Matija Molcer iz ciklusa Povratak 1 KLASJE naših ravni 3-4, 2013. Matija Molcer iz ciklusa Povratak 5 KLASJE - Korice spolja.indd 1 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 3-4, 2013. 8/3/2013 11:08:47 AM 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. KLASJE - Korice unutra.indd 1 8/3/2013 11:10:04 AM ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica Nakladnik: Matica hrvatska Subotica, 24000 Subotica, Ustanička 10, + 381 64 399 17 71 i Za nakladnika: Stipan Stantić Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Ljubiša Vuletić Računalna obrada: Studio SAM Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 3. – 4., 2013. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju. Klasje - prijelom.indd 1 8/3/2013 11:06:20 AM Kazalo 3-14 15-28 STAJALIŠTA ANTE SEKULIĆ, Pravopisac Lovro Bračuljević LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, Dvoplanska struktura Dnevnika o Čarnojeviću i njeno značenje 29-33 34-47 DRAMSKI I TV TEKST NIKOLA TUTEK, Pantigana STJEPAN BARTOŠ, Čarobna žena 48-52 53 54-60 61-62 PJESNIŠTVO DRAGO ČONDRIĆ, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji TOMISLAV KETIG, Oproštajni stihovi Borislavu Vesniću DIJANA BILOKAPA, Evo me, treperim LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, San o čovjeku, o ženi 63-79 80-81 PROZA ZVONIMIR TUCAK, Okrutnost bez boli HRVOJE PERO ŠENDA, Tajna 82-85 SUDBINE NEVENKA NEKIČ, Skica za portret Zlatka Tomičića 86-87 88-89 90-91 92-102 103-116 117-120 PRIKAZ SNEŽANA ILIĆ, Svila i škare SPOMENKA PODBOJ, Hrvatsko-židovske teme ZVONIMIR JANOVIĆ, Zamašno i važno djelo ĐURO VIDMAROVIĆ, Književna baština koja obvezuje – Razapet između politike i književnosti – Intelektualac renesansne širine BAŠTINA STEVAN MAČKOVIĆ, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) ANTONIJA ČOTA-REKETTYE, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ILUSTRACIJE MATIJA MOLCER iz ciklusa Povratak Klasje - prijelom.indd 2 8/3/2013 11:06:20 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević 3-14 Pravopisac Lovro Bračuljević ANTE SEKULIĆ I. U proučavanju hrvatske ortografije i jezika općenito još uvijek nemamo djelo, u kome bismo mogli naći povijest našega jezika i prikaze svih onih, koji su u prošlosti pridonijeli usavršavanju našeg pravopisa i književnog jezika. Jedno od značajnih, a manje poznatih imena u tom radu je Lovro Bračuljević. Sve što je o njemu do sada zabilježeno u našoj literaturi je oskudno. Sva skromna i pomalo stidljiva mišljenja o Bračuljeviću mogu se svesti na dva. Prvo je formulirala Jelica Golić u svome informativnom članku o počecima bunjevačke književnosti, gdje doslovce između ostaloga veli: «Narodni jezik uveo je u bunjevačku knjigu profesor filozofije i teologije Lovro Bračuljević (1685.– 1737.), izdavši u Budimu godine 1730. prvo djelo napisano fonetskim pravopisom pod naslovom ‘Uzao serafinske (nascki) goruchie gliubavi’ ... Ovo prvo bunjevačko djelo pisane fonetskim pravopisom objelodanio je Lovro Bračuljević 100 godina prije kulturno-nacionalnog pokreta Vuka Karadžića»1. Drugo je mišljenje napisano svega par godina ranije u jednom enciklopedijskom izdanju. Veoma je kratko: «Bračuljević fra Lovro, * 1685, + 1737. Napisao je nabožno djelo. Uzao serafinske ljubavi. On je prvi postavio načelo: ‘Piši kako govoriš’. Zalagao se za latinicu protiv tada još uobičajene bosančice, kojom su se u Bačkoj služili bosanski franjevci»2. Već ova dva mišljenja upućuju, da Bračuljevića treba upoznati. Zato ćemo pokušati iznijeti podatke o životu i radu ovoga pisca, a zatim ćemo na temelju njegovih misli analizirati tekst, odnosno povući zaključke. Kako nijedan pisac ne djeluje izolirano, nego uvijek u sklopu vremena i prilika, sigurno je i Bračuljević bio ne samo dijete svoga doba, nego je svojim pravopisnim idejama djelovao na svoje suvremenike 1 Jelica Golić: Počeci bunjevačke književnosti, Republika, god. XII., br. 5., str. 28., Zagreb, 1956. 2 Hrvatska enciklopedija, sv. 111., str. 212. s. v. Zagreb, 1942. i na druge pisce, o čemu će nas uvjeriti usporedba sa Stj. Vilovim i A. M. Reljkovićem. Na koncu ove radnje povući ćemo zaključke, koji se nameću. II. U dosta kratkom nizu bunjevačko-šokačkih pisaca, koji su pisali hrvatskim jezikom, na drugom mjestu, iza Mihajla Radnića, valja spomenuti Lovru Bračuljevića. Premda mu je zemljak Stjepan Vilov odmah poslije smrti napisao životopis3, ipak se o Lovri Bračuljeviću znade vrlo malo, jer se taj životopis izgleda dosta rano izgubio. Pokušat ćemo na temelju podataka, kojima raspolažemo, unijeti nešto više svjetlosti o njegovu životu i radu. U tome će nas pomoći u prvom redu građa, koju je o Bračuljeviću sakupio Ivan Kujundžić, a također i vlastita nastojanja, da što pouzdanije ispitamo rad ovoga našeg jezikoslovca. Bračuljević je rođen u Budimu, pa ga kroničari spominju pod imenom Laurentiusa Buda ili Lovro Budimski4. Kao godina njegova rođenja uzima se 1685.5 O Lovrinoj mladosti znamo malo. Nije poznato kada je stupio u franjevački red, niti gdje je svršio škole. Smijemo, međutim, nagađati, da je to bilo u nekom talijanskom gradu, sudeći po tome, što je dobro poznavao talijanski jezik. Dodajmo, da je to konac XVII. i početak XVIII. stoljeća, kada je bio običaj, da se franjevački pitomci provincije Bosne Srebrene uslijed teških društveno-političkih prilika šalju na nauke u Italiju. Kada je (1. rujna 1722.) Sveti zbor za proširenje vjere proglasio budimsko franjevačko bogoslovno učilište za «Studium generale I. classis» 3 Ivan Kujundžić: Fra Stjepan Vilov, bunjevački jezikoslovac, Klasje naših ravni, god. V., br. 1., str. 12-17. 4 Necrologium Bosnae Argentinae ... str. 7. 5 Šime Ljubić: Ogledalo književne povijesti jugoslovjanske... n. kj. II., str. 492. Matković: Bibliografija bosanskih franjevaca, str. 19/20. Horányi Memoria Hungarorum ... pars 1, str. 344/5. 3 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 3 8/3/2013 11:06:20 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević sa svim pravima i povlasticama, koje uživaju druga takva učilišta6, prvi lektori, koji su predavali na njemu bili su Petar Karapandžić iz Mostara, Lovro iz Budima i Šimun Mecić, koji je prije bio generalni lektor u Dubrovniku7. Na toj je dužnosti ostao Lovro Bračuljević deset godina odgajajući franjevački podmladak. Zadnji put je bio imenovan generalnim lektorom u Budimu (skupa s fra Jeronimom iz Rame, Stjepanom Vilovim i Petrom Karapandžićem) na redovničkoj skupštini Bosne Srebreničke, održanoj 25. kolovoza 1732. u Brodu8. Ondje je radi svojih zasluga oko odgoja mladeži postao i lektor jubilat9. Redovnici su Bračuljevića cijenili, te ga 1735. nalazimo među vijećnicima provincije10. Iste godine, kada je Lovro Bračuljević postao vijećnikom, uspostavila se i stanovita zategnutost u odnosima između franjevačke provincije Bosne Srebrene i kalačkog nadbiskupa Gabrijela Patačića (1733. –1745.), koji je u početku svoga upravljanja pokazao sklonost prema franjevcima. Patačić je odmah, čim je sio na stolicu kalačkih nadbiskupa osnovao sjemenište za uzgoj klera, pomoću koga bi obnovio svoju nadbiskupiju. I kako je dobivao nov svećenički pomladak, tako je nastojao istisnuti franjevce sa župa i vratiti ih samostanskome životu. Franjevce je to teško pogodilo, jer su oni te župe vodili i za vrijeme teškoga turskog gospodstva11. Neki drže, da je upravo zbog toga propustio provincijal Bosne Srebrene Luka Karagić, kada je bio u Baji, uobičajeno poklonstvo kalačkom nadbiskupu, koga je taj propust uvrijedio12. Franjevački kroničar Fermendžin veli, da je nakon toga slijedilo oduzimanje župa od franjevaca13. Međutim, madžarski povjesničar Katona misli, da se konkretno radilo samo o oduzimanju filijala u Gari, Kačmaru i Baškutu, kojima se 6 Jelenić: Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke, str. 17/1. 7 Jure Božitković: Kritički ispit popisa vikara i provincijala... Franj. Vjesnik, VI. 1936, str. 183. 8 Jelenić: Spomenici kult. Rada ... str. 25. 9 Pavić: Ramus viridantis olivae ... str. 58. 10 Fermendžin E.: Chronicon... – Starine Jug. Akademije, XXII, str. 66. 11 Katona: Historia metropolitanae ecclesiae Col, pars I, str. 223. 12 Fermendžin, Op. cit., str. 66. 13 Ondje 3-14 upravljalo iz «ilirske župe» u Baji, a koju su opet vodili franjevci, te o stvaranju novih župa u tim mjestima14. U toj dakle stvari bili su poslani nadbiskupu vijećnici Bračuljević i Vilov, da ga upozore neka odustane od svoga nauma, jer će inače doći u sukob s njihovom provincijom15. Njihovo upozorenje nije donijelo pozitivnih rezultata. Tada je vijeće Bosne Srebrene sabrano u Našicama god. 1736. poslalo Bračuljevića u Beč, da obrani prava provincije i da ishodi dopuštenje, kako bi se u Pakši mogla podići kapelica. U Beču, međutim, nije mogao ništa postići, pače izazva ogorčenje, a pokrovitelja nije našao nigdje16. Kao generalni povjerenik pohodio je franjevačku redodržavu u Bugarskoj17. Umro je u Budimu 21. studenoga 1737. godine18. Njegov ga je mlađi redovnički brat Mirko Pavić, također rodom iz Budima, ovjekovječio u svome djelu Ramas viridantis olivae ... između ostalog i ovim riječima: «Smio bih o njemu reći, da u tom samostanu od osnutka njegova nije umro nitko, ko bi toliko poticao duše na krepostan život kao Lovro».19 I sav je književni rad Lovrin bio usmjeren u tom pravcu: potaknuti ljude na krepostan život. Ne treba tražiti nikakav drugi smisao njegova rada. Njegova nam djela svjedoče o tome. Prvo i najstarije njegovo djelo nosi naslov (transkribirano) Dobar put putovanja krstjanskog u raj vičnjega uživanja to jest vladališta za pravo, i korisno služiti Bogu, u davnašnjemu glasnomu poglavitomu Bratinstvu konopnog pojasa Frančeškanskoga davno uzdignutomu u manastiru svetoga oca Frančeska, male braće redovničkog obsluženja Provincije srebrno Bosanske, u Budimskome gornjemu varošu i u mlogima drugim misli iste provincije i boljma uređenomu godine Isukrstove 1730. Budimskog uzeća iliti oslobođenja od 14 Katona. Op. cit., str. 223. 15 Fermendžin, Op. cit, str. 66. 16 Ondje 17 Horányi: Memoria Hungarorum... 1, str. 344/355. 18 U knjizi Schematismus almae provinciae s. Ionnis a Capistrano... ad annum 1887. Na str. 5. Appendixa navodi se kao dan Lovrine smrti 23. studeni 1733. – Međutim, Horányi, Kukuljević, Matković, Ljubić i drtugi tvrde, da je Bračuljević umro 1738. god. Mi smo skloni primiti mišljenje Šafarika, Batinića, Pavića i Jelenića, da je Lovro Bračuljević umro 21. studenog 1737. 19 Pavić, Op. cit., str. 53. 4 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 4 8/3/2013 11:06:20 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević turskog dušmanstva četrdeset i četvrte. Tlačeno u Budim u po Ivanu Đurđu Nottenstein stampaturu20. Sam naslov, nimalo čudan i neobičan za ono vrijeme, dosta govori o sadržaju knjige, koja je razdijeljena na osam poglavlja s predgovorom, jednom molitvom prigodom stupanja u Bratinstvo i pogovorom. Iz toga se pogovora vidi, da je u isto vrijeme u tisku i druga veća, Bračuljevićeva knjiga, koja radi o istom predmetu. To je njegov (transkribirano): Uzao serafinske, naški goruće ljubavi, tri put svezan, To jest kratko, ali temeljito popisanje početka ukorenjenja, i raširenja davnašnjeg poglavitog, iliti Arhi-Bratinstva konopnog pojasa Patrijarske svetoga Oca Frančeška, uzdignutog odavna u Carkvi i manastiru male Braće redovničkog obsluženja sinova istog Patrijarke, Provincije srebrno Bosanske, u Kraljevskomu, i slobodnomu Gradu Budimu, poglavitomu Madžarske zemlje. U tri dijla razdiljeno od kojih parvi meće prid oči, koren, početak, raširenje, otajstva, i dužnosti potribitog obsluženja, Bratinstva. Drugi tolmači oproštenja, i daje mloge lipe i potribite nauke zdravom karstjanskom virovanju, ufanju, i bogoljubnom dilovanju kriposti. Treći pripisuje zakon vladanju, posebitom, i općenom, Bratinstva, i broj oproštenja, koja se s obsluženjem istoga dobivaju. Sve pripravljeno, služeno, i po dtlač dato, s trudom i s perom o. F. Lovre Bračuljevića zavitnika spomenutog gori Reda, i Provincije, štioca poglavitog svetoga Bogoslovstva, u škuli, i manastiru svetog Oca Frančeska, istog Reda i Provincije, u imenovanom gradu, godine Isukarstove 1730. Pripijsano i prikazano na poštenje, falu, i diku istog uzvišenog i po svemu svitu slavno-glasnog Bratinstva osobito skupljenih, sjedinjenih, i svezanih s pojasom istog, pod vladanju i upravljenjem tlačeno. S dopuštenjem starješinah. U Budimu, po Ivanu Djurdju Nottensteinu stampaturu21. Kako je djelo prije tiskanja bilo poslano na ocjenu Stjepanu Vilovu, koji je tada bio generalni lektor bogoslovlja, izrazio se ovaj o njemu najpohvalnije22. Isto je učinio i drugi cenzor Petar Karapandžić iz Mostara. Bračuljević je Uzao doista bogata riznica zna20 Format: 12, str. 69 + 1. 21 Format: 8, str. XXVIII + 578 + 15. 22 Str. XVI. – Bračuljević, Uzao... 3-14 nja. U njemu je skupio moralke, dogmatike, crkvenog prava i crkvene povijesti. No osobitu vrijednost imao to djelo zbog jedne rasprave o pravopisu, a koja je u njemu otisnuta pod naslovom Opomena za pravo, dobro, i lako štiti ove knjige23. Pisac tu iznosi svoja načela o pravopisu i veli, da je «lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori, jer štogod je od više, nije faljeno, veće kuđeno. Superflus sunt vitanda. Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorimo, i izgovaramo naški riči: jer kako se mogu izgovarati, onako se moggu i u knjigah štiti».24 Bračuljević piše latinicom i ikavicom, ali i sam priznaje, da su mu «vlastita slova bosanska iliti sarbska», tj. bosančica ili pismo, koje se u Bosni pod utjecajem katoličkih duhovnika razvilo iz ćirilice, te su se njime služili već od samog početka samo katolici i bogumili25. Da li je Bračuljević izdao još koje djelo? Teško je tvrditi, jer trećega djela ne spominje nijedan bibliograf osim Szinnyeia26. No, Bračuljević je i sa ova dva spomenuta djela mnogo dao. Podaci iz Bračuljevićeva života na neke činjenice, koje traže dopune. Prije svega, Lovro Bračuljević je svojim rođenjem i djelovanjem pripadao podunavskim Hrvatima, odnosno onoj rijetkoj skupini učenih ljudi svoga vremena, koja u svom radu nije poznavala samo granice svoga zavičaja, svoje uže domaje, nego je svojim pregalačkim nastojanjima ostavila baštinu kojom se ponosi čitav narod. Zatim, Lovro Bračuljević je pripadao jednom dijelu naroda i svome vremenu, o kome treba ipak nešto reći. Makar u kratkom društveno povjerenom presjeku. Povijest i društvene prilike Lovrina zavičaja mogu se sažeti u slijedećih nekoliko crta: Zbog učestalih borbi s Turcima, nekada gusto 23 Bračuljević: Uzao... str. VII-XII. 24 Ondje, str. XI, XII. 25 Mate Tentor: Bosančica, Povijest hrv. Zemalja Bosne i Hercegovine str. 825-829. 26 Szinnyei u svome djelu Magyar irók élete és munkái I. (stup. 1314) tvrdi, da je Bračuljević osim U z l a izdao u Budimu god. 1747. Još dva manja djela vjerskog sadržaja i da se ona čuvaju u knjižnici nar. muzeja u Budimpešti. Kako je međutim Bračuljević umro već 1737., ostaje jedna mogućnost, da su djela tiskana nakon Lovrine smrti. Ovaj podatak nismo provjerili, pa ga primamo s rezervom. 5 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 5 8/3/2013 11:06:20 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević naseljena bačka ravnica gotovo je sasvim opustjela, te je u trideset naselja bilo još jedva toliko ljudi koliko prije u jednom mjestu. Osobito je bitka kod Mohača 1526. ostavila jake tragove, pa je austrijska vlada, odnosno vojna uprava odlučila da opustjele krajeve južne Ugarske naseli dobrim ratnicima i braniteljima te je odobrila da se na području današnje Bačke, oko Baje, Sombora, Subotice, Segedina pa sve do Budima dosele Hrvati iz krševite Dalmacije, Like i Herceg-Bosne. Ali naseljavanje Bunjevaca u ove krajeve teklo je postupno i trajalo je nekoliko stotina godina. Postoje dokazi, da je njihova seoba počela već u 13. vijeku, ali se upravo ova, u 17. stoljeću, pod vodstvom franjevaca drži najznačajnijom. Uglavnom se autori slažu, da je iza god. 1687., kad je austrijska vojska osvojila Segedin i potisnula Osmanlije na jug, počeo za Bunjevce mirniji život. Ali, pošto su oslobođeni od turskog jarma, postali su oruđe u rukama visokog plemstva. Feudalizam je nosio sobom drukčiji način patnje i lišavanje ljudskih prava. A na ovom području teškoće su pojačane i jakim presizanjem madžarskog visokog plemstva na tlu Lovrina zavičaja27. U takvim se uvjetima i prilikama rodila bunjevačka književnost. U to vrijeme naukom i književnošću se bave uglavnom crkveni ljudi, a svi su tekstovi na ovom području pisani u prvo vrijeme za potrebe crkve. Knjige su rijetko tiskane, pa su se umnožavale uglavnom prijepisom. Konačno: svi podaci ovdje izneseni svjedoče, da je Lovro Bračuljević bio bunjevački Hrvat; da je kao redovnik djelovao na širokom području svoje redodržave i da je kao rijetko učeni čovjek bavio se knjigom i naukom i nastojao da njegova napisana riječ bude što bliža čitatelju. 3-14 mnogim karakterističnim lokalnim izrazima i uzrečicama, a protkan je turcizmom, madžarizmom i germanizmom».28 Ovo vrijedi u načelu, ako se želi raspravljati o sadržaju književnosti o kojoj je riječ. Pa i u analizi sadržaja Bračuljevićevih djela. Ali ovdje nas zanimaju pravopisna pravila, koja je ovaj pisac nastojao primijeniti u svom književnom radu, kako bi mu djela bila što razumljivija i dostupnija čitalačkoj publici. Svi napisi o Bračuljeviću ističu s općeg kulturno-historijskog gledišta upravo njegov rad na pravopisu. Ali ne treba očekivati zamašno djelo u tom smislu. Rijetki sačuvani primjerci Bračuljevićevih knjiga upućuju nas da u cijelosti iznesemo – bez prilagodbe današnjoj ortografiji – njegove Opomene za pravo, dobro i lako štiti. Taj tekst pružit će nam neposrednu građu za zaključke o Bračuljevićevim nastojanjima, da štivo svojih djela učini čitljivim. III. Prije svega valja imati na pameti da se «tek u 18. vijeku javlja u bunjevačkoj književnosti prva generacija pisaca, koja je dala vrjednija djela. Na formiranje bunjevačke književnosti djelovalo je više komponenata, međutim, najsnažniji utjecaj izvršila je crkvena književnost i narodno pjesništvo. Knjige su pisane i latinskim i govornim jezikom (odnosno ikavštinom), koji obiluje OPOMENA ZA PRAVO, DOBRO I LAKO SCTITI OVE KGNIGHE Kako se jeziczi megiu sobom u ricsi, i u imeni stvarih ne udaraju, takose malo koi, s’ drughim, u glassu izgovaragnia vlastiti imenah, i ricsih, slaxe: imajuchi niki krupno, niki tanko, niki osctro, niki slatko, niki tescko, niki lako, ili sassvim, ili mloghi ricsh izgovaragnie: Zato, ne imajuchi vlastiti slovah, svaki drugacsie slaxe u svoi jezik latinska slova, za ucsiniti glass vlastitogh izgovaragnia. Buduchi dakle dase u nascem jeziku, ovo slovo S, u nekim ricsima izgovara po naravi svojoi, tojest tanko, kako u ovim, sladak, suh, sam; a u nekim krupno, kako u ovim, suma, serbet, saran. Takogier i ovo drugo slovo G, nigdase izgovara krupno, kako u ovoj ricsi, Angieo; a nigda tanko, kako u ovim, mloghe, raghe. Po isti nacsin ova slova L N nigdase izgovaraju po naravi svojoj, tojest tanko, kako u ovim ricsma, lin, lagan, lud, ne manie, nechiu; a nigda debelo, i slatko, kako u ovim, liudi, liubav, niegov, niezin. Takogier ovo slovo C nigdase izgovara tanko, kako u ovoi ricsi car, novac, novca a nigda krupno stisnuto, kako u ovim, covik, coban, cirak; a nigda debelo osctro, i kao zvecsechi, kako u ovim, macar, ancar, sincir; a nigda krupno slatko, i kao razliveno, kako u ovim, ducian, moguc, beciar. Josc visce: slova glassovita, 27 Jelica Golić: Počeci bunjevačke književnosti... str. 28. 28 Ondje. 6 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 6 8/3/2013 11:06:21 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević tojest A E I O U nigdase, u istom latinskomu jeziku izgovaraju kratko, i barzo: kako u ovim ricsma, Adam, evo, igi, odkud, uzmi; a nigdase protexu, kako u ovim, Ana, Eva, Ivo, Bogh, udo. Zato za dighnuti smetgniu u setivegniu, vaglia, kako u izgovaragniu, tako i u pijssmu razlucsitihi. Scto razliczi, razlicsito csine. Macxari tako, a drughi drugacsie. Od nasci, u ovi strana, mloghi slide macxare. Ali nemoxemo u tomu pravie, i pofaglienie ucsiniti, nego slaxuchi latinska slova, za nscko izgovaragnie, onako, kakosu nasca vlastita slova, tojest Bossanska,, iliti sarbska za to sloxena: Buduchi da svaki narod, koi ima vlastita slova (koliko ja znam) kadse s’ tugi slovi sluxi u svoi jezik, slidi nacsin od pijsagnia s vlastitima slovi, kako imamo blizu priliku, tojest od Nimaczah. Buduchi dakle da u nasckomu pijssmu, tojest kad piscemo s nascima vlastitim slovih za izrechi krupno ovo slovo S mechiese sc’ gnime ovo slovo C. I premda je u nasci slovi bascka tanko, bascka debelo S risctamagnie debelo S ima priliku od S i od polak C, s’ traga: oboje tanko nascko S c, a ovo debelo a ovo C . Alise neima mechiati C pria gniega, vech odma posli: kadbose pria metne, i se’ gnimse slaxe, onda csini debelo C kakochemo sad rechi. A za izrechi debelo i slatko ova slova L N mechiese sc’ gnima ovo slovo G kojese u nasckom pissmu zove gerv, ali ne posli, vech udigl pria gni. I kadse slaxu s’ slovom A ili s’ slovom E ili s’ slovom O ili s slovom U, prid sobom: to jest posli sebe; vaglia vazda megiu gni metnuti slovo I. Jer tako lipsce, i pristalie izlazi gniovo slatko, i kao razliveno izusschiegnie; i razlucsujuse od svojega izgovaragnia, u drugim nikim ricsma; u koima premdaje pria gni slovo G i sc’ gnimase slaxe; niscta nemagnie ne izgovarajuse slatko, vechie tanko, kako u ovim ricsma; gluh, glava, gladan, gnoi, tojest trulost; a dogodse moxe vaglia tako slova u slagagniu, za izgovaragnie ricsih, uregivati, da jedno drugo ne smeta; nittise isto smeta u glassu, koi ima csiniti u jednoi ricsi, od glassa, koi csini u drugoi ricsi; toboje zanat, koise u uregiegniu svaki drughi stvari bilixi i fahli; navlastito kad neima tomu posebitogh vlastitogh halata, vechiese s’ maistoriom mudre pameti csini. Odkud moguchi josc u izgovaragniu debelu, i tanku slova S, po recseni nacsin, bitti smetgnia; kako i u izgovaragniu debelu, i tanku slovah L N, zarad C, koje 3-14 daje slovu S debeo glass, i zarad I, koje daje slovom L N debeo sladak. Kako kadse slovo C slaxe s’ slovom kojeje prid sobom, a ne kojeje za sobom, na priliku u ovoi ricsi, dopusschiegnie, tiscchiegnie. I kad slovo I ulazi u rics, ne za glasssamo, vechie i za zlamegnie naravno ricsi; a za gnim ne slidi ni A, ni E, ni O, ni U, na priliku u ovim ricsmah: digni, ggnizdo, diglisu. Zato vaglia daglie od toga znati, da kadse slovo C slaxe s’ slovom, kojeje prid gnim, a ne kojeje za gnim; buduchi za gnim slovo S, i izgovarajuchise; vagliaga metnut dvostruko, kako u ovoi ricsi, dopusschiegnie. Akolise slovo S, koje je za gnim, izgovara debelo, vaglia metnuti prid gnim dva C jedno kojechiese sloxiti, sc’ gnime, a drugo, kojechiese sloxiti s’ slovom, kojeje prid sobom, kako na priliku u ovoj ricsi: tiscchiegnie. A kad za slovom I ne slidi ni A, ni E ni O, ni U; a rics s’ zlamenovagniem svoim nossi, dase slovo L, ili N, kojeje udigl prid gnim; tojest pria gniega, i slovo G, kojeje prid ovim, obadva izreknu csisto, i tanko; onda vaglia megiu slovom G i slovom L ili N, metnuti ovo slovo H; kako na priliku u ovoi ricsi: dighni, prighni, saghni. I kadgod rics nossi dase slovo G izrekne tanko, navlastito kad za gnim udigl slidi slovo E, ili I vazda vaglia megiu gni metnuti slovo H; kako u ovim ricsma: mloghe, raghe; kadbo za gnim slidi A ili O, ili U, lakose brez drugoga megiu gnima slova tanko slaxe, i izgovara; kako na priliku, svetoga, mlogo, slugu. Zato kadse s’ ovima slovi A, O, U, udigl slaxe, i izgovara krupno, vaglia vazda, megiu gni metnuti ovo slovo I: kako na priliku, lagia, dogio, tugin. A kadse slovo G u ricsi na kraju s’ traga izgovara tanko, vazda vaglia za gnim metnuti slovo h; kako na priliku u ovim ricsma Bogh, slogh, za razlucsegnie od izgovaragnia svoga u drughim nikim ricsma, u koimase i na tragu izgovara krupno; kako na priliku u ovoi ricsi tiscchiegnie. A kad za slovom I naslidi ni jedno recsenih gori slovah, a i slovo L ili N, kojeje udigl za gnim, to jest pria gniega, izgovarase krupno slatko; i G, kojeje za ovim, izgovarase tankor, onda vaglia prid L, ili N metnuti dva G, jedno kojechiese izrechi tanko, a drugo kojechie dati slovu L ili N debeo sladak glas; ilmu metnuo megiu dva G slovo h, il nementuo; kako na priliku, ghgnilo, ghgnizdo, ili ggnilo, ggnizdo. Pak da i neimamo ovakomu slagagniu latinskih slova u nasc jezik, priliku od slagagnia nascih vlastiti slova, joscbi bilo 7 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 7 8/3/2013 11:06:21 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević pristalie, i razloxitie ovakoih slagati; zascto nascse jezik s’ glassom izgovaragnia vlastiti ricsih naivechie udara s’ Talianskim jezikom; onibo kao i mi u nikim ricsma recsena slova izgovaraju tanko, a u nikim krupno, i debelo slatko. A onihi za tako razliko izgovaragnie slaxu kako gori rekko. Nitt se mogu u tomu pogarditi kako malo znani, jer oni od toga imadu glasne sckule, i u gnima varlo razumne mesctre, koi s’ velikim, i mloghim proczigniegniem, csisteh, i zavarscuju gniov jezik. Za razliko slagagnie slova C, po razlikom istoga izgovaragniu kakosam gori rekao, neima prilike u slagagniu nasckih slova, jer u nascki slovi, basckaje slovo tanko C, kogasam gori priliku metnuo; bascka debelo stisnuto, koga je ovo prilikav v; bascka krupno slatko. A Talianczi, s’ koimase u glasu izgovaragnia ricsh, udaramo, samo C, krupno stisnuto izgovaraju, darxebo damuje to naravni glass: a gdise tanko izgovara, mechiu dva zz; a gdi krupno slatko, mechiuh k’ gniemu ovo slovo h. Csetvarto istogh izgovaragnie, u vlastite ricsi gniova jezika nigdi ne ulazi, premda Franczuzi G osctro izgovaraju; kako i Dubrovcsani, kad govore Talianski. Menise ovi nacsin, ta razliko slagagnie latinskoga C, u nasckom govoregniu, po razlikom istoga recsenome izgovaragniu naiprilicsnii vidi. Tojest, kadse izgovara tanko, primetnuti k’ gniemu slovo Z, jer mechiatiga sama za tanko izgovaragnie, kako niki csine, nemoxe bitti brez smetgnie u nasckom govoregniu; jer po obicsaju latinskoga jezika csestobise svaki zatarkao izrechiga kao K, takobose izgovara u latinski, kadgodje za gnim, ili prid gnim A, ili O, ili U; seto u nasckomu nemoxe vazda bitti, jer mloghe ricsi nosse, dase i megiu ovima slovih, toliko prie, koliko posli gniega stojechi, izrekne tanko, kako Otacz, Otezu, Otcza. Kadse izgovara debelo stisnuto, primetnuti k’ gniemu s’ prida slovo S, kako u ovoi ricsi csovik. Kad krupno osctro i kao zvecsechi, primetnuti k’ gniemu, takogier s’ pridi, slovo X, kako u ovoi ricsi macxar. Kadse izgovara debelo slatko, primetnuti k’ gniemu, takogier s’prida, slovo H, kako u ovoi ricsi srichia. Ovako dakle vaglia slagati latinska slova u nasc jezik, navlastito gdi imamo priliku od slagagnia nascki slovah: da ne uzimamo na sebe czigansku pogardu, koi, i imajuchi s’ csim kod svoje kuchie xiviti, nisctanemagnie igiuch te prosse 3-14 po tugi vrati. A pak takose sluxe s’ latinskih slovih, danascgni dan, u svoi jezik, poglavitii i mudrij narodi svita, kako Nimczi, za izgovaragnie krupno slova S (u gnibo neima izgovaragnia debela slatka slovah L, N, ni krupna stisnuta, ili krupna osctra, ili krupna slatka, slova C, ni krupna G). Talianczi, i Scpagniuli. I takosuse sluxili nasci stari, kakosse vidi u kgniga, kojesu na sctampu dali, navlastito u pogarg egniu svita O. M. P. Fra Mihe Radnichia. I takosu sloxena u ovi kgniga, da priliku debelogh S, ne piscese suma, serbet, saran, vechie scuma, scerbet, scaran. A za priliku tankogh G ne piscese, m’oge, rage, vechie mloghe, raghe. A za priliku izgovaragnia krupna slatka slova L, N ne piscese, njegov, njezin, liudi, ljubav, vechie gniegov, gniezin, gliudi, gliubav. A za izgovaragnie tanko slova C, ne pescese car, novac, novca, vechie czar, novacz, novcza. Niti za izgovaragnie krupno stisnuto istoga, covik, coban, cirak, vechie csovik, csoban, csirak. Nitti za krupno osctro, macar, ancar, sincir, vechie macxar, ancxir. Nitti za krupno slatko, ducian, mogiuch, beciar, vechie, duchian, moguch, bechiar. Zlamegnia od protezagnia, i hitra iliti kratka izgovaragnia slovah latinski jezik ima svakomu vlastito; tojest dugomu, a drugo kratkomu, premdahi obicsainim nacsinom ne meche u sctampu, svarhu takih slovah, izvan ovi knigah gdi to ucsi, i gdi daje imena stvarih. Ali neucsechise to ossobito u nascem jeziku, vagliahi obicsainim nacsinom mechiati svarhu slova. A da nie mlogo scaragnia u pissmu, mechiese samo jednogh izgovaragnia zlamegnie; ili dugogh, ili kratkogh, moguchise po tomu za dosta znati, kako vaglia svako izgovarati; zascto slidi, da svarhu kojeghgod slova nie takogh zlamegnia, na priliku dugogh izgovaragnia, kratkose, iliti hitro izgovara. Ja u ovi kgniga mechiem zlamegnie dugogh izgovaragnia, kako csine i Talianczi; kojeje ovo / Svarhukogsegod dakle slova u ovi kgniga nagie ovo zlamegnie, odnose dugo izgovara, tojest protexe, akobi i nebilo ovako okrenuto, vechie drugacsie, na priliku ovako’, ili ovako’ tojest, ilmu bilo uprav metnuto, ili naghnuto na livu, il na dessnu stranu. Koje zlamegnie vaglia varlo paziti, jer u mloghim ricsma, nedavsci kojemgod slovu vlastito kolikoistvo, drugo zlamegnie, nego imade, tojest nego nossi govoregnie, kako u ovim ricsma, kad, dugh; koje, akose proteghne, u parvoi 8 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 8 8/3/2013 11:06:21 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević A, a u drughoi U, parva zlamenuje m riscav dim, a druga duxnu stvar. Akolise hitro, i kratko izreknu, parva zlamenuje vrime, na priliku rekavsci, kadje to i to bilo, a druga zlamenuje dugacsku stvar, na priliku rekavsci, dugh csovik tojest dugacsak. Mloghi, za zlamegnie dugogh izgovaragnia mechu dva put isto slovo, na priliku kaad, duugh; ali i to csini smetgniu razumu, jerse i tako moxe kratko izrechi, izrekavsci csisto dva put isto slovo; ili odvechie dugo. Pakje to mloghim mudrim marsko, marzechi mloghi zato na Franczuzki jezik, koi po tri po csetiri slova mechie, za izrechi jedno. Naiposli imasse znati, da u latinski jezik, od sami neglassoviti slovah, kakasu sva, ossim ovih pet A E I O U, nigda ne biva glassovita rics, tojest s’ zlamenovagniem kojegod istinite stvari nitti zato ima u gniemu i jedna taka rics, nitti u govoregniu razumnom dolazi. Ali nie tako u drughi jeziczi, ni u istom nascemu, bivsci u gniemu dosta ricsi, koje (premda niki obicsaju, piscuchi, mechiati u gni kojegod glassovito slovo) izgovarajuse s’ samima neglassoviti slovi, kako na priliku ove ricsi: Grk, krst, i mloghe drughe, koje niki ovako piscu Gark, kerst: Alie lipsce, i pofahglienie, pissati onako, kakose govori, jer sctogod je od visce, nije fahglieno, vechie kugieno: Superflus sunt vitanda. Zato ja u ovim kgnigam piscem onako, kako govorimo i izgovaramo nascke ricsi; jer kakose moguh izgovarati onako se moguh i u kgnigah sctiti. Iz Opomena Braćuljevićevih nije teško odmah izlučiti najkrupnija pitanja,koja su ga mučila. Pisac nailazi na poteškoće u pisanju glasova: č, ć, š, ž, dž, đ, lj, nj, g. Ali najbolje je poći redom, kojim je sam autor Opomena nizao svoje misli. Bračuljević najprije ističe razliku među jezicima, ali ulazeći neposrednije u pitanje pravopisa kod nas, on ističe da se kod nas riječi razlikuju u izgovoru: «imajući niki krupno, niki tanko, niki oštro, niki slatko, niki teško, niki lako, ili sasvim ili mlogi ričih izgovaranje». Već u rečenicama, koje slijede Bračuljević ilustrira primjerima što podrazumijeva pod «krupnim, tankim, oštrim, slatkim, teškim ili lakim» izgovaranjem. Ne mijenjajući stilizaciju, ali prilagođujući ortografiju, navodimo doslovce Bračuljevićeve rečenice: «Budući dakle da se u našem jeziku ovo slovo S 3-14 u nikim ričima izgovara po naravi svojoj, to jest tanko, kako u ovim: sladak, suh, sam, a u nikim krupno, kako u ovim: šuma, šerbet, šaran». A dalje veli: «Po isti način ova slova L, N nigda se izgovaraju po svojoj naravi, to jest tanko, kako u ovim: ljudi, ljubav, njegov, njezin». Ova nas dva ulomka već upućuju, da Bračuljevićevu terminologiju možemo odmah razumjeti. Kad naime govori o tome, da se glasovi S, L, N, C i dr. izgovaraju «po naravi svojoj» misli na glasove sibilante (s, z, c), odnosno na likvide (l, n) i velare (k, g, h). Svi drugi izrazi: krupno, debelo, slatko, teško i lako zapravo označavaju glasove, koje imenujemo palatalima (prednjonepčani glasovi). Ali Bračuljević je s obzirom na poteškoće, koje je u pismu želio riješiti istaknuo: «Još više: slova glasovita, to jest A, E, I, O, U nigda se u istom latinskom jeziku izgovaraju kratko i brzo, kako u ovim ričma: Adam, Eva, Ive, Bog, udo». Ističući ovako samoglasnike Bračuljević će u svojim uputama za čitanje i pisanje naglašavati značenje vokala za susjedne samoglasnike. Dodajmo, da Lovro nije poznavao glasa j, pa će njegove primjedbe o samoglasnicima biti još značajnije. Nakon tih svojih načelnih primjedaba Bračuljević ističe, da želi ukloniti smetnje, koje se javljaju u pismu i čitanju kod nas. Zna Bračuljević, da se mnogi naši pisci ugledaju u pogledu ortografije u madžarske pisce. Ali on se protivi takvim ugledanjima i sljedbama, nego ističe potrebu usklađivanja našega jezika i naših potreba s postojećim pismima, odnosno latinskih slova i bosančice. Doslovce kaže: «Ali ne možemo u tom pravije i pohvaljenije učiniti, nego slažući latinska slova za naško izgovaranje onako, kako su naša vlastita slova, to jest bosanska iliti srpska za to složena, budući da svaki narod, koji ima vlastita slova (koliko ja znam) kad se s tuđi slovi služi u svoj jezik, slidi način od pisanja s vlastitima slovi, kako imamo blizu priliku, to jest od Nimacah». Bračuljević dakle nenametljivo, diskretno ističe potrebu usklađivanja latiničkog pisma s našim. Pripadnik franjevačke provincije bosansko srebreničke Bračuljević pozna bosančicu, voli je i vidi, osjeća da je kod stvaranja toga pisma posebna pažnja poklonjena našem jeziku, potrebama našeg govora. A upravo tu crtu Bračuljevićevu, tu odluku njegovu, tu ljubav prema 9 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 9 8/3/2013 11:06:21 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević našoj pismenosti i tradiciji treba zabilježiti. Ona je simpatična, draga. U pogledu pravila pisanja Bračuljević je predložio i držao se slijedećih: cs – č gl – lj ss – s gh – g x – ž ch – ć gn – nj sc – č gi – đ cx – dž Primjeri: rics, csetvarti, obicsaj; vechie, moguchie, tiscchiegnie; vaglia, daglie; smetgnia, zlamenovagnie; dopusschiegnie, gnim, glass; zascto, nascih, josc, visce; slogh, Bogh, ghgnizdo, ghgnilo; megin, uregivati, tugin; sinxir, moxe, sloxen; macxar, ancxar … Ovakva pravopisna rješenja upućuju na zaključak, da je Bračuljević poznavao talijanski, njemački, španjolski i madžarski jezik, a također i francuski. Uostalom, on ih izričito i spominje u svojim Opomenama. Čini nam se, da je u svojoj obrazovanosti i dalekovidnosti, širokom gledanju i plemenitim nastojanjima, Bračuljević u usklađivanju naših pravopisnih, ortografskih potreba htio nas povezati s ostalim evropskim narodima. Ne u smislu slijepog ugledanja i oponašanja – jer je i sam to osudio – nego u iskrenoj želji da pomogne u rješavanju jednog od kulturnih problema svoga naroda. Iznenađenje i sustav izlaganja u Bračuljevićevim Opomenama. Pisac je pokazao, da mu jezikoslovna pitanja nisu nepoznata i niže ih utvrđenim redoslijedom. Dakako, on nije dijelio glasove po mjestu i načinu izgovora, kako se to čini danas: bilabijali, labiodentali, dentali, palatali i dr.29 Ali on je osjećao, da je za rješenje našeg pravopisa potrebno posebice se osvrnuti na pitanje složenih glasova ili afrikata. Danas u svakoj historijskoj, pa i običnoj školskoj slovnici postoje točna objašnjenja postanka i razvoja tih glasova30. A Bračuljević je skromno, ali veoma ozbiljno ušao u to pitanje i davao je objašnjenja nastojeći opisom izgovora pojedinih afrikata opravdati i obrazložiti svoj način 29 Brabec-Hraste-Živković: Gramatika hrvatskoga ili srpskog jezika; Zagreb, 1952., str. 14. 30 Ondje. 3-14 pisanja kojega od tih glasova. Lovro Bračuljević je prišao još jednom pitanju. Načeo je pitanje kvantiteta i akcenta. Danas se govori da se kvantitet ili količina sloga određuje dužinom i kratkoćom njegova samoglasnika, a naglasak ili akcent je isticanje kojega samoglasnika izgovarajući ga jačom snagom od ostalih samoglasnika u riječi31. Bračuljević već zna za duge i kratke riječi odnosno za «hitra iliti kratka izgovaranja ... ». On također zna, da postoje znakovi, kojima se dužina i kračina obilježava pa doslovce veli: «Ja u ovi knjiga mećem znamenje dugog izgovaranja, kako čine i Talijanci, koje je ovo’. Svrhu kog se god dakle slova u ovi knjiga nađe ovo znamenje ono dugo se izgovara, to jest proteže, ako i ne bilo ovako okrenuto veće drugačije, na priliku ovako’, ili ovako’; to jest il mu bilo uprav metnuto, ili nagnuto na livu, il na desnu stranu». Bračuljević se dakle slaže s današnjim jezikoslovcima, da «pri izgovoru naših akcenata glas se može penjati, rasti, može uzlaziti» . Ali dok se danas razlikuju četiri osnovna akcenta: dva kratka ( i ), a dva duga ( ˆ i ); dva silazna ( i ˆ ), a dva uzlazna ( i ), Lovro Bračuljević ih ne razlikuje u tom smislu, kao što pokazuje gornji citat. Piscu onoga vremena ne treba to zamjeriti, nego treba istaći njegovo razlikovanje kvantiteta («kolikojstva») i akcenta, jer sam ističe njihovo značenje: «Koje zlamenje valja vrlo paziti, jer u mlogim ričma ne davši kojem god slovu vlastito kolikojstvo drugo zlamenje nego imade, to jest nego nosi govorenje kako u ovim ričma kad, dug, koji ako se protegne u prvoj a, a u drugoj u – prva zlamenuje mirišav dim, a druga dužnu stvar.» Bračuljević je protivnik pisanja dvostrukih glasova za označavanje duljine vokala. Svoje opomene za čitanje, svoje upute za pisanje Lovro Bračuljević završava poznatom originalnom misli: «Ali je lipše i pofaljenije pisati onako kako se govori, jer što god je od više nije faljeno, veće kuđeno ...». Ovakve Bračuljevićeve misli i analize njegovih Opomena upućuju na jasne zaključke o značenju pothvata, koga je pisac poduzeo. Prije svega, Lovro Bračuljević pripada onoj 31 Ondje (str. 17-18). 10 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 10 8/3/2013 11:06:21 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević 3-14 skupini štokavskih pisaca, koji pišu svoja djela narodnim jezikom, narječjem kojim je narod govorio (kao na primjer: A. Kačić Miošić, F. Grabovac, M. A. Reljković i dr.). On zatim pripada skupini onih rijetkih kulturnih radnika, koji su u našu pravopisnu zbirku kušali unijeti reda i naći najprikladnija rješenja. Poznavanjem tada vodećih evropskih jezika, bogatim znanjem i širokim pogledima Bračuljević, žrtvujući svoju bosančicu, nastoji prilagoditi naše pravopisne potrebe ostalim kulturnim narodima, ali odlučno odbijajući slijepo oponašanje. Bračuljević se upuštao i u osjetljivo pitanje kvantiteta i akcenta, pa i u razmatranje službe naših vokala, a posebice ga uvijek vodila misao, koju je naglasio na koncu svojih Opomena: treba pisati onako, kako se govori. kojih je za nas najvažnija treća. Ona govori o pravopisnim rješenjima Stj. Vilova. Kao pripadnik franjevačke redodržave Vilov ističe poteškoće na koje nailazi u pisanju latinskim slovima: «U pisanju i štampanju riči naših s latinski slovi (budući da ovdi ne ima naših slova) mlogo zamršenja ima tako, da nike knjige imadu, koje mlogo drugojačije i zamršenije slova riči sastavljajuća uzdrže nego druge: i tako smetnja štijućim dolazi u razbiranju riči ...». Vilov ističe dalje, da se sastavljanjem latinskih slova želi nadoknaditi potreba u našem jeziku. Ali svaki je pisac na svoj način sastavljao slova i «nadoknađa pomanjkanje, tako jošti se ne more doći na jedinost, i tako smetnja se čini u pisanju i štivenju». IV. Spomenuto je već, da je Bračuljević ostavio duboke tragove među svojim učenicima, a posebice se među njima ističe Stjepan Vilov. Usporedba Bračuljevića – njegovih misli, s radom i nastojanjima Stj. Vilova nameće se neposredno. Zbog toga što su obojica iz istog kraja; zatim su obojica odgojena i obrazovana u istom redu, a obojica su prožeti istim željama i nastojanjima, da pomognu svome narodu u širenju kulture i pismenosti. O Stjepanu Vilovu je do sada objavljena jedna radnjica32 i na temelju sakupljenih podataka do sada se moglo utvrditi slijedeće: Vilov je rođen negdje koncem 17. stoljeća u Budimu. Godina rođenja nije poznata, ali je već 1718. god. lektor filozofije na Franjevačkom filozofskom učilištu u Budimu. Obnašao je različite časti u svome redu, pa je bio i budimski gvardijan u tri navrata. Vilov je umro najvjerojatnije god. 1743.33 a napisao je tri djela; dva je izdao tiskom, a životopis Lovre Bračuljevića ostao je u rukopisu34, koji je izgleda naknadno izgubljen. Vilov dalje ističe, da poteškoća dolazi u pisanju C, G, L, N, S, pa dodaje: «Tako ima se znati, da od ono pet slova izbrojenih, ako dopunjuju manjkajuća, svako se dvostruko nosi: prvo, kad samo sebe nosi: drugo kad pomoćnika ima. Kad samo sebe nosi, onako se izušćuje, kako jest, kad pomoćnika ima, onako se izušćuje, kako bi se izustilo da svoje slovo rič ima». U sačuvanom tiskanom djelu Stj. Vilova: Razgovor prijateljski među kerstjaninom i ristjaninom pod imenom Franceška i Theodora ... (Budim, 1736.) otisnute su tri opomene, od Zaključak je nakon ovakvih rješenja izveo sam Vilov: «Iz ovih se vidi, da slovo C samo ima tri pomoćnika: a druga slova samo po jednog. I opet se vidi, da ova tri slova G, L, N uzimaju sebi za pomoćnika samo slovo J. Također se vidi, da slovo S uzima sebi za pomoćnika svoje vrste slovo, tj. S, a razlog jest, jer se to slovo S dvostruko izušćuje tj. Sitno i krupno: sitno kad 32 Ivan Kujundžić: Fra Stjepan Vilov... str. 12-17. 33 Jelenić: Kultura i bosanski franjevci; Sarajevo, 1812., sv. I, str. 228. 34 Iv. Kujundžić: Fra Stjepan Vilov... str. 14. Što se tiče afrikata Vilov je njihovo pisanje riješio ovako: cs – č ch – ć lj – lj ss – š cx – dž gj – đ nj – nj x – ž Primjeri: csas, cselo, csovik cxak, cxigerica, Macxar chemer, chorav, csistocha gjavo, gjerdan ljubav, ljucko njegov, njiva ssanac, ssestorica, ssuma sloxen, sluxiti. 11 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 11 8/3/2013 11:06:21 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević samo sebe nosi; krupno, kad s drugim sastavlja se.» Vidi se dakle, da je Vilov pojednostavio svoju ortografiju. Jednostavnije formulira svoje misli, svoja pravila, a poznaje i slovo J. On odbacuje Y, jer sam veli: «Od Y baš nigda potribe ne ima». Odlučan je protivnik pisanja lj i nj prema talijanskom (gli, gn). «Zato potribno jest po svaki put i način, da mi drugojačije sastavljamo slova nego madžari i talijanci: koje ne vidi mi se bolje nego je u ovome razgovoru učinjeno. Koji bolje vidio bude, neka učini, drago će mi biti». U usporedbi s pravilima Lovre Bračuljevića valja istaći, da je Vilov određeniji koncizniji. On je također i praktičniji. Čini se pače, da je Vilov otišao dalje u nastojanju, da ortografija bude više naša: otresao se talijanskog utjecaja, dok je madžarski sveden na manju mjeru. Dodamo li, da je vremenska razlika u objavljivanju Bračuljevićevih (1730.) i Vilovih (1736.) opomena, onda posebice iznenađuje napredak u rješavanju praktičnosti, neposrednosti i jednostavnosti našeg pisma. Tada ujedno Bračuljevićev pionirski rad još više dobiva na svome značenju. * U svome napisu o počecima bunjevačke književnosti J. Golić je napisala: «Krajem 18. stoljeća u gornju Bačku prodiru knjige hrvatskih pisaca Antuna Matije Relkovića (‘Satir’) i Andrije Kačića Miošića, u to doba jedina duhovna spona s braćom u Hrvatskoj ...»35 Ova neobična misao upućuje, da se učini mala usporedba Bračuljevića i M. A. Reljkovića. Dakako, u smislu njihova rada na našem pismu. Obično se pri spomenu imena Reljkovića misli na pisca «Satira», a rijetko kada na autora Nove slavonsko nimačke gramatike (Beč, 1787.). Reljković je svoju slovnicu podijelio na tri dijela. Prvi dio obuhvaća «slavonische Orthographie», drugi dio – etimologiju, a za treći dio veli: «III. Theil lehret Sxntaxim«. Zadnji dio čini rječnik. Nas dakako zanimaju ovdje Reljkovićeva pravopisna rješenja. O njima je nedavno pisao D. Švagelj u članku Nastojanja kao ipak oko pravopisa36. Doduše, u tom je članku autor spomenuo i Bračuljevića pod imenom Luka 35 Jelica Golić: Počeci bunjevačke književnosti... str. 28. 36 Dionizije Švagelj: Nastojanja kao ipak oko pravopisa, Kalendar «Novosti» 1961. str. 179-183. 3-14 Bračuljević i naglasio, kako je «ovaj autor stvarno dosljedno istaknuo Adelungov princip: Piši, kako govoriš.»37 Reljković je odmah iza Predgovora, a u svome Vêrstopisu, nakon što je objasnio riječi «u slavonski jezik umišane», a «koje ne nahode se u ričnicih ...» pisao o razlici «ispisivanja ričih među slavonskih piscih». Ondje – na stranici XIX – veli pisac doslovce: «Jedni obicsaju pisati: scasc, sciroka, scuma &, a drugi ssah, ssiroka, ssuma. Pridaju dakle pervi S, upomoch C, a drugi za po oshtriti glas njegov, dvostrucsega josh jednim ss. Obadva ova slova nemoguh sluxiti za pomochnika slovu S u izpisivanju recsenih ricsih; uzrok je ovaj – jerbo, ako C pomoxe krupnie izrechi S, u imperativu, pisci ti, schreibe du kako bi dakle upisao: pisci (Die Schreiber), ako dva Kosca zovu se zwei Körbe, kako indi dva kosca – zwei Mäder, i dva kosca livade. Shto se doticse dvostrukoga SS, s’cinim, da se ovo slovo nedvostrucsi zato, da rics krupnie izgovori, nego da razlucsi jednu od druge, koje su jednake. Lisica – der Fuchs, iziskuje jednostruki S, a lissica – ein Flechtelein – deminutivum ricsi lissa –ein Flechten – dvostrukoga potribuje. Ja slidim oneh, koji pishu H u ovakovima ricsma, i kojemu slovu ti nikakove protivnosti nachi nechesh, ako dakle neschesh samnom, a ti slidi koga ti volja. Talijanskom orthograpiom ne moxe se pravo pisati slavonski, jerbo oni GN misto nashega NJ,a GL misto LJ potribuju.» Iz ovoga navoda Reljkovićevih misli dade se zaključiti, da su ga mučila pravopisna pitanja i da ih je riješio opet na svoj način. Prije svega, ovaj pisac poznaje način pisanja, koji je preporučivao Bračuljević u svojim Opomenama. Ali on odlučno odbacuje Lovrino rješenje pisanja glasova LJ i NJ, jer se «talijanskom ortografijom ne može pravo pisati slavonski». Reljković ističe i praktične poteškoće u pisanju glasa Š. Njegovi prigovori udvajanju glasa S su opravdani, kao i prigovor pisanju ovoga glasa kao SH. Pa ipak se Reljković odlučuje pisati ga na potonji način, jer tomu slovu (h) ne nalazi «nikakve protivnosti». Osim toga, ovo slovo po njegovu mišljenju ne služi za «krupniji» izgovor, nego »da razluči jednu rič od druge, koje jednake». Konačno, Matija Antun Reljković je svoju Gra37 Ondje. 12 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 12 8/3/2013 11:06:21 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević matiku pisao tridesetak godina poslije Lovre Bračuljevića. To svakako treba imati na umu kad se barem u stanovitom smislu uspoređuju ova dva pisca. Njih ne razlučuje samo vremenski razmak, nego i praktična primjena u tijeku tridesetak godina. Ali u načelu oba su pisca željela unijeti više reda u našu pravopisnu zbrku; obojica su bili fonetičari, nastojeći pismo što više približiti govoru, živom narodnom jeziku. Ni Bračuljević, niti Vilov nisu ostavili temeljitu slovnicu i u tome je Reljković ispred njih. Ali životni put, pozivi prve dvojice u mnogome su se razlikovali od Reljkovićeva. Bračuljević i Vilov su redovnici, koji su doduše bili veoma obrazovani, ali ih je njihovo svećeništvo upućivalo na pisanje knjiga vjerskog sadržaja, dok je Reljković i kao časnik i kao obrazovan čovjek nastojao u okvirima prosvjetiteljstva proširiti knjigu i ideje vremena među puk. Sva trojica su međutim povezana ne samo nastojanjima oko rješavanja našeg pravopisa, nego i plemenitom ljubavi prema narodu. Njihova su polazišta i gledišta bila drukčija, različita, ali svrha im je bila ista. Upravo tu činjenicu ne treba zaboraviti s općeg, kulturno-historijskog gledišta. V. Pojava Lovre Bračuljevića zaslužuje pažnju, a podaci u ovom napisu upućuju na neke zaključke. Prije svega Lovro Bračuljević je rođen na području naše etničke periferije. Njegov izbor životnog poziva omogućio mu je ne samo stjecanje lijepe naobrazbe, nego i neprestani i neposredni doticaj s narodom. Ta činjenica je pak uvjetovala, da se Bračuljević osjećao blizak puku iz koga je potekao i ujedno dužnikom prema narodnoj zajednici. Da bi pomogao i pokazao svoju privrženost, Lovro je napisao književna djela, koja su u prvom redu bila namijenjena našim čitateljima. Svakako su ta djela izrazito vjerskog sadržaja, pače su izrazito franjevačka. Takvim se rado Bračuljević uvrstio u red onih naših ljudi, koji su i u okvirima svojih redovničkih obaveza pomogli širenju naše knjige i kulture. Ali se Bračuljević kao pisac sukobio u svome radu s nizom poteškoća. Prva je svakako bila: kako učiniti našu knjigu bližom i razumljivijom čitatelju. Tu se ispriječila poteškoća raznolike i različite naše ortografije. Rješavajući pištanja našeg pravopisa Lovro Bra- 3-14 čuljević je najpre istaknuo potrebe našeg jezika, pa je naglasio vrijednost i značenje bosančice. Bračuljević nije napisao nijedno djelo bosančicom, ali je prihvaćajući latiničko pismo i usklađujući potrebe našeg jezika nastojao uvijek se pridržavati svoga pravila: «Piši, kako govoriš». Bračuljević je, dakle, bio fonetičar. U pisanju naših afrikata Lovro Bračuljević je pribjegavao raznim uzorima. Tako je veoma jasan utjecaj madžarske, njemačke i talijanske ortografije na njegova pravopisna rješenja. Braljučević je istaknuo i značenje naših vokala i prema njihovom smještaju u riječi kušao sebi i drugima olakšati posao u pisanju. Posebice valja istaći, da se Lovro Bračuljević bavio pitanjem kvantiteta i akcenta u našem jeziku. Njega doduše to zanima više u pogledu ortografije, ali je njegov rad i u tom smislu gotovo pionirski. Djelujući na svoje bliže i daljnje suvremenike Lovro Bračuljević je pridonio rješavanju veoma zanimljivog i složenog pitanja našeg pravopisa. Usporedba s Vilovim i Reljkovićem nam pokazuje, da je njegov utjecaj velik, ali da je svaki njegov sljedbenik usavršavao svoj pravopis i praktički ga usklađivao s potrebama našeg jezika. A Lovrina zasluga i pionirski rad na tom području zaista nisu maleni. To se upravo i htjelo naglasiti u ovom napisu o Bračuljeviću i njegovom radu. RÉSUMÉ LOVRO BRAČULJEVIĆ (Laurentius de Buda) né en 1685 à Buda et mort – selon les plus croyables dates – le 21 Novembre 1737. Il était un Franciscain et un écrivain savant. Ses oeuvres litteraires ont un sujet religieux et dans son oeuvre „Uzao serafinske (nascki) goruchie gliubavi...“ (Buda, 1730) il décrirait ses principes respectivement la lecture. Il était le premier auteur Croate qui eccentuait le principe: „Ecrie, comme tu parle.“ Dans cette oeuvre sont analisées ses régles et leur application en lecture. Une comparaison est fait entre lui et Stjepan Vilov et Math. Antun Reljković des auteures du 18iéme siėcle. L’importance du Lovro Bračuljević est en fait, qu’il – comme un phonétiste – accentuait son principe respectivement l’écriture de nos africats, puis, qu’il – par adoption des lettres Latins – insistait d’adaptation de ces lettres conformement les nécessités de notre langue 13 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 13 8/3/2013 11:06:22 AM Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević et – en fin qu’il a touché les question delicats de notre accent et quantité. SUMMARY LOVRO BRAČULJEVIĆ (Laurentius a Buda) was born in 1685 in Buda and according to the most credible data he died on 21st of November 1737. He was a Franciscan monk and a learned writer: His litterary works «Uzao serafinske (nascki) goruchie gliubavi...» (Buda, in 1730) he described his hints concerning reading. He was first Croat euthor to emphasize the principle: „Write as you speak.“ In this work are analized his rules and their application in reading. A comparison is made between him and Stjepan Vilov and M. Antun Reljković, authors 18th century. The importance of Lovro Bračuljević consists of these elements: as a phonetist he pointed out his principles of writing our efricats, further, accepting the Latin letters he insisted on adapting these letters according to the necessities of our language, and – finally – he touched the critical questions of our accent and quantity. LITERATURA 1.B a t i n i ć f r a M i j o V j e n c e s l a v: Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest vjekova njihova boravka – sv. III, Zagreb, 1887. 2. B o ž i t k o v i ć D r f r a J u r e: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339-1735) – Franjevački vjesnik VI, god. 1935. 3. B r a č u l j e v i ć L o v r o: Dobar put putovanja krstjanskog u raj vičnjega uživanja – Budim, 1730. 4. B r e v i s c a t a l o g u s Patrum ac fratrum scriptorum provinciae s. Ioannis a Capistrano... eorumque operum et oposculorum partim typis in lucem editorum, partim autem in manuscriptis existentium – Schematismus almae provinciae s. Ioannis a Capistrano; Temesvárini, 1887. 5. B r e v i s m e m o r i a provinciae Capistranae ab erectione sui de Provincia Bosnae Argentinae anno 1757 die 16 augusti solemniter celebrantis, ab ejusdem provinciae alumno adornata. Budae, 1857. 6. B r a č u l j e v i ć L o v r o: Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi, tri put svezan... Budim, 1730. 7. C s e v a p o v i c h G r e g o r i u s: Synoptico – memorialis catalogus .. Budae, 1823. 8. E v e t o v i ć D r M a t i j a: Nešto o pravopisu – Subotička Danica za god. 1946. 3-14 9. E v e t o v i ć D r M a t i j a: Nešto o pravopisu – Subotička Danica, god. 1946., str. 88. 10. F e r m e n d ž i n E u s e b i j e: Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici – Zagreb, 1890. 11. F o r k o J o s i p: Crtice iz «slavonske» književnosti u XVIII stoljeću, III dio – Izvješće kralj. Velikoj realci u Osijeku koncem škol. god. 1886/7. Osijek, 1887. 12. J e l i c a G o l i ć: Počeci bunjevačke književnosti – Republika, god. XII, Zagreb, 1956. – str. 28. 13. H o r á n y i A l e x u s: Memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis notorum quam excitat... Pars I. – Viennae, 1775. 14. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Bio-bibliografija Bosne Srebreničke; sv. 1 – Zagreb, 1925. 15. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Kultura i bosanski franjevci; - Sarajevo, 1912. 16. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Necrologium Bossnae Argentinae... Sarajevo, 1917. 17. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke – Monumenta Franciscana Jugoslavica, vol. 1. – Mostar, 1927. 18. K a t o n a S t h e p h a n u s: Historia metropolitanae Colocensis ecclesiae... Pars 11. – Colocae, 1800. 19. K u j u n d ž i ć I v a n: Fra Stjepan Vilov, bunjevački jezikoslovac – Klasje naših ravni – god. V, br. 1. 20. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i I v a n: Bibliografija hrvatska, I. dio, Zagreb, 1860. 21. L j u b i ć Š i m e: Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži – knj. III, Rijeka, 1869. 22. M a t k o v i ć J o s i p: Bibliografija bosanskih franjevaca. Tiskane knjige, Sarajevo, 1896. 23. P a v i c h E m e r i c u s a B u d a: Ramus viridantis olivae, in arcam militantis ecclesiae relatus... Budae, 1766. 24. P o v i j e s t h r v a t s k i h z e m a l j a Bosne i hercegovine – knj. I. – izdalo H K D „Napredak“ – Sarajevo, 1942. 25. A n t e S e k u l i ć: Za naš književni jezik i pravopis – Zagreb, 1959. 26. S z i n n y e i J o s z e f: Magyar irók élete és munkái – sv. I – Budapest, 1891. 27. Š a f a r i k P. J o s i p: Geschichte der illyrischen und kroatischen Literatur – Prag, 1865. 28. Z o r a d a l m a t i n s k a – časopis – sv. III – god. 1846. 29. Š v a g e l j D i o n i z i j e: Nastojanja kao ipak oko pravopisa – Kalendar «Novosti» 1961. – Vinkovci, 1960. – str. 179-183. 14 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 14 8/3/2013 11:06:22 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... 15-28 Dvoplanska struktura Dnevnika o Čarnojeviću i njeno značenje LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ Naslovivši svoj prvi roman Dnevnik o Čarnojeviću, Crnjanski je naglasio značaj Čarnojevićevog lika. U romanu, pak, Čarnojevićevom liku pripada svega trinaestak stranica. Usprkos tome, neki tumači Dnevnika bili su skloni glavnog junaka i nosioca autobiografski date naracije vidjeti upravo u Čarnojevićevu liku.1 Međutim, kako je to u više navrata rečeno, lik koji pripovijeda je, u stvari, austrougarski vojnik sa ratnog poprišta Galicije – Petar Rajić.2 On se pojavljuje kao individualiziran lik, utkan u romaneskni svijet zbivanja, te kao takav pripovijeda iz strukture djela, tj. dobiva ulogu zasebnog naratora kao fiktivnog pripovjedača. Potvrdu da je nosilac naracije zaista taj Petar Rajić nalazimo u onim prizorima u kojima ga drugi likovi oslovljavaju sa «Pubi» ili «Pjer» (63–64, 93).3 Odnos između Rajića i Čarnojevića, zagonetnog mladića koji se pojavljuje u Rajićevu snu, već je u prvim kritičkim prikazima ovog romana točno predstavljen kao odnos između onoga 1 Vidjeti studiju Nikole Miloševića: Roman Miloša Crnjanskog, Beograd, SKZ, 1970, str. 63–95. Tako je i u drugim radovima ovog autora o Crnjanskom. Usp. i: Ala Tatarenko, U začaranom trouglu: Crnjanski – Kiš – Pekić, Zaječar, Matična biblioteka «Svetozar Marković», 2008, str. 7–38. 2 Misli se na tekstove: Milan Dedinac, «Dnevnik o Čarnojeviću od Miloša Crnjanskog», Putevi, Beograd, 1922, 1, str. 29–32; Josip Kulundžić, «Rukavica i nebo. Miloš Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću», Kritika, Zagreb, 1921, II, 6, str. 229–230; Petar Džadžić, Prostori sreće u delima Miloša Crnjanskog, Beograd, Nolit, 1976, str. 62–83; Svetlana Velmar-Janković, «Pesnik trenutka koji nestaje» (predgovor) u knjizi: Miloš Crnjanski, Sabrane pesme, Beograd, SKZ, 1978, str. XI–XII. 3 Svi navodi u ovom radu biće prema: Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću, Beograd, «Filip Višnjić» – Zavod za izdavačku delatnost, 1985; Biblioteka «Novi albatros», knjiga prva, fototip prvog izdanja. Brojevi u zagradi kraj svakog navoda odnose se na broj strane iz ovog izdanja. koji sniva i njegova dvojnika. Za Milana Dedinca san tuberkuloznog Rajića predstavlja centralni dio romana, dok je Čarnojević «Rajićev double», sav «eteričan», «nostalgičan», «vizionaran», ali i «čovek njegovih uzburkanih misli».4 Josip Kulundžić temu dvojništva dovodi u vezu sa slikom svijeta koju roman u cjelini izgrađuje: dok Rajić ostaje «u granicama predmeta», jer ljubi rukavice koje u romanu, kao simbol predmeta, uskrsavaju kao kič, Čarnojević živi «u duši stvari», jer ljubi nebo koje, sa simbolikom svojih boja, trepti nad čitavom knjigom.5 Ostajući u granicama predmetnog svijeta, Rajić nam, po prirodi stvari, može pripovijedati samo o vidljivom, našim čulima neposredno danom svijetu, dok Čarnojević, zagledan u nebo, može pripovijedati samo o onom drugom, nevidljivom svijetu, koji se otkriva unutarnjim, duhovnim okom. Novija istraživanja naglasila su značaj filozofskih i poetskih tradicija za razumijevanje teme dvojništva i različitih oblika udvajanja u djelu Miloša Crnjanskog.6 Podjela na vanjski, materijalni (fenomenalni), i unutarnji, duhovni (noumenalni) svijet prastara je podjela u filozofiji: ona pripada dugoj tradiciji analoškog mišljenja i naročito je karakteristična za mističnu misao. Baudelaire, koji je dao najsažetiju pjesničku formulaciju teorije univerzalnih analogija u sonetu «Correspondances» («Veze», «Skladnosti», 4 Dedinčeva kritika objavljena 1921. godine preštampana je kao prilog u knjizi: Dela Marka Ristića, knjiga II, Uoči nadrealizma, Beograd, Nolit, 1985, str. 15–16. 5 Navedeno prema: Novica Petković, Dva srpska romana. Studije o Nečistoj krvi i Seobama, Beograd, Narodna knjiga, 1988, str. 183. 6 Opširnije o tome u knjizi: Petar Džadžić, Povlašćeni prostori Miloša Crnjanskog, Beograd, Prosveta, Beograd, 1993, str. 43– 73; Up.: Novica Petković, Dva srpska romana, str. 183–196. 15 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 15 8/3/2013 11:06:22 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... «Saglasnosti»), nije ni krio koliko za to shvaćanje duguje Emanuelu Swedenborgu, mističnom švedskom filozofu, od koga je i preuzeo pojam korespondencije: «Svedenborg … već nas je bio učio da je nebo jedan vrlo veliki čovek; da je sve, oblik, pokret, broj, boja, miris, u duhovnom kao i u prirodnom, značajno, uzajamno, međuzamenljivo, sazvučno.»7 Veze između biljnog, životinjskog i mineralnog svijeta otkivao je i Furije («Furije je jednog dana došao vrlo pompezno da nam otkrije tajne analogije ... ») ...8 Na sličnost «veza» kod Crnjanskog i «veza» o kojima pjeva Baudelaire prvi je kod nas ukazao Marko Ristić u poznatom prikazu Seoba iz 1929. godine.9 Eksplicirajući svoje poetsko «vjeruju» u tekstu pod naslovom «Objašnjenje ’Sumatre’» 1920. godine (u vrijeme kada je Dnevnik konačno uobličen), Crnjanski je u našim literarnim prostorima samo uskrsavao jedno prastaro, iskonsko, pogansko i u osnovi vječno pjesničko osjećanje dubljeg jedinstva svijeta, svega vidljivog i nevidljivog. Takvo osjećanje svijeta blisko je poeziji tradicionalnih društava, ekstazi šamanskog tipa, poeziji i filozofiji Dalekog istoka, europskom pjesničkom romantizmu (Hugo, Shelley, Nerval), a od njemu suvremenih pjesnika – Tagori, Rilkeu, Whitmanu. Ideje o tajnim vezama ili suglasnostima između čovjeka i prirode Crnjanskom su morale biti bliske kao proučavaocu kineske filozofije i prevodiocu kineske poezije.10 Upoznavanje sa kineskom lirikom značilo je za Crnjanskog oslobađanje poetskog čula vida za jedno novo sagledavanje stvarnosti svedeno na čisto, neposredno iskustvo u kome više nema dvojnosti saznavaoca i saznatog, subjekta i objekta promatranja. Riječ je o osposobljavanju pogle7 Charles Baudelaire, «Razmišljanja o nekim mojim savremenicima (Viktor Igo)», Sabrana dela, knjiga 3, Beograd, Narodna knjiga, 1979, str. 213. 8 Isto. 9 Marko Ristić, «Seobe», Politika, Beograd, 15. april, 1929. 10 Tekst je preštampan u knjizi: Prisustva, Beograd, Nolit, 1966, str. 166–167. U poetskom pismu iz Finisterea Crnjanski je izričito naveo da je «đak Kineza, koji su prvi videli, da je sve ljubav», te da će on «tu ljubav, koja je bila samo fizička i etička moć, pretvoriti u metafizičku snagu» («...ja ću vezati ljubavlju i ono što je daleko jedno od drugoga, i naći vezu između bića nejednakih... »). Vidjeti u: Miloš Crnjanski, Sabrana dela, knjiga šesta, Putopisi, Beograd, 1966, str. 54. 15-28 da za gledanje koje vidi iza viđenog, a koje je Jaspers nazvao «čistim promatranjem» oslobođenim bilo kakve praktične, utilitarne motivacije. Za Crnjanskog «sve je u vezi» postalo je osnov novog poetskog odnosa prema stvarnosti, novog tipa poetske percepcije koja u cjelini prožima njegovo djelo (metafizički, emotivno, formalno-strukturalno, stilsko-jezički).11 Osposobiti pogled za jedno novo viđenje stvarnosti – to je suštinsko značenje zahtjeva za «prevratom u reči, u osećanju, u mišljenju».12 Međutim, značaj dalekoistočne poetske i filozofske misli, kako je to već jednom rečeno, nije bio presudan u smislu preduvjeta za oblikovanje jedne slike svijeta, već kao potvrda jednog intimnog osjećanja i prosvijetljene spoznaje, koja će kasnije dobiti trajniji karakter.13 I pored svog naglašenog dalekoistočnog korena, te «veze» su pripisivane i posleratnom ekspresionizmu u kojem kozmičke daljine i putovanja, snimci dalekih kulturnih i književnih podneblja također imaju značajnu ulogu, a pisanje poezije se shvaća «kao stvaranje imaginarnog putopisa pesnikove svesti u vaseljen11 Važnost percepcije stvarnosti za određenje suštinskih obilježja sumatraizma istakao je i Miloslav Šutić, definišući sumatraizam kao vid indirektne vizuelne percepcije «koja je u znaku paralelizma između spoljašnjih pojava i unutrašnjih čovekovih stanja – jer ovde čula nisu neposredno dovedena u dodir sa percipiranom pojavom». Ovaj perceptivni fenomen pretpostavlja uzajamno prožimanje svega sa svim, tj. uklapa se «u misao o koherenciji sveta iz istočnjačke, kineske i japanske filozofije, ili misao o zavisnosti pojava jedne od druge, bez obzira da li su te pojave ljudske ili prirodne» (Miloslav Šutić, «Vizuelna percepcija u lirici Crnjanskog» u: Književno delo Miloša Crnjanskog (zbornik radova), Beograd, Institut za književnost i umetnost, 1972, str. 186 i 194). 12 Miloš Crnjanski, «Objašnjenje ‘Sumatre’». Navedeno prema: Miloš Crnjanski, Sabrane pesme, Beograd, SKZ, str. 255. 13 «Veze su prva i nezaobilazna (fizičko-metafizička) pretpostavka stvarnosti Crnjanskog. ‘Sve je u vezi’ najpre je lirsko-intuitivna pretpostavka, zatim ugao pod kojim se vidi svet, najzad metafizika bića, razvoja čovečanstva i postojanja uopšte. U svim domenima duha, problem i program veza ispunjavaće viziju Crnjanskog, kao i svakodnevicu njegovih književnih, esejističkih, putopisnih, etnoloških, arheoloških, čak i političkih razmatranja. Ali, to će doći kasnije. Mladom Crnjanskom ukazuje se slika sveta kao ona slika iz Upanišada – ‘vazduhom su, kao mrežom, jedan i drugi svet, i sva bića povezani’» (Petar Džadžić, Povlašćeni prostori Miloša Crnjanskog, str. 52). 16 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 16 8/3/2013 11:06:22 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... skom prostoru».14 Ne poričući udeo dalekoistočne filozofije i poezije, Radovan Vučković pjesnički program Crnjanskog dovodi u vezu sa njemačkim književnim ekspresionizmom, naglašavajući, pri tom, da je «misao o nekoj dalekoj nepoznatoj zemlji samo jedna od mnogih utopija koje je tadašnja mlada generacija u svetu, nakon stravičnih iskustava u ratu, donela sa sobom kao neki mogući model rešenja bez rešenja svoje dramatične situacije».15 Ishodište slike svijeta Miloša Crnjanskog, koja će u jeku raznih književnih i umjetničkih «-izama» također dobiti modernistički obojen naziv – sumatraizam, prije svega je u samoj ratnoj stvarnosti i u općem povijesnom kontekstu u kome se takva slika formirala. Po svojoj primarnoj psihološkoj motivaciji sumatraizam je nastao kao «antiteza», svojevrstan «eskapistički odgovor» ratnoj stvarnosti, te se kao takav može dovesti u vezu sa onovremenim ekspresionističkim strujanjima. Kada se ima u vidu da je ishodište Crnjanskova poetsko-metafizičkog odnosa prema stvarnosti upravo u povijesnoj stvarnosti njegovog vremena, onda postaje očigledno da se i odnos između dvije ravni u slici svijeta koju je Crnjanski izgrađivao dvadesetih godina prošlog stoljeća može opisati kao odnos međusobnog uvjetovanja i dopunjavanja: Besmisao ratne stvarnosti uvjetovao je i tražio, kao dopunu i utjehu, Smisao u onoj drugoj, poetsko-metafizičkoj dimenziji stvarnosti. Tako nas razumijevanje prirode odnosa između povijesne i poetsko-metafizičke ravni u slici svijeta Miloša Crnjanskog vodi razumijevanju prirode i motiva udvajanja Rajićeva lika u romanu. Treba, pri tom, imati u vidu da je sam Crnjanski vodio dnevnik tijekom rata.16 Kada je od dnevničke građe pokušao sačiniti književni tekst, njegov lik se razdvojio na dva lika: lik Rajića i lik Čarnojevića. Značajno je, također, što sumatraističke ideje ispovijeda Čarnojević, Rajićev dvojnik, dok sam Rajić, sudeći po naslovu, piše dnevnik o svom dvojniku – ne o sebi. S jedne strane, prezime Čarnojević, kao prezime Rajićeva 14 Radovan Vučković, Avangardna poezija, Banja Luka, «Glas», 1984, str. 109. 15 Radovan Vučković, Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Sarajevo, Svjetlost, 1979, str. 194. 16 To on sam tvrdi u više navrata. Usp.: Sabrana dela Miloša Crnjanskog, knjiga četvrta, Beograd, SKZ, 1966, str. 205.; također vidjeti: Miloš Crnjanski, Sabrane pesme, Beograd 1978, str. 213, 234. i 246. 15-28 dvojnika, nosi jasne i prepoznatljive povijesne konotacije. U svijesti vojvođanskih Srba, čiji su se preci iz dubine turskog Balkana doselili na današnji teritorij Vojvodine, pod vodstvom patrijarha Čarnojevića, ovaj lik ima mitsku dimenziju, značenje mitskog pretka. S druge strane, prezime Čarnojević ima isti korijen kao i prezime autora.17 U ovakvom višestrukom naglašavanju važnosti lika dvojnika, a naročito u samom izboru njegovog prezimena, treba vidjeti svjesnu autorsku intenciju, koja djeluje kao snažan činilac tematskog usmjerenja Rajićeve priče. Iz perspektive dosadašnjeg razmatranja naslućujemo da će Rajićevo pripovijedanje o Čarnojeviću imati dvije ravni, dva Smisla: širi, koji sugerira povijesno-nacionalni kontekst njegove priče, i drugi, uži, prosanjan i kao takav krajnje subjektiviziran i osobno proživljen. I. Pripovijedanje Petra Rajića u prvom licu osnovna je narativna perspektiva u romanu, tj. njegova naracija (odnosno percepcija) i njegov vrijednosni krug uvjetuje način zapažanja i karakterizacije ostalih likova i pojava u djelu. Na samom početku romana pripovjedač, koji se našao u ulozi autobiografskog naratora, vrijednosno transcendira svoju prošlost. Evokacija svijeta koji nam Rajić namjerava predočiti nega17 U literaturi je često istican paralelizam između sudbine Crnjanskovih literarnih junaka i njegove lične sudbine: «Sudbina zalutalog putnika bila je i lična sudbina Crnjanskog, i to u višestrukom značenju. Od rane mladosti ... Crnjanski je vodio život u kome su putovanje i potera za novim predelima i utiscima davali smisao egzistenciji ... Prave avanture u tome nije bilo mnogo, više je bilo sporih seoba koje su navodile na razmišljanja, putovanja posmatrača koji se zanimao za svet – uvek psihički opušten, malo naivno začuđen, prijemčiv primalac utisaka. Tako bar izgleda autokreacija pisca u njegovim komentarima uz Liriku Itake i memoarima, a blizanački slični će biti i junaci njegovih fabularnih dela – Dnevnika o Čarnojeviću, Druge knjige Seoba i Romana o Londonu. Crnjanski neprestano crta isti portret – dendija i flanera, obdarenog lenom ljupkošću i živim umom lepog muškarca (predmet mnogih naklonosti lepog pola), koji naivno, ali s velikom bistrinom posmatra događaje u koje je – često protiv svoje volje – bivao umešan. U tim događajima on nikad nije aktivan. Sudbina ga goni po svetu, ne dopuštajući mu da nađe mir, mada on teži zapravo samo za nekom nedostižnom, tihom lukom, mada su sva njegova lutanja prezasićena nostalgičnom čežnjom za rodnim predelom... » (Jan Vježbicki, «Melanholične seobe», Delo, Beograd, 1984, XXX, 3, str. 5–6). 17 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 17 8/3/2013 11:06:22 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... tivno je obilježena: on piše o uspomenama kojih se «nerado seća» i piše ih za one koji su kao i on, razočarani, «goreli u požaru života» (4). Pri tom, iskazi proturječnog karaktera predočavaju nam dvojstvo u manifestiranju naratorove svijesti. U Rajićevom pripovijedanju razaznajemo dva glasa: glas koji artikulira rezigniranu svijest subjekta, koji osjeća besmisao života (Jesen, i život bez smisla ... (3)), i glas koji nam obznanjuje panteističko spokojstvo i mirenje sa svijetom (Ali u ovoj buri, što je zavrtela mozak svetu, malo je ljudi, koji tako slatko i mirno žive kao ja ... (3)). Naslućujemo da će evokacija pripovjedačeve prošlosti biti data iz perspektive ovako raslojene svijesti. Također, opet na osnovu prvih iskaza, naslućujemo kako će se objekti neposrednog iskustva prelamati u svijesti pripovjedača. Rajić već na samom početku romana pokazuje odbojnost i ravnodušnost prema institucijama kulture (zatvor, vojarna, grad, kavana), dok smirenje nalazi u promatranju prizora iz prirode (A zatvor, i vežbe i kasarna smradna, vašljiva i crna, tako me malo dira. Ja sam zaljubljen u vode ove, i drveće iza bedema...(3)). Tako, od samog početka romana, način percipiranja neposredne stvarnosti dobiva vrijednosno usmjerenje koje nas implicite upućuje na jednu sliku svijeta. Takva vrijednosna orijentacija naratora sprovedena je kroz cijeli roman: Rajić prema svemu onome što čini povijesni, socijalni i psihološki kontekst njegove egzistencije pokazuje ravnodušnost, kritičku distancu i prijezir. Međutim, čim se njegovo oko «veže» za objekte i prizore iz prirode, ravnodušnost i prijezir iščezavaju. Ratni prizori, prizori iz svakidašnjeg života glavnog junaka, likovi njegovih sunarodnjaka i najbližih srodnika – čitav motivski lanac koji oblikuje nacionalnu temu – sve je to dano iz perspektive ironično-rezignirane svijesti koju artikulira prvi Rajićev glas. Postupke pomoću kojih likovi, prizori i iskazi u romanu bivaju «opredmećeni», pridonoseći tako kritičkom odstojanju prema nacionalnoj temi, podrobno je opisao Nikola Milošević u svojoj studiji o romanu Miloša Crnjanskog.18 Prema ovom autoru, veliki broj motiva, njihovo brzo i naglo smjenjivanje, naglo smjenjivanje rečenica različite emotivne nosivosti, osebujan način portretiranja likova (udvajanje putem sjena, uporaba množine i sklonost ka kolektivnom 18 Nikola Milošević, Roman Miloša Crnjanskog, Beograd, Nolit, 1988, str. 63–95. 15-28 portretu), upotreba izraza niskog emotivnog naboja, aksiološki negativno usmjereni detalji – sve to zajedno otkriva jedan isti postupak umjetničkog oblikovanja za koji je karakteristično suzbijanje sentimentalnih i patetičnih efekata.19 Primjenom ovog postupka Crnjanski je ostvario ironično-humornu relativizaciju u prikazivanju likova i događaja, što se odrazilo i na neke osobenosti Rajićeva načina pripovijedanja. Osujećivanje i suzbijanje osjećajnog naboja teksta putem naglog smjenjivanja rečenica različite emotivne nosivosti stvara efekt distanciranja pripovjedača prema predmetu kazivanja. Patetični ton kazivanja Rajić neprekidno snižava i prigušuje ironičnim napomenama. Međutim, ironičan ton u Rajićevom pripovijedanju je dvosmjeran: ironija je, kako bi to rekao Thomas Mann, «usmerena na obe strane»20 – i prema predmetu i prema subjektu pripovijedanja. Rajić, s ironijom govori i o svojoj zaljubljenosti, o svojim patnjama u zatvoru, o svome mladalački nježnom izgledu. Ovakva ironična vrijednosna orijentacija potiče i od autora i od njegove «maske» u romanu, tj. od junaka u ulozi autobiografskog naratora, u čijoj se percepciji, odnosno naraciji, prelamaju romaneskne teme. Tako ironija postaje osnovni stav monološke svijesti, dio junakove slike svijeta, ali i slike svijeta koju je Crnjanski htio oblikovati, te je stoga važan dio tematskog sklopa romana. Ironično-humorna komponenta u Rajićevom pripovijedanju i, šire, u samoj slici svijeta, uvijek ima vrlo određeno objektalno usmjerenje. Naime, sjene ironije uvijek padaju na ono što bismo, jezikom semiotike, mogli nazvati kulturom. Čim junak usmjeri pogled ka objektima prirode, sjene ironije iščezavaju. Izuzetaka ima i na jednoj i na drugoj strani, ali i oni potvrđuju načelno dat zaključak. U galeriji likova ovog romana, mahom «opredmećenih» i obezvrijeđenih, ironično-humornom osjenčavanju ne podliježu dva lika: lik «vidovdanskog junaka» – Gavrila Principa i lik Marije. Iskaz jedne «gospe» u vlaku da je vidovdanski ubojica «smešan i pokvaren» izazvat će suze u Rajićevim očima – suze u kojima je sadržan implicitni vrijednosni stav prema gesti ubojice. Za Rajića gesta vi19 Nav. djelo, str. 82. 20 O Thomasu Mannu kao parodičaru, ironičaru i duhovitom jezičnom graditelju pisao je u nas Dragan Stojanović u svojoj studiji: Čitanje Dostojevskog i Tomasa Mana, Beograd, Nolit, 1983, str. 93–199 (odatle je i uzet navod, str. 108). 18 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 18 8/3/2013 11:06:22 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... dovdanskog junaka, kome je Crnjanski ispjevao himnu (Ubici diž’te vidovdanski hram!),21 očigledno predstavlja moralnu veličinu: to je gesta čovjeka koji destruira jedan preživjeli poredak, a s njim i njegovu kulturu. Ironije je pošteđen i lik Marije, dat u kontrastu prema čulnoj i ovozemaljskoj Izabeli. Sav eteričan i prozračan (Iz njenog lika i golih ramena blještaše zora (96)), taj lik, što svojim imenom asocira na Majku Božju, povezuje Rajića, u fikciji, sa dalekim nebeskim prostranstvima. (Karakterističan je za Rajića, naročito prije njegovog udvajanja u snu, udvojen doživljaj ljubavi: tjelesni /čulni/ i mistični /«sumatraistički»/ – epizoda sa Marijom i Izabelom karakterističan je primjer te Rajićeve raspolućenosti.) Rajića ne smiruju samo prizori iz prirode već i sve ono što ga upućuje na onostrano, daleko, nebesko ... On će se grohotom smijati jednom popu «majmunskog lika», koji ne uspijeva shvatiti zašto Rajić spava na grobu, ali će ga zato njegov ljubičast , zlatom izvezen «odežd » smiriti. Umiruju ga obredne religiozne riječi, mistična literatura, vino u putiru, vino u koje ne dospijeva ni «miris mrtvaca» ni «težak, opojan miris» ženskog tijela. Kršćanski simboli u kontekstu koji naglašava njihovu onostranu, metafizičku dimenziju (obredne riječi22 kao simbol božanske objave), simboli sublimacije čulnog i ovozemaljskog (ljubičasta boja23 svećenikove odjeće; vino,24 koje se simbolički poistovjećuje sa prolivanjem Kristove krvi) – nikada ne bivaju zahvaćeni «kosim uglom» pripovjedačeve ironije. Junakov ironičan stav dotiče se 21 Riječ je o pjesmi «Spomen Principu» u kojoj je Crnjanski eksplicirao pozitivan odnos prema srpskoj narodno-demokratskoj tradiciji. Sličan stav nalazimo i u Crnjanskovom prikazu Andrićevog Ex Ponta: «Treba da se zna, naša nacionalnost počinje sa Karađorđem; sve drugo je lažna tradicija» (navedeno prema: Radovan Vučković, Avangardna poezija, str. 389). Pjesma «Spomen Principu» predstavlja revalorizaciju tradicije i shvaćanja pojma nacije upravo u tom smislu. Ovaj «ubica ohol» u pjesmi «Ditiramb« biva do kraja sakralizovan proglašenjem za mirotočivog, u čemu također prepoznajemo zahtjev za prevrednovanjem naše nacionalne tradicije i kulture. Vidjeti opširnije u knjizi: Novica Petković, Lirika Itake, Beograd, Tersit,1994, str. 13–37. 22 Vidjeti odrednicu «Riječ» u: Jean Chevalier–Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989. str. 560–561. 23 Vidjeti odrednicu «Ljubičasto» u navedenom rječniku, str. 371–372. 24 Vidjeti odrednicu «Vino» u navedenom rječniku, str. 746–748. 15-28 samo vanjskih, ceremonijalnih obilježja religije ili pak samih njenih predstavnika (sljedbenika). Utjehu i smirenje Rajić nalazi u svemu onome što je usmjereno ka destrukciji kulture (atentat, ubojstvo, smrt) ili pak predstavlja paradigmu izvankulturnog prostora (priroda, onostrano). Ovakav odnos prema vrijednosnom sustavu vlastite kulture karakterističan je vid avangardnog prevrednovanja. U opoziciji kultura – priroda avangarda je oduvijek negativno vrednovala prvi član.25 To čini i Crnjanski, tj. njegova «maska» u romanu – Rajić. Međutim, pozitivno vrednovanje folklornog (nacionalnog) naslijeđa upućuje nas na drugi vid avangardnog prevrednovanja26 karakterističan za onaj dublji tok srpskog avangardizma koji čuva kontinuitet književnog razvoja.27 Ovakav odnos prema folklornom naslijeđu prisutan je u iskazima u kojima junak izražava svoje divljenje prema ljepoti domaćih sagova28 (U tuđini sam, postelju sam pokrio bačvanskim ćilimima. Sigurno ih je kakva Bunjevka tkala – prosto joj bilo. On je veseo i bogat, uvek me razveseli u tuđini, kad ga pogledam – nebo zarumeni (59)). Dakle, u onoj ravni junakove (i autorove) slike svijeta koju smo nazvali kulturom junak visoko vrjednuje ono što nosi obilježje eteričnog, sublimnog, nadzemalj25 Opširnije o tome u: Renato Pođoli, Teorija avangardne umetnosti, Beograd, Nolit, 1975 (poglavlje «Romantizam i avangarda», str. 63–95); Novica Petković, Od formalizma ka semiotici, Beograd– Priština, BIGZ, Jedinstvo, 1984, str. 235–237. 26 «Avangarde su uglavnom svoju pažnju usmeravale ka negroidnim skulpturama i umetnosti divljaka, praistorijskim crtežima i prekolumbijskoj umetnosti Indijanaca: ukratko, one su se okretale kulturama udaljenim, vremenski i prostorno, gotovo prema samoj praistoriji» – objašnjava R. Pođoli ovaj vid avangardnog prevrednovanja u navedenoj studiji, str. 90. 27 Taj drugi tok avangarde, u kome je razvijano simbolističko nasljeđe naše usmjene književnosti, stvaralački se najsnažnije potvrdio u djelu Momčila Nastasijevića, naročito u njegova dva lirska kruga: «Jutarnje», «Večernje» i u drami «Međuluško blago». Teorijski, kao zahtjev za stvaralačkim odnošenjem prema našem folklornom nasljeđu, prisutan je u esejima Rastka Petrovića i Stanislava Vinavera. Ovu «osobitu orijentaciju u okviru srpskog ekspresionizma» Jovan Deretić je označio kao «folkorni modernizam» (Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Beograd, Nolit, 1983, str. 522). 28 Vidjeti i strane: 37, 38, 45, 118. Ni odnos Crnjanskog prema književnoj tradiciji nije bio radikalno negatorski. U svom programskom tekstu «Za slobodni stih» (1922) Crnjanski povezuje zahtjev za stvaranjem originalnog, našeg stiha sa ugledanjem na našu književnu tradiciju. 19 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 19 8/3/2013 11:06:23 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... skog ili pak obilježje njene destrukcije (atentat) ili se vezuje za vremenski udaljenije naslijeđe. Oba vida avangardnog prevrednovanja vrše se u ime «optimalne projekcije» u udaljeni ideal – u vankulturni prostor (priroda, onostrano) ili u vremenski udaljeniju kulturu. S druge strane, promatranje osebujnosti načina opažanja prirodnih fenomena vodi nas onome što je u literaturi o Crnjanskom toliko naglašavano, a to je osjetljivost junaka na promjene u prirodi, koja biva pojačana u kritičnim životnim trenucima.29 Ukoliko su prizori realnosti suroviji, utoliko je odziv na promjene u prirodi intenzivniji. Dok u trenucima egzistencijalne tjeskobe, predsmrtnih slutnji i mučnih uvida Rajić intenzivnije doživljava prirodu, u trenucima dosade i čamotinje i sama priroda, pak, biva obezličena i «opredmećena». Tako, primjerice, dok leži u krakovskoj bolnici, pripovjedač zapaža da su naborane jele «izgubile nevinost», te da se zima «pocepala», a «slatki skuti neba i snega» leže «u krpama i traljama». Ovako «očuđen» prizor iz prirode, sa mitskim motivom o vjenčanju neba i zemlje (sveta svadba)30 u svom podtekstnom sloju, u Rajiću samo pomućuje «smisao ljudskih dela i uspomena». Kada osjećanje životnog besmisla i beznađa prevlada, tada ni osjećanje jedinstva sa svijetom prirode ne donosi mir i blaženstvo. Naprotiv, na fonu čudesnih prizora iz prirode kao da se gubi «smisao ljudskih dela i uspomena». To je onaj drugi pol istog sumatraističkog svijeta koji nam pokazuje da je pripovjedačev doživljaj prirode raslojen ne samo na razini realnosti opažanja već i emotivno.31 Pri tom, bilo da je riječ o osjećanju prisnosti ili otuđenosti u odnosu na prirodu, narator se 29 Usp. opširnije o tome u: P. Džadžić, Povlašćeni prostori Miloša Crnjanskog, str. 84– 94; N. Petković, Dva srpska romana, str. 205– 209 i 263–276. 30 Opis u cjelini preslikava erotski čin u prirodu. Erotsku komponentu u opisu pojačavaju izrazi sa naglašenim erotskim konotacijama («izgubiše nevinost», «pocepa», «slatki muški skuti»). Trenutak Rajićeve imaginativne ekstaze, sa erotskim nabojem prenesenim u prirodu, motivisan je ovdje ravnodušnošću, pa i gađenjem junaka prema ljubavi i draganama: «Dosadile mi se ljubavne vrele svile i sve ove duševne dubine. Posetiću rat opet i vihor i strahote i kiše, one strašne kiše. Među muške, hoću bar među muške, gadim se svih razjarenih madona» (88). 31 Aleksandar Petrov u svojoj monografiji navodi pjesme «Sumatra» i «Stenje» kao lice i naličje sumatraističke vizije. V. opširnije u: Aleksandar Petrov, Poezija Crnjanskog i srpsko pesništvo, Beograd, Nolit, 1988, str. 73–74. 15-28 uvijek služi istim jezičnim sredstvima – tropima i, češće, polutropima. Njihovo aktiviranje u jeziku pripovjedača proističe iz oživljene imaginacije, koja se pojačava u kritičnim egzistencijalnim situacijama ili u trenucima ophrvanosti tugom i beznađem. Tropi i polutropi, na taj način, postaju neka vrsta zrcala, reflektora junakove svijesti i njegovog doživljaja stvarnosti. Upravo dvostruka motivacija pri aktiviranju tropa i polutropa u opisima doživljaja prirode nedvosmisleno upućuje na to da u junakovoj (i pripovjedačevoj) svijesti nema jedinstva.32 Međutim, takav u sebi raslojen doživljaj prirode, u sklopu one tematske ravni u kojoj se obrazuje opozicija kultura – priroda, ima izuzetno važno mjesto. Rajićev doživljaj prirode, isprva raslojen, nakon njegovog udvajanja u snu postaje jedinstveniji, ali i nestvarniji: komponenta «realnog» postupno iščezava. Ono što je samo imanentno Rajićevom pripovijedanju (artikulira ga onaj drugi, «panteistički» obojen glas) – to je slutnja o značaju takvih trenutaka u kojima se ostvaruje duboko smislena nutarnja sveza s prirodom. Ono što Rajić samo naslućuje – to će njegov prosnevani dvojnik, Čarnojević, eksplicitno obrazložiti, simbolično proglašavajući nebo vrhovnim aksiomom. Osnovna tematska oporba kultura – priroda predodredila je postojanje dva motivska niza. Motivski niz koji Crnjaski vezuje za prvi član spomenuta proturječja predstavlja diskretan komentar nacionalne teme. To su motivske slike sa jasnim i prepoznatljivim povijesnim i kulturnim konotacijama (prazne i prašnjave crkve, razrušene kuće, bijele rukavice, crveni fes, svilene čarape, razuzdan smijeh, magla, blato). Drugi motivski niz, pak, čine slike iz svijeta flore i faune (šume, zore, nebo, jele, snijeg, zeleni gušter, zelene žabe sa rumenim očima). Slike koje se vezuju za drugi član tematske oporbe umnažaju se sa porastom egzistencijalne ugroženosti junaka, te uslijed toga i djeluju kao svojevrstan «eskapistički odgovor» na sva pitanja koja se nameću sagledavanjem nacionalne problematike. Odnos između ova dva motivska niza koji obrazuju osnovnu tematsku opoziciju romana mogao bi se opisati kao odnos uzajamnog dopunjavanja: što je više besmisla, promašenosti i uzaludnosti u jednoj ravni stvarnosti (kultura) 32 Iste karakteristike u opisu prirode uočene su u Seobama i u lirici Crnjanskog (v. studije N. Petkovića: Dva srpska romana, str. 267 i Lirika Itake, str. 59–63). 20 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 20 8/3/2013 11:06:23 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... – to se više i dublje traga za smislom u nekoj drugoj ravni (priroda).33 Drugim riječima, što se više besmisla otkriva u traganju za nacionalnim identitetom – to je intenzivnija potraga za istinskim životnim vrijednostima. Pri tom, u obe tematske ravni, traganje za Smislom (nacionalnim/individualnim) dano je u formi arhetipskog obrasca potrage – u formi putovanja.34 Rajić stalno nekuda putuje i za svoju obitelj veli da se često selila.35 U kontekstu Rajićeve priče o selidbama njegove porodice motiv putovanja (seoba) uobličen je sa nacionalno-povijesnim konotacijama. Čarnojević je mornarički časnik, dakle, po prirodi poziva upućen na putovanje. Međutim, Rajić uvijek putuje na kopnu, najčešće vlakom, a mapa njegovih putovanja vezuje se za jedan uži geografsko-kulturni prostor (teritorij Austro-Ugarske monarhije). Čarnojević plovi vodenim prostranstvima i mapa njegovih putovanja je obuhvatnija, kozmopolitska (Malta, Carigrad, Kairo, Hiros, Singapur, Bombaj, Sumatra, Borneo, Sidnej, Tenerife, Solun, neko daleko otočje). Ona uključuje i imaginarna putovanja nebeskim prostorom. Rajićevo putovanje dano je u kontekstu ženskih arhetipova: ono se vezuje za zemlju, koja se simbolički poistovjećuje sa majkom i rodnom grudom,36 i završava se posjetom gradu u kome je rođena njegova majka i grobnici njegovih predaka – mjestom konačnog utočišta i ponovnog rođenja (također ženskim arhetipom).37 Čarnojevićevo putovanje, pak, pretežno se odvija u znaku simbola transcendencije ili muških arhetipova (nebo, 33 Odnos uzajamnog dopunjavanja između dviju ravni u književnoj slici svijeta koju izgrađuje mladi Crnjanski, prema zapažanju N. Petkovića, ostavlja dojam postojanja «teksta u tekstu» pri čemu, uslovno rečeno, «prvi tekst pripada Crnjanskom pripovedaču (oličenom u Rajiću), a drugi pripada pesniku Sumatre (oličenom u Čarnojeviću)». V. opširnije u: N. Petković, Dva srpska romana, str. 188. 34 Vidjeti odrednicu «Putovanje» u: J. Chevalier –A.Gheerbrant, Rječnik simbola, str. 545– 546. 35 Seobe srpskog naroda i težnja za očuvanjem nacionalnog bića karakteriziraju i viziju srpstva u tekstovima Crnjanskog: «Pojam srpstva je u večitom nekom seljakanju. Od Hilandara, preko Peći, do Sent-Andreje, Srbi se sele, a od selidbe nema veće nesreće.» Navedeno prema: Zoran Avramović, Politika i književnost u delu Miloša Crnjanskog, Beograd, Vreme knjige, 1994, str. 187. 36 Vidjeti odrednicu «Zemlja» u: J. Chevalier–A. Gheerbrant, Rječnik simbola, str. 786–787. 37 Vidjeti odrednicu «Grob» u navedenom rječniku, str. 179– 180. 15-28 brod).38 Plovidba39 je, u kontekstu arhetipova, sredstvo za dostizanje mira, a plovidba vodenim prostranstvima40 otvara put ka onostranom. Iz perspektive arhetipske interpretacije literarnih motiva, priča o Rajićevom putovanju ukazuje nam se kao arhetipski obrazac potrage za Majkom zemljom, dok bi priča o Čarnojevićevim putovanjima odgovarala arhetipskom obrascu potrage za životnim smislom. Putovanje koje ispisuje Rajićeva životna priča ima, zapravo, smisao potrage za nacionalnim identitetom. Rajićevo životno putovanje započeto je putem koji vodi do nekog dalekog mjesta gdje je obavljen pravoslavni obred krštenja. Ono, dalje, vodi do galicijskih šuma, gdje se nalazi fronta austrougarske vojske, i završava se povratkom majčinom rodnom gradu, gdje se nalaze grobnice njegovih predaka. Na početku tog putovanja presreću nas arhetipske slike života i obnove, nacionalne i duhovne: prizor krštenja kao obred inicijacije i očišćenja41 i prizori proslave Vidovdana, koji je u kolektivnom pamćenju srpskog naroda sačuvan kao dan junačkog ogledanja i herojske žrtve, a svojim korijenima (koji sežu duboko u slovensku prošlost) upućuje na simboliku obilja, plodnosti, bujanja života.42 Potom se slike, sad već na galicijskom ratištu, sve više zatamnjuju: blato, magla, mračne šume, razrušene kuće predočavaju nam se kao simboli dna (taloga) u psihološkom i etičkom smislu, simboli kaotičnog, nasiljem razdešenog svijeta i razorenog osjećanja identiteta. Tamnu prirodu ovih arhetipova razblažuje i neutralizira pokoji pogled junaka u nebo, jablanove, vode … Završne slike Rajićevog putovanja (posjeta majčinom rodnom gradu, tetošenje od strane tetaka, pijenje mlijeka) upućuju na podsvjesnu želju junaka da se vrati u intrauterino stanje. Posljednji iskaz o nebu kao jedinoj utjesi ima dvosmislen, bukvalan i «sumatraistički» smisao: spokoj je 38 Vidjeti odrednicu «Nebo» u navedenom rječniku, str. 427– 429. 39 Vidjeti odrednicu «Plovidba» u navedenom rječniku, str. 516 –517 40 Vidjeti odrednice «More» i «Ocean-more» u navedenom rječniku, str. 415 i str. 445– 446. 41 Vidjeti odrednicu «Krštenje» u navedenom rječniku, str. 318 –320. 42 V. opširnije u : Miodrag Popović, Vidovdan i Časni krst, Ogled iz književne arheologije, Beograd, Slovo ljubve, 1977, str. 62–77 i 134–152; Veselin Čajkanović, Mit i religija u Srba, Beograd, SKZ, 1973, str. 451–462. 21 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 21 8/3/2013 11:06:23 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... moguć samo u drugom, onostranom svijetu ili u nalaženju novog pogleda na svijet. Dvosmislenost mu daje iskaz koji mu prethodi i u kome Rajić kaže da voli da mu čitaju o petrogradskim krvavim ulicama… Rajić do kraja pripovijeda sa dva glasa i u tome je sva složenost ali i sugestivnost njegovog pripovijedanja. U ravni Rajićeve priče, priče o potrazi za nacionalnim identitetom, Smisao se ne nalazi. Ukoliko ga i ima, on je krajnje destruktivan i kao takav grubo ironiziran (...ubistvo sve izleči, ono je jedina istina (110)).43 Vrhunac Rajićeve destruktivne energije nalazimo u iskazima u kojima se izriče apologija smrti i ubijanja. O svom narodu Rajić govori kao o narodu koji nije dostojan da ima svoju budućnost – to je narod za groblje i smrt (Mi treba da nestanemo, mi nismo za život, mi smo za smrt (107)). Uz to, Rajić ironizira rodoljublje i ratnički moral svojih sunarodnjaka, njihovu ratničku prošlost (Kod nas je rodoljublje u modi.... Ja volim moje dedove, oni su znali da ubijaju (119)) i druge nacionalne «osobenosti» (Uveče su se izopijali, no to je kod nas od pradedova (4)). Prijezir prema svome rodu narasta do neprikrivenog obezvređivanja «glupih i prljavih» očeva (koji ne čitaju romane), očinstva i samog života (Ne, nikad ne želim sina. Zgrozio bih se kad bih ga video mladog i lepog u prvoj mladosti svojoj a znao šta ga čeka. A da me postave tamo, na onu crkvu visoko kao mujezina, ja bih vikao u veče puno polja i bilja mirisna, ja bih vikao sav očaj i gađenje moje nad životom (101– 102)).44 Rat je obezvrijedio tvorevine kulture i umjetnosti (Gde su sad boginje umetnosti…?), ustoličio destruktivnost kao «jedinu istinu» – i Rajiću preostaje samo «panteistička» utjeha, sa svojom lječidbenom, okrepljujućom snagom ... Pri tom, što se radnja romana više primiče kraju, destruktivni porivi postaju intenzivniji, ali se intenzivira i želja za utočištem u okrilju prirode. Smisao koji se obrazuje u prvoj tematskoj ravni (priča o Rajićevom životnom putovanju) krajnje je destruktivan (apologija ubijanja, destruk43 Veličanje destruktivnih poriva, uz kršenje nekih osnovnih zabrana kulture, naglašeno je u ciklusu «Vidovdanskih pesama». Up. opširnije o tome u knjizi: A. Petrov, Poezija Crnjanskog i srpsko pesništvo, str. 40–55; N. Petković, Lirika Itake, str. 7–63. 44 Obezvređivanje očinstva i plotske ljubavi u ciklusu «Vidovdanskih pesama» dato je u sličnom kontekstu demistifikacije nacionalnih vrijednosti, ali i u sklopu one pojave koju smo opisali kao dehijerarhizacija kulture. Usp. pjesme «Večni sluga», «Tradicije», «Pesma». 15-28 cije i smrti), te se kao takav otkriva kao Besmisao. U drugoj tematskoj razini, koju izgrađuje priča o Čarnojevićevom putovanju, smisao je samo prosanjan i kao takav relativiziran. On je, zapravo, dvostruko relativiziran – i kao san i cjelinom romana (o čemu će još biti riječi). Ove dvije priče, u sklopu tematske ravni i u svojoj arhetipskoj dimenziji, posvjedočuju isti onaj odnos međusobnog dopunjavanja o kome je bilo riječi: neuspjeh i besmisao koji se otkrivaju u potrazi za nacionalnim identitetom i ovdje neminovno vode traženju smisla u nekoj drugoj razini života. Dvostrukost u općoj izgradnji romana potvrđuje se i na planu njegovog sižejnog sklopa. I ovdje uočavamo dva sižejna tijeka: jedan čini kazivanje o događajima na ratištu; drugi čini kazivanje o događajima iz sfere junakove intimne biografije. Tako se od samog početka romana uspostavlja paralelizam između kolektivne i individualne egzistencije. I ovdje naporednost na sižejnom planu dobiva značajno tematsko usmjerenje. Kazivanje i u jednoj i u drugoj sižejnoj ravni u znaku je nekog vida poremećenosti i iščašenosti, bilo da je riječ o naglašenoj animalnosti i pohoti, bilo da je riječ o neprirodnoj otmjenosti. Naime, narator i kod sebe, kao i kod svojih sunarodnjaka, otkriva izvjesnu mjeru primitivnosti, naglašene čulnosti, neprirodne uglađenosti … Sižejni sklop, dakle, saobražen je načelu dvostrukosti kao osnovnom načelu gradnje romana. Međutim, u izgradnji njegove sižejne strukture vidljiva je težnja za uokviravanjem, zasvođivanjem – težnja koja će u potpunosti biti realizirana u Seobama. Priča o Rajiću odvija se između dva putovanja: na početku romana putovanje simbolički ima značenje buđenja, inicijacije, početka životnog i duhovnog puta; na kraju romana putovanje se simbolički poistovjećuje sa putovanjem u onostrano … I ovdje, kao kasnije u Seobama, na oba strukturno i kompozicijski važna mjesta u romanu, na njegovom početku i njegovom završetku, nalazimo istorodne motivske slike, ali u novome kontekstu i sa drugačijim smislom. Tako, na početku romana motiv bijelih rukavica ima funkciju psihološkog portretiranja glavnog junaka i njegove majke: on je obilježje prefinjenosti njihovih ukusa, znamen otmjenosti ali i izvjesne iščašenosti (majka mu je spavala sa rukavicama, a njemu su ih silom noću skidali sa ruku). Međutim, Crnjanski se postarao da nam diskretno ukaže 22 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 22 8/3/2013 11:06:23 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... na njihovu specifičnu «kulturnu» osebujnost, suprotstavljajući im, u jednom od narednih pasusa, dio odjeće tursko-arapskog porekla – crveni fes. U kontekstu u kome je uveden, ovaj motiv dobiva obilježje nacionalne agresivnosti (mati mu je, uspavljujući ga, pričala o nekim ljudima sa crvenim fesovima koji su jednako ubijali i klali). Crveni fes Rajić će ugledati na starim slikama u crkvi, opet u istom kontekstu krvi i noža. Značajno je da odmah potom slijedi scena u kojoj su obezvrijeđeni Rajićevi sunarodnjaci: oni odbijaju da pozdrave patrijarha, a kad im netko, vičući, predloži da ga pozdrave, neki čak počinju psovati. Tako je motiv crvenog fesa dvostruko obezvrijeđen – samim kontekstom u kome se javlja ali i konotacijama i asocijacijama koje izaziva u čitaočevoj svijesti. Naime, za simbol nacionalne ratobornosti, i uopće, za nacionalni simbol uzet je znamen turske vojske i, napose, dio turske nacionalne nošnje (od 1826. fes je vojnička kapa u Turskoj da bi kasnije, umjesto čalme, postao i narodna).45 Na posljednjim stranicama romana na sličan način (tj. kontekstom) obezvrijeđen je i motiv bijelih rukavica – njih sada nose njemačke tobdžije. U novom kontekstu bijele rukavice postaju jasan simptom iste one «kulturne poremećenosti» koju je i Jakov Ignjatović nalazio kod svojih suvremenika. U kontekstu u kome nam se predočavaju na završetku romana, Rajićeve bijele rukavice, kao i svilene čarape njegovih Banaćana, postaju obilježje jedne denacionalizirajuće kulture, čije se djelovanje također ironizira. Kao i njegov veliki prethodnik u romanesknom uobličavanju tragičnih aspekata nacionalne sudbine, Crnjanski taj utjecaj kod svojih sunarodnjaka otkriva u izvjesnoj bolećivosti i sklonosti ka prepuštanju čulnim zadovoljstvima, što sve «razblažuje» njihovu spremnost na energičnu političku akciju (dok se napolju sprema «kobno proleće», Banaćani, u svilenim čarapama, provode dane po ulici i kavanama). U kontekstu u kome se javljaju, predočeni motivi (crveni fes, bijele rukavice, svilene čarape) otkrivaju nam se kao simptomi razornog i destruktivnog djelovanja dvaju kultura čijem su viševjekovnom utjecaju bili izloženi Čarnojevićevi potomci i čijem se, u krajnjoj instanci, denacionalizirajućem djelovanju nisu mogli oduprijeti. I za Crnjanskog, kao i za Ignjatovića, osnovno 45 Vidjeti odrednicu «Fes» u: Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Beograd, Prosveta, 1986. str. 961. 15-28 područje otkrića tragičnog bila je nacionalna povijest, shvaćena i tumačena u znaku sudbinske prepuštenosti jednog naroda denacionalizirajućim utjecajima i u znaku slutnje o mogućnosti propasti tog naroda upravo uslijed njegove dezintegracije u nacionalnom i kulturnom smislu. I ovdje se, kao u najboljim Ignjatovićevim romanima, nacionalna povijest pokazuje kao ishodište otkrića tragike ljudskog postojanja.46 Lajtmotivska struktura Dnevnika o Čarnojeviću sva je u funkciji predočavanja takvog viđenja nacionalne (kolektivne) i, u sklopu nje, pojedinačne ljudske sudbine.47 Ponavljanje motiva i njihovo gradiranje u novome kontekstu omogućuje nam da pratimo i sazrijevanje junakove (pojedinačne) svijesti i zrenje nacionalne (kolektivne) svijesti. Ako i pojedini motivi koji se vezuju za naratora u prvi mah djeluju kao obilježje njegove poremećenosti, kasnije, s razvojem radnje, oni dobivaju širu povijesnonacionalnu, pa i arhetipsku dimenziju. Tako, na početku romana zapažamo sklonost mladog Rajića da otklon od sumora jave traži na groblju (ili u nekom drugom obliku sakraliziranog prostora, primjerice u zvoniku crkve), što nam djeluje kao znak njegove iščašenosti. Kasnije, zrelog Rajića vidimo gdje spava na nekom dječjem grobu, u jednom talijanskom groblju. Na završnim stranicama Rajić dolazi u rodni grad svoje majke, grad u kome je grobnica njegovih predaka i pri tom se raspituje za oca i Jašu Ignjatovića. U kontekstu u kome je dat (tuberkulozni Rajić očekuje smrt), grob predaka kao arhetip izražava nesvjesnu Rajićevu potrebu za duhovnom obnovom i konačnim smirenjem, dok pokušaj komunikacije sa mrtvim precima i obilasci pravoslavnih crkava svjedoče o potrebi dubljeg 46 Jedno od središnjih otkrića Ignjatovićevih romana u historiji i umjetničkom stvaralaštvu bilo je «otkriće da civilizacijski proces može imati neočekivano nehumane posledice kada se pojavljuje neprirodno, kada se unosi prinudno i u neskladu sa autohtonim tradicijama neke sredine ... » (Lj. Jeremić, Tragički vidovi starijeg srpskog romana, str. 142). 47 Takva naporednost karakterizira i Ignjatovićeve romane: «Ova naporednost nesreće pojedinaca i narodnog stradanja, koja istoriju pretvara u košmar, motivisala je sve one vidove Ignjatovićeve romansijerske slike sveta koji upućuju na predstavu opšte poremećenosti u svetu vrednosti, izazvane nerazrešivim kolizijama različitih vrednosnih načela, tradicija i kulture, starog i novog, svoga i tuđeg. Poremećenost je, otud, u Ignjatovićevom romanu zahvatila i istorijski plan i individualno-psihološku sferu» (Lj. Jeremić, nav. delo, str. 178). 23 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 23 8/3/2013 11:06:23 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... integriranja njegovog nacionalnog bića. Motiv crkve u svom gradiranju omogućuje nam pak da pratimo proces degradiranja nacionalne i kulturne svijesti Rajićevih sunarodnjaka. Na početku romana naše crkve u tuđini prašnjave su i prazne, a takve su i crkve u Rajićevom zavičaju. Zvona, ipak, još snažno bruje ... Kroz cijeli roman Rajić u nekoliko navrata ponavlja da su naše crkve hladne i prazne, te da se pri tom i pljačkaju, u čemu treba vidjeti stupanj više u degradaciji nacionalne i kulturne svijesti Rajićevih sunarodnjaka.48 Na kraju romana crkve koje Rajić obilazi u rodnom gradu svoje majke prazne su, prašnjave i potpuno zapuštene, kao i grobnice njegovih predaka. Zvona nema, ona «ćute», jer su odnesena, a u jednoj je crkvi govornica uređena kao u tuđinskim ... Ponavljanje i gradiranje istorodnih motiva na krajevima romana tako obrazuje još jedan motivski niz koji predstavlja diskretan i dubok komentar nacionalne teme i, u sklopu nje, individualnog dozrijevanja junaka. II. Izgradnji dvoplanske slike svijeta Crnjanski je saobrazio i žanrovsku formu svoga djela. Osebujnost autobiografskih (memoarskih) žanrova i, uopće, ich-Forme pripovijedanja, u tome je što je subjekt pripovijedanja jednovremeno i predmet pripovijedanja, i «ja» i «on». Pri tom, «ja» koje pripovijeda i ono «ja» o kome se pripovijeda predstavljaju jednu cjelinu, ali je njihovo zasebno postojanje, ipak, implicitno. Kao i kod Flauberta, pod čijim utjecajem je Crnjanski i pisao svoj prvi roman, i ovdje forma pripovijedanja u prvom licu sa udvajanjem pripovjedačkog subjekta neminovno vodi do oštrog kompozicijskog uloma, i to na dva mjesta u sredini 48 U svojim tekstovima Crnjanski je pisao o pravoslavnim hramovima kao nosiocima tisućljetne kulture, čuvarima nacionalne svijesti, obilježju državnosti srpskog naroda: «Gde god postoje manastiri, zadužbine naših velikaša ima i naše prošlosti, naše istorije, naše države. Crkve naše i zvona njina tačno i nepobitno kažu dokle je naš narod dopirao i zemlju krvlju svojom zalio.» Crnjanski je, međutim, pisao i o naličju manastirskog života. U manastiru Mesić «blago se harčilo nemilice, raznosilo i rasipalo na igumane, metrese i rođake». I u drugim srpskim manastirima u Rumuniji kaluđerske svađe, razvrat i pljačke nanose sramotu i srpskim građanima. Navedeno prema: Zoran Avramović, Politika i književnost u delu Miloša Crnjanskog, str. 178–179. 15-28 romana.49 Dok Flaubert udvajanje junaka u svome romanu U mjesecu studenom motivira njegovom smrću, poslije čega autor preuzima riječ, Crnjanski junakovo udvajanje motivira snom, ali i svojom pjesničkom teorijom – sumatraizmom. Do tada implicitno raslojena svijest junaka – naratora, sada biva jasno razložena na dva lika: lik snivajućeg Rajića i lik Čarnojevića, snivačeva dvojnika. Dva glasa u Rajićevom kazivanju – jedan, koji svemu daje ironično-humorno rasvjetljenje i drugi, koji otkriva skrivenu ljepotu predjela što ga okružuju – dobivaju svoje zasebne, individualizirane likove. Tako je san (ovdje čak dvostruki san), pored funkcije obrta, u inače fragmentiranoj radnji, dobio posebnu funkciju eksplikacije one dvije ravni sa kojih se u romanu daju opisi i njihovi implicitni vrijednosni sudovi. Prelazak iz jave u san, iz jedne u drugu hipostazu, naznačen je promjenom oblika pripovijedanja. Naime, sa udvajanjem pripovjedač prelazi sa pismenog na usmeni oblik saopćavanja, što je i eksplicitno naznačeno njegovom najavom (Hoću da Vam pričam (65)). Napuštanjem pismenog oblika pripovijedanja i aktiviranjem govornog trenutka omogućava se svođenje relacije narator–čitatelj u govorni odnos narator– slušatelj. Time se, ujedno, i sam slušatelj uvodi u djelo kao bitan dio pripovjedne strukture, te se otvara mogućnost dvosmjerne komunikacije između njega i naratora. Prelazak sa transpersonalne uporabe drugog lica (Sećate li se...(65)) na drugo lice jednine predočava nam proces tonjenja u san junaka – naratora i signalizira njegovu prisnost sa fiktivnim slušateljem. Tonući u san, Rajić se najprije obraća nepoznatom, širokom auditoriju, a potom njegovo kazivanje dobiva formu obraćanja «jednom mladiću u svetu» koji mu je bio «više nego brat» i kome želi ispričati svoj san. Aktiviranjem govornog trenutka narator (Rajić), fiktivni slušatelj (Čar49 O tipu pripovjedanja koji nalazimo u Flaubertovom autobiografskom romanu U mjesecu studenom (Crnjanski ga je u njemačkom prijevodu čitao za vrijeme rata), o sličnostima i razlikama između ova dva romana v. opširnije u: N. Petković, Ogledi iz poetike srpske književnosti, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1990, str.70–73. Usp.: Bojan Jović, «Poetika Miloša Crnjanskog – dva strana uticaja» i Tatjana Rosić, «Dnevnik o snu; O dnevničkom predlošku u Dnevniku o Čarnojeviću» u knjizi: Miloš Crnjanski. Teorijsko-estetički pristup književnom delu (zbornik radova), Beograd, Institut za književnost i umetnost, 1996, str. 77–87 i 217–220. 24 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 24 8/3/2013 11:06:23 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... nojević) i čitatelj dovode se u istu vremensku razinu, čime se ostvaruje iluzija neposrednog suočavanja sa pripovjedačem i istovremeno se ne samo značenje sna već i Rajićevo kazivanje u cjelini simbolički «prevod » u sadašnjost. Pripovijedajući nam o jednom od Čarnojevićevih potomaka, Rajić, zapravo, pripovijeda o nama samima – nekad i sad ... Važno je napomenuti da je Rajićev san Crnjanski motivirao suočavanjem Rajića s vlastitom bolešću i njenom dijagnozom. Rajić dva puta ponavlja da su mu tog dana fotografirali pluća, te da je stoga «filozofski raspoložen» i «sentimentalan».50 I ovdje, kao i u nekom drugim djelima svjetske literature – u Tolstojevoj noveli Smrt Ivana Iljiča ili u Mannovom Čarobnom bregu – sa dijagnozom bolesti počinje buđenje junakova unutarnjeg života i aktiviranje podsvjesnih sadržaja psihe.51 Na početku romana motiv bolesti nosi obilježje izvjesne iščašenosti junaka (bolesti mu behu «najlepši doživljaji»). Motiv bolesti sada, u novom kontekstu, vodi suočavanju sa smrću, a sa tim, neminovno, i suočavanju sa životnim smislom. Rajićev san završava Čarnojevićevom slutnjom vlastite smrti, pri čemu njena blizina samo pojačava njegova «sumatraistička» osjećanja (Osećao je da će umreti... Ali se tešio da će umesto njega da žive rumene neke jele pune kakadua lepih na jednom ostrvu dalekom (84)). Iz ovog ugla interpretacije, «sumatraistička» propovijed Rajićevog oniričkog dvojnika ukazuje nam se kao svojevrstan metafizički vid odbrane od suočavanja sa vlastitom smrću i metafizički vid osmišljavanja vlastite sudbine (Osećao je da je njegov život samo rumene jedne biljke radi na Sumatri. I on se smešio mirno (81)). I ovdje nam promjena konteksta istorodnog motiva omogućava da 50 Uvođenje motiva bolesti u ovom romanu, Crnjanski je u «Komentarima uz Liriku Itake» obrazložio jednim autobiografskim detaljem: «Pa, ipak, sutradan, pri opštem pregledu, dr Dimić je pronašao da imam bolesna pluća; tolika je bila disciplina, u Austriji, u vojsci, da su i dva mlada lekara, Mađara, potvrdila tu dijagnozu. Otuda tuberkuloza kod junaka romana u «Dnevniku o Čarnojeviću». Na divizijskom previjalištu, sutradan, pronašli su da mi nije skrhana kost u nosu, a da su mi pluća sasvim u redu.» Nav. prema: Miloš Crnjanski, Sabrane pesme, Beograd, SKZ, 1978, str. 197. 51 Usp. opširnije u knjzi: Milosav Babović, Ruski realisti XIX veka, knj. II, Beograd, Svetozar Marković, 1983, str. 387–397; Dragan Stojanović, Čitanje Dostojevskog i Tomasa Mana, str. 153–173. 15-28 sagledamo zrenje junaka. Lik Čarnojevića predočen nam je istim postupkom «opredmećivanja» kao i većina drugih likova u romanu. Dvostruki, ambivalentan odnos snivača (Rajića) prema snivanom liku (Čarnojeviću) uvjetovao je dvojnost u vanjskoj i nutarnjoj karakterizaciji snivana lika. S jedne strane, Čarnojević je anđeoski lik, sav eteričan i prozračan: lice mu je blago, bijelo, bez ijedne bore i «pijane senke», čini se kao da on i ne dodiruje tlo, već lebdi nad zemljom. S druge strane, njegove ruke odaju grubost, nečiste su, pune čvorova, žila, rana i biljega … Kontrast je prisutan i u njegovom načinu odijevanja: Čarnojević djeluje Rajiću čudno i smiješno, čak zastrašujuće, u izbijeljenim hlačama i crnom kaputu što visi sa njegovih pogrbljenih pleća «kao da je neko na veselo letnje mornarsko odelo, nabacao crn pogrebni sveštenički plašt» (68). U drugim scenama Čarnojević se prikazuje elegantno odjeven, u otmjenom bijelom odjelu sa zlatnim mačem ili lijepim nožem (sa balčakom od bijele kosti) o lijevom bedru. Isto tako, Čarnojević, koji propovijeda «metafizičku snagu» ljubavi prema nebu, vodi i drveću, prikazuje nam se kao strastveni zavodnik maloljetnica i plaćeni ljubavnik jedne bogate Amerikanke. Uz to, on je i pijanac, kavgadžija, tumaralo, koji svu svoju mladost, svoj šarm, pa i svoj sumatraizam stavlja u službu dobrog jela, pića i provoda. Pri tom, njegovo objašnjenje vlastite poremećenosti u ponašanju djeluje nam ironično-humorno: da su se njegovi drugovi zagledali u jutarnja nebesa, smatra Čarnojević, ne bi mu se čudili. I «sumatraistička» propovijed protkana je ironijsko-humornim sjenama: razaranje vlastite «ideologije» počelo je onog trenutka kad je i otkrivena.52 Čarnojević, zapravo, pokazuje sve one osobine koje ovaj lik povezuju sa galerijom njegovih sunarodnjaka danih na prethodnim stranicama Dnevnika (likovi popova, popadija, seljaka, vojnika, itd.). Sve nam to ukazuje na izgrađivanje jednog sistema naporednosti u kome se likovi povezuju horizontalno, tj. motivski: njihove romaneskne sudbine reflektiraju se jedna u drugoj i smisaono upotpunjuju obrazujući jedan tematski sloj romana. Prezime Čarnojević sa svojom prepoznatljivom povijesnom konotacijom, te židovsko ime oca 52 V. studiju Dragoljuba S. Ignjatovića «Dnevnik o Čarnojeviću ili nihilizam kao upozorenje» u knjizi: Književno delo Miloša Crnjanskog (zbornik radova), str. 83–84. 25 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 25 8/3/2013 11:06:23 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... dvojnika (Egon), u kontekstu koji asocira na sličnu lutalačku sudbinu dvaju naroda, jasno nam kazuju da Čarnojević u snivačevoj svijesti predstavlja projekciju njegovog osjećanja nacionalnog identiteta i, šire – projekciju same povijesne sudbine njegovog naroda. Sa pojavom Čarnojevićevog lika povijesna perspektiva pripovijedanja definitivno se utemeljuje, a naporednost između dva sižejna toka dobiva jasno tematsko usmjerenje. Kada se tome doda stanovita metafizička dimenzija ovog lika (Čarnojević ispovijeda sumatraizam kao jedan poetsko-metafizički stav), onda postaje jasno da san u sklopu cjelokupne strukture romana predstavlja njegovo tematsko jezgro, tj. svojevrsnu tematsku metaforu koja višestruko i simbolično zrači prema početku i kraju romana, u koju se sabiru sve njegove značenjske niti. U sklopu tematske ravni romana izuzetno je važno da je Čarnojević dvostruko ironiziran: i u svojoj povijesnoj i u svojoj metafizičkoj dimenziji lika. Ironiziran je i kao ljubavnik i kao ratnik, u čemu treba vidjeti diskretan autorov komentar nacionalnog mita o Srbima kao dobrim ljubavnicima i velikim ratnicima. Kao ljubavnik, on je neumjereno strastan, divalj i pohotan, istinski emotivno vezan samo za majku. Iste crte naglašene privrženosti prema majci (u psihoanalitičkoj teoriji opisane kao Edipov kompleks)53 nalazimo i kod sasvim malog Rajića: on pomno promatra svoju majku, prisustvuje njenim oblačenjima, zahtijeva da noću spava sa njom, mrzi njen kikot i crnu tijesnu haljinu – simbole erotske provokacije upućene drugim muškarcima. Rajić kod sebe, kao i kod svojih sunarodnjaka, zapaža ravnodušnost, prijezir i sažaljenje prema ženama, u čemu također treba vidjeti implicitni komentar nacionaln tem . Paradoksalno, najdrastičniji vid obezvređivanja ženskog roda nalazimo kod jednog mladog liječnika (’Svete’ žene, majke i sestre po bolnicama i parkovima vide se u njegovom govoru i smehu po umetničkom izložbama i seljačkim pijankama. Vrve i daju se po podu u kavanama, po stolicama, pijane, razdragane; a hiljade krvavih muškaraca dolaze jednako na njegov sto i odlaze bez noge, bez glave, bez ušiju, bez očiju mirno i silno kao stoka 53 Edipov kompleks, jedan od najvažnijih termina psihoanalitičke teorije, opisao je Sigmund Freud kao jezgro mnogih neuroza zdravog čovjeka. Vidjeti o tome u knjizi: Odabrana dela Sigmunda Frojda, knjiga druga, Uvod u psihoanalizu, Novi Sad, Matica srpska, 1973, str. 308–316. 15-28 (103–104)). Rajićev ironičan (na mahove i ciničan) odnos prema ženama može se promatrati i u sklopu avangardne tendencije rušenja kulta žene i ljubavi, ali i u sklopu autorova kritičkog odnošenja prema nacionalnoj temi. Naime, na mnogim mjestima Dnevnika sudbina žene data je u kontekstu koji ističe njen socijalni, kulturni, i, šire, povijesni i ontološki aspekt. Tako, primjerice, sažaljiv, blago ironičan, katkad i naturalistički opor ton u portretiranju seoskih i trgovačkih žena, mladih djevojaka oko Rajića i dragane jednog restoranskog momka osjećamo kao vid kritičkog sagledavanja položaja žene u prepoznatljivom nacionalnom-povijesnom dekoru (Trčale bi isprebijane žene sa suhim opalim dojkama, krezube i smradne od znoja. One bi se prevrtale i previjale u mukama porođaja... I sve te slike bile bi ispolivane i posute vinom, krvlju, psovkom i ritama (43–44). Portret Rajića (Čarnojevića) kao ljubavnika (isticanje njegovih «donžuanskih» sklonosti kao obiteljskog naslijeđa,54 nehat i ravnodušnost prema erotskim i emotivnim potrebama njegovih dragana55) u podtekstnom sloju romana ostvaren je kao vid demaskiranja jednog nacionalnog mita. U tom podtekstnom sloju Crnjanski kritički osvjetljava i arhetip Srbina kao «homo heroicusa».56 Čarnojević kao vojnik uživa određen respekt od strane pretpostavljenih, ali čini «ludorije u službi», opija se i, pri tom, u svojoj vojničkoj ulozi služi tuđinu. Sam Čarnojević ironizira svoju vojničku službu kada jedini zlatni gumb na svom crnom mornarskom kaputu naziva svojom «zlatnom prošlošću» (67). 54 «Posetio sam ženu koju je moj otac pre moje majke ljubio. On je imao silesiju dragana kao i ja» (Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću, str. 119). 55 Nesaglasnost između erotskih i emotivnih potreba uočena je kao trajna karakteristika odnosa među polovima u Crnjanskovoj prozi: «Zajednička nit gotovo svih ženskih likova je žudnja za srećom i ljubavi, koja u krajnjem životnom ishodu ostaje neostvarena. U toj dimenziji romana muški likovi se nesaglasno odnose prema emotivnim potrebama žene ... Kod muških likova zapažamo jedan luk u odnosu prema emotivnim potrebama žene: grubost i čulnu instrumentalizaciju» (Zoran Avramović, Politika i književnost u delu Miloša Crnjanskog, str. 220–225). 56 U političkim tekstovima Crnjanski sa zanosom piše o srpskom nacionalnom biću, ali u konkretnim analizama svoju idealizaciju srpskog naroda napušta. Međutim, «onaj visoki moral što su ga Srbi nasledili od Sv. Save gotovo da je nestao u Embahadama» (Zoran Avramović, Politika i književnost u delu Miloša Crnjanskog, str. 186–191). 26 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 26 8/3/2013 11:06:24 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... S druge strane, ironiziran je Čarnojević i kao «sumatraist» upravo u svojoj ljubavničkoj ulozi … Rajićev san o snu je, zapravo, dvostruki obračun Crnjanskog: i s vlastitom, osobnom «ideologijom», i s vlastitim (i našim) nacionalnim zabludama i mitovima. Odnos između Rajića i Čarnojevića predočava nam se kao odnos uzajamnog dopunjavanja i uzajamnog osjećanja bliskosti i prisnosti, što se vidi iz načina na koji jedan drugome pružaju podatke iz svojih biografija.57 Pa ipak, Rajić, tek u jednom magnovenju, kao u zrcalu, prepoznaje sebe u Čarnojeviću. Za Rajića Čarnojević je «više nego brat»,58 ali ga Rajić jednako ušutkava dok mu ovaj jednako šapće o nebu. O Čarnojeviću Rajić pripovijeda s poštovanjem i divljenjem, ali i s blagom dozom ironije i podsmjeha … Prema jungovskoj interpretaciji snova, ambivalencija onoga koji sniva prema snivanom sadržaju znak je neintegriranosti takvih sadržaja u strukturi njegove psihe, tj. ona upućuje na izvjestan raskol u njoj. Dvostrukost, raspolućenost samog Čarnojevićevog lika sugerira nam i djelovanje psihološkog mehanizma kondenzacije (sažimanja)59 različitih psiholoških sadržaja snivačeve svijesti: u lik Čarnojevića Rajić projektira i svoj nacionalni identitet (dvojnik kao sin Egona Čarnojevića) i svoj najintimniji, «sumatraistički» identitet (dvojnik kao «sumatraista»). Čarnojević je, zapravo, projekcija dvostrukog Rajićevog raskola: raskola u odnosu na njegovo osjećanje nacionalnog identiteta i raskola u odnosu na njegov poetsko-metafizički doživljaj stvarnosti. Rajić se ne miri ni sa povijesnom sudbinom svoga naroda, njegovim poremećenim položajem «od postanka»,60) niti sa mnogim karakteristikama kolektivnog bića svoga na57 Pored sličnosti u fizičkom izgledu, Rajić i Čarnojević imaju i niz drugih sličnosti: odbacivanje očinstva, ambivalentan stav prema ženama, idealizatorski odnos prema majci, omiljene zajedničke teme (rodoljublje, budućnost Srbije, narodne nošnje, korintski stubovi). 58 Usp.: Novica Petković, Dva srpska romana, str. 181–183. 59 Vidjeti opširnije u knjizi: Odabrana dela Sigmunda Frojda, knjiga druga, Uvod u psihoanalizu, str. 159– 160. 60 Izraz pripada Jakovu Ignjatoviću. Upotrijebio ga je kada je pisao o ranom gubitku roditelja: «Ovako sam i ja od moga starog oca u nevrijeme bačeno seme, koje ne može do jačega stabla da doraste pa zato rekao bih, da me sudba od postanka goni» (Jakov Ignjatović, «Srbin i njegova poezija» u: Odabrana dela Jakova Ignjatovića, knj. VII, Članci, Novi Sad, Matica srpska, 1951, str. 57). 15-28 roda uvjetovanim takvim poremećenim položajem (primitivizam ili neprirodna otmjenost, naglašena čulnost ili umišljeni Weltschmerz). I konačno, Rajićevo osjećanje nacionalnog identiteta je vrlo krhko i dezintegrirano, jer je i on sam, kao i većina njegovih sunarodnjaka, također obilježen djelovanjem drugih, denacionalizatorskih kultura. Koliko je i sam Crnjanski bio izložen takvim utjecajima, i u kojoj mjeri su oni odredili i njegov nacionalni identitet i njegovo stvaralaštvo, kazivao nam je svojevremeno sam Crnjanski. U jednom intervjuu iz 1964. godine, odgovarajući na pitanje novinara što je bitna karakteristika njegova stvaralaštva, Crnjanski je rekao da je to, prije svega, «preteran nacionalni osećaj» koji je, prosto, posljedica njegovog rođenja na sjevernoj, krajnjoj granici srpskog naroda, i da upravo njime tumači sve što je radio, pisao i pretrpio do završetka 1934. godine.61 Rajić, također, ne može do kraja da osvoji sumatraistički pogled na svijet, jer nije on toliko imanentan njegovu biću koliko je proistekao upravo iz ovakvog, tragičnog viđenja nacionalne i svoje, osobne, sudbine. Da je sumatraizam do kraja osvojen i iznutra proosjećan, ne bi bilo onog prvog, ironično-humorno intoniranog glasa, koji razaznajemo u Rajićevoj kazivanju o njegovim sunarodnjacima … Treba ovdje prizvati u sjećanje ono poglavlje u Ignjatovićevim memoarima koje nosi naslov «Karakteristike Srba», u kome on kaže da Srbina interesira samo ono što mu je «pred očima i što čuje»: njegovo shvaćanje je «realističko», a pravac života «pregnantno materijalističan«. Srbin je, veli dalje Ignjatović, «praktičan» i ne strada od bolesti koju Nijemci zovu Weltschmerz: Goetheov Werther bi teško našao kandidate za samoubojstvo kao drugdje iz prostog razloga što Srbina ne more ljubavni ideali – niti se muž ubija za ženom niti žena za mužem, niti se žrtvuju jedno za drugo.62 Crnjanski kao da replicira Ignjatoviću u onoj sceni romana kada Rajićeva supruga ironično kaže za svog muža da je uobrazio neki Weltschmerz. Rajić na to odgovara ironizirajući samog sebe i svoj «sumatraizam»: « .... ali otkud do vraga Weltschmerz u Banatu» (121). Tako je prosanjani sumatraistički smisao višestruko rela61 Navedeno prema: Miloš Crnjanski, Ispunio sam svoju sudbinu, Beograd, BIGZ, SKZ, Narodna knjiga, 1992, str. 59. 62 Jakov Ignjatović, Memoari, Beograd, Nolit, 1988, str. 493–495. 27 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 27 8/3/2013 11:06:24 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika... tiviziran: i kao dio sna koji Rajić odmah potom zaboravlja i cjelinom strukture romana. San je, zapravo, dvostruka eksplikacija: i motiva udvajanja i motiva pripovijedanja. Motivi udvajanja i motivi pripovijedanja istovrsni su. Dvostrukost u općoj izgradnji romana došla je do izražaja i u načinu portretiranja likova. Naporednost sižejnih tijekova, kako je već pokazano, u motivacijskoj strukturi romana obrazuje jedan manje vidljiv sloj objašnjenja romanesknih sudbina. S druge strane, složeni splet motivskih naporednosti omogućava unutarnju, smisaonu identifikaciju likova i prizora, te se tako postupno izgrađuje mreža «korespondencija» koja povezuje cijeli niz junaka u romanu. Tako, motiv kikota, razuzdanog smijeha, vezuje u jedan lanac cijeli niz likova (lik Rajićeve majke i njegove žene, «lake i pokvarene cure», popove i popadije, pjevačko društvo), osiguravajući na taj način implicitni komentar nacionalne teme. Crnjanski se ovdje služi postupkom implicitnog određivanja prirode glavnog junaka. Kao i Tolstoj u Ratu i miru, i on glavnog junaka okružuje sporednim figurama čija priroda daje prikriveni komentar junakovih osobina (prikazivanje ratnih događaja očima neposrednog učesnika također je mogao naći kod Tolstoja, koji je ovaj postupak preuzeo od Stendhala).63 Ovaj postupak nam omogućuje da vidimo koliko se Rajić razlikuje od svojih sunarodnjaka i koliko je i on sam dio njihova kolektivnog mentaliteta. Korijene ovakvom postupku portretiranja, u kome se junaci kao u ogledalu reflektiraju jedan u drugome, ne treba, međutim, tražiti toliko u lektiri Crnjanskog koliko u poetsko-metafizičkoj slici svijeta koju je on izgrađivao dvadesetih godina prošlog stoljeća. Razumijevanje odnosa između dvije ravni u slici svijeta Miloša Crnjanskog vodi nas razumijevanju ne samo prirode odnosa između glavnog junaka i njegovog prosanjanog dvojnika već i, dublje, razumijevanju samog unutarnjega sklopa romana. Tako je već Marko Ristić, u prikazu Seoba, ustanovio postojanje «tehnike saglasnosti» koja omogućuje da se likovi, doživljaji, rečenice i rečenični kom63 Utjecaj Tolstoja sam Crnjanski navodi kao jedan od važnijih u svom književnom razvoju: «Uveren sam, međutim, da neću pogrešiti, kad je reč o romanu, da pomenem uticaj ruskih romansijera. Imao sam 13 godina, kad sam triput uzastopce pročitao Rat i mir. Ležao sam bolestan u šarlahu, ali sam ga čitao noću, i nisu mogli tu knjigu iz ruku da mi otmu.» Navedeno prema: M. Crnjanski, Ispunio sam svoju sudbinu, str. 41. 15-28 pleksi, s jednog kraja knjige na drugi, ogledaju jedni u drugima. On je, dalje, konstatirao da ovdje nije samo riječ o «tehničkom prosedeu»: kao što ponavljanje rečenica odgovara bezizlaznom kruženju promašenih života junaka, tako i spletene sveze motiva odgovaraju saznanju da je «sve u vezi».64 Marko Ristić je, zapravo, uočio ono što je mnogo uočljivije u stihu, a što danas, u teoriji, nazivamo unutarnji (strukturni) izomorfizam.65 Dvostrukost u općoj gradnji romana ogleda se u svim ravnima njegove strukture, od najnižih (način građenja rečenice) do najviših (metafizička ravan). Ta dvostrukost je, takoreći, amblematski istavljena na samom početku romana (Jesen, i život bez smisla ...). Na taj način, odnos između dva proturječna izraza (o besmislu i smislu života) kao odnos uzajamnog upotpunjavanja, odmah, na početku romana, dobiva snagu tematskog usmjerenja: što je više besmisla, uzaludnosti u jednoj ravni života – to se dublje i intenzivnije traga za smislom i utjehom u drugoj ravni života. Tako nam se iz perspektive cjelokupnog sklopa romana Rajićevo pripovijedanje o Čarnojeviću udvaja svojim značenjem: to je priča o mitskom pretku i njegovim potomcima – priča o traganju za nacionalnim identitetom, ali i priča o traganju za Smislom i životnim vrijednostima. Udvaja nam se svojim značenjem i sam Rajićev san. Kao mitološki san,66 on odražava jedan veliki nacionalno-povijesni arhetip. Kao inicijacijski san,67 Rajićev san nas, pomoću imaginarnog putovanja i prosvijetljene spoznaje, uvodi u jedan paralelni svijet, svijet nevidljivih «dosad neposmatranih veza», i tako otkriva onaj duboko unutrašnji Smisao koji se može ostvariti jedino u duši i sačuvati jedino za sebe. Smisao koji se najčešće samo prosanja. 64 Marko Ristić, «Seobe», Politika, Beograd, 15. april, 1929. Tekst je preštampan u knjizi: Marko Ristić, Prisustva, Beograd, Nolit, 1966, str. 166. 65 Vidjeti odrednicu «Izomorfizam» u: Rečnik književnih termina, Beograd, Nolit, 1985, str. 290. 66 Vidjeti odrednicu «San» u: J. Chevalier–A. Gheerbrant, Rječnik simbola, str. 577. 67 Isto. 28 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 28 8/3/2013 11:06:24 AM Nikola Tutek, Pantigana 29-33 Pantigana NIKOLA TUTEK LICA: Šjor Vladimiro Nela Maria Šjor Armando Šjor Edi Šjor Frano Mala Mlada žena u kadi Prolaznici (Šjor Vladimiro kima glavom i odgega do kuta butige. Iz mraka izvadi metlu. Pogrbi se još više i posve laganim, gotovo nesuvislim pokretima pomete pod trgovine. Svu prljavštinu skupi pored vrata. Potom lagano otvori vrata, proturi van samo nos i pogleda oprezno lijevo i desno. Kad vidi da nema nikog, jednim pokretom izmete prljavštinu na ulicu. Potom krene zatvoriti vrata, ali kao da ugleda nešto u daljini. Opet podigne stisnutu šaku i zaprijeti prema daljini) – Ti majku tvoju! (Naglim pokretom pritisne dugme na starinskoj kasi koja se otvori uz zvuk maloga zvona. Uzima novce i broji.) (Zatvori vrata. Osvrne se s tugom po cijeloj tamnoj trgovini i ne pomiče se. Potom dogega do drugog kuta trgovine i s vješalice skine kratki kaput i beretku. Obuče se i izađe na ulicu. Nakon nekoliko Vladimirovih koraka vidimo ogromni Rijeka Tower Shopping Centar točno ispred starca. On lagano napreduje uza strmu ulicu i približava se ulazu u parkiralište. Stane i pogleda u veliki natpis. Ljutito pljune na cestu. Potom prekriži ruke na leđima i podigne pogled prema vrhu tornja. Lice mu se izobliči u grimasu. Izgleda smiješno. Spusti pogled prema izlazu i okrene se desnim ramenom prema tornju. Bulji u preko ramena prema ulazu. Gleda ljude koji izlaze iz Shopping Centra s gađenjem. Ispraća ih pogledom punim prijezira kada prolaze pored njega. Zaviruje u njihove plastične vrećice. Potom se zagleda u toranj, sad već posve tužno.) Šjor Vladimiro: Uno, due, tre, quatro … (Naglo podiže pogled s novca prema prozoru) A neću ja umrijeti u tvojoj sjeni, ne, ne! Ti možda jesi moćan … Ali nemas dušu! Nemas dušu! Allora, quatro … Čekaj … Iz početka! (Šjor Vladimiro se opet zadubi u brojanje novčanica). Uno, due, tre, quatro, cinque, sei, sette … od pet. (Uzima novi snop.) Uno, due, tre, quatro … od deset. (Opet novi snop) Uno, due, tre … od dvadeset. Uno, due … od pedeset. Una, samo jedna od sto. Pa zar je to sve? (Prebire prstima po sitnišu, zvuk lupkanja metala.) Mižerija … mižerija … Šjor Vladimiro: A, velik si … Velik si. Ali nećeš zauvijek! (Opet ljutito) Ja ću ovdje stajati duže od tebe (Pokazuje prstom u pod. Prolaznici se sklanjaju) Duže od tebe! To ti Vladimiro obećaje! (Iznenada se nasmiješi) E, što sam ja vidio u svom životu … U ovom gradu … što god je visoko hrlilo, to se tako lijepo rušilo (Sad s velikim užitkom) Ciglicu po ciglicu … Do temelja! Oh, vidjet će tebe Vladimiro na zemlji! (Pokazuje prstom ispred svojih nogu) Evo tu, tu! (Zadovoljno kima glavom. U taj čas spazi nekoga tko izlazi iz Centra. Uozbilji se, vrati ruke iza leđa. Nasmiješi (Malena butiga u polumraku. Stari čovjek prosjede kose i umornog, pognutog držanja bez riječi slaže konzerve na polupraznim policama. Potom dogega do bankine i dohvati prašnjavu krpu. Sporim pokretima lašti istrošenu šperploču. Ruke na krpi mu drhti, druga mu počiva na križima. Teško diše. Vrati krpu na mjesto, uspravi se i duboko uzdahne.) Šjor Vladimiro: Više se ne mog ni posrat ko čovjek (Opet uzdahne i zagleda se prema zamračenom prozoru butige. Izraz njegovog lica se mijenja iz boli i očaja u izrazitu ljutnju. Zamahuje stisnutom šakom prema prozoru) Ti, ti … beštijo! 29 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 29 8/3/2013 11:06:24 AM Nikola Tutek, Pantigana se. Prilazi mu nasmijana mlada žena s dvije plastične vrećice.) Nela: Dobra večer Šjor Vladimiro! Kako ste? Šjor Vladimiro: Dobra večer malena! Ha, eto, mora se … (Slegne ramenima i posve otvori oči gledajući prema dvjema plastičnim vrećicama u Nelinim rukama) A ti … u kupovinu? Nela: Da, evo, sitnice … Za večeru. (Šjor vladimiro napuči usnice i iskrivi tijelo unatrag) Šjor Vladimiro: Pa i kod mene možeš kupit’ sitnice za večeru. Krasne sitnice. A već te dugo nisam vidio u butigi. Nela: (Muca od nelagode) A to vam je, Šjor Vladimiro … To vam je sada … Šjor Vladimiro: Moda! To je moda! Ljudi kupuju kao blesavi u tom …(Pokazuje prema tornju i opet govori ljutito) kurvinskom tornju! A zaboravljaju … Zaboravljaju … (Šjor Vladimiro kima glavom gore-dolje i gleda ravno u Neline oči.) Sjećam se kad ste se doselili u ovaj kvart, majka ti je imala devet godina, ovolika je bila (Starac pokazuje dlanom malo iznad svojih koljena), i kod mene je kupovala kruh i čokoladu od krumpirovog šećera, tada je bilo samo takve za siromašne. A ja bi joj ponekad dao pravu čokoladu, besplatno … Bila je tako krasno dijete. A tvoj djed je bio … Nela: (Pomalo nervozno) Šjor Vladimiro, moram krenut doma. Šjor Vladimiro: (Naginje se i viri u njene vrećice) Čekaj malo… Nela: Šjor Vladimiro, što vam je?! Šjor Vladimiro: (Dere se iz sveg glasa i upire prstom u Nelu) Tvoj je djed bio krasan čovjek! Bog mu dušu prosti! Nela: Molim vas, smirite se. Šjor Vladimiro: (Cijelo tijelo mu drhti) Što imas u vrećicama? Hajde pokaži! Baš me zanima! 29-33 Nela: (Sada već zabrinuto) Smirite se, Šjor Vladimiro. Dajte da vas otpratim doma. (Pokuša ga uhvatiti pod lakat. Starac ljutito uzmakne) Šjor Vladimiro: Što imaju u ovom … ovom … staklenom kurcu, a da nema u mojoj butigi? Hajde, molim te, pokaži mi! Pokaži! Nela: Ništa, baš ništa, uobičajene sitnice … Šjor Vladimiro? (Nela ispusti vrećice i uhvati starca pod lakat. On se nasloni na nju. Iznemogao je, gleda u prazno. Stane cmoktati ustima. Uhvati malo zraka i dođe opet k sebi. Pogleda Nelu sa smiješkom) Šjor Vladimiro: Nela, milo moje dijete … Dođi sutra … dođi u moju butigu. Nela: Doći ću, obećajem, Šjor Vladimiro, jeste li dobro? Možete li hodat’? Da vas otpratim doma? Šjor Vladimiro: (Vadi platneni rupčić iz kaputa. Briše lice) Ne, ne, ne treba … Mogu ja … Ala boh, malena. (Starac se počne sporo gegati niz ulicu. Zastane i još jednom pogleda preko ramena u toranj Rijeka Tower Shopping Centra.) Maria, cara mia, sei felice di essere morta. (Starac polako odlazi niz ulicu i brontula. Iza jednog tipičnog riječkog zida skreće lijevo. Dolazi na terasu jedna zapuštene oštarije. Za stolom sjede tri starca i igraju šah.) Šjor Armando: (Nagne se preko stola i prošapće) Eno ide Vladimiro, bez štapa! Kad hoda bez štapa, znači da je ljut ko’ furija! (Okreće se prema Šjor Vladimiru i dere se) Vlado, vien qui, amico! Ča ti je, ćo? (Šjor Vladimiro prilazi stolu i polako sjeda na stoliću, još uvijek mumlja sebi u bradu.) Šjor Vladimiro: Ljudi zaboravljaju … Šjor Edo: Ča zaboravjaju? Šjor Vladimiro: Sve … Sve zaboravljaju … 30 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 30 8/3/2013 11:06:24 AM Nikola Tutek, Pantigana 29-33 Šjor Edi: Onda su isti ko’ i mi. I mi se zaboravjamo! (Starci se glasno smiju.) Šjor Armando: Da, još ćeš reć’ i da je tipkao na onaj, kako se reče, inte … inteneter. Šjor Armando: Ćeš ča popit’? (Dolazi Mala, žena Vladimirovih godina, sporo napredujući s pivom na limenom pladnju. Šjor Vladimiro zahvaljuje. Popije gutljaj iz boce.) (Šjor Vladimiro ogorčeno odmahuje rukom) Šjor Edi: Inače piješ biru. Si zaboravio? (Starci se opet smiju) (Šjor Vladimiro podiže obrve i izdahne. Vraća mu se osmijeh na lice). Šjor Edi: (Dere se prema vratima kafića.) Mala, jednu biru! Šjor Edi: Dobar je bil stari Anselmo. (Poduža tišina. Svi gledaju u šahovsku ploču) Šjor Armando: Dobar, dobar. Mnogima je pomogao. (Opet duža tišina.) Mala: (Čuje se glas iz tame kafića) Šjor Edi, ne morate urlat, čujen vas! Šjor Vladimiro: Danas sam utržio manje od 350 kuna. Neće to moći dugo. Morat ću zatvorit. Šjor Vladimiro: (Trgne se iz misli) Evo, na primjer, sigurno se nitko ne sjeća da je moj otac u našoj butigi prvi imao cigarete u cijeloj Rijeci odmah nakon rata! Još se pucalo na Učki kad je on već držao cigarete! Prodavao ih je na komad … Šjor Armando: I vrijeme ti je! Trebaš se konačno odmorit, pustit mladima da preuzmu, ćo! Šjor Armando: (Upadne mu u riječ) Pa normalno da je stari Anselmo prvi imao cigarete, imao je on njih i za cijelo vrijeme rata! Taj bio premazan svim mastima … Radio je i s Talijanima i s Njemcima i s partizanima … Šjor Vladimiro: (Negoduje) Ma che … Šjor Armando: Bio je poznati kontrabandijere. Bolila je njega ona stvar za politiku, taj prodavao svima ki su imali soldi. (Nastane tišina. Šjor Vladimiro se zadubi u misli. Potom podigne kažiprst i nagne se bliže Armandovom licu) Šjor Vladimiro: Gledaj, stari je bio ispred svog vremena! Danas su sve velike kompanije multinacionalne, no? E, pa stari je radio i s najmanje pet različitih nacija! I nije znao za granice ni politiku ni … Poštivao je slobodno tržište! E! Bio je (Pokušava se prisjetiti) … globaliziran. Šjor Edi: Ča je bil? Šjor Vladimiro: Moje to ne interesira, oni žive svoje živote… Pa kome da ostavim? Uostalom, nije bitno ki vodi butigu kad se tako i tako mora zatvorit’. Šjor Edi: Zašto? Šjor Vladimiro: Znaš zašto! (Opet se crveni u licu od srdžbe. Pokazuje rukom prema daljini.) Zbog onog vražjeg … tornja! Sve će nas pojest! Šjor Armando: Smiri se, ćo! Srce će te! Šjor Vladimiro: Sva sreća da Maria ne vidi tu sramotu … 350 kuna … Pa to je bilo u dobra vremena bilo … (Računa i radi grimase) Oko 700 pišljivih dinara. Šjor Armando: Kojih dinara? Šjor Vladimiro: (Ljutito) Pa ondašnjih dinara! Šjor Armando: (Radi grimasu kao da sažaljeva Vladimira) Konvertabilnih ili onih prije? Šjor Vladimiro: Ma otkud znam kojih? Zar je bitno? 31 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 31 8/3/2013 11:06:24 AM Nikola Tutek, Pantigana 29-33 Šjor Edi: Ti je najbitnije! Ako su oni dinari prije, onda je, čekaj … 350 kuna … to je bilo sedamdesetih … prije inflacije, oko 400 dinara. Da, oko 400 … Šjor Frano: Čuj, Vladimiro, pasta za zube je u tornju osam kuna, kod tebe u butigi je petnaest. Šjor Armando: (Vidno uznemiren. Dere se.) Ma kakvih 400 dinara, si ti lud!? Pa kako si to izračunao? Ne može se to tako … Trebaš uzeti sve u obzir … 350 kuna bi sedamdesetih bilo … makar 2500 tadašnjih dinara. Šjor Frano: Trebao si malo spustit cijene, kao i oni na Korzu. Šjor Edi: (Dere se ljutito) Ča lupetaš? Kakvih 2500 dinara?! Mala: (Čuje se glas iz kafića) Dečki, smirite se! Čuje vas se do Korza! (Šjor Vladimiro spusta lice u dlanove. Šjor Edi i Šjor Armando se prepiru.) Šjor Frano: (Prozbori po prvi put. Obraća se Šjor Ediju) Šah-mat! Šjor Edi: (Posve van pameti) Ča?! Šjor Frano: Bilo bi ti bolje da si malo pazio na igru nego što se svađaš oko pizdarija. Šah-mat. Jasno. (Pokazuje na šahovsku ploču) Evo, čisto ko’ suza. Nemaš kamo! Šjor Armando: Znao sam! Točno sam znao da će se to dogodit’! Šjor Edi: Ma ča si ti znal? Ajd’, ne seri … Pa nisi me dobil od osamdeset i druge! (Ustaje, baca dvadeset kuna na stol i odlazi) Šjor Armando: Di ćeš sada? Pa nemoj se ljutit! Kakav si to čovjek? Šjor Frano: Pusti ga. Neka se malo ispuše. Brzo će se on vratit’. (Šjor Vladimiro miče dlanove s lica) Šjor Vladimiro: Katastrofa. (Tišina. Tri starca ispijaju pivo. Šjor Armando uzima olovku i počinje nešto računati na salveti.) Šjor Vladimiro: Ma o čemu ti pričaš? Šjor Vladimiro: (Opet se dere.) Ma niko na Korzu nije spustio cijene! Što to govoriš? Da spustin cijene išao bi u bankrot! Šjor Frano: Pa tako i tako ideš u bankrot. Šjor Vladimiro: Da ja spuštam cijene zbog onoga, onoga … sranja? Moja je butiga ovdje preko sedamdeset godina! Ja znam što prodajem! Kod mene nema smeća kakvo prodaju u tom, tom … u toj gadosti staklenoj! Pa to je podvala! (Ustaje od stola) Da ja smanjujem cijene? Porka mižerija, pa nisi normalan… (Vrti prstom oko sljepoočnice) Nisi no-o-ormalan … (Šjor Vladimiro uvrijeđen odlazi niz ulicu. Šjor Frano odmahuje glavom. Šjor Armando podiže pogled sa salvete i pogleda prema praznoj stolici na kojoj je sjedio Vladimiro) Šjor Armando: Eto, 350 kuna je sedamdesetih bilo točno 2360 dinara … (Zbuni se.) Di je ovaj? Šjor Frano: Otutnjao! Sva sreća pa se sjetio platit biru! Da, ljudi zaboravljaju … Ma daj! (Šjor Vladimiro gega niz ulicu i gunđa. Otvara vrata i zgrade i teško se uspinje uza stepenište. Dolazi do starih drvenih vrata i vadi snop ključeva. Ulazi u mračni stan.) Šjor Vladimiro: (Gunđa i mumlja) Radije bi umro! Radije bi umro nego ušo u onaj kurčevi toranj! Ti dico sul serio, Maria, radije bi se ispružio i crko! Nikada! Mai! (Skida kaput i kapu, stavlja ih na vješalicu. Iz jednog tamnog kuta dohvati metlu. Na ovlaš pomete hodnik.) Šjor Vladimiro: (Krevelji se) Spusti cijene, spusti cijene! Ma che cazzo sai tu, baštardo? Si ćula 32 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 32 8/3/2013 11:06:24 AM Nikola Tutek, Pantigana ti to, Maria? Kaže, spusti cijene … Ma nemoj! Spusti ti gaće! (Zaustavi se i primi se za bokove. Duboko uzdahne. Smiri se) Šjor Vladimiro: Gaće, da … gaće, e. (Odlazi u polumračnu sobu. Jedan trak svijetlosti se probija kroz škure. Dolazi do noćnog ormarića gdje je stara uramljena fotografija. Uzima fotografiju i ljubi je.) Šjor Vladimiro: (Oči mu se pune suzama) Gotovo je, Maria … pojest će nas taj toranj … Cara mia … Ništa mi nije ostalo … Ništa od života. (Približi sliku na obraz) Onaj prozor u kuhinji, više ga nit ne otvaram jer ga otamo vidim … Kako svijetli na suncu … Kako proždire … Više nit’ ne idem u kuhinju zbog tog vražjeg tornja … Slabo jedem, Maria. Ne mogu se nit’ normalno posrat’! (Duboko uzdahne. Pogleda u sliku.) Ponekad otvorim ovaj prozor (Pokaže kimanjem glave i rukom na zamračeni prozor u sobi) … Za to mi oprosti … Ništa mi drugo u životu nije ostalo … Mižerija. (Vrati sliku na ormarić, ali obrnuto, licem prema zidu. Polako ode do prozora i oprezno raskrili škure. Malo više svijetla prodre u sobu. Pored prozora vidimo stolicu. Šjor Vladimiro sjeda na nju. Nagne se oprezno licem prema prozoru.) 29-33 bava. (Nasmije se. Okreće se prema noćnom ormariću) Nemoj se ljutiti, draga, još se ja sjećam nasih … (Smije se.) Dana. (Okreće se opet prema prozoru. Duže vrijeme gleda u tišini) Šjor Vladimiro: Ali … Ne znam što joj treba sve to obrijati … (Sliježe ramenima i napuči usnice) Mi to nismo radili. Čemu to … do zadnje dlačice … Niti ne izgleda kao žena. Sve obrijano. (Zamisli se i namršti) Ta sigurno kupuje u tornju! (Okreće se prema noćnom ormariću) Sve te obrijane kupuju u tornju! Obrijane budale! (Opet se naljuti) Pa i ja prodajem britve, pa nek se briju! Ma pogledaj, na što to liči … I to je žena? Bez i jedne dlake? Ma to je moda! Nabijem im toranj! Izgleda ko … ma ko udavljena … (Ljutito ustaje i zatvara škure. Potpuni mrak) Pantigana! (Potpuni mrak na pozornici. Tišina. Traje) Šjor Vladimiro: Da ima boga, Maria, ti bi bila tu, a tornja ne bi bilo. Ne bi ga bilo. (Zavjesa) KRAJ Budapest 30. 7.2007. Šjor Vladimiro: Evo je, tu je. (Pogleda na ručni sat) Točno na vrijeme. (Prozor gleda na unutrašnje dvorište. U suprotnom krilu zgrade vidimo otvoren prozor kupaonice. U kadi je gola mlada žena. Kupa se. Smiješak na starčevom licu.) Šjor Vladimiro: (Okreće se tijelom prema noćnom ormariću) Ne brini, draga, nije ljepša od tebe! Daleko je to od … Daleko. (Uzdahne.) Ali to je sve što je ostalo … Bolje nego igrat šah cijeli dan s onim blentavcima … (Starac gleda kroz prozor. Namršti se kao da želi bolje vidjeti. Smiješi se.) Šjor Vladimiro: Samo leži … Ne mrda … Kao da je mrtva … Ponekad ode dolje rukom pa… Zaje33 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 33 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena 34-47 Čarobna žena STJEPAN BARTOŠ Scenarij za tv film, kojemu se radnja odigrava oko 1930. godine u Kraljevini Jugoslaviji POČETAK: Vojnik ljubi ženu i djecu, Penje se na konja i odlazi. Nestaje. NARATOR: Pamtila je oca po odlasku. Obučen u uniformu tiho se popeo na konja i zauvijek nestao iz njihovog života. Čudno je kao ga je pamtila upravo po tomu, po kraju, a ne po početku, po bolu, a ne po sreći ... Ali, to bilo baš tako ... nikako drugačije ... Isti dan, možda i u isti čas, njegov susjed Josip Belić je uradio isto... Poljubio je ženu i djecu i popevši se na konja otišao u vječnost ... Ali, kraj ta dva vojnika je bio potpuno drugačiji. Neda se dobro sjećala kako je Josipova žena išla velikom ulicom kroz selo i glasno naricala pošto je dobila vijest o muževljevoj smrti ... Plakala je dva-tri dana, možda i svih osam dana, a onda se primirila. (pauza) Bila je mirna svih onih dana dok nije osvanuo onaj dan kada je ushićeno projurila velikom ulicom ... ŽENA JOSIPA BELIĆA TRČI NIZ ULICU I VIČE: Živ je! Živ je! Greška! Živ je! JOSIPOVA ŽENA BACA CRNU MARAMU SA GLAVE. NARATOR NASTAVLJA: Dakle, mnogo bola i jada doživljeno je uzalud. Međutim, uzaludno je bilo i radovanje. Poslije dva mjeseca nova vijest! Ista kao i ona prva! Žena se skvrči, skupi ... Sada već opreznije prođe ulicom , u žalosti, ali bez velike pompe... Ali, ako s moglo pogriješiti i prvi put može i drugi put ... Radost je bila još veća, sreća još jača ... JOSIPOVA ŽENA PONOVNO TRČI ULICOM I ŠIRI RUKE OD RADOSTI: Hvala bogu! Živ je! Živ! Opet je greška! NARATOR NASTAVLJA: To se ponovilo još koji put ... Tako je naredne vijesti primala već s mnogo više rezervi... i dobre i loše... Ali, loše vijesti je sve lakše i lakše primala ... jer je uvijek postoja- la nada da će stići i demanti ... Na kraju, lošim vijestima više nije ni vjerovala ... Zato je mogla i da ne vjeruje Lazi Vojkiću, dobrom čovjeku iz Bojnika, kada je ovaj došao i pričao da je svojim očima vidio da je Josip poginuo jer je bio na samo dva metra od njega ... Tako je stvarna smrt Josipa Belića ostala neoplakana ... Ali, onom prvom vojniku, Nedinom ocu, Vatroslavu Kršulju to se nije dogodilo ... Imao je sreću da je umro u pravo vrijeme, a pravi način, tako da su ga i žena i dijete mogli oplakati. Žena mu je na to bila vrlo ponosna. SLIKA VATROSLAVA KRŠULJA SA CRNIM FLOROM. NARATOR NASTAVLJA: Uspjela je da ga ožali onako kako se to od nje i očekivalo. Zbog toga se i mogla na njegovom grobu zakleti da je nikada više ni jedan muškarac neće taći. NEDA U CRNINI PORED GROBA SVOGA SUPRUGA. NARATOR NASTAVLJA: Mnogo godina kasnije, dok je varala svoga muža Neda se sjećala ovih majčinih riječi i osjetila veliku krivnju zbog toga... SLIKA KAKO NEDA NEVOLJNO VODI LJUBAV. REZ. REKLAMA: Crno-bela ubrzana slika koja podsjeća na nijeme filmove. Jedan čovjek prvo pije pivo iz krigle, pa čaše, pa potom pije vino iz čaše. GLAS SPIKERA: Restoran Kolarac je spustio cijene i to: Pilsen Urqell kriglu na deset dinara, čašu na šest dinara. Vino preko cijelog dana po petnaest dinara litra! ZORA JE. ULICOM IDE IVAN RADAKOVIĆ. IMA OKO TRIDESET GODINA. PIJAN JE, RASKOPČANE KOŠULJE. TETURA SE. U RUCI DRŽI BOCU. DRUGOM RUKOM PRIDRŽAVA ŠEŠIR. PENJE SE UZ NEKU STRMU ULICU. ŠTO JE ULICA STRMIJA TO MU SNAGA VIŠE PONESTANE. NA KRAJU, OD UMORA PADA NA PLOČNIK. GLAS(off): Pijanica! 34 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 34 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena DRUGI GLAS (OFF): E, baš je bećar! POŠTO SE PRIDIŽE, POLAKO IDE ULICOM PREPUNOM RADNJI I DUĆANA. ZAUSTAVLJA SE PRED JEDNIM IZLOGOM. U IZLOGU SE NALAZI LUTKA OBUČENA U FINU HALJINU. ON MAŠE TOJ LUTKI, PLAZI SE, IZVODI NIZ GRIMASA, ALI ONA OSTAJE MIRNA, NEPOMIČNA. IVAN ODLAZI. LUTKA SE TEK TADA POMJERA I SMIJE. IVAN ULAZI U JEDNU RADNJU. TU SE NALAZI JEDNA STARIJA ŽENA, NJEGOVA TETKA JULKA. JULKA: Ivan, što ne vodiš malo računa o sebi. Pogledaj se na što ličiš, a vodiš radnju za dame! IVAN: Mogu teta, mogu. Ženama je u krvi da srljaju u propast. A ja im nudim baš to! One to traže, one to dobivaju! CRNO-BIJELA SLIKA, UBRZANA. ZUBI ŠKLJOCAJU. GLAS: Kolinos uljepšava i bijeli zube! On rastvara zubni kamen, uništava opasne bacile koji stvaraju trulež zuba. Kušajte Kolinos da bi primijetili sedefast sjaj postignut njegovom upotrebom. Jedan centimetar na suhoj četkici, dovoljan je! IVAN PROLAZI ULICOM. MIMOILAZI SE SA NEDOM. (ONA U TOM TRENUTKU NIJE LIJEPA) POZDRAVLJAJU SE UČTIVO, ALI HLADNO. NEDA ULAZI U DVORIŠTE KUĆE U KOJOJ ŽIVI. KUĆA IMA DIVAN VRT SA MNOGO RUŽA. ULAZI U KUĆU. DOK JE ČEKA, NJENA MAJKA RADI VEZ. NEDA: Dobar dan, majko! JELKA: Sjedi i pomozi mi! Ne moram valjda, sve sama. Imam i tebe! NEDA: Nisi sama! Imaš mene – imaš sve! JELKA: To ti uvijek tako kažeš ... Kažeš, jer riječ ne košta! Ali, i tako je, nemam izbora! ... Nadam se da je tako kako kažeš... JELKA DAJE VEZ NEDI U RUKE I IZLAZI. KAMENČIĆ UDARA U PROZORSKO OKNO. NEDA (SADA LIJEPO IZGLEDA) OTVARA PROZOR. PROZORU PRILAZI JEDAN FINI MLADIĆ SA CVIJETOM U RUCI. TO JE VLADAN VIDIĆ. PRUŽA JOJ CVIJET. VLADAN: Jesi li sama? NEDA: Jesam! Ali, idi brzo! Sada će ona doći. VLADAN: Neka dođe! Neka dođe! 34-47 Ne tajim da te volim! Ne stidim se toga. NEDA: Ali, vidjet će nas netko od susjeda! VLADAN: Neka vide! Neka vide da te j a volim, da gorim zbog tebe! NEDA: Joj! Ne govori tako lijepo! To mi ruši mir. VLADAN: Nema mira za onog tko voli! Ja t e volim! J a ! Vladan Vidić, pa makar moj otac puk’o od muke! NEDA: Brzo! Ona dolazi! VLADAN ODLAZI. IDE ULICOM. PROLAZI PORED SALONA ZA DAME IVANA RADAKOVIĆA. U IZLOGU RADNJE SU HALJINE BEZ LUTAKA. PRED ULAZNIM VRATIMA STOJI IVAN. NJIH DVOJICA SE UČTIVO POZDRAVE. IVAN OTVARA VRATA I ULAZI. IVAN (TETKI): Nabavit ću i ja lutke! U drugim zemljama postoje lutke tako uvjerljive da čovjek misli da su žive! TETKA: Nemoj dijete, nemoj! Naša kuća je uvijek bila ugledna. IVAN: Ugled se ne mjeri time... TETKA: Nego čime? Ponašaj se malo kao drugi. IVAN: Ovo je moja radnja. Biti će kako ja kažem! Dobavit ću ja te lutke! Gole! Postavit ću ih gole da ih svi vide! TETKA (zaprepašteno): Ivane!? IVAN SMIJUĆI SE ODLAZI IZ RADNJE. TETKA: Luda li djeteta! CRNO-BIJELO, UBRZANO. ŽENA I MALA DJEVOJČICA ODMOTAVAJU PLATNO. GLAS DJETETA: Mamice, mamice! Platno «Slavija» metar petnaest dinara je najbolje što smo kupili kod «Boranijaševića i druga» telefon 1242, Beograd, Kralja Milana 105, Slavija! U IVANOVU RADNJU ULAZI ODVJETNIK RAJKOVIĆ, ČOVJEK OD OKO PEDESET GODINA. RAJKOVIĆ: Dobar vam dan, gospođo! Došao sam po haljinu za moju Ljubicu. TETKA: Da! Gotova je! Haljina je divna! Vidjet ćete, na balu neće biti ljepše od nje! O, kako bih to željela vidjeti! Sigurno će vam biti lijepo! RAJKOVIĆ: Da, moja Ljubica to zaslužuje! CRNO-BIJELO, UBRZANO. ŽENA HRANI DIJETE. GLAS: Zaštitite vaše dijete od engleske bolesti! «Nestleovo» dječje brašno! ODVJETNIČKI URED GOSPODINA RAJKOVIĆA. SEDMERO LJUDI SJEDE NA STOLICAMA. ULAZE NEDA I NJENA MAJKA JELKA 35 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 35 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena KRŠULJ. POLAKO I GOTOVO KRIOMICE SJEDAJU NA STOLICE. RAJKOVIĆ: Otvaramo testament pokojnog gospodina Milića. (čita) Svu pokretnu i nepokretnu imovinu ostavljam Jelki Kršulj i njenoj kćeri Nedi. ŽAGOR I KOMEŠANJE PRISUTNIH. LJUDI SE ČUDE. JELKA SE VRPOLJI. NEDA SE U TOJ GUŽVI NI NE PRIMJEĆUJE. JULKA: Ja ... mi to ne možemo prihvatiti! Ja ne mogu to! Pa, on ima svoju rodbinu, najbliže! Mi ne možemo da dopustimo da netko radi nas pati i da bude nesretan ... Kako bi mogle tim ljudima pogledati u oči?! RAJKOVIĆ: Pa zašto ste onda došle? Da kažete svima da vam ništa nije ostavio? JELKA (OŠTRO): Ne! Zato što ste nas pozvali! CRNO-BIJELO UBRZANO. ŽENA SE ŠPRICA PARFEMOM. «‘Šik parfem»’ pristaje samo nekim ženama. Budite to vi! JELKA I NEDA SE VRAĆAJU KUĆI. JELKA IDE OŠTRO, VOJNIČKI, NEDA NJEŽNO, NEČUJNO. IZA NEKE KUĆE SE NALAZI VLADAN VIDIĆ. ON ČUJE KORAKE. LICE MU SE OZARI. U ULICU GDJE SE ON NALAZI SKREĆU NEDA I JELKA. VLADAN OTVARA USTA KAO DA POKUŠAVA NEŠTO KASTI, ALI NE USPIJEVA DA IZUSTI NI RIJEČ. NEDA OVOM PRILIKOM IZGLEDA PRELIJEPO. ONE GA PROLAZE I ON IH POGLEDOM PRATI SVE DOK NE ODU IZ NJEGOVOG VIDOKRUGA. VLADAN ULAZI U KAVANU, LJETNU BAŠČU. SJEDA ZA STOL ZA KOJIM SE NALAZI JEDAN MLADIĆ. MLADIĆ: Sjedi, Vladane! Zašto se treseš? VLADAN: Gotov sam! Umrijet ću od ljubavi! Znaš što mi se sada desilo? Čuo sam korake iz susjedne ulice i poznao sam da je to ona! Srce mi je stalo! Znao sam da je to ona i bila je ona! Ona i njezina majka ... Htio sam ih pozdraviti, ali glas me je izdao. MLADIĆ: Izdao te je zbog Jelke! Zar je ona toliko opasna da joj nisi mogao prići? VLADAN: Ne! To je bilo zbog Nede ... Jednostavno, postao sam opčinjen tom curom ... Zaljubljen sam do ušiju ... U KAVANSKU BAŠTU ULAZI IVAN RADAKOVIĆ. 34-47 VLADAN: Evo opet ovog pijanca! Ostat će ovdje do sutra ... Spaja jutro sa noći, a nekad bome noći sa noći ... IVAN SJEDA ZA STOL I POZIVA KONOBARA: Mile! Rezerviraj mi bure vina! To je samo za mene ... A za društvo još jedno ... Doći će Božo, Janko i Nikola ... KADA MU SE DONESE BURE IVAN LIJEŽE NA POD, OTVARA SLAVINU I PIJE VINO IZ BURETA. VLADAN: Svašta! K’o svinja! VLADAN USTAJE I ODLAZI. DOLAZE BOŽO, JANKO I NIKOLA. BOŽO (IVANU): Ustaj! Jednog dana ćeš se udaviti. IVAN PRESTAJE PITI I STAJE NA NOGE: Bar da tako i bude! Krasne li smrti! BOŽO: E, nećeš ti lako umrijeti Nećeš! Kažu da kada čovjeku vino pređe u krv, toliko da se pretvori u vino, on postaje besmrtan. TADA NEDA PROĐE ULICOM, NOSI VODU U VEDRU. U TOM MOMENTU NIJE LIJEPA. IVAN: Eh! Da je bar tako! Bilo bi lijepo ... Ali, nije ... JANKO: Kod tebe nikad nije sigurno. NEDA PRODUŽAVA PUT KUĆI. ULAZI U KUĆU I PRUŽA MAJCI VEDRO SA VODOM. CRNO BIJELO UBRZANO. ŽENA U NARUČJU DRŽI DIJETE. GLAS SPIKERA OFF: Zaštitite vaše dijete od engleske bolesti – Nestleovo dječje brašno! JUTRO. ZORA SVIĆE. NEDA SE BUDI. U TOM MOMENTU JE LIJEPA. VLADANOV LIK PLIVA OKO NJE. ZAMIŠLJA DA SE ŠETA SA NJIM, KAKO DRŽI DIJETE U RUKAMA, KAKO IDE PORED SAVE U KUPAĆEM KOSTIMU, KAKO TRČI PORED RIJEKE, KAKO PLIVA U RIJECI. CRNO-BIJELO UBRZANO. ČOVJEK SJEDI ZA STOLOM I JEDE ČORBU. GLAS SPIKERA (OFF): Odavno tražena u Beogradu «Kranjska kisela repa» kao najbolja repa za cušpajz i popravku želuca. Može se dobiti u radnji Franje Stolića prodavača kisela kupusa i slovenske kisele repe na Cvjetnom trgu. NEDA KUHA RUČAK. MISLI NA VLADANA. ZAMIŠLJA KAKO MU KUHA I DONOSI RAZNA JELA, KAKO IH ON JEDE I MILUJE JE PO RUCI. PRETAPANJE. NOĆ. NEDA LIJEŽE U POSTELJU. MISLI O VLADANU. MISLI O NJE- 36 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 36 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena GOVOM ODIJELU, NJEGOVOM KREVETU, MISLI KAKO SE ON SPREMA ZA POČINAK I KAKO LIJEŽE POKRAJ NJE. CRNO-BIJELO UBRZANO. ŽENA PERE RUBLJE U KORITU. BRIŠE ZNOJ SA ČELA. GLAS SPIKERA (OFF): Perite vaše rublje i šalove u «Lux-u»’! JELKA I NEDA IDU ULICOM. NEDA U TOM MOMENTU NIJE LIJEPA. RAZDVAJAJU SE I NEDA SA KORPOM U RUKAMA PROLAZI ULICAMA GRADA. GOTOVO KAO DIJETE VESELO SKAKUĆE OD JEDNOG DO DRUGOG IZLOGA. SVUDA SE POMALO ZADRŽAVA. PROLAZI I PORED IVANOVE RADNJE. GLEDA LUTKU U IZLOGU. NA VRATIMA SE POJAVLJUJE IVAN I POVRŠNO, ALI UČTIVO SE POZDRAVE. ONA ODLAZI. IVAN PRILAZI IZLOGU I ZAGLEDA GA. ULAZI U RADNJU. NAILAZI NA TETU. IVAN: Eto! K’o prava. Nitko ništa ne primjećuje. Netko sumnja, netko zna, a netko bome ni ne zna za to, čak ni ne posumnja. Seko! Dobro se držiš. Samo tako nastavi! IVAN IZLAZI NA ULICU. STAJE PRED IZLOG I POČINJE ZASMIJAVATI «LUTKU». IZVODI RAZNE GRIMASE. ČEŠKA SE PO GLAVI, PLJUJE U VIS, PA NA PLOČNIK. NA KRAJU, SKIDA SI I PANTALONE. «LUTKA» SE TEK TADA ODAJE I OKREĆE GLAVU U STRANU SA IZRAZOM GAĐENJA. CRNO-BIJELO UBRZANO. DAMA RAZGLEDA MIDERE. RAZVLAČI IH I SMJEŠKA SE. GLAS (OFF): Salon «Mira», Jovanova 33, preko puta pijace. Gospođo, pogledajte najnovije modele pariških midera. Za proputujuće dame izrađujemo gumeni mider u roku od tri sata. SENKA, DJEVOJKA IZ IZLOGA, POTPUNO JE DRUGAČIJA NEGO U IZLOGU (SLOBODNIJE OBUČENA). IZLAZI IZ SALONA IVANA RADAKOVIĆA. ULAZI U DUĆAN OCA VLADANA VIDIĆA. DUĆAN JE VELIK, BOGAT, SA PUNO ROBE I VIŠE PRODAVAČA. TU JE TADA I VLASNIK, VLADANOV OTAC, RELJA VIDIĆ. U TRENUTKU KADA ŽENA ULAZI U DUĆAN PRIČINJAVA MU SE DA JE TO NEDA, ALI SE UBRZO TRGNE I SHVAĆA DA SE PREVARIO. SENKA KUPI NEKE SITNICE I IZLAZI. RELJA VIDIĆ PROGUTA KNEDLU I ZAGLEDA SE U JEDNU TOČKU. CRNO-BIJELO, UBRZANO. ULOMAK IZ NEKOG NIJEMOG FILMA. 34-47 GLAS (OFF): Kolarac daje film «Pjevajuća luda» sa Al Jolsonom. RELJA VIDIĆ ULAZI U SVOJU KUĆU. NERASPOLOŽEN JE. SJEDA ZA STOL DA JEDE. PRILAZI MU ANA, NJEGOVA SUPRUGA. ANA: Što ti je RELJA? RELJA: Ništa! ULAZI U ODAJU I VLADAN. RELJA GA POPRIJEKO POGLEDA PA POTOM SPUSTI POGLED. ANA: Sine, hoćeš li i ti da jedeš? VLADAN: Ne mogu mati, mnogo ti hvala! RELJA GURA TANJUR U STRANU. ANA: Što ti je RELJA? RELJA: Ništa! VLADAN: Ja sam svoje već rekao! RELJA TRESNE PESNICOM PO STOLU. RELJA: Zar uvijek mora biti po tvom?! VLADAN: Ja Nedu volim i ne mogu drugačije. Što bi bio moj život bez nje!? Imate samo mene. Zar će te dozvoliti da navijek budem nesretan? TIŠINA NEKOLIKO TRENUTAKA. RELJA: Neću! U redu! Zašto sam se uopće bunio kada sam znao da će ovako biti? Ali, upamti nešto; u životu čovjek mora naići i na nešto što ne zavisi od njega, čemu se mora pokoriti! Kada to bude naišlo u tvom životu, e, onda teško tebi sine! CRNO-BIJELO, UBRZANO. DJEVOJKA SE SMIJEŠI. AFEKTIRA. POKAZUJE SVOJE BIJELE ZUBE. GLAS (OFF): Saodont bijeli zube! VEČER JE. VLADAN GOTOVO TRČEĆI DOLAZI PRED NEDINU KUĆU. ONA OTVARA PROZOR. ON JE UZIMA ZA RUKE. LJUBI JOJ RUKE, LICE. VLADAN: Tvrdo srce je popustilo. Bit ćeš moja! NEDA: O, dragi! To je divno! VLADAN: Sutra ćemo doći da te isprosimo! NEDA: O, kako sam sretna! A, sada, idi! Idi! Vidjet će nas! VLADAN: Čemu se kriti?! Od sutra će svi znati da se volimo! NEDA: Sutra je sutra. Neka bude sve onako kako treba biti. VLADAN: Sad je baš onako kako treba biti. Nitko me noćas neće odvojiti od tebe. NEDA: Idi, molim te, idi! POKUŠAVA MU SE OTETI IZ RUKU. REZ. REKLAMA, CRNO-BIJELO, UBRZANO. JEDNA 37 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 37 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena DJEVOJKA PALI SVIJEĆU. IZ POTPUNOG MRAKA BLJESNE SVJETLOST. GLAS (OFF): Svijeće nakićene za vjenčanje dobit ćete najpovoljnije kod Milovanovića i brata. Knez Matova 39. Telefon 11-37 U DNEVNU SOBU KUĆE U KOJOJ ŽIVE JELKA I NEDA ULAZE RELJA, ANA I VLADAN VIDIĆ. RELJA: Ne pitate zašto smo došli? JELKA: A, zašto ste došli, dobri ljudi? RELJA: Da prosimo djevojku, vašu lijepu jedinicu, Nedu! JELKA: ‘Ajte, ‘ajte, sjedite! GOSTI SJEDAJU. JELKA IM DONOSI SLATKO I VODU. RELJA: Naš jedinac navalio da se ženi, usijana glava. Ohladit će se tek kada lupi o neki zid. Ali, što je tu je! Ništa im neće manjkati. JELKA: Ja sam udovica! Za nas dvije sve je dosta. Ali, za vas, ono što mi imamo je malo, gotovo ništa. RELJA: Mi ništa ne tražimo od vas! JELKA: A mi vam ne možemo uzvratiti... RELJA: Ma, ja sam jasno rekao... JELKA GA PRESIJEČE POGLEDOM. JELKA: Ne možemo dati Nedinu ruku jer ne možemo da nekoga učinimo nesretnim. Znamo što bi vam značila koja stotina tisuća miraza. Mogli bi ste znatno proširiti posao, mogli biste mnogo toga ... Ovako, zaostajat ćete ... Biti ćete bliže nama nego mi vama. Neda se neće udati za vašega sina! TIŠINA. JELKA: Kako bi’ vam mogla pogledati u oči onda kada ta strast prođe? Osjećat ću vašu mržnju, osjećat ću krivnju što sam jednom svojom odlukom, jednom riječju promijenila vašu budućnost, ugrozila vaš napredak. Ljubav je prolazna. To je samo tren, samo tren koji postoji, možda samo dok se ne ostvari. Zato ljubav jede samu sebe i prestaje postojati kada bude prejaka da bi se stalno mogla održavati na toj, vreloj razini. STANKA. JELKA NASTAVLJA: Ne, ne mogu vam dati Nedu. To vas ne bi učinilo sretnima! REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELO UBRZANO. BURE SA VINOM. IZ NJEGA SE TOČI VINO U ČAŠU. JEDAN ČOVJEK ISPIJA VINO IZ ČAŠE. 34-47 GLAS SPIKERA (off): Odlična su stara vina iz podruma Save L. Savića (Smederevca), Beograd, Skopljanska 4! VLADAN SJEDI U KAVANI. PIJE I GLEDA U KAKO SE IVAN RADAKOVIĆ VESELI DOK. MU SVIRCI SVIRAJU NA UHO. POJI SVIRCE VINOM, RAZBIJA ČAŠE, SKAČE, RUŠI STOLOVE. VLADAN, S DRUGE STRANE PIJE, ALI NE POKAZUJE EMOCIJE SVE DOK SE U JEDNOM TRENUTKU NE SRUŠI POD STOL. PRETAPANJE. JUTRO JE. KONOBARI IZVLAČE VLADANA KOJI SPAVA POD STOLOM. PRVI KONOBAR: Je li se istrijeznio? DRUGI KONOBAR: Jes’, vraga! VLADAN: Daj još jednu! PRVI KONOBAR: Dok se ne istrijezniš – ništa! VLADAN: E, onda više nikad neću popiti ... nikada neću doći do te tvoje čaše ... DRUGI KONOBAR: E, još ćeš nam se ti trijezniti i napijati! VLADAN: Neću se trijezniti! Neću da živim! PRVI KONOBAR: E, kada tako misliš, ti si trijezan. Zato, čim ti padne na pamet jedna takva misao ti trgni jednu, pa ako ne pobjegne, ti trgni i drugu, a ako ni to ne pomogne ti nastavi sve dokle treba! (DRUGOM KONOBARU) Daj mu jednu! IVAN IZLAZI ZAGRLJEN SA JEDNOM DJEVOJKOM. PRVI KONOBAR: Eto! Vidi njega! Pije, a k’o ptica je! IVAN JE NA ULICI SA DJEVOJKOM SA KOJOM JE IZAŠAO IZ KAVANE. IDU POLAGANO, NOGU POD NOGU. IZ KUĆA, PROZORA IZVIRUJU LJUDI I GLEDAJU IH. REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELO UBRZANO. ODIJELO NA KROJAČKOJ LUTKI. KROJAČ PRIŠIVA GUMB. GLAS (OFF): Nova Putnik krojač za gospodu! Od desetog listopada preseljava svoju krojačku radionicu iz Novog Sada u Beograd, Rašićeva 6 IVAN OBUČEN U SVEČANO ODIJELO, SA LEPTIR MAŠNOM ULAZI U SVOJU RADIONICU. NEKOLIKO DJEVOJAKA SJEDI ZA STROJEVIMA I ŠIVA. IVAN: Dobar dan, ljepotice! Jeste li marljive? DJEVOJKE, UGLAS: Dobar dan, gazda! Jesmo! IVAN: Ruke vam se pozlatile! Nastavite tako! DA BI POPRAVIO RASPOLOŽENJE ON UŠTI- 38 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 38 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena NE JEDNU KROJAČICU. ONA CIKNE, ALI SE I SVE TRI ZAHIHOĆU. IVAN IZLAZI. ODLAZI NA PLAŽU. ČIM SE TU POJAVI NEKOLIKO DJEVOJAKA SE OKUPI OKO NJEGA. PRVA DJEVOJKA: Hajdemo u vodu ... Hajde s nama u vodu! IVAN: Ovako obučen? Zašto da ne?! DRUGA DJEVOJKA: Ma, ne! Svuci ga! IVAN: A, ne! Idem u vodu baš ovako ili nikako drugačije! DJEVOJKE SE HIHOĆU. GURAJU GA U VODU U ODIJELU I ON POČINJE PLIVATI. NASTAJE OPŠTE ODUŠEVLJENJE. I OSTALI, VEĆINOM DJEVOJKE, ULAZE U VODU I PLIVAJU S NJIM. CRNO-BIJELO, UBRZANO. REZ. REKLAMA. GLAS SPIKERA(OFF): Uloge na štednju uz 8% prima Bankarsko i trgovačko društvo D.D. Beograd, Terazije 5, Kapital 5 milijuna! VEČER. U MOKROM I IZGUŽVANOM ODIJELU IVAN SE VRAĆA KUĆI. NA PUTU SUSREĆE GOSPODINA PANTOVIĆA. TO JE ČOVJEK OD PREKO PEDESET GODINA, PROĆELAV, PODEBLJI, ALI SA LIJEPIM ZUBIMA. PANTOVIĆ: Gospodine Radaković, znate da je sutra 25-ti?! To znači da je vrijeme da mi isplatite mjenicu. IVAN: Sutra je novi dan, sutra je 25-ti ... Danas još nije! PANTOVIĆ PRI ODLASKU: Dan je kratak! Ja ne mogu nikom poklanjati novce! REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. ŽENA SJEDI ZA STOLOM. ISPRED NJE JE ŠALICA KAVE. ONA MIRIŠE KAVU, PUŠE U ŠALICU I PIJE OPREZNO. KOLUTA OČIMA. GLAS SPIKERA (OFF): Samo od kofeina oslobođena kava «Hag» pruža najveći užitak bez štetnoga djelovanja. I kako navečer možete piti kavu «Hag» do mile volje, a da ne dobijete niti udaranje srca niti uzrujanost ili bilo kakve druge smetnje. Osvjedočite se pokusom. 34-47 GOSPODIN PANTOVIĆ U SVOM DUĆANU. SJEDI ZA STOLOM I SREĐUJE RAČUNE. DUĆAN JE DOSTA PROSTRAN, ALI IMA SAMO JEDNOG PRODAVAČA. ULAZI NEDA (ljepša no ikada). NEDA: Dajte mi ... (stanka, traži riječ) dajte mi kave ... PANTOVIĆ ODMAH PRISKAČE DA JE USLUŽI. POSEŽE ZA KAVOM. VIDI DA TO NIJE ONO ŠTO ONA ZAPRAVO ŽELI. NEDA: Šećer ... PANTOVIĆ POSEŽE I ZA ŠEĆEROM. PRIMJEĆUJE DA NEDA NIJE SIGURNA ŠTO HOĆE. PANTOVIĆ: Gospođice Kršulj, vi ste jako šarmantni ... Čak, pogotovo kada se zbunite ... Dat ću vam i šećer i kavu ... To uvijek može zatrebati ... NEDA: Ne! Ne! Potpuno sam sigurna. Treba mi šećer! Ne! Sol! Treba mi sol! PANTOVIĆ: Sigurno? NEDA: Da! PANTOVIĆ PAŽLJIVO PROMATRA NEDU: NJEZINE RUKE, TIJELO, LICE. NEDA UZIMA SOL I SVA SMUŠENA IZLAZI NA ULICU. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKA ŽENA KREMOM MAŽE SI LICE. GLAS SPIKERA (OFF): Hrapava i ispucala koža i crvenilo nagrdili bi i najljepše lice kada im to ne bi sprečavalo svojim dobrim djelovanjem Krem Simon. Ovaj izvrsni toaletni krem zaštićuje osjetljivu put žene od sunčevih zraka, od vjetra, od oštrog zraka i studeni. Puder i krem – «Simon» Pariz! DAN. NEDA U BAŠTI OBREZUJE RUŽE. MELODIJA: «Kad bi ove ruže male ... » ili njena modificirana verzija. IZNENADA, KAO REZOM UKLONJENA IDILIČNA SLIKA SE PREKIDA I ONA ZARIVA RUKE U TRNJE. POTEČE KRV I SLIVA JOJ SE NIZ PRSTE. REKLAMA. CRNO-BIJELO. JEDAN BOLESTAN STARAC JE U POSTELJI. ŽENA 39 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 39 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena 34-47 MU PRUŽA ČAŠU SA NEKOM TEČNOŠĆU I ON JE ISPIJA. u svako doba divni baršunasti ten koji vas čini dražesnom i ljupkom – «Elida» puder! GLAS SPIKERA (OFF): NEDA ULAZI U RADNJU IVANA RADAKOVIĆA. ZA PULTOM JE IVANOVA TETKA. «Borvil» izvrsno sredstvo za dobijanje snage. U «Borvilu» se nalazi volujska snaga. «Borvil» je poznat kao sredstvo za brzo oporavljanje. U DNEVNOJ SOBI KRŠULJOVIH SJEDE PANTOVIĆ, JELKA I NEDA. PANTOVIĆ: Pošto sam udovac bez djece, tako je Bog htio, moram se oženiti. Jer, čovjek bez poroda je završen čovjek! JELKA: Prolazan čovjek, gospon Pantović. PANTOVIĆ: Da, vremenom sputan ... Ali, tako bi udajom Neda mogla dobiti muža uz vrlo mali miraz, vjerojatno i dobro nasljedstvo u vrlo kratkom roku, ali punu sigurnost i oslonac u životu ... JELKA: Ne možemo vam ništa zamjeriti, jer nemamo ni najmanji izgovor da vam protuslovimo po tom pitanju ... Zato, u ovom slučaju, što je naša riječ protiv vaše!? Vjetar koji nitko ne sluša! Ne vidim kako bi vam mogli pogledati u oči ako vas odbijemo! PANTOVIĆ: Blagodarim! Sa svoje strane obećavam sve najbolje! Nitko nije zažalio ako je meni vjerovao ... REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKA ŽENA RAZGLEDA ŠTOF, NAMJEŠTAJ ... GLAS(OFF): Na otplatu najmoderniji namještaj, trpezarije, spavaće sobe i sve ostalo što je potrebno jednoj udavači dobit ćete u radnji Ljubomira J. Antonovića u ulici Kneza Mata 53, do Kalemegdana. IVANOVA TETKA: Dobar dan, gospođo! NEDA: Dobar dan! Želim napraviti jednu divnu haljinu za bal! IVANOVA TETKA: Od čega biste izvolijevali da ta haljina bude? NEDA: Od svile! IVANOVA TETKA: Imate li i želju za boju? NEDA: Drap! NEDA OPAŽA JEDNU SLIKU NA ZIDU. PRILAZI SLICI DA JE BOLJE OSMOTRI. NEDA: Divna slika! Tko ju je naslikao? PRODAVAČICA: Gazda! On znate, inače ne slika, ali u jednom momentu, u samo jednom momentu, uspio je stvoriti ono što sada gledate. I nikada više ništa nije naslikao, ni prije ni poslije ... Pričaju da se to zove čudom! A i što je drugo nego čudo! On da nešto uradi! NEDA: Željela bih je imati! PRODAVAČICA: Mi samo pravimo i prodajemo odjeću. Možemo vam samo uzeti mjeru za haljinu. NEDA: Šteta! I sliku bih željela imati ... REKLAMA CRNO-BIJELA UBRZANA SLIKA. ČOVJEK POKUŠAVA DA IZ ŠALICE ISPIJE ČAJ. PUŠE U ŠALICU. ISPIJA ČAJ I SJEDA SA IZRAZOM OLAKŠANJA NA LICU. REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELA UBRZANA SLIKA. ŽENA SI NANOSI PUDER NA LICE. TREPČE OČIMA I AFEKTIRA. GLAS SPIKERA (OFF): «Hornimanov» čaj: u jutro, u svježem divnom proljetnom jutru kao i u sumornom, maglovitom jesenjem jutru, mora intelektualni radnik biti spreman za borbu za svakidašnji kruh – on će da uzme šalicu osvježavajućeg, okrepljujućeg «Hornimanovog» čaja koji mu osigurava mirne živce za trajanje cijelog dana. «Hornimanov» čaj se dobiva u svakoj trgovini, za svaku zemlju na svijetu naročito pakovan da bi zadovoljio svim zahtjevima! GLAS SPIKERA (OFF): Gdje god da se pojavite pokažite otmjenost i njegovanu vanjštinu. Posvema tanak sloj «Elida» pudera dat će vam ZORA JE. NEDA SE BUDI, USTAJE I ODLAZI U VRT. GLEDA I MILUJE RUŽE. PANTOVIĆ, OBUČEN I SPREMAN ZA POSAO IZLAZI IZ KUĆE. VJENČANJE NEDE I GOSPODINA PANTOVIĆA. 40 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 40 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena PANTOVIĆ: Moja žena ne mora da ustaje tako rano! NEDA: Vaša žena ne može da ostavi ruže! PANTOVIĆ: Tako te volim! Ne mogu bez tebe. Treba da idem, ali se bojim svakog momenta bez tebe ... NEDA: Nemam ja kud’ otići! PANTOVIĆ JE UHVATI ZA RUKU: I nemaš! Onog tko te više voli nigdje nećeš naći! PANTOVIĆ JE POLJUBI U OBRAZ I IZAĐE NA ULICU. DOLAZI DO SVOG DUĆANA I OTKLJUČAVA GA. DOLAZI I PRODAVAČICA I ZAJEDNO ULAZE U DUĆAN. 34-47 PANTOVIĆ ODMAHUJE GLAVOM: Nemam običaj da dajem na veresiju nekom tko nikada neće platiti, ali pošten si čovjek, ako budeš mogao, vratit ćeš! Samo se bojim da ne navučem na vrat svu sirotinju ... Ne pričaj to nikom. Još ovaj put, samo još ovaj put, mali i nikada više ... Ja nisam popustljiv čovjek! I tako će zaista i biti ... MATO UZIMA NEKE SITNICE. IZLAZEĆI OBRATI SE PANTOVIĆU. MATO: Zahvaljujem na povjerenju, gos’n Pantović! Ja vas uvjeravam da ... PANTOVIĆ: Idi, idi i ne vraćaj se! Nikad više ... PRODAVAČICA: Dobro jutro, gospodine Pantović! REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKA ŽENA MAŽE SI LICE KREMOM. PANTOVIĆ ULAZI U URED, SJEDA ZA STOL I PREBIRE PO PAPIRIMA. ULAZI MILAN VLAJIĆ, ORTAK GOSPODINA PANTOVIĆA. GLAS SPIKERA (OFF): Sve dame upotrebljavaju izvrsnu i obljubljenu ‘’Vesna’’ kremu! VLAJIĆ: Idem da kontroliram onaj pretovar šećera! PANTOVIĆ SE NAMRŠTI: Ne! Idem ja! VLAJIĆ: Opet mi ne vjerujete! Ta, ne možete baš sve sami. I ne možete i ne trebate ... PANTOVIĆ: Kad idem sam onda sam miran i siguran ... ULAZI PRODAVAČICA: Gospodine Pantović, opet Mato Vrazić traži na veresiju! PANTOVIĆ USTAJE SA STOLICE I HITRO ODLAZI U DUĆAN. PANTOVIĆ: Što je, Vraziću?! Majku mu, pa nisam valjda ja taj koji će da te izdržava?! Nisi mi dijete! MATO, NJEŽAN MLADIĆ OD OKO DVADESET GODINA: Ali, gospodine Pantović ... PANTOVIĆ: Bez takve mušterije kao što si ti, ja mogu! MATO: Ali, ja ne mogu bez vas! Eto, čim mi se objavi knjiga... PANTOVIĆ: Ma, tko će ti bre, kupiti knjigu!? Tko? Tko? Ako i prodaš nešto, od toga nećeš moći ni papir isplatiti! MATO: Evo, Geca Kon će vam garantirati da će se sve prodati! MATO PROLAZI PORED PANTOVIĆEVE KUĆE. VIDI KAKO U VRTU NEDA POTKRESUJE RUŽE. MATO: Dobro jutro, gospođo Pantović! NEDA: Dobro jutro! MATO: Vidjevši v a s ukazala mi se jedna pjesma! Taj predivni spoj nježnosti i ljepote, ljupkosti i čulnosti, to ste Vi! Stvoreni ste za pjesmu! NEDA S NASMIJEŠI I UĐE U KUĆU. SOBARICA JOJ DONOSI ČAJ. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. PUŠTA SE PLOČA NA STAROM GRAMOFONU. GLAS SPIKERA (OFF): Banjska sezona je na pragu! Zato još sada požurite i nabavite «Edison-Bell» gramofon! OBLAČNO VRIJEME. SUMRAK. NEDA NOSI KIŠOBRAN U RUCI. (U TOM ČASU IZGLEDA LIJEPO) IDE ULICOM. IVAN JE OPAZI I GLEDA NJEZIN HOD. POČINJE KIŠA SA GRMLJAVINOM. ONA OTVARA KIŠOBRAN. KIŠA SE PRETVARA U PRAVI PLJUSAK. I PORED KIŠOBRANA NJOJ ZATREBA ZAKLON. SKLANJA SE POD NEKO DRVO. IVAN JOJ SE PRIBLIŽI 41 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 41 8/3/2013 11:06:25 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena 34-47 I BEZ PITANJA STAJE POD NJEN KIŠOBRAN. IVAN: Zašto stojiš pod drvetom kada je to opasno? IVAN JE UHVATI OKO PASA I POLJUBI, DUGO I STRASNO. U PRVI MAH ONA SE OPIRE, ALI JOJ OTPOR SVE VIŠE I VIŠE SLABI. REKLAMA. CRNO-BIJELO, ČOVJEK SJEDI NA STOLICI. ZAMIŠLJEN JE. UBRZANO. GLAS SPIKERA (OFF): «Urodonal» pobjeđuje artrizam jer rastvara mokraćnu kiselinu! IVAN MOKAR ULAZI U KUĆU. SVLAČI SE I LEŽE U POSTELJU. U BUNILU JE. OKO GLAVE MU LEBDI NEDIN LIK. PRED SVANUĆE KIŠA PRESTAJE. ON USTAJE OBLAČI SE I DRHTEĆI OD HLADNOĆE ODLAZI PRED KUĆU GOSPODINA PANTOVIĆA. DUGO GLEDA U KUĆU. CRNO-BIJELO, UBRZANO. INSERT IZ NIJEMOG FILMA PUNOG EMOCIJA. GLAS (OFF): «Coloseum» daje «Osvetu» dramu ljubavi, ljubomore i pakosne strasti jedne neobuzdane ciganke. U glavnoj ulozi Dolores del Rio! U KREVETU IVAN DIVLJAČKI STRASNO LJUBI NEDU. ONA POKUŠAVA DA SE OTME , ALI NE USPIJEVA. NA LICU JOJ SE VIDI IZRAZ GAĐENJA. POTOM SE POTPUNO UMIRI I POGLED USMJERI NA PORCULANSKU FIGURU NA STOLU. SVE POSTAJE TIHO, MIRNO, PODNOŠLJIVO. REKLAME. CRNO-BIJELO, UBRZANO. DIJETE JEDE ČOKOLADU. GLAS (OFF): Velika zlatna utakmica čokolade «Tobler», 1432 nagrade, u švicarskim francima 27 500 što čini u dinarima 302 500 ... PANTOVIĆ JE U SVOJOJ KUĆI. SJEDI U NASLONJAČU. PIJE ČAJ I ČITA NOVINE. NEDA VEZE. ULAZI MILAN VLAJIĆ, ORTAK GOSPODINA PANTOVIĆA. VLAJIĆ: Dobar dan! PANTOVIĆ I NEDA: Dobar dan! VLAJIĆ: Javljaju iz Praga da ima nekih problema s onom isporukom. PANTOVIĆ GLEDA U NEDU, PA SE OKREĆE VLAJIĆU. PANTOVIĆ: Idi ti! VLAJIĆ: Ja?! PANTOVIĆ GLEDA U NEDU. VLAJIĆ: U redu! PANTOVIĆ: Ja ne mogu ići! PANTOVIĆ I VLAJIĆ PRELAZE U DRUGU SOBU. PANTOVIĆ: Tko ima mladu ženu nema vremena ili za nju ili za posao. VLAJIĆ: Ma, ja ću ići! VLAJIĆ KREĆE KA IZLAZU. PANTOVIĆ SE NALAZI NA POLA PUTA IZMEĐU NEDE I VLAJIĆA I GLEDA ČAS U NJU A ČAS U NJEGA. VAGA ŠTO DA ČINI. PANTOVIĆ (VLAJIĆU): Čekaj! Ja moram da idem! VLAJIĆ: Zašto? Čemu to nepovjerenje? Čemu? PANTOVIĆ: Ja sam siguran u samo u ono što vidim i miran sam tek onda kada znam da nije moglo biti bolje... VLAJIĆ: Za ovoliki obim posla to ne možete... Uvijek negdje mora nešto da procuri. VLAJIĆ IZLAZI IZ KUĆE. ZATVARA VRATA ZA SOBOM. PANTOVIĆ GLEDA U NEDU NEKOLIKO TRENUTAKA PA I SAM IZLAZI PUTEM KOJIM JE IZAŠAO I VLAJIĆ. PANTOVIĆ (PRI IZLASKU): Čekaj, Milane, predomislio sam se ... Idi ... ti... VLAJIĆ KLIMNE GLAVOM. POSLIJE NEKOLIKO TRENUTAKA PANTOVIĆ SE VRAĆA U SOBU GDE JE NEDA I SJEDA U NASLONJAČ. GLEDA U NEDU DOK OVA VEZE. POSLIJE NEKOLIKO TRENUTAKA UZIMA NOVINE I NERVOZNO OKREĆE 42 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 42 8/3/2013 11:06:26 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena 34-47 LISTOVE. VRPOLJI SE. PONEKAD KRAJIČKOM OKA POGLEDAVA U NEDU. POTOM BIJESNO BACA NOVINE NA POD. IZLAZI IZ SOBE. ODLAZI DO TELEFONA. BIJESNO OKREĆE BROJČANIK NA TELEFONU. poznate u cijelom svijetu pomade za kosu «Anna Csillag»! PANTOVIĆ: Poručite Milanu da se ne sprema za put. J a ću ići! MATO: Dobar dan, gospođo! Napisao sam onu pjesmu o kojoj sam vam govorio! NEDA: Baš mi je drago! MATO: Čim sam vas vidio onomad u vrtu, čim sam osjetio taj magnetizam iz vas, znao sam, napisat ću pjesmu, pjesmu kakvu nikada nisam mogao napisati, pjesmu kakvu nikada više neću moći napisati ... NEDA: Jaooj! Nemojte! Ne vjerujem vam! To vi meni laskate! Bila je to sigurno neka druga žena! CRNO-BIJELO UBRZANO. ULOMAK IZ NEKOG NIJEMOG FILMA. GLAS (OFF): U «Cazini» Al Jolson u svom velikom filmu «Jazz pjevač»! NEDA STOJI U IZLOGU RADNJE IVANA RADAKOVIĆA. NEPOMIČNA JE KAO LUTKA. OBUČENA JE U DIVNU HALJINU. LJUDI SE OKUPLJAJU ISPRED IZLOGA I GLEDAJU JE. TOJ GRUPI ŠTO PILJI U IZLOG PRIDRUŽUJE SE I IVAN RADAKOVIĆ. POKUŠAVA JE ZASMIJATI. IZVODI RAZNE GRIMASE, PLAZI SE, ŠALJE JOJ POLJUPCE. MEĐUTIM, ONA JE MIRNA I NE POMJERA SE. IVAN (OKUPLJENIMA): Lutka je! Ne lažem vam! Vidite da ne trepće! CRNO-BIJELO UBRZANO. LETI PERJE. GLAS SPIKERA (OFF): Perje, kokošje, pureće, guščje, pačje, prirodno strojem čišćeno, dobavlja se u svakoj količini E. Vajda, Čakovec. Telefon 59-60-3, Međimurje. NEDA IDE PUSTOM ULICOM. PRILAZI JOJ MATO. MATO: Ne! To ste bili vi! NEDA: Jaoj! Žurim! Moram poći! MATO: Ne vrijedi vam! Ja ću uvijek biti uz vas. U kom trenu pomislite, znajte, ja mislim na vas! ONA ODLAZI. ON OSTAJE SAM I ZAMIŠLJEN. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKI ČOVJEK PIJE. GLAS SPIKERA (OFF): Boli li vas glava, ili ste nazebli ??? Samo jedan Kalmine i bit ćete preporođeni! MATO ULAZI U PRODAVNICU GOSPODINA PANTOVIĆA I PLAĆA DUG. DAJE NOVAC PRODAVAČICI. POLUMRAK. NEDA I IVAN SJEDE I RAZGOVARAJU. MATO: Ja sam čovjek od riječi. Vratit ću sve do posljednjeg dinara! NEDA: Jesam li bila dobra? IVAN: Divna si bila, dušo! Uspeću da vratim sve dugove! NEDA: Otkad te to zanima? IVAN: Tvoj muž će me odrati kao zeca! Samo što me ne strpaju u rešt ... NEDA: I tako ... ja uzimam od muža i tebi dajem ... Dvostruka prijevara! U PRODAVNICU ULAZI GOSPODIN SIMA JANKOVIĆ BIJESAN KAO RIS. TO JE ČOVJEK OD OKO ČETRDESET GODINA I VRLO JE SLIČAN PANTOVIĆU. REKLAMA. CRNO-BIJELO UBRZANO. KOSA. RUKE TRLJAJU KOSU. GLAS SPIKERA (OFF): 10 000 dinara nagrade onom tko dokaže da ima boljeg sredstva od JANKOVIĆ (PRODAVAČICI): Gdje ti je gazda? PRODAVAČICA: Nije tu! PRODAVAČICA JOŠ UVIJEK BROJI NOVAC KOJI JOJ JE DAO MATO. MATO PROMATRA JANKOVIĆA. OVAJ SE NIKAKO NE SMIRUJE I U NASTUPU JAROSTI UPADA U PANTOVIĆEV URED GDJE SE NALAZI VLAJIĆ, ORTAK 43 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 43 8/3/2013 11:06:26 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena GOSPODINA PANTOVIĆA. MATO GLEDA U PRODAVAČICU. JANKOVIĆ (OFF): Gdje je? Gdje je? Ubit ću ga! Ubit ću ga! Slobodno mu kaži da ... da ... ma, nije važno! Kako se samo usuđuje da ... i to m e n i ! M e n i, Simi Jankoviću ... Neću ja da idem na robiju zbog njega, neću! VLAJIĆ (OFF): Smiri se, čovječe! Kap će te udariti! U OFFU SE ČUJE ZVUK RAZBIJANJA STAKLA. VLAJIĆ(OFF): Pazi kako se ponašaš! JANKOVIĆ (OFF): Ma, što ja tebi govorim ... JANKOVIĆ BIJESNO IZLAZI IZ UREDA I PROLAZI PORED MATA I PRODAVAČICE NE OPAŽAJUĆI IH. IZLAZI IZ PRODAVNICE. I MATO POLAKO IZLAZI IZ PRODAVNICE. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. MUŠKARAC I ŽENA BRZO PREVRĆU LISTOVE KNJIGA. GLAS (OFF): Ako nećete da kupujete knjige od Bacha, znači, hoćete da gubite novac! Knjižara Franje Bacha, Knez Mihailova 8! U STANU GOSPODINA PANTOVIĆA MATO KLEČI PRED NEDOM. MATO: Gospođo, ja sam preplavljen ljubavlju ... Ne jedem, ne pijem, ne spavam ... samo dišem! NEDA: Žalim momče! Žalim! Ne nadaj se uludo! Ne mogu te voljeti. Moje sunce za nekim drugim sja ... MATO: Eto! Stvar je u meni ... ne u vama ... Vi ste divni! Vi ste onakvi kakvi trebate biti ... Vi ste cvijet, vi gorite od ljubavi, od osjećanja, a ja nisam dostojan toga ... Zašto postojim? Da vidim svoj krah? Nisam vas dostojan i to prihvaćam ... Ali, za mene bi bio dovoljan samo jedan tren, samo jedan tren za mene, a za ostale svi ostali ... Cijeli život sam se čuvao za jednu ženu, za jedan dan ... Čitav život sam čuvao dušu da joj je predam! A, ta žena, to ste vi! V i ste prag preko kojeg neću moći proći i nastaviti dalje živjeti ... NEDA: O, idite! Idite, molim vas! 34-47 MATO SE PRIDIŽE. MATO: O, idem, idem! Ali, zar mislite da se neću vratiti? MATO ODLAZI I NEDA OSTAJE SAMA. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. BOSE NOGE. GLAS (OFF): Čarape «Elbea» u svijetu poznate po svojoj kakvoći dobivaju se jedino kod Elijesa i kompanije, Knez Mihailova 33! IVAN RADAKOVIĆ STRASNO LJUBI NEDU PO RUKAMA, VRATU ... IVAN: O, ne mogu bez tebe! Bez svega bih mogao ali bez tebe ne ... Kako ću, kako ću? NEDA GA MILUJE PO KOSI. NEDA: Ali, ja imam muža ... IVAN: Ali. tek si sada uvidjela što si izgubila u životu ... GLAS NARATORA (OFF): Dok su vodili ljubav Ivan je mogao da joj pruži mnogo više od njenoga muža ... Mogao je da je nosi u rukama lako, kao da je od perja, da je ljubi tako da se nije dalo ljepše ... Gospodin Pantović mnogo toga nije mogao... Godine su mu uzele snagu, oslabile kralježnicu, prorijedile kosu; nije je mogao držati u rukama, nije je mogao ljubiti, a da ona ne osjeti zubnu protezu ... Nije mogao dugo izdržati s njom, a da ne izgubi snagu ... NEDA I IVAN LEŽE GOLI U POSTELJI. NEDA: Mnogo sam izgubila u životu, mnogo ali čovjek bi nekada bio sretniji da ponešto nikada ni ne sazna ... IVAN: Zar bi bila sretnija da ovo nisi doživjela? NEDA: Ne bih, ali ... REKLAMA. CRNO-BIJELO, JEDAN ČOVJEK KIŠE. UBRZANO. 44 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 44 8/3/2013 11:06:26 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena GLAS (OFF): Nazdravlje! «Nosal» prašak protiv hunjavice oslobađa vas odmah ovog zla! PANTOVIĆ BIJESAN KAO RIS VUČE NEDU ZA RUKU DOK IDU ULICOM. DOVODI JE PRED IZLOG RADNJE IVANA RADAKOVIĆA. GLEDA U LUTKU U IZLOGU, PA U NEDU, PA U LUTKU, PA U NEDU. KAO DA TRAŽI U NJOJ NEKI TRAG NEMIRA. MEĐUTIM, ONA OSTAJE MIRNA I HLADNA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. ČOVJEK SJEDE KOSE. GLAS SPIKERA (OFF): Zašto biste bili sijedi kada postoji «Inecto-rapid»!? GOSPODIN JANKOVIĆ I NEDA SU U BAŠČI ISPRED KUĆE GOSPODINA PANTOVIĆA. BAŠTA SE VIDI SA ULICE. JANKOVIĆ: Mi smo vrlo slični... Podjednako smo nesretni... i vi... i ja... Moja je žena meni pridodata, uostalom, slutim kao i vaš muž vama, odnosno, vi njemu... NEDA: Mene moj muž voli! JANKOVIĆ: Ali, to ne znači da i vi njega volite! Ako ne, to je isto kao i da on vas ne voli... Ma, on je polaskan, njemu godi da je jedno takvo biće njegovo, kao neka stvar: imanje, kuća, trofej... Ne! Zapravo, on vas ne voli! On je sretan što vas svojata. To nije ljubav... Jedino vas j a mogu voljeti, mogu jer mi imamo onaj uzajamni magnetizam koji to nedvojbeno pokazuje... Vi ste, lijepa gospo, ušli u prazan prostor, u pustoš mog života... Trebate mi, ne mogu bez vas! NEDA: Ali, gospodine Jankoviću, ja sam već udata! Kasno je za sve! JANKOVIĆ: Kasno? Kasno? O, izgovori, izgovori... Što bi ovaj svijet bez njih?! Bio bi to sretan svijet! Bez tih izgovora ljudi bi se morali predati onome što osjećaju, onome što jesu, a ne onome kakvi treba da budu! Iskren sam. Ne mogu vam obećati brak, ali ni vi meni! Tu smo gdje smo! Ali, možemo se tajno voljeti, neizmjerno, možemo ući u slast tajni, doživjeti ono što obični svijet ne poznaje, onaj vrh vrhova do kojeg većina ljudi nikada ne stigne... Neka živi život! Moramo gospođo, Nedo! Moramo! NEDA: O, ne znam, ne znam... Sve je to tako zamršeno... Stavljate me pred teška iskušenja... Ali, lijepo je živjeti i u čahuri. 34-47 JANKOVIĆ: Ali, treba iskusiti i slobodu i tek onda suditi! (kratka pauza) Ali, zašto idete protiv srca? Vi se meni sviđate, a i ja vama! (kratka pauza) Ipak želim da bude onako kako vi želite... A vi želite da vas volim! REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKI ČOVJEK SPAVA U KREVETU. GLAS SPIKERA (OFF): Dok vi spavate «Darmol» radi! Čokolada za otvaranje. ČOVJEK USTAJE IZ KREVETA I TRČI U TOALET. NEDA SJEDI U BAČTI. SOBARICA DOVODI NEKOG DEČAKA. DEČAK NOSI U RUKAMA KRLETKU SA SLAVUJEM. PRUŽA JOJ KRLETKU I DAJE JEDNO PISMO. ONA OTVARA PISMO I ČITA GA. MATOV GLAS (OFF): Najdraža moja, bit ću uvijek pored vas! Od sada ćete me vidjeti i u ovoj ptici kada pjeva i u leptiru na vašem cvijetu... Bit ću uvijek pored vas jer ne mogu bez vas! Ali, vi ne želite da budete pored mene! Bit ćete krivi jer će moje pjesme biti tužne, krvave, pune kvrga i ožiljaka... O, lijepa moja gospo, svijeta će biti i poslije nas, ali mi ćemo izgubiti preostalo, nama suđeno vrijeme... Lijepa moja gospo, kraljice svih žena! Ja ludim za onim trenom kada ću, gospo moja, probiti taj zid sudbine, taj zid nesreće i šutnje koji govori da vi nećete pripasti meni a ja vama... Teško je da se čovjek može izliječiti od ljubavi... Izliječite me od nje, draga moja gospo, izliječite me dajući mi je! A ako vam je sve to ipak tako teško, ako vam je to tako teško kao pitanje života i smrti, onda ću otići, Neda, otići ću i umrijet ću proklet od nemoći! Ta, umrijeti voleći, bolje je nego živjeti bez vas! Mato, koji ne može bez vas! REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. SMJENJUJU SE SLIKE: MASLAC, GUSKA, ČOKOLADA, JAJA, SIR. GLAS SPIKERA (OFF): Brojke govore u prilog masti za jelo ‘’Šihtov ceres’’. Važne životne namirnice sadržavaju masti: Ceres 100%, Maslac 81%, guska 38%, čokolada 22%, jaja 11%, sir 5%. 100% masti (čiste kokosove masti) imade samo «Šihtov ceres» mast za jelo! 45 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 45 8/3/2013 11:06:26 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena U DNEVNOJ SOBI PANTOVIĆ ČITA NOVINE DOK PIJE ČAJ SA NEDOM. U JEDNOM MOMENTU PROČITAVŠI NEŠTO U NOVINAMA TRESNE NJIMA O STOL I BIJESNO IZJURI IZ SOBE. PANTOVIĆ: Kreten! NAKON NEKOLIKO TRENUTAKA OKLIJEVANJA NEDA USTAJE I UZIMA NOVINE. NEDA ČITA U SEBI: Pokušaj samoubojstva u Ohridskoj 5! Pokušaj samoubojstva jednog mladića jučer, na sreću se završio bez uspjeha. Pretpostavlja se da je motiv ovog pokušaja nesretna ljubav! VIDI SE SLIKA PJESNIKA MATA VRAZIĆA. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKOJ ŽENI SE PREDAJE POKLON SA MAŠNICOM. ONA UZIMA POKLON, SMIJEŠI SE I AFEKTIRA. GLAS SPIKERA (OFF): Najljepši poklon je «Ruff»-ova čokolada i desert! IVAN RADAKOVIĆ POTIŠTEN, PROLAZI KROZ DRVORED. GAZI OPALO LIŠĆE. JESEN JE HLADNA, IZ USTA MU IZBIJA PARA. GRANE SU OGOLJELE, BEZ LIŠĆA, NIGDJE NI TRAVKE. ČUJE SE MODIFICIRANA VERZIJA PJESME «JESENJE LIŠĆE VEĆ OPALO JE ...» GLAS NARATORA (OFF): Bila jednom jedna priča, priča koja nikad nije bila zapisana, nikada nije za sobom ostavila trag na bijeloj hartiji... Nju je mogao zabilježiti Ivan Radaković da nije bila suviše istinita, suviše bolna za njega... To je bila priča o jednoj ljubavi... Ona je već bila udata kada ga je srela... jednog dana pod kišobranom... Viđali su se često, u stvari uvijek kada njen muž nije bio u gradu... Ta tajna ljubav je bila grozničava, uostalom kao i sve što je zabranjeno i teško dostižno... Ona mužu ništa nije mogla priznati... Balansirala je na tankoj žici dovodeći sve u opasnost ako se to otkrije... 34-47 SLIKA NEDE I IVANA. GLAS NARATORA NASTAVLJA: A, onda je ona zatrudnjela... I muž ništa nije otkrio... Čak je i dijete smatrao svojim, a ne tuđim... No, ona je Ivanu čvrsto obećala da će mužu sve priznati i da će s Ivanom i djetetom otići na neki otok sreće... NEDA: Sigurno ću mu sutra priznati! NARATOR NASTAVLJA: Ali, jednostavno nije mogla... Odugovlačila je to sve dok jednog dana nije svisla od tuge i umrla... A Ivan je poželio svima kasti da je dijete njegovo, da je to njegov sin, njegova krv, ali nije mogao. Nitko mu ne bi vjerovao. Odnijela je tajnu sa sobom u grob! IVAN U BIJESU U MAGAZINU RUŠI SVE LUTKE-MODELE NA POD. ONE KAO KEGLE U KUGLANJU PADAJU, LOME SE, GLAVE IM OTPADAJU I KOTRLJAJU SE. LEŽE IZVRNUTE, NEMOĆNE, BEŽIVOTNE. GLAS NARATORA NASTAVLJA: Dijete je raslo, počelo je da trči, govori... i što je Ivan mogao? Stajao je pred kućom gospodina Pantovića i gledao kako se dijete igra, kako se raduje, živi... i ništa više... Bilo je i kiše i snijega kada djecu ne izvode na ulicu, ali Ivan je stajao, stajao, sve dok su ga noge držale, dok su mu oči gledale... Svaki slobodan trenutak je provodio na tom mjestu ili po parkovima, leti po plažama, svugdje gdje dovode malu djecu, nadajući se da će ga vidjeti... Bilo je to teško i bolno, ali je ipak, bilo dovoljno da bi se moglo živjeti... Neda će tako uvijek biti uz njega... IVAN LUTA PO PARKOVIMA, OBALAMA, IZMEĐU OGOLJELIH STABALA. GLAZBA: «Jesenje lišće ... ». REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. ČOVJEK SE BRIJE. GLAS NARATORA (OFF): Noževi «Žilet» zaista vrijede onoliko koliko plaćate za njih! MATO, PIJAN, ORONUO, SJEDI U MRAČNOJ, PRAZNOJ KAVANI. PRIČA MALO SEBI U BRADU, MALO KONOBARU. POKRAJ NOGU MU SE NALAZI KRLETKA SA SLAVUJEM. 46 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 46 8/3/2013 11:06:26 AM Stjepan Bartoš. Čarobna žena 34-47 MATO: Nedo! TRZA SE, ČUJE NEKI ŠUM. ZAGNJURI GLAVU U ŠAKE. POTOM POZIVA NEKOG PIJANCA ZA STOL. MATO: Nema je! Ali, kao da je tu, kao da je vidim u svakom cvijetu, u svakoj grani, svakoj ptici... Bila jednom jedna žena... Zbog nje sam pisao pjesme, zbog nje sam letio kao ptica, zbog nje mi ništa nije bilo teško... Voljeli smo se, a bila je udata... Za starca! Ostala je u drugom stanju i rodila dijete! Moje dijete! Obećala je da će sve reći mužu, da će ga napustiti, da ćemo živjeti zajedno, nas troje, negdje daleko! Ali, umrla je! Ostalo je to dijete, m o j e dijete! Ali, zakon je na strani muža... Tri mjeseca je prošlo od rođenja djeteta i ja ga više nikada neću moći dobiti! Nikada! Ali, ako,... živo je; živi i raste... Postoji! Ja znam da je ono dio m e n e ! KONOBAR IM PRILAZI. KONOBAR: Kući! Fajront! PIJANAC ODLAZI, A MATO OSTAJE SAM. GLAZBA: MODIFICIRANA VERZIJA PJESME «JOŠ NE SVIĆE RUJNA ZORA» MATO: Do zore! Molim te, do zore... Idem svaki dan, gledam ga kako raste i ludim od tuge, sreće i ponosa! Ono ima drugo, tuđe ime, ali je moje! KONOBAR: Idi kući! MATO: Nema kuće! Još nije svanula zora... Pusti me dok ne svane zora... Moram da pustim ovog slavuja na slobodu... KONOBAR: Idi, idi... Idi gledaj cvijeće... MATO: Poklonio sam ga toj ženi... A kada je umrla, njena sluškinja mi ga je vratila... Umrijet će ovdje, pokraj mene, od tuge! Moram sačekati zoru da ga pustim da leti i pjeva... Neće on u mraku! Neće... nikako! GLAS NARATORA (OFF): «Vim» čisti sve! GOSPODIN JANKOVIĆ JE U CRKVI. GLEDA U SLIKU MAJKE BOŽJE KOJA LIČI NA NEDU. JANKOVIĆ: Oprosti mi, Bože! Oprosti mi, Bogorodice mila! Potpuno ću se predati tebi! Oprosti mi! Pusti da ona živi u meni bez bola, bez muke, kao nešto lijepo, kao nešto plemenito... Daj sreću našem djetetu... REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKO DIJETE PROTURA GLAVU KROZ RAM OD SLIKE. GLAS SPIKERA (OFF): Najljepši izbor okvira za uramljivanje slika ISAK NAHIMIJANS, Beograd, Kneginje Ljubice 22! IVAN RADAKOVIĆ, GOSPODIN JANKOVIĆ I MATO STOJE PRED KUĆOM GOSPODINA PANTOVIĆA. KAMERA PRELAZI SA JEDNE NA DRUGU OSOBU. NJIH TROJICA STOJE GOTOVO U ISTOJ LINIJI, ALI TAKO DA JEDAN DRUGOG NE VIDE. JEDNO MALO DIJETE IH GLEDA. SMIJEŠKA SE I POTOM IM OKREĆE LEĐA. VESELO TRČKARA VISOKO ZABACUJUĆI NOGE. GLAZBA, PJESMA: «Tri palme na otoku sreće» (SVRŠETAK) NAPOMENA – Ljepota Nedina lika trebala bi se mijenjati skladno subjektivnom viđenju likova, treba biti lijepa samo onda kada je gleda onaj koji je zaljubljen u nju. MATO ZAGNJURI GLAVU U RUKE I NASLONI SE NA STOL. DRIJEMA. KONOBAR: Još ne sviće! REKLAMA. CRNO-BIJELO, ČETKA RIBA LIM. UBRZANO. 47 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 47 8/3/2013 11:06:26 AM Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji 48-52 Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji DRAGO ČONDRIĆ Promatrao sam crnu, užasnu avet ... I slutih onaj čas da mraka to je sin. (Fran Galović) 1. Otac, na Jordanu, javno obznani očinstvo svoje i dođe vrijeme zrenja u komorama Duha. Vrijeme, koje je određeno da u ljudskosti ljudskoj pronađeš onaj čaroban pojas između mora prijetvornosti i zasniježenih, vječno ledenih vrhova sumnje ponad strmih padina vjere. Uzani pojas još plodna tla, na kojem bi se Riječ zasijala. Jer ovdje, gdje do sad bje očaj života i saznanja, i gdje svi oni, najbolji i najčišći, što inače kažu, i znadu tajne ključeve i vrloge postojanja1 najčešće – lažu, određen si za Žrtvu. A predci još govorahu: Sjeme, koje se uči postati stablom, još od svog zrenja uči se umiranju. Uči se lakšem odvikavanju od zemlje i trpkom dozrijevanju života. Pa onda, kad ga travanj, prstima sunca, izvlači ispod snijega, za svaki slučaj, vlastitu ljušturu još zadrži na glavi, da odmah, prvih dana u tom novom životu ne bi zakukalo zbog zluradosti istočnog vjetra. 2. Ah, je li se zbog toga uskovitlao pijesak u Nabateji, i sunce iza svojih velova skrio, čim osjeti tako silan korak na međi Slane doline? Bje li to Lučonošin prkosan pozdrav? Ili to zajapurena zemlja nijekaše tvoje Pravo, kad vidje, ljušturu Riječi na tvojoj glavi. Jer, kao da joj bi jasno koliko si spreman priljubiti se i jahati na neosedlanom drhtavom ljudskom stroju2 bez biča i bez uzda? 1 T. Ujević: Riđokosi Mesije IV. 2 S. Spender: Varijacije o mom životu Svakako, i jedno i drugo. Oboma, evo, od glave do pete, prođoše skoro bolni srsi nelagode. I jedno i drugo osjećaše kako se veliko Nešto valja iz bezvremlja prema učmaloj sadašnjosti. Tim prije jer on te poznavaše od prije, a ona tek po odlučnosti koraka, naslućivaše tko si. Jer koraci su, kažu, prokazatelji duše i, po odjeku im i ritmu, iskusno uho prepozna koliko su moćna njezina krila, koliki im je doseg i s kakvim sve letom ona računati može. 3. A tvoji koraci su plijenili odlučnošću, ko onda Abrahamov kad je, na Moriju iduć prinijeti žrtvu, hrabrio nejaka sina. Plijeniše odlučnošću, premda je pustinjski pijesak iskonske čovječje patnje, omekšavao oštrinu i prigušivao njihovu jeku, a vrući vjetar samoće brisao njihove stope. Izbor ti bi – samoća, premda te odvraćahu. Teško sâmom, govorili su, jer mjeriše joj težinu aršinom vlastitog straha. Straha koji ne imaše pružiti ništa do prazan pogled u svoju prazninu. U pustinju gdje odjekuju odjeci prazni. Ni zore, ni noći tu nema, jedino prividan mrak i još prividnije svjetlo,3 tek da se s naporom nazru obrisi prazna života I jer ne mogoše zamisliti ni trena zaborava zaglušne buke svojih svagdašnjih žudnji, i vještačkog života, u kojem vještačke želje rađaju vještačkom srećom u iluziji zbilje. 4. Otišao si, ne da se, stavljajuć pustinju između sebe i svijeta, zauvijek rješiš svijeta, već da se vratiš svijetu. I koračao si tamo bezmerjemtamnim... misleći neke tajanstvene misli. 3 M. Čudina: Pustinja 48 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 48 8/3/2013 11:06:26 AM Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji A iznenada našao bi pred sobom, otisak stopala nekog. Bio je velik taj što sam hodaše ovuda4 skriven i nevidljiv poput tata. Bio je velik i lukav, zaključio bi šutke, i produžio dalje. Jer znao si mu dobro nečasne misli, i slušao korake, dok je u noći, poput ričućeg lava, obilazio pećinu u kojoj si razgovarao s Ocem. A Veliki iluzionista čekaše svojih pet minuta, hrabreći se bezmjernom lukavošću i gledajući s nevjericom kako svakoga časa nešto u tebi dostiže cilj iz same vječnosti, krećući istovremeno uz maticu tvog života prema jednom ozarenom Počelu.5 5. Al’ Ti si naslućivao u čovjekovom srcu stvari sa drugom točkom ravnoteže. Stvari beztežinske, nesvojinske. I skladne, koje ne bježe6 Pa vidje li ih već tad u duhu i bješe li ti već tad na umu mali carinik Zakej, razbludna Magdalena i onaj razbojnik što ti ga razapeše zdesna? Je li te još jače zapekla ljudska sudbina, tada, kad puno božanskije si, slušajuć Zloduha riku, ćutio ljepotu Pokajanja. Il’ ti je pustinjski vjetar donio i ponovo zapuhnuo u lice, zadah vlastite čovječnosti s njenim iskonskim strahovima? Vidim, nema dileme, odlučio si bez ustezanja na panj staviti glavu. I, možda je stari Ezra poslije govori baš o tom kad reče: prije će bujica uz brijeg poteći i riba proplivati u koritu suhom, negoli će ljubav spoznati umjerenost.7 I badava je za nju tražiti opravdanje, kada ni Bog joj ne želi u usta stavljati uzde. 6. Četrdeset dana i noći isplitaše se oko tebe moćna ograda od trnja molitve i posta. I isplete se toliko čvrsta i visoka, da joj ni Lučonoša ne nađe slabu točku. A Ti si već unaprijed znao da će za svo to vrijeme tvoje čovječje tjelo bit prožeto božanstvom, 4 M. Čudina: Pustinja VIII. 5 Z. Mrkonjić:To je kao bezbroj... 6 N Šop: Kućice u svemiru III. 7 E. Pound: Poklonstvo SekstuProperciju VII. 48-52 al’ da će sačuvati netaknuto i čovještvo svoje, nepodložno zemaljskim potrebama. I da ćeš ipak stići do same biti prošlih dana, do prapočetka, do korijena, do izdanka, do samog zametka8 svega što ljubavlju promjeniti treba. Gledao si i kako, kad se navršiše dani, ograda pada, i kako istočni vjetar uzdiže pjesak nestalnosti i kako otkriva skrivena blaga svijeta, što zavodnički bliješte kao edensko voće! Kako budi slatkoću žudnjâ, u nadi da će i pored svega nekôm od njih natopit spužvu tvoje čovječje duše, da joj se lakše poda. Vidio si, čeka te hrvanje teško. 7. Evo, već Zloduh skriva obrazinu svoju i svoje paklensko porjeklo, zaklanjajući nebo oblacima, iz kojih ni kapi kiše. Na kržljavu pustinjskom grmlju ni jedne bobê. Na lišću ni kapi rose. A glad i žeđ se već, kao prethodnice, polako ugnježđuju u tijelu zauzimajući pozicije sa kojih ih se stjerati ne da. Ćutim, iskoristit će On već prve znake malaksalosti, da te uvjeravati počne kako na ovom svijetu milosti nema, da ovaj svijet nije drugo do suhoparna klepsidra, dok mi, slični pijesku, u njenu klizimo nutrinu.9 Znam, i to znaš. Ali, hoće li čovještvo tvoje biti osnaženo toliko, da ne pruži ruku za kruhom i vrčem vode koje im prijetvorno pruži, il’ će se nebo, možda, kao za Iliju nekad, pobrinuti za svoje. Jer svoje miljenike (kažu) božanska ruka uvijek čupa iz trnja u koje nehoteć padnu, i povija im rane. 8. U vrijeme molitve i posta glad i žeđ nisu imale vlasti i bile su kao oskvrnuće svetosti trenutka. Nepriznat teret duhu, koji, tek što je upoznao punoću božanstvenosti. Ali, čim prva želja prodrije u predjele tišine, Knez tame kao šilom podboden, skoči da zauzme nešto vidnije mjesto. Ne, nije krzmao ni trena, jer osjećaše šansu. Al’ osupnu se kad vidje gdje za lepotom Riječi tisuće hrle na zapovjed neba; bez počinka, 8 B. Pasternak: U svemu želim roniti 9 C. Betocchi: Crkva u prosincu 49 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 49 8/3/2013 11:06:26 AM Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji putnici trudni, prostorom kopna i mora.10 I znao je, ako ne poduzme nešto, ostaće prazne mreže. Ah, kako je peklo to saznanje! Ne bje pretvaranja u njega. Niti karakteristične poze. Jer, bližilo se vrijeme borbe za goli život. Gle! Evo, sve baca na jednu kartu, koja mu se ovoga trena najdobitnijom čini, kartu u kojoj se podvala ne vidi do samog kraja igre. I navlači je, ko obrazinu, na lijepo lice potpuno ljudske želje, koja tek što je proklijala. Da se, tako zakrabuljena, užili i da korijenje pusti. 9. Ako si Sin Božji, zapovjedi da ovaj kamen postane kruhom, svjetuje prijateljski. A glad se u svakoj stanici tjelarazbačkari toliko, da ono, naivno, zavaravaše razum mišlju da s njenim utaženjem mir ulazi u kuću. I kad mu crna ruka zakuca na vrata i kada otvori ih, ni pomišljalo nije kako će u tom trenu uletjeti jato ptičurina najprizemnijih željâ, ne bi li dokrajčili tek zarudjele plodove posta. Kruha! Kruha! Odzvanjalo je tijelom, koje se još čvrsto držaše čovještva svoga i tek naslućivaše mogućnost vlastitog preobraženja. Mozak još prebiraše po ostatcima tajni. Neopisivo je, na koji je sve način izražavao svoje želje, samo da prikrije,11 samom sebi njihovo razorno djelovanje. Oblačio ih u zlatom optočena odjela i nadjevao im laskava imena, kitio dragim kamenjem čovječnosti čistih duginih boja, samo da uvjeri ono božansko u sebi u njihovo pravo. 10. Ah, tijelo, tijelo! Čak, kad te i sam Bog nosi, kako si slabo i lomno! Uzde u rukama tako labavo držiš, da divlji vranci želja, koji nose pečat smrti na čelu, tandrču kočijom tvojom preko pustopoljina straha, kao da i ne postoje. Zar i ne primjećuješ kako je Veliki Iluzionista očito preuzeo, u svoje ruke, mnogo više nego što ti se ovaj tren čini. I nitko ne zna da te ruke nešto traže. Nitko ne zna, da se one dadoše na put odavna,12 10 J. Milton: Moja sljepoća (prij..Šunjić) 11 N. Šop: Nedohod XI. 12 E. Sődergran: Ciganka 48-52 pronaći slabu točku u tvojim kohortama. Da im zamjese malo kruha za objed. Kruha sa mekoputnim medom iz saća čovječnosti, kojem je svrha, zamagliti jasnoću tvoga božanstva. A pustinja se užarila od straha, da ne bi s proljećem koje se ćuti, postala plodnom dolinom. Da se ne bi, zmije i škorpioni koje je do sad u njedrima krila, pripitomili toliko da ne bi vrebali više na petu prolaznika. 11. Kruha! Kruha! Cvililo ti je tijelo. I sve se činilo da će zemaljske uze bit čvršće od siline nebeskog, koja je vukla u pročišćenije sfere. I zakleo bi se, da sam i anđele čuo, kako ti panično misli odvraćaju od gladi. I da sam vidio, kako, čim vidješe kako mu mliječnjaci jačaju, a očnjak izrasta u tami.13 lepetom krila, preko pustopoljine Slane doline, Zloduha gone ne dajući mu mira. A On se, jer više ograde ne bje, presakačući ostatke trnja, uvijek nanovo vraćao, i povrakom svakim sve napasniji bio. Iznosio je sve najljepše od zemlje pred tvoje oči i osvjetljavao ga najljepšim svijetlom. Samo na tren se ono božansko povuklo malo dublje, a potom provrelo poput vulkana, da lavom Riječi sažga nakanu Napasnika: Ne živi čovjek samo od kruha nego od svake Riječi izgovorene iz Božjih usta. 12. To bje ko zvonki šamar što odjeknu dolinom, od čije je se siline (pričaju) Zloduh još dugo trzao u snu, i zbog kojeg, od tad pa sve do Golgote, nemaše mirne noći. Kao da nije znao da je samo patnja plemenitost koju zub zemlje i pakla ne smije dirati,14 jer ona je (jao!) jedina rijeka koja, kroz ljudsku sudbinu i za vrijeme najtežih zima, teče nezaleđena. Doduše, ah, kako je u trnje zaraslo korito kojim žubori! a mjesta po kojima se razlijeva, kako su pusta. Al’ nitko ne dokuči odakle grgolji, ispod Svemoćne pete il’ tvrde zemaljske stijene. Premda od izvora samog miomirisom miri, a blagoslovljeno biva 13 W. Whitman: Spavači 14 Ch. Baudelaire: Blagoslov 50 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 50 8/3/2013 11:06:26 AM Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji sve na što joj i najmanja kapljica kane. Kao da je procjenio krivo blagoslov odricanja. Ali, zašto se čuditi tome, kad u njegovom carstvu caruju želje i kad se najprizemnije strasti tu osjećaju kao kod kuće? 13. Zato je logično bilo da, ne zastajkujući, izvuče jaču kartu. Jer rod mu bijaše od onih Kraljevih odličnika koji raspolažu s cijelim bogatstvom zemlje, koji ga množe i dijele po svome nahođenju, i po njemu se penju sve više, kaneći stići do zvijezda. A iskustvo mu bje da nijedno čovječje srce nije okruženo toliko visokim bedemima, da se preko njih, ako mu zlato zabljesne u oči, preskočiti ne može. (Mislio je: – makar bilo prožeto i božanstvom.) Bje uvjeren da će tako jednog dana doprijeti i do njega. Pa onda, zašto ne omogućiti onima koji to žele, da uživaju u raju u kojem nalaze ljepotu? A dok se oni ljuljuškaju na mirnoj rijeci užitaka, u razsušenu čamcu zadovoljstva, što pušta na sve strane, sanjajući kako mu raspukline začipaju žeženim zlatom, on će im biti mekan jastuk pod glavom, i šaptati najljepše riječi, da snivaju što dulje. 14. Jer on je majstor uljuljkivanja, i vrhunski šaptač riječi, koje je najdraže čuti. I šaptao je: zar mora letjeti riba da svoj ocean nađe i zar mora orao roniti, da tamo nađe svoj zrak,15 kad ih je Gospodar mora i zraka već ovdje obdario njima? Tako i čovjek, zar mora dalje od zemlje? Ali ne nađe spavača po svojoj mjeri. Ovaj bje mnogo tvrđi i s njim se bje hrvati teško, jer, kao da predviđaše svaki zahvat, stameno stajaše ko stijena. Kažem vam – bje kao onaj grm koji gori, a ne izgara, il’ ona zmija od mjedi u koju u pustinji gledahu praoci. I mnogo više no u Mojsija, kad je sa gore silazio gore, tijelo mu je odsjevalo božanstvom. Zalud bje sav trud šaptaču, jer oči mu sijevaše munjom, a riječi odjekivaše gromom. 15 F. Thompson: Kraljevstvo Božje je u tebi 48-52 I, dok ga je nosio na najvišu goru, prvi put otkad sjede na prijestolje kraljevstva svoga, osjeti da nije siguran u uspjeh. 15. I pokaza mu sva blaga svog kraljevstva i otvoreno reče: Svu ću ovu moć i slavu tebi dati – jer je predana meni i dajem je kom hoću – ako mi se pokloniš il’ priznaš za suvladara. Mišljaše, slomit će ga. Jer vlast je pri izboru, u čovjekovu srcu, redovito pokazivala nadmoć nad čovječnošću, pošto mu tlo rijetko bje dovoljno natapano blagoslovljenim daždom molitve i posta, i ne bí navlaženo toliko, da u njem proklijati mogu nježne biljke suosjećanja. Kao po pravilu, uvijek je prvo nicao korov vlastitog probitka, koji, kao da je sačinjen bio od zvijezdanih niti. I svak bi, poput svilene bube, od njih ispleo čahuricu, u koju bi iz svoga prijetvornog srca prepuna utočišta unosio ljudskiji prostor,16 da čovječnija bude. Al’ odapeta strijela, i ovaj put, promaši metu. Potsjeti ga na svete riječi: Gospodinu, svojem Bogu se klanjajinjemu jedinom služi, koje mu zazvoniše u uhu ko drugi šamar. 16. Ali, ne prizna poraz. Izvuče najjaču kartu, pogrješno misleć kako je u koru svakoga srca s pečatom čovještva na čelu, užiljena imela taštine. Nimalo ne mareći za šamare pri prvom i drugom pokušaju. Bože, o, Bože, kako je olako preko sveg prelazio, kao da se radilo o igri, a ne o životu i smrti! Kako je zavaravao samog sebe, vjerom u obmanu rječju. Da su obmane potrebne, od drugih obmana bolje, a obmanama riječi kao ruho,17koje ih samo uvjerljivijim čini. Ida je rječima njihovim nepovjerovati teško. (Ah, niesretniče! Zar je ikad u ružičnjaku ljubavi među odnjegovanim grmovima samoprijegora i dobrote, izniknut mogao i tako nakazan grm, ko što je grm taštine!?) Doista, malo pažljivije oko bi vidjeti moglo, kako mu, s vremena na vrijeme, zaigra jabučica u grlu 16 R. M. Rilke: Treća elegija 17 T Ujević: Riđokosi Mesije 51 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 51 8/3/2013 11:06:26 AM Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji i kako mu se sljepoočnice rose. Al’ sačuva mirnoću i krenu u avanturu nesaglediva kraja. 17. Ali avantura je oduvijek bila slijepo čedo razboritosti, koje, ne gledajući u izvor, ko potok kad niz strminu krene, juri, pronalazeći najlakši put do uzmuljane rijeke već ispunjenih željâ. Makar mu uvir bio i u mrtvaju ili u baruštinu nekog rukavca, iznevjerenih nada u kojemu će zajedno s njima dijeliti sudbinu, nekad tako izglednih, mogućnosti. I makar, po hiljadu puta morao preskakati i zaobilaziti stjene, koje je ranije morao predvidjeti. I tamo gdje čovjek vidi budućnost, ona sve vidi i sebe u svemu, zauvjek ozdravljenu18 od dječje boljke nepromišljenosti, u čijem ogledalu se najčešće ogleda. Pa kad mu se rodi misao da ga ponese na najveću hramsku kulu i da ga nutka da se strmoglavi dolje, ne držaše to neostvarljivim. Držao je utemeljenom tu nadu, da će čovječjim nosnicama zamirisati opojan miris taštine. Da, uistinu, mirisi zamamni bješe, ali ova duša je znala, da Očeve i njegovih anđela ruke, ne prave pretstave za radoznale oči, već rade u skrovitosti. 18. Ah, sjetite se ljudi ruku koje blagoslivaju i grle. Sjetite se i veličajte njihova djela. Jer zašto bi te ruke radile na sajmu taštine? Tamo su potrebni iluzionisti i vrači, a ne božanska svemoć, koju posjetitelji vidjet ne žele. Mojeime za njih ništa ne znači, pa da ga igovore na tri tisuće jezika, šta bi zrak, zemlja, voda i vatra19 od toga razumjeti mogli. Šta bi o njemu znao i ti Lučonošo, da ga ne upozna još dok si to uistinu i bio? Sad kad ti je preostalo, tek na ovakvim sajmovima izvoditi spektakularne točke i uživati u pljesku, šta bi i mogao znati, dok se ne dogodi ono što se dogoditi treba. Ali kad podignut budem, između zemlje i neba, ko što bje podignuta mjedena zmija, u pustinji u taboru mojih otaca, više ni ti ni tvoji nećete imati vlasti. 18 R. M. Rilke: Osma elegija 19 V. Whitman: Pjesma o okretanju zemlje I. 48-52 I sam pogled na mene bit će iscjeliteljski. Pa zašto onda činiti nebesnike, da pod pleća taštine podmeću ruke, da ne bi tašta noga za kamen zapela? Jer, pisano je: Ne kušaj Gospodina Boga svoga! 19. Ne znam je li shvatio, sad kad odjeknu i treći šamar, koji ga zaboli do srži, kako se namjerio na jačeg al’ režeći, zatomi želju za nastavkom ovog igrokaza. Ne ne bje u njemu više zavaravanja ni nade. Tek jastuk oholosti na kojemu je provodio dane danas izgledaše tvrđim, a krila na kojima je do tad jahao svaki vjetar, nesigurnija bješe, ko da su podrezana. Pokuša opet, skupocjeni zdrobljeni mozaik svoje životne forme, što smrvljena20je nekom nadnaravnom snagom, ponovo složiti u prihvatljivu sliku. Pokuša vratiti negdašnje pouzdanje, Al’ posta razgovjetno da će ubuduće svetost, morati zaobilaziti u velikom luku i kilometrima bježati od nje. Ova veličajna duša, koja svoje uzde drži toliko čvrsto, ne uzmiče21kao što uzmicahu druge, a on je snivao trijumf. Zato zajaha svoj najvrtložniji vjetar i, bez pozdrava, nesta iz vidokruga. 20. Zmije, škorpioni i sva pustinjska zvjerad, koja ga do tad štovaše ko gospodara, okrenuše mu leđa. Sudbinski vjetrovi ne slušahu, a bolesti i patnje koje nošahu sobom, prvi put strepit počeše, da će Ovaj opustjeti polje njihova djelovanja. Jedino smrt se, koja mu još uvijek stajaše uz bok, možda i opravdano, kesila, držeć da će taj Veliki Netko, i pored svega, veoma brzo, upasti u njene kandže. I bje u pravu. I gle kako čarobnom snagom grozničavog vida probudi stvari usnule u mrtvom zvuku. I one gmižu iz kutova, silazesa zida i obamrle, klonu joj u ruku,22kao najpokornije sluge, očekujući trijumf svoje gospodarice smrti. A On se, sa zagonetnim smješkom nedokučivijim od sfinge egipatske, vraćaše preko rijeke. I nitko ne vidje, kako se slegoše brda poravnavajuć staze za očovječeno božanstvo. 20 M. Krleža: Večernja pjesma 21 W. Whitman: Varljive godine 22 N. Šop: Tatov lov 52 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 52 8/3/2013 11:06:27 AM Tomislav Ketig, Oproštajni stihovi Borislavu Vesniću 53 Oproštajni stihovi Borislavu Vesniću TOMISLAV KETIG Iskoračivši iz roditeljskog doma Započinjemo svoj put kroz vrijeme I to ćemo docnije nemušto nazvati životom, Ne nalazeći bolji zajednički imenilac za spoticanja nadohvat cilja. Ali i za radost ponovnog uspravljanja Kada cilj dostigneš Ma što on bio: Slava – uvijek hroma I uvijek sklona padu Ljubav – prava te iskrena, Bezrazložna dakle Ili val koji traje dok ti drugu ljepotu Ne ulovi oko. Il’ nešto skromnije: Zaklon od nenavisti ljudskih Štit od bijede što svaki čas Kroz svakodnevicu proviruje Mir van putova Po kojima oluje bijesne. Kada bi ... O, kada bismo mogli zaustaviti Ure zemaljske i nebeske! Kad bismo mogli stati prije no što se nađemo Sa smrti licem u lice! Ali smrt je u nama – Tuđinac što nam troši tijelo Dok nas ima, A um tek na koncu. Nije utjeha što naša smrt umire s nama, Prijatelju moj dobri I što će uopće utjeha onima poput nas koji znaju da ona ne čini poraz lakšim. Otplovio si niz veliku rijeku Pretvoren u prah U drvenoj korabljici Ka pučini u koju je zurio Ovidije Tražeći drugu obalu Ili barem nekojedro Koje bi mu govorilo: nije ova voda kraj svijeta Već mokridlan koji ti se nudi da otploviš U susret drugim svjetovima, Okrenut leđima progoniteljima svojim, Prijezir im ostavljajući Skupa s uzničkom haljom Kao dokaz svoje pobjede. Naigrao si se Prije no što ti se tako nenadano Spustio zastor Te se nisi stigao ni pokloniti Kao što čine glumci, Mađioničari. Državnici, Ali i svakodnevni muževi, očevi i ljubavnici Na koncu svojih igrokaza. A želio sam ti zapljeskati Odati priznanje tvom prijateljstviu Tako odanom, tako potpunom I tvojim umijećima duha I vještinama ruku. U rodnom kraju te davno više nema. Grad svjetlosti postao ti je zavičaj Kakav zaslužuješ, A Dunav odmorište Od prejakosti svijeta. I sada ploviš njim U svojoj korabljici Mimoilazeći se s brodovima. Nad tobom se Sunce smjenjuje sa zvijezdama Oblaci prominu nošeni visinskim vjetrovima. Stići ćeš, dragi prijatelju, svom poslijednjem Cilju Kao prah u vodi I duša koja nad njime bdi. Ispratili smo te. Prijatelji, rođaci i znanci Vraćaju se svojim životima. Tišinu rijeke para krik gladne ptice. Stojim još trenutak na doku i dok ploviš Sada potpuno sam ka posljednjem odredištu Mislim: u pravu si što si se vratio vodi Jer nismo zemlja – voda smo i zrak koji udišemo I Sunce koje nas grije. Eto te sve daljeg mome oku! Eto te sve bližeg mome srcu! 53 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 53 8/3/2013 11:06:27 AM Dijana Bilokapa, Evo me, treperim 54-60 Evo me, treperim DIJANA BILOKAPA JA, DA PIŠEM Ponekad mi padne na um napisati pjesmu al’... onda se prepadnem laži koje lako, tako mislim, mogu stanovati u njoj Kamuflirati se u perfidne oblike pukih želja, snatrenja u oker romansi ostarjelim čeznućima, za kliskim i opasnim otvaranjem svakom slovu Ja, da pišem pa, to ništa ne bi valjalo! I onda valja mi, svakako, punim jedrima a tuđim plućima žvakati grafit i dosađivati se halapljivo u priprostoj gladi za blesavom strasti koja strepi nad ljepotom a sve stidljivo stišćući koljena krvava i plava poderana u svagdanjem trku za nekim novim lažima kojima čovjek jer ... ima takve volje gotovo rado uvjerava sebe da je dobro čak i onda kad istina postane preuska za stih. Ponekad mi Ali samo ponekad, na um padne napisati pjesmu Al onda zagubim olovku ili joj samo pojedem vrh da spasim dušu i svoju i njihovu i tvoju Radije u tišini smišljam neki posve novi trik koji ucrtat će opet prividan osmjeh na licu i mene i tebe i njih. PODIGNI GLAVU visoko dijete i vidjet ćeš ptice nosilice. ... Znaš one nose radost u tvoje srce dok mi pokazuješ lice sa ulice kojom hodiš. «Čovjek je potpuno nesposoban biti dobar. Sve dok, na vlastitoj koži, ne spozna pravi značaj bezuvjetne ljubavi, dobroti može samo težiti. No, ni tada ne smije povjerovati da ju je pronašao». SVAKODNEVNO Dotičem se tankih ruku gladne, nijeme, tužne žene. Dotičem se kraja njenog trošnog, čednog, skuta. 54 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 54 8/3/2013 11:06:27 AM Dijana Bilokapa, Evo me, treperim Spotičem o svoje. Ili možda tvoje? Sjene. Dotičem se, svakodnevno, njene mutne, rijetke, sapletene kose. Dotičem se njena tvrda kruha. Njenog neba. Njene rose. U očima njenim, povenulim, dragim. Svakodnevno tražim svoje. Ili možda tvoje? Zjene. Dotičem se, njena prazna droba. I žeđi njene sasušene. Dotičem se, svakodnevno, njene tihe, tamne muke. Njene misli razrušene. Njene ruke, položene, blage. Na kamenu, za sad nepoznatom. Na kamenu moga. Ili možda tvoga? Groba. Drage. Ako se onaj koji vas sluša ne osjeća nadahnut vašim riječima, ako ne osjeti unutarnju svjetlost, ako ne prepozna objavu dobrote, nježan dodir srca, znak praštanja, predokus mira, nadu, ako ne potičete vašim riječima sugovornikovo ili slušateljevo unutarnje ushićenje, zagrljaj i stisak, ako u vašem govoru nema ljubavi – tada nemojte govoriti. MEDITACIJA Nebo. Volim ptice. Sve njihove boje i vrste. Gledajuć u pticu, ja vidim u sebe. I u tebe. Ona ne leti. On nježno nosi pticu u letu. Zaista. Kao i tebe. I mene nosi. Jednako tako. Okovanu. Misli čvrste. Na jednome mjestu. Po cijelome svijetu. 54-60 GDJE JE BOG? Još davno, jako davno, čula sam da je Bog posvuda oko nas. Govorili su mi da ga mogu pronaći u svakoj vlati trave. Pitali su me, vidim li Ga u laticama cvijeća? Odavna su mi govorili da me dragi Bog gleda sa krošnje drveta I da nosi pticu u letu. I ja sam gledala. I čudila se, jer ni tada ne vidjeh ništa. Govorili su mi da Bog donosi kišu. Ja sam se ljutila. Šaputali su mi da Bog donosi snijeg. Ja sam vidjela samo saonice. Kasnije, puno kasnije, govorili su mi da me Bog čuva. Tada sam izazivala nedaće. Pokušali su mi reći da Bog vidi što nosim na duši. Ja sam se skrivala iza pulovera i kaputa. Jednom su mi rekli da Bog donosi i odnosi valove i da ih pljuska o morske hridi. Bila sam užarena od sunca i mrmljala. Onda su mi rekli da je Bog na nebo postavio i sunce. Htjedoh pogledati, ali ne vidjeh ništa. Do par minuta kasnije ne vidjeh ni one koji su govorili. To mi je bilo zabavno, pa se i inače pretvarah da nikoga ne vidim. Ostalo mi je samo da slušam. Čula sam da nam je Bog darovao hranu A ja sam baš bila na dijeti. Slušala sam kako nam je Bog darovao knjige. Meni se nije dalo čitati. Radije sam slušala glazbu. Primijetili su, pa su mi rekli kako je Bog i glazbu načinio. Tada sam odvrnula slušati jače. Još jače! Još jače! Još jače ... I nikoga više nisam čula. Svidjelo mi se što sada, ne samo da ne moram nikoga vidjeti, već ne moram ni slušati nikoga. Uživala sam uvlačeći se u samoću. Onda su mi ispod vrata gurnuli papirić s porukom kako mi je Bog i samoću dao. 55 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 55 8/3/2013 11:06:27 AM Dijana Bilokapa, Evo me, treperim Tada sam se u inat poželjela vratiti svijetu. A oni? Ljudi? Više me nisu vidjeli. Ja sam pitala. Pitala sam za Boga. Više mi nisu govorili. Gledala sam u nebo, u travke, u krošnje, u ptice, u hridi, u more. Izlazila sam na kišu i bacala se po snijegu. Čitala sam knjige i slušala glazbu. Pronašla sam da sam i sama dio Boga da ga prije no u laticama cvijeća, potražim u sebi. Tada sam se sjetila duše. Sva se preznojih i odbacih kapute. Plačem. Jer na svu sreću, Bog se dosjetio dati mi i suze. Dao mi je i smijeh. Ima ga mnogo, doznadoh. Zalihe zaboravljene među paketima tuge, nisu se pokvarile. Samo treba odmotati vrpcu. PRED MOLITVU Ti si tu-tu-tu-tu I ja sam tu I Ti si tu Tu si, tu-tu-tu-tu Tu sam ja, tu Budi tu Ja sam tu-tu-tu-tu Tu si Ti, tu Uvijek si tu-tu-tu-tu... OBLAKU Još par minuta i dan će otići. Na rubu tebe sve tamnija se žuri K’o brižna majka, kestenova grana A proljetni suton u grimizan vrč curi. Pogledam li niže, s one plave strane Nebo; ko da voda potapa dubinu Što za glasom vapi od zadnjeg trena dana I ptica; k’o da gubi snagu za visinu. Kroz slapove odozgo, u korak s tišinom Zavjesa se spušta međ zlaćane niti Zaveslat ću krilcem ukradenim od sove Skriti se međ krošnje i neprimjetna biti. 54-60 Ionako stojim nevidljiva pod tobom Neznatna i pusta uz sva blaga svijeta Malena pred Bogom Ništa spram planeta. PREPOZNAVANJA Ponekad me neko lice, posve prvo U neka stara, druga lica vrati. Bio je tu netko sasvim bliz. Duša je srcu pomogla. Shvaćam. Trčim opet prema Ocu svom. Odrastam. U ranama Njegovim odmorit ću se. Orobljavam se. Moleći se. Jačam. KOD KUĆE Slobodnu od želja od svake bitnosti svijeta i svakog prolaznog htjenja strah moj sladak, i gust ljepljiv k’o med rođen u nadama treperavim napušta me sporim klizom niz žlijeb Neka teče. U kapnici već, makar šutim, vidjet će netko lik moje sreće kako se razmeće u ljeskaju, pod suncem ljetnim međ lijehama cvjetnim ruku moje majke. Jer Ouzit će se glibav put svakom onom tko snagu svoju u kriljenju nalazi nebu. MORSKA Mi smo ti ka ribe. Saplelo nas more Među tvrde stine. Ka bisne ribe ča bižidu od vala 56 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 56 8/3/2013 11:06:27 AM Dijana Bilokapa, Evo me, treperim A prolazi vrime A prolazi vrime. Mi smo ti ka raci Sjenka pijata Primakla se bliže Ka raci ča sporo ididu do žala A ure biže A ure biže. Mi smo ti ka puži Brodica nas nosi Trgaju nas osti Ka neki puži ča niš ne razumidu A i boje da je tako Kad nimamo kosti. NE OSUĐUJ me na vječnost. ja nisam ja bi, možda, tek mogla biti. Ne osuđuj. me na uvijek na nikad Ne osuđuj. me na kako si, na zašto si,na ti si. nisam ja spavam Ne osuđuj. ostavi me sniti ostavi me takvu i onakvu nikakvu me pusti mojoj svakojakoj meni koju nemam Ne osuđuj. ostavi me ničemu i svemu ja ne živim tek se spremam Ne osuđuj. me na vječnost ne traži mene u mojoj sjeni ako ti se, jednom, i učini da hodam sjeti se da, možda, drijemam. u sebi. u tebi. u Njemu. 54-60 SUOČAVANJA I pitam se ... Što se to,točno, dogodi s nama Kad srsi nam iznenada zaskoče lice Zar tako naglo Duša pokušava Do srca pronać za se uzak put I što se to,točno, prelomi u nama Pa srce zauzme toliki prostor Pa tako moćno ipuni grud Kad duša je bila ispred njega Ona je tu bila otprva Veća od svega u našem začetku A danas sićušna Kao mrva. DOČEK Bez riječi. U titraju bakine lampe molim. Osjajena plavetnim, duša oprezno piše Za oprost grijeha nesvjesnih molbenice slova u mislima brojim Ujednom, na gležnju otisak Pamučna vrpca odijela Duboko, pored kosti Urezala barku Oče, kuda me ploviš u ove povečernje sate? Pa, Tvoje vode ionako će teći I kad ugasne stijenj lampe koju volim I kad ulje nardovo sobu omiriše Ti znaš, da odričem se želja tijesnih Evo me, pred raspelom stojim U duši popušta stisak Na stolu čekaju jela Oče, dolaze gosti Barke na gležnju više nema Kažeš, nije ni bila za mene Znam, to je Tvoja poruka Da ih smjestim u arku Jer, silno, želiš da ti se vrate. MOJ ISUS Zatiče me svakodnevno. Sa cigaretom u ruci. Sa gunđanjem na usni. Sa nemarom u duši. Sa lijenošću u nozi. Sa ohološću u srcu. Sa sumnjom u oku. 57 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 57 8/3/2013 11:06:27 AM Dijana Bilokapa, Evo me, treperim Moj Isus zatiče me. Svakodnevno. I plače. EVO ME, TREPERIM Treperi sa mnom da nema tuge. Treperi sa mnom da nestane boli. Nek’ treperi sve što živi. Nek’ treperi sve što voli. Nema više krika zagušenog duboko među utrobama žalosnih jedinki. Ni sinova jedinaca njihovih. Ni kćeri uzavrelih nema. Treperim. Treperim. K’o svijeća voštana u rukama nemoćna starca. K’o srce mlado što za leptirom na polju luta. Treperim Sve što smeta stvoru božjem Nek’ se makne odmah s puta. Nema više boljki ostavljenih u skutima neznanih žena. Treperim. Nema više ni stida ni mraka Ni straha ni patnje više nema. Treperim. Treperim ko luč u anđeoskom bijelom krilu K’o stara majka što ogrijev pred noć sprema Slušaj! kako svilac prede svilu. Ničeg više bučnog nema Treperim Treperim Treperim k’o otac što se za uzglavlje tvrdo po cijele dane znoji. Treperim k’o dječak što bježi od pasa. K’o malo lane što se krvi boji. Treperim. Treperim i nema mi spasa. S druge strane ... imam ponekad potrebu napisati i ponešto gadno, depresivno, crno, kaotično, turobno, mračno, strašno ... i ne znam što bih s tim ... Ponekad sam kao časna u strogoj klauzuri, a ponekad do duhovnosti, mira i ljubavi dolazim kroz najmračnije odaje. Ne znam ... uklapati to, ili ne?? Zbog iskrenosti i životnosti ... ne bi bilo loše ... a opet ... ma, stvarno ne znam ... evo par TAMNIH komada :) pa procijenite sami 54-60 POLUSVIJET Putuje kruljež ,utroba slaba U očima sitih koluta gnjev Crvotni jezik u ustima baba Na grani šuti ptice pjev. Visi čedo o majčinoj grudi Plete se zrakom gnoja smrad Odavno nitko se više ne trudi Odavno nitko ne primijeti više Mjesto što nekad zvalo se grad. O ,svijete , O, bijedo, O, jadi Tijelo je tvoje bijelo Tijelo se tvoje hladi O, grobe ! O, robe ! O, gladi ! TO JE TAKO Otići ću…(jer, svi ćemo) … jednom … na šarene livade Ubrat ću za se mirisnog cvijeća Ponijet ću škare i okvir sa žicama Od voska ću savit par medenih svijeća Iz grudi svojih izrezat ću srce Neka ga nose, reći ću pticama. Otići ću…(jer, svi ćemo) … jednom … na hladne potoke Iskapit ću vjedro smiješnog života Ponijet ću bisere i dukate na trakama Od zlata ću izliti kalež grjehota Iz duše ću svoje isprat svu bjedu Neka je pojedu, reći ću svrakama. Otići ću … (jer, svi ćemo) … jednom … u duboke šume Leći ću mirno u jazbinu vukova Ponijet ću cvijeće, i svijeće i kalež Od lišća ću skladat simfoniju zvukova Iz želja pukih načinit ću pepeo Jednom ću i ja postati palež. (Jer, svi ćemo…) URLIK Spavam. Sanjam i znam. U zidovima imam zmije. 58 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 58 8/3/2013 11:06:27 AM Dijana Bilokapa, Evo me, treperim U zidovima imam ljude. I djecu. Veliku i malu. I patuljke. Svakojakih boja. Ne mičem se. Znam. Nad glavom imam ljude. Nad glavom mi vrište. Ne mičem se. Iako me bude. Kočije crne u zidovima voze. Šibaju gladne konje i psuju. Pred vratima jedna zavezana koza. Tri žene u crnom. Prvo žene. Pa onda žabe. I lokva krvi koju pljuju. A ovakva sam u ljubavnima :)))) Najmanje volim ljubavne ... i najmanje ih imam. I one su samo za Vaše čitanje ...ne bih voljela svaštariti ... nisam od kvantitete. I pisanja da se napiše. To nikako. ŠŠŠŠŠŠŠ ... Vidjeh te noćas uplašena Tvoj bunovan trzaj kao siguran znamen I šake ti vidjeh I prsa oznojena I kosu tvoju Pramen Po pramen Iscrpljuješ me noćas… Bujicama riječi Posvuda oko nas razbacana slova * Vidjeh te noćas zamišljena Tvoj dubok pogled i svu tvoju stamen I usne ti vidjeh I oči uplakane I srce tvoje Plamen Po plamen I uspavah te opet noćas… Treptajima krila Posvuda oko nas mjesečeve niti Spavao si čvrsto 54-60 K’o da nisam bila Znam, sanjao si da me nema I pomislio Da me neće biti Šššššš ... DIBIMAL Uvečer nebo voli posuditi svoje oblake putnicima. Po njima tada i naše ljubavi u zagrljaj tuđi hrle. Gdje koja zvijezda svom se sjaju u osami ruga. A oni plaču. Strahuju. Grle. Uvečer nebo rado daruje sjetu. Tada se sati ne čuju. Ne broje. Nitko u noći ne vidje dugu. Osim njih dvoje. Samih na svijetu. NEVOLJENA PJESMA Ukradi me! Otmi me danu Uzmi me svijetu Zavedi me! Kupi mi osmjeh I pticu u letu Muči me! Sveži me čežnjom Izgužvaj obrise Kupi mi pogled I mirise Zatvori me! Strgaj mi perle Zaustavi korake Kupi mi krila I oblake Ne daj me! Sakrij mi ključ Obljubi bokove Kupi mi zoru I okove Čuvaj me! Zakopaj mi noge Pokrij mi grudi Kupi mi suze Uz mene budi. Voli me! 59 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 59 8/3/2013 11:06:27 AM Dijana Bilokapa, Evo me, treperim 54-60 UGLAZBI ME Napiši mi nešto… Skladaj odu o mojoj težini. Onda kad te tupa i troma iz postelje vrebam. Napiši mi redak - dva o nutrini O onom što šutim. I onom što trebam. Napiši mi nešto… Skladaj intermezzo o…mojoj blizini. Onda kad se mrštim zbog nevažnih stvari. Napiši mi stih. Ma, napiši mi dva…o mojoj taštini. O onom što mislim. I onom što ne dam. Hajde, ne budi takav. Pokloni mi par …svojih…akademskih sati. Onda kad se smijem u krivo vrijeme. Napiši mi nešto… Napiši mi preludij o mojoj dubini. O onom što čekam. I onom što neću. Napiši mi nešto… Odsviraj temu za moje grudi. Za moje noge i ruke što te grle. Napiši bar notu za moje usne. Za sve moje riječi koje lijeno stoje. Napiši mi sonet. Za moj i tvoj svijet. Optoči me glazbom. I sve što imam… Bit će… Ah… Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 10 60 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 60 8/3/2013 11:06:28 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, San o čovjeku, o ženi 61-62 San o čovjeku, o ženi LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ PROLJETNI ZAVJET Prinosim rukovet mojih riječi, kao na oltar svevaseljenski, gozbi proljetnih ptica, što nebom razdragano oglašavaju sveopću svetkovinu Prirode, u slavu svih ljubavi svojih i svih damara bića mog što još uvijek treperavo odjekuju u Vječnosti sjećanja. I dok miris bijelog proljetnog jorgovana, kao najsvježiji dah Života, u tminama bića mog spira okus njegovih najgorčih plodova, Proljeće sámo, kao na nekoj čudesnoj harfi, svojom beskrajno nježnom rukom prebira po strunama rascvalog obilja obznanjujući ljekovitu beskonačnost treperenja Vaseljene cijele. * Voljeću i kad me ne bude bilo ... Zavjetovah sve ljubavi svoje pticama, nebu i jorgovanima mirisnim u jedno proljeće mlado što svilo je gnijezdo duboko u njedrima mojim. SVEJEDNO JE ... Svejedno je što za Tvoje oči ljepota igre nebeskih boja i sjenki tuđa je i daleka, što Ti promiče na tisuće trenutaka bez boje, mirisa i ljepote što ih moja duša neprekidno i samo za Te izliva pred Tvoju ... Svejedno je što za Te proljetni lahor nikad neće biti glasnik duša što se miluju, niti strepnja – drhtaj lišća pred jesenju oluju ... Svejedno je što duša moja zalud prizivat će šapat breze u riječima Tvojim posve običnim i prozirnim, što dodir ruke Tvoje tek požudom gonjen slijepom nikad razumjeti neće nemi drhtaj jasike u tijelu mome ... Tek kroz Tvoje oči što me, k’o u bezdan tamni, u ponore moje neispitane zovu, tek kroz jedan tren, što čini mi se, izlije sav miris duše demonski Ti strasne, tek kroz samo meni vidljiv i nečujan žubor riječi Tvojih zapretenih, i za me čudesno ljekovit dodir ruke Ti nemirne – tek kroz Tebe jednog sve rijeke riječi mojih nerečenih slobodno i mirno teku. 61 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 61 8/3/2013 11:06:28 AM Ljiljana Žegarac-Tenjović, San o čovjeku o ženi LIRSKE IMPRESIJE * Ne, ne razmišljaj zašto luna od iskona istim putovima brodi. I što jorgovan ovaj sa rascvalom krošnjom iznad trošne kuće nadživjet će sva ognjišta naša – naših predaka i naših potomaka … Zašto sve što nas okružuje pretiče živote naše … To vječito obnavljanje Majke prirode i osuđenost njenih sinova i kćeri da budu samo prolazni i najčešće nijemi svjedoci njenih čudesnih prizora i vjekovnih staza što uvijek iznova prostiru se pred njima … Ne, ne razmišljajmo mnogo o tome – prepustimo čulima da otkrivaju mudrost Gospodnju. * Ovo prijeteće, olovno nebo u svibanjskom sutonu i nemirno, razbokoreno granje bagrema nad krovom moje kuće, što leluja u iščekivanju proljetnog pljuska ... Ovaj vjetar što vjekovima razgoni lišće, prizivajući iz daleka, u naletima što sve jače nadiru, oluju pred kišu ... I moja zagledanost u taj iskonski prizor – trenutačni i bezvremeni dodir Čovjeka i Kozmosa ... Udio Božanskog u našim životima! I naše kratkotrajno sudjelovanje u vječnom, Božanskom stvaranju Prirode! ... Tako obnavljamo iluziju naše vječitosti ... Tako stišavamo svoje nemire pred vjekovima što dolaze ... Tako umnažamo trenutke spokoja u tmini što nas polagano obavija ... * Moj put je posve jasan ... Pronosit ću kroz pjesme svoje crvenu boju divljih makova što u proljeće se bude na mekim, zatalasanim livadama ... Promatrat ću užarene daljine nad nepreglednim poljima žita i suncokreta ... A ispraćaj lasta na počinak, u smiraj ljetnog dana, biće vječita svetkovina mojih čula ... I tako, svako proljeće, i svako ljeto, biće moja neosvještana svadba sa probuđenim i opijenim životom ... Ta božanska moć osjećati sebe sudionikom raskošne svetkovine prirode! Taj nepresušivi izvor moje žeđi za životom! ... Da, moj put je posve jasan ... A pjesnicima dobro znan. I uvijek nov ... I vječito neispitan ... 61-62 kršom planinskim ... I pogledom blagim i snenim dugo upijah to blještavilo nebesko što slivalo se u uzburkale morske valove, zatamnjivalo negdje na pučini dalekoj, odbljeskujući nad planinskim prevojima ... A ta osunčana plavet, i to nemirno more što pogledu otvaralo je zatamnjeni beskraj, i ta planinska divljina, gorda i osamljena, nečujno, posve neprimjetno, prilazili su k meni i ponirali sve dublje ... Odjednom, prenuh se i sva uzdrhtah od osjećaja nepojamne bliskosti: mene i krša, krša i plaveti, plaveti i mora, mora i mene ... Jesmo li doista toliko jedinstveni kako nas osjetila uče? Biva li tako od Iskona? Ili to samo katkada, u časima samotništva i tihovanja, Iskon se oglasi u nama, tek da nas podsjeti na ono što smo nekad davno dobro znali, osjećali i razumjevali ... * Bijele noći ... Mjesec što bdije ponad voda i bregova snenih ... Jedna breza, kose raspletene i duge, njišući, s lahorom, blago, bijelu plavet uokrug ... Eto, šta me održa. SAN O PJESNIKU I ŽENI Pjesniče, odbacit ću san svoj o čovjeku i ženi što od iskona jedan drugom hode ... Moje će ruke tek neprimjetno prelaziti preko lica Tvoga, a koraci nečujno odjekivati pored Tvojih ... U samoćama Tvojim pratit će Te topla daljina moje prisutnosti ... I ako nam pogledi, dok koračamo u hodočašću našem nevidljivom i mukotrpnom, prizovu ruke u zagrljaj – čežnja naša zapretena neće zavesti tijela što priljubiti bi se htjela ... Podat ćemo joj se, čedni, smjerno i molitveno, kao vjernici što podaju život svoj Gospodu u času samrtnome ... I tako blagoslovljenu, vječno svježu i neutaženu, slavit ćemo je u pjesmama našim ... Moj je san o Tebi, pjesniče, drevan kao san o čovjeku i ženi ... * U tiho ljetno popodne promatrah prostranstva užarene plaveti sa stijene osamljene, opkoljene 62 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 62 8/3/2013 11:06:28 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli 63-79 Okrutnost bez boli ZVONIMIR TUCAK Nisu grešni ljudi grešne su ideje koje ljudi slijede (Zvonimir Tucak) * Vjerujem da pravednici koji su otišli prije njega na put gdje on sada odlazi raduju se njegovom dolasku (Zvonimir Tucak) POGLAVLJE 1. – Sjedio je na terasi hotela uz šetalište koje odvaja terasu od luke u kojoj su bila usidrena plovila raznih oblika i veličine. Uz luku protječe rijeka Drava čije vode ne utječu u more ili ocean. Rijeka Drava nije usamljena. Na njezinim obalama koje povezuju mostovi nalaze se šetališta. Nedaleko od hotela gdje boravi, uz šetalište pruža se perivoj koji nosi ime hrvatskog kralja Tomislava. Perivoj je oblikovan u prvoj polovici devetnaestog stoljeća i predstavlja najveći parkovni ekosustav u gradu. Njegovu životnu zajednicu čini svijet flore (drveće, grmlje, travnjak) i animalni svijet (ptice, šišmiši, krtice, gmazovi, puževi, kukci i drugi). U perivoju nema spomenika. Postoji samo postolje na kojem su se nalazile skulpture povijesnih ličnosti ili «skupine ljudi» koje su simbolizirale ideje pobjednika u jednom od ratova. Tijekom proteklog dana doputovao je iz Pariza u ovaj grad. Povijesni zapisi navode osam stoljeća postojanja grada. Četvrti put zaredom, svake godine u isto kalendarsko razdoblje dolazi u ovaj grad da posjeti grob svoga pradjeda na dan njegova rođenja i položi cvijeće. Ispijao je piće promatrajući i slušajući posjetitelje hotela. Neka neobuzdana radost ovladala je njim. Shvatio je smisao svake izgovorene riječi. Vjerujem da je moj pradjed sretan što nisam zaboravio obiteljski materinski jezik hrvatski. Njegov djed, otac i on nisu rođeni u Hrvatskoj. Rođeni su u Francuskoj. Hrvatskim jezikom govorio je kod kuće s ocem i majkom, a usavršavao u školi koju je pohađao. Otac koji je prije nepunih pet godina umro prenio mu je u nasljeđe obvezu da svake godine na pradjedov rođendan posjeti groblje u gradu gdje počiva. Nikada nije naveo razlog izrečenoj molbi, želji, odnosno obvezi. Tražio je odgovor od majke. Ni ona nije znala. Otac je čuvao tajnu i od nje. Jesenji dan bio je lijep. Nije dozvoljavao zadržavanje na jednome mjestu. Plativši račun ljepuškastoj i ljupkoj konobarici uputio se u šetnju. POGLAVLJE 2. – Jedan od mnogobrojnih ogranaka organizacije «Masonske lože» nalazi se u gradu u kojem boravi hrvatski Francuz. Zgrada organizacije nalazi se u najljepšoj četvrti grada. Sastanak članova lože počeo je oko dva sata. Noćnim nebom plovio je mjesec u društvu brojnih zvijezda ne dozvoljavajući tami da ovlada nebeskim prostorom. Samo su dva prijedloga bila predložena za raspravu. Voditelj lože iako se nije zdravstveno dobro osjećao vodio je sastanak. U tijeku je bila burna rasprava kada je u dvoranu tiho ušao šef osiguranja koji je pozvao voditelja da na trenutak napusti prostoriju, što ovaj i učini. Sastanak se nastavio pod predsjedanjem zamjenika. Rijetko se događa da netko prekida sjednice. Mora da je razlog izuzetno važan kad sam pozvan da napustim sjednicu, razmišljao je čelni čovjek lože. Možda neki ministar ili šef obavještajne službe ima nešto žurno priopćiti. Gledajući šefa osiguranja, čovjeka kojega je poznavao iz vremena dok je bio mali dječak, sina jednog od članova lože primijeti njegovu zabrinutost. Da ga oslobodi takvog osjećaja upita ga: «Što se dogodilo?» Šef osiguranja nekoliko puta pogleda voditelja lože spuštajući uvijek pogled na pod prostorije te naposljetku odgovori: «Pred kućom se nalazi tijelo mrtvog čovjeka.» «Zašto ga ne uklonite?» izgovori voditelj lože glasom kao da se radi o nekom predmetu, a ne ljudskom biću. «Bolje da tijelo ne uklonimo, trebali bi zvati hitnu pomoć i policiju.» «Zašto, rekli ste da je čovjek mrtav? Znate vrlo dobro da takve slučajeve rješavamo bez poziva policiji, vojsci, liječnicima i predstavnicima medija.» «Gospodine voditelju lože», čvrstim i odlučnim glasom uzvrati bivši dječak koji je studirao kriminalistiku na najpoznatijim sveučilištima u svijetu: «Mrtav čovjek ispred kuće je gradonačelnik.» Neka slabost 63 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 63 8/3/2013 11:06:28 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli ovlada voditeljem koji upita: «Što da poduzmemo?» «Policiju i hitnu službu treba odmah pozvati. Izgleda da je gradonačelnik odstrijeljen ili ustrijeljen ispred zgrade. Tijelo je natopljeno krvlju. Neka svi sudionici sastanka ostanu do dolaska policije. Bilo bi rizično da netko napusti sastanak i dovede se u stanje osumnjičenika.» Koljena voditelja počnu klecati. Misli krenu ka traženju počinitelja ubojstva. Tko je osim sudionika još bio upoznat s održavanjem sastanka? Članovi lože su pod zakletvom! Tajne se strogo čuvaju! Noćašnje sudionike sastanka poznaje dulje od dvadeset godina. U njih ima povjerenje. Ali … tko zna ljudsku prirodu? Možda će nešto više saznati kad se vrati na sastanak i upozna ih s događajem. Na odlasku reče: «Počnite s realizacijom vašeg prijedloga.» POGLAVLJE 3. – Cesta kojom prolaze automobili i tramvaj odvaja Perivoj kralja Tomislava od Parka kralja Petra Krešimira IV. Park je zasađen 1934. godine u francuskom stilu, zaštićen je kao spomenik prirode, spomenik vrtne arhitekture. Kraj jeseni oduzeo je mnogim stablima njihov ukras, raznobojno mirisno lišće. Stojeći u blizini jednog stabla pogledom je tražio je li se koji list uspio zadržati na nekoj od grana. Nije ga ugledao. Kako stabla proživljavaju napuštenost, upita se? Dohvatio je najnižu grančicu i blago je milovao tepajući joj riječi utjehe: «Nestalo ruho opet će se vratiti, ne staro već novo!» U takvom raspoloženju njegovo biće prožmu misli o Buddhi. Guatama Buddha zvani «Prosvijećeni» osnivač budizma (560. – 483.) p.n.e. Što je on u stvari bio: filozof, mudrac, božji poslanik svoje rase i svijeta? Nije li on sjedeći ispod jednog stabla, kako navode njegovi sljedbenici, došao do misli o reinkarnaciji, stalnoj mijeni, ponovnom rađanju, prijelazu iz jednog stanja u drugo, poput lišća na granama? Sadrže li mijene u sebi sjećanja? Potiču li sjećanja nova stvaranja? Misli o reinkarnaciji sve više prožimale su njegovo biće. Ne samo da će novo lišće ponovno izrasti na granama, već i granu ako otrgnemo, ili polomimo, bilo namjerno ili slučajno opet će izrasti nova, drukčija. Mijene uvijek donose nešto novo, nekada lijepo, ponekad neugodno. Što stabla i druga bića u prirodi misle o reinkarnaciji koja se odvija u njihovom biću? Kako je proživljavaju? Koje emocije prate mijene? Kako su pitanja dolazila jedno za drugim tako se njegov boravak uz stablo produljio. Iz takvog stanja probudi ga neobičan glas: «Jesi li za dru- 63-79 ženje s ljudskim bićem?» Okrenuo se prema njoj razmišljajući o reinkarnaciji, Buddhi, granama, lišću i pticama koje su izbjegavale ogoljela stabla. «Što ti je? Blijed si kao mjesec u praskozorje», reče. Umjesto odgovora uhvati njezine duge prste i lijepo oblikovane ruke, udaljujući se od stabla i mislima o mijeni. POGLAVLJE 4. – Idući na posao u Ministarstvo unutarnjih poslova čija zgrada se nalazi u blizini željezničkog i autobusnog kolodvora jedan od istražitelja jako se začudio brojnim skupovima ljudi pred kioscima gdje su se prodavale novine, cigarete, napitci i drugo. Vlada svaki čas donosi nove gospodarske mjere. Poskupljuje gorivo, što najviše pogađa vlasnike automobila. Cijena cigareta također se mijenja. Protekle večeri nije slušao vijesti. Vjerojatno su najavili poskupljenje cigareta pa se ljudi snabdijevaju zalihama po starim cijenama. Život stvarno postaje sve teži. Gospodarska recesija zahvaća sve države svijeta. Došavši pred jedan kiosk stane u red i blago zadršće! Čovjek ispred njega držao je novine na kojima se isticao naslov događaja i slika. Na slici se vidjelo mrtvo tijelo gradonačelnika, a ispod slike tekst «Ubojstvo ili samoubojstvo prvog čovjeka grada!» Iako je namjeravao kupiti novine, odustane. Prave informacije će dobiti kada dođe na radno mjesto. Mrtvog gradonačelnika površno je poznavao. Njihovi rijetki susreti imali su službeno obilježje. O razlozima njegova ubojstva ili samoubojstva nije htio da razmišlja. Bio je član političke stranke … na trenutak je zastao i upitao se: «Kako to da ja nisam o događaju službeno obaviješten?» POGLAVLJE 5. – Postoje ustanove čija su vrata posjetiteljima uvijek otvorena, neovisno jesu li posjetitelji tužni ili veseli, sretni ili nesretni, zdravi ili bolesni. Svima njima vrata Božjeg hrama uvijek su otvorena. Prije ulaska u konkatedralu rimokatoličke crkve Svetog Petra i Pavla još jednom je pogledao pročelje hrama. Svojom arhitektonskom unikatnom ljepotom konkatedrala postala je mjesto hodočašća vjernika grada i brojnih turista koji posjećuju grad. U konkatedralu se može ući kroz troja vrata do kojih se dolazi sa stubama, od kojih su srednja najveća. Nad središnjim i najsvečanijim je veliki kameni reljef krunjene Blažene Djevice Marije. Nad desnim je reljefno stilizirano Isusovo ime, a nad lijevim Marijino ime. Božji hram nikada nije usamljen. Kada padne mrak i bogoslužje završi, a 64 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 64 8/3/2013 11:06:28 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli vjernici i ostali odu na slatki sanak, ptice poput anđela čuvara zauzmu svoja mjesta u brojnim skrovištima koje im hram pruža. Ušao je u Božji hram pred kraj mise. Stao je do manjeg stola na kojem se nalazio vjerski tisak. Unatoč tome što je vjerski obred bio u tijeku u blagajnu stola stavio je novac i uzeo tisak. Istovremeno svećenik je pozvao prisutne da pruže ruke jedni drugima uručujući želju za mirom među ljudima. Začudio se kako je odmah nije primijetio. Mlada časna sestra, koja je stajala u blizini, pruži mu ruku uz osmijeh. Ispruženu ruku prihvati i poljubi. Njezin izgled naglo se izmijenio. Oči su izražavale čuđenje i upit: «Gospodine što činite, zar ne vidite moju odjeću? Ja sam već nekoliko godina izabranica Isusa Krista.» Unatoč izraženom čuđenju i dalje je držala ruku u njegovoj. Nikada izložena takvom postupku nekoga vjernika nije znala što učiniti. Tražila je izlaz iz situacije u kojoj se našla. Događaj koji je uslijedio oboma je usmjerio pažnju mjestu gdje se događaj odvijao. Svećenik koji je u ruci držao kalež s hostijama i bio spreman za udjeljivanje, simboličnog tijela Isusovog, počeo se rušiti. Kalež je ispao iz njegove ruke, a s njim i hostije poput bombona iz vrećice. Prisutni su zanijemjeli. Ni u najmaštovitijim snovima nisu ugledali takav prizor. POGLAVLJE 6. – Zvanično radno mjesto šefa osiguranja masonske lože je domar. Stanuje u vili u kojoj se održava sastanak. Supruga je profesorica stranih jezika u poznatoj privatnoj školi koju pohađaju njegov sin i kći. Često je u službi tjelohranitelja na putu po Europi i svijetu. Voli svoj poziv i nalazi u njemu zadovoljstvo. U noćašnjoj situaciji nije se nikada našao. Tražio je mir u sebi prije nego … Prišao je policama s knjigama gdje se u jednoj nalazio broj osobe koju treba nazvati. Broj je znao napamet, ali zbog značaja događaja nije smio pogriješiti zato provjerava. Naposljetku duboko udahne, uzme mobitel u ruku i počne otkucavati brojeve. Trideset sekundi je prošlo, ali odaziva nije bilo. Razlog tome je opravdan. Dva sata i četrdeset minuta je noću. «Tko je?» začuje se glas. «Gospodine ministre molim za oproštenje što zovem u ovo vrijeme» – u tom trenutku bude prekinut upitom: «Što se dogodilo?» «Ispred kuće u kojoj se održava sastanak nalazi se mrtvo tijelo!» «Na koji način je lišeno života?» 63-79 «Najvjerojatnije iz vatrenog oružja.» «Kako mislite najvjerojatnije? Zar tijelo niste pregledali?» «Jesam, površno. Razlog zašto nisam obavio detaljan uvid je pokojnik. Pokojnik je gradonačelnik.» Nastane dulji prekid. Bojeći se da će ministar prekinuti vezu domar pokuša nešto izgovoriti, ali bude prekinut uz zapovijed: «Uzmite notes i upišite ime osobe koju trebate nazvati.» Nakon što je naveo ime osobe ministar nastavi: «Jesu li sudionici sastanka još uvijek u klubu?» «Jesu.» «Je li tko napuštao prostorije za vrijeme sastanka?» «Nije.» «Sumnjate li na nekoga od prisutnih?» «Ne. Provjereni su članovi kluba.» «Nemojte nikome vjerovati. Ni sveci nisu bezgrešni. Je li tko od prisutnih imo oružje?» «Ne znam», drhtavim glasom uzvrati domar. «To nepoznavanje je kažnjiv propust koliko je meni poznato. Taj propis znam i ja, ali za taj propust krivicu snosi voditelj lože koji ne dozvoljava pregled. Za desetak minuta nakon vašeg poziva doći će nekoliko službenih osoba. Budite mirni i ne paničarite.» Mobitel se ugasi i označi kraj razgovora. Nemir je i dalje ostao u čovjeku zaduženom za sigurnost. Počeo je razmišljati što će se dogoditi ako sudionici sastanka imaju oružje uz sebe i je li oružje registrirano i službenog podrijetla ili privatno izrađeno. Nazvavši broj koji mu je ministar dao, napustio je prostoriju gdje se razgovor odvijao i pošao prema … POGLAVLJE 7. – Najbliži posrnulom svećeniku iznenađeni, zaprepašteni, napola paralizirani nisu znali što poduzeti. Stajali su kraće vrijeme mirno, nadajući se, vjerujući da će se posrnuli svećenik sam uspjeti podići. Vrijeme je prolazilo, ali sluga Božji i dalje je nepokretno ležao na podu. Laganim koracima približili su se tijelu. Oči su bile zatvorene, usne poluotvorene, suhe kao da su željele nešto izgovoriti. Ruke su ležale s obje strane ispruženog tijela. Iako je glavom udario u mramorni pod nisu primijetili ranu niti krv. Ispod svećenikovog haljetka, koji se pri padu povukao iznad koljena, vidjele su se sive hlače. Jedna izgovorena riječ ih zaustavi u trenutku kada su željeli podići svećenika. Časna sestra zamoli da oslobode prostor oko tijela koje je ležalo na podu. Stavila je nekoliko prstiju 65 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 65 8/3/2013 11:06:28 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli u posudu s vodom i pomazala čelo i obraze. Ponovila je pomazanje nekoliko puta, ali onesviješteni sluga Božji nije pokazivao znakove oporavka. Nakon neuspjeha da ga vrati u stanje svijesti dozvoli vjernicima da ga odnesu u svećenikovu prostoriju. Četiri muškarca, srednje dobi, uz nevelik napor, pod vodstvom časne sestre odnesu ga u prostoriju. Ispražnjeni kalež ležao je nekoliko metara udaljen od mjesta gdje je svećenik ležao. Djevojka koja je čekala u redu za pričest uzme ga i odnese u prostoriju za svećenike. Druga žena srednjih godina koja zbog nemilog događaja nije se mogla pričestiti uzme iz torbice papirnatu maramicu i počne skupljati rasute hostije. Vjernici pripremljeni za pričest dočekali su zamjenskog svećenika koji je misu doveo do kraja. I sam hipnotiziran događajem nije niti čuo niti vidio kada se časna sestra, kojoj je poljubio ruku, udaljila. Pogledom po hramu pokuša je pronaći, ali bezuspješno. Vjerojatno je otišla u prostoriju gdje su nastojali nesretnog svećenika da vrate u stanje svijesti, pomislio je. POGLAVLJE 8. – Iznenađenja su uvijek moguća, sjećao se domar riječi profesora kriminalistike. U udžbenicima opisao je veliki broje neriješenih slučajeva u istragama. Profesorove udžbenike često je čitao. Zvuk zvona ulaznih vrata prekine njegovo sjećanje. Prepoznao je isljednika koji je došao. Osobno ga nije poznavao, često je bio u medijima, televiziji i novinama. Isljednik ljubazno pozdravi domara i zamoli informacije o događaju. Dobivši detaljan opis, isljednik zamoli domara da ga odvede u prostoriju gdje se sastanak održava. S isljednikom u društvu bili su liječnica i forenzičar koji su nosili službenu opremu potrebnu u ovakvim situacijama. Domar ih odvede do prostorije gdje se sastanak održavao, pokuca na vrata i uđe. Za njim u prostoriju uđu isljednik, liječnica i forenzičar. Nakon duljeg promatranja isljednik pozdravi predsjedavajućega i sudionike sastanka, potom predstavi svoje suradnike i kratko iznese razlog dolaska na poziv domara. «Vjerujem ugledna gospodo da ste upoznati s nemilim događajem pred zgradom», reče. Izvadio je iz torbe obrasce, stavio ih na stol i zamolio prisutne da u njih upišu ime i prezime, datum i mjesto rođenja, adresu stanovanja i vrijeme dolaska na sastanak. «Gospodin forenzičar uzeti će otiske za potvrdu vašeg identiteta, a ugledna liječnica 63-79 biti će na usluzi ukoliko nekom od vas bude potrebna pomoć.» POGLAVLJE 9. – Voditelj rezidencije Družbe Isusove gledao je snimke svete mise koja je završila nemilim događajem. Gledao je misu treći put zaredom. Pažnju od samoga početka mise usredotočio je na vjernike. Ništa neobično nije primijetio. Poznavao je posrnulog svećenika. Poput mnogih mladih svećenika bio je njegov student. Nije se isticao. Bio je dobar student bez većih ambicija. Nitko od nastavnika ili pratećeg osoblja nije imao primjedbe na njegov rad i ponašanje. Potjecao je iz obitelji s četvero djece, tradicionalno rimokatoličke vjere. U sjemenište je došao iz manjeg primorskog grada. Prisustvovao je s obitelji i mnoštvom vjernika prvoj misi koju je održao svećenik koji sada leži u bolnici u gradu gdje je rođen i odrastao. Vjernicima grada bio je drag. To se izražavalo u izrazima lica i očiju dok su slušali Božje riječi koje je propovijedao. U nalazima obveznih godišnjih liječničkih pregleda ništa nije ukazivalo na promjenu zdravlja posrnulog svećenika. Možda je bolovao od nekih psihičkih smetnji, možda … Kucanje na vratima prekine njegov dalji tijek misli. Ušla je poglavarica samostana časnih sestara i sjela u fotelju nasuprot voditelja Družbe Isusove. Vitka je za svoje godine, pomisli čovjek koji traga za uzrokom nesreće svećenika. U njezinim plavim očima nastanilo se nešto nebesko, tako daleko, a toliko željeno. «Sestro», počne voditelj «pregledao sam snimku mise tri puta i ne mogu odgonetnuti uzrok pada brata … poznajete li ga od dolaska u rezidenciju. Možda ste vi nešto opazili?» Izgled poglavarice samostana nije se promijenio od dolaska. Rad mišića cjelokupnog njezinog bića bio je zaustavljen. Izgledala je poput kipa svetice. «Poštovani voditelju, sve sestre i ja bile smo iznenađene događajem. Vjerojatno ste upoznati iz dosjea da dragi brat nije imao zdravstvenih poteškoća. Njegovo ponašanje prema cjelokupnom osoblju bilo je vrlo korektno. Jednostavno rečeno bio je ljubazni, drag čovjek. Provodio je izvan rezidencije više vremena nego što je uobičajeno.» «Možda znate s kime se družio, mjesta koja je pohodio?» upita voditelj. POGLAVLJE 10. – Razgovor koji je imao obilježje ispitivanja bio je završen. Uz blagi naklon voditelju napustila je hram Družbe Isusove. 66 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 66 8/3/2013 11:06:28 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli Osjećala je da će boravak u prirodi donijeti joj osvježenje potrebno za nastavljanje humanekaritativne djelatnosti. Crkveno osoblje bilo je pod utjecajem nemilog događaja, a osobito voditelj Družbe Isusove. Tragali su za uzrokom nesreće. Njezini odgovori na upite voditelja bili su prožeti iskrenošću. Došla je do parka i sjela na jednu klupu uz fontanu. Nenadano u sjećanje vrati joj se prizor iz crkve kada je neki stranac poljubio ruku jednoj od sestara. Taj prizor ugledala je nekoliko trenutaka prije nego je svećenik pao. Križ koji je nosila oko vrata čvrsto stegne tražeći pomoć u povezivanju jednoga događaj s drugim. Mogu li se slučajni događaji uopće povezati? Čovjek mlađih godina, ugodna izgleda, elegantno odjeven prihvatio je ispruženu ruku sestre i poljubio. Sestra je poslije rukoljuba dugo zadržala ruku u strančevoj. Neobično! Pokušala se na trenutak u mislima naći u položaju sestre. Bi li ona tako postupila? Teško je na takav upit odgovoriti. Ljudska bića nisu automati. Mora priznati da sestra nije prekršila kodeks ponašanja. Ali ipak sve to je čudno, nestvarno za nju. Zadržavši malo dulje pogled na prizoru okrenula se prema svećeniku u trenutku kada je padao ispuštajući kalež u kojemu su se nalazile hostije, tijelo Isusovo. Događaj je u potpunosti ovladao njome i potisnuo viđeni prizor. Zašto se sada sjeća, i želi ga povezati s padom svećenika. Časna sestra, čiju je ruku, poljubio stranac neposredno prije pada svećenika, fizički nije imala utjecaj na događaj. Psihološki i emocionalno također, jer njezino biće bilo je potpuno posvećeno čovjeku koji je stajao uz nju. Tražila je osobu kojoj može povjeriti svoje opterećenje i pomoći u rješavanju enigme koju je sama stvorila. Kome, upita se glasno?Ii počne moliti. Ogoljelo drveće parka nije joj ponudilo odgovor. Jedna ptica doletjela je na susjednu klupu. Perje ptice bilo je srebrnasto-sive boje. Kljun kratak. Oči ptice iste kao i boja perja promatrale su je. Nenadano nakon duljeg vremena ptica doleti na klupu gdje je sjedila i molila. Tebi ću nepoznata ptico povjeriti svoju zagonetku. Možda mi ti pomogneš da je riješim. Budi ljubazna i poslušaj što ću ti ispričati. POGLAVLJE 11. – Promatrajući sudionike sastanka upita se što ih povezuje: pripadaju li istoj političkoj stranci, vjeri, ideologiji … svi sigurno posjeduju moć izraženu u bogatstvu ili statusom u društvu. Koliko sudbina ljudi ovisi o njihovim odlukama. Neka mirnoća oblikuje njihov 63-79 izgled i ponašanje. Znaju, isto kao i on, da nisu neposredno, fizički sudjelovali u događaju pred kućom ali … Nije zatražio da se pojača slabo osvjetljenje u sobi. Vrijednost njihove odjeće vjerojatno iznosi nekoliko njegovih mjesečnih plaća. Nije primijetio ni jedan ukras na odjeći, ruci ili oko vrata. Bili su skoro iste starosne dobi, oko pedeset godina. Sigurno posjeduju izuzetnu naobrazbu stjecanu u najelitnijim sveučilištima Europe i svijeta, koja im omogućuje pristup visokim društvima raznih profesija. Liječnica je stajala uz njega u tišini čekajući reakciju na upit isljednika. Promatrajući prisutne bila je uvjerena da nitko ne će tražiti njezinu medicinsku uslugu. Svi nazočni sjedili su u lijepo dizajniranim foteljama, čekajući da isljednik obavi svoj službeni zadatak. Ako ga je netko i poznavao nije to pokazivao. Gledajući sve prisutne isljednik upita predsjedavajućeg je li prozor bio cijelo vrijeme otvoren ili je otvoren poslije informacije o događaju. Zaprepaštenje u očima predsjedavajućega i svih prisutnih bilo je vidljivo. Njihovi pogledi usmjerili su se prema prozoru. Na otvorenome prozoru nalazila se zavjesa tamne boje prožeta malim otvorima kroz koje je ulazio svježi noćni zrak. Predsjedavajući pogleda prisutne i izgovori poluglasno gotovo šaptom mislim da je bio otvoren, uistinu siguran sam da je bio otvoren. Kao neko opravdanje, iako za to nije bilo razloga, reče: «Znate, mi ne pripremamo prostoriju za održavanje sastanaka». Začuđenost nije napuštala oči prisutnih. Očekivali su sljedeći upit isljednika vjerojatnog sadržaja – jeste li možda nešto vidjeli ili čuli što bi moglo pomoći u rješavanju događaja. Prisutni zajedno s predsjedavajućim nisu ni primijetili da je prozor otvoren ili zatvoren, o tome nisu ni razmišljali. Liječnica iznenađena upitom isljednika i odgovorom voditelja sastanka usmjeri pogled prema prozoru. Stjenke okvira prozora bile su iste boje kao i zavjesa. Kako je primijetio kod takvog slabog osvjetljenja da je prozor otvoren, upita se. Mora priznati, isljednika s kojim surađuje nije voljela. Njegove plave oči imale su posebnu privlačnost kao i ophođenje. Od njegovih kolega saznala je da je nedruželjubiv, oženjen je i otac troje djece. S nepunih 35 godina nalazi se na visokom mjestu u hijerarhiji sigurnosnih službi. Znala je da će biti uključena u istraživanje događaja. Njezin otac je mason. Udana je za člana lože. Isljednik je slučajeve vodio temeljito. Njegova ljubaznost imala je takvu moć da su osumnjičeni praktično bez prisile 67 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 67 8/3/2013 11:06:28 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli priznavali počinjena djela. U njegovim službenim izvješćima nitko nikada nije otkrio propust. Njezine nalaze je također stilizirao i prepravljao kako bi se uklapali u jedinstven izvještaj. Otac joj je sugerirao: «Prepusti sve njemu, ne pokušavaj se suprotstavljati ili previše postavljati pitanja. Njegovi postupci su jedinstveni». Nekoliko puta se upitala što njezin otac zna o isljedniku? Forenzičar je također bio začuđen otkrićem da je prozor bio otvoren. U poluosvijetljenom prostoru s mjesta gdje se nalazio kako je mogao isljednik uočiti otvoren prozor? S isljednikom ne surađuje dugo, a toliko mnogo je već naučio. POGLAVLJE 12. – Voditelj rezidencije Družbe Isusove nazvao je ravnatelja bolnice u kojoj se nalazi bolesni brat. Ravnatelj, bivši učenik sjemeništa nije nastavio školovanje na teološkom fakultetu, opredijelio se za studij medicine. Bistar, radoholičar s četrdeset godina izabran je u zvanje sveučilišnog profesora, a dvije godine poslije za ravnatelja ugledne bolnice u gradu. Nazvao je u predvečerje. Profesor se iskreno začudio pozivu. Vjerojatno nije upoznat s proteklim događajem. Na kraju razgovora profesor zatraži hitan sastanak i dogovore mjesto susreta. Nije li ravnatelj stvarno upoznat s događajem ili! Svaki sugovornik nešto od mene skriva! Suze žalosti potekle su za prošlim vremenima. Gdje je nestala prijašnja odgovornost? Zašto je ukinuta inkvizicija? U radnoj sobi uz sliku Svetog Oca pape nalazila se slika osnivača isusovačkog reda svetog Ignacija Loyolske (1491.–1556.). Po narodnosti Bask, po obrazovanju vojnik, general, po rodoslovlju plemić, napisao je predivne knjige sve u slavu i čast Boga svemogućega i njegova sina Isusa Krista. Misli su se vratile na svećenika, brata u bolnici. Je li oboljeli brat išao ranije, privatno kod liječnika? Motivi zbog kojih je odlazio nisu morali biti isključivo zdravstveni. Možda je tražio od liječnika savjete za bolesnu ljubavnicu ili prekid trudnoće? Poglavar reda Družbe nazvao ga je i rekao da slučaj pažljivo riješi. Naglasio je, ukoliko je neka afera uzrok bolesti svećenika, ta spoznaja ne smije dospjeti do vjernika i javnih medija. Znate kako mediji koriste afere za vrijeđanje Crkve i njezinih službenika. Obvezao se da će slučaj riješiti na što bezbolniji način. Do sada je povjerene zadatke riješio uspješno. Ako ovaj slučaj ne riješim uspješno zaslužio sam smrtnu presudu, pomisli u sebi. Oglasi se telefon. Nikakav dogovor nije imao. Doduše nekim vjernicima dao je broj te- 63-79 lefona. Uzme slušalicu i reče: «Molim, ovdje voditelj rezidencije» do njega su dopirali jecaji, ali ne i riječi sugovornika. Nakon kraćeg vremena upita: «Tko je». Nitko se nije odazvao, a jecaji su se nastavljali … POGLAVLJE 13. – Iznenadio se kada je jedan od prisutnih zatražio liječničku pomoć. Pogledom je ispratio njegov odlazak iz prostorije u društvu liječnice. Preostali prisutni promatrali su zavjesu na otvorenom prozoru. Prozorska stakla izrađena su od materijala neprobojnog za svaku vrstu oružja. Tko je prozor ostavio otvorenim i tako ih stavio u položaj mete za odstrjel? Očaj se primijetio u izrazu prisutnih i predsjedavajućega. Promatrao ih je tražeći u njihovom promijenjenom izgledu neku tajnu vezu s mrtvim tijelom ispred kuće. Neposredno, nisu sigurno sudjelovali u ubojstvu. Ispunjavali su obrasce koje je donio i podijelio. Počeo je rješavati enigmu događaja. Netko je otvorio prozor diskretno, zaklonjen zavjesom. Osoba koja je to uradila znala je za sastanak i događaj koji će uslijediti. Je li ih je ta osoba htjela osumnjičiti ili samo poslati poruku? Kako se domaru i predsjedavajućem mogao dogoditi kakav propust? Svijetom kruže razne ideje, čak ni dva čovjeka nemaju isto mišljenje o nekoj pojavi. Zlo je što se ideje nastoje ostvariti nasilnim putom. Tvorci raznih ideja nađu sponzore koji naoružaju njihove sljedbenike najsavršenijim oružjem i pronađu im izvršitelje zadataka. Površnim pogledom na ubijenog gradonačelnika prilikom dolaska i bez poznavanja medicinskih i forenzičkih nalaza zaključio je da je ubijen jednim metkom iz dosada nepoznatog oružja, vjerojatno privatne proizvodnje. Pretpostavio je da će teško pronaći izvršitelja ubojstva. Ubijeni gradonačelnik vjerojatno nije pripadnik lože. Da je, sastanak sigurno ne bi počeo bez njegova prisustva. POGLAVLJE 14. – Dragi Bože, pomozi mi. Vrijeme susreta s upraviteljem bolnice bližilo se. Zašto je upravitelj za mjesto susreta izabrao nepoznati restoran? Vjerojatno nastoji izbjeći javne susrete sa svećenicima. Sve više je bio uvjeren da veliki broj braće traži njegovu pomoć. Uistinu život sluga Božjih nije lagan. Uživati u propovjedi Božjih riječi samo je dio njihova poslanja. Ispovijedajući vjernike uvjerio se koliko je ljudski život krhak. Upoznao je njihove teškoće koje je samo dragi Bog mogao ublažiti. 68 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 68 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli Ljudi traže utjehu u vjeri. Iz dana u dan gube povjerenje u državnu vlast, ne samo u nju već i u ljude s kojima svakodnevno surađuju na radnom mjestu. Gube povjerenje i u članove vlastite obitelji. Ljudima je teško i najmanju želju ostvariti. Pogledao je prema križu i izgovorio: «Nije samo tebi bilo teško, sine Božji». Odjenuo je svoju skromnu svećeničku odjeću, i to klasičnu. Nova moderna svećenička odjeća imala je sve više poklonika u redovima subraće. Pogledao je na sat i sliku osnivača isusovačkog reda u kojem živi dulje od dvadeset godina. Iz rezidencije krenuo je prema autobusnoj stanici od koje će doći do mjesta sastanka. Kiša, te suze nebeske spuštale su se blago ne požurujući nikoga da nađe sklonište. Iako je ponio kišobran nije ga otvorio. Sve što dolazi s neba volio je. Došao je do mjesta susreta. Otvorivši ulazna vrata uputio se na prvi kat. Ravnatelj ga primijeti i pođe mu u susret. Oče, ne plašite se prehlade, nevrijeme je? Sve je u božjim rukama, uzvrati voditelj rezidencije Družbe Isusove. Odjeljak u kutu restorana na prvom katu predstavljao je ugodno mjesto za razgovor. Ubrzo je došla konobarica, primila narudžbu i udaljila se. Ravnatelj je promatrao bivšeg profesora iz sjemeništa. Uočio je blage promjene koje nezaustavljivo dolaze s godinama. Vanjske simptome bolesti nije primijetio. Govorio je blagim glasom, glasom koji se nije promijenio od vremena kada je boravio u sjemeništu. Ukratko ispriča ravnatelju događaj u crkvi, raspoloženju braće i sestara u Družbi, zabrinutost vjernika koji svaki čas traže informaciju o zdravstvenom stanju brata. Ravnatelj je pažljivo slušao i nešto upisao u notes koji je izvadio iz unutrašnjosti sakoa. POGLAVLJE 15. – Sljedećeg dana prolazio je istim parkom kao i jučer, gdje su mu pažnju privukla ogoljela stabla i misli o reinkarnaciji. Hodao je laganim koracima središnjim putom prema vodoskoku. Želio je čuti melodiju vodenih kapi koje se slijevaju sa skulpture boginje u neke nevidljive prostore vodoskoka, da bi se nakon kraćeg vremena opet vratile. To kruženje vodenih kapi stvaralo je melodiju koja je rađala razne emocije. Dvojica mladića iz suprotnog pravca približavala su se vodoskoku kao i on. Kretali su se žurnim koracima. Putom kroz park brže se dolazi do okolnih obiteljskih vila i zgrada raznih državnih djelatnosti. Vjerojatno koriste staze parka da brže dođu do radnog mjesta, pomisli hrvatski Francuz. Došavši u njegovu bli- 63-79 zinu jedan od njih zastane, drugi produži. Vjerojatno se nalazi iza mojih leđa, zaključi čovjek koji je došao iz Francuske da položi cvijeće na grob svojega pradjeda. Uz smiješak, mladić, elegantno odjeven koji se zaustavio pred njim predstavi se i zamoli za dopuštenje da preda posjetnicu jednog gospodina u kojoj je sadržan poziv za susret kad primatelju bude odgovaralo. «Znate li razlog poziva gospodina?» upita. Očito uručitelj posjetnice nije očekivao pitanje takvog sadržaja i nakon kraćeg vremena odgovori: «Ne znam». Izvadi posjetnicu iz unutrašnje strane jesenjeg ogrtača i preda čovjeku pred njim. Primio je posjetnicu i gledao. Posjetnicu je izradio vrhunski umjetnik. Na njoj se vidi prikaz nekog događaja židovske povijesti, ime i prezime i titula uručitelja. Pozivnica je napisana na hrvatskom i židovskom pismu. Nasmiješi se. Osmjeh iznenadi mladića. Možda je rabin trebao u posjetnicu nacrtati svoj portret. Danas već kruže posjetnice s portretom. Donijevši odluku reče: «Prenesite uglednom rabinu da ću doći na naznačenu adresu». Uz blagi naklon mladić se okrene i krene u smjeru iz kojega je došao. Nedugo zatim čovjek koji je stajao iza njegovih leđa zaobiđe ga i ode istim putom. Što bi se dogodilo da sam poziv odbio? Mladići sigurno vladaju borilačkim vještinama. Priveli bi me da sam poziv odbio. Nastavio je put prema vodoskoku željan promatranja kruženja vodenih kapi sa skulpture boginje. POGLAVLJE 16. – Ispunjeni obrasci nalazili su se složeni po abecednom redu prezimena sudionika na stolu. Gledali su isljednika očekujući daljnja upute ili razgovor. Ništa od očekivanog nije se dogodilo. Zamolio je forenzičara da uzme otiske s rubova prozora i zavjese. Napuštajući sobu izrazio je žaljenje što je dolaskom prekinuo sastanak i zaželi uspješan nastavak sjednice. Pred zgradom stajala je liječnica. Sadržaj njezinog izvješća bio je očekivan. Odstrijeljeni ili ustrijeljeni gradonačelnik umro je odmah. Metak nepoznat kao i oružje iz kojega je smrt došla. To mišljenje moraju potvrditi balističari. Ubijeni gradonačelnik odvezen je na odjel patologije u klinički bolnički centar. Životna dob preminulog između 55 – 58 g. U trenutku kada je htio ući u automobil jedini sudionik koji nije bio prisutan pri ispunjavanju obrazaca, napustio je prostoriju s liječnicom, zamoli za obrazac da upiše podatke koji se traže. Nakon kraćeg vremena vrati se iz zgrade, preda mu 69 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 69 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli obrazac i izrazi želju za susret. Zašto je zatražio sastanak, upita se isljednik. Možda, možda misli da je najviše osumnjičen od svih prisutnih. POGLAVLJE 17. – Kada je voditelj rezidencije završio sa izlaganjem ravnatelj je neko vrijeme šutio tražeći riječi kojima će opisati stanje bolesnika. Tihim glasom ravnatelj naglasi da još nije postavljena konačna dijagnoza. Sumnju na moždani ili srčani udar laboratorijski nalazi nisu potvrdili. «Je li otrovan?» upita voditelj čovjeka koji se brine o zdravlju ljudi. Nakon dulje stanke uslijedi odgovor: «Ne. Budite bezbrižni oče, uskoro ćemo pronaći uzrok bolesti. Bolesnik će se uskoro vratiti i propovijedati riječ Božju. Momentalno bolesnik nije u stanju razgovarati niti misli pismenim putem priopćiti. Specijalisti misle da mu je razum privremeno poremećen». «Imate li informaciju je li se brat koji se nalazi u teškom zdravstvenom stanju, prije obraćao liječnicima radi zdravstvenih tegoba»? «Bio je kod psihijatra nekoliko puta. Sadržaj svojega opterećenja nikada nije iznio u potpunosti». To je iznenadilo psihijatricu. Imala je osjećaj da se nekoga plaši. Upotrijebila je sve moguće metode ispitivanja, ali rezultata nije bilo. «Mislite li da je neiskazani sadržaj njegove tajne povezan s crkvom ili nekom osobom iz redova svećenstva»? upita je. «Ponavljam vam oče», tako se obraćao ravnatelj voditelju Družbe kao u danima u sjemeništu «da ni psihijatrica nije mogla riješiti enigmu. Oče, pokušajte doći do vojnog dosjea oboljelog brata možda se u njemu kriju uzroci nevolje». «Mislite li da je bio izložen maltretiranju i mučenju u vojsci»? «Vjerujem da nije. Veliki broj svećenika i vi upoznati ste da su vojni rukovodioci imali stroge upute kako postupiti s vjerskim dužnosnicima svih religija. Znali su da njihove postupke prate inozemne obavještajne službe koje bi i najmanji incident senzacionalistički prikazali. Do informacije o vojnom dosjeu ne će vam biti teško doći. U vojnom odsjeku radi … vaš dragi poznanik, vama dobro poznati đak iz sjemeništa …» Svećenik naglo ustane sa stolice i dosta glasno izrekne: «Ne, ne želim s njim razgovarati. Sudjelovao je u policijskom privođenju nekoliko biskupa». U očima voditelja Družbe Isusove bljesnuo je osvetnički sjaj, koji je tražio žrtve. Ravnatelj pogleda unaokolo da utvrdi jesu li riječi svećenika 63-79 izazvale pažnju posjetitelja u restoranu. Uvjerio se da nisu reče: «Ti biskupi koji su navodno privedeni u policijsku stanicu na razgovor dugogodišnji su suradnici obavještajnih službi». Osvetnički sjaj u očima svećenika koji je tražio žrtve za privođenje biskupa ugasio se. Srce ga je počelo stezati, disanje postalo otežano, a kapi znoja orosile čelo. Ravnatelj, opazivši promjene u izgledu svojega profesora neprimjetno iz torbe izvadi nekoliko tableta i da ocu. POGLAVLJE 18. – Stajala je pred ulaznim vratima groblja. Nad vratima nalazi se zvonik. Kroz groblje proteže se prolaz koji povezuje dvije ulice. Duž glavne ulice prolazi tramvaj i automobili. Drugu ulicu od groblja odvaja cesta uz koju su kuće različite veličine i izgleda. Noću je prolaz zatvoren. Groblje je osnovano za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Carstva, kraljevstva nestaju, ali ostaju materijalni i duhovni tragovi gdje su boravili. Nadgrobni spomenici različite su arhitekture u ovisnosti o vremenu kada su izgrađeni i etničkoj pripadnosti pokojnika. Posvete na epitafima napisane su na njemačkom, mađarskom, a najviše na hrvatskom pismu. Znamenitost groblja predstavlja mauzolej grofa Pejačevića, podrijetlom Bugara čija je obitelj bježeći pred Turcima došla u tadašnju Austo-Ugarsku Monarhiju. Drugu znamenitost predstavlja grobni odjel poginulih hrvatskih branitelja 1991./1992. Grobno mjesto i nadgrobni spomenik gdje počiva tijelo pradjedovo nalazi se u nizu grobnica. U vazi na grobu nalazi se cvijeće, a u spomeniku uklesano je ime i prezime pokojnika, godina rođenja, i smrti. Kraće vrijeme proveli su u molitvi, a poslije posjetili nekoliko grobova njima poznatih obitelji. Vrativši se u centar grada otišli su u jednu od kavana. Ispričao joj je susret u perivoju s nepoznatim mladićem i pruži posjetnicu rabina. Nasmiješi se i reče: «Čudno da on traži susret s tobom? Zapravo ne mogu shvatiti njegovu želju za susretom? Prošle godine organizirali smo izložbu njegovih slika u galeriji. Osim što je teolog, diplomirao je i na likovnoj akademiji. Poznato je da svi Židovi pate ili za bogatstvom ili intelektualnim ugledom. Katalog izložbe napisala je kustosica, Židovka. Koliko je njezin prikaz slika udaljen od objektivnosti mogli su se uvjeriti posjetitelji. Inače, drag je čovjek. Poslije zatvaranja izložbe pozvao je cijelo osoblje galerije na ručak u jedno izletište». 70 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 70 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli Dok je govorila, cijelo vrijeme gledao ju je, uzeo lijepo oblikovanu ruku i poljubio. Pijući kavu upita: «Trebam li posjetiti rabina ili ne»? «Nemam ništa protiv da odeš. Budi jako oprezan. Ako te je pozvao znači da je upoznat s tvojim rodoslovljem i profesijom. Ne pozivaju rabini bilo koga u posjet». «A ako ne prihvatim poziv hoće li me ubiti»? «To sigurno ne će. Za dva sata naš sin igra utakmicu, to ne smiješ propustiti». «Budi bez brige biti ću na stadionu sat prije početka utakmice». Na odlasku iz kavane okrenula se i poslala poljubac. POGLAVLJE 19. – Iz polusna probudi ga zvonjava telefona. «Ugledni isljedniče, kada namjeravate napustiti krevet»? prepoznao je glas supruge. Imala je dinamičan i lijep život. Poslije srednje upravne škole diplomirala je na pravnom fakultetu. Nalazi se na rukovodećem mjestu u jednom državnom poduzeću. Imaju troje djece, dvije kćeri i sina. Sretan je i zadovoljan u braku. «Moj najdraži, danas te čeka veliko iznenađenje. Na ulicama grada odvijaju se brojni događaji. Na stanicama javnog prijevoza nalaze se plakati sa slikom mrtvog gradonačelnika i tekstom ‘Ne ćete nas silom otjerati s vlasti’! Imaš li informacije o tim događajima? Očito nemaš jer još si u krevetu. Starija kći želi nešto kupiti, udovolji njezinoj molbi. Volim te, doviđenja». Nekoliko minuta držao je slušalicu u ruci, potom ustao i otišao u kupaonicu pod tuš. Nije očekivao da će se događaj tako razvijati. Isključio je iz funkcije telefon i mobitele. Sinoć je dao zadatak naredniku da odmah ode na mjesto ubojstva i spriječi znatiželjne osobe da se približe tijelu. U izvještaju narednika pisalo je: «Nikoga u ulici nisam vidio, ni automobili nisu prošli ispred zgrade. Na internetskim stranicama bila je samo kratka obavijest o događaju. Bez komentara». POGLAVLJE 20. – Zahvalio se ravnatelju na informacijama o stanju bolesnog brata, pruženoj liječničkoj pomoći i napustio mjesto susreta. Vraćao se u rezidenciju. Bol u njegovom tijelu unatoč uzetom lijeku nije prestala. Saznanje o djelatnosti biskupa uzrokovalo je promjenu u organizmu. Jedan od biskupa bio je njegov ispovjednik. Razmišljao je o sadržaju informacija koju je njegov ispovjednik dostavio obavještaj- 63-79 nim službama. Sigurno su na temelju dostavljenih podataka izradili njegov dosje. Na trenutak stane zbog boli koja nije prestala. Nasloni se na zid zgrade kraj koje je prolazio, bojeći se da će pasti. Nije želio da ode u susjedni restoran. I prije je imao bolne napadaje, ali ne tako snažne kao sada. Prvu bol osjetio je u Rimu za vrijeme pohađanja doktorskog studija. Nije joj pridavao važnost. Bio je mlad i mogao podnijeti. Petnaest godina poslije, također je osjetio tegobe koje se oslobodio bez liječničke pomoći. Zvijezde na nebu umnažale su se pokazujući svoju ljepotu. Cijelo nebo bilo je prožeto njima. Mjesec, gospodar noći svojom mliječnom svjetlošću unosio je vedro raspoloženje u njegovo biće. Dugo je promatrao nebeska tijela. «Možda ih vidim posljednji puta? Zašto takve misli dolaze do mene»? upita se. Preda mnom je složen i težak zadatak, istražiti uzroke pada i bolesti svećenika. Riječi ravnatelja zadržao je u sjećanju: «Posjećivao je nekoliko puta liječnicu psihijatricu. Nije joj povjerio sadržaj opterećenja». Zašto nije? Koga se boji? S kim je bio u posebnim odnosima? Možda je za vrijeme služenja vojnog roka postao suradnik obavještajne službe kao i biskup? Ravnatelj nije naveo je li bolesni brat uzimao lijekove. Kako to da vrhunski liječnici ne mogu postaviti dijagnozu. Možda jesu, ali je prešutio. Uputio ga je da uz pomoć bivšeg sjemeništarca, koji radi u vojnom odsjeku, dođe do vojnog dosjea. Zašto to nije sam učinio? Osobu koja posjeduje dosje dobro poznaje. Zašto me vrti u krug? Ili … vjerojatno je ravnatelj pretpostavio da će njegov bivši učenik nešto mu priopćiti što ne bi njemu. U razmišljanju oslobađalo se tijelo voditelja rezidencije tegoba. Orijentirajući se prema položaju zvijezda na nebeskom svodu gdje će jednog dana uz pomoć dragog Boga dospjeti vraćao se u božji hram. POGLAVLJE 21. – Vozio se službenim automobilom po gradu i promatrao postavljene plakate sa slikom gradonačelnika i natpisima: ubijate demokraciju, ne ćete nas sve ubiti, opet ćemo pobijediti na izborima, jedina smo stranka u koju vjeruje narod … Plakati sa slikama i natpisima nalazili su se na pročeljima zgrada, klupama u parkovima, izlozima brojnih trgovina. Vjerojatno je više od stotinu ljudi sudjelovalo u distribuciji plakata u gradu. Tko je organizator akcije? Vjerojatno vodstvo političke stranke čiji je pokojni gradonačelnik član. I druge politič- 71 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 71 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli ke stranke iskoristiti će događaj za prosvjedovanje. Začuje glas ministra unutarnjih poslova: «Toliko mnoštvo plakata u gradu nisam nikada vidio. Gradonačelnik je postao glavna medijska ličnost u državi». Nakon kraće stanke nastavi: «Isključi svaki kontakt s medijima. Treba im dozvoliti da lutaju, traže informacije. Obavijesti do kojih dođu mogu nam biti od koristi u istrazi». Usmjerio je automobil prema svojem omiljenom mjestu uz Dravu. Rijeka ima lijepo ime. Opjevana je u mnogim pjesmama i nacrtana u brojnim slikama. Koliko tajni skriva se u njoj? Otišao je do sredine visećeg mosta na kojem se nažalost ne nalazi nikakav umjetnički ukras poput skulptura ptica ili mornara. Promatrao je događaje na rijeci. U poslijepodnevnim novinama i vijestima biti će više informacija o događaju. Prisluškivanje novinara zabranjeno je. Osobno nije imao mnogo poznanika u medijima. Nikada do sad nije pokušao dobiti od njih informaciju. Poznato je da su novinari željni slave, a ona se stvara objavljivanjem strogo povjerljivih tajni. Začudio se kada je doznao da se neke njegove kolege istražitelji nalaze na platnim listama mnogih medija. Unatoč zalaganju službe unutarnje kontrole protiv takvih postupaka pojedinaca, odlazak informacija mnogih događaja nije zaustavljen. Vratio se na klupu s koje je otišao. Neočekivano na klupu do njega sjedne mlada žena, moderno odjevena. Nije se dugo zadržala, njezin pogled počivao je na mostu i rijeci. Na odlasku izvadi iz torbe manju omotnicu i stavi uz njega izgovorivši: «Ovo je za vas», i udalji se. POGLAVLJE 22. – Poput voditelja rezidencija i ona je gledala nekoliko puta snimku mise u kojem je nastradao nesretni svećenik. Prepoznala je mnoge vjernike, osobito one koji redovito dolaze slušati riječ Božju. Među njima bilo je starijih osoba, ali i mnoštvo mladih. Mladi ljudi imaju puno želja i traže od dragoga Boga njihovo ostvarenje. Zaustavila je snimku u trenutku padanja svećenika. Njegov pogled nije počivao na osobi koja je stajala pred njim da prihvati hostiju, već je bio usmjeren u udaljeni dio hrama. Oči su izražavale radost što je poslije duljeg vremena vidio nekoga koga je tražio ili očekivao. Kalež je čvrsto držao u jednoj ruci, a u drugoj hostiju. Svećenikov pad je bio neobičan. Ruke je pružao prema nekom nepoznatom … Padajući nije 63-79 tražio pomoć ili sliku nekog sveca. Nešto je izgovorio ili pokušao izgovoriti. Stručnjaci, koji su izradili glasovnu analizu, nisu došli do spoznaje što izgovorene riječi predstavljaju. Držeći čvrsto u rukama kalež i hostiju spuštao se polako. Snaga iz nogu i tijela je nestajala. Prvo je koljenima dodirnuo pod Božjeg hrama, a potom se i tijelo našlo na podu. Posrebreni kalež ispadajući iz ruke valjao se i zaustavio kod nogu vjernika, a hostije poput pahuljica snijega letjele crkvom, lijepile se za odjeću vjernika koji su se nalazili u blizini svećenika. Promatrala je reakcije vjernika. Nevjerica se pojavila u očima. Zatečeni događajem nisu znali što poduzeti. Kraće vrijeme stajali su poput spomenika. Očekivali su da će se posrnuli svećenik uspjeti sam podići. Očekivanje se nije ostvarilo. Iz njegovih usana i nosa nije potekla crvena tekućina, krv. Položaj tijela ostao je nepromijenjen. Ubrzo uz svećenika našle su se sestre. Jedna je donijela vrč vode pokušavajući ga dovesti svijesti, ali bezuspješno. Sestra zamoli pomoć vjernika tražeći da onesviještenog svećenika odnesu u njegovo prostoriju, što i učiniše. Vozilo hitne pomoći brzo je došlo. Liječnik, srednjih godina davao je upute bolničarima kako tijelo položiti na nosila i odnijeti u vozila. Na izraženu želju jedne od sestara da pođe s njima do bolnice uslijedio je odgovor liječnika: «Nije potrebno». Glazba u Božjem hramu nije prestajala unatoč nesreće svećenika. POGLAVLJE 23. – Udaljavala se gracioznim koracima. Nenadano, nečujno i neprimjetno došla je do klupe i sjela. Sigurno je vrhunska agentica. Hrabra, lijepa, izuzetno obrazovana. Danas su elitne agentice prave ljepotice. Veliki broj ljepotica, pobjednica na raznim natjecanjima za miss, ne mogu se s njima usporediti. Često je tražio odgovor zašto su izabrale tako opasnu profesiju. Svojom ljepotom, šarmom i inteligencijom mogle su osvojiti koga požele. Jedan dio njih potječe iz obitelji iste profesije, druge uživaju izlažući se opasnosti. Većina nema ili ne želi osnovati obitelj. Hoće li jedna od njegovih kćeri opredijeliti se za njegovu profesiju. Do sada nije primijetio takvu želju, ali nije isključeno. Ne bih ga iznenadila odluka da slijede njegov put. Promatrao je omotnicu nepoznatog sadržaja ostavljenu na klupi. U posljednje vrijeme u nekim pošiljkama nalazi se eksplozivni materijal. Nemali broj primatelja bio je ranjen ili ubijen. Došla je do klupe tako neprimjetno da nije us- 72 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 72 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli pio niti naslutiti da se nalazi u njegovoj blizini unatoč dugogodišnjem iskustvu. Da je imala namjeru povrijediti ga ili ubiti mogla je birati način kako će to uraditi. Kada je sjela na klupu nije imao želju za dijalogom. Njegove misli bile su posvećene događaju. Razvoj tehničkih znanosti promijenio je svijet i materijalno i duhovno. Tehničke naprave uvelike se primjenjuju u kriminalistici. Puno pomažu u otkriću počinitelja zločina. U ovom slučaju tehničke naprave malo mogu biti od pomoći. Zašto omotnicu nije poslala ministru unutarnjih poslova poštom. Je li i on umiješan u aferu. POGLAVLJE 24. – U službeni posjet svjetskoj metropoli rimokatoličke vjere Vatikanu, doputovao je najpoznatiji političar svijeta, vođa nesvrstanih država maršal Josip Broz Tito. Veliki broj biskupa iz domovine maršala i svijeta protivio se dolasku maršala. U vrijeme posjete maršala Vatikanu pohađao je doktorski studij u Rimu. Tijekom studija družio se s kardinalom iz Austrije. Kardinal je ispričao kako je Sveti Otac opravdao posjet predsjednika jedne komunističke države. Protivnike poziva nazvao je politički neobrazovanim. Upitao je, gledaju li televiziju, čitaju li svjetski tisak? Ljudi diljem planeta doživljavaju maršala kao mesiju, ima li koji vjerski poglavar takav ugled u svijetu kao maršal? Maršal je ne samo heroj i legendarni vojskovođa već i filozof i politički vizionar, nositelj mira u svijetu. Brojne škole, ulice, trgovi nazivaju se njegovim imenom. Svoj govor zaključio je riječima: «Tito je Hrvat, kršten u rimokatoličkoj vjeri. Mi katolici moramo biti ponosni na takvoga genija». Među kardinalima koji su odobravali dolazak maršala bio je i kardinal iz Austrije. Družio se sa studentima iz Hrvatske, podsjećao na zajedničku prošlost dviju država u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Često je govorio: «Imali smo jednog vladara i službenu vjeru – katoličanstvo». Austrijski kardinal, njegov profesor, dao mu je fotokopije teksta … koje se sada vjerojatno nalaze u arhivi obavještajnih službi. Da je bio oprezniji nikada fotokopije ne bi donio u Hrvatsku, nikada reče voditelj rezidencije Družbe Isusove. POGLAVLJE 25. – Kada se vratio u ured, u zgradu Ministarstva unutarnjih poslova čekali su ga suradnici zaduženi za praćenje događaja. Izvjestiteljica za tisak obavijestila je da su naj- 63-79 poznatije novine u zemlji i inozemstvu objavile opsežnu reportažu o događaju. Predsjednici političkih stranaka izrazili su sućut i nadu da će počinitelj gnusnog djela biti pronađen i priveden sudu. Sljedeći izvjestitelj priopćio je da je doznao ime poduzeća koje je tiskalo plakate. Potvrdili su da su plakate tiskali na traženje političke stranke čiji je član bio gradonačelnik. Naredni izvjestitelj priopćio je da su kod gradonačelnika pronađeni pištolj i nož i da je bio ozvučen. Liječnik, patolog, koji je izvršio obdukciju rekao je da je preminuli gradonačelnik bio dobrog zdravlja. Prije napuštanja ureda jedna od službenica izvijesti da je bliska obitelj pokojnika doputovala u grad i traži susret s njim. Blago se nasmiješi. Koliko ljudi traži susret sa mnom? Što da im ponudim u razgovoru? Brojne informacije koje su dostavljene malo će mi pomoći u rješavanju događaja. Nekada je rješenja tražio u doba noći. Ali noć nije neopasna. Sve veći broj kriminala se događa u to doba. Nije li gradonačelnik žrtva noći? POGLAVLJE 26. – Upravitelj bolnice bio je sam u sobi s bolesnikom. Obavijestili su ga da je pacijent došao k svijesti. To je razlog njegovog dolaska na odjel za intenzivnu skrb. Promatrao je pacijenta tražeći promjene od dolaska u bolnicu. «Možete li govoriti oče»? upita ravnatelj bolnice. Vedar osmjeh i blagi sjaj u očima bili su odgovor na pitanje. «Liječnici su uložili puno truda u vaše ozdravljenje». «Zahvalan sam cjelokupnom osoblju na pažnji tijekom liječenja» reče ne baš razgovijetno svećenik. «Oče neću vas pitati koji su razlozi doveli vas u teško zdravstveno stanje. To je obveza liječnika specijalista zaduženih za vaš oporavak». «Zašto ne ćete vi»? iznenada upita svećenik. Upravitelj bolnice ovo nije očekivao. Uzme stolicu iz kuta sobe, približi se ležaju bolesnika i počne slušati. Klima u prostoriji bila je ugodna. Instrumenti priključeni na tijelo, ruke i noge pacijenta odražavali su zdravstveno stanje organizma. Svećenik je pripovijedao o razlozima koji su doveli do bolesti. Pripovijedao je bez uzbuđenja. U trenutku kada je pripovijedanje priveo kraju u sobu je ušla liječnica zadužena za praćenje zdravlja svećenika. Ravnatelj, zadovoljen zdrav- 73 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 73 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli stvenim stanjem oca, uz pozdrav napusti prostoriju. POGLAVLJE 27. – U vrijeme doktorskog studija u Rimu u društvu kardinala iz Austrije posjetio je Muzej umjetnosti Rimskog Carstva. U jednoj dvorani nalaze se skulpture rimskih careva. Oduševio se njihovim izgledom. Promatrajući skulpture kardinal reče: «Znate li da svi rimski imperatori nisu bili bijeli ljudi»? Mora priznati da je bio iznenađen izrečenom spoznajom. U dvorani na drugom katu muzeja nalazi se knjižnica sa životopisima rimskih careva. Vjerovao je da će dio slobodnog vremena iskoristiti u proučavanju povijesti Rimskog Carstva. Želio je upoznati filozofe, umjetnike, političare koji su bili učitelji careva. Prošlost Rimskog Carstva duhovna, a ni materijalna nije nestala, sačuvana je. Poznavao je njemački jezik i ponekad želio razgovarati s kardinalom njemački. Kardinal je izbjegavao. Primijetio je i da se kardinali iz država istog materinjeg jezika njime ne služe njime u međusobnom komuniciranju, već govore latinskim, rjeđe talijanskim. Plaše li se? Koga? Zašto? Zašto crkveni jezik kršćana nikada nije bio aramejski, kojim je govorio sin Božji Isus Krist? Je li celibat obvezan za svećenike iz zbog toga što Isus Krist nije bio oženjen? Na vlastite upite nije imao odgovore. Želju da upozna povijest Rimskog Carstva i životopise rimskih imperatora nije ostvario. Nekoliko puta u slobodno vrijeme je dolazio do ulaznih vrata muzeja i odustajao. Razlog tome nije bio strah. Muzej umjetnosti Rimskog Carstva nije bilo zabranjeno posjećivati. Današnju civilizaciju nazivamo tehničkom. Ljudi velike udaljenosti svladavaju u kratkom vremenu vlakovima ili zrakoplovima. Svemirskim brodovima ljudi stižu na druge planete. Proizvode se lijekovi koji produljuju život. Ali … danas mnogi pripadnici biljnog i animalnog carstva neprirodnim putom dolaze u svijet prirode – kloniranjem. Vjerojatno su i neki ljudi kloniranjem došli na svijet. Hoće li ti ljudi stvoriti svoju posebnu vjeru, imati svoga Boga? Nije stvoren lijek protiv smrtnosti. Zagrobni život ostaje tajna još uvijek i znanosti i vjeri! POGLAVLJE 28. – Laganim koracima išao je prema kućnoj adresi navedenoj na posjetnici rabina. Nije poznavao ni jednog rabina koji je diplomirao na likovnoj akademiji. Upitao se, kako to da teološki studij nije bio dovoljan da 63-79 rabinovo biće učini sretnim. Tijekom dana došao je do kataloga izložbe rabina. Koji broj vjerskih, a koji svjetovnih motiva je bio zastupljen u slikama nije mogao odgonetnuti. Osobno, njega su na slikama očarale boje. One su zasjenile nacrtane likove. U njima je sadržana poruka – sve se mijenja pod utjecajem vremena. Život u prirodi mijenja se ovisno o dobu danu ili noći, a s njom i psiha i emocije svih živih bića. Čime je autor opterećen? Od čega se udaljava ili želi udaljiti? Od neke osobe ili događaja kojeg se želi osloboditi ili barem potisnuti? Nalazi li se uz njega neka muza koja ga inspirira na stvaralaštvo? Čudan je svijet semita. Zavisno od etničke pripadnosti, vjere su im različite. Danas svijet prožimaju vjere čiji su poslanici semiti: judaizam, kršćanstvo i islam. POGLAVLJE 29. – U danima kada je obnašao dužnost senatora John Fitzerald Kenedy nekoliko puta bio je u posjeti domovini maršala Tita. Osjećao je poštovanje prema legendarnom vojskovođi i političaru. Nakon drugoga svjetskog rata (1941. – 1945.) maršal je pozvao stanovništvo u obnovu zemlje. Ljudi su prihvatili poziv s entuzijazmom, gradili su tvornice, autoceste, škole, sveučilišta. U izgradnju maršalove domovine odlazili su i Amerikanci, poneki sa špijunskim zadatkom. Izvješća koja su stizala iz raznih izvora bila su identična. Ljudi svih starosnih dobi odazvali su se pozivu na obnovu zemlje iz patriotizma, a ne pod pritiskom ideologije Komunističke partije. Prošloga vremena prisjećao se predsjednik SAD-a dva dana prije dolaska maršala u Washington. Posljednjih nekoliko dana predsjednik najmoćnije države svijeta Kenedy bio je neraspoložen. Razlog tome je bio svemirski pothvat koji je izveden u SSSRu. Ostati će zabilježeno u povijesti čovječanstva da je prvi put svemirski brod s ljudskom posadom (astronautom Gagarinom) obletio planet Zemlju. U vremenu koje je pred nama svemirski brodovi; američki, kineski, indijski dospjet će do drugih planeta, ali ti pothvati ne će privući toliku pažnju. Jučer je predsjednik Kenedy odgodio susret s članovima Američke akademije znanosti. Upitao se kako znanstvenici s toliko prestižnih fakulteta nisu uspjeli ostvariti uspjeh koji su učinili Sovjeti. Pozvat ću filmske producente i dati im zadatak da snimaju filmove čiji će sadržaj biti veličanje američke kulture, način života, sporta, demokracije … 74 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 74 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli Svemirski let koji je iznenadio i oduševio svijet izveden je u zemlji slavenskog naroda – u Rusiji. Zar Slaveni nisu otkrili pravu prirodu svemira: Kopernik i njegov heliocentrični sustav, Ruđer Bošković i drugi. Najviše tome postignuću raduje se čovjek koji nije više među živima, Josip Visarionović Đugašvili poznat pod nazivom Staljin. Nitko u povijesti nije pokrenuo takav znanstveni polet kao on u toj zaostaloj carskoj Rusiji. Staljinova vizija se ostvarila, a njega uvela u Panteon besmrtnih. Jedan od rijetkih državnika koje je Staljin cijenio, unatoč ideološkog razilaženja, bio je maršal Tito. U Austro-Ugarskoj Monarhiji studirao je Tito na vojnom sveučilištu, filozofiju je studirao u Moskvi, gdje je upoznao mudrost Azije i stjecao državničko iskustvo. Upitao se Kenedy može li takav čovjek biti komunistički dogmatik? Njegovo humano, političko djelovanje učinilo ga je jednim od najuglednijih državnika svijeta. Drag mu je bio iz još jednog razloga kojeg nikada nije javno izrekao. Kršten je u rimokatoličkoj crkvi kao i on. Tajne poruke između maršala i njega prenosio je maršalov sin. U snimkama s pokopa vođe komunističkog svijeta – Staljina u Moskvi vidio je i njega. Izgubio je ruku u ratu. Staljinu su neprijatelji u ratu ubili sina. Zato što se kao Azijata-Gruzijac nije opredijelio za stvaranje snažne azijske države između Kine i Rusije. Možda je odlučujuće opredjeljenje bilo pripadnost rasi? Koba s Kavkaza, kako su ga zvali, bio je pripadnik bijele rase. Ruski narod ne će mu nikada zaboraviti što je učinio za rusku državu. Komunistička ideologija stvorila je dva najveća državnika dvadesetoga stoljeća maršala Tita i Staljina. POGLAVLJE 30. – Dva dana nakon susreta s ravnateljem bolnice u radnoj sobi oglasio se telefon. «Oprostite oče, želim vas obavijestiti da svećenik koji se nalazi u bolnici na liječenju jutros je u tri sata umro. Sućut prenesite braći u rezidenciji». Iako se telefonska veza prekinula i dalje je držao slušalicu u ruci. Glas osobe koja mu je vijest prenijela prepoznao je unatoč tome što se nije predstavila. Prepoznao je glas ravnatelja bolnice. Vijest ga nije iznenadila. Stanje bolesnika se mijenja iz sata u sat. Odlučio je da o smrti brata obavijesti čelnog čovjeka Isusovačkog reda u državi. Na poziv, javi se poglavar, sasluša priopćenje, zahvali se i reče: «Prije jedan sat ženska 63-79 osoba, koja se nije predstavila, obavijestila me o smrti nesretnog svećenika. Molim vas organizirajte pokop brata tijekom današnjeg dana». Bio je iznenađen, zapovjedi poglavara. Kraće vrijeme razmišljao je o ženi koja je obavijestila poglavara o smrti brata. Pokop nije jednostavno organizirati. Postoji pravna mogućnost da obitelj preminulog zatraži da se tijelo pokopa u obiteljsku grobnicu. Kako se suprotstaviti njihovoj želji? Pogledao je na sat, vrijeme je doručka. Braća su sigurno u restoranu. Ne će im se pridružiti, poslije vremena predviđenog za doručak nazove najbližeg suradnika i zamoli ga da organizira sastanak. Ostavši sam zamoli dragog Boga da mu pomogne u izvršenju zadatka. POGLAVLJE 31. – Stao je pred pročeljem kuće navedenoj u posjetnici, visoka jednokatnica s balkonom iznad ulaznih vrata. Sivo-smeđe obojena, smještena u nizu kuća nije se nikakvom arhitektonskom osobitošću izdvajala. Trenutak dva stajao je, a potom pozvonio. Vrata su se automatski otvorila i omogućila ulaz u predvorje. U sredini predvorja stajala je mlađa žena koja zaželi dobrodošlicu. Došavši do nje poljubi pruženu ruku. Žena uzvrati osmjehom i reče: «Ekscelencijo, radujem se vašem dolasku». Hodajući prema rabinovom uredu naglo se zaustavi. Na stjenkama hodnika nalazile su se slike. Nekoliko slika je prepoznao iz kataloga rabinove izložbe. Jedna slika na zidu prostorno udaljena od drugih privukla je njegovu pažnju. Rabin je sigurno nije nacrtao. Sadržaj slike bilo je teško shvatiti. Nekoliko nacrtanih muških i ženskih likova isprepletenih u zagrljajima nisu izražavali ni radost ni tugu ni ravnodušnost. Predstavljali su žive mrtvace. U sadržaju slike nije bilo prirode: neba, zvijezda, drveća, cvijeća, ptica. Na bijeloj podlozi platna nije bilo drugih boja samo crteži likova. Za vrijeme promatranja slike osvjetljenje u prostoriji pojačalo se. Pomalo hipnotiziran slikom naglo se okrene i ugleda mladu damu s dočeka. Sigurno je cijelo vrijeme stajala i čekala. Bila je diskretna. Dozvolila je da promatra sliku neočekivano dugo. Tek sada je primijetio njezinu kratko ošišanu crvenu kosu, blage oči boje pustinje i vitak stas. U njezinom pogledu nije bilo ljubaznosti ni okrutnosti, ni ravnodušnosti. Iznenadila ju je njegova fasciniranost slikom. Možda mu kao književniku sadržaj slike postane motiv za priču, pomisli. U dosjeu današnjeg gosta između ostalog piše – plemenit, pažnju posvećuje detaljima koje po- 75 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 75 8/3/2013 11:06:29 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli vezuje sa svemirom. Pomalo zbunjena reče: «Ekscelencijo, rabin vas očekuje». POGLAVLJE 32. – «Draga braćo, sazvao sam skup da priopćim vijest koju sam primio prije pola sata. Dragi Bog primio je u naručje brata. Neka mu kraljevstvo nebesko pruži vječni mir. Uvjeren sam da pravednici koji su otišli prije njega na put kamo on sada odlazi raduju se njegovom dolasku». Zastao je i promatrao reakciju nazočnih. Prije dva dana čuli su ohrabrujuće vijesti o zdravstvenom stanju brata. Došao je svijesti, tijelo je oslobođeno aparata koji su ga održavali na životu. «A sada … dozvolite da nastavim», povišenim glasom nastavi voditelj Družbe Isusove «pokop će biti danas u … sati na groblju». I ova obavijest iznenadi braću. Čemu žurba, upitali su mnogi glasno. Sjeme sumnje i nezadovoljstva raslo je u njihovoj duši. Na kraju priopćenja zamoli braću da nastave s obavljanjem dužnosti do pokopa. Napustio je nezadovoljan dvoranu. Vratile su se u sjećanje riječi čelnog čovjeka Družbe. Obavijestila me o završetku života brata nepoznata žena prije jednog sata. Nije spomenuo ni ime žene ni potječe li iz redova časnih sestara. Ako je i znao nije htio otkriti njezin identitet. Postoji realna mogućnost da osoba koja skriva svoj identitet je liječnica – psihijatrica. Tko je tajanstvena žena? Melodična glazba vjerskog sadržaja oglasi se iz mobitela smještenog u haljetku odjeće. Javi se i posluša: «Oče, jedina osoba koja je razgovarala s preminulim bratom dok je bio pri svijesti je ravnatelj bolnice». Nakon izrečene obavijesti uslijedi izražaj sućuti i prekid. Opet se upita tko je žena koja obavještava o završetku života svećenika koji je pao u crkvi za vrijeme mise? S kojim motivom je priopćila vijest? Kakvog sadržaja je bio razgovor preminulog i ravnatelja bolnice? Je li brat umro prirodnom smrću? Ravnatelj bolnice na sastanku u restoranu primijetivši promjenu njegovog zdravstvenog stanja dao mu je lijek, nekoliko tableta uz savjet da ih uzima do oporavka. Do sada uzeo je nekoliko tableta. Što ako su tablete … ali ne završi misli. Znoj mu orosi čelo. Uslijedi iznenadna slabost, ruke i noge počnu drhtati, da se ne sruši i ne povrijedi sjedne na stolicu. Koju tajnu je pokojnik posjedovao? Otkrivši tajnu ravnatelju izrekao si je presudu! Bio je uvjeren da je ravnatelj povjerljiva osoba! Vjerojatno je razlog povjerenja 63-79 bilo školovanje ravnatelja u sjemeništu. Treba li ravnatelja optužiti ili biti mu zahvalan. Da je preminuli brat ostao na životu sadržaj ispovijedi ravnatelju dospio bi u javnost. POGLAVLJE 33. – Analizirao je dospjele obavijesti iz raznih izvora o gradonačelniku. Ništa novo nije doznao što nije bilo poznato. Karijerist, kao i svaki političar željan vlasti. Htio je za svoje suradnike izabrati ljude koji imaju ugled u sredini gdje žive. Mnogi od njih prihvatili su poziv, a najsposobniji odbili. Njega, istražitelja, nije interesirao ni gradonačelnik niti njegovi suradnici već izvršitelj ubojstva. Osobe, koje su distribuirale plakate po gradu, bile su nezaposleni ljudi i studenti koji su plaćeni za uslugu. Nije ih zanimao gradonačelnik ni njegova stranka već novac koji im je bio potreban za preživljavanje. Neobično, gradonačelnik koji je imao tjelohranitelje u određeno doba dana da je bio naoružan i ozvučen. Član masonske lože nije bio, da je, sastanak ne bi počeo bez njegovog dolaska. Vjerojatno je došao u sukob s poduzetnicima, koji su financirali njegove izbore. POGLAVLJE 34. – Na pokopu bilu su prisutni svećenici iz rezidencije Družbe Isusove i časne sestre iz doma Svetog Vinka. Pročitao je oproštajni tekst koji mu je dostavljen neposredno prije pokopa. Sadržaj oproštajnog teksta ni ne pamti jer mu nije bilo dozvoljeno da sam napiše sadržaj oproštaja od brata. Zajednička grobnica Družbe Isusove velika je. «Hoće li i mene pokopati u nju»? pitao se. Sutra će doći obitelj preminulog svećenika. Što će im reći? Vjerojatno će htjeti znati od koje je bolesti preminuo. U kojoj bolnici je liječen i tko su liječnici koji su ga liječili. Nije isključeno da zatraže prijam kod ravnatelja. Zar on nema više informacija od svih? Jesen je godišnje doba u kojem jedan dio prirode umire, da ustupi mjesto onima što dolaze. Taj prijelaz odvija se bezbolno, za mnoge neprimijećeno, bez žaljenja. Kome se biljke i životinje obraćaju pred smrt? Imaju li one svoje ispovjednike ili čak Boga u kojeg vjeruju? Tko im vodi komemoraciju? Sjećanja iz djetinjstva navirala su poput bujanja vode. Bio je druželjubiv dječak, bavio se i sportom. Na jednom natjecanju osvojio je prvo mjesto u plivanju na 100 m. slobodno. Nastavnici su ga poticali da nastavi aktivno se baviti sportom, ali ni sam ne zna zašto je odustao. U petom razredu zaljubio se u jednu djevojčicu kojoj je svakog četvrtka 76 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 76 8/3/2013 11:06:30 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli u tjednu tijekom proljeća i ljeta darovao cvijet ubran u prirodi. Jednom prilikom rekao joj je: «Ništa opojnije od tvog bića nema na svijetu»! Prije nekoliko godina slučajno ju je susreo u manjem gradu. Kratko vrijeme zadržali su se u razgovoru i evocirali uspomene iz djetinjstva. Udana je i majka četvero djece. Uskoro će postati baka. Starija kći nalazi se pred porodom. Poslije rastanka prvi puta u životu osjetio je žalost što nikada ne će postati otac. Njegov životni put bio je drukčiji. Odlučio je biti svećenik. Uživao je u Božjoj propovjedi i ispovijedanju vjernika. Poziv svećenika u katoličkoj crkvi u potpunosti mu je ispunjavao život. Dva puta na dan molio je. Rano ujutro i prije spavanja. Čitao je puno vjerskih knjiga. Knjige svjetovnog sadržaja nisu ga privlačile. Bol se opet počela buditi u njegovom tijelu. Javljala se uvijek iz istog žarišta. Odlučio je ne uzimati lijek. Pokušat će se molitvom izliječiti. Vjera je jača od svega. Njezina moć je nemjerljiva. Isto kao što je Bog vječan. POGLAVLJE 35. – Stajao je u sredini sobe. Srednje visine, smeđe kovrčave kose i smeđe boje očiju, odjeven u rabinsku odjeću. Na zidovima u radnom kabinetu u posebnim okvirima na nepoznatoj podlozi bile su ispisane neke riječi, vjerojatno iz svetih knjiga. «Ekscelencijo, drago mi je što ste našli vremena da dođete u moj dom. Jučer sam doputovao iz inozemstva i doznao da ste u našem gradu. Molim vas sjednite». Nije upitao ni kada sam doputovao niti kada ću napustiti grad. U prostoriji nalazi se stol i dvije fotelje. Vjerojatno je prostorija aranžirana za susret. Pogledom nije uspio vidjeti gdje se nalaze skrivene kamere za snimanje. U sobu je ušla žena koja ga je dočekala i stavi piće na male stoliće uz fotelje. Kako je znala koje mu je omiljeno piće? Ne, nije bio iznenađen što je rabin bio obučen u vjerničko ruho, već slikom Vladimira Iljića Uljanova Lenjina na stolu. Primijetivši da je gost posvetio pažnju slici reče: «Moj pradjed i vođa oktobarske revolucije bili su u krvnom srodstvu. Za razliku od pradjeda koji se bavio trgovinom Vladimir se pod utjecajem francuskih enciklopedista i njemačkih filozofa posvetio izučavanju društvenih znanosti. Sve dalje vam je poznato. Svi u obitelji su očekivali da će Vladimirov briljantan um dati rezultate. I nisu se prevarili. Svake godine posjećujem mauzolej u Moskvi. Ruski narod je zahvalan za sve što je uradio za majčicu Rusi- 63-79 ju. Posjedujem nekoliko knjiga koje je Vladimir poslao pradjedu s posvetom». Mora priznati da ovakav početak razgovora nije očekivao. Vjerojatno je susret isplanirao u detalje. Dobro ga je upozorila majka njegovog djeteta. Budi oprezan, jako oprezan! Da usmjeri razgovor u drugom pravcu reče: «Nisam znao da ste ne samo uspješni teolog već i slikar»? Blagi osmjeh pređe licem rabina. «Ne znam koliko sam uspješan slikar, ali volim crtati i upotrebljavati boje. Vjerojatno ste upoznati da mi je gradska galerija organizirala izložbu. Do sada mi je to prva. Vjerujem da ću imati prilike izlagati i u inozemnim galerijama. Pozivi već stižu. Istina, moje se slike nekome dopadaju nekome ne, što je i za očekivati». «Kada već razgovaramo o slikarstvu vidio sam na hodniku sliku neobičnog sadržaja. Predmnijevam nije vaša»? «U pravu ste. To je slika jednog nacističkog umjetnika kojega je izraelska obavještajna služba poslije rata uhitila radi sudjelovanja u ubojstvima Židova u koncentracijskim logorima. Osuđen je na smrt i obješen». POGLAVLJE 36. – Probudila ga je zvonjava službenog mobitela, koji je označavao dva sata i 15 minuta. Da ne probudi suprugu koja je spavala do njega ustane i ode u kuhinju. «Molim»! «Ugledni istražitelju, čeka vas novi slučaj. Pred zgradom masonske lože, a vi znate gdje se nalazi, leži tijelo nepoznatog čovjeka, vjerojatno mrtvo. Sretno u rješavanju slučaja». Ženski glas koji je nazvao prekine vezu. Opet novo ubojstvo. Kako to da me ministar ili službeni šef osiguranja nije obavijestio. Da se potpuno oslobodi sna na štednjaku je kuhao kavu. Nije se opterećivao utvrđivanjem identiteta osobe koja je prenijela obavijest, to ne će nikada saznati. Eksperti koji rade na prepoznavanju glasova osoba koje prenose poruke imaju problema i poteškoća da utvrde identitet. Rijetko kad uspijevaju. Njega je interesirao identitet mrtve osobe koja je ležala ispred zgrade. Nije opet neki gradonačelnik ili predsjednik jedne od političkih stranaka! Neobično, poziv je došao u isto vrijeme kao u slučaju gradonačelnika. Ima li i ovaj mrtvac uz sebe oružje i je li ozvučen. Razmišljanje mu prekine poziv ministra. «Halo», javi se ministar, ali ovoga puta istražitelj zaustavi ministra izgovorivši: «Primio sam obavijest da se tijelo ubijenog čovjeka nalazi ispred 77 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 77 8/3/2013 11:06:30 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli 63-79 zgrade gdje se nalazilo i tijelo ubijenog gradonačelnika». «Tko vam je dostavio informaciju»? «Osobu ne poznam, poruku je prenijela žena, odnosno ženski glas». Nakon dulje stanke ministar reče: «Znate dalji postupak». Došao je kao i prošli puta u društvu liječnice i forenzičara. Dočekao ih je domar kuće. Bio je blijed i cijelo tijelo mu je podrhtavalo. Gledao sam u kamere koje prikazuju prostor ispred kuće i vidio tijelo. «Poznate li osobu koja nepokretno leži»? «Mislim da poznajem. Član je masonske lože». Liječnica i forenzičar obavili su svoj posao. Jesu li političari uzvratili masonima za ubojstvo gradonačelnika? Još nije uhićen ubojica gradonačelnika. Vjerojatno ne će biti uhićen ni ubojica člana masonske lože. «Znate li čime se bavio preminuli»? upita istražitelj domara. «Bio je vrhunski znanstvenik», odgovori drhtavim glasom čovjek zadužen za sigurnost pripadnika masonske lože, koji vjerojatno razmišlja hoće li i dalje ostati na funkciji u organizaciji. poziv. S radošću slušao je Božju propovijed na misama koje je propovijedao. Osim na hrvatskom jeziku jednom mjesečno držao je propovijed i na njemačkom jeziku. U gradu živi brojna etnička zajednica Nijemaca i Austrijanaca. Otišao je u glavnu prostoriju rezidencije, gdje se održavaju sastanci i uključio alarm. Stanovnici rezidencije ubrzo su došli. Ukratko ih je informirao o stanju u kojem se nalazi voditelj Družbe i zamoli jednog od braće da pozove hitnu službu. Liječnik i medicinska sestra brzo su došli. Ustanovili su smrt brata. Za vrijeme dok je medicinska sestra skidala naočale s mrtvog tijela, liječnik je čitao stranice knjige koja se nalazila na stolu. Zamoli sestru da ne zatvara poluotvorena usta jer specijalisti patolozi ne dozvoljavaju. Pogledavši zamjenika voditelja rezidencije reče da i on, kada ima vremena, čita knjige Ignacija Loyole. «Znate moj otac» nastavi liječnik «je profesor filozofije. U knjižnici ima knjiga osnivača Isusovačkog reda». «Smijem li znati, doktore, koji je uzrok smrti brata»? upita. «Bez obdukcije tijela i dodatnih analiza teško je odgovoriti», reče doktor. POGLAVLJE 37. – Tri puta pokucao je na vrata ureda voditelja, ali odaziva nije bilo. Vjerojatno je otišao u kupaonicu. Vratit ću se za izvjesno vrijeme, izgovori zamjenik rezidencije voditelja Družbe Isusove. Opet je kucao na vrata, svaki put sve jače, ne bi li dobio kakav odgovor, ali nitko se nije javljao. Odluči otvoriti vrata. Pritisne kvaku i počne polako otvarati vrata. Nisu bila zaključana. Zastane, pa opet nastavi pomjerati vrata sve dok nije primijetio voditelja Družbe. Sjedio je u radnoj fotelji uz stol. Na glavi su bile naočale. Ruke su bile spuštene uz tijelo, a usta poluotvorena. Na stolu pred njim nalazila se otvorena knjiga Ignacija Loyole – Misli. U njegovoj osobnoj knjižnici osim Misli nalazile su se još knjige osnivača Isusovačkog reda: Autobiografija, Duhovne vježbe, Duhovni dnevnik, Konstitucije, Pisma. U njima je voditelj pronalazio inspiraciju za rad i obavljanje odgovorne svećeničke službe. Stajao je nekoliko trenutaka promatrajući nepokretno tijelo. Htio je da skine naočale, ali odustane. Vjerojatno je mrtav. Bolje da ne dira tijelo jer forenzičari bi sigurno otkrili tragove koje bi ostavio. Nije bio iznenađen završetkom života brata. Dulje od deset godina zajedno su u službi u rezidenciji. Bio je ljubazan prema svima, ali na svoj način nepristupačan. Volio je svoj POGLAVLJE 38. – Rabin je milovao svećeničku odjeću. «Je li vam poznato da su mi i otac i djed bili rabini»? «Ne, jesu li pored visoke teološke naobrazbe imali još neku sveučilišnu, poput vas»? «Nažalost nisu. Živjeli su u vremenu kada se isključivo trebalo posvetiti vjeri i prenositi je vjernicima koji su bili izloženi pogibiji». «Rekli ste da je sliku naslikao njemački nacist koji je sudjelovao u holokaustu». «Da». «Znate li gdje je sliku crtao, u koncentracijskom logoru ili u ateljeu»? «Interesantno pitanje. O tome nisam razmišljao. A vjerujem ni drugi. Znate kada ga je sudac upitao osjeća li žaljenje za žrtvama, odgovorio je zašto bih. Svi u sudnici bili su zgroženi odgovorom. Ne samo Židovi nego i promatrači iz drugih država koji su pratili suđenje». «Sjećate li se pitanja koja su postavljena?» upita. Sudac je upitao optuženog je li vjernik i koje vjere. Odgovorio je da nije vjernika, ali niti ateist. «Jesu li psiholozi iz njegovih slika izradili profil»? «Nitko se nije tome posvetio, a i zašto bi»? «Najgore je kada je čovjek zaslijepljen mržnjom. Ne kažem da nije bilo razloga za rađanje takvih 78 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 78 8/3/2013 11:06:30 AM Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli 63-79 emocija. Mislim da se u njegovom slučaju trebalo pristupiti drukčije». «Zašto? Priznao je sudjelovanje u umorstvima. I da je nacist. Da obožava svojega Führera. Spreman je dati život za njega. Što smo trebali uraditi? Pustiti ga na slobodu? Osloboditi ga krivnje? Omogućiti mu da nastavi slikati i organizirati izložbe u najpoznatijoj galeriji u Jeruzalemu»? Ton glasa rabina se pojačao. Tek tada je primijeti. Ušla je vjerojatno kroz neka nevidljiva vrata. Stajala je naslonjena na zid. Pojačan ton glasa rabina i prisutnost žene nije zaustavilo hrvatskog Francuza u nastavku dijaloga: «Postoje li studije o utjecaju Führerovih slika na sljedbenike»? «Ne znam». «Brojni Židovi žive u dijaspori po cijelom svijetu. Živite u različitim kulturama ali, ljubomorno čuvate svoj identitet». «Točno čuvamo naš identitet». «Vaša religija ne dozvoljava asimilaciju». «I druge religije imaju isto gledišta kao i naša. Najveći holokaust u povijesti Židova dogodio se u Europi na takozvanom bijelom kontinentu. Možete li vi dati objašnjenje?» «Zašto uopćavati. Žrtve su bile i bijeli ljudi». «Oprostite nisam ni pomislio generalizirati postupke jednog naroda s drugim narodima iste rase». «Poznato vam je da je Sveti Otac papa pozvao na prestanak rata riječima: ‘Mi smo duhovni semiti’». «Pa zašto rat nije zaustavljen». «Vjerojatno poznajete Svetu knjigu Kuran. Jedna od sura iz Kurana donosi riječi koje je izgovorio Božji poslanik Muhamed: ‘Sve susjedne zemlje imaju jednog poslanika i jednu knjigu, a mi nemamo ni jedno ni drugo’». «Točno. Vi bijeli ljudi nemate ni jedno ni drugo. Mi semiti imamo tri knjige: Judizam, Kršćanstvo i Islam. Ako je komunizam vjera onda je ona naša. Možda, što nema poslanika i jednu knjigu bijela rasa osjeća se inferiorno». «Moram priznati o tome nisam razmišljao». «I rase u Aziji imaju poslanika i jednu knjigu». «Ostat će mi u sjećanju susret s vama dragi i poštovani rabinu». Na odlasku pomogla mu je u odijevanju. Na pruženu ruku utisnuo je poljubac. Ostat će mu u sjećanju njezina kratko ošišana crvena kosa, blage oči boje pustinje i vitak stas. Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 8 79 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 79 8/3/2013 11:06:30 AM Hrvoje Pero Šenda, Tajna 80-81 Tajna HRVOJE PERO ŠENDA «U čemu je tajna tvoje moći?» – pitalo je njeno obnaženo tijelo, preplanulo od čulnosti i čekanja. Dobro izvježbanim, iskusnim, sračunatim pokretima umotavala se u nevinu bjelinu posteljine zgužvane i grješne. Oči su caklile tajanstvenim sjajem ženke spremne na borbu. Čekala je odgovor. Ne mogu se sjetiti što sam odgovorio i da li sam uopće išta rekao. Sjećam se, bio je vreli kolovoški dan, šepurio sam se po sobi paunovom manirom, pokušavao se izvući iz situacije u kojoj sam se našao jer odgovor nisam imao, ne onakav kakav je ona očekivala. Upecala me u nedjeljnu sparnu večer kada je «društvo» pred kavanom hotela «Dubrovnik» rješavalo «svjetske probleme«, zajapureni do znojenja, umorni od čekanja da se nešto desi na uzavreloj «špici». Nakon ispijenih nekoliko «gemišta» u podrumu ispod «žičare», preko puta «Kokota», «dva u osam», mada nikad nisam saznao koja se od tih mjera odnosila na vodu, a koja na vino, rastajali smo se uz nehajne pokrete na pozdrav, bez želje da razgovor privedemo kraju. Tek što sam zakoračio prema tramvajskoj stanici, iako sam mogao i pješice do Draškovićeve 24, zaustavila se ispred mene nepoznata žena, atraktivna, bujna, raskošna, i bez ikakvog uvoda, sasvim tiho, dramatični alt otpjeva svoj solo, jasno i odlučno: «… Hm , znam da ne čekaš mene, koliko vidim ti ne čekaš nikog, ti si već navikao na samoću, ali meni si večeras potreban. Odlučila sam uzeti tebe samo zato što me podsjećaš na nekog i to je dovoljno … » Istresla je svoj «capriccio» ne trepnuvši, pažljivo provjeravajući moju reakciju. Prepoznao sam u njenom otvorenom i drskom pogledu duboku sjetu i potisnuti bol. Osvojila me ta iznenadna otvorenost i iskrenost njene namjere da me posjeduje. Vjerojatno, osjetivši moj pristanak, skrenu pogled ustranu: «Mogu li prenoćiti kod tebe, valjda negdje stanuješ?» Nisam imao hrabrosti uzvratiti istom mjerom i reći; «Valjda i ti imaš neki krov nad glavom». Još uvijek sam išao kroz život bez ožiljaka, spreman vjerovati i u najveću laž koju su rađale ženske suze. Činilo mi se kako njene oči ne znaju plakati i da je ona svoje jade isplakala. Krenuli smo lagano niz Jurišićevu prepunu preplanulih šetača. Uhva- tila me nježno, ali energično pod ruku kao da je svima željela pokazati svoje vlasništvo. Uzbuđivali su me slučajni dodiri njenih bokova, a divlja mašta je već razvijala «film» buduće avanture u mojoj studentskoj sobi. Svratismo na sladoled. Obradovala se tom slučajnom poklonu na kraju usahlog dana i proglagoljala nešto, kao kako već godinama nije jela sladoled i da mi je zahvalna zbog iznenadnog povratka uspomena. Kod «Risnjaka» skrenusmo udesno pored visokog betonskog zida koji je odvajao skromno školsko dvorište od opasnosti tramvajskih tračnica i automobila. Iznenada se zaustavi, nasloni na zid ne puštajući moju ruku i privuče me k sebi. Nije žurila, pogledom je istraživala moje uzbuđenje: «Ne pokušavaj otkriti tko sam. Već godinama pokušavam i sama, nisam uspjela. Suviše se toga natrpalo, kaos i nered. Ako budeš strpljiv, sve će doći na svoje mjesto. Od tebe nemam što kriti». Opet me zapahnu val njene otvorenosti. Osjetio sam da postajemo bliski kao da se već odavno poznajemo. Mirisala je na jorgovan. «Nisi odavde»? Nije čekala odgovor jer je već znala i vidjela. Mislio sam, govor me odaje. «Ne mislim ja na tvoj tvrdi akcent, odaje te lik, tvoja figura. Imaš li ikakvih krvnih veza sa Irskom. Tako sam zamišljala te drske otočane». Pokušao sam unijeti vedrine u ovu romantičnu scenu pa sam pretpostavio da se neka moja praprapra baba ljubakala sa kakvim razuzdanim Keltom, a oni su nekad «harali» našim bespućima. Nisam uspio razgaliti njezinu čvrstu odluku da nađe odgovore. Lice joj je ostalo hladno, opijeno iščekivanjem. Diskretno razvuče usne u znak da je razumjela moju budalaštinu, pokrenu svoju ustreptalost, vodeći me k sebi i mojoj sobi. Zaustavi se pred ulazom u zgradu kao da je znala gdje me vodi. Ne bih se začudio da je rekla kako me već dugo prati i kako o meni sve zna. Po sobi se kretala sigurnim korakom iskusne balerine i taj mali sobičak za nju je bio pozornica. Glavu je zabacila unazad popravljajući kosu kao da je pred ogledalom, što je sceni davalo filmsku dinamiku, uz nekoliko usputnih primjedbi o neukusnom namještaju, što nije išlo na moju dušu. 80 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 80 8/3/2013 11:06:30 AM Pero Šenda, Tajna Sjela je na rub kreveta. Tek tad otkrih elegantnu figuru koju nije mogao skriti tanki, «ponterosso» mini-haljetak, što se priljubio uz nju. Osjetila je moju neodlučnost, teatralno se odvoji od kreveta, čvrsto me zagrli milujući moj potiljak i zažubori, duboko prodirući u moju nesigurnost: «Nemaš se razloga ičega bojati»! Naglasak je bio na onom «ičega», a onda je uslijedio dug i nježan poljubac koji pokrenu zarobljenu energiju. Pred samu zoru uspjeli smo naći malo vremena za predah. Ovijala se oko mene poput bršljana; uzimala koliko je htjela, a davala više, mnogo više nego što sam očekivao. Umotani u plavičastu, blijedu mjesečinu sjedili smo na krevetu jedno prema drugom, pogledima pretraživali skrivene dijelova naše nagosti ondje gdje ruke nisu stizale. U tome trenutku blažene tišine učinilo mi se da bi bilo potrebno nešto reći, nešto sto bi okrunilo noć iznenadnog i neplaniranog susreta. – Više mi znači jedan slučajni dodir tvoga obnaženog tijela i mekoća tvojih prstiju, nego sav raskoš tvojih duhovnih uzbuđenja. Nauči me voljeti i ja ću ti biti zahvalan. Nagradit ću te novim iznenađenjima. – A, čime ti mene možeš više iznenaditi, o kakvoj nagradi govoriš? Ti si mi već dao ono što sam očekivala. Ne duguješ mi ništa, pogotovu ne zahvalnost. A ljubav ne treba učitelja. Ili ljubi, ili ostavi. Stvari ne treba komplicirati. Tu je sve jednostavno i jasno. – Pa, što si ti odlučila? Ljubiti ili ostaviti? – Ti želiš baš sve znati. Zašto si nestrpljiv? Otkud mogu znati što će se desiti sutra? Ja sam spremna na oboje. Večeras sam ti ponudila više nego ikome do sada i ti si me prihvatio. Kada osjetim da mi tvoje tijelo postaje navika, otići ću. Što ti meni možeš ponuditi više osim ove sobe i svoje divlje putenosti? Zasad je to dosta. – Kada odeš, a osjećam da će se to desiti neočekivano kao što si i došla, ponesi sa sobom moje nježnosti koje si upijala. Za uzvrat ja ću te uokviriti u moje uspomene, zauvijek. Moja Bezimena je navraćala često, ostavljala poruke na vratima stana kada me nije bilo; nismo primjećivali da smo pretvarali noći u dane i nismo bili svjesni nikakvih promjena oko nas. Bili smo zahvalni kišnim listopadskim danima jer smo ostajali u sobi i grijali se toplinom naših preplanulih dodira. Ona me i dalje napajala svojom iskrenošću, unosila vedrinu u jesenju monotoniju. Rijetko se smijala, ali ponekad znala me razveseliti pričajući opširno kakav dug i glup vic. Takvi su bili u modi. Ona je tim svojim na- 80-81 stupima pridavala veliku važnost, mali teatar na krevetu. Sjela bi nasred kreveta, prekrižila noge «po turski», duboko bi udahnula i prije nego što bi izgovorila i jednu riječ, počela bi se izazovno cerekati. Trebalo je vremena da se smiri, a onda bi krenula važno, ozbiljno i teatralno: «Sjede dvije krave na grani i štrikaju. Iznad njih proleti jato konja.’Koji su sad ovi?’, pita jedna. ‘Što se čudiš, pa tu ispod nas im je gnijezdo’ odgovori druga». Pažljivo je pratila kakav je utisak izazvala njena predstava, vic više nije bio važan. Dani su postajali hladniji, a naša veza sve toplija. Duboko skriveni i umotani u debeli zimski pokrivač nastavili smo se istraživati i prepoznavati. Imao sam osjećaj da je njeno tijelo tek sad procvalo, da je u punom bujanju, samo oči su postajale daleke, sjaj se utapao u tamu njenih tajni koje nisam mogao dokučiti. U dane Velikih blagdana, krajem prosinca osjetio sam izvjesnu uznemirenost i tad je ponovila ono čudno pitanje: «U čemu je tajna tvoje moći?», a ja odgovora nisam imao. Zapravo, bio sam zatečen nejasnoćom pitanja i što je očekivala od mene. Znam da sam počeo nešto petljati o zahvalnosti, o sreći koju je donijela sobom. Čini mi se da sam svoju zamuckujuću tiradu završio pompozno, zahvaljujući joj na njenoj iskrenosti, otvorenosti, njenoj vjernosti i nježnostima kojima me obasipala. Ne znam čime sam povrijedio njen ponos, njenu osobnost, zašto je moja naivna iskrenost izazvala takvu reakciju kod moje Bezimene. Od tada ju više nikada nisam sreo. Da li se samo poigravala, ili je shvatila kako se gubi u vrtlogu svoga teatra? Gdje sam pogriješio ja, gdje je pogriješila ona, što se zapravo zbilo, nikad nisam saznao. Ovaj moj zapis je zadnji pokušaj da nađem odgovor ili da nađem nju, moju Bezimenu. Zato: Ako Kosaru sretnete Na putevima Gospodnjim Molju Skažite Za vjernost Moju1. 1 Pero Šenda (Gornji Vakuf, 28. lipnja 1945.), nakon završene osnovne škole, pohađa gimnaziju u Bugojnu, potom u Sarajevu upisuje studij jugoslavenskih jezika i književnosti, a 1966. prelazi u Zagreb gdje na istoj grupi završava studij. Od 1971. je u rodnom gradu profesor u Srednjoškolskom centru «Jura Mikulić», a kada započne rat u BiH s obitelji odlazi u Nizozemsku, gdje i danas živi. U novoj Domovini nije mogao naći odgovarajući posao jer «učitelj» hrvatskog jezika nikome nije bio potreban. Odlučio je iskoristiti ono nešto znanja i iskustva iz književnosti, te se javnosti pokazati kao pjesnik. Objavio je dvije zbirke stihova. 81 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 81 8/3/2013 11:06:30 AM Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića 82-85 Skica za portret Zlatka Tomičića NEVENKA NEKIĆ U POVODU PREDSTAVLJANJA KNJIGE NISKI KROV U KARLOVCU 13. VELJAČE 2003. I PETE OBLJETNICE SMRTI ZLATKA TOMIČIĆA 2008. GODINE Danas više nije moguće čuti glas jednoga od najvećih tragičara u hrvatskoj literaturi, čovjeka i književnika koji je, možda, u novije doba prije sloma komunizma, prošao najgore – pet godina samice u logoru. Dugogodišnje prijateljstvo s «nepoćudnim» Zlatkom Tomičićem, izdvojilo ga je (uz Matu Marčinka) u krug najtužnijih i na nepravdu i užas laži i nasilja komunizma, najvećih protivnika. Govorio je o tome u svim žanrovima svoga prebogatoga književnoga opusa vrlo otvoreno, s primjerenom umjetničkom nadarenošću mislioca i fantaste, jezičnoga virtuoza i proroka. Stoga je bio progonjen na razne načine – do poraza komunizma robijama, a kasnije izolacijom, prešućivanjem i poniženjima. Okupljao je svojom snagom pera i duha one koji nisu izbjegavali govoriti i pisati o istim nakaznostima sistema, koji su pristajali na marginalizaciju, ostanak u getu «nevaljalih i kvarnih» intelektualaca, i nikada nisu isplivale na površinu književne istine o njima samima. Spadao je u red onih poput Solženjicina, Borisa Pasternaka, Ane Ahmatove, ili pak naših samaca usred crvenoga svemira Ive Lendića, Viktora Vide, Joje Ricova, Mate Marčinka, Radovana Grgeca i niza drugih iz kolone velikih i malih spisatelja. Početi s kraja nečijega života možda je znakovito i bez namjere da bude sentimentalno i suzno, ponajviše je simbolično. Posjetili smo ga zadnjega dana života kad je ležao na smrtnoj postelji u bolnici Rebro, na trećem katu, soba br. 4. Bilo je vrelo ljetno dopodne 14. lipnja 2008. oko 11 sati. Ušli smo nas troje u sobu: Joja Ricov, njegova Slavica i ja. U želucu mi je bila nelagoda i titranje, srce lupalo, dlanovi se znojili. Ništa mu nismo trebali donijeti: on je već bio gotovo izvan ovoga svijeta. Ležao je na visoko uzdignutu jastuku, glava se nekako sma- njila i ostalo je samo golemo čelo. Hropac je bio jedini zvuk, uzimao je sasma malo zraka, usta otvorena, posvuda cjevčice. Blijedo lice i opuštene prozirne ruke nepomično složene uz tijelo. Stavila sam ruku na njegovo čelo- bilo je još toplo. Joja je zaviknuo njegovo ime i za čudo Zlatko je na tren otvorio oči, no nije mogao govoriti, ni ruku stisnuti. Ali znao je da smo tu, da molimo Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu. Bljedilo lica i zamućen pogled posljednji koji nam je uputio, ostali su na rubu svijeta kojeg je napuštao. Joja nije mogao odoljeti i pozdravio ga je glasnim uzvikom: Zlatko, pozdravlja te tvoja miljenica Hrvatska, ovozemaljski dom, prijatelju naš! Neka te Gospodin primi u vječnu svjetlost! Opet je naglo otvorio oči kao da shvaća. Na ruci je imao narukvicu koju su mu darovali Joja i Slavica za prošli rođendan. Položila sam mali crveni pupoljak na jastuk, posljednji iz moga vrta. Odlazimo očiju punih suza. Ostaje samac usred svemira. * Dok smo silazili niz brježuljak, navirale su mnoge uspomene iz tolikih susreta i događaja koji sežu tamo do Hrvatskoga proljeća. Uspjela sam sačuvati samo jednu Poslanicu Hrvaticama i Hrvatima koju je poslao pretplatnicima i prijateljima Hrvatskog književnog lista te davne 1971. pozivajući nas riječima na svojevrsni ustanak, bunt, vapio je. Poslanica bi trebala biti objavljena uz ostali dokumentarni materijal u mojoj knjizi što čeka na red kod izdavača Josipa Pavičića. Od tada pa do smrti zajedno smo proveli mnoge sate na predstavljanjima knjiga, uređivanju časopisa Ognjište, pokušaja da obnovimo Hrvatski književni list, susreta koje smo zvali Vidrićevi ditirambi, a održavali smo ih u Mekušju, u seoskoj idili, na travnjaku ispred stare kuće u kojoj se rodila Višnja. Uvijek su u Danima Vidrićevih ditiramba cvali jorgovani, iz ostarjele kuće dopirao je miris vlage i u travi se čuo zrikavac. Bila je to prava arkadija, svatko 82 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 82 8/3/2013 11:06:30 AM Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića je bez straha od kritike ili u očekivanju nagrada kojih nije bilo, čitao svoj tekst ili ga izgovarao napamet kao daroviti Joja. Kako je Zlatko boravio tijekom ljeta dulje vrijeme u Mekušju, tamo je pisao, čitao, osmišljavao ponovni povratak u književne i novinarske krugove. Bilo je to doba kad je mogao šetati do rijeke Korane i nekoga jutra, vrlo rano, nazvao me na telefon: Sjedim na obali Korane, znaš li kako se hrvatski kaže glicinija?! Odgovorila sam nesigurno: Mislim da je zanovijet?! Sve je to bilo iza njegovih tamnica, u razdoblju dok otvara novu stranicu i nada se, zasluženo, da će uspjeti ostvariti svoj hrvatski san. Kažem hrvatski, jer se njega ne može zamisliti bez one spomenute «miljenice» koju je nad umirućim prijateljem zazvao Joja Ricov. Prema jednoj fotografiji, po sjećanju i nekim skicama izradila sam portret Zlatka Tomičića u ulju. Mislim da je psihološki i likovno vrlo dobar obzirom da sam amater. Nisam namjerno ostavila da mu niz lijevi obraz klizi suza. Sama se stvorila. Danas je taj portret u posjedu njegove djece. Sastajali smo se mi «ognjištari» u novoj državi i u prostorima DUH-a (Društvo umjetnika Hrvatske), koje je opet vodio kao najiskusniji bard Zlatko, a dolazio je u to poveće društvo i Josip Stošić, dragi prgavi znalac povijesti umjetnosti. Vodili smo žive diskusije poslije svakoga izlaganja. U uredništvu toga prvoga, kratkotrajnoga života doduše, lista HKL koji je u naslovu imao strahovito iritantnu riječ «hrvatski», kao bitnu oznaku njena sadržaja, a koji je počeo izlaziti u travnju 1968. i umro u listopadu 1969., u tom dakle uredništvu bili su mnogi moji znanci ili prijatelji: Mirjana Matić-Halle, markantna hrvatska spisateljica (Luka ali ne apostol), koja je imala u sebi i gen plemenitih rabskih Spalatina, a nalazili smo se u obitelji Bajzer-Spalatin svakog Markova. (Tu je dolazio i Krsto Spalatin koji je imao sreću ili nesreću da živi u SAD.) Napisala je Mirjana u hrvatskoj književnosti možda najstrastveniju novelu o ljubavi žene, a da pri tom nije koristila nikakve gadarije ni efemerije kao seksualni začin: Lipe. Odrješitost njena nastupa pamti se i u Društvu hrvatskih književnika, koje se u onim vremenima nije tako zvalo, kad je odgovorila muškim kolegama na provokacije o slabašnom «ženskom pismu», koja se frazetina i danas koristi i koja iritira svojom stupidnošću 82-85 – ili je pismo dobro ili loše. U drugim okolnostima susretali smo se Zvonimir Kulundžić, Juraj Lončarević, Nikola Pulić i nekolicina ostalih u getu Marulića. Za HKL u najnovijoj Hrvatskoj književnoj enciklopediji izvjesna S. Coha piše : «Program i sadržaj lista svjedoče o dominaciji ideološke nad književnom ili književno-znanstvenom orijentacijom». Možebitno je da ju silno iritiraju otkrića hrvatske književne baštine koju je list nakon šezdeset godina izvukao iz tame i otirao prašinu i laži, a osobito rubrika o jeziku «Zgodno-nezgodno» koju je vodio Julije Derossi pa i Vančikova «Jezična zrnca». Tko se to usudio distancirati od srbizama?! Kasnije kad ostvarimo novu hrvatsku državu, pokušat će Zlatko obnoviti HKL, ali i to će biti vrlo kratkotrajan izlet. Financijska pomoć nije stizala. U tom obnovljenom uredništvu isticao se danas umrtvljeni Stanislav Pejković Šodan, britki satiričar i daroviti dramski spisatelj. I on je dolazio redovito na «Vidrićeve ditirambe», pisao za Ognjište, neko vrijeme za Hrvatski radio. Milu nam Cohu smeta i taj obnovljeni HKL pa ona ponavlja još jednom: « ... Iako u drugačijim polit. uvjetima, obnovljeni list nije znatnije promijenio ideološku orijentaciju ni programskosadržajnu koncepciju». Valjda se trebao usuglasiti sa sve ornijim «vukovcima» koji i danas užasnuti moraju izgovarati sintagmu hrvatski jezik. Zato su je izostavili iz spomenute HKE ! Poslije propasti Hrvatskoga proljeća i tragičnoga sastanka u Karađorđevu, došao je tužan Božić. Počela su uhićenja. Stanovala sam tada u Karlovcu u kući nasuprot crkvi Svetoga Trojstva. Badnjak je bio strašna slika nasilja: mlade, osobito njih, opkolila je milicija svojim «crnim maricama» i u ledenoj susnježici pretresala pred crkvom, naređivala da skinu kapute, cipele, stoje u čarapama u hladnoj kaljuži i tragala za tobožnjim oružjem. Bilo je i šamara, trpanja u «marice». Tada smo sakrili kompromitantnu literaturu kao i Zlatkove listove i poslanice ispod gomile ugljena u podrumu. Silazim niz brdo Rebra i jedva podnosim vrelinu sunca. Zlatko će umrijeti još iste noći. Završio je svoja lutanja svijetom – od nordijskih zemalja, do Irske, pa na Australiju i opet preko Velike Bare k našim iseljenicima. Susrest ćemo se bez dogovora jedne jeseni uoči rata u Švicarskoj kod fra Šite Ćorića – ja na nekom kruženju za 83 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 83 8/3/2013 11:06:31 AM Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića 82-85 Hrvatsku kulturnu zajednicu s predavanjem o banu Jelačiću, a Zlatko i Višnja na književnom pohodu. Tada je bila u našem iseljeništvu najpopularnija Zlatkova pjesma Hrvatska, ljubavi moja. Nije bilo priredbe a da se ne bi recitirala. Dobila je snagu Matoševe lirike. Bila je to godina 1989. kad se rušio krvavi komunistički svijet i padali zidovi, a Rumunjska je likvidirala svoga diktatora. Kod nas se dogodila poznata smjena, ali i rat je uskoro započeo. Zlatko je radio punom parom, objavljivao putopise, sjećanja, pjesme, pokušavao obnoviti spomenuti list, pokretao nove časopise. Bio je umno i fizički ojačan samom činjenicom da konačno ima svoju miljenicu. Kako li se varao! Uzalud njegovih osamdesetak knjiga, uzalud originalnost rukopisa. Šutirali su ga opet isti i odbijali subvencije za djela. On se nekako snalazio, objavljivao kao čudom, sam distribuirao, putovao, putovao ... Svi njegovi talenti kao da su jurnuli u nizovima knjiga na svijet s namjerom da ga osvijeste, obavijeste, oplemene. Zlatkovo postojanje bilo je nemoguće bez pisanja. Pisanjem je prevladavao osobnu tragiku, javnu i obiteljsku. Slušali smo ga bezbroj puta kako znalački govori o velikanima s kojima je proveo dio mladosti, znao je procijeniti i ljude i njihova djela. Te 13. veljače 2003. u Karlovačkom književnom krugu predstavljali smo zbirku pripovijedaka Niski krov, (objavljenu 2002.) inače manje poznato djelo. Pripovijetke su bile mjestimično hrapave što se tiče ujednačenosti književne vrste, kretale su se od realizma do fantastike, kompozicijski podređene trenutku zapisa koji su nastajali u glavi zatvorenika dok je čamio u Staroj Gradiški. Osjećalo se da sve dolazi od bola kao izvorišta, a ne neke umne komocije. Vani je opet propadao svijet. Svjetovi i vladari ne propadnu odjednom, postanu crvotočni i uruše se u krvi, najčešće. Tomičić je doživio propast raznih režima i nasilja – sve od 1941., 1945., 1971., 1990, i svaki puta je bio na strani nejakih. Ono najstrašnije što ga je mrvilo bio je boravak na dnu crvenoga carstva u katakombama Stare Gradiške, u krateru koji nema svjetla, samici, posljednjem krugu pakla kako je znao reći. Osluškivanje koraka pred samicom jedan je od trenutaka koji opisuje: ne znaš je li to stražar hoda onako, iz dosade, dužnosti, ili se bliži mučitelj koji će se ove noći iživljavati nad tobom. Nije govorio kako su ga maltretirali, podsjećao je u tome na Stjepana Radića koji nikome nije povjeravao poniženja iz srbijanskoga zatvora. To naslućivanje dovodi do drhtavice i ludila – hoće li proći korak i postati u svojoj zvukovnoj strahoti samo bezazleni odjek, ili će postati infernalni prvi dio sotonske krvoločnosti. Ta silovita razapetost i dvojba obilježila je mnoga Tomičićeva djela, iz nje proizlaze njegova fantastika, nadrealizam i simbolika. Sve ima korijen u rascjepu koji počinje u samici kad žudiš i sanjaš život, a oni ti nude smrt. Možda najbolja pripovijetka iz te zbirke je Franz Kafka. Ta je pripovijetka čekala da bude objavljena sve do godine 1997. i to ne u nekom književnom glasilu, nego u «Političkom zatvoreniku». I kako se uistinu dogodilo u Kafkinim djelima, i ovdje se upravlja životom pojedinca iz nekog nedosegljivog središta pomoću nepoznatoga mehanizma, a sve se odvija u mračnom i mučnom snu. Kategorije vremena i prostora gube svoju realnu zakonitost, a ni psihološka analiza nije prepoznatljiva po uzorima logike velikih psiholoških škola. Tako se na neki mistični način tekst dodiruje s bajkom, mitskom fantazijom, ali poprište iracionalnoga je stvarnost ovoga svijeta. To je i san i alegorija i istina. Kasnijim djelima pred smrt Tomičić će odlutati u tu alegoriju i mitsku fantastiku (Ruža) i ostati zarobljen u strahotno velikoj građevini tisuća riječi ponirući u prošlost i egzotične krajolike Dalekoga Istoka. U noveli Tuđinac govori o sudbini književnika koji je izopćen, bez pristupa javnosti, a njegove knjige su priznanje osobne životne priče, samo opisane u trećem licu. Tomičić je rijetko progovarao o vlastitom udesu koji ga je progonio zbog pisanja o Hrvatskoj, njegovoj miljenici. Znao je reći da se pisanjem može umrijeti i prije fizičke smrti a da ne ostane ništa. I tu se opet dodiruju Kafkin turobni svijet i proroštvo o sudbini židovskoga naroda, pa čak i u onoj zamolbi Maxu Brodu da spali sve njegove rukopise, i samotnost Zlatka Tomičića koji se bavio sličnim mislima u noveli Tuđinac. Mučna tišina samice stvarala je u njegovoj glavi obrise ovih pripovijedaka, trudeći se da odlaskom u neko drugo ili treće lice prikrije, ako ika- 84 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 84 8/3/2013 11:06:31 AM Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića da budu objavljene, infernalne i sablasne slike koje je proživljavao. Sve to podsjeća na pojam KETMANA kojega je lansirao Czeslav Milosz. Radi se o osobitom značenju tj. gotovo antinomijskom obrtanju vlastita suda kako bi se sakrilo ono što se misli. No dežurni cenzori i vajni kritičari (poput Latunskog iz Majstora i Margarite), oni što dobro i voljko zarađuju u foteljama, uvijek bi iznova prepoznali ketmanski stil, a Zlatka Tomičića kao prirodnog neprijatelja vlasti. Oni su oduvijek mrzili antejsku patetiku koju je Zlatko često koristio, kao i sve one koji znaju biti sami, u samicama, ili na pustopoljinama zabačenih kamenih hrvatskih zagora. Danas je prava ugoda napisati štogod u stilu bezazleno erotske perverzije, uzviknuti živjela smrt i ispiti dobar škotski viski u otmenom kafeu u trenu dogovora «ja tebi ti meni». Uz to ide intelektualistički razvedena gotovo nadrealna kritičarska opaska o kojoj je daroviti Dalibor Cvitan zapisao: «Sva ta književna filozofija bez obzira nazivala se mladim, srednjim ili starim marksizmom, tj. liberalizmom, ima jedino ime na buldožeru: smrviti sve pred sobom». Osobito ovakve kao što je Tomičić. Postavlja se bitno pitanje: kakav je taj čovjek koji je morao tamnovati, tko je on, kakav je ušao u samicu, kakav izašao? To pitanje nije nimalo nevažno za objašnjenje jednoga pisca. Ulazak u njegov svijet, ulazak je u pakao njegovih snoviđenja, u neprestanu bitku Thanatosa i Erosa. Njega nikada nije napuštala strast prema životu, traganje za ljepotom žene i 82-85 vilinskim radostima planina koje su imale svaka svoju mitsku davninu. Te strasti održale su ga u životu i u danima samice kad su nastajale prve konture ovih pripovjedaka u zbirci Niski krov. Poput Kranjčevićevog Zadnjeg Adama upisao je Zlatko Tomičić u hrvatsku književnost veliki upitnik koji još nije posve odgonetnut i dostojno raščlanjen. Početak mu bješe borbeni allegro, poneki scherzo u ljubavnim temama, ozbiljnost srednjih tragičnih godina nedogledni tamni andante, a životna simfonijska utiha dramski nalik na Mozartov Requiem. Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 7 85 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 85 8/3/2013 11:06:31 AM Snežana Ilić, Svila i škare 86-87 Svila i škare SNEŽANA ILIĆ IZLAGANJE NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE HELENE SABLIĆ TOMIĆ «O STRASTI, ČITANJU, DOKOLICI», U NOVOM SADU, 25. RUJNA 2012., MUZEJ VOJVODINE Negdje sam pročitala da žena individualizira ondje gdje muškarac univerzalizira. Ako je zaista tako, onda će moje slovo o Heleninoj knjizi biti biseksualno, da se samo upola našalim. Jer, počet ću nekim uvodnim napomenama o heremeneutici, o interpretaciji razumijevanjem, što je tipično za književnu kritiku odnosno tumačenje, da bih na kraju priču o knjizi pred nama svela na potpuno osobne, i stoga donekle kaotične dojmove. Prije svega želim reći da mi silno nedostaje institucija književnih salona, onih divnih okupljanja oko knjige koja započinju negdje u europskom/njemačkom romantizmu s kraja 18. i početka 19. stoljeća. I čak sam se jedno vrijeme nosila mišlju da u Zrenjaninu, u svome domu, oživim tu plemenitu ideju književnog salona. Možda ću to jednom i ostvariti no do tada mi ostaju ovakve lijepe prigode da progovorim nešto o smislu umjetnosti i o njenim posvećenicima, od kojih je jedna i naša draga gošća iz Osijeka. Što je to tako magično u književnosti što me privlači otkad znam za sebe? Prije svega, književnost je po svoj prilici obdarena jednim stupnjem slobode više negoli život sam. U njoj živi i ima svoju vrijednost i ono što sumnja u život, poriče smisao života i veliča smrt, dok našim životima vlada i u njima se slavi tek čisti nagon života i održanja života. To je, recimo, prvi razlog iz kojega pjesništvo/književnost crpi svoju važnost i svoju snagu. Pređimo sad na hermeneutiku. Ako zanemarimo ironičnu krilaticu 19. stoljeća, po kojoj je pjesništvo ono što se gubi prilikom tumače- nja, onda se njegova interpretacija, stupajući u konkurentski odnos s pjesništvom, pojavljuje kao meta-tekst. Budući da je preduvjet postojanja interpretacije drugi tekst, a ne neposredno prikazana stvarnost, interpretacija ne nastaje samo kao odraz originala, kao ogledalo drugog ogledala, nego je dodatno određena i i vlastitim odnosom prema stvarnosti. Posrijedi je dvostruki proces: prema samom tekstu, i prema vlastitom iskustvenom kompleksu koji se neizostavno projicira u interpretativnoj aktivnosti tumača. I tu je jedna od osnovnih točaka spajanja autora i interpretatora. I jedan i drugi kreću se između Dichtung und Wahrheit (Pjesništvo i zbilja), između i unutar dviju stvarnosti, empirijske i umjetničke, povijesne i fiktivne. U jednom trenutku, ipak, autor i kritičar se razdvajaju. Kritičar odlazi korak dalje od autora, izlazi iz umjetničke i ulazi dublje u empirijsku stvarnost da bi djelo kao «svijet po sebi» pretvorio/la za nas čitatelje u «svijet za nas». Jednostavnije rečeno, književni kritičar/ ka je netko kome polazi za rukom da pišući o djelima drugih u vama probudi želju da ih pročitate. I tu mi se javlja jedna slikovita usporedba uklopljena u nešto širi kulturološki okvir: ako je religija pokušaj pravdanja etičke iracionalnosti svijeta, utjeha zbog postojanje patnje, spas iz okova smrtnosti, Nietsche nam je otkrio da je i umjetnost estetski i ljudski odgovor na ta ista pitanja. I ona čovjeku može pružiti ekstazu i utjehu i nadu u spas. I otuda sljedeća slika: kao što svećenici po hramovima prenose smrtnima riječi Boga ili bogova, tako i književni kritičari, profesori književnosti prenose čitateljima riječi umjetnika i tako postaju prvosvećenici umjetnosti. U velikim kulturama i književni su kritičari veliki; njihova imena stoje ravnopravno uz imena literata i djela o kojima pišu. O njemačkoj se književnosti ne može govoriti a da se ne spomene npr. Mar- 86 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 86 8/3/2013 11:06:31 AM Snežana Ilić, Svila i škare cel Reich-Ranicki, koji je preko pola stoljeća najviša, najcjenjenija instanca i institucija u njemačkoj književnosti, a to isto vrijedi npr. za Rolanda Barthesa u europskim razmjerima. Ako s ovog ontološkog i eshatološkog plana siđemo u nešto niže predjele, nameće se pitanje kakva je književna kritika danas na ovim našim, jezično i kulturno bliskim, prostorima. Najkraće rečeno, ona se kreće između neodmjerenih hvalospjeva i nemilosrdnih ad hominem, osobnih i koterijskih, razračunavanja. Helena Sablić Tomić uspjela je izbjeći tu klopku zahvaljujući svojoj specifičnoj poziciji, nazovimo je pomaknutom, izmještenom pozicijom na književnoj sceni Hrvatske. Mislim tu na dvije stvari: na relativno nezaposjednute i još neistražene prostore regionalne i rubne književnosti, kao i na prostor autobiografske, intimističke proze. Helena je sebi prokrčila jedini autentični put kojim se može ići u književnoj znanosti, a to je da se vodi simpatijom, intimnom naklonošću i bliskošću s tekstovima koje interpretira. Osim toga, postoji još jedna prednost: Helena je izmještena iz centara moći, rodno kao žena, geografski kao Osječanka, i iz takve je pozicije pristupala autobiografskom pismu, slavonskoj prozi i ženskim tekstovima. Vođena simpatijom ona je sa takvim tekstovima vršila razmjenu materija i kroz znanstvenu i kroz čulnu, iskustvenu spoznaju. Čitamo u ovim esejima da je posjećivala Irenu Vrkljan u njenom polupraznom zagrebačkom stanu u Klaićevoj 60, čitamo kako je želeći progovoriti o poetici Bogdana Mesingera inspiraciju nalazila i u ispitivanju njegove poetike svakodnevice oličene u melankoličnom interijeru njegovog stana. Uvijek kod Helene nalazimo taj preplet znanstvenog i životnog, ulaženje cijelim bićem u predmet tumačenja. Na njezinu tragu i ja sam u ovoj zbirci eseja tragala za točkama spajanja fiktivnog i stvarnosnog u svom životu i pronašla mnogo takvih točaka. Helena spominje gospođu Dalloway Virginie Woolf, lik koji neobično volim, američkog pripovjedača Carvera, film Prošle godine u Marienbadu, koji sam prvi put gledala, oduševljeno, prije nekoliko sedmica, Irenu Vrkljan čijom sam knjigom Svila, 86-87 škare bila očarana čitajući je kao studentica u Beogradu netom pošto je objavljena daleke 1984. godine; Helena, piše o zbirci priča na ikavici Saga o svitu koji nestaje, zbirci s čijim sam autorom sedam godina već prijateljica i suradnica. Ukratko, još se jednom potvrdilo moje temeljno uvjerenje da između fiktivnog i stvarnog postoji samo tanka propusna membrana kroz koju teku naša iskustva s ove i one strane i tek zajedno tvore našu biografiju. Parafrazirajući naslov posljednjeg romana Irene Vrkljan Svila nestala, škare ostale, napisanog dvadeset četiri godine poslije romana Svila, škare, rekla bih na samom kraju kako će, srećom po Helenu i po čitalačku publiku u Hrvatskoj, Helenine škare iskrojiti još stotine fragmenata od najfinije svile kreativnog i imaginativnog, i ti će fragmenti na kraju svih krajeva činiti jednu bogatu pripovjednu cjelinu o ovom dijelu svijeta, ispisanu i pečatiranu Heleninim rafiniranim ženskim rukopisom. Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 14 87 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 87 8/3/2013 11:06:31 AM Spomenta Podboj, Hrvatsko-židovske teme 88-89 Hrvatsko-židovske teme SPOMENKA PODBOJ «HRVATSKO ŽIDOVSKE TEME» Đure Vidmarovića, SPIRITUS MOVENS d.o.o. Kutina, 2011. Neke od tema koje sadrži ova knjiga veoma su mi bliske, jer se i sama njima bavim, iako na drugi način1. Odlučila sam se fokusirati na dvije teme i još neka pitanja koja smatram važnima. TKO JE BIO SIR MOISES MONTEFIORE? – Znala sam tek da je bio ugledna i važna osoba u židovskom svijetu ondašnje Europe, polovicom 19. stoljeća, poznati trgovac i veliki bogatun. Danas, jedna otmjena četvrt u Jeruzalemu nosi naziv Montefiore, a u njoj se, kao naslikana, nalazi vjetrenjača-mlin u kojoj su prvi doseljenici mljeli žito, sada je to spomen-muzej Moše Montefiore. Pročitavši esej profesora Vidmarovića o povratku Židova u Zemlju obećanu, kojim započinje ova knjiga, moje se srce otvorilo za sir Moisesa Montefiorea, koji se smatra utemeljiteljem Cionizma, uz Theodora Herzla. Bogati židovski trgovac Moše Montefiore (1784.1885.) ženidbom s Juditom Cohen ušao je u obitelj najmoćnijeg bankara Nathana Mayera Rothschilda i počeo se baviti bankarstvom, pa potom i politikom, kao predsjednik britanskog Parlamenta. U svojoj 40-toj godini sve to napušta i posvećuje se humanitarnom radu i ostvarenju svoga projekta povratka europskih Židova u pradomovinu Palestinu. Toj ideji, koja se počela ostvarivati već 1883. kada je krenula prva alija, prvi val useljenika iz Rusije, Moše Montefiore je posvetio čitav svoj dugi život, a svoje ogromno bogatstvo uložio je u stvaranje uvjeta za povratak Židova i njihov opstanak u pradomovini, gdje ih čekaju nepodnošljiva klima, nehigijena, zarazne bolesti, siromaštvo, glad i nezaposlenost. 1 U četvrtak 28. veljače 2013. godine bila sam jedna od sudionika promocije knjige Đure Vidmarovića «Hrvatsko židovske teme» u dvorani Matice hrvatske u Zagrebu. Između 1827. i 1875. godine Montefiore sa suprugom sedam puta putuje u Palestinu, a pod snažnim dojmovima nakon prvog posjeta, u svojoj londonskoj četvrti gradi vlastitu sinagogu. Bogatim donacijama i osobnim zalaganjem pomagao je utemeljenje i izgradnju Jeruzalema i Palestine, u kojoj, sred pustinje i močvare, unatoč mnogim nevoljama, u najsurovijim uvjetima, počinju nicati nova židovska naselja. Jeruzalem je bio prenapučen i Montefiore počinje graditi prvo stambeno naselje van zidina Svetoga grada, no problem je bio što pobožni Židovi odbijaju tamo živjeti nazivajući to novo predgrađe «Utočištem beskućnika». Pojava kolere u Svetom gradu 1866. pripomogla je preseljenju u novo naselje koje je imalo vlastiti rezervoar vode, kupaonicu za obredno pranje i peć za kruh. No, mnogi su radije umirali od bolesti nego prihvatili živjeti izvan Svetoga grada. Kao istaknuta ličnost u društvenom i javnom životu, a napose zbog njegova «humanitarnog rada» među sunarodnjacima, Montefiore je od britanske kraljice Viktorije dobio zvanje viteza te naslov baruna. Tako je otvoren put njegovu diplomatskom djelovanju: od posjeta marokanskom sultanu, rumunjskom kralju, vladarima u Kairu i Carigradu, a posredovanjem kraljice Viktorije bio je u dva navrata primljen i na dvoru ruskoga cara Nikolaja I (1846.). Svoj ovozemaljski život sir Moše Montefiore završio je u dobi od 101 godine. Ideja o povratku Židova u Erec Izrael naišla je na vrlo veliki odjek među sunarodnjacima u Europi, a put koji je trasirao prihvatila je i nastavila nesmanjenim žarom bogata bankarska obitelj Rothschild, čiji članovi intenzivno grade škole i bolnice, Izraelski muzej, Otvoreni univerzitet, Središte glazbe u Jeruzalemu itd. iz posebnog Fonda koji je osnovan nakon Montefioreove smrti. 88 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 88 8/3/2013 11:06:31 AM Spomenta Podboj, Hrvatsko-židovske teme Rothschildovi praunuci nastavljaju snažno podupirati ostvarenje židovskog sna o državi u zemlji pradjedovskoj. ZABORAVLJENI PISAC EZRA UKRAINČIK – Putopis Ezre Ukrainčika «Erec Izrael» promovirala sam u Hrvatsko-izraelskom društvu 2005. godine nakon što je prvi put objavljena u Zagrebu u Nakladi P.I.P. U biblioteci obitelji Ukrainčik sačuvan je, srećom, primjerak navedenog putopisa Erec Izrael (1921.-1924.) tiskan kao knjižica. Profesor Vidmarović uložio je veliki trud da taj tekst Ezre Ukrainčika pronađe, obradi i objavi, te tako skrene pažnju naše javnosti na ovog talentiranog, ali zaboravljenog pisca, koji već u svojoj ranoj mladosti napušta drugi razred trgovačke akademije u Osijeku i s grupom mladih Židova, uz potporu Svjetske cionističke organizacije, odlazi u Palestinu, ponesen željom za pustolovinom i zaradom. Mladi Ukrainčik u Palestini boravi tri godine, odmah se odvaja od svoje grupe, ne želi se priključiti nikakvoj organizaciji ni postati kibucnik. Kao radnik-nadničar putuje Palestinom, ne odvajajući se od svoje gitare. No, okolnosti su krajnje nepovoljne: nema ni rodbine ni prijatelja u toj nepoznatoj zemlji, čije običaje niti jezik ne poznaje, nema posla, nema dovoljno hrane, haraju zarazne bolesti, zemlja je u stalnoj napetosti i u krizi. Borba za egzistenciju postaje preteškom za našeg osjetljivog mladića i on se 1924. godine vraća u Hrvatsku. «Bez snažnog nacionalnog ili vjerskog zanosa teško se moglo opstati u takvim uvjetima. Mnogi su se zbog toga vraćali u zemlje iz kojih su došli, ili su odlazili u prekomorske zemlje, poglavito u SAD. To se odnosilo i na hrvatske Židove», piše profesor Vidmarović. Sa svojom obitelji Ezra Ukrainčik živi u Zagrebu od 1931. do svoje smrti 1968. godine. 88-89 otežavala je ionako tešku situaciju, na što u više navrata u ovoj knjizi ukazuje autor, pomno i sistematično izlažući pitanje zajedničkog govornog jezika u novoj-staroj domovini. Najbrojnije skupine bili su Sefardi, dolazeći s Iberskog poluotoka na kojem su govorili ladino ili judeoespanjol jezikom, te Aškenazi koji su govorili jidiš, mješavinu hebrejskog, aramejskog, njemačkog i raznih slavenskih jezika, a Židovi iz Rusije govorili su samo ruski. Bijaše to neki novi Babilon! Pitanje zajedničkog govornog jezika bilo je urgentno. Eliezer Ben-Yehuda objavio je svoj artikuli svi useljenici morali su prolaziti tečajeve novoga govornog hebrejskog jezika koji je danas u Izraelu u službenoj upotrebi. To je IVRIT, koji se piše aramejskim pismom, a pripada kanaanskoj grupi semitskih jezika. Spomenuti Eliezer Ben-Yehuda, rođen u Litvi, najzaslužniji je za stvaranje gramatike, pravopisa i leksičko obogaćivanje, pa ga se s pravom naziva «ocem modernoga hebrejskog jezika». O FUSNOTAMA – U uvodnom tekstu urednik navodi 14 poglavlja na 336 stranica, sa 348bilježaka. Želim posebno skrenuti pažnju na te bilješke, od kojih je gotovo svaka jedan mali esej koji širi horizonte našega znanja o židovstvu, bogatoj povijesti i kulturi Židova, o povijesti Cionističkog pokreta, o židovskoj dijaspori i procesu naseljavanja njihove pradomovine Palestine, koji započinje krajem 19. st., a kulminira međunarodnim priznanjem Države Izrael prije više od 60 godina. Bez tih malih eseja teško bismo mogli pratiti sadržaj ove knjige, toliko bogate činjenicama o povijesti židovstva. Knjiga je zanimljiva i ne doživljava se kao suhoparno izlaganje povijesnih događaja. Autor zaslužuje sva priznanja i naše čestitke! IVRIT, GOVORNI JEZIK U IZRAELU – Stupanjem na tlo žuđene domovine svojih biblijskih praotaca, doseljenici su se suočili s još jednom velikom nevoljom: nemogućnošću međusobne komunikacije, sporazumijevanja. Skupine koje su dolazile iz različitih europskih zemalja, kao i iz Afrike i iz drugih krajeva svijeta, govorile su svaka svojim jezikom, a u tadašnjoj Palestini Arapi su govorili arapski, koji nitko osim njih nije razumio. Nemogućnost sporazumijevanja 89 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 89 8/3/2013 11:06:32 AM Zvonimir Janović, Zamašno i važno djelo 90-91 Zamašno i važno djelo ZVONIMIR JANOVIĆ PRILOG ZA PRIKAZ KNJIGE «HRVATI BOKE KOTOPRSKE KROZ POVIJEST – SJEĆANJA I ZABORAVI» U izdanju Hrvatske krovne udruge DuxCroatorum iz Tivta objavljena je početkom 2012. Knjiga Đure Vidmarovića pod naslovom «HRVATI BOKE KOTORSKE KROZ POVIJEST – SJEĆANJA I ZABORAVI». Riječ je obimnom djelu na preko 400 stranica većeg formata, s mnogo fotografija i foto-dokumentarne građe. Prikazujući ovu knjiga želio bih naglasiti slijedeće: Autor Vidmarović učinio je zamašan posao, jer se radi o velikom i zahtjevnom projektu, važnom za Hrvate u Boki kotorskoj, ali i osjetljivom s političke točke gledanja. Naime, još nisu zacijelile sve rane koje su zadobili tamošnji Hrvati tijekom agresije na Hrvatsku JNA, srpskih paravojnih snaga i crnogorskih rezervista, još je među ljudima prisutan strah od isticanja hrvatskog narodnog imena i etničkog identiteta. Hrvati u Boki kotorskoj, premda manjina, baštinici su 50 posto crnogorske državne kulturne baštine. U Boki kotorskoj se i dalje objavljuju knjige s velikosrpskom tematikom koje nastoje dokazati pseudoznanstvenim argumentima kako su Hrvati u Boki kotorskoj Srbi koji su pokatoličeni i time izdvojeni iz narodne matice, pa ih se zbog toga treba vratiti onamo gdje pripadaju. Na takve ispade nitko ne odgovara, što kod ljudi stvara dojam kako je riječ o stavovima koje podržava politička elita. Broj Hrvata u Boki kotorskoj rapidno se smanjuje, kao i u Cijeloj Crnoj Gori, gdje su prema posljednjoj brojidbi pučanstva pali ispod 1 posto ukupnog stanovništva. To je katastrofalan podatak. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj Hrvati u Boki kotorskoj na razne načine bili šikanirani i prisiljavani na iseljavanje. Zbog toga je svoja tisućljetna obitavališta napustilo preko 100 obitelji, što je za malenu i arhipelaški razuđenu manjinu mnogo. Tome dodajmo, da je riječ o nacionalno svjesnim i obrazovanim ljudima, zbog čega je manjina ostala bez najvećeg broja svoje etničke elite. Hrvati u Boki kotorskoj koji su ostali na pradjedovskim ognjištima, kako bi izbjegli svako moguće sumnjičenje od strane velikosrpskih šovinista izbjegavaju hrvatski etnonim i beže u lokalizirani naziv Bokelji. Ranije su se skrivali iza nadnacionalnog pseudoetnonimaJugosloveni. To je oblik gubitka etničkog identiteta. Javlja se i sve znatniji broj naših ljudi koji su se izjasnili kao Crnogorci katoličke vjere.Kod njih se hrvatski identitet ugasio. Hrvati u Boki kotorskoj iskazali su naglašenu solidarnost s crnogorskim narodom u njegovoj želji za državnom neovisnošću.Sada očekuju da im ta Država prizna domoljublje. 6. Republi- 90 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 90 8/3/2013 11:06:32 AM Zvonimir Janović, Zamašno i važno djelo ka Hrvatska kao država matičnog naroda, nije iskoristila sve mogućnosti kako bi pomogla Hrvatima u Boki da sačuvaju svoju samobitnost, materinski jezik, kulturno naslijeđem i historijsku svijest. Autor knjige koju predstavljamo, dao je panoramski uvid u povijest i sadašnjost Hrvata u Boki kotorskoj. Pri tome se koristio obimnom stručnom literaturom i radovima istaknutih hrvatskih znanstvenika. Njegovo djelo želi dokazati slijedeće: - Hrvati u Boki kotorskoj su domicilno pučanstvo, dakle autohtona nacionalna manjina. To znači da ne spadaju pod pojam dijaspora, jer nisu iseljenici ili migranti, već su dio neprekinutog etničkog prostora Hrvata, koji je, stjecajem nastale su migracijama. - Hrvati u Boki kotorskoj integralni su dio hrvatske etnije, njezine povijesti, kulture, etnografije, etnopsihologije… - Kulturna baština Hrvata u Boki kotorskoj mora se tretirati, prihvaćati i proučavati kao dio ukupne hrvatske kulture. Zbog toga što je riječ o državi Crnoj Gori, ona je i njezino bogatstvo, ali koje ne može isticati bez navođenja Hrvata kao onih koji su to bogatstvo stvorili. - Hrvati u Boki kotorskoj izloženi su dekroatizaciji u raznim oblicima. Stoga je njihov broj bitno 90-91 smanjen, s tendencijom daljnjeg smanjivanja. Kako je riječ o arhipelaški lociranoj i brojčano nevelikoj, što ju čini ranjivom, potrebna joj je skrb i Crne Gore i Republike Hrvatske. - Hrvati Crne Gore dali su Hrvatskoj brojna i nezamjenjiva imena u umjetnosti i književnosti, da spomenem samo najveće, književnici Viktor Vida, Jeronim Korner, Vjenceslav Čižek, Luka Brajnović, Ružica Rešković, Antun Šojat, Andrija Maurović, Josip Pečarić, i mnogi drugi. Dao svetome Bogdanu Leopoldu Mandiću i kapetanu Ivanu Vizinu i ne govorimo. - Autor Vidmarović naglašeno upozorava na pogubnost autocenzure, ili kako piše, straha od hrvatskoga etnonima. Pri tome prikazuje književna i znanstvena djela koja su primjer ovoga oblika asimilacije. - Vidmarovićev podržava dobre odnose Republike Hrvatske i Crne Gore, ali poziva državne vlasti da se efikasnije brinu o položaju hrvatske manjine. Knjiga «HRVATI BOKE KOTOPRSKE KROZ POVIJEST – SJEĆANJA I ZABORAVI» korisno je, čak i dobro došlo štivo za naše sunarodnjake u Boki kotorskoj. U njoj mogu pročitati obilje sadržaja o sebi i biti ponosni na svoju prošlost i svoje hrvatstvo. 91 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 91 8/3/2013 11:06:32 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 Književna baština koja obvezuje ĐURO VIDMAROVIĆ IVAN BONA BOLICA, OPIS ZALJEVA I GRADA KOTORA, MATICA HRVATSKA, OGRANAK DUBROVNIK, 2010. Vrlo agilan ogranak Matice hrvatske iz Dubrovnika ponovno je hrvatsku kulturu obogatio vrijednim dijelom. U biblioteci «Posebna izdanja», koju uređuje Ivana Borđelez, Ogranak je objavio prijevod djela Bokokotorskoga književnika Ioannesa Bona de Bolicisa, «Descriptio sinus et urbis Ascriviensis» – Ivan Bona Bolica, Opis zaljeva i grada Kotora. Djelo je s latinskoga preveo Relja Seferović a metru izvornika stihove je prilagodio akademik Luko Paljetak. Ivan Bona Bolica pripadao je staroj i uglednoj hrvatskoj plemićkoj porodici iz Kotora. Ova porodica imala je granu u Dubrovniku (plemići Bone-Bunići). Rođen je u Kotoru oko 1520. godine, a tu je i umro 1572. Otac mu se zvao Nikola Ivanov de Bona, a majka Pave Zagurović. Kako u «Bilješci o autoru» i piše akademik Luko Paljetak, Bolica je «studirao pravo, vjerojatno u Padovi. Nakon studija obavljao je razne pravno-upravne službe i dužnosti u Kotoru, više je puta bio sudac, općinski odvjetnik, član Malog vijeća, poslanik u Veneciji (1553,1557)». Kao književnik pisao je na talijanskom i latinskom jeziku. Za hrvatsku vjersku povijest važan je njegov rad odnosno životopis blažene Ozane Kotorske (Vita della Beata Osanna da Cattaro). Kako ističe akademik Paljetak ovo je djelo poslužilo Serafinu Razziju za njegovu biografiju iste blaženice (Vita della reverendaservadi Dio, la Madre Suor Osanna da Cattaro, Firenca, 1592). Najvažnije djelo Ivana Bone je «opis zaljeva i grada Kotora». Djelo je napisano «između 1538. i 1551. godine, posvećeno je Boninom sestriću, pjesniku Iliji Zaguroviću. Prvi put ga je tiskao Serafin Razzi kao dodatak svom djelu StoriadiRaugia (Povijest Dubrovnika), koje je izašlo u Lucci 1595., a u Dubrovniku 1903.» Rukopis navedenoga djela prepisan je 1812. s tumačenjem pojedinih naziva i imena. Ovaj se rukopis čuva u knjižnici male braće u Dubrovniku. Ivan Bona Bolica pripada etničkoj eliti Hrvata u Boki Kotorskoj. Svojim djelima povezivao je hrvatsku književnost s europskim literarnim stremljenjima. Bio je vrlo cijenjen među svojim suvremenicima i, kako piše akademik Paljetak, «stekao je naziv: zvijezda Domovine». To potvrđuje i činjenica što mu je humanistički pjesnik Ljudevit Paskalić posvetio dvije latinske elegije. Bonin život i djelo proučavali su P. Kolendić, A.Mayer i V.Vratović. Akademik Paljetak upozorava na diskusiju koja se vodila oko oblika prezimena Boliris koje je bilo pogrešan pročitan oblik prezimena Bolicis. Prema akademiku Paljetku Ivan Bona Bolica smatra se najvećim kotorskim pjesnikom XVI. stoljeća. Kao prilog prijevodu spjeva koji predstavljamo urednica je objavila esej Frana Alfirevića «Kako je jedan stari kotorski pjesnik vidio svoj grad u XVI. stoljeću». Ovaj je tekst Alfirević objavio 1936. u novinama «Glas Boke». Odatle je tekst prenesen u Alfirovićevu knjigu «Proza», Zagreb, 1956. Alfirević u svome eseju s pravom piše: «Nema grada u Dalmaciji koji toliko vuče našu misao u prošlost kao Kotor… a Kotor je grad fragmenata». Autor obavještava čitatelje 1936. da je Kotor imao «nekoliko poznatih ljudi od pera» među kojima se ističu pjesnici Pima i Paskvali. Za Ivana Bolicu Alfirević piše da je «kotorski plemić, o čijem životu ne znamo gotovo ništa», te da je «jedan od kotorskih pjesnika iz vremena renesanse». Spjev koji predstavljamo ima 331 stih, u heksametrima. Alfirević piše kako «to nije neka duboka pjesma, u njoj ima malo prave poezije, ali ona ima slikovitosti koju je nadahnulo to iščezlo vrijeme, njen oblik je elegantan, poneki stih ima zanosa, poneka slika ima svježine. Pjesnik je pod utjecajem Vergilovim, i to njegovih «Georgika». U tim stihovima – nastavlja Alfirević – su 92 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 92 8/3/2013 11:06:32 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 opisane ljepote Boke Kotorske i Kotora dosta živo i okretno, s ljubavlju za prirodu, ali ne prosuđujući pjesmu sa čistog pjesničkog gledišta, moramo kazati da je ona zbog toga značajna, što nam vrlo vjerno, iako ne u potpunosti, prikazuje Kotor u XVI. stoljeću. To je gotovo uvijek fotografija, ali jedna bolja fotografija, i draga, što dolazi iz toga vremena i tiče se jednoga grada o kome su pjesnici tako malo kazali, iako je sigurno da njegov život i u prošlosti i u sadašnjosti zaslužuje i te kako pažnju». Alfirević s pravom zaključuje svoj esej riječima: nama je žao, što je Bolica pobjegao od jednog svestranijeg opisa Kotora. ... Mi smo zahvalni starom pjesniku, što nam je dopustio da u njegovim stihovima, gdje ima izvjesnog osjećanja stvarnosti u vanjskom opisu, uhvatimo bar nekoliko slika iz prošlosti jednoga grada, čiji dalji lik je nejasan i maglovit. Zato što ima samo sjajnih ostataka, njegova prošlost nas privlači tim više da o njoj dobimo pravu sliku, gdje historija šuti a progovara poezija». «Opis zaljeva i grada Kotora» objavljen je dvojezično dakle u latinskome izvorniku i prijevodu na hrvatski jezik. Već sama činjenica što je akademik Luko Paljetak, kako piše u Imprimaturu, latinski prijevod prilagodio metru hrvatskoga jezika, ova knjiga zaslužuje višestruku pozornost. Prvo, riječ je o kulturnoj baštini Hrvata u Boki Kotorskoj koja je još uvijek nedovoljno proučena, a time i nedovoljno ubaštinjena u cjelokupni korpus povijesti hrvatske književnosti. Drugo, latinist Ivan Bona de Bolica otkriva nam visoku razinu duhovnosti i kulturnoga stvaralaštva hrvatskoga grada Kotora. To stvaralaštvo nastajalo je na granici hrvatskoga etničkoga prostora u specifičnim povijesnim uvjetima, na prostoru na kojemu su se sudarale civilizacije, kulture, konfesije i političke velesile. Ali na tom prostoru zbijala se i sretna inteferencija svih duhovnih, civilizacijskih i kulturoloških utjecaja. Treće, prijevod ovoga djela predstavlja vraćanje duga kako velikom sunarodnjaku tako i hrvatskoj latinističkoj poeziji. Četvrto, akademik Paljetak je sjajnim prijevodom učinio ovo djelo izuzetnim za senzibilitet i današnjega čovjeka. Peto, grad Dubrovnik je objavljivanjem «opisa» ponovio svoje višestoljetne veze s Kotorom i ukazao na jedinstvo hrvatskoga kulturnoga prostora. Pisac ovih redaka, vjerojatno pod utjecajem prijevoda akademika Paljetka, ima pozitivnije mišljenje o Boličinom djelu nego što ga je imao Frano Alfirević. Nažalost, izgleda da obavijesti u podrubnicima nije pisao prevoditelj već netko tko je tome poslu prišao prilično površno. Navodimo tek nekoliko nepreciznosti. U bilješci broj 12 stoji: «Teuta, kraljica Ilira». Navedena je formulacija neprecizna i preširoka jer pojam Ilira obuhvaća cijeli skup naroda. U slijedećoj bilješci stoji objašnjenje za Agrona: «kralj Ilirika, Teutin suprug». Objašnjenje je također historiografski neprecizno. U bilješci 14 objašnjava se autorov stih: A usred mora / Odmah se jedan pa drugi otočić diže, ovog / Djevica čuva i Majka, a onog čvrstim svojim / Kopljem na konju ratnik koji je tu doveden … » U podrubniku stoji: «Otočić na kojem je crkva nazvana Blažene djevice Marije od otočića, pučki de Scarpello. Nije jasno zbog čega je izbjegnuto navesti kako je riječ o čuvenom svetištu Gospe od Škrpjela. U slijedećem podrubniku stoji: «Otočić na kojem je crkva sv. Đurđa, gdje je nekoć samostan sv. Benedikta». U objašnjenju trebalo je stajati kako je riječ o otočiću na kojemu je crkva sv. Jurja (danas Sv. Đurđa) gdje se nekoć nalazio samostan Sv. Benedikta. U bilješci 34. pisac piše: Hram sv. Frana i samostan fratara Reda». Ispravno bi bilo: Crkva svetoga Franje i samostan redovnika franjevaca. U bilješci br.52 stoji: Hram sv. Jeronima, najvećeg naučitelja». Sveti Jeronim je čuveniji kao autor prijevoda Biblije zvanog Vulgata. Osim toga pisac obavijesti u podrubnicima latinski pojam templum neprestano prevodi s hrvatskom riječju hram. A trebalo je prevesti pojmom crkva. U bilješci br.56 stoji: opatijski hram svetog Stjepana Prvomučenika.» U ovom objašnjenju pojam «opatijski» upućuje na grad Opatiju, a riječ je o opatiji sv. Stjepana Prvomučenika pri čemu pojam opatija označava crkvu u kojoj je središte Reda. Izdavač «opisa zaljeva i grada Kotora» ne samo što je knjigu tehnički, grafički i estetski odlično uredio za tisak već ju je obogatio kvalitetnom foto dokumentarnom građom odnosno slikovnim prilozima. To su «prikaz Kotora sa pale ciborija katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, XV. Stoljeće»; «Prikaz katedrale i grada Kotora s kovčegom Sv. Tripuna»; «Grb porodice Bolica»; «Henry de Beauvau, Relationiournaliere du voyage de Levant (Dnevničko izvješće s puta na Levant), Nancy, 1615.»; Peirre Mortier, Golf odi Cataro (Kotorski zaljev) oko 1700.»; 93 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 93 8/3/2013 11:06:32 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 Zemljovid Boke kotorske Antonija Zambelle (XVIII. st.)»; događaja. Budući je pisac bio sudionikom, pa i kreatorom bitnih političkih procesa u Humu na Sutli, njegova svjedočenja imaju dokumentarnu važnost. Svi se navedeni aspekti isprepliću i čine postmodernističku kolažnu cjelinu, tako da je knjigu «Sam svoj dokaz» moguće čitati i kao roman, u kojem je glavnu junak ujedno i njezin pisac. Razapet između politike i književnosti BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA, SAM SVOJ DOKAZ (DNEVNIK OPĆINSKOG NAČELNIKA), TONIMIR, VARAŽDINSKE TOPLICE, 2011. Božidar Brezinščak Bagola (9. studenog 1947.) afirmiran je hrvatski pjesnik, prozaik, putopisac i književni prevodilac. Na književnoj sceni traje od 1971. godine kada je objavio svoju prvu zbirku stihova «Bjegunac svete uspomene». Međutim, manje je poznato da je Bagola prisutan u hrvatskome političkom životu, na lokalnoj razini svoga rodnoga mjesta Hum na Sutli. Ondje je obnašao u tri navrata dužnost općinskog načelnika. Upravo ovo razdoblje svoga života opisao je u knjizi «Sam svoj dokaz». Stoga je ova knjiga podijeljena prema slijedećim razdobljima: «Prvi mandat (23. 11. 1992.–1. 8. 1995.)»; «U međuvremenu (13. 9. 1995. – 30.12.2000.)»; «Drugi mandat (2. siječnja 2001. – 3. lipnja 2005.)»; «Treći mandat (4. lipnja 2005. do 17. lipnja 2009.)» ; «Na čekanju (19. lipnja 2009. – 25. listopada 2009.)». Bagola je zapravo, objavio vlastite dnevničke bilješke. Kako nije obznanio niti jedan faksimil izvornika, za pretpostaviti je kako je riječ o redakciji dnevnika kako bi postao literarno djelo. Stoga pojedine sadržaje smijemo promatrati i kao tzv. naknadnu pamet. Bagolini dnevnički zapisi relativno su kratke prozne cjeline, najčešće do jedne kartice teksta. Zadani obim prisiljavao je autora da ono što želi zapisati, čini to zgusnuto, odnosno da se usredotoči samo ono što je smatrao u tome trenutku najvažnijim. Stoga «Sam svoj dokaz» sadrži brojne obavijesti, ocjene, prosudbe i zabilješke ne samo o Božidaru Brezinščaku Bagoli kao književniku, odnosno o književnim temama, već i o političkim, kulturnim, gospodarskim i hrvatsko-slovenskim prilikama u prostoru u kojem je pisac živio i djelovao. Stoga se dnevnik «Sam svoj dokaz» može se promatrati s više motrišta: kao literarno djelo dnevničkoga žanra, kao kronologiju općine Hum na Sutli, što znači kao vrelo povijesnih činjenica, te na kraju kao političko promatranje i ocjenjivanje stranaka, ljudi i Kako je Božidar Brzinšćak Bagola prije svega književnik, po vokaciji i temperamentu, ovo djelo ima, dakako, primarno literarne ambicije. Poglavito na to upućuje stil kojim je pisano. Na mnogim mjestima pisac izlazi iz sfere čiste književnosti i upušta se u ocjenjivanje pojedinih filozofa i filozofskih pozicija. No, i tada njegov je diskurs književni. Činjenica koja obilježava Bagolin dnevnike neprestani je sukob u njemu samome između pjesnika i uzvišenosti pjesničkog poziva koji on osjeća kao svoju intelektualnu i ljudsku samobitnost, i, s druge strane, naše tranzicijske političke pragmatike u kojoj nema nimalo poetike, jer stavlja u prvi plan stranačku stegu, manipulacije i borbu za vlast kao temeljni, osnovni i jedini cilj. Ove dvije strane rijetko se mogu pomiriti, odnosno staviti u takav odnos u kojem će se, obogaćivati, ispomagati i nadopunjavati. Pjesniku je potrebna sloboda, nadahnuće, trenuci osame i koncentracije, pa i kontemplacija, dok politika to ne omogućava. Stoga se pisac ovoga članka često puta pitao, čitajući Bagolin dnevnik, što mu je sve to trebalo? No, politika, a poglavito pozicija u izvršnoj vlasti, ima niz prednosti koje su autora, očito privlačile, kao npr. ugled, utjecaj na zbivanja u svojoj sredini, mogućnost pozitivnog djelovanja na život ljudi, podizanje gospodarskih, komunalnih, infrastrukturnih objekata, itd. Bagola ne bježi u svome dnevniku od iskazivanja dihotomije u kojoj živi, odnosno razapetosti na koju je pristao dragovoljno. Na mnogim mjestima priznaje snažnu potrebu za slobodom i bavljenjem isključivo književnim radom, a onda ponovno podliježe sirenskome zovu politike, premda mu ona donosi razočaranja. Naime, kao pjesnik Bagola teško podnosi stranačku stegu, a bez stege ne može biti u stranci odnosno stranački kandidat. Mijenja stranke, nadajući kako će u novoj ostvariti harmoniju između svojih želja i 94 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 94 8/3/2013 11:06:32 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 političke stvarnosti. Naravno, to nije moguće i takva pozicija dovodi autora da napetosti sa samim sobom, ali i sa stranačkom hijerarhijom. Zbog toga su česte njegove optužbe na račun stranačkih suradnika. Evo primjera: ne četiri godine došlo je do prvih demokratskih izbora». 7. veljače 1993. «Danas se u našoj zemlji provode izbori za Županijski dom Hrvatskog Sabora, Županijske skupštine i općinska vijeća. Ima više od godinu dana kako sam otvoreno zagovarao osnivanje Krapinsko-zagorske županije sa sjedištem u Krapini, radovao se ovim izborima, sve dok me stranački kolege, sebeljubivo plitki i poslušni gorima od sebe – nisu posve gurnuli u stranu, na šesto mjesto stranačke liste za općinsko vijeće. Zato me izbori gotovo i ne zanimaju, nimalo me ne privlače a pobjeda moje stranke najozbiljnije me plaši zato što je na tim listama previše prekaljenih «udbaša» i «kosovaca», aktivista državne sigurnosti, odnosno političke policije u bivšoj državi». 13. ožujka 1993. Umjesto stranačke stege Bagola razmišlja kako bi se stranački život mogao odvijati na drukčiji način: «Načelnik zauzima središnje i korektno mjesto. Sva odgovornost je na njemu i zato mora stalno kontrolirati samog sebe, odstranjivati egoizam i predrasude. Mora biti uzvišen kod prosuđivanja kod sporova i određivanja neophodnih kazni. Samovolju mora stalno obuzdavati disciplinom koja dolazi iznutra. Čovjek mora biti poslušan sudbini, biti spreman doći i otići kad se to mora zbiti. Savezi, lože, režimi, lobiji, koji bi htjeli čovjeka trajno vezati uz neku dužnost, počivaju na kukavičkoj laži i neumjerenoj taštini. Osobna jakost i najveći prijatelj kriju se u samodisciplini i pravovremenom prepoznavanju pogrešnog koraka». 18. travnja 1993. Bagola u svoj dnevnik piše slijedeće: «Samovoljno napuštanje Partije, koja je u to vrijeme pokazivala sve goropadnije boljševičko lice, obrazložio sam konkretnim nepodopštinama i narušavanjem osnovnih humanističkih načela. Naravno da sam smjesta bio smijenjen s funkcije općinskog tajnika za kulturu i informiranje. Smijenjen po direktivi izvršnog vijeća, svog suškolarca i političkog njuškala. Srećom, za nepu- Božidar Brezinščak u svome dnevniku otkriva obimnu literaturu koju je čitao. On, zapravo, živi s tom literaturom i njezinim junacima. Tako 10. srpnja 1993. u dnevnik zapisuje: «Upravo sam završio čitanje romana Janko Borislavić Ksavera Šandora Gjalskog. Glavni junak, odgojen u mladosti za celibat, a kasnije sav ogrezao u pesimizam Schopenhauerove filozofije, uspio se opet vratiti vjeri te mu je iz svake riječi pršila dobrota duše, svijest dužnosti i ljubav k zvanju. Takav borislavićevski tip intelektualca ima u velikoj mjeri svog nasljednika u meni». Dnevnik «Sam svoj svjedok» otkriva i autorove intelektualne preokupacije i opservacije. Kao katolik u traženju rješenja za niz životnih problema i dilema, on se, međutim, premda bi to bilo za očekivati, ne oslanja jedino na Bibliju, već i na istočnjački religiozni i filozofski svjetonazor, na Kuran, te na zapadnjačku filozofiju. Glede vlastitoga političkog djelovanja Bagola je detaljni opisivač zbivanja u svome kraju. Stoga je ovaj dnevnik i prilog povijesti Huma na Sutli i toga dijela Hrvatskog Zagorja. Dne 10. prosinca 1993. on piše: «Čini mi se da drugi oko mene naprosto jure naprijed i stječu znatne materijalne dobitke. Hoće li se ikad razotkriti prljavi poslovi njihova bogaćenja? Ili me to zavist mami na nepošten put? Ne smijem pasti u iskušenje da moć koju dužnosnički posjedujem primjenjujem u svoju osobnu korist». A 16. veljače 1994. u dnevniku je napisao: »Nešto mi govori da otvoreno napadnem stranačke vukove, zapalim šibicu i rastjeram prijetvorne beštije. Takav napad je opravdan, jer mu je cilj kazniti one koji se ne pokoravaju pravednim zakonima. Ne mogu se dobro i zlo istovremeno izabrati, a još manje istovremeno provoditi. Jasno i nedvosmisleno upozorio sam stranačke kolege na nekorektno ponašanje i neopravdano koristoljublje. Riječi su možda bile preteške. Osjećam da se grana na kojoj sjedim opasno savila. Podmitljivost pojedinaca razara slogu, okreću mi leđa». 95 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 95 8/3/2013 11:06:33 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 Iz napetosti koju donosi politička pragmatika, pisac 29. listopada 1996. postavlja sam sebi krucijalno, premda retoričko pitanje: «Umire li to pjesnik u meni?» Slijedi odgovor koji bi se mogao shvatiti kao samozavaravanje, ali i kao lukavstvo političkoga uma: « Ne vjerujem u to. Pjesnik je samo obiteljski dotučen, iscijeđen i prikladan za brisanje suđa, uređivanje podruma, kopanje vrta, kopanje jama za sadnice novih voćaka…» njihovim djelima koja je pročitao. Zapisi takve vrste čitaju se na drugi način i otkrivaju obrazovanog, hrabrog i osjetljivog književnika. Navodimo dva primjera kako bi potkrijepili rečeno. Božidar Brezinščak suočava se na mnogo mjesta u dnevniku «Sam svoj svjedook» sa vlastitim kršćanskim svjetonazorom. U takvim trenutcima iz njega progovara vjernik i buntovnik u istoj osobi. Na žalost, obično prevladava buntovnik. Primjerice. 20. rujna 2001. piše: «Danas prije podne došao je u moj ured izdavač Josip Vnučec i rekao mi da nema baš povoljne vijesti za mene. Odmah mi je bilo jasno da se posao oko tiskanja romana o ubijenom svećeniku izjalovio. Naime, moj dobri izdavač dao je rukopis romana, unatoč pohvalnim ocjenama Božidara Petrača i Stjepana Licea, na čitanje nekolicini crkvenih uglednika koji mu savjetuju da se ne upušta u objelodanjivanje rukopisa, jer bi mu to moglo naškoditi. Iz njegovih rečenica mogao sam zaključiti kako se ipak boji za sebe, pozivajući se na uglednu gospodu s Kaptola koja misle da knjiga nije poželjna ni kod jednoga katoličkog nakladnika, jer po njihovu mišljenju autor preoštro sudi o crkvenom odgoju i nekim svećenicima. Drugim riječima, moj sukob s crkvenim strukturama davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastavlja se i danas. Pokojni Tonček Grahovar je u našim čestim razgovorima uvijek odobravao moj način razmišljanja. Zar zbog toga ne smije ugledati svijetlo dana roman o njemu?. Pitam se tko su najžešći protivnici objavljivanja romansirane biografije o jednom životu i zagonetnoj smrti župnika Grahovara? Nisu li to profinjeni licemjeri kojima je ponajprije stalo do vanjske uglađenosti, ne obazirući se na unutarnju, moralnu crvljivost, na duhovnu trulež i raspadljivost?», itd. Ovdje je buntovnik pokazao svoje ljutito, pa i zločesto lice. Bilo bi zanimljivo izdvojiti iz dnevnika samo Bagolina razmišljanja o hrvatskim književnicima i Dne 2. veljače 2009. on piše: «Žao mi je što sam nekoliko sati prokockao čitajući najnoviju knjižurinu Ive Brešana Ništa sveto. U njoj nema ni jednog pozitivnog i čovječnog lika, a sam je junak bez moralnih skrupula, spreman služiti svakom gospodaru, pa tako ovisno o okolnostima radi za Udbu, za Hrvatsku vojsku, ili za srpsku stranu u Domovinskom ratu. Sadržaj knjige je smeće, a vrsnoća stila preljev koji tom smeću daje izgled kolača zapakirana u tvrde korice uglednoga zagrebačkog nakladnika. «Jedino do čega mi je uistinu stalo, to je kako preživjeti svoj vijek što udobnije i bez većih briga». Sva takozvana duhovna nadgradnja autoru je obična utvara. Zato se posve nedolično, sebično i puteno gadljivo izruguje svemu što je hrvatsko, domoljubno i karakterno». O tragičnom pjesniku Viktoru Vidi Bagola piše 28. srpnja 1999. slijedeće: »Jučer i danas pročitao sam izabrana djela Viktora Vide. Ima nečeg katolički potresnog u ovog pjesnika, bokeljskog Hrvata iz Kotora, hrvatskog emigranta koji je izvršio samoubojstvo u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu. Najviše me iznenadio i duboko pogodio prijelom koji se u njemu zbio u godini mog rođenja, kad je u Rimu na talijanskom jeziku napisao slijedeće stihove: Sad zamišljen hodam između ljudi i stvari, Nedostižan kao predmet koji nije od ovozemaljske tvari. Samo jedan glas koji je došao iz tko zna kakve daljine ponekad me podsjeća da postojim u svijetu koji možda ne postoji. To je svjedočanstvo istinske vjere, iskona u sebi, divljenja jačeg od smrti, odnosno čuđenja za koje valja živjeti. To svoje čuđenje oplemenjivao je religioznim nadahnućem još trinaest godina, uglavnom sjetnim uspomenama i sve pobožnijim vapajima koji završavaju zatomljenim vriskom grozničava uma i ojađene duše vjernika: Spremi me, Vječni Oče, usred tvojih grudi u 96 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 96 8/3/2013 11:06:33 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 otajni dom, tamo ću snivati jer sam skršen od teške borbe sa zlom. va. Kako je manje poznata činjenica, poglavito izvan Splita, da je Vlatko Perković karijeru započeo kao glumac, ovo je poglavlje vrlo zanimljivo i vrlo poučno. Navedeni autori ocijenili su Vlatka Perkovića upravo kao kazališnog umjetnika. Te su ocjene vrlo poticajne. Npr. Nikica Kolumbić je u Telegramu od 6. siječnja 1961. ovako ocijenio ulogu Vlatka Perkovića u Cocteau-ovoj «Pisaćoj mašini», koja je izvedena na sceni Narodnog kazališta u Zadru 1969. godine: «Mladi talentirani glumac Vlatko Perković koji je interpretirao uloge dvojice blizanaca, Pascala i Maxima bez obzira na ujednačenost glumačke ekipe, izbio je ipak u prvi plan. Bez zapadanja u pretjeranosti on je uspio vrlo dobro izdiferencirati ta dva, sasvim suprotna lika». Nikica Kolumbić je uočio je vrijednost predstave «Dnevnik Ane Frank», Goodricha Hacketta koja je izvedena 1958. godine. U svome prikazu, između ostaloga je napisao: «Posebnu pažnju zaslužuje Vlatko Perković kao zaostali i dobroćudni dječak Petar. Bila je to vjerojatno jedna od najtežih uloga, koju je ovaj mladi glumac seriozno shvatio, svestrano proučio i odigrao prirodno i uživljeno». Godine 1974. Vlatko Perković je glumio Pierra u drami Ivana Sveteca «Mrtvi anđeli». Drama je izvedena u splitskom HNK-u. Anatolij Kudriavcev je u Slobodnoj Dalmaciji od 24. travnja 1974. dao je svoj teatrološki sud o ovome djela pod naslovom: «Pisac s teatarskim nervom». Između ostaloga, Kudriavcev je ocijenio i glumačku ulogu Vlatka Perkovića: «U glumačkom sastavu izrazito je dominirao Vlatko Perković (Pierre), izgradivši bogat lik u osjetljivoj dvojnosti njegove funkcije u priči i u komentaru te priče. Ako se zanemare neke njegove kliširane navike u gesti i intonaciji, moguće je govoriti o vrhunskom scenskom umijeću, o vrlo suptilnom psihološkom cizeliranju kakva su dostupna samo pravim majstorima. Bio je to jedan od najviših glumačkih dometa Vlatka Perkovića, ostvarenje kakvih za posljednjih godina gotovo nije bilo na splitskoj sceni i kakva su rijetka i na ostalim scenama, onim renominiranijima». Posljednji prikaz Vlatka Perkovića kao glumca u ovom tematskome bloku njegove monografije iz pera je Anatolija Kudriavceva. Godine 1994. Vlatko je glumio u «Duetu za jednu violinu» Toma Kempinskog, na Sceni 55 splitskoga HNK. Kudriavcev je ponovno visoko ocijenio Pokoj vječni i slava jednom od najpotresnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji. U dnevniku «Sam svoj dokaz» posebno mjesto pripada autorovoj intimi, njegovim bračnim i obiteljskim odnosima. Ti nam nadnevci otkrivaju predanog muža koji za svoju ženu ima samo riječi ljubavi, unatoč činjenici što su u godinama kada se javljaju i unuci, skrbnog oca koji obožava svoju djecu i strepi nad njihovim životima, člana obitelji uvijek pozitivno nastrojenog prema rodbini. Za hrvatsko-slovenske kulturne veze Bagola je učinio vrlo mnogo. Ne samo što je na hrvatski prevodio najveća imena njihove književnosti i crkvenoga života, već je s njima i osobno prijateljevao. Naročito se to odnosi na velikoga pjesnika Edvarda Kocbeka. O tom vidu Bagoline književne zauzetosti u ovoj se knjizi nalaze dragocjene obavijesti. Knjiga «Sam svoj dokaz» ima važno mjesto u lokalnoj sredini iz koje autor potječe i u kojoj je djelovao. Međutim, budući je riječ o istaknutom hrvatskom književniku, ovo je djelo i prilog našoj literaturi poglavito onoj dnevničkoga karaktera. Mnogi od političara objavljuju svoja sjećanja i svoje uspomene ali ona nemaju misaonu i literarnu dimenziju Bagolina dnevnika. Intelektualac renesansne širine «VLATKO PERKOVIĆ – ŽIVOT UMJETNOSTI», PRIREDIO FRANO BARAS, «NAKLADA BOŠKOVIĆ», SPLIT 2012. U izdanju poznate splitske izdavačke kuće «Naklada Bošković», objavljena je 2012. sjajna monografija o prof. dr. Vlatku Perkoviću, glumcu, redatelju, teatrologu, kazališnom kritičaru, dramskom piscu, romanopiscu i sveučilišnom profesoru iz Splita. Monografija je podijeljena u 6 poglavlja. U prvom poglavlju koje nosi naslov «O Vlatku Perkoviću, kritike-prikazi-osvrti-kratki ulomci iz njegovih djela» objavljeni su prilozi Mladena Berghofera, Milivoja Andrića, Nikice Kolumbića, Frane Barasa i Anatolija Kudriavce- 97 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 97 8/3/2013 11:06:33 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 njegove glumačke domete, napisavši kako je u ovoj predstavi «Najizrazitija vrijednost bila upravo gluma Vlatka Perkovića (Dr. Feldmann). Taj Perkovićev psihijatar, nastavlja Kudriavcev, pokazao se, u onim minucioznim, suptilnim prikradanjima i profinjenim pojašnjenjima, toliko glumački učinkovit da je jednostavno nemoguće sjetiti se neke slične bravure u našem glumištu. Bio je to čipkast rad izvanrednih izmjena ritma i kristalne logike značenja. Svaka riječ, svaki pokret i svaka stanka bili su ispunjeni sadržajem visokoga duhovnog dometa, i tako je to suvereno trajalo sve do trenutka odmetanja u privatno uzbuđenje lika, kada su se iznenadno pojavili simptomi artificijelnog, zanatskog grča i fingirane napetosti». Autori tekstova koji čine drugi tematski blok «Redatelj» su: Marko Vasilj, Anatolij Kudriavcev, Tonči Petrasov Marović, Petar Brečić, Vlatko Perković, Dalibor Foretić, Slobodan Šembera, Ivan Grljušić, Krešimir Nemec, Ivica Mlivončić, A. Veljić, Mirjana Škunca, G. M. , Zehra Kreho, Frano Baras, Jelena Mandić, Ivica Buljan, Ivan Cvitanović, Ante Čićo Ganza, Zvonimir Puljić, Damir Tončić, Jadranka Huljev, Stipe Drnić i Leopold Botteli. Navodimo nekoliko ocjena Perkovićevog redateljskog rada. AnatolijKudriavcev je u prikazu «Rođendana» Harolda Pintera koje je izvela drama splitskog HNK u svibnju 1975. između ostaloga napisao: «Postupak redatelja dra Vlatka Perkovića bio je utoliko ispravniji ukoliko se nije orijentirao na uspostavljanje psiholoških odnosa. Perković je zaista s uočljivim afinitetom i dosljednošću provocirao ideje pazeći da mu se nijedna od njih ne utjelovi u likovima. A tim likovima pružio je upravo onoliko karakternih obilježja i posebnih naznaka koliko je bilo dovoljno da im osigura dramsku funkciju, ali da ih psihološki ne determinira i ne ograniči na pojedinačne slučajeve (…)». Vrlo je zanimljiva polemika koja je izbila između Tončija Petrasova Marovića i Vlatka Perkovića oko izvedbe Beckettovog dijela «Svršetak igre». Na Radio Splitu 14. srpnja 1975. veliki pjesnik Petrasov Marović je negativno ocijenio ovu izvedbu. On je kazao slijedeće: «Sinoćnja predstava na našu istinsku žalost pokazala je, međutim, da nije baš sa svakim tako i što se dogodilo? Najkraće rečeno, barem po našem mišljenju, dogodilo se to da je uložen velik trud a nije polučen odgovarajući rezultat». Predbacio je Vlatku Perkoviću da je krivo pročitao Becketta: «Mislimo da je redatelj nesumnjivo glavni krivac jer nije na vrijeme uvidio svoje granice, i nije umio voditi glumce, koji su mjestimice i usprkos svemu nadvisivali sami sebe. Dok je, naime, redatelj Vlatko Perković prije koji mjesec dana Pintera sasvim pristojno doslovno napravio, Becketta ne samo da nije dosegao već ga je iznevjerio, barem se nama tako čini». Istoga dana u dnevniku radio Zagreba u 19 sati zagrebački kritičar Petar Brečić drugačije je ocijenio Perkovićevu režiju: «Atmosfera je bila Beckettovska, a scena se nalazila u vestibulu Dioklecijanove palače, omeđena visokim kružnim zidovima s otvorom visoko gore. Cijela je scena bila jedan ogromni bunar, metafora svijeta u koji su ubačena Beckettova lica. Možda ova drama nikada nije dobila adekvatniji prostor (…) Odlična predstava kao da je nastajala s devizom: Što teže-to bolje». Vlatko Perković je u Slobodnoj Dalmaciji reagirao na tekst Tončija Petrasova Marovića pod naslovom «Nešto još o ‘Svršetku igre’». Na Splitskom ljetu 1975. Vlatko Perković je režirao «Mali trg» Milana Grgića. Dalibor Foretić je ovako ocijenio njegovu režiju: «Ipak, vješto isprepletena dramska potka poslužila je redatelju Vlatku Perkoviću da sazda gledljivu predstavu. On je pronicavo ušao u svaku dramsku situaciju i temeljito je razradio, pa stoga predstava ima tempa, uspijeva gledatelja zaintrigirati i uvući ga u igru. Perković je naročito vješto i slikovito izrežirao nekoliko masovnih scena, a predstavi je dao mnogo efektniji završetak no što je to uspjelo Grgiću u tekstu: Bogalji i prosjaci što ostadoše bez svoga čudotvorca napučuju scenu, ironično pokazujući da se zlo svekolikog svijeta ne može iskupiti pojedinačnom ljudskom ljubavlju, ma koliko ona bila altruistička». Perkovićevu režiju «Malog trga» Anatolij Kudriavcev ocijenio je nadahnutom, snažnom i provokativnom. (Slobodna Dalmacija od 21. kolovoza 1976.). Istu predstavu i režiju najvišom ocjenom ocijenio je Slobodan Šembera u prikazu «Bogati plotuni Splitskog ljeta» (Start, Zagreb, 25. kolovoza 1976.). Šembera ushićeno piše: «To je predstava u kojoj su male uloge postale velike. Rijetko se kad u našem kazalištu može vidjeti tako nepogrešiva glumačka podjela kakvu je izabrao Perković u svojoj splitsko- 98 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 98 8/3/2013 11:06:33 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 zagrebačkoj ekipi … U našem teatru apsurda, koji se više njeguje po kuloarima kazališta nego na pozornici, redatelj takva talenta i takva znanja –između ostalog i učenik Otmara Kreče, a i to nešto znači-bio je dosad potpuni anonimus. Zato se događa da ga novine još nespretno krste u «Pavlović« i slično, pa neće biti zgorega da ovo ime još jednom ponovimo: Dr. Vlatko Perković. Ovo će se naime, sasvim sigurno još spominjati». Slobodan Šembera je imao dobar predosjećaj. Ime Vlatka Perkovića ne samo da se nastavilo spominjati nego je danas nezaobilazni, pa i temeljni dio hrvatske teatarske kulture i hrvatske književnosti. Vlatko Perković prihvatio se režije djela «Tragedija mozgova» čuvenog književnika Janka Polića Kamova. O njegovoj režiji pisao je i akademik Krešimir Nemec: «Tragedija mozgova prvijenac je velikoga psovača. Nastala još 1906. (kada je Janko Polić imao tek 20 godina) ta je drama najčešće označavana kao nervozan ispad, izraz mladenačke egocentričnosti i buntovnosti, ali svi će se isto tako složiti da ona za Kamovljevo dramsko stvaralaštvo ima ključno programatsko značenje. Time joj je teže i pristupiti. Redatelj dr. Vlatko Perković ponudio nam je na 23. Splitskom ljetu u ambijentu Dioklecijanovih podruma, jedno novo viđenje Kamova. To je, u stvari, scenska praizvedba ‘Tragedije mozgova’, ako zanemarimo učeničku produkciju državne glumačke škole iz 1928. (izvođenje ‘Tragedije mozgova’ 1956. U Narodnom kazalištu u Rijeci bilo je koncertno). Dva su momenta karakteristična za Perkovićev pristup : S jedne strane akcentiranje socijalnih momenata, a s druge pokušaj desimboliziranja mutnih Kamovljevih simbola. Tako smo dobili dramu koja je istovremeno i tragedija eruptivne, demonske mladosti, ali i snažan dijalog s vremenom». Visoku ocjenu Perkovićeve režije Kamovljeve drame dao je u više navrata i Anatolij Kudriavcev. Stavljanje na scenu Kamovljevog djela «Tragedije mozgova» izazvalo je negativnu reakciju splitskih komunista. Ivica Mlivončić o tome piše u članku «Savez komunista idejni pokretač stvaralačkih tokova kulture, Slobodna Dalmacija od 27. prosinca 1977.godine. U članku se autor osvrće na raspravu i zaključke sa sjednice Općinske konferencije SKH u Splitu, održane 26. prosinca 1977. godine. Što su splitski komunisti na ovoj konferenciji utvrdili danas ima povijesnu vrijednost kao svjedočenje zlobne ideološke isključivosti. A utvrdili su slijedeće: «Kultura je trajan i bitan činilac revolucionarnog preobražaja socijalističkog samoupravnog društva, a Savez komunista potiče i idejno povezuje sve stvaralačke inicijative u oblasti kulture-naglasio je na početku svog uvodnog izlaganja mr. Branko Tolić, predsjednik Općinske konferencije SKH u Splitu. – U našoj kulturi potrebno je permanentno poklanjati posebnu pažnju razvoju Marksističke misli i kritike. Novi prodori u stvaralaštvu i realiziranje politike SK u kulturi nerijetko nailaze na otvorene ili prikrivene otpore. Takvi su otpori ponekad veoma čvrsti i organizirani». U nastavku slijedi kritika splitskog ljeta. «Prihvaćanjem smisla i suštine političke kritike na neke sadržaje posljednjega Splitskog ljeta u dijelu njegova programa, treba istodobno ocijeniti da je uvrštavanjem Šoljanova komada ‘Romanca o tri ljubavi’ selektor dramskog programa učinio ustupak nacionalističkim i opozicionim snagama iz izvjesnih književnih krugova. Nije problem u samom uvrštavanju teksta, iako su od stručne kritike i njegove književne vrijednosti stavljene pod znak pitanja, te ocijenjene kao neadekvatne za rang ovakve kulturne priredbe, već ono što se time htjelo postići. Unatoč ispod prosječnosti Šoljanova teksta redatelj je u izjavama tvrdio da se radi o ‘jednom od najljepših djela koja su se poslije rata pojavila na našim pozornicama u Hrvatskoj’. Djelo je trebalo glorificirati zbog autora koji je nedavno u časopisu Pitanja objavio antikomunistički pamflet. Politička poanta u ustupcima nije bila samo u uvrštavanju jednog, u suštini idejno neutralnog teksta, već u političkoj maksimi izraženoj u ‘tragediji mozgova’ Janka Poliča Kamova, upozorio je Branko Tolić. Tu je dorađena i režirana politička poruka za potvrdu Šoljanove teze iz časopisa Pitanja, da u ovoj zemlji mediokriteti uništavaju talente (…) Iznoseći negativne pojave u splitskoj kulturi, mr. Branko Tolić je spomenuo i primjer objavljivanja pjesme Stjepana Miovića Kočana iz Zagreba u kulturnoj rubrici Nedjeljne Dalmacije prošle godine. U toj navodnoj pjesmi grubo je napadnut Miroslav Krleža. Taj veliki promašaj analizirao je kolegij redakcije i rubrika ‘Pjesnik bira pjesnika’ je ukinuta , ali to nipošto nije predstavljalo pra99 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 99 8/3/2013 11:06:33 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 vo rješenje, već uređivanje s čvršćim idejno-političkim kriterijima. (…). B. Tolić je uputio kritiku određenom broju komunista u Hrvatskom narodnom kazalištu koji su podržali neprihvatljive inicijative i pritiske sudjelujući i podržavajući inicijative za pisanje pisma republičkom partijskom rukovodstvu u kojem se neosnovano sumnja u napore koji se čine na obnovi zgrade i poziva se na ostavke rukovodećih ljudi u općini prozivajući ih politički i čak krivično. (…). Svoja razmišljanja i prijedloge u diskusiji iznosili su M. Kuzmić, mr. N. Jaman, T. Sahoj, P. Šitin, M. Kazinoti, V. Protić, J. Ćale, S. Bombardelli, V. Viđak, J. Smodlaka, J. Franičević Pločar, Lj. Popović, M. Ćurin i S. Komnenović». Ovakva kritika bila je u to vrijeme vrlo opasna jer je nakon nje slijedilo udaljavanje imenovanih i prozvanih kulturnih djelatnika iz javnog života, pa čak i njihovo sudsko procesuiranje. Vlatko Perković našao se u politički vrlo opasnoj situaciji. Danas možemo pitati se gdje su akteri ovakvih nasilja u kulturi danas? Godine 1981. Vlatko Perković prihvati se režije drame «Antigona, kraljica u Tebi» Tončija Petrasova Marovića u Splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Anatolij Kudriavcev dao je slijedeću ocjenu drame i redatelja: «Dogodilo se da je i predstava bila na doličnom nivou. Redatelj dr. Vlatko Perković pokazao je naročit afinitet prema kontekstima drame, naglasivši ih i izvukavši ih na površinu pojedinim scenskim postupcima fine razložitosti. Razradivši dinamiku rasta, opskrbivši radnju scenskim znacima te ne dozvolivši motivima da mu se rasplinjuju u isprazne prolaznosti, on je izgradi o sustav markacija i aluzija koje su predstavu nabili gustim slojem provokacija». Perkovićevu režiju drame «Antigona, kraljica u Tebi» A. Veljić je nazvao «čudom u Splitu» (Studio, Zagreb, 25. travnja 1981.). Dr. Vlatko Perković prihvatio se režije i Shakespeareova «Hamleta». Premijera je održana u Splitskom HNK 21. siječnja 1994., s pokojnim Antom Čedom Martinićem u naslovnoj ulozi. Vlatkova je režija izazvala, kako piše Frano Baras, «mnoge prijepore, od kritičkih osporavanja njene vrijednosti do oduševljenih pohvala i snažnih aplauza». Treće poglavlje u monografiji «Vlatko Perković život u umjetnosti» posvećeno je autoru kao teatrologu i kazališnom kritičaru. Ovaj odlomak čine prilozi čiji su autori Nikola Batušić, Nedjeljko Fabrio, Sanja Nikčević, Boris B. Hrovat, Luko Paljetak, Mario Mimica, Igor Mrduljaš, Ivica Luetić, Marija Grgičević, Ivana Burđelez, Viktorija Franić Tomić, Siniša Kekez, Darko Gašparović i Ivan Bošković. Akademik Nedjeljko Fabrio, koji je tada obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika, prikazao je u Vjesniku od 28. listopada 1993. knjigu Vlatka Perkovića «Manipulirano kazalište» (izdanje Književnog kruga i HNK u Splitu). Fabrijev prikaz nosi naslov «Što su činili Nušić i Bartulović». Fabrio u svome prikazu, između ostaloga, piše : «Perkovićeva knjiga, međutim, iz jednoga povijesnog razdoblja u drugo tijekom posljednjih šezdesetak godina (zaključno do kolovoza 1982.g.) otkriva, prati i dokumentira prodore mahom antihrvatskih metoda u kazališnost Splita. Kao na kakvu makabresknom skupu mračnih nakana redaju se pred nama više ili manje znane osobnosti iz javnoga života države SHS, Kraljevine Jugoslavije i socijalističke poratne društveno-političke stvarnosti, pletući oko tobože nevažnih i prolaznih repertoarnih predstava što se iz večeri u večer nižu na splitskoj pozornici (koja život znači) napetu , dramatičnu i zakulisnu igru jasnoga cilja». Akademik Fabrio je ocjenjujući navedenu Perkovićevu knjigu ispravno zaključio: «Ova i ovakva u nas do sada javno neprakticirana problematika zahtijevala bi cijeli jedan simpozij, jer analiza što se ovdje postavlja (ma koliko osobna bila polemički intonirana) uistinu je, pogotovo kad je riječ o otkrićima na kojima se temelji , ‘ne samo intrigantna, nego i mjestimice šokantna’. (Nikola Batušić)». Najznačajnija suvremena hrvatska teatrologinja, Sanja Nikčević, u svojoj knjizi «Kazališta kritika ili neizbježni suputnik» (Zagreb, «Likam», 2012.) cijelo jedno veliko poglavlje posvećuje dr. Vlatku Perkoviću kao kazališnom kritičaru. Njezina ocjena je slijedeća : «Perković je kritičar vrlo jasnog estetskog profila. On se zalaže za dramsko pismo kao temelj kazališne predstave te za su-autorstvo glumca s tekstom i režijom koja ‘teži za zajedništvom sastavnica kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina’. Kazalište mora, po Perkoviću, nuditi relevantne teme i govoriti o smislu. A sve na radost publike. Onom Senkerovom linijom rečeno-kazali- 100 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 100 8/3/2013 11:06:33 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 šte mora govoriti o nečemu nekome. Perković je protiv lažne poetike, režiserima i protiv lažnog koncepta ‘nove kazališne realnosti’ , ali čak mu ni to, samo po sebi, ne bi smetalo da nije zauzelo glavnu scenu splitskog nacionalnog kazališta. Došavši na čelo kuće, Mani Gotovac je , umjesto afirmiranja vlastite vrijednosti, intenzivno nametala onaj spomenuti trend redateljske vladavine, destrukcije teksta i drugih sastavnica te pomame za drugačijim. Ne samo da je to nekritički prihvatila, a gurala u stranu ‘zastarjele koncepte’, poput poštovanja dobrog dramskog teksta, nego je otvoreno napala sve druge (publiku i kritiku), koji se s time ne slažu. Svi su proglašavani prošlostoljetnim reliktima. A pri tome je publika izlazila iz kazališta nesretna i ponižena, no ušutkana velikim sloganima o novoj umjetnosti i pozivanjem na Europu. Perković je u kritikama svjedočio što se događalo u Splitu, vrednujući predstave ne samo iz osobne estetike, nego i iz vizure grada i zemlje –njihovih kazališnih i životnih vrijednosti i dosega». Godine 2004. Boris B. Hrovat napisao je nadahnuti prikaz Perkovićeve knjige «Kvalitativne promjene kazališnog znaka» (Ogranak MH Split, Split-Zagreb 2004). Hrovat u svome prikazu naglašava: «Kad je u pitanju Vlatko Perković – književnik, redatelj, sveučilišni profesor, važno je nametnuti da je riječ o autoru koji se, naizmjence, ako je tako moguće reći, nalazi ‘s ove i one strane kazališne rampe’, multipliciranih uloga: kao dramatičar, dramaturg i redatelj s jedne strane, kao teatrolog i kritičar – s druge. Tako je njegovo promišljanje kazališta svestrano: Tu je teorijska upućenost kao nužan prethodni uvjet, a tu je i poznavanje teatarske prakse; dakle, mogućnosti, ideja i realnosti. I to je rijedak slučaj u nas, te osigurava Vlatku Perkoviću posebno mjesto». Perkovićevu knjigu «Kvalitativne promjene kazališnog znaka» ocijenio je i akademik Luko Paljetak: «‘Kvalitativne promjene kazališnog znaka’ Vlatka Perkovića kvalitetna su, promišljena i doživljena knjiga teorijskog i praktičnog iskustva vrsnog poznavatelja teatra kao kuće kroz svijeta u koji nitko ne bi trebao ući bez poštovanja i ljubavi, zato da, kada iziđe , shvati da je to kutija u još većoj kutiji koja je smještena u još veću kutiju u kugli. Ovim stručnim, posvjedočeni djelom autor Vlatko Perković pokazuje kako se može i treba misliti i gledati kazalište, pri čemu, dakako , nijedan pogled na istu stvar nikad nije isti , ni prije ni poslije gledanja». Godine 2012. Vlatko Perković je objavio vrlo značajnu, po nama i fundamentalnu knjigu «U procjepu ideologije i estetike. Hrvatska dramatika 1945.-1960». Ovo su djelo promovirali Ivana Burđelez, Viktorija Franc Tomić i Luko Paljetak. Knjigu je objavio Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku. Riječki sveučilišni profesor i teatrolog, Darko Gašparović, prikaz navedene knjige naslovio je ispravnom porukom: «Hrvatska dramatika pod idejnim nadzorom». Veliku pozornost privukla je i Perkovićeva knjiga «Kazališna mišolovka». U poglavlju «Dramski pisac» svojim prilozima sudjeluju Igor Mandić, Helena Peričić, Anatolij Kudriavcev, Jasen Boko, Darko Lukić, Sanja Nikčević, Ivan Juroš, Nedjeljko Fabrio, Siniša Vuković, Ivica Luetić, Igor Mrduljaš i Ljubica Anđelković. U ovom poglavlju preneseni su ulomci iz djela Vlatka Perkovića «Ucjena»; «Tri drame» ; «Tomislav hrvatski kralj». Za ovu posljednju dramu Igor Mrduljaš je napisao kako je to «Ukoričena drama povijesti». Kao književnik i povjesničar usuđujem se napisati kako je riječ o važnome djelu koje osvjetljava hrvatsku povijest kroz sjajan dijalog kralja Tomislava i biskupa Grgura Ninskog. U tekstu svoje kritike Mrduljaš ističe: «Vlatko Perković redatelj je, teatrolog, profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji i književnik. Doktorirao je na Karlovom sveučilištu u Pragu. Objavio je 6 knjiga i studija o suvremenom kazalištu među kojima s osobitom važnošću za hrvatsko glumište izdvaja ‘Manipulirano kazalište’ (1993). Tiskano mu je i izvedeno pet drama i jedan roman». Dr. Vlatko Perković je i istaknuti prozni pisac. Veliku pozornost javnosti izazvao je njegov roman : „Ja, DonnaGall ili Čekajući Cesaria”. O tome su romanu govorili i pisali Frano Baras, Brigite Kleid, Ante Stamać, Anđelko Novaković, Živan Filipi, KlausDetlefOlof, Tomislav Marijan Bilosnić, DartkoGašparović, Mladen Medar, Ilija Manenica, Ljubica Anđelković i Marija Grgičević. ŽivanFilippi u predgovoru ovome romanu ističe da je njegov autor izvrstan romanopisac, i nastavlja:”Roman Vlatka Perkovića Ja, DonnaGall ili Čekajući Cesaria” nije samo na tragu postmoderne književnosti već je u samom njezinom središtu jer je usvojio kako tematiku tako i metodologiju suvremenog književnog 101 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 101 8/3/2013 11:06:33 AM Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje 92-102 postupka opisujući suptilno psihičko sazrijevanje jedne mlade žene u konkretnoj kazališnoj sredini suvremene Hrvatske”. Tomislav Marijan Bilosnić je navedeni roman nazvao „feminističkom Šeherezadom”. Marija Grgičević je prikazujući navedeni roman ustvrdila: „Pornografski krimić? Travestirani filozofirajući esej? Teatar tjelesnosti? Pogled u psiholabirint ženskog sazrijevanja? Parafraziranje trendova ženskog pisma? Kritika društva u ime mladih? Virtuozno vježbanje snobizma? Sve bi se to i od svega toga i još od mnogo čega ponešto dalo naći u prvom romanu splitskog ex-glumca, poznatog kazališnog redatelja i kritičara, doktora teatrologije, autora knjiga, teatroloških studija i eseja, Vlatka Perkovića. Monografija Vlatko Perković –Život u umjetnosti, grafički i tehnički predstavlja divot-izdanje. Otisnuta je na vrlo kvalitetnom bezdrvnom papiru u enciklopedijskom formatu. Sadrži mnogo foto-dokumentarne građe te preslika novinskih članaka i kritika. Na kraju knjige priloženo je obilje fotografija iz Perkovićeve obiteljske pismohrane. Na kraju knjige kao njezin završetak nalazi se ulomak iz dnevnika koji je vodio za književni tjednik „Hrvatsko slovo” od 26.09.-02-10-2011. Godine. Nakon toga slijedi popis režija Vlatka Perkovića, te bibliografija njegovih knjiga, književnih djela, književnih priloga u raznim časopisima, te rasprava i članaka u časopisima i zbornicima, zatim popis njegovih eseja i napisa u tjednom i dnevnom tisku, bibliografija članaka u kazališnim programima, kazalište kritike tiskane u „Hrvatskom slovu”, „Vijencu” te u elektronskim novinama „Kulica.eu”. U ovom bloku bibliografski je notiran Perkovićev priređivački rad u časopisima, njegova prevodilačka djelatnost, adaptacije književnih djela, dramatizacije, njegov scenarij, te izvedbe autorskih dramskih djela. Sve ovo priredio je Frano Baras, a treba istaći kao je riječ o vrlo zahtjevnom i obimnom poslu. Monografije poput ove rijetke su u našoj kulturnoj javnosti. Stoga moramo istaći kako je ovo djelo vrlo važno za hrvatsku kulturu i može služiti kao obrazac ili kao uzor za stvaranje i objavljivanje o drugim velikim zaslužnim autorima naše kulture. Vlatko Perković je svojim bogatim životom, intelektualnom znatiželjom i svojim opusom u kojem nikada nije izdao etičke i nacionalne ideale zaslužio ovakvu monografiju. Treba odati priznanje i nakladi „Bošković” kao važnoj izdavačkoj kući koja se pokazala kadrom grafički i tehnički izdati ovakvo djelo i staviti ga pred hrvatsku javnost. Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 6 102 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 102 8/3/2013 11:06:34 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) 103-116 Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) STEVAN MAČKOVIĆ UVOD, POLOŽAJ BUNJEVACA – Jesen 1918. godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske pa tako i za bačke Bunjevce. Tada sprovedena promjena imperiuma, nakon velikog rata, dovešće ih u potpuno novu situaciju koja ih je vodila da uđu u jugoslavensku državnu tvorevinu. Pošto nacionalno sazrijevanje i osvještenje pripadnika bunjevačkog etnikuma, i pored nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijeloga razdoblja Monarhije nije bilo dovršeno – to će, uz druge čimbenike, pridonijeti da Bunjevci dočekaju prijelomne trenutke ulaska u novu državnu zajednicu uglavnom nespremni, sudjelujući u ovim događanjima mahom uljuljkani floskulama o «slavenskom» ujedinjenju. Vrlo brzo su postali svjesni da su se našli se u državi u kojoj Srbi nastupaju kao ratni pobjednici kojima pripada slava ali i ratni plijen. To su u prvome redu bile upravo teritorije odcjepljenje od Monarhije, u ovome slučaju – Bačka. Tako će i Bunjevcima u najvećoj mjeri potonju sudbinu određivati upravo država, njena ideologija i praksa. Organi i tijela vlasti na lokalnoj razini, bili su sigurni stupovi na kojima je ona gradila svoju poziciju. Sasvim je razumljivo sa stanovišta beogradskih vlastodržaca što su u Subotici tražili i nalazili svoje eksponente i zastupnike u prvom redu među Bunjevcima kao dominantnom slavenskom većinom pučanstva. To se najjasnije očituje po onima koji su obavljali funkcije prvoga čovjeka grada, s titulom gradonačelnika do 1934. a potom predsjednika općine. U tom čitavom kratkom periodu međuraća od 23 godine, od ukupno 16 mandata koje su vršile 14 ličnosti, bilo je 9 Bunjevaca u 11 mandata1. 1 U dva navrata radonačelnici su bili dr. Andrija Pletikosić i Alba Čurčić Malagurski. Zadani okvir unutar kojega su se mogla kretati njihova društveno-politička zanimanja u čitavom međuraću – bio je u rasponu od prorežimski zasnovane ideologije naglašenog nacionalnog jedinstva, pače državnog unitarizma, kasnijeg oličenog u integralnom jugoslavenstvu, s pozicija sa kojih se bespogovorno negiralo hrvatstvo Bunjevaca – do snažno izgrađenih oporbenih stajališta koja su polazište i uporište prepoznavala u federalizmu kao načelu državnog uređenja, zalažući se, sukladno tomu, za jače isticanje hrvatstva. Mnogi postupci nove državne uprave i mjere prorežimske promidžbe, odbojno su djelovali na veći dio običnog bunjevačkog puka, a njihovi su politički vođi upravo na tom polju pronalazili uspješno tlo za profiliranje politike koja je njegovala otklon prema Beogradu. Nakon kratkotrajnog perioda olakšanja dolaskom mira, Bunjevci koji su poslužili kao tas na strani etničke prevage slavenskog stanovništva na novoj graničnoj liniji, susretali su se sa svakim novim danom sa djelovanjem oslobodilaca koje ih nije dovoljno uvažavalo. To će ubrzo kod njih dovesti do reakcije koja je ih podijelila na dva suprotstavljena pola. Jednoga, koji je na polju nacionalnog osvješćivanja i samopotvrđivanja smatrao da su Bunjevci dio hrvatskog naroda, te se i na političkom planu borio u oporbenim redovima, i drugoga, koji je stajao na stanovištu da su im Srbi bliži - time negirajući hrvatstvo Bunjevaca. Ta skupina je mahom bila predvođena djelatnicima koji su izvlačili pogodnosti za sebe od bliskosti sa beogradskim režimom, dok ih je on koristio za svoje ciljeve u obračunu sa protivnicima. Između njih nalazila se velika skupina Bunjevaca koji nisu uzimali aktivnijeg učešća u društvenom-političkom životu Subotice, suo103 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 103 8/3/2013 11:06:34 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) čavajući se sa izazovima svakodnevice. Raznorodni i široki utjecaji, pritisci, kojima je država djelovala na novozauzetom teritoriju, pa tako i u Subotici, ostavili su duboke posljedice na proces nacionalnog sazrijevanja Bunjevaca. Tome je svakako pridonio i onaj dio bunjevačke elite koji je obavljajući najviše funkcije vlasti radio i djelovao po nalogu iz Beograda. Dok je običan bunjevački puk je u njima video svoje predstavnike, oni su ipak bili više marionete u rukama centralnih vlasti, štiteći svoj osobni, pa zatim stranački politički interes a time i često radeći protiv pravih interesa lokalnog stanovništva. U Subotici se činilo da nacionalne zajednice Mađara, Bunjevca, Srba, Nijemca, Židova žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže okvire. U svakodnevnom, običnom životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu javnog, kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni. To i nije bilo čudno, s obzirom da dominantna državna ideologija toga doba, nastupajući u pobjedničkom naletu, u prvom teži da nacionalizira, u konačnici – posrbi čitav društveni život na ovim prostorima. Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih stremljenja, (na primjer: po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja, visjeli su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države!) takva praksa u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado prihvaćali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i ujedinjavao. Nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja, pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga nisu bili pošteđeni na Bunjevci, odnosno da su oni bili usmjereni na sve katolike, a u drugom na one koji se služe latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora na plebaniji crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje crkvenih kipova na javnim mjestima, za dvije godine 3 puta je srušen kip Sv. Ivana od Nepomuka na beogradskom putu2. Slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici, nisu bili samo sporadični; već prije sustavni. 2 Subotičke novine, 23.7.1921. 103-116 Državnu politiku, ideologiju i praksu u Vojvodini, koja je dubinski prožeta nacionalizmom kritizirao je i teorijski obrazlagao profesor na subotičkom Pravnom fakultetu dr. Mirko Kosić3: «Veliki vojni uspesi, ogromne žrtve, gubitak najboljih ljudi, nadiranje i penjanje u vojnoj i političkoj hijerarhiji mnogih loših, nedoučenih i nedostojnih, te opšte posledice dugih ratovanja pomerili su ravnotežu srpskog nacionalnog duha.» Tako dalje on ističe: «‘Nacionalizmu’ je data oduška u centralizovanju, u odricanju od Krfske Deklaracije, u posrbljivanju Bunjevaca, u batinanju republikanskih Hrvata, u jakobinskom terorisanju slobode mišljenja i ispovedanja… Nekoliko dobro organizovanih klika bezobzirnih eksploatatora narodne države dočepalo je državni aparat u svoje ruke i stara se da ga ne ispusti. Sve što je pohlepljivo, sve što je slabo i bedno moralo ime je prići …» Nastavlja: «Sve što je poluanalfabeta i sve što je levantijski nevaspitano dokazuje kako je glavno održati državu onakovu kakove je (pa i ‘poštovati’ je!), da je autonomija i federalizam put k rasulu i nekulturnosti (n.pr. Sjedinjene države, Švajcarska …) a centralizam čvrsta brana opstanka (n.pr. predratna Ugarska, Rusija …). Balkanski Srbi znaju za autonomije kao prelaz ka konačnom otcepljenje, to su naučili u Otomanskoj Imperiji. Istakao je i da bi centralizam bio manje štetan da …nije onog ogromnog broja kulturno veoma sirovih, socijalno nepogodnih i moralno podozrivih individua u tzv. srpskoj inteligenciji, naročito u pojedinim granama državne uprave (policija, carina). Zaključuje kako loše odzvanja i vječito podvikivanje: «Mi smo vas oslobodili!» 3 Dr. Mirko Kosić (Velika Kikinda, 27.03.1892.Lugano, 1956 ) je najznačajniji srpski sociolog između dva svjetska rata. Predavao na subotičkom Pravnom fakultetu do 1931. godine. Prvi je cjelovito obrazložio najvažnija epistemološka pitanja sociološkog metoda, oslanjajući se na Maksa Vebera a potom i na osnovna načela Dirkemovog pozitivističkog metoda. Pisac je prvog udžbenika sociologije u Srbiji Uvod u opštu sociologiju i osnivač prvog sociološkog časopisa Društveni život. Za vreme Drugog svjetskog rata bio je zamjenik guvernera Srpske narodne banke i jedan od vodećih Nedićevih finansijskih stručnjaka. Zbog toga je morao zauvijek da napusti Srbiju. Posle rata živeo je u emigraciji u Švicarskoj. Umro je u Luganu 1956. Citirani dijelovi su iz članka Naš nacionalizam i kultura, Društveni život, socijalno-naučni časopis, knj. 3, Beograd 1921, str. 243-248. U potpisu redakcija (urednik dr. Mirko Kosić) 104 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 104 8/3/2013 11:06:34 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u lokalnom nacionalnom tisku polovicom dvadesetih godina nalazimo da se u Subotici nalazi oko 10 000 tzv. kuferaša, kako ovde zovu državne činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva naše zemlje... Ta kombinacija državne politike uz pretjerani nacionalni ponos, koji je pokatkada prerastao u patos, a kojim je zračio osloboditeljski srpski nacionalni korpus i u Subotici, dovodila je i izazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada vladajućeg naroda, ali naravno i drugih. Isto tako, manjinci su bili izloženi permanentnom pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija jugoslovenskih nacionalista4 (ORJUNA) koje je predstavljala najznačajniju organizaciju za nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike manjina i njihove ustanove ili skupove. Židovi, često nazivani judeomađarima, žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa gdje su oni bili ugrožavani i u običnom životu. Prvih godina u novoj državnoj zajednici, traje i u Subotici neka vrsta privikavanja na novi režim, zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu praksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti i novi ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i na obične ljudske, susjedske i druge kontakte. Mada je na planu gradske uprave i još više administracije mnogo toga nastavilo da se obavlja po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak bili potpuno drugačiji. A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona. To često, ne samo na razini prava, stvara komplicirane i zamršene situacije. Politički život i njegov utjecaj je bio izuzetno značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao 4 Tako u Hirlap-a od 5.6.1923. čitamo da se u Prokeš palati osnovala ORJUN-a. Na čelu su joj bili: Gorča Didanović kao predsjednik, članovi Aleksandar Pendžić, Sava Kolarski... 103-116 sva građanska prava. Neslavenskim manjinama, Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i bivale su do 1923. onemogućivane da glasuju. One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom5. I nakon Trianona, provijavala je manje ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti granica, koja je podgrijevala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane. U 1920. su donesene odluke gradskih vlasti radi promjene mađarskih imena i naziva ulica6. Naredne godine izvršeno je novo numeriranje kuća i ulica.7 I u kasnijim godinama nastavljeno je sa promjenama imena okolnih naselja.8 Krajnji cilj tada vođene politike beogradskog režima bio je približavanje Bunjevcima i njihovo postepeno utapanje u Srbe s ciljem jačanja fronta prema Mađarima i iredentističkim porukama koje su dopirale iz Budimpešte. I pored toga što administracija Bunjevce u nekim slučajevima statistički svrstava u kategoriju katoličkih Srba, ipak je bio zanemariv broj onih koji su se tako javno izjašnjavali. Nešto više uspjeha požnjela je blaža i lukavije vođena akcija – prema kojoj je Bunjevce trebalo poticati da se odluče za uporabu svoga regionalnog imena i identiteta, kako bi se na taj način što više udaljili od svog prepoznavanja u hrvatstvu. Ili, riječima Petra Pekića: Isticanje Hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato da gaze po njemu. S druge strane, znatno slabija, prema uloženim sredstvima, a i samom činjenicom da je Bačka u administrativnoj podjeli bila podre5 Na mjesto otpuštenih dolazili su mahom slabije kvalificirani činovnici, ali nacionalno i politički podobni. 6 Celokupna popis novih i starih imena dat u knjižici: Đorđe Popović Munjatović, Subotica 1922., Subotica 1922. 7 HAS, F:47. XVI 41/1922. Poslove je obavila firma Hercog i Glas. 8 HAS, F:47. Gradonačelnički ured 88/1927. Popis 33 imena naselja pre i nakon rata. 105 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 105 8/3/2013 11:06:34 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) đena upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom dvadesetih godina i broj onih Bunjevaca koji su manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput vrha ledenog brijega. Prosvjetna politika, baš kao i u doba Monarhije, bila je među snažnijim polugama centralizirane države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti, te lokalnu osebujnost, šireći državni jezik, kultove srpskih svetitelja i kraljevske kuće. U tom ozračju bunjevačka djeca, poglavito ona na nižim stupnjevima izobrazbe, bila su pod velikim asimilatornim pritiscima. Mali dio njih je nastavljao srednje ili stručne škole, a još manji dospijevao je do visokih škola. Unatoč tomu, podatak da se mladež na studije ogromnom većinom zapućuje u Zagreb, a ne u Beograd, svjedoči o pokušajima otklona i predstavlja bjelodanu reakciju na takvu praksu, te svjedoči o putovima i uzorima kojima se težilo u profiliranju mladih naraštaja. Bunjevci su u međuratnom periodu imali izuzetno mali broj visoko školovanih predstavnika – intelektualaca. Tako njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, liječnika, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila 10%. Pored toga, odnos beogradskih, središnjih vlasti prema Zagrebu, odnosno prema političkim inicijativama koje su dolazile odatle, generalno nazivanim hrvatsko pitanje, bitno će se prelamati i odražavati i na Bunjevce. Pored Radićeve političke organizacije Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja će u nekim trenutcima poprimati i karakteristike pravog nacionalnog fronta, nastupajući kao najsnažnija oporba Beogradu, katolička Crkva je zauzimala izuzetno važno mjesto okupljajući i imajući direktnog utjecaja na ogromni dio hrvatske nacije. Ona je razvijala i u novostvorenim uvjetima nastavila da provoditi strategiju djelovanja u širem društvenom kontekstu. Ustav iz 1921. godine nametnuo je laicizaciju društva, ograničio mogućnosti za djelovanje Crkvi i preuzeo nadzor nad vjeroispovijednim školama. Pokazaće se da strah od srpsko pravoslavne hegemonije nije bio neopravdan Na jednoj su strani kao poluge za prosrpsku liniju služile državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom, 103-116 policijom i drugim javnim službama a za hrvatsku akciju među Bunjevcima, stajale su kao centralna središta i polazišta – Crkva, sa svojim strukturama i organizacijama, kulturna društva i udruge, političke partije, lokalni tisak s prohrvatskim opredjeljenjem, ali i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata. GRAD – Od samih početaka povarošivanja, izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII. stoljeća, Suboticu kao administracijsko-upravnu cjelinu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu malte ne sve do danas. Tako se može istaći da se prostire na velikoj površini, da užem gradu gravitiraju okolna naselja i salaši a to sa sobom povlači i vrlo specifičan teritorijalni raspored populacije. U 1925. godini, približno polovina se nalazila u užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga polovina po okolnim mjestima i salašima, sa osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. Suboticu ili kako je glasio zvanični naziv – Slobodni kraljevski grad Suboticu (Szabad királyi város), od dobivanja tog statusa 1779. pa i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma, kao političko - administrativno područje činili su teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim pustarama – naseljima (vanjski grad). Ona je zauzimala površinu od ukupno 974,5 km². Prema podacima gradskog inženjera Koste Petrovića iz publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500, a na Pustarama oko 40 000. Nalazimo podatke da je atar grada 1914. godine iznosio 169 192 jutara i 334 hvati, od toga 118 883 jutara i 881 hvati oranica, a 1918. se smanjio na 116 928 jutara, od toga 9686 jutara i 1105 hvati oranica9. Grad je imao u svom posjedu i davao u zakup zemlju. O važnosti tog načina finasiranja gradske blagajne kojim se pravdalo i relativno zaostajanje, govorilo se i u dopisu Ministarstvu 1925. godine: Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći dio svoga imanja, i to: a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj 16 884 kat. jutara, 9 Narodne novine, 12.2.1928. 106 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 106 8/3/2013 11:06:34 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) b) agrarnom reformom oduzeto je 11 163 kat. jutara Dakle Subotica izgubila je 28 047 kat. jutara10 U cjelini mora se govoriti o relativnoj zaostalosti u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je samo reći da Subotica u čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu mrežu, snabdijevanje je vršeno sa javnih (arteških ili dubinskih) i privatnih bunara, kanalizacija je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina putova je bila bez kamenog kolovoza (kaldrme) ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. ljetni putovi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra grada11. Samo je dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao sliku i utisak grada, tu su bile koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani. Već samo nekoliko blokova dalje od tog blještavog reprezentativnog dijela bile su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture, sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvjetljenja. Možda i u tim činjenicama treba tražiti i korijene u to doba raširenog označavanja Subotice kao najvećeg sela u Europi. A ona je zaista bila velika po površini, toliko da bi se po pokazateljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti tri puta više stanovnika. Jeste da se i ogromna većina stanovništva bavila poljoprivredom, ali Subotica nikako nije bila – selo. Prije bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve ono što karakterizira gradove, počevši od materijalne osnove, privrede, ekonomije, poljoprivrede, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih 10 HAS, F: 047. XV 255/1925. Na dopis Ministarstva za agrarnu reformu Senat upućuje predstavku objašnjavajuću spremnost na kooperativnostali ih mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer je to interes opštine Subotica. 11 Inž. Kosta Petrović predlagao je 1925. godine u 5 točaka plan za rješavanje komunalnih problema: 1. izgradnja vanjskih puteva, 2. kaldmrisanje ulica u gradu 3. izgradnja vodovoda i kanalizacije 4. izgradnja moderne klaonice 5. izgradnja pozorišta. HAS, F:47. Gr. 1891/1925 103-116 pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete; fakulteta, škola, kazališta ... Ipak, zadržavala je usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se koncentriralo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili nama bližeg Novog Sada, koji su unijeli u novu državu slične ili znatno manje demografske potencijale, razvijali su se mnogo brže i uspješnije od Subotice12. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu su bili njen pogranični položaj, demografska dominacija mađarskog i bunjevačkog stanovništva, njen dominantno poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slavenskog građanskog sloja. STANOVNIŠTVO – Nacionalni sastav stanovništva Subotice je bio vrlo heterogen. Kao izvori utvrđivanje stanja moraju da se koriste popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene ideologije, nisu dovoljno pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao rubriku za nacionalnost, već samo za materinji jezik i religijsku pripadnost. Podaci o etničkoj strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podacima o materinjem jeziku. Pored svega može se tvrditi da je Subotica bila i najveći bunjevački grad, u državi a i šire. Podaci o broju Bunjevaca variraju. Pored tiskovina i drugih izvora koji su davali svoje procjene, zvanični popisi, gradskih i državnih organa, mada samo izuzetno imaju direktno izraženu rubriku – nacionalnost Bunjevac, ostaju najvjerodostojnija svjedočanstva o tom pitanju. Po zadnjem popisu stanovništva u okviru Austrougarske carevine, 1910. godine, došlo se do podatka, doduše indirektnim putem, da je Bunjevaca bilo 33 208, a Mađara 54 626, Srba 3 371, Hrvata 20, itd. – od ukupno 92 232 stanovnika13. Nakon rata, 1919. godine, za potrebe pariske 12 Taj odnos je i u godinama pred rat, s tim što je Beograd imao najveći rast stanovništva i dostigao broj od oko 240 000, Zagreb - 186 000 stanovnika, dok je Subotica zabilježila minimalni prirast i tek prešla brojku od 100 000. 13 Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja 1918-1921 godine, Subotica 1966, str. 8 107 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 107 8/3/2013 11:06:34 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) mirovne konferencije, u cilju podastiranja dokaza o etničkoj prevlasti slavenskog elementa, subotičke gradske vlasti su obavile lokalni popis i poslale sljedeće podatke o stanovništvu: ukupno: – 101 286, Bunjevaca - 65 135, Srba – 8 737, Mađara – 19 870.14 Tako velika razlika – povećanje broja Bunjevaca i Srba, objašnjiva je samom činjenicom pod kakvim su društveno političkim uvjetima vršeni popisi. Raniji, u klimi mađarizacije a drugi u vrijeme oslobađanja i bujanja južnoslavenske nacionalne svijesti. Veliki broj dotadašnjih «Mađara» dobio je tada priliku izjasniti se kao Bunjevac ili Srbin, što su masovno i koristili. SUMARNI REZULTATI POPISA 103-116 na. Gradonačelnik je predsjedavao i vodio rad gradskog vijeća. I u novoj državi zadržalo se ustrojstvo gradske administracije koja se sastojala 13 odjeljenja i svih gradu podređenih institucija ( Gradska knjižnica, Muzička škola, Vatrogasci, Gradsko Redarstvo, Katastar ...), sa ukupno nekoliko stotina službenika (godine 1924. bilo ih je 516 ) nalazio se gradonačelnik. Kao organ centralne vlasti zadržala se u funkcija Velikog župana. Taj položaj je postojao od 1918. do 1931. godine, kada stvaranjem Banovina Subotica dolazi pod upravu Dunavske banovine u Novom Sadu16. Kao odraz vlada u Beogradu, smjenjivani su i subotički lokalni funkcionari. Na te funkcije se dolazilo imenovanjima17 od strane centralnih Narodnost/ materinski jezik Gradski popis 1919. Državni popis 1921. Mađara 19 870 Srba Bunjevaca Hrvata Njemaca Židova Srpskohrvatski jezik materinski muških ženskih domaćinstava ukupno 8 737 65 135 4 251 3 293 71 0851 101 286 * izvedeni podaci ** po podacima gradskih vlasti u 1934.15 To su bili osnovni okviri grada Subotice kojim je trebalo da upravlja svaki gradonačelnik. VLAST U GRADU – Slobodni kraljevski grad Subotica, po statusu u rangu županije, na čelu je imao gradonačelnika pored velikog župa14 HAS, F:47, I 22/1919 15 HAS, F:275.51/1934 Državni popis 1931. 27 561* 41 401* 39 108** 10 054* 44 892** 900* 2 349* 2 865* 3 739* 53 835 48 703 51 355 24 466 po pretpo konač- 100 058 hodnim nim rezul- 102 133** rezultatima tatima 70 737 60 699 vlasti. Samo one lokalne političke opcije koje su imale većinu u državnom parlamentu, mogle su očekivati kandidaturu svojih ljudi na vodeća mjesta. U razdoblju do 6. 1. 1929. i uvođenja monarho-diktature, te ukidanja parlamentarizma, zemljom su ponajviše upravljale Narodna 16 S formiranjem sreza subotičkog 1934. između grada i državnih vlasti stajao je sreski načelnik. 17 Ponekada je od imenovanja do preuzimanja dužnosti proteklo određeno vreme. Sve je zavisilo od trenutne političke situacije. 108 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 108 8/3/2013 11:06:35 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) radikalna (NRS) i Demokratska stranka (DS), pa u skladu s tim, preko svojih ljudi i Suboticom. Zanimljivost je da se ni jedna vlada nije održala pune 4 godine, koliko je iznosio mandat. Kakva je bila uloga i udio subotičkih gradonačelnika u životu Subotice? O čemu je to sam grad mogao da odlučuje, koliko je usmjeravao i planirao pravce svoga razvoja? Uloga gradskih vlasti i gradonačelnika, bila je ograničena samim malim kompetencijama koje su bile u njihovoj nadležnosti. Kruti centralizam, koji je bio linija vodilja zacrtana i sprovođena, od vidovdanskog ustava do državnog sloma, onemogućavao je i gradove kao upravno teritorijalne jedinice da dođu u poziciju da samostalno rješavaju svoja životno važna pitanja. Smanjivanje djelokruga gradskih vlasti, uz suštinsko ukidanje samouprave, proces je koji je tekao u čitavom međuratnom razdoblju. Državna politika, koja je određivala i usmjeravala gospodarske, financijske, kulturno prosvjetne i druge od životne važnosti tijekove, krojila se na drugom mjestu, a grad je morao samo da se uklapa u njih. Gradonačelnici kao prvi ljudi gradske uprave imali su u svemu tome relativno malog udjela. U uvjetima kada je vlast shvatana ne samo kao kao društvena, nego i kao materijalna privilegija18 razumljivo je što su oni brinuli o svojim interesima često više nego o širim gradskim.19 Ograničeni uskim partijskim programima, obavezama da svojoj političkoj centrali osiguraju što veći broj glasača, rijetko su imali mogućnosti da gledaju na dobrobit svih građana Subotice. Nepostojanje neposrednog izbornog sistema na lokalnom nivou, oslobađao ih je tereta provjere izborne volje sugrađana. Bilo je dovoljno biti u milosti vladajuće garniture pa ishodovati imenovanje. Time su gradonačelnici vezani za beogradske centrale, bili sviše politički činovnici nego što su se pokazali kao pravi zastupnici Bunjevaca i ostalih građana Subotice. 18 Todor Stojkov, Unutrašnji i spoljašnji faktori u razvitku Jugoslavije 1918-1941. godine, Zbornik za istoriju, 28, Novi Sad 1983, str. 117. 19 Afere o tome bile su zahvalne teme za lokalni tisak. Svaka ih je tiskovina sa svojih stanovišta obrađivala. 103-116 Ulaskom u novu južnoslavensku državu i za Suboticu započinje jedan novi povijesni period. I pored nove državne, ideološke i političke klime, u Vojvodini će se, u organizaciji vlasti, još dugo upotrebljavati neki obrasci iz starog administrativnog i pravnog sistema Monarhije. Sustav organizacije vlasti prošao je kroz četiri perioda. Prvi je ... prelazni period, nastao u procesu raspadanja Austro-Ugarske i formiranja novih država na njenim ruševinama. Traje oko mesec dana u drugoj polovini oktobra i prvoj polovini novembra 191820. Tada stare vlasti odstupaju sa položaja a nove; u prvom redu vojne a zatim i civilne, preuzimaju njihove nadležnosti. To se dešava i u Subotici gdje je posljednja sjednica gradskog Proširenog senata održana 11. studenoga. Tada je formalnu ostavku podnio razvlašteni gradonačelnik dr. Károlj Biró a komesar budimpeštanske vlade Luka Plesković položio zakletvu preuzevši dužnost gradonačelnika i velikog župana. Nepunih mjesec dana kasnije, 10. prosinca i on će kao posljednji reprezentant mađarskih vlasti mora povući s položaja21. Sa ulaskom vlaka što je prevozio trupe srpske vojske u subotičku željezničku postaju, 13. studenog, samo nekoliko časova prije potpisivanja Beogradskog ugovora o primirju, stvoren je na ovom području vrlo složen državnopravni provizorij. Prvi komandant grada, koji je 15. studenoga stavljen pod vojnu komandu, postat će pukovnik Vladislav Krupežević. On će u sporazumu sa Bunjevačko-srpskim narodnim vijećem, 18. studenoga postaviti prvu novu gradsku upravu, na čelu dr. Stipanom Matijevićem, koji će pored gradonačelničke, od 4. prosinca vršiti i funkciju velikog župana22. 20 Milenko Palić, Pregled administrativno - teritorijalnih promena u Vojvodini 1918 - 1941, Zbornik za društvene nauke, sv. 38, Novi Sad 1954, str.126, 127. 21 Pro Memoria br. 7, Subotica, maj 1989, Mirko Grlica - Vaš Geza, Subotica u Jugoslaviji. Mijo Mandić je dobio zadatak, od gradonačelnika da dr. Pleskovića obavijesti da mora da odstupi sa položaja. Kako to navodi Petar Pekić u djelu Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929. godine, Zagreb 1930, na str.231, Mandić je na opiranje Pleskovića rekao: Ako se ne udaljite, silom će vas odstraniti. 22 Dr. Stipan Matijević, odvjetnik po struci,ostao je na tom položaju do 20.5.1920.godine. Ožujka 109 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 109 8/3/2013 11:06:35 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) To je bio početak drugog perioda koji traje do 1927. godine, kada dolazi do obnavljanja, samo po formi, administrativnog sistema iz perioda Austro-Ugarske. Subotica – Slobodni kraljevski grad (Szabad királyi város), po mađarskom administrativno teritorijalnom ustrojstvu, bila je u rangu županije i imala je svog Velikog župana, državnog činovnika kojega je postavljala vlada u Budimpešti. Subotica će, zadržati taj naziv i status ali u novim državno pravnim i političkim okolnostima, on će biti sasvim formalnog karaktera. Za razliku od nekadašnjeg sustava gdje se u popunjavanju gradske skupštine, pored imovno poreznog cenzusa koristio i specifični izborni sustav23, u novim uvjetima su gradski funkcionari u gradskoj upravi – Senatu, (Gradskom načelstvu, Gradskom poglavarstvu od 1934.) počevši od gradonačelnika, zatim i svi odbornici u gradskom predstavničkom tijelu – Narodnom odboru (do 29. 8. 1919.), zatim Proširenom Senatu, Gradskom odboru (od 1929.) i Gradskom vijeću (od 1934.) imenovani od strane centralnih vlasti, odnosno Ministarstva unutrašnjih djela, a time samoupravnost slobodnih kraljevskih gradova nije poštovana u temelju24. 1919. godine od Narodne uprave u Novom Sadu, čije nadležnosti od tada prelaze na Ministarstva u Beogradu, gradonačelnik dobija dopis sa informacijama o tome, i posebnim izrazima zahvalnosti od predsjednika Narodne uprave, njemu osobno i suradnicima, na savjesnom i domoljubnom radu kojim su: ... omogućili da uspešno obavima jedan od najjačih poslova u istoriji naroda srbskog, posao odkidanja ovih bogatih pokraina Ugarske i pripajanje istih Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Historijski Arhiv Subotica (dalje HAS), F:47.1820. 23 Od 338 mesta u municipijskom odboru, polovinu su sačinjavali tzv. virilisti ili oni državljani koji na području grada plaćaju najviše državnog neposrednog poreza a u drugoj polovini oni po biračima izabrani. (postojalo je 12 izbornih okruga). HAS,F:47.1821. Radna, nedovršena verzija prijevoda na srpskohrvatski jezik statuta - Organizacioni statut opštine grada Subotice, koja nikada i nije dovršena. 24 Rezultati parlamentarnih izbora, od prvih 1921. godine pa do zadnjih 1938. godine, bili su korektivni kriterijum za proporcionalnu raspodelu mandata na lokalnom nivou-imenovanjem. Nakon izbora 1921. godine, u gradsku skupštinu, koja je imala 200 članova,kao najjače stranke ulaze, tada koalicioni partneri, Demokratska stranka sa 36 i Narodna radikalna stranka sa 31 predstavnikom. Pored zabranjene KPJ u lokalnu vlast nisu ušli ni predstavnici Hrvatske Pučke stranke, koji su odbili ponuđenih 10 mandata. 103-116 Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Skupština sa svojim tjelima, odborima i stručnim odborima imala je precizno određen delokrug25. Polje rada gradske uprave, oslikava podjela na odjeljenja: administrativno, ekonomsko, kulturno socijalno, tehničko, financijsko, odvjetništvo, fizikat, te vojni odjel i ured gradonačelnika (do 1931.); koja je sa manjim izmjenama postojala u čitavom međuratnom periodu. Predstavničko tijelo – Prošireni senat, ima različit broj članova, znatno manji nego prije rata, u 1921. godini – 200, u 1927. – 100, u 1929. – 60, a 1934. – 72. Tom broju se dodavao stanoviti broj funkcionara koji su po dužnosti bili njegovi članovi. Ukupan broj službenika je također varirao, od 516 u 1923. godini, do 340 početkom 1934. godine. Treba imati u vidu da je to samo osoblje u upravi, a ukupan broj svih gradskih službenika, uključivši i druge gradske institucija – knjižnicu, muzičku školu, bolnicu, redarstvo (do 1929.), veterinarsku službu, putare, vatrogasce i druge bio je znatno veći26. Jedan prijedlog koji je i usvojen27, velikog kapetana Frane Vukića iz 1924. godine daje dobru ilustraciju stanja u gradskoj policiji. Pošto se brojno stanje od 9 civilnih gradskih komesara, koje je predviđeno gradskim statutom za predratno stanje, kada je kriminilatitet u mnogo manjoj meri bio razvijen, sada se pokazuje nedovoljan; to je potpisatome čast predložiti slavnom Senatu, da kod Proširenoga Senata izdejstvuje povišenje brojnog stanja civilnih komesara sa 9 na 15. Iz razloga što se posle rata stanje izmenilo i kao posledica rata kriminalitet razvio u većoj meri; što je pored toga naš grad posle rata postao jedno pogranično mesto gde se na svakom koraku mora motriti na pokrete prelaznika na našu teritoriju kao i na pokrete sunarodnika nam susednih država koji žive u ovom gradu. Te sve to zahteva povećanje organa javnih bezbednosti a naročito civilnih komesara. U 1929. godini ta služba bilježi i priliv novih snaga. Subotica je zaposlila 30 novih policajaca poglavito iz Like, a obrazloženje kape25 Navedeni prijevod Organizacionog statuta. 26 HAS, F:47. Zapisnik 1929, list 190. Tabela o broju i stanju gradskih službenika. 27 HAS, F:47. I 108/1924 110 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 110 8/3/2013 11:06:35 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) tana dr. Veljka Momirovića28 je bilo jer domaći nisu dovoljno energični. Dio administrativnog osoblja odbio je položiti zakletvu do konačnog rješenja teritorijalnog pitanja s Mađarskom i zbog toga su izgubili službu, ali povoljni uvjeti za stjecanje gradske mirovine – sa samo 10 godina rada u službi grada, koju će dobiti mnogi bivši službenici, predstavljat će u kasnijem razdoblju veliki teret za gradski proračun. Već u 1919. je bilo 336 gradska umirovljenika29. Ilustraciju stanja u gradskoj upravi daje Pekić30: Općinski namještenici ponajčešće bijahu postavljeni ljudi bez dovoljno činovničke prakse i propisane kvalifikacije … i nastavlja ... među činovništvom zavlada partizanstvo, a u administraciji pravi kaos; štićenik moćnog političara čini što hoće, korupcija se širi, a ugled vlasti pada. Mađarski jezik je u masovnoj javnoj uporabi te je u službenoj prepisci zastupljen tijekom 1919. i 1920. godine. Da je takva pojava odolijevala i u kasnijim godinama, svjedoči i zapažanje podgradonačelnika dr. Matije Evetovića: «primetio sam, da činovnici grada u mnogim prilikama u pojedinim zvanjima upotrebljavaju mađarski jezik bez obzira na njihovu narodnost ... » odnosno naredba da činovnici govore državnim jezikom «u zvanjima (kancelarijama, odeljenjima) i van zvanja». ( HAS, F:47.Gr. 1377/926 Izvjestan broj gradskih službenika nije zadovoljavajuće koristio državni jezik ni 1934. godine. Iz Kraljevske Banske uprave te godine je stigao dopis u kome Ban piše: Obavešten sam da u Gradskoj kući i danas, 15. godina posle oslobođenja ima činovnika koji ne znaju ili slabo znaju državni jezik i da se i danas po hodnicima i kancelarijama čuje samo mađarski jezik, koji 28 Dr. Veljko Momirović ( Stapar, 6.10.1895. - ?). HAS, F:47.XII 278/1926. Pravničku diplomu stekao na Pravnom fakultetu u Subotici, u prvoj grupi diplomiranih pravnika 1922. godine. Prof.dr. Miodrag Simić, Beogradski i subotički Pravni fakultet 1941-1945, drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd 1998, str.124. Radio u somborskom sudu, a od 1926. postavljen je za zamjenika, a 1927. i za Velikog kapetana u Subotici, a od 1929. na istu funkciju u Novom Sadu. Od 1934.godine sa formiranjem subotičkog Sreskog načelstva biće na njegovom čelu do 1939. godine. 29 HAS, F:47. XI 31/1919. 30 Pekić, nav. djelo str. 249. 103-116 ti činovnici i službenici upotrebljavaju čak i u međusobnom opštenju. Dalje nastavlja o indiferentnosti prema našim nacionalnim ciljevima, te da kod činovnika i manjku sposobnih nacionalnih boraca HAS, F:47.1094.. O svim tim uočenim pojavama od gradonačelnika inž. Ivana Ivkovića Ivandekića traži detaljan izvještaj. Gradske vlasti su sprovele ispitivanje, sastavile spiskove i 21 službenik je pozvan na polaganje ispita iz poznavanja jezika, a 6 koji nisu zadovoljili je i otpušteno. Proces ukidanja i ove formalne samouprave, dokidanjem velikožupanskog zvanja gradova, započet će 1925. a u Subotici biva završen 1929. godine. Tada dolazi do ukidanja položaja velikog župana Subotice a grad se uključuje u okvir Bačko-baranjske županije, odnosno oblasti i ima rang sreza u njoj. Time Subotica dolazi pod nadležnost Velikih župana u županijama (oblastima)31. Država je u tom razdoblju preuzela u svoju nadležnost i gradsku policiju, katastar i ubiranje poreza. Uvođenje sustava oblasti, koje su predviđene još 1922. godine32, a parcijalno zaživjele 1923. godine, karakterizira treći period od 1927. do 1929. godine. Sjedište Bačke oblasti u kojoj se nalazila i Subotica bilo je u Somboru. Prvi i jedini lokalni, općinski izbori, koji su predlagani i traženi u ranijem razdoblju bit će organizirani 6. 11. 1927. godine33. Na njima se za 100 mandata u Grad31 Istovremeno postojanje Bačko-baranjske županije, koja je funkcionirala po liniji samoupravnih poslova i Bačke oblasti, koje se bavila poslovima opće uprave i strukom Ministarstva unutrašnjih poslova, obe sa sedištem u Somboru, a koje se teritorijalno nisu poklapale, samo pokazuje svu kompliciranost i tesnu isprepletenost formi starog i novog administrativno upravnog sistema. Palić, nav. djelo, str. 148,149. Poslednji Veliki župan Subotice je bio Dušan Manojlović, pošto je rješenjem Ministarstva unutrašnjih dela br.510, od 17.1.1929. godine ukinuta ta funkcija. HAS, F:47. Gr.387/1929. 32 Zakon o ustanovljenju oblasti i Uredba o podeli zemlje na oblasti donešene su 1922. godine. Politički problemi, sukobi dve oprečne koncepcije sistema državnog uređenja, centralističke sa federalističkom, odlagali su punu primenu podele zemlje na oblasti. 33 Česti su primjeri da se ulažu interpelacije gradskih vijećnika u kojima zahtjevaju raspisivanje opštinskih izbora.To su učinili i Stevan Majlat i dr. Miloš Rafajlović, na sjednici Proširenog senata 1925. godine. HAS, F:47. Zapisnik 1925. 271 P.S. Pored toga na velikom skupu 14.2.1926. godine doneta je Rezolucija svih privrednih staleža u Subotici, u kojoj je na prvom 111 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 111 8/3/2013 11:06:35 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) skom predstavništvu borilo 9 političkih stranaka ili grupa34. Nakon izbora, prva sjednica gradske skupštine je održana 21. 11. 1927. godine. Prvim ceremonijalnim dijelom predsjedao je najstariji odbornik Imre Rothmann (Senta, 1855. – Subotica 1929.), poznati industrijalac, koji je i izabran na listi Udruženja industrijalaca – Lloyd, i koji je u svom pozdravnom govoru istakao: Trebalo je da prođe skoro deset godina pa da gradovi i opštine Vojvodine, pa tako i grad Subotica ponovo dođu do svoje samouprave. Dalje je istakao zadovoljstvo što je Subotica predana na upravljanje Subotičanima. Drugim radnim djelom sjednice, i pored niza protesta odbornika predsjedao je gradski veliki župan Dušan Manojlović, kako je to bilo predviđeno i u ranijem periodu. Tom prigodom su odbornici, tajnim glasovanjem, izvršili i izbor gradonačelnika i gradskih funkcionara. Tako je prvi put u međuratnom periodu gradonačelnik izabran, doduše posrednim putom35. U svom nastupnom govoru, pored ostalog je istakao: ...nalazimo se u još nesređenim administrativnim prilikama, kada se položaji zauzimaju ne na temelju izbora,nego se jednostavno mesta popunjavaju naimenovanjem od strane državne vrhovne uprave. Promjenama administrativno-teritorijalnog sustava 1929. godine u skladu sa tada izvršenim političkim promjenama, Zakonom o nazivu i podeli Kraljevine Jugoslavije na upravna područja, uvedena je krajem te godine podjela na banovine što označava ulazak u četvrto razdoblje sustava organizacije vlasti u zemlji. One su se dijelile na kotare (srezove) i općine, te samoupravne gradove kakav je status imala i Subotica, koja se nalazila u Dunavskoj banovini36. mjestu protestovano protiv neproporcionalno velikog oporezovanja Vojvodine ali i loše lokalne administarcije, koja već 8 godina radi bez kontrole, te su traženi lokalni izbori. HAS, F:47. Zapisnik 1926, 3 P.S. 34 Pro Memoria, br.9, Subotica, studeni 1990, Mirko Grlica - Geza Vaš, Subotičko višestranačje 1919-1929 i HAS, F:47. Zapisnik 1927-1928. 35 Izabran je, odnosno potvrđen, sa 52 glasa - za i 46 - protiv, dotadašnji gradonačelnik Dragutin Stipić, koji je na tu funkciju došao sa položaja velikog župana. Za gradonačelnika je imenovan još 20.5.1927. godine. Na funkciji ostaje do 23.3. 1929. godine kada ga je zamjenio umirovljeni general Selimir Ostojić. HAS, F:47. Gr. 573/1929 36 Županije se prestale sa radom 10. a oblasti 103-116 PRVI LJUDI GRADA – Prvi Bunjevac, nakon dugog vremena37, na čelu gradskih vlasti bio je dr. Stipan Matijević. Rođen je u Subotici 1872. godine. Stipan Matijević je po profesiji bio pravnik, koji je nakon školovanja u Subotici pravne nauke završio u Budimpešti. I prije rata je bio angažiran u javnom životu. Nakon smenjivanja je radio kao javni bilježnik. Napisao je 1928. godine, memoarsko djelo - Događaji koji su se odigrali za vreme mog javnog delovanja. O značaju uloge dr. Matijevića, i samog perioda u kome je on gradonačelnik, najbolje svjedoče reči zahvale koje njemu osobno i suradnicima upućuje Narodna uprava za Vojvodinu, na savesnom i rodoljubivom radu koji su ... omogućili da uspešno obavimo jedan od najvažih poslova u istoriji naroda srbskog, posao odkidanja ovih bogatih pokraina Ugarske i pripajanje istih Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Za svoje zasluge, odlikovan je 1925. godine ordenom Svetog Save. Preminuo je 1939. godine. Na funkciji gradonačelnika od 20.11.1918. do 03.05.1920. Obavljao je i funkciju Velikog župana od 20.11.1918. do 3.05.1920. godine. Prije njega je zadnji gradonačelnik Bunjevac bio Lazar Mamužić, koji je čitavih 18. godina zauzimao taj položaj. Nasledio ga je 1902. godine dr. Biró Károly 38, koga je smjenila tek srpska vojna uprava, koja i postavlja dr. Matijevića. 15.11.1929. godine. Njihove nadležnosti prenete se na Kraljevske Banske uprave, kojih je bilo 9. Subotica je ušla u sastav Dunavske banovine. Jedan od kritičara i novouvedenog sistema bio je i Blaško Rajić, koji kao gradski vijećnik 1931. godine ističe: Subotica je izgubila dosta od svoje samouprave a manji gradovi, Novi Sad, Ljubljana, Skopje, oslobođeni su banske vlasti. HAS, F:47. Zapisnik 1931-32, 162 G.P. 37 Njegov prethodnik Dr. Pleszkovich Lukács je imao bunjevačke korijene ali je u potpunosti pomađare. Studije i doktorat prava okončava u Budimpešti. Kao komesar mađarske vlade u Budimpešti vršio dužnosti gradonačelnika i velikog župana. U kasnijem periodu nastavio da djeluje u pravcu afirmiranja mađarskih interesa u gradu. Bio je istaknuti član Mađarske partije i predsjednik udruženja Népkör (Narodni krug). Obavljao je funkciju v.d. gradonačelnika: 12.11.1918. – 19.11.1918. 38 Dr. Bíró Károly (21.1.1864. - 21.2.1952. ). Školovao se u Subotici i Budimpešti, doktor pravnih nauka postao je 1887. Od 1889. radi kao odvjetnik. Na izborima krajem 1902. godine, izabran je za novog gradonačelnika. Po dužini obavljanja funkcije drugi je u subotičkoj povijesti, iza svoga prethodnika Lazara Mamužića koji je grad vodio 18 godina (1884.-1902.). 112 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 112 8/3/2013 11:06:35 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) Sljedeči Bunjevac na čelu Subotice je bio dr. Vranje Sudarević (Subotica, 19.9. 1868. – Subotica 14.05.1924.). Potiče iz bogate zemljoposedničke bunjevačke porodice. Tako je i sam bio je virilista (na osnovu visine poreza ) u mađarsko vreme a time i postavljen u gradsku skupštinu. Studirao je medicinu u Budimpešti. Zbog očeve smrti prekinuo je studije ali ipak 1899. postaje liječnik. Društveno aktivan za vreme školovanja, tako je bio povjerenik Matice Hrvatske za Suboticu, saradnik u Kolu mladeži, među osnivačima je Zemljodilske Štedionice (1904.) i Bunjevačke stranke (1906.), urednik Nevena od 1903. do 1910. Bio je narodni zastupnik u Konsituanti (1920.), i Narodnoj skupštini (1923.). Na funkciju gradonačelnika postavljen je kao član BunjevačkoŠokačke stranke ( BŠS ). Na funkciji gradonačelnika 04.05.1920. – 08.11.1920. (Veliki župan 4.05.1920. – 8.11.1920. ) Imenovala ga je Protićeva vlada.39 U njegovo vrijeme vršeno je odstranjivanje svih službenika, pretežito Mađara, koji nisu htjeli da potpišu zakletvu Kralju. Nakon silaska sa funkcije, radiće u gradskoj službi kao nadodvjetnik od 1921. do 1924. godine. Sa njegovim smenjivanjem, završiće se i kratkotrajni period kada su predstavnici BŠS držali vlast u gradu. Pristalice te stranke, funkcioneri i činovnici, smjenjivani su a na njihova mjesta dovođeni radikali. Ubuduće će za Bunjevce biti mjesta u vrhu gradske uprave samo ako su članovi najmoćnijih partija sa centralama u Beogradu. Siječnja 1921. godine, Veliki župan Pavle Dobanovački, raspušta Prošireni senat. Na osnovu rezultata parlamentarnih izbora iz studenog, vlada je imenovala 200 novih članova Proširenog Senata. Raspored snaga je bio sljedeći: Demokratska stranka (DS) - 36, Narodna radikalna stranka (NRS) - 31, Zemljodilska stranka - 17, Bunjevci - 49, itd. Po nacionalnom sastavu je bilo ukupno 113 Bunjevaca, 43 Srba, 2 Hrvata, 33 Neraskidivo je vezan za podizanje Gradske kuće. Zahvaljujući upravo njemu i njegovoj inicijativi došlo se do realizacije toga projekta. Nakon promena imperiuma nastavio je da živi i radi u Subotici.Na funkciji gradonačelnika: 21.12.1902. -11.11.1918. 39 Stojan Protić, dugogodišnji podpredjsednik NRS. Važio je za nešto umjerenijeg političara u odnosu na Nikolu Pašića. 103-116 Mađara, 7 Židova i 2 Nijemca. Na mjesto članova zabranjene KPJ, koja je pobedila u užem gradu, postavljeni su po prvi put predstavnici neslavenskih naroda. Mjesto gradonačelnika, do prosinca ( smenjen prethodnog mjeseca ali do primopredaje dužnosti novom gradonačelniku ostaje u zvanju ) 1922. godine zauzimaće Pavle Dobanovački, član NRS koji je vršio i velikožupansku funkciju.40 O situaciji koja je tada vladala u gradskoj vlasti svjedoči crtica iz Subotičkih novina od 4.11.1922. Kad je gradonačelnik bio radikal, zahtevalo se da svaki zvaničnik mora biti radikal. Ko nije htio prići u radikale, bio je izbažen iz zvanja. Krajem 1922. došlo je do raspada koalicije NRS - DS, i raspisani su izbori za 1923. godine. Sljedeći Bunjevac gradonačelnik je bio dr. Andrija Pletikosić (dr. Pletikoszich András) ( 1885. – ?), koji je tada pripadao DS. Potječe iz ugledne bunjevačke familije. Pletikosić je u Subotici završio osnovnu školu i gimnaziju, a onda je otišao na studije u Budimpeštu gdje se družio s ostalim bunjevačkim studentima, od kojih će mnogi kasnije igrati važnu ulogu u bunjevačkom društvenom i političkom životu (Mirko Ivković Ivandekić, Babijan Malagurski, Stipan Matijević, Vranje Sudarević). U Budimpešti je Pletikosić postao doktor prava. Posle povratka u Suboticu ušao je Pletikosić u političke vode, angažuje u Nezavisnoj (Košutovoj) stranci, i započinje da radi kao odvjetnik. Smatrali su ga za mađarizovanog Bunjevca. Nakon rata on je dugo bio izvan glavnih političkih događaja. Zbog svoje promađarske orijentacije nije uživao povjerenje Bunjevaca. Međutim, kada je demokratsko-radikalna vlast 1920. godine odlučila smjeniti hrvatsku gradsku upravu, uzeli su upravo Pletikosića kao Bunjevca da obavi taj nezgodni politički posao. Pod njegovom vlašću nastavljeno je sa smjenjivanjima Bunjevaca u gradskoj upravi. Pletikosić je imao nezahvalan zadatak, da sklanja sa položaja Bunjevce, koji su gubili kredit u očima Beograda. Zbog toga je u subotičkom bunjevačkom tisku na njega osuta lavina uvreda i prijekora. Od 1924. 40 Pavle Dobanovački, Srbin po nacionalnosti, ubijen je 1941. godine, od strane mađarske vojske u rodnom Srbobranu. 113 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 113 8/3/2013 11:06:35 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) do 1934. obavljao je funkciju javnog bilježnika u Bačkoj Topoli.41 Na funkciji gradonačelnika 08.11.1920. - 2.09.1922.42 (Bio je i Veliki župan 26.11.1922. – 23.04.1924.) Na funkciji gradonačelnika po drugi put: 31.12.1922.-23.4.1924. Ta 1924. godina bila je ... jedna od nejnestabilnijih u istoriji monarhističke Jugoslavije.43 U toj godini su se smjenile peta, šesta i sedma vlada Nikole Pašića (NRS), zatim vrlo slaba Davidovićeva (DS) vlada i koalicija Pašić-Pribičević (NRS-SDS). I na lokalnoj razini vladala je slična slika. Pletikosića je nasledio radikal Albe Čurčić Malagurski (1881. – Subotica, 10.06.1927.44) Na gradonačelničkoj funkciji je od 23.4.1924. do 12.10.1924. godine. Završio je Gimnaziju i 9 semestara medicine, ali ga je rat sprečio da postane liječnik. Studirao u Budimpešti, gde je upoznao i svoju buduću suprugu – Srpkinju po nacionalnosti. Angažiran u pripremama i organiziranju preuzimanja vlasti od Mađara u gradu, u jesen 1918. godine. Bio je među osnivačima Bunjevačko-srpskog narodnog obora. Od 1919. nalazio se u gradskoj službi. Bio je član Radikalne stranke i kao takav zastupao njene stavove i na mjestu prvog čovjeka grada, pošto je postavljen na mjesto gradonačelnika 1924. Na toj funkciji ostao je do 1926, kada je umirovljen zbog bolesti. Umro je naredne 1927. godine. Javljao se i kao urednik Danice. Na funkciji gradonačelnika: 23.4.1924.- 12.10.1924. Kao plod dogovora nove Davidovićeve vlade sa predstavnicima BŠS, zamijenio ga je 11. 10. 1924. član te partije dr. Mirko Ivković Ivandekić (Subotica, 12. 2. 1884.- Subotica, 13. 12. 1974.) On je rođen u Subotici 1884. godine, bio je pravnik, odvjetnik, budimpeštanski đak, a i supruga mu je bila iz Mađarske. Od 1911. godine ima odvjetničku kancelariju u Subotici. U prijelomnim trenutcima okončanja rata 1918. djeluje u grupi mladih hrvatskih intelektualaca koji su se pojavili kao jasna politička snaga, 41 HAS, F:412. 42 Naslijedio ga je podgradonačelnik Nikola Tabaković (Budimpešta, 1863.- ?) koji je bio v.d. gradonačelnika 2.09.1922. – 31.12.1922. Po odlasku iz Subotice u 1924. gradonačelnik Velike Kikinde. 43 Bogumil Hrabak, Radikalska nasilja u Vojvodini u vezi s izborima 8.2.1925, Zbornik za istoriju 24, Novi Sad 1981, str. 157. 44 Malagurski je preminuo od izliva krvi u mozak. 103-116 spremna da odgovori na tadašnju kriznu situaciju. Tako je kao predstavnik Narodnoga vijeća iz Subotice, uz Blaška Rajića, Stipana Vojnić Tunića sudjelovao je na sjednici Hrvatskoga sabora 29. 10. 1918. na kojoj je proglašeno odcjepljenje Hrvatske od Austro-Ugarske i uspostava Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Bio je izabran u subotičku delegaciju na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu. Radio i kao glavni gradski odvjetnik od 20.03.1920. godine, a potom i veliki župan i gradonačelnik. Postavljen od strane kratkotrajne Davidovićeve vlade, pa će odmah nakon njenog pada i biti smijenjen45. Preuzeo dužnost 11.10. a zakletvu položio 14.10. u Beogradu. Na političkom polju, u početku istanknuti član BŠS, zatim HSS, a kasnije prorežimskih stranaka. Tako je uspio da bude izabran za narodnog poslanika na parlamentarnim izborima 1931. godine. Na funkciji gradonačelnika: 13. 10. 1924. – 14. 11. 1924. (Veliki župan 12. 10. 1924. – 14. 11. 1924.) Nestabilnost te vlade utjecala je i na njegov pad46. Zanimljiva je evolucija političkih pozicija dr. Ivkovića. Od aktiviste BŠS prešao je u radićevsku, oporbenu Hrvatsku republikansku seljačku stranku47, da bi nakon 1929. i uvođenja diktature bio na pozicijama centara moći u Beogradu, kao član Jugoslavenske radničko seljačke demokratije (JRSD), zatim Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS) i Jugoslavenske radikalne zajednice ( JRZ). Od stuba radićevske struje među subotičkim Bunjevcima do narodnog poslanika izabranog u subotičkom okrugu na pseudo parlamentarnim izborima 8. 11. 1931. godine, kada je postojala je samo jedna zemaljska lista generala Petra Živkovića48, prevalio je dug put. U više navrata je postavljan i u gradsku skupštinu49. 45 Robert Skenderović, Bunjevačko-šokačka stranka 1920.1926. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, str. 809. 46 Na njegovo mjesto postavljen je Frano Vukić ( rođen kao Franz Mayer) (Dubrovnik, 29.4.1890. - ?) Diplomirao pravo 1911. u Beču, optirao za KSHS 1919. godine kada i mjenja prezime. Dolazi u Suboticu gdje je obavljao niz funkcija u gradskoj policiji i vlasti, Na funkciji v.d. gradonačelnika: 15.11.1924.-14.12.1924. 47 Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) a od 1925. kada je stvorena kratkotrajna vlada NRSHSS, samo Hrvatska seljačka stranka (HSS). 48 Dr. Andrija Pletikosić, vodio je u Subotici paralelnu organizaciju JNS i bio mu je protivkandidat na tim izborima.Ivandekić je pobedio sa 11 249, pošto je Pletikosić dobio 6 289 glasova. 49 Povodom krvoprolića u Narodnoj skupštini 114 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 114 8/3/2013 11:06:36 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) 103-116 Već 9. 11. 1924. je razriješen dužnosti gradonačelnika i Velikog župana koju preuzima Dragoslav Đorđević. Na mjestu gradonačelnika se od 11. 11. 1924. do 13. 10. 1926. javlja opet Albe Čurčić Malagurski (NRS). Dragoslav Đorđević je zadržao samo mjesto velikog župana. Albe Malagurski je bio među istaknutim ličnostima, Bunjevcima i Srbima, koje su krajem 1918. pripremale i organizirale preuzimanje vlasti u gradu. Penzionisan je 1.10.1926. godine. Kao podgradonačelnik se, od 15.1.1925. do 23.3.1926. godine ( nakon pristupa NRS), javlja dr. Matija Evetović50 U Zagrebu je završio slavistiku i filozofiju i doktorirao 1923. godine. Pisao je za lokalni tisak i obavljao niz dužnosti u subotičkim organima vlasti, kulturnim i školskim ustanovama. Na kulturnom polju aktivan je i nakon 1945. godine. Nove vlasti ga ipak nisu baš mnogo cijenile o čemu svjedoči sačuvana karakteristika: Kao direktor (gimnazije, prim. aut.) i organizator je slab i neobično komotan. Igra ulogu velikog gospodina. Politički apsolutno nepouzdan i prisno vezan s klerikalcima ( u internatu opatica drže i njegovu veliku sliku.51 Za vrijeme njihovog mandata pripremani su i održani parlamentarni izbori 1925. godine, koji su zabilježeni po raznim radikalskim nasiljima u Vojvodini pa i u Subotici. Moglo se glasati samo uz posebne legitimacije, koje mnogi nisu dobili na vreme, glasačka mjesta su bila udaljena, itd.52 1928.godine, kada se ubijeni hrvatski poslanici, u svom govoru na sednici gradskog predstavništva posvećenoj tim događajima, istako je da ...smo i mi Hrvati pogođeni. HAS, F:47. Zapisnik 1928, 397 G.P. Tada je već istupio iz HSS i prešao u JNS. 50 Matija Evetović (Aljmaš, 24. 02.1894. - Subotica, 2. 07.1972.). On je bio nećak svećenika i pisca Ivana Evetovića ( r.1860.), koji je prvi napisao životopis Ivana Antunovića. 51 HAS, F:70. Prosvjetni otsjek, karakteristike. 52 Bogumil Hrabak, Radikalska nasilja u Vojvodini u vezi s izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju 24, Novi Sad 1981, str. 157-181. Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 4 Nakon Malagurskog, koji je već pri kraju mandata bio narušenog zdravlja, za dužnost gradonačelnika postavljen je 14.10.1926. godine radikal Dragoslav Đorđević53, raniji Veliki župan. Na mjestu gradonačelnika, do travnja 1927, proveo je 6 mjeseci i 18 dana. Kao v. d. gradonačelnika nakon njegovog, očigledno iznuđenog odlaska, javlja se podgrado53 Dragoslav Đorđević je rođen je 1887. godine u Zakuti. Nastavnik po struci, radio u Gimnaziji u Paraćinu. Lokalni bunjevački tisak ga je označavo kao tobdžiju, pošto je kao komandant artiljerijske baterije sa srpskom vojskom ušao u Suboticu 13. 11. 1918. U prvim danima nakon toga obavljao je funkciju šefa vojne cenzure. Godine 1919. vjenčan s Marom Malagurski. Radio 1924. kao profesor u subotičkoj Gimnaziji, pa sa toga mjesta dolazi na funkciju Velikog župana. Nakon predaje dužnosti gradonačelnika, obavljao još nekoliko funkcija u državnoj upravi. Istaknut član Narodne Radikalne stranke (JRZ) ... Njegov odlazak, pratile su velike demonstracije ispred Gradske kuće propraćene bakljadom, uz više tisuća učesnika, kojima je burno pozdravljena takva odluka vlade. Vidi: Subotičke novine, 13. 5. 1927. str. 1. 115 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 115 8/3/2013 11:06:36 AM Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.) načelnik dr. Matija Evetović, koji će predati dužnost 20. 5. 1927. godine, dr. Dragutinu (Kaloru) Stipiću (Subotica, 17. 1. 1883.- ?) novopostavljenom gradonačelniku, također radikalu, koji će nakon odlaska sa tog mjesta pokazivati i drugačije političke sklonosti.54 On je u I sv. ratu bio je zarobljen u Rusiji, gdje je ostao sve do 1920. godine. I on je bio doktor prava, radio je u gradskoj službi. U 1926. godini postavljen za Velikog župana. Na jedinim lokalnim izborima u Subotici, 1927. godine55, glasovima svojih sugrađana dobio povjerenje da obavlja funkciju gradonačelnika. Od 6. 1. 1929. razriješen dužnosti gradonačelnika, ali je u v. d. svojstvu ostao do 23.03.1929. godine. Na funkciji gradonačelnika: 19. 5. 1927. – 23. 3. 1929 . (Veliki župan 14. 10. 1926. – 30. 4. 1927.) I Stipić je poput većine njegovih prethodnika bio pravnik, a radio je kao odvjetnik. Bio je glavni gradski odvjetnik od 1921. do 1926. godine. Prvo je postavljen za Velikog župana 1926. godine, kada Đorđević preuzima gradonačelničko mjesto od Albe Malagurskog, a zatim i za gradonačelnika, rješenjem Ministarstva Unutrašnjih Dela od 17. 5. 1927. godine. Na tom mjestu je ostao do 30. 4. 1927. godine. 103-116 prijedlog Marka Jurića. Za je bilo 52 a protiv 46 odbornika.57 Kraljevim proglasom 6. 1. 1929, ukinut je parlamentarizam i zabranjene sve političke stranke, a proklamirano jugoslavenstvo kao državna ideologija. Dužnost gradonačelnika, Stipić je 23. 3. 1929. godine predao Selimiru Ostojiću58, umirovljenom konjičkom brigadnom generalu, koji će ostati gradonačelnik do 19. 10. 1931.godine. Broj odbornika u Gradskom vijeću, kako se tada nazivala lokalna skupština, smanjen je na 60. Sve te promjene nisu donijele ništa dobroga onim Bunjevcima koji su borili da ih priznaju u njihovom punom nacionalnom hrvatskom osjećaju59. (Footnotes) 1 HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara, 191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca. 2 Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju Mađarskoj. Prvi i jedini lokalni izbori, koji su zahtjevani još od početka dvadesetih godina, održani su za vrijeme njegovog mandata 6. 11. 1927. godine. Biralo se 100 vijećnika56. Najviše glasova 3 714, što je osiguravalo i najviše mandata – 27, dobili su predstavnici NRS, zatim HSS – 16 mandata, Mađarska stranka – 14 i DS – 13 mandata. Tajnim glasanjem izabran je, odnosno potvrđen Dragutin Stipić. Glasalo se na 54 Prema jednom vojno-obaveštajnom izvoru iz 1934. godine, za njega se navodi: Polovinom tridesetih godina napustio je pozicije dotadašnje politike i priključio se prohrvatskoj struji. HAS, F:176, I -9/1939. Prijepis iz originala. 55 Izbori za 100 članova gradske skupštine – Proširenog Senata održani su 7.11.1927. godine. Pobjedila je upravo lista koju je predvodio dr. Stipić. 56 Za 9 nosilaca lista broj glasova je bio sljedeći: lista 1. Joso Lendvai – 1762, 2. Mihajlo Roter – 1043, 3. Dragutin Stipić – 3714, 4. Stevan Peić – 428, 5. Blaško Rajić – 1120, 6. Šanta Đura – 1958, 7. Vladislav Manojlović – 668, 8. Stipan Vojnić Tunić – 2251, 9. Aleksandar Magarašević- 3123. HAS, F:47. I 171/1927. 57 HAS, F:47. Zapisnik 1927-1928. 58 Selimir Ostojić (Beograd, 14. 7. 1875.-19. 10. 1931.) Brigadni đeneral. Službovao nakon rata (1921. - 1924.) kao zamjenik zapovjednika Zetske i Savske divizije. Od 1923. unaprijeđen u čin brigadnog generala, od 1924. do 1927. zamjenik zapovjednika Jadranske divizije. Kao umirovljenik, postavljen na mjesto prvog čovjeka grada Subotice, odmah nakon proglašenja šestosiječanjske diktature. Bio je kum prethodnika, dr. Dragutina Stipića. 59 Rad je tiskan u publikaciji: Hrvati u Vojvodini, identitet(i), procesi i društvene aktivnosti, Institut za migracije i narodnosti (Zagreb), Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (Subotica),Zagreb-Subotica 2012, str. 113-135. 116 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 116 8/3/2013 11:06:36 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 117-120 Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ANTONIJA ČOTA REKETTYE Kratice ad. = adaptacija, adaptation a.k. = asistent koreografa assistant choreographer a.ks. = asistent kostimografa assistant costume designer a.r. = asistent redatelja assistant director a.sc. = asistent scenografa assistant stage designer asg. = autor scenske glazbe author of stage music d. = dirigent conductor dm. = dramatizacija dramatisation dr. = dramatrug litery consultant isg = izbor scenske glazbe chorus rehearsed b kp. = korepetitor repetiteur ks. = kostimograf costume designer kr.= = koreograf choreographer ms. = maska masc lk. = lektor speech coach or. = organizator organiser prem. = premijera premiere pr. = prevoditelj translator red. = redatelj director sc. = scenograf stage designer sp. = scenski pokret stage muvement ss. = stručni suradnik expert associate Ostale kratice HNK Hrvatsko narodno kazalište HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti NP Narodno pozorište/ kazalište NPDb Narodno pozorište Dunavske banovine/Narodno kazalište Dunavske banovine SNP Srpsko narodno pozorište/kazalište KRONOLOGIJA IZVEDINIH PREDSTAVA PO KAZALIŠTIMA NARODNO POZORIŠTE DUNAVSKE BANOVINE (utemeljeno 1936.)1 Gospoda Glembajevi, red. Radivoje Dinulović ULOGE: Ignjac Žak Glembaj, bankar šef firme Glembaj Ltd. Kompani Pravni tajni savjetnik Aleksandar RAŠKOVIĆ, Barunica Kastel Glembaj, njegova druga legitimna supruga - Ivona PETRI, Sestra Angelika-Beatriča, barunica Glembaj, dominikanka - Julija PEJNOVIĆ, Dr. Filosofije, Leone Glembaj, sin Ignjatov i prve mu supruge, rođene Basilides Danieli - Milan VUJNOVIĆ, Titus Andronikus Fabrici Glembaj, kuzen bankara 1 Veliki Bečkerek (danas Zrenjanin) bio je u sastavu Austro-Ugarske sve do 27. 11. 1918. Ulaskom srpskih trupa mijenja naziv u Petrograd. Sjedište kazališta Dunavske banovine bilo je u Petrogradu. Kazlište prestalo s radom 1941. godine. 117 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 117 8/3/2013 11:06:36 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Glembaja Veliki župan - Stanko KOLAŠINAC, Dr. Juris Puba Fabrici Glembaj, odvjetnik, pravni savetnik firme Glembaj Ltd. Komp - Dragutin LEVAK, Dr. med. Paul Altman- Branko ĐORĐEVIĆ, Dr. teologije i filosofije Alojzije Silberbrant, informator baruničina sina i njen ispovednik - Milan ŽIVKOVIĆ, Ulanski oberlajtnant von Baločanski - Milenko POPOVIĆ, Kamerdiner - Milutin MIRKOVIĆ. Prem. Petrograd, (Zrenjanin) 13. VI. 1936. U agoniji, red. Tomislav Tanhofer, sc. Milan Šerban ULOGE: Barun Lenbah - Josip PETRIČEVIĆ, Laura Lenbahova, njegova žena - Slava KOS, Dr. Ivan pl. Križovec - Tomislav TANHOFER, Grofica Madlen Petrovna, manikirka ruska emigrantkinja - Irena JOVANOVIĆ, Gluhonemi prosjak - Cvetko JAKELIĆ, Marija - Zlata TODOROVIĆ. Predstava je izvedena u: Kragujevcu, 28. XI. 1936., Novom Sadu, 15. i 19. XII. 1936., 5. III. 1937. i 20. III. 1941., Subotici, 4. V. 1937. i u Petrovgradu, 29. V. 1937. Gospoda Glembajevi, red. Tomislav Tanhofer, sc. Milenko Šerban ULOGE: Naci (Ignjat Žak) Glembaj, bankar šef firme Glembaj Ltd. Compani pravni tajni savjetnik - Aleksandar RAŠKOVIĆ, Barunica Kastel Glembaj, njegova druga legitimna supruga - Ivica TANHOFER, Dr. phil, Leone Glembaj, sin Ignjata i prve mu supruge, rođene Basilides Danieli - Tomislav TANHOFER, Sestra Anđelika, dominikanka udovica najstarijeg Glembajevog sina Ivana, rođena baronesa Zigmutnovič Beatriks - Slava KOS, Titus Andronikus Fabrici Glembaj, kuzen bankara Glembaja veliki župan - Gorčilo NIKOLIĆ, Dr. iuris Puba Fabrici Glembaj, advokat pravni savjetnik firme Glembaj Ltd. Comp - Josip PETRIČIĆ, Dr. med. Paul Altman liječnik - Miodrag AVRAMOVIĆ, Dr. teolog. Alojzije Zilberbrant, informator baruničina sina i njen ispovjednik Branko JOVANOVIĆ, Fon Baločanski Ulanski oberlajtnant - Vladimir SAVIĆ, Kamerdiner - Milutin MIRKOVIĆ. 117-120 Predstava je izvedena u: Novom Sadu, 26. i 30. I. i 20. II. 1937., 9. i 18. XI. 1939., Subotici, 30. III., 3. i 23. IV. 1937. i 9. IV. i 4. V. 1940., Petrovgradu, 5. i 17. VI. 1937. i 8. VI. 1940. i u Somboru, 7. i 19. X. 1939. Zabilježeno je također da je tijekom igranja predstave dolazilo do promjene glumaca u više navrata. Tako je u Somboru, 1939. godine uz gore pomenute glumce u ulozi Naci Glembaja nastupio Nikola MITIĆ, Angelike Glembaj – Irena JOVANOVIĆ, Fabrici Glembaja –Ljubiša FILIPOVIĆ, Altmana- Aleksandar STOJKOVIĆ, Beločanskog – Ivan ĐURĐEVIĆ Kamerdinera –Borislav DEČERMIĆ, a u Subotici (1940.) u ulozi Zilberbranda nastupio je Milan MILJUŠ, a Kamerdinera igrao je Safet PAŠALIĆ. SRPSKO NARODNO POZORIŠTE NOVI SAD Utemeljeno je u tadašnjoj Austrijskoj carevini (od 1867. Austro-ugarska monarhija), godine 1861. Predstave je davalo diljem tadašnjih županija koje su danas u sastavu Vojvodine. Gospoda Glembajevi, red. Josip Kulundžić, sc. Milenko Šerban ULOGE: Ignaci Glembaj - Ljubiša ILIČIĆ, Barunica Kasteli Glembaj - Olga ŽIVOTIĆ, Leone Glembaj Siniša RAVASI, Sestra Anželika - Ljubica DRAGIĆ-STIPANOVIĆ, Mirjana KODŽIĆ, Fabrici Glembaj Milan AJVAZ, Puba Fabrici Glembaj - Petar STOJANOVIĆ SLOVENSKI, Paul Altman Branko TATIĆ, Alojzije Silberbrand - Stojan JOVANOVIĆ, Ulanski - Dušan ANTONIJEVIĆ, Kamerdiner - Lazar LAZAREVIĆ. Prem. Novi Sad, 20. XII. 1946. Leda, red. Aleksandar Ognjanović, sc. Đorđe Tabaković, ks. Stana Ceraj Cerić, asg. Mira Gligić i Isidor Mirko Koh. ULOGE: Oliver Urban - Slavko SIMIĆ, Klamfar - Stanoje DUŠANOVIĆ, Melita - Mirjana KODŽIĆ/Eta BARTOLACI, Aurel - Franja ŽIVIN, Klara - Ljubica RAVASI, Fani - Mirjana JOVANOVIĆ BANJAC, Prva dama - Jelica BJELI, Druga dama - Zagorka BOGDANOVIĆ, Gospodin - Lazar BOGDANOVIĆ. 118 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 118 8/3/2013 11:06:36 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Prem. Novi Sad, 24. IV. 1953. Vučjak , red. Milenko Šuvaković, sc. Dušan Jeričević, ks. Stana Jatić, a.r. Mirjana Banjac ULOGE: Krešimir Horvat- Đorđe JELISIĆ, Margetićka - Ljubica RAVASI, Eva - Milica Kljajić RADAKOVIĆ, Juraj Kućić - Velimir ŽIVOTIĆ, Vjekoslav Hadrović - Franja ŽIVNI, Pantelija Crnjaković - Ivan HAJTL, Mitar - Tihomir PLESKONJIĆ, Lukač - Feodor TAPAVIČKI, Grga Temerlin - Dragutin KOLESAR, Starac - Petar VRTIPRAŠKI, Perekov Juro - Dragiša ŠOKICA, Lazar Margetić - Stevan ŠALAJIĆ, I. Žena - Ružica KOMNENOVIĆ, II. Žena - Dobrila ŠOKICA, III. žena - Dragica SINOVČIĆ BRKOVIĆ, Plugin - Radivoje KOJADINOVIĆ, Dr. Zlatko Strelec - Vladislav MATIĆ, Venger Ugarković - Vitomir LJUBIČIĆ, Šef redaktor «Narodne sloge» - Branimir MIKONJIĆ, Meter Šipušić - Dragoslav JANKOVIĆ MAKS, Korektor - Nikola JOVANOVIĆ, Student - Zijah ZAGORČIĆ, Mati - Slavka TOŠIĆ, Otac - Milan TOŠIĆ. Prem. Novi Sad, 30. XI. 1961. Kristofor Kolumbo, red. Josip Lešić, sc. i ks. Vladimir Marenić, asg. Rudolf Bruči, kr. Vladimir Topolković, sp. Dragoslav Janković Maks, a.r. Dragoljub Milosavljević ULOGE: Kristifor Kolumbo - Đorđe JELISIĆ, Nepoznati - Vasja STANKOVIĆ, Prvi viceadmiral - Petar VRTIPRAŠKI, Drugi viceadmiral - Velimir ŽIVOTIĆ, Prvi oficir - Vitomir LUBIČIĆ, Drugi oficir - Lazar BOGDANOVIĆ, Treći oficir - Mila TOŠIĆ, Kormilar - Stojan JOVANOVIĆ, Zvijezdoznanac - Miroslav TODOROVIĆ, Poet admiralske lađe - Jelena JEČMENICA, Očajni Radivoje KOJADINOVIĆ, Slomljeni - Dušan CVETKOVIĆ, Prkosni - Zijah ZAGORČIĆ, Pijani - Branimir MIKONJIĆ, Plahi-Vladimir RATKOV, Pobožni - Dragoljub MILOSAVLJEVIĆ, Bezglavi - Nikola JOVANOVIĆ, Gladni - Dragiša ŠOKICA, Divlji - Ivan HAJTL, Vapijući - Mihajlo ONEŠČUK, Bolni - Dušan SEKULIĆ, Beznadni - Ilija SLIJEPČEVIĆ, Razorni- Tihomir PLESKONJIĆ, Besni – Nikola MITIĆ, Vjerujući - Anton CRNJAKOVIĆ, Protuslovni - Vladislav MATIĆ, Prvi ofi- 117-120 cir - Dragutin KOLESAR, Drugi oficir - Branislav GRINČEVIĆ, Prvi redovnik Tomislav JOVANOVIĆ, Drugi redovnik - Jovan SREMČEVIĆ, Treći redovnik - Josip POKA, Četvrti redovnik - Milan CVEJANOVIĆ, Prvi galijot - Feodor TAPAVIČKI, Drugi galijot - Nikola KNEŽEVIĆ, Treći galijot Petar MIKALAČKI. Prem. Novi Sad, 28. II. 1963. Vučjak, red. Želimir Orešković, sc. Zvonko Lončarić, ks. Marija Žarak, asg. Bogdan Ruškuc, a.r. Milan Pletl ULOGE: Krešimir Horvat - Toma KNEŽEVIĆ, Marija Margetićka - Milica KLJAJIĆ-RADAKOVIĆ, Eva - Mirjana GARDINOVAČKI/Ilinka ŠUVAČAR, Juraj Kućić - Feodor TAPAVIČKI, Vjekoslav Hadrović - Ivan HAJTL, Pantelija Crnjaković - Stevan GARDINOVAČKI, Mitar - Aleksandar ĐORĐEVIĆ, Lukač - Rade KOJADINOVIĆ, Grga Temerlin - Miodrag LONČAR, Starac - Franjo ŽIVNI, Perekov Juro - Dragiša ŠOKICA, Lazar Margetić - Vlada STOJANOVIĆ, Polugan - Slavko ĐORĐEVIĆ, Dr. Zlartko Strelac – Toma JOVANOVIĆ, Vagner Ugarković - Vitomir LJUBIČIĆ, Šef-redaktor - Petar PETKOVIĆ, Šipušić-meter - Dragutin KOLESAR, Korektor - Tibor KISS, Mati - Dragica SINOVAČIĆ-BRKOVIĆ, Žena - Zaida KRIMŠAMHALOV, Ilinka SUVAČAR, Seoska cura - Mirjana GARDINOVAČKI. Prem. Novi Sad, 8. I. 1974. Gospoda Glembajevi, red. i ad. Egon Savin, sc. Darko Nedeljković, ks. Bojana Nikitović, lk. Radovan Knežević, p.r. Marko Kaćanski, ms. Kolja Obrovski ULOGE: Naci (Ignjat Žak Glembaj - Predrag EJDUS, Barunica Kasteli Glembaj - Jasna ĐURIČIĆ, Dr. Phil. Leone Glembaj - Boris ISAKOVIĆ, Sestra Anđelika Glembaj Dominikanka - Ivana V. JOVANOVIĆ, Titus Andronikus Puba Fabrici Glembaj - Rade KOJADINOVIĆ, Dr. iuris Puba Fabrici Glembaj - Jugoslav Krajnov, Dr. ep. fil. Alojzije Zilberbrant - Stevan GARDINOVAČKI, Dr. theol. Ulanski oberlajtnant fon Baločanski – 119 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 119 8/3/2013 11:06:37 AM Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Zoran BOGDANOV/Nemanja KEČA/Dragan KOJIĆ, Kamerdiner Stevan ŠALAJIĆ / Miroslav FABRI. Prem. Novi Sad, 26. I. 2002. NOVOSADSKO POZORIŠTE - ÚJVIDÉKI SZINHÁZ NOVI SAD Ovo kazalište utemeljeno je 1973. godine kao drugo profesionalno kazalište u Vojvodini koje izvodi predstave na mađarskom jeziku. Agónia (U Agoniji), pr. Kálmán Dudás, red. Želimir Orešković, sc. Mileta Leskovac, ks. Branka Petrović ULOGE: Báro Lenbach - Görgy FEJES, Laura Lenbach - Ibi ROMHÁNYI, Nemes dr. Ivan Krizsovec - Árpád FARAGÓ, Madeleine Petrovna - Jelica BJELI, Süketnéma - György HERNYÁK. Prem. Novi Sad, 29. X. 1978. NARODNO POZORIŠTE – NARODNO KAZALIŠTE – NÉPSZINHÁZ SUBOTICA Subotica ima vrlo bogat kazališni život. Zabilježeno je da su prve predstave kao đačke predstave izvođene na hrvatskom (ilirskom) jeziku.2 Mađarske profesionalne trupe gostuju već od 1792., a zabilježena su i brojna gostovanja njemačkih kazališnih trupa.3 Kazališna zgrada 2 Mr. Buljovčić, Josip, Gostovanja pozorišnih družina na subotičkoj sceni u razdoblju 1918.-1928., Putujuće pozorišne družine u Srba do 1944. Zbornik radova, Beograd, 1993., 91 – 105. 3 Dr. Gerold, Laszló, Gostovanje mađarskih putujućih pozorišta u Subotici tokom XIX veka, ibid. 83 – 90. 117-120 podignuta je 1854. godine, a od 1904. djeluje Gradsko kazalište bez ansambla. Prvi profesionalni ansambl utemeljen je 1945. godine dolaskom veće skupine glumaca iz zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta te je utemeljeno Hrvatsko narodno kazalište Subotica kao jedino kazalište u Vojvodini koje je izvodilo predstave na hrvatskom jeziku i Magyar Népszinház – (Mađarsko Narodno Kazalište Subotica). Oba su, pod ovim nazivom djelovala sve do 1950. godine. Ni jedno ni drugo kazalište nije imalo predstavu rađenu prema dramskom tekstu Miroslava Krleže iako kritika spominje predstavu „hrvatske drame“4, ali kako se radi o 1961. godini to je već drama na srpskohrvatskom jeziku. Od 1950. godine subotičko kazalište djeluje pod nazivom: NARODNO POZORIŠTE- NÉPSZINHÁZ s dvije drame: drama na srpskohrvatkom jeziku i drama na mađarskom jeziku. Od 1989. godine subotičko kazalište djeluje pod istim nazivom, ali kao drama na srpskom i drama na mađarskom jeziku. Godine 2003. subotičko kazalište dobija gornji naziv.5 4 V Dečinski, Z., Tragedija vegetiranja, Dnevnik, Novi Sad, 7. III. 1961. 5 Promjena naziva nije vezana uz ustrojstvo drame na hrvatskom jeziku koja i dalje ne postoji nego proizilazi iz Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma po čijim odredbama u sredinama gdje je jezik nacionalne manjine u službenoj uporabi imena institucija moraju imati jezički oblik tog jezika. U Subotici su u službenoj uporabi, uz srpski još i mađarski i hrvatski jezik te otuda ovakav naziv institucije. 120 Klasje naših ravni, 3.-4., 2013. Klasje - prijelom.indd 120 8/3/2013 11:06:37 AM
© Copyright 2024 Paperzz