KLASJE - Korice spolja.indd 1 KLASJE naših ravni 9-12, 2013. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 9-12, 2013. 2/17/2014 9:47:00 PM 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. KLASJE - Korice unutra.indd 1 2/17/2014 9:44:29 PM ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica Nakladnik: Matica hrvatska Subotica, 24000 Subotica, Ustanička 10, + 381 64 399 17 71 i + 381 65 399 17 71 Za nakladnika: Stipan Stantić Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Ljubiša Vuletić Računalna obrada: Studio SAM Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 9. – 12., 2013. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju. Klasje - prijelom.indd 1 2/18/2014 1:27:59 AM Kazalo STAJALIŠTA 3-12 ZDENKO SAMARŽIJA, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima 13-26 ANTE SEKULIĆ, Hrvatski subotički toponimi 27-29 JASNA MELVINGER, Jovan Hranilović u Novom Sadu i u Petrovaradinu JEZIKOSLOVLJE 30-33 SANJA VULIĆ, Hrvatsko leksičko blago iz zapadne Hercegovine 34-36 ANDREA SLIŠKOVIĆ, Putovanje prema Hercegovini KAZALIŠTE 37-40 ANDRIJA ČOTA-REKETTYE, Uloga Vojvodine u razvoju HNK u Zagrebu 41-58 FRANA MARIJA VRANKOVIĆ. Kasna drama velikana s Brodwaya PROZA 59-77 MILOVAN MIKOVIĆ, Tri poglavlja 78-80 STJEPAN BARTOŠ, Opsada 81-89 STIPAN ŠVRAKA, Bunjevac i njegov vinograd PJESNIŠTVO 90-93 HRVOJE PERO SENDA, Europa, ah, Europa JUGENDSTIL 94-100 ZORA ŠIPOŠ, Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombora O PROFILU 101 SNEŽANA ILIĆ, Sa otoka Sna, Jave ili Sumatre PRIKAZ 102-103 104-107 108-109 110-114 NIKOLA ŠIMIĆ TONIN, Ulicom vlastite duše VERA ERL, Politička povijest Bunjevaca pisana s periferije SAMU KERTESZ, Protiv preuređenja sjećanja NEVENKA NEKIĆ, Braća u poniženju BAŠTINA 115-120 ANTONIJA ČOTA-REKETTYE, Krleža na vojvođanskoj sceni ISPRAVAK. U svesku 7.-8., 2013. navedeno je, na 1. str. korica, u potpisu snimke: «Žižin Stantić salaš u Maloj Bosni», a treba biti «Stantić – Zizin salaš u Maloj Bosni». Na strani 49. je u potpisu snimke «Ziđani salaš s jednom pendžerom», a treba biti «Ziđani zabat s jednom pendžerom». Na str. 59. snimka je potpisana sa «Zabat Stantić Žižin salaš na tri zida u Maloj Bosni», a treba «Zabat Stantić Zizin salaš na tri zida u Maloj Bosni». Na str. 60. snimka je potpisna kao «Salaš na dva zida i na put leđa Stantić Gušter», a treba biti «Salaš na dva zida i na put leđa Stantić Guster». Uredništvo se ispričava autoru teksta, spomenutim pojedincima i obiteljima, kao i čitateljima. Klasje - prijelom.indd 2 2/18/2014 1:27:59 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima 3-12 Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima ZDENKO SAMARŽIJA Konzervatorske elaborate istražnih radova načelno otvara poglavlje povijesna istraživanja (ili na početku elaborata nekoliko pasusa o prošlosti objekta), a neki elaborati i u naslovu imaju riječ povijest. Međutim, kako u timovima za konzervatorska istraživanja (i dodajmo, restauratorska rješenja) najčešće nema povjesničara, pod povijesnim istraživanjima podrazumijevaju se različiti sadržaji i neujednačene istraživačke metode. Razlog je izostanak teorijske podloge i unificirane istraživačke metode i kurikulumski usustavljene specijalizacije povjesničara koji iz povijesnih vrela konstruiraju povijesne činjenice potrebite konzervatorima i restauratorima. Ni jedno jugoslavensko ni postjugoslavensko sveučilište u kurikulumu nije imalo, niti ima, detaljnu analizu srednjovjekovnih kulturnih krajolika niti se igdje detaljno istraživala/istražuju evolucija, tipovi, anatomija, fiziologija, načini obnove i prezentacija slavonskih srednjovjekovnih objekata (crkava, utvrda, samostana, kurija, podgrađa, trgovišta, gradova, prometnica, prometnih sredstva i prometne infrastrukture, hidroloških zahvata…). Svejedno se iznjedrio društveni sloj – zovemo ih konzervatori i heterogeni su po obrazovanju – koji ima privilegiju tumačenja, obnavljanja i prezentacije srednjovjekovnih objekata. Kako rijetki konzervatorski odjeli imaju zaposlenog povjesničara, a povjesničar pri odjelima restauratorskoga zavoda je još rjeđa pojava, u arhive odlaze ambiciozniji konzervatori (i restauratori) raznih obrazovnih profila bez razvijenih vještina za konstruiranje povijesnih činjenica. Bačeni među arhivarije nastoje se snaći u obilju tekstova iz njima nepoznate tradicije, što je unaprijed osuđeno na neuspjeh ili polovične rezultate. Informaci- je potrebite konzervatorima i restauratorima samo se sadržajno nalaze u povijesnim vrelima i do informacija se ne dolazi spontano ili čitanjem povijesnih vrela već konstrukcijom povijesne činjenice. Kako bi zadovoljili formu autori elaborata konzultiraju sekundarnu i popularnu literaturu koja i onako ne sadrži podatke potrebite konzervatorima i restauratorima. Zbog izostanka stvarnih povijesnih istraživanja, autori elaborata ne odgovaraju na pitanja što se u vrijeme gradnje objekta nalazilo u njegovom okruženju niti kakvi su bili odnosi s vlasnicima susjednih objekata. U elaboratima se rijetko analiziraju mijene na objektima uzrokovane promjenama kulturnoga krajolika i društvenoga okruženja. Malo toga piše o neposrednom okruženju objekta, najčešće ništa ne piše o urbogenim potencijalima srednjovjekovnoga objekta, a samo rijetki elaborati donose podatke o prethodnim objektima na lokaciji objekta. Zanemaruju se u istraživanju pomoćne prostorije i razna skladišta koja su stajala pokraj crkava i unutar utvrda i samostana. Očito se olako poteže riječ povijest i sve nas preplavljuje normativni optimizam – uvjerenje da svi sve znamo i da se zbog metodološke šarolikosti ne trebamo previše zabrinjavati. I. Povijesno istraživanje u konzervatorskom elaboratu je raščlamba podataka iz povijesnih vrela i ostalih izvora informacija (koje jednim imenom zovemo domena, a sastoji se od analize svih vrsta povijesnih vrela i raščlanjivanja elemenata arhitekture, javnih plastika i umjetničkih izričaja, dekorativnih elemenata, kulturnoga pejzaža i načina gradnje i građevinskih materijala te podataka dobivenih biometrijskim istraživanjima) kako bi sveli induktivni zaključak na najmanju moguću pogrešku. Prije toga je potrebno jasno odrediti kriterij/kriterije po 3 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 3 2/18/2014 1:27:59 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima kojima se vrši razdioba pojma, odrediti kriterije prisutnosti ili odsutnosti nekih građevinskih elemenata ili umjetničkih detalja pomoću kojih se eliminiraju ili prihvaćaju viši rodni pojmovi, a prisutni elementi jasno izlažu po hijerarhijskim stupnjevima. Drugačije rečeno, istraživački tim prvo mora biti svjestan svojih znanja, vještina i upravljačkih kompetencija te vremena predviđenog za istraživanje. Zatim mora utvrditi stanje objekta i po tom stanju postaviti (realne) istraživačke ciljeve i odabrati strategiju. To znači da ne možemo upravljati istraživanjima bez cjelovite slike objekta i da tada nije moguće razumjeti odnos pojedinačnog i općeg, to jest nije moguće svrstati objekt pod više kategorije. Samo realan uvid u stanje jamči uporabu adekvatnih tehnika i postizanje ciljeva u optimalnom roku što istraživanje čini ekonomičnim. Uz to je nužno da povjesničar i voditelj istraživanja budu na objektu cijelo vrijeme sondiranja kako bi neprestano nadzirali provedbu aktivnosti i usklađivali istraživanje s hipotezama, odnosno zadanim ciljevima. I na koncu objavili rezultate u dijelu elaborata koji se zove prijedlog prezentacije. Nasuprot takve znanstvene racionalnosti, niza lako provjerljivih objektivnih standarda, stoji improvizacija. Improvizacija je negacija racionalnih istraživačkih načela i improvizacijom ne postižemo objektivizaciju znanja. Improvizacija je i ishitrena aktivnost bez analize stanja, koja za posljedicu ima brojne negativne ishode. Na primjer, beskrajna otezanja istražnih rodova, neracionalnost i skupoću istraživanja. Neorganiziranost i nepripremljenost često dovodi konzervatore u vremenski škripac, koji je golema prijetnja kvaliteti istraživanja. Nepoštovanja procedure improvizatori pravdaju imaginarnim povjerenjem u suradnike i pretrpanošću drugim obvezama, što samo potiče nervozu suradnika, razočaranje, revolt pa i napuštanje projekta. Improvizatori, naime, crpe suradnike, prisvajaju njihove rezultate jer sami ne stižu do spoznaje. Improvizatori ne vide krajnji cilj i zadovoljni su s bilo kakvim odgovorom pa i odgovorom da u predviđenom roku nisu dovršili istraživanje. Neki improvizatori žele zadiviti nadređene ili se brzinom istraživanja i donošenjem novih spoznaja (koja još uvijek nisu valorizirana) istaknuti pred suradnicima i kolegama. Pristalice 3-12 improvizacije kao krajnju argumentaciju svojih postupaka navode imaginaciju, autonomnu interpretaciju pa i konceptualno uživljavanje. Improvizacija ne dovodi do rješenja, a često dovodi, kako to piše Milan Grković u Modelu univerzalne izvrsnosti, do novih negativnih stanja ili pojačava postojeća negativna stanja. Nisu konzervatori stvorili improvizaciju – improvizatorska koncepcija je prilagodba konzervatora na metodološki vakuum. Osim povijesnih razloga uslijed nebrige vlasti monarhističke i socijalističke Jugoslavije prema baštini Katoličke crkve i osobito plemstva, presiju prema konzervatorima stvarali su (i stvaraju) kratki rokovi istraživanja i nedostatna sredstava da se stvore istraživački timovi (te sijaset birokratskih zavrzlama). Presija izaziva neprestano razmišljanje o rezultatima istraživanja, jača nervoze, napetosti i strah od pogreške i neuspjeha. Umjesto holističkoga istraživanja objekata u njihovom kulturnom krajoliku (i svim promjenama koje su se zbile od gradnje objekata do danas; te su informacije temelj za znanstveno usustavljivanje i samo one čine osnovicu prezentacije) istraživačima se fragmentiraju ciljevi poput obnove ulične fasade, analize prozorskih otvora, analize zvonika, konzerviranje zidnih oslika, analiza sitnog inventara, analiza donjega dijela oltara. U organizacijskom smislu tako fragmentirana istraživanja nerijetko se u isto vrijeme daju različitim institucijama što uzrokuje neekonomična istraživanja koja su daleko od holističke znanosti i odaju nekompetencije i neozbiljnost rukovodećih ljudi u institucijama Ministarstva kulture koji su zaboravili da su štedljivost i učinkovitost dio racionalnoga odnosa prema poslu. Evidencija objekata na nacionalnoj razini bazirana je na deskripciji terena a ne tipologizaciji objekata pa strategija obnavljanja i prezentacije baštine nije utemeljena na racionalnom uvidu u stanje objekata. Na pojedinačnoj razini, razini objekata, ne postoji baza podataka (znanja) o konkretnom objektu što onemogućuje razvijanje hipoteza o objektu, kao preteče biometrijskih istraživanja i sondiranja. Izbjegavanje povijesnih istraživanja ili svođenje povijesnih istraživanja na formalnu razinu stvara ekonomiju neravnoteže, koja je i na duži i na kraći rok pogubna i za objekt koji se istražuje i za financijera obnove. 4 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 4 2/18/2014 1:27:59 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima 3-12 Između znanstvene i improvizatorske koncepcije nema razumijevanja ni smislene komunikacije, a osobito nema mjesta racionalnom nesuglasju i prizivanju srednjih rješenja ili istine koja je u sredini između krajnosti. Improvizatorska koncepcija pogibeljna je za radnu atmosferu i štetna za objekt. Moralnu i zakonsku odgovornost za improvizaciju ne snosi improvizator već njegov nadređeni. Racionalno upravljanje istraživanjima jamči uporabu adekvatnih tehnika, čini istraživanje ekonomičnim i omogućuje postizanje ciljeva u optimalnom roku. U konzervatorskim (kao i svakim drugim istraživanjima) smijemo koristiti samo superiornu teoriju koja vodi do izvrsnosti, jedinim rezultatom s kojim možemo biti zadovoljni – izvrsnost je stanje postignuća ciljeva i ostvarivanja svrhe istraživanja kada znamo gdje smo i znamo što i kako dalje s objektom i rezultatima istraživanja. ukrasnih elemenata, eventualno tlocrta objekata i čitanja nekih povijesnih vrela, no bez analize kulturnoga krajolika i bez sondiranja kojima bi provjerili svoja razmišljanja, tj. bez iscrpljivanja domene. Autori rado povezuju arhitektonske i ukrasne elemente s općim europskim tipovima gradnje i ukrašavanja, što je preduvjet za daljnja istraživanja i prvi korak prema tipologizaciji objekata na našem području a ne završetak priče o konkretnom objektu. Tako doneseni zaključci stvaraju sliku srednjovjekovne stvarnosti koja nije sasvim realna i pojedini ad hoc tipologizirani objekti često odskaču od rezultata kasnijih konzervatorskih istraživanja; isto tako, obližnji objekti zabašureni baroknim dodacima nisu primijećeni i tipologizirani zato što nije provedena analiza kojom bi unutar barokne zgrade prepoznali srednjovjekovnu osnovicu. II. Bilo je pokušaja sistematizacije srednjovjekovnog slavonskog kulturnog pejzaža, no gotovo su svi autori (kabinetski povjesničari i arhivari, svećenici, inženjeri građevine, geografi i novinari te arhitekti i povjesničari umjetnosti) zapeli na nekoliko jednostavnih zamki koju su priredili srednjovjekovni graditelji. Nisu svi romanički i gotički objekti srednjega Podunavlja građeni u isto vrijeme, a istovremena gradnja objekata ne znači njihovo pripadanje istoj umjetničkoj epohi i istovrsnom tipu gradnje; dva istodobna događaja, u našem slučaju dvije istodobne gradnje ne moraju biti uzročno povezane – cum hoc ergo protper hoc. Nije neobično da u nekoj srednjovjekovnoj mikroregiji istovremeno grade, koriste i obnavljaju objekti koji pripadaju različitim stilovima gradnje. Možda je najveća pogreška povezivanje gotičkoga načina gradnje isključivo sa srednjovjekovnom epohom – premda sve ukazuje na razgranato katoličko sakralno graditeljstvo u gotičkom slogu u vrijeme vladavine Osmanlija, istraživači se i dalje oslanjaju na zastarjelu historiografsku literaturu punu predrasuda i islamofobije i u elaboratima navode kako su Turci devastirali katoličku sakralnu baštinu premda na objektu nema tragova devastacije. Autori su objekte svrstali u određenu srednjovjekovnu graditeljsku ili umjetničku fazu na temelju vizualne analize i prepoznavanja pojedinih arhitektonskih i III. Povijesna spoznaja je proces i do nje se ne dolazi ni lako ni brzo. Razumijevanje projektiranja i načina gradnje srednjovjekovnih objekta te oslikavanje objekta i inih izričaja vjere u nekim prošlim vremenima je složeno mišljenje na visokoj pojmovnoj razini. Suočeni s potrebom korištenja mnogih znanja za koja nisu educirani, mnogi konzervatori ignoriraju povijesna istraživanja i kreću u sondiranja objekta pouzdajući se u intuiciju i praktična iskustva. Autori konzervatorskih elaborata često koriste nepotpunu indukciju, tj. zaključuje se o nekom objektu a još uvijek u istraživanjima nije iscrpljena domena jer se autori elaborata u nadomjesku za povijesna istraživanja koriste zastarjelom ili popularnom literaturom koja je i sama nastala bez detaljne analize domene. Neki konzervatori sasvim izostavljaju podatke koje bi trebao prikupiti povjesničar te zaključuju o objektu i njegovim razvojnim fazama samo na temelju analize sondi pouzdajući se u sreću da sondiranjem neće oštetiti zidni oslik ili sitne artefakte čije postojanje nisu pretpostavili. Takvi improvizatorski zahvati u kojima se odluke donose u hodu nanose objektu najveću štetu – sondiranje nije istraživanje već se analizom sondi potvrđuju ili opovrgavaju hipoteze. Kada su već sondiranje pretvorili u jedino istraživanje, neki konzervatori sondiranja pre5 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 5 2/18/2014 1:27:59 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima kidaju čim pronađu nekoliko činjenica koje idu u prilog njihovog prejudiciranog zaključka. Sondiranja bez povijesnih istraživanja, dakle bez ikakve hipoteze, pravdaju frazom da su pretpostavke možda točne u teoriji, ali ih praksa ne potvrđuje, što je odavno pročitani sofizam kojim se prihvaćaju činjenice a poriču posljedice čime se proturječi pravilu a ratione ad rationtum alet consequentia, zaključak je neminovan od činjenice prema posljedici. Hipoteza nije teorija, a i da jest, ono što je točno u teoriji, vrijedi i u praksi. Ako nešto ne vrijedi u praksi, to znači da nešto nije u redu s teorijom i s takvom se praksom mora prestati. Kao najčešće opravdanje za takve improvizatorske postupke konzervatori navode stručnjake i navodne autoritete koji počinju sondiranja bez povijesnih istraživanja i jasnih hipoteza, što je pogreška poznata pod nazivom argumentum ad numerum. Valja se prisjetiti Thomasa Khuna koji ističe da titule i zvanja označavaju dovršetak edukacije i nikako ne jamče da osoba koja je položila sve propisane ispite na nekoj razini studija posjeduje vještine i kompetencije za obavljanje konkretnih istraživanja. Ako bi kao argument prihvatili broj etabliranih znanstvenika koji konzervatorskim istraživanjima pristupaju improvizatorski tada bi u pravu bio Imre Lakatos koji tvrdi da istina u nerazvijenim društvenim znanostima leži u moći i vokalnoj energiji njenih navijača. Uobičajena je pogreška pretvaranje sličnog u isto, odnosno, prepoznavanje detalja na objektu koji postoje na ranije istraženim objektima, pa se iz tih, zapravo, krhotina, stvara slika o cjelini objekta kojeg se istražuje – zakonitost logike to pojašnjava sentencom da ono što je pojedinačno sporno na općoj razini može biti prihvaćeno, no ono što je prihvaćeno kao istina na jednom objektu bez procesa poopćavanja, tj. pretvaranja u postulat, ne mora biti nužno primjenjivo na drugom objektu, susjednom ili istovrsnom, svejedno; prvo nešto treba dokazati pa onda primjenjivati ili varljivo je prihvatiti „ne-zakonitost“ kao zakonitost, fallacia non causae ut causae ili petitio principii. Jednostavnije rečeno, improvizatorska kampanja daje iste odgovore na slična stanja i različite odgovore na ista stanja. Neki istraživači traže argumente za svoje, očito, pogrešno postavljene pretpostavke i ne odustaju od pretpostavke pa beskrajno dugo 3-12 sondiraju i nižu pronađene detalje bez jasne vrsne razlike među njima – takva pogreška zove se ignoratio elenchi ili nepoznavanje protuargumenata. Svjesni svojih slabosti takvi nas obično u opisu sondi i prijedlozima prezentacije zasipaju istoznačnicama i gomilaju strane riječi i fraze, kojima, vjerojatno, ni sami ne znaju pravo značenje – takav oblik pogrešnoga zaključivanja počiva na zanemarivanju istinitih premisa jer se predviđa zaključak; izvodi se zaključak koji ne slijedi na temelju svih premisa – umjesto da se, kada se vidi da se dobio zaključak koji ne slijedi iz premisa, pod pretpostavkom da su premise istinite, u pitanje dovede sama metoda i relevantnost i sveobuhvatnost prikupljenih podataka, ovdje se radi očuvanja nevaljanog zaključka radije zanemare premise koje se ne uklapaju. Unatoč dokazu da nešto nije u redu s pretpostavkama iznesenim u literaturi (nije na odmet ponoviti koje se logičkom pogreškom pretvara u teoriju), konzervatori se rijetko pozivaju na rezultate istraživanja kolega, i dalje (pod poglavljem ili pasusima o povijesnim istraživanjima) citiraju dijelove zastarjele literature, što spada u pogrešku slijepoga povjerenja autoritetu (argumentum ad verecundiam; inačica ove logičke pogreške je vjerovanje starijoj literaturi, argmentum ad antiquitatem, ili svatko više voli vjerovati nego prosuđivati, tvrdio je Seneka, a opća prihvaćenost nečega nije nikakav dokaz), koja ne mora nužno voditi prema netočnom zaključku, no nije provjerljivo u istraživanju pa takvu metodologiju treba napustiti – istinito može slijediti i iz pogrešnih premisa, no pogrešan zaključak ne može slijediti iz istinitih premisa; unusquisque mavult credere quam judicare. Ipak su najčešće logičke pogreške tretiranje objekta kao cjelovitoga pojma i zatvorene cjeline bez stavljanja objekta u njegovo kulturološko okruženje – pojam nije cjelina bez njegovog okruženja. U prvoj pogreški objekt ne raščlanjuje na sastavne dijelove (tretiranje kao cjeline nečega što se sastoji od nečega), a u drugoj se zanemaruje kontekst, odnosno objekt se vadi iz sustava pa se previđa da ništa nema značenje samo za sebe. Zanemaruje se da nešto dobiva značenje tek u odnosu prema drugim elementima. 6 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 6 2/18/2014 1:28:00 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima IV. Što nam je činiti? Odbaciti improvizaciju, uteći se u principe znanstvenih istraživanja, doeducirati povjesničare i podizati upravljačke kompetencije voditelja istraživanja. Neracionalno određeni rokovi za dovršetak istraživanja su posljedica loše pripreme i općega neznanja o našoj baštini visokih činovnika Ministarstva kulture, što se za nekoliko godina može promijeniti na bolje zapošljavanjem doeduciranih povjesničara u konzervatorskim i restauratorskim odjelima. Doeducirani povjesničari kao zaposlenici konzervatorskih odjela i restauratorskih zavoda cijele godine pripremali bi istraživačke platforme – što je sada prepušteno istraživačkom timu koji zajedno sa sondiranjem ima desetak radnih dana da obavi istraživanje pa povijesna i biometrijska istraživanja u takvom sustavu gotovo ne dolaze u obzir. Koordinirali bi muzejske i istraživačke projekte znanstvenika s instituta i visokoškolskih institucija, koji bi i verificirali njihov rad – evaluacija bi uslijedila nakon okruglih stolova koje povjesničari organiziraju kako bi predstavili istraživačku platformu i hipoteze prije sondiranja zidova i arheoloških iskapanja. Prikupljanje podataka koje se temelji na kvalitetno iskorištenom vremenu i istraživačkim vještinama povjesničara omogućilo bi da se s minimum zahvata prilikom sondiranja (kada vremenske prilike dopuste rad na sondiranju objekta ili cjeline) dođe do dovoljno podataka koji dokazuju ili opovrgavaju polazne hipoteze. Konzervatorska istraživanja tada su provjerljiva i ekonomična (i po uloženom vremenu i po racionalnoj iskoristivosti tehničkih pomagala), ne dovodi se u pitanje dignitet znanstvenih istraživanja jer takvo istraživanje daje obol spoznajno-teorijskoj nadgradnji, a prikupljeni podaci jamče kvalitetnu prezentaciju srednjovjekovnoga objekta ili neke srednjovjekovne cjeline. U dogledno vrijeme tako specijalizirani povjesničari postali bi i pedagozi te bi same istražne radove prezentirali, što predlaže Ivan Srša u Otvorenom pismu o konzervatorskim promašajima na Velikom Taboru. Povijest je ozbiljna znanost i povijesnim istraživanjima treba pristupiti s jasnim i od znanosti verificiranim postupcima. Da bismo razvili 3-12 učinkovitu metodologiju, savjetovao nam je Descartes, moramo imati jasnu predodžbu što istraživanjima potvrđujemo ili opovrgavamo – metodologija je, prisjetimo se, ukupnost znanstveno-istraživačke praske s jasno definiranim tehničkim, organizacijskim i strategijskim aspektima. Korištenjem propisane metodologije istraživač prezentira sadržaje do kojih je došao, ali i načine kako je sintetizirao spoznaje. Verificirana metodologija svrstava neke misaone aktivnosti u znanost, a promišljanja koja ne koriste propisanu metodologiju držimo izvan znanstvenoga djelokruga. To znači da moramo, kako to predlažu Descartes i teoretičari znanosti poput Karla Poppera: pripremiti (iznjedriti) jasne polazne hipoteze, imati jasne metode i (ili izraditi) znanstvene alate kojima ćemo hipotezu dokazati ili opovrgnuti, u sondiranju koristiti samo propisane i provjerljive metode i neprekidno korigirati hipoteze i usmjeravati sondiranja prema postizanju zadanih ciljeva, imati moralnu obavezu podastiranja rezultata istraživanja – struci na kritiku, a zainteresiranima na znanje, te predložiti uvođenje objekata (najčešće crkava i utvrda, ali i drugih srednjovjekovnih artefakata i zgrada) u neku funkciju, makar i kao muzejskoga eksponata. Inače je obnova srednjovjekovne baštine praktično besmislena i nanosi objektu nesagledivu i najčešće nepopravljivu štetu. Karl Popper uči da ciljevi (povijesnih) istraživanja mogu biti: pragmatični, kako bi opisali povijesni razvoj objekta i kvalitetnije ga prezentirali nakon konzervatorskih i restauratorskih zahvata, i spoznajni, kojim klasificiramo elemente arhitekture i umjetnosti i objekt tipološki razvrstavamo. Svako istraživanje, pa tako i konzervatorski elaborat, ima: fazu teorijskih aktivnosti, u kojoj se definiraju problemi, razrađuju metode za prikupljanje podataka, prikupljaju se podatci, raščlanjuju pojmovi i uspostavljaju hipoteze, 7 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 7 2/18/2014 1:28:00 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima fazu empirijske aktivnosti, u kojoj se sondira objekt, obrađuju podatci, klasificiraju varijable, hijerarhiziraju argumenti i izvode zaključci i fazu interpretacije podataka, u kojoj se pišu izvješća s prijedlozima prezentacije. U prvoj fazi istraživanja treba utvrditi stanje objekta i postaviti istraživačke ciljeve i odabrati strategiju. Naravno da je prilikom sondiranja nužno neprestano nadzirati aktivnosti jer postoji mogućnost pronalazaka artefakata koje nismo predvidjeli, ali i teških oštećenja nekih dijelova objekta (koje nije bilo moguće utvrditi vizualnom analizom niti biometrijskim istraživanjima) pa bi korištenje odabrane strategije moglo nepovratno oštetit objekt ili nanijeti golemu štetu njegovim dijelovima. Rezultat tako postavljenih istraživanja omogućuje svrstavanje objekta pod više kategorije tj. razumijevanje odnosa pojedinačnog i općeg, i doprinos je umnažanju znanja o prošlosti kulturnoga krajolika u nekom prošlom vremenu, odnosno u prošlim vremenima. Ako parafraziramo Thomasa Khuna oslanjajući se na njegovu Strukturu znanstvenih revolucija, konzervatori će spoznaje utjerati u pojmovne pretince i ono nepoznato učiniti poznatim. Povjesničar sudjeluje u svim etapama istraživanja – voditelj je u razradi teorijskih aktivnosti, prikupljanju podataka, raščlanjivanju pojmova i uspostavi hipoteza (zapravo, konstruiranih povijesnih činjenica), a u ostalim etapama je dio istraživačkoga tima. Za svaki objekt moraju se pronaći i istražiti povijesna vrela, na objektu se moraju provesti biometrijska istraživanja (kako bi se utvrdilo realno stanje objekta i sondiranje podredilo stupnju oštećenosti objekta, ali i prikupili drugi podaci koji uvelike pomažu povjesničaru u konstrukciji povijesne činjenice), izraditi arhitektonski snimak postojećega stanja i detaljna deskripcija objekta. Iz zbira prikupljenih podataka povjesničar (ili još bolje, povjesničari) konstruira povijesne činjenice vezane uz srednjovjekovni objekt/cjelinu i stvara hipoteze za daljnje konzervatorske zahvate. Kada opća pravila istraživanja društvenih znanosti i rukovođenja resursima i ljudskim potencijalima prevedemo na jezik struke, esencijalne zadaće povjesničara u konzervatorsko-restau- 3-12 ratorskim istraživanjima su: prikupljanje i sistematiziranje podataka iz domaće i inozemne historiografske literature koja razmatra objekt i njegovu okolicu, prikupljanje i sistematiziranje rezultata arheoloških istraživanja okolice objekta u prapovijesnom i antičkom horizontu, vođenje toponimijskih istraživanja i bilježenje usmene predaje, prevođenje i tumačenje povijesnih vrela i prikupljanje drugih podataka vezanih za objekt/cjelinu što uključuje: I.) koordiniranje rada crtača arhitektonskoga sklopa i preračunavanje mjere iz metričkoga u srednjovjekovne antropometrijske sustave kako bi se preciznije odredilo vrijeme gradnje, II.) analiza položaja objekta/cjeline na mreži srednjovjekovnih prometnica i unutar prirodnih i izgrađenih hidroloških elemenata, III.) utvrđivanje redoslijeda vlasnika i njihov utjecaj na izgled i funkciju objekta/cjeline, IV.) rekonstruiranje povijesnih karata mikroregije i analiza anatomije objekta kako u srednjem vijeku tako i njihovu namjenu u potonjim razdobljima, tj: a) interpretiranje objekta/cjeline unutar kulturnoga krajolika iz vremena nastanka objekta/ cjeline, b) interpretiranje objekta/cjeline u njegovom trajanju (ili zapuštanju) i promjenama na elementima arhitekture neovisno pripadaju li izvornoj gradnji ili su kasnije dodani građevinskom kompleksu – dogradnje i nizanje zgrada u nizu, dodatna žbukanja i krečenja, izrada fresaka i dekoracija, urezivanje petroglifa, destrukcije uslijed ratova ili nepogoda, građevinske degradacija poput rušenja ili baroknim prikrivanja objekta, V.) raščlanjivanje objekta/cjeline na: 1. fortifikacijske elemente (grabe, opkope, zamke, palisade i bedeme, kruništa i grudobrane, strijelnice i puškarnice, topovske platforme i platforme za ispaljivanje projektila iz katapulta, ubojstvene ponore, vučije jame, stražarnice, skladišta vojnoga materijala, pokretne mostove…), 2. elemente sakralnoga graditeljstva (lađu, portal, svetište, trijumfalni luk, kustodije, sedilije, škropionice, krstionice, propovjedaonice, 8 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 8 2/18/2014 1:28:00 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima empore, poklonce i kapelice unutar samostana i utvrde te klaustar, infirmarij, skriptorij, refektorij…, a neke katoličke prostore svojim potrebama prilagodili kalvini ili neka druga protestantska zajednica, pravoslavci ili muslimani pa posebnu pažnju treba posvetiti njihovim zahvatima na arhitektonskom sklopu i inventaru), 3. gospodarske elemente (obrtničke radionice, trgovačke prostore, pristaništa, dizalice…), 4. stambene cjeline (kurije, palase, vojarne, redovničke ćelije, građanske kuće…), 5. upravne i ceremonijalne prostore, 6. pomoćne prostore (stepeništa, hodnike, kuhinje, ostave i apotekarske prostore, skladišta hrane za ljude i životinje, ledenice, bunare s konzumnom vodom, cisterne, zahode…), 7. razne elemente arhitekture (prozorske cjeline, portale, krovišta, nadstrešnice, niše, ložišta, dimnjake, kamine, drenažne bunare, odvodne kanale…) i 8. umjetnosti (niše, mozaici, vitraji, kipovi, freske, petroglifi…), VI.) bilježiti i analizirati građevinske materijale: 1. opeku (u zidovima, u temeljima, kao popločenja, u ukrasnim elementima…), 2. kamen (ugaoni klesanci, kamen kao dio zidnog plašta, kamen u temeljima građevine, kamen kao popločenje, ukrasni i praktični kameni elementi, kameni mozaici…), 3. drvo (kao gredni sustav, kao dio zidnoga plašta, kao osnovica šetnjice, pokrov…), 4. žbuku i vezivna sredstva; VII.) kvantificirati uočene elemente i procijeniti potrebu za angažiranjem stručnjaka raznih profila (statičara, geologa, hidrologa, arheologa, osmanista, povjesničara umjetnosti, kipara, slikara-restauratora, šumara, biologa-ekologa, biologa-zoologa, kemičara, fizičara…) ili hitnoj (privremenoj) zaštiti objekta (krovopokrivača, staklara, stolara…) i koordinirati njihov rad i istraživanja. Povjesničar dakle jezikom razumljivim suradnicima objašnjava kulturni krajolik iz doba gradnje objekta i osobitosti arhitektonskoga i umjetničkog izričaja te građevinske tehnike i materijale. Obrazlaže društvene, ekonomske, personalne, floralne, hidrološke, klimatske i druge promjene kulturnoga pejzaža za vrije- 3-12 me korištenja objekta. Događaje iz prošlosti objekta prezentira kronološki objašnjavajući uzroke, povode i njihove posljedice na devastaciju ili dogradnje, osobito prateći dizajnerske promjene na objektu i ratna djelovanja u blizini objekta. Naročitu pažnju obraća degenerativnim čimbenicima – potresima, poplavama, odronima, urušavanjima i požarima izazvanim udarima munja, širenjima prirodnih požara ili požarima uzrokovanih ljudskim nemarom ili namjernim paležima. Ako detaljno ne upoznamo stanište objekata/cjeline i teleologiju objekta i ako nismo obrazložili mijene objekta u (promjenjivim) kulturnim krajolicima, postupci konzervacije, obnove i prezentacije nisu smisleni, rade se po inerciji i nerijetko dovode promatrača u zabludu. Naime, na platformi kvalitetne valorizacije podataka i konzervatorsko-restauratorskih zahvata na arhitektonskom sklopu i inventaru, krupnom ili sitnom, gradi se atraktivna poslovna, hodočasnička, turistička i edukacijska prezentacija bilo kao tiskovine (brošure, kataloga izložbe ili stalnoga muzejskog postava, monografije ili znanstvenih ili stručnih tekstova) bilo kao dio suradnje na scenariju za radijske ili televizijske emisije ili jezgrovite informacije na info-tablama i web-stranici istraženoga objekta ili srednjovjekovne cjeline. Da nešto kažemo o počecima nekih objekata nerijetko smo prisiljeni posegnuti za mitovima i legendama svjesni da postoji mogućnost kako izrečeno nije sasvim istinito. Ali isto tako znamo da su i istinu, i najskrivenije strahove, i kolektivne more, ljudi prošlih vremena preoblikovali u priče o mističnim pojavama koje se događaju na temeljima starih građevina, a čuda i ukazanja se događaju na mjestima nekadašnjih crkava i utvrda ili u njihovoj blizini. Spoznaja je povezanost podataka viša od matematičkog zbroja podataka koje smo dobili analizom povijesnih vrela i toponima, analizom vizualnoga materijala (litografija, karata…), građevinskom i arhitektonskom analizom objekta i izradom arhitektonskih crteža postojećega stanja te prebacivanjem mjera iz metričkoga u antropometrijske sustave, biometrijskom i fizikalnom analizom i u konačnici čitanjem sondi. 9 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 9 2/18/2014 1:28:00 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima Dok su biometrijske analize okoliša (mikroklime, tla, biljaka i životinja) i okruženja (urbanog, agrarnog, hidrološkog ili šumskog) te građevinskih i vezivnih materijala u temeljima, zidovima, pragovima, dovratnicima i prozorima te u krovištu i umjetničkih ukrasa unutar i izvan objekta zapravo pokusi i moguće ih je ponoviti, analiza podataka iz vrela i analiza sondi nisu repetitivni procesi već su to, zajedno s razumijevanjem kulturnoga krajolika, teški zadaci koji zahtijevaju povezivanje višestrukih slojeva znanja. Prikupljene i hijerarhizirane informacije omogućuju uvid u realno stanje objekta i izvor su svakog kvalitetnog istraživanja. Samo kvalitetno postavljene informacije potiču skepsu u postojeća znanja i otvaraju nova pitanja. Analiza svakoga fenomena (srednjovjekovne lokacije, objekta ili cjeline) počiva na prikupljanju podataka, izravnih i neizravnih, koji su osnovica za induktivno zaključivanje – izravnim podacima zovemo podatke dobivene analizom svih vrsta povijesnih vrela, a neizravne biometrijskom analizom i sondiranjem. Iz prikupljenih podataka i deskripcije objekta stvaraju se hipoteze, koje se sondiranjem proširuju ali i potvrđuju, tj. daje im se kauzalna argumentacija i podaci se svrstavaju pod više rodne pojmove. V. No, prije prikupljanja podataka za određeni objekt povjesničari: određuju potencijalne lokacije i detektiraju srednjovjekovne objekte, i tek potom holistički istražuju objekte i njihov kulturni krajolik u vremenu nastanka tako i u vremenu kada je objekt u funkciji ili detektiraju razloge degradacija i zapuštanja objekta. Ukazivanja povjesničara na potencijalni objekt ili potencijalno nalazište nekog srednjovjekovnoga objekta/cjeline uslijedit će nakon: analize povijesnih vrela, kartografske analize i toponimijskih istraživanja, dobrog poznavanja terena i mijena na terenu (osobito deforestacije, kanaliziranja vodotokova i isušivanja močvara te pretvaranja pri- 3-12 rodnih pejzaža u agrarne i urbane prostore) i osluškivanja narodne predaje i drugih priča koji lokalitet nedvojbeno povezuju s postojanjem srednjovjekovnoga objekta. Srednjovjekovne građevine, samostojeće ili unutar neke ograđene cjeline, su neizostavna sastavnica nekadašnjega kulturnoga pejzaža. Pravila kulturnoga pejzaža uspostavljamo nakon analize građevina i cjelina, a njih čine brojnost, raznovrsnost, tipološka pripadnost objekata i geografski položaj objekata i međusobna prometna povezanost te vrste i načini obrade građevnoga materijala i osobito raspored toponima oko objekata. Vrijednosti iskazane u istraženoj mikroregiji prenosimo na manje istraženu mikroregiju. Ovom metodom gotovo nepogrešivo otkrivamo lokacije porušenih, potonulih i nestalih srednjovjekovnih objekata ili cjelina, ali i onih skrivenih kasnijim dogradnjama i do neprepoznatljivosti zabašurenih baroknim fasadnim intervencijama. Isto tako, olakšat će i razumijevanje već detektiranih objekata – metodološki gledano, analizira se domena (poznati objekti i njihova evolucija, anatomija i fiziologija), što pripada induktivnoj metodi i što pomaže uspostavi kulturnoga krajolika neke regije čije se pravilnosti preslikavaju na manje istražene regije, što je područje dedukcije. Inačica te metode je istraživanje geografske rasprostranjenosti posjeda plemićkih obitelji ili samostana redovničke zajednice kao i praćenje građevinskih zahvata na objektima kojima je gospodarila plemićka obitelj ili redovnička zajednica. Takva metoda omogućuje prepoznavanje autonomnih arhitektonskih navada pojedinih crkvenih redova i plemićkih obitelji i s priličnom dozom preciznosti saznat ćemo kada je objekt sagrađen i razumjeti podrijetlo građevinskih i umjetničkih struktura. Na putu znanja puno je prepreka i ponekada je potrebno korigirati početne hipoteze – takav se zahvat zove modifikacija hipoteze, a može dovesti i do zamjene hipoteza i odbacivanje polaznih hipoteza. Ako se pronađe nešto neočekivano, povjesničar (koji, ponovit ćemo, neizostavno mora biti uz voditelja konzervatorskih istraživanja neprestano na objektu dok traju sondiranja) treba fragmentirati probleme i sugerirati rješavanje novonastale situacije. Tijekom 10 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 10 2/18/2014 1:28:00 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima istraživanja trebaju se istražiti sva moguća rješenja, propitati sve činjenice i argumenti kako bi se oborile postojeće polazne hipoteze; ako hipoteze odole tim pokušajima znači da su istinite čime se završava postupak znanstvenoga istraživanja. No, naš problem tu ne završava – poseban problem su istraživanja višeslojnih građevina; dogradnje ili rušenja objekta zahtijevaju istovjetan proces konstruiranja povijesnih činjenica i razumijevanje društvenih zbivanja za vrijeme kojih su rađene preinake objekta. Ako povjesničar prilikom rješavanja nekoga problema ne otvori sljedećih deset problema, povijesna istraživanja nisu bila cjelovita. Zaključak Istraživanja srednjovjekovnih objekata (i kasnije sagrađenih objekata za koje smo tijekom konzervatorskih istraživanja utvrdili da je građevinska osnovica nastala u srednjem vijeku) na našim područjima su rađena fragmentarno, samo za objekt koji se sanira, i samo na analizi arhitektonskoga sklopa i, na žalost, formalnih povijesnih istraživanja. Većina konzervatorskih zahvata napravljena je bez prethodnih arhivskih istraživanja ili je odlazak u arhiv bio na simboličkoj ravni. Umjesto sustavnih povijesnih istraživanja korišteni su podaci iz zastarjele i popularne literature, što je uzrokovalo mnoštvo improvizacija, konzervatorskih promašaja i proizvoljnih tumačenja, ali i arheoloških iskapanja koja nisu potvrdila polazne hipoteze. Uslijed nedostatka usustavljene metodologije, osobito u prvoj fazi istraživanja u kojoj povjesničar ima vodeću ulogu, konzervatorski zahvati koji uslijede nerijetko imaju stihijski karakter, a za posljedicu ponegdje imaju nehotičnu devastaciju i nerijetko nepopravljivu štetu. Starim građevinama primarni neprijatelj nije starost već neprimjereni načini obnove potaknuti nedefiniranim istraživačkim postupcima koji su posljedica lošega kadroviranja, opće nivelacije znanja, prekratkih rokova za istražne radove i nerazumijevanjem obnašatelja odgovornih službi o važnosti povijesnih istraživanja. Ovo je uzrokovalo da improvizacija postane dominantan oblik konzervatorskih zahvata nasuprot racionalnih i lako provjerljivih znanstvenih postupaka. 3-12 Ne postoji znanost koja ima monopol na pojašnjavanje prošlosti – osobito to nije monopol povijesti, znanosti bazirane samo na proučavanju pisanih vrela, pa je donekle i razumljivo odmicanje konzervatora od klasično naobraženih povjesničara i zapostavljanje povijesnih istraživanja. Za objašnjenje razloga i načina gradnje srednjovjekovnih građevina treba puno više podataka od podataka koja pružaju povijesna vrela, a njih mogu prikupiti stručnjaci okupljeni oko posebno educiranih povjesničara – povjesničara koji su se specijalizirali za davanje odgovora na pitanja koja postavljaju konzervatori i restauratori; povjesničar mora biti svjestan svojih znanja i vještina i mora znati raspolagati sa svojim vremenom i vremenom suradnika. Samo takav povjesničar postaje okosnica tima koji može holistički istražiti neki srednjovjekovni objekt/cjelinu i objasniti razloge gradnje, dogradnje i degradacije/ili napuštanja objekta u potonjim povijesnim razdobljima. Hvatanje u koštac s prošlošću srednjovjekovnoga objekta/ cjeline zahtijeva polivalentna znanja svih istraživača konzervatorskoga tima. Podrazumijeva se vrhunsko poznavanje svoje struke – što prije svega znači korištenje valjanih načina dolaska do zaključka i provjerljivih metoda istraživanja –, a suradnja se temelji na bezrezervnoj međusobnoj podršci suradnika (arhitekata, urbanista, povjesničara umjetnosti, arheologa, inženjera građevine, etnologa i drugih istražitelja prošlosti ili nekih procesa na građevini ili njenoj okolici te kemičara, hidrologa, botaničara, zoologa, stručnjaka u agrikulturi, statici i klimatologiji…) i stavljanju suradnicima na raspolaganje svih svojih znanja, vještina i kompetencija. Njihova suradnja pomaže stjecanju realne slike o stanju srednjovjekovnoga objekta, a ekonomičnost istraživanja o upravljačkim kompetencijama voditelja istraživanja. Točnost, valjanost i istinitost prosudbi ovisi, prije svega, o pravilnom korištenju zakonitosti logike i količine pojmova, njihove raščlanjenosti i međusobne hijerarhizacije, zbog korištenja primarno induktivne metode u stvaranju zaključaka o nekom srednjovjekovnom objektu/cjelini. Okupljeni oko povjesničara i voditelja istraživanja zajednički nakon kompleksnih istraživanja izrađuju smjernice obnove i prezentacije pri čemu bi trebalo poslušati zainteresirane poduzetnike, stručnjake u turističkoj valorizaciji prostora i muzejske 11 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 11 2/18/2014 1:28:00 AM Zdenko Samaržija, Uloga povjesničara u konzervatorskim istraživanjima pedagoge. I vlasnike objekta, naravno. Da bi došli do cilja konzervatori: utvrđuju stanje objekta, postavljaju realne ciljeve, odabiru najučinkovitije istraživačke strategije, traže rješenja kojima se potvrđuju ili odbacuju hipoteze, o neprestano kontroliraju provedbe potrebnih aktivnosti i izrađuju prijedlog prezentacije. Strateška pozicija i fortifikacijski zahtjevi, ali i još neki čimbenici poput, recimo, građevinskih o o o o 3-12 navada plemićkih obitelji/arhitektonskih uzusa redovničkih zajednica određuju izgled utvrde, crkve, samostana ili nekog drugog srednjovjekovnog objekta/cjeline. Dopuštenje za gradnju utvrde, njene gabarite i građevne materijale donosi vladar, a graditelji su morali slijediti forme koje odredi vladar i naručitelj gradnje; gradnju crkava dopuštao je mjesni biskup. Sažeto u jednoj rečenici, temeljna zadaća povijesnih istraživanja u konzervatorskim istraživanjima upravo je razumijevanje te forme. Velika terasa, pogled s jezera 12 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 12 2/18/2014 1:28:01 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi 13-26 Hrvatski subotički toponimi ANTE SEKULIĆ U povodu zamišljenje proslave 600. obljetnice prvoga spomena imena grada Subotice (vjerojatno sredinom 1391. kako misle Lászlo Szekeres, Gašpar Ulmer, skupina subotičkih istražitelja i pisac ovoga rada) potrebno je kraćim prikazom povijesti naselja i do danas sačuvanih hrvatskih toponima na širokom subotičkom području upozoriti na narodne i povijesne značajke spomenutog naselja. Uvjeren da će tragom arheoloških nalaza i čitanjem još nepročitanih isprava, spisa i bilježaka u bliskoj budućnosti biti pomaknuta obljetnica prvoga spomena Subotice, držim uputnim upozoriti da bilješke o toponimima nisu neutemeljene, jer je središnji grad na bačkoj1 ravnici bio slavensko naselje od prvih njegovih spomena, a prema najstarijim sačuvanim matičnim knjigama – hrvatski (katolički). Sredinom XVII. stoljeća (oko 1650.) pod imenom Subotica spominje ga biskup Mate Benlić u svome izvješću rimskoj Vjeroplodnici (Congregatio de propaganda fide)2. Hrvati su svoj grad uvijek nazivali Suboticom / Subaticom, ali su vlastodršci mijenjali mu ime iz različitih razloga i pobuda. Potrebno je zato pratiti slijed podataka. 1 O Bačkoj općenito, zemljopisno i povijesno, značajne su knjige i rasprave: Matthias BEL, Compendium Hungariae geographicum, I. Possonii, 1777; II., Cassoviae, 1779. – Bács-Bodrogh vármegye egyetemes monografája, I, II. Zombor/Sombor, 1896. (kratica: BBM) – Bács-Bodrogh vármegye, I, II. Budapest, (kratica: BBV) (1909). – Friedrich STELZER, Geschichte der Batschka. Neusatz/Novi Sad, 1883. – Stefan BLASKOVITZ, Batsch, Geschichte einer tausendjährigen Stadt in der Batschka. Freilassing. – 1965. – György GYÖRFFY, Az Arpad-kori Magyarország. Történeti földrajza. Budapest, 1966. – Ante SEKULIĆ, Drevni Bač. Split, 1978. – Valentin PUTANEC, Dva stara naziva za Bač: Idrizijev Bakasin (1154) i Kinamov Pagatzion (1164). Zbornik Šeste jugoslovenske onomastičke konferencije, SANU. Beograd, 1978., 49-52. I dr. 2 Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica (...). Zagrabiae, 1892., 342, nr. 1232; 467469, nr. 1403. – A. SEKULIĆ, Bački Hrvati. Zagreb, 1991., 41-45. I. Subotica (Zabotka, Sabatka, Szabatka, Zabatka, Szabathka, Szobathiz, Subotica, Sobotitz, Suppodizza, Szabadicza, Szent Mária, Maria Theresiopolis, Theresienstadt) naselje koje ima svoju veoma dugu povijest a tijekom stoljeća razvilo se u grad i najjače središte bačkih Hrvata3. 3 Najznačajnija literatura o Subotici: Stephanus KATONA, Historia metropolitanae colocensis Ecclesiae, I. Colocae, 1800. – István IVÁNYI, Szabadka szabad királyi város története, I. Szabadka, 1886 (Povijest Subotice slobodnoga kraljevskog grada, I. Subotica 1886), II., 1892. – Gabor TORMÁSY, A szabadkai rom. Kat. Föplébánia története, Szabadka 1883, (Povijest subotičke rimokatoličke župe, Subotica 1883). – BBV, I, 181-206. – BBV, II, 339-340. – BBM, II, 173-189. – Ive PRĆIĆ, Subotica i Bunjevci,Subotica, 1936. – Blaško VOJNIĆ HAJDUK, Subotica juče i danas, Subotica 1950. – Tibor KOLOSZI, Szabadkai sajtó (18481919). Subotica 1973. – ISTI, Szabadkai sajtó (19191945), Novi Sad, 1979. – Paškal CVEKAN, Subotički franjevački samostan i crkva, Subotica, 1977. Györe KORNĖL, Szabadka településképe, Subotica 1976. – Lászlo SZEKERES Szabadkai helynevek, Subotica, 1975. (Subotica mjesna imena); - Tibor GAJDOS, Kérkömüvézzeti élet Szabadkán a két világháború közöt, Szabadka, 1977. (Umjetnički život u Subotici između dva svjetska rata, Subotica, 1977). – Gašpar ULMER, Podaci iz istorije Subotice od kraja XVII do sredine XVIII veka. Zbornik za istoriju Matice srpske, 15. Novi Sad 1977, (123-130). – ISTI Subotica 1748. godine. Rukovet, XIX (1974). Subotica (1974; 3-4, 144152) – Ante SEKULIĆ, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici, Split, 1978. I dr. – Članci i rasprave: (* * *), Subotica i Bunjevci. Danica ili bunjevačko-šokački kalendar za 1981. 22-28. – (* * *), Iz prošlosti Bunjevaca – Iz prošlosti Subotice, Subotička Danica za 1893, 30-54. – p. b. (Blaško RAJIĆ), Subotica, Subotička Danica za 1919, 29-55. – Đorđe Popović-Munjatović, Subotica. Subotica, 1922. – Historikus (?), Iz prošlosti grada Subotice, Književni sever, I (1925), knjiga I, svez. I. 33-34. – Mijo MANDIĆ, Bačka Subotica. Subotička Danica za 1926, 77-79. – (* * *), Subotica i Bunjevci, Subotička Danica za 1928, 46-49. – Marko PROTIĆ, Zlatni dani Subotice od oslobođenja 13. novembra 1918. do potpisa mira 1920. Subotica 1930. – Milivoje V. KNEŽEVIĆ, Kako je Subotica oslobođena. Književni sever, VIII (1932), knjiga VIII, svez. 1, 19-27. Subotica, 1932. – Ive PRĆIĆ, Subotica za 50 godina, Subotička Danica za 1933, 37-38. – dr. – Treba upozoriti na feljtone u Subotičkim novinama od 1975. do 1980. 13 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 13 2/18/2014 1:28:01 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi O imenu grada P. Skok nije raspravljao, jer «nije sasvim objašnjen odnos značenja našega imena prema mađarskom Szabatka» . Tumačenje I. Iványija da grad označuje mjesto gdje stanuju slobodni ljudi, «slobodnjaci» (prema madž. riječi szabad – slobodan)4 nije prihvatljivo, jer je naselje veoma staro, a različiti upisi u ispravama potvrđuju kolebanje pisara i prepisivača do god. 1743, kada je s povlasticom trgovišta naselje dobilo ime Sveta Marija (Szent Mária). K tomu treba pripomenuti da isti toponim postoji i drugdje (Subotica, Mala Subotica, Subotka i sl.), gdje jamačno nije moglo biti madžarskog utjecaja. Ime naselja upisano je na zemljovidima već god. 1528, pa na svima do 1699. god.5 Tragom franjevačkog ljetopisa i pismohrane može se utvrditi da su bački Bunjevci grad zvali Subatica / Subotica. U ispravi od 25. rujna 1724. grad se spominje kao Soboditz6, a Petar Dubina potpisuje 6. srpnja 1728. pred Jakovom Sučićem, vicekapetanom, namiru hrvatskim jezikom: «dajem na znanje svim ovo pismo stiocem da su me u residentii Szubotickoi (...) prid mnogoposctovanim praesidentom Jerolimom (...) iz cista sve izplatili».7 Teško je odgovoriti na pitanje kada je Subotica nastala i koji su bili njeni stanovnici. Nema nigdje zabilježeno kad je grad nastao, a I. Iványi priznaje da se u nedostatku povijesnih isprava može samo pretpostavljati8. Misli se da je Subotica kao naselje nastala negdje sredinom XIII. stoljeća9, ako ne prije, onda jamačno 4 Enciklopedija likovnih umjetnosti, svez. 4, 342-343. Sažetak iskopavanja T. Šafarika, F. Ivaničeka, M. Šulmana, L. Sekereša. Primjerice: nalazišta starčevačke kulture, iz kamenog doba, neolitika; iz VII-IX. stoljeća, iz XII-XIV, stoljeća i sl. – usp. FsS, 12. 5 Zemljovid Lazara Deáka 1528. – Zabatka: Mathes Zündt 1567. – Sabbatka: Wolfgang Lazius oko 1570. – Sabatha: Ivan Zsámboki 1579. – Sabatka; Gerard Mercator – oko 1585. – Zabatka; John Speede 1529. – Zabatca; W. Johnson Bleau – Johannes Bleau oko 1647. – Zabatka; Jacob von Sandrat 1664. – Sabatka; S. Sanson 1664. – Sabatka; Nicolas Sanson oko 1689. – Zabatka; turski zemljovid 1699. – Szobotga. 6 Ugovor o kupnji kuća (emptio 4 domunculorum) koje su trebale biti srušene zbog gradnje novoga samostana. Usp. FsS, 40-42. 7 Vlastite bilješke, 30. studenog 1971. Izvornik namire čuva se u samostanskoj pismohrani. 8 IVÁNYI, I. 35 («adatok hiányában csak véleményünk lehet»). 9 IVÁNYI, I. 36; usp. FsS, 13. 13-26 nakon tatarskih pustošenja, za kralja Bele IV. (1235-1270)10 – Budući da je grad podignut na eolskoj akumulativnoj ravnici na 114 m nadmorske visine, na graničnoj zoni dvije prirodne i privredne cjeline: subotičke pješčare na sjeveru i pjeskovito-lesne ravni na jugu, treba, unatoč pomanjkanju povijesnih isprava (do sada)11, vjerovati da je naselje nastalo prije XIII. stoljeća. U povijesnim knjigama, poglavito madžarskim, kao prvu ispravu u kojoj se spominje Subotica pisci bilježe onu iz Arhiva obitelji Zichy12. U njoj se poimence spominje zlikovac «Augustin dictum de Zabotka», pa Iványi drži da Zabotka nije drugo nego Subotica (Szabadka)13. Taj su podatak preuzeli i drugi pisci14. Druga isprava govori o Subotici u sporu između subotičkih žitelja i onih iz Vathorka (Iványi misli da je to pustara Oštorak, nedaleko od Ludoša)15. Pisar Gabrijel izdao je pod pečatom kralja Žigmunda krivotvorenu ispravu o slobodnom posjedu Subotici16. Početkom svibnja 1439. god. darovao je kralj Albert svoj posjed Suboticu poznatom Ivanu Hunyadiju, a uz nju još Madaraš, Tavankut i Halaš17. Subotica je nakon smrti I. Hunyadija (1456.) postala vlasništvo Mihovila Szilágyja. Kad je pak nakon tri godine (1459.) vlastelin umro bez nasljednika, Subotica je pripala Matiji Korvinu. No uskoro je kao dar pripala Ivanu Pongráczu, a darovnica je potvrđena 1464. god.18 Vla10 Ista djela. 11 Usp. Jovan Đ. MARKOVIĆ u knjizi Gradovi Jugoslavije, Beograd 1971, 79-84; Branislav BUKUROV, Subotica, EJ, svez. 8, Zagreb 1971, 205, s. v. 12 Usp. FsS, 14. (Arhiv obitelji Zichy, sv. IV., 468); usp. G. TORMÁSY, A szabadkai föpleb. története, 7; IVÁNYI, I. 36. 13 Ista djela, ondje. 14 Usp. L. SZEKERES, Szabadkai helynevek, 47; G. TORMÁSY, Tin Kulić, P. Pekić, M. Mandić i dr. 15 IVÁNYI, I., 37. 16 IVÁNYI, ondje (item una litera super libertate possessionis Szabathka sub sigillo Sigismundi regis secreto, cum medio capite aquilae facta...). 17 FsS, 14. (U Požunu, 9. svibnja 1439. Isprava u Iványi, II, 425. – «...oppida seu possessiones nostras Madaras, Tavankut, Zabathka et Halas appellatas ...» Iványi tumači possessio kao naselje, mjesto, grad.) 18 FsS. 14. – Povelja kraljeva izdata je 7. rujna 1464 (In vigilia Nativitatis B. M. V.) u prvoj godini nakon 14 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 14 2/18/2014 1:28:01 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi snik I. Pongrácz umro je 22. prosinca 1476. a posjede je oporučno ostavio svom sinu Matiji. U to doba, za Matije Pongrácza, izbio je spor između Subotice i bačko-kalačkog nadbiskupa Petra II.19 oko plaćanja desetine20. Budući da je pismo nadbiskupovo upućeno honorabili Lucae presbytero, plebano de Zabathka (časnom svećeniku Luki, župniku subotičkom)21, treba zaključiti da je Subotica prije mohačkog boja imala već toliko žitelja da je bilo potrebno «osnovati samostalnu župu» . O župniku Luki ne zna se ništa: je li bio prvi ili tko zna koji po redu. Povijesna vrela ne kazuju odakle je bio, niti gdje je umro22. Zaključuje se samo općenito: « … već u 15. stoljeću bila je potpuna župa»23. Subotica je prije mohačkog boja (1526.) promijenila nekoliko gospodara. Neki povjesničari (Steph, Katona, Ist. Iványi i dr.) pišu da je Subotica nakon smrti Matije Pongrácza postala vlasništvo kralja Vladislava II, jer prijašnji vlasnik nije imao djece. Zamjenom posjeda gospodarom Subotice postao je Ivan Korvin24- Međutim, god. 1504. predao je I. Korvin «castrum Szabatka et possesiones Madarász, Tavankut ...» i druga naselja Mirku Töröku25. I. Iványi tumačio je ispravu od 13. ožujka 1511. nepoznata podrijetla i mislio da je Subotica u ono doba bila u sklopu čongradske županije26. Početkom XVI. stoljeća budimski kaptol uređuje svojim ispravama god. 1518. i 1519. o Subotici. Naime, unatoč tome što je obitelj Török imala potrebne isprave i gospodarila Subotikraljeve krunidbe. Darovnica je valjana i za nasljednike – ipsiusque heredibus et posteratibus universis. 19 KATONA, I. 457-501. (Kralj Matija proglasio je svoga kancelara Petra nadbiskupom bačko-kaločkim, nakon kratkog biskupovanja Jurja I. /Georgius I/.) 20 IVÁNYI, I. 8; FsS 14. (Spor je oko godine: 1496. ili 1497. isprva je izdata u Baču, die dominica, octavio di festi B. Ioannis Apostoli et Evangelistae. Ivány, I, 8, prihvaća 1496.) 21 G. TORMASY, nav. dj., 7; FsS, 15. 22 FsS, 16. (Kratica za A. SEKULIĆA, Tragom franj. Ljetopisa...). 23 BBV, II, 339. 24 St. KATONA, Historia critica (...), XVIII, 305; IVÁNYI, I. 41; FsS, 16. 25 FsS, 16; IVÁNYI, II, 9 (dodatak Isprave) pripominje da podrijetlo isprave još nije poznato. 26 Usp. IVÁNYI, II, 9-10 (Isprave); FsS, 16. 13-26 com, ipak je Katarina, žena Lovre Iločkog (bila je kćerka Ivana Pongracza), podnijela tužbu glede posjeda obitelji Török. Uspjeha s tužbom nije bilo, pa je Subotica ostala vlasništvo obitelji Török, jer je sin Mirkov i njegov nasljednik Valentin (Bálint) uspio zadržati svoje posjede sve do turske provale, kada je i sam god. 1541. pao u ropstvo27. U doba bune Jurja Dože (György Dózsa) nema o Subotici podataka, ali I. Iványi pripominje da je nemoguće i pomisliti da je grad bio pošteđen «usred tolikog pustošenja» dok su danju i noću gorjela vlastelinska imanja na svoj širini obzora. Spominje također Antuna Vrančića koji je kao svjedok to krvoproliće god. 1514. uspoređivao s biblijskim Herodovim dobom. Osvetnička odmazda vlastelina nad nezaštićenim, nemoćnim seljacima počela je nakon ugušenja bune28. U razdoblju između mohačkog boja i konačnog pada pod tursku vlast uključene su godine gospodstva Ivana Crnog u Subotici. Za neke pisce Ivan Crni bio je nasilnik29, za druge bio je car30, a treći tvrde da se ponašao kao srpski despot koji je oko sebe skupljao Srbe31. U promjenljivom nadmetanju Ivana Zapolje i Ferdinanda oko prijestolja, kako je već spomenuto, Ivan Crni (Ivan Nenad) održao se do god. 1527, kada je smrtno ranjen umro u Tornjošu32. Odsječenu glavu Ivanovu poslao je Valentin Török u Budim33. Turska uprava u Subotici počela je jamačno god. 1542. istodobno kao i u Segedinu34. Već je prije spomenuto da se svijet sklanjao pred novim gospodarima na okolišnim širokim subotičkim ravnicama, na pustarama, u zemunice, koje su bile domovi i skloništa. Madžarski pak 27 IVÁNYI, I., 44; PEKIĆ, 92; FsS, 16. 28 IVÁNYI, I, 45; FsS, 16 i bilj. 54. 29 G. TORMÁSY, nav. dj., 9. 30 IVÁNYI, I, 49; FsS, 17. 31 BBV, I, 182. 32 IVÁNYI, I, 54, O Tornjošu citat: «ad unam villam Tornos. Et illa villa constabat decem miliaria ad Zeghed et tria miliaria distabat (...) ad Zabatka». 33 IVÁNYI, I. 54; FsS, 17; PEKIĆ, 38 i sl. – O podignuću spomenika Ivanu Nenadu (Ivanu Crnom) god. 1927. usp. Tibor GAJDOS, Képzömüvészeti élet (...), 48-50. 34 IVÁNYI, I, 56; BBV, I, 182; FsS, 18. 15 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 15 2/18/2014 1:28:01 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi pisci tumače ulogu mustulundžija, nevjestinih pratilaca u svadbama običajima bačkih Bunjevaca, kao spomen na tursko doba, kad je zbog česte nasilne otmice djevojaka bila potrebna pratnja35. Budući da opstojnost zemunica, podzemnih prostorija i mustulundžija pisci stavljaju u sredinu XVI. stoljeća, treba prihvatiti činjenicu da je bačkih Bunjevaca sigurno bilo u Subotici u prvoj polovici XVI. stoljeća, svakako prije slojevitih seoba krajem XVII. stoljeća. Pripominjem, da se ime naselja u turskim spisima bilježi kao Subotica. O dolasku Bunjevaca ima rasprava koje su pozorno pratile smještaj i razvitak doseljenika36, ali ima ih u kojima pisci nisu željeli skupiti podatke i svjedočanstva o njima37 Franjevački ljetopisac sastavljao je i pisao svoje bilješke prema vrelima: ex relatione; vivi ad hunc; Chronica Hungarica; Istvánfy38 – kako je pripomenuto na rubovima stranica39. Međutim, subotički Dalmatinci – bački Bunjevci podnijeli su težinu turske vlasti40. Doduše, jedva se ponegdje može utvrditi mjesto davnih zemunica i podzemnih prostorija (G. Tormásy), ali u povijesnim vrelima koja su do sada bila dostupna nema spomena da je još koji narod «u to doba» dijelio životne tegobe i pogibelji s Dalmatincima; bačkim Bunjevcima. O bunjevačkim selidbama u Bačku u XVII. stoljeću povjesničari pišu i redovito spominju ljetopis «glavnog samostana» u Gyöngyösu te djelomice «zgodopis» segedinski, jer su ondje boravili subotički franjevci dok još nisu imali 35 BBV, I, 182; IVÁNYI, II, 598; I, 67. 36 Usp. pogl. III. Bački Bunjevci u knjizi A. SEKULIĆ, Bački Hrvati i Literaturu. 37 Primjerice: Aleksandar Martinović, Istina o Bunjevcima i Šokcima, Subotica 1940; ISTI, Hrvatskom pevačkom društvu «Kolo», Subotica 1940, pamfletskih spisa ima u novije doba. 38 Nikola (Nicolaus, Niklós) Istvánfy (Istvánffy) madžarski povjesničar i državnik. Rođen je 1538. (Kisaszonyfalva), a umro je 1605. U Vinici kraj Varaždina. Imao je posjede u Hrvatskoj, bio je član Hrvatskog sabora i ugarski palatin. Dobri je poznavatelj povijesne građe, napisao je djelo Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV, Köln 1622. Djelo mu je dragocjen izvor za hrvatsku i ugarsku povijest. 39 FsS, 7, 19. 40 G. TORMÁSY, nav. dj., 12; FsS; BBV, II, 335-336; IVÁNYI, I, 56-93; Protoc. conv. Sub. 1-9. 13-26 svoga samostana41. Gyöngyöški ljetopis ima vrijednost vrela, a u našim krajevima sačuvana su njegova tri rukopisna primjerka: u Slav. Brodu42, Slav. Požegi43, te onaj što je pripadao samostanu u Velikoj44. Podaci o seobi veće skupine Bunjevaca u jesen 1686. uputili su povjesničara Trpimira Macana na pojednostavljeni zaključak o starosjediocima i novim doseljenicima: «Dolaskom Bunjevaca povećao se broj Hrvata u Bačkoj. Njih su prosvjećivali franjevci iz Segedina i obilazili franjevci iz Bosne» . Teškoće i pogibelji subotičkih Bunjevaca nisu bile malene, jer su Turci dugo bili u subotičkoj tvrđavi. Zanimljivo je da se ne zna pouzdano kada je i kako turska posada napustila to svoje uporište45. O izgledu tvrđave, subotičke kule, objelodanio je Gašpar Ulmer nedavno (1977.) podatke i nacrt s kraja XVII. stoljeća, kada je god. 1697. vojska Eugena Savojskog bila utaborena na obalama Palić46. Nakon odlaska Turaka iz Subotice tvrđava je postala franjevačka crkva, a u kuli je bila prva kapelica (u prizemlju)47. Ubilježbom krštenika počelo se 1. listopada 1687. Matična knjiga krštenika sačuvana je u Subotičkoj biskupiji48 a prvi duhovnik koji je upisivao subotička imena i podatke o krštenicama bio je – kako je već spomenuto – fra Bariša Benjović49. Ta matična knjiga je 41 FsS, 32-39; PEKIĆ, 79; BBV, II, 339. 42 Josip BÖSENDORFER, Prikaz povijesti franjevaca na slavenskom Jugu, njihova školstva, života i rada fra Ivana Stražemanca, prvog slavenskog topohistoriografa, Dobri pastir X-XVI (1966), 408-412. 43 Protocol. Conv. Possegiensis S. Spiritus, sign. B-1-1; usp. FsS, 24 prema podacima F. E. Hoška, v. bilj. 114 ondje. 44 FsS, 24, bilj. 114. 45 Usp. BBV, I, 183. 46 Gašpar ULMER, Subotička tvrđava nije više tajna. Subotičke novine 1977, 2, 21. siječnja, 1977. – Kopiju nacrta ima franjevački samostan u Subotici. 47 Protocol. Con. Sub. 9-16 (Quid post bellum Turcarum gessum et quomodo castellum et a quibus inbabita(; FsS, 32. 48 Osobno svjedočanstvo iz god. 1968. i 1978. – G. TORMÁSY i I. IVÁNYI pišu da je početak ubilježbe bio 1. prosinca 1687. Jamačno misle da je početak vezan za početak crkvene godine (prva nedjelja Došašća). 49 Fra Bariša (Bartholomeus) Benjović bio je vjerojatno podrijetlom izvan Bačke, ali ostao je s Bunjevcima do svoje smrti. Usp. FsS 35, bilj. 200. 16 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 16 2/18/2014 1:28:01 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi potvrda da su svi krštenici bili Hrvati50. Jamačno su franjevci krstili i upisivali i onu djecu koja nisu bila sinovi i kćeri subotičkih roditelja, nego iz sela koja su pripadala područnim crkvama kojima su upravljali franjevci. Nakon odlaska Turaka uređena je Vojna krajina u Potisju51, a prema nacrtu koji je prihvaćen 21. listopada 1702. uključeni su u sastav gradovi Subotica i Sombor, dok je glavno zapovjedništvo bilo u Segedinu52. Prema bilješkama franjevačkog ljetopisa oko negdašnje Subotice osim dva opkopa oko utvrde (nutarnji i vanjski) bile su i dvije močvare (bare): prva istočno od utvrde prema Segedinu, a druga na prostoru zvanom Mlaka. Ljetopisac zato misli da «tako okružena močvarama Subotica je bila sposobna oprijeti se provalama neprijatelja i bila je uvijek spremna»53. Među graničarskim obiteljima u Subotici bile su poznate: Sučić, Marčetić, Kajić i Vujević54. Na gradskom pečatu (u sredini je lav koji lijevom nogom drži uspravni mač) nalazi se natpis: Sigil. Coman. Milit. Inb Sabatka55. O povlasticama što su ih subotički graničari dobili treba zabilježiti goleme zemljišne prostore: Čantavir, Ludoš, Verušić, Tompu, Zobnaticu, Žednik, Vantelek, Đurđin, Bajmok, Tavankut, Sebešić i Kelebija. Međutim, zemljišni posjedi nisu u ono doba donosili veći i značajniji prihod56. Početkom XVIII. stoljeća u subotičkom životu sudjelovao je fra Jerko Guganović, koji se spominje s nadimkom Ludoški (Ludassi). Bio je, naime, iz obitelji Gugunović, a rođen 50 Među prezimenima su: Parčetić, Vuković, Marković, Merković, Mamužić, Margetić, Ivković, Kulić, Rajić, Sučić (...), Bukvić, Blesić, Čović, Knezović, Kopilović, Kaić, Guganović, Malagurski, Mačković, Bošnjak, Stipić, Zelić i dr. – IVÁNYI, II, 246, piše da je po svjedočanstvu ove (matične) knjige rimokatoličko stanovništvo isključivo bunjevačko (hrvatsko). 51 Usp. IVÁNYI, I. 98-177 (A határörség szervezése 1686-1703. – Ustrojstvo graničara 1686-1703); PEKIĆ, 72-75; BBV, I, 183; Protocol. Con. Sub., 9-16. 52 PEKIĆ, 75; FsS 33. 53 Protocol. conv. Sub., 9-10; FsS 33. – IVÁNYI, I, 102-103; II, 157-158. – spominje Roginu baru, Mlaku, Jasibaru, Jasenovu i dr. 54 Ondje. 55 BBV, I, 183. 56 Protocol. conv. Sub., III, 16-23. (Quid ante et post Revolutionem Kuruczonicom et quomodo nos Castellum obtinuerimus); IVÁNYI, I, 112; FsS, 34. 13-26 je i odrastao u Ludošu. Uz fra Barišu Benjovića odlazio je fra Jerko Guganović među puk, a kad je određen za stalnog dušobrižnika (1695.), stanovao je u Subotici, u tvrđavi, u nekom sobičku, dok je manja prostorija u prizemlju bila kapelica57. Za bune Franje Rákóczyja sklonio se dio subotičkog stanovništva u Petrovaradin58. U nemirima subotička tvrđava je ostala čitava59, a kad se nemir počeo stišavati, došlo je drugo zlo: kuga god. 170760. Kuga je desetkovala svijet61, a kad su se vremena poboljšala, tekao je život pun skrbi za svagdašnjicu. U Subotici je ustanovljena stalna franjevačka kuća62 tvrđava je preuređena u crkvu63. Graditelj Matija Kajer stvarao je neprilike, nije međutim dočekao posvetu crkve jer je umro početkom 1736, a crkvu je 15. travnja 1736. (nedjelja Dobroga Pastira, druga po Uskrsu) posvetio u čast sv. Mihovilu Arkanđelu bački i katolički nadbiskup Gabrijel Herman Patačić od Zajezde. Ljetopisac bilježi da je to bilo «za pape Klementa XI., za austrijskog cara Karla III. (...) brigom i skrbi redovničke braće (...) te isključivo doprinosom dobročinitelja, vjernog puka» . Pripomenuti treba da je o. Jerko Guganović, pokretač poslova oko podizanja crkve, umro u jeku radova god. 1732.64 Prvi franjevački župnik kojega službeno spominju crkvene i svjetovne isprave bio je Josip Kovač65. Iz nadbiskupske isprave o obnovljenoj župi u Subotici ne spominje se da je tko prije franjevaca upravljao župom. Ugarska je uspjela u svojim zahtjevima za ukinućem Vojne krajine; međutim, između Odlu57 FsS 36; IVÁNYI, II, 261; Mijo MANDIĆ, Bunjevačko plemstvo, Subotička Danica za 1927, 46. (M. Mandić spominje plemenitaše Guganoviće god. 1745, ali oni su iz Kunbaje. Nije istražena moguća sveza Guganovića iz Ludoša i onih iz Kumbaje). 58 Protocol. conv. Sub., 16; FsS, 37. 59 U tvrđavu su se opet uselili kapetani, usp. FsS, 37. 60 G. TORMÁSY, nav. dj., 25; FsS, 37; PEKIĆ, 83 (isto bilježe IVÁNYI, DUDAS, M. MANDIĆ i dr.) 61 FsS, 38. 62 Protocol, conv. Sub., III, 15-16, IVÁNYI, II, 263. 63 Protocol. conv. Sub., 24-34 (De aedificatione Ecclesiae...); FsS, 42, bilj. 231, 233. 64 FsS. 42. 65 IVÁNYI, II, Isprave, br. 30; ISTI I, 121; KATONA, II, 176-178; FsS, 38. 17 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 17 2/18/2014 1:28:01 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi ke o dokinuću vojne uprave 1741. Do zbiljskog ostvarenja 1745. uspjeli su subotički stanovnici dobiti Povelju o proglašenju naselja slobodnim komornim gradom (trgovištem)66. U Povelji se utvrđuju pustare koje pipadaju gradu: Čantavir, Verušić, Tompa, Ludoš, Zobnatica, Žednik (Naćvin, Nagyfény), Vantelek, Đurđin, Bajmok, Tavankut, Sebešić i Kelebija67. Budući da je bilo uređeno Poveljom da svi građani moraju jednako snositi pristojbe, namete i terete, izbili su žestoki nesporazumi i oporbe plemenitaša i Srba68. Dio Srba iselio se u šajkaška mjesta69, a nezadovoljni plemenitaši pak u Lemeš,70 kao što su bili učinili i somborski nezadovoljnici. Poveljom o proglašenju trgovištem izmijenjeno je ime grada, pa je nazvan Sveta Marija – Szent Mária. Novi grb grada bio je vodoravno podijeljen na dva dijela. Na gornjem plavom polju bila je sveta Terezija Avilska u redovničkoj odjeći kako moli pred raspelom položenim na oltaru koji je pokriven crvenom tkaninom. Uz križ je knjiga. Na donjem crvenom polju je dvorepi lav koji se propinje, a desnom šapom drži mač. Na pečatu gradskom je grb i oko njega natpis «Sigillum Regio Privilegiati Oppidi Szent Maria 1743»71. Treba upozoriti na dva podatka iz povijesti Subotice tijekom XVIII. stoljeća. Prvi je vezan za crkvene promjene, a drugi je značio promaknuće grada, no oba su imala težinu odlučnih prekretnica. Prosvjetiteljsko doba zaoštrilo je pitanje franjevačkih župa. Vladari (poglavito Marija Terezija i Josip II.) voljeli su imati utjecaj u crkvenim poslovima, posebice u crkvenoj upravi. Franjevci su po naravi svoga redovništva bili izuzeti od vlasti biskupske uprave, a podvrgnuti samo svome redu, odnosno poglavarima u Rimu. Poseban položaj franjevačkog dušobrižništva imao je k tomu i snažan utjecaj na društveni život puka u Podunavlju. Čini se zato uputnijim 66 IVÁNYI, I, 127; PEKIĆ, 92; FsS, 46. 67 IVÁNYI, I, 127; PEKIĆ, Ondje; FsS, 48. 68 Protocol conv. Sub., s. a.; PEKIĆ, 95; IVÁNYI, I, 174182; Gašpar ULMER, Subotica 1748. godine, Rukovet, XIX (1974), knj. XXXIX, 3-4, 144-152, Subotica 1974. 69 PEKIĆ, 93-94. 70 FsS, 49, bilj. 267-269. 71 IVÁNYI, I, 139-146; BBV, I, 184; FsS, 50. 13-26 u tom svjetlu (društveno-političkom) promatrati oduzimanje župa od franjevaca u Baču, Subotici i Somboru nego u želji vladara da se domognu samostanskih dobara. Spor oko subotičke franjevačke župe odugovlačio se dugo, a salvatorijanski provincijali nisu također pokazivali puno razumijevanja za želje gradskog subotičkog poglavarstva, pa su tako pospješili konačnu odluku, da se župa preda biskupijskom svećenstvu. Konačno, nadbiskup Josip de Batthyá ukinuo je franjevačku župu u Subotici, a 1. listopada 1773. počeli su subotičku župu vodili biskupijski svećenici72. Prvi župnik bio je Stjepan Ranić, a za njim su bili: Ivan Lukić, Pavao Bednarić73, Pavao Sučić, Antun Šarčević, Adalbert (Bela) Čorda, Ivan Probojčević, Matija Mamužić, Veco (Feliks) Mamužić, Dezider Vojnić, Lajčo Budanović, Matiša Zvekanović i Franjo Vujković74. Temeljac za novu župnu crkvu, današnju stolnu crkvu subotičku, postavljen je 15. listopada 1773.75 Stara gradska vijećnica (Gradska kuća) sagrađena je 1751.76, a početkom XX. stoljeća podignuta je nova na mjestu stare. Nova se odlikuje posebnim slogom, a svojim položajem gospodari gradom77. Uz spomen o gradnji stare Varoške kuće treba zabilježiti da je među najstarijim zgradama u Subotici zavjetna kapelica sv. Roka. Gradnja je počela 5. rujna 1738., a posvećena je 18. lipnja 1739. Obnavljana je više puta i sačuvana je do danas78. Drugi podatak značio je – kako je spomenuto – promaknuće grada. Radi se o povlastici slobodnoga kraljevskog grada. Tumačenja o postupku i razlozima koji su bili odlučni za dodjelu te povlastice Subotici veoma su različi72 FsS, 60-67; IVÁNYI, II, 274-275; G. TORMÁSY, nav. dj., 52-54. 73 KATONA, I, 118. 74 FsS, 77, bilj. 425, ondje. (Sadašnji katedralski župnik /1990./ je Stjepan Beretić). 75 Usp. Protocol. con. Sub., 79 (de acceptione a nobis parochia); FsS, 68; Schem, primus, 46. 76 BBV, I, 184. 77 Gradnja Gradske kuće (Varoške kuće) trajala je od 1908. do 1912. Nacrt je izradio Marcel Komor, a izvođači su bili Franjo Nagy i Luka Kladek. Podaci o gradnji u knjizi: Szabadka város közigazdatása 19021912 években, Szabadka (Subotica) 1912, 164-176. 78 Protocol. conv. Sub., 34; IVÁNYI, I, 126; FsS, 44. 18 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 18 2/18/2014 1:28:01 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi ti79. No, nakon upornih nastojanja Petra Josića, Šimuna Prćića, Ivana Sučića, Antuna Parčetića, Martina Mamužića i dr. carica Marija Terezija odlučila je 22. siječnja 1779. proglasiti Suboticu slobodnim kraljevskim gradom, ali pod imenom Maria Theresiopolis80. Uz potvrdu vlasništva već spomenutih 12 pustara, Povelja je obvezala gradsko poglavarstvo da Bajmok i Čantavir prije urede kao sela, uređena naselja. Prva svečanost u povodu Povelje bila je 22. svibnja 1779. Na dočeku izaslanstva, na Tompi, Antun Parčetić «biranim riječima sa velikim zanosom ocrta bunjevačkom zaslugom, a kraljičinom dobrotom postignutu slobodu Subotice» . Završna svečanost bila je 1. rujna iste godine81 – Grb subotički postao je raskošniji jer je u gornjem polju, osim zaštitnice grada sv. Terezije bila još Gospa s djetetom Isusom, a svetica pruža ruke prema djetetu. Na donjem polju dvorepi zlatni lav se propeo i u desnoj šapi drži mač. Na pečatu je bio latinski natpis «Sigillum Liberae et Regiae Civitatis Maria Theresiopolis» . Promaknuće grada bilo je istodobno i opterećenje. Trebalo je isplatiti otkupninu, što nije bilo jednostavno i lako. Uz te brige trebalo je urediti i dva sela, što nije bilo bez teškoća. God. 1780. umrla je Marija Terezija, a nasljednik Josip II, unio je nove preinake u ponašanju i u ustrojstvu države i upraviteljstva općenito. Vladar se upleo u rat s Turcima, pa je trebalo opskrbljivati vojsku hranom, smještajem, drvom i sijenom. Josip II. boravio je u Subotici tri puta (1786, 1788, 1789)82. U to doba u Suboticu dolaze obrtnici. Vladari pak nisu bili duga vijeka: Josip II. umro je 1790. Njega je naslijedio Leopold II. Nije dugo carevao, jer je umro 1792, a naslijedio ga je Franjo I, za čije su se vladavine smijenila stoljeća. Treba ipak pripomenuti da je jozefinizam bio doduše kratka vijeka, ali prodorna zamašaja, utirao je putove novim zbivanjima. U temeljima stare Europe odjeci s pariških barikada drmaju prijestoljima, ruše 79 BBV, I, 184, povezuje povlasticu s nesporazumima koji su bili među stanovništvom, odnosno srpska nastojanja da steknu povoljniji položaj nego što su ga imali. 80 IVÁNYI, I, 246; FsS, 70-74 (s bilješkama). 81 IVÁNYI, I, 256-282; FsS, 74 (s bilješkama). 82 Isto djelo. 13-26 potpornjake društva, potiču nadu u boljitak, krijepe vjeru u nedohvatnu sreću83. God. 1848. razdijelila je XIX. stoljeće na dvije cjeline. Prva se čini kao odjek s pariških barikada i priprava za prijelomne događaje, dok je druga polovica stoljeća sva u znaku novih pristupa pitanjima života i međusobnim ljudskim odnošajima. Subotica je također u XIX. stoljeću bila poprište mnogih sukoba, područje teških lomova i raskrižja mnogih zamisli i raspoloženja. U događajima 1848. i 1849. Subotičani su sudjelovali uglavnom kao carski vojnici, pa su ih iznenadne promjene bacale u vrtlog i bojeve poput onoga kod Kaponje (4. ožujka 1849)84. U preporodnom razdoblju povijest bačkih Bunjevaca Subotica je središte u koje upiru poglede domoljubno raspoloženi kulturni djelatnici, predvoditelji stranački, borci za prava ljudska općenito i radnička posebice. U Subotici je izlazilo najviše novina bačkih Bunjevaca85, u njoj se tiska86 najrašireniji godišnjak «Subotička Danica»; u naše doba sjedište je biskupije87 u njoj je bila i Pučka kasina, Matica subotička88, bila su uredništva «Nevena», «Hrvatskih novina», «Klasja naših ravni», «Kola mladeži» i dr. U njoj su bile družbe i društva, športska („Bačka“, «Zrinski»), kulturna («Neven») dobrotvorna (Dobrotvorna zajednica Bunjevka), za mladež (Divojačko društvo, Bunj. momačko kolo, Orlovi i dr.)89. U prikazu društvenoga, kulturnog i umjetničkog života Subotica ima iznimno značenje i ne može se mimoići. Jamačno treba i u takvu prikazu razlikovati ono što je učinjeno i stvoreno do 1918. Od onoga što se uradilo između dvije svjetske vojne. Najnovije razdoblje od 1945. pa do naših dana traži posebnu pozornost i proučavanje. U sažetom povijesnom prikazu treba upozoriti da je Subotica bila središte odlučnih zbivanja 83 Usp. FsS, 85. 84 BBV, I, 192; IVÁNYI, I, 467. 85 BŠB, 769 (registar bunj.-šokačkih novina i listova). 86 BŠB, 748-757. 87 Subotička Danica za 1928, 40-68; Schematismus primus, s. v. 88 Pučka kasina od god. 1878; Matica subotička od 1934. 89 FsS, 91. bilj. 494. 19 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 19 2/18/2014 1:28:02 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi među bačkim Hrvatima. Za naše sunarodnjake ona je bila uvijek Subotica tako su je uvijek imenovali i nazivali, ali osim madžarskog imena grada Szabadka dvaput je naselje odlukom vlastodržaca mijenjalo svoje ime: Sancta Maria / Sveta Marija / Szent Mária (kao trgovište) a zatim Maria Theresiopolis / Mariatheresiopolis (u prigodu proglasa povlastica slobodnog kraljevskog grada). Bez raščlambe društvenih i gospodarskih odnošaja u Subotici treba upozoriti na sačuvane drevne toponime na širokom subotičkom području, kako je spomenuto. II. Bilješke o hrvatskim toponimima u Subotici temeljim na vlastitom istraživanju i uz pomoć dobnih kazivača mjesnih žitelja (i u vlastitoj obitelji – među rodbinom) te na knjigama Istvána Iványja, Lajče Budanovića, Kate Prćić, Kornéla Györe90, Lászla Szekeresa91 i drugih. U popisu hrvatskih subotičkih toponima nametnula su se pitanja o području koje se istražuje u ovome radu te o slijedu kojim treba bilježiti podatke. Iz sažetog prikaza povijesti Subotice treba zaključiti da su se gradske međe pomicale, mijenjale. Madžarski pisac subotičke povijesti István Iványi nije u svojim knjigama isticao spomenuta pitanja, ali noviji pisci László Szekeres i Kornél Györe92 pišu o njima. Treba pripomenuti zato slijedeće podatke: područje Subotice krajem XVIII. stoljeća bilo je 1156,8 km2, ali nakon što su naseljena mjesta Bajmok, Čantavir i Šandor (Aleksandrovo) subotička je općina obuhvaćala 956,6 km2. Kada je god. 1903. prigradsko naselje Šandor oblasno priključeno Subotici, protezao se grad na 974 km2, a povlačenjem trianonske državne granice smanjeno je gradsko područje na 809 km2,93 Pripominjem da je o dvanaest subo90 Povijest grada Subotice koju je napisao István IVÁNYI u dvije knjige spomenuta je već u ovom radu nekoliko puta pod punim naslovom i u karticama. 91 Kornéi GYÖRE, Szabadka településképe. Subotica, 1976., 5-11. 92 László SZEKERES, Szabadkai helynevek Subotica/ Szabadka, 1975, 5-6. 93 K. GYÖRE, nav. dj., 9-10. 13-26 tičkih «pustara» na kojima su se razvila naselja Bajmok, Čantavir, Đurđin, Kelebija, Ludoš, Sebešić, Tavankut, Tompa, Vantelek (Pavlovac), Verušić, Zobnatica i Žednik već bilo spomena, a objelodanjeni su također i kraći radovi94. O njima se neće raspravljati u ovom radu, nego o toponimima na gradskom području. Kojim pak slijedom treba zabilježiti hrvatske subotičke toponime, jamačno je prepušteno svakom istražitelju i piscu: može se početi od jezgre, središta grada i širiti posao prema rubovima naselja. Povijesni podaci o pojedinom imenu mogu također biti polazište i mjerilo u radu, kao što nekim piscima može biti odlučno u istraživanju žiteljstvo: gustoća naseljenosti, društveni i gospodarski sastav, građevinski izgled i sl. mogu biti i drukčiji, različiti pristupi. No, u prigodi višestoljetne obljetnice pisanog spomena Subotice čini se najprikladnijim slijediti tragom povijesnih podataka. Najprije treba imati na umu da su najstariji povijesni spomeni pojedinih gradskih dijelova slijedeći: Agina bara, Bajnat, Bajski vinogradi, Ciganska bara, Gat, Jasina bara, Ker, Mlaka i Rogina bara95. Osobno mi se čini najstarijim dijelom današnje Subotice područje poznato pod nazivom Ker, južni dio grada, u stanovitom smislu višem od ostalih, omeđen gradskim dijelovima Gatom i Mlakom96. Prema podacima koje je objelodanio György Györffy97 spominje se Ker u doba ugarskog kralja Bele III. god. 1193. u darovnici viteškom redu Ivanovcima u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár). Unatoč pozornosti glede podatka držim vjerojatnim da je područje današnjeg Kera (župa sv. Roka) bilo vrlo rano naseljeno. Na stanovitoj uzvišici, iznad Mlake i Gata bilo je jamačno privlačnije za prebivanje i izgradnju nastambi od drugih. Zbunjuje međutim činjenica da je današnji dio grada bio udaljen od subotičke tvrđave pa je 94 Ante SEKULIĆ, Povijest trinaest subotičkih toponima, Onomastica jugoslavica, 9 (1982), 121127. – ISTI, Značajke bunjevačkoga narodnog života u Žedniku do sredine XX. stoljeća. Zbornik za narodni život i običaje (...), 49. Zagreb, 1983., 575-587. 95 Usp. K. GYÖRE, nav. dj., 43-44. – L. SZEKERES, nav. dj., 9, 10, 11, 25, 27, 34, 42. 96 L. SZEKERES, nav. dj., 27. 97 Göyrgy GÖRFFY, Árpád kori Magyarországi történeti földrajza. Budapest, 1966., 722. 20 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 20 2/18/2014 1:28:02 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi dopušteno razmišljati zašto je i kako kraljica Euphrosina, udovica kralja Geze II. darovala posjed Ker poznatom viteškom redu. U ispravi se doslovce vidi (u prijepisu): «Haec igitur sunt nomina prediorum quae a domina matre nostra praefato monasterio sunt collat (...) Querequi (...)»98. Bela III. je ovim riječima – kako je spomenuto – majčinu darovnicu potvrdio, a još treba pripomenuti jasniji podatak iz isprave: «(...) In Quer ad tria a (ratra)» . Ker je mijenjao gospodare: bio je u posjedu dvorskom i crkvenom s površinom oranica (terra arabilis). Još uvijek se ne može pouzdano utvrditi kako je došlo do spajanja subotičke tvrđave i Kera u jedinstveno naselje (premda se pričinja kao jedinstveni postupak) pod nazivom Subotica (na štetu povijesno dobnijeg Kera). Ker je toponim vjerojatno romanskog korijena, no u tom dijelu grada žive Hrvati od davnine do naših dana. Župna crkva sv. Roka, škola i negdašnja (do ukinuća) društva djelovala su pod vodstvom istaknutih hrvatskih prvaka Blaška Rajića (1878.–1951.) i Ivana Kujundžića (1912.–1969.)99. Područje nije mijenjalo svoga imena pa je toponim Ker tijekom niza stoljeća nepromijenjen u ispravama svih oblasnih poglavara i u svagdašnjem govoru žitelja. O najstarijim dijelovima današnjeg gradskog područja trebat će još napornih istraživanja. Pri spomenu Kera nehotice nameće se razmišljanje o području zvanom Bajnat. I taj je dio grada na uzvišici u odnošaju prema nizu drugih, a k tomu su iskopavanja krajem prošloga stoljeća (oko 1894.) otkrila grobove (gotske, avarske) iz doba pomicanja naroda na ovom području, pače su otkriveni ostaci iz halštatskog doba100. Bajnat (možda najstariji naseljeni dio grada) omeđen je Senćanskim putom, Malim Palićom i Mlakom. Prema povijesnim podacima subotičko poglavarstvo držalo je Bajnat periferijom: 98 Ondje. 99 Schematismus primus dioecesis Suboticanae ad annum Domini 1968. Suboticae, 1968., 159, 137. 100 Joseph HAMPEL, Alterthümer des frühen Mittelalters in Ungarn, II. Braunschweig, 1905., 832. – Béla SZÖKE, A. Közép – Duna – medence magyar honfoglalás – és kora Arpád-kori sirfeletei, II. Budapest, 1962., 67. – István IVÁNYI, Szabadka (...) története, II., 174. 13-26 1790. ondje su pekli opeku, a 1820. kraljevski je povjerenik naredio premjestiti onamo na Bajnat sve poslove proizvodnje opeke, pa i one uz Somborsku kapiju. Kada je zatim 1928. gradsko poglavarstvo rješavalo prostore za groblje, odredilo je na području Bajnata površinu za današnje «Senćansko groblje»101. Kada je pak u srpnju 1831. izbila kuga, podignuta je na području Bajnata privremena bolnica od dasaka za stotinjak bolesnika i dopušteno je da od kuge umrli budu ondje pokopani102. Pripominjem da je na području Bajnata sve do nedavno bila gradska klaonica. Uvijek, dakle, na periferiji današnjega grada Bajnat je međutim, kako je spomenuto, već u davno doba bio naseljeno područje, posebice dio okrenut prema Mlaki i Malom Paliću. Mlaka je područje južnog dijela grada, nekoć jamačno pašnjak (močvarno tlo), ali sasvim je pouzdana vijest da su u drugoj polovici XVIII. stoljeća ondje podignute nastambe. Kada je god. 1870. bio visok vodostaj, nastambe su se srušile jer su većinom bile «nabijanice» (zemljane nastambe). Područje Mlake koje je graničilo s Kerom stariji hrvatski svijet nazivao je Kerskom Mlakom103. Tumačenje natuknice mlaka uz Akademijin Rječnik (Arj 6, 831) nalazi se također u Etimologijskom rječniku (...) Petra Skoka (II, 440) s pripomenom da je u subotičkom toponimu shvaćena kao močvara, podvodno tlo. Naime, u govoru bačkih Hrvata mlaka nije bara, poglavito ne «bara koja se zimi ne smrzava». Bajnat, Ker i Mlaka su subotički toponimi koji su drevni, izvorno zabilježeni i do danas sačuvani u svih žitelja; nema spomena da ih se preinačavalo («madžariziralo»). Budući da je Subotica izgrađena na neravnom području, a većim dijelom na niskom «podvodnom» tlu, ne treba se čuditi što nekoliko gradskih područja čuva do danas nazive Agina bara, Ciganska bara, Jasina bara / Jasi bara i 101 Na Senćanskom groblju u Subotici ukupni su naseljenici onoga, bajnatskog područja, prvenstveno župljani subotičke župe sv. Jurja. 102 Usp. L. SZEKERES, Szabadkai helynevek, 11. 103 Isto djelo, 34. 21 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 21 2/18/2014 1:28:02 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi Rogina bara. Agina bara je područje u istočnom dijelu grada prema Paliću (oko nogometnog igrališta i Radanovca), a spominje se pod istim imenom god. 1744., zatim 1768. i 1771. Prema sačuvanim iskopinama jamačno su ondje nekoć bile avarske nastambe. Danas je područje naseljeno, ulice su lijepo uređene104. Nekoć na rubu grada bila je Ciganska bara, izvan gradskih zidina, na području oko Majšanskog puta. Područje je danas naseljeno i ime su joj nadjeli žitelji koji su na močvarnom rubnom tlu živjeli u skromnijim nastambama105. U povijesnim spisima češće se spominje Jasina / bara (Jasi bara, madž. Jaszi bara). U prošlosti su podzemne vode nanosile goleme štete na području koje se prema starijim zemljovidima pružalo na sjeveru do kelebijskog zemljišta a na zapadu zahvaćalo dio Velikog rita. Oko god. 1880. Jasina bara je isušena, podignute su nastambe, a mladi naraštaj vjerojatno ne zna o negdašnjem izgledu tla na kojemu su izgrađeni domovi106. Rogina bara je gradsko područje koje se proteže od današnjega željezničkog glavnog kolodvora prema središtu grada u smjeru sjever-jug. Spominje se u povijesnim spisima često, jer je njezino strateško značenje za srednjovjekovno naselje bilo golemo, a također u graničarsko doba. O prvom od dva člana toponima zanimljivost je zabilježio L. Szekeres: od starijih osoba čuo je kako područje nazivaju Rokinom barom107; dakle: Rogina – Rokina. Međutim, najprije strateški korisno i značajno područje grada108 postalo je kasnije smetnjom njegovu razvitku pa je kraljevska ugarska komora naredila god. 1764. neka se ondje zasade stabla, a 1794. naredbom je započelo isušivanje močvare, a na isušenom je pak zemljištu trebalo graditi 104 Isto djelo, 11. 105 K. GYÖRE, nav. dj., 174 (zemljovid). 106 Usp. L. SZEKERES, nav. dj., 25. – I. IVÁNYI, Szabadka (...), I, 155. 107 L. SZEKERES, nav. dj., 42. 108 K. GYÖRE, nav. dj., 18, 43, 50, 58, 82, 83. 13-26 stambene kuće. Posao oko isušenja napredovao je postupno, a još 1840. u jednom od prokopa za oticanje vode kupala su se djeca. Današnje velike, lijepe i «gospodarske» kuće i palače u tom dijelu grada podignute su na nekoć močvarnom tlu. Park pred željezničkim kolodvorom uz zgradu negdašnjeg okružnog i kotarskog suda podignut je također na močvarnom tlu Rogine bare (oko 1888.), a još su i danas velike platane ures dopadljivog parka. – Rogina bara je zatrpana i osušeno tlo je iskorišteno, ali toponim od pamtivijeka nije mijenjao svoga imena. U nizu subotičkih toponima koji su u svezi s površinskim i podzemnim vodama treba spomenuti još neke: Palić je jezero istočno od grada, vodena površina koja se pruža od istoka prema jugoistoku, nedaleko državne ceste Subotica- Segedin (Szeged)109. Nekoć je ondje bilo skromnije naselje, zatim selo, pa pustara koja se spominje 1462. U tursko doba na tom je području 10 poreskih obveznika. Toponim je načinjen prema latinskoj imenici palus (-dis) vulgarnolatinski palūde, ubilježen je u ispravama kao Palij, Pality110. Prema sačuvanim znacima negdašnje crkve (Pálegyháza)111 i seoskog groblja pretpostavlja se opstojnost drevnog naselja uz jezero, ali još nisu obavljena iskopavanja. Naselje je udaljeno oko 7 km od središta Subotice, no u novije doba sve su brojnije nastambe koje kao da smanjuju udaljenost. Čini se da je nakon turske uprave naselje Palić u svemu priključeno gradu, a 1850. u zamislima subotičkog gradskog poglavarstva bila je izgradnja palićkog kupališta i ljetovališta. Pripomenuti je potrebno da dio spomenutih palićkih ruševina puk i danas naziva Gradina. Toponim Palić je do danas sačuvan, nije pomadžaren niti je preimenovan, ali se ispisuje također i prema madžarskoj ortografiji Palics. Ovčarsko pojilište je zabilježeno 1820. na 109 I. IVÁNYI, I., 141-145. – K. GYÖRE, nav. dj., 101-103. 110 Usporedi toponim Palit (< palude) na Rabu. 111 L. SZEKERES, nav. dj., 37. – A Hungarológiai Intézet Tudományos Közlemenyei, III (1971), 8, 86. 22 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 22 2/18/2014 1:28:02 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi katastarskom zemljovidu112 kao mjesno ime za područje na obali Malog Palića, u južnom djelu današnjih ugarnica zvanim Tuk.113 Toponim je nastao u svezi gospodarskog života. Poznato je, naime, da su bila nekoć brojna stada ovaca na poljima oko Subotice o kojima su se brinuli čobani (pastiri) i njihovi bojtari (pomoćnici). Ugarnice, oranice koje se protežu između Subotice i Palića od davnine žiteljstvo naziva zajedničkim imenom Tuk. Nakon zemljišne razdiobe spomenutih oranica, uključujući i područje Kamenite grede god. 1786/87., skupno je ime za taj gradski dio: Istočne ugarnice.114 Petreševa česma115 bila je rječica koja je tekla zapadnim rubom netom spomenutog Tuka prema segedinskim vinogradima, zatim je skretala prema Šandoru (Aleksandrovu, nekoć prigradskom naselju, danas dijelu grada) i ulijevala se u Palić (Mali Palić). Prema rječici nazvano je područje oranica koje su dopirale sve do Bajnata; spominje se god. 1798. U svagdašnjem se govoru toponim više ne čuje. Subotički su toponimi osim sa gradskim reljefom vezani i za povijesni razvitak naselja. Na poseban način to svjedoče imena gradskih vrata ili kapija.116 Poznato je, naime, da je Subotica stekla povlasticu slobodnoga kraljevskog grada 1779. ta je činjenica (prema tekstu ugovora i povelje) nametnula gradskom poglavarstvu niz obaveza među kojima je bilo uređenje naselja izvana i iznutra. Tako je trebalo između ostaloga omeđiti grad pa je poglavarstvo odlučilo opasati naselje prokopima, šančevima i učvrstili zidovima. Već god. 1780. iskopani su šančevi, ali zidove nisu niti počeli podizati. Međutim,na mjestima gdje su se šančevi s državnim drumovima (ulaz, izlaz) ostavljeni su prolazi koji su nazvani kapijama. Imenicu su prihvatili kasnije i madžarski žitelji. Budući pak da je grad bio raskrižje putova, postojale su slijedeće kapije: Bajska, Halaška, Majšanska, Šandorska, Segedinska, Senćanska i Sombor112 Zemljovid u povijesnom Istorijskom arhivu Subotice, br. 39 – Usp. L. SZEKERES, nav. dj., 37. 113 I. IVÁNYI, II., 124, 135, 181, 185. 114 Isto djelo, 135, 185. – Zemljovidi br. 34 i 39. Ist. arhiv Subotice. 115 Isto djelo, ondje. 116 Isto djelo, 56. 13-26 ska kapija (madžarski: a bajai, halasi, majsai, sándori, szegedi, zentai és zombori kapu). Uz spomenute kapije podignute su 1783. mitnice i stražarnice. Ubilježene su kapije i na tlocrtu grada 1869. Danas više nema kapija ni mitnica, ali je ime lokaliteta sačuvano u svagdašnjem govoru subotičkih Hrvata i Madžara. Na području grada, makar u dopuštenim okvirima, treba upozoriti na još nekoliko toponima (abecednim slijedom). Bajsko groblje je središnje i najprostranije. Počelo se koristiti god. 1777. ali nije bilo na današnjem području nego gdje su danas ulice Gajeva, Peštalićeva, Crnkovićeva i druge, a zatim je pomaknuto prema zapadu. O groblju je opsežnije pisao I. Iványi117. Bucke su vanjski dio grada,118 područje pjeskovito na kojemu su dobri vinogradi i brojne kuće za odmor. Toponim sačuvan u govoru Hrvata i Madžara. Bukvać je naziv za šumu kao i za močvarno tlo uz Majšanski put.119 Toponim je sačuvan do naših dana jednako u govoru Hrvata i Madžara. Dudova šuma120 područje je uz Halaški put koji je 1780. zasađeno dudovim stablima. U govoru bunjevačkih Hrvata toponim je i danas u uporabi dok je u madžarskom Sétaerdő. Gat je dio grada omeđen današnjim ulicama Palmotićevom, Zemunskim (Beogradskim) putom, Hadnađovim sokakom i Gundulićevom ulicom.121 Međutim, nije oduvijek spomenuto područje bilo tako obilježeno. Gat se spominje u nizu isprava, primjerice 1787., 1788., 1821. Toponim je jednako sačuvan u govoru domaćih Hrvata i Madžara te upozorava na davnu 117 I. IVÁNYI, II., 210, 319. 118 Isto djelo, 210. – Zemljovid br. 6, Ist. arhiv Subotice. 119 L. SZEKERES, nav. dj., 15. 120 I. IVÁNYI, II., 216. – L. SZEKERES, nav. dj., 45. 121 Danas (lipanj 1991) nazivi spomenutih ulica jesu: Palmotićeva, Vlad. Gortana i Iv. Gundulića. U tekstu su sačuvana imena koja su nadjenuli domaći Hrvati oko 1920. 23 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 23 2/18/2014 1:28:02 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi topografiju ovoga gradskog područja122. Tumačenje u rječniku P. Skoka (I., 554). Gromilica je toponim zabilježen na zemljovidu iz god. 1780. danas ga je teško pouzdano utvrditi123. 13-26 im je dopuštena ispaša. Označeni su bili «putovi» blaga kroz njive do označenih mjesta. Bili su to negdašnji «progoni» . Đalino pojilo (Gyalino poilo) zabilježeno je na katastarskom zemljovidu što ga je izradio G. Vlašić (Wlassits) god. 1801. u prikazu ugarnica Tuk, a 1820. ubilježeno je kao Gjalino poilište124. Radanovac je nekoć bilo područje oranica i vinograda između Subotice i Palića, danas je međutim prigradsko naselje na kojemu je manje vinograda, ali su brojne obiteljske kuće s prostranim dvorištima i vrtovima. István Iványi spominje toponim nekoliko puta129, a do danas je sačuvan u izvornom obliku. Poznato je izletište Radanovačka šuma. Jasenovac (Jasenovac, Jeszenovac, Jeszenova) spominje se nekoliko puta u ispravama, primjerice god. 1768., 1771.125 Toponim je sačuvan i danas u govorima domaćih žitelja. Razbojište se spominje 1744. a prema nekim mišljenjima poznato je bilo i u tursko doba.130 Čini se da toponim nije vezan za današnje gradsko područje. Jendečine ubilježene su na katastarskom zemljovidu vinograda u Buckama god. 1823. i 1824. Nekoć valjda značajni prokopi kroz žedne vinograde. Ne spominju se u svagdašnjem govoru126. Starogrobljanska ulica, koju madžarski pisci bilježe kao Ótemetö utca, nazvana je bila prema negdašnjem starom gradskom groblju. Spomenuto se groblje nalazilo na području današnjih ulica Sudarevićeva (M. Gupca) i Harambašićeve. U prošlom stoljeću još se današnja Harambašićeva ulica nazivala Starogrobljanskom.131 Klarin grob upisan je na zemljovidima 1779. i 1789. na širem području grada koji je u ono doba stekao već spomenutu povlasticu slob. kralj. grada. Toponim nije više u uporabi127. Popišana greda (Popischana greda) bila je uzvišica na širem području grada, na starom Bajskom putu (nadm. visine 134) ubilježena na zemljovidu iz god. 1776. Ime danas nije u uporabi128. Progon je skupno ime za niz «progona blaga / stoke» na pašnjake u Zapadnim, Istočnim i Šandorskim ugarnicama. Uredbama gradskog poglavarstva uređeno je i na kojem području stada mogu biti smještena u doba sjetve i gdje 122 IVÁNYI, II., 304. – Zemljovid br. 22, Ist. arhiv Subotice. 123 Zemljovid br. 15, Ist. arhiv Subotice. – Usp. L. SZEKERES, nav. dj., 22. 124 Zemljovid br. 34. i 39, Ist. arhiv Subotice. – Usp. L. SZEKERES, nav. Dj., 22. 125 Usp. I. IVÁNYI, I., 159; II, 205. 126 Zemljovid br. 52., Ist. arhiv Subotice. 127 I. IVÁNYI, II., 126. – Zemljovid br. 6; Zemljovid G. Vlašića 1799. 128 Usp. L. Szekeres, nav. dj., 40. Senta je južni dio grada između Senćanskog puta (prema gradu Senti) i Petrovaradinskog puta (kasnije, nakon 1918. imenovana Ulica Paje Kujundžića, a 1946. Ulicom braće Radića)132. U spomenutom je dijelu gotička župna crkva sv. Jurja u kojoj je župnikom bio Pajo Kujundžić, kulturni i društveni djelatnik među bačkim Hrvatima (umro 1915.). Toponim je od davnine u govoru žitelja, ne samo Hrvata nego i svih koji nađu u Subotici svoja boravišta i prebivalište. Šandor je nekoć bio prigradsko naselje Schandort u koje su se naselili Nijemci obrtnici krajem XVIII. stoljeća133. Proteže se na južnom dijelu grada, a spominje 1764. Bilo je sporova između gradske uprave i spomenutog naselja 129 Isto djelo, II., 134, 206, 210. 130 I. IVÁNYI, I., 155, 159; II, 117, 134. 131 Usp. Gábor TORMÁSY, A szabadkai római kath. Föplebánia története. Szabadka, 1883., 30. 132 I. IVÁNYI, II., 304. Usp. Ante SEKULIĆ, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici. Split, 1978., 94, 955. 133 I. IVÁNYI, II., 185, 632. 24 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 24 2/18/2014 1:28:02 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi koje je vjerojatno nastalo na ruševinama onoga koje je postojalo između XI. i XIV. stoljeća. Arheološka iskapanja otkrila su ostatke nekdašnje crkve i nastambe. Od 1904. prigradsko naselje postalo je sastavno područje grada (XII. Gradska četvrt), a nakon 1918. nazvano je Aleksandrovo. Na spomenutom području bili su nastanjeni Nijemci, Hrvati i Srbi. Toponim je sačuvan u svagdašnjem govoru do danas134. Vučidol je zapadni dio grada između Somborske kapije, nogometnog igrališta «Bačka» i pruža se prema jugoistoku135. Za tumačenje toponima treba imati na umu činjenicu da je nekoć kroz spomenuto područje tekao potok prema Mlaki. Protok vode je već 1780. uređen (dijelom Beogradski put počiva na negdašnjem prokopu). Vučidol se spominje u ispravama, zabilježen je na gradskim tlocrtima (1788., 1822.). Toponim pripada skupini izvedenih i načinjenih prema osobnom imenu, odnosno imenici vuk (lupus, kurjak), koje spominje P. Skok u svome rječniku (III., 635-636), primjerice Vučitrn, Vučeravan. – Toponim je i danas u uporabi u govoru domaćeg starosjedilačkog subotičkog žiteljstva. Mali Bajmok, naseljeno područje s obje strane Somborskog puta, bilo je prigradsko naselje sve do novijih dana. Područje nije mijenjalo svoje ime do danas. U abecednom slijedu možda je trebalo spomenuti Židovsko groblje koje se i danas nalazi na kraju Halaškog puta (sučelice negdašnje željezničke postaje Subotica – Predgrađe), gdje je locirano odlukom gradskog poglavarstva još god. 1777136. Nakon što im je dopušteno nastaniti se u Subotici, Židovi su utemeljili svoju vjersku zajednicu, gospodarski su ojačali, podigli su svoje škole, svoju bolnicu, a početkom stoljeća izgradili su i lijepu sinagogu. U bilješkama o hrvatskim subotičkim toponimima trebalo bi spomenuti još brojne poput 134 Nerazložno je tumačiti toponim Šandor s pomoću imena srpskog kralja Aleksandra. Ni danas nije u uporabi, dnevnoj, svagdašnjoj Aleksandrovo nego Šandor. 135 I. IVÁNYI, II., 625. – Zemljovid, br. 40, Ist. arhiv Subotice. 136 I. IVÁNYI, II., 319. 13-26 slijedećih: Žuta kuća – golema zgrada u Strossmayerovoj ulici, čuvena kao madžarsko mučilište, danas pak upravna zgrada «Severa», – Kod kapele, područje oko zavjetne kapele sv. Roka, – Biskupija, biskupski dvor i okružje oko njega, – Pidina ćoša, raskrižje na početku Beogradskog puta, Palmotićeve (danas: Romanijske) i Vilsonove (danas: Marxov put) ulice, – Kod Trojstva, trg na sjevernom području ispred Gradske kuće, okupljalište ljudi oko kipa Presv. Trojstva koji se nalazio u središtu trga (danas je kip premješten između stolne crkve i Biskupije), – Korzo, šetalište glavnom ulicom od Gradske kuće prema Željezničkom kolodvoru, – Kersko groblje – ukopište prvenstveno za kerske župljane rubno područje grada i spomenute župe, – Gabrić-ćuprija, poznati most preko kojega je prelazio svaki bračni par na povratku s vjenčanja uvjeren u „sriću“; stari most je podignut na kraju negdašnjeg Petrovaradinskog puta «priko Voka» kako bi se moglo zaprežnim kolima prijeći preko kanala koji je sve do nedavna tekao od gradskog središta prema Malom Paliću, – Vašarište, sajmišni prostor, kojega više nema; u Subotici su se održavali tjedni sajmovi ponedjeljkom i petkom te 4 velika godišnja sajma, – i niz drugih toponima ispisanih iz isprave i zabilježenih u neposrednom razgovoru sa žiteljima. Ima u spomenutim bilješkama zanimljivosti koje potvrđuju suživot Hrvata s Madžarima; primjerice madžarski toponim Kertváros137 – novo gradsko naselje podignuto nakon II. svjetskog rata na području Agine bare, Radanovca i dijela Segedinskih vinograda – prihvatili su i Hrvati s prilagodbama vlastite sklonidbe i sprege. * Prema podacima koji su na temelju isprava, rasprava, zemljovida, knjiga i vlastitih bilježaka korišteni u ovom radu može se sažeto zaključiti: Subotica je drevni grad koji se odlučio tijekom 1991. proslaviti 600. obljetnicu prvoga spomena u ispravama. Tijekom niza stoljeća mijenjao je grad svoje ime što potvrđuju spisi, isprave, povelje. Hrvati su ga kao starosjedilačko žiteljstvo postojano zvali Suboticom. Dijelovi grada su, međutim, stariji od njegova središta, prvenstveno Ker i Bajnat. Budući da 137 L. SZEKERES, nav. dj., 27 – K. GYÖRE, nav. dj., 96, 97. 25 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 25 2/18/2014 1:28:02 AM Ante Sekulić, Hrvatski subotički toponimi arheološka iskapanja još uvijek nisu okončana, treba se nadati da će obljetničko slavlje potaći zauzetost i poslove oko toga. Otkrića su uvijek nagrada za uloženi napor. Bilješke o hrvatskim toponimima nametnule su niz teškoća oko gradskog područja koje treba biti uključeno u obradu. Zatim oko pouzdanosti pisanih podataka i zemljovida, te još živih sugovornika. Budući da su već zabilježeni podaci o negdašnjim subotičkim pustarama na kojima su se razvila naselja, pozornost je usmjerena na gradsko područje (u užem značenju). Tragom podataka hrvatski toponimi vezani za tlo i poslove žiteljstva zabilježeni većinom u razdoblju od XVIII. do XX, stoljeća sačuvani su do danas u svagdašnjem govoru. Većinom su ih prihvatili i drugi sužitelji što može uputiti na zaključak da je «većinsko stanovništvo» utjecalo na one koji su se doselili kasnije. U novije doba (zadnjih pedesetak godina) prihvatili su i subotički Hrvati tuđe toponime (za novije dijelove gradskih naselja), ali su ih prilagodili svojoj jezičnoj kulturi. Lokacija pojedinih gradskih toponima opisana je prema podacima na zemljovidima i osobnom poznavanju grada. Više povijesno-zemljopisni rad nego sociološka raščlamba moj prilog i nije želio biti drugo nego prinos obljetničkom slavlju zavičajnoga 13-26 grada; možda i poticaj naraštajima, znanstvenicima u radu za boljitak svih subotičkih žitelja. Zusammenfassung KROATISCHE TOPONYMEN IN SUBOTICA – Inmitten der Ebene von Bačka erhebt sich Subotica, das nach seiner Lage, Wirtschaft, Zugangswagen und seinen allgemeinen Lebensbdingungen immer eine Stadt war, in der Gruppe der grössten und bedeutendsten im Lande, in deren Gefüge es administrativ eingschlossen war. Trotz der Befunde (Ausgrabungen, Abhub u. Z.) von der Siedlung, die einstmals an der Lage der heutigen Stadt bestand, behandelt diese Arbeit die ersten Übertragungen, den Namen und die Herren des ehemaligen SUBATKA (SABATKA, SABATSKA, SZABADSKA, SUBOTITZ). Die tadt entstand Mitte des 13. Johrhunderts, wahrscheinlich zur Zeit des Königs Bela IV. In der Urkunde wird es zum ersten Mal erwähnt im Jahre 1391 als libera villa regia, dann als oppidum und schon im Jahre 1504 ist es catrum, 1743 ist es Kamerstadt Szent Mária und im Jahre 1779 freje königliche Stadt Maria Theresiopol. Später gab es mehrere schriftliche Berichte. Im zweiten Teil des Artikels sind auf Grund eigener Untersuchungen, Literatur und Archivmaterial in Reihenfolge die Toponxmen in der Stadt Subotica veröffentlich (z. B. Ker, Bajnat, Jasi-bara, Rogina bara, Radanovac u. a.). Velika terasa, pogled prema jezeru 26 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 26 2/18/2014 1:28:03 AM Jasna Melvinger, Jovan Hranilović u Novom Sadu i u Petrovaradinu 27-29 Jovan Hranilović u Novom Sadu i u Petrovaradinu JASNA MELVINGER Jovan Hranilović rodio se 18. XII. 1855. u Kričkama u Dalmaciji, blizu Omiša. Otac mu je bio Žumberčanin, a mati Križevčanka. Osnovnu školu pohađao je u žumberačkim Sočicama i u Križevcima, gimnaziju u Zagrebu, a studij teologije u Zagrebu i u Beču. Godine 1878. zaređen je. Službuje kao župnik u Žumberku, Kaštu i Radatoviću. Godine 1886. ravnatelj je biskupske kancelarije u Križevcima i župnik u Sošicama. Godine 1887. postaje kapelanom rusinskih unijata u Bačkoj, u Kucuri i Keresturu. Od 1889. sve do svoje smrti 5. VIII. 1924. službovao je kao grkokatolički protoprezviter u Novom Sadu. Pisao je pjesme, novele, kritike, te književne i političke članke. Prvi put su njegove pjesme tiskane u Bunjevačkoj i šokačkoj vili 1873. Uređivao je narodnjački politički list Obzor od 1898. do 1901. A ugledni književni časopis Vijenac od 1899. do 1900. U to je doba bio i članom odbora Društva hrvatskih književnika1. Antun Barac svrstava Hranilovića u svojim Bilješkama o «mladima» i «starima» u četvrtu generaciju od preporoda naovamo, koju reprezentiraju ljudi rođeni uglavnom pedesetih i šezdesetih godina XIX. stoljeća, primjerice: Kumičić, Kovačić, Vojnović, Đalski, Novak, Kranjčević, Pasarić, Šrepel, Tresić, Arnold. Jedan dio njih produbljuje principe realizma što ih je bila nabacila starija generacija. Proširuju literarne vidike od nacionalnih problema na socijalne, ekonomske, kulturne itd. Drugi dio te generacije donosi u Hrvatsku teoriju francuski naturalizam, a treći dio teoriju talijanskoga verizma. Njihovi su listovi, osim Vijenca, Hrvatska vila i Balkan. U tome kontekstu, Hranilović je po uzoru na Franju Markovića, u to doba uglednog pjesnika, 1 Biografski i bibliografski podaci prema: Velimir Deželić, Hranilović Jovan, u Znameniti i zaslužni Hrvati, 925.-1925, Zagreb, 1925. str. 110-111. dramatičara, kritičara, prevoditelja, filozofa, političara i sveučilišnog profesora, isticao je potrebu estetičke naobrazbe, te zagovarao «zdrav realizam», odnosno, spoj idealizma i realizma, kakav je nalazio u djelima prozaika koga je osobito cijenio, Ksavera Šandora Đalskog. U poeziji mu je bio uzorom Đuro Arnold, inače doktor filozofije, profesor, a jedno vrijeme i rektor Zagrebačkog Sveučilišta, član JAZU, te predsjednik Matice hrvatske od 1903. do 1909. U Zagrebu su tiskane sljedeće zbirke Hranilovićeve poezije: Žunberačke elegije (1886.), Pjesme svakidanke, (1890.), te Izabrane pjesme (1893.). To su sve idealistički i rodoljubni, stihovi, prožeti ljubavlju prema rodnom kraju. Po uzoru na Hranilovićeve Žumberačke elegije, Kranjčević je, o svom zavičaju, ispjevao Uskočke elegije. Pripovijesti i novele, rasute po časopisima i almanasima, Hranilović nikada nije sabrao u knjigu. Navedimo nekoliko naslova iz tog njegova poznatog opusa: Lucieta, Zadnja noć, O Martinju, Na Badnjak, Reformatori, Doktor Mikroskop. Riječ je o pripovijestima i novelama objelodanjenim 70-ih i 80-ih godina 19. stoljeća, a u duhu hrvatskih realista. Kao književni kritičar Hranilović je, gledano iz perspektive suvremene hrvatske književne povijesti, veoma zaslužan kao autor studije O teoriji novele, objelodanjene u Hrvatskoj vili 1882. Napisao je tu raspravu kao prvu te vrste u hrvatskoj književnosti, a pozivajući se na radove najutjecajnijih onodobnih njemačkih teoretičara. Spomenuti je i iscrpnu Hranilovićevu studiju O pjesmama Andrije Palmovića, pjesnika i svećenika, koji je kao sljedbenik domoljubne poezije ilirskog književnog naraštaja, nastojao hrvatsku poeziju obogatiti i formalnim inovacijama. Veoma iscrpno Hranilović je 27 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 27 2/18/2014 1:28:03 AM Jasna Melvinger, Jovan Hranilović u Novom Sadu i u Petrovaradinu pisao o djelima Ilije Okrugića Srijemca, o njegovim lirskim i o njegovim epskim pjesmama, a na temelju uvida u povjerenu mu Okrugićevu književnu ostavštinu. Također, pokazao je afinitet prema najvećem pjesniku srpskog realizma, te objelodanio raspravu O pjesmama Vojislava Ilića. Ivo Frangeš, kao priređivač knjige Hrvatska književna kritika razdoblja realizma, u svoj je izbor značajnih književnih kritika tog perioda uvrstio Hranilovićev osvrt na pripovijest Šandora Ksavera Đalskog Osvit, slike iz tridesetih godina. Frangeš se odlučio upravo za taj Hranilovićev tekst, jer je ovaj u njemu, još 1893. na samom početku moderne, zacrtao svoj kritičarski program. Nije nimalo čudno, drži Frangeš, što je Hranilović na razmeđi stoljeća, kad su borbe bile najžešće, a on bio urednik Vijenca, napadao «Mlade» upravo u ime tih ideja. Dok je istupao u ime «Starih», Hraniloviću se činilo da je upravo Franjo Marković najcjelovitije izrazio smisao čitave kontraverze: rekavši da ono što je u modernoj dobro nije novo, a ono što je novo nije dobro. I na kraju svih polemika 1908. Arnoldova poezija za Hranilovića ostaje idealno rješenje: «U Arnolda ima još uvijek više ideja i pjesničke invencije, negoli su je do sada pokazali svi modernistički pjesnici zajedno. Kad već neće biti ni ćuha, ni sluha, ni strva, ni glasa od sve te naše pjesničke i kritičarske modernističke mizerije, još će snažno odjekivati divne pjesme Arnoldove»2. A ti koje je Hranilović nazvao mizerijom, bili su Begović, Domjanić, Vidrić, Matoš i drugi. Inače, Matoš je u polemici s Hranilovićem sudjelovao u dva navrata, člancima pod ovim naslovima: Kritika gosp. Jovana Hranilovića i Velečasni kritičar, a objelodanjenim u modernističkom časopisu Život.3 «Mladi» su ulazili u književnost sa zahtjevima slobode stvaralaštva i rušenja svih nacionalnih, vjerskih, moralnih itd. spona u literaturi. Oznake koje su davali «Stari» izrazitijim edicijama «Mladih» bile su patologija, bolest, modernistički gilgerlizam, nemoral, dok se 2 Ivo Frangeš, Jovan Hranilović u: Kritika u doba realizma, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zora, Matica hrvatska, Zagreb. 1975. str. 235.-238. i str. 63-67. 3 Antun Gustav Matoš, Sabrana djela knj. XII, str. 52-56. 27-29 u ocjenama «Mladih» o «Starima» ponavljaju riječi poput ovih: kalup, šablona, beskrvnost, bezidejnost itd.4 Ivo Frangeš, sagledavajući Hranilovićev kritičarski prinos hrvatskoj književnosti ukazuje na njegove brojne zablude, no ističe da je on bio ne samo pošten čovjek, kako je to već s razlogom rečeno, nego i kritičar koji je iskreno vojevao za svoja načela. Napadajući naturaliste, a braneći realiste, ratujući promašeno s omladinom čije zanose nije mogao shvatiti veli Frangeš, Hranilović je ipak zaslužio da nađe mjesta i u najreprezentativnijem izboru hrvatske kritike.5 Za hrvatske književne povjesničare manje je poznata Hranilovićeva djelatnost u Novom Sadu i Petrovaradinu, gdje je 35 godina bio prominentna, od svih poštovana ličnost. Poticajno je djelovao svojim inicijativama i rezultatima svojih nastojanja u više različitih područja: ne samo kao svećenik, književnik, i novinar, već i kao političar te na socijalnom planu angažiran humanist. Jedna od novosadskih ulica nosi njegovo ime, a Novosađani ga se i danas rado sjećaju. Primjerice, u političkom magazinu Podsetnik pokrajinskog odbora Demokratske stranke za Vojvodinu od rujna 2011. na Jovana Hranilovića se ukazuje kao na prvo pero vojvođanskih demokrata6. Hranilović se zalagao za južnoslavensko ujedinjenje, a idejno je bio blizak Demokratskoj stranci Ljubomira Davidovića, osnovanoj 1919. Kao povjerljiv čovjek Demokratske stranke, Hranilović je postao urednikom političkog lista Jedinstvo koji je izlazio u Novom Sadu. Kao veliki humanist osnovao je i pokrenuo prvi dom za djecu – ratnu siročad u Vojvodini. Taj dom nalazio se u Tranafilkinom zdanju, gdje je danas Matica srpska. U Petrovaradinu je djelovao kao ugledni član intelektualnoga kruga, okupljenog oko stare ljekarnice Kod zlatnog orla. Na inicijativu tog kruga pokrenut je petrovaradinski list za zabavu, pouku i gospodarstvo Fruškogorac, što je izlazio od 1906 – 1907, te, opet nakon prekida od 15 godina, 4 Antun Barac, n. d. str. 128-129. 5 Ivo Frangeš, n. d. str. 238. 6 Politički magazin PoDSetnik, Pokrajinski odbor Demokratske stranke za Vojvodinu, Novi Sad, septembar 2001. broj 1. Prvo pero vojvođanskih demokrata, str. 15. 28 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 28 2/18/2014 1:28:03 AM Jasna Melvinger, Jovan Hranilović u Novom Sadu i u Petrovaradinu Jovan Hranilović od 1922 – 1923. Hranilović je u Fruškogorcu redovito surađivao svojim književnim osvrtima i publicističkim člancima7. Svoju suradnju s Letopisom Matice srpske Hranilović je započeo odmah po dolasku u Novi Sad. Godine 1890. u najstarijem srpskom časopisu objelodanio je 12 svojih pjesama svakidanki8, a dalju suradnju s Letopisom nastavlja kao književni kritičar. Tako je god. 1902. objelodanjen njegov prikaz Beletristička izdanja Matice hrvatske za god. 1901. U tom svom tekstu Hranilović piše o pjesmi Ise Velikanovića Otmica, o pripovijesti Vjenceslava Novaka Dva svijeta, o pripovijesti Josipa Draženovića Povijest jednog vjenčanja, te o slikama iz zagrebačkog života U malom svijetu Vladimira Treščeca Borote9. Godine 1904. Hranilović u Letopisu tiska studiju Hrvatska 7 Jasna Melvinger, Petrovaradinski tjednik Fruškogorac, Klasje naših ravni, Subotica br. 11-12, 2009. novi tečaj, god. XIV, str. 17-19. 8 Br. 161, str. 53-82. 9 Br. 213, str. 116-127. 27-29 lijepa književnost u početku 20. stoljeća10. Iste godine u Letopisu piše o tada aktualnim izdanjima suvremene srpske književnosti: o originalnim i prevedenim pjesmama Svetislava Stefanovića, o pjesmama Lene Stepanović, o Slikama iz seoskog života Punica – svekrva Janka Veselinovića, o legendama Svetle slike Dragutina J. Ilijća, te o pripovijetkama S ostrva Ive Ćipika11. Godine 1909. Hranilović upoznaje čitatelje Letopisa s epskom pjesmom Ilije Okrugića Srijemca o Dojčin Petru, sačuvanom u rukopisnoj ostavštini ovoga autora12, a 1910. okušao se i kao kazališni kritičar svojom raspravom Sezona Srpskog narodnog pozorišta, od 12. studenog 1909. do 31. siječnja 1910.13 Godine 1911. Hranilović u Letopisu objavljuje čitav niz članaka o aktualnim zbivanjima u hrvatskom književnom životu. Pod naslovom Iz suvremene hrvatske književnosti piše o Društvu hrvatskih književnika i o Matici hrvatskoj, te njihovim izdanjima u godinama od 1909. do 1911. To su tekstovi o starim književnim i novim đačkim listovima, o klubu hrvatskih književnika u Osijeku, o Društvu sv. Jeronima u Zagrebu, o Zastoju u izvornoj beletristici i značajnijim proizvodima u godini 191114. U Letopisu su iz Hranilovićeva pera objelodanjena i dva nekrologa poznatim hrvatskim piscima: Ivan, vitez Trnski, povodom smrti 30. V. 1910. te Dr August Harambašić, preminuo 16. VII. 191115. Kako se može zaključiti, Hranilović je kao hrvatski književni kritičar djelovao ne samo u Hrvatskoj, nego i u Novom Sadu i Petrovaradinu pišući hrvatskim književnim jezikom i u srpskim časopisima kao što je Letopis Matice srpske. Ne bi bilo naodmet prikupiti njegove rasprave, osvrte i članke, objelodanjene što u Letopisu, što u Fruškogorcu, što u Jedinstvu, kao i u nekim drugim glasilima u Srijemu, te prirediti knjigu koja bi uvjerljivo svjedočila o kontinuitetu hrvatske književne kritike u Podunavlju. 10 Br. 223 – 224, str. 114-149, te br. 225, str. 25-58. 11 Br. 225, str. 99-101, str. 101-102, br. 226, str. 88-90, 90-91, 91-92. 12 Br. 257, str. 1-16. 13 Br. 263, str. 42-65, br. 264, str. 36-50. 14 Br. 266, str. 33-43, br. 272, str. 20-39, br. 278, str. 44-61, br. 283 – 284, str. 10-24. 15 Br. 268, str. 34-44, br. 281, str. 75-80. 29 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 29 2/18/2014 1:28:03 AM Sanja Vulić, Hrvatsko leksičko bogatstvo iz zapadne Hercegovine 30-33 Hrvatsko leksičko bogatstvo iz zapadne Hercegovine SANJA VULIĆ Ante Kraljević: Ričnik zapadnohercegovačkoga govora, Ogranak Matice hrvatske Širokom Brijegu – DAN d. o. o., Široki Brig – Zagreb, 2013. Postupno demografsko izumiranje i radikalne promjene načina života rezultirale su žalosnom činjenicom da pojedini hrvatski mjesni govori ili doslovce nestaju ili se pod različitim utjecajima mijenjaju. Te je činjenice i te kako bio svjestan Ante Kraljević, autor novoobjavljenoga Ričnika zapadnohercegovačkoga govora. Premda je i sam izvorni govornik novoštokavskoga ikavskoga dijalekta, rodom iz zapadne Hercegovine, u svom Ričniku svjedoči kako je neke riječi zaboravio, a za druge koje rabi nije bio siguran jesu li iz njegova rodnoga kraja ili ih je naknadno usvojio. Zbog promjena u govoru onih koji su otišli iz rodnoga kraja, ali i u govoru mlađih koji su ostali u svom zavičaju, u današnjem su nam dobu pravi izvorni govornici svih hrvatskih mjesnih govora postali dragocjeni. Sve više ih pripada prošlosti, a sve manje sadašnjosti. Zato je A. Kraljević s pravom posvetio svoj rječnik svima onima koji su govorili hrvatskim zapadnohercegovačkim idiomom. Poznato je da su od 1991. do danas objavljeni brojni novi hrvatski dijalekatni rječnici. Posebnost Ričnika zapadnohercegovačkoga govora ponajprije se očituje u onom dijelu toga rječnika koji je napisan književnim jezikom. A. Kraljević se, naime, služi vlastitim pravopisnim rješenjima, temeljenim na korijenskom pravopisu i ikavici. Također rabi vlastito leksikografsko nazivlje te vlastito onomastičko i jezikoslovno nazivlje, koje se više ili manje razlikuje od onoga koje je uvriježeno u hrvatskoj standardnojezičnoj uporabi. U uvodnom dijelu rječnika, autor opisuje svoju metodologiju uvrštavanja natuknica u rječnik, tj. donosi iscrpan opis svojih rječničkih članaka. Po kriteriju za izbor natuknica ovaj rječnik pri- pada skupini hrvatskih dijalekatnih razlikovnih rječnika jer je osnovno mjerilo izbora razlikovnost u odnosu na hrvatski standardni jezik, što je autor jasno naveo u svom Uvodu, kao i sva ostala mjerila za izbor natuknica. Manji je dio natukničkih riječi preuzeo iz pisanih izvora te iz usmene narodne književnosti. Takvim je natuknicama obvezno postponirana kratica knjiž. I inače su u rječniku vrlo zastupljene različite stilske i druge uporabne odrednice koje se pri pravilnoj uporabi rječnika ne smiju zanemarivati. Sve su natuknice u rječniku akcentuirane, a isto tako i govorni primjeri. Upravo takvo bilježenje jasno pokazuje kako u pravilu nema redukcije zanaglasnoga kratkoga samoglasnika /i/, npr. bezočice; nedilja; Svitlica; cilu godinu; kiselina; kostila; kosirica itd. Rjeđi su primjeri s provedenom redukcijom takovoga zanaglasnoga /i/, npr. ujst (od ujisti); ujtit (od ujitit, tj. uhititi), dokolnjak (od dokolinjak u značenju: snijeg visok do koljena); nesrtnica (od nesritnica); nesrtnik (od nesritnik) i dr. Očito je riječ o promjeni samo u pojedinim govorima jer je u rječnik uvrštena i natuknica nesritnjak s očuvanim zanaglasnim /i/. Autor vrlo precizno omeđuje zemljopisne granice unutar kojih je građa za ovaj rječnik prikupljana, pa i na taj način naglašava kako je leksikografski obradio isključivo hrvatske govore zapadne Hercegovine. Daje i iscrpan opis svoga rada na rječniku. U idućem poglavlju opisuje hrvatski zapadnohercegovački idiom. Pokazuje dobro poznavanje dosadašnje literature o tom idiomu, a područje njegove uporabe razmatra u povijesnom kontekstu. Također donosi svoj vlastiti pristup razvoju toga idioma te analizu fonoloških i morfoloških obilježja. Samomu rječniku prethodi još abecedni popis više od 150 različitih kratica koje se rabe u rječniku, a zatim i popis ostalih znakova. Obilje vjerodostojne leksičke građe omogućit će jezikoslovcima različite leksikološke, ali i 30 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 30 2/18/2014 1:28:03 AM Sanja Vulić, Hrvatsko leksičko bogatstvo iz zapadne Hercegovine rječotvorbene analize, a zanimljivim leksičkim usporedbama ne će moći odoljeti ni ostali korisnici rječnika. Veliki broj rečeničnih primjera omogućuje sintaktičke i općenito sintagmatske raščlambe. Upravo će ti različiti rečenični primjeri u rječničkim člancima biti vrlo zanimljivi mnogim korisnicima rječnika. Različite profile korisnika, bilo po profesiji, a još više po podrijetlu, ovaj će rječnik zainteresirati na različite načine. Naime, ti rečenični primjeri nenametljivo, ali vrlo uvjerljivo svjedoče o životu zapadnohercegovačkoga hrvatskoga puka, o običajima, o vjeri, ali i o praznovjerju, o političkim promišljanjima, o domoljublju… U tim rečeničnim primjerima iščitavamo i naznake različitih životnih usuda. Naravno, ipak će najviše posla imati jezikoslovci, i to na svim jezičnim razinama. Budući da je rječotvorje u hrvatskoj dijalektologiji zanemareno, pa tako i rječotvorbena analiza hrvatskoga idioma u zapadnoj Hercegovini, za ilustraciju navodim nekoliko zapažanja iz rječotvorja, temeljenih na jezičnoj građi uvrštenoj u ovaj dijalekatni rječnik. Ta građa svjedoči ne samo o rječotvorbenom sustavu nego daje i niz drugih informacija, npr. o rodbinskim odnosima. Danas, kada je u obiteljima općenito manje djece, a međuljudski odnosi unutar rodbine često vrlo površni i kontakti slabi, rodbinsko je nazivlje u većini idioma svedeno na mali broj riječi, od kojih mnoge pokrivaju više značenja, pa je npr. i u standardnom jeziku prihvaćena riječ bratić u značenjima stričev sin; ujakov sin; tetkin sin, tj. svaki muški prvi rođak. To znači da je u današnjem standardnom jeziku leksičko značenje imenice bratić drukčije od tvorbenoga. U zapadnohercegovačkom idiomu leksičko i tvorbeno značenje je isto, tj. bratić je ‘od brata sin’, pa je to izvedenica sufiksom -ić od imenice brat, a kao i polazna riječ označuje mušku osobu. Teoretski bi, naravno, bilo moguće izvođenje od skraćene osnove posvojnoga pridjeva bratov, ali je izvođenje od pune imeničke osnove jednostavnije, pa zato prikladnije. Od iste polazne imenice brat sufiksom je -āna izvedena imenica bratana u značenju ‘od brata kći’, pa je i u tom primjeru leksičko značenje usklađeno s tvorbenim. Sukladno tomu, posebne se riječi rabe u značenjima ‘stričev sin’ i ‘ujčev, tj. ujakov sin’. U prvom od navedenih značenja rabi se imenica stričević koja je sufiksom -ić izvedena 30-33 od odnosnoga pridjeva stričev, a u drugom s istim sufiksom izvedenica ujčević od odnosnoga pridjeva ujčev. U istom leksičkom značenju ‘ujakov sin’ rabi se i izvedenica daidžić, koja je također izvedena sufiksom -ić. Tu je riječ o hibridnoj izvedenici s domaćim sufiksom i tuđom osnovom. Naime, tvorbeno značenje izvedenice daidžić je ‘daidže sin’, a daidža je turcizam u značenju ‘ujak’. Taj se turcizam susreće u zapadnohercegovačkom idiomu, pa sukladno tomu i hibridna izvedenica daidžić. Od pridjeva stričev sufiksom je -ka izvedena imenica stričevka u značenju ‘stričeva kći’. Vrlo su zanimljive tvorenice čistom prefiksacijom s prefiksom pra- One, kao i osnovna, polazna riječ označuju osobu, ali u odnosu na tu osnovnicu kazuju izravan rodbinski odnos za jedan naraštaj dalje od nje. Takav se tip tvorenica susreće, naravno, i u standardnom jeziku i u različitim drugim hrvatskim idiomima, ali primjeri iz ovoga rječnika svjedoče da su se u ovoj sredini predci spominjali i poštivali. Odatle npr. prefiksalne tvorenice prašukundid s tvorbenim značenjem ‘ćaća šukundida’, tj. leksičkim ‘prapradjedov otac ili praprapradjed’, zatim prašukumbaba s tvorbenim značenjem ‘mater šukundida’, tj. leksičkim ‘praprababina mati ili prapraprababa’. O spominjanju muževljevih predaka svjedoče prefiksalne tvorenice prasvekar s tvorbenim značenjem ‘ćaća svekra’ (tj. svekrov otac), odnosno prasvekrva s tvorbenim značenjem ‘mater svekra’ (tj. svekrova mati). Premda (kako je u rječniku navedeno) rijetke uporabe, posebno je zanimljiva prefiksalna tvorenica pramater u značenju ‘baba’. Izvedenice u ovom rječniku također pokazuju kako je u hrvatskoj zapadnohercegovačkoj sredini sakramentalni brak bio važan, ne samo za žene nego i za muškarce. Za razliku od razgovornoga stila hrvatskoga standardnoga jezika, u kojem je uobičajena izvedenica u ženskom rodu raspuštenica, u ovom rječniku nalazimo i izvedenicu u muškom rodu raspuštenik u značenju ‘razvedenik’. Ta je imenica izvedena sufiksom -ik od glagolskoga pridjeva trpnoga raspušten. Da položaj raspuštenika u tom društvu s čvrstim katoličkim moralom nije bio jednostavan, jasno pokazuje ovaj rečenični primjer: Momci iđu na silo utorkon, četvrtkon, suboton i nediljon; udovci petkon, a raspuštenici nikako. Isto tako, opet za razliku od razgovor31 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 31 2/18/2014 1:28:04 AM Sanja Vulić, Hrvatsko leksičko bogatstvo iz zapadne Hercegovine noga jezika i slenga danas uobičajenoga među Hrvatima, u kojem susrećemo uglavnom samo izvedenicu u ženskom rodu polovnjača, u ovaj je rječnik uvrštena tvorenica muškoga roda polovan, nastala kombinacijom preobrazbe i unutarnje tvorbe. Imenica polovan u zapadnohercegovačkom idiomu je pogrdnica u leksičkim značenjima ‘istrošeni muškarac; udovac i sl.’. Usporedno se rabi i izvedenica u ženskom rodu polovnjača sa sufiksom -jača. Već spomenuta izvedenica daidžić jedan je od nerijetkih primjera hibridnih izvedenica s tuđom osnovom i domaćim sufiksom. Istodobno je u zapadnohercegovačkom idiomu razmjerno čest i obratni tip hibridnih izvedenica, tj. s domaćom osnovom i tuđim sufiksom. Takva je npr. imenica vindžija koja je izvedena sufiksom turskoga podrijetla -džija, a označuje mušku osobu koja rado pije vino. Razmatrani rječnik među inim pokazuje i kako u zapadnohercegovačkom hrvatskom idiomu nisu rijetke imenice izvedene sekundarnom, tj. drugotnom sufiksacijom, tj. izvedenice koje imaju isto značenje kao imenica od koje su izvedene, npr. od imenice šakar u značenju ‘kamen prilično velik kao šaka’1, sufiksom -(a)c izvedena je nova imenica šakarac istoga značenja. Kao i inače u novoštokavskim idiomima, sufiksi -ar i -ār u zapadnohercegovačkim govorima osobito su plodni pri tvorbi imenica koje označuju mušku osobu. U hrvatskoj je tradiciji takav način tvorbe bio izrazito plodan. Tako se npr. od davnine rabila imenica školar u današnjem leksičkom značenju ‘učenik’, tj. s tvorbenim značenjem ‘oni koji polazi školu’. Budući da je većina djece išla samo u tzv. pučku školu, u idiomu zapadne Hercegovine izvedenica školar rabi se u tom značenju. Od izvedenice školar dalje je u tvorbenom lancu mocijskom tvorbom izvedena imenica školarica koja označuje žensku osobu. Upravo te dvije izvedenice nalazimo i u idiomima u polutisućljetnoj hrvatskoj dijaspori (npr. u Gradišću u Austriji), u značenjima ‘učenik’, odnosno ‘učenica’. Zanimljivo je u idiomu zapadne Hercegovine supostojanje spomenute izvedenice školar i izvedenice sufiksom -(a) c školac u značenju ‘oni koji je završija školu’. U oba je primjera riječ o odimeničkoj tvorbi, tj. o izvedenicama od imenice škola koje označuju mušku osobu, a različiti sufiksi uvjetuju različi1 Imenica šakar izvedena je sufiksom -ār od imenice šaka. 30-33 ta značenja. Među izvedenicama sufiksom -ār koje označuju mušku osobu, izdvajamo ovom prigodom i jednu imenicu izvedenu od rednoga broja sufiksalnom tvorbom. To je imenica trećar u značenju ‘trećoredac’, od koje je mocijskom tvorbom izvedena imenica trećarica ‘trećoredica, trećoretkinja’ za žensku osobu. Pri mocijskoj tvorbi, kako je i uobičajeno, najčešće se od imenica koje označuju muško biće izvode one koje označuju žensko. Obrnutih primjera, tj. kada se od imenica koje označuju žensko biće izvode one koje označuju muško, više je nego u standardnom jeziku, pa je npr. jarebac izveden od jarebica, a ne obratno. U hrvatskim novoštokavskim ikavskim idiomima od starine su se rabile izvedenice sufiksom -uša za oznaku različitih knjiga, kao npr. likaruša. U ovom je pak rječniku osobito zanimljiva izvedenica rvatuša u značenju ‘knjiga o povijesti Hrvata’, pa je, prema tomu, to izvedenica od etnonima Rvat (tj. Hrvat). U rječniku se susreće u ovom rečeničnom primjeru: U starin knjigan rvatušan piše kako su Rvati ratovali s nekakvin poganin. Zanimljiva je usporedba s današnjim standardnim jezikom u kojem izvedenice sufiksom -uša ne označuju knjige. Najčešće označuju ženske osobe, nerijetko s pejorativnim predznakom, zatim životinje, rjeđe biljke i vrste kuća. Češće nego u standardnom jeziku, u zapadnohercegovačkom idiomu susreće se sufiks -aka pri tvorbi izvedenica koje označavaju tekuće tjelesne izlučevine. Te su imenice izvedene od glagolske osnove, npr. pišaka ‘mokraća’ od glagola pišat i pljuvaka ‘pljuvačka’ od glagola pljuvat. U novoštokavskim ikavskim govorima razmjerno je plodan sufiks -ež pri tvorbi zbirnih imenica. Također je nerijetko kolebanje u gramatičkom rodu izvedenica tim sufiksom. Mogu čuvati starije stanje i biti ženskoga roda i-sklonidbe, ili pak postati muškoga roda a-sklonidbe, ili biti dvorodne s objema mogućnostima. Takova je npr. u ovom rječniku imenica tanjež u tvorbenom značenju ‘zbir onoga što je tanjušno’. Leksičko značenje može biti šire, ali u istom semantičkom polju, npr. ‘ono što je slabo, maleno i sl.’. Imenica tanjež izvedena je sufiksom -ež od skraćene osnove pridjeva tanjušan ‘tanušan’. Svi navedeni primjeri izvedenica pripadaju čistoj sufiksalnoj tvorbi. Naravno, nerijetke su i tvorenice drugih tipova. 32 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 32 2/18/2014 1:28:04 AM Sanja Vulić, Hrvatsko leksičko bogatstvo iz zapadne Hercegovine Tako npr. natuknice u ovom rječniku također pokazuju kako je u zapadnohercegovačkom idiomu prefiksalno-sufiksalna tvorba vrlo plodan tvorbeni način. Osobito su česte različite tvorenice toga tipa nastale od imenica, koje, zavisno o sufiksu kojim su izvedene, mogu pripadati različitim vrstama riječi. Za ilustraciju donosimo dvije izvedene imenice i tri izvedena glagola. Imenica beženac u rječnik je uvrštena prema potvrdama iz pisanih tekstova. Tvorena je prefiksom bez- i sufiksom -(a)c, a na granici prefiksa i tvorbene osnove dogodile su se dvije glasovne promjene, najprije jednačenje po mjestu tvorbe zž > žž, a zatim ispadanje jednoga od tako nastalih udvojenih suglasnika. Tvorbeno je značenje imenice beženac ‘oni koji je bez žene’, a leksičko je značenje ‘muškarac koji nije oženjen’. Tvorenica pavečerak izvedena je od osnove imenice večera prefiksom pa- i sufiksom -(a)k. Budući da prefiks pa- u hrvatskom jeziku ima značenje ‘poslije, nakon, opet, ponovo’, a izvedenice sufiksom -(a)k često označuju nešto umanjeno ili ublaženo u odnosu na polaznu riječ, s tim je u skladu i prefiksalno-sufiksalna tvorenica u zapadnohercegovačkom idiomu pavečerak, u značenju ‘zakuska nakon večere’. Prefiksalno-sufiksalne tvorenice s glagolskim značenjem često su od imeničke osnove tvorene prefiksima o- ili pak po-, te sufiksom -it za tvorbu glagola. U pravilu se tako tvore svršeni glagoli, npr. oprolićit (doći proliće, tj. proljeće); osiverit (nastati suho vrijeme s vjetrom, tj. zračnim strujanjem sa sjevera); pokajmačit se (dobiti gusti površinski talog od zemlje ili nečistoće, nalik na kajmak). U potonjem je primjeru riječ o hibridnoj tvorenici s osnovom turskoga podrijetla te domaćim prefiksom i sufiksom, uz promjenu k > č završnoga fonema osnove. Tvorenice složeno-sufiksalne tvorbe također nisu rijetke. Često su izvedene sufiksom -a, odnosno -ja, a osnove su im povezane spojnikom -o-. Na taj je način npr. od brojevne osnove dvi imeničke osnove vrić- sa sufiksom -a tvorena imenica dvovrića s tvorbenom preoblikom ‘vrića velika ka dvi obične vriće’, a npr. od imeničke osnove mes- te od prezentske osnove id- glagola ist (prez. idem) sa sufiksom -ja tvorena je imenica mesoiđa, s provedenim jotiranjem na granici tvorbene osnove i sufiksa. Tvorbena je preoblika ‘vrime kada se ide (tj. jede) mesa’, a leksičko značenje ‘vrijeme između Očića i Či- 30-33 ste srijede’. Leksičko značenje tvorenice mesoiđa uže je od tvorbenoga. U rječniku je naveden rečenični primjer: Kad je mesoiđa, idi mesa kolkoš, a najskoli na Poklade. Rječnička građa pokazuje da su u zapadnohercegovačkom idiomu vrlo česte složenice tipa pustipratar; škopiguda, s prvom glagolskom i drugom imeničkom osnovom, koje su u pravilu stilski obilježene, s više ili manje izraženim pejorativnim predznakom. Navedena dva primjera su složenice koje označuju mušku osobu, a to je i inače značenjski najzastupljeniji tip. Hrvatski gramatičar Stjepan Babić opisuje ih kao složenice s prvom glagolskom prezentskom osnovom i drugom koja je imenica u polaznom obliku, a povezane su spojnikom -i-. Drugi je tvorbeni obrazac nedvojbeno bolje rješenje, a nedostatak mu je što nije u skladu s logičnim tvorbenim preoblikama. Naime, od spomenuta dva primjera prvi ima preobliku ‘oni koji (na)pusti (tj. ostavi) pratre’, a drugi ‘oni koji škopi gude’. Tim preoblikama najbolje odgovara tvorbeni obrazac: prezentska osnova + spojnik -i- + imenička osnova + sufiks: U prvom primjeru to je nulti sufiks (a unutar imeničke osnove je blagoglasno a). U drugom primjeru to je sufiks -a. Ni takav tvorbeni obrazac nije bez mana, ali na sinkronijskoj razini i nije moguć idealan tvorbeni obrazac nego tek jedna od ponuđenih mogućnosti. Navedeni primjeri dobro pokazuju u kolikoj je mjeri ovaj rječnik izvrstan izvor za različite rječotvorbene i ostale jezikoslovne analize, ali i za različite antropološke i sociološke analize i promišljanja. Neki drugi primjeri dobro bi ilustrirali druge mogućnosti raščlambe i zapažanja koja ovaj rječnik nedvojbeno pruža. U svakom slučaju, dobili smo rječnik koji će biti trajnim kulturnim dobrom hrvatskoga naroda. Predstavljanje Ričnika 33 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 33 2/18/2014 1:28:04 AM Andrea Slišković, Putovanje prema Hercegovini 34-36 Putovanje prema Hercegovini ANDREA SLIŠKOVIĆ Dođi da vidiš, dođi da se diviš, i poželjet ćeš ovdje da živiš, Da ti se dijete u miru rodi, živi u ljubavi i slobodi. Ponosna moja je zemlja Hercegovina, Hrvatska gruda nam sveta već tisuć’ ljeta. Ne dam te nikom, majko Hercegovino; Neretvu, sunce i smokve, kamen i vino. Bok uz bok, daleko od našega studenoga sjevera – Zagreba grada, prostiru se dvije hrvatske regije, moje regije – Dalmatinska zagora i majka Hercegovina, kako pjeva preminuli Ranko Boban. Isti narod, isti jezik, isto pismo, isti krš, a bogme i isti mentalitet, ali različita registracijska tablica. Ta je sudbina hrvatski narod zadesila početkom 18. stoljeća, a postala je vidljiva nakon raspada Jugoslavije, odnosno početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Iako, kako kažu, «meka» granica, ona je hrvatskom narodu s onu stranu granice dala novo obilježje pa ga od tada znamo, ili bolje reći – o njemu od tada govorimo kao o hrvatskom narodu u dijaspori ili, konkretnije, hrvatskoj hercegovačkoj dijaspori. Onaj «gore» isti jezik, ova «dolje» dijaspora, a i arheološke znamenitosti, tri su razloga zašto je nas studente diplomskoga studija kroatologije s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, profesorica Sanja Vulić 8. studenoga povela na putovanje prema Hercegovini – zemlji sunca, smokava, kamena i vina, ali i značajnih povijesnih lokaliteta koje skriva ljudsko neznanje. Dvije su reprezentativne općine potvrdile riječi Ranka Bobana kada smo 9. studenoga, nakon prospavane noći u «susjednom» Imotskom, stupili na južno hercegovačko tlo, a to su Općina Čapljina i Općina Stolac. Već prvoga dana, 8. studenoga, u kasno smo se popodne iz Imotskoga uputili prema Širokomu Brijegu, mjestu koje odnedavno nosi i status grada. Razlog našega dolaska u Široki Brijeg, bio je, kao i ukupna terenska nastava, poučnoga karaktera. Odmah smo tu večer osluhnuli jezik koji je bio, kao što sam već napisala, je- dan od razloga našega dolaska u Hercegovinu. Naime, tu smo večer nazočili predstavljanju zapadnohercegovačkoga rječnika koji donosi dijalektalni rječniku građu govornika novoštokavskoga ikavskoga dijalekta u Širokom Brijegu i ostalim mjestima smještenim u današnjem zapadnohercegovačkom kantonu. Osim što smo na takav način imali priliku čuti autohtoni govor tih krajeva, te na domjenku jesti domaći pršut, kruh, pitu i sir uz gangašku pratnju, bili smo sretni i ponosni, osobito ja koja, iako s druge stane granice, pripadam istom govornom području, što je naša profesorica Sanja Vulić bila jedan od stručnjaka, štoviše, jedina stručnjakinja koja je na predstavljanju, uz autora Antu Kraljevića, govorila o ričniku ispisanom na čak 544 stranice. Nakon poučnoga dijela i zakuske, umorni, ali uz pjesmu vratili smo se apartmane u kojima smo bili smješteni u Imotskom. U jutarnjim satima idućega dana, na samom ulazu u Općinu Čapljina dočekao nas je sjajan čovjek, pjesnik Ljubo Krmek. Gospodin se Ljubo zbilja jako žrtvovao, budući da je bio pod temperaturom, da se mi, gosti s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, dobro osjećamo u njegovu kraju i da svu ljepotu toga kraja barem nama pokaže jer, kako kaže, «ljudi ne znaju što je ovo» – pokazujući nam na prekrasnu villu rusticu iz rimskoga doba. Villa rustica, odnosno lokalitet Mogorjelo, smještena je u Općini Čapljina i spada u najljepše primjerke kasne antičke arhitekture, kako govori gospodin Ljubo, a mi studenti potvrđujemo zapanjeni sjajem tih prekrasnih zidina i ugodne mediteranske vegetacije. Mogorjelo je u rimsko doba, pretpostavlja se, prostiralo svoja leđa da bi zaštitilo rimsku Naronu, a danas selo Vid kod Metkovića. Prema tome, i ta je dva susjedna mjesta granica razdijelila između dvije države. Nakon što nas je gospodin Ljubo počastio u kafiću tik do rimske vile, krenuli smo prema najstarijemu mostu u toj regiji, čak starijem i od onoga mostarskoga, koji se pruža u veli- 34 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 34 2/18/2014 1:28:04 AM Andrea Slišković, Putovanje prema Hercegovini kom luku iznad rijeke Bregave, koju Hrvati zovu Vidoštica po sv. Vidu. Nedaleko od bregavskoga mosta, u dolini Neretve, smjestilo se historijsko naselje orijentalno-mediteranskoga karaktera zvano Počitelj. Taj se drevni gradić prvi put spominje u dokumentu iz 1444. godine, iako postoje naznake da je Počitelj sagradio Tvrtko I. već 1383. Orijentalni je izgled gradić poprimio u srednjem vijeku, a zadržao ga je do danas, o čem nam svjedoči impozantna džamija u središtu toga maloga naselja. Budući da je Počitelj danas raseljen, a pun vrijednih umjetničkih primjeraka, neslužbeno je proglašen gradom-muzejom, pa ne čudi što smo mi studenti fotografijom zabilježili svaki njegov kutak, pa i pjesmu posvećenu staromu ugostitelju Mustafi, zvanom Muta – Samo je jedan Muta. Poslije smo se uputili prema Radimlji, lokalitetu u blizini Stoca s najvećim brojem stećaka na hercegovačkom području. Kratku povijest stećaka – otkad su tu, zašto su tu, o njihovim ukrasima, pokojnicima, veličinama, oblicima i natpisima, ispričao nam je mladi povjesničar i arheolog Ante Vujnović. Prema Antinim riječima, na lokalitetu se nalaze 133 stećka, i to razdijeljena prometnicom, pa se s jedne strane ceste nalazi 121 primjerak, s druge njih 12. Iako su svi stećci bogato ukrašeni i odlikuju se umjetničkom kvalitetom izradbe, neki se od njih posebno ističu muškom figurom koja je uklesana u uspravne stećke. Mještani Stoca tvrde da te figure metaforički govore o gostoljubivosti hercegovačkoga kraja. Nakon teorijskoga, povijesnoga dijela, gospodin nas je Ljubo počastio emotivnom pjesmom iz svoje pjesničke riznice, koja prenosi osjećaje onih ispod tih velikih spomenika: (...) Ne popirajte moju bratiju, stoljeća krvarenja su nam na plećima (...), zborio je pjesnik. Na odlasku iz Radimlja navratili smo u mjesto Krajšina u dvorište u kojem se nalazi grob Moshe Danona – sarajevskoga rabina koji je, na putu prema Palestini, umro 1830. godine upravo kod Stoca. U blizini Stoca, na lokalitetu Gradine, smjestio se još jedan historijski biser hercegovačkoga kraja – glavni grad heleniziranoga ilirskoga plemena Daorsa. Osim veličine zidina grada, sagrađenih od ogromnih kamenih blokova koji su imali obrambenu funkciju, specifičnoga prostora na kojem se grad smjestio, grad se ističe i svojim godinama. Naime, sve je nas studente 34-36 iznenadila činjenica da je pleme Daorsa živjelo od 300. do 50. godine prije Krista, što znači da je i sam grad smješten na Gradini već više od dva tisućljeća. Unatoč velikoj vrijednosti i ljepoti, malo tko zna o tom gradu povrh Stoca. Put se dalje nastavio prema nekropoli Boljuni na kojoj se nalazi još jedan prirodni muzej s 269 primjeraka stećaka. Svi mi sudionici terenske nastave, zajedno s gospodinom Ljubom i arheologom Antom, stigli smo na lokalitet Boljuni gdje nas je dočekao gospodin Anđelko koji cijeli svoj život živi u selu Boljuni, što je punih 80 godina. Kroz svoj dugi životni vijek, gospodin Anđelko svjedočio je o velikim kulturnim i vegetacijskim promjenama, pa nam tako kaže da «ovdje više nema ni jedne jedite svrake niti manje ptice». «Sve je to samrlo», govori nam dalje gospodin Anđelko svojim lokalnim govorom i uz osmijeh traži da ga «zabilježe» s pjesnikom Ljubom, misleći na fotografiranje. Uz čašicu smijeha uz gospodina Anđelka, recitiranja pjesama gospodina Ljube, čuli smo nešto i o povijesti stećaka s ovoga lokaliteta. Boljunski se stećci ističu po velikom broju natpisa pa se u toj kategoriji stećaka nalaze na prvom mjestu u Bosni i Hercegovini. Stoga su studenti, kako i priliči, uz pomoć profesorice Vulić, uspjeli iščitati jedan dio natpisa na humčici koji je ispisan na jednom od stećaka. Osim natpisa, odlika boljunskih stećaka je i križ – najčešći dekor tih stećaka. Osim turističko-obrazovnoga sadržaja, gospoda Ljubo i Ante pripremili su nam i gurmanski sadržaj s domaćim sirom, pršutom, pitama, kruhom, a naravno i raznim žesticama. Po starom dobrom običaju, kad su u pitanju terenske nastave profesorice Sanje Vulić, i ovaj smo put na dar dobili razne knjige, ali ovaj put iz osobne knjižnice Ljube Krmeka: godišnjak za povijest i kulturu Stolačko kulturno proljeće, zbornik Povijest Hrvatskog Počitelja, zbornik Stolac u povijesti i kulturi te autorske zbirke pjesama gospodina Ljube. Tu je završio naš posjet hercegovačkomu kraju o kojem smo u samo dva «terenska» dana čuli mnoštvo vrijednih informacija i vidjeli mnoštvo vrijednih antičkih, srednjovjekovnih i novovjekovnih povijesnih lokaliteta. Posljednji dan terenske nastave proveli smo obilazeći moj rodni grad – Imotski. Malo ljudi poznaje ljepote toga grada u Zagori, pa je ovo bila jedna od rijetkih prilika koja je omogućila 35 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 35 2/18/2014 1:28:04 AM Andrea Slišković, Putovanje prema Hercegovini studentima sa Sveučilišta u Zagrebu da, većina njih prvi i posljednji put, vide vrijedne prirodne fenomene krša – Crveno i Modro jezero, prozvanih tako zbog boja stijena koje ih okružuju. Crveno se jezero nalazi na udaljenosti od samo jednoga i pol kilometra od središta grada, a ubraja se među prirodno najdublja jezera čija se dubina proteže ispod razine mora. Modro je jezero, pak smješteno u samom središtu grada, a sasvim do njega, nalazi se nogometni stadion Gospin dolac koji je, upravo zbog svoga susjednoga odnosa s jezerom, svrstan među dvanaest najneobičnijih stadiona u svijetu. Povrh Gospina doca i obronaka Modroga jezera, studenti su imali priliku prošetati po Hasanaginičinoj kuli, tvrđavi Topani koja je nastala u 10. stoljeću te su vidjeli i crkvicu Gospe od Anđela iz 1718. godine, koja je i danas zaštitnica grada Imotskoga. 34-36 Svakako, na kraju valja istaknuti da je ovo bila još jedna sjajna trodnevna terenska nastava pod vodstvom profesorice Sanje Vulić koja nam je i ovaj put omogućila da čujemo ono što ne znamo o onom što bismo trebali znati, i to sve uz veliku pomoć čapljinskoga pjesnika Ljube Krmeka. U svoje ime i u ime svojih kolega, uključujući i dvije studentice sa Sveučilišta u Gdanjsku koje je prof. Vulić povela s nama, zahvaljujem na izvrsnoj nastavi na terenu te se nadam da će svima nama skupa ova terenska nastava ostati utisnuta na posebno mjesto u srcu. Baš kao što je meni ... A da misao bude zaokružena – pozdrav našim susjedima, našoj Hercegovini s potvrdom stihova: Dođi da vidiš, dođi da se diviš, i poželjet ćeš ovdje da živiš! Sudionici putovanja prema Hercegovini 36 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 36 2/18/2014 1:28:05 AM Antonija Čota Rekettye, Uloga Vojvodine u razvoju HNK u Zagrebu 37-40 Uloga Vojvodine u razvoju HNK u Zagrebu ANTONIJA ČOTA REKETTYE Scenarij razvitka kazališne umjetnosti gotovo je svugdje isti, u Hrvatskoj i Vojvodini zasigurno. Početke scenske umjetnosti nalazimo u okrilju crkve. U Zagrebu se počeci kazališnog života vežu za isusovačke gimnazije gdje se već od početka 1600-tih godina daju predstave. Od 1791. do 1834. godine na sceni kaptolskog sjemenušta đaci izvode kajkavske adaptacije njemačke, francuske i talijanske književnosti. Od 1780. do 1860. kontinuirano gostuju njemačke, odnosnosno mađarske putujuće družine. Gotovo identična situacija je u Vojvodini (izuzev talijanskih drama). Zasigurno se radilo o igrokazima religiozne sadržine koji su pretežno izvođeni na otvorenom. Prvu kazališnu zgradu Zagreb je dobio zahvaljujući hazarderskoj sreći. Naime, zagrebački trgovac Kristifor Stanković dobio je glavni zgoditak na Bečkoj lutriji i odlučio novac upotrijebiti kako bi izgradio kazališnu zgradu na Gornjem gradu u današnjoj Gornjogradskoj vijećnici na Markovu trgu. Kazalište je svečano otvoreno 4. listopada 1834. godine Kornerovom dramom Niklas Graf von Zriny. Ovo, Stankovićevo kazalište, poznato je i po tome što su u predstave ubacivane hrvatske pjesme (budnice i davorije) među kojima najpoznatija, koja se i danas pjeva, Još Hrvatska nij propala. No, štokavske dramske književnosti niti glumačkog ansambla tko bi ih izvodio – nema. Nekako u isto vrijeme u Novom Sadu djeluje diletantsko kazalište koje je okupio Konstantin Popović Komoraš, koje, povratkom Joakima Vujića oca srpskog kazališta, 1838. godine prerasta u Leteće diletantsko pozorište1. Upravo ovo kazalište odigrat će epohalnu ulogu u povijesti hrvatskog kazališta2. 1 Batušić, S., Hrvatska pozornica, Mladost, Zagreb, 1978., 23. 2 Cindrić, P., Trnovit put do samostalnosti, Enciklopedija Hrvatskog narodnog kazališta, GZH, Zagreb, 1969., 47. Stankovićevo kazalište, 1839. godine preuzimaju Nijemci, braća Börnstein, Heinrich i Karl, simpatizeri Gajeva ilirskog pokreta, te pokušavaju, pored njemačkih predstava davati i «domaće». Nedostaju im glumci te stoga objavljuju u Gajevoj Danici poziv za glumce «vješte ilirskom jeziku». No, nitko se nije odazvao. Oglas je pročitao Ivan Šimatović, također Gajev Ilirac, inženjer koji je jedno vrijeme boravio u Petrovaradinu, a Gaj mu je povremeno objavjivao pjesme u Danici te je odlučio djelovati. Novosadskim glumcima ponudio je angažman u Zagrebu. Njih desetoro (osam glumaca i dvije glumice) sastali su se u Petrovaradinu sa Ivanom Šimatovićem 19. svibnja 1840. godine kada je potisan ugovor u devet točaka. Ovaj ugovor, potpisan u Petrovaradinu smatra se prvim pravim aktom u povijesti hrvatskog kazališta3. Među prvim glumcima kazališta u Zagrebu našli su se: Toma Isaković, Sava Marković Purđa, Đorđe Anastasijević, Sofija Anastasijević, Katarina Jovanović, Jovan Kapdemort, Petar Petrović, Dimitrije Grujić, Stevan Karamat i Maksim Brežovski. Glumci i glumice putovali su iz Novog Sada do Srijemske Mitrovice kolima, zatim brodom do Siska i ponovno kolima do Zagreba. Troškove puta snosio je novosadski trgovac Hadži Kira Nikolics4. Ubrzo se ovoj skupini pridružuju i neki zagrebački glumci i glumice i svi skupa počinju djelovati pod nazivom Domorodno teatralno društvo. Prva predstava izvedena je 10. lipnja 1840. Bila je to junačka igra Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija ili Turci pod Siskom5. Djelo 3 Original ugovora je do 1924. bio u posjedu Vladimira Mažuranića koji ga je, s cijelom književnom zaostavštinom naslijedio od svog ujaka Dimitrija Demetra. (prema dr. sci. Snježana Banović, Veze Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, Scena, XLVII, Novi Sad, 2011. 72. 4 Ibid. 72. 5 Drama se sastoji iz tri čina, a likovi su povijesni: Toma, knez Erdödy Bakacs Moslavski, ban Horvata, 37 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 37 2/18/2014 1:28:05 AM Antonija Čota Rekettye, Uloga Vojvodine u razvoju HNK u Zagrebu je igrano na štokavskom narječju, a prije izvođenja predstave govorio se svečani prolog koji je napisao Ivan Mažuranić6. Glumačka skupina predstavu je izvodila u Sisku i Karlovcu, a negdje u lipnju 1841. vratila se u Zagreb ojačana s novih dvadesetak glumaca, te je u jesenjoj sezoni izvela još dvadesetak predstava među kojima je izvedeno čak šest dramskih djela Jovana Sterije Popovića, nekoliko prerada tada popularnih, mahom njemačkih djela, pa čak i djelo Romeo i Julija Wiliama Shakespearesa koju je preveo Vasilije Jovanović Zemunac, a za zagrebačku publiku preradio Dimitrije Demeter7. U veljači 1842. godine glumci, Novosađani, napuštaju Zagreb. Većina njih odlazi u Beograd. U Zagrebu pune četiri godine više nije bilo predstave na hrvatskom jeziku. Varoški teatar dobiva ime Staadtstheatar. Na njegovu čelu razmjenjuje se njemačko vodsvo, a predstave se izvode na njemačkom jeziku. Tek 1846. Heinrich Börnstein poduzima novi producentski poduhvat i organizira izvođenje opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Kazališni život ponovno preuzimaju njemačke i talijanske drame te se povijesnim datumom smatra 24. studenoga 1860. kada glumac Vilim Lesić prekida izvođenje predstave na njemačkom jeziku i priopćava publici da će se predstave od tada igrati samo na hrvatskom jeziku. U to vrijeme istaknuti pjesnik, dramatičar, političar, kulturni djelatnik i budući predsjednik Matice srpske u Novom Sadu, Jovan Subotić, postaje članom Kazališnog odbora u Zagrebu, a tri godine kasnije i njegov predsjednik, odnosno ravnatelj kazališta. Tada su u Zagrebu izvedene sljedeće njegove drame: Herceg Dalmatina i Slavonaca, Katarina, njegova supruga, Juran, njegov sin, Sofija, njegova supruga, Janko knez Drašković Trakošćanski, začasni poglavar u Križevcu, Andrija Knez Auersberg Turjački, poglavar u Karlovcu, Blaž Gjurak, poglavar utvrde u Sisku, Kleković i Marnavić, horvatsko-ilirski plemići u službi banovoj, Hasan, paša od Bosne, Mehmet Sandžak od Hercegovine, sestrić sultanov, Hasanov izdajnik, Kurt, janičarski aga, Rustan beg, vođa Bošnjaka, Jedan stari Srbljin, Horvati, Krajnci, Štajerci, Istrijanci, Bošnjaci, Srblji i Turci. Na kraju je dat rječnik manje poznatih izraza. V. Klasici hrvatske književnosti na CD ROM-u – Drama i kazalište, http://www.scribd.com/doc/137304626/ Kukuljevi%C4%87-Juran-i-Sofija 6 Pedeset godina hrvatskog kazališta, Hrvatsko zemaljsko kazalište, Zagreb, 1910. 7 Ibid. 37-40 Vladislav, Prehvala, Nemanja, Miloš Obilić, Kralj Badin i Zvonimir kralj Hrvatski, sve s velikim uspjehom. Na praizvedbi Zvonimira Subotić je dobio lovorov vijenac s trobojnicom na kojoj su bili ispisani stihovi: Da je Hrvat Srbu bratac mio, Srb pjesniče, Zvonimir tvoj kaže/ Ushitom je on te usplamtio, kakav samo bratska ljubav smože/ plod te sjetve nagrada ti budi, što Hrvatstvu to i Srpstvu prudi. Godine 1864. nekoliko glumaca iz Zagreba prelazi u Novi Sad, a među njima Stjepan Andrijević, Laza Popović i supruga mu Marija Adelsheim. Kazalište na Markovu trgu prestaje zadovoljavati potrebe publike te se od prihoda sa svojeg imanja u Mađraskog koji je barun Eduard Jelačić ostavio oporučno, počinje zidati nova zgrada kazališta u Ilici. VOJVOĐANIN, RAVNATELJ OPERE HNK – Drugi ključni događaj u povijesti hrvatskog kazališta odigrao se već u novoj zgradi HNKa koja je otvorena 14. listopada 1895. godine. Tadašnji intendant, Stjepan Miletić profesionalizira rad kazališta, kreira umjetničko-repertoarni model i uspostavlja rad opere nakon prekida 1889. No, tek će njegov sljedbenik, Vladimir Treščec Branjski trajno uspostaviti Dramu za čijeg ravnatelja postavlja Branka Gavellu, kao i Operu čiji prvi ravnatelj postaje vojvođanin – Petar Konjović. Petar Konjović, Vojvođanin, rođen u Čurugu kraj Novog Sada 1883. godine, tako postaje treći8 Vojvođanin koji je značajno obilježio stvaranje i razvitak HNK. Ovaj, đak somborske učiteljske škole i praški student, napisao je nekoliko opera od kojih je prva, Ženidba Miloša Obilića koja je svoju praizvedbu doživljela upravo u HNK u Zagrebu, ali pod naslovom Vilin veo. Petar Konjović ravnateljem Opere bio je od 1921. do 1926. godine, nakon čega odlazi za upravnika kazališta u Osijeku, pa u Splitu i Novom Sadu, da bi se 1933. ponovno vratio u Zagreb gdje je živio i radio sve do 1939. kada je postavljen za profesora glazbene Akademije u Beogradu. JULIJE BENEŠIĆ I REDATELJSKO KAZALIŠTE – U razdoblju između dva svjetska rata upravnikom HNK-a postaje Julije Benešić (upravnik 8 Kao prve Vojvođane smatramo skupinu od 10 novosadskih glumaca i glumica, a kao drugog Vojvođanina Jovana Subotića iz Rume u Srijemu. 38 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 38 2/18/2014 1:28:05 AM Antonija Čota Rekettye, Uloga Vojvodine u razvoju HNK u Zagrebu u prvom mandatu od 1921. do 1926., a zatim ponovno od 1939.), koji uz suradnju ravnatelja Drame Branka Gavelle i ravnatelja Opere Petra Konjovića, okuplja brojne književnike, slikare, prevoditelje, afirmirajući hrvatsko redateljsko kazalište. Branko Gavella režira drame Miroslava Krleže, od Golgote (1922.) i Vučjaka (1923.) do Michelangela Buonarottija i Adama i Eve (1925.). U to vreme režiraju i Ivo Rajić i Tito Strozzi. Nosioci dramskog repertoara u tom periodu su Marija Ružička Strozzi, Dragutin Freudenreich, Milica Mihičić, Nina Vavra, August Cilić, Hinko Nučić, Josip Pavić, Nada Babić, Ervina Dragman, Dubravko Dujšin, Božena Kraljeva, Vjekoslav Afrić, Jozo Laurenčić i Nikša Stefanini. Suvremena hrvatska teatrologija Benešićevo doba naziva zlatnim dobom povijesti hrvatskog kazališta. No, u ožujku 1926. tadašnji ministar prosvjete Stjepan Radić smijenio ga je sa ove dužnosti, srećom na kratko te se Benešić već nakon šest mjeseci vraća u kazalište.9 I KONAČNO JEDAN SOMBORAC – Nakon Drugog svjetskog rata politiku narodnih kazališta, pored ostalog, karakterizira prodor ruske dramske književnosti pod uticajem komunizma. Tako ponovno, pojedini domaći dramski pisci ostaju uskraćeni za pravo izvođenja. U kazališnom životu tada dolazi do osnivanja novih kazališta koja su lišena bremena «narodno» i obveza koje ono nosi. Skupina mladih glumaca i redatelja koji su se usprotivili repertoarskoj politici HNK-a u Zagrebu, na čelu s Brankom Gavellom osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište koje se smjestilo u zgradu «Malog kazališta» u Frankopanskoj ulici broj 10. Na poziv Gavelle kazalištu se priključio i Dino Radojević koji je nakon Akademije za igralsko umetnost koju je završio u Ljubljani nastavio raditi u Prešernovom dramskom gledališću u Kranju. U Zagrebačkom dramskom kazalištu, Radojević je ostvario više antologijskih predstava, ali i emblematske poput Kraljeva Miroslava Krleže (1970). Istakao se uprizorenjem drama američkih pisaca (Mjesečina za jadnike O Nilla, 9 Dolaskom Stjepana Radića za ministra prosvjete pojavilo se u kazališnoj umjetsnoti tzv. seljačko kazališno pitanje. Kako je Benešić bio pobornik ekskluzivnog teatra nije se mogao složiti s tom kazališnom reformom o deelitizaciji kazališne umjetnosti te se usprotivio Radićevoj zamisli o stvaranju masovnog pučkog kazališta. Taj spor rezultirao je njegovom smjenom. 37-40 Vještice iz Salema i Sjećanje na dva ponedjeljka Artura Millera, Tramvaj zvani žudnja i Mačka na usijanom, limenom krovu Temesi Wilijamsa; klasičnog repertoara Shakespeare, Strindberg, Brecht...;, ali najznačajniji odvojak njegova repertoarskog opusa čine uprizorenja suvremenih hrvatskih dramatičara (S. Štajner, M. Matković, P. Budak i dr.. Dino Radojević pripadao je tzv. Kartelu Gavellinih nastavljača uz K. Spaića, B. Violića i G. Para. Dugi niz godina radio je na zagrebačkoj akademiji dramske umjetnosti kao profesor glume i jedan je od najistaknutijih predstavnika postgavelijanskog naraštja redatelja koji je obilježio hrvatsko kazalište druge polovice 20. stoljeća. Dino Radojević rođen je 1. siječnja 1927. godine vjerojatno na salašima Radojević nadomak Sombora, a upisan je u matičnu knjigu rođenih u Stanišiću. Po majci Nijemac (otac Đuro, a majka Marija rođena Hanzliček), školovao se u Sloveniji, a najveća profesionalna dostignuća ostvario u Zagrebu gdje se 21. ožujka 1981. godine oženio s Jasenkom Gretić. U braku je proveo svega pet godina jer 9. svibnja 1986. umire u Zagrebu. Sahranjen je na Mirogoju. UMJESTO ZAKLJUČKA Ovaj uradak nije se bavio glumcima i drugim scenskim djelatnicima koji su svoje karijere gradili u Zagrebačkim kazalištima poput Elize Gerner i Ankice Pekanović (Sombor), Vlatka Dulića (Subotica) i mnogih drugih. Umjesto klasičnog zaključka iznijeti ćemo još jedan zanimljiv podatak. Naime, u vrijeme renoviranja zgrade koja će kasnije postati Zagrebačko dramsko, odnosno Gavellino kazalište, prva premijera ovog, tek osnovanog teatra, Golgota Miroslava Krleže u režiji Branka Gavele, 30. listopada 1954. održana je u Subotici. Izvori: 1. Matična knjiga rođenih za 1927. godinu, redni broj upisa 1. – Matični ured, Sombor. Literatura: 1. Enciklopedija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, HNK 1894-1969. GZH i HNK, Zagreb, 1969. 2. Pedeset godina hrvatskog kazališta, Hrvatsko zemaljsko kazalište, Zagreb, 1910. 39 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 39 2/18/2014 1:28:05 AM Antonija Čota Rekettye, Uloga Vojvodine u razvoju HNK u Zagrebu 3. Andrić, N., Spomen knjiga hrvatskog zem. kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade, Zagreb, 1895. 4. Batušić, N., 125 godina Hrvatskog narodnog kazališta, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860-1985, HNK u Zagrebu i ŠK, Zagreb, 1985. 5. Batušić, N., Povijest Hrvatskog kazališta, ŠK, Zagreb, 1978. 6. Batušić, S., Hrvatska pozornica, Mladost, Zagreb, 1978. 7. Bogdanović, M., Tetarska stoletnica, Hrvatsko narodno kazalište 1860-1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb, 1960. 8. Bornstein, H., Uber die Begrundung einer illyrischen National Buhne, Danica Ilirska/2/0, 16. XI. 1839. 9. Cindrić, P., Hrvatski i srpski teatar, Lykos, Zagreb, 1960. 10. Cindrić, P., Trnovit put do samostalnosti, Enciklopedija Hrvatskog narodnog kazališta, GZH, Zagreb, 1969. 37-40 11. Dotlić, L., Novosadsko pozorište i zagrebačko kazalište u prvoj deceniji zajedničke egzistencije, Hrvatsko narodno kazalište 1860-1960, zbornik stogodišnjici, Naprijed, Zagreb, 1960. 12. Gavella, B., Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegovog stila, Zora, Zagreb, 1982. 13. Gavella, B., Socijalna atmosfefa Hrvatskog narodnog kazališta i njegovi odnosi prema svom kazališnom susjedstvu, Rad JAZU br. 353, Zagreb, 1968, 14. Milan Simeonović, N, Začetak i razvitak hrvatskog kazališta sa stručnog stanovišta, Zagreb, 1905. 15. Petković, M., Srspki autori na zagrebačkoj pozornici, Hrvatsko narodno kazalište 1860-1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb, 1960. 16. Nehajev, M. C., O stogodišnjici hrvatskog preporoda 1830-1930, Zagreb, 1930. Elize Gerner Vlatko Dulić Petar Šarčević Ana Lederer 40 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 40 2/18/2014 1:28:06 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya 41-58 Kasna drama velikana s Broadwaya* FRANA MARIJA VRANKOVIĆ U radu se analizira drama Tennesseja Williamsa The Two-Character Play. Ta se drama smješta u širi kontekst Williamsova dramskoga stvaralaštva. Također se razmatraju mogući načini periodizacije te se ukratko analiziraju pojedini periodi Williamsova dramskoga stvaralaštva i pojedina djela. Uspoređuju se djela iz ranijih i kasnijih stvaralaćkih faza. Tennesse Williams, rođen 26. ožujka 1914. kao Thomas Lanier Williams u Columbusu u Državi Mississippi, školovao se na Sveučilištu u Missouriju u Kolumbiji, zatim je pohađao Sveučilište St. Louis u Washingtonu. Na Sveučilištu u Iowi je 1938. stekao B.A. iz engleske književnosti. Za vrijeme i nakon studija bavio se fizičkim radom i činovničkim poslovima. Bio je konobar, lift boy, telegrafist i sl. God. 1940. dobio je Nagradu društva Rockefeller za prvu dramu Bitka anđela, a 1943. zaposlio se kao scenarist u Metro-Goldwyn-Mayeru u Hollywoodu. S obzirom na uspjeh svoje prve cjelovečernje drame, te zaposlenje u Hollywoodu, potpuno se opredijelio za pisanje. To njegovo opredjeljenje naišlo je na pohvale kritike. God. 1945. dobio je prvu nagradu Newyorkšoga društva kritičara, koju je poslije dobio još tri puta. Iste je godine dobio Nagradu Sidney Howard i Nagradu Donaldson, a 1948. za Tramvaj zvan čežnja i 1945. za Mačku na vrućem limenom krovu dobio je Pulitzerovu nagradu i Nagradu dramskih kritičara. God. 1976. postaje član Američke akademije, a četiri godine poslije američki predsjednik Jimmy Carter odlikuje ga Predsjedničkom medaljom slobode. Umire 25. veljače 1983. u sedamdeset i drugoj godini života, ostavivši za sobom stotinjak dramskih tekstova. Hrvatskoj su čitateljskoj, a osobito kazališnoj publici uglavnom poznata * Ovaj je rad Frana Marija Vranković napisala kao popratni rad uz svoju diplomsku predstavu Dvolična igra Tennesseeja Williamsa na Akademiji dramske umjetnosti, koja je premijerno izvedena 12. svibnja 2011. na Kazališnoj sceni «Lea Deutsch» u Zagrebu. samo prevedena Williamsova djela. Zato će ovom prigodom biti analizirano jedno djelo kojega prijevod u Hrvatskoj još nije objavljen, a to je dvočinka The Two-Character Play1. Moguće periodizacije Tennesseeja Williamsa dramskoga opusa Williamsov pogled na kazalište uvelike je formiralo njegovo sudjelovanje na dramskim radionicama Sveučilišta u Iowi, pod vodstvom Erwina Piscatora, kojemu je i asistirao na produkciji Rata i mira 1942.2 Pristup liku Pjera Kiriloviča Bezuhova kao komentatora, Williams je upotrijebio pri pisanju lika Toma Wingfrieda u Staklenoj menažeriji. Pod utjecajem Piscatorova epskoga kazališta, te pod utjecajem pogleda na prostor slikara Hansa Hofmanna3, u predgovoru Staklene menažerije, kazalište za koje piše naziva «plastično kazalište»4. To je teatar u kojem se scenografija, rekvizita, glazba, zvukovi, vizualni efekti i svi elementi režije moraju ujediniti kako bi odražavali i pojačavali radnju, teme, likove i jezik. Williams želi pokazati kako je dotadašnje realističko Broadwaysko kazalište puka preslika života koja ne sadrži ništa organsko i kako treba svim scenskim sredstvima tražiti nešto više od pukoga realističkoga imitiranja svakodnevnice na pozornici i okrenuti se ekspresionizmu. Zbog toga njegovi likovi ne govore svakodnevnim razgovornim jezikom, već je njihov diskurs dotjeran, dramaturgija je filmska, scenografija 1 Naslov toga djela moguće je na hrvatski jezik prevesti na više načina. O tom će biti riječi u idućem poglavlju ovoga teksta. 2 Lav Nikolajevič Tolstoj: Rat i mir, dramatizacija: Erwin Piscator i Alfred Neumann, režija: Erwin Piscator,New School’s Studio Thetre, Sveučilište u Iowi, svibanj 1942. 3 Hofmann, Hans u eseju Plastic Creation (The Search for the Real and Other Essays, Addison Gallery of American Art (1948.), str. 22., piše: «Prostor nije samo statičan i inertan, on je živ. Prostor je dinamičan.» 4 Williams, Tennessee, The Glass Menagerie: A Play, (New York: Random, 1945.), ix-xii. 41 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 41 2/18/2014 1:28:06 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya skulpturalna, a upotreba zvučnih i svjetlosnih elemenata simbolička. U teoriji Williams zagovara izvedbeno kazalište naspram kazališta literature, dočim se njegov dijalog uvelike sukobljava s njegovim izvedbenim zamislima. Traga za neverbalnim i neknjiževnim elementima kazališta za koje drži da su jednako dio izvedbenoga kao riječi i ideje. Williams se u teoretskom promišljanju kazališta i upotrebi svih kazališnih elemenata u svrhu predstave te filmskom pretapanju scena slagao s Piscatorom. Međutim, u praktičnoj se primjeni s njim razišao u mišljenju, te je odustao od toga da Piscator postavlja njegovu dramu Rat anđela. U promatranju kazališta kao cjeline, Williams se u tom periodu odmaknuo od realizma, ali se nije odmaknuo od jakoga, koherentnoga dotjeranoga diskursa. Na Williamsa je također određen utjecaj izvršilo i dramsko stvaralaštvo Eugena O’Niela, s čijim se djelima susretao za vrijeme školovanja. Pod utjecajem Adolpha Appije, Gordona Craiga, Leeja Simonsona i Roberta Edmonda Jonesa, Williams je o sceni razmišljao kao o trodimenzionalnom prostoru, a ne o dvodimenzionalnoj plohi te mu je ideal bio u drami postići koncept gesamstkunstwerka Richarda Wagnera. Međutim, Williams nije kanio taj koncept primijeniti na sam proces inscenacije komada i njegovu scensku izvedbu, već na proces njegova nastajanja. Smatrao je da sam pisac može, prilikom pisanja upisati u strukturu teksta sve elemente koje čine kazališnu izvedbu. Držao je da pisac već samim tekstom može proizvesti kazališno iskustvo te da kazalište počinje činom pisanja dramskoga teksta zbog toga što drama nije puko slaganje riječi, već slaganje scenskih slika. S obzirom na Williamsova teoretska promišljanja i njegov način promatranja kazališta, moglo bi se očekivati da njegov dramski opus barem malo nalikuje opusu Bertolda Brechta. Ali nije tako. Naprotiv, u najvećem dijelu svoga opusa, u samom dramskom izrazu, Williams je ostao bliži broadwayskomu realističnom kazalištu. Dramski se opus Tennessija Williamsa može podijeliti u tri faze dramskoga stvaralaštva. Prva faza obuhvaća djela nastala između 1930. i 1939. Od 1940. do 1965. traje drugi period u kojem je Williams postigao svoje najveće uspjehe te su mu komadi izvođeni na Broadwayu, a njegovi najveći hitovi postali su uzorom ostalim američkim dramskim piscima i temeljem 41-58 američke dramske književnosti. Nakon te faze, slijedi treća faza Williamsova stvaralaštva, koja obuhvaća djela nastala od 1966. do 1983., u kojoj je od omiljenoga dramskoga pisca Williams postao jedan od najkritiziranijih američkih pisaca. Sve faze povezuje zajednička osnovna tematika. Kroz cijeli svoj opus Williams se bavi samoćom, strahom od samoće, otuđenosti od društva, sukobom između zatvorenosti i slobode, te razlikovanjem duševno oboljeloga i zdravoga uma. Podjela na rane komade, broadwayske hitove i kasne komade u ovom je radu izvršena po kronološkoj osnovi5. Međutim, Williamsov dramski opus mogao bi se podijeliti i po tom jesu li djela nastala u broadwayskom kanonu ili izvan njega. Također je moguća podjela na lirske komade, komercijalne komade i eksperimentalne komade, a moguća bi bila i strukturalna podjela na jednočinke, dvočinke, tročinke i drame podijeljene na prizore i sl. U ovoj podjeli, komadi Battle of Angles i Gnädiges fräulein uzeti su kao prekretnice u Williamsovu stvaralaštvu. I od 1940. do 1965. nastajali su komadi koji nisu odgovarali kriterijima Broadwaya, međutim, najveći postotak djela pronalazi svoje mjesto unutar tadašnjega broadwayskoga kanona, kojega je, između ostaloga, kreirao i sam Williams. God. 1930., kao prijavu za kolegij Moderna drama na Sveučilištu u Missouriju, Williams piše svoju prvu jednočinku od dvanaest kartica Beauty Is the Word, moralističku dramu o misionaru i njegovoj ženi, čime počinje faza njegovih ranih dramskih djela, koja traje od 1930. do 1939. Iduće godine piše Hot Milk at Three in the Morning, dramu o mladom bračnom paru kojega muče bolest i besparica. Jednočinku o pušačici koju progoni vlastita majka, naslovljenu Why Do You Smoke So Much, Lily?, te komediju Cairo! Shanghai! Bombay! piše 1935. Komediju Cairo! Shanghai! Bombay! izvodi amaterska družina u Memphisu, i to je ujedno i prva scenska izvedba Williamsovih komada. 1936. upisuje se na Sveučilište u Washingtonu na kojem je iste godine za natječaje dramskih družina napisao The 5 Treba napomenuti kako je u slučaju Tennesseeja Williamsa teško govoriti o kronološkoj točnosti s obzirom na to da se je većini svojih djela vraćao te ih prepravljao, nadopisivao ili iznova pisao pod drugim naslovom. Uz to, mnoga njegova rana i kasna djela objavljivana su posthumno i nije ih moguće posve točno datirati. 42 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 42 2/18/2014 1:28:06 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya Magic Tower; Candles to the Sun i The Fugitive Kind. Na svim je natječajima prihvaćen i drame su mu izvedene. Nakon što je u ljeto 1937. njegovoj sestri dijagnosticirana dementia praecox (šizofrenija), te je prebačena u državnu mentalnu bolnicu u Missouriju, Williams piše jednočinku Summer at the Lake i tročinku Spring Storm. To su prvi scenski tekstovi koje ne piše planski u sklopu školovanja ili prijave na natječaj, a ni po narudžbi. Spomenuta jednočinka govori o osjetljivom tinejdžeru kojega ugnjetava južnjačka majka, dok je tročinka inspirirana pjesmom T. S. Eliota The Waste Land, koja govori o nesređenom mladom umjetniku. Ta su djela najava početka formiranja Williamsa kao pisca psihološkoga realizma te pisca koji veliku pozornost pridaje razrađenomu i dotjeranomu dijalogu. Nakon njih počinje pisati socijalno osviještenu tročinku Not About Nightingales o zatvorenicima koji štrajkaju glađu. To je ujedno i prva drama koju potpisuje umjetničkim imenom Tennessee Williams (do tada se potpisivao svojim pravim imenom Thomas Lanier Williams). U drugoj fazi, fazi broadwayskih hitova koja traje od 1940. do 1965., Williams je predstavnik psihološkoga realizma koji posebnu pažnju posvećuje rečeničnomu izrazu. Raspisuje gotovo savršene, pomalo lirske rečenice. To su jasno dovršene rečenice kroz koje svaki lik u potpunosti iznosi i artikulira svoju misao. Pisac i kazališni producent Lyle Leverich, Williamsov biograf, zbog poetskoga lirizma naziva Williamsa «pjesnikom ljudskoga srca»6. Upravo zbog toga poetskoga lirizma, drame su mu često na samoj granici melodramskoga. Likovi i radnja jasno su definirani. U skladu s teorijom dramaturgije, dramska radnja sadrži uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. Međutim, siže dramskoga djela ne prati uvijek fabularni slijed. U predgovorima i opsežnim uvodnim didaskalijama svojih drama, Williams u tom periodu daje naznačiti kako piše skulpturalnu dramu. Sukladno tomu, u didaskalijama pokušava opisati sve elemente izvedbe. Toj fazi pripadaju npr. drame Battle of Angels (1940.), njegova prva cjelovečernja drama Staklena menažerija (1945.), zatim Tramvaj zvan čežnja (1947.), Summer and smoke7 (1947.), Te6 Leverich, Lyle, Tom: The Unknown Tennessee Williams (1995.), str. 5 7 Komadima koji nisu prevedeni na hrvatski u ovom je radu ostavljen izvorni engleski naslov. 41-58 tovirana ruža (1948.), Mačka na vrućem limenom krovu (1955), Iznenada prošloga ljeta (1958.), Slatka ptica mladosti (1959.), Noć Iguane (1961.) itd. Iako je doživjela neuspjeh zbog provokativne tematike, drama Battle of Angels, napisana i izvedena 1940., prva je drama druge faze i ujedno prva drama izvedena na velikoj sceni u profesionalnom kazalištu u Bostonu. Williams ju je preradio i pod naslovom Orfej silazi, inspiriranim stihovima R. M. Rilkea, objavio 1957. Nakon iskustva rada u filmskoj industriji, kao scenarist 1945. piše Staklenu menažeriju. Poslije iznimno uspješne praizvedbe u Chicagu, to se djelo postavlja na Broadwayju. Doživljava veliki uspjeh te Williams dobiva nagradu njujorških dramskih kritičara (New York Drama Critic Circle Award). Nakon toga redom slijede komercijalni i kritički uspjesi njegovih drama, osim Camino Reala 1953. i Milk Traina 1963. Ipak, iduće godine Milk Train doživljava uspjeh u San Franciscu. Trećim periodom, tj. periodom kasnih komada od 1966. do 1983., nakon Noći Iguane, počinje eksperimentalna, minimalistička faza Williamsova stvaralaštva. Taj eksperimentalni period počinje 1966. duologijom Slapstick Tragedy, prvim američkim crnim komedijama, koju sačinjavaju Gnädiges fräulein i The Mutilated. Gnädiges fräulein nadrealistička je crna komedija o južnjačkom životu s apsurdnim momentima, u kojoj cocaloony ptica napada podstanarku, propalu vodviljsku pjevačicu Fräulein, koju brani plavokosi Indijanac Joe, dok se njihova stanodavka, lokalna tračerica Polly, zabavlja tračajući s Molly, koja ima pravo boravka u njezinoj kući. Drugi dio duologije također govori o izgubljenim ljudima koji se boje tjelesne osakaćenosti, a da nisu ni svjesni koliko su duševno osakaćeni. Sama je forma te drame zanimljiva jer je njezina radnja isprekidana upadima kora koji pjeva himne koje podsjećaju na božićne pjesmice. Malo nakon te duologije, 1969. Williams je doživio najveći neuspjeh u karijeri dramom o dvoje potpuno izgubljenih ljudi, slikaru i njegovoj ženi, In the Bar of a Tokyo Hotel. Pred sam kraj života 1980. objavljuje Tri drame lirskoga kazališta, kojih nastanak nije jasno datiran. Njegovo lirsko kazalište je kazalište koje je na granici glazbenoga kazališta jer u sebi sadrži plesne i pjevne brojeve. Prvi od tri scenska teksta je kratka poetska fantazija The Young Departed, posvećena R. M. 43 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 43 2/18/2014 1:28:06 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya Rilkeu. Ona predstavlja novi pogled na Williamsov prvi komad Beauty is the World, u kojem su predstavljeni mrtvi ljubavnici koji kroz ples pokušavaju izraziti svoju strast. U Now the Cats with Jewelled Claws ležerna večera iznenada postaje veseli mjuzikl, a u trećem scenskom tekstu, naslovljenom A Cavalier for Milady, tridesetogodišnja mentalno oboljela Nance, odjevena kao djevojčica, promatra mušku statuu koja za nju oživljava kao mrtvi ruski plesač Nijinski, te potom s njim pleše. U kasnim komadima dramske osobe prestaju predstavljati konkretne likove koji nose imena i prezimena. One postaju apstraktne i postaju utjelovljenja ideja. I kad likove naziva imenima, ta imena često nose simboličku vrijednost i predstavljaju tipologiju. Odmiče se od psihološkoga realizma i bježi u apstrakciju, simbolizam, dekonstrukciju i fragmentarnost, te se po dramskom izrazu približava dramatičarima poput Becketta, Geneta i Pintera. Od realističkih očekivanja odlazi u fantaziju. Više ne dotjeruje dijalog već često rastače rečeničnu strukturu. Ostavlja rečenice nedovršenima te eksperimentira jezikom. Gubi jasnu razdjelnicu između stvarnosti i iluzije. Likovi si međusobno dovršavaju misli, koje često ostaju nedovršene. Dramska struktura više nema zapleta i klimaksa. U nekim je djelima ovoga perioda teško razabrati o čemu se uopće radi. Williams tu postaje pisac šezdesetih koji se ne opterećuje pravilima. Više ga ne zanima kronološki slijed radnje i posvećuje se slobodi eksperimentiranja. Problemi subjekata ne ostaju unutar subjekta samoga već se šire na situaciju u kojoj se oni nalaze. Bavi se problematikom sjećanja i istinitosti vlastite i tuđe memorije. Za razliku od djela iz prve faze koja su bila prihvaćena, ova kasnija djela, koja su se približila Williamsovu promišljanju kazališta iz predgovora Staklene menažerije, kritičari ne prihvaćaju. Tomu periodu pripadaju drame Gnädiges fräulein (1966.), Ne mogu zamisliti sutra (1966.), OutCry (1971-3.), The Red Devil Battery Sign (1975.), Priča o tigru (1978.), Koraci moraju biti nježni (1980.), Odjeća za ljetni hotel (1980.), Nešto oblačno, nešto jasno (1980.), A sad mače dijamantnih kandži (1981.), Neobična kuća sa sobama u najam gospođe Le Monde (1944.) i dr. Pozicioniranje The Two-Character Play unutar dramskoga opusa Tennesseeja Williamsa 41-58 Kao gotovo sva kasna Williamsova scenska djela, ni The Two-Character Play nije preveden na hrvatski jezik. Problemi prijevoda toga djela počinju već od samoga naslova, i to i zbog riječi character i zbog riječi play. Riječ character može se prevesti kao lik, karakter, osoba, a riječ play kao drama i igra. Prema tomu, mogući prijevodi naslova te drame su: Drama za dvoje, Dvolična drama, Drama dva lika, Dvokarakterna drama, Igra dvaju likova, Igra udvoje, Dvolična igra itd. Od navedenih mogućih naslova, možda najbolje odgovaraju prijevodi naslova Drama za dvoje i Dvolična igra, s tim da Dvolična igra implicira na dvostrukost, a sâmo djelo unutar sebe sadrži i dvostrukost i trostukost i četverostrukost svijeta toga scenskoga zbivanja. Dramske su osobe dvočinke The Two-Character Play dvoje glumaca putujućega kazališta, brat i sestra Felice i Clare, koje napušta ostatak glumačke družine u «nepoznatom kazalištu nepoznate države»8. Kako se, možda, nalaze ispred publike koja očekuje pogledati predstavu, odluče odigrati The Two-Character Play. To je komad u komadu, kazalište u kazalištu, iluzija u iluziji, vapaj protiv izolacije, panike i straha. Sama je radnja ove igre začudna, te nema jasnoga fabularnoga tijeka kojega bi se moglo slijediti, kao ni jasnoga kraja. Unutar komada skicirana su dva potencijalno zasebna sižea, onaj glumca i glumice i onaj brata i sestre. Likovi brata i sestre su mentalno rastrojeni jer su svjedočili ubojstvu/ samoubojstvu svojih roditelja. Otkad se ono dogodilo nisu izašli iz svoje obiteljske kuće, te odgađaju uspostaviti ponovni kontakt s vanjskim svijetom. Glumci «upadaju» i «ispadaju» iz likova brata i sestre, tj. «ispadaju» i «upadaju» u teatar u teatru. To njihovo unutarnje kazalište nije fiksirano, te je unutar njega ostavljen prostor za improvizaciju, a neki dijelovi teatra u teatru nisu napisani, a ni do kraja promišljeni. U takvoj igri teško je razlikovati kad su dramske osobe na sceni glumci, a kad likovi koje ti glumci glume. Teško je odrediti što je scenska stvarnost, a što je stvarnost iluzije unutar scenske stvarnosti. Dramu The Two-Character Play (1973.), koja je u prvoj verziji nosila naslov OutCry, Tennessee Williams napisao je dvadeset i pet godina nakon svoga najpoznatijega djela Tramvaj zvan čežnja. 8 Williams, Tennessee, The Two-Character Play (1997.), str. 6. 44 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 44 2/18/2014 1:28:06 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya Moglo bi ju se smatrati središnjim dijelom treće faze Williamsova stvaralaštva. U svojim memoarima opisuje tu dramu kao «veliko… značajno djelo.»9 Dorađivao ju je i prepravljao gotovo deset godina te ju se svrstava u njegova najosobnija djela. Razlog tomu je što je glumica i lik Clare baziran na Williamsovoj sestri Rose, a glumac i lik Felicea na samom Williamsu. Kao i u ranijim djelima, glavna tema ovoga komada je skučenost čovjekove egzistencije. Williams se pišući ovaj komad u potpunosti udaljuje od naturalizma svojih najpoznatijih komada, koji su kod kritičara imali iznimno pozitivan odjek. Iako se diskurs ovoga komada uvelike razlikuje od diskursa Williamsovih najpoznatijih komada, stalni motivi su i dalje prisutni. To su zatočeništvo zbog mentalnoga oboljenja, potlačivanje koje dovodi do društvenoga otuđenja, klaustrofobija koja proizlazi iz psihološkoga i tjelesnoga prostora, i sl. Način na koji su ti motivi korišteni i provedeni, u vrijeme je pisanja ovoga djela bio poprilično eksperimentalan. Ni način kojim likovi komuniciraju nije svakodnevan, već povišen. Nailazimo na nasumične bujice riječi koje se zatim kontriraju s pauzama i krnjim rečenicama. Prkoseći realističnim očekivanjima u izgradnji likova, radnje, kretanja i jezika pokušava u prvi plan postaviti propitkivanje stvarnosti i ulogu jezika u reprezentaciji iste. Jezik doživljava kao sredstvo kojim se stvara i definira realnost, a ne kao izravno sredstvo komunikacije. Unutar Williamsova opusa neki kritičari ovo djelo nazivaju lošijom verzijom Staklene menažerije, dok drugi pak u njemu vide razvoj piščeve autorske poetike. U ovom komadu nailazimo na rascjepkanosti lika s istim problemom na dva različita subjekta. Williams je u drugoj fazi svoga stvaralaštva napisao još jedan komad nalik ovom. To je djelo naslovio I cannot imagine Tomorrow (1970.). Riječ je o kraćoj formi, o jednočinki, napisanoj za televiziju. Subjekti te jednočinke nazvani su Prvi i Drugi. Oni su međuovisni i njihov opstanak ovisi jedan o drugom. Zajedno se moraju oduprijeti zajedničkomu ludilu. U nemogućnosti izlaska iz cirkularnosti vlastite egzistencije, uzastopno ponavljaju svakovečernju rutinu kako bi izbjegli suočavanje sa samim sobom i s tišinom njihove alijenacije od ostatka svijeta. Kao i u The Two-Character Play, njihov jezik postaje fragmentaran, dominiraju 9 «big one… major work» Memoirs (1975.), str. 129. 41-58 stanke i tišine i u njemu nije ostalo gotovo ništa od svakodnevne komunikacije. Dramska osoba Drugoga gotovo je u potpunosti izgubila mogućnost verbalnoga izražavanja. Komunikacija dramskih osoba The Two Character Play također je narušena i oni su zarobljeni u igranju komada u komadu, kojega neprestano igraju, ali nikako da ga odigraju do kraja. Analiza dvočinke The Two-Character Play Tennessija Williamsa Rad na The Two-Character Play Williams je započeo 1966., te ju je prvi put pod tim naslovom objavio 1969. u nakladničkoj kući New Directions u New Yorku. Nakon tiskanja nastavio je rad na komadu, te ga je 1973. tiskao u istoj nakladničkoj kući, promijenivši naslov u OutCry. Kako nije bio u potpunosti zadovoljan ni drugom verzijom teksta, nastavio je raditi na njemu te je treću verziju, pod prvim naslovom, kod istoga nakladnika tiskao 1975. Upravo se to izdanje iz 1975. uzima kao cjelovita i dovršena verzija ove drame. U strukturalnom pogledu, razlika između prvih dviju i zadnje verzije je u tome što u prijašnjim verzijama dva segmenta drame nije nazivao činovima već dijelovima, te ih je nazvao dio prvi i drugi. U zadnjoj verziji preimenovao ih je u čin prvi i drugi. U oba slučaja The TwoCharacter Play naziv je komada u komadu, ali u prvom i trećem slučaju, kada se naziv igre u igri i cjelokupne igre nazivaju istim imenom, granice između fikcionalnoga i stvarnoga svijeta drame postaju još nejasnije. Najznačajnija razlika između OutCryja i The Two-Character Play (osim što je u OutCryju riječ o dvoje mladih, a u The TwoCharacter Play o dvoje starijih ljudi), jest upravo to što je OutCry jasniji, a što je The Two-Character Play još apstraktnija i ima otvoreniju formu. To se najbolje očituje na samom kraju komada. Kratka završna scena OutCryja raspisana je na sljedeći način: (Odlazi do dvosjeda: podiže jastuk ispod kojega je skriven revolver: uzdahne i spusti jastuk: pogleda Felicea.) Felice: Požuri se, neće još dugo trajati! (Odlazi do njega i dodirne mu ruku.) Clare: - Čarolija je naše stanje. (Zatim polako podigne pogled na projekcije suncokreta.) Felice: - Čarolija je stanje našega postojanja 45 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 45 2/18/2014 1:28:06 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya (Svjetla se stišavaju i oni prihvate njihovo stišavanje, poput smrti, koja ih nadilazi.)10 U didaskalijama OutCryja jasno je naznačeno kako su suncokreti projekcija koju je moguće vidjeti. Također daje do znanja da se mire sa situacijom u kojoj se nalaze, te stoga i komad završava točkom. U njemu nema napetosti već se osjeća smirenje, za razliku od iznimno napetoga kraja The Two-Character Play koji je raspisan na sljedeći način: (Brzo dohvati revolver koji se nalazio ispod jastuka na dvosjedu i odlučno nacilja Felicea, držeći revolver što dalje od sebe. Uslijedi stanka.) FELICE (grubo): Učini to dok još možeš! CLARE (vapi): Ne mogu! (U grču se okrene od njega, ispuštajući revolver kao da joj je spalio ruku. U trenutku kad padne na pod, Felice se okreće od prozora. Njegova je radnja grčevita poput njezine. Figure su im gotovo izgubljene u mraku, ali im svjetlo dotiče lica.) Možeš ti? (Napravi nekoliko koraka prema revolveru. Podigne ga te ga polako, s teškoćom uperi prema Clare. Jako se trudi povući okidač: ne može. Polako spušta ruku. Ispušta revolver na pod. Uslijedi stanka. Felice podigne pogled kako bi promotrio svjetlo koje nestaje s lica njegove sestre. Na licu im se vidi da polako priznaju poraz. Pružaju ruke jedno prema drugomu. Svjetlo se na trenutak zadržava na njihovim rukama, koje se podižu jedne prema drugima. Dok polagano jedno drugomu padaju u zagrljaj, zavlada potpuni mrak u kojem:)11 10 (She crosses to the sofa: lifts the pillow beneath which the revolver is concealed: gasps and drops the pillow back: looks toward Felice.) Felice: Hurry, it won’t hold! (She crosses to him and touches his hand.) Clare: - Magic is a habit. (The look slowly up at the sunflower projections.) Felice: - Magic is the habit of our existance.. (The lights fade, and they accept its fading, as a death, somehow transcended.), Plays 1957-1980. (2000.), str. 824. 11 (She quickly retrieves the revolver from beneath the sofa cushion, and resolutely aims it at Felice, holding the revolver at arm’s lenght. There is a pause.) Felice (harshly): Do it while you still can! Clare (crying out): I can’t! (She turns convulsively away from him, dropping the revolver as if it had scorched her hand. As it crashes to the floor, Felice turns from the window, his motion as convulsive as hers. Their figures are now almost enturely los tin dark but light touches their faces.) Can you? (He moves a few steps toward the revolver, then picks it 41-58 Takav kraj postavlja brojna pitanja i ne zaokružuje priču, već najavljuje njezin nastavak koji je s obzirom na naznačenu cirkularnu dramaturgiju, najvjerojatnije upravo povratak na njezin početak. Poput egzistencijalne drame Šest osoba traži autora Luigija Pirandella, The Two-Character Play komad je o kazalištu, o kazalištu u životu i izvedbenosti u ljudskoj svakodnevnosti. On propitkuje tko smo i nosimo li maske, gdje se nalazimo, što je istina u svijetu koji nas okružuje, i je li sam taj svijet istinit. U stvarnosti ovoga komada preklapaju se stvarnost glumaca i stvarnost uloga koje ti glumci tumače. Struktura ove dame ne slijedi petodijelni Freytagovski dramski luk s jasnim uvodom, zapletom, vrhuncem, raspletom i otkrićem ili katastrofom12, već je eksperimentalna i nema jasnoga kraja i njom ništa nije riješeno. Drama je strukturalno podijeljena u dva čina, bez prizora, s opširnim didaskalijama. Međutim, ta podjela na činove ne slijedi unutarnju strukturu drame, koja se dijeli na unutarnju dramu likova iz komada u komadu, i vanjski okvir glumaca koji igraju komad u komadu. Također ni teatar u teatru, tj. komad u komadu nije jasno odijeljen od svoga okvira. Dramske osobe tako stalno ispadaju iz komada u komadu i vraćaju se u okvir, te ponekad nije jasno kada se nalaze u komadu u komadu, a kada u okviru. Time se dekonstruira kazalište koje oni igraju. U strukturi se traga za spontanošću. Zbog toga nailazimo na ponavljanje istih rečenica i scena, susrećemo prostor za glumačku improvizaciju, također nailazimo na napisanu improvizaciju te pokušaje izravne interakcije s imaginarnom ili stvarnom publikom. Na početku drame uvedena je konvencija puštanja snimke pjesme na gitari s gramofona, međutim i ta se konvencija ruši gotovo odmah nakon što je uspostavljena, čime je još više naglašena tanup slowly, with effort points it at Clare. Felice tries very hard to pull the trigger: he cannot. Slowly he lowers his arm, and drops the revolver to the floor. There is a pause. Felice raises his eyes to watch the light fade from the face of his sister as it is fading from his: in both their faces is a tender admission of defeat. They reach out their hands to one another, and the light lingers a moment on their hands lifting towards each other. As they slowly embrace, there is total darki n which:) The Two-Character Play (1997.), str. 62-63. 12 Takav je dramski luk bio standardan do sredine 20. stoljeća. 46 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 46 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya koća granice između stvarnoga i imaginarnoga svijeta komada. The Two-Character play, kako i sam naslov implicira, drama je za dvije dramske osobe. Upravo se zbog toga na prvi pogled ne očekuje da se radi o dva iznimno kompleksna subjekta koji su međuovisni jedan od drugome i čiji identitet i pozicija nisu jasno utvrđeni. Poput napetoga odnosa između dramskih osoba Prvoga i Drugoga iz I cannot Imagine Tomorrow13, oni su dvoje starijih ljudi koji imaju samo jedno drugo i koji ne mogu zamisliti kako će izgledati sutrašnji dan, ukoliko ne bude replika netom prošloga dana. U slučaju Prvog i Drugog, elokventniji i dominantniji je Prvi, koji je ženski lik, a u slučaju Felicea i Clare, Felice pokušava dominirati nad Clare, no ona se tome žestoko opire. Dinamika njihova odnosa nalikuje na odnos Jinga i Janga kojima je onemogućeno cikličko izmjenjivanje jednoga i drugoga, čime je poremećeno njihovo harmonično valno gibanje i zbog toga njihov svemir, tj. okruženje u kojem žive nije u ravnoteži. Dramskim osobama ove drame dana su simbolična imena. U komadu u komadu doznajemo kako se Felice i Clare prezivaju Devoto, što dolazi od glagola to devote, koji dolazi od latinskoga devotus, koji označuje nečiju jaku predanost i privrženost prema nečemu ili nekomu. U ovom slučaju međusobnu privrženost dvaju likova ovoga komada. Ime Felice, muško je ime koje dolazi od latinskoga felix i označuje onoga koji je sretan i kojega prati sreća. Ime Clare, žensko je ime koje dolazi od latinskoga clarus u značenju jasan, svijetao, vedar, poznat. Felice i Clare, kakve susrećemo u komadu, teže opisu kakav njihova imena impliciraju, međutim, u potpunoj su suprotnosti s njima. Također vanjski svijet predstavljaju likovi Franka, Wileyja, Grossmana, Gianta i Foxa, koje možemo prevesti kao: iskren, divlji, debeli, divovski lisac, čime je dodatno pojačano nepovjerenje prema vanjskomu svijetu. Pogotovo od Felicea, kojega Williams opisuje kao agorafobika. Felice i Clare su i likovi komada kojega je napisao Williams i likovi u komadu unutar komada, kojega je, uvjetno rečeno, napisao Felice. Felice 13 TV drama I cannot Imagine Tomorrow, već spomenuta u prethodnom poglavlju, uz Talk To Me Like The Rain And Let Me Listen dio je duologije Dragon Country, napisane za WNET-TV te ekranizirane 1970. Smatra se da je napisana 1966. 41-58 je glumac i dramski pisac koji je autor komada u komadu. On je jedan od tri takva Williamsova lika, uz Augusta u Nešto oblačno, nešto jasno i Constantine iz Trigorinove bilježnice. Sva se tri lika bore s duhovima prošlosti. On je glumac zatočen u kazalištu, brat zatočen u kući i pisac zatočen u sebi, koji se boji da stvarnost koju on zamišlja nitko neće moći shvatiti. Druga dramska osoba je Clare Devoto, Feliceova sestra i kolegica glumica, koja, kroz igranje komada u komadu, zajedno s bratom pokušava pronaći smisao i značenje svoga razorenoga života. Kroz komad u komadu likovi se ljušte. Koriste literaturu kako bi riješili svoj stvarni odnos. Priča koja je mogla biti tek puko razotkrivanje obiteljske tragedije postaje način otkrivanja vlastitoga identiteta. Oni iz zadanosti kazališne scene ulaze u još zadaniji svijet komada kojega je Felice napisao. Egzibicionistički koriste glumu kao bijeg od stvarnosti i svoj vlastiti život rješavaju na sceni i pojačavaju efekt voajerizma u koji se stavlja publika. Nalaze se u metareferencijalnom odnosu sami sa sobom. Iz svoje uvjetne stvarnosti bježe u komad u komadu. Glumac Felice i glumica Clare su u mise-en-abîme odnosu s likovima Felicea i Clare. Zrcala između kojih se nalaze daju takav odraz, da ponekad nije moguće razabrati gdje glumci završavaju, a likovi počinju i obrnuto. Postavlja se pitanje koga mi gledamo na sceni? Gledamo li likove koje tumače glumci, ili glumce koje su proželi likovi? Ili gledamo nekakvu čudnu simbiozu između onoga što glumci jesu i onoga što su likovi koje glume? Likovima ove drame Shakespeareova metafora «Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene tek glumci.»14 predstavlja njihovu stvarnost, jer ne mogu pobjeći od ponavljanja istoga komada kojemu nikada nisu uspjeli doći do kraja. Iako je Felice autor komada u komadu, očekivalo bi se da je on dominantan lik ovoga odnosa. Međutim, Clare nije pasivna dramska osoba. Ona kao glumica daje sebi pravo da udarom na Cis označi štrih15 ili temu koju želi preskoči14 Jacques. «All the world’s a stage, And all the men and women merely players: They have their exits and their entrances; And one man in his time plays many parts, His acts being seven ages. At first the infant, Mewling and puking in the nurse’s arms.», Shakespeare, William, As You Like It, Act II, scene vii. 15 Kazališni naziv za kraćenje dramskoga teksta za potrebe uprizorenja djela. 47 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 47 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya ti i daje Feliceu ultimatum prema kojemu mora poštovati njezina pravila ili ona neće igrati igru. Njihov je odnos jing-jangovski. Iako su potpuno različiti i njihov je odnos često povišen, jedan bez drugoga ne mogu funkcionirati. Zbog toga nije ni čudno da je incestuozni odnos Felicea i Clare naznačen tako što su zajedno igrali Shakespeareova Antonija i Kleopatru, zatim u jednom njihovu zagrljaju, u okretanju opalnoga prstena, u citiranju Solomonove pjesme16 itd. Iako Felice samo citira dio stiha, cijeli stih glasi «Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.«17 Ono što ukazuje na incestuoznost odnosa je naravno to što je u Bibliji rodbinska oznaka «sestra« korištena kako bi se nevjestu označilo bitnim obiteljskim faktorom. Iz upotrebe toga citata moguće je implicirati da Felice svjesno žudi da mu sestra postane nešto više od sestre i da bi jedino rješenje njegovih briga bilo da s njom sklopi savez u New Bethesdi, te da ona djeluje na njega poput zdenca kuće milosti, tj. drevne Bethesde. U drugoj verziji ove drame, OutCryju, incestuoznost odnosa Felicea i Clare gotovo je izrečen: Clare: Nazovi to pjesmom o dvoje crnih poput Felice: Naše krvi? Clare: Da, zašto ne kažeš? Abnormalnosti! – Reci i pokaži na mene! Felice: Prvo na mene.18 Unatoč tomu što je unutar uvodnih didaskalija autor naznačio kako se drama odvija u napuštenom provincijalnom kazalištu, sam dramski tekst se odupire realističnomu prostoru. Na prvi se pogled dramski prostor može podijeliti na dva dijela, i to prostor kazališta i prostor u kojem se odvija kazalište u kazalištu, čime bi se dobila jednostavna shema: Dramski prostori: A. Kazalište B. Kazalište u kazalištu U toj pojednostavljenoj shemi prostora, prostor u kojem se igra komad u komadu je naznačen scenografijom i predstavlja obiteljsku kuću u 16 «Felice: Ti si vrt zatvoren, sestro moja!» «Felice. A garden enclosed is my sister…», Williams, Tennessee, The Two-Character Play (1997.), str. 56 17 Solomonova pjesma 4:12 18 «Clare. Call it the poem of two and dark as – Felice. Our blood? Clare. Yes, why don’t you say it? Abnormality! - Say it, and point at me! Felice. At myself, first.» Williams, Tennessee, OutCry (1973.), str. 30 41-58 New Bethesdi. Zanimljivo je da se kuća nalazi upravo u New Bethesdi, koja nosi naziv po kupalištu Bethesda (hebrejski Bethzatha), nedaleko od Jeruzalema, poznatijoj kao «Kuća milosti»19. Na to su mjesto ljudi dolazili kako bi ozdravili. Međutim, ta je kuća, umjesto mjesta ozdravljenja, za njih, kako kaže Felice - zatvor. FELICE: Sada shvaćam da se kuća pretvorila u zatvor. CLARE: I ja znam da je zatvor, ali ovaj nam nije stran.20 Oba prostora u kojima se Felice i Clare nalaze zapravo su prostori zajedničke izolacije. Zaključani su i u kazalištu i u kući. Dakle, ne mogu izaći iz kazališta, ali ne mogu izaći ni iz kuće. Kazalište za njih također poprima elemente zatvora. CLARE: Dakle, ovo je naše posljednje kazalište za nas zatvor? FELICE: Tako se čini. CLARE (objektivno): Uvijek sam pretpostavljala da su kazališta zatvori za glumce... FELICE: U krajnjoj liniji, da. I dramske pisce.21 Iako ovaj ulomak može biti gledan kao Williamsov komentar na kazalište u kojem se reprezentacija neprestano ponavlja te u svojoj repetitivnosti zarobljuje glumce i pisce, on također postavlja pitanje pravoga prostora zbivanja ove drame. Dramski prostor ove drame gubi se između realnoga prostora i prostora iluzije. Tako od početne, jednostavne prostorne sheme, dramski prostor možemo podijeliti na najmanje pet prostora: 1. kazališna scena, 2. ludnica, 3. kuća u New Bethesdi, 4. zatvor / tamnica, 5. mentalni prostor: 5.1. unutar Feliceove percepcije stvarnosti, 5.2. unutar Clarine percepcije stvarnosti, 19 Kupalište Bethesda nalazimo u Evanđelju po Ivanu 5:2. To je mjesto u koje su dolazili slijepi, hromi i uzeti i čekali da izbije voda koja će ih izliječiti. 20 «Felice. I realize, now, that the house has turned to a prison. Clare. I know it’s a prison, too, but it’s one that isn’t strange to us.» , Williams, Tennessee, The Two-Character Play (1997.), str. 47 21 «Clare. So it’s a prison, this last theatre of ours? Felice. It would seem to be one. Clare. (objectively, now): I’vw always suspected that theatres are prisons for player… Felice. Finally, yes. And for writers of plays.», Williams, Tennessee, The Two-Character Play (1997.), str. 57 48 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 48 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya 5.3. unutar zajedničke percepcije stvarnosti. Clare i Felice mogu biti shvaćeni kao glumci koji igraju komad u komadu, ili kao luđaci u ludnici koji igraju glumce koji igraju komad u komadu, čime se stvaraju četiri sloja realnosti. Realni prostor bio bi prostor ludnice u kojoj se nalaze likovi, koji u svojoj mentalnoj slici zamišljaju da se nalaze u kazališnom svijetu. Unutar te slike pronalaze način pokušavanja suočavanja samih sa sobom kroz kazalište u kazalištu. U tom bi slučaju shema prostorne stvarnosti bila: ludnica => mentalni sklop likova => kazališni svijet => svijet kazališta u kazalištu. Budući da je u imaginarnom telefonskom razgovoru između Clare i pastora naznačeno kako su u lokalnim novinama njih sumnjičili za ubojstvo roditelja, prostor odvijanja drame može biti i zatvor / tamnica u kojoj se nalaze jer su oni pravi krivci za smrt roditelja, i sad se pokušavaju osloboditi krivnje kroz bijeg u kazališni svijet. Unutar scenskoga kazališnoga svijeta postoji svijest o izvedbenosti, te je stoga uvedeno i izravno obraćanje publici, od koje se očekuje da se prepusti iluziji kazališta u kazalištu. FELICE (dolazi naprijed i obraća se demonstrativno publici): Publika bi trebala zamisliti da je pročelje kuće, pred kojim sad stojim, okruženo suncokretima, ali to je nepraktično jer bi sakrilo pogled.22 Dramski prostor ovoga komada je prostor iz kojega nema izlaza. Čak je u njemu i prostor kazališta koji bi trebao biti prostor slobode, postao metafora zatvora. Prostor je to u kojem se nalaze dvije osobe suočene sa svojim frustracijama i strahovima. To je beskonačan prostor klaustrofobije iz kojega se ne može izaći. Poput odnosa prostora i subjekta, i odnos dramskih vremena u ovom komadu je složen. U pojednostavljenoj shemi dramska vremena mogu se podijeliti na: A. «sadašnja« situacija glumaca Felice i Clare, B. «poslijepodnevna sadašnjost« likova Felice i Clare u teatru u teatru. 22 Felice. (He comes forward and speaks pantingly to the audience.) The audience is supposed to imagine that the fronto of the house, where I am standing now, is shielded by sunflowers, too, but that was impractical as it would cut off the view. The Two-Character Play (1997.), str. 49. 41-58 U vremenu A. nailazimo na dvoje glumaca nakon što ih je napustila družina, a zrcalno s tim u vremenu B. nailazimo na brata i sestru nakon što su ih napustili roditelji, tj. nakon njihova ubojstva/samoubojstva. Iako je riječ o dvije stvarnosti unutar fikcije, stvarnost B. koja je fikcionalna stvarnost u fikcionalnoj stvarnosti, daje mogućnost da unutar dramskoga vremena A. postoji vrijeme B. koje je stalo, koje je moguće zaustaviti i ponoviti i time ga propitkivati. Dramsko vrijeme A. je ono koje je upitno. Da je riječ o realističnom jednostavnom tekstu moglo bi se reći da je to vrijeme koje teče linearno i traje točno onoliko koliko traje izvedba. U vremenskom slijedu glumca Felicea i glumice Clare nema vremenskih skokova, osim skoka u kazalište u kazalištu. Kronološki gledano, na samom početku, u didaskalijama, opisani su kao dvoje starijih glumaca koji se u komadu u komadu vraćaju u mladost, netom nakon smrti svojih roditelja. Njihova starost može također biti shvaćena dvojako. Kao tjelesna starost dvoje pomalo oronulih glumaca, ili kao mentalna starost dvoje ljudi koji su psihički iscrpljeni zbog životne situacije u kojoj su se našli. U slučaju tjelesne starosti, prijelaz u mlađe dane u teatru u teatru poprima groteskan prizvuk, dok se u slučaju mentalne starosti gubi dojam da su to dvoje ljudi koji iza sebe imaju nekad uspješnu, a sada propalu karijeru. Također, u slučaju dvoje mlađih glumaca dobiva se veća scenska živost. Iako cjelovitu radnju ovoga komada nije jednostavno u potpunosti razlučiti, valja promotriti njezine osnovne kompozicijske jedinice, tj. dramske situacije. Teško je u ovom komadu govoriti o dramskoj situaciji kao dijalektičkom prijelazu iz jednoga stanja u drugo, jer često u ovom komadu ona nije ishod prethodne situacije, a ni nagovještaj iduće. Promatrajući komad kroz Souriauov aktancijalni sustav, vidljivo je da su Felice i Clare u konstantnoj fluktuaciji između funkcija lava, marsa i mjeseca. Na samom početku nailazimo na dramsku situaciju čiju napetost čini Feliceovo polagano odustajanje od intencije da Clare ne otkrije kako ih je glumačka družina napustila, te da je izvedba otkazana. Tu se Felice pokušava uspostaviti kao tematska sila (Lav), čime Clare stavlja u poziciju stalnoga prelaska iz funkcije pomoćnika (Mjeseca) u protivnika (Marsa), dok 49 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 49 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya je ona ujedno i ona koja bi trebala biti dobitnik (Zemlja), tj. ostati u neznanju što je Feliceovo željeno dobro (Sunce). Felice kao tematska sila, zbog napada protivnika, tj. Clare, zbog gubitka ravnoteže poprima i funkciju arbitra situacije (Vage). Ima negativno djelovanje i time on kao tematska sila odustaje od postizanja željenoga dobra, odnosno, svojoj sestri otkriva situaciju u kojoj se nalaze. Felice i prilikom ulaska u komad u komadu ponovo pokušava uspostaviti sebe kao tematsku silu, no Clare također želi na sebe preuzeti tu funkciju jer zajedno pokušavaju postići željeno dobro, tj. odigravanje predstave. Unutar samoga komada u komadu njihovo željeno dobro je uspjeti se osloboditi izolacije, što je i generalno željeno dobro cijeloga komada. U komadu u komadu oni su sami i tematska sila i arbitar situacije i pomoćnici i protivnici. To je situacija iz koje ne mogu izaći i koja nema kraja. Najjači primjer pokušaja uspostave Felicea kao tematske sile je njegova odluka u komadu u komadu da dođe do Grossmanova tržnoga centra, koji predstavlja željeni izlazak iz izolacije. Kao protivnik te ideje, koja bi im oboma donijela željeno dobro, postavlja se Clare koja odbija suradnju i zbog čije odluke dolazak do željenoga dobra ponovno propada. Clare uspijeva uspostaviti sebe kao tematsku silu pri kraju komada, kad suočena sa situacijom zatvorenosti u kazalištu, odluči da je njihovo željeno dobro povratak u komad, te uspije od funkcije protivnika u Feliceu pobuditi funkciju pomagača. Ukratko rečeno, ovo je komad u kojem dvoje glavnih likova, zbog vlastitih fluktuacija između funkcije tematske sile i njezinoga žestokog protivnika, nisu u mogućnosti doći do vlastitoga željenoga dobra. S obzirom na činjenicu da je Williams na ovoj drami radio tijekom dugih deset godina, logično je zaključiti da je «izbrusio» rečenicu te da su sve pauze i naizgled pogrješke u komunikaciji dvaju likova namjerno i ciljano napisane. Diskurs likova ove drame obilježavaju nedovršeni dijalozi, stanke te začudne rečenice. Često su korištene rime, aliteracije i ponavljanja rečenica. Korištene su i igre riječima. Brojne rečenice su nedovršene, a umjesto književnih izraza, upotrebljavaju se kolokvijalizmi. U velikoj uvodnoj didaskaliji Williams opisuje scenografiju, rasvjetu te rekvizitu koja se nalazi 41-58 na pozornici. Opisuje kostimografiju i izgled Felicea te njegove kretnje. Kroz didaskalije opisuje i izgled te način kretanja Clare te sve zvučne i svjetlosne elemente kao i svu rekvizitu. Za razliku od krnjih rečenica u dijalozima i monolozima, jezični izraz u didaskalijama koje okružuju razgovornu formu je cjelovit i dovršen, čime stilski uvelike odskače od same monološko-dijaloške forme. Jedinu otvorenu didaskalijsku rečenicu nalazimo na samom kraju. Didaskalije u ovom komadu, osim završne didaskalije, nemaju poetičnu komponentu već su pisane kako bi jasno ocrtale Williamsovu viziju inscenacije vlastitoga komada, uključujući mizanscen i gotovo sve izvedbene komponente. Dramom, uz didaskalije dominiraju dijalozi. Monolozi su uglavnom eksterni, osim internoga Feliceova monologa na samom početku komada te Clareina monologa pred kraj drugoga čina, u kojem na površinu izbija njezina lavina misli, pa skače s teme na temu23. Krnji i začudni dijalozi su osnovni način komunikacije ovih dvaju likova. Oni nadopunjuju jedno drugomu misli, te zaustavljaju jedno drugo. Također unutar samih dijaloga gube se iz svog realiteta u fikciju. Tako npr. nailazimo za začudan dijalog prije izvedbe The Two-Character Play, u kojem Clare na trenutak bježi u svijet Shakespeareova Kralja Johna: Felice: Prestani umarati glas prije – Clare: Felice, čujem pucnjavu! Felice: Ja ne! Clare: Više istodobno nikad ne čujemo isto, caro … O, gle, stari tron Eleonore iz Akitanije! Prisvojit ću ga na trenutak – Felice: Kunem se, da ovoliko ne glumim, ne bih znao da imam glavu na ramenima.24 Još jedan primjer začudnoga dijaloga je iscjepkani dijalog vezan uz isplatu police osiguranja, u kojem zajedno prenose informacije brzo se nadopunjujući: 23 The Two-Character Play (1997.), str. 54-55. 24 Felice: Stop wearing out your voice before the – Clare: Felice, I hear gunfire! Felice: I don’t! Clare: We never hear the same thing at the same time any more, caro… Why, my God, old Aquitaine Eleonor’s throne! I’m going to usurp it a moment – Felice: I swear I would’t know my head was on me if it wasn’t acting like hell. The Two-Character Play (1997.), str. 7. 50 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 50 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya Clare (brzo, razlomljeno): Primili smo obavijest od – Felice (brzo, razlomljeno): Acme osiguravajućega društva – Clare (brzo, razlomljeno): da je novac od osiguranja – Felice (brzo, razlomljeno): Izgubljen. Clare (brzo, razlomljeno): Da, isplata police osiguranja je nemoguća u – Felice (brzo, razlomljeno): slučaju – Clare (brzo, razlomljeno): Da, u slučaju da muškarac – (Zaustavi se, stavi dlan preko usta.) Felice (brzo, razlomljeno): U slučajevima kad muškarac ubije ženu, zatim sebe, i – Clare: Neljubazno zaboravi na djecu.25 Unutar The Two-Character Play nailazimo na začudni dijalog unutar kojeg glumci Felice i Clare opisuju radnju svojih likova, ali ju istovremeno ne vrše, tako npr.: Felice: Da, znam što će učiniti, pa ju uzimam za ruku i izderem joj se u lice: «Izlazi na prednja vrata!» Pokušavam ju odvući do njih. Clare: Uhvatim se za nešto, čvrsto se za to držim! Držim se koliko mi je život mio! Felice: Drži se! Clare: Nije na pozornici, to je donji dio ograde ovih stuba. Zagrlim ga objema rukama i on me ne može odvojiti.26 Stanke u ovom komadu su također česte te ponekad označavaju prelaske iz glumca u ulogu i obrnuto, ponekad promjenu teme, a ponekad su ubačene kako bi poremetile ili pridonijele ritmu pojedine scene. 25 Clare (at a faste peace): We’ve been informed by the – Felice(at a faste peace): Acme Insurance Company – Clare (at a faste peace): - that the insurance money is – Felice (at a faste peace): Forfeited. Clare (at a faste peace): Yes, the payment oft he insurance policy is forfeited int he – Felice (at a faste peace): Event – Clare (at a faste peace): Yes, int he event of a man – Felice (at a faste peace): int he event of a man killing his wife, then himself, and – Clare: Unkindly forgetting his children. The Two-Character Play (1997.), str. 36. 26 Felice: Yes, I know what she’d do, so I seize her arm and shout into her face: «Out again, the front door!» I try to drag her to it. Clare: I catch hold of something, cling to it! Cling to it for dear life! Felice: Cling to it! Clare: It’s not on the set, the newel post oft he stairs. I wrap both my arms about it and he can’t tear me loose. The Two-Character Play (1997.), str. 45. 41-58 Tako su npr. stanke korištene na kraju komada prije nego dramske osobe – glumci iznesu zaključke o svojoj situaciji: Felice: «Ti si vrt zatvoren, sestro moja, ...» (Stanka.) Mislim da strah ima granice, a ti, Clare? Clare: – Da. I ja. Felice: Nije li ograničen time što čovjeku više ne može biti stalo od onoga što mu može biti važno? Clare: – Za sve osim – (Stanka.) – Dakle, ovo je naše posljednje kazalište za nas zatvor? Felice: Tako se čini.27 Rime su česte kroz komad i u službi su rečenične i scenske dinamike. Na samom početku komada, netom nakon što je Clare stala na scenu, Felice pušta snimku gitare te on i Clare zajednički recitiraju pjesmicu o strahu pisanu u osam osmeraca. Rima u pjesmi je u prva četiri stiha nepravilno obgrljena, tj. a – b – a – c, a u druga četiri stiha izmjenična, tj. d – e – d – e. Felice: Fear is a monster vast as night – Clare: And shadow casting as the sun. Felice: It is quicksilver, quick as light – Clare: It slides beneath the down-pressed thumb. Felice: Last night we locked it from the house. Clare: But caught a glimpse of it today. Felice: In a corner, like a mouse. Clare: Gnawing all four walls away.28 Uz rime i stanke za postizanje zvukovnoga ugođaja, glasovnih efekata i ritma, česta je upotreba aliteracija. Neki od primjera su: Clare: I want to go out! Out, out, human outcry, I want to go out!29 Felice: A bowl of soap water and one spool are for blowing soap bubbles.30 Felice: Loonies, loonies, loonies, looo-nies! – I – I shut the door, remembering what I’d said.31 27 Felice: «A garden enclosed is my sister…» (There is a pause.) I think fear is limited, don’t you, Clare? Clare: - Yes, I do. Felice: Isn’t it limited to the ability of a person to care any more? Clare: - For anything but – (Pause) – So it’s a prison, this last theatre of ours? Felice: It would seem to be one. The Two-Character Play (1997.), str. 57. 28 Williams, Tennessee, The Two-Character Play (1997.), str. 4. 29 The Two-Character Play (1997.), str. 27. 30 The Two-Character Play (1997.), str. 33. 31 The Two-Character Play (1997.), str. 41. 51 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 51 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya Upravo zbog istih efekata, ali i zbog naglašavanja važnosti pojedenih riječi i segmenata česta su ponavljanja riječi i rečenica. Najčešće riječi ovoga komada su varijacije na riječ «locked», tj. zatvoren, što dodatno naglašava problem zatvorenosti likova u prostoru te u mentalnom sklopu. Najveći segment koji se ponavlja jest sam početak The Two-Character Play, koji se ponavlja jer dva puta započinju igrati komad u komadu: Felice: Who are you calling, Clare? Clare: Not a soul still existing in the whole world gone away… Felice: Why than have you picked up the phone? Clare: I just picked it up to see if it’s still conected.32 Također se dva puta ponavlja i rečenica u kojoj je sadržan vapaj za izlaskom iz zatvora, tako Clare dva puta kroz komad vapi: Clare: Out, out, human outcry, I want to go out!33 Upravo u toj replici nalazi se i igra riječima «out»– «outcry», koju nije moguće prevesti na hrvatski jezik i pritom zadržati igru riječima jer na hrvatskom ona glasi «izađi» – «vapaju». Jedan od primjera u kojima nailazimo na igru riječima jest onaj vezan uz nužnost i nemogućnost: CLARE: Neke nužne stvari su nemoguće. FELICE: A neke nemoguće su nužne.34 Još jedan primjer teško prevodljive igre riječi jest: Clare: Don’t get lost in the play! Get lost in woods among wolves.35 U inače uglavnom književnom jeziku, Williams upotrebljava izraze specifične za južnjačke mjesne govore te kolokvijalizme. Tako npr. koristi riječi dizalica i ubaciti, umjesto riječi stimulans i izraza popiti tabletu: Felice: Have you got an «upper»? / Felice: Imaš li koju «dizalicu»? Felice: I think you’d better drop it. / Felice: Bilo bi dobro da ju ubaciš.36 Također, umjesto npr. uobičajenoga light a candle (zapali svijeću) koristi lokalni izraz strike a 32 The Two-Character Play (1997.), str. 18, 61. 33 The Two-Character Play (1997.), str. 27, 56. 34 Clare: Some necessary things are impossible. Felice: And some impossible things are necessary. The Two-Character Play (1997.), str. 16. 35 The Two-Character Play (1997.), str. 51. 36 The Two-Character Play (1997.), str. 5. 41-58 lucifer37, te umjesto češćega naziva hippy koristi izraz favourite of nature.38 Ovaj komad je, uz već spomenutu simboliku kazališta, imena i prostora, prepun simbolike i stoga barem okvirno valja na nju ukazati. Naslov novina koje negativno pišu o likovima je Press-Scimitar. The Press-Scimitar zbilja jesu novine koje su sedamdesetih godina prošloga stoljeća izlazile u Memphisu. No iza toga naslova, skriva se i igra riječima jer to press someone with scimitar ujedno znači i sasjeći nekoga sabljom. Isti je slučaj i s ACME osiguravajućim društvom koje postoji u SAD-u. Valja međutim istodobno imati na umu da sama riječ acme znači najviša točka, odnosno vrhunac. Clare na početku komada sjeda na imaginarni tron Eleonore iz Akitanije, lik kojega susrećemo u Shakespeareovu Kralju Johnu. To je lik agresivne kraljice majke, najmoćnije žene 12. stoljeća, koja je bila regent Louisa VII. i Henryja II. te majka Richarda I. Lavljega Srca i kralja Johna, zbog čega su ju prozvali «bakom Europe». Na samom kraju komada pronalaze dijelove rekvizitarija iz drame Na dnu Maksima Gorkoga, čija atmosfera nalikuje atmosferi iz The Two-Character Play. Simbolika suncokreta koji okružuju kuću je višeznačna. Golemi suncokret s dvije glave, koji navodno raste u prednjem vrtu, a kojeg Felice naziva prirodnom nakazom39, simbolizira poremećeni odnos brata i sestre. Suncokret je također simbol ljepote i korisnosti do koje oni ne mogu doći, iako im je nadomak ruke. Tako ga i sam Felice uspoređuje s Jakovljevom čarobnom stabljikom graha.40 Inke su veličale golemi suncokret vjerujući da će im on donijeti blagostanje, a Indijanci su u grobove mrtvih stavljali sjeme suncokreta, vjerujući da će im ono pomoći u novom životu. Suncokret koji šalje pozitivnu energiju simbolizira sve ono što Felice i Clare nemaju, a to je toplina, sreća i udobnost. Clare pronalazi opalni prsten kojeg je dobila od oca i kojega je sakrila jer ga je majka mrzila. Zanimljivo je da Williams koristi obrnutu simboliku 37 Clare: Strike a lucifer for me! The Two-Character Play (1997.), str. 9. 38 Felice: Favourite of nature? The Two-Character Play (1997.), str. 30. 39 Felice: «oddity or abberation of nature» The Two-Character Play (1997.), str. 29. 40 Felice: «It’s shot up as quick as Jack’s beanstalk, and it’s so gold,…» The Two-Character Play (1997.), str. 23. 52 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 52 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya pri korištenju opalnoga prstena. On opalu koji simbolizira čistoću, ljubav, emociju i nadu pripisuje negativne karakteristike. Time se implicira kako im majka nije dala ništa od onoga što opal simbolizira. Telefon u ovom komadu, kao i u ostalim Williamsovim djelima igra važnu ulogu. Telefonski pozivi uspostavljaju se kad strah preuzme lik i služe kako bi pojačali osjećaj zatočeništva, izolacije i panike. Kada se poziv ne uspostavi, to znači da nema pomoći vanjskoga svijeta. I kod Felicea i Clare najveći strah nastaje u onom trenutku kad otkriju da ni telefon iza pozornice ne radi. I kao glumci i kao likovi koje glume Felice i Clare nalaze se u prostoru u kojem su u nemogućnosti uspostaviti kontakt s vanjskim svijetom što je, između ostaloga, prikazano i njihovom nemogućnošću podizanja telefonske slušalice i zvanja jer telefoni ne rade. Mogućnost scenske interpretacije Iako ovaj komad izbjegava jednostavnom određivanju teme, školski gledajući moglo bi se temu ovoga komada ograničiti na ograničenu prirodu ljudskoga postojanja i njegovu uvjetovanost vanjskim faktorima: Koliko god bila jaka i zadana ograničenost i uvjetovanost u životu Felice i Clare, život glumca na sceni još je «zadaniji» od života na globalnoj sceni. Svijet ove drame u sebi sadrži «realnu stvarnost» dvoje glumaca koji se zovu Felice i Clare i koji su na turneji sa svojom gostujućom družinom. Oni su dvoje glumaca koji se nalaze na sceni i koji se gube između fikcionalnoga i (uvjetno) zbiljskoga. Oni su i glumci koji u teatru u teatru tumače uloge Felice i Clare, u komadu koji se zove The Two-Character Play. Između njih samih, veću moć nad onim što se zbiva ima glumac Felice jer je on ujedno i autor The Two-Character Play, koji koristi kazalište kao sredstvo naracije vlastite životne tragedije. Kazalište mu je alternativa običnoj naraciji. Svoju povijest, koja ga neprestano progoni, zbog koje osjeća krivnju za ubojstvo/samobojstvo roditelja, zapisuje i izvodi ju. Stavlja ju na scenu kako bi ju razmotrio i analizirao. Pokušava se dovesti u stanje bez sebe, neposjedovanja sebe, kako bi imao mogućnost promotriti sebe. No, on ne nalazi na idealnu marionetu, jer njegova suglumica, sestra Clare, odlučuje uzeti dio autorstva nad tekstom i kad god izvedba skrene u smje- 41-58 ru koji joj ne odgovara, kad se dogodi prekršaj, udaranjem Cis-a na klaviru skreće igru u drugom pravcu. Tako glumac Felice nikako ne može postići demoisation/odjavljivanje unutar vlastitoga komada kojega igra. Zanimljivo je koliki stupanj odjavljivanja moraju preuzeti glumac i glumica pri igranju glumaca Felicea i Claire, koji igraju Felice i Clare. T. Williams podijelio je komad u dva čina s pauzom. Međutim, u oba se čina u oba lika isprepleću dva spomenuta subjekta, glumac i uloga koju glumi. Subjekti glumaca i subjekti likova isprepleteni su i utkani jedno u drugo te na rijetko kojem mjestu u komadu egzistiraju jedno bez drugoga. Pitanje je «prepuštaju« li se u potpunosti glumci Felice i Clare komadu koji igraju, jednako koliko je i pitanje, postoje li oni bez komada koji igraju. Sadržajno nema razloga da komad bude podijeljen u dva čina, osim da bi nakon prvoga bila stanka. Osomno takvu stanku smatram nepotrebnom jer bi izlazak publike uništio fikcionalni svijet teatra u teatru, koji se na sceni tvori kroz višeslojnost dvoje subjekata. Zbog toga se čini prirodnijim da se ova dvočinka igra kao jednočinka bez desetominutne stanke. Zato sam se pri radu na ispitnoj produkciji ove drame tekst izvedbe podijelila na sedam uvjetnih jedinica s prologom i epilogom. Pri inscenaciji ovoga komada moguće se baviti pozicijom glumca kao osobe u likovima koje glumi. Ispitati kojim se metodama od-ja-vi kako bi pri-ja-vio lik koji tumači. U ovom je komadu to od/pri-ja-vljivanje dodatno podcrtano krajem koji završava otvorenom dvotočkom. Nastavkom koji nije upisan i koji nije određen. Nakon svih isprepletanja dvostrukih subjekata komad završava uvjetnim krajem u didaskaliji iz koje se mora izaći. Kako se teatar u teatru ovoga komada ostvaruje putem pozicije subjekta, u komad se može uplesti i pozicija subjekta glumca. Već u tom prvom monologu nalazi se trostrukost subjekta: A. glumac koji glumi B. --- glumca Felicea C. --- koji piše i glumi Felicea Fikcionalni svijet ove drame ruši se u trenutku kad zbiljska publika ima priliku vidjeti kako su na sceni glumci koji glume glumce, tj. koji glume likove u kazalištu u kazalištu. Da bi realitet glumaca Felice i Clare bio uspostavljen, njihovo postojanje ne smije biti narušeno vanjskim 53 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 53 2/18/2014 1:28:07 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya faktorom, tj. otkrivanjem da je riječ o kazališnoj izvedbi. Njihov svijet valja kreirati unutar zaštićenoga okoliša koji se može voajerski promatrati, ali koji bi glumcima unutar njega onemogućio komunikaciju s vanjskim svijetom. Iako u samom razgovornom dramskom iskazu eksperimentalan, Williams unutar didaskalija, tj. izvedbenoga promišljanja ove drame ne udaljava se od konvencija barokne kutije, čime oduzima dio snage vlastitomu komadu. Postavljanjem ovoga teksta u barokno kazalište sa zastorom i izgrađenim kulisama te detaljno razrađenom scenografijom, kostimografijom te rekvizitom oduzima snagu samoga dramskoga iskaza. Bilo bi iznimno zanimljivo doživjeti ovaj komad kao instalaciju u kojoj se promatra ponašanje ljudi koji ne mogu napustiti prostor u kojem se nalaze, te međusobno ovise jedno o drugom ako žele opstati u tom prostoru. Glavni problemi izneseni u ovoj drami ne mogu se riješiti kroz vješto korištenje detaljno razrađene rekvizite, već upravo u njezinu odsustvu. Iako je dijalog često krnj i isprekidan, u ovom komadu nailazimo na bujicu riječi. Ta bujica riječi u potpunosti može doći do izražaja ne time što je stavljena u prvi plan, već zato što je na njoj težište scenske izvedbe. Takva scenska izvedba postiže se pozicioniranjem glumaca u kubus koji je sa svih strana zatvoren policijskim staklom i postavljen poput instalacije u izložbenom prostoru. U tom kubusu nalaze se samo glumac i glumica, a publika nema fiksnu poziciju već je u mogućnosti kretati se po prostoru oko kubusa. Može sjesti na pod i promatrati igru sa svih strana. Time su u scenskoj izvedbi sadržani svi potencijalni prostori izvedbe ovoga komada. Usto je četiri strane kubusa moguće koristiti kao projekcijske plohe na koje se projiciraju elementi prostora. Glumci mogu pisati po tim plohama, tako da publika, pomičući se kroz prostor, iz različitih kutova dobiva različiti dojam prostora. Problem vremena riješen je tako što glumci igraju komad neprekidno, tj. ne nužno u nedogled, već je kubus unutar kojega se nalaze u početku zamračen i za gledatelje, kao što se zamračuje i na kraju komada. 41-58 Usporedba The-Two Character Play41 i Stakle41 Sadržaj The Two-Character Play Kad se digne zastor na sceni je Felice, glumac kojega je napustila glumačka družina i koji je ostao sam sa svojom sestrom Clare. Ponavlja monolog kojega je sam napisao i brine se kako će mu sestra reagirati kad dozna da su ostavljeni i hoće li biti u stanju odigrati predstavu. Dolazi Clare u rastresenom stanju. Felice joj se ne usuđuje priopćiti da ih je družina napustila. Kad joj konačno prizna kako su jedini glumci u kazalištu, Clare želi otkazati predstavu i otići na odmor jer već duže vrijeme igraju bez prestanka. Međutim, Felice ju nagovori da odigraju The Two-Character Play. Iako je Felice autor teksta, Clare odlučuje da udarom u Cis na klaviru može tražiti «štrihanje» teksta i preskakanje određenih tema. Počinju igrati komad u komadu u kojem doznajemo da su Felice i Clare zatočeni u kući u kojoj su roditelji ubijeni, tj. u kojoj je njihov mentalno nestabilni otac ubio njihovu majku pa sebe. Clare je, nakon što je vidjela ubojstvo/samoubojstvo roditelja poludjela. Nakon nesreće ni brat ni sestra nisu napustili kuću. Felice opisuje golemi suncokret na početku vrta, a Clare čuje kucanje na vratima. Ne usuđuju se otvoriti. Kad kucanje prestane pokaže Feliceu da je pod vratima papir. Felice pronalazi posjetnicu Socijalne pomoći. Socijalna pomoć ih posjećuje jer im nije isplaćena očeva polica životnoga osiguranja, s obzirom na to da je počinio samoubojstvo. Usto se Felice u međuvremenu poprilično zadužio u Grossmanovu tržnom centru. Nakon kraće svađe oko toga hoće li izaći iz kuće ili ne, Clare podiže telefonsku slušalicu i naziva pastora Wileyja te manijakalno govori o svom životu. Felice poklapa slušalicu, ali se prije toga ispričao zbog Clareina ispada. Upozorava Clare da mora šutjeti i posebice da ne koristi riječ «zatvoren» jer će ih u protivnom pastor Wiley poslati u ustanovu za mentalno oboljele. Želeći ga uzrujati, Clare izvikuje «Zatvoriti! Zatvoriti!», pa ju isprovocirani Felice gotovo uguši jastukom, zbog čega najavi stanku od deset minuta. Drugi čin počinje nakon desetominutne stanke. Nastavljaju s The Two-Character Play. Nakon što se prisjete kako su kao djeca puhali balončiće u stražnjem dvorištu, a sad to mogu i u dnevnom boravku, Felice i Clare ostaju bez inspiracije. Pokušavajući ju vratiti, prisjećaju se očevih astroloških čitanja i njegova boravka u mentalnoj ustanovi «State-Heaven». Potom Felice nagovara Clare da odu do Grossmanova tržnoga centra i obavijeste gospodina Grossmana kako će im polica osiguranja biti isplaćena u rujnu. Clare je zaprepaštena što mu je Felice spreman lagati. Felice natjera Clare da izađe van. Nakon što izađu, pokušaju skupiti snagu kako bi otišli do tržnoga centra koji je od njihove kuće udaljen tek jednu ulicu. Clare odugovlači, i iako joj Felice prijeti da će otići i da se nikada više neće vratiti, ona se vrati u kuću. Felice pokušava otići, ali se ne usuđuje. Na posljetku i on odustaje te se vraća u kuću. Ne gledaju se. Shvate kako je kuća postala zatvor. Prihvate svoj poraz i zagrle se. U njihovu se zagrljaju osjeti tračak seksualne požude. Kako bi ju raspršio, Felice odgurne Clare od sebe. Clare odlazi nazvati socijalnu pomoć, ali telefon ne radi. Pronalaze revolver i kutiju s metcima. Clare oblači kaput i daje 54 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 54 2/18/2014 1:28:08 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya ne menažerije42 Kritičari su često pisali kako The Two-Character Play djeluje poput skice za Staklenu menažeriju. Vezu između ta dva komada potvrdio je i sam Tennessee Williams po čijoj su ideji 1976. ta dva Feliceu njegov kaput i nagovara ga da izađe iz komada, jer je publika otišla, i pozove Foxa te zaključi kako je ono najgore što im se dogodilo to da su izgubili svijest o tom što se u njihovim životima događa. Također zaključi kako The Two-Character Play nema kraja. Felice odlazi sa scene kako bi rezervirao hotel. Vraća se i obavještava Clare kako su zaključani u kazalištu i da je pitanje kad će ih netko doći otključati. Nakon što ih uhvati panika odluče se vratiti u komad. Clare revolverom pokuša ubiti Felicea, ali ne može. Na kraju zavlada mrak, u kojem nije definirano što će se dogoditi. 42 Sadržaj Staklene menažerije Tom otvara dramu uvodnim monologom u kojem komad označava kao dramu sjećanja na vlastitu prošlost, koja je slabo osvijetljena, sentimentalna i nerealistična. Predstavlja likove napominjući kako ih je otac ostavio. Majka Amanda i kći Laura Wingfield sjede za stolom i večeraju. Majka neprestano upozorava Toma da žvače hranu, što njega iznervira te demonstrativno napušta stol kako bi zapalio cigaretu. Amanda zatim pripovijeda svoju priču o sedamnaest prosaca. Idućega dana Laura sjedi za stolom pred pisaćim strojem. Amanda gnjevno uđe u prostoriju propitkujući Lauru o njezinoj ekonomskoj školi te ju obavješćuje kako je doznala da je izbačena iz škole. Laura joj objašnjava kako joj je nastava bila preteška i kako je umjesto na nju odlazila u šetnje. Amanda kasnije ispituje Lauru i o dečku koji joj se sviđa. Laura joj u školskom godišnjaku pokaže Jima. Tom i Amanda se posvađaju jer Amanda ne može shvatiti zašto Tom svaku večer odlazi u kino. Tom joj objašnjava da ne može podnijeti sve što radi za svoju obitelj. Održi joj govor kako je ubojica i odlazi u kino. Vraća se kasno na večer pijan, ali gubi ključ. Laura mu otključava vrata, a on joj prepričava kako je bilo u kinu i o mađioničarskim trikovima te joj poklanja šal. Idućega jutra Amanda budi Toma i sprema ga za posao. Prije nego što krene zamoli ga da Lauri dovede prosca. Iste večeri Tom priopći majci kako je pozvao Jima O’Connera da dođe na večeru idućega dana. Sutradan se Laura i Amanda pripremaju za večeru, lijepo se oblače i uređuju stan. Na večer Tom dolazi s Jimom. Nakon što večeraju, nestane struje pa Amanda donosi svijeće. Laura ostaje sama sa Jimom. Nakon što neko vrijeme razgovaraju, Jim poljubi Lauru. Odmah potom se pokaje što je to učinio. Kaže joj da je već zaručen, što ju dotuče. Poklanja mu staklenoga jednoroga koji se te noći razbio. Jim se pozdravi od obitelji i odlazi. Amanda je ljuta na Toma što im nije rekao da je Jim zaručen. Tom se pravi da nije znao te odlazi, ali Lauri kaže da ne odlazi u kino već na mjesec. Iz završnog Tomova obraćanja publici doznajemo da je te večeri otišao očevim stopama i napustio obitelj, ali da nikad nije zaboravio svoju sestru. 41-58 komada igrana u tandemu. Riječ je o dvije «drame sjećanja» unutar kojih se dramske osobe gube između vlastitih htjenja i grube stvarnosti koja ih okružuje. Dramske osobe ovih komada suočene s nepodnošljivom stvarnošću bježe u svijet iluzija. Felice i Clare bježe u komad u komadu, majka bježi u priču o 17 udvarača, kćer svoj bijeg od realnosti nalazi u opsesivnom bavljenju staklenom menažerijom, a Tom u stalnim odlascima u kino. Iako se u većoj mjeri osjeti u Staklenoj menažeriji, i u The Two-Character Play prisutna je napetost između poetskoga i svakodnevnoga. Gledajući s pozitivističkoga stajališta, već je spomenuto kako se u likovima Felicea i Clare mogu naći elementi Williamsa i njegove sestre. Autobiografski elementi mogu se naći i u Staklenoj menažeriji. Nailazimo na skučeni stan u St. Louisu, odsutnog oca, sestru invalida i Toma koji radi u skladištu tvornice cipela, a u slobodno vrijeme piše. Kao između Felice i Clare, tako i između Toma i Laure postoji jaka veza, kao što je postojala između Williamsa i njegove sestre. I Williamsa je odgojila dominantna majka te je morao napustiti sestru Rose koja je hospitalizirana zbog mentalnoga oboljenja. Za Staklenu menažeriju se može reći da nudi opis odnosa Williamsa i njegove najbliže okoline, a za The Two-Character Play da opisuje odnos njega i njegove sestre. U oba komada problematizira se mogućnost odlaska iz nepovoljne životne situacije, koja je preslika životne situacije u kojoj se u privatnom životu nalazio Williams, što zbog svoje obiteljske situacije, što zbog svojih životnih opredjeljenja. Riječ je o dva komada u kojima se iznosi povijest obiteljske tragedije. Strukturalno gledajući, oba su komada podijeljena u dva dijela te sadrže dva dramska vremena i dva sloja realnosti. Za razliku od The Two-Character Play u kojoj je teško odrediti gdje završava realnost, a gdje počinje sjećanje, bijeg od realnosti u Staklenoj menažeriji jasno je naznačen Tomovom funkcijom pripovjedača. U The Two-Character Play, kroz napisan komad u komadu, temeljen na obiteljskom sjećanju, likovi pokušavaju doći do slobode, dok Tom u Staklenoj menažeriji pripovjednom metodom svoje sjećanje iz sfere subjektivnoga autorova sjećanja transferira u objektivnu socijalnu situaciju koja se odražava na sceni. Cijela drama je kompozicija u Tomovu sjećanju, sklopljena 55 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 55 2/18/2014 1:28:08 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya od niza flash-bakova. Iako je Tom napisan kao sveznajući pripovjedač, njegova naracija nije utkana u same scene. Tako se on kao aktivni narator, koji se izravno obraća publici, javlja četiri puta, i to na samom početku, na početku treće scene, na početku šeste scene, te na samome kraju. Njegov završni monolog nalikuje na kraj realističnoga romana. Staklena menažerija podijeljena je u dva dijela. Onaj prije dolaska potencijalnoga prosca i onaj od dolaska prosca. Prvi obuhvaća scene I.-V., a drugi VI. i VII. scenu. Svih sedam scena sedam su flash-backova jasno omeđenih naracijom. I to ne samo naracijom naratora Toma, već tekstualnim projekcijama na platnu koje podcrtavaju teme i emocije. Dva vremena su tako jasno odijeljena. Vrijeme sadašnjosti je vrijeme u kojem se nalaze Tom narator i projekcije te glas koji se javlja za sedme scene: Glas (u off-u): O zapušite, o vjetrovi, hej-la! Odlutat sad ću ja! Odoh svojoj ljubici U boksačkoj rukavici Deset tisuća milja daleko!43 Taj glas dolazi iz Tomove sadašnjosti te je sentimentalni blues o mornaru na pučini. Kao i vrijeme, lako je jasno odrediti i dva sloja realnosti. To su realnost Tomove sadašnjosti trenutku kad je narator, i realnost Tomove sadašnjosti u vrijeme odvijanja događaja koje odlučuje prikazati na sceni. Dramske situacije se jasno izmjenjuju u svrhu razvoja fabule. U The Two-Character Play Williams je u prvi plan stavio osjećaj klaustrofobije zbog koje likovi pokušavaju pobjeći. Sadržaj koristi kao sredstvo za iznošenje te problematike, zbog čega je to djelo apstraktno, za razliku od konkretnosti Staklene menažerije. S druge strane, u Staklenoj menažeriji kroz sadržaj pokušava doprijeti do osjećaja. Uz pomoć didaskalija pokušava uspostaviti plastično kazalište kakvo je opisao u predgovoru ove drame. Diskurs Staklene menažerije je povišen. Rečenice dotjerane i dovršene. Napetost se posti43 Voice (off stage) O blow, ye winds, heigh-ho, A-roving I will go! I’m off to my love With a boxing glove – Ten thousand miles away! Plays 1937.-1955. (2000.), str. 448. 41-58 že sadržajem, a ne rečeničnim izrazom. Osim monolozima naratora u kojima se Tom izravno obraća publici, prevladavaju dijalozi. Didaskalije su još opsežnije nego u The Two-Character Play jer sadrže i opis projekcija koje se projiciraju na platnu na pozornici tijekom cijele izvedbe. U Staklenoj menažeriji Tom se, poput Felicea u The Two-Character Play, izravno obraća publici. Međutim Williams to čini s različitim nakanama i kako bi proizveo drugačiji učinak. Feliceovo obraćanje publici napisano je kako bi se naglasilo da je komad u komadu svjesno stvorena i uređena konstrukcija čiji je cilj prikazati određenu percepciju stvarnosti, a ne presliku te stvarnosti. Tom u svom solilokviju poput Felicea označava sebe kao autora komada koji će biti igran. Međutim, njegov solilokvij ne remeti unutarnju konstrukciju drame, već joj daje okvir. On kao autor ostaje izvan samoga djela, dok Felice s druge strane u svom djelu i za izvedbe sudjeluje kao stvaratelj. Felice pred publiku stavlja rad u nastajanju, a Tom prezentira gotov projekt koji će biti prikazan kao kazališna predstava koju publika promatra kroz imaginarni četvrti zid. Projekcije koje je Williams zamislio, kako bi apostrofirao određene vrijednosti svake scene, zamišljene su kao dodatna reprezentacijska razina, kojoj je cilj učvršćivanje narativne jezgre. Tom svjesno odlazi u prošlost i konstruira jasnu dramu «sjećanja» u kojoj je tijek radnje jasno definiran i moguće je pratiti njezin razvoj te rasplet. Za razliku od Felicea i Claire, Tom jasno zna kad se njegov realitet pretvara u iluziju i obrnuto. Na prvi pogled čini se kao da u obje drame nalazimo iste likove, pa tako Felice Devoto svoj pandan nalazi u Tomu Wingfieldu, a Clare Devoto u Lauri Wingfield, dok gđa. Devoto ima pandan u Amandi Wingfield, a g. Dveoto u g. Wingfieldu, te Fox u Jimu O’Conneru. Kako Jim O’Conner izigra Lauru, tako Fox napušta Felice i Clare ostavljajući ih same u nepoznatom prostoru. G. Wingfield iz situacije nepodnošljivoga braka pobjegao je ostavljajući obitelj za sobom, dok je g. Devoto iz iste situacije pobjegao ubojstvom i samoubojstvom. Amanda Wingfield, kao i gđa. Devoto želi držati obitelj pod budnim okom. Međutim, za Amandu znamo da želi pobjeći od stvarnosti, što čini pripovijedanjem priče o dvanaest prosaca. Clare i Laura slične su po tome što obje imaju hendikep, međutim Laura je opisana kao plaha i tiha 56 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 56 2/18/2014 1:28:08 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya djevojka čija je glavna preokupacija pronalazak prosca. Ona se ne usudi oduprijeti majci. Clare se aktivno odupire Feliceu i djeluje zajedno s njim, a ne po njegovim uputama. Ipak najveća razlika između likova ove drame vidljiva je u liku Toma. Za razliku od Felicea, on se uspio barem fizički osloboditi vlastite sestre. U njemu je upisana snaga za odlazak. Međutim, kao ni Felice, ni dramska osoba Toma ne može prestati misliti o svojoj sestri bez obzira što ju je ostavio i što je ona daleko od njega. Zaključak U The Two Character Play teatar u teatru i situacija s početka komada prožeti su paralelizmima. Dramske osobe glumca i glumice napustila je družina, a brata i sestru iz komada u komadu napustili su roditelji. Njihove se situacije jedna u drugoj ogledaju. S obje strane ogledala su ostali bez novaca i nemaju od čega živjeti. Zatvoreni su u kazalištu, zatvoreni su u kući. Nema publike, nema nikoga oko njih. Nema olakšanja, nema kraja, nema katarze. Nema završetka. Završetak je nemoguć. Felice i Clare zatočeni su u komadu i u svojim strahovima. Ne mogu se pomaknuti u niti jednom pravcu, a budućnost asociraju s prazninom. Nalaze se u prostoru čije je realistično uporište, osim pomoću opsežnih uvodnih didaskalija, teško locirati, te vremenu koje fluktuira između sadašnjosti i prošlosti, zbilje i fikcije. Dvije dramske osobe ovoga komada muče se kroz cijelo njegovo trajanje. U izolaciji su i jedino što im preostaje je mučiti jedno drugo. Sami su. Hladno im je. Pokušaju se bijegom u imaginarno riješiti realnoga. Nemaju kome pokazati svoje glumačko umijeće jer publike nema. Poput Hamleta boje se «neistražene zemlje s čijih se međa nitko vratio nije». Međutim, njihov komad u komadu ne dovodi do zaokreta. Oni i dalje ostaju zajedno i ne mogu se međusobno ubiti niti se razdvojiti koliko god se međusobno uništavali. Drama je to u kojoj se dvoje likova međusobno proždiru u nemogućnosti oslobađanja jednoga od drugoga. Unutar opusa Tennesseeja Williamsa, po obiteljskoj situaciji i bjegovima iz realnoga u oblik sjećanja, ova drama najbliža je Staklenoj menažeriji, s kojom je čak i za Williamsova života igrana u tandemu. Po unutarnjoj dinamici odnosa dvaju likova bliska je tv-drami I cannot Imagine Tomorrow. Zanimljivo bi bilo vidjeti zajedničku in- 41-58 scenaciju The Two-Character Play i Staklene menažerije u kojoj bi prostor u kojem se Tom kao pripovjedač nalazi bio prostor The Two-Character Play. To bi značilo da se drame ne igraju jedna za drugom nego jedna s drugom, tako da se između izravnoga obraćanja publici u Staklenoj menažeriji Tom nalazi u The Two-Character Play, koja više ne bi postojala kao neki realni prostor, nego bi tako postala stanje svijesti u kojoj se Tom nalazi nakon što je fizički napustio obitelj, ali se mentalno od nje nikako ne može rastati. Iako nikad nije postigla osobit uspjeh u scenskoj realizaciji, predzadnje izdanje ove drame, pod naslovom OutCry, može se naći u izdanjima drama Tennesseja Williamsa. Neobično je što se urednici odlučuju upravo za tu inačicu, jer je inače uobičajeno kao najrelevantnije uzimati posljednje autorovo djelo, ukoliko ono nije podlijegalo cezuri, što u ovom slučaju nije posrijedi. Također OutCry ne posjeduje jednaku količinu apstrakcije i napetosti koja je postignuta u The Two-Character Play jer je u OutCryju Williams pokušao opisati svaki događaj na konkretan način, od čega je odustao u kasnijoj verziji i prepustio se jezičnom, stilskom i sadržajnom eksperimentiranju. Valja istaknuti i to kako gotovo niti jedno od Williamsovih ranih i kasnih komada nije prevedeno na hrvatski jezik i time ujedno nije ni izvođeno na našoj pozornici, a većina proučavanja Williamsa temeljena je na njegovim najvećim komadima (koji su svi bili broadwayski hitovi), dok su Williamsova nekomercijalna dramska djela gotovo u potpunosti bila zanemarena. Problem inscenacije drame The Two Character Play počiva u tom što svaka potpuna konkretizacija likova i radnji uvelike narušava sve simboličke i apstraktne osobine koje ona posjeduje, a koje je u moguće percipirati kroz čitanje. Zbog toga je The Two Character Play drama iznimno pogodna za detaljno iščitavane i promišljanje, a zasigurno će jednom pronaći i svoju adekvatnu inscenaciju koja joj neće umanjiti niti jednu dimenziju. Izvori i literatura: Williams, Tennessee (1973): OutCry, New Directions Book, New York Williams, Tennessee (1975): Memoirs, Garden City, New Directions, New York Williams, Tennessee (1997): The Two-Character 57 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 57 2/18/2014 1:28:08 AM Frana Marija Vranković, Kasna drama velikana s Broadwaya Play, New Directions Book, New York Williams, Tennessee (2000): Plays 1937–1955, The Library of America, New York Williams, Tennessee (2000): Plays 1957–1980, The Library of America, New York Falk, Signi Lenea (1978): Tennessee Williams. Twayne’s United States Authors Ser. 10. 2nd ed. Vol. ed. Sylvia E. Bowman. Boston: Twayne Fayard, Jeanne (1972): Tennessee Williams, Paris, Seghers Hill, Roger (1987): Tennessee Williams, Macmillan, London Leverich, Lyle. Tom (1995): The Unknown Tennessee Williams, New York: W.W. Norton Robinson, Marc (1994): The Other American Drama, Cambridge, Cambridge UP Daniel, Lanelle (1998): The Two-Character Play and Out- Cry, u: Tennesse Williams: A Guide to Research and Performance, Greenwood, str. 176–182. Niesen, George (1980): «The Artist against the Reality in the Plays of Tennessee Williams.” In: Tennessee Williams: 13 Essays, Jackson: University, Press of Mississippi; str. 81-111. Adler, Thomas P. (1975): The Dialogue of Incompletion in Tennessee Williams’ Later Plays, Quarterly Journal of Speech 61, str. 48-58. Devlin, Albert J. (1989-90): The Later Career o Tennessee Williams u: Tennessee Williams Literary Journal 1.2, str. 7-17 Hale, Allean (2003): Confronting the Late Plays of Tennessee Williams, The Tennessee Williams Annual Review 6, str. 1-10. 41-58 Frana Marija Vranković Frana M. V. kao Mozart Damjan Bučić, Ivana Jelača i Frana Marija Vranković u scenskom kolažu Weltschmerz 58 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 58 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja 59-77 Tri poglavlja MILOVAN MIKOVIĆ NAĐENA RIJEČ U početku bijaše Riječ i … sve postade po njoj (Iv 1,1). 1. – Koliko ti je godina? – Pet, na ljeto ću napuniti šest ... – Onda još ne ideš u školu i ne znaš čitati ... – Mama kaže možda najesen krenem, ako me prime ranije, izrastao sam, dosta već visok … a i čitati znam ... – Ma daj, baš ti znaš čitati ... – Znam! – Dobro, ako ti tako kažeš … – maša se unutarnjeg džepa kožnoga kaputa, vadi kutiju cigareta Sava, a iz nje uredno presavijen papir, polagano ga razmota i brižno poravnava debelim prstima, posebno stisne i izvlači «magareće uši», ali ih ne uspijeva ukloniti. – … Ajde, čitaj onda, ovo! – tutne ti u ruke strojopis zamrljan indigom, desetak gustih redaka, u kojima su neka slova bila uočljivija od drugih, bljeđih, a poneka strčala kao da s htjela nekamo iskočiti i (u bijegu?) otisnuti se iz reda u koji su utisnuta. – N-a-l-o-g-z-a-h-a-p-š-e-nj-e-G-e-z-e-M-i-k-o-v-ić-a ... – Izgleda, stvarno znaš … Bogme dobro je to što ti nas ne lažeš, s tim tvojim čitanjem! – Hitro ti uzme otipkani pelir iz ruku, a nakon kraćeg premišljanja, iz unutarnjeg džepa, s druge strane, vadi fotografiju, veličine dopisnice, s djevojčicom tvojih godina. Snimka je načinjena na blagoj padini nekog brda, gdje ta djevojčica, njegova kćer, veli, između rijetkog raslinja napasa tri koze i onisku mršavu kravu. U pozadini se nazire šuma, a ispred nje, negdje u beskrajnom žutilu ravnice, možda je već nastupilo vrijeme kada kosci žanju žito, i nemaju kad vidjeti tu malu duge svijetle kose i ozbiljna pogleda, očiju malo upalih, kako skrivena sjedi na kamenu između šiblja. Ona njih može mirno promatrati, vidi ih kao na dlanu, dok ravnomjernim pokretima, šumno presijecaju krtičnjake i rastrčale hrč- ke i okrvavljenim sječivima i nadalje kolju žito, a žene iza njih povezuju ga u snoplje. – O ovome, nikom ni riječi! Razumiješ? – Kaže ti, gotovo prijetećim glasom. – Koze se više ne smiju držati. Zabranio ih je sam CK-a, jer one sve obrste. Drugovi su ustanovili da su koze štetne, što je sada već uvidio i cijeli naš narod, je li, i prihvatio je to što mu govori Partija. A, eto vidiš prije, u onoj nazadnoj državi, to se nije znalo, jer se o tome nije govorilo, narod je držan u neznanju i mraku, pa sam tako i ja odrastao na kozjem mlijeku i siru, i rat pregrmio, da danas mogu hvatati štetočine opasnije od tih koza. Razumiješ ti to!? To ti je ta naša dijalektika. Sad je ona još visoka za tebe, ali naučit ćeš ti nju, ima vremena. I još nešto: Ova je fotografija načinjena prije one odluke CK-a, dok je koza još bilo, a sada ih više nema i kraj priče! Razumiješ? Zato o ovoj fotografiji, bolje šuti, jer to što si ti nju sada vidio, nije dokaz da ona postoji. Nje ovdje uopće nema, ali sam ti je ipak htio pokazati samo zato jer je ta djevojčica moja kćer. Ona ima godina baš kao i ti ... Eto, tako ti je to u životu ... Čista dijalektika, eto … 2. Čim zakoraknu iz dvorišnoga stana u Karadžićevoj 12, preuređenog iz zgrade koja je nekada bila konjušnica, stupit će u noć idući preko ciglom, sječimice, popločanog dvorišta. Kroz uskovitlane oblake, što grabe nad gradskim krovovima, među koje će provirit mjesec, kroz oblačnu poderotinu. Otac će, uzalud, pogledom potražiti ma i jednu jedinu, najsitniju zvijezdu, usredotočen na brojanje vlastitih koraka, kao i uvijek kada dođu po njega, iza leđa osjećajući ledenu prazninu dvorišta u tami iz kojega se, u tom suprotnom smjeru, kroz male bašče stanara i natrule drvene ograde, moglo neprimijećeno šmugnuti na Engelsovu ulicu, što on nikada nije ni pokušao. – Englezovu! – na svoj način bi razjasnio njen naziv bać Tome Mičodaš, prvi susjed bake Piroške i djeda Jakova, u Trošarini, kramfuter u 59 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 59 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja komunalnom poduzeću «Čistoća, zelenilo i perivoji», koga svi znaju po nadimku Čistoćaš – Englez je onaj što ga meću izmed Marsa i Lenira, a onda iđu redom oni priostali – pod tim su se podrazumijevali Staljin (on bi uvijek rekao; Stalin) i Tito. – Prija su nuz Titinu mećali i slike Rankovića Stambolića, Kardelja … i još nike, al di mož sve te njeve popantit. Nakon dvadeset četiri koraka, Otac uranja u suhi ulaz dvokatnice, stupa kroz njenu tešku sjenu i izlazi na Karadžićevu ulicu, svojedobno nastalu u pokušaju nadvladavanja malovaroškog kaosa, izraslu u dio novog gradskog jezgra, tragom izmijenjenog razmišljanja graditelja i onih kojima grade, a novine su vidljive od pročelja do unutarnjeg uređenja stanovanja tih što su se tada dali u potragu za vlastitim dostojanstvom, ispunjeni nadom u nedostižno. Na većini kuća, što su sada razdvojene od svojih graditelja, vlasnika, nekadašnjih stanara i njihovih nasljednika, stalno su spušteni roloi na prozorima, ili zaklopljeni kapci (poneki i zakovani). Prozore i ulazna vrata praznih kuća, osvaja crvotočina i razdvaja ih od zidova, dijelovi fasade se krune i obrušavaju. Krovne grede se uliježu, krljušt biber crijepa krivi, preklapa, puca i s nabubrjelim gumbima mahovine klizi prema već zagušenim, otežalim olucima. Temelji i vlagom osvojeni zidovi također rade, konstrukcija zgrade postupno gubi unutarnju čvrstinu i doima se kao da bi nekamo zakoraknula, a zapravo samo beznadno dotrajava u mjestu, krivi se i tone. Ispred tih zgrada i njihovih vazda zapišanih kapija, što vonjaju po ljudskoj i psećoj mokraći, nastalih tijekom sto-stopedeset godina prepletanja različitih izraza građanske stilizacije, sukladno tada važećim vanjskim znacima stanovanja, što su im bili odlikom, prema vlastitim vizijama dobra i zla, uspjeha, sreće i patnje, radosti i obmane, sada se skuplja samo smeće, suši izmet nikad toliko namnoženih mačaka. Čemerno sivilo zapuštenosti, osvaja prostor kuća iznutra i izvana. Poneke su kuće (iščekujući ispunjenje usuda), preko noći, napučene došljacima s njihovim čudnim navikama. Smjestilo ih ondje, pa se preko ulice i dvorišta sporazumijevaju vikom, galameći. Gotovo od samog Korza, počevši od hotela Jagnje kojeg je preuzela Vojska, raspoređeni su uzduž cijele Karadžićeve, sve do nadomak porte Pravoslavne crkve. Te kuće, i danas, prolaznicima pokazuju ciglene svoje 59-77 rane, šalitrom razgrizene, dok nezamjetljivo, polagano nestaju, valjda u zemlju, ako nebo ovdje u međuvremenu nije postalo još veće i još dalje no što je bilo, ove nastambe postupno gube na visini i širini, kreću ususret danu kada će izgledati vjerojatnim (ponekome i prihvatljivim), kako ih u toj ulici nikada i nije bilo. Poput staraca u poodmakloj dobi što se smanjuju, prije no zauvijek odu iz vidokruga onih koji ostaju, do daljnjeg ... Otac pretražuje pogledom osvijetljeni dio ulice, nigdje džipa s pohabanom ceradom. Preplavljuje ga zebnja, uzalud se napreže prodrijeti u dijelove ulice utonule u tamu … Hoće li, konačno, odnekud spasonosno zasvijetliti farovi Willysa? Ili su, ipak, ova dvojica po njega došla pješice? Baš kao da će ga sada povesti u nekakvu čudnu šetnju? Što to znači? Istina, sjedište im nije daleko ... Udba je, i inače, uvijek, tu negdje oko nas. – Ajde! Što si zastao? Valjda čekaš fijaker da ti pogodimo? Kuš, bando! Ti više nikome nisi ni ravnatelj, ni šef, ni veliki kapetan, nisi ništa! Kuš!Kuš!Kuš! Izbrojat će, potom, Geza, kao i onomad, hodajući napadno uspravan (iz vlastita straha) koliko ima koraka do ugla ulice Vase Stajića, onda od križanja Karadžićeve i Vase Stajića do križanja s Engelsovom, a odatle do ulaznih vrata Udbe, što su tu odmah iza ugla u ulici Ivana Antunovića. Izbrojit će točno onoliko koraka, koliko ih pamti s prošlog uhićenja, kada su ga poslije tri tjedna iz podrumskog zatvora izveli u olovno jutro, cvokotava ožujka i pustili doma. U bradu zaraslog. Pljesnivousmrđenog. Modroupalih očiju, u vrućici. Jedva se dovukao. Ukočen. Dok korača između kožnih kaputa Krupnog i Mrkog učini mu se, lijevo, preko puta, nekoga ima u kapiji. Je li to ljudska sjena skutrena u kutu? Naziru li se to, u mutnožutom krugu kandelabra, vrhovi nečijih vojničkih čizama? Skriva li se taj? Je li ga strah, ili i on nadzire? Možda je samo kakav sitni lopov koji se onamo hitro sklonio zatečen, ludo ustrašen izdajništvom (inače nedostatne) ulične rasvjete, ukipivši se pred prizorom privođenja? Ili i taj nekome treba podnijeti službeno izvješće o svojim zapažanjima? Ukoliko je i on dio ove predstave. Tko zna koliko je takvih promatrača? 60 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 60 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja 3. Bilo je i uhićenja kada su dolazili s prvim sumrakom. U gomili dječurlije, na ulici, odmah se moglo prepoznati čijeg oca su prije već odvodili. Uvijek iste te dvije pojave u kožnim kaputima do zemlje. I po zimi, i u ljeto. Poveli bi sa sobom po jednog žitelja s dekom pod miškom, iz ove stare ulice u gradskom središtu, koja se prostirala duž nekadašnje Rogine bare, s istočne, i zidina gradske utvrde, sa zapadne strane, djelomice pretvorenih kasnije u Franjevačku crkvu i samostan. Neki su se od uhićenika vraćali kroz mjesec-dva, drugi su ostajali duže, a za sva vremena su otišli samo oni najvažniji. Ovog puta dolaze po Oca, bio si u to posve siguran (premda o tom «znanju» nemaš objašnjenja). Kao što nisi mogao znati da su ih ovamo uputili izravno s cjelodnevnog predavanja, držao ih je drug Veselin, instruktor Pokrajinskog komiteta, u završnoj riječi, ovako se obraćajući polaznicima kursa: – Drugovi, vi niste ni državni činovnici, ni uredski žohari, ni psi na lancu. I makar se više ne čuje rika topova, jer rat je završen, a mir potpisan, za vas kao da i nije, vi doživotno, zauvijek ostajete borci za slobodu. U ovoj devetoj, desetoj ili tko zna kojoj već ofenzivi, što ju sada provodimo, mi štitimo radničku klasu, obespravljene seljačke mase i poštenu inteligenciju od nasrtaja preostalog klasnog neprijatelja koji je sada stjeran u podzemlje, u rupe odakle vreba, ali znajte, taj nikada ne miruje i ne odustaje, razjaren jer smo ga razvlastili. Učite o tome od naših velikana Marksa, Engelsa i Lenjina a nadasve slušajte svaku riječ i naputak našeg voljenog druga Tita. Vi uvijek trebate imati ne samo odlučnosti za borbu, smionosti i dara, već trebate i naučiti razlikovati istinu od laži. Vi morate biti svugdje i uvijek budni i historijsko-materijalistički svjesni: na ulici, u kavani, u ambulanti i ljekarni, dok s građanima tobože čekate u redu za kruh i grah, krumpir i mast, pred prodavaonicom obuće, ili na tržnici, u pisarnici, na pošti, u kinu ili kazalištu, u vojarni ili umobolnici. Nigdje vam, nikada i ništa ne smije promaći. Vi ste nam oči i uši. Zato nemoj da ti se desi da neka informacija ili neprovjerena glasina iz grada, okolnih zaselaka i sa salaša, ne stigne ovamo na vrijeme, a što to znači, svi dobro znamo, prije no što ona uopće i krene u svoj zločinački pohod. Jel to jasno!? Još jednom ponavljam; dobro zapamti i utuvi, 59-77 neprijatelj je bukvalno na svakom koraku. Odasvud taj vreba. Čeka naše slabosti, propuste i greške! Tako je govorio prijeratni student Pravnog fakulteta, drug Veselin (većina ga je znala samo po tom konspirativnom imenu), dodajući kako su u ovoj fazi društvenog razvitka, okruženi nažalost još neukim, zaostalim, nedovoljno svjesnim i izgrađenim narodnim masama (što je dakako dio naslijeđa, to svi znaju; i drugačije i nije moglo biti), međutim od Partije već duboko zadojenih žudnjom za slobodom, istinom, pravednošću i svim drugim čistim i dubokim revolucionarnim porivima za uklanjanje vjekovnih nepravdi, izrabljivanja, pa oni očekuju razbistravanje svega mutnoga ovdje, te ta dvojica, pred tolikim zadacima i nisu imali kad razmišljati o bilo čemu drugom, a ponajmanje je li im vruće u onim kožnim kaputima, sa znojavim rukama u džepovima. Jednom si sanjao kako su im se ispod krajeva tih njihovih već dobrano iznošenih kaputa, odjednom promolila grimizna krila! Prava, velika, laka, bešumna krila anđela, uz pomoć kojih se uzdižu iznad svih, lebde gotovo bestjelesni i sve dodiruju, obazrivo razdvajajući dobre od zlih, upućujući riječi utjehe i ohrabrenja nevoljnicima stjeranim u mrak, srčano i bijesno goneći od njih zle sile i duhove, pa ti ustrašeno uzmaknu i pomahnitalo nalijeću na zidove od ružičasta mramora, u kricima se rušeći. A ako ti zidovi jednom progovore ... Tada što? 4. Premda onaj krupniji pokušava zaobići svaku, ma i najmanju, kaljugu, nečist i smeće, nikako u tome ne uspijeva i korak mu zbog tog uzaludnog napora uvijek ispadne nekako nesiguran, nepredvidiv, a njegov hod tjera na podsmijeh i mlado i staro. Što se pak one snimke tiče, nema djeteta u vašoj ulici koje bi povjerovalo u tu priču o njegovoj djevojčici. Makar je ta baš kao vašega uzrasta. Kolikogod je mlatio zrakom tom izlomljenom fotografijom, s njenom plavom kosom i upalim očima. Snimka je načinjen tako da joj se u rukama dobro raspoznaje knjiga pomalo iskrzana hrbata. Čim si je spazio bio si uvjeren da znaš njen naslov. Zimus, držeći staklenku kompota od višanja, jedino što si bio u stanju progutati nakon pomahnitale višednev61 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 61 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja ne vrućice, još uvijek slab, uzdrman vrtoglavicom, nepažnjom je odložiš, ne na plohu stola, već na sivo-plave korice jednog sveska što ga je ondje otac ostavio. Majka hitro priskoči, ukloni staklenku, ali na koricama, ipak, ostane vlažni krug kojim je obujmljen naslov: Historija SKP (b). Malo slovo «b» u zagradi znači boljševika, sjetiš se Očeva objašnjenja. Takvu je svesku pred sobom mogao imati i drug Veselin, držeći ovdje predavanje, makar je on sigurno nije trebao ni otvoriti, jer je zacijelo znao napamet sve što ondje piše. Premda Krupnom nisi vjerovao, ni riječi, ipak, pokušaš zamisliti tu zlatnu njegovu djevojčicu, s kravicom, kozama i onom knjigom u ruci – u Karadžićevoj ulici. Čega biste se sa njom igrali? Kojih igara? Iskrsnu ti prizori jaslica u Betlehemu, iz obližnje Franjevačke crkve, što ih ondje upriliče u dane Božića. Obitelj sirotog tesara u štalici, rimski vojnici koji ih uzalud traže, pastiri sa svojim stadima, jarka svjetlost Zvijezde prema kojoj se ravnaju karavane kamila Mudraca. Satima pomno promatraš svaku scenu. «Radujte se, narodi». Pred tim jaslicama posve zaboravljaš na Karadžićevu i onaj podrum u Antunovićevoj ulici i čini ti se i sam postaješ dio te betlehemske cjeline. «Zar vam je malo dodijavati ljudima, / pa i Bogu mom dodijavate!», u ušima ti odjekuju riječi izgovorene pod misom. Mislio si o svemu tome, ne usuđujući se pogledati onog drugog, vazda smrknutog, što stalno samo šuti. Taj Mrki bi se strpljivo do ludila znao zagledati u neku točku iznad i najviših glava i tako satima buljiti. Žene doseljenika iz ulice, svašta su uz Mrkog vezivale, uvijek u pola glasa. A svaka se verzija, u krajnjem, svodila na isto, u priču o jednoj neznamtijakojoj, što je tamo u šumi, pri samom kraju rata, legla na ručnu bombu, jer joj je okaljana čast i pravo je čudo što su svi na koje se posumnjalo izbjegli strijeljanje. Pa, i ako je ova vlast odustala od progona krivaca, iz nekog razloga, govori se, njena braća nisu, sve dok ne pronađu vinovnike njezina udesa … Od tada je Mrki, prema općem uvjerenju, «malo onako», rekle bi žene, samo odmahnuvši rukom, a potom klimanjem glave potvrđujući ono što se nikada nisu usudile prevaliti preko usta. A zašto bi baš one? Ko njih što pita? «U ovom pokvarenom svijetu, u kojem se, više ni sam Bog ništa ne pita». A nije uvijek tako bilo. Ima ljudi, starijih, koji se svega sjećaju, još od 59-77 prije ovog rata, samo takvi sada šute. Ustrašeni su ili ušutkani, a to nije isto. Samo jednom je iz Mrkog nešto strašno provalilo, tragom iznenadne, i ne baš posve jasne primisli, u času kada mu zbog nečega bljesne da se premalo radovao u cijelom svom životu. Uzalud se rvajući s iznenadno pokuljalim bolom, pokida stege šutnje, rikne, krupno psujući cijelu ulicu i sve nas u njoj, zbrkano bljujući riječi o tome kako ovdje nema mjesta nadi da se ikada išta može obuzdati i vratiti makar u normalu, jer se ono što se otrglo kontroli, već ionako u nešto neželjeno izmetnulo, i sada izvrnutim očima gleda u nas. Eto, što se zbilo. I sada neka je točka, na sve i nad svim! Poslije svih onih govorkanja i opakih glasina, tako dalekih od istine, te njegove psovke i teško razumljive prijetnje sporo su se otkidale iz vaše ulice, poput otežalih ptica dugo se dižući prema crvenilu zalazećeg sunca, u rasulu započetom ni od čega, ni iz čega, što će se dubiti prema samom dnu beznadne praznine. Uostalom, ta masa, svjetina (sve više ju je prezirao), ionako nije znala od koga joj se treba uistinu plašiti i odakle joj uopće prijeti stvarna opasnost. Nije znao ni Mrki. Ni koga od koga ju je štitio svojom bezgraničnom odanošću. A njega, osim ove beznadno bezdane ljubavi ništa drugo i ne zanima. Našli su ga jednog jutra, lica sivozelenog, bradom zaraslog, ležao je okrenut podu, otvorenih očiju, zagledan u besprijekorno složene crnobijele pločice, posve prazne kuhinje. S rupom skorenom u krvi, na desnoj sljepoočnici. Pištolj TT-33 bio mu je nadomak prstiju, odijeljen od njega vijugavim, posve suhim već tragom krvi. Na bijelo okrečenom zidu, između dva prozorska okna, krupnim jarko crvenim slovima bila su ispisana četiri stiha pjesme Rusija Fjodora Tjutčeva: ) * Umom Rusiju nećeš shvatit nit aršinom općim izmjerit; Čudna je lika i tako gleda te – U Rusiju možeš samo vjerovat. 62 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 62 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja Ispod prijevoda, dopisana je posveta: Umjesto opomene, samo ovo ostavljam trudbenicima razgradnje nekad žive, a sada neponovljive cjeline. 5. Mnogo godina kasnije, jednog kasnog ljeta, viđao si Krupnog, tupo omamljenog, prinudno pomirenog sa situacijom, kako s umirovljenicima igra šah, u bašči Borca i drugih oficirskih bircuza. Odavno sklonjen, po svoj prilici u jednoj od mnogih čistki, nije te se mogao sjećati, čemu je pripomogla i rakija razlažući likove, događanja i toliko toga još, prema neutvrđenoj kemijskoj jednadžbi. Ponekad bi, usred partije, ustajao, odlazio do šanka i za piće-dva pričao o svemu što mu padne na um. Šutnju je teško podnosio. – Od one vražje mirovine ne može se živjeti – iz navike bi podbadanjem navlačio neku naivčinu za šankom. – Ne znam što bih odnio unucima da nisam nekako uspio skuckati za onaj moj pijesak, sada voćnjak, nije velik, ali imam tamo od svega voća pomalo, a u sezoni i povrća, zelja. A oklen onom kuća, pa i dvije, Mercedes i vikendica? Oš ja da ti kažem? Lopovi su sve to! Bagra kriminalna! Krade i otima tuđe, nezarađeno. Mažnjavaju ovdje lopurde naveliko, kao nikad prije. Navadilo se to i nagrabilo, još dok su mrcine bile uz onu vlast (a i inače, uvijek uz vlast), i ajmo reći mnogi i na funkcijama, tada u partiji-soc.savezu-sindikatu-omladini, utjeralo ovima ovdje domaćima strah u kosti, ucijenilo koječime i poženilo, razumiješ ti mene, pa niko ni da pisne. To je banda! To! To! To! Jedne večeri, vonjalo je na otpalo već lišće i sasušenu krv, pridržavao se za tebe i nastojao ti prikazati svoju životnu povijest. Scenarij taj započinje s prizorima napasanja stoke uz prugu, uslijedi sukob s ocem, jer ga ne pušta u školu, pa mladićke godine provedene u bijegu od kuće, radi čega je prinuđen poći na zanat, školovanje uz rad i sve tako redom, baš kao u reportažama mjesnog tiska, prigodom državnih blagdana, a završava izljevom bijesa, vikom i vrijeđanjem gostiju koje naziva lopužama, bitangama, izdajicama, bandom … 59-77 6. Otac se nije vratio doma. Bilo je onih (uvijek ih ima), od kojih su dopirali tobože vjerodostojni navještaji o tome kako je u zatočeništvu skončao. U krajnjem sve se svodilo na isto. (Ubilo ga!) Neki su se, međutim, kleli da je više puta viđen, u gluho doba noći, kako se kradomice kreće od Baje, ili Čavolja, Kaćmara, Kelebije, ili Velikog sv. Ivana kroz cijeli Bajski trokut, pa preko Bača, Iloka i Osijeka do Zagreba, potom kroz istarska mjesta Slobodnog teritorija Trsta (Teritorio libero di Trieste), gdje bi mu se negdje unutar zone A ili B gubio svaki trag. Znaš ti i za one koji su se zaklinjali kako su ga tijekom prve dvije noći jedne godine u studenom, prepoznali među sjenama umrlih, (divanio je sa njima o stvarima koje više nitko ne pamti, niti zna za one riječi u kojima su postojale), još uvijek preneraženog svojom nesrećom, zatečenog njome negdje između idealizma i sposobnosti samouništenja, kako u društvu s najsiromašnijim fratrima nastoji dokučiti čemu je bio potreban sav onaj silan trud što ga uložiše, dok su se laganim korakom kretali kroz preostalu scenografiju nekada Slobodnog kraljevskog Kotar Grada (danju se navodno skrivajući na Bajskom groblju, u Lichtnekert kapeli, svojedobno najvišoj točki sjeveroistočne obale isušenog Gatskog jezera). Službeno, međutim, pokopan je na Otoku, na koji nogom nikada nije ni kročio. Tako je nekada, netko, zbog nečega, odlučio. Nikada ti se nije razjasnilo zašto je tomu tako? Zašto je morao zanijemjeti? Zabranjen, izbrisan. Utjeran u rječitu šutnju. I tu među grobovima što ih preci napuniše. (Pokoj im duši darivao Tvorac). U oskudnim, sporadičnim dnevničkim zabilješkama (1947.-1954.), pripisanim Ocu, do kojih si, uz još neke njegove papire i osobne isprave došao kasnih osamdesetih (dobrotom predusretljivog profesora povijesti, grčkog i latinskog jezika Gustava Baltazara Melkiora, po završetku II. svjetskog rata olako, bezočno, zlonamjerno, ostrašćeno optuženog za pripadnost folksdojčerima, uhićenog na satu povijesti u Gimnaziji, pred učenicima, puštenog nakon dvije teške logorske godine provedene u Sekiću) na jednom mjestu je natuknuo kako on «ne želi vlastito potomstvo trovati raspirivanjem osvetničke žari koja ionako ustrajno tinja u svakom čovjeku». O osobnim stvarima, samo toliko? Zar ništa više od toga? Tko je donio tu teš63 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 63 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja ku odluku presjekavši njome njegovu sudbinu na tišinu i tišinu? Zar doista nema značajnijeg pisanog traga? Zar su ostala samo nebitna nagađanja i govorkanja, s vremenom izblijedjela, nepouzdana? 7. Vani se gnijezdila, po domaće suverena, prostački mračna noć, iz koje su prognani mjesec, zvijezde i svi snovi da se na nečiji neotklonjiv poziv mirisi mrtvih i živih nesmiljeno dotiču i miješaju mrtvoživim svojim ticalima. Pilo se i galamilo, preko svake mjere. Najglasniji bio je lavež njegove rakije, propraćen ružnim ujedima te sjene što bespomoćno ljulja se pred svima, sipajući uvrede i prijetnje. Prije ili kasnije, svima kani pokazati kolike smo budaletine i bijednici, unatoč tome što kao građanstvo zdušno obavljamo povjerene nam zadaće, budući da najvažnije lekcije ovoga podneblja nismo svladali. Uopće ih nismo shvatili, niti ćemo ih ikada razumjeti, naprosto, krivo smo odgojeni. Ne može se biti samo dobar i krotak, vrijedan i radišan, a povrh svega, prema onima na vlasti uvijek korektan, poslušan ... Ne živi se od samodovoljnosti tobožnje čiste savjesti. Ako si vazda bezub, to te sputava u žvakanju i gutanju, ograničava te i na kraju šalje na slijepi kolosijek. Pametnom ovo nije nužno dodatno razjašnjavati, kao ni to što se dobiva ako se taj odgojni postupak (fatalni propust?) ponovi kroz više uzastopnih naraštaja. Od svega što smo ovamo sa sobom donijeli ostao nam je samo još otkucaj vlastita srca! A i njega imamo samo dokle nam i ono ne otkaže. Zar mi ne vidimo kako dijelovi što su od naših pređa preostali već odavno nisu dostatni da započnemo i razriješimo vlastitu slagalicu? I što će tek preostati iza nas? I sam zatečen bezdanom što u taj čas zine, zastane, u nedoumici, ali ga istom ispuni uvjerenje kako je i u ovoj prilici, sve u svemu, ipak nadmašio samoga sebe, lucidnim prikazom naše pregažene uzaludnosti i od te ga spoznaje preplavi potpuno zadovoljstvo. A možda mi i nismo u krivu, dometne dobrohotno. Možda baš tako treba ovdje gdje ni u uvjetima potpunog bezvlašća nismo uspjeli uspuhati više od dva-tri bijedna plama, tu gdje sve su se vatrice same od sebe gasile. A zašto ih nismo raspirivali? Možda jer nam nekakav veći plamen i nije bio potreban! Ta, toliko toga su 59-77 one prave velike i moćne vatre bespovratno progutale. Zna on i za to. I doista, što je ovdje bitno? Tu gdje je sve poput ove rakije, samo isprazna perverzija zakonomjernog kretanja najsitnijih čestica, toliko sitnih da ih se zapravo i ne može vidjeti, radi čega većinom još i nemaju ime, a možda ga nikada i neće dobiti jer tih presitnih sranja (ako ih uopće potvrde), možda i nema, pa im onda ni ime ne manjka. Makar svako malo neki usijani znanstvenik javno ustvrdi da je upravo on otkrio (uglavnom u teoriji) neki novi 500-ti, 900-ti, ili već milijuniti dio nečeganičega, zvalo se to proton, neutron, atom, neutralin, fotin, gravitin, magnetski monopol ili ovaka crna tvar, onaka crna rupa, tamna energija ili štotijaznam kako izokrenuta verzija sazviježđa i galaksija, univerzuma što srlja prema beskraju sitnog, i još sitnijeg, sve do uspostave vladavine potpune praznine. Taj poredak posvema prazne nigdine i u genima je dvonožaca, dakako, a sve te poruke dešifriramo kao afirmaciju vlastita razuma i duha. Filozofi i pjesnici žestoko o tome pjevaju, znanstvenici sav taj privid manijakalno mjere i do ludila uspoređuju bezbrojne oblike praznoga! Sustav u kojem bi čovjek trebao biti vrhunac toga sladostrasnoga, autoerotičnoga orgazma materije, a ta pravo zboreći i ne postoji, jer je zbubana iz ničega, do boli stisnuta od praznine, budući da smo sve to sami izmislili, izmaštali tražeći oca i mater … i valjda i malo rakije … Znao si, još jedan ti se neprovjetrivi mrtvac povjerava. Htio si mu reći, prije praskozorja; dosta je bilo navođenja umnih misli sa stranica bulevarskoga «Oka Kiklopskoga» (zar ti je uzmanjkao nebeski nadomjestak instrukcija druga Veselina?), nego reci ti meni, nešto posve jednostavno, što će se dogoditi ukoliko neko iznebuha zatraži povijest ove noći (uz pripadajući prljav veš sudionika) i neka se smjesta svi akteri jave na dužnost, podnošenjem izviješća o njoj. Preciznog, takvog u kojem ne smiju biti izostavljene ni najsitnije pojedinosti? Ta, nisu li baš one prava poslastica? Na te se pecaju i bedaci i oni koji umisle kako su osobito pametni! Ipak, nisi ga u tom smjeru ništa priupitao. Uostalom manje-više slutiš i odgovor, u stilu: «Nismo se mi nikada zamajavali kavanskim vucibatinama». Kolikogod se mnogo pilo, ne bi trebalo ostati mjesta nikakvoj zabuni. U jedno času si rekao: «Hajde, pođi sada doma, Stari». To Stari i jeste i 64 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 64 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja nije Stari, u smislu Stari kako si ponekada i svoga Oca oslovljavao. Ne upuštajući se u raščlambu; je li ti se to Stari samo onako omaklo, ili si ti doista Ocem nazvao oceubojicu, izgovarajući puku banalnost: «Hajde, dosta smo pili, kasno je, pođi sada doma, Stari» Najzad i nije ta riječ nekakav sudbinski, ili kôd uspostave bilo čega, a nije ni podsjećanje na onu noć kada si s uhidbenog naloga sricao riječ, lišen sjećanja na njezinu ili svoju prošlost, odbijajući šuplje doboše krvi u ušima, glavi, grudima. Ta olovna kugla tupo se kotrlja po crvenom plaštu pijeska i odvlači te u dubinu, u noć, gdje ćeš je naći ogoljenu, osakaćenu, obezvrijeđenu, ispražnjenu. Moraš je izdvojiti, izmijenjati, ismijati, odbaciti, dok svako se zrno bezdušno sporo tare o sva druga, pomjera u svim pravcima, sva zrna muklo i oštro, u sablasnoj tišini pustinja puzi od lijeve do desne sljepoočnice. I nazad. MAĐARSKI POUČAK 1. Prosinačka večer 1956. Baka Piroška i ti vraćate se s mise iz crkve Uskrsnuća Isusova. S drvenih, katranom namazanih bandera postavljenih, na prevelikom razmaku, duž Somborskog puta žutosvjetiljčino žmiravo svjetlo, jedva išta osvjetljava, više podsjeća na mrak. Noć je tamna, pa prostor bolje osjećate no što ga vidite; vjetar nekamo tjera olovnoteške oblake, što su se spustili sasvim nisko i gotovo vam pritišću glave. U kapiji, neočekivano vam se ispriječi koščata figura djeda Jakova. Nešto se dogodilo! Bože! U mraku mu ne vidiš lice ... Nisu valjda, opet, oca odveli, onamo ... – Što je bilo ... – uznemirenim glasom pita baka Piroška nagluhog djeda – ... S Gézom je sve u redu? – Valjda je, ali mi imamo goste ... izdaleka su ... došla ti je nećakinja s mužem i djecom ... iz Mađarske … – Koja? – Rózsika, s Péterom i dvoje djece ... nosili su ih putom na rukama, kažu i u ruksaku ... Ne mogu vjerovati, možda ih nisam baš najbolje čuo i razumio – djed će snebivajući se, kao da bi se zbog nečega htio opravdati. – O čemu ti to ... – utrči baka u dvorište. 59-77 Djed Jakov i ti ostanete na ulici, u mraku leđima oslonjeni o kapiju. Gledaš udaljene žute mrlje na banderama i mutno osvijetljene prozore tramvaja koji od zadnje postaje – Somborske kapije – lagano klopara prema gradu. Stojite bez riječi, sred mučne tišine, potišteni, dok vas večernja studen plavi i sve više štipa. Kada djed pripali cigaretu pogledaš mu u lice i oči. Odjednom si uvjeren da su neočekivani gosti, na tebi posve neshvatljiv način, povezani s onim o čemu već danima slušate na peštanskom radiju. I s onim što se dogodilo prošle subote kada ste išli u vinograd. Djed je iznajmio zapregu za prijevoz posječene loze i granja s voćki, što ih još od proljetos slaže u snopove i povezuje manilom, preko ljeta omiljenim boravištem hitrih, zelenih, guštera. Treba ga za svakodnevnu potpalu vatre u šporelju, kada se peče rakija kod Meznericsa i za disnotor, tada se njime loži katlanka. U vinogradu vas dočekaju gole krošnje iznad kojih, ovamo-onamo, lagano prelijeću vrane, stalno se glasajući i kriveći vratove. Dani su sada već zamjetno hladniji, pa još bujnu, zelenu travu i suho skrućeno lišće prekriva inje. Sjediš na jednom od većih snopova reže, preko kojega je prebačena teška konjska deka i pažljivo okrećeš, na prut nataknuto, parče slanine, iznad žara – djed ga je obazrivo, dobro odmjerenom kretnjom, odsjekao od pole svojom, poput brijača, oštrom kalamačicom – hvatajući kaplje vrele masti na komad lepanje. Dok udišeš miris dima i slanine s nestrpljenjem očekuješ trenutak kada ćeš zagristi! No, prije toga slanina će od staklastomutnožute, lagano promijeniti boju u smeđu, malo se skvrčiti i postati hrskava, tada je najukusnija ... Odjednom nešto grune. Eksplozija! I to jaka! Nikada do tada ništa slično nisi čuo. Djed se trgne, pogleda te, hitro prinoseći prst ustima ... Pa, ti ionako šutiš ... i preplašen si ... sada, njegovom gestom, na šutnju i obvezan ... U tom odjekne još jedna takva eksplozija! Grozničavo pokušavaš zamisliti mjesto s kojeg su se čule detonacije! Kada bi te djed pustio smjesta bi, strahu unatoč, onamo otrčao, i pronašao bi to mjesto prema zapamćenom zvuku, prikrao bi se tiho, oprezno, do same ivice šume, neko vrijeme bi nepomično stajao zaklonjen stablima, dok se sve oko tebe ne umiri, samo da možeš 65 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 65 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja vidjeti ona dva mjesta prije nego što ih noćas, ili sutra prekriju vjetar i pijesak ... – Izgleda, stvarno, bježe …! Dolaze nam ovamo … – djed će kočijašu. – Možda su srne – uzvrati ovaj, pokazujući glavom prema šumi – vele da ih ove godine ima baš dosta, sada već zalaze u voćnjake i vinograde ..., čeka nas jaka zima ... – Iza šume je granica. Slabo poznajete toga čovjeka, djed ga je za ovu prigodu unajmio zbog prijevoza reže, idući tjedan mogao bi mu i cefru odnijeti rakidžiji, budući da je stari Štefan Lederer, koji vam oduvijek pomaže, obolio i onemoćao nakon berbe grožđa. – I prije je ovdje bilo srna, a i druge zvjeradi – djed će, bespogovornim glasom, pođe u kolibu i odande se vrati s flašom rakije, protrese je, pažljivo promatrajući đerdan, kao da nešto odbrojava u sebi. Koliba s krovištem od trske, na dvije vode, izgrađena ispod oraha, prostrane krošnje, možda i stogodišnjaka, izvana i iznutra bijelo je okrečena. Ulazna vrata kolibe okrenuta su prema jugu, pod je u njoj flasterisan velikim starinskim ciglama izrađivanim u ciglani Károlya Molczera i Ferenca Reichla. Lijevi kut i dio zida, naspram ulaznih vrata, zauzima crvotočinom nagrižen hrastov kredenc, nekada ponos bakine kuhinje, u vrijeme kada je moj otac bio mojih godina, a u kutu nasuprot njega, u obliku slova L složena su dva očuvana metalna kreveta, izrađena između dva svjetska rata u subotičkoj tvornici Imrea Rothmanna. Iste takve, ali zarđane, vidio si u Zatvorskoj bolnici kada ste Baka i ti posjetili Oca, nakon dvotjednih, upornih bakinih preklinjanja Zatvorske uprave, a uistinu, samo dan nakon što je na tržnici prišla ženi jednoga od šefova zatvorskih stražara i bez riječi spustila u džep njene kecelje zlatan lančić s križem, ukrašen smaragdom, što ga je od svoga oca Mátyása Szűcsa dobila postavši punoljetnom. Za jarkih sunčanih dana u kolibi je preko cijelog dana vladao ugodan, prohladni, polumrak, dnevno svjetlo prodiralo je kroz dva omanja prozora s istočnog i zapadnog zida, a s večeri, ako biste ostali prenoćiti u kolibi, djed bi lagano prelazio upaljenom žigicom duž široka, nagorjela fitilja porculanskog petrolejskog lampaša, s okruglim zaslonom u koji je bilo ugrađeno zrcalo. Dok biste večerali, ili sjedili oko stola, djed bi skinuo zaslon sa zrcalom pa je svjetlost 59-77 ravnomjerno dohvaćala sve kutove kolibe. Po danu lampaš je bio okačen na čavao od tri cola, kojemu je glava kliještama, zvanim cvikcangle, bila okrenuta prema gore. Pored njega bila je zakačena svetnjača, a iznad dvije svete prilike – Srca Isusova i Blažene Divice Marije, u rukom rezbarenom, širokom, drvenom okviru. – Jutros ste kazali da nemate ... – kočijaš će, više za sebe, smušeno gledajući djeda kako poteže dobar gutljaj iz flaše. – Hajde uzmi, sada i ti, pij ... 2. Nikada niste doznali baš sve pojedinosti o tome na koji način su se vaši rođaci iz Budimpešte uspjeli dočepati, najprije, Kecskeméta i tamošnje rodbine, a onda Csávolya i kako im se posrećilo da noću pređu granicu, noseći djecu na rukama. Stariji je dječak bio dvije godine, a mlađi jedva šest mjeseci. U Suboticu se nisu usudili ući, tek tako, makar su oboje bili rođeni u ovom gradu, već su je obilazili po obodu, lagano se krećući prema Bajskom groblju, gdje su se uvukli u Lichtnekert kapelu, jer se od nje može vidjeti dvorište Trošarine. Gotovo cijeli dan su promatrali, tko vam dolazi, tko odlazi. Jamačno je i do njih dopro glas o uhićenjima tvojega oca. Péter Hannák i Géza bili su školski drugovi, zajedno su završili Građansku školu, pa se još tada Péter upoznao s Rózsikom, očevom sestrom od tetke, koja će mu kasnije postati suprugom. Sve u svemu, pripreme za Božić su, te godine, započele nekako drukčije. Obično si već zadnjih dana studenog, ili početkom prosinca, a najkasnije dan-dva uoči Mikulaša, pokupio svoje prnje – u bućur – majka bi tu riječ, iz samo njoj znanog razloga, posebno naglašavala, i s ushitom napuštao vlažni stan u Karadžićevoj 12, gdje baš i nisi imao bogzna što tražiti, prelazeći u Trošarinu. Odatle, sa Somborske kapije, svako jutro tramvajem si išao u školu, koja je bila u zgradi nekadašnjeg Sokolskog doma, gdje su nakon Drugog svjetskog rata, uz nekoliko odjeljenja škole J. J. Zmaj bili smješteni Lutkarsko kazalište, Kino Jadran, Gimnastičko društvo Partizan i još neki športski klubovi. Školu baš i nisi volio. Sve ti je ondje, uglavnom, bilo nekako usporeno, dosadno i nadasve otužno. Vaš razred je bio na najvišem katu, sučelice kazališta za djecu, a prozori su gledali na 66 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 66 2/18/2014 1:28:09 AM Milovan Miković, Tri poglavlja Prokešovu palaču i početak Korza. Promatrao si sive, zapuštene fasade, napuklu masnu boju na prozorskim okvirima i umrčena okna, naprežući sluh da između riječi vaše učiteljice Jelene Krsmanović, čuješ zvuke glasovira, uz pratnju kojega su u kazalištu uvježbavali predstavu Pinokio. Poslije satova nisi odmah išao doma, mamile su te tramvajske tračnice koje kao da su izvirale iz kamene podloge kolovoza, baš ispred kuće Laze Mamužića, nekadašnjeg gradonačelnika kojem, kažu, dugujete današnji izgled grada, protežući se prema Željezničkom kolodvoru. Tim tračnicama već odavno nije prolazio tramvaj, tek bi gdjekada koji, pospani, fijakerist zapao u njihov utor. Ponekada bi otišao do Majšanskog mosta i naslonjen na ogradu promatrao teni nerazumljivi preplet tračnica, i vagone na njima što su ih manevarke prebacivale ovamo-onamo. I teretne, putničke i brze vlakove u odlasku i dolasku. I svaki put bih se, ondje, zarekao da ćeš u jednom od tih vlakova, zauvijek, otići, nekamo ... Pogotovu ti se nije išlo doma te, prve nedjelje Došašća 1956. godine kada su kod djeda i bake došli vaši iz Mađarske, pa si se, zbog oskudice ležaja, duboko povrijeđen, pokunjeno morao vratiti u Karadžićevu 12. Unaprijed te je zeblo oko srca zbog podsmjeha djece iz dvorišta, podbadat će te, kojekakvim, pitanjima o Trošarini, hipodromu, Gatu, Bačkoj ... Dva dana kasnije, u prohladni zimski sumrak, pojavio si se u Trošarini s tojim bućurom, odlučan da ne ustukneš. Dakako, u prostranom bračnom krevetu, između bakinih i djedovih leđa našlo se dovoljno mjesta za tebe. Ondje si se svake večeri pretvarao kako zaspiš čim spustiš glavu na uzgljancu, osluškujući zvuke iz sobe pored bakine i djedove – tvoga dojučerašnjega, neprikosnovenoga, carstva – gdje su se Rózsika i Péter, nad usnulom djecom, sašaptavali do duboko u noć. Prema službenim podacima UN od listopada 1956. do kraja 1957. godine bezmalo dvadeset tisuća državljana Mađarske je prebjeglo u Jugoslaviju, a većina ih je, potom, emigrirala na Zapad – više od šesnaest tisuća. Među njima su bili i vaši rođaci iz Budimpešte koji su preko talijanskih izbjegličkih logora, iz Napulja, otplovili u Australiju. Došavši iz male srednjoeuropske zemlje, kakva je Mađarska, na najmanji među kontinentima, ali zato šestu po površini državu 59-77 svijeta, zbunjeni nezamislivim prostranstvom, odbili su svaku pomisao da ma što započnu na nekoj farmi, kako bi i sami postali farmeri, nego su utočište potražili u Sydneyu. Ondje su isprve bili prinuđeni raditi sve što su im ponudili, kako bi opstali. Onda je jednog dana Rózsika počela peći fanke i prodavati ih pred tekstilnom tvornicom u kojoj je Péter dobio prvo stalno zaposlenje, budući da je po struci bio alatničar. Nakon nekoliko godina, kada vlasnik odluči nabaviti nove strojeve, a stare prodati na otpad, Péter otkupi dvije pletačice. Dovede ih u red, iznajmi podrumski prostor zgrade u kojoj su stanovali i ondje, uskoro, s Rózsikom počnu izrađivati marame i šalove. Dečki pođu u školu, pa na koledž ... Sredinom osamdesetih godina kada su vas posjetili, Rózsika i Péter bili su vlasnici dvije tekstilne tvornice s više stotina uposlenika, mahom Mađara, onih koji su iz nekog razloga napustili svoju domovinu, tražeći sebi mjesto pod Suncem. Dječaci su – ma kakvi dječaci, mladi tvorničari! – ostali doma u Australiji, jer se proizvodnja neprestano mora nadzirati, sve i da su ti zaposlenici odreda sunarodnjaci. – Nakon Subotice idemo prvo u Kecskemét, pa u Budimpeštu, a potom, akobogda, na Havaje, iznajmili smo ondje, nećete vjerovati, cijelu kuću s bazenom, uplatili smo šestomjesečni aranžman ... Po prvi put u životu idemo na odmor! Dečki mogu i bez nas voditi posao, sada su već sasvim stasali! I svoji su ljudi! Ali čim se vratimo doma u Sydney šaljemo avionske karte, pa ako se vama dvojici svidi kako mi tamo živimo, možete kod nas ostati zauvijek! S vremenom ćemo vam već, svakako, naći neki posao, makar u jednoj od naših tvornica. Tko ondje hoće raditi za njega se, prije ili kasnije, uvijek nađe pravo mjesto. Otac i ti se samo pogledate, lagano ispijajući australski chardonnay, suho vino, tvrtke Ryecroft, osnovane 1888. godine, što ga je Péter donio da vam pokaže kako od vašeg, razvikanog, vina s pijeska tamo kod njih ima i boljeg. I ne baš bezazlenog! – Bogme, ovo vaše vino vaća! – Géza će obazrivo – A ako su i druge stvari tamo kod vas takve, tada moramo dobro promisliti prije nego prihvatimo poziv ... Negdje sam pročitao da je i vaš australski nogomet drugačiji, te da svaki tim broji 18 igrača! Je li to točno? – I ne sačekavši odgovor, nastavi nabrajati njemu poznate još 67 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 67 2/18/2014 1:28:10 AM Milovan Miković, Tri poglavlja razlike, spominjući ne znam koliko vrsta tobolčara, 140 vrsta zmija, opasne insekte, neobično raslinje, Aborigine, te da je Australija, ipak, bila dugo vremena najudaljenija kaznionica britanske krune ... Kada je, i gdje, sve to pokupio? I zašto sada to spominje? Čemu? Je li ga spopao strah kako bi ti mogao prihvatiti primamljiv poziv i avionsku kartu, budući da si baš nekako u to vrijeme, po drugi puta u životu bio pritisnut radi svojih uvjerenja i prinuđen napustiti posao u Radiju ... Zlo, veliko zlo, koje je malo tko bio spreman javno i glasno prepoznati, istina, još se nije valjalo ulicama, ali je već tada, uvelike, dizalo glavu posvuda, oko vas. I nije se trebalo popeti do ograde Majšanskog mosta, da bi ga se vidjelo, bilo je neprestance oko vas, u zraku … i moralo ga se, ma i nevoljno, udisati … 3. Prije ili kasnije čovjeku, gotovo sve, postane bjelodano, pogotovu kada na neki način, ne baš uvijek objašnjiv, počnu padati ograde koje su mu do tada priječile vidik, rušeći se skoro same od sebe, jedna za drugom, kada se i sve one nedotrule tajne što su vas mučile razobruče, razotkriju ... No, kolikogod si kopao, i ovamo i onamo, ni do danas nisi uspio dokučiti je li toga dana kada ste u vinogradu čuli one dvije eksplozije i smrt brojala do dva, ili je ona, možda, odbrojila – tri, četiri, pet ...? 4. Tijekom tih nekoliko dana slobode, što ih je donio ustanak mađarskog naroda, predvođen Imreom Nagyom, riješenog zbaciti nametnuti komunistički režim, u prevratu tražeći za sebe put, ni smrt nije prestajala brojiti, razumije se, a svoju će opaku brojalicu suludo ubrzati kada se sovjetske trupe odazovu pozivu Jánosa Kádára (Giovannia Csermaneka), rafalima iz strojnica pružajući bratsku pomoć, najprije po svemu što se na ulicama mađarskih gradova mrdalo. Djed i ti to niste mogli znati, a također, niste ni slutili što su sve trebale zdrobiti i zauvijek ukloniti gusjenice 1.130 tenkova i samohotki, dotutnjalih iz rusko-boljševičke velevlasne stvarnosti, topovima svojim, po drugi put rušeći, preostali budimski barok, klasicističku i secesijsku Peštu. Tko je mogao sagledati sve obrise te tiranije koja će postupno evoluirati (retardirati?) s isparenjima gulaš-socijalizam, sve do pada Berlin- 59-77 skog zida. Tiranije kod vas oličene u razularenim krvolocima. Jedva dočekavši smrt Brozovu, ti će se ustoličiti i ušančiti, u zločinu i krvi ogrezli, svugdje i pred svima pokazujući svoju nacionalsocijalističku narav! Tisućama razarajući dom, smrt im na kućni prag dovodeći! Ako ti u djetinjstvu uzrast nije dopuštao pojmiti koji to cvjetovi niču u vonju krvi, tlapnje i strave, te si lekcije, ovdje, neizostavno morao svladavati tri desetljeća kasnije, u vrijeme događanja naroda, sred mračnih fermenata jogurt revolucije kada su se u zadahu smrti podizali protagonisti, zakonomjerno izvedeni iz mita hajdučije, pljačke i umorstava, iz bezakonja, gluposti i zaostalosti. Kada se sveopća oprostačenost razmahala i do nepodnošljivosti razgalamila, bauljajući od Juga prema Sjeveru, u krvavom činu, uvijek jedne te iste, ne samo u Mađarskoj zaigrane i nikada doigrane čovjekove tragedije, kojoj je i Imre Madách ponešto htio i imao dometnuti, ali ga je malo tko slušao i čuo. 5. – Lipo je vama dok imate Titu! – ponavljao je Péter, svako malo, djedu i ocu, poput pokvarena gramofona, dobrano razgaljen kruškom prepečenom, u kasno ljeto te 1956. – Srićni ste š njim, dok je Tite, nema zime za vas, taj nit zove, nit pušća Rusa ‘vamo! Djed je neodređeno klimao glavom, žmirkao je i nakašljavao se, paleći cigaretu za cigaretom, dok je Geza Péterove riječi dočekao šutnjom, smrknut, unoseći u sve nas nelagodu. Da popraviš dojam, pohvališ se, pred gostom, kako u školi, redovito učite recitacije i pjesme o drugu Titu. Tako ste do svečanosti u povodu Dan Republike, vi djeca već naizust znali: «Druže Tito, ljubičice bijela tebe voli omladina cijela», pa «Druže Tito jagodo iz rose», onda «Druže Tito naš maršale prvi» i «Druže Tito mi ti se kunemo». Učiteljica vam je rekla da trebate znati i sve ostale partizanske narodne pjesme o Titu. Tko je tada mogao znati da su se upravo tih dana (2. studenoga 1956.), dok ste vi u školi nešto više pjevali, a manje učili, Tito i Hruščov tajno susreli na Brijunima, te da se nakon njihove cijelonoćne rasprave, jugoslavenski vrh složio sa sovjetskom intervencijom u Mađarskoj. Očito su se Tito i njegovi pobočnici, u pitanjima vlasti uvijek na razložnoj oprezi, ozbiljno 68 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 68 2/18/2014 1:28:10 AM Milovan Miković, Tri poglavlja 59-77 69 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 69 2/18/2014 1:28:11 AM Milovan Miković, Tri poglavlja zamislili nad scenarijem mogućeg prenošenja ustaničkog virusa iz susjedstva. I premda o tome ništa niste znali, vama je i toga časa, kao i prije i kasnije, uostalom, i te kako išao u račun ostanak ruskih oficira u stjeničavim vojarnama i hotelima, tom višestoljetnom carstvu ciganskog muzičkog sentimenta, gdje i teku potocima, a razigrana čizma optimizam širi. Štošta vas je mimoišlo zaustavljanjem po- 59-77 strojbi , a osobito (navodno cijelih divizija ), tih tvornica smrti u gradovima uz Tisu, Dunav i Dravu, što premreženi su ulicama nazvanim po navijeke uzvišenim carevima, kraljevima i svecima, narodnim vođama i velikomučenicima, pompoznim nadvojvodama i bolnoosjetljivim pjesnicima, kojima se ondje, i tada i danas, neskriveno i neprestance dive. Gdje se kapital obrtao a kultura širila, uspješno taleći i najsnažnija nacionalna osjećanja u svih žilavih, i malih i velikih, napose ostalih (egyebek). Prošle su tolike godine prije no što si i sam dokučio u što je sve Krleža zahvaćao, i u kojim je smjerovima htio pokazati (1962.) zapisavši: «Svi su naši stari bili madžarski đaci, i Vitez, i Panonije, i Brodarić, i Berislavić, ime im je legija, i tko od naših već nije bio Madžar u Budimu, a Hrvat na jugu od Drave, a u najnovije doba i Gaj, i Kukuljević, i Šenoa, svi su oni bili madžarski đaci, i to je bilo veoma pametno, i Katančić je studirao u Budimu, i Martinović je tamo ludo izgubio svoju glavu, ludo gubiti glave, to nam je u krvi već od Zrinskih, samo treba znati na kakvom se terenu živi, a u tu svrhu mogla bi se parafrazirati ona Goetheova: Wer die Feinde will verstehen, muss in Feindes Lande gehen1». Niti si mogao znati da će izostanak kritičke rasvjete o razmjerima vlastite tlapnje, o nepravdi i zlu, potrajati dok svi ovdje ne progovorite riječima rođenim iz krika razbijenih iluzija, kada se u svi1 Tko neprijatelja želi razumjeti, mora njegovu zemlju pohoditi. 70 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 70 2/18/2014 1:28:12 AM Milovan Miković, Tri poglavlja ma vama što ste sada još ljuti protivnici ne započne amalgamirati bolna identičnost patnje. 6. Ne zadugo, u vašoj obitelji, mađarski su događaji pali u zasjenak strke u čijem se središtu našao Djed. «Iz razloga djedofilije, kojoj je očito podložna naša poznata operetna diva», kako je, grohotom se smijući, postavio dijagnozu, tatin špricerpajtaš, dr. Vojislav Stipančević. Djed je, naime, jedne noći, nakon savjesno odrađene svoje smjene, netragom nestao. Prethodno je do u dinar točno, obračunao ostvareni promet i zaradu te večeri, a puni iznos gotovine, uobičajeno je predao šefu. Sve je štimalo do u paru. Naizgled sve je počelo uobičajeno, kao i svakog popodneva, poslije ručka, djed je kratko otpočinuo (Pet minuti drimanja posli užne, na šezlongu, u kujni, više vridi neg ne znam šta), zatim bi se, gol do pasa, u kuhinji umio i osvježio iz velikog plavog lavora, po čijem dnu je lelujavo klizio komad tvrdog, bijelog domaćeg sapuna. Pomno je potom vezivao kravatu, oblikujući čvor iz više pokušaja, pod kragnom snijeg bijele košulje, uglačane žarom ugljena, svako malo keficom za brkove lagano poravnavajući dlačice. Prije no što bi kročio van kuće, još jednom bi provjerio jesu li mu cipele besprijekorno ulaštene, za svaki slučaj bi ih glanca radi još jednom obišao mekom krpom, uklanjajući i zadnju trun prašne. Nakon uvijek isto intoniranog «Zbogom, čeljadi!» i vašeg zbornog otpozdrava, odmjerenim bi se korakom zaputio prema tramvajskom stajalištu kod Somborske kapije, naspram Đanine mijane, odakle je u 15 i 30 polazio na posao, u Kavanu hotela Zagreb, gdje je bio zamjenik poslovođe. Budući da se sutradan ni do podne nije vratio kući, niti je tko od zaposlenika iz kavane, hotela i Uprave ugostiteljskog poduzeća znao gdje bi mogao biti, obaviješteni su nadležni iz Unutrašnjeg otceka, kako se tada govorilo. Poslije pet dugih dana, provedenih u neizvjesnosti i grozničavim slutnjama o najgorem ishodu, Oca pozovu u Policiju. Dva sata je prosjedio na grubo obrađenoj čamovoj klupi (ručno izrađenoj u nekoj od kazniona) u dnu dugačkog hodnika, pod budnim okom dežurnog milicionara, prije no se pojavio «Važni drug iz Ot- 59-77 ceka» i saopćio mu da je temeljito provedena potraga organa narodne vlasti urodila plodom: – Naši su organi vašeg oca, druže Geza, pronašli u Dubrovniku, u jednom hotelu, gdje je odsjeo u društvu poznate (umalo mu se otme – gospodične!), dakle, hm, hm, drugarice pjevačice. – Ime hotela i dotične (drugarice gospodične), u zadnji čas ipak prešuti, netremice ga promatrajući – Do sutra, najkasnije prekosutra treba stići ovamo! Ovisi o postupanju naših, tamo, i prijevozu. Sve što je rekao «Važni drug» izgovorio je s primjerenom ozbiljnošću, pače naglašenom strogošću u glasu i držanju, stameno stojeći u uniformi nešto većoj, možda i za cijela dva broja, i ruskim čizmama, umjesto u propisanim službenim bakandžama, potkovanim čavlima. «Odmah sam sve to skužio», govorio je kasnije Otac, «Sve su to njihove loše smišljene, jeftine smicalice i provokacije!» Bilo kako bilo, «Važni drug iz Otceka», Ocu, razumije se, nije rekao da je otkriće Djedova privremena pribježišta uslijedilo nakon što je mjesni policajac iz dosade izlistao knjigu hotelskih gostiju, čekajući recepcionarku s kojom je bio u dugogodišnjoj vezi, o čemu je, ne jednom, brujao Stradun. «Nanjušio ker, kera! Švaler švalera!», komentirali su između sebe, podsmjehujući se, niži dubrovački unutarnji organi. Isti dan su Djeda posjeli na vlak, isprve na onaj francjozefovski uskotračni, a doma je došao za dva dana, u pratnji dvojice milicionara. «Nisu ga baš sproveli, al amade!», prepričavalo se u susjedstvu, nakon što su dva policajca dopratila Djeda. Pred vratima Trošarine kod Somborske kapije, s ulične strane, zastali su, tobože sravnjujući adresu s onom na otipkanoj sprovodnici. Prije no što su se udaljili, jedan od Organa ovlaš dotakne kapu, prstima desne ruke, na pozdrav, pomalo odsutan, zamišljeno promatrajući velika, crna, masna slova i brojke, ispisane na žuto obojenom zidu Trošarine, jednog listopada 1944. godine, kada je grabeći prema Dunavu, tuda prolazila Crvena armija, na kamionima vukući Staljinove orgulje, brižno prekrivene ceradom. – Usud stalno raspinje čovjeka i nikad još zloduh nečisti nije do te mjere zavladao ljudima kao dan-današnji. U tom i takvom svijetu i mi smo, poput našeg Gospodina, na križu raspeti, i kako se On ondje uzvisi, i mi moramo naučiti 71 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 71 2/18/2014 1:28:12 AM Milovan Miković, Tri poglavlja patnje otrpjeti i opraštati … – govorio je u grozničavom poluglasu vlč. Julije Crnković, sa svojega mjesta u ispovjedaonici, kada mu je Baka iznijela neke pojedinosti svoje novije patnje, s Djedom, a sve zbog one Pivačice, koja je njega, matorog jarca našla musti, potpuno ga sludila i pamet mu smutila. – Dobro i zlo su stalno sa nama i u nama su, a iznad i jednog i drugog samo je Bog. I jedino On treba i može presuđivati. – nastojao ju je smiriti duhovnik. 7. Teško je procijeniti koliko su njegove riječi pridonijele susretu Bake i Djeda. Premda se u ponečemu, možda i mogu, doimati njihovim ehom, ako je vjerovati svjedočenju vaše prve susjede snaš Mariške Mičodaške, koja se baš u taj čas kod vas, kao i uvijek slučajno zatekla, kojega će, kasnije, pitajboga koliko puta prepričavati u društvu drugih žena, nedjeljom poslijepodne, sjedeći na klupici pred Trošarinom. Prema njoj, Djed se pojavio u kuhinjskom vratima i zastao u dovratku kao da se, upravo, uobičajeno vratio iz grada, s tržnice, iz brijačnice, ili s kartanja u Kasini, a susret s Bakom protekao je navodno u sljedećem dijalogu: – Faljen Isus … – Navike faljen … – Evo, ja došo … – Falaj Bogu. Jesil gladan? Oćeš štogod poist? Jesil umoran? Jal bi se prvo tio odmorit? – Pa, ne znam baš … ako je užna već gotova, i ako je štogod ostalo, mogo bi najpreg malo prigrist … – Gotova je, dadaje gotova, na vrime, a i ostalo je, kako ne bi ostalo … znaš da uvik kuvam za jednog više … – Onda bi prvo izio štogod … – Mož, al najpreg se saperi malo … od puta – reče, postavljajući mu nasred kuhinje, na široku hoklicu, veliki bijeli lavor u kojem su vas djecu kupali pred spavanje. 8. Budući da si ondje, u kuhinji, bio i ti, doduše uspavan na šezlongu, (u snu ponešto užurban, ne bi li stigao u čas rođenja Oca svojega, što je u to vrijeme već, postajao prevlađujući trend), Djedovu omiljenom mjestu odmora, poslije objeda, ne možeš potvrditi ni jednu jedinu riječ 59-77 koju su njih dvoje, navodno, prema snaš Mariški, izmijenili, jer, kada si se stao buditi (bježeći nekamo ispred zakrinkane zagalamljene povorke, sred kiše, vjetra i snježne mećave, naježen, otimajući se teškoj prevlasti prehlade, vrućice i groznice, suludom liječenju oznojavanjem i ledenim kupeljima, kada ti je, dakle, nešto u mraku skriveno, raspršilo san, po zvuku bi se moglo reći; možda je to bilo baš malo i žešće zatvaranje vrata, recimo, iza snaš Mariške Mičodaške), posve razgovijetno si čuo kako Djed, koji se upravo pojavio u dovratku kuhinjskih vrata, veli: – Jó napot! A kedves feleségem. És végül itt vagyok én is! Ithon vagyok. Hallgass meg Piroska, én vagyok a hibás. Szeretném ha megértenél. És szeretnék tőled bocsánatot kérni2. – Most mitévő legyek? Ezzel a szerencsétlen szinjátékkal? Jól van, minden rendben van? Csak ha te visszajöttél! Ha mindjart e szerencsétlen órákban is, amikor az életünk szétesett, rothad hulladék lett3. PORCULANSKE ŠALICE 1. Vlak počne grabiti punom snagom kad se sjetiš kutije s porculanskim šalicama (oivičene su pozlatom), koju si sinoć stavio pod klupu u pivnici. Cijeli dan si je nosio ovamo-onamo po Pragu, u pratnji rusalky i sudičky. Hradčany, Malá Strana na lijevoj, Staré Město i Nové Město na desnoj obali Vltave, šipčio si potom na Staroměstké Náměsti s Týnskim hramom, nakratko se odmorio sjedeći na stepeništu spomenika Jana Husa, zatim prošao Václavské náměsti, i još dalje. Usput ogladniš i odlučiš se za jedan restoran, na drugom katu, gdje nakon polsatnog čekanja u zagušljivu predvorju i ne baš male napojnice, konačno, dobiješ stol, obilno objeduješ i umalo zadrijemaš na suncu koje te je kupalo kroz zastakljeni zid. Trgneš se i prisjetiš kako ti je na ulazu u katedralu sv. Vita iz XIV. stoljeća prišao visok čovjek, nestvarno blijeda 2 Dobar dan! Evo, tu je moja draga supruga. A tu sam konačno i ja! Kod kuće sam. Poslušaj me Piroška, i ne ljuti se na mene. Greška je u meni. Volio bih kada bi me razumjela. I htio bih ti se ispričati. 3 Što mi je činiti sada? Što bih trebala dometnuti uz cijeli ovaj bijedni teatar? Dobro je stari moj, sve je u najboljem redu? Samo kad si se ti nama vratio! Makar i u ovaj čas kada nam se život posve raspao i u gnjilež dao. 72 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 72 2/18/2014 1:28:12 AM Milovan Miković, Tri poglavlja lica, u crnom odijelu i izravno te, mada pristojno, upitao u poluglasu: – Gospodine, što imate u toj kutiji? – Porculan – uzvratiš u hipu, istom intonacijom – šalice za moju majku ... modrikasta glazura oivičena pozlatom, ali vjerujte mi s mjerom ... i dodao bih, ako dozvolite, od zacijelo izvanredne mješavine kaolina, kvarca i glinenca, ... prvorazredne cakline ... majstorski rad ... – Aha, tako – nasmiješi se suzdržano i nastavi te promatrati sa zanimanjem, tête-á-tête, a ti ne uspijevaš zaključiti, drži li uopće do onoga što mu govoriš, ukoliko pred sobom imaš živa čovjeka, a ne nekakvu prikazu, jer ti se upravo pričinilo kako ledenog lica kaže: – Imao sam nekada svoj zamak, istina manji od ovoga ovdje, kroz koji ste umalo prošli, u njemu je bilo dovoljno mjesta i za sobu s izlošcima najfinijeg porculana iz cijeloga svijeta ... Znam što sam bio ... i mogao biti … pukim postojanjem mijenjajući svijet ... – i dok se čini kako ovo izgovara, ne uspijeva obuzdati tragove sretnog osmjeha u uglu usana, premda usta uopće ne otvara! – … No, ukoliko niste spremni za neočekivani susret i makar privremeno skretanje s puta, prema onom spletu mimo glavnih ulica i bulevara, naprosto zaboravite moj dolazak i prijedlog! – «Ovo zapamtite: kad bi domaćin znao u koju će noćnu stražu doći lopov, bdio bi i ne bi dopustio da mu prokopa kuću» (Matej, 24,43). Nogom makinalno potražiš ispod stola kutiju, dotakneš je lagano, oprezno, da je ne srušiš i odahneš, razdrijeman, kroz staklo promatrajući keramičke figure ljudi i sve one secesijske ukrase duž krovišta, ponešto izblijedjele glazure, na zgradi koja ti je gotovo zastrla vidik. 2. Vlak se još nije sasvim zaustavio na budimpeštanskom željezničkom kolodvoru Keleti, kad pod prozorom, između uzvrpoljenih putnika, ugledaš kako László Katona usklađuje svoj korak brzini vašega usporavanja i maše ti. Čim siđeš na peron u ruke ti gura podeblju kuvertu, dok vas dva naoružana ruska vojnika s širokom crvenom trakom obavijenom oko lijeve nadlaktice, netremice promatraju. Zar nisu odveć mladoliki? Bože, s koliko su ih godina unovačili i navukli im odoru? – Sredio sam ti hotelski smještaj, akreditaciju i propusnice za sve projekcije tijekom ovogodiš- 59-77 njeg Filmskog festivala u Budimpešti. Tvojima ostaje platiti samo putni i trošak dnevnice. Ako mene pitaš i ove godine dnevnice uzmi u markama, sve ih otkupljujem, uobičajeno povoljno! Dajem više forinata od svake ovdašnje jedine (još uvijek!) banke! Već sam ti rekao, s jeseni vodim Hajnalku na dva tjedna u Austriju, sredio sam čak i putovnice, nećeš vjerovati. Stari, znaš tko je od ove godine, među ostalima, član Žirija? Nándor Gion! Sreo sam ga jučer, prenosim ti njegove pozdrave. Zamisli što mi je, natuknuo onako usput, izgleda se kani preseliti ovamo, k nama. Zar se nešto sprema, tamo kod vas? Čega se Nandika tako gadno uplašio? Dobro, dobro, ionako ti već sve čitam s lica, možemo o tome kasnije, ili nekom drugom prigodom, nije važno, a budući da si mi sada dužnik, ha-ha-ha, hoću hotel, akreditaciju i propusnice za sve projekcije beogradskog FEST-a! Važi? Ukoliko se predomislim, glede Nándorfehérvara, onda sve pobrojano, što se mene tiče (A tek Hajnalke!) može se primijeniti i na, recimo, Pulu! Haha-ha! Ali ako iz tvojega Uredništva ne mogu snositi moje troškove, javi, platit će ih Élet és irodalom. Kako se vidi iz priloženog, praške su noći bile naporne! Djeluješ skenjano. Nije valjda od piva? Stari, sto puta smo rekli; vino je zakon! – Konačno ušuti, ali pogledom očajnika ti već, preko ramena, pokazuje onu dvojicu Rusa. – Ma daj, koga je briga! Oni su ovdje završili svoje. Rusi uskoro idu doma! – László Katona sumnjičavo vrti glavom i kiselo se smješka. – Bilo bi to prelijepo. Mene si našao, uvaljivati mi spiku, upravo onu što ju žele čuti moje uši!? Mene!? U redu, znam, samo hoće li doista tako biti? I kada, konačno? Kada? Tebe pitam! – Digne pogled prema nebu, teatralno tresući glavom, izražavajući nevjericu. – Zar ti još ne vidiš ono što već cijeli svijet zna? Istok gnjili i raspada se. Rusi su popušili i u Afganistanu. Talibani sjede u brdima i ruše im helikoptere, američkim Stingerima, kao od šale. Rusi im sada već, uopće ne mogu prići i zapodjenuti borbu! Shvaćaš? Nema više bliske borbe, juriša i svih drugih odvažnih sranja … Još je važnije što, kako se čini, više nisu spremni suludo ginuti za mutne ciljeve svojih vođa. Stotine tisuća, ili milijun njih pošalju nekamo, gdje svi odreda stradaju, a onda taj porazni gubitak, umni i veliki vođi proglase veličanstvenom pobjedom i upriliče vojničku paradu na Crvenom 73 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 73 2/18/2014 1:28:12 AM Milovan Miković, Tri poglavlja trgu! Imperij je truo, potpuno, od vrha do dna ... – Slušajući tvoje riječi László Katona počne dizati ruke u preklinjućoj teatralnoj gesti. – Dobro, dobro, ako ti tako kažeš, vjerujem ti, i to bez ostatka, ali stani malo, stari moj, zar to afganistansko bespuće nije, ipak, predaleko? Zašto si se čak onamo zaputio? A Varšavski pakt, a Berlinski zid, kada će ih i tko će njih ukloniti? I kada ću i ja raspolagati putovnicom koju priznaju sve zemlje? To ti meni reci, ako si već tako dobro upućen? – sve više zabrzava, gotovo pada u vatru – I još nešto, meni jednako važno! Što će u novonastalim uvjetima, kako ti kažeš, sveopće rasprostranjenosti truleži biti sa zemljom u koju se ti upravo vraćaš, nasmrt blijed i izmučen, nadam se, Pražankama i pivom, a ne nekakvom, nedajbože, teškom raspravom i nezdravom hranom ili samo lošom probavom. Naši su narodi susjedi, vjekovima smo živjeli skupa, mnogo toga nas povezuje. Uostalom, Nándika Gion mi se nije povjerio, tek tako. Od njega sam saznao i za još dvije obitelji vojvođanskih Mađara koje su, također, službeno zatražile useljenje, te da se, navodno, deseci i deseci drugih spremaju isto postupiti! Reci ti meni, što se mijenja ispod meni omražene crte Trianonske? – Dobro pitanje, ali nisam siguran hoće li te zadovoljiti moje objašnjenje ... 3. Kažeš li mu pročitaj ponovno sve što je od Andrića prevedeno, može pomisliti kako si nadmen i precjenjuješ utjecaj prošlosti, a koliko ti je poznato Krležino petoknjižje naslovljeno s Panorama, nikada nije našlo put do prevoditelja na mađarski. I da jeste, tko bi se probijao duž cijeloga toga njegovoga kolopleta? Pogotovu od bogumila pa nadalje, batrgajući kroz krvavi trostoljetni kaos – contra hereticos Patarenos – sve do kraja Quattrocenta? A i radi čega, konačno? Samo zato da, eventualno, uzmogne steći bolji vlastiti sud o podneblju koje će jednom, možda, presudno utjecati na (ne)predvidive postupke danas «bezimenih», a koji bi sutra mogli povesti svatko svoj narod, za sada još uvijek uvezan u smrtonosni balkanski čvor. Jamačno ga ne bih uspio uputiti u ukleta povijesna poglavlja, u usud sveopće slabosti pamćenja koje dolazi na mjesto svijesti o velikim razdobljima prošlosti. O bogumilskim pokoljenjima što žive 59-77 nadomak Rima, što su progonjena kao bijesna zvjerad, ali i od bizantskih vazala, ti svima mrski kudugeri, babuni, patareni, christiani boni, ili, veri, boni homines, bonomii, katari, kataristi, katafrigi, Bulgari ili Bougres, konkorećani, popelicani, tekserani, garatenses, illi de Desenzano, Sclavini, caloiani, Bagnolenses, gazzari, albigenses, beggini ... te uklete lutalice, optuživane da truju sve i svakoga svojim razornim, beznadnim, nihilizmom, smjesom kršćansko-gnostičkih i budističkih elemenata s naukom Zaratustre. Nepodnošljivo ogavni i Latinima i Grcima i Mlecima usred zbrkanog srednjovjekovnog rasula, krivovjernici protiv kojih stalno vode križarsku vojnu i srpski i hrvatsko-ugarski kraljevi, jer potiču na nepokornost prema onima koji su na vlasti, učeći da su bogumrski svi koji rade za vladara, propovijedajući siromaštvo kao uzor i oštro istupajući protiv bogatih. Možda bi ponešto i povezao kada bih mu mogao približiti «fratarski opus» Ive Andrića, onako redom kako su nastajale pripovijetke: U musafirhani, U zindanu, Ispovijed, Kod kazana, Napast, Trup, Čaša, U vodenici, Šala u Samsarinom hanu, Proba … ili, ipak, sve to i drugo još preko Proklete avlije i kroz Travničku hroniku? Ne može on razumjeti da se iz Bosne nikada nikamo ne odlazi – ondje se može samo ostati, a ako bi tko i pokušao iskoraknuti, zapravo bi pošao unatrag duž nevidljiva traga vlastitih stopa, odavno spranog kišama, kroz rumenkastu tekućicu što i kamenje boji krvlju željezne utrobe Zemljine. Nikada mu nećeš uspjeti rastumačiti ono što stoji iza više od trideset tisuća sarkofaga i bogumilskih mramorova bogate, mistične ornamentike, s cijelim katovima krugova, gradova, konjanika, vegetacijskih motiva, stiliziranih svijećnjaka, gdje ni jedan lik ne kleči pred autoritetom nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola? Zar bi ti povjerovao ako bi mu natuknuo kako bi ove do danas neodgonetnute umjetnine, koje zacijelo skrivaju više od likovne tajne bogumilske mistike, jednom mogle poslužiti kao zaklon za strijelce? Ili, koraknemo li bliže, kako mu objasniti sve što je prethodilo tomu da pretužni Fran Supilo poludi i umre? Odakle započeti raščlambu one vraški podlačke šah-partije, s unaprijed izvjesnom mat-pozicijom, slijedom koje su izgubljeni Istra, Dalmacija, Rijeka, Split, Zadar, otoci ... I može li on, uopće, pojmiti sve razloge zbog kojih je radikal Puniša Račić teško ranio Stjepana Radića i 74 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 74 2/18/2014 1:28:12 AM Milovan Miković, Tri poglavlja na mjestu ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, pucajući s govornice, u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine? I što se sve zbilo od Orjune i šestosiječanjske diktature do Ljotića. I kako mu razjasniti da se tamo odakle dolazim i danas još mora plaćati skupa krvarina, za svaku, ma i posve nevinu pobjedu pameti! I da ondje i dalje sve kreće iz suludoga krvoprolića! 4. Kako mu sve to razjasniti? Pogotovu pozadinu. U poslu ste naučili, od iskusnijih, kako bez užasa i strepnje, nepristrano razmišljati o svemu što se oko nas događa, u zemlji i vani. I bez po muke se snalaziti u sveopćoj pometnji, s instinktivnom sigurnošću, ali ovo što traži od tebe, i tebi samom teško razumljive vjekovne datosti, kako mu ih uopće razjasniti? Ne možeš mu ni tek tako reći; svijet je pun ćutljivih zlikovaca, koji toga još nisu postali svjesni, ali već rade na tom projektu. I po svemu sudeći pitanje je sada već, možda samo dana kada će … – ... Znaš, veliki je problem što se u zemljama brdovitoga Balkana rano i brzo smrkava, a kasno sviće, ako svane. Mi koji živimo ispod Trianonske crte, uključivši i tamošnje Mađare, to većinom znamo i odnedavna radi toga lagano već zebemo oko srca ... – ... Zar zbog Bosne ...? – ... Možda se to tako ocrtava, no ne smiješ zaboravi ni Hercegovinu, pa i ostale krajeve od kojih svaki ima svoju, možemo reći suludu povijest ... neću reći ludilo ... – ... Čekaj! Stani! Pa, koji vam je kurac? Što se krije ondje u tim planinskim gudurama što ih zastiru guste šume, ili med tim bespreglednim kamenjem, gdje ne raste ni vlat trave? Što vam je? Opsjednuti ste? Nećete, valjda, pucati jedni na druge? Isuse! Načisto ste poludjeli? Isuse! Imate onu crvenu putovnicu priznatu od gotovo svih zemalja na svijetu, možete ići kamogod želite, bez ograničenja i raditi u inozemstvu, gdjegod hoćete, država uzima kredite na Zapadu, svako malo, kadgod vam se prohtije, ne znam pitali vas tko vraćate li ih uopće? ... I mada ste dugovjekog velikog vođu otpravili u Kuću cvijeća i dalje opstaje vojska što ju je on stvorio, od koje se svim vašim susjedima još uvijek tresu gaće ... – ... I nama samima, također! Baš ti su nam u odorama veliki problem! I ukoliko bi se većina i odlučila za nekakav odlučniji, hrabriji zaokret 59-77 i otvaranje prema političko-gospodarskim modelima svijeta za koje svi govorimo da je slobodan, generali te neizdrživo skupe vojske doživjeli bi sve to kao teški osobni gubitak i ne bi se libili ritualne kupke u krvi naroda kojemu desetljećima otimaju lavovski dio novca iz državnog proračuna ... Dakle, nije tu riječ o nekakvoj opsjednutosti, već o vječitoj čovjekovoj žudnji za slobodom, a slobode nikada dosta, kao uostalom i pravičnosti, nje također, nikada nema dovoljno za sve, da ni ne zapodijevamo razgovor o tome kada su se potrošila naivna vjerovanja o podudarnosti narodnih interesa balkanskih naroda, ili o skladno složenom osjećanju nacionalne pripadnosti, o potisnutosti i ugroženosti, o sve izraženijem neprihvaćanju dominacije jednih nad svima ostalima, o beskrupuloznom izvlačenju koristi iz svega pobrojanoga samo u jednom pravcu, o nasilnom premotavanju vremena i sve češćem, podmuklom, ubacivanju koječega iz davno minule prošlosti u ono što se danas zbiva, a što pogotovu sutra neće biti od ikakvog značaja, ne bi li se zaustavila povijest, zakonomjerna i neotuđiva čovjekova potreba za promjenom, za iskušavanjem u drukčijim uvjetima, uz očuvanje onoga do čega mu je stalo, pri čemu poželjne vrednote ne moraju biti iste za sve narode koji su sada prinuđeni živjeti pod istim krovom, pod kojim nije svima podjednako dobro i ugodno, pače ima onih kojima je svaka pomisao na taj zajednički krov mrska i gotovo već nepodnošljiva. I sam dobro znaš, Slovenija, Hrvatska i Vojvodina su do 1918. u sastavu Austro-Ugarske i dio su Europe, a u mnogo čemu je tako i danas, unatoč stalnog pritiska svih kuferaša i baštinika bitno drukčijeg kulturološkog obrasca, koji se u zadnje vrijeme već pretvara u pravu noćnu moru ... Nije ti nepoznato da su baš takvi, u dva navrata osobito krvavo isklistirali Hrvatsku, prvi put između dva svjetska rata, a onda nakon II. svjetskog rata, ali je unatoč poznate njihove vojničko-policijske revnosti nisu uspjeli dekroatizirati i iščistiti iz nje «kugu hrvatstva», a pogotovu ne iz dijelova Bosne i Hercegovine, ... pratiš me ...? – ... U stopu, ali dopusti, ovo baš nije uobičajena tema kolodvorskih razgovora za prekratiti vrijeme, između dolaska i polaska vlaka, radije pođimo nekamo, recimo, na gulaš i butelju-dvije bikavéra, znam nekoliko pristojnih mjesta u okolici. I svakako mi moraš razjasniti, što će u 75 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 75 2/18/2014 1:28:12 AM Milovan Miković, Tri poglavlja 59-77 slučaju vašeg tamo, hm-hm, recimo razlaza, biti s mojim sunarodnjacima u Vojvodini i drugdje? To što se tamo kod vas sprema, izgleda, ipak neće biti baš puka podjela igrača po momčadima, za nogomet na male kapije. Glede vlaka ćeš se već sam odlučiti, imaš polaske popodne, navečer i noćas, a možeš i prespavati kod nas, u dnevnoj sobi, istom ću se iz govornice, pored koje ona dva Rusa i nadalje puštaju korijenje, javiti Hajnalki neka nam počne pripravljati večeru ... Uostalom, moraš se malo sabrati i dovesti u red, čovječe, pa ne možeš ovakav poći doma, poput usrana goluba, jamačno pivo nije tvoje piće, sve i ako je glasovito češko ... Ha-ha-ha ... Nismo li uvijek govorili – ništa bez vina? – ... Nije riječ o pretjerivanju s pivom, ždere me što sam negdje ostavio porculanske šalice za kavu i čaj, majci sam natuknuo da će ih dobiti za rođendan ... – O, Bože, kakav strašan gubitak brižnoga sina! – hinjeno tragičnim glasom će László Katona – Pa, i to možemo srediti! Imaš li kakvih zamjerki glede mađarskog porculana ...? Idući tjedan svakako dolazim u Suboticu, kanim pogledati novije Ristićeve predstave, tražili su od mene više tekstova za Élet és irodalom ... Inače, dao sam da se prevede tvoj razgovor s Péterom Esterházyijem Može li se napustiti laž, u povodu dramatizacije njegove Male mađarske pornografije, tiskan u Rukoveti i onaj s Lászlóm Vegelom iz Subotičkih novina o sukobu tradicionalizma i europskih vrjednota, što je nastao uoči premijere dramatizirane njegove Duple ekspozicije ... vjerojatno će biti objavljeni uz moje prikaze ... Moram ti priznati ja i nadalje nisam oduševljen tim Ristićevim kazalištem, pa su me čak i ovdje neki s lijeva (lijevi u mjeri u kojoj mi to uspijevamo biti), napali zbog nepovoljnih ocjena što sam ih izrekao u povodu Madách-komentara i Shakespeare-festa, ali i nadalje ne razumijem čemu toliko frka? Pa to su samo prikazi o predstavama iz subotičkog teatra u kojem ni Mađari više nemaju svoju kazališnu scenu i svoj ansambl, ne podnosim ja predstavke za prepravak Trianonskog ugovora ... Čemu praviti toliki cirkus od drukčijeg mišljenja? žutom svjetlu više nazireš no što vidiš natpis na staničnoj zgradi – Kelebija, i valjda i jablane na dalekom obzoru iznad kojega lebde salaši, kao nad ponorom, koje nitko više ne obilazi osim gdjekojega fazana, sred blatne rose, u vječitoj potrazi za čeprkalištem. Plutaju nekamo zajedno sa zgradom knjižnice i kazališta i Gradskom kućom, ispred koje su bicikli o oblake oslonjeni, na platnima Szajkóvim. Ustaješ, pokušavaš otvoriti pendžer, odustaješ, učini ti se s one bi strane mogli navaliti bijesni rojevi suludim zlom uvećanih opnokrilaca, mrežokrilaca, čega li, prije no što se izgube nekamo nošeni predolujnim vjetrom? Uostalom, ovdje ionako ostajete najdulje tri-četiri minute, a onda se putovanje nastavlja kroz ovu jezivocrnu, strašnu, sablasnu noć koja je posvuda oko vas i u vama. Crnogluha, crnonijema, nepojmljivo crnoogromna, crnja od baruta. Noć u kakvoj se, valjda, ni ljubavnici ne grle oznojeni, makar ih uzbuđenje guši. Ili, ipak, tjeskoba, strah ... Noć puna opasnosti koja poput zvijeri pritajeno motri na kroz uokvirene prozore vlaka. Hoćeš li u ovoj noći osluhnuti svitanje? Vraćaš se među ljude koje sve manje, ili gotovo uopće više ne poznaješ. Zar su vam nejednako minule, sve te godine, odjednom, preko noći? Nisi li izbivao tek nekoliko dana!? Tko su oni? Zabludjela djeca? Zalutali? Ljudi iz potonulog, ranijeg doba? (Diluvija, podsjeća Krleža.) S mislima žudnim vladanja, grubosti, nasilja. Što vide, zagledani u najdublje tajne onoga svijeta? Zbog njih ući ćeš u svoju sobu, koja kao da više nije tvoja. Uzimat ćeš knjige i držati ih u ruci, bez radosne znatiželje. Oblačit ćeš svoja odijela, a nečija će te nevidljiva nazočnost neprestano tištati. Preplavit će te naslućivanja, nesigurnost ... U tom se otvore vrata kupea: – Gospodine, vaš paket – kaže odmjerenim glasom visok čovjek nestvarno blijeda lica, u crnom odijelu (isti onaj, trbuhozborac?) na kojega si baš ti (ni malo slučajno?) nabasao pred praškom katedralom sv. Vita, i sve ti ovo već polako počinje ličiti na nekakav košmarni, zloslutni san. Na labirint. Hoćeš li se znati izbaviti iz njega i pronaći put do kuće? – Ostavili ste ga ispod klupe u pivnici, ili mož5. da, ipak, zaboravili ... Uzmite ga, molim vas, sve Vlak se počne zaustavljati, a kada stane, već to što je vaše, vlak tek što nije krenuo, sljedeća si potpuno razbuđen. Kroz sablasnu mrklinu, je postaja, kao što znate, s one strane ... Podvubez ijedne zvijezde, u izluđujuće žmiravom, cimo crtu! 76 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 76 2/18/2014 1:28:12 AM Milovan Miković, Tri poglavlja Kakvu crtu? Što se tu ima podvlačiti? Je li ovo nekakva neslana šala? Ili što je? Pa, ne smuca se ta prikaza ovuda radi tih nesretnih porculanskih šalica, bljesnu ti sastavci nerazumljive, ali očite povezanost svega, u reskom zvuku, s kojim se zamandale vrata vagona, istom utonulog u zastrašujuću puninu tišine, sablasnu gluhoću prostora u tami. Svi ti zloslutni predznaci, kroz koje si prošao, upravo se spajaju, i nisu nikakva slučajnost, ni plod tvoje uzrujane mašte. Uskoro bi se nešto moglo dogoditi – bilo što! A uslijed straha pred vrtlogom sverazornog zla svijeta iz kojega si pošao i u njega se upravo vraćaš (ne uspjevši se oprijeti njegovoj privlačnoj moći), nije nezamislivo da se možda više nikada, ni jedna vrata, 59-77 kroz koja prođeš, za tobom ne otvore. Poslije svega, u ovoj situaciji bilo bi najpametnije ne izlagati se nikakvom riziku. Taj sablažnjivi lik, zastrašujuće nepomičnog pogleda, zar je taj došao tako bezočno navijestiti – tvoj skori nestanak. Smrt, očito je, ne baš prirodnu! I ne u krevetu! Smjesta napusti vlak! Van, bježi nekamo! U protivnom si gotov! Mrtav si! Nizašto na svijetu nemoj u vlaku dočekati promjenu svjetla na signalnoj lampi! Prestani panično zuriti u vanjsku tminu, u kojoj nazireš samo konture prastare parnjače, odavno odbačene, na kraju zarđalih tračnica, koje vode do betonske prepreke, odmah nestani iz osvijetljenog prozora toga vlaka, makni konture svoga odraza iz lažne sigurnosti njegove prve klase … Prag 77 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 77 2/18/2014 1:28:13 AM Stjepan Bartoš, Opsada 78-80 Opsada STJEPAN BARTOŠ Neposredno prije nego je Napoleon započeo voditi ratove, u zaborav su već pale priče i slike o nekim prethodnim ratovima. Ono što se trenutno događa uvijek je jače i bolnije od svake druge slike prošlosti. Ljudski um kroz sito prosije sve rane i nesreće, zagladi sve nesporazume, smiri vrelu krv i vremenom sve vrati u ono stanje kada se prohujale stvari svakom čine nedostojnim bilo kakve muke i boli. – Vrijeme će sve to pokopati – govorile su žene svjedokinje, preživjele u tim minulim ratovima. Činilo im se da protekom puno vremena od tih muka ne ostaje ništa, ali kada su se dovukli novi vjetrovi rata, svatko tko se ičega sjećao nije mogao ne osjetiti neku zebnju. – Sve će ovo proći i pokopati ovo zlo, ali tek kada vremenski bude daleko iza nas, ali kako preboljeti ovo i sada? Odlazili su muškarci iz tih krajeva u te, davne ratove i mnogi od njih se nisu vraćali. Bilo je vojnika koji su odmah po vjenčanju, gotovo ni ne upoznavši svoje žene, odlazili veoma daleko, da vode tuđe ratove i vraćali se nakon dvadeset godina, boreći se čas uz jednu vojsku protiv druge, čas uz drugu protiv prve, sve po redu, onako kako je politika to željela. Austrijanci su se, uz više ili manje uspjeha, često borili i protiv Turaka i protiv Prusa i protiv Francuza, uz pomoć čudnih i za neprijatelje neobičnih postrojbi sastavljenih uglavnom od pripadnika neobičnih, egzotičnih naroda, pridošlih trbuhom za kruhom. Tako je vjetrom Napoleonovih ratova, iz najdubljih ponora sjećanja, u mnogih ljudi izronila davna priča o bojniku Ernestu Majoru i njegovim elitnim postrojbama. Taj je, nadaleko čuveni bojnik Ernest Major, vodio jednu specijalnu brigadu u napadu na utvrđeni grad Karlsberg. Iako su bili pod vrhovnom komandom divizije baruna Reichbacha, ustvari, bili su posve samostalni i za njih nisu važila nikakva pravila. Zvali su ih Crna brigada. Ne samo zato što su bili u crnim odorama, nego i zato što su bili crni u svemu što se pod taj opis moglo podvesti. Okrutnost je bila njihovo drugo ime i zaštitni znak. Za njih je pucanje kostiju, zabijanje noža u grlo, lagano puštanje krvi, dakle svaka okrutnost, bilo ne samo uobičajena stvar, dio njihovog renomea, već pomalo i izvor radosti i zadovoljstva. Zato su mogli biti dobri u svom poslu i na zlom i dobrom glasu, ovisno o tome kako se gleda na tu stvar, dakle vrlo cijenjeni. Pregrmjela je ta vojna postrojba mnogo bitaka i pri tome bila vrlo uspješna; dugo se smatralo da ne može izgubiti. Upućivani su samo tamo gdje je bilo najteže, a gdje se, svakako, moralo pobijediti. Ono ružno i nemoralno što je pratilo takve pothvate: silovanja, pljačke i paljevine, toleriralo im se kao kakvo nužno zlo ili pak, čak i poticalo, ne bi li budilo strah u protivniku. Sličnih postrojbi bilo je i prije i poslije njih, ali ova je po surovosti i uspješnosti, po čuvenju, svakako bila bar za korak-dva ispred drugih. Zbog takve reputacije nitko živ nije mogao ni naslutiti da će na zidinama grada Karlsberga slomiti zube. Možda ni vrhovna komanda, da je znala posljedicu ove bitke, ne bi ih ni slala u nju, već bi joj sačuvala reputaciju, ako zbog ičeg drugog, ono zbog prijetnji nekim novim, budućim neprijateljima. Da takvi junaci padnu na jednom tako običnom gradu! Odista, nešto nečuveno i nezamislivo! U toj kobnoj opsadi, krenulo je naopako već na samom početku. Prvo su napravili jedan mali prodor na zidine grada, probni, ne bi li bar malo opipali puls protivnika. I neuspjeh! Svi su bili iznenađeni snagom otpora branitelja grada. Mislilo se da će to biti neki ubogi gradić sa slabom i neorganiziranom obranom, da će, svakako biti lak plijen. Ali, nije bilo tako. Ni drugi napad nije bio ništa bolji. Potpuno zbunjeni, za treći udar napadači su se morali pripremati puna tri tjedna. Mudrom, jedna pouka bi morala biti dovoljna, a glupom ni stotinu! Suviše su u prošlosti bili uspješni da bi i pomislili da nešto ne mogu i da neće sve ići dobro samo po sebi. Mogli su 78 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 78 2/18/2014 1:28:13 AM Stjepan Bartoš, Opsada se pripremati još stotinu tjedana, ne bi izašli iz predstave koju su imali o sebi i sve bi bilo isto. Tu se već mogla nazreti klica propasti, samo da je itko htio dobro gledati. Jedino je bojnik Ernest Major instinktom iskusnog ratnika, u jednom trenutku, možda po prvi puta u životu, naslutio da su, možda baš tada, crni dani i po njih došli. Ali to nije htio priznati ni sebi ni drugima. Svi ratnici, pitajte ih, boje se tih iznenadnih, ničim nagoviještenih i izazvanih trenutaka, kada kola krenu nizbrdo i kada ih ništa ne može zaustaviti. Protiv svakog neprijatelja se može, ali protiv zle kobi – nikako! Vojsku treba čuvati od loših primisli, jer čak i da je točno kako se protiv zle kobi ne može, ne mora joj se crnim slutnjama baš ni pomagati. Da bi ljude malo oraspoložio i doveo ih u red, bojnik im dopusti neka nekoliko dana jurcaju ovamo-onamo, dopusti im manja i veća nevaljalstva, tu po okolici, gdje mogu krasti i oteti ponešto, pa i ubiti, ako se to baš ne da izbjeći. Međutim, ni to nije pomoglo da nastupi potrebni preokret. Branitelji grada bili su posebna kova; ne samo jaki već i lukavi. Namamili su napadače na jedan dio utvrde koji se činio posebice ranjiv. Kada su napadači probili utvrdu i ušli duboko u unutrašnjost grada, zapravo su uletjeli u zamku i svi, do jednog, bili pobijeni ili pohvatani. Major poludi od bijesa! Veliki vođa si to sebi ne smije dopustiti. Ali pamet nas ne sluša baš uvijek. Zna biti ugušena. Bojnik je tvrdoglavo vjerovao, a iskustvo vječitog dobitnika mu je to govorilo – dobro će mu doći samo po sebi! Nastavio je napadati na isti način, uporno, ne mijenjajući, ama baš ništa. Kad je napokon, ostao bez petine ljudi, zastao je i malo se prizvao pameti. Najbolje mu je tada bilo odustati, ali mu reputacija (čitaj: ponos), to nikako nije dozvoljavala. Čak i da su ga, nekim čudom pozvali neka odustane, jer će pokušaj prodora preuzeti druge postrojbe, on ne bi poslušao. Zainatio se da tu stvar riješi do kraja, da osvoji tu utvrdu na svoj način, ma bilo mu to i posljednje u životu. Znao da ga kao vojskovođu cijene i da od njega očekuju najviše; i kao osoba, bio je samo ono što može postići, ništa više od toga! Nije sumnjao da će se nakon više uzastopnih neuspjeha i svih uzaludnih pokušaja i kod njegovih ljudi javiti gubitak samopouzdanja, pa im je umjesto grube stege nastojao povratiti snagu darivanjem nove vrstu slobode – mogu biti su- 78-80 rovi, kao nikada do sada, prema svim bjeguncima iz utvrde grada; kada ih se domognu, neka ih nabijaju na kolac, peku na ražnju i mirno im gule kožu. Jeste da se time gubio karakter prave, regularne vojske i vojne stege, ali nekakva se osobita etičnost, i onako od njih baš i nije očekivala. Tražio se samo rezultat. A kada vam sve krene naopako, nije vam više ni važno tko će i što o vama misliti. Cijena što ste je platili će se zaboraviti, a konačni uspjeh ili neuspjeh – neće! Ma koliko su im ti zločini raspirivali strast i okrutnost, poticali ih da idu naprijed i budu još hrabriji i još okrutniji, pobjeda se nikako nije nazirala. Utvrde grada su se im se plazile kao crveni klauni i dovodile ih do očaja. To je polako rađalo priče o tome kako je neprijatelj jak jer je uz ostale angažirao Čerkeze i Turke za pripomoć! Kakva racionalizacija laži i izgovor za neuspjehe! I nije bojnik strahovao samo zbog toga što će mu od srama ostati ožiljak na duši, to je bilo posve sigurno, nego što nikada više neće moći doći do višeg čina, za kojim je godinama žudio. Štoviše, sramnim povlačenjem i gubitkom bitke, posve je sigurno, okončao bi si vojnu karijeru za sva vremena. Dakle, znao je ako izgubi bitku, izgubit će sve, pa i svoj život. Uostalom, više neće imati snage mijenjati svoj način života i tražiti kako zaraditi za kruh. Čovjek, kao i zvijer, kada je gurnut na sam rub litice, postaje najopasniji, bez ikakvih skrupula, u stanju je učiniti sve gadosti i to na štetu bilo koga. Stoga je Ernest Major bez problema pred sobom, mogao kažnjavati i dezertiranje svojih vojnika. Prvo su bila dva pokušaja bijega, pa potom još jedan, i to sve tijekom samo jednog tjedna. Da bi tome stao na put, odredio je grupu koja će sve nove bjegunce vraćati, žive ili mrtve i oštro ih, za primjer kažnjavati. Iznimke nije moglo biti, jer se postrojba morala držati u jedinstvu. Prvog uhvaćenog su surovo pogubili, pred svima, i to toliko surovo da nitko živi to nikada nije mogao zaboraviti. U početku, je ova mjera davala rezultat. U izboru između dvije vrste smrti, svi Majorovi puleni su birali onu smrt u borbi. Ne samo što se kroz takvu ušicu igle nekako moglo i provući, nego što je tako bilo i mnogo časnije. Ali, ta dvojba u njegovim ljudima je bila kratkotrajna. Bjekstva su postajala sve brojnija, čak i u skupinama, tako da gonitelji nisu mogli stizati na sve strane, pa je uspješnih dezertera bilo sve više i više i pronio se glas da 79 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 79 2/18/2014 1:28:13 AM Stjepan Bartoš, Opsada se, ipak može uspješno pobjeći. Kako je bilo moguće da se tako prekaljeni bojovnici uplaše napada na utvrde jednog običnog grada? To nikom nije moglo biti jasno. Strah se stao širiti nezaustavljivo, kao bujica, tako da se došlo do toga da je ona računica o ostanku u životu, prešla u potpunosti na stranu bježanja. Tako osipanje trupe nitko više nije mogao zaustaviti. Namnožili su se ti dezerteri, toliko da su se ljudi u ovoj postrojbi dijelili samo, ili na bjegunce ili na tragače za njima, trećih više nije bilo. Svi su već polako zaboravljali zbog čega su došli nadomak zidina toga ukletoga grada i što su, zapravo trebali ondje uraditi. Da, postali su sami sebi najveći neprijatelji, veći ne što su im u početku bili branitelji grada; a protiv takvog neprijatelja nitko na ovom svijetu nije mogao. 78-80 Stao je tako, bojnik Ernest Major proklinjati, kako sebe, što se upustio u ovakvu bitku, tako i vrhovnu komandu, koja ga je uvalila u sve to, a najviše zlu kob koja mu je sve ovo zakuhala. Na koncu, morao je prihvatiti činjenicu da od višeg čina neće biti ništa, da je badava mučio i ubijao ljude koji su mu bili, ako ne dragi, ono bar bliski i da im neće tek tako brzo zaboraviti likove. Gonit će ga obrisi tih ljudi do sudnjega dana; valjda će ih nositi u sebi i u samom raju kamo se spremao! Naravno, kada nešto ne postigneš, a daš sve od sebe, preispituješ se, bjesniš i kaješ se zbog svih napora i žrtvi, svaljuješ sve neuspjehe na druge, ali nikako se ne možeš otresti osjećaja odgovornost za ono što si želio. Ono što želimo uvijek nam dođe glave, postaje naša zla sudbina, ma koliko vješto to krili od sebe. Pribor za za umivanje od gleđosane keramike, bokal, lavor i noćna posuda, Mađarska 80 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 80 2/18/2014 1:28:13 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd 81-89 Bunjevac i njegov vinograd STIPAN ŠVRAKA GAZDA MARKO – Bačko selo prostire se na beskrajnoj ravnici, da ti se čini možeš krenuti onako nasumce, samo trebaš držati pravac najbližeg tornja, pa ćeš sigurno stići do sela, koje će ti na izgled biti isto s onim, kojega možda baš napuštaš. Ipak, vještom oku se ne mogu oteti neke razlike. Naime, jedno je selo nešto skromnijeg izgleda, dok se po drugom ipak vidi ponešto, čime se razlikuje od ostalih. Ono što ti prvo pada u oči, ako hodaš otvorenih očiju, da su u ovom selu, o kojem vam želim ponešto reći, kuće i ljepše i uređenije, pa su građene ugledajući se donekle u kuće njemačkih domaćina. U ovima je prepoznatljiva slika, da su zgrade ponešto više s lijepo išaranim zabatima, i dok je prednji dio kuće niži, ono ostraga se izdiže i za metar dva u visinu, s prilično visokim tavanom, koji služi za sijeno. E pa to su one «bolje» kuće, kojima priliči, da gazduju na najmanje 50 i više lanaca. Ove gazde obično imaju i salaš sa svim potrebnim stajama za stoku, a najmanje se pozornosti obraća na onaj dio za stanovanje, pošto zimu obično provode u selu, a na salašu prezime ili stara, ili mlada čeljad, već kako u kojoj obitelji to donosi red, koji se od svih u kući strogo poštiva. U takvoj, znači u jednoj od boljih kuća, zimuje naš gazda Marko, koji poslije napornoga rada preko cijelog ljeta i rane jeseni sada odmara svoje pomalo već ostarjele i umorne kosti, dok mu sin s mladom snajom čuva salaš i stoku, te čeka one zimske večeri, kada će ga njegov baćo zamijeniti za koji dan da bi se i oni mladi malo proveselili na njihovim čuvenim, na velikom glasu prelima. A gazda Marko, i on se ne dosađuje. I njegova štala, ili košara, kako mi to Bunjevci nazivamo, nije prazna. Tu su njegovi najljepši par konja s karucama i saonicama, da bi ukoliko ustreba mogao skoknuti do salaša, ili do vinograda, koji se čak i preko zime ne smije potpuno zaboraviti. Kao jedan od zimskih događaja, on već sada planira, kako će na dan Vincencija otići do vi- nograda, čak do oba, pošto su na dva mjesta, da svetom vodicom poškropi sva četiri ćoška, da se malo i pomoli za dobar rod iduće jeseni. A sada vino lijepo miruje u podrumu, bure do bureta, tako po veličini poredana, te čekaju one dane oko Božića, kada će doći red na otakanje, ili kako su od Nijemaca preuzeli za «opcigovanje». A naš gazda Marko, pošto je «namirio» sve u štalama i oborima, upućuje se u kuću da ponešto pojede. Na sreću ima svega i svačega, što odgovara onim zahtjevima mirnog života. A treba reći, živi se stvarno u miru. Sve nedaće i nemili događaji onog Prvog svjetskog rata polako su utonuli u zaborav, na bojišnici pomrle podsjećaju uglavnom oni spomenici, kojih u našim selima posvugdje ima, obično u blizini crkve, s imenima poginulih. Dosta je tu i naših prezimena, očevidno je, da je i naše mlade ljude zadesila ista nesreća, kao i ostale njihove suseljane, čak možda i u većem postotku. Ali vrijeme čini svoje, pa i čovjek se trudi, ako je već preživio strahote rata, da ukoliko mu to okolnosti dopuštaju, unese sve više veselja u svoj monotoni seljački život. Znači, gazda Marko se uputio da «fruštukuje». E pa to je nešto osobito u zimskim danima. Rakijicu je svoju popio, čim se digao iz postelje, bez toga se ne može van! A žena mu Roza već spremila obilan doručak, a za vino se on usput svrativši u podrum sam pobrinuo. A što će ručati naš Marko, ajde da vidimo. Na stolu u s krpom pokrivenoj zdjeli se pari tik ispečen krumpir, onako u «čakširama» tj. u kori. A pogrijani su i svježi čvarci, ili žmare, kako to Kaćmarci kažu, a ono, što daje poseban čar tom doručku, to je onaj ovčiji sir, o kojem se ne može dosta hvale reći. A da je to neki specijalan sir, evo samo nešto podatka o njemu: u jesen kada će se veš okaniti muže ovaca, čobani boljim gazdama pripreme i po dvije kačice sira. Kada se isprešuje iz kačice sva suvišna sirutka, pokrije se bijelom krpom, a na krpi suvog pijeska te se 81 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 81 2/18/2014 1:28:13 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd spremi u komoru na hladno mjesto. A kada se to u po zime otvori, to je toliko tvrdo da se oštrom kašikom mora strugati. A kada se to malo otopli, pa se sa smrznutom slaninom i s tim vrućim krumpirima počne jesti, ta nemaš od toga milijeg doručka, sve ti se topi u ustima. Ali je naš Marko od reda čovjek. Pošto je svoje klumpe ostavio vani kraj praga, ušao je u kuhinju u debelim vunenim, a uz to još «podđonenim» čarapama s kojih je još i slamke iz klompi očistio. Nazove on «Faljen Isus!» svojoj gazdarici, a koja otpozdravi «Uvik Isus faljen bio!» I tek tada, onako reda radi zapita Rozu, imali što za fruštuk. I na potvrdni odgovor još ne sjeda za stol. Odloži svoju šubaru na klupu, skida sa sebe pršnjak sačinjen od jagnjeće kože, pa se počme umivati. To ti je opet jedna od njegovih navika. Pere ruke, pa lice i ponešto, onako poluglasno se moli, a da ni riječi ne razumiješ od toga. Umiva se, a žena mu dodaje ručnik. Gleda Roza u njega, a on se nešto kao smiješi, a da ni riječi ne izusti. Roza znatiželjna, pa mu reče: – Šta je matori moj, koja te nevolja snašla pa da se smiješ, ko lud na brašno? A Marko samo škubi, pa gleda na stol i uvlači onaj opojni miris tog zrelog sira. Pošto zna, da mu Roza neće dati mira, dok joj ne kaže čemu se veseli, odluči, ispričat će, kako je prošao komšija Joso s tim sirom: – Znaš, Rozo, da i komšija Joso voli taj ljuti sir, ta kako i ne bi volio, kada se to tako dobro može zalit vinom, ili rakijom. Ispričao mi Joso, da je prekjučer malo više popio, pa se ujutro teško budio. Međutim njihova komšinica, Marica malo poranila, pa donijela u dubokom tanjuru tog ljutog i zrilog sira. A on onako bunovan u polusnu kada ositi taj jaki miris, onako nehotice reče – pokrij se Ane! E pa Roza nije baš bila oduševljena Markovom pričom, te mu veli: – Jednaki ste svi vi i ti i Joso, omatorili ste, pa još uvik ne mirujete, kojekakve gluposti vam iđu u pameti. Sidi pa jidi i nemoj glupe stvari divaniti. Naravno, nije to nikakva svađa među njima. Pa i ona ponekad se malo zaboravi reda pa Marku ispriča ponešto slično. Baš mu sinoć ispričala kako vele za Katu Šucinu, da umije s momcima svojih cura «sakriti se» pod kamaru slame. Doduše, to vidio niko nije, a ona sama zacijelo nije se hvalila time. 81-89 Eto uz ovakav «divan» prođe doručak Markov. Usput protresaju i druga pitanja, koja se tiču njihove obitelji, nagađaju se, što će sve kupiti unučadima za Božić. Ono što se jednom dogovore, to postane obveza Roze, inače ona zna kako stoji kuća s novcem. Nikada Marko i ne posumnja, da bi mu Roza utajila koju paru. Za ovih trideset i nešto godina, koliko su zajedno, već čitaju misli jedan drugom iz očiju. A naš Marko popije čašicu-dvije, ubriše usta i ruke, zatvori svoju britvu, koju uvijek nosi u džepu, zahvali se na doručku, i iziđe malo na zrak, kako on to umije kazati. A Roza već zna, bit će još danas gostiju. Ona će polako početi spremati ručak, a Marko, što mu drago. Gazda Marko ima običaj u tim zimskim danima malo izići na sokak. Pošto mu je kuća na raskršću, a ulice u svakom pravcu ravne, izdaleka primjećuje, tko mu se približava. A njemu nije svejedno s kime će stupiti u razgovor, i koga će možda pozvati na čašicu razgovora. Oni koji ga znaju i ne pokušavaju da se sami nametnu, već lijepo dočekaju da ih Marko pozove. Malo popričaju i Marko usput procijeni, hoće li ovog ili onog pozvati. S obzirom da u prste poznaje sve, njemu ravne gazde, ni slučajno neće pozvati u kuću onoga, za kojeg zna, ili pretpostavlja da ima bolje vino nego on. Ranije je rado pozivao i omiljenog muzičara, koji je nedavno nesretnim slučajem izgubio život. Ispostavilo se naime, da je džak kukuruza mnogo teži od gudala, pa mu je srce puklo jadnom nesretniku. VINOGRAD – Kako bi mogao itko zamisliti Bunjevca bez vinograda? Naravno, oni bolji, kao na primjer obitelj naše stare Bunjevke Janje, imali su čak i dva, ili tri vinograda. Naravno, imali su oni i oranice, i to u najboljem dijelu atara. Oni su imali zemlje tri frtalja, a to mu dođe tri puta po deset lanaca. A uz to i lijepi salaš u najplodnijem kraju, u blizini sela. Ali su vinogradi zato dobrim podalje, čak na nekoliko kilometara od sela, pa se dešava da vinograd bude već u ataru drugog ili čak trećeg sela. A pošto Bunjevac bez vinograda ne može si zamisliti život, on je spreman eto i do drugog atara otići. Možda su naši Bunjevci ovoliku ljubav prema vinogradu – a naravno i prema vinu – donijeli iz one stare njihove domaje? Bit će da u ovome ima nešto istine, pošto oni, kada su stigli u ove 82 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 82 2/18/2014 1:28:13 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd opustjele bačke ravnice, pored pašnjaka su odmah tražili pogodna zemljišta za vinovu lozu. Nije slučajno da su oni dosta dugo čuvali one najstarije sorte loze koje su bile otpornije prema bolestima. Tako je na primjer jedan naš komšija Lajčo imao tik do nas stari vinograd. I to sama stara kadarka. Pa kad dođe vrijeme berbe, njegove loze niske pa sve se crne od silnih grozdova. Upravo je zbog ovoga naša mati često prebacivala našem baći: – Vidiš, Mato, u Lajče više grozdova nego loze, a u ovom našem loze više od kuka, a grožđa puno manje. No imali smo mi, iako siroti bezemljaši, svake jeseni do deset-petnaest hekti lijepog rujnog vina, možda čak ukusnijeg od Lajčinog, pošto je ovo naše bilo od više sorti grožđa i nosilo u sebi aromu nešto složeniju. Rekoh, kako smo i mi siromašni imali svoj vinograd. Pa ovog našeg bačkog čovjeka naprosto nisi mogao zamisliti bez vinograda. Čak i onaj najsiromašniji je, možda, prije imao makar i malo vinograda nego zemljice. Za kruh se postarao radeći žetvu za ris, tj. za svaki deseti ili dvanaesti krst, već zaviseći od godine, a kukuruz isto tako radeći, sve osim oranja i pluženja, za treći tal. Ali vino nije bio u stanju nikada kupiti, te se morao postarati sam da si osigura taj domaći lijek. Jer bogme, naši su stari vino smatrali lijekom. Sjećam se dobro, kako su naši stari pričali i po bogzna koji put prepričavali, kakvu je važnu ulogu «odigralo» vino u davnim vremenima. Kada su navalile pošasti kolere, ili neke druge epidemije, vino je bilo «priki lik», čak su silom napajali djecu vinom da bi ih spasili od sigurne smrti. Bilo je dosta obitelji, u kojima su, samo zahvaljujući vinu, spasili živote svoje nejači. Uzimajući u obzir sve te okolnosti, lakše ćemo shvatiti zašto je naš i najsiromašniji Bunjevac nastojao pod svaku cijenu «stvoriti» sebi nešto malo vinograda. Ova naša sela su smještena, hvala Bogu, na plodnim ravnicama. Izgleda da su za vrijeme naseobe u ove krajeve naši Bunjevci bili u mogućnosti odabrati najbolja područja. Istina tu baš pjeskovitoga zemljišta nije se mnogo našlo, ali su dotle tragali, dok nisu otkrili omanje brežuljke na kojima se na dva- tri ašova dubljine već provirivao žuti pijesak. Sve su te brežuljke lijepo podijelili, da bi što više njih moglo posaditi malo vinograda. A oni imućniji, 81-89 kako već rekoh, otišli su u i susjedna sela, kao što su Baškut ili Čatalija, pa su tamo imali i veće vinograde. A oni s manjim površinama pod vinovom lozom, pomno su čuvali i brižno njegovali svaki lastar, koji im može roda donijeti. Ono što svjedoči o velikoj brizi za čokoće, jeste i to, da je pravi gazda, ukoliko su mu drugi poslovi oko imanja omogućivali, sam vršio sve one najvažnije poslove oko loze. Ni za boga nije prepustio drugom rezidbu, «rizanje» vinograda, pošto se s tim poslom moglo najviše utjecati na jesenski lijepi i bogati rod u vinogradu. Onaj siromašniji, naravno, sve je poslove radio sam. Ali imućniji gazda prskanje je već prepustio nadničaru, pošto je prskalica za njega, možda, bila preteška. Naravno, i ove poslove je gazda brižljivo nadzirao, pazeći na to da to prskanje bude urađeno blagovremeno, tako otprilike svakih osam dana. Pa ako ustreba i češće. Rekoh, vinogradi su bili podalje od sela. Kako je dolazila rana jesen, kada je grožđe počelo rudjeti, gazde su se postarale, da rod sačuvaju od čvoraka pa i onih «znatiželjnika». Obično su se udružili, te najme pudara, koji će im čuvati grožđe do berbe. Već se uhodala praksa da pogode poznatog i pouzdanog čiču na taj posao. Biralo se to tako, da pogode starijeg, skoro iznemoglog subašu – poljara – kojega noge nisu već služile, da cio dan obilazi atar, smjestili bi ga u kolibu, u kojoj je i noćivao, a hrane su mu donosili naizmjenično gazde ili gazdarice. Tako je stari pudar proveo par lijepih nedjelja u vinogradima, te se poslije berbe vrati u svoje selo da mirno odspava cijelu zimu. Pudar je revnosno vršio svoj posao. Obilazio je vinograde, s nekom starom kuburom je čak i čvorke plašio, naravno, to samo ako nikoga ne bješe na vidiku. Naš stari pudar, Pere, star preko sedamdeset godina, kao svakog dana obilazio je vinograde, te se uvjeri da nigdje ni žive duše. Malo i odrijema ispred kolibe u hladu jedne voćke, a kada se digne da razgleda malo, primijeti on u jednom od bližih vinograda neko šarenilo, koje se polako kreće tamo-amo, te zastade i čučne. Čini se ča Peri, da tu nešto nije u redu i polako, ostavljajući svoje pseto Mergeša, vezanog pred kolibom, birajući malo višje redove loze, približi se nepoznatoj osobi. Kad ono, ugleda lijepu mladu, koja je počela birati lijepe i zrele grozdove, te ih sprema u malu košaricu. Naumila, vjerojatno da se umili malo svojim 83 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 83 2/18/2014 1:28:13 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd ukućanima. Ali odjednom eto ti starca pudara! A on se obrati k njoj prilično oštrim glasom te joj zaprijeti da će je privesti u općinu, gdje će biti zaslužno kažnjena zbog krađe, i to baš krađe u vinogradu seoskog kneza. Jadna mlada, sva u strahu, obrati se molećivim glasom starcu: – Čika Pero, nemojte me prijaviti, što će reći svit da sam se dala na krađu. Radije ću vam se podati, samo me nemojte prijaviti. Stoji naš stari Pera pa u čudu velikom ne zna što da kaže. Ipak se probudi u njemu nešto ostatka od njegove nekadašnje muškosti, te se polako spusti u brazdu i prilegne do mlade. Pokušava on jednom, pa još jednom, ono ništa. Izgleda njegov «alat» već ne želi služiti onoj nekada važnoj namjeni. Sav ljut od nemoći protjera mladu njenoj kući, a on se vrati svojoj kolibi. A ispred kolibe panj za sjeckanje sitnih grančica, koje je pomalo i trošio, da ispeče malo slaninice pa udari na nju po koje jaje i eto lijepoga doručka. U toj prvoj ljutnji uze stari Pera malu sjekiru, da se osveti svome «alatu». Stavi njega na panj pa zamahne sjekirom. A kako on spušta sjekiru, svoj tur povuče unazad. Dosadi to njemu, pa opet od nemoći obrecnu se na svoj ostarjeli ud, te reče: – Majku ti žalosnu, sjekiru vidiš, a p ... ne vidiš. Nije se ča Pera hvalio, niti se mlada tužila, ipak se nekako sve pročulo i dugo se pričalo. Mlada ga više nije «uznemiravala» sa svojom mladosti, a on je izbjegavao svaku mogućnosti, ma i slučajnog, susreta s njome. Njegov gazda, valjda ipak nešto nanjuši, te ga stane zapitkivati: – Ma reci mi, ča Pero, čemu tebi ovaj panj i ona mala sikirica, želiš li možda učiniti neko nedjelo? Šuti stari Pera, niti se tuži, niti hvali. Čeka samo, da mu istekne «mandat», te da se miran vrati kući, svojoj babi, koja ni pojma nema kakva je nesreća zadesila njenog Peru. A da je i dočula nešto o svemu, pošto je bila razborita žena, ne bi ona ništa zamjerila njenom starom drugu, s kojim je, eto, u miru i dobrom proživjela cijeli vijek. Znali su ti naši stari, cijeniti sve dobro, što im je život i vlastiti rad osigurao. Ni za živu glavu ne bi «riskirala» naša stara te tada bilo što zamjeriti svom Peri. Čak je možda, u potaji, malo i zavidjela njemu što bi mu se eto pružila prilika da se malo pomladi, pa je nije uspio iskoristiti. 81-89 Ali naš se ča Pera idućeg ljeta već nije htio primiti pudarstva, mada su ga gazde baš molile. Konačno su valjda shvatili i razloge ča Pere, te su ga pustili na miru i potražili drugog kandidata za pudarinu. GROŽĐE I VINO – Kazao sam već, gazda Marko je i preko zime imao običaj obići svoj salaš i posebice vinograd, premda je u drugom dijelu atara, pa zbog toga drži najljepši par svojih konja u selu. A kada padne onaj pravi snijeg koji umije prekriti cijeli kraj divnom bjelinom, on upregne u saonice svoje ljepotane te se provoza po ataru. Kada je onako pravo raspoložen pokupi on i djecu iz susjedstva, na njihovu veliku radost, te tjeraj po onom bijelom bespuću. Naravno, zna on puta i u snijegu. Obavezno obiđe tada i vinograd pa usput razmišlja, broji, množi i dijeli dane, kada će moći započeti onaj najvažniji posao poslije odgrćanja čokoća. Rezidba je jedan od najvažnijih poslova, kako sam već rekao, a koji on ni pijan ne prepušta onom, koji se u taj posao ne razumije, barem koliko on. A takvih je malo u selu. Veli on, nije to šišanje, nego rizanje, pošto se šišaju ovce, tako do kože, a loza je nešto sasvim drugo. Tu treba zastati, razmišljati, kako oformiti čokot. Može se ostaviti samo toliko loze, koliko će čokot podnijeti, da bi rod bio stopostotno siguran i kvalitetan. Zavisi to i od sorte, ima takve koja dopušta da se ostavi loza sa samo dva-tri oka, odnosno pupe, a ima kojoj se može duža loza polegnuti, te vezati uz žicu, pa da vidiš roda. Milina je gledati, a kamoli brati. Prođe ljeto u poslu svakojakom, i dok risari porade žetvu, pa redom, sve poslove, gazda Marko ni za tren ne smije smetnuti s uma svoj vinograd. Kada stigne i do posljednjeg prskanja, a bude toga, ovisno od vremenskih uvjeta, do osam i više puta. A o mjesecu rujnu počinju oni manje vidni poslovi, u podrumu i oko njega. Burad ili bačve, gdje se kako nazivaju, uglavnom su prazna, naravno, onoliko koliko će do novog trebati, još ima. A grožđe se čuva i pazi, i to ne samo pudar, nego sada već i gazde sve češće navraćaju do vinograda. U grožđe se ne dira, štipati bobice iz grozda je strogo zabranjeno, jer će to primijetiti pčele i zoje. Ima zato u svakom vinogradu po koji čokot onog stolnog grožđa, pa se to može i ranije nabrati da se djeca u kući malo zaslade. Ali 84 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 84 2/18/2014 1:28:13 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd doći će i berba, a tu se već može jesti grožđa do mile volje. Stariji poučavaju djecu kako zapravo treba jesti grožđe. Ako ih već ne mogu privoljeti da jedu s komadom kruha, a oni im objašnjavaju, da sjemenke treba izgristi, te se na taj način može izbjeći proljev, što može zagorčati slast uživanja u berbi. Rekoh da se s pripremama za berbu istovremeno obavljaju i poslovi u podrumu. Dobar, brižni gazda nastoji odvojiti dva-tri lijepa sunčana dana s malim povjetarcem, pa iznese burad na prostranu avliju, polegne na zemlju one najdulje ljestve pa poreda po njoj svu burad, onako, opet, po veličini. Premda su burad u podrumu, i u praznom stanju držana u redu, nakon što su onako izvećeg oplahnuta od ostatka vina, obvezatno im se umetne zapaljena sumporna traka, po jedna, na svakih sto litara. Unatoč svemu, uoči berbe, burad su podvrgnuta još jednom tretmanu. U katlanki već se grije voda, znači parit će se burad. Poslije pranja iznutra, burad se i spolja očiste s onom oštrom četkom. A potom se smještaju tako da je gornji otvor prema dolje, a onaj donji gdje se stavlja pipa, okrene se prema suncu ili vjetru. Bure se mora toliko osušiti da bi, kada se vrati u podrum, ona traka sumporasta mogla dogorjeti u njemu. Ako je bure vlažno nema toga gorenja! Kada se počne lijevati u burad onaj slatki mošt, mora biti sve kao propisano! A berba, taj naizgled veseli posao, ipak nije dječja igra. Onaj gazda koji računa da će imati do 20-30 hektolitara vina treba se dobro pripremiti. Nužno je tu radne snage baš dosta, i do 15-20 duša, i to vrijednih ruku. Posao počinje s malo rakije, to zbog dezinfekcije. Grožđe, ukoliko ga kiše nisu umile, dosta je šareno od raznih sastojaka, koji su u prskanju naneseni po lozama i grozdovima. S vinom se pazi, kako se mobari ne bi prije vremena «umorili». Ručak onako na brzinu, ali večera, to je da se pripovijeda. Bolji gazda zakolje za večeru janje, koje je u ovo doba već oko 30 kila. A da ne zaboravim, za ručak se čuvala jedna šunka od prošle zime, pa uz to još onaj slastan kulen. Treba berače fino ugostiti jer to su uglavnom prijatelji, rodbina, te risari, koji su ovom prigodom gosti u gazdinoj berbi. E, tu će još doći dosta posla, dok sve ne bude uređeno. Trebat će tu još pomoći. Kada se grožđe izmulja, obično ga ostave u velikim ka- 81-89 cama, a te mogu biti i do 10 hekti veličine. Ako se radi o crnom grožđu, tu se čeka po dan-dva da zadobije onu pravu boju, pa kada stigne u čašu, a ona sva postaje neprovidna od gustog i crnog mošta. Ako je godina pogodovala grožđu, izbjegava se dodavanje šećera. Gazda veli; nek bude manje, al nek je pravo. Ako slador dostigne onu granicu oko, ili iznad 20 stupnjeva, onda gazda može mirne duše početi spuštati mošt u podrum, odnosno u burad. A u podrumu moraju gorjeti lojanice! To je mjera predostrožnosti. Dešava se, naime, ukoliko nebrižni gazda pođe s prijateljem u podrum, da mu se pohvali bogatim rodom, pa još ako su malo i «pod gasom», da ni ne zamijete, na vrijeme, otrovan plin što se proširilo podrumom, uslijed vrenja mošta. Dogodi se tada da ih svlada nesvjestica, te na mjestu ostanu mrtvi. Eto čemu služe spomenute lojanice. Naime, ukoliko je to isparavanje ovog štetnog plina utoliko jako, da čovjeku može naškoditi – svijeća se ugasi. To je znak upozorenja da iz podruma smjesta treba bježati. Zna gazda kako može ostaviti ovih dana burad «nasamo». Burad nisu napunjena, i samo kada se smiri mošt, tada se vran postavi onako s debljim krajem na otvor bureta. Prođe tu i koja nedjelja dok se ne stigne da se burad napune. Uza stalnu brigu se motri na vino, čuva ga gazda, i polako počne, da razmišlja, kako će stići onaj posao otakanja ili opcigovanja, što mu je isto, te kako će i koga pozivati na čašicu razgovora. I tako se kotrlja kotač poslova i života jednovremeno. Jedva stigneš do kraja, eto ti početka novoj etapi, pa ipak nije to dosadno, nalazi se u tom poslu, naoko jednoličnom, toliko ljepote i čara da čovjeku ni ne pada na um da bi to moglo ili trebalo biti drugojače. Rekosmo, gazda Marka čekaju ona tiha zimska vremena pa da poslije obavljenog jutarnjeg posla i obilnog doručka iziđe onako dokon na sokak, odnosno na ćošak njegova sokaka. Čeka ondje dobrog prijatelja, da mu se pohvali s ovim ili drugim poslom, da malo porazgovaraju, uz čašicu. Jedan će hvaliti vino, a drugi se smješkati pod brcima, od zadovoljstva. Pustimo ih neka samo pričaju, možda će malo i politiku da bistre. Neka se odmaraju, pošto ih čekaju opet poslije izvjesnog vremena isti, ne baš laki poslovi. Čavolj, ujesen 2007. 85 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 85 2/18/2014 1:28:14 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd JOŠ KOJA RIJEČ O NAŠOJ MANJINSKOJ SREĆI. PISMO II. – Dragi prijatelju! Razmišljam ja, eto, tako naknadno, o tome što sam svega Tebi u onom mom posljednjem pismu napisao. Kao da si Ti bilo o čemu kriv, da su se ovi naši poslovi, može se reći, i pored najpoštenijih namjera izjalovili. Prošlo je dosta vremena dok ono moje pismo iz tvojih «fijoka» nije stiglo do tiska, pa nakon toga do čitateljstva. A koliko je sve ono, tada napisano na mjestu ili nije, to se ovako poslije izvjesnog vremena već lako može ustanoviti. Pošto sam sâm otkrio neke nedostatke u prošlom pismu, razumljivo je da ih trebam i korigirati. Vjerojatno sam malo nepravedan, u svome viđenju stanja, o našem školstvu. Mada mislim nije dovoljno argumentirano ni ono kada se piše o toj temi sa isključivo pozitivnim predznakom. Istina je, naime, uvijek previše složena, a posebno ako uzmemo u obzir, koja je ta «istina» koja bi mogla biti prihvatljiva za sve podjednako. Takve istine, naravno nema. Mislim, ukoliko si želimo stvoriti i donekle objektivnu sliku o tijeku našeg manjinskog življenja, trebamo se vratiti onom stanju koje smo «izvojevali» onako «revolucionarno» poslije rata, naravno, imam u vidu Drugi svjetski rat. Skoro u svim našim selima, gdje smo bili skoro u većini ili blizu nje, imali smo tzv. Bunjevačke ili Šokačke škule. U tim su školama djeca naučila čitati i pisati pa i «jesapiti» (računati) bunjevački, a vjeronauka je, naravno, isto tako tekla na bunjevačkom. Znači, imali smo mogućnost učiti na svome zavičajnom jeziku. A što se taj jezik nije nazivao hrvatskim, to je već politika onog vremena. Istini za volju treba reći, da su u ono vrijeme na Učiteljskoj školi u Baji pri završnom ispitu mladi učitelji trebali pokazati barem minimalno znanje iz njemačkoga, ili iz hrvatskoga jezika. Nekadašnji ravnatelj Donjogradske škole u Baji je tako objasnio svoj pozitivan pristup nastavi hrvatskoga u svojoj školi krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. A u ovakvom pristupu, ovom poslu, uživali smo potporu, donekle i Crkve, kojoj je tada svakako bilo važno da svojim vjernicima bude na pomoći u svakodnevnim problemima. Sve dok ih vlastite brige nisu pritisnule i postupno ih odstranile iz našeg okružja, te smo ostali i bez svetih misa na svome jeziku. 81-89 Uslijed političkih, sustavnih promjena, škole postaju državne. Crkva gubi svoj utjecaj u školama pa i u javnom životu uopće. Traga se za novim putovima, postavljaju se nove norme učinkovitosti u nastavi, jednom riječju, kreće se u neku modernizaciju društva, općenito, pa tako i školstva. Narod za ovakve slučajeve veli: U tom grmu leži zec! Ovo je ta prijelomna točka, na kojoj se mogao, a možda i trebao zacrtati novi pravac manjinskog školstva. Naravno, poslije toliko godina i tolikih iskustava, lako je biti pametan pa je stoga i neskromno naknadno krojiti pravce moguće putanje školstva. Da je bilo dovoljno razboritosti, možda se mogla ponešto osuvremeniti postojeća praksa, a s pojačanom satnicom pružiti širu šansu i mogućnost svima, čiji roditelji žele produbljeniju naobrazbu osigurati na materinjem jeziku djeci svojoj. To je moglo biti neka vrsta prijelaznog razdoblja, koji bi osigurao normalni razvoj za izgradnju učiteljskog kadra. Krenulo se, međutim, u nekom politički pregrijanom ozračju potpuno drugim putem. Stvoriti potpuno odvojene i samostalne manjinske škole i to pod svaku cijenu, pa makar i sa 7- 8 đaka, znači sa nepodijeljenom grupom s jednim i jedinim «novopečenim» učiteljem. Možete li zamisliti položaj tog nesretnog jedinog učitelja, kada u istom mjestu postoji škola sa 8 razreda s uhodanom više desetljetnom praksom. Dok je ranije učitelj vršio svoj plemeniti posao uz blagoslov svećenstva, a bila je to veoma velika duhovna potpora, ova je pomoć prosto, tako reći preko noći «iščezla», a država je potpirivala to raspoloženje upereno protiv svećenstva. Nova vlast i njena avangarda s nekim žestokim tempom počela je agitaciju protiv vjere i crkve. Koliko je u tome uspjela evo živog primjera: Jedna naša veoma bliska rođaka s očeve strane, koja je živjela na selu, došla nam u goste i počela uvjeravati našeg oca, kako nema Boga, jer su to rekli u tamošnjoj partijskoj organizaciji. A naš se otac samo krsti i šuti. Zavadili se nisu, ljubav je bila nadvladala ovo ishitreno «uvjerenje», a poslije se, naravno, i naša rođaka vratila Bogu i Crkvi. Ako za drugo nije, ovakva je agitacija svakako pridonijela još jačem raslojavanju našeg puka, a koje je istina na imovinskoj bazi i onako postojalo. Znači, dijelili smo se na imućnije i siromaš- 86 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 86 2/18/2014 1:28:14 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd nije, na vjernike i «ateiste», bez da smo znali, što zapravo ovaj posljednji pojam krije u sebi. Znači, stigli su u naša sela novi učitelji, koji su bili našeg soja, ili kako reče jedna Marica u Santovu – i oni naše kučke štene. Ovo se trebalo primiti kao laskanje, nije bilo u ovome ništa uvrjedljivog, oni su štovali te svoje nove učitelje i povjerili njima svoju djecu, i to bez dvojbe! Ovoj, mojoj već, generaciji učitelja palo je u čast da budu dio svog zemljodjelskog puka. Ako smo željeli nešto i postići, uz one doista skromnu učiteljsku plaćicu, radili smo sve što smo uspjeli, da si bar donekle olakšamo život svoje obitelji. Budući da smo skoro bez iznimke bili seljačka djeca, nije nam bilo teško u slobodnim popodnevima priteći u pomoć susjedima u raznim njihovim poslovima. Naravno, bilo je i tada takvih među nama koji nisu bili primorani raditi ratarske poslove, ali je većina već i iz navika gledala da nešto privredi i ponešto pomogne, pa se mogla i nadati nekakvoj naknadi za svoj posao, obavljen onako iz đuture (u cjelini). Nije se gledalo naime, koliko vrijedi onaj posao, što je čovjek pomagao susjedu. Bilo je i takvih suseljana, koji su začuđeno rekli: gledaj, učitelj pa pomaže voziti žito. Ni moj komšija bać Marin, s brojnom čeljadi u svojoj kući, nije odbio moju pomoć. Vozili smo žito i sadjevali u kamaru ukraj avlije. Tada je vršalica još dolazila u kuće, i tamo se obavio ovaj zaista težački posao vršidbe. Pričam, eto, za bać Marina i sina mu Živka, koji su imali divan par konja. A mi smo imali ukraj školskog dvorišta lijepu veliku bašču, od oko 300 kvadratnih hvati. Dolazi proljeće, trebalo bi uzorati ovu bašču. Veli meni bać Marin, evo ti konja i pluga, pa uzori tu bašču. Nema što, uradim ja to, te smo tu imali tog ljeta lijep rod svega i svačega. Ne znam, zna li još koji današnji učitelj, kako smo nekada uspjeli osigurati se ogrjevom za zimu. Ugalj i drva su uvijek bili skupa roba. Kako zaštedjeti i na tome? Eto, trebaš samo «zasukati» rukave pa preko ljeta ajd u šumu da zaradiš jednu ili dvije traktorske prikolice drva za zimu. Tako i bi. I danas se rado sjećam tih ljetnih «izleta» u šumu. Odlazili smo tamo skoro svakog ljeta sa svojim kolegom, i danas još živim Stipanom Sabovljevim (nedavno preminulim, op. ur.). Obično ne imenujem svoje junake, ali njega zbog mnogih lijepih uspomena nikako ne mogu ispustiti iz vida. 81-89 A ukoliko se nismo stigli baš potpuno osigurati s drvima, dovezli smo iz dautovačkog Sigeta, iz kudjeljare, isto tako punu traktorsku prikolicu ostatka od kudjelje, sličnog piljevini, pa smo sa tim punili specijalnu peć. A tu je peć izradio kovač Šisler. Bila je izgleda velikog bubnja, visoka do jednog metra. Punila se na taj način da se u sredinu postavila uspravno motka od oko 15-20 cm razmjera, pa se oko nje «nabijala» ta kudjelja. Ako si imao, recimo, starog čokoća ili omanji panj, to ti je osiguralo grijanje preko cijelog dana i noći. Čak se i ručak i večera mogla skuhati na toj peći. A za kupanje male djece je bilo odlično. A mi smo tada imali malu kćerkicu, pa je mogla bosa šetkati po cijelom stanu. Rekoh, kako smo imali za komšiju bać Marina Domina, a koji je imao veoma lijepe konje. Imao on tako lijepu kobilu, koja je morala biti punokrvna. Tko se razumije u konje taj će znati što govorim. Imali mi jutro i pol zemlje, a što smo dobili pošto su tada učitelji imali pravo na to. A pošto smo nas dvoje sa suprugom oboje bili nastavnici, dobili smo ne jedno jutro, nego još pol jutra. Platili mi zadružnog traktorista, koji nam uzore, a poslije radi kako možeš. Spomenuh već mog prijatelja i dobrog kolegu Stipana Sabovljevog. E sada, treba se riješiti, hoćemo li platiti ili sami uraditi. Upregnemo se mi, pa daj izvuci s onim crtalom redove za kukuruz. Posijemo mi to i čekamo kopanje. I opet mi pritekne u pomoć moj stari komšija Marin. Reče on meni, evo ti kobila pa možeš isplužit kukuruz. Rekoh, kako je on imao onu punokrvnu kobilu. Odoh ja na kukuruzište u nekim starim papučama. A kada se ta kobila zahukta, počne da frkće, pa sve brže ide, skoro kasom juri. A ja izgubio i papuče pa skačem po grudvama, ali sam uradio. A kada stigne jesen kod nas pun tavan – onaj školski – kukuruza. A u proljeće, ajd nosi na tavan spravu za mrvenje kukuruza. A kada prodaš do 20 do 30 metričkih centi tzv. majskog mrvljenog kukuruza na segedinskoj pijaci, eto ti lijepog prihoda. Naravno, nisu to radili svi moji kolege, ali mogu reći, nisu bili zavidni kada smo poslije četiri godine imali svoju kuću. Znali su da se za ovo trebalo prilično namučiti. A što se tiče školskog posla, i to je išlo, mogu reći na opće zadovoljstvo, kako roditeljske zajednice, tako i pretpostavljenih. Preko zime smo obično uvježbali s djecom poneki kazališ- 87 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 87 2/18/2014 1:28:14 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd ni komad, koji su djeca prikazala svojim radosnim roditeljima i cijeloj rodbini. Bila su to, trebam reći, herojska vremena. Osobito ona, neposredno poslije rata, u prvim godinama poslije osnutka tj. utemeljenja našeg manjinskog školstva. Ja još tada nisam bio nastavnik, tek sam drugom polovicom pedesetih stigao do ove naše škole, o kojoj pričam. Ali znam iz pričanja starijih kolega, koliko im je teško bilo na samim počecima. Zamislite samo; stigne učitelj u školu, a raspolaže samo s nekoliko mjeseci brze obuke. A udžbenika nema baš ni za lijek. Treba on predavati, recimo fiziku i kemiju, a da ni on sam nije baš učio o tome. Bile su to muke neiskazane. Hrvali se ti naši učitelji s dotada nepoznatim zadacima. Ipak, zahvaljujući samoprijegornom radu, savladali su oni sve te teškoće, te se naši đaci nisu trebali stidjeti ni svoje škole, ni svojih učitelja. Naučili su oni i mađarski jezik, u mjeri da su mogli nastaviti svoje školovanje i u mađarskim obrazovnim ustanovama. Bilo je tu svakako i malih nesporazuma i pogrješaka, koje danas mogu izazvati i smijeh. Tako jedan naš učitelj, recimo, predaje prirodopis pa radi na tome, da upozna djecu s nazivom pojedinih ptica. Naš Ivan objašnjava kako i koliko zna. Riječ je o jednoj ptici, koja se mađarski zove fülemüle, a on kaže, djeco, to je ptica čije je ime uše-muše. A jedan đak koji je zbog svojih govornih mana stvarno slabo znao mađarski, pokušavao je «praviti» riječi. Po njemu, ako je buha na mađarskom bolha, onda je muha zacijelo molha. To su samo neke pojedinosti , koje dakako nikako nisu predstavljale ozbiljniju prepreku tijekom rada. Svakako treba reći da smo svi mi radili i srcem i dušom, često i u inat poteškoćama, da pokažemo koliko smo i mi kadri obaviti taj naš učiteljski posao, i tako postigli da ga možemo smatrati svojim životnim pozivom. A da smo bili u pravu i da smo svoj posao obavili onako kako valja, dokaz je tomu i to da se naši bivši učenici, od kojih je nemali broj stigao do nastavničke ili čak profesorske katedre, prisjećaju svojih nekadašnjih učitelja s najljepšim riječima. Neću reći ni da su danas učitelji i nastavnici odveć dobro plaćeni. Možda se njihova zarada može nazvati pristojnom plaćom, ali trebate znati da su onodobna primanja doista bila preskromna, te nas je možda i to primoravalo da se usputno bavimo i raznim drugim poslovima, 81-89 živeći tako i životom, koji je živio i seljak. Tovili smo svinje, sijali, kopali i slično. Važno je bilo što sve to nije išlo na štetu školskog rada. Dapače. Možda su nam dlanovi bili žuljeviti, poput i seljačkih, ali nam je i duša bila ispunjena dobrom voljom, a srce gorjelo za jednu pravednu stvar, jer pridonosimo uzdizanju i prosperitetu našeg manjinskog svijeta. Sigurno je i tada bilo takvih među nama koji su se radije odlučivali za liniju manjeg otpora te napuštali naše školstvo, dočim su neki čak kumovali procesu «dragovoljne» asimilacije. Jedno je sigurno, a to trebam posebno naglasiti, velika većina našeg učiteljskog kadra nije radila u nadi da će dobiti nekakva odličja, premda je kasnije već i toga bilo. Nismo se mi mnogo mogli osloniti na nekakvu blagonaklonost vlasti. Vlast je, svugdje i uvijek samo – vlast. Od nje se nije moglo uvijek nadati nekom osobitom dobru. U onim godinama smo bili sretni, ako nas nisu ometali u radu i ako su prihvatili činjenicu da to manjinsko školstvo postoji, te da s njim trebaju računati. Dokaz ispravnosti rada u tom razdoblju, a to su pedesete i šezdesete godine, jeste onaj lijepi broj mladih, koji su stasali u vrsne stručnjake raznih profesija. I to što kada se prisjete svoje nekadašnje škole, svi govore s dozom sjete te izražavaju svoje žaljenje da se njihovoj djeci već neće ukazati prilika poći njihovom putanjom razvoja. Iz prostog razloga, što u mnogim mjestima ovih škola već nema! Možda nas treba ohrabriti nastojanje da se uz veoma ozbiljan rad počinje nešto iznova. Recimo u vidu dvojezičnog školstva, a koje u ovim novim uvjetima dobija na težini i značaju. A najozbiljnije pitanje se samo po sebi nameće. Kako nadoknaditi prepušteno zaboravu, stanje jezika našeg svagdanjeg, koji bi trebao biti važan poput kruha nasušnog? Hvalimo se, a među ostalima i ja, kako smo postigli lijepe uspjehe u školovanju mladih, s kraja prošlog stoljeća. Razišli su se oni diljem Mađarske, poženili se i poudavali, a djeca su njihova većinom iz mješovitih brakova? Nažalost neki su naši diplomirani zaboravili svoju djecu naučiti govoriti hrvatski, čast izuzecima. Starih je baka sve manje, koje su uz pomoć svojih priča podizala svoju unučad u duhu materinje riječi, ma bila ta riječ bunjevačka, šokačka, ili racka. U pravu je naš kroatista prof. dr. Ernest Barić, kada 88 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 88 2/18/2014 1:28:14 AM Stipan Švrala, Bunjevac i njegov vinograd postavlja pitanje: «Rode, a jezik?» aludirajući na pjesmu sa sličnom porukom P. Preradovića. Krajem 2007. priređen je u Baji, Božićni koncert, za nas bačke Bunjevce i Šokce. Bilo je doista blagdansko raspoloženje. Zvečale su žice tambura Osjećana, a potom i tamburaša Zvonka Bogdana. Milina je bilo vidjeti stotine nasmijanih lica u prepunoj kazališnoj dvorani. Možda će svi oni barem par dana biti nešto veseliji, prisjećajući se tih slavonskih i bačkih hitova. Čekat će slijedeću prigodu da se poput oslabjelog akumulatora napune novim naponom, koji će možda probuditi u njihovim dušama onu tinjajuću nacionalnu svijest. Možda će i povjerovati da imaju u sebi neku vrst dvojakog identiteta. Ali ovaj drugi po redu, koji bi se trebao graditi na živom materinjem jeziku i jasnoj svijesti o nacionalnom pripadanju, sve je nažalost slabiji i polako utire put onoj «dragovoljnoj asimilaciji»! Jeste da će pjesma i ples još neko vrijeme živjeti. U ovim našim bačkim selima još djeluju poneka društva, koja su se posvetila njegovanju 81-89 običaja i folklora. Međutim, upitaš li što te mlade, jedva ćeš naći među njima neku djevojku ili mladu ženu, koja će biti u stanju prozboriti na hrvatskom. Melodije su privlačne, plesovi su atraktivni, pa čak i pjevaju, bez da bi znali što to pjevaju. Siguran sam da bi sa ponešto truda uz pomoć starijih, koji još umiju «divaniti» bunjevački, mogla ta društva bar ponešto naučiti hrvatski. Pošto sam se, eto, prilično «istužio», preostaje mi jedino da se oprostim od Tebe, prijatelju dragi, u nadi da je onamo u Vašim krajevima, u Baranji i Podravini ponešto vedrija slika. Sve ovo što sam Ti napisao, činio sam s namjerom da napisano preživi i nešto duže, da ne trebam čuvati u sebi, a to je način, da uistinu stvarno sve ne ode u vječni zaborav. Budi mi živ i zdrav, čuvaj snagu koju još imaš, i koristi vrijeme djelatno na dobro sviju nas. Srdačno Stipan Švraka Čavolj, u zimu 2007. Gramofon s ručicom za navijanje i hornom (German Monarch) 89 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 89 2/18/2014 1:28:14 AM Hrvoje Pero Senda, Europa, ah, Europa 90-93 Europa, ah, Europa HRVOJE PERO SENDA Europa, ah Europa, uvrijeđena napuštena dama Izgubljena u panici luta, ostala je sama Bez imalo stila il’ šarma k’o iskusna bludnica stara Americi guzicu liže i bestidno joj se udvara Ah Europa, Europa, Europa na raskršću stoji Na Zapad ne može dalje, a Istoka se boji U smrtnome strahu guši se i grca U širenju traži spas, nadima se i po šavovima puca I tako u tišini nove gadosti snuje Europa živi samo kad ratuje Europa, ah Europa, stigla je do kraja svijeta Nekad slavna – sad ukleta ŽENA ženu mi naslikaj prijatelju ženu na odru od uvela cvijeća u tami u iskrenju svijeća tuđim očima ću je gledati na oltar staviti među anđele ženu mi iskleši prijatelju u stijeni nad provalijom tuđim rukama ću je milovati dušu u kamen udahnuti kamen oko vrata vezati i usnuti sretan među školjkama o ženi mi pjevaj prijatelju o ženi nepoznatoj pjesmu nek drugi slušaju mojim ušima pjesmi tvojoj ću vjerovati dok čekam trepereći među zvijezdama ANALFABETA Odsanjao život i još neke snove Pohodio škole – univerzu Učio karte i strane svijeta Što je planet, a što kometa Što je paramecium, a što ameba Molekule i atomi nisu više tajna Energiju univerzuma slutim A formula strašna mc² Guši me, davi, stišće za vrat Sad kad svjetla se gase I zavjesa polako spušta Sve mi smeta u kaosu ovog svijeta Ne snalazim se više i pjevam sve tiše Ja Pero Čelebić – Šenda poeta A još uvijek analfabeta Prošetao globus: Pidriš, Jajce, Upsala Stigao do kraja – do nebesa Sve je moje: Homer, Šekspir, Verdi, Šopen Rembrandt i Pikaso i sva druga čudesa Al’ još ne znam što je Windows Google, SMS, i E-mail adresa Apstrakcije čiste, iskrivljena slika Meni su još uvijek glavna sredstva gest i mimika Umoran i tužan k’o ukopan stojim Nazad se ne može, a naprijed se bojim Ja Pero Čelebić – Šenda poeta A još uvijek analfabeta DVA BALKONA Holandsko ljeto vlažno i vruće Sparina se pod kožu uvuče U hladu sjevernog balkona na propuhu Dišem na škrge k’o riba na suhu Odlutam tako do braće Eskima Jer kod njih je i u ljeto zima Preletim Aljasku, Grenland tražeći spas I snježne tajge Sibira i irvasa kas A kad srce pođe da se hladi Polako pređem na sunčani balkon južni Topim se, sanjam na vrelini ljetnog dana Bujam, zrijem na suncu Mediterana Usidren na hridi, uronjen u plavet neba Dok me nježno oplakaju «Adrijanskoga mora vali» Ja sam gospodar ovih snova, ovdje ću se skriti I nitko mi to ne može zabraniti Slobodan sam kao ptica, «kano soko sivi» Od snova može dobro da se živi Gospodar sam Svijeta, kralj bez trona Samo mi je sve teže prevalit’ te «morske milje» Od jednog do drugog balkona 90 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 90 2/18/2014 1:28:14 AM Hrvoje Pero Senda, Europa, ah, Europa EPITAF Ovdje pod kamenom ovim leži i počiva u miru nemir onog što je pjesmi vjerovao tajnama se okovao za vječnost osvrni se čovječe prepoznat ćeš ga u oblaku u kapi kiše, u rosi u kriku ptice u munji u gromu osvrni se oslušni zoru dotakni ljetnu mjesečinu udahni pukotinu kamena i ne sumnjaj u njegovo trajanje sagni se čovječe i napij se sa izvora života osvježi se uspomenama i nadama ne zadržavaj se i ne plači pod kamenom je samo praznina uzaludne prošlosti naoružaj se tajnama prirode uhvati ritam pjesama njegovih i zapjevaj snažno pjesmu pobjednika Hrvoje Šenda LANA Ljetni dan, običan, holandski vlažan, monoton, vrelina se povlačila u kuću, u spavaću sobu uredno pospremljenu poslije nemirne noći, miješala se sa mirisima koje smo ostavljali iza sebe. Vrelina se povlačila pred naletom purpurne svježine ranog predvečerja, sjene su već natkrile balkon do kojeg su dopirali iznenadni zvuci brodova pretrpanih kontejnerima u rotterdamskoj luci; prodorni baritoni njihovih sirena su razbijali tišinu kojom smo se okovali i na koju smo se navikli. Čaj u predvečerje, nakon popodnevnog odmora u debeloj hladovini sobe. Navike su postale smisao i cilj našeg zajedničkog života. Naši, ne baš česti, razgovori su se iz dana u dan vrtjeli na istoj traci, bez želje da unesemo bilo kakvo iznenađenje smjelom improvizacijom. Ništa nije najavljivalo neku lirsku senzaciju koja bi osvježila ovaj ljepljivi dan što je trulio oko nas. Lana je sjedila tu na dohvat ruke udobno zavaljena u ljetnu ležaljku, mirno je čekala da se čaj ohladi, pušila je svoju omiljenu cigaretu, usamljena, daleka, dalja od svih sjećanja što su navirala. Slika koju bi trebalo ovjekovječiti intimom aquarela, nepogrešivim okom kamere ili bilo čime, samo trebalo 90-93 je zaustaviti ovaj trenutak mira, tišine i nekog tajnovitog naboja u nama. Prebacila nogu preko noge, desnom rukom se nježno omotala, a lijevu nalaktila na nju. Visoko gore, među još uvijek elegantnim prstima, dimila se njena omiljena, izdužena, tanušna cigareta, bijela omota, koji su joj donosili odmor-povratnici s balkanskih «prokletija». One druge nije podnosila, mada neki opravdani razlog nije postojao. Jednostavno, htjela je «bijele» i tako je moralo biti. Ovu, nadasve dramatičnu, beživotnu sliku remetio je dim koji se blago motao oko ovala njenog, skoro usnulog, lica. Činilo se da spava, ali po iznenadnim, neprimjetnim trzajima čvrsto stisnutih usana, ispijenih i ocvalih, znao sam da me vidi i znatiželjno promatra, kao i ja nju. Cigareta je sporo dogorijevala i Lana ju je samo ponekad, sanjivim pokretom prinosila ustima, otpuhnula kao da tjera zle duhove oko sebe i nastavila sanjariti. Volio sam tu njenu odsutnost, tad sam mogao namiru promatrati njen lik na koji sam navikao i sa kojim već više od četrdeset godina dijelim «stol i postelju». O postelji i našoj intimi neću reći niti jedne riječi, jer to je dio našeg čvrstog dogovora da je naša intima samo NAŠA, a o «stolu» bi se dalo ponešto zanimljivo još reći. Lana je najčešće držala knjigu u rukama, a u kuhinji je sve ispadalo iz ruku, razbijala je čaše i tanjure u «grčkom maniru», vrelo ulje i para su ostavljali svoje neizbrisive tragove na njenim elegantnim, ali nespretnim rukama, uz prodorne «crescendo» krikove i sočne psovke. Što sam mogao. Preuzeo sam kuhinju, uz svesrdnu pomoć susjedstva i savjeta iskusnih «majstora kuhinje». Hrabro sam se upustio u još jednu bezazlenu, ali korisnu, avanturu. Kao opčinjen buljio sam u «barokni reljef» njenog lica. To su bile žive kulise, zavjesa kojom se omotala i skrivala od znatiželjnih pogleda. Neprimjetno i bez daha sam pretraživao povijest naših propusta, promašaja i pogrešaka što su se duboko urezali u portret nepoznatog lika. Nisam htio, niti smio naglas postavljati pitanja kojima sam već unaprijed znao odgovor. Nijemo sam upitao, dobro pazeći da ne remetim blaženu tišinu. «Tko ste vi, gospođo draga, otkud vi u mojim sjećanjima, otkud vam pravo da svojim prisustvom unosite nemir u moj mir, otkud vam pravo da budete drugačija od one na koju sam već bio navikao i koju sam ljubio. Činilo se da među nama nije bilo tajni, a sad, najednom, Ti , moja Lana, iznenada si mi postala najveća nepoznanica. Kada se zbilo to čudo. Izgubio sam te iz vida, bježala si neprimjetno, rutinski, kao iz navike; nisi dozvoljavala da te pratim, ili ja 91 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 91 2/18/2014 1:28:14 AM Hrvoje Pero Senda, Europa, ah, Europa nisam htio, nisam znao, nisam smio. Bojao sam se saznati istinu o tebi; nisam bio spreman naviknuti se na tvoje iznenadne, nepredviđene obline, na tvoj bezbojni pogled, na tvoj novi lik izbrazdan nepravilno rasijanim borama po čelu, oko zabrinutih, još uvijek azurnih očiju i suvišni podbradak koji je zlokobno podrhtavao i pri pomisli na pokret, na neku promjenu». A promjene su se dešavale, mnogo ranije, kada smo gradili «kule u oblacima» u podnožju naših «prokletija», ispijajući kave na sličnom balkonu i blebetali bezazleno. Lana je tek naslućivala okamenjenu figuru sa cigaretom u ruci, a ja, zagledan u diskretan, tajnoviti osmijeh i izazov što su skrivale njene prekrižene noge. Pričala mi je, u rijetkim trenucima neočekivane govorljivosti, kako bez mene ne funkcionira kao žena, da se izgubi u mraku potpune otupjelosti, a ja sam mislio da se ona, moja Lana, zatvori u svoju neprobojnu ljušturu tek u mom prisustvu, kad može da me udahne. Nastavljala bi dalje, vidno uzbuđena, da je samo moja blizina spašava od spremnosti na lagano umiranje. Tek, kad se dodirom uvjeri da sam tu pored nje, živne, zaleprša i vrati se onaj poznati sjaj u očima. Tad sam počeo u njenom liku tražiti uzroke svojih nemira i strahova. Svakodnevni ritual uz kavu se postupno pretvarao u nezaobilaznu naviku bez koje nismo mogli. Mislio sam da su ovi trenuci intime jedini način da konačno upoznam Lanu, da će sama u iznenadnim refleksnim pokretima i reakcijama ponuditi svoje zarobljene tajne koje je ljubomorno čuvala i da će tada svi putovi biti otvoreni. Nisam bio svjestan da su ta moja očekivanja otvarala druga vrata još veće tajne. U nijemom dijalogu sa odsutnom Lanom počeo sam otkrivati i prepoznavati potpuno nepoznatog sebe. Imaju li šanse za zajednički život dva «stranca»? Odgovora nije bilo tada u samim počecima naših zajedničkih planova, ostvarenja i zabluda, a nisam ga našao ni sada dok nijemo promatram cigaretu što nezaustavno dogorijeva. Siguran sam da se odgovor skrio u nepravilnim naslagama beživotnih nabora na mome licu i u purpurnim sjenama što su se gasile u borama Laninog portreta, gdje se utapala moja znatiželja. Mi smo iskoristili svoju šansu jer nismo dozvoljavali potpuno prepoznavanje. Lana je uporno i narcisoidno skrivala svoju duhovnost kao «zmija noge», a ja sam uzvraćao istom mjerom. Tako smo produžavali avanturu otkrivenja i odgađali konačni «susret» za neki pogodniji trenutak. Ipak sam ponešto saznao. Lana je od mene više očekivala nego što je bila spremna dati. Njenu aroganciju i 90-93 tvrdoglavost sam doživljavao kao namjerno postavljene barijere koje sam trebao savladati. Uživao sam u savladavanju tih prepreka jer me taj napor približavao njoj. Iznenada me ošinu neizrečeno pitanje i dobro poznati nemir koji proizvodi svaka sumnja. «Da li je ona, moja Lana, ikad napravila i najmanji napor da mi se približi i probije opnu baršunastih tajni kojima sam se omotao»? Osjetih lako podrhtavanje i nejasnu, vrtoglavicu osjenčenu rumenilom predvečerja, blagi nagovještaj epileptičnog odlaska u nepoznato. Bojao sam se mraka koji je u ravnomjernim valovima nadolazio. Ispružih ruku i dotaknuh mekoću njenog koljena. To je bilo zadnje čega sam se sjećao. Nisam siguran da li sam uspio kriknuti njeno ime: LANAAAAA ! NOMAD Pitao me jedan vrli Flamanac – Jel’ istina da svaki Bosanac u srdžbi noža se hvata zbog krivog pogleda probode i brata da ne može živjeti bez rata sve ubojice, sami tat do tata Istina živa gospodine lijepi Bosanci se ko psi rađaju slijepi A kad im prva iskra bljesne u glavi ma, bolje ne pričati, užas pravi – Pričaj, govori, ja želim znati dal’ Bosanac voli, da li zna da pati O ljubavi pitaš – e, toga kod nas nema ta gospodska glupost nije čak ni tema Patnja je naš izum, to nam je u krvi u patnji smo najbolji, na tabeli prvi Od Bosanca možeš doživjeti svašta i upamti dobro, on ne zna da prašta Tri dana bez glave on živjeti može i u grobu se prevrnuti – oprosti Bože – Ne vjerujem ništa, kakvi ste to ljudi od tih užasa čovjek poludi – E, nije to ništa, gospodine dragi mi smo još dobri, mi smo još blagi U Zlu smo još uvijek samo loši đaci učitelji naši su Euro-prvaci Ljubili su strasno to bosansko blato I Grci i Turci žestoko – staccato I Prusi i Rusi sorta svakog roda rimski plebs i bečka gospoda 92 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 92 2/18/2014 1:28:15 AM Hrvoje Pero Senda, Europa, ah, Europa Svi su baš htjeli taj Balkana komad jer Bosanci su stoka, vječiti nomad Ne čudi se ništa moj dragi Flamanac ja sam taj nomad, ja sam taj Bosanac Europa me neće, a i ja se ne dam nomad sam brate, putujem, gledam Pa zbogom Flamanac i upamti što ću reći u Zlu – ne zna se tko je od nas veći Srest ćemo se opet mi jednoga dana jer – u temelju Europe je kamen sa Balkana NOSTALGIJA Godinama već čekam Da Vrbas mojim venama poteče, Da me ovi sjeverni vjetrovi otpušu Negdje u brda u Vranicu il’ Radušu Pa mi se čini iz ove Nord-perspektive Sivila vjetra i kiše Skopaljska magla k’o melem na ranu Kad lakše se diše A Bosnom i dalje psi laju Karavane prolaze, zlatne kočije, diližanse Bosne ima – nisam ćorav Bosne ima, ali nema šanse Raspuk’o mi se život Na ovo ovdje i ono tamo Umoran i nemoćan ubijam vrijeme Čudim se Maasu kad uzvodno poteče Ponekad o sreći stihove slažem I ko posljednja hulja, lažem li – lažem REQUIEM ZA ČOVJEKA utihnuo svemir usamljena, negdje na rubu Mliječnog puta planeta Gea u groznici smrtnoj hladi se i trne pijani karusel opasno se ljulja ona ista svjetina i rulja dva mileniuma poslije Krista unisono pjeva: gloria, gloria smrt, smrt – opet ista euforia i ponovo sad na kraju vijeka razapinju Čovjeka vrijeme slavlja, karnevala u ovom uličnom teatru bez lica u svečanoj povorci – samo maske prinčevi princeze kurtizane arlekini i pajaci 90-93 razularena masa pleše, dere se i vrišti gloria, gloria smrt, smrt – opet ista euforia sve je kao nekad – nakon parade sad na kraju vijeka u blatu zgažena maska od Čovjeka SLUTNJA Oktobar je. Kulise iste kao nekad Drvored i ulica gube se u magli Perspektiva stroga nejasna i tamna, a oblaci sivi Još samo uvelo lišće šuštanjem pod nogama živi Ruka pod ruku, noga za nogom Šećemo još uvijek našim ritmom dok Maassluis spava Tvoja glava na ramenu mom nježno podrhtava I u jednom trenu iznenada, iz dubine zaborava oktobar neki, davni, južni okova nam kretnju, oživi mladost k’o ranu i jedna kaplja slutnje iste kliznu prema mome dlanu Idemo dalje u samoću nas dvoje još mirnije i tiše Je li to kišilo ? Ne, ne – oktobar je bio Ne sjećam se više U TIŠINI Eh, da je meni kao nekad Na proplancima djetinjstva Zaspati u samoći I da šuma tišinom ozeleni A da potok prošeta bistrinu Ja ležim , ne čujem, ne vidim Ne osjetim ništa Ni ljetnu vrelinu Ni potok kad u jesen nabuja Ni jelena kada uzbuđeno ruja Ni mraz kada stegne Što krv u žilama ledi Ja toplinu slutim Ja gorim, ja sam živi plamen Moje tijelo je stijena, hladan kamen. 93 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 93 2/18/2014 1:28:15 AM Zora Šipoš, Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombor 94-100 Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombor ZORA ŠIPOŠ Apstrakt Ma koliko bili različiti, kratki ili dugački, zapušteni ili prohodni, od grada do grada, putovi kulture, s različitim nazivima: Sezession, Jugendstil, Art Nouveau, Fin-de-siècle, Moderni stil, Dekorativni nacionalni stil ili Stil 1900-te spajaju se u jedan put: put kulture, razumijevanja, tolerancije i susretanja, gdje se svaka regija, razlikuje po svojim specifičnostima, upravo kao i raznolika imena jednog stila s početka dvadesetog stoljeća. Ta raznolikost mnogih kultura na ovim prostorima, nas oplemenjuje i proširuje naša znanja, osjećanja i svijest i čini nas bogatijima i boljima. Prije više od sto godina građani Sombora, koji su imali mogućnosti školovati se ili putovati po velikim umjetničkim središtima Europe, donosili su dah modernizma i imali su veliki upliv na kulturnu klimu ovih prostora, tako da je upravo u tom periodu na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, Sombor korespondirao sa europskim suvremenim strujanjima na polju umjetnosti. LIKOVNA I PRIMJENJENA UMJETNOST U GRADSKOM MUZEJU SOMBOR – Ako pogledamo povijest ljudske civilizacije tisućama godina unazad, primijetit ćemo da je po svršetku svake stilske epohe dolazilo do secesije / odvajanja: starog od novog, prevaziđenog od onog što može biti mudrije i bolje za dobrobit i sreću čovječanstva. Stubama razvoja ljudske svijesti korača samo čovjek koji ima dovoljno ljubavi, znanja i snage. Bezbroj puta vraćamo se u prošlost ne bi li sagledali djela umjetnosti, arhitekture, glazbe, znanosti i svih znanja ostavljenih na milost i nemilost ljudima današnjice, koji ne vide i ne umiju uvijek da prihvate simbole, ornamente i poruke iz prošlosti. Izgradnja tih novih PUTOVA KULTURE je uvijek bila mukotrpna i teška jer su stari šabloni gotovo uvijek bili duboko ukorijenjeni i u suprotnosti s novim težnjama čovječanstva ka boljem i sretnijem životu. Suvremena europska strujanja ipak su stigla i do Sombora: secesija, simbolizam, stil 1900.-te, moderni stil, jugendstil, nacionalni stil, impresionizam i plenerizam. Tijekom 2012. godine u Gradskom muzeju Sombor, bile su otvorene dvije izložbe, koje su osvijetlile formiranje novih, europskih umjetničkih tokova: secesiju, simbolizam, plenerizam, impresionizam i ekspresionizam: postavka povodom 150 godina od rođenja austrijskog slikara, osnivača Bečke secesije, Gustava Klimta, i izložba japanskih ukijo-e grafika osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Vratimo se u Sombor prije više od sto godina. Biti moderan, bio je zahtjev novog vremena. Oni, koji su imali mogućnosti da se školuju ili putuju po velikim umjetničkim središtima kao sto su Beč, Pešta, Prag, München ili Pariz donosili su dah modernizma i imali veoma veliki upliv na kulturnu klimu ovih prostora, tako da je upravo u tom razdoblju, na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, Sombor kao grad korespodirao sa Euopskim suvremenim strujanjima. Utemeljne su mnoge škole, slikarske radionice, kazalište, knjižnica, muzej, čitaonice i mnoge druge kulturne ustanove, održavani su glazbeni festivali, priredbe, izložbe, sportske manifestacije, a Sombor je zahvaljujući Ernestu Bošnjaku težio da postane Holivud sa novim kinom Arena izgrađenim 1906. godine, sa ukrasnom secesijskom slikanom dekoracijom. Grad je u to vrijeme uobličio arhitektonski izgled, a svakako da je i izgrađena željeznička pruga, dala svoj doprinos modernizaciji grada. Intelektualna elita, koja je vladala gradom, bila je uzor jednoj malograđanskoj sredini, koja ju je rado oponašala, te je i to bio 94 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 94 2/18/2014 1:28:15 AM Zora Šipoš, Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombor jedan od razloga da je Sombor zablistao i na kulturnom i na ekonomskom planu. Stil secesije je bio moderan ne samo u umjetnosti, nego i u arhitekturi, građanskim enterijerima, književnosti i načinu odijevanja. Biti moderan na svim poljima je bio uvjet i znak prestiža u društvu. LIKOVNA UMJETNOST U GRADSKOM MUZEJU SOMBOR – Zbirka Gradskog muzeja Sombor nema mnogo eksponata, koji nose stilske karakteristike secesije. Slikari su uglavnom ostali vjerni akademskom realizmu i zahtjevima naručitelja mada su s vremena na vrijeme pokušali eksperimentirati s bojom u pleneru uključiti se u suvremenije slikarske avanture. Jedan od takvih je Péter Kálman (Žabalj, 1877. – München, 1947.). U zavičajnoj zbirci Gradskog muzeja Sombor čuva se 25 radova ovog autora. Ovako veliki broj slika našao se u Muzeju zahvaljujći obitelji Singer, u čijoj je fotografskoj radnji Kálman bio zaposlen kao šegrt i koja mu je omogućila da se slikarski obrazuje. Kálman je rođen u siromašnoj seoskoj obitelji u Žablju, odakle su ga roditelji poslali u Novi Sad da izučava fotografski obrt. Fotograf Singer ga je poslao kod svog brata u Sombor da radi na retuširanju fotografija. Obitelj Šamu Singera je veoma cijenila talentiranog Kálmana tako da mu je omogućila da posećuje privatnu slikarsku školu Lajosa Stajnera. S obzirom da je želio da se usavršava u slikarstvu, Kálman se odvažio da ode u Budimpeštu. Upisao se u školu za nastavnike crtanja kod Bertalana Székélya, koji ga je – vidjevši njegovu darovitost – uputio na dalje usavršavanje u München. Prije nego što se upisao na Bavarsku kraljevsku slikarsku akademiju 1906. godine, pohađao je privatnu školu Antona Ažbea. Njegov životni put je prilično neistražen u našoj zemlji, mnogo je poznatiji u svijetu. Poslije rata živio je i radio u Münchenu. Kálman sve vrijeme ostaje dosljedan stilu akademskog realizma, iako u to vrijeme napredniji slikari već uvelike napuštaju strogi akademski način slikanja. Većina njegovih radova ne prevazilazi stečena znanja i pouke sa Akademije, mada u Muzeju postoji i par iznimki gdje se bojažljivo naziru elementi plenerizma, impresionizma i simbolizma. Moglo bi se pretpostaviti da ti radovi potiču iz vremena kad je Kálman prije upisa na Akademiju pohađao slikarsku školu Antona Ažbea, koja je poticala slobodan 94-100 likovni izraz, gdje je boja bila temeljno izražajno sredstvo i gdje je Ažbe kao izuzetan pedagog i slikar kod svakog učenika znao iznjedriti ono što je najbolje u slikarskom izražavanju. Kálman slika modele u ateljeu na klasičan način, pozadina je uvijek tamno mrka sa obveznom bijelom draperijom, a ponekad, kao što je slučaj na slici Ženski akt dodaje naznačenu figuru starice u crnom, što govori da slikar nije ostao imun na izazove simbolizma. Najbolje slike su mu one koje je slikao slobodno i po svom izboru, neopterećen zahtjevima naručioca. Budući da je živio u Münchenu i putovao po inozemstvu, Kálman je imao priliku pratiti burna previranja u europskoj umjetnosti na raskrižju vjekova. Sve te novine nisu ostavile znatnijeg traga u njegovom obimnom stvaralaštvu, mada je imao dovoljno i znanja i talenta. Na stalnoj postavci izložena je slika Jablanovi u okviru secesijske ambijentalne cjeline koju je naslikao Edmund Miklósi – Mutschenbacher, mađarski slikar i ilustrator, rođen u Szekszárdu. Kao i većina slikara putovao je po Europi i prodavao svoje slike. Izložena slika idealiziranog – simboličnog pejzaža iz Rima, naslikana je 1913. godine, pastelnim tonovima i čistim površinama nestvarnih boja. Možda bi se iz depoa Gradskog muzeja Sombor mogla izdvojiti i grafika sa elementima secesije češkog dekorativnog slikara i grafičara Tavik František Šimona (1877.-1942.) koji je studij svršio u Pragu. Grafika Farbanje prozora je jedan od mnogobrojnih bakropisa. Grafičke tehnike su bile veoma popularne u devetnaestom stoljeću, tako da su po Europi otvorene mnogobrojne tiskarnice, i mnogobrojni umjetnici su se opredijelili za ovu jednostavnu, jeftinu i lako prenosivu granu umjetnosti. U modi su bili grafički listovi i dekorativni plakati koji su najavljivali sajmove, sportske događaje, izložbe, koncerte i predavanja. Siromašniji građani koji nisu mogli da kupe originalna djela zadovoljavali su se oleografijama uramljenim u skupe divot ramove. ZBIRKA PRIMIJENJENE UMJETNOSTI GRADSKOG MUZEJA SOMBOR – Procesi modernizacije, industrijalizacije i urbanizacije osjetili su se na svim poljima. Zahvaljujući težnji i potrebama građana da idu u korak s vremenom, da putuju novom željeznicom iz europskih gradova su stizale velike količine lijepo dizaj95 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 95 2/18/2014 1:28:15 AM Zora Šipoš, Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombor niranih predmeta. Sačuvane stare fotografije svjedoče o tomu da je često vladala izvjesna mješavina stilova u tom razdoblju. Historicizam je još uvijek bio omiljen, ali se gotovo u svakom građanskom enterijeru našao bar po neki predmet primjenjene umjetnosti u stilu secesije izrađen u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Francuskoj ili Češkoj. Bilo je teško odoljeti kupovini dopadljivih predmeta, reklamiranim po novinama i modnim časopisima, a koji su uz to još bili i praktični, jednostavni i kvalitetno izrađeni. Gramofon s ručicom na navijanje i crvenom hornom marke German Monarch izložen je na stalnoj postavci u okviru male ambijentalne cjeline, pored vitrine s predmetima od srebra, stakla i keramike iz razdoblja secesije. Jednostavnog je oblika, u drvenoj kutiji ukrašenoj reljefom od kovine koji prikazuje Otmicu Sabinjanki i ukrašenom hornom od kovine koju spaja držač izliven u obliku asimetričnog ornamenta. Ornament je glavna karakteristika secesije. Riječ ornament potiče od latinske riječi ornamentum, a znači urez, ukras ili šara. Sačuvane stare bakelitne ploče, fotografije i razglednice iz tog perioda upotpunjuju priču o putovima secesije. Nastanak gramofona vezuje se za 1887. godinu, kada je Emil Berliner prikazao prvi put uređaj za reprodukciju zvuka s ploče s ručnim pogonom i nazvao ga gramofon. Postupak pravljenja gramofonskih ploča unapređen je 1896. godine kada je temeljni sastojak ploče postao šelak (smolasti produkt). Kasnije se prave uspješnije varijante s celuloidom, a sredinom tridesetih počinje uporaba vinila. Povodom manifestacije Noć muzeja 2010. godine, organizirano je slušanje pucketavih zvučnih zapisa sa starih već izgrebenih ploča, a glumci Dramskog studija Sombor su obučeni po modi onog vremena čitali o zanimljivim događanjima u Somboru od prije sto i više godina. Slušanje ploča s gramofona bilo je omiljena zabava početkom stoljeća, pa su se gramofoni nosili na izlete, zabave ili pak u vinograde. O otmjenosti, bogatstvu i prefinjenom ukusu građana svjedoče mnogobrojni predmeti koji se čuvaju u Zavičajnoj zbirci primijenjene umjetnosti Gradskog muzeja Sombor. Lepeza sa sedefnom drškom i oslikanim anđelima je prekrasan primjer gdje se granica između umjetnosti i obrta gubi. U okolici Sombora bili su izgrađeni i mnogobrojni dvorci i ljetnikovci gdje 94-100 su se održavale razne zabave. Moda je u velikoj mjeri najavila povezivanje privatne i javne sfere u životu žene. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća rađao se tzv. ženski pokret uz proces modernizacije, industrijalizacije i urbanizacije. Za ovaj vremenski period karakteristično je prihvaćanje europske mode. Svaka dama morala je imati lepezu, bez obzira da li ide u kazalište, na izložbu ili bal. Lepeze su bila prava mala umjetnička djela i nisu služile samo za rashlađivanje, nego su i potvrđivale status vlasnice. Bogato izrezbarena sedefna drška, sa inkrustacijama i tragovima zlata, filigranske izradbe, sad već izlomljena i s nedostajućim rebrima još uvijek uspijeva da drži i otvori lice lepeze, ukrašene malim anđelima. Raširena lepeza prikazuje minuciozno naslikana 4 anđela, kako sviraju i pjevaju, okruženi cvjetnom izvezenom čipkom i asimetričnim floralnim šarama dočaravajući svoja brojna putovanja po Europi. Žene su imale potrebu za obrazovanjem, putovanjem i sudjelovanjem u sve većem broju društvenih aktivnosti. Iz tog razloga nalazimo veliki broj do savršenstva dizajniranih lepeza, tašnica, kutijica, rukavica i svega onog sto je bilo potrebno da žena moderno izgleda. Otvarale su se male tvornice koje su se specijalizirale u izradbi bočica za parfem, ukrasnih tašnica, kutijica, rukavica i lepeza. Sačuvana bočica za raspršivanje mirisa je jedan od takvih rekvizita. Dizajnirana je u obliku kupe od žute paste, s reljefno iscrtanim stiliziranim pupoljcima i cvjetovima crne boje, pri dnu je utisnut monogram BR. U Somboru je kazalište bila omiljena zabava. Brojne predstave bile su najavljivane po lokalnim novinama, a bogati građani su se posebno oblačili za takvu vrstu izlaska. Lornjet od posrebrene alpake je služio da se približe glumci na sceni, ili da se bolje vidi kakvu je tko toaletu odjenuo za kazalište. Lornjet je na kraju drške imao pravokutnu zakačaljku za lančić i nosio se u torbicama ili džepićima koji su specijalno bili kreirani za tu svrhu. Ukrasne očale su bile pričvršćene na metalnu dršku ukrašenu reljefnim geometrijskim ornamentom i mogle su po potrebi da se sklope i otvore pomoću diskretno dizajniranog patenta. Prislonjen na album za slike u kožnom povezu kao da želi da nam uveliča i približi prohujala vremena. Gotovo svakoj učenoj građanskoj kuci bio je neophodan i pribor za pisanje. Tintarnica je 96 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 96 2/18/2014 1:28:15 AM Zora Šipoš, Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombor otkupljena iz Sombora, kao predmet koji je pripadao čuvenom pjesniku, doktoru pravnih znanosti Lazi Kostiću. Tintarnica je izlivena u vidu cvjetnog ornamenta sa izuvijanim nožicama koje drže dvije simetrične posude za tintu. Idejna rješenja za pribor za pisanje su bila neuobičajeno maštovita. Tako se u zbirci našao i podmetač za pero i stilo, u obliku stiliziranog lista i puža od posrebrene alpake, mali srebrni bokal za tintu sa secesijskom dekoracijom i srebrna tintarnica koja se sastoji od dvije ukrasne posude na postolju na kojem je izlivena figura djevojke u sjedećem položaju. Građani Sombora su karakteristike novog stila prihvatili i primijenili najviše u enterijerima. Predmeti primijenjene umjetnosti elegantnih oblika bili su lako dostupni većini građana. U zbirci muzeja se čuvaju neobični predmeti koji su rabljeni za najrazličitije svrhe. Sastavni dio muške mode obično je bio svileni prsluk s malim džepićem specijalno kreiranim za džepni sat. Malo njih zna da je i u okviru kućnog ambijenta bilo dizajnirano postolje za odlaganje sata. Dušica Kaić, konzervator u mirovini darivala je za muzejsku zbirku postolje za džepni sat. Obrtnički proizvod od mesinga s reljefnim postamentom koji prikazuje dvije glave konja u ovalu služio je za odlaganje satnog lančića, a gornji dio je obložen maslinasto zelenim plišom da se džepni sat ne bi izgrebao. Salonske zabave su bile sastavni dio društvenog života, kao i večere uz zabavu i druženje. Pribor za jelo je obilovao posebnim ukrasima i detaljima: srebrna postolja za žlice, viljuške i noževe sa urezanim monogramima, tanjuri i tanjurići za kosti, koji se uklapaju jedni u druge, razne posude i posudice za začine su također bile u modi. Posrebreni predmeti najrazličitijih namjena i ukrasa prikazuju koliko je estetika imala značaja u svakodnevnom životu građana Sombora i okoline. Elegantna zakrivljenost linija koja je svoju ljepotu i inspiriaciju pronašla u prirodnim zakonima harmonije i sklada karakterizira gotovo sve predmete primijenjene umjetnosti sa secesijskim ornamentima, najčešće stiliziranim i asimetričnim. Predmeti su često bili izrađeni od srebra, alpake, kositra ili posrebrenih legura. Jedan takav primjerak našao je mjesto na stalnoj muzejskoj postavci. Tacna sa stiliziranim lokvanjiima i djevojkom dekorirana je stiliziranim izuvijanim linijama, lokvanjima i djevojkom ras- 94-100 puštene kose. Bogato ukrašene metalne zdjele sa staklenim umecima najrazličitijih oblika bile su omiljeni ukras u blagovaone ili građanskog salona. Ovalna posrebrena činija za voće, s kristalnim umetkom se sastoji od staklene posude koja je na obe strane izbrušena u vidu lepeze i smještena u metalno postolje ukrašeno stiliziranim cvjetnim motivima. Najviše je kupovana roba sa oznakama njemačkih i austrijskih proizvođača, ne samo zbog estetske privlačnosti, nego i zbog kvalitetnog materijala i izradbe. Zahvaljujući dobrim trgovinskim vezama u grad su uvijek stizale velike količine roba iz uvoza. Staklo je bilo veoma popularno. Primjenom raznih tehnika oblikovanja, brušenja, bojanja i ukrašavanja nastajali su prekrasni ukrasni predmeti. Na stalnoj postavci na komodi izložena je petrolejska lampa od crvenog livenog stakla, ukrašena zlatnom bojom i izbrušenim površinama u obliku vinovog lišća, sa obodom od porculana. Češko staklo je bila omiljena uvozna roba, mada po kvalitetu i dizajnu nije zaostajala ni austrijska ili njemačka roba. Pored lampe je staklena posuda za slatko islikana crvenom lazurnom bojom u obliku ptica, grančica, lišća i ukrašena zlatnom bojom na mat staklu. Raznovrsnost oblika, predmeta i načina na koji su modelirani je zadivljujuća. Secesiju možemo s pravom nazvati kraljicom dizajna i ornamentike. Ponekad su novi trendovi u umjetnosti dospijevali i do kavane. Krajnje stiliziran ornament nalik cvijetu tulipana indigo plave boje nenametljivo doprinosi eleganciji obične krigle za pivo Stein litrena krigla sa kositrenim poklopcem na kojem je ugraviran stilizirani monogram, uvezena je iz Njemačke, početkom dvadesetog stoljeća, a napravljena iz majolike. Jedan od omiljenih materijala među umjetnicima u razdoblju secesije bila je i keramika. Veliki broj manufaktura, industrijska proizvodnja i serijska izradba omogućili su široku primjenu proizvoda od keramike, koja je mahom bila iz Mađarske. Brojni neobični predmeti nalaze se u zbirci. Neobične ljepote je pribor za umivanje bokal, lavor i noćna posuda izrađeni od gleđosane keramike. Na svim posudama, su islikani cvjetni buketi dana i noći. U mnogim kućama sačuvane su keramičke kaljave peći najrazličitijih dekoracija i boja. Izrađivane su u Pécsu od Zsolnayi gleđosane keramike s višebojnim ukrasima s prepoznatlji97 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 97 2/18/2014 1:28:15 AM Zora Šipoš, Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombor vim detaljima mađarske secesije. Omiljene su bile i jednobojne peći sa reljefnom stiliziranom dekoracijom. Sa starih fotografija vidimo da je skoro svaka kuća imala bar po neki detalj sa stilskim karakteristikama secesije: keramičke pločice, kapije od kovanog gvožđa, lustere, figure, paravane ... U Somboru je bilo više fotografskih radnji. Slikanje je bilo u modi a fotografski obrt na cijeni. U oblasti grafičkih i reproduktivnih disciplina secesija je dala veoma veliki doprinos, pa su tako fotografije,dopisnice, razglednice i plakati postali uobičajen i obvezan dio građanske kulture. Sombor nije zaostajao za Europom o čemu svjedoči postojanje velikog broja izdavačkih i tiskarskih kuća, knjižara i foto-ateljea koji su pružali svoje usluge građanima i posjetiteljima grada. Sačuvane su mnoge fotografije, a na jednoj od njih, fotografiji Marije i Katice Nikolić iz Sombora zanimljiva je poleđina sa secesijskom ornamentikom. Fotograf je bio Singer, čija se radnja nalazila na glavnoj ulici. Za proučavanje nacionalne povijesti umjetnosti značajan je plakat sa stilskim karakteristikama secesije koji je uradio Jovan Konjarek Plakat Prve srpske umjetničke i kiparske izložbe održane 1910. godine u Somboru, tiskan je u Budimpešti. Jovan Konjarek dizajnirao je plakat sa stilskim karakteristikama secesije: rafinirano stiliziranu ornamentiku i simbole preuzete iz povijesti i umjetnosti srpskog naroda, predstavljajući nacionalni stil u okviru suvremenih evropskih strujanja. Plakat je izložen na stalnoj postavci Gradskog muzeja Sombor, jer svojim tekstom i umjetničko – estetskim izgledom, u potpunosti definira vrijeme u kojem je nastao. Značajan je za istraživanje nacionalne povijesti, kulture i umjetnosti početkom dvadesetog stoljeća. Plakat je poručen za umjetničku izložbu 1910. godine u Somboru, koju je organizirala Dobrotvorna zadruga Srpkinja Somborkinja. Izložba nije bila samo kulturni, već i politički događaj na kojoj su sudjelovali najbolji suvremeni umjetnici: Beta i Rista Vukanović, Ljubomir Ivanović, Marko Murat, Uroš Predić, Paja Jovanović, Stevan Aleksić, Đorđe Jovanović, Simeon Roksandić i mnogi drugi. Plakat je pun simbolike, nalik je običnom okruglom cvijetu – zvanom Ornament, geometrijski je stiliziran, djelomice obojen svijetlo crvenom, plavom i maslinasto zelenom bojom. Na gornjoj po- 94-100 lovici plakata prikazan je pravilan krug oivičen trorednim lovorovim vijencem podijeljenim na četiri jednaka dijela tako da se svaka podijeljena četvrtina vijenca sastoji od dvanaest nanizanih listova s po četiri tamno plave masline u donjem dijelu kruga i po tri pri vrhu vijenca. Vijenac je križno povezan s dvije crvene trake koje padaju sa strane, asimetrično blago izuvijane, uokvirujući tekst duž rubova plakata. Unutar ovjenčanog kruga konstruirane su četiri crne kružnice koje uokviruju tri bijela dvoglava orla i crveni štit pri dnu vijenca s još četiri pravilne tanje kružnice koje presijecaju pojačane krugove i uokviruju stilizirane cvjetove u vidu križa. Cijela kompozicija je simetrično raspoređena u odnosu na uzdužnu osu simetrije, a gornji dio plakata u vidu kruga ima i središnju simetriju konstruiranu u odnosu na osmokraku bijelu zvjezdicu u sredini, koja se pretvara u plavi cvijet s četiri latice, tako da se od neobojenih i crveno-plavih obojenih površina uvijek dobiju različiti simbolični ornamenti koji skupa čine okrugli ornament nalik cvijetu. Boje su u heraldici veoma značajne. Međutim ako se pažljivo pogledaju samo neobojena polja, vide se tri bijela stilizirana dvoglava orla raširenih krila, simetrično prikazana u gornjoj tročetvrtini kruga u odnosu na središnju zvjezdicu. Po sredini stiliziranih repova orla konstruirani su mali krugovi crne boje koji ujedno spajaju tanke četiri simetrične kružnice oko krakova stiliziranog grčkog križa nalik cvijetu. Četiri centralno simetrična cvjetna ornamenta formiraju pod pravim uglom grčki križ, ukomponiran između orlovih krila, kandži i raširenih repova. Na donjoj četvrtini kruga, preko listova lovorovog vijenca, ispod osmougaone zvjezdice, konstruiran je polukružni štit, crveno obojen s tri trokutna raspoređena mala bela polja u vidu polukružnih štitova identičnog oblika kao i veliki. Ispod štita na donjem dijelu plakata je ćiriličnim pismom tiskan tekst. Svoje inicijale JK, autor je crnim slovima stilizirao i podcrtao, a ukomponirao ih pri dnu plakata ispod svinute crvene trake, koja povezuje lovorov vijenac i slobodno pada do dna plakata. Svaki detalj je mudro osmišljen i prenesen na plakat. Nije se slučajno tu našao Lovorov vijenac – znak najveće časti i slave još od antičkih vremena. Naručitelji su znali da je 23. veljače 1910. u Beogradu utemeljen Srpski olimpijski klub. Ornament u vidu grčkog križa 98 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 98 2/18/2014 1:28:15 AM Zora Šipoš, Likovna i primijenjena umjetnost u Gradskom muzeju Sombor je prikazan pod kutom od 45 stupnja, stiče se dojam, da je krug sa upisanim križem u pokretu. Dvoglavi orao kao prastari simbol se i danas nalazi kao heraldički simbol na grbu Republike Srbije i također ima svoju povijest. Glave orla okrenute su na suprotne strane prema istoku i zapadu – prema budućnosti i prošlosti. Stilizirani cvjetovi su nalik na krinove, tumačeni biblijskim tekstom mudrih proroka simboliziraju procvat naroda koji se, poslije svoga pada, obratio Bogu, jer je pao radi svoga bezakonja. Dizajner ovog plakata, čuveni slovački kipar Ján Koniarek (1878.-1952.) posle studija u Münchenu, oko 1907. godine, dolazi u Srbiju i nalazi posao u Beogradu gdje radi kao likovni pedagog. Tragajući za porudžbinama dospio je u Sombor 1910. godine, kako saznajemo iz tjednog tiska, skupa s uglednim umjetnikom Dragutinom Inkiostrijem Medenjakom, da izrade plakate za izložbu i pjevački festival u Somboru koji je početkom dvadesetog stoljeća bio jedan od moćnijih gradova u regiji. Uspjeh ove izložbe leži u brojevima izlagača, brojevima posjetitelja i brojevima prodanih radova, navodi se u tjedniku Sloga od 8. svibnja 1910. godine, a u istim novinama od 17. listopada piše: ……I opet neka je hvala našoj dičnoj Ženskoj Zadruzi, koja je prva priredila umjetničku izložbu i koja je u svom Devojačkom Kolu prva počela da drži poučna predavanja o značaju, povijesti i razvitku umjetnosti, budeći tako smisao, ljubav i razumijevanje slušatelja prema ovoj, vrlo lijepoj i važnoj grani narodne kulture……. Plakat ove likovne manifestacije sagledane kroz prizmu društvenih događanja i prilika u to vrijeme u Somboru, dragocjeno je svjedočanstvo naše kulturne povijesti. Ovaj Plakat dokumentira kako su se ideje za opisane ornamente našle na plakatu i osvjetljavaju razdoblje početkom stoljeća, kao i sve specifičnosti u jednoj multinacionalnoj i multikulturnoj sredini. Izučavanje narodne tradicije i primjena elemenata iz nacionalne povijesti i umjetnosti bilo je omiljeno u svim segmentima likovne i primjenjene umjetnosti. Djelovanje brojnih intelektualaca pridonijelo je novom vrjednovanju i populariziranju nacionalne baštine. Dragutin Inkiostri Medenjak boravio je u Somboru više puta gdje je stekao brojnu klijentelu. Srednjovjekovna srpska umjetnost i ornamentika bila 94-100 je inspiracija za tzv. dekorativni – nacionalni stil (Vulešević 1998). Tragajući PUTOVIMA KULTURE nikako ne bismo smjeli zaobići kulturno blago razrušenog dvorca Karolya Fernbacha, kod mjesta Aleksa Šantić, nedaleko od Sombora. U apsidi dvorske kapele nalaze se freske s figurama Andjela Ove freske, kao i arhitektura dvorca predstavljaju secesiju u svom najljepšem izdanju, koja se zbog silnih ratova vođenih na ovim prostorima našla u tužnom i nezavidnom položaju. Na zidovima kapele Fernbachovog dvorca preostali su tragovi fresko slikarstva: očuvane su scene Križnog puta, u holu koji vodi do kapele, i na zidovima apside figure četiri Anđela. Fresko slikarstvo nije dovoljno istraženo, ali bi se moglo pretpostaviti da scene Križnog puta i Anđeli nisu djelo istog slikara. Čiste površine, nijanse bizantsko-plave i bijele boje i linearni stil u kojem su Anđeli izvedeni, podsjećaju na srednjovjekovnu fresku Bijelog Anđela u crkvi samostana Mileševa. Polukružna apsida kapele ima pet prozora u stilu secesije, iznad dva manja spuštaju se dva anđela na oblacima sa secesijskom dekoracijom, raširenih ruku i uzdignutih krila. Druga dva anđela, spuštenih krila, pored prozora apside, stoje na cvjetnim prostirkama. Jedan Anđeo sa obe ruke drži razvijen lovorov vijenac križno povezan crvenom trakom, a drugi desnom rukom drži grančicu palme i lijevom pridržava palmine listove. Na njihovim bijelim haljinama naslikani su cvjetni i geometrijski ornamenti. Palmine grančice i lovorov vijenac su prastari simboli koji jasno ukazuju na pobjedu, uspon, obnavljanje i besmrtnost1. LITERATURA I IZVORI IZVORI: Istorijski arhiv Sombor, Lični fond dr Joce Laloševića br. 57, inv.br. 201. LITERATURA: Arsić, Miloš, Hofman Hedvig, Likovna umetnost u Vojvodini u dvadesetom veku Slikarstvo u Vojvodini 1900-1944, Galerija savremene likovne umetnosti, Novi Sad 1991. 1 Autorica teksta je povjesničarka umjetnosti, viša kustosica Zavičajne zbirke likovnog odjela Gradskog muzeja u Somboru 99 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 99 2/18/2014 1:28:15 AM Zora Šipoš, Likovna i primenjena umetnost u gradskom muzeju Sombor 1970. Ćirić, Miloš, Heraldika, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Beograd 1988. Čelebonović, Aleksa, Ulepšani svet. Slikarstvo buržoaskog realizma od 1860. do 1914., Jugoslavija, Beograd 1974. Gerbran Alen, Ševalije Žan , Rečnik Simbola, Novi Sad 2004. Hofman, Hedvig, Katalog izložbe: Peter Kalman, Gradski muzej Sombor, Sombor 1986. Seemann, Verlag von E., Allgemeines lexikon derbildenden Künstler, Leipzig1921, 480. 94-100 Urlich Finke, German Painting from Romanticism to Expressionism, Thames and Hudson, London 1974. Tekst priredila i na hrvatski prevela: ANTONIJA ČOTA REKETTYE Lornjet početak XX. stoljeća, Riđica 100 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 100 2/18/2014 1:28:16 AM Snežana Ilić, Sa otoka Sna, Jave ili Sumatre 101 Sa otoka Sna, Jave ili Sumatre SNEŽANA ILIĆ Bilješka 2, kolovoz 2013. Iz ostavštine posljednje europske gejše U ponedjeljak 11. veljače 2013., negdje oko 18 sati, posljednju gospodaricu europske scene umjetnosti ljubavi i vještine ugađanja pronalaze mrtvu u njenoj kući na Rodosu. Policija je priopćila da je Catherine Breillat umrla od prekomjerne doze tableta za spavanje zalivene burbonom. U oproštajnom pismu 51-godišnje Catherine stajala je samo rečenica «Život mi je postao nepodnošljiv – oprostite mi». U njezinoj je ostavštini pronađena i ova zabilješka, njen psihološki profil, napravljen 25 godina ranije: 16. kolovoza 1988., zapis dr. Léonarda Singera, Catherininog prijatelja i psihijatra, tadašnjeg predsjednika EPA, Europske psihijatrijske asocijacije Kod ispitanice je primjetno blago sniženje na dimenziji Agresivnost, što se smatra najpoželjnijim rezultatom na toj ljestvici. Osobe koje na ovoj dimenziji postižu prosječan ili blago snižen rezultat uglavnom su dovoljno smirene i suradljive, ali i dovoljno spremne da se upuste u sukob kada su u pitanju za njih važni ciljevi. Ispitanica postiže blago sniženje na subdimenzijama Bijes i nepopustljivost što ukazuje na to da je riječ o osobi koja ponašanje drugih rijetko prepoznaje kao agresivno i koja je vrlo tolerantna na greške drugih ljudi i ne insistira na tome da se okolina ponaša prema njenim očekivanjima. Ova je osoba stoga sklona osjetiti empatiju s drugima i razumjeti tuđe greške i propuste. Ova osoba ponekad pokazuje agresivno ponašanje, ali to je rijetko i ovisi o situaciji i stupnju bliskosti s osobom sa kojom dolazi u sukob. Ova osoba može se opisati kao strpljiva i kao netko tko i kada se osjeti povrijeđenim pronalazi načina da oprosti drugima i da njeguje harmonične odnose. Osobe s ovakvim rezultatima uglavnom su pozitivno evaluirane od strane drugih, što doprinosi stabilnosti ovakvog ponašanja. Kod ove se ispitanice najupadljivije povišenje primjećuje na dimenziji Otvorenost prema iskustvu koja ukazuje na intelektualnu radoznalost, širok krug interesa i spremnost na promjene. Ispitanica pokazuje povišenje na obje subdimenzije u okviru otvorenosti, posebno na Traženju novina, što ukazuje na to da je riječ o osobi koja spremno prihvaća promjene, koja teži novim senzacijama. Osobe s ovakvim profilom često postavljaju sebi visoke ciljeve i veoma su fokusirane na njihovo ostvarenje koje im donosi veliko zadovoljstvo. Ispitanica postiže i povišenje na subdimenziji Intelekt koje ukazuje na to da je riječ o osobi koja je veoma aktivna u procesu struktuiranja svog slobodnog vremena. Takve osobe teže za rafiniranom stimulacijom i velik dio vremena provode tragajući za informacijama koje ih zanimaju, čitajući knjige, slušajući muziku i baveći se proučavanjem različitih fenomena bez ideje da će im te aktivnosti donijeti neku neposrednu korist. Često ovakve osobe kreiraju neposredno okruženje na način koji imponira njihovim estetskim preferencijama i jednostavne poslove mogu obavljati na veoma kreativan način. Kvaliteta života ovih osoba uglavnom je na veoma visokoj razini bez obzira na objektivne uvjete u kojima žive. Nešto niži rezultat od prosjeka ispitanica postiže na dimenziji Pozitivna valencija, što ukazuje na to da je riječ o osobi koja je skromna i nije sklona uspoređivati se s drugima. Ovim osobama uglavnom ne prija da su u centru pažnje. Gledajući ukupan profil, može se pretpostaviti da je riječ o osobi kojoj je najvažnija domena djelovanja intelektualna, ali koja istodobno, zahvaljujući svojoj tolerantnosti i blagoj naravi, ostvaruje harmonične socijalne odnose. Ova osoba je pozitivno evaluirana od strane većine ljudi i ljudi se osjećaju prijatno u njenom društvu. Ova osoba je spremna staviti svoje ciljeve sa strane kako bi pomogla drugim ljudima. Osoba posjeduje mnogo veće kapacitete od onih koje koristi, posebno u intelektualnoj domeni. 101 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 101 2/18/2014 1:28:16 AM Nikola Šimić Tonin, Ulicom vlastite duše 102-103 Ulicom vlastite duše NIKOLA ŠIMIĆ TONIN POVODOM SEDAMDESETOGA ROĐENDANA AKADEMIKA LUKA PALJETKA, DUBROVNIK 19. VIII. 1943. Nevjerojatna lakoća pisanja, osebujnost je osobita pjesnika gospara, Luka Paljetka. Neprekinuto kretanje građevinama pjesme, nivela riječi, jake, slikovite, kompaktne, uklopljive sadržajnosti, ni jedna ne nosi sama za sebe. Ulicom vlastite duše, skupno toplinom zrače iz kuće riječi… pjesma ponese... nosi pjesma. Prepoznatljivost stila, potvrda znanoga književnoga puta, onoga koji ne piše za književne nagrade, već onoga koji stvara književne svjetove… Postoje pjesnici, koji se pronađu sa prvom napisanom riječi, postoje pjesnici koji se čitav svoj stvaralački život traže i umru rasuti u tisuće stilova, ne svoji, ne umireni u sebi, već svačiji po malo, rasuti… Luko Paljetak je dobrano među prvima, prepoznatljiv, prepoznat za rana, zorno zapasao svoj pjesnički put, radan do granice koja graniči s nestvarnim. Broj objelodanjenih pjesama, književno-znanstvenih radova, knjiga, dostatan je za više književnih života, pokretljiv stvaralački duh, koji preže od ustajalosti, mirovanja, pjesnička je zvira voda iz kamena, rijedak do majstorstva u strukturiranju pjesme, kojoj ne možeš odbiti niti zarez. On je naprosto iznikao da bude tu. Sama pomisao pomicanja, ugroza je građevine riječi, pjesnički domino efekt. Parafrazirajući Krešimira Šegu mogao bih reći: Blago pjesnicima kojima je životni put zapečaćen pjesmom. Život mu ne prolazi danima, život mu prolazi pjesmama. Iznenađuje stalnim poetskim širenjem na drugo i drugačije, pjesničkim kozmosom, nesputan u dosezima, nebaždiranih omeđenosti književno-pjesničkim radovima, poezije, proze, drame, ogleda, kritike, književno-znanstvenoga rada, Paljetak je pjesnik, doživljaja, impresija, snažnih biofilskih stihova, zanosa, zaljubljenosti u misterij riječi, pjesnik ljepote koja ga okružuje i grli toliko snažno da ne stiže zapisati sve ono što ga nadahnjuje, što osjeća, što ga ushićuje i iskri podsvijesti svijesti, utrkujući se s onim što se oku nadaje, a što prvi oblak, prevrnuto nebo, može promijeniti, povući se duhom, na čistinu izvora radosti pjesme. Podjednako se služi stihovima i rimom, kao i bijelim stihom, premda su mu bijeli stihovi efektniji, gipkiji, više sliče kistu kojim slika svoje poetske akvarele. Luko Paljetak svojom pjesničkom snagom dobrano nadilazi ove prostore, pjesnički je barjak za u svijet odaslan s ovih prostora. On je svoj i samosvojan u prirodi u krajoliku, na moru, zagledan u planine, zagledan u starine, i arheološke artefakte, gotovo oduhovljen poetikom stećka od govora do pjesničkoga govora, kada je pjesnik radionica riječi. Hrvatski ga leksikon bilježi, «manirističkim pjesnikom» barthesovskog svijeta-teksta, kozmogonijske mnoštvene «pretrpanosti» s formativnom izglađenošću vezanog stiha. Hrvatski leksikon II svezak, L-Ž, Zagreb 1997., str. 227. Neprocjenljiv je njegov istraživački, tragalački rad, prevodilački rad (Shakespeare, Prešern, Joyuce, Chaucer i dr.), jednako tako neprocjenjiva je i njegova ruka pomoći, odziv savjetom, prosudbom, prikazom, mladih stvaralaca koji još šilje svoje književno pero, u vrijeme ljudske otuđenosti, književno-stvaralačke nesnošljivosti, putokaz pjesnicima-početnicima do ucjeljivanja u umjetničku cjelinu stvaralačkog, ublažujući stvaralački strah nabujale misaone slojevitosti, iziskuje napor, na koji mnogi nisu spremni…! Književno-znanstvena pozornost spram Luka Paljetka neće moći ništa najednom, kratkog daha, s njegovim radom. Na dugi će vremenski horizont, zbog širine, tematske razgranatosti, umjetnički formi, s toliko mogućih znanstvenokritički kutova gledanja, širine dosega Lukinog stvaralačkoga rada, rada u svoj znanstvenoj punoći, koji izlazi iz shema uokvirene praćenosti kulturne kronike ovih prostora, kroničara kulturnih zbivanja, bezkalupni je izazov nezaobilaznim književnim povjesničarima, kroničari- 102 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 102 2/18/2014 1:28:16 AM Nikola Šimić Tonin, Ulicom vlastite duše ma pisane riječi, i oko nje, i samim sudionikom s obje strane, sudionikom Lukom, tik uz vrelo kulturnih događanja svog vremena, u doticaju s književno-kulturnim gromadama, s živućim spomenicima, ka putu ospomeničavanja… Toliko toga priziva, viri, iziskuje vrijeme, prikaze, znalca u dosegu, akademika Luka Paljetka, iziskuje Lukijanu, Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU. 102-103 I u svom sedamdesetom rođendanu (Dubrovnik, 19., VIII, 1943.) Paljetkova književna zvijezda stvaralački pulsira i svijetli krštenja zvijezda… spoznajnosti određenih a neomeđenih… u svome širenju nebom punoćom sjaja. Veličina Veliki, veliča susretnika u susretu, u susretu s gosparom Lukom, počasti uspomenu, učiteljem pisane riječi za generacije i generacije koje dolaze... po prirodi pjesnikom, i jedno i drugo, u prirodi pjesništva, bogati sjećanja. Lepeza sa sedefnom drškom i oslikanim anđelima, početak XX. stoljeća 103 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 103 2/18/2014 1:28:16 AM Vera Erl, Politička povijest Hrvata Bunjevaca pisana s periferije 104-107 Politička povijest Hrvata Bunjevaca pisana s periferije VERA ERL Lazo Vojnić Hajduk, Ago Mamužić i nacionalni pokret bačkih bunjevačkih Hrvata, Subotica, samoizdat, 2012. (246 str., ilustr.) Prikaz knjige Laze Vojnić Hajduka pokušavam pisati izvan uobičajene matrice. Želim istaknuti mjesto i ulogu Age Mamužića u nacionalnom pokretu bunjevačkih Hrvata Bačke i njegov značaj u procesu političke integracije u 19. st. «Ago Mamužić preuzeo je povijesnu ulogu integracijskih procesa bunjevačkih Hrvata, ona je bila iznimno zapažena , ali ne i do kraja učinkovita». Ostala je na razini pokušaja, a proces su usporavali tadašnja politička svijest i gospodarski uvjeti navodi Vojnić Hajduk. (121) Knjiga naslovljena njegovim imenom samo je dio iskazivanja zahvale i sjećanja na povijesnog velikana Bunjevaca Hrvata. Lera Boroditsky sa sveučilišta u Stanfordu se bavi utjecajem jezika na način na koji mislimo. Sama ta polazna ideja njenog rada je dugo vremena smatrana barem neprovjerljivom a najčešće i pogrešnom. Međutim, podaci koje je prikupila širom svijeta ukazuju da narodi koji govore različitim jezicima i razmišljaju različito. Čak i male gramatičke nijanse mogu suštinski utjecati na našu percepciju svijeta oko nas. Boroditsky kaže da je «jezik bogatstvo jedinstveno ljudima, centralno našem ljudskom biću. Poznavanje uloge jezika ... približava nas razumijevanju same suštine ljudskosti» (How Does Our Language Shape The Way We Think? http://goo.gl/KSDb9K (2013-09-27.). Borba za integritet hrvatskog jezika dakle nije samo neko pitanje očuvanja baštine, već i suštine napretka hrvatskog bića. Vojnić Hajduk nalazi paralele između zajednice bunjevačkih Hrvata danas i u drugoj polovici 19. stoljeća. Promašaji, tada i sada, glede gubitka integriteta hrvatskog jezika su promašaji u suštini i napretku hrvatskog bića. Ago Mamužić je npr. borbom za adekvatnu nastavu hrvatskog jezika (koju su do tada vodili učitelji Mađari!) zapravo pokušava «pomoći svome narodu i staviti ga u ravan odnos s ostalim narodima kako bi postao dio široke zajednice, regije i na kraju i države». (210). Zajedno sa suradnicima, svoju energiju usmjerio je na osnovno obrazovanje i uvođenje materinjeg jezika u osnovne škole (107) ... no narod je uočio «da sva dica koja se školuju otpadnu od naroda, stide se svog nacionalnog i poljodjelskog podrijetla. Posljedica je kulturna zaostalost, politička nesvjesnost i gospodarska sporost u razvitku» (109). Asimilacija pod svaku cijenu i tadašnji gospodarski odnosi su podržavali mađarizaciju, a baš svatko je želio napredovati u gospodarskom smislu. Tako je i gospodarski aspekt ukazivao na potrebu učenja materinjeg jezika (87). Ago Mamužić, obrazovan, nacionalno određen, znao je da bez «etničke samosvijesti i duhovnosti ne može biti (kulturnog) napretka razvitka nacionalnog pitanja što muči zajednicu bunjevačkih Hrvata». Ago svoje polje djelovanja iskazuje u prvom broju «Bunjevačko šokačkih novina» pokrenutih 1870. godine od biskupa Ivana Antunovića i piše da je «najstrožija dužnost umnom radnjom narodni pokret svesrdno potpomagati i prije svega nastojati da književni jezik puka svoga što prije usvoje (...)» /87/ Pisanje ijekavski ili ikavski pitanje je tadašnjih preporoditelja bunjevačkih Hrvata a ovim problemom čak i danas se bavimo, navodi Vojnić Hajduk. /88/ Zabranjivanje bunjevačke riči i «tuđinski jaram» kojeg provodi gradonačelnik Ivan Mukić homogenizira Hrvate Subotice. Prvi dogovor Hrvata Bunjevaca 1878. godine nameće potrebu društvene i političke akcije u obrani i zaštiti nacionalnih interesa i svojih zakonskih prava. Dva Mamužića, Ago i nećak Lazo, vizualiziraju 104 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 104 2/18/2014 1:28:16 AM Vera Erl, Politička povijest Hrvata Bunjevaca pisana s periferije politička prava bačkih bunjevačkih Hrvata. «U vizualiziranju političkih prava bačkih bunjevačkih Hrvata Ago je bio neustrašiv, a Lazo uvijek pored njega». /145/ Nužnost političkog i društvenog organiziranja rezultira osnivanjem «Bunjevačke kasine», prve nacionalne udruge bunjevačkih Hrvata, a nakon toga i Bunjevačke stranke. Kasina je pokretač društvene, kulturne i političke aktivnosti. Protivnici je imenuju «pogibeljnim panslavenskim gnjezdom». Ubrzo je zabranjena, preimenovana u «Pučka kasina» i preseljena u dom Age Mamužića. Mamužić, inače poznati subotički odvjetnik i uglednik 1879. godine dobiva od Mađarskog premijera Kalmana Tisze suglasnost za Statut «Pučke kasine», što sigurno kao osvjedočeni panslavist ne bi dobio od Austro-Ugarske Monarhije. /94 Ago je bio uvjereni nacionalist, borio se za nacionalna prava liberalno demokratskim metodama, no u njegovoj političkoj koncepciji nema panslavizma. Prikazivali su ga srpski političari kao srbofila, no on je samo bio protivnik agresivne ugarske politike. Panslavizam nije u njegovom preporoditeljskom djelovanju,niti političkoj koncepciji. /94/ Rezultat svekolike društvene i političke aktivnosti bunjevačkih Hrvata je i «preuzimanje» vlasti u Subotici na čelu s Lazom Mamužićem (1881. god. za narodnog zastupnika, a 1884. godine na općinskim izborima za gradonačelnika Subotice). Ago postaje kraljevski bilježnik, a Mate Antunović kraljevski javni bilježnik. Krug Hrvata u vlasti Suboticom se širio. /152/ Ago je svjestan potrebe nacionalnog osvješćivanja, uključivanja bunjevačko hrvatske mladeži u društveni i kulturni život. Njegov odvjetnički ured postaje središte i sjedište novoosnovanih nacionalno političkih udruga. Osim Pučke kasine u kući Mamužića organizirano je 1896 «Kolo mladeži», koje Pravilima Statuta «traži» od članova znanje bunjevačkog jezika. Ozbiljno djelovanje mladeži navodi mađarske novine na proglašavanje članova mladeži «izdajicama domovine»(Ugarske). Djelatnost Pučke kasine, organiziranje «Velikog prela» , aktivnost «Kola mladeži» tako i cjelokupne zajednice Hrvata vođena je iz ureda Mamužića /152/ Politička snaga Mamužića, organiziranost i sposobnost prepoznavanja pravih vrijednosti jasno 104-107 se iskazuje u vremenu organiziranja društvenopolitičkog života u Subotici. «Inauguracija Laze Mamužića za gradonačelnika, kadrovska politika u poglavarstvu, preporoditeljske aktivnosti i stvaranja ozračja Lazine vladavine djelo je intenzivnog rada Age Mamužića». No, Lazo Mamužić «zamjenjuje» zajedničke «ideale» politike Bunjevaca Hrvata, podilazeći mađaronskom i mađarskom uplitanju. «Gubi» vlast 1901. godine na izborima, opoziciju je tada vodila Liberalna partija na čelu baš s Agom, jer za Agu je Lazo «voćka koja se podivljačila, rod te voćke je od samog jada i čemera.» /158/ Koncem 19. st. u «hrvatsko-bunjevačkom mandatu» bilo je idealno vrijeme i povijesni trenutak preporoditeljskog rada za oblikovanje nacionalnog identiteta bunjevačkih Hrvata. (153) Iskazana nacionalna energija što iz objektivnih razloga, a mnogo više subjektivnih nije iskoristila povoljan trenutak. Pravna regulativa koja je i tada, baš kao i danas, pratila status nacionalnih zajednica nije dovoljna jer «se to pravo ne konzumira» (210). Tako npr. Vojnić Hajduk ne vidi agresivnu mađarizaciju kao jednostrani čin onog drugog «neprijateljskog» naroda, jer neki veliki problemi su ipak i u nama samima: Ago Mamužić je «upravo među najprisnijim suradnicima [poglavito Lazo Mamužić] naišao na iznevjeru i nerazumijevanje..» (211). Jednako je značajna Vojnić Hajdukova teza o «zaluđenosti bunjevačkih intelektualaca mađarskim nacionalnim životom i kulturom te sjajem i raskošem mađarske aristokracije (...).» (209). Biti Mađaron daje uvažavajući status u društvu. Stalni asimilacijski pritisci na bačku hrvatsku etničku zajednicu Bunjevaca jačalo je neznanje o vlastitoj nacionalnoj pripadnosti. Među neosvještene autor navodi «dragovoljna opredjeljenja» Bunjevački plemići nisu bili Iliri i Dalmati nego, u starim protokolima u subotičkoj gimnaziji, njihova djeca su registrirani kao Mađari. A baš ovi mađarski Bunjevci bili su na čelu društvenog i političkog života tijekom 19. st! Građanska inteligencija stidjela se svog salašarskog podrijetla i postaje dio visokog ranga noblesse oblige. Ti ljudi su ipak bili prezreni od svog naroda. Tako je narod ostao bez svoje školovane djece, bez svojih odanih nacionalnih prvaka, i bez svojih zaštitnika. Inteligencija, građanska i crkvena, dobila je društveni odgoj 105 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 105 2/18/2014 1:28:16 AM Vera Erl, Politička povijest Hrvata Bunjevaca pisana s periferije u mađarskome duhu. Autor primjerima pokazuje raznolikost reakcija bunjevačkih Hrvata. (102-112) Činjenica je da su mnoga sela u raznim mađarskim županijama izgubila svoj hrvatski identitet, no Subotica je ostala bunjevačka tvrđava - skoro približno brojna (popis iz 1850.) Zagrebu. Postotak stanovništva pravoslavne vjeroispovijesti 1850.godine u Subotici je bio manji od 5% (dok su dvije trećine katolika – od ukupno 90% stanovništva – bili baš Bunjevci). Stanovništvo Bunjevaca Hrvata Bačke ima uglavnom osnovne škole, dok Srbi imaju svoje osnovne škole, ali i karlovačku, pa kasnije i novosadsku gimnaziju i bogosloviju. Pojam srpske Vojvodine se uvriježio, kretanja u Srbiji su ih poticala. Srbi kao etnička zajednica čvrsto su se oblikovali stoljećima, prije početka modernog nacionalnog pokreta, lojalnom pripadnosti pravoslavnoj crkvi. Svojim privilegijama u Habsburškoj Monarhiji osiguravali su vjersku, školsku a djelomice i pravnu samostalnost (115) Dakle nacionalna integracija bunjevačkih Hrvata otežavana je desetljećima jer drugačije težnje i utjecaji Mađara i Srba rezultiraju «sukobljavanjem tri integracijska procesa» na ovim prostorima. Međutim, Vojnić Hajduk navodi da su Bunjevački Hrvati bili «spremni» krenuti putem integracija jer postojao je integracijski prostor ne samo geografski nego i društvenopolitički i kulturni. «Gospodarstvo, politika, kultura, religija i sve društvene aktivnosti u drug. pol.18 st. i prvoj pol. 19. st. zaključujemo bile su [prividno – V. Erl] u rukama bunjevačkih Hrvata» / 63/. Na primjer, uočavamo koncept «modernizacije» koji obilježava preobrazbe na svim područjima društvenoga života u procesu prijelaza iz tradicionalnoga feudalnog sustava u građanstvo društvo, navodi M.Gross u knjizi Prema hrvatskom građanskom društvu (str.19). «Periferiji» Habsburške Monarhije s većinom nepismenog stanovništva, bez viših obrazovnih i znanstvenih ustanova bilo je nemoguće odgovoriti na izazove kapitalističke preobrazbe (M.Gross, str.17); uz to u ovom dijelu Monarhije «polagani» je ritam modernizacije , a uz to znamo da se novo građanstvo razlikuje od staleškog, gradskoga građanstva. 104-107 Odričući se svoga podrijetla, izjašnjavajući se za Mađare, Bunjevci dobivaju potporu državnih vlasti. Ne susrećemo li i danas isti problem izjašnjavajući se za etnike Bunjevce? Vojnić Hajduk «iz vizure 19. st.» navodi opredjeljivanje elite bunjevačkih Hrvata za naziv Bunjevci. U konačnici trebalo je «neutralnim imenom vlastima dokazati lojalnost mađarskoj državi» /209/, kasnije Jugoslaviji odnosno Srbiji. «Vječita i pretjerana obzirnost bunjevačkih Hrvata u političkim vodama stvorila je ta dvostruka mjerila (bunjevački dualizam) /101/ «ublažava» Vojnić Hajduk.» Današnja tvrda razdioba na Bunjevce i bunjevačke Hrvate posljedica je i tečevina nekadašnjega političkog dualističkog opredjeljivanja.» /101/ Kod istinskih Bunjevaca Hrvata, onih kojima je podrijetlo bila svetinja, pomađarivanje izaziva otpor ... /115/. (Ivan Antunović, Ambrozije Boza Šarčević, Augustin Ago Mamužić, župnik Blaž Modrošić, Karlo Milodanović i pučki pjesnik Stipan Grgić). Antunović je prvi uočio opasnost od obrazovno-kulturnog zaostajanja i siromaštva koje se nadvilo nad bunjevačkim Hrvatima; on je za svoju namjeravanu borbu za nacionalno samoodržanje već 1865. godine dobio potporu i suradnju biskupa J. J. Strossmayera, F. Račkog i Ilije Okrugića. Međutim, za samog Mamužića autor ove knjige navodi da je bio liberalno-socijaldemokratske opredijeljenosti, s posebnim uvažavanjem demokršćanskih principa, ali da nije uživao uvažavanje u onoj mjeri koja bi se mogla očekivati za preporoditelja crkvene provenijencije, osobito kod biskupskog svećenstva. Nije bio dovoljno percipiran za života, a niti danas u pisanoj povijesti niti kao vođa, ni kao lider. Možda je to zato što su svećenici uglavnom pisali ili diktirali povijest bunjevačkih Hrvata./113/ Vojnić Hajduk postavlja pitanje kako da se u razdoblju jednog stoljeća nije pojavila figura svjetovno-laičke provenijencije koja bi preuzela očitu ulogu lidera bunjevačkih Hrvata? Osobe koja bi bila sposobna oko sebe okupiti ljude od akcije, nesebično raditi i promovirati interese etničke zajednice? Zar je moralo tako biti ako znamo da su se pripadnici bunjevačkih Hrvata itekako pokazali sposobnim i iznimnim u političkom, kreativnom, organizacijskom i znanstvenom polju u drugim sredinama npr. Hrvatskoj, a i šire - a među svojima nisu. To se 106 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 106 2/18/2014 1:28:17 AM Vera Erl, Politička povijest Hrvata Bunjevaca pisana s periferije događa i danas što je veliko opterećenje za hrvatsku manjinsku zajednicu u Bačkoj jer ima pojedince/113/ ali ne i respektabilan intelektualni potencijal zajednice. Ovo se očituje kao apolitičnost čitave zajednice bunjevačkih Hrvata. To su i današnji nositelji političke vlasti u državi uočili, oni «dobro» komuniciraju s predstavnicima duhovno religiozne opcije pritom nadaleko zaobilazeći predstavnike civilnog sektora i time svjesno omalovažavaju intelektualni, politički i nacionalni potencijal bunjevačkih Hrvata. Nazočna je percepcija relativiziranja političkog subjekta u zajednici bunjevačkih Hrvata, što koristi vlastodršcima. Promjena broja i udjela bunjevačko-hrvatske etničke skupine, naročito u subotičkoj regiji, u javnom životu u drugoj pol. 19.st. pa sve do danas je manje posljedica naslijeđenih nepovoljnih procesa u demografskom razvoju bunjevačko-hrvatskog stanovništva , a više posljedica prisilnih i migracijskih kretanja i asimilacijskih procesa povezanih s političkim gibanjima i promjenama u Austro-Ugarskoj, a naročito u Srbiji početkom-20-st koji nisu bili naklonjeni bunjevačkim Hrvatima. /103/ Vojnić Hajduk uspio nam je svojom knjigom Ago Mamužić i nacionalni pokret bačkih bunjevačkih Hrvata predočiti nimalo jednostavne odnose u nacionalnoj zajednici Hrvata Bunjevaca. U vremenu negiranja sveg hrvatskog, namećući bunjevačko ime toj manjinskoj zajednici , knjiga Vojnić Hajduka sadržajno oblikuje nacionalni identitet bačkih Bunjevaca Hrvata, potvrđujući njihovu hrvatsku nacionalnost. Lazo Vojnić Hajduk nas je u problematiku uvodio sustavno, utemeljenje svoga djela bazira na istraživanjima i literaturi ali i osobnoj spomeničkoj građi. Strpljivo je slagao povijesno-političku tkanicu Hrvata Bunjevaca. Svojim referencama bilježi i upućuje na relevantne izvore kojima se služio, primjenjujući tako neophodne stručno/ znanstvene instrumentarije. Knjiga svojim ilustrativnim prilozima, dokumentima dopunjuje sadržaj i pomaže pogotovo mladima «boljem» upoznavanju svoje povijesti. Vojnić Hajduk , potomak plemićke loze Vojnića od sredine 18. stoljeća, pripada «bunjevačkoj eliti» koja je znala, htjela i mogla kreirati politiku Hrvata Bunjevaca. Zato nije slučajno da su na «istoj» strani i u suradnji s Agom Mamužićem, 104-107 preporoditeljem, političkim «tribunom» Hrvata Bunjevaca. Vojnić Hajduk je pokazao dovoljno povijesnog znanja, političke mudrosti i, osobne ljudske hrabrosti. Objektivno je razmatrao probleme u «drugima» i u nama samima, svjestan da je sadašnje vrijeme neke «druge» nacionalno političke rasprave oko bitnih pitanja bunjevačkih Hrvata,ističući da samo jedinstvo svih Hrvata Bunjevaca može stvoriti budućnost. Hrvati Bunjevci, Šokci ponovno su u borbi za svoju opstojnost kulture, jezika i pisma. Zna se da hrvatska zajednica danas ne ostvaruje zakonima propisana prava na materinjem jeziku. U iskazivanju svoga razmišljanja autor nema «podilaženja», uljepšavanja, nije ovisan o nikome što dokazuje i svojim samoizdavanjem knjige . Autor je uvodno istaknuo da « knjiga može poslužiti za razmatranje istraživačke razine moderne historiografije bunjevačkih Hrvata u navedenom razdoblju.» Ne bi li knjiga trebala poslužiti i kao polazište za jednu od rasprava aktualnih pitanja bunjevačkih Hrvata. Knjiga Laze Vojnić Hajduka zaslužuje svoje mjesto među Hrvatima. Osijek, 8.listopada 2013. 107 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 107 2/18/2014 1:28:17 AM Sanu Kertesz, Protiv preuređenja sjećanja 108-109 Protiv preuređenja sjećanja SAMU KERTESZ ZVONKO SARIĆ, POVJERUJ U VLASTITU SMRT, Cenzura, Novi Sad, 2013. Knjiga pjesama Zvonka Sarića pod naslovom «Povjeruj u vlastitu smrt» (izdanje novosadske Cenzure, 2013.), spada među one rijetke pjesničke tvorevine, što su se pojavile u zadnjih nekoliko godina, u hrvatskom jeziku, za koje se sa sigurnošću i s odgovornošću za izrečeno, može ustvrditi da učvršćuju institut suvremenog pjevanja, nudeći mu i vraćajući mu dignitet, mogući smisao. K tomu se, s ovom knjigom, čitatelj nagovara na okretanje prema zanemarenoj sposobnosti nesputanog kretanja, kroz galaksije koje u nama žive i kada toga nismo svjesni, budući da svijet nije jednom zauvijek spoznat i ponajmanje je puko poprište tek socijalnih frustracija. Unatoč posljedičnoj i razornoj primjeni izolacije i samoće, u obračunu s čovjekom, spomenimo se, primjerice, toga radikalno drukčijeg odnosa naspram vremena, identiteta, jezika i prostora pojedinčeva. Tu gdje nije mali broj onih koji dolaze do svoga identiteta posredno preko svojih neprijatelja, dok se svaki humak, otok, što li, trsi postati kontinentom, pjesnik zapaža; svijet je i dalje, / bez brige, zbrinut, / a mnoštvo i dalje / civilizirano gamiže / kuda li, kuda? Odgovor, u ovoj stihozbirci, ne treba tražiti! Ona je pisana, kroz dulje vremensko razdoblje, u sustavnoj potrazi za otkrićima novih dimenzija prostora i paralelnih stvarnosti. Pri tom je Sarić i te kako bio svjestan da naša pjesnička i kulturna scena teško podnosi (na vlastitu štetu) sve što je stilski i estetički posebno, pogotovu slučajeve poetski beskompromisne opservacije i visoke dosege simbioze erudicije i poezije. U tom kontekstu može biti zanimljivo, pače izazovno sagledavanje Sarićeve poetike i poeto- logije, ne upuštajući se na ovom mjestu u šire razmatranje distinktivnosti uobičajenog terminiloškog para poetika/poetički i odnosno poetologija/poetološki (V. Žmegač). Možda je dovoljno napomenuti da pri tom termin poetika podrazumjeva uže, a poetologija šire značenje pojma. Vjerojatno se može prihvatiti kao dostatno da je i ovo dio pokušaja unutarnjeg sagledavanja djela, te da bi se kroz svako prošireno značenje, također, trebalo sagledati i druge aspekte njegova nastanka, funkcioniranja, razumijevanja. Silnice nastanka knjige pjesama «Povjeruj u vlastitu smrt» i njihova tektonika nije samo u umu, tom ishodištu pjesničkih opservacija i njegove poetike. U pejzažu uma i mašte gdje se začinje sveto trojstvo pokreta, svjetlosti, zvuka u čitatelju budeći splet asocijacija i odjeka što ih se u stihovima i ne spominje, kultivirajući i ono prešućeno. Uz svojedobnu okrenutost sada već davno zaboravljenim retoričkim i pjesničkim idalima, bez kojih bi naš estetički doživljaj zacijelo bio posve drukčiji, lišen stanovitih slojevitosti i izazovnih proturječja, također osmišljenih i ukrštanjem poetike s drugim vidovima umjetnosti (Charles Altieri), kada su upijeni i posuđeni dijelovi strukture i strategije vizualnih ili i auditivnih umjetničkih ostvaraja, gradeći do jučer nezamislive paralele. Oduta se Sarićeva knjiga stihova može čitati i kao zbirna točka u kojoj se fokusira ekspanzija novijeg i drugačijeg književno-teorijskog senzibiliteta, i kada pjesnik ostaje unutar ne samo imanentnog identificiranja vlastitog nacionalnog određenja, i već na jednom mjestu, izrijekom, situira svoje bunjevačko-hrvatske korijene, promišljeno posežući (za neke) u taj «konfliktni» sadržaj, budući da je kroz spoj ovog para, užeg imena i šireg značenja, ponuđeno ne samo melankolično osmišljavanje prostora, već i stanovita poetološka vrijednost, koja poneka- 108 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 108 2/18/2014 1:28:17 AM Sanu Kertesz, Protiv preuređenja sjećanja da zadobiva značenje namjerno zaboravljene, ili svjesno ispuštene ključne riječi u pjesničkom djelu, u književnoj povijesti, u tekstologiji, u književnoj kritici, u bibliografiji, u poetologiji, što relativizira ili dokida, ali i nadgrađuje. Pri tom Sarićev pjesnički zaziv «Povjeruj u vlastitu smrt», nije izrugivanje čovjekovoj kratkovjekosti i trošnosti zajednice koja ga je iznjedrila, već, zacijelo, stanovita vrsta saznanja o složenoj povezanosti iskustva s intuicijom i svjesnosti s mudrošću, uz dužno podsjećanje na pravu prirodu prošloga i minuloga, na zvukove naslijeđa i njihova značenja, bez kojih nema ni otkrivanja novoga, radi čega; u vječitom stvaranju / budan u svom vremenu / starim mirno / svi prošli dani / jednako su blizu / i jednako daleko. Težnja bezvremenosti, a tèmpo, svjesni je bijeg i od bespuća linearnog promišljanja, uz odlučno brisanje svih zapreka što potiču «budnost višeg reda» (Hamvas) koja nam gdjekada otkrije «povišeni registar stanja». A odbacivanjem uskog i kolokvijalnog, te prihvaćanjem utjecaja s raznih strana svijeta, otvoren prema svim rubovima planeta, pjesnik traži nepoznate, ili nedovoljno vidljive sastavnice i vlastite zbilje. Možda se ona i pokaže, već koliko sutra, unatoč tomu što nastupni potezi su očekivani / od ljudi koji su zaboravili / na krakove zvijezde / magarca i pupak / izdaju i dječje duše / odavno služeći / lažnim crkvama / koje lažu / o postojanju međuvremena. Svjedoci smo kako ljudi poput Stephena Hawkinga, služeći se znanošću i spiritualnošću, ostvaruju i poetsku dikciju, premošćuju sudbinska, sada već dramatična, kašnjenja teologa i filozofa koji su, očito je, izgubili korak sa stvarnošću i nisu više u dovoljnom dosluhu sa suvremenošću i njezinim zahtjevima. U tom se kontekstu i ne usuđujemo zapitati što nam donosi budućnost? Sluti li što, makar, pjesnik u vibracijama intimnorefleksivnih strujanja? Odmah valja reći; ni jedan među njima, ne računajući ekstatičnost neumrlog Dioniza, uz proplamsaje hedonizma, nadahnuća, zanosa i neograničena subjektiviteta, do danas, nije smislio ništa od sudbinski nezaobilazne važnosti, pa ipak, svijet, bez njih ne može! Pjesnik, kada to doista jeste nikada ne obećava krevetac neuspješnima / a svi su bili djeca / kasnije, zagnjureni u prepuštanja / pokušavaju imenovati sitne dobitke / u već svršenim / konačnim porazima. Pjesnik možda naslućuje još neviđene žive sile koje 108-109 nas, unatoč svemu, drže na okupu, ne tražeći u kozmičkom prahu elemente poetičnosti jezika našeg doba. Očaran fenomenom izražaja, čistom kompozicijom i ritmičkim skladom stiha, ostvaruje vlastito stvaralačko umijeće. Zapazimo ovdje još nešto: Težnja premrežavanju slike i riječi od prve Sarićeve pjesničke knjige «Operi zube i kreni» (1989.) vidljiv je i znakovit impuls, kasnije i dosegnuti proces u njegovim stihovima, što će eruptirati u knjizi «Neonski zavrtanj» (2004.), dok je u ovoj zbirci, koju preporučamo čitateljima, njihovo srastanje promišljeno i izraženo primijenjeno u funkciji uklanjanja ograda i promjene konteksta, pružajući knjizi snažan poetski zamah, dojmljiv umjetnički izričaj, a unekoliko i generacijski iskorak, uz vidljivo pomicanje granica, čime se malo tko može pohvaliti u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Sarić, Zvonko, (Subotica, 8. ožujka 1963.), pjesnik, romanopisac, kritičar, esejist. Izlagao vizualnu poeziju i mail-art na više grupnih međunarodnih izložbi. Sudionik signalističkog pokreta od 1996. Suradnik internacionalne revije Signal. Prevođen na mađarski i engleski jezik. Pojedina djela ovoga autora nalaze se u legatima signalizma u knjižnici SANU, knjižnici Katedre za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima na Filološkom fakultetu u Beogradu, Narodnoj knjižnici Stevan Sremac u Nišu i u Istorijskom arhivu Beograda. Od 1996. do 1999. godine autor je i voditelj radijske glazbene emisije Žuta podmornica protkane mixmedialnim komentarima na subotičkom YU ECO radiju. Kraće vrijeme je živio kao Jacques Roux u predstavi MaratSade, koju je u subotičkom kazalištu režirao Peter Ferenc. S rock grupom Sherbet Underground objavio istoimeni album (Metropolis records, Beograd, 1995.). Pomoćnik je i zamjenik odgovorne urednice u tjedniku Hrvatska riječ, istoimene NIU u Subotici. Djela: – Operi zube i kreni (1989.); – Ukrotitelji (1995.); – Anđeli na oštrici sna (1997.); – Želite li da besplatno letite? (s I. Bakićem, 1997.); – Šinjel do svanuća (2001.); – Hvatač duše (2003.); – Neonski zavrtanj (2004.); – Preko granice milenija (s I. Bakićem, 2005.), – Prosjački banket (2007.). 109 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 109 2/18/2014 1:28:17 AM Nevenka Nekić, Braća u poniženju 110-114 Braća u poniženju NEVENKA NEKIĆ MIRKO ĆURIĆ, BRAĆA U PONIŽENJU, PRIČE, ĐAKOVAČKI KULTURNI KRUG, 2012. OD POLITIČKE DO INTIMNE KRONIKE – U podnaslovu svoje omanje zbirke auktor Mirko Ćurić dodao je kao vrsnicu priče. Ipak bi to bile pripovijetke, zgode, kroničarski zapisi ili nešto slično. Jer, priče sadrže uvijek nešto mitsko i pomalo nadnaravno, one su legendama opšivene i teško im je odrediti pouzdanost. To se ne bi moglo reći za ovu građu u kojoj prevladava provjerljivo povijesno tkivo, dokumentirani događaji, imena odavno poznata u široj hrvatskoj javnosti, a onda i lirski ili neki drugačiji intimni zapisi samoga auktora kojima se on opet pojavljuje kao kroničar svoga dragog Đakova, prolazi njegovim šorovima, doživljava svoje prve ljubavi, razočarenja. Takvu prozu mogli bismo nazvati historijskim intimizmom jer se i u zapisima o poznatim ličnostima upušta u spisateljsku avanturu dodavanja zamišljenih razgovora ili solilokvija, imajući uvijek u središtu pozornosti čovjeka, osobu. Time se ovo štivo ubraja u književno jer se taj ponekad lirski intimizam prelijeva preko mimetičkoga realizma što jest osnovna artistička odrednica zapisa. Auktor ne iskazuje sklonost pretjerivanju, metafizici, gnomskim segmentima. Drži se poučnih ili manje poznatih epizoda iz đakovačke prošlosti i otkriva ono poznato lice boga Janusa – lice koje ima dva lica. Tja, što ćemo, takav je svijet, nema ništa nova pod suncem, rekli bi stari Latini, to su staro-nove zgode o ulizicama, podmitljivcima, nezahvalnicima, zanesenjacima, snažnim osobnostima kakva je bio J. J. Strossmayer, malim ljudima, velikim i malim smrtima (jer ni u tome nismo jednaki!), a on, koji za sebe kaže da je «provincijski pisac», prolazi kroz to kronološkim redom i nastoji biti zapisivač, kroničar. Pa ipak odleti mu pero u lirsku metafizičku poetsku sliku, koje se odmah kloni i vraća u svijet realnosti kao da se boji one tužne istine koju izvikuju tzv. postmodernisti – Bog je mrtav, metafizika ušutkana! Ove su zgode posvećene Đakovu, gradiću po mjeri čovjeka gdje i slabosti imaju predznak bezlobnosti, gdje su tamni pedigreji naših neprijatelja nekako ublaženi, gdje se i likovi robova i nekadašnjih mučitelja koji nam danas sole pamet i trpaju nas u «balkanski kotao», očima spisatelja umreženi u oznaku poniženja kojim je obilježena knjiga. Tako u vlastitom predgovoru Mirko Ćurić kaže: «Na naslovnici knjige nalazi se reprodukcija freske Alexandra Maximilliana Seitza Braća prodaju Josipa, jedna od najljepših slika na zidu Đakovačke katedrale ... Događaj star više od 3000 godina, pa opet tako znan i suvremen, svakodnevan. Krotki Josip, smrknuta braća i poslovni trgovci. Kesa sa zlatom u rukama. Poniženje. Ali ljudi u čijim rukama zvecka novac osjećaju – da su najdublje poniženi upravo oni». Osuđuje spisatelj podlosti kad to zaslužuju («ljubičica bela») i razvikana lažna imena zločinaca predstavljenih kao humanista, sagledava bolove u srcima davno umrlih đakovačkih stanovnika, pronalazi u arhivskoj građi ili vlastitom sjećanju dragocjene partikule, sličice s ljudima kojih više nema a činili su neku sada, iz daleke vremenske perspektive, idiličnu tipku u plodnoj slavonskoj dionici, u largu velike ravnice na čijem je uzvišenju narasla najljepša katedrala od Beča do Carigrada. Tko bi ikada saznao za sudbinu postolara Mirka Mitra da nije ušao u ovu knjigu kao intimno sjećanje male povijesti. Posljednji unuk šegrta Hlapića pravi je mali biser u ovoj knjizi. Napisana kratka proza nadušak, iz samoga središta dječjega srca koje daruje tome neznanom i nepoznatom stanovniku tri epiteta: pristojan, dobar, pošten ...«Bože, kako je malo takvih ljudi u ove naše dane!» Realizam i naracija Mirka Ćurića vinula se u noveli Nove mjere protiv sile do simbolizma. Jedno srećom minulo totalitarističko vrijeme rotira u ovoj pripovijetci i kaže: režim komunizma je otišao na smetlište povijesti, ali je ostao u dušama njegovih potomaka. Mogla bi se zgoda uprizoriti na kakvoj pozornici, ali znam da će to biti teško, baš poradi istine koju kazuje. U suvremenoj prevlasti duhovne površnosti koja prevladava u književnosti, dragocjeni su 110 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 110 2/18/2014 1:28:18 AM Nevenka Nekić, Braća u poniženju prinosi ovakvih naizgled malih kompozicija. Imao je pravo T. S. Eliot kad je rekao da svijet ne će skončati praskom, već cviležem! Pa neka se usred cvileži začuje i jedan jači glas – NE!!! Ovi zapisi su taj ne, a prošlost je ipak izvor svega u čovjeku. P. S. Ovo nema veze s tekstom ispred! Pitam se kamo nestadoše moji prinosi iz Zbornika o Strossmayeru, pa i Maruliću? Mirko, Mirko! I moj slučaj bi mogao biti u knjizi o poniženju, kad sam objavila knjigu od preko 400 stranica odabranih kritika u posljednjih 20 godina, a odnoseći se na 125 pisaca, poslala na vaš natječaj za nagradu, a kad tamo, trc! Tako je bio trc i u Ministarstvu kulture kod onoga Srbina Čedomira Višnjića pa se gđa Nevenka mašila za svoju ušteđevinu i platila 10 000 kuna tiskanje knjige da ne bude nikome dužna, nikada. Ovo je jadanje kolegi po struci, jer se gđa vozi u zagrebačkom tramvaju badava (rekli bi u Bosni džabe!) zbog male mirovine. Sic! Ali, kad pomislim na Đakovo, Ti si mi na pameti, možda zbog one neke tajne veze koja se uspostavlja zemljom i precima, tko će ga znati ... Svima Tvojima u obitelji želim svako dobro, Tebi napredak u svakom pogledu, zdravlja i mira u obitelji. Mi ćemo oko prvoga svibnja postati konačno djed i baka, Bogu hvala, pa sam ovu intervenciju na srcu koju sam upravo obavila, podnijela lakše jer me to najljepše biće na svijetu čeka, kao i ja njega. Srdačno svima poznatima i Tebi pozdrav u Kristu! TITO NA GOLOM OTOKU – Stanislav Janović, Uspomene na robiju i emigraciju i razmatranja o Hrvatskoj i Zapadu, Zagreb, Naklada P.I.P. Pavičić, 2103. U uglednoj nakladničkoj kući P. I. P. Pavičić objavljena je još jedna knjiga iz niza memoara, dnevnika i ispovijedi. Autor je dugogodišnji iseljenik Stanislav Janović, podrijetlom Bokeljanin, upamćen po humanim istupima u Hrvatskom Državnom Saboru devedesetih godina. Pamtimo njegovo plemenito lice koje odaje mogućnost bavljenja politikom sine ira et studio što je danas postala rijetkost. Knjiga je posvećena svim majkama svijeta koje su patile zbog nasilja nad sinovima i kćerima u bilo kojem totalitarnom režimu. U podužoj posveti auktor poziva zločince da preispitaju savjest i priznaju svoje pogrješke. O, dobre li i kršćanske namjere! Mi ne očekujemo da se oni pokaju, voljeli bismo 110-114 samo da nam otkriju gdje su zakopali naše mrtve ... Auktor Janović podijelio je knjigu uspomena na sljedeća poglavlja: Boka Kotorska u Drugom svjetskom ratu, Kako sam postao politički oporbenjak, Robija, O karakteru Zapada, s pripadajućim digresijama. Dakle, on ne govori samo o svojoj osobnoj sudbini, on duga poglavlja razglobljuje smirenim podastiranjem povijesnih činjenica koje se tiču njegova naroda, pa i čitava svijeta. To smjenjivanje pojedinačnih sudbina i tumačenja kako i zašto se dogodilo baš tako u širokom pogledu na situacije onoga vremena, čini knjigu dinamičnom, lako čitljivom i objektivnom. Gotovo anegdotalno pojavljuju se živi likovi s imenom i prezimenom iz oba tabora – i krvnici i žrtve. Nižu se poznati i nepoznati povijesno provjerljivi događaji, iako se Janović ne služi znanstvenom metodom, nego publicistički sažima nad pojedinačnom sudbinom oblak općega tijeka povijesti, te podle muze Klio, koja najčešće dolazi u društvu Melpomene, muze tragedije, ali ne samo kazališne. Druga osobitost je pisanje bez mržnje, zaziva osvete ili poziva na novu podjelu hrvatskoga naroda. On je pomalo uzdignut ponad blatnoga taloga koji je neprekidno natapao Hrvatsku, a to se očito nastavlja i danas. Likovi vezani uz UDBU, Komunističku partiju, Goli otok, kao možda najperfidniju mučionicu političkih i drugih zatvorenika, Staru Gradišku, «oslobođenje» koje je donijelo deseterostruke žrtve negoli cijeli rat, auktor je vrlo slikovito prikazao više u signantnim partikulama i zornim prizorima, negoli u kronološki poredanom i kauzalnom strogo znanstvenom načinu. On navodi raznu literaturu koja se bavi istim ili sličnim temama i postaje izvor za one koji nisu pročitali takva djela. Stoga ne donosi, na primjer, čitavu genealogiju nastanka Gologa otoka i samu surovu metodu «preodgoja» u tom paklu, nego se poziva na knjigu Đure Bilića: Goli otok i Dabravine (NIT, Zagreb, 1998.) gdje se pomno opisuju metode i strašni uvjeti robijanja na Golom otoku. Stoga citira iz spomenute knjige ono što mu se čini najvažnije (141.) da bi ipak u posebnim poglavljima zabilježio i svoje uspomene: Nastrano preodgajalište Goli otok, Osuđeničko samoupravljanje ili golootočko društvo, Četiri golootočke kaste, Krvavi špalir za nove logoraše, Teški rad, prevaspita- 111 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 111 2/18/2014 1:28:18 AM Nevenka Nekić, Braća u poniženju vanje i drugarska pomoć, Kad logor prerasta u ludnicu, Kako se revidira stav, Primjer optužbe i izdaje, Seljacima je bilo bolje, Radilište 101, Ponovo u samici, Tito na Golom otoku, Milovan Đilas o Golom otoku, Šutnja kao izraz stida, Psihologija zadrtih, Primjeri golootočkih sudbina itd. Realizam se u cijeloj knjizi nigdje ne napušta i procjene auktora o javnim osobama tijekom posljednjih stotinjak godina hrvatske i svjetske povijesti možemo nazvati objektivnim. On se ponegdje služi i znanstvenim bilješkama tumačeći događaje ili osobe o kojima govori i komparirajući svoje i tuđe stavove. Objektivnost Europe prema hrvatskoj sudbini razrađena je u odnosima velikih sila prema Hrvatskoj. Francuzi su nazvali Engleze «perfidni Albion» još 1840. Mi tome nemamo ništa dodati ni odbiti. Lukava i podla politika prema svima, na svim kontinentima, može se vrlo točno podastrijeti, ako se prati porobljavanje i nasilje istoga Ujedinjenog Kraljevstva kako se vole zvati. Nije u ovoj knjizi zabilježeno jer ne pripada u sadržaj, ali pamtimo odnos Engleske prema Hrvatskoj u Domovinskom ratu, pa i onaj upad njihovih vojnika u mostarsku banku, kad su blokirali sva sredstva, razbili Papinu sliku i potom po njoj urinirali. Svoj stav objašnjava auktor Janović i prema francuskoj pa i njemačkoj politici. Poseban je slučaj Genschera koji se nalazi u jedinstvenoj situaciji tijekom napora hrvatskih vlasti da ostvari priznanje hrvatske države. Tu se mora spomenuti istup auktorove supruge gđe Amalije Janović koja se angažirala oko javnih nastupa u Njemačkoj i za svoju ljubljenu Hrvatsku smogla snage da klekne pred Genschera i zamoli za njeno priznanje. Ta slika je obišla svijet, ali dodirnula i inače hladnoga političara koji se zaista zauzeo za priznanje hrvatske države. Knjiga je opremljena ne samo bilješkama, nego i zanimljivim fotografijama, kao i abecednim imenskim kazalom iz kojega je razvidno da se auktor kao intelektualac upustio u ozbiljnu analizu povijesti, iako je po struci liječnik. Svi koji cijene istinu, mogu u ovoj knjizi pronaći jednu osobnu, ali i narodnosnu povjesnicu iz najcrnjih dana vladavine komunista. Još jedan časni hrvatski nacionalist progovorio je na osebujni način o danima kad je bio u rukama sljedbenika kumrovačke i starogradiščanske škole: oni iz prve su bili partijaši koji su ko- 110-114 mandirali što će se događati i kakva nasilja provoditi nad onima što su strpani u logore Staru Gradišku i Goli otok. Da tragedija bude veća, nakon Domovinskoga rata na vlast je došla Račanova koalicija u kojoj su se spojile obje škole. Ona robijaška na čelu s Budišom (kojega auktor smatra vrlo čestitim čovjekom), nasjela je onoj kumrovečkoj i umrežena u hobotničine krakove pomogla da se polako udavi istina koja se probija ovakvim knjigama kroz blato i šumski gustiš novopečenih koalicionaša, ovoga puta bez Budiše. Savjet: svakako pročitati knjigu! SIMBOLI I ZNAKOVI BOTTERI – Izložba klasika moderne hrvatske sakralne umjetnosti U galeriji «Idealni grad» (Gajnice) otvorena je 15. studenoga 2013. izložba «Simboli i znakovitost u povijesti i prirodi» na kojoj su svoje radove izložili afirmirani umjetnici sakralnih tema Josip Botteri Dini, Ana Marija Botteri Peruzović i Hrvoje Peruzović. Katalog i izložbu priredio je Stanko Špoljarić. U lijepom komornom prostoru svaki umjetnik izložio je dio slikarskoga opusa koji se uklapa u zamišljenu tematsku cjelinu u naslovu. Tako se Josip Botteri Dini predstavio svojim snažnim temama povijesnih i sakralnih simbola karminskocrvenih i crnih kantilena, na rubu tragike, hijata koji dijeli muku i slavu kroz dugu hrvatsku povjesnicu. Novija slika Proskineza simbolika je i alegorija cijele hrvatske situacije: samo glava srasla sa zemljom u kovitlacu ikonografije kao s margina starih kodeksa: glagoljskih slova, križeva, fragmenata pluteja i oltara, petroglifa iz davnih stoljeća, kruna izgubljenoga hrvatskoga kraljevstva, ptica sa starih arheoloških klesanja ... Sve su to znakovi identiteta što je sam po sebi jedan od izlaza iz beznađa i spas čovjeka. U kromatskom sjajnom koloritu plove zemaljski znakovi Vječnosti, nade i snova koji se kovitlaju nošeni turobnim i nespoznatljivim olujama povijesti. Horizontalna putanja čovjekova Thanatosa i vertikala Križa kao puta prema Nebu sabrani u košmaru hodočasnika samotnika. Ana Marija Botteri Peruzović donijela je svoje planine, ciklus zadivljenosti i simbola veličanstva i Vječnosti, znakove prirode koju nam je darovao Bog. Tako se Moćna planina, Božanski skuti i druge topografski prepoznatljive hrvatske i talijanske planine uzdižu u prostor transcendentnoga, zaogrnute vječnom tišinom i u Aninoj vizuri strasno koloristički isprepliću sjajem i sjenama. 112 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 112 2/18/2014 1:28:18 AM Nevenka Nekić, Braća u poniženju To je oda, arkadijski krik jednog likovnog mediteranskoga rukopisa koji samo naizgled lirski tematizira planine, a sadrži dramu čovjeka i znak koji saopćava: pogledaj kako je nadživotni prostor blizak svemiru, kako su te silne i veličanstvene planine tajnovite, kako je taj mimetički svijet znak mnogo čega što čovjeka nadmašuje. A svjetlost stiže i ne prestaje biti, smjenjuje se s mračnim sutonima, da bi jutrom u Aninu kistu ostavila intenzivan trag na hrptu i obroncima planine. Zlato, modrina, zrelo rumenilo sunca u podne. Hrvoje Peruzović izlaže dio kolekcije simboličnih namjera: koncentrični krugovi, geometrizirani prostori nastanjeni bizarnim bićima, spojevima drevnih religijskih fetiša kao npr. skarabeja i vrtloga prostora iz kojega je izronila takva simbolična misao, zoomorfni i fitomorfni oblici srašteni u fantastični herbarij plošni i simetrični, smješteni u pitagorejske prostore koji nikada nemaju granicu. Glazba je to ljudske potrebe za redom i oniričkim, izvedena stišanim šapćućim koloritom koji zadivljuje kombinacijama i svojom neočekivanošću: ružičasto-modri nosorog nosi botanički vrt na svojim leđima a ljepota i stroga simetrija ljupkoga drveća u kontrapunktu je s činjenicom pojma nosoroga i sitne ptice. Govor iz dubine bića, govor iz dubine povijesti čovječanstva koje je u logosu kruga tragalo za savršenstvom, spojem sveukupnosti živoga na Zemlji. Život u oksimoronu Hrvoja Peruzovića doveo je u apstraktni geometrizirani prostor koji sadrži ikonički simbol. Sveukupnost izložaka triju velikih slikara naše suvremene likovne scene govori o znakovima Vremena i Vječnosti. Šteta što je u lijepoj, ali udaljenoj galeriji i što ne će imati brojnije posjetitelje. ŠVEJK – Jaroslav Hašek: Dobri vojak Švejk, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, 21. studenoga 2013. Redatelj: Damir Lončar, scenograf: Ivo Knezović, kostimograf: Mirjana Zagorec, autor glazbe: Dinko Appelt. Josef Švejk: Vid Balog U zlatnom Pragu su svakako najpoznatije dvije pivnice: «Pivovar u Fleku 1499. Praha» i «U kalicha» (v 6 večer). Ona prva ima dramatičnu jezu gotike i sjećanja na čarobnjaka Deea, a ova druga pamti lik Jaroslava Hašeka. Na poleđini podmetača za pivsku čašu «U kalicha» lik je Josefa Švejka s kriglom, naravno, plzenjskoga piva 110-114 u ruci. Zelena austrougarska uniforma, baburasti nos pivopije i domobranska kapa na glavi. Smiješak na pomalo neobrijanom bucmastom licu s vedrim pogledom na budućnost. Vjerojatno je svaki posjetitelj Praga ušao u ovu pivnicu i osvojila ga je ne samo mliječna hranjiva pjena na pivu, nego i lik Švejka kojega je Hašek pisao ili zamišljao i na tome mitskome mjestu. Za deset godina napunit će se puno stoljeće od smrti Jaroslava Hašeka, čovjeka nemirna duha i uzbudljiva života, a između njegove smrti i našega doba odvijala su se dva rata (bar za nas Hrvate), niz od nekoliko stotina manjih ili većih ratova diljem svijeta, suluda klanja kao što je bilo i ono tijekom Prvoga svjetskoga rata kojim započinje roman o dobrom vojaku Švejku. Negdje se za ovih stotinjak godina urušilo nekoliko velikih carstava i država, pa i najstarija monarhija koja je prva objedinila veliki dio Europe. U njoj su zajedno s nama bili i Česi, naša slavenska braća s kojom smo imali dugostoljetne veze. Nedavno je na HRT gostovao legendarni Jiri Menzel i rekao duhovitu rečenicu: «U vrijeme Praškoga proljeća na jednom zidu okupatori su napisali: Sovjeti će ovdje ostati dovijeka! Neki duhoviti Čeh dodao je ispod toga sitnijim slovima: I ni dana više!» Tako se i zbilo. Taj zapis bolje od ikakva tumačenja oslikava duh i misao drevnoga narodnog švejkovskoga i hašekovskoga sublimiranoga humora. U toj mudrosti od pamtivijeka počiva duša naroda koja je uvijek iznad svih vremenitih diktatura, ratova, suženoga prostora u kojem se jedva diše, a ona uspijeva sačuvati samosvijest i dostojanstvo kao i vjeru u smisao života. Ponovno gledajući uprizorenje slavnoga romana o vojaku Švejku u našoj kazališnoj kući Komedije, prikovalo nas je u svakom segmentu: redateljski, scenografski, kostimografski, a posebno sjajnom glumom cijeloga ansambla, na čelu s Vidom Balogom u ulozi Josefa Švejka. Nije čudo da mu je prigodom posjeta Zagrebu gledajući predstavu Menzel rekao da nikada nije vidio tako dobro uprizorenje. I tada je muza Talija držala konce u rukama, a Vidu je bilo dovoljno da ponekad samo sjedi i nasmiješen šuti u pojedinim scenama jer se u samom glumcu nalazi ono nešto suštinski bitno da bi se mogao poistovjetiti sa Švejkom. Nije u pitanju fizički izgled, koji kao da je preslikan s podmetača iz pivnice «U kalicha», nego i ono zračenje koje posjeduje svaki čovjek-glumac, samom pojavom i komunicira s gledateljstvom, dodiruje svakoga ne 113 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 113 2/18/2014 1:28:18 AM Nevenka Nekić, Braća u poniženju samo likom i izgovorom, nego i mišlju pisca što se otkriva ovdje pored umjetničkoga poslanstva u ulozi moralnoga suca u borbi protiv zla, gluposti, oholosti, tuposti, praznine duha i ružnoće. Nitko nije ostao ravnodušan, uživali smo u ovoj predstavi. Ne samo zbog dobroga humora (koja riječ je latinska a znači sok, vlagu, tekućinu, duhovitost, šaljivost, nezlobno prikazivanje smiješnoga, ljudskih nedostataka i slabosti u neuvredljivo komičnom smiješnom obliku), nego i zbog suptilnoga poniranja u lik dobroga Švejka i njegovo vrijeme. Činjenica je da se Švejk ponekad prikazivao manje –više kao tupan koji ne shvaća svijet, mentalno retardiran i nedoučen. On pak živi u svom svijetu izvan naših kaveza sastavljenih od zakona i nakaznih primjena zakona, on ne može ili ne želi pristati na tumačenja svijeta i događaja samo kao mračnih i slučajnih besmislenosti. U sebi nosi biljeg koji smo mi mnogi putem u ovom svijetu izgubili, zametnuli, od čega smo se otuđili: djetinju dušu koja ne poznaje bezizlaznost, ne zna za trijumf očaja, gadnu oholost, isprazno življenje koje ne mari za bližnjega, posjeduje biblijsku lukavost(epizoda s psom) i naivnost goluba, poštovanje društvene hijerarhije bez poznate nam snishodljivosti prema višima i ponižavanja malenih. On prohodi svijetom kao i ovom pozornicom nalik na onoga čudesnoga Ciganina Melkiada iz Marquesovog romana Sto godina samoće koji nosi tako snažan magnet da povlači s polica u kućama lonce, tave i sve predmete od željeza, a time i one koji su davno zametnuti pa su ih ljudi uzalud tražili. Samo im je trebalo probuditi dušu, kaže Melkiad. I Švejk budi duše. Iz gledatelja izvlači zdravi smijeh što počiva upravo na nezlobnosti, na izjednačavanju cara i smrtnika iz nekih malih Pardubica ili sličnoga mjestašca, koji beznačajnik ima samo ime jednako s Nadvojvodom, a položaj posve različit što nije spriječilo da ima i sličnu smrt; Švejk se podaje trenutku koji dolazi triumfirajući razumom nad konvencijama, nalazeći u slobodi ludnice okvir u kojem čovjek može iskazati najveću slobodu; ne shvaća smisao općega klanja koje se odvija ne nekom čudesno infernalnom mjestu koje se zove bojišnica, a heroji su besmisleni pajaci u svjetskoj igri galicijskoga blata. On vedro skakuće u pravcu toga sukrvavoga blata i želi umrijeti za cara koji ga pomno gleda sa zida i čiju sliku su zasrale muhe. 110-114 Vid Balog nakon niza uspješno odigranih uloga, redateljskih ostvarenja, dramskih tekstova, knjiga s tematikom etnografije, pa čak i prijevoda Biblije s latinskoga originala na kajkavski dijalekt i niza drugih «spelancija» koje su razvidne iz njegove prebogate bio-bibliografije, stoji na sceni Komedije kao oličenje, inkarnacija stvarnoga Švejka. Tko zna je li Hašek susreo negdje na putu kroz crvotočinu vremena upravo Vida kako ga Talija i Klio vuku svaka na svoju stranu? S jedne strane okrutna povijest i rat, a s druge neuništiva mudrost dobrohotnoga smijeha iz narodnoga izvora koji nepresušan teče i danas. Švejk je kao lik postao ikona bačena u vodu književnoga jezera sumornih, desperadosnih, egzistencijalno mrzovoljnih i danas ulektirenih pisaca koje vodi ateistički duh prezira i trijumf očaja. Taj pad Švejka izazvao je kolobare na površini književnoga jezera koji nisu ušli u naše čitanke, ali srećom su uprizoreni za kazalište. Nije Švejk znakovit samo za svoje vrijeme, on je svevremen i u tome je veličina Jaroslava Hašeka, kao i svakoga velikoga spisatelja. A Vid Balog, blagoslovljen darom glumačkoga umijeća, teško da bi našao moguću zamjenu za svoga Švejka. Znaju i drugi glumiti, znaju, zna to cijeli izvanredan ansambl ovoga dragog nam kazališta, bez kojega bi Zagreb bio nenadoknadivo siromašniji, ali možda samo Vidov fluid, emocionalni naboj, prostodušni smiješak i pogled, podvoljak od piva ispijenoga «U kalicha», obline njegova tijela, domobranski nezaštićeni život izražen u slavnom: Pokorno javljam!, lebdi ipak iznad tla za koje ga i režim i kritičari romana žele prikovati. On čini stvari boljima dodirom dobre namjere, tako ostaje vječno dijete koje se na pozornici javlja u liku male djevojčice koja će ga držati za ruku i na koncu predstave. Odlazi u Vječnost s namjerom da pogine za nepoznatoga cara. Ta dobrota namjera s kojima sve čini, a o kojoj se malo piše jer podsjeća na onu: Pustite malene k meni! što je danas krimen u razmišljanju o bilo kakvim djelima, upravo ona plijeni duše gledatelja kojima je dosta perverzija i ružnoće. Zato je svaka predstava događaj i izvodi se pred punim gledalištem. Kritika piše da je njegova gluma iskrena i duhovita, mi kažemo ne samo to: ona je prava Dobrota iz koje niče svako dobro. 114 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 114 2/18/2014 1:28:18 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 115-120 Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ANTONIJA ČOTA REKETTYE SRPSKO NARODNO POZORIŠTE VO1 PANČE- Kazalište u Pančevu utemeljeno je 1945. godine, ali su predstave, pretežito na njemačkom jeziku davane još 1753. godine. Kazalište je prestalo sa radom 1956. Danas postoji kao Kulturni centar Pančevo. Prema rasoloživim podacima utvrđeno je da je u sezoni 1948/49. premijerno izvedena predstava U agoniji. Drugi podaci o predstavi nisu pronađeni.2 SRESKO MAĐARSKO POZORIŠTE BAČKA TOPOLA3 (JÁRÁSI MAGYAR NÉPSZINHÁZ TOPOLYA) Ovo kazalište je kratko postojalo. Od repertoara uspjeli smo doći samo do podatka da je kao 55 premijera (od ukupno 75) izvedeno djelo Miroslava Krleže, Halaltusa (Golgota). NARODNO POZORIŠTE KIKINDA Kazalište u Kikindi utemeljeno je kao amatersko 1950. godine, a od 1992. djeluje kao profesionalno kazalište. Vučjak, red. Anđelka Nikolić, sc. Ivana PROTIĆ, ks. Maja MIRKOVIĆ, im. Milorad KARADŽIN i Stevan VEJIN, lk. Radovan KNEŽEVIĆ 1 Kazalište u Pančevu nastavilo je djelovati nakon što je ukinuto NP Dunavske banovine i kao Oblasno kazalište Banata djelovalo je do 1944. godine. Godine 1945. djeluje pod nazivom Srpsko narodno pozorište sve dok nije ukinuto 1956. godine. Danas postoji kao Kulturni centar Pančevo s kazališnim i filmiskim predstavama i drugim kulturnim programima. 2 V. Volk, Petar, Pozorišni život u Srbiji 1944./ 1986., s.l. s.a., 918-929. 3 Kazalište je utemeljeno 1948. ili 1949. godine, a s radom je prestalo 1959. godine. ULOGE: Krešimir Horvat – Slobodan BEŠTIĆ, Polugan – Branislav KNEŽEVIĆ, Zlatko Strelec, Juraj Kučić – Marko GVERO, Venger Ugarković – Branko UNGINOVIĆ, Šipurić Grga Tomerlin – Miljan DAVIDOVIĆ, Student Mitar, Perekov Juro – Branislav UGRINOV, Lukač – Slavoljub MATIĆ, Mirjana Margetićka – Jelena ŠNEBLIĆ, Eva – Dragana ČRETNIK, Vjekoslav Hadrović, Otac – Dragan OSTOJIĆ, Pantelija Crnković, Gospodin Majer – Branislav ČUBRILO, Starac – Jovica KUZMANČEV, Lazar Margetić – Aleksandar ČEŠLJEVIĆ, Margetićkina djeca – Ivana CRVENKOVIĆ, Minja LATINOVIĆ, Nevjesta – Romana LAZIĆ, Mati – Marija OSTOJIĆ, Poluganova žena – Gordana ROŠČIĆ. Prem. Kikinda, 22. 12. 2005. Osim navedenih kazališta u Vojvodini djeluje i Kazalište Dobrica Milutinović u Srijemskoj Mitrovici koje je, kao Srijemsko narodno kazalište utemeljeno tijekom Drugog svjetskog rata, 1944. godine, zatim Rumunjsko narodno kazalište Vršac (Teatrul Pupular Romanesc) koje danas djeluje kao drama na rumunjskom jeziku pri vršačkom kazalištu Sterija kao i Pozorište mladih Novi Sad, utemeljeno 1931.; Trupa Jork, Novi Sad, utemeljana 2007., Rusinski narodni teatar Petro Riznič Đađa Ruski Krstur ( ), utemeljeno 2003., Kazalište Kostolányi Dezsö, Subotica, utemeljeno 1994., Slovačko vojvođansko pozorište, Bački Petrovac (Slovenské vojvodinské divadlo Bácsky Petrovec), utemeljeno 2003. i dr., ali ni jedno nije imalo dramsko djelo Miroslava Krleže na repertoaru. 115 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 115 2/18/2014 1:28:18 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 115-120 DRAMSKA DJELA MIROSLAVA KRLEŽE NA VOJVOĐANSKIM KAZALIŠNIM FESTIVALIMA Nagrade: Jelka ASIĆ, za ulogu Laure i Slava BULGAKOV za ulogu Madlen Petrovne I. SUSRETI / FESTIVAL PROFESIONALNIH POZORIŠTA VOJVODINE XII. SUSRETI (Novi Sad, 7. – 16. III. 1962.) Godine 1947. u Novom Sadu održan je Prvi Susret profesionalnih pozorišta Vojvodine. Bio je to prvi kazališni festival u tadašnjoj Jugoslaviji. Prva tri festivala imala su manifestacioni karakter. Nije bilo žirija, nagrada ni diskusija o postignutim rezultatima. Kazališta su prvo izvodila, po sopstvenom izboru tri, zatim dvije i na koncu po jednu predstavu. Žiri je uveden od četvrtog Susreta, a od 1959. ova manifestacija ustanovljena je kao stalna smotra najboljih kazališnih ostvarenja i uvedene su nagrade. Vremenom, naziv je promjenjen u Festival profesionalnih pozorišta/kazališta Vojvodine i uvedena je selekcija. Festival organizira Zajednica profesionalnih pozorišta/kazališta Vovjodine, a održavaju se u Zrenjaninu. Kazališne predstave po djelima Krleže na ovom Festivalu izvedene su počev od VI. Susreta održanog u Subotici. U promatranom periodu izvedeno je 15 predstava i to. 11 vojvođanskih pozorišta (SNP (3) i Subotičko kazalište drama na srpskom jeziku (4) i drama na mađarskom jezku (3), Sombor (1)), 1 predstava iz Srbije (Niš) i 1 iz Republike Hrvatske (HNK Osijek), a dvije predstave igrane su izvan konkurecije (Beogradsko dramsko pozorište) i Savremeno beogradsko pozorište. Vučjak u izvođenju Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, red. Milenko Šuvaković KRONOLOGIJA VI. SUSRETI ( Subotica, 15. VI. – 8. VII. 1953.) Leda u izvođenju Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, red. A. Ognjanović U agoniji, u izvođenju Narodnog kazališta Osijek, red. I. Marton XI. SUSRETI (Sombor, 15. – 26. IV. 1961.) U agoniji, u izvođenju Narodnog pozorišta – Népszinház iz Subotice, red. P. Govedarović XIV. SUSRETI (Zrenjanin, 18. – 26. IV. 1964.) Vučjak u izvođenju Narodnog pozorišta – Népszinház iz Subotice, drama na srpskohrvatskom jeziku, red. M. Topolovački Nagrade: Jelka ASIĆ, za ulogu Margetićke i Zvonko ĐUKES za ulogu Poluganta XV. SUSRETI (Subotica, 10. – 19. V. 1965.) Miroslav Krleža – Vera Crvenčanin, Na rubu pameti, u izvođenju Narodnog pozorišta Niš, red. G. Mirković XVI. SUSRETI (Sombor, 25. V. – 4. VI. 1966.) Gospoda Glembajevi, u izvođenju Narodnog pozorišta – Népszinház iz Subotice, red. P. Dinulović Nagrade – pohvaljen: Duško KRIŽANEC za ulogu Leona XX. SUSRETI (Sombor, 7. – 17. V. 1970.) Na rubu pameti u izvođenju Narodnog pozorišta Sombor, red. Vera Crvenčanin Nagrade Bora STOJANOVIĆ za ulogu Doktora, Velimir SUBOTIĆ, za ulogu Žganeca i Ankica STANOJEVIĆ za ulogu Jedvige Jasenske XXI. SUSRETI (Vršac, 9.- 20. V. 1971.) Izvan konkurencije Leda, u izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta, red. Aleksandar Ognjanović 116 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 116 2/18/2014 1:28:18 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 115-120 XXII. SUSRETI (Zrenjanin, 6. -16. V. 1972.) XXXI. SUSRETI (Novi Sad, 9. – 21. V. 1981.) Leda u izvođenju Savremenog pozorišta iz Beograda, red. Aleksandar Ognjanović. Szentistvánnapi búcsu (Kraljevo), Narodno pozorište - Népszinház Subotica drama na mađarskom Subotica, red. (rendező) István Szabo. XXIV. SUSRETI (Sombor, 7. – 18. V. 1974.) Vučjak u izvođenju SNP Novi Sad, red. Želimir Orešković. Nagrade: Milica RADAKOVIĆ, za ulogu Margetićke, Slavko ĐORĐEVIĆ, za ulogu Polugana i Mirjana GARDINOVAČKI, za ulogu Eve. Golgota, Narodno pozorište – Népszinház drama na mađarskom jeziku, red. Zoltán Csuka. Nagrade: Najbolja predstava u cjelini László PATAKI za ulogu Kristijana i Mátyás PASTI za ulogu Pavla. U okviru susreta bila je priređena izložba Djelo Miroslava Krleže. XXVII. SUSRETI (Subotica, 27. V. - 12. VI. 1977.) Galicija, Narodno pozorište – Népszinház iz Subotice drama na mađarskom jeziku, red. (rendező) Mihály Virág Nagrade: Mihály VIRÁG za režiju predstave; Miklos KORICA za ulogu Gregora i Mátyás PASTI za ulogu Pube i Zoltán SAGMAJSTER za ostvarene zvučne i svjetlosne efekte XXX. SUSRETI (Zrenjanin, 26. V. – 5. VI. 1980.) Leda, Narodno pozorište – Népszinház Subotica, drama na srpskohrvatskom jeziku, red. Boško Pištalo Nagrade: Ksenija MARIĆ za ulogu Klare. Nagrade: István SZABO ml. nagrada za režiju; Irén BADA za ulogu Anke i Zoltán SAGMAJSTERU nagrada za svjetlosne efekte II. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE - STERIJINO POZORJE I. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 14 - 28. IV. 1956. 21. IV. 1956. Narodno kazalište, Sarajevo, U agoniji (izvan konkurencije), red. Vaso Kosić, sc. Vladimir Žedrinski, asg. Slobodan Strajnić ULOGE: Barun Lenbah - Safet PAŠALIĆ, Laura Lenbah - Jolanda ĐAČIĆ, Dr. Ivan pl. Križovec Miro KOPAČ, Grofica Madlen Petrovna - Olga BABIĆ, Gluhonijemi prosjak - Mario MIHNER, Marija - Marija ALJINOVIĆ. IV. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 16. 27. V. 1959. 16. V. 1959. Narodno pozorište Beograd, U agoniji (izvan konkurencije), red. i sc. Bojan Stupica, ks. Milica Babić, a.r. Dušan Vladisavljević ULOGE: Baron Lenbah - Ljubiša JOVANOVIĆ, Laura Lenbah - Sava SEVER, Dr. Ivan Križovec Božidar DRNIĆ, Madlen Petrovna - Marica POPOVIĆ, Policijski pristav - Milan PUZIĆ, Marija - Ivka RUTIĆ, Gluhonemi prosjak - Dušan VLADISAVLJEVIĆ. V. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 14. 28. V. 1960. 15. V. 1960. Narodno pozorište Beograd, Aretej ili legenda o svetoj Ancili, red. i sc. Bojan Stupica, ks. Mira Glišić, asg. Dragutin Savin, a.r. Divna Đoković, Jelašin Sinovec, Radmilo ĐURIĆ, sn. Ljubomir Stanišić ULOGE: Aretej - Vasa PANTELIĆ, Livija Ancila, Klara Anita - Marija DANIRA, Krisip - Rastko TADIĆ, Kajo Anicije Sever, Baron van der Bluten - Ljubiša JOVANOVIĆ, Aurelije - Petar BANIĆEVIĆ, Raul Sigurd Morgens - Raša PLAOVIĆ, Apatrid A - Milan PUZIĆ, Apatrid B - Božidar 117 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 117 2/18/2014 1:28:19 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni DRNIĆ, Prvi čuvar - Dragomir BOJANIĆ, Drugi čuvar - Stanko BUHANAC, Magistar - Severin BIJELIĆ, Magistra - Vera HREŠČAK, AlfonsoVoja JOVANOVIĆ, Čičerone - Pavle MINČIĆ, Crkvenjak - Radmilo ĆURČIĆ, Metr d Aotel Predrag TASOVAC, Batler - Ivan GORENKO, Doktor - Sava JOVANOVIĆ, Karabinjer - Rade POPOVIĆ, Čovjek u fraku - Mihailo RADOVIĆ. Nagrade Nagrada za suvremenu domaću dramu Radomir PLAOVIĆ za ulogu Doktora Morgensa Specijalna nagrada za dramski žanr kamernog tipa VI. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 13. 28. V. 1961. 16. V. 1961. Zagrebačko dramsko kazalište Zagreb, U Logoru, red. - Branko Gavella, sc.- Kamilo Tompa, ks. - Jasna Novak Šubić, ms. - Jurica Gabriša ULOGE: Kadet Horvat - Drago KRČA, Oberleutnant Doktor Gregor - Sven LASTA, Oberleutnant Doktor Puba Agramer - Josip MAROTI, Oberleutnant Walter - Ivan ŠUBIĆ, Feldmarschalleutnant von Hahnencamp - Boris BUZANČIĆ, Brigadir oberst Dragoilovich -Drago MITROVIĆ, Barun Granensteg - Ivo FICI, Barunica Meldegg Granensteg - Mia OREMOVIĆ, Grof Szeptycki - Božidar SMILJANIĆ, Pukovnik De Melocchio - Zvonimir ROGOZ, Major Hochnetz - Dražen GRINVALD, Artiljerijski kapetan Lukač - Fabijan ŠOVAGOVIĆ Husarski Rittmeister Jessensky Emil GLAD, Nadliječnik Doktor Altman - Zvonimir FERENČIĆ, Feldkaplan Anton Boltek - Fahro KONJHODŽIĆ, Kadet lovačke hodne Jankovich - Tonko LONZA, Zastavnik Šimunić - Zorko RAJČIĆ, Narednik Gradiški - Mirko VOJKOVIĆ, Poljski Židov - Pero KVRGIĆ, Infanteriegefreiter Oberkellner Kapauner - Andre LUŠIČIĆ, Infanterist Podravec - Mladen ŠERMENT, Ordonanc - Mato ERGOVIĆ, Ađutant - Ante DULČIĆ. Nagrade: Predstava u cjelini Ivan ŠUBIĆ za ulogu Valtera VIII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 4. 17. V. 1963. 4. V. 1963. Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Kristofor Columbo, red. - Josip Lešić, sc. i ks. - Vladimir Marenić, asg. - Rudolf Bruči 115-120 ULOGE: Kristofor Kolumbo - Đorđe JELISIĆ, Nepoznati - Vasja STANKOVIĆ, Prvi viceadmiral - Petar VRTIPRAŠKI, Drugi viceadmiral - Velimir ŽIVOTIĆ, Prvi oficir - Vitomir LJUBIČIĆ, Drugi oficir - Lazar BOGDANOVIĆ, Treći oficir - Milan TOŠIĆ, Kormilar - Stojan JOVANOVIĆ, Zvjezdoznanac - Miroslav TODOROVIĆ, Poet admiralske lađe - Jelena JEČMENICA, Očajni - Rade KOJADINOVIĆ, Slomljeni - Dušan CVETKOVIĆ, Prkosni - Zijo ZAGORČIĆ, Pijani - Branimir MIKONJIĆ ZOTOVIĆ, Plahi - Vladimir RATKOV, Pobožni - Dragoljub MILOSAVLJEVIĆ, Bezglavi - Nikola JOVANOVIĆ, Gladni - Dragiša ŠOKICA, Divlji - Ivica HAJTL, Vapijući - Mihailo ONEŠČUK, Bolni - Dušan SEKULIĆ, Beznadni - Ilija SLIJEPČEVIĆ, Razorni - Tihomir PLESKONJIĆ, Bijesni -Nikola MITIĆ, Vjerujući -Anton CRNJAKOVIĆ, Protuslovni - Vlada MATIĆ, Prvi podoficir - Dragutin KOLESAR, Drugi podoficir - Branislav GRGINČEVIĆ, Prvi redovnik - Tomislav JOVANOVIĆ, Drugi redovnik - Jovan SREMČEVIĆ, Treći redovnik - Josip POKA, Četvrti redovnik - Milan CVIJANOVIĆ, Prvi galijot - Feodor TAPAVIČKI, Drugi galijot - Nikola KNEŽEVIĆ, Treći galijot - Petar MIKALAČKI. 9. V. 1963. Narodno pozorište - Népszináaz Subotica, Leda, pr. - Kalmán Dudás, rd. Mihály Virág, sc. i ks. Dušan Jeričević. 14. V. 1963. Slovensko narodno gledališče, (Slovenačko narodno kazalište) Ljubljana, U agoniji, pr. Josip Vidmar, rd. France Jamnik, sc. Vladimir Rijavec, ks Mija Jarc ULOGE: Baron Lenbah - Stane SEVER, Laura Lenbah - Sava SEVER, Gluvonemi prosjak - Vinko PODGORŠEK, Dr. Ivan pl. Križovec - Vladimir SKRBINŠEK, Grofica Madlen Petrovna - Duša POČKAJ, Marija - Marija BENKO, Policijski pristav - Boris KRALJ. 16. V. 1963. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Leda, rd. i sc. Bojan Stupica, ks. Inga Kostinčer, ar. Vjekoslav Vidošević. ULOGE: Vitez Oliver Urban - Relja BAŠIĆ, Klanfar - Jurica DIJAKOVIĆ, Melita - Ivka DABETIĆ, Aurel - Vanja DRAH, Klara - Mira ŽUPAN, Fani - Jelena GRUIĆ-ORŠIĆ, Prva dama - Dubravka GAL-OREŠČANIN, Druga dama - Ana HERCIGONJA, Gospodin - Emil KUTIJARO. 118 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 118 2/18/2014 1:28:19 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Nagrade: Predstava u cjelini U agoniji - Miroslava Krleže, Slovensko narodno gledališče, Ljubljana. Sava SEVER za ulogu Laure, U agoniji - Miroslava Krleže, Slovensko narodno gledališče, Ljubljana Vanja DRAH za ulogu Aurela, Leda - Miroslava Krleže, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb IX.. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 3. 14. V. 1964. 8. V. 1964. Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Na rubí pameti, ad. Vera Crvenčanin, rd. Mata Milošević, sc. i ks Petar Pašić, ms. Karlo Bulić, ar. Mihailo Janketić ULOGE: Doktor - Ljuba TADIĆ, G. generalni direktor Domaćinski - Ljubiša JOVANOVIĆ, G. generalni direktor Bahmajer - Milan AJVAZ, G. generalni direktor Golombek - Branko ĐORĐEVIĆ, G. ministar dr. Marko Antonije Javoršek - Strahinja PETROVIĆ, G. ministar Pankracije Harambašević - Mlađa VESELINOVIĆ, G. dr Atila pl. Rugvaj - Marijan LOVRIĆ, G. dr Egon pl. SarvašDaljski - Moris LEVI, G. fon Petretič - Nikola SIMIĆ, G. Romualdo Marijan Florijani - Ivo JAKŠIĆ, G. dr. Verner - Slavko SIMIĆ, G. d.r Hugo-Hugo Petar SLOVENSKI, G. dr. Branko Radočaj - Ljubomir BOGDANOVIĆ, G. Franjo Ljubičić - Branko MILENKOVIĆ, Lirski pjesnik - Žarko MITROVIĆ, Dr. Katančić - Milorad MARGETIĆ, Ing. Sinek Miodrag RADOVANOVIĆ, Gđa Amalija Akvakurti-Sarvaš-Daljska - Kapitalina ERIĆ, Gđa Domaćinski - Marija MILUTINOVIĆ, Gđa Dagmar Varagonska - Nevenka MIKULIĆ, Gđa Agneza - Sonja HLEBŠ, Jedna dama - Nada GREGURIĆ, Jadviga Jesenska - Marija CRNOBORI, Sobarica - Snežana NIKŠIĆ, Liječnik - Mihailo JANKETIĆ, Brico - Joviša VOJNOVIĆ, Agent „ćudoredne” policije - Zoran RATKOVIĆ, Pero Krneta - Mihajlo KOSTIĆ, Matko - Marko TODOROVIĆ, Valent Žganec zv. Vudriga - Karlo BULIĆ. Nagrade: Vera CRVENČANIN za dramatizaciju Mata MILOŠEVIĆ za režiju Ljuba TADIĆ za ulogu Doktora XVI. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 26. V. - 7. VI. 1971. 7. V. 1971. Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, Kraljevo, rd. Dino Radojević, sc. Zlatko Bourek, 115-120 ks. Dijana Bourek, asg. Igor Kuljerić, lk. Bratoljub Klaić, ar. Nada Kokotović ULOGE: Dacar Ivo - FICI, Kumek Šestinčan Ante - DULČIĆ, Pijani kožar - Zvonimir FERENČIĆ, Kožareva žena - Zdenka ANUŠIĆ, Malograđanin - Božidar SMILJANIĆ, Purgarske gospe: Vjera ŽAGAR-NARDELI, Ljubica JOVIĆ, Helena BULJAN, Debeli purgar - Mato ERGOVIĆ, Staro Ture - Đuro UTJEŠANOVIĆ, Gazda Japica - Drago KRČA, Mamica - Marija KON, II. gost Boris MIHOLJEVIĆ, I. gost - Ljubomir KAPOR, III. gost - Božidar BOBAN, Kočevar - Vlatko DULIĆ, Mesar - Mladen ŠERMENT, Margit - Ljiljana GENER, Stela - Zdenka HERŠAK, Slijepac - Mirko VOJKOVIĆ, Dinstman - Ivo ROGULJA, Madam - Nada SUBOTIĆ, Lola - Inga APELT, Hajnal - Ljubica MIKULIČIĆ, Janez - Pero KVRGIĆ, Baraba - Drago MEŠTROVIĆ, Štijef - Josip MAROTI, Planetarica - Vesna SMILJANIĆ, I. gospodin - Emil GLAD, Čarobnjak; Kočijaš - Vinko VISKIĆ, Anka - Semka SOKOLOVIĆ, Herkules - Krešimir ZIDARIĆ, Kočijaš - Marino MATOTA, Bogalj Ivica VIDOVIĆ, Vojnik - Zorko RAJČIĆ. Nagrade: Predstava u cjelini Dino RADOJEVIĆ za režiju Pero KVRGIĆ za ulogu Janeza Nagrada okruglog stola kritike za predstavu u cjelini. XVIII. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 21. - 28. IV. 1973. 9 7 3. 21. IV. 1973. Narodno kazalište, Zenica, Kristofor Columbo, rd. Tomislav Durbešić, sc. i ks. Radovan Marušić, Boško Marković, asg. Nedžad Čamdžić Džadžo. ULOGE: Kristofor Kolumbo - Branko PETKOVIĆ, Nepoznati - Žarko MIJATOVIĆ, Kormilar - Marko MARTINOVIĆ, Poeta admiralske lađe - Nedžad ČAMDŽIĆ Džadžo. SUDJELUJU: Slavko MIHAČEVIĆ, Ibro KARIĆ, Adnan PALANGIĆ, Boško MARIĆ, Dragan MILANOVIĆ, Jasna PRŠA, Ana ĐORĐEVIĆ, Šefika KORKUT-ŠUNJE, Roksanda ŠTORF, Borislav CVETKOVIĆ, Faruk ZADIĆ, Anđelko ŠARENAC, Miodrag TRIFUNOV, Salko AVDIĆ 24. IV. 1973. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Leda (predstava u čast 80. godišnjice rođenja Mi119 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 119 2/18/2014 1:28:19 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni roslava Krleže), rd. Petar Šarčević, sc. Oleg Kasumović, ks. Ika Škomrlj, asg. Senka Milić ULOGE: Vitez Oliver Urban - Boris BUZANČIĆ, Klanfar - Jovan LIČINA, Melita - Eliza GERNER, Aurel - Zlatko CRNKOVIĆ, Klara - Neva ROŠIĆ, Fani - Lana GOLOB, Prva dama - Marija PARO, Druga dama - Jasna ANČIĆ, Gospodin - Zvonko STRMAC. IX.. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 17. 27. IV. 1974. 26. IV. 1974. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Put u raj, rd. Dino Radojević, sc. Drago Turina, ks. Ika Škomrlj, asg. Bogdan Gagić, sp Ivica Boban SUDJELIJU: Vanja DRAH, Vjenceslav KAPURAL, Jovan LIČINA, Uglješa KOJADINOVIĆ, Ivo KADIĆ, Miro ŠEGRT, Melanija DUGANDŽIĆ, Ana HERCIGONJA, Zvonimir ZORIČIĆ, Ljudevit GALIĆ, Jurica DIJAKOVIĆ, Dragan MILIVOJEVIĆ, Saša VIOLIĆ, Mirko ŠVEC, Ivan KATIĆ, Pavle BOGDANOVIĆ, Franjo ŠTEFULJ, Mustafa NADAREVIĆ, Amir BUKVIĆ, Tomislav STOJKOVIĆ, Branka CVITKOVIĆ, Marijan JERČIĆ, Željko VUKMIRICA, Darko SRIĆA, Tomislav ŠTRIGA, Mladen VASARI, Nada ABRUS Nagrade: Vanredna nagrada - za tekst Jovan LIČINA za ulogu Orlanda Nagrada za osobite zasluge Miroslav KRLEŽA književnik, Zagreb XX. JUGOSLOVENSKE POZORIŠNE IGRE, 16. 26. IV. 1975. 26. IV. 1975. Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, Gospoda Glembajevi (izvan konkurencije, 115-120 u čast nagrađenih), rd. Vladimir Gerić, sc. Berislav Deželić, ks. Ljubica Vagner ULOGE: Naci Glembaj - Tonko LONZA, Barunica Kasteli-Glembaj - Neva ROŠIĆ, Dr. fil. Leone Glembaj - Vanja DRAH, Sestra Angelika Glembaj - Marija PARO, Tit Andronik Fabrici-Glembaj - Zvonko STRMAC, Dr. iuris Puba FabriciGlembaj – Pavle BOGDANOVIĆ, Dr. med. Paul Altman - Dragan MILIVOJEVIĆ, Dr. teol. i fil. Alojzije Zilberbrant - Ivica KATIĆ, Oliver Glembaj - Amir BUKVIĆ, Ulanski oberlajtnant fon Baločanski - Zvonimir ZORIČIĆ, Kamerdiner Petar DOBRIĆ. XXI. JUGOSLAVENSKE POZORIŠNE IGRE, 15. - 24. IV. 1976. 19. IV. 1976. Akademski teatar „Jevgenij Vahtangov”, Moskva, Gospoda Glembajevi (izvan konkurencije), pr. - R. Afanasjev, D. Mansfeld, rd. - Miroslav Belović, sc. - I. G. Sumbatašvili ULOGE: Ignjat Glembaj - G. A. ABRIKOSOV, Barunica Kasteli-Glembaj - L. B. MAKSAKOVA, Dr. filozofije Leone Glembaj - J. V. JAKOVLJEV, Sestra Anđelika Glembaj - M. A. VERTINSKA, Titus Andronikus Fabrici-Glembaj - V. I. OSENJEV, Dr. juris Puba Fabrici-Glembaj - J. K. KARELJSKI, Dr. teol. i fil. Alojzije Zilberbrant - V. S. LANAVOJ, Dr. med. Paul Altman - J. J. FJODOROV, Oliver Glembaj - V. V. IVANOV, Ulanski oberlajtnant fon Baločanski - J. G. ŠERŠNJEV, Franc - V. A. POKROVSKI, Anita - D. M. PEŠKOVA. Srpsko narodno pozorište, Novi Sad 120 Klasje naših ravni, 9.-12., 2013. Klasje - prijelom.indd 120 2/18/2014 1:28:19 AM
© Copyright 2024 Paperzz
