ISSN 0032-7271
PREGLED
ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES
God. LIV, br. 2 (2013.)
Sarajevo, maj/May-septembar/September 2013
BROJ
NUMBER
2
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
2
Godina
2013.
Godište
LIV
Sarajevo, maj-septembar 2013.
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Izdavač:
Univerzitet u Sarajevu
Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina
Za izdavača:
prof. dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., rektor
Redakcija časopisa:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavĉić
Enes Durmišević
Salih Foĉo
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
MeĎunarodna redakcija:
Zvonko Kovaĉ, Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet politiĉkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za meĊunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Senadin Lavić
Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik:
Uzeir Bavĉić
Sekretar redakcije:
Fuada Muslić
Korektura:
Tarik Ćušić
Prijevod:
Mirza Ĉerkez
DTP:
Karmel Sokanović
Tiraţ:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Odgovorna osoba Štamparije:
Šehzija Buljina
Izlazi ĉetveromjeseĉno
Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL meĎunarodnim bazama
podataka.
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba.
Stavovi izneseni u tekstovima ne odraţavaju nuţno mišljenje redakcije časopisa.
ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
2
Year
2013
Volume
LIV
Sarajevo, May-September 2013
PREGLED
Periodical for Social Issues
Publisher:
University of Sarajevo
Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina
Publisher's Representative:
Prof. Dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., Rector
Editorial Board:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavĉić
Enes Durmišević
Salih Foĉo
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovaĉ, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Senadin Lavić
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Uzeir Bavĉić
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Language Editor:
Tarik Ćušić
Translation:
Mirza Ĉerkez
DTP:
Karmel Sokanović
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Officer in charge in Printing-house:
Šehzija Buljina
Fourth month periodical
Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international
databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center
The views and opinions expressed in the articles in the Pregled are those of the author(s) and do not necessarily
reflect the views or opinions of the editor, the editorial board or the publisher.
ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)
SADRŢAJ / CONTENTS
Članci / Articles
Lada Sadiković: Reforma Ustava Bosne i Hercegovine u svjetlu
rezolucija Vijeća Evrope u periodu 2002–2013. godine / The Reform of
the B-H Constitution in the Light of the Resolutions of the Council of
Europe in the 2002-2013 Period
Suad Kurtćehajić: Osnovi državnopravnog razvitka Bosne i
Hercegovine / Principles of the State-Legal Development of Bosnia and
Herzegovina
Samir Beglerović: Utjecaj globalnog neoislamokapitalizma na
muslimane savremene Bosne / The Impact of Global Neo IslamoCapitalism upon Muslims in Modern-Day Bosnia
Mirela Badurina: Mentalno zdravlje djece rane adolescentne dobi /
Mental Health of Children in Early Adolescent Age
Sadmir Karović: Kriviĉnopravno utvrĊivanje zloĉina genocida / The
Criminal Justice Procedure for Identifying the Crime of Genocide
Amela Šehović: Jezik u funkciji iskazivanja moći (na primjeru drame
Veliki vezir Derviša Sušića) / Expressing Power through Language
(Example of The Grand Vizier, a play by Derviš Sušić)
Mirza Mejdanija: Pojam ljubavi u Boccacciovom Decameronu / The
Concept of Love in Boccaccio's Decameron
Beba Ešrefa Rašidović: Informacijska pismenost - Pravo na znanje i
novi bibliotekarski aktivizam / Information Literacy - The Right to
Knowledge and the New Librarian Activism
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Selmo Cikotić: Liderstvo i inteligencija / Leadership and Intelligence
Adnan Balvanović: Pozitivnopravno regulisanje i razvoj poreznog
sistema u Federaciji Bosne i Hercegovine / Positive Legal Regulating
and Development of Tax System in Federation of Bosnia and
Herzegovina
Merima Tanović: Strukturirani dijalog o pravdi - Povodom prijedloga
zakona o sudovima / Structural Dialogue on Justice - Upon the Law on
Courts
Jusuf Ţiga: Izazovi popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini
(Društveni znaĉaj i politikantske manipulacije) / Challenges Created by
the B-H Census (Social Implications and Petty-Political Manipulations)
Haris Alibašić: Korištenje primijenjene održivosti za inovacije u
organizacijama / Using Applied Sustainability to Innovate in
Organizations
Edin Mehanović: Vašingtonski sporazum / Washington Agreement
1
3
19
39
67
93
111
121
133
151
153
169
191
219
227
235
Prijevod / Translations
249
Carlo Bordoni: Da li je Levijatan još uvijek živ? / The Leviathan is
Still Alive?
251
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
257
Enes Durmišević: Knjiga intelektualne dosljednosti / The Book of
Intellectual Consistency
SrĎan Šušnica: Moj grad i moja zemlja / My Town and my Country
Alma Zolota: Hastingsovo shvatanje nacije i nacionaliteta /
Hastings' Perception of Nation and Nationhood
Upute za autore
259
265
285
289
Članci / Articles
PREGLED
1
2
PREGLED
Lada Sadiković
UDK 342.4(497.6)“2002/2013“
REFORMA USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE
U SVJETLU REZOLUCIJA VIJEĆA EVROPE
U PERIODU 2002–2013. GODINE
THE REFORM OF THE B-H CONSTITUTION
IN THE LIGHT OF THE RESOLUTIONS OF THE
COUNCIL OF EUROPE IN THE 2002-2013 PERIOD
Sažetak
Reforma Ustava Bosne i Hercegovine u svjetlu rezolucija Vijeća Evrope u
periodu 2002–2013. godine predstavlja istraživanje odnosa Vijeća Evrope i
razvoja države, demokracije i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Istraživanje
podrazumijeva analizu i ocjenu svih rezolucija Vijeća Evrope koje se direktno i
indirektno odnose na Bosnu i Hercegovinu od dana prijema Bosne i
Hercegovine u Vijeće Evrope do danas. Poseban akcenat se u istraživanju
stavlja na snaženje države Bosne i Hercegovine, pripremu i donošenje novog
ustava Bosne i Hercegovine te urgentne potrebe za ustavnim promjenama u
Bosni i Hercegovini. Rezultati provedenog istraživanja uvjerljivo pokazuju da
država Bosna i Hercegovina još uvijek nije ispunila zadatke iz postprijemnih
uvjeta Statuta Vijeća Evrope bez obzira na veliki broj rezolucija Parlamentarne
skupštine Vijeća Evrope koje su jasno i precizno ukazale na potrebu snaženja
države, pripreme i donošenja novog ustava Bosne i Hercegovine te ukazivanja
na hitnost takvih promjena. Istraživanje odnosa Vijeća Evrope i razvoja države
Bosne i Hercegovine je egzaktno pokazalo da nije postignut nikakav napredak.
Posebno se mora naglasiti da do sada nije izvršena niti najmanja promjena
Ustava Bosne i Hercegovine koja bi išla u prilog ostvarivanju navedenih ciljeva.
Prema tome, posve su irealni i iluzorni zahtjevi koji smjeraju na to da
restriktivne djelimične ustavne promjene u vidu presude „Sejdić-Finci“ mogu
predstavljati osnov za podnošenje kredibilne aplikacije za članstvo u Evropskoj
uniji.
Ključne riječi: ljudska prava, ustavna reforma, jačanje demokratskih institucija,
Vijeće Evrope, Bosna i Hercegovina
PREGLED
3
Summary
The reform of the Bosnia and Herzegovina’s Constitution in the light of the
Council of Europe resolutions from 2002 to 2013 represents a research of the
relation between the Council of Europe and the development of the state,
democracy and human rights in Bosnia and Herzegovina. The research includes
the analysis and evaluation of all Council of Europe Resolutions from the
entrance of the State Bosnia and Herzegovina into Council of Europe which are
directly and indirectly pertaining to Bosnia and Herzegovina. The special
emphasis will be given to the strengthening of the State of Bosnia and
Herzegovina, drafting and adoption of the New Constitution and the urgent need
for constitutional changes in Bosnia and Herzegovina. The results of the
conducted research clearly indicate that the State Bosnia and Herzegovina did
not fulfilled tasks from the post accession conditions, regardless of the many
Resolutions of the Council of Europe. Those Resolutions stressed that the State
Bosnia and Herzegovina have to strengthen the state, to draft and adopt the new
constitution and to change urgent its constitution. The research of the relation
between the Council of Europe and the development of the state Bosnia and
Herzegovina shows strictly that no progress has been done. Nothing has been
changed in the Constitution of Bosnia and Herzegovina up today in order to
fulfill post accession conditions. It is fully illusive and nonrealistic to expect that
restrictive constitutional changes such as the execution of the Judgment
Sejdic/Finci could represent the foundation for the credible membership of the
state Bosnia and Herzegovina in the European Union.
Key words: Human Rights, Constitutional Reform, Strenghtening of Democratic
Institution, Council of Europe, Bosnia and Herzegovina
Uvod
Put države Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) prema
članstvu u Vijeće Evrope (u daljnjem tekstu: VE) počeo je još 5. maja
1992. godine kada je Parlament BiH podnio Zahtjev za status specijalnog
gosta Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (u daljnjem tekstu: PSVE)
koji je odobren 28. januara 1994. godine i od tada njegova delegacija u
statusu specijalnog gosta učestvuje u radu PSVE i njenih komiteta.
Država BiH je pristupila VE 24. aprila 2002. godine. Iste godine
Parlamentarna skupština BiH je ratificirala i Evropsku konvenciju za
zaštitu ljudskih prava koja se oficijelno tretira kao „ustavni instrument
evropskog javnog poretka“ 1.
1
4
Loizidou v. Tourkey Case, 23 March 1995, A 310, 75.
PREGLED
Osnov za pristupanje VE je formalno postojao u Ustavu BiH.
Naime, u definiciji države BiH, član 1.2, navodi se da je BiH
demokratska država koja djeluje na osnovu vladavine prava i koja ima
slobodne i demokratske izbore. Ova definicija uglavnom je saglasna sa
zahtjevima Statuta VE, članom 3. koji kao uvjet navodi da država mora
biti demokratska država, pravna država i država koja poštuje ljudska
prava i slobode. Međutim, prema normativnom dijelu Ustava BiH, država
BiH nije stvarno bila ni demokratska ni pravna država, niti je poštovala
ljudska prava i slobode.
BiH nije demokratska država zato što nije zasnovana na
predstavljanju građana ili naroda, nego na isključivo političkom
predstavljanju etničkih grupa Srba, Bošnjaka i Hrvata. Isto tako, BiH nije
mogla biti pravna država jer je u Dejtonu ostala bez vrhovnog suda BiH i
niza drugih institucija koje su neophodne za ostvarenje principa vladavine
prava. Najzad, Ustav BiH od početka do kraja sadržava diskriminacijske
odredbe te na taj način je u izravnoj suprotnosti sa Evropskom
konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Dejtonski ustavotvorac je bio
svjestan ovih velikih nedostataka Ustava BiH pa je, kao korektivnu mjeru,
naveo član 2.2 Ustava BiH kojim se navode izravna primjena Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava u BiH i njen prioritet u odnosu na
svako drugo pravo.
Po prijemu BiH u VE, kao najšireg oblika demokratske i političke
evropske integracije, primjetna je značajna aktivnost te organizacija na
stvarnoj demokratizaciji države BiH, njenom snaženju i, naravno, zaštiti
ljudskih prava. Od tada do danas PSVE je u skladu sa članom 23. Statuta
VE donijela niz rezolucija koje direktno tretiraju državu BiH 2, čime je
naglasila svoju ulogu u nadgledanju funkcije država u ostvarivanju
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava 3.
2
„Parlamentarna skupština može raspravljati i formulirati svoje preporuke o svim
pitanjima koja spadaju u domen ciljeva i kompetencija Vijeća Evrope, na način na koji
su definirani u poglavlju I. Ona također raspravlja i može davati preporuke o svim
pitanjima koja joj podnese Komitet ministara radi davanja mišljenja.“ Član 23. Statuta
Vijeća Evrope.
3
PSVE je 2002. godine donijela Mišljenje br. 234 o zahtjevu BiH za članstvo u Vijeću
Evrope. Pored tog mišljenja, PSVE je donijela i slijedeće rezolucije koje direktno
tretiraju državu BiH: Rezolucija 1383 iz 2004. godine pod nazivom „Podsjećanje BiH na
preuzete obaveze“, Rezolucija 1384 iz 2004. godine pod nazivom „Jačanje demokratskih
institucija u BiH“, Rezolucija 1513 iz 2006. godine pod nazivom „Ustavna reforma u
BiH“, Rezolucija 1626 iz 2008. godine pod nazivom „Podsjećanje BiH na preuzete
obaveze“, Rezolucija 1701 iz 2010. godine pod nazivom „Funkcioniranje demokratskih
institucija u BiH“, Rezolucija 1725 iz 2010. godine pod nazivom „Urgentna potreba za
PREGLED
5
PSVE i drugi organi te organizacije bili su izuzetno svjesni
činjenice da država BiH ne može uspješno funkcionirati prema načelima i
procedurama Statuta VE. Prije svega, BiH nije mogla funkcionirati u
skladu sa potrebama bosanskohercegovačkog društva koje je bilo i samo
oštećeno ratom koji je vođen protiv BiH 1992–1995. godine. Dalje, bilo
je očito da BiH ne može ostvariti djelovanje koje bi bilo u skladu sa
zahtjevima ove evropske integracije. Upravo stoga ukupno djelovanje VE
u odnosu prema BiH svodilo se na to da se stvarna funkcija države i
demokratskih institucija uskladi sa definicijom države BiH koja je data u
uvodnom dijelu Aneksa 4 – Ustava BiH.
Prvo što je svakako trebalo uraditi jeste da se država BiH svojom
organizacijom i funkcioniranjem uklopi u osnovnu funkciju VE i,
naročito, da se uskladi sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih
prava. Spomenuta konvencija ima veliki značaj za BiH zato što, prvo,
predstavlja demokratski ideal organizacije i djelovanja države u uvjetima
evropske političke integracije i zajedničke zaštite ljudskih prava i sloboda
koji su sadržani u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda. Drugo, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava
je direktno uključena u politički sistem BiH kao nadustavna kategorija i,
treće, što je ona „referentni dokument“ za pristupanje svake države, pa i
BiH, Evropskoj uniji kao pretežno ekonomskoj evropskoj integraciji.
Imajući u vidu evidentne nedostatke Ustava BiH, bilo je normalno
očekivati da će se VE, u skladu sa svojom općenito statutarnom ulogom,
angažirati u vezi sa unapređenjem države, demokracije i ljudskih prava
kroz reformu Ustava BiH putem usklađivanja sa Evropskom konvencijom
za zaštitu ljudskih prava i, naravno, na druge načine predviđene Statutom
VE. Upravo zato moglo se očekivati da će se VE oglasiti zahtjevom da se
izvrši ustavna reforma. To je učinjeno putem Mišljenja o Zahtjevu BiH za
članstvo u Vijeću Evrope iz 2002. godine. Zahtjev za izvršenjem ustavnih
promjena u cilju usklađivanja ustavne definicije države članice VE iz
člana 3. Statuta VE sa stvarnim stanjem države, demokracije i ljudskih
prava prisutan je u svim daljnjim razmatranjima bosanskohercegovačke
situacije od PSVE.
ustavnom reformom u BiH“, kao i Rezolucija 1855 iz 2012. godine pod nazivom
„Funkcioniranje demokratskih institucija u Bosni i Hercegovini“.
6
PREGLED
1. Potreba snaženja države Bosne i Hercegovine
PSVE je prvi put u svom mišljenju o Zahtjevu BiH za članstvo u
Vijeću Evrope još 2002. godine jasno zauzela stav da bi „državne
institucije trebalo ojačati na račun institucija na entitetskom nivou,
ukoliko bude potrebno i revizijom Ustava u tom cilju“, 4 dok je prema
Aneksu 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Dejtonski
sporazum) „visoki predstavnik odgovoran za nadgledanje primjene
civilnih aspekata mirovnog sporazuma“. 5 Ovdje je vidljivo da se i u
trenutku prijema BiH u članstvo VE kao ključni uvjet spominje reforma
Ustava BiH Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma. BiH se ovdje nalaže da
razmotri u „roku od godinu dana, uz pomoć Evropske komisije za
demokraciju putem prava (Venecijanske komisije) legislativu o izborima
u svjetlu standarda Vijeća Evrope, te je revidira gdje je to potrebno.“ 6
Rezolucija PSVE 1383 iz 2004. godine pod nazivom „Podsjećanje
BiH na preuzete obaveze“ još jednom izražava žaljenje zbog nedostatka
progresa u pogledu revizije izbornog zakonodavstva kako bi se
diskriminacija svih onih koji ne pripadaju konstitutivnim narodima
zaustavila.
Postupanje VE prema BiH nastavlja se u skladu sa Rezolucijom
1384 PSVE iz 2004. godine pod nazivom „Jačanje demokratskih
institucija u Bosni i Hercegovini“ u pravcu ponovnog naglašavanja
neophodnosti jačanja državnih institucija na račun entitetskih institucija,
ukoliko je potrebno revizijom Ustava. Međutim, VE kritički naglašava da
„jačanje institucija na državnom nivou protječe veoma sporo i u biti pod
pritiskom međunarodne zajednice, posebno kroz akcije Ureda Visokog
predstavnika (OHR)“ 7. Jasna analiza tadašnjeg stanja u BiH iskazana je
tvrdnjom da je „ustavni poredak, koji je ustanovljen Dejtonskim
mirovnim sporazumom i na kojem su utemeljene državne institucije
izuzetno kompliciran i kontradiktoran. Kao rezultat političkog
kompromisa postignutog u cilju zaustavljanja rata, ne može osigurati
dugoročno efektivno funkcioniranje države i treba biti reformirano.“ 8
Mišljenje br. 234 iz 2002. godine o Zahtjevu BiH za članstvo u Vijeću Evrope, par. 4.
Mišljenje br. 234 iz 2002. godine, par. 5.
6
Mišljenje PSVE 234 iz 2002. godine, par. IV.b.
7
Rezolucija 1384 (2004), „Jačanje demokratskih institucija Bosne i Hercegovine“, par.
2.
8
Rezolucija 1384 (2004), par. 3.
4
5
PREGLED
7
PSVE posebno naglašava da „ustavna reforma mora biti predmet
nepristrasne političke debate i pozdravlja činjenicu da je debata već
počela unutar civilnog društva. Na BiH ostaje obaveza da ustanovi
raspored, rokove i parametre ustavne reforme. PSVE stoji na raspolaganju
BiH i naglašava da je BiH, kao država članica VE, obavezana da se
uskladi sa osnovnim principima VE.“ 9 PSVE u preporukama Rezolucije
VE 1384 posebno ističe da se BiH mora u potpunosti i konstruktivno
uključiti u debatu o potrebi ustavne reforme i njenom rasporedu i
parametrima, te još jednom naglašava da se posebna pažnja u svakom
budućem ustavu posveti dovođenju u sklad koncepta „konstitutivnih
naroda“ i njihovih specifičnih prava sa principom primata pojedinačnih
prava 10.
Ovdje je važno spomenuti da se upravo ovom rezolucijom poziva
Venecijanska komisija da napravi sveobuhvatnu procjenu saglasnosti
Ustava BiH sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda i Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi (ETS No.
122) kao i za analizu efikasnosti i racionalnosti sadašnjih ustavnih i
pravnih aranžmana u BiH 11.
2. Važnost donošenja novog ustava Bosne i Hercegovine
Dvije godine kasnije (2006) PSVE donosi Rezoluciju 1513 pod
nazivom „Ustavna reforma u BiH“, koja već svojim naslovom ukazuje na
temeljni problem bosanskohercegovačke države i društva. Evropska
komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija) je u skladu
sa Zahtjevom PSVE 2005. godine dostavila svoje mišljenje o ustavnoj
situaciji i ovlaštenjima visokog predstavnika u BiH, 12 dok su konsultacije
između glavnih političkih partija u BiH, pod koordinacijom Sjedinjenih
Država i konstantnim savjetima Venecijanske komisije, rezultirali
političkim dogovorom o ustavnoj reformi koji je uslijedio 18. marta 2006.
godine, nakon čega je proslijeđen Parlamentu BiH na usvajanje gdje ipak
nije usvojen zbog nedostatka dva glasa. 13
9
Rezolucija 1384 (2004), par. 5. i 6.
Rezolucija 1384 (2004), par. 12.1. (c) i (d).
11
Rezolucija 1384 (2004), „Jačanje demokratskih institucija Bosne i Hercegovine“, par.
13.
12
Mišljenje Evropske komisije za demokraciju putem prava o ustavnoj situaciji i
ovlaštenjima visokog predstavnika u BiH CDL-AD (2005) 004.
13
Tadašnji prijedlog je sadržavao veći broj članova Parlamenta u Predstavničkom domu
i Domu naroda, kao i indirektno biranje predsjednika na državnom nivou i dva
10
8
PREGLED
Iako PSVE u ovoj rezoluciji smatra da nije realistično očekivati brzi
napredak BiH i zamijeniti etničko predstavljanje predstavljanjem građana,
veoma je interesantan stav PSVE da bi „novi ustav bio sigurno poželjniji
u cilju poboljšanja dejtonske verzije“ 14. PSVE ponovo naglašava da bi
ustavnoj reformi trebalo ponovno pristupiti odmah nakon izbora 2010.
godine koja bi u, najmanju ruku, riješila pitanje entitetskog glasanja u
Predstavničkom domu i kako bi se precizno definirao vitalni nacionalni
interes i mehanizam veta. PSVE stoga, između ostalog, u preporukama
predlaže da se pripremi i usvoji novi ustav kako bi se mehanizam
etničkog predstavljanja zamijenio građanskim predstavljanjem, čime bi se
okončala ustavna diskriminacija protiv „ostalih“, da se nađu efikasne i
racionalne procedure donošenja političkih odluka, te da se preispita
teritorijalna organizacija države i njena podjela na entitete, kantone,
općine i podjela nadležnosti između države i nižih nivoa vlasti s ciljem
jačanja efikasnosti i samoodrživosti 15. Ovdje je, također, značajno
spomenuti stav PSVE o potrebi uspostavljanja vrhovnog suda na
državnom nivou u cilju unapređenja reforme pravosuđa, 16 koji će u
daljnjem periodu biti znatno izmijenjen.
Rezolucija PSVE 1626 iz 2008. godine pod nazivom „Podsjećanje
BiH na preuzete obaveze“ donijeta je nakon potpisivanja Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju (SSP), 16. juna 2008. godine. VE je ovdje vrlo
jasno i precizno naznačilo da BiH sa sadašnjom veoma kompleksnom
političkom i ustavnom strukturom, bez odgovarajućih reformi, neće biti
sposobna da u potpunosti iskoristi sve prednosti koje evropske integracije
mogu donijeti. Stoga PSVE nastavlja insistirati na ustavnoj reformi,
konstatirajući da od 2006. godine nije ništa urađeno u tom pogledu.
Ustavna revizija je neophodna posebno u pogledu distribucije ovlaštenja
između entiteta i države. 17 PSVE ovdje ponovno poziva na ustavnu
reformu i to prije održavanja lokalnih izbora u oktobru 2008. godine u
bliskoj saradnji sa Evropskom komisijom za demokraciju putem prava
potpredsjednika, čije bi se ovlasti smanjile, rotacijom članova svakih 16 mjeseci umjesto
osam mjeseci, dodavanjem dva ministarstva na državnom nivou i jačanjem kompetencija
Vijeća ministara. Par. 6 Rezolucije PSVE 1513 iz 2006. godine.
14
Rezolucija PSVE 1513 iz 2006. godine pod nazivom „Ustavna reforma u BiH“, par.
17.
15
Rezolucija PSVE 1513 iz 2006. godine, par. 20.1–20.3.
16
Rezolucija PSVE 1513 iz 2006. godine, par. 21.7.
17
Rezolucija PSVE 1626 iz 2008. godine pod nazivom „Podsjećanje BiH na preuzete
obaveze“, par. 4.
PREGLED
9
(Venecijanska komisija). 18 Ovdje se, kao i u Rezoluciji 1513 iz 2006.
godine, ponovno spominje potreba uvođenja vrhovnog suda BiH 19.
3. Zahtjev za urgentnim ustavnim promjenama u Bosni i
Hercegovini
PSVE je 2010. godine donijela dvije rezolucije i to Rezoluciju
1701 pod nazivom „Funkcioniranje demokratskih institucija u BiH“ i
Rezoluciju 1725 pod nazivom „Urgentna potreba za ustavnom reformom
u BiH“. Rezolucija PSVE 1701 je važna upravo zbog naglašavanja
značaja ustavne reforme i ponovnog poziva na istu s ciljem poboljšavanja
funkcioniranja državnih demokratskih institucija, osiguranja saglasnosti
sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i ubrzavanja neophodnih
reformi kako bi se kompletirala realizacija preostalih preuzetih obaveza.
PSVE se u ovoj rezoluciji ponovno poziva na potrebu otvaranja dijaloga o
različitim prijedlozima reformi odmah nakon lokalnih izbora u 2008.
godini, upućujući BiH na blisku saradnju sa Evropskom komisijom za
demokraciju putem prava (Venecijanskom komisijom) u cilju priprema i
usvajanja novog ustava prije oktobra 2010. godine. 20
U periodu od 2008. do 2010. godine desila su se dva neuspjela
pokušaja da se izmijeni Ustav BiH i to tzv. „Prudski proces“ i „Butmirski
proces“ koji je bio zajednički projekat SAD-a i Evropske unije. Treba
ipak naglasiti da je u međuvremenu došlo do usvajanja prvog amandmana
na Ustav BiH o statusu Brčko Distrikta, što je zapravo bila odluka
Arbitražnog tribunala za područje Brčkog. 21 BiH je ponovno podsjećana
na hitnost provođenja ustavne reforme naglašavajući da „vlasti BiH,
ukoliko žele postići implementaciju presude Evropskog suda za ljudska
prava, moraju implementirati ustavnu reformu“, a pošto do izbora 2010.
godine neće biti dovoljno vremena, BiH rizikuje da se oktobarski izbori
još jednom provedu u skladu sa diskriminatorskim Izbornim zakonom
koji krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. 22
PSVE je još jednom izrazila veliku zabrinutost u pogledu izjava i
mogućeg djelovanja političara sa najvišeg nivoa Republike Srpske koji
potkopavaju državne institucije i izazivaju vlast i moć visokog
18
Rezolucija PSVE 1626 iz 2008, par. 8.
Rezolucija PSVE 1626 iz 2008, par. 10.4.1.
20
Rezolucija PSVE 1701 iz 2010. godine pod nazivom „Funkcioniranje demokratskih
institucija u BiH“, par. 1.
21
Član 5. Aneksa II Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH.
22
Rezolucija PSVE 1701 iz 2010, par. 5.
19
10
PREGLED
predstavnika. Međutim, PSVE podsjeća da će visoki predstavnik ostati
vrhovna vlast u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma pod
političkim vođstvom uz podršku Vijeća za implementaciju mira sve dok
se opstrukcije nastavljaju i dok traje blokada važnih reformi usljed
entitetskih i etničkih razloga. 23
PSVE u Rezoluciji 1701 urgira na sve domaće nosioce vlasti da se
u potpunosti angažiraju u konstruktivnom dijalogu o konkretnim
prijedlozima za amandmane na Ustav BiH, a u skladu sa preporukama
Venecijanske komisije iz 2005. godine i u cilju donošenja paketa reformi
prije oktobarskih izbora, koji bi trebali biti organizirani u skladu sa
izmijenjenim ustavom. 24
Rezolucija PSVE 1725 iz 2010. godine pod nazivom „Urgentna
potreba za ustavnom reformom u Bosni i Hercegovini“ ostaje dosljedna
prethodnoj, Rezoluciji 1701 i poziva vlasti BiH da ojačaju države
institucije i pristupe reviziji izbornog zakona, uklanjanju ustavne
diskriminacije tzv. „ostalih“ i, što je izuzetno važno, predstavnika
konstitutivnih naroda koji nisu rezidentni u entitetu gdje je njihova
etnička grupa u većini, čime se oni sprečavaju u kandidaturi za člana
Predsjedništva BiH i Doma naroda BiH. 25
Upravo neprovođenje ustavne reforme – kako to navodi
Rezolucija 1725 – ugrožava provođenje neophodnih reformi u ključnim
sektorima kao što su demokratske institucije, vladavina prava i ljudska
prava, te usporava napredak države prema euroatlantskim integracijama.
Vlasti BiH moraju pristupiti ustavnoj reformi te ispuniti, što je moguće
prije, postprijemne uvjete. 26
Posebno važan je paragraf 6. Rezolucije 1725 koji, navodeći da
BiH nema vremena za gubljenje, ponovno direktno BiH nalaže da
započne ozbiljan institucionalizirani proces za pripremu obimnog
„paketa“ ustavnih amandmana u skladu sa postprijemnim obavezama uz
asistenciju Evropske komisije za demokraciju putem prava (Venecijanske
komisije). Taj proces bi bio baziran na jasnom političkom mandatu i
uključivao bi veliki broj domaćih pravnih eksperata kako bi se, uz
odgovarajuće učešće civilnog društva, na temelju adekvatne analize
postojećih odredbi napravio paket konkretnih amandmana koji bi u
konačnici proizveo opći konsenzus unutar ključnih političkih nosioca
23
Rezolucija PSVE 1701 iz 2010, par. 7.
Rezolucija PSVE 1701 iz 2010, par. 9.
25
Rezolucija PSVE 1725 iz 2010, par. 3.
26
Rezolucija PSVE 1725 iz 2010, par. 4.
24
PREGLED
11
vlasti. Ovaj bi se proces nastavio poslije izbora 2010. godine, a formiranje
nove vlasti koja bi radila na implementaciji preostalih postprijemnih
uvjeta, uključujući ustavnu reformu, bio bi ključni politički prioritet.27
PSVE poziva sve međunarodne partnere, a posebno Evropsku uniju, da u
potpunosti podrže institucionalizirani proces za pripremu ustavnih
amandmana u cilju ubrzavanja napretka države prema euroatlantskim
integracijama. PSVE će pratiti proces ustavnih reformi u BiH, a pri tome
poziva Komitet za nadgledanje koji će evidentirati svaki pozitivan korak
bh. vlasti. 28
Rezolucija pod nazivom „Funkcioniranje demokratskih institucija
u BiH“ (PSVE 1855) iz 2012. godine poziva se na već donesene
rezolucije 1701 i 1725 iz 2010. godine. Međutim, pored već navedene
presude „Sejdić-Finci“ i obaveza BiH prema njoj, u ovoj rezoluciji više se
ne spominje diskriminacija „konstitutivnih naroda“ kao u Rezoluciji
PSVE 1725 iz 2010. godine. Prvi korak u obimnoj ustavnoj reformi bi bio
implementacija presude „Sejidć-Finci“ u cilju izlaska iz „institucionalne
slijepe ulice“ koju je kreirao dejtonski Ustav. PSVE ističe da proces
političkog odlučivanja najviše usporavaju restriktivne odredbe o
kvorumu, česta upotreba „entitetskog glasanja“ (duplo kvalificirana
većina za donošenje odluka u Parlamentu) i široka definicija tzv.
„vitalnog nacionalnog interesa“.
Međutim, PSVE ipak poziva vlasti BiH da uvaže prijedloge za
ustavnu reformu koje je usvojila Evropska komisija za demokraciju
putem prava 2005. godine, iz čega se može zaključiti da PSVE stoji iza
tog prijedloga. 29 Ipak, ovdje je značajno spomenuti mišljenje PSVE da su
izbori iz 2010. godine, koji bi generalno trebali biti slobodni i pravični,
održani na osnovu ustavnog i pravnog okvira koji krši odredbe Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava (ETS No. 5) i njenih protokola. 30
Uz rezolucije koje se izričito odnose na situaciju u BiH, postoji i
značajan broj rezolucija iz drugih oblasti, a usputno ukazuju i na potrebu
urgentne reforme Ustava BiH. Rezolucija PSVE 1548 iz 2007. godine
pod nazivom „Stanje demokracije u Evropi i napredak skupštinske
procedure monitoringa“ navodi da je u BiH „ustavna reforma još uvijek
jako potrebna kako bi se osiguralo adekvatno funkcioniranje sistema
27
Rezolucija PSVE 1725 iz 2010, par. 6.
Rezolucija PSVE 1725 iz 2010, par. 8. i 9.
29
Rezolucija PSVE 1855 iz 2012. pod nazivom „Funkcioniranje demokratskih institucija
u BiH“, par. 6.1. i 6.2.
30
Rezolucija PSVE 1855 iz 2012. godine, par. 2
28
12
PREGLED
'checks and balances'“. 31 Rezolucija 1619 iz 2008. godine pod nazivom
„Stanje demokracije u Evropi i napredak skupštinske procedure
monitoringa“ ponovno ukazuje da je ustavna reforma strogo preporučena
kako bi se osigurala efektivna podjela vlasti i odgovarajuće
funkcioniranje demokratskih institucija u BiH. 32 Rezolucija 1676 iz 2009.
godine pod nazivom „Stanje demokracije u Evropi i napredak skupštinske
procedure monitoringa“ ponovno poziva BiH da ustavnom reformom
abolira nejednakost građana u pogledu tzv. „ostalih“ 33. Rezolucija PSVE
1747 iz 2010. godine pod nazivom „Stanje demokracije u Evropi i
napredak skupštinske procedure monitoringa“ urgira na vlasti BiH da
ustanove ozbiljan institucionalizirani proces za pripremu sveobuhvatnog
paketa ustavnih amandmana u skladu sa postprijemnim uvjetima, uz
obimnu upotrebu ekspertize i preporuka Venecijanske komisije. 34
Rezolucija PSVE 1895 iz 2012. godine pod nazivom „Napredak
skupštinske procedure monitoringa“ urgira na Parlament BiH da izvrši
reviziju Ustava i izbornog zakonodavstva kako bi se eliminirala
ograničenja na pravo kandidiranja za Predsjedništvo i Dom naroda i
dovela u sklad sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. 35
Zaključci
Reforma Ustava BiH kao ključni uvjet normalizacije države BiH
pa time i napredovanja prema Evropskoj uniji spominje se u rezolucijama
PSVE već od 2002. godine, dakle od dana prijema BiH u Vijeće Evrope,
putem revizije Ustava radi jačanja državnih institucija na račun entitetskih
institucija. Nakon te konstatacije u Mišljenju 234 PSVE o prijemu BiH u
Vijeće Evrope, prva Rezolucija (1384) koja je uslijedila ponavlja zahtjev
za revizijom Ustava i to upravo zato da bi se osiguralo dugoročno
efektivno funkcioniranje države. Tvrdnji da državne institucije moraju
ojačati pridružuje se i Rezolucija 1513 gdje se egzaktno nalaže BiH da
31
Rezolucija PSVE 1548 iz 2007. godine pod nazivom „Stanje demokracije u Evropi i
napredovanje procedure skupštinskog nadgledanja“, par. 6.
32
Rezolucija PSVE 1619 iz 2008. godine „Stanje demokracije u Evropi i napredovanje
procedure skupštinskog nadgledanja“, par. 4.2.
33
Rezolucija PSVE 1676 iz 2009. godine pod nazivom „Stanje demokracije u Evropi i
napredovanje procedure skupštinskog nadgledanja“, par. 18.3.
34
Rezolucija PSVE1747 iz 2010. godine „Stanje demokracije u Evropi i napredovanje
procedure skupštinskog nadgledanja“, par. 19.6.2.
35
Rezolucija PSVE 1895 iz 2012. godine po nazivom „Napredovanje procedure
skupštinskog nadgledanja“, par. 16.4.
PREGLED
13
pripremi i usvoji novi ustav kako bi bila u mogućnosti da ostvari ovu
preuzetu obavezu.
Rezolucija 1626 precizira da se mora reformirati distribucija
ovlaštenja između države i entiteta, što jasno ukazuje na jačanje
demokratskih institucija. Vijeće Evrope time nastavlja u pravcu ustavne
reforme i jačanja demokratskih institucija i u Rezoluciji 1701 pod
nazivom „Funkcioniranje demokratskih institucija u BiH“ kojom Vijeće
Evrope direktno proziva institucije entiteta Republike Srpske da
potkopavaju državne institucije i izazivaju vlast i moć visokog
predstavnika. Svoj jedinstven stav Vijeće Evrope iskazuje i u Rezoluciji
1725 ponavljajući već i samim nazivom „Urgentna potreba za ustavnom
reformom u BiH“ da državne institucije moraju ojačati. Posljednja
Rezolucija VE koju je PS usvojila (1855) indirektno ukazuje na jačanje
demokratskih institucija kroz tri zahtjeva koja najviše usporavaju proces
napredovanja i koja BiH mora reformirati i to restriktivne odredbe o
kvorumu, česta upotreba entitetskog glasanja i široka definicija tzv.
„vitalnog nacionalnog interesa“.
Iz navedene analize se može zaključiti da je Vijeće Evrope kroz
sedam Rezolucija od 2002-2013. kao ključni korak za napredovanje BiH
navelo jačanje demokratskih institucija BiH, i to navodeći da državne
institucije moraju ojačati na račun entitetskih institucija. BiH stoga u
skladu sa Rezolucijama VE ne može iskoristiti sve prednosti članstva BiH
u VE i napredovati ukoliko putem revizije njenog Ustava ne ojača
državne institucije.
Evropska komisija za demokraciju putem prava zauzima posebno
mjesto u rezolucijama PSVE o BiH. U Mišljenju iz 2002. godine nakon
prijema BiH u VE Venecijanska komisija prvi put se poziva da izvrši
reviziju izbornog zakonodavstva u BiH u skladu sa standardima VE.
Rezolucijom 1384 Venecijanska komisija se prema nalogu PSVE
direktno uključuje u rješavanje problema i poziva da napravi
sveobuhvatnu procjenu saglasnosti Ustava BiH sa Evropskom
konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Evropskom
poveljom o lokalnoj samoupravi, ali i analizu efikasnosti i racionalnosti
sadašnjih ustavnih i pravnih aranžmana u BiH. Rezolucija 1513 „Ustavna
reforma u BiH“ direktno se oslanja na Mišljenje Venecijanske komisije o
ustavnoj situaciji i ovlaštenjima visokog predstavnika u BiH iz 2005.
godine koje je Venecijanska komisija u međuvremenu dostavila.
Venecijanska komisija ponovo se prema nalogu PSVE poziva da se
direktno uključi u ustavnu reformu u BiH u rezolucijama 1626, 1701,
1725, 1855 i 1747, dok Mišljenje Venecijanske komisije iz 2005. godine
14
PREGLED
ostaje u skladu sa Mišljenjem VE ključni prijedlog za reformu Ustava u
BiH.
Uklanjanje diskriminacije pripadnika sedamnaest naroda od
ukupno dvadeset, koliko ih je bilo u BiH prema popisu stanovništva iz
1991. godine, zastupljeno je u svim analiziranim rezolucijama PSVE. Od
Mišljenja 234 PSVE do rezolucija 1383, 1384, 1513, 1626, 1701, 1725,
1855, 1548, 1619, 1676, 1747 te 1895, dok se samo u Rezoluciji 1725
spominje i diskriminacija predstavnika konstitutivnih naroda koji nisu
rezidentni u entitetu gdje je njihova etnička grupa u većini, iako je u
slučaju „Sejdić-Finci“ Evropski sud za ljudska prava donio presudu u
korist aplikanata, dok se u slučaju „Ilijaz Pilav protiv BiH“ presuda o
pitanju diskriminacije konstitutivnih naroda tek očekuje.
Revizija Ustava BiH spominje se prvi put u Mišljenju o Zahtjevu
BiH za prijem u VE iz 2002. godine, dok se u rezolucijama PSVE
spominje čak jedanaest puta i to u rezolucijama 1383, 1384, 1513, 1626,
1701, 1725, 1548, 1619, 1676, 1747 i 1895. Svi zahtjevi PSVE za
ustavnom reformom u BiH zasnivaju se na potrebi institucionalnog
procesa za pripremu sveobuhvatnog paketa ustavnih amandmana u skladu
sa postprijemnim uvjetima VE, uz obimnu podršku i saradnju
Venecijanske komisije. Rezolucija 1701 spominje čak i pisanje i
usvajanje novog ustava BiH nakon otvaranja dijaloga o različitim
prijedlozima reformi.
Rezolucija 1855 iz 2012. godine predstavlja, međutim, izuzetak u
odnosu na sve dotad usvojene rezolucije jer ustavnu reformu svodi na
implementaciju presude „Sejdić-Finci“ kao „prvi korak“ u obimnoj
ustavnoj reformi, iako VE nikad od 2002. do 2013. godine nije
promijenilo mišljenje da BiH prije svega mora Ustav uskladiti sa
Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava kako bi bila u stanju da
pristupi ispunjavanju preuzetih obaveza i ostvari napredak prema
euroatlantskim integracijama. Neophodnost dosljedne primjene Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u BiH naglašena
je od prvog Mišljenja PSVE o prijemu BiH u VE do brojnih rezolucija
kao što su to rezolucije 1383, 1384, 1513, 1626, 1701, 1725, 1855, 1548,
1619, 1676, 1747 i 1895, gdje se direktno urgira na BiH da Ustav uskladi
sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Očito je da država BiH nije bila u stanju da u posmatranom
periodu odgovori, prije svega, svojim međunarodnim obavezama. Riječ je
o poštovanju dejtonske odredbe o direktnoj primjeni Evropske konvencije
i potrebi da se cjelokupni ustavni i pravni sistem usaglasi sa tom
konvencijom. Međutim, država BiH nije uspjela da primijeni Evropsku
PREGLED
15
konvenciju za zaštitu ljudskih prava ni poslije potpisivanja i ratifikacije
tog dokumenta u Parlamentarnoj skupštini BiH. Također je posebno
važno naglasiti da u ovom periodu koji smo obradili nije došlo samo do
velike stagnacije u demokratskom i političkom razvoju države nego i do
vrlo ozbiljnih poteškoća u ekonomskom razvoju. Jasno se pokazuje da je
država, kakva je konstruirana u Dejtonu, apsolutno nesposobna da
zaustavi aktuelne, izuzetno nepovoljne ekonomske trendove, tako da
država BiH sve više ulazi u tešku ekonomsku krizu.
Domaći političari u ovakvoj ustavnopravnoj situaciji nisu u stanju
poduzeti bilo što efektivno u smislu zaustavljanja nepovoljnih
ekonomskih, političkih i drugih trendova. Pokazalo se da je bila
opravdana odluka Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH o ulozi
visokog predstavnika u BiH. Bilo je očekivano da se, prema svojoj ulozi
iz Aneksa 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, visoki
predstavnik (OHR) angažuje na otklanjanju svih navedenih teškoća.
Njegova uloga je zamišljena upravo tako: da uradi sve ono što su
propustili da urade domaći političari u smislu postprijemnih obaveza i
napretka države BiH. Međutim, period od prijema BiH u VE do danas
karakterističan je upravo po izrazito neutralnoj poziciji koju su zauzeli
visoki predstavnici, suprotno odredbama Aneksa 10. Općeg okvirnog
sporazuma za mir u BiH. Izostali su oni ciljevi koji su najvažniji za
proces implementacije civilnog dijela Općeg okvirnog sporazuma za mir
u BiH kao što su „obnova infrastrukture i ekonomska obnova,
ustanovljenje političkih i ustavnih institucija i unapređenje poštovanja
ljudskih prava“. 36
Istraživanje odnosa Vijeća Evrope i razvoja države BiH,
demokracije i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini podrazumijevalo je
analizu i ocjenu svih rezolucija Vijeća Evrope u periodu 2002–2013.
godine koje se direktno i indirektno odnose na Bosnu i Hercegovinu od
dana prijema Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope do danas. Posebna
pažnja u istraživanju posvećena je rezolucijama koje se odnose na
snaženje države Bosne i Hercegovine, pripremu i donošenje novog ustava
Bosne i Hercegovine te urgentne potrebe za ustavnim promjenama u
Bosni i Hercegovini.
Rezultati ovog istraživanja uvjerljivo pokazuju da država Bosna i
Hercegovina još uvijek nije ispunila zadatke iz postprijemnih uvjeta
Statuta Vijeća Evrope bez obzira na veliki broj rezolucija Parlamentarne
skupštine Vijeća Evrope koje su jasno i precizno ukazale na potrebu
36
16
Aneks 10, član I, t.1 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
PREGLED
snaženja države, pripreme i donošenja novog ustava Bosne i Hercegovine
te ukazivanja na hitnost takvih promjena. Jasno se pokazuje da u tom
pogledu nije postignut nikakav napredak. Posebno se mora naglasiti da do
sada nije izvršena niti najmanja promjena Ustava Bosne i Hercegovine
koja bi išla u prilog ostvarivanju navedenih ciljeva.
Dokumenti Vijeća Evrope i Ugovor o Evropskoj uniji jasno
ukazuju na potrebu da je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava
sine qua non bilo kakvog napretka u smislu pristupanja Evropskoj uniji.
Konkretnije, primjena Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava je
neophodni uvjet za prijem u Evropsku uniju, ali nije jedini, jer je uz to
potrebno ostvariti i određeni ekonomski, socijalni, kulturni i svaki drugi
napredak države BiH. Današnja nastojanja pojedinih funkcionera
Evropske unije da osiguraju te uvjete parcijalnom primjenom Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava potpuni su promašaj na štetu BiH.
Istovremeno, ona pokazuju da u Evropi, i nakon šezdeset godina od
potpisivanja Evropske konvencije, postoje brojne proturječnosti unutar
same Evropske unije koje mogu imati negativan utjecaj na daljnje procese
evropske integracije.
Literatura
1. Aneks 2. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
2. Aneks 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
3. Aoalin, Fionnuala Ni (2001), „The Fractured Soul of the Dayton Peace
Agreement: A Legal Anylyssis“, u: Sokolović, Džemal, Florian Bieber,
ur., Reconstructing Multiethnic Societies: The Case of Bosnia and
Herzegovina, Ashgate, Aldershot.
4. Bartsch, Hans-Jurgen (1997), „The Growth of European
Institutionalism: The Council of Europe“, u: Evans, Malkolm D., ur.,
Aspects of Statehood and Institutionalism in Contemporary Europe.
5. Bieber, Florian (2005), „Power Sharing, Political Respresentation and
Group Rights in Bosnia and Herzegovina“, u: Bieber, Florian, Carsten
Wieland, ur., Facing the Past, Facing the Future: Confronting Ethnicity
and Conflict in Bosnia and Former Yugoslavia, Longo Editore Ravenna.
6. Cox, Marcus (2003), „Building Democracy from the Outside – The
Dayton Agreement in Bosnia and Herzegovina“, u: Bastina, Sunil,
Robin Luckham, ur., Can Democracy be Designed? The politics of
Institutional Choice in Conflict-torn Societes, Zed Books, London –
New York.
PREGLED
17
7. Drzewicki, Krzysztof (1992), „The Future Relations Between Eastern
Europe and the Council of Europe“, u: Bloed, Arie, Wolco de Jonge, ur.,
Legal Aspects of a New European Structure.
8. Đerić, Vladimir (2001), Članstvo u Savetu Evrope – uslovi, postupak
prijema i nadzor nad izvršenjem obaveza, Beogradski centar za ljudska
prava, Beograd.
9. Loizidou v. Tourkey Case, 23 March 1995.
10. Mišljenje br. 234 o Zahtjevu BiH za članstvo u Vijeću Evrope.
11. Mišljenje Evropske komisije za demokraciju putem prava o ustavnoj
situaciji i ovlaštenjima visokog predstavnika u BiH CDL-AD (2005)
004.
12. Rezolucija 1383 iz 2004. godine pod nazivom „Podsjećanje BiH na
preuzete obaveze.
13. Rezolucija 1384 iz 2004. godine pod nazivom „Jačanje demokratskih
institucija u BiH“.
14. Rezolucija 1513 iz 2006. godine pod nazivom „Ustavna reforma u BiH“.
15. Rezolucija 1626 iz 2008. godine pod nazivom „Podsjećanje BiH na
preuzete obaveze“.
16. Rezolucija 1701 iz 2010. godine pod naslovom „Funkcioniranje
demokratskih institucija u BiH“.
17. Rezolucija 1725 iz 2010. godine pod naslovom „Urgentna potreba za
ustavnom reformom u BiH“.
18. Rezolucija 1855 iz 2012. godine pod naslovom „Funkcioniranje
demokratskih institucija u Bosni i Hercegovini.
19. Rezolucija PSVE 1619 iz 2008. godine „Stanje demokracije u Evropi i
napredovanje procedure skupštinskog nadgledanja“.
20. Rezolucija PSVE 1747 iz 2010. godine „Stanje demokracije u Evropi i
napredovanje procedure skupštinskog nadgledanja“.
21. Rezolucija PSVE 1548 iz 2007. godine pod nazivom „Stanje
demokracije u Evropi i napredovanje procedure skupštinskog
nadgledanja“.
22. Rezolucija PSVE 1676 iz 2009. godine pod nazivom „Stanje
demokracije u Evropi i napredovanje procedure skupštinskog
nadgledanja“.
23. Rezolucija PSVE 1895 iz 2012. godine pod nazivom „Napredovanje
procedure skupštinskog nadgledanja“.
24. Sadiković, Lada (2010), Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska
konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Centar za
ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
25. Statut Vijeća Evrope (1949), London.
18
PREGLED
Suad Kurtćehajić
UDK 342.1:94(497.6)
OSNOVI DRŽAVNOPRAVNOG RAZVITKA BOSNE I
HERCEGOVINE
PRINCIPLES OF THE STATE-LEGAL DEVELOPMENT
OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
Bosna i Hercegovina ima hiljadugodišnje postojanje. Prvi put se Bosna
spominje u drugoj polovini X stoljeća u djelu bizantijskog cara i pisca
Konstantina Porfirogeneta „De administrando imperio“. Povelja Kulina bana
od 29. 8. 1189. godine neosporan je dokaz da je Bosna bila nezavisna država.
Za vrijeme vladavine Tvrtka I Kotromanića Bosna 1377. godine prerasta u
kraljevstvo i postaje najsnažnija država na Balkanu. 1463. godine pada pod
osmanlijsku vlast u kojoj zadržava određena politička identifikaciona obilježja,
najprije kao Bosanski pašaluk od 1580. godine pa Bosanski vilajet od 1865.
godine da bi dolaskom Austro-Ugarske bila corpus separatum. U Kraljevini
SHS sve do 1929. godine granice Bosne i Hercegovine su se poštivale kod
unutrašnje regionalizacije zemlje. U toku Drugog svjetskog rata, na Prvom
zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine,
obnovljena je bosanskohercegovačka državnost u okviru jugoslavenske
federacije. Nakon jugoslavenske krize koja je kulminirala 1991. i 1992. godine,
Jugoslavija ulazi u disoluciju, a narodi i građani Bosne i Hercegovine se na
referendumu od 29. februara i 1. marta 1992. godine odlučuju za nezavisnost.
Protagonisti velikosrpske politike se nisu mirili sa takvim rješenjem za Bosnu i
Hercegovinu te je uslijedila agresija koja je nakon tri i po godine okončana
bolnim kompromisima sadržanim u Dejtonskom mirovnom sporazumu.
Ključne riječi: srednjovjekovna Bosna, Bosanski pašaluk, Bosanski vilajet,
corpus separatum, državnost Bosne i Hercegovine, nezavisnost Bosne i
Hercegovine, Dejtonski mirovni sporazum
Summary
Bosnia and Herzegovina has millennial existence. Bosnia was first mentioned in
the second half of the tenth century in the work of the Byzantine emperor and
author Constantine VII Porphyrogennetos “De Administrando Imperio“. As of
29 August 1189, the Charter of Kulin Ban bears undisputed evidence of Bosnia’s
PREGLED
19
independence. During the reign of Tvrtko I Kotromanic in 1377, Bosnia was
developed into the kingdom and became the most powerful country in the
Balkans. The Ottoman power in Bosnia was established in 1463, however
Bosnia retained certain features of political identification, first as the Province
of Bosnia starting in 1580, afterwards as the Bosnian Vilayet since 1865, and
receiving the position state of Corpus separatum under the Austro-Hungarian
control. In the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, until 1929 the borders of
Bosnia and Herzegovina were observed with regard to the country’s internal
regionalization. The statehood of Bosnia and Herzegovina, within the new
Yugoslav Federation, was restored at the 1st Session of the State Anti-Fascist
Council for the National Liberation of Bosnia and Herzegovina (ZAVNOBiH)
which had been taking place in Mrkonjic Grad on 25 November 1943. The
aftermath of the Yugoslav crisis which had peaked in 1991 and 1992 was
disintegration of Yugoslavia, and peoples and citizens of Bosnia and
Herzegovina voted for B&H’s independence at the referendum of 29 February
and 1 March 1992. Key players of the irredentist Greater Serbian politics
refused to accept such solution for Bosnia and Herzegovina, so the Aggression
against Bosnia and Herzegovina had been launched which, after three and a
half years, was ended by painful compromises contained in the Dayton Peace
Accords.
Key words: Medieval Bosnia, Province of Bosnia, Bosnian Vilayet, Corpus
separatum, sovereignty of Bosnia and Herzegovina, independence of Bosnia and
Herzegovina, the Dayton Peace Agreement.
1. Srednjovjekovna bosanska država
Prvi stanovnici Bosne bili su Iliri koji su došli u dodir sa antičkom
kulturom posredstvom Grka i Rimljana te su početkom nove ere
integrirani u veliko Rimsko carstvo koje svoj rascjep doživljava 395.
godine. Vlast na ovim prostorima nakon toga ostvaruje najprije Zapadno
rimsko carstvo, sve do svog pada 476. godine kada vladavinu na ovim
prostorima ostvaruju Istočni Goti, da bi 535. godine prestala njihova vlast
na ovom prostoru koji je priključen Istočnom rimskom carstvu. Za
vrijeme vladavine Justinijana (527–565) na ovim prostorima je ostvarena
zavidna pravna sigurnost i ekonomski prosperitet. 1
Nedugo potom na prostor današnje Bosne dolazi do naseljavanja
Avara i Slavena tokom VI i VII stoljeća nove ere te njihovim dolaskom
započinje politička organizacija srednjovjekovne Bosne. Dosta je
Ibrahimagić, O. (2008), Politički sistem Bosne i Hercegovine, izdavač „autor“,
Sarajevo, str. 29.
1
20
PREGLED
diskutabilno pitanje da li su se novi osvajači utopili u autohtonoj ilirskoj
masi ili je došlo do slavenizacije stanovništva. S obzirom da je Bosna tada
bila u slavenskom okruženju, doimalo se da je i ona slavenska iako to nije
bila u potpunosti.
Prvo pisano spominjanje naziva Bosne javlja se u djelu
Konstantina Porfirogeneta, bizantijskog cara i pisca, u djelu De
administrando imperio (O upravljanju carstvom) u drugoj polovini X
stoljeća.
Tim imenom Porfirogenet naziva malu zemlju „horion Bosona“,
oko izvora gornjeg i srednjeg toka istoimene rijeke u kojoj se nalaze dva
grada: Katera i Desnek. Katera se nalazila vjerovatno na širem prostoru
današnjeg Sarajeva. Desnek se dovodi u vezu sa ilirskim plemenom
Desitijati koje je živjelo u srednjoj Bosni, između Breze i Visokog. 2
Pored Bosne, Porfirogenet spominje i neke druge oblasti i mjesta koja su
kasnije postepeno ulazila u sastav bosanske države. Tu je na prvom
mjestu nastanjeni grad Soli, zatim oblast Trebinja, Zahumlja i Paganije
(Neretljanska oblast) te pljevska, imotska i livanjska župa sa istoimenim
gradovima. 3
Političkim životom srednjovjekovne Bosne dominirala je
autohtona bosanska vlastela na čelu sa svojim vladarima koji su imali
titulu bana 4, a od 1377. godine i krunisanja Tvrtka I Kotromanića titulu
kralja. Vjerskim životom dominirala je autentična, Bosanska crkva koja
se prema svom učenju razlikovala i od pravoslavne i od katoličke crkve
koja ju je smatrala heretičkom (nepravovjernom). Uz pripadnike
Bosanske crkve u Bosni je živjelo kako pravoslavno stanovništvo, koje je
posebno jačalo u Humu (kasnije Hercegovina), tako i katoličko, koje je
živjelo u središnjim dijelovima Bosne i to najviše zahvaljujući djelovanju
franjevaca. Pripadnici sve tri konfesije su u etničkom smislu sebe
određivali, a tako su ih i drugi vidjeli – kao Bošnjane.
Iako se kao prvi ban po imenu spominje ban Borić, uz bana
Stjepana II Kotromanića i kralja Tvrtka I Kotromanića najznačajnije
mjesto u državnopravnoj tradiciji Bosne zauzima Kulin ban koji je vladao
Bosnom od 1180. do 1204. godine. Za vrijeme njegove vladavine Bosna
je doživjela političko-ekonomski razvoj i značajno teritorijalno širenje. U
vrijeme njegove vladavine najznačajnijim dokumentom se smatra Povelja
Imamović, M. (1997), Historija Bošnjaka, Izdavačko preduzeće „Preporod“, Sarajevo,
str. 25.
3
Isto.
4
Titula bana izvedena je iz avarske osnove bajan koja ima značenje bogat, predsjednik.
2
PREGLED
21
Kulina bana dubrovačkim trgovcima od 29. 8. 1189. godine. Iz sadržaja te
povelje – kojom se dubrovačkim trgovcima daju garancije za slobodno
kretanje i trgovanje po Bosni – niko ne može osporiti da je Kulin ban
imao punu vlast nad Bosnom te da takvu vrstu garancija može dati samo
onaj ko je suveren na prostoru na kojem te garancije daje. Upravo zbog
toga se Povelja Kulina bana smatra rodnim listom bosanske države, jer
predstavlja nesporan dokaz srednjovjekovne bosanske državnosti. Uz
Kulina bana se veže i prva vijest o pojavi patarenskog učenja koje je
poprilično već uzelo maha, tako da ga je prihvatio i sam ban Kulin sa
porodicom, rodbinom i mnoštvom naroda, čime se otvaraju prostori za
dalji razvoj ovog učenja koje poznajemo pod raznim nazivima poput:
bosanski krstjani, Bosanska crkva, bogumili, babuni, katari itd.
Poslije bana Kulina veliki uspon Bosna ostvaruje pod banom
Stjepanom II Kotromanićem koji je vladao Bosnom od 1322. do 1353.
godine i za vrijeme njegove vladavine granice Bosne su bile dovedene do
tri rijeke: Save, Drine i Cetine. Interesantno je istaći da je u to vrijeme
srpski car Dušan Silni krenuo sa osvajanjem prema Bosni, ali je doživio
poraz od Stjepana II Kotromanića 1350. godine.
Srednjovjekovnu bosansku državu obilježavala je efektivna vlast
vladara na njenoj teritoriji, postojanje vladarske kancelarije ali i
parlamenta pod nazivom stanak koji je ograničavao vlast bosanskog
vladara u vrijeme kad su Evropom dominirale apsolutističke monarhije.
Najveći uspjeh u državotvornom smislu Bosna je ostvarila pod
vođstvom Tvrtka I Kotromanića koji je krunisanjem za kralja 1377.
godine transformisao bosansku banovinu u kraljevinu. Tom prilikom uzeo
je za sebe ime Stjepan (Stefan), što će od tog momenta biti tradicija svih
bosanskih kraljeva da ispred svog imena nose i ime Stjepan (Stefan).
Također, zbog Tvrtkove veze sa Nemanjićima – jer je njegova baba
Jelisaveta bila supruga Stjepana I Kotromanića i kćerka srpskog kralja
Dragutina – Tvrtku je nakon smrti cara Uroša (1371), koji je bio
posljednji srpski vladar iz dinastije Nemanjića, ponuđeno da se kruniše i
za kralja Srbije jer je po baki Jelisaveti nosio nemanjićku krv i time
polagao najviše prava na srpsku krunu, 5 te se od tada Tvrtko potpisivao
kao „Stefan Tvrtko v hrista kral Srbljem i Bosne i Primorju“.
Kralj Tvrtko je od 1377. do 1390. godine učinio Bosnu
najvažnijom državom tog perioda na Balkanskom poluotoku. 6
U to vrijeme knez Lazar Hrebeljanović je bio slabije pozicioniran od Tvrtka, a uz to
nije imao nemanjićku krv koju je imala njegova supruga Milica.
6
Ćorović, V. (2005), Istorija Srba, Niš, Zograf, str. 240.
5
22
PREGLED
Nažalost, Tvrtko nije imao dostojnog nasljednika te se Bosna
počinje osipati nakon njegove smrti. Nakon što bosansku krunu
preuzimaju posljednja dva bosanska kralja, Stjepan Tomaš i njegov sin
Stjepan Tomašević koji je krunisan 1461. godine papskom krunom,
padom Jajca 1463. godine učinjen je kraj nezavisnoj bosanskoj
srednjevjekovnoj državi. Tom prilikom je pogubljen Stjepan Tomašević i
Bosna pada pod osmanlijsku vlast.
2. Bosna pod Osmanlijama
Unatoč gubitku državnosti, dolaskom Osmanlija Bosna je skoro
sve vrijeme, do obnove svoje državnosti na Prvom zasjedanju
ZAVNOBiH-a 25. 11. 1943. godine u Mrkonjić-Gradu, zadržala određena
politička identifikaciona obilježja. Tako je uspostavljanjem osmanlijske
vlasti došlo do formiranja sandžaka na prostoru Bosne. Prvo je oformljen
Bosanski sandžak (1463), pa Hercegovački (1470), zatim Zvornički
(1478–1483) te Kliški (od 1537). Ovi sandžaci su najprije bili u sastavu
beglerbegluka (ejaleta, pašaluka) Rumelije koji je obuhvatao prostore
evropskog dijela Osmanskog carstva, da bi osnivanjem Budimskog
beglerbegluka (1540) Zvornički sandžak ušao u njegov sastav. Ti
sandžaci su oformljivanjem posebnog, Bosanskog pašaluka 1580. godine
sa prvim sjedištem u Banjoj Luci 7 ušli u njegov sastav. Prvi paša koji se
nalazio na čelu Bosanskog pašaluka bio je Ferhad-beg Sokolović.
Pored prostora iz bosanske srednjovjekovne države, u Bosanski
pašaluk ušli su i od Osmanlija zauzeti dijelovi Dalmacije i Slavonije, da
bi Karlovačkim mirom od 1699. godine granice Bosanskog pašaluka bile
vraćene na razinu srednjovjekovne bosanske države i od tada se do danas
nisu bitnije mijenjale, a u njegov sastav ulazila su četiri sandžaka:
Bosanski, Hercegovački, Zvornički i Kliški. Treba istaći da je Bosna tada
imala dva izlaza na more: Klek i Neum, na sjeveru, i Sutorinu, na jugu,
koje su Dubrovčani tada dobrovoljno ustupili Osmanlijama ne želeći da
im Mlečani budu susjedi. Treba također istaći da je Novopazarska oblast,
koja je bila neka vrsta corpus separatuma u bosanskom sandžaku,
izdvojena 1790. godine i pretvorena u poseban, Novopazarski sandžak. 8
7
Sjedište Bosanskog pašaluka je bilo u Banjoj Luci (1580–1639), u Sarajevu (1639–
1700), Travniku (1700–1850) te ponovo u Sarajevu (1850–1878). Dolaskom Osmanlija
u Bosni se za stanovništvo Bosne koristi naziv Bošnjak bez obzira na konfesionalnost
odnosno činjenici da li su pripadali islamu, pravoslavlju ili katoličanstvu.
8
Ibrahimagić, O. (2008), Politički sistem Bosne i Hercegovine, izdavač „autor“,
Sarajevo, str. 44.
PREGLED
23
Dolaskom Osmanlija u Bosnu iščezavaju pripadnici Bosanske
crkve koji mahom prihvataju islam. To je bilo i za očekivati s obzirom na
činjenicu da su im pravoslavna, a posebno katolička crkva pravile
kontinuiran pritisak u smislu prihvatanja tih religija te da je posljednji
bosanski kralj Stjepan Tomašević napravio najveći pogrom bosanskih
krstjana natjeravši ih da prihvate katolicizam kako bi zadovoljio papu.
Mnogo pripadnika autentične, Bosanske crkve je zbog toga prebjeglo iz
Bosne prema Italiji i Francuskoj, a neki su sklonište našli kod Hercega
Stjepana Kosače, po kome taj prostor Bosne nosi naziv Hercegova zemlja
ili Hercegovina. Oni koji su ostali pod vlašću Tomaševića prešli su ili na
katolicizam ili su bili kriptokatolici lažno upražnjavajući katoličku vjeru,
a tajno su zadržali svoju bogumilsku tradiciju. Zato je bilo i prirodno da
su dolaskom Osmanlija objeručke prihvatili islam.
Time je stanovništvo Bosne u religijskom smislu prožimao islam,
koji je bio dominantan, te pravoslavlje i katoličanstvo. U etničkom smislu
se za stanovništvo Bosne koristi naziv Bošnjak bez obzira na
konfesionalnost odnosno činjenicu da li su pripadali islamu, pravoslavlju
ili katoličanstvu te time srednjevjekovni izraz Bošnjanin, za stanovnika
Bosne, doživljava modifikaciju u Bošnjak, što je više odgovaralo
osmanlijskoj lingvistici.
Drugi značajan period, koji je, istina, kratko trajao u egzistenciji
Bosne pod Osmanlijama, nastaje donošenjem Uredbe o uređenju
Bosanskog vilajeta koja je publikovana 7. novembra 1864. godine, a u
Bosni provedena 1865. i 1866. godine. 9 Ovom uredbom je od Bosanskog
ejaleta i Hercegovačkog mutesafirluka osnovan Bosanski vilajet i na
njegovom čelu se nalazio valija (guverner) koga je imenovala centralna
vlast. Konstituisano je i Vilajetsko vijeće koje se sastajalo jednom
godišnje. Bosanski vilajet je bio sastavljen od sedam sandžaka:
Sarajevskog, Zvorničkog, Travničkog, Banjalučkog, Bihaćkog,
Hercegovačkog i Novopazarskog. Ovakvo uređenje Bosanskog vilajeta je
zadržano do 1878. godine kada je na Berlinskom kongresu Bosna data na
upravu Austro-Ugarskoj, osim što je nešto prije, 2. februara 1877. godine,
Novopazarski sandžak izdvojen iz sastava Bosne i priključen Kosovskom
vilajetu.
Ibrahimagić, O. (1998), Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine, Vijeće Kongresa
bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, str. 18.
9
24
PREGLED
3. Bosna i Hercegovina pod Austro-Ugarskom
Članom XXV Berlinskog ugovora, koji je donesen na Berlinskom
kongresu održanom od 13. juna do 13. jula 1878. godine, okončana je
osmanska vladavina od 415 godine nad Bosnom, iako je sultan sve do
aneksije ostao formalni suveren nad Bosnom. Ovim članom Bosna je
privremeno data na upravu Austro-Ugarskoj. Dakle, Austro-Ugarska
odredbama Berlinskog ugovora nije dobila mandat da inkorporira Bosnu
u svoj državni prostor, već samo da nad njom ostvaruje upravu.
Pravni položaj Bosne pod Austro-Ugarskom bio je određen
odredbama Berlinskog ugovora od 1878. godine, Carigradskom
konvencijom od 1879. godine te Zakonom o upravljanju Bosnom i
Hercegovinom od 1880. godine kojim je ujedno i promijenjen naziv
Bosne u Bosna i Hercegovina, što je zadržano do danas.
Sve vrijeme austrougarske vladavine Bosna i Hercegovina je bila
posebno područje odnosno corpus separatum. Vrhovnu vlast nad Bosnom
i Hercegovinom ostvarivala je Zajednička vlada preko Zajedničkog
ministarstva finansija u Beču. Ovo ministarstvo je upravljalo Bosnom i
Hercegovinom preko Zemaljske vlade u Sarajevu koja se sastojala od tri
odjeljenja i to za unutrašnje poslove, pravosuđe i finansije, a kasnije joj je
pridodato i Građevinsko odjeljenje. Na čelu Zemaljske vlade je bio vojni
poglavnik odnosno komandant austrougarskih vojnih snaga u Bosni i
Hercegovini, dok su civilni poslovi povjereni civilnom adlatusu
(doglavniku).
Iako je Austro-Ugarska dobila Bosnu i Hercegovinu na
privremenu upravu, od samog ulaska u Bosnu ona se postavila prema
Bosni i Hercegovini kao svom sastavnom dijelu te je iskoristila
Mladotursku revoluciju 1908. godine i izvršila iste godine aneksiju
odnosno trajno zaposjedanje Bosne i Hercegovine, čime je Bosnu i
Hercegovinu učinila svojom kolonijom. Ovaj čin je bio protivpravan
odredbama Berlinskog ugovora. Usljed toga dolazi do aneksione krize
koja je razriješena tako što je Austro-Ugarska isplatila Turskoj 2.500.000
funti sterlinga i prihvatila povlačenje svojih garnizona sa područja
Novopazarskog sandžaka.
Događaji koji su nakon toga uslijedili, a prije svega sarajevski
atentat na prestolonasljednika austrougarske krune Franju Ferdinanda 28.
juna 1914. godine, bili su povod da Austro-Ugarska objavi rat Srbiji, čime
je početni sukob između Austro-Ugarske i Srbije pretvoren u svjetski rat
koji je doveo do najvećih stradanja do tada zabilježenih u historiji.
Posljedica ovog rata je, pored ostalog, da je Austro-Ugarska poražena,
PREGLED
25
čime je zbrisana sa lica zemlje kao jedna velika carevina, a prostori koji
su bili pod Austro-Ugarskom, a na kojima su živjeli Slaveni, među kojima
je i prostor Bosne i Hercegovine, ušli su u sastav nove tvorevine osnovane
1. decembra 1918. godine pod nazivom Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i
Slovenaca).
4. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)
Stvaranju južnoslavenske države prethodili su dogovori na Krfu
između predstavnika jugoslavenskog odbora na čelu sa Antom
Trumbićem i predstavnicima Kraljevine Srbije na čelu sa Nikolom
Pašićem u julu 1917. godine. Tom prilikom utvrđeni su principi stvaranja
južnoslavenske države koja je trebala biti unitarna, centralistička te prema
obliku vladavine monarhija na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića.
Srbi su uveliko diktirali pravila zajedničke južnoslavenske države
koristeći svoju poziciju pripadnika pobjedničkoj koaliciji u Prvom
svjetskom ratu.
U oktobru 1918. godine stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i
Srba na prostoru koji je bio naseljen ovim narodima, a koji je bio pod
vlašću Austro-Ugarske. Narodno vijeće, kao vrhovna suverena vlast u
Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, istaklo je svoju privremenu ulogu do
spajanja sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, što je učinjeno
razmjenom adresa između Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i
Srba i regenta Aleksandra Karađorđevića koji je proglasio južnoslavensku
državu pod nazivom Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca). Već u
nazivu je primjetno da je ovo država samo tri naroda, čime su oštećena
prava Bošnjaka, Makedonaca i Crnogoraca. Od samog nastanka ova
država je u sebi nosila problem izrazite srpske hegemonije, tako da su se
nesrpski narodi u njoj osjećali kao u tamnici.
Vidovdanski ustav od 28. juna 1918. godine je, zahvaljujući
dogovoru čelnika Jugoslavensko-muslimanske organizacije Mehmeda
Spahe sa Radikalno-demokratskom koalicijom, ugradio član 135. koji su
Srbi zvali turskim paragrafom, a koji je predviđao da se kod regionalne
organizacije zemlje ne smiju, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju,
narušiti njene granice preuzete od Austro-Ugarske. Ova odredba je
ispoštovana sve dok tada već kralj Aleksandar Karađorđević nije
šestojanuarskom proklamacijom, kojom je uspostavio diktaturu, ukinuo
Vidovdanski ustav te raspustio vladu i parlament. Nakon toga je 3.
oktobra 1929. godine donesen Zakon o promjeni naziva zemlje u
Kraljevinu Jugoslaviju te podjeli Jugoslavije na devet banovina. Ovom
26
PREGLED
transformacijom Bosna i Hercegovina je bila podijeljena na četiri
banovine: Drinsku, sa sjedištem u Sarajevu, Primorsku, sa sjedištem u
Splitu, Zetsku, sa sjedištem u Cetinju, i Vrbasku, sa sjedištem u Banjoj
Luci. Ni u jednoj od ovih banovina bosanski muslimani nisu predstavljali
većinu, a teritorij Bosne je potpuno razbijen, tako da se nijedna od
banovina nije nalazila samo na prostoru Bosne i Hercegovine. Time su
prvi put u historiji granice Bosne i Hercegovine bile neprepoznatljive.
Međutim, takvo stanje nije dugo potrajalo. Kraljeva diktatura donekle je
ublažena Ustavom koji je donesen 3. septembra 1931. godine, a koji je
zbog načina na koji je donesen i odredaba koje sadrži, a koje su vlast
kralja činile gotovo neograničenom, nazvan oktroisani ili diktirani. Ni
nakon ovog ustava nije se smirivala haotična politička situacija u
Kraljevini Jugoslaviji koja je bila posljedica nezadovoljstva nesrpskih
naroda svojim položajem u toj zajednici. U iskazivanju tog
nezadovoljstva posebno su prednjačili Hrvati a i Makedonci koji su se
opirali tretiranju Makedonije južnom Srbijom, a njih južnim Srbima. Kao
odgovor na nezadovoljavajuću politiku koja je vođena iz Beograda,
uslijedio je atentat u Marseju na kralja Aleksandra Karađorđevića
organizovan od hrvatsko-makedonskih nacionalističkih grupa, čime je
uslijedila još veća jugoslavenska kriza.
Rasplet te krize je nađen u zadovoljavanju ako ništa bar hrvatskih
nacionalnih interesa i to tako što je nakon Sporazuma Cvetković – Maček
donesena Uredba o Banovini Hrvatskoj kojom se spajaju Savska i
Primorska banovina u jednu banovinu kojoj se pridodaje trinaest kotareva
iz Bosne i Hercegovine i to: Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica,
Bugojno, Stolac, Mostar, Ljubuški, Livno, Konjic, Duvno i Prozor.
Ostatak Bosne i Hercegovine, koji je činio veći dio, trebao je ući u sastav
srpske zemlje. Bošnjaci su iskazali veliko nezadovoljstvo ovim
sporazumom koji ih je tretirao kao da oni uopće ne žive u Bosni i
Hercegovini i protestirali su tražeći autonomiju za Bosnu i Hercegovinu.
Interesantno je napomenuti da je lider Bošnjaka, Mehmed Spaho, u junu
1939. godine, dakle nekoliko mjeseci pred dogovor Srba i Hrvata, umro
pod nerazjašnjenim okolnostima. Vjerovatno je otrovan kako se ne bi
ispriječio ovom sporazumu. Zbog početka Drugog svjetskog rata
napadom Njemačke na Poljsku 1. septembra 1939. godine ova uredba
nikada nije zaživjela.
PREGLED
27
5. Obnova državnosti Bosne i Hercegovine
Vlada Cvetković – Maček je 25. aprila 1941. godine potpisala
Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Međutim, dva dana
kasnije uslijedile su masovne demonstracije, posebno u Srbiji, te je grupa
jugoslavenskih generala izvršila državni udar kojim je smijenila kraljevo
namjesništvo i Vladu Cvetković – Maček. Obrazovana je nova vlada na
čijem je čelu bio general Dušan Simović, a maloljetni kralj Petar
Karađorđević je proglašen za kralja. Takav rasplet se nije svidio Hitleru
koji bez objave rata 6. aprila 1941. godine bombardovanjem Beograda
započinje napad na Jugoslaviju. Kapitulacija je uslijedila 17. aprila, a
kralj Petar II Karađorđević i vlada su pobjegli iz zemlje i stacionirali se u
Londonu. Kraljevina Jugoslavija je u potpunosti raskomadana, čime je
prestala postojati kao država.
Već 10. aprila na prostoru koji je obuhvatao veći dio današnje
Hrvatske i Bosne i Hercegovine Slavko Kvaternik je proglasio Nezavisnu
državu Hrvatsku (NDH) koja je bila instalirana kao marionetska tvorevina
i ozloglašena zbog silnih zločina koji su u njoj počinjeni prema
nehrvatskom stanovništvu, posebno Srbima i Jevrejima a i Hrvatima i
Bošnjacima koji su digli svoj glas protiv ustaške politike.
U takvoj situaciji nosilac narodnooslobodilačke borbe postaje
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) koja je zabranjivana i proganjana
u Kraljevini Jugoslavije. Na njenom čelu nalazio se Josip Broz Tito,
vjerovatno najharizmatičnija politička ličnost koja se pojavila na
južnoslavenskim prostorima, i koji je od 1937. godine bio njen generalni
sekretar.
Platforma koju je KPJ ustanovio na 5. zemaljskoj konferenciji u
Zagrebu 1940. godine je da buduću Jugoslaviju treba organizovati na
federativnom principu kako bi se otklonilo nezadovoljstvo koje je vladalo
u Kraljevini Jugoslavije. Za Bosnu i Hercegovinu je bila predviđena
autonomija. Međutim, nakon silnih neprijateljskih ofanziva koje su se
desile u Bosni i Hercegovini, a posebno nakon četvrte i pete ofanzive
poznate u narodu kao Bitka na Neretvi i Bitka na Sutjesci, Tito je u ljeto u
okolici Kladnja, oporavljajući se od rana zadobijenih na Sutjesci,
predložio bosanskim prvacima da idu na obrazovanje ZAVNOBiH-a.
Iako
su
se
tome
protivile
neke
najznačajnije
ličnosti
narodnooslobodilačke borbe, posebno Moša Pijade, Milovan Đilas, Sreten
Žujović Crni, prevladao je stav Kardelja i Tita da se Bosna i Hercegovina
obrazuje kao posebna federalna jedinica, što je i učinjeno na Prvom
28
PREGLED
zasjedanju ZAVNOBiH-a koje je održano u Mrkonjić-Gradu u noći
između 25. i 26. novembra 1943. godine.
S obzirom na činjenicu da je na tom skupu 247 delegata izabralo
173 vijećnika ZAVNOBiH-a koji su predstavljali sva tri konstitutivna
naroda u Bosni i Hercegovini, te da se za svakog glasalo ponaosob, kao i
da su donijeli slobodnom voljom Rezoluciju ZAVNOBiH-a kojom su
izrazili želju za stvaranjem Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice
koja će zajedno sa drugim federalnim jedinicama ući u sastav AVNOJevske Jugoslavije, bilo je prirodno da se 25. novembar odredi kao dan
obnove državnosti Bosne i Hercegovine, što se slavilo i u jugoslavenskoj
federaciji, a ponovo uspostavljeno kao državni praznik i u nezavisnoj
Bosni i Hercegovini.
Time je Bosna i Hercegovina nakon gubitka državnosti i
nezavisnosti 1463. godine padom pod Osmanlije povratila svoju
državnost, istina, prenoseći dio svog suvereniteta na jugoslavensku
federaciju.
6. Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj federaciji
Razvoj i pravni položaj Bosne i Hercegovine u AVNOJ-evskoj
Jugoslaviji pratio je razvoj situacije savezne države. Tako je tokom
Drugog zasjedanja AVNOJ-a od 29. i 30. novembra 1943. godine
AVNOJ proglašen najvišim zakonodavnim i izvršnim organom
Jugoslavije. Nakon toga uslijedilo je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u
Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula na kojem se ZAVNOBiH
proglašava najvišim zakonodavnim i izvršnim organom naroda Bosne i
Hercegovine.
Ustavotvorna skupština Jugoslavije nakon parlamentarnih izbora u
novembru 1945. godine, na kojima je uvjerljivo pobijedila lista Narodnog
fronta sa drugom Titom na čelu, 29. novembra 1945. godine u Beogradu
proglašava Jugoslaviju republikom te je od tada zvanični naziv bio
Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ). Već u februaru 1946.
godine u Bosni i Hercegovini se donosi zakon kojim se Bosna i
Hercegovina proglašava republikom sa zvaničnim nazivom Narodna
republika Bosna i Hercegovina.
31. januara 1946. godine FNRJ je dobila svoj ustav, a NR Bosna i
Hercegovina je 31. decembra iste godine proglasila svoj ustav.
Kako u tom ustavu tako i u svim sljedećim ustavima Bosne i
Hercegovine, uključujući sve amandmanske promjene, izričito stoji da je
Bosna i Hercegovina država. To otklanja osnovanost teze o
PREGLED
29
administrativnim granicama federalnih jedinica koju su isticali
protagonisti velikosrpske politike tokom jugoslavenske krize.
Prvi period u razvoju Bosne i Hercegovine je trajao do 1950.
godine i to je period administrativnog upravljanja zemljom. Nakon
sukoba sa Staljinom (1948) Jugoslavija nastoji naći vlastiti put u razvoju
socijalizma, što čini novim pravcem poznatim kao radničko
samoupravljanje koji započinje donošenjem Osnovnog zakona o
upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim
udruženjima od radnih kolektiva u junu 1950. godine koji je u narodu bio
poznat kao zakon o predaji fabrika u ruke radnicima.
Nova rješenja zahtijevaju i novu pravnu platformu, što je učinjeno
donošenjem ustavnih zakona 1953. godine kako na saveznom tako i na
nivou federalnih jedinica kojima su se izmijenile brojne odredbe ustavnih
rješenja od 1946. godine te su na snazi tada vrijedile odredbe ustavnih
zakona i neizmijenjene odredbe ustava od 1946. godine.
Razvoj radničkog samoupravljanja je postigao razinu koja je
zahtijevala novu ustavnu osnovu, što je učinjeno donošenjem ustava od
1963. godine. Da bi se više istakao karakter socijalizma, Jugoslavija
mijenja naziv u Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju, a Bosna
i Hercegovina u Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu. Prema
ustavnim rješenjima od 1963. godine, savezna država dominira nad
federalnim jedinicama, da bi sljedećim ustavnim rješenjima, koja su
uslijedila 1974. godine nakon amandmanskih izmjena koja su im
prethodila, jugoslavenska federacija ušla u novu fazu i drugačiji odnos
snaga jer je ovim rješenjima ostvarivanje vlasti prešlo sa savezne države
na federalne jedinice, a savezna država je zadržala samo one ingerencije o
kojima se sve federalne jedinice slože, čime je u nova ustavna rješenja
uneseno dosta konfederalnih elemenata.
Bosanski muslimani su proživjeli trnovit put do stjecanja
nacionalnog identiteta koji im je osporavan sve do 1969. godine kada je
prihvaćen termin Musliman (u nacionalnom smislu) te su se pod tim
nazivom bosanski Muslimani prvi put slobodno izjasnili na popisu
stanovništva od 1971. godine. Znamo da je kasnije na Bošnjačkom saboru
u septembru 1993. godine donijeta odluka da bosanski muslimani vrate
svoje historijsko ime Bošnjak, čime je okončano nacionalno lutanje
bosanskih muslimana.
SFRJ je bila zasnovana na tri koheziona elementa i to: Josip Broz
Tito kao tvorac i neprikosnoveni vladalac nove Jugoslavije, Savez
komunista Jugoslavije (SKJ) kao avangarda i jedina politička partija te
Jugoslavenska
narodna
armija
kao
snaga
proistekla
iz
30
PREGLED
narodnooslobodilačke borbe i garant odbrane i očuvanja zemlje koju su
neki zbog njene snage zvali sedmom republikom.
Smrću Tita 4. maja 1980. godine jugoslavenska federacija ostaje
bez svog tvorca. Iako su se narodi Jugoslavije zaklinjali Titu na vjernost,
kako za života tako i poslije njegove smrti, te da neće skrenuti sa
njegovog puta, vrlo brzo nakon njegove smrti uslijedila je kriza najprije
na Kosovu, a potom u različitom viđenju jugoslavenske federacije od
Srbije, sa jedne, i Hrvatske i Slovenije, sa druge strane. Dok je Srbija
htjela čvršću federaciju i ograničenje autonomije svojim pokrajinama,
Hrvatska i Slovenija su smatrale da se jugoslavenska federacija treba
transformirati u konfederalnu zajednicu.
Pokušaj srpskog lidera, Slobodana Miloševića, da na XIV
vanrednom Kongresu Saveza komunista Jugoslavije održanom u januaru
1990. godine potčini neposlušne i nametne svoju volju doveo je do
napuštanja Kongresa od slovenačke delegacije nakon čega ni hrvatska
delegacija na čelu sa Ivicom Račanom nije htjela ostati na plenumu, čime
je učinjen kraj drugom kohezionom stubu jugoslavenske federacije.
Treći stub u vidu JNA se urušio nakon proglašenja slovenačke
nezavisnosti 25. juna 1991. godine i povlačenja JNA iz Slovenije nakon
kratkog rata sa Slovenijom te stava srbijanskog člana Predsjedništva SFRJ
da Jugoslavija može postojati i bez Slovenije. JNA je povlačenjem iz
Slovenije doživjela definitivnu transformaciju te je od nekad zajedničke
oružane sile i ponosa svih naroda i narodnosti Jugoslavije dozvolila sebi
sramnu poziciju da bude srbizirana i stavljena u funkciju srpskih
nacionalnih interesa.
Proglašenjem nezavisnosti od Slovenije i Hrvatske Bosna i
Hercegovina se našla na raskrsnici. Izbor je bio ili da ostane u skraćenoj
Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske uz sve rizike i opasnosti da može
osvanuti u velikoj Srbiji ili da ide putem nezavisnosti uzimajući pritom u
obzir zveckanje oružjem i prijetnje o nestanku bosanskih muslimana od
čelnih ljudi SDS-a.
Poslanici Skupštine Bosne i Hercegovine su na prijedlog Stranke
demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)
usvojili Memorandum (Pismo o namjerama) i Platformu o položaju Bosne
i Hercegovine, čime se iznova potvrđuje suverenitet, teritorijalna
cjelovitost Bosne i Hercegovine i najavljuje njeno povlačenje iz
Jugoslavije u kojoj ne bi bile Srbija i Hrvatska.
Na tom skupu, kada je uvidio da srpsko stanovište u pogledu
ostajanja Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji nema većinsku podršku,
odnosno da prevladavaju snage koje su za nezavisnost Bosne i
PREGLED
31
Hercegovine, srpski lider u Bosni Radovan Karadžić je izašao pred
govornicu i, ne mogavši da se uzdrži, izjavio: „Bosnu i Hercegovinu
želite odvesti istim putem pakla i patnje kojim idu Slovenija i Hrvatska.
Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, nemojte
misliti da nećete odvesti muslimanski narod u propast, jer se Muslimani u
slučaju rata ne mogu braniti. Kako ćete spriječiti da svi ne poginu u Bosni
i Hercegovini?!“ 10
Svi su bili šokirani. Tada je za govornicu izašao bosanski
predsjednik Izetbegović i obratio se parlamentu riječima:
„Njegove riječi i ponašanje objašnjavaju zašto drugi ne žele ostati u toj
Jugoslaviji. Nitko više ne želi takvu Jugoslaviju kakvu želi gospodin
Karadžić. Nitko osim, možda, Srba. Takvu Jugoslaviju, a i Karadžićevo
ponašanje, jednostavno mrze narodi Jugoslavije, Slovenci, Hrvati,
Makedonci, Albanci, Mađari, Muslimani, Evropa i svijet. Građanima
Bosne i Hercegovine želim reći: neka se ne boje, jer rata neće biti (...).
Zato mirno spavajte (...). Kao predsjedniku BiH žao mi je što u ovim
prilikama moram govoriti u ime muslimanskog naroda. Svečano
izjavljujem da Muslimani neće nikoga napasti. Ipak, isto tako svečano
izjavljujem da će se Muslimani odlučno braniti i opstati. Neće nestati, kao
što je rekao Karadžić. Oni ne mogu nestati.“ 11
Stanovišta su bila suprotstavljena. Bosanski Srbi nisu htjeli da
prihvate mogućnost da Bosna i Hercegovine postane nezavisna. Zato je
Krajišnik, kao predsjedavajući Skupštine, prekinuo sjednicu. Srbi su
napustili skup, a Bošnjaci i Hrvati su glasali za navedene prijedloge o
suverenosti. Desetak dana kasnije Srbi su formirali svoj samozvani
parlament 12. Potom su 9. i 10. novembra 1991. godine organizovali
nelegalan plebiscit na kojem su se izjasnili da ostaju u Jugoslaviji.
Situacija je bila izuzetno komplikovana. Predstavnici tri naroda,
oličeni u vladajućim nacionalističkim partijama, nisu mogli naći
zajednički jezik. Solomonskog rješenja nije bilo jer Srbi nisu htjeli van
Jugoslavije, a Bošnjaci i Hrvati nisu htjeli u Jugoslaviju. Brojčano su ova
dva naroda bila u prednosti u pogledu obezbjeđivanja većine za svoje
prijedloge. Očigledno je da su narodi u Bosni i Hercegovini imali različite
interese. Bošnjaci su se bojali Jugoslavije bez Hrvata, bili su u strahu da
ne budu marginalizirani kao narod te da takva zajednica ne bude
ovaploćenje velike Srbije, bez mogućnosti da imaju novu historijsku
10
Silber, L., A. Little (1996), Smrt Jugoslavije, „Otokar Keršovani“, Opatija, str. 213.
Isto, str. 213.
12
Taj paralelni oblik vlasti nije imao nikakvo priznanje.
11
32
PREGLED
šansu da žive u nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Srbi u Bosni i
Hercegovini, odnosno njihova velika većina, nisu mogli prihvatiti
činjenicu da žive odvojeno od matice svog naroda nastanjenog u Srbiji i
ultimativno su zahtijevali da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji
bez obzira na izlazak Slovenije i Hrvatske iz nje. Ni Hrvati nisu za
ostanak Bosne i Hercegovine u skraćenoj Jugoslaviji. Nastala je patpozicija.
U isto vrijeme odvijala se međunarodna konferencija za bivšu
Jugoslaviju. Konstatirajući da se jugoslavenska federacija nalazi u
raspadu, članice Evropske zajednice (evropska dvanaestorica) odlučile su
da se pozovu sve jugoslavenske republike koje žele zatražiti priznanje da
to učine do 24. decembra 1991. godine. Određeno je da će njihove
zahtjeve razmatrati petočlana arbitražna komisija koju će sačinjavati
najviši pravni autoriteti odnosno predsjednici ustavnih sudova: Njemačke,
Italije, Francuske, Belgije i Španije. Za predsjedavajućeg ovog tijela
određen je francuski sudija Robert Badinter, zbog čega se ova komisija u
kolokvijalnom žargonu često zvala Badinterova komisija. Ona je usvojila
veći broj mišljenja koja su imala veliki značaj i utjecaj u rješavanju
jugoslavenske krize.
Tako je Mišljenjem br. 1, koje je objavljeno u decembru 1991.
godine, Arbitražna komisija konstatovala da se Socijalistička federativna
republika Jugoslavija nalazi u procesu disolucije. To je značilo da se
republike nisu otcijepile, već da je došlo do raspada jugoslavenske
zajednice. Kasnije će Mišljenjem br. 8. od jula 1992. godine konstatovati
da je proces disolucije završen i da SFRJ više ne postoji te da su sve bivše
republike jednakopravni nasljednici u sukcesiji bivše države. 13
Ova komisija je trebala odrediti uslove koje svaka republika treba
ispunjavati prije nego što je prizna EZ. Svoj izvještaj trebala je podnijeti
do 15. januara 1992. godine.
Vlada i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine su 20. decembra
1991. godine odlučili da od EZ zatraže priznanje. Dvojica srpskih
predstavnika u Predsjedništvu su glasali protiv. Predsjednik Izetbegović je
tom prilikom na Sarajevskoj televiziji rekao da Bosna i Hercegovina
nema drugog izbora: „Ili to ili velika Srbija“. Jugoslavije više nema. 14
Tako je Bosna i Hercegovina zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom i
Makedonijom uputila zahtjev za priznavanjem nezavisnosti. U pogledu
Trnka, K. (2000), Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca”,
Sarajevo, str. 27–28.
14
Isto, str. 215.
13
PREGLED
33
zahtjeva Bosne i Hercegovine za priznanjem nezavisnosti, Badinterova
komisija utvrdila je da je Ustavom i pravnim sistemom Bosne i
Hercegovine uspostavljen demokratski poredak te da postoje garancije
ljudskih prava i sloboda. Također, utvrđeno je da su nadležni državni
organi usvojili dokumente kojim se preuzimaju sve obaveze predviđene
deklaracijama Evropske zajednice. Dalje je konstatovano da su izvan
zvaničnih okvira BiH formirana tijela i isticani zahtjevi srpskog naroda u
BiH da ostane u sastavu Jugoslavije, odnosno da proglase nezavisnost
„Srpske republike Bosne i Hercegovine“. U takvim okolnostima
Arbitražna komisija zaključuje, u Mišljenju br. 4, da se izražavanje volje
stanovništva Bosne i Hercegovine – da se Socijalistička republika Bosna i
Hercegovina konstituiše kao suverena i nezavisna država – ne može
smatrati potpuno osnovanim. Navedeno je da bi ta ocjena mogla biti
promijenjena ukoliko bi Republika, koja je formulisala zahtjev za
priznanjem, organizovala referendum na koji bi bili pozvani da učestvuju
svi građani SR BiH pod međunarodnom kontrolom. 15
7. Nezavisnost Bosne i Hercegovine
U tom smislu je radi postizanja međunarodnog priznanja Bosne i
Hercegovine održan referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine 29.
februara i 1. marta 1992. godine pod kontrolom međunarodnih
promatrača koji su kasnije potvrdili da je proveden prema svim
međunarodnim demokratskim standardima.
Pozvani su svi građani Bosne i Hercegovine da se izjasne o
referendumskom pitanju „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i
Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine
– Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“
Prema službenim rezultatima, na referendum je izašlo 64,31%
(2.073.568), od broja upisanih glasača (3.253.847). Od onih koji su izašli,
„za“ je glasalo 99,44% (2.061.932), „protiv“ 0,29% (6.037), dok je
nevažećih glasačkih listića bilo 0,25% (5.227). 16
Zbog značaja ovog događaja određen je 1. mart kao dan koji se
slavi kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Trnka, K. (2000), Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca,
Sarajevo, str. 29.
16
Ibrahimagić, O. (2008), Politički sistem Bosne i Hercegovine, izdavač „autor“,
Sarajevo.
15
34
PREGLED
Uspjelim referendumom ispunjen je potreban uslov za
međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Shodno tome, Evropska
zajednica i države članice su na sjednici u Luksemburgu 6. aprila 1992.
godine priznale Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao
suverenu i nezavisnu državu u postojećim granicama. Predviđeno je da
ovo priznanje počne teći narednog dana s obzirom da je 6. april podsjećao
Srbe na bombardovanje Beograda od Hitlera i početak rata protiv
Kraljevine Jugoslavije. SAD su 7. aprila priznale Bosnu i Hercegovinu
kao i Sloveniju i Hrvatsku.
Već sutradan Predsjedništvo Socijalističke republike Bosne i
Hercegovine je na sjednici koja je održana 8. aprila 1992. godine donijelo
Uredbu o izmjeni naziva Socijalističke republike Bosne i Hercegovine.
Članom 1. ove uredbe, koja je odmah stupila na snagu, dotadašnji naziv je
promijenjen u „Republika Bosna i Hercegovina“. Time se želio
eliminisati iz naziva države prevaziđeni pojam „socijalistička“. 17 Tada je
donesena Uredba sa zakonskom snagom o utvrđivanju privremenog grba i
zastave Republike Bosne i Hercegovine. Motivi za ova državnopravna
obilježja uzeti su iz srednjevjekovne bosanske države.
Sa ovakvim rješenjima bosanski Srbi predvođeni Radovanom
Karadžićem, danas haškim optuženikom, nisu se htjeli složiti i krenuli su
u realizaciju svoje volje koju su izrazili na nelegalno održanom plebiscitu
da žive u zajedničkoj jugoslavenskoj državi koja uključuje Srbiju, Crnu
Goru, autonomnu srpsku oblast Kninsku krajinu i oblasti Slavonije,
Baranje i zapadnog Srema što nisu mogli ostvariti ni na koji drugi način
osim snagom oružja prkoseći pritom cjelokupnoj međunarodnoj zajednici.
Zbog toga je Predsjedništvo BiH na sjednici od 8. aprila 1992. godine
donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti. Nešto kasnije,
polazeći od činjenice da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena
agresija od Republike Srbije, Republike Crne Gore, JNA, a uz masovno
učešće bosanskih Srba koji su prihvatili vođstvo Radovana Karadžića,
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je na sjednici održanoj 20. juna
1992. godine donijelo Odluku o proglašenju ratnog stanja.
Nakon tri i po godine agresije koja je vođena na Bosnu i
Hercegovinu od Savezne republike Jugoslavije koju su činile Srbija i
Crna Gora, a koja je podvlačila da Srbi trebaju i imaju pravo da žive u
jednoj državi podstrekujući i animirajući za tu ideju bosanske Srbe koji su
17
Isto, str. 270.
PREGLED
35
prihvatili vođstvo Karadžića 18, što je dovelo do najvećih patnji i stradanja
u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, prije svega bošnjačkog ali i
hrvatskog i srpskog stanovništva, te nakon više neuspjelih međunarodnih
planova konačno je u Dejtonu parafiran 21. novembra, a u Parizu 14.
decembra potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini i
njegovih jedanaest aneksa, čime je u Bosni i Hercegovini uspostavljen
mir koji je bio izuzetno bolan jer nije bio pravedan zato što je rušitelje
Bosne i Hercegovine nagradio instaliranjem jednog od dva entiteta pod
nazivom Republika Srpska. Nažalost, u odnosu na velike svjetske sile
koje su kreirale odredbe ovog sporazuma, moć bosanskohercegovačke
delegacije bila je premala da se odupre pojedinim nesretnim rješenjima
koja su sadržana u ovom sporazumu.
Aneksom 4. data su ustavna rješenja za Bosnu i Hercegovinu koja
doživljava transformaciju u smislu da je rečeno da Republika Bosna i
Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“,
nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao
država, sa unutrašnjom strukturom modifikovanom kako je ovdje
određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona će
ostati država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina
zadržati ili se prijaviti za članstvo u organizacijama unutar UN sistema i
drugih međunarodnih organizacija 19. U pogledu unutrašnje strukture stoji
da će se Bosna i Hercegovina sastojati iz dva entiteta i to: Federacije
Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. 20
Dejtonski sporazum ima veliku zaslugu za zaustavljanje ratnih
stradanja u Bosni i Hercegovini, ali je isto tako postao ozbiljna kočnica na
putu Bosne i Hercegovine prema euroatlantskim integracijama jer
određena rješenja koja su u njemu sadržana dovode do brojnih blokada u
normalnom funkcionisanju države te bi na ovaj sporazum trebalo gledati
kao na međunarodni ugovor koji je ostvario određene korisne ciljeve, ali
je također postao smetnja normalnom razvoju Bosne i Hercegovine na
putu da postane moderna evropska država. Duh Dejtona je bio da Bosna i
Hercegovina ostvari te ciljeve te je potrebno obratiti se zemljama koje su
bile članice Kontakt-grupe jer su one bile svjedoci i garant
Mora se istaći da je jedan dio bosanskih Srba bio protiv Karadžićeve politike i aktivno
se ili stavio u odbranu Bosne i Hercegovine ili je oponirao politici Radovana Karadžića i
ukazivao na suludost takve politike.
19
Ustav BiH (Aneks 4), član I stav 1.
20
Ustav BiH (Aneks 4), član I stav 2.
18
36
PREGLED
implementacije Dejtona i onoga što se Dejtonskim sporazumom htjelo
postići.
8. Zaključna razmatranja
Na kraju bih istakao da je Bosna i Hercegovina od svog nastanka
do danas prošla kroz mnoge teške periode i nije nestala. Bila je nezavisna
država kroz značajan period srednjeg vijeka i u jednom periodu za
vrijeme Tvrtka I Kotromanića najsnažnija srednjovjekovna država na
Balkanu. Osmanska država ju je okupirala 1463. godine pa je Carstvo
doživjelo slom, a Bosna i Hercegovina je preživjela. Austro-Ugarska ju je
okupirala 1878. godine pa je nakon Prvog svjetskog rata to carstvo
prestalo postojati, a Bosna je preživjela. Obje Jugoslavije u koje je Bosna
i Hercegovina bila inkorporirana su prestale postojati, a Bosna i
Hercegovina je preživjela i povratila najprije svoju državnost a potom i
nezavisnost, tako da se s pravom može reći da su mnoge sile slomile zube
na Bosni i Hercegovini, a ona i dalje postoji i nastavlja svoju
državnopravnu tradiciju nekad sa više, nekad sa manje teškoća. Takva je
priroda i sudbina Bosne i Hercegovine.
Literatura i izvori
1. Bilandžić, D. (1986), Historija Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije, Školska knjiga, Zagreb.
2. Bilandžić, D. (1973), Ideja i praksa društvenog razvoja Jugoslavije
1945–1973, Komunist, Beograd.
3. Bilandžić, D. (1986), Jugoslavija poslije Tita 1980–1985, Globus,
Zagreb.
4. Borovčanin, D. (1979), Izgradnja bosanskohercegovačke državnosti u
uslovima NOR-a, Svjetlost, Sarajevo.
5. Ćorović, V. (2005), Istorija Srba, Zograf, Niš.
6. Ćorović, V. (1939), Političke prilike u Bosni i Hercegovini, Politika AD,
Beograd.
7. Dizdarević, R. (1999), Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, OKO,
Sarajevo.
8. Grupa autora (1994), Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do
kraja Drugog svjetskog rata, Štab komande OSRBiH, Sarajevo.
9. Grupa autora (1979), Društveno-politički sistem SFRJ, NIRO Radnička
štampa Beograd.
10. Grupa autora (1991), Izvori velikosrpske agresije, Školska knjiga,
Zagreb.
PREGLED
37
11. Grupa autora (1974), Uporedni pregled republičkih i pokrajinskih
ustava, Institut za uporedno pravo, Beograd.
12. Ibrahimagić, O. (1998), Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine,
Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo.
13. Ibrahimagić, O. (1997), Državnost i nezavisnost Bosne i Hercegovine,
Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo.
14. Ibrahimagić, O. (2005), Državno uređenje Bosne i Hercegovine, autor,
Sarajevo.
15. Ibrahimagić, O. (2008), Politički sistem Bosne i Hercegovine, autor,
Sarajevo.
16. Ibrahimagić, O., S. Kurtćehajić (2002), Politički sistem Bosne i
Hercegovine, Magistrat, Sarajevo.
17. Ibrahimagić, O. (1999), Supremacija Bosne i Hercegovine nad
entitetima, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo.
18. Imamović, M. (1997), Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo.
19. Imamović, M. (1997), Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH
1878–1914, 2. izdanje, Bosanski kulturni centar, Sarajevo.
20. Jović, B. (1996), Poslednji dani SFRJ: izvod iz dnevnika, 2. izdanje,
Prizma, Kragujevac.
21. Kadijević, V. (1993), Moje viđenje raspada: vojska bez države, Politika,
Beograd.
22. Klaić, N. (1994), Srednjevjekovna Bosna, EMINEX, Zagreb.
23. Klaić, V. (1990), Povijest Bosne, Svjetlost, Sarajevo.
24. Kurtćehajić, S., O. Ibrahimagić (2007), Politički sistem Bosne i
Hercegovine, autori, Sarajevo.
25. Mesić, S. (1994), Kako je srušena Jugoslavija, Mislavpress, Zagreb.
26. Porfirogenet, K. (1994), O upravljanju carstvom, „August Cesarec“ i
AGM, Zagreb.
27. Purivatra, A. (1999), Jugoslavenska muslimanska organizacija u
političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje,
Bosanski kulturni centar, Sarajevo.
28. Purivatra, A. (1970), Nacionalni i politički razvitak muslimana,
Svjetlost, Sarajevo.
29. Silber, L., A. Little (1996), Smrt Jugoslavije, „Otokar Keršovani“,
Opatija.
30. Stojanović, N. (1939), Srbija i jugoslovensko ujedinjenje, Politika AD,
Beograd.
31. Sućeska, A. (1995), Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine,
Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo.
32. Trnka, K. (2000), Konstitutivnost naroda, Vijeće kongresa bošnjačkih
intelektualaca, Sarajevo.
33. Ustav BiH, Aneks 4 (1996), Dejtonski mirovni sporazum, broširano
izdanje, JP NIO „Službeni list RBiH“, Sarajevo.
38
PREGLED
Samir Beglerović
UDK 304 : 297 (497.6)
UTJECAJ GLOBALNOG NEOISLAMOKAPITALIZMA NA
MUSLIMANE SAVREMENE BOSNE
THE IMPACT OF GLOBAL NEO ISLAMO-CAPITALISM UPON
MUSLIMS IN MODERN-DAY BOSNIA
Sažetak
Rad tretira nastanak i uspon globalnog neoislamokapitalizma, fenomena
nastalog krajem druge polovine XX st. i dalje razvijanog u XXI st. koji ni do
danas nije iscrpno analiziran, a u publikacijama na našem jeziku skoro je u
potpunosti nepoznat. Esej je podijeljen na četiri poglavlja unutar kojih se
tretiraju tri problema: odraz globalnih ekonomskih i političkih događanja na
vjerski život Bosne, mehanizmi funkcioniranja globalnog neoislamokapitalizma,
te izazovi koji se postavljaju pred instituciju Islamske zajednice u kontekstu
rasprava o mogućnostima i pravcima njenog logičnog transformiranja i
djelovanja u budućnosti. Raspravljajući o posljednjem problemu, u eseju je
istaknuto „šest mehanizama angažiranog i društveno odgovornog djelovanja
Islamske zajednice“ koji, po dubokome uvjerenju autora, predstavljaju snažan
garant očuvanja autentičnosti i opravdanosti djelovanja Islamske zajednice u
našem vremenu.
Ključne riječi: globalni neoislamokapitalizam, vehabijske zajednice, reformirani
derviški redovi, globalno finansijsko tržište, solidarnost, demokratija, Islamska
zajednica
Summary
The paper hereby presented analyzes the beginning and the rise of the global
neo Islamo-Capitalism, a phenomenon that came into existence at the end of the
second half of the 20th century and further developed during the 21st. The very
phenomenon hasn’t been thoroughly analyzed yet and, within the domestic
publications, remains obscure. This essay’s division in four chapters considers
the following three problems: reflection of the global economic and political
events onto religious life in Bosnia, mechanism of the global neo IslamoCapitalism’s functioning, and the challenges which the Institution of the Islamic
Community confronts in the context of the discussions about possibilities and the
ways of its future logical transformation and functioning. While discussing the
PREGLED
39
last mentioned problem, “six mechanism of the engaged and publicly
responsible work of the Islamic community” has been proposed, which offer,
according to the author’s deep conviction, the ironclad guaranty for the
preserving of the authentic as well as justified activities of the Islamic
community in our time.
Keywords: global Islamo-Capitalism, Wahhabi communities, reformed dervish
(Sufi) orders, global financial market, solidarity, democracy, Islamic
Community
1. Uvod
Opće izuzetno složeno i više nego teško stanje savremenog
društva, napose muslimana, prisutno u doslovno svakoj državi svijeta, ne
može ostaviti mirnim nijednog angažiranog intelektualca, nijednog
teologa. Iskrena briga provocirana je ne samo iz bojazni da se savremeno
čovječanstvo, usmjereno u svome razvoju neuslovljenim maštanjima
čovjeka umjesto principima tradicijskog nauka, kreće prema definitivnom
duhovnom, moralnom i egzistencijalnom sunovratu, već i činjenicom da u
tome procesu duhovne razgradnje čovjeka ozbiljnu podršku brojnim
projektima u bîti antihumane naravi pruža savremena teologija ili, bolje
rečeno, vjersko-teološka učenja plasirana u okviru dominantnih vjerskih,
konkretno i muslimanskih, religijsko-političkih krugova.
Da bi bilo do kraja jasno o čemu govorimo, pozvat ćemo se na dva
naizgled nezavisna ali ipak međusobno povezana slučaja. Napominjemo
da nije riječ o tzv. studiji-slučaja, već o iskustvu doživljenom iz
perspektive pasivnog učesnika.
2. Snaženje tendencije međusobnih podjela muslimana
balkanske regije
Prilikom obilaska muslimana Albanije, Kosova, Crne Gore i
Makedonije, pored jasnoga prepoznavanja teške finansijske krize, pažnju
posebno privlače duboke i emotivno prilično snažne međusobne podjele.
Vjernici svakodnevlja, redovni posjetioci džamija ali i osobe koje nisu u
cijelosti posvećene obredoslovlju, za rečenu podjelu muslimana krive dva
faktora. Prvi je vehabijska praksa, izuzetno raširena u gradskim centrima
spomenutih država, ali i u udaljenim ruralnim naseljima (Šar-planina,
Gora itd.). Slično postratnoj situaciji u Bosni, sljedbenici vehabizma
insistiraju na vlastitim izdvojenim prostorijama u okviru tradicionalnih
40
PREGLED
džamija, na izmjeni formi obredoslovne prakse konstantno izvrgavajući
agresivnoj kritici tradiciju lokalnih muslimana, te na uspostavljanju
redovnih javnih predavanja na kojima se kao gosti pojavljuju promotori
selefijsko-vehabijske doktrine. 1 U ruralnim naseljima u posebno teškoj
poziciji nalaze se imami, s obzirom da i pored redovnog protivljenja
vjernika širenju vehabijskog djelovanja, u sasvim konkretnim slučajevima
nerijetko ostanu bez podrške zajednice prilikom rješavanja problema jer
su različite grupacije vjernika u međusobnom krvnom srodstvu. Iz toga
razloga imami se odlučuju potražiti neko srednje rješenje, izlazeći u susret
čas vehabijskim grupama, čas tradicionalnim vjernicima. 2 Drugi ključni
faktor koji po mišljenju širega kruga praktičnih vjernika snosi krivnju za
teško međuljudsko stanje predstavlja nedovoljno jasna angažiranost
čelništva islamskih zajednicâ. S jedne strane, odgovorne osobe islamskih
zajednicâ uglavnom ostavljaju imame bez podrške u rješavanju nastalih
problema, na stručnim seminarima otvoreno im poručujući da trebaju
Uglavnom je riječ o gostima iz Bosne i Hercegovine, profesorima s islamskih
pedagoških fakulteta u Zenici i Bihaću.
2
Tako je npr. u jednom selu na sjeverozapadu Kosova imam odlučio prekinutu redovnu
praksu zajedničkog učenja dove nakon proučenog ezana, kojoj je prigovarala skupina
vehabija. Iako džematski odbor to nije odobrio, ipak, svoj protest odbor nije iskazao
otvoreno već tek pojedinci i to putem neformalnih kritika koje povremeno izražavaju u
razgovoru s imamom. S druge strane, u jednoj džamiji na periferiji Skadra imam se u
potpunosti povukao, tako da je dinamika vjerskoga života pretvorena u zastrašujuću
šutnju, izostanak skoro svakoga oblika komunikacije među grupama vjernika:
tradicionalni muslimani dolaze klanjati potom, nakon samostalnog zikra, odmah iziđu, a
sljedbenici vehabizma predvode namaz po svojoj praksi, bez ikakvih pratećih sadržaja.
Da je zaista riječ o velikome problemu posebno ojačanom u oblasti kosovske Gore,
govori i nedavno objavljena studija koja se koncentrira na problem mladih Goranaca,
koji dvoje vlastiti identitet, bivši izloženi svim vjerskim, kulturološkim i političkim
specifičnostima Kosova, Albanije i Makedonije, no, sada u jednakoj mjeri i dijaspore
izložene snažnome utjecaju vehabijskih zajednica; vidi: Schmidinger, Thomas (2013),
Gora: Slawischsprachige Muslime zwischen Kosovo, Albanien, Mazedonien und
Diaspora, Wiener Verlag fuer Sozialforschung, Beč, str. 50–55. Pozicija Goranaca
dodatno je usložnjena ekonomskom marginalizacijom toga prostora (ibid, str. 73, 122),
te dubokim podijeljenostima u nacionalnim politikama država: Kosova, Albanije,
Makedonije, Srbije ali i Bosne i Hercegovine (ibid, str. 85–96. Citirana knjiga „Gora“
predstavljena je u goranskom selu Rapče 20. 8. 2013. godine, što govori o velikome
interesu istraživača s njemačkog govornog područja i prepoznavanju značaja svih
složenosti promjena kroz koju prolaze muslimani balkanskog područja. Nažalost, u
Bosni je taj interes prilično neiskazan. Vidi: „Izvoz vehabizma iz Austrije na Kosovo“,
Politika, 20. 8. 2013, str. 9).
1
PREGLED
41
sami pronaći adekvatno rješenje. 3 S druge strane, sve su češći slučajevi
neobjašnjivog prepuštanja pozicija glavnog džamijskog imama i
džumanskog predavača (hatîba) upravo osobama naklonjenim
vehabizmu. Tako je veliki broj vjernika redovno izritiran sadržajima
predavanja i hutbi, kao i ozbiljnim intervencijama u tradicionalnu
obredoslovnu formu, čak i svjesnim narušavanjem krajnje estetskoga
aspekta javnoga učenja časnog Kur'ana i ezana. 4 Bez posebnoga
objašnjenja, u nekim džamijama za minimalan honorar angažirani su
hafizi kao imami za dnevne namaze, dočim je predvođenje džumanamaza prepušteno praktičarima vehabizma. 5 Da spomenuti problemi
nisu samo religijske naravi već i posljedica globalnih političkih
dešavanja, potvrđuje svojevrsna „podjela utjecaja“ dvije najdominantnije
religijsko-ideološke struje prisutne na Balkanu, arapsko-zaljevske i
turske, a koja se manifestira njihovim izravnim finansiranjem imama u
džamijama u kojima predvode namaz. U nekim slučajevima lokalna
islamska zajednica prihvatila je finansijsku podršku religijskih
organizacija porijeklom iz zemalja Zaljeva te, u dogovoru s njima, dio
sredstava preusmjerava imamima koje postavlja uz zajednički dogovor s
finansijerima. 6 U drugim slučajevima vjerska udruženja porijeklom iz
Turske insistiraju na izravnom odabiru imama, nerijetko turskih
državljana, za džamije koje su obnovljene sredstvima turskih udruženja,
pri čemu lokalna islamska zajednica daje samo svoju saglasnost. 7
Premda savremeni kontekst otkriva veliki broj vjerskih i političkih
udruženja koja djeluju u regionu Balkana, napose u Bosni, ipak se može
primijetiti da su tri interesne grupe najdominantnije: spomenute arapskozaljevska i turska, te iranska. Događanja na globalnoj geopolitičkoj sceni,
u kojoj bitne pozicije zauzimaju ove tri grupe, nužno se odražavaju i na
Bosnu, tako da se svako zaoštravanje njihovih međusobnih odnosa ili,
Takva poruka čula se i na seminaru održanom u jednom medžlisu na jugoistoku
Kosova 13. 8. 2013. godine. Dobivene informacije su, naravno, povjerljive naravi.
4
Već nekoliko godina u Jaha-pašinoj (Jahja-pašinoj) džamiji u Skoplju ne uče se salavati
prilikom uspinjanja hatîba na mimberu, izostavljen je zajednički zikir nakon namaza, a
prilikom boravka 2010. godine, i pored prisustva imama obrazovanog na Al-Azharu,
Kur'an je na razglas prilično nevješto i s poteškoćama učila osoba nedovoljno
pripremljena za taj čin.
5
Prilikom klanjanja jedne od džuma u ovom ramazanu 2013. godine, u Gazi Isa-begovoj
džamiji u Skoplju imam je, nakon održane hutbe i klanjanja namaza, izišao u džamijski
harem i u jednom ćošku harema održao „posebnu hutbu“ vehabijskom džematu, što je
neugodno zateklo tradicionalne vjernike.
6
Ovo je slučaj npr. u spomenutoj Gazi Isa-begovoj džamiji u Skoplju.
7
Ovo je slučaj npr. u džamiji Sinan-paše u Prizrenu.
3
42
PREGLED
pak, poboljšanje na međunarodnoj ravni pokazuje i u našem društvu,
nekada u suptilnijoj, a nekada u očitoj formi. Taj odnos, kako je poznato,
nije građen tek na ideološkim razlikama, već je, prije svega, određen
vezom između globalnih političkih tokova i međunarodnog finansijskog
kapitala, interpretiranom jezikom i realiziranom aktivnostima savremenih
religijsko-političkih neokapitalističkih elita, podržavanih, svjesno ili
nesvjesno, djelovanjem crkava i vjerskih zajednica. Naime, u cilju
osiguranja dominacije vlastitoga lobija na mikroplanu, tzv. novi sudionici
globalnih finansijskih tokova (new global players) 8, snažno identificirani
s muslimanskom tradicijom, usporedo sa striktno političkim i
ekonomskim djelovanjem iniciraju i različite projekte bitno religijske
naravi uz pomoć kojih lakše pronalaze partnere među lokalnim
religijskim institucijama. Na taj način konačni konzument, vjernik
svakodnevlja, nije u mogućnosti napraviti razliku između čisto
humanitarno-misionarskog aspekta djelovanja neke organizacije ili
udruženja, kojega legitimiraju konkretna promovirana religijska ideja i
autoritet lokalne religijske institucije, i geopolitičke te ekonomske
dimenzije stvarnog projekta realiziranog „u pozadini“, na makroplanu.
Stoga je djelovanje vjerskih organizacija i udruženja od presudnog
značaja za širenje utjecaja neoislamokapitalizma, a kako bi imali snažniji
i harizmatičniji utjecaj na širi krug vjernika, aktivisti tih udruženja u
javnosti bivaju predstavljani kao posebna, „elitna“ grupa, po nekoj svojoj
karakteristici „specifičnija“ u odnosu na druge, fenomen koji se počeo
razvijati i u Bosni upravo s kraja XX st. 9
Naprosto, savremena ekonomija, shvaćena u najširem smislu te
riječi, podrazumijeva gotovo sve dimenzije čovjekovog intelektualnog i
društvenog života, osiguravajući harmoniziranje i izravan međusobni
utjecaj naizgled nepovezanih fenomena u globalnom društvu: prosvjetnih
radnika i sumo hrvača, socio-ekonomskih obrazaca i imena
Pod ovim pojmom podrazumijeva se šest zemalja Zaljeva, udruženih u Vijeće za
saradnju zaljevskih zemalja (Gulf Cooperation Council, GCC): Saudijska Arabija,
Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Kuvajt, Bahrein i Oman. Vidi: Rehman, Aamir A.
(2010), Gulf Capital & Islamic Finance: The Rise of the New Global Players, McGraw
Hill, New York, str. 1, 2. Ipak, u našem kontekstu, pod ovim pojmom podrazumijevamo
i Republiku Tursku te Islamsku Republiku Iran.
9
Npr. sasvim je evidentno isticanje „uglednog porijekla“ pripadnika Udruženja „Mladi
Muslimani“, naglašavano u teorijama neomladomuslimana s kraja 80-ih godina XX st.
(vidi: Mladi Muslimani 1939.-1999. (I), Udruženje građana „Mladi Muslimani“,
Sarajevo, 2001, str. 19). Vjerovatno zahvaljujući tome, neomladomuslimanski aktivisti
bili su učesnici brojnih promjena koje su se dogodile u Islamskoj zajednici i najbrojnijoj
bošnjačkoj političkoj stranci – Stranci demokratske akcije (SDA).
8
PREGLED
43
novorođenčadi 10, terorista-samoubica i banaka, brokera za prodaju
nekretnina i svodnika i sl. 11 Stoga ni ne čudi da se ovakav pristup
izučavanju globalne ekonomije, sve atraktivniji na svjetskim
univerzitetima, oslovljava pojmom frikonomija (freakonomics), „otkačena
ekonomija“. S obzirom da je ovaj moderni vid posredovanja vjerskih
principa antitradicijski, savremene religijsko-političke neokapitalističke
elite, uz nekada nesvjesnu ali ponekad i interesno motiviranu saradnju s
crkvama
i
vjerskim
zajednicama,
pribjegavaju
inoviranju
pseudometafizičkih načela koja se vjernicima svakodnevlja prezentiraju
kao krajnje autentična. 12 Da bi to bilo moguće ostvariti, ove interesne
grupe se otvaraju ponovnom definiranju ranije teoretski već zaokruženih
učenja koja bivaju aktualizirana shodno konkretnim potrebama, shodno
specifičnosti prilika u nekom društvu. Tako se primjećuje skoro nagao
interes za populariziranje odnosno „preciziranje“ fenomena od ranije već
poznatih u lokalnoj zajednici, poput: Ehli bejta 13, vakufa 14, ehli sunneta
vel džemata 15 i sl., čiji intenzitet vremenom splasne kako bi opet bio s
10
Vidi: Levitt, Steven D., Dubner, Stephen J. (2005), Freakonomics: A Rogue
Economist Explores the Hidden Side of Everyting, Perfect Bound, New York, str. 3–15.
11
Vidi: Levitt, Steven D., Dubner, Stephen J. (2009), Superfreakonomics: Global
Cooling, Patriotic Prostitutes and why Suicide Bombers should buy Insurance, New
York Times, New York, str. 1–24.
12
Zanimljivo je da ovo pitanje problematiziraju uglavnom politički lijevo orijentirani
muslimanski intelektualci. Tako je npr. filozof Semir Emin (Samīr Amīn) još prije više
od deset godina naglasio kako vojni angažman, i uopće ratovi u muslimanskim zemljama
na istoku, nisu ratovi „protiv islama“, već je, zapravo, riječ o nadmetanju u ekonomskoj
nadmoći, dočim problematiziranje politike kulturološkog identiteta služi samo radi
„odvraćanja pažnje“ sa stvarnih pitanja. Drugim riječima, osnovna borba vodi se oko
dominiranja globalnim tržištem, dočim se, makar i realan problem, krize identiteta
popularizira tek kao vrsta „kompenzacije za očajni narod“. Vidi: „Empire of Chaos
challenged“, Al-Ahram, br. 609, oktobar 2002, 24–30.:
http://weekly.ahram.org.eg/2002/609/intrvw.htm (stranica je bila aktivna 21. 8. 2013.
godine.)
13
Npr. Zbornik radova: Ehli Bejt u Bosni i Hercegovini, Naučnoistraživački institut „Ibn
Sina“, Sarajevo, 2003, objavljen nakon okruglog stola pod istoimenim nazivom.
14
Npr. Zbornik radova: Naučni skup Vakufi u Bosni i Hercegovini – Sarajevo 22. juni
2011, Vakufska direkcija Sarajevo, Sarajevo, 2011, objavljen nakon naučnog skupa u
Bošnjačkom institutu: „Vakufi u BiH“, u okviru manifestacije „Dani vakufa u BiH“,
koja se održavala od 17. do 28. juna 2011. godine.
15
Npr. najavljeni naučni skup pod nazivom „Ehl-i sunnet we l-džema'at – tradicija
muslimana Balkana“, planiran za 2013. godinu. Vidi:
http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=17021:pozivza-ucesce-na-naucnom-skupu&catid=183:obavjestenja&Itemid=579 (stranica je bila
aktivna 21. 8. 2013. godine).
44
PREGLED
vremena na vrijeme aktualiziran, shodno interesu pojedinaca i grupa koji,
uglavnom, ostaje nepoznat većini ljudi. Naravno, zanimanje za konkretne
probleme uvijek podrazumijeva i jednu dozu krajnje znanstvene
radoznalosti pojedinaca, ali se nerijetko iz vida ispušta spomenuta
pozadina brojnih inicijativa prema kojima često izostaje potrebna mjera
opreza. 16
Oslovljena razlika između striktno znanstvenog tretiranja nekoga
fenomena i ideologijskog redefiniranja njegovoga smisla, vremenom biva
transformirana u svojevrsnu graničnu liniju ekskluziviteta kada se
objektivna znanstvena analiza, ukoliko ne odgovara potrebama novoga
definiranja, počinje tumačiti kao „propaganda koja dolazi iz suprotnog
tabora“, a u nedostatku adekvatne kontraargumentacije insistira se na
osporavanju moralnog integriteta neistomišljenika koji se iskrivljeno
predstavljala širem krugu vjernika. U ovakvim slučajevima 17 do izražaja
dolaze ranije nastali, a nikada do kraja oslovljeni i raspravljeni problemi u
nekoj zajednici, koji se, po potrebi, djelimično ili u cijelosti predstavljaju
kao generički dio aktuelne teme. Od odgovornih ljudi i svih članova te
zajednice izložene tom procesu zahtijeva se rezolutno izjašnjavanje „za“
ili „protiv“, što inače sasvim prirodno stanje različitosti mišljenja kao
manifestacije Božije milosti (rahma) transponira u stvarnost obojenu
srdžbom i nekontroliranom ispoljavanju strasti. Da je to stvarno tako,
potvrđuje nekoliko činjenica prisutnih skoro u svakom pokušaju
„prenošenja“ globalnih kretanja na lokalnu ravan. Globalni problem
izrazito simplificirano, ali krajnje pažljivo osmišljeno, prezentira se i
aktualizira unutar neke mikrozajednice računajući na nekritičku podršku
jednoga dijela te zajednice koji, usvajajući samo neke elemente toga
predstavljanja, oslanjajući se čisto na vlastite interese, izrazito agresivno i
16
Takvu vrstu opreza izrazila je Katedra za islamsku dogmatiku (akaid) i usporedne
religije Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu koja nije podržala održavanje spomenutog
skupa „Ehl-i sunnet we l-džema'at – tradicija muslimana Balkana“, s obzirom na
uvažavanje općega izuzetno složenog konteksta vjerskoga života savremenih muslimana
Bosne, način donošenja inicijative, prvu predloženu listu članova Naučnog odbora
skupa, kao i finansijera ove aktivnosti. Vidi: Izvod iz zapisnika sa Pedesetprve redovne
sjednice Nastavno-naučnog vijeća FIN-a održane dana 05. 06. 2013. godine, br. 03-0351-584/13, str. 3.
17
Aktualan je slučaj napada na ličnost prof. Rešida Hafizovića nakon emitiranja
dokumentarnoga serijala na Federalnoj televiziji pod naslovom: „Suniti, šiiti –
Poslanikovo nasljedstvo“, koji je počeo u četvrtak 1. 8. 2013. godine. Ovaj slučaj,
nažalost, izvrstan je primjer ovoga o čemu govorimo pa ćemo se nadalje na njega i
referirati.
PREGLED
45
često nekorektno počinje osporavati neistomišljenike. 18 U zavisnosti od
realne snage, odnosno utjecaja te grupe unutar šire zajednice vjernika,
brže ili nakon određenog protoka vremena, i oficijelne institucije
zajednice ili dio njenih članova koji su u poziciji snažnije utjecati na
javno mnijenje, reagiraju na spomenuti proces „prenošenja“ globalnih
događanja na lokalnu ravan, izražavajući jednostranu kritiku tretiranog
aktuelnog problema. 19 Kao inicijalni medij rušenja integriteta osobe
„neistomišljenika“ zloupotrebljavaju se strogo propisane obredoslovne
forme poput hutbi, 20 u raspravu se, na jednu ili pak drugu stranu,
Autor jednog od prvih tekstova, ali objavljenog neposredno pred početak onoga što
možemo uslovno osloviti „poluotvorenim“ insistiranjem na pozicioniranju bosanskih
muslimana unutar globalnog odnosa između ekonomski razvijenih zemalja na zapadu,
država Zaljeva, Turske i Irana, simboliziranog odnosom „sunnije-šiije“, jeste Turčin dr.
Cenap Çakmak, profesor na Univerzitetu „Osmangazi“ u Eskišehiru (v. internetsku
stranicu Centra za međunarodno i evropsko pravo „Asser Institut“:
http://www.asser.nl/default.aspx?site_id=1&level1=13688&level2=15358&level3=&tex
tid=40588). Njegov krajnje angažiran ali ne i pluriperspektivan rad: „Šiitski polumjesec:
Mit ili stvarnost?“, preveden je i objavljen u nedavno pokrenutoj novini „Novo vrijeme“
(petak, 14. 6. 2013, str. 18. i 19). Iako nisu ponuđene konkretnije informacije, na osnovu
činjenice da se u svakome broju objavljuju tekstovi Fethullaha Güllena, može se
pretpostaviti da sadržaj novine uređuju njegovi učenici, sljedbenici i simpatizeri odnosno
pokret „Hizmet“. U tekstu je oslovljen aktuelni međusobni odnos sunnija i šiija odnosno
pitanje geostrateškog jačanja pozicije Islamske Republike Iran, kao simbola šiizma. Na
ovaj način, pažnja bosanskih muslimana vezana je tek uz vjersko-ideološki segment
spomenutog odnosa.
19
Referirajući se na slučaj napada na ličnost prof. Hafizovića, zanimljivo je da je u
Islamskoj informativnoj novini „Preporod“ već 15. augusta 2013. godine na str. 4.
objavljen nepotpisani članak pod naslovom „Pun polumjesec: kome treba šiizam u
Bosni?“ U njemu se kritikuje emitirani serijal „Suniti, šiiti – Poslanikovo nasljedstvo“
kroz sedam tačaka u vidu promišljanja autora teksta. Nema nikakve sumnje da je riječ
upravo o nesvjesnom priključivanju procesu „prenošenja“ globalnih pitanja u lokalnu
ravan kroz bitno reduciran pristup koji je, sasvim prirodno, s obzirom da je riječ o
izuzetno utjecajnom mediju, u dobroj mjeri kreirao prilično stereotipno mnijenje. U
istom broju „Preporoda“ objavljen je i tekst Edina Dedića „Sufizam i šiizam: Tesavvuf
je (praktična) nauka, a ne pravac u vjerovanju“, str. 16. i 17. Po našem dubokom
uvjerenju, osnovni razlog kasnije sve snažnijeg reagiranja naročito vehabijske zajednice
u Bosni na emitirani program jeste treći dio serijala u kojemu poznati sarajevski novinar
Zlatko Dizdarević veoma argumentirano i kritički dovodi u jedinstvenu vezu upravo
dešavanja na globalnom nivou sa krajnje pojednostavljenim, a skoro svakodnevnim
prezentiranjem tih globalnih događanja kao sukoba između sunnija i šiija.
20
U spomenutom slučaju napada na ličnost prof. Hafizovića početni impuls dala je
novina „Saff“, objavljujući nepotpisan članak pod naslovom „Mali Homeini sa Fakulteta
islamskih nauka u Sarajevu“, vidi: http://www.saff.ba/bih/141-mali-homeini-safakultetu-islamskih-nauka-u-sarajevu (stranica je bila aktivna 21. 8. 2013. godine).
Skoro kao eho ovoga članka 16. 08. 2013. godine hafiz Safvet Halilović, profesor na
18
46
PREGLED
uključuju i osobe inače sklone difamiranju drugih, 21 odgovorni ljudi u
zajednici svojim saopćenjima odaju ipak dozu vlastite zatečenosti pred
problemom, 22 kao posljedica svega toga i dalje jača mržnja i pretvara se u
otvorene fizičke prijetnje, 23 strana koja je otpočela sa napadima odbija
Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, održao je hutbu u sarajevskoj džamiji „Kralj
Fahd“ u kojoj je, uz sasvim jasne aluzije na prof. Hafizovića, njegov stav predstavio kao
„smutnju“. Osim toga, izvan svakih kulturnih normi hatîb je komentirao čak i fizički
izgled jednoga od učesnika dokumentarnog serijala. Vidi videosnimak te hutbe pod
naslovom „Širite šiizam na Sjevernom polu!“ na stranici:
http://www.youtube.com/watch?v=ivB0GZwKcJc (stranica je bila aktivna 21. 8 2013.
godine). Kao reakciju na ovu zloupotrebu hutbe, reisul-ulema Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini Husein-efendija Kavazović izdao je „Uputstvo hatibima o načinu
održavanja hutbi“ u kojem se kaže da se „događa (se) da neki hatibi hutbu iskorištavaju
za polemička unutarmuslimanska teološka, mezhebska i slična sukobljavanja,
obezvređivanja i optuživanja, za izravne i neizravne napade na određene ličnosti, alime i
djelatnike u Islamskoj zajednici.“ Vidi: Dopis reisul-uleme Husein-efendije Kavazovića:
„Uputstvo hatibima o načinu održavanja hutbi“, br. 01/R-927/13, od 21. ševvala 1434.
godine po Hidžri odnosno 28. augusta 2013. godine.
21
Zanimljivo je da je jedna od najčešće citiranih ličnosti koje su stale u odbranu
intelektualnog integriteta prof. Hafizovića (vidi: Nedžad Latić: „Ako Reis ne bubne
šakom o sto, bubnut će mu bomba u Rijaset!“, Dnevni avaz, utorak, 20. 8. 2013, str. 4),
skoro na identičan način, zloupotrebljavajući javni prostor, prije tri godine prof.
Hafizovića izložila sličnim, također neutemeljenim optužbama (vidi: Nedžad Latić: „Na
putu svog reisu-l-uleme: Ko zaustavlja islamizaciju Bošnjaka i narušava njihove
institucije“, Dnevni avaz, 28. 8. 2010. godine, str. 5).
22
Iako se u tretiranom slučaju u službenom saopćenju insistira na zaštiti prof. Hafizovića
(vidi: „Zaštita djelovanja profesora Rešida Hafizovića“, Oslobođenje, 21. 8. 2013, str.
4.), ipak, propušta se precizno definirati problem, a to isto saopćenje nije nikada
objavljeno na službenoj stranici Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. S
druge strane, na upit postavljen Vijeću za fetve „Da li su šiije muslimani?“, nakon
pozivanja na „šarolikost i raznolikost grupacija“ unutar šiizma, izražena je dvojba.
Ovime ne samo da je, u određenom smislu, aktualiziran sadržaj raspravljan u srednjemu
stoljeću, pitanje „pravovjerja“, već je, vjerovatno nesvjesno, a uslijed oslovljene
zatečenosti i nesigurnosti, podržana sâma narav ove polemike. Vidi: „Da li su šiije
muslimani?“, 20. 8. 2013. godine:
http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=17393:da-li-susiije-muslimani&catid=137:mezhebisektetesavvuf&Itemid=514 (stranica je bila aktivna
22. 8. 2013. godine.) Također usporedi: A. Nuhanović, „Istražujemo – Islamski autoriteti
govore o višestoljetnom razilaženju muslimana iz nekadašnje Perzije s izvornim
učenjima vjere: Šiijsko učenje je strano bosanskim muslimanima“, Dnevni avaz,
novinski dodatak subotom „Sedmica“, 24. 8. 2013, str. 8. i 9.
23
Riječ je o objavljenoj ucjeni na život prof. Hafizovića u visini od 20.000,00 KM. Vidi:
„Zatečenost, šok, ko će reagovati?“, Oslobođenje, 19. 8. 2013, str. 5. Također: Boris
Knežević: „Sukob među muslimanima u BiH zbog načina praktikovanja islama: Suniti
protiv šiita!“, Press RS, 21. 8. 2013, str. 4. i 5.
PREGLED
47
preuzeti odgovornost za prijetnje upućene drugoj strani 24, štaviše, i dalje
svojim govorom nastavlja narušavati sigurnost neistomišljenika. 25
Sve prethodno rečeno sasvim dostatno pokazuje da brojne
aktuelne podjele među muslimanima Bosne i širega regiona, rekli bismo i
svijeta uopće, ne mogu biti jednodimenzionalno tretirane, konačno,
takvim pristupom ne mogu biti validno ni analizirane. Ono što zasigurno
povezuje globalna ekonomska i politička kretanja, lokalne međusobne
podjele stanovništva, snaženje jezika mržnje i narušavanje sigurnosti, te
razvoj novih religijsko-političkih elita jeste razvoj novoga jezika vjere, u
smislu daljnjega transformiranja modernoga koncepta religije čiji je jedan
od najzornijih primjera upravo koncept globalnog neoislamokapitalizma.
Na ovome fenomenu ćemo se posebno zadržati.
3. Narav i mehanizam funkcioniranja globalnog
neoislamokapitalizma
Pažljivo analizirajući teološke teorije širene kroz stručne i
popularističke časopise, može se zaključiti da je krajem XX i početkom
XXI st. vjerski nauk uglavnom profiliran potrebama razvijene visoke
kapitalističke elite i srednje klase u razvoju, te uglavnom aktivno
podržavan različitim savremenim oblicima društvenog ponašanja koje
dirigira srednja klasa religioznih intelektualaca. U ovome smislu veoma je
važno naglasiti: srednja klasa muslimanskih društva na Istoku
izgrađivanje svog kulturnog i političkog identiteta temelji na odnosu
vlastitih ekonomskih interesa i razumijevanja vjerskih sadržaja, što je
zapravo proces iz kojega je ranije na Zapadu razvijan protestantizam.
Glavni urednik časopisa „Saff“ izjavio je: „Mislim da se tu radi o podvali, jer mi u
svom tekstu ni na koji način nismo pozvali bilo koga na nasilje ili bilo kakvu nasilnu
akciju prema spomenutoj osobi.“ Vidi: „Federalna televizija brani malog Homeinija i
reklamira Saff“: http://www.saff.ba/bih/161-federalna-televizija-brani-malog-homeinijai-reklamira-saff (stranica je bila aktivna 21. 8. 2013. godine). Također vidi: Safvet
Halilović, „Nekoliko pojašnjenja u vezi moje hutbe“, na stranici: http://www.akos.ba/ufokusu/dr-safvet-halilovic-nekoliko-pojasnjenja-u-vezi-moje-hutbe (stranica je bila
aktivna 10. 9. 2013. godine). Na samome početku autor priznaje: „Kada sam, sredinom
augusta ove godine, održao hutbu u džamiji 'Kralj Fahd' u Sarajevu, nisam ni izbliza
mogao pretpostaviti da će ta hutba izazvati toliko reakcija i komentara.“
25
Vidi kasniji tekst objavljen u „Saffu“, ponovno nepotpisan, pod naslovom:
„Ispravljanje krivih slika: Rešid Hafizović je velemajstor govora mržnje“ u kojemu se
prof Hafizović indirektno optužuje za podstrek na ubistvo jednog mostarskog mladića.
Vidi: http://www.saff.ba/bih/170-resid-hafizovic-je-velemajstor-govora-mrznje (stranica
je bila aktivna 21. 8. 2013. godine).
24
48
PREGLED
Insistirajući na „neupitnosti“ globalnog tržišta, ta moderna ekonomska
teorija u praksi postaje „princip sâm po sebi“, a znatan broj religioznih
intelektualaca u svojim obraćanjima javnosti (ali uglavnom na tribinama i
predavanjima održavanim povodom nekih svečanosti, ne i na
znanstvenim simpozijima) ne osvrće se kritički na pitanje globalnog
tržišta, na taj način odnoseći se prema duhu moderne ekonomije kao
nečemu što nije samo po sebi kvarno, identificirajući ga sa onim što je
ranije u protestantskom svijetu tumačeno kao religioznost svjetovnog
svakodnevnog rada. 26
Dok religiozna visoka kapitalistička elita u religioznoj srednjoj
klasi prepoznaje partnera bez kojeg ne bi bila u mogućnosti uglavnom
neometano raditi na ostvarivanju svojih lokalnih i globalnih ciljeva,
srednja klasa u svojevrsnom tržišnom prilično definiranom prostoru
koncentrirana je na sakupljanje kapitala koji preostane nakon protoka
enormnih finansijskih i drugih transakcija, u formi naplaćivanja brojnih
naknada i usluga (vođenje transakcijskih i uopće bankovnih računa,
različiti vidovi posredovanja i sl.). I što visoka kapitalistička elita koristi
veći kapital, to rastu i vrijednosti „preostalog“ kapitala srednje klase, tako
da razvoj visoke klase, u trendovima savremenog kapitalističkog tržišta,
ujedno znači i dodatno bogaćenje srednje klase. Naravno, ovakav odnos,
sasvim logično, podrazumijeva konstantno slabljenje i upropaštavanje
siromašnih, a dinamika tržišta skoro munjevito pretvara pripadnike jedne
klase u pripadnike druge klase: donedavni milijarderi postaju veliki
dužnici, dojučerašnji siromasi javljaju su kao novi bogataši. 27 Iako se čini
da ovakav odnos svakoj osobi nudi jednaku mogućnost prelaska iz niže u
višu ekonomsku klasu, zapravo je riječ o kreiranju takvog
26
Weber, Max (1989), Protestantska etika i duh kapitalizma, „Veselin Masleša“ –
„Svjetlost“, Sarajevo, str. 54.
27
Ovo konstantno mijenjanje pripadnosti jednoj ili drugoj klasi, kao i mijenjanje snage
utjecaja u konkretnom političkom kontekstu jedne odnosno druge klase, usložnjava se
uslijed djelovanja dva specifična faktora. Jedan podrazumijeva daljnje dijeljenje srednje
klase na „stare“ i „nove“ pripadnike, pri čemu „novi“ pripadnici na jedan skoro
konspiratoran način nastoje osporiti naslijeđene vrijednosti, izgrađujući time posebnu
supkulturu utemeljenju na isticanju vlastite nepripadnosti „staroj“ srednjoj klasi, zbog
čega je nužno kreirati nova obilježja, popularizirati nove interese i sl.: usporedi sjajnu
studiju: Berger, Peter (1990) Reflections of an Ecclesiastical Expatriate, The Christian
Century, 24. 10. 1990, str. 964–969.; također na stranici: http://www.religiononline.org/showarticle.asp?title=232). Drugi faktor podrazumijeva pojačanu dinamiku
promjena kroz koje prolaze društva u našemu vremenu, tako da, uslovno rečeno,
„postepene“ transformacije kroz koje su prolazila protestantska društva na Zapadu, neće
biti moguće za muslimanska društva.
PREGLED
49
egzistencijalnog rama u kojemu nema niti vremena niti mjesta za
svjedočenje Božijega smiraja spuštanog u ljudske duše (sakīna) i u
kojemu se sva svrha ljudskoga života iscrpljuje u stjecanju dodatnog
kapitala. Princip međusobnoga pomaganja ljudi ka dosezanju stanja
općega dobra (ta‘āwun) 28 u cijelosti je potisnut međusobnim
nadmetanjem do jučer siromašnih i nekultiviranih religioznih osoba u
povećanju njihovog bogatstva 29.
Razvoj ovakvog religijski snažno toniranog kapitalističkog tržišta,
na kojemu se smjenjuju aktivnosti čas visoke čas srednje klase, nemoguće
je postići bez učešća religijskih institucija koje u savremenom dobu, više
ili manje nesvjesno, funkcioniraju kao posrednice, svojevrstan tampon
između, s jedne strane, interesa imućnih klasa, te ugrožene siromašne
klase, s druge strane. S ciljem smirivanja nezadovoljstva objektivno
obespravljenih, religijske zajednice i crkve prinuđene su pribjeći
inoviranju cijeloga niza praktičnih oblika religioznog života, u suštini
antitradicijskih, kojima se slabe protesti obespravljenih te pasivizirati
mogući angažman neistomišljenika, a ključni faktor u tome procesu,
naročito u vjerskom životu muslimana, jeste jačanje procesa
neoklerikalizacije. Pod ovim pojmom podrazumijevamo tendenciju
političkog instrumentaliziranja djelovanja vjerske zajednice u društvu u
cilju zadovoljenja interesa nove religijsko-političke elite. Vjerske
zajednice usložnjavaju vlastitu birokratsku strukturu, zanemarujući sve
više svoju osnovnu funkciju servisiranja potreba vjernika, u njihovoj
svijesti pretvaraju se u institucije koje su svrha samima sebi, istovremeno
se stavljajući na poziciju, prvo, jedinog autentičnog tumača vjere u jednoj
zajednici, a potom, vremenom, i vjerske supraordinarne svete institucije.
U tome procesu dolazi do inoviranja cijeloga niza subordiniranih,
ideološko-administrativno podređenih religijskih institucija (tijela,
udruženja, organizacija i instituta), čiji je, zapravo, osnovni cilj
redefiniranje metafizički utemeljenih principa vjere u smislu legitimiranja
„Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i
neprijateljstvu.“ Vidi: Kur'an, 5:2.
29
Vidi hadis blagoslovljenog poslanika Muhammeda u kojem se, između ostaloga,
aludira na narav ljudi koji i pored stjecanja mogućnosti za povećanje materijalnog
kapitala, u svojim dušama ostaju nekultivirani, počinju njegovati provincijski duh:
„Vidiš bosonoge nage siromahe, pastire ovaca, kako se nadmeću u visini zdanja koja
podižu“ (al-hufat al-'urat al-'ala ri'a' aš-ša' yatatawaluna fī al-bunyan). Hadis bilježi
imami Muslim, prenoseći ga od časnog 'Umar ibn al-Hattaba. Vidi: Sahih Muslim,
Bejrut, Dar al-Kutub al-'Ilmiyya, 1991, tom I, str. 36–38.
28
50
PREGLED
i apsolutiziranja partikularnih ideologijskih tumačenja, bitno stvorene
(kontigentne) naravi.
Redefiniranje principa vjerovanja na mikroplanu samo je odraz
složenih procesa koji se odvijaju na makroplanu, za šta postoji pregršt
argumenata. U aktuelnoj općoj krizi u koju je zapao projekt Evropske
unije, središnji problem, po mišljenju ozbiljnih kritičara, predstavljaju
upravo dva fenomena: savremeni koncept demokratije, uslovno rekavši –
ideja ili duh na kojoj opstoji Evropska unija, i razvoj tehnokratskih elita
koje su inicijalnu ideju dosezanja punine ljudskih prava, sloboda i
zajedničkoga blagostanja, transformirale u puko sredstvo stjecanja ličnih
privilegija, a na račun obespravljivanja drugih. Jednostavno, tehnokratske
elite preuzele su punu političku, ekonomsku, vojnu i svaku drugu moć te
su smjernice razvoja i uopće značenja demokratije u potpunosti
izmijenile. 30 Tim putem nastala je demokratija oblikovana prema
potrebama tržišta (marktkonforme Demokratie), u kojoj je, shodno
neoliberalnom konceptu privilegiranja moćnih pojedinaca i grupa, većina
osuđena na borbu za zadovoljenje često čak i osnovnih ljudskih prava
nasuprot apsolutnoj moći novonastalih elita. Društvena svijest pretvorena
je u pozornicu na kojoj se odvija „prošupljivanje demokratije“ (die
Aushöhlung der Demokratie) tehnokratskim režimom i zahtjevima
finansijskog tržišta. 31
Politika djelovanja globalnog neoislamokapitalizma 32 formira se
na osnovu „univerzalnih“, zajedničkih principa kompatibilnih
neoliberalnom kapitalizmu. Do devedesetih godina XX st. poslovanje
30
Vidi: Habermas, Jürgen (2013), „Demokratie oder Kapitalismus? Vom Elend der
nationalstaatlichen Fragmentierung einer kapitalistisch integrierten Weltgesellschaft“, u:
Im Sog der Technokratie: Kleine politische Schriften XII, Suhrkamp Verlag, Berlin, str.
140. i 141.
31
„U ovom tehnokratskom kovitlacu može se Evropska unija u cijelosti asimilirati u
nejasan ideal jedne tržišno orijentirane demokratije koja je, kao neukotvljena u jednom
politički mobiliziranom društvu, podređena zahtjevima tržišta, i to krajnje
nezaustavljivo.“ Jürgen Habermas, Im Sog der Technokratie, str. 92.; usporedi i: ibid, str.
117.
32
Pojam „neoislamokapitalizam“ upotrijebio je i prof. Paul Ballanfat na javnome
predavanju održanome u hotelu „Bristol“ u Mostaru 30. 7. 2013. godine pod nazivom
„Savremena filozofija i izazovi političke pluralnosti“. Smatramo opravdanim ovome
pojmu dodati atribut „globalni“ s obzirom da je rečeni fenomen prisutan u skoro svim
dijelovima svijeta, samo manifestiran u različitim formama. Pored toga, period razvoja
ovoga vida snažnoga povezivanja interpretiranja vjere islama s globalnim finansijskim
tokovima („islamokapitalizam“) koji je otpočeo, kako ćemo uskoro objasniti, nakon 90ih godina XX st., razlog je upotrebe prefiksa „neo“.
PREGLED
51
muslimanskih firmi bilo je strogo ograničeno samo na tržišta
muslimanskog istoka na kojima su djelovale korporacije utemeljene na
šerijatskim propisima. 33 U namjeri da svoja poslovanja i izuzetno velik
već postojeći kapital nametnu globalnom tržištu, korporacije su izvršile
pritisak na vjerske zvaničnike, teologe, koji su, popuštajući pritisku,
zauzeli stav da, uzevši u obzir činjenicu da stvarnih „islamskih“
kompanija skoro nema na tržištu kapitala (stock market) te da svaka firma
makar djelimično posluje na nedozvoljenim principima, muslimanskim je
firmama ipak dozvoljeno takvo poslovanje, uz zadovoljenje četiri uslova.
Sva četiri uslova predstavljaju tek svojevrsno „pranje svijesti“ pred
javnosti, a u praksi znače naprosto potpuno priključenje mehanizmima
zgrtanja globalnoga kapitala uz povremeno upućivanje savjeta čisto
teoretsko-moralne naravi partnerima u poslu. 34 Tokom vremena pojedini
teoretičari su poziv partnerima na poštivanje „viših standarda“ postavili
čak kao obavezu muslimanskih kompanija. 35
Da je ova inicijativa stvarno bila podređena ostvarivanju uslova za
priključenje globalnom tržištu kapitala a ne nekom postizanju „opće
koristi“, najbolje svjedoči činjenica da su načelno proklamovani
tradicijski principi vrlo brzo prilagođeni teorijama neoliberalizma zbog
čega je konačni plod toga spoja u teoretskim djelima i oslovljen
„vjenčanom vezom islama i neoliberalizma“ (sic.). Tako se savremeni
neoislamokapitalistički identitet razvijenih muslimanskih društava, kao i
onih u dinamičnom razvoju, prezentira kao spoj procesa reprodukcije
sistema autentičnih vrijednosti snažno utemeljen na tradiciji ideacije i
33
Rehman, Aamir A., Gulf Capital & Islamic Finance, str. 191.
Riječ je o slijedećim uslovima: osnovno poslovanje firme mora biti šerijatski-pravno
legalno, visina kamate mora biti minimalna, većinski profit firme ne smije biti od kamate
i investitor odnosno menadžer dužni su tačno znati koji dio iznosa je dobiven iz
nezakonitih izvora te taj iznos trebaju podijeliti kao milostinju. Ovaj proces naziva se
„čišćenjem“. Vidi: Rehman, Aamir A., Gulf Capital & Islamic Finance, str. 192. i 193.
35
Vidi: ibid, str. 193. Zanimljivo je da se slična promjena, donesena više uslijed složenih
društvenih i političkih prilika, dogodila upravo u isto vrijeme i u Republici Turskoj.
Snažan razvoj srednje klase koja, uslijed monopola vodeće buržoaske sekularno
orijentirane elite, nije mogla dobiti dovoljnu slobodu djelovanja na tržištu, prouzročio je
otklon lijevo orijentiranih političkih stranaka kao i vjerskih muslimanskih pokreta, čiji su
članovi, uglavnom, i činili tu srednju klasu, od projekta državne kontrole tržišta ka
slobodnoj ekonomiji čiji je najjasniji izraz bio projekat Evropske unije. Kao posljedica
toga muslimanski vjerski pokreti usvojili su koncept „ortodoksnoga neoliberalizma“,
vještački ga spajajući s etičkim i socijalnim učenjima nastalim unutar interpretativne
tradicije muslimana. Vidi zanimljivu studiju: Keyder, Çağlar, The Turkish Bell Jar, New
Left Review, jul – august 2004, br. 28, str. 77–81.
34
52
PREGLED
univerzalnih standarda koje je usvojila konzervativna politička
orijentacija. 36 Pojednostavljeno, riječ je tek o verbalnom, a u praksi strogo
ograničenom, insistiranju na moralno-etičkim i kulturološkim
specifičnostima tradicije muslimana, ali bitno preoznačenim
(resignified) 37 evro-američkim normativnim kategorijama. Uspon
globalne neoislamokapitalističke elite bio je moguć zahvaljujući
objektivno postojećoj praznini u društvu u pogledu odnosa bogate elite,
vjerski ili sekularno orijentirane, prema siromašnima, u smislu izostanka
veće brige modernog muslimanskog društva prema najugroženijim
kategorijama stanovnika. Pozivajući se na kur'ansko-sunnetski koncept
jednakog tretmana svih vjernika, a bivši frustrirana nemogućnošću
vlastitog većeg učešća na regionalnom i globalnom tržištu, srednja klasa u
usponu koncentrirala se na kritiku koruptivnoga sistema kojeg je razvilo
bogato stanovništvo, posvećujući se, istovremeno sa konstantnim
izražavanjem kritika i karitativnom radu sa nižima klasama. Te aktivnosti
podrazumijevale su: dodjeljivanje finansijske pomoći ugroženim
kategorijama stanovništva, organiziranje javnih kuhinja, privatnih
poliklinika, te posebne aktivnosti uz ramazan. Na taj način buduća
neoislamokapitalistička elita podržana je na društvenoj i političkoj ravni
36
Usporedi: Atasoy, Yildiz (2009), Islam's Marriage with Neoliberalism: State
Transformation in Turkey, Palgrave Macmillan, New York, str. 10.
37
Pojam „preoznačeno“ (resignified) koristi Judith Butler i to prvenstveno u kontekstu
rasprave o identitetu čovjeka u vremenu postmoderne. Razvijajući svoju teoriju između
učenja, s jedne strane, Nietzschea, te, s druge strane, Foucaulta, Freuda i Lacana, Butler
pojam „preoznačeno“ razumijeva kao promjenu značenja nekoga fenomena omogućenu
postojanjem privremene praznine koja se javlja između prvotne definicije toga fenomena
i njegovog kasnijega praktičnog smisla; vidi: Butler, Judith (1997), „Subjection,
Resistance, Resignification: Between Freud and Foucault“, u njenoj knjizi: The Psychic
Life of Power: Theories in Subjection, Stanford University Press, Stanford, str. 94. Ne
ulazeći ovom prilikom u raspravu općenito sa stavovima poznate feministice Butler,
naglasit ćemo za naš kontekst njeno veoma važno filozofsko-političko tretiranje pojma
preoznačeno, kojega na drugome mjestu postavlja unutar rasprave o značenju pojma
„univerzalno“, gdje ono univerzalno tumači kao stvarnost karakteriziranu stalnim
nadmetanjem i preoznačavanjem; Batler, Judith (2001), „Contingnet Foundations:
Feminism and the Question of 'Postmodernism'“, u: Feminism in the Study of Religion: A
Reader, Continuum, New York, str. 633. Iz toga razloga preoznačavanje nekoga
fenomena može istodobno značiti i „hibridnost“ njegovoga značenja (Batler, Judith,
Contingnet Foundations, endnota 6, str. 646). Na tome tragu, pretpostavljamo da i
Atasoy koristi pojam „preoznačavanje“, mada ga posebno ne problematizira (Atasoy,
Yildiz, Islam's Marriage with Neoliberalism, str. 10). No, kako ćemo vidjeti, njegovo
izuzetno zanimljivo i važno tumačenje pojma „univerzalno“ oslanja se na filozofskopolitičku kritiku razvijanu među savremenom političkom ljevicom, argumentiranu,
između ostaloga, savremenim čitanjem Jacquesa Lacana, kao i Hegela, Freuda i sl.
PREGLED
53
upravo glasovima siromašnih, a programi političkih stranaka koje će
promovirati njen rad sadržali su uglavnom spomenutu kritiku postojećeg
koruptivnog sistema, dočim su izostale ozbiljnije analize ekonomskih
reformi ili, pak, plan poboljšanja ljudskih prava. 38 Naprosto, narastajuća
srednja klasa uspješnih poslovnih ljudi i poduzetnika uglavnom ruralnoga
porijekla i, samim time, shodno tumačenju modernih društveno-političkih
teorija, prirodno nenaklonjenih građanskoj eliti, priliku za svoj razvoj
prepoznala je, prvo, u konfliktu s bogatom urbanom klasom te, potom,
kroz privremeni savez s nižom građanskom klasom. Iz toga razloga
pojedine partije u svojim teorijama i saopćenjima uvezivale su
neomarksističku kritiku i svojevrsnu romantičarsko-milenarističku
ideologiju, govoreći o „pravednoj islamskoj ekonomiji“ u kojoj ključno
mjesto zauzimaju radnici, ali i o postizanju stepena „blagostanja“, gdje će
čitavo stanovništvo biti zaposleno, a plaće će univerzalno odrediti
država. 39 No, već u narednom koraku, nakon stjecanja većeg političkog
utjecaja u društvu, u želji da je bogata klasa prihvati kao partnera,
razvijajuća neoislamokapitalistička elita napravila je otklon od siromašnih
slojeva građana i radnika, ideološki se suprotstavljajući sindikatima,
legitimirajući taj stav modernom doktrinom o naravi sindikata kao bitno
„antiislamskoj“. I dok je veliki broj vjernika, uslijed velikoga povjerenja i
simpatija koje je imao prema političkim i religijskim podržavaocima ovih
grupa, nekritički prihvatio doktrinu „antiislamske“ naravi sindikata i
uopće svega što je makar tek u naznakama podsjećalo na socijalizam,
oslanjajući se na tekstove i pamflete koji su periodično objavljivani, elita
u usponu koncentrirala se na proposlovnu politiku koja je
podrazumijevala i otklon od ranije zagovaranog državno kontroliranog
tržišta, a prema slobodnoj globalnoj ekonomiji.40 Na ovaj način
neoislamokapitalistička elita usvojila je i dihotomiju u odnosu prema
pitanju ideoloških konstrukata modernoga koncepta religije i
sekularizacije. Iako je jedan od faktora stjecanja popularnosti među
vjernicima bio kritikovanje sekularnih sistema koji guše religiju, već
početkom XXI st. sve veći broj teoretičara globalnog
neoislamokapitalizma počeo je govoriti o realnosti čak i nužnosti
razdvajanja političkog i ekonomskog od striktno vjerskoga aspekta života,
naglašavajući „samoregulirajuću logiku“ u politici i ekonomiji koja treba
Usporedi: Keyder, Çağlar, The Turkish Bell Jar, str. 71.
Vidi: Tuğal, Cihan (2007), „NATO's Islamists: Hegemony and Americanization in
Turkey“, New Left Review, mart – april, br. 44, str. 12.
40
Tuğal, Cihan, NATO's Islamists, str. 13.
38
39
54
PREGLED
biti izvan utjecaja religije. 41 Sasvim prirodno, ovakav stav prenesen je i
na pitanje uređenja društva, pa je veoma lahko pronaći, čak i u Bosni,
vjerske intelektualce i teologe koji u svojim javnim obraćanjima brane
poziciju čak ontološkoga utemeljenja dihotomnog ideološkog konstrukta
„sekularizacija – religija“.
Bijeg modernoga čovjeka od metafizičkih principa ka deriviranju
onih čisto naravnih, što je za posljedicu imalo, između ostaloga,
temeljenje svake nove teorije samo na snazi diskurzivnoga uma, u
svakodnevnome životu prouzročilo je i relativiziranje značenja
univerzalnog, što je, opet, u oblasti društvenoga života dodatno „razudilo“
i od tradicije još više udaljilo moralno-etičke čak i doktrinarne teorije.
Samim time relativiziranje univerzalnoga izravno je utjecalo na načelnu
jednaku mogućnost pozicioniranja različitih društvenih grupa i ideja u
savremenom društvenom kontekstu. No, uzevši u obzir činjenicu da
svakodnevni život i izuzetno složeni mehanizmi funkcioniranja
savremenoga društva skoro iz trena u tren ono što je do jučer objektivno
vrijedilo, sada dokida kao bezvrijedno, i obratno, u društveno-političkoj
dimenziji može se prepoznati neizvjesnost u definiranju univerzalnoga.
Shodno postmodernom razumijevanju stvarnosti, jedini način određenja
nečeg univerzalnog ustvari je kroz njegov odnos s partikularnim te se
može reći da je interes partikularnog zadovoljenje ključnoga aspekta,
dimenzije, univerzalnog. Međutim, postavlja se pitanje: kako stvoriti
političko-društveni okvir nečega kada, ustvari, nema stabilnih entiteta na
kojima on počiva, a zadaća politike koja se stvara je upravo
emancipiranje tih entiteta? 42 Štaviše, ukoliko bi se i moglo, makar
privremeno, što se, ustvari, jedino tako i događa, neke partikularne
entitete ili njihove ključne karakteristike okvalificirati kao autentičan
izraz univerzalnog, snagom „dijalektike partikularnoga“, putem tih
ključnih karakteristika kao aspekata univerzalnoga, i partikularno utječe
na promjenu samog univerzalnog. 43 Drugim riječima, shodno prevazi
trenutnog društvenog utjecaja neke grupe (ili ideje) moguće je da ono
univerzalno bude smatrano partikularnim ili da ono partikularno bude
pozicionirano u društvu kao univerzalno. Iz toga razloga, a na osnovu
41
Ibid, str. 22.
Usporedi: Laclau, Ernesto (2000), „Constructing Universality“, u: Butler, Judith,
Ernesto Laclau, Slavoj Žižek, Contingency, Hegemony, Universality: Contemporary
Dialogues on the Left, Verso, London – New York, str. 306.
43
Usporedi: Žižek, Slavoj (2000) „Holding the Place“, u: Butler, Judith, Ernesto Laclau,
Slavoj Žižek, Contingency, Hegemony, Universality: Contemporary Dialogues on the
Left, Verso, London – New York, str. 316.
42
PREGLED
55
modernoga koncepta razumijevanja religije, teorije i principi krajnje
kontigentne, prolazne naravi, zahvaljujući nedovoljnoj kritičnosti vjerskih
zajednica, mogu biti u javnosti predstavljeni kao „univerzalni“, nerijetko
pukim dodavanjem određenog prefiksa (npr. prefiksa „islamski“, poput
„islamska država“, „islamska banka“ i sl.). Nažalost, ovu složenost
funkcioniranja savremenoga društva uglavnom raspravljaju filozofi
političke ljevice, kako smo već istakli, dočim je teolozi, naročito
muslimani, skoro u potpunosti ignoriraju.
Spomenuta bazna jednaka mogućnost vršenja utjecaja na društvo,
odnosno zaštite i promoviranja vlastitih interesa, biva u praksi
transformirana u izravno proporcionalan odnos između stvarne moći
konkretne grupe (prije svega ekonomske, ali i političke i vojne) i njene
pozicije u društvu. Ključni mehanizam zadobijanja podrške u društvu su
razni ideološki konstrukti pomoću kojih se nastoji opravdati „neupitnost“
neke teorije ili relevantnosti „društvenoga poslanja“ grupe.
Koncentrirajući se na djelovanje globalne neoislamokapitalističke elite,
ideološki konstrukti kojima ona osigurava vlastitu poziciju, u društvu
bivaju branjeni i promovirani uz pomoć tzv. „simboličke društvene klase“
koju čine razne muslimanske vjerske grupe, akademski profesori,
naučnici i novinari. Iako po svojoj vokaciji ne bi trebali biti ekskluzivan
izraz samo jedne društvene grupe, nerijetko kroz svoj javni i privatni
angažman, često i nesvjesno, zapravo brane poziciju globalnog
neoislamokapitalizma. Poseban impuls takvome angažmanu daju
muslimanske vjerske grupe, shodno prirodi svoga nastanka konstantno
otvorene za „redefiniranje principa vjere“, odnosno za „doktrinarna
preoznačavanja“. Ovo se u prvome redu odnosi na političko-vjerske
nevladine muslimanske organizacije, potom vehabijske zajednice i
reformirane moderne sufijske redove. 44 Premda stepen njihove
angažiranost nije isti, ipak, njihova uključenost u jačanje globalne
neoislamokapitalističke elite jednako je važna s obzirom da svaka vrši
specifičan prijenos interesa članovima svoje ali i šire zajednice. Sasvim je
evidentno da su najskloniji „doktrinarnim preoznačavanjima“ vehabijske
zajednice, zbog toga su i najsklonije agresivnim i ekstremnim
tumačenjima vjere, nevladine političko-vjerske muslimanske organizacije
skoro savršeno služe za povezivanje rada političkih stranaka s religijskim
zajednicama, dočim predvodnici reformiranih modernih sufijskih redova
nerijetko svojom karizmom „legitimiraju“ različite ekonomsko-političke
projekte lokalnoga karaktera ili naprosto štite ugled utjecajnijih
44
56
Vidi: Atasoy, Yildiz, Islam's Marriage with Neoliberalism, str. 244.
PREGLED
pojedinaca. No, važno je naglasiti da prilično usložnjen kontekst u kojem
funkcionira savremeno društvo sve manje dopušta strogu definiranost
društvenih grupa. Stoga se sve češće istraživači susreću s društvenim, pa
tako i vjerskim, grupama ne primarnog već sekundarnog, čak i
referentnog karaktera. Naime, s jedne strane, naročito mlade osobe
identificiraju se s grupama koja predstavljaju ništa više negoli simbol
njihovog protesta protiv neke pojave u društvu, te, s druge strane, ne
razvijaju izravan odnos sa stvarnim nosiocima konkretne grupe već
načelno izražavanje simpatija prema njoj i afirmiranje nekih njenih
stavova i simbola predstavlja zapravo sredstvo za postizanje nekog
vlastitog cilja. Tako je moguće unutar jedne zajednice pronaći veliki broj
osoba koje se po svome porijeklu, inteligenciji, obrazovanju, kulturi i
generalnim sklonostima skoro ni u jednome segmentu ne podudaraju s
općim karakteristikama primarnih pripadnika te zajednice. 45
Izloživši gornje teze, važno je naglasiti da angažman globalne
neoislamokapitalističke elite počiva na izuzetno složenim mehanizmima,
ali da se realizira pretpostavkama utemeljenim, rekli bismo, uobičajenom
modernom poslovnom logikom: da je pojedinac, individua, isključena iz
šire organizirane zajednice, objektivno slaba, te da je jedan od najvećih
ljudskih poroka sklonost novcu. 46 Stoga je jedno od ključnih
„investiranja“ globalnoga kapitalizma uopće kreiranje identiteta čovjeka
baziranog na isključivanju drugoga i na prenaglašenoj individualnost.
Ulaganjem u pružanje ličnih koristi osobama na važnim pozicijama u
društvu, pa tako i u crkvama i religijskim zajednicama, stvaranjem
Kao primjer naveli bismo sjajnu primjedbu spisateljice Alise Ganijeve koja, govoreći
o širenju utjecaja vehabijske zajednice u Dagestanu kaže: „Da, današnje vehabije su
sasvim drugačije nego pre deset godina. Ranije su to bili neobrazovani ljudi, najčešće iz
određenih krajeva. (...) Sada su to ljudi koji imaju jedan ili dva fakulteta koji su često
završili u Evropi. Oni kritički posmatraju politički i socijalni sistem i na taj način
izražavaju svoj protest. Nisu čak ni religiozni. (...) To je na početku tinejdžerski bunt
koji potom prerasta u kriminal, jer tamo, pored mislećih ljudi, idu i kriminalci koji se
kriju iza zelenih poveski i religioznih rituala. Pretvaraju se da su religiozni fanatici, a u
suštini ih baš briga za religiju, najvažniji je biznis.“ Ganijeva, Alisa (2013), Islamofob za
neupućene“, NIN, br. 3268, str. 55.
46
Jednostavno rekavši, i stanje materijalnoga bogatstva i stanje materijalnoga siromaštva
predstavljaju iskušenje za čovjeka, odnosno u oboma se može nalaziti i opasnost ali i
spas. Blagoslovljeni poslanik Muhammed između ostaloga učio je i dovu u kojoj je
dragoga Boga molio: „Allahu moj, utječem Ti se od zla kušnje bogatstva, i od zla kušnje
siromaštva (Allahumma inni a'udu bike min šarri fitna al-gina wa min šarr fitna alfaqr)“. Hadis bilježi Ibn Abī ad-Dun'yā, prenoseći ga od časne 'A'iše. Vidi: Ibn Abi adDun'ya, Islah al-Mal, Bejrut, Mu'assasa al-Kutub at-Taqafiyya, 1993, str. 121.
45
PREGLED
57
materijalnih ovisnosti kod čelnih ljudi zajednica, kreiranjem takvog
moralnog ambijenta društva u kojem višestruki profitabilni angažman
jedne osobe ili jedne porodice odnosno uže društvene grupe, u nekoliko
institucija ili kompanija (različiti upravni odbori, namjenske komisije i
sl.) u vremenu velike nezaposlenosti ne predstavlja nešto negativno, nešto
zaslužno makar verbalnog prijekora, globalne neoislamokapitalističke
elite osiguravaju savršene uslove za ostvarenje vlastitih ekonomskih
ciljeva, dodatno unoseći podjele među građane, napose vjernike. Ranije
spomenuto reflektiranje globalnih političkih dešavanja na događaje na
mikroplanu, manifestiranje neoliberalne doktrine šoka (shock doctrine) na
mikroplanu koja podrazumijeva povremeno ali konstantno iniciranje
većih ili manjih, naizgled međusobno nepovezanih, kriznih situacija i
„incidenata“ i iz toga izrastajućih novih „autoriteta“, te sklonost
savremenog čovjeka ka bijegu od zajednice, skoro su standardna matrica
na kojoj se razvija sadržaj i odvija dinamika savremenog muslimanskog
društva. Ovaj aspekt aktuelnog načina poslovanja u javnosti uglavnom
nije tretiran. Izuzetak su radovi u kojima se nekritički iznose teorije
savremenog poslovanja muslimanskih banaka i firmi u kojoj je sva pažnja
koncentrirana na fikhsko-pravni aspekt 47, ili koji, pak, potenciraju
spomenute formalno-moralne obaveze muslimanskih poduzetnika prema
partnerima. 48 No, postoje i tekstovi koji predstavljaju pravo osvježenje s
obzirom
da
ne
insistiraju
na
pohvalama
savremenog
neoislamokapitalističkog poslovanja, već se prvenstveno koncentriraju na
posljedice njegovog djelovanja na čovjekovu intimu: dušu i srce. 49
Posvećujući se, na kraju, pitanju odnosa Islamske zajednice prema
usponu globalnog neoislamokapitalizma, istaknut ćemo da, po našem
dubokom uvjerenju, on ne može biti građen na indiferentnom odnosu
prema toj pojavi, niti kroz pokušaje post festum „izmirivanja“ različitih
Npr. u Islamskoj informativnoj novini „Preporod“ već duže vrijeme postoje redovne
rubrike pod nazivom „Svijet biznisa“ i „Islamsko bankarstvo“.
48
Npr. „Islamska ekonomija – utopija ili stvarnost“, Novo vrijeme, petak, 24. 5. 2013,
str. 14.
49
Npr. jedan od tih tekstova je: Čengić, Haris, „Iman i njegovo očuvanje u uslovima
savremenog poslovnog ambijenta“,
http://www.znaci.com/islam_u_drustvu/kritika_drustva/art4_0.html (stranica je bila
aktivna 21. 8. 2013. godine). Također vrijedi konsultirati i komentar istoga autora pod
nazivom „Beskamatno kreditiranje“,
http://www.znaci.com/nas_dijalog/pitanja/art346_0.html (stranica je bila aktivna 21. 8.
2013. godine). Ovim se mogu dodati i neki tekstovi objavljeni u novini „Novo vrijeme“,
npr.: Mahmutović, Zehra, „Pozajmi brzo, kajat ćeš se natenane“, 7. 8. 2013, str. 12.;
Ljevaković, Abdurahman, „Islamski koncept solidarnosti“, 7. 8. 2013, str. 41.
47
58
PREGLED
muslimanskih grupacija, što nužno podrazumijeva neopravdano
banaliziranje i izbjegavanja stvarnoga problema. Na osnovu svoga ustava,
Islamska zajednica bi trebala obuhvatiti brigom sve muslimane, međutim,
jednako tako nužno je osigurati mehanizme zaštite autentičnosti njenoga
djelovanja u društvu kao i nesmetan duhovni razvoj svakoga pojedinca.
Upravo je iz toga razloga ovaj rad radi primarno i napisan.
4. Institucija Islamske zajednice pred izazovima
neoislamokapitalizma
Kako smo naglasili, vjerovatno najlošiji odgovor Islamske
zajednice na izazove jačanja globalnog neoislamokapitalizma, kao i
brojnih drugih izazova savremenoga čovječanstva, bilo bi njihovo
ignoriranje. U slučaju kojega tretiramo, izostanak ozbiljnih analiza i
razvoja mehanizama očuvanja zrelog i kritičkog odnosa u funkcioniranju
svih organa Zajednice prema brojnim vjerskim i društvenim projektima u
našemu vremenu, značio bi jednu od dvije stvari. Ili bi, kako smo već
naveli, ignorantski odnos prema mogućim problemima ukupno teško
stanje muslimana dodatno usložnio i, u konačnici, doveo do nepomirljivih
podjela i rasta opće nesigurnosti u zajednici ili bi, pak, objektivno
primjetne anomalije u životu bosanskih muslimana bile tumačene
vulgarno-apokaliptičkim sadržajima, kontekstualizirane mističnim i
okultnim teorijama zavjere.
Zato smatramo nužnim potencirati kritičko ali snažno otvaranje
Islamske zajednice prema javnosti, prema društvu, koje podrazumijeva
uvažavanje pluralnosti različitih mišljenja i prevaliranje onih baziranih na
snazi i konzistentnosti intelektualnih argumenata, a ne na temelju sirove
moći (finansijske, političke i sl.). Posebno je važno, kako god se
naglašavanje potenciranja toga u XXI st. može činiti nepotrebnim, unutar
vjerskoga života bosanskih muslimana, naročito mladih, reaktualizirati
duhovne aspekte izražaja vjere. To, prije svega, podrazumijeva buđenje
interesa za kulturnu i vjersku tradiciju bosanskih naroda, upoznavanje ali i
studiranje sadržaja klasičnih i savremenih oblika kulturnoga izražavanja,
razumijevanje i interpretiranje umjetničkih ostvarenja, insistiranje na
slobodi mišljenja i prihvatanju pune odgovornosti za izrečene stavove i
postupke, postavljanje u samo središte interesovanja fenomen ljudske
duše i njenoga odgoja, lijepoga ponašanja i sl.
Riječ je, ustvari, o postupku koji zahtijeva punu predanost i
dosljednost, no, nužno ga je otvoreno osloviti i ponuditi makar konture
njegovoga početka. Stoga smo slobodni predložiti šest koraka, šest
PREGLED
59
mehanizama koje bi, po našem mišljenju, Islamska zajednica trebala
usvojiti u svome djelovanju.
4.1 Mehanizmi angažiranog i društveno odgovornog djelovanja
Islamske zajednice
Sjajna prilika za realiziranje ovih mehanizama koji trebaju
poslužiti, kako smo naveli, kao garant očuvanja autentičnosti i
opravdanosti djelovanja Islamske zajednice u savremenom bosanskom
društvu sigurno je promjena naravi vođenja aktuelnih rasprava oko
novoga ustava Islamske zajednice. Sve prethodno opisano, kao i pregršt
drugih činjenica, sasvim dostatno ukazuju na važnost i iz njenoga
usvajanja izvedenu validnost pristupa pitanju najavljenoga reformiranja
Zajednice. Jednostavno rečeno, Ustav Islamske zajednice trebao bi značiti
ne samo koncentriranje na segment njenog pravnog normiranja već prije
svega na adekvatno obrazloženje i shodno tome i daljnje razvijanje, svrhe
postojanja Zajednice koja je, zapravo, zajednica bosanskih muslimana,
dakle, sasvim konkretne grupe vjernika, sa sasvim konkretnim potrebama,
izraslim iz heterogenih pristupa i zbilji, ali i svakodnevnom životu.
Tradicijsko naslijeđe, ali čak i savremene političke analize, ocjenjuju
krajnje pogrešnim i manjkavim temeljenje rada bilo koje institucije na
projekcijama samo jednoga pojedinca odnosno tek jedne uže interesne
grupe, a, ukoliko bi na taj način bilo trasirano institucionalno djelovanje
bilo kojega aspekta života bosanskih muslimana, npr., takav angažman
povijest bi, izvan svake sumnje, okvalificirala kao nezreo, sebičan i
neodgovoran čin. Makar prethodno neplanirano, svakodnevnost pokazuje,
na šta smo već ukazali, da je naše vrijeme obilježeno snažnim
djelovanjem u bîti tehnokratskih institucija moći kojima upravljaju manje
interesne grupe, a nužna ravnomjerna distribucija moći i utjecaja
podrazumijeva snaženje tendencije demokratizacije institucija i to, u
prvome redu, kroz jačanje savjetodavnih tijela i parlamenata. 50 Na tragu i
50
Do kraja uprošteno rekavši, prepuštanje donošenja presudnih odluka samo manjem
broju osoba širu zajednicu postavlja u podređeni odnos prema toj grupi i otvara
mogućnost kreiranja dužničkog odnosa većine prema manjini. Motreno u kontekstu
funkcioniranja savremenoga društva u kojemu moderne države ne štite temeljne interese
građana, već prvenstveno podržavaju tržišne projekcije multinacionalnih korporacija i
banaka, osnovna institucija oformljena kako bi se zaštitila prava jedne zajednice
transformirana je u običnoga „klijenta“ i to udruženja i institucije koje je sama osnovala
ili podržala u cilju vlastitog adekvatnijeg funkcioniranja. Usporedi: Habermas, Jürgen,
Im Sog der Technokratie, str. 118. i 119.
60
PREGLED
učenja blagoslovljenoga poslanika Muhammeda da je vjera naprosto –
savjetovanje (naṣīḥa). 51
a) Struktura Sabora Islamske zajednice
Pod ovim mislimo prije svega na promjene u dva pravca. Jedan
podrazumijeva način odabira članova Sabora u smislu preciziranja načina
odabira užeg kruga kandidata za konačni saziv. Ne bi se trebalo događati
da, nakon izbora predstavnika na osnovnome nivou, u džamijama, ti isti
predstavnici ne mogu biti birani za redovne članove Sabore, već oni
biraju redovne članove na osnovu liste kandidata na koju nisu lično
utjecali, koja im je naknadno predočena.
Drugo, zadovoljavajući moralni integritet samo je jedna od dvije
temeljne karakteristike sabornika koja se snažno naslanja na pitanje
kompetentnosti konkretnoga saborskog poslanika za adekvatan kritički
angažman u radu Zajednice, na osnovu dubokog razumijevanja općih
prilika u svijetu i napose u Bosni. Samo na ovaj način moguće je govoriti
o punoj mjerodavnosti nekoga vjernika za obaveze u radu Sabora.
b) Debirokratiziranje Islamske zajednice
Već smo dva puta u radu naglasili da je savremeno doba
karakterizirano vjerovatno do sada u povijesti najsnažnijim stepenom
manifestiranja
moći
sukusirane
u
rukama
profesionalnog
administrativnog kadra. S obzirom na izloženost svake institucije
utjecajima globalnih događanja, te uzevši u obzir naslijeđe
birokratiziranog socijalističkog sistema, sasvim je prirodno pretpostaviti
da i Islamska zajednica, makar jednim svojim dijelom, osjeća posljedice
opće birokratizacije. Stoga je veoma važno da unutar sebe Zajednica
razvija tendenciju multiperspektivnog pristupanja aktuelnim problemima
kako bi se izbjegla ne samo svojevrsna monopolizacija u procesu
donošenja odluka, već i osigurala interdisciplinarna saradnja stručnih
osoba radi ostvarivanja zajedničkog cilja. Ne bi se trebalo događati da
bilo kakve, naročito važne, odluke budu razmatrane izvan okvira
predviđenih protokolom, niti da problemi budu rješavani unutar
„kružoka“, daleko od kritike javnosti. Rad svake institucije, pa tako i
Hadis bilježi imami Muslim prenoseći ga od časnog Tamīm ad-Dārīa. Vidi: Ṣaḥīḥ
Muslim, tom I, str. 74.
51
PREGLED
61
Islamske zajednice, jednako je bitan kako za njene članove tako i za
društvo uopće. 52
c) Uvođenje i jačanje unutarnjeg sistema sprečavanja korupcije
Djelovanje bilo koje organizacije vođeno snažno razvijenim
administrativnim aparatom istovremeno jača i mogućnost nezakonitoga
djelovanja osoba na visokim upravnim pozicijama. To nezakonito
djelovanje podrazumijeva različite oblike zloupotrebe moći, i to političke,
poput pronevjere finansija, netransparentnosti novčanih tokova,
„kupovanja“ političkog utjecaja, korupcije u izbornom postupku,
prikrivanja koruptivnih radnji i sl. i administrativne, kao što su nezakonito
izdavanje različitih dozvola i odobrenja uslijed korištenja protuusluga,
omogućavanja prekršitelju da izbjegne zakonske sankcije i sl. 53 Iz ovoga
razloga društvena odgovornost i zrelost svake institucije ogleda se u
razvijanju mehanizama za sprečavanje korupcije, što treba biti popraćeno
temeljitom analizom svih postojećih problema u njenom radu. Kao i
ostale, i ove aktivnosti trebaju biti javne.
d) Promoviranje principa „praktične solidarnosti“
Jedan od osnovnih izazova koji se postavlja pred projekat
Evropske unije jeste problem rješavanja različitih oblika krize, pa tako i
one finansijske. Za razliku od načelnog proklamovanja obaveze
52
Ovo pitanje moglo bi biti tretirano i kao pitanje odnosa „centra“ i „periferije“,
problema naročito tematiziranog u literaturi orijentalista s naših prostora s kraja XX st., a
danas uglavnom obrađivanog unutar muslimanske političke ljevice i neomarksista. Jedna
od temeljnih posljedica ovoga pristupa zasigurno je i objašnjenje naizgled
paradoksalnoga događanja različitog stepena razvijenosti administrativnih entiteta jedne
zajednice, zbog čega se, u širem kontekstu, umjesto česte upotrebe sintagme „razvijenost
država“ radije upotrebljava pojam „razvijenost društava“, s obzirom da taj pojam ne
podrazumijeva samo mogućnost spomenutog različitoga stepena razvijenosti, već mu,
jednako tako, pririče i sposobnost prelaska, tranzicije, administrativnih granica.
Usporedi: Mourad, Mary, Mohammed Saad, „Interview: Marxist thinker Samir Amin
discusses demise of capitalism“, Al-Ahram, 2. 10. 2012,
http://english.ahram.org.eg/NewsContent/18/0/54564/Books/Interview-Marxist-thinkerSamir-Amin-discusses-dem.aspx (stranica je bila aktivna 21. 8. 2013. godine) Također
vidi njegovu analizu društvenih i ekonomskih promjenama: Amīn, Samīr, Ma ba'd arRa'smaliyya al-Mutahalaka, Bejrut, Dār al-Fārābī, 2003, str. 223–247.
53
Vidi više: Budak, Jelena, „Korupcija u Hrvatskoj: percepcije rastu, problemi ostaju“,
Privredna kretanja i ekonomska politika, Ekonomski institut, sveska 16, br. 106, Zagreb,
april 2006, str. 70. i 71.
62
PREGLED
međusobnoga pomaganja, snažniji, stabilniji entiteti imaju moralnu i
političku obavezu sasvim konkretno pomagati slabijim (praktische
Solidarität).54 Na ovaj način razriješila bi se danas prisutna bezizlazna
pozicija nastala iz podjele regija shodno političkim i finansijskim
uslovima koji u njima dominiraju, a koja podrazumijeva prebacivanje
pune odgovornosti za rješavanje problema samo regiji, državi, koja je
neposredno izložena krizi. Ustroj zajednice na entitete karakterizirane, na
jednoj strani, optimalnim, i, na drugoj strani, suboptimalnim uslovima, pri
čemu se regije u kojima prevladavaju suboptimalni uslovi posmatraju ne
kao ravnopravni partneri, već prije kao humanitarni slučajevi, naprosto je
greška i nikada neće polučiti njenu punu integraciju. 55
S obzirom da se, kako smo već ranije naglasili, u današnjem
svijetu nemoguće isključiti iz globalnih tokova, smatramo sasvim
opravdanim princip „praktične solidarnosti“ primijeniti i u radu Islamske
zajednice, u smislu ravnomjerne distribucije naročito finansijskih
sredstava kroz sva muftijstva, odnosno medžlise. Na taj način Zajednica
bi djelovala mnogo kompaktnije.
e) Kritičko otvaranje prema muslimanskim organizacijama i
udruženjima
Već duže vrijeme Islamska zajednica sarađuje s brojnim
muslimanskim vjerskim i vjersko-političkim udruženjima, domaćim i
inostranim, napose sa nevladinim sektorom. Zasigurno je na taj način
otvorena mogućnost boljega razumijevanja savremenih trendova i
obogaćen spektar odgovora na mnoge izazove. Pozitivno ocijenivši ove
napore, smatramo jednako važnim i dalje razvijati tendenciju saradnje i
to, u ovoj fazi, kroz kritičko valoriziranje kako angažmana svake
organizacije i udruženja zasebno tako i svakog pojedinačnog projekta.
Slično ranijim prijedlozima, i ovaj pristup bi podrazumijevao
javnost djelovanja, stručnost osoba uključenih u različite projekte ispred
Islamske zajednice ali i interdisciplinarni pristup.
54
Vidi: Habermas, Jürgen, Im Sog der Technokratie, str. 121. i 122.
Usporedi: Habermas, Jürgen, „Ein Fall von Elitenversagen“, Der Spiegel, br. 32, 5. 8.
2013, str. 27.
55
PREGLED
63
f) Kvalitativno jačanje odgojno-obrazovnog sistema Islamske
zajednice i ukazivanje većega povjerenja mlađem
visokoobrazovanom vjerskom kadru i intelektualcima
Iako se ovaj prijedlog, na neki način, podrazumijeva sâm po sebi,
ipak o njemu je, slobodni smo ustvrditi, veoma malo pisano. Štaviše,
shodno propozicijama još uvijek važećeg Ustava Islamske zajednice i na
osnovu analize do sada objavljenih članaka koji tretiraju pitanje
donošenja novoga ustava, sa velikom sigurnošću može se zaključiti da su
odgojno-obrazovne institucije Zajednice u velikoj mjeri marginalizirane.
Ono što se prirodno naslanja na ovaj problem jeste i nedovoljan interes za
mlađe visokoobrazovne vjerske kadrove te mlađe intelektualce uopće.
Prateći rad međunarodnih konferencija te objavljene sadržaje inostranih
stručnih časopisa, uviđa se snažno prisustvo bosanskih autora koji su,
uglavnom zahvaljujući svojim snagama i vlastitom upornošću, uspjeli
sebi izboriti mjesto u svjetskim akademskim krugovima. Zato bi bilo
sasvim prirodno pokrenuti jedan projekt koji bi vodio Fakultet islamskih
nauka u Sarajevu kao zasigurno ključna odgojno-obrazovna institucija
Islamske zajednice, čiji bi osnovni cilj bio povezivanje naših mladih
znanstvenika neangažiranih unutar Islamske zajednice, što bi, sasvim
sigurno, doprinijelo i kvaliteti odgojno-obrazovnog procesa.
Literatura
1. Al-Ahram (2002), „Empire of Chaos challenged“, br. 609.
2. Amīn, Samīr (2003), Ma ba'd ar-Ra'smaliyya al-Mutahalaka, Dār alFārābī, Bejrut.
3. Atasoy, Yildiz (2009), Islam's Marriage with Neoliberalism: State
Transformation in Turkey, Palgrave Macmillan, New York.
4. Berger, Peter (1990), „Reflections of an Ecclesiastical Expatriate“, The
Christian Century.
5. Budak, Jelena (2006), „Korupcija u Hrvatskoj: percepcije rastu,
problemi ostaju“, Privredna kretanja i ekonomska politika, Ekonomski
institut, sveska 16, br. 106, Zagreb.
6. Butler, Judith (2001), Feminism in the Study of Religion: A Reader,
Continuum, New York.
7. Butler, Judith (1997), The Psychic Life of Power: Theories in Subjection,
Stanford University Press, Stanford.
8. Butler, Judith, Ernesto Laclau, Slavoj Žižek (2000), Contingency,
Hegemony, Universality: Contemporary Dialogues on the Left, Verso,
London – New York.
64
PREGLED
9. Ganijeva, Alisa (2013), Islamofob za neupućene, NIN, br. 3268.
10. Habermas, Jürgen (2013), „Ein Fall von Elitenversagen“, Der Spiegel,
br. 32.
11. Habermas, Jürgen (2013), Im Sog der Technokratie: Kleine politische
Schriften XII, Suhrkamp Verlag, Berlin.
12. Ibn Abi ad-Dun'ya, Islah al-Mal, Bejrut, Mu’assasa al-Kutub atTaqafiyya, 1993.
13. Keyder, Çağlar (2004), „The Turkish Bell Jar“, New Left Review, br.
28.
14. Levitt, Steven D., Stephen J. Dubner (2005), Freakonomics: A Rogue
Economist Explores the Hidden Side of Everyting, Perfect Bound, New
York.
15. Levitt, Steven D., Stephen J. Dubner (2009), Superfreakonomics: Global
Cooling, Patriotic Prostitutes and why Suicide Bombers should buy
Insurance, New York Times, New York, 2009.
16. Mourad, Mary, Mohammed Saad (2012), „Interview: Marxist thinker
Samir Amin discusses demise of capitalism“, Al-Ahram.
17. Novo vrijeme (2013), „Šiitski polumjesec: Mit ili stvarnost?“, str. 18. i
19.
18. Politika (2013), „Izvoz vehabizma iz Austrije na Kosovo“, str. 9.
19. Rehman, Aamir A. (2010), Gulf Capital & Islamic Finance: The Rise of
the New Global Players, McGraw Hill, New York.
20. Sahih Muslim, Bejrut, Dar al-Kutub al-'Ilmiyya, 1991., tom I
21. Schmidinger, Thomas (2013), Gora: Slawischsprachige Muslime
zwischen Kosovo, Albanien, Mazedonien und Diaspora, Wiener Verlag
fuer Sozialforschung, Beč.
22. Tuğal, Cihan (2007), „NATO's Islamists: Hegemony and
Americanization in Turkey“, New Left Review.
23. Weber, Max (1989), Protestantska etika i duh kapitalizma, „Veselin
Masleša“ – „Svjetlost“, Sarajevo
PREGLED
65
66
PREGLED
Mirela Badurina
UDK 159.922.8
MENTALNO ZDRAVLJE DJECE RANE ADOLESCENTNE DOBI
MENTAL HEALTH OF CHILDREN
IN EARLY ADOLESCENT AGE
Sažetak
Rad opisuje istraživanje čiji su rezultati omogućili bolje razumijevanje utjecaja
kvalitete relacijskog konteksta u različitim obiteljskim, školskim i društvenim
dinamikama, kao interaktivnim sustavima, na mentalno zdravlje djeteta,
percipirano očima djeteta rane adolescentne dobi u Kantonu Sarajevo. U okviru
kvantitativnog istraživanja sudjelovalo je 734 učenika/ica viših razreda osnovne
škole (V–IX razreda), koji su procjenjivali kvalitetu obiteljskog i školskog života
na prilagođenim upitnicima za mjerenje obiteljskih i školskih interakcija, te
svoje probleme na skali samoprocjene ponašanja mladih. Kvalitativno
istraživanje provedeno je sa roditeljima/starateljima i članovima menadžmenta
osnovnih škola uključenih u istraživanje (N= 31) u sadašnjem društvenom
kontekstu. U ovom radu prikazan je samo dio rezultata dobivenih u provedenom
istraživanju (Badurina, 2012).
Rezultati su analizirani s obzirom na opće i specifične aspekte kvalitete života i
mentalnog zdravlja djece rane adolescentne dobi, te mogućnosti rane prevencije
u okviru Bronfenbrennerovog modela ekološke integracije.
Ključne riječi: mentalno zdravlje djece adolescenata, aspekti kvalitete
obiteljskog i školskog života, Bronfenbrennerov ekološki sustav, internalizirani i
eksternalizirani problemi u djece adolescenata.
Summary
This paper contains a description of research whose results allowed better
understanding of the relation context’s influence on mental health of children as
perceived through the eyes of early adolescents in various family, school and
social dynamics as interactive systems in the Sarajevo Canton. 734 students
enrolled in primary school senior classes (V-IX) were a part of this research
which tried to determine the quality of family and school life, through the
customized Questionnaires for weighting the family and school interactions, and
self-evaluating their problems on a Youth Self Assessment Scale. The qualitative
research was conducted on parents/caretakers and members of primary school
PREGLED
67
managements included in the research (N=31), within the present social context.
Only a fraction of results obtained through the aforementioned research
(Badurina 2012) has been presented in this paper.
The analysis of obtained results has been performed in relation to the general
and specific aspects of the life quality and mental health of children in early
adolescent age, and possibilities of early prevention within the Brofenbrenner's
ecological integration model.
Key words: mental health of children in adolescent age, aspects of family and
school life quality, Brofenbrenner's ecological system, internalized and external
problems of children in adolescent age.
Uvod
Mentalno zdravlje je osnova dječijeg socijalnog i emocionalnog
razvoja, a time i blagostanja i funkcioniranja tokom cijelog života.
Premda predstavlja fundamentalnu komponentu općeg zdravlja, mentalno
zdravlje djece je često zanemareno širom svijeta, naročito u nerazvijenim
i zemljama u razvoju (Goldney i sur., 2004.; Novak i Bašić, 2008). Ovaj
nedostatak svjesnosti o problemima mentalnog zdravlja mladih rezultira
time da se ova kategorija populacije često ignoriše i zaboravlja kada se
kreira politika mentalnog zdravlja u mnogim zemljama. Dodatno, tu je i
stigma povezana sa problemima mentalnog zdravlja djece i mladih koja
utječe na njihovu kvalitetu života, ali i predstavlja barijeru za prevenciju i
tretman ovih patnji (prema Marković, 2011). Mnoge teorije govore da
problemi u djetinjstvu predviđaju probleme i u odrasloj dobi. Mentalni
poremećaji, zbog relativno visoke prevalencije i često hroničnog toka, kao
i početka u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi, predstavljaju jedan od
prioriteta javnih zdravstvenih problema u svijetu. Oko polovine
dugotrajnih mentalnih poremećaja počinje prije 14. godine, što ukazuje
na važnost ulaganja u identifikaciju, prevenciju, ali i tretman poremećaja
u djece i adolescenata
(http://www.who.int/mental_health/resources/Child_ado_atlas.pdf: 16;
N.p., n.d. Web. 17 June 2011).
Teorijski pristupi etiologiji poremećaja u ponašanju polaze, sa
jedne strane, od bioloških, medicinskih i psiholoških stajališta, a s druge
socioloških pristupa, dok se noviji pristupi priklanjaju integraciji jednih i
drugih. Socijalno okruženje ima važno mjesto u razmatranju etiologije
različitih poremećaja u ponašanju, pri čemu su obiteljsko i školsko
okruženje važni konteksti unutar kojega djeca rane adolescentne dobi
68
PREGLED
kreiraju svoja uvjerenja o interpersonalnim odnosima, te u odnosu na njih
razvijaju obrasce socijalnih, emocionalnih i kognitivnih akcija.
Govoreći o obitelji, nikako ne smijemo zaobići njezinu važnu
ulogu u formiranju osobe kroz rani razvoj i pojedinačan utjecaj svih
članova obitelji kao i važnost ukupne obiteljske atmosfere u kojoj dijete
odrasta. „Samo roditeljstvo i kvaliteta dijadnih obiteljskih odnosa, već je
davno prepoznato kao značajna komponenta zadovoljstva vlastitim
životom, sposobnosti prilagođavanja različitim aspektima razvoja,
ponašanja djeteta, akademskim postignućima, moralnim razvojem kao i
osobinama ličnosti“ (Klarin, 2006, prema Wagner, 2008:121). Međutim,
„stručnjaci sve više ističu važnost funkcioniranja cijele obitelji kao
sustava“ (Keresteš, 2002, prema Wagner, 2008:120), koja omogućava da
se zadovolji egzistencijalna potreba za pripadanjem posebno kada je riječ
o djeci rane adolescentne dobi koja ulaze ili prolaze kroz značajnu
razvojnu fazu u kojoj uče kako se ostvaruje čovjek. Atmosfera u obitelji
te kvaliteta obiteljskih odnosa predstavljaju najsnažniji zaštitni faktor, ali
i riziko-faktor za razvoj različitih oblika poremećaja mentalnog zdravlja
kod djece i adolescenata. U našem istraživanju kvaliteta obiteljskog života
predstavlja osjećaj koherentnosti1 – osjećaj pripadnosti obitelji kao važne
egzistencijalne potrebe, a koherentnost se posmatra i kao „kritički
element rezilijentnosti“2 (prema Majkić, 2011:274).
Kvaliteta školskog života definira se kao skup pozitivnih i
negativnih iskustava i doživljaja u školi, te osjećaja povezanih sa
specifičnim područjima i posljedicama života u školi (Leonard, 2002).
„Opće pozitivne i negativne osjećaje prema školi odnose se na opći
doživljaj kvalitete školskoga života, dok specifična područja školskoga
života uključuju kvalitetu odnosa između učenika i nastavnika, odnosa
učenika s vršnjacima, percepciju važnosti školovanja za život, osjećaj
uspješnosti u školi, osjećaj samomotivacije za učenje“ (Raboteg-Šarić i
sur., 2009:698).
Međutim, najveća zapreka učenju ali i mentalnom zdravlju djeteta
jeste strah. Procjena nepoželjnih osjećaja prema školi pokazala se u
dosadašnjim istraživanjima značajnim indikatorom stresa što ga učenici
doživljavaju u školi. Osjećaj nemogućnosti da se prati nastava, strah od
neuspjeha i doživljaj neuspjeha, prenatrpani sadržaji nastavnih planova i
programa, metodi poučavanja, loši uvjeti, loši odnosi s nastavnicima,
nasilje među učenicima i niz drugih faktora u školi „povećavaju
nezadovoljstvo učenika školom koje se očituje u njihovoj pasivnosti,
smanjenoj motivaciji, lošijem školskom uspjehu i izostajanju iz škole”
(Leonard i sur., 2000, prema Raboteg-Šarić i sur., 2009:711). Nadalje,
PREGLED
69
tradicionalne škole usmjerene na reproduktivno znanje potiču kod djece
osjećaj straha, nekompetentnosti i nesigurnosti. Dijete počinje izbjegavati
takve situacije neugodnog osjećaja, ali pošto školu ne može izbjeći
počinje je identifikovati sa tim osjećajem i može imati tendenciju razvoja
otpora prema školi, nastavnicima i odgovarati na školski stres
maladaptivnim mehanizmima.
Zbog svega navedenog investiranje u mentalno zdravlje i kvalitetu
života djece adolescenata spada u najvažnija ulaganja koja zajednica
može napraviti. Bosna i Hercegovina kao relativno mlada država u fazi
postratnog oporavka i izgradnje demokratskih odnosa treba obratiti
posebnu pažnju brizi cjelokupnog zdravlja djece i mladih.
Analogno, u našem istraživanju pošli smo od holističkog3 gledišta
i približili se konceptu Uriea Bronfenbrennera koji danas predstavlja
dominantni model biopsihosocijalnog pristupa u razvoju psihopatologije i
zahtijeva sagledavanje svih bitnih prediktora mentalnog zdravlja djece
rane adolescentne dobi, koristeći se, za naše istraživanje, prilagođenim
Bronfenbrennerovim modelom ekološke integracije sustava (slika 1;
prema Vulić-Prtorić, 2001:15). Prema ovom modelu, dijete rane
adolescentne dobi4 (McConville, 1998) nalazi se u sredini, a oko njega se
u koncentričnim krugovima šire slojevi okoline, počevši od onih koji su
djetetu najbliži i u kojima izravno sudjeluje pa do onih koji su mu
udaljeni i sa kojima je u indirektnoj interakciji. Dječiji razvoj se promatra
unutar konteksta u kojemu se razvoj odvija i koji uveliko ovisi o kvaliteti
interakcije između djeteta i okoline, ne zanemarujući individualne
osobine djeteta. To znači „da je djetetovo ponašanje, u svakom trenutku
djetetova razvoja, rezultat transakcije između njegovih osobnih
karakteristika i okoline” (Vulić-Prtorić, 2002:2). Dakle, u središtu ovog
prilagođenog modela (slika 1) posmatramo izloženost djeteta okolnostima
koje su (ne)povoljne za njegov adekvatan razvoj putem samoprocjene
djeteta (mentalno zdravlje/problemi mentalnog zdravlja). Drugi sustav,
mikrosustav čini njegova obitelj sa svim specifičnostima (kvaliteta
emocionalnog odnosa, stilovi ponašanja roditelja, doživljaj koherentnosti,
pripadnosti obitelji). Slijedeću razinu čini egzosustav koji predstavlja
kvalitetu školskog života (opću i specifičnu) i najudaljeniji, ali ne i bez
utjecaja na pojedinca, čini makrosustav kao sustav društvene tradicije,
vrijednosti, te općenito kvalitete življenja u sadašnjem društvenom
okruženju (ekonomski problemi, nezaposlenost, siromaštvo, zdravstveni i
obrazovni problemi). Mezosustav predstavlja kvalitetu odnosa između
djeteta i okoline, te interakcije između sustava, tj. aktivnu/pasivnu
povezanost sustava.
70
PREGLED
Prilagođeni Bronfenbrennerov model ekološke integracije sustava: slika 1
Internalizirani i eksternalizirani problemi u djece i adolescenata
Sada već tradicionalnu podjelu problema mentalnog zdravlja djece
i mladih na internalizirane i eksternalizirane prvi uvodi Achenbach, te ih i
razrađuje širokom primjenom.
U internalizirane probleme ubrajaju se anksioznost, zabrinutost,
reakcije panike, te reakcije na stresne događaje koje čine supskale:
socijalne povučenosti, somatskih poteškoća i anksioznosti/depresije.
Internalizirani simptomi češće se javljaju kod djevojčica, a uključuju
fobije, brige, bolove u trbuhu, povlačenje, mučninu, glavobolje,
povraćanje, kompulziju, nesanicu, osamljivanje, depresiju, plač, stid,
strah krivnju. Za djecu s ovim simptomima karakteristično je pretjerano
kontrolirano ponašanje, prisutnost određenih deficita u ponašanju ili
emocionalna inhibicija (Achenbach, 1966.; Achenbach i sur., 1989.;
Davidson i Neale, 1999.; prema Marković, 2011), pri čemu dijete
prvenstveno ima problem samo sa sobom. Eksternalizirani problemi
manifestiraju se kao nedovoljno kontrolirana ponašanja ka van, te
uključuju bježanje od kuće, iz škole, uništavanje imovine, rizično
zdravstveno ponašanje, destruktivno agresivno ponašanje, te antisocijalno
ponašanje i odnose na supskali preddelinkventnog ponašanja i
destruktivne agresivnosti. Eksternalizirani simptomi češće se javljaju kod
dječaka, a tipično ih prati nedovoljno kontrolirano, ekscesivno ponašanje,
te je karakteristično da dijete iznosi svoj problem kroz odnos s društvom.
PREGLED
71
Internalizirani i eksternalizirani problemi nisu međusobno
isključivi i predstavljaju značajne prediktore mentalnog zdravlja i
kvalitete života, te ishoda za budućnost.
Epidemioloških podataka o mentalnim problemima kod djece i
mladih ima vrlo malo iz čega direktno proizlaze potrebe i smjernice za
daljnjim istraživanjima. Da bismo govorili o važnosti preventivnih
programa za mentalno zdravlje djece adolescenata, dobrobit našeg društva
ili tretirali kao ekonomski isplativije načine brige, pokušat ćemo utvrditi
kolika i kakva potreba postoji za intervencijom.
Metodološki okvir empirijskog dijela istraživanja
Nastojali smo kroz ekološki transakcijski model Uriea
Bronfenbrennera dosegnuti i bolje razumjeti povezanost fenomena
kvalitete obiteljskog i školskog života sa mentalnim zdravljem djeteta
rane adolescentne dobi. Ono što predmet istraživanja čini posebno
značajnim jeste da su skalom samoprocjene ponašanja ispitanika ispitani
internalizirani i eksternalizirani problemi djece rane adolescentne dobi,
koji su dovedeni u vezu sa varijablama kvalitete doživljaja zadovoljstva
unutar obiteljskog i školskog života u trenutnom društvenom kontekstu.
Sudionici
U istraživanju je sudjelovalo osam osnovnih škola u Kantonu
Sarajevo i obuhvaćena je populacija učenika/ica starije osnovnoškolske
dobi (10–15 godina), koja je odabrana slučajnim uzorkom odjeljenja.
Anketirano je 734 učenika/ica od V–IX razreda, te roditelja/staratelja oba
spola, članove menadžmenta škole (N= 31), u okviru kvantitativnog i
kvalitativnog istraživanja. Nakon eliminiranja svih upitnika koji nisu bili
potpuni, gdje je nedostajalo više od 10% odgovora, u konačan uzorak za
dalje istraživanje ušla su 713 ispitanika/ice.
Metode, tehnike i mjerni instrumenti istraživanja
U ovom istraživanju koristili smo kvantitativnu i kvalitativnu
tehniku prikupljanja podataka. Ispitivanje je provedeno u više navrata
grupno, po odjeljenjima, u vrijeme redovne nastave u školi, uz odobrenje
menadžera škole i poštivanje Etičkog kodeksa istraživanja o djeci
(Nagradić i sur. 2006) sa ciljem djelovanja u najboljem interesu djeteta,
njegove obitelji, cjelokupne zajednice te kvalitete istraživanja. Djeci je u
72
PREGLED
razredu na početku sata predviđenog za popunjavanje baterije upitnika,
data usmena uputa o ciljevima istraživanja, uz naglašenu anonimnost
istraživanja i poštovanje dječijih prava.
Prema svrsi istraživanja koristili smo aplikativnu metodologiju
istraživanja koja ima za cilj da rezultati budu izravno primijenjeni u
praksi. Prema tipu istraživanja na osnovu vremenskog okvira provođenja
koristili smo cross studiju. Dakle, riječ je o biopsihosocijalnom
istraživanju koje ima za funkciju da se opisuju fenomeni, interakcije te
značajni prediktori.
Primijenjen je softverski paket za statističku obradu podataka –
SPSS 18.0. Kako bi se utvrdila pouzdanost pojedinih mjernih
instrumenata, izvršena je provjera testom pouzdanosti Cronbach's Alpha.
Radi lakše interpretacije podataka i interakcije među varijablama korišten
je generalni linearni modul multivarijantne prilagođene binarne regresije,
analize sa testom između faktora na zavisnim varijablama, te Profile
Plots, Post Hoc Test i Bonfferoni test, a sve su analize provjerene i
neparametrijskim testom pouzdanosti Chi square.
Mjerni instrumenti
1. Opći sociodemografski podaci: spol, dob, područje škole,
raseljenost/neraseljenost, vladanje u školi, akademski uspjeh,
strukturalne karakteristike obitelji (potpuna/nepotpuna, proširena
obitelj, hraniteljska obitelj ili neki drugi institucionalni smještaj).
2. Skala samoprocjene ponašanja ispitanika: YRS – Youth Self
Report (Achenbach i Rescorla, 2001) namijenjena je za
samoprocjenu ponašanja djeteta tijekom proteklih šest mjeseci.
Skala se sastoji iz osam supskala koje ukazuju na sljedeće
probleme: anksiozno-depresivna ponašanja, povučenost, somatske
poteškoće, socijalni problemi, opsesivne misli, problemi sa
pažnjom, buntovništvo i destruktivna agresivnost. Na osnovi
faktorskih analiza izdvojene su dvije osnovne šire kategorije
problema u ponašanju, internalizirani i eksternalizirani problemi,
te sindrome koji ne pripadaju ni jednoj od ove dvije grupe, to su:
problemi mišljenja, problemi pažnje i socijalni problemi. Skala se
sastoji od 112 tvrdnji koje se procjenjuju na skali od 0-2 (0 – nije
tačno, 1 – djelomično tačno, 2 – tačno je). Ukupni problemi na
skali problema je zbir skorova na svim stavkama i može biti od 0
do 240. Test pouzdanosti Cronbach's Alpha iznosi alfa = od .723
do .796 i upućuje na zadovoljavajuću pouzdanost skale.
PREGLED
73
3. Skala kvalitete obiteljskih interakcija – KOBI (Vulić-Prtorić,
2004) mjeri interakcije djeteta i roditelja na dvije dimenzije koje
odgovaraju onim aspektima obiteljske interakcije koji se u
literaturi najčešće opisuju dimenzijom prihvatanje (emocionalna
toplina, intimnost, jasne granice) i odbacivanje (rigidna kontrola,
emocionalno zanemarivanje). Skala se sastoji od pet supskala:
zadovoljstvo vlastitom obitelji, prihvatanje od majke, prihvatanje
od oca, odbacivanje od majke i odbacivanje od oca Skala ima 55
tvrdnji: 22 koje opisuju odnos djeteta s majkom, 22 opisuju odnos
djeteta s ocem i 11 tvrdnji koje se odnose na opću atmosferu u
obitelji. Supskala kvalitete obiteljskog života ispituje kako se
dijete osjeća u svojoj obitelji, njegov osjećaj koherentnosti.
Zadatak ispitanika bio je da za svaki ajtem ili tvrdnju izabere
jedan od predloženih odgovora: 1. potpuno netačno, 2. uglavnom
netačno, 3. nisam siguran/a, 4. uglavnom tačno i 5. potpuno tačno.
Test pouzdanosti Cronbach's Alpha za skalu zadovoljstva
vlastitom obitelji iznosi alfa= .782. Test pouzdanosti Cronbach's
Alpha na skali procjene majčinog ponašanja iznosi alfa= .875, a
alfa= .887 na skali procjene očevog ponašanja.
4. Skala kvalitete školskog života – SKŠO (Badurina, 2012:200)
namijenjena je za samoprocjenu općeg zadovoljstva školskim
okruženjem, te specifičnih aspekata školskog života. Skala ima 20
tvrdnji koje se procjenjuju na skali od četiri stupnja (1 – uopće
nije tačno, 2 – uglavnom je netačno, 3 – uglavnom je tačno, 4 –
potpuno je tačno). Tvrdnje se odnose na opću atmosferu unutar
škole na opće pozitivne i negativne osjećaje prema školi i u školi,
te na specifična područja kvalitete odnosa između učenika,
nastavnika i vršnjaka, osjećaj školske kompetentnosti, doživljaja
učenja, te osjećaja sigurnosti unutar škole. Upitnik je kreiran za
potrebe istraživanja i pilotiran prije istraživanja na učenicima
starije osnovnoškolske dobi. Koeficijent nutarnje konzistencije
(Cronbach's Alpha) na ukupnoj skali procjene opće kvalitete
školskog života iznosi alfa= .879 i upućuje na zadovoljavajuću
pouzdanost skale.
5. Za kvalitativnu analizu (Badurina, 2012:201–209) rezultata
istraživanja dizajnirani su listovi za vođenje, analiziranje i
kvalitativnu obradu podataka fokus-grupa sa roditeljima i
intervjua sa menadžmentom škole.
6. Statistički pokazatelji kvalitete društvenog okruženja (Badurina,
2012:9–12, 53–56) predstavljaju pokazatelje različitih istraživanja
74
PREGLED
i njihovih rezultata (ekonomski problemi:
siromaštvo, zdravstveni i obrazovni problemi).
nezaposlenost,
Rezultati istraživanja
Sociodemografske karakteristike
Pokazatelji rezultata govore da je približan broj ispitanika
uključenih u istraživanje u odnosu na lokaciju škole, i to 49,6% iz
gradskog, te 50,4% ispitanika iz prigradskog okruženja. U školama se
uočava nešto veći broj djevojčica (48,1%) u odnosu na dječake (46,9%).
Ispitanici, do svoje 14 godine, njih 67,4% nije mijenjalo mjesto
stanovanja, a 31,3% ispitanika su tokom svog života promijenili mjesto
stanovanja. Nadalje, ispitanici u najvećem broju slučajeva žive u potpunoj
obitelji sa bratom/sestrom njih 66,8%, u proširenoj obitelji njih 13,9%, te
u obitelji kao jedno dijete njih 8,6%. U nepotpunoj obitelji živi 10,5%
ispitanika, najčešće zbog razvoda roditelja, njih 6%. Uočava se da je 4,5%
ispitanika do svoje 14 godine doživjelo teško traumatsko iskustvo ranim
gubitkom jednog ili oba roditelja, najčešće oca, a 0,7% djece živi sa
starateljima/rodbinom ili u Dječijem domu/Dječijem selu SOS (Badurina
2012:99–101).
Klinički značajni problemi mentalnog zdravlja djece rane adolescentne
dobi
Iz grafikona 1 uočavaju se visoke razine somatskih problema
posebno kod djevojčica što je u korelaciji sa kvalitativnim istraživanjem
(„17883 opravdana časa u toku jednog polugodišta, a neopravdanih 719,
ukupno 18602 izostanaka sa nastave u jednom polugodištu“, menadžment
škole; „Moje dijete je često bolesno. Astma, stomačni problemi“, majka;
„Moje dijete dolazi umorno i neraspoloženo iz škole i ja ne znam kako da
mu pomognem“, otac; „Broj izostanaka po učeniku za ovo polugodište je
23,2%, najčešće zbog bolesti“, menadžment škole) (Badurina 2012:201–
209).
Uočava se prevalencija anksioznih i depresivnih problema u djece
adolescenata sa približno jednakom zastupljenošću u odnosu na spol, te
možemo zaključiti da djeca rane adolescentne dobi predstavljaju
visokorizičnu grupu kada su u pitanju somatski, depresivni i anksiozni
simptomi. Socijalni problemi više su prisutni kod djevojčica, a uočavaju
PREGLED
75
se visoke razine destruktivne agresivnosti, te preddelinkventnog
buntovnog ponašanja kod dječaka (grafikona 1).
Rezultati istraživanja (grafikon 2) ukazuju na skoro dva puta veću
prevalenciju spektra internaliziranih problema (29%) u djece rane
adolescentne dobi od prevalencije klinički značajnih eksternaliziranih
problema (16,3%). Nadalje, vidimo da dječaci rane adolescentne dobi
predstavljaju visokorizičnu grupu kada su u pitanju internalizirani i
eksternalizirani problemi, te se uočava i veća učestalost sveukupnih
problema kod dječaka. U odnosu na spolnu razliku u prevalenciji
ispitivanih problema, potvrđeni su rezultati iz literature koji se odnose na
veću učestalost sveukupnih problema kod dječaka (Cicchetti i Toth,
2009). Također, zanimljiv je visok procent internaliziranih problema kod
dječaka, koji je dobijen i u studiji u Njemačkoj (Beyer i Furniss, 2007). U
odnosu na strukturu emocionalnih problema i problema ponašanja u
našem istraživanju potvrđeni su raniji rezultati koji ukazuju na veću
učestalost eksternaliziranih problema, problema pažnje i destruktivne
agresivnosti kod dječaka (Rescorla i sur., 2007:130–142).
Grafikon 1.
76
PREGLED
Grafikon 2.
Kvalitativni podaci ukazuju da su roditelji/staratelji i menadžment
škole skoro potpuno usaglašeni u procjeni destruktivne agresivnosti, tj.
spektra eksternaliziranih problema u odnosu na spektar internaliziranih
problema. Od ranije je poznato da je usaglašenost među procjenjivačima
viša kada su u pitanju eksternalizirani problemi nego internalizirani
(Rescorla i sur., 2007:351–358), što je potvrđeno i našim istraživanjem
kroz fokus-grupe sa roditeljima/starateljima, te kroz intervjue sa
menadžmentom škola (Badurina, 2012:201–209). („Djeca danas imaju
najviše problema sa mentalnim zdravljem, a bogami i mi roditelji. Dječaci
se više bezobrazno ponašaju, agresivniji su, neposlušni, Ja ih se plašim“,
otac; „Najviše problema imamo u neadekvatnom ponašanju, neodgoju sa
dječacima više nego sa djevojčicama“, menadžment škole; „Potreba za
rad sa djecom je velika. Primijetio sam ogromnu agresivnost i prijetnju, a
ne znam kako reagovati“, menadžment škole). Dwyer i suradnici utvrdili
su da roditelji tačno identificiraju samo 30 do 46% djece s
internaliziranim poremećajem u ponašanju dok učitelji uspijevaju još
manje od 26 do 34%. Istraživanja govore da samoprocjena djece daje
najtačniju sliku problema.
PREGLED
77
Povezanost aspekata kvalitete obiteljskog života sa mentalnim zdravljem
djece adolescenata
Vidljiva je povezanost varijabli percepcije roditeljskog
odbacivanja sa problemima mentalnog zdravlja u odnosu na
internalizirani i eksternalizirani spektar ponašanja (tabele 1). Možemo
reći da je osjećaj odbačenosti od majke značajniji prediktor za razvoj
spektra internaliziranih probleme u djece adolescenata, dok je percipiranje
očevog odbacivanja značajni prediktor za razvoj spektra eksternaliziranih
problema (raznim oblicima ovisničkog ponašanja).
Tabela 1.
Taj najbolniji oblik nasilja, emocionalno zanemarivanje od
roditelja, u dobi kad je posebno naglašen konflikt između želje za
životom i želje za smrću, može voditi želji „ne biti ovdje“, jer je realitet
neprihvatljiv, a misli o smrti doživljavaju se kao privremeno ugodno
stanje koje barem na neko vrijeme oslobađa nagomilanu tenziju, bol.
Suicid je treći vodeći uzrok smrtnosti među mladima od 10 do 24 godine,
a 90% mladih koji su izvršili suicid imali su mentalni poremećaj u
vrijeme smrti (Merikangas i sur., 2010, prema Marković, 2011.; grafikon
3). U ukupnom uzorku uočava se visok procent djece koja osjećaju da ih
niko ne voli i ne razumije (24,3%), te bezvrijedno i usamljeno osjeća se
oko 20% djece, a njih 10,7% pomišlja i namjerno pokušava da se ubije.
Uočava se negativna signifikantna korelacija, na prvom nivou (p<0,01),
između suicidalnih ideja i pokušaja sa kvalitetom obiteljskog života
(Badurina, 2012:141). Djeca rane adolescentne dobi koja se osjećaju
odbačena i koja nisu u mogućnosti da zadovolje svoju egzistencijalnu
potrebu za pripadanjem i ljubavlju u visokom su riziku za suicid.
78
PREGLED
Grafikon 3.
Sa druge strane, osjećaj koherentnosti kao jedan od najmoćnijih
principa rezilijentnosti omogućava djetetu zadovoljenje egzistencijalne
potrebe da pripada i da je voljeno onakvo kakvo jeste i kakvo postaje5, te
je proces separacije u ranoj adolescentnoj dobi uspješniji i bezbolniji.
Tabela 2.
Iz tabele 2 uočava se značajna uloga obitelji da se prilagodi novoj
situaciji,6 te spremnost da pomjeramo osobne granice, prihvatajući ono
što „jeste“, osvještavajući vlastite kapacitete i slabosti, redefinišući staro i
kreirajući novo za radi obostranog zadovoljstva i razvoja. Možemo
zaključiti da su značajni protektivni faktori djece rane adolescentne dobi
PREGLED
79
osjećaj obiteljske koherentnosti – rezilijentnosti kao emocionalne
vezanosti, tj. balans između bliskosti, zajedništva i odvojenosti, kvaliteta
relacijskih odnosa sa roditeljima, te subjektivni osjećaj pripadnosti i
ljubavi koji obuhvata obiteljsku fleksibilnost za zajedništvo/odvojenost
potrebnu za ovaj razvojni period.7
Povezanost aspekata kvalitete školskog života sa mentalnim zdravljem
djece adolescenata
Rezultati istraživanja govore da su djevojčice nešto zadovoljnije
kvalitetom školskog života u odnosu na dječake. Srednja vrijednost na
općoj skali kvalitete školskog života kod djevojčica iznosi M=2,86 (od
maks. 4), a kod dječaka M= 2,79. Učenici su u prosjeku zadovoljni
školskom kvalitetom života (M= 2,8 od maks. 4), te uglavnom
podjednako u odnosu na spol doživljavaju kvalitetu školskog života
prosječnom (Badurina, 2012:114).
Iz tabela 3 može se uočiti da postoji pozitivna signifikantna
korelacija između kvalitete školskog života sa školskim uspjehom i
školskom disciplinom. Također, uočava se negativna statistička, vrlo
značajna korelacija, između kvalitete školskog života i dobi ispitanika.
Vidljiv je značajan trend opadanja kvalitete školskog života u odnosu na
dob. Što su učenici stariji, to su manje zadovoljni kvalitetom školskog
života (grafikon 4).
Kao što se vidi iz grafikona 5 i 6, statistički su značajne (p<0,01)
pozitivne korelacije školskog uspjeha i discipline ispitanika sa općom
kvalitetom školskog života. Ispitanici koji percipiraju veće zadovoljstvo
kvalitetom školskog života postižu i bolji školski uspjeh i općenito
postižu bolju školsku disciplinu. Školski uspjeh i disciplina u školi
učenika jedna je od mjera koje su se u ovom istraživanju uzimale kao
80
PREGLED
intervenišuće varijable, a odnosi se na opći uspjeh i vladanje u školi na
kraju prethodne školske godine (od 1 do 5).
Iz tabele 4 može se uočiti statistički signifikantna korelacija
između čestog prisustva straha od škole i školskog uspjeha. Učenici/ice
koji percipiraju više nepoželjnih osjećaja (posebno na skali straha) od
škole postižu i manji akademski uspjeh.
PREGLED
81
Iz tabele 5 uočava se visok procent ispitanika koji percipiraju
nepoželjna osjećanja prema i u školi. Naime, 60% ispitanika ocjenjuju da
često osjećaju strah od škole, a njih 47,5% ne osjeća se sigurno u školi.
Dakle, dominantan osjećaj ispitanika u školi je strah. Strah je procjena
opasnosti za vlastiti život i zbog toga je vrlo značajna emocija. Nameće se
pitanje: zašto djeca adolescenti procjenjuju školu kao opasno okruženje za
njihov život?
Intenzivan strah kao indikator akutnog stresa u visokoj je
signifikantnoj korelaciji na svim supskalama problema mentalnog
zdravlja u djece adolescenata posebno na supskalama opsesivnih misli,
depresivno-anksioznih simptoma i somatskih patnji (tabela 6). Afektivne
posljedice škole na dijete su uočljive, te ih treba razumijevati dublje.
82
PREGLED
Nadalje, iz tabele 7 uočava se da postoji statistički značajna
povezanost (p<0.01) doživljaja kompetentnosti (zadovoljan/a sam
postignutim rezultatima, M= 3,39; u školi mogu pokazati svoje vještine,
stvari koje dobro radim, M= 3,44), doživljaja učenja kao izazovnog i
zabavnog (nastava je zanimljiva, M= 2,86; učenje je zabavno, M= 2,51)
sa školskim uspjehom ispitanika (Badurina, 2012:155).
Doživljaj učenja kao izazovnog i zanimljivog najznačajniji je
prediktor ne samo intrinzične motivacije za učenje nego i boljeg školskog
uspjeha (grafikon 7). Ispitanici procjenjuju učenje i nastavu nedovoljno
zanimljivom i manje izazovnom (M= 2,51 i M= 2,86 od maks. 4), što je
u skladu sa izvještajem Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona
Sarajevo (2011) u kojem se uočava da je Nastavni plan i program zadržao
sve karakteristike tradicionalnog programa, te dominantno frontalnom
metodom rada ne odgovara potrebama suvremenog društva niti
specifičnim obrazovnim potrebama djeteta. Ovi nalazi su u korelaciji i sa
nemogućnošću kontrole discipline u školi (grafikon 8).
PREGLED
83
Iz grafikona 9 i 10 može se uočiti jasna povezanost poticanja
intelektualne znatiželje i kritičkog mišljenja djece rane adolescentne dobi
sa boljim školskim uspjehom i disciplinom u razredu. Dakle, kontakt sa
djecom rane adolescentne dobi moguć je samo ako ih shvatimo ozbiljno.
Ako se djetetu omogući prostor da odbrani svoje argumente ili izrazi
svoje kritičko mišljenje i intelektualnu znatiželju, potiče se bolji školski
uspjeh i bolja školska disciplina.
Uočava se (tabele 8) značajna povezanost akademskog uspjeha sa
osjećajem roditeljskog ponašanja u odnosu na ispitanike. Djeca rane
adolescentne dobi koja osjećaju pozitivnu potvrdu od oca i imaju bolju
kvalitetu relacijskog odnosa postižu i bolji akademski uspjeh, te se može
zaključiti da je za akademski uspjeh najznačajniji prediktor pozitivna
84
PREGLED
relacija sa ocem. Otac je čovjek koji dijete uvodi u veliki svijet. Zbog
toga je u ovom razvojnom periodu njegova uloga vrlo značajna.
Povezanost akademskog uspjeha sa osjećajem roditeljskog ponašanja i
kvalitete obiteljskog života
PREGLED
85
Tabela 8.
Grafikon 11.
Iz grafikona 11 vidljiva je signifikantna pozitivna korelacija
(p<0,01) između akademskog uspjeha i kvalitete obiteljskog života.
Obiteljska kvaliteta života utječe na akademski uspjeh učenika/ice.
Rezultati analize povezanosti ekološkog sustava i mentalnog zdravlja
djece rane adolescentne dobi
Iz tabele 9 može se uočiti statistički značajna pozitivna korelacija
između kvalitete obiteljskog i školskog života, školskog uspjeha i
discipline, kao i statistički značajna negativna korelacija između kvalitete
obiteljskog i školskog života i internaliziranih i eksternaliziranih
problema mentalnog zdravlja djece rane adolescentne dobi. Također,
uočava se negativna korelacija internaliziranih i eksternaliziranih
problema sa akademskim uspjehom i vladanjem u školi, posebno na
spektru eksternaliziranih problema. Djeca adolescenti koja pate od
86
PREGLED
eksternaliziranih problema imaju veće probleme sa disciplinom i
uspjehom u školi.
Ovim nalazom potvrđen je značaj i utjecaj različitih obiteljskih i
školskih dinamika kao interaktivnih sustava na mentalno zdravlje djece
rane adolescentne dobi u trenutnoj društvenoj atmosferi.
Povezanost ekoloških sustava sa mentalnim zdravljem djece: tabela 9
Zaključak
Bronfenbrennerovi ekološki sustavi statistički su signifikantni i u
međusobnoj korelaciji, te su značajni prediktori za očuvanje i poboljšanje
mentalnog zdravlja djece rane adolescentne dobi.
Na osnovu nalaza o osjetljivosti adolescentnog perioda i potrebi i
želji za odvajanjem može se zaključiti da je uloga obitelji, roditelja, škole,
nastavnika, vršnjaka i društva vrlo važna. Dominantni prediktori očuvanja
i unapređenja mentalnog zdravlja djece u periodu rane adolescencije su:
obiteljska koherentnost (osjećaj pripadanja obitelji te zadovoljenja
egzistencijalne potrebe za pripadanjem), kvaliteta relacijske komponente
(osjećaj prihvaćenosti od majke i oca) kao aspekti mikrosustava, te
školske relacijske komponente (pozitivne reakcije na školu,
kompetentnost, odnosi učenik – nastavnik i učenik – vršnjak, sigurnost,
radost, intrinzična motivacija, zainteresiranost za učenje) kao aspekti
egzosustava. Nalazom možemo govoriti i o protektivnim faktorima koji
utječu na period rane adolescencije i njene dinamike, te refleksije na
zdrav rast i razvoj adolescenta. Nažalost, statistički podaci i slika bh.
PREGLED
87
društva u cjelini govore da društvo ne pokazuje dovoljno interesovanje za
ovu populaciju, te možemo uočiti nesigurno okruženje u svim
segmentima u kojemu bh. djeca i adolescenti odrastaju.
Na osnovu nalaza možemo zaključiti da skoro svako četvrto dijete
u ranoj adolescentskoj dobi u Kantonu Sarajevo pati, te je pod visokim
rizikom da razvije mentalne poremećaje. Prema procjeni prevalencije,
spadamo u grupu sa srednje razvijenim i nerazvijenim zemljama, sa
visokim prosječnim skorovima internaliziranih i eksternaliziranih
problema u djece adolescenata.8
Također, rezultati istraživanja ukazuju na jasnu potrebu za
povećanjem svjesnosti javnosti o adolescenciji koja je „posebno fragilno i
psihopatološkim dekompenzacijama ugroženo životno razdoblje“
(Nikolić, 2004), zbog čega je preventivna akcija u ovoj životnoj dobi vrlo
važna. Nadalje, važno je osvijestiti zdravstvene posljedice internaliziranih
i eksternaliziranih problema u djetinjstvu i adolescenciji na mentalno
zdravlje i kvalitetu života u odraslosti, te naše pojedinačne i grupne
odgovornosti za stvaranje sigurnijeg okruženja za zdrav rast i razvoj
pojedinca i društva u cjelini.
„Iščašeni“ Bronfenbrennerov model ekološke integracije sustava
u trenutnom društvenom kontekstu: slika 2
Potvrđen je ekološki model ljudskog razvoja koji polazi od
vjerovanja da se sustavi ne mogu posmatrati izolovano jedni od drugih, te
da je za ljudski razvoj nužna otvorenost sustava na kontakt koji je aktivan
i obostran i koji zahtijeva spremnost na zajedništvo. Međutim, ono što se
uočava kroz kvantitativno i kvalitativno9 istraživanje jeste prisutnost
88
PREGLED
osjećaja nepripadnosti i otuđenosti, što se uočava kod djece, roditelja,
škola (sa osjećajem da su svi sustavi prepušteni sami sebi). Dakle, uočava
se „iščašenost“ Bronfenbrennerovom modela kao posljedica pasivne
povezanosti sustava koji ima tendenciju da se zatvara, a zatvaranjem
postaje dio procesa unutarnjeg raspadanja (slika 2).
Alarmantni rezultati su shvatljivi, te je potrebno mnogo
razumijevanja, znanja, volje i strpljenja od svih odgovornih, te sistemskog
pristupa rješavanju ovog problema koji uveliko ovisi o našem današnjem
djelovanju sa ciljem održivog razvoja.
Literatura
1. Achenbach, T. M., L. A. Rescorla (2001), Manual for the ASEBA
School-Age Forms & Profil. Burlington, Adomescents Prevalence and
Risk Factors. German Journal of Psychiatry.
2. Badurina, M. (2012), magistarski rad o temi „Povezanost kvalitete
života i mentalnog zdravlja djece osnovnoškolske dobi u Kantonu
Sarajevo“, odbranjen 28. 3. 2013. na Medicinskom fakultetu
Univerziteta u Sarajevu u okviru interdisciplinarnog postdiplomskog
studija „Demografske promjene, zdravlje i upravljanje ljudskim
resursima u Bosni i Hercegovini“ Medicinskog fakulteta i Fakulteta
političkih nauka (Odsjek za sociologiju) Univerziteta u Sarajevu.
3. Beyer, T., T. Furniss, (2007), Child psychiatric symptoms in primary
school the second wave 4 years after preschool assessment. Soc
Psychiatry Psychiatr Epidemiol: 42(9), 753–758.
4. Brajša-Žganec, A. (2003), Dijete i obitelj, emocionalni i socijalni razvoj,
Naklada Slap, Zagreb.
5. Bronfenbrenner, U. (1996), Ecological models of human development,
Oxford, International Encyclopedia of Education. Administration,
scoring and generic version of the assessment, University of Vermont
Department of Psychiatry Field Trial Version, Burlington, 3, 37–43.
6. Bronfenbrenner, U. (1997), Ekologija ljudskog razvoja, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd.
7. Cicchetti, D., S. L. Toth, (2009), The past achievements and future
promises of developmental psychopathology: the coming of age of a
discipline, J Child Psychol Psychiatry: 50 (1-2), 16-25.
8. „Child_ado_atlas.“. World Health Organization. N. p., n. d. Web. 17
June
2011.
<http://www.who.int/mental_health/resources/Child_ado_atlas.pdf>.
9. Dwyer, S., J. Nicholson, D. Battisttutta (2006), Parent and Teacher
Identification of Children at Risk of Developing Internalizing or
PREGLED
89
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
90
PREGLED
Externalizing Mental Health Problems: A Comparison of Screening
Methods, Prevention Science: 7 (4), 343–357.
Goldney, R. D., L. J. Fisher, G. Hawthorne (2004), „WHO survey of
prevalence of mental health disorders“, JAMA, 292(20), 2467–2468;
author reply 2468.
Heiervang, E., A. Goodman, R. Goodman (2008), The Nordic advantage
in child mental health, Separating Psychol Psychiatry: 49(6), 678–685.
Keresteš, G. (2002), Dječje agresivno i prosocijalno ponašanje u
kontekstu rata, Naklada Slap, Jastrebarsko.
Leonard, C. (2002), Quality of school life and attendance in primary
school, University of Newcastle, Newcastle.
Majkić, V. (2011), Koncept rezilijentnosti i integrativni pristup u
porodičnoj terapiji, Medicinska revija, UDK: 615.851. 1(470);
613.86(470).
Marković J. (2011), Povezanost sociodemografskih faktora i stepena
porodične funkcionalnosti sa emocionalnim problemima i problemima
ponašanja dece uzrasta 4 do 11 godina, doktorska disertacija, Novi Sad.
McConville, M. (1998), Adolescence: Psychotherapy and the Emergent
Self, Taylor & Francis Gestalt institute, Cleveland.
Nagradić, S., M. Miković, i sur. (2006), Etički kodeks istraživanja o
djeci, Vijeće za djecu Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Nikolić, Marangunić, i sur. (2004), Dječja i adolescentna psihijatrija,
Školska knjiga, Zagreb.
Novak, M., J. Bašić, (2008), Internalizovani problemi kod djece i
adolescenata, Ljetopis socijalnog rada: 15 (3), Univerzitet u Zagrebu,
473–498.
Raboteg-Šarić, Šakić, Žganec-Brajša (2009), Kvaliteta života u osnovnoj
školi: povezanost sa školskim uspjehom, motivacijom i ponašanjem
učenika. UDK:373.31.26(497.5), Institut društvenih znanosti, Zagreb.
Rescorla, L. A., T. M. Achenbach, M. Y. Ivanova, L. Dumenci, F.
Almqvist, N. Bilenberg (2007), Behavioral and emotional problems
reported by parents of children ages 6 to 16 in 31 societies. Journal of
Emotional and Behavioral Disorders: 15, 130-142.
Rescorla, L., T. M. Achenbach, M. Y. Ivanova, L. Dumenci, F.
Almqvist, N. Bilenberg, et al. (2007), Epidemiological comparisons of
problems and positive qualities reported by adolescents in 24 countries,
J. Consult Clin Psychol: 75(2), 351-358.
Vulić-Prtorić, (2002), Obiteljske interakcije i psihopatološki simptomi u
djece i adolescenata, UDK: 159.922.2, Filozofski fakultet, Zadar.
Vulić-Prtorić, A. (2001), Razvojna psihopatologija „Normalan razvoj
koji je krenuo krivim putem“, UDK/UDC:159.922:159.97, Filozofski
fakultet, Zadar.
25. Vulić-Prtorić, (2004), Skala kvalitete obiteljskih interakcija, Zbirka
psihologijskih skala i upitnika, Zadar.
26. Wagner-Jakab, A. (2008), Obitelj-sustav dinamičkih odnosa u
interakciji, UDK: 159.913. Hrvatska revija za rehabilitacijska
istraživanja 2008, Vol 44, br.2, str. 119-128.
Bilješke
1. Cohaerens (lat.) – koji se drži zajedno, povezan, spojen.
2. Rezilijentnost (nevulnerabilnost) je fenomen, koji individua ili obitelj
posjeduje i koji dolazi do izražaja pri savladavanju nepovoljnih životnih
okolnosti (otpornost na stres). Rezilijentnost, čak biološka, genetski
uvjetovana, razvija se u relacionom kontekstu.
3. Holizam je tendencija u filozofiji koja kaže „istina“ je uvijek samo u
cjelini (grčki Holon), istinitost pojedinačnih iskaza proizlazi iz cjeline.
Holistička perspektiva je temeljni antropološki princip prema kojemu
različite djelatnosti kulture treba promatrati u najširem smislu kako bi se
shvatile njihove uzajamnosti i povezanosti.
4. Rana adolescencija (10–15 godina) – period redefinisanja i
reorganizacije, predstavlja period razgradnje i prvih nesigurnih koraka
ka egzistencijalnom sebstvu. Dominantno obilježje praćeno je
povećanom potrebom za diferencijacijom sebe od drugih i razvoj
vlastitog identiteta. Adolescencija uključuje nešto srodno paradigmi
promjene, temelj promjene egzistencijalnog statusa. Ona je doslovno
sabiranje iskustva djetinjstva i radikalna reorganizacija psihološkog selfa
za putovanje koje predstoji.
5. Dok djetinji self predstavlja neku vrstu dozvole za rad odraslima u
okolini, self adolescenta počinje da biva poduzetnički, postaje više
autorski, autonoman, počinje sagledavati objektivnije i realnije, roditelje
vidi kao osobu koja ima i dobre i loše strane. Dominantno obilježje
praćeno je povećanom potrebom za diferencijacijom sebe od drugih i
razvojem vlastitog identiteta.
6. Adolescencija se smatra krizom na osobnoj i obiteljskoj razini, pri čemu
se kriza razvija oko dva procesa – intrapsihičkom i interpersonalnom, te
njihovom interakcijom.
7. Wheeler to dramatično potencira, tvrdeći da „tek kada nas tretiraju kao
ličnost, što znači da nas smatraju bićem sa vrijednim unutrašnjim
iskustvom… mi počinjemo da cijenimo sebe… čvrsto doživljavajući to
kao stvarnost”, i obrnuto, ostvarujući osjećaj „za“ i prilagođavajući se
unutarnjem spektru iskustava, dijete adolescent postaje sposobno da se
okrene sredini i uključi se u kontakt sa drugima, na životan, vibrantan i
pozitivan način (McConville, 1998:22).
PREGLED
91
8. Grupu zemalja sa nižim prosječnim skorovima prevalencija (oko 10%)
čine: Danska, Island, Norveška, Japan, Švedska, Kanada (Heiervang,
Goodman, & Goodman, 2008), dok u grupi zemalja sa srednjim
prosječnim skorovima spadaju: SAD, Velika Britanija, Francuska,
Njemačka, Holandija, Poljska, gdje prevalencija iznosi oko 20%, (T. M.
Achenbach, 2010.; prema Marković, 2011). Grupe zemalja sa visokim
prosječnim skorom su: Indija (34,2%, Srinath, 2005.; prema Marković,
2011), Irak (49,2%, Al-Jawadi i Abdul-Rhman, 2007.; prema Marković,
2011) i Republika Srbija (34% na skali internaliziranih problema,
Zdravlje stanovnika u Republici Srbiji, 2007).
9. Neki od odgovora dobivenih kroz fokus-grupe sa roditeljima/starateljima
i intervjue sa članovima menadžmenta škole („Sve je to fino što ti
pričaš, al’ nama je problem što nemamo posla”, otac; „Kad god dođem u
školu, pričaju mi koliko je loš“, majka; „Mi nemamo uticaja na
promjenu školskog programa to dolazi odozgo, Ministarstva i PPZ – oni
sve završe i samo nam dostave“, menadžment škole; „Naša saradnja sa
CMZ ne postoji, djeca moraju u Sarajevo za svaki mali problem sa
zdravljem”, menadžment škole; „Školsko gradivo je postalo sve teže i
meni je teško da pokazujem zadaću djetetu kada dođe iz škole nemam
vremena nizašta, a kamoli da se družim sa njim“, majka; „Društvo ni o
kome ne vodi računa, samo o sebi“, otac. Badurina, 2012:201–210).
92
PREGLED
Sadmir Karović
UDK 341.485
KRIVIČNOPRAVNO UTVRĐIVANJE ZLOČINA GENOCIDA
THE CRIMINAL JUSTICE PROCEDURE FOR IDENTIFYING
THE CRIME OF GENOCIDE
Sažetak
U ovom radu naglašena je važnost i kompleksnost identifikacije i definisanja
zaštićenih ljudskih skupina prilikom krivičnopravnog utvrđivanja postojanja
zločina genocida kao jedne od bitnih i specifičnih odrednica ovog zločina. Autor
se osvrnuo na praksu međunarodnog pravosuđa čiji je rad u značajnoj mjeri
otklonio pojedine nejasnoće koje se odnose na pitanja koja nisu precizno i jasno
propisana u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.
godine kroz nekoliko ključnih primjera koji omogućavaju jednostavnije
shvatanje, razumijevanje i tumačenje zaštićene ljudske skupine. Kroz rad se
artikuliraju različiti pristupi koji se odnose na identifikaciju i definisanje
zaštićenih ljudskih skupina kao i kritički osvrt na ograničenost koncepta
genocida u skladu sa restriktivno propisanim uslovima.
Ključne riječi: genocid, zaštićene skupine, međunarodno pravosuđe
Summary
The importance and complexity of identifying and defining human groups under
protection when there is ongoing the criminal justice procedure with the purpose
of determining the crime of genocide, is emphasized in this paper. The paper
also treats other aspects of protected human groups, as it represents one crucial
and specific determinants of that kind of crime.
In this paper the author dealt with the international judiciary’s practices whose
work has largely eliminated indistinctions concerning the crudely and vaguely
prescribes issues in the 1948 Convention on the Prevention and Punishment of
the Crime of Genocide (CPPCG). For illustration of his standpoint, the author
uses several vital examples that enable clear comprehension, understanding and
interpretation of protected human groups. Different approaches referring to the
identification and defining of protected human groups, as well as the critical
reviewing of limitations of the concept of genocide in line with restrictively
prescribed conditions are also structured through the paper.
Key words: genocide, protected groups, the International Justice.
PREGLED
93
Uvod
Pored činjenice da je genocid kao društvena pojava poznat od
kada egzistira ljudski rod, kao krivično djelo u međunarodnom krivičnom
pravu pojavljuje se tek 1948. godine. Podsjetimo i na to da je jedan od
prvih i danas u višestrukom smislu najvažnijih dokumenata
novoformirane međunarodne zajednice, utjelovljene u Ujedinjenim
nacijama, upravo Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih
dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva
međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom
ratu, čiji je posebno značajni zagovornik bio Jevrej, poljski pravnik
Raphael Lemkin, čija je skoro cijela porodica žrtva holokausta. 1 Termin
genocid je nastao prije izrade nacrta Konvencije o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine kada je pravno formulisan
kao međunarodni zločin. U Rezoluciji 96(I) Generalne skupštine UN-a
genocid se definiše kao „uskraćivanje prava na postojanje cijelim
ljudskim grupama”. Riječ genocid je prvi formulisao i upotrijebio
Raphael Lemkin kombinacijom „starogrčke riječi genos (rasa, rod, pleme)
i latinskog cide (ubijanje)”. 2 U krivično zakonodavstvo bivše države
krivično djelo genocida inkriminisano je u Krivični zakonik 1951.
godine. 3
Prije inkriminacije genocida kao posebnog međunarodnog
krivičnog djela u katalogu krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti
zaštićenih međunarodnim pravom, ovaj zločin je bio podvrsta zločina
protiv čovječnosti, zbog čega su i danas prisutna poistovjećivanja ovih
zločina s obzirom na određene zajedničke karakteristike (objekt zaštite,
organizovanost izvršenja, umišljaj kao oblik vinosti i dr.).
Od usvajanja Konvencije o genocidu do danas u teorijskom i
praktičnom smislu postoje brojne dileme i različita shvatanja koja se
odnose na mogućnosti zabrane kulturnog genocida, definisanje postojećih
zaštićenih ljudskih skupina i mogućnost pružanja zaštite i drugim
Čekić, S., Historija holokausta. Izlaganje na redovnoj tribini Univerziteta u Sarajevu
održanoj 26. januara 2010. godine povodom 27. januara – Međunarodnog dana sjećanja
na žrtve holokausta. Dostupno na:
http://www.camo.ch/PDFO/HISTORIJA_HOLOKAUSTA_SMAIL_CEKIC.pdf.
2
Lemkin, R., (1944), Axis Rule in Occupied Europe,Washington, D. C., str. 79.
3
„Službeni vesnik Prezidijuma narodne skupštine FNRJ“, br. 2/50. Konvencija o
sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine stupila je na snagu 12. januara 1951.
godine.
1
94
PREGLED
skupinama, utvrđivanje kvalitativne i kvantitativne komponente zločina,
utvrđivanje „značajnog dijela“ zaštićene ljudske skupine i druga značajna
krivičnopravna i krivičnoprocesna pitanja. Nakon više od pola vijeka od
usvajanja navedene konvencije prisutna su različita shvatanja i
interpretacije koncepta genocida. U krivičnopravnoj literaturi postoji
saglasnost da se dva ad hoc Međunarodna krivična tribunala za bivšu
Jugoslaviju i Ruandu u svom radu i neposrednom postupanju isključivo
pridržavaju restriktivnih uslova sadržanih u odredbama Konvencije o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, bez obzira na
sve prisutnije kritike da je ovakvo shvatanje koncepta genocida previše
usko ograničeno i kao takvo prevaziđeno.
Poseban problem predstavlja činjenica da navedena konvencija
nije preciznije, konkretnije i jasnije propisala pojedina bitna
krivičnopravna pitanja u cilju lakšeg postupanja kako u praksi
međunarodnog pravosuđa tako i na nacionalnom nivou. To znači da ne
postoje jasni i egzaktni brojčani pokazatelji za utvrđivanje praga kada
zločin prerasta u genocid, odnosno brojčani omjer članova grupe prema
kojima je preduzeta jedna ili kombinacija više radnji izvršenja u odnosu
na ukupan broj, uz postojanje genocidne namjere kod izvršioca. 4 Također,
i u praksi međunarodnog pravosuđa evidentni su različiti pristupi i
različita tumačenja i shvatanja određenih krivičnopravnih odrednica
zločina genocida. Svi dosadašnji pokušaji da se redefiniše koncept
genocida i prilagodi realnim potrebama usmjerenim na univerzalnoj
zaštiti ljudskih skupina u širem smislu okončani su neuspjehom.
Redefinisanje postojećeg koncepta genocida usmjereno je na proširenje
radnji izvršenja ovog zločina 5 kao i na propisivanje krivičnopravne zaštite
i za druge ljudske skupine (političke, kulturne, ekonomske, spolne). Jedan
od opravdanih i svrsishodnih razloga redefinisanja postojećeg koncepta
genocida jeste propisivanje univerzalne krivičnopravne zaštite s obzirom
Karović, S. (2011). Civitas, časopis za društvena istraživanja, broj 2, Fakultet za pravne
i poslovne studije, Novi Sad, str. 24.
5
U tom smislu posebnu pažnju zavređuje presuda Saveznog suda u Njemačkoj iz 2000.
godine u predmetu „Nikola Jorgić“ iz koje je evidentno da pojam genocid inkorporira i
radnje koje su usmjerene na uništenje vjerskog, kulturnog, nacionalnog i jezičkog
identiteta konvencijski zaštićene ljudske skupine, a koje se nazivaju kulturnim
genocidom. Evropski sud za ljudska prava je 12. jula 2007. godine donio presudu u
predmetu „Jorgić protiv Njemačke“, broj aplikacije 74613/01, gdje se ističe da su navodi
aplikanta koji se odnose na nadležnost neosnovani kao i da su njemački sudovi pravilno
postupali prilikom odlučivanju o genocidu, primjenjujući domaće i međunarodno pravo.
4
PREGLED
95
na nemoć međunarodne zajednice na planu efikasnog i blagovremenog
sprečavanja.
1. Konvencijski koncept genocida
Usvajanjem Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida 1948. godine od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija pravno
je formulisan i ustanovljen zločin genocida. Tako je ovaj zločin stekao
svoju krivičnopravnu autonomnost sa određenim specifičnostima koje su i
danas predmet ozbiljnih naučnih rasprava. „Genocid (grč. genos – pleme,
narod + lat. occidere – ubiti) kazneno je djelo protiv čovječnosti koje se
sastoji u preduzimanju različitih radnji upravljenih na potpuno ili
djelimično uništenje neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine.“ 6
Navedenom konvencijom propisani su objektivni elementi zločina kao
i subjektivni element (genocidna namjera) kao specifično obilježje
zločina. U praksi međunarodnog ad hoc Tribunala za bivšu Jugoslaviju, u
članu 4. Statuta, genocid je definisan na osnovu dva konstitutivna
elementa:
− actus reus krivičnog djela, koji se sastoji od jedne ili više
taksativno propisanih radnji u članu 4 (2) (objektivan element) i
− mens rea krivičnog djela, posebna ili specijalna namjera da se u
potpunosti ili djelimično uništi neka od zaštićenih grupa –
nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa (subjektivan element). 7
Radnje izvršenja su propisane alternativno, tako da je za
krivičnopravno postojanje ovog zločina dovoljno da izvršilac preduzme
jednu od pet taksativno propisanih radnji, uz zadovoljenje postojanja
subjektivnog elementa kod izvršioca koji se ispoljava kroz specifičnu
namjeru potpunog ili djelimičnog uništenja zaštićene ljudske skupine.
„Genocid se, s obzirom na njegov sadržaj, svojstvo pasivnog subjekta i
pre svega subjektivnu komponentu-genocidnu (uništavačku) nameru kod
učinioca, često označava kao zločin nad zločinima ili najteži, tzv.
kapitalni zločin.“ 8 Iz naprijed navedenog evidentno je da genocid
Sijerčić-Čolić, H., et al. (2005), Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i
Hercegovini, Vijeće Evrope/Evropska komisija, Sarajevo, str. 558.
7
http://www.icty.org: prvostepena presuda u predmetu „Jelisić“; prvostepena presuda u
predmetu „Krstić“, par. 542–550.; prvostepena presuda u predmetu „Kordić“;
prvostepena presuda u predmetu „Stakić“, par. 505.
8
Škulić, M. (2005), Međunarodni krivični sud: nadležnost i postupak, Dosije, Beograd,
str. 219.
6
96
PREGLED
predstavlja najteži zločin protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih
međunarodnim pravom s obzirom na to da se potpuno ili djelimično
uništenje odnosi na pripadnike ili članove određene nacionalne, etničke,
rasne ili vjerske skupine, a ne na čovjeka kao pojedinca. Objekt napada
kod krivičnog djela genocida je zaštićena ljudska skupina, što predstavlja
jednu od bitnih specifičnosti zločina genocida u odnosu na ostala krivična
djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Međunarodni zločin genocida je na istovjetan način (konvencijski)
propisan u Rimskom statutu međunarodnog krivičnog suda (član 6),
Statutu Međunarodnog tribunala za gonjenje lica odgovornih za ozbiljne
povrede međunarodnog humanitarnog prava izvršene na teritoriji bivše
Jugoslavije (član 4) kao i Statutu Međunarodnog krivičnog tribunala za
Ruandu (član 2). U članu 4. Statuta Tribunala za bivšu Jugoslaviju u
potpunosti su preuzete odredbe II i III Konvencije o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.
Sasvim sigurno može se konstatovati da je ovaj koncept genocida
u znatnoj mjeri usko ograničen s obzirom na restriktivne uslove i da ne
dozvoljava ekstenzivno (šire) tumačenje elemenata genocida, što u
određenim specifičnim situacijama dovodi do kolizije odnosno
protivrječnosti s neposrednom svrhom (ciljem) Konvencije o genocidu. U
praksi međunarodnog pravosuđa evidentna je dosljedna primjena
materijalnih odredbi sadržanih u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju
genocida.
Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava su
propisana i u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine 9 u skladu sa
međunarodnim ugovorima i konvencijama, čime je naša zemlja
ispoštovala svoje obaveze. Zločin genocida kao autonomno krivično djelo
je propisan u članu 171. 10 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine te je u
normativnom smislu „zločin nad zločinima“ inkorporiran u nacionalno
krivično zakonodavstvo. Konvencijsko definisanje pojma genocid je na
isti način inkorporisano odnosno inkriminisano i u domaćem
Krivični zakon Bosne i Hercegovine proglasio je visoki predstavnik za BiH 24. 1.
2003. godine. Odlukom br. 101/03 je objavljen u „Službenom glasniku BiH“, br. 3/03 od
10. 2. 2003. godine. Ispravke KZ BiH su objavljene u „Službenom glasniku BiH“, br.
32/03 od 28. 10. 2003. godine. Navedeni tekst KZ BiH usvojila je i Parlamentarna
skupština BiH, nakon čega je objavljen kao prečišćeni tekst KZ BiH u „Službenom
glasniku BiH“, br. 37/03 od 22. 11. 2003. godine. KZ BiH stupio je na snagu 1. 3. 2003.
godine.
10
U članu 171. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine zločin genocida je propisan na
isti način kao u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocid iz 1948. godine.
9
PREGLED
97
(nacionalnom) pravu susjednih zemalja – Srbije 11, Hrvatske 12, Crne
Gore 13.
2. Kompleksnost definisanja zaštićenih skupina
Jedno od krucijalnih pitanja prilikom utvrđivanja postojanja
zločina genocida jeste određivanje odnosno identifikacija zaštićene
ljudske skupine. Uvažavajući restriktivne uslove propisane u Konvenciji o
sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine, određivanje
zaštićene skupine je posebno značajno prilikom utvrđivanja postojanja
genocidne namjere kod izvršioca zločina. „Ono što razlikuje genocid od
drugih zločina je njegov fokus na skupine.“ 14 Preduzimanje jedne ili
kombinacija više radnji sadržanih u članu II navedene konvencije od
izvršioca zločina nije samo po sebi dovoljno da se taj zločin kvalifikuje
kao genocid. Pored utvrđivanja postojanja objektivnih elemenata (radnja
izvršenja – actus reus) i subjektivnog elementa, tj. genocidne namjere
(mens rea) kao specifičnog i jedinstvenog obilježja zločina genocida,
potrebno je identifikovati i definisati zaštićenu ljudsku skupinu.
U članu 4. stav 2. Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba
odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava
počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine za postojanje
genocida, pored preduzimanja jedne ili više od pet taksativno propisanih
radnji 15 izvršenja, zahtijeva i „namjeru da se u cijelosti ili djelimično
uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva“ 16. Prema
Član 370. Krivičnog zakonika Republike Srbije, objavljen u „Službenom glasniku
RS“, br. 85/05.
12
Član 156. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, objavljen u „Narodnim novinama“,
br. 110/97.
13
Član 426. Krivičnog zakona Republike Crne Gore, objavljen u „Službenom listu
RCG“, br. 70/03.
14
Amann, D. M. (2002), Group Mentality, Expressivism, and Genocide, International
Criminal Law Review 2, 93.
15
Član II Konvencije o genocidu definiše radnje izvršenja koje predstavljaju genocid:
ubistvo članova grupe (naroda); uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda
članovima grupe (pripadnika određenog naroda); namjerno podvrgavanje grupe takvim
životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;
uspostavljajući mjere s namjerom sprečavanja rađanja u okviru grupe (naroda); prinudno
premještanje djece iz jedne grupe u drugu.
16
Subjektivni element zločina genocida je u praksi međunarodnog pravosuđa uslovljen
postojanjem specijalnog ili posebnog umišljaja kod izvršioca zločina bez obzira da li je
riječ o utvrđivanju individualne krivične odgovornosti ili odgovornosti države za zločin
genocida.
11
98
PREGLED
prof. Bassiouniju, „ovo je bila definicija genocida sa najkontraverznijim
aspektima“. 17 Također, profesor Kaseze ukazuje na negativne
karakteristike spomenute konvencije te, između ostalog, navodi da ista
„ne obuhvata politički, kulturni (i ekonomski) genocid“. 18 Izvorni nacrt
Konvencije o genocidu je uključivao zaštitu i drugih skupina, ali prilikom
usaglašavanja nije postignut potreban kompromis između država,
posebno predstavnika bivšeg SSSR-a, tako da prvobitna koncepcija
genocida nije zaživjela na način kako je to bilo zamišljeno. Konvencija o
genocidu je bila krivičnopravni odgovor na masovne zločine izvršene u
Drugom svjetskom ratu pod okriljem fašizma i nacizma, pogotovo nad
manjinama (Jevrejima, Poljacima, Romima). U tom smislu, evidentni su
bili različiti pristupi i stavovi u pogledu pronalaženja optimalnog
krivičnopravnog rješenja. Uvažavajući oprečne pristupe i stavove,
navedena konvencija je na jedan uopćen način propisala zaštićene ljudske
skupine ne opisujući pojedinosti u smislu njihove identifikacije i
diferencijacije. Ovakvim konceptom ne štite se društvene grup(acij)e kao
što su političke i slične organizacije i/li kolektiviteti, jer pripadnost
određenoj političkoj grupi jeste odluka pojedinca odnosno stvar njegovog
personalnog izbora, a ne fakt na čije nastupanje on nije imao nikakvog
utjecaja, kao u slučaju pripadnosti jednoj od gore navedenih zaštićenih
grupa. 19 Navedenom odredbom propisana je međunarodnopravna zaštita
za četiri skupine – nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine, čime se
isključuje krivičnopravna zaštita drugim skupinama kao što su
ekonomske, političke, kulturne, spolne ili neke druge.
Dakle, nepropisivanje krivičnopravne zaštite i za ove grupe dovodi
do apsurda da je moguće izvršiti međunarodni zločin koji ima sva
obilježja zločina genocida koji se kao takav neće kvalifikovati kao
genocid zbog činjenice da Konvencijom nije propisana zaštita i za ove
skupine. Ovakav pristup zanemaruje i ignoriše humanu i univerzalnu
dimenziju usmjerenu na pružanje zaštite i drugim ljudskim skupinama
koje mogu biti objekt napada u krivičnopravnom smislu.
17
Schabas, William A. (2001), Was Genocide Committed in Bosnia and Herzegovina?
First Judgments of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia,
Fordham International Law Journal, Volume 25, Issue 1, Article 2, 36.
18
Kaseze, A. (2005), Međunarodno krivično pravo, Beogradski centar za ljudska prava,
Beograd, str. 111.
19
Seizović, Z. (2007), Naličje „svjetske pravde“. Presuda međunarodnog suda pravde,
str. 26, Društvena istraživanja – časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, godina
I, br. 1.
PREGLED
99
U tom kontekstu interesantno je shvatanje zaštićene grupe od
Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu u predmetu protiv Akayesa
gdje se navodi da su sve „stabilne i trajne skupine“ 20 zaštićene.
Odbacivanje pružanja zaštite i za druge ljudske skupine opravdava se
činjenicom da su iste mobilne i nestalne, interesno ili ideološki povezane,
te kao takve ne mogu se smatrati objektom napada u smislu odredbi
Konvencije o genocidu. Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog
tribunala za Ruandu je u svojoj presudi preciznije definisalo četiri
zaštićene ljudske skupine. Nacionalna grupa je definisana kao skupina
ljudi koja dijeli pravnu vezu zasnovanu na zajedničkom državljanstvu.
Etnička grupa je definisana kao grupa čiji članovi dijele zajednički jezik
ili kulturu. Rasna grupa je zasnovana na nasljednim fizičkim crtama koje
se identificiraju s geografskim područjem, nezavisno od jezičkih,
kulturnih, nacionalnih ili religijskih faktora. Vjerska grupa je definisana
kao skupina čiji članovi dijele istu religiju, vjeroispovijest, vjerske običaje
ili vjerovanje.
Svrha propisivanja genocida kao posebnog međunarodnog zločina
u katalogu krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih
međunarodnim pravom jeste da obezbijedi krivičnopravnu zaštitu
propisanim skupinama u smislu prava na postojanje (pravo na život,
bivstvovanje, egzistenciju). Uvažavajući svrhu propisivanja genocida kao
međunarodnog zločina evidentna su nastojanja brojnih istraživača
genocida u svijetu koji preferiraju šire (ekstenzivno) shvatanje i
tumačenje zaštićene grupe u cilju obezbjeđenja krivičnopravne zaštite za
sve skupine koje mogu biti objekt napada. 21 Negativna karakteristika
navedene konvencije je u tome da ista ne propisuje kriterije za jasnu
diferencijaciju i jasno određivanje zaštićene grupe, što predstavlja
problem posebno u praktičnom smislu prilikom postupanja u praksi
domaćeg i međunarodnog pravosuđa. „Popis zaštićenih skupina u
Konvenciji o genocidu, iako restriktivan, sadrži nejasne pojmove bez
dodatnih kriterija.“ 22
20
Prosecutor v. Akayesu (ICTR-96-4-T), Judgment, 2 September 1998, para. 516.
Posebno je interesantno nastojanje Antonia Kasezea koji preferira proširenje
krivičnopravne zaštite i za druge ljudske skupine, što predstavlja jedan od valjanih
razloga da se odredbe Konvencije prilagode realnim potrebama i obezbijedi najviši nivo
univerzalne zaštite. Također, Leo Kuper naglašava ograničenost odredbi Konvencije o
genocidu u smislu propisivanja krivičnopravne zaštite samo određenim grupama.
22
Bettwy, D. S, (2011), The Genocide Convention and unprotected groups: Is the scope
of protection expanding under customary International law? Notre Dame Journal of
International & Comparative Law, 172.
21
100
PREGLED
S druge strane, otežavajuća okolnost jeste nepostojanje
univerzalnog i općeprihvaćenog određivanja i definisanja nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske skupine koje bi moglo poslužiti kao osnov za
utvrđivanje zaštićene grupe. Nepropisivanje jasnih kriterija za
određivanje zaštićene skupine u Konvenciji posebno je izazvalo
poteškoće prilikom određivanja zaštićene grupe kada je u pitanju genocid
u Ruandi, zbog toga što sukobljene strane (Tutsi i Hutui) govore isti jezik,
dijele istu kulturu, religiju, fizičke osobine kao i druge objektivne
karakteristike. Uvažavajući navedene poteškoće i probleme prilikom
identifikacije i diferencijacije zaštićenih skupina kao posljedicu
nepreciznosti određivanja navedenih skupina u Konvenciji o genocidu,
praksa međunarodnog pravosuđa odnosno praksa dva ad hoc tribunala je
pružila različite odgovore kako i na koji način pristupiti identifikaciji
zaštićene skupine. U tekstu koji slijedi navesti ćemo različite pristupe i
interpretacije prilikom identifikacije i definisanja zaštićene skupine sa
konkretnim primjerima iz prakse međunarodnog pravosuđa koja je od
izuzetnog značaja bez obzira na prisutne negativne kritike.
2.1 Objektivno, subjektivno i objektivno-subjektivno određenje
zaštićene grupe
Doprinos u rješavanju određenih nejasnoća koje su posljedica
nedovoljno jasnog i preciznog definisanja značajnih krivičnopravnih i
krivičnoprocesnih pitanja nedvosmisleno su pružila dva ad hoc tribunala
koji su prilikom postupanja u konkretnim predmetima koji inkorporiraju
zločin genocida omogućili lakše i jednostavnije tumačenje i shvatanje
identifikacije zaštićene skupine. „Praksa Tribunala nije sasvim
ujednačena u odnosu na pitanje da li se zaštićena grupa može odrediti
oslanjanjem na izvršiočevo identifikovanje grupe kao nacionalno, etnički,
rasno, ili verski specifične, ili je neophodno utvrditi objektivne
karakteristike koje bi grupu činile specifičnom.“ 23
Uvažavajući da genocid kao međunarodno krivično djelo spada u
katalog složenih krivičnih djela, nedorečenost Konvencije o genocidu o
bitnim krivičnopravnim odrednicama, kao što je identifikacija zaštićene
skupine, utvrđivanje kvalitativne i kvantitativne komponente zločina i dr.,
izaziva brojne dileme, nejasnoće i različite interpretacije koncepta
genocida. Genocid je u praksi međunarodnog pravosuđa opisan kao
Ivanišević, B., et al. (2008), Vodič kroz Haški tribunal, propisi i praksa, Misija
Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju u Srbiji, 69.
23
PREGLED
101
„zločin nad zločinima“, 24 iz čega razumljivo proizlazi i kompleksnost
utvrđivanja postojanja ovog zločina koja se, između ostalog, ispoljava i u
definisanju i identifikaciji zaštićene skupine. Postoji saglasnost da su u
praksi međunarodnog pravosuđa postavljeni izuzetno visoki standardi
prilikom dokazivanja zločina genocida, 25 a posebno kada je u pitanju
subjektivni element. „Težina genocida ogleda se u strogim zahtjevima
koji se moraju zadovoljiti prije no što se donese osuđujuća presuda za to
krivično djelo. Ti zahtjevi – uslov postojanja dokaza posebne namjere i
pokazatelja da je cijela grupa, ili njen znatan dio, bila određena za
uništenje – čuvaju od opasnosti da se osuda za to krivično djelo izrekne
olako.“ 26 Uslijed nedostatka direktnih dokaza (naredbe, zapisnika,
direktive, izjave) genocidna namjera se najčešće utvrđuje indirektnim ili
posrednim putem.
U praksi međunarodnog pravosuđa prisutni su različiti pristupi
prilikom identifikacije zaštićene grupe:
1. objektivni pristup (identifikacija objektivnih karakteristika
zaštićene skupine),
2. subjektivni pristup (identifikacija skupine od izvršioca kao
nacionalne, etničke, rasne ili vjerske),
3. mješoviti ili objektivno-subjektivni pristup (kombinacija
prethodna dva pristupa prilikom identifikacije zaštićene skupine).
Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (ICTR)
u predmetu „Akayes“ je prvi put bilo suočeno sa kompleksnošću
tumačenja odredbi Konvencije o genocidu koje se odnose na definisanje i
identifikaciju zaštićene skupine. I u drugim predmetima pred ovim sudom
bilo je riječi o problemu definisanja zaštićene ljudske skupine. Kako je
već istaknuto, u Ruandi se pojavio problem prilikom identifikacije
zaštićene grupe s obzirom na evidentne identičnosti objektivnih
karakteristika sukobljenih strana, 27 tako da je uzet u obzir subjektivni
pristup prilikom identifikacije zaštićene grupe na bazi postojećih
24
Prosecutor v. Jean Kambanda, ICTR 97-23-S, Judgment and Sentence (4 September
1998) at para. 16 (International Criminal Tribunal for Rwanda, Trial Chamber 2), online:
ICTR <http://ictr.org> [Kambanda].
25
Visoko postavljene standarde dokazivanja zločina genocida posebno naglašavaju
Samanta Power, Vladimir Đ. Degan i dr.
26
Presuda Žalbenog vijeća u predmetu „Krstić“, par. 37.
27
Huti i Tutsi predstavljaju dvije glavne etničke skupine u Ruandi. U periodu oko tri
mjeseca preko 800.000 Tutsa i umjerenih Huta je ubijeno, oko 500.000 žena je silovano,
a do 100.000 djece ostalo bez roditelja.
102
PREGLED
objektivnih karakteristika 28 u cilju jasnije i preciznije identifikacije i
diferencijacije zaštićenih skupina. Na osnovu odredbi Konvencije o
genocidu nije moguće odrediti da li je ključna odrednica zaštićene
skupine objektivni faktor ili subjektivna percepcija članstva zaštićenoj
skupini, nego se primjenjuje onaj pristup koji je u određenoj situaciji
opravdan i svrsishodan. U predmetima pred ICTR (Musema, Semanza)
evidentno je definisanje zaštićene ljudske skupine primjenom
kombinacije objektivnog i subjektivnog pristupa. U predmetu „Krstić“
Pretresno vijeće se osvrnulo na objektivne karakteristike te se pozvalo na
Ustav Jugoslavije iz 1963. godine kojim su bosanski muslimani priznati
kao nacija. „Pretresno vijeće se uvjerilo da su u julu 1995. snage
bosanskih Srba, nakon pada Srebrenice, pogubile nekoliko hiljada
muškaraca bosanskih Muslimana. Ukupan broj pogubljenih kreće se vrlo
vjerojatno između 7000 i 8000 muškaraca.“ 29 Jedna od teškoća prilikom
definisanja zaštićene ljudske skupine u Srebrenici jula 1995. godine, koja
je bila objekt napada, jeste što žrtve genocida nisu samo iz Srebrenice,
već je nezanemariv broj žrtava iz susjednih općina (Bratunac,
Vlasenica...) koje gravitiraju prema Srebrenici, ali ipak je utvrđena
zajednička karakteristika da pripadaju skupini bosanskih muslimana.
„Očito konstanta u duhu svim ozbiljnim pravnim raspravama o genocidu,
barem od usvajanja UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida, je potraga za dobrim konceptom (...).“ 30 Postoje dvije suprotne
tendencije u definisanju koncepta genocida. Jedna je usmjerena na
definisanje genocida isključivo kroz prizmu primjene restriktivnih uslova
propisanih u konvenciji, dok druga izlazi iz postojećih okvira i nastoji
ovaj zločin definisati u širem smislu pozivajući se primarno na cilj
konvencije.
U prvostepenoj presudi u predmetu „Musema“, par. 162, Prvostepeno vijeće je izjavilo
da „samo subjektivna definicija nije dovoljna“. U prvostepenoj presudi u predmetu
„Semanza“, par. 317, Pretresno vijeće je bilo mišljenja da „zaključak da li se grupa“
može definisati kao ciljana grupa „valja ocijeniti (...) na osnovu objektivnih
karakteristika njenog društvenog ili istorijskog konteksta, kao i na osnovu njene
subjektivne percepcije od strane počinilaca”. U prvostepenoj presudi u predmetu
„Bagilishema“, par. 65, Pretresno vijeće je još eksplicitnije napomenulo da koncept
nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe „valja ocijeniti u svjetlu konkretnog
političkog, društvenog, istorijskog i kulturnog konteksta”, te da pripadnost „ciljanoj
grupi mora biti objektivna karakteristika društva koje je posrijedi”.
29
Presuda Pretresnog vijeća u predmetu „Krstić“, par. 84.
30
Korošec, D., Kritika o inkriminaciji genocida, Pravni fakultet Univerziteta u Ljubljani,
str. 2, na: http://www.law.muni.cz/sborniky/dp08/files/pdf/mezinaro/korosec.pdf.
28
PREGLED
103
2.2 Pozitivno i negativno određenje zaštićene grupe
U praksi međunarodnog pravosuđa evidentno je pozitivno
definisanje zaštićene ljudske skupine koje preciznije i jasnije definiše
skupinu kojoj je propisana krivičnopravna zaštita. Negativno definisanje
skupine podrazumijeva da je promatrana grupa koja je objekt napada
različita od skupine kojoj pripada izvršilac, što samo po sebi nije dovoljno
zbog uopćenog određivanja zaštićene ljudske skupine. Negativan pristup
definisanju zaštićene ljudske skupine je evidentan u predmetu „Jelisić“
koji se sastoji od „identifikovanja pojedinaca kao osoba koje ne pripadaju
onoj grupi za koju počinioci zločina smatraju da joj pripadaju i koja za
njih ima određene nacionalne, etničke, rasne ili vjerske karakteristike“. 31
Žalbeno vijeće je u predmetu „Stakić“ insistiralo da se primijeni
pozitivno definisanje zaštićene ljudske skupine i odbacilo negativno
definisanje zaštićene skupine od Tužilaštva koje je prethodno definisalo
zaštićenu ljudsku skupinu kao „nesrbi“ 32. Identičan stav zauzeo je i
Međunarodni krivični sud u kontekstu utvrđivanja odgovornosti Srbije
povodom pokretanja tužbe BiH kada je odbacio navod tužitelja da se
zaštićena skupina sastojala od „nesrpskog stanovništva“ 33. Ovako
definisanje zaštićene skupine je preširoko i neodređeno, tako da bi se pod
nesrpskim stanovništvom, kako je definisana zaštićena skupina, smatrali,
osim bosanskih muslimani, svi drugi koji nisu pripadnici ljudske skupine
koja se tereti, tj. koji nisu Srbi (Mađari, Slovenci...). „Prema tome,
genocid je izvorno zamišljen kao uništenje rase, plemena, nacije ili neke
druge grupe određenog pozitivnog identiteta, a ne kao uništenje raznih
ljudi koji nemaju neki određeni identitet.“ 34 Shodno naprijed navedenom
definisanje zaštićene ljudske skupine kao „nesrbi“ ne govori tačno o kojoj
je ljudskoj skupini riječ na promatranom području (npr. bosanski
31
http://www.icty.org; prvostepena presuda u predmetu „Jelisić“, par. 71.
Tužilaštvo se pozvalo na Izvještaj Komisije eksperata par. 96. prema kome je
prihvatljiv negativan pristup, gdje se navodi: ukoliko je riječ o nekoliko grupa žrtava ili
o više od jedne grupe žrtava, a svaka grupa kao takva uživa zaštitu, s obzirom na duh i
svrhu Konvencije moguće je sagledati sve grupe žrtava kao veći entitet. To je slučaj ako,
naprimjer, postoje dokazi da grupa A želi uništiti, u cjelini ili djelimično, grupe B, C i D,
ili sve one koji ne pripadaju nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi A. U
izvjesnom smislu, grupa A je definisala pluralističku ne-A grupu koristeći se
nacionalnim, etničkim, rasnim i vjerskim kriterijima. Čini se relevantnim analizirati
sudbinu ne-A grupe na sličan način kao u slučaju da se radi o homogenoj ne-A grupi.
33
Presuda o primjeni Konvencije od 26. 2. 2007. godine, par. 191–192.
34
http://www.icty.org; presuda Žalbenog vijeća u predmetu „Stakić“, 22. 3. 2006, par.
21.
32
104
PREGLED
muslimani). Prema tome, pripadnost pojedinca kao žrtve i člana tačno
određene i definisane zaštićene ljudske skupine je osnovni preduslov za
utvrđivanje postojanja genocidne namjere (mens rea). U međunarodnom
krivičnom pravu pridaje se poseban značaj identifikaciji žrtve, definisanju
zaštićene ljudske skupine, polazeći od krivičnopravnog aksioma da žrtva
kao pojedinac mora pripadati zaštićenoj ljudskoj skupini. „Cilj je
preduzimanje radnje ovog krivičnog djela, dakle, uništenje grupe, pri
čemu je likvidacija pojedinaca samo način ili sredstvo za ostvarivanje
ovog cilja.“ 35 U protivnom, zabranjena radnja preduzeta prema žrtvama
koje ne pripadaju jednoj od zaštićenih ljudskih skupina kao objektu
napada ne može se kvalifikovati kao zločin genocida, već kao neko drugo
međunarodno krivično djelo u užem smislu, najčešće kao zločin protiv
čovječnosti. U praksi međunarodnog pravosuđa odnosno ad hoc Tribunala
za bivšu Jugoslaviju predmeti koji involviraju optužbe za genocid
potvrđuju naprijed navedeno kao i kompleksnost dokazivanja postojanja
genocidne namjere kod izvršioca kao specifičnog obilježja ovog zločina
(predmeti „Krajišnik“, „Plavšić“, „Brđanin“...).
2.3 Značajan dio zaštićene grupe – kvantitativna komponenta
Jedno od veoma značajnih pitanja koje se javlja nakon
identifikacije zaštićene grupe jeste utvrđivanje postojanja kvantitativne
komponente zločina genocida neophodne za postojanje zločina genocida.
Konvencija o genocidu ne sadrži jasno propisane kriterije i mjerila na
osnovu kojih je moguće utvrditi kvantitativnu komponentu zločina. Kada
je u pitanju potpuno uništenje konvencijski zaštićene grupe, sasvim je
jasno da namjera mora biti usmjerena na uništenje grupe u cijelosti.
Međutim, djelimično uništenje zaštićene grupe izaziva brojne dileme,
različite stavove i mišljenja s obzirom da nisu uspostavljeni i propisani
standardi određivanja djelimičnog uništenja zaštićene grupe. U praksi
međunarodnog pravosuđa jasno je ustanovljeno da, kada se osuda za
genocid zasniva na namjeri da se „djelimično“ uništi zaštićena grupa, to
mora biti znatan dio te grupe. 36 U predmetu „Jelisić“, u kojem je to
pitanje prvi put razmatrano, Pretresno vijeće je konstatiralo da je, „(s)
obzirom da je cilj Konvencije (o genocidu) bavljenje masovnim
zločinima, široko (...) prihvaćeno da namjera da se uništi mora biti
35
36
Đurđić, V., D. Jovašević (2003), Međunarodno krivično pravo, Dosije, Beograd, 77.
Presuda Žalbenog vijeća u predmetu „Krstić“, par. 8.
PREGLED
105
usmjerena barem na bitan dio grupe.” 37 Prilikom utvrđivanje kvalitativne
komponente zločina genocida, potrebno je uzeti u obzir nekoliko bitnih
odrednica kao što su: numerička veličina ciljanog dijela zaštićene grupe,
broj ciljanih pojedinaca u odnosu na ukupan broj zaštićene grupe, značaj
ciljanog dijela, da li je dio grupe ključan za njen opstanak, te područje
djelovanja i kontrole izvršilaca i njihov mogući doseg. 38 Pojam „znatan
dio“ zaštićene grupe nije samo značajan sa aspekta kvantiteta i
utvrđivanja postojanja kvantitativne komponente zločina već i sa aspekta
mogućih posljedica na grupu kao takvu. Međutim, problem se javlja
prilikom dokazivanja genocidne namjere kod izvršioca zločina koja
predstavlja nužan uslov za postojanje zločina. Moguće je da izvršilac
preduzimanjem jedne ili više radnji izvršenja propisanih u članu II
Konvencije o genocidu ne ostvari namjeravani obim uništenja zaštićene
grupe, ali uz postojanje direktnih ili indirektnih dokaza moguće je
dokazati postojanje genocidne namjere. S druge strane, moguće je da
izvršilac zločina ostvari namjeravani obim uništenja, ali zbog nedostatka
direktnih ili indirektnih dokaza koji potvrđuju postojanje genocidne
namjere kod izvršioca praktično je nemoguće dokazati postojanje zločina
genocida. Treća mogućnost odnosi se na situaciju kada izvršilac ne
ostvari namjeravani obim uništenja zaštićene grupe. U tom slučaju
praktično je nemoguće dokazati postojanje genocidne namjere zbog
nedostatka dokaza kao i namjeru uništenja znatnog dijela grupe s obzirom
da izvršilac nije ostvario namjeravani obim izvršenja.
2.4 Identifikacija žrtve
Na prvi pogled identifikacija žrtava, a samim tim i zaštićene
ljudske skupine, izgleda kao jednostavan proces. Međutim, u praktičnom
postupanju javlja se niz problema i otežavajućih okolnosti koje ovaj
proces u značajnoj mjeri limitiraju, a posebno u kontekstu potrebnog
vremena da se identifikacija uspješno okonča.
Prvi korak prilikom identifikacije zaštićene skupine jeste
identifikacija žrtvi kao jedinki koje čine određenu zaštićenu ljudsku
skupinu. Da bi se pristupilo identifikaciji zaštićene grupe, potrebno je
utvrditi status i kategoriju žrtvi odnosno njihova pripadnost zaštićenoj
skupini. Prema prof. Josipoviću, „kod izvršenja zločina genocida postoji
37
38
106
Presuda Pretresnog vijeća u predmetu „Jelisić“, par. 82.
Detaljnije vidjeti: presuda Žalbenog vijeća u predmetu „Krstić“, par. 12–23.
PREGLED
dualna viktimizacija: žrtva su i kolektivi (grupa/skupina) ali i pojedinac
koji je odabran za žrtvu upravo zato jer je pripadnik kolektiva“. 39
Zahvaljujući općem tehničko-tehnološkom napretku koji se
pozitivno odrazio i na razvoj forenzike, pomoću DNA metode (analize)40
je moguće utvrditi identitet žrtve, a samim tim i pripadnost žrtve
zaštićenoj skupini. „ICMP je prikupio 87.049 uzoraka krvi srodnika
nestalih i analizirao njihove DNK profila.“ 41 Prilikom identifikacije žrtve
pomoću ove metode moguće je odrediti i druge parametre (obilježja) kao
što su spol i starost žrtve, što je veoma bitno prilikom istraživanja
fenomena genocida. Identifikacija žrtava, određivanje njihove pripadnosti
jednoj od zaštićenih skupina kao i drugih karakteristika predstavlja
kompleksan i dugotrajan proces. Naredbodavci, organizatori, planeri kao i
neposredni izvršioci najčešće nastoje na svaki mogući način prikriti zločin
zbog izbjegavanja krivičnog gonjenja i postupka utvrđivanja individualne
krivične odgovornosti pred nadležnim sudom, tako da je veoma teško
pronaći lokacije na kojima su ukopane žrtve. Organi krivičnog gonjenja
veoma teško dolaze u posjed informacija koje se odnose na lokacije sa
masovnim grobnicama jer u principu takve informacije posjeduju upravo
osobe koje sa na neposredan ili posredan način mogu dovesti u vezu sa
izvršenjem zločina, što podrazumijeva i njihovu individualnu krivičnu
odgovornost.
Jedan od prisutnih problema jesu različite, pa nekad i veoma
tendenciozne (zlonamjerne) interpretacije usmjerene na poricanje ili
negiranje izvršenog genocida koje se odnose na utvrđivanje tačnog broja
žrtava, njihov status i kategoriju kojoj pripadaju, što u konačnici otežava
cjelokupan proces utvrđivanja pravosudne istine. „Čak i da je dopuštena
neka važnija greška u procjeni broja žrtava, nema sumnje da su brojevi
žrtava u Bosni (i muslimana i Hrvata) blijedi u poređenju sa Ruandom i
Kambodžom. Oba su unikatna u groznom razmjeru masovnih ubistava
koja su iskusili.“ 42 Rukovodeći se zajedničkim interesom na planu
I. Josipović (2007), Ratni zločini: priručnik za praćenje suđenja, Centar za mir,
nenasilje i ljudska prava, Osijek, 23.
40
ICMP je organizacija koja pomaže vladama u raznim dijelovima svijeta identificirati
žrtve u prirodnim katastrofama i ratnim sukobima. Međunarodna komisija za nestale
osobe je osnovana na inicijativu američkog predsjednika Clintona 1996. na samitu G-7 u
Lyonu, Francuska. Sjedište ICMP je u Sarajevu.
41
http://jeremy-mangum.suite101.com/identifying-bosnian-genocide-victims-a149664;
identificiranje žrtava bosanskog genocida.
42
Jensen, Steven L. B. (2003), Genocid-slučajevi, poređenja i savremene rasprave,
Danski centar za holokaust i istraživanje genocida, Kopenhagen, str. 165.
39
PREGLED
107
efikasnog istraživanja i dokumentovanja međunarodnih zločina kao i
procesuiranja osumnjičenih lica u konačnici, javlja se realna potreba da se
kapaciteti domaćeg pravosuđa materijalno-finansijski i kadrovski
osposobe i ojačaju u cilju ostvarivanja ovog primarnog zadatka.
Zaključak
Definisanje i identifikacija zaštićene ljudske skupine je polazna
osnova za krivičnopravno utvrđivanje zločina genocida, uvažavajući
veoma restriktivan koncept genocida u praksi međunarodnog pravosuđa.
Analizom pojedinih presuda u praksi dva ad hoc tribunala evidentno je da
nije sasvim ujednačena praksa prilikom definisanja zaštićene skupine u
skladu sa odredbama Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida iz 1948. godine. Osnovni razlog koji je utjecao na neujednačeno
postupanje i različito tumačenje zaštićenih ljudskih skupina jeste
uopćenost navedene konvencije koja nije jasno i nedvosmisleno propisala
kriterije i mjerila za identifikaciju i diferencijaciju zaštićenih skupina.
Imajući u vidu sve nejasnoće i nedorečenosti u pogledu definisanja
taksativno propisanih ljudskih skupina, u ovom radu se ipak preferira
definisanje zaštićene ljudske skupine kombinacijom objektivnih i
subjektivnih karakteristika. Objektivno-subjektivnim pristupom prilikom
definisanja zaštićene ljudske skupine omogućuje se jasnija diferencijacija
ljudskih skupina. Također, u ovom radu se potvrđuje potreba pozitivnog
definisanja zaštićene ljudske skupine, jer se pozitivnim pristupom jasnije,
neposrednije i preciznije identifikuje zaštićena ljudska skupina koja je
objekt napada. Kroz rad se, pored problema definisanja zaštićenih
skupina, artikulišu negativne karakteristike spomenute konvencije koje
dovode u pitanje njenu svrhu (cilj) i znatno otežavaju dokazivanje zločina
genocida. Polazeći od činjenice da je Konvencija o genocidu usvojena
prije više od pola vijeka, čini se opravdanim i svrsishodnim da se odredbe
ove konvencije inoviraju i prilagode potrebama današnjice, uvažavajući
ukupan tehničko-tehnološki, ekonomski i društveni razvoj kao i druge
specifičnosti i okolnosti. To se posebno odnosi na proširenje pojma
genocid u smislu inkriminacije dodatnih modaliteta izvršenja zločina
genocida kao i propisivanja krivičnopravne zaštite i za druge grupe koje
mogu biti objektom napada.
108
PREGLED
Literatura
1. Amann, D. M. (2002), Group Mentality, Expressivism, and Genocide,
International Criminal Law Review 2.
2. Bettwy, D. S. (2011), The Genocide Convention and unprotected
groups: Is the scope of protection expanding under customary
International law? Notre Dame Journal of International & Comparative
Law.
3. Čekić, S., Historija holokausta, izlaganje na redovnoj tribini
Univerziteta u Sarajevu održanoj 26. januara 2010. povodom 27. januara
–
Međunarodnog
dana
sjećanja
na
žrtve
holokausta,
http://www.camo.ch/PDFO/HISTORIJA_HOLOKAUSTA_SMAIL_CE
KIC.pdf.
4. Đurđić, V., D. Jovašević (2003), Međunarodno krivično pravo, Dosije,
Beograd.
5. Ivanišević, B., G. Ilić, T. Višnjić, V. Janjić (2008), Vodič kroz Haški
tribunal: propisi i praksa, Misija Organizacije za evropsku bezbednost i
saradnju (OEBS) u Srbiji.
6. Jensen, S. L. B. (2003), Genocid-slučajevi, poređenja i savremene
rasprave, Danski centar za holokaust i istraživanje genocida,
Kopenhagen.
7. Josipović, I. (2007), Ratni zločini: priručnik za praćenje suđenja, Centar
za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek.
8. Karović, S. (2011). Civitas, časopis za društvena istraživanja, broj 2,
Fakultet za pravne i poslovne studije, Novi Sad.
9. Kaseze, A. (2005), Međunarodno krivično pravo, Beogradski centar za
ljudska prava, Beograd.
10. Korošec, D., Kritika o inkriminaciji genocida, Pravni fakultet
Univerziteta u Ljubljani, str. 2.:
http://www.law.muni.cz/sborniky/dp08/files/pdf/mezinaro/korosec.pdf.
11. Lemkin, R. (1944), Axis Rule in Occupied Europe, Washington, D. C.
12. Schabas, W. A. (2001), Was Genocide Committed in Bosnia and
Herzegovina? First Judgments of the International Criminal Tribunal
for the Former Yugoslavia, Fordham International Law Journal, Volume
25, Issue 1, Article 2.
13. Seizović, Z. (2007), Naličje „svjetske pravde“, Društvena istraživanja –
časopis Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, broj 1, godina I.
14. Sijerčić-Čolić, H., et al. (2005), Komentari krivičnih/kaznenih zakona u
Bosni i Hercegovini, Vijeće Evrope/Evropska komisija, Sarajevo.
15. Škulić, M. (2005), Međunarodni krivični sud: nadležnost i postupak,
Dosije, Beograd.
16. http://www.icty.org; prvostepena
presuda u predmetu „Jelisić“,
prvostepena presuda u predmetu „Krstić“, prvostepena presuda u
PREGLED
109
17.
18.
19.
20.
predmetu „Kordić“, prvostepena presuda u predmetu „Stakić“, presuda
Žalbenog vijeća u predmetu „Stakić“, prvostepena presuda u predmetu
„Jelisić“.
http://www.ictr.org; Prosecutor v. Akayesu (ICTR-96-4-T), Judgment, 2
September 1998, Prosecutor v. Jean Kambanda, ICTR 97-23-S,
Judgment and Sentence (4 September 1998); prvostepena presuda u
predmetu „Musema“, prvostepena presuda u predmetu „Semanza“,
prvostepena presuda u predmetu „Bailishema“.
http://www.icj.org; presuda o primjeni konvencije o genocidu od 26. 2.
2007. godine.
http://jeremy-mangum.suite101.com/identifying-bosnian-genocidevictims-a149664,
Identificiranje
žrtava
bosanskog
genocida
(pristupljeno 15. 3. 2012).
„Službeni vesnik Prezidijuma narodne skupštine FNRJ“, br. 2/50.
(dostupno na
http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/konvencija_sprecavanj
e_lat.pdf).
Propisi
1.
2.
3.
4.
110
Krivični zakon BiH, „Službeni glasnik BiH“, br. 3/03.
Krivičnog zakonik Republike Srbije, „Službeni glasnik RS“, br. 85/05.
Krivični zakon Republike Crne Gore, „Službeni list RCG“, br. 70/03.
Krivični zakon Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 110/97.
PREGLED
Amela Šehović
UDK 82.09
JEZIK U FUNKCIJI ISKAZIVANJA MOĆI
(na primjeru drame Veliki vezir Derviša Sušića)
EXPRESSING POWER THROUGH LANGUAGE
(Example of The Grand Vizier, a play by Derviš Sušić)
Sažetak
Iako provedena na fikcionalnom tekstu, ova je analiza pokazala kako jezik često
služi da se njim iskažu (neravnopravni) odnosi moći. Oni su još istaknutiji u
zvaničnim kontekstima, gdje neki govornici uživaju društveno dodijeljenu moć,
što ipak ne podrazumijeva da i društveno podređeni učesnici interakcije nemaju
mogućnost osvojiti diskursnu moć. Naime, to je moguće čak i u formalnim
okruženjima, poput dvorskog, prepoznatljivim po strogom poštovanju hijerarhije
na svim poljima, pa tako i na jezičkom, iz čega se može izvesti zaključak da
postoje različiti tipovi moći, a na dominaciju jednog od njih prvenstveno utječu
situacione okolnosti u kojima se neka verbalna interakcija odigrava.
Ključne riječi: drama, jezik, moć, diskursna moć, društvena moć, obraćanje,
stereotipi, rodni stereotipi
Summary
Although applied to a work of fiction, this analysis shows that language is
frequently used to express (asymmetrical) power relations. Such relations are
even more pronounced in formal contexts, where some speakers enjoy a
societally assigned power, which, in turn, does not imply that societally
subordinated interlocutors do not have the possibility of acquiring the discourse
power. This is indeed possible even in highly formalized settings – such as royal
courts – recognized for their strict observance of hierarchy in all areas,
including language. This leads to a conclusion that there are different types of
power and that domination of one of them is primarily influenced by the actual
circumstances of a particular verbal interaction.
Key words: play, language, power, power of discourse, social power, forms of
address, stereotypes, gender stereotypes
PREGLED
111
1. Uvod
Interes književnih kritičara/ki i lingvista/ica za drame zanemariv
je u odnosu na ostale književne žanrove, 1 iz čega proizlazi jasan i
nedvojben zaključak da je drama „zanemareno dijete” književnokritičkih i
lingvističkih istraživanja, kako su je slikovito a veoma precizno i tačno
imenovali Culperer, Short i Verdonk (1998:3). No, drame su zahvalan
istraživački korpus za proučavanje različitih tipova diskursa, a u ovom je
radu predmet analize drama shvaćena kao diskurs, koji se definira na
različite načine: to je „upotreba jezika ... koja se manifestira kao tip
društvene prakse” (Fairclough 1992:28, prema: Jaworsky – Coupland
1999:2), odnosno, „upotreba jezika povezana s društvenim, političkim i
kulturnim formacijama” (Jaworsky – Coupland 1999:3). U skladu s tim, u
radu je primijenjen sociolingvistički pristup, iako smo svjesni toga da je
svaki dramski tekst, pa tako i ovaj, fikcionalan 2, te samim tim ne
odražava nužno sve postojeće društvene odnose, pa tako ni odnose moći u
društvu.
Naime, Sušićeva drama Veliki vezir pripada korpusu historijskih
drama koje prikazuju dešavanja na dvoru, a poznato je da su takva
okruženja prepoznatljiva po strogoj hijerarhiji, što se manifestira na
raznim poljima, između ostalog, i na jezičkom. Međutim, ova je drama
prvenstveno autorsko djelo, što podrazumijeva da je dvorska etikecija
predstavljena iz ugla njenog autora, a to opet implicira da ona ne mora
korespondirati sa njenim stvarnim karakterom na tadašnjem dvoru. No, i
kao takva, ova je drama pogodan istraživački okvir za proučavanje jezika
u funkciji iskazivanja moći onih koji se njim koriste, o čemu se govori u
nastavku rada.
Taj je zaključak potvrdio i skup o Karahasanovu književnom i filozofskom djelu
„Sjene gradova”, održan u maju 2010. godine, gdje je od 14 učesnika/ica samo dvoje
učesnika, uključujući i autoricu članka, govorilo o dramama, kao i konferencija „Prvi
sarajevski filološki susreti”, sa osamdesetak učesnika/ica, od kojih su dvije učesnice (A.
Čengić i S. Busnov) analizirale drame s književnog aspekta, dok je autorica rada to
učinila iz lingvističke perspektive. Imajući u vidu da je temu konferencije činio opus
trojice pisaca, od kojih su dva poznata i po svojim dramama (Kulenović i Sušić), ta je
činjenica posebno intrigantna.
2
Što podrazumijeva da je on drugostepeni ili sekundarni modelativni sistem u odnosu na
prirodni jezik, koji je primaran.
1
112
PREGLED
2. Iskazivanje moći putem jezika
Moć se može definirati na različite načine, što zavisi od kriterija
koji se smatra ključnim za njeno postojanje. No, preovladalo je viđenje
prema kojem je to „mogućnost jednog učesnika u društvenoj relaciji da
nametne svoju volju drugom učesniku interakcije” (Weber 1969:152,
prema: Fishman 1997:416), odnosno da mu nametne svoju definiciju
mogućeg, ispravnog, racionalnog, stvarnog (Lakoff 1990:18, Fishman
1997:416).
Weber (1998:114–115, prema: Katnić-Bakaršić 2012:17), navodi
tri tipa identiteta, kojima odgovaraju tri tipa moći: ključni, socio-kulturni
identitet čine dob, spol, rasa, etnička i klasna pripadnost; situacijski
identitet podrazumijeva da ista osoba, u zavisnosti od konkretne situacije,
ostvaruje različite uloge (npr. ulogu majke, sestre, profesorice itd.); dok je
diskursni identitet podložan promjenama unutar konkretne interakcije.
Dakle, on je „u vezi s individualnim konverzacijskim stilom sugovornika
i tipičnim strategijama što ih upotrebljavaju” (Katnić-Bakaršić 2012:107).
Na temelju rečenog, tri su tipa moći: ključna, situacijska i diskursna, a
koja će od njih prevladati zavisi od niza faktora.
Drame općenito karakterizira nejednaka moć učesnika verbalnih
interakcija, koja proizlazi iz njihova nejednakog društvenog statusa, a
kada je riječ o historijskoj drami, kakva je Sušićeva drama Veliki vezir,
onda to postaje njeno ključno svojstvo3. Razlikovati se mogu samo
osnove za moć – da li je to bogatstvo, dob, spol, položaj u društvenoj
hijerarhiji itd. – koji „utječu na sposobnost pojedinaca da ih drugi čuju i
da budu saslušani” (Gumperz 1982:27).
Ovo je naročito izraženo u svim institucionalnim ili formalnim
okruženjima, u kojima su jasno definirane dozvoljene govorne aktivnosti
svakog učesnika verbalne interakcije, te nadređeni govornik ima
mogućnost da pribjegne „nepreferiranim formama promjene turnusa”
(Herman 1998:111), odnosno prekidanjima i ušutkavanjima. Naravno,
takva je jezička praksa u funkciji održavanja nejednakih odnosa moći, što
ukazuje na njenu ideološku prirodu (Fairclough 1991:33). To je slučaj i u
narednom odlomku:
Međutim, posljednjih godina brojni/e teoretičari/ke skreću pažnju na činjenicu da je i u
svakodnevnom životu „moć (je) veličina svake pojedinačne konverzacije u kojoj
učestvujemo” (Wareing 2005:13).
3
PREGLED
113
PILAVIJA: Bolje bi bilo da se povučeš. Sami smo, pašo
hazretleri! A njih je mnogo.
SOKOLOVIĆ: Zaveži! (str. 337),
u kojem veliki vezir Sokolović ušutkava svoga tjelohranitelja Pilaviju.
Ako se svaka hijerarhija temelji na poštovanju obilježja kojima se
iskazuje moć nadređenih 4, onda to naročito dolazi do izražaja prilikom
obraćanja. U tom smislu, ne čudi nestrpljivost s kojom se nadređeni
govornik Sokolović obraća svom defterdaru u sljedećem odlomku:
MEHMED-PAŠA: (defterdaru) Skrati svoje uvode! Počni! Žuri
mi se!
DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspečati ga, izvuče jedan
list hartije) Pismo venecijanskom duždu u vezi udvostručenog karantina
za trgovce iz Azova...
SOKOLOVIĆ: Potpisano! Raspravljeno! Dalje! (str. 302–303),
a njena je direktna posljedica prekidanje defterdarova izlaganja i u ovoj i
u svim ostalim defterdarovim replikama. Općenito, prekidanjima
dominantni govornici „zaustavljaju tok nečije priče” (Holmes 1995:52),
što se smatra kršenjem društveno prihvaćenih normi, a navedeno je
prekidanje još simptomatičnije budući da se odvija u službenom
kontekstu (rješavanje molbi po službenoj dužnosti).
Iako postoji mogućnost da nadređeni govornici poput Sokolovića
izgube diskursnu moć, i dalje ostaje neupitna moć koju im daje njihov
položaj:
SOKOLOVIĆ: Ma slušaj, ti, peksine bezobrazni! Sloboda je u
sigurnosti. Sigurnost je u sili... naravno, razumnoj...
HAMZEVIJA: To je filozofija čizme i bića. To je mudrost vas
koji ne možete da ne upravljate i da ne budete sluge uprave. Vi polovični,
vi strašljivi... (...)
SOKOLOVIĆ: Zaveži budalo! (...) (str. 346)
Naime, Sokolović kao veliki vezir u hijerarhiji Turskoga carstva
uživa društveno dodijeljenu moć, ali je diskursna moć ipak na strani
društveno podređenoga govornika –hamzevije, koji vješto polemizira sa
Sokolovićem i svoje uvrede domišljato zaogrće plaštom apstraktne
filozofske argumentacije. Sve to svjedoči o nestabilnim odnosima moći
među učesnicima ove interakcije, a ponekad na stvarnu moć jednog
učesnika verbalne interakcije nad drugim ukazuje samo detalj – u
sljedećem odlomku to je honorifička titula za obraćanje (Esmihan-hanum)
4
114
Više o ovome u Šehović 2006:33 i Šehović 2012:87–88.
PREGLED
budući da se na osnovu recipročnog ti između gospodarice i služavke o
tome ne može suditi:
I. ROBINJA: Oo, Esmihan-hanum, tvoji hirovi su blagoslov za
muža. Ti imaš dušu meleća.
ESMIHAN: Znaš da laskaš. (str. 340)
No, posebno je intrigantno odnose moći iščitavati iz konteksta u
kojem se oni obično ne traže, npr. iz stereotipa. Stereotipi se definiraju
kao „pretjerano vjerovanje povezano s nekom kategorijom”, čija je
funkcija da „opravda (racionalizira) naše ponašanje prema toj kategoriji”
(Allport 1954:191; prema: Hewstone – Giles 1997:270). U skladu s tim,
oni primarno služe kao „ideološka mapa” (Eckert – McConnell-Ginet
2005: 86–87), što naročito vrijedi za stereotipe o ženama i njihovoj
prirodi, odnosno za rodne stereotipe. Većina tih stereotipa u
patrijarhalnim društvima svodi se na negativnu procjenu žena i njihova
ponašanja, kao u sljedećem odlomku:
SOKOLOVIĆ: Stani! (Pošto je čauš vrati) Ja sam Mehmed, zar ne
mogu riješiti to...?
ŽENA: Mogao si, ali nisi htio.
(Govore svi u glas)
PEJALA-PAŠA: Znaš li ti gdje si?
SINAN-PAŠA: Bezobraznice!
DEFTERDAR: Šta brbljaš!
IV. ČLAN DIVANA: O! Ženski jeziče!
V. ČLAN DIVANA: Kratka pamet!
VI. ČLAN DIVANA: Štap, štap! (str. 303–304),
a jedan od dominantnih rodnih stereotipa jest i onaj o ženskoj
inferiornosti u odnosu na muškarca, što je ovdje apostrofirano upotrebom
sintagme kratka pamet, koja upućuje na intelektualnu inferiornost. Njena
varijacija u narednom odlomku je ženska pamet, na osnovu čega možemo
zaključiti da se pridjevi kratka i ženska u ovom slučaju ponašaju kao
nepravi sinonimi. Ženski doprinos interakciji ne očekuje se i ne cijeni, on
se čak i omalovažava, u konkretnom primjeru upotrebom glagola brbljati,
a očito negativan odnos prema govoru žena naglašava se i sintagmom
ženski jezik.
Takvih opaski ima i u sljedećem odlomku:
DEFTERDAR: Svašta u Božijoj bašči...
PEJALA-PAŠA: The, ženska pamet!
SINAN-PAŠA: Guja otrovnica!
III. ČLAN DIVANA: Zmaj!
PREGLED
115
IV. ČLAN DIVANA: Sve su iste!
V. ČLAN DIVANA: Ja ne bih smio!
VI. ČLAN DIVANA. Štap, samo štap! (str. 305),
iz kojeg je jasan stav o tome kako žene ne bi trebale govoriti. Naime,
ženin komentar biva dočekan replikom „Svašta u Božijoj bašči...”, koja
sasvim očito ukazuje na činjenicu da se ženama, kao društveno
marginaliziranoj grupi, odriče pravo na govor.
Negativna procjena ženskog ponašanja često se iskazuje
upotrebom animalnih metafora za žene, poput primjera guja i zmaj iz
navedenog odlomka. Leksema guja po svom je značenjskom opsegu vrlo
bliska leksemi zmija, a njihova metaforičnost se zasniva na tradicionalnim
svojstvima koja im se pridaju, poput ljigavosti i odbojnosti, što
omogućuje da se njima označavaju zle i iskvarene osobe (Šehović
2009:175). Ovdje je to potencirano i upotrebom imenice otrovnica, koja
dodatno ističe i naglašava pripisana negativna obilježja jedne (ženske)
osobe. Dakle, žene se apostrofiraju kao zla bića (Guja otrovnica!), što je
predrasuda koju podupiru i neke narodne izreke, kakva je npr. ženski
šerr 5.
Primjer lekseme zmaj iz navedenog odlomka naročito je zanimljiv
budući da ona u metaforičnoj upotrebi ima različite konotacije zavisno od
spola adresata kojem se upućuje 6 – muškarcu označenom ovom
leksemom pripisuju se energičnost i odvažnost, a ženi goropadnost i
agresivnost. Razlozi ovakve jezičke upotrebe vjerovatno leže u društvenoj
praksi prema kojoj pravo na iskazivanje ljutnje isključivo pripada
muškarcima, kojima se „dozvoljavaju” povišeni glasovi i uvrede izrečene
tom prilikom, dok, s druge strane, u svakom pojedinom slučaju kada žena
iskaže ljutnju, takvo ponašanje izaziva zaprepaštenje i neodobravanje.
Sve to ukazuje na dvostruke standarde u poimanju onoga što se smatra
primjerenim muškarcima i ženama, a oni su karakteristični za
patrijarhalna društva, poput našeg, čak i danas, bez obzira na veliku
vremensku distancu koja dijeli radnju drame od sadašnjeg trenutka, što, u
konačnici, može biti posmatrano u kontekstu (neravnopravnih) odnosa
moći.
Imenica turskog porijekla šer znači „zlo, smutnja; zao, zločest, đavoljast” (Jahić
1999:496).
6
U Rječniku bosanskoga jezika (Halilović – Palić – Šehović 2010:1527) data su općenita
značenja ove lekseme, bez domena primjene prema kriteriju spola: „2. pren. a. hrabar,
srčan čovjek; junak b. energična, vatrena osoba, koja je vrlo sposobna i svemu dorasla c.
ljuta, bijesna osoba”. Međutim, izvorni govornici bosanskoga jezika zasigurno mogu
posvjedočiti češću (ako ne i isključivu) upotrebu značenja 2c) za žene.
5
116
PREGLED
Pored toga, i način tepanja ženama može svjedočiti o
neravnopravnim odnosima moći, odnosno o dominaciji muškoga diskursa
(Katnić-Bakaršić 2004:92). U tom kontekstu ilustrativan je sljedeći
odlomak:
SOKOLOVIĆ: (grubom srdačnošću domaćina – seljaka) (...) Ti,
kumrijo, idi u svoje odaje... Ovdje nije baš najsigurnije...
ESMIHAN: Tek kad vidim da i ti polaziš...
SOKOLOVIĆ: Slatka mivko, još nismo u prilici da mi i ti
postavljaš neke uslove. Moraš ići. (...) (str. 337),
u kojem se Sokolović prema supruzi odnosi pokroviteljski, čak bismo
mogli reći i patronizirajući, o čemu svjedoči i upotreba leksema kumrija i
mivka prilikom obraćanja Esmihan. Kumrija je „ptica slična grlici
(Streptopelia decaocto); gugutka, kumra” (Halilović – Palić – Šehović
2010:571), dok je mivka „voćka, voće” (Isto:659). Obje lekseme očito se
upotrebljavaju u prenesenom značenju i iako pozitivnog značenja, one
potvrđuju da se žene doživljavaju kao bića koja treba štititi jer same nisu
sposobne da se brinu o sebi.
Sve navedeno potvrđuje kako rodni stereotipi primarno služe
održavanju patrijarhalnog poretka, a ženama u tom kontekstu nesumnjivo
pripada pozicija onih bez moći.
3. Zaključak
Iako provedena na fikcionalnom tekstu, ova je analiza pokazala
kako jezik često služi da se njim iskažu (neravnopravni) odnosi moći. Oni
su još istaknutiji u zvaničnim kontekstima, gdje neki govornici uživaju
društveno dodijeljenu moć, što ne implicira da i društveno podređeni
učesnici interakcije nemaju mogućnost osvojiti diskursnu moć. Naime, to
je moguće čak i u formalnim okruženjima, poput dvorskog, koji su
prepoznatljivi po strogom poštovanju hijerarhije na svim poljima, pa tako
i na jezičkom, iz čega se može izvesti zaključak da postoje različiti tipovi
moći, a na dominaciju jednog od njih prvenstveno utječu situacione
okolnosti u kojima se neka verbalna interakcija odigrava.
Izvori
1. Halilović, Senahid, Ismail Palić, Amela Šehović (2010), Rječnik
bosanskoga jezika, Filozofski fakultet, Sarajevo.
2. Jahić, Dževad (1999), Školski rječnik bosanskog jezika, Ljiljan,
Sarajevo.
PREGLED
117
3. Sušić, Derviš (2000), Veliki vezir, u: Antologija bosanskohercegovačke
drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin
Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, str. 313–373.
Literatura
1. Babić-Avdispahić, Jasminka, Jasna Bakšić-Muftić, Marina KatnićBakaršić, Nirman Moranjak-Bamburać (2004), Izazovi
feminizma,
Forum Bosnae, 26/04, Međunarodni Forum Bosna, Sarajevo.
2. Coupland, Nicolas, Adam Jaworski, ur. (1997), Sociolinguistics. A
Reader and Coursebook, Macmillan Press, London.
3. Culperer, Jonathan, Mick Short, Peter Verdonk, ur. (1998), Exploring
the Language of Drama, Routledge, London – New York.
4. Eckert, Penelope, Sally McConnell-Ginet (2005), Language and Gender,
Cambridge University Press, Cambridge, 4. izdanje.
5. Fairclough, Norman (1991), Language and Power, Longman, London –
New York, 3. izd.
6. Fishman, P. M. (1997), „Interaction: The Work Women Do”, u: Nicolas
Coupland, Adam Jaworski, ur., Sociolinguistics. A Reader and
Coursebook, Macmillan Press, London, str. 416–429.
7. Gumperz, John (1982), Discourse strategies, Cambridge University
Press, London – New York – New Rochelle – Melbourne – Sydney.
8. Herman, Vimala (1998), Dramatic Discourse. Dialogue as interaction in
plays, Routledge, London – New York.
9. Hewstone, Miles, Howard Giles (1997), „Social Groups and Social
Stereotypes”, u: Nicolas Coupland, Adam Jaworski, ur.,
Sociolinguistics. A Reader and Coursebook, Macmillan Press, London,
str. 270–283.
10. Holmes, Janet (1995), Women, Men and Politeness, Longman, London
– New York.
11. Jaworsky, Adam, Nicolas Coupland, ur. (1999), The Discourse Reader,
Routledge, London – New York.
12. Katnić-Bakaršić, Marina (2004), „Jezik i (de)konstrukcija roda”, Izazovi
feminizma, Forum Bosnae, 26/04, str. 69–116.
13. Katnić-Bakaršić, Marina (2012), Između diskursa moći i moći diskursa,
Naklada „Zoro”, Zagreb.
14. Lakoff, Robin Tolmach (1990), Talking Power: The Politics of
Language in Our Lives, Basic Books.
15. Šehović, Amela (2006) „Pozdravi u bosanskohercegovačkim dramama
20. vijeka (sociolingvistička analiza)”, Pismo, IV/1, Sarajevo, str. 26–
42.
118
PREGLED
16. Šehović, Amela (2009), „Leksika razgovornoga bosanskog jezika”, u:
Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik, Slavistički komitet,
Sarajevo, str. 111–308.
17. Šehović, Amela (2011), „Etikete za obraćanje (na primjeru
bosanskohercegovačkih drama 20. vijeka)”, Gradovrh, VIII/8, Tuzla,
2011, str. 81–95.
18. Šehović, Amela (2012), Jezik u bosanskohercegovačkim dramama
(sociolingvistički pristup), Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo.
19. Thomas, Linda, Shân Wareing, Ishtla Singh, Jean Stilwell Peccei,
Joanna Thornborrow, Jason Jones, ur. (2005), Language, Society and
Power, Routledge, New York, drugo izdanje.
20. Wareing, Shân (2005), ”What is language and what does it do?”, u:
Thomas, Linda, Shân Wareing, Ishtla Singh, Jean Stilwell Peccei,
Joanna Thornborrow, Jason Jones, ur., Language, Society and Power,
Routledge, New York, drugo izdanje, str. 1–16.
PREGLED
119
120
PREGLED
Mirza Mejdanija
UDK 82.09
POJAM LJUBAVI U BOCCACCIOVOM DECAMERONU
THE CONCEPT OF LOVE IN BOCCACCIO'S DECAMERON
Sažetak
Jedna od velikih sila koja animira Decameron je ljubav: ona čini centralnu temu
mnogih novela i predstavlja pokretačku snagu raznih likova, a viđena je u
laičkoj i ovozemaljskoj perspektivi, kao sila koja proizlazi iz prirode. Kao takva,
ona je za Boccaccia sila koja je sama po sebi zdrava i pozitivna i uzalud ju je
pokušavati spriječiti ili uništiti. Štaviše, njeno nijekanje je grijeh koji može
izazvati patnju i smrt. Ljubav je ovom djelu prisutna u raznim oblicima: može
biti izvor oplemenjivanja koji po dvorskim pravilima ljude vodi do veće
senzibilnosti i uzvišenosti duše. Zatim, može proizvesti komične situacije, usljed
čega nastaju novele koje se zasnivaju na poruzi i prevarama. Ali isto tako ona
može biti uzrok tragičnih i patetičnih događaja. Ovaj tekst pokušava precizirati
pojam ljubavi u Decameronu, povući paralelu između njega i srednjovjekovnog
pojma ljubavi, te načiniti usporedbu između Boccaccia i Dantea.
Ključne riječi: asketizam, ljubav, strast, moral, predrasude
Summary
Love is one of those great forces that breathe the life into to the Decameron: it
constitutes a central theme of its many novellas and is the moving force of their
various characters. Seen from a layman's and mundane perspective, it is a force
which stems from nature and as such is viewed by Boccaccio as intrinsically
healthy and positive, which makes futile all attempts to prevent or destroy it.
Furthermore, it is a sin to deny it, which can cause suffering and death. In
Decameron, love is present in different forms: it can be a source of ennoblement,
courtly guiding individuals towards a greater sensibility and sublimity of soul.
Additionally, it can produce comical situations central to the novellas based on
ridicule and deception. However, it can also be the root cause of tragic and
pathetic affairs. This paper purports to provide a more precise discussion
concerning the concept of love in Decameron, drawing a parallel between it and
the medieval concept of love and making a comparison between Boccaccio and
Dante.
Key words: asceticism, love, passion, morality, prejudice
PREGLED
121
Ljubav je pojam koji ne samo da determiniše život i međuljudske
odnose već je i veoma česta književna tematika, čije viđenje se mijenjalo
kroz stoljeća. Prisutna je u velikoj mjeri i u kapitalnom djelu svjetske
književnosti, Decameronu Giovannija Boccaccia, djelu koje nastaje na
razmeđu srednjeg vijeka i perioda renesanse, komplikovanom periodu
naznačenom kao prelazno doba, gdje se suočavaju i miješaju
karakteristike epohe koja je na izmaku i one koja tek počinje. Tokom
srednjeg vijeka je vladala teocentrična vizija svijeta, dok period renesanse
propagira antropocentričnu viziju, gdje čovjek postaje centar stvarnosti.
Remek-djelo toskanskog autora obiluje temama i motivima, među kojima
centralno mjesto zauzima ljubav i njeno mjesto u čovjekovom životu,
njeno poimanje između misticizma i kontemplativnosti perioda koji je na
izmaku i hedonizma nastupajuće renesanse. Mali je broj kritičara koji su
se bavili ovom tematikom, iako su skoro sve druge teme ovog djela
podrobno istražene. Ono što sebi dajemo za cilj ovog kratkog istraživanja
je pojam ljubavi u Decameronu, njeno drugačije poimanje spram onog
srednjovjekovnog kao i spram Danteovog.
Pojam ljubavi
Značajna tačka koja je naznačena u posveti ženama u uvodu djela
je važnost koju u njemu imaju ljubavni motivi i veliki dio novela se dotiče
ove tematike: ljubav može poprimiti oblik raskalašenosti, izazivajući
negativne reakcije kod većeg dijela publike. Boccaccio brani svoje pravo
na književnost oslobođenu pretjerano strogih moralističkih ograničenja,
inspirisanu naturalističkom koncepcijom erosa i na taj način otkriva ideju
apsolutno laičke i svjetovne književnosti, oslobođene srednjovjekovnih
religioznih i moralnih predrasuda. On je duboko uvjeren da je jedna od
prvih čovjekovih dužnosti očuvanje vlastitog života i ta njegova
uvjerenost ide do te mjere da u novelama dozvoljava zakonodavcima da
oproste čovjeku ubistvo zbog samodbrane. Stoga, bez ikakve zabrinutosti,
smatra da možemo obavljati sve naše fizičke i mentalne aktivnosti,
koristeći se bezazlenim sredstvom, radošću, koja ponekad ima svoje
niske, ali i uzvišene oblike. U moralnoj i društvenoj krizi koju je 1348.
godine prouzrokovala epidemija kuge, bilo je mnogo ljudi koji su se, bez
ikakvog suzdržavanja, prepustili brojnim zadovoljstvima i radostima,
mada autor ne želi veličati ovu vrstu radosti, nije nepristojan, ne zalazi u
krčme ni na druga loša mjesta, pozivajući svoje čitaoce na tu vrstu
zabave. Naprotiv, smatra da su jedine prave radosti one koje ne
ugrožavaju čast i dignitet, samopoštovanje i vlastito dostojanstvo. Prva od
122
PREGLED
ovih, najdragocjenija i najpravednija, jer je najprirodnija, je ljubav: razum
se ne želi sukobljavati sa nezaustavljivim snagama prirode, jer ih ništa ne
može savladati, uostalom, i samo nebo je čovjeku dalo tijelo koje je u
potpunosti zavisno od ljubavi. 1 Mada ljubav sa sobom donosi kako radost
tako i tugu, nijedna utjeha nije prikladnija niti efikasnija od slušanja
ljubavnih priča koje mogu biti smiješne, dirljive, naivne, perverzne ili
tragične, podrazumijevajući sve vrste gluposti, pokvarenosti, hrabrosti ili
veličine duše koje ovo vječno osjećanje proizvodi u ljudskim bićima.
Ljubav kao velika sila koja animira svemir Decamerona je upravo
središnja tema brojnih novela i pokreće inicijativu mnogih likova. Viđena
je iz laičke i ovozemaljske perspektive kao snaga koja proizlazi iz
prirode, a kao takva, za Boccaccia je ona zdrava i pozitivna i apsurdno i
uzaludno je obuzdavati je ili siliti. Štaviše, obuzdavati je grijeh koji može
uzrokovati patnje i smrt. Autor pozdravlja heroje koji koriste sva sredstva
da ostvare svoje ljubavne ciljeve, a posebno nježno i dobronamjerno
posmatra rađanje prirodne želje kod mladih ljudi. Ovaj osjećaj je u djelu
prikazan u najrazličitijim oblicima: može biti izvor prefinjenosti po
propisima pristojnosti dvorske ljubavi, dovodeći nepristojne ljude do veće
osjetljivosti i dobrog raspoloženja. Zatim, može dovesti do komedije,
stvarajući cijeli niz razuzdanih priča koje se temelje na ismijavanju i
preljubi. Međutim, može također proizvesti najtragičnije situacije,
uzvišene i jadne.
Erotski argument brojnih priča kroz stoljeća je pomogao stvaranju
Boccacciove slave nepristojnosti. U suštini, on gleda na stvarnost tijela i
senzualnih želja kao manifestaciju spontanih i nevinih sila prirode
spokojnim pogledom koji je neopterećen zlobom. Nikada ne oklijeva u
opisu erotskih situacija s morbidnom znatiželjom, niti insistira na
bezobraznim detaljima, već prolazi pored ovih stvarnosti ne zaustavljajući
se previše, aludirajući na njih na brz i nasmijan način, prikrivajući ih
smiješnim metaforama, iako u novelama nema opscene primitivnosti:
mada izražavaju stav otvorene disponibilnosti života ka seksu, Boccaccio
uspijeva zadržati superiornu i distanciranu ravnotežu spram najsmionijih
situacija.
Ali nad svim tim pravima uzdiže se pravo na slobodan izbor i
ostvarenje ljubavi bez predrasuda. U tom ostvarenju ima erotike koja
predstavlja jednu vrstu kvintisencije svega onoga što je samo u naznaci
1
Hauvette, Henri (1914), Boccacce, Étude Biographique et Littéraire, Librairie Armand
Colin, Pariz, str. 255. (prijevod naš).
PREGLED
123
bilo prisutno u dugoj tradiciji srednjovjekovne ljubavne književnosti.
Upravo u načinima na koje se do kraja erotski ostvaruje ljubav Bokačo je
ostvario svoju ideju uzdizanja i trijumfa razuma i duha kao jedinog
mogućeg oružja protiv sudbine. 2
U periodu u kojem on piše svoje djelo postojala je cijela jedna
filozofija ljudskog života predstavljena srednjovjekovnom asketskom
tradicijom: ova filozofija nije se bavila vječnošću već sadašnjošću,
polažući asketska prava na tijelo koje je bilo stvoreno za ljubav, dok je
prešutkivala iskustva besmrtnosti. U samoj Italiji, a nadasve u Francuskoj,
Boccaccio je imao brojne sljedbenike u realizmu pisanja, smjelosti satire i
drskosti zaključaka koji su iz nje proizlazili: niko od njih nije znao dati
svojim djelima toliko privlačnosti, ljepote i veličanstvenosti koliko
Boccaccio, čije je remek-djelo imalo za jednu od velikih tema ljubav koja
neosporno ima počasno mjesto kao zakon prirode, cijenjena po svom
svetom karakteru koji je apsurdno i kriminalno željeti zataškati. U uvodu
u četvrti dan Decamerona Filippo Balducci vjeruje da odgajajući sina u
samotnoj kući na vrhu puste planine, bez da išta u njemu može evocirati
ideju žene, može ga zaštiti od patnje koju uzrokuje strast. Ali kada mladić
prvi put u životu silazi u grad, grupa mladih djevojaka koje sreće na ulici
briše u njegovim mislima ostatak svijeta, najednom zaboravlja palače,
bikove, konje, magarce, novac 3 i traži od oca, ako želi da on bude sretan,
da mu dovede u kuću jednu od njih.
Novele koje se bave ljubavnom tematikom svrstavaju se u tri
grupe: one koje govore o plemenitim ljubavima koje završavaju sretno,
zatim o onim koje završavaju tragično, te novele koje prepričavaju
prevare. Općenito, žene u Decameronu nemaju potrebu za velikim
podsticajima da bi se odazvale ljubavnom zovu: najčešće mu odgovaraju
sa velikom radošću, prepuštajući mu se bez ustezanja, a ideja o smrti im
je čak i slatka ako im je oduzet predmet njihove ljubavi 4. Boccaccio je
oslikao portrete velikih zaljubljenica ali i tragičnih ljubavnica sa
posebnom rječitošću i ozbiljnošću. Pored ovih heroina, značajno mjesto
zauzimaju i žrtve ljubavi: prekomjerna ljubav često se skupocjeno plaća, a
ljepota je upitna privilegija, gotovo fatalna. Ljubav je, dakle, vladar
Predgovor Muhameda Dželilovića u: Boccaccio, Giovanni (2000), Dekameron,
Svjetlost, Sarajevo, 2000, str. 9.
3
Corona, Luciano (2006), Decameron di Boccaccio, riscrittura integrale in italiano
moderno, parte prima, Fermento, Rim, str. 300. (prijevod naš).
4
Hauvette, Henri, op. cit., str. 261. (prijevod naš).
2
124
PREGLED
svijeta i upravlja kako učenjacima tako i neznalicama, djecom koliko i
starcima.
Zasigurno se mora napraviti razlika između ljubavi i strasti: prva
je ozbiljno osjećanje koje sa radošću primaju najuzvišenije duše i koja je
kadra inspirisati na najhrabrije odluke, a druga je prolazna i vulgarna želja
koju plemenita srca tjeraju kao dosadnog gosta. Autor je svjestan da u
društvu koje ga okružuje senzualni hirovi i sumnjive intrige često svode
odnose između dvoje ljudi suprotnog spola na neku vrstu lova, gdje je i
lovac progonjen, gdje svako priprema svoje mudre zamke u vlastitu
korist, a ponekad pada u one susjedove. Za nekog zlobnog posmatrača
života koji ne haje za moral, nema ništa zabavnije od predstave lukavstva
i varanja, igre u kojoj trijumfira najinventivnija suptilnost inteligencije i u
kojoj se ismijava glupost: živeći usred varalica i bludnika, može se čak i
naučiti teška i dragocjena umjetnost dobrog igrača koji zna elegantno
gubiti, pripremajući revanš. Decameron nam predstavlja cijeli niz
bestidnih i vulgarnih likova kao što su stari muževi mladih žena,
ljubomorni muževi, škrtice i naivčine, bludni svećenici, licemjerni
redovnici, drske i perverzne žene. I vjerovatno bismo se vrlo brzo zasitili
ovim likovima da oni nisu oslikani sa žarom i zapanjujućim intenzitetom
života. Skoro jedna trećina djela sadrži novele ove vrste i upravo su one
imale najviše čitalaca, ali su autoru donijele i oštre cenzure. Slika života
koju one predstavljaju nije uljepšana i precizno prikazuje razuzdane
strasti i ljude koji žele učestvovati u svim mogućim užicima ovog svijeta.
Ovaj prikaz je iskren i istinit i nije ništa manje moralan od spektakla
samog života, on je samo neobičan moralu.
Erotske scene ovdje su samo elementi jednog i jedinstvenog
narativnog tkiva koje sebi za cilj uzima trijumf života. One, jednako kao i
svi drugi elementi, samo su u službi potpunijeg prikazivanja karaktera i
ambijenta i nipošto nisu same sebi cilj. Bokačo osjeća život u svoj
njegovoj punoći, i ništa više: ljudi se vole, odgovaraju svojim nagonima,
ljubavima, bore se jedni protiv drugih, podvaljuju jedni drugima, a
ponekad se i muče. 5
Jedino što je neuljudno je pohotno zadovoljstvo kojim Boccaccio
zaustavlja naše poglede na scenama u bračnom krevetu te česta upotreba
dvosmislenih termina za koje se može reći da su neki opsceni. Autor ne
haje za kritike, jer je objasnio na samom početku djela da ono nije
namijenjeno ni svećenicima ni filozofima, već mladim osobama jakog
5
Predgovor Muhameda Dželilovića u: op. cit., str. 10.
PREGLED
125
duha koje ne padaju tako lako pod ičiji utjecaj. On je savršeno
indiferentan na zamjerke za nemoralnost i jedino što ga interesuje je
umjetnost pričanja priča. Ponosan je na sebe jer je uspio opisati
nepristojne scene ne okaljavši čestitost riječima.
Ljubavni odnos je univerzalna stvar koja je u djelu predstavljena u
svim mogućim varijacijama: od pukog zadovoljenja prirodne potrebe do
one najnježnije i najslađe seksualnosti, strasti koja obuzme i um i srce,
čineći snažnijima sve fizičke i intelektualne vrline, do najintenzivnijeg i
najnerazumnijeg erosa kojeg je nemoguće kontrolisati. Ljubav, također,
može imati i vesele i komične te agresivne i nepristojne obrte: može se
javiti kao popustljiva, nježna ili patetična, ili može postati otvorena borba
protiv društvenih predrasuda, a isto tako ona može biti i podsticaj za
avanturistička djela, sa sretnim završetkom, ili ona što izazivaju jaku
ljubomoru, ili se pak suprotstavljaju strogim zabranama i imaju tragične i
kobne završetke. Uz ljubav se uvijek vezuje mladost, i autor se divi
autentičnosti nagona mladih, dok često ismijava nepravedne želje starih,
nesposobnih i nedostojnih.
Srednji vijek i Boccaccio
Vizija srednjovjekovnog svijeta je prvenstveno religiozna i
zasnovana na Božijem uređenju svijeta. Centar ovog uređenja, Bog, ne
identifikuje se sa svijetom, već se nalazi iznad njega, u dimenziji koja ga
prevazilazi. Bog je vrhovna savršenost i istina i to znači da je sve ono što
je istinito i savršeno iznad vidljivog svijeta koji je samo neskladni i
prolazni privid. Da bi se čovjek spasio, neophodno je da se distancira od
lažnih dobara, da se odrekne zadovoljstva, da muči vlastito tijelo iz kojeg
proizlazi želja, postom, kaznama, razmišljanjem o smrti, molitvom. Ovo
je asketski stav, tipični i najrašireniji aspekt srednjovjekovne
spiritualnosti i asketska vizija dovodi do prezira ovog svijeta i
ovozemaljskog života koji je viđen kao skup bijede, patnje i užasne
ružnoće, kao nešto što je nekoegzistentno i prolazno, dominirano
prijetećim prisustvom smrti. Praktikovanjem odricanja i mučenja, čovjek
se uspijeva distancirati od samoga sebe, a njegovo „ja” se poništava u
Božijoj beskrajnosti i ovakav stav se naziva misticizam. Međutim, srednji
vijek nije bio apsolutno asketski i mističan: sa jedne strane su inkvizicija i
Dominikanci progonili heretike i 1357. godine 6 je firentinskim
Ovo je i godina kada inkvizicija neumoljivo traga za hereticima, osuđuje ih i ohrabruje
lov na vještice.
6
126
PREGLED
liječnicima bilo zabranjeno da više od dva puta posjećuju bolesnike koji
se nisu željeli ispovijedati, a sa druge strane je društvo obilovalo
uvredama i šalama o svećenicima. Kada je papa Martino IV izdao proglas
protiv Perugina pod optužbom da su uništili Foligno, oni su koračali
ulicama noseći lutku obučenu u Papinu odjeću i spalili je. Novele pisaca i
omladinski spjevovi su javno sramotili pripadnike Crkve, a u firentinskim
mondenskim salonima dame se baš i nisu crvenjele pri bezobraznim
šalama. Decameron oslikava ovu situaciju i često aludira neusiljenim i
transparentnim metaforama na spolne organe, ali se izvinjava gospođama
ako se zbog neophodnosti priče mora izgovoriti riječ „čakšire“ 7: jasno je
da je označitelj bio smatran opscenijim od značenja.
Iza mračnog obličja netolerancije i konformizma krila se relativna
religiozno-moralna opuštenost. Jedna stvar je bila strogo zabranjena, a to
je bilo dovođenje u pitanje dogmi, a u svakodnevnom životu su se
zatvarale oči pred ponašanjem pojedinaca. Boccacciu nije prijetio rizik od
inkvizicije, jer se na mudar način držao daleko od bilo kakvih filozofskih
polemika, od velikih tema kršćanske doktrine, jer on ustvari i jeste bio
umjetnik, a ne mislilac. Autor ima realističku i naturalističku sliku svijeta
u kojem živi i društva koje ga okružuje: njegov je moral prizeman i ne
poziva se na vječne principe niti na grube riječi, ne dotičući se uzvišenih
ideologija. On radije gleda oko sebe i prvi je pisac koji zaustavlja pogled
na kategorijama koje su do tada bile isključene iz erotske proze i lirike:
zanatlije, trgovačke posrednike, varalice, budale, svjetovne svećenike,
senzualne fratre, ljubomorne muževe, vješte supruge koje su u isto
vrijeme pobožne i bludnice, ustvari na šarenu gomilu koju hvata u
spontanosti njenog svakodnevnog života.
Misticizam i asketizam nisu jedine komponente misli i života
srednjeg vijeka, a jedna jaka struja ismijavanja, senzualnog realizma,
bezbrižne radosti, često neotesane i razuzdane je išla ukorak sa teološkim
i filozofskim pokretom. Boccaccio nije revolucionirao svijest svog
vremena, nije pozvao svoju generaciju da pogazi sve ono što je prethodna
poštovala. Njegova glavna zasluga je što je znao načiniti iz jednog stanja
duše koje nije on stvorio, već je njim bio prožet, umjetničko djelo koje je
inferiornije, a ipak uporedivo sa sveobuhvatnošću i savršenošću
Danteovog. Čitamo li Decameron kao suprotnost srednjovjekovnom
misticizmu i kao negaciju i ismijavanje Božanstvene komedije, dobit
ćemo iznenađujuće rezultate:
7
Marchi, Cesare (1975), Boccaccio, Rizzoli Editore, Milano, str. 130–131. (prijevod
naš).
PREGLED
127
Dante osuđuje pohotnike, i mada osjeća veliku simpatiju za
Francescu da Rimini, osuđuje je da se zajedno sa svojim Paolom kovitla u
stravičnoj oluji drugog kruga Pakla. 8 (prijevod naš)
A u Decameronu priča se mijenja i niko i ne pomišlja da kazni
preljubu na onom svijetu. To tvrdi protagonista desete novele sedmog
dana: dva prijatelja iz Sijene, Tingoccio i Meuccio, vole istu ženu, gospu
Elisu, i Meuccio koji je imao više prilika od ovog drugog da se viđa sa
njom, umire prije vremena zbog prekomjernog uživanja u seksu, završivši
u čistilištu. Jedne noći, po ranijem dogovoru, pojavljuje se Tingocciu u
snu, i ovaj drugi ga pita kako je gore, a prvi ga umiruje objašnjavajući mu
da se na onom svijetu, unatoč onome što govore propovjednici, ne daje
nikakva važnost tjelesnim grijesima:
Za taj grijeh sam očekivao puno veću kaznu od one koja mi je bila
dodijeljena, i uprkos vrućini koja je vladala unutra, sav sam se tresao.
Vidjevši to, jedan od onih koji su stajali pored mene me upita: „Šta si
učinio toliko drugačije od nas da si tako preplašen?“ „Oh! – odgovorih –
Prijatelju, strašno se bojim kazne koju očekujem za ozbiljan grijeh koji
sam počinio.“ On me onda upita o čemu se radi i ja rekoh: „Vodio sam
ljubav sa majkom svog kumčeta. I činio sam to tako često da sam na kraju
nastradao.“ A on, gotovo zadirkujući me: „Ma daj, budalo! Nemoj se
bojati, jer se ovdje takvi grijesi uopšte i ne računaju.“ Što me je, kao što
možeš dobro shvatiti, prilično smirilo. 9 (prijevod naš)
Umjesto grijeha, kažnjava se vrlina: u osmoj noveli petog dana,
Nastagio degli Onesti, jedna djevojka koja je odbila prijedloge nesretnog
udvarača koji se u očaju ubije, osuđena je zbog okrutnosti na pakao, gdje
je čeka užasna kazna: goni je samoubica koji je zgrabi i ubije nožem,
izvadi joj iz tijela ono njeno tvrdo i hladno srce, u koje nikada nisu ušli ni
ljubav ni milost 10 i da ga psima da ga pojedu. Scena se vječno ponavlja da
bi žena kamenog srca naučila da ne prezire ljubavna zadovoljstva.
Napuštanje ljubavnika bez njegove volje je za Boccacciov moral
ozbiljan grijeh. U sedmoj noveli trećeg dana gospa Ermellina, po naredbi
svog ispovjednika koji joj prijeti paklom, nerado napušta svog ljubavnika,
Tedalda degli Eliseija, koji se nakon nekog vremena pojavljuje pred njom
obučen u hodočasnika i prije nego što otkrije vlastiti identitet, uvjerava je
da je prekinuvši njihovu vezu, počinila grijeh krađe, jer je grijeh i
neugodnost ukrasti ljubljenu onom koji je voli:
8
Ivi, str. 138.
Corona, Luciano, op. cit., parte seconda, str. 114–115.
10
Corona, Luciano, op. cit., parte prima, str. 446. (prijevod naš).
9
128
PREGLED
Ovo je grijeh za koji je Božija pravda, koja ništa ne ostavlja
nekažnjeno, željela da ispaštate. Kao što ste vi bez validnih motiva lišili
Tedalda same sebe, tako je sada vaš dragi bez razloga u velikoj
opasnosti, a vi se mučite. 11 (prijevod naš)
I ne treba dodavati da ova opuštena etika zadovoljstva smatra
ljubomoru smrtnim grijehom. Ko ima lijepu suprugu, mora ponekad
zatvoriti oči, inače će mu se desiti što i neotesanom Ferondu iz osme
novele trećeg dana, kojeg jedan fratar drogira, proglašava mrtvim, te ga,
kada ga probudi, udara batinom dva puta dnevno, tokom deset mjeseci,
uvjeravajući ga da se nalazi u čistilištu, da bi kaznio njegovu ljubomoru,
dok sam fratar uživa u njegovoj supruzi.
Boccaccio prezire ljubomoru budući da ju je i sam osjetio u doba
svoje ljubavi ka Fiammetti 12, te proglašava novi moral koji bi trebao
osloboditi čovječanstvo od ove nevolje. 13 Žena ima dužnost da se svidi
muškarcu koji se treba postarati da njoj nikad ništa ne nedostaje, a
prvenstveno, nikada ne smije biti ljubomoran. U desetoj noveli drugog
dana, gdje gusar Paganino da Monaco krade suprugu sudiji Riccardu di
Chinzii, Boccaccio staje u odbranu ženske emancipacije. Da bi se shvatio
značaj novele, mora se spomenuti položaj pravne, društvene i moralne
inferiornosti žene u srednjem vijeku: teolozi su je smatrali nositeljem zla,
tokom epidemija kuge je bilo opasno ležati sa ženom ili se samo približiti
njenom krevetu, jer je žena, po definiciji, bila zaraženo biće koje upija zlo
kao spužva vodu. Jedan od motiva zašto su kršćani prezirali muslimane je
bila i slobodna senzualnost ovih drugih, njihova bezbrižna i kanonski
ozakonjena poligamija, koja je bila u suštoj suprotnosti sa strogom
čednošću isposnika i usamljenika. Djevičanstvo je bilo omiljeno stanje
Crkve koja je tolerisala brak jer je on proizvodio pokornost. Seksualni čin
je bio dozvoljen samo kao neophodno i nezamjenjivo sredstvo za
produžetak vrste, ali se preporučivalo njegovo rijetko korištenje, lišeno
svake vrste pohote. Crkva je, uostalom, objavila spisak zabranjenih dana
kojima su muž i žena morali živjeti kao brat i sestra: nedjelja, srijeda i
petak, ukupno 156 dana, odnosno noći, od 365 godišnje. Njima su se
dodavali i 40 dana Kvarezime i mjesec dana Adventa. Od trenutka začeća
11
Ivi, str. 255.
Dubok trag u autorovom životu i djelu je ostavila strast prema Mariji, vanbračnoj
kćerki kralja Roberta, koju je otac udao za jednog plemića na svom dvoru. Bila je to
Boccacciova Fiammetta, opjevana u stihovima i u prozi, žena koja je bila lijepa, vatrena
i nepostojana i sa kojom je on spoznao veliku ljubav, ali i razočarenje.
13
Marchi, Cesare, op. cit., str. 140. (prijevod naš).
12
PREGLED
129
djeteta do četrdeset dana nakon poroda, supružnici nisu smjeli imati
odnose. Nisu smjeli biti zajedno ni tri dana uoči pričešća.
Osim ženske emancipacije, kojoj je prethodila modernistička
senzibilnost, još neke druge iznenađujuće aktuelne teme su dotaknute u
Decameronu: ubistvo zbog povrijeđene časti, zataškavajuća vjenčanja,
grupna ljubav. U petoj noveli četvrtog dana tretira se tema ubistva zbog
povrijeđene časti: mlada Isabetta tajno voli Lorenza, radnika u prodavnici
svoje trojice braće, velikih trgovaca iz Messine. Kada braća otkriju tajnu
ljubav i dobiju dokaze da je sestra obeščašćena, ne kude je i ponašaju se
kao da se ništa nije desilo, ubijajući Lorenza, zakopavši ga na jednom
usamljenom mjestu van grada, brižljivo uklanjajući svaki trag koji bi
mogao nekome dozvoliti da shvati šta se tu desilo. 14 Kada sestra, nakon
nekoliko dana pita braću za radnika, oni joj objašnjavaju da su ga poslali
daleko, zbog poslova. Jadna djevojka povlači se u svoju sobu i plače, a
kada zaspi, ljubavnik joj se pojavljuje u snu, blijedog lica i pocijepane
odjeće, otkrivši joj svoju smrt i mjesto gdje je sahranjen. Ona sljedećeg
jutra odlazi na naznačeno mjesto, otklanja busen trave i nožem odvaja
ljubavnikovu glavu od njegovog tijela, stavlja je u zemljanu vazu u koju
zasadi bosiok. Odnosi tu vazu u svoju sobu i neprestano je zaliva svojim
suzama, a bosiok postaje vrlo lijep i mirišljav. Sa druge strane, u četvrtoj
noveli petog dana Ricciardo Manardi i lijepa Caterina bivaju otkriveni u
krevetu od njenih roditelja i otac, ne gubeći vrijeme, nudi mladiću
dramatičan izbor: ili će biti ubijen kao pseto, ili će odmah oženiti
djevojku. Mladić, naravno, bira opciju zataškavajućeg vjenčanja i od te
večeri dvoje mladih počinju živjeti zajedno, voleći se do kraja života. 15 A
u osmoj noveli osmoga dana, dva prijatelja iz Sijene, Spinelloccio i
Zeppa, nakon što su jedan drugome oteli supruge, odlučuju okončati sa
varkama i lažima, i od tog dana je svaki od njih imao dvije žene, a svaka
od njih je imala dva muža, bez da se između njih ikada rodila nesloga ili
svađa, 16 čime je ovo jedna od novela koje tretiraju grupnu ljubav.
Dakle, osuđujući ubistvo zbog povrijeđene časti i pravdajući
zataškavajuća vjenčanja i grupnu ljubav, Boccaccio se oštro suprotstavlja
srednjovjekovnoj spiritualnosti i asketizmu, veličajući ljubav, ne
pomišljajući da je kazni ni na ovom ni na onom svijetu.
Ljubav koja kao velika sila pokreće Decameron je viđena iz laičke
i ovozemaljske perspektive i to više nije ona ljubav koja pokreće Sunce i
14
Corona, Luciano, op. cit., parte prima, str. 343. (prijevod naš).
Ivi, str. 413. (prijevod naš).
16
Corona, Luciano, op. cit., parte seconda, str. 187. (prijevod naš).
15
130
PREGLED
ostala nebeska tijela u Božanstvenoj komediji, već snaga koja proizlazi iz
prirode. Boccaccio zasigurno nema nereligiozan stav, ali ipak je u
Decameronu odsutna bilo koja vrsta nadnaravne dimenzije, kako
božanske tako i demonske: ona je apstraktno predstavljena, ali nema
konkretnih djelovanja u realnosti. Svijet Decamerona je svijet kojim
upravljaju ljudske snage, kao što su ljubav, potraga za užitkom i srećom,
inteligencija i energija koje pobjeđuju prepreke sudbine i drugih ljudi,
oblikujući stvarnost na osnovu svojih ciljeva. Danteova vizija svijeta je
vertikalna i on ovozemaljskom svijetu daje karakteristike
transcendentalnog, a Boccacciova vizija je horizontalna jer je sva
smještena u zemaljskoj sferi. Dante i Boccaccio potom imaju vrlo
različite poglede o ulozi žene u svojim djelima: glavna razlika koja se
odmah primijeti je Danteova teorijska koncepcija božanske ljubavi koja je
u suprotnosti sa onom Boccacciovom koncepcijom koja je praktičnija.
Dante smatra da je žena jedini posrednik između čovjeka i Boga i, kao što
se da primijetiti, u gotovo svim njegovim djelima žena je predstavljena
kao neko božanstvo, kao neka vrsta anđela, a za Boccaccia žena više
nema tako uzvišenu ulogu, ona je sada više prilagođena svojoj zemaljskoj
pripadnosti, a njene bitne osobine više nisu one transcendentalne, već
tjelesne, čime se mijenja i poimanje ljubavi.
Decameron sadrži mnoge osnovne karakteristike koje će postati
svojstvene evropskoj pripovjedačkoj književnosti, barem do osamnaestog
stoljeća, jer stvara repertoar ponašanja i situacija koji će biti dugo
vremena osnova svakog pripovijedanja koje ima za cilj da izazove
radoznalost i zadovoljstvo. U ovom definisanju modernog pripovijedanja
je odlučujući komični metod sa svojom istančanošću i bogatstvom nijansi
koji predstavljaju novinu u književnosti pisanoj narodnim jezikom.
Međutim, velika inovacija koju uvodi Boccaccio je novo poimanje ljubavi
i žene: ljubav je u Decameronu neukrotiva sila, izvor zadovoljstva ali i
bola, djelujući u različitim društvenim slojevima i često dolazi u sukob sa
kulturnim i tradicionalnim predrasudama. Vrlina u ovom kontekstu nije
poniženje od instinkta, već mogućnost da se zadovolje i dominiraju
prirodni impulsi. Žena prvi put u književnosti dobija dostojanstvo lika,
ona više nije samo predmet, već i subjekt želje, nju nije strah izraziti svoje
erotske želje. To više nije žena anđeo: to je sada žena srednje društvene
klase koja kombinira prirodnost ljudi i dvorskog plemstva, ljubav,
inteligenciju i domišljatost. Ljubav više nije marginalizirana nametnutim
misticizmom i asketizmom, već je viđena iz svjetovne i laičke
perspektive, kao nešto što je zdravo i pozitivno, štaviše, grijeh ju je
prezirati.
PREGLED
131
Izvori
1. Boccaccio, Giovanni (1886), Il Decameron, Edoardo Sonzogno, Milano.
2. Boccaccio, Giovanni (2000), Dekameron, Svjetlost, Sarajevo.
3. Corona, Luciano (2006), Decameron di Boccaccio, riscrittura integrale
in italiano moderno, parte prima, Fermento, Rim.
4. Corona, Luciano (2006), Decameron di Boccaccio, riscrittura integrale
in italiano moderno, parte seconda, Fermento, Rim.
Literatura
1. Bruni, Francesco (1990), Boccaccio, L’invenzione della letteratura
mezzana, Il Mulino, Bolonja.
2. Dželilović, Muhamed (2000), „Predgovor“, u: Boccaccio, Giovanni,
Dekameron, Svjetlost, Sarajevo.
3. Hauvette, Henri (1914), Boccacce, Étude Biographique et Littéraire,
Librairie Armand Colin, Pariz.
4. Marchi, Cesare (1975), Boccaccio, Rizzoli Editore, Milano.
132
PREGLED
Beba Ešrefa Rašidović
UDK 004 : 027.7
INFORMACIJSKA PISMENOST
- PRAVO NA ZNANJE I NOVI BIBLIOTEKARSKI AKTIVIZAM INFORMATION LITERACY
- THE RIGHT TO KNOWLEDGE
AND THE NEW LIBRARIAN ACTIVISM -
Sažetak
Rad razmatra koncept informacijske pismenosti u kontekstu temeljnog ljudskog
prava na adekvatno obrazovanje zasnovano na znanstvenom i stručnom znanju
iznad i izvan puke informatizacije i tehničke infrastrukture. Informacijsko
ponašanje internetske generacije vođeno je gotovo isključivo tehnološkim
mogućnostima i onim što se može dobiti prostom upotrebom informacijskokomunikacijske tehnologije (IKT). No, neslućene mogućnosti digitalnog
univerzuma i mnoštvo dostupnih informacija počeli su biti uzrokom
razočaranosti, frustriranosti i zbunjenosti, jer se valja nositi s ovim stalno
rastućim okeanom informacija različite kvalitete i namjene, pa sve značajnija
postaju pitanja njihove autentičnosti, istinitosti, vrijednosti i pouzdanosti.
Generacije mladih pripadnika tzv. internetske generacije već su uveliko prisutne
kao nastavni kadar u obrazovnim procesima u svim nivoima obrazovanja od
predškolskog do visokoškolskog, a stekli su određene navike informacijskog
ponašanja i ponašanja pri traženju informacija upravo kao pripadnici
generacije kojoj je upotreba tehnologije veoma bliska. Ovo otvara prostor za
„novu“ ulogu bibliotekara kao stručnjaka za organizaciju zabilježenog znanja i
posredovanje informacija između izvora informacija i onih kojima su te
informacije potrebne, čiji je glavni cilj edukacija korisnika informacija njihovom
adekvatnom pronalaženju i korištenju. Ovakav pristup zahtijeva novi profil
bibliotečko-informacijskih stručnjaka koji moraju biti izuzetno obrazovani i
usvojiti mnoštvo novih znanja i kompetencija da bi se mogli nositi sa zahtjevima
novih obrazovnih paradigmi.
Ključne riječi: informacijska pismenost, informacijsko ponašanje, internet,
znanje, organizacija znanja, nove obrazovne paradigme, nastavnici, bibliotečkoinformacijski stručnjaci
PREGLED
133
Summary
The paper discusses the concept of information literacy in the context of a
fundamental human right to have an adequate education based on scientific and
expertise knowledge above and beyond mere computerization and technical
infrastructure. The information behavior as exhibited by the Net generation is
almost exclusively driven by technological possibilities and what can be gained
by simple use of IC technology. The endless possibilities of the digital universe
and the multitude of available information began to be the cause of
disappointment, frustration and confusion, since everyone has to struggle with
this ever-growing ocean of information of different quality and purpose, so more
and more important is becoming a question of its authenticity, value and
reliability. Young members of the so-called Net generation are already largely
present as the teaching staff in the educational process at all levels of education
from pre-school to high education. They have acquired certain habits of
information behavior and information seeking behavior just as members of that
generation to whom the use of that kind of technology is very close. This opens
the way for the "new" role of librarians as professionals for organizing recorded
knowledge and information mediating between sources of information and those
who need the information, to educate a new generation of users to adequately
search and use information. Such approach requires a new profile of library
information specialist, who must be extremely educated and adopt a variety of
new skills and competencies to cope with the demands of the new educational
paradigm.
Keywords: information literacy, information behavior, Internet, knowledge,
knowledge management, new educational paradigm, teachers, LIS professionals
Uvod
Snažan razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija (IKT) s
kraja 20. i osobito u 21. stoljeću omogućava proizvodnju ogromne
količine informacija i njihovu gotovo trenutnu razmjenu stvarajući tako
novo, umreženo informacijsko društvo. Sam pojam informacijskoga
društva još uvijek nije precizno definiran, ali se najčešće govori o društvu
sa ekonomijom baziranom na znanju u kome je „organizacija znanja,
učenje i upravljanje sadržajima učenja kroz prikupljanje informacija,
njihovu obradu i selekciju, prezentacija znanja i diseminacija
najraznovrsnijim kanalima jedan od najznačajnijih poslova i proizvoda
informacijskog društva“ (Odabrana poglavlja iz organizacije znanja,
2004:3).
Kontekst informacijskoga društva i društva znanja radikalno utječe
i na politike obrazovanja, pa se one nužno moraju prilagođavati
134
PREGLED
potrebama tržišta rada. Ovo za posljedicu ima promijenjene obrazovne
paradigme. „Obrazovno-odgojna djelatnost spregnuta je s podsustavima
svoje okoline pa potrebe gospodarstva, politike i kulture određuju stvarne
obrazovne i odgojne prioritete, tj. ciljeve edukacije i značajke obrazovnoodgojnog sustava kojima se ciljevi nastoje postići. No obrazovanje i odgoj
nije samo nacionalni interes nego je i osobni interes gotovo svakog
građanina“ (Pastuović, 1999:421). Kako tržište rada i svakodnevni život
zahtijevaju stalno usavršavanje i stjecanje novih znanja i vještina, uz
organizirano učenje, bilo da je ono formalno u okviru redovnog
školovanja ili neformalno kroz razne seminare, tečajeve ili treninge,
osobito značajno postaje neorganizirano, informalno učenje koje
podrazumijeva samostalno stjecanje i nadogradnju znanja. U okviru
formalnog obrazovanja ne mogu se dati sva znanja i vještine potrebne u
budućnosti koju karakteriziraju brze i stalne promjene u društvu, pa je
svako ponaosob u procesu cjeloživotnoga učenja za razne uloge u životu i
radu. Stoga je temeljno načelo obrazovnih procesa stvaranje
metakompetencija koje su najbolje izražene kroz sintagmu učiti kako učiti
(learning to learn), što zapravo znači da je formalno obrazovanje u svim
razinama, a osobito u visokom obrazovanju odgovorno za
osposobljavanje svojih polaznika za samostalno, aktivno, cjeloživotno
učenje, rješavanje problema, kritičko promišljanje i procjenu dobivenih
rezultata.
Informacijsko društvo karakterizira „visok nivo intenziteta
informacija“ (Community Development Foundation, 1997), što je
proizvelo drastične promjene u načinu života, načinu rada i poslovanja,
obrazovanja, studiranja, bavljenja znanstvenim radom, načinu
zabavljanja, te dovelo do širenja popularne i razvoja globalne kulture.
Tako „visok nivo intenziteta informacija“ proizvodi efekte u kojima je
preobilje nepotrebnih i nebitnih informacija gotovo isto toliko loše, ako
nije i gore, kao i nedostatak bitnih i relevantnih informacija. Rast i razvoj
društva počiva na znanju, a znanje na vjerodostojnim, relevantnim i
kvalitetnim informacijama. Nove obrazovne paradigme i novi načini
učenja stoga moraju opskrbiti pojedinca znanjima, vještinama i
sposobnostima koje ga osposobljavaju da se nosi sa nadolazećom
nepredvidivom količinom dostupnih informacija i da za učenje,
napredovanje i nadogradnju znanja zahvata one informacije koje mu i
omogućavaju te procese, s obzirom da niti jedna tehnologija, ma kakve
mogućnosti pružala, ne može zamijeniti kreativnost i rasuđivanje. Kako
čitav život počiva na informacijama, promjene u društvu koje
karakterizira obilatost informacija podrazumijevaju u isto vrijeme i
PREGLED
135
pojavu novih, također globalnih, vidova kriminalnog ponašanja i prijetnju
sigurnosti pojedinaca u društvu, pa su i to činjenice kojih treba biti
svjestan i na koje treba ukazati kroz formalno obrazovanje i odgoj
generacija koje su savremenici modernih tehnologija i njeni najveći
korisnici i poklonici. Valja naglasiti da ovo osobito vrijedi sa sve većim
uplivom društvenih mreža u sve pore života i rada. Za ilustraciju može
poslužiti podatak da, prema nekim procjenama, godišnji gubici zbog
krađe identiteta u Sjedinjenim Američkim Državama iznose po jednu
milijardu dolara u transakcijama sa kreditnih kartica i iz korištenja
mobitela i oko tri milijarde dolara iz bankomata (Korajlić, 2012). Ovi su
podaci alarmantni i možda nam se čine nevjerovatni zbog prostorne
udaljenosti i ekonomsko-socijalnih i kulturoloških različitosti, ali nas kao
primjer dugoročno obavezuju na postavljanje obrazovnih i odgojnih
prioriteta prilagođenih savremenom životu, što zapravo znači da nove
generacije rođene sa tehnologijom imaju pravo na adekvatno obrazovanje
u novom informacijsko-komunikacijskom okruženju, kako bi stekle
odgovarajuća znanja i iskoristile sve prednosti toga okruženja ali i
preduprijedile njegove izazove i opasnosti. Odgovornost za razvijanje
svijesti o ovim prednostima i opasnostima kod generacija koje dolaze leži
upravo na obrazovnom-odgojnim procesima i njenim glavnim
protagonistima – nastavnicima svih nivoa obrazovanja.
Pravo na znanje i adekvatno obrazovanje
Pravo na obrazovanje temeljno je ljudsko pravo u društvu u 21.
stoljeću, no savremeno je društvo u procesu stalnog kretanja i promjene,
što nameće potrebu za svakodnevnim učenjem novih sadržaja. „U
budućnosti će pojedinci biti pozvani na to da razumiju složene situacije
koje će se mijenjati na nepredvidive načine (...). Morat će se boriti sa
obiljem fragmentarnih i necjelovitih informacija otvorenih različitim
tumačenjima i djelomičnim analizama. Postoji prema tome rizik pukotina
u društvu između onih koji mogu tumačiti, onih koji mogu samo koristiti i
onih koji su istisnuti iz glavne matice društva i ovise o socijalnoj podršci;
drugim riječima između onih koji znaju i onih koji ne znaju“ (Prema
društvu koje uči, 1996:25). Ovo nužno ima za posljedicu da se proces
obrazovanja i učenja produžava na cijeli čovjekov život i čini ga u
svakom momentu aktivnim. U okruženju čestih i snažnih tehnoloških
promjena i novih mogućnosti koje one donose, nameće se koncept
cjeloživotnog učenja, jer će „obrazovanje i naobrazba postati sve više
glavno sredstvo samosvijesti, pripadnosti i napredovanja i
136
PREGLED
samoispunjenja. Obrazovanje i naobrazba, bilo onakva kakva se stiče u
formalnom obrazovnom sistemu, na poslu ili na više neformalan način,
ključ je mogućnosti da svako nadzire svoju budućnost i svoj osobni
razvitak (...). Obrazovanje i naobrazba postaju jedan od važnijih činilaca
u osiguravanju jednakih šansi“ (European Commission, 1996:17).
Ulaganje u obrazovanje i naobrazbu je ključ društvenog i ekonomskog
napretka, vještine i sposobnosti povećavaju produktivnost i dohodak i
omogućavaju učešće svakoga u ekonomskom i društvenom životu. „Kako
su znanje i prateća tehnička rješenja postali temeljni resurs na kojem
počiva društveno blagostanje, ulaganje u znanost, više nego ikad prije,
postaje garantom budućnosti, za koju se razvijene zemlje užurbano
pripremaju. U skladu s tim, udio njihovih znanja u svjetskoj robnoj
razmjeni sve se više povećava, a time i njihovo ukupno bogatstvo“
(Dizdar, 2008:48).
Znanje je resurs, stoga se od naobrazbe zahtijeva fleksibilnost,
interdisciplinarnost i kreativnost, odnosno stjecanje manjeg obima trajnih
znanja, što je temelj za cjeloživotno učenje. Ovakav pristup obrazovanju i
značaj koji se pridaje cjeloživotnom učenju, mijenja i osavremenjuje
metode učenja, što zapravo znači da se mijenja i obrazovna paradigma i
napušta tradicionalni model reprodukcije znanja. Naglasak je na
samostalnom učenju i izgradnji znanja, a ne na poučavanju, pa je temeljno
načelo obrazovnih procesa, kako smo već i apostrofirali, učiti kako učiti,
odnosno naučiti osobu kako da uči. Naučiti osobu kako da uči, znači dati
joj brojne alate (skup sposobnosti i vještina), za samostalno
nadopunjavanje i izgradnju znanja, omogućiti da stekne intelektualne
vještine za kontinuirano obrazovanje, pripremiti je za samoobrazovanje u
savremenom inovacijskom društveno-ekonomskom okruženju.
„Prvo načelo suvremene nastave postaje učenje utemeljeno na
istraživanju, a nastavni proces zasniva se na pripremanju studenata za
kritičko propitkivanje i ovladavanje vještinama argumentacije“ (Petrak,
Aparac-Jelušić, 2005:15). Neophodno je „poučavanje usmjeriti u dva
pravca: stjecanje znanja i razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja, te
stjecanje vještina i/ili jačanje sposobnosti pretraživanja izvora
informacija, njihove evaluacije i interpretacije, odnosno predstavljanja i
priopćavanja znanja i informacija“ (Petrak, Aparac-Jelušić, 2005:15).
U suštini orijentacije učiti kako učiti je skup sposobnosti, vještina i
mentalnih procesa koji omogućavaju samostalno učenje, a taj skup
sposobnosti, vještina i mentalnih procesa je, zapravo, interdisciplinarni
okvir različitih vrsta pismenosti koje se zajednički imenuju
PREGLED
137
informacijskom pismenošću. Informacijska pismenost je pismenost
budućnosti i leži u jezgri informacijskog društva i društva znanja.
Informacijska pismenost
Mnoštvo učenika i studenata koji pripadaju tzv. internetskoj
generaciji 1 u današnje vrijeme završava svoje obrazovanje i ulazi u brojne
segmente života i rada sa e-predznakom, kao što su e-trgovina, eekonomija, e-država, e-vlada i sl., a da nisu informacijski pismeni. „Svaka
od spomenutih e-inicijativa postaje izlišna ako ljudi nisu osposobljeni
sudjelovati u njima“ (Špiranec, 2003). Unatoč tome što je Evropska
komisija još 1996. godinu proglasila godinom cjeloživotnog učenja i dala
šest ključnih preporuka za njegovu implementaciju (1. nove vještine za
sve, 2. ulaganje u ljudske resurse, 3. inovacije u učenju i poučavanju, 4.
vrednovanje raznih oblika učenja. 5. pružanje savjetodavnih usluga i 6.
približavanje učenja domu), dokumenti nastali u Evropi uglavnom se
koncentriraju na infrastrukturu i tehničke (informatičke) vještine. Dok u
Sjedinjenim Američkim Državama akreditacijski kriteriji za
visokoškolske institucije u sve većoj mjeri uključuju i sposobnosti
informacijske pismenosti, u Evropi je informacijska pismenost
interdisciplinarni cilj na raskrsnici između informacija i obrazovnih
politika, jer je zanemarena i u obrazovnim i u informacijskim politikama
Evropske unije (Basili). 2 Nacionalne informacijske politike u Evropskoj
uniji počivaju na 3C modelu (connectivity, content, competencies), gdje
je težište uglavnom na dimenziji connectivity (umreženost) koja se odnosi
na uspostavljanje djelotvorne IKT infrastrukture, dok se content (sadržaj)
uglavnom odnosi na razvoj javnih elektronskih usluga kao što je e-uprava,
a competencies (vještine) odnose se još uvijek više na IT kulturu nego na
informacijsku kulturu. Strategije zato valja proširiti i produbiti
informacijskom pismenošću kao preduvjetom i glavnom komponentom
cjeloživotnog učenja, jer je informacijska pismenost u suštini ukupan
odnos prema informacijama, kultura razumijevanja informacija i logika
upotrebe informacija, bilo da su one analognog, digitalnog ili virtuelnog
porijekla. Razvoj moderne komunikacijske tehnologije omogućio je i
unaprijedio i takve potencijale kao što su praćenje, snimanje, kontrola,
nametanje, usmjeravanje i restrikcija sadržaja koje ljudi čitaju, gledaju i
Obično se pripadnicima internetske generacije smatraju oni rođeni 1982. godine i dalje
(Prensky, 2003).
2
Vidjeti više na: http://www.ceris.cnr.it/Basili/EnIL/index.html.
1
138
PREGLED
slušaju, čime se utječe na način njihovog mišljena i ponašanja, što ulazi i
u područje cenzure ali i u područje sigurnosne kulture. Kako je
informacijsko ponašanje i ponašanje pri traženju informacija 3 u tijesnoj
vezi sa informacijskom pismenošću, to se informacijskim
opismenjavanjem zapravo grade, razvijaju i odgajaju takva informacijska
ponašanja u okviru obrazovnih okruženja koja bi mlade ljude
senzibilizirala i pripremila na mnogoznačnosti digitalnog univerzuma i
njegovu sve veću složenost, a u isto vrijeme doprinijela odgajanju novih
generacija za humanu upotrebu informacija u svrhu dobrobiti i napretka i
pojedinca i društva u cjelini. Informacijska pismenost kroz svoje
pedagoško-andragoške komponente podstiče razvijanje humanih
informacijskih potreba i omogućava njihovo zadovoljavanje.
Informacijska pismenost i internetska generacija
Istraživanja provedena u razvijenom svijetu, međutim, pokazuju
da internetska generacija u svjetlu obrazovnih procesa i društvenog
konteksta informacija pokazuje sljedeće informacijsko ponašanje
(Kuhlthau, Heinstrom, Todd, 2008):
− nema konceptualni uvid u sisteme koje koristi,
− nesigurna je pri pretraživanju,
− nasumice bira pojmove za pretraživanje, što je često rezultat
nedostatka početnih informacija o nekoj temi,
− nije sklona kritičkom iščitavanju ili pregledavanju rezultata, što
rezultira slabijim kvalitetom radova,
− koristi široku lepezu neispravnih strategija rješavanja problema
poput kopiranja, filtriranja, pojednostavljivanja,
− velika joj je tolerancije na greške,
− služi se vizuelnim elementima kao kriterijem odabira informacija,
umjesto da informacije procjenjuju prema relevantnosti,
− kopira i „lijepi“ dijelove teksta bez razumijevanja etičkih načela
korištenja informacija,
− spremna je donositi zaključke na temelju malog broja informacija,
Informacijsko ponašanje bavi se pojedinačnim koracima koje fizički slijedi neki
korisnik informacija, a informacijska pismenost kognitivnim i afektivnim aspektima
(znanjem, emocijama, stavovima) potrebnim za izvođenje tih koraka (Špiranec, BanekZorica, 2008:41).
3
PREGLED
139
− zadovoljava se „donekle relevantnim“ rezultatima, te brzo
odustaje od traganja za boljim rješenjima (Špiranec, BanekZorica, 2008)
S druge strane, prosječni pripadnik internetske generacije do svoje
21. godine života provede:
− 10.000 sati igrajući videoigre,
− pošalje i primi 200.000 e-mailova i instant poruka,
− sati gledajući TV,
− 10.000 sati razgovarajući na mobilni telefon (Prensky, 2003).
Od 2003. godine kada su ovi rezultati dobiveni do danas, pojavom
društvenih mreža i masovnom upotrebom kod gotovo svih uzrasta ali
posebno mladih ljudi, stvari su se usložnile, pa su ilustrativni podaci koje
je jedan brojač društvenih aktivnosti zabilježio za samo 38 sekundi, kako
pokazuje slika 1.
Slika 1. Brojač aktivnosti na društvenim mrežama 4
4
140
Vidjeti na: http://www.personalizemedia.com.
PREGLED
Razumijevanje informacija i posljedica informacijskih procesa u
direktnoj je vezi sa postavljanjem pravih pitanja i obratno, postavljanje
pravih pitanja je povezano sa sposobnostima učinkovite upotrebe
informacija, njihovog kritičkog procjenjivanja i etičkog korištenja.
Suština nije u tehnološkoj infrastrukturi i informatičkim vještinama, iako
su one neupitni dio, ali su nedovoljna pretpostavka za samostalno
pretraživanje, pristup i korištenje informacija, te trajno stjecanje i
nadogradnju znanja. Stoga je zadaća obrazovnih sistema svih nivoa, a
posebno visokog obrazovanja, da svakog učesnika obrazovnih procesa
osposobi da se nosi sa bujanjem informacija i iskazuje kritički duh u
njihovom odabiru i rangiranju, odnosno da ih učini informacijski
pismenim. Informacijski pismeni ljudi razumiju kako pronaći informacije;
oni razumiju i znaju kako upravljati informacijama, kako ih analizirati,
vrednovati i prenositi i kako zaštiti i sebe i informacije. Informacijski
pismeni pojedinci čine informacijski pismene društvene grupe i zajednice,
jer informacijska pismenost predstavlja „okvir koji oprema ljude, ne sa
gomilom tehničkih vještina, već sa širokim, integriranim i kritičkim
pogledom na savremeni svijet znanja i informacija, uključujući i njeno
porijeklo i razvojne trendove, njena redefiniranja spram iskustva i
društvenog života, njeno filozofsko opravdanje, predrasude i ograničenja,
njen potencijal za ljudsku emancipaciju i ljudske dominacije, kao i za rast
i razaranja“ (Shapiro, Hughes, 1996).
Pripadnici internetske generacije, međutim, sada već imaju 30
godina i uključeni su u sve životne procese u punom kapacitetu, pa tako i
u formalno obrazovanje svih nivoa, od predškolskog do visokoškolskog.
Oni su intelektualna elita društva, znanstveni podmladak, stručnjaci u
različitim segmentima rada, a mnogi i roditelji. Oni su nositelji ukupnog
budućeg razvoja društva. Navike i modele svoga informacijskog
ponašanja i ponašanja pri traženju informacija oni su uglavnom usvojili
još u formalnom obrazovanju.
U svrhu prepoznavanja stečenih navika informacijskog ponašanja i
stavova prema informacijskoj pismenosti, u okviru istraživanja
provedenog za potrebe magistarskog rada „Informacijska pismenost i
visokoškolske biblioteke – edukacija korisnika. Model Univerziteta u
Sarajevu“ u upitniku za nastavnike, od asistenata do redovnih profesora,
svih osam javnih univerziteta u Bosni i Hercegovini postavljena su pitanja
povezana sa informacijskom pismenosti i pojedinim segmentima
informacijske pismenosti kao krovnog pojma različitih vrsta pismenosti.
Osobito su interesantni stavovi asistenata kao znanstvenog podmlatka i
budućeg akademskog kadra, a zapravo osoba koje pripadaju internetskoj
PREGLED
141
generaciji i u bliskoj prošlosti su bili studenti, a u budućnosti će biti
nositelji odgojno-obrazovnih procesa i rasta i razvoja društva. Oni su
znanstveni novaci pred kojima je karijera povezana sa znanstvenim
istraživanjima, pristupom i korištenjem kvalitetnih znanstvenih i stručnih
informacija i na njima zasnovanog zabilježenog znanja pohranjenog u
različitim izvorima, u različitim medijima i na različitim mjestima. Dakle,
prvi korak u tome bi bio znati pronaći, vrednovati i upotrijebiti izvore koji
se koriste za učenje i izgradnju znanja, a kako su biblioteke jedno od
mjesta na kojima je pohranjeno zabilježeno znanje i mjesto kontakta sa
informacijskim sistemima i bazama podataka, jedan od segmenata
koncepta informacijske pismenosti 5 je i tzv. bibliotečka pismenost. Zato
je jedno od pitanja bilo:
Usluge savremene fakultetske biblioteke?
te ponuđeni odgovori
Pristup i pretraživanje različitih izvora informacija
Pristup elektronskim izvorima i bazama podataka
Posredovanje informacija između izvora informacija i korisnika
Edukacija korisnika za korištenje informacija u mrežnom
okruženju
Bilo je potrebno u skali od 1 do 4 dodijeliti vrijednosti ponuđenim
tvrdnjama. Ponuđena tvrdnja Pristup elektronskim izvorima i bazama
Prva je opća tradicionalna pismenost, čitanje i pisanje, govor i slušanje, brojanje i
računanje, opažanje i crtanje, zatim pismenost poznavanja različitih vrsta knjižne građe,
klasifikacije građe, bibliotečkih kataloga, klasičnih i online javno dostupnih kataloga
OPAC-a (Online public access catalog) i uopće načina rada i funkcioniranja biblioteka i
korištenja njezinih usluga i izvora. Sljedeća komponenta je tehnička ili kompjuterska
pismenost (computer literacy) kao poznavanje upotrebe informacijsko-komunikacijske
tehnologije i njenih alata i mogućnost stalne nadogradnje u smislu tehnoloških novina,
pa pismenost za korištenje masovnih medija (mas-media literacy) kao poznavanja
masovnih medija i onoga za šta masovni mediji mogu biti upotrijebljeni, kao kritičkog
razmišljanja o razlikama između činjenica, stavova i uvjerenja iznesenih preko masmedija; medijska pismenost (media literacy) poznavanja različitih medija i formata u
kojima su pohranjene informacije i koji omogućuju njihovo posredovanje, bilo da su
konvencionalni ili nekonvencionalni, te vizuelna pismenost (visual literacy) kao
svojevrsna veza između medijske i tehnološke pismenosti i kritička procjena vizuelnih i
audiovizuelnih sadržaja. Neki autori govore i o digitalnoj pismenosti koja povezuje
pojmove kao što je mrežna pismenost (network literacy), internetska pismenost (internet
literacy) i multimedijalna ili hiperpismenost (hyperliteracy), a također i o
multikulturalnoj pismenosti kao poznavanju kultura i jezika (Rašidović, 2011).
5
142
PREGLED
podataka je dobila najveći broj vrijednosti 4 i to najviše od asistenata
(84,61%, n= 52)
Iako obuhvata sve segmente pružanja savremenih bibliotečkoinformacijskih usluga, tvrdnja Posredovanje informacija između izvora
informacija i korisnika tek je na trećem mjestu i za nju se opredijelilo
samo 47,06% asistenata (n= 52)
Na pitanje Pretražujete li OPAC (Online javno dostupan katalog)
neke biblioteke? Ukoliko je odgovor Ne, zašto?
Pokazalo se da to najmanje čine asistenti (62,75%, n= 52), a u
slobodnim odgovorima onih koji to nikako ne čine, navedeni su sljedeći
razlozi:
„Koristim se dostupnim online naučnim bazama“,
„Zbog nedostatka informacija često su mi takvi katalozi zbrkani i
nepristupačni“,
„Ne poznajem“,
“Nisam znao da postoji“,
„Nemam potrebu“,
„Nisam upoznat sa postojanjem istog“,
„Zbog nedostatka vremena“,
„Nemam tu naviku“,
„Ako se misli na bh. biblioteke, ne koristim jer je fond mali, a
COBISS interfejs nekoristan“,
„Jer nemamo umreženje, ni kontakte“,
„Ne znam da postoji“,
„Nisam upoznat sa njegovim postojanjem“,
„Zar to postoji?“,
„Nije mi dostupno“,
„Ne znam kako i nemam dovoljno vremena da se i time bavim“,
„Na našem odsjeku biblioteka nema bibliotekara, te puno toga
nedostaje (u konceptu biblioteke)“,
„Nisam nikad čula da naše biblioteke to imaju“,
„Neupućenost“,
„Nema svaka biblioteka takav katalog“,
„Nemam pristup“,
„Nisam upoznat sa koristima od njegovog pretraživanja. I kakva
mi je korist ako u katalogu nađem neku stavku koja me zanima,
ako joj ne mogu slobodno pristupiti“,
„Ne postoji mogućnost za to“,
„Do potrebne literature je moguće doći bez određenog kataloga“,
„Ne vjerujem da ću pronaći što me zanima“,
PREGLED
143
„Nisam upoznata s istim“,
„Mislim da njihovi kapacitet ni izbliza ne zadovoljava moje
potrebe“.
Na pitanje Pretražujete li dostupne online znanstvene baze.
Ukoliko je odgovor Ne, zašto? zanimljivi su također slobodni odgovori
respondenata koji to ne čine, a njihovi razlozi su sljedeći: 6
„Trenutno nemam veliku potrebu za to“,
„Nije mi dostupno ono što me interesuje“,
„Pretražujem ali samo povremeno kada imam vremena za to“,
„Nemam dovoljno informacija o načinu pristupa“,
„Nisam dovoljno upoznat“,
„Ne poznajem ove aktivnosti“,
„Uglavnom druge obaveze pretežu i drugi načini saznanja
informacija“,
„Druge obaveze“,
„Ne postoje u našem slučaju“,
„Nemam informacije o bibliotekama koje pružaju takve
mogućnosti“.
Na pitanje Kako ste se prvi put upoznali sa dostupnim online
znanstvenim bazama?,
ponuđeni odgovori su izgledali ovako:
„Prilikom prezentacije predstavnika proizvođača baze“, 2,33% (n=
258),
„Prezentacijom/informacijom bibliotekara“, 15,89%,
„Posjetom mrežnim stranicama biblioteka“, 29,07%,
„Od kolega“, 36,82% (najviše asistenti 57,70%),
„Na drugačiji način“, 15,89%.
Na drugačiji način je odgovor 15,89% ispitanika, a naznačeni
drugačiji načini su: „Google“ i „slučajno preko interneta“.
Na pitanje Postoji li po Vašem mišljenju veza između biblioteke i
koncepta informacijske pismenosti?, najčešći odgovor je Neka veza
postoji, ali nije mi sasvim jasna i za ovaj odgovor se opredijelilo najviše
respondenata iz redova asistenata, njih 56,86% (n= 52).
6
144
Preneseni su u izvornom obliku, pa otuda i gramatičke greške.
PREGLED
Osobito je interesantan odgovor na pitanje Ko bi po Vašem
mišljenju trebao vršiti takvu edukaciju? 7, gdje 50,97% (n= 259) svih
respondenata kaže da bi to trebali biti informacijski stručnjaci –
bibliotekari.
Kako ovakvi stavovi nesumnjivo otvaraju prostor za „novu“ ulogu
bibliotekara kao stručnjaka za organizaciju zabilježenog znanja, u okviru
spomenutog magistarskog rada anketirani su i bibliotekari.
Anketiranje bibliotekara svih profila i vrsta obrazovanja pokazalo
je da je najveći broj bibliotekara (67,65% ispitanika/ica, n= 34) na
postavljeno pitanje o uslugama savremene biblioteke izabrao odgovor da
je to Edukacija korisnika za korištenje informacija u mrežnom okruženju,
a da se usluga Posredovanje informacija između izvora informacija i
korisnika i kod bibliotekara nalazi tek na trećem mjestu.
Gotovo 3% (n= 35) bibliotekara misle da je biblioteka samo
administracija, a isti toliko smatra da je potreba za edukacijom korisnika
danas sve manja. Kad je odnos između biblioteka i koncepta
informacijske pismenosti u pitanju, ni bibliotekarima to nije sasvim jasna
veza (za njih 5,71%, n= 35), a što se tiče sadržaja koje bi trebalo uvrstiti u
programe informacijske pismenosti, bibliotekari imaju stavove kako
slijedi u tabeli:
Aritmetička
sredina
Standardna
devijacija
Kako učinkovito koristiti informaciju
4.633
1.732
Kako analizirati i kritički vrednovati
informaciju
4.483
1.479
Kako koristiti informaciju na etičan
način i po pravnim propisima
4.593
1.803
Kako pronaći informaciju
4.469
1.883
Kako je informacija organizirana
3.714
1.084
Kako pretraživati internet
3.308
1.975
Kako koristiti kompjuter
2.920
2.139
Na pitanje Ko bi po Vašem mišljenju trebao vršiti takvu
edukaciju?, 18% (n= 35) bibliotekara smatra da bi to trebali činiti
informatički stručnjaci.
7
Misli se na informacijsko opismenjavanje studenata i drugih korisnika biblioteka.
PREGLED
145
Predstavljanje dijela obimnijeg istraživanja imalo je za cilj da
ukaže na činjenicu da je mladi znanstveni kadar sa akademskom
budućnošću i odgovornošću obrazovanja i odgoja budućih generacija
usvojio informacijsko ponašanje i ponašanje pri traženju informacija
karakteristično i za ostale pripadnike internetske generacije, što je
zabrinjavajuća i nedopustiva situacija, jer je mladi znanstveni kadar
akademska budućnost svakog društva, nositelj njegovog budućeg razvoja
i učitelj budućih mladih naraštaja. Znanstvene i stručne informacije kao
podloga izgradnji i nadogradnji kvalitetnih inovativnih znanja zasnovanih
na istraživanjima koja doprinose razvoju i napretku društva i njegove
pripadnike čini „onima koji znaju“ (Prema društvu koje uči, 1996), nisu
uvijek javno dostupne i ne nalaze se na površinskom webu i ne može im
se pristupiti preko tražilica. Znanje je resurs koji, unatoč zagovaranju
otvorenog pristupa i dijeljenja sa drugima, postaje zapravo sve skuplji, na
što ukazuju i sve više cijene znanstvenih časopisa i cijene pristupa
znanstvenim bazama podataka, odnosno onome što je relevantno i
recentno znanstveno znanje. S druge strane, kupovina i pristup tako
skupim resursima znanstvenog znanja postaju nepotreban trošak i
promašene investicije, jer iskorištavanje takvih resursa u minimalnoj
mjeri ili čak potpuno neznanje o njihovom postojanju i dostupnosti
proizvodi okruženje u kojem se znanje zasniva na nekritičkom i
neznanstvenom odnosu prema dostupnim informacijama i izvorima
informacija, pa svi kojima je dostupan internet i tražilice postaju „znalci“
gotovo samo jednim klikom.
Također valja naglasiti da raznolike izvore znanstvenih i stručnih
informacija, bez obzira na medij njihovoga prenošenja, a osobito skupe
znanstvene časopise i recenzirane znanstvene baze, teško može pojedinac
sam sebi kupiti i koristiti. Za to i postoje bibliotečko-informacijski centri
koji se udružuju i koordiniranom nabavkom i pristupom omogućavaju
široj akademskoj, stručnoj i drugoj zainteresiranoj publici i korisnicima
korištenje ovih resursa pod povoljnijim uvjetima uz čitavu paletu
informacijskih usluga koje mogu pružiti bibliotečko-informacijski
stručnjaci – zaposlenici spomenutih centara.
Ono što je također vrijedna spoznaja dobivena na osnovu ovih
istraživanja je mišljenje više od polovine ispitanika pripadnika nastavnog
kadra da su bibliotekari osobe koje bi trebale vršiti edukaciju
informacijske pismenosti učesnika obrazovnih procesa, što otvara
dovoljno prostora za novi bibliotekarski aktivizam u skladu sa
savremenim zahtjevima društva, obrazovanja i učenja.
146
PREGLED
Novi bibliotekarski aktivizam
Jasno je također, iako je mali uzorak ispitanika, da bibliotekari
imaju različite stavove o svim pitanjima i da mnogi nisu svjesni ovih
„novih“ zadataka biblioteka i bibliotekara prouzrokovanih promjenama u
društveno-ekonomskim odnosima izazvanim snažnim razvojem
informacijsko-komunikacijske tehnologije. Ove „nove“ zadaće
bibliotekara kao informacijskih stručnjaka su zapravo iste one zadaće koje
su oni imali unazad nekoliko hiljada godina od nastanka prvih biblioteka
do danas, a to je organizacija zabilježenog znanja i posredovanje
informacija između izvora informacija i njihovih korisnika, bez obzira
koja je tehnologija pohranjivanja, pronalaženja i prijenosa tih informacija.
Primjena novih tehnologija dodaje novi kvalitet u zadaćama
bibliotekara/informacijskih stručnjaka i doprinosi njihovoj proaktivnoj i
medijatorskoj ulozi, posebno visokoškolskih, i čini ih u isto vrijeme
koordinatorima dostupnih informacija, njihovim analitičarima i onima
koji ih vrednuju, a pri tome imaju važnu odgojno-obrazovnu ulogu spram
svojih korisnika. Naglasak je dakle na njihovom značaju u upravljanju
znanjem i pedagoško-andragoškoj ulozi u edukaciji korisnika i podizanju
nivoa njihove informacijske pismenosti. Ovakva znanja i kompetencije
bibliotečko-informacijskih stručnjaka ne treba olako zanemarivati.
Dapače, oni su ljudski resurs koji treba što više u tom smislu iskorištavati,
unapređivati i uključivati u nastavne procese kojima po prirodi stvari i
pripadaju.
Nisu, međutim, svi bibliotekari sposobni, obrazovani i
predodređeni da budu uključeni u poučavanje informacijske pismenosti,
osobito s obzirom na interdisciplinarnost ovoga koncepta. Oni bi trebali
biti elita među profesionalcima, svestrano obrazovani, informacijski
pismeni, iskusni, fleksibilni i sami u procesu cjeloživotnog učenja sa
posebno izraženim pedagoškim sposobnostima, vješti u korištenju
aplikacija novih tehnologija, spremni da umnožavaju svoje kompetencije i
da ih dijele sa drugima. „Rad u bibliotekama novoga doba zahtijeva
visoko obrazovane, specijalizirane stručnjake koji razumiju način na koji
se uređuju i vode novonastale biblioteke, stručnjake koji znaju prepoznati,
odabrati, urediti i zaštititi informacije relevantne za krajnjeg korisnika“
(Dizdar, 2008).
„Bibliotekari trebaju prevazići realne i mitološke barijere i biti
sigurni da imaju kredibilitet i da mogu učestvovati u dominantnim
pedagoškim paradigmama u visokom obrazovanju pokazujući svoje
kompetencije u dizajniranju kurseva i njihovom izvođenju u obrazovnom
PREGLED
147
okruženju koje je globalno, fleksibilno i usmjereno na studenta” (Rader,
2004:30).
Spomenute uloge bibliotekara/informacijskih stručnjaka će jačati
povećanjem tehnoloških mogućnosti proizvodnje i pristupa
informacijama, jer će ih krajnji korisnici vidjeti i doživljavati sve više
fragmentarno i zbog njihovog obilja će izgubiti mogućnost njihovog
valjanog povezivanja i kritičkog procjenjivanja.
Umjesto zaključka
Nije slučajno što se o informacijskoj pismenosti ponajprije počelo
pisati i istraživati u obrazovnim zajednicama i zajednicama bibliotečkoinformacijskih djelatnika i nije slučajno da su ta istraživanja započela
upravo istraživanjem informacijskih vještina, a proširila se na istraživanje
odnosa između procesa učenja i informacijske pismenosti. Iako nisu
rijetke pojave minimiziranja značaja informacijske pismenosti i tzv.
mitoloških predrasuda (Špiranec, Banek-Zorica, 2008) spram ovoga
koncepta, u razvijenim zemljama svijeta (Australija, Kanada, Sjedinjene
Američke Države) paralelno sa sve snažnijim prisustvom tehnoloških
inovacija, inoviraju se i programi informacijske pismenosti i pridaje im se
značaj na nacionalnom nivou. Bibliotekari se aktivno uključuju u
nastavno-znanstvene procese, a također obogaćuju svoja temeljna znanja
iz bibliotečko-informacijske znanosti i znanjima iz pedagoških disciplina
kroz alternativne netradicionalne oblike profesionalnog razvoja, kako bi
bili spremni učestvovati u nastavnim procesima rame uz rame sa drugim
nastavnim kadrom i doprinijeti širenju svijesti o potrebi korištenja
kvalitetnih informacija za stjecanje i nadogradnju znanstvenih i stručnih
znanja. To su budući pravci djelovanja kojima trebaju težiti i
bibliotekari/informacijski stručnjaci iz manje razvijenih zemalja i zemalja
u tranziciji kako bi i dalje ostali u sedlu. Ali ne samo oni.
148
PREGLED
Literatura
1. Community Development Foundation (1997), The Net Results: Social
Inclusion in the Information Society. Report of the National Working
Party on Social Inclusion in the Information Society, IBM, London.
2. Dizdar, S. (2008), „Informacijska pismenost i cjeloživotno učenje“,
Savjetovanje o reformi visokog obrazovanja „Primjena bolonjskih
principa na Univerzitetu u Sarajevu“, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo,
47–59.
3. European Commission (1996), White paper on education and training.
Teaching and learning. Towards the learning society, Office for Official
Publications, Luksemburg.
4. Korajlić, N. (2012), Istraživanje krivičnih djela, Pravni fakultet,
Sarajevo.
5. Kuhlthau, C. C., J. Heinstrom, R. J. Todd, (2008), „The 'information
search process' revisited: is the model still useful?“, Information
Research. 13(4) paper 355, Retrived from: http://InformationR.net/ir/134/paper355.html.
6. Odabrana poglavlja iz organizacije znanja (2004), Zavod za
informacijske studije, Zagreb.
7. Pastuović, N. (1999), Edukologija. Integrativna znanost o sustavu
cjeloživotnog obrazovanja i odgoja, Znamen, Zagreb.
8. Petrak, J.,
T. Aparac-Jelušić (2005), „Knjižnice na hrvatskim
sveučilištima: tradicija i promjene“, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 48
(1), 13–30.
9. Prema društvu koje uči. Poučavanje i učenje. Bijeli dokument o
obrazovanju (1996), Educa, Zagreb.
10. Prensky, M. (2005), „Digitalni urođenici, digitalne pridošlice.
Razmišljaju li doista drugačije?, Edupoint, Retrived from:
http://edupoint.carnet.hr/casopis/32/clanci/2.
11. Prensky, M. (2003), Has “Growing Up Digital” and extensive video
game playing affected younger military personnel's skill sets?, Retrived
from:
http://www.marcprensky.com/writing/Prensky%20%20Has%20Growing%20Up%20Digital%20Affected%20Military%20
Skill%20Sets.pdf.
12. Rader, H. B. (2004), Australian and New Zeland information literacy
framework: principles, standards and practice, 2nd ed., Institute for
Information Literacy ANZIIL, Australija – Novi Zeland.
13. Rašidović, B. E. (2011), Informacijska pismenost i visokoškolske
biblioteke – edukacija korisnika. Model Univerziteta u Sarajevu,
magistarski rad, Filozofski fakultet, Sarajevo.
PREGLED
149
14. Shapiro, J. J., S. K. Hughes (1996), „Information literacy as a liberal
art: Enlightment proposals for a new curriculum“, Educom Review, 31
(2).
15. Špiranec, S. (2003), Informacijska pismenost – ključ za cjeloživotno
učenje, Edupoint, Retrieved from:
http://edupoint.carnet.hr/casopis/17/clanci/1.html.
16. Špiranec S., M. Banek-Zorica (2008), Informacijska pismenost. Teorijski
okviri i polazišta, Zavod za informacijske studije, Zagreb.
150
PREGLED
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
PREGLED
151
152
PREGLED
Selmo Cikotić
UDK 316.46
LIDERSTVO I INTELIGENCIJA
LEADERSHIP AND INTELLIGENCE
Sažetak
Liderstvo se razumije i definira na mnogo načina, ali u svakoj od interpretacija
ovih definicija liderstvo se razumije kao sposobnost utjecaja lidera na
sljedbenike u kontekstu različitih situacija, a u cilju realizacije određene vizije i
realiziranja promjene kojom se ostvaruje željeni progres. Za ovako zahtjevnu
ulogu lider mora posjedovati mnoštvo različitih ličnih vrijednosti i sposobnosti.
Inteligencija zasigurno predstavlja jednu od ključnih vrijednosti koja definira
ličnost i ulogu lidera i omogućava mu vodeću poziciju u odnosu na sljedbenike.
Pored konvencionalnih razumijevanja kognitivne inteligencije, teorija liderstva
razmatra i druge vrste inteligencije, kao što su analitička, iskustvena i kreativna.
Moderne studije liderstva a i drugih srodnih stručnih i naučnih oblasti sve veći
značaj poklanjaju emocionalnoj inteligenciji koja u kontekstu činjenice da
ljudski rod živi sve dinamičniji i brži način kretanja i razvoja ima sve veći
značaj. Naime, sposobnost vladanja vlastitim i tuđim emocijama u situacijama
naglašenog stresa i promjena sve više opredjeljuje ishod različitih procesa i
daje odgovor na pitanje zašto neke organizacije propadaju, a druge uspijevaju u
vremenima kriza i promjena. Emocionalna inteligencija je posebno značajna za
teoriju i umijeće liderstva. Mnogi konvencionalni pristupi su liderstvo primarno
povezivali sa sposobnošću proizvođenja velikih ideja, vizija i strategija, dok
savremena iskustva sve više liderstvo i uspjehe realizacije zahtjevnih i složenih
promjena vezuju za sposobnost lidera da pokreće emocije svojih sljedbenika.
Ključne riječi: lider, rezonantan lider, disonantan lider, liderstvo, sljedbenici,
situacija, inteligencija, emocionalna inteligencija, analitička inteligencija,
praktična inteligencija, kreativna inteligencija
Summary
Leadership is regarded and defined in many ways, however most of these
interpretations include leader’s ability to influence followers, within different
environments and situations, aiming to implement certain vision and realize a
change, by which the desired progress is achieved. For so demanding role, a
leader must possess a number of different personal values and abilities.
PREGLED
153
Intelligence, certainly, represents one of the key values defining personality and
a role of a leader in providing leading position towards followers. Apart from
conventional interpretations of cognitive intelligence, the leadership theory
deals with other kinds of intelligence, such as analytical, experience, and
creative one. Modern leadership studies, as well as other professional and
scientific areas, attribute increased importance to emotional intelligence, in the
context of the fact that mankind nowadays lives faster and more dynamic.
Namely, the ability of governing one's own and others' emotions, in times of
increased stress and change, determines, more and more, the outcomes of
different processes and explains why certain organizations fails and other
succeeds in times of crises and changes. Emotional intelligence is particularly
important for leadership theory and skill. Many conventional approaches used
to link leadership primarily with a capacity of producing big ideas, visions, and
strategies. Modern experiences, though, more and more, associate leadership,
and implementation of demanding and complex changes success, with leader's
ability to move emotions of his (her) followers.
Key words: Leader, resonant leader, dissonant leader, leadership, followers,
situation, intelligence, emotional intelligence, analytical intelligence, experience
intelligence, creative intelligence
Uvodni komentar
Liderstvo predstavlja umijeće, sposobnost, vještinu, poziciju ili
rezultat koji se razmatraju i izučavaju onoliko dugo koliko postoji i
ljudska zajednica. Moderne škole liderstva mu, međutim, pridaju sve veći
značaj u posljednjim decenijama moderne historije i to se vezuje za porast
složenosti ljudske organizacije uopće i za sve veći tempo ukupnih
društvenih promjena.
Skoro da je moguće kazati da ima onoliko definicija liderstva
koliko i autora koji se njime bave. Moguće je, u izvjesnoj mjeri,
prepoznati određene zajedničke odrednice većine ovih definicija. U svima
se govori o sposobnosti onog koji vodi da, na bazi zajedničke vizije i
interesa, inspirira, motivira i uvjerava one koji ga slijede da zajednički
prihvate rizik promjene i da tu promjenu ne samo realiziraju već i
institucionaliziraju.
Liderstvo – vođenje – je direktno u vezi sa slijeđenjem, jer ukoliko
nema slijeđenja, onda nema ni vođenja. Pri ovako shvaćenom odnosu,
slijeđenje se razumije kao dobrovoljan odnos, pri čemu oni koji slijede
čine to s uvjerenjem da će lider bolje brinuti o realizaciji njihovih interesa
nego oni sami.
154
PREGLED
I vođenje i slijeđenje se uvijek događaju u konkretnim
okolnostima, u konkretnoj situaciji, koja na izravan način, manje ili više,
utječe na interakciju lidera i sljedbenika. Tako se može zaključiti da su
lider, sljedbenici i situacija tri temeljne tačke ovog odnosa, interakcije.
Kada govorimo o lideru, onda je moguće tvrditi da način na koji
ostvaruje svoju lidersku poziciju u značajnoj mjeri zavisi od njegove
same ličnosti, njegovog karaktera i inteligencije kako u odnosu prema
samome sebi, sljedbenicima i saradnicima tako i prema različitim
dimenzijama situacija sa kojima se suočava.
Pored spomenutih dimenzija, lidera bitno opredjeljuju i njegov
temperament i njegove sposobnosti. 1
Temperament podrazumijeva emotivni način reagiranja pojedinca
u različitim situacijama, što podrazumijeva brzinu, snagu i trajanje
čovjekovih aktivnosti. 2
Kada govorimo o karakteru čovjeka, onda mislimo na njegove
voljne osobine – na upornost, odlučnost, dosljednost u ponašanju,
inicijativnost i sl., a sa moralnog stajališta se karakter odnosi na poštenje,
sebičnost, skromnost, škrtost i sl. Dakle, možemo kazati da se pod
karakternim osobinama podrazumijevaju osobine pojedinca koje
pokazuju njegove voljne osobine i njegov odnos prema moralnim
načelima koje vrijede za neko društvo. 3
Postoje i nešto kompleksnija razumijevanja karaktera koja u
kontekstu karaktera prepoznaju esencijalne vrijednosti čovjeka. Tako je
još u antičkom periodu grčki filozof Heraklit tvrdio da čovjeka na ovom
svijetu ništa ne opredjeljuje toliko bitno kao njegov karakter – ni znanje,
ni snaga, ni ljepota ni položaj, ni imetak niti neke druge okolnosti.
Zbog svoje kompleksnosti i značaja, karakter se razumijeva i
interpretira na više različitih načina. U većini svih ovih shvatanja i
definicija, karakter valja prepoznavati kao odrednicu koja bitno razlikuje
kvalitete karakteristika neke osobe. Tako se, u okviru teorije liderstva u
američkoj kopnenoj vojsci (US Army), „karakter definira kao zbir
ukupnih ličnih svojstava neke osobe, te kao veza između ličnih vrijednosti
i ponašanja te osobe”. 4
1
www.pfst.hr/ (psihologija), pristup: 27. 11. 2012.
Prema Hipokratovoj klasifikaciji, razlikuju se četiri tipa temperamenta: kolerik,
sangvinik, flegmatik i melanholik.
3
www.pfst.hr/ (psihologija), pristup: 27. 11. 2012.
4
fm 22-100 Military Leadership, Headquarters Department of the Army, Washington, D.
C., 1983. str. 107
2
PREGLED
155
Ovakvo shvatanje karaktera razumije se kao kombinacija osobina ličnosti
koja proizvodi ponašanje u skladu sa ličnim vrijednostima, bez obzira na
okolnosti.
Sposobnosti govore o stepenu uspješnosti čovjeka u obavljanju
različitih poslova. U sposobnosti čovjeka spadaju inteligencija
(sposobnost snalaženja u novim okolnostima), psihomotorne sposobnosti
(spretnost) i senzorne sposobnosti (vida, sluha, mirisa i sl.). 5
Inteligencija
Iako psihološka nauka poznaje više pojmova o kojima je teško
postići potpun konsenzus u smislu njihovog jedinstvenog shvatanja i
definiranja, zasigurno je inteligencija pojam o čijem shvatanju,
definiranju i interpretaciji postoji više polemika nego o bilo kom drugom
pojmu.
Većina psihologa, međutim, slaže se da je inteligencija više
potencijal nego samo urođena ili potpuno razvijena sposobnost, što je sa
stanovišta liderstva veoma značajno. Dakle, sa stanovišta liderstva je
bitno inteligenciju doživljavati kao kombinaciju urođenih karakteristika
nervnog sistema i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i
učenjem.
Od velikog broja postojećih definicija inteligencije u okviru ove
analize ćemo ugraditi onu koja kaže: „Inteligencija je mentalna
karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva,
prilagođavanja na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih
pojmova i korištenje znanja za snalaženje u okolini“. 6
U analizi sadržaja, strukture i faktora inteligencije također ne
postoji jedinstven pristup i zajedničko tlo u okviru psihološke nauke. U
okviru tzv. faktorske tehnike američki psiholog Louis Thurston je 1938.
došao do sedam primarnih faktora inteligencije, koje je definirao na
sljedeći način: S – spacijalna (prostorna) sposobnost, P – perceptivni
faktor, N – numerički faktor, V – verbalni faktor, M – memorijski,
odnosno faktor pamćenja, W – verbalna fluentnost (sposobnost brzog
proizvođenja riječi) i I – induktivni faktor. 7
5
www.pfst.hr/ (psihologija), pristup: 27. 11. 2012.
www.psihologija.autentik.net/inteligencija_sta_je_inteligencija.php, pristup: 2. 08.
2011.
7
www.psihologija.autentik.net/inteligencija_sta_je_inteligencija.php, pristup: 2. 08.
2011.
6
156
PREGLED
Svoju teoriju postojanja faktora inteligencije Thurston je
naknadnim istraživanjima proširio spoznajom da postoji i generalni faktor
inteligencije.
Veza između inteligencije i liderstva je uspostavljena još u prvim
oblicima organiziranja ljudske zajednice, ali je u izvjesnom smislu
varirala sa različitim oblicima ljudskog organiziranja i različitim formama
liderstva koji su u tim organizacijama, odnosno historijskim etapama,
postojali.
U okviru ovog razmatranja naglasiti ćemo još jednu definiciju
inteligencije: „Inteligencija se definira kao sveukupna efikasnost osobe u
aktivnostima vođenim mišlju“. 8
Zbog čega je ovako shvaćena inteligencija bitna za liderstvo?
„Istraživanja su pokazala da inteligentniji lideri brže uče; prave bolje
pretpostavke, dedukcije i predviđanja; bolji su u kreiranju ubjedljive
vizije i razvoju strategija kojom se vizija pretvara u realnost; mogu razviti
bolja rješenja za probleme; mogu vidjeti više u okviru primarnih i
sekundarnih implikacija svojih odluka; i brže staju na noge od manje
inteligentnih lidera.“ 9
Sa porastom raznovrsnosti sljedbenika i kompleksnosti situacije
inteligencija lidera u većoj mjeri učestvuje u ukupnoj produktivnosti i
efikasnosti njegovog načina vođenja, njegove interakcije sa pripadnicima
organizacije (sljedbenicima) odnosno organizacije koju on predvodi.
U okviru pojedinih teorija je artikulirana razlika između stajališta
koje inteligenciju definira kao sposobnost rješavanja novih problema i
snalaženja u novonastalim situacijama i drugog stajališta koje
inteligenciju razumije kao sposobnost apstraktnog mišljenja,
razumijevanja uzroka i posljedica nekog problema, sposobnost
razlikovanja bitnog od nebitnog te sposobnost učenja i prilagođavanja
nekom zadatom cilju.
U okviru ovog pristupa inteligenciji diferencirane su tri osnovne
kategorije inteligencije: apstraktna ili verbalna (mogućnost korištenja
pojmova i termina, uviđanje njihovog značenja i njihovo funkcionalno
kombiniranje), praktična inteligencija (spretnost u rukovanju predmetima
8
Hughes, Richard L., Robert C. Ginnett, Gordon J. Curphy (2006), Leadership,
Enhancing the Lessons of Experience, peto izdanje, The McGraw Hill Companies, New
York, str. 175.
9
Hughes, Richard L., Robert C. Ginnett, Gordon J. Curphy (2006), Leadership,
Enhancing the Lessons of Experience, peto izdanje, The McGraw Hill Companies, New
York, str. 175.
PREGLED
157
i stvarima i mogućnost psihomotornog reagovanja u problemskim
situacijama) te socijalna inteligencija (umješnost u interakciji s ljudima).
Psihološka teorija principijelno prepoznaje dva značajna faktora koji
utječu na stepen i razvoj inteligencije – nasljedni faktor (dobijen od
roditelja genetskim materijalom te roditeljska intelektualna podrška
tokom odrastanja) i faktor sredine (utjecaj škole, društva i sl.).
Inteligencija se u okviru tradicionalne psihologije mjeri
koeficijentom inteligencije (količnikom inteligencije, kvocijentom
inteligencije) – IQ – koji predstavlja numerički izraz razvijenosti
inteligencije (razliku između mentalnog i kalendarskog uzrasta). 10
Za ovu analizu termin koeficijent inteligencije nije značajan, ali
valja reći da je svejedno da li koristimo naziv inteligencija ili koeficijent
inteligencije. 11
Iz mnoštva do sada poznatih teorija o odnosu inteligencije i
liderstva u okviru ove analize Sternbergova trojna teorija inteligencije će
biti posebno akcentirana i razmatrana zbog njene sveobuhvatnosti,
uvjerljivosti i primjenjivosti. Ova trojna teorija se fokusira na aktivnosti
lidera prilikom rješavanja kompleksnih mentalnih problema. Prema ovoj
teoriji postoje tri temeljna tipa inteligencije – analitička inteligencija,
praktična inteligencija i kreativna inteligencija.
Analitička inteligencija predstavlja opću sposobnost rješavanja
problema i može biti procijenjena korištenjem standardiziranih testova
mentalnih sposobnosti. Lideri i sljedbenici sa višim nivoom analitičke
inteligencije po pravilu su bolji učenici, lakše uočavaju veze između
pitanja, imaju sposobnost pravljenja preciznijih dedukcija, pretpostavki i
sl.
Praktična inteligencija ili „mudrosti ulice“ je sadržana u
sposobnosti prilagođavanja novoj situaciji, njenom oblikovanju ili izboru
u cilju ostvarivanja svojih potreba.
Pojedini aspekti praktične inteligencije mogu biti veoma bitni za
liderstvo. Prvo, kod nje su znanje i iskustvo bitniji nego kod analitičke
inteligencije. Drugo, praktična inteligencija je vezana za određene
specijalnosti (dobar farmaceutski istraživač svoje znanje i iskustvo u
minimalnoj mjeri može koristiti u prikupljanju novčanih sredstava za
nevladinu organizaciju – praktična inteligencija pomaže liderima u
poznatim, a analitička u novim situacijama). Treće, savremene
10
www.najstudent.com, pristup: 11. 12. 2012.
Rathhus, Spencer A. (1997), Temelji psihologije, prijevod 5. izdanja, Naklada SLAP,
Zagreb, str. 343.
11
158
PREGLED
organizacije traže lidere i sljedbenike koji imaju potrebna znanja i
vještine da uspiju i sposobnost da uče. Četvrto, ponekad viši nivo
praktične inteligencije može kompenzirati niži nivo analitičke
inteligencije. No, lideri s višim nivoom analitičke inteligencije, kod svih
ostalih izjednačenih parametara, mogu brže razviti svoje ulične mudrosti
nego lideri s nižim nivoom analitičke inteligencije.
Kreativna inteligencija, kao treća komponenta trojne teorije
inteligencije, predstavlja sposobnost stvaranja neobičnih i korisnih
proizvoda.
Kreativna inteligencija je povezana s analitičkom, ali ne na
zakonit i perfektan način: određen nivo analitičke inteligencije je potreban
za kreativnost, ali visok nivo analitičke inteligencije ne garantira
kreativnost lidera. Slično kao i kod praktične inteligencije, kreativnost je
vezana za određene specijalnosti ili supspecijalnosti.
Komponente kreativne inteligencije
Kreativnost se sastoji od sedam komponenata: sposobnosti sinteze,
analitičke inteligencije, praktične inteligencije, načina mišljenja, ličnih
faktora, istinske motivacije i faktora okoline.
Sposobnost sinteze je ono što se tradicionalno smatra
kreativnošću. Ove vještine ljudima omogućavaju da stvari vide na nov
način ili prepoznaju nove oblike ili veze. Analitička inteligencija pomaže
ljudima da procijene rješenja, a praktična inteligencija pruža bazu znanja i
iskustva iz koje se razvijaju neobična, neuobičajena, rješenja.
Način mišljenja je u izvjesnoj mjeri povezan sa sposobnošću
sinteze i ne predstavlja sposobnost per se, već više preferirani način na
koji neko koristi sposobnosti koje ima. Za kreativnost je bitno nekoliko
ličnih faktora – samopouzdanje, nezavisnost, energija, spremnost
preuzimanja rizika i impulsivnost te prirodna znatiželja. Istinska
motivacija je obično izazvana samim pitanjem odnosno problemom.
Nekoliko je situacionih ili faktora okoline relevantno za kreativnost –
kompleksni ili izazovni poslovi, lideri spremni pomoći, manje naglašena
kontrola i više raspoloživog vremena. Stabilnost, sastav i veličina tima,
također, ima utjecaja na kreativnost. Kohezivnost tima je posebno
značajna.
Valja imati na umu činjenicu da kreativno mišljenje nije u
potpunosti racionalan ili svjestan proces. Često se najkreativnije mišljenje
odvija nesvjesno i često se sasvim neočekivano, bez svjesnog odnosa
prema nekom pitanju, pojavi rješenje za neki stari problem.
PREGLED
159
Emocionalna inteligencija u liderstvu
Konvencionalno poimanje inteligencije se u proteklih nekoliko
decenija značajno dopunjuje i mijenja kako na općem nivou a posebno u
interakciji liderstva i inteligencije.
Naime, u tradicionalnom poimanju je „biti pametan“ uglavnom
značilo imati visok stepen inteligencije (IQ).
Moderne psihološke i društvene nauke stepen ličnog zadovoljstva
i društvene uspješnosti ne povezuju, ni izbliza, sa racionalnom koliko sa
emocionalnom inteligencijom (EQ) – odnosno sa sposobnošću pojedinca
da se saosjeća sa drugima, vrši kvalitetne društvene procjene, kreira dobre
odnose i bude društveno poželjan.
Emocionalna inteligencija rezultira i drugim emocionalnim
vještinama koje za rezultat imaju sposobnost efikasnog integriranja
pojedinca u društvenu sredinu, što ga čini uspješnim, odnosno korisnim
kako za sebe tako i za okolinu.
Ova dimenzija inteligencije je za liderstvo iznimno bitna i zbog
toga će biti detaljnije razmotrena, posebno u kontekstu činjenice da je u
svijetu radikalnih, brzih i često nepredvidivih promjena vrlo bitno imati
kvalitete koji omogućavaju prilagodljivo liderstvo.
Istraživanja u posljednjih nekoliko decenija jasno pokazuju da je
EQ mnogo važnija od IQ u velikom broju životnih situacija, a naročito u
liderstvu. Samosvijest, samomotivacija i sposobnost uspostave
rezonantnog odnosa sa drugima pokazuju se iznimno važnim u društvenoj
komunikaciji odnosno u interakciji sa saradnicima, od saosjećanja do
najkonkretnijeg praktičnog usklađivanja u mnoštvu dnevnih izazova i
situacija.
Američki profesor Danijel Goleman je prije skoro dvije decenije
upozorio: „Da li će jedna kompanija biti dovoljno spretna da preživi
iznenađenja koja nosi sutrašnjica u velikoj meri zavisi od toga da li su
njeni lideri – posebno najviše rukovodstvo – sposobni da u uslovima
drastičnih promena upravljaju sopstvenim emocijama“. 12
Potreba za mentalno pokretljivim i podsticajnim liderima, čiji
značaj u vremenu brze tranzicije i dubokih promjena postaje sve
naglašeniji, dovela je do naglog razvoja proučavanja lidera i liderstva sa
stanovišta socijalne psihologije, sociologije, ekonomije, antropologije i
drugih humanističkih disciplina.
Goleman, Danijel, Bojacis Ričard, Maki Eni (2008), Emocionalna inteligencija u
liderstvu, ASEE, Novi Sad, str. 8.
12
160
PREGLED
Ovim istraživanjima se došlo do pojma emocionalno inteligentnog
lidera koji se dobro snalazi u novonastalim situacijama i koji je priseban i
racionalan i u kritičnim situacijama. Ovakav lider ne čeka početak krize
da bi reagirao. On predviđa dolazeće promjene, svojom vizijom anticipira
budućnost i spremno prihvata novonastale okolnosti.
Postoje najmanje četiri značajne definicije emocionalne
inteligencije. Psiholozi Peter Salovey i Mayer (1990) su je definirali kao
grupu mentalnih sposobnosti koja ljudima pomaže da spoznaju vlastita i
tuđa osjećanja. Bar-On (1996) je vjerovao da je to još jedan od načina za
mjerenje ljudske efikasnosti i definirao je kao set od 15 sposobnosti koje
su potrebne za suočavanje sa dnevnim situacijama i snalaženje u svijetu.
Aberman (2000) je emocionalnu inteligenciju definirao stepenom
povezanosti misli, osjećanja i postupaka. Goleman (1998) je proširio
prethodne definicije i tvrdi da je uspjeh u životu više baziran na nečijoj
samomotivaciji, postojanosti u prisustvu frustracija, menadžmentu
raspoloženja, sposobnosti prilagođavanja i sposobnosti suosjećanja i
uspostavljanja odnosa s drugima nego na nečijoj analitičkoj inteligenciji
ili IQ. 13
O odnosu između emocija i razuma
Zbog značaja koji emocionalna inteligencija ima za svakog
čovjeka te posebno za lidere, vrijedi se detaljnije pozabaviti njenom
suštinom, potpunije shvatiti njen kontekst i interakciju sa ostalim
sposobnostima i svojstvima čovjeka kako bi se bolje poznavala i
potpunije koristila.
Razmatrajući odnos između osjećanja i razuma Travis Bradberry i
Jean Greaves pojašnjavaju da naše čulne senzacije ulaze u mozak na
mjestu koje se nalazi u zadnjem dijelu mozga, blizu kičmene moždine,
dok se u suprotnoj, prednjoj strani mozga dešava kompleksno, racionalno,
razmišljanje. 14
13
Hughes, Richard L., Robert C. Ginnett, Gordon J. Curphy (2006), Leadership,
Enhancing the Lessons of Experience, peto izdanje, The McGraw Hill Companies, New
York, str. 175.
14
Za analize iz ove oblasti medicinskih i psiholoških nauka iznimno je važan teško
razumljiv slučaj koji se dogodio 13. septembra 1848. god. kada je jedan metar dug
gvozdeni nabijač prošao kroz glavu građevinskog predradnika Fineasa Gejdža. Ova
gvozdena šipka je uklonila prednju stranu njegovog mozga. Fineas je preživio nesreću,
brzo se oporavio, ali su se u njegovom kasnijem ponašanju zapažale krupne promjene.
PREGLED
161
Bradberry i Greaves dalje pojašnjavaju: „Kada električni signali
uđu u naš mozak, moraju da pređu ceo put s jednog njegovog kraja na
drugi pre no što se u našem umu pojavi i jedna logična misao o događaju.
Ova provalija u našem umu koja deli ulaz za čula od razuma predstavlja
problem, jer se između to dvoje nalazi limbički sistem. Reč je o moždanoj
regiji u kojoj se doživljavaju emocije“. 15 Dakle, dvije regije mozga
neprekidno međusobno komuniciraju preko limbičkog sistema stvarajući
tom komunikacijom fizički izvor emocionalne inteligencije, odnosno
prednjim dijelom mozga se rasuđuje o osjećanjima i u skladu s tim se
reaguje na njih.
Karakteristike emocionalne inteligencije
Iako se psihologija i dalje drži tradicionalnog pojma inteligencije,
afektivna dimenzija ličnosti, emocionalna obdarenost i emocionalna
inteligencija su i u njenim okvirima sve prisutniji.
Emocionalna inteligencija, u suštini, predstavlja uspješnu kontrolu
emocija, naročito štetnih. Ova sposobnost nije genetski determinirana.
Može se razvijati i jačati tokom čitavog života. 16
Strukturu emocionalne inteligencije čine četiri domena (oblasti):
− samosvijest,
− društvena svijest,
− upravljanje sobom,
− upravljanje drugima.
Svaki od ovih domena ima više karakteristika, a emocionalna
inteligencija ima ukupno osamnaest karakteristika. 17
Emocionalni i racionalni um nisu inkompatibilne, već kompatibilne
sposobnosti. Da bi čovjek bio sretan, da bi dobro i uspješno djelovao,
valja mu postići ravnotežu logike uma i srca.
Današnja djeca koja značajan dio svog vremena provode za
kompjuterom, imaju sve veći IQ (veći koeficijent inteligencije u odnosu
Bradberry, Travis, Jean Greaves (2006), Emocionalna inteligencija, Sezam Book,
Zrenjanin, str. 20–26.
15
Bradberry, Travis, Jean Greaves (2006), Emocionalna inteligencija, Sezam Book,
Zrenjanin, str. 27.
16
Goleman, Danijel, Ričard Bojacis, Eni Maki (2008), Emocionalna inteligencija u
liderstvu, ASEE, Novi Sad, str. 9.
17
Goleman, Danijel, Ričard Bojacis, Eni Maki (2008), Emocionalna inteligencija u
liderstvu, ASEE, Novi Sad, str. 13.
162
PREGLED
na svoje roditelje), a zanemaruju razvoj emocionalne inteligencije pa su
impulsivna, anksiozna, neurotična i asocijalna. 18
Rezonantni i disonantni lideri
Stepen posjedovanja i sposobnost korištenja emocionalne
inteligencije veoma značajno opredjeljuje uspjeh lidera, posebno u
izazovnim i teškim situacijama.
Uspješni i dinamični lideri pronalaze načine upravljanja vlastitim i
tuđim emocijama. Ukoliko lider svojom vizijom i odnosom na pripadnike
svoje grupe prenosi optimizam i oduševljenje, podstiče pozitivne emocije
i nalazi emocionalni odjek u članovima grupe, onda je riječ o
rezonantnom lideru.
Ukoliko ne postigne usklađenu „talasnu dužinu“ sa pripadnicima
svoje grupe, pa u njoj pobuđuje štetne, toksične emocije, onda je riječ o
disonantnom lideru, a njegova grupa djeluje raštimano i neefikasno. 19
Ovakvo shvatanje osobina uspješnih lidera u velikoj mjeri se
oslanja na klasična empirijska istraživanja. Harvardski profesor Dejvid
Makliland je izazvao revoluciju u procjeni karakteristika zaposlenih koje
opredjeljuju uspjeh na poslu. Insistirao je na mjerenju kompetencije, a ne
inteligencije, zanemarujući dogmu da je čista inteligencija najvažnija za
uspjeh u bilo kojoj djelatnosti.
Tako se u ovom kontekstu liderstvo definira kao izrazit društveni
utjecaj koji ima istaknuti član grupe (lider) na uvjerenja, mišljenja,
emocije i ponašanje ostalih članova grupe koje on motivira i usmjerava
ka ostvarenju zajedničkih ciljeva.
Kvalitet superiornih lidera je u tome da su demokratičniji,
saosjećajniji, uljudniji, spremniji da pomognu i lojalniji. Savršeni lideri su
roditeljski nastrojeni, što znači da imaju sposobnost da uživaju u razvoju i
samoostvarivanju drugih ljudi. Takvi lideri, u isto vrijeme, moraju biti
sposobni da podnesu da budu nevoljeni, nepopularni, da bude ismijavani i
napadani te sposobni da prepoznaju objektivne zahtjeve situacije i da na
njih odgovore. 20
Goleman, Danijel, Ričard Bojacis, Eni Maki (2008), Emocionalna inteligencija u
liderstvu, ASEE, Novi Sad, str. 10.
19
Goleman, Danijel, Ričard Bojacis, Eni Maki (2008), Emocionalna inteligencija u
liderstvu, ASEE, Novi Sad, str. 12.
20
Goleman, Danijel, Ričard Bojacis, Eni Maki (2008), Emocionalna inteligencija u
liderstvu, ASEE, Novi Sad, str. 13.
18
PREGLED
163
Goleman zapaža: „Veliki lideri nas podstiču. Oni raspaljuju strast i
bude ono najbolje u nama. Kada pokušavamo da objasnimo zašto su
toliko uspešni, govorimo o strategiji, viziji ili snažnim idejama. Međutim,
suština je u nečemu mnogo primalnijem – veliki lideri pokreću
emocije“. 21
Istraživanje i primjena emocionalne inteligencije otvara puno
dodatnih prostora i pitanja kojim se ovom prilikom ne namjeravamo
baviti, ali je bitno zapaziti da će buduća istraživanja zahtijevati dodatne
napore i nuditi mnoštvo mogućnosti razvijanja liderstva upravo u ovoj
sferi.
Značaj emocionalne inteligencije za liderstvo
Uspješnost lidera te kvalitet načina na koji vodi nije jednostavno
niti raščlaniti niti objasniti. Valja ga promatrati i razumijevati u kontekstu
odnosa lidera, sljedbenika i situacije. Pritom se nije teško složiti s
temeljnom pretpostavkom da u tom odnosu lider ima dominantnu ulogu.
U analizi činilaca koji lidera čine uspješnim ili neuspješnim možemo
prepoznati veliki broj ličnih vrijednosti i karakteristika koje determiniraju
način na koji lider prakticira vođenje.
Lako je prihvatiti i konstataciju da je, pored ostalih osobina
ličnosti, inteligencija jedna od odrednica koja vrlo bitno opredjeljuje
suštinu lidera, način na koji vodi i sarađuje sa svojim sljedbenicima te
način na koji reagira na različite izazove koje mu različite situacije
nameću. U razumijevanju inteligencije, kao pretpostavke uspješnog
liderstva, emocionalna inteligencija ima poseban značaj.
Sve dinamičniji opći ambijent u kome se realizira liderstvo
nameće sve brže i nepredvidive promjene koje od lidera traže sposobnost
brzog reagiranja u smislu vlastitog odnosa prema promjeni, a posebno u
smislu stvaranja sposobnosti cjelokupne organizacije odnosno grupe da
adekvatno i elastično prilagođava vlastitu strukturu u skladu sa
zahtjevima koje promjena nameće.
Sposobnost lidera i njegove organizacije da se prilagode
zahtjevima promjene i situacije u najvećoj mjeri utječe na ishod
promjene. Tako će emotivno inteligentan i rezonantan lider skupa sa
svojim sljedbenicima mijenjati svoj način djelovanja kako mu nameću
promjena i situacija i time s uspjehom odgovori na izazov.
Goleman, Danijel, Ričard Bojacis, Eni Maki (2008), Emocionalna inteligencija u
liderstvu, ASEE, Novi Sad, str. 31.
21
164
PREGLED
Disonantan, emotivno neinteligentan lider sa istom organizacijom
i u istoj situaciji će pretrpjeti neuspjeh jer se sporo i neelastično odnosi
prema situaciji, odnosno mijenja se sporije od brzine promjene, tako da se
promjena desi prije nego što on prilagodi svoj odnos prema njoj.
I pored svega prethodno konstatiranog, inteligenciji uopće, pa i
emocionalnoj inteligenciji, ne treba pripisivati značaj veći od onog koji
ona objektivno zaslužuje. Mnoštvo je drugih osobina lidera koje
determiniraju njegov uspjeh odnosno način na koji prakticira liderstvo.
Motivacija lidera da s uspjehom realizira određeni poduhvat će
direktno određivati kvalitet i uspješnost načina na koji će lidera inspirirati,
motivirati pa i uvjeravati svoje sljedbenike.
Upornost je još jedna odrednica koja kod većine ljudi, a lidera
posebno, opredjeljuje uspjeh ili neuspjeh u mnogim izazovima sa kojima
se suočavaju. Upornost često više nego bilo koja druga lična dimenzija
utječe na uspjeh i neuspjeh čovjeka.
Hrabrost je lična vrijednost koju mnogi poznavaoci liderstva
smatraju iznimno bitnom, posebno u nekim kritičnim i opasnim
momentima.
Poštenje, odgovornost, kreativnost a često i zabavnost spominju se
u pojedinim analizama. Listu ovih karakteristika je moguće značajno
proširiti. Teško je, u suštini, odrediti koja je od ovih crta najbitnija.
Moguće je tvrditi da uspješan lider mora posjedovati više njih, ako
ne sve. Da bi uspio u izazovima liderstva, u ličnosti lidera moraju
pulsirati, manje ili više, sve prethodno spomenute vrijednosti.
Liderstvo je opasan i izazovan proces
Ulaskom u promjene koje namjerava realizirati lider odmah dobija
izvjesne neprijatelje, koji su, kao rezultat promjene, uskraćeni za neke
privilegije i pogodnosti koje su do tada uživali. Protivnici promjene, koji
svoje pogodnosti gube odmah, na sve kreativne i visprene načine nastoje
osporiti ili onemogućiti uspjeh promjene. S druge strane, lider dobija vrlo
neizvjesne prijatelje. Naime, promjene su dizajnirane da proizvedu
poboljšanja i pogodnosti za znatno veći broj ljudi, zbog čega se promjena
i izvodi. Potrebno je da prođe mnogo vremena da bi pozitivni efekti
promjene postali prepoznatljivi, vidljivi. Kao rezultat ove realnosti, lider
u svom procesu vođenja ima znatno više otpora i teškoća nego podrške i
pogodnosti.
Lider svojim sljedbenicima, nasuprot rizika povezanog s
promjenom i svih otpora koji stoje na putu njene realizacije, nudi samo
PREGLED
165
mogućnost. U isto vrijeme i sam lider ne smije za sebe samoga očekivati
izravnu dobit kao satisfakciju za promjene koju namjerava učiniti. U
protivnom, ne možemo više govoriti o liderstvu, već je primjerenije
govoriti o koristoljublju, slavoljublju, vlastoljublju, karijerizmu i sl.,
zavisno od toga kakvu satisfakciju onaj koji želi napraviti promjenu
očekuje zauzvrat.
Lider sam ne može izvesti i institucionalizirati promjenu. Svi ljudi,
u manjoj ili većoj mjeri, žele učestvovati u uspjehu. No, često je teško
ljude uvjeriti da će neka promjena postići uspjeh dok se potpuno ne završi
– s uspjehom.
Ukoliko lider u procesu kreiranja vizije odnosno osmišljavanja
same promjene uspije integrirati što je moguće veći broj svojih
sljedbenika i saradnika, šanse za postizanjem uspjeha postaju veće.
Potpuno shvatanje procesa kroz koji se treba proći od većeg broja
pripadnika organizacije koja u njoj učestvuje kreira jednu novu atmosferu
pripadanja, entuzijazam grupe koja se transformira u povećanje ličnih
sposobnosti svakog od članova grupe pojedinačno, što direktno utječe na
uspješnost procesa odnosno promjene u kojoj organizacija učestvuje.
Ovako izgrađena atmosfera unutar grupe proizvodi novu
vrijednost grupe koja je znatno veća od zbira pojedinačnih vrijednosti
svih članova grupe, čime se suštinski potvrđuje vrijednost i prednost
timskog djelovanja i rješavanja kompleksnih problema.
Literatura
1. Bradberry, Travis, Jean Greaves (2006), Emocionalna inteligencija,
Sezam Book, Zrenjanin.
2. Bradt, B. George, A. Jayme Check, E. Jorge Pedraza (2009), The new
Leader's 100-Day Action Plan: An Onboarding Process for Leaders at
Every Level, John Wiley & Sons, Inc, Hoboken, New Jersey.
3. Davis, Gerry i Stephen Langton (2009), Redefining Leadership:
Competing in Asia in the 21st Century, John Wiley & Sons, Singapur.
4. Gardner, Howard (2011), Creating Minds, Basic Books, New York.
5. Gardner, Howard (1995), Leading Minds: An Anattomy of Leadership,
Basic Books, New York.
6. Gary, Yukl (2010), Leadership in Organizations, sedmo izdanje,
Pearson, New York, str. 21. i 26.
7. Goldsmith, Marshall, Mark Reither (2013), What got you here wan’t get
you there, Profile Books, London.
8. Goleman, Danijel, Ričard Bojacis, Eni Maki (2008), Emocionalna
inteligencija u liderstvu, ASEE, Novi Sad.
166
PREGLED
9. Heifetz, A. Ronald, Marty Linsky (2002), Leadership on the Line:
Staying Alive throughthe Dangers of Leading, Harvard Business School
Press, Boston.
10. Hunter, C. James (2004), The World's most Powerful Leadership
Principle, Crown Business, New York.
11. Isaacson, Walter (2010), Profiles in Leadership: Historians on the
Elusive Quality og Gerateness, W. W. Norton & Company, New York.
12. Keith, Grint (2010), Leadership: A Very Short Introduction, OXFORD
University Press, New York.
13. Kellerman, Barbara (2004), Bad Leadership, Harvard Bussines School
Press, Boston.
14. Philips, T. Donald (1999), Martin Luther King JR. on Leadership,
Warner Business Books, New York.
15. Post, M. Jerrold (2004), Leaders and their Followers in a Dangerous
World: The Psychology of Political Behavior, Cornell University Press,
Ithaca.
16. Tudor Rikards, Clark Murray (2006), Dilemas of Leadership, Routledge
Taylor & Francis Group, New York.
17. Wakin, M. Malham (2000), Integrity first: Reflections of a Military
Philosopher, Lexington Books, New York.
PREGLED
167
168
PREGLED
Adnan Balvanović
UDK 336.221.4 (497.6)
POZITIVNOPRAVNO REGULISANJE I RAZVOJ POREZNOG
SISTEMA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE
POSITIVE LEGAL REGULATING AND DEVELOPMENT OF
TAX SYSTEM IN FEDERATION OF BOSNIA AND
HERZEGOVINA
Sažetak
Rad se odnosi na istraživanje pozitivnopravnog regulisanja i razvoja poreznog
sistema u Federaciji BiH posmatrano kroz djelatnost i rad Porezne uprave
FBiH. U radu je korišten normativni i analitički istraživački metod. Sam tekst
rada sadrži i kaznene odredbe predviđene pozitivnopravnim propisima u cilju
regulisanja i efikasne primjene trenutno važećeg poreznog sistema u Federaciji
BiH. Rad ujedno sadrži i pregled pozitivnih zakonskih i podzakonskih propisa iz
nadležnosti Porezne uprave FBiH. Pored toga, u tekstu se navode i Evropska
kompanija (Societas Europaea) i Evropska ekonomska interesna grupacija
(EEIG) kada je u pitanju regulisanje ubiranja i naplate poreza na dobit u
državama članicama Evropske unije odnosno na unutrašnjem komunitarnom
tržištu, što bi trebalo postati i sastavnim dijelom pozitivnog zakonskog propisa
kojim bi se uvela ova privredna organizovanja i u poslovni sistem Federacije
BiH.
Ključne riječi: Porezna uprava FBiH, porez na dobit, dohodak, doprinosi,
fiskalni sistem, jedinstveni sistem, igre na sreću, Evropska kompanija (Socieatas
Europaea), Evropska ekonomska interesna grupacija (EEIG)
Summary
This paper is dealing with the research of regulation and development of the
FB&H’s tax system, as seen through activities of the Tax Administration of
FB&H. The normative and analytical method was used in producing this paper.
The body of this paper contains penal provision envisioned by positive legal
regulation with the purpose of regulating and efficiently applying the currently
valid taxation system in FB&H. This paper also contains the overview of
positive legal regulations and bylaws under the Tax Administration of B&H’s
jurisdiction. The paper additionally quotes the European Company – Societas
Europea and European Economic Interest Grouping (EEIG) when it comes to
PREGLED
169
the regulating of collection and charging the income tax in the EU member
states. In the internal communitarian market that respectively should become the
integral part of the positive legal regulation, which would have introduced these
economic organizations into the FB&H’s business system.
Keywords: Tax Administration of B&H, income tax, income, contributions,
fiscal system, unitary system, games of chance, European Company – Socieatas
Europaea, European Economic Interest Grouping (EEIG)
1. Uvod
U ovom radu pokušat će se istražiti i prikazati pozitivnopravno
regulisanje i razvoj poreznog sistema u Federaciji BiH kroz djelatnost i
rad Porezne uprave FBiH. S tim u vezi, u radu će se najprije dati prikaz
pozitivnopravnog regulisanja i uspostavljanja Porezne uprave FBiH kroz
Zakon o poreznoj upravi FBiH. Poslije toga, istražit će se stepen razvoja
poreznog sistema kroz normativni i analitički istraživački metod na
osnovu Zakona o porezu na dohodak FBiH, Zakona o porezu na dobit
FBiH, Zakona o doprinosima FBiH, Zakona o fiskalnim sistemima FBiH,
Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa
FBiH, kao i Zakona o igrama na sreću FBiH. Pored navedenih zakonskih
propisa, u radu će se istražiti i pojedini podzakonski akti donijeti u svrhu
efikasnog provođenja zakonskih propisa. Posebno će se istražiti kaznene
odredbe koje sadrže navedeni pozitivnopravni propisi.
2. Porezna uprava Federacije BiH
U Federaciji Bosne i Hercegovine sistem regulisanja ubiranja
poreza od poreznih obveznika uređen je pretežno na entitetskom nivou,
osim poreza na dodatnu vrijednost. Porezna uprava Federacije Bosne i
Hercegovine je upravni organ čije je osnivanje, sastav i način djelovanja
je regulisano Zakonom o poreznoj upravi Federacije BiH („Službene
novine FBiH“, broj 33/02) 1, koji je kasnije mijenjan i dopunjavan 2. Ovim
se pozitivnim zakonskim propisom ujedno stvara temeljna osnova za
primjenu svih ostalih poreznih zakona i zakona o doprinosima u
Federaciji BiH kao i podzakonskih akata. Pored toga, u ovom se dijelu
definišu pojedina prekršajna djela iz oblasti poreza i sankcije za
preduzimanje radnji u činjenju tih djela.
1
U daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH („Službene
novine FBiH“, br. 28/04, 57/09, 27/12 i 7/13).
2
170
PREGLED
Nivo primjene Zakona o poreznih upravi Federacije BiH određen
je za provođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih,
kantonalnih, gradskih i općinskih poreza na teritoriji Federacije BiH.
Primjena ovog pozitivnopravnog propisa „uživa“ prednost nad ostalim
propisima kada je riječ o regulisanju organizacija i rukovodstva Porezne
uprave FBiH, saradnji Porezne uprave FBiH sa drugim vladinim
organima, pravima i obavezama Porezne uprave FBiH i poreznih
obveznika, identifikaciji i registraciji poreznih obveznika, podnošenju
poreznih prijava i plaćanju poreza, razrezu i naplati poreza, prinudnoj
naplati poreznih obaveza, inspekcijskom nadzoru, obračunu i naplati
kamata, odbicima i povratu više plaćenih poreza, rokovima zastare za
razrez, naplati i povratu poreza, žalbi na porezna rješenja,
administrativnoj kazni za porezne prekršaje, podzakonskim aktima i
poreznom mišljenju.3
Prema odredbi člana 4. Zakona o poreznoj upravi, Porezna uprava
je federalna uprava u sastavu Ministarstva. Poreznom upravom rukovodi
direktor Porezne uprave kojeg postavlja i razrješava Vlada Federacije
Bosne i Hercegovine na prijedlog federalnog ministra finansija. Direktor
ima zamjenika koji se postavlja i razrješava na isti način kao i direktor.
Porezna uprava organizovana je na tri nivoa i to na nivou središnjeg
ureda, kantonalnih poreznih ureda i poreznih ispostava. U okviru ove,
globalne organizacijske strukture, odluke u vezi sa poslovima sektora i
drugih organizacionih jedinica u svim uredima regulišu se podzakonskim
aktima. Središnji ured Porezne uprave nalazi se u Sarajevu. Direktor
postavlja i razrješava rukovodioce sektora unutar središnjeg ureda i
rukovodioce kantonalnih poreznih ureda uz saglasnost ministra.
Rukovodilac kantonalnog poreznog ureda postavlja i razrješava
rukovodioce poreznih ispostava uz saglasnost direktora.
Zakonom o poreznoj upravi predviđena je obaveza međusobne
saradnje poreznih organa prilikom izvršavanja dužnosti kada su u pitanju
porezni zakonski propisi u Federaciji BiH. S druge strane, pružanje
međunarodne pravne pomoći zasniva se na međunarodnim ugovorima.
Međutim, ukoliko nije sklopljen međunarodni ugovor, moraju se ispuniti
određeni uslovi kako bi se pružila međunarodna pomoć: (I) postojanje
uzajamnosti; (II) obavezivanje države koja prima međunarodnu pravnu
pomoć da će primljena obavještenja i dokumentaciju koristiti isključivo u
svrhu poreznog, prekršajnog i krivičnog postupka, kao i da će ta
obavještenja i dokumentacija biti dostupna samo onim licima, organima
3
Član 2. Zakona o poreznoj upravi.
PREGLED
171
uprave i sudovima koji vode navedene postupke i (III) da dostavljeni
podaci ne ugrožavaju javni poredak i druge bitne interese Federacije BiH,
da ne postoji opasnost odavanja trgovinske, industrijske, tehnološke ili
profesionalne tajne, kao i da davanje podataka neće poreznom obvezniku
uzrokovati štetu nespojivu sa svrhom pravne pomoći.
Prava i obaveze Porezne uprave Federacije BiH kao i prava i
obaveze poreznih obveznika također su regulisani Zakonom o poreznoj
upravi. Tako, npr., porezni obveznik ima pravo:
− da iz ureda Porezne uprave dobije besplatne informacije o
porezima kao i poreznim zakonima i odnosnim podzakonskim
aktima kojima se regulišu procedure za plaćanje i uslovi plaćanja;
− dobiti besplatne primjerke poreznih obrazaca i prijava za svoju
ličnu upotrebu;
− da ga porezni organi i njihovi radnici tretiraju uljudno i s
poštovanjem;
− da zastupa vlastite interese pred poreznim organima neposredno ili
putem ovlaštenog predstavnika;
− da izabere način vođenja knjiga, u skladu sa poreznim zakonima i
podzakonskim aktima u svrhu obračunavanja i plaćanja poreza;
− da na propisani način koristi porezne olakšice u skladu sa
poreznim zakonima;
− da daje objašnjenja poreznim organima o načinu obračunavanja i
plaćanja poreza;
− da bude prisutan tokom svih uredskih ili terenskih kontrola u
skladu sa podzakonskim aktima;
− da uloži žalbu u skladu sa poreznim zakonima na rješenja poreznih
organa;
− da traži od nadležnih sudova pomoć ili naloge potrebne za
izvršenje prava koja mu pripadaju prema ovom ili drugim
poreznim zakonima;
− na druga prava utvrđena poreznim zakonima ili podzakonskim
aktima koji imaju opću primjenu.
Prema odredbi člana 15. Zakona o poreznoj upravi, svi porezni
obveznici moraju imati identifikacioni broj poreznog obveznika u skladu
sa podzakonskim aktima. S druge strane, obrazac prijave za registraciju
će se također utvrditi podzakonskim aktima. Porezni obveznik – pravno
lice i organizacija – u prilogu prijave za registraciju dostavlja poreznom
organu rješenje o sudskoj registraciji sa prilozima, a porezni obveznik –
172
PREGLED
fizičko lice/preduzetnik rješenje o registraciji izdato od nadležnih
gradskih i općinskih organa. U vezi sa odredbom člana 40. Zakona o
poreznoj upravi, razrez porezne obaveze je unos iznosa porezne obaveze
poreznog obveznika u evidenciju Porezne uprave. Razrez ili ponovni
razrez porezne obaveze Porezna uprava izvršava pod sljedećim uslovima:
− po prijemu porezne prijave ili izmijenjene porezne prijave koju je
pripremio porezni obveznik i u kojoj je obračunao porezu
obavezu;
− po usklađivanju iznosa porezne obaveze prijavljene u poreznoj
prijavi bilo da je rezultat kontrole poreznog obveznika donesen ili
ne; ili
− po obračunu poreza koji je izvršila Porezna uprava ili po
podnošenju porezne prijave koju je Porezna uprava pripremila u
ime poreznog obveznika i u kojoj je Porezna uprava obračunala
poreznu obavezu.
Razrez se poništava ili mijenja samo ako rukovodilac nadležnog
poreznog ureda ili komisija za rješavanje poreznih žalbi odredi da se
razrez poništava ili mijenja. Ovo pravilo se neće primijeniti ako se razrez
mijenja zbog izmjene porezne prijave od poreznog obveznika.
Procedure prinudne naplate regulisane su u XI dijelu Zakona o
poreznoj upravi FBiH (čl. 43–63. Zakona). Postupci prinudne naplate
definišu se kao mjere koje se preduzimaju da bi se osiguralo izmirenje
porezne obaveze. Procedure i uslovi za njihovu primjenu regulisani su
podzakonskim aktima.
Kada je u pitanju sâm rad Porezne uprave, veoma je bitan i
inspekcijski nadzor koji je kao takav zakonodavac regulisao u XII dijelu
Zakona (čl. 64–67. Zakona). Pored toga, zakonodavac nije propustio da
reguliše i kamatu koju je porezni obveznik dužan platiti na iznos porezne
obaveze ili kazne koja nije plaćena u propisnom roku (XIII dio Zakona,
čl. 68–69). Odredbom člana 68. Zakona o poreznoj upravi predviđeno je
da na iznos porezne obaveze ili kazne koja nije plaćena u propisanom
roku porezni obveznik dužan plati zateznu kamatu po važećoj stopi
propisanoj Zakonom o stopi zatezne kamate na javne prihode za period od
dana dospijeća do dana izmirenja porezne obaveze.
Kaznene odredbe predviđene su od čl. 80. do čl. 94. Zakona o
poreznoj upravi. Prema odredbi člana 80. stav 1. Zakona o poreznoj
upravi, porezni prekršaj je zakonom ili podzakonskim aktima utvrđena
PREGLED
173
radnja lica koje je prouzrokovalo povredu poreznih propisa ili je
propustilo da ih ispoštuje i za koje je predviđena određena kazna.
Tako je exempli gratia propisano odredbom člana 81. Zakona o
poreznoj upravi da će lice koje prekrši bilo koju proceduru registriranja
kod Porezne uprave prema Poglavlju VI ovog zakona biti kažnjeno
novčanom kaznom u iznosu između 1.000,00 KM i 5.000,00 KM.
Specifično, lice koje se ne registruje na vrijeme bit će kažnjeno novčanom
kaznom od 100,00 KM za svaki dan kašnjenja registracije. Prema odredbi
člana 94. Zakona o poreznoj upravi, lice koje ne dâ ili odbije da dâ svoj
identifikacioni broj poreznog obveznika licima koja su po poreznim
zakonima ovlaštena tražiti identifikacioni broj poreznog obveznika bit će
kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM za svaki od ovih
propusta ili odbijanja.
3. Pozitivnopravno regulisanje poreza na dohodak na teritoriji
Federacije BiH
Zakonom o porezu na dohodak Federacije BiH („Službene novine
FBiH“, br. 10/08, 9/10, 44/11 i 7/13) uspostavljen je sistem ubiranja
poreza na dohodak od fizičkih lica na teritoriji Federacije BiH.
Prema odredbi člana 2. stav 1. ovog zakona, obveznik poreza na
dohodak je rezident Federacije i nerezident koji ostvaruje dohodak i to:
1. rezident koji ostvaruje dohodak na teritoriji Federacije i izvan
teritorije Federacije,
2. nerezident koji obavlja samostalnu djelatnost putem stalnog mjesta
poslovanja na teritoriji Federacije,
3. nerezident koji obavlja nesamostalnu djelatnost na teritoriji
Federacije,
4. nerezident koji ostvaruje prihod na teritoriji Federacije od
pokretne i nepokretne imovine, autorskih prava, patenata, licenci,
ulaganja kapitala ili bilo koje druge djelatnosti koja rezultira
ostvarenjem prihoda koji je oporeziv prema ovom zakonu.
U članu 3. ovog zakona definišu se fizička lica koja nisu u obavezi
plaćati porez na dohodak. To su lica koja imaju prebivalište na teritoriji
Federacije BiH:
− šefovi stranih diplomatskih misija,
− osoblje stranih diplomatskih misija i članovi njihovih
domaćinstava, ukoliko nisu državljani Bosne i Hercegovine,
174
PREGLED
− šefovi stranih konzulata i konzularni funkcioneri ovlašteni da
obavljaju konzularne funkcije i članovi njihovih domaćinstava,
ukoliko nisu državljani Bosne i Hercegovine,
− funkcioneri i stručnjaci programa za tehničku pomoć Organizacije
ujedinjenih naroda i njenih specijaliziranih agencija, ukoliko nisu
državljani Bosne i Hercegovine,
− profesionalni konzuli, pripadnici konzulata i osoblje konzulata,
ako su ta lica pripadnici države koja ih je odaslala,
− počasni konzuli stranih država za primanja koja dobijaju od države
koja ih je imenovala za vršenje konzularnih funkcija, ako nisu
državljani Bosne i Hercegovine,
− fizička lica koja rade kao posluga u stranim diplomatskim i
konzularnim predstavništvima i međunarodnim organizacijama,
ukoliko nisu državljani Bosne i Hercegovine, i to na dohodak koji
ostvare od svoje države ili međunarodne organizacije na osnovu
plaće i drugih nadoknada za svoju diplomatsku, konzularnu i
druge aktivnosti.
Zakon o porezu na dohodak Federacije BiH u svome tekstu jasno
daje definiciju predmeta oporezivanja (član 4. Zakona). S tim u vezi,
predmet oporezivanja prema ovom zakonu su dohoci koje porezni
obveznik ostvari od:
− nesamostalne djelatnosti,
− samostalne djelatnosti,
− imovine i imovinskih prava,
− ulaganja kapitala.
Do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
porezu na dohodak Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 7/13),
kao predmet oporezivanja u članu 4. Zakona o porezu na dohodak FBiH
bilo je učešće u nagradnim igrama i igrama na sreću. Stupanjem na snagu
ovog zakona, ova tačka 5. člana 4. je izbrisana, tako da se od 2013.
godine učešće u nagradnim igrama i igrama na sreću ne smatra
predmetom oporezivanja u smislu Zakona o porezu na dohodak FBiH.
Kada je u pitanju Zakon o porezu na dohodak FBiH, onda je bitno
naglasiti da je zakonodavac u ovom pozitivnopravnom propisu predvidio i
prihode koji se ne smatraju dohotkom (član 5) i prihode na koje se ne
plaća porez na dohodak (član 6). Dalje se u Zakonu predviđa osnovica za
porez na dohodak kao razlika između ukupnih oporezivih prihoda
PREGLED
175
stečenih u jednom poreznom periodu i ukupnih odbitaka koji se mogu
priznati u vezi sa stjecanjem tog prihoda (preneseni gubitak, rashodi nužni
za stjecanje tog prihoda i lični odbitak). Porez na dohodak utvrđuje se i
plaća za kalendarsku godinu.
Zakonodavac je u tekstu Zakona o porezu na dohodak FBiH
predvidio i stopu poreza na dohodak od 10% (član 9. Zakona). Drugi dio
Zakona odnosi se na utvrđivanje dohotka (čl. 10–23), dok se treći dio
Zakona odnosi na usklađivanje dohotka (čl. 24–26). Postupak utvrđivanja
i naplate poreza predviđen je u IV dijelu Zakona (čl. 27–37). S druge
strane, zakonodavac je predvidio i sistem dostavljanja izvještaja u dijelu
V Zakona. Tako prema odredbi člana 38. Zakona porezni obveznici koji
počinju obavljati samostalnu djelatnost iz člana 12. ovog zakona kao i oni
koji počinju ostvarivati dohodak neposredno iz inozemstva te oni koji
počinju davati u zakup i iznajmljivati pokretnu i nepokretnu imovinu
(osim onih koji iznajmljuju kuće, stanove, sobe i krevete putnicima i
turistima koji plaćaju boravišnu taksu) dužni su nadležnoj jedinici
Porezne uprave prijaviti početak obavljanja djelatnosti davanja u zakup i
iznajmljivanja kao i ostvarivanja dohotka u roku od osam dana od dana
početka obavljanja djelatnosti odnosno od dana ostvarivanja dohotka.
U dijelu VII Zakona predviđene su kaznene odredbe. Prema
odredbi člana 45. Zakona, fizička i pravna lica i organizacije koje
prouzrokuju povredu odredaba ovog zakona ili propuste da ih ispoštuju
podliježu odgovarajućoj kazni za porezni prekršaj koja je propisana u čl.
od 80. do 94. Zakona o poreznoj upravi.
Na osnovu čl. 31, čl. 36. i čl. 48. Zakona o porezu na dohodak
FBiH, federalni ministar finansija donio je Pravilnik o primjeni Zakona o
porezu na dohodak FBiH („Službene novine FBiH“, broj 67/08), koji je
kasnije mijenjan i dopunjavan 4. Ovim pravilnikom detaljnije se propisuje
primjena odredaba Zakona o porezu na dohodak, način utvrđivanja
oporezivog dohotka, način utvrđivanja godišnje porezne osnovice, način
obračunavanja i plaćanja poreza na dohodak, kriteriji plaćanja poreza na
dohodak od samostalnih djelatnosti u godišnjem paušalnom iznosu, oblik
i način vođenja porezne kartice, oblik i način popunjavanja poreznih
prijava i drugih evidencija, oblik i sadržaj poslovnih knjiga i evidencija na
osnovu kojih se utvrđuje dohodak od samostalnih djelatnosti i način
obračuna ubrzane amortizacije.
4
Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak
(„Službene novine FBiH“, br. 4/10, 86/10, 10/11, 53/11, 20/12 i 27/13).
176
PREGLED
4. Pozitivnopravno regulisanje poreza na dobit na teritoriji
Federacije BiH
Način utvrđivanja i plaćanja poreza na dobit u Federaciji BiH
regulisan je Zakonom o porezu na dobit Federacije BiH („Službene
novine FBiH“, broj 97/07), koji je kasnije ispravljen 5 i dopunjavan6.
Porezni obveznik prema ovom zakonskom propisu definisan je u čl. od 2.
do 6. Zakona. Tako prema odredbi člana 2. stava 1. Zakona, porezni
obveznik je privredno društvo i druga pravna lica koja privrednu
djelatnost obavljaju samostalno i trajno prodajom proizvoda i pružanjem
usluga na tržištu radi ostvarivanja dobiti. Dakle, da bi se neko mogao
smatrati poreznim obveznikom, potrebno je najprije da se radi o
privrednom društvu (dioničko/akcionarsko društvo, društvo sa
ograničenom odgovornošću, društvo sa neograničenom solidarnom
odgovornošću, komanditno društvo i komanditno društvo na dionice).
Pored toga, kao porezni obveznik ovdje se mogu pojaviti i druga pravna
lica koja obavljaju privrednu djelatnost samostalno i trajno prodajom
proizvoda i pružanjem usluga na tržištu radi ostvarivanja dobit. Prema
navedenom, mogu se izdvojiti slijedeći uslovi kako bi se radilo o porezu
na dobit: (I) da je riječ o pravnom licu i (II) ostvarivanje i/ili stjecanje
dobiti.
Lica koja ne podliježu plaćanju poreza na dobit zakonodavac je
predvidio u odredbi člana 3. stav 1. Zakona. To su slijedeća lica:
1. Centralna banka Bosne i Hercegovine,
2. tijela federalne, kantonalne i lokalne samouprave,
3. federalne, kantonalne i lokalne ustanove, zavodi, vjerske
zajednice, političke stranke, sindikat, komore, udruženja,
umjetnička udruženja, vatrogasna udruženja, turističke zajednice,
sportski klubovi i savezi, fondacije, zaklade, humanitarne
organizacije i dr. po osnovu: prihoda iz budžeta ili javnih fondova,
sponzorstva ili donacije u novcu ili naturi, kamata, dividendi,
članarina, prihoda od prodaje ili prijenosa dobara osim dobara
koja se koriste ili su se koristila za obavljanje djelatnosti.
Navedena lica su, dakle, prema Zakonu o porezu na dobit FBiH
oslobođena plaćanja ovog poreza. S druge strane, prema tekstu Zakona,
5
Ispravka Zakona o porezu na dobit FBiH (''Službene novine FBiH'' broj 14/08)
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit FBiH (''Službene novine
FBiH'' broj 39/09)
6
PREGLED
177
rezident je pravno lice čije je sjedište odnosno registracija upisano u
registar društava u Federaciji BiH ili kojem se stvarna uprava i nadzor
nad poslovanjem nalazi u Federaciji BiH. Nerezident je pravno lice koje
je osnovano i čije je poslovno sjedište ili kojem su stvarna uprava i nadzor
nad poslovanjem van teritorije Federacije BiH, a djelatnost u Federaciji
BiH obavlja preko poslovne jedinice ili povremeno.
Poreznu osnovicu zakonodavac je regulisao u čl. od 7. do 24.
Zakona o porezu na dobit FBiH. Tako prema odredbama člana 7. Zakona
osnovicu oporezivanja predstavlja oporeziva dobit obveznika koja se
utvrđuje u poreznom bilansu. Oporeziva dobit se utvrđuje usklađivanjem
dobiti obveznika iskazane u bilansu uspjeha na način propisan ovim
zakonom. U osnovicu oporezivanja ulazi i dobit od likvidacije. U
osnovicu oporezivanja ulazi i kapitalna dobit utvrđena u bilansu stanja.
Prema odredbi člana 18. stav 1. Zakona o porezu na dobit FBiH,
odbitak po osnovu amortizacije dozvoljen je samo u vezi sa imovinom
koja podliježe amortizaciji i koja se nalazi u upotrebi. U stavu 2.
navedenog člana regulisano je da se amortizacija stalnih sredstava
priznaje kao rashod u poreznom bilansu do iznosa utvrđenog
proporcionalnom metodom primjene najviših godišnjih amortizacijskih
stopa koje se propisuju podzakonskim aktom. Prema odredbi stava 5.
člana 18. Zakona, amortizovana sredstva koja su jednom amortizovana ne
mogu se ponovo uključiti u obračun amortizacije za potrebe poreznog
bilansa.
Porezni tretman promjene oblika društva i likvidacija obveznika
regulisani su u IV dijelu Zakona o porezu na dobit FBiH (čl. 25–29.
Zakona). Tako prema odredbi člana 25. stava 1. Zakona, ako obveznik
mijenja pravni oblik (spajanje, pripajanje, podjela), pri čemu se
nastavljaju voditi knjigovodstvene vrijednosti imovine i obaveza,
mijenjanje pravnog oblika ne utječe na oporezivanje. Ova odredba je
naročito bitna kada uzmemo u obzir da će se u bliskoj budućnosti u Bosni
i Hercegovini (odnosno u njenim entitetima i Brčko Distriktu) morati
usvojiti zakonski propis kojim bi se u poslovnopravnu i korporativnu
sferu uveli Evropska kompanija (Societas Europaea) i Evropska
ekonomska interesna grupacija. Potonje rečeno se najviše odnosi na sam
postupak i način formiranja ovih privrednih (poslovnih) organizacija,
pogotovo kada se uzme u obzir da Evropska ekonomska interesna
grupacija jeste samo sistem poslovnog povezivanja privrednih subjekata u
cilju stjecanja dobiti za njih, a ne za Grupaciju. S druge strane, Evropska
kompanija (Societas Europaea) je novi oblik privrednog društva u
Evropskoj uniji koji ima status dioničkog/akcionarskog privrednog
178
PREGLED
društva i čiji je minimalni upisani i uplaćeni kapital 120.000,00 eura.
Upravo bi zakonodavac trebao prilikom usvajanja pozitivnopravnog
propisa kojim se uvode navedeni „komunitarni“ oblici privrednog
(poslovnog) organizovanja mijenjati i Zakon o porezu na dobit Federacije
BiH odnosno isti harmonizovati i uskladiti sa komunitarnim sekundarnim
propisima. Ovdje je, npr., bitna i odredba člana 40. Uredbe br. 2137/85 od
25. jula 1985. godine kojom se predviđa da bi profit ili gubici nastali na
osnovu poslovnih aktivnosti Evropske ekonomske interesne grupacije
(EEIG-a) trebali biti oporezivi samo u „rukama“ njenih članova.
Prema odredbi člana 28. Zakona o porezu na dobit FBiH,
likvidacioni višak (ostatak neto imovine) koji pripada vlasniku poslije
oporezivanja i isplate knjigovodstvene vrijednosti neto imovine smatra se
dividendom. U članu 30. ovog zakona predviđeno je da se porez na dobit
plaća po stopi od 10% na utvrđenu poreznu osnovicu u poreznom bilansu.
Porezni poticaji regulisani su također Zakonom o porezu na dobit
FBiH (čl. 31–34. Zakona). Obveznik koji je u godini za koju se utvrđuje
porez na dobit izvozom ostvario preko 30% od ukupno ostvarenog
prihoda oslobađa se plaćanja poreza na dobit za tu godinu (član 31.
Zakona). Ono što je zakonodavac posebno uredio ovim pozitivnim
propisom jesu: (I) otklanjanje dvostrukog oporezivanja dobiti ostvarene
van teritorije Federacije BiH, a u Bosni i Hercegovini i (II) porezni kredit
za porez plaćen van Bosne i Hercegovine. Prema odredbi člana 35.
Zakona, obvezniku/rezidentu umanjuje se obračunati i plaćeni porez na
dobit koji je njegova nerezidentna poslovna jedinica platila na dobit izvan
teritorije Federacije, a u Bosni i Hercegovini, a koja je uključena u dobit
obveznika. Ako je obveznik ostvario prihod ili dobit poslovanjem van
teritorije Bosne i Hercegovine (direktno ili putem poslovne jedinice) i na
njih platio porez na dobit, plaćeni porez u inozemstvu, uračunat će mu se
u plaćeni porez najviše do iznosa poreza na dobit koji bi za tako ostvareni
prihod ili na tako ostvarenu dobit platio u Federaciji (član 37. stav 1.
Zakona).
Porez po odbitku zakonodavac je regulisao u odredbi člana 41.
Zakona. Tako prema odredbi stava 1. navedenog člana, porez po odbitku
u smislu ovog zakona predstavlja porez koji se obračunava na prihod koji
je nerezident ostvario na teritoriji Federacije. Porez po odbitku
obračunava i uplaćuje isplatilac kod isplate prihoda. Isplatilac je dužan u
roku od 10 dana od dana isplate podnijeti izvještaj Poreznoj upravi o
obračunatom i uplaćenom porezu po odbitku.
Porezno konsolidovanje odnosno grupno oporezivanje regulisano
je u dijelu X Zakona o porezu na dobit FBiH (čl. 42–48). Matično
PREGLED
179
privredno društvo i njegove filijale čine grupu privrednih društava u
smislu ovog zakona, ukoliko među njima postoji neposredna ili posredna
kontrola nad najmanje 90% udjela. Grupa privrednih društava ima pravo
da traži porezno konsolidovanje pod uslovom da su sva privredna društva
u grupi rezidenti Federacije BiH.
Utvrđivanje i naplata poreza na dobit regulisana je u dijelu XI
Zakona o porezu na dobit FBiH (čl. 49–57), dok su poslovne evidencije
regulisane u dijelu XII Zakona (član 58), a ovlaštenja u dijelu XIII
Zakona (član 59).
Kao i prethodni pozitivnopravni propisi, i ovaj predviđa, u svom
dijelu XIV Zakona, kaznene odredbe. Tako je prema odredbi člana 60.
Zakona navedeno da su povrede odredaba ovog zakona koje imaju
karakter prekršaja kao i odgovornosti i sankcije za prekršaje propisani
Zakonom o poreznoj upravi.
Kako bi se adekvatno regulisao sistem naplate poreza na dobit u
Federaciji BiH, donijet je Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dobit
FBiH („Službene novine FBiH“, br. 36/08 i 79/08) 7 od federalnog
ministra finansija.
5. Doprinosi – pozitivnopravna regulativa
Sistem obračunavanja i uplate doprinosa u Federaciji BiH
regulisan je Zakonom o doprinosima FBiH („Službene novine FBiH“, br.
35/98, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08) i osnovicom za obračun
doprinosa određenih obveznika za 2013. godinu („Službene novine
FBiH“, broj 107/12). Zakonom o doprinosima FBiH uređuje se sistem
obaveznih doprinosa kao osnovni instrument za finansiranje obaveznog:
penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja
od nezaposlenosti, kao i gornja granica stopa doprinosa na teritoriji
Federacije BiH. Stope do prinosa utvrđuju nadležni organi, s tim da visina
stopa ne može biti veća od visine stopa propisanih ovim zakonom.
Doprinosi su prihodi nosilaca osiguranja.
Postoji i Odluka o visini i načinu obračuna amortizacije i revalorizacije stalnih
sredstava koja se priznaju u rashode u poreznom bilansu („Službene novine Federacije
BiH“, broj: 27/98) donesena na osnovu ranijeg Zakona o porezu na dobit privredni
društava („Službene novine Federacije BiH“, br. 32a/97 i 29/00). Zatim, ovdje se može
navesti i stav o prenosu i priznavanju poreznih gubitaka po prelasku na primjenu novog
Zakona o porezu na dobit i dr.
7
180
PREGLED
Prema odredbi člana 4. Zakona, doprinosi se obračunavaju i
plaćaju:
1. iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika;
2. na isplaćena lična primanja na teret poslodavca;
3. iz drugih izvora koje obezbjeđuju obveznici obračunavanja i
uplate doprinosa u skladu sa propisima iz oblasti penzijskog i
invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od
nezaposlenost.
Doprinosi za obavezna osiguranja prema ovom zakonu su:
1. za penzijsko i invalidsko osiguranje:
1.1 doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje,
1.2 dodatni doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, za staž
osiguranja koji se računa sa povećanim trajanjem;
2. za osnovno zdravstveno osiguranje;
3. za osiguranje u slučaju nezaposlenosti.
Stope doprinosa su regulisane odredbom čl. 10, 10a. i 10b. ovog
zakona. S druge strane, kaznene odredbe su predviđene odredbama čl.
15–17. ovog zakona. Tako prema odredbi člana 15. Zakona novčanom
kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za
prekršaj: 1. poslodavac, ako ne obračuna doprinose pri obračunu plaće, a
najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za
isplatu (član 11. st. 4. i 5); 2. obveznik, fizičko lice, ako doprinose ne
obračuna do 10. dana u mjesecu za prethodni mjesec (član 11. st. 1.b) i c);
3. isplatilac primanja od druge samostalne djelatnosti ili od povremenog
nesamostalnog rada, ako ne obračuna doprinose prije isplate primanja
osiguraniku (član 11. stav 7). Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM
do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj iz stava 1. člana 15. i odgovorno
lice u pravnom licu.
Prema odredbi člana 16. Zakona, novčanom kaznom u iznosu od
1.000,00 KM do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj: 1. poslodavac, ako
ne uplati doprinose istovremeno sa isplatom plaće, a najkasnije do
posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu (član 11.
st. 4. i 6); 2. obveznik, fizičko lice, ako ne uplati doprinose do 10. dana u
mjesecu za prethodni mjesec (član 11. st. 1.b) i c); 3. isplatilac primanja
od druge samostalne djelatnosti ili od povremenog nesamostalnog rada,
ako ne uplati doprinose prije isplate, a najkasnije istovremeno sa isplatom
primanja (član 11. stav 7); 4. pravno i fizičko lice koje samostalno obavlja
djelatnost, ako kao isplatilac plaće Poreznoj upravi Federacije BiH ne
PREGLED
181
dostavi u propisanom roku specifikaciju plaća ili drugih ličnih primanja
sa obračunatim doprinosima i dokazima o isplati plaća i uplati doprinosa.
Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se
za prekršaj dužnik doprinosa/osiguranik koji sam za sebe plaća doprinose,
ako dospjele doprinose ne uplati u propisanom roku (član 11. tačka b).
U članu 17. Zakona predviđeno je slijedeće: novčanom kaznom u
iznosu od 2.000,00 KM do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj OOPP,
koja vrši prijenos sredstava sa računa obveznika plaćanja doprinosa, ako u
propisanom roku nije obavijestila nadležnu ispostavu Porezne uprave o
isplati plaće ili primanja, prema kojima nisu istovremeno sa isplatom
plaćeni obavezni doprinosi (član 14.c). Obveznik plaćanja doprinosa
kaznit će se za prekršaj, prema članu 16. ovog zakona, za prekršaj
počinjen prvi put, a za prekršaj počinjen drugi put, uz novčanu kaznu,
može mu se izreći i mjera zabrane obavljanja djelatnosti u trajanju do
jedne godine.
Kako bi se adekvatno regulisao sistem naplate doprinosa u
Federaciji BiH, odnosno primijenio Zakon o doprinosima FBiH, federalni
ministar finansija donio je Pravilnik o načinu obračunavanja i uplate
doprinosa („Službene novine FBiH“, br. 64/08 i 81/08).
6. Zakonsko i podzakonsko uređenje fiskalnog sistema u
Federaciji BiH
Zakonom o fiskalnim sistemima Federacije BiH („Službene
novine FBiH“, broj 81/09) uređena su pitanja: evidentiranja i kontrole
prometa putem fiskalnih sistema; dijelovi, tehničke i funkcionalne
osobine fiskalnih sistema, tj. fiskalnih uređaja (fiskalne kase/štampači ili
drugi fiskalni uređaji), terminala, softverskih aplikacija i ostalih fiskalnih
proizvoda; fiskalnih dokumenata; stavljanja u promet fiskalnih sistema;
fiskalizacije fiskalnih sistema; evidentiranja, storniranja i reklamiranja
prometa; servisiranja fiskalnih sistema; kontrole fiskalnih uređaja i
fiskalnih proizvoda; kontrole evidentiranja prometa preko fiskalnih
uređaja; kontrole ovlaštenih servisa i ovlaštenih servisera; ovlaštenja za
donošenje podzakonskih akata i kaznene odredbe. Pod fiskalnim
proizvodima u smislu ovog zakona podrazumijevaju se posebni proizvodi
za evidentiranje promet, robe i usluge koje definiše ovaj zakon.
Obaveza evidentiranja prometa preko fiskalnih uređaja regulisana
je odredbama 4. Zakona o fiskalnom sistemu FBiH. Tako prema odredbi
stava 1. ovog člana, obavezu evidentiranja svakog pojedinačno
ostvarenog prometa preko fiskalnih uređaja i to nezavisno od načina
182
PREGLED
plaćanja (gotovina, ček, kartica, virman i slično) ima svako lice koje je
upisano u odgovarajući registar za promet dobara, odnosno za pružanje
usluga klijentima. Dalje se u odredbi stava 2. navodi da bliži način
definisanja i izvršenja obaveze kao i sve druge tehničke i operativne
aktivnosti u vezi sa obavezama iz stava 1. ovog člana propisuje ministar
finansija FBiH svojim aktom.
Drugi dio Zakona o fiskalnim sistemima FBiH odnosi se na
osobine fiskalnih sistema i iste uređuje čl. 6–9. S druge strane,
zakonodavac taksativno navodi u odredbi člana 10. Zakona vrste fiskalnih
dokumenata: (a) fiskalni račun, (b) reklamirani račun, (c) presjek stanja,
(d) dnevni izvještaja, (e) periodični izvještaj i (f) drugi dokumenti
propisani Pravilnikom. Stavljanje u promet fiskalnog sistema zakonski je
regulisano u Zakonu čl. 13–26, dok je fiskalizacija fiskalnih sistema
regulisana čl. 27–31. Zakona. Pored toga, zakonodavac je ovim zakonom
uredio i dio koji se odnosi evidentiranje, storniranje i reklamiranje
prometa (čl. 32–45), kao i servisiranje fiskalnog sistema (čl. 46–49).
Pored toga, Zakonom o fiskalizaciji sistema FBiH uređeni su sistem
kontrole u vezi sa provođenjem ovog zakona kao i ovlaštenja za
donošenje podzakonskih akata. U X dijelu ovog zakona predviđene su
kaznene odredbe, kao što su: (a) prekršaji obveznika, (b) prekršaji
ovlaštenog proizvođača/zastupnika fiskalnih sistema, (c) prekršaji
neovlaštenih lica, (d) prekršaji ovlaštenog servisa i (e) prekršaji klijenta.
U ovom se dijelu reguliše i postupak u vezi sa podnošenjem zahtjeva za
pokretanje prekršajnog postupka kao i mjerama zabrane obavljanja
djelatnosti.
Prema odredbi člana 61. ovog zakona, nadzor nad provođenjem
ovog zakona kao i kontrolu instaliranih fiskalnih sistema obavlja
Ministarstvo putem komisije, Porezne uprave Federacije Bosne i
Hercegovine, Federalne uprave za inspekcijske poslove i drugih organa
propisanih zakonom.
6.1 Podzakonska pozitivnopravna regulativa fiskalnog sistema u
Federaciji BiH
Dinamika uvođenja fiskalnih sistema na teritoriji Federacije BiH
uređena je Pravilnikom o dinamici fiskalizacije u Federaciji BiH
(„Službene novine FBiH“, br. 47/10, 52/10, 71/10, 1/11, 19/11). Pored
ovog pravilnika, postoji i Pravilnik o postupcima i redoslijedu radnji u
procesu fiskalizacije („Službene novine FBiH“, br. 31/10, 59/12). Ovim
pravilnikom se propisuju: postupci i obaveze u procesu fiskalizacije za:
PREGLED
183
ovlaštene proizvođače/zastupnike, ovlaštene servise, ovlaštene servisere,
Poreznu upravu Federacije Bosne i Hercegovine, ovlaštena lica PU,
komisije za Federalno ministarstvo finansija, nadležne organe i
obveznike, postupak inicijalne fiskalizacije, preuzimanje fiskaliziranog
uređaja od obveznika, instaliranje fiskalnog sistema kao i druge tehničke i
tehnološke postupke u vezi sa fiskalizacijom. Ostali pravilnici su:
Pravilnik o registrovanju proizvođača/zastupnika fiskalnih sistema
(„Službene novine FBiH“, broj 4/10), Pravilnik o vrstama i oblicima
plombi fiskalnog sistema („Službene novine FBiH“, broj 11/10),
Pravilnik o izgledu fiskalnih, nefiskalnih i testnih dokumenata, značenju
pojedinih podataka sadržanih u fiskalnim dokumentima i konturama,
obliku i sadržaju fiskalnog loga („Službene novine FBiH“, broj 11/10),
Pravilnik o izgledu i sadržaju ostalih pratećih dokumenata („Službene
novine FBiH“, br. 30/10, 59/12), Pravilnik o sadržaju formulara i načinu
ispitivanja dijelova fiskalnih sistema („Službene novine FBiH“, broj
31/10) i Pravilnik o vrstama fiskalnih uređaja, tehničkim i funkcionalnim
karakteristikama dijelova fiskalnih sistema, vrstama servisiranja i
resetiranja i oznakama dijelova fiskalnih sistema („Službene novine
FBiH“, br. 11/10, 59/12).
7. Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa u
Federaciji BiH
Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa na
teritoriji Federacije BiH regulisan je Zakonom o jedinstvenom sistemu
registracije, kontrole i naplate doprinosa u Federaciji BiH („Službene
novine FBiH“, br. 42/09 i 109/12). Ovim je Zakonom predviđeno
uspostavljanje ovog sistema u Poreznoj upravi Federacije BiH (član 2.
stav 1. Zakona). Njegova funkcija je obrada, unos, usklađivanje i
razmjena podataka o doprinosima, kontrola uplate doprinosa i
dostavljenih podataka, te davanje informacija obveznicima uplate
doprinosa i osiguranim licima.
Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa je
administrativno-tehnički sistem prema kojem se vrši registracija, kontrola
i naplata doprinosa i prikupljanje podataka od obveznika uplate doprinosa
i osiguranika. Subjekti upisa u ovaj jedinstveni sistem su obveznici uplate
184
PREGLED
doprinosa i osigurana lica 8. Postoji uvjerenje o registraciji. Ovo uvjerenje
je javna isprava koju svakom obvezniku uplate doprinosa izdaje Porezna
uprava i kojim se potvrđuje da je osiguranik upisan u jedinstveni sistem.
Pored ovog uvjerenja, postoji još jedno. Riječ je o uvjerenju iz
jedinstvenog sistema koji također predstavlja javnu ispravu koju izdaje
Porezna uprava na godišnjoj osnovi, odnosno na zahtjev subjekta upisa, a
sadrži traženi podatak koji se nalazi u jedinstvenom sistemu.
Kao korisnici jedinstvenog sistema mogu se pojaviti: (a) Federalni
zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, (b) Zavod za zdravstveno
osiguranje i reosiguranje Federacije BiH, (c) Federalni zavod za
zapošljavanje, (d) Porezna uprava i (e) Federalni zavod za statistiku.
Uloga i nadležnost korisnika jedinstvenog sistema regulisane su u II
dijelu Zakona (čl. 4. i 5).
Zakonodavac je ovim zakonom regulisao i uspostavljanje
jedinstvenog sistema i baze podataka (III dio; čl. 6–9), kao i postupak
registracije i prijavljivanja (IV dio; čl. 10–22). Tako, npr., prema odredbi
člana 12. Zakona, prijava za upis u jedinstveni sistem je: (I) prijava za
registraciju, (II) prijava za osiguranje, (III) odjava osiguranja, (IV) prijava
promjene u toku osiguranja, (V) mjesečna 9 prijava podataka o
doprinosima, (VI) prijava, odjava i promjena staža osiguranja sa
uvećanim trajanjem, (VII) prijava, odjava i promjena osiguranja na
osnovu ugovora o djelu i drugih vrsta samostalne djelatnosti i
povremenog nesamostalnog rada.
Kada je u pitanju kontrola obračuna i uplate doprinosa, ona je
regulisana u V dijelu Zakona (čl. 23–26. Zakona). S druge strane, u VI
dijelu Zakona (čl. 27–29. Zakona) regulisan je način čuvanja i sigurnosti
dokumentacije i podataka jedinstvenog sistema.
I ovaj pozitivnopravni propis u svome tekstu sadrži kaznene
odredbe (VII dio; čl. 30–31. Zakona). Prema odredbi člana 30. Zakona,
novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 50.000,00 KM kaznit će se
obveznik uplate doprinosa za prekršaj ako:
8
Osigurana lica su: (1) lica koja su obavezno ili dobrovoljno osigurana u skladu sa
zakonima kojima se uređuje penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i
osiguranje u slučaju nezaposlenosti i (2) druga lica osigurana po drugom osnovu.
9
Do 2012. godine riječ je bilo o „godišnjoj prijavi podataka o doprinosima“. Poslije
stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona, riječ „godišnja“ zamijenjena je riječju
„mjesečna“, tako da se prijava podataka od 2012. godine reguliše na mjesečnom nivou.
Pored toga, do stupanja na snagu navedenih izmjena, prijava za upis u jedinstveni sistem
je bila i „prijava promjene podataka o doprinosima“. 2012. godine ova je tačka izbrisana
iz Zakona.
PREGLED
185
1. ne podnese prijave osiguranja, odjave osiguranja i prijave
promjene u toku osiguranja;
2. unese netačne podatke u prijave za upis u jedinstveni sistem;
3. podnese prijave osiguranja, odjave osiguranja ili prijave promjena
u toku osiguranja po isteku propisanog roka.
Za ovaj prekršaj kaznit će se i 10:
(a) odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od
500,00 KM do 3.000,00 KM i
(b) fizičko lice/preduzetnik novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM
do 1.500,00 KM.
Novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM do 1.500,00 KM (čl.
31. Zakona) kaznit će se za prekršaj osiguranik koji je sam za sebe
obveznik uplate doprinosa ako:
1. ne podnese prijavu za osiguranje ili je podnese po isteku
propisanog roka;
2. ne podnese prijavu o prestanku osiguranja ili je podnese po isteku
propisanog roka;
3. ne podnese prijavu o promjeni osiguranja ili je podnese po isteku
propisanog roka;
4. u roku koji je odredila Porezna uprava ne otkloni netačne podatke
unesene u prijavi za upis u jedinstveni sistem.
Podzakonski akti doneseni u svrhu efikasnog provođenja Zakona
o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa FBiH su:
Pravilnik o podnošenju prijava za upis i promjene upisa u jedinstveni
sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa („Službene novine
FBiH“, br. 73/09, 38/10, 77/10, 9/11 i 1/13), Pravilnik o uspostavi baze
podataka jedinstvenog sistema, razmjeni podataka sa korisnicima,
izvještavanju i planu kontrole („Službene novine FBiH“, broj 22/10) i
Pravilnik o čuvanju i sigurnosti podataka jedinstvenog sistema („Službene
novine FBiH“, broj 8/10).
Pored ove novčane kazne, prema odredbi stava 4. člana 30. Zakona, počiniocu ovog
prekršaja može se izreći i zabrana vršenja djelatnosti u periodu od šest mjeseci s ciljem
sprečavanja budućeg činjenja prekršaja.
10
186
PREGLED
8. Igre na sreću i zabavne igre
Priređivanje igara na sreću u Federaciji BiH regulisano je
Zakonom o igrama na sreću („Službene novine FBiH“, br. 1/02 i 40/10).
Ovim zakonom uređuju se: uslovi, način i subjekti priređivanja igara na
sreću, vrste igara na sreću, osnovna načela pravila i raspoređivanja
prihoda od igara na sreću, osnivanje, pravni položaj, upravljanje i
rukovođenje Lutrijom Bosne i Hercegovine, naknada za privređivanje
igara na sreću, nadzor, kazne za prekršaje i druga pitanja od značaja za
igre na sreću u Federaciji BiH. Realizacija igara na sreću vrši se, dakle,
preko Lutrije BiH i drugih pravnih lica registrovanih za privređivanje
igara na sreću.
Prema odredbi člana 2. Zakona, igrom na sreću smatra se igra u
kojoj se učesnicima pruža mogućnost stjecanja dobitka u novcu, stvarima
ili pravima pri čemu krajnji rezultat igre ne ovisi o znanju ili umješnosti
učesnika igre, već od slučaja ili nekog neizvjesnog događaja. U članu 5.
ovog zakona predviđen je fond dobitaka kao dio ukupno uplaćene mase
sredstava u svakom kolu pojedine igre na sreću, odnosno vrijednosti
emisije srećaka koja se isplaćuje u igri na sreću u skladu s ovim zakonom
i pravilima igre. U dijelu II regulisan je rad Lutrije BiH (čl. 13–21.
Zakona), dok se u dijelu III regulišu klasične igre na sreću (čl. 22–49.
Zakona). U dijelu IV zakonodavac je regulisao posebne igre na sreću (čl.
50–85. Zakona). Kao i prethodni pozitivnopravni propisi koji regulišu
porezni sistem u Federaciji BiH, tako i ovaj sadrži kaznene odredbe u
svom VII dijelu (čl. 88. i 88a. Zakona).
U cilju efikasne primjene ovog zakona donijet je i Pravilnik o
načinu dobijanja i produžavanja odobrenja za priređivanje igara na sreću,
odobravanje pravila igara na sreću, pravila rada kasina, davanje
saglasnosti za nagradne igre („Službene novine FBiH“, br. 44/02).
9. Zaključna razmatranja
Pozitivnopravno regulisanje i razvoj poreznog sistema u Federaciji
BiH veoma je važno znati kada su u pitanju pravna i ekonomska
(finansijska) struka. U radu se razmatrao jedan veliki dio ovog sistema
koji se odnosi na djelatnost i rad Porezne uprave Federacije BiH.
Na osnovu razmatranog poreznog sistema u Federaciji BiH
možemo izvesti zaključak da je ovaj sistem ubiranja i naplate poreza i
doprinosa veoma razvijen i da kao takav predstavlja ključni mehanizam
finansijskog razvoja Federacije BiH u svim aspektima. To dalje
PREGLED
187
podrazumijeva posjedovanje velikog znanja i iskustva iz ove oblasti kako
pravnika tako i ekonomista koji žele da se bave ovim poslom u struci.
Cjeloživotno učenje i usavršavanje nalazi, dakle, svoju primjenu i u ovoj
oblasti nauke i struke. Ono što smo, također, mogli vidjeti jeste da Zakon
o poreznoj upravi FBiH ima prioritet primjene u odnosu na ostale
navedene pozitivnopravne propise u Federaciji BiH.
Vidjeli smo da svaki pozitivnopravni propis razmatran u ovom
radu sadrži i kaznene odredbe kojima se pokušava spriječiti utaja i
neplaćanje poreza u Federaciji BiH. U radu se, također, pokušala skrenuti
pažnja zakonodavcu kada je u pitanju Evropska kompanija (Societas
Europaea) i Evropska ekonomska interesna grupacija (EEIG) vis-à-vis
poreza na dobit. Ti bi dijelovi komunitarne sekundarne regulative
(uredbe, direktive, odluke) trebali biti i dio zakonskog teksta kojim bi se
na teritoriji Federacije BiH uveli novi oblici poslovnog privređivanja
kakve poznaje Evropska unija (SE, EEIG i sl.).
All in all, pozitivnopravno regulisanje i razvoj poreznog sistem u
Federaciji BiH, posmatrano kroz djelatnosti i rad Porezne uprave FBiH,
predstavlja najkompleksniji ali i najvažniji dio ubiranja poreza i doprinosa
u ovom bh. entitetu. Upravo je iz tih razloga ovaj sistem ubiranja i naplate
poreza i doprinosa veoma bitan za privredni razvoj Federacije BiH. Pored
toga, veoma je važan i za sam razvoj korporativnog upravljanja kao i za
privlačenje potrebnih institucionalnih investitora koji bi ulagali svoj
novac u razvoj, čime bi se poboljšao kvalitet života građana u Federaciji
BiH.
Literatura
1. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak FBiH („Službene
novine FBiH“, broj 67/08).
2. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dobit FBiH („Službene novine
FBiH“, br. 36/08 i 79/08).
3. Pravilnik o načinu obračunavanja i uplate doprinosa („Službene novine
FBiH“, br. 64/08 i 81/08).
4. Pravilnik o dinamici fiskalizacije u Federaciji BiH („Službene novine
FBiH“, br. 47/10, 52/10, 71/10, 1/11, 19/11).
5. Pravilnik o postupcima i redoslijedu radnji u procesu fiskalizacije
(„Službene novine FBiH“, br. 31/10, 59/12).
6. Pravilnik o registrovanju proizvođača/zastupnika fiskalnih sistema
(„Službene novine FBiH“, broj 4/10).
7. Pravilnik o vrstama i oblicima plombi fiskalnog sistema („Službene
novine FBiH“, broj 11/10).
188
PREGLED
8. Pravilnik o izgledu fiskalnih, nefiskalnih i testnih dokumenata, značenju
pojedinih podataka sadržanih u fiskalnim dokumentima i konturama,
obliku i sadržaju fiskalnog loga („Službene novine FBiH“, broj 11/10).
9. Pravilnik o izgledu i sadržaju ostalih pratećih dokumenata („Službene
novine FBiH“, br. 30/10, 59/12).
10. Pravilnik o sadržaju formulara i načinu ispitivanja dijelova fiskalnih
sistema („Službene novine FBiH“, broj 31/10).
11. Pravilnik o vrstama fiskalnih uređaja, tehničkim i funkcionalnim
karakteristikama dijelova fiskalnih sistema, vrstama servisiranja i
resetiranja i oznakama dijelova fiskalnih sistema („Službene novine
FBiH“, br. 11/10, 59/12).
12. Pravilnik o podnošenju prijava za upis i promjene upisa u jedinstveni
sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa („Službene novine
FBiH“, br. 73/09, 38/10, 77/10, 9/11 i 1/13).
13. Pravilnik o uspostavi baze podataka jedinstvenog sistema, razmjeni
podataka sa korisnicima, izvještavanju i planu kontrole („Službene
novine FBiH“, broj 22/10).
14. Pravilnik o čuvanju i sigurnosti podataka jedinstvenog sistema
(„Službene novine FBiH“, broj 8/10).
15. Pravilnik o načinu dobijanja i produžavanja odobrenja za priređivanje
igara na sreću, odobravanje pravila igara na sreću, pravila rada kasina,
davanje saglasnosti za nagradne igre („Službene novine FBiH“, br.
44/02).
16. Uredba Evropskog Savjeta/Vijeća, br. 2157/2001/EZ (OJ L 294, 10. 11.
2001); Evropska kompanija – Societas Europaea, © European Union,
http://eur-lex.europa.eu/.
17. Uredba Evropskog Savjeta/Vijeća br. 2137/85/EZ (OJ L 199, 31. 7.
1985); Evropska ekonomska interesna grupacija, © European Union,
http://eur-lex.europa.eu/.
18. Zakon o poreznoj upravi Federacije BiH („Službene novine FBiH“, br.
33/02, 28/04, 57/09, 27/12 i 7/13).
19. Zakon o porezu na dohodak Federacije BiH („Službene novine FBiH“,
br. 10/08, 9/10, 44/11 i 7/13).
20. Zakon o porezu na dobit Federacije BiH („Službene novine FBiH“, br.
97/07, 14/08, 39/09).
21. Zakon o doprinosima FBiH („Službene novine FBiH“, br. 35/98, 16/01,
37/01, 1/02, 17/06 i 14/08).
22. Zakon o fiskalnim sistemima Federacije BiH („Službene novine FBiH“,
broj 81/09).
23. Zakon o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa
u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“, br. 42/09 i 109/12).
24. Zakon o igrama na sreću („Službene novine FBiH“, br. 1/02 i 40/10).
PREGLED
189
190
PREGLED
Merima Tanović
UDK 34.04(497.6)
STRUKTURIRANI DIJALOG O PRAVDI
- POVODOM PRIJEDLOGA ZAKONA O SUDOVIMA STRUCTURAL DIALOGUE ON JUSTICE
- UPON THE LAW ON COURTS Sažetak
Strukturirani dijalog o pravdi kao mehanizam Evropske komisije za unapređenje
složenog pravosudnog sistema u BiH i Mišljenje Venecijanske komisije o
pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH su ukazali na mnogobrojne
nedostatke pravosudnog sistema u BiH te potrebu za reformama u ovoj oblasti s
ciljem jačanja principa nezavisnosti, nepristrasnosti i efikasnosti nosilaca
pravosudnih funkcija kao i principa vladavine prava. Preporuke s tri sastanka
strukturiranog dijaloga o pitanju nadležnosti i organizacije Suda BiH sadrže
prijedloge da se jedinstvenim propisom izvrši objektivizacija parametara za
primjenu spornog člana 7. st. 2 Zakona o Sudu BiH, utvrdi osnov za prijenos
nadležnosti za rješavanje predmeta ratnih zločina na sudove entiteta i Brčko
Distrikta, kao i stav o uspostavljanju apelacionog suda BiH. Ministarstvo
pravde BiH je pripremilo tri neslužbene verzije nacrta zakona o sudovima BiH
kojim se treba provesti mnogo šira reforma Suda BiH ali i temeljnih principa na
kojim počiva pravosudni sistem na državnom nivou.
Ključne riječi: strukturirani dijalog o pravdi, vladavina prava, pravna
sigurnost, nezavisno pravosuđe, reforma pravosuđa, Sud BiH, apelacioni sud
BiH, zakon o sudovima BiH
Summary
Structural dialogue on justice as a European Commission mechanism for the
improvement of complex judicial system in BiH and Venice Commission’s
Opinion on legal certainty and the independence of the judiciary in BiH pointed
on disadvantages of the judicial system in BiH and the necessity for reforms in
justice area with purpose of strengthening the principle of the judicial
independence, impartiality, efficiency, and the rule of law. Regarding
jurisdiction and organization of the Court of BiH, Structural dialogue
recommendations proposed the objectivisation of parameters for the application
of article 7. p. 2 Law on Courts in BiH, defining the legal basis for delegation of
PREGLED
191
the jurisdiction in war crimes cases to entity and Brcko District courts and
considering of the establishment the Appellate court of BiH, all that with passing
unique regulation on state level-Law on courts in BiH. Ministry of justice BiH
prepared three unofficial drafts of this law, which is aiming to result in much
wider changes in the Court of BiH and with the substantial changes in the
judicial principles on the state level.
Key words: structural dialogue on justice, rule of law, law certainty,
independent judiciary, judicial reform, Court of BiH, Appellate Court of BiH,
Law on courts of BiH
1. Umjesto uvoda: strukturirani dijalog o pravdi i preporuke za
reformu pravosuđa
Strukturirani dijalog o pravdi (u daljnjem tekstu: strukturirani
dijalog) predstavlja novi mehanizam Evropske komisije kojim se
unapređuje princip vladavine prava u zemljama kandidatima 1 za ulazak u
Evropsku uniju (EU), odnosno mehanizam koji će pomoći Bosni i
Hercegovini da konsolidira nezavisan, efikasan, učinkovit i profesionalan
sudski sistem. 2
Strukturirani dijalog je još jedan međunarodni mehanizam za
koordinaciju reforme pravosuđa nastao kao odgovor na niz političkih
poteza predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti u Republici Srpskoj (u
daljnjem tekstu: RS) koji se tiču osporavanja Suda BiH i Tužilaštva BiH
odnosno:
− usvajanje Odluke o raspisivanju republičkog referenduma
Narodne skupštine RS za izjašnjavanje građana RS o Sudu i
Tužilaštvu BiH, 3 a po prethodno usvojenom Zakonu o
referendumu RS,
1
EU definiše strukturirani dijalog o pravdi kao mehanizam kojem je cilj da unaprijedi
strukturirane odnose vladavine prava s državama potencijalnim kandidatima za članstvo,
s tim da je mehanizam prvi put primijenjen u BiH, a potom i na Kosovu, dostupno na:
http://europa.ba/Default.aspx?id=87&lang=EN.
2
Šta je “strukturirani dijalog o pravdi”, njegove intencije, preporuke sa tri održana
sastanka, „10 činjenica koje treba znati o strukturiranom dijalogu o pravdi EU-BiH”, te
izjave za medije potražiti na službenoj web-stranici Delegacije EU u BiH i specijalnog
predstavnika EU u BiH, http://europa.ba/Default.aspx?id=87&lang=EN.
3
Referendumsko pitanje prema čl. 2. Odluke trebalo je glasiti: „Da li podržavate
nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH,
posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj
skupštini BiH?”, Odluka Narodne skupštine RS 01-614/11 od 13. 4. 2011, „Službeni
glasnik RS”, broj: 45/11, dostupno i na:
192
PREGLED
− usvajanje zaključaka Narodne skupštine RS u aprilu 2011. kojim
se u 29 tačaka zauzimaju negativni stavovi u pogledu pravosudnih
institucija BiH, 4 tumače nadležnosti države, osporava postojanje
visokog predstavnika za BiH itd.,
− usvajanje zaključaka Narodne skupštine RS u januaru 2012. kojim
se izražava nezadovoljstvo radom Suda i Tužilaštva BiH, te
pozivaju poslanici iz RS u Parlamentarnoj skupštini BiH da
predlože zakon o prestanku važenja Zakona o Sudu i Tužilaštvu
BiH. 5
Političke i medijske pritiske, osporavanja i „atake“ na pravosudne
institucije BiH naročito u 2011. bilježe izvještaji Evropske komisije o
napretku BiH za 2011. i 2012. U Izvještaju za 2012. se ističu nedostaci u
pogledu nezavisnosti i nepristrasnosti nosilaca pravosudnih funkcija, kao i
politički napadi na pravosuđe na državnom nivou. 6
Nakon ovih institucionalnih pokušaja osporavanja nadležnosti
države BiH, Catherine Ashton, visoka predstavnica Evropske unije za
vanjsku politiku, dogovorila je u Banjoj Luci početak strukturiranog
dijaloga, nakon čega je Odlukom Narodne skupštine RS stavljena van
http://www.narodnaskupstinars.net/lat/stranica/1410-odluka-o-raspisivanju-republickogreferenduma-lat.
4
Ovi zaključci predstavljaju najbitniji pravni akt za pozadinu ove tematike u smislu da
sadrže zaokružene i konačne stavove RS u pogledu daljnje reforme pravosudnih
institucija na nivou BiH, detaljnije vidi: zaključci Narodne skupštine RS 01-610/11 od
13. 4. 2011, „Službeni glasnik RS”, broj: 45/11, dostupno i na:
http://www.narodnaskupstinars.net/stranica/2382-zakljucci-broj-01-61010-lat.
5
Zaključci 01-68/12 od 25. 1. 2012, „Službeni glasnik RS”, 10/12, dostupno na:
http://www.narodnaskupstinars.net/lat/stranica/2419-zakljucci-broj-01-6812-lat.
6
Prema Izvještaju iz 2012.: „Nacrti zakona kojima se ukida Zakon o Sudu BiH i Zakon
o Tužilaštvu BiH dostavljeni su Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u
februaru, što nije u duhu suradnje dogovorene tokom strukturiranog dijaloga o
pravosuđu. Do maja, postupak usvajanja oba zakona je obustavljen“, dok se u Izvještaju
iz 2011. navodi: „Intenzivirani su politički pritisci i verbalni napadi na pravosuđe.
Politički predstavnici, naročito iz Republike Srpske, osporavali su legitimitet i ulogu
Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV-a), Suda Bosne i Hercegovine i Tužilaštva
Bosne i Hercegovine. Pokušaj podrivanja nezavisnosti pravosudnog sistema i dalje
predstavlja razlog za ozbiljnu zabrinutost”, detaljnije vidi na:
http://www.dei.gov.ba/dei/media_servis/vijesti/?id=10835, u vezi sa spomenutim
nacrtima vidi: zaključci Narodne skupštine RS broj: 01-68/12.
PREGLED
193
snage Odluka o raspisivanju republičkog referenduma 7 o Sudu i
Tužilaštvu BiH. Dakle, strukturirani dijalog zapravo počinje kao odgovor
na političke, pravne i druge pritiske institucija RS na rad Suda i
Tužilaštva BiH kojim je cilj bio ukidanje ovih institucija.
Evropska komisija je u okviru strukturiranog dijaloga usvojila
preporuke za legislativne korake u pravcu reforme pravosuđa u BiH. Na
nivou države ovi koraci obuhvataju donošenje zakona o sudovima BiH te
zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i
tužilačkom vijeću BiH. Nacrt (odnosno nacrti) 8 zakona o sudovima BiH,
čiji je predlagač Ministarstvo pravde BiH, predstavlja propis kojim se
bitno mijenja sudski sistem na nivou BiH, a naročito nadležnosti Suda
BiH.
2. Ključna pitanja i odgovori: svrha strukturiranog dijaloga i
nosilac reforme pravosuđa u BiH
Evropska komisija je u naprijed navedenom Izvještaju iz 2011.
naglasila da je strukturirani dijalog započeo „kako bi se olakšala revizija
zakonodavstva i funkcioniranje institucija u skladu sa odgovarajućim
evropskim standardima, te u cilju osiguranja neovisnog, efikasnog,
nepristrasnog i odgovornog pravosudnog sistema”. 9 Izvještaj Evropske
komisije zapravo govori o svrsi dijaloga koji u oblasti pravosuđa provodi
s BiH, a to su prevashodno reforme u pravcu jačanja demokratskih načela
i standarda u funkcioniranju pravosudnih institucija BiH ali i nosilaca
pravosudnih funkcija.
Također, strukturirani dijalog se primarno definira kao mehanizam
za unapređenje sudskog sistema, 10 vladavine prava, te uvođenje evropskih
demokratskih standarda u organizaciju, nadležnosti i funkcioniranje
pravosuđa. Na koncu, strukturirani dijalog predstavlja sredstvo kojim će
se osigurati preporuke na osnovu kojih će BiH izvršiti demokratizaciju
pravosuđa s ciljem ulaska u EU. Navedeno potvrđuje izjava evropskog
komesara za proširenje i evropsku politiku susjedstva, Stefana Fülea,
povodom otvaranja strukturiranog dijaloga: „Otpočinjući dijalog o
7
Odluka Narodne skupštine RS 01-867/11 od 1. 6. 2011, „Službeni glasnik RS”, broj:
61/11, dostupno i na: http://www.narodnaskupstinars.net/lat/stranica/1399-odluka-broj01-86711-lat.
8
Vidi: zakon o sudovima BiH i postupak javnih konsultacija, str. 6.
9
Op. cit., Izvještaj iz 2011, str. 10.
10
Vidjeti više na: http://europa.ba/Default.aspx?id=87&lang=EN.
194
PREGLED
reformama u oblasti pravosuđa u okviru Procesa stabilizacije i
pridruživanja, EU vlastima Bosne i Hercegovine nudi značajnu platformu.
Ovim dijalogom se otvara prilika koja ne smije biti propuštena“, kao i
izjava Petera Sorensena, šefa Delegacije Evropske unije u Bosni i
Hercegovini i specijalnog predstavnika EU „da BiH ne smije propustiti
dvostruku priliku koju joj pruža strukturirani dijalog... da će strukturalni
dijalog o pravosuđu pomoći Bosni i Hercegovini da učvrsti nezavisan,
učinkovit, djelotvoran i stručan sistem pravosuđa, te istovremeno pomoći
napredak zemlje na njenom putu prema Evropskoj uniji“. 11
U prilog tome govore i preporuke s drugog sastanka u okviru
strukturiranog dijaloga u kojim se „podsjeća da je strukturirani dijalog
sveobuhvatna platforma za reforme u sektoru pravde, koja će omogućiti
BiH da preduzme važne korake na njenom putu evropskih integracija”.
Strukturirani dijalog je do jula 2012. obuhvatio tri sastanka odnosno tri
seta preporuka u pravcu razmatranja sveobuhvatne reforme pravosuđa na
državnom, entitetskom odnosno nivou Brčko Distrikta, nakon čega je u
septembru 2012. Ministarstvo pravde pripremilo prvi nacrt zakona o
sudovima u BiH.
U pogledu planirane reforme Suda BiH i uspostavljanja
apelacionog suda BiH, planiranog zakona o sudovima BiH Ministarstva
pravde BiH, Evropska komisija je dala sljedeće preporuke:
− za institucionalnu reformu apelacionog sistema u Sudu BiH: da
„prijedlozi usvojeni 2008, a koje je i Visoko sudsko i tužilačko
vijeće BiH ponovilo na sjednici 9. novembra, budu upućeni u
parlamentarni postupak prije sljedećeg sastanka”, 12 te „da
Ministarstvo pravde BiH mora privesti kraju izradu zakonodavnog
okvira neophodnog za osnivanje odvojenog apelacionog suda BiH
uzimajući pri tom u obzir odgovarajuće zaključke iz Mišljenja
Venecijanske komisije“; 13
− o pitanju koordinacije između Suda BiH i ostalih sudskih instanci:
Evropska komisija „zahtijeva od Visokog sudskog i tužilačkog
vijeća BiH da koordinira pronalaženje načina za jačanje
objektivnosti pokazatelja kako bi se otklonila mogućnost
11
Ibid.
Set preliminarnih preporuka Evropske komisije s drugog sastanka u okviru
strukturiranog dijaloga održanog 10. i 11. 11. 2011. u Sarajevu, dostupno na:
www.pravosudje.ba.
13
Set preliminarnih preporuka s trećeg sastanka održanog 5. i 6. 7. 2012. u Mostaru,
uporediti dokumente na: www.pravosudje.ba.
12
PREGLED
195
zloupotrebe ili neprikladne primjene ovog člana, naročito u vezi
načela prirodnog sudije“, 14 odnosno „pozdravlja napore u
iznalaženju konsenzusa unutar struke o potrebi dalje
objektivizacije parametara koji regulišu nadležnost Suda BiH u
slučaju krivičnih djela propisanih entitetskim krivičnim zakonima
odnosno Krivičnim zakonom Brčko Distrikta“, 15 te „očekuje da
Ministarstvo pravde BiH predloži zakonodavna rješenja uzimajući
u obzir zaključke utvrđene tokom procesa koordinacije koji je
vodilo VSTV o članu 7.(2) Zakona o Sudu BiH“; 16
− o pitanju primijenjenih kriterija za prenošenje predmeta istrage
ratnih zločina iz državne u nadležnost entiteta i Brčko Distrikta:
Evropska komisija ističe dobar pravac u „povećanju broja
prenesenih predmeta ratnih zločina iz državne u nadležnost
entiteta i Brčko Distrikta“. 17
Svako od ovih pitanja dobilo je svoj epilog u nacrtu (ili nacrtima)
zakona o sudovima BiH u skladu ili ne sa zahtjevima strukturiranog
dijaloga.
Evropska komisija je uputila Ministarstvo pravde BiH da prilikom
pripremanja nacrta zakona o sudovima u BiH i reguliranja apelacionog
suda BiH koristi Izvještaj za ispitivanje opravdanosti osnivanja
apelacionog suda BiH iz 2008. (koje je Ministarstvo pravde BiH koristilo
umjesto procedure javnih konsultacija) 18 i zaključke sa vanredne sjednice
Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH održane 8. i 9. 11. 2011. U
navedenim zaključcima, koji su trebali biti jedna od osnova za reguliranje
nadležnosti budućeg apelacionog suda BiH, „VSTV preporučuje da
apelacioni sud BiH, o čijem je osnivanju Vijeće prethodno zauzelo stav,
pored odlučivanja o žalbama na odluke Suda BiH, odlučuje i po žalbama
na odluke sudova u entitetima u predmetima ratnih zločina koji su
preneseni sa Suda BiH“. 19
Preporuke sa sastanaka sadržajno pokazuju kako je strukturirani
dijalog prešao uske okvire prvobitne rasprave o upitnosti nadležnosti,
rada i funkcioniranja Suda i Tužilaštva BiH koja je RS postavila, te
duboko ušao u probleme ukupnog pravosudnog sistema u BiH,
14
Op. cit., preporuke s drugog sastanka.
Op. cit., preporuke s trećeg sastanka.
16
Ibid.
17
Ibid.
18
Vidjeti 4.1. zakona o sudovima BiH i postupak javnih konsultacija na str. 6.
19
Detaljnije vidjeti na: www.pravosudje.ba.
15
196
PREGLED
entitetskog, Brčko Distrikta, državnog sa svim pratećim pitanjima bitnim
za ostvarenje principa vladavine prava (npr. pravna pomoć, rješavanje
zaostalih predmeta, izvršenje krivičnih sankcija, formiranje specijalnog
tužilaštva FBiH itd.).
Dakle, glavna pitanja reforme pravosudnog sistema, u kojoj prema
stavu Evropske komisije ključnu ulogu treba da ima Visoko sudsko i
tužilačko vijeće BiH, su: žalbeni sistem na državnom nivou, kriteriji za
prijenos predmeta ratnih zločina u fazi istrage sa državnog nivoa na nivo
entiteta i Brčko Distrikta i, ono što je najznačajnije, kapacitet organa
pravosuđa da se izbore sa prilivom novih predmeta. 20
3. Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i
nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini u vezi sa
strukturiranim dijalogom: kakvu reformu želi Evropa?
Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (u daljnjem tekstu:
Venecijanska komisija) je 15–16. juna 2012. na 91. plenarnoj sjednici
usvojila Mišljenje koje se direktno tiče strukturiranog dijaloga o pravdi u
BiH kao odgovor na pitanje utjecaja sudskog okvira, podjele vlasti i
postojećih mehanizama koordinacije na pravnu sigurnost i nezavisnost
pravosuđa u BiH. 21
Pravna sigurnost i nezavisnost sudstva predstavljaju temeljne
principe demokratskog društva i conditio sine qua non vladavine prava,
čije poštivanje predstavlja međunarodnu obavezu Bosne i Hercegovine. 22
U detaljnom Mišljenju o svim aspektima pravne nesigurnosti i
elementima složenog pravnog sistema BiH koji narušavaju nezavisnost
Detaljnije vidjeti obraćanje Pierrea Mirela članovima VSTVBiH u vezi sa
strukturiranim dijalogom, 22. 6. 2012, više na:
http://vsudfbih.pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=36451.
21
Zahtjev Evropske komisije sa pitanjem koje je glasilo: “How the judicial framework,
the division of powers and the existing co-ordination mechanisms affect legal certainty
and the independence of the judiciary in Bosnia and Herzegovina?”, Mišljenje
Venecijanske komisije dostupno na: http://www.venice.coe.int/docs/2012/CDLAD%282012%29014-e.asp?MenuL=GER.
22
Čl. 5–7. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koja ima
prioritet nad zakonodavstvom BiH i direktno se primjenjuje, kao i čl. 14. i 15.
Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz Aneksa I na Ustav Bosne i
Hercegovine.
20
PREGLED
197
pravosuđa 23 kao i principu pravne sigurnosti Venecijanska komisija je
predložila:
− reformu pravosuđa s ciljem unifikacije pravnog sistema i
reduciranja decentralizacije pravosuđa (posebno na nivou
Federacije BiH),
− formiranje zasebnog apelacionog suda BiH transformacijom
Apelacionog odjeljenja Suda BiH u poseban sud 24 korištenjem
finansijskih resursa Suda BiH, uz donošenje jedinstvenog propisa
o sudstvu, npr. zakona o sudovima BiH, da bi se izbjeglo
nepotrebno odvajanje propisa o Sudu BiH i apelacionom sudu
BiH,
− formiranje vrhovnog suda BiH kao dugoročan plan,
− formiranje prijelaznog, općeg ili zajedničkog tijela predstavnika
vrhovnih sudova entiteta, Apelacionog suda Brčko Distrikta i
Suda BiH za osiguranje harmonizacije sudske prakse do
uspostavljanja vrhovnog suda BiH,
− korisnost razjašnjenja (clarification) čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu
BiH (uz napomenu da su predmeti u kojima se primijenila ova
odredba u stalnom padu i Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH s
timom eksperata razmatra te predmete).
Mišljenje Venecijanske komisije usvojeno je nakon drugog, a prije
trećeg sastanka strukturiranog dijaloga, čije preporuke upućuju na
uvažavanje 25 navedenog mišljenja Venecijanske komisije u pogledu
planiranih reformi pravosudnog sistema.
4. Revizija pravosudnog sistema na državnom nivou: kako je
Bosna i Hercegovina iskoristila priliku?
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH i Ministarstvo pravde BiH su
strukturiranim dijalogom označeni kao nosioci revizije sudskog sistema
Detaljnije o navedenom Mišljenju uporediti: Hanušić, A. (2012), Mišljenje
Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, Sveske za
javno pravo, br. 10, str. 57–62.
24
Ibid., tačka 63. Mišljenja u vezi s tačkom 102.
25
„Po pitanju reforme pravosudnih institucija u BiH i uspostavljanja apelacionog suda
BiH, Evropska komisija: ponavlja da Ministarstvo pravde mora privesti kraju izradu
zakonodavnog okvira neophodnog za osnivanje odvojenog apelacionog suda BiH
uzimajući pri tom u obzir odgovarajuće zaključke iz Mišljenja Venecijanske komisije”,
op. cit., preporuke sa trećeg sastanka u okviru strukturiranog dijaloga.
23
198
PREGLED
odnosno ključni akteri za sačinjavanje teksta zakona o sudovima BiH,
jedinstvenog propisa kojim će se uspostaviti apelacioni sud BiH i
objektivizirati čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH, prema preporukama
strukturiranog dijaloga i Mišljenju Venecijanske komisije.
Prema izjavama za javnost, u junu 2011. Ministarstvo pravde BiH
je bilo jasno opredijeljeno za evropski put BiH i formiranje vrhovnog
suda BiH 26, da bi u julu 2012. bilo istaknuto kako je potrebna samo
drugostepena instanca u odnosu na Sud BiH te da uspostavljanje
vrhovnog suda BiH nije sada ni predviđeno. 27
Vremenski slijed davanja izjava pokazuje promjene stavova
odnosno modifikaciju ciljeva strukturiranog dijaloga koje su nastupile od
2011. do 2012, kada je unapređenje pravosuđa postalo osnov za
ostvarenje političkih interesa koji mijenjaju pravac reforme, ali i
prvobitnu svrhu strukturiranog dijaloga.
Dato pokazuje da BiH ne treba vrhovni sud na nivou države, kako
smatra Venecijanska komisija, koji bi otklonio pravnu nesigurnost
građana BiH koja nastaje zbog primjene različitih procesnih i materijalnih
zakona u okviru entitetskog pravosuđa. Plan reforme za unapređenje
pravosudnog sistema na državnom nivou postaje osnov za ostvarenje
političkih interesa da se potpuno drugačije regulira nadležnost Suda BiH,
što nikad nije ni bilo predmet rasprave u toku strukturiranog dijaloga.
4.1 Zakon o sudovima BiH i postupak javnih konsultacija
Na popisu normativno-pravnih poslova Ministarstva pravde BiH
za 2012. navedeno da je „nacrt zakona upućen u proceduru pribavljanja
mišljenja”, kao i da će obavijest i objava prednacrta pravnog propisa biti
postavljeni na internetskoj stranici Ministarstva pravde BiH, te da je
planirano „uključivanje stručnjaka i predstavnika organizacija i
pojedinaca u radnu grupu”. Međutim, nacrt zakona o sudovima BiH nije
dostupan javnosti iako su napravljene tri radne verzije, prva u septembru,
druga u novembru, treća u decembru 2012.
26
Izjava za javnost iz juna 2012. dostupna na: http://www.sutra.ba/novost/34394/EUsnazno-podrzava-drzavni-sud-i-tuzilastvo.
27
Uporediti izjave za javnost na: http://www.avaz.ba/vijesti/iz-minute-u-minutu/104386barisa-colak-uvesti-drugostepenu-instancu-na-sud-bih.html od 5. 7. 2012,
http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Barisa-Colak-Ukidamo-suvisnaovlascenja-sudija/lat/90299.html od 23. 8. 2012,
http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/118045-Barisa-Colak-Sud-BiH-dalje-kljucan-ratnezlocine.html od 27. 11. 2012.
PREGLED
199
Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa Vijeća ministara
BiH 28 (u daljnjem tekstu: Pravila) obavezuju sva ministarstva na
državnom nivou na provođenje procesa javnih konsultacija koje
„omogućavaju ravnopravno učešće ekspertnih grupa, predstavnika/ca
lokalnih vlasti, civilnog društva i akademske zajednice, te svih pojedinki
koje žele učestvovati” 29 u procesu donošenja zakona. U Pravilima su
postavljene minimalne obaveze institucije u pogledu konsultacija o
prednacrtima pravnih propisa, odnosno da „postave prednacrt pravnog
propisa na svoju internet stranicu, ukoliko postoji, uz pružanje
mogućnosti za dostavu komentara putem interneta; i pozovu na dostavu
komentara, obavještavanjem onih koji su na spisku institucije za
konsultacije, uz slanje informacija o tome kako mogu doći do primjerka
prednacrta pravnog propisa”. 30
Ovo se odnosi na sve vrste pravnih propisa u fazi prednacrta,
neovisno da li pravni propis ima značajan utjecaj na javnost, odnosno da
li je propis koji vodi do promjene pravnog statusa, u koju kategoriju spada
i zakon o sudovima BiH. Naime, ovaj zakon utječe na pravo na pristup
sudovima, 31 a za takve pravne propise određene su dodatne obaveze
institucije odnosno opsežnije javne konsultacije koje uključuju traženje
pisanih i usmenih komentara putem objavljivanja, informiranja u
štampanim medijima, radiju, televiziji, internetu, te putem direktnih
dostavljanja, okruglih stolova, sastanaka, radnih grupa eksperata i
predstavnika organizacija i pojedinaca. 32
Ministarstvo pravde BiH je obavezano i vlastitim Pravilnikom za
provođenje Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa Bosne i
Hercegovine 33 (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim je konkretizirano da
se javne konsultacije u pogledu zakona koji imaju značajan utjecaj na
javnost imaju vršiti što ranije. 34
Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama
BiH 35 obavezuju predlagača da obavi javne konsultacije nakon pripreme
prednacrta a prije sačinjavanja nacrta pravnog propisa, dok je nacrt
28
„Službeni glasnik BiH“, broj: 81/06.
Vidjeti promotivni letak o javnim konsultacijama, dostupno na:
http://www.mpr.gov.ba/aktuelnosti/propisi/konsultacije/?id=2444.
30
Čl. 6. Pravila.
31
Ibid., čl. 8. i 9. Pravila.
32
Ibid., čl. 17.
33
„Službeni glasnik BiH“, broj: 63/08.
34
Čl. 11. Pravilnika.
35
„Službeni glasnik BiH“, broj: 11/05.
29
200
PREGLED
zakona o sudovima BiH, kako je naprijed navedeno, upućen u proceduru
pribavljanja mišljenja, bez ispunjenja ijedne od navedenih obaveza
propisanih Pravilima Vijeća ministara BiH i Pravilnika Ministarstva
pravde BiH.
Ministarstvo pravde BiH se u Izvještaju o provođenju Pravila za
konsultacije u izradi pravnih propisa (Izvještaj) ističe kao predlagač
Pravila te jedina institucija koja je razvila interne procedure za njihovo
provođenje (Pravilnik) i koja skoro u potpunosti provodi procedure u vezi
sa javnim konsultacijama, što, paradoksalno, ne čini u slučaju nacrta
zakona o sudovima BiH. Spomenuti nacrt nije dostupan javnosti radi
potrebnih komentara, niti je za isti barem imenovana radna grupa
eksperata i predstavnika organizacija i pojedinaca. Pravila za
nepoštovanje procedura za javne konsultacije ne predviđaju nikakve
sankcije, izuzev što Vijeće ministara može (a ne mora) odbiti da uvrsti taj
nacrt u dnevni red sjednice. Netransparentnost u proceduri za donošenje
zakona, naročito onih od velikog pravnog i političkog značaja, ostavlja
nesagledive posljedice na građane i njihova ljudska prava te nanosi
nemjerljivu štetu ostvarenim standardima i principima u okviru vladavine
prava, a u korist vladajućih političkih interesa.
U obrazloženju zakona o sudovima BiH, umjesto rezultata
neprovedenih javnih konsultacija, navodi se kako su za isti konsultovani
„međunarodni pravni propisi iz ove oblasti, praksa susjednih i drugih
zemalja, kao i naša tradicija” 36, zatim Izvještaj za ispitivanje opravdanosti
osnivanja apelacionog suda BiH iz 2008, strukturirani dijalog o
pravosuđu, te se navodi da je „Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH
aktom od 27. 1. 2012. dostavilo mišljenje na nacrt zakona, čije primjedbe
su u većini prihvaćene i ugrađene u tekst zakona”. 37
4.2 Centralno pitanje: sužavanje stvarne nadležnosti Suda BiH
Minimalan zahtjev u pogledu unapređenja pravosuđa, koji je
postavljen strukturiranim dijalogom i Mišljenjem Venecijanske komisije,
jeste:
− osnivanje apelacionog suda BiH od Apelacionog odjeljenja Suda
BiH,
− objektivizacija, razjašnjenje čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH (kojim
se otklanja mogućnost zloupotrebe ili neprikladne primjene, u vezi
36
37
Obrazloženje zakona o sudovima BiH, prvi nacrt, septembar 2012, str. 6.
Ibid.
PREGLED
201
sa načelom prirodnog sudije), u objedinjenom pravnom propisu,
predloženog naziva zakon o sudovima BiH,
− delegiranje predmeta ratnih zločina sa Suda BiH na entitetske i
sudove Brčko Distrikta.
Reforma pravosuđa planirana nacrtom zakona o sudovima BiH
Ministarstva pravde BiH donosi niz promjena:
− „novi-stari“ odnosno bitno reformirani Sud BiH,
− osnivanje apelacionog suda BiH,
− uvođenje ingerencija Ministarstva pravde BiH u odnosu na
funkcioniranje, organizaciju i finansiranje državnog sudstva.
Članom 1. nacrta zakona o sudovima BiH uređuje se „organizacija
sudova, nadležnost, unutarnja organizacija, javnost rada, finansiranje
sudova i druga pitanja od značaja za organizaciju i funkcioniranje sudova
Bosne i Hercegovine”.
Kako Zakon o Sudu BiH regulira ista pitanja po principu lex
posterior derogat legi priori, zakon o sudovima BiH ukida Zakon o Sudu
BiH jer drugačije regulira istu materiju. 38 Međutim, prema istom pravilu,
pojedinim odredbama nacrta zakona o sudovima BiH derogiraju se i
odredbe Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH. 39
Zanimljivo je da je zakon o sudovima BiH detaljno regulirao i unutrašnju
organizaciju sudova, odnosno pitanja koja bi trebala biti predmet
poslovnika o radu sudova.
Nacrtom zakona o sudovima BiH regulira se ukupna sudska vlast
Bosne i Hercegovine, a kako zakon predviđa mnoštvo izmjena u odnosu
na važeći Zakon o Sudu BiH i time uveliko prelazi preporuke iz
strukturiranog dijaloga, time izgleda kao da se Sud BiH (kao i apelacioni
sud BiH), tek uspostavlja tim propisom.
Suština reforme u pogledu Suda BiH, koja je predmet najvećeg
pravnog interesovanja, je sužavanje stvarne nadležnosti Suda BiH, što se
naročito odnosi na njegovu krivičnu nadležnost.
derogacija (lat. ukinuće, opoziv), ukidanje nekog prav. propisa ili akta drugim
odgovarajućim propisom ili aktom, ako im je sadržaj proturječan, odredba o prestanku
važenja Zakona o Sudu BiH u čl. 64 nacrta zakona o sudovima BiH.
39
Uporediti čl. 4. sa čl. 30–32, te čl. 39. i 59. nacrta zakona o sudovima BiH sa čl. 17. i
23. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, te odredbe čl. 34–37, 44–45.
prvog, septembarskog nacrta zakona o sudovima BiH koji su brisani na prijedlog
Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH jer reguliraju materiju iz njihove nadležnosti.
38
202
PREGLED
Dakle, nacrt zakona o sudovima BiH u sve tri „radne“ verzije
Ministarstva pravde BiH, pored toga što sadrži niz bitnih izmjena u
sudskom sistemu na nivou BiH, svojim čl. 16. derogira čl. 7. Zakona o
Sudu BiH koji glasi:
“(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom
BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
(2)
Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima
Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko
Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku
nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet
Bosne i Hercegovine;
b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu
Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za
Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu
ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko
Distrikta Bosne i Hercegovine.
(3)
U nadležnosti Suda je također da:
a) zauzima konačan i pravno obavezujući stav u vezi s provođenjem
zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnih ugovora na zahtjev
bilo kojeg suda entiteta ili bilo kojeg suda Brčko Distrikta Bosne i
Hercegovine kojem je povjereno provođenje zakona Bosne i
Hercegovine;
b) Sud je također nadležan za donošenje praktičnih uputstava za
primjenu krivičnog materijalnog prava Bosne i Hercegovine iz
nadležnosti Suda u vezi s krivičnim djelima genocida, zločina
protiv čovječnosti, ratnih zločina i kršenje zakona i običaja rata, te
pojedinačnom krivičnom odgovornošću vezano za ova djela, po
službenoj dužnosti ili na zahtjev bilo kojeg entitetskog suda ili
suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine.
c) odlučuje o pitanjima koja se tiču provođenja međunarodnih i
međuentitetskih krivičnih propisa, uključujući i odnose s
Interpolom i drugim međunarodnim policijskim organima, kao što
su transfer osuđenog lica, izručenje i predaja lica, koje druga
država, odnosno međunarodni sud ili tribunal zahtijevaju od bilo
kojeg organa na području Bosne i Hercegovine;
d) rješava sukob nadležnosti između sudova entiteta, između sudova
entiteta i Suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te između
Suda i bilo kojeg drugog suda;
PREGLED
203
e) odlučuje o ponavljanju krivičnog postupka za krivična djela
predviđena zakonima države Bosne i Hercegovine.“ 40
Zapravo, čl. 16. nacrta zakona o sudovima BiH regulira se
odnosno mijenja čl. 7. važećeg Zakona o Sudu BiH, kako se navodi:
“(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom
Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
(2)
U nadležnosti Suda je također da:
a) odlučuje o pitanjima koja se tiču provođenja međunarodnih i
međuentitetskih krivičnih propisa, uključujući i odnose s
Interpolom i drugim međunarodnim policijskim organima, kao što
su transfer osuđenog lica, izručenje i predaja lica koje druga
država, odnosno međunarodni sud ili tribunal zahtijevaju od bilo
kojeg organa na području Bosne i Hercegovine;
b) odlučuje o ponavljanju krivičnog postupka okončanog
pravosnažnom odlukom Suda.”
Dalje, kako se naprijed vidi čl. 16. u spomenutim nacrtima iz čl. 7.
Zakona o Sudu BiH također briše i mijenja st. 3, odnosno izmijenjena je
tačka a), a izbrisana tačka b).
Dakle, odredba čl. 7. st. 3 tačka a) koja je spadala u stvarnu,
krivičnu nadležnost Suda BiH, planiranom reformom treba postati jedna
od nadležnosti apelacionog suda BiH. Međutim, apelacioni sud neće imati
nadležnost da „zauzima konačan i pravno obvezujuć́ i stav u vezi s
provođenjem zakona Bosne i Hercegovine i međunarodnih ugovora...”
(čl. 7. st. 3. tačka a Zakona o Sudu BiH), već da „zauzima pravne stavove
i mišljenja u vezi s provođenjem zakona Bosne i Hercegovine i
međunarodnih ugovora...”, koji po ovoj odredbi nisu više izričito
obavezujuće prirode (čl. 18. st. 3. tačka a nacrta zakona o sudovima BiH).
Došlo je, zapravo, do preraspodjele postojeće stvarne nadležnosti
Suda BiH na nadležnosti reformiranog Suda BiH i planiranog apelacionog
suda BiH, kako slijedi:
“(Stvarna nadležnost)
(1)
Apelacioni sud je nadležan da odlučuje o:
a) redovnim pravnim lijekovima protiv odluka Suda Bosne i
Hercegovine;
40
204
Službena, prečišćena verzija Zakona o Sudu BiH, „Službeni glasnik BiH“, broj: 49/09.
PREGLED
b) pravnim lijekovima na odluke svojih vijeća ako zakonom nije
drugačije određeno;
c) vanrednim pravnim lijekovima protiv pravosnažnih odluka Suda
Bosne i Hercegovine, kada je to zakonom određeno.
(2)
U postupku odlučivanja po vanrednim pravnim lijekovima neće
sudjelovati sudac koji je sudjelovao u rješavanju po žalbi.
(3)
Apelacioni sud je nadležan i da:
a) zauzima pravne stavove i mišljenja u vezi s provođenjem zakona
Bosne i Hercegovine i međunarodnih ugovora na zahtjev bilo
kojeg suda entiteta ili bilo kojeg suda Brčko Distrikta Bosne i
Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt), kojem je povjereno
provođenje zakona Bosne i Hercegovine;
b) odlučuje o žalbama protiv odluka Centralne izborne komisije
Bosne i Hercegovine i u postupcima zbog sukoba interesa, kada je
to zakonom propisano;
c) rješava sukob nadležnosti između sudova iz različitih entiteta,
između sudova entiteta i Brčko Distrikta, te između Suda i bilo
kojeg drugog suda, protiv koje odluke nije dozvoljena žalba;
d) rješava o prijedlogu za prenošenje nadležnosti sa Suda na drugi
sud u entitetu ili Brčko Distriktu, kada je iz stvarnih ili pravnih
razloga spriječen da postupa Sud;
e) rješava o prijedlogu za prenošenje mjesne nadležnosti sa sudova
Brčko Distrikta na stvarno nadležni sud entiteta, kada su iz
stvarnih ili pravnih razloga spriječeni da postupaju sudovi Brčko
Distrikta;
f) rješava u svim drugim predmetima kada je to predviđeno zakonom
Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom.”
Nacrti pokazuju kako se, zapravo, apelacionom sudu BiH prenosi
dio krivične nadležnosti Suda BiH i to u pravno bitno izmijenjenoj formi
(čl. 7. st. 3. tačka a Zakona o Sudu BiH), zatim nadležnosti Apelacionog
odjeljenja Suda BiH (čl. 9. u vezi sa čl. 16. Zakona o Sudu BiH), dio
upravne nadležnosti Suda BiH (član 8. stav. (2). tačka c), te dodaju dvije
nove „nadležnosti“ 41 odnosno mogućnost delegacije nadležnosti Suda
41
U pravnoj teoriji nadležnost predstavlja skup pravnih ovlasti i obaveza da se obavljaju
poslovi jednog državnog organa, dijeli se na stvarnu (ratione materie), mjesnu (ratione
loci) i funkcionalnu nadležnost, u: Visković, N. (1997), Država i pravo, Birotehnika
CDO, Zagreb, str. 40.
PREGLED
205
BiH i mjesne nadležnosti suda Brčko Distrikta na stvarno nadležni sud
entiteta (čl. 8. st. 3. tačke d i e).
Dakle, formiranje apelacionog suda BiH nije samo transformacija
Apelacionog odjeljenja Suda BiH u zasebni sud, već je isti pored toga
transformacija i dijela nadležnosti Krivičnog i Upravnog odjeljenja Suda
BiH u nadležnosti apelacionog suda BiH. Ovim „dijeljenjem“ stvarne
nadležnosti Suda BiH na „dvoje“ odnosno na nadležnosti Suda BiH i
apelacionog suda BiH gdje se formalno udovoljava pravu na efikasan
pravni lijek i šire zahvata nadležnost Suda BiH, svoje pravno postojanje
nastavlja značajno oslabljeni Sud BiH. Pozivanjem na strukturirani
dijalog, koji ima jasne preporuke, koristi se prilika za bitno sužavanje
stvarne nadležnosti Suda BiH eliminisanjem dijela njegovih nadležnosti,
„prebacivanjem“ dijela na apelacioni sud BiH, uz dodatnu, otvorenu
mogućnost da apelacioni sud BiH delegira na entitetske sudove predmete
iz svih preostalih nadležnosti, „kada iz pravnih ili stvarnih razloga ne
može odlučivati Sud BiH“ (i u ovoj pravnoj odredbi koriste se pravni
standardi bez objektivizacije parametara za primjenu od apelacionog
suda, gdje je otvorena mogućnost zloupotrebe). Jasne preporuke
strukturiranog dijaloga nisu glasile na smanjenje nadležnosti Suda BiH,
prebacivanje ostalih nadležnosti izuzev nadležnosti Apelacionog
odjeljenja, niti delegaciju svih nadležnosti osim predmeta ratnih zločina.
Summa summarum, Sud BiH planiranim promjenama zapravo gubi:
− iz krivične nadležnosti: procesuiranje krivičnih djela iz nadležnosti
entiteta i Brčko Distrikta predviđenih čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu
BiH, autoritativno zauzimanje stava (provođenje zakona BiH,
međunarodnih ugovora) i davanje praktičnih uputstava (primjena
krivičnog materijalnog prava iz nadležnosti Suda u vezi s
krivičnim djelima genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih
zločina i kršenje zakona i običaja rata, te pojedinačnom krivičnom
odgovornošću za ta djela) u odnosu na entitetske i sudove Brčko
Distrikta,
− iz upravne nadležnosti: rješavanje sukoba nadležnosti između
sudova,
− cjelokupnu apelacionu nadležnost.
Sužavanje krivične nadležnosti je utoliko sporno zato što ukida
mogućnost da Sud BiH (ili bilo koji državni sud) zaštiti isključive ustavne
nadležnosti BiH (koji su navedeni kao posljedica krivičnih djela, a to su:
suverenitet, teritorijalni integritet, međunarodni subjektivitet, politička
206
PREGLED
nezavisnost, nacionalna sigurnost) kao i ekonomske vrijednosti, dobra i
interese države povrijeđene krivičnim djelom na teritoriji entiteta ili
Brčko Distrikta.
Također, Sud BiH eliminacijom odredbe čl. 7. st. 2. Zakona o
Sudu BiH, ali i suvišnim mijenjanjem/brisanjem nespornog st. 3. tačke a)
i b) istog člana, gubi svaki institucionalno-hijerarhijski odnos sa
entitetskim pravosuđem, odnosno bitno je primijetiti da se prekidaju sve
autoritativne veze prema kojim se Sud BiH u širem smislu pokazuje kao
eventualni sud krajnje instance u odnosu na subnacionalno, entitetsko
pravosuđe. Dakle, državni nivo u pogledu pravosudnog sistema
reoblikovanjem se izoluje u odnosu na entitete i Brčko Distrikt, zadužen
isključivo za pravne sporove institucija BiH i procesuiranje predmeta
predviđenih materijalnim krivičnim zakonodavstvom BiH, izuzev u
slučaju da želi prenijeti svoju nadležnost ili nadležnost sudova iz Brčko
Distrikta na entitetske sudove.
Još jednom, krivičnopravna zaštita uglavnom se zadržava na nivou
entiteta, te iako posljedice krivičnih djela mogu biti nacionalne i vrijeđati
nadležnosti države, ista neće imati pravosudno sredstvo njihove zaštite,
dok je vrlo jasno da entitetski sudovi nemaju teritorijalnu nadležnost da
procesuiraju krivična djela čije posljedice prelaze područje na kojem se
prostiru, niti mogu vršiti isključive nadležnosti države predviđene
Ustavom BiH. 42 Nadležnost koja je uspostavljena ustavom kao najvišim
pravnim aktom države ne može biti preuzeta niti promijenjena bez
ustavnih amandmana. 43
Zapravo, nacrt zakona o sudovima BiH sadrži sve potrebno da se
nadležnost Suda BiH bitno smanji, dok su u pogledu organizacije,
funkcioniranja i finansiranja ostvarene pravne pretpostavke za kontrolu
oba suda od izvršne vlasti (odnosno političkih partija), čime je degradiran
princip sudske nezavisnosti u BiH.
U rezimeu diskusija, dijelu koji predlaže brisanje čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH i
prenošenje materije u Krivični zakon BiH postavlja se pitanje ratio legis ove odredbe u
smislu da se sumnja u profesionalne sposobnosti i nezavisnost sudija u entitetima,
entitetski pravosudni sistem i da će entitetsko zakonodavstvo štititi vrijednosti države, a
zaboravlja se da entiteti ne mogu vršiti isključive nadležnosti države BiH niti im teorijski
granice teritorijalne nadležnosti (ratione loci) daju to ovlaštenje.
43
O inherentnoj, ustavnoj i delegiranoj jurisdikciji detaljnije u: Morgan, N. A. (1998),
„Legal mechanisms for assumption of jurisdiction and control over education by First
Nations“, First Nations Education Steering Committee, str. 17.
42
PREGLED
207
Djelovanje Suda BiH ostaje na procesuiranju krivičnih djela iz
KZBiH i eventualno drugih zakona BiH, upravnim sporovima i parničnim
predmetima u vezi sa prethodne dvije nadležnosti.
4.3 Čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH: precizirati ili brisati?
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH kao glavni stručni
koordinator za reformu pravosuđa BiH je tokom 2012. provelo niz
aktivnosti 44 za realizaciju preporuka Evropske komisije u okviru
strukturiranog dijaloga, a naročito koordinacije pronalaženja načina
objektivizacije parametara iz čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH u vezi s
kojim je nakon provedenih aktivnosti formirana radna grupa 45 za
pripremu rezimea diskusija i prijedlog zaključaka u vezi sa čl. 7. Zakona
o Sudu BiH (u daljnjem tekstu: rezime diskusija). Spomenuti rezime
diskusija predstavlja zbir stavova stručnjaka iz oblasti pravosuđa i
akademske zajednice kao rješenje spornog st. 2. sumarno u vidu dva
pristupa kojim se predlaže:
a) preciziranje čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH ili
b) brisanje čl. 7. st. 2. u Zakonu o Sudu BiH i prenošenje materije u
Krivični zakon BiH.
a) U prilog prvom pristupu zapravo kao osnovni argument ide
preporuka Evropske komisije u okviru strukturiranog dijaloga koja
obavezuje „VSTV BiH da koordinira pronalaženje načina za jačanje
objektivnosti parametara utvrđenih u članu 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH,
kako bi se otklonila mogućnost zloupotrebe ili neprikladne primjene ovog
člana, naročito u vezi principa prirodnog sudije” 46, kao i Mišljenje
Venecijanske komisije o „korisnosti razjašnjenja ('clarification')” 47 ove
odredbe Zakona.
Ustavni sud BiH je svojim odlukama 48 potvrdio ustavnost Zakona o Sudu
BiH, utvrdio da su nadležnosti Suda BiH neophodne za izvršavanje
Vidjeti Izvještaj sa vanredne sjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH
održane 2. i 3. 7. 2012, dostupno na: www.hjpc.ba.
45
Sjednica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH od 20. 6. 2012, dostupno na:
www.hjpc.ba.
46
Op. cit., preporuke sa drugog sastanka u okviru strukturiranog dijaloga.
47
Uporediti: Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti
pravosuđa u Bosni i Hercegovini u vezi sa strukturiranim dijalogom: kakvu reformu želi
Evropa?, str. 4.
48
Odluke Ustavnog suda BiH U 26/01 i U 16/08, dostupno na:
44
208
PREGLED
ustavnih nadležnosti države, što uključuje nadležnost iz člana 7. st. 2.
Zakona o Sudu BiH.
U sporu o ustavnosti čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH 49 Ustavni sud BiH je
utvrdio da je odredba o nadležnosti Suda BiH za krivična djela propisana
entitetskim zakonima i zakonima Brčko Distrikta koja ugrožavaju
suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu
sigurnost i međunarodni subjektivitet BiH (čl. 7. st. 2. tačka a) dovoljno
jasna, te ni na koji način ne dovodi u pitanje princip vladavine prava niti
sama po sebi dovodi u pitanje pravnu sigurnost ili jednakost pred
Zakonom. U pogledu tačke b) u odluci Ustavnog suda BiH navodi se
kako se „zapaža da je moguće da neodgovarajuća primjena osporene
odredbe može rezultirati kršenjem ljudskih prava u pojedinačnim
slučajevima“, te da „ovom odredbom se daje ovlaštenje, ali i stvara
obaveza Suda BiH da pri primjeni ove odredbe pažljivo vodi računa o
svakom pojedinačnom slučaju uz poštovanje principa 'pravne sigurnosti' i
'jednakosti pred zakonom' kao neodvojivim elementima principa
vladavine prava“. 50
Ustavni sud BiH je datim odlukama potvrdio ustavnost spornih odredbi
Zakona o Sudu BiH, čime i kompatibilnost s međunarodnim
dokumentima koji su sastavni dio Ustava BiH.
Rezimeom diskusija je u četiri odnosno šest prijedloga ponuđeno rješenje
Ministarstvu pravde BiH kojim se može ispuniti zahtjev postavljen
strukturiranim dijalogom i Mišljenjem Venecijanske komisije.
b) Zanimljivo je kako formalnopravna odredba odnosno dio
propisa o nadležnosti treba postati materijalnopravna odredba Krivičnog
zakona BiH. U rezimeu diskusija o ovom prijedlogu navodi se kako
okolnosti iz čl. 7. st. 2. koje čine Sud BiH stvarno nadležnim za krivična
djela propisana entitetskim zakonima proširuju zakonsko biće krivičnog
djela 51 odnosno predstavljaju materijalnopravnu normu koju time treba
smjestiti u Krivični zakon BiH. Zapravo se preporučuje „brisanje čl. 7. st.
2. u Zakonu o Sudu BiH i prenošenje materije u Krivični zakon BiH” 52
formulirane kao „kvalifikovani oblici krivičnih djela usvojenoj
www.ccbh.ba/bos/odluke.
49
Što je prije prečišćenog teksta Zakona bio čl. 13. st. 2, ibid.,odluka Ustavnog suda BiH
U 16/08.
50
Ibid.
51
Op. cit., rezime diskusija, str. 9.
52
Ibid.
PREGLED
209
sistematizaciji grupnih zaštićenih objekata ili pak uvođenjem novih
zaštićenih vrijednosti u nove glave krivičnog zakona”. 53
Ukoliko je svakako riječ o materijalnopravnoj odredbi, zašto se
mijenja njen sadržaj? U obrazloženju ovog prijedloga navodi se niz
prigovora na pravnu održivost čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH, kao što su:
da je isti suprotan elementarnim međunarodnopravnim principima; da
otvara mogućnost proizvoljne primjene; daje preširoku diskrecionu
ocjenu; da uvodi „izvedenu nadležnost“, te vrijeđa pravo na prirodnog
sudiju, načelo unutrašnje sudske nezavisnosti i neuklonjivosti sudije.54
Svaki od naprijed navedenih stavova poziva se na međunarodne, evropske
standarde kao i presude Evropskog suda za ljudska prava da bi se
argumentiralo nedopušteno pozicioniranje čl. 7. st. 2. u Zakonu o Sudu
BiH, dok se ovaj put, što je interesantno, ne spominje da je Zakon o Sudu
BiH u ovakvom tekstu nametnuo međunarodni subjekt u BiH, baziran na
draftu Zakona o Sudu BiH koji je 16. 7. 2000. sačinila Venecijanska
komisija. 55 Stav o brisanju ove odredbe potkrepljuje se evropskim
standardima i praksom, a inicijalni draft ovog zakona je pripremila
međunarodna zajednica i Vijeće Evrope, što podrazumijeva ugradnju
evropskih standarda i principa u zakonski tekst.
Navedeni argumenti, zajedno s jasnim tekstom preporuka
strukturiranog dijaloga i Mišljenja Venecijanske komisije, čine još
spornijom činjenicu da se Ministarstvo pravde o pitanju čl. 7. st. 2.
Zakona o Sudu BiH priklonilo stavu „brisati“, a ne „precizirati“ uz
prihvatanje rušljivih argumenata u prilog ovom prijedlogu, u dijelu
„Razlozi za donošenje zakona“. 56
Dakle, sve tri neslužbene verzije nacrta zakona o sudovima BiH za
čl. 7. st. 2. predviđaju i prihvataju „drugu“ opciju, tj. „brisanje uz
premještanje“ u Krivični zakon BiH, što ne znači samo fizičko
prebacivanje odredbe kako u prilogu nacrta 57 izgleda već se nudi
53
Ibid.
Ibid., str. 10.
55
Vidjeti: Odluka o uspostavljanju državnog suda BiH od 12. 11. 2000, dostupno na:
http://www.ohr.int/decisions/statemattersdec/default.asp?content_id=362.
56
Op. cit., obrazloženje zakona o sudovima BiH.
57
U aktu Ministarstva pravde broj: 05-02-8725/12 od 4. 12. 2012, koji je upućen
Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, navodi se: „Podsjećamo da je 'premještanje'
odredbe čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH u Krivični zakon BiH dato kao prioritet u radu
Tima za praćenje i ocjenu primjene krivičnog zakonodavstva, što ima za posljedicu
istovremeno upućivanje u proceduru usvajanja ova dva zakona”.
54
210
PREGLED
suštinska izmjena odredbe koja propisuje nadležnost u materijalnopravnu
odredbu. Takvu odredbu bi Sud BiH mogao primijeniti prema pošteđenoj
krivičnoj nadležnosti iz čl. 7. st. 1. Zakona o Sudu BiH, što jednako
oduzima Sudu BiH nadležnost propisanu st. 2. spomenutog člana.
Premještanje ove materije u Krivični zakon BiH povjereno je „kao
prioritet Timu za praćenje i ocjenu krivičnog zakonodavstva Ministarstva
pravde BiH što ima za posljedicu istovremeno upućivanje u proceduru
usvajanja ova dva zakona”, ali za razliku od nacrta zakona o sudovima
BiH koji se pojavio u tri „radne“ verzije koje sve brišu čl. 7. st. 2. Zakona
o Sudu BiH, nijedna verzija zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog
zakona BiH nije sačinjena kako bi regulirala ovu materiju.
5. Brisanje odredbi čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH u svjetlu
ukupne reforme pravosudnog sistema na državnom nivou
Cijeneći pogubnost pravca reforme pravosudnog sistema na nivou
BiH od političkih stranaka na vlasti, treba iste sagledati ne samo u svjetlu
smanjenja nadležnosti Suda BiH već i kao inkorporirane instrumente
kontrole nad državnim sudstvom, a u zakonu o izmjenama i dopunama
Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH 58 i nad tužilaštvima.
Osnovna načela nezavisnosti sudstva, kao što su oni da
zakonodavna ili izvršna vlast ne smije imati utjecaja na sudske odluke,
odnosno gdje je svaka obaveza suda da traži ili da se povinuje mišljenju
predstavnika izvršne vlasti inkompatibilna sa nezavisnošću pravosuđa, 59
bitno su ugrožena prvim, drugim i trećim aktuelnim nacrtom zakona o
sudovima BiH. U drugom nacrtu (novembarskom) istog, koji je
dostavljen Evropskoj komisiji, na prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog
vijeća BiH 60 eliminisane su odredbe kojim se ugrađuju instrumenti
Prijedlog seta zakona upućen od SDP-a BiH Vijeću ministara BiH (akt Vijeća
ministara BiH broj:01-02-3363/12 od 3. 12. 2012) na osnovu Sporazuma o dogovoru i
principima sudjelovanja u vlasti političkih stranaka HDZ BiH, HDZ 1990, SNSD, SDS,
SBB i SDP BiH od 20. 11. 2012. i Sporazuma SDP BiH i SNSD o projektnoj saradnji u
zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u 2012–2014. koji su se dalje dostavili nadležnim
ministarstvima na postupanje.
59
Seibert-Fohr, A. (2012), „European Standards for the Rule of Law and Independent
Courts“, Journal fur Rechtspolitik 20, Verlag Osterreich, str. 161–169.; dio iz presude
Evropskog suda za ljudska prava, Beaumartin v. France od 24. 11. 1994. (serije A, br.
296B, paragraf 38).
60
Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH je predložilo zamjenske odredbe za čl. 4, čl. 30–
32, čl. 39, čl. 52. i čl. 59. koji su u trećem nacrtu stavljeni uporedo sa spornim
58
PREGLED
211
kontrole nad državnim sudstvom, kao što su: saglasnost ministra pravde
BiH na ukupan broj sudija u Sudu BiH i apelacionom sudu BiH, mišljenje
ministra pravde u postupku imenovanja predsjednika Suda BiH i
apelacionog suda BiH, prethodna saglasnost ministra pravde BiH na
pravila o unutrašnjoj organizaciji sekretarijata u oba suda, mišljenje
ministra pravde o kriterijima za određivanje potrebnog broja zaposlenih i
pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta,
prethodna saglasnost na prijedlog budžeta sudova koji se upućuje
Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH. Međutim, iste su vraćene u
treći (decembarski) nacrt, odnosno posljednju radnu verziju zakona61,
postavljene paralelno sa prijedlozima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća
BiH.
Da bismo dobili pravno rasvijetljenu i potpunu sliku, trebamo
razmotriti i planiranu reformu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH,
jer konačno imenovanje tužilaca od predstavničkih tijela potencijalno
mijenja, dovodi u pitanje i ostale nadležnosti Suda BiH.
Cjelokupna reforma pravosuđa izigrala je evropske demokratske
principe i standarde kao i svrhu strukturiranog dijaloga, jer zaključno
imamo prijedloge zakona sa: jurisdikciono oslabljenim Sudom BiH,
paritetnim sastavom sudija u oba suda koji može otežati ili onemogućiti
donošenje sudskih odluka, kontrolom izvršne vlasti nad državnim
sudstvom, kontrolom zakonodavne vlasti nad državnim i entitetskim
tužilaštvima, te formalnim osnivanjem apelacionog suda BiH kojem su
date nadležnosti kojim još više može oslabiti funkciju Suda BiH.
Tek u cjelini možemo zaključiti da će se nacrtom:
− zakona o sudovima BiH smanjiti stvarna nadležnost Suda BiH,
otvoriti „vrata“ delegaciji njegovih preostalih nadležnosti na
entitetsko pravosuđe, uspostaviti kontrola izvršne vlasti nad
državnim sudstvom (ali i opunomoćenicima koji postupaju pred
sudovima), 62
prijedlozima Ministarstva pravde BiH da eventualno Parlamentarna skupština BiH
odluči koji će tekst usvojiti.
61
Zanimljivo je da je Ministarstvo pravde BiH uvažilo prijedloge Visokog sudskog i
tužilačkog vijeća BiH i brisalo članove iz nacrta zakona koji se tiču manje bitnih stvari
kao što su: čl. 34–37. i čl. 44–45.
62
U kontekstu treba primijetiti da se ministar pravde treba konsultovati i u pogledu
propisivanja dodatnih pravila za advokate koji postupaju pred odjelima krivičnih
odjeljenja Suda BiH i apelacionog suda BiH, čl. 52. st. 4. nacrta zakona o sudovima BiH.
212
PREGLED
− zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i
tužilačkom vijeću BiH ograničiti suštinska nadležnost Visokog
sudskog i tužilačkog vijeća BiH, te imenovanja glavnih 63 tužilaca
povjeriti zakonodavnom tijelu nivoa za koji se tužilac bira
(Parlamentarna skupština za Tužilaštvo BiH, entitetska
predstavnička tijela za tužilaštva u entitetima, Skupština Brčko
Distrikta za Tužilaštvo Brčko Distrikta), odnosno ugraditi
instrumenti kontrole rada tužilaštava.
U kombinaciji s izmjenama postupka za imenovanje tužilaca na
svim nivoima, Sud BiH, „okrnjen“ za bitan dio svojih nadležnosti,
potencijalno može ostati i bez svoje srži odnosno suđenja za krivična
djela predviđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima BiH. Kako?
Pošto za pokretanje krivičnog postupka važi princip akuzatornosti 64, koji
je imanentan svim savremenim krivičnim postupcima, postavlja se pitanje
da li će „novoimenovani“ tužioci Tužilaštva BiH, imenovani od
Parlamentarne skupštine BiH, uopće pokretati krivične postupke pred
Sudom BiH i time dovesti u pitanje svrhu njegovog postojanja?
Ako se sjetimo materijalnog krivičnog prava BiH i vrste krivičnih
djela za koje je nadležan Sud BiH (naročito, npr., krivična djela korupcije
i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti, ali i drugih),
postavlja se pitanje da li će isti tužioci pokretati krivične postupke za
progon političkih protivnika?
Otvorena je mogućnost zloupotrebe čl. 7. st. 1. Zakona o Sudu
BiH i primjene materijalnog krivičnog prava BiH, jer politički podobni
kadrovi Tužilaštva mogu procesuirati počinitelje krivičnih djela koji ne
odgovaraju vladajućim stranačkim elitama (jednako se pitanje otvara na
nivou entiteta i Brčko Distrikta).
Mnoštvo elemenata koji narušavaju ugled države, entiteta,
institucionalno i funkcionalno slabe državne pravosudne institucije i
nadasve karikiraju princip nezavisnosti pravosuđa u BiH uneseno je u
nacrte zakona koji se namjeravaju pustiti u daljnju proceduru pod
krinkom zahtjeva postavljenim strukturiranim dijalogom.
63
U prijedlogu se navodi kako se imenuju glavni tužioci, koji dalje imenuju zamjenike, a
zamjenici ostale tužioce, što nedvosmisleno čini jedan zatvoreni krug.
64
„Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja“, čl. 16.
Zakona o krivičnom postupku BiH, „Službeni glasnik BiH“, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05,
48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 63/09.
PREGLED
213
Da li je cilj reforme državnog pravosudnog sistema podrivanje
države ili potpuna kontrola nad pravosudnim institucijama?
Kontrola nad pravosudnim institucijama može se smatrati
primarnim ciljem jer su dati nacrti zakona ishod visokog nivoa saglasnosti
svih vladajućih političkih stranaka, odnosno njihovih platformi o saradnji,
što rerum natura eliminiše nacionalne interese na prvi pogled.
Dalje, kao slučajna ili željena posljedica i rezultat ukupne reforme
je slabljenje državnih pravosudnih institucija, iako se na prvi pogled čini i
ističe formiranje apelacionog suda BiH. Iz prethodne analize smo vidjeli
da je apelacioni sud BiH nastao „na štetu“ nadležnosti Suda BiH, uz
formalno udovoljavanje pravu na efikasan pravni lijek. Ne zaboravimo
podsjetiti kako novoformirani apelacioni sud može delegirati ostale
nadležnosti Suda BiH i sudova Brčko Distrikta na entitetske sudove, što
je ovlaštenje koje potencijalno jača nivo u kojem je usmjereno, dok je
prethodno, čl. 7. st. 2. Zakona o Sudu BiH, bila ugrađena pretpostavka u
suprotnom pravcu preuzimanja entitetske krivične nadležnosti, što je,
kako izgleda, bila neželjena tendencija jačanja državnog suda.
Osim što je oslabljen Sud BiH te formalno osnovan apelacioni sud
BiH, što promjene nastale eventualno zakonom o sudovima BiH ne čini
unapređenjem državnog pravosuđa, slično je učinjeno prijedlogom
zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i
tužilačkom vijeću BiH kojim se smanjuju nadležnosti Visokog sudskog i
tužilačkog vijeća BiH tako što imenovanje tužilaca vrši predstavničko
tijelo i to Parlamentarna skupština za državni nivo, dok entiteti i Brčko
Distrikt dobivaju mogućnost da biraju tužioce na svom nivou. Navedeno,
također, slabi drugu državnu pravosudnu instituciju, ali ujedno
nadomješta davno najavljivano ponovno uspostavljanje Visokog sudskog
i tužilačkog vijeća na nivou entiteta. 65 Ne zaboravimo izvjesnu derogaciju
nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH putem zakona o
sudovima BiH, inkorporiranjem nadležnosti Ministarstva pravde BiH u
odnosu na sudove.
U kombinaciji reforma pravosuđa putem planiranih zakona o
sudovima BiH i zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom
sudskom i tužilačkom vijeću BiH donosi:
65
Vidjeti i uporediti izjave za javnost, dostupno na:
http://www.zvornikdanas.com/2011/07/rs-ce-traziti-stvaranje-vsts-na-nivou-entiteta/,
http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Razdvaja-se-sudski-od-tuzilackogsavjeta/lat/68024.html.
214
PREGLED
− miješanje izvršne vlasti u izbor predsjednika sudova, broj sudija,
organiziranje sekretarijata sudova, rad i pravila postupanja
opunomoćenika, budžet sudova, te
− miješanje zakonodavne vlasti u izbor tužilaca.
Neosporno je da je neprikosnoveni, ali i dostignuti demokratski
nivo nezavisnosti nosilaca pravosudnih funkcija u BiH potpuno pogažen,
a osnovna intencija reforme je pretvorena u pravnu karikaturu. Ona
„dvostruka prilika“ koja se pružila BiH je politički „ismijana“ kao i
proces približavanja naše zemlje Evropskoj uniji.
6. Zaključak: korak unazad
Rad tretira „radnu problematiku“ tzv. radnih verzija nacrta zakona
o sudovima BiH koji nisu dostupni javnosti od predlagača u bilo kojoj
formi, upravo pod izgovorom da su „radne“.
Da li je reforma bh. pravosuđa korak naprijed ili nazad, odgovor
zavisi iz kojeg ugla odnosno iz čijeg ugla gledate. Predlagač svoj tekst
smatra usvajanjem principa i preporuka strukturiranog dijaloga, dok
nekonsultovana struka isti smatra izigranim, unakaženim intencijama EU.
Ono što je pravno argumentirano i sigurno jeste da nacrt zakona o
sudovima BiH nije željeni rezultat strukturiranog dijaloga čiji je primarni
cilj bilo unapređenje pravosudnog sistema, jačanje principa nezavisnosti,
efikasnosti, učinkovitosti i profesionalizacije sudstva te pravne sigurnosti
građana.
Postojeći „nepotpuni“ pravosudni sistem na državnom nivou, a
zbog nepostojanja vrhovnog suda BiH, kao takav ne osigurava osnovni
princip vladavine prava, što je pravna sigurnost građana. Prva intencija
strukturiranog dijaloga, što se najbolje vidi iz Mišljenja Venecijanske
komisije iz juna 2012, zapravo je reformsko otklanjanje prepreka koji u
pravnom sistemu BiH stvaraju pravnu nesigurnost i nejednakost građana
BiH. Mišljenje, također, prepoznaje mnoštvo različitih procesnih i
materijalnih zakona u entitetima i Brčko Distriktu koji građane dovode u
neravnopravan položaj, bez sudske instance koja primjenjuje
harmonizirane pravne norme i ujednačava sudsku praksu na teritoriji
cijele države.
Dato Mišljenje Venecijanske komisije u sebi sadrži kratkoročne i
dugoročne planove kojim se eliminiše sistemska nedemokratičnost bh.
pravosudnog sistema, organizaciono (vertikalno, na svim nivoima vlasti),
PREGLED
215
te funkcionalno (u pogledu primjene neujednačenih materijalnih i
procesnih zakona). Kratkoročno rješenje bi bilo formirati zajedničko tijelo
predstavnika državnog, entitetskih, sudova Brčko Distrikta koje bi
djelovalo u cilju harmonizacije pravnih propisa odnosno smanjenja
pravne nesigurnosti građana BiH, dok bi dugoročno taj cilj mogao
ostvariti jedino vrhovni sud BiH kao sud opće nadležnosti i krajnje
instance na teritoriji BiH.
Zbog svijesti o posebnoj političkoj situaciji u BiH i nemogućnosti
ostvarenja šireg konsenzusa naročito o ovom pitanju, preporuke
strukturiranog dijaloga su zapravo glasile na minimalistički reformski
zahtjev u pogledu jačanja navedenih demokratskih principa, a to je:
− osnivanje apelacionog suda BiH kao suda druge instance na
prvostepene odluke Suda BiH,
− preciziranje, objektivizacija parametara u čl. 7. st. 2. Zakona o
Sudu BiH.
Zahtijevani minimalizam je u nacrtu zakona o sudovima BiH,
izgleda, shvaćen kao prilika za maksimalno zadiranje u organizaciju,
funkcioniranje i nadležnosti Suda BiH i apelacionog suda BiH. Tako je
apelacioni sud BiH dobio, pored apelacione, još poneku iskrivljenu
nadležnost Suda BiH, a Sud BiH ostao bez nadležnosti predviđenih
spornim članom. Detaljno analizirano, kako smo ranije objasnili,
ostvarene su pretpostavke kod apelacionog suda BiH u vidu „dodatnih
nadležnosti“ i prijedloga za izmjenu Zakona o Visokom sudskom i
tužilačkom vijeću da Sud BiH potencijalno može ostati i bez ostalih
nadležnosti.
U medijima se trenutno navodi kako će se uskoro održati četvrti
sastanak u okviru strukturiranog dijaloga, ali i da će Sud BiH zadržati
ključne nadležnosti, odnosno da će čl. 7. st. 2. biti preciziran, a ne
brisan 66, nama su sve „radne verzije“ zakona o sudovima BiH pokazale
nešto sasvim drugo (naročito treća verzija dostavljena u decembru 2012.
Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH).
Međutim, pokazalo se da je sadašnja politička konstelacija snaga u
BiH takva da se može postići dogovor koji će u jednom dijelu prividno
ispuniti zahtjev strukturiranog dijaloga, a, s druge strane, iskoristiti priliku
za degradaciju i onako upitnih demokratskih principa u pogledu
nezavisnosti sudstva i pravne sigurnosti.
Šta će donijeti strukturirani dijalog s EU o pravosuđu: Sud BiH zadržat će ključne
nadležnosti, Dnevni avaz od 29. 1. 2013, str. 8.
66
216
PREGLED
Jedno je sigurno: preporuke strukturiranog dijaloga ni u jednom
slovu nisu usmjerene na institucionalno ili funkcionalno slabljenje
državnih pravosudnih institucija, već se stalno isticalo da je njegova svrha
unapređenje pravosudnog sistema jer, kako se navodi, „Evropa čvrsto
stoji iza Suda i Tužilaštva BiH“. 67
Zaključno, na pragu da dobijemo zakone koji ne otklanjaju pravnu
nesigurnost, a naročito zadiru u nezavisnost pravosudnih institucija od
zakonodavne i izvršne vlasti, tako da pojam reforma koja je semantički
predviđena da znači prosperitet, u BiH može značiti retrogradnost. Pierre
Mirel je u svom obraćanju članovima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća
BiH istaknuo vrlo bitnu stvar:
„Apelujem na vas, u interesu BiH, da ne dozvolite da ova ključna
pitanja određuju politički, već pravni argumenti kako bi se osiguralo
postojanje jednog nezavisnog, efikasnog i održivog sistema pravosuđa”.
Reforma pravosuđa kao legalni instrumentarij za političke elite eliminiše
strah od procesuiranja vladajućih, dozvoljava politički progon političkih
protivnika, sve uz „blage“ primjese nacionalizma i efekat jačanja entiteta.
Literatura
1. Canivet, Andenas, Fairgrieve (2006), Independence, Accountability and
the Judiciary, British Institute of International and Comparative Law,
London.
2. Delegacija Evropske unije u Bosni i Hercegovini i specijalni predstavnik
Evropske unije u Bosni i Hercegovini, 2011, strukturirani dijalog:
definicija, sastanci, preporuke (online). Dostupno na:
http://europa.ba/Default.aspx?id=87&lang=EN.
3. Direkcija za evropske integracije BiH, 2011–2012. Izvještaji Evropske
komisije o napretku BiH (online). Dostupno na: http://www.dei.gov.ba/.
4. Evropska komisija za demokratiju kroz pravo, Venecijanska komisija,
2012. Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH
(online). Dostupno na: http://www.venice.coe.int/.
5. Hanušić, A. (2012), „Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj
sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH”, Sveske za javno pravo, br.
10/2012.
67
Detaljnije vidjeti i uporediti izjave: http://balkans.aljazeera.com/vijesti/ohr-podrzavasud-i-tuzilastvo-bih,
http://www.mojevijesti.ba/novost/111806/Amerika-snazno-podrzava-Sud-i-TuzilastvoBiH,
http://www.sutra.ba/novost/34394/EU-snazno-podrzava-drzavni-sud-i-tuzilastvo.
PREGLED
217
6. Ministarstvo pravde BiH, 2012. Spisak normativno-pravnih poslova za
2012. god., Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa Vijeća
ministara BiH, Pravilnik za provođenje Pravila za konsultacije u izradi
pravnih propisa Bosne i Hercegovine, letak o javnim konsultacijama,
itd. (online). Dostupno na: http://www.mpr.gov.ba/.
7. Morgan, N. A. (1998), „Legal mechanisms for assumption of
jurisdiction and control over education by First Nations“, First Nations
Education Steering Committee.
8. Narodna skupština Republike Srpske, 2012. Odluke i zaključci Narodne
skupštine br: 01-614/11, 01-610/11, 01-68/12, 01-867/11, 01-867/11,
2011. (online). Dostupno na: http://www.narodnaskupstinars.net/.
9. Portal Bosne i Hercegovine, 2012. Set preliminarnih preporuka
Evropske komisije u okviru strukturiranog dijaloga (online). Dostupno
na: www.pravosudje.ba.
10. Seibert-Fohr, A. (2012), European Standards for the Rule of Law and
Independent Courts, Journal fur Rechtspolitik 20, Verlag Osterreich.
11. Ured visokog predstavnika za BiH, 2000. Odluka o uspostavljanju
državnog suda BiH od 12. 11. 2000. (online). Dostupno na:
http://www.ohr.int/decisions/statemattersdec/default.asp?content_id=36
2.
12. Ustavni sud BiH, 2001/2008. Odluke Ustavnog suda BiH U 26/01 i U
16/08 (online). Dostupno na: www.ccbh.ba/bos/odluke.
13. Visković, N. (1997), Država i pravo, Birotehnika CDO, Zagreb.
14. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, 2012. Izvještaji sa sjednica
(online). Dostupno na: www.hjpc.ba.
15. Zakon o krivičnom postupku BiH, „Službeni glasnik BiH“, br.: 36/03,
26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07,
15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 63/09.
16. Zakon o Sudu BiH, prečišćeni tekst, „Službeni glasnik BiH“, broj:
49/09.
218
PREGLED
Jusuf Žiga
UDK 314.9(497.6)
IZAZOVI POPISA STANOVNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI
(Društveni značaj i politikantske manipulacije)
CHALLENGES CREATED BY THE B-H CENSUS
(Social Implications and Petty-Political Manipulations)
Sažetak
Popis stanovništva, ukoliko je adekvatno pripremljen i proveden, omogućava
pouzdan uvid u aktualno stanje društva, počevši od njegovog biološkog
potencijala (nataliteta, mortaliteta, starosne strukture...), pa do materijalnih
pokazatelja o tome čime ljudi raspolažu i od čega žive. Na osnovu prikupljenih
pokazatelja osmišljavaju se programi društvenog razvoja i korigiraju pogreške
ranije usvojenih razvojnih strategija. Zbog toga popis stanovništva sva sređena
društva kontinuirano provode (u pravilu svakih deset godina). Nažalost, u Bosni
i Hercegovini je od toga napravljen problem, što je predmet opservacije u ovom
tekstu. Korištene su razne opstrukcije u popisu prognanih osoba, naročito
Bošnjaka iz Republike Srpske, s ciljem da se taj entitet prikaže u nacionalnom
smislu što monolitnijim.
Ključne riječi: popis stanovništva, manipulacije popisom u BiH
Summary
If properly prepared and carried out, the census provides a reliable insight into
the current state of society, starting with its biological potential (birth rate,
mortality, age structure) and ending with the material indicators pointing to the
population’s possessions and what they do for a living. On the strength of
gathered indicators, programs of social development are being devised and
errors committed by previously adopted development strategies corrected.
Therefore, all regulated societies continuously carry out (usually every ten
years) the census. Unfortunately, carrying out a consensus turned to be a
problem in Bosnia and Herzegovina, which is precisely the matter dealt with in
this paper. The various obstructions of conducting the census were used,
especially when it comes to of displaced persons - Bosniaks in the Republic of
Srpska, with the aim to demonstrate the national density in that entity as much
as it could be done.
Keywords: Census; B-H census manipulation
PREGLED
219
Uvodne napomene
Za svako društvo koje drži do sebe popis stanovništva je
dragocjen. On je, zapravo, svojevrsno društveno samosuočenje. Pod
uvjetom da je dobro pripremljen i proveden, popis stanovništva pruža
pouzdan uvid u ono čime jedno društvo raspolaže, počevši od ljudskog
potencijala, tj. kakvi su mu demografski trendovi (natalitet, fertilitet,
mortalitet, starosna struktura stanovništva itd.), potom koliko ima
zaposlenih i nezaposlenih, školovanih i nepismenih, umirovljenika i sl.,
pa do materijalnih pokazatelja o tome šta ko posjeduje, kako i od čega
živi i da dalje ne nabrajamo. Samo na osnovu pouzdanih pokazatelja o
stvarnom stanju u društvu i njegovim realnim potencijalima, mogu se,
suvislo, osmišljavati strategije njegovog razvoja i korigirati pogreške
nekih ranije usvojenih razvojnih projekcija.
Nažalost, u Bosni i Hercegovini se od svega, pa tako i od popisa
stanovništva, proizvode problemi. Evidentna je ovdašnja sklonost,
pogotovo političara, da se bez ikakvih suvislih razloga, što će reći
stupidno, izazivaju vlastiti problemi tamo gdje ih nikako ne bi trebalo biti,
uključujući i pretvaranje onih malih u velike, pa kad nekome zatreba i
planetarne! O tome zorno svjedoči i višegodišnja, na međunarodnom
planu, za bosanskohercegovačko društvo i državu krajnje
kompromitirajuća, nespremnost lokalnih političkih lidera i državnih
parlamentaraca da implementiraju presudu Evropskog suda za ljudska
prava (tzv. „Sejdić i Finci“), a koja se odnosi na otklanjanje aparthejdske
diskriminacije, ugrađene u Ustav i Izborni zakon ove zemlje.
Ali vratimo se popisu. Nažalost, on je uvelike politikantski
instrumentaliziran, loše pripremljen i još gore formalno proveden, zbog
čega je, u konačnici, vrlo upitna njegova validnost. A ovoj zemlji je,
uistinu, nasušno potreban validan popis. Bez njega joj nije moguć pristup
ni razvojnim fondovima.
Kome i zašto je stalo do manipuliranja popisom stanovništva u Bosni
i Hercegovini?
Zbog prostorne ograničenosti osvrnut ćemo se samo na nekoliko
bitnih ishodišta vezanih za politikantske igrokaze oko potonjeg popisa
stanovništva u Bosni i Hercegovini.
Prvo, očigledna je želja mnogih, a naročito predstavnika
političkog establišmenta iz Republike Srpske, da se što prije i učinkovitije
anulira dejtonska obaveza u konstituiranju organa vlasti u Bosni i
220
PREGLED
Hercegovini prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine. O
tome dovoljno govori njihovo višegodišnje, ultimativno insistiranje da se
u sadržaj popisnog upitnika ugradi pored bosanskohercegovačkog i
entitetsko državljanstvo (iako je za entitete eksplicitno naglašeno da nisu
države!), kao i nacionalna, te religijska pripadnost, naziv jezika i sl. U
apostrofiranom kontekstu su odveć prepoznatljive i dobro osmišljene
opstrukcije u popisu prognanog nesrpskog stanovništva sa tog prostora, za
kojima se posegnulo tokom provedbe samog popisa, o čemu su, vrlo
argumentirano, izvještavali mediji. Poznato je, također, da niko od
predstavnika međunarodnih organizacija i asocijacija nije insistirao na tim
elementima popisa. Naprotiv, svima je bilo jasno da se na tome insistira
predumišljajno, tj. u želji da se taj entitet prikaže u nacionalnom smislu
što monolitnijim, ma koliko to djelovalo iritirajuće na prognanike i
pripadnike drugih naroda koji žive na ovim prostorima. Uostalom, sve je
to, bjelodano, demaskirano tokom samog popisa, pri čemu se posezalo za
različitim modalitetima opstrukcije u registriranju ne samo prognanih sa
područja tog entiteta, već i onih koji tamo žive, naročito Bošnjaka, a što
se „opravdavalo” nedostatkom anketnih upitnika!, potom, nerijetkim
odbijanjem da se popišu čak i vlastita djeca ako nisu fizički prisutna, a da
i ne spominjemo prognanike koji trenutno borave u drugim zemljama,
mada su, u vrijeme popis, došli u svoje kuće i stanove, odnosno u mjesta
iz kojih su prognani, uključujući i one koji jedino imaju
bosanskohercegovačko državljanstvo, a upućivalo ih se na modalitet
popisa klasične dijaspore i tome sl. Posebno je to demonstrirano u onim
općinama gdje se, u popisnom smislu, „nepoželjno“ pojavio veći broj
Bošnjaka od očekivanog, poput Srebrenice, Bratunca, Zvornika, oko
Prijedora... Ako se tome dodaju i izjave nekih političkih lidera iz tog
entiteta (Čavić i dr.) u smislu toga da je u režiji Islamske zajednice „kroz
popisni inžinjering omogućeno masovno fiktivno prijavljivanje Bošnjaka
u RS-u”, a radi ostvarivanja njihove kontrole u tom entitetu, onda je
posve jasno o čemu se tu, zapravo, radi.
Iz čisto politikantskih razloga, izostala je, već apostrofirana,
adekvatna priprema, te efikasna koordinacija statističkih agencija, kako
državne tako i entitetskih, za uspješno realiziranje popisa. Najkraće
kazano, predugo su trajala posve nepotrebna nadmudrivanja političara, a
na štetu stručno-operativne pripreme i provedbe popisa, te pohranjivanja,
čuvanja i obrade anketnog materijala. Otuda je veliko pitanje koliko će se,
u konačnici, ovaj popis pokazati uopće validnim.
S druge strane, mnogim ključnim akterima onoga što se na ovom
prostoru desilo tokom protekle dvije decenije, nije uopće u interesu da se
PREGLED
221
ti učinci oficijelno predoči javnosti. A popis, ukoliko je validno proveden,
uvelike omogućava pouzdan uvid u aktualnu društvenu situaciju. Naime,
u sučeljavanju sa stvarnim činjenicama, neki od njihovih aktera, čak i
personalno, stavljaju se u vrlo delikatnu situaciju, tj. da „brane
neodbranjivo“ i „pojašnjavaju“ ono što se ničim ne da „abolirajuće
pojasniti“, počevši od političara i državnih dužnosnika, koji su ovu zemlju
doveli u krajnje ponižavajuće stanje i to u svakom pogledu, preko nekih
kvazianalitičara i ideologa koji su kontinuirano obmanjivali javnost, pa do
stratega i realizatora velikodržavnih projekata spram Bosne i
Hercegovine, bilo da je riječ o ratnim ili poratnim učincima njihove
izvedbe. Zašto i u čijem to interesu danas nema, naprimjer, Hrvata u
Posavini, Srba u nekim dijelovima oko Sarajeva, Bošnjaka u istočnoj
Bosni i da ne navodimo brojna druga područja. Ko i zašto je bio za tzv.
„ostanak“ prognanih u mjestima gdje su se privremeno nastanili, te čime
je sve on suportiran, i to u oba entiteta, umjesto da se insistiralo na
stvarnom povratku tih osoba u svoja predratna mjesta življenja? Da li su,
doista, bošnjački i hrvatski političari krivi za evidentno siromaštvo u
Republici Srpskoj, kako se to permanentno nastoji prikazati, umjesto
političara iz reda srpskog naroda koji, na tom prostoru već decenijama
gospodare? Ili da su, umjesto hrvatskih političara, za teško stanje u
kantonima sa apsolutnom većinom hrvatskih žitelja, krivi neki srpski i
bošnjački dužnosnici, a, opet, u kantonima sa većinom bošnjačkog
stanovništva, političari iz hrvatskog i srpskog naroda? One ostale da i ne
spominjemo.
Dakako, ovdje bi se moglo pridodati i mnoštvo drugih, za i protiv,
politikantskih igrokaza oko popisa stanovništva. Svima im je, ipak, jedno
zajedničko, a to je potiskivanje u drugi plan onoga što je stvarni smisao i
značaj popisa, tj. „dijagnosticiranje aktualnog stanja u društvu“, s jedne,
te preferiranje određenih parcijalnih interesa, s druge strane, ali koji su,
kao takvi, neprihvatljivi drugima, koliko god da ih se tiču.
Zbog čega je razumljiv strah Bošnjaka od popisa?
Za iole potpuniji odgovor na postavljeno pitanje, trebalo bi daleko
više prostora nego što ga nudi jedan tekst ovakvog karaktera. Stoga ćemo
se fokusirati samo na nekoliko razloga za bošnjački strah od ovog popisa.
Uostalom, nije slučajno što se kako u pripremnoj tako i u izvedbenoj fazi
popisa uglavnom producirala konfuzija oko identitetske sadržajnosti
Bošnjaka.
222
PREGLED
Valja se, najprije, osvrnuti na povijesno iskustvo Bošnjaka vezano
za popise tokom minulog stoljeća, a naročito u periodu jugoslavenskih
integracija i dezintegracija. Dodajmo tome i činjenicu ukidanje oficijelne
upotrebe naziva bosanski jezik (1907) od Austro-Ugarske, koja je tada
upravljala ovom zemljom. Ovdje se nećemo baviti povijesno zakašnjelim
i neuspjelim pokušajem B. Kalaja vezanim za artikuliranje Bošnjaštva u
nacionalnom smislu, kao što se to već bilo desilo u susjednim zemljama
sa hrvatskom i srpskom nacijom, te šta je i otkad o Bošnjacima pisano,
bilo da je riječ o bosanskim franjevcima, pa čak i u „Načertaniju” I.
Garašanina, gdje je eksplicitno istaknuto da u „Bosni žive Bošnjaci“, a o
istoimenom narodu Bosne (tj. Bošnjacima) se govori i u „Ljetopisu
Matice srpske“ iz 1825. godine, te od niza drugih uglednih autora iz
ranijih i novijih vremena, što je, uostalom, tema za sebe. Dakle,
spomenutom uredbom austrougarske vlade, umjesto bosanskog jezika
uveden je naziv srpskohrvatski, kao oficijelni naziv jezika, koji je bio u
upotrebi sve do disolucije SFRJ. Naravno, ova povijesna činjenica se, u
ovom tekstu, ne bi apostrofirala na ovaj način da i danas neki političari i
kvazianalitičari ne pokušavaju osporavati pravo na upotrebu naziva
bosanski jezik, iako je on, kao i srpski i hrvatski, ustavna kategorija. Ako
čak ostavimo po strani skandalozne „argumente“ nekih političara (M.
Dodik) o tome da „ne može postojati bosanski jezik jer ne postoji
bosanska nacija“, što bi, onda, značilo ili da ne postoji engleski jezik u
SAD-u, Kanadi, Australiji..., jer tamo ne živi engleska nacija!, ili, pak, da
tamo žive isključivo Englezi, pa im se tako i jezik naziva, a po istoj
„logici“ ne postoji ni brazilska nacija!, jer tamošnji narod ne govori
istoimenim jezikom! – ako se već tvrdi da „bosanski jezik nije nikad ni
postojao“! (svejedno što je u oficijelnoj upotrebi postojala i gramatika
istoimenog jezika, štampana 90-ih godina 19. stoljeća, koju autor ovog
teksta posjeduje), onda elementarna logika nalaže da znamo odgovoriti na
pitanje koje glasi: kako je uopće moguće ukinuti nešto što ne postoji, ili
što nije nikad postojalo? Ali da ne detaljišemo. Naravno da je nemoguće
biti do te razine neznalica, pa istupati sa ovakvim i sličnim stavovima.
Ovdje je riječ o krajnje drskim i predumišljajnim manipulacijama,
odnosno o izravnom ataku na identitet bošnjačkog naroda.
Što se tiče popisa stanovništva tokom jugoslavenskih integracija i
dezintegracija, društveno statusno pozicioniranje Bošnjaka je bilo
dvostruko diskriminirajuće. Ne samo da je tom narodu bilo uskraćeno
elementarno pravo na vlastito ime (Bošnjak), te povijesno na naziv jezika
kojim govori (bosanski), nego mu je, krajnje cinično i ponižavajuće,
nuđeno da se, u identitetskom smislu, prikloni onome što nije, tj. da bude
PREGLED
223
Srbin, Hrvat, Jugoslaven, neopredijeljen (što znači ništa!), pa u potonjoj
fazi Musliman (što je, opet, konfesionalna odrednica koja je čak vrijeđala
ateiste, a zna se da su ateizam preferirali i ovdašnji komunisti). Međutim,
ma koliko da je taj narod bio marginaliziran i nadasve politički zapušten,
uz neke časne izuzetke, zaslugom i vlastite, povijesno nedorasle
intelektualne elite, fascinirajuća je bila njegova reakcija na poniženja koja
su mu priređivana u spomenutim popisima. Na svakom od njih, umjesto
kalkulantskih priklanjanja bilo kome, apsolutna većina pripadnika tog
naroda „odabrala je da bude ništa” (neopredijeljen)!, a što je, zapravo,
predstavljalo svojevrsnu „povijesnu pljusku“ onima koji su im takva
poniženja priređivali. A šta tek kazati o zloupotrebama popisivača (o
tome još ima živih svjedoka), koji su, nerijetko, a prema nacionalnim
odnosno velikodržavnim interesnim područjima u Bosni i Hercegovini
(čitaj srpskim i hrvatskim), ne pitajući one koji su formalno popisivani,
upisivali ih ili kao Srbe i Srbe islamske vjeroispovijesti, ili, pak, kao
Hrvate i Hrvate islamske vjeroispovijesti! Pogotovo je takvoj vrsti
popisnih malverzacija bio izložen nepismeni dio bošnjačkog naroda.
Ovdje se nameće još jedno pitanje. Zbog čega je odbijen prijedlog jednog
dijela akademske i stručne javnosti, u čemu je sudjelovao i autor ovog
teksta, a koji se odnosio na objedinjavanje određenih, u identitetskom
smislu, nesporno komplementarnih odrednica, čime bi se, uvelike,
relaksirao ambijent za provođenje popisa i eliminirali brojni strahovi?
Spomenut ćemo samo neke: Jevrej-Židov; Rom-Ciganin, BošnjakMusliman... Umjesto toga, kad je o Bošnjacima riječ, jedni su ih prizivali
u „Bosanstvo“, drugi u „Muslimanstvo“, dok su ih treći uvjeravali da će
se, na taj način, fragmentirati i nesagledivo štetno oslabiti politički
kapacitet spram evidentno homogeniziranog srpskog i hrvatskog naroda u
ovoj zemlji, pogotovo imajući u vidu konstituiranje organa vlasti na
etničkom principu.
Ako prednjem dodamo da je, posebno u završnoj fazi pripreme, ali
i tokom samog popisa, o čemu je i prethodno bilo govora, bošnjački narod
na razne načine identitetski zbunjivan, uključujući i zastrašivanja,
opstrukcije i sl. u smislu prijetnji da će svi oni koji imaju dvojna
državljanstva izgubiti ono koje su naknadno dobili, ukoliko se izjasne kao
Bošnjaci, kao i postojanje evidentnih razloga za zabrinutost oko
sigurnosti popisnog materijala, njegovog skladištenja i unosa u centralnu
bazu podataka, strah bošnjačkog naroda od ovog popisa se itekako može
okvalificirati opravdanim.
224
PREGLED
Zaključak
Umjesto da se putem popisa stanovništva dođe do pouzdanih
pokazatelja o aktualnoj situaciji u bosanskohercegovačkom društvu,
pogotovo ako se ima u vidu da je od onog prethodnog popisa prošlo više
od 20 godina, a u međuvremenu se desilo i ratno devastiranje ovog
prostora, tj. da se na bazi realno utvrđenih činjenica i potencijala ovog
društva osmisle njegove razvojne strategije, posegnulo se za
politikantskim mahinacijama i opstrukcijama koje su uvelike dovele u
pitanje validnost popisa kao takvog.
Evidentno je da su mnogi ovdašnji politički i drugi centri moći u
popisu prepoznali zahvalno sredstvo u smislu ostvarivanja nekih
parcijalnih interesa, počevši od anuliranja dosadašnjeg principa u
konstituiranju organa vlasti, vezanog za rezultate popisa iz 1991. godine,
pa do prikazivanja entitetskih i kantonalnih područja u nacionalnom
smislu što monolitnijim i tome sl., o čemu je prethodno navedeno više
argumenata.
PREGLED
225
226
PREGLED
Haris Alibašić
UDK 316.3
KORIŠTENJE PRIMIJENJENE ODRŽIVOSTI ZA INOVACIJE U
ORGANIZACIJAMA
USING APPLIED SUSTAINABILITY TO INNOVATE IN
ORGANIZATIONS
Sažetak
Glavni pokretači uspješnosti programa održivosti su potrebe i želje zajednica i
organizacija za promjenom i da se prilagode promjenama u okolišu, društvenim
i ekonomskim uvjetima koje ih okružuju. Gradovi i poslovne tvrtke koriste
održivost da udovolje zahtjevima i potrebama svojih građana ili kupaca.
Gradovi su sudjelovali u inovacijama kroz nastavak pružanja kvalitetnih
životnih usluga dok su se prihodi smanjivali. Korporacije su svjesne složene
prirode urbanih gradova i dizajniraju programe na način kojim rješavaju
pitanje potrebe održivosti gradova i kako bi se poboljšala otpornost onih
gradova koji proizlaze iz sigurnosnih prijetnji, hitnih slučajeva i klimatskih
promjena. Agencija za zaštitu okoliša Sjedinjenih Američkih Država tvrdi da
održivost „stvara i održava uvjete pod kojima ljudi i prirode mogu postojati u
produktivnoj harmoniji, koji dopuštaju ispunjavanju socijalnih, ekonomskih i
drugih zahtjeva sadašnjih i budućih generacija“. Osim toga, održivi razvoj je
definiran od Brundtland komisije, ranije poznate kao Svjetske komisije za okoliš
i razvoj, kao „zadovoljavanje potreba danas bez onemogućavanja sposobnosti
budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“ (Opća skupština Ujedinjenih
naroda, 1987). U suštini, održivosti se može promatrati kao pokušaj
organizacije ili pojedinca da umanje negativne posljedice svojih djela na
socijalne i ekološke aspekte društva, dok povećaju ekonomske koristi od takvih
akcija.
Summary
The primary drivers for successful sustainability programs are the needs and
desires of communities and organizations to change and to adapt to the changes
in the environmental, societal and economic conditions surrounding them. Both
cities and companies use sustainability to address their constituents’ needs and
demands. Cities have been engaged in innovation to continue to provide quality
of life services as revenues shrink. Corporations are aware of the complex
nature of urban cities and design programs in ways to address cities’
PREGLED
227
sustainability needs and to enhance resiliency efforts of those cities stemming
from security threats, emergencies, and climate change. The United States
Environmental Protection Agency states that sustainability “creates and
maintains the conditions under which humans and nature can exist in productive
harmony, that permit fulfilling the social, economic and other requirements of
present and future generations. 1” Additionally sustainable development has
been defined by the Brundtland Commission, previously known as the World
Commission on Environment and Development (WCED) as “meeting the needs
of today without comprising the ability of future generations to meet their own
needs” (United Nations General Assembly, 1987) 2. In essence sustainability may
be viewed as an attempt by organizations and individuals to minimize the
negative consequences of their actions on the social and environmental aspect of
the society, while maximizing the economic gains from such actions.
Korištenje primijenjene održivosti za inovacije u organizacijama
Održivost omogućuje organizacijama da koriste višeznačan,
međusektorski pristup za poboljšanje i operativnu učinkovitost
organizacije širom svijeta, od gradova do multinacionalnih korporacija.
Glavni pokretači uspješne održivosti programa su potrebe i želje
zajednica i organizacija za promjenom i da se prilagode promjenama u
okolišu, društvenih i ekonomskih uvjeta koje ih okružuju. U pokušaju
odgovora na važno pitanje što je najbolja mješavina izvora energije koja
je potrebna za rješavanje energetskih potreba našeg svijeta, autor Daniel
Yergin u svojoj knjizi The Quest zaključio je da je „će inovacije biti
kritične“ za pronalaženje odgovora na takva pitanja. 3 Isto tako, održivost
može biti novi prethodnik za organizacije da koriste inovacije. Iako su
ishodi usluga različiti između gradova i korporacija, njihova povezanost i
ovisnost je očita u kontekstu održivosti.
Raznolika skupina lokalnih vlasti i privatnog sektora su
zainteresirani za održivost i kako ista omogućuje inovaciju preko
različitog spektra interesa i ideja. Bilo da je riječi o konkurentnosti koji
vodi Starbucks da zamijeni svoj portfelj ekološki štetnih čašica za kafu s
1
The United States Environmental Protection Agency. n.d. What is Sustainability?
http://www.epa.gov/sustainability/basicinfo.htm
2
United Nations General Assembly. 1987. Report of the World Commission on
Environment and Development: Our common future. Transmitted to the General
Assembly as an Annex to document A/42/427 - Development and International Cooperation: Environment. Retrieved from: http://www.un-documents.net/ocf-02.htm
3
Yergin, Daniel (2012), The Quest: Energy, Security, and the Remaking of the Modern
World. Penguin.
228
PREGLED
više ekološki prijateljskim čašama, ili o interesu industrijskih divova kao
što su IBM i Siemens da ponude prilagođena rješenja za potrebe njihovih
kupaca odnosa mušterija u području prijevoza ili energije, održivost je
aktivno urezana u tkivo kulture organizacija. Gradovi će također nastaviti
održivost da podrže svoje ciljeve za privlačenje poduzeća, te inoviranje u
pružanju usluga. Krajem juna 2012, na skupu održivosti u organizaciji
Governing magazina u Santa Monici, Kalifornija, gradonačelnik
Littlefield iz grada Chattanooga, Tennessee, jezgrovito je postavio da su,
uz infrastrukturu i poticaje, poduzeća u potrazi za nematerijalnom koristi
pri lociranju u gradovima. Po riječima gradonačelnika Littlefielda,
„održivost je glavni fokus za puno gradova koji izlaze iz industrijskog
doba, okruženja u kojima su bile smještene ranije civilizacije vrijedi
spašavati“.
U Michiganu, grad Grand Rapids dobija nacionalna i
međunarodna priznanja za svoje napore u oblasti održivosti, od oznake
Univerziteta Ujedinjenih naroda kao regionalnog centra izvrsnosti za
obrazovanje u održivom razvoju, te najnovije nacionalne nagrade
konferencije gradonačelnika SAD-a za zaštitu klime u kategoriji velikih
gradova. Grad se založio za mjerenje, praćenje i izvještavanje sva tri
elementa održivosti: ekonomski, okolišni i društveni. Ono što je
najvažnije, plan održivosti grada Grand Rapidsa je izravno vezan za
proces godišnjeg budžeta gradske vlade. Njegova održivost izravno je
vezana za inovacije i podršku osoblju kako bi se pojačalo i poboljšalo
pružanje usluga i zajednica. Dugoročno planiranje grada Grand Rapidsa
je usmjereno na sva tri aspekta održivosti, ekonomski, okolišni i
društveni, koji je poznat kao trobilančno planiranje. Elkington, koji je
skovao pojam o trobilančnosti u devedesetima, dodatno je evoluirao
prijedlog održivosti rekavši da „trobilančni program usmjerava
korporacije ne samo na ekonomske vrijednosti koje dodaju, ali i na
području zaštite okoliša i društvene vrijednosti koje dodaju – ili
uništavaju“ (str. 3). 4 Održivost je potreba za globalno pogođene
organizacije jer globalizacija sigurno utječe ne samo na privatni sektor,
nego utječe na sve nivoe vlasti, uključujući i općine. Grad Grand Rapids
je jedna od takvih lokalnih vlada koje su privržene održivosti.
4
Elkington, J. (2004), „Enter the Triple Bottom“, u: Henriques, Adrian, Julie
Richardson, ur. The Triple Bottom Line: does it all add up?, EarthScan, London,
http://johnelkington.com/TBL-elkington-chapter.pdf.
PREGLED
229
Održivost će biti tu u svim našim zajednicama dugi niz godina.
Društvo i organizacije se mogu promatrati u kontekstu teorije sistema i
nude praktična rješenja kroz aktivno korištenje održivosti. Bez
posmatranja kroz sistem i kao cjelinu njegove praktične posljedice gube
se u upravnim i kolektivnima nijansama takvih programa. Sama riječ se
prečesto koristi, a može biti povezana s negativnim posljedicama
periferne važnosti zbog često nedovoljno podržanih programa koji se
bave održivošću u organizacijama. Međutim, ako organizacija ispravno
stave svoje politike i programe održivosti, održivost može biti eksplicitno
segmentirana u specifičnim područjima utjecaja, s naglaskom na sljedeća
područja održivosti.
1. Održivost može riješiti složenost moderne dinamike
međusobno povezanih sistema
Gradski čelnici žele pružiti cjelovita i inovativna tehnološka
rješenja za privlačenje domaćih i stranih ulaganja. Gradovi će pokušati
zadržati i unaprijediti svoju najdragocjeniju imovinu, okoliš i ljudske
resurse. Korporacije su svjesne složene prirode urbanih gradova i
dizajniraju sisteme podrške transportu, energetskim sistemima
rješavanjem urgentnih pitanja lokalnih zajednica u oblastima prijevoza i
poboljšavanja otpornosti gradova od opasnosti koje proizlaze iz
sigurnosnih prijetnji, hitnih slučajeva i klimatskih promjena. Upravljanje
složenim sistemima zahtijeva sistemski pristup rješavanjima problema. U
2010. izvještaju pod nazivom Održivi gradovi: Održivi razvoj za urbane
infrastrukture Siemens korporacija predstavlja da su „gradovi odgovorni
za 75% svjetske potrošnje energije i proizvode više od 80% svih emisija
stakleničkih plinova, uglavnom CO2“ i usmjerava se na „tri glavna
područja održivosti u gradovima: energija, transport i zgrade“. 5 Gradovi i
korporacije su međusobno povezani na različite načine.
5
Siemens. 2010. Sustainable Cities. Sustainable Development for Urban Infrastructures.
http://www.siemens.com/sustainability/pool/nachhaltige_entwicklung/sustainablecities_
2010-08-11.pdf.
230
PREGLED
Iz izvještaja korporacije Siemens – Održivi gradovi: Održivi razvoj za urbane
infrastrukture
2. Prilagodljivost
Održivost nudi priliku da se prilagodi promjenjivim okolnostima
oko organizacija. U svojim nastojanjima da osiguraju inovativna rješenja
u oblasti energetike, energetske konzultantske tvrtke integriraju cjeloviti
pristup upravljanja energijom za klijente u njihovim operacijama na licu
mjesta, usredotočuju se na upravljanje energijom, energetskom
efikasnošću i obnovljive izvore energije direktno na zgradama ili
distribuiranjem. Nedavno je grad Chicago stvorio partnerstvo i inovativno
finansiranje za energetsku efikasnost u centru grada, pod nazivom
„Energetski uticaj Illinois (EI2)“, a koji koristi 25 miliona dolara finansija
od američkog Ureda za energiju iz programa za susjedstvo kako bi se
promoviralo poboljšanje energetske efikasnosti u obiteljskim kućama,
višeobiteljskim stambenim jedinicama, komercijalno-industrijskim i
komercijalno-neprofitnim zgradama. 6
3. Odgovornost
Promjene u vanjskim organizacijskim faktorima i društvenim
prioritetima vode načinu na koji organizacije postaju odgovorne, načinu
6
US Department of Energy (DOE), n. d.: Better Buildings Neighborhood Chicago,
http://www1.eere.energy.gov/buildings/betterbuildings/neighborhoods/chicago_profile.h
tml.
PREGLED
231
na koji oni reagiraju na određene potrebe i kako se bave određenim
pitanjima. Nacionalni park Yellowstone pronašao je način kako koristiti
održivost i biti bolji upravitelj jednih od najdragocjenijih resursa na
planeti. Okoliš i ekološke štete iz prošlosti nisu spriječili menadžere Parka
da traže praktična rješenja i sistemski široki pristup kako bi se održao
prirodni sistem iznutra i izvan organizacije. Koristeći inovacije, Park se
bavi reciklažom, ponovnim korištenjem i povratom plastičnih boca koje
se, recimo, koriste za pravljenje tepiha, staklenih boca u pločicama,
tehnologije solarnih panela tehnologije, pa sve do ponovnog uvođenja
vukova u ekosistem parka. Prema web stranici Nacionalnog park
Yellowstone, njihovo osoblje se zalaže za ozelenjivanje i održivost i
zajedno sa raznim partnerima je uključen u projekte smanjivanja
„zagađenja, smanjenje otpada, (korištenje) alternativnih goriva i
recikliranje“. 7
Na suprotnoj strani spektra, shvaćajući potrebu da uklone porast
zabrinutosti zbog štete koja nastaje od smeća koje se stvara od plastičnih
čaša koje se ne mogu reciklirati, Starbucks spoznaje da je zaštita okoliša
jednako važna kao i novčana dobit. U nekom smislu, oba slučaja
predstavljaju rastući trend organizacijske svijesti o odgovornosti izvan
osnove pružanja usluga klijentima. Korporacijski vrh Starbucksa vjeruje
da „tvrtke mogu – i trebaju – imati pozitivan utjecaj u zajednicama u
kojima služe“. 8
Sva tri elementa koji opisuju put do održivosti za organizacije
zahtijevaju određenu interakciju i organizacijsku dinamiku kako bi ih
pretvorili u uspjeh. Slijedi dinamična i praktična uzorak-lista elemenata
održivosti, koja nije potpuna ili isključiva, a koji omogućavaju održive
programe, politike i projekte.
I.
Predanost
Organizacije moraju biti potčinjene, finansijski i na druge načine
ciljevima održivosti, praktičnim primjenama i provedbama održivosti
povezanih naporima. Spajanjem planiranja održivosti izravno sa
njihovom proračunskom procesu, organizacije ukazuju i dokazuju
predanost održivosti.
7
Yellowstone National Park. Yellowstone National Park. Greening and Sustainability,
http://yellowstone.areaparks.com/parkinfo.html?pid=31365.
8
Satrbucks. Being a Responsible Company, http://www.starbucks.com/responsibility.
232
PREGLED
II.
Liderstvo
Ključ uspješnog programa održivosti je sposobno i voljno
liderstvo. Postoji izravan odnos između uzornog liderstva, održivosti i
uspješnih organizacija. Gradonačelnici, gradski menadžeri i osoblje
moraju raditi ruku pod ruku i sinhronizirano na održivosti. Liderstvo je
osposobljivač održivosti na svim nivoima organizacije. Procjena vodeće
uloge u bilo kojem pojedincu može se osigurati u okviru veće ekonomske,
društvene i ekološke perspektive. Handy je tvrdio da se „u tzv. ekonomiji
znanja održivost (se) mora proširiti i na ljudski, kao i na nivo zaštite
okoliša“ (str. 53). 9 Održivost je ključ uspješnog liderstva. Uvođenjem
mjera održivosti u svoje temeljne vrijednosti organizacija dobiva više
definiran fokus za dugoročno planiranje i razvoj rukovođenja. Kako su to
postavili Ireland i Hitt, globalizacija utječe na cijeli svijet: „Globalno
gospodarstvo je glavni neopozivu događaj čije postojanje je već imao
veliki utjecaj na današnje strateške liderske prakse“ (str. 43). 10 Uloga
liderstva i stav da održivost igra važnu ulogu u dobrobiti organizacije je
podržan od Swaina i Hollara koji su tvrdili da je „ljudsko blagostanje pod
utjecajem društvenih i ekonomskih, kao i okolišnih faktora, i nastoje da
mjere pokazatelje u sva tri područja“ (str. 792). 11
III.
Mjerenje i praćenje
Mjerenje održivosti je potrebno. Organizacije trebaju razumjeti
ono kakvi su im rezultati i ciljevi te pratiti i mjeriti ih u stvarnom
vremenu. Mjerenje omogućuje bolju odgovornost i transparentnost kada
je riječ o održivosti. Dizajn programa održivosti ne mora nužno dovesti
do više efikasnosti, osim ako je osmišljen kako bi se pratio, mjerio i
izvještavao.
9
Handy, C. (2002), What’s a business for?, Harvard Business Review, 80(12), 49–56.
Retrieved from Business Source Premier database.
10
Ireland, D., M. Hitt (1999), Achieving and maintaining strategic competitiveness in
the 21st century: The role of strategic leadership, Academy of Management Executive,
13(1) 43–57. Retrieved from Business Source Premier database.
11
Swain, D., D. Hollar (2003), Measuring Progress: Community Indicators and the
Quality of Life, International Journal of Public Administration, Vol. 26, No. 7, pp. 789–
814, 2003 Retrieved from Business Source Premier database.
PREGLED
233
IV.
Izvještavanje
Završni i privremeni rezultati trebaju biti prijavljeni i inkorporirani
u organizacijsku misiju. Predstavljajući rezultate iz održivosti,
organizacije vježbaju demokratsko pravo da komuniciraju svojim
stanovnicima ili kupcima, ono za što se zalaže, što treba poboljšati i
planove za budućnost.
V.
Angažman zajednice
To je jednako važno za lokalne samouprave isto kao i za firme.
Kada zajednica razumije kako održivost poboljšava pružanje usluga, kako
to pomaže organizacijsku efikasnosti i kvalitetu, te dostavu usluga, onda
će biti više spremna podržati program održivosti i uključiti se na
proaktivni način, pa čak i finansijski podržati. Ključno je prepoznati
posebnost grada ili privatne organizacije.
VI.
Partnerstvo
Uspješni programi uključuju inovativna i pragmatična partnerstva.
Finansiranje projekata održivosti zahtijeva angažman bankarskog sektora,
privatnog sektora i javnog sektora na načine koji se ne mogu naći u
prošlosti. Jedna od ključnih stvari u usvajanju održivosti je prvi korak od
planiranja do provedbe. Partnerstvo između gradova i privatnog sektora
može olakšati to ubrzavanje.
Važno je napomenuti da se održivost gleda kao nužna mjera koja
pruža novim generacijama zaposlenika i modernim organizacijama priliku
da se obnove i nanovo ožive svoje organizacije. Koliko je održivost imati
efikasan i učinkovit proces, toliko je i biti ekološki i društveno svjestan.
234
PREGLED
Edin Mehanović
UDK 341.382(497.6)“1994“
VAŠINGTONSKI SPORAZUM
WASHINGTON AGREEMENT
Sažetak
Nakon propalih mirovnih planova za Bosnu i Hercegovinu od Evropske
zajednice/Evropske unije Sjedinjene Američke Države su odlučile da se
ozbiljnije pozabave pitanjem Bosne i Hercegovine i da pokušaju dovesti Bosnu i
Hercegovinu do prestanka rata i trajnog mira. Prvi uspješan potez Klintonove
administracije bio je u zaustavljanju sukoba Armije BiH i HVO-a, te
sprečavanje agresije Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U
tom kontekstu je pod američkim patronatom došlo do uspostave Federacije
Bosne i Hercegovine u periodu od 1. do 18. marta 1994. godine kada su
potpisani sporazumi koji su okončali agresiju Hrvatske na BiH i uspostavili
hrvatsko-bošnjačku federaciju. Vašingtonski sporazum potpisali su Alija
Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Franjo Tuđman,
predsjednik Republike Hrvatske, kao i Silajdžić i Zubak. Vašingtonski sporazum
nije idealno rješenje, ali je dobro rješenje u vremenskom okviru razgradnje i
dezintegracije Bosne i Hercegovine i smjera u kojem su Bosnu i Hercegovinu
odredili prethodni pregovori kao i okolnostima pod kojim je dogovoren, jer je
usmjerio međunarodne pregovore ka očuvanju jedinstvene i cjelovite Bosne i
Hercegovine, kao prvi pozitivan potez u cilju dovođenja Bosne i Hercegovine do
trajnog mira, što je ostvareno kroz Dejtonski mirovni sporazum.
Ključne riječi: Vašingtonski sporazum, Federacija Bosne i Hercegovine,
Sjedinjene Američke Države, Evropska zajednica, Evropska unija, Bosna i
Hercegovina
Summary
After the European Community-European Union peace plans for Bosnia and
Herzegovina had failed, the United States decided to seriously deal with the B-H
issue and try to bring the war in Bosnia and Herzegovina to an end, thus
insuring a lasting peace. The first successful move made by the Clinton
administration was to stop the conflict between the Army of Bosnia and
Herzegovina and the HVO, and to prevent the Croatian aggression against the
Republic of Bosnia and Herzegovina. In this context, under U.S. patronage
PREGLED
235
lasting from 1 March to 18 March 1994, the Federation of Bosnia and
Herzegovina was established when the agreements which ended the Croatian
aggression on BiH and established Croatian-Bosniak federation were signed.
President of the Presidency of Bosnia and Herzegovina, Alija Izetbegovic and
Croatian President, Franjo Tudjman, were the Washington Agreement
signatories, as well as Silajdžić and Zubak. The Washington Agreement is not an
ideal solution, however in the timeframe and circumstances of its negotiating
during which the decomposition and disintegration of Bosnia and Herzegovina
was active and the directions in which Bosnia and Herzegovina had been taking
by previous negotiations, it proved to be a good solution, since it shifted the
international negotiations towards preserving the unitary and integral Bosnia
and Herzegovina. It served as the first positive move in order to bring Bosnia
and Herzegovina to the lasting peace which has been achieved through the
Dayton Peace Agreement.
Key words: Washington Agreement, Federation of Bosnia and Herzegovina, the
United States, European Community, European Union, Bosnia and
Herzegovina.
Uvod
Svi međunarodni planovi za Bosnu i Hercegovinu koje je ponudila
međunarodna zajednica od februara 1992. godine do Vašingtonskog
sporazuma 1994. godine doživjeli su svoj potpuni neuspjeh.
Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji počela je
pregovore o budućem uređenju Bosne i Hercegovine 13. februara 1994.
godine, a vodio ih je evropski izaslanik Žoze Kutiljero. Kutiljerov plan je
svoj vrhunac postigao 7. i 8. marta 1992, a propao je iz nekoliko razloga.
Prvi i možda najbitniji razlog propasti plana je to što su pregovori vođeni
izvan institucija države Bosne i Hercegovine, zaobiđeni su kao
pregovarači Skupština Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo i Vlada
Bosne i Hercegovina, a umjesto njih pregovori su vođeni sa etničkim i
političkim stankama: SDA, SDS i HDZ. Drugi bitan razlog propasti ovog
plana je što je, umjesto multietničkog ili ekonomskog kriterija
unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, ekskluzivno ponudio etnički
kriterij. Najlošija strana ovog plana je što je za buduće pregovore
utemeljio kao polaznu osnovu etnički kriterij i kantonizaciju kao model
unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. Treći razlog je što su
mirovnom planu nedostajali važni elementi kao što su dogovoreni i
prihvaćeni ustavni principi, mape razgraničenja, prelazni aranžmani, a
mnoge stvari su usaglašene, ali nisu i potpisane. Četvrti razlog propasti
236
PREGLED
plana je što je nudio ustupke tzv. srpskoj strani. Dobra strana Kutiljerovog
plana je što je u početku davao šansu mogućem mirnom raspletu, premda
je smjer u kojem je krenuo na određeni način stimulisao agresiju i ratnu
opciju.
Vens – Ovenov mirovni plan, ponuđen krajem marta 1993.
godine, sastojao se iz četiri dokumenta: Sporazuma o BiH, Sporazuma o
miru u BiH od 30. januara 1993. godine, Mape provincija i Sporazuma o
prelaznim rješenjima od 25. marta 1993. godine. 1 Ovaj mirovni plan
potpisali su Mate Boban i Alija Izetbegović, dok je predsjednik SDS-a
Radovan Karadžić odbio potpisati Sporazum o mapama i Sporazum o
prelaznim rješenjima, tvrdeći 2 da Srbima mora pripasti najmanje 63 posto
teritorije Bosne i Hercegovine. 3 Razlozi propasti ovog plana su
udovoljavanje tzv. srpskoj i hrvatskoj strani odnosno srbijanskoj i
hrvatskoj strani na račun države Bosne i Hercegovine.
Oven i Stoltenberg su u Ženevi ponudili mirovni plan o tri
republike 16. juna 1993. godine čiju osnovu je činio srpsko-hrvatski 4,
odnosno Milošević-Tuđmanov prijedlog 5. Ovaj plan je bio potpuno
nepovoljan sa aspekta državnosti Bosne i Hercegovine. Prvi razlog što je
ovaj plan propao je to što je ostalo sporno petnaest područja oko kojih
nije postignuta saglasnost (područja Neuma, Brčkog, Mostara itd). Drugi
bitniji razlog propasti plana je što u vrijeme njegovog dogovaranja
Sjedinjene Američke Države pokreću vlastitu inicijativu i aktiviraju
pregovore u Vašingtonu koji će rezultirati Vašingtonskim sporazumom, a
kasnije i Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Nakon što je propao Oven – Stoltenbergov plan i nakon što nije
bilo nikakvih adekvatnih sankcija prema tzv. srpskoj strani, agresor je 5.
februara 1994. godine izvršio pravi masakr na pijaci Markale, tada je
artiljerijskom granatom ubio šezdeset devet, a ranio dvije stotine osoba.
NATO je napokon morao reagovati pa je dao ultimatum da se povuče
teška artiljerija oko Sarajeva. Po već viđenom scenariju, za zločin koji su
izvršili Srbi, Karadžić je optužio Bošnjake. Suočeni sa izvjesnim NATO
Kurtćehajić, Suad, Omer Ibrahimagić (2007), Politički sistem Bosne i Hercegovine,
autori, Sarajevo, knj. 3, str. 138.
2
Ibid.
3
Granić, Mate (2005), Vanjski poslovi – iza kulisa politike, Algoritam, Zagreb, prvo
izdanje, str. 86.
4
Owen, David (1998), Balkanska odiseja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, str.
235.
5
Begić, I. Kasim (1997), Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, str. 136.
1
PREGLED
237
udarima, paljanski Srbi su na „molbu“ Borisava Jeljcina 17. februara
1994. godine i garancijama o slanja ruskih jedinica na područja sa kojih
povuku teško oružje u roku od 24 sata počeli povlačiti oružje.
Direktna prijetnja Vijeća sigurnosti međunarodnim sankcijama
Hrvatskoj zbog direktnog učešća oko 30.000 regularnih vojnika
Republike Hrvatske u borbama ne teritoriji Bosne i Hercegovine
prethodila je Vašingtonskom sporazumu. Predsjedniku Hrvatske Franji
Tuđmanu je Klintonova administracija potcrtala da ne može s jedne strane
zagovarati nezavisnost i cjelovitost hrvatske države, a u isto vrijeme
djelovati na podjeli države Bosne i Hercegovine s ciljem pripajanja
jednog dijela Republici Hrvatskoj. 6 Ako Tuđman ne odustane od
zacrtanih ciljeva, izgubiti će podršku SAD-a za teritorijalnu cjelovitost i
unutrašnju jedinstvenost Hrvatske.
Vašingtonskom sporazumu prethodio je i Sabor Hrvata Bosne i
Hercegovine u Sarajevu održan 6. februara 1994. godine koji je u pogledu
mapa ponudio dvije varijante: trostepenu sa sedamnaest kantona i
četverostepenu BiH sa tri republike i istim brojem kantona te sa
Sarajevom, Mostarom i Banjom Lukom kao eksteritorijalnim zonama. 7 U
posebnoj odluci potcrtano je da predstavnici određeni od Hrvatske
republike „Herceg-Bosne“ ne mogu zastupati sve Hrvate kao i to da Sabor
određuje da interese bosanskohercegovačkih Hrvata u budućim
pregovorima zastupaju predsjednik Sabora i drugi predstavnici koje
ovlasti Hrvatsko narodno vijeće kao i to da se novi mirovni projekat
predloži Skupštini BiH na usvajanje. 8 Ovo je izuzetno bitno s aspekta da
se čuje glas bosanskih Hrvata zagovornika multietničke i
multikonfesionalne hiljadugodišnje Bosne i Hercegovine. Američka
inicijativa i stav Sabora bosanskih Hrvata za cjelovitu Bosnu i
Hercegovinu doprinijeli su okončanju agresije Republike Hrvatske na
BiH te uspostavi Federacije BiH.
Amerikanci su shvatili da su Evropljani nesposobni u vođenju
međunarodne politike bez SAD-a. Mirovni pregovori koji su vođeni u
pokroviteljstvu Evropske zajednice/Evropske unije doveli su do toga da
su Amerikanci morali spašavati stanje do kojeg je dovedena Bosna i
Hercegovina. Pregovori o unutrašnjem uređenju BiH, umjesto
Kurtćehajić, Suad, Omer Ibrahimagić (2007), Politički sistem Bosne i Hercegovine,
autori, Sarajevo, knjiga 3, str. 152–153.
7
Begić, I. Kasim (1997), Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, str. 169.
8
Ibid., str. 170.
6
238
PREGLED
multietničkog pristupa, uveli su etnički kriterij, proizveli tri strane u BiH,
zatim su nacrtali unutrašnje granice etničkih strana, konstantno podsticali
Srbiju i bosanske Srbe da nastave sa agresijom izjašnjavajući se da treba
ponuditi nove ustupke Srbima. Bosanskohercegovački Hrvati su
stimulisani da od izražene volje na referendumu od 1. marta 1992. godine,
kada su se izjasnili za suverenu i nezavisnu BiH, pregovorima o
unutrašnjim etničkim granicama krenu u rat protiv Bošnjaka s ciljem
omeđavanja etničkih granica „hrvatske republike u BiH“.
Američki angažman je u startu počeo davati prve rezultate, tako da je 18.
marta 1994. godine u Vašingtonu potpisan Sporazum o uspostavi
Federacije Bosne i Hercegovine između predstavnika bošnjačkog i
hrvatskog nacionalnog korpusa. Dokument su potpisali Izetbegović,
Tuđman, Silajdžić i Zubak, a kao svjedoci potpisivanju su prisustvovali
Bil Klinton, predsjednik SAD-a, i ostali američki zvaničnici. Sporazum je
sadržavao: prijedlog ustava Federacije Bosne i Hercegovine, preliminarni
sporazum o uspostavljanju konfederacije između Federacije BiH i
Republike Hrvatske, potom sporazum koji obezbjeđuje pristup
Jadranskom moru kroz teritoriju Hrvatske i sporazum koji Hrvatskoj
garantuje pravo tranzita kroz općinu Neum. 9 Vojni sporazum potpisan u
Splitu 12. marta 1994. godine čini sastavni dio Vašingtonskog
sporazuma. 10 Sjedinjene Američke Države obećale su pomoć Tuđmanu u
pogledu političke, ekonomske i vojne integracije Hrvatske kao ustupak za
odustajanje od agresije na BiH i pripajanja dijelova BiH.
Na osnovu Vašingtonskog sporazuma na sjednici održanoj 30.
marta 1994. godine Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i
Hercegovine donijela je Odluku o proglašenju Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine. Usvojen je Ustavni zakon o dopunama Ustava Republike
Bosne i Hercegovine prije donošenja Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine, da bi se postigao legitimitet da se jedan dio Bosne i
Hercegovine transformiše na federalnim osnovama. Ovdje je važno
apostrofirati da su međunarodni subjektivitet, teritorijalni integritet i
kontinuitet Bosne i Hercegovine u isključivoj nadležnosti Republike
Bosne i Hercegovine, dok je predviđeno novim rješenjima da republički
propisi imaju svoju valjanost, dok se ne usvoje adekvatni federalni
propisi. Federacija BiH je federacija kantona, a ne nacionalnih teritorija,
Kurtćehajić, Suad, Omer Ibrahimagić (2007), Politički sistem Bosne i Hercegovine,
autori, Sarajevo, knjiga 3, str. 152.
10
Begić, I. Kasim (1997), Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, str. 166.
9
PREGLED
239
te u pogledu raspodjele nadležnosti prihvaćen je univerzalni princip tako
da se utvrđuju isključiva ovlašćenja Federacije, potom zajedničke
nadležnosti Federacije i kantona te isključiva ovlašćenja kantona.
Ustavnopravni diskurs (analiza)
Nakon donošenja Ustava Federacije BiH utemeljena su dva
ustavna sistema na teritoriji Bosne i Hercegovine, zbog toga je važno da
objasnimo njihovu ustavnopravnu vezu kao i odnos kada je u pitanju
državno uređenje, tj. teritorijalno ustrojstvo kao i organizacija vlasti.
Usvojen je Ustavni zakon o dopunama Ustava Republike Bosne i
Hercegovine, čime je obezbjeđena zakonska osnova da se dio Republike
Bosne i Hercegovine preoblikuje na federalnim principima, pa je ustavni
sistem Federacije postao dio ustavnog sistema Republike Bosne i
Hercegovine. Ustavni zakon o dopunama Ustava RBiH kaže da Bošnjaci i
Hrvati zajedno sa ostalim, kao i građani, mogu transformirati unutrašnju
strukturu teritorije sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u
Federaciju BiH, a da će odluka o promjenama ustavnopravnog statusa
teritorije BiH sa većinskim srpskim stanovništvom biti donesena na
pregovorima o miru u okviru konferencije o bivšoj Jugoslaviji.11
Ustav Republike Bosne i Hercegovine u aspektu državnog
uređenja podrazumijeva unitarnu državu sa visokim stepenom
decentralizacije vlasti, dok Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
podrazumijeva federalni ustroj vlasti. Nakon donošenje Ustava Federacije
BiH ustavni sistem BiH i dalje zadržava jedinstvo vlasti sa najvišim
organom vlasti – skupštinom, kojoj su odgovorni drugi izvršni organi sa
vladom na čelu. Ustavni sistem Federacije BiH pretpostavlja sistem
podjele vlasti, premda se predsjednik i potpredsjednik Federacije biraju u
federalnom parlamentu. Ustav Federacije treba razumjeti u funkciji
postizanja mirovnog sporazuma za BiH te kao prelazno rješenje do
postizanja trajnog mira za BiH. Ovo znači da je Republika Bosna i
Hercegovina međunarodno priznata država, a da je Federacija BiH entitet
u prelaznom periodu te da oni egzistiraju paralelno, s tim da je u
eksplicitnoj
nadležnosti
Republike
Bosne
i
Hercegovine
međunarodnopravni subjektivitet, teritorijalni integritet i kontinuitet
Bosne i Hercegovine. Odluke iz nadležnosti RBiH donose organi
11
240
„Službeni list RbiH“, 8/94, Sarajevo, 1994.
PREGLED
Republike Bosne i Hercegovine, te ukoliko bi takve odluke donijeli
organi Federacije BiH, bile bi suspendirane. 12
Kod analize Ustava Federacije Bosne i Hercegovine primijetit
ćemo da on obuhvata dva različita dijela normi. Prvi dio obuhvata ustavna
rješenja ustavne strukture tipična za savremene federacije kao što su:
ljudska prava, ekonomske slobode, liberalno tržište, raspodjela
nadležnosti između Federacije i kantona, federalna struktura organa
vlasti, dok drugi dio jesu političke naravi kojima se nastoji ostvariti
politički cilj, preciznije postići mirovni sporazum između Bošnjaka i
Hrvata. Zbog toga Federacija ima dvonacionalni karakter i ističe
Bošnjake i Hrvate kao konstitutivne narode, pa tek poslije spominje ostale
i građane. Ustroj Doma naroda u Federalnom parlamentu, upotreba
konsenzusa, paritet u federalnim organima, izuzev Vlade Federacije,
struktura kantonalnih zakonodavnih tijela, vlade, policije, odražava
dvonacionalni karakter i diskriminiše ostale, tako da je sa ovog aspekta
federalni Ustav političke i na izvjestan način diskriminatorske naravi.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine na određeni način predstavlja
balans pravnog određenja i političkog pritiska kao i izvjesne ravnoteže
između dvonacionalnog karaktera Federacije i građanske komponente.
Prema podjeli nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti,
riječ je o tipičnoj strukturi u savremenom federalizmu u kojoj federacija
ima ovlasti koje u potpunosti obezbjeđuju jedinstvo ekonomskog,
socijalnog i političkog sistema. Posebno je značajno da je u pitanju
federacija kantona, a ne nacionalnih teritorija, pri čemu federaciju
dodatno osnažuju mješoviti kantoni sa posebnim režimom.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, članom 1.
određeno je da su u njenoj isključivoj nadležnosti: vođenje vanjskih
poslova, odbrana i zaštita granica, državljanstvo, utvrđivanje ekonomske
politike uključujući planiranje, obnovu i politiku korišćenja zemljišta na
federalnom nivou, uređivanje unutrašnje i međunarodne trgovine, carine,
prava industrijskog vlasništva, standardizacija proizvoda, papiri od
vrijednosti i komunikacije, uređivanje finansija i finansijskih institucija
uključujući uspostavljanje i kontrolu monete Federacije, utvrđivanje
monetarne i fiskalne politike, osnivanje centralne banke, suzbijanje
Begić, I. Kasim (1997), Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, str. 174.
12
PREGLED
241
međunarodnog i međukantonalnog kriminala, specijalno terorizma,
trgovine drogom i organiziranog kriminala kao i saradnja sa Interpolom,
dodjela elektronskih frekvencija za radio, televiziju i za ostale potrebe,
utvrđivanje energetske politike, uključujući raspodjelu između kantona,
osiguranje i održavanje posebne infrastrukture, finansiranje djelatnosti
federalnih vlasti i ustanova te institucija koje federalne vlasti osnivaju
oporezivanjem, zaduživanjem ili na druge načine. 13
Zajednička nadležnost dodijeljena je Federaciji i kantonima u
sljedećim oblastima: jamčenja i provođenja ljudskih prava, zdravstva,
politike zaštite čovjekove okoline, komunikacijske i transportne
infrastrukture, socijalne politike, provođenja zakona i drugih propisa o
državljanstvu, imigracije i azila, turizma i korištenja prirodnih
bogatstava. 14
Kantonima je dodijeljeno sve ono što nije u izričitoj nadležnosti
Federacije, a posebno su nadležni za: uspostavljanje i nadziranje
policijskih snaga koje će imati jedinstvene federalne uniforme sa
kantonalnim oznakama, utvrđivanje obrazovne politike, uključujući
donošenje propisa o obrazovanju i osiguranju obrazovanja, utvrđivanje i
provođenje kulturne politike, utvrđivanje stambene politike, uključujući
donošenje propisa koji se tiču uređivanja i izgradnje stambenih objekata,
utvrđivanje politike koja se tiče reguliranja i osiguranja javnih službi,
donošenje propisa o korišćenju postrojenjima za proizvodnju energije i
osiguranje njihove dostupnosti, utvrđivanje politike u vezi sa osiguranjem
radija i televizije, uključujući donošenje propisa o osiguranju njihovog
rada i izgradnji, provođenje socijalne politike i uspostavu službi socijalne
zaštite, stvaranje i primjenu politike kantonalnog turizma, razvoj
turističkih resursa, finansiranje djelatnosti kantonalne vlasti ili njenih
agencija oporezivanjem, zaduživanjem ili drugim sredstvima. 15
Zakonodavna vlast u Federaciji ostvaruje se kroz Federalni
parlament koji se sastoji iz dva doma: Predstavnički dom, koji broji 140
poslanika koji se biraju na neposrednim izborima, i Dom naroda,
sastavljenog od po trideset delegata iz reda bošnjačkog i hrvatskog
naroda, čije predstavnike biraju kantonalne skupštine uz odgovarajući
broj delegata iz reda ostalih.
Ustav Federacije, član 1. V. Ustavi: Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i
Hercegovine, Republike Srpske, kantona/županija Federacije Bosne i Hercegovine sa
amandmanima, na jezicima: bosanskom, hrvatskom, srpskom, engleskom, Federalno
ministarstvo pravde, Sarajevo, 1997, str. 66.
14
Ustav Federacije, član 2. V. ibid.
15
Ustav Federacije, član 3. V. ibid.
13
242
PREGLED
Parlament bira predsjednika i potpredsjednika Federacije koji čine izvršnu
vlast, a odluke se donose na bazi saglasnosti. Vladu bira predsjednik
Federacije uz saglasnost potpredsjednika i uz potvrdu većine u
Predstavničkom domu, a nju čine premijer i odgovarajući broj ministara, s
tim da u njoj najmanje jedna trećina mora biti sastavljena od bosanskih
Hrvata.
Sudska vlast Federacije sastoji se od Ustavnog suda Federacije,
Vrhovnog suda Federacije i Suda za ljudska prava Federacije Bosne i
Hercegovine sa njihovim standardnim ovlašćenjima. U prvih pet godina
predviđeno je da, osim Vrhovnog suda, pobrojani sudovi imaju u svojim
redovima i sudije strance. Trojicu sudija Ustavnog suda imenuje
predsjednik Međunarodnog suda pravde uz prethodne konsultacije sa
predsjednikom i potpredsjednikom FBiH, dok četvoricu sudija Suda za
ljudska prava imenuje Ministarski savjet Savjeta Evrope. 16
Prema Ustavu Federacije, zakonodavnu vlast u kantonima
ostvaruje kantonalni parlament koji je jednodoman i broj poslanika može
biti između 30 i 50. Izvršnu vlast čini predsjednik kantona koji se bira u
parlamentu kantona između kandidata koje predlože poslanici, kao i vlada
kantona koja odražava nacionalni sastav kantona. Sudsku vlast u
kantonima čine kantonalni sudovi koji imaju izvornu nadležnost u
stvarima koje nisu u nadležnosti općinskih sudova i koji odlučuju o
žalbama na presude općinskih sudova. 17
Federacija BiH trebala je zauzimati prostor sa bošnjačkom i
hrvatskom većinom sa oko 55% teritorije BiH, što je određeno prvo u
Vašingtonu, a nakon toga u Beču u maju, a prema popisu stanovništva od
1991. godine na tom prostoru živjelo je 65% stanovništva Bosne i
Hercegovine. Teritorija sa većinskim srpskim stanovništvom trebala je
obuhvatiti 42% teritorije Bosne i Hercegovine, dok bi distrikt Sarajevo
činio 3% teritorije Bosne i Hercegovine sa 11% stanovništva Bosne i
Hercegovine. Distrikt Sarajevo imao bi površinu 3% od ukupne teritorije
Bosne i Hercegovine, a teritorijalno bi ga činilo 9 općina sa prelaznim
periodom od dvije godine u kojem bi imao poseban status. U prelaznom
periodu distriktom bi upravljao administrator UN-a koji bi radio pod
nadzorom specijalnog predstavnika generalnog sekretara u saradnji sa
zajedničkom komisijom za distrikt Sarajevo, a kojeg bi imenovao
generalni sekretar.
16
17
Ustav Federacije, član 9(c) i (d) Ustava FBiH. V. ibid., str.74–78.
Ibid., str. 79–81.
PREGLED
243
Mostar bi činio 0,4% teritorije BiH, a njime bi upravljao
administrator Evropske unije koji bi se konsultovao sa specijalnim
izaslanikom generalnog sekretara UN-a i sarađivao sa regionalnom
komisijom. Međutim, karta Federacije nastala na osnovama
Vašingtonskog sporazuma bit će izmijenjena u dva navrata, prvo planom
Kontakt grupe, a nakon toga i Dejtonskim mirovnim sporazumom.
„Tokom prve godine svoga postojanja Federacija je uglavnom bila samo
sporazum na papiru.“ 18
Bečkim sporazumom od 7. do 11. maja 1994. godine, čiji su
pregovarači i potpisnici bili Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, određeno je
da područje kantona čine općine sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim
stanovništvom prema popisu od 1991. godine. Tim sporazumom utvrđena
je i karta osam kantona sa radnim nazivima: Sansko-unski, Posavski,
Tuzlansko-zvornički, Zeničko-dobojski, Goraždanski, Srednjobosanski,
Srednjohercegovački i Zapadnohercegovački, te distrikt Sarajevo. 19
Prema ovom sporazumu, načela za konstituisanje kantona su:
1. kantoni su oblik teritorijalne organizacije države Bosne i
Hercegovine;
2. kantoni su federalne jedinice i oblik decentralizacije države;
3. imena kantona bit će isključivo po gradovima-sjedištima
kantonalnih
vlada
ili
po
regionalnim
geografskim
karakteristikama;
4. kantoni predstavljaju zajednički životni prostor konstitutivnih
naroda i građana koji na tom prostoru žive;
5. kantoni se teritorijalno organizuju na etničkom, ekonomskofunkcionalnom, prirodno-geografskom i komunikacijskom načelu;
6. područja kantona čine općine prema objavljenim podacima o
popisu stanovništva iz 1991. godine;
7. općine čije većinsko stanovništvo nije stanovništvo koje čini
većinu u kantonu imat će poseban status u skladu sa Ustavom
Federacije;
8. na granicama između kantona ne postoji granična kontrola. 20
Konačno rješenje broja i granica kantona uslijedilo je poslije karte
razgraničenja Kontakt grupe i Dejtonskog mirovnog sporazuma
18
Holbrooke, Richard (1999), To End A War, The Modern Library, New York, str. 61.
Begić, I. Kasim (1997), Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo, str. 180.
20
Ibid.
19
244
PREGLED
donošenjem Zakona o federalnim jedinicama 12. juna 1996. godine kojim
je uređena Federacija Bosne i Hercegovine sa deset kantona. 21
Vašingtonski sporazum sadržavao je i preliminarni sporazum o
osnivanju konfederacije između Republike Hrvatske i Federacije Bosne i
Hercegovine koji nikada nije realiziran iz praktičnih razloga. Prvi je da
konfederalni ugovor potpisuju dvije suverene i nezavisne države, a
Federacija Bosne i Hercegovine to nije, a drugi razlog je što
bosanskohercegovački Srbi nisu prihvatili da uđu u Federaciju Bosne i
Hercegovine, pa se Federacija nije teritorijalno poklopila sa Republikom
Bosnom i Hercegovinom. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma
preliminarni sporazum o konfederaciji reduciran je i realizira se kroz
posebne paralelne odnose u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim
integritetom Bosne i Hercegovine.
U Vašingtonu je potpisan Sporazum između Republike Hrvatske i
Federacije Bosne i Hercegovine koji Federaciji obezbjeđuje pristup
Jadranskom moru kroz teritoriju Republike Hrvatske i Sporazum između
Federacije i Republike Hrvatske kojim se Hrvatskoj daje pravo tranzita
kroz teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. 22 Ovi sporazumi su
potpisani u Vašingtonu 18. marta 1994. godine od Franje Tuđmana,
predsjednika Republike Hrvatske, i Alije Izetbegovića, predsjednika
Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, i bili su u funkciji
konfederalnih veza i istog dana su stupili na snagu.
Zaključak
Zahvaljujući Sjedinjenim Državama i njihovoj aktivnoj ulozi koju
su preuzeli u pogledu BiH i zaustavljanja agresije, BiH je sačuvana kao
cjelovita i suverena država. Vašingtonski sporazum ima dvije strane,
odnosno može se posmatrati iz dva različita ugla. S jedne strane, on je
zaustavio agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, te je s tog
aspekta doprinio očuvanju cjelovite države Bosne i Hercegovine, dok je, s
druge strane, uspostava Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno
neuključivanje u sporazum takozvane „treće strane“, otvorila proces
unutrašnje razgradnje Bosne i Hercegovine. Temeljno polazište Kontakt
grupe kao i Dejtonskog mirovnog sporazuma bit će „dostignuća“
prethodno ponuđenih mirovnih planova kao i Vašingtonski sporazum.
21
22
Ibid., str. 181.
Ibid., str. 186–187.
PREGLED
245
Evropska politika nije svoj krah doživjela samo prethodnim
mirovnim sporazumima, ona će svoj krah pokazati i u Dejtonu: „I vlade
važnijih evropskih zemalja su na opšte iznenađenje Amerikanaca,
odlučno izjavile da su njihovi predstavnici u Dejtonu bili njihovi vlastiti
izaslanici. Nikakve zajedničke evropske spoljne politike i politike
bezbednosti kojoj bi oni bili podređeni, nije bilo.“ 23 Sve vrijeme trajanja
agresije BiH je plaćala cijenu nejedinstvene EZ politike, a danas plaća
cijenu nejedinstvene EU politike, koja bi bila sposobna da Bosnu i
Hercegovinu za godinu ili dvije uvede u Evropsku uniju.
Vašingtonski sporazum ima svoje i pozitivne i negativne strane, pa
ćemo prvo akcentirati one negativne. Vašingtonski sporazum je narušio
jedinstveno unitarnog uređenja Republike Bosne i Hercegovine i doveo
do njenog unutrašnjeg preustroja. Iz perspektive multikulturalne i
multietničke hiljadugodišnje Bosne i Hercegovine, narušio je
multikulturalnost i dao legalitet i legitimitet kao i prioritet etničkim
grupama – Bošnjacima i Hrvatima, a ostale i građane je stavio u drugi
plan. Ovaj plan je eksplicitno riješio pitanje Bošnjaka i Hrvata, ali nije
riješio na isti ili sličan način pitanje ostalih ili građana. Njegov negativan
karakter ogleda se u tome što je samo dio teritorije Bosne i Hercegovine
uredio na federalnom principu, dok je drugi dio teritorije Bosne i
Hercegovine ostao neriješen. Također, kantonalizacija Federacije Bosne i
Hercegovine na prostoru na kojem su većinski živjeli Bošnjaci i Hrvati
prema popisu stanovništva iz 1991. godine, bez kantonizacije i ostalog
dijela Bosne i Hercegovine po istom kantonalnom principu, pokazala se
kao loše rješenje. Njegova negativna strana je i to što nije ponudio
cjelovito i jedinstveno unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine i što je
ostavio mogućnost i dao priliku drugačijeg mogućeg rješenja i uređenja
ostalog dijela Bosne i Hercegovine. Također negativna strana je što je
prema Vašingtonskom planu Federacija činila svega 55 posto teritorije
Bosne i Hercegovine, te je bio nepovoljna pregovaračka pozicija u
Dejtonu, što je i reducirano na 51 posto teritorije za Federaciju BiH. Ono
što je vjerovatno njegova najlošija strana je to što je u Ustav Federacije
BiH članom 1. uveo kategoriju konstitutivnosti naroda, što će postati
kategorija odnosno termin koji će u postdejtonskom periodu
karakterizirati Bošnjake, Srbe i Hrvate kao konstitutivne narode umjesto
da je upotrijebljen termin autohtonosti. U Ustav Federacije Bosne i
Hercegovine trebalo je eksplicitno navesti i sve ostale narode i etničke
grupe koje žive na prostoru Federacija Bosne i Hercegovine, kao što je to
23
246
Bilt, Karl (1999), Zadatak mir, „Radio B 92“, Beograd, str. 203.
PREGLED
trebalo uraditi i kasnije sa dejtonskim Ustavom i dati jednakopravnost i
onim državljanima BiH koji ne žele da se izjasne kao pripadnici jednog
od tri naroda. Ovo se pokazalo posebno pogrešno, jer se ova katastrofalna
greška ne može lahko ispraviti, kao što je to u slučaju poznatom kao
„Sejdić-Finci“, da državni organi BiH nisu u stanju da implementiraju
presudu Evropskog suda za ljudska prava o jednakopravnosti.
Dobre strane Vašingtonskog sporazuma ogledaju se u
vremenskom okviru i međunarodnim okolnostima i odnosima
međunarodnih snaga u svijetu. Svi međunarodni mirovni pregovori koji
su vođeni od februara 1992. godine pod pokroviteljstvom međunarodne
konferencije o bivšoj Jugoslaviji kao i svi međunarodni mirovni planovi
za Bosnu i Hercegovinu koje je nudila Evropska zajednica/Evropska unija
vodili su dezintegraciji i razgradnji Republike Bosne i Hercegovine.
Ponuđeni Kutiljerov mirovni plan marta 1992. godine, sa aspekta
ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine, bila je kantonizacija
Bosne i Hercegovine sa etničkim kriterijem. Ponuđeni Vens – Ovenov
mirovni plan marta 1993. godine, sa aspekta ustavnopravnog uređenja,
ponudio je federaciju kao rješenje unutrašnjeg uređenja Bosne i
Hercegovine na etničkoj osnovi. Oven – Stoltenbergov plan juna 1993.
godine ponudio je konfederalno ustavno pravno uređenje Bosne i
Hercegovine, odnosno tzv. uniju republika, što je ustvari vodilo disoluciji
Bosne i Hercegovine i njenoj potpunoj razgradnji. U ovakvim
okolnostima i okvirima kada je nastao Vašingtonski sporazum, on je
najbolje ponuđeno rješenje, jer je zaustavio daljnju razgradnju Bosne i
Hercegovine, zaustavio je agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i
Hercegovinu te zatvorio jedan front ratišta i zaustavio stradanja ljudi kroz
sukob HVO – Armija BiH. Ovaj sporazum je omogućio jedinstvenu
vojnu odbranu Armije BiH i HVO-a od agresije SRJ (Srbije i Crne Gore),
te je omogućio zajedničko vojno djelovanje s ciljem povratka okupiranih
teritorija od tzv. Vojske Republike Srpske, u čijem posjedu je u to vrijeme
bilo preko 70 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Vašingtonskim
sporazumom i zajedničkom vojnom akcijom Armije BiH i HVO-a
teritorija Federacije BiH prije dejtonskih mirovnih pregovora u postocima
činila je preko 50 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Državljani Bosne i
Hercegovine svjesni su važnosti uključivanja i aktivnog učešća
Sjedinjenih Američkih Država u rješavanju balkanske, a posebno
bosanskohercegovačke krize. Sjedinjene Američke Države su svojim
aktivizmom uspjele dovesti do potpisivanja i realizacije Vašingtonskog
sporazuma koji je omogućio otvaranje drugačijeg pristupa pitanju Bosne i
Hercegovine, čime je napravljen prvi međunarodnopravni korak u cilju i
PREGLED
247
smjeru očuvanja cjelovitosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Pozitivna strana Vašingtonskog sporazuma je u tome što su i SAD
shvatile da je moguće doći od rješenja pitanja Bosne i Hercegovine i
ukoliko se ozbiljno i studiozno pristupi problemu uz odlučnost da se
problem i riješi. SAD se nisu zadovoljile djelimičnim rješenjem pitanja
Bosne i Hercegovine, nego su nakon ovog sporazuma nastojali da
cjelovito riješe pitanje Bosne i Hercegovine, te su u tom cilju osnovale
Kontakt grupu, a kasnije i poveli dejtonske mirovne pregovore koji su
rezultirali Dejtonskim mirovnim sporazumom. Zahvaljujući realizaciji
Vašingtonskog sporazuma, napravljeni su uslovi za cjelovito rješenje
pitanja Bosne i Hercegovine, što je zahvaljujući američkom aktivizmu
realizirano Dejtonskim mirovnim sporazumom decembra 1995. godine.
Literatura
1. Begić, I. Kasim (1997), Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do
Daytonskog sporazuma, Bosanska knjiga, Sarajevo.
2. Bilt, Karl (1999), Zadatak mir, Radio B 92, Beograd.
3. Granić, Mate (2005), Vanjski poslovi – iza kulisa politike, Algoritam,
Zagreb, prvo izdanje, str. 86.
4. Holbrooke, Richard (1999), To End A War, The Modern Library, New
York.
5. Kurtćehajić, Suad, Omer Ibrahimagić (2007), Politički sistem Bosne i
Hercegovine, autori, Sarajevo, knjiga 3.
6. Owen, David (1998), Balkanska odiseja, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb, str. 235.
7. Ustavi: Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine,
Republike Srpske, kantona/županija Federacije Bosne i Hercegovine sa
amandmanima, na jezicima: bosanskom, hrvatskom, srpskom,
engleskom, Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, 1997.
8. „Službeni list RbiH“, 8/94, Sarajevo, 1994.
248
PREGLED
Prijevod / Translations
PREGLED
249
250
PREGLED
Carlo Bordoni
UDK 304
DA LI JE LEVIJATAN JOŠ UVIJEK ŽIV? 1
THE LEVIATHAN IS STILL ALIVE? 2
Nedavno izdanje Levijatana, kapitalnog djela Thomasa Hobbesa
(urednik Noel Malcolm, 3. toma, 1832 stranice, Clarendon Press) skreće
pažnju na modernost 3 i stvarnu ulogu države (vidi: Runciman, David,
„Where is Hobbes?“, TLS, 27. II). U početku bijaše čudovište znano kao
Levijatan, mračna sila odstranjena iz zle javne svijesti. Način na koji je
prikazan Hobbesov Levijatan odlično prikazuje strukturu moderne
države, onako kako su je vidjeli ljudi koji su živjeli u XVII vijeku, umorni
od života na svijetu kojim upravljaju sreća, nered i korupcija, ljudi siti
religioznih ratova i svijeta zasnovanog na praiskonskom zakonu jačeg,
ljudi željni razvijanja vlastitog poslovanja u klimi uzajamne pravednosti.
Levijatan, biološka čudovišnost koja vuče korijenje iz biblijske
tradicije, je tijelo sačinjeno od ljudskih tijela kao što se to može vidjeti na
naslovnici prvog izdanja iz 1561. Tijelo veoma slično Arčimboldovim
portretima, čije su odlike sačinjene od različitih figura ili predmeta
organizovanih na takav način da ljudskom oku prikažu iluziju potpune
cjeline. Arčimboldovi portreti ustvari prethode ukusu epohe koja osjeća
potrebu da pronađe izgubljeno jedinstvo, prikupljajući i raspoređujući
različite društvene segmente, koristeći ih u skladu sa njihovom
funkcionalnošću zarad konstrukcije ravnoteže, koja nije više prirodna
nego „humanizirana“. Drugim riječima: ravnoteže prilagođene potrebama
čovjeka da ujedini sile i počini ih zakonima koji omogućavaju stvaranje
civilizovanog društva.
Članak Carla Bordonija objavljen 12. 3. 2013. u magazinu S.E.J.
An article by Carlo Bordoni that was published in the Social Europe Journal on 15
March 2013.
3
U ovom članku termin modernost i njegove izvedenice odnose se na period koji je
uslijedio poslije srednjeg vijeka, kada je nastupio otklon od feudalizma ka kapitalizmu,
industrijalizaciji, eri razuma, stvaranja države i svih njenih sastavnih institucija. Op.
prev.
1
2
PREGLED
251
Prevazivši „prirodni“ koncept društva, Hobbes naglašava
vještačku prirodu svog ostvarenja: „Umijeće ide još dalje oponašajući
čovjeka, to umno i najizvrsnije djelo prirode. Jer umijećem je stvoren onaj
veliki Levijatan, nazvan zajednicom ili državom (na latinskom Civitas),
koja nije ništa drugo do umjetni čovjek.“
Stoga je Levijatan cjelina sačinjena od mnoštva ljudi, čiji je
zadatak da održavaju sve vitalne funkcije, gdje svako pri tom ima
drugačiji zadatak u ovisnosti od položaja na kojem se nalazi i
funkcionalnosti složenih „mehanizama“ koji opet ovise o uniformnosti i
preciznosti kojom svako obavlja svoju dužnost. Sveukupna preciznost
cjeline koju osigurava glava (Levijatanova „duša“), drugim riječima viša
volja „vladara“ stoji iznad – što porijeklo riječi jasno objašnjava. On
donosi odluke, usmjerava, pokreće i određuje postupke te cjeline u svačije
ime. Svaki član ima da se prilagodi toj višoj volji, inače se javlja rizik od
kolabiranja čitavog sistema.
Potpuna primjena principa društvene solidarnosti koji je temelj
svakog društva može se pronaći unutar ovog inovativnog i izuzetnog
uvida u modernu državu, mada je geslo „svi za jednog, jedan za sve“
suptilno protumačeno iznova (uz tananu semiološku izmjenu koja nije baš
uvijek shvaćena), ne toliko u vezi s pojedincem, koliko sa jedinstvom
cjeline. Jasno je da je država ta koja pruža sve i isto tako ona koja očekuje
od svakog da učestvuje u njenom podupiranju (bilo putem odbrane ili
razvoja). Novo moderno biće posjeduje nadljudsku snagu, mnogo veću od
one kojom su raspolagali različiti tradicionalni sistemi vladavine; mnogo
jaču jer ne ovisi o božanskom ukazu, nasljeđivanju moći ili njenom
nametanju silom, već na volji svakog pojedinca. Ili barem na volji većine,
uvodeći time drugu posljedičnu identifikaciju moderniteta – delegiranje
moći putem mehanizama zajedničkog predstavljanja. Identifikaciju
poznatu pod pojmom „predstavnička demokratija“.
Iz suočavanja s ovakvim razmišljanjem, jasno je da je moderna
država od svojih početaka kroz tijelo Levijatana već sadržavala sebe u
vidu omasovljenja, značajnog sredstva potiskivanja pojedinčeve
autonomije, naspram „oktroiranja“ ekonomske slobode srednje klase, koja
je imala dopuštenje da se upusti u proizvodne i trgovačke aktivnosti na
vlastiti rizik. Ako ova suprotnost pojmova izgleda neobjašnjivo i
nedosljedno sa zahtjevom za kompaktnošću Levijatana, ona se pojavljuje
na površini čim „klasicistička“ priroda moderne postane očita, umjesto da
bude legitimna i na svoj način koherentna. Drugim riječima: svi oni (a oni
su nadmoćna većina) koji nemaju prilike, volje niti sredstava sa doprinesu
ekonomski, kulturnim i građanskim razvojnim procesima države, sami
252
PREGLED
sebe ograničavaju samo na izvršavanje građanske dužnosti. To se svodi
na obavljanje daljih aktivnosti u svom polju stručnosti, što pak označava
zajednički rad na osiguravanju snage, odbrane, održivosti, svih usluga,
službi, dužnosti neophodnih za svačiji opstanak, uključujući tu i
privilegovanu manjinu. Njihova korisnost je kamen temeljac, te iz ovih
razloga, mora biti zagarantovana po svaku cijenu, ili putem ubjeđivanja ili
putem sile, tako da država – preko svojih „aktivnih“ članova
(poduzetnika, poslovnih ljudi, intelektualaca i vođa) može napredovati.
Nije iznenađujuće što se politika većine industrijalizovanih
zemalja, ponajprije Engleske, istog trena prihvatila otklanjanja društvene
otuđenosti, ciljajući na siromašne, nezaposlene i beskućnike koji su se
okupljali na rubovima industrijskih gradova. Različiti „zakoni o sirotinji“
koji su se smjenjivali u periodu od XVI do XIX vijeka, nisu se toliko
trudili da ih nahrane i zbrinu u duhu kršćanskog milosrđa – što je Crkva
dotad činila, već da ih reintegrišu u proizvodni proces. Te su grupe dobile
dostojanstvo zaposlenja, ne na humanitarnoj već na društvenoj osnovi, da
i oni mogu doprinijeti sveukupnom napredovanju društva na njihov
skromni način, bez da budu na teretu zajednice.
Tako je njihovo određenje preusmjereno na fabrike, gdje se od njih traži
da vrše obavezan rad, umjesto na utočišta ili oronula skloništa kojima su
parohije upravljale. To je jedan vid jeftine radne snage koja ima svrhu da
poveća zaradu i smanji proizvodne troškove u pomaljajućoj industriji.
Napredak sam od sebe leži u rukama nekolicine ljudi i u žrtvi koju
su podnijeli svi ostali u ime zajedničkog dobra. Društvena diferencijacija
je stoga umetnuta u princip modernosti koji je hrani, razdvajajući
„žrtvovane“ – one osuđene da vrše vitalne funkcije Levijatana, od onih
koji doprinose na drugi način, a koji imaju privilegiju da žive boljim
životom. Sasvim je jasno kako iz ovog potiče princip predstavničke
demokratije. Jednostavno zbog temeljne dužnosti koju mora obavljati,
osiguravajući time kontinuitet države, većina može jedino „delegirati“
svoju moć donošenja odluka na ostale koji imaju više iskustva i koji su
posvećeni ovom zadatku.
Kao što primjećuje Ruso, manjkava demokratija, zasnovana na
djelomičnom prenošenju individualnih sloboda onih koji su njeni građani
i time navedeni na bespogovorno izvršavanje svojih dužnosti i funkcija,
ne može biti izuzeta od paralelizma sa samim tijelom Levijatana.
Propitivanjem ovog apsolutnog principa, djelomično je određen kraj
moderne države. Drskost da se kritikuje ponašanje izvršne moći – njeno
odbijanje da se delegira individualna moć ukoliko nema mogućnosti da se
PREGLED
253
ista nadzire – je izvorni grijeh prevage sebstva koje dovodi u opasnost
ravnotežu koja je mučno ostvarena prije tri vijeka.
Država je moćan upravljački aparatus modernih nacija, koji se
uspostavio još u ranom XV vijeku i odmah pokazao svoju sposobnost
održavanja kontrole nad raštrkanim stanovništvom kojem je nedostajao
identitet nastao u feudalizmu. Thomas Hobbes predosjeća stvaranje
moderne države u djelima De Cive iz 1642. i Levijatan iz 1651, gdje
mnoštvo – „raštrkana rulja“ postaje stanovništvo ujedinjeno s vladarom
pokoravajući se njegovoj moći ujedinjenja. Zajedno s vladarom koji ga
zastupa narod postaje jedno. No, narod se djelomično odriče svoje
autonomije i prerogativa slobode u korist zaštite koju pruža država.
Moderna država je nastala iz ovog ugovora između masa i vladara
s kojim čine kohezivnu jedinicu sa kojom se mogu poistovjetiti. Pojmovi
nacije, kulture i tradicije su umetnuti na trajan način, princip
regionalizacije je potvrđen kao poveznica s prostorom na kojem se nalazi
privatno vlasništvo, centar ličnih interesovanja i porodičnog života. Sve
ovo – uz zajednički jezik, tradicije, religiju i kulturu – pomaže
preobraćenju mnoštva sastavljenog od pojedinaca u čvrsto, ujedinjeno
tijelo koje postaje nacija. U zamjenu za garantovanje zakonskih prava,
sigurnosti, javnog reda i slobode da se pojedinac bavi biznisom, moderna
država uspostavlja jasne obaveze plaćanja poreza i vrši društvenu
kontrolu između redova.
Gruba i formalna prilikom svoje prve primjene, ona postaje
rafiniranija sa osnivanjem arhiva, gruntovnica, registratura, katastara i
matičnih ureda. Nasilno ugnjetavanje napadne države je zamijenjeno ništa
manje napadnim uslovljavanjem jedinstvene misli, što je postignuto
putem TV-a i ostalih mas-medija, čiji je oblik komuniciranja od vrha ka
dnu – od jednog ka mnoštvu jednosmjerno – potvrdio masifikaciju i
verifikaciju svijesti čak i sa jačim posljedicama. T. W. Adorno je s
pravom kritikovao uslovljavajući sistem kojim je upravljala industrija
kulture (pojam koji je on imenovao mas-kulturom), sa pojavom
kratkotrajnih umjetničkih vrijednosti korištenih jedino u svrhu podrške
tržišta.
Prema tome moderna država je rođena kao krajnje nedemokratsko
tijelo. Ugovor najsličniji nabijenom revolveru uperenom u glavu nije
moguće dovesti u pitanje, niti raspravljati o njemu. Vladar ima apsolutnu
moć kada je u pitanju moć odlučivanja koja dolazi od „bjanko“
delegacije. Oni su ti koji su već intenzivno preispitani uzevši u obzir
prepoznavanje osobnih prava i poduzimanja poteza, da uživaju u svim
uslugama koje država nudi. U zamjenu za te beneficije, građani su se
254
PREGLED
odrekli svog autoriteta i autonomije, u zamjenu za obaveze kao što je
plaćanje poreza, obavezno služenje vojske u slučaju rata, poštivanje
zakona i nametnutih odredbi. Nigdje do sada nema demokratije. Postoji
samo viša instanca moći (moderna država) sa svojim organizacijskim i
funkcionalnim potrebama i sposobnostima održavanja svojih podređenih i
vladara.
Za razliku od moderne demokratije, gdje su kod Hobbesa vladar i
država ujedinjeni, danas postaje sve teže prepoznati državu unutar
heterogenog skupa predstavnika. Predstavljanje je ovdje podijeljeno,
nema više samo jednog vladara, već široki niz delegata koji tvore
demokratsku državu. Lakše je poistovjetiti se s jednim od njih, nego sa
nizom izabranih predstavnika koji imaju zadatak da budu država, čak i
onda kada nisu dio većine i kada se bore protiv njenih odluka. U drugu
ruku, ako su svi delegati država lično, onda to samo po sebi opravdava
poteškoće u razlikovanju između jedne stranke i ostalih, između većine i
opozicije. Oba se kreću unutar istog sistema, oba su država, dok je
uklonjena ideološka razlika, koja ih je sve donedavno krasila, izbrisana
zauvijek iz historije.
S engleskog preveo: Mirza Čerkez
PREGLED
255
256
PREGLED
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
PREGLED
257
258
PREGLED
Enes Durmišević
UDK 821.163.4(497.6)-94(049.3)
KNJIGA INTELEKTUALNE DOSLJEDNOSTI 1
THE BOOK OF INTELLECTUAL CONSISTENCY 2
„Povijest opravdava one koji govore istinu, a ne one koji vladaju…“
“The history vindicates those who speak the truth, not those who
govern...“
Erich Fromm
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Mustafe Imamovića Knjiga pamćenja (University press –
Izdanja Magistrat, Sarajevo, 2013, str. 617).
Summary
The text offers a review of the book The Book of Recollections by Mustafa
Imamović, University press –Magistrat Edition, Sarajevo, 2011, 617 pgs.
Zbornik tekstova, objavljivanih tokom više od četiri decenije,
autora Mustafe Imamovića, profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u
Sarajevu u mirovini, nastavak je, na neki način, slične publikacije istog
autora i izdavača pod naslovom „Knjige i zbivanja“, objavljene 2008.
godine.
Ona predstavlja neku vrstu hronike autobiografskog karaktera ali i
Imamovićeve reakcije na društvena događanja i pojave oko njega, jer on
ima hrabrosti da se „služi vlastitim razumom“, kako su to voljeli reći
prosvjetitelji. Zašto hrabrosti?! Zato što Imamović ne piše po narudžbi, ne
piše ono što bi politički režim volio čuti, on u vrijeme prokazivanja i
moralnog diskreditiranja i ekskomunikacije svakog neistomišljenika,
progona „državnih neprijatelja“, piše po vlastitoj savjesti, kritički
Tekst je prikaz knjige Mustafe Imamovića Knjiga pamćenja, University press – Izdanja
Magistrat, Sarajevo, 2013.
2
The text offers a review of the book The Book of Recollections by Mustafa Imamović,
University press –Magistrat Edition, Sarajevo, 2013
1
PREGLED
259
preispituje stvarnost, vjerujući više svome umu i svakodnevnom iskustvu,
nego „zvaničnoj istini“ koja se promovira kao kolektivna (državna,
partijska) vrijednost. Na taj način Imamović odbija da žrtvuje vlastitost,
uprkos „vunenim vremenima“ i mogućnostima ekskomunikacije.
Težnja za istinom stječe se u procesu socijalizacije svakog čovjeka, u
njegovoj akulturaciji, jer nagon za istinom nije urođen. U protivnom, svi
bi ljudi uvijek govorili istinu. Imamović zna da nije dovoljno samo
pamćenje, ono služi da bi se razumno i umno živjelo i radilo, ali je važno
i logičko i kritičko mišljenje. Povezivanjem pamćenja i logičkog i
kritičkog mišljenja dosežemo do novih značenja činjenica i podataka koje
pamtimo. Svaka spoznaja ne vrijedi ako istovremeno ne doprinese našoj
samospoznaji. Otuda i dolazi čuvena izreka koju citiraju svi historičari u
više varijanata: „Ko nije spoznao svoju prošlost, osuđen je da je ponovi!“
Historija se i izučava da bi se mogle iznaći alternative ljudskom
djelovanju, ili kako se to lijepo kaže u tradiciji Bošnjaka, „da iz historije
treba uzimati ibret (pouku)“. Onda je sasvim logično da društvo (narod)
koje ne pamti svoju prošlost liči na čovjeka koji ne zna, ili se ne sjeća ko
je, šta je i odakle je?
Pošto je postmoderno mišljenje promoviralo krizu istine i svih
univerzalnih vrijednosti i ideja zbog mnoštva vrijednosnih i saznajnih
orijentacija, stoga se istina ne može otkriti analizom historijskih izvora,
jer svaki historičar te izvore tumači i razumije na različite načine u
zavisnosti od njihovog socijalnog porijekla, društvenog položaja, interesa,
želja itd. Otuda postmodernistički historičari konstruiraju u više virtuelnu,
nego stvarnu sliku prošlosti, dokazujući da je moguće oblikovati više
različitih slika o prošlosti na osnovu istih historijskih izvora.
Jasno je da se historijski događaji mogu shvatiti i razumjeti s
obzirom na teoriju, na historijske izvore i na interese. Međutim, pošto je
prošlost ostvareno vrijeme, ona je dovršena kao događanje, ali ne i kao
saznanje, jer historičar u „svoju priču“ unosi svoje pojmove, teorije,
mjerila, svoje vrijednosti. Pišući čovjek ostavlja svoje sumnje i drugim
ljudima, da bi ih i oni mogli doživjeti i preživjeti. Imamović u svoje
tekstove unosi svoje mišljenje, svoj stav, ne podržavajući „bilo čiju
stranu“, zasnivajući svoje sudove ne samo na naučnom istraživanju, nego
i na etici, jer on zna da „dobri historičari ne pripadaju nikome, osim
historiji“. Ljudi se često slažu u pogledu činjenica, ali još češće razilaze s
obzirom na tumačenje tih istih činjenica.
Ako se ima u vidu da je prvi tekst u ovoj „Knjizi pamćenja“
objavljen 1964, a posljednji 2006. godine, a svi tekstovi objavljeni u
izvornom obliku bez bilo kakvih lektorskih ili uredničkih intervencija
260
PREGLED
(čak je zadržana i ekavica u tekstovima koji su objavljeni u beogradskim
časopisima), onda je sasvim jasno da Imamović nema problema sa
svojom bibliografijom koja ne iziskuje nikakvo retuširanje, koje bi rado
izvršili mnogobrojni autori labilne moralne strukture na prostoru bivše
Jugoslavije. On u svojim tekstovima ne nosi nikakav „ideološki prtljag“,
kojeg bi se rado odrekao u svom zrelom dobu. I „mladi“ i „stari“
Imamović su jedno, kontinuitet je potpun. Otuda s punim pravom
možemo kazati da on potvrđuje misao da su „vrlo retki istoričari za sva
vremena, a previše je onih za sve režime“ (Andrej Mitrović).
Prvi tekst (objavljen 1964. godine) pod naslovom „Pre pedeset
godina jula 1914. – počeo je I svetski rat“, sa podnaslovom „Zašto je
počelo?“, Imamović završava riječima:
„Nesumnjivo je da su nacionalizam i šovinizam pola stoleća pred rat,
postojali u različitim oblicima i pod različitim imenima u svim evropskim
zemljama. Često, on je bio samo politički plašt, koji je pokrivao
ekonomsko-imperijalističke aspiracije“ (str. 4).
Šta dodati nakon skoro pola stoljeća od objavljivanja ovog teksta i
nakon naših bosanskohercegovačkih, a posebno bošnjačkih iskustava u
agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine: Evropa je i dalje
bolesna i neizliječena od nacionalizma i šovinizma! Uprkos još jednom
svjetskom ratu!
Imamović svoje stavove gradi imajući u vidu samo vlastitu
savjest, pa u tekstu „Arapi i Jevreji“, koji je i napisan povodom arapskoizraelskog rata 1967. godine, kaže:
„Danas prisustvujemo manje ili više otvorenom sukobu između Izraela i
arapskih zemalja koji može imati teške posledice za svetski mir. To je
sukob dva naroda, Jevreja i Arapa, koji su prisiljeni da žive zajedno.
Međutim, sukob Jevreja i Arapa nije proistekao iz njih samih, nego im ga
je nametnula buržoaska Evropa i posledica je istorijski neopravdanog i
veštačkog rešavanja takozvanog jevrejskog pitanja. Buržoaska Evropa je
rešila jedan svoj problem na račun Arapa, i time izazvala sukob dva
naroda koji su vekovima živeli u miru ...“ (str. 23).
Na kraju teksta autor poentira: „Kako B. Rasel kaže, Arapi su u
mračnom srednjem veku koji se utkao između antike i renesanse,
sačuvali, 'aparat civilizacije – obrazovanje, knjige i učenu dokolicu' i time
dali 'podsticaja Zapadu kada se ponovo digao iz varvarstva'. Trebalo bi
zato da Evropa i Amerika nešto i vrate Arapima, pogotovo što su ih i
materijalno dosta eksploatisali. Ako neće da im pruže aktivnu pomoć,
neka im ne prave smetnju njihovim naporima da izađu iz bede i
zaostalosti“ (str. 32).
PREGLED
261
I danas, nakon četrdeset pet godina, sve na Bliskom istoku je sve
gore. Politički procesi između Arapa i Izraela ne samo da nisu makli sa
mrtve tačke, nego je pozicija Palestinaca lošija nego te, 1968. godine;
Izrael sve jači, a Amerika i Evropa sve licemjerniji. A Bosanci (i
Hercegovci) i dalje čekaju da im međunarodna zajednica (a to je Amerika
i Evropa) reintegriraju Bosnu, sankcioniraju ratne zločince i ratne
profitere i civiliziraju njihove korumpirane političare. Historija, očito
nama nije učiteljica života!
U samo predvečerje čuvenog „Sarajevskog procesa“ iz 1983.
godine, koji je ozbiljnim analitičarima bio veoma jasan znak da je
jugoslavenski politički sistem zapao u veoma tešku krizu i da će Bosna i
Hercegovina biti najkrvavije poprište raspleta, Imamović veoma hrabro u
tekstu „Panislamizam i 'panislamizam'“ raskrinkava iskonstruirane
optužbe o širenju takvih ideja među Muslimanima (Bošnjacima). Svaki
interes za bošnjačku kulturu, njihov društveno-politički razvitak, njihovu
ravnopravnost i emancipaciju ovom „naljepnicom“ želio se preduprijediti,
da bi Bošnjaci u nekom budućem raspadu zajedničke države bili lakši
plijen susjednih hegemonističkih politika. Nakon ovog Imamovićevog
teksta i vrlo uvjerljivog elaboriranja ove teme i njenog smještanja u
prošlost („... slobodno se može reći da danas panislamizma u njegovom
istorijskom značenju nema ni u svijetu niti kod nas, jer je kao i svi drugi
pan-pokreti odavno prevaziđen...“, str. 227), gotovo je prestala svaka
manipulacija i izmišljene optužbe u tadašnjoj jugoslavenskoj,
nacionalističkoj štampi i publicistici.
Čitalac na stranicama ove knjige može naći preko pedeset
tekstova. Mnogi predstavljaju istinske studije o određenom pitanju, među
kojima se ističe agrarno pitanje, islamski koncept države, seoske općine,
historija Sarajeva i Banje Luke, stvaranje jugoslavenske države,
ZAVNOBiH, bošnjačka dijaspora, bošnjački identitet, historija genocida
nad Bošnjacima, Moljevićevo „Načertanije“, Sandžak, bošnjački kulturni
preporod, jugoslavenstvo kao srpstvo, politički identitet Bosne i mnogi
drugi članci.
Posljednji tekst u ovoj knjizi (objavljen 2006. godine) „U krugu
turske magije: Islam, muslimani i udžbenici historije u Bosni i
Hercegovini“ Imamović završava riječima:
„Nakon 11. septembra 2001. islam se u svijetu praktično našao pod
opsadom, ispod koje nisu izuzeti ni bosanski muslimani. Bauk islamskog
terorizma koji kruži Zapadom, na Balkanu je zloupotrijebljen kao jedno
od opravdanja za genocid nad bosanskim muslimanima. Srpski i hrvatski
nacionalisti rado u svojim istupima pred zapadnom javnošću ističu da su
262
PREGLED
oni odavno prije 11. septembra znali i prepoznali islamsku opasnost, pa su
je morali svim sredstvima zaustaviti. U tome im ide na ruku opskurnost
jednog dijela muslimanskog političkog i vjerskog vodstva u BiH, koje je
manje-više pasivno posmatralo penetraciju raznih islamističkih sekti koje
svojim agresivnim nastupom dovode u pitanje tradicionalni bosanskomuslimanski identitet. Sve to u krajnjoj liniji predstavlja opasnost, ne
samo za duhovni, nego i fizički opstanak bosanskih muslimana“ (str.
601).
Jasno, tačno i precizno. Onako kako je i rekao veliki njemački
historičar, Leopold von Ranke: „Kako se stvarno desilo!“
PREGLED
263
264
PREGLED
Srđan Šušnica
UDK 003.6.079 : 323(497.6)
MOJ GRAD I MOJA ZEMLJA
MY TOWN AND MY COUNTRY
Sažetak
U ovom radu autor želi pokušati dati jedan širi pregled značenja i simbolike
etno-vjerskih grafita, pop-nacionalističkih parola, bedževa, stikera, natpisa na
majicama, ikonografije i akata u Banjoj Luci i RS, a u svjetlu djelovanja etnopolitičke elite RS, čiji je centar upravo Banja Luka. Cilj je prezentovati relacije
između ovih poruka plebsa i poruka koje odašilje elita u RS i pokušati ukazati na
smjer u kojem se kreću ove relacije u posljednjih 6-7 godina, smjer u kojem se
mijenja politički kontekst u kojem se etno-vjerski grafiti i pop-nacionalističke
parole i akti produciraju i konzumiraju u Banjoj Luci i RS. U tom smislu, autor
želi da ukaže zašto se ovi grafiti, parole i akti u RS posljednjih godina sve manje
mogu „proizvoditi“ i „čitati“ samo u kontekstu „posljedica rata“ i etničkih
podjela bh. društva, a sve više u kontekstu nacionalističke diktature etnopolitičke elite RS, sa značajnim elementima fašizma koji jača.
Autoru nije cilj da dokaže da su etno-vjerski grafiti i druge pop-nacionalističke
poruke plebsa fašističke same po sebi, već da dobijaju značajne osobine
fašističkog konteksta kako se etno-politička elita RS sve više i sve čvršće oslanja
na građanski rat, ratne stečevine, etnički očišćene teritorije, „Dejton“ i
pokušava ih osvježavati nategnutom kulturnom i ratno-emancipatorskom
tradicijom RS, novom neoliberalnom retorikom, novom „normalnošću“, novom
konstelacijom odnosa u Evropi i svijetu, novim strahovima i zaboravom
prijeratnih iskustava Bosne i Hercegovine. Također, autoru nije cilj da prikaže
da je čitav srpski narod sa kojim se identificiraju autori etno-vjerskih grafita i
drugih pop-nacionalističkih poruka i pripadnici etno-političke elite fašistički,
genocidan ili orijentiran ka nacionalističkoj mržnji i fašizmu. Nije ni cilj da se
prikaže istorija i kulturna tradicija Srba u Bosni i Hercegovini, ratovi i ustanci u
kojima su učestvovali (kao i drugi narodi Balkana), kao determiniran tok
događaja koji „neumitno“ vode ka nacionalizmu, etnokratiji i fašizmu.
Cilj istraživanja ove teme, metod i konceptualni okvir su značajnim dijelom
motivisani potrebom da se ukaže razorno djelovanje etno-političke elite u
Republici Srpskoj, elite koja već deceniju i po vrši surovo i distorzivno političko
eksploatisanje bogate i istinski vrijedne istorije i tradicije srpskog naroda koji se
ni po čemu ne razlikuje od drugih, koji je kao i drugi narodi živio, stvarao,
PREGLED
265
ratovao, doseljavao i odseljavao na i sa prostora Banje Luke, Bosne i
Hercegovine i bivše Jugoslavije. Cilj i želja autora je da osvijetli načine
elitističkog i politikantskog iskrivljavanja prošlosti zarad sebičnih i
partikularnih interesa sadašnje političke i ekonomske elite i lidera u RS. Ovakvo
ponašanje elite u RS prijeti da dugoročno ošteti skoro svaki smisao, svaku
vrijednost, čovječnost i značaj kulturnog naslijeđa srpskog naroda i njegovih
pravoslavnih i slavenskih predaka u Bosni i Hercegovini i Srbiji; prijeti da uništi
svako sjećanje na kulturu suživota i tradiciju zajedničkog življenja, zajedničke
istorije i tradicije, naročito sjećanja na otpor bosanskohercegovačkih naroda
protiv fašizma u II sv. ratu; prijeti da obezvrijedi svaku od stotina hiljada žrtava
fašističkog terora u NDH i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Slično ponašanju srpske
elite u RS, moguće je identifikovati dijelove i akte etno-političkih elita Bošnjaka i
Hrvata u BiH koje građanima nameću slične nategnute, iskrivljene i nenaučne
predstave o etno-političkoj tradiciji hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH. Mada
bi istraživanja o „natezanjima i pariranju“ između različitih predstava o
tradiciji, istoriji i kulturi BiH i njenih naroda, koje kreiraju bošnjačka, srpska i
hrvatska etno-politička i intelektualna elita u BiH, možda bila zanimljiva, ovaj
rad nema namjeru da se time bavi.
Autor je odabrao baš ovu temu i baš grad Banju Luku, jer je i sam srpskog
porijekla, čiji su preci živjeli na prostorima Banje Luke, Bosanske krajine, BiH,
Lik, i drugih krajeva nekadašnje Jugoslavije. Sam autor se rodio u Banjoj Luci,
gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, Pravni fakultet i gdje sada radi i živi.
U tom smislu, ovaj rad predstavlja pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje
elita nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u „autorovom dvorištu“;
razotkrivanja načina na koji elita zloupotrebljava ljudske emocije, već kreirana
nacionalna osjećanja i kolektivno sjećanje i radikalizuje plebs do željenog
stadijuma u kojem se totalitarne i fašističke poruke elite mogu pravdati
raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo
nastalo: poruka elite ili poruka plebsa.
Ključne riječi: simbolika etno-vjerskih grafita, pop-nacionalističke parole,
bedževi, stikeri, natpisi na majicama, ikonografija, etno-političke elite
Summary
The author’s intention behind producing this paper is to present a wider picture
of the meanings and symbolic of ethno-nationalistic graffiti, pop-chauvinist
slogans, badges, stickers, Printed T-Shirts, iconography and acts in Banja Luka
and RS in the light of the RS ethno-nationalistic elite’s activities operating
exactly from Banja Luka and using it as their hub. The aim is to present the
relation between these signals repeatedly dispatched by common populace and
signals dispatched by the RS elite and try indicating the direction to which these
relations have been veering in for previous six to seven years. The direction
author attempts to indicate concerns the changes within the political context in
266
PREGLED
which the ethno-religious graffiti and pop-chauvinist slogans are consumed in
Banja Luka and RS. To that extent, author wants to identify reasons why, up to
recently, those graffiti, slogans and acts could be less and less interpreted as
“produced” and “read” in the context of “war consequences” and ethnic
divisions of the B-H society, but rather within the increasing context of
nationalist dictatorship as set up by the RS ethno-nationalistic elite with notable
fascist traits that keep gaining in power.
Author’s objective is not proving how the ethno-religious graffiti and other
common populace’s messages are of fascist nature per se, but to prove how they
keep gaining the notable features of fascist context, how does the RS ethnonationalistic elite increasingly count on the civil war, war gains, ethnically
cleansed regions, “Dayton” and make attempt of injecting new blood in that
groundwork by the means of stretched RS cultural and wartime tradition in an
emancipatory manner, new neo-liberal rhetoric, new “state of normality”, new
power relations in Europe and the world, new fears and forgotten BiH’s pre-war
experience. Furthermore, author’s goal is not outlining the entire Serb
population, with whom the ethno-religious graffiti and pop-chauvinist slogans
producers and ethno-political elite’s members equate with, as prone to the
fascism, genocide or the dissemination of hatred and fascism. The author’s aim
is not either to outline the history and tradition of B-H Serb population, the
uprisings and rebellions in which they participated (just like other Balkans
peoples) as predetermined chain of events “unavoidably” leading to the
nationalism, ethnocracy and fascism.
The method, conceptual framework and purpose of examining this subject is
partially motivated by the need to point out the devastating impact of the ethnopolitical elite in the Republic of Srpska – the elite which has been brutally and
distortionally exploiting for a decade and a half the rich and authentic histories
and traditions of the Serb people – the people without any considerably varying
from other, the people who was living, creating, fighting wars, settling at and
moving away from the Banja Luka area, Bosnia and Herzegovina and former
Yugoslavia. The author’s wish and intention is to cast a light at ways of elitist
and petty political perverting of past an account of small minded and specific
interests of the current political and economic elite and leaders in RS. Such
behavior as displayed by the RS elite could inflict the lasting damage to the
general sense, entire set of values, humaneness to the cultural heritage’s
importance of the Serb people and their Orthodox and Slavic roots in Bosnia
and Herzegovina and Serbia. It threatens to destroy the entire coexistence
culture’s recollection and the tradition of living together, common history and
traditions. It is a particular threat to the recollecting of B-H peoples’ resistance
that was put up against the WW II fascism by devaluating every of hundreds of
thousands of NDH fascist terror’s victims and all victims in former Yugoslavia.
The similar behavior, as displayed by the RS elite, can be traced and identified
at B-H Bosniak and Croat ethno-political elites in their activities which force
PREGLED
267
similar overstretched, convoluted and non-scientific ideas related to the ethnopolitical tradition of the B-H Croat and Bosniak peoples. Although a research
examining the “overstretched and warding off” among different notions of
tradition, history and culture of BiH and her peoples as produced by B-H
Bosniak, Serb and Croat ethno-political and intellectual elites might have been
intriguing, this very paper has no intention of covering it.
The author has selected this very matter and the very city of Banja Luka because
he himself is of Serb origin, whose ancestors lived in the area of Banja Luka,
Bosnian March (Bosanska Krajina), B&H, Lika and many other areas of former
Yugoslavia. The author himself was born in Banja Luka, completed there
primary and secondary education, and graduated from the Faculty of Law in
Banja Luka, where he works and lives. In this respect, the paper makes an
attempt to debunk delusions and myths which the elite forces upon people,
members of the Serb people in the “author’s backyard”. The attempt to debunk
the ways in which the elite takes advantage of people’s emotions, previously
formed national sentiment and collective memory, and ways of radically
charging the common populace to induce the desired stage which perfectly fits
the justification of the elite’s totalitarianism and fascist messages by the masses’
inclination, whilst it becomes impossible, as time goes by, to make a clear
distinction whose message came first: the elite’s or the common populace’s one.
Keywords: ethno-religious graffiti’s symbolic, pop-chauvinist slogans, badges,
stickers, Printed T-Shirts, iconography, ethno-political elites etc.
Uvod
Ovaj rad istražuje, paralelno, materijal koji u stvarnom i
virtuelnom svijetu produciraju stanovnici gradova i naselja u RS (i koje za
potrebe ovog rada zovem „poruke plebsa“) i materijal u produkciji
zvaničnih političkih i društvenih institucija (ustav i zakoni, vlada,
skupština, partije, politički, društveni i borački lideri, kulturne
organizacije i događaji), pokušavajući ih staviti u odnose iz kojih se može
čitati ukupni politički i društveni kontekst u kojem se poruke plebsa
proizvode i konzumiraju.
Izvori materijala su dijelom lično prikupljeni, fotografisani,
posmatrani i analizirani tokom proteklih 5-7 godina, a dijelom su rezultati
istraživanja interneta i ličnog životnog iskustva autora. U tom smislu,
autor je fotografisao i prikupljao etno-vjerske grafite na ulicama grada
Banje Luke, ali i drugih gradova u RS (Istočnog Sarajeva, Zvornika,
Bijeljine, Laktaša i dr.) i, manjim dijelom, Srbije. Poruke plebsa u ovom
radu su izbor najglasnijih, najzastupljenijih i najpopularnijih
268
PREGLED
nacionalističkih grafita, parola, bedževa, stikera, natpisa na majicama,
ikonografije, akata i drugih poruka mržnje koje su se čule i dešavale na
ulicama, sportskim i kulturnim događajima i spektaklima u Banjoj Luci,
Prijedoru ili Beogradu, a koje je autor lično posmatrao ili o njima
saznavao iz medija i od učesnika. Dio materijala koji se odnosi na poruke
elite je rezultat prikupljanja materijala o spomenicima, nazivima ulica i
trgova u Banjoj Luci i istraživanja medijskih izjava, natpisa, ustava i
drugih propisa RS, javnih događanja i spektakala i zvaničnih, stranačkog
marketinga i javno dostupnih stavova partijskih, političkih i društvenih
institucija i lidera u RS.
Konceptualni okvir
Kao konceptualni okvir ovog istraživanja uzet je rad Umberta Eka
„Vječni fašizam“ 1 iz kojeg su i svi citati korišteni u ovom radu. Iako se
rad oslanja i na interpretaciju djela drugih autora i raznoliko istorijsko
štivo, zbog širine rada i nedostatka vremena, autor se nije mogao dublje
posvetiti njihovoj primjeni na prikupljeni materijal. Autor smatra da je
navedeno djelo Umberta Eka nenadano poslužilo kao odgovarajući okvir,
ogledalo u kojem se prikupljeni materijal sam po sebi mogao prepoznati
bez ikakvih natezanja, a u cilju njegove klasifikacije, obrade i šire
prezentacije političkih i društvenih konteksta u kojem je nastajao.
Naravno, Umbertovi elementi nisu uzeti baš svi, doslovno i pojedinačno,
iako su mogli.
Moguća prednost ovakvog koncepta je da je iz ovakvog šireg
pregleda lako odabrati jednu temu i prepustiti se detaljnijem otkrivanju
relacija i dubljem čitanju konteksta poruka plebsa. Također, ovakav
pristup može otvoriti puno pitanja čitaocu i zajednici i motivisati ih na
dalja istraživanja. Mogući nedostatak je taj da se sve ili pojedine relacije
čitaocu učine neargumentovane i nategnute, naročito bez prethodnog
čitanja Umbertovog članka. Također, mogući nedostatak je i taj da se
klasifikacija poruka plebsa učini nedovoljno razgraničenom i
preklapajućom tim prije što kratki tekst grafita krije iza sebe više
podtekstova i političkih poruka, sinkretički stopljenih i teško razdvojivih,
naročito pri pokušaju analize svih njegovih političkih i društvenih
konteksta, kao što se i Umbertovi elementi vječnog fašizma u realnosti
često pojavljuju u različitim simbolima tradicionalizma, vječnog rata ili
mačizma.
1
Objavljen u „New York Review of Books”, 22. juna 1995. godine.
PREGLED
269
U osnovi ovog rada i istraživačkog pitanja leže dva stara i
povezana pitanja. Prvo je da li su poruke plebsa samo manifestacija
spontanog
građanskog
pop-nacionalističkog
opredjeljivanja
i
konfliktiranja pod uticajem posljedica rata i „neisprovociranih i
neevociranih“ tradicionalnih etničkih mitova, sjećanja i emocija, koje jače
ili slabije žive među plebsom, ili je nastajanje i čitanje ovih poruka pod
snažnim i presudnim uticajem etno-političke elite u RS i njihovog stalnog
bombardovanja etnocentričnim i ratnim predstavama, bez kojeg ove
poruke ne bi nastajale u tolikom broju, niti bi imale takav značaj u
društvu i izvještačen politički kontekst? Ako se odgovori na prvo,
istovremeno se može odgovoriti i na drugo pitanje, a to je da li se čitajući
politički kontekst grafita i drugih pop-nacionalističkih poruka plebsa
može zaključiti da društveno-politička realnost u RS pokazuje (ili krije)
manje ili veće prisustvo fašizma, kako i kakvog?
Background
Banja Luka i okolica kao i mnogi drugi krajevi često su bili
crossroud vojski, država, kultura, vjera i naroda. Tu su se sticale ilirske
kulture Mezeja i Japoda uz jako prisustvo Sasa i Kelta, zatim granice
rimskih provincija Panonie i Dalamtie (Castrum, Ad fines, Ad Ladios),
Rima i germanskih i avarskih plemena, pa Istočnog i Zapadnog rimskog
carstva, pa franačkog i vizantijskog uticaja, prvih slavenskih
srednjovjekovnih kneževina i Ugarske i Vizantije. Banja Luka je bila
blizu tromeđa slavenskih katoličkih, krstjanskih (bogumilskih) i
pravoslavnih velikaša, njihovih državica i interesa; našla se u trokutu
katoličke, otomanske i pravoslavne kulture i vjere u Otomanskom carstvu
i između njega i Habsburga, zatim između Austro-Ugarske i Srbije, pa
Srbije i zajednice SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba), centar Banjalučkog
sreza i Vrbaske banovine u prvoj Jugoslaviji i sjedište olimpijskih
rukometaša i boksaša SFRJ i banjalučkog korpusa JNA u drugoj. Uvijek
blizu periferije, uglavnom je bila provincija, palanka, karavan saraj, osim
u 16. v. kada je, skoro jedan vijek, bila centar najviše upravne jedinice
Osmanskog carstva, beglerbegluka i 1930-ih kada je bila sjedište Vrbaske
banovine.
Da li zbog „raznovrsne“ istorije, tromeđa i granica ili zbog svoje
provincijalnosti, Banja Luka (naselje pod tim nazivom prepoznaje se od
1496. godine) je uvijek bila etnički i vjerski šarolika varoš. Naročito od
otomanskih osvajanja 1527, kada se ustvari može reći da prestaje
dominatno banjalučko iskustvo „grada-utvrde“ i posredstvom Ferhad-
270
PREGLED
paše Sokolovića počinje novo iskustvo „grada-varoši“, „grada-centra
nečega“. Dolaze Romi, sefardski Jevreji, Grci, Turci i drugi narodi Istoka
koji su pratili tursku vojsku. To iskustvo intenzivno se proširuje dolaskom
Austro-Ugara 1876, kada sa njima stižu građanski zakonik,
prosvjetiteljske institucije (škole, sudovi, uprava, javna bolnica),
zapadnjačka tehnologija tog vremena (putevi, pruge), ekonomija (prva
preduzeća i papirnati novac) i kulturni uticaji (građanske nošnje). Dolaze
radi eksploatacije, neko će reći. Ali Banja Luka je ovu eksploataciju
dobro naplatila. Bio je to skok od dvije za pola jedne decenije. Dolaze
Ukrajinci, Poljaci, Slovenci, Česi, aškenaški Jevreji, Italijani, Nijemci,
Mađari, bogate se srpski, hrvatski i muslimanski trgovci i zanatlije,
stvaraju se narodne čitaonice i škole, grade crkve. Banjalučka varoš ili
čaršija je uvijek prepoznavala i priznavala svoju šarolikost,
provincijalnost i ograničenost. Ko i svaka čaršija, divila se velikim i
„patila“. Živjela je uz manje ili veće ispade lokalnih nacionalnih,
tribunskih romantizama i uz obilato importovanje etničko-vjerske
dominacije „aktuelnog imperija“. Koliko je „imperij“ bio intenzivniji i
krvaviji, toliko je i etno-vjerska dominacija u Banjoj Luci bila krvavija
(hrvatska 1941–1945, srpska 1991–1995 i dalje), koliko je imperij bio
etnički bezličniji (Osmansko carstvo), ekonomsko racionalniji (AustroUgarska) ili prihvatljiviji (SHS i prva Jugoslavija), toliko je i ta
dominacija bila tiša i manje surova, a otpor umjeren. Drugi sv. rat i mrak
Nezavisne države Hrvatske su drastično promijenili i smanjili kulturnu i
etničku šarolikost Banje Luke. Komunizam je uveo zvanični egalitarizam
i u domenu kulturnog i u domenu etničkog i zamijenio ih partijskom
uravnilovkom. Isprva jako totalitarno, a onda „samoupravno“. Ne samo
da Banjalučani nisu htjeli, nego često nisu ni smjeli da se razlikuju u
javnom prostoru. No, to je grad, a na selu je bilo mnogo drugačije, kao u
drugoj državi. Guranje javnog urbanog izjašnjavanja pod tepih
decenijama počelo je stvarati tihi etnički pretis lonac koji je uvijek zavisio
od „centrale“ i njene moći. Na selu je vladala realtivna etnička i vjerska
sloboda, a grad je vikendima i praznicima odlazio na selo po slobodu.
Ruralna sloboda je vrlo tiho i povremeno dolazila u grad. Ali Banja Luka
je, kao i BiH, uprkos surovim etno-fašističkim epizodama, povremenoj
dominaciji jednih ili drugih i komunističkom tihom etničkom pretis loncu,
imala karakteristike melting pota, etničkog i vjerskog bućkuriša koji
jednostavno živi. On se osjetio u gradovima, naseljima, komišilucima,
više nego u šturom javnom prostoru. No, kada se kontrolisani javni
prostor komunizma, zamjenio demokratskom slobodom govora, iz pretislonca su prvo i najjače počele izlijetati neproživljeni nacionalni
PREGLED
271
romantizmi, neproživljene nacionalne i ruralne frustracije i poniženja,
intelektualne frustracije i margine, a zatim „slobodni“ seljaci, a onda
strah, a onda mrak!
Kako se vremenski udaljavamo od mraka rata, etničkog čišćenja i
nasilnog homogeniziranja političkih teritorija u BiH, sjećanje na realnost
tih događanja sve više blijedi. Zaboravljaju se sve njegove izopačenosti,
iracionalnosti, kriminalna i profiterska pozadina. Zaboravlja se njegova
politička lukrativnost za tadašnje režime, ponajprije paljanski i
beogradski, a onda i zagrebački. Poslijeratna podjela BiH, entiteti i
kantoni su se u godinama poslije rata prihvatali kao nužno stanje
normalnosti poslije krvoprolića, nešto kao „vis major“, interes moćnih.
Građani natopljeni scenama nasilja, krvi, smrti i straha, hipnotisano su
prihvatali „takvo kakvo jeste“ stanje, uz parole „dobro je samo da nema
rata“, početničke kurseve demokratije i potrošačke kulture. Međutim,
ratna, čisto etnička podjela i funkcionisanje političkih elita entiteta i BiH
nije se mogla dugo održavati samo na tim poratnim predstavama, ratnim
sjećanjima i strahu, uz malo hljeba i igara. Ubrzo su se začeli integrativni
procesi koji su se oslanjali na „Dejton“, neoliberalističku demokratiju,
liberalnu ekonomiju, sjećanje na prijeratni život i sud u udaljenom Hagu.
Da li su to bili pravi temelji? Ekonomija, trgovina, saobraćajne tablice,
zajednički dokumenti, zajedničke institucije, povrat imovine izbjeglim
osobama, prisustvo NATO snaga i procesi u Hagu krajem 1990-ih i
početkom 2000-ih otvorili su međuetničku razmjenu iskustava, građanski
dijalog, doveli do početka objektivizacije rata i počeli su izbljeđivati
međuentitetske granice. Još uvijek prisutno i nostalgično sjećanje na
zajednički život prijeratne Banje Luke, BiH i Jugoslavije i kontrastno
sjećanje na bijedu i prljavštinu rata samo je doprinosilo integrativnim
procesima. To sjećanje na profiterstvo, kriminalnu pozadinu rata i ratne
zločine je bilo pokretač banjalučke građanske mini revolucije 1997.
godine, koja je zbacila SDS-ovu ratnu elitu i utjelovila novu poziciju u
liku Biljane Plavšić i Milorada Dodika. U jednom momentu činilo se da
će se uspjeti približiti stavovi Banje Luke i Sarajeva. Među plebsom tih
godina su provejavala osjećanja nostalgije, želje za „starom
normalnošću“, gnušenja i odbacivanja rata, a rat je bio loše sjećanje bez
ičega herojskog u sebi. Česta uzrečica među plebsom je bila: „mijenjam
RS za omanji švajcarski kanton“. Osjećalo se da je politička elita RS bila
više spremna na stvarno pomirenje, zajedničko pisanje istorije,
kompromisno i kooperativno jačanje BiH i kroz praksu i kroz simbole.
Uspjeh petooktobarske „revolucije“ i figura Zorana Đinđića u Srbiji,
priznanje odgovornosti za zločine Biljane Plavšić i institucionalno
272
PREGLED
priznanje zločina u Srebrenici davali su ekstra push klimi povratka na
normalu. Ali nacionalistička raspoloženja su još dominirala u tihoj
stvarnosti i osjećalo se da većina građana i političke elite, naročito
generacije 40-ih i 50-ih, nisu do kraja ili iskreno doživjeli katarzu, niti su
znali šta hoće. Srednji sloj se samo lelujao na nedefinisanim političkim
vjetrićima, podijeljen između različitih iskustava „došljaka-izbjeglica“ i
„domaćih“, urbanog i ruralnog, komunjara i četnika, dominantnih
političkih stavova zapadne i istočne RS, građanina/ke i Srbina/pkinje,
Bosanca/ke i Srbina/pkinje. Mlađe generacija su stasavale pod snažnim
predstavama o ratu, mitovima o raspadu Jugoslavije i snažnim uticajem
nacionalističkih lidera, mitova i medija, uz vrlo malo objektiviziranih
informacija o prijeratnoj Banjoj Luci i BiH i ratu. Ispostavilo se da
njihovi roditelji nisu učinili mnogo da ih pacifiziraju. To se najočitije
pokazalo u maju 2001. prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu
džamije Ferhadije. Osjećanje neproživljene katarze se ispostavilo tačnim.
Stvarnih i iskrenih unutrašnjih preloma i relaksacionih reformskih i
stavova među političkom elitom RS kao da nikada ni bilo, čak ni u onim
dijelovima elite koji su otvoreno uživali podršku međunarodne zajednice.
Ispostavilo se da i građani u RS nemaju snage za preokret, da ne žele da
razmišljaju o tome, nemaju vremena i da im je to emocionalno previše
zahtjevno. Taj ambivalentni period društvenog iskustva u RS 2001–2005.
može se smatrati kao pozornica tihe borbe između konačne reforme i
konačnog povratka na ratne podjele i poratnu realnost postdejtonske BiH.
Tri događaja će nedozrelu demokratiju, nedefinisane građane i politički
poredak u RS nepovratno oduvati u pravcu ratnih podjela, vještačkog
režima, i etno-političke diktature. Prvi je bio 9/11 i početak američkih
ratova u muslimanskim zemljama, drugi je bio atentat na Zorana Đinđića
i povratak ekstremno regresivnih političkih snaga u Srbiji i treći slabljenje
međunarodnog uticaja u BiH (povlačenje američkih snaga 2001,
međunarodne policijske misije 2004, smanjivanje vojnog prisustva
NATO-a do zamjene sa monitoring-misijom EUFOR-a 2004). Ovi
događaji su uticali na kreiranje političkog ambijenta pogodnog za jačanje
etno-vjerskog nacionalizma i radikalizaciju elite, plebsa i dijaloga u RS i
BiH. Elita sve agresivnije preduzima dezintegrativne akte, oslanjajući se
na nedorečenost građanske svijesti u RS i dokazujući da građani ne žele
nikakvu reformu postdejtonske BiH. Sada kada nema vanjskog
integrativnog faktora, elita je odvažnije istupala sa retorikom i aktima
protiv ono malo unutrašnjih integrativnih faktora. Činjenica da su
„najveći srpski neprijatelji“, Amerikanci, sada ratovali protiv muslimana i
„mudžahedina“ koji su ubijali Amerikance, „kao nekada Srbe“ i terorisali
PREGLED
273
Evropu, imala je vrlo jak odjek među plebsom i doveli su srpsku političku
elitu u nevidljivu prednost. Sve više se dokazuje da je integrativni
napredak u BiH samo rezultat jakog političkog i pravnog
intervencionizma Kancelarije visokog predstavnika i međunarodnog
pritiska. Ističe se da su zbog tog pritiska priznati „preuveličani brojevi“
zločina u Srebrenici, jačane BiH institucije na štetu nadležnosti RS,
pristali na Sud i Tužilaštvo BiH itd. Napadaju se izvinjenja za zločine
učinjena drugoj strani, napadaju se napori za izgradnju zajedničkih
temelja i institucija BiH. No, retorika nije dovoljna, politička elita traži i
proizvodi nove gradivne materijale za održavanje u životu „normalnosti“
(po)ratne podjele Bosne i Hercegovine, ratnog ustava RS i dejtonskog
Ustava BiH i simbole za jačanje dezintegrativnih procesa. Trebalo je još
snažnije podvući razlike između Srba, muslimana i Hrvata, još više raditi
na strahu i izolaciji od „onih drugih“. Za tu misiju elita je imala skoro sve
važnije institucije i mehanizme, ali to je bilo daleko od dovoljnog. Te
formacije su trebale početi govoriti jednim, koordinisanim jezikom, slati
poruke sa starim tekstom, ali novim podtekstom. I progovorile su,
stvarajući nove i rehabilitirajući stare ratničke, etno-kulturne i
institucionalne predstave, simbole i retorike kao „svježe“ cigle u
temeljima već sada „afirmisane“, „pozitivne“ i „stare“ ideje Republike
Srpske. To je naročito vidljivo 2005–2006. godine. Elita intenzivno i
sveobuhvatno počinje da proizvodi kulturne i retoričke poruke i simbole
preko kojih se plebs treba jače identifikovati i vezati za ideju „punoljetne
i vječne RS“. U tom smislu, poruke i simboli su usmjereni najviše: ka
odbrani nadležnosti unutrašnjih; ka predstavljanju RS u inostranstvu; ka
odnosu prema zločinima i Hagu, Sudu BiH i procesima protiv Srba koji se
terete za ratne zločine; ka kulturno-istorijskom identitetu teritorije i
građana RS; ka otadžbinskom ratu i boračkim pitanjima ratne
emancipacije teritorije RS. No, da bi se ove poruke i simboli proizveli i
„pravilno“ protumačili, elita je morala zagrabiti duboko, u tamu srpskog
mitološkog etno-centrizma, militantnog nacionalizma i mučeničkog
vjerskog zanosa. Ovo se na retoričkom planu posebno ubrzava 2008–
2009. godine, kada na još jaču radikalizaciju, reprezentaciju i ponašanje
elite u RS utiču četiri događaja. Prvi je dolazak Obame i demokrata na
vlast i strah od jačanja antisrpskog uticaja demokrata na BiH; drugi je
proglašenje i priznavanje nezavisnosti Kosova; treći je ekonomska kriza
koja skreće fokus sa BiH; i četvrti događaj je optužnica protiv jezgra
vladajuće političke elite u RS za izgradnju zgrade Vlade. I baš uzdizanje
ove zgrade kao simbola snage RS je u kombinaciji sa ostalim događajima
nametnulo nove strahove i nade eliti i plebsu u RS, stopirala
274
PREGLED
funkcionisanje Vlade, pravosudnog sistema i cijele države BiH, još više
radikalizovalo politički dijalog i ubrzalo djelovanje političke elite ka
okamenjivanju „Dejtona“ kao nedefinisanog, nejasnog i iracionalnog, ali
„konačnog“ rješenju za BiH. Ili ka otcjepljenju? Ta 2009. godina je de
facto početak kraja dejtonskog uređenje Bosne i Hercegovine. I tu ću
stati, jer do sada je bilo, uvijek nezahvalno, lično tumačenje, a od sada,
sve dalje je predviđanje.
Poruke elite koje se čitaju iz poruka plebsa u društveno-političkom
kontekstu RS
Najznačajnije poruke i simboli etno-političke elite koji se mogu
čitati u etno-vjerskim grafitima i pop-nacionalističkim parolama i aktima i
koji povratno proizvode najviše odgovora od plebsa su: poruke etnopolitičkog tradicionalizma i kulturnog kontinuiteta teritorije; poruke o
otadžbinskom ratu kao nastavku etno-kulturne emancipacije teritorije i
kultu herojstva; poruke straha od neprijatelja, frustracije i zavjere; poruke
elitizma i prezira prema slabijem; poruke o permanentnom ratovanju i
poruke odbacivanja antifašizma, izdaje i iracionalizma.
Etno-politički tradicionalizam i kulturni kontinuitet teritorije
Politička stremljenja, medijska i institucionalna društvena realnost
RS u stalnoj su potrazi za dovoljnom količinom tradicije koje bi
opravdalo „ratio“ njenog postojanja i nastanka. Reklo bi se kao i svakom
drugom društvu. Narisana na početku, nastala u samom krvavom
bosanskom ratu, a „legitimizirana“ Dejtonskim mirovnim sporazumom,
političkoj eliti RS nameće snažnu potrebu da osmisli novi govor, retoriku
i poruke čime će plebsu predstaviti i konzervirati „priču i razloge o
njenom nastanku i opstanku“. Ova potreba se uvećava protekom vremena.
O čemu govorim ovdje, nazvaću etno-politički tradicionalizam teritorije.
Zbir predstava, simbola, retoričkih izjava i stavova koje čujemo i vidimo
kao poruke političke elite, a koje za cilj imaju da nam prikažu istorijsku,
običajnu i kulturnu opravdanost teritorije RS, naročito grada Banje Luke i
„prirodnost“, „normalnost“ njenog etničkog i kulturnog zaokruživanja.
Ovaj zbir vrlo često sadrži nespojive kombinacije istorijskih naslijeđa
raznih epoha i nategnute reinterpretacije davnih istorijskih događaj i
epoha i tradicionalnih elemenata kulture.
Kreirajući ove predstave, elita povlači kulturne i etničke paralele
između pojedinih regija danas i istorijskih epoha i događaja u tim
PREGLED
275
regijama čiji su nosioci ili dominantni akteri bili tadašnji nacionalni
tribuni ili beogradska politička ili dvorska elita, pokušavajući tako da
svim današnjim krajevima RS pripiše etno-tradiciju koja nedvosmisleno
treba da govori o tome čiji je to dio BiH uvijek bio i da prikaže plebsu
zbog čega se taj dio BiH uopšte našao danas u sastavu RS. Pri tom
procesu repetativnog prisjećanja, predstave o drugim, „manje bitnim“ ili
„nesrpskim“ epohama, događajima, ličnostima polako padaju u zaborav.
Tako se za današnji zapadni dio RS, Bosansku krajinu i Banju Luku
najčešće kao „povezujuća“ tradicija i „kultura sjećanja“ uzimaju sljedeći
simboli: ban Milosavljević i Vrbaska banovina kao upravna jedinica
Kraljevine Jugoslavije nakon zavođenja šestojanuarske diktature kralja
Aleksandra Karađorđevića, srušeni i obnovljeni Hram Hrista Spasitelja i
Jasenovac, kao simbol stradanja srpskog stanovništva pod NDH. Ove
predstave se nadopunjuju djelovanjem formalnih kulturnih institucija kao
što su Zavod za zaštitu spomenika i Muzej savremene umjetnosti RS.
Dodatno se podražavaju zvaničnim atributivnim nazivom Republike
„Srpska“,, ustavnim definicijama „država srpskog naroda“, grbom RS,
grbom grada Banje Luke i zgradom Vlade RS, najvišom zgradom u
Banjoj Luci i RS. Na taj način se proizvodi i traži, producira i konzumira
opravdanje za postojanje RS u ovom gradu i ovom dijelu BiH i za
pripadanje ovog grada i dijela BiH tom entitetu.
Otadžbinski rat kao nastavak etno-kulturne emancipacije teritorije i
kult herojstva
Kreirajući ovu predstavu, elita bombarduje plebs porukama i
tekstovima koji o građanskom, bratoubilačkom i kriminalnom ratu govore
kao o slobodoljubljivom, časnom, otadžbinskom ratu, „bez kojeg ne bi
bilo Srba na ovim područjima“. Sastavni dio ove predstave je i
sinkretističko medijsko i institucionalno nadovezivanje ovog rata na
Narodnooslobodilački rat i revoluciju. Učesnici građanskog rata
proglašavaju se herojima i miješaju sa herojima NOB-a. Policija i vojska,
osnovni pokretači i nosioci građanskog rata se transponuju u opštekorisne
društvene institucije „nove RS“. Rezultanta: otadžbinski rat je prirodni
nastavak NOB-a, a njihov zajednički ishod je Dejtonski mirovni ugovor,
sadašnje uređenje BiH i Republika Srpska – država srpskog naroda u
BiH, kao „istine izrečene jednom za svagda“. Štaviše, otadžbinski rat i
NOB se povezuju u jednu cjelinu sa ostalim oslobodilačkim ratovima
Srbije 20. vijeka (1. i 2. balkanki rat i I sv. rat) i ustancima 19. vijeka
(Petar Pecija Popović i Petar Mrkonjić alias Petar I Karađorđević u
276
PREGLED
ustanku 1875. godine) koje su podizali Srbi. Nezaobilazan dio ovog
sinkretičkog stapanja u predstavama i tekstovima su religiozni motivi
svetaca zaštitnika i velikomučenika i naravno junaka kosovskog mita.
Time se ovaj rat opravdava kao nužna i ispravna „ratna“ epizoda u etnokulturne emancipacije koja ima svoju „časnu i oslobodilačku“ tradiciju i
zaokružuje etno-političku tradiciju teritorije.
Časno ratovanje zahtijeva i predstave o herojima i herojskoj smrti
(kao da takva smrt uopšte postoji za onog koji umire). Elita RS ih
pronalazi čak i sada, zidajući tako predstavu o „otadžbinskom ratu“ kao
podvigu heroja, preživjelih i onih manje sretnih, „klasičnih“ i onih
„haških heroja“. Od svih predstava ove su najciničnije i emocionalno
najsurovije. Elite takvim predstavama kontinuirano emotivno iscrpljuje
porodice i prijatelje poginulih, ubjeđujući ih da su njihove žrtve u
Slavoniji u decembru 1991. ili na koridoru u junu 1992. ili u Sanskom
Mostu u oktobru 1995. bile presudne i imale nekog smisla u svoj toj
iracionalnosti, nepotrebnosti i prljavštini rata. Kao da porodice sada
trebaju biti ponosne što su izgubile sve, da bi prijašnja i sadašnja elita
mogla profitirati, i materijalno i politički. Ovo je najciničnije u slučaju
majora Milana Tepića, koji je zajedno sa sobom uništio i skladište oružja
u bjelovarskoj kasarni 1991. godine, dok je istovremeno politička,
kriminalna i policijska elita bosanskih Srba i Beograda, istrgovala takva
tri skladišta sa hrvatskom i bošnjačkom stranom. Ta trgovina zajedno sa
švercom nafte, ratnog plijena i droge nastavila se i tokom bosanskog rata
(i namalo i naveliko), dok je rat gutao jednog po jednog čovjeka, 18000
ljudi u redovima vojske RS. Tako je rat predstavljao „herojski“ izvor
ogromnog poslijeratnog bogatstva nove ekonomske elite koja ga je do
sada 5 puta obrnula i politički obezbijedila. A porodice i borci su u
društvenoj realnosti RS dobili spomenike, ulice i invalidnine. Predstava o
herojima je jedan od stubova sadašnje elite RS koja vješto marginalizuje
99% osobina i učinaka najprljavijeg evropskog rata ikada i ističe samo
1%. Taj 1% glasi: rat je bio neminovan, rat nas je odbranio i zaokružio u
cjelinu, slava herojima, jer sada konačno imamo našu vječnu težnju,
„RS“, kojom ćemo mi upravljati za vas.
Strah od neprijatelja, frustracije i zavjere
Prethodno opisane predstave o kulturnoj, etničkoj i istorijskoj
tradiciji i o ratnoj kulturnoj emancipaciji nužno se oslanjaju na predstave
o aktuelnom ili vječnom neprijatelju. Strah od neprijatelja je nešto što nas
sve zajednički povezuje u jednu homogenu cjelinu na jednoj „krvlju
PREGLED
277
stečenoj“ teritoriji. Da bi strah od neprijatelja bio dovoljno alarmantan i
mobilizirajući, neprijatelj mora biti što različitiji od „nas“, a poželjno je i
da smo „mi“ od toga neprijatelja doživljavali istorijska ugnjetavanja i
poniženja zbog njegove nadmoći. Potrebno je zatim da je taj „naš“
neprijatelj i sada dovoljno moćan, ali ne previše, jer „mi“ ga na kraju ipak
moramo moći savladati. I na kraju poželjno je da neprijatelj ne djeluje
sam, već da protiv „nas“ kuje i provodi teorije zavjera, što
internacionalnije, to bolje. Tim predstavama se kod plebsa kontinuirano i
intenzivno proizvodi strah od etničko-vjerskog neprijatelja ali i „od
svakog drugačijeg“, promoviše netolerancija, spremnost i potreba za
konfliktom i naglašava „jedini i pravi put za nas“.
S druge strane, ovakvim podvlačenjem razlika, plebs se ubjeđuje u
ispravnost, ljepšu budućnost i superiornost „naše“ etno-političke pozicije i
ratne stečevine. Iz dubina istorijskog etno-kulturnog naslijeđa plebsu se
generišu poruke o vjekovnom ugnjetavanju i ponižavanju od Turaka,
begova, muslimana, Nijemaca, Ugara, Hrvata, Katoličke crkve i koga već
ne. Iz ovih poruka izvlači se da je ponižavani narod uvijek u pravu i
nikada ne može da pogriješi. Ponižavani narod je moralni pobjednik koji
nije kadar činiti nepravdu i zločine. Tako su najčešće predstave kojima
elita RS proizvodi strah, osjećaj poniženja, slike o moći i zavjeri:
predstava o islamizaciji srpskog naroda i gubljenu kulturnog, vjerskog i
jezičkog identiteta unutar BiH, bez RS i njene elite; predstava o Bošnjaku
kao simbolu ponižavajućeg begovskog ugnjetavanja i zuluma; predstava o
„bijeloj kugi“ koja uništava biološki korpus srpskog naroda i natalitetnoj
superiornosti Bošnjaka; predstava o široj alijansi i zavjeri islamskih
zemalja i frakcija da u BiH stvore muslimansku republiku, bijelu alkaidu i
prošire terorizam i džihad u Evropi kroz BiH; predstava o ponižavajućoj
patnji ustaškog pogroma za vrijeme 2. sv. rata i NDH, koja se nastavila i
1991. i rezultirala progonom Srba iz Hrvatske i sada prijeti da se ponovi u
BiH; predstava o moćnim svjetskim neprijateljima Srba i široj zavjeri
protiv srpskog naroda čiji su akteri međunarodna zajednica sa Amerikom,
CIA-om i Njemačkom na čelu, Vatikan i naftni lobiji koji su razbucali
SFRJ, „satanizovali“ Srbe, pomagali i podržavali Bošnjake u ratu, putem
NATO-a sama ratovali protiv Srba i na kraju tjerali Srbe da „žive“
zajedno sa Bošnjacima; predstava o pravoslavnoj religiji kao
najmiroljubivijoj i najtolerantnijoj.
278
PREGLED
Elitizam i prezir prema slabijem
Zanimljivo je da se na temelju predstava o ponižavanjima i
ugnjetavanjima „naših“ od „onih drugih“ kod plebsa izgrađuje i osjećaj
gađenja i prezira prema drugom narodu, njihovim teritorijama,
proizvodima i svemu što ih predstavlja. Naročito je to naglašeno prema
kulturi Bošnjaka i uopšte prema svemu što nosi naziv „bosanski“ ili
„Bosna“. Elita, i retorički i simbolički, često pripisuje kulturi Bošnjaka
nazadan, orijentalan, azijski i remetilački karakter u usporedbi sa
kulturama hrišćanskih etniciteta u BiH. Negira građansko, bezentitetsko,
više etničko, „melting-pot“ iskustvo i Banje Luke i Bosne i Hercegovine,
ističući „bliže evropski“ „prohrišćanski“, „više građanski“ kulturni milje
pravoslavni ili katolički. Ukratko: „Mi smo gospoda, a oni su bože
sačuvaj“. Ovakva predstava se redovno podupire srodnim predstavama o
nepostojećem i bezvrijednom nacionalno-političkom građanskom
identitetu Bošnjaka i izmišljenom i manje vrijednom bosanskom ili
bošnjačkom jeziku. Pri tome u eliti, naročito intelektualnoj i akademskoj,
duboko je uvriježena teza da su Bošnjaci isključivo potomci islamiziranih
Srba ili islamiziranih Hrvata. Ovaj Frojdov „narcizam malih razlika“ ima
za cilj da razlike između naroda prodube do maksimalnih granica
sadašnjosti i do maksimalnih dubina prošlosti. Pri tome se plebsu nameće
prostorna i vremenska hijerarhija naroda, u kojoj se zna „ko je elita“ i „ko
je prvi došao“.
U kombinaciji sa prethodno obrađenim predstavama o etnokulturnoj tradiciji i ratnoj emancipaciji, herojstvu i predstavama o
strašnom i moćnom neprijatelju i zavjeri, ova predstava o „njima kao
manje vrijednima“, služi ne samo za prostorno homogeniziranje već i za
izgrađivanje vremenske, istorijske monolitnosti i čistoće kulture srpske
nacije u BiH. Pojednostavljeno, to zvuči na način da su „muslimani“
jedna istorijski monolitna kultura, a Srbi druga i tako je od kada su se
sreli, tj. od kada je počelo ugnjetavanje srpske monolitne kulture i njeno
golo preživljavanje do naših dana. Naravno, eliti, pa ni onoj akademskoj,
ništa ne znači to što logična realnost koja gleda prema istorijskim
artefaktima i nalazima (ne obrnuto), jednostavno ne funkcioniše na taj
jednokanalni način. Ne znači im puno ni to što usljed njihovog
etnocentričnog i ekskluzivističkog akademskog kodiranja, plebs njihove
poruke dekodira i konzumira tako da kasnije reprodukuje najvulgarnije i
najnasilnije poruke netolerancije i mržnje.
PREGLED
279
Perpetuum bellum
Predstava o „otadžbinskom“ ratu 1991–1995. i ratnoj emancipaciji
teritorije RS donekle počiva na predstavama o „časnoj, ratničkoj i
herojskoj“ tradiciji oslobodilačkih ratova srpskog naroda i sa ove i sa one
strane Drine. Ali elita se ne može zadržati samo na tim hiljadu puta
prerađenim istorijskim predstavama. Mora ih hraniti novim potvrdama.
Mora ih „modernizovati“. Zato se kultura ratničkog naroda mora stalno
proizvoditi i konzumirati kako bi ostala funkcionalna. Elita to čini na bazi
„svjesnosti“ srpskog naroda gdje i sa kim živi i ko su mu „vjekovni
neprijatelji“. Čini se da i elita i dio društvenih grupa i plebsa u uzajamnoj
komunikaciji izgrađuju čvrsto ubjeđenje o nužnosti, „normalnosti“ i
perspektivnosti konflikata i ratova među narodima u Bosni i Hercegovini.
Mitologije o Balkanu, na Balkanu i van njega prilično potpomažu život
ovakvih predstava.
Otkuda takva ubjeđenost elite i plebsa da je rat neminovan i izvan
„želje i volje“ domaćih građana? Možda je to zamjena za oduzetu vojnu
moć (nepostojanje vojske RS, služenja vojnog roka ili naoružanja, bar
većeg kalibra), ili neka „nevidljiva“ vojska i neko oružje postoje u
podtekstu tih poruka? Teme razoružavanja naroda i naoružavanja etnički
podijeljenih zaštitarskih firmi prijeteći se ignorišu u javnom diskursu
elite. U podtekstu stalnog konflikta sigurno stoji „najveći“ produkt rata:
„Dejton“. Dejton kao „sudbina“. Nešto što se samo ratom može braniti ili
promijeniti. Jednom postignuti „Dejton“, mora se zalediti vječno, dok
protok vremena ne izbriše sjećanja i jednu staru „nenormalnost“ i novu
„normalnost“ postavi kao normativnost. Inače biće rata.
Odbacivanje antifašizma, izdaja i iracionalizam
U osnovi svih navedenih predstava leži iracionalnost. I to ne kao
osobina, već iracionalizam kao životna ideologija i konfuzija.
Iracionalizmom kao nacionalnom ili političkom strategijom mogu se
objasniti konstrukcije i plebsovo „gutanje“ kulturnog kontinuiteta jedne
teritorije ili „nacije“, i pokušaji opravdanja građanskog rata, i kult
herojstva, i potreba za proizvođenjem i gutanjem straha i zavjere, i
elitizam i mržnja prema „drugom“, i zavještanje stalnog ratovanja.
Iracionalizam je duboko ukorijenjena strategija čovjeka ili zajednice koji
se ne mogu nositi sa sadašnjicom, sa nezamislivom količinom opcija i
mogućih izbora koje je donijela sloboda misli i djelovanja, sloboda koju
je nova postkomunistička elita u RS uslovila etničkom pripadnošću i
280
PREGLED
pretvorila u strah, kao novi format konzumiranja slobode. Najpoželjniji
manifest etničke, narodne slobode za svaku etnokratiju, pa i ovu našu,
glasio bi: „Slobodan sam da se razlikujem od drugoga, da mu što više ne
sličim, da strahujem da ne postanemo 'jedno' ma kako se to zvalo.
Slobodan sam da, zbog tog straha, prizivam u sjećanje sva poniženja koje
sam kao narod trpio. Sve frustracije zbog zajedničkog življenja, bratstva i
jedinstva i tako sićušnih razlika između 'nas', razlika zbog kojih je moj
jezik tako sličan njihovom jeziku, moja kuhinja tako slična njihovoj,
njihovi pisci, gotovo isti kao i naši. Slobodan sam da, zbog svega toga,
prezirem i mrzim onoga kojeg se bojim i od kojeg želim da bježim. Da
zbog toga prepravljam i konstruišem i njegujem mitove i zavjere kao
novu istoriju, da se svetim, priželjkujem i olako prihvatim svaki konflikt.
Slobodan sam za i spreman na vječno neprijateljstvo i rat.“ I tako svake
godine, svakim izborima i svake decenije, sloj po sloj iracionalnosti se
slaže, bez ikakvih ili masovnih kritičkih propitivanja, bez hrabrosti plebsa
da istupi iz te proizvođačko-gutačke linije i kaže dosta.
Zbog tog iracionalizma je vrlo lako moguće u jednom danu
odbaciti kakav-takav mir, zarad krvavog rata u stilu „bolje rat, nego
pakt“. Moguće je plebsu prodati i kasnije opravdati rat, kao „logični“ rat
zbog raspada Juge, a ne nepotreban rat zbog nepotrebnog nasilnog otpora
raspadu Juge. Moguće je plebsu prodati i prihvatiti zločine, progone i
etničku čistotu teritorije RS i objasniti to istorijskom nužnošću, vječnom
težnjom, ratnom emancipacijom i kulturnim kontinuitetom.
Iracionalizmom se mogu navodno miriti ideološko zavađeni koncepti, uz
obavezno potiranje jednog od njih, pa je moguće nekritični i nenaučno
zaboraviti antifašizam, AVNOJ i ZAVNOBiH, zarad nekritične i
nenaučne emancipacije četničkog pokreta i pojedinih kolaboracionista.
Iracionalizam omogućuje i čak da se nekadašnji partizani, zakleti
komunisti, preko noći odriču čitavog svog života i postaju najljući četnici
i nacionalisti i autobusima odlaze na masovna krštenja, a zarad
iracionalnog nacionalnog jedinstva i etno-političke monolitnosti. Zbog
toga sada RS izgleda kao „racionalna“ društvena realnost, dok je ideja
velike Srbija sada ipak iracionalna zamisao. Ili nije? A obje realnosti
govore o jednoj te istoj objektivnosti: etnički zaokruženim teritorijama po
svaku cijenu! Na kraju iracionalizam svako neslaganje i kritiku pretvara u
izdaju. A izdaja „naše“ savršeno racionalne, logičke i prirodne iracionalne
potrebe je ništa drugo do „iracionalnost“, „zabluđenost i zavedenost“,
„avanturizam“ i „antipatriotizam“, jer samo su naša iracionalna
očekivanja racionalna. Igra koja se može igrati beskrajno, sve dok se
PREGLED
281
plebs ne zasiti i dok ne mogne više prepoznavati svoj lik u ogledalu
prošlosti. Tada se gube svi kompasi i nastaje fašizam.
Zaključak
Analizirajući poruke plebsa i poruke elite, već na prvu se mogu
pronaći fantastične podudarnosti. Velika većina etno-vjerskih grafita i
pop-nacionalističkih parola i akata plebsa nastala je u periodu nakon
2005. stasavanjem generacija rođenih u drugoj polovini 80-ih i prvoj
polovini 90-ih. Također nastaju u vrijeme jačanja etno-političke elite RS i
u vrijeme intenzivnog zaborava „nepoželjne“ prošlosti. Ovim porukama
plebsa uveliko prethodi jedan dio ratnih i poratnih poruka elite i
institucija. A drugi dio prikazanih poruka elite kotrlja se društvenom
realnošću RS nešto prije ili istovremeno sa nastajanjem poruka plebsa.
Može se zaključiti da se u prezentovanom kontekstu djelovanja etnopolitičke elite RS produkcija i konzumacija etno-vjerskih grafita i popnacionalističkih parola i akata većim dijelom dešava pod snažnim i
presudnim uticajem institucionalnog poretka postdejtonske RS i BiH i
poruka, izjava i stavova političkih etno-političkih institucija, partija i
lidera na njihove autore i čitaoce. Moglo bi se zaključiti da ovolika i
ovakva produkcija ovih poruka plebsa ne bi sigurno nastajala niti bi imala
toliki značaj pri čitanju da aktuelna etno-politička elita svojim
nacionalističkim porukama i aktima ne zaoštrava svoju etnocentričnu
poziciju do nivoa na kojem je biti nacionalista, mrzilac svega bosanskog,
ponosni borac prljavog građanskog rata i „separatista“ sasvim „normalno“
i „rodoljubno“. Pri tome se čini da se ovi nacionalistički diskursi u
posljednje vrijeme ne razvijaju pod direktnim uticajem proteklog rata
(zbog njegove vremenske distance) koliko pod etnocentričnim
„herojskim“ predstavama o raspadu i ratu, ali i pod uticajem osvježenih i
rehabilitovanih prijeratnih nacionalističkih mitova, mučeničkih i
„zavjereničkih“ retorika i vjerske zanesenosti, što su sve više prisutni u
medijima, institucijama i javnom prostoru.
Definitivno se može reći da kontekst produkcije i konzumacije
etno-vjerskih grafita i pop-nacionalističkih parola i akata u RS dolazi
uglavnom odozgo. U ovakvom kontekstu društvene i političke institucije i
lideri ne djeluju tako da onemogućavaju i blokiraju da pop-nacionalizam i
mikrofašizam (u grafitima, riječima ili djelima) postane preovladavajući
društveni diskurs. Nasuprot tome, elita u RS otvoreno predvodi političku
radikalizaciju i profitira na njoj. Istina, aktuelna elita je prije šest godina
došla na već pripremljen etnocentrični i pop-nacionalistički teren (koji
282
PREGLED
obitava u svakom društvu i sistemu), ali nije ništa uradila da ga
amortizuje, već ga dužim formalnim i neformalnim djelovanjem
uobličava i zaokružuje u kompletnu etnokratiju, u kojoj već čitavu
generaciju postoji apsolutna dominacija samo jedne etničke grupe
predstavljene isključivo kroz „pravokrvne“ elite, na cijeloj teritoriji koja
je etnički čista i ratom zaokružena, etnokratiju čija elita po mnogim
prezentovanim institucijama i porukama nacionalističkog i ekonomskog
ekskluzivizma, diskriminacije i verbalne populistički zapaljive agresije u
sebi nosi značajne elemente fašizma kao dominantnog načina vođenja
politike i političkog i društvenog komuniciranja. Fašističko vođenje
politike u traganju sa populističkom potporom lančano proizvodi i
održava atmosferu straha od drugog, mržnje prema drugom i ekonomske
zavisnosti od „našeg“, sa stalnom konfrontacijom, ignorisanjem ili
blokiranjem „onoga drugoga“. Iz te političke sfere fašizam vrlo jasno i
sugestivno može uticati na društveni kontekst življenja i komuniciranja i
ekonomski život, npr. na pisanje grafita, navijanje na utakmicama,
reklamiranja proizvoda, dobijanja poslova na tenderima ili na liječenje
bolesnika. To građanima nameće fašizam kao normu političkog trenda i
osnažuje postojeće mirkofašizme na nivou pojedinca ili grupe, trenda koji
briše kolektivnu memoriju i predanje o etničkoj toleranciji i
koegzistenciji. Taj trend snažno određuje i ekonomsku raspodjelu
prihoda, rada i bogatstva, vodeći računa o „zaštiti i samoodrživosti“
etnokratije. I tada fašizam dobija novi spin, novo ubrzanje. Etno-vjerski
grafiti i političke poruke proizvode se i čitaju u takvom snažnom
fašističkom političkom kontekstu, kulturi zaboravljanja i etnocentričnoj
ekonomiji. Takvo „čitanje mijenja društvenu realnost na način da
potvrđuje i osnažuje biološki, ekonomski i institucionalni ekskluzivizam
etnokratije do nivoa kada fašizam postaje društvena norma, mjera
društvenog očekivanja i „normalnosti“. Na tu društvenu normu elita
reaguje stvaranjem fašističkog poretka.
U takvom političkom i društvenom kontekstu poruke plebsa
definitivno imaju fašističku konotaciju, jer izviru iz jasnih i
nedvosmislenih mirkofašističkih ubjeđenja, izjava i akata elite. Takva
fašistička konotacija poruka plebsa jača kako elita RS tone u spiralu
kreiranja fašističkog političkog režima u etnokratskoj RS, još jednom
pokazujući da će svaka etnokratija zbog svoje samodovoljnosti,
zatvorenosti i militantnosti, prije ili kasnije potonuti u ambis fašizma. To
je naprosto igra koja se može započeti igrati u svim vremenima, na svim
prostorima i na hiljadu načina, ali samo sa jednim te istim krajem.
PREGLED
283
284
PREGLED
Alma Zolota
UDK 316.356.4 : 316.72(049.3)
HASTINGSOVO SHVATANJE NACIJE I NACIONALITETA 1
HASTINGS' PERCEPTION OF NATION AND NATIONHOOD 2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Gradnja nacionaliteta Adriana Hastingsa (Adamić,
Rijeka, 2003).
Summary
This text offers a review of the book The Construction of Nationhood by Adrian
Hastings, Adamić: Rijeka, 2003.
U ediciji biblioteke „Nacija i država“ izdata je knjiga „Gradnja
nacionaliteta“, autora Adriana Hastingsa. Ova je knjiga zasnovana na
seriji predavanja koja je autor održao na The Queen's University u
Belfastu 1996. godine. Autor nastoji objasniti različita modernistička
shvatanja nacije i nacionaliteta nastala u specifičnim uvjetima modernog
društva i politike. Zastupnik je mišljenja da se dominantni javni
akademski diskurs još uvijek zasniva na primordijalističkom shvatanju
nacije. Autor vrši teorijsku i praktičnu analizu shvatanja nacije i
nacionaliteta, konstatirajući da su nacija i nacionalitet idejni, društveni i
politički proizvodi u društvu.
Uvidjevši važnost najnovijih promjena u razvoju nacije i
nacionaliteta, autor je svoja predavanja usmjerio na idejni izvor, koji je po
njemu istovremeno medij putem kojeg su se koncepti nacije i
nacionalizma širili među stanovništvom kršćanske Evrope. Ovakva
premisa je u autoru probudila svijest o potrebi stvaranja jedne autonomne
knjige koja će ukazati na sve promjene sa kojima se suočava savremeni
svijet. Na osnovu ovakvog pogleda na svijet, autor je upravo u ovoj knjizi
ukazao na uzroke i posljedice koje proizvode nacija i nacionalizam.
Tekst je prikaz knjige Adriana Hastingsa Gradnja nacionaliteta, Adamić, Rijeka, 2003.
This text offers a review of the book The Construction of Nationhood by Adrian
Hastings, Adamić: Rijeka, 2003.
1
2
PREGLED
285
Specifičnost ove knjige ogleda se u tome što se autor pored poglavlja o
naciji i nacionalizmu, engleskoj kao prototip, engleskim zapadnim
susjedima, zapadnoj Evropi, studijama nekih afričkih slučajeva, o
etnicitetu, o religiji, bavi i pitanjem Južnih Slavena koji po njemu čine
dualizam između „države“ i „nacije“.
U prvom poglavlju knjige date su osnovne crte nacije i
nacionalizma. Autor ističe da četiri različita elementa kao što su nacija,
etnicitet, nacionalizam i religija i pored svoje različitosti predstavljaju
predodređujuće elemente evropske i svjetske povijesti. Po Hastingsu
najvažniji i najrasprostranjeniji faktor za nastanak i razvoj nacije iz
jednog ili više etniciteta jest vlastita, nacionalna književnost. Nacija, po
Hastingsu, može prethoditi državi ili pak može biti njena posljedica, dok
je nacionalizam bio i ostao štetan za mir, toleranciju i zdrav razum, tako
da se model država – nacija ne može realizirati u stvarnosti bez nanošenja
ogromnih nepravdi manjinama. Naime, na kraju ovog poglavlja autor
zaključuje da se nacionalizam pojavljuje kada i gdje određeni etnicitet ili
nacija osjeća da je ugrožen njezin karakter, doseg ili važnost, bilo
vanjskim, bilo unutrašnjim državnim uređenjem.
Autor se u drugom poglavlju knjige bavi problemom Engleske kao
prototipom. Dakle, Engleska, po Hastingsu, predstavlja prototip i za
naciju i za naciju-državu u najvišem smislu riječi, jer njen nacionalni
razvoj, iako ne sasvim uporediv s razvojem ostalih atlantskih društvenih
zajednica, prethodi svakome od njih kako u ranijim razdobljima tako i u
razdoblju njihova zaokruživanja. Na osnovu analiza koje je autor proveo
u toku razmatranja Engleske kao prototipa, došao je do saznanja da se već
u vremenu uoči prosvjetiteljstva u Engleskoj manifestiraju sve
„nacionalne“ karakteristike. Dakle, možemo zajedno sa autorom zaključiti
da se tu ne nazire samo priroda nacije, nego se i nacija uspostavlja kao
takva.
Treće poglavlje je obuhvatilo tematiku koja se tiče engleskih
zapadnih susjeda. U ovom poglavlju autor je razmotrio činjenicu kako je
engleski nacionalizam utjecao na Cornwall, Vels i Škotsku, prije nego što
će se, preko Amerike, okrenuti svom osnovnom subjektu – Irskoj.
Strukturalna analiza onoga što se zvalo irsko pitanje može se, po autoru,
učiniti samo ako se razumije dinamika nacionalnog i nacionalističkoga
izvan same Irske. Da bi se razumjela sama povijest Irske, mora se poći od
njenog odnosa sa engleskim nacionalizmom, jer, po Hastingsu, drugi
teoretičari koji se bave ovim pitanjem išli su krivim putem i nisu mogli
naći ključno rješenje sa kojim se suočavalo i suočava irsko društvo.
286
PREGLED
Oblikovanje nacije i nacionalizma kod glavnih naroda u zapadnoj
Evropi jeste ključno pitanje kojim se autor bavi u ovoj knjizi. U dugoj
evropskoj povijesti bilo je stalnog sukoba između dvaju velikih principa
političkog i kulturnog identiteta – univerzalističkog i nacionalističkog.
Obje glavne univerzalističke institucije, i papinstvo i Sveto rimsko
carstvo, morale su se povući pod najezdom nacionalnih identiteta. Već u
15. st. evropske nacije su bile gotovo potpuno fiksirane i priznate kao
takve. Proces kretanja od etniciteta prema naciji može se odvijati u bilo
kojem razdoblju, pa se tako odvijao u četvrtom, negdje u desetom, negdje
u dvanaestom ili šesnaestom, a negdje i u devetnaestom i dvadesetom
stoljeću. U prvoj polovini 20. st. nacionalizam je postao svjetska doktrina
utjelovljenja u Ligi naroda i Ujedinjenim narodima. Pretpostavlja se da je
svaka država nacija, tako da su sve one ohrabrene politički razmišljati na
nacionalistički način. Po Hastingsu, rezultat toga je često bilo etničko
čišćenje.
U petom poglavlju autor nastoji prikazati odnos između etniciteta,
nacije i nacionalizma u svjetlu teritorijalnosti, jezika, književnosti i
religije, istražujući grupu izuzetno spornih primjera. Grupa se sastoji od
Južnih Slavena, izuzev Bugarske i Makedonije, što znači naroda
Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Posebnu
pažnju posvetio je dešavanjima koja su se zbila na prostorima Bosne i
Hercegovine u devedesetim godinama ovog stoljeća. Ako je Jugoslavija
trebala biti podijeljena s obzirom na šarenilo njezine demografske mape,
etničko razdvajanje država nije moglo proći bez ogromnih patnji, što nije
imalo opravdanja unutar političke i administrativne povijesti. Autor je
mišljenja da je teritorijalno cijepanje moglo uspjeti samo pod cijenu
ogromnih patnji i kulturnih gubitaka proizvedenih simultanim
nadigravanjima etničkih kategorija.
Riječi nacija i nacionalizam od sredine 20. st. koriste se
proizvoljno pa je vrlo teško primijeniti ih u analizi afričkih realiteta.
Studij nekih afričkih slučajeva je šesto poglavlje koje susrećemo u
Hastingsovoj knjizi Gradnja nacionaliteta. Hastings je mišljenja da je
bilo nemoguće stotine etniciteta pretvoriti u nacije. Autor se osvrnuo u
ovom poglavlju na utjecaj pismenosti na narodnom jeziku počevši od 20.
st. i na stvaranje nezavisnih „nacija-država“ u posljednjih 50 godina.
U šestom i sedmom poglavlju Hastings govori o etnicitetu i
religiji, gdje, po njemu, etnicitet predstavlja grupu ljudi zajedničkog
kulturnog identiteta i govornog jezika. Etnicitet je za Hastingsa osnovni
element razlikovanja u svim prednacionalnim društvima, ali može
preživjeti i kao način dodatnih razlikovanja, s vlastitim lojalnostima,
PREGLED
287
unutar utvrđenih nacija. Dok je religija, nasuprot etnicitetu, integralni
element mnogih kultura, većeg broja etniciteta, kao i nekih država, Biblija
je osigurala prvobitni model nacije, barem za kršćanski svijet. Bez nje i
njezinih kršćanskih interpretacija i implementacija teško da bi nacije i
nacionalizam, onakvi kakve ih poznajemo, ikad postojali. Štaviše, po
autoru, religija je proizvela dominirajući karakter određenih državno
oblikovanih nacija i određenih nacionalizama. Biblijsko kršćanstvo je
pripremilo kulturni i politički svijet iz kojeg su se razvili fenomeni nacije
i nacionalizma, a u izvjesnim je slučajevima uvjetovalo pojedine
historijate nacija i nacionalizama.
Knjiga Gradnja nacionaliteta, autora Adriana Hastingsa treba se
čitati postepeno, poglavlje po poglavlje, budući da svako poglavlje
obuhvata opsežnu materiju za čije razumijevanje je potrebna dublja
analiza. Čitatelj se uvijek može vraćati čitanju ove knjige i traženju
raznovrsnih tema, pouzdanih podataka i dobre interpretacije. Autor je
pokazao kako se složeni povijesni događaji mogu opisati i objasniti
objektivno i nepristrasno i na taj način biti bliski svakom čitatelju.
Otvaranje novih arhivskih sadržaja o naciji i nacionalizmu omogućit će
dalje proučavanje ove teme, a ova knjiga u tom će smislu predstavljati
nezaobilaznu tačku budućih istraživanja.
288
PREGLED
UPUTE ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA „PREGLED“
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji
sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima „Pregleda“.
U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one
koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće
osnovne kategorije:
- izvorni naučni članci;
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;
- stručni članci;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Objavljujemo:
a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene
rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom
misijom časopisa;
b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno
nije objavljeno u zborniku radova skupa;
c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke
i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja
autora;
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa
osnovnom misijom časopisa;
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i
drugih stručnih publikacija;
f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati
izvorna istraživanja;
g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju
osnovnoj misiji časopisa.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće
uvjete:
1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font
12, prored single), poslani elektronskim putem ili na CD-u
(koji se šalje poštom);
PREGLED
289
2. naslovi trebaju biti jasni i informativni;
3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada
elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati
koncizne podnaslove;
4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju
stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj
radi;
5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju
obavezno biti priložena objašnjenja;
6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti
objavljen;
7. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na
engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na
b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na
b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), te na kraju rada
spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata
nijedan rad neće biti objavljen;
8. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog
tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;
9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili
srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).
Radove slati na:
Redakcija „Pregleda“,
Univerzitet u Sarajevu,
Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo
n/r gđa Fuada Muslić, sekretar redakcije
tel: (033) 221-946, e-mail: [email protected]
290
PREGLED

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

Haris Hrle - Ministarstvo vanjskih poslova BiH

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini

Ideologoja genocida, politika i praksa paradržavne tvorevine

IZVJEŠTAJ - Konrad-Adenauer

IME I PREZIME : Miralem Zubović DATUM ROĐENJA: 25.5. 1961

Rješenje o uspostavljanju informacionog sistema na

P R O P O Z I C I J E

Program 2010.-2014. (sažetak)

P-58/15 - Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava