupljaju činjenice o
stepenu, intenzitetu i kvalitetu izraženosti nekih psiholoških pojava. Pritom se
koriste različite skale mjerenja urađene po nekorn redoslijedu, gdje jedan ili više
ocjenjivača procjenjuju neku psihičku osobinu ili proces. Procjene se mogu označavati brojevima, kategorijama i grafički. Tehnike skaliranja se koriste najčešće
za ispitivanje psiholoških pojava koje je teško kvantifikovati, npr. mjerenje stavova. Školsko ocjenjivanje je također jedan vid skale procjene koja ima pet
stupnjeva. Ovaj vid vrednovanja učeničkih znanja ima nedostatak što svaki nastavnik ima svoje vlastite kriterije ocjenjivanja. Numeričke skale koje se koriste
u psihološkim istraživanjima preciznije određuju brojne vrijednosti ispitivane
psihološke pojave. Ova tehnika omogućuje kvantifikaciju psiholoških mjerenja i
na taj način daje psihologiji više egazaktnosti.
Zadatak:
1. Na grafičkoj skali od 1 do 10 procijeni objektivnost ocjenjivanja svih nastavnika koji tebi predaju!
SOCIOMETRIJSKA TEHNIKA
Ovom se tehnikom utvrđuju međusobni odnosi pojedinaca u grupi. Vrijednost
ove tehnike je u tome što njome otkrivamo pojedince koji su najviše cijenjeni i
koji su odbačeni. Sama tehnika kojom se utvrđuje mjesto pojedinaca u grupi,
bazira se na principu izbora onih sa kojima bi najradije sarađivali, odnosno da
označe one sa kojima ne bi željeli sarađivati. Na osnovu dobijenih rezultata možemo ustvrditi kakvi su odnosi u grupi, što se može prikazati pomoću sociograma,
Sociogram je grafička shema gdje se vizualno mogu jednostavno uočiti međusobni odnosi članova u grupi. Ti odnosi mogu biti: uzajamno i jednostrano privlačenje, uzajamno i jednostrano odbijanje i indifirentnost. Odnosi u grupi se
mogu iskazati i pomoću sociometrijskih matrica, gdje se statistički izračunavaju
različiti indeksi - grupna kohezija, odbačenost, popularnost...
li
9
SI. 1. Sociogram
Zadatak:
1. Sacini sociogram svog razreda i tekstualno objasni kako je razred socijalno struktuiran!
PSIHOLOSKI TEST
Rijec test je latinskog porijekla - "testari" znaci posvjedociti, dokazati, dok u
engleskom jeziku rijec "test" znaci proba, provjeravanje, ispit. Siroku primjenu
u psiholoskoj praksi imaju otkako je Binet zajedno sa Simonom razradio sistem
testova za utvrdivanju umnog razvoja djece.
Test se sastoji od jednog ili od niza zadataka kojima se utvrduju odredene
osobine ispitanika. To su sistematska ispitivanja koja kvalitativne odlike treba
da kvantifikuju. Rezultati dobijeni ovakvim mjerenjem se vrednuju na standardan nacin, medusobnom usporedbom postignuca ostalih ispitanika. Da bi test
bio standardizovan (jednak za sve ispitanike), on mora ispunjavati sljedece mjerne karakteristike:
1. da bude valjan, tj. da mjeri upravo onu osobinu koju zelimo utvrditi kod
ispitanika.
2. da bude objektivan, tj. da rezultati zavise od sposobnosti ispitanika a ne
od onoga koji procjenjuje rezultat (da razliciti ispitivaci isto ocjenjuju).
3. da bude pouzdan, tj. da se uzastopnim mjerenjem neke psiholoske osobine kod istih ispitanika dobijaju isti ili slicni rezultati.
4. da je osjetljiv, tj. da se njime mogu utvrditi stvarne razlike izmedu ispitanika u osobini koju mjerimo.
12
10
Testovi koji se primjenjuju u istraživanju određenih psiholoških pojava, moraju biti baždareni kako bi se njima mogla odrediti relativna vrijednost svakog
pojedinca u odnosu na sve koji su ispitivani. Baždarenje je složen statistički
postupak kojim se bavi posebna grana psihologije - psihometrija.
U odnosu na to koja psihološka svojstva mjere, testove dijelimo na: testove
sposobnosti, testove ličnosti i testove postignuća.
Standard i zovan i testovi omogućuju psihologiji da egzaktno ustvrđuje određene psihološke pojave. Međutim, rezultati testova nisu uvijek u potpunosti tačni
pa se moraju dopunjavati rezultatima dobivenim drugim metodama i tehnikama.
PROVJERITE SVOJE ZNANJE
Odakle potiče riječ psihologija?
U čemu je razlika tumačenja pojma "duša" između Platona i Demokrita?
Ko je i kada osnovao prvu laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju?
Sta je predmet izučavanja psihologije?
Koji su teorijski zadaci psihologije?
Nabroj grane psihologije!
Sta je to zavisna varijabla u psihološkom eksperimentu?
Navedi faze u realizaciji psihološkog eksperimenta?
Koje su dobre i koje loše strane introspekcije?
Koje su karakteristike standardiziranog intervjua?
Sta je to skala procjene?
Navedi karakteristike standardiziranog testa!
Da li su rezultati testova u potpunosti tačni?
13
11
2. ORGANSKE OSNOVE PSIHIČKOG ŽIVOTA
Organsku osnovu psihičkog života predstavlja organizam u cjelini. Svi organi
su važni za normalno psihološko funkcioniranje, ali su najznačajniji: čulni organi,
nervni sistem, žlijezde sa unutrašnjim lučenjem i mišići.
Mnogo je vremena trebalo da ljudi shvate daje psihički život čovjeka povezan sa mozgom i nervnim sistemom. Tako je mislilac Aristotel tumačio da mozak ima funkciju hlađenja krvi. Mada je bilo genijalnih pojedinaca koji su uviđali vezu između mozga i psihičkog života čovjeka, kakav je bio Kroton (Croton),
koji je još u 5. stoljeću prije nove ere seciranjem ljudskog lesa ustvrdio daje
mozak centar našeg duševnog života, sve do kraja 18. stoljeća vladalo je opće
mišljenje da su tijelo i duša odvojeni.
Pojavom eksperimenta u psihologiji utvrđuje se povezanost tijela i duše. Tako
je fiziolog Gole vještom operacijom odstranio psu veliki mozak. Kada se pas
oporavio, mogao je obavljati određene pokrete, ali nije bilo ni traga psihičkog
života, U 19. stoljeću je nizom istraživanja utvrđena veza između psihičkog
života i fizioloških funkcija organizma. Tokom 20. stoljeća eksperimentalna
istraživanja sve dublje prodiru u odgonetanje tajni organskih osnova psihičkog
života.
Podlogu psihičkog života ne Čine samo mozak i nervni sistem, nego organizam u cjelini. Stoga ćemo, uz nervni sistem dati i osnovne informacije o čulima,
mišićima i žlijezdama sa unutrašnjim lučenjem koji direktnije učestvuju u psihičkom životu.
RECEPTORI (OSJETILA)
Receptori registriraju promjene koje se zbivaju u spoljnem svijetu i u našem
organizmu. U odnosu na vrste draži koje registriraju, osjetne organe dijelimo na
one koji registriraju mehaničke, hemijske, toplotne i svjetlosne draži. Osjetni
organi se razlikuju i prema tome da li registriraju draži koje dolaze iz spoljneg
svijeta ili iz unutrašnjosti tijela. Eksteroreceptori primaju podražaje iz spoljneg
svijeta (osjeti vida, sluha, ukusa, dodira, bola i osjet za toplo-hladno). O promjenama u tijelu obavještavaju nas proprioreceptori smješteni u mišićima, zglobovima i unutrašnjem uhu (kinestetski i statički receptori). Organske osjete
primamo od interoreceptora koji se nalaze u unutrašnjosti tijela. Više o osjetnim organima i njihovom funkcioniranju izložit ćemo kad budemo obrazlagali
nervni sistem.
14
12
EFEKTORI
U efektore spadaju mišići i žlijezde sa unutrašnjim lučenjem. Mišići su nosioci
funkcije pokreta organizma, dok žlijezde sa unutrašnjim lučenjem prvenstveno
reguliraju hemijske procese u organizmu.
MIŠIĆI
Mišići vrše pokrete tako da se nervnim vlaknima iz viših centara prenose
nervni impulsi, što uzrokuje određene biohemijske procese i oslobađanje energije.
Posljedica je skupljanje i opuštanje mišića. Postoje poprečnoprugasti mišići
(mišići kostura), glatki mišići (zidovi utrobe i krvnih sudova) i srčani mišić (posebna vrsta poprečnoprugastog mišića). Glatkim i srčanim mišićima ne možemo
upravljati svojom voljom.
'
ŽLIJEZDE SA UNUTRAŠNJIM L UČENJEM
Lučenjem hormona i sekreta u krv i unutrašnjost tijela, žlijezde sa unutrašnjim lučenjem regulišu fiziološke procese u organizmu. Žlijezde koje luče hormone u krv zovu se endokrine, dok egzokrine žlijezde luče sekrete u šupljine
tijela. Za psihički život čovjeka uglavnom je značajna funkcija endokrinih žlijezda. Postoji više tih žlijezda, spomenut ćemo one najvažnije.
Hipofiza luči više hormona koji regulišu rad ostalih žlijezda. Smještena je u
bazi mozga i čine je dva režnja. Ako ova žlijezda prekomjerno luči hormone,
dolazi do gigantizma, dok smanjeno lučenje hormona, dovodi do patuljastog
rasta. Ijedna i druga anomalija dovodi i do poremećaja psihičkog života.
Tiroidna ili Štitna žlijezda luči hormon tiroksin koji regulira potrošnju kiseonika u organizmu i tako utječe na aktivnost organizma. Smještena je u gornjem dijelu vrata, pri kraju dušnika. Ako ova žlijezda prekomjerno luči hormon,
dolazi do povećane opće aktivnosti (hiperaktivnost), Što na psihičkom nivou
izaziva povećanu nervnu napetost. Smanjen rad tiroidne žlijezde uzrokuje različite psihofizičke promjene. Desi li se to prije rođenja i u periodu ranog djetinjstva, posljedica je kretenizam, odnosno zaostatak u razvoju inteligencije i emocionalna neprilagođenost. Poremećaj rada štitne žlijezde sa uspjehom se može
liječiti u ranom djetinjstvu.
Adrenalne ili nadbubrežne žlijezde su smještene pored bubrega. Kora luči
hormone kortikosteroide a jezgro adrenalin. Hormoni kore su značajni za emocionalno ponašanje. Smanjeno lučenje ovog hormona dovodi do slabljenja seksualnog nagona i općeg zamora, dok pretjerano lučenje može dovesti do prijevremenog seksualnog razvoja dječaka i pojave muških karakterstika kod djevojčica i žena. Kortikosteroidi također utječu na regulaciju kalcija i vode u organizmu.
15
13
Povećano lučenje adrenalina utječe na rad poprečnoprugastih i glatkih mišića,
što uvjetuje povećanje šećera u krvi, povećanje pritiska i ubrzanog rada srca, a
na psihičkom planu izaziva promjene u emocionalnom reagiranju.
Gonade ili spolne žlijezde intenzivnije luče hormone u doba puberteta. Ti
hormoni su značajni za reprodukciju i pojavu sekundarnih spolnih krakteristika.
Hormoni spolnih žlijezda utječu na psihički život Čovjeka, posebno u periodu
puberteta i prelaznom periodu (pubertetske i klimakterične krize).
NERVNI SISTEM
Nervni sistem je najrazgranatiji sistem organa u Čovjekovom organizmu. Reguliše i usklađuje rad cijelog organizma, omogućuje vezu organizma sa spoljnim
svijetom i predstavlja fiziološku osnovu psihičkog života. Obično se dijeli na
moždano-moždinski (cerebrospinalni) i autonomni (vegetativni) dio. U okviru
moždano-moždinskog su centralni nervni sistem (CNS) i periferni nervni sistem
(PNS). CNS čine mozak i kičmena moždina, a PNS svi živci koji izlaze iz mozga
i kičmene moždine.
Nervni sistem je građen od nervnih ćelija ili neurona. Nervna ćelija može biti
različitog oblika a sastoji se od neurona, jedra i produžetaka. Ćelijska opna obavija pihtijastu masu - plazmu u kojoj se nalaze tanke niti - neurofibrili koji prenose nervno uzbuđenje kroz ćeliju. U jedru nervne ćelije nalaze se hromozomi
koji su nosioci nasljednih osobina. Iz nervne ćelije izdvajaju se ogranci ili produžeci koji mogu biti kraći i duži. Kraći produžeci se zovu dendriti i preko njih
se prenose nervni impulsi u nervnu ćeliju. Duži produžetak se zove neurit ili
akson koji može imati dužinu preko jednog metra. Neurit se završava razgranatom mrežom nervnih vlakana - teledendrita koji se spajaju sa sljedećom nervnom
ćelijom. Osnovna razlika između dendrita i teledendrita je funkcionalne prirode:
teledendriti provode nervne impulse na drugu ćeliju, dok dendriti prihvataju
nervne impulse s druge nervne ćelije i upućuju ih ka tijelu ćelije. Ustvari na kraju
teledendrita nalaze se sitni mjehurići. U njima su smješteni neurotransimiteri
(posrednici, medijatori) koji služe kao posrednici u prenošenju impulsa sa jednog neurona na drugi. Između dva neurona postoji mikro distanca (međuprostor), koja se zove sinapsa. Neki neuriti imaju produžetke, kolaterale kojima se
nervna ćelija povezuje sa drugim nervnim ćelijama. Neurit je obavijen sa dvije
opne, vanjska ili Svanova opna (neurolema) služi za mehaničku zaštitu neurita,
dok unutrašnja ili mijelinska opna služi za fiziološku izolaciju. Mijelinska opna
se javlja u različito vrijeme razvoja kod različitih organa. Naprimjer, senzorni
nervi dobijaju ovu omotnicu već u embrionalnom razvoju a neki efektori u drugoj godini života.
Više nervnih ćelija se grupiše u čvorište koje se zove ganglion. Snop produžetaka gangliona čini nerv ili živac. U zavisnosti od toga gdje sprovode nervno
16
14
uzbuđenje, razlikujemo motorne ili eferentne nerve, koji prenose nervne impulse iz centra ka periferiji, i senzorne ili aferentne, koji prenose nervne impulse od
periferije organizma ka centru.
PRENOŠENJE NERVNIH IMPULSA
Nervna ćelija ima funkciju prenošenja nervnih impulsa (nadražaja). Nervno
uzbuđenje ili nadraženost je složen biohemijski proces koji se odvija u nervnoj
ćeliji i uvijek ima jednosmjeran pravac. Kao što smo istakli, neuroni nisu neposredno vezani jer se između njih nalazi jedan prostor koji se zove sinapsa. U sinapsi se odvijaju složeni hemijsko-električni procesi. Sinaptički međuprostor je
ograničen
membranom
na
teledendritima
presinaptička
Receptor —$
membrana i membranom koja
se nalazi poslije sinapse na denDendriti -y
dritima susjednog neurona
-postsinaptička membrana.
Nervni podražaj se prenosi tako
što se mjehurići na završnom dijelu teledendrita raspuknu u sinaptički međuprostor i neurotransimiteri dolaze u dodir sa
postsinaptičkom membranom
dendrita. Neurotransimiteri se
zbog razlika u električnom potencijalu vežu za postsinaptičku
membranu i tako prenose nervne
impulse. Ovo sve traje jako
kratko (približno 0,5 milisekunde). Živčani impulsi se šire
brzinom od 1 do 100 metara u
sekundi što zavisi od debljine
nervnog vlakna, deblja nervna
vlakna - brži impulsi.
Nervni nadražaj se prenosi preko
sinapse na sljedeću nervnu ćeliju.
Sinapsa nervne impulse može
propuštati, pojačavati (eks-citacija) i Grana neurona, prijem draži i prenošenje nadražaja
smanjivati (inhibirati). Na taj način
Slika 2. Nervna ćelija
ona je neka vrsta "skretnice" i
"filtera" za nervne inpulse. Razlikujemo neuro-neuro sinapse (između dva
neurona) i neuro-muskularne (između živčane i mišićne ćelije).
17
15
Slika 3. Nervno-mišićna sinapsa
PERIFERNI NERVNISITEM
Periferni nervni sistem (PNS) služi kao spona između centralnog nervnog
sistema i periferije tijela. Njega Čine svi nervi koji izlaze iz kičmene moždine
(moždinski ili spinalni) i svi nervi koji izlaze iz mozga (moždani ili cerebralni).
Razlikujemo senzitivna nervna vlakna, koja prenose nervne impulse od osjetnih
organa do mozga, i motorna nervna vlakna, kojima centralni nervni sistem reaguje na draži.
Periferni nervi su u parovima (po jedan senzorni ijedan motorni) i ima ih 31
koji se izdvajaju iz kičmene moždine i inerviraju trup i ekstremitete i 12 pari
moždanih nerava, koji inerviraju glavu, čulne organe koji su smješteni u glavi
kao i nervi koji upravljaju radom srca, pluća i stomaka.
Zadatak:
1. U bilogiji ste učili čulo vida - oko, na vama je da uradite shemu prijema
svjetlosne draži u oku, stvaranje nadražaja u vidnim čulnim ćelijama i njegovo prenošenje vidnim nervom do centra za vid i mozgu, te doživljavanje slike promatranih objekata ili pojave u mozgu.
18
CENTRALNI NERVNI SISTEM
Funkcija svijesti je sveukupnost doživljaja vanjskog svijeta. Zahvaljujući
upravo svojstvu senzornih nerava, čovjek može primati vanjske podražaje, a
dok mu motorni nervi omogućuju da reagira na te podražaje. Pa ipak, sam periferni sitsem ne bi mogao proraditi podražaje vanjskog svijeta i adekvatno na njih
odgovoriti. Te složenije psihičke aktivnosti mogu izvršiti mozak i kičmena moždina, koji zajedno čine centralni nervni sistem.
KIČMENA MOŽDINA
Kičmenu moždinu sačinjava skup nerava koji se nalazi u kičmenom stubu.
Unutrašnji dio kičmene moždine je sive boje i sastoji se od tijela nervnih ćelija.
Ova siva supstanca je u obliku leptira ili slova H. Sastoji se od centralnog dijela,
trbušnih rogova i leđnih rogova. Vanjski dio čini bijela supstanca sačinjena od
vlakana sa mijelinskom ovojnicom. Kroz posebne otvore, u svakom kičmenom
pršeljenu izlazi po jedan par leđnih i trbušnih nervnih korijena, koji se spajaju u
mješoviti moždinski spiralni nerv. Leđni korijeni se označavaju kao osjećajni,
trbušni su motorni.Siva supstanca obavlja funkcije nižih nervnih centara. Bijela
supstanca održava vezu između viših i nižih nervnih centara u aferentnom i
referentnom smjeru. U kičmenoj moždini su smješteni mehanizmi refleksnog
djelovanja.
Slika 4. Shema refleksnog luka
1. čulna ćelija, 2. senzitovno n. vlakno, 3. spiralna ganglija, 4. centar refleksnog luka,
5. sinapse neposredne i sa umetnutim neuronom, 6. motorni neuron,
7. efektor (mišić, žlijezda); km. - kičmena moždina
19
Ona je centar mnogih somatskih (tjelesnih) i autonomnih (nezavisnih) refleksa.
Kičmena moždina je transverzala kroz koju prolaze senzorni nervi kojima se
prenose nervni impulsi od osjetnih organa ka mozgu, kao i motorni nervi koji iz
mozga prenose impulse do određenih mišića. Dakle, funkcija kičmene moždine
je da sprovodi nervne impulse između mozga i periferije i da regulira neke
reflekse.
MOZAK
'
V
Mozak je najsloženiji i najznačajniji dio nervnog sistema. Njegov najveći dio
je veliki mozak (cerebrum), sjedište percepcije i svjesnog ponašanja. Veliki mozak ima dvije polovine ili hemisfere koje su prekrivene tankim slojem - moždanom korom. Ona je nosilac svih elemenata svjesnosti. Kora velikog mozga je
sive boje i sastavljena je od tijela nervnih ćelija, dok je unutrašnjost bijele boje i
sastavljena je od završetaka, motornih i osjećajnih nervnih vlakana.
"Čovjekov mozak, koji svojom težinom od oko 1,25 - 1,5 kg sačinjava samo 2
posto tjelesne težine, najkompliciraniji je biološki organ što gaje priroda ikad
stvorila. Oko 10-15 milijardi stanica (zajedno sa 100 milijardi stanica za izmjenu tvari i potpornih stanica) sa svojih 10-50 hiljada veza po svakoj stanici predstavljaju tako razgranat i kompleksan sistem, da bijedna malo tačnija shema tog
sistema - ako bi se uopće mogla nacrtati - zauzimala površinu od više kvadratnih kilometara, pa makar pojedine živčane stanice ne bi bile nacrtane veće od
glave pribadače. Pri tom bi ta shema bila još uvijek nekoliko puta kompliciranija
od cjelokupne telefonske i teleprinterske mreže cijelog svijeta. "
(Huecker, R. Kakuska, J. Nagornv, Psihologija u službi čovjeka, str. 38.)
Glavni dijelovi mozga su :
1.
2.
3.
4.
5.
Veliki mozak ili telencefalon;
Među mozak ili diencefalon;
Srednji mozak ili mezencefalon;
Zadnji mozak ili metencefalon i
Produžena moždina ili mielencefalon.
1. Veliki mozak ili prednji mozak je podijeljen uzdužnom brazdom na dvije
hemisfere koje su spojene poveskom nervnog tkiva (corpus callosum). Mozak je
jako izbrazdan što uvećava njegovu površinu. Površina velikog mozga iznosi
oko 2000 kvadratnih centimetara, i to je oko 80 % cjelokupne težine moždane
mase. Moždana kora obje hemisfere se dijeli na četiri režnja ili lobusa: potiljačni ili okcipitalni sa centrima za vid; sljepoočni ili temporalni za zvuk i govor;
tjemeni ili parijetalni za kretanja, dodir i prepoznavanje te čeoni ili frontalni za
mišljenje i planiranje.
20
Milbički sistem,
najstariji dio
unutrašnjosti
mozga: to je
upravljački centar
čuvstvenog života.
Kora velikog mozga,
najmlađi dio u
razvoju mozga; to je
centar svih svjesnih
psihičkih funkcija.
Oči su izvrnuti dio
mozga: mrežnica i
vidni živci sastoje se
od živčanih vlakana.
Moždano
deblo
zajedno s talamusom
(tamnosivo) i malim mozgom
(svjetlosivo) najstariji je dio
mozga: odvde se reguliraju
sve osnovne životne
funkcije.
Talamus i hipotalamus
(koji se na slici ne vide)
su centri motivacionih
procesa (nagonskih
stanja i raspoloženja).
Mali mozak je
upravljački centar
svih tjelesnih pdkreta
(tjelesne motorike).
Hipofiza je
najvažniji kontrolni
centar cijele
hormonalne
tjelesne ekonomije.
Leđna moždina je dijelom
provodnik od mozga i do
mozga, a dijelom upravljački
centar (za jednostavne
reflekse) i dijelom živčani
centar (parasimpatikus).
SI. 5. Mozak, neki dijelovi i njihove funkcije
21
2. Međumozak je ispred srednjeg mozga i pokriven je dijelovima velikog
mozga. Sastoji se od talamusa (vidnih brežuljaka ili kvržica), hipotalamusa
(dna) i epifize. Talamus je centar osjećajnih (senzornih) informacija i njihovog
prosljeđivanja kori velikog mozga. Tu su i centri za koordinaciju pokreta. Hipotalamus je centar vegetativnih funkcija (disanje, rad srca i dr.). Utiče i na rad hipofize. Epifiza luči hormone i utiče na prilagođavanje spoljnim uvjetima.
3. Srednji mozak se sastoji od tzv. crvenog tijela i četverogubih kvržica. To
je najmanji dio mozga. U njemu se nalaze centri regulacije složenih automatskih
pokreta i onih koji prate voljne pokrete tijela.
4. Mali mozak ima najveću važnost za motoriku jer koordinira voljne pokrete.
Smješten je u zadnjem dijelu i sastoji se iz tri dijela: lijeva i desna hemisfera i
srednji dio ili vermis. U unutrašnjosti malog mozga je bijela supstanca, odnosno
nervni završeci, u obliku razgranatog drveta, pa je zato zovu i "drvo života". U
sastav malog mozga ulazi i tzv. Varolijev most. To je jedno ispupčenje koje se
nalazi na centralnoj strani zadnjeg mosta, gdje su smješteni važni centri, za sluh,
ravnotežu, osjetljivost kože lica te i centri za inervaciju muskulature lica, očiju i
pljuvačnih žlijezda.
5. Produžena moždina se nastavlja na mozak i sliči kičmenoj moždini, s tim
što siva masa nije homogena, nego se u njoj nalaze mala ostrvca bijele mase,
odnosno nervni završeci. Ovi nervni završeci predstavljaju važne centre za reguliranje rada srca, pluća, jezika, crijeva i grkljana. Tu su i centri za kihanje,
kašljanje, žvakanje, gutanje, plakanje (beba). Ovaj dio mozga učestvuje i u regulaciji održavanja ravnoteže tijela.
,
MOŽDANA KORA ILI KORTEKS
Moždana kora je najrazvijeniji dio mozga i nosilac svih psihičkih procesa.
Građena je od nervnih ćelija različitog oblika. Najveći dio nervnih ćelija mozga
je smješten u kori tako da njena površina iznosi oko 220 hiljada kvadratnih milimetara. Prema obliku nervnih ćelija mozak je podijeljen na 52 polja, tzv.
Brodmanova polja. Iako je veoma tanka (kao list hartije), moždana kora ima šest
slojeva. Moždane brazde i vijuge dijele korteks na: čeoni, sljepoočni, tjemeni i
potiljačni dio.
Moždana kontrola funkcija odvija se u strogo određenim oblastima kore velikog mozga. Sve te oblasti su međusobno povezane, a pomoću nervnih puteva
povezani su i sa određenim centrima u bijeloj masi i u nižim centrima mozga i
kičmene moždine. Na taj način moždana kora je u vezi sa svim dijelovima tijela.
Posebne skupine funkcionalno povezanih ćelija označavaju se nervnim centrima,
a prema položaju i funkciji u nervenim sistemima nazivaju se senzorni, motorni
i asocijativni.
1. Senzorni centri su zone moždane kore gdje se završavaju senzorna vlakna koja prenose nervne impulse sa periferije tijela. U senzornom centru impulsi
22
se analiziraju, tumače i određuju reakcije. Svaki osjetni receptor ima zaseban
:ar. Tako je poznato da se centar za vid nalazi u potiljacnom režnju mozga
us angularis), centar za sluh u sljepoočnom dijelu (girus transverzus), centar
za miris je u oblasti vijuge parahipokampi, centar za kožni osjet je smješten u
oblasti postcentralne vijuge itd.
2. Motorni centri upravljaju radom mišića i žlijezda sa unutrašnjim luče
njem. Dakle, iz ovih centara polaze nervna vlakna koja prenose nervno uzbuđe
nje iz mozga u pojedine dijelove tijela. Centar koji upravlja pokretima glave i
ruku je smješten u zadnjem dijelu srednje frontalne vijuge, centar za govor u do
njoj čeonoj vijuzi, tzv. Brokov centar. Desna hemisfera mozga upravlja
pokretima
e strane tijela dok lijeva hemisfera - desnom stranom tijela.
3. Asocijativni centri obavljaju funkciju organizacije i smislenost poveziva
nja svih psihičkih procesa u mozgu. Najvažnije asocijativne zone su u čeonom
dijelu mozga i osnovna su fiziološka podloga svijesti. Prednje asocijativno polje
zauzima 29% površine jedne hemisfere i smješteno je u dijelu frontalnog režnja.
Asocijativni centri nisu tako jasno prostorno locirani pa ne možemo sa sigurnoš
ću ustvrditi centre složenih psihičkih funkcija kakve su mišljenje, pamćenje i
učenje. U mozgu su jasno definisani samo centri za jednostavne senzorne i mo
torne funkcije. Neka istraživanja su pokazala da sama kora mozga nije dovoljna
za obavljanje složenih psihičkih funkcija. (Prefrontalna lobotomija, tj. prekid
nervnih veza između čeonog režnja i emocionalnih centara u hipotalamusu i
limbičkom sistemu radi smanjenja agresivnosti, pokazala je da u takvih osoba je
smanjena svjesna kontrola i odgovornost, što pretpostavlja da su u čeonom režnju
locirani centri koji upravljaju svjesnim funkcijama.) Mozak uglavnom integra
tivno funkcionira, mada je ruski naučnik A. R. Luria u svojim istraživanjima otkrio
tri funkcionalna bloka koji u jednostavnim psihičkim procesima djeluju samostal
no, dok u složenim psihičkim procesima mozak funkcionira kao cjelina. Luria
spominje:
1. Funkcionalni blok regulira opći tonus organizma i budnost, i obuhvata re-
tikularnu formaciju, moždano deblo, subkortikalne jezgre i medijalne dijelove moždane kore.
2. Senzorno-motorni blok zahvata vanjske dijelove moždane kore, gdje su
locirani centri za osjete, i multimodalne neurone, kojima mozak odgovara
na nervne draži.
3. Blok složenih psihičkih procesa je smješten u čeonim dijelovima korteksa, ispred središnje vijuge. Ovaj blok programira, regulira i kontrolira psihičke aktivnosti. U blizini ovog bloka je motorna zona moždane kore
kojom se također odavde upravlja.
Povrede senzornih i motornih centara dovode do ispada odgovarajućih
funk-;:ja. dok povrede pojedinih asocijativnih zona ne moraju dovesti do
prestanka
23
odgovarajućih psihičkih funkcija, jer tu funkciju preuzimaju neki drugi dijelovi
moždane kore.
Zadatak:
1. Prouči funkciju talamusa i hipotalamusa u psihičkom životu čovjeka!
/
VEGETATIVNI NERVNI
SISTEM
Nervni sistem se obično
dijeli na somatski (tjelesni) i
vegetativni (autonomni). Somatski ili animalni upravlja
poprečnoprugastim mišićima
i njime čovjek svjesno
upravlja.
Vegetativni nervni sistem
djeluje autonomno i regulira
rad unutrašnjih organa i žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Ovaj sistem se sastoji
od grupa nervnih ćelija (ganglija ) koje su smještene duž
kičmene
moždine
i
odgovarajućih centara u
mozgu,
prvenstveno
u
hipotalamusu.
Vegetativni nervni sistem
dijelimo na simpatički i parasimptički. Njihovo je
funkcioniranje suprotno, dok
jedan povećava aktivnost
nekih organa, drugi ju
smanjuje.
Simpatički nervni sistem
ubrzava rad pojedinih organa
Oko
PljuvaČne žlijezde
Žlijezde znojnice
Krvni sudovi
Srce
Pluća
Jetra
Želudac
Nadbubrežne žlijezde
Bubrezi
Tanko crijevo
Debelo crijevo
Mokraćni mjehur
SI. 6. Shematski prikaz vegetativnog nervog sistema
(
s
r
c
a
,
pluća, pljuvačnih žlijezda, povećava krvni pritisak,
povećava lučenje adrenalina). Ove promjene su posebno izražene u emocionalnom uzbuđenju i imaju funkciju povećana
opće mobilnosti organizma.
Parasimpatički nervni sistem usporava rad žlijezda i unutrašnjih organa
te tako utječe na uspostavljanje ravnoteže u orgnizmu.
24
PROVJERITE SVOJE ZNANJE
Mozak predstavlja osnovu psihičkog života čovjeka.
Proprioreceptori nas izvještavaju o promjenama u našem tijelu.
Smanjen rad štitne žlijezde može dovesti do kretenizma.
Hipofiza regulira rad ostalih žlijezda.
Neurofibril je hormon gonade.
Nervna ćelija ima funkciju prenošenja nervnih impulsa.
Aferentni nervi prenose impulse od periferije ka centru.
Stečeni refleks je trajna veza između draži i reakcije.
Reverzibilni krug je način nastajanja olfaktivnog osjeta.
Kičmena moždina sprovodi nervne impulse između mozga i
periferije i regulira neke reflekse.
Srednji se mozak sastoji od tzv. crvenog tijela i četverogubih kvržica
koje inerviraju muskulaturu lica, očiju i pljuvačnih žlijezda.
U mozgu su jasno definisani centri za pojedine psihičke funkcije.
Vegetativni nervni sistem se sastoji od simpatičkog dijela kojim
čovjek može upravljati i parasimpatičkog koji je autonoman.
Prefrontalna lobotomija je prekid veza između čeonog režnja i
hipotalamusa i limbičkog sistema.
Da
Da
Da
Da
Da
Da
Da
Da
Da
Ne
Ne
Ne
Ne
Ne
Ne
Ne
Ne
Ne
Da
Ne
Da
Ne
Da
Ne
Da
Ne
Da
Ne
25
f[
3. OSNOVNI PSIHIČKI PROCESI
Čovjek funkcionira kao jedinstveno psihičko biće. Teško je posmatrati izolovano pojedine psihičke procese i stanja, jer se oni i ne dešavaju izolovano. Npr.
čovjek posmatra neki predmet i istovremeno razmišlja, osjeća i poduzima akciju.
Pošto je teško izučavati psihički život u njegovoj stvarnoj cjelovitosti, moramo
pristupiti pojedinačnom razmatranju psihičkih procesa i stanja.
Najčešća klasifikacija psihičkih procesa je ova:
• spoznajni ili intelektualni;
• osjećajni ili emocionalni i
• voljni ili konativni procesi.
SPOZNAJNI PROCESI
Ovim procesima spoznajemo objektivnu stvarnost, onu koja nas okružuje.
Spoznaja se temelji na analiziranju primljenih informacija iz vanjskog svijeta i
njihovom prevođenje u različite pojmove i operiranje njima. Prva karika u spoznajnom procesu je opažanje.
OPAŽANJE
Opažanje je proces u kojem čulnim organima spoznajemo svijet koji nas
okružuje. Naime, čulni organi imaju svojstvo da primaju podražaj (draž) određene vrste energije iz vanjskog svijeta i unutrašnjosti organizma te da ga prerade
u određeni osjet. Osjet je doživljaj koji nastaje pod uticajem podražaja (draži)
određene vrste i intenziteta na osjetne organe. Reagovanje na ove draži preko
osjetnih organa predstavlja osnovu opažanja. Opažanje je složen psihički proces
u kojem ne učestvuju samo osjetni organi. Naime, tokom opažanja čovjek vrši
selekciju draži, koristi ranija iskustva i daje im određeni smisao. Objektivni svijet djeluje na naše osjetne organe svojim fizičko-hemijskim procesima i zato
opažanje uglavnom zavisi od karakteristika tih podražaja. Međutim, opažanje
zavisi i od našeg trenutnog stanja, odnosno od naših motiva, emocija i stavova,
pa stoga kažemo daje odražavanje objektivne stvarnosti u našoj svijesti subjektivni doživljaj.
^
OSJET
Mnogobrojne draži djeluju na naša čula i mi ih ne zapažamo izolovano. Tako
kada gledamo jabuku na stolu, mi ne zapažamo posebno crvenu boju, posebno
njen oblik i veličinu, nego je zapažamo kao jednu cjelinu. Spoznaja cjelovitog
26
OSJET MIRISA
Osjetni receptori za miris (olfaktivni) smješteni su u gornjem dijelu sluzokože nosa. Oni reaguju na prisustvo isparljivih supstanci. Za razliku od drugih
čula, ove receptorske ćelije predstavljaju istovremeno i neurone. Olfaktivni
sistem je povezan sa limbičkim sistemom, hipotalamusom i dijelovima moždanog stabla.
Postoji mnogo kvaliteta mirisa i teško ih je klasificirati. Psiholog Hening
spominje cvjetne, voćne, začinske, smolaste, truhle i zagorjele mirise. Prema
njemu, svi ostali mirisi su kombinacija ovih.
OSJET VIDA
Vidni receptori su fotoreceptivne ćelije—štapići i čunići i smješteni su u mrežnjači. Pod djejstvom svjetlosti vidni pigmenti koji se nalaze u mrežnjači
(rodopsin i tri varijante jodopsina) razlazu se, pri čemu nastaje nadražaj u vidu
bioelektrič-ne struje. Taj nadražaj se putem očnog nerva prenosi u odgovarajući
centar u potiljacnom regionu kore velikog mozga. Nadražaji iz desne strane
vidnog polja putuju ka lijevoj moždanoj hemisferi i iz lijeve ka desnoj, što se
dešava zbog ukrštanja vlakana očnih nerava neposredno iza očiju. Tako lijeva
hemisfera prima impulse s lijeve strane oba oka i vidi desnu stranu vidnog oka,
a desna na isti način vidi lijevu stranu vidnog polja. Svaki optički živac ima oko
milion ovih aksona. Prema tome, vid nastaje stimulacijom nervnih ćelija
mrežnjače, koje u mozak šalju podatke o intenzitetu, boji i drugim svojstvima
primljenih svjetlosnih draži. Ove informacije mozak zatim "čita", "sređuje",
"tumači" i "vidi" kao detalje slike u vidnom polju. Zato se kaže da oko samo
gleda, a mozak konačno vidi i doživljava promatrane objekte i pojave.
Ljudsko oko raspoznaje samo usko područje elektromagnetskog spektra
(vidljivi dio Sunčeve svjetlosti) valne dužine 400-760 mu.. Normalno oko raspoznaje četiri osnovne boje, (crvena, zelena, žuta, plava) i njihove kombinacije.
Međutim, postoji sljepoća za boje. Ona je redovno prirođena: može biti ograničena na crveno ili zeleno, proširena na dvije ili tri boje ili pak potpuna. U ovom
posljednjem slučaju oko razlikuje samo različite svjetlosne predmete - kao na
bezbojnoj (crno-bijeloj) fotografiji. Pored sljepoće za boje česte su mahane ili
anomalije osjeta vida kao što su kratkovidnost, dalekovidnost i dr. Kratkovidnost, dalekovidnost i astigmatizam nastaju zbog deformacije u očnom sočivu,
što se može ispravljati naočalima. Kada je u pitanju sljepoća za boje, rijedak je
slučaj totalnog sljepila, ali je često djelimično sljepilo za boje. Daltonizam je
forma djelimičnog sljepila za boje gdje se crvena boja vidi kao zelena.
Vidni osjet je najvažniji za ljudsku spoznaju jer na njega otpada oko 90%
svih osjeta. Njime ne opažamo samo boju nego oblik, udaljenost, kretanje, veličinu itd.
29
OSJET SLUHA
Osjetilo sluha je uho. Mehanoreceptori zvučnih vibracija nalaze se u unutrašnjem uhu, a centar za sluh je u sljepoočnoj oblasti kore velikog mozga. Receptorske ćelije osjetila sluha imaju sposobnost da mehaničku energiju zvučnih valova pretvore u bioelektirčne impulse i upute ih odgovarajućim moždanim centrima. One su smještene u tzv. Kortijevom organu unutrašnjeg uha - glavnom
funkcionalnom dijelu puža. Ustvari zvučni talasi izazivaju treperenje bubne
opne, koje se prenosi na slušne koščice-čekić, nakovanj i uzengiju. Sa uzengije,
ove vibracije preko ovalnog okna dospijevaju do puža. Puž je spiralno uvijena
cijev čija je unutrašnjost bazilarnom membranom uzdužno podijeljena na dvije
šupljine ispunjene slušnom tečnošću. Dospjele vibracije se prenose na bazilarnu
membranu, a sa nje na osjetilne ćelije Kortijevog organa. Impulsi nastali u tim ćelijama, putem slušnog nerva dolaze do sljepoočnog dijela kore velikog mozga, gdje
se vrši ne samo "izoštravanje zvuka", nego i psihoakustička analiza, posebno kada
je riječ o govornim elementima. Tako se konačno doživljava kompletan osjet sluha.
Količina i kvalitet zvučnih informacija, tj. osjeti sluha, zavise od intenziteta
(jačine) i frekvencije (učestalosti) zvučnih vibracija. Istraživanjem izvora, rasprostiranja i osjeta zvuka bavi se akustika. Treba razlikovati fizikalnu i fiziološku akustiku. U ovoj posljednjoj istražuju se problemi vezani uz organe sluha i
govora. U fizikalnom smislu zvuk može biti ton, šum i prasak ili njihova kombinacija, što zavisi od načina titranja, koja se prenose kroz sredstvo (prenošenja).
Ljudi mogu čuti tonove u intervalu frekvencije od oko 160 do 20.000 titraja u
sekundi (Hz), što zavisi od individualne osjetljivosti, starosti i dr. Intenzitet zvuka mjeri se u decibelima (dB). Ljudsko uho može slušati zvuk u vrlo širokom
intervalu intenziteta, od oko 0 do oko 120 dB. Čovjek je najosjetljiviji na zvučne
draži između 1000 i 5000 titraja.
OSJET RAVNOTEŽE ILI STATIČKI OSJET
Ove osjete dobijamo preko polukružnih kanala i otolitnog aparata koji su
smješteni u unutrašnjem uhu. Pomoću ovog osjetnog organa doživljavamo položaj tijela u prostoru, promjenu položaja tijela i održavanje ravnoteže. Ovaj osjet
je tijesno povezan sa organskim osjetima, pa se dešava da on refleksno djeluje
na mišiće u unutrašnjosti tijela, posebno one u utrobi. Tako se dešava da kod
morske bolesti imamo osjećaj mučnine, jer je podražavanje organa za ravnotežu, preko refleksnog luka podražilo mišiće za probavu.
KINESTETIČKI OSJET
Kinestezija, tj. kinestetički osjet kretanja. Ovaj osjet doživljavamo kao informaciju o položaju i kretanju pojedinih dijelova tijela. Receptori ovog osjetila
(osjetna tjelešca) nalaze se najvećim dijelom u zglobnim čahurama, ali djelimično
30
i u tetivima i mišićima. Normalno funkcioniranje kinestetičkog osjetila obezbjeđuje potpunu usklađenost tjelesnih pokreta. Izostanak doživljavanja kinestezije,
u slučaju nekih oboljenja bitno remeti ili onemogućava tu skladnost, pa se određeni pokreti kontroliraju drugim osjetilima, npr. vidom.
ORGANSKI OSJETI
Ovi osjeti registriraju promjene u unutrašnjosti tijela, pa imamo osjećaj
gladi, žeđi, mučnine, umora, itd. Oni nemaju jasno locirane organe niti se dovoljno zna o mehanizmu njihovog djelovanja, ali su jako važni jer nas upozoravaju ako neki unutrašnji organi ne funkcioniraju normalno.
*S
PERCEPCIJA
Na naše osjetilne organe djeluje veliki broj draži koje mi ne doživljavamo
kao prosti skup različitih osjeta nego kao organizovane cjeline. Tako mi posmatrajući automobil ne zapažamo odvojenu njegovu boju, oblik, veličinu, zvuk
motora, glatkoću i si. nego imamo cjelovit doživljaj automobila. Ovaj cjelovit
doživljaj prilikom opažanja objektivnih predmeta i pojava zovemo percepcija.
Pojedinačni osjeti koje smo spominjali su samo vještački izdvojeni iz cjeline
predmeta i pojave koju opažamo.
Percepcija je cjelovit doživljaj objektivne realnosti na koju utječu
objektivni i subjektivni faktori.
OBJEKTIVNI FAKTORI U PERCEPCIJI
Proces opažanja ima svoje zakonitosti na osnovu kojih predmete i pojave doživljavamo kao cjeline a ne kao pojedinačna svojstva tih predmeta. Osnovne zakonitosti opažanja su: princip grupisanja draži u cjeline, zakonitost opažanja figure i osnove i zakonitosti stalnog opažaja. Od ovih zakonitosti zavisi
tačnost, brzina i smjer opažanja.
1. Grupisanje draži u cjeline ima sljedeće principe:
a) princip blizine - prostorno i vremenski bliske draži opažamo kao cjelinu (slika),
b) princip sličnosti - draži koje su slične opažamo kao zasebne cjeline
(slika),
c) princip simetričnosti - draži koje obrazuju neku pravilnu figuru opažamo kao cjelinu
d) princip kontinuiteta - zapaženu formu opažamo kao formu koja se
produžuje.
31
Navedeni principi ukazuju na svojstvo čovjeka da svoje opažanje organizuje
u neku pravilnu formu pa ih zovemo i principi dobre forme.
2. Opažanje figure i osnove (pozadine) je zakonitost opažanja koja omogućava cjelovit opažaj. Da nije ove zakonitosti, imali bismo percepciju u kojoj bi
bilo teško raspoznati pojedine predmete i pojave jer bi se utapali u ono što ih
okružuje. Osnova je ove zakonitosti da opažamo jasno izražen objekat na manje
izraženoj pozadini. Tako vidimo plivača u riječi kao istaknutu figuru na manje
izraženoj osnovi (rijeka, obala i si.).
3. Stalnost opažaja je svojstvo našeg opažanja da predmete i pojave doživljavamo nepromijenjene iako se draži mijenjaju. Kod ove zakonitosti imamo
principe:
a) Stalnost Opažanja na različitim udaljenostima - vidimo isto čovjeka sa
3 metra i 10 metara.
b) Stalnost oblika - doživljavamo isti oblik okruglog stola kad sjedimo za
njim i kad ga gledamo iz nekog ugla.
c) Stalnost Opažaja boje i svjetlosti - komad uglja vidimo isto na suncu i
u sjeni.
Princip stalnosti opažaja vrijedi sve dok promjene posmatranih predmeta i
pojava ne budu toliko izražene, da se mijenja opažaj veličine, oblika, boje i
svjetlosti.
Za ljudsku spoznaju ova zakonitost je značajna stoga što osigurava lakšu orijentaciju i lakšu identifikaciju predmeta i pojava koji nas okružuju. U suprotnom,
kada bi se sa svakom promjenom draži mijenjala i percepcija, onda bismo čitav
svijet doživljavali kao opću zbrku, kao stalno izmjenjivanje mrlja različitih veličina, oblika, boja i svjetlosti.
SUBJEKTIVNI FAKTORI U PERCEPCIJI
Percepciju određuje i odnos čovjeka prema onom što opaža. Neki predmeti i
pojave su za nas više važni od drugih pa ih pažljivije posmatramo i samim tim
je takva percepcija cjelovitija. Zato kažemo da na percepciju utječu iskustvo,
motivacija i svojstva ličnosti koja opaža.
1. Uloga iskustva u percepciji
Naše iskustvo učestvuje u selekciji, grupiranju i tumačanju sadržaja posmatranja. Krulik je izveo sljedeći eksperiment: U mračnoj prostoriji, pred posmatračima je projicirao na monitoru dvije svijetle tačke A i B. Kada se tačka A
kretala prema tački B, oni su odgovarali tačno da se tačka A kreće prema tački B.
Kada je umjesto tačke projiciran automobil, a umjesto tačke A drvo, i kada se
drvo kretalo prema automobilu, oni su tvrdili da se automobil kreće prema drvetu.
Ovakve pogrešne tvrdnje su posljedica iskustva iz kojeg znamo da se drvo ne
može kretati.
32
Stalnost percepcije, odnosno opažanja je zasnovana na iskustvu. Mali čamac
na morskoj obali stvara objektivno veću sliku na našoj mrežnjači nego brod na
pučini, ali svi znamo daje brod mnogo veći od čamca.
2. Utjecaj motivacije na percepciju
Motivi značajno određuju ljudsko ponašanje. Oni također usmjeravaju našu
svijest na određene sadržaje i tako direktno utječu na selekciju podražaja. Gladan čovjek će mnogo prije zapaziti prodavnicu hljeba nego sit. Onaj koji voli
atletiku ili se njome bavi, imat će potpuniju percepciju o hodanju na duge staze i
pravilima tog hodanja.
3. Svojstva ličnosti i percepcija
Sposobnosti, interesi, vrijednosti, emocije i druga svojstva ličnosti značajno
utječu na percepciju. Različito opažamo neke predmete i pojave kada smo ljuti
nego kada smo veseli. Npr. kako mladić vidi djevojku kad je zaljubljen u nju i
kako je vidi kada se raziđu. Ljudi se značajno razlikuju prema određenim sposobnostima. Onaj ko ima dobre muzičke sposobnosti, prije će razaznati zvuk
oboe ili klarineta u nekoj instrumentalnoj kompoziciji, od onoga koji to doživljava kao opću zbrku tonova. Naravno u ovom slučaju bitno je i iskustvo.
t)
ILUZIJE I HALUCINACIJE
Vidjeli smo da su percepcije subjektivne slike objektivne realnosti. Ponekad
percepcije mogu toliko odstupati od realnosti da govorimao o iluzijama i halucinacijama. Kod iluzija same draži svojim odnosima mogu stvoriti krivi dojam i
pogrešnu percepciju. Tako nam svjetliji predmeti izgledaju veći od tamnijih,
predmeti koji se približavaju izgledaju veći od onih koji se udaljavaju. U taktilnom osjetu poznata je Aristotelova iluzija: Kad dva prsta ukrstimo i između njih
stavimo kuglicu, pa je kotrljamo, imamo percepciju kao da kotrljamo dvije kuglice. Sličan fenomen je kada ukrstimo dva prsta i jagodicama povlačimo niz nos,
imat ćemo iluziju duplog nosa. Kod halucinacije iskrivljeni opažaj nema osnovu
u podražajima iz okoline nego su posljedica nekih poremećaja nervnog sistema.
Halucinacije su bolesna stanja i javljaju se kod nekih duševnih bolesnika, alkoholičara, narkomana, premorenih i iscrpljenih ljudi.
OSOBINE PERCEPCIJE
1. Jedna od najvažnijih osobina percepcije je uvjerenje u njezinu vjerodostojnost. Za ljudsku spoznaju ovo je veoma bitno, jer samo na taj način možemo
formirati pojmove i predstave.
2. Percepcije su relativno tačan odraz objektivne stvarnosti. Ovo svojstvo
ukazuje na mogućnost da u percepciji ima sadržaja kojih nema u predmetima i
33
pojavama koje opažamo, a iz razloga koje smo naznačili kao objektivne i subjektivne faktore koji mogu utjecati na iskrivljavanje percepcije.
3. Za razliku od nekih drugih psihičkih doživljaja, percepcija je jasna i
konkretna. Ono što neposredno opažamo mnogo je jasnije od onog što zamišljamo. (Pogledajte lice svog prijatelja, a zatim zatvorite oči pa zamislite kako
izgleda. Staje jasnije percepcija ili vaše zamišljnje)?
4. Percepciju možemo zadržati sve dok traje podražaj. Pokušajte da zamislite lik svoje majke kada je ona daleko od vas. Primijetit ćete kako se taj
zamišljeni lik pojavi i brzo nestane, dok tako nije kada neposredno gledamo svoju
majku. Dok je ona tu i mije gledamo, bit će i percepcija.
*T PAŽNJA
Na naše osjetne organe istovremeno djeluje veliki broj podražaja iz vanjskog
svijeta. Kada bismo sve te podražaje registrirali, imali bismo veliku zbrku u
našoj svijesti. Zato čovjek vrši selekciju i usmjerava se samo na neke podražaje.
Ova usmjerenost naše svijesti i aktivnosti na samo neke podražaje je pažnja.
Među psiholozima postoje neslaganja oko toga da li je pažnja zaseban psihički
proces, ali se svi slažu daje to jedna od faza drugih psihičkih procesa .
Postoje različite teorije o prirodi pažnje. Francuski psiholog Ribo smatra da
je pažnja fiziološki proces čijim djelovanjem osjeti dobivaju na intenzitetu.
Herbarije razvio intelektualističku teoriju prema kojoj pažnja nastaje zbog snažnih
predstava koje se čovjeku nameću. Vunt je smatrao daje pažnja voljni proces koji
omogućuje intelektualne procese.
Fiziološke osnove pažnje istraživali su mnogi naučnici. Tako je Pavlov u
svojim eksperimentima ustvrdio da u procesu opažanja nastaju tzv. ognjišta optimalnog podražaja moždane kore. Kada je naša svijest usmjerena na neki sadržaj,
tada dolazi do aktiviranja određenog područja u moždanoj kori, tzv. indukcija,
dok se u ostalim područjima koče ti procesi, tzv. inhibicija. To bismo mogli zamisliti kao nepravilne pjege koje se stalno sužavaju i šire, odnosno pojačavaju i
slabe. One se i stalno sele iz jednog dijela moždane kore u drugi, jer i naša pažnja
se seli sa sadržaja na sadržaj.
Pažnja može biti nenamjerna, namjerna i sekundarna.
a) Nenamjerna pažnja nastaje spontano djelovanjem vanjskih podražaja.
Podražaji po nečemu karakteristični izazivaju nenamjernu pažnju. Tako mi i
nehotice obraćamo pažnju na sve ono stoje veliko, jasno, oštro, neobično i promjenljivo. Npr. na ulici djevojka sa potpuno ošišanom glavom skrenuće našu
pažnju prije nego djevojke koje imaju normalne frizure. Također predmeti koji
su u pokretu ili na neki drugi način odudaraju od sredine odvlače našu pažnju
iako ih nismo imali namjeru posmatrati.
34
b) Namjerna pažnja je uperana prema nekom cilju i zasnovana je na našoj
odluci. Prilikom namjernog opažanja ulažemo napor da opazimo ono Što nas
interesuje. Čim taj napor popusti, gubi se namjerna pažnja. To ne mora da znači
da prestaje pažnja uopće, već se tada javlja nenamjerna pažnja, naime, neki drugi
sadržaji odvlače našu svijest svojim karakterističnim svojstvima.
c) Sekundarna pažnja nastaje iz namjerne pažnje. Neki ovaj oblik zovu
emocionalna pažnja, jer osjećanja podržavaju pažnju da bude trajnija i intenzivnija.
Zadatak: Na temelju svog iskustva obrazloži sekundarnu pažnju!
KARARAKTERISTIKE PAŽNJE
Kada smo govorili o opažanju, istakli smo da na opažaj i samim tim na pažnju
utiču karakteristike draži kao objektivni faktor (vanjski faktor) i karakteristike
onoga koji opaža kao subjektivni faktor (unutrašnji faktor). S obzirom na ove
faktore, pažnja ima sljedeće karakteristike: obim, intenzitet, pokretljivost i
fluktuaciju.
a) Obim pažnje
Obim pažnje je broj predmeta i pojava koje možemo istovremeno obuhvatiti
u kratkom vremenskom intervalu. Naime, ako opažanje duže traje, mi onda prelazimo sa predmeta na predmet. Tahitokopom se mjeri obim pažnje na način da
se u kratkom vremenskom intervalu istovremeno projicira vise slika. Ispitivanja su
pokazala da u prosjeku odrasli mogu u jednom trenutku zapaziti 4 različite figure,
oko 8 odvojenih tačaka i brojeva, dok djeca mogu zapaziti do tri različite figure.
b) Intenzitet pažnje
Pod intenzitetom pažnje podrazumijevamo nivo usmjerenosti naše svijesti na
neki sadržaj. Intenzitet pažnje je u obrnutom srazmjeru sa obimom pažnje. Tako
ako je naša svijest usmjerena na veći broj sadržaja, tada ih slabije opažamo.
Među ljudima postoje izvjesne razlike kako u obimu pažnje tako i u intenzitetu.
Pitanje:
U kojim zanimanjima su značajna svojstva obima i intenziteta pažnje?
c) Pokretljivost pažnje
Pokretljivost pažnje je namjerno pomjeranje naše svijesti sa jednog sadržaja
na drugi. Na ovaj način se donekle nadomješta ograničenost obima pažnje.
Također postoje razlike među ljudima kada je u pitanju mogućnost distribucije
pažnje. Ima onih koji brzo mogu prebaciti pažnju sa jednog sadržaja na drugi,
kao i onih kojima treba vremena da poslije jednog sadržaja opažaju drugi.
d) Fluktuacija
Za razliku od distribucije gdje namjerno prebacujemo svoju pažnju sa jednog
sadržaja na drugi, kod fluktuacije pažnja mimo našeg htijenja skreće sa jednog
35
na drugi sadržaj. Potpuna koncentracija na jedan sadržaj je jako kratka i, kao što
smo istakli, zavisi od objektivnih i subjektivnih faktora. Za fluktuaciju pažnje
posebno je bitan subjektivni faktor, tj. umor, interes, osjećanja i si.
f
PREDSTAVE
Predstave su reprodukcija ranijih opažaja. Od percepcije se razlikuju po tome
što ne nastaje neposrednim podražajem senzornih organa, nego oživljavanjem
postojećih fizioloških tragova u moždanoj kori.
Razlike percepcije i predstave
a) Predstave su bljeđe, jer je njihov sadržaj slabiji i po intenzitetu i obimu
----- od percepcije.
b) Predstave su fragmentarne, jer sadrže samo neke dijelove percepcije.
c) Predstave su manje postojane, jer se javljaju na momente i kratko traju.
Vrste predstava
U odnosu na osjetne organe preko kojih imamo percepcije a koje predstavom
oživljavamo, predstave možemo podijeliti na:
a) Vizuelne (vidne),
b) Akustične (slušne),
c) Olfaktivne (mirisne^
d) Gustativne (predstave okusa),
e) Taktilne (dodirne),
f) Kinestetičke i motorne ( predstave pokreta),
g) Cenestetičke (predstave o osjetima unutrašnjih organa).
Prema tome kako nastaju, predstave možemo podijeliti na:
a) Predstave pamćenja - oživljavanje u svijesti nečega što smo ranije opažali.
b) Predstave mašte - predstava koja ne odgovara ni jednoj percepciji, nego je
kombinacija dijelova raznih percepcija.
„Dakle, predstave su slike sjećanja onoga što smo ranije opažali. Čak i kad su
najživlje i najpotpunije, one su blijeda kopija percepcije i samo na nju podsjećaju.Vode porijeklo od jedne određene percepcije i rijetko se javljaju same. Ako
jedna predstava izaziva drugu, ta se pojava zove asocijacija predstava. Asocijativna reprodukcija je naizgled spontana, ali ona ima svoje zakonitosti. Aristotel
je zapazio da se naše predstave javljaju prema određenim pravilima koja je on
formulirao kao zakon asocijacija. Prema ovom zakonu, predstave se udružuju i
javljaju prema asocijaciji sličnosti, kontrastu, sukcesiji i koegzistenciji.
Novija istraživanja su pokazala da predstave imaju fiziološku osnovu koja se
formira na bazi u vjernog refleksa.
36
Zadatak:
Navedi primjer kada jedna predstava izaziva, asocira dragu predstavu
prema zakonu koegzistencije!
Među ljudima postoje razlike u mogućnosti predstavljanja ranijih sadržaja,
pa neki bolje mogu oživjeti vizuelne percepcije, neki akustične, neki su opet uspješniji da predstave sebi ranije viđene pokrete itd. Otuda možemo govoriti o
različitim tipovima ljudi s obzirom na ove sposobnosti (vizuelni, auditivni...)
Predstave u osnovi sadrže elemente percepcije, ali istovremeno su uopćene i
predstavljaju prvu stepenicu u formiranju pojmova.
Zadatak:
Predstavi u svojoj svijesti bolnicu u svom gradu. Poslije pokušaj zamisliti
uopće bolnice i utvrdi osnovni sadržaj takve predstave!
PROVJERITE SVOJE ZNANJE
Razluči pojam opažaj od pojma osjet!
Sta čini anatomsko-fiziološku osnovu analizatora, prema Pavlovu?
Kako se zove minimalna draž koja izaziva osjet?
Obrazloži osjetnu adaptaciju!
Kako glasi Veber-Fehherov zakon?
Navedi tri vrste gustativnih kvržica!
Sta je to što razlikuje receptorske ćelije mirisa od receptorskih ćelija drugih čula?
Sta se zbiva u primarnom vizuelnom centru kada dođe impuls?
Koja je uloga kontrasta u vidnom polju?
Kojom mjerom se mjeri visina a kojom jačina tona?
Kako tumačiš osjećaj mučnine kod tzv. morske bolesti?
Sta je to percepcija i po Čemu se razlikuje od osjeta?
Koji su osnovni zakoni opažanja?
Obrazloži Krulikov eksperiment!
Koja svojstva ličnosti mogu utjecati na percepciju?
Obrazloži razliku između iluzije i halucinacije!
Kako funkcionira tzv. ognjište optimalnog podražaja moždane kore kao fiziološka osnova
pažnje?
Koja je razlika između fluktuacije pažnje i rasijanosti?
Nabroj vrste predstava prema osjetima!
Navedi primjer kada jedna predstava izaziva, asocira drugu predstavu prema zakonu
koegzistencije!
37
> 4. SLOŽENI PSIHIČKI PROCESI
PAMĆENJE
f Pamćenje je složeni psihički proces koji nije svojstven samo čovjeku. Ima
mišljenja da čak i neživa materija na neki način pamti. Čovjek je ovaj psihički
proces razvio i uvezao sa drugim procesima, prvenstveno sa mišljenjem i učenjem.
Pamćenje se definiše kao sposobnost da se obnove sadržaji koje smo ranije
učili. Istovremeno možemo govoriti o pamćenju kao složenom psihičkom procesu.
PAMĆENJE KAO SPOSOBNOST
Pamćenje ima fiziološku osnovu koja se ogleda u određenoj promjeni biohemijskih procesa u nervnim ćelijama. J. Blundell ovako objašnjava te procese:
"Prema prvim spoznajama o kemijskoj podlozi pamćenja, ono se moglo kodirati
u složenoj molekuli, slično načinu na koji se može zvuk napisati na vrpci. To
gledište više nije prihvatljivo. Prema danas Široko usvojenom gledištu, kemijske
tvari koje sintetiziramo tijekom procesa učenja, same po sebi ne sadrže nikakve
informacije, nego je njihova funkcija usmjeravati živčane impulse prema specifičnim moždanim krugovima. Ti krugovi postaju funkcionalni tijekom učenja, a
zadaća je sintetiziranih kemijskih tvari reaktivirati ih kad zatreba reprodukcija
(pamćenje). Čini se da u tom procesu reaktiviranja (pamćenja) kemijske tvari
funkcioniraju kao prometna svjetla koja samo dopuštaju impulsima prolaz određenim putovima."
Fiziološka osnova pamćenja je u takozvanom reverberacijskom krugu (reverberacija - odraz). To je interni nervni krug u kori mozga koji čini nekoliko
neurona. Mozak pamti raniji podatak tako što podražaj koji je trajao i prestao
biva pohranjen, i kada dođe do ponovnog pobuđenja, aktivira se cijeli krug a
mogu biti podraženi i drugi krugovi, čime se formira lanac neurona kao funkcionalna veza za određene sadržaje ili iskustva. Funkcionalne veze koje se uspostavljaju na ovakav način zovu se engrami ili mnemogrami.
Među ljudima postoje značajne razlike u sposobnosti pamćenja. Tako je u
jednom istraživanju od ispitanika traženo da nauče jednu kratku pjesmicu. Nekima je trebalo 10 ponavljanja dok je bilo onih koji to nisu uspjevaji zapamtiti
ni poslije 26 ponavljanja. Slično je bilo i kod pamćenja riječi. Od 190 riječi jednog teksta, nakon jednog čitanja neki su zapamtili 125, dok su drugi zapamtili
samo 45 riječi.
Većina psihologa smatra da postoji jedna opća sposobnost pamćenja koja je
uvjetovana mogućnošću nervnog sistema i nekim svojstvima ličnosti. S druge
strane, utvrđeno je da postoje i posebne sposobnosti zapamćivanja, pa tako neki
ljudi bolje pamte vizualne podražaje, neki auditivne itd.
•38 i ..
PAMĆENJE KA O PSIHIČKI PROCES
Pamćenje je složen psihički proces i ima sljedeće nivoe:
1. Retencija (zadržavanje) je svojstvo centralnog nervnog sistema da zadrži
ranije podražaje. Kao ključna pretpostavka učenja, ona je potencijalna moguć>: zadržavanja naučenog, kao i izraz nastalih promjena tokom učenja. Može
se mjeriti proteklim vremenom od zapamćivanja do obnavljanja zapamćenog.
Retenciji prethodi učenje i od kvalitete tog psihičkog procesa umnogome zavisi
obim i intenzitet zadržanog sadržaja u svijesti. Pored toga, retencija zavisi od
unutrašnjih svojstava ličnosti i godina starosti.
2. Rekognicija (prepoznavanje)je svijest daje određeni sadržaj bio nekada
predmet našeg učenja ili opažanja. Drugim riječima, rekognicija je aktiviranje
nastalih promjena na nivou prepoznavanja.
3. Reprodukcija (obnavljanje) je izravna manifestacija zapamćenog sadržaja.
Za razliku od rekognicije, pamćenje na nivou reprodukcije je životno jer se na
neki način raniji sadržaji mogu ne samo prepoznati nego i obnoviti.
Reprodukcija može biti namjerna i spontana; brza i spora; potpuna i nepotpuna. Zavisi od niza faktora od kojih ističemo: nivo naučenog sadržaja, vrijeme
koje je proteklo od učenja, psihofizičko stanje subjekta i vrsta sadržaja koja se
reprodukuje.
VRSTE PAMĆENJA
S obzirom na namjeru, pamćenje možemo podijeliti na namjerno i spontano.
Kao što smo istakli, kod reprodukcije namjerno zapamćivanje podrazumijeva
odluku da se nešto zapamti i napor pri upamćivanju. Ovo posebno dolazi do
zražaja pri školskom učenju. Kod spontanog zapamćivanja nema namjere niti se
ulaže napor da neki sadržaj ostane u svijesti?
Pamćenje se mnogo češće dijeli na mentalno i motorno.
1. Mentalno pamćenje podrazumijeva zadržavanje u svijesti različitih inteektualnih sadržaja, kao što su misli i predstave. Mentalno pamćenje se dalje
može podijeliti prema dva kriterija:
i Prema sadržajima kojim se operira u procesu pamćenja, postoji slikovito
(pamćenje likova) i verbalno (pamćenje zadržavanje i reprodukcija sadržaja
riječima). b) Prema načinu kako se pamti postoji mehaničko (upamćivanje
bez smislenog razumijevanja) i logičko (zapamćeni sadržaj je smisleno
povezan).
Zadatak.Sačini kraći test kojim ćeš utvrditi da li neko bolje pamti likove ili riječi!
2. Motorno pamćenje je zadržavanje i reprodukcija naučenih pokreta. Motorno pamćenje moramo razlikovati od urođenih pokreta koji se ne uče. Dakle,
motorno pamćenje je psihomotorna reakcija koja je stečena procesom učenja.
Većinu motornih sadržaja trajno pamtimo. I kod ove sposobnosti među Ijudima
su evidentne razlike.
Zadatak.Testirajte sebe koliko će vam trebati vremena da naučite desnom rukom
pisati slovo B a lijevom rukom broj 4!
<$
ZABORAVLJANJE
Zaboravljanje je suprotan proces od pamćenja i ogleda se u nemogućnosti reprodukcije i retencije učenog sadržaja. Zaboravljanjem nestaju promjene nastale
učenjem. Potpunog zaboravljanja nema, jer je sadržaj koji smo učili ostavio
izvjesni fiziološki trag u moždanim strukturama, pa se u određenim uvjetima
može pobuditi.
0 zaboravljanju možemo govoriti kao o normalnom i bolesnom procesu.
Pod normalnim procesom podrazumijevamo slabljenje fizioloških tragova u
kori mozga. Ono je najveće neposredno poslije učenja, kasnije sve sporije, pa se
zato preporučuje češće obnavljanje sadržaja neposredno iza samog učenja.
Ebinhaus je izveo eksperiment u kome su ispitanici imali zadatak da pamte besmislene slogove. Eksperimentom je želio utvrditi odnos zaboravljanja i vremena
proteklog od učenja.
Ovi podaci su iz njegovog istraživanja:
20 minuta poslije učenja zaboravljeno je 42% sadržaja.
1 sat poslije učenja zaboravljeno je 56% sadržaja.
9 sati poslije učenja zaboravljeno je 64% sadržaja.
1 dan poslije učenja zaboravljeno je 66% sadržaja.
2 dana poslije učenja zaboravljeno je 72% sadržaja. 6
dana poslije učenja zaboravljeno je 75 % sadržaja.
1 mjesec poslije učenja zaboravljeno je 79 % sadržaja.
Zaboravljanje može nastati zbog nekih oboljenja mozga, povreda i trovanja.
Tako je poznato da kod ljudi koji imaju sklerozu moždanih krvnih sudova, dolazi do zaboravljanja (amnezije). Povrede mozga (potresi) mogu dovesti do tzv.
retrogradne amnezije, kada osoba ne može da se sjeti ranijih događaja, čak ni
vlastitog imena. Do zaboravljanja mogu dovesti i razna trovanja, npr. ugljendioksidom i ugljenmonoksidom.
40
UZROCI ZABORAVLJANJA
1. Istraživanja H. Ebbinghausa pokazuju daje vrijeme značajan uzrok zaboravljanju. Ovaj proces počinje odmah poslije učenja i, kako smo vidjeli, nije
proporcionalan protoku vremena. Ovom protivriječi pojava reminiscencije, koja
se manifestira u boljem učinku zapamćivanja poslije odmora, nego odmah po
završetku učenja. Dženkins je mjerio koliko je zaboravljanje poslije rada a
koliko poslije spavanja. Isti ispitanici su poslije rada zaboravili i do 70% sadržaja,
a poslije spavanja oko 46%. Ova se pojava objašnjava perzistencijom (zaostajanjem) fizioloških procesa, izvjesno vrijeme poslije učenja, što doprinosi manjem
zaboravljanju. Da vrijeme nije presudno u zaboravljanju, potvrđuje i pojava da
stari ljudi bolje pamte događaje iz mladosti nego iz sadašnjosti. U nekim urgentnim trenucima ljudi se mogu sjećati davnih doživljaja, što također protivrječi
daje vrijeme presudno za zaboravljanje.
2. Kao glavni uzrok zaboravljanja danas se smatra retroaktivna inhibicija
(retroaktivno - naknadna aktivnosti, inhibicija- kočenje). Kao što i sam termin
kaže, to je pojava gdje kasnije aktivnosti (učenje) negativno utječu na pamćenje,
odnosno povećavaju zaboravljanje ranije učenog.
Retroaktivna inhibicija zavisi od:
a) Sličnosti gradiva koje se uči, sa onim koje je ranije zapamćeno. Sto su
dva gradiva sličnija, to je veće zaboravljanje ili retroaktivna inhibicija ranijeg sadržaja. (Dva slična sadržaja interferiraju (preplitanje) jedan u drugi.)
b) Dužine vremena između dva učenja. Sto su razmaci duži manje je zaboravljanje.
c) Nivoa naučenosti ranije zapamćenog sadržaja. Sadržaj koji je naučen sa
razumijevanjem manje će se zaboraviti ako poslije učimo slične sadržaje.
d) Nivoa povezanosti sadržaja u logičke cjeline. Sadržaji koji su smisleni i
logički povezani bolje se pamte i sporije zaboravljaju.
e) Naglašavanja bitnih momenata sadržaja koji se uči. Ako su uočeni i izdvojeni suštinski momenti sadržaja, on će se manje zaboravljati.
Neki teoretičari govore i o tzv. proaktivnoj inhibiciji koja se ogleda u tome
da prethodno učenje utječe na zaboravljanje sljedećeg učenja.
3. Čuveni psihoanalitičar Frojd je smatrao daje glavni uzrok zaboravljanja
potiskivanje iz naše svijesti neprijatnih sadržaja. Prema njemu, ovo je jedan oblik
odbrambenog mehanizma kojim čuvamo vlastito samopoštovanje. Tako on na
vodi svoje iskustvo, kada se nije mogao sjetiti imena pacijenta kod koga nije imao
uspjeha. Ovaj oblik zaboravljanja nije tako izražen u školskom učenju.
4. Jedan od uzroka zaboravljanja leži u fiziološkim svojstvima centralnih
lih struktura iz kojih se brže brišu veze koje nisu dovoljno ustaljene. Kao
41
dokaz tome služi pojava koja se zove superfiksacija. Naime, sadržaji već naučeni, ako se ponavljaju, bivaju manje zaboravljeni.
Ove uzroke zaboravljanja mogli bismo sažeti ujedan osnovni: na zaboravljanje najviše djeluju događaji koji su se odigrali poslije prestanka učenja.
UČENJE
Učenje predstavlja relativno trajne promjene ponašanja stečene iskustvom.
To je složen psihički proces koji se očituje u sticanju znanja, vještina i navika te
formiranju ličnosti.
Učenje treba razlikovati od nekih drugih promjena ponašanja koje nisu plod
iskustva. Takve promjene mogu nastati i zbog nekih bioloških faktora. Među
biološkim faktorima treba razlikovati one koji dovode do kratkotrajnih promjena u ponašanju, kao što biva kod umora, bolesti, alkoholizma i si., i onih koji trajno mijenjaju ponašanje, kao stoje zrenje i starenje. Fiziološkim zrenjem čovjek
mijenja odnos prema okolini i sebi, rastu njegove mogućnosti i mijenjaju se interesovanja. Starenjem opadaju mnoge funkcije i smanjuju se sposobnosti, samim
tim i interes i ponašanje pojedinca. Osnovna karakteristika promjena ove vrste
je da su one plod razvitka organizma a ne iskustva.
Za čovjeka su posebno značajne promjene ponašanja nastale djelovanjem
okoline. To su promjene koje nastaju iskustvom. Iskustvo može biti socijalno,
odražava promjene ponašanja svih pripadnika jedne socijalne skupine, i individualno iskustvo, koje je karakteristika svakog pojedinca.
VRSTE UČENJA
Učenje nije svojstveno samo čovjeku, samo što je ono kod čovjeka složen
psihički proces i što zavisi od mnogo faktora. Složenost učenja zavisi od vrste i
nivoa funkcija koje su uključene u učenje. Na osnovu toga učenje možemo podijeliti na jednostavno i složeno.
1. Jednostavno učenje je djelimično određeno evolutivnim stupnjem razvoja
bića koje uči. Kod čovjeka dominira složeno učenje, ali on koristi i jednostavne
oblike učenja u koje spadaju: učenje uvjetovanjem i mehaničko učenje.
a) Učenje uvjetovanjem
Ovaj oblik učenja je baziran na formiranju novih refleksnih radnji. Naime,
čovjek u svom samoodražanju reaguje na određene spoljne i unutrašnje draži
urođenim reakcijama koje zovemo bezuvjetni refleks. Ovaj oblik prirodne i
urođene reakcije nije svojstven samo čovjeku, jer i druga bića reaguju na različite podražaja, kao što su hrana, zvuk, svjetlost i si. Sam mehanizam reakcije je
automatski, dakle, bez učešća svijesti. Npr. pojava hrane izaziva lučenje plju42
tačke kod gladnog čovjeka i životinje. Draž na koju organizam reaguje urođeno,
automatski, zove se bezuvjetna draž.
Ako se prije bezuvjetne draži javi neka druga draž i to se ponovi više puta,
onda će organizam da reaguje i na ovu draž kao na bezuvjetni podražaj. Ruski
fiziolog Pavlov je zvonio prije davanja hrane psu. Za kratko vrijeme pas je na
zvono reagovao lučenjem pljuvačke i kada nije bilo hrane. Reakcija lučenja
pljuvačke na pojavu zvuka nije urođena, ona je naučena. Draž koja je izazvala
reakciju kao bezuvjetni podražaj zove se uvjetni podražaj a reakcija na takvu
draž je uvjetni refleks.
Kada se prije uvjetovanog podražaja (zvona) daje neki drugi podražaj na koji
organizam ne reaguje urođenom reakcijom, i ako to ponavljamo više puta, organizam će i na njega reagovati kao na bezuvjetnu draž. Ova automatska reakcija
je uvjetovanje drugog reda. Pojavu povezivanja dva ili više uvjetovanih podražaja, zovemo uvjetovanim refleksima višeg reda.
(Daj primjer za uvjetovani refleks trećeg reda!)
Uvjetovani refleks je naučena reakcija, jer reakcija na bezuvjetnu draž nije
prirodna i urođena. Na ovakav način se formiraju nove, neurođene veze u centralnom nervnom sistemu. Za formiranje ovih veza potrebno je određeno potkrepIjenje, koje može biti pozitivno (hrana, nagrada, pohvala) i negativno (kazna, u
eksperimentima sa životinjama elektro šok).
-?
Zvono \
Lučenje pljuvačke
U. p. )---------------------------------------------------► (uvjetovani refleks)
SI. 7. Shematski prikaz stvaranja uvjetovanih refleksa
Mnogo toga čovjek je naučio uvjetovanim refleksima. Roditelji potkrepljuju
dječije ponašanje bilo nagradama i kaznama tako da djeca zadržavaju ponašanje
koje se nagrađuje a izbjegavaju ono koje se kažnjava. Mnogi oblici ljudskog ponašanja rezultat su učenja uvjetovanjem višeg reda. Time se objašnjavaju i mnogi
oblici neurotičnog ponašanja, gdje dolazi do generalizacije uvjetnog refleksa.
Psiholog Votson je u eksperimentu sa dječakom Albertom, dok se on igrao sa
bijelim mišem, iznenada proizveo jak zvuk. Dječak se uplašio i poslije toga ne
da se nije htio igrati s mišem, nego se plašio svih krznenih i bijelih predmeta.
Generalizirao je strah od bijelog miša na sve bijele predmete, dakle jedan uvjetni
podražaj (bijeli miš) proizveo je bezuvjetnu reakciju strah, ali su uvjetni podražaji postali i drugi bijeli predmeti.
Zadatak:
Objasni djeciji strah od bijelog mantila!
MEHANIČKO UČENJE
Mehaničkim učenjem koriste se ljudi i životinje. Osnovni mehanizam ovog
učenja je da se dva ili više sadržaja više puta pojavljuju istovremeno ili u određenom vremenskom slijedu. Jedan sadržaj je podražaj, a onaj koji se javlja u
određenom vremenskom slijedu je reakcija.
Američki psiholog Torndajk (Thorndike) je na osnovu Aristotelovih zakona
asocijacija dao obrazloženje mehaničkog učenja kroz tzv. asocijativno učenje.
Prema Torndajku, za učenje je važna učestalost, vremenska bliskost i motiviranost subjekta da nešto nauči. Problemom mehaničkog učenja bavio se i Ebinghaus
koji je vršio eksperimente sam sa sobom, mjereći broj ponavljanja u učenju besmislenih slogova. On je primijetio daje učinak zapamćenih slogova sve sporiji
kako se povećava broj ponavljanja, i to je nazvao negativno ubrzavanje (krivulje
negativnog ubrzanja). Uglavnom čovjek ovim oblikom uči verbalne znake, brojeve i pokrete.
2. Složeni oblici učenja su učenje putem pokušaja i pogrešaka i učenje
uviđanjem.
UČENJE NA OSNOVU POKUŠAJA I POGREŠKI
Za razliku od jednostavnog učenja, gdje su sadržaji koje treba naučiti jasno
zadani, kod složenih oblika učenja tek treba naći pravi odgovor kako bismo razriješili određeni problem. Dakle, kod takvog učenja pokušavamo različitim reakcijama doći do odgovora, pri čemu se prave i greške, pa se takvo učenje zove
učenje na osnovu pokušaja i pogrešaka.
Vinslou (Winslow) je zatvorio gladnu mačku u kafez. Mačka je mogla izaći
ako pritisne jednu polugu. Pored kafeza je bila riba. Mačka je pokušavala na
44
razne načine izaći da dođe do ribe, i kada je slučajno dotakla polugu, vrata su se
otvorila. Eksperiment se ponavljao i mački je svaki put trebalo manje vremena
da otvori kafez, i nakon izvjesnog vremena je naučila pravi odgovor i odmah
otvorila kafez. Skiner je ovu pojavu tumačio tako da svakim pokušajem životinja odbacuje pogrešne pokrete i dolazi do pravog rješenja. Za učenje pravilnog
odgovora veoma je važna motivacija. U ovom slučaju mačka je gladna i svaki
izlazak iz kafeza je nagrađen ribom za pravilno rješenje, zbog čega mačka pamti
pravilne pokrete a eliminira pogrešne.
I učenje na osnovu pokušaja i greški je jedan oblik učenja uvjetovanjem, s
tim što odgovori nisu unaprijed dati i pri čemu se formira jednostavna veza između
draži i odgovora. Odgovor se treba tek naći, pa su pokušaji i greške instrumenti
da se do njega dođe. Takvo uvjetovanje se, zbog toga, zove instrumentalno
uvjetovanje. Za uspješnost u ovakvom učenju značajni su podsticaji,
obično biološki a kod čovjeka još i sociološki. Znači, da bi se povećao učinak
učenja, potrebno je određeno pojačavanje motiva nagradama. Istraživači koji su
izučavali ovaj oblik učenja spominju primarno i sekundarno pojačavanje.
Primarno se odnosi na zadovoljenje neposredne potrebe, dok je sekundarno pojačavanje za neki drugi cilj koji će biti preko tog učenja ostvaren.
Zadatak:
Razmisli o nekom primjeru sekundarnog pojačavanja.
UČENJE UVIĐANJEM
Ovaj oblik učenja se zasniva na uviđanju odnosa među predmetima i pojavama. Njegovu osnovicu predstavlja mišljenje kao najviša intelektualna funkcija
kojom se razrađuju i misaono prerađuju određeni problemi. Misaoni procesi su
uključeni i u učenje putem pokušaja i pogrešaka, ali samo kao način manipuliranja postupaka, dok su kod uviđanja mišljenje osnova učenja.
Uviđanjem mogu da uče i neke životinje, posebno čovjekoliki majmuni. Tako
je u jednom eksperimentu majmun stavljao nekoliko sanduka jedan na drugi da
bi dohvatio bananu koja mu je bila van domašaja, dakle on je uvidio odnos između sanduka i udaljene banane. Čovjek koristi i druge oblike učenja, ali mu je
ovaj svojstven, posebno kada rješava problemske situacije.
Bitne odlike učenja uviđanjem su :
a) rješenje problema dolazi naglo;
b) jednom naučeni način rješavanja problema trajno se pamti;
c) stečeno znanje se može primijeniti u sličnim situacijama;
d) učenje uviđanjem se zasniva na mišljenju a ne na slučajnom pogađanju.
Učenje uviđanjem se zasniva na uviđanju odnosa među različitim pojavama i
stvarima, zbog čega je ono posebno značajno pri rješavanju nekih problemskih
45
situacija. Francuski matematičar Poankare (Poincare) istraživao je kako ljudi
razrješavaju problemske situacije i utvrdio četiri faze: upoznavanje, inkubacija,
iluminacija i verifikacija.
Kada se ljudi nađu pred problemom, prvo treba da steknu spoznaju o osnovnim elementima problema (upoznavanje), U sljedećoj etapi problem prividno
miruje. Zapravo u toj etapi se problem rješava, samo što čovjek nije svjestan kojim to psihičkim procesima dolazi do rješenja (inkubacija). Rješenje problema
se odigrava iznenada tzv. "aha" doživljaj (iluminacija). Konačno rješenje treba
provjeriti u praksi (verifikacija). Ovaj slijed etapa u rješavanju problema treba
shvatiti uvjetno, jer ponekad se do rješenja dolazi bez inkubacije, ili pak nekada
ne treba verifikacija, jer je rješenje bez dvojbe tačno.
Učenje se najčešće dijeli na verbalno i motorno.
VERBALNO UČENJE
To je svako učenje pri kojem se koriste jezički simboli. Vršena su mnoga
istraživanja kojima se željelo utvrditi koji su to bitni faktori pri učenju verbalnih
sadržaja. Torndajk je ustanovio zakon učestalosti, prema kojem uspješnost učenja verbalnih simbola zavisi od broja ponavljanja. Ustanovio je i zakonitost u
odnosu obima sadržaja koji se uči i broja ponavljanja da se taj sadržaj zapamti.
Tako je utvrdio da čovjek otprilike zapamti oko 8 besmislenih slogova ili brojeva
u jednom ponavljanju. Kada se povećava broj slogova ili brojeva, potrebno je
više ponavljanja, ali taj odnos nije linearan. Prema njegovom istraživanju, ispitanici su imali sljedeće postignuće:
12 slogova ili brojeva -16 ponavljanja,
24 sloga ili broja - 44 ponavljanja,
36 slogova ili brojeva - 55 ponavljanja.
Torndajk je ustanovio i to da broj zapamćenih besmislenih slogova zavisi i
od ukupnog broja ponuđenih slogova. Naime, tada se pri jednom ponavljanju
povećava ukupan broj, ali procenat zapamćenih riječi opada.
10 slogova - zapamćeno 7 ili 70%. 49
slogova - zapamćeno 17 ili 34,7% , 100
slogova - zapamćeno 25 ili 25 %.
Verbalno učenje zavisi od mjesta u nizu. Tako se lakše pamte riječi na
početku i kraju, od onih u sredini. Razlog za ovu pojavu je u tome što se riječi na
početku i kraju teksta lakše uočavaju, jer ispred i iza njih nema drugih riječi koje
bi mogle negativno djelovati na zapamćivanje.
Besmisleni sadržaj se teže pamti i uglavnom se mehanički uči, dok sadržaj
koji ima smisla podrazumijeva logičko učenje i zato se lakše i brže uči.
46
MOTORNO UČENJE
Motorno učenje predstavlja učenje novih pokreta i radnji kao i povezivanje
ranije naučenih u jedinstvene sisteme pokreta. U proces motornog učenja uključeni su senzorni i intelektualni procesi, ali prvenstveno motorni pokreti i radnje.
Ovim oblikom učenja stičemo različite navike i vještine. Sam proces formiranja navika i stjecanje motornih vještina prolazi kroz nekoliko etapa. Prvo se
pokreti struktuiraju i integriraju u određeni sistem kojim možemo izvoditi grube
pokrete. Ponavljanjem motornih pokreta otklanjaju se suvišni i pogrešni pokreti.
Daljnjim vježbanjem dolazi do vremenske i prostorne organizacije kretnji i na
kraju se javlja automatizam. Kada se neki pokret nauči do nivoa automatizma,
navike ili vještine se tada izvode uz veoma malo učešće svijesti. (Vožnja bicikla,
plivanje, skijanje itd. su pokreti razvijeni do nivoa automatizma.)
Kao što postoje određene zakonitosti pri učenju verbalnog sadržaja, tako isto
proces stjecanja motornih vještina i navika podliježe određenim zakonitostima.
Kada su u pitanju vještine i navike, možemo govoriti načelno o zakonitostima u
njihovom stjecanju (npr. vještina čitanja, govora itd.).
U jednom istraživanju ispitanici su imali zadatak da uče odašiljanje i primanje
Morzeovih znakova. Napredovanje se mjerilo predstavljanjem pomoću grafičkih
krivulja. Poslije mnogobrojnih ispitivanja uočene su dvije vrste krivulja. Jedna
krivulja pokazuje u početku sporije napredovanje, da bi nakon izvjesnog
vremena, ono bivalo brže, tzv. pozitivno ubrzanje (npr. učenje stranog jezika),
dok druga pokazuje u početku brzo napredovanje, da bi poslije izvjesnog vremena, došlo do zastoja u učenju, tzv. negativno ubrzanje. Negativno ubrzanje
u procesu stjecanja navika i vještina objašnjava se time što se u početku koriste
odranije poznati elementi i kada prestane takav pozitivan utjecaj, dolazi do usporavanja u napredovanju. Ponekad može doći do takvog zastoja da krivulja na-i
ima paralelan tok sa apscisom. Period usporenog napredovanja ili pak potpunog
prestanka napredovanja u učenju zove se plato.
Plato u učenju se javlja zbog:
a) teškoća da se pređe na složenije radnje i uvezivanja naučenog u jednu organizovanu i smislenu cjelinu;
b) slabaljenja interesovanja za daljnji rad.
i\eh u stjecanju navika i vještina zavisi od toga kako je raspoređeno vrije-kom
vježbanja i u kojoj je mjeri naučeno povezano u jednu cjelinu. Raspored vremena
tokom učenja određuju trajanje vježbe, dužina odmora i vrijeme kada se pravi
odmor. Najbolji rezultati u učenju se postižu kada vježbanje traje do pojave
umora, tada bi trebalo praviti odmor. Ustanovljeno je daje efikasnije jčenje ako
su odmori češći i kraći, ali ne toliko kratki da se organizam ne uspije odmoriti.
Naime, bolje je odmarati se prije pojave prvih znakova umora.
4"
..'•■
TRANSFER UČENJA
Transfer je utjecaj ranijeg učenja ili aktivnosti na kasnije učenje ili aktivnosti. Ovaj utjecaj može biti pozitivan i negativan. Pozitivan transfer je npr. kada
neko svira klavir, on će prije naučiti da svira harmoniku nego neko ko uopće
nije svirao. Negativan transfer je npr. kada neko nauči pogrešno kucati na daktilografskoj mašini, poslije mu je teže da nauči pravilno, nego da nije uopće učio.
Prema mišljenju mnogih psihologa i pedagoga, transfer je najvažnije područje u psihologiji učenja. Ovim problemom bavili su se i mislioci antičke Grčke.
Platon je tvrdio da aritmetika, muzika i astronomija pomažu spekulativnom mišljenju. Slično je razmišljao i Džon Lok koji je za glavni cilj odgoja uzeo učenje
klasičnih predmeta i vještina. Prema njegovom mišljenju neki predmeti nemaju
praktičnu, npr. matematika i latinski, nego formalnu vrijednost, jer discipliniraju
duh i razvijaju intelektualnu moć.
Pod utjecajem ovakvog učenja, u psihologiji se razvila pogrešna teorija tzv.
psihologija moći. Prema ovoj teoriji, psihički život čovjeka je skup neovisnih
kategorija. Tako su pamćenje, mišljenje, pažnja, percepcija i dr. posebna moć i,
kao takva, može se uvježbavati. Ovakvo stanovište je poslužilo kao osnova za
teoriju formalnih disciplina. Pamćenje će se, prema ovoj teoriji, bolje razvijati
ako budemo češće vježbali, za što su posebno preporučljivi predmeti latinski i
matematika. Drugim riječima, vrijednost školskih predmeta nije u sadržaju,
nego koliko mogu razvijati pojedine psihičke sposobnosti. Zato su u školama
klasični jezici imali ključno mjesto, mada nisu imali stvarnu primjenu u životu.
Koliki je utjecaj ranijeg iskustva na učenje ispitivali su mnogi istraživači.
Viljem Džems je želio provjeriti teoriju koju je zagovarala psihologija moći.
Memorirao je poeme "Satir" i "Izgubljeni raj". Prvo je zapamćivao 158 stihova
poeme "Satir", i za to mu je trebalo 131 minuta. Poslije toga je 38 dana zapamćivao svaki dan po 20 minuta stihove iz poeme "Izgubljeni raj". Nakon toga je
ponovo učio stihove iz poeme "Satir". Za novih 158 stihova sada mu je trebalo
151 minuta, dakle, 20 minuta više nego što mu je trebalo prije vježbanja. Slične
rezultate su postigli i njegovi saradnici. Ovim eksperimentom je Viljem Džems
dokazao da se učenjem stihova napamet ne može poboljšati pamćenje.
Do sličnih je rezultata došao i Slajt koji je tri grupe vježbao u pamćenju 12
dana, svaki dan po pola sata, dok je jedna grupa bila kontrolna i uopće nije vježbala. Ove tri grupe su učile različite sadržaje, jedna je učila stihove, druga
naučni i historijski tekst i treća brojeve. Rezultati su pokazali da su
eksperimentalne grupe bile bolje u pamćenju sadržaja koji su vježbali, dok su
bile slabije u pamćenju imena, datuma ili besmislenih slogova. Dakle, vježbanje
nije pomoglo da se poboljša pamćenje kap funkcija.
Naučnike je oduvijek zanimalo kako se mogu poboljšati rezultati učenja, stoga su istraživali različite tehnike učenja. Tako je Vudrov dvije eksperimentalne
grupe 4 sedmice vježbao u zapamćivanju jednog teksta na dva različita načina.
48
Jedna je grupa učiia napamet, dok je druga slušala 76 minuta uputstva kako da
uče i preostalo vrijeme su učili primjenjujući ta uputstva. Ova su uputstva sugerisala globalnu metodu, reprodukciju, podvlačenje, grupiranje, korištenje asocijacija i si. Poslije ovih vježbi obje su grupe dobile test, trebalo je da mehanički uče
stihove, prozu, turske riječi, datume i slova. Grupa koja je vježbala prema uputstvima imala je bolji uspjeh u testu, što potvrđuje da se uspjeh u učenju može
poboljšati primjenom adekvatnih tehnika učenja.
Džonson je također u svojim istraživanjima došao do zaključka da učenje
pojedinih školskih predmeta poboljšava uspjeh u tom predmetu, ali nema odraza
na uspjeh u drugim predmetima. Četiri grupe ispitanika vježbao je u aritmetičkom i logičkom zaključivanju, načinima kako se rješavaju problemi i interpretaciji basni. U finalnom ispitivanju utvrdio je da su ispitanici pokazali bolje rezultate samo u onim sadržajima koje su vježbali.
Eksperimentalna istraživanja nisu dokazala da učenje jednog nastavnog predmeta razvija neke psihičke funkcije više nego učenje drugih nastavnih predmeta.
Učenje jednog nastavnog predmeta, odnosno određene vrste sadržaja može doprinijeti lakšem učenju drugog sadržaja, zbog same sličnosti tog sadržaja ili zbog
primjene istih metoda i tehnika u učenju. Dakle, pozitivan transfer rezultat je
prije usvajanja određenih tehnika učenja, nego stoje to utjecaj samog sadržaja
određenog predmeta.
Do pojave pozitivnog transfera dolazi i zbog usvajanja određenih stavova
koji izražavaju spremnost da se koristi ranije iskustvo i nadvlada negativan
emocionalan naboj prema određenom sadržaju.
Dakle, pozitivan transfer se javlja kada se:
- uče slični sadržaji ili radnje;
- koriste slične tehnike ili metode u učenju;
- koriste slični principi u radu.
Konačno, treba istaći da zahvaljujući pozitivnom transferu učenje nikad ne
počinje iz početka.
MIŠLJENJE
Ljudska spoznaja objektivne stvarnosti počinje osjetima i percepcijama, ali :
bilo nedovoljno za uočavanje odnosa i razlika među predmetima i pojavama.
Za potpunije spoznavanje objektivne stvarnosti i snalaženje u njoj, čovjek koristi
složeniji psihički proces-mišljenje.
Mišljenjem su se bavili mnogi filozofi. Tako je Herbart proces mišljenja objašivao kao spajanje i rastavljanje predstava. Prema Herbartu, predstava je deltama
osnova ljudske svijesti koja se spaja i rastavlja po zakonu asocijacije.
49
Tako misao "ruža je crvena", on objašnjava spajanjem predstava "crveno" i "
ruža", a misao "krv nije voda" nastaje rastavljanjem dvije predstave koje jedna
drugoj ne pripadaju. Brentano je 1874. godine demantovao teoriju asocijacija
mišljenja. Biler je eksperimentalno dokazao da mišljenje nije samo puko operiranje predstavama. Ispitanici u njegovom eksperimentu su rješavali određene
probleme. Oni su poslije izjavljivali da im je misao o rješenju dolazila iznenada
i da nisu imali posebno izdvojene osjete i predstave. Dakle, mišljenje nije jednostavno operiranje predstavama, osjetima i percepcijama. Ono je iznad neposredne očiglednosti.
Mišljenje proširuje ljudsku spoznaju zbog toga što se putem zaključivanja na
posredan način može spoznati ono što nije neposredno dato u percepciji. Opažanjem čovjek spoznaje slučajne veze, dok mišljenjem stavlja u međusobni odnos
percepcije i osjete, te otkriva apstraktna svojstva predmeta i pojava koja nisu
neposredno data opažanjem. Prema tome, mišljenje je najsloženiji psihički proces kojim otkrivamo bitna obilježja predmeta i pojava i zahvaćamo njihove međusobne odnose.
Govoreći o osjetu i percepciji, istakli smo da to nisu izolirani psihički procesi i
da percepcija nije prosta suma osjeta, nego su i u percepciji sadržana različita
svojstva u određenim odnosima i vezama. Predmete i pojave opažamo u određenim situacijama, u određenim prostornim i vremenskim odnosima, uočavamo
sličnosti i razlike uglavnom procesom mišljenja. Tako već na stupnju opažanja,
mišljenjem izdvajamo bitna od nebitnih svojstava predmeta i pojava i prelazimo
sa pojedinačnog na opće. Ovaj proces izdvajanja bitnih i zajedničkih svojstava
predmeta i pojava zove se generalizacija. Svako mišljenje sastoji se u generalizaciji. Ono polazi od pojedinačnog ka zajedničkom svojstvu i opet od općeg ili
zajedničkog svojstva ka pojedinačnom. Na taj način čovjek posredno upoznaje
stvarnost i otkriva veze i odnose u njoj.
MIŠLJENJE KAO PSIHIČKI PROCES
Početni moment misaonog procesa je neki problem pred kojim se čovjek
našao. Da bi se razriješio taj problem, čovjek počinje misliti. Svaki misaoni proces je složena aktivnost usmjerena na rješavanje određenog zadatka. Da bi zadatak razriješio, Čovjek mora imati neku potrebu čije zadovoljenje dovodi do zadovoljstva ili, ako je ne zadovolji do osjećanja napetosti. Zato je mišljenje u
tijesnoj vezi sa ljudskim potrebama i osjećanjima.
Svako se mišljenje odvija u pojmovima. Međutim, u samom procesu mišljenja pojmovi nisu izolirani, oni su uvijek u određenom jedinstvu i kombinuju se
sa predstavama i riječima. Misaoni proces se sastoji od: konkretnih predstava o
predmetima i pojavama, uopćenih shema i riječi kojima operira pojmovno
mišljenje.
>)
ETAPE MISAONOG PROCESA
Uviđanje problemske situacije je početna etapa misaonog procesa. Platon je
tumačio da svaka spoznaja započinje čuđenjem. To čuđenje je zbog toga što se
problem ne može razriješiti već naučenim oblicima ponašanja. Otežano djelovanje signalizira problemsku situaciju i čuđenje izaziva potrebu da se ona razriješi. Zato je veoma bitno osjetiti problem i misaono ga zahvatiti. Postavljanje
problema je misaoni proces od kojeg polazi i njegovo rješavanje. Samo rješavanje problema podrazumijeva raznovrsne misaone postupke, što zavisi od sadržaja
problema. Tako su predstavnici Geštalt psihologije rješavanje problema svodili
na preoblikovanje strukture date situacije. Ovo je jednostran pristup, jer na ovakav način možemo riješiti samo neke probleme. Rješavanje problemske situacije
pretpostavlja izvjesno teoretsko znanje, čiji generalizirani sadržaji prevazilaze
opažene situacije. Dakle, rješenje problema podrazumijeva izvjesno znanje u
svojstvu metode ili sredstva za njegovo rješavanje. Za rješavanje problema i misaone procese, pritom su posebno značajni primjena i korištenje pravila. Mišljenje je složena aktivnost i mnoga pravila se automatski primjenjuju, npr. pri rješavanju matematičkih problema.
Problem se obično počinje rješavati uspoređivanjem polaznih elemenata i
predviđanjem rješenja. Pretpostavka rješenja se zove hipoteza. Spoznaja mogućeg rješenja koje će potvrditi hipotezu, iziskuje potrebu njenog provjeravanja u
praksi, odnosno verifikaciju. Kada je provjeravanje završeno, misao oblikuje
završni sud.
Kako se odvija misaona aktivnost, izmjenjuje se i struktura misaonih
procesa i njihova dinamika. Kad se misaoni proces ne odvija prema već
naučenim pravilima, onda se ti procesi određuju pokretnim dinamičnim
odnosima koji se formiraju i izmjenjuju u toku samog procesa rješavanja
problema. Ako čovjek ponovo rješava isti problem, onda se formiraju ustaljeni
načini mišljenja ili automatizmi.
OSNOVNE OPERACIJE MISAONOG PROCESA
Da bi se razriješio neki problem mišljenjem, potrebno je doći do izvjesne maje.
Pri tome se koriste ove misaone operacije: komparacija, analiza, sinteza,
apstrakcija i generalizacija.
Komparacija
:orođevanjem stvari i pojava, otkrivaju se sličnosti i razlike, stoje često i
pnra forma spoznaje. Na osnovu komparacije, odnosno utvrđivanja sličnosti i
razlike među predmetima i pojavama, možemo vršiti klasifikaciju. Sličnosti i
razlike kao osnovne kategorije spoznaje, u početku se ispoljavaju kao vanjski odL dok se dublja spoznaja ostvaruje drugim misaonim procesima.
51
Analiza
Ovim misaonim procesom raščlanjujemo predmete i pojave i izdvajamo njihove bitne dijelove iz slučajnih i nebitnih veza. Kao misaoni proces analiza je
nerazdvojno povezana sa sintezom.
Sinteza
Sintezom sastavljamo analizom rastavljenu cjelinu i na taj način otkrivamo
bitne veze i odnose elemenata analizom izdvojenih. Kao misaoni procesi
analiza i sinteza nisu razdvojeni, jer bez analize nema sinteze, niti je analiza
potpuna ako nema sinteze. Analiza i sinteza se međusobno nadopunjuju, a u
toku misaonog procesa može jedna ili druga biti značajnija.
Apstrakcija
Ovaj misaoni proces podrazumijeva izdvajanje i isticanje nekog svojstva ili
momenta predmeta ili pojave stoje, u odnosu na ostala svojstva, hitniji i apstraktniji. Tako, promatrajući neke predmete, možemo izdvojiti njihov oblik ili boju.
Zbog toga stoje svijet koji nas okružuje toliko raznolik, nikakva percepcija ne
može da obuhvati sva ta svojstva. Zahvaljujući apstrakciji, moguće je tu raznolikost objektivne realnosti sveobuhvatnije sagledati. Potrebno je razlikovati jednostavnu apstrakciju kod opažanja od one koju imamo kod apstraktnih pojmova.
Zato apstrakcija kao misaoni proces polazi od osjetnih karakteristika predmeta i
pojava ka njihovim apstraktnim karakteristikama. Prelazeći na apstrakciju, koja
se otkriva kroz odnos konkretnih predmeta i pojava, misao ne kida svoju vezu
sa konkretnim, nego se opet vraća tamo odakle je počela, ali sada obogaćenija
za jednu novu spoznaju.
Generalizacija
Prema učenju formalne logike, generalizacija je odbacivanje specifičnih,
posebnih obilježja i zadržavanje onih koja su opća u svim predmetima i pojavama koje uopćavamo. Generalizacija je mehanizam djelovanja na različite
podražaje na osnovu općenitosti nekih njihovih obilježja. Kada su u pitanju
pokreti, kojom prilikom zadržavamo jednu istu shemu, onda govorimo o motornom pojmu. Potrebno je razlikovati generalizaciju koja se zasniva na osjetnoj
pojedinačnosti, kojom se ne otkriva bit predmeta i pojava, od viših formi generalizacije gdje se mišljenjem posredno otkrivaju odnosi, veze i zakonitosti
razvoja neke pojave. Jednostavnim oblicima generalizacije ne produbljuje se
naša spoznaja, nego svaki korak poopćavanja, odbacujući specifična svojstva
predmeta, udaljujući se od njih, dovodi do smanjenja naše spoznaje i do sve slabijih apstrakcija.
Sa psihološkog stanovišta, generalizacija je proces u kojem se manipulira
pojmovima i. predstavama pretočenim u riječi.
52
SUŠTINA PROCESA MIŠLJENJA
OPERIRANJE SIMBOLIMA
Ljudsko iskustvo je često pretočeno u određene simbole, koji prezentiraju
neku skupinu predmeta i pojava. Na taj način je moguće toliku raznolikost svijeta pojmiti. U procesu mišljenja kombinujemo i manipuliramo simbolima, otkrivamo njihove međusobne veze i tako dolazimo do rješenja nekog problema.
Zadatak:
Ljubav je pojam, operiraj tim simbolom i obrazloži ljubav između majke
i djeteta i ljubav između muškarca i žene!
USMJERENOST MIŠLJENJA
U procesu mišljenja upotreba određenih simbola i operiranje njima zavisi od
vrste problema. Dakle, sama bit problema usmjerava naše mišljenje. Npr. ako
se nalazimo pred problemom da nam se pokvarilo auto, mi ćemo posegnuti za
iskustvima koja smo već imali u sličnim situacijama, a ne za iskustvom koje
smo imali kao kuhari.
UVIĐANJE ODNOSA
Mišljenjem otkrivamo odnose i veze između predmeta i pojava koje do tada
nismo uočili. Na taj način uočavamo sličnosti i razlike između različitih sadržaja.
Unutrašnjim misaonim procesima uviđamo zakonitosti koje vladaju u objektivnoj realnosti. Ti se odnosi i veze često javljaju kao poseban doživljaj, tzv. "aha
doživljaj".Uviđanje odnosa je karakteristika mišljenja koje najviše nadilazi neposredno opažanje, jer tako otkrivamo opće odnose koji predstavljaju zakonitost,
mada se uviđanjem mogu razmatrati i konkretni odnosi. Međutim, uviđanjem se
može doći i do zaključaka koji nisu tačni, kakvih je bilo dosta u historiji, npr. da
se sunce okreće oko zemlje.
PRAKTIČNO I TEORETSKO MIŠLJENJE
Čovjek posjeduje samo jedan intelekt pa je otuda razdvajanje praktičnog i
teoretskog mišljenja samo konstrukcija radi boljeg spoznavanja ovog složenog
psihičkog procesa. Naime, svako mišljenje je proisteklo iz nekakve prakse, s
tim da u određenim misaonim operacijama više preovladava apstraktno mišljenje (misaone operacije sa pojmovima). Teoretsko mišljenje proističe iz pojedinačnih i konkretnih problema u kojima se poštuju neke načelne zakonitosti.
53
Ako pod praktičnim mišljenjem podrazumijevamo misaone operacije kojima
se služimo pri rješavnju praktičnih zadataka, onda se ono razlikuje od mišljenja
usmjerena na rješavanje apstraktinih teoretskih zadataka, koji su^Mno posredno
vezani za praksu. U suštini, praktično mišljenje također podnjjpgeva izvjesno
teoretsko znanje i izvjesne apstrakcije, pa je u njemu sadržano i teoretsko mišljenje, kao što i u teoretskom mišljenju često imamo praktičan zadatak pri rješavanju složenih problema, npr. naučno istraživački rad. Praktično mišljenje je
više oslonjeno na neposrednu praksu i češće se u njoj provjerava. Neki su ljudi
skloniji praktičnom mišljenju, dok su opet neki bespomoćni kada treba razriješiti
neki praktični problem, ali su nadmoćni u rješavanju složenih teoretskih zadataka.
Ove razlike su u samom pristupu problemu i u samim tokovima misaonih operacija. Naime, neki problemi traže da se izađe izvan pojedinačnih okvira i da se
traži uopćeni pristup, dakle, traži se teoretsko mišljenje, dok neki problemski
zadaci traže neposredno djelovanje, ili manipuliranje objektivnim predmetima.
Tok misaonog procesa u teoretskom mišljenju je u potpunosti u mislima i mislilac vidi rješenje na osnovu određenih zakonitosti. Praktično mišljenje realizira
samo bližu etapu, naslućujući rješenja koja provjerava u praksi, često manipulirajući metodom pokušaja i pogreške. Do rješenja se dolazi neposredno djelovanjem u praksi.
~T
MIŠLJENJE 1 GOVOR
Mišljenje i govor su dva psihička procesa koje je teško razdvojiti. Aparati
kojima se može registrirati pokret govornih organa ukazuju da uvijek kada mislimo, ovi organi reaguju određenim pokretima. Mala djeca u početku glasno razmišljaju, odnosno istovremeno i misle i govore. Vremenom ih stariji nauče da
svoje misli ne iskazuju naglas, ali i dalje mišljenje prati unutrašnji govor.
Čovjek svoje misli uglavnom saopćava drugima riječima, a ima autora koji
smatraju da su govor i mišljenje jedinstven psihički proces, tvrdeći daje mišljenje unutrašnji govor. U prilog ovome, oni navode kako misli koje su nejasne,
koje još nismo dovoljno prečistili ne možemo ni riječima formulirati. Bihejviralna psihologija je zastupala stanovište da misao nije ništa drugo do djelatnost
govornog organa. Ovo je Lashlev istraživao pomoću specijalnih aparata kojima
je mjerio pokrete grkljana. Prema njegovim nalazima, ovi pokreti vrše se metodom pokušaja i pogrešaka a ne složenim intelektualnim operacijama.
Mada su govor i mišljenje tijesno povezani, oni nisu jedinstven psihički proces, jer misliti ne znači govoriti naglas ili u sebi. Tako mi jednu te istu misao
možemo izraziti raznim riječima i na raznim jezicima. Često se dešava da o nečemu imamo misao, ali nemamo riječi daje izrazimo. Poistovjećivanje mišljenja i
govora znači negirati bilo mišljenje, bilo govor kao važnu psihičku funkciju.
Ako bismo prihvatili tumačenje bihejviorista, onda bismo negirali svu složenost
5+
govora kao svjesnog psihičkog procesa. S druge strane, mišljenje i govor se ne
mogu ni odvajati, jer govor nije samo "vanjsko ruho misli", koje misao oblači
ili skida, ne mjenjajući pri tome svoju suštinu. Drugim riječima, govor nije samo
sredstvo kojim se samo misao iznese iz čovječije glave i preda drugome. Dakle,
ni misao nije formulirana mimo govora, jer formulirajući, mi i razvijamo misao.
Zato je govor nešto više od pukog sredstva kojim se prenose misli. Suština je
da formulirajući riječima misao, mišljenje se i samo razvija i formira.
Mišljenje se ne izražava samo riječima, nego i u obliku slika, gdje su i slike,
kao i riječi, simboli za izražavanje misli. Slike kao simboli izražavanja misli
imaju funkciju govora, pa se može reći da je mišljenje nemoguće bez govora.
Smisaoni sadržaj govorne poruke uvijek ima osnovu u osjetima, prerađenim i
preoblikovanim u odgovarajući semantičku sadržaj.
Misao se ne rađa kao gotova forma koju samo treba govorom prenijeti, već
je to u početku neoblikovana tvorevina koju često govorni simboli oblikuju u
jasnu misao. Govor ima svoja pravila koja se ne podudaraju sa pravilima mišljenja, tako gramatika odražava pravila govora a logika pravila mišljenja. Ove dvije
forme nisu identične, što govori da u jednom te istom jeziku govor i njegova
pravila se mijenjaju a logika mišljenja ostaje ista. Govor je arhaičniji i ima svoju
tehniku koja je vezana sa logikom mišljenja, ali se od nje suštinski razlikuje. To
se najbolje vidi kada treba zapamtiti nešto apstraktno i poslije to reproducirati.
Ista se misao može reproducirati lakše nego iste riječi, zbog čega se dešava da
se pamti smisao nekog sadržaja, a prvobitni verbalni oblik zaboravi. Može se
desiti i obrnuto, da se pamti verbalni iskaz a smisao se zaboravi. Ovo govori u
prilog tome da verbalni iskaz sam po sebi nije misao.
Govor se često dijeli na vanjski i unutrašnji. Za unutrašnji govor se veže pojam mišljenja pa se oni identificiraju. Ovo nije dobra postavka, jer se govor kao
sredstvo komuniciranja ne svodi samo na zvučno saopćavanje poruka. Govor
karakteriše zakonitost u njegovoj gramatičkoj i sintetičkoj strukturi. A to mora
da ima i unutrašnji govor. Zato možemo zaključiti da :
- mišljenje i govor nisu isti psihički proces, ali su nerazdvojno povezani;
- mišljenje je osnova govora dok govor oblikuje misli;
- mišljenje i govor nastaju u komunikaciji.
Govor je genetički nastao zajedno sa mišljenjem. Riječi izražavaju generalizaciju, jer na taj način možemo izraziti pojam. U suštini, riječi su sistem znakova
kojima se ljudi sporazumijevaju i koji ne moraju uvijek imati verbalnu formu.
Postoji mnogo različitih znakova koji služe za komunikaciju, npr. razne geste i
mimika, pokreti, crteži, razni vizualni znaci u saobraćaju i si. Pa ipak, riječi su
najprecizniji znakovi kojima ljudi mogu da izraze svoju misao i osjećanja. Svaka
riječ ima smisaoni, semantički sadržaj, koji sadržava njeno značenje. Semantično
svojstvo govora omogućuje prenošenje misli i osjećanja drugima i, na.taj način,
uspostavljanje komunikacije.
55
VRSTE MIŠLJENJA
KONKRETNO MIŠLJENJE
Ovaj oblik mišljenja je zasnovan na neposrednom operiranju opažajima i
predstavama. Tako ako mi vidimo na stolu zdjelu iz koje izlazi para, zaključujemo daje u njoj topla hrana.
APSTRAKTNO MIŠLJENJE
To je misaoni proces u kojem operiramo pojmpvima i simbolima. Npr. treba
riješiti matematički zadatak: "izračunaj površinu istostraničnog trokuta koji je
upisan u krugu čiji je r — 5 cm! Prilikom rješavanja ovog problema mi koristimo
apstraktne simbole - formule, pojmove - trokut i krug i rješavamo dovodeći ih u
određene relacije.
REALISTIČNO MIŠLJENJE
Realistično mišljenje je potpuno objektivno i zasnovano na stvarnim zakonitostima koje vladaju u objektivnoj realnosti. Naučno mišljenje je objektivno i ne
zavisi od stavova i uvjerenja naučnika. Npr. halucinacije koje nastaju zbog hipoksije (nedovoljno kiseonika u mozgu) objektivna su posljedica, dok lično
uvjerenje nekoga daje to priviđanje i da ima nadnaravnu poruku nije realistično.
IMAGINATIVNO MIŠLJENJE
Imaginativno ili stvaralačko mišljenje je proces u kojem na osnovu ranijih
opažanja, predstava i saznanja formiramo nove sadržaje, koji ranije nisu doživljeni. Razlikujemo stvaralačko mišljenje koje je oslonjeno na objektivne sadržaje, npr. otkriće automobila na pogon vodom, od imaginativnog mišljenja koje je
irealno i zasnovano na mašti, npr. razne bajke, sanjarenja, fantazije i si.
Kako je stvaralačko mišljenje posebno značajno za cjelokupni razvoj čovječanstva, ljudska pažnja je stalno usmjerena na to kako ono nastaje i kako se može
unaprijediti. Sam proces mišljenja je nepristupačan za ispitivanje pa se stvaralačko mišljenje ne može neposredno i eksperimentalno istraživati. Zato se pribjeglo analizi različitih naučnih pronalazaka i načina kako su istraživači do njih
došli. U toj analizi prvo je primijećeno da do pronalaska naučnici dolaze baveći
se nekim problemom duže vremena. Primijećeno je i da se do otkrića dolazi
postepeno, često od jednostavnih pronalazaka pa do najsloženijih. Na osnovu
iskustva velikog broja stvaralaca, stvaralačko mišljenje ima sljedeće faze:
Priprema
Da bi se čovjek bavio bilo kojom djelatnošću, on mora sticati znanje. Tako i
u oblasti stvaralaštva, stvaralac mora imati solidno teorijsko znanje o problemu
56
kojim se bavi. On prikuplja dodatne informacije, problem analizira sa različitih strana i
rijetko ga odmah razriješi.
Inkubacija
Ova faza je naizgled pasivna, jer se stvaralac izravno ne bavi problemom svog
istraživanja. Međutim, problem je stalno prisutan u njegovim mislima, mada se on bavi
nekim beznačajnim poslovima. Ovo podsjeća na jaje u inkubatoru, gdje se ne vide
procesi u jajetu, ali se iz njega izleže pile. Na osnovu ove analogije, neki naučnici
tvrdili su da se problem rješava kada se neko vrijeme napusti njegovo rješavanje.
Stvarno objašnjanje perioda inkubacije je da se u trenucima intenzivnog bavljenja
problemom opteretimo nekim rješenjima koja su pogrešna, ali kad se problem za neko
vrijeme napusti, neki od ovih pogrešnih puteva se zaboravljaju, prestaje efekat
skorašnjosti, problem se oslobađa nepotrebnih i pogrešnih ideja i put ka rješenju postaje
jasniji.
Iluminacija
Rješanje problema se često javi kada se najmanje očekuje. Tako se Arhimedu to
desilo dok je bio na izletu. Ustvari rješenje problema nije slučajno, njemu je prethodio
dug put pripreme i unutrašnje prorade. Do rješenja se naizgled dolazi slučajno, ustvari
to je završna faza unutrašnje obrade i povezivanja podataka i kada završna misao u vidu
paljenja lampice osvjetljava rješenje.
Verifikacija
Istakli smo da do pronalaska vodi dug put i brižljiva priprema. "Nekada se već na
početku pretpostavlja rješenje kao polazna - hipoteza ili pretpostavka. Ona nije
nasumično pogađanje, nego pretpostavka zasnovana na određenim naučnim podacima.
Hipoteze, kao i konačna rješenja problema, moraju se provjeriti. Provjeravanje hipoteza
je često po metodi pokušaja i pogrešaka. Kada se konačno polazna hipoteza pokaže
tačnom, onda se rješenje do detalja naučno obrazlaže i verificira u praksi.
POREMEĆAJI MIŠLJENJA
Do poremećaja u mišljenju može doći zbog povreda ili bolesti mozga i raznih
psihičkih blokada. Najčešće se spominju ovi poremećaji:
1. Formalni poremećaji
- bolesna opširnost - misli su zbrkane i nema jasnog odvajanja bitnog od
nebitnog;
- bujica ideja - misli kao na filmskoj traci se nižu jedna iza druge;
- stereotipija - misli nemaju smisla, raspad pojmova i relacija među njima;
- rasulo misli - još je teži oblik nesuvislog mišljenja, nema smislenih sadržaja.
5-
2. Sadržajni poremećaji mišljenja
Ovi se poremećaji javljaju kod raznih poremećaja u funkcioniranju centralnog nervnog
sistema (CNS), npr. kod narkomana. U ove poremećaje spadaju i kornpulsije, i sumanute ideje.
PROVJERI SVOJE ZNANJE
U čemu je razlika između Blundelove teorije o fiziološkoj osnovi pamćenja i tzv.
reverberacijskog kruga?
Šta je rekognicija?
Kakvo pamćenje može biti prema sadržajima kojim se operira u procesu pamćenja?
Zašto je vožnja biciklom psihomotorna aktivnost?
Zbog čega dolazi do zaboravljanja?
Dovedi u vezu reminiscenciju i retroaktivnu inhibiciju!
Ličnost se mijenja biološkim zrenjem i učenjem. Koja je razlika u ovim promjenama?
Navedi neke draži na koje čovjek i životinje reaguju automatski, bez učešća svijesti!
Obrazloži na jednom primjeru generalizaciju uvjetnog refleksa u neurotičnom ponašanju!
Koji su podsticaji u instrumentalnom uvjetovanju?
Koje su razlike između učenja na osnovu pokušaja i pogrešaka i učenja uviđanjem?
Navedi i obrazloži etape u rješavanju problema!
Zbog čega se javlja plato u učenju?
Koji je glavni smisao teorije formalnih disciplina?
Sta je pokazao Vudrov eksperiment ?
Kojim psihičkim procesom čovjek najbolje spoznaje objektivnu realnost?
Objasni pojam generalizacije na primjeru pojma knjiga!
Koje su etape misaonog procesa?
Koje su operacije misaonog procesa?
Navedi razliku između teorijskog i praktičnog mišljenja!
Kako objašnjavaš da mišljenje i govor nisu jedinstven psihički proces?
Koje su etape imaginativnog mišljenja?
Kako se manifestuju formalni poremećaji mišljenja?
58
5. SPOSOBNOSTI
Sposobnost je svojstvo ličnosti da uspješno obavlja određeni posao.
Ljudi se međusobno razlikuju prema sposobnostima. Tako neko bolje rješava
matematičke zadatke, a slabije savlađuje strani jezik, drugi opet lakše uče strani
jezik, ali su zato nespretni u obavljanju nekih fizičkih poslova. Velika većina
ljudi je sposobna da obavlja različite poslove, ali mala većina je onih koji imaju
izrazite sposobnosti za pojedine djelatnosti.
Sposobnost je unutrašnja mogućnost koja se pod određenim okolnostima
može ispoijiti. Drugim riječima, sposobnost je razvijena i ostvarena mogućnost
za uspješno obavljanje neke djelatnosti. Ova se mogućnost realizira kroz čovjekov psihofizički razvoj i pod utjecajem odgoja i obrazovanja. Naravno, psihofizički razvoj, odgoj i obrazovanje moraju biti organizirani i sitematski praćeni.
Koliko je ljudi imalo natprosječne sposobnosti za pojedine oblasti, ali su ostale
neispoljene, jer nisu imale odgojno-obrazovni poticaj, kao što je bilo i drugih
primjera da je neka sposobnost ostala neispoljena unatoč povoljnim odgojno-obrazovnim poticajima. Ove psihofizičke mogućnosti, koje čovjek nasljeđuje
kao pretpostavke za ispoljavanje određene sposobnosti, zovu se dispozicije.
Anatomsko-fiziološke strukture prenose dispozicije sa generacije na generaciju i
pod povoljnim vanjskim poticajima ljudske sposobnosti bivaju sve izraženije
Kada su neke sposobnosti kod pojedinca tako razvijene na nadmašuju prosječne, onda govorimo o nadarenosti, a kada je ta nadarenost veoma izražena,
onda obično govorimo o talentu, i kada je sposobnost razvijena do najvišeg stepena, onda to nazivamo genijalnost.
Teško je razlučiti kada prestaje talenat a počinje genijalnost, ali se većina
psihologa slaže da je talenat mogućnost originalne reprodukcije (npr. u muzici
nekog djela), dok je genijalnost svestranija i zahvata stvarnost šire i dublje.
Genijalnih ljudi je malo u populaciji. Njihova su ostvarenja nešto novo i originalno za opće ljudsko dobro. Iskustva govore da su genijalni ljudi bili neshvaćeni u svome vremenu i prostoru, smatrani su Čudacima i njihova se vrijednost
najčešće cijeni poslije njihove smrti. (Pronađiprimjer neshvaćenih genijalaca u
oblasti nauke i umjetnosti i objasni u čemu se ogledala njihova osobenost u odnosu na njihove savremenike!)
Među psiholozima se dugo vodila rasprava da li je sposobnost jedna opća
crta ili postoje različite vrste sposobnosti. Bilo je neslaganja oko obdarenosti,
odnosno da li postoji jedna opća obdarenost, npr. za muziku, ili pak postoji obdarenost za pjevanje dok za ostale segmente muzike nema obdarenosti. Nakon
mnogobrojnih istraživanja, na osnovu jednog složenog statističkog postupka,
-rvrđeno je da postoje sljedeće vrste sposobnosti: intelektualne, psihomotorne
i senzorne.
59
INTELEKTUALNE SPOSOBNOSTI
Pod intelektualnim sposobnostima najčešće se podrazumijeva inteligiencija.
Ona se defmiše kao misaona sposobnost kojom se živo biće snalazi u novim situacijama. Živo biće se može prilagođavati novonastalim okolnostima i na osnovi
refleksa, nagona, slučajnog pogađanja i znanja, ali to nije inteligencija. Samo
prilagođavanje u novonastalim okolnostima koje je oslonjeno na misaone sposobnosti je inteligencija.
Veksler inteligenciju ovako defmiše: "Inteligencija je složena ili globalna
sposobnost individue da cjelishodno djeluje, da razumno misli i da uspješno izlazi na kraj sa svojom sredinom."
Dugo je vladalo mišljenje da je inteligencija opća sposobnost snalaženja u
svakoj novoj situaciji, ali dugotrajnim istraživanjima i pomoću faktorske analize
je utvrđeno daje inteligencija stmktuirana od više faktora. Faktorska analiza je
složena statistička tehnika kojom se utvrđuju osnovne dimenzije ličnosti u kojima
su sadržane ostale varijacije od kojih zavisi ponašanje pojedinca. Ova tehnika
uglavnom se primjenjuje na osnovu testova gdje se statističkim postupkom korelacije utvrđuje staje to zajedničko kod ispitanika koji imaju slične rezultate.
Spirman je faktorskom analizom utvrdio da postoji jedan opći ili generalni
faktor inteligencije (G faktor) i više specifičnih faktora (S faktori). Utvrdio je i
da su specifični faktori grupirani i povezani sa općim faktorom. Terston
multifaktorskom analizom otkriva sljedeće grupne faktore: R -faktor rezonovanja,
P - perceptivni faktor, N — numerički faktor, S — spacijalni faktor, V'-verbalni
faktor, W -faktor rječitosti M -faktor pamćenja. Gilford razvija multidimenzionalnu teoriju sposobnosti prema kojoj je inteligencija sastavljena od 50 faktora.
Dalje on ove faktore grupira i dobija sljedeće intelektualne sposobnosti:
1. sposobnost pamćenja pamćenje različitih sadržaja vizualnih, auditivnih,
smislenih, besmislenih itd.;
2. kognitivne sposobnosti - uočavanje problema, osjetljivost za rješavanje
problema;
3. sposobnost konvergentnog mišljenja - dosljednost mišljenja koja vodi ka
rješenju problema;
4. sposobnost divergentnog mišljenja - kreativno mišljenje, bogatstvo ideja
za rješavanje problema;
5. sposobnost evaluativnog mišljenja - pravilna procjena što je tačno a što
nije, kritičnost u ocjenjivanju problema.
Inteligentno ponašanje ljudi podrazumijeva primjenu ranijeg iskustva, ali je
ključni momenat uviđanje novih elemenata i veza koji nisu korišteni u ranijem
iskustvu. Kao, i svaka druga sposobnost, inteligencija je predispozicija ili mogućnost koju čovjek nasljeđuje kao anatomsko-fiziološku osnovu koja se pod
povoljnim uvjetima može ispoljiti i razvijati. Primjeri blizanaca koji su odrastali
60
u različitim uvjetima govore u prilog tome da se i inteligencija može razvijati ili
pak zakočiti u razvoju.
Francuski psiholog Bine prvi je sačinio skalu za mjerenje inteligencije. Poslije
njega mnogi su istraživači nastojali pronaći najobjektivniji instrument za mjerenje inteligencije. Osnovno polazište većine testova kojima se mjeri inteligencija
je postavljanje ispitanika u situacije da rješavaju probleme u kojima nemaju ranije iskustvo. Mjerenje inteligencije se obavlja tako da se ispitanicima daju zadaci za uzrast jednu ili dvije godine mlađi od njih. Ispitivanje se nastavlja testovima za sljedeću godine, sve dok se ne dođe do testova koje ispitanik može da
riješi. Poslije toga dijelimo postignuće ili uspjeh koji je postigao (mentalni
uzrast) sa godinama starosti (hronološki uzrast). Tako ako dijete od 10 godina
riješi većinu zadataka testa za uzrast od 10 godina, onda se poklapa njegov hronološki uzrast sa mentalnim uzrastom. U ovom slučaju on je jednak 120/120 = 1.
Pri izračunavanju inteligencije godine se pretvaraju u mjesece a količnik se
množi sa 100 te se dobije daje količnik inteligencije, koji se obilježava sa IQ, u
ovom slučaju jednak 100, stoje količnik koji odražava prosjek. Ako se umni i
kalendarski uzrast ne podudaraju, onda je inteligencija viša ili niža od prosjeka.
Tako ako dijete od 10 godina rješava zadatke uzrasta djeteta od 11 godina, njegova je inteligencija iznad njegovog kalendarskog uzrasta. Međutim, sva djeca
nemaju ista predznanja i iskustva, što može utjecati na rezultat, pa su istraživači
prosječnu vrijednost inteligencije stavili u raspon između 90 i 110. Smatra se da
IQ = 95 djeteta sa sela odgovara vrijednost od IQ=105 djeteta iz grada.
Kako je ljudska populacija raspoređena prema nivou inteligencije?
Inteligencija kao i ostale sposobnosti raspoređena je u ljudskoj populaciji
prema zakonu normalne distribucije. Sljedeća tabela pokazuje kako se inteligencija distribuira u ljudskoj populaciji:
IQ
140 i više
120-139
110-119
90-109
80-89
70-79
70 i niže
% u populaciji
1
11
18
46
18
6
3
Kao što tabela pokazuje, najveći procenat stanovništva ima prosječnu inteligenciju, dok su niže i više vrijednosti prilično srazmjerne, odnosno koliko je onih
koji imaju iznadprosječan IQ, toliko je onih koji imaju ispodprosječan IQ.
Ispitivanja su pokazala da u ljudskoj populaciji ima oko 2% onih čije je \Q
ispod 70. Oni se smatraju umno zaostalim i obično se dijele u tri skupine:
61
IQ
50-70
20-50
naziv
mogućnosti
lahka mentalna deficijencija
srednja mentalna
deficijencija
mogu se opismenit i osposobit za
jednostavan rad
mogu da nauče govoriti ali ne
opismeniti
ispod 20
teška mentalna deficijencija
ne mogu da se brinu sami o sebi
S drage strane, procenat onih čija je inteligencija iznad 130 je u srazmjeri sa
onima čija je inteligencija ispod 70. Njih je također u populaciji oko 2% i smatraju se talentovanim ili genijalnim. Ako neko dijete ima inteligenciju 140 i više,
najvjerovatnije će ako bude imalo povoljne uvjete za razvoj, postići iznadprosječne rezultate u svojoj djelatnosti.
Terman je od 1925. do 1960. godine pratio 1500 djece čije je IQ bio 140 i
više, i ustvrdio daje njih 90% krenulo na fakultet i 70 % diplomiralo. Jedna desetina je doktorirala, dok su mnogi postali poznati u svojoj struci.
Određen broj djece koja je Terman pratio nisu se izdigla iznad prosječnosti.
On zaključuje da za posebna postignuća nije dovoljna samo visoka inteligencija,
već i poticajna životna sredina i odgovarajuća svojstva ličnosti.
UTJECAJ NASLIJEĐA I SREDINE NA RAZVOJ INTELIGENCIJE
Inteligencija je sposobnost koja prvenstveno zavisi od naslijeđenih datosti.
Vršena su mnoga upoređivanja visine IQ djece i roditelja, i ustanovljeno je da
postoji velika korelacija (povezanost). Značajna povezanost postoji i između
užih srodnika, najveća između identičnih blizanaca. Neki su autori prigovarali
daje ta povezanost posljedica istih uvjeta života, stoje opovrgnuto mjerenjem
inteligencije djece koja su usvojena i njihovih pravih roditelja i blizanaca koji su
bili iz nekih razloga rastavljeni pa su odrastali u različitim socioekonomskim
uvjetima. I u ovim slučajevima postojala je velika podudarnost visine IQ između
djece i roditelja, odnosno između braće blizanaca.
Na razvoj inteligencije uz naslijeđa utječu i uvjeti u kojima dijete odrasta.
Istraživanja su pokazala da se inteligencija brže razvija kada djeca imaju bolje
uvjete. To potvrđuju i mjerenja inteligencije identičnih blizanaca koji su odrastali u različitim uvjetima.
Pored naslijeđa i porodičnih uvjeta, na razvoj inteligencije utječe i šira društvena okolina. Već smo istakli da su djeca iz gradova imala nešto bolja postignuća
na testovima inteligencije, od djece sa sela. Neka istraživanja u SAD pokazuju
razliku i visinu inteligencije između djece bijelaca i crnaca. Ove se razlike objašnjavaju različitim uvjetima koje različite sredine pružaju djeci.
62
VRSTE TESTOVA INTELIGENCIJE
Svaki test inteligencije sastoji se od vrlo različitih zadataka koji, uzeti sami
za sebe, predstavljaju posebne testove sa svojim vlastitim rezultatima.
Razlikujemo verbalne i neverbalne testove inteligencije. Verbalni testovi su
u formi problemskih zadataka, formuliranih riječima i gdje se odgovor daje
rije-:ma, npr. za mjerenje numeričke sposobnosti.
Iz donjih grupa znamenki zbrojite uvijek prve dvije i podijelite zbroj s većom
znamenkom te napišite rezultat:
152, 375, 422 975, 261, 813, 996, 888, 574.
Rezonovanje:
Rastavite donji niz znakova na ispravan način i dodajte još tri daljna znaka:
XOOOOXXOOOXXXOOXX
Verbalni faktor:
Medu desnim riječima što brže označi riječ koja ima slično značenje kao lijeva riječ:
Kretati:
doći, polaziti, stati, ostati, pasti.
SI. 8. Prebrojte bijele i išarane kockice
Neverbalni testovi inteligencije su u formi manipuliranja predmetima ili slikana, npr.
Testovi inteligencije se još dijele na individualne i grupne. Kod individualnih >va
ispitivač mjeri samo jednog ispitanika, dok kod grupnih, istovremeno se ■peri
više ispitanika.
63
TEŠKOĆE PRI MJERENJU INTELIGENCIJE
Utvrđivanje intelektualnog nivoa ne može se egzaktno utvrditi zbog objektivnih i subjektivnih faktora. U objektivne faktore spadaju instrumenti kojima se
utvrđuju nivo inteligencije i uvjeti u kojima se vrši ispitivanje. Testovi kao
instrumenti mjerenja, makoliko se brižljivo pripremali i makoliko sadržavali
elemente snalaženja u novoj situaciji, dijelom mjere stečena znanja iz raznih
školskih predmeta. Zato se dešava da djeca iz sredina gdje je kvalitetnije obrazovanje imaju bolje postignuće na testovima inteligencije.
U subjektivne faktore koji mogu da utječu na rezultate testiranja spadaju psihofizička spremnost ispitanika za rad, gdje je važno da li je on odmoran, emocionalno spreman i kakav motiv ima da radi. Zdravstveno stanje djeteta može
također utjecati na rezultate testiranja, u prvom redu, na to utječe rad tiroiđne
žlijezde, koja regulira nivo joda u organizmu. U jednom istraživanju dijete čija
je tireoidna žlijezda slabije radila imalo je jasne znake fizičke i intelektualne
zaostalosti. Poslije četveromjesečnog tretmana hormonom tireoidne žlijezde,
stanje se popravilo i dijete se počelo razvijati kao i ostala normalna djeca.
VRIJEDNOST TESTOVA INTELIGENCIJE
Testovi inteligencije imaju funkciju da utvrde intelektualni nivo pojedinca pa
kao takvi mogu poslužiti za različite svrhe. U prvom redu na osnovu njih može
se predviđati budući uspjeh pojedinca u različitim djelatnostima. Zbog toga se
rezultati na testovima inteligencije uzimaju kao osnovno mjerilo za odabir kandidata za pojedina zanimanja. Međutim, iskustva su pokazala da rezultati na testovima inteligencije nisu sasvim pouzdan pokazatelj da će neko uspjeti u nekoj
djelatnosti, jer na postignuće utječe i niz drugih faktora.
(Razmisli šta je još bitno za uspjeh u nekoj djelatnosti osim inteligencije.)
Testovi inteligencije imaju veliku vrijednost u odgoju i obrazovanju. Njima
se može procijeniti da lije slab uspjeh nekoga učenika u školi rezultat slabijeg
intelektualnog nivoa ili nekih drugih faktora.
Iako testovi inteligencije imaju izvjesne nedostatke zbog čega nisu potpuno
pouzdani, oni mogu biti korisno sredstvo za utvrđivanje intelektualnog nivoa pojedinca i na temelju toga prognoziranje njegovog uspjeha u pojedinim djelatnostima.
PSIHOMOTORNE SPOSOBNOSTI
Mnoge ljudske djelatnosti zavise od psihomotornih sposobnosti. Postoji veći
broj takvih sposobnosti koje se utvrđuju različitim formama aparat-testova. Njima
se mjere različiti oblici motornog reagovanja na vizualne, auditivne ili neke druge
vrste u podražaja. Na taj način se ispituje brzina reagiranja, preciznost, spretnost
64
i koordinacija pokreta. Postoje testovi kojima se može mjeriti cijeli sklop kompleksnih aktivnosti, što je praksa kod odabira kandidata za posebne profesije,
npr. piloti, ronioci i si.
Kao i kod inteligencije, tako se nekad smatrala da postoji jedna opća psihomotorna sposobnost, ali su novija istraživanja pokazala da postoji veći broj posebnih sposobnosti.
Brzina reakcije
Pod ovom psihomotornom sposobnošću podrazumijevamo brzinu odgovora
na određeni podražaj, npr. vidni, auditivni i si. Sama reakcija je složen proces
koji zavisi od tačnosti primljene poruke, sposobnosti shvaćanja poruke ili podražaja i, na kraju, od mogućnosti motornog reagovanja. Npr. da bi ispitanik tačno
i brzo reagirao, on mora da jasno razlikuje određeni podražaj, da shvati njegovo
značenje, razlikuje ga od drugih podražaja, da izabere ispravnu reakciju i da dovoljno brzo i tačno izvrši pokret. Dakle psihomotorna aktivnost uključuje, percepciju, mišljenje i motorne reakcije.
Tačnost pokreta
Određuje je sinhronizacija vidne kontrole i pokreta. Moguća je i bez vidne
kontrole, npr. kod slijepca, ali je slabija.
SENZORNE SPOSOBNOSTI
Senzorne sposobnosti se odnose na osjetljivost senzornih mehanizama. Uglavnom
ih utvrđujemo mjerenjem praga osjetljivosti. Stoje prag osjeta manji, to je
senzorni organ (analizator) osjetljiviji na vanjske podražaje. Pojedini osjetni
analizatori imaju različito vrijeme reagovanja na draž (vrijeme latencije - vrijeme koje protekne od podražaja do reakcije). Tako je eksperimentalnim istražiem utvrđeno da pojedini analizatori imaju sljedeće vrijeme latencije:
taktilni
slušni
vidni
mirisni
temperaturni
vesti bularni
bolni
0,09-022 s,
0,12-018 s,
0,15-0,22 s
0,31-0,39 s
0,28-0,16 s
0,4 s,
0,13-0,89 s
Na taj način utvrđujemo sposobnosti za razlikovanje intenziteta i kvaliteta
pojedinih osjetnih draži. U svakom od osjetnih analizatora postoji veći broj sennih sposobnosti. Tako kod vida možemo razlikovati sposobnost razlikovanja
omatskih boja, osjetljivost za uočavanje nijansi pojedine boje, osjetljivost za
>\jetlini, oštrina vida, osjetljivost za vidnu dubinu, obim vidnog polja i si.
6^
PROVJERI SVOJE ZNANJE
Šta je dispozicija?
Zašto misKš da su genijalni ljudi često neshvaćeni u svojoj sredini?
Deftniši pojam inteligencija!
Koje je faktore inteligencije i kako otkrio Terston? U čemu
se ogleda sposobnost divergentnog mišljenja? Kako glasi
formula za izračunavanje IQ ? Koje su poteškoće u mjerenju
inteligencije?
Koja su to svojstva ličnosti koja posebno utječu na postignuća u nekim djelatnostima? Kako se zove vrijeme koje protekne od podražaja do reakcije? Postoji
veći broj psihomotornih sposobnosti. Navedi neke od njih!
6. EMOCIJE
Emocije su doživljaji našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, ljudima, događajima i vlastitim postupcima. Naime, svi mi na intelektualnom planu slično doživljavamo objektivnu realnost, ali se umnogome razlikujemo u našem odnosu i postupanju prema toj realnosti. Emocije su prijatno ili neprijatno iskustvo pojedinca na osnovu kojeg se on određuje prema vanjskom
svijetu. Stoga one pokreću čovjeka u akciju bilo da izbjegne neprijatnost ili da
doživi prijatnost. Bez emocija čovjek bi bio mašina koja bi svijet vrednovala i
odnosila se prema njemu isključivo razumski.
Tri su bitna momenta na osnovu kojih razlikujemo emocije od intelektualnih
procesa:
1. Emocionalni doživljaj - radost, strah, tuga i si.
2. Emocionalno ponašanje - usporeni ili ubrzani pokreti, geste lica, verbalizacija i si.
3. Fiziološke promjene u tijelu - stezanje krvnih žila, širenje zjenica, mišićni
tonus i si.
Na osnovu ovih karakteristika emocije možemo definisati kao promjene u
stanju aktivnosti organizma, a koje se manifestiraju u karakterističnim fiziološkim promjenama, ponašanjem i doživljavanjem.
Darvin je tumačio da su emocije filogenetski rudiment, koji pomaže živim
bićima da opstanu. Tako strah može tjerati jedinku da izbjegne opasnost ili da
inhibira pokrete koji mogu biti opasni. Savremeni autori tumače da emocije
svojim poticajima omogućuju veću aktivnost organizma.
ORGANSKE OSNOVE EMOCIJA
Kako smo već istakli, emocionalni doživljaj je individualan. Emocije se mogu
lahko mijenjati i međusobno miješati. Pored subjektivnih doživljaja, emocije
imaju i evidentne tjelesne promjene. Vršena su mnogobrojna ispitivanja tih pro
mjena, najopsežnije je ono koje su proveli američki psiholozi na pilotima u toku
Drugog svjetskog rata. Tražili su od pilota i drugih članova posada bombar
dera da navedu organske reakcije koje su na sebi zapazili u teškim i opasnim
situacijama.
\
Sljedeća tabela pokazuje njihove iskaze:
67
Opažanje organske promjene
Lupanje srca i ubrzan puls
Cesto %
30
Ponekad %
56
Visoka napetost mišića
30
Lahka uzbuđenost, srdžba ili tuga
22
58
Suhoća grla i usta
30
50
Nervozan znoj i hladan znoj
26
53
"Leptir" u stomaku
23
53
20
49
25
40
11
3
53
50
Slabost i nesvjestica
4
37
Nemogućnost da se sjete detalja nakon leta
5
34
Mučnina u stomaku
5
33
Nemogućnost koncentracije
3
32
Osjećaj nerealnosti - kao da se to ne
Potreba za vrlo čestim mokrenjem
Drhtavica
Zbunjenost
događa
53
I druga istraživanja su pokazala da emocije utječu na rad cjelokupnog organizma, posebno unutrašnjih organa. Tako utječu na rad srca, krvni pritisak, disanje, rad orgna za varenje i rad endokrinih žlijezda. Promjene koje nastaju u
organizmu pod utjecajem emocija regulira vegetativni nervni sistem. Tako je
ispitivanjem utvrđeno da se kod studenata za vrijeme ispita krvni pritisak poveća za 15 mm, a broj srčanih otkucaja za 25. Također su povećani provodljivost elektriciteta kožom, i lučenje pljuvačke u ustima i kiseline u želucu.
Darvinovo tumačenje da emocije imaju funkciju pripremanja organizma za
opstanak, potvrđuju promjene u organizmu za vrijeme emocija. Naime, ove promjene imaju upravo svrhu da organizam pripreme za opasnost. U stanjima velike
pobuđenosti srce brže radi, disanje je ubrzano i u organizam se unosi više
kiseonika, što omogućuje brže pretvaranje hranjivih materija u energiju. Žlijezde
sa unutrašnjim lučenjem luče hormone u krv i organizam biva spreman da izdrži
veći napor.
Sve ove promjene u organizmu odvijaju se autonomno i pod kontrolom vegetativnog nervnog sistema. Ovaj nervni sistem se sastoji od simpatičkog i parasimpatičkog dijela koji su jedan naspram drugoga. Tako simpatički dio vegetativnog nervnog sistema ubrzava rad srca, disanje, krvotok, povećava krvni pritisak, širi krvne sudove u mišićima a skuplja u unutrašnjim organima (Razmisli
zašto je to važno!), širi zjenice, grči želudac, suši usta i grlo, povećava lučenje
adrenalina i samim tim količinu krvi u želucu. S druge strane, parasimpatički
dio vegetativnog nervnog sistema usporava sve ove promjene kada je organizam
nije pcdražen i samim tim akumulira energiju. Na ovakav način emocije čine
organizam, spremnim za odbranu od raznih opasnosti.
DETEKTOR LAŽI
Detektor laži je konstruisao Ibau 1949. godine. Njime se registriraju promjene u unutrašnjim organima pod utjecajem emocija - puls, krvni pritisak, ritam
disanja i električna sprovodi]ivost kože. Ibau je pošao od hipoteze da ljudi koji
su počinili prijestup reaguju emocijama kada ih eksperimentator provocira riječima koje asociraju na prijestup. Ispitanike je spajao sa aparatom i onda bi ih
podražavao određenim riječima. U nizu podražajnih riječi su i one kritične, koje
su u vezi sa prijestupom, a na koje ispitanik emocionalno reaguje. Detektor laži
registrira promjene koje nastaju, i to se poredi sa reakcijama na neutralne riječi,
što može pomoći u otkrivanju prijestupnika.
Iako detektor laži nije pouzdano sredstvo za utvrđivanje krivice, on može
biti dobro pomoćno sredstvo u pronalaženju sumnjivih.
VRSTE EMOCIJA
Emocije se mogu klasificirati prema različitim kriterijima: Prema
složenosti emocije možemo podijeliti na proste i složene.
PROSTE EMOCIJE
STRAH
Strah je emocija koja se javlja u situacijama koje ugrožavaju čovjeka a kojima se on ne može adekvatno suprotstaviti. Mnogobrojna su ispitivanja pokazala
daje strah urođena reakcija, ali da se i uči. Urođene refleksne reakcije straha se
javljaju na iznenadni zvuk i izmicanje podloge, dok se ostali strahovi stiču negativnim iskustvom. Iskustva se mogu uopštavati, tako da se strah od jedne neugodne i opasne situacije može proširiti na sve slične situacije. (Slučaj dječaka
Alberta i bijelog miša).
Pod djelovanjem straha povećava se krvni pritisak, ubrzavaju puls i disanje,
suše usta i grlo, šire zjenice, mišići se grče... Ove reakcije organizma su autonomne i imaju smisao da pripreme organizam za odbranu od opasnosti.
Strah kao intenzivna emocija djeluje na ostale psihičke funkcije i procese.
Tako pod djelovanjem straha čovjek je manje kritičan, mišljenje je slabije, moralni principi nepostojaniji, motorne reakcije su manje koordinirane.
Ako se reakcije poduzete u stanju straha pokažu efikasnim, onda straha nestaje, a ukoliko te akcije ne otklone opasnost, tada se strah intenzivira i prerasta
u užas ili paniku.
69
Strah ima značajnu funkciju, ne samo kao zaštitni mehanizam nego i kao važan motiv u ponašanju ljudi. Mnogo toga ljudi nauče zbog straha od kazne ili
neugodnosti. Strah je važno sredstvo odgoja jer sankcionira prestupe i samim
tim služi kao instrument za reguliranje društvenih normi.
Postoji posebna vrsta straha - anksioznost, gdje izravno ne vidimo opasnost,
ali je naslućujemo, progone nas zle slutnje, ali ne znamo zbog čega. Ovakav
strah je slabijeg intenziteta i duže traje. Anksiozne osobe se boje svega što im je
nepoznato i svugdje očekuju opasnost. Anksioznost je jedan od simptoma nekih
psihičkih oboljenja, prvenstveno depresije i raznih neuroza. Korijeni
anksioznosti su obično u pogrešnim odgojnim postupcima roditelja. Istraživanja
su pokazala da su anksioznija djeca čiji su roditelji strogi i koji kažnjavaju
djecu.
Iracionalan strah od nekih situacija, objekata i osoba zove se fobija. One su
najčešće posljedica nekih trauma iz djetinjstva koje su potisnute u podsvijest.
Tako ti snažni doživljaji iz djetinjstva mogu iz podsvijesti djelovati na ponašanje
pojedinca pa se može javiti strah od zatvorenog prostora (klaustrofobija), strah
od visine (akrofobija), strah od raka (kancerofobija) itd.
GNJEV ILI SRDŽBA
Gnjev je emocionalna reakcija koja se javlja kada se neopravdano ograniči
željena aktivnost. Tako se najčešće ljutimo ako neka prepreka zaustavi ostvarenje naše želje. Gnjev sve više raste ako sprječavanje duže traje. Tada se javljaju
nekontrolirane reakcije koje mogu biti usmjerene prema drugim ljudima ili
stvarima.
Djeca u gnjevu čine besciljne pokrete kao stoje udaranje stvari, udaranje nogama i rukama i si. Kako odrastaju, ona i gnjev kultivisu i reaguju sličnije odraslima, u vidu prezira, potcjenjivanja ili podsmjehivanja. Ponekad je gnjev ambivalentna emocija, tj. istovremeno ugodna i neugodna.
Ako je slabijeg intenziteta i ako je upravljen u pozitivnom smjeru, gnjev može
dati korisnu energiju i može biti dobar poticaj da se savladaju prepreke koje
život nameće.
RADOST I TUGA
Radost je ugodna emocija koja se javlja kada se ostvari neki cilj. Sto je cilj
teži, to je radost njegovim ostvarenjem veća.
Tuga se javlja kada izgubimo nešto što nam je naročito drago. Ovu emociju
prati osjećaj bespomoćnosti, potištenosti i bezvoljnosti, uz prisutnost jedne opće
pasivnosti i nespremnosti na akciju. U izvjesnim slučajevima i tuga može biti
poticaj za akciju kako bi se nadoknadilo izgubljeno.
Qmy
LJUBAV
Čovjek je socijalno biće, a za život u zajednici su potrebne pozitivne emocije
kakva je ljubav. Ljubav je emocija urpavljena prema drugim ljudima i odražava
prijateljstvo, uzajamno davanje i uzimanje. Kao složena emocija, ona označava
svu složenost naših stavova i naših sebičnih i nesebičnih interesa. Ljubav može
biti prema suprotnom spolu, prema roditeljima i prema djeci. Osnovni smisao
ljubavi prema suprotnom spolu je produženje vrste, dok roditeljska i dječija ljubav imaju osnovu u potrebi za zaštitom i prihvaćanjem zaštite. Prema nekim
teorijama, ljubav je osnovna energija stvaranja i obnavljanja života (eros - instinkt
života, Frojđ). S druge strane, ljubav prema suprotnom spolu se ne iscrpljuje u
čistom biološkom nagonu, nego ima odnos duhovnog jedinstva dvije osobe.
Ljubav podrazumijeva spremnost da se daje i uzima, kao što to lijepo kaže
Louise Hay:
"Ja sada dopuštam ovoj ljubavi da ispliva na površinu.
Ona ispunjava moje srce, moje tijelo, moj um, moju svijest, moje biće;
Siri se u svim smjerovima i vraća mi se umnožena.
Koliko god ljubavi koristim i dajem, još želim više dati.
Zalihe su beskonačne.
Služiti se ljubavlju daje mi dobar osjećaj;
on je izraz mojeg unutarnjeg zadovoljstva..."
(Louise L. Hay, Kako iscijeliti dušu i tijelo (Novo doba, Zagreb, 1996, str. 94.)
LJUBOMORA
Kada ljubav nije u dovoljnoj mjeri uzvraćena, javlja se emocija ljubomore.
Ljubomora ne mora imati seksualnu osnovu, jer se može javiti između brata i
sestre, između prijatelja i si. Za ljubomoru je karakterističan ambivalentan stav
da se ista osoba istovremeno i voli i mrzi. Intenzitet ljubomore zavisi koliko je ?
rema našoj procjeni ljubav uzvraćena, odnosno koliko smo uložili u ljubav.
^omora može prerasti u mržnju i zavist.
MRŽNJA I ZAVIST
Mržnja je izrazito negativna emocija koja se manifestira u neprijateljskom i
ponašanju prema drugoj osobi. Obično se mrzi osoba koja nam nešto naći i za
koju nas vežu određene uspomene.
Slično mržnji i zavist je negativna emocija. Ona se manifestira u neprijateljom stavu i osjećanju prema drugima koji imaju nešto što smatramo da to više
fipada nama. Kao i u ljubavi tako i mržnji i zavisti prostoje različite gradacije
71
u samom sadržaju i intenzitetu. Tako ispoljavanje mržnje i zavisti može varirati
od blagog neprijateljstva do otvorene agresije.
EMOCIJE PREMA INTENZITETU I TRAJANJU
Prema intenzitetu i trajanju razlikujemo raspoloženja, afekte i strasti.
RASPOLOŽENJA
Raspoloženja su trajnija stanja ugode ili neugode slabije jačine. Ove emocije
mogu trajati danima, mjesecima pa i godinama i biti stalni oblik ponašanja.
Obično se ispoljavaju kao veselost ili potištenost.
Na raspoloženja najviše utječu životni uspjesi ili neuspjesi. Tako ostvarenje
nekog životnog cilja može odrediti trajno pozitivno raspoloženje, kao što i neki
veliki životni promašaj ili nenadoknadivi gubitak mogu da imaju za posljedicu
trajno negativno raspoloženje. Ponekad i beznačajan događaj može utjecati na
raspoloženje, čak onaj kojeg se ne sjećamo. Zatim na raspoloženje utječu i neki
vanjski faktori - doba dana, dani u sedmici i godini, vrijeme, zdravlje, odijevanje, sitost i si.
AFEKTI
Afekti su burne i jake emocije koje ne traju dugo. Prate ih različite fiziološke
promjene u organizmu. U stanju afekta emocije prevlađuju intelekt pa dolazi do
"sužavanja svijesti" i slabljenja kontrole.
U afektu se čovjek neodgovorno ponaša i može počiniti teško krivično djelo.
Pored štetnog djelovanja, afekti imaju i pozitivnu dimenziju, jer u takvim stanjima dolazi do emocionalnog pražnjenja i popuštanja napetosti.
STRASTI
Strasti su emocioalna slanja ili emocionalna privrženost nekoj stvari ili pojavi koje dugo traju, kao raspoloženja, i jakog su intenziteta, kao afekti. Od afekata se razlikuju po tome što strasti ne nastaju odjednom, kao što nastaju afekti,
nego se stvaraju ponavljanjem određenih radnji duže vrijeme.
S obzirom na etičke vrijednosti, strasti možemo podijeliti na pozitivne i negativne. Pozitivne strasti su strast za naukom, umjetnošću, dok su negativne strast
za kockom, alkoholom, drogom.
Strasti se mogu formirati sistematskim unošenjem agenasa u organizam, čime
se potenciraju određena emocionalna stanja. Tako pušenje vremenom stvara
potrebu za nikotinom i kada se ta potreba zadovolji, nastaje osjećaj ugode, odnosno, kada se ne zadovolji, dolazi do osjećaja neugode.
72
Također bavljenje poslom koji izaziva jake emocije, može vremenom stvoriti
potrebu za tom aktivnošću kao intenzivnu emociju dugog trajanja.
EMOCIJE PREMA UGODI
Emocije se prema ugodi mogu podijeliti na ugodne i neugodne.
Ugodne emocije nas potiču da ponavljamo sadržaje koji su obilježeni
ugodom i kao nagradu za to imamo jedno prijatno psihofizičko i socijalno stanje.
Ove emocije su posebno značajne za socijalno funkcioniranje čovjeka jer potiču
druženje ljudi. Od svih ugodnih emocija, ljubav je najznačajnija ugodna
emocija, pokretač je pozitivnih ljudskih težnji.
Neugodne emocije nastaju kao reakcija na neprijatne sadržaje koji u vidu
kazne prijete Čovjeku. Ove su emocije značajne u čovjekovom razvoju jer modifikuju ponašanje tako da se izbjegavaju situacije koje mogu dovesti do neugode.
Strah je najizrazitija neugodna emocija.
Postoje i drugi kriteriji za podjelu emocija. Neki autori emocije dijele prema
području koje zahvataju emocije, pa govore o osjetnim i intelektualnim emocijama, ili prema kriteriju usmjerenosti, na emocije usmjerene prema sebi i prema
drugim ljudima.
ORGANSKI I FIZIOLOŠKI OSNOVI EMOCIJA
Čovjek funkcionira kao jedinstven organizam i teško je razlučiti biološke, fiziološke i psihičke procese. Emocije su psihički procesi i stanja koja zavise od
funkcioniranja čitavog organizma, posebno od vegetativnog nervnog sistema,
žlijezda sa unutrašnjim lučenjem, moždane kore i hipotalamusa.
Vegetativni nervni sistem regulira rad unutrašnjih organa. U stanjima pobuđenosti kakva su emocionalna stanja, ovaj dio nervnog sistema autonomno priprema organizam za eventualnu akciju.
U emocionalnim stanjima posebno je značajan rad žlijezda sa unutrašnjim
lučenjem čiji rad također regulira autonomni nervni sistem. Tako nadbubrežna
žlijezda u stanjima emocionalne pobuđenosti, pod direktnim djelovanjem autonomnog nervnog sistema, pojačano luči hormon adrenalin koji povećava šećer u
krvi i na taj način stvara višak energije u organizmu.
Centar koji upravlja radom vegetativnog nervnog sistema smješten je u hipotalamusu, u dijelu koji se zove paraventrikularno jedro. Neurosekretorne ćelije
ovog jedra luče vazopresin i oksitocin koji imaju ulogu transmitera kojima
hipotalamus preko vegetativnog nervnog sistema utječe na rad srca, na krvni
pritisak, širenje zjenica, peristaltiku crijeva itd. U jednom je eksperimentu podražavan hipotalamus mačke električnim podražajima. Mačka je reagirala znacima
bijesa, frktala je, nakostriješila dlaku, zauzimala borbeni položaj.
"3
Moždana kora ima veliku ulogu i u ispoljavanju emocija. Sve spoljne podražaje primamo i obrađujemo preko različitih centara u moždanoj kori. Jedni se
podražaji ublažavaju, drugi pojačavaju, odnosno jednima se pridaje veći značaj,
a drugi se procjenjuju kao nevažni i bivaju potisnuti. Tako moždana kora regulira emocije. Daje moždana kora važan činilac u reguliranju emocija, pokazuje
tzv. frontalna lobotomija. Naime, nekada se kod nekih duševnih oboljenja presijecala nervna veza između hipotalamusa i čeonog dijela moždane kore i tako
se poboljšavalo stanje bolesnika, ali, s druge strane, primijećeno je da takve
osobe postaju nekontrolirane i veoma intenzivno ispoljavaju svoje emocije, ne
vodeći računa o društvenim normama.
TEORIJE EMOCIJA
DŽEMS-LANGOVA TEORIJA
Prema ovoj teoriji, emocije su posljedica fizioloških procesa u unutrašnjim
organima. Na shemi je predstavljen princip funkcioniranja Džemsove teorije:
Draž se prenosi preko receptora u koru velikog mozga (1). Mozak inervira
mišiće i unutrašnje organe i na taj način pobuđuje organske reakcije (2). Od
ovih organa nervni se impulsi vraćaju u koru velikog mozga gdje se doživljava
emocija (3 i 4). Dakle, iz ove teorije proizilazi da mi ne plačemo što smo žalosni,
nego smo žalosni što plačemo. U nekim situacijama čovjek može voljno
izazvati i kontrolisati emocionalna stanja, kao što to čine glumci ekspresijom
lica, glasom i gestom, čime se ova teorija potvrđuje. Međutim, neke emocije se
javljaju mnogo brže nego što dođe do organskih promjena koje su karakteristične za te emocije - npr. prije se javi emocionalni doživljaj nego lučenje pojedinih
sekreta, ili intenzivni doživljaji koje imaju paraplegičari, mada nema nervnih
veza između kore velikog mozga i pojedinih organa.
KENON-BARDOVA TEORIJA
Prema ovoj teoriji, organska osnova emocija nalazi se u hipotalamusu, pa je
neki zovu hipotalamusna teorija emocija. Za razliku od Džems-Langove teorije,
ova objašnjava da su emocionalni doživljaji relativno nezavisni od emocionalnog ponašanja.
Na shemi se vidi da receptor prima draž, koja zatim putem nervnih vlakana (1)
dolazi do hipotalamusa. Nadražaji koji su nastali u hipotalamusu idu istovremeno u koru velikog mozga i izvršne organe-mišiće i unutrašnje organe (2 ,4).
Nervna veza (3) predstavlja vezu između talamusa i kore velikog mozga i kore
velikog mozga i hipotalamusa, pa kora velikog mozga tako igra ulogu regulatora
između talamusa hipotalamusa i izvršnih organa. Na taj način neke emocije mogu
74
biti zakočene, s druge strane, ovim se objašnjavaju intenzivne emocije kod paraplegičara i vrlo burne emocije koje se javljaju prije organskih promjena, što je
istaknuto kod prethodne teorije.
Kora velikog
mozga
T
Žlijezda
Recepto
r
Mišić
SI. 9. Shematski prikaz aktivacijske teorije emocija (D. B.
Lindsley)
Kenon-Bardova teorija prenaglašava ulogu hipotalamusa u nastajanju emocija.
Hipotalamus može da izazove samo jednostavne, stereotipne i ograničene emocionalne reakcije, dok je u složenije emocionalne reakcije uključen čitav organizam.
SI. 10. Shematski prikaz Kenon-Bardove teorije emocija
Kora velikog
mozga
Receptor
Žlijezda fo)
Mišić
:TTYACIJSKA TEORIJA EMOCIJA EORJJA
AKTIVIRANJA ORGANIZMA)
Ovu teoriju razvio je D. B. Lindsley. Prema njemu, emocije nastaju poslije
venja retikularne formacije koja aktivira korteks. Korteks prima povratne
nnacije iz mišića i regulira aktivnost organizma. Ova se teorija zove još i
ija budnosti organizma, koju je Lindslev zasnovao na mjerenjima električne
nosti kore velikog mozga tzv. elktroencefalogramom. U toku spavanja
lost mozga je smanjena, mišići su opušteni, simpaticki dio nervnog sistema
75
je smanjio svoju funkciju i nema emocionalnog reagovanja. Ako nekom intenzivnom draži djelujemo na receptore čovjeka koji spava, npr. satom koji zvoni,
dolazi do aktiviranja nervnog sistema, posebno hipotalarnusa i vegetativnog
nervnog sistema, koji djeluje na žlijezde sa unutrašnjim lučenjem da pojačano
počinju lučiti hormone. Elektroencefelogram pokazuje aktivnost mozga, što
znači daje nervni sistem u stanju da prima podražaje i da na njih reaguje. Tako
je cjelokupni organizam spreman za aktivnost i za emocije. S druge strane, emocije slabe kako slabi aktivnost organizma, što znači da emocije nisu neka specijalna stanja, nego su odraz neprestane aktivnosti organizma.
LIMBICKA TEORIJA EMOCIJA
Limbički sistem je kompleksan dio centralnog nervnog sistema, i odgovoran
je za emocionalno ponašanje, seksualne funkcije, vegetativne funkcije, kao i za
složene procese memorije. Ovaj dio nervnog sistema se sastoji od nekoliko osnovnih struktura: limbičke kore, supkortikalnih Hmbičkih jedara, najvećeg dijela
hipotalarnusa, rostralnog segmenta moždanog stabla kao i veza između tih formacija. Smješten je među moždane hemisfere i pripada filogenetski starijim dijelovima mozga. Sljedeća shema pokazuje ulogu limbičkog sistema u procesu nastajanja emocija.
subjektivni opažaj
emocije
korteks velikog mozga
i
-
događaj koji izaziva
emociju
4---------------
osjetni aparat
•
limbički sistem
i
- •
vratn
e
informacije
izlazni putovi
unutrašnje reakcije:
puls
širenje i zatezanje krvnih
žila
metaboličke promjene
napetost mišića
lb
*_
vanjske reakcije:
promjene u izrazu lica
zauzimanje tipičnih
tjelesnih položaja
ekspresivni pokreti
emocionalno
ponašanje
SI. 11. Uloga limbičkog sistema u procesu nastajanja emocija
Dakle, poslije podražaja u kori velikog mozga se registrira draž koja se dalje
prosljeđuje u limbički sistem, pa u hipotalamus, odatle ponovo slijedi prerada
podražaja u limbičkom sistemu i konačno se u korteksu doživljava emocija. U
toku ovog kružnog ciklusa dolazi do raznih promjena u organizmu karakterističnih za emocije.
ŠAHTEROVA TEORIJA EMOCIJA
Prema ovoj teoriji, tumačenje nekog emocionalnog stanja ostvaruje se kognitivnim procesima. U svojim eksperimentima Sahter je ustvrdio da se isto stanje
emocionalnog aktiviranja može doživjeti kao radost, ljutnja, strah ili opće uzbuđenje. Vrstu emocije, dakle, određuje sama situacija, u kojoj se pojedinac nalazi, npr. u ugodnoj situaciji su ugodne emocije u neugodnoj neugodne. U jednom
eksperimentu, Sahter je ispitanicima dao injekciju adrenalina (suproksin), uz
objašnjenje da želi ispitati kako to djeluje na vizualno opažanje. Pošto adrenalin
utječe na opći aktivitet, on je želio ispitati kako u takvoj situaciji utječe ponašanje drugih na emocije. Zbog toga je među ispitanike ubacio instruiranog voditelja
koji je trebajo da inscenira situaciju ljutnje. Tako je uradio i sa drugom grupom
gdje je voditelj trebalo da inscenira opuštenu i vedru atmosferu. Treća grupa nije
primila adrenalin nego placebo (otopina soli). Rezultati su pokazali da su prve
dvije grupe pokazale onakva osjećanja kakva je voditelj inscenirao, dok u trećoj,
kontrolnoj grupi nije bilo izraženog emocionalnog ispoljavanja. Dakle, eksperiment je pokazao da jačina emocionalnog doživljavanja zavisi o stupnju aktiviteta
(što u ovom slučaju provocirano adrenalinom) i od prateće situacije (ponašanja
drugih).
PSIHOSOMATSKA OBOLJENJA
Intenzivna emocionalna uzbuđenja mogu dovesti do pretjeranog lučenja želučanih sokova koji nagrizaju želučanu stijenku. Ako se ovo češće javlja, može
nastati čir na želucu. Također dugotrajna uzbuđenja i uznemirenost mogu da e
krvne žile, srce i organe za disanje. Zato kažemo da psiha može dovesti do
oboljenja organizma- somatike.
EMOCIONALNE EKSPRESIJE (VANJSKE
MANIFESTACIJE EMOCIJA)
U emocionalnim stanjima zahvaćen je čitav organizam. Promjene do kojih
olazi u radu unutrašnjih organa refleksno se odražavaju na vanjsko izražavanje
amocija. To izražavanje se najočiglednije manifestira na licu (facijalna ekspresi>. govoru ( vokalna ekspresija), tijelu (posturalna ekspresija).
77
EMOCIONALANI IZRAZI LICA
Još jeL^eoTiardrrd'a" v inči
uočio da mišići lica otkrivaju
emocionalna stanja u kojima
se čovjek nalazi. On je to pokazao na jednostavnom crtežu gdje opušteni mišići oko
očiju i usta pokazuju neugodne emocije.
Rukmik (Ruckmick) je također u svojim eksperimentalnim istraživanjima utvrdio
da je za identifikaciju emocija najvažniji položaj mišića
očiju i usta, ali da se na osnovu izraza lica mogu prepoznati samo prijatne i neprijatne
emocije.
R. Vudvort (Woodvorth)
je klasificirao izraze lica u kojima se mogu prepoznati sljedeće emocije:
1. Ljubav, sreća i radost.
2. Iznenađenje.
3. Strah i patnja.
4. Bijes i odlučnost.
5. Gađenje i odvratnost.
6. Prezir.
Prepoznavanje
emocija
samo na temelju izraza lica
nije pouzdano. Neke emocije
imaju sličan izraz lica, npr.
strah i srdžba, sreća i iznenađenje. U Vudvortovoj skali
lakše je prepoznati emocije
koje su udaljenije nego one
koje su u istoj skupini. Tačno
prepoznavanje emocija na
osnovu izraza lica je moguće
tek kada se pozna situacija u
kojoj se čovjek nalazi.
78
SI. 12. Shematski prikaz iskazivanja emocija izrazom lica
SI. 12.b. Facijalna ekspresija pri šest glavnih emocija
(ljubav, sreća i radost; iznenađenje; strah i patnja; bijes i
odlučnost; gađenje i odvratnost; prezir)
EMOCIONALNI IZRAZI GLASOM
Prepoznavanje emocija na osnovu govornog izraza je pouzdanije nego na
osnovu izraza lica. Tako su visoki tonovi karakteristika uzbuđenja, a spušten glas
odaje razočarenje ili tugu. U uzbuđenju glas treperi, riječi se skraćuju, glas je isprekidan, manje su pauze između riječi i rečenica a govor je ponekad neartikuliran.
Smijeh jasno odaje emociju radosti, jecaj tugu. Zbog bolje prepoznatljivosti i lakšeg izražavanja emocija glasom, glumci se češće koriste izrazom glasa nego lica.
EMOCIONALNI IZRAZI TIJELOM
Već smo istakli daje u emocionalnim stanjima čitav organizam zahvaćen,
tako i držanje i pokreti tijela odaju emocionalna stanja. U strahu ili bježimo ili
smo blokirani, u srdžbi stiskamo pesnice, zauzimamo borbenu poziciju, u radosti pravimo žive pokrete, dok u prestravljenosti ljudi prave nagle pokrete glave,
treptaju očima, izbacuju ramena i trup naprijed, uvlače stomak i si.
Strah je emocija koja ima najveće učinke na stanje organizma. Intenzivan strah
može blokirati psihičke i tjelesne funkcije: Ova se pojava zove iktus. S druge
strane, u strahu može doći do nekontroliranih pokreta, bježanja, skakanja. Ovakve
reakcije se zovu reptus. U stanju reptusa dolazi do velikog lučenja adrenalina i
drugih hormona što uvećava energiju organizma. Poznati su mnogi slučajevi
gdje su ljudi u strahu u stanju reptusa preskakali velike prepreke, dizali velike
terete i si.
Na izražavanje emocija, posebno na izražavanje tijelom i gestom, ima veliki aj
kultura. Kod nekih naroda emocionalni izrazi su slabiji i to se cijeni, npr.
Indijanci, dok su opet neki narodi, kao npr. Italijani, jako izražajni u ispoljavanju
ih emocija.
ZNAČAJ EMOCIJA U ŽIVOTU ČOVJEKA
Emocije igraju važnu ulogu u životu čovjeka. One mogu biti korisne i štetne o
ljudsko ponašanje. U intenzivnim emocionalnim stanjima smanjuju se neke jke
funkcije. Percepcija je nepotpuna, ponekad iskrivljena. To je istraživao .ački
psiholog Davor Trstenjak. Njegovi ispitanici su posmatrali fotografije različitih
predmeta u trajanju 5-20 minuta, poslije čega su trebali procijeniti koliko su
vremena proveli u promatranju. Jedna je grupa bez prekida posmatrala, draga
(eksperimentalna) je u toku posmatranja imala izvjesne emocionalne pod-»caje,
npr. "Zovu vas na telefon, ali prije toga završite posmatranje!" Ispitanici ii su
dobijali emocionalne impulse posmatranje su procjenjivali dužim nego kc je
bilo, što se pripisuje emocionalnom nestrpljenju.
Emocije imaju značajan utjecaj na psihičke poremećaje. Razni bolovi bez
■rganske osnove su posljedica intenzivnih i dugotrajnih emocija.
79
Štetno djelovanje emocija se posebno manifestira u spoznajnim procesima
pamćenja, mišljenja i učenja. Mnogobrojna istraživanja pokazala su da emocionalno
pobuđen čovjek teže uči, lošije pamti i slabije rješava problematične situacije. Koliko
emocije mogu zakočiti spoznajne procese pokazuju primjeri ljudi koji su doživjeli tzv.
"praznu svijest". U takvom stanju osoba je van vremena i prostora, ne shvaća riječi, ne
zna gdje se nalazi, ne zna šta se zbiva. Negativan utjecaj emocija na spoznajne procese
je uglavnom zbog opće dezorgamzacije ponašanja . Tako kod dezorganizacije govora se
prvo javlja poremećaj smisla, a poslije gramatički poremećaj (emocije dezorganiziraju
prvo filogenet-ski mlađu funkciju).
Emocije umjerenog intenziteta mogu pozitivno djelovati na ljudsko ponašanje.
Aktivnost emocionalno obojena više motivira ljude. U školskom učenju pravilno
dozirane emocije mogu potaći učenike da uče i bolje pamte nastavne sadržaje. Bitno je
istaći da niti isuviše slabe niti isuviše jake emocije ne poboljšavaju učenje.
Intenzivne emocije su pokretači velikih ljudskih ostvarenja. Betoven nije mogao
komponovati svoje simfonije bez emocionalne zanesenosti.
Emocije zadiru u sve oblike ljudskog ponašanja. One obogaćuju život, čine ga
ljepšim i sadržajnijim. Bez emocija čovjek bi bio robot, kao stoje neko rekao: "Računar
će moći sve raditi, ali nikada neće moći osjećati kao čovjek."
PROVJERI SVOJE ZNANJE
Kako je Darvin tumačio emocije?
Na osnovu čega se razlikuju emocije od intelektualnih procesa?
U povišenom emocionalnom stanju simpatički dio nervnog sistema ubrzava rad
nekih organa, širi krvne žile i krv se skuplja u unutrašnjim organima. Koja je
funkcija ovog fiziološkog procesa? Kako dijelimo emocije prema smjeru? Šta je
anksioznost? Koja je suština ljubavi? U što može prerasti ljubomora?' Napravi
razliku između raspoloženja i afekta! Paraventrikularno jedro je smješteno u
hipotalamusu i upravlja vegetativnim
nervnim sitemom. Koja je njegova funkcija u emocijama? Objasni
Kenon-Bardovu teoriju nastajanja emocija! Kako nastaje
psihosomatkso oboljenje? Objasni primjerom! Šta je to iktus? Koje su
dobre, a koje loše strane emocija u ljudskom ponašanju?
80
7. MOTIVI KAO POKRETAČI
LJUDSKE AKTIVNOSTI
Motivi zajedno sa emocijama pokreću i usmjeravaju ljudsku aktivnost
radi ostvarenja određenog cilja. Emocije utječu na tok i intenzitet motiva, pa
je teško razlučiti ove procese. Mi ih razdvojeno posmatramo radi lakše spoznaje
zakonitosti kojima su određene.
Ljude je oduvijek interesovalo šta je to što određuje ponašanje živih bića.
Tako su nastale razne teorije, sve s ciljem naći odgovor na to pitanje.
Teorija potreba tumači motivaciju kao aktivnost koja se javlja zbog nedostatka ili viška nekih materija u organizmu. Kada nekom organizmu oduzmemo
ono što mu je potrebno da bi preživio, javlja se potreba. Takvo stanje "motivira"
organizam da stupi u akciju i dođe do potrebnog (hrane, vode, zraka). Mogu se
razlikovati dvije vrste aktivnosti koje poduzima organizam. Jedna je aktivnost
koja se očituje povećanim brojem pokreta, uznemirenosti i nesvrsishodnim ponašanjem. Drugi oblik ponašanja je usmjereno i svrsishodno koje organizam čini
da bi došao do onog što mu je potrebno i tako uspostavio ravnotežu u organizmu.
Ovo svrsishodno i ciljano ponašanje koje dovodi do cilja, tj. do uspostavljanja
fiziološke ravnoteže (homeostaza), zovemo motivacija.
Motivaciju je najlakše objasniti ako je izjednačimo sa stanjem tjelesnog
nedostatka, jer je lahko ustanoviti staje to organizmu potrebno da bi preživio.
Faktori koji djeluju spolja i podstiču organizam na akciju mogu biti neka
materija ili neko stanje, i kako podstiču organizam na aktivnost, zovu se podsticaji ili incenti-vi. Mogu biti prijatni ili neprijatni, što dovodi u vezu motive i
emocije.
Vršeni su mnogi eksperimenti sa životinjama gdje se mjerilo kako nedostatak hrane djeluje kao motivirajuća varijabla. Rezultati pokazuju da najprije
poraste aktivnost i učinak u zadacima učenja. Ali, ako se duže vremena životinja lišava hrane ili vode, aktivnost će opasti sve do nivoa apatičnosti. Slično se
ava i sa čovjekom, što su pokazali Guetzkow i Bowman. Oni su skupini
muškaraca od 20 i 23 godine, koji su dobrovoljno pristali da učestvuju u eksperimentu, pola godine davali upola manje hrane. Ispitanici su bilježili svoja
zapažanja a eksperimentatori su sistematski pratili kako se oni ponašaju.
novo je raspoloženje bilo mrzovoljno, postali su apatični, zanemarivali su
anjski izgled, međusobno se nisu trpjeli. Oni su svoje misli uglavnom
usmjeravali ka hrani, svi njihovi razgovori, misli i snovi bili su vezani za
hranu.
Ovi primjeri upućuju na to daje motiv potreba koja usmjerava ljudsku aktivnost za njeno zadovoljenje.
81
Potreba je manjak ili višak neke materije u organizmu čiji nedostatak dovodi
do narušavanja ravnoteže. Potrebe mogu biti različite kao i načini njihova zadovoljavanja. Čovjek je istovremeno biološko i socijalno biće pa su i potrebe biološke i socijalne. Tako su biološke potrebe za hranom, vodom, kiseonikom, odmorom, dok potreba za društvom i ugledom je socijalna potreba. Potreba postoji
neovisno o svijesti daje narušena biološka i socijalna ravnoteža. Svijest o potrebi
zovemo želja, koja ne mora biti u skladu sa objektivnom potrebom. U motivacijskom procesu prisutni su sljedeći segmenti:
1. Potreba.
2. Aktivnost.
3. Doživljaj.
4. Zamišljanje cilja.
Navedeni slijed ukazuje na to kako poslije ukazane potrebe slijedi aktivnost
organizma da se ona zadovolji. Narušena ravnoteža organizma je praćena izvjesnom tenzijom, koja pokreće na akciju.
' •
STIMULANS
,
— ORGANIZAM
>•
MOTIVACIJA — PONAŠANJE
>
—
►
ZADOVOLJENJE
POTREBE
i
SI. 13. Shema toka motivacijskog ciklusa do uspostavljanja homeostaze
Sama se potreba doživljava kao organski ili intelektualni osjećaj. Kada je
svijest o potrebi na niovou daje možemo doživjeti, onda se zamišlja način kako
da se potreba zadovolji i kako da se nadiđe stanje neugodnosti u kojem se organizam nalazi. Zamišljeni cilj kojim želimo ostvariti potrebu služi uspostavljanju
ostaze (ravnoteže). Gornja shema pokazuje kako teče motivacijski ciklus u esu
uspostavljanja homeostaze. Potreba potiče na aktivnost za njeno zadovoljenje.
Aktivnost reducira potrebu, ali, nakon izvjesnog vremena, ona se ponovo javlja
pa se ciklus ponavlja.
VRSTE POTREBA
V. Andrilović i M. Ćudina-Obradović ovako prikazuju kriterije i potrebe :
Kriterij
a) Uloga u čovjekovu životu
b) Postanak
c) Područje čovjekova života
d) Rasprostranjenost među ljudima
Potrebe
Primarne i sekundarne
Naslijeđene (biološke) i stečene
Biološke i socijalne
Univerzalne, regionalne i individualne
Klasifikacija potreba
1. Primarne biološke
Naslijeđene i univerzalne
2. Primarne socijalne
Stečene i regionalne
3. Sekundarne
Stečene i individualne
PODJELA MOTIVA
Potrebno je razlučiti pojarnl^otrebeTrnotiva. Naime, svaka potreba ne mora
pokretati organizam na aktivnost. Primjer za to je da organizmu može nedostajati neki vitamin a da toga on nije svjestan niti poduzima bilo kakvu aktivnost.
Urođene fiziološke potrebe koje aktiviraju u organizmu fiziološke promjene zovemo nagonima. Potreba označava nedostatak neke materije u organizmu, a nagon je aktiviranje organizma da bi se ta potreba realizirala. Nagon podrazumijeva
akciju kojom se treba zadovoljiti biološka potreba organizma.
Potrebe se mogu zadovoljiti na različite načine, što zavisi od uvjeta u kojima
čovjek živi i društvenih normi koje reguliraju to zadovoljenje. U zadovoljavanju
svojih potreba, čovjek stiče određeno iskustvo u kojem nastaju nove potrebe.
Neki autori potrebe koje su nastale kroz aktivnost zovu izvedeni motivi. Kako
ovakve potrebe uglavnom nastaju u određenim društvenim odnosima i kako
društvo određuje norme u zadovoljavanju tih potreba, one se još zovu i socijalni
motivi.
Socijalni motivi nastali u evoluciji čovjeka, opravdano se nazivaju urođenim,
jer su svojstveni svim ljudima bez obzira na vrijeme i prostor. Motive koje je
čovjek stekao individualnim razvojem, a koji se mogu dalje razvijati ili gasiti
pod utjecajem određenih društvenih normi zovemo stečeni motivi. Način kako
pojedinac zadovoljava svoje motive zovemo ličnim motivima.
Prema tome, motivi su organski ili psihološki faktori koji određuju ponašanje radi ostvarenja određenog cilja. S obzirom na vrstu i prirodu, razlikujemo
motive nedostatka i motive razvoja (obilja).
83
MOTIVI NEDOSTATKA
W. Kanon (Cannon) je proučavao ponašanje životinja i čovjeka u uvjetima
nedostatka i viška nekih materija u organizmu. Prema njemu, organizam automatski razvija aktivnost da uspostavi poremećenu ravnotežu, koju naziva homeostaza.
Osnovni biološki nagoni su karakteristika jedne vrste. Izvjesne razlike koje
postoje među pojedincima se više odnose na način zadovoljenja biološke potrebe, nego na samu vrstu potrebe. To je najviše izraženo kod čovjeka. Pod utjecajem društvene sredine, čovjek prihvaća određene norme ponašanja, pa i one o
načinu zadovoljavanja pojedinih bioloških potreba.
Vršena su mnoga istraživanja da se utvrdi koji su biološki motivi najsnažniji;
glad, žeđ ili seks. Utvrđeno je da su najsnažniji oni motivi koji proizilaze iz najintenzivnije potrebe organizma u datom trenutku. Pa ipak postoje razlike u mogućnosti kontrole i potiskivanja pojedinih bioloških motiva. Motivi gladi i žeđi
se mogu potiskivati kraće vrijeme, dok je seksualni motiv moguće potisnuti za
duže vrijeme ili ga zamijeniti nekom dragom aktivnošću.
Motive nedostatka karakterizira to da poslije određene aktivnosti slijedi nagrada. Dijelimo ih na homeostatske ili biološke i nehomeostatske ili socijalne
ili psihološke.
HOMEOSTATSKI MOTIVI
Motiv žeđi
Ovaj motiv se javlja kada je narušena ravnoteža tečnosti u organizmu. Pokreće
organizam u aktivnost da se zadovolji ta potreba. Velike su razlike među živim
organizmima koliko mogu biti bez vode.
Motiv gladi
Nedostatak hrane je vrlo snažan motiv, ali slabiji od motiva žeđi. Organizam
ima izvjesne rezerve hranjivih materija koje troši za slučaj kada se hrana ne
unosi, zato se bez hrane može relativno dugo izdržati.
Motiv za snom
Sanje također primarna potreba čovjeka. U jednom eksperimentu istraživač
je 7 dana navijao sat koji gaje budio svakih 10 minuta. Pri kraju eksperimenta
počeo je halucinirati i nije više mogao izdržati bez sna.
Seksualni motiv
Ovaj motiv je slabijeg intenziteta i može se potiskivati. Na njega utječu hor-i
navike. Neki teoretičari ovaj motiv obrazlažu potrebom za produženje
:
vrste. U tom kontekstu možemo govoriti o materinskom motivu, koji se kod žena
manifestira u predmaterinskom motivu, kao potreba da se ima dijete, i postmalerinskom motivu, kao potreba da se dijete čuva i odgaja. Frojd je tvrdio da je
seksualni nagon (motiv) osnovni pogon za sva psihička zbivanja. Kasnije, pod
utjecajem Prvog svjetskog rata, tvrdio je da postoji i nagon (motiv) smrti, "poriv
da se ono što živi dovede do smrti". Ovaj motiv je nazvao "eros", energiju koju
proizvodi nazvao je "libido", od latinske riječi "žudjeti".
D. Krech i R. S. Crutchfield u knjizi "Elementi psihologije" ("Elements of
Psychology") ovako definišu motive nedostatka homeostatskog karaktera:
Opstanak i
sigurnost (motivi
nedostatka)
Tijelo
Izbjegavanje stanja u kojima se trpi
glad, žeđ, manjak kiseonika, previše
toplote, hladnoće, bol, prepuni mokraćni mjehur i debelo crijevo, umor,
pretjerana mišićna napetost, bolest,
i druga neugodna tjelesna stanja.
Odnosi sa okolinom
Izbjegavanje opasnih predmeta i predmeta koji izazivaju doživljaj stravičnoga, ružnoga i neugodnog, težnja da se
bude u kontaktu s objektima nužnim za
opstanak i sigurnost. Težnja da se održi
stabilna, jasna, sigurna okolina itd.
NEHOMEOSTATSKI MOTIVI
Kod ovih se motiva aktivnošću otklanja nedostatak ili višak socijalnih kontakata. Dok su homeostatski motivi dio biološkog naslijeđa, dotle su nehomestatski
motivi dio stečenog iskustva. Čovjek je društveno biće i u zajednici uči kako da
zadovolji biološke motive, što socijalizira njegovo nagonsko ponašanje. Društvo
je svojim normama reguliralo način kako se mogu zadovoljiti osnovne biološke
potrebe. Tako su propisani određeni kodeksi ponašanja tokom jela, način kako
se može zadovoljiti seksualni motiv i si. Što vremenom postaje potreba. Prema
tome, socijalni motivi su potrebe koje proizilaze iz osnovnih bioloških potreba
nastalih u socijalnom iskustvu.
U psihologiji ima shvatanja da su socijalni motivi zajednički za sve narode,
kao i onih koja tumače da socijalni motivi nose obilježja društva u kome su nastali. Ovo je drugo shvatanje ispravnije, jer i u jednom društvu značenje socijalnih
motiva se mijenja sa promjenama koje se u tom društvu dese u nekom vremenskom periodu. Čovjek kao socijalno biće od najranijeg djetinjstva, dok je još
bespomoćan, uči podražavajući druge, što mu donosi korist, i oslanjajući se na
druge, kada se osjeća nesigurnim. Da socijalni motivi nisu obilježja zajednička
za sve narode, pokazuje i primjer nekih plemena kod kojih se težnja da dominiraju drugima smatra nenormalnom, npr. pleme Arapeš u Novoj Gvineji. Ovo
85
pleme nema izražen motiv agresivnosti i borbenosti, jer se u njihovoj kulturi odmalena čovjek odgaja da na miroljubiv način rješava konflikte. Dakle, socijalni
motivi nastaju učenjem i nose pečat društva. S druge strane, socijalni motivi su
dijelom i odlika vrste, dakle, nasljeđuju se. To pokazuje primjer da u opsanosti
čovjek bez razmišljanja traži zaštitu u zajednici sa drugima, kao što su to Činili
naši preci. Ovo je urođeno, instinktivno ponašanje čovjeka.
Iako postoji razlika u shvaćanju o porijeklu socijalnih motiva, većina autora
slaže se da postoji nekoliko grupa motiva koji su zajednički većini ljudi. Iz ovih
grupa proizilazi više sličnih motiva. Tako se spominju tri šire grupe socijalnih
motiva: motiv samopotvrđivanja, motiv za društvom i motiv agresivnosti.
Motiv samopotvrđivanja
Ovaj se motiv naziva još i motiv afirmacije. Njegova je suština u tome da
želi zadovoljiti potrebu čovjeka da bude cijenjen u sredini gdje živi. Različite su
manifestacije ovog motiva, ali je smisao isti, a to je težnja da se bude neko.
Kada je ovaj motiv tako izražen da se žele nadići drugi, onda govorimo o motivu
za prestiž, a još izraženija forma je motiv za vladanje nad drugima.
Motiv samopotvrđivanja može imati i druge forme. Tako se spominje motiv
samoaktualizacije, samopostignuća, sasmostalnosti itd. Sve ove varijante motiva
samopotvrđivanja su težnja čovjeka "da nađe mjesto za sebe pod ovim suncem".
Motiv za društvom (gregarni ili afilijativni motiv)
Ovaj je motiv je univerzalna težnja čovjeka za druženjem i društvom. Nastajanje ovog motiva vezano je za ljudski opstanak. Čovjek kao jedinka teško bi
mogao opstati bez pomoći drugih. Ispoljavanje ovog motiva prisutno je već kod
novorođenčeta koje želi majčino prisustvo, Što se poslije prenosi na ostale članove porodice i konačno na ljude van porodice sa kojima dolazi u dodir.
E. From tumači daje motiv za društvom formiran u toku ljudskog razvoja i
daje prerastao u nasljedni motiv. Drugi autori tumače daje to univerzalni ali ne i
urođeni motiv. Oni smatraju da se on stiče u procesu socijalizacije, i daje osnova formiranja ovog motiva u bespomoćnosti djeteta, odnosno, o njegovoj
ovisnosti o roditeljima i drugim članovima društva. O važnosti gregarnog motiva
najbolje potvrđuju iskazi ljudi koji su iz raznoraznih razloga bili prisiljeni da žive
sami - brodolomnici, zatvorenici i si.
Motiv agresivnosti
\ kod ovog motiva prisutna su različita stajališta. Niče smatra daje to urođeni
motiv i da zbog toga ljudi od pamtivijeka ratuju. S druge strane, autori koji osporavaju urođenost ovog motiva, tumače da zavisi od razvoja i društva u kojem
pojedinac odrasta.
m
Gregarni motiv se ispoijava još kod djece. Tako kad se djetetu brani da ostvari
svoje želje, npr. da uzme igračku, ono protestira, vrišti, bori se i hoće fizički napasti ili uništiti predmet koji mu sprječava ostvarenje želje. Ovakvo ponašanje
javlja se kod djeteta i prije nego stoje imalo priliku da ga nauči. Otuda ga neki
autori tumače kao urođeni motiv.
Bez obzira na navedene razlike o porijeklu ovog motiva, on se razvojem i
učenjem modificira u raznovrsne oblike da bi se savladale prepreke do vlastitog
uspjeha.
D. Krech i R. S. Crutchfield socijalne motive nazivaju odnos sa dragim ljudima i ovako definišu:
"Izbjegavanje interpersonalnih konflikata; težnja za članstvom u skupini
(pripadanje skupini) i održavanjem društvenog statusa i ugleda; pojedinčeva
težnja da mu ostali ukazuju pažnju; konformizam prema grupnim standardima i
vrijednostima; sticanje moći i dominacija nad drugima..."
LIČNI MOTIVI
Motivi su kod ljudi promjenljivi, jer su i potrebe promjenljive. To se najbolje
očituje kod socijalnih motiva koji su nastali iz primarnih bioloških potreba. Način
zadovoljenja tih potreba zavisi od socijalnog iskustva pojedinca.
Socijalne motive pojedinac može zadovoljiti na razne načine. Tako motiv za
samopotvrđivanjem može se ostvariti aktivnostima u nauci, sportu, oblačenju,
itd. Kako će se zadovoljiti socijalni motivi, zavisi od ličnosti, pa zato kažemo da
su lični motivi individualizirani socijalni motivi.
Socijalni motivi igraju važnu ulogu u aktivnostima ljudi. Neki su ljudi spremni
uložiti više truda i napora da uspiju u nekoj djelatnosti, a drugi posustanu na
prvoj prepreci. Ovo zavisi od nivoa vrste i intenziteta socijalnih motiva. Pojedinci
koji imaju jako izraženu potrebu za samopotvrđivanjem, uložit će više truda i
napora. Također aktivnost pojedinca zavisi od nivoa aspiracije, tj. od težine ciljeva koje pojedinac sebi postavi.
Lični motivi su unutrašnje težnje koje podstiču na aktivnost radi zadovoljenja
bioloških i socijalnih potreba. Nije ih moguće klasificirati, jer svaka aktivnost
kojom pojedinac iskazuje svoje potrebe je i lični motiv. Jedno je sigurno da
uspjeh podstiče a neuspjeh ograničava lične motive. Također vlastito samopoimanje ili slika o sebi određuju nivo aspiracije i uloženi trud da se ostvare postavljeni ciljevi. Iskustva pokazuju da ljudi obično precjenjuju svoje mogućnosti
i daje stepen njihove aspiracije veći nego što su njihove stvarne mogućnosti.
Ovaj nesklad između mogućnosti i htijenja može pokolebati pojedinca u aktivnosti, ali generalno gledajući, on je pokretački mehanizam za veći napor u ostvarenju ciljeva.
Vrstu i intenzitet ličnih motiva određuju interes i stav pojedinca o određenim
potrebama. Interes i stav prate emocije, što dodatno utječe na ispoljavanje ličnih
87
motiva. Zato možemo zaključiti da su lični motivi složena historija pojedinca, koja
određuje ponašanje i stav pojedinca prema svijetu koji ga okružuje. D. Krech i R. S.
Crutchfield lične motive svode na sljedeću konstataciju: "Izbjegavanje osjećaja
inferiornosti u uspoređivanju vlastite osobnosti s drugima ili s idealom o sebi;
nastojanje da se izbjegne gubitak svoga "ja"; osjećaj stida, krivnje, straha, anksioznosti,
tuge itd."
MOTIVI RAZVOJA
Za razliku od homeostatskih motiva čije zdovoljenje prati nagrada, kod motiva
razvoja nema nagrade. Poticaji za aktivnosti u realizaciji ovih motiva su dispozicije.
Onaj koje visok trenira košarku, onaj ko ima dobar sluh svira klavir, itd. Smisao
realizacije ovih dispozicija nije zadovoljenje potrebe, nego aktiviranje ovih dispozicija
izaziva potrebu za daljim razvojem te dispozicije. Kako su motivi složeni oblici
manifestiranja ličnosti, to i motivi razvoja mogu imati pot-krepljenje. Nekada to može
biti oblik kompenzacije (nadoknade) nekih motiva nedostatka.
Motive nedostatka možemo posmatrati, prema D. Krechu i R.S. Crutchfildu, sa
pozicija odnosa prema organizmu, okolini, drugim ljudima i vlastitoj ličnosti.
Zadovoljenje i stimulacija
(motivi razvoja - obilja)
Tijelo Postizanje ugodnih senzornih doživljaja
(okusa, mirisa, zvuka Ud.), spolnog zadovoljstva, tjelesne udobnosti, vježbanja mišića,
ritmičkog kretanja tijela itd.
Odnosi sa okolinom Postizanje nečega u čemu se može
uživati; konstruiranje i pronalaženje novih objekata; razumijevanje okoline i
rješavanje problema što ih ona nameće; igranje raznih igara; težnja za novim
situacijama, za promjenom okoline itd.
Odnos sa drugim, ljudima Postizanje ljubavi i pozitivne
identifikacije s ostalim članovima grupe, zadovoljstvo zbog prisustva drugih ljudi,
pružanje pomoći i razumijevanje za teškoće drugih; težnja za neovisnošću itd.
Vlastita ličnost Postizanje samopoštovanja i
samopotvrđivanja; izražavanje vlastite osobnosti, doživljaj da se nešto postiglo; osjećaj
ispravnosti; težnja za učvršćivanjem morala i drugih vrednota; spoznaja da vlastita
ličnost ima mjesto u svemiru itd."
88
FUNKCIONALNA AUTONOMIJA MOTIVA
Pod funkcionalnom autonomijom motiva podrazumijevamo pojavu kada
sredstvo kojim se zadovoljava motiv postane cilj aktivnosti jedinke. To je najbolje vidljivo kod motiva da se zarađuje i skuplja novac. Novcem se može kupiti
hrana i tako zadovoljiti motiv za hranom, novcem se može kupiti auto i tako
zadovoljiti motiv za samopotvrđivanjem. Međutim, mi ne možemo neposredno
novcem zadovoljiti ove potrebe, pa novac postaje cilj ljudske aktivnosti kao nova
potreba, tako da ga ljudi skupljaju a ne troše ga za zadovoljenje svojih potreba.
Dakle, skupljanje novca je postao cilj sam za sebe.
Slično se dešava i u realizaciji nekih drugih motiva.
Zadatak:
Obrazloži funkcionalnu autonomiju motiva kod seksualnog motiva!
HIJERARHIJA MOTIVA
Ljudsko ponašanje je određeno različitim motivima tako se dešava da u jednom trenutku imamo više motiva koje sve ne možemo zadovoljiti. Tu pojavu
zovemo borba motiva. Koji će motiv čovjek zadovoljiti zavisi od mnogo faktora, u prvom redu od jačine motiva. Mada među ljudima postoje izvjesne razlike
u značaju koji pridaju pojedinim motivima, ipak postoji opća zakonitost koji su
motivi dominantni kada dođe do borbe motiva.
Vršena su mnogobrojna istraživanja hijerarhije motiva kod životinja. U jednom
eksperimentu pred štakorom je bilo više ciljeva do kojih je mogao doći, ali preko
mreže pod električnim nabojem. Ti ciljevi su bili voda, hrana, mladunče, mužjak,
nepoznat prostor. Prema broju prolaženja preko mreže, gdje trpi električne udare
- neugodnosti, utvrđena je sljedeća hijerarhija motiva: 1. materinski, 2. žeđ, 3. glad,
-- spolni motiv, 5. znatiželja. Istraživanje je pokazalo da su primarni homeostatski motivi, jer znatiželja kao intelektualni motiv bila je na posljednjem mjestu.
Sljedeća slika pokazuje hijerarhiju motiva prema istraživanjima Maslova:
pripadanje
i ljubav
psihički razvoj—> SI. 14.
Hijerarhija potreba (A. li. Maslov)
autoaklualizacija
relativna važnost
potreba
89
Biološki i motiv sigurnosti Maslov svrstava u motive nižeg reda, jer oni u
razvijenijim društvima nisu dominantni, zato stoje relativno lahko doći do hrane i
što su ljudi sigurni.
Potreba da budemo voljeni i da nekoga volimo je motiv koji pokreće ljude na
aktivnost tek kada su zadovoljeni niži motivi.
Potreba da se bude poštovan, kao socijalni motiv, može biti značajan pokretač ljudske aktivnosti tek kada su zadovoljeni motivi koji su niže na ljestvici.
Na najvišem je mjestu u hijerarhiji motiva, prema Maslovu, motiv samoaktualizacije. To je težnja čovjeka da ispolji svoje mogućnosti i bude ono što može da bude.
Maslov smatra da za ponašanje čovjeka i objašnjenje tog ponašanja veći značaj imaju motivi sa vrha ljestvice, ali je preduvjet za realizaciju viših motiva zadovoljenje nižih motiva.
FRUSTRACIJE
Frustracije su osjećaj spriječenosti da se zadovolji neki motiv. One su unutrašnje doživljavanje prepreka. Sto je jači motiv i teže se savladava prepreka, to
je veći stepen frustracije.
Među ljudima su značajne razlike u podnošenju frustracija. Tako ima ljudi
koje i najmanja prepreka obeshrabri pa odustaju ili reaguju neprimjereno. Na
druge će, opet, frustracija pozitivno djelovati pa će povećati napor da dođu do
cilja. Također se ljudi razlikuju i po tome kako podnose neuspjeh. Otpornost prema neuspjehu zovemo frustracijska tolerancija.
Uzroci frustracija
a) Frustracije mogu biti vanjske, objektivno prisutne. Tako možemo imati
potrebu da pređemo na drugu stranu rijeke, ali ako nema mosta, to ne možemo ostvariti.
b) Prepreke mogu biti i socijalne prirode kao što su razna shvatanja i norme
koje nas sprječavaju da dođemo do cilja. Predrasude su često prepreka za
ostvarenje socijalnih motiva. Npr. bijelac bi da uzme crnkinju za suprugu,
ali su se ispriječile rasne predrasude .
c) Uzroci frustracija mogu biti i u samoj ličnosti i njenoj nesposobnosti da
ostvari određeni cilj. Ovakve frustracije teže se podnose nego one u kojima su uzroci izvan čovjeka.
I konačno, najjače frustracije nastaju zbog sukoba različitih motiva. U tom
slučaju govorimo o konfliktima.
KONFLIKTI
Konflikte su istraživali mnogi psiholozi, od kojih izdvajamo stanovište koje
je zagovarao K. Levin. Tako, prema njemu, razlikujemo sljedeće konflikte:
90
Konflikt dvostrukog privlačenja
Ovaj konflikt se javlja kada su pred nama dva cilja jednako privlačna. Za
ilustraciju ovog konflikta često se koristi priča o Nasrudinovom magarcu, koji
se gladan našao između dva plasta sijena. Oba su ga jednako privlačila i nije
mogao da se odluči kome da priđe, pa lipše od gladi.
SI. 15. Konflikt dvostrukog privlačenja
Ovu vrstu konflikata ljudi najčešće lahko razriješe, jer nekom od ciljeva dadnu
izvjesnu prednost.
Konflikt dvostrukog odbijanja
Ovaj konflikt nastaje kad je čovjek u situaciji da bira između dva neugodna
cilja. U realnom životu mnogo je situacija kada ljudi moraju da biraju jedan od
dva zla. Kod učenika i studenata ta dva"zla" su naporno učenje ili loša ocjena.
SI. 16. Konflikt dvostrukog odbijanja
Ljudi se najčešće opredjeljuju za onaj neprijatni cilj čije će negativne posljedice doći kasnije, ali se dešava da bježe iz situacije i traže izlaz u bolesti. Tako
nešto se dešava vojnicima koji se boje borbe zbog opasnosti da budu ranjeni ili
da dezertiraju i izbjegnu neprijatnost, pa se dešava da se stvarno razbole i imaju
simptome organske bolesti.
Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja
Ovaj konflikt nastaje kad jedan isti cilj i privlači i odbija. Na primjeru vojnika u
borbi možemo ilustrirati i ovaj oblik konflikta. Vojnik želi da se istakne u i
tako realizuje motiv za samopotvrđivanjem, ali se istovremeno plaši ranjavanja
i smrti.
91
Postoji još jedan oblik ovog konflikta kada imamo pred sobom dva cilja koji
imaju i dobre i loše strane. Tako djevojka može biti u dilemi između dva mladića, jedan zgodan i lijep, ali neobrazovan, drugi obrazovan i lijep, ali nije tako
privlačan.
SI. 17. Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja
Navedeni oblici konflikata imaju zajedničku karakteristiku kada je u pitanju
odnos prema udaljenosti cilja. Udaljeni ciljevi su manje privlačni, ali i manje
odbojni od ciljeva koji su bliski.
REAKCIJE NA FRUSTRACIJE
Reakcije na frustracije zavise od vrste konflikata i strukture ličnosti. Najčešće
se spominje realistično i nerealistično reagovanje.
Realistično reagovanje je kada se traži bolji način djelovanja ili kada se
uloži veći napor da se ostvari cilj. U uvjetima frustracija koje su nastale zbog individualnih nedostataka, realistično je reagovanje smanjenje nivoa aspiracija ili
zamjena cilja nekim drugim, ostvarljivim.
Nerealistično reagovanje na frustracije je često nesvjesno prikrivanje neus
pjeha pred sobom i drugima. U želji da prikriju vlastiti neuspjeh, pojedinci pri
bjegavaju falsifikovanju stvarnosti. U nerealističkom reagovanju mogu nastati
novi unutrašnji konflikti, koji mogu dovesti do poremećaja u ponašanju i dušev
nih bolesti.
^»---------~""
->.
ODRR^JVTBENI MEHANIZMJ/7
V£bog riejTiogu£riJ»stfT}a^zadovolje svoje potrebe, ljudi su često u konfliktnoj
situaciji. To dovodi do frustracija koje ugrožavaju samopostovanje ličnosti, zbog
čega je čovjek razvio jedan sistem odbrane koji se zove odbrambeni mehanizam. Ovi su mehanizmi trajna struktura u psihičkom životu kaja služi odbrani
samopoštovanja i zaštiti od psihičkih trauma.
Osnovna je karakteristika odbrambenih mehanizama što su to nesvjesne reakcije kojima čovjek brani vlastitu nesposobnost da ostvari neki cilj*.' Čovjek ovim
mehanizmom se brani od sebe i drugih, odnosno, neće ni sebi ni drugima da
prizna svoj neuspjeh.
92
S. Frojd je na ovom mehanizmu razvio svoje učenje o podsvjesnom djelovanju i njime objašnjavao neke psihičke poremećaje. Najčešći odbrambeni mehanizmi ličnosti su: racionalizacija, kompenzacija, sublimacija, identifikacija, agresija, regresija, represija, projekcija, maštanje, reakcijska formacija, povlačenje,
insulacija itd.
Racionalizacija
Ovaj obJik odbrambenog mehanizma čovjek najčešće koristi da opravda svoj
neuspjeh. Njime se traže "dobri razlozi" za prave razloge neuspjeha. Racionalizacija se manifestira na tri načina:
1. Omalovažavanje cilja koji nismo mogli postići. U literaturi je to poznat
mehanizam "kiselog grožđa". Lisica nije mogla dohvatiti grožđe i brani se :"Pa
šta će mi kad je ionako kiselo". Slično se ponašaju i ljudi kad ne mogu ostvariti
neki cilj, umanjujući njegovu vrijednost.
2. Uljepšavanje cilja koji smo ostvarili. Ovaj mehanizam se još zove i
"kiseli limun", jer njime uveličavamo sitne uspjehe u zamjenu za prave uspjehe
koje smo željeli. Npr. neko nije mogao postići dobar rezultat u nekom sportu i
racionalizira "važno je učestvovati".
3. Opravdavanje je mehanizam gdje se traže "dobri" razlozi za neuspjeh.
Npr. kada učenik dobije slabu ocjenu i opravdava sebe pred drugima i sobom da
je to što ga nastavnik mrzi, a ne zbog toga što nije učio.
Racionalizacija je koristan odbrambeni mehanizam u uvjetima kada pojedinac brani svoje samopoštovanje zbog individualnih ograničenja, ali ako to postane stalni oblik ponašanja, onda je to negativan mehanizam.
Kompenzacija
Ovim se mehanizmom nadoknađuje neuspjeh u nekoj aktivnosti uspjehom u
drugoj. Kompenzacija može biti koristan i realističan mehanizam, kada pojedinac odabere aktivnost koja je društveno prihvatiJjiva i u njoj postiže uspjeh.
Smatra se da su neki Čuveni ljudi kompenzirali neke svoje nedostatke uspjesima
u oblastima za koje su imali mogućnosti. Tako se navodi primjer vojskovođa
Napoleona, Suvorova i Kutuzova koji su bili niski rastom, ali su taj svoj nedostatak nadoknadili u vojnim uspjesima i bili ne samo ravni nego i nadmašili većinu normalno visokih ljudi.
Poseban oblik kompenzacije je nadkompenzacija. U ovom slučaju pojedinac
ignorira svoj nedostatak i upornim radom ga pretvara u sposobnost i mogućnost. Čuvena atletičarka Vilma Rudolf i plivačica Ester Viljems u djetinjstvu
su bile paralizovane, pa su ipak uspjele ne samo prohodati nego i nadmašiti
druge u sportu. Tako su Betoven i Smetana, iako nagluhi, postali poznati
kompozitori.
93
Sublimacija
Kao i kompenzacija i sublimacija je zamjena ciljeva, ali sa društveno neprihvatljivog u društveno prihvatljivi cilj. Na ovaj način se mentalna energija oplemenjuje, pa je sublimacija koristan odbrambeni mehanizam. Smatra se da su
neki veliki umjetnici i naučnici, kao Čajkovski i Tesla, sublimirali jak seksualni
nagon u društveno cijenjene aktivnosti i tu postigli vrhunske rezultate.
Identifikacija
Poistovjećujući se sa osobama, grupama, ili institucijama koje postižu uspjehe,
pojedinac se brani od vlastitog neuspjeha. Identifikacija može biti pozitivna
kada se pojedinac identificira sa pozitivnim ličnostima i pokušava da dodatnim
naporom dostigne uzor. S druge strane identifikacija može biti negativna kada
pojedinac pasivno proživljava uspjeh osobe koja mu je uzor, umjesto da aktivno
djeluje i radi. U izvjesnim slučajevima takve osobe mogu toliko da se užive u
identitet uzora da njegov uspjeh doživljavaju kao svoj. Nešto se slično dešava
kod navijača sportskih timova ili obožavatelja estradnih ličnosti.
Agresija
Agresija je odbrambeni mehanizam koji se može manifestirati u tri oblika.
1. Destruktivna agresija je nekoristan odbrambeni mehanizam koji se manifestira u napadu na supstituirani objekat za koji se vjeruje da je uzrok
vlastitog neuspjeha. Destrukcija može biti fizička i verbalna.
2. Konstruktivna agresija podrazumijeva pojačani napor da se nadvlada
neuspjeh.
3. Pomaknuta agresija je napad na ličnost ili objekat koji nemaju izravne
veze sa neuspjehom. Žrtve pomaknute agresije su najčešće slabije od osobe koja vrsi agresiju.
Regresija
Ovaj odbrambeni mehanizam je jedan vid agresije koja se očituje u infantilnom (dječijem) ponašanju. Psihološka pozadina regresije je vraćanje u doba kada
je dijete bilo zaštićeno i kada je svoje želje ostvarivalo plačem, srdžbom, deranjem, valjanjem po podu i si. Tako se i regresija manifestira dječijim ponašanjem kada se osujeti njihova želja.
Represija
Represija je potiskivanje situacija u kojima je pojedinac doživio neuspjeh.
Ona također podrazumijeva potiskivanje iz svijesti želja koje nisu poželjne u
društvu. Međutim, ovaj odbrambeni mehanizam može biti osnova težih psihičkih
94
oboljenja. Tako može doći do "cijepanja ličnosti", tj, da jedna osoba živi dvostruki život, jedan - živi društveno nedopuštenim životom i drugi - živi moralnim životom. Sama ličnost nije svjesna ove podvojenosti. Frojd je na ovome
zasnovao svoje učenje o psihoanalizi. Prema njemu, neuroze su posljedica
potisnutih konflikata i trauma u podsvijest, koje odatle nesvjesno djeluju na
ličnost.
Projekcija
Kada nekome pripisujemo vlastite težnje, želje i namjere, onda govorimo o
projekciji. Projekcijom se nekad zadovoljavaju želje i motivi koji su moralno
neprihvatljivi, tako što ih pripisujemo drugima. Ovaj se odbrambeni mehanizam
može javljati i u formi svjesne aktivnosti , stoje oblik racionalizacije. Tako ljudi
koji znaju za neke svoje nedostatke, pripisuju i drugima te nedostatke. Prava
projekcija je nesvjesna i ljudi koji se služe njome stvarno misle za druge da su
takvi kakve im osobine pripisuju.
Reakcijska formacija
U odnosu na drage odbrambene mehanizme, ovo je složenije ponašanje. Pojedinac se ponaša sasvim neočekivano, suprotno od onog kako se inače ljudi ponašaju. Reakcijska formacija podrazumijeva prvo mehanizam potiskivanja u
podsvijest nedopuštenih želja, a poslije toga usvajanje ponašanja koje je sasvim
suprotno potisnutoj želji. Primjer za ovaj mehanizam mogu biti žrtve neke agresije koje poslije postaju veliki borci za ljudska prava ili primjer poistovjećivanja
sa agresorom.
Mašta
Većina ljudi pribjegava ovom mehanizmu maštajući o sjajnim uspjesima i
podvizima. Kao odbrambeni mehanizam, odgovor je na neostvarene želje u realnom životu, pa se pribjegava zadovoljavanju u imaginarnom (zamišljenom) svijetu. Ovaj mehanizam je naročito izražen u mladosti. Tako mladi ljudi maštaju o
nevjerovatnim podvizima koji će zadiviti svijet. Ovakva odbrana može biti korisna ako podstiče na aktivnost kojom se može donekle ostvariti maštanje, ali je,
u suštini, negativan oblik ponašanja, jer se svodi na pasivnost i življenje u nerealnom svijetu zamišljanja.
Insulacija
Ovaj se mehanizam svodi na "intelektualiziranje" problema sa kojima se susrećemo i, zbog toga, zapadanje u apsurdno ponašanje. Npr. neko može govoriti
o štetnosti duhana i zato navoditi niz primjera do kojih je nauka došla, da bi poslije toga intenzivno pušio.
95
Povlačenje
Povlačenje se može javiti u dvije forme, u jednoj je stvarno povlačenje iz
situacije u kojoj se doživljava neuspjeh i drugo zamišljanje koje je u formi mašte i
gdje se cilj ne ostvaruje, ali se zamišlja uspjeh. Kao odbrambeni mehanizam,
povlačenje je loš oblik ponašanja, jer pojedinac prestaje da djeluje, povlači se u
osamu i zauzima jedan negativan stav prema ljudima i njihovim uspjesima. To
su vječiti nezadovoljnici i kritičari svega što ljudi rade i vole.
Utjecaj frustracija na ponašanje
Frustracije mogu pozitivno i negativno djelovati na ponašanje čovjeka.
a) Prepreke koje stoje na putu ostvarenja ciljeva mogu kod ljudi razvijati neka
pozitivna svojstva. U prvom redu, to je razvoj socijalnih, radnih i karakternih
osobina. Dakle, frustracije koje nisu tako izražene mogu ljude činiti spremnijim
za nadilaženje prepreka do ostvarenja svojih ciljeva.
b) Česte i intenzivne frustracije imaju negativno djelovanje na ponašanje pojedinca. U uvjetima kada se frustracija stalno ponavlja, stvara se kod pojedinca
osjećaj nesposobnosti i manje vrijednosti. Takve osobe su nespokojne, anksiozne
i nesigurne u vlastite mogućnosti.
POREMEĆENO PONAŠANJE
Do poremećaja u ponašanju može doći zbog neriješenih konflikata (frustracija),
tj. kada odbrambeni mehanizmi nisu uspješni i zbog organskih smetnji. Poremećaji se očituju na psihičke procese: mišljenje, pamćenje, emocije, percepciju i
psihomotoriku.
1. Poremećaj ponašanja uvjetovan frustracijama. Poremećaje nastale zbog
neriješenih konflikata ili frustracija jednim imenom zovemo neuroze. Neuroze
su psihički uvjetovani poremećaji ponašanja koji otežavaju prilagođavanje ličnosti. Utječu na emocionalni život, a mogu imati odraza i na funkciju pojedinih
organa i dovesti do tzv. psihosomatskih oboljenja. Najčešći oblici neuroza su:
prisilna neuroza, neuroza straha, histerija, reaktivno-depresivno raspoloženje i
neurastenija.
a) Prisilna neuroza je oblik poremećaja koji se manifestira u mislima i idejama kojih se pojedinac ne može osloboditi kao i u obavljanju nekih radnji koje
nemaju smisla. Ovakve osobe imaju nesvjesnu potrebu da stvari imaju neki red.
Njih duboko uznemiruje promjena reda. Tako jedan dječak ima prisilne misli da
njegove noge moraju biti čiste zbog čega ih pere satima i koristi svaku priliku
da ih pokaže posebno na satu tjelesnog odgoja. Prisilne neuroze se mogu javiti u
raznim oblicima. Lahki oblici neuroza ovog oblika mogu se sresti kod mnogih
ljudi, npr. više puta se kontrolira da li su vrata zaključana ili jesu li stvari u kući
na svom mjestu. Teži oblici prisilnih neuroza mogu imati takve razmjere da po96
93
iac nije sposoban za normalno socijalno i radno funkcioniranje. Neurotičari
ive vrste pokazuju jak osjećaj krivnje, nesposobnost u donošenju odluka i skloni
SB velikom "mudrovanju" o beznačajnim stvarima.
| Neuroze straha se mogu javiti u obliku anksioznosti ili neodređenog traha i u
obliku fobije kao nesavladivog straha od različitih predmeta i situaci-rbijskim
reakcijama strah je intenzivan bez jasne i logičke osnove. Postoje razne fobije,
agorafobija - strah od velikih praznih prostora, klaustrofobija - strah d zatvorenih
prostora, razne zoofobije, mizofobija - strah od prljavštine i zaraze itd.
Histerija. Za ovaj poremećaj ponašanja karakterističan je tjelesni simptom,
D ne postoje stvarni organski uzroci. Najčešći tjelesni simptomi su oduzetost
i ukočenost pojedinih udova, gluhoća, gubitak glasa, slab apetit, nervozne srčane
metnje, padanje u nesvijest, umišljena trudnoća i si. Osobe koje su predisponine histeriji labilnih su emocija i teatralno se ponašaju. Primjer histerije prema
Hennannu Roskampu:
""Neudata 35-godišnja žena ima posebno bliski, prijateljski odnos s jednom
ljicom i njenim prijateljem. Njih troje zajedno provode gotovo cijelo svobodno vrijeme. Kada se prijateljica udaje za svog prijatelja, prijateljstvo
aaje i dalje, ali žena se osjeća kao daje ostavljena sama, i istodobno razvija u
>i pretjerani strah da svojim posjetama smeta bračnom paru. Jake se smetnje
iod nje javljaju kada bračni par očekuje dijete i zamole je za kumstvo. Ona poaje tjelesno bolesna: noge joj otiču, počinje šepati, uz to se javlja mučnina i
Taćanje. Liječnički pregledi ne daju nikakvih rezultata. Tek jedna opsežna
naliza pokazuje da se radi o neprerađenim konfliktima iz djetinjstva i mlade■aštva, i da su oni u očitoj vezi sa sadašnjim smetnjama."
d' Reaktivno-depresivno raspoloženje. Ova neurotska reakcija predstavlja
.or na neki vanjski događaj koji je osobu unizio u njenom samopoimanju.
Tako se navodi primjer supruga koji je zapao u tešku depresiju zbog impotencije.
j oblik depresije sličan je po svojoj manifestaciji endogenoj depresiji, jer
■tnanjuje radnu i socijalnu funkcionalnost osobe.
| Neurastenija. Neurastenija se manifestira tjelesnim simptomima, čiji uzroisu u organskom poremećaju. Organski simptomi kod neurastenije slični su
a kod histerije, ali su manje burni. Pored specifičnih simptoma pojedinih
■rsana. neurastenija zahvata čitavu ličnost, tako da se javlja osjećanje fizičkog i
psihičkog zamora.
^oremećaj ponašanja uvjetovan organskim smetnjama
>vrede i bolesti mozga mogu dovesti do različitih oblika poremećaja pona-■ja.
Oštećenja mozga mogu imati različite uzroke i različite manifestacije, oblici
poremećaja zbog oštećenja mozga su egzogene psihoze. Mogu ■■stati zbog:
97
94
-
-
infektivnih bolesti (encefalitis ili upala mozga i moždane opne, progresivna paraliza...),
posljedice trovanja (alkoholom, drogom, otrovnim plinovima...),
poremećaja bioelektričnih procesa u mozgu (epilepsija, migrena...),
degenerativne promjene u mozgu (starenje, tumor...),
hormonalni poremećaji (pubertet, klimakterij, menstruacioni ciklus...).
Endogene psihoze - funkcionalne psihoze
Ovo su najteži oblici duševnih bolesti. Nauka nije uspjela pronaći organske
uzroke ovim oboljenjima. Funkcionalna psihoza se javlja djelimično i zbog toga
što se osoba nije u stanju nositi sa problemima koje život nameće, odnosno nije
u stanju razriješiti frustracije. Bolest je u funkciji sredstva kojim se bolesnik oslobađa stvarnosti koju ne može da nadiđe. Razlikujemo dva oblika ovih psihoza:
manično-depresivni poremećaj i Šizofreniju.
Manično-depresivni poremećaj
Ovaj poremećaj ponašanja ogleda se u naglim promjenama raspoloženja. U
maničnom raspoloženju osoba je pretjerano aktivna, vesela, govorljiva i sretna.
Zbog pojačane aktivnosti cijelog organizma, ličnost je puna energije koju često
ne može obuzdati pa zapada u konflikte sa okolinom.
Depresivna faza se očituje u tužnom raspoloženju. Pokreti su kruti i usporeni
a izraz lica odaje pesimistično stanje. Osoba se osjeća inferiornom i potpuno se
povlači u pasivnost.
Manična i depresivna faza se mogu izmjenjivati u pravilnim razmacima, ali
se može desiti da prevlađuje jedna faza, najčešće depresivna, što može dovesti i
do suicida.
Šizofrenija
Šizofrenija je teško duševno oboljenje u kome može doći do rascjepa ličnosti
i prekida kontakta sa realnim svijetom. Misaoni svijet ovih bolesnika je bizaran
i neshvatljiv. Njihov je govor neobičan, ponekad imaju vizuelne i auditivne halucinacije. Kod nekih oblika se javlja paranoično mišljenje - umišljaju da su
neke važne ličnosti i si. Također se javljaju i neki tjelesni simptomi, npr. potpuna
ukočenost i dugotrajno ostajanje u nekom položaju. U nekim slučajevima dolazi
do burnog i razuzdanog afektivnog ponašanja. Šizofrenija se može javiti u više
oblika, u zavisnosti od toga koji od navedenih simptoma dominira.
-
-
Simpleks šizofrenija - javlja se u mladosti i karakteriziraju je simptomi
osamljenosti i gubljenja interesa za životom. Prognoze za poboljšanje su
slabe.
Katatona šizofrenija - poremećaj motorike, od stupora (opće ukočenosti)
do hiperaktivnosti. U stanju stupora šizofrenici potpuno smanjuju fizio-
98
95
loške funkcije dok u etapi hiperaktiviteta mogu biti agresivni i opasni po okolinu. Paranoidna šizofrenija je stanje kada bolesnik ima misli da ga proganjaju i svi oko
njega su se udružili protiv njega. Ceste su halucinacije.
PROVJERITE SVOJE ZNANJE
Sta su motivi prema teoriji potreba?
Obrazloži pojam homeostaze na nekom primjeru!
U čemu je suštinska razlika između homeostatskih i nehomeostatskih motiva?
Kako D. Krcch i R. S. Crutchfield deftnišu lične motive?
Obrazloži funkcionalnu autonomiju motiva kod seksualnog motiva!
Kakav je redoslijed motiva prema istraživanjima A. H. Maslowa?
Sta je frustracija i koji su uzroci frustracija?
Navedi jedan primjer sublimacije i obrazloži ga!
Koja je razlika između neuroza i psihoza?
Kako se manifestira ponašanje šizofrenog bolesnika?
Nađi neki primjer iz literature gdje se opisuje odbrambeni mehanizam represije
(Dostojevski)! Obrazloži realistično reagovanje na frustracije! Koji
organski poremećaji mogu dovesti do poremećaja u ponašanju?
99
96
8. LIČNOST
Pod pojmom ličnost ljudi su oduvijek podrazumijevali izgled i ponašanje
nekoga. Tako su u starom Rimu glumci stavljali maske (persone) da bi istakli
pojedina svojstva likova koje su glumili. Slično se i danas procjenjuju ljudi na
osnovu spoljnih izraza i ponašanja.
Staje ličnost?
Svaki čovjek je neponovljiva individua koja se razlikuje od drugih po svojoj
psihofizičkoj strukturi i ponašanju. Istovremeno, nauku je oduvijek interesovalo
koje su to opće zakonitosti ljudskog ponašanja na osnovu kojih se može predvidjeti postupak pojedinca i grupe. Ove opće zakonitosti smo razmatrali kroz
pojedine psihičke procese koji nisu izolovani, nego djeluju jedinstveno kao
ličnost.
Ličnost različiti autori i različito definišu.
-
-
-
Pjeron tumači ličnost kao cjelovito jedinstvo različitih psihičkih karakteristika (sposobnosti, karaktera, temperamenta i si.) i ponašanja koje je karakteristično za pojedinca.
Ajzenk kaže daje ličnost manje ili više trajna i Čvrsta organizacija pojedinih psihičkih i fizičkih karakteristika koje određuju čovjekovo ponašanje
i prilagođavanje.
Olport tumači ličnost kao dinamičku organizaciju psihofizičkih procesa i
stanja, koji pojedinca izdvajaju od drugih.
Prethodne definicije imaju jedan zajednički pristup, ličnost definišu kao specifičnu i relativno stabilnu i neponovljivu organizaciju psihofizičkih karakteristika
čovjeka, koje ga izdvajaju od drugih ljudi.
Dakle, ličnost je organizirana cjelina bioloških, psihičkih i socijalnih osobina, koje svojom posebnošću izdvajaju pojedinca od drugih ljudi. Ličnost se ne
rađa, ona nastaje u procesu odgoja i vlastite aktivnosti pojedinca.
Olport u određenju ličnosti ističe tri bitna momenta jedinstvo, osobitost i
dosljednost.
JEDINSTVO
Čovjek funkcionira kao jedinstven organizam sa svim svojim psihičkim i
fizičkim svojstvima. Jedinstvo podrazumijeva tu cjelovitost, jer se ne mogu
izdvajati pojedina svojstva i zasebno razmatrati. Pojedini psihički procesi nisu
oni jedan od drugog. Oni se međusobno prožimaju i djeluju jedan na
Mada u ponašanju pojedinca može dominirati neki od psihičkih procesa,
■•:':lčitirn situacijama ti će procesi različito funkcionirati.
97
OSOBITOST
Svaki čovjek predstavlja originalni primjerak, jer su psihofizičke karakteristike ljudi različite po svojim svojstvima i po svojim odnosima. To je ono što
ljude razlikuje jedne od drugih, ali opće zakonitosti funkcioniranja psihičkih
procesa daju nam mogućnost da ljude uspoređujemo. Postoje psihofizičke karakteristike koje su zajedničke svim ljudima, kao i one koje karakteriziraju pojedine skupine unutar ljudske populacije, kakve su specifičnosti koje obilježavaju
pojedine rase, pojedinu životnu dob, spol i si. Unutar ovih skupina ljudi su također neponovljivi i osobiti i svaki predstavlja posebnu strukturu i organizaciju
ličnosti.
DOSLJEDNOST
Ova se karakteristika odnosi na relativno dosljedno ponašanje pojedinca u
sličnim situacijama. Iz iskustva znamo da čovjek mijenja svoje ponašanje, ali
određene specifičnosti tog ponašanja daju nam mogućnost da konkretnu ličnost
izdvojimo od drugih i da možemo na temelju toga predviđati njeno ponašanje.
Čuveni američki psiholog Kate! smatra daje ličnost multidimenzionalna
struktura u kojoj svaka posebna dimenzija dobij a pravo značenje u cjelovitoj
organizaciji i strukturi ličnosti. Zbog toga on smatra da izolovano posmatranje
pojedinih dimenzija ličnosti može zavesti na pogrešne procjene i prognoze ponašanja. Katel kaže da se ličnost može definisati kao ono što nam kazuje Šta će
čovjek učiniti kad se bude našao u određenoj situaciji, što prikazuje sljedećom
formulom:
R = f(S.P)
R je snaga čovjekovog odgovora u ponašanju, odnosno, što on misli ili radi.
S okolnosti koje iniciraju ili podražuju.
P je priroda same ličnosti.
Iz ove formule slijedi daje P = R/S.
Katel je ličnost tumačio sa tri modaliteta crta: crte sposobnosti, crte temperamenta i dinamičke crte. On svoj pristup ličnosti naziva hiperprostor. Pomoću matematičkih i geometrijskih modela Katel nastoji da unese red u strukture
ponašanja, i da na taj način pronikne u one suštine koje su "iza" ponašanja. V
odnosu na dotadašnje spekulativno i deskriptivno tumačenje ličnosti, ovaj autor
traži egzaktne modele za tumačenje ličnosti.
Današnji pristup ličnosti je multidimenzionalan. Posmatranje pojedinih dimenzija ličnosti može dati pogrešnu ocjenu i predviđanje budućeg ponašanja,
zato se ličnost sagledava u jedinstvu psihičkih i fizičkih karakteristika.
101
98
STRUKTURA LIČNOSTI
Strukturu ličnosti čine različite crte ili osobine. Pod pojmom crta ili osobina
ličnosti podrazumijevamo dispozicije ili datosti koje se ispoljavaju pod određenim uvjetima. Osnovna karakteristika crta ličnosti je dosljednost u ispoljavanju
u jednakim ili sličnim situacijama. Crte ličnosti mogu biti manje ili više univerzalne, tj. možemo ih naći kod velikog broja ljudi. Također crte ličnosti mogu biti
razvijene u različitom stepenu i tada govorimo o dimenzijama ličnosti. Posmatramo li crte ličnosti kao jedan psihološki kontinuitet, tada uočavamo da imaju polove suprotnog predznaka.
U svakom jeziku ima po nekoliko hiljada riječi koje označavaju crte ličnosti
na osnovu kojih možemo ljude uspoređivati.
Kako ima veliki broj osobina ličnosti i kako bi posmatranje ličnosti kroz te
izolovane pojedinačne osobine dalo nepotpunu sliku ličnosti, to se pristupilo
grupiranju pojedinih osobina. Tako su Pjeron i Ajzenk grupirali osobine na četiri
komponente: temperament, karakter, sposobnosti i fizička konstitucija. Sličnu
klasifikaciju osobina ličnosti daje i Giiford, s tim što on dodaje i motivacione
osobine.
U zavisnosti koja je crta dominantna i u kakvom su odnosu ostale crte, psiholozi su ljude razvrstali u različite kategorije ili tipove. Tako je Jung ljude podijelio na temelju crta intraverzija i ekstraverzija na introvertne i ekstravertne.
Ovakva podjela ličnosti ne zadovoljava jer se ne može svaki čovjek svrstati u
određeni tip zato se u posljednje vrijeme matematičkim modelima određuju osnovne osobine sa kojima su povezane i neke druge osobine. Takav matematički
model zove se faktorska analiza ličnosti.
FAKTORSKA ANALIZA LIČNOSTI
Faktorska analiza ličnosti je matematički model kojim se utvrđuje povezanost
između velikog broja faktora (osobina ličnosti). Na ovaj se način ličnost svodi
na manji broj nezavisnih, primarnih osobina ličnosti.
Američki psiholog Rejmond B. Katel u svojoj knjizi "Naučna analiza ličnosti"
objašnjava faktorsku analizu. Prema njemu, ličnost se sastoji od osnovnih faktora.
On ove faktore naziva izvornim osobinama jer se najvećim dijelom stječu rođenjem. Pored osnovnih faktora ili osobina Katel navodi i površinske ili sekundarne
osobine koje su vezane za određene situacije a rezultat su kombinacija izvornih
faktora i utjecaja okoline. Tako, prema ovom autoru, imamo dvanaest relativno
nezavisnih faktora kojima možemo objasniti ličnost.
102
99
1. Ciklotimija
(iskren, bezbrižan, plemenit)
2. Inteligentan
(oštrouman, apstraktna misaona
sposobnost)
Sizotimtja
(krut, hladan, plašljiv, zatvoren)
Nedovoljno inteligentan (glupost,
plitkost u mišljenju)
3. Emocionalno stabilan
(uravnoteženost, realističnost, manje
neurotičan)
4. Dominantnost
(želi da vlada, da se ističe, agresivan,
nepopustljiv)
5. Surgentnost - otvorenost
(ljubazan, veseo, miran, druželjubiv)
6. Pozitivan karakter
(obazriv prema drugima, simpatičan,
istrajan)
7. Ciklotimija - poduzimljivost
(društven, kulturan, estetičan)
8. Zrelost (nezavisan,
ljubazan, bezbrižan)
9. Socijalizovanost
(odgovoran, obziran prema drugima,
smiren)
10. Ciklotimija - povjerenje
(vjerovanje i razumijevanje drugih)
Emocionalno nestabilan
(nezrelost, razdražljivost,
neurotičnost)
11. Boemska bezbrižnost
(spontanost, nekonvencionalnost)
12. Promišljenost
(logičan, hladan, proračunat)
Submisivnost
(podčinjava se drugima, popustljiv,
nesiguran)
Desurgentnost - zatvorenost
(depresivan, osamljen, često se buni)
Negativan karakter
(nepažlj iv prema drugima,
bezosjećajan)
Sizotimija
povlačenje
(primitivan, nedruželjubiv, nekulturan)
Nezrelost
(zavisan, oprezan, povučen)
Primitivnost
(neodgovoran, impulsivan,
neodgojen, surov)
Paranoja - sumnjičavost
(sumnjičav i nepovjerljiv prema
drugima)
Konvencionalna praktičnost
(praktičnost, bezosjećajnost,
konvencionalnost)
Naivnost
(sentimentalnost, pažljivost,
povjerljivost)
Faktorskoj analizi ličnosti se zamjeri daje to matematička konstrukcija i da
nije stvarno odražavanje ličnosti. Bez obzira na ovu primjedbu, faktorska analiza
je najsveobuhvatniji pristup tumačenja ličnosti, jer kako ističe Katel, "psihološki
hiperprostor je jedino moguće objasniti faktorsko-analitičkim putem."
103
100
Mada je faktorska analiza ličnost? egzaktan naučni pristup u tumačenju čovjeka, u stvarnom životu ljude mnogo češće procjenjujemo na osnovu širih dimenzija kakve su temperament, karakter, interesi, stavovi i sposobnosti.
Temperament označava način i karakteristike emocionalnog reagovanja. Od
toga kako se često izmjenjuju, koliko traju, kojeg su intenziteta i kakvog su tona
emocije, zavise osobine temperamenta.
Jedna od najstarijih klasifikacija ljudi prema temperamentu je ona koju je sačinio grčki Ijekar i filozof Hipokrat, koju je kasnije upotpunio Galen. Prije
Hipokrata Empedikle pokušava ljudsko emocionalno reagovanje povezati sa
sastavom osnovnih elemenata od kojih je sastavljen svijet (zrak, voda, vatra,
zemlja). Hipokrat kao osnovu za osjećajni život čovjeka uzima životne sokove.
Galen to kasnije detaljnije razrađuje. Prema njemu, četiri su osnovna soka koji
utječu na ljudsko ponašanje: krv, sluz, žuta žuč i crna žuč. Prema toj klasifikaciji,
postoje ovi tipovi temperamenta: kolerični, sangvinični, flegmatični i melanholični.
Kolerični ljudi su oni koji imaju snažne i burne reakcije. Njih karakteriziraju
jaka osjećanja i česta uzbuđenja. Kolerici se brzo ljute i burno izražavaju svoju
ljutnju, zbog čega su često u sukobu sa drugima.
Sangvinični temperament se odlikuje brzom reakcijom i slabim i kratkotrajnim osjećanjima. Sangvinici brzo mijenjaju raspoloženja, ali su skloniji veselom
raspoloženju.
Flegmatični temperament se odlikuje rijetkim i sporim reakcijama. Njegova
su osjećanja slabija i rjeđe se javljaju. To su uglavnom mirni, staloženi, slabo
osjetljivi i slabo pokretljivi ljudi.
Melanholični temperament sliči flegmatičnom jer ga karakterizira sporost u
reakcijama i rijetko reagovanje. Međutim, reakcije melanholika su u odnosu na
flegmatika intenzivnije i duže traju. Melanholik je inertan i zabrinut. Uglavnom
reaguje na ono što se tiče njegove ličnosti.
Veliki grčki mislilac Aristotel je smatrao da temperament zavisi od spoljnog
izgleda čovjeka. Takvo su razmišljanje podržali "fiziognosmisti". Spoljni znaci
na osnovu kojih se može suditi o temperamentu, prema ovim predstavnicima su
pokreti tijela, geste i mimika, ten, kosa, glas, opća konstrukcija tijela, tako da
više ovakvih znakova ukazuje na određeni tip emocionalnog reagiranja. Npr.
melanholičnom temperamentu bi odgovarao izraz lica sa vertikalnim crtama na
čelu, usporeni pokreti, bljeđi ten i si.
Na osnovu opće konstrukcije tijela, fiziognomisti ljude dijele na sljedeće tipove i njima odgovarajući temperament:
1. Endomorfan tip je puniji čovjek sa izraženim stomakom. Njega prema
ovim zagovornicima karakteriše viscerotomni temperament. Takvi su
ljudi bezbrižni i prijatni, teže ka ugodnostima, uživaju u jelu i piću, čitaju
mnogo, ali površno.
. 104
2. Mezomorfni tip ima razvijenu muskulaturu, široka ramena i niži rast.
Njih karakteriše somatotomni temperament, odnosno imaju žive pokrete,
energični su, puni energije, grudi su im isturene i spremni su za borbu.
3. Ektomorfan tip ima nježne i duge kosti, mršaviji su i višeg su rasta. Njihov temperament je cerebrotoman. Ponašaju se stidljivo, teško uspostavljaju komunikaciju i teško se prilagođavaju.
4. Prosječan čovjek ima svojstva svih ovih tipova i takvih je najviše u ljudskoj populaciji.
Hipokratova podjela temperamenta poslužila je mnogim istraživačima kao
polazište u istraživanju ove dimenzije ličnosti. Pavlov na sličan način objašnjava
psihičko funkcioniranje čovjeka. Živahan čovjek po njemu odgovara sangviniku, mirnom je paralela flegmatik, neobuzdanom kolerik i slabom odgovara
malanholik. Vunt Hipokratovu podjelu temperamenta koja je uglavnom kvalitativnog karaktera, proširuje sa kvantitativnim dimenzijama ispoljavanja emocija.
Te su dimenzije: brzina, jačina, dubina i širina ispoljavanja emocija. Njegova tabela izgleda ovako:
Emocije
Brze
Lagane
Jake
Kolerik
Melanholik
Slabe
Sangvinik
Flegmatik
Emocije
Duboke
Površne
Široka
Uska
Kolerik
Melanholik
Sangvinik
Flegmatik
Emocije
Prijatne
Neprijatne
Uzbudljive
Umirujuće
Sangvinik
Flegmatik
Kolerik
Melanholik
Razlike u emocionalnom izražavanju se uglavnom pripisuju stanovitim razlikama u funkcioniranju vegetativnog nervnog sistema kod ljudi. Kako su žlijezde sa unutrašnjim lučenjem pod direktnom inervacijom vegetativnog sistema i
kako one luče hormone u krv, smatra se da su razlike u reagovanju nasljedne.
Ovako stanovište ima osnovu, jer čovjek nasljeđuje organsku osnovu, pa i način
fiziološkog funkcioniranja nervnog sistema. Ali, istraživanja su pokazala da
ljudske reakcije i ponašanje zavise i od cjelokupne strukture i organizacije ličnosti (motivi, interesi, stavovi).
Ajzenk ukazuje na introverziju i ekstraverziju kao primarne, izvorne crte koje
se nasljeđuju kao reaktivnost i kondicionabilnost nervnog sistema. Introverti
brzo reagiraju i njihov je prag reakcije veoma nizak. Ovakve osobe brže stiču
105
uvjetni refleks i brže se uče samoobuzdavanju. Ekstraverziji odgovara nervni
sistem koji reagira sporije i na jače podražaje. Oni su sporiji u sticanju uvjetnih
refleksa, ali se istovremeno teško i oslobađaju istih, pa zato dolaze u konflikt sa
društvenim normama.
Danas peovlađuje mišljenje da temperament zavisi od nasljednih predispozicija, ali daje ispoljavanje podložno utjecaju okoline.
Sljedeća shema pokazuje odnos Hipokratove podjele i savremenih viđenja
temperamenta:
zabrinut
pesimističan
povučen
nedruštven
šutljiv
INTROVERZTJ
pasivan brižljiv
razmišlja
miroljubiv
zauzda
SI. 18. Model ličnosti prema H. J. Eisencku
Uz pomoć faktorske analize pokušava se mnoštvo ličnih karakteristika svesti na manji broj
osnovnih dimenzija koje se nazivaju faktorima. Ovdje je prikazan model ličnosti H. J. Eisncka,
koji smatra da su najvažnija dva osnovna, međusobno nezavisna faktora: faktor intervertiranosti i
ekstravertiranosti te faktor stabilnosti, odnosno nestabilnosti.
106
KARAKTER
Karakter predstavlja skup moralnih i voljnih svojstava čovjeka koja su se u
toku života ustalila, tako da određuju njegov stav i ponašanje. Ima shvatanja da
je karakter isto što i ličnost; jer ijedan i drugi pojam se odnose na karakteristično
ponašanje pojedinca koje ga izdvaja od drugih. Međutim, ličnost je širi pojam i
u sebi obuhvata i dimenziju karaktera. Ličnost podrazumijeva i one crte koje su
podložne mijenjanju, dok je karakter jedan ustaljeni oblik ponašanja na osnovu
kojeg možemo dosta pouzdano predviđati ponašanje pojedinca.
Ljude je od davnina interesovalo koje su to crte koje određuju tipično ponašanje čovjeka. Tako je grčki filozof Teofrast dao opis oko pedeset karaktera na
konkretnim ljudima Atine. Početkom 19. stoljeća Franc Gal ispituje vezu između oblika lobanje i duševnih poremećaja i genijalnosti. On to naziva frenologija
i tvrdi da se sposobnosti pa i karakter mogu procijeniti na temelju izgleda lobanje.
Slično je i Ernest Krečmer tumačio povezanost crta ličnosti i karaktera sa jedne
strane, i fizičke konstitucije, sa druge. Krečmer je ipak obazriviji jer kaže daje
temperament više produkt naslijeđa a karakter odgoja.
Novija istraživanja karaktera se vrše pomoću faktorske analize. Tako je
Gilford iz niza svojstava kojima se obilježava karakter izdvojio sljedeće:
a)
b)
c)
d)
Potreba za slobodom u djelovanju.
Potreba za samostalnošću.
Težnja za konformizmom.
Konzistentno poštenje.
Najraširenije shvaćanje podrazumijeva sljedeće komponente kojima se određuje karakter:
a) odnos prema samom sebi - realno sagledavanje slike o sebi, precjenji-
vanje i potcjenjivanje slike o sebi,
b) odnos prema radu i obavezama - odgovornost - neodgovornost, marlji-
vost - lijenost,
c) odnos prema socijalnim i etičkim normama ponašanja - poštenje
-nepoštenje,
d) odnos prema drugim ljudima - iskrenost - neiskrenost, altruizam
-egoizam.
Karakter je u tijesnoj vezi sa moralnim načelima jednog društva i manifestira
se kroz konkretno ponašanja pojedinca. Jer kako i narod kaže "karakter se manifestira na djelu."
Karakternih osobina ima mnogo i izražavaju se bipolarnim vrijednostima
(škrt-darežljiv, lijen-marljiv i si.) Najizrazitije i najubjedljivije manifestacije karaktera se očituju u cjelokupnoj aktivnosti pojedinca, u svim njegovim postupcima i odnosima sa drugim ljudima.
107
INTERESI
Interes je jedna od dimenzija ličnosti koja određuje pozitivan odnos pojedinca
prema nekim predmetima i sadržajima. Interes se može manifestirati u aktivnom
djelovanju pojedinca da ostvari svoje težnje, ali se može izražavati i pasivnim
odnosom, npr. kada neko ima interes za fudbal i aktivno ga igra i, s druge strane,
kada kao gledalac prati nogometne utakmice.
Postoje razne klasifikacije interesa. Špranger navodi ove interese:
- Teoretski interes ili interes za spoznajom istine.
- Estetski interes ili interes za lijepe i skladne sadržaje.
- Socijalni interes ili interes da se komunicira sa ljudima i da im se
pomaže.
- Politički interes ili interes upravljanja drugima.
- Religiozni interes ili interes za spoznaju misterije Boga.
Neki autori interese dijele na profesionalne i neprofesionalne. Profesionalni
interesi su u domenu zanimanja koje ljudi obavljaju i od nivoa tog interesa u
dobroj mjeri zavise postignuća ljudi. Neprofesionalni interesi su pozitivan odnos
prema različitim aktivnostima.
Interes zavisi od sklonosti i uspjeha u nekoj aktivnosti. Ako je uspjeh dobar,
to podstiče ljude da ulažu dodatni napor da realiziraju svoje interesne težnje, zato
interes može prerasti ujak motiv ljudskog ponašanja.
/
STAVOK
Stav je psihološka kategorija koju su različiti autori različito definirali:
Allport navodi preko 20 raznih definicija od kojih ističemo sljedeće:
Stav je spremnost na pažnju ili akciju određene vrste. (J.M. Baldwin, 1901).
Stav je tendencija da se djeluje prema nečemu ili protiv nečega u okolini, što
time dobiva pozitivnu ili negativnu vrijednost. (W. Reckless, 1931.).
Stav je tendencija pozitivnog ili negativnog reagiranja prema nekoj stvari,
osobi ili pojavi. (Bujaš, 1959.).
Stav je spremnost da se na određene predmete i situacije reagira sa sasvim
određenim osjećajima, predodžbama i načinima ponašanja. (M. Furst, 1991.).
Stavovi su socijalne dimenzije ličnosti jer se sticu učenjem. Oni nose odraz
određene kulture i individualnog iskustva. Bitna je karakteristika stavova da se
teško mijenjaju, čak i u uvjetima kada se promjene okolnosti koje su opravdavale
neke stavove.
Stavovi djeluju na ljudsko ponašanje, ali i na psihičke procese percepcije,
pamćenja, mišljenja itd., npr. pozitivan stav prema nekoj osobi iskrivljuje percepciju o njenom stvarnom izgledu.
108
Načelno se stavovi dijele na lične i socijalne. Nikola Rot (1966) ovako klasificira
stavove:
-
Stav prema društveno važnim pojavama;
Stav prema društvenom sistemu koji vlada u zemlji ili prema društvenim
sistemima uopće;
Stav prema pojedinim nacijama ili prema nacionalnosti uopće;
Stav prema pojedinim religijama ili pitanju religija uopće;
Stav prema rasama;
Stav prema braku i porodici;
Stav prema sistemu odgoja;
Stav prema ralu i pitanjima razoružanja i
Stav prema različitim socijalnim institucijama i problemima.
Stav je složena psihička kategorija koja se sastoji od saznanja, osjećanja i djelatne
tendencije prema različitim sadržajima.
Marija Furst navodi primjer stava prema apstraktnom slikarstvu gdje se jasno vide
navedeni aspekti:
"Ako netko ima, primjerice, prema apstraktnom slikarstvu negativan stav, njegovo
će opažanje takve slike (saznanja) biti usmjereno samo na to da u slici otkrije neki
stvarni sadržaj, neće primjećivati ritam i oblike boja. Iz toga će nastati osjećaj nelagode
ili ljutnje (osjećanja) i on će možda svoju ljutnju glasno izraziti ili se brzo okrenuti od
slike (djelovanja)."
(Maria Furst, Psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1995.).
Osobine stavova
1. Smjer stava je pozitivno ili negativno određenje spram nekih predmeta, pojava,
osoba i si. (valencija - stepen povoljnosti ili nepovoljnosti). Prema ovom
kriteriju, stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, Što u stvarnom životu nije
tako jasno razgraničeno, jer se između dvije krajnosti nalazi jedan kontinuum.
2. Intenzitet govori koliko su čvrsti pojedini stavovi, pa možemo govoriti o
snažnim i slabim stavovima.
3. Dosljednost je svojstvo da se usvojeni stavovi dosljedno izražavaju: prema
ovom svojstvu, ljude možemo u načelu podijeliti na one koji su dosljedni u
svojim stavovima i one koji nisu dosljedni.
4. Djelotvornost stava je svojstvo da se djeluje u skladu sa svojim stavovima. Tako
se prema ovom svojstvu ljudi značajno razlikuju, od onih koji djeluju prema
svojim stavovima, do onih koji ostaju na razini "misli", ali praktično ne djeluje.
Osim navedenih osobina neki autori navode i trajnost, svjesnost, univerzalnost,
progresivnost, konzervatizam i dr. osobine stavova.
109
Formiranje stavova
Allport navodi ove mehanizme u procesu formiranja stavova:
1. Mehanizam integracije je proces kojim se razni doživljaji o nekom predmetu, pojavi ili osobi uklapaju u jednu cjelinu kao stav.
2. Mehanizam diferencijacije je obrnut proces u kome se iz jednog stava
formiraju drugi stavovi.
3. Mehanizam traume je formiranje stava na osnovu jednog intenzivnog emocionalnog doživljaja.
4. Mehanizam imitacije je ustvari učenje po modelu gdje se prihvaćaju gotovi stavovi oponašanjem značajne osobe. Ovaj mehanizam formiranja
stavova je posebno prisutan u djetinjstvu kada djeca najčešće imitiraju roditelje i tako usvajaju od njih razne stavove, npr. prema braku, religiji,
drugim rasama i si.
Poznavanje stavova ljudi ima veliki praktični značaj Jer se mogu predviđati i
kontrolirati ponašanja pojedinaca i grupa, zbog čega se koriste različite tehnike
za njihovo utvrđivanje. Jedna od najčešće primjenjivanih tehnika za mjerenje
stavova je skaliranje ili vrednovanje stavova na osnovu valencije. Skala se sastoji od niza tvrdnji o kojima se osoba izjašnjava sa odobravanjem ili neodobravanjem. Na temelju toga se može zaključiti o stavu pojedinca.
Predrasude i stereotipije
Predrasude su najčešće negativni stavovi. One su emocionalno obojene i sprječavaju nas da ispravno procjenjujemo ljude, predmete i situacije. Predrasude su
stavovi uvjerenja koji nisu zasnovani na činjenicama i kao takvi su veoma postojani. Kako predrasude često sadrže negativan i neprijateljski stav prema objektu,
to predstavljaju ozbiljan problem u društvenom ponašanju. Diskiiminacija je tipičan primjer predrasude spram određenih rasa i etničkih grupa. Tako je u SAD
jedno vrijeme kod bijele većine vladala predrasuda da su crnci primitivni, da
izbjegavaju rad i da su manje inteligentni od bijelaca. O predrasudi Francis
Bacon (1561-1616.) kaže: "Idoli i pogrešni pojmovi uvijek su zaposjedali ljudski razum i na taj način priječili pristup istini, a čak i kad se taj pristup i oslobodi, oni uvijek iznova izranjaju pri stjecanju novih znanja i pravi su teret, sve dok
ih ne budemo svjesni i po mogućnosti od njih zaštićeni... Čvrstom i svečanom
odlukom ih se treba odreći i bez ostatka osloboditi i očistiti razum." (Maria Furst,
Psihologija, 1995, str. 176.).
Stereotipije su također, vrijednosni stavovi koji su emocionalno obojeni. U
odnosu na predrasude stereotipije su fleksibilnije i manje utječu na stvarno ponašanje ljudi. Stereotipije iskrivljuju našu percepciju, jer hoćemo da vidimo svijet u skladu sa našim stavovima. Stereotipi su rijetko jednostavne konstatacije,
nego emocionalno obojeni stavovi koji kao i predrasude mogu negativno utjecati
na odnose među ljudima. Stereotipija o Nijemcima da su čisti i marljivi, kod
110
nekih pripadnika tog naroda može dovesti do negativnog stava prema drugimnarodima u smislu da su oni "prljavi i lijeni".
Pitanja i zadaci:
Razmisli o nekim predrasudama u našoj kulturi i objasni kako one utječu na
ponašanje ljudi! Navedi stereotipije slične ovoj "Škoti su škrti"!
JEDINSTVO LIČNOSTI
Ličnost je nedjeljiva cjelina koja obuhvata sve psihofizičke karakteristike
koje pojedinca izdvaja od drugih. Jedinstvo podrazumijeva međusobnu povezanost i usklađenost osobina tako da pojedinac normalno funkcionira. Psihička
svojstva čovjeka koje smo razmatrali izolirano, tek u interakciji, u totalitetu kakav je ličnost imaju stvarni smisao i funkciju. Zbog toga je ličnost jedna sinteza
raznolikih psihičkih i fizičkih odlika. Ličnost je određena i vlastitim samopoimanjem ili samosviješću, što kao integrativni faktor oblikuje individuu i njeno
ponašanje. Samosvijest usklađuje različite težnje u jedno dosljedno ponašanje.
Mada ne možemo govoriti o apsolutnoj dosljednosti, ipak postoji jedno ustaljeno
ponašanje koje je uvjetovano prisustvom, smjerom i stupnjem pojedinih osobina,
ali i njihovom usklađenošću.
TEORIJE LIČNOSTI
Postoji više teorija koje„..rjtokuŠa^aj^^
teorij e koj e§e .najčešće spominj u.
d_
naznačiti one
FROJDOVA PSIHODINAMIČKA TEORIJdJLierfOSTI
Frojd najveći značaj u svom objašnjavanju ličnosti daje nagonima i nesvjesnom dijelu ličnosti. On tumači da se ličnost sastoji iz tri segmenta koji se međusobno prožimaju.
Id (lat. ono) je najstariji dio ličnosti i predstavlja biološki - instinktivni dio.
Kao nasljedni i biološki segment, id nastoji zadovoljiti nagone po svaku cijenu,
što mu daje karakter životinjskog nagona.
Ego (lat. ja) je psihološki segment ličnosti koji traži realno i prihvatljivo zadovoljavanje onoga čemu teži nagon.
Superego (lat. nad-ja) čini socijalni aspekt ličnosti, odnosno to su norme,
ideali i principi koje je pojedinac usvojio i na osnovu čega usklađuje svoje ponašanje. Suštinska je uloga superega da potiskuje ili na neki drugi način sprječava prodor ida iz nesvjesne u svjesnu sferu.
Frojd kaže da čovjek ne predstavlja svjesno već nesvjesno biće i zato je, za
njega glavni pokretač ljudske aktivnosti podsvijest. Nesvjesno je najdublji stra^
tum i razina ljudske psihe. On nesvjesno dijeli na: eros i tanatos. Eros je nagon
koji održava život (glad, žeđ, seks), a tanatos je nagon ka smrti (agresija, destrukcija). Ova dva nagona produkuju energiju koju Frojd naziva libido.
Id, ego i superego su često u neskladu što dovodi do raznih obiika poremećaja
ličnosti. Frojd je razvio posebnu tehniku kojom je utvrđivao koji su to nesvjesni
mehanizmi a koji utječu na neusklađenost funkcioniranja ličnosti. Tehnika
kojom se utvrđuju nesvjesni pokretači ponašanja zove se psihoanaliza.
Prema Frojdu, rano djetinjstvo presudno je za psihodinamiku ličnosti. Dijete
prolazi kroz različite faze zadovoljavanja svojih nagona. Od toga na kakav način realizira osnovne biološke potrebe, zavisit će kakva će ličnost postati. On
razlikuje sljedeće stadije razvoja djeteta:
1. Oralni stadij traje do kraja prve godine života. Dijete na ovom stadiju pre-
ko usta zadovoljava svoj seksualni nagon.
2. Analni stadij je tokom druge godine kada dijete doživljava najveće zado-
voljstvo u defekaciji (velika nužda).
3. Falični stadij se izražava u dječijem zadovoljstvu prilikom manipulacije
genitalnim organima. Prema Frojdu ovaj je stadij posebno značajan za
formiranje ličnosti. Na tom se stadiju formira tzv. "Edipov kompleks"
kao težnja prema roditelju suprotnog spola i neprijateljstvo prema roditelju
istoga spola.
Prema grčkom mitu kralj 'Tebe Edip je neznajući da su mu roditelji, ubio
svoga oca i oženio svoju majku.
Od toga kako je pojedinac savladao ove stadije, zavisi razvitak ličnosti.
PERSONOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI
Ovu teoriju razvio je Olport. U odnosu na Frojda koji prenaglašava nesvjesno u čovjeku, Olport tumači daje svjesna motivacija osnovna determinanta ljudskog ponašanja. Frojd u prošlosti vidi objašnjenje sadašnjosti, dok Olport sadašnjost tumači onim kako se pojedinac određuje prema budućnosti.
Personalistička teorija polazi od toga da je svaki čovjek zasebna individua i
zbog toga, umjesto istraživanja općih karakteristika na velikom broju ljudi, preferira istraživanje pojedinca i njegovih specifičnih karakteristika. Zato je osnovni cilj ove teorije da objasni ličnost pojedinca i da na osnovu toga predviđa njegovo ponašanje i njegov individualni razvoj. Prema Olportu, ličnost je složena
od mnogo crta i zbog toga daje prednost kvantitativnom pristupu objašnjenja
ličnosti umjesto dotadašnjeg kvalitativnog.
Olport ovako definira ličnost:
"Ličnost je dinamička organizacija unutar pojedinca onih psihofizičkih sustava koji određuju njegovo karakteristično ponašanje i mišljenje." (Olport,
1968., str.28).
112
Iz ove definicije može se vidjeti da ličnost nije produkt samo naslijeđa. Naime,
Olport ne negira biološke potrebe, ali one mogu formirati nove potrebe. Ono što
je nekada bila biološka potreba može postati autonoman samostalan motiv, što
on naziva funkcionalna autonomija motiva.
Kada u svojoj definiciji ličnosti upotrebljava termin "psihofizički sistem",
Olport hoće da kaže da ličnost nije hipotetički konstrukt, već da realno postoji i
da ima svoju objektivnu egzistenciju koja se manifestira kroz neurološke, fiziološke i psihološke procese.
Olport jasno pravi razliku između pojma ličnosti i pojmova karakter i temperament.
Olportova teorija ima nedostatak što zanemaruje utjecaj socijalne okoline a
prenaglašava individualitet ličnosti.
FROMOVA SOCIJALNA TEORIJA LIČNOSTI
Erih From je prenaglašavao utjecaj društvene okoline na razvoj i formiranje
ličnosti. On kaže da je ličnost kompromis između biološke prirode čovjeka i
normi koje postavlja društvo. Njegova je teorija sociološki i filozofski odraz
vremena i prilika u kojima je živi. Naime, on je bio pobornik humanističkog socijalizma, pa je smatrao da će tek takvo društvo omogućiti čovjeku da ispolji
svoju pravu ljudsku suštinu.
From smatra kako čovjek ima sve pretpostavke da razvije svoje psihofizičke
mogućnosti, ali da mnogi to ne uspiju jer nemaju odgovarajuću društvenu
okolinu. Ljudske potrebe koje nisu biološke prirode, prema Fromu, formirale su
se evolucijom a ne individualnim razvojem pojedinca.
Za socijalnu teoriju možemo reći da jednostrano tumači razvoj ličnosti i idealizira čovjeka. Socijalna okolina je veoma značajna za razvoj ličnosti, ali From
je to prenaglašavao, dok je biološki faktor zanemario.
RODŽERSOVA FENOMENOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI
Prema Rodžersu, čovjek je svrhovito biće sa jasnim težnjama. Za razliku od
Frojda, Rodžers tumači da se čovjekov optimalan razvoj postiže kada mu se omogući da ispolji svoje mogućnosti. Nažalost, često se dešava da zbog raznih razloga
ljudi ne mogu ispoljiti svoju ličnost, pa stoga dolazi do sukoba sa okolinom.
Suština ove teorije je daje čovjek u suštini dobar i racionalan i da može djelovati i živjeti u harmoniji sa drugima i sa samim sobom. On, za razliku od Frojda,
tumači da čovjek nema destruktivni nagon, već težnju za prirodan rast prema
potpunoj afirmaciji.
Ličnost Rodžers dijeli na dvije komponente - organizam i pojam o sebi
(vlastito ja).
113
Organizam je sve ono što je u datom trenutku dostupno svijesti i što se događa u samom organizmu. On ovo iskustvo naziva fenomenalno polje, što predstavlja cjelokupno iskustvo pojedinca. Fenomenalno polje je subjektivni svijet
koji se sastoji od svjesnog i nesvjesnog dijela.
Vlastito ja Rodžers tumači kao: "Organizirani, konzistentni, konceptualni
gestalt koji tvore percepcije karakteristika samog sebe ili mene, o samom sebi
ili meni i precepcije odnosa samog sebe ili mene prema drugima i prema različitim aspektima života zajedno s vrijednostima koje su im pridružene. To je cjelina
ili geštalt koja je dostupna svijesti, ali nužno u svijesti. To je fluidni, promjenljivi
gestalt ili cjelina, to je jedan proces, ali je u svakom času jedan specifičan entitet"
(Rodžers, 1959., str. 200).
Pojam o sebi je svjesna percepcija sebe i svojih svojstava. Ova se percepcija
sastoji od svijesti o svom postojanju ("Ja jesam") i svijesti o svojoj funkciji ("Ja
mogu"). Kako to voli da kaže Rodžers: "...vlastito ja nije neki homunkus ili
mali čovjek u glavi koji nas doživljava", to je simbolizacija ukupnog iskustva
pojedinca. Vlastito ja se razvilo iz fenomenoloskog polja na osnovu vlastitog
iskustva pojedinca.
Rodžers je na osnovu svojih spoznaja o strukturi i dinamici ličnosti razvio
posebnu terapijsku tehniku tzv. nedirektivna terapija. Ovo je oblik površinske
terapije u kome terapeut pomaže pacijentu da "sazri" ili da "psihološki poraste"
kako bi ubuduće sam mogao razriješiti svoj problem. U odnosu na psihoanalitički pristup, nedirektivna terapija više pažnje posvećuje trenutnoj situaciji pojedinca, nego što se bavi njegovom prošlošću. U samom toku nedirektivne terapije
terapeut se ne suprotstavlja pacijentu nego mu povlađuje i ohrabruje ga u sagledavanju situacije. Takav pristup stvara povjerenje pacijenta u terapeuta i on na
sebe preuzima rješavanje svoga problema.
Rodžers je dao veliki doprinos u spoznaji ličnosti. Njegova teorija je prihvaćena u psihološkoj praksi kao iskustvo, ali i kao značajno teorijsko spoznavanje
složenog fenomena kakav je ličnost.
BIHEVIORISTIČKA TEORIJA LIČNOSTI
Biheiviorizam je danas najrašireniji pravac u psihologiji, a Skiner je najpoznatiji predstavnik tog pravca. Osnovne postavke ovog pravca su da je ljudsko
ponašanje potpuno objašnjivo ako se poznaju spoljni utjecaji. Drugim riječima,
to je psihologija potpunog determinizma, jer je ponašanje potpuno zavisno od
onoga što se zbiva u objektivnom svijetu.
Ovaj pravac je nastao kao zahtjev Votsona (J. B. Watson) da se u psihologiji
mogu koristit samo objektivni podaci, jer introspekcija, koja je bazirana na subjektivnim iskustvima i smatrana osnovnom metodom u psihologiji, ne može
pružiti takvu objektivnost.
114
Bihevioristička teorija ličnosti usmjerena je na izučavanje ljudskog ponašanja kao objektivne realnosti, koje se može egzaktno utvrditi i mjeriti na osnovu
informacija o promjenama u objektivnom svijetu. To Skiner prikazuje formulom S-»R, gdje je S podražaj, a R odgovor ili ponašanje. Dakle, ponašanje je
funkcija podražaja iz objektivnog svijeta.
Skiner smatra da nije cilj niti jedne nauke da samo objašnjava pojave, pa
tako i psihologija ne može samo objašnjavati ljudsko ponašanje, već ga treba tumačiti, utvrđivati uzročno-posljedične veze i na temelju toga predviđati ljudsko
ponašanje.
Bihevioristička teorija je zasigurno najegzaktniji pristup u objašnjenju ljudskog ponašanja, ali joj se zamjeri što u determiniranosti ljudskog ponašanja
izostavlja naslijeđe i biološke faktore.
DIMENZIONALNA TIPOLOGIJA LIČNOSTI
Ovu teoriju je razradio američki psiholog Ajzenk. Polazišna osnova Ajzenkove teorije su empirijska iskustva koja se mogu objektivno utvrditi. Ajzenkova
dimenzionalna teorija se oslanja na rezultatima faktorske analize, eksperimentalnom istraživanju i fiziološko-neurološkim spoznajama psihičkog života.
Ajzenk faktorskom analizom iz mnoštva manifestacija ljudskog djelovanja
izdvaja manji broj faktora koji, prema njemu, čine osnovu psihičkog života.
Utvrđivanje osnovnih faktora ili dimenzija, kako ih on zove, omogućuje kompleksno sagledavanje i definiranje ličnosti. Njegova definicija ličnosti glasi:
"Zbir aktualnih i potencijalnih obrazaca ponašanja organizma koji su determinirani nasljeđem i okolinom; ona nastaje i razvija se kroz funkcionalnu interakciju četiri glavna sektora u koje su organizirani ovi obrasci ponašanja:
kognitivni sektor (inteligencija), konativni sektor (karakter), afektivni sektor (temperament) i somatski sektor (konstitucija) (Ajzenk, 1947., str.25).
Na temelju empirijskih istraživanja a postupkom faktorske analize, Ajzenk je
utvrdio da u ličnosti postoje četiri nivoa :
1. Pojedinačni postupci ponašanja kao odgovori na različite podražaje. Oni
imaju najniži nivo generalizacije.
2. Viši nivo su oblici ponašanja koji su uobičajeni odgovori pojedinca u
istim ili sličnim situacijama.
Na ovom je nivou najveći stupanj generalizacije.
3. Na ovom je nivou veći stupanj uopćavanja. Tu susrećemo osobine ličnosti
koje su povezane sa dvije ili više navika reagovanja u sličnim situacijama.
4. Na ovoj razini ličnosti susreću se tipovi ličnosti kao korelacija i organizacija osobina ličnosti.
Ajzenk je faktorskom analizom utvrdio sljedeće fundamentalne dimenzije
ličnosti:
115
a) Intraverzija - introverzija, (I-E faktor)
b) Neuroticizam - stabilnost (N faktor) i
c) Psihoticizam (P faktor).
Ajzenk ovako opisuje neurotičnog introverta:
"Pokazuje tendenciju razvijanja simptoma anksioznosti i depresije, nalazimo
da ih karakteriziraju opsesivne tendencije, iritabilnosti, apatija i da pate od labilnosti autonomnog živčanog sustava. Prema njihovim vlastitim izjavama njihovi osjećaji mogu biti lako povrijeđeni, oni su u društvu smeteni, nervozni,
obuzeti osjećajem manje vrijednosti, mušičavi, odani sanjarenju, u socijalnim
se zbivanjima drže u pozadini, pate od nesanice. U njihovoj tjelesnoj konstituciji
dominira vertikalni rast nad horizontalnim, sposobnost naprezanja je slaba, a
razina aktivnosti holinesteraze visoka. Sekrecija slina je inhibirana. Njihova
inteligencija je relativno visoka, njihov rječnik izvrstan i oni su obično uporni.
Općenito oni su točni ali polagani.. "(Ajzenk, 1947., str. 246.).
Ajzenk smatra da se ličnost formira socijalizacijom na osnovu bioloških datosti nervnog sistema. On ne zanemaruje naslijeđe i govori da su neki živčani
sistemi slabi (reaguju na slabije podražaje i lahko se umaraju), dok su neki živčani sistemi jaki (reagiraju na jače podražaje i teže se umaraju). Naslijeđu pripisuje i razlike u mogućnosti učenja.
Ajzenkova teorija ličnosti predstavlja pokušaj objedinjavanja fenotipskog i
genotipskog pristupa u proučavanju iičnosti (utjecaj naslijeđa i socijalne okoline).
Dao je veliki doprinos u objektivnom sagledavanju i utvrđivanju osnovnih dimenzija ličnosti pa se uz Katela smatra najboljim poznavaocem multidimenzionalne teorije ličnosti.
Na području proučavanja ličnosti ostvarena je sinteza teorijskog i empirijskog rada, zato smo u ovom kratkom pregledu iznijeli neke od teorija koje najbolje pokazuju tu genezu razvoja znanstvene teorije ličnosti. Neke od teorija
smo ranije naznačili zbog toga ih nismo zasebno predstavljali. Potrebno je istaći
da i sljedeće teorije zaokupljaju pažnju savremenih psihologa:
- Motivacijska teorija ličnosti, Muraj;
- Konstitucionalna teorija ličnosti, Seldon;
- Topološka teorija ličnosti, Lewin
- Humanistička teorija ličnosti, Maslov;
- Kognitivna teorija ličnosti, Keli.
ZRELA LIČNOST
Pojam zrele ličnosti zavisi od konkretnih društvenih i kulturnih prilika. U nekoj društvenoj i kulturnoj sredini cijene se određena svojstva, pa ako ih ličnost
posjeduje, onda se smatra daje zrela, dok u drugoj sredini se možda takve osobine
mnogo ne cijene pa se ni ličnost neće smatrati zbog toga zrelom. Pa ipak, postoje
neka svojstva koja se cijene u većini kultura i zbog kojih se ličnost smatra zrelom.
116
U jednom istraživanju utvrđivana je razlika između ličnosti za koje se smatra da su
zrele i onih za koje se načelno smatra da su nezrele. Dobijeni rezultati pokazuju u čemu
je vrijednost zrelih ličnosti:
- bolje organizuju svoje aktivnosti,
- upornije su u realizaciji svojih ciljeva,
- otpornije su na poteškoće,
- bolje prosuđuju druge i sebe,
- imaju stabilne etičke principe i vrijednosti,
- odgovornije su, tolerantnije, povjerljivije i manje neurotične,
Danas postoji veliki broj psiholoških instrumenata kojima se utvrđuju pojedini
segmenti ličnosti, ali zrelost ličnosti se ne može na takav način utvrđivati, jer nijedna
ličnost nije u svim aspektima potpuno zrela.
Maslov je analizom biografija većeg broja značajnih ličnosti iz prošlosti i savremenika, utvrdio da su sljedeće osobine karakterizirale te ljude: realna procjena
stvarnosti, objektivna procjena sebe i drugih, socijalna funkcionalnost, empati-čan stav,
spontanost, smisao za humor, visok stupanj tolerancije, odsustvo diskriminacije ljudi po
etičkim i vjerskim osnovama, uvažavanje drugih ljudi i posebno izražena kreativnost u
svojoj struci.
PROVJERI SVOJE ZNANJE
Olport u određenju ličnosti ističe tri bitna momenta. Navedi te momente!
U čemu se ogleda dosljednost ličnosti?
Obrazloži sljedeću formulu : R=f(RxS)!
Katel ličnost objašnjava tzv. hiperprostorom. Koji su to modaliteti?
Sta podrazumijevamo pod pojmom crta ličnosti?
Koje crte spadaju u dimenziju surgentnosti i desurgentnosti?
Na osnovu čega dijele temperament fiziognomisti?
Koje su primarne crte na koje ukazuje Ajzenk?
Definiši karakter!
Koja je svojstva koja obilježavaju karakter Gilford izdvojio faktorskom analizom?
Kako glasi Sprangerova klasifikacija interesa?
Kako Bujaš definira pojam stav?
Obrazloži svoj stav prema ratu!
Koja je svrha poznavanje ljudskih stavova?
Koja dva nagona prema Frojdu stvaraju libido?
U čemu se ogleda razlika u shvatanju ličnosti između Frojda i Olporta?
Koja od teorija prenaglašava utjecaj socijalne okoline na razvoj ličnosti?
Koja je glavna zamjerka biheviorističkoj teoriji ličnosti?
Opisi neurotičnog introverta prema Ajzenku!
Sta karakteriše zrelu ličnost?
117
9. ČOVJEK KAO DRUŠTVENO BIĆE
Čovjek je društveno biće i zato se ne može proučavati izvan zakonitosti koje
vladaju u društvu. Jer, pojedinac započinje svoj život u društvu koje ima svoje
običaje, zakone i norme, svoje institucije i svoj jezik, svoju kulturu i svoju proizvodnju materijalnih dobara, a sve to zajedno i još dosta toga što nismo nabrojali čini društvo.
Posmatramo li različite države i različite narode, uočit ćemo da uglavnom
imaju i različite zakone, različitu kulturu, različit jezik itd., što ne može a da ne
ostavi odraza i na pojedincima koji žive u tako različitim društvenim i kulturnim sredinama.
Zato s pravom D. Kreč i saradnici tvrdi daje izolovani pojedinac obična fikcija, pa on nastavlja " Bilo da proučava čovjeka u labaratoriji, na klinici ili gomili, bilo da proučavamo njegovu sposobnost za pamćenje, pokazani uspjeh na
testu inteligencije ili njegovo pohađanje crkve, mi studiramo ponašanje čovjeka
kao učesnika u događajima interpersonalnog ponašanja... Sljedstveno svaki
čovjek živi u društvenom svijetu i zato nijedan psiholog ne može da proučava
ponašanje čovjeka kao vandruštvemog bića." {Pojedinac u društvu, str. 8.)
Za čovjekovo ponašanje od velike su važnosti norme ili ustaljena pravila
koje društvo nameće pojedincu. Naime, čovjek rođenjem ne donosi nikakve
izgrađene stavove i utvrđene obrasce ponašanja. On to stiče procesom socijalizacije. Ovaj je proces postepen i odvija se putem imitacije, sugestije, identifikacije kao neorganizovanih i funkcionalnih postupaka, dok se organizovanim i
intencionalnim odgojem čovjek oblikuje i organizovano usvaja vrijednosti
konkretnog društva. U procesu socijalizacije jezik igra značajnu ulogu, jer njime
se dijete uči da tačno imenuje i definiŠe određene predmete, pojave i stanja i na
taj način usmjerava svoje ponašanje u skladu sa normama okoline. Zato ćemo u
ovom odjeljku dati osnovne naznake socijalne psihologije jer ona razmatra ponašanje čovjeka u društvu.
Staje socijalna psihologija?
Socijalna psihologija je psihološka disciplina koja proučava ponašanje pojedinca u društvu.
Sta je predmet izučavanja socijalne psihologije?
Socijalna psihologija razmatra:
- utjecaj socijalnih faktora na pojedine segmente ličnosti i na formiranje
kompletne ličnosti,
- ponašanje ljudi u različitim socijalnim situacijama, prvenstveno proučavanje stavova i grupnog ponašanja,
- utjecaj izvjesih psiholoških faktora na razne socijalne situacije i pojave,
na jezik, politiku, mnijenje i si
118
Socijalna psihologija temelji se na spoznajama opće psihologije. Naime, da
bismo shvatili i predviđali ponašanja pojedinca u grupi, tj. interpersonalno ponašanje, nužno je upoznati osnovne zakonitosti psihičkih procesa (percepcija, osjet,
pamćenje, mišljenje, potrebe, itd.). Zato da bi se shvatila sva raznolikost čovjekovog socijalnog ponašanja, potrebno je znati osnovne principe opće psihologije.
Društvo utječe na pojedinca različitim sadržajima i postupcima. Sa stanovišta intencionalnog odgoja (namjerni utjecaji) najvažniji su postupci uvjeravanja i
prinuda. Kao sredstva namjernog utjecaja društvo koristi različite oblike verbalne i neverbalne komunikacije koja se ostvaruju kroz proces interpersonalnog
ponašanja.
INTERPERSONALNO PONAŠANJE
Interpersonalno ponašanje je način kako pojedinac stupa u odnose sa drugim ljudima. Njega karakteriše relativna dosljednost i specifičnost u reagovanju
spram drugih. Zato je društveno ponašanje pojedinca u zavisnosti od njegovog
načina interpersonalnog reagovanja.
Interpersonalno ponašanje je plod bioloških datosti (naslijeđa), socijalnog
učenja (utjecaj okoline) i lične "historije" njegovih uspjeha i neuspjeha u realizaciji svojih ciljeva (ostvarenja potreba). Npr. "agresivnost" kao interpersonalna
dispozicija pojedinca je ponašanje koje se pokazuje u mnoštvu raznovrsnih situacija, a koje je izraženije nego kod drugih ljudi. Ovu osobinu interpersonalnog
reagovanja treba shvatiti uvjetno, jer ni jedna se osobina ne izražava na principu
"sve ili ništa". Svaki Čovjek se u nekim situacijama ponaša agresivno, ali kod
nekih je pojedinaca ta reakcija izraženija.
OSOBINE INTERPERSONALNOG REAGOVANJA
D. Kreč i saradnici navodi neke od osobina interpersonalnog reagovanja:
Dispozicija za uloge
Nadmoćnost (društvena plašljivost). Brani svoja prava; ne smeta mu ako je
upadljiv; ne drži jezik za zubima; siguran u sebe; silom krči sebi put.
Dominantnost (submisivnost). Pun pouzdanja; samouvjeren; teži vlasti; uporan; jake volje; voda koji naređuje i usmjerava.
Društvena inicijativnost (društvena pasivnost). Organizuje grupe; ne stoji u.
pozadini, daje prijedloge na skupovima; preuzima vodstvo.
Nezavisnost (zavisnost). Više voli da pravi vlastite planove, da obavlja ?
oslove na svoj način; ne traži ni podršku ni savjet; emotivno dovoljan sam sebi.
119
Sociometrijske dispozicije
Prihvatanje drugih (odbijanje drugih). Ne rasuđuje u zauzimanju stava prema drugima; sklon popuštanju; vjeruje i povjerljiv; predviđa slabosti i vidi najbolje kod drugih.
Društvenost (nedruštvenost). Učestvuje u društvenim poslovima; voli daje s
ljudima; predusretljiv.
Ljubaznost (neljubaznost). Dobroćudan, topao; otvoren i pristupačan; lahko
pristupa drugima; stvara mnoge druge veze.
Saosjećajnost (nesaosjećajnost). Zainteresovan za osjećanja i potrebe drugih;
ima ljubazno, plemenito ponašanje; brani žrtvu nepravde.
Izražajne (ekspresivne) dispozicije
Takmičarstvo (netakmičarstvo). U svakoj vezi nalazi razlog za takmičenje
-drugi su rivali koje treba poraziti; uveličava sebe; ne umije da sarađuje.
Agresivnost (neagresivnost). Druge napada neposredno i posredno; pokazuje izazivačku zlovolju prema vlasti; svađalica; oponent.
Prezauzetost sobom (društvena ravnoteža). U neprilici je kad ulazi u sobu
pošto su drugi sjeli; pretjerano pati od treme; koleba se da li se umiješati u grupnu diskusiju; ljuti se kad ga drugi posmatraju na radu; osjeća se nelagodno ako
se razlikuje od drugih.
Egzibicionizam (povučenost). U ponašanju i odavanju štrči i razmeće se;
traži priznanje i aplauz; ističe se i neobično ponaša da bi privukao pažnju.
KARAKTERISTIKE OSOBINA INTERPERSONALNOG REAGOVANJA
Samo poznavanje osobina interpersonalnog ponašanja nije dovoljno za objašnjenje i predviđanje ponašanja pojedinca, jer se osobine razlikuju po raznim dimenzijama. Npr. osobina izražajne dispozicije "agresivnost" se kod različitih
pojedinaca može različito manifestirati, odnosno može imati različite karakteristike, npr. kod nekoga će se ispoljavati u verbalnoj agresiji (svađanje) a kod nekog u fizičkom napadu; kod nekoga to može biti stalna forma ponašanja a kod
nekoga povremena i si. Zato se osobine interpersonalnog reagovanja razlikuju
po stabilnosti, prodornosti, dosljednosti i strukturi.
a) Stabilnost interpersonalnog reagovanja utvrđujemo praćenjem ponašanja
pojedinca u određenom vremenskom intervalu. Tako je Maslov pratio
300 zaručenih parova u osobinama samopouzdanja i društvenosti. Nakon
20 godina te osobine bile su relativno stabilne.
b) Prodornost osobina interpersonalnog reagovanja se odnosi na intenzitet
ispoljavanja u realnom ponašanju pojedinca. Naime, neke se osobine
ispoljavaju samo u izuzetnim situacijama, a neke mogu biti prisutne u
većini socijalnih interakcija.
120
c) Dosljednost je kao karakteristika posebno bitna jer na neki način ukazuje
na moguće ponašanje pojedinca u sličnoj situaciji. Nivo dosljednosti se
mjeri povezanošću (interkoleracija) ocjena te osobine u različitim situacijama u kojima se pojedinac nalazi.
d) Struktura je zbir ocjena za jednu osobinu i ona ukazuje na nivo pojedine
osobine kod pojedinca.
Interpersonalno reagovanje pojedinca zavisi od saznanja koje čovjek ima o
svijetu koji ga okružuje i potreba i načina kako ih zadovoljava. Kako interpersonalno reagovanje određuje Čovjekovo ponašanje i njegov odnos sa drugima, to
ćemo ukratko istaći osnove funkcioniranje grupe.
GRUPNO PONAŠANJE
Grupa je dva ili više pojedinaca koje vezuju zajedničke karakteristike. Te
grupe mogu biti psihološke i društvene organizacije. Odnosi među Članovima
psihološke grupe su uzajamno zavisni (ponašanje svakog Člana utječe na ponašanje drugog) i veže ih zajednička ideologija (vjerovanje, vrijednosti, norme.)
Društvene organizacije čini više psiholoških grupa povezanih radi ostvarenja
zajedničkog cilja.
FUNKCIJE GRUPA
U grupi pojedinci mogu realizirati svoje različite potrebe (zaštita od spoljnih
prijetnji, pribavljanje hrane, zadovoljenje seksualnih potreba, samoaktualizacija
i si.), što na neki način određuje funkciju grupe. Tako Gibl, Plats i Miler navode
šarolikost ciljeva zbog kojih su pojedinci u društvenim grupama:
- oslobađanje od dosade,
- dobijanje inspiracije i stimulacije,
- putovanja, provođenje praznika i odmora, susreti s drugima na njihovom
terenu ili gdje su njihovi interesi,
- obrazovanje,
- status i prestiž,
- plaćeni su za to,
- od njih se to očekuje,
- kupovina u gradu gdje se putuje,
- uklanjanje iz domaće napregnute situacije,
- susreti sa prijateljima,
- dobijanje posla,
- to zahtijeva njihov gazda ili organizacija...
121
Iz ovog primjera smo vidjeli da su različite potrebe pojedinaca u grupi. Unatoč
tolikoj raznolikosti potreba pojedinaca, grupa može imati zajednički cilj kojem
teži i koji podržavaju svi njeni članovi. Jedinstveni cilj grupe određuje i osnovnu
funkciju grupe.
VRSTE GRUPA
Grupa je, za razliku od mase ili mnoštva, kohezivna skupina u kojoj pojedinci
imaju zajednički cilj, vežu ih mnogostruke veze. Upravo to i određuje vrste
grupa. Neki autori uzimaju i druge kriterije za diferencijaciju grupe, tako se spominju primarne grupe (porodica, vojna jedinica, razred). U odnosu na broj članova se spominju velike i male grupe itd. U odnosu na cilj kojeg pojedinci ostvaruju u grupi, razlikujemo:
-
radne grupe,
stvaralačke grupe,
grupe koje pružaju zadovoljstvo,
društveno-akcione grupe.
Psihološke grupe bolje funkcioniraju ako imaju manji broj Članova, jer je tad
veći međusobni utjecaj članova grupe. Mala se grupa zbog toga definiše kao
socijalna jedinica koju čini ograničeni broj pojedinaca. Socijalna grupa ima
svoju strukturu i norme.
STRUKTURA GRUPE
Da bi grupa mogla realizirati svoje ciljeve, članovi grupe moraju međusobno
sarađivati. U toj saradnji različiti članovi imaju različite uloge koje vremenom
postaju ustaljen sistem međusobnih odnosa. Zato kažemo da strukturu grupe čini
stabilan sistem odnosa među članovima grupe.
Članovi grupe imaju izdiferencirane položaje koji određuju status pojedinca
u grupi, odnosno hijerarhijski položaj. Grupe se međusobno značajno razlikuju
prema svojoj strukturi, od onih Čija je struktura izrazito formalna, gdje su jasno
propisane dužnosti svakog člana, do neformalnih grupa gdje dvije osobe mogu
zauzimati isti položaj (rekreativne grupe).
Hijerarhijska struktura grupe određuje položaj pojedinca u grupi. U nekim
grupama hijerarhija je okomita i koncentracija vlasti je u vrhu, dok se opet u nekim grupama vlast raspoređuje na članstvo. Status pojedinca u grupi može biti
formalno označen, kako je to u vojsci. Statusni simboli imaju smisao da članovi
grupe mogu lahko zapaziti poziciju pojedinca i da se ponašaju u skladu sa propisanom normom. Ponekad su statusni simboli važni za jačanje identifikacije sa
grupom. D. Kreč navodi primjer kada su statusni simboli sami sebi svrha:
122
"Prije nekoliko godina jedna je kompanija otvorila u Dalasu svoj novi ogranak s pet novih potpredsjednika koji su smješteni u istovjetne kancelarije. Sve je
bilo mirno dok jedan nije upotrijebio svoj potrošni fond da pribor za pisanje s
jednim perom zamijeni s dva pera. Za četiri dana svi potpredsjednici imali su
već pribor sa tri pera... Jedna velika Čikaška kompanija izazvala je poveću krizu
prije nekoliko godina kad je nabavila novi tip stolice sa uspravnim naslonom
kako bi ih dva-tri njena rukovodioca isprobali. Oni koji nisu dobili stolicu, osjećali su se bijedno, pa je jedan od njih, radi spasa dostojanstva, kupio stolicu za
svoj novac i krišom je unio u svoju kancelariju."
"Čist, bijeli mantil, koji seže do koljena, univerzalno je priznat kao uniforma
naučnika. Prvobitna funkcija laboratorijskog mantila kao korisne haljine koja
štiti kožu i odjeću od oštećenja u laboratoriji, zamijenjena je malo-pomalo funkcijom statusnog simbola."
UTVRĐIVANJE STRUKTURE GRUPE
Najčešći postupak kojim se utvrđuje struktura grupa je sociometrijska analiza.
Moreno je razvio ovu metodu za utvrđivanje međusobnog prihvatanja ili neprihvatanja članova grupe. Od svakog člana grupe se traži da se izjasni o tome s
kim bi najradije sarađivao na nekom poslu, odnosno s kim nikako ne bi sarađivao. Ovim se postupkom može otkriti kako, koliko i s kim članovi grupe
komuniciraju i sarađuju. Sociometrijska analiza pruža podatke o položaju pojedinaca u grupi i frekvenciju dodira. Za prikazivanje strukture sviđanja i nesviđanja, prihvatanja i neprihvatanja članova grupe koristi se grafički metod, tzv.
sociogram.
VODSTVO U GRUPI
Vođa je onaj član grupe koji utiče na njenu aktivnost. Vodstvo je kvantitativna
varijabla, jer svi članovi grupe su na izvjestan način vođe. Članovi grupe koji
imaju najveći utjecaj na grupu su vođe. Vodstvo je interpersonalno ponašanje
jer kako vođa može da utječe na ponašanje Članova grupe, tako i članovi grupe
mogu da utječu na vođu. Svaka kultura i svaka grupa ima različite predstave o
tome kakav bi trebalo da bude "pravi vođa".
U formalnim grupama (npr. vojne jedinice) vođu najčešće određuje neko
izvan grupe. Članovi grupe mogu formalnog vođu prihvatiti kao daje to njihov
izbor, ali se dešava da takvo vodstvo nije prihvaćeno u grupi. U grupama u kojima ne postoji neki jasno propisani sistem postavljenja vođe, članovi sami biraju
vođu.
123
FUNKCIJE VOĐE
Funkcije vođe zavise od vrste i strukture grupe. Tako neki autori funkcije
vodstva dijele na glavne i sporedne. Glavne funkcije su: izvršna, planiranje, određivanje politike grupe, predstavljanje grupe, kontrola unutrašnjih odnosa, nagrađivanje i kažnjavanje i arbitraža među članovima grupe. U sporedne funkcije se
ubrajaju: spoljni simbol grupe, ideolog, očinska funkcija, "žrtveni jarac" i si.
PONAŠANJE VOĐE
Holpin i Vajner su faktorskom analizom utvrdili dvije nezavisne dimenzije
ponašanja vođe:
1. Razmatrajuće ponašanje, motivisanjem članova grupe održava se unutrašnja harmonija. Ovakav vođa pokazuje obzir prema članovima, nagrađuje ih,
pristupačan je članovima grupe, naglašava skladne unutrašnje odnose.
2. Započinjanje i usmjeravanje, odnosi se na ponašanje vođe u situaciji
kad se grupa nalazi u krizi. Vođa koji dobija visoke ocjene za ponašanje u kriznoj situaciji traži nove ideje, zahtijeva od članova da se pridržavaju normi, istrajava na svojim naređenjima.
AUTOKRATSKO I DEMOKRATSKO VODSTVO
Autokratsko i demokratsko vodstvo su dva diajametralno suprotna načina rukovođenja, između kojih ima više prelaza.
Autokratski vođa ima apsolutnu vlast, sam određuje politiku, planove, diriguje aktivnošću Članova, vrhovni je pokretač i sudija, ne savjetuje se sa ostalim
članovima, sam nagrađuje i kažnjava. Ovakvom vođi odgovara apsolutistička
funkcija i zato ju podupire. Njemu također ne odgovara saradnja među članovima grupe, zbog čega i podstiče segregiranu strukturu grupe. Sociogram takve
grupe je u obliku zvijezde, s vođom u sredini i sa malo veza među članovima.
Ovaj tip vodstva ima vertikalnu hijerarhiju u kojoj je vođa u kontaktu sa vođama
drugoga reda. Na ovaj se način formira "dvorska garda", "tjelohranitelji" i si.,
svi služe da održe status vođe. Atmosfera u ovakvim grupama je napregnuta,
pogodna za agresiju i sukobe među članovima grupe.
Demokratski vođa podstiče ostale članove da učes
tvuju u određivanju ciljeva i planova grupe. Proširuje
svoju odgovornost i na druge članove te podstiče kohe
ziju grupe. Demokrata nije za isključivu vertikalnu hi
jerarhiju i zbog toga ne dozvoljava specijalne privilegije.
Za razliku od diktatora, kakav je autokratski vođa, de
mokratski vođa je agent ili predstavnik grupe.
si. 19. Sociogram
vodstva
®
124
Bez demokratskog vođe grupa može izvjesno vrijeme funkcionirati, dok kod
autokratskog se grupa "ruši ko kula od karata". U demokratskoj grupi je veća
motivacija za rad.
SI. 20. Struktura autoritarnog vodstva u maloj (a) i većoj grupi (b);
struktura demokratskog vodstva u maloj (c) i većoj grupi (d)
Kako članovi grupe vide vođo?
1. Vođa mora biti opažen kao "jedan od nas".
2. Vođa mora biti opažen kao "većina nas".
3. Vođa mora biti opažen kao "najbolji od nas".
4. Vođa mora da odgovara očekivanjima sljedbenika.
KARAKTERISTIKE VOĐE
Rađena su mnogo istraživanja da se utvrdi koji su to pojedinci i kakva svojstva treba da imaju kako bi mogli upravljati ljudima. Rezultati su ukazali da ne
postoje osobine ličnosti koje bi ukazivale na vođu u svim situacijama. Prije bi
se moglo reći da karakteristike vođe zavise od sastava grupe i vrste zadatka koji
je pred grupom. Međutim, iskustva govore da su neke osobine češće kod vođa
nego kod članova grupe. Manje u svojim istraživanjima ustanovio da su vođe:
- dominantniji,
- usklađeni] i,
- fleksibilniji,
- manje konzervativni,
- imaju veću iterpersonalnu senzitivnost.
Utvrđeno je da se pojedinci koji više govore mogu nametnuti za vođu u grupama čiji se članovi još dovoljno ne poznaju. Tako je u jednom eksperimetu od
četiri osobe zatraženo da raspravljaju o jednom problemu, i ustanovljeno je koji
ispitanik najmanje govori. Tada su eksperimentatori instruirali ispitanike da će
im se paliti zelena sijalica kada se jave za riječ i daju konstruktivan prijedlog za
rješenje problema, a crvena sijalica kada njihovi prijedlozi nisu dobri. Svaki od
ispitanika mogao je da vidi samo svoje sijalice. U toku eksperimenta ispitivači
125
su namjerno manipulirali i ispitaniku koji je prije najmanje govorio stalno palili
zelenu sijalicu a ostalim crvenu. Ubrzo se pokazalo da ispitanik koji je stimuliran
ima više udjela u diskusiji i da se njegov sociometrijski status povećao. Ispitivači
su ovakav odnos u grupi tumačili tako da osobe koje više govore ostavljaju dojam
većeg zanimanja za grupu i njene interese, zbog čega ih ostali češće biraju za vođe.
Većina istraživača slaže se da su vođe inteligentniji od prosječnih članova,
sigurniji u sebe, komunikativniji, ambiciozniji i objektivniji u procjeni situacija,
ali da nema nekih posebnih karakteristika koje bi bile zajedničke svim vođama.
Čovjek se po prirodi ne rađa da bude vođa. Mada je nekome bliže upravljanje ljudima, iskustva su pokazala da se i vodstvo može naučiti.
D. Carnegie u svojoj knjizi "Lider u vama" piše o američkom iskustvu u
upravljanju ljudima. Navodi primjer postdiplomskog studija na Harvardu o komunikologiji i vodstvu. Tako navodi mišljenje prof. J. Quelch5 koji kaže:
"Inteligentni mladi ljudi savladaju velike količine brojki, analiziraju tržišta,
pripremaju planove za biznis, ali će zato na području međuljudskih odnosa nastava na Harvardu pretrpjeti korjenite promjene. U tom području potrebno je
poboljšanje, u pismenoj i usmenoj komunikaciji, u timskom radu i u drugim
ljudskim vještinama."
Carnegie tvrdi da uspješan vođa nije samo menadžer, on je prije svega vođa,
a to je moguće naučiti. Za vođu je potrebna obuka, kako kaže Caraeige, ništa
lakša, niti jednostavnija, nego kad se neko sprema da postane inženjer u automobilskoj industriji i da tamo konstruira bolji klip.
Rampav kaže: "Nije dovoljno da budeš direktor, moraš posjedovati sposobnost
usmjeravanja drugih. Osim međusobnog takmičenja postoji i saradnja. Umjesto
tajnosti, prelazi se na zajedničko korištenje potrebnih informacija. Umjesto pasivnog čekanja, ide se u rizike. Umjesto da su teret, ljudi postaju bogatstvo tvoje
firme. Ljudi mogu naučiti da u svom životu rezultatima postignu zadovoljstvo."
"Ljudi rade za novac, ali će istrčati onaj jedan dodatni krug samo radi priznanja, pohvale i nagrade."
"Važan je kralj, a seljaci se mogu žrtvovati. "
Pravila šahovske igre školski su primjer hijerarhijskog poretka i njegovih
posljedica.
POJEDINAC U GRUPI
Olport kaže da je ponašanje pojedinca u grupi djelimično određeno bazičnom ličnošću koja je, u izvjesnom smislu, izvan kontrole grupe. Međutim, čovjek
je društveno biće, pa je stoga "i u dobru i u zlu uvijek i zasvagda član grupe ".
U savremenom društvu pojedinac je istovremeno član više različitih grupa.
Tako u jednom danu može biti u različitim ulogama (otac, radnik u fabrici, član
126
amaterskog pozorišta, član vjerske zajednice, član šahovskog kluba i si.)- Linton
kaže da pojedinci obično obnašaju uloge prije sukcesivno nego simultano. Zbog
toga je moguće da pojedinci imaju mnogostruke uloge, a da ne zapadaju tako
često u sukob uloga. Pa, ipak, do sukoba uloga dolazi.
KADA I ZBOG ČEGA SUKOB ULOGA?
Do sukoba uloga dolazi kada pojedinac obnaša dvije uloge koje su antagonističke. Naprimjer sukob između uloge žene domaćice i žene političara. Žena koja
zauzima istovremeno te dvije uloge, nailazi na poteškoće, jer uloga domaćice
podrazumijeva daje kuća na prvom mjestu, dok uloga političara zahtijeva veliki
angažman u političkom i javnom životu i, zbog toga, često izbivanje iz kuće.
Berčard navodi primjer sukoba između ratničke uloge oficira i nenasilne uloge svećenika. Za razrješenje ovakvog konflikta, pojedinci najčešće, prema ovom
autoru, primjenjuju ove odbrambene mehanizme:
Racionalizacija."~NGko mora da donese ovim mladićima jevanđelje".
Razdioba:"~Poda.j caru carevo a Bogu Božije". Represija: "Ne vidim
nikakav sukob". Povlačenje:"^ bih želio da o tome govorim".
U zapadnoj civilizaciji najčešći sukob zbog antagonizma uloga imaju tzv.
"marginalni ljudi". Stounkvis ih ovako definira: "Onaj koga je sudbina osudila
da živi u dva društva i dvije ne samo različite već i antagonističke kulture. "To
su uglavnom pripadnici manjina, imigranti, kriminalci i si.
Razne uloge koje pojedinac ima u grupama odražavaju njegovu ličnost, ali i
očekivanja kakva, prema mišljenju pojedinca, drugi imaju od njega. Sukobi uloga
mogu nastupiti i zato što su u antagonizmu očekivanja drugih, kako ih pojedinac
vidi, i njegove stvarne težnje. To se zove inkopatibilnost uloga.
KONFORMIZAM NASPRAM NEZAVISNOSTI POJEDINCA
Konformizam je oblik interpersonalnog ponašanja kada pojedinac popušta
pritisku grupe u suđenju ili akciji, što proizilazi iz sukoba između vlastitog mišljenja i onoga koje zastupa grupa.
Kao socijalno biće, čovjek mora prihvatati vrijednosti i norme društva, zbog
čega u ljudskom ponašanju ima dosta konvencionalnosti i jednoobraznosti.
Međutim, zajednički stavovi i konvencije, kao dobro "podmazani" žlijebovi
društvenog ponašanja, ne izazivaju sukobe unutar pojedinca jer ih on prihvata
kao svoje oblike ponašanja. Prava je suština konformizma da pojedinac popušta
pritisku grupe i prihvata njene vrijednosti i ponašanje.
127
Nasuprot konformizmu je protivkonformizam, kao oblik ponašanja kada se
pojedinac aktivno suprotstavlja grupi (Baš u inat neću kao drugi). Protivkonformizam treba razlikovati od nekonformizma kao dimenzije nezavisne ličnosti.
Nezavisna ličnost sama odlučuje, da li će prihvatiti ili neće grupne norme, nije
neopravdano podložna pritisku grupe niti je neopravdano nošena silama otuđenja od grupe.
Od čega zavisi konformizam?
1. Situacija u kojoj se pojedinac nalazi može utjecati na prihvatanje grupnih
2.
3.
4.
5.
pritsaka. Istraživanja su pokazala daje popuštanje veće u teškim situacijama.
Veličina grupe - u principu pojedinac je podložniji pritisku veće grupe.
Sastav grupe - posebno je značajno ko su članovi opozicije i koliko ih
ima (npr. laik će lakše prihvatiti mišljenje atomskih fizičara o opasnosti
atomskog zračenja, čak i kad oni nisu u pravu).
Jačina prinude - nagrada i kazna značajno utječu na konformističke
ponašanje.
Siri društveni kontekst - političke, sociološke i historijske prilike utječu
na konformizam
Naglasili smo da ponašanje pojedinca u grupi zavisi od karaktera grupe, s
jedne strane, i karakteristika pojedinca, s druge. Naime, u formalnoj grupi struktura grupe i pravila ponašanja su određeniji. Tu svako ima svoje mjesto i ulogu.
U neformalnoj grupi obaveze pojedinca prema pojedincu i prema grupi su manje, ali dešava se da se pojedinci prije povinuju pravilima neformalne grupe, vjerovatno stoje to njihov izbor. Na ponašanje pojedinca posebno utječe da lije grupa
organizovana na autokratski ili demokratski način. U autokratskim grupama pojedinci izvršavaju naređenja, disciplina je nametnuta i zato pojedinci, kad im se
za to ukaže prilika, krše pravila. Demokratska grupa daje mogućnost svim Članovima da uzmu učešća u radu i razvoju grupe, zato oni to doživljavaju kao svoj
izbor i savjesnije izvršavaju svoje obaveze.
NA KRAJU OVOG POGLAVLJA
v
Čovjek današnjice je član različitih grupa, jer jedino stupanjem u grupe i organizacije može donekle da kontroliše političke, ekonomske i društvene sile
koje prijete njegovoj individualnoj slobodi. S druge strane, postavlja se pitanje
kako da čovjek očuva svoju individualnost u grupi. Na ovo pitanje socijalna psihologija odgovara:
niti pojedinac ili društvo; niti
pojedinac protiv društva; niti
pojedinac i društvo; već samo
pojedinac u društvu.
128
ODGOJ ZA DEMOKRACIJU I RJEŠAVANJE SUKOBA
Svijet u kome živimo pun je protivrječja, zbog čega dolazi do sukoba između pojedinaca i grupa. Sukob se zbiva u porodici kao posljedica loših socio-ekonomskih uvjeta i loših odgojnih postupaka. Do sukoba u društvu između
različitih društvenih slojeva dolazi zbog različitih interesa i pozicija. Sukob se
zbiva između različitih političkih, vjerskih, etničkih i kulturnih zajednica zbog
različitih stavova i ideologija. Konačno, sukobi se događaju i između naroda i
država, koji često prerastaju u oružane sukobe. Sukobi mogu biti nasilni i nenasilni, otvoreni i prikriveni, trajni i trenutni. U posljednjih desetak godina u svijetu je vođeno na stotine ratova, koji su odnijeli na stotine hiljada ljudskih života i
napravili materijalne Štete na milijarde dolara. Danas je u svijetu više desetina ratnih žarišta, koja mogu u svakom trenutku eskalirati u prave ratove.
ZAJEDNIČKI MEĐUSOBNO OVISNI
TEMELJI DEMOKRACIJE
VRIJEDNOSTI
razmimoilaženje
vezano uz vrijednosti
SLOBODA
DOSTOJANSTVO OSOBA
JEDNAKOST PRAVA
sloboda mišljenja
dostojanstvo osoba
jednakih prava
zahtijeva
zahtijeva odabiranje
sudjelovanje
argumentacija
raspravljanje, da bi se odlučilo
SI. 21. Zajednički međusobno ovisni temelji demokracije
129
Sukobi ma koje vrste bili nikome ne donose koristi, u njima svi gube, a najugroženije kategorije su djeca i starije i nemoćne osobe, koje se same ne mogu
zaštiti. Zbog svega ovog danas se u svijetu pridaje velika pažnja odgajanju ljudi
za demokraciju i nenasilno rješavanje sukoba.
Šta je demokracija?
Klasična definicija demokracije glasi: Demokracija je upravljanje narodom
od strane naroda.
Temeljna oznaka demokracije je pluralizam. Pluralizam podrazumijeva
uvažavanje različitosti među ljudima u mišljenju i djelovanju, dopuštajući svakom pojedincu i skupini da iskaže svoj glas. Kroz historiju demokracija se različito očitovala i tumačila i bila proizvod koliko razuma toliko i volje.
Odgoj za demokraciju podrazumijeva usvajanje vrijednosti koje su univerzalne i koje su naslijeđe pozitivnih iskustava ranijih generacija.
1. Demokracija je društvena kategorija i uključuje sve građane.
2. A. Montinje navodi tri cilja važna za odgajanje za demokraciju:
3. Osnovni temelji demokracije su: vrijednosti, sloboda i jednakost prava.
Teorijske spoznaje iz psihologije, prvenstveno one iz socijalne psihologije su
fundamentalna osnova za razvijanje strategije odgajanja za demokraciju. Kao
društveno biće, čovjek može jedino iskazati svoju čovječnost u društvu.
Socijalna psihologija se bavi upravo problemima ponašanja čovjeka u društvu.
Sa stanovišta demokracije, veoma značajno je pitanje vodstva koje tretira
socijalna psihologija. O tome smo dali neke informacije u poglavlju koje tretira
sadržaje iz socijalne psihologije.
Jedno od ključnih pitanja u odgoju za demokraciju jeste nenasilno rješavanje
sukoba.
NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA
Do sukoba dolazi zbog nespojivih tendencija i djelovanja između pojedinaca
i grupa. Sukobi mogu biti unutar grupe i između grupa. Osnovne karakteristike
međusobnog sukoba su :
- jaka kohezija unutar suprotstavljenih grupa,
- naglašeno neprijateljstvo spram druge grupe,
- precj enj i vanj e svoj e grupe,
- negativno tumačenje komunikacije druge grupe,
- stalno traganje za krivcima i žrtvama,
- pretvaranje sukoba u međunacionalni, međuvjerski itd.,
- izbjegavanje,
- ohlađivanje,
- obuzdavanje i
- konfrontacija ( Daft - prema Luthansu, 1989.).
J30
Sukobi između pojedinaca i skupina ne izbijaju tek tako, oni imaju svoju historiju nastajanja. Otvoreni sukob je vrh sante leda. Kako P. Brajša kaže u "Pedagoškoj komunikologiji": "Konflikt (sukob) ne pada iz vedra neba. Prethodi sparina, sumaglica, opći pritisak, slaba vidljivost." Brajša se bavi sukobima u školi
i njihovom nadilaženju. Tako zagovara da u školi mora biti razrađena strategija
rješavanja konflikata. Interesantno je njegovo promišljanje o pozitivnim efektima konflikata u školi. Tvrdi daje samo "konfliktna škola" stvarna odgojna ustanova. Ova konstatacija se mora uzeti uvjetno, jer Brajša misli da se kroz školu
mladi trebaju učiti demokraciji i rješavanju sukoba nenasilnim sredstvima, što
svakako i ne bi mogli, ako bi škola skrivala konflikte. Kroz rješavanje školskih
konflikata, mladi se mogu odgajati za pravu demokraciju u društvu.
POSTUPANJE U SUKOBU ( KONFLIKTU)
Prema Tomasu Gordonu postoje ove metode rješavanja konflikta: "ja
dobivam, a ti gubiš", "ti dobivaš , a ja gubim" i "svako gubi".
Prve dvije metode nisu dobra rješenja u rješavanju sukoba jer uvijek postoji
onaj koji je poražen, odnosno onaj koji je pobjednik. Ove metode ne rješavaju
konflikt nego ga odgađaju za neko vrijeme kada će poraženi tražiti priliku da
pobijedi. Rješenje sukoba prema metodi svako dobiva, ne može biti potpuno zadovoljavanje strana u sukobu, jer svako mora ponešto izgubiti i dobiti, što je
kompromis. Stoga S. P. Robins predlaže i četvrtu metodu koju naziva saradnja.
Rješavanje sukoba ovom metodom odgovara stranama u sukobu, jer zajednički
traže najbolje rješenje.
Posljedice postupka "Pobjeda - poraz" prema P. Brajši
Među partnerima:
antagonizam,
neprijateljstvo, nemogućnost
kompromisa, prestanak
traženja rješenja.
Unutar šire skupine: ratno stanje,
zabranjena različita mišljenja,
skepticizam,
mijenjanje partijske linije, prisila u
podržavanju odluka, prilagođavanje
ili napuštanje, agresivna oligarhija,
onemogućena kreativna saradnja,
neuspjeh skupnog funkcioniranja.
131
RJEŠAVANJE KONFLIKTA
Tomas i Ovens (Thomas i Owens) preporučuju ove metode u rješavanju konflikta: kompeticija, izbjegavanje, prilagođavanje, kompromis i saradnja.
Kompeticija podrazumijeva samo zadovoljavanje svojih potreba, interesa i
ciljeva a ignoriranje protivnikovih.
Izbjegavanje je postupak u kome se bježi od problema i ne uzimaju se u obzir
ni svoje ni tuđe potrebe, interesi i ciljevi.
Prilagođavanje je metoda u kojoj se vlastite potrebe prilagođavaju ili se odustaje od njih za račun onih protivnika.
Kompromis se postiže pregovaranjem da se udovolji i vlastitim i potrebama
protivnika.
Saradnja je jedini način rješavanja sukoba, gdje je prisutna kooperativnost
protivničkih strana da iznađu najbolja zajednička rješenja.
Za uspješno rješavanje sukoba osnovna pretpostavka je komunikacija, u kojoj postoji aktivno slušanje, davanje i primanje otvorenih i iskrenih poruka i poštivanje druge strane. Zbog toga je potrebno ljude sistematski odgajati da znaju
uspješno komunicirati.
PROVJERITE SVOJE ZNANJE
Sta je predmet proučavanja socijalne psihologije?
Kako se zove način na koji pojedinac stupa u odnose sa drugim ljudima.
U čemu se ogleda osobina interpersonalnog reagovanja dispozicija t(a uloge prema
D. Kreču i saradnicima? Koje grupe imamo u odnosu na cilj koji pojedinac ostvaruje u
grupi? Sta čini
stabilan sistem odnosa među članovima grupe? Objasni razlike
između autokratskog i demokratskog vođe! Koje karakteristike vođe je
ustanovio Man?
Napravi razliku između konformizma, protivkonformizma i nezavisne ličnosti! Od čega
zavisi konformizam? Koja je temeljna odrednica demokracije? Koji su osnovni temelji
demokracije?
Obrazloži posljedice postupka u rješavanju sukoba "Pobjeda —pora^\ prema Brajši. Koji je
postupak najracionalniji u rješavanu sukoba?
132
10. PSIHIČKI RAZVOJ ČOVJEKA
Naučnici različito procjenjuju kada se pojavio čovjek na Zemlji. Procjene se
kreću od 25.000 do 300.000 godina. Bez obzira koliko su te procjene tačne, sasvim je sigurno da se čovjek kroz veoma dug vremenski period usavršavao i prilagođavao svoje ponašanje uvjetima življenja. Ovaj razvoj čovjeka kao vrste zovemo filogenetski razvoj. U svom filogenetskom razvoju čovjek je procesima
adaptacije usavršio svoje biološke i psihičke strukture, tako daje danas jedina
vrsta na planeti koja svjesno upravlja svojim ponašanjem. Za filogenetski razvoj
čovjeka vezano je i socijalno iskustvo, zahvaljujući kome svaka generacija nastavlja" na ramenima prethodne.
Za razliku od filogeneze koja je razvoj vrste, ontogeneza je razvoj jedinke.
Ontogeneza čovjeka je znatno drugačija, upravo zahvaljujući socijalnom iskustvu.
U životinjskom svijetu svaka jedinka iznova razvija svoj biološki repertoar i tako
vrsta uvijek počinje ispočetka.
Psihologija kao nauka koja proučava psihički život čovjeka u svom njegovom totalitetu podrazumijeva proučavanje razvoja psihičkog života. Kako čovjekov razvoj možemo posmatrati kroz filogenezu i ontogenezu, tako i razvoj
psihičkog života možemo posmatrati kroz filogenezu i ontogenezu. Kako filogenetski razvoj čovjeka nadilazi mogućnosti egzaktnog utvrđivanja razvoja psihičkog života čovjeka, to se psihologija usredsredila na proučavanje psihičkog života
čovjeka kroz individualni razvoj. Grana psihologije koja proučava i istražuje
psihički razvoj čovjeka od začeća do smrti, zove se razvojna psihologija.
Čovjekov psihički i fizički razvoj je uvjetovan biološkim naslijeđem što se u
biologiji naziva genotip, ali na čovjeka djeluju i mnogi spoljni utjecaji, mijenjajući njegove psihofizičke karakteristike, što nazivamo fenotip. Tako možemo
reći da razvojna psihologija proučava psihički razvoj čovjeka, koji je uvjetovan
biološkim zrenjem, i psihički razvoj, koji nastaje pod utjecajem okoline, odnosno
odgojem i obrazovanjem. Na osnovu navedenih naznaka razvojnu psihologiju
možemo definisati:
Razvojna psihologija je grana psihologije koja teži da opiše, objasni, razumije, i predvidi proces međusobno povezanih promjena do kojih je došlo usljed
sazrijevanja i učenja.
METODE RAZVOJNE PSIHOLOGIJE
Razvojna psihologija u svom istraživanju koristi se metodama opće psihologije prilagođenim njenom specifičnom predmetu izučavanja, ali i nekim koje su
svojstvene samo ovoj grani psihologije.
133
1. Introspekcija je naučna metoda koja je svojstvena samo psihologiji. U
razvojnoj psihologiji ova se metoda ne može koristiti na svim uzrastima. Kod
djece je ova metoda teško primjenjiva (u nekim periodima uopće nije primjenjiva),
jer ona slabije mogu zapažati svoje psihičke doživljaje a zbog oskudnog rječnika neke doživljaje, ako ih i zapaze, ne mogu opisati.
2. Metoda objektivnog opažanja je osnovna metoda u razvojnoj psihologiji.
Darvin je počeo da bilježi reakcije svog djeteta neposredno poslije rođenja,
zbog čega se smatra prvim naučnikom koji je sistematski počeo da primjenjuje
opažanje u razvojnoj psihologiji. Zahvaljujući visokom dometu tehnike (ultrazvuk), danas je moguće sistematski opažati reakcije djeteta i prije rođenja (prenatalni period).
Opažanje je naučna metoda koja podrazumijeva objektivnost, stoje u razvojnoj psihologiji teško postići, jer je čovjek često subjektivan u svom opažanju,
npr. roditelji su pristrasni u opažanju svoje djece. Zato se ispitivači koji istražuju
psihički razvoj čovjeka metodom opažanja, moraju prethodno instruirati kako bi
bili što objektivniji. Objektivnost se postiže i tako da jednu te istu pojavu opaža
više istraživača i onda se može dobiti objektivniji rezultat.
Objektivnost opažanja se postiže primjenom valjanih psiholoških instrumenata
(upitnici, skale).
Poseban oblik metode opažanja u razvojnoj psihologiji je kontrola naslijeđa
opaženjem identičnih (monozigotnih) blizanaca. Kako monozigotni blizanci
imaju dosta slične nasljedne karakteristike, onda se može eksperimentalno utvrđivati utjecaj različitih spoljnih faktora na njihov razvoj (što je oblik sistematskog eksperimentalnog opažanja). Posmatranjem i praćenjem razvoja blizanaca,
psihologija je mnogo naučila o emocionalnom, intelektualnom, psihomotornom
razvoju čovjeka pod utjecajem naslijeđa i socijalne okoline. Furlan navodi
kontrolu identične okoline kao metodu za istraživanje utjecaja naslijeđa na
razvoj pojedinca. Tako on navodi da braća i sestre imaju istu porodičnu sredinu,
ali unekoliko različite nasljedne osobine, pa se razlike u razvoju mogu pripisati
razlikama u naslijeđu. Ovaj pristup je posebno primjenjiv kada u jednoj porodici
živi pravo i usvojeno dijete. Kako je sredina ista, razlike u razvoju se mogu
uglavnom pripisati utjecaju nasljeđa. Identičnost okoline moramo shvatiti uvjetno,
jer se ni roditelji ne ponašaju uvijek isto i uvijek isto prema svoj djeci. Bilo je
istraživanja kada su roditelji bili sami istraživači pa su se trudili da im ponašanje
bude uvijek isto. Npr. bračni par Kelog je usvojio malog majmuna i zajedno ga
odgaja sa svojim sinom. Trudili su se da im ponašanje bude potpuno isto prema
sinu i majmunu. Kada bi poljubili sina, onda bi poljubili majmuna; kada bi
obukli sina, onda bi isto tako obukli i majmuna. Njihovo istraživanje je dalo
dosta pouzdane podatke o razlikama u razvoju čovjeka i majmuna.
Osnovni pristup u primjeni metoda i postupaka u razvojnoj psihologiji mogu
biti transverzalni i longitudinalni.
134
Transverzalni pristup je istraživanje neke psihičke pojave kod ispitanika različite dobi u isto vrijeme, na raznim mjestima i u raznim uvjetima. Npr. istraživanje fonda riječi djece različite dobi. Transverzalni pristup predstavlja presjek
neke pojave i prikladan je za istraživanje općih zakonitosti psihičkog razvoja,
karakterističnih za većinu ljudi. Ovaj je postupak jednostavniji i ekonomičniji
od longitudinalnog jer se za kratko vrijeme može doći do određenih rezultata.
Longitudinalni pristup istraživanja u razvojnoj psihologiji je sistematsko praćenje neke pojave u dužem vremenskom razdoblju. Npr. opažanje iz dana u dan
ponašanja djeteta, ali sa jasnim ciljem i po unaprijed propisanom protokolu. To
opažanje može biti više ili manje kontinuirano, kakav je primjer vođenje dnevnika djeteta od rođenja do nekog perioda. S druge strane, longitudinalni pristup
može biti i praćenje neke pojave u istom trenutku kod ispitanika razne dobi, te
se na taj način dolazi do karakteristika razvoja u raznim periodima.
Ova metoda je svojevrsni oblik objektivnog opažanja, gdje se ispitanicima
daju standardizirani zadaci da ih riješe. Objektivnost se postiže zahvaljujući
ustanovljenoj normi (baždarenosti).
RAZVOJNE FAZE U PSIHIČKOM RAZVOJU ČOVJEKA
Psihički razvoj čovjeka je kontinuiran proces koji ima svoje tipične hronološke karakteristike. Njih treba uzeti uvjetno jer su među pojedincima značajne
razlike u razvoju. Posebno je teško razgraničiti psihički razvoj u djetinjstvu,
gdje ima i najviše razlika u periodizaciji razvitka. Periodizacija psihičkog razvoja
čovjeka ima smisla zbog sljedećeg:
- poznavanje normi psihofizičkog razvoja omogućuje praćenje individualnog razvoja djeteta;
- praćenje i poređenje psihofizičkog razvoja može poslužiti kao osnova za
poduzimanje adekvatnih - postupaka i mjera za pospješivanje razvoja;
- podaci o psihofizičkom razvoju mogu biti dobra osnova za predviđanje i
usmjeravanje razvoja.
Periodizacija psihofizičkog razvoja je proizvoljna podjela koja u stvarnosti
nije tako strogo odijeljena. Kako se u periodizaciji najčešće uzima vrijeme kao
osnovni faktor podjele razvojnih perioda, ispada da su promjene zbog vremena
a ne zbog procesa koji se odvijaju, stoga se u posljednje vrijeme sve više spominje funkcionalna periodizacija u kojoj se kao kriterij za podjelu ne uzima vrijeme već razvitak pojedinih funkcija. Tako, prema ovom kriteriju, Andrilović
navodi ove faze:
- faza frontalnog rasta funkcija (evolucija),
- faza stabilizacije (ravnoteža) i
- faza specijalizacije (involucijski procesi).
135
Radi bolje sistematike u pregledu psihofizičkog razvoja čovjeka, mi ćemo se
poslužiti periodizacijom u kojoj je vrijeme osnovni kriterij, ali ćemo u objašnjenju pojedinih perioda objasniti i funkcionalni kriterij.
Tabela 1. Periodi i trajanje psihičkog razvoja čovjeka
Period razvoja
Trajanje razvoja
1. Prenatalni period
od začeća do rođenja
2. Rano djetinjstvo
a)
novorođenče
b)
dojenče
od rođenja do kraja druge godine
dvije sedmice poslije rođenja od
3. Prvo djetinjstvo
rođenja do kraja druge godine
od druge do treće godine
4. Predškolski period
od treće do šeste godine
5. Školski period
od šeste do dvanaeste godine
6. Mladenaštvo
od dvanaeste do osamnaeste (dvadesete) godine
a)
od dvanaeste do petnaeste godine
pubertet
b)
adolescencija
7. Zrela dob
od petnaeste do osamnaeste (dvadesete) g.
od dvadesete do šezdeset pete godine
8. Starost
od šezdeset pete do kraja života
Na temelju karakterističnih razlika u pojedinim fazama psihičkog razvoja
čovjeka, razvojna psihologija se diferencirala na dječiju psihologiju, psihologiju
djetinjstva i mladosti i psihologiju odraslog čovjeka.
PSIHOFIZIČKE KARAKTERISTIKE
POJEDINIH RAZVOJNIH RAZDOBLJA
Prenatalni period
Ovo razdoblje traje od začeća do rođenja i dijeli se na:
Period zigote koji traje oko dvije sedmice. Spajanjem muške i ženske oplodne ćelije nastaje nova ćelija, ovum, koja se spušta u niz jajovod u maternicu, gdje
se prvih desetak dana hrani iz žumanjka ženske oplodne ćelije. Kada se ovum pričvrsti na zid matrice, stvara se placenta i preko nje se onda počinje hraniti iz
majčine krvi.
Period embriona traje oko deset sedmica. U ovoj se fazi plod intenzivno razvija posebno glava i živčani sistem. Koliko je brz embrionalni razvoj svjedoči
podatak da bi čovjek kada bi nastavio da se razvija takvom brzinom s dvadeset
136
jednom godinom zauzimao prostor čitavog Sunčevog sistema. Krajem ovog perioda naziru se konture čovječijeg tijela.
Period fetusa traje od početka trećeg mjeseca trudnoće do rođenja. U ovom
je razdoblju sporiji rast. U prvo se vrijeme brže se razvijaju kosti i mišići, kasnije
se intenzivno razvijaju unutrašnji organi. Nakon šestog mjeseca živčani sistem i
osjetni organi su tako razvijeni da fetus reaguje na vanjske podražaje. Fetus je
pokretan u petom mjesecu, tako da majka može osjetiti njegove pokrete. U tom
je razdoblju fetus u stanju refleksno reagirati, a ispitivanja su pokazala da može
sticati i uvjetne reflekse. (Fetus ne reaguje na zvuk u vanjskom svijetu, ali ako
se kucka u majčin trbuh, on reaguje. Proizvede li se i zvuk neposredno pred
kuckanje u trbuh i tako se više puta ponovi, fetus će reagovati i na sam zvuk.)
Sa stanovišta psihologije razdoblje fetusa je posebno značajno za kasniji psihički razvoj. Zato bi buduće majke morale znati da za vrijeme trudnoće trebaju
jesti zdravu i kvalitetnu hranu i čuvati se stimulativnih sredstava (duhan, alkohol,
droge), prekomjerne upotrebe lijekova, rendgenskog zračenja i psihičkih stresova.
Još je 1628. godine J. A. Komenski pisao: "Buduća majka treba da pazi na
svoje afekte, da se iznenada jako ne uplaši, da se jako ne naljuti, da se ne bavi
teškim brigama, da se ne žalosti itd. Inače, bude li to činila, biće i dijete plašljivo,
ljuto, žalosno i melanholično, kao što to sigurno iskustvo potvrđuje. Štaviše,
usljed nagle plašnje ili pretjerane srdžbe nekad dođe do umiranja ploda i pobačaja, a u najmanju ruku, to škodi zdravlju budućeg novorođenčeta."
Novorođenče
U majčinoj utrobi dijete je smješteno udobno, tako da porod predstavlja veliku
fiziološku traumu. (Kant: Dječiji prvi plač je protest zbog tragedije što se moralo
roditi.) Odmah poslije rođenja djetetu treba uspostaviti biološke funkcije disanja,
hranjenja i eliminacije štetnih materija iz organizma.
Refleksne reakcije su osnovni odgovori djeteta na podražaje iz vanjskog svijeta.
Refleksi novorođenčeta
Refleks sisanja- sve što se djetetu da u usta, ono sisa.
Refleks hvatanja - ako mu se dotakne dlan, čvrsto steže (Darvin ovaj refleks
objašnjava kao ostatak ponašanja iz razdoblja kad se dijete držalo za krzno ili
kad se čovjekoliki majmun verao po drveću).
Refleks nožnog hvatanja (plantarni rejleks) - ako se dodirne taban, hoće da
hvata predmet nožnim prstima.
Babinski refleks - na podražaj se trgne i širi prste na nogama.
Refleks hodanja — ako se uspravi i noge mu na tlu, ono nogama refleksno
pokušava hodati.
Psihomotorni razvoj novorođenčeta
Dijete ima razvijenu opću motoriku. Okreće glavu, pravi pokrete rukama,
nogama, pravi grimase i pokreće oči.
137
Razvoj senzornih sposobnosti
Dijete reaguje na skoro sve podražaje iz vanjskog svijeta, što upućuje na razvijene osjetne organe. Razaznaje vizualne podražaje, ali ih ne može pratiti, jer
se očne jabučice ne pokreću koordinirano. Na slušne podražaje reaguje, ali ne
kao odrastao čovjek. Umije razlikovati slatko od gorkog, jer iz usta izbacuje
gorko i kiselo. Reaguje na jake mirise i toplo.
Intelektualni razvoj
Dijete brzo uči i stiče navike hranjenja i spavanja. Učenje je uvjetnorefleksne
prirode. Perceptivne sposobnosti su već razvijene pa može jednostavno raspoznavati okolinu. Pri kraju ovog perioda može da reaguje na ljudski glas i izraz
ljudskog lica.
Aktivnost novorođenčeta
Među djecom na ovom uzrastu postoje značajne razlike u općem stilu reagovanja na podražaje iz okoline, tako da možemo, na neki način, govoriti o razlikama u temperamentu. Neka su novorođencad na ovom uzrastu veoma nemirna
i plačljiva, dok se druga mirna i manje plačljiva. Razlike su evidentne i u reagovanju na promjene u okolini, pa tako neka djeca reaguju i na mali šum, a neka
tek na jači zvuk. Ove razlike među novorođenčadima se zadržavaju i na starijim
uzrastima, pa možemo govoriti o razlikama u temperamentu.
Dojenče
Ovo razdoblje različito traje kod djece,
od pete sedmice života do navršene prve.
godine. Osnovna karakteristika ovog razvojnog perioda je dojenje, tj. ishrana majčinim
mlijekom. Nakon 2-3 mjeseca dojenče treba
dohranjivati voćnim sokovima i si. Od šestog mjeseca počinje postepeno odbijanje od
prsiju i u sve većoj mjeri majčino mlijeko se
zamjenjuje umjetnom hranom. S navršenom
prvom godinom dijete se potpuno odbija od
prsiju.
Čuveni češki pedagog J. A. Komenski u
svom djelu "Materinska škola" (1628) veli:
S 1 2 2 M a ka
"Kad se dijete rodi, moraju roditelji, sem
- - J < d o je n č e
toplog i mekog ležaja koji odgovara nježnom tijelu novorođenčeta, odmah da se
pobrinu i za prikladnu hranu za svoje dijete.
U prvom redu treba misliti na to da svaka majka bude majkom i da ne odbacuje od sebe porod svoj, tj. da onome koga je - u utrobi svojoj svojom krvlju
138
hranila ne odriče sada hrane svog tijeia (mlijeka). Ali pošto je u naviku prešao
malo pohvalni, štetan i gadan običaj da neke majke (naročito iz otmjenih porodica) neće same da^jeguju svoju djecu, nego ih daju na staranje drugim ženama,
prijeka je potreba da se protiv toga običaja ustane i roditeljima objasni kako u
toj stvari razumnije da postupe... Zato velim da ovakav postupak, kad majke
neće same da doje svoju djecu već ih daju plaćenim dojkinjama:
1. protivi se prirodi,
2.-škodi djeci,
3. škodi samim majkama i
4. ruši Čestitost i moral.
Da se takav postupak protivi prirodi, vidi se iz toga što sličnog primjera nema
kod životinja. Vučica, medvjedica, lavica, tigrica i ostale divlje zvijeri hrane
svoje mlade na vlastitim prsima. A porodilje iz ljudskih redova treba i i da su
okrutnije od tih zvijeri?...
Drugo, djeci bi zdravije bilo da se hrane s materinih prsiju nego s nečijih tuđih, jer su već privikla da se hrane u utrobi majčinom krvlju. A osim toga bila bi
siičnija roditeljima svojim u dispozicijama i vrlinama, nego što inače bivaju..."
Tjelesni rast
Dijete fizički brzo raste u ovom periodu tako daje na kraju prve godine teško
oko 9 kg i dugo oko 70 cm. Proporcije se mijenjaju i glava je nešto srazmjernija
u odnosu na ostale dijelove tijela.
Psihomotorni razvoj
Dijete je sve pokretljivije. Nastaje Babinski refleks a Darvinov slabi. Sa 6
mjeseci dijete može sjediti, sa 10 stajati a mnoga djeca prohodaju sa godinu dana.
Senzorni razvoj
Usklađuju se pokreti očnih jabučica, dijete zanimaju pokretni, šareni i svijetli
predmeti. Sluhje razvijeniji i dijete sve više pokazuje interes za ljudski glas.
Rado i samo udara u predmete i sluša zvuk udara. Kinestetički osjeti su još slabi
tako da dijete nema dobru prostornu orijentaciju (hoće da dohvati sijalicu ili
sunce na nebu).
Intelektualni razvoj
Uvjetni refleksi su sve brojniji, na osnovu njih dijete uči higijenske navike,
hranjenje, kontakte sa drugima i si. Pamćenje je razvijenije i sada već razaznaje
likove. Perceptivne su mogućnosti veće i tačnije. Prema nekim istraživačima usne
su prvi djetetov spoznajni organ na ovom uzrastu (Pijaže). Dijete sve stavlja u
usta i time ih spoznaje i asimilira. Frojd je ovaj period tumačio kao presudan za
kasniji razvoj, kao oralnu fazu u kojoj dijete preko usta zadovoljava sve svoje
139
potrebe. Slično smatra i Erikson tvrdeći da kasnija sposobnost prilagođavanja
zavisi od toga kako je dijete savladalo oralno-senzornu fazu.
Emocionalni razvoj
Već u trećem mjesecu dijete ima osjećaj ugode i neugode. Oko 6 mjeseca
emocije se već diferenciraju na neugodne - srdžba, strah, gađenje a posiije i
ugodne - veselje, radost, simpatija prema ljudima.
simpatije prema ljudima
-► veselje
-► ugoda
-► opća uzbudljivost
-► neugoda
-► srdžba
-► gađenje -jkstrah
0
6
12
U
3
mjeseci života
SI. 23. Emocionalni razvoj djeteta
Prvo djetinjstvo
Trajanje razdoblja prvog djetinjstva je do kraja druge godine.
Tjelesni razvoj
Na kraju druge godine dijete je teško oko 11 kg, visoko 81-86 cm.
Psihomotomi razvoj
U ovom razvojnom periodu dijete je savladalo hodanje tako da na kraju druge
godine može i lagano trčati. Dijete u ovom periodu se rado penje uz stepenice,
na stolicu i inače voli visinu i da odatle gleda. Koordinacija je bolja i može da
hvata različite predmete rukama, jer se palac suprotstavlja ostalim prstima (opozicija palca).
Senzorni razvoj
Osjetni organi su potpuno razvijeni tako da sada dijete lakše uspostavlja
senzo-motornu koordinaciju.
140
Intelektualni razvoj
Ovo je period kada dijete uči govor, prva riječ krajem prve godine, prva rečenica poslije 16. mjeseca. Dijete na ovom uzrastu teži ka uopćavanju, npr. maca
je i pas i vjeverica. Učenje je složenije tako da pored uvjetno-refleksnog, djeca
uče i oponašanjem. Učenje je na ovom uzrastu uglavnom socijalizirana aktivnost,
Emotivni razvoj
Kako dijete sazrijeva, to je sposobnije da doživljava emocije i da ih izražava.
Naučnici smatraju da se subjektivni doživljaj emocija ne uči, nego je nasljedan,
ali se uči ispoljavanje emocija. Primjer naučnika koji je svojoj jednogodišnjoj
kćerkici kupio malu neotrovnu zmiju. Dijete se igralo zmijom i nije se plašilo,
jer nije imalo priliku da vidi kako se drugi plaše. Kada je odrasla, djevojčica se
ni tada nije plašila zmije.
SI. 24. Djeca predškolskog uzrasta
Predškolski period
Tjelesni razvoj
U ovom razdoblju djeca rastu 6 do 8 cm godišnje, dok se tjelesna težina povećava za 2 kg, tako daje dijete pri kraju šeste godine visoko oko 115 cm i teško
oko 20 kg.
Senzorni razvoj
Osjetni organi su u dobroj mjeri formirani. Dijete pred polazak u školu ima
jasne osjete, vidna oštrina je bolja, percepcija selektivnija. Većina djece dobro
razaznaje boje. Također pokazuju interes za muziku, pa se njišu uz muziku.
141
j
Psihomotorni razvoj
Pred kraj predškolskog perioda dijete je sposobno da samostalno upotrebljava
pribor za jelo. Zbog nedovoljne koordinacije pokreta dešava se da djeca loše
procijene situaciju pa se povrede. Razvoju i koordinaciji pokreta doprinose različite igre i upotreba različitih igračaka. Djeca mogu da nauče voziti bicikl, mali
automobil, skije, sanke, i tako uvježbavaju složenije i sinhronizovanije pokrete.
Pred polazak u školu, dijete može skočiti preko 30 cm u vis i do 70 cm u dalj,
preskakati konopac. Većina djece se samostalno oblače, ali još ne umiju šnjirati
cipele.
Intelektualni razvoj
Predškolski period je presudan za opći intelektualni i spoznajni razvoj čovjeka.
Govor: fond riječi sa 4 godine - 1600, 5 godina - 2200 i sa 6 godina - 3000
riječi. Glavni govorni razvoj je završen sa 5 godina. Apstraktne izraze dijete
upotrebljava krajem šeste godine. Normalno dijete u svom rječniku ima nazive
za različite osobine: crven, gladak, okrugao sladak, glasan i si. Jedno je istraživanje pokazalo daje glavni dio rječnika sastavljen od zamjenica i glagola. Misli
se već jasnije oblikuju i rečenice su složenije. Kaže šestogodišnji dječak: "Znate,
lija je pozvala ježa u kuću, hoće da ga pojede. Ali, ja vam kažem već unaprijed
da ga neće moći pojesti."
Mišljenje: Do četvrte godine primjetna je ireverzibilnost u mišljenju. Poslije
dijete traži objašnjenje za pojave, tada mnogo pita. Pojmove formira vlastitom
aktivnošću i još uvijek su široki, npr. sve što leti je ptica pa i avion. Pred polazak u školu u stanju je da apstrahuje i formira npr. pojam "životinja": pas, mačka i krava su životinje. Za taj period karakterističan je niz zanimljivih pitanja.
Naprimjer: Zašto neke ptice zovemo pticama a neke vrapcima? Djeca sada već
pravilno zaključuju, tako jedno dijete kaže: Led je lakši od kamena, jer je led
lakši od vode i ne tone, a kamen tone. Dedukcija je slabije primijenjena, logičke
relacije djetetu još nisu dovoljno jasne.
Pamćenje je podložno sugestiji i često isprepleteno sa maštom i fantazijom.
Djeca između 5 i 6 godina su posmatrala sliku u boji na kojoj je bilo devet predmeta. Na postavljeno pitanje šta su vidjela, odgovorila su da su vidjela kecelju.
Nekoj su djeci pitanja postavljana sugestibilno: A je li kecelja bila crvene boje?
Mada nije bila, ona su odgovarala da jeste.
Pažnja je pretežno nenamjerna i upravljena na spoljne podražaje. Pri kraju
šeste godine počinje se razvijati namjerna pažnja, koja je u početku mala i po
obimu i trajanju. Naime, sa 4 godine dijete u zanimljivoj igri može biti pažljivo
80 minuta, sa 5 godina - 95 minuta. Što se tiče namjerne pažnje, ona je negdje
oko 16 minuta pred polazak u školu.
Dječije igre su značajan faktor razvoja. Kroz neke igre dijete razvija shvatanje i maštu npr. igre gdje treba da oponaša razne profesije: učitelj, ljekar, krojač,
kuhar i si. Brojni su materijali i igračke kojima se djeca igraju, ali su vrjednije
142
one igračke koje potiču maštu i razmišljanje: razne slagalice, materijal za modeliranje i si.
Emocije su pred polazak u školu dosta labilne. Dijete je kapriciozno, svadljivo
i plašljivo. Osjećanje časti je jako izraženo, pa su predškolska djeca jako osjetljiva na povredu i poniženje. Emocije se počinju intenzivno diferencirati. Strah je
intenzivan u ovom periodu, posebno oblici straha koji su posljedica bujne fantazije. Tako dijete ne samo da se boji mraka, nego ga ispunjava raznim zamišljenim utvarama. Hansen navodi primjer dječaka koji se probudio i počeo da opaža
konture namještaja. To mu se počelo pričinjavati kao životinje, pa je čas vidio
medvjeda, čas pantera ili bi mu se učinilo od ivice kreveta da prema njemu ide
veliko tele (prethodnog dana u štali je gledao tele). Dijete je počelo vrištati i
zvati roditelje, jer, eto, hoće tele da ga ugrize. Radost i smijeh brzo mijenja plač.
Ljubav i ljubomora se izražavaju posebno prema roditeljima.
Školski period
Tjelesni rast
U ranoj školskoj dobi djeca godišnje rastu oko 6 cm i dobivaju 3-3,5 kg sve
do početka pubertetskog ubrzanog rasta koji je kod djevojčica u dobi od 10,5
godina, kod dječaka oko 11,5 godina.
Senzorni razvoj
U toku školskog perioda oštrina vida i sluha se izoštravaju, a naraslo lično
iskustvo upotpunjava ove senzitivacije, tako da djeca u nekim situacijama nadmašuju odrasle u vidnom i slušnom raspoznavanju. Djeca u starijim razredima
mogu sama da miješaju boje i da osjete i izraze suptilne svijetle kontraste. Slično
je i sa slušnim osjetom, mogu da prepoznaju tonske visine i sami svojim glasom
da reprodukuju označene tonove.
Percepcije su na ovom uzrastu potpunije što povećava moć opažanja. Kod
neke djece javlja se fenomen sinestezije, tj. kad se u doživljavanju opaženog
isprepliću različita senzorna područja, najčešće vizualno i auditivno, tako dijete
"čuje" boje i "vidi" tonove.
Intelektualni razvoj
Pažnja na ovom uzrastu više nije samo zavisna od podražaja iz vanjskog svijeta, nego je sve više pod utjecajem volje i shvatanja. Već u drugom razredu
dijete može pažnju distribuirati na pojedine dijelove opažanog predmeta ili
pojave. Namjerna pažnja može trajati od 25 do 35 minuta. Na nižim školskim
uzrastima pažnja je površna i nekritična, pa dijete nastoji da što brže pređe tekst
i pritom ga često ne čita nego pogađa.
Govor je na ovom uzrastu složeniji. Djeca uče nova značenja riječi, ali i suptilnije oznake za stare riječi. U tom pogledu posebno je značajna škola koja kroz
143
neke predmete stimuliše govor. Krajem prvog razreda fond riječi je već narastao
na 3600 i svake godine uvećava se za otprilike 200-300 novih riječi. Kontekstni
govor, kao govor sa verbalnom smislenošću, sve je izraženiji. Naime, do tada je
u govoru dominirala riječ, sada dominira smisao.
Mišljenje se u školskom periodu posebno razvija, čemu doprinose različiti
nastavni sadržaji. U prvom razredu dijete može shvatiti da elemenat B može
ujedno biti veći od A a manji od C. Također može shvatiti i ovu relaciju: ako je
A = B, B = C, onda je i A = C. Na nižem uzrastu su pojmovi konkretniji i
obojeni, npr. bolest je ako imaš temperaturu, zvijer je životinja koje se bojimo.
Kako dijete raste, tako raste i mogućnost apstrakcije i generalizacije, pa u starijim razredima pojmovno opredjeljenje je na osnovu nadređenog pojma, npr. kovač je čovjek, potok je voda. Poslije 10. godine dedukcija se više koristi i traže
se uzročno-posljedične veze među predmetima i pojavama. Tako sada djeca kažu:
"Led je popustio jer je ledena kora pukla."
Dječije igre na školskom uzrastu su bogatije, raznovrsnije i savršenije. Njima
dijete razmišlja o posljedicama, pa su sve više namjerne i organizovane. Kroz
igru dijete razvija svoje intelektualne mogućnosti, kultiviše nagone i utječe na
kontrolu emocija.
Emocije su na ovom uzrastu sve više diferencirane. Javljaju se socijalna i
estetska osjećanja, npr. može da pohvali rukopis svog druga iako ga ne voli.
Osjećanjima dijete još uvijek manipuliŠe. Kontrola emocija je bolja, ali još nedovoljna, tako da se može lahko primijetiti kada dijete hoće zaplakati. Spoljni
izrazi emocija zavise od situacije, dječijeg živčanog sistema i ranijih emocionalnih iskustava. Krajem drugog razreda bivaju nešto izraženija manična emocionalna ponašanja, pa se djeca mnogo smiju i vesele.
Socijalni razvoj je intenzivan u školskom periodu. Djeca se druže i svoje ponašanje podređuju drugima. Na taj način uče pravila i norme ljudskog ponašanja.
Pojedini nastavni predmeti posebno podstiču socijalni razvoj.
Mladalaštvo
Pubertet
Pubertet (pubertas, lat.= zrelost) traje kod djevojčica od 12. do 14. godine, a
kod dječaka od 13. do 15. godine.
Tjelesni razvoj
Pubertet karakterišu anatomsko-fiziološke promjene koje nastaju pojačanim
radom žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Hipofiza luči hormon koji pospješuje
uopće rast i gonadotropni hormon koji potiče rast gonada (spolnih žlijezda).
Muške gonade (testisi) luče hormon androgen, ženske gonade (ovariji) počinju
lučiti hormon estrogen. Sekundarne spolne"oznake koje nastaju u pubertetu klasificiraju se prema Tanerovim tablicama (razvoj pubične dlakavosti ženskog djeteta i razvoj dojki i razvoj muškog spolovila). Osnovna oznaka puberteta je da
144
su mlade osobe spolno zrele, što se kod djevojčica manifestira prvom menstruacijom, a kod dječaka noćnom polucijom (izbacivanje sjemena).
Djevojčice za oko 1,4 godine su ispred dječaka u fizičkom rastu. Prosječno
na ovom uzrastu dječaci su visoki 177,5 cm, djevojčice 164,5 cm.
Opći psihički razvoj u adolescenciji karakteriše formiranje vlastitog identiteta i postizanje autonomije u ponašanju.
Intelekt na ovom stupnju postiže svoj potpuni razvoj. Neki istraživači tvrde
da se inteligencija prestaje razvijati krajem adolescencije. Percepcija ima analitički karakter i adolescent može da odvaja bitno od nebitnog. Pažnja je uglavnom namjerna, što je posebno bitno da se mladi mogu usredsrediti na učenje. U
oblasti mišljenja, mladi su jako kritični. U prethodnim fazama mišljenje je imalo
dogmatski karakter, sada se traži argument. Krajem adolescencije, mladi pokazuju interes za teoretsko i hipotetsko mišljenje.
Adolescent se ne miri sa svijetom koji ga okružuje, nego ga hoće da mijenja,
pri tome često sanjari i mašta. U normalnim slučajevima ovo je pretpostavka za
inventivno i stvaralačko mišljenje i djelovanje, ali kod nekih može biti pasivno
odnošenje prema radu i obavezama. Većina mladih u tom periodu se okušava u
nekim stvaralačkim aktivnostima, pisanje pjesama, slikanje, pjevanje i sviranje,
inovacije u nauci i si.
Emocije su u doba adolescencije intenzivne i jasno izdiferecirane. Mladi ljudi
svoje emocije umiju kontrolirati i uskladiti sa etičkim normama društva.
Doba adolescencije je najvažnije za formiranje karaktera. Kako su mladi na
ovom uzrastu sve više samostalni u svom razmišljanju, oni prosuđuju postupke
drugih i zauzimaju svoj lični stav, koji postepeno postaje njihov stil ponašanja.
U doba adolescencije dolazi do socijalnog osamostaljivanja. Mladi traže
svoj put u svijet. Javljaju se neka nova interesovanja i ambicije. Stavovi se mijenjaju i razvija se samosvijest. U tom periodu preispituje se ponašanje roditelja i
drugih autoriteta, i uglavnom zauzima kritički stav. Adolescenti koji nisu uspjeli
razriješiti svoje lične dileme, obično se destruktivno ponašaju: agresija, razmetljivost, delikvencija, prostitucija, narkomanija i si.
Profesionalna interesovanja na ovom uzrastu su izražena, jer se nalaze pred
izborom šta u budućnosti raditi.
Savremeno društvo pred mlade u ovom periodu postavlja niz obaveza koje
neki od njih ne mogu da ispune, pa se zato javljaju poteškoće u prilagođavanju.
Ove poteškoće mogu se odraziti u tzv. moralnoj krizi, socijalnoj krizi, biološkoj
krizi i si.
Osnovna odlika adolescencije je da mladi ljudi teže ka samostalnosti, što
nailazi na otpor i reakciju roditelja. ("Pa, zar, zaboga, ja ne mogu da kontrolišem
svoje dijete?") (koje više nije dijete). Mladima teško pada što se roditelji upliću
u sve njihove namjere i aktivnosti, pa ih iritira kada se roditelji interesuju s kim
se druže, šta čitaju, šta namjeravaju, kome pišu i si. Na taj način remeti se rav145
noteža između mlade osobe i sredine, a koju će biti teško ponovo uspostaviti, jer je ova
dinamička disharmonija produkt socijalnih i bioloških faktora.
Za bezbolnije prevazilaženje adoloscentnih kriza potrebna je tijesna i koordinirana
saradnja roditelja, škole i društvenih faktora. Osnovni odgojni mode! u ovom periodu je
prihvatanje mladih i ne apriorno odbijanje njihovih potreba. Roditelji i nastavnici često
nastupaju pogrešno, izazivajući reaktivni odnos, kako to veli narodna poslovica:
"Bolesna se noga ne liječi hodanjem i zamaranjem nego mirovanjem."
S druge strane, nije dobro prepustiti adolescenta stihiji i njegovim apsolutnim
prohtjevima. Kako nije dobro mlade frustrirati, tako nije dobro ni prepuštati im
apsolutnu slobodu, nego negdje između toga naći kompromis, uz pozitivne poticaje na
afirmaciji njihovih ličnih kvaliteta.
Adolescencija je period traženja svoje individualnosti, traženja svoga "mjesta pod
suncem", koje neki ne umiju naći pa zadovoljštinu traže u nekim asocijalnim
kompenzacijama. Posebno je opasno ako to mladi traže u iluzijama kakve su
narkomanija i asocijalno i delikventno ponašanje. Kako je ovakav odgovor adolescenata
reakcija na cjelokupni psihosocijalni okvir, to je potrebno veliku pažnju posvetiti
pravim vrijednostima i pravilnim usmjeravanjima ogromne energije koju nosi
adolescencija. Neko je rekao da je adolescencija pomahnitala bujica koja hrli sa visokih
visova u ravnicu i, ako se pravilno ne usmjeri, može nanijeti velike štete, ali ako se
izgrade kanali za navodnjavanje ili brane za hidrocentrale, ova će pomahnitala bujica
donijeti rodne plodove ili proizvoditi struju.
Prema Andrilović i Ćudina-Obradović, glavni razvojni zadaci u mladenaštvu su:
/. Daljnji razvoj sposobnosti i talenta.
2. Izbor vrste školovanja.
3. Priprema za zanimanje.
4. Postizanje emocionalne neovisnosti o roditeljima.
5. Prilagođavanje na tjelesne promjene i nove osjećaje.
6. Uspostavljenje odnosa sa vršnjacima istog i suprotnog spola.
7. Stvaranje vlastitog pogleda na svijet.
8. Stvaranje slike o sebi i vlastitim ciljevima, traženje i izgradnja vlastitog
identiteta.
Zrelo doba
Zrelo doba je razdoblje između perioda kada prestaje opći tjelesni i psihički razvoj i
perioda kada počnu opadati tjelesne i psihičke funkcije. To razdoblje različito traje kod
ljudi. Neki završavaju rast i razvoj u dvadesetoj, drugi u tridesetoj, dok kod nekih starost
nastupa i sa pedeset a kod drugih između šezdesete i sedamdesete godine. Kao stoje
psiholog J. Brozek kazao: "Ljudi su kao jabuke - neke sazrijevaju već u srpnju, a neke
tek u listopadu". Danas je ljudski vijek sve duži. tako daje prosječna starost u nekim
zemljama i preko 80 godina,
146
što produžava i vrijeme zrele dobi. Uglavnom se može reći da zrela dob traje u
periodu između tridesetih i šezdesetih godina.
Početak zrelog doba odlikuje se vrhuncem fizičkih i intelektualnih mogućnosti
čovjeka. Opće je mišljenje da su ljudi u tim godinama najstabilniji i najproduktivniji. Poslije toga optimuma ljudske mogućnosti počinju polagano opadati i
što je čovjek stariji, taj pad je sve intenzivniji.
Pojam zrelosti se u psihologiji može posmatrati kao najsavršeniji oblik ponašanja kojim treba završiti jedino razvojno područje. Neki zrelost tumače kao ponašanje koje je primjereno određenom dobu ili kao biološku spremnost organizma
za funkcije koje podrazumijeva određeni razvojni period. Svaki razvojni period
ima svoj optimum kao tipični stupanj zrelosti što se zove irelativna zrelost. U
stvarnom životu se zrelost uglavnom vezuje za period kada mlada ličnost poprima status odraslog čovjeka. Razmatrajući sadržaje iz socijalne psihologije, vidjeli smo da je ponašanje pojedinca u velikoj zavisnosti od kulture, društvenog
statusa, što na neki način određuje i pojam zrelosti. Ako se zrelost shvati kao
ideal kome teži cjelokupni razvoj pojedinca, onda njega određuje društvo, jer
različite uloge i pozicije pojedinca u društvu traže i različite "ideale" razvoja.
Pojam zrelosti se često vezuje za odrastanje. Andrilović i Čudina-Obradović navode razvojne zadatke zrele dobi koji su i kriteriji za zrelost u smislu kako se u
običnom životu tumači:
/. Završavanje školovanja.
2. Zapošljavanje i usvajanje radne uloge.
3. Uspostavljanje ekonomske neovisnosti.
4. Izbor bračnog partnera.
5. Osnivanje i ekonomsko osiguranje bračne zajednice.
6. Početak brige za djecu.
Tjelesne funkcije početkom zrelosti počinju opadati. Tako koža počinje gubiti elastičnost, kosa gubi pigment i biva tanja, kod nekih i opada. Zbog lošijeg
metabolizma, povećava se masno tkivo i samim tim tjelesna težina. Poslije pedesetih godina opadaju funkcije senzornih organa, pa ljudi srednje dobi su dalekovidi i moraju nositi naočale da bi čitali. Slabi i osjetljivost na visoke tonove. 1
rad unutrašnjih organa slabi što uzrokuje razne smetnje i oboljenja. Kod žena
poslije pedesete nastupa menopauza (klimakterij) što ostavlja i značajne psihičke
promjene.
Intelektualne sposobnosti slabije opadaju u zreloj dobi u odnosu na tjelesne i
fiziološke, pa su ljudi zrelih godina sposobni da obavljaju i složene intelektualne
poslove do starosti. Ljudi zrele dobi mogu uspješno učiti stoje veoma bitno u
vremenu kada nauka i tehnika iz dana u dan ostvaruju sve veća dostignuća.
Čovjek zrelih godina u svojoj profesiji mora pratiti dostignuća u svojoj profesiji,
zbog čega mora stalno učiti. Torndajk je mišljenja da sposobnost učenja počinje
opadati poslije 40. godine i da godišnje opada oko 1 do 1,5 posto, što stariji
147
A
nadoknađuju većim iskustvom i organiziranijim sistemom učenja i rada. Odrasli
mogu imati visoko postignuće u učenju i zbog jasne motivacije .
Socijalni i emocionalni život osoba srednje dobi je veoma intenzivan. U
ovom periodu bračni odnosi se ili učvršćuju ili dolazi do ozbiljnih kriza. Većina
bračnih odnosa se svodi na suživot iz navike. Ljubav zamjenjuju porodični interesi pa se često Čuje od osoba u ovom periodu: "Od ljubavi se ne živi".
Odnosi prema djeci se mogu svesti na tri često primijenjena oblika: autoritativni, demokratski ili "lessez fair" (odnosi u kojima svako radi Šta hoće i kako
hoće).
Osobe srednje dobi su veoma aktivne u društvenom životu. Danas u svijetu
osobe srednjih godina upravljaju privredom i politikom. Interesantno je daje još
Platon uočio da su ljudi u ovom dobu najzreliji pa im odredio da upravljaju
državom.
Platon odgojno-obrazovni sistem dijeli na sljedeće periode, čime na neki način
daje periodizaciju čovjekovog razvoja:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
predškolski odgoj do 7. godine,
elementarni ili osnovnoškolski period,
palestra - tjelesni odgoj do 17. godine,
vojno-gimnastička priprema od 17. do 20. godine,
teorijsko izučavanje nauke i umjetnosti od 20. do 30. godine,
proučavanje dijealektike (razgovor sa samim sobom) od 30. do 35. godine,
filozofi upravljaju državom od 35. do 50. godine i
poslije 50. godine produbljivanje znanja.
Andrilović i Ćudina-Obradović navode sljedeće razvojne zadatke zrele dobi:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
Uspostavljanje i održavanje ekonomskog standarda obitelji.
Uključivanje u užu socijalnu skupinu (rođaci, prijatelji).
Uključivanje u šire skupine i prihvaćanje šire društvene odgovornosti.
Pomaganje djeci da se razviju u zrele i sretne osobe.
Prilagodba na promjene u organizmu.
Prilagodba na starenje vlastitih roditelja.
Prilagodba na osamostaljivanje i odlazak djece.
Pronalaženje kreativnih oblika korištenja slobodnog vremena.
Starost
Biološki uzroci starenja bazirani su na promjenama u građi tkiva i fiziologiji
ćelija. Ćelije imaju u svom sastavu sve manje vode, smanjuje se njihova podjela
i rast, zbog čega se smanjuje oksidacija u tkivima i ona brže propadaju. U ljudskom organizmu proces starenja nije paralelan u svim organima. Visokodiferencirane ćelije, kakve su nervne, u starosti brže propadaju i uopće se ne obnavljaju.
Zbog toga se u starosti značajno smanjuje težina mozga. Tako je atrofija neurona
u talamusu 18%. Sa stanovišta intelektualnih procesa, manje je važno propada4
nje i smanjenje nervnih ćelija i veza u mozgu, koliko je značajno da su funkcije
transmitera smanjene. Naučnici su otkrili da se neurotransmiterska funkcija
nervnih ćelija u starosti smanjuje zbog poremećaja sinteze DNA (dezoksiribonukleinske kiseline ) i RNA (ribonukleinske kiseline), pa tako dolazi do smanjenja proteinske sinteze, samim tim i do smanjenog dotoka kiseonika (hipoksija).
Kao uzrok starenja danas se smatra i smanjenje kolagena kao najrasprostranjenijeg proteina u tijelu. Ovaj protein je osnova u vezivnom tkivu i kada se
potroši, više se ne obnavlja.
Prosječan ljudski vijek se kroz historiju produžava. Tako je u prethistoriji
čovjek živio oko 18 godina, u vrijeme Rimskog carstva oko 22 godine, u srednjem vijeku oko 33 godine, na početku našeg vijeka oko 43 godine, dok je sada
prosječni ljudski vijek oko 75 godina.
JT"U starosti dolazi do osjetnog opadanja tjelesnih sposobnosti i funkcija. Organi
za krvotok su manje elastični i dolazi do zakrečenja (sklerotičnost), što dovodi do
slabijeg napajanje ćelija kiseonikom. Ovo se posebno može negativno odraziti
na rad mozga. Zbog toga starije osobe slabije pamte i brzo zaboravljaju, posebno
događaje koji su se desili u bliskoj prošlosti. Kosti su krhkije pa su česti lomovi.
Zbog degenerativnih promjena kičmenog stuba, smanjuje se visina.
Senzorne funkcije u starosti znatno opadaju. Slabije se vidi i čuje. Zbog
slabijeg okusa i mirisa, jela su neukusna. Degenerativne promjene nervnog tkiva
umanjuju koordinaciju i osjećaj ravnoteže, pa stariji padaju, a opće kretnje su im
^porijej
^Intelektualne mogućnosti starijih osoba ne opadaju tako naglo kao tjelesne i
fiziološke. Istraživanja pokazuju da stariji ljudi mogu biti intelektualno vitalni i
u poznim godinama. Naravno, među starijim osobama postoje značajne razlike
u intelektualnim mogućnostima. Jedno je sigurno, da prvo opada brzina spoznajnih procesa. Stariji sporije uče dijelom i zbog slabijeg funkcioniranja nervnog
sistema, ali i zbog slabije motivacije. Postoje primjeri starijih koji su u poznim
godinama uspješno učili. Tako je iranski predsjednik Mosadek završio medicinu
u 82. godini, Francuz Pieron je u 60. godini naučio pilotirati.
U staračkoj dobi opadaju kreativne mogućnosti, što potvrđuje i Lhmanovo
istraživanje da su većinu značajnih dostignuća iz nauke postigli naučnici u dobi
između 26. i 40. godine.
Još nije utvrđeno zbog čega starije osobe bolje pamte ono što su davno doživjele. Zbog toga one stalno pričaju o prošlosti, a zaboravljaju nedavne događaje. Zaboravljanje može biti jedan prirodan proces starenja, ali i oblik bolesne
senilnosti, kada zaborave i svoje ime.
Socijalni status starijih osoba je veoma nepovoljan. One više ne rade i smanjuje
im se mogućnost druženja sa drugim ljudima. Porodica se razilazi, starije osobe
ostaju same. Posebno se negativno odražava gubitak bračnog partnera, kada stariji
gube volju za život i postaju depresivni. Kako se smanjuje društveni interes,
starci su okrenuti svojoj porodici, pa se druže sa djecom (domestikacija starijih).
149
U starosti dolazi do raznih psihičkih poremećaja. Psihoneurastenija je najblaži
poremećaj koji se ogleda u razdražljivosti, nesanici, nervozi, preosjetljivosti na spoljne
draži, a posebno na sunce. Nešto teži poremećaj je pseudopsihopatija koja se
manifestira u poremećaju nagonske sfere. Najteži oblik je sindrom demencije, koji
može imati blaže forme - ispoljavaju se slabljenjem inicijative, psihičkom tromosti i
slabljenjem apstrakcije. Teži oblici demencije se manifestiraju poremećajem memorije,
pažnje, smanjenjem sposobnosti osjećanja i općeg rasuđivanja.
Starije osobe su kroz historiju imale različiti status u društvu. U nekim kulturama
stariji i danas odlučuju o najvažnijim pitanjima zajednice, dok su 7 u razvijenom svijetu
starije osobe zapostavljene. Iskustva govore da ljudi sporije stare ako su aktivno
uključeni u život zajednice, zbog čega društvo mora pokloniti puno pažnje ovoj
populaciji, jer, konačno, svi bi trebalo da ostarimo, a kultura jednog društva se mjeri
njegovim odnosom prema starijim osobama.
Na kraju ističemo osnovne zadatke razvojnog perioda starosti, odnosno, da stariji:
1.
2.
3.
4.
5.
prihvate svoje fizičko i psihičko stanje kao neminovnost koju donosi starost,
prihvate svoju promijenjenu seksualnu ulogu,
naviknu se na promijenjeni društveni status,
prihvate manje značajnu ulogu u porodici,
organizuju svoj život skladu sa novim okolnostima.
PROVJERI SVOJE ZNANJE
Objasni pojmove filogene^a i ontogene%a\
Sta proučava razvojna psihologija?
Koja je osnovna metoda razvojne psihologije?
Kada fetus može reagovati na vanjske podražaje?
Navedi karakteristične refleksne reakcije novorođenčeta!
Kada nestaje labinski refleks?
Koji je prvi djetetov spoznajni organ prema Pjažeu?
U kojem periodu je završen glavni govorni razvoj?
Objasni pojam sinestevgje i kada se javlja?
Obrazloži odnos spolova u pubertetu!
Koji je uzrasni period presudan za formiranje karaktera?
Koji je životni zadatak, što ga svako mora riješiti u mladalaštvu, može smatrati
najvažnijim u današnje vrijeme? S koliko se godina postiže punoljetnost prema
našem zakonu? Koje su razlike u mogućnosti učenja pojedinca u zrelim godinama i
malđenaštvu? Koji su razvojni zadaci u mladenaštvu (prema Andrilović-Cudina)?
Sta se smatra znakom starenja? Kako nazivamo stariju osobu koja počne mnogo
zaboravljati, nelogično govoriti i
koja ne kontroliše svoje ponašanje?
150
11. PSIHOLOGIJA U PRAKSI
Psihologija je nauka koja se tiče svakog čovjeka. Na neki način svaki čovjek
je psiholog kada treba da predviđa ponašanje drugih ili kad treba da predviđa
kako će njegovo ponašanje djelovati na druge. Obični trgovac ima izvjesnu iskustvenu spoznaju o potrošačima i zna kako treba postupiti prema različitim ljudima
da bi uspješno prodao robu.
O psihologiji i psiholozima šira javnost nema potpunu spoznaju. Rašireno je
mišljenje da psiholozi nekim misterioznim postupcima proniču u ljudsku dušu.
Vlada također i pogrešno uvjerenje da psihologija može razjasniti sve postupke
ljudi na isti način, baš kao što to Ekert, Kakuska i Nagorni navode u knjizi "Psihologija u službi čovjeka".
"Drugim riječima, psihologu se postavlja pitanje koje bi bilo posve razumno
postaviti jednom automehaničaru: moj auto počinje "kašljati" uvijek kada vozim
uzbrdo, u čemu je stvar? Mehaničar koji na to daje mišljenje, to može opravdano
učiniti, jer on ne samo da na osnovu svoje izobrazbe zna kako automobilski motor
funkcionira, već može biti i siguran u to da svi automobili jednog određenog tipa
funkcioniraju na jednak način u svako vrijeme. On, dakle, ima posla s jednostavnim kauzalnim odnosima. Ako je ventil začepljen, onda benzin neće više dotjecati.
Međutim, upravo takvih jednostavnih odnosa u psihologiji ne može biti.
Budući da praktički nije moguće poznavati sve faktore koji su utjecali na neko
ponašanje, uvijek će se ponovo ustanoviti da se ljudi i pod prividno jednakim
uvjetima ponašaju različito. Pitanje, prema tome, ne može glasiti: Kako "čovjek"
postupa u nekoj određenoj situaciji, nego: Na koji način postupa veliki dio neke
određene grupe pod određenim uvjetima."
Ovo pesimističko razmatranje ne umanjuje značaj psihologije u stvarnom
životu. Naime, psihologija nije urođena intuicija, nego nauka, koja ima svoje
zakonitosti i metode koje se mogu spoznati i ako se pravilno primijene, mogu
pomoći ljudima u razrješavanju različitih životnih problema. Ta znanja ne daju
nikakvu magičnu moć psihologu da kao "inženjer ljudske duše" upravlja pojedincima i masama. Psihologiju isto tako treba shvatiti kao nauku koja proučava
različite aspekte ljudskog ponašanja i na temelju jasno utvrđenih spoznaja i zakonitosti pomaže u različitim oblastima ljudske djelatnosti.
Ukratko ćemo izložiti mogućnosti psihologije u nekim područjima ljudskog
življenja.
PSIHOLOGIJA U ODGOJU I OBRAZOVANJU
Kako psihologija izučava psihičke procese koji su pretpostavka za odgoj i
obrazovanje, to je njena primjena u ovom procesu nezaobilazna. Osnovna funkcija škole je učenje i sticanje znanja. Psihologija se bavi procesom učenja utvrđujući zakonitosti i psihološke faktore koji pospješuju učenje.
151
Zahvaljujući psihološkim istraživanjima, naučnici su otkrili razne metode u
nastavnom radu koje pomažu u učenju. Tako je Skiner, svojim istraživanjima o
"učenju na uspjesima-potkrepljenjem", doprinio da se razvije programirana nastava. Ovom metodom učenik realizuje nastavni sadržaj svojim vlastitim tempom,
pri čemu svaki uspješno realiziran zadatak biva potkrijepljen (nagrada, jer je
ispravan odgovor). Psihologija je ustanovila da se učenici mogu motivirati za
učenje raznim postupcima. Do početka ovog stoljeća u nastavi je dominirao rad
sa velikim brojem učenika, gdje je bila slaba komunikacija nastavnika i učenika.
Psihološkim istraživanjima je utvrđeno da ta takva nastava nije produktivna, pa
se danas sve više koristi nastava u malim grupama i individualna nastava.
SI. 25. Psihologija u funkciji odgoja i obrazovanja
Psihološka postignuća se posebno mnogo koriste u odgojnoj komunikaciji sa
učenicima i pomažu u nekom konfliktnom radu sa učenicima, a posebno sa onima koji imaju poteškoće u razvoju. Školski psiholozi danas uspješno rješavaju
složene probleme mladih i pomažu im da sami nadiđu svoje poteškoće. U ovom
se radu koriste posebne metode i tehnike koje mogu primjenjivati kvalificirani
školski psiholozi. Uz psihologe i nastavnici stiču psihološka znanja koja im pomažu da lakše ovladaju različitim situacijama.
Psihologija se bavi i utvrđivanjem sklonosti i sposobnosti mladih ljudi, stoje
osnovna pretpostavka u pravilnoj profesionalnoj orijentaciji mladih. Na osnovu
psiholoških ispitivanja i razgovora, psiholozi savjetuju i preporučuju mladim
ljudima koje bi im zanimanje najviše odgovaralo.
Psiholozi pomažu boljoj saradnji škole i porodice, tako što razgovaraju sa roditeljima i pomažu im da lakše razriješe poteškoće sa kojima se suočavaju njihova djeca.
15.2
Ovo su samo neke naznake o primjeni psihologije u odgoju i obrazovanju,
čime se izravnije bavi pedagoška ili edukacijska psihologija.
PSIHOLOGIJA U PROIZVODNJI
U nastojanjima da poboljša proizvodnju, savremeni čovjek se koristi spoznajama iz različitih nauka. Tako je još početkom ovog stoljeća američki istraživač
Frederik V. Tejlor (Frederich W. Tavlor) pokušao povećati proizvodnju boljom
motivacijom radnika. On je sistemom nagrađivanja povećao radni učinak
"ljudske mašine". Kao normu za druge radnike, Tejlor je odredio učinak najboljeg radnika, čime je povećao profit firme, ali je, s druge strane, preopteretio
radnike.
SI. 26. Psihologija u funkciji industrijske proizvodnje
Poslije su vršena mnoga istraživanja kako bi se utvrdio fenomen prilagođavanja rada čovjeku i čovjeka radu. Iz ovih istraživanja razvila se posebna disciplina ergonomija koja izučava sistem "čovjek - stroj".
Industrijski psiholozi istražuju različite aspekte čovjekovog ponašanja u proizvodnji. Istražuju vrijeme, pokrete, komande, mikroklimatske uvjete, motivaciju, umor i si.
E. J. Kormik razvija tzv. inženjerstvo ljudskog faktora pod čim podrazumijeva
efektno korištenje fizičkih objekata i sredstava za ljudsku upotrebu, radi postizanja željenih humanih vrijednosti u procesu rada ( zdravlje, bezbjednost, zadovoljstvo). Ovaj pristup u psihološkom tretiranju proizvodnje zahtijeva sistematska znanja o ljudskim karakteristikama i ponašanju.
Industrijska psihologija, dakle, ima dva pristupa, jedan je da se utvrde karakteristike ljudi i odredi njihova sposobnost za pojedine poslove i drugi je da
se utvrde uvjeti radnog mjesta značajni za uspješno funkcioniranje sistema
"čovjek - stroj".
153
Za utvrđivanje sposobnosti radnika za pojedine poslove danas se koriste različiti psihološki mjerni instrumenti (testovi). Na ovom području psiholozi danas
sve više koriste profesionalnu orijentaciju, kojom se ljudi na temelju utvrđivanja
sposobnosti usmjeravaju u ona zanimanja i radna mjesta koja odgovaraju njihovim mogućnostima, za razliku od ranijeg pristupa tzv. profesionalne selekcije,
kada se iz većeg broja kandidata odabire najsposobniji.
Produktivnost u radu je složena kategorija koja zavisi od mnogo faktora.
Industrijski psiholozi su ispitivali kako međuljudski odnosi utječu na proizvodnju. Elton Majo je u pogonima Vestern Elektrik ispitivao utjecaj rasvjete, ritma
rada i odnosa šefova prema radnicima. Njegova su zapažanja da radnici nisu roboti, nego društvena bića čije ponašanje u radu zavisi od grupne dinamike i stila
rukovođenja. Poslije su mnogi psiholozi istraživali tzv. "human relations", odnosno, međuljudske odnose u radu. Ovim se fenomenom bave i sociolozi, tako
je C. V. Mil kazao: " Službenik prodaje svom poduzeću ne samo svoju radnu snagu već i svoju cijelu ličnost".
Danas je sve više uspješnih firmi koje upošljavaju psihologa čiji je zadatak
da utječe na stav radnika prema radu. Industrijski psiholozi postaju dio jednog
tima koji brine o međuljudskim odnosima radi uspostavljanja bolje klime i većeg zadovoljstva uposlenih. Na taj način psihologija pomaže boljoj organizaciji
firmi, smanjenju troškova proizvodnje, smanjenju nesreća na radu, smanjenju
umora i povećanju produktivnosti i zadovoljstva u radu.
PSIHOLOGIJA U FUNKCIJI PROPAGANDE
Psihologija je u propagandi našla najširu primjenu. Danas se bez kvalitetne
propagande ne bi mogla zamisliti prodaja pojedinih proizvoda, nastup neke
estradne zvijezde ili sportskog takmičenja, nastup političkih stranaka i si.
U ekonomskoj propagandi psiholozi istražuju i obrađuju tržište, prikupljaju podatke o navikama potrošača, stavovima, mišljenju i u skladu sa prikupljenim informacijama, čine psihološki plan propagande. U tim
poslovima učestvuju stručnjaci različitih
specijalnosti, kao pisci tekstova, fotografi,
kamermani, režiseri i dr.
Ekonomska propaganda je danas prava
mašinerija koja zajedno sa medijima čini moćan
faktor u formiranju javnog mnijenja i određenju
spram nekih proizvoda. Koka kola (Coca cola) je
najbolji primjer koje su mo- ! *
'■
gUĆnOSti propagande.
154
'
SI. 27. Psihologija i službi propagande
Nekada je propaganda bila direktna i zasnivala se na hvaljenju proizvoda.
Međutim, psihološke spoznaje su promijenile sistem propagande, tako da uspješne reklame nisu one koje svoju poruku vezuju samo za pozitivnu asocijaciju
sa proizvodom. Spoznaje o klasičnom uvjetovanju (uvjetni refleksi) uveliko su
prisutne u ekonomskoj propagandi. Primjer za to je reklamiranje različitih proizvoda sa atraktivnim golišavim seksi ženama. Prodaji proizvoda pomaže da neki
proizvod ima svoje ime koje označava marku firme ili "imidž", npr, Najke majice,
patike, i si.
U propagandi se koriste različite ljudske slabosti, gdje se na jedan indiskretan način poručuje, ako uzmete ovaj proizvod, neće vam se desiti to i to.
Mogućnosti ekonomske propagande nisu apsolutne, jer na ponašanje potrošača djeluje više faktora. Unatoč nekim ograničenjima, propaganda je moćno
oružje u manipulaciji ljudskim ponašanjem, jer mnogi ljudi su danas slični ljudima sa plakata i ekrana kao jaje jajetu.
PSIHOLOGIJA U SLUŽBI DUŠEVNOG ZDRAVLJA
Savremeni. čovjek je sve više
izložen stresovima, konfliktima i
li K> •
frustracijama. To ostavlja vidnog
traga na duševno zdravjje, tako da
je sve više onih koji traže pomoć
psihologa.
Iskustva iz razvijenih zemalja
Zapada govore da svaki deseti bolesnik zatraži pomoć psihologa ili
psihijatra. Psihijatrijsko liječenje
se najčešće svodi na medikamentoznu terapiju, dok se psihološki
tretman ostvaruje neposrednim kontaktom psihologa i klijenta.
Problemi duševnog zdravlja su u uskoj vezi sa
društvenim prilikama u kojima pojedinac živi. To
je problem
za psihološki tretman, jer psiholog veoma malo
može utjecati na društveni okvir koji je pogodovao SI. 28. Psihologija i službi duševnog zdravlja
nastanku
psiholoških
poteškoća,
odnosno psiholog (terapeut) je lanca
na kraju
raznih faktora koji dovode do psihičkih
poteškoća.
"Posudio sam sebe od drugih; čovjek je ogledalo čovjeka".
155
NEKI PSIHOLOŠKI POSTUPCI U LIJEČENJU
PSIHOANALITIČKA TERAPIJA
Ovu je terapiju razvio Frojd, koji je tumačio da su duševne bolesti posljedica
neriješenih konflikata iz djetinjstva. Terapeut postupkom slobodnih asocijacija
pomaže bolesniku da otkrije konflikt koji je duboko u njegovoj podsvijesti.
Spoznaja konflikta dovodi do izlječenja.
U psihoanlitičkoj terapiji, najčešće spominjanom postupku u psihološkom
tretmanu duševnih bolesnika, postoje velika neslaganja među stručnjacima.
Rodžersova nedirektivna terapija
Smisao ove terapije je u tome da terapeut pomogne bolesniku da iznese svoje poteškoće, da uvidi uzrok problema i da sam iznađe rješenje. Cilj Rodžersove
terapije nije u tome da bolesnik riješi konkretan problem, već da mu se pomogne da "sazri", "poraste psihološki ", kako bi ubuduće lakše izlazio nakraj kako sa
postojećim poteškoćama, tako i sa eventualnim novim koje će doći. Terapeut
"vodi" bolesnika u jedno samopouzdanje kako bi sam rješavao prepreke, a ne
preuzima na sebe tu odgovornost.
U odnosu na neke druge terapije, ova je usmjerena na emocionalnu a ne na
racionalnu komponentu. Psihoanalitička terapija ne podrazumijeva "velika rudarska iskopavanja" u prošlost, nego je terapeut usredsređen na sadašnjost i ono
što trenutno opterećuje bolesnika.
Psihološko savjetovanje
Psihološko savjetovanje je svaki kontakt između kvalificiranog psihologa i
bolesnika. U psihološko savjetovanje spadaju psihoanalitička i nedirektivna terapija.
Mnoge su psihičke traume nastale kao posljedica riječi, zato druga riječ može
imati snagu lijeka ako se pravilno primijeni. Psihološko savjetovanje se svodi na
moć prave riječi upućene pravom pojedincu u pravo vrijeme. To je metovl liječenja koji traži mnogo vremena i primjenjuje se u tretmanu raznih neuroza,
fobija, opsesivnih stanja i si.
Psihološko savjetovanje ima svoju strategiju koja se određuje shodno poteškoćama sa kojima se suočava bolesnik. Znači, savjetovanju prethodi priprema u
kojoj psiholog traži informacije o bolesniku i potrebne psihološke instrumente.
Prvi kontakt pri psihološkom savjetovanju je od posebnog značaja, zato je
veoma bitno uspostaviti klimu povjerenja u kojoj će se voditi razgovor.
Psihološkim savjetovanjem se mogu izazvati planirane promjene u ponašanju i stavovima pojedinaca koji imaju duševnih poteškoća. Da bi se to uspjelo,
razgovor mora biti jasno orijentiran i sa unaprijed određenim ciljevima. Suština
psihološkog razgovora je uspostava prave komunikacije u kojoj psiholog nenametljivo vodi klijenta do saznanja problema i poduzimanja određenih aktivnosti
156
da se stanje promijeni. Da bi se to postiglo, potrebno je postići osamostaljivanje klijenta
u odnosu na psihologa koji ga savjetuje.
Etape psihološkog savjetovanja
Prema B. Rakiću:
Prema Salivenu:
1. pripremna faza,
2. diskusiona faza i
3. faza djelovanja.
1. formalni početak,
2. razaznavanje,
3. detaljno istraživanje i
4. okončavanje.
Karl Rodžers spominje ove etape psihološkog svjetovanja:
1. Klijent govori o spoljnim bezličnim događajima, izbjegavajući govor o vlastitim
problemima i priznanje da ih ima. Ima malo želje da se mijenja.
2. Kasnije on počinje govoriti o sebi, ali tako da svoje probleme pripisuje
spoljašnjim uvjetima: uviđanje o sebi je minimalno i klijent se odriče svoje
emocije, čak iako ih izražava.
3. U odgojno-terapeutskom odnosu počinju da se gube inhibicije.
4. Klijent raspozanje svoja osjećanja onakva kako se pojavljuju i izbijaju pa počinje
doživljavati spontana iskustva o svojim reakcijama. Sposobniji je da se
realističnije suoči sa nesaglasnostima u svom iskustvu.
5. Klijent želi da živi sve više i više u sadašnjosti kako bi doživljavao sebe, svoje
želje i strahovanja. On nije više objekat ili subjekat nego učestvuje direktno u
iskustvu.
6. U uspješnoj psihoterapiji klijent se stabilizuje u doživljavanju pređašnjih
iskustava. On dalje gleda na sebe i svoj život kao na proces a ne kao na strukturu.
Psihološko savjetovanje u vremenskim razmacima ima više opravdanja jer se na
takav način mogu davati znanja, razvijati interesovanja i, što je posebno bitno, dolazi do
tzv. "zrenja", poslije čega se lakše mijenjaju stavovi i donose djelotvornije odluke.
PROVJERITE SVOJE ZNANJE
Navedi neki primjer gdje se spoznaje iz psihologije uspješno koriste u nastavnom
radu.
Koja je funkcija školskog ocjenjivanja?
Obrazloži pojam "inženjerstvo ljudskog faktora"!
Kako se sve koristi psihologija u industriji?
Pronađi neki primjer uvjetovanja u ekonomskoj propagandi i objasni mehanizam
njegovog nastanka!
Koja je razlika između psihološkog i psihijatrijskog tretmana duševnih bolesnika?
Dovedi u vezu psihoanalitičku i nedirektivnu terapiju!
157
SADRŽAJ
1. PSIHOLOGIJA KAO NAUKA.....................................................................................................................3
Historijski razvoj psihologija.................................................................................................................3
Predmet izučavanja psihologije....................................................................................................................4
Grane psihologije...................................................................................................................................5
Metode i tehnike u psihologiji.........................,.............................................................................................6
Metoda eksperimenta............................................................................................................................7
Metoda opažanja....................................................................................................................................8
Metoda samoopažanj a...........................................................................................................................8
Tehnike istraživanja u psihologiji.................................................................................................................9
Intervju...................................................................................................................................................9
Upitnik................................................................................................................................................. 10
Anketa..................................................................................................................................................10
Tehnika skaliranja................................................................................................................................11
Sociometrijska tehnika........................................................................................................................11
Psihološki test......................................................................................................................................12
2. ORGANSKE OSNOVE PSHIČKOG ŽIVOTA.........................................................................................14
Receptori (osjetila)......................................................................................................................................14
Efektori.......................................................................................................................................................15
Mišići...................................................................................................................................................15
Žlijezde sa unutrašnjim lučenjem........................................................................................................ 15
Nervni sistem..............................................................................................................................................16
Prenošenje nervnih impulsa..........................................................................................................17
Periferni nervni sistem......................................................................................................................... 18
Centralni nervni sistem........................................................................................................................19
Kičmena moždina.........................................................................................................................19
Mozak...........................................................................................................................................20
Moždana kora iii korteks...............................................................................................................22
Vegetativni nervni sistem....................................................................................................................24
3. OSNOVNI PSIHIČKI PROCESI................................................................................................................26
Spoznajni procesi........................................................................................................................................26
Opažanje..............................................................................................................................................26
Osjet...".................................................................................................................................................26
Vrste osjeta..........................................................................................................................................28
Osjeti kože....................................................................................................................................28
Osjet okusa............................................................................................................................:......28
Osjet mirisa...................................................................................................................................29
Osjet vida......................................................................................................................................29
Osjet sluha....................................................................................................................................29
Osjet ravnoteže ili statički osjet.....................................................................................................30
Kinestetički osjet..........................................................................................................................30
Organski osjeti..............................................................................................................................31
Percepcija...................................................................................................................................................31
Objektivni faktori u percepciji......................................................................................................31
Subjektivni faktori u percepciji.....................................................................................................32
Iluzije i halucinacije............................................................................................................................33
Osobine percepcije..............................................................................................................................33
Pažnja.........................................................................................................................................................34
Karakteristike pažnje...........................................................................................................................35
Predstave.....................................................................................................................................................36
4. SLOŽENI PSIHIČKI PROCESI.................................................................................................................38
Pamćenje.....................................................................................................................................................38
Pamćenje kao sposobnost.....................................................................................................................38
158
: kao psihički proces.....
pamćenja...........................
Z*-w§»je...........................................
Uzroci zaboravljanja...................
■ ".- _:er.j2.......................................
Mehaničko učenje
igreš
..................................................
Učenje na osnovu pokušaja i po
Učenje uviđanjem...............
Verbalno učenje..................
Motorno učenje.........................
Transfer učenja..........................
ifiBiMae........................................
šljenje kao misaoni proces............
Etape misaonog procesa....................
Osnovne operacije misaonog procesa
Suština procesa mišljenja..................
Praktično i teoretsko mišljenje...........
enje i govor...............................
Vrste mišljenja...................................
Poremećaji mišljenja.........................
5. SPOSOBNOSTI........................................
intelektualne
sposobnosti
inteligencije
................................................................
Utjecaj naslijeđa i sredine na razvoj
Vrste testova inteligencije................
Teškoće mjerenja inteligencije........
Vrijednost testova inteligencije.......
Psihomotorne sposobnosti .....................
Senzome sposobnosti..............................
£. EMOCIJE........................................................
Organske osnove emocija...............................
Detektor laži............................................
Vrste emocija.................................................
Proste emocija........................................
Složene emocije.............................,........
Emocije prema intenzitetu i trajanju.......
Emocije prema ugodi...............................
Organski i fizološki osnovi emocija...............
Teorije emocija.......................................
Psihosomatska oboljenja........................
Emocionalne ekspresije (vanjske manifestacije emocija)
Značaj emocija u životu čovjeka
.........................................................................................
39
3
9
4
0
4
1
4
2
4
2
4
4
4
4
4
5
4
6
4
7
4
8
4
9
5
0
5
1
5
1
5
3
5
3
5
4
5
6
5
7
5
9
6
0
6
2
6
3
6
4
6
4
6
4
6
5
6
7
6
7
6
9
6
9
6
9
7
1
7
2
7
3
7
3
7
4
77 77 79
fOTTVI KAO POKRETAČI LJUDSKE AKTIVNOSTI
Potrebe......................................................................................
. potreba
................................................................................
r : ; :-'.;. :.. liva................................................................................
Motivi nedostataka........................................................
Homeostatski motivi....................
Nehomeostatski motivi................
Lični motivi.................................
Motivi raz.voja.............................
Funkcionalna autonomija motiva......
Hijerarhija motiva.............................
Frustracije.........................................
Konflikti............................................
81
8
2
83
8
3
84
8
4
8
5
87
8
8
89
9
0
9
0
9
0
Reakcije na frustracije...................................................................................................................92
Odbrambeni mehanizmi................................................................................................................92
Poremećeno ponašanje..................................................................................................................96
1.1
2. <
3<
8. LIČNOST.....................................................................................................................................................100
Struktura ličnosti........................................................................................................................................102
Faktorska analiza ličnosti...........................................................................................................................102
Temperament..............................................................................................................................................104
Karakter.....................................................................................................................................................107
Interesi.......................................................................................................................................................108
Stavovi.......................................................................................................................................................108
Jedinstvo ličnosti.......................................................................................................................................111
Teorije ličnosti...........................................................................................................................................111
Frojdova psihodinamička teorija ličnosti............................................................................................111
Personološka teorija ličnosti...............................................................................................................112
Fromova socijalna teorija ličnosti.......................................................................................................113
Rodžersova fenomenološka teorija ličnosti.........................................................................................113
Bihevioristička teorija ličnosti............................................................................................................114
Dimenzionalna tipologija ličnosti.......................................................................................................115
Zrela ličnost...............................................................................................................................................116
9. ČOVJEK KAO DRUŠTVENO BIĆE........................................................................................................118
Interpersonalno ponašanje..........................................................................................................................119
Osobine interpersonalnog ponašanja...................................................................................................119
Karakteristike osobina interpersonalnog reagiranja............................................................................120
Grupno ponašanje.......................................................................................................................................121
Funkcija grupe....................................................................................................................................121
Vrsta grupe.................................:......................................................................................................122
Struktura grupe...................................................................................................................................122
Utvrđivanje strukture grupe................................................................................................................123
Vodstvo u grupi..................................................................................................................................123
Funkcija vode......................................................................................................................................124
Ponašanje vođe..........................................................................................................................................124
Autokratsko i demokratsko vodstvo....................................................................................................124
Karakteristike vođe.............................................................................................................................125
Pojedinac u grupi.......................................................................................................................................126
Kada i zbog čega sukob uloga....................................................................................................................127
Konformizam naspram nezavisnosti pojedinca..........................................................................................127
Na kraju ovog poglavlja.....................................................................................................................128
Odgoj za demokraciju i rješavanje sukoba.................................................................................................129
Nenasilno rješavanje sukoba..............................................................................................................130
Postupanje u sukobu (konfliktu).........................................................................................................131
Rješavanje konflikta...........................................................................................................................132
10. PSIHIČKI RAZVOJ ČOVJEKA............................................................................................................133
Metode razvojne psihologije.....................................................................................................................133
Razvojne faze u psihičkom razvoju čovjeka..............................................................................................135
Psihofizičke karakteristike pojedinih razvojnih razdoblja..........................................................................136
. ,,
11. PSIHOLOGIJA U PRAKSI.....................................................................................................................151
Psihologija u odgoju i obrazovanju...........................................................................................................151
Psihologija u proizvodnji............................................................................................................................153
Psihologija u funkciji propagande..............................................................................................................154
Psihologija u funkciji duševnog zdravlja....................................................................................................155
Neki psihološki postupci u liječenju....................................................................................................156
15;
160

MEDICINSKA SESTRA-TEHNIČAR III RAZRED MEDICINSKA

Opsesivno - kompulzivni poremećaj ličnosti

Tekst 1 ČOVJEK KOJI JE PREZIRAO STROJEVE Kada je Cekung

HISTRIONSKI I NARCISTIČKI POREMEČAJ LIČNOSTI

Mr.sc. Elharun Selimović PSIHOLOŠKI PRISTUP KOMPULZIVNOM

“Nenormalnosti – serija ilustracija o poremećajima ličnosti”, Ana Lazić

Evolucijske teorije emocija

Čovjek i zdravstvena kultura, TV Jabuka, ožujak, 2015.

Ukratko o nastanku Starog Zavjeta Stari Zavjet je