1
2.9.2010
11:01:51
7-8, 2010.
KLASJE naših ravni 7-8, 2010.
KLASJE korice 11 12 09 spolja.pdf
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko
Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka
Matice hrvatske u Subotici
Nakladnici: Ogranak Matice hrvatske u Subotici,
24000 Subotica, Beogradski put 31,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78;
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Priprema: Viktor Sagmeister
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica
Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XV., broj 7.-8., 2010.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E-mailom ([email protected]) i na CD-u.
Tekstovi se ne vraćaju.
klasje novo 1.indd 1
2.9.2010 12:15:50
Gdje je što
3-21
22-27
28-36
37-39
40-41
42-43
44-47
48-51
52-58
59-63
64-71
72-89
90-101
102-107
108-114
115-120
4-16
klasje novo 1.indd 2
ROMAN
MATIJA POLJAKOVIĆ Zapisi jednog luđaka
DRAŽEN PRĆIĆ U sjaju skupocjena prstena
PROZA
FRANJA PETRINOVIĆ Prinudni upravnik pijačnih strasti * Izgubljen na mostu * Visokokvalificirani penjač
POEZIJA
EDWARD ESTLIN CUMMINGS Osmijeh bez lica
LAJČO PERUŠIĆ Vukovarska rapsodija – Grad u plamenu * Noć jastrebova
* Hrvatskome branitelju * Vodeni grad * U zemlji podviga
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Ja se mraka ne bojim
MATIJA EVETOVIĆ «Ponizna je moja pjesma»
MILOVAN MIKOVIĆ Tražeći odgovore – O pjesništvu Matije Evetovića
STAVOVI
JASNA MELVINGER Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca crnogorskom knezu Nikoli I. Petroviću Njegošu i srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću
DRAMA
STJEPAN BARTOŠ U komi
IVAN ANDRAŠIĆ Knez nije zno plivat
BAŠTINA
ĐURO FRANKOVIĆ Kalendar – kolovoz
JAKOV BASCH Sadržaj časopisa za književnost, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni» 1935.–1944. i 1996.–2001.
STEVAN MAČKOVIĆ Subotica 1933. godine po izvješću gradskog Kulturno-socijalnog odjela
ANTONIJA ČOTA REKETTYE Lemeš u osimu plemenitog drača
MILOVAN MIKOVIĆ Navodi o kazalištu od 1747. godine
LIKOVNI PRILOZI
NELA HORVAT, Radovi na svili
(4-5; 8-9; 12-13; 16; 1. i 4. stranice korica)
2.9.2010 12:15:51
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
3-21
Zapisi jednog luđaka
MATIJA POLJAKOVIĆ
Traže dozvolu za posjetu i razgovor. Vele, sa svima
iz dobojske grupe ... ima ih za posjetu vrlo mnogo.
Najviše baš za ove. Ulaze u hodnik, s desne strane, na
ta dvokrilna vrata će. A Ivan zaostane. Stane i Stanko.
Vidi ovog da prilazi nepoznatu čovjeku njihovih godina
... Rukuje se i šapuće ... pozove Ivan Stanka ...
– Ovo je Jurin brat... Karlo ... – ne može Stanko da se
snađe, kakav je to Jure kakav li Karlo ...
– Nemoj, Ivane ... nisam sad Karlo ... već Stipo ... Ha-haha-ha!
– Al’ da si lud, to jesi ... I što ćeš tu?
– Idem da posjetim tu mladež ...
– E, bogami gori od ludog ... da te tko vidi, gotov si!
Čovječe, nemoj, zaboga, da izazivaš nesreću ... dolazi
i sama ...
– Ne brini. Dočekajte ... – i poleti unutra u ured, i on
po dozvolu.
– Ovaj je što ti kažem da je pobjegao kad su odnijeli
našega doktora... tu se skriva u Zagrebu... – U to već
evo Karla nazad... – Bogati...
– Ni pitali nisu... imam ja bolju legitimaciju od tebe,
moj brajane... Ha-ha-ha-ha..!
Gone ga, raspisi, potjernice za njim, a on ulazi ravno
među ustaše – a tu ih svugdje iz ustaške nadzorne službe. Prijeki je to sud. Pita što je. Ispričaju mu. Stanko mu
kaže da još ima nade. Sutra će ujutro Đido pokušati
sve moguće... Raduje se i ovako, ali je i njemu mučno
za ovu trojicu. Zna Stanko da to nije samo Đidin
uspjeh... ali kad bi uspjeli ...
– Malom jedva petnaest ... psi ... gori, pas ne bi!
Ide u peti razred gimnazije. Mladolik, ali krasno izrastao. Ne bi mu Stanko prišao, ni ne zna ga, ali on priđe.
Kad mu pogledao u te dječje oči, grlo se stislo. Jedva
se nasmiješi. Primi mu ruku. Dijete je to, pomiluje mu
obraze. I odmah neka nada u očima ... Dijete nije izdržalo već će pun brige da zapita...
– Gospodine suče, istina... istina da su još trojica u
pitanju?
– Tko je rekao? – zgrči se stomak Stanku, ali mu uspije
da se nasmiješi i da mu se mirno obrati ... – Ne, dijete, ne ... i da jeste ... ti si dijete ... nema ti ni šesnaest
godina ...
– Petnaest sam navršio ...
– Ne brini ... – Zagrlio ga da ne bi vidio da mu se suze
otele. A onda se srećom mali raspričao, oživio i ne
gleda više Stanku u oči. I baš ovo dijete nije pomilovano. Guši ga plač, mržnja nadire, razapinje ... srećom
je uvjerio malog. Bar će zadnju noć ... ako ne uspiju ...
bar će zadnju noć u miru prospavati... Pa to više nije ni
divljaštvo, gore ... Petnaest godina! Bujne kose, smeđ,
visok, prekrasan... ali još uvijek dijete. Srećom prošlo je
vrijeme. Mali ga grlio očima... on mu pomilovao lice ...
nikoga od njegovih nema tu. On sam. Kako se dijete
ne bi bojalo.
Karlo se smjestio bliže Šalate ... u jednoj od uličica iz
Vlaške ulice. Stanko ga napustio i oprostio, jer mora do
Đide. Ivan se neće micati od Kovača ... Draga će s njim
vratiti ... dočekat će i ona sutrašnji dan.
Kod Đide je Baćo i, kako on kaže, još sedmero dice.
To je bio posebni obred kad je Đida «zaklao» šunku.
Željnih li očiju, gladnih li usta. Planulo sve do kostiju.
Đida samo nudi, toči kao domaćin i psuje ustaše. I
svaki čas im naglašava, da ni blizu ne idu ustašama, tim
zlotvorima. Stanko sluša, gleda – i kako razgovor teče,
misli – neće ništa o Bosni, pogotovo ne o partizanima
i njegovu pismu doktor Loketiću. I promatra čovjeka
čiji je brat strijeljan. Još ni to ne pita je li suđen ili je
kao talac strijeljan. Ne bi mu mogao osmjeh na usta
da je njegov brat nestao zauvijek, a baš ni prstom da
makne za njim. No tko zna zašto i kako. A Đida već u
međuvremenu ode u svjetska zbivanja ...
– Ni brige vas da će Nijemac pobijediti ... svaka sila
zavrimena, al’ nevolja redom ... spora je nevolja – stići
i’ opet!
– A šta ako Rusi... ako crveni? – pogleda mladića, ne
zna ga od prije, mlađi je.
Načuli uši, da čuje što će sad Đida Kod njih se već
razdvajaju, već ima londonaca koji se ne kunu na Ruse.
Da vidi baš kako je tu, među svojima. Čuje, odvojili su
se od nekolicine koji se poveli za Čovićem, sluganom
Budaka ...
– Pa ...? Rusi? Rusi ...! mislite što će komunisti ...? Nek!
Ima l’ štogod goreg neg’ što od ovih vidiš ... a katolici
... i na sto se bogova kunu..! – Bjesni Đida pa će opet
... – Rusi? Daj bože!
I riječ po riječ, dozna Stanko da je Đida ne samo bio
zatvaran pa puštan ... već je jednom čak i Pavelić
intervenirao za njega. Jer ne bi najbolje bilo da oni u
Bačkoj to doznaju ... I pozvao ga k sebi. Čestita mu na
oslobođenju ...
3
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 3
2.9.2010 12:15:51
Nela Horvat, Radovi na svili
4-5,8-9,12-13,16
4
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 4
2.9.2010 12:16:06
Nela Horvat, Radovi na svili
4-5,8-9,12-13,16
5
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 5
2.9.2010 12:16:22
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
– K’o da me nisu njegovi kerovi zatvorili. Pa pita, što
čujem od kuće? Kako naši, tamo priko, pod Horthyjem
... Mater bi’ i njemu i Horthyiji, al’ ko velim, drž’ ti
momče usta ... I kako nazlaba, ja njemu, bolje da se i
crni Ciganin vrati samo da nam se horthyijevske gospoštine oslobodit. I dositi se đavo. Kaže, je l’ bolje da se
i Srbi vrate? Pa vidim, sve trepće ... A ja njemu ... bolje
da! Kaže, al’ svetili bi vam se ... A što sad – kažem ja
sebi ... Reko’, što da i’ se bojimo ... mi i’ nismo klali! I
opac, gotova moja audijencija ... ha-ha-ha-ha!
Lajav je. Hoće jer uživa ...
Jutro jedva svanulo, a Stanko već na nogama... uranio pa će na rakiju... pa ded i do crkve... otkad je ni
vidio nije! I sve sat gleda... Vrijeme je. Juri pred Grkokatoličku crkvu. A nije baš majstor za pentranje tim
strmim ulicama. Evo i Dide. Samo rukom mane i uđe
pod kapiju. Ministarstvo što li... A on gore pa dolje...
zima... pa gore pa dolje. Maše mu Đida nakon dobra
satićka. Nek se još strpi, ne može se onaj primudri
Paveliću najaviti, jer je von Kasche kod njega ... ubio
ga bog! Njemački poslanik. Pa opet sat ... bliže je deset
... smrzo se, već ne skida maramicu s nosa. Opet će
Đido. Povede ga i ponude ih kavom. Neka tu u hodniku sjedi ... Sat ... još pola ... Izlazi Đido. Zlo ...
– Strijeljali su ih već u devet ... Da ono švapsko pceto
nije zasilo ... dobro je čovik mislio, oko osam da je
drugog tog zlotvora u’vatio ... sve bi bilo u redu ... Za
majku božju ... dicu od petnaest godina ... moj derane,
moj derane ... ala će im se sve to osvetiti ...
A Stanko još čuje glas smeđeg, golemog mladića ...
– Neće valjda baš mene strijeljati ...
Troje djece su. Tri Srbina. Je li to važno? Djeca su bili.
Ne sjeća se Stanko da li im je on odnio tu vijest, ili su
već i oni znali, … po njemu vidjeli …
Vraćaju se. Vagon skoro pun njihovih ... Karlo ih i tu
ispratio. Stanko ne bi mogao usnuti. Morao je slagati
to dijete da bar zadnju noć prospava ... sad je vječito
usnuo, a ni živio nije. Gleda kroz prozor i … cigareta za
cigaretom ...
– Nemojte toliko pušiti, gospodine suče ... – Draga je.
I zaista je draga, kako je to ona rekla. Satima su na prozoru. Zatim uđu i sjednu pa opet napolje. Ne govori
mu se s drugima. Ona zna šutjeti, poslušati. Onda kad
se njemu govori ... Njen će brat preživjeti ... dokle?
I uopće, svi ... dokle, Draga? Ni ne gledaju se, ni ne
dodirnu se ... a kako mu ova žena bliska! Pogleda je.
Nije to još žena ... bar u odnosu prema njemu. Jedva
dvadeset godina ... Da je nešto samo starija ... kako joj
je osmjeh mio i brižan ... Kao da je godinama poznaje.
Brige i radosti, poslije samrtna straha za bratom, približe čovjeka ... Godinama je znao Jelu ... a nikad je
3-21
ovako bliskom nije osjećao. I osloni se na njega, osjeća
na rukama i grudi ... ništa. Samo mu je drago što joj
glas čuje. I što pita i što posluša ... Već će bliže Brodu.
A osjeća, ova će mu žena nedostajati ... samo da se i
ovaj vlak ne žuri toliko ... danima da mu je s njom biti
ovako nasamo ... u hodniku, riječi i samo riječi ... Ne
bi bilo dobro da je često s njom zna da bi je tražio od
časa na čas ... Ovo još nije osjećao prema ženama ...
ništa ni ta lijepo krojena usta ... ni te čiste oči ... ni što
joj grudi osjetio kad se oslonila ... Da mu glavu osloniti
na nju ... i ništa više ... Da, ovo je moment kad bi ženu
mogao voljeti ...
Tomislav Šarić mu susjed; žena mu Židovka, a on je
porezni službenik. Stanuju kod begovičine jetrve.
Pozvan je na vojnu vježbu, ostala mu sama žena,
Jelena. A očekuje. Ivan i Stanko su baš pošli kući da prizalogaje, onako s nogu ... kad vide doktor Grunbergera
gdje uzali Šarićki ... A Ivan stalno o tome razmišlja kako
da najbolje zamete tragove ...
– Čuj ...
– No?
– Ova ženica je stalno kod kuće ... a Grunberger joj
zalazi ... Tebe ne mogu uvijek naći ... a ona može obavijestiti svoje ... Židove ... Ha? Što misliš?
– Još ni to ne znam, što ti misliš ...
– Manje je upadno ako ona posjećuje svoje Židove
negoli ti ili ja ... Govori s njom ... Ako što čujem, ako
što ustreba, ja bih joj na vrijeme javio ... ja ili ti ... a ona
onda neka obleti svoje ... ako je kakva opasnost? No?
Ulaziti u stotinu kuća nije tako upadljivo kao ... Ha?
- Točno ... Znaš, još nešto ... Što zna desnica ne mora
znati ljevica ... - razmišlja Stanko jer se sada baš sjetio
... ali izgleda dockan ... o tome je Ivan već razmislio.
Nikako da ga preduhitri ... pun je ideja ... a čovjek bi
pomislio, samo mu je do smijeha stalo, i jedina mu je
briga ujedati ustaše ... Najnovije ih izaziva, zameće trag
već i time, kako bi se lako moglo desiti da Nijemcima
dosade ustaše pa će vlast predati HSS-u. To ustaše
zbunjuje ... znači, protiv njih on jeste, ali ne i protiv
Nijemaca ... Pa ako bi se to zbilo, opet bi bio prvi
čovjek u gradu ... a takve nije dobro izazivati ...
– Čuj ... samo da ne pomisle kako ti doista očekuješ
kad će Nijemci predati vlast HSS-u ...
– Eh ... bar da predadu ... Onda bi ti vidio čuda ... Zabio
bih im nož kad najmanje očekuju ... Neće, nažalost ...
I prepusti brigu Stanku neka govori sa Šarićkom ...
možda preko Grunbergera ... Možda će htjeti ... kako
ne bi!
Ide s Ivanom do did Pave. Nedjelja je, na objed će.
Draga mu otprilike opisala gdje stanuju ... baš uz
prugu. Šteta, neće na tu stranu. Zna da će poslije
6
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 6
2.9.2010 12:16:23
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
ručka, po običaju, kod did Pave navratiti komšije.
Doznaju ako je Ivan kod kuće, a još kad gosta ima.
Pričat će im o smeđem djetetu ... Pakosna je ova zima;
ne bi danas Stanko na Plehan da vidi franjevački samostan. Ali, izrazio je želju, vodit će ga Ivan. Još zapuhao
vjetar, s obronaka obrijao snijeg pa eno da onaj humak
izgleda ko ćela sijede glave. Ne da komšija da prođu;
neka svrate, ima vatre da se razgriju, meke da se ugriju.
Djece nebrojene i žena; a ni opomenuo ih nije, cijela
kuća ušuti. Radoznali pogledi i osmjeh ako se domaćin
smiješi – smijeh, ako će i gosti. Vidi, šute ali se zagledaju kada progovori, zadržavaju se da čuju. Stanko je
i među svojima uvijek ikavštinom, među seljacima je
i sada, prirodno mu je da se ne muči ijekavštinom; to
mu je tim teže što su im škole sve ekavštinom. Kad su
gazili prema Plehanu, Ivan će mu ...
– Je li, vidje ti kako se onaj ženski svijet okomio na
tebe?
– Pa ni riječi nisu progovorile ... - čudi se Ivan.
– Očima, očima ... - i sve je već drago Stanku, jer kako
i kaže, budalasto je to a ipak godi čovjeku ako je predmet ženske pažnje, kad Ivan nastavi ... - Ama jok, nisu
tu tvoju ružnu njušku gledali ... već što ti ikavštinom ... i
jest, bogata, meka ta vaša ikavština ... a mi već zamalo
ni govorit ne znamo, te miješaš ijekavštinu, te ekavštinu
... Hajde, požuri gospodine ...
– Lakše, lakše, Ivane ... nisam ja privikao na ovo goredolje, uzbrdo pa nizbrdo ...
– E jesi Švabo, dobro Zdenko kaže ... ha-ha-ha-ha! - I
baš iskrsne fratar pred njih kad su se uzventrali ...
– Faljen Isus fra Jure.
– Bog ti dao, Ivane ... a kuda vi?
– Tražim ti ovom mom sucu kakvu guzatu ko onu što
si je ti onomad našao pa nigdje za sramotu ... ha-haha-ha!
Grohotom se i fratar nasmije i produži. A Stanku sve
nezgodno. Čudi se ovakvu razgovoru s fratrom, pa će
Ivan ...
– Mani fra Juru do đavola ... Idem onomad, a on s fra
Martinom preda mnom. A na koji korak pred njima
snaša ... ali guzata da bog sačuva! Kad fra Jure ...
«Dobrih li guzova u ove snaše, ha, fra Martine ...»! A ja
njima, «A je li, fra Jure, je li ti to o guzovima? Jesu li to
bogobojažljive riječi»? ... Veli, «Neka je blagoslovljeno
sve što nam lijepo bog stvori»! Ha-ha-ha-ha ...!
Razgledaju manastir, priličnim su ih vinom ponudili, a
u selu svrate do kamenoresca Paternostera, pčelar je,
pa Ivan kupi meda za svoje.
– Paternostter? Otkud ovakva imena?
– Tko bi znao, gospodine suče ... je li Švabo ili koji đavo
bio netko od mojih. Tako mi did još pričao ...
3-21
Vidi mu se po kući i u kući.
Zasjeli kod did Pave, objeduju. A komšije se nešto
požurili što li. Kome nema mjesta za sjedenje, čuči
uza zid. Kako ih ne zamori! Jedu, ali padaju i pitanja.
Još kad im Ivan pričao o njegovoj ostavi. Tu zakolju,
ražanj, plehnata tepsija i pod svinjče od sto kila, pa što
masti nakapa. Ostalo se ispeče. I s ražnjem odnese na
tavan. Pa kome kad ustreba, odsiječe. Ali ni slanine ni
šunke, a o nadjevima niti riječi. I umjesto da o svijetu
pričaju, mora Stanko, već koliko zna i koliko se sjeća,
o svinjokolju i spremanju kod njih. A Ivan, da će iduće
klanje tako, pa nikako drukčije... Slušaju ali skoro da
ne vjeruju. Pa su poveli i o djeci, o putu u Zagreb.
Stanku odmah prisjelo jelo, jedva dotiče, ne guta mu
se, bjesni ...
– Pa je li to dijete zna da je Srbin ... pa je li bi itko od
nas znao da je Hrvat ...
– I govorili smo do HSS-a da smo Šokci ... - odobravat
će did Ilija koji se požurio bratu Pavi kad je čuo da su
došli Ivan i Stanko ... - A bolan ne bio, imamo katoličkog svećenika na Bijelom Brdu ... a Srbin je bio ...
pošokačen ...
– Zar dječjim kostima osiguravamo Nezavisnu? I kako
bi meni bilo, ili bilo kome od vas ... da mu dijete strijeljaju... tko se ne bi odmetnuo? Zvijer bih postao ne
drugo...
– Bogami bih ... bogami klao bih ... i rođenog bih brata
da je ustaša ... - pod bradu govori Jozo ... postariji je,
možda mu je koje dijete vršnjak strijeljanoj djeci ...
I ne prolazi već Stanko da ne zagleda djecu ... Gone se
momčići petnaestih godina kao djeca ... I kad se razviču, srnu jedno na drugo ili polete uz dreku, zamagle
mu se oči ...
– Mekan sam kao! – i ljut je na sebe što je nemoćan.
I što zna da će i ostati. A i kud bi, što bi. Primijetio je,
voli ovaj svijet uniformu, lijepo oružje ... pa da ga i đavo
zaodjene. A Nijemac nudi to oružje, i ustašama, i četnicima ... tkogod zatraži, ako bi se istrebljivao ...
Očekuje Višu. Nema što, morat će joj napraviti ključeve. I dok je čeka što bi, već pripremi vatru ... Još je
nema, pa i potpali. I u kuhinji ... Stoji kod prozora, ide
Ajša. Dakle, Viša se razboljela ... Đavla se razboljela!
Podvodačica ... Ama nije ... zbilja ga voli pa mu misli
ugoditi. Ne bi smjela, reći će joj ... A on je naišao
na Dragu ... toliko se zbunio da je jedva koju riječ
progovorio ... a ona je zastala i čeka da je zadrži ...
bar zadržava ... Toliko se zagledao, i zbunio kad to
primijeti, pa se brzo oprosti od nje ... I sad je požurio
pred Ajšu. Ljubazan je s njom, nasmiješio se ali je brzo
upućuje što bi trebalo prvo da poradi ... I ne sluša
dok ona prede ... Ipak, ne bi smio ... ne bi je trebao
7
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 7
2.9.2010 12:16:23
Nela Horvat, Radovi na svili
4-5,8-9,12-13,16
8
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 8
2.9.2010 12:16:39
Nela Horvat, Radovi na svili
4-5,8-9,12-13,16
9
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 9
2.9.2010 12:16:54
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
ponižavati da je prosto ni ne sluša ... Da ispravi svoju
grešku, on joj sam pripremi kavu. Kako se nasmiješila
kad ju je posjeo ... i još cigarete stavio pred nju. Pa
pođe spremati se za izlazak. A soba već vruća ... i dok
veže kravatu, gleda kroz prozor ... a Draga prolazi...
Jest, bacila je pogled na kuću ... on je iza zavjese ... što
nije sklonio ... A sad stoji, sjeća joj se glasa ... danas ga
samo pozdravila ... rekla da i ne ... pa kako je ... ali joj
još uvijek čuje riječi iz vlaka ... i osjeća topli dah ... Da
je s njom mjesec dana ... i sedmicu, pa dosta ... ama
jedan dan, da je samo ... kako voli biti s njom ... I kad
mu najteže bilo zbog dječaka koga je prevario, ona ga
tješi da je to lijepa prijevara bila; lijepi dar tomu djetetu
... bar zadnja mirna noć. I ne primijeti Ajša kako stoji
u vratima, i promatra ga ... a on baš o tome misli kako
njega još nisu voljeli ... osim Nane, Ivana, Zdenka ...
– Dobar si ti čovjek ... je li?
– Molim? – prene se ...
– Imaš srca ... ne valja to ...
I smiješi se na njega. Koliko blago ... Tko zna kakva
bi i Ajša bila da je naišla na čovjeka željnog, kao što
je ... I tako osjeća kao da vrijeđa ovu ženu što se nije
zbog nje rastužio, već zbog druge ... A kako su joj crte
sada mirne i plemenite... djevojačke ... i osmijeh ... Da
je ne zna ... nevin ... djevojački ... I poleti do ormara.
Zna kakav materijal one upotrebljavaju za šalvare ...
Njegova jedna pidžama ... skoro nova, puplin je, svileni
puplin ... Izvadi.
– Ajšo... bi li se od ovoga moglo napraviti što za koju
vašu ženu ...? – raskrili je i pokazuje.
– Oh, ... kako je lijepa ... – kao i svaka žena, i ona je
pogleda, pa privuče grudima. Ali odmah je odmakne
... valjda da se ne uprlja, misli Stanko ...
– Uzmi ...
– Molim?
– To je tvoje ...
– Ne ... ne ... ne gospodine ... nemoj ...
On se smiješi i gura od sebe Ajšu s pidžamom zajedno, a kad se uvjerila da neće uzeti natrag od nje, zaleti
se i zagrli Stanka. Što je, smije li se, plače li ili je samo
razdragana ... I kako da je sada odbije? Podmeće
glavu. Ako je ne poljubi, uvrijedit će ženu ... a kako
je draga bila ... I grli ga, grudima miluje ... punim i
čvrstim... Dragu ne bi ovako, samo bi lice prislonio i
udisao joj dah ...
– Da se ... hoću li?
Da odbije, uvrijedio bi je ... žena je ... Toliko je zahvalna, sretna ... Kako je lijepo bilo ono na prozoru vagona
... riječi i riječi ... ali kako da razbije ovaj sretan tren ova
prekrasne Ciganke ... koja je možda svačija ... a možda
bi željela biti ... Otišla je ... raspjevana, s djevojačkim
3-21
pogledom ... već je druga čim zanatski ne namješta
pogled ... Sirota. A kakvu bi lijepu djecu mogla izroditi
... Ljepša je od Drage ... i od Jele ... Jela je, ipak, ljepša
od Drage ... ali Draga je draža ... draga Draga... draga
Draga ... I okupao se, uzeo čisto ... zadovoljan je ...
Nije li njega Nana ipak trebala češće poljubiti, zagrliti
... prije vojske! Zna da ga voli ... sad već zna koliko ga
je voljela kad mu se i činilo da joj uvijek pod nogama,
na smetnji ... da joj je na putu ... Mogla ga je već prije
... bar povremeno zagrliti ... izljubiti ... Glup sam, misli
... i naivan, što li?
Rasprave i pretresi se vode tek reda radi ... Neki sporić,
dinar-dva ... dok traži spise o ormaru. Vidi bocu od
dvije litre i kanticu. Pogleda, med ...
– Terezo ... čije je ovo?
– Vama su donijeli ...
Prvo je htio na samoj raspravi, pred protivnikom vratiti
taj poklon koji mu stranka donijela prije rasprave ...
Seoski trgovac ... svaštar ... No, zašto praviti senzaciju
i jeftino se popularizirati ... Pozove ga i razviče se ... ali
kad ga zbunjenoga vidi, opomene ga neka takvo što
ne čini ... Nije ni pošteno, nije ni ljudski ... Izmirio ih je
... I još mu se čini, u ovom je smutljivcu našao prijatelja
... što ga nije osramotio i kaznio zbog mita ...
Slijedi pretres ... ne voli nitko suditi o tome tko je kurva,
tko nije ... pogotovo kad su to riječi bijesa samo ... Ali
neće žena; pijačni dan je bio, čulo se ... a ona njoj da je
kurva! Pa pita okrivljenu, je li, ili nije ... naravno, bijesna
je bila, tek da je vrijeđa. I uzalud ih miri ... Onda se tek
sjeti, Zdenko mu je rekao za čudan običaj mještana
... ako osudi zbog uvrede, ako ima presudu ... čast će
opet biti na svom mjestu. Pa, eto, raspravit će, saslušati
svjedoke. I izreći neku kaznicu, oštećena onda može
prikazati presudu … nije kurva ...
– Zora Stojanović ... otac ... stara ... rođena ... po narodnosti ...
– Pravoslavka ...
– Po narodnosti Srpkinja ...
– Ali ... – zabezeknuta bi ga Tereza opomenula ...
– Srpkinja! – vikne na Terezu ...
I kad se razišli, Tereza otišla po svoju kavu, uđe mu
Zora Stojanović ... Preblijeda je. Što je ovoj? Konačno
istenje, može li i ona zatražiti pomoć ... četvero djece
... muž ubijen ... naravno ustaše. Uputi je. I kad je već
pošla, i dohvatila bravu ...
– Zoro ... – ona mu priđe, sad već slobodnije. – Imam
četiri tisuće kuna. Baš nepotrebnih. – Pruži joj. Nećka
se.
– Uzmi. Trebat će ti ...
Primi jutarnju poštu. Deset sati je. Strpa je u ormar.
Ima i sutra vremena, a posla zbilja jedva. Jer tko da
10
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 10
2.9.2010 12:16:55
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
zove i zašto, kad se slabo odazivaju. Snijeg, ubi bože
zima, desetinama kilometara treba se probijati. Uleti
Bevanda. Bodula se sigurno gdjegod zagubio u šumi
kavanica. Moli ih predsjednik neka hitno dođu. Svi. Koji
je opet đavo? U to mu uđe Zdenko.
– E, ovom našem prdonji se uvijek nešto žuri...
– Što hoće stari, ne znaš? – i pođu zajedno do predsjednika.
– Valjda se sjetio vica koji nam je dosada samo triput
ispričao ... ili da te pita kako se zove čovjek čiji med nisi
htio primiti... ne brini, on bi primio ... ha-ha-ha-ha!
Većina ih je već kod predsjednika. Nešto nije u redu,
čak ni kavu nije naručio. I kad naručuje, to je sada već
nadomjestak. I do prave se može doći, ali tko bi to
platio. I kao da je baš njih očekivao. I nešto pakosno
u glasu.
– Evo nove nevolje ... ne znam već ovo drukčije nazvati, gospodo. Evo za svakoga njegovo! – i pruža im akt.
Dekret. – Sad ćemo čuti kako ćemo mi kukavice, a
kako li će naši heroji ....
Dakle, dobro je vidio pakost u očima koja je doprla i
do glasa. Kad on njima onako, da su heroji. Pogleda
ga Stanko, ali valjda mu je već dosta bilo iživljavanja,
iskrena je već briga na licu ovoga čovjeka koji želi mir,
ma čiji bio, samo neka je – mir! Zbog mira i malo bolje
hrane spreman je na svaki kompromis. Sada već brine.
Toliko i on umije sagledati budućnost, i zna sve će
ovo kad-tad imati odjeka! I svojih posljedica! Dekret je
uistinu imenovanje svih sudaca Kotarskog i Okružnog
suda – u suce Prijekog suda. Arasu se smrkne, uzdahne
ali se odmah utješi zajedničkim zlom.
– Baš svi? Svi do jednoga?
– Svi! – uvlači predsjednik dim iz cigaršpica, ali mu
ruka podrhtava.
– Ha! Ha-ha-ha-ha! Znači, pruženo nam je potpuno
povjerenje. Jedan tužitelj, drugi isljednik, treći će suditi
... a suditi se može, ili na smrt ... ili osloboditi... – bjesni
Aras.
– A ded ti oslobađajuću presudu ... – dobro rezonira
predsjednik, proradila glava.
– E, bogme, hoćemo! – lupi svoj dekret o stol Aras.
– Pa što ovi misle... izvinite, ali zbilja što ovi misle?
– zgraža se prvi put javno Janjić. Prijedlog za umirovljenje je otišao, ali nikako da stigne. Rat je, svi trebaju.
Posluša on sva zbivanja; kad Rusi napadaju, dobro je;
kad se povlače, dobro je ... sve je dobro, jer je sve
daleko od njega. Ali suditi, suditi u prijeku sudu i to na
smrt?!
Još se dobro raspra ni rasplamsala nije, kad uleti Ivo
Bijelić, okružni tužitelj. Neobično uglađen čovjek,
ljubazan sa svakim, prisan ni sa kim. Ured, pa doma.
3-21
I nitko mu u kuću ne zalazi, niti on kome. Radi svoj
posao, a ako se povede riječ o zbivanjima, prekida,
pita ono što je namjeravao i ode, nastavi svoj posao.
Nudili su mu mogućnost kupovine vrednijih stvari u
konfisciranim trgovinama. Što će mu, vide valjda, on
ima sve. I naglašava, on je dobrostojeći. Svaki ima
svoju taktiku. Uzrujan je, ali se svladava. Sjedne, prekriži noge, namjesti hlače da se ne gužvaju. Vadi lisnicu
i svoj dekret.
– Došao sam... eto, ja predstavljam neku delegaciju...
nas i naše iz Okružnog suda... i tužilaštva...
– No i..? Što vaši misle..? – upitat će prvi Aras jer predsjednik ne dolazi k sebi.
– Jest, kako ćete vi..? – dohvatiti se Arasovih riječi.
– I ja sam to došao vas pitati ... kako ćete vi..? – nemoćno se osmjehne Bijelić.
– Bezuvjetno treba odbiti! – svi se zagledaju u Arasa.
Tko bi se tome nadao. Što ovaj misli, razmišlja Stanko.
Kakav je to, pak, potez..?
– Je li? Je li? Ali kako? – oglasi se, konačno, predsjednik. I pogleda Bijelića očekujući njegovu pomoć. Ne
junači mu se, ali ovo je previše opasno. Zbog budućnosti koju on, ipak, sluti. A uzrujan je što mu ne daju
mira kad je on zadovoljan što je predsjednik i što mu
kuća, ipak, nema većih briga, iako su sve teža vremena;
zna dobro, obilazi pijacu.
Pretresene su sve mogućnosti. Uzete u obzir sve
moguće posljedice. Skloni su da odbiju. Čak i predsjednik. Jer i sutra će trebati živjeti, po mogućnosti
opet kao predsjednik ... ali se tada sjeti ...
– Ako svi odbijemo, baš svi ... zbilja ne vidim što bi nam
mogli. Molim, složni bismo bili sigurni, bezbjedni. Ali
koga će oni onda naimenovati u Prijeki sud..? Koga?
Kad neće suci ... hoćete li se vi odvjetnici primiti? –
Obrati se predsjednik doktor Bakiću, koji je upravo
pristigao i sa zanimanjem čita dekret.
– Mi? Odvjetnici? Bože sačuvaj! Ovog krvničkog posla
se ne bih primio ... baš da ga i zlatom plaćaju!
– Ali onda ako nećemo mi, a nećete ni vi odvjetnici, …
pa, koga će? Možda se neće libiti postaviti bilo koga?
Zar će nepismeni, nestručni, bedaci ... možda bezdušnici, krvoloci ...? Oni će suditi? Oni hoće suditi i osuditi
... pa bio kriv ili ne! Neće znati što je to osloboditi ...
tražit će se smrt, i osudit će na smrt..! Ljudi su skloni
zloupotrijebiti vlast i moć ... a biti u Prijeku sudu bezgranična je moć! Sutra i sam mogu dopasti njihovih
šaka! – cigaršpic mu podrhtava, iskreno je zabrinut za
sebe samoga, jedva se savlađuje ...
– Šteta, gospodine predsjedniče, što se niste bavili
politikom, znate pronaći potrebne argumente ... haha-ha-ha..!
11
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 11
2.9.2010 12:16:55
Nela Horvat, Radovi na svili
4-5,8-9,12-13,16
12
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 12
2.9.2010 12:17:11
Nela Horvat, Radovi na svili
4-5,8-9,12-13,16
13
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 13
2.9.2010 12:17:25
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
– Gospodo, ovo uopće nije smiješno! Užas me hvata!
– skljoka se.
– Vi ste ipak stariji ... mlađi bi vas poštedjeli – pokuša
ga utješiti doktor Bakić ...
– Đavla bi ... – upadne, uz sarkastičan osmjeh Bijelić.
– Čujete vi ovo! – unezvjeri se. – Hajdete vi, molim
vas, gospodine kolega, molim vas gospodine Bijeliću ...
– Pa, začudo ... slično vama misle i naši ... Do toga
smo došli predsjednik Okružnog suda i ja ... Ako se
primimo, kompromitirali smo se za uvijek ... ako se
ne primimo, izlažemo i nevine smrtnoj opasnosti ...
Nemojte misliti da sam sentimentalan, najviše cijenim
i volim svoju glavu, svoje poštenje i interese ... ali što
onda? Eto, ima i zlatne sredine...
– No, no..? – oživi predsjednik. To baš on traži! To!
– Sav ću postupak voditi po svom najboljem znanju i
umijeću ... savjesti, razumije se ... Zakon i ništa više! Ni
državu niti ničije interese neću preferirati ... Zakon!...
I sve ću pisati u duplikatu ... i najmanji dopis ... sve
zapisnike... i sve ću za sebe sačuvati... Ako jeste kriv...
ubistvo, pljačka... tog je najčešće... zar ne bi i mimo
Prijekog suda pala smrtna presuda? Ne bi u mirno
vrijeme, ali trebamo uzeti u obzir ratne prilike ... Ako
je tko nevin, molim! Ako je što podmetnuto, e, onda,
... sviđalo se to komu, političarima, ili ustašama ... tada
nikoga neću poznavati osim zakona ... Nikog! Neka me
otpuste, strpaju u logor ... ali baš nikoga!
Stanko sluša i ispod trepavica, pognut, gleda Zdenka.
Čini mu se, neobična logika i elokventnost ovoga
čovjeka, djeluju na njega. Svi znaju, pošten je. Stanko i
to osjeća kako bi sve poslao do đavola, ali se ne usuđuje. Napravit će kompromis; a kompromisa ima svakojakih. I kao da se uglavnom Zdenku obraća. Uzbuđenje,
prepirka, prijepori, prigovori, odobravanje. I još neke
kombinacije ... ali uglavnom, odobravaju Bijeliću. Čak
i Zdenko povremeno klimne glavom. A u Arasa ideja
još podosta ...
– Sve kako kolega Bijelić veli ... a ja mislim... hladno
prići stvarima, ne žuriti se pa ma kako požurivali, jer
znajte, hoće, požurivat će ... hladno i ... odugovlačiti!
Do tančine ispitati ... do iznemoglosti ... ako im dosadi
čekati, neka me smijene ... Je li tako, Stanko?
Za razliku od Bijelića, on bolje pozna situaciju u ovom
sudu. Zna ako Zdenko i nije pod utjecajem Stanka,
neće biti manje odlučan od njega. Možda i pretjerati,
prelicitirati! Ne da Bošnjo Švabi ... A Bijelić je, uvjeren
je Aras, baš tu pogriješio i možda već sve, i pokvario.
Vidio je kad je Stanko stisnuo usne, zažmirio, mišići mu
na licu zaigrali i sada već sjedi potpuno miran. Bijeliću
se sviđala odluka da se ne upišu u ustaški pokret, to je
usput i nabacio Stanku; ali mu se pričinilo kao Stanko
3-21
nije dovoljno cijenio ovo njegovo odobravanje. Bijelić
je zatvoren, ipak želi da ga se uvaža. Dosjetio se
možda svoga pogrešnoga poteza pa će kao svima,
ono što je namijenio Stanku:
– Mislim, nema smisla ovom se prigodom odlučiti na
kakvu krajnost, premda bismo svi to željeli, i odobravali
... Drugo je učlaniti se negdje, ovisno o tomu, želim li,
ili ne, ali ovo je službena funkcija ... službenici smo,
ovo nam je nametnuto, istina ... ali obavezno... Zar ne,
kolega Pavlukoviću..?
Što će Zdenkova Slava? U njih je i dvoje djece. Nit se
njemu ači, nit junači, ... ali zar ovi imaju pojma o smeđem djetetu od petnaest godina ... dođavola i Slava ...
ako treba i on će odgovarati Zdenka ... ali on da izrekne, a jučer je trčao spašavati ...
– Ja mislim ... – započne tiho i mirno Stanko ...
– Dopustite još samo čas ... – prekine ga predsjednik
- bez obzira što je predsjednik Okružnog suda, ja pak
Kotarskog, … stariji smo ... više smo se nosili sa životom
...
– Gospodine predsjedniče! Ostavite se tih propovijedi!
Baš sam katolik, ali …– prije Stanka, plane Zdenko. –
Neću! To je protiv mojih uvjerenja ... Nikoga nisam
rodio, i nemam prava na njegov život! Ja sam, rekoh,
katolik! Neću i Bog! I ne mogu!
Osmjehne se Stanko. Je li Zdenko osjetio kako će on?
– Kolega Bijeliću ... za vas je sve možda naivno... ja
sam se zadnji oprostio od petnaestogodišnjeg djeteta,
koje je drugi dan strijeljano ... Ne bih potpisao smrtnu
presudu ni okorjelom razbojniku!
– Ni krvoloka, ni zlikovca ne biste ubili? – upadne
predsjednik.
– Ubiti? ... To da! – digne se i pođe, a Zdenko prije
njega izleti na vrata. I dok uzbuđeni prolaze hodnik,
grozničavo se pita ... bi li makar Gogu mogao ubiti?
Bi ... ali samo kad bi se suprotstavili životi ... ili ako bi
doživio susret s onim djetetom.
Kada su ušli u Zdenkovu sobu, još nisu dobro ni zatvorili vrata, a Zdenko prsne u prigušeni smijeh. Stanko se
poveo za njim. Ima Zdenko svoju logiku …
– Mi smo se svoje brige otarasili, a gospoda neka sada
muku muče. Ha-ha-ha! Misliš ti, kod mene nije cvrc? O,
još kako! Ali moj će strah proći, a njihov? Neka muče
muku sve dok rat ne svrši ... Ha-ha-ha! Čuj, a je li tebe
strah? Hajde, kaži kako ti je? – unosi se Stanku u lice.
– Sad? Već? A što bi me bilo …! Za koji dan, možda ...
kada saznamo kako će reagirati ... A kako će? A kako
bi drukčije, nego što su do sada ...
– E, vidiš dobro je što sam ti ja tako ... golem katolik
... Ha-ha-ha! Ne mogu, braćo, ne dopuštaju mi moja
uvjerenja ... Ha-ha-ha!
14
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 14
2.9.2010 12:17:26
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
Začudo Slava je njihovu odluku primila mirno. Čak je
opravdava. Kaže ona Stanku; jeste da je Zdenko dobar
Hrvat, premda se doima bigotnim, neprikosnovenim
katolikom, vjernikom ... a zapravo sve je to kod njega
forma u koju ukalupljuje svoju dobrotu, svoja gledanja
... jer dobar je, dobar kao komad kruha ... A onda su
sjeli, pitajući se kako formulirati ostavku ...
– Odbijamo i gotovo ... Ja, jer se ne slaže s mojim
vjerskim uvjerenjima, a ti bezbožniče? Što s tobom?
Ha? Sad vidiš, dobro je biti vjernik ... Ha-ha-ha! Zbilja,
Stanko, kako ćeš?
– Jednostavno ... ne primam jer se to njihovo protivi s
mojim principima!
– Katoličkim?
– Đavla! Principima pravnika! Nikada ne bih potpisao
smrtnu osudu! I gotovo!
– E, to ću i ja na moje još nadovezati. Ha? Hoću li?
– gleda ga očekujući pristanak da upotrijebi i njegov
argument.
I idu ka pošti. Tvrdim, ujednačenim koracima, ne vide
da se igraju vojnika. Odluka im to nametnula, zajednička odluka. Jesu vojnici, ali nisu baš najmirniji. Predali su
pisma preporučano ...
– Pa kad je preporučano, ja bih ti sad preporučio i po
jednu ljutu ... No, što veliš, Stanko?
– Preporučeno, prihvaćeno ... – Naglas se smiju, ništa
ne govore. Nazdrave. Popiju naiskap i prasnu u smijeh.
– Hej, vas dvojica tamo, što je vama tako smiješno?
– i već ustane od svoga stola Šumski Čovjek, kako
šumarskog inženjera najnovije zovu. Ispriča se društvu
i prilazi im.
– Sjedi, Šumski Čovječe ... Pa kako te tvoje šume, kako
zvijeri? – lukavo se smiješi Zdenko, izazivajući ga.
– Nanosiš li štetu zvijerima ... na dvije noge ... Ha-ha-ha!
– ukopčat će se i Stanko.
Smiješi se i inženjer i veli, otkad je svijeta i vijeka on je
žrtva ogovaranja ... neka mu vjeruju, vrlo je miroljubiv
... Ne ide u divljač, neka mu vjeruju ...
– A i što bi gonio divljač po šumi kad je i po gradu
ima... – pa kad inženjer zaigra naivka i uvrijeđenog,
Zdenko mu dobaci ... – A udovica ... Ha? Ha, nitkove
jedan?
– Šuti, bogu ti tvoju! I ovako imam dosta nevolja sa
ženom ... Da mi je samo znati tko to širi o meni ... da
mi je uhvatiti toga lajavca ... Meho, ded po jednu ...
ljutu dakako ...
– Tko te olajava, ne znam ... ali da istinu laje, to znam
... Ha-ha-ha! – nazdravi mu Zdenko. I smije se, pomalo
sa zavišću i zlurado ...
3-21
– Ljudi, vjerujte nije tako ... Ne bih vas varao! Što se ne
bih podičio istinom, kada bi to tako bilo!
– A, ono u Kobašu ...je li i to ono nikom ništa ...
Lažljivče! Kad već griješiš, ne uvaljuj se u novi grijeh
upadaš ... ne laži! Pokarat će te Bog ... žena će te na
djelu uhvatiti ...
– Drži usta, bog te ludi ... Ha-ha-ha! – pomalo je, ipak,
šumaru drago što se o njemu šire te priče, draže mu
je to, nego li ono što stvarno jeste … samo žena mu,
ma kako bila divna, baš i nije posve miroljubiva glede
svega. Zna se, šumar svojim motociklom ode sve do
Majevice, i to mu je teren. Slobodan mu je prolaz,
makar se ta sela već brane, iako se ondje spominju
četnici, i pop Sava i Branko Kovačević, dijele oni i ovo
carstvo, i ratuju ... i među sobom, dakako,... No, inženjera svi propuštaju. Ponese on soli, donese i kojekakvih sitnica ... pomogne kojima može i koliko može...
Ne priča mnogo, više uradi ... i dobro mu dođe što su
se raširile one priče oko njegove sklonosti ženama, ta,
ionako on njih poštuje. Ženi će, razumije se, reći kako
je sve to samo izgovor ...
– Jer gdje bi, ženo, koje bi iole ljepše čeljade mene ...
vidi me ružnog, kojem đavlu ja trebam?
– Đavlu znam, ne trebaš, jer i sam si đavo, ali ti, svejedno, ne vjerujem, znaš ti to dobro! I čuvaj me se! I ti i
ona ... Bog i bogme raščupat ću je ... osramotit ću te ...
I sad se tuži kako te, ni krivog, ni dužnog, žena opet
sumnjiči… ali znaj nitkove, nitkov nikada ne može skriti
osmjeh koji ga izdaje ...
– Čuješ ti to, Stanko! Ni kriva, ni dužna ga se sumnjiči
... premda ga samo osmijeh nitkova … izdaje!
– Ali da bi zbog ove udovice vrijedilo biti i kriv i dužan,
to vam se kunem na njene dvije uboga lijepe noge!
– ozbiljno će Stanko sjećajući se izvanrednih nogu te
žene ... – A je li, Zdenko, bi li ti zgriješio s njom, makar
ju morao pod krevet skrivati ... Ha-ha-ha!
– Muči, ubio te Bog ... – našao se Zdenko u nebranu
grožđu, ali ih inženjer Šarić dotle nazlabao dok on nije
ispričao sve od početka do svetog Antuna...
– I eto, onda još vas dvojica velite da sam đubre ...
– Nisi samo ti, ali da jesi jesi ... je li tako, Zdenko?
– Što je pošteno - pošteno je! Moram priznati, i sam
sam htio postati đubre, ali mi Bog nije dao priliku ...
Ha-ha-ha!
– Sveti Antun valjda ... A tko tebe, Jako, spašava od
žene? Kojega ti sveca ti podmićuješ..? Ha-ha-ha...
– Kunem vam se ...
– Vjerujemo ti, samo se nemoj odmah kleti ... – upada
Zdenko – Možda nam nekad još ustreba tvoja zakletva, pa kako ćemo ti onda vjerovati …
15
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 15
2.9.2010 12:17:26
Nela Horvat, Radovi na svili
4-5,8-9,12-13,16
16
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 16
2.9.2010 12:17:47
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
– E, jeste pogani ... umjesto da mi pomognete ... Čuj,
Stanko ... ti si neženja... tvoj bi obraz lakše podnio ...
ako si drug, ded ti svijetu da ja ništa nemam s udovicom već se kao ti motaš oko nje ... Što veli? Bog i
bogme, ako si drug mogao bi mi učiniti! – ozbiljno će
Jako.
– Misliš, kako bi ti žena povjerovala?
– Doista, Stanko, mogao bi ti njoj malo pretresti perje
... – Zdenko će podsmješljivo... – Što ti veliš, može li tu
Stanko malo začeprkati po perju? Ha-ha-ha!
– Naći će Stanko sebi koliko mu treba – izbjegava
Jako izravni odgovor, a pogotovu kakav pristanak. –
Vjerujte, ljudi, ni luk jeo ni luk mirisao ... jest da mi se
sviđa ... sviđa se i vama ... ali zbilja me u ovom slučaju
žena bezrazložno sumnjiči ... vjerujte ...
– Što plaćaš da ti povjerujemo? – ispod oka će
Zdenko i smiješi se na Stanka.
– Meho, još po jednu ... ali pravu – častit će ih Šumski
Čovjek ne bi li spasio obraz. Zapravo, manje-više za
obraz, već više mir u kući.
I riječ na riječ, šumar zbilja hoće. I lijekove će ponijeti,
i sol, i od svega pomalo. Kad ide motociklom, veli,
čekaju ga kao poštara. Te tu stani, ovo predaj, te tamo
ono ... Pomaže koliko može, i koliko se usudi. Tko nije
podložan strahu ... pogotovu u ovo gluho doba?
Stanko dudi, zazviždi. Još se nije navikao na ovu njihovu rakiju, nikada možda ni neće; no nije prešao mjeru,
samo se oraspoložio. A kad se sjeti kako im se opet
odupro, zadudi: «A što mi mogu, a što mi mogu»..?
No, sad se ne bi trebao hrabriti, popio je koju, valja
mu razmisliti što će i kako će. Ima više mogućnosti,
a drago mu je što će se Ivan radovati, jer ga jamačno
nije razočarao. Sad će ravno kući. I leći. Ni vatru neće
potpaliti. Nakon svih tih rakija, bolje je u hladnom
spavati. Jest, kod Ivana će, ipak, zakucati. Možda se
vratio iz Zagreba. Ima izgleda da dobije veletrgovinu
duhanom. To ga Pejo nagovara, a i on se suglasio, jer
se iz nečega ipak mora živjeti. A pomoći nekome svakodnevno postaje sve važnije. I, eto, bit će oslobođen i
vojske. Jeste zasada Pejo osiguranje. Bio bi, samo kada
Ivan ne bi lajao preko mjere ... Vidi, vidi, da to nije baš
udovica ... po nogama bi rekao; to najbolje upamti.
I hod. Počne se glasno smijati. Ni onjušiti je neće, a
sparivat će ga. Osjetila je prokletnica kako ju promatra;
Stanko osjeti kada ga tko promatra po tjemenu što ga
peče i po vratu, a bit će ona osjeti golicanje uzduž
nogu, što li ... ili još prije po oblom turu? Sreli im se
pogledi i stane. A jedva se znaju.
– Meni se to smijete, gospodine suče?
– Vama se smijem, a sebe ismijavam, dijete...
3-21
– Baš dijete..? – oraspoložila se što je ne ismijava ili što
je zove djetetom.
– Dijete... koje bih rado uspavao... – Izazovan joj
osmjeh da Bog sačuva. Ih, da nije šumara druga ... A
bit će budala ako šumar samo svojoj taštini ugađa a on
propusti da zakuca kod nje.
– A da li biste mi dali mira ... da usnim? Ha-ha-ha!
Zbilja, što ste se smijali ... znate da smo znatiželjne ... –
a tko bi njenom pogledu odolio.
– Da vam odam..? Eto, od danas, od prije dobra sata ...
ja bih zapravo imao prava da vas ulegnem ... i da vam
ne dam prilike da zaspete ... Ha-ha-ha!
– Zar? A zašto? – malo se zbuni, ne shvaća.
– Onaj šumar, aliti diviji čovik ... veli, zlu ne trebalo ...
dobro bi bilo pustiti glas o vama i meni ...
– No? A zašto ... i što?
– Pa, da se ... u najmanju ruku ... dobro pazimo ...
– Volimo dakle ... zar ne?
– I kako gledam ... šteta ...
Nasmije se iz sveg srca. Uhvati ga pod ruku. Prsti su
joj govorljivi.
– A., ne bojite se ogovaranja ... da ćete izgubiti dobar
glas? Ja udovica ... vi neženja ... Dakle? – pita a oči joj
se i u sumraku pale.
– Rekao sam, imam toliko građanske hrabrosti, prihvatiti taj rizik ... Dapače, čak sam i plaćen za takvu uslugu!
A sad ... ako me još i vi budete htjeli nagraditi za tu
neznatnu uslugu ... lud tko ne bi prihvatio ... – Gleda je
i očekuje kako će reagirati. Ali odbija svaku pomisao
da bi on ... ne, ne ... drugu ne bi.
– Čujte, Stanko ... oprostite ... A ne biste li vi, možda,
odbili mene? Ako bih se ja jednom, ipak, odlučila?
Eto ti sad, obrata, pomisli Stanko. Konačno igra je sve
ovo, ali zašto se ne bi u nju upustio?
– Zar bi to bilo pošteno prema onom Šumskom
Čovjeku?
– Među nama ničega nema ... možda tek kakva prolazna simpatija ... uostalom, zar bi bilo pošteno, ne
odužiti vam se? Dakle?
Stignu do ugla. Odmah iza ugla je njena kuća. Gleda
čas Stanka, čas prema kući. Što li misli?
– Vidjet ću ... jeste li žena od riječi?
Ona mu stisne pruženu ruku, nagne se, skoro nalegne
na nj. Osjeti joj dah, ugleda osmjeh. Poleti kući ... Uh,
đavo neka je nosi, misli Stanko... da je odmah pozvala,
ko Bog ne bih mogao odbiti je ... Napose, je li on
kadar oduprijeti se ovakvoj ženi? Ma, ni goroj ... No, to
nije točno,može on, može... ako baš hoće ... I trk kući.
Hladno je, a krevet će biti još hladniji ... đavo neka je
nosi ... Bože, kakvih li nogu!
17
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 17
2.9.2010 12:17:48
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
Jelenu Šarić lako je privolio, ta sam muž, kad je bio,
molio je neka skrbi o njoj ... i djetetu koje očekuje. I
drži je podalje svih zbivanja ... I kako će najbolje, predloži Ivanu neka smjesti kod nje svoje dijete ... mogao
bi joj na taj način biti pri ruci ... Ivan se oduševi, brinut
će se o djetetu koje polazi gimnaziju. A ona, kad joj
nabacio, odmah prigrlila ... Aliagićeva se isto slaže s tim
rješenjem ... a inače, jezik joj ne taji što joj dušu uznemiruje ... i otvoreno izaziva ustaše. Begovica je ... i to iz
odlične obitelji ... moraju je trpjeti, htjeli ili ne. I samo
odmahuju, ženska posla ... Doktor Grunberger zalazi i
k njoj ... vodi brigu o rodilji ... i kad preko Stanka, kad
preko Jelene doznaje što se sprema. A sprema se, ili
Židovima, ili Srbima ... on budući da je liječnik, lako
raznosi signal za opasnost ... opominje, upućuje. Ivan
pak što sam ne dozna, traži da mu kažu. Hoće Ivan i da
se zaprijeti ako bi se tko nećkao ... ali uglavnom nešto
duhana, nešto brašna ... a najviše uvjerenje kod ljudi, i
sve mu kažu, i on sve obavijesti, i na vrijeme ... Njegova
je begovica zbilja kao Nana ... majka ... manje zna reći,
dublje osjeća i od jetrve ... paćenica ... nigdje ne izlazi
ako može. Nešto se Ivan razgalamio po dvorištu pa se
dadu u bezrazložan smijeh ... kad begovica dovikne iza
drvene ograde ...
– Gospodine suče, vidite ono na ulici ... pogledajte,
molim vas...
Polete obojica ... ništa ne vide ... samo neki ljudi čiste
snijeg ... ljudi i žene ... malo podalje ...
– Ivane, pa to su sami Židovi ... Vidi, žuta traka ...
– Da, da ih ponize ... Majku im božju ...
Protest čuju i iz doma begovičina. A ona im nosi slatko na pladnju ... i pravu kavu … Uh, kako miriše... Na
to obojica zinu, a ona im samo namigne... i pravo k
Židovima ... Gleda Stanko da nije i gospođa Jelena
među njima ... Izgleda nije ... A begovica časti Židove
koji su prinuđeni čistiti snijeg ... I nitko se ne usuđuje
spriječiti je ...
Vidjeli su se iz daleka, mahnula mu je rukom, ali je
projurila. Lijepo joj je ime, Ema. Dobro, možda ime i
nije baš toliko lijepo, ali se rado sjeća njihova susreta.
Uvjeren je, imat će obzira i neće ga pozvati, ali ako ga,
ipak, pozove, on će već naći nekakav izgovor. Ipak,
ne bi bilo pošteno glede Šumskoga Čovjeka. Ustvari,
manje-više za njega, on treba imati svoje principe. Ali
kako samo hoda, ta kučka, već to je pjesma, ne drugo.
Draga hoda mirno, kao da se sklanja ... Čudno, dok je
mislio na Emu, ironično je bio nasmiješen, zadovoljan
što je nju tako otvoreno izazvao ... sada taj nagli prijelaz, samo da mu je čuti glas Drage i vidjeti to skromno
3-21
lice, pomalo žalostan osmjeh ... Je li žalostan? Jeste, ali
gleda ga s neskrivenim simpatijama ...
Gleda u spise i prisjeća se. Trgne se kad netko pokuca.
Potpiše dostavnicu uručitelju i vidi: poziv u domobrane. E, samo mu je još to nedostajalo! Ali čudno, osjeti
neko zadovoljstvo ... što to, zašto to? Jest, zato! Ipak
je povremeno osjećao znatiželju ... zapravo ako će
baš pravo, nemir ... kakve će posljedice imati najnovije
odbijanje ... I, evo sada iskrsnula je prilike, na neko se
vrijeme skloniti, pogotovu od neizvjesnosti. Jest, baš u
pravi čas! Istina, Zdenko ga pita što misli, kako će oni
reagirati. I ne vjeruju da će ikakve neprilike iskrsnuti.
Neki tihi bijes, zavist, što li, osjećaju kod kolega ... ali
im ne stvara zadovoljstvo. Mir da.
Poleti s pozivom Zdenku. Za tri dana ima se javiti u
vojarnu, u Bijeljini. Odu i do predsjednika. Kad se mora
nije ni teško. Neka ne brine za rasprave, uopće, kakav
sud, kakve rasprave dok je rat! Šteta što toga prosti svijet nije svjestan, misli predsjednik; već svako malo oni
tužbu za paru-dvije, za plast sijena, ili što mu oca-mater
psovao – kao da ne vide, rat je!. Zdenku će povjeriti
ključeve od stana, jedne njemu druge Ivanu.
– Neka se nađe, ako baš naleti nekakva mladica ...
– Kakva mladica, što te spopalo? – zine Zdenko.
– Takva, recimo, koja bi bila voljna i pod krevet se skriti
... kod mene je ne bi morao skrivati …
– Neću se valjda u tvom stanu ...
– A kako ćeš je odbiti, ako neka baš navali ... muško si,
nećeš se valjda dati osramotiti ... – smrtno ozbiljno će
Stanko, pa i Zdenko tako odgovara.
– Ono jest, što jeste, da ... Ha-ha-ha!
I prsnu u smijeh. On će već zorom poći, drugoga
dana, a ključeve će ostaviti na prozoru ispod daščice.
Nekako ga je sramota što bježi s «bojnog polja» i
Zdenka ostavlja sama. No, ako nitkovi odluče udariti,
bit će im nadohvat i u Bijeljini. Neće samo Zdenka,
ovdje. Ipak je dobro što ide. Ne valja što i previše misli
na to dijete, na Dragu. Nikamo to ne vodi, ne bi zlo
tom djetetu. Iako ... jest, dobro bi bilo da je oženjen.
Ne samo zbog udovica, Ajše ... čak i Drage, ... već što
bi se mislilo kako se smirio. Previše se prepričava kako
ne miriše ustaše. Kad bi se oženio, krenula bi priča o
njegovu mijenjaju i smirivanju. Najzad, kakva je korist
što toliko olajava. Kolikogod postaje javna tajna, da
se sada već skoro svi ograđuju od zbivanja … I da mu
mnogi to žele priopćiti. I Ivanu, a pogotovu njemu. A
Ivan, s dana na dan … što mu tko rekao ... Jest, jest, oženjen ne bi bio toliko zanimljiv. A i više bi se zadržavao u
kući ... jer kad je žena u kući, onda i ti trebaš više biti u
njoj. Mogao bi pisati Jeli! Samo ono; pozdrav i adresa.
Baš da vidi! I Nani će uputiti koju riječ, ako dospije. Ne,
18
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 18
2.9.2010 12:17:48
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
i ne mora njoj. Ustvari, njoj će prvo, pa onda Jeli... Ide
kući i misli se koja bi to neutralna rečenica bila najbolja
za Jelu, nakon koje bi i ona progovorila ...
– Gospodine suče, mnogo ste se zamislili ... – đavo te
odnio, trgne se Stanko, ko Bog je udovica. Jeste!
– Oh, gospođo ... kako je ljubavi moja?
– Pst! Tiho, tiše, gospodine zavodniče ... Ha-ha-ha! – i
obazre se. Čudno je to, što se više čuva, tim više se o
njoj zna.
– Pomislite, idem u vojsku. Na dva mjeseca, svega ...
– Što? – Iskreno razočaranim glasom ...
– Već sutra zorom ...
– Oh ... prokleta bila ... ja, ja, ne vi! A već danima smišljam kako bih se odužila … Stanko, ozbiljno mislim.
Njega ni tako nema, otputovao je ... Stanko, dođite
noćas ... No? Stanko, nemojte odbiti ... sramota bi bilo.
– Kad? – jedva istenja Stanko.
– U devet ... ne,u deset! Kucnite četiri puta, na treći
prozor, od vrata ... Nemojte da ne dođete ... Doviđenja!
Ona se boji, da bi je on odbio. Čudno. Da je on nju
pitao kada će se odužiti ... onda bi možda i odbila ...
Ali ovako… kako da on odbije ženu? Sve manje mu je
stalo ... I nije baš ni tako lijepa, a ni izazovna ... Žena
neka ne moli. I onda šumar! Neće... ili ako i ode, popit
će samo kavu, ili bilo što ... Da se on možda njoj čak i
sviđa? Jest, ali bolje da ne … kolikogod mu to laskalo ...
Nema šta, mora. Da je ne uvrijedi. Pokušat će se već
nekako snaći. Otkloniti, a da je ne uvrijedi.
Pisma je napisao. Jeli samo pozdrav i adresa. Dobro
naloži, ugrije kuhinju i spremi dosta tople vode. Putuje,
uredit će se. Tko zna kad će ondje imati prilike doći do
tople vode. I raspjevao se, pripremio, troši pravu kavu,
jer i tako će izvjetriti dok ne dođe. Skoro će devet ... još
pun sat. A večerati ..? Poleti nešto spremiti, kad kucaju.
Koji je sad to đavo? Pođe do vrata, otvorena su. Često
ih zaboravi zatvoriti. Pošta? Poruka? Vikne:
– Odmah! – širom otvori i ne dolazi k sebi. Dobro je,
manje je zlo negoli što se nadao. Pred njim je Vera,
službenica iz suda. Iz prijemne kancelarije. Simpatična
žena, udata, kako zna i djecu ima. Sigurno je predsjednik nešto zaboravio.
– Oh, vi! Hajde, izvolite Vera ...
I prima je kao da je ušla u njegovu kancelariju. A zašto
je ona tako uznemirena? Uletjela je. Naslonila se na
vrata. Uznemireno diše.
– Mogu? – jedva iscijedi.
– Dajte samo ... – i već je uvodi u sobu. Neće zatvarati
vrata, žena je, ako tko naiđe, zašto izlagati sumnjičenju
dobru ženicu. Zine kad vidi kako se ona vraća i zaključava vrata. Što je sad ovo? Posjedne je. On s druge
strane stola. I čeka. Pa se nasmiješi, pogledom pita.
3-21
– Smijat ćete mi se ... sutra idete ... a nisam se oprostila
s vama ... – Nije se on skoro s nikim opraštao ... Ruke
su joj na stolu. Dohvati ih, zahvaljuje se. Vani je zima,
ruke su joj ledene.
– Hvala vam, Vera ... zbilja hvala ... – i zaboravi ruke u
ruci, grijući ih. A ona se nalegne na ruke i zaplače:
– Angelo ... što vam je, dijete ... On hoće svakom biti
dijete ako suknju nosi. Od koga se samo tome naučio?
Angelo, što je ... hajde, recite... – I tiho se zaplače ...
Pa ova je potpuno luda... Pritisnula usne na njegovu
ruku. Što joj je... što može poduzeti ... Što bi joj mogao
reći ...?
– Vera ... zaboga! – ustane, prilazi joj, gladi kosu, ona
naslanja glavu na njega i plače. Tiho, nenametljivo.
Podigne glavu, ne gleda pa će jedvačujno ...
– Ne ljutite se ... – Ustane pognute glave. Šapće:
– Samo jedanput me poljubite ... molim ...
E, moj Stanko, misli, tu nema što... to je već to... Podigne
joj glavu. Žali je zbilja. Jedva je koju riječ s njom progovarao, ali, kao i sa svima ženama, nasmiješen je; voli biti
u njihovoj blizini, čuti im glas, a još osmjeh...
– Udata ste, Vera ...
– Znam ... No, baš lijepo što zna. Stoji nepomično,
ne nameće se; čini mu se stidi se. Pomiluje joj kosu.
Poljubi kosu. Ona se malo osloni i uzdahne. Kako je
nenametljiva. Zna da griješi ... zagrli je radi utjehe, toliko valjda i hoće. Opet pomiluje kosu, a ona podigne
glavu. Kako se smiješi, kako je lijepa sada ... Poljubi
je, a ona uzvrati ... ali se odmah odmakne i samo lice
prisloni na njegova usta ... I šapuće ...
– Ne ljutite se ... molim vas! Ne ljutite se ... morala sam
... hvala vam …
Dok ju je ljubio osjeti potrebu biti nježan. Zar to nije
Dragu poljubio? Da zna sirotica ... zato je opet privuče,
podigne joj glavu jer sad nju hoće poljubiti ... ovo je
prva žena za koju je siguran da ga voli ...
– Dijete ... dijete ...
I miluje joj kosu, a obrazi prislonjeni ...
– Znala sam ... znala sam ... – kako je tiha i zadovoljna.
Što je to znala?
– Što, Vera?
– Da me nećete dirati ... Željela sam samo vaš zagrljaj
i jedan vaš poljubac ... Hvala ... – priđe stolu, šara
prstom po njemu i ne gleda Stanka – Muž mi je dobar
čovjek ... veoma dobar ... i voli me... i djecu imamo
... ali još nisam voljela ... sve dok vas nisam ... Zbogom
... hvala...
– Vera! – gledala ga. Jest, nešto joj je htio kazati! Što je
zapravo htio? A ona čeka.
– I vama hvala ...
19
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 19
2.9.2010 12:17:49
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
– Znate ... – miluje mu ruku, pa se povlači k vratima
... – Znate ... nisam lijepa ... više nisam lijepa ... I samo
sam to željela ... to ... taj poljubac ...
– Nisam mislio da ...
– Kad se vratite ... samo malo mislite na mene ... a kad
se vratite ... ako budete željeli ...
Zagrli je. Pa ovo nije žena, ovo je još veće luda od
njega. Poljubi je zaista željno. Grčevito ga grli i ona ...
Kazala je dok se vrati ... ako bude želio ... neće je razočarati ... jer ona tako misli, da bi je mogao uzeti ako je
malo bude i volio ... Pusti je. I poljubi joj oči. I ruke ...
Zaplače, tiho ... ta žena sva tiha ... i priljubi vrele usne
na njegove ruke ... I pođe. Brzo otključava. Rekla mu je
ako malo misli na nju ... kad se vrati ... ako je bude želio
... Stajao je u vratima osluškujući njene korake kroz
dvorište. Hoće li ikada naići na ženu koja će biti ovakva
... i koja će ga voljeti? Udana je, ima djecu. Možda je ni
ne vrijeđa što je pokraj nje često ovako osjećao i Dragu
... A Jeli je pisao ... Želi voljeti ... ali koju? Petnaest do
deset je, a on sjedi. Prva žena kojoj pouzdano može
vjerovati da ga voli ... a udana. Je li to glupo ... naivno
što želi da ga vole ... da voli ... eto, tako nekako kao ona
njega, kao on Dragu ... I kako će sad s onom ... a da je
ne uvrijedi! Đavo neka je nosi. Mora joj poći. A tako
bi rado sjedio ... ležao u krevetu i razmišljao ... tako je
dobro što je malo tužan ... željan ... ali ne udovice, već
suznih obraza ... Nema što, odmah će. Mora da je ne
uvrijedi. Mogao je i trebao joj na vrijeme reći da neće
... ali sada već mora ... jer ga možda voli ...
Obuče se i pođe. Jest budala, sjeti se! Pa što je on
uobrazio? Da ga neće možda udovica gola golcijata
dočekati već u vratima? Zbilja kako je lud, kako fantazija više stvara negoli što će mu se pružiti ... Žena
ga sigurno zove na kavu ... da se, eto, oduži – i dosta!
Jest, jest, kava ... Još dobro što mu mozak proradio.
Postavio bi se u nezgodan položaj, bio možda nasrtljiv
... a ona bi šumaru od riječi do riječi ... uz smijeh ... a
onda šumar njemu, i to sigurno pred društvom. Zakuca
kako je rekla. Ni ne obazire se hoće li ga tko vidjeti ...
a i što bi, kad će on samo na kavu ... Zakuca, i odmah
pođe do vrata. Jest, tri su stepenice. Dok je stigao na
treću, vrata se otvaraju. Mrak, a ruka ga dohvatila ...
Uvlači ga pod kapiju. Zatvara, a on vidi da se tanak
mlaz svjetlosti probija na drugim vratima. Zbuni se kad
ga na brzinu zagrli, poljubi i šapne:.
– Za dobrodošlicu ... i da vas malo zagrijem ... Vani je
hladno, zar ne? – Bože, što će ovo biti! Podrhtavaju
noge. Uđu u sobu. Dozlaboga vruće, kao u kupatilu ...
ugodno je, jer iako je samo koju ulicu prošao, zima je
... Vodila ga je držeći za ruku. Zatvorila za sobom vrata,
oslonila se i njega promatra. On pak osmotri sobu. Ima
3-21
ova žena ukusa ... pa valjda i mogućnosti ... Je li ona
zadovoljna?
– Dakle? Prvo se sebi divite, a ne meni?
– Poslije možda neću imati prilike da vidim gdje sam to
i bio ... poslije kad vas pogledam ... – sam se iščuđava
kako nenametljivo a ipak lako izaziva ovu ženu vičnu
i vještijim udvaračima. I pogleda sad tu prokletu. Sledi
se kako se smiješi. Otkopčava mu kaput, a nudi usne.
Uh, ovo neće biti samo kava! I što da radi kad mora.
Poljubi je. Učtivo i nasmiješeno. To joj se valjda sviđa
što nije naletio kao slijepac na vrata. I dok mu posloži kaput na stolac pa šešir, a pogled s bezobraznim
osmjehom na skida s njega, on jedva ugrabi trenutak
da preleti preko nje cijele ... Pa ova valjda ništa nema
pod tom domaćom haljinom ... Ili se vara?
– Rakiju, liker ... pomislite, još i konjaka imam ... Dakle?
– nakloni se, a odijelo se rastvori. Ona kao to ne vidi,
a on drugo ni ne vidi. – Priđe mu da je ne bi gledao,
pruži usne, poljubi ga opet.
– Dakle?
Smiješi se. Zbilja što bi on? Kroz razrez vidi crni čipkasti
kombinezon ili koji vrag ... ili je to samo grudnjak? A
pod odijelom ... ne, ne, to su samo gaćice bile ... iste
kao grudnjak ...
– Dakle što bih? – A ona mu se nakloni kao da nudi sve
što jeste po sobi. Ova žena ima iskustva: servira svoje
draži s maksimalnim ukusom, odličnim parfemom,
crnim čipkama obloženim bjelinom i te oči!
– Kad ne znate što biste ... ja ću ... – Natoči njemu i
sebi. Nazdrave. Ispiju, poljubi ga.
– Može li ponovno?
– Slobodno ... – i toči.
– Ne, ne to ...
Kako se obradovala ... zbilja iskreno ...
– Stanko ... na ulici si me očima svlačio ... Kakvom sam
ti se činila? Dakle? - Osloni se na zrcalo; koju da gleda,
iz zrcala ili živu? U zrcalu vidi razrez ... rastvorilo se
odijelo ... više nazire ... Zna li?
– Imaš kruškaste grudi ...
– Je li? Dalje? – Kako dalje kad mu oči na daju do riječi
... gleda u zrcalo ...
– Baš me ništa ne voliš?
– Gledam ...
– Vidim ... – Baci pogled na zrcalo, vidi što on gleda ...
osmjehne se. Pokrije se ...
– Dakle?
– Je li tebe uopće moguće ne voljeti?
Priđe mu, uhvati ga za bradu i poljubi.
– Hoćeš još rakiju ... ili?
– To, ili ...
20
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 20
2.9.2010 12:17:49
Matija Poljaković, Zapisi jednog luđaka
Nasmijala se. Privuče mu glavu, ali kad ju je htio zadržati, zagrliti, izvuče se ... poleti joj odijelo ... za tren
samo. Pokrije se ... Znači, pokaže ... izaziva ... prokleta
da je ... zna što mislim ... želim zapravo.
Postane svjestan da će se cijelo večer samo poigravati
... i ništa više. Bolje da je toga svjestan ... da mu se ne
smije ... Da vidi baš. Uzet će koliko pruža ... nećeš ti
mene namučiti ...
– Smijem te poljubiti?
– Zašto ne ... i ja želim ... izvoli ... – pruži mu usne, ali
se drži podalje ...
Koliko ćeš sama nuditi, toliko ću uzeti ... nećeš ti, kako
ti hoćeš ...
– Reci... da ti kažem da te volim ... želio bih te vidjeti
... – grče mu se usne, zna za igru koju ona vodi, ali sami
su ... zna da će se i nadalje poigravati samo ...
– Kako?
– Potpuno ...
– Stanko! – pa mu priđe u dlanom mu zatvori usne ...
Zgrabi je ... ne otima se odmah ... dozvoljava da je
ljubi ... Ruke mu skida s grudiju ... ništa baš nisu ... ali
mu dozvoli da im usnama priđe ... kroz odijelo ... Laka,
podigne je, drži je ... Voli se igrati ... izaziva ga, ljubi ...
ali se izmiče ...
– Zašto? Reci ... zašto nećeš ...
– Bojim se da te malo volim ... Možda drugi put ...1
Brod. Šid, prijelaz na lokalni. Namjesti se u kutu, svladava ugodni umor. Čuje, iduća stanica je Bijeljina …
ali zašto bi brinuo, tamo će stajati. Samo još malo će
drijemati. Bude ga. Vlak stoji, ali kao da kreće … pogleda, nigdje ni kuće, ni kućišta. A vlak polazi. Čini
mu se unatrag. Zgrabi kufer i izleti van. U polje. A što
je ovo? Gdje je on? Onda tek primijeti da je podalje,
opet na njivi, svijet. I tek tu dozna, nema mosta, kompom treba prijeći na bosansku stranu. A on je mislio
iz vlaka ravno u Bijeljinu. Dobro što su ga probudili,
mogao se opet naći u Šidu.
Dovuče se konačno do Bosne, a kofer uboga težak
– kad će već hotel, pa krevet, da mu se već kreveta
domoći. A u hotelu vele, nema sobe. Za vojsku je sve
rezervirano. Pa i on je sada neki vojnik! Onda ima,
ispričavaju se. Zar tu i njemačkih postrojbi ima? Kulturbundovaca? Neke jedinice. Poširoke im trake na
rukavu. Vojska i Kulturbund. Vele bilo ih je i više; miješani živalj, kao svugdje u Posavini; Srbi i Muslimani,
Nijemci i Hrvati … a zatrovano još od Jugovine. Pa
kad su Nijemci natakli trake, i drugi će svijet … dok ih
1 POLJAKOVIĆ, Matija, Zapisi jednog luđaka, Klasje naših ravni,
3.-4., 2004., 3.-24. – 5.-6., 2004., 46.-51 – 5.-6., 2005., 42.-44.
3-21
nisu uputili da je za njih rezervirana ustaška budućnost. Pa tako sada, eto i njemačke vojske – granica je
do Srbije; Kulturbundovaca s oružjem, zlu ne trebalo;
domobrana i ustaša, uznemirenog i već pomućenoga
svijeta …
Spomenik kralju Aleksandru je, naravno, porušen; dizao ga je i rušio isti čovjek; sada je opet gradonačelnik
… Poveliki park, ozbiljan gradić, a krug vojarne još iz
austrijskih vremena. Sretao je već naftalince po vlaku, a njegov bojnik je Jugović, bivši artiljerijski major.
Učtiv, tiši nego li što vojniku dolikuje, posjeo ga je i
ponudio kavom. Još je civil, možda zato.
– A otkud vas iz Bačke čak … Sudac …? Znači još iz prijeratnih vremena … Ne nisam bivši KuK, zar ne vidite
… već ni prema godinama ne bih mogao biti … Nisam,
hvala Bogu!
– Znate … ne zamjerite … zbilja su smiješni ti naftalinci. Odišu na civile, jedva se kreću … švabikaju … a
Hrvati. Povampirili se …
– Jest, dobro kažete … Javit ćete se naredniku Bošnjaku … i kadgod vam što treba, slobodno mi dođite, gospodine suče … Znam da će od vas teže biti napraviti
vojnika, a ni nema takvih ambicija … Hoćete iskreno?
… Nikakvih nemam … Zbunjen sam …
Bojnik Prpić. Zbunjeni Likota … zašto? Baš sam ga trebao pitati!
Ide u hotel po stvari, jer stanovat će u krugu vojarne.
Jadan ja … opet vući taj kufer … I jeste jadan, zna … jer
u zadnje vrijeme uvijek bježi od nečega. Čas iz okupiranih dijelova, brzopletno prkosan, od Prijekog suda
i ustaša … i udovica. No, kad se sreo s bratom udovice, ima neku poljoprivrednu školu i ustaške poglede,
raspjevao se što nije pogazio tu ustašku kokoš … Baš
dobro što ju je samo prevalio! Pa da i šumar dozna.
A on mora znati, ne samo kako guzovima vrcka, već i
da joj je brat …
I sudski pripravnik Resler je ovdje, mlada je u gradu
nastanjena. U jednoj se sobi smjestio s poručnikom
Maltarićem, Sarajlijom. Stanko je u zajedničkoj sobi
sa njih desetak pričuvnih. Resler ima i radio-aparat i
bezbroj praznih boca pod krevetom, a u prozoru su
još pune. I neko meso, sir, čudo, što li …nered. Kad
im je prvi put došao, bocu pred njega, ušutkuju ga,
zaključali vrata, sad će London …
(Ulomak)
21
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 21
2.9.2010 12:17:50
Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena
22-27
U sjaju skupocjena prstena
DRAŽEN PRĆIĆ
Današnji petak, četrnaesti travanjski dan, iz više je
razloga bio izuzetan za gospođu Henriettu Blauberg.
Ova je kraljica stilskog pokućstva, kako su je pučani
najčešće zvali, na današnji ispunila dva svoja velika,
davnašnja sna. Svaki je za sebe imao ne samo simboličnu važnost, budući da je predstavljao krunu jedne
uspješne poslovne karijere – dojmljivo izražene s
osmocifrenim bankovnim računom.
Henrietta Demesvári rođena je posljednja u šesteročlanoj obitelji Ferdinanda i Margite Demesvári, kao
jedino žensko dijete uz trojicu starije braće. Otac,
tesar skromnih primanja, svojoj je dječici mogao
priuštiti samo drvene igračke koje je sam izrađivao
u rijetkim trenucima dokolice. Za razliku od muških,
koji su drvene lutke i pajace ubrzo zamijenili krpenjačom, mala Heni, kako su je svi od milja u kući zvali,
obožavala je igračke od drveta. I samo drvo. Od
najranijeg djetinjstva privlačila ju je obrada cjepanica,
i svi oni komadi, i dijelovi, od drveta što ih otac, kao
škart, ponekada donosio iz velike stolarije gdje je bio
zaposlen. Satima je znala strpljivo sjediti pokraj oca i
pomno promatrati svaku njegovu majstorsku kretnju
kojom je izrađivao drvene figurice, u maloj radionici
uz njihovu trošnu kuću. «Čarobnjak», kako ga je voljela zvati, svojim je darom, i marom, nastojao priskrbiti
još koju paru skromnom kućnom budžetu. Gledajući
tatu Feriku, ubrzo je svoje lutke i njihove krpane haljinice zamijenila grubim cjepanicama i oštrim sječivima
za obradu. Majka se, isprve, protivila ovom zanimanju
svoje kćeri ljubimice, strogo joj zabranjujući, te uostalom, i opasne igre. No, na svaku bi novu zabranu
Henrietta sve više plakala, a otac bi joj nakon svih
suza popustljivo udovoljavao, sve češće joj dopuštajući da mu pomaže u radionici.
Bila je to samo vješto odigrana igra za njegovu ženu,
jer je u dubini svoje napaćene radničke duše majstor
Ferdinand bio i te kako ponosan na kćerinu ljubav
prema drvetu i njegovoj obradi. Za razliku od tri sina
koji su naprosto bježali od njegovih poziva da mu se
pridruže u poslu, suprotno svakoj logici mala i krhka
djevojčica ga je upravo molila neka je, ponekada,
povede u ogromnu stolariju. Još ponosniji je bio na
činjenicu koju je njegovo iskusno oko primijetilo od
samog početka; mala Heni je u svakom svom vještom
pokretu zračila darovitošću, iz dana u dan se razvijajući u budućega velikog majstora obrade drveta.
Nakon što su minule sve one godine obilježene neimaštinom, Henrietta je izrasla u djevojčurka za koju
su svi u široj i daljoj okolici znali. Mala Madžarica
– čiji je djed Alfred Demesvári stigao u Osijek iz
Mohácsa, pograničnoga madžarskog gradića, na
prijelazu dva stoljeća – uvelike je nadmašila očeva
predviđanja, usavršivši sve poznate tehnike obrađivanja najjeftinijega šumskog materijala. Ali njezin talent
se nije zadovoljavao samo izradom malih figura.
Henrietta je težila mnogo većim i značajnijim kreacijama. Ponajprije, izradi stilskog pokućstva. Kuće u
njihovom kraju ličile su jedne na drugu, i po izgledu,
a i po mjesečnim primanjima, ali, ipak, ni jedna nije
oskudijevala u drvetu. Mnogi među njihovim najbližim susjedima, bili su zaposleni, skupa s njezinim
ocem u lokalnoj stolariji, a svi su mogli jeftino doći do
velikih komada drveta u obližnjim bogatim šumama.
Šumsko gazdinstvo «Osijek-drvo» bilo je nadaleko
poznato u cijeloj državi, a velika je stolarija bila među
značajnijim opskrbljivačima tržišta sa fino obrađenim
drvetom.
Put do ostvarenja njezina životnog sna, da postane
kraljica pokućstva, vodio je zapravo kroz mnoge siromašne kuće njezina kraja. Potaknuvši zanimanje svoje
braće mogućnošću zarade, postupno ih je privoljela
da joj pomažu u onim težim i grubljim pripremnim
radnjama koje su prethodile obradi. Nakon toga Heni
bi sve uzimala u svoje ruke, prenoseći svoje zamisli i
majstorsku vještinu na predmet koji bi izrađivala. Tako
su iz njihove male radionice počeli izlaziti noćni stolići, stativi za zrcala, rezbarene stolice, komode, pa i
veći komadi namještaja, ovisno o narudžbi i platežnoj
moći naručitelja, koji bi, ne rijetko, samo za trećinu
stvarne vrijednosti, udovoljavao siromaškoj potrebi za
boljim životom. Novac koji je umješnošću Henriette
počeo pristizati, ravnopravno je dijelila s ostalim članovima obitelji, ne rijetko ustupajući roditeljima i svoj
dio. Čvrsto uvjerena u svoj san, znala je da oni, na
žalost, neće dočekati njegovo potpuno ostvarenje.
Ogledajući se u svom velikom stilskom zrcalu, gospođi Blauberg se iskradu dvije suze iz plavih dubina njezinih krupnih očiju. Podsjećanje na siromašne, ali tako
22
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 22
2.9.2010 12:17:51
Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena
bezbrižne dane djetinjstva i slike životom napaćenih
roditelja, kojih već odavno nema, bilo je jače. Minulo
je već pola stoljeća od prvih novaca što ih je zaradila
vještinom svojih ruku i na mah joj se pričini kako je
sve to samo san. Djevojački san iz kojega će se probuditi ponovno kao kćer siromašnog tesara Ferdinanda.
Pogleda svoje ruke, na njima ni najbolji manikir nije
uspijevao prikriti sve one ožiljke koji su nastali tijekom
višegodišnjeg druženja s grubom čvrstoćom drveta
i oštrim sječivima. Vrativši se zrcalu, uhvati jedva
zamjetan osmijeh na svojim usnama debelo premazanim jarkim karminom, smiješak ulaska na posljednja
vrata svojih najranijih maštarija.
Otvorenje luksuznog salona pokućstva u njezinu
rodnom Osijeku, toliko puta je zamišljala za svih onih
godina napornoga rada. I sa svakim je novim danom,
sve više bila uvjerena u konačni uspjeh na tom putu.
Uspjeh je nagrada odlučnih, a njezino željeno odličje čekalo je otvorenje za nešto manje od punoga
sata. Ovlaš popravljajući svoju savršenu večernju
šminku, ugleda u zrcalu lik uspješne poslovne žene
u godinama. Njezin portret. Sjeti se Danijela, mladog
darovitog akademskog slikara, koji ju je silno podsjećao na njezine početke. Ljubav prema umjetnosti u
njoj se budila od malena, dok je maštala o vlastitom
luksuznom portretu. Bogatstvo kojim sada već odavno raspolaže, omogućava joj umjetničko djelo, sliku
vlastita lika u izvedbi mnogih suvremenih majstora,
ali je ona željela nešto posve drugo. Nekoliko zadnjih
desetljeća novac joj nije predstavljao problem, no
ona je ostvarenje te svoje želje odlagala godinama.
Portret je zamišljala i krunom vlastite mukotrpne
borbe za uspjeh i priznanjem njezina djela, koje joj
uz materijalno bogatstvo, ipak nije donijelo i toliko
željeni umjetnički status. Izrada pokućstva, ma koliko
ono bilo skupocjeno, bez patine prošlosti na sebi,
ostaje samo industrijski proizvod i produkt današnjeg
vremena. Uzalud se godinama borila za priznanje
svoga umjetničkog rada, izlažući najljepše eksponate
diljem svijeta – kritika sa žutih strana uvijek bi pobijedila, izričući pokude, pa i osude, osporavajući stvarnu
i vidljivu vrijednosti ponuđenog. No, antireklama se
pokazala najboljom reklamom, i sa svakim pogrdnim napisom udvostručavala se prodaja pokućstva
s potpisom «Blauberg», uvećavajući njezin, i inače,
pozamašni konto.
Skori završetak radova na super luksuznom salonu
pokućstva, u strogom središtu grada, na najskupljoj
lokaciji, ubrzao je Henriettinu odluku za konačnom
izradom portreta. Tragajući umjetnikom koji bi joj
svojim slikom podario vječni lik, konsultirala je mnoge
22-27
eksperte, uvažene stručnjake, novinare, kritičare.
Međutim, niti jedan od stotinu prijedloga nije joj
se činio onim pravim. Tražila je nešto posebno. Sve
dok nije sasvim slučajno otišla na jedan od brojnih
domjenaka za mecene na lokalnoj akademiji umjetnosti. Iako je redovito uplaćivala znatne donatorske
priloge, uvijek bi se nešto ispriječilo i činilo važnijim,
te se odazvala prvom slobodnom prilikom. Tako je,
saznala za mladog umjetnika, očito najdarovitijega,
pred kojim se nazirala lijepa budućnost. Upoznavši
se s njim, vidjevši nekoliko njegovih radova, pao joj
je teški kamen sa srca. Dileme više nije bilo. Autor
njezine vječnosti konačno je pronađen, može se
prepustiti darovitosti mladoga Dijanića. Upravo vječnosti. Jer Henrietta Demesvári Blauberg, oduvijek
je znala kako je novac samo prolazno ovozemaljsko
zadovoljstvo, a pokućstvo tek potrošna roba, te da
bi ime njezine tvornice, jednom možda mogla zasjeniti neka nova, popularnija. Također je bila svjesna
činjenica da je borbu za umjetničko priznanje njezina
pokućstvu odavno izgubila i da na tom planu njezino
ime neće ništa značiti narednim naraštajima. Upravo
zato je toliko mnogo polagala na izradu svoga portreta. Likovi sa čuvenih portreta ušli su u vječnost,
obilježavajući epohe u kojima su nastali besmrtnim
rukama velikih majstora. Umjetnička slika njezina lika
značila je kraljici stilskog pokućstva posljednju priliku
za ulazak na toliko željena vrata umjetnosti. Danijel je
kao stvaratelj mnogo obećavao. Trebalo ga je samo
progurati.
Svečano otvorenje super luksuznog salona pokućstva
«Dynasty Blauberg» bilo je zakazano za dvadeset sati.
Jedna od najskupljih i slavnijih građevina Osijeka,
najvažnijeg grada na sjeveroistoku države, na čiju je
osmomjesečnu izgradnju utrošeno desetak milijuna,
odbrojavala je svoje posljednje trenutke «nevinosti».
Nakon što ponosna vlasnica prigodno presječe počasnu vrpcu, ondje će se zgurati na stotine viđenijih
gradskih uzvanika. Pozivnica za četrnaesti zračila je
prestižom u očima lokalnih bogataša i snobova.
*
Jedan, naoko nevažan detalj povećavao je, već ionako veliku vrijednost velike robne kuće pokućstva u
strogom centru grada. Iako godinama poznata po
svojim stilskim i proizvodima primijenjene umjetnosti,
prodajući ih u zemlji, te inozemstvu u svom bogatom
lancu salona namještaja, gospođa Heni još uvijek
nije imala prodajni objekt u svom rodnom gradu.
Na prvi pogled čudno i gotovo nemoguće, ali ne i
žiteljima Osijeka. Oni su tokom svih ovih godina bili
nijemi svjedoci uporne borbe svoje nadaleko znane
23
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 23
2.9.2010 12:17:51
Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena
sugrađanke protiv zaguljenih gradskih otaca za željeni
lokalitet. Zašto je unuka madžarskog doseljenika insistirala upravo na parceli 3262/1, u ulici Bagremova 17.
Novi Osijek, izgrađen je na lokaciji nekadašnje siromašne četvrti u kojoj je Henrietta Demesvári odrasla
zajedno sa svojom mnogočlanom obitelji. Novi urbanistički plan, prepun modernizacije i suvremenih
vizija arhitekture, nije imao milosti prema trošnim
naseobinama siromašnih imigranata. Na prašnjavim
ulicama njezinog djetinjstva, izrasle su poslovne
zgrade, stambeni neboderi i ostale moderne kreacije
stakla i željeza.
Nije teško pogoditi zašto je sada već ostarjela djevojčica vodila višegodišnju bitku protiv začahurenih
gradskih birokrata. Ni jednog trenutka nije htjela
popustiti u nakani da pošto-poto dobije željenu katastarsku jedinicu. Cijena, naravno, niti jednog trenutka
nije dolazila u pitanje. Mjesto na kojem je nekada bila
očeva mala radionica, uz njezinu rodnu kuću, u njezinim očima imalo je neizmjernu vrijednost.
Prigodom otvaranja njezinog atelijera za drvodjeljske
usluge, s kojim je učinjen prvi korak ka probijanju na
tržište, ocu je od uzbuđenja pozlilo. Ostao je paraliziran zbog teškog sračanog udara, pa nije ni dočekao
ni kraj mjeseca. U svojoj dvadeset i trećoj godini
Henrietta je ostala s dva brata, te borbom za preživljavanje u okrutnom svijetu oko sebe. Nakon početnog uspjeha, uz skromnu zaradu, posao je iznenada
stao i nadošlo je teško razdoblje za ostatak obitelji
Demesvári. Ideja je bilo na pretek u Henriettinoj glavi,
ali je trajni nedostatak novca rušio svaku zamisao
već u samom startu. Bez većih ulaganja prosperitet
njihove male firme nije bio moguć. Iznenada se u
njezinom životu pojavio Augustin Blauberg, stariji
Židov, trgovac željezom. Za Henriettu je čuo u pričama o majstorstvu njezinih ruku koje su, atipično
za ženu, pravile čuda od drveta, zanimajući se za
mogućnost udruživanja posla. Urođena oštroumnost
glede budućnosti interesa za pokućstvo, koji se usput
rečeno nikako nije mogao zamisliti bez metalnih
dijelova, nagnala je da osobno potraži gospođicu
Demesvári. Shodno svom uvjerenju, očekivao je da
će mu prigodom upoznavanja ruku stisnuti ogromna
muškarača koja se radije igra cjepanicama nego lutkama. Predstavivši mu stidljivu, ali odlučnu mladu ženu
koja je od prvog trenutka znala što želi, zaljubio se u
Henriettu na prvi pogled. Mjesec dana kasnije stali
su pred matičara i izgovorivši obično «da», Heni je
tako zauvijek zaboravila na sve materijalne probleme
u svom životu. Žrtva koju je podnijela udajući se za
znatno starijeg muškarca, Augustinu je bilo gotovo
22-27
šezdeset, i nije bila žrtvom u pravom smislu riječi.
Ljubav prema stvaranju i obradi predmeta od drveta
oduvijek je bila jača od seksualnih i emocionalnih
poriva u njoj. Postajući gospođa Blauberg, a nedugo
zatim i udova Blauberg, strašću opčinjeni Augustin
nije dočekao ni prvu bračnu godišnjicu, naslijedila je
malu imperiju željeza koju je stvorio njezin kratkovremeni muž. Ponekad ju je znao uhvatiti osjećaj krivnje
zbog prebrze smrti svoga muža. Smrt svojih najbližih
shvaćala je kao pojavu koja se dogodila neovisno o
njezinoj volji, ali je odlazak njezinog čovjeka imao
izravne sveze s njom. Srce dugogodišnjeg neženje
nije izdržalo slatki napor.
Iako znatno stariji od nje, Augustin Blauberg bio joj je
simpatičan i pun «staromodne» uglađenosti, ulijevao
joj je osjećaj poštovanja i sigurnosti. Zato mu je bez
gorčine i ustručavanja ispunjavala svoje bračne dužnosti. Idealizirajući pokojnog oca, u osobi imućnog
trgovca željezom našla je zamjenu svoje djevojačke
opsesije. Konačno gospodin Blauberg izvrsno se za
svoje godine držao, sve dok nije upoznao kobnu
strast svog života. Postavši bogata, ponovo je ostala
sama. Svu svoju energiju uložila je i usmjerila na rad i
početak stvaranja vlastite industrije pokućstva. Novac
njezinoga pokojnog muža ubrzao je njezine zacrtane
misli, plodonosno donoseći prve rezultate. Rastom
profita Henrietta je proširivala proizvodnju, ulazeći
krupnim koracima u svijet velikog biznisa. Ujedinivši
drvo i metal stvorila je temelje svojem budućem
imperiju, točnije dinastiji Blauberg. Čvrsto je vjerovala
da joj novi poslovni napredak neće ovog puta donijeti bol, no djavo je ponovo došao po svoje. Najmlađi
brat István izgubio je svoj mladi život za volanom
super brze corvette, kojom nije uspio ovladati na skliskoj cesti. Skupocjeni dar je, na žalost, bio dar voljene
sestre za njegov trideseti rođendan. Sahranivši još
jednog najbližeg, Henrietti je ostao samo srednji brat
László. Ali za kratko. Povjerivši mu svoje crne slutnje
o skupocjenoj, u životima izraženoj, cijeni njezinoga
poslovnog uspjeha, utjerala mu je jezivi strah u kosti.
Sutradan je, ostavivši neuvjerljivo oproštajno pismo,
nestao zauvijek iz njezinog života, pokušavši pobjeći od zle sudbine koja je okruživala njegovu jedinu
sestru. Uspio ju je samo odgoditi. Pet godina nakon
njegovog odlaska, dobila je kratku telegrafsku poruku
da joj se brat utopio za vrijeme kupanja u nekoj rijeci
na sjeveru države. Slučajno, baš te sedmice Henrietta
Blauberg prvi put je probila magičnu granicu od stotinu milijuna zarade. I tako je dobila sve, a ostala bez
ikoga. Jedini koji je preživio njezine uspjehe, u neposrednoj blizini, bio je Sánador. Ne želeći ga izgubiti,
24
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 24
2.9.2010 12:17:52
Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena
ostavila ga je za svog «čovjeka za sve», izdvojivši mu
solidnu mjesečnu naknadu. Stari prijatelj, s kojim nije
imala ništa više od iskrenog druženja, spokojno je
mogao uživati u blagodatima bezbrižnog života vječitog neženje. Nije bio u srodstvu s Henriettom.
– Henrietta, čekaju nas … – pomalo autoritativno
upozorio je gospodin Sánador svoju duboko zamišljenu prijateljicu.
– Oprosti, dragi moj Sánadore, čini mi se, odlutala
sam … – ispričala se za svoju odsutnost. – Sva ova
uzbuđenja malo su preteška za moje godine. No,
svejedno, požurimo gostima. Ipak sam ja domaćica
večeras. – Zajedno su se od srca, nasmijali ovoj poluozbiljnoj Henriettinoj primjedbi. U poslovnom svijetu
stigla je do vrha, alije u domaćinskim poslovima ostala je čisti početnik. Svojim vještim rukama znala je
raditi samo dvije, za nju najvažnije, stvari. Obrađivati
drvo i brojati novac.
– Žao mi je, gospođice, ali zaista ne možete ući –
ispričavao se ogromni čuvar specijalnoga večerašnjeg
osiguranja, uvjeravajući tako Alisu Šimić koja je, sva
zapuhana, stigla pred velika ulazna vrata.
– Ali, ja sam … uzvanica …
– Sve su uzvanice već odavno onamo unutra. Na
pozivnicama je izričito pisalo vrijeme: dvadeset sati!
Uzgred, imate li ju sa sobom? – ironično se osmjehnuvši, upita revnosni djelatnik osiguranja. Alisina
ljepota svakako je bila dodatni razlog njegovom
strpljenju.
– Nemam. Ja sam djevojka Danijela Dijanića i on me
sigurno već nestrpljivo očekuje. Na žalost, usput mi je
pukla gas-sajla, i nikako nisam mogla stići na vrijeme
… – objašnjavala je posljednjim atomima strpljenja.
Dodatna rasprava s priglupim gorilom na vratima najmanje joj je bila potrebna u ovom trenutku.
– Svaka djevojka bi večeras rado bila Danijelova pratilja … – grohotom se nasmije čuvar …
– Ne znam zašto se toliko želite zbaciti na večerašnji party, ali znam da već odavno nisam čuo ovako
dobro pripremljen tekst. Draga moja, lijepo smo se
napričali, a sad nestani … – naglo promijeni boju glasa
zakonom maskirani nasilnik u službi javne sigurnosti.
– Mogli biste zažaliti zbog ovakvog bezobrazluka…
– bijesno prosikta Alisa. Atak na njezin integritet
predstavljao je za nju neoprostivu pogrešku.
– Brojat ću do tri, ako nakon toga budeš pred mojim
očima, požalit ćeš što si i pomislila na ubacivanje…
– prijašnje prividno strpljenje i ljubaznost zamijeni
osorni napad grubijanstva. Jedan … dva … tri …
22-27
– Alisa, u čemu je problem. Već sam se brinuo da ti se
nije što dogodilo… – umiješa se Danijel, koji se pojavi,
za trenutak, na vratima salona Blauberg.
– Oh, Dan, samo kad te vidim… – poleti mu je Alisa
u zagrljaj, pokraj šokiranog gorile iz osiguranja… – Da
se nisi pojavio, ovaj majmun u odori bi me…
– Pusti sad to… – prekine njezinu ljutnju nježnim
poljupcem u usta – Sve je u redu. Gospođica Šimić
je moja djevojka… – obratio se ozbiljnijim glasom
sigurnjaku.
– Žao mi je gospođice Šimić… – ispričavao se, sada
već za posljedice uplašeni čuvar… – Samo sam obavljao svoju dužnost. Oprostite još jednom.
Probijajući se do svojih mjesta u središnjem dijelu
sale, Danijel je usput upoznao Alisu s nekoliko viđenijih uzvanika. Kurtoazna upoznavanja, uz obveznu
razmjenu komplimenata, s utjecajnom gradskom
gospodom i njihovim gospođama, brzo su joj vratili
raspoloženje. Sva njezina životna stremljenja vodila
su putem elite i držeći čvrsto Danijelovu ruku znala je
da putuje u pravom smjeru. Večerašnji prijam trebao
je svečano označiti početak novog puta.
Udarac u masivni gong označi željno iščekivani trenutak koji je predstavljao kulminaciju večeri. Mehaničke
vibracije su iznenada utišale žagor, prekidajući mnoge
razgovore, pretvarajući ih u muk. Grobna tišina ovladala je ogromnim modernističkim zdanjem, napetost
veoma važnog trenutka hipnotizirala je znatiželjne
uzvanike. Gospođa Blauberg je nervozno vrtjela svoj
veliki dijamantni prsten oko srednjaka na desnoj ruci,
dok je Danijel svoju napetost večeras ubijao četvrtim
ili petim whiskeyem ne obzirući se mnogo na Alisine
zamjerke. Velegradski novinar Livin palio je cigaretu
za cigaretom iščekujući da konačno vidi i to «osječko
čudo», dok je senior, najpribraniji od svih, veliki trenutak svoga sina iščekivao očijukajući, tajno, s jednom
prilično zgodnom plavušom u dnu sale. Sačekavši
da utihnu i posljednji zvuci metalnog instrumenta.,
dekan Filk je ponovo uzeo riječ.
– Dame i gospodo, iskreno se nadam da ste u proteklih sat vremena uživali u ljepotama najljepšeg salona
pokućstva u državi i pritom se ugodno osjećali u divnom ambijentu večerašnjeg partija koji nam je priredila madam Blauberg. Buran pljesak prekinuo je njegov govor…No, zanemarimo uvodne, prazne riječi,
bolje ih prepustimo djelima. Najavljeno iznenađenje
večeri je upravo djelo, umjetničko djelo najtalentiranijeg stvaraoca koji se rodio u našem gradu, mladog
akademskog slikara Danijela Dijanića. Znajući njegov
opus, prateći ga, pod svojim nadzorom, godinama,
duboko sam uvjeren da se ispod onog prekrivača…
25
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 25
2.9.2010 12:17:52
Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena
dekan je pokazao rukom prema centralnom zidu…
nalazi slika od kapitalne važnosti za umjetničku
budućnost našeg grada. Pomoćni djelatnici, pozvani
njegovim riječima, uklonili su pokretnu dekoraciju
koja je vješto sakrivala portret koji je zauzimao počasno mjesto na glavnoj zidnoj površini. Uzvici iznenađenja i zatečenosti prolomili su se salom izazivajući
adekvatne popratne komentare.
– Dame i gospodo, molim vas za malo pozornosti…
– stišavao je dekan prisutne… – sada bih pozvao
samog autora neka dođe i predstavi nam svoj iznimni
rad. Dame i gospodo…Danijel Dijanić.
Uzvartivši na Alisin poljubac ohrabrenja, slavljenik
večeri krene, od whiskeya nesigurnim nesigurnim
korakom put svečanog podija. Probijajući se kroz
špalir odobravanja, uspije zapaziti jedva primjetan
mig Henriette Blauberg. Znak prijateljstva kojim je
potvrdila kako ona bezgranično vjeruje u njega.
Telepatija dvoje istomišljenika, usprkos generacijskoj
razlici, nadjačala je prostor koji ih je masom razdvajao. Povjerenje je bilo uzajamno.
Prišavši središnjem zidu, bez ikakvog uvoda i najave,
Danijel Dijanić je istog trenutka strgnuo baršunasti
prekrivač, otkrivši po prvi put, pred licem javnosti,
svoje najvažnije umjetničko djelo. Svjetlost reflektora
zabljesnula je impozantni portret madam Blauberg.
Za trenutak muk, a zatim gromoglasni uzvici odobravanja i oduševljenja obilježili su priznanje njegovom
djelu. Ugledavši svoju sliku za vječnost, Henrietta
Demesvári Blauberg ostala je bez daha. Primijetivši
njezinu nesigurnost, gospodin Sánador nježno pridrži
ruku svojoj dugogodišnjoj prijateljici. Strepnja od njezine reakcije bila je više nego očigledna u njegovom
upitnom pogledu.
– U redu je, Sándore. Portret je predivan. Samo, opet,
ne mogu vjerovati da sve ovo ne sanjam… – izraz
ozbiljnosti na njezinom licu nestajao je, prepuštajući
svoje mjesto ponosnom osmijehu i osjećaju zadovoljstva. Urođena pronicavost urodila je savršenom
materijalizacijom njezine davnašnje zamisli. Novac
uložen u Danijelov talent činio joj se beznačajnim u
usporedbi s dahom besmrtnosti koji se, otkrivanjem
oslikane umjetničke želje, vizijom zadovoljstva, uselio
u nju.
– Slika je predivna. Tako se ponosim s tobom. Volim
te Dan… – brišući suze radosnice, jecala je, u kombinaciji plača i radosti, zanesena Alisa. Privijajući se uz
svog čovjeka, ljubomorno je poželjela oteti ga samo
za sebe, i u osami njihove ljubavi podijeli radost samo
s njim. Na njezinu veliku žalost u ovim trenucima
Danijelovog slavlja to nije bilo moguće. Uzvišena
22-27
malograđanština pomiješana sa snobovskim pretenzijama željela je i za sebe ugrabiti mali komadić priče
za budućnost, rukujući se i dodirujući talentiranoga
mladog umjetnika. Slava koja se nazirala pred njim
zračila je neodoljivim mamcem za njihovu beskrajnu
sujetu, pružajući izvrsnu priliku za proširivanjem njenih dubina.
– Možda nisam previše vjerovao, ali sam znao da će
biti nešto od tebe. Ipak si ti moj sin… – neuvjerljivo je
pravdao senior svoju višegodišnju hladnoću prema
sinovljevu stvaralaštvu. Burne ovacije uz pozamašnu
novčanu svotu u korijenu su mijenjali njegov, do tada
nepokolebljiv stav.
– Dragi moj Danijele… – vidno ganut, glasom nabijenim uzbuđenjem, govorio je dekan Filk…– uvijek sam
vjerovao u tebe. Od prvog crteža… Ovo su najljepši
trenuci u mojoj pedagoškoj karijeri. Hvala ti… – suze
radosnice napale su umjetničkog oca i akademskog mentora, javno oslikavajući njegovu neskrivenu
radost zbog uspjeha.
– Dijaniću, čini se, još će se mnogo pisati o tebi.
Ovaj portret je fantastičan… – oduševljeno se glasao
Branko Livin, umjetnički novinar «Kulturne rubrike».
Sve ove riječi više ili manje godile su Danijelu, potvrđujući javnu ocjenu vrijednosti njegovog umjetničkog
djela. No, nisu ga pretjerano iznenadile, jer je on od
prvog trenutka vjerovao u sebe. Osmjehujući se, vješto je skrivao osjećaj praznine koji ga je obuzimao. S
portretom se oprostio još prilikom završnog udarca,
no konačni rastanak je uslijedio skidanjem baršunastog prekrivača. Iznad svega želio je još čuti madam
Blauberg, idejnog kreatora njegove buduće slave.
– Za Danijela, slikar budućnosti… – visoko je podigla
kristalnu stiliziranu čašu, ispunjenu pjenušavim napitkom.
– Za Alisu, moju muzu i sreću… uzvraćao je mladi
slikar.
Ispunivši sve svoje protokolarne obveze na večerašnjem prijmu, Danijel u hipu primi Alisu pod ruku i
izvede je s promotivne svečanosti. Njezinu iznenađenost i blagu razočaranost ovakvim postupkom odagnao je strasnim poljupcem kojim je odgovorio na
njezin upit. Put tople proljetne noći vodio je k malenom stan-atelijeru, njegovom nedodirljivom carstvu
intime. Otvaranje skupocjenog pjenušca predstavljalo je samo jednu od stavki u lepezi iznenađenja koja
je priredio svojoj djevojci. Ugodno iznenađena neočekivanim izljevom ljubavi, Alisi je trebalo nekoliko
trenutaka da se uvjeri kako je riječ o stvarnosti, a ne o
26
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 26
2.9.2010 12:17:53
Dražen Prćić, U sjaju skupocjena prstena
najljepšoj iluziji. Peckavi mjehurići francuskoga nacionalnog blaga ubrzali su njezin racionalni povratak.
Prišavši stereo-uređaju Danijel je odabrao svoj omiljeni CD, i uskoro je «Mala noćna muzika» osvojila
umjetnički prostor. Zatamni svjetlo i stvorio ugođaj potpunog prepuštanja besmrtnim Mozartovim
notama. Nježni poljubac ispunjen snažnim erotskim
nabojem ponovo izbaci gospođicu Šimić u orbitu
nestvarnog.
– Ne mogu vjerovati… – drhtavim će glasom, poljubac prekine započetu joj misao. Oslobodivši svoju
dugu kosu neugodnog repa, slikar je prešao na
oslobađanje viška odjeće s Alise. Svilena bluza tako
odleprša preko njegovih ruku, sustignuvši dugačku
večernju suknju na podu. Manirom vješta ljubavnika
oslobodio ju je i čipkastog donjeg rublja ostavljajući
joj samo Evin kostim.
Ponesena vatrom strasti koju je zapalio Danijel skidajući je, nepomično je promatrala njegovo skidanje
odjeće. Potpuno nag, pokrivene samo valovima duge
smeđe kose, mladi slikar je podigao svoju razodjevenu muzu i ponio je prema postelji u dnu sobe.
Oslobođena strast učinila je svoje…
– Bilo je divno… – progovorila je nešto kasnije glasom
punim užitka, isplivavajući iz orgazmičkih dubina na
površinu svijesti…nakon svega, mislim da moje srce
ne bi izdržalo još neko tvoje iznenađenje.
– Pa, da provjerimo i to… – zagonetno će Danijel,
ustajući hitro iz kreveta. Njegova gola stražnjica
nestane u tami, iz koje je odzvanjao samo bat koraka po škripavom parketu mansarde. Vrativši se brže
nego li je otišao, hitro se zavuče u toplinu ljubavnog
brloga. Zagrlivši Alisu desnom rukom, stisnutu ljevicu
ispružio je pred njezinim licem. Na upitni izraz njezi-
22-27
nih crnih očiju, otvorio je svoj slikarski dlan, progovorivši ponosno:
– Ovo je vjenčani prsten moje pokojne mame. Na
samrti ga je skinula, zamolivši me neka ga dam
djevojci kojoj ću pokloniti svoje srce. Želio bih da
ga nosiš. – Brilijant velike težine, zatočen u zlatnom
postolju unikatnog prstena starinske izrade, zabljesne
u polumraku. I pri slaboj svjetlosti jasno su se ocrtavale konture skupocjene svjetucavosti predmeta.
– Ali Danijele… – zamuca ona, izgubivši dah… – Zar
stvarno misliš?
– Volim te, Alisa. Možda za sve ovo vrijeme i nisam
ti to znao najbolje pokazati, ali zaista tako mislim i
osjećam.
– Uvijek si govorio kako voliš svoje slike, pa tek onda
sve ostalo ...
– Sada mi slike više ništa ne znače, bez tebe. Ni portret… – Alisi su godile ove riječi, poželi da one potraju
i da Danijel produži s ovim iskazivanjem ljubavi.
– Da tebe nije bilo, ni portret ne bi ispao onako
dobar. Alisa, zaista te volim. Želio bih da to, jednom
zauvijek, shvatiš. Tebe i samo tebe.
– Ako stvari tako stoje…– nasmije se ljupko…– ponosno ću nositi prsten tvoje majke. Što ću kada te toliko
volim… – nasmije se njegovom zadovoljnom izrazu
lica, dok je namicao skupocjeni prsten na dugački
srednjak njezine lijeve ruke. Ubrzo zatim, ljubav i
strast ponovno zahvate njihova tijela. Čarobni napitak
mladalačkih emocija djelovao je dugo te noći, spojivši
tamu s prvim jutarnjim svjetlom. Zapalivši svoju prvu
«Ciganku» u novom, tek započetom danu, Danijel je
gledao, stojeći ispred otvorena prozora, svoju uspavanu ljepoticu. Izmorena noćnom borbom čulnosti
ležala je rasute crvene grive, rasna ždrebica njegove
ljubavi. Zora je osvajala dan, a njemu se nije spavalo…
27
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 27
2.9.2010 12:17:55
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
28-36
Prinudni upravnik
pijačnih strasti
FRANJA PETRINOVIĆ
Aleksandru Tišmi
Nesumnjivo, Novi Sad je oduvijek bio čista propast
za lakovjerne, naročito za one koji nisu uspjeli prepoznati sve boje na paleti njegove, godinama pažljivo,
uvježbavane pritvornosti.
Ej, zavaraju ti široki bulevari, ukrašene fasade, torženstvena ozbiljnost bankarskih službenika, prividan mir
ljetnih predvečerja i prigodničarsko sladunjavi tekstovi
iz almanaha, pjesmarica, kalendara i turistički vodiča.
Zavara taj Dunav, itekako zavaraju uobičajene komšijske priče o njegovim jedinstvenim i nezaobilaznim
tamburašima, najboljim fiš paprikašima, tjesteninama
s makom i boemima koji iz vina pretaču ljubav i život
u stihove. Povjeruje čovjek u navodne, jedino preostale oaze dobrote i mira u sveopćoj zahuktalosti napora divljeg i po svemu besmislenog života.
Uopće nije za raspravu, pobogu ne, ovdje nikada
nisu potkradali, u vječnom gradu stišanih strasti nitko
nikoga nikada nije prevario, sačuvaj Bože da u vino
sipaju vodu, da postoje preljube po njegovim sobama
i ulicama. Bože sakloni, nema ni govora o ubojstvima
iz niskih pobuda, nema osvete, nema lopova, nema
kloniranog povrća, a kruh je od najboljeg žita. Nema
smeća u nevinom gradu koji se sakrio iza plišanih zastora nevinih, dobrih, starih vremena.
Savršena idila za jednodnevne turiste i slučajne ljubavnike.
Starinski goblen u pozlaćenom okviru za sve one kojima je, tko zna iz kojih razloga, više odgovaralo da
ne uoče kako su uvijek njegovim ulicama, a danas
više no ikada, promicale hulje i ucviljene i odbačene
ljubavnice, napuštene žene i brkati bankarski službenici skloni samoubojstvu, provodadžije i raščupane
vještice, diletanti i prestupnici, šampioni zaludnosti,
igrači na žici, renterijeri, umirovljena vojna lica, sa svih
strana pridošli glasnici novih vremena.
Zamislite, zavedeni pa ostavljeni, kako tek ovdje, u
prigodničarskoj ušuškanosti koju tek košava remeti,
kao na skliskoj poledici vreline u sjenovitim dijelovima
trotoara promiču izgubljeni kolporteri i uspaljene kuharice i konobarice, ljubitelji bakšiša, zavjerenici i au-
tostoperi, šibicari, odžačari, kuriri, politički djelatnici
šestog platnog razreda, gimnazijalci, učenice trgovačke škole, umišljeni protagonisti nepostojeće kulture.
Kako ih kao po zakonomjernosti više sile sustižu ih
trafikantice, siromašni rođaci, pecaroši bez ulova, dileri, narkomani i puhači lijepka, džambasi, Titovi pioniri
i omladinke, arhivari gradskog muzeja, akvarelisti i jutarnja mazala, buregdžije i kokošari, nježne i zamišljene tete, maženi unuci, ljekarnici s periferije, vatrogasci
i piromani, predavači nekadašnjih večernjih političkih
škola preobučeni u mrtvozornička odijela akademika.
I tko sve ne još?
A on?
Što je to, pa, njega, izdvajalo iz gomile preostalih fosila socijalnih iluzija poredanih po novosadskom ataru?
Što je njega spasilo iz te gomile lakovjernika, iz vijenca zavedenih očajnika?
Zar se nije i on uklapao u tu trotoarsku, novosadsku
kolotečinu, u opisan i osvojen atlas ponašanja s naznačenim redovima pripadnosti, predstavljajući tek
generacijski zarez onih koji poslovično pate od istih
iluzija i onih koji pokušavaju stvoriti neku vrstu vječne
životne pravednosti pozivajući se na pripadnost određenom kružoku.
Ne bi se reklo, bez obzira što ne postoje baš veliki
razlozi koji bi njegovu ratobornu figuru drugačije ocrtali na tom novosadskom astrolabu, u tom vječnom
horoskopu životnih iskušenja.
Daleko je on od tih pomalo sluđenih ljudi koji su jednostavno rođeni bez sposobnosti da povežu ono što
se događalo jučer s onim što se događa danas i sa
onim što slijedi sutra. Ipak se, htio ili ne htio, razlikovao, čak i kada tome i nije pridavao neki veći značaj,
i nastojao stišanim tonom ne odudarati od ostalih. Jer
mrvice pritvornosti teško je bilo pronaći u odajama
njegova života.
A trebalo mu je, kao bljutavoj hrani soli, tih malenih
zrnaca lažljivosti, pritvornosti i prilagodljivosti.
Mnogi bi rekli, vodio je čudan život, kao da i inače svi
životi nisu čudni, na svoj način. Možda odviše nalik
28
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 28
2.9.2010 12:17:56
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
nekom tko se po sili prirode stara o nekom tuđem životu, a ne o vlastitom.
Kao da je sve godine poredao poput sardina u limenu
kutiju, prelio uljem neke ustajalosti, nemoći i stiješnjenosti. Kao da je sve vrijeme samo hodao iz udaljenog
kraja Novog Sada, pomalo prazne glave, a noći provodio u nekim bezljudnim željezničkim kolodvorima
na kojima su jedine znake života pružale pokvarene
neonske cijevi svojim bjesomučnim treptanjem.
Ili kao da je paraliziran sjedio pred televizorom, ne
razumijevajući ni jednog trena što se dešava u tom
koloritu sasušenih strasti, ljubavi, očaja i mržnje. U
carstvu poročne moći.
Mogao je samo, čista srca i bez straha od krivotvorenja, izložen oštrom propitivačkom oku Tvorca, saopćiti činjenicu da je u ovom gradu uvijek imao i video
više ono čega nema, nego ono, čega ima.
Odavno je za sebe izabrao poziciju gipsanog lava iz
Grčkoškolske ulice, koji odolijeva pokvarenim zubima
vremena čuvajući svoju boju i koji se sit nagledao i
đaka i gradskih odbornika i građanskog prkosa i svadbenih povorki, lažnih zaklinjanja i izdajstava.
Posljednje decenije na poprištu kolotečine kao da je
nenadani vjetar pokidao uobičajenu scenografiju i
kao da je nestalo stalnih orijentira. Iz dana u dan mijenjahu se vidici, zvonici, barjaci, nebo svakog jutra
postajaše drugačije.
Za njega sve to bijaše potvrda neke tek daleke slutnje,
zimogrožljivosti koja se sakrivala od očiju, neodređenosti koja nije obećavala bilo što izvjesno.
Dok je koračao osjećao je kao da mu se oko nogu
prepliće nevidljivi korov nenadanih dešavanja izazvanih nekim čudnim nezadovoljstvima, besmislenim pobunama, poplavom sabijanih strasti i agresije.
Baš tih dana dok su se umnožavale kolone ljudi koje
su se kretale po tananim nagovještajima iznova pronađene sjene prošlosti iz njegova dotadašnjega života
nestajala je ona spasonosna ruka koja mu je šakom
pokrivala oči da ne bi video baš sve i koja mu je pokrivala srce da ne bi previše osjećao. Nestao je netragom iz njegovog života nevidljivi suputnik sigurnosti i
prozirnosti koji ga je pratio svuda, išao pored njega,
pridruživao mu se nenadano na poslu, prodavaonici,
u razgovoru sa prijateljima, noću u postelji.
Pojavio se ne samo iznenadni večernji bol, srčana aritmija kao vječna pratilja usamljenih, nego i slutnja i
omama nepredviđenog rastanka. Kao da je sve više
stajao na nekom komadu nesigurna tla, lebdio i plivao
u zrakopraznom prostoru, spreman za konačnu bilancu, pripremljen za odstrel nepotrebnih.
28-36
Valjda je i zbog toga odlučio da, prije no što se do
kraja istroše pogledi, isperu i izblijede mišljenja, razlupaju stare misaone tvorevine, prije nego što mu se
do kraja poremete životni planovi i dok je još kapala
tanušna slavina želja, napravi neki sveukupni popis,
prostu računicu viđenog.
Zaista je pomišljao da može popisati, ili bar pokušati
popisati, sitan inventar onoga što je viđao na mjestima
koja, usprkos prisustvu mnogih, bješe smatrao isključivo svojim posjedom, ljubomorno im pripisujući svojstva koja je isključivo on uviđao.
Tim popisom nalik božanskom katalogu želio je da od
ugla Bulevara oslobođenja i Futoške ulice stvori vlastiti
prostor tajanstva i mašte. Ili čak nešto više, da se odupre nekom neodređenom vremenu budućnosti koje
tajanstveno cvili kroz prazne prostore njegovih dana.
Što ga je, uopće, vezivalo za to gotovo silom ubogaljeno mjesto, nalik kakvom rasadniku neplemenitosti,
neutješnosti, prljavštine, besmislene vreve, za to izvorište primitivnog zadovoljavanja poriva, strasti, oblapornosti? Što?
Razloga je uvijek sijaset, kao pečuraka poslije kiše.
Tvrdokorni i u mnogo čemu ograničeni analitičari
kažu da oni uvijek postoje, samo ih mi, nesvjesni, ne
uspijevamo na vrijeme uočiti.
Da su vremena bezazlena i bez sjene oskudice i udesa, kao kad bješe lakovjerni mladić, možda bi se dalo
naslutiti da uživa u materijalnom sadržaju Futoške
pijace, tom prostoru jednostavnog zadovoljenja blagoutrobija i nenadanih gladi, u rajskom utočištu jutarnjih alkoholičara. Dalo bi se bez zazora povjerovati u
činjenicu da psa vlastitog hedonizma izvodi u cjelodnevnu šetnju.
Ali rijetko je bivalo, rjeđe no ikad, onih gomila kupusa
i natrulih jabuka, svježih čvaraka i kobasica, tek spravljene turšije, sve manje je taj prostor pokrivalo jesenje
crvenilo paprika. Odavno su se razbježali gusti rojevi
osa zarobljeni slatkastim mirisom krušaka, a grožđe
više nije u korpama prekrivalo asfaltne rupe.
Netragom nestadoše seljaci uzmičući pred navalom
prevaranata, posjednika švercane bižuterije, pred priučenim agentima burzanskih gospodara valutnih transformacija.
Baš zato taj prostor postade jedino mjesto na svijetu
koje je svojom divljom besmislenošću, svojim sirovim
strastima, pružalo sklonište od besmislenog života. Jer
i na ruševinama se uči, iz odsustva se izvlače pouke,
mislio je.
Kaosu Futoške pijace, naglo sklepanoj splavi brodolomnika propalog carstva utopije, sabirnom lijevku
sudopere prepune taloga nesreće, poodavno bješe
29
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 29
2.9.2010 12:17:56
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
potreban božanski upravitelj i arhivar, računovođa raskalašena vremena, upravitelj nabujalih strasti, sitnih
pohlepa i zaturena smisla.
I tko će, bolje od njega, izaći na kraj s tim kokošarima
preostalih iluzija, zapuštenim prevarantima na šahovskim tablama okrnjenih figura?
Jedino on. Osjeća da je njegova šansa prilično krhka,
ali da ne bi više mogao živjeti ako ne pokuša. Ionako ga vrijeme u kojem živi ne zanima previše. Stanice
njegovog budućeg testamenta još uvijek su bijele.
I tko bi to bolje učinio nego on, realističan i nesentimentalan čovjek, još uvijek spreman da se prepušta
nadolazećoj plimi vremena, da se po potrebi kreće
naprijed ili nazad, da uočava kako se iza poderane
maske novosadske pritvornosti skrivaju mali demoni
svađa, razbuđene aveti neobuzdanih poriva i duhovi
nenadanog i skoro neuhvatljivog bola.
A bola je, usprkos ignoriranju, zatvaranju očiju, bilo
sasvim dovoljno za sve, čak suviše, preko granice podnošljivosti.
Tisuće i tisuće malih, gotovo sićušno nepodnošljivih,
stanica i točaka bola koje je Novi Sad, čuvajući svoj
visokoorganiziran život pasivnog raja i nevinosti, otpremio u prostore pijaca i buvljaka, podižući oko njih
čvrste zidove nedodirljivosti. Sasvim komotan da u
duhu svojih popularnih bedekera propovijeda i dalje
sentimentalnu religiju sreće, da pjeva uz tamburaše
i da se o svemu sašaptava, zgraža i čudi, tek preko
nedjeljnog ručka. Da uskrati propusnice, osim svojim
istomišljenicima i rođacima, u predvorje mogućeg
spasa. Tisuće i tisuće nesretnih trubadura prognanosti
sabijenih u pijačne logore, osuđenih da razmjenjuju
polovnu plastiku života, svoje nikom potrebne životne
priče, svoj jad i čemer neprospavanih noći, svoju kroniku odbačenosti. Da svakog jutra u uzavrelom loncu
iznova izvlači danak preostalog smisla.
Samo zato, bio je siguran, stvorit će tisuće i tisuće stranica kataloga nesreće i promašenosti koje će promijeniti svijet. Ili zaustaviti.
Tisuće stranica protiv tjeskobe u koju je upadao.
Zbog introvertnosti, zbog prezira prema onima koji
obuzeti vlastitom individualnošću razglabaju o ustajalosti zraka svojih soba, zbog obnevidjelih za taj veliki
bol koji je oko njih.
Tisuće stranica kao sigurnosnu branu od čudnih antipatija i simpatija koje su činile prijetvorni, obični život
prilično neugodnim.
Svoj naum i svoju namjeravanu misiju započeo je više
nego skromno, čak bojažljivo, tek povremenim jednosatnim posjetima pijačnom prostoru na uglu Futoške ulice. Kao eventualnu istragu u otkrivanju greške
28-36
vlastitog rastrojstva, tanano ispitivanje osjećanja o
nepostojanju vlastite uloge i mjesta u koračnici nove
budućnosti koja je iznova svitala. Dozvoljavajući sebi
dvosatna izostajanja s umirovljeničkih skupova u Limanskom parku. Čuvajući se naglih odluka. U strahu
od koraka u bilo kom pravcu koji bi samo nagovijestili
da su svi pravci isti.
Ipak, brzo se ohrabrio. Stekao je svoje mjesto i počeo
prodavati stare stripove, uskrsle figurice dječjih odrastanja, iznova napunjene plastične upaljače, odbačene slavine i pegle.
Sve više je sudjelovao u pijačnoj utakmici, prepirući
se sa zalutalim kupcima, s prodavačima koji su mu
htjeli uskratiti prostor, zadobivajući oreol vještog dilera u razmjeni nepotrebnih stvari. Kao da su ga sve više
uvažavali, tko zna iz kojih razloga.
Otpor je nestao, više danima nije izbivao iz logorskog
prostora pijace noseći na svojim leđima teret i sudbine drugih, poprimajući njihov izgled i njihove izraze
lica, uključujući se, bez bojazni i zazora, u kolektivnu
fotografiju supatnika.
Ponovno je postao vjernik navika iz mladosti. Vratio
im se sa lakoćom, nenadano sretan što ih je tako lako
iznova pronašao. Ustajao je u praskozorje i prao se
hladnom vodom. Zakašnjeli povratnici iz noćnih provoda, poneki preostali radnik na biciklu, vozači gradskih autobusa, tek razbuđene majke, mogli su vidjeti
njegovu povijenu figuru kako grabi ulicom sa zavežljajem u rukama.
Volio je biti među prvima, da prije ostalih rasprostrije
svoju robu i da se pozdravlja sa ostalima preko čašice
jutarnje rakije.
O čemu razmišlja u trenucima dok se prostor oko njega ispunjava ljudima? O ružnim svađama, provalama
bijesa, besmislenim prepirkama, tučama. O njihovim
sudbinama, neraspoznatljivim putovima, nestancima
bližnjih, vremenu koje huji u gradskim krošnjama, o
svojim napuštenim prijateljima u parku. Ogorčen,
možda, zbog neumoljivosti vremena, nekih svojih starih principa.
Ili samo tiho skicira svoje tisuće stranica, jednu po jednu, zagledan u neznana lica, u njihove navike, pokrete, redak smijeh, pokoju suzu.
Kada ga prekinu, kao da se izvinjava, lagano klima glavom. Baš čudno, pomislit će mnogi, tko zna kakve sve
misli mogu obuzimati te ostarjele prodavače iluzija?
U predvečerje, kada se već pale neonske svjetiljke
ulične rasvjete, vraća se kući duž cvjetnih balkona limanskih zgrada, istražujući miris svojih jutarnjih koraka. Umoran kao stoka za vuču teških tereta.
30
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 30
2.9.2010 12:17:57
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
Na terasi, ispod svjetiljke oko koje se skupljaju bube
i leptiri, bilježi okamenjene djeliće proteklog dana,
izljeve strasti, navike, slučajne dijaloge, raskalašeni
inventar sadašnjosti, relikvije prohujalih dana, poderotine smisla, pijačno logorske načine preživljavanja.
Kao netko koga dugo nije bilo, sređuje zamamne
činjenice nekog davno zapostavljenog posla, izblijedjele cifre računa od prije mnogo godina. Sve manje razmišlja o nekadašnjim sjedenjima u Limanskom
parku, brbljavosti nedjeljnih jutara, prepričavanju sitnokorisničkih oblapornosti novopridošlih političara, o
bilijaru i partijama domina na cvjetnom stolnjaku iza
zamagljenih kavanskih prozora.
U pijačnom svijetu, svijetu trgovaca i računovođa, na
splavi brodolomnika, itekako je uobičajeno kukati, žaliti se na druge, varati, sretati razne žene, piti alkohol
na pijačnim tezgama ne pitajući za njegovo podrijetlo, lihvariti, razmjenjivati očaj i tugu, bezveznu razuzdanost svakojakih misli, pljuvati po podu, napadati
vođe i partije, ogovarati aktere nogometnog prvenstva, generale i nove zvijezde na vedrom glazbenom
nebu. I što još? Ne postoje zaštićeni, svačija prtljaga
je pred očima svakodnevne uporabe, pozlata je pala
sa svetinja, pravila su drugačija.
Brzo se svikao, kao da je oduvijek, stotinama godina,
bio sa njima. Ili je bar pomišljao da je tako. Uvjeravali
su ga njihove geste i mimika, neka vrsta čudne prisnosti, podrazumijevajuće činjenice, navike. Pomislio je
da upravlja njihovim strastima, da ih može zabilježiti,
da ukoliko i vide razliku ona ne predstavlja odlučujući
razlog njegovog mogućeg izopćenja.
«Ti ne pripadaš nama, ti nas mrziš, dolaziš ovdje likovati nad našim sveopćim porazom», vikao je tog
oblačnog dana sijedi i zapušteni pijanac, toliko nalik
njegovim drugovima iz djetinjstva s kojima je jeo zelene jabuke i urlao po zapuštenim padinama Fruške
Gore. Nije ga ranije primijetio. Prešutio je. Bori se
samo za svoje mjesto, skreće pozornost na sebe. Prvi
dan. Ali nastavilo se i sljedećih dana, u besmislenim
svađama oko pijačnih tezgi, oko praznih pivskih flaša,
preotimanja kupaca.
«Ti ne pripadaš nama, ti nas mrziš.»
«Zar se to toliko vidi?»
«Itekako. Ti nas potkradaš. Ti jedeš naše živote. Ti
spašavaš sebe.»
«Ali ja volim ovu pijacu. Ovdje smijem i umijem
raditi skoro sve.»
«U tome i jeste problem.»
A bio je toliko nalik njemu, taj zapušteni i sijedi pijanac. Olupina vlastita lika u ogledalu.
28-36
Ima u današnje vrijeme toliko besmislenih svađa, mržnji koje poprimaju razmjer kataklizme. Toliko bola.
Danas još, vjerojatno, potajno na toj splavi pijačnih
strasti, prepričavaju njihovu posljednju svađu koja se
pretvorila u opću tučnjavu.
Vjerojatno se, po starom dobrom običaju uz jutarnju
rakiju, iščuđavaju nad tijelom sijedog zapuštenog pijanca. Nad tijelom koje je tek sljedećeg jutra pronađeno pored pijačne tezge.
Njih dvojicu, dva sijeda zapuštena pijanca, tako nalik
jedan na drugog, više nitko nije vidio. Ostali su razbacani stripovi, figurice prošlih dana, jedna platnena torba dugo je odolijevala vremenu, skrivena ispod tezge.
Iz njegovog nekadašnjeg stana, novi stanari su bez
ikakvog straha pobacali gomilu papira, ispisanog nekim pomalo čudnim iskošenim rukopisom, koji su pronalazili gotovo u svim prostorijama. Sasvim opravdano i sasvim u duhu njegovih očekivanja i predviđanja.
Ostale su im zauvijek nerazumljive duge kolone brojki. Naoko nepovezane računske operacije. Statistika
bola izvan domašaja.
Kako bi rekli, čista propast.
I tu je kraj, kao da viče sjedokosi zapušteni pijanac,
njegov daleki drug sa fruškogorskih padina.
Kao da vidi sebe u zrcalu kako tiho kaže da je svemu
kraj.
I tu je kraj.
Uskoro će svijetom, kao i pijačnim prostorom na uglu
Futoške ulice, zavladati neki novi ljudi. Sada su na
obuci.
Kao da je to važno.
Izgubljen na
mostu
(DOBRI DUH PODGRAĐA)
VARADINSKA, VEČERNJA VEDUTA
Treba li baš vjerovati prilježnim pričalicama, koji potajno željni neke naknadne slave, neumorno i bez zazora okupiraju noćne programe lokalnih radio postaja, uznemirujućim pričama o mnogim neobjašnjivim
pojavama? Iz večeri u večer, zaklinju se povjerljivim
glasom, tišinu usnulih soba baroknog Podgrađa Petrovaradina često poremete neki čudni zvuci, pucketanja, neobjašnjiva škripa namještaja, tek da prekinu i
31
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 31
2.9.2010 12:17:57
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
rasprše pahuljasto paperje ono malo preostalih snova
nekadašnjih gradskih bilježnika, učitelja i domaćica.
Da li baš treba slušati sve te, spiritizmu sklone somnabule, koji u panici prekinutih snova vide duhove nekadašnjih stanara i siluete svih onih koji su živjeli, gradili
i čuvali bedeme utvrđenja izniklog na jednoj stijeni,
preko rijeke, koja se diže u suncu, a zove se u stihovima i Dojčina Petra –Varadin?
Je li, doista, kucnuo čas konačnog svođenja računa?
Pa je baš iz tih razloga onaj prijeki i mahniti Petar, nekada posjednik ogromnog atara na mjestu današnjeg
Novog Sada, kome je krajem dvanaestog stoljeća,
zbog izvršenih ubojstava, konfiscirana sva imovina,
ovih dana čvrsto riješio doći po svoje. Tvrde, on je
samo zato tu, jer razgleda svoj atar.
A drugi? Da li je, zaista, moguće da ljudi petrovaradinskog Podgrađa imaju neki tajni život?
Tko zna? Vjerojatno za sve što se dešava i što će se
dešavati postoji neko racionalno objašnjenje. Pa i za
ovo. Međutim, zbunjuju i nedoumicu unose oni manje pričljivi i hrabri, koji u Preradovićevoj ulici vire
iza prozora prekrivenih prašinom, iza drvenih kapija
što se teškom mukom otvaraju, ti bojažljivo rijetko i
prominu ulicom, i to samo onda kada svoje kuhinjske ostave dopunjuju s pola kilograma narodnog kruha. Jer, zacijelo, potajno misle, da baš o tome nikako
ne bi trebalo govoriti. I ne zazivati, jer moglo bi biti i
gore. I to, mnogo gore.
Čak i one koji nisu radoznali i one kojima nije baš do
priče, vjerojatno, bar ponekad prekrije veo pitanja što
se krije iza drvenih kapija Podgrađa. Neka tiha veselost dvorišta, lijene mačke na suncu, zasadi šeboja,
gomile odbačenih i nepotrebnih stvari, stare cigle i
crijep, zaboravljena burad, pokvareni bicikli, probušene gumene lopte, flaše, konopci otežali od opranog
rublja. Ili starci koji korovskim metlama bezuspješno
metu svoju prošlost, izlažu proljetnom suncu svoja
maturska odijela i glancaju potamnjeli escajg nekadašnji balova i zabava. Možda dobroćudne bake u
odorama vještica mrvicama krpe rupe starih rana i uspomena, zbunjene pod naherenim i strulim nadstrešnicama, pored zidova nagriženih memlom. Ili se samo
Bogu mole, uzalud?
Samo o tome ne treba pričati! Baš nikad! A i o tome
kako se sve neizbježno mijenja. Naravno, i o tome da
život neumitno prolazi zaboravljajući nas zanavijek,
poput odbačenih i u travu zaraslih staklenih pivskih
boca. I o tome da se gotovo stišao onaj prijetvorni
glas budućnosti koji sve više svojim čavrljanjem o zaludnosti ispunjava uši nekog drugog.
28-36
Kad pažljivo razmislim, za neke odluke, u atmosferi
konfuznosti koja nas obavija poput magle, ne moraju
postojati brojni i valjani razlozi. Stoga, uostalom, i ne
treba da čudi moja riješenost da se dobrovoljno prijavim, bar na izvjesno vrijeme, za obavljanje dužnosti
i zadataka dobrog duha petrovaradinskog Podgrađa.
Posao kao i svaki drugi posao. Obavljat ću ga čestito
i valjano kao i sve druge. A niz prednosti je na mojoj
strani. Kao prvo, živim pouzdano u nekoj vrsti raskoraka između dva stoljeća. Bio sam i komunist i socijalist,
a duša mi vapi za neizbježnim demokratskim promjenama. Zahvaćen sam valovima tranzicijskih dešavanja, izgubljen na mostu nesavršenosti, čežnjivih očiju
uperenih ka idealu koji neću doživjeti. Zube polako
gubim, kosa mi je odavno postala potpuno bijela.
Uostalom, svi kažu, živim u zemlji prenaseljenoj ostacima prošlosti, avetima prošlih vremena, duhovima i
sjenama propalih ideologija i poraženih snaga koje se
množe kao gliste poslije kiše.
Zato sam napisao neku vrstu brižljivo intoniranog
dopisa predsjedniku Mjesne zajednice Petrovaradina, nabrajajući sve navedene razloge i naglašavajući
svoju želju. Također, nisam mogao odoljeti, a ne spomenuti činjenicu da, ako već neki bez ostatka tvrde
kako je Podgrađe prepuno duhova, sasvim sigurno,
još jedan, ipak po mnogo čemu različit, neće biti suvišan. A ako ih nema, onda sam spreman predstavljati
živi dokaz – o postojanju! Mogu me noću zatvarati
kako ne bih kvario njihove snove, a preko dana mogu
zabavljati radoznale turiste.
Uostalom, ako se Podgrađe ponosi sa svojim moćnim
i zaslužnim građanima, ako ulice s ponosom nose njihova imena, zašto ne bi raspolagalo i svojim navlastitim duhom. Jedno je sigurno, u popisu ovovremenih
zaludnih zanimanja i specijalnosti, obavljanje spiritističkih poslova, zapravo je profesija službeno priznatog duha, i doima mi se – najbezazlenijom. A tko zna
za što to može biti dobro.
Samo o tome ne bi trebalo pričati, kad ne bi postojalo
nešto mnogo jače od htijenja i želja, nešto što nagoni
na pričanje u tmastim i tamnim noćima kada snovi postaju teški, a nešto bolno naliježe na ulice Novog Sada
progoneći uporne šetače koji, nalik na pokisle krošnje
kestenova, odolijevaju nedaćama i ćudima vremena. Kao i mene. Mene suvišnog čovjeka postsocijalizma na razmeđu stoljeća, odavno srodnom onom,
jednom opjevanom, uvaženom građaninu, Sofroniju
Popadiću, koji je stalno živio sve tiše i poštapao se
sve lakše. Ili, možda, i samog blaženog Sofronija, glavom, bradom, šeširom i štapom za koga su tvrdili, a
kažu i danas, kako su ga zaboravili i građani i smrt.
32
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 32
2.9.2010 12:17:58
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
Kao i mnogo toga. Zaboravili, pa još i da ne govore.
Sofronija, čije ime može samo da se još pročita u knjigama. Pobogu, zar su zauvijek nestali svi ti sa imenom
Sofronije?
Htjeli priznati ili ne htjeli, u jednom sumnje nema, on
je još uvijek prolazio sitnim korakom, u prvi suton, duž
bedema i šančeva trskom nabujalih, ispod nakostriješenih platana, pa preko pontonskog mosta pravo na
Tranžament, on još uvijek oran za šetnju i duga razmišljanja starački svuda hodi, starački odjenut i starački
nasmiješen. I ponavlja, kao za sebe, stečajni, socijalni
i nostalgični lament: Tko zna za što je to dobro. Tko
zna za što je to dobro, što večer opet pada, što se
izgled mostova mijenja, što Dunav prijeti izlijevanjem,
što su se neke zgrade šćućurile tu gdje jesu, što autobusi kasne, što ga muči kostobolja, što mnogo čega
nema.
Njegove korake i ritualne kretanje već davno su u svojim sjećanjima pohranili novosadski nadobudni poslenici i usidjelice koje nikad ne gube nadu, dok je on
gotovo pola stoljeća u sebi prebirao socijalne aktovke
s periferije, popucale fasade, posječena stabla, nestale mostove i brisao antikvarnu prašinu s literarnih žurnala. Lijepo je ako se i njegov duh bar nekima priviđa,
lijepo je ako skučenost i tjeskobu napuštenih zgrada
narušava njegova lakokrila pojava.
Samo i o tome se ne govori jer više nitko i ne sumnja
da je sve oko nas ustrojeno da dokaže kako prolazi
slava ovoga svijeta. I nitko više i ne sumnja da i vrapci
u zboru cvrkuću kako ništa više nije kako je nekad
bilo. A to kako je bilo odavno se u njegovom sjećanju
odomaćilo, kao što se razbaškario, prilično komotno
i gotovo familijarno, jedan svijet koji se pokušava izboriti s glasnom vrevom i metežom nadiruće pošasti.
Valjda samo zato, dok stoji na dunavskoj obali, uporan
i stamen poput pripravnika kakvog zavoda za statistiku, i bilježi zakašnjele šetače, bicikliste, pse i zalutale
ljubavne parove, iščekujući one vlakove koji kao da iz
Dunava iskaču na nekadašnji gvozdeni most i jure poput divljih konja u njegovom pravcu, valjda samo zato
ne primjećuje onu, iza leđa, uvijek nadolazeću buku
grada u ekspanziji. Kao što i ne čuje škripu teških kamiona, metež i galamu pijaca, sav cilik ovovjekovne
skalamerije. Valjda samo zato zanemaruje drečavu
glazbu, dovikivanje pridošle mladosti, teški romor Bistrice s nekoliko desetina tisuća stanovnika i ne drhti u
sjeni skorojevićkih kolonada koje polako zastiru život.
Valjda samo zato, ispisujući tanani kanconijer prošlog
svijeta, još uvijek jasno vidi, baš sada, Lazu Kostića
kako trči ispod rascvalih jorgovana podno tvrđave.
I čuje zvuke one vojne glazbe, dotjerane i svečane,
28-36
koja je svakog petka ispred beogradske kapije priređivala koncerte. I sprema se, kao i uvijek, da do samog
pucanja ružoprste zore svrati, u laganom mimohodu,
Kod zvijezde, Kod jagnjeta, Kod zelenog drveta, Kod
slona, Kod vola, Kod jelena, Kod divljeg čovjeka, Kod
crnog orla, Kod ključa, Kod crnog kotla, a onako jutarnje poletan bar na trenutak sklopi oči Kod crnog
medvjeda. Samo da i u toj noći ponovo vidi kako se
neštedimice toči crveno budimsko, bijelo šopronsko,
bermet ili pivo.
Da li da mu mahnem rukom, tek da stresem prašinu s
listova biljki zaboravljenog herbarij? Dok i sam još uvijek prebrojavam mahovinom nagrižene crjepove na
zgradama koje su se, tamo preko Dunava, umetnule
jedna preko druge, sabile i šćućurile pred naletima
tjeskobne budućnosti. Dok recitiram sebi i večernjem
prohladnom zraku sve stihove ispisane Podgrađu u
čast, koji me sada podsjećaju na sasušene leptire probodene zarđalim čiodama, na sve one idilične bljezgarije i splačine o kavanama, kućama, otmjenosti i posebnom duhu, prosute posljednjih godina po našim
glavama.
Da ga pitam, uspijeva li se još uvijek, bez ogorčenja,
ironično podsmjehnuti svim slikama iz ilustriranih obiteljskih časopisa, namolovanim dopisnicama, amaterskim fotografskim izložbama i rukom obojenim
razglednicama. Užasava li se još uvijek nad tom prošlošću ispisanom sred velike količine ribljeg paprikaša
i nad lažnim cilikom starogradskih pjesama i tamburaških bandi?
Da mu dojavim kako, usprkos činjenici da vlakovi
neizbježno kasne, današnja administracija ponekad
djeluje savršeno precizno i pedantno. Naročito kada
želi saopćiti neizbježne laži. Poput činjenice da duhovi ne postoje. Onaj tko zaziva duhove, poželjeli su
mi saopćiti, mogao bi se suočiti s ozbiljnim problemima. Inicijativa koju sam poduzeo u važećoj pravnoj
nomenklaturi mogla bi se okarakterizirati kao ozbiljna
uvreda i uznemiravanje građana.
Postoje važnije stvari od duhova, rekla mi je ljubazno
službenica. Zar mi se čini normalnim što priče o starim dobrim vremenima zauzimaju tako važno mjesto
u mom životu? Ne mislim li da samo još starci uporno
pričaju o klimatskim promjenama i starim dobrim vremenima? Ma, naravno, znam!
Međutim, neki još uvijek tvrde, ne bez razloga, da
su se baš jučer rukovali sa zamišljenim i tužnim Sofronijem. A drugi tek u noćnom programu bilježe da
njegov duh šeće između srušenog Bruk-šanca, isturenog bastiona, lebdi nad Otočkom tvrđavom i Inzelšancom, koju je progutao visok vodostaj i promjena
33
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 33
2.9.2010 12:17:58
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
toka, pa sve do Vaseršafta, ponekad pomno evidentirajući nastale promjene. Usprkos administrativnom
negiranju činjenice da duhovi postoje.
Kao što znate, istina je sasvim drugačija. Mi postojimo, samo smo na trenutak zastali na jednom od nepostojećih mostova koji je povezivao obale Dunava.
Izgubljeni. Izgubljeni na mostu, suvišni ljudi na razmeđu stoljeća, umorni od podcjenjivanja. Kao i svi. Kao
cijela zemlja.
Zar sumnjate da je malen broj onih koji ponekad stoje
na mostu, izgubljeni? U pitanju su cijeli gradovi izgubljenih ljudi. Prepuni autobusi, banke, pošte, vozovi,
zračne luke. Baš u naše vrijeme sve više ljudi čuva kao
tajnu vlastiti dojam promašenosti i izgubljenosti, iščekujući spasonosno razrješenje.
Uostalom, ne postoji neki tajni život. Samo osjećaj,
jači no ikad, da neki drugi žive umjesto nas naše živote, neku od mogućih verzija, neku koju nikad nismo
uspjeli ostvariti.
Visokokvalificirani
penjač
Zašto bi se uopće žalio? Nije star, a ni mlad, bogami.
Tek zakoračio na nesigurne ljestve najboljih godina.
Zove se Sergej: baš se usrećio. Tako ponekad, iz puke
dosade, precrtava datume u kalendaru. Što više pokušava saznati, sve više mora šutjeti. Držati jezik za
zubima. Gotovo nikad ne učestvuje u igri. Nije imao
mogućnosti izbora. Valjda zbog pogrešnog rasporeda
planeta. Tko zna, ne bi se baš smio okladiti.
Živio je ovdje, u Novom Sadu, u onom naselju na brzinu podignutih zgrada, okružen kukuruznim poljima,
brojnim konopcima za sušenje rublja, gomilom pretrpanih kontejnera koji su svake noći pretresani do gole
kože, razvaljenih poštanskih sandučića čiji je sadržaj
rasut po stepeništu ulaza. U jednoj, po mnogo čemu
ne baš bezazlenoj zemlji, do neprijatnosti pomiješanih uvjerenja, pojava i stvari. Recimo, nije se baš najbolje snalazio. Ili možda nije ni htio.
Nije živio potpuno sam. Premda se tako doimalo. Svakog bogovetnog jutra, prije odlaska na posao, budila
ga je žena, koju je poslije konvencionalnog jutarnjeg
pozdrava viđao tek u kasnim večernjim satima dok
28-36
je u improviziranoj kuhinji pokušavao nadvikati se s
grlenim generalima i vođama političkih partija u nastajanju. A bivalo ih je tih dana sve više, poput korova
koji je bujao oko zgrada, a vojnički činovi bjehu tek
sitniš za potkusurivanje među snalažljivom bratijom.
Nikako nije uspijevao otkriti onaj čas kada je njezina riječ poprimila olovnu težinu mrkle noći ispunjene
dozivanjem mačaka i kada je njen san postajao težak
poput vunenog pokrivača. Dugo je bivao budan, tko
zna iz kojih razloga.
Živio je tih posljednjih deset godina, za razliku od
svoje crnokose žene, nezaposlen, dokon i bez jasno
vidljiva cilja. Bože, kako je moguće živjeti bez cilja?
A Sergej bješe baš taj. Tih posljednjih deset godina,
kojih se prisjećao s nekom vrstom podrugljive sjete,
bješe okružen pažnjom i na teretu njene podnošljive
milosti, tihih prijekora i odmahivanja glavom. Vjerojatno se nikada nije zapitao – razumije li ona njega? Što
bi? Bilo je puno jednostavnije izvršiti za nju neke male
postavljene zadaće, obići ponekad prodavaonicu u
susjedstvu, odnijeti cipele na popravak. Volio je za
nju, ponešto, učiniti. A ona je, uglavnom, izbjegavala
priču o njegovoj situaciji, osim što bi ponekad izustila
škrte riječi nekog magličastog iščekivanja, pokušavajući sakriti davno ugasli sjaj vjerovanja.
Svako jutro je redovito izbacivao smeće, gotovo ritualno, i više se do večeri nije vraćao u iznajmljeni stan.
Plašila ga je pustoš posivjelih i iskrzanih tapeta, naročito u trenucima dok se kroz prozor probijahu jutarnji zraci sunca. Zimogrožljivost i napadna tišina. Zato
se žurio, što prije poći, u obilazak novosadskih ulica.
Nije gubio nadu da će jednog dana možda sresti neku
osobu kojoj će istog trenutka postati neophodan.
Redovito je čitao, s olovkom u ruci, male oglase u novinama tražeći posao, ponekad bi, tokom subotnjih
prijepodneva, ponešto i uradio. Unio nekom drva u
dvorište, odnio frižider ili kakav ormar na peti kat. Ili bi
iz nekog nenadanog osjećanja odgovornosti počeo
sakupljanje kartonskih kutija, pod velom brige o čistoći i urednosti grada.
Uglavnom, besposlen i dokon obilazio bi periferiju,
često promatrao Dunav, vivke koji se panično dozivaju nad mutnom vodom, neko vrijeme se zanoseći da
bi mogao postati ribolovac. Privlačili su ga ti pogureni
tipovi koji satima promatraju vodu, okamenjeni u nijemosti. Jedno od ljepših zanimanja u čovjekovu životu.
Kao u kakvu neprimjerenu i nervoznu skladu smjenjivali su se dani, nalik melodiji radosne tužbalice. Moglo bi se reći, naveliko je gazio baru besposlenosti,
premda bi to bila i suviše jaka kvalifikacija, ne samo
za njega, nego i za većinu ljudi koji su te godine tu-
34
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 34
2.9.2010 12:17:59
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
marali ulicama u potrazi za nekim mogućim procjepom, uskim sokakom, ili zaboravljenim prolazom ka
smislenosti. I kao da je neko smišljao i množio razloge
neuspješnosti. Bilo je kao u nekom sluđenom predvorju gdje se sudaraju, u iščekivanju zemljotresa, oni
koji tragaju za poslom bez uvjerenja da će ga pronaći
sa onima koji prezaposleni ne počinju da rade. Kada
bi se taj kolektivni autizam, tako dominantno prisutan
u zraku tih godina, dao tako lako predstaviti, onda bi
bilo moguće i nabrojiti sve razloge. Ali nije.
Bivalo je mnogo putokaza i mnogo činjenica da životna priča besposlenih ljudi u potrazi za smislenošću,
tih godina, poprima obrise eksperimentalne socijalne
studije bez potrebe za valjanim zaključcima. Ogled
radi ogleda. Uobičavalo se reći, takvo je vrijeme i takav dio kolača nas zapao. Klupko događanja se odmotavalo samo od sebe, po inerciji, niti stare pređe su
pucale svakodnevno, a samo je povremeno netko, zabave radi, hvatao krajeve nespretno vezujući čvorove.
I pored ograničavanja svojih i onako skromnih zahtjeva, od nečega se ipak nekako moralo živjeti. Makar
od posnih varki iščekivanja i potrage. Bez obzira koliko on bješe okupiran svojim mijenama raspoloženja,
nije mogao izbjeći zapaziti kako su se u redovima
pred prodavaonicama, koji su se tog leta pojavljivali
kao po nekakvom nepisanom pravilu, sve priče vrtjele oko nestašice robe i skupoće. A zatim, različito
intonirane pjesmice o nedostatku posla, socijalnim tegobama, inflaciji, kretanju deviznog kursa, posjedovanju strane valute, herojima i junakinjama folk-parada.
Ljetnim danom prijepodne stizalo se i do predviđanja
sudbine, politike i vrućine. Nenadano i ubrzano približavanje popodneva vodilo je ka podužem spisku
aktualnih zavjera.
Nema sumnje da su se tog leta 1992. godine mogućnosti nabrajanja zavjera, kao i izloženosti njihovom
teroru, proširile do neslućenih razmjera. Na cijeni
bjehu astrolozi, proroci, vidovnjaci, vračevi pogađači,
dodole, kukumavke, politički geostratezi, kartografi,
senzori, obilježeni i vidovite babe. Kao da nije bilo
čovjeka koji bi čak i mogao naslutiti stvarni obujam
lavine predodređenosti i urota koje su se tih godina
sručile na ovo područje. A nije da nisu.
Tako je Novi Sad odjednom postao pretijesan. Spas
je počeo tražiti u putovanjima. Prvo u okolna mjesta.
Paragovo, Budisava, Kać, Vrdnik, Ležimir, Veternik,
Maradik, Neštin. Možda se glasovi ne umnožavaju, a
možda su ljudi okupirani drugom vrstom problema.
Možda im netko i treba. Da ponešto uradi, da nekog
zamjeni u nečemu. Lijep krajolik bješe sve što je uspio
primijetiti. Ostalo bješe nalik. Od sporih prenatrpanih
28-36
autobusa i vlakova, glasovi zavjere bjehu znatno brži.
Dočekivali su ga odmah po izlasku. I ništa, dani bjehu
još nesnosniji. Ako je želio slušati, mogao je do mile
volje ispuniti svoje dane snopovima požnjevenih glasina.
Mnogo se čudio, ako ćemo istinu. Ni žena mu nije
mogla pomoći. Ili ga nije čula od drugih, ili je smatrala to odsustvo smislenosti nekom vrstom prirodnog
stanja. Činjenicu da se najviše priča o onom što se
izgubilo još nekako je i mogao shvatiti. Ali nikako nije
uspijevao sebi predstavi tu ogromnu količinu gubitaka
koja bi bila razmjerna količini pričanja. Nije im mogao
dati za pravo, on koji nije imao baš puno toga izgubiti.
U čuđenju je povećao i razdaljinu svojih putovanja.
Prijevoz je postajao sve nesigurniji, manje izvjestan,
ali jeftiniji. Kao i mnogo toga. Činilo mu se da uživa
u prenatrpanosti autobusa, intimi zagušljivosti i neraspoznatljivom žagoru grlenih i piskutavih glasova. Kao
i da povećava šanse za nalaženje posla. U toku ljetnog vidjela stizao je i do Čačka, Niša, Svrljiga, Velike
Plane, padina Avale, Grocke. Nije mu bila potrebna
mapa putovanja. Ne bi se moglo pričati o nekim znatnim razlikama. Ali, bar su dani prolazili.
Mogao je ili pretpostavljati ili očekivati da se i sam bar
jednom nađe zapetljan u klupko neke potajne zavjereničke igre. Toliko je tih godina bilo prisutno u zraku
naznaka, gotovo do neke nepodnošljive ljepljivosti,
sparne vlažnosti koja prekriva svaki delić tijela. Ali ne
baš tog ljetnog dana kada su ga slučajni porivi primorali da doputuje u Kragujevac. I ne baš u času dok je
zablenuto promatrao čovjeka u bijeloj košulji kako se
vješto vere po visokim policama prepunim knjiga u
Gradskoj biblioteci. Premda je samo šutio, želio je glasno priznati da osjeća neku vrstu potajne zavidnosti.
Da kaže kako bi se i sam čitav život mogao verati po
policama.
Naravno, rekao mu je čovjek u bijeloj košulji, da je
to moguće ako si po zanimanju visokokvalificirani
penjač, ili barem kvalificirani penjač, ili samo penjač.
Kao što on jeste. I ako u tome vidiš neki viši smisao.
Kao što on itekako vidi. Za razliku od mnogih koji su
Sergeju nalik i koji plutaju po zemaljskom šaru bez
ikakva smisla. Koji čovjek. Što da se kaže, Sergej ga je
napeto promatrao, širom otvorenih očiju i usta. Činilo
se da čak i ne diše. Tek u popodnevnim satima osmjelio se da mu priđe u jednoj opustošenoj ljetnoj bašči
nekog restorana čije ime nije uspio razaznati. Čovjek
u bijeloj košulji ga je ponudio sladoledom. Odbio je
nestrpljiv da što prije sazna kako se postaje penjač,
kvalificirani penjač. Ma ne, odmahnuo je rukom čovjek u bijeloj košulji, kao da rastjeruje neke dosadne
35
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 35
2.9.2010 12:18:00
Franja Petrinović, Prinudni upravnik pijačnih strasti
muhe, samo sam se šalio jer tako ponekad doživljavam svoj posao knjižničara. Vidjevši sjenu razočarenja koja je pokrila Sergejevo lice, na brzinu dodaje,
kako bi itekako lijepo bilo da to zanimanje postoji. I
da smo svi mi kvalificirani penjači po policama života.
Valjda bi onda i ova zemlja imala koristi od nas.
Sve vrijeme dugotrajnog i napornog povratka Sergej
bješe, najblaže rečeno, utučen, gotovo smrvljen, sjena od čovjeka. Taman je, pobogu, uspio da naslutiti
neki novi smisao, da bi se on jednom riječju pretvorio
u gomilicu pepela. Dok se približavao iznajmljenom
stanu leđa mu je pritiskalo breme konačne zaludnosti. Međutim, žena ga je dočekala gotovo na vratima.
Mili, naročito je naglasila to mili, zvali su te hitno iz
Gradske biblioteke u Novom Sadu. Treba sutra ujutro
da se javiš na posao. Misle da od svih kandidata jedino ti ispunjavaš uslove za kvalificiranog penjača.
Ali ja nisam konkurirao za taj posao, poželio je reći,
ali prekasno jer se žena već zavukla u kuhinji nastavljajući svoju svađu s političarima, generalima, tanjurima, šerpama, krumpirom, lukom i ostalim bakalukom.
Rano je legao u krevet sa pomišlju da je u pitanju neka
bezazlena šala i da se pozivu neće odazvati. I zaspao,
neutješan, puno ranije od svoje crnokose žene.
Ujutro ga je probudila, prilično vesela, i otpremila put
Gradske biblioteke. On bi sve učinio za svoju ženu,
tako da je taj put do knjiga prihvatio kao još jedno ispunjavanje njenih želja. Dočekao ga je vedar i nasmiješen, uglađeni čovjek s kravatom i obasuo riječima
dobrodošlice. Naravno, naglasio je čovjek s kravatom,
nama u ovom trenutku zapravo i ne treba visokokvalificirani, ni kvalificirani, pa čak, ni penjač. Uostalom, mi
to zanimanje imamo u opisu radnih mjesta biblioteke,
ali ono stvarno ne postoji. Zato, potapšao je Sergeja
po leđima, vaše radno mjesto je u podrumu Gradske
biblioteke. On je pun vode i knjige treba što prije odvojiti i iznijeti na svjetlost. Dobro bi bilo da odmah
obujete čizme.
Ili još bolje, pomisli Sergej, da zadužim peraje za plivanje. I tako, samo zbog svoje crnokose žene i želje
da njoj udovolji, on postade, umjesto visokokvalificirana penjača, niskokvalificirani plivač. Što ti je život. I
što su ti kapljice zavjere.
Sedam dana je predano radio, gotovo nalik onom koji
je stvarao svijet. Sedam dana je bez predaha iz vode
iznosio, uz podrumsko stubište, teške tomove knjiga.
Brisao ih i pažljivo zagledao. U dvorištu biblioteke nikli su zidovi knjiga. Kako je samo pažljivo postupao
sa Vladimirom Uljanovičem Lenjinom, Bakarićem, Edvardom Kardeljom. A tek s rečenicama nekadašnjeg
predsjednika države. Skoro je povjerovao kako se ne-
28-36
nadano približava pronalaženju smisla, ili bar otkrivanju neke više svrhovitosti. Tako sedam dana. Čak ga je
i žena svako jutro gledala nekim novim pogledom. Valjda je bila zadovoljna, nije stizao Sergej ni da je upita,
zatrpan lancima odgovornosti i pomalo odsutan zbog
pažljive predanosti poslu.
Sedmi dan u dvorištu Gradske biblioteke osvane kamion i tomovi knjiga završiše u njegovoj utrobi, nalik
lako svladanom plijenu. A Sergeju ljubazno zahvali
uglađeni čovjek s kravatom, riječima da je prestala
potreba za njegovim daljnjim angažmanom. Baš tako,
angažmanom. A snovi o visokokvalificiranom penjaču
raspršiše se poput latica prezrela maslačka. Na kraju
je mogao samo beznadnim pogledom ispratiti kamion. Što li će mu samo reći crnokosa?
Zatekao ju je usred žestoke svađe s aktualnim vođom
koji je grmio s televizijskog ekrana. Jače no ikada prije. Nije mu praštala, nadglasavajući ga povicima kako
je sve izgubio, sve upropastio, sve izdao. Manji od
zrna maka jedva je šaptao, da je i on, eto, izgubio posao visokokvalificirana podrumskog penjača. Samo je
slegla ramenima i nastavila prepirku. Večer, koja i ne
bješe baš prijatna obuhvati tamama iznajmljenu sobu.
Kao da je sijalica bila nemoćna.
«I to si uspio izgubiti», rekla je gotovo stišano, okrenuvši se zidu. Nije se usuđivao upitati – na koga se
to odnosilo. Na njega, ili na aktualnog vođu. Mnogo
toga su tih godina zajednički gubili. Od teritorija do
smisla.
36
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 36
2.9.2010 12:18:02
Edward Estlin Cummings, Osmjeh bez lica
37-39
«Osmijeh bez lica»
EDWARD ESTLIN CUMMINGS
1.
o(p)stojati osamljen u nekom
jesenjem po
podnevu:
i disan
je je
kao fatalna u
mirovljenost;
dok ovo ogromno a gle kako
(li)s
trpljivo biće (koje
ni za boga miloga ni
mic po mic ne
da da
nu da ga pokrada)/g
radi san
sv
ako malo po malo: nije za
kus(kus)an(JE)izmeđ
uu
miran
ja & umeća žiti
ja)umišlje
na
taj
na.
2.
na na
jmajušni
joj o
voj od tri grančice 3
duše sje
deše u
krugu
hladnome (neumoljivo o
krenute protiv jednog neizmjernog hvaljen
isus
ai
punog mjeseca ma
ja)a ja
ne:ne
stvarne tiši
ne
kao tvoj što je i moj
(je) život
&
naš(z)
naš(v
eć, uo
STALO
m)
3.
Buffalo Bill iz
umro
koji nekada ja
šio je maslinastosrebrna
pastuha
i skidao je jednodvatričetiripet golubovaupravotako
isus
e ala je to bio zgodan muškarac
i ono što me zanima je
kako vam se sviđa vaš plav
oo
ki momak
Gospođo Smrt
37
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 37
2.9.2010 12:18:03
Edward Estlin Cummings, Osmjeh bez lica
4.
uzmimo
da je Život star
(i jar)ac što na glavi nosi cvijeće.
mlad
i momak Smrt sedi u birtiji
smješka se držeći novčanicu između palca i kaži
prsta
kažem “hoće l kupiti cveće” tebi
i “Smrt je mladić
život nosi pantalone od velura život
te tura, život je bradat” velim
tebi koja ćutiš - “Vidiš li
Život? On je tu i on je tamo, ili ovo, ili ono
ili ništa, ili starac koji dvije tre
ćine vremena spava, cvijeće mu na glavi,
stalno dovikuje nešto ni
kome o les roses les bluets
da,
pa, hoće l kupiti, hoće li pazariti i
šta?
les belles bottes-o, po
čuj “pas chéres”
i moja draga lagano od
govora - mislim da hoće
Ali čini mi se da vidim nekog drugog
tamo je djeva bajna po imenu Kas
nije seda kraj mladića Smrti, vitka je;
voli cvijeće
5.
ti ćeš između ostalog (i svih stvari) biti dražesna i mlada.
Jer kada si mlada (i ako si), ma koji god život da odjeneš
is
ti-ti
postaće; i ako si radosna
što je god (i kakvo god d
a je) življenje po
staće tvoja suština.
Ne trebaju Momcicure ništa više no djevojčaci:
ja joj potpuno tek ljubav
čija ma kakva tajna čini ma kog čoveka
mesu podariti prostora mogu; tada se umu skrene pažnja
i oduzme vrijeme koje bi koristio za umovanje da
umijem da umujem
po ceo dan bih
37-39
(no što bih ikad pomislio)
umovao kako li se to zovem i kosam
ja uopće
sačuvaj bože (i u blagosti svojoj) udijeliti ti
ljubavnika ušteđenopošteđenog:
na taj način laže znanje u ležećem stavu, fetalna raka
fatala
što napredak se zove, ne -sudba takođe negacija mrtvila.
Radije bih od jedne ptice učio kako se peva
no učio 10
tisuća zvijez
da kako se
ne
pleše
6.
osmijeh bez lica (p
ogled bez ja)
dobro paz
i i(ne pipkaj
ništa) jer
će ne stati be
šumno (u milu
zemlju) &
nitko
(pa ni mi sa
mi) neće pam
titi
(niti djelić
sekunde) gdje
što kako
kada
ko za
što
koji
ili šta)
koje
kuda (ili te
k) k
oje
šta
38
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 38
2.9.2010 12:18:03
Edward Estlin Cummings, Osmjeh bez lica
7
(platon mu)
platon mu
reče: jok je vjerovao(isus
mu reče: ni tada (lao
tse)) mu je, dakako,
skrenuo pažnju i general
sherman
(bogami, jeste, gospo ja)
mu rekoše i čak i
(vjerovali ili ne) vi ste
mu nešto natuknuli: pa i
ja, pa svi mi (ali on
ni ovolicno da povjeruje) i
trebalo je japanizovano parče
dobre stare šeste ave
nije u tintaru (mu sina materinog)
da mu do
kaže koje
šta
8.
dominik ima
dominik ima
lutku obješenu
o radijator svog
NADOLAZEĆEG U
suda kamion
čić za prijevoz ledaugljadrva o
bale sjetnog malog pajaca
koga je neko oprljavio
od glave do musave pete
sve to u kan
ti za smeće(jedno! tajitaj)
dominik ga je naravno ponio doma
& dominikova gospođa oprala mu je
slatko(vodom)prljavo(lišćem)li(š)ce
i zakrpila te iscjepane halje
(baš
kaodasunjene)vlastite & kao da joj on
potpuno(proVJERENO)priobalno
pri
pada i tako dominik ima
lutka & s vremena na vrije
me me moj
divni prijatelj dominik
depaola poča
37-39
s
ti moćnim zagrljajem znajući
kako ja osjećam(sebe)da smo
mi i sve
to
vi manje živi od lutka &
(z) sna
9.
mara i mica i monja i jana
mara i mica i monja i jana
siđoše (rad igre) do plaže, jednog dana
i mara otkri školjku što njeguje glas
kojim sve nedaće svijeta tera u kas, a
mica se s zvjezdanim stvorom združi
što naliči na šaku kada pipke pruži,
dok monju preplaši stvor, nimalo sladak,
što s štipaljkama juri, u boji prezrelog voća,
a jana kući donese okrugao kamen,
gladak, mali kao svijet i velik k
o samoća-uostalom,
ma što mi tražili: svoj korijen, tuđu koru,
uvijek ćemo tek
sebe
pronaći u moru
Izbor sačinio i s engleskog prepjevao:
Robert Tilly
39
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 39
2.9.2010 12:18:07
Lajčo Perušić, Vukovarska rapsodija
40-41
Vukovarska rapsodija
LAJČO PERUŠIĆ
GRAD U PLAMENU
Krik. Treptaj. Strah.
Spušta se dim rata kao bešćutni dželat
u plaštu crnom krovove
ovog grada da smrvi,
da svijetle stope dana
u prah povali prvi.
Grad u grgolju. Lokvi. Pjeni.
Vatra od mraka u pameti
sažimat’ poče kosu Vukovara.
Zlo loče ljude,
unosi ih u tminu trajnu.
Topovi, bombe, pucnji, avioni.
Kašalj. Hropac. Krik. Mrak.
NOĆ JASTREBOVA
Svjetlucate u mojoj kosi
dok noćas pješčani sat odnosi
život jedan za drugim.
Noćas bdijem.
Strepim. Drhtim.
Mnogi će noćas, ako im se ukaže sreća,
u prognaničkom maršu biti protjerani
iz Grada.
Nada suzom curi.
Napuštaju se zvijezdama uzorane
pradjedovske kolijevke, izorane njive,
u vonju brazda vlastita znoja.
U mojoj ste kosi dok s braniteljima
zadnji stručak svjetla kao tati
skrivate u sjećanje. Strepim za tu
gorku sreću da sjećanjem iskradete
makar obrise vodotornja, obale Dunava,
dimnjak, narušen zid svoje tvornice,
toranj crkve, oris vaše kuće i susjedove ...
Stručak ukradeni, zadnji, sve je tanji, tanji,
završava u dubini oštrog svjetlosnog mača
poput ispuštena cvijeta između prstiju,
onako slučajno, da bi vas posljednji ljesak
u moju kosu unio. Trajno.
Bdijem dok karavana mrtvih
put bespuća kreće.
Već i mirisi dolaze, mirisi mesa,
zvukovi pjesme o mesu i palati,
zvukovi tupih koraka, uboda, padova ...
Oh, Bože,
opet o mesu ..., salati. Drhtim.
Drhtim poput zinutih usta
ja, nitko,
ja, što niti jesenski list ne mogu zadržati
da ne padne u rijeku. Bespomoćan. Drhtim.
Ljubav sam u žilama zgrušane krvi.
Samo tutnji. Ova je noć
noć smrti, noć udesa.
Potoci pogleda nevinosti besramom su zapaljeni
u kataklizmičku baklju ljudske savjesti.
Nitko da se suflerstvom posluži. Nitko.
Da ugasi svjetla ove pozornice noževa
u ovom najčasnijem Gradu.1
HRVATSKOME BRANITELJU
Naoko jadan, malen, siv, sveden na mrvicu
u jednom tanjuru vremena
opirao se gorko i svojski do crvenila
cilj kao lik da dohvati zajapuren.
On kao grm gorući znaku je pečat dao,
zvuku kroz trubu nadahnuo
hrabrost i ponos i čast i vrlinu
i smjelost i dan novi,
dan odpočinjanja.
Moje oči od jablana kao srsi tresu
ovu stvarnost, a ja
kroz pohotu riječi odjednom neizreciv postah.
Čudno neko bojište smisla u meni se odpre.
Na njemu u vreći raštrkani rozi
od vlastita uboda stradavaju
ne mogavši tanjur vlastiti
od razbijanja sačuvati.
Naoko malen, siv i mrvica
u tanjuru osta neprožderan.
U moju kosu smjestite svoje lice
vi, nepoznati prijatelji,
dotaknite svoje čelo o moj hladni noćni znoj
i zaodjenut ćete se mirisom moje ljubavi.
1 17./18. studenoga, 1991.
40
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 40
2.9.2010 12:18:07
Lajčo Perušić, Vukovarska rapsodija
U mojoj ste kosi. Čisti poput jastrebova.
U ovoj noći bdijem
sa svima kojima se noćas ukazala sreća.
VODENI GRAD
Nisam prihvatio prijedlog da zaustavim rijeku.
Moj voljeni grad u rijeci. Vodeni grad.
Njegove su ulice od pijeska i poneke cigle
opčinjene svjetlom očiju stanovnika.
Nisam prihvatio prijedlog
kroz korijenje moje rijeke
da zaustavim suzu sinova
što u njoj spavaju,
gore kao plamteći stup ljubavi
kojeg gledam s prozora
kroz uskomešano lišće laganog jesenskog lahora.
Ne prihvaćam prijedlog da zaustavim rijeku sjećanja
radi mira sinova Domovine u jesen.
Oni gorućim tijelima paraju nebo,
umilnim glasom u tepihu doline mira
pjevaju Gloria in excelsis!
Ribe mi grcavim glasom tišine govore
tu silnu ljubav moje subraće.
Teci zato rijeko koritom svoga dna,
teci zato rijeko u sjećanja našeg sna,
rukom majke sinove naše ogrni !
40-41
U ZEMLJI PODVIGA
Ljudi izgubljena lica lunjaju ulicama do plamena
na raskrižju ove zemlje podviga,
govore jezikom smjelih riječi koje kose, ali i rađaju.
Put do vatre na raskrižju povijesti
bio je neistražen, samo snagom nade popločan.
Slutili su da dolazi početak,
svršetak epizode da je blizu.
Ljudi su pune čaše novoga vina.
Stare se mješine moraju odbaciti.
Poprijeko se kotrlja starac Dunav kao svjedok.
Na valovima njegovim našao se oslonac
za novu obalu zemlje podviga.
U buri suludog vremena
protivljenje početku slično je
čovjeku koji ništa od saznanja
nije u srce zasadio.
Takav ne zna da do raskrižja se došlo.
41
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 41
2.9.2010 12:18:09
Ljubica Kolarić-Dumić - Ja se mraka ne bojim
42-43
Ja se mraka ne bojim
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ
Najviše ti mrakom prijete
Kao da je čudovište.
Mrak ne plaši malu djecu!
On ih prati kroz dvorište.
Kad je igra završena
I
dijete
se
kući
vraća,
Mračak uz njega korača.
SVJETILJČICU SAM UGASI
Ide Sanak Sklopiočić,
Polagano
nosi
san.
A i dan je već umoran,
Kao dijete malo pospan.
Na spavanje mora poći.
A onda će tiho,
Nježno!
Sanak
i
do
tebe
doći.
Kad se smrači, nikog nema.
Mrak te samo za san sprema.
A tko je strah izmislio,
Taj
se
samo
našalio.
Zbunio te, san ukrao.
Strah je strašan!
Nije znao.
A svjetiljka noćna, plava
Dječju sobu obasjava.
Spavati i ona želi.
Žmirka,
mraku
se
veseli.
I tvoje se oči tada
Sklapaju
za
noćni
san.
Svjetiljčicu sam ugasi!
I ne boj se!
Mirno spavaj!
Dok
ne
dođe
novi
dan.
MRAK NAJLJEPŠE SNOVE NOSI
Za igru su dan i sunce,
Za san meki
Noć i srce.
A u mraku zvijezde sjajne
Otkrivaju noćne tajne.
Sve ljepote plavog neba
42
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 42
2.9.2010 12:18:10
Ljubica Kolarić-Dumić - Ja se mraka ne bojim
42-43
Da vidimo,
Mrak nam treba!
Ponekad ih čak zamoli
Da i njega netko voli.
Dok te miluje po kosi,
NOĆNE SATE NASMIJAVA
Mrak
Najljepše
Snove
Nosi!
Na spavanje i mrak ide!
Tiho!
Pa ga i ne vide.
Otkrit će i tvoju zvijezdu,
Koju svako dijete ima.
Što poželiš, samo šapni!
Sve
su
bajke
u
snovima.
Mrak je dobar,
Čuva djecu.
Slabiju i onu jaču.
On je s njima dok spavaju.
I
tješi
ih
kad
zaplaču!
A u snove kad zaplove,
Mrak se s djecom rado igra.
Poskakuje
kao
čigra.
A u sobi, dok sve spava,
Noćne sate nasmijava.
Uspavljuje
lutke male .
Stvari skrije,
zbija šale.
Zadaća ga dječja muči!
S njima nove pjesme uči.
Razigran je kao dijete!
Mrak
izmišlja
čuda
prava
Pa
u
noći
često
ne
znaš,
Što je san, a što je java.
Loptu baca, uvis skače.
Ako
padnu,
s
njima
plače.
Cijele noći na njih pazi.
I po licu nježno mazi.
43
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 43
2.9.2010 12:18:10
Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma»
44-47
«Ponizna je moja pjesma»
MATIJA EVETOVIĆ
Vihori
Nebeskoj majci
Bezdušan, hladan vihor vlada,
Mrtav je posvuda kraj.
Prepuno svud je tuge sada,
Ne rekoh samo ja «vaj»!
Premila Majko! Utjeho moja!
Tebi se molim, nesreća koja
Kada me snađe dolinom suza,
Crva što puza.
Po srcu svome vihor vije,
Slomio nade je cvijet,
Ali moj čuo «vaj» se nije …
– Umro je za mene svijet!1
Stalno se kad sam uzdao u Te,
Kada san Tvoje slijedio pute,
Podleg’o nijesam nesreći, bijedi,
Žićem što slijedi.
Moje srce
I sad se k Tebi utječem čvrsto,
Jer sam u boju umoran sust’o.
Premda još vidim vatru sve veću,
Klonuti neću!
Srce moje hram je čedan, mali
U njem plamti žarkog ognja plam,
Što za ljubav roda vazda gori,
Koga samo štovat, ljubit znam.
Ja se u njem često molim Bogu
Za moj mili potišteni rod,
Da mu kaže na života stazi,
Kuda mu je upravljati hod.2
Drugovima
Zlobni nas hudi progone ljudi,
Zloba se kleta u njima budi;
Željeli što smo zlatnu slobodu
Našemu rodu.
U toj grozoti krvavog boja
Jedina Ti si utjeha moja!
Protivnik kada vatrom se grozi,
Ti mi pomozi!
Poslušaj Majko molitvu moju
Primi me sad u zaštitu svoju!
Moćna nek ruka Tvoja me prati
Budi mi mati!3
(1915.)
Gospi
Govori strašni čuju se kleti
Na naš nam mili ideal sveti,
Širili što smo ljubav i slogu
Na korist mnogu.
Gospi šalje pozdrave svaki;
Mala ptica, lijepi svijet;
Malo, vel’ko, staro, mlado,
Djevu hvali cijeli svijet.
Drugovi moji budimo ljudi!
Pa mi bran’mo što drugi sudi;
Radimo za rod u svako doba
Vjerno do groba!
– Zdravo Gospo! – To žubori
Potok, šušti lijepi gaj;
– Tvoj sam Djevo uvijek vjeran –
Svud se čuje zavjet taj.
1 Naše novine, 19. 8. 1917. – Danica, 1924., str. 100.)
2 Naše novine, 1917. – Neven, 292./1919. – Danica, 1924., str.
93.
Zato Majko nek’ te slavi
Ova pjesma svaki čas,
3 Danica, 1924., str. 72.
44
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 44
2.9.2010 12:18:11
Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma»
A Ti milom rukom svojom
Blagoslovi vazda nas!4
Moje carstvo
Nemam blaga na tom svijetu
Bijelog srebra, žuta zlata;
Vel’ka čast u lijepom cvijetu
Od Boga mi nije dana.
Siromaštvo, ubogarstvo
Pruža meni zemlja ova,
Neka pruža! – Imam carstvo
Idealnih mojih snova.
Srce moje u svom hramu
Potišteni rod svoj krije,
Molitve u vrućem plamu
Za njeg gorke suze lije.
A iz zemlje orošene
Nova klica, snažna niče;
Ideale porušene
Iz tog kala dignuti će.
44-47
Moja pjesma
Ponizna je pjesma moja,
Ona nema mnogo boja,
Nit se diže pod oblake
Ona samo nisko leta,
Traži tužna srca, sveta,
Da im liječi rane svake.
Ne pjevam je ljudske strasti,
Zlatnog ovog svijeta slasti,
Niti nauk ovog doba.
Ne klanjam se idolima,
Nit ću pjevat što svijet ima,
Ne ću slavit svijeta roba.
Pjevam Bogu predobrome,
Domu milom, rodu svome,
U čast, slavu, Rodoljuba,
Slavim majku svoju dragu …
– Zato diže cijelu snaga.
Na tu pjesmu ruka gruba.
To mi krijepi dušu mladu,
Zadovoljstvo srca to je.
Za spas roda u svom radu
Vlada vječno carstvo moje.5
Moja pjesma traži zato,
– Ne od Boga ljubav svetu,
I da dade milom rodu
Ljubav, slogu i slobodu.
Postignut ću tada metu.6
Moje zadovoljstvo
Mjesečina sjaše bajno
Tamna noći! Puna ti si tame,
Svuda širiš svoju crnu moć …
Hoće l’ sinut nade zraci za me,
Da li će mi svijetli danak doć?
Jerbo mene ljudska zloba kleta,
Podlost gadna, mržnja slijedi svud,
Što pred menom lebdi vjera sveta,
Njene tajne krije moja grud.
Mjesečina sjaše bajno,
Kad sam tvoje blago lice
Ugledao tako sjajno,
Kad pred tobom padoh ničce.
Zavidno je mjesec gled’o,
Kada svrnuh prvi gled,
Na to divno majke čedo,
Na ljepote divan red.
Mirno zborim mladom srcu svome;
– Zadovoljno, imo vazda bud’,
Jer na svijetu plaće nema tome;
Časnim krstom boriti se svud’!
Prezri mržnje, ljudske zlobe, klete,
Ti ćeš uvijek zadovoljno bit;
Tad ćeš primit platu krasne žetve,
Tad će tebi ljepši danak svit’. –
Mjesečina sjaše bajno,
Kad sam tvoje čarno oko,
– Moje blago veličajno
Svojim srcem ljubit mog’o.
Svijetlio je svjetlom bajnim
Uz zvjezdica sitan red,
Kad sam usnam’ uzdrhtanim,
S tvojih usta srk’o med.
Mjesečina sjaše bajno,
4 Danica, 1924.
5 Naše novine, 1917. – Neven, 12./1918. – Danica. 1924., str.
43.
6 Neven, 6./1920.
45
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 45
2.9.2010 12:18:11
Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma»
Kad sam tebi ljubav čistu,
Što u srcu čuvat tajno,
Obeć’o, – ti vratit istu.
Mjesec nam je svjedok bio,
Kad si meni lijepi dar
Predala za život cio
– Tvoga srca ljubljen žar.
Mjesečina sjaše bajno,
Kad si meni obećala,
Da nas ljubav veže trajno
Koju nam je narav dala,.
Pred njom smo se zavjerili
Skupa držat’ uvijek hod,
Bili sretni, svojni bili,
Dok nas krije neba svod.7
Miruj, miruj srce moje!
Još si tužno srce moje
Što ti pravde nitko ne da? …
Zar ti ne znaš, da na zemlji
Svaki svoju korist gleda?! …
Pusti zato tuge svoje.
Miruj, miruj srce moje!
Što me tako pitaš tužno:
Zar nit’ ljubav tu ne valja?
Ta svijet ovaj nit’ ju daje,
A što dalje to je svađa.
Pusti zato boli svoje.
Miruj, miruj srce moje!
Tu na svijetu nema pravde,
Nit’ se ljubav raša čista,
Samo gore tam’ u nebu
Vječnim sjaje ona blista,
Digni gire oči svoje.
Miruj, miruj srce moje!8
Ruži
Ubrao sam ružu bajnu,
Sa njezine tanke grane,
Na srce metnuo ju,
Da olakšam svoje rane.
…
Ti si ona krasna ruža,
7 Neven, 13./ 1920., str. 2.
8 Neven, 15./1920., str. 2
44-47
Što se izmeđ’ trnja krije,
Kada rujna zora svane,
Pjesnik ruži pjesme vije.9
Moja tuga
Jesensko je tiho veče
Mjesec tugu moju gleda;
Jerbo što mi srce želi
Blijedi usud meni ne da.
Zato, kad u rajskoj sreći
Misli moje bludit stanu,
Zaboli me srce moje
Iz oka mi suze kanu …10
Molitva bunjevačkih i šokačkih Hrvata
Bože sveti, Ti nas brani,
Ljubav bratsku vjerom hrani,
Sloga da nam bude kras!
Ti nas vodi k domovini,
Stare slave djedovini.
– Hrvatska je rodu spas!
Svrni pogled sa visine,
Nova zora da nam sine,
Rod Hrvata nek se divi,
Bunjevac i Šokac živi!11
Molitva Bunjevaca
Bože sveti, Stvoritelju,
Našeg roda Spasitelju,
Slušaj skromne molbe glas:
Od razdora Ti nas brani,
Sloga nek nam bude spas.
Svrni pogled sa visine
Da Bunjevcu srića sine!
Ti ublaži gorke jade,
Nevira što nam zadade,
Sudbe naše vodi brod,
Što ga usrid burni vala
Tvoja ruka održala,
Jer slovinski ljubiš rod.
Tebi fala! – sve umiri,
Da Bunjevac krila širi.
9 Neven, 18./1920., str. 2.
10 Neven, 19./1920., str. 2.
11 Danica, 1935., str. 34. – Kulturna povijest bunjevačkih i
šokačkih Hrvata, Subotica, 2010., 8. str.
46
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 46
2.9.2010 12:18:12
Matija Evetović, «Ponizna je moja pjesma»
I sad posli divni snova,
Nadi slavni Pradidova
Sviće rujne zore sjaj.
Napaćena majko draga,
Oživeće naša snaga
Tvojoj tugi biće kraj.
Veseli se! – Rod se divi,
Jer Bunjevac jošte živi12.
44-47
Omladini
Samo naprijed hrabro druzi mili!
Nek vas uvijek bratska veže sloga;
Jerbo ljubav roda našeg sili
Izvest za njeg’ i dom djela mnoga.
Ako s’ na vas klete dižu ruke,
Da vam snažne skrše sile mlade,
Te vas snađu crni jadi, muke,
Čvrsto stojte! Još imajte nade!
Čvrsto stojte rodu na braniku!
Bud’te njemu na čast, slavu, diku
To je Božja – roda našeg volja.
Tada će se razić’ gusta tama,
Sjajno sunce granut će nama,
Tad nas čeka budućnost bolja.13
Maturalna slika iz Travnika, Matija Evetović sjedi, drugi zdesna
12 Ove stihove uglazbio je dr. Vinko Žganec
13 Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb,
1971., 147.
47
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 47
2.9.2010 12:18:15
Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića
48-51
Tražeći odgovore
MILOVAN MIKOVIĆ
O PJESNIŠTVU MATIJE EVETOVIĆA –
Pjesnik Matija Evetović, povjesničar književnosti, znanstvenik, kulturni i javni djelatnik, rođen je u Bačkom
Aljmašu, 24. veljače 1894. godine, a na samom izmaku
XIX. stoljeća (1898. godine) obitelj Evetović preseljava
se u Suboticu gdje Matija pohađa pučku školu i šest
razreda gimnazije. Kao petnaestogodišnjak, odlukom
školskih vlasti, isključen je iz gimnazije zbog rodoljubivih istupa, a zatim poput i drugih svojih sunarodnjaka,
nastavlja školovanje u Travniku gdje svršava sedmi i
osmi razred s maturom. Studij na Filozofskom fakultetu
okončao je u Zagrebu 1921. godine gdje je obranio i
doktorsku disertaciju 31. siječnja 1923. godine. Umro
je u Subotici 2. srpnja 1972. Nakon raspada AustroUgarske i stvaranja države Južnih Slavena, bunjevačkohrvatski puk koji je isprve, većinom bio neskriveno
jugoslavenski opredijeljen, ubrzo shvaća kako ni režim,
pod koji su dopali nakon Trianona, također nema sa
njima časnih nakana, već ih neskriveno, pače agresivno, nastoji asimilirati i što prije im hoće izbrisati i zatrti
nacionalni identitet i vjersku pripadnost. Ukratko, sve
one svjetonazorske vrijednosti do kojih su Bunjevci i
Šokci stoljećima držali. U takvom ozračju, ugledajući
se na pjesnika ilirskog preporoda Antuna Mihanovića
(1796.–1861.), koji je napisao pjesmu «Horvtazka
domovina», objavljenu (14. ožujka 1835.) u desetom
broju Danice, iz čijih će četrnaest kitica, od prve,
druge, pretposljednje i posljednje kitice, uz manje
jezične prilagodbe, nastati himna Lijepa naša domovino – Matija Evetović piše svoj himan, pod naslovom
Molitva bunjevačkih i šokačkih Hrvata1:
Bože sveti, Ti nas brani,
Ljubav bratsku vjerom hrani,
Sloga da nam bude kras!
Ti nas vodi k domovini,
Stare slave djedovini.
Hrvatska je rodu spas!
Svrni pogled sa visine,
Nova zora da nam sine,
Rod Hrvata nek se divi,
Bunjevac i Šokac živi!
1 Danica, 1935., 34. – Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih
Hrvata, Subotica, 2010., 7.
Iz deset stihova ove molitvene himne, koja je između
dva svjetska rata bila čitana na svim važnijim skupovima Hrvata u Bačkoj2, nedvojbeno je kamo Bunjevci i
Šokci sami sebe svrstavaju, i ne od jučer. U ostvarenju
ovih težnji, Evetović je, s razlogom uvjeren, kako su
ovi stihovi, ne samo znak ranjivosti i slabosti, već i svijesti o odgovornosti, a posebice glede vlastite budućnosti, i stoga dio neodvojiva rizika koji opredjeljuju
smisao i sadržaj djelovanja svakoga od nas. Radi toga
se Evetović ponajviše pouzdaje u mlade, njima se i
obraća u pjesmi pod naslovom Omladini3:
Samo naprijed hrabro druzi mili!
Nek vas uvijek bratska veže sloga;
Jerbo ljubav roda našeg sili
Izvest za njeg’ i dom djela mnoga.
Ako s’ na vas klete dižu ruke,
Da vam snažne skrše sile mlade,
Te vas snađu crni jadi, muke,
Čvrsto stojte! Još imajte nade!
Čvrsto stojte rodu na braniku!
Bud’te njemu na čast, slavu, diku
To je Božja – roda našeg volja.
Tada će se razić’ gusta tama,
Sjajno sunce granut će nama,
Tad nas čeka budućnost bolja.
Svakom despotizmu unatoč, pojedinac je uvijek bio,
i ostao, izvorištem društvene energije. Razumije se,
Matija Evetović nema iluzija kako bi se pukim zbirom
posloženoga, pojedinačno istoga, mogao popločati
put prema boljoj budućnosti, o kojoj pjeva, niti da bi
on, za sve njegove sunarodnjake, moga biti jednostavno i lako prohodan. Budući da je nedvojbeno, svakodnevno smo tomu svjedoci, kako s našom težnjom ka
slobodi, ne posustaju i stalno se perpetuiraju sve novi
i novi oblici ugnjetavanja. Upravo radi toga, čovjek se
nikada ne bi smio lišavati snova. Na njih uvijek ima pra2 Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih
Hrvata, Subotica, 2010., 561.
3 Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Zagreb,
1971., 147.
48
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 48
2.9.2010 12:18:16
Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića
vo, pogotovu kada mu oni jedino preostaju, o čemu
se očitovao u pjesmi pod naslovom Moje carstvo4:
Nemam blaga na tom svijetu
Bijelog srebra, žuta zlata;
Vel’ka čast u lijepom cvijetu
Od Boga mi nije dana.
Siromaštvo, ubogarstvo
Pruža meni zemlja ova,
Neka pruža! – Imam carstvo
Idealnih mojih snova.
Srce moje u svom hramu
Potišteni rod svoj krije,
Molitve u vrućem plamu
Za njeg’ gorke suze lije.
A iz zemlje orošene
Nova klica, snažna niče;
Ideale porušene
Iz tog kala dignuti će.
To mi krijepi dušu mladu,
Zadovoljstvo srca to je.
Za spas roda u svom radu
Vlada vječno carstvo moje.
Očito je, poručuje nam pjesnik Matija Evetović –
samo nas snovi mogu trajno krijepiti i snažiti. Zbog
njih, i kada nam je teško, do nepodnošljivosti, ne izdajemo i ne napuštamo vlastite ideale, ukoliko držimo
do sebe i vlastita čovještva. O tome će se u stihovima
pod znakovitim naslovom Moja pjesma5 Evetović ovako očitovati:
Ponizna je pjesma moja,
Ona nema mnogo boja,
Nit se diže pod oblake
Ona samo nisko leta,
Traži tužna srca, sveta,
Da im liječi rane svake.
Ne pjevam ja ljudske strasti,
Zlatnog ovog svijeta slasti,
Niti nauk ovog doba.
Ne klanjam se idolima,
Nit ću pjevat što svijet ima,
Ne ću slavit svijeta roba.
4 Naše novine, 1917. – Neven, 12., 1918. – Danica. 1924., 43.
5 Neven, 6., 1920.
48-51
Pjevam Bogu predobrome,
Domu milom, rodu svome,
U čast, slavu, Rodoljuba,
Slavim majku svoju dragu …
– Zato diže cijelu snagu.
Na tu pjesmu ruka gruba.
Moja pjesma traži zato,
– Ne od Boga ljubav svetu,
I da dade milom rodu
Ljubav, slogu i slobodu.
Postignut ću tada metu.
Ignoriranje etničke i kulturne različitosti, neuvažavanje, pa i prijezir, posebnosti različitih društvenih skupina, kao stalni povod i ishodište društvene nepravde,
nejednakosti i napetosti, razumije se, nije moguće
riješiti u pjesmi, ali ona nas, može potaknuti na ostvarenje pojedinačnih i zajedničkih ciljeva. A iznad svega
na nemirenje sa svakovrsnim nepravdama. O tome će
se Matija Evetović ovako oglasiti u pjesmi pod naslovom Miruj, miruj srce moje6:
Još si tužno srce moje
Što ti pravde nitko ne da? …
Zar li ne znaš, da na zemlji
Svaki svoju korist gleda? …
Pusti zato tuge svoje.
Miruj, miruj srce moje!
Što me tako pitaš tužno:
Zar nit’ ljubav tu ne valja?
Ta svijet ovaj nit’ ju daje.
A što daje to je svađa.
Pusti zato boli svoje,
Miruj, miruj srce moje!
Tu na svijetu nema pravde,
Nit’ se ljubav rađa čista,
Samo gore tam’ u nebu,
Vječnim sjajem ona blista,
Digni gore oči svoje.
Miruj, miruj srce moje.
Iz ovih poetskih navoda i citiranih pjesničkih htijenja Matije Evetovića, mogao bi se steći dojam kako
njegovu poeziju, mahom, određuju rodoljubiva i domoljubna osjećanja i ciljevi. Ovakav zaključak bio bi
preuranjen i netočan, i ne bi pružio potpuni uvid u
6 Neven, 15., 1920., 2
49
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 49
2.9.2010 12:18:16
Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića
cjelinu njegova pjesništva. Matija Evetović nije samo
zainteresiran za boljitak kolektiviteta kojemu pripada,
on i te kako dobro zna – lijepe ideje o životu u zajednici malo vrijede ako nisu ispunjeni zahtjevi i očekivanja pojedinca. Stoga Evetović ne ostaje nijem kada,
primjerice, prepozna zov strasti i tijela, ili kada svojim
osjećanjima i ljubavlju može usrećiti druge ljude, ponajprije voljenu osobu. Ova je tvrdnja provjerljiva i u
pjesmi pod naslovom: Mjesečina sjaše bajno …7
Mjesečina sjaše bajno,
Kad sam tvoje blago lice
Ugledao tako sjajno,
Kad pred tobom padoh ničce.
Zavidno je mjesec gled’o,
Kada svrnuh prvi gled,
Na to divno majke čedo,
Na ljepote divan red.
Mjesečina sjaše bajno,
Kad sam tvoje čarno oko
– Moje blago veličajno
Svojim srcem ljubit mog’o.
Svijetlio je svjetlom bajnim,
Uz zvjezdica sitan red,
Kad sam usnam’ uzdrhtanim
S tvojih usta srko med.
Mjesečina sjaše bajno,
Kad sam tebi ljubav čistu
– Što u srcu čuvat tajno –
Obeć’o ti vratit istu,
Mjesec nam je svjedok bio,
Kad si meni lijepi dar
Predala za život cio.
– Tvoga srca ljubljen žar.
Mjesečina sjaše bajno,
Kad si meni obećala,
Da nas ljubav veže trajno,
Koju nam je narav dala.
Pred njom smo se zavjerili
Skupa držat’ uvijek hod,
Bili sretni, svojni bili,
Dok nas krije neba svod.
Iz ovih je stihova razvidno, Evetović je zaljubljen, izrazi povišene osjećajnosti, potaknuti su, dakako, odnosom prema voljenoj osobi, i jamačno izvor su emocija
7 Neven, 19./192., 2.
48-51
i njihova utoka, što pjesnika dovodi gotovo do granica
ushita. Ipak, od vremena na vrijeme, njime prevladava i drugačije, sjetno raspoloženje, prepoznatljivo i u
pjesmi pod naslovom Ruži8:
Ubrao sam ružu bajnu,
Sa njezine tanke grane,
Na srce metnuo ju,
Da olakšam svoje rane.
…
Ti si ona krasna ruža,
Što se izmeđ’ trnja krije,
Kada rujna zora svane,
Pjesnik ruži pjesme vije.
Ovakvo je raspoloženje, koje čitatelju ne pruža izravan i jednoznačan uvid u nedvojbene uzroke pjesnikove uznemirenosti, također zamjetno u pjesmi Moja
tuga9, gdje ono poprima i stanovite elegične tonove:
Jesensko je tiho veče
Mjesec tugu moju gleda;
Jerbo što mi srce želi
Blijedi usud meni ne da.
Zato, kad u rajskoj sreći
Misli moje bludit stanu,
Zaboli me srce moje
Iz oka mi suze kanu …
Mogli bismo reći Matija Evetović, kao pjesnik, kojemu su u rukopisu ostale dvije zbirke stihova: Moji
poleti i Jesenske elegije10 nije samo prethodio, već je
svojim pjevanjem i krčio put onima koji su pristizali,
stvarajući i na njegovu tragu, među koje svakako spadaju: Aleksa Kokić (1912.– 1940.) i Ante Jakšić (1912.–
1987.), nadalje Ante Sekulić (1920.) i njegov vršnjak
Stjepan Bešlin (1920.–1941.) kao i dvije godine stariji
Jakov Kopilović (1918.–1996.). Navedeni pjesnici nisu
samo generacijski bliski, njih, prije svega, povezuje
zajednički pogled na svijet – budući da su neskriveno
kršćanskoga svjetonazora, a također i veoma drže do
općepoznatih povijesnih, znanstvenih, kulturnih i drugih činjenica o pripadanju Bunjevaca i Šokaca bunjevačkošokačkom rodu i hrvatskomu narodu. Upravo
ovo se od dvadesetih do četrdesetih godina XX. stoljeća ne samo verbalno poriče iz unitarističko-hegemonističkih i monarho-fašističkih krugova – a devedesetih godina od nacional-socijalističkih Miloševićevih
8 Neven, 18., 1920., 2.
9 Neven, 19, 1920., 2.
10 Geza Kikić, N. dj. 145.
50
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 50
2.9.2010 12:18:17
Milovan Miković, Tražeći odgovore - O pjesništvu Matije Evetovića
falangi – već se takvo stajalište ovdje, od vremena na
vrijeme, grubo i neskriveno nastoji, u većoj ili manjoj
mjeri, ugraditi u službenu, državnu politiku, kada god
tome pogoduju prilike u širem okruženju.
Pjesničkim sredstvima krčeći put vlastitom i pravu svojih sunarodnjaka na drugo i drugačije mišljenje, stajalište i doživljaj svijeta, unutar kojega se ljubav označava
najvećim darom danim čovjeku, Matija Evetović zacijelo je usmjerio svoje sunarodnjake Kokića, Jakšića,
Kopilovića, Sekulića i Bešlina, i prema, u njihovo vrijeme zamjetno razvedenoj, katoličkoj lirskoj produkciji
koja privlači pozornost kako čitatelja, tako i književne
kritike11, pogotovu između dva svjetska rata, kada,
slobodno se može reći, ovo pjesništvo izrasta u pravi
pokret, u kojem će, svojim stihovima od tridesetihčetrdesetih godina XX. stoljeća, i naši poeti zadobiti
zapaženo mjesto12.
Ovo je od ne malog značaja, budući da je hrvatski
kulturni identitet teško zamisliv bez – sve do devedesetih godina XX. stoljeća – zabranjivanih, prešućivanih
ili gotovo posve zanemarenih kršćanskih kulturoloških
čvorišta i stvaralaca, koji su dali navlastit stvaralački
prinos ostvaren između dva svjetska rata, do 1945. i
uspostave novih društveni odnosa. U tom kontekstu
posebno mjesto pripada katoličkoj književnosti, koja
se razlistala u vrijeme hrvatskog katoličkog pokreta od
početka XX. stoljeća do četrdesetih godina. I premda
nije mali broj onih koji su proučavali ovu književnu
formaciju – uz već spominjane Ljubomira Marakovića, Juraja Lončarevića i Gezu Kikića, svakako je potrebno ukazati i na istaknuti prinose: Petra Grgeca,
Drage Šimundže, Đure Kokše, Ante Sekulića, Bele
Gabrića, Nevena Jurice, Božidara Petrača, Vladimira
Lončarevića, ali i drugih, poput primjerice Branimira Donata13, koji su je književno-povijesno situirali i
pridonijeli njezinu znanstveno utemeljenome proučavanju. Među izborima, almanasima, antologijama,
hrestomatijama i sl. posebno mjesto pripada djelu
Vladimira Lončarevića «Književnost i hrvatski katolički
pokret (1900.–1945.). teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura», Zagreb, 2007. Autor obuhvaćajući razdoblje od Prvog
hrvatskog katoličkog sastanka u Zagrebu, do 1945.
godine kada nastupa nasilni prekid, nakon kojega je
11 Vidjeti o tome kritike dr. Ljubomira Marakovića
12 V.: Juraj Lončarević, Šokački i bunjevački književni portreti,
1969.
13 V.: Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika, Zagreb, 1998.
književno-povijesnih istraživanja u kojima B. Donat obrađuje
smrtopise mnogih nestalih i ubijenih hrvatskih pisaca.
48-51
katolička književna formacija iz ideologijskih razloga
zaustavljena i potisnuta na marginu, bolje reći – duboko je pokopana. Činilo se, jednom za svagda!
U toj je rasvjeti potrebno ukazati na nastanak velikog broja beletrističkih djela od početka I. svjetskog
rata, a pogotovu s njegovim okončanjem, što svjedoči o tome da su pisci zdušno tragali za odgovorima na mnoga otvorena pitanja društvenog razvoja i
u pokušaju uspostave većini prihvatljive paradigme.
Sukladno tome su se vodeći pisci, kritičari, urednici i
nakladnici ovoga kruga zalagali za književnost «etičke
estetike», što je pridonijelo stanovitim sučeljavanjima
s modernizmom, glede mjesta i uloge književnosti, te
njenim formalno-stilskim odlikama i modelima djela.
Dakako, ovo nije bilo zamjetno samo u pjesništvu, već
možda još i više u pripovjednoj prozi, a pogotovu u
romanu14. Također u ratnoj kronici, memoarskom štivu, putopisu, obnovi hagiografije, te kroz promicanje
tekstova i dramskih predložaka namijenjenih pučkim
i diletantskim pozornicama15. Nije na odmet zapaziti još nešto – među pripadnicima ovog kruga vlada
zamjetno zanimanje za srodna književna iskustva u
drugim europskim jezicima (talijanskom, njemačkom,
francuskom), što je dalo zamah prevodilaštvu na hrvatski jezik16.
dr. Matija Evetović
14 N. Andrić, A. Jakšić, J. Pašić i dr.
15 V.: U bačkom ozračju B. Rajić, I. Malagurski Tanar i dr.
16 J. Pašić, I. Kujundžić i dr.
51
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 51
2.9.2010 12:18:20
Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca
52-58
Hvalospjevi
Ilije Okrugića Srijemca
JASNA MELVINGER
CRNOGORSKOM KNEZU NIKOLI I.
PETROVIĆU NJEGOŠU I SRPSKOM
KRALJU ALEKSANDRU OBRENOVIĆU
Milorad Nikčević, u svojim znanstvenim raspravama,
usmjerenim na proučavanje kulturnih doticaja i književnih prožimanja na južnoslavenskom prostoru, kao
vrsni povjesničar crnogorske književnosti, te kao vrstan komparatist, iz više aspekata, napose, iz sociokulturalnog, osvijetlio je i romantičarski književni mit iz
19. stoljeća o Crnoj Gori kao simbolu slobode.1 Brojni
književnici, mahom iz južnoslavenskih krajeva koji su,
tada, još, bili pod turskom ili austrougarskom dominacijom, glorificirali su Crnu Goru, njen slobodarski
duh, te crnogorsko čojstvo i junaštvo, nadajući se, u
svom rodoljubnom zanosu, boljim danima bez tuđinskih pritisaka, na cijelome slavenskom jugu. S takvom
romantičnom egzaltacijom o Crnoj Gori i o, također
neovisnoj kraljevini Srbiji svoga vremena, uz povijesne retrospekcije u stilu srpske i crnogorske epske
tradicije, pjevao je i hrvatski književnik Ilija Okrugić
Srijemac. Tijekom posljednjih dviju godina svoga života, 1896. i 1897., taj je autor napisao hvalospjev crnogorskome knezu Nikoli I. Petroviću, a također i dvije
prigodnice u kojima glorificira, dakako, na idealistički
način, prijateljstvo kneza Nikole I. Petrovića i srpskoga
kralja, Aleksandra Obrenovića.
Ne postoje podaci na temelju kojih bi se moglo tvrditi
da je Okrugić kada bio u Crnoj Gori, ili, pak, da se
gdje imao prigodu osobno susresti s knjazom Nikolom I., no izvjesno je da o zemlji koju, kako je u svojim
stihovima isticao, od postanka do današnjeg danka nit-
1 Nikčević Milorad, Filološke rasprave, interkulturalni kontekst,
GEOS, Podgorica, Crnogorsko-hrvatsko prijateljsko društvo
Ivan Mažuranić, Cetinje, Hrvatsko-crnogorsko društvo
prijateljstva RH, Osijek, Podgorica, 2002. Izvanjci, inostranci i
crnogorsko srpstvo, str. 45–78.
ko ne osvoji2 nije saznao samo iz knjiga i novinskoga
tiska, no, također, u razgovoru sa svojim prijateljima,
koji su tamo, kraće ili, čak, dulje, kao izvanjci, boravili
i djelovali. Primjerice, istaknuti slavonski književnik, ilirac Mato Topalović, koji je Okrugiću bio profesorom
u đakovačkom sjemeništu i koji ga je, kao mladog pisca, svesrdno poticao da piše u rodoljubnom duhu, te
da ustraje u književnom stvaralaštvu,3 u svom obilasku
hrvatskih krajeva i drugih zemalja na južnoslavenskom
prostoru, koje je, kao ilirac, želio što bolje upoznati,
1833. godine, boravio je i u Crnoj Gori.4 Okrugić je
Topalovića veoma poštovao i vjerojatno je, još kao
mladić, s velikim zanimanjem slušao o njegovim dojmovima o mitskoj junačkoj zemlji pod Lovćenom, kojom je, tada, još, vladao slavni vladika Rade, Petar II.
Petrović Njegoš. A o Crnoj Gori iz razdoblja vladavine
knjaza Nikole I. Petrovića Okrugić je, dakako, kasnije,
mogao dosta čuti od srpskog pjesnika Laze Kostića,
koji mu je uvijek bio drag sugovornik, a za koga se
zna5 da je prvi put bio na Cetinju 1871. godine, a drugi put tamo boravio od 1884. do 1891. kao kulturni
djelatnik, između ostalog, uređujući Glas Crnogorca.
Kada je riječ o srpskome kralju Aleksandru Obrenoviću, neprijeporno je da ga je Okrugić, veoma popularan kao dramatičar, ne samo u Novom Sadu, već
i u Beogradu, imao prigodu i osobno upoznati. O
tome svjedoči Jovan Hranilović: „Okrugić je uvijek
bio lijepo susretan u odličnim srpskim krugovima u
Beogradu. Znao je sam dolaziti na predstave svojih
2 Ovaj i svi ostali navodi iz Okrugićevih hvalospjeva u ovome
članku preuzeti su iz autorove rukopisne ostavštine koja se čuva
u Matici srpskoj u Novom Sadu.
3 Podatke o tome daje sam Ilija Okrugić u svojoj prigodnici Plač
za Matom Topalovićem iz 1862. godine, koja se također čuva u
rukopisnoj ostavštini autorovoj u Matici srpskoj u Novom Sadu.
4 Nikčević Milorad, Nad povijesnim tokovima i izvorima
korespondencije Josipa Jurja Strossmayera i Nikole I. Petrovića
Njegoša, u Zborniku radova s međunarodnoga znanstvenog
skupa Lik i djelo Josipa Jurja Strassmayera, urednik Stanislav
Marijanović, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,
Filozofski fakultet, Osijek, 2008., str. 203.
5 Milorad Nikčević, n. d. Filološke rasprave, str. 67.
52
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 52
2.9.2010 12:18:21
Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca
pozorišnih komada na beogradskoj pozornici. U takvim prigodama primao je, u svojoj, besplatno mu
ustupljenoj loži, čestitke srpskih odličnika, među kojima je imao veliki broj prijatelja i štovatelja. Tako je
na predstave njegovih komada dolazio u pozorište i
regent Jovan Ristić, svojom spoljašnjošću vrlo nalik
pjesniku Čengić age, Mažuraniću. I kralj Aleksandar
Obrenović zanimao se za Okrugićeve drame. Ilija se
rado spominjao ljubaznog razgovora s mladim kraljem u jednoj audijenciji.”6
Knez Nikola I. Petrović, prvi vladar priznate, neovisne
Crne Gore, zaslužan je za konstituiranje crnogorske
državnosti, kao utemeljitelj najvažnijih pravnih, prosvjetnih, kulturnih, te vjerskih ustanova. Između ostalog, dao je izgraditi i rimokatoličku crkvu na Cetinju,
što je Ilija Okrugić pozdravio pjesmom prigodnicom,
kao plemenitu gestu vjerske snošljivosti crnogorskoga suverena. Na sam Vidovdan, s nadnevkom po julijanskom kalendaru, 15. lipnja 1896. napisao je svoj
hvalospjev Njegovom Visočanstvu, Gospodinu Knezu
Nikoli I. Petroviću – Njegošu, Gospodaru Crnegore i
Brdah. Ta oda ispjevana je u asimetričnom epskom
desetercu, a Okrugić iskazuje počast crnogorskome
suverenu i time što se opredijelio za virtuozni versifikacijski oblik, te povezao početna slova riječi kojima stihovi u pjesmi započinju akrostihom. Znajući za
krajegranesiju, kao naročiti književni žanr u srednjovjekovnoj bizantskoj, pa i srpskoj književnosti, želio je
postići što svečaniji i što uzvišeniji ton. Početna slova
stihova u Okrugićevu hvalospjevu, tom njegovom, ne
samo po versifikacijskoj zamisli, Slovu ljubve, povezana su u ovu smisaonu cjelinu: Hristos vaskrase! Mi smo
danas bili u crkvi. Žao mi je što vi nemate crkve, te sam
riješio da vam na Cetinju podignem bogomolju, u kojoj
ćete dostojno slaviti Boga. Taj akrostih, istaknut ćiriličnom kapitalom u Okrugićevu hvalospjevu, sadrži,
zapravo, riječi knjaza Nikole I., upućene crnogorskim
katolicima na Uskrs 1896. Te riječi autor navodi onako
kako ih je pročitao u novinskom tisku, pa upućuje na
Naše doba br. 27, 6/18. Obećanje pravoslavnoga crnogorskog suverena, koje, inače, nije ostalo samo na
riječima, Okrugić je ocijenio kao itekako dobrodošli
primjer vjerske tolerancije, ne samo u odnosu na crnogorske katolike, uglavnom Albance, već i kao korak
zbližavanja pravoslavlja i katoličanstva, a sukladno,
Okrugiću tako bliskim, Strossmayerovim nastojanjima
na planu ekumenizma. Držeći da je knez Nikola I. Petrović svojim uskršnjim obećanjem iz 1896. okrunio
sva slavna si djela, Okrugić je svoj hvalospjev potpisao
6 Jovan Hranilović, Okrugićeve lirske pjesme, Glas Matice
hrvatske, god. IV., br. 9, str. 69.
52-58
kao viek zahvalni Ilija Okrugić, opat i župnik katolički,
dakako, u ime svih katolika, ne samo u Crnoj Gori,
koji su vijest o plemenitoj nakani crnogorskog vladara, knjaza Nikole I. Petrovića, primili s odobravanjem
i velikom radošću.
Pohvalnicu o kojoj je riječ Okrugić je započeo glorificirajući velji naš slavenski rod, da bi se, zatim, pozvao
na amanet slavnih pradjedova s bojišta i megdana, što
su, i po cijenu svoga života, toliko puta potvrdili da su
ljubav prema domu, rodu i svetoj vjeri najviše vrijednosti. Prema stereotipima usmene pučke epske poezije, pad Bosne, Hercegovine i Srbije u tursko ropstvo
tumači se neslogom među braćom, te izdajstvom,
da bi se potom skrenula pozornost i na pojedina
aktualna pitanja očuvanja narodne samobitnosti na
južnoslavenskom prostoru. O apoteozi Okrugićevoj
slobodarskom duhu Crnogoraca, koji su, Bog ko sam
da š njima sudjelovo, tijekom junačke povijesti, uspijevali obraniti od neprijatelja svoju postojbinu, može
se reći da sadrži stilska sredstva uglavnom poznata
iz romantičarskih egzaltacija Crnom Gorom i drugih
Okrugićevih književnih suvremenika, ali da, prije svega, ponesenim, a, ipak, neusiljenim ritmom, u pojedinim segmentima doseže, ovom autoru svojstvene,
pjesničke intenzitete:
Samo jedno sokolovo gnjezdo,
Ako nije sure orlušine –
Mnogo jada, krvi, Turke stalo,
Ratobornim pred onim junacim,
I unucim slavnih zetskih pređa,
Je l’ pobiedit, ili poginut vičnih, –
E ih takve majke im rodile,
Šatorištem pod plavim nebištem,
I na stienju i golom kamenju,
Odojile junačkijem mliekom,
Davor – pjesme djeci pripievale,
A mladićma svak čas poviedale
Velja djela junačkih predaka,
Amanetom da im vaviek budu,
Mjerilom i izgledom života,
Navali li kakav dušman kleti,
A da šće jim zavičaj oteti.
Crna Goro, gnjezdo sokolova!
E si to nam od zamande bila!
Toliput te dušman napadao,
I množinom, i oružjem bojnim, –
Njegov napor sav u zalud bio,
U te jedva da on stopom kroči,
Popade ga ljuta troljetnica,
Oko srdca i u njemu strava,
Davorovim pred onim junacim
53
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 53
2.9.2010 12:18:21
Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca
I gorštacim, zmajevima ljutim,
Golim mačem, kojino u ruci,
Na nj nasrću, život prezirući,
E da tek od dušmana obrane
Mili dom svoj, Crnugoru slavnu!
Bog ko sam da š njima sudjelovo,
Od postanka do današnjeg danka,
Goru crnu nitko ne osvoji!
U završnici svoje pjesme Okrugić veliča crnogorske
knezove, a ponaosob kneza Nikolu I. Petrovića, dičnog nećaka, oj, Njegoša Petra, kao junaka, državnika i
pjesnika. U bilješci autor navodi tri djela kneza Nikole
I.: Balkanska carica, Pjesnik i vila, te Nova kola, ističući
ih na taj način kao najvrjednija u njegovu književnu
opusu. Kako se može zaključiti na temelju još jedne
Okrugićeve autografske bilješke, po jedan primjerak
hvalospjeva knjazu Nikoli I. otposlan je u Beograd,
generalu Savi Grujiću, u Bar, nadbiskupu Milinoviću,
kralju Aleksandru Obrenoviću i kraljici Nataliji na Topčider, te biskupu Strossmayeru u Đakovo. A podrazumijeva se da je ova pjesma našla puta i do crnogorskoga vladara na Cetinju, svijetli primjer čije vjerske
tolerancije je u njoj i ovjekovječen.
Iste 1896. godine Okrugić je napisao i hvalospjev Vidovdanu, kojim je uzveličao, kao iznimno značajan
politički potez kneza Nikole I. Petrovića, njegov dolazak u Beograd, na svečanost krunisanja, tada dvadesetogodišnjeg kralja Srbije Aleksandra Obrenovića,
inače, miropomazanog u Žiči 1889., nakon abdikacije
oca mu Milana. Ilija Okrugić, uvijek sklon idealizaciji
južnoslavenske sloge, proklamirane još u doba ilirskih
političkih snova i projekcija, bio je razdragan i ushićen
što je crnogorski knez došao u prijateljski posjet Srbiji, slobodnoj i opet okrunjenoj krunom. Ko za doba
Nemanjića! kliktao je Okrugić, imajući, dakako, na pameti da je Srbija opet proglašena kraljevinom 1882.,
dakle, četrnaest godina prije nego što je on napisao
svoj hvalospjev Vidovdanu, radujući se slavlju, ne više
porobljena i razjedinjena, no obnovljena srpstva.
Riječ je o epskoj pjesmi, ispjevanoj u simetričnim
trohejskim osmercima, organiziranim u dvadeset pet
strofa oktava, od kojih svaka sadrži po tri ukrštene
rime i dva stiha s nerimovanim klauzulama. Kao u
svim svojim djelima, i u hvalospjevu Vidovdanu, Okrugić je posegnuo i za stilskim sredstvima uobičajenim
u usmenoj pučkoj književnosti. Primjerice, s epskom
širinom razvio je alegorijsku sliku leta surog orla s timorja Lovćena, prateći ga u tom letu od Crne Gore do
Srbije, a sve ponad, za srpsku nacionalnu povijest značajnih, pa i mitskih prostora, proslavljenih u srpskoj
52-58
pučkoj epopeji, ponad rijeke Marice, te ponad Kosova polja i svih onih krajeva prema kojima je i crnogorski knez Nikola I., kao pjesnik, stremio, primjerice,
u svojoj nekada veoma popularnoj budnici Onamo,
onamo. Nadletjevši i, također legendarno, ustaničko
Takovo, te, ugledavši, kako veli Okrugić, sav očaran
Avalu, suri je orao napokon pao ukraj Topčidera.
U produžetku dolazi do korekcije cijele alegorijske
priče, pri čemu se identitet povijesno ovjerljive osobe, uspoređene sa surim orlom otkriva, ali ne odmah
i izravno, već gradacijski. U varijacijama od po nekoliko kitica ističu se pjesnički atributi Nikole I. Petrovića, s tim što se ovaj crnogorski suveren, pobjednik u
protuturskim ratovima od 1862–1863., te od 1876.
– 1878. godine, proslavljen u bitkama na Fundini i u
Vučjem dolu, glorificira prvo kao pjesnik ratnik: Nije
ovo suri oro sa Lovćena nebotična / Već je ovo Davor pjesnik / Sa Cetinja, gnijezda dična, da bi mu se,
potom, u drugoj korekciji alegorijske slike, podario i
vrhunski kvalifikativ bogomdanog pjesnika romantičara: Nije ono suri oro / Nebotična sa Lovćena / Već je
ono slavulj pjesnik / Duha, srca uzvišena. Tek u daljem
slijedu stihova može se otkriti tko je taj dični potomak
Njegoševi / Među slavnim najslavniji / Čije ime slavom
slovi / I u Srbstvu, i Rosiji. Ovdje treba pridodati da
Okrugić, veličajući Nikolu I. Petrovića kao pjesnika,
ne podliježe tek romantičarskoj egzaltaciji, već ima za
to valjanih razloga. Crnogorski vladar značajan je književnik iz postnjegoševska književnopovijesna razdoblja, o kome je, primjerice, na slikovit način, izrekao
svoje mišljenje i Miroslav Đurović, u svojstvu antologičara crnogorskog pjesništva: „Poslije Njegoša, kao
poslije groma, u crnogorskoj poeziji zavladala je tišini.
Od Njegoševih epigona i njihovog patetičnog sricanja istorije, svojim se djelom izdvojio samo Nikola I.
Petrović.”7 Književni dar i vrijednost književnog djela
kneza Nikole I. neprijeporni su, dakako, ne samo za
Okrugića i njegove suvremenike.
Kao i u pučkoj usmenoj književnosti, i u književnosti
romantizma sudionice nadnaravog, vile, često se pojavljuju u raznim alegorijskim spjevovima. U Okrugićevim djelima prikazuju se kao stalne pratilje pjesnika,
a njihov je govor prepoznatljiv kao govor probuđene
rodoljubne svijesti određene regije ili kraja. U hvalospjevu Vidovdanu, vila koja kliče s Avale simbolizira
rodoljubne težnje srpskoga naroda, a njezina vizionarska poruka: Zora puca, bit će dana, citat je iz kultne
budnice Petra Preradovića, što se prvi put mogla pročitati u Zori dalmatinskoj, još 1844. godine, u pjesnič7 Miroslav Đurović, Savremena crnogorska poezija, Odzivi,
Bijelo Polje, 1974., str. V.
54
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 54
2.9.2010 12:18:22
Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca
ki ozarenu trenutku hrvatskog narodnog preporoda.
Okrugić navodi Preradovićev refren čak tri puta, kao
završni stih prve, osme i posljednje kitice svoga hvalospjeva, varirajući ga kao poklič narodnog preporoda
srpstva: Ustaj! Srbi, braćo mila! Zora puca, bit će dana!
Jasno je da su Okrugiću obje vile, i sjajna vila slavskog
roda iz Preradovićeve pjesme, koja je budila slavnu
zemlju dalmatinsku, i srpska vila a Avale, podjednako drage i mile. Zato, kao veliku vrlinu crnogorskoga
knjaza, koji vile sve slavenske kano svoju ljubi, štuje /
Bez razlike pak plemenske sve posestri, s’ svim bratuje,
veliča upravo njegovu slavensku rodoljubnu svijest.
Dakako, i za to je bilo valjanih razloga, napose kad je
riječ o prvim desetljećima vladavine Nikole I. Petrovića. No, u doba kad ga je Okrugić glorificirao, biskup
Strossmayer već nije, o njegovu razgovoru sa slavskim
vilama, razmišljao tako idealistički. U svojoj korespondenciji s Račkim, 19. I. 1893. komentirao je djelo crnogorskoga knjaza Pjesnik i vila iz 1892. na ovaj način:
„To je djelo krasno, posve slično i prilično Gorskom
vijencu, jezik krasan, misli krasne, čuvstva krasna. Djelo je to ko stvoreno da srpski narod u srce dirne, da ga
u oblake digne i na djela heroička podžeže.” No uz
ove velike pohvale, Strossmayer otkriva i razlog svog
razočaranja u dugogodišnjeg prijatelja i bliskog suradnika: „Ali je u tom djelu jedna mana, prije u crnogorskoga knjaza neviđena, a to je da zbog Kosovske bitke
i poraza Srbalja na dva, na tri mjesta kori Rim i Svetu
rimsku Stolicu, kao i sav kršćanski Zapad, Rimom zaveden. To je u peru Crnogorskoga kneza nešto posve
novoga. Vi ćete dašto bolje znati od mene da to biva
bez ikoga historičkoga povoda i dokaza. To mržnju
prema Hrvatu u Srbima goji. Bit će da je djelo samo
u malo primjeraka tiskano. Ja bih Knezu odgovorio i
pohvalio djelo, ali zbog napadaja na Rim neću. Mislim
da se je s neke strane dao nahuškati; ogromno protuslovlje sa samim sobom.”8
No, tada još nije došlo do posvemašnjeg raskida biskupova s crnogorskim suverenom. Ipak mu je odgovorio i pohvalio djelo.9 Njihova suradnja trajala je sve
do, neugodne za Hrvate, svetojeronimske afere, u kojoj je presudnu ulogu odigrala upravo Crna Gora. Riječ je o borbi za ime Zavoda sv. Jeronima u Rimu od
1901. do 1902. godine, kada je ilirsko ime toga zavoda zamijenjeno hrvatskim, pa to ime osporeno, u relacijama diplomatskih suprotstavljanja više ondašnjih
moćnih država sv. Stolici, a u kontekstu borbe knjaza
8 Korespondencija Rački – Strossmayer, knj. IV., uredio Ferdo
Šišić. JAZU, Zagreb, 1931., str. 352–353.
9 Dimitrije Dimo Vujović, Štrosmajer i Crna Gora, n. d. Zbornik
radova Lik i djelo Josipa Strossmayera, str. 469.
52-58
Nikole I. s dinastijom Obrenović za Pijemont srpstva.
Crna Gora je tu branila, ne pravo Barske nadbiskupije na ustanovu sv. Jeronima, jer to pravo nitko nije ni
osporavao, nego je zahtijevala da se negira hrvatsko
ime te ustanove, tvrdeći, po tadašnjem velikosrpskom
konceptu, da u Barskoj biskupiji žive Srbi katolici.10
A kad je riječ o posljednjem srpskom kralju iz dinastije
Obrenovića, u doba kad je Okrugić ispjevao pohvalnicu Vidovdanu, imao je za sobom već dva državna
udara: prvi, iz 1893. godine, kada se proglasio punoljetnim, te zbacio namjesništvo, na čijem je čelu bio liberalni prvak Jovan Ristić, kao i vladu, te drugi iz 1894.
godine, kada je stavio izvan snage ustav iz 1888., i
vratio onaj iz 1869. Sve je to činio na nagovor oca
Milana, koji je, dva puta prije svoje smrti u Beču dolazio u Srbiju, kako bi sudjelovao u političkom životu,
pogazivši svoju obvezu da se neće vraćati u zemlju.
Ilija Okrugić, pjesnik-romantičar, sklon idealizacijama,
čini se, zbog tih aspekata autokratske Aleksandrove
vladavine Srbijom nije bio osobito zabrinut. Koliko je
držao do običaja bratimljenja i sestrimljenja, može se
zaključiti na temelju njegovih djela, osobito epskih
pjesama, u kojima su često glavni likovi ili dva čestita
junaka, pobratima, ili, pak, dvije vjerne posestrime.11
Bio je toliko razdragan i ushićen prijateljski srdačnim
susretom crnogorskoga kneza i srpskoga kralja, da je
taj susret pjesnički prikazao i kao slavlje tijekom kojeg
su se oni pobratimili. S najplemenitijim rodoljubnim
osjećajima nadao se da će njihova sloga, na dobrobit
slavenstvu, dugo potrajati. Evo kako je, u svom hvalospjevu dočarao, panoramski širokom pjesničkom
slikom, vidovdanski Beograd iz 1896. godine:
Gleđ! S radosti kako lice
Kralja i majke mile sjaje,
Dočekavši takog gosta
Koj za njih i Srbstvo haje.
Gleđ! Beograd sav odore
Svetčanice kako kite,
Gleđ! Zastave što vijore,
S vienci, cviećem obavite.
Gleđ! Kićenih slavoluka,
Gleđ! Plamova sto hiljada,
Gleđer! Divna vatrometa,
10 Ankica Pečarić, Josip Pečarić, Strossmayerova oporuka,
HAZU, Zagreb, 2002., str. 352–353.
11 Primjerice, i u Okrugićevu epu Sveti Ivan Kapistran, pobjeditelj
Turakah kod Biograda godine 1456., koji je autor objelodanio u
Novom Sadu u vlastitoj nakladi 1992., glavni junaci, i toga
hvalospjeva, Ivan Kapistran i Janko Sibinjanin, također su
opisani kao pobratimi.
55
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 55
2.9.2010 12:18:22
Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca
Što na zviezde se raspada,
A međ njima, sjajem sjajno,
Knez Nikole ime dično,
Sve treperi divno, bajno,
Usred noći suncu slično!
Al naroda čuj uzklike,
Od njih nebo, zemlja s’ trese:
Živio nam knez Nikola!
Koga ljubav nam donese!
Hura! Hura! Kneže Niko!
Živio nam mnogo ljeta!
Crne Gore slavna diko,
I vascielog srbskog svieta!
Da, divna li Vidovdana,
Što ga srbski rod dočeka!
Ko da stoga i s Kosova
Radosnica ori jeka.
Ko da čuješ knez Lazara
Svim Srbima slovit glase:
Nad slobodom nema dara!
Pamet u se! Rad preda se!
Al viek slogom, s milim Bogom!
Da, da, slogu, ljubav gajte
Na svom domu srb-plemensku,
Obje zatim prenašajte
I na braću sveslavensku.
Jedan za sve, svi za jednog!
Bud načelo, bud vam stranka,
Želite li iza toga
Zrjet ljepšega Vidovdanka.
Đurđevdan na Cetinju spjev je, čiji je naslov prepoznatljiv kao varijacija naslova nekada poznatog djela
Jovana Sundečića Petrovdan na Cetinju. Napisan je u
osmeračkim katrenima, u kojima su najčešće drugi i
četvrti stih rimovani, a prvi i treći imaju nerimovane
klauzule. Ta prigodnica nosi nadnevak 28. travnja
1897., pa se može reći da je nastala mjesec dana prije
no što je njen autor, Ilija Okrugić, 30. svibnja iste godine preminuo. Jamačno je jedno od posljednjih njegovih književnih ostvarenja. Đurđevdan na Cetinju izvješćuje o uzvratnom posjetu srpskog kralja Aleksandra
Obrenovića crnogorskome knjazu Nikoli I. Petroviću,
te, zajedno s hvalospjevom Vidovdanu čini svojevrsni
diptih. Na veliku radost pobornika slavenske sloge
Okrugića, dva balkanska vladara Vidovdan su zajedno proslavili u Beogradu, a Đurđevdan, za pravoslavce, ne samo važan vjerski blagdan, no i blagdan vezan
52-58
za epsku tradiciju hajdučkog ratovanja protiv Turaka,
opet zajedno, na Cetinju.
Obasipljući pohvalama Crnu Goru i Crnogorce,
Okrugić ne zanemaruje uzveličati ni sestre Crnogorke. Naime, još od mladih dana, pišući hvalospjeve, da
se poslužimo Matoševom sintagmom, našim ljudima
i krajevima, uvijek je isticao i vrline ljepšeg spola. Poznata je njegova pjesma, još iz 1845. godine, Svim
mladim Dalmatinkam, milim posestrimam, a njegova
dva sonetna vijenca razlikuju se po adresatima, budući da se jednim obraća sincima, a drugim kćerima roda.12 Okrugić, u svom ushitu srbskim bratstvom oželjenim, ne skriva niti svoju želju da mladi kralj Aleksandar
upravo na Cetinju izabere za sebe nevjestu. Pri tome,
cijelu tu, recimo i provodadžijsku zamisao, zaodijeva
u ruho pučkih đurđevdanskih običaja:
Oj, vi sestre Crnogorke,
Što u boj muža pratit znate,
Da punite puške male,
Il mu rane previjate.
Vi budite prva i zadnja
Točka bratskog tog veselja,
Kano brata izljubite
Kralja, Kneza prijatelja.
U kolo ga uhvatite,
Pa ko Vile planinkinje,
Ne pustite ga do umora,
Da upamti si Cetinje.
A tada mu sa omajom,
Što ju uoči Gjurgjevdana
Uhvatiste, umijte mu
Lica svježa i mlađana.
Da obrazi mu zaplamte,
A srdašce mu poskoči,
S vašeg čara i milote,
Zasjaju mu žarom oči.
Na posledku opletite
Miris-vienac od selena,
S njim mu glavu okrunite,
Da mu bude uspomena.
Pobratimsko na Cetinje,
A majka mu premilena
12 Dva sonetna vijenca objelodanjena su u knjizi: Ilija Okrugić
Srijemac, Glasinke, priredila i pogovorila Jasna Melvinger, NIU
Hrvatska riječ, Subotica, 2007., str. 21–50.
56
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 56
2.9.2010 12:18:23
Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca
Doživila to milinje:
Otud došla joj zamjena!
Ko što selen jako miri,
Miris i kad svene ima,
Tako neka stalna bude
Ljubav izmeđ pobratima!
Okrugićeva želja, glede ženidbe kralja Aleksandra
Obrenovića, vjerojatno je bila inicirana onodobnim
učestalim vijestima o sjajnim udajama lijepih crnogorskih princeza, od kojih se, primjerice, Milica 1889.
udala za ruskog velikog kneza, a Jelena, 1896. za potonjeg talijanskog kralja Viktora Emanuela III. Da su
se Okrugićeva pjesnička sanjarenja obistinila, srpski
kralj se, zbog svog potonjeg braka s Dragom Mašin,
ne bi razišao s roditeljima, a, tko zna, možda, unatoč
njegovoj samovolji i općem nezadovoljstvu zbog katastrofalnih mu političkih poteza i dvorskih intriga, ni
do krvavog Majskog udara 1903., fatalnog po njega i
njegovu suprugu, možda ne bi ni došlo.
Kada je riječ o samome Okrugiću, jamačno su i tri
hvalospjeva prikazana u prethodnom izlaganju pridonijela da 1897. godine bude odlikovan redom sv.
Save, od strane srpskoga kralja, a redom Danilovim,
od strane crnogorskoga kneza, za književne zasluge i za simpatije prema srpstvu. Jovan Hranilović
koji je, inače, prigodnice Vidovdanu i Đurđevdan na
Cetinju čitao u rukopisu i držao da pripadaju među
najbolje Okrugićeve lirske pjesme,13 glede tih odličja
izvješćuje i o ovim okolnostima, što su, dakako, i zagorčavale posljednje Okrugićeve dane: „...doživio je
trijumf svog plemenitog nastojanja oko bratske sloge
između hrvatstva i srpstva na kulturnom polju. Našao
sam rukopis pisma iz 1897. u kojem traži intervenciju
Hedervaryjevu za dozvolu da te redove može nositi,
ali se ujedno tuži da u domovini njegov rad ne stiče
priznanja, kakvim ga počastiše dva slavenska suverena.” Okrugić također spominje da „navještena odlikovanja, tj. red sv. Save i Danilov red, nije Okrugić
živ dočekao. Dok je još trajalo dopisivanje o raznim
formalnostima, koje su se imale izvršiti, leže on u bolesničku postelju, da ju više živ ne ostavi.”14
Dakle, sve one pohvale Okrugićeve slavenskim suverenima koje je povijest demantirala, te one političke
ideje iz njegovih prigodnica koje su se pokazale nerealnima, ostaju književno svjedočanstvo o idealima hrvatskih rodoljuba s konca 19. stoljeća. Pri tome, treba
istaknuti da, ma koliko bile romantičarski egzaltirane,
Okrugićeve, panoramski široke, uspjele pjesničke sli13 Jovan Hranilović, n. d. str. 69.
14 Jovan Hranilović, n. d. str. 69.
52-58
ke Crne Gore i Srbije njegova doba potvrđuju da ni
prigodnice knezu Nikoli I. Petroviću, te posljednjem
srpskom kralju iz dinastije Obrenovića, nisu, ni po
svojoj književnoj vrijednosti, posve zanemarljiv dio
njegove rukopisne ostavštine.
SAŽETAK
Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca crnogorskom knezu Nikoli I. Petroviću Njegošu i srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću
Hrvatski književnik Ilija Okrugić Srijemac, tijekom
dviju posljednjih godina svoga života, 1896. i 1897.,
napisao je hvalospjev tadašnjem vladaru Crne Gore,
knezu Nikoli I. Petroviću, ističući njegovu vjersku
snošljivost prema crnogorskim rimokatolicima, te još
dva hvalospjeva, Vidovdanu i Đurđevdan na Cetinju,
veličajući prijateljstvo crnogorskog suverena i srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. U duhu ilirskoga
preporodnog načela slavenske sloge, te u duhu Strossmayerova ekumenizma i jugoslavenstva, Okrugić je
idealizirao i Crnu Goru, i Srbiju, očekujući od tih neovisnih slavenskih država potporu u borbi za osamostaljenje i ostalih zemalja i krajeva na južnoslavenskom
prostoru. Povijesne evokacije Okrugićeve oslanjaju se
na stereotipe iz srpske i crnogorske epske tradicije, a i
njegova stilska sredstva uglavnom su poznata iz pučke
usmene književnosti. No, zahvaljujući panoramskoj širini romantičarski ponesenih pjesničkih slika, dočaranih u živom, a neusiljenom ritmu, niti ovi Okrugićevi
spjevovi, u književnopovijesnom kontekstu, nisu posve zanemarljiv dio njegova književna opusa.
SUMMARY
The Odes of Ilija Okrugić Srijemac to Montenegrin
Prince Nikola I Petrović Njegoš and to Serbian King
Aleksandar Obrenović
During the last two years of his life, 1896 and 1897,
the Croatian author Ilija Okrugić Srijemac wrote an
ode to the ruler of Montenegro at the time, Prince
Nikola I Petrović Njegoš,, praising his religious tolerance towards Montenegrin Roman Catholics; he
also wrote two other odes, To St. Vitus’ Day and St.
George’s Day in Cetinja, lauding the friendship of the
Montenegrin sovereign and the Serbian King Aleksandar Obrenović. In the spirit of the reborn Illyrian principles of Slavic concord, and also in the spirit of Strossmayer’s ecumenism and the Yugoslav ideal, Okrugić
57
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 57
2.9.2010 12:18:23
Jasna Melvinger, Hvalospjevi Ilije Okrugića Srijemca
idealized both Montenegro and Serbia, expecting
support from both of those independent states in the
battle for the independence of other countries and
regions in the South Slavic territories. The historical
evocations of Okrugić evoke the stereotypes of the
Serbian and Montenegrin epic traditions, but his stylistic conventions are also easily recognizable from
the bourgeois oral tradition of the day. And yet, due
to the panoramic scope of the romantically ecstatic
poetic images, ensconced in a lively but unforced
rhythm, these odes by Okrugić should not be ignored
in the literary-historical context, for they still play a role
in the body of his overall literary work.
52-58
4. Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Zbornik radova
s međunarodnog znanstvenog skupa, uredio Stanislav
Marijanović, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u
Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008.
5. Nikčević Milorad, Filološke rasprave, (interkulturalni
kontekst), GEOS, Podgorica, Crnogorsko-hrvatsko
prijateljsko društvo Ivan Mažuranić, Cetinje, Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva RH, Osijek, Podgorica, 2002.
6. Pečarić Ankica, Pečarić Josip, Strossmayerova
oporuka, Zagreb, 2002.
LITERATURA
1. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski
leksikografski zavod, Zagreb, Obrenović Aleksandar,
knj. 4, 1968., str. 617, Nikola I. Petrović Njegoš, knji. 5,
1969., str. 121.
2. Hranilović Jovan, Okrugićeve lirske pjesme, Glas
Matice hrvatske, god. IV., br. 9, Zagreb, 1909.
3. Korespondencija Rački – Strossmayer, knj. IV., uredio Ferdo Šišić, JAZU, Zagreb, 1931.
58
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 58
2.9.2010 12:18:26
Stjepan Bartoš, U komi
59-63
U komi
STJEPAN BARTOŠ
SCENARIJ ZA TV DRAMU
Automobil slijeće s ceste u provaliju.
Ambulantno vozilo juri kroz grad. Sirena zavija.
Unesrećene djevojku unose na bolničkim kolicima u bolnički hodnik.
Čuje se njeno teško disanje.
*
Uoči početka kazališne predstave gledatelji zauzimaju
mjesta i komešaju se.
U garderobi sjedi Ana, glumica od oko 50 godina i sprema se za predstavu.
Telefon zvoni. Ana se javlja na telefon.
VIKTOR: Ja sam!
ANA: Što me opet zoveš uoči predstave?! Opet me pokušavaš poremetiti! ... Opet! Nije ti dosta ... (Gnjevno,
rafalno) Hoćeš da me uništiš i kao glumicu ...
VIKTOR: Čekaj! Dina je stradala u saobraćanoj nesreći
...
ANA: Što to pričaš! To je neki tvoj prljavi trik ... Ubit ću
te! ... Ni rođeno dijete ti nije sveto! ... VIKTOR: Istina je!
ANA: Znaš i sam koliko mi je važna ova predstava! ...
VIKTOR: Mislim da ti je kćerka važnija!
ANA: Ipak ću igrati tebi u inat! Je si li me čuo?
VIKTOR: Provjeri ako mi ne vjeruješ ... Zovi bolnicu ...
ili tvoju sestru Sofiju ...
ANA: Lažeš! Lažeš!
Ana bijesno spušta slušalicu telefona. Tijekom predstave tijekom dugog monologa ona na pogrešnom mjestu
pravi pauzu.
ANA: Jesen! ... Utorkom sam išla Dini ... Albi ... a nevrijeme, ... u vrijeme prolazi ... nadolazi +
(ispravlja se)
Gledatelji se meškolje. Na scenu ulazi jedan glumac.
GLUMAC: Vrijeme je za polazak!
ANA: Ne! Ne! Ne prolazi ... do danas ...
Glumac za trenutak zastaje, zbunjen.
GLUMAC: Vrijeme, vrijeme ... taj prljavi govorljivi pohotni luđak ne može do da shvati ...
ANA: Optužbe!
ŠAPTAČ: Da! Idemo ... Idemo ...
ANA: Da! Idemo ... Idemo ...
Ana trči u garderobu. U off-u se čuje pljesak. Ana nervozno okreće brojčanik telefona, ali ne dobiva vezu. Bijesno zalupi slušalicu. Telefon zazvoni. Diže slušalicu.
ANA: Da!
SOFIJA: Ovdje Sofija! Dina je stradala u saobraćajnoj
nesreći.
ANA: O, znači... istina je!
SOFIJA: Teško je, vrlo je teško...
Ana počinje da plače.
*
2. U bolnici, Ana sjedi pored Dininog kreveta. Dina,
priključena na aparate diše ravnomjerno, mehanički. U
sobu ulazi Filip, Dinin zaručnik od oko dvadeset godina.
FILIP: Ima li nade?
Ana se prisjeća detalja iz Dininog života u vidu slajdova:
Anina trudnoća;
Dinino rođenje;
slike prvih koraka;
prve suknjice;
polazak u školu;
matura-prvi momak;
fotografija s Filipom.
ANA: Doktor kaže da se na zna da li će se probuditi i
kada će se probuditi ... možda za deset, dvadeset godina, možda nikada ...
Filip se sjeća života s Dinom u vidu slajdova:
izleti, proslave...
Na kraju sjećanje završava na trenutku kada ona ulazi u
automobil i maše mu.
FILIP: Moram na posao ... Doći ću sutra. Možda vam
nešto treba?
ANA: Ne! Hvala!
Filip izlazi iz bolničke sobe i na vratima se mimoilazi s
Aninom sestrom Sofijom i njenom kćerkom Minom. Sofija i Mina ulaze i ljube se s Anom.
SOFIJA: Kako joj je? Je li bolje? A, ti?
ANA: Ništa! Eto, Sofija, prolazi i drugi dan ... i ništa ...
Sofija se sjeća nekih detalja iz života s Dinom, koji protječu u vidu slajdova:
Dinino rođenje, prvi rođendan, ljetovanja na moru...
*
3. Ana je u svom domu, u kuhinji. Pokušava spremati ručak, Ručak joj zagori.
Čuje se zvono na ulaznim vratima. Ona otvara vrata, ulazi Pavel, čovjek njenih godina.
Pavel je zagrli i poljubi.
ANA: O, Pavel, nije uspjela ...
Ana plače u njegovom zagrljaju.
PAVEL: Što? Uloga?
ANA: Ne! Večera! Večera mi nije uspjela ...
59
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 59
2.9.2010 12:18:27
Stjepan Bartoš, U komi
PAVEL: Napeta si! Znam da si ti najbolja kuharica na
svijetu ... Idemo u jedan fini, mali restoran ... Izvodim
te večeras!
Izlaze iz kuće i sjedaju u automobil. Voze se.
ANA: Imam strah od vožnje, Pavele ...
Pavel zaustavlja automobil.
PAVEL: Pretjeruješ! Ima li nečega od čega ti ne strahuješ?
Ana plače.
PAVEL: Volim te! Želim živjeti sa tobom ... Ne mogu
podnijeti da te vidim nesretnu ...
Nastavljaju vožnju. Ulaze u neki restoran. Sjedaju. Ana se
okreće. Pokušava da vidi tko je sve u restoranu. Neki ljudi
šapuću gledajući u nju.
ANA: Oprosti, Pavela! Ne mogu! Moram vani! Moram!
PAVEL: Sjedi i smiri se! Nešto ćemo prvo popiti i ti ćeš
se smiriti ...
ANA: Neću! Moram u bolnicu!
PAVEL: Sada te neće pustiti.
ANA: Imam osjećaj da moram!
Ana ustaje i izlazi. On kreće za njom. Ponovno sjedaju u
automobil. Voze se do bolnice.
ANA: Ne vrijedi! Produži dalje! Što ako se probudi i vidi
me ovakvu? ... Nisam spremna da me sada vidi.
*
4. Jutro. Ana se budi. Ustaje iz kreveta. Pošto ima glavobolju pije lijekove. Zvoni telefon.
GLAS: Ćao! Proba je danas u devet! Dođi, čekamo te!
Ana pokušava se spremiti. Prekida to, okreće brojčanik
telefona.
TELEFONISKINJA: Bolnica!
ANA: Doktora Rajtera!
DOKTOR: Halo!
ANA: Dobar dan, doktore! Ja sam Dinina majka!
DOKTOR: Dobro jutro, Ana!
ANA: Ima li novosti?
DOKTOR Nema! Stanje je stabilno, nepromijenjeno ...
normalno ...
ANA: Nije normalno!
DOKTOR: Jeste, jer može i gore, a u ovim stadijima
rijetko da može biti bolje ...
ANA: Oprostite, nervozna sam!
DOKTOR: Hoćete li nam doći?
ANA: Hoću, ali ne odmah ... Imam probu ... Čim završim doći ću ...
*
5. Proba u kazalištu. Režiser joj nešto nastoji razjasniti.
REŽISER: Ti ulaziš s desne strane, opuštena, smirena ...
ali, ti to ne možeš! Poslije toliko pilula i alkohola ti nisi u
stanju ni da ideš ... No, dobro! Pokušaj! Ulaziš i govoriš
onaj monolog ...
Ana pokušava se smiriti i koncentrirati. Ulazi s desne strane.
59-63
ANA: O, snovi pusti! Gdje se moje nade lijepe ... (Glas
joj podrhtava)
REŽISER: Ti ne treba da plačeš ... Nisi u stanju igrati ovu
ulogu ... Ići će prava rezerva ...
ANA: Mogu! Još jednom, samo još jednom! Režiser:
Mislim da je uzaludno ... ali, mnogo ti
dugujemo ... Dobro, probaj ponovno!
6. BOLNICA. Ana sjedi na stolcu pored Dininog kreveta
i drijema. Trza se iz sna.
Gleda u Dinu. Dina i dalje diše mehanički, glasno. U
sobu ulazi Adam, mladić od oko dvadest godina.
ADAM: Kako joj je?
ANA: Bez promjene ...
ADAM: Zar ne mogu ništa da učine?
Ana sliježe ramenima. Adam sjeda na stolicu pored nje.
Proljeće slajdovi iz Dininog života:
Adam nešto objašnjava Dini;
vuče je za rukav;
ljubi joj ruku;
kleči pred njom, galami.
Adam, bijesan baca neku bocu u drvo.
ADAM ( tiho, više za sebe): Ponovno će me zavoljeti
kada se probudi ... Vidjet će da ne mogu bez nje ...
Ne mogu zamisliti ništa drugačije ...
*
7. ANA se budi u krevetu. Pored nje leži Pavel. Ona ustaje i hitro se oblači.
ANA: Uspjela je (tiho) ... uspjela je (tiho) ...
PAVEL: Kamo ćeš tako rano?
ANA: Probudila se!
PAVEL: Otkud ti sad pa to?
ANA: Znam! Sanjala sam! Sigurno se probudila!
PAVEL: Nazovi! Kako ćeš voziti tako napeta? Tebi treba
zabraniti da voziš.
Ona se odijeva.
PAVEL: Bojala si se da budeš u automobilu kada sam ja
vozio, a sada hoćeš sama ... Nemoj ići! ... Čekaj da se ja
obučem. Ja ću voziti ...
Ona izlazi iz stana, ne sačekavši njega. On, navlačeći
odjeću trči za njom.
*
8. Automobil staje pred bolnicu. Ana istrčava iz automobila i ulijeće u bolnicu. Nailazi na jednu bolničarku.
BOLNIČARKA: Što je bilo?
ANA: Probudila se, probudila ...
Ana ulazi u Dininu sobu. Medjutim, Dina i dalje nije pri
svijesti. Mirno diše.
*
9. Anina sestra Sofija ulazi sa svojom kćerkom Minom u
Dininu bolesničku sobu.
Pored kreveta, na stolici sjedi Ana. Sofija i Mina poljube
prvo Anu, pa potom i Dinu.
SOFIJA: Još uvijek ništa!
60
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 60
2.9.2010 12:18:27
Stjepan Bartoš, U komi
ANA: Ništa! I tako već pet mjeseci ...
MINA: Mislila sam da joj nešto donesemo, ali nismo
znale šta .... Njoj još uvijek ništa ne treba ...
ANA: Da! Nažalost ...
SOFIJA: Kada ideš na predstavu?
ANA: Bože, trebala sam već krenuti! ...
MINA: Idite tetka, mi smo tu ...
Ana poljubi Dinu, pozdravi se Minom i Sofijom i odlazi.
MINA: Kako je samo lijepa, ... još uvijek je lijepa ... Uvijek je bila lijepa i smirena ... Govorila je tiho, jasno ...
Prolaze slajdovi sjećanja:
Mina i Dina, kao djevojčice beru cvijeće u praku;
Mina i Dina kao djevojčice se smiju;
Mina i Dina kao djevojčice na rođendanu;
Mina gasi rođendansku dok je Dina promatra;
Mina i Dina kao djevojčice se sunčaju na obali rijeke;
Mina i Dina već kao djevojke, piju kavu u nekom restoranu;
Mina u stop-kadru sjedi pored kreveta u kom se nalazi
Dina u komi.
Iz stop - kadra mina ustaje i izlazi zajedno sa Sofijom.
10. Kazališna predstava u tijeku. Ana je na sceni. Govori
tiho, smireno, ali samo do jednog trenutka kada zastaje.
ANA: Vrijeme će pokazati svoje ... Da, ja ... gospođo,
damo, ne mogu prezaliti tu spodobu, tu nepokretnu
bolesnu lutku ...
Ana zastaje. Publika se komeša. Na scenu dolazi jedan
glumac ii govori.
GLUMAC: Vrijeme će pokazati svoje, ... ali, do tada ...
Hajdemo odavde!
*
11. U garderobi Ana skida šminku. Kipti od bijesa. Ulazi
režiser.
REŽISER: Bila je to pogreška što sam ti popustio ... Dozvolio sam da budem slab prema tebi ... Kobna pogreška!
ANA: Oprostite mi! Sada imam obiteljskih problema ...
REŽISER: Ovo ne dopušta obiteljske problema ... Kada
ovdje uđeš svi problemi ostaju na ulaznim vratima ...
Tako se ovdje ulazi! ... Sve se zaboravi i radi se! ...
ANA: Uspjet ću, sigurno! Evo, čim ...
REŽISER: Nema tu što se govoriti ... Kakva si ti glumica
kada se ne možeš savladati?!
ANA: Moj renome, mojih trideset ... godina glume,
uspješne glume ... dokaz su da sam ja dobra glumica!
Moja kći! ... A, tko si ti? Jedan skorojević, balavac koji je
jučer došao tko zna odakle .... Jučer si počeo raditi ... Ti
ćeš meni govoriti tko je dobar glumac a tko loš!
REŽISER: Svatko je onakav kakvim ga drugi vide, a ne
onakav kakav on umišlja da jeste ...
ANA: Kako se samo usuđuješ!
59-63
REŽISER: Da, vi propali talenti ... bivše, nikad ne iskazane zvijezde ... Mislite da će netko odmah da padne čim
se pojavite! ...
ANA: Ovakve uvrede kakve si mi ti nanio ... nitko nikada nije ... Otići ću odavde ... Zauvijek! Zauvijek ... Hvala
na strpljenju!
REŽISER: Hvala vama, na ovome ... To će biti nešto najbolje što ste učinili u posljednje vrijeme ...
*
12. Ana je u svom domu. Otvara konzervu i sječe neki
tvrdi kruh. Jede teško. Vrlo brzo gura tanjur u stranu. Potom ustaje i prazni tanjur tako što njegov sadržaj izručuje
u kantu za smeće.
Zvoni telefon.
VIKTOR: Bok!
ANA: Bok Viktore! Izvoli!
VIKTOR: Ta ljubaznost me iznenađuje! Kako to da mi
nisi zalupila slušalicu?!
ANA: Ne budi zajedljiv!
VIKTOR: Selim se u Kanadu!
ANA: U tvojim godinama?!
VIKTOR: Dobra, stara Ana!
ANA: A tvoja kćerka?
VIKTOR: Sada više nećeš morati paziti da me ne sretneš u bolnici ...
ANA: Već si je pokopao ...
VIKTOR: Ona više nikada neće živjeti ...
ANA: Živa je! Uostalom, ti se nikada nisi skrbio o njoj.
VIKTOR: Nisi mi ni dopuštala ...
ANA: Mogao si biti uporniji! Uostalom, dosta o tome!
Ne želim više da se svađam. Zbogom! Želim ti sretan
put!
Ana spušta slušalicu. Uzima flašu rakije i sipa rakiju u jednu čašicu. Potom je ispija brzim, oštrim pokretom.
13. Ana ulazi u automobil i pokušava ga pokrene. Automobil prvo krene pa stane, pa ponovno krene, pa stane,
pa krene. Tijekom vožnje, na raskrižju njen automobil
očeše drugi automobil. Ana zaustavlja automobil. Iz udarenog automobila izlazi jedan snažan, mlad muškarac i
kreće ka njoj.
VOZAČ: Glupačo! Gusko! Kuda gledaš?! Ana počinje
da plače.
VOZAČ: Samo cmizdri ... Kada ne znate što radite vi
počnete cmizdri ...
Vozač rezignirano odmahuje rukom, vraća se u svoj automobil i odlazi.
14.
Noć je. Ana sjedi u stolici pokraj Dininog bolničkog kreveta i drema. Povremeno se trza iz sna. Gleda oko sebe,
ali nema nikakvih promjena. Dina diše ravnomjerno.
Pretapanja.
JUTRO.
61
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 61
2.9.2010 12:18:28
Stjepan Bartoš, U komi
Ana se budi kraj Dininog kreveta. Ulazi jedna bolničarka.
BOLNIČARKA: Gospođo! Idite kući! Nema smisla da toliko budete tu. Mi ćemo vam javiti ako bude promjena.
Nema potrebe da se mučite ... Dođite u posjet između
tri i pola pet ... Ne možete se ovdje živa zakopati ...
Ana ustaje sa stolice bez riječi poput omađijanih. Osvrće
se lijevo-desno i počinje polako izlaziti.
15. Ana, kao izgubljena luta ulicama. Nenašminkana i je
i neočešljan. Liči na osobu koja je izgubila komunikaciju
sa svijetom.
16. Ana i ravnatelj kazališta sjede u njegovom uredu i
razgovaraju.
RAVNATELJ: Ana, što mislite o tome da vas više angažiramo u pedagoškom radu? ANA: Vi me otpisuju?
RAVNATELJ: Ali, Ana , nemoj opet! Dolaze novi, čekaju
šansu ...
ANA: Novi ne mogu igrati uloge zrelih žena ...
RAVNATELJ: Ali, ni ti ne možeš! Zapravo, ništa ne možeš ... Vrijeme je da tvoje bogato iskustvo preneseš na
mlade ...
ANA: E, pa dobro! Ako ne mogu da igram neću ništa
drugo ni raditi ... Uostalom, postoje i druge kazališne
kuće ... Sigurno će mi oni dati da igram!
RAVNATELJ (ironija): Da, da ... sigurno!
17. Ana sjedi na stolici pokraj Dininog kreveta. Ulazi Filip.
FILIP: Još ništa! Ana ga gleda tupo i počinje govoriti više
za sebe.
ANA: Kupila sam joj divnu haljinu od svile ... Kada se
probudi odjenut će prvo nju ...
FILIP: Do kada ostajete ovdje?
ANA: Možda neće odmah ustati, ali ja ću joj je odmah
pokazati ...
Filip odmahuje rukom i odlazi.
18. Ana ide ulicom. Svježa je i dotjerana, dobro raspoložena.
ANA (u sebi): Moram živjeti! Moram! Jer što ako se ona
probudi a nema mene, a nema Sofije, a nema Filipa, a
nema Adama, a nema Viktora, a nema Mine? Moram
da pazim na sebe; pazeći na sebe pazim na nju. Tražit
ću po svijetu liječnika koji je može izliječiti; prenijet će
je kilometrima daleko, samo da joj netko pomogne ...
Gleda u izloge.
ANA (u sebi): Ova haljina bi joj se svidjela ... Kupit ću
i nju!
Ulazi u prodavaonicu. Razgleda haljinu iz izloga.
ANA: Imate li veći broj? Sigurno će oslabiti (u sebi) ...
Biće joj dobra i ova ... Neka, neka, biće dobra i ova ...
Spakirajte mi je. Uzimam je!
19. Ana ulazi u restoran. Naručuje jelo i jede polako, smireno.
Promiču slajdovi Dine u raznim haljinama:
Dina sjedi u vrtu, na stolici. Nosi na sebi ljetnu, crvenu
haljinu;
59-63
Dina stoji pored ogromnog drveta u zelenom kaputu;
Dina u karo kostimu ide pored obale rijeke;
Dina u crnom kišnom mantilu i sa crvenim kišobranom;
Dina sjedi na obali rijeke u kupaćem kostimu zelene
boje.
20. Ana se trza iz sna. Sjedi na stolici pored Dininog kreveta. Dina diše teško, ravnomjerno, mehanički.
ANA: Hajde, srećo! Probudi se! Učini to svojoj majci ...
Ulazi bolničarka.
BOLNIČARKA: Gospođo imate telefon! Ana se trgne.
ANA: Ne mogu! Što to može biti tako važno?
BOLNIČARKA: Vaš brat!
ANA: A, što ako se probudi a ja joj se ne nađem pri
ruci?!
BOLNIČARKA: Ja ću biti tu!
ANA: Ali, ona treba nekog svog! Bolničarka: Ne možete čekati sto godina. Čekali ste sedam godina ... Što bi
bilo od vas da tolike godine niste izlazili vani?
21. Ana je u svom domu. Jede malo i teško, s mukom.
Ulazi Sofija.
SOFIJA: Pročitala sam o jednom čovjeku iz Odese ...
On može liječiti dodirom ruke ... Dovest ćemo ga da je
probudi. Što drugo možemo!
22. Ana sjedi na stolici pored Dininog krveta. Ulazi
Adam. Prilazi Dini i ljubi je.
ANA: Vidi ti njega! Princ! To je moja kćerka! I što misliš
da si? Zar svatko može doći tako i. ..
ADAM: Ja je volim!
ANA: Ali, ona ne voli tebe! I sada ne može braniti i ti
to koristiš ...
ADAM: Uvjeravam vas da su moje namjere poštene ...
ANA: Dobro, dobro ... ali, ona hoće da se uda za onog
Filipa ...
Adam sjeda na drugu stolicu.
Promiču slajdovi:
Filip i neka lijepa djevojka pred matičara;
Filip ljubi djevojku u vjenčanici;
Filip i njegova nevjesta seku svadbeni kolač;
Filip i njegova nevjesta plešu;
Filip prenosi djevojku preko kućnog praga.
ADAM: Filip se oženio! (Gleda radosno u Dinu.)
ANA: Nisi je probudio! Nisi ti taj princ!
23. Sofija dovodi pred Dininu bolničku sobu jednog čovjeka. Pred sobom se nalazi i Ana.
SOFIJA (tiho govori Ani): To je taj Rus! Dvije tisuće eura!
...
ANA: Što će nam reći liječnici kada budu vidjeli šta je
on?
SOFIJA: Nitko neće vidjeti! On uvijek sam ulazi ... Neće
da mu otkriju tajnu ...
Rus sam ulazi u Dininu sobu.
ANA (tiho): Ako ovo otkriju izbacit će je iz bolnice ...
SOFIJA: Što praviš paniku?! Je si li pristala na ovo?
62
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 62
2.9.2010 12:18:29
Stjepan Bartoš, U komi
ANA: Jesam! Nije bilo druge ... Ne sviđa mi se to što on
sam ulazi ...
SOFIJA: Tako on radi ... Ne možemo ništa protiv toga ...
Nemamo izbora ...
ANA: Samo da nitko ne vidi ...
SOFIJA: Zadržat liječnike ili sestre da ne uđu ... Ti ćeš
im zadržati pažnju ... Ti to možeš ...
ANA: Ne mogu!
Rus izlazi iz Dinine sobe.
RUS: Žao mi je! Ništa! Ti moždani valovi su prekinuti i
ja ne mogu doprijeti do njih ... Žao mi je! Kako je samo
lijepa!
Ana plače.
24. Ana ide ulicom, izgubljena, gleda ljude, djecu, gleda
u žene koje šeću pse, u lijepe djevojke koje prolaze gradom.
25. Ana je u svom domu. Radosna je i lijepo obučena.
Sjeda na stolicu pored telefona, otvara notes i okreće
brojčanih telefona.
ANA: Sofija, Sofija, Ana ovdje ...
SOFIJA: Što je bilo? Probudila se?
ANA: Nije još, ali osjećam da hoće ... Dođi sutra u pet,
vidjet ćeš da će se probuditi ...
SOFIJA: Kako znaš?
ANA: Osjećam! Mati to osjeća!
SOFIJA: Tako je već deset godina ...
ANA: Sada će sigurno! Dođi! Osjećam to!
SOFIJA: Doći ćemo ...
Ana ponovno okreće brojčanik telefona.
ANA: Pavel, dođi sutra u pet u bolnicu ... kod Dine ...
Molim te!
PAVEL: Imam predavanje ...
ANA: Probudit će se!
PAVEL: Kako znaš?
ANA: Dođi, pa ćeš vidjeti ...
PAVEL: Da li ti je to liječnik rekao?
ANA: Nije ... Osjećam to!
PAVEL: Uz osjećaj treba imati još malo ... i nečeg drugog ...
ANA: Dođi, dođi ...
PAVEL: Kada sama ti ja nešto odbio?
ANA: Srce si! Ćao! Ana ponovno okreće brojčanik telefona.
ANA: Adame! Dođi sutra u pet!
ADAM: Gdje?
ANA: Dina će se probuditi!
ADAM: Teško čovjek može da vjeruje u nešto takvo
nakon toliko godina ...
ANA: Biće tako! Osjećam to! Osjećam! Ćao! U pet!
Ana ponovno okreće brojčanik telefona.
ANA: Filipe, ovdje Dinina majka! ... Dođi sutra u pet!
FILIP: Zašto?
ANA: Dina će se probuditi! Tišina.
59-63
ANA: Je li ti drago?
FILIP: Jeste!
ANA: Bok! Sutra u pet! Ana ponovno okreće brojčanik
telefona.
ANA: Viktore! Dođi kući!
VIKTOR: Iz Kanade? Zašto?
ANA: Kćerka će ti se probuditi!
VIKTOR: Probuditi?! Iz kome?! Poslije toliko godina!
ANA: Da, sutra u pet! Sjedni u prvi zrakoplov i dođi,
molim te!
VIKTOR: Kako će izgledati bez tih deset godina života?! Što misliš, probudiš se a deset godina je prošlo pored tebe ... Odjednom!?
ANA: Dođi, dođi ... Ćao!
26. Ana sjedi pored Dininog kreveta i gleda na sat. Pet
sati! Nitko ne dolazi, a Dina se ne budi. Sve je tiho, pusto
i prazno. Pet sati prolazi. Ništa se novo ne događa.
27. Ana ide ulicom. Ana (u sebi): Moram živjeti! Moram!
Što će ona bez mene?! Ana ugleda prodavača sladoleda.
Redaju se slajdovi:
Ana i Dina kao djevojčica stoje pored prodavaonice sladoleda;
Dina vuče Anu prema prodavaču;
Ana vuče Dinu od prodavača;
Ana udara Dinu.
Ana stoji na ulici pored prodavača sladoleda i plače.
Kupuje sladoled i nosi ga u bolnicu. Unosi ga u Dininu
sobu. Dina je i dalje u komi.
ANA: Samo da se probudi, samo da se probudi ... Kako
ću ja živjeti bez nje?!
Sladoled se topi i curi joj niz ruku.
28. PRETAPANJE
Ana je već ostarjela žena. Sjedi i dalje na stolici pored
Dininog kreveta.
U jednom momentu pada sa stolice.
U sobu utrčava bolničarka i liječnik. Liječnik pregleda
Anu.
LIJEČNIK: Mrtva je!
29. pretapanja. Dina leži u krevetu u istoj bolničkoj sobi.
Sama je.
U jednom momentu prestaje disati.
SVRŠETAK
63
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 63
2.9.2010 12:18:29
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
64-71
Knez nije zno plivat
IVAN ANDRAŠIĆ
Drugi svjetski rat je na pragu. Selo je zahvatila kriza, kako ekonomska, tako i politička, a kod mnogih
žitelja, iza svakodnevnih krinki, pojavila se i kriza
morala. Višestranačje uzima maha, emisari dolaze u
selo i vrbuju ljude za svoje stranke. Bać-Iva, dugogodišnji seoski knez, čovjek staroga kova, iskren i pošten, slabo se snalazi u ovoj političkoj rašomonijadi.
Od koje god stranke u selo dodju emisari, Bac-Iva
za njih potpisuje pristupnicu, svima bespogovorno
vjerujući. Mlade političke snage, pristalice politike
socijalnoga blagostanja i jednakosti za sve, imaju
svoje ljude i u Bać-Ivinoj obitelji. Djeca, sin Mata i
kćer Ankica u prvim su redovima, a politici pomalo
naginje čak i Bać-Ivina razborita žena Dara. Mata je
lider Demokratske pučke stranke, Ankica vodi Naprednu mladež, a Dara je istaknuti član Narodnoga
ženskoga pokreta. U cijeloj ovoj storiji apolitični likovi su Bać-Ivina mater Eva i seoska birtašica Mara.
Eva, nagluha, pa zbog toga i jako glasna, u stalnom
je sukobu sa svima, a verbalne duele najvise vodi
sa snahom Darom. Iako su pod istim krovom provele tridesetak godina, Eva još nikako nije prihvatila
Daru, jer je došla iz drugoga sela, iz obitelji druge
vjere. Veliki dio zbivanja odvija se u seoskom bircuzu. Seoski bircuz nije tek puka kavana, po običaju,
stjecište je mještana i posjećenija ispovjedaonica no
crkvena. Svakako, najpovjerljiviji ispovjednik, koji sve
tajne drži samo za sebe i selo, jeste birtašica Mara.
U Maru svi imaju puno povjerenje, razotkrivaju se
pred njom do dna duše. Mara je dobrodušna, ali i
energična žena, s prilično velikom dozom utjecaja
na razmišljanja svih svojih gostiju, što obično dovodi
i do pravih rješenja situacija koje se itekako znaju
zakomplicirati.
LIKOVI:
Bać-Iva............................................................Bivši knez
Dara.......................................Bać-Ivina razborita žena
Mata.............................................................Bać-Ivin sin
Ankica.....................................................Bać-Ivina kćer
Eva.........................................................Bać-Ivina mater
Mara..................................................................Birtašica
1. čin
Seoska kavana. Na sceni su šank i dva stola. Mara namjesti stolnjake, ode za šank, pjevucka i polira čaše. S
vremena na vrijeme malo i potegne iz boce. Potom,
prekidajući posao, govori sama za sebe.
1. slika
Mara
MARA: Eeeeeeej, Bože, Božeeeeeeeeeeeee! Kaka su
to, samo, došla vrimena? (Digne čašu, pogleda kroz
nju i nastavi s poliranjem) Ajoj, Bože, ko sve u zadnje
vrime ni bijo u selu? Te vaj odvud, te naj odnud i svi
su u nikake velike brige za nas. (Ode do stola, promijeni stolnjak, vrati se do šanka, obriše pepeljaru, vrati
je na stol i tamo nastavlja monolog.) A i vi naši, opet,
(Brzo se prekriži, ode do šanka i nastavi s poliranjem
čaša) ... ko da su im vrane mozak popile! (Ode do drugog stola, dalje govori iz prvog plana) Gledajte, samo
bać-Ivu i njegove! Svi se ništa zadali u politiku, al ko
rakova dica! Razišli se svako na svoju stranu! (Vrati se
do šanka) Mata vodi nikaku pučku stranku, a Ankica,
opet, gazduje u Napredne mladeži! (Vraća se u prvi
plan) A i Dara, božem prosti, ko da ni sva doma! Latila
se nikakoga narodnoga ženskoga pokreta! (Vraća se
za šank, pa više za sebe.) Sad... ne znam jel oni vise
oko crkve, jel oko pijaca! Hmm, ženske i politika....
(Opet potegne gutljaj) Ko da ne znu da ni za guske
sino? Eeeeeeeeeeeeeeeee, Daro, Daroooooooo, kako
samo ne vidiš da čeljad nema šta jist, a vamo divaniš
da triba napravit još jednu crkvu u selu! Ta i iz ve što
imademo dica bižu sa veronauka, a bome i na mise
je sve manje čeljadi. Ko će nas još natirat da idemo i u
tu drugu? (Zamisli se) A i šta će nam dva pope, jedva
imademo i zo voga jednoga! (Sjedne za stol i uzima
novine) Auu, vidi samo vo! Žandari opet natukli nike iz
pučke stranke, sve jim rebra iskidali, pa vi kažu da je zo
to što su vaki, a ni opet da je zo no što nisu naki! A gle,
nikakomu njevomu su i vatru potpalili u vraca, a njega
još i u rešt odveli. (Zamisli se) A od toliki njevi fiškala
u varoši ni jedan ga ni mogo dojt obit i pitat jel mu
šta triba! (Ljutito baca novine na stol i odlazi za šank.)
Eeeeeeeeeee, dico moja, dico mojaaaaaa! Kud ste krenili i na šta će to sve izajt? Bolje da ste se latili motike,
nego politike!
64
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 64
2.9.2010 12:18:30
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
2. slika
Mara, bać-Iva
BAĆ-IVA: (Naglo ulazi i trlja ruke) Maro, sunce moje,
DOBAR DAN! Deder, daj mi jednu prid ručak, imaćemo šta slavit! (Mara donese fićok, bać-Iva meraklijski
pijucka, pa se diže, naslanja na šank i povjerljivo govori Mari.) Znadeš šta ima novo? (Odmahne rukom)
Aaaa, kako bi i znala? Bijo danas kod mene u opštine naj glavni iz paorske stranke! I bome, lipo divani!
(Zaneseno) Eeeeeeeeej, što će nam bit kad njegovi....
(Značajno se nakašlje) tijo sam reć miii.... dojdemo na
vlast! Ma, ima da se u ve države vodi briga samo od
zemlje, salaša i paora! Aaaa, (Zaneseno) Maro, jel Ti
znadeš da, ako država samo malo pomogne, mož dobit i troje lojtre klipa sa lanca? A ta ista država će onda
sve otkupit i platiće ji ko dvoje! I bome, stare će isplatit
prija nego što sazriju novi! Tvoje je samo da vidiš kako
ćeš novce potrošit. A ako baš kod zdravi očiju ne vidiš,
država će se snajt, pa će ji potrošit i sama. Pametni su
oni, smisliće već štogoda, tako da ne moraš baš za sve
sam lupat glavu!
MARA: Pa dobro, bać-Ivo, do danas ste divanili drugače! Ništa ko da ste spominjali nikake naše, pa nikake
guske, šta li...
BAĆ-IVA: (Trgne se, ljutito) Eto, Maro, kaka si Ti! Ne
može čovek malo ni snotat, a da ga ne prikineš! Nećemo, vada baš sad gledat šta sam divanijo juče? (Popije
i pruža Mari fićok) Daj mi još jednu! Maro, triba gledat
kako će nam bit sutra! (Sjedne za stol) Moramo zotu
našu dicu napravit štogoda bolje, nego što su napravili
naši očevi za nas!
3. slika
Pređašnji, Mata
MATA: (Malo zastane kod vrata, pa polako, sav važan,
dolazi do šanka) Bog, Maro! (Pomiluje Maru po obrazu) Jao, što si mi lijepaaaaaaaaaaa!
MARA: (Brani se) Mato, mani mi se, nisam ja za Tebe!
MATA: Al Maro.... (Uzme Marinu šaku i stavi je na svoje
srce) Maro..... jel Ti znadiješ da vo srce kuca samo za
tijebe? (Isprsi se i krene u prvi plan) A jel Ti znadiješ da
sam ja sad nikaki prijecednik? (Sanjalački) Pa šta misliš,
Ti prijecednikovica, pa kad sijedneš nuza me i lupiš šakom po astalu....
BAĆ-IVA: (Gleda i mršti se) Alooo! Deder malo lakše!
(Ustane, uhvati Matu za uho i dovuče ga za svoj stol)
Deder, balo jedan, mani se politike! Bolje gledaj kako
da se prvo oženiš, pa da imaš za koga teć.... (Digne
ruku ko da će ošamariti Matu, pa je povuče i potegne
iz fićoka.) Eeeee, Bože, Božeee, šta sam Ti samo skrivijo? (Ustane i ode do prvog plana) Kako Ti samo ni sra-
64-71
mota, uprdijo trideset, a mater ti još pere usrane gaće!
(Posprdno) I on bi u politiku!
MATA: (Dolazi do oca i hvata ga za ruku) Dado, sad
sam vam ja prijecednik, a od niki dan znadijem i ko sam
i šta sam. Bome, vidićete i Vi i cijelo vaše sijelo ko je
Mata! (Zagleda se sanjalački) Bome, dado, saću moć
izbirat! Ta koja, samo, nijeće tit bit prijecednikovica?
Haaaa? (Pogleda oca ispod oka) Aaaaaaa... dado.....
znate, tribo bi mi koji dinar, vada nijeću sad sist međ
ljude ko kakigod golja? A vamo prijecednik!
BAĆ-IVA: (Posprdno se smije i vadi novčanik) Eee, dite,
dite, bome, imadeš ti glavu, al kanda pameti nemaš!
(Daje mu novaca) Vamo se latijo politike, a tamo njive
nepoorane! Ne znam, samo, oće li ti i naranit i namirit
marvu ti što su ti tikvu napunili.... (Pljune glasno) Oni
samo take ko što si Ti i možu učit ko su i šta su!
MARA: Ajoj, bać-Ivo, nekate tako! Pa nije vada Mata
kaki bala, pa da š njim može kormanit
ko kako oće? A..... (Sramežljivo sagne glavu) bome,
zgodan je momak i dosta se cura okreće za njim! Daće
Bog, pa će se i oženit.
BAĆ-IVA: (Ode do stola, usput za sebe govori) Al za te
sigurno neće, barem dok sam ja živ! (Okrene se Mati)
A Tiiii, komu ćes Ti, balo, bit (Posprdno) PRIJECEDNIK!
Skupijo si i gladne i jadne, pa ji naranijo i napojijo i ....
još jim i tamburaše dovejo... i sad Ti lipo svi tapšu po
ramenu i čeku još! A kad ni tvoji iz varoši dojdu vamo,
samo jim ljubiš ruke, ne znaš ni beknit, ni muknit! Ne
bi se Tii sitijo iskat od nji štogoda zovo selo! Samo se
tučeš u prsa što su Ti zabadva vodili na fodbal! Ha ha
ha ha, moj sin PRIJECEDNIK! (Pođe prema Mati) Bolje
idi upregni, znas da bi tribalo pougarit Šibovac!
MATA: (Zausti da odgovori ocu, ali samo odmahne rukom i krene prema izlazu, okrene se Mari) Maro moja,
nijeka ga slušat. Vidiće on lijepo i ko si Ti i ko sam ja,
kad mi budiješ prijecednikovica! Bog!
4. slika
Bac-Iva, Mara
BAĆ-IVA: (Džepa se i gleda za Matom) Hm, ni duvana
nemam! Jel, Maro, nisi, vada, bacila oko notoga mojega balu?
MARA: Ta ite, bać-Ivo, šta vam je? (Koketno) Pa ja bi
više pristajala nuz vas, nego nuz njega. Ta... vidite da
baš i ni jako naraso, a... ja voljim malo veće.
BAĆ-IVA: (Za se) Nikad se ne zna, žensko je vrag! A
Maro, jel ti vidiš koliko se uputo u tu politiku? Pa onda,
kaki mu je to divan? Nit šokački, nit rvacki, nit srpcki!
MARA: Bać-Ivo, vi ste već dugo knez u vomu selu, pa
bolje od mene znadete šta je politika. (Zajedljivo) A
vada ste i gazda u vaše kuće, pa bi tribali znat šta vam
dica radu i di se putu!
65
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 65
2.9.2010 12:18:30
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
BAĆ-IVA: Ah, knez! (Rezignirano lupi dlanom po stolu)
Ja sam ti, Maro, pravi knez bijo dok nisu vamo počeli dolazit političari svi fela. Jel viruješ da bi se vaj čas
mogo svega ostavit, samo kad ne bi toliko voljijo bit
prvi u selu! Boga mi, ti što sad dolazu i mene su zbludili,
a kako neće prosti svit? Hmmm...(Otpije iz fićoka, pa
za sebe) vaj bi priko Dunova, naj bi priko Tise. Vaj bi
fabriku, naj bi guske! Čeljad samo trči za njima i naslađiva se divanom! Njive nam ostaju zapušćane, marva
gladna, pa se dere po cilomu selu! A pravo da ti kažem,
jako se bojim da ćemo i mi do kraj ostat gladni nuz te
silne fabrike i guske.
MARA: (Trgne se) Kake, sad, opet guske?
BAĆ-IVA: A Ti to ne znaš? (Mara odrečno goni glavom)
Pa vaj Matin iz varoši, znaš, prvi put kad je došo kod
nas u selo, oma nas počo učit kako da se obogatimo.
Veli, ako smo već zadnji u ve države, ne moramo bit i
najveći bogaljevi. Znade on kako bi se moglo! Kaže,
lipo, nek nam komšije nalegu gusaka, mi da ji otranimo
i očupamo, a on će prodat perje i svima će nam bit dobro. (Gucne) Jedino ni ništa divanijo od dilidbe novaca.
A naj moj tukmak se oma počo jako radovat ko malo
dite! Kaže, imaćemo batakova koliko oćemo!
MARA: Pa dobro, bać-Ivo, a jel ne dolazu perjaši i kod
nas?
BAĆ-IVA: Ta kako ne bi dolazili? Al mi, to, vada ni ne
znamo prodat tako dobro ko ti gospodari iz varoši!
Hee, pametni su oniii....
MARA: A ne znam, bać-Ivo, svit ništa divani....joj, sve
vam ne voljim reč!
BAĆ-IVA: Ta šta sad opet svit divani?
MARA: Pa eto, moram vam reć. (Dolazi do stola) Svit
po selu divani da ste se vi ubiližili i kod nji kad su prvi
put došli ....i.... da ste se ubiližili kod svi kojigod su dolazili u selo! I svima ste ništa obećavali! Aaa....ne znam,....
ne možem reć.... ja stvarno ne znam.....
BAĆ-IVA: Ta šta ne znaš? Deder, kaži sve što ne znaš,
vidim da ti jezik jako srbi!
MARA: Bać-Ivo, ne kažem ja, to drugi divanu. Ja samo
svašta čujem. Pa vada znadete da se više toga kaže u
selskomu bircuzu, neg u ispovidnice.
BAĆ-IVA: Deder, kad si već počela, istresi to do kraj!
MARA: Ta, bać-Ivo, sve mi nezgodno reć... ne bi Vas
vriđala... kažu ljudi da vi što su dolazili dobro znadu koliko se vaša miri u selu i da ni vi nikomu niste dali krsta
zabadva!
5. slika
Pređašnji, Ankica
ANKICA: Zdravo, teta-Maro! Jeste možda vidli....
(Okrene se prema bać-Ivi) A, dado, tude ste? (Ode
u prvi plan) Baš lipo, mater mi rekla da ste u opštine,
64-71
ja ošla tamo, a vaši kažu da vam ni dobro, pa ste ošli
doma. Bome sam se baš uplašila! (Sjedne kod oca za
stol) Ha ha ha, a Vi ji sve izvarali, pa u bircuz! (Dugo ga
pogleda) Dado, baš mi jako tribate!
BAĆ-IVA: Maro, daj ditetu kabezu! (Okrene se Ankici)
A sta ti baš ja tako jako tribam? Vada bi opet novaca!
ANKICA: E, baš ste nikaki! (Poljubi ga) Pa vada znadete
koliko Vas voljim, zoto sam i zabrinita za Vas. A dobro,
kad ste baš navalili, mogli bi mi i dat koji dinar! Znadete,
moja napredna mladež bi se tribovala malo pokazat, jel
dojće nam onaj najveći! (Isprsi se) Dojće nam precednik sve napredne mladeži u ve države! Š njim će dojt i
precednik sve napredne stareži! A to nije mala stvar!
(Otpije malo soka) Jel da bi bilo lipo malo ji počastit
kad dojdu? Znadete kako je, kad dojdemo na vlast,
oma će se glavonje sitit kako ji je ko naranijo i napojijo,
pa će tako i oni njegovomu selu dat!
BAĆ-IVA: Ej, curo moja, kud si se i ti dala u politiku?
(Vadi novčanik i daje Ankici novčanicu, ona posprdno
gleda, on joj daje još i tako nekoliko puta) Eeeeeeee,
ne znate vi na politike zaradit ko vaš dada! Ta uvik kad
nikomu ništa daješ, moraš malo i za se ostavit! Dok to
ne naučiš, nećeš ni bit pravi političar!
ANKICA: No, dado, stvarno ste zaostali! Vi i vaši ste
pola sela prodali za tri paprikaša! I sad se samo čudite
što nikake nove Švabe gazduju, a naši samo idu nadničit! Da i mi mislimo tako, ne bi vas tribalo ni minjat!
(Popije sok i pođe ka izlazu, pa se okrene.) Svi ćete vidit kako će bit kad dojdemo na vlast! Kogod oće radit,
dobiće posov i radiće za veliku platu, u dućanima će
sve bit jeftino i nikad ništa neće poskupljivat, paorima
ćemo sve unaprid plaćat, sva dica će it u škulu zabadva, a doktori će ličit i likove dilit zabadva! Vidićete! Ajd,
zdravo!
BAĆ-IVA: (Ustane, zine i gleda za njom.).... Maro, daj
mi čašu vodeee!
KRAJ 1. ČINA, ZASTOR
2. čin
Soba u bać-Ivinoj kući. Od pokućstva namješteni su
stol i dva stolca na sredini, pored bočnog zida otoman,
pored suprotnog dvije stolice i zidno zrcalo. Ispred zadnjeg zida polica, na zidu dvije svete slike. Na stolu je
boca vina i nekoliko čaša. Na polici činija s pogačicama, kruh, slanina, luk, daska za sječenje, nož i potreban
pribor.
1. slika
Eva
EVA: (Sjedi na otomanu i plete ljope.) No, čeljadi, ko
da u ve kuće niko više ni nii kako triba, samo ja! (Usta-
66
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 66
2.9.2010 12:18:31
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
ne, ode do vrata i izviri, pa se vraća prema otomanu)
Zadali se u te njeve ludorije i ni o čemu više ne vodu
računa! Kod nas je ručak oduvik bijo svetinja, a ve ni
malo ni briga jel kogod i gladan! (Usput uzme sa police
pogačicu i jede) Da nisi vidijo čuda, svi se okrenili od
Boga! Od nas pet ukućana samo ja idem u crkvu, a svi
drugi ošli u vandole, u nikake političare, jel kako ji već
danas i zovu. (Uzme jednu pogačicu, stavi je u džep,
a drugu gricka) Ajd što muški, ajde de, ne kažem ništa
ni za Ankicu, mlada je, to je nikako i pristalo, al kuće
na ajmana? Evo, ko da niko ide! (Stavi u džep i načetu
pogačicu, sjedne i nastavlja s pletenjem.)
2. slika
Eva, Dara
DARA: (Ulazi i odmah gleda u činiju na polici) Majkooo, kanda ste bili dosta vredni oko pogačica! Di vam,
samo, stane toliko? Ko da ih u džepove trpate!
EVA: Amen uvik bijo, curo! (Za sebe) Bome, u našemu
selu i krava kad unide u štalu, kaže makar muuuu. (Glasnije) Ta idi, curo, samo sam probala jednu. (Ode i ona
do police) Hiiiiiiiii, vada se nije kakagod mačka uvukla?
DARA: Jeste, majko, jeste! I to mačka na dve noge!
(Sjeda za stol i uzima novine)
EVA: (Kradom stavi još jednu pogačicu u džep, vraća
se na otoman i krišom gricka dok plete) No, curo, sve
mi ništa izgleda da se u ve kuće nikada više neće ni
kuvat! I Bog je zaboravijo kad smo fruštukovali! Koliko
vidim, već bi bilo vrime i za ručak, a još niko ni ne misli
pristavljat!
DARA: No, majko, istom ste obrisali usta od doručka!
(Ostavlja novine) Usput ste proždrli
pola pogačica i već bi ručali! (Gleda u činiju) Ko da ste i
pojeli najlepše, a za decu, nije vas ni malo briga. Njima
šta ostane! A ne daj, Bože, da nam još i kakigod gosti
dođu!
EVA: Ala su ti tvoji lipo naučiliiiii!!!!!!! (Prekriži se i gleda u Daru) Eeeeeeee, Bože, Božee, a lipo sam rekla
mojemu Ive – drži se, dite, naši cura! Ne bi on! Ko da
nikad ne triba slušat mater! Šta misliš, dovejo kneginju
iz Stapara....
DARA: (Upada u riječ) I šta mu fali? (Odijeva se) Jeste
da ga moji baš i ne vole i da se ni dan danas ne mogu
pomirit što nije naše vere! A moj tata još kaže da bi mu
bilo lakše i da je Mađar i Cigan i Švaba i...i.... bilo šta
drugo, al nikako ne može preć preko toga što je baš Šokac! Doduše, ja ne mogu reć ništa loše za njega, dobar
mi je bio ko lebac! Samo, otkako sam ušla u Narodni
ženski pokret, otvorile su mi se oči i vidim da je tata
pomalo u pravu.
EVA: Jeste, tridest godina ti je bijo dobar! Vidim da ti
nikada nije falilo ni ruva, ni kruva. Jedino se za moti-
64-71
ku baš i nisi otimala! (Uzme jednu pogačicu i žvače)
Bome, moje dite se uvik znalo snajt! A jel, uvik je bijo
na takomu je mistu da je i mogo! Samo, TI to nisi znala
ni malo poštivat! Eto, samo gledam kako si dicu otranila! Ni jedno ne zna reć „Faljen Isus“! Va „Zdravo“, naj
„Bog“, pa ti gledaj kako da jim odvratiš! Nit ste vi vinčani, nit su dica okrstita, nit pričestita, nit krizmana! Ne
znam, samo, kako će se danas-sutra i vinčat! (Za sebe)
Eeee, otkako je moj Tuna ošo nonaj svit, ja živim međ
samima kalvinima!
DARA: No, majko, baš ste smešni! Pa jel ne vidite kako
danas svi rade? Ako im baš bude trebalo, daćemo malo
veću lemozinu, pa ćemo sve to obavit za par dana.
(Okreće se ka izlazu) A danas nikako neću ni stić kuvat, dolaze nam sestre iz varoši, pa ji moramo lepo dočekat. Idem ja! (Odlazi dignute glave)
3. slika
Eva, bać-Iva
EVA: Samo ti idi! (Ode do vrata, proviri, pa se vrati do
police, jednu pogačicu strpa u džep, drugu polako gricka i sjedne za stol.) Samo da ti naj vrag što Ti dono, oće
i odnet, pa da ti više nikada ne moram gledat za mojim
astalom! (Ode do police, uzme nož i nasiječe sebi kruha i slanine.) Vidim ja, neće tu danas bit ništa od ručka.
A već mi trbu dreči od gladi!
BAĆ-IVA: (Ulazi i otresa šešir) Aaaaaaaa, bođana mu,
baš je danas morala padat! (Pogleda okolo.) Pa di su ta
čeljad, nema nikoga?
EVA: A šta sam ti onda ja? (Ode na otoman i uzima
pletivo u ruke.) Ta evo, ja malo založila, pa ću još malo
radit.
BAĆ-IVA: (Za sebe) He... he... he... te ljope štrikate već
jedno tri godine! Ta dobro, majko, kud sad bižite? Ne
bojte se, niko vam ne broji zalogaje! A di su se svi razbižali?
EVA: Diii? Ošli u ajmane, eto di su! Svi se samo zablendali u tu politiku, a za špojer jim nije briga! Kako vidim,
kanda ćemo mi više put ručat kruva i slanine, nego kuvanoga!
BAĆ-IVA: (Pomirljivo) Dobro, mamo, projće i to. Vad
nećemo sad drečat zbog kašike?
EVA: (Posprdno) Nećemo drečat.... nećemo drečat... e,
dite moje, lipo je tvoj pokojni otac reko - blago nomu,
ko pameti nema! A i Ti si se, kanda, zablendo u tu politiku, pa ni ne vidiš šta Ti se radi u rođene kuće!
BAĆ-IVA: Ta ite, majko, nekate makar šta divanit! Danas je sve drugače nego u dadino vrime. Eto, na priliku,
onda vi žene niste ni imale pravo glasa, nit vas je kogod
štogod pito. Koliko ste samo ćuški dobili, pa niste smili
ni beknit? A danas ste do guše u politike! Eto i ja sam
67
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 67
2.9.2010 12:18:31
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
moju Daru ubiližijo u te narodne žene, šta li su već.
Vada ne mora bit zatucana ko....
4. slika
Pređašnji, Ankica
ANKICA: Zdravo! (Poljubi Evu, pa bać-Ivu) Oko ćega
se vas dvoj opet protirivate? Do sokaka vas mož ćut!
(Gleda okolo) Majko, jel ima štogoda za ručak? Jako
sam gladna, al možem samo malo na brzinu založit, pa
na sastanak.
BAĆ-IVA: Slabo ćeš Ti, curo moja, po majke jist štogoda kuvano! (Eva uzima pletivo u ruke, digne nos i radi)
A mater Ti je ošla na sastanak, kaže da iz varoši dolazu
nikake žene i nikake
sestre, pa se naši mora skupit što više, da ji ne dočeku
makarkako!
EVA: E, dite, otkad ste se svi latili politike, u ve kuće više
ni nema reduša!
ANKICA: Pa majko, mogli ste baš i vi štogoda skuvat,
ne bi zakasnili na voz...
EVA: (Upada Ankici u riječ) Pa da, vi ćete svi po selu ko
kaki lumfrateri, a na me nek spade cila kuća! Ajde, ako
si baš gladna, evo sam donela malo slanine i luka, pa
ćemo malo založit.
ANKICA: Ite, majko, šta vam je? Neću se vada natovarit
luka, pa na sastanak! Da nisam taka gladna, ne bi ni
slanine...
EVA: Eeee, što ste mi se svi odjedamput profinili! Na
čemu ste, samo, otraniti, da mi je znat? (Sjedaju za stol,
priključi im se i bać-Iva, ali on ne jede, samo zamota i
pripali.) No, Ivo, Ti ko da nisi baš svaj čitav! Mi tako lipo
jidemo, a ti nam baš moraš zastalom pušit!
BAĆ-IVA: (Ustaje i sjeda na stoličicu, uzima novine i
čita) Auu, gledaj Ti vo! Opet nikaki novi Švabe od države pokupovali još to malo zemlje što je ostalo u selu!
A kažu da i tamo di su već prija kupovali, nikako ne
plaću nadničare!
ANKICA: Dado, nekate se sikirat oko toga! Kad mi dojdemo na vlast, oma ćemo jim to uzet natrag. Državnu
zemlju ćemo lipo podilit sirotinje, pa nek svako gazduje
na svojemu! (Briše usta i krene ka izlazu) A bome, vi
stari će vratit u našu kasu sve što su uzeli! (Značajno
pogleda bać-Ivu), Mislim da će nikima prisist paprikaš!
Ajd, zdravo!
5. slika
Bać Iva, Eva
BAĆ-IVA: (Podiže novine, po izlasku Ankice spušta ih.)
Mamo, jel barem Dara rekla kad će dojt? Moram se
lipo navuć, dojće nam u opštinu jedni što još nikada
nisu bili kod nas. Tribo bi mi naj ancug od vinčanja! Ko
će mi dat, ako ona ne dojde?
64-71
EVA: Eeeee, neka gledat u me, nek ti dade komšinica!
A na tvoja i nako svima pripovida da pokojnoga dadu
nikada nisam znala navuć kako triba!
BAĆ-IVA: E, pa mater, baš ni lipo vako, samo lajete na
nju, a onda okolo divanite da vas snaja ne volji! Stvarno
imadete jezik ko krava rep!
EVA: (Uz hinjeni plač) Ajoj, diiiteee, pa jel sam to zaslužila od tebe? (jeca) Ee, da vo čuje pokojni dada, u zemlju bi propo od sramote što je tako štogoda otranijo!
6. slika
Pređašnji, Dara
DARA: (Ulazi žustro) No, Ivane, Ti stvarno nisi normalan! Pa jel se takorazgovara s tom jadnom, starom
majkom? Do ulice se čuješ!
EVA: Eto, Ivo, šta sam dočekala! Sa mnom neće lipo naj
kojega sam donela na svit, neg oće va cura, što mi nije
niko i ništa!
DARA: Žene i sestre su nam javile da nam dolaze malo
kasnije! Samo ću nešto prigristi, pa moram ići! Ko da
ću malo pekmezom kruva.
EVA: Dobro, curo, nisam ni ja baš jako gladna, pa ću
malo s tobom! (Primiče se stolu)
BAĆ-IVA: Majko, pa sad ste se naudarali kruva, slanine
i luka!
DARA: IVANEEE! Oćeš već prestat toj jadnoj ženi brojat zalogaje? Ajte, majko, evo ću ja lepo i vama namazati! (Za sebe) No, gde joj samo stane? Jede od jutra
do večeri i uvek samo gladna. (Prekriži se po pravoslavnom)
BAĆ-IVA: Idem ja, da ne zakasnim! (Za sebe) Već vidim
da sam odavno navučen! Ko da nemam ni ženu, ni mater! Saću međ nima izgledat ko kalfucija! (Izlazi)
7. slika
Eva, Dara
EVA: Curo, nisam ja možda vidla da si se naopako prikrstila?
DARA: Majkooo, nekate tako, možda se baš vi krstite
naopako! Kad me je Ivan ženio, svi ste znali ko sam i šta
sam i nikom nije smetalo kako se krstim!
EVA: (Za sebe) Eee, da je mene kogod pito.... (Glasno)
Curo, ništa se baš i ne sićam da si se ti onda uopšte i
krstila!
DARA: Šta kažete? Majkooo, ja vas jedina u ove kuće
branim, a vi samo bockate! Otkako ste omatorili, smeta vam sve ono što vam nije smetalo dok ste bili mlađi!
Stvarno, baš nije ni malo lepo od vas što mi tako nešto
radite!
EVA: Evo, svi se samo derete na mene! Eeee, samo da
vam nisam pisala...
68
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 68
2.9.2010 12:18:32
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
DARA: Ta šta ste nam pisali? Onu kolibicu, što bi se do
sad triput srušila? Žali Bože samo tolikoga posla oko
nje!
EVA: E, pa šta ste je onda uzeli? Mogli ste vama kupit
novi grumt, pa se ne bi morali ...
DARA: (Upada u riječ, uzimajući žaket) I bolje bi bilo
da jesmo! Ne bi se bar čitavom svetu hvalili da je nama
lako, kad ste nam dali kuću! (Izlazi)
8. slika
Eva, Mata
EVA: (Ode do police i opet jednu pogacicu strpa u
džep, drugu gricka i nastavlja s pletenjem) Ona će
mene.... koji je je samo vrag i dono u vu kuću.... (Zadrema)
MATA: Bog! Šta je, majko, sami ste? (Gleda okolo)
Znadijem da sam zakasnio na ručak, al niste, vada, baš
sve pojili od mijene? (Uzima i žvače pogačice)
EVA: (Za se) Samo žderete! A onda će opet sve svalit
na me! (Uzima i ona pogačicu) Dite, kako ti to divaniš?
A neka mi tako ni gledat, otkako Ti je mater ošla u
te nikake ajmane, kod nas se sve riđe kuva. (Priprema
slaninu i luk)
MATA: Majko, kake, sad ajmane? Pa nije baš lipo tako
štogoda reč za snaju!
9. slika
Pređašnji, Dara
DARA: (Ulazi naglo) Majko, šta ja to čujem? Kake sad
spominjete ajmane? Ala imadete pogan jezik! A posle
samo pričate po selu da vas snaja ne vole!
EVA: Ta šta ja znam, dite, kako se onda zovu ti što vladu
i ni što bi tili vladat misto nji? Curo, jesi Ti možda ogladnila? Evo sam donela slanine i luka, pa ćemo ja i Mata
malo založit.
MATA: (Gleda na stol) Mene je već dosta slanine i luka!
Mogo bi malo i kakogod pile, pa navaljuščiće! Dobro,
majku mu, jel kod tri ženske u kuće, za ručak baš ne
može bit kuvanja?
EVA: Idem ja u moju sobicu malo pridrimat! (Izlazi)
10. slika
Mata, Dara
DARA: Dete, malo se strpi! (Raskomoti se) Jel Ti znaš
koliko imaš godina? Bolje se mani politike i gledaj kako
da se oženiš, a ne da doveka zanovetat majci! Samo,
pazi, biraj takvu koja će bit luda, pa će ti kuvat triput
dnevno! Nama večeras dolaze žene i sestre iz varoši,
pa neću valjda, ko jedna od prvih u našem selu, pred
njima mirisat na zapršku!
MATA: A, nije to ništa! Sutra je vijeliki dan za ovo sijelo!
(Zaneseno) Zamisli, dolazi prijecednik mladiježi i prijecednik stariježi, a JA, Mata, prijecednik stranke u našijemu sijelu! Aaaaaaa? Šta kažeš? Pa kad mi dojdemo na
64-71
vlast.... pa ja sidnem u dadine karuce i provozam se od
crkve do groblja..... joooooooj... ima da se sve divojke
okreću za mnom!
DARA: (Začuđeno ga gleda) Dete, jesi Ti zdrav? Otkud
tvoji da dođu na vlast u ovoj državi?
Vreme bi bilo da na vlast dođemo mi žene i sestre! A
videćeš, to će se desiti već sutra!
MATA: Prija bi reko MALO SUTRA!
DARA: Samo se Ti sprdaj! Dok vi, muški, pametujete i
nadmudrujete se, država nam propada! (Zanesno) Mi,
žene i sestre, sve bi uredile kao jedan veliki pijac. Ti prodaš luk, kupiš eksere! Ja prodam ribu, kupim krompir.
Komšija proda june, kupi nameštaj....
MATA: (Upada joj u riječ) Jeste, jeste! A od čega bi država živila?
DARA: Pa ne mogu Ti reči, kad me prekidaš! Vidiš da
do toga još nisam došla! Ne možeš biti toliko pristojan
pa pustiti sagovornika da svrši? Jel si Ti, možda, nekad
čuo za pijačarinu?
1. slika
MATA: Dabome da jesam, al kake vijeze ima pijačarina
sa državom?
DARA: Eeee, beno moja, pa jesam Ti rekla da bi cela
država bila uređena ko pijac? (Pogleda ga dugim pogledom) Pa onda bi svako ko nešto proda, platio deset
posto za pijačarinu!
MATA: Pa dobro, mamo, jel to, onda, ne bi bijo porez?
DARA: No, ajde da i Ti nešto ukopčaš na brzinu! Pa
normalnooo, ako je država pijac, onda je i porez pijačarinaaaa!
MATA: (Odmahne rukom) Mamo, ja sad moram it. Ne
znam kad ću dojt, nijekate mi ni čekat na viječeru! Bog!
11. slika
Dara
DARA: Eeee, Bože, Božeeeee! Ovako naočit momak,
jel, al samo da je makar za dlan veći....(Popije malo
vode) ...i umesto vija cure, baš našo gurnuti nos u politiku. (Briše pokućstvo) Eee, ne bih već marila trčati i
za unučadima, vreme bi bilo! A Mata više baš i nije za
mladež, a još nije zreo za starež! (Nasloni se na stol) I
nikako da nauči nešto od oca. Važno mu je samo da ga
ovi iz varoši stalno tapšu po ramenu, ponekad ga malo
i pohvale i di mu je kraaaj! Eto, time se on naslađuje!
(Otpije malo vode) Eeeeeeeeeeej, moj Ivan je uvek
znao lepo sa svima! Al nisu oni hvalili njega, nego on
njih i to bi uvek upalilo! Ako baš i ne bi svaki put bilo
neke velike koristi za selo, makar je bilo za kuću! (Pokaže rukom prema džepu) Bome i brzo smo je napravili i
lepo opremili, a ni u kujni nam ništa nije falilo! Za sve
se moj Ivan uvek znao pobrinuti! I što je još važnije,
69
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 69
2.9.2010 12:18:32
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
niko ga nikada nije uhvatio. (Uzme pogačicu i sjeda za
stol) A od Mate nikada ništa ...
KRAJ 2. ČINA, ZASTOR
3. ČIN
Seoska kavana, scenografija iz 1. čina. U kutu za stolom sjede tamburaši, Mara je za šankom.
1. slika
Mara, tamburaši
MARA: (Za šankom polira čaše) No, čeljadi, ja stvarno
ne znam šta će bit do kraj od voga sela! (Gleda kroz
čašu prema svjetlu) Toliko partija, toliko glavonja iz varoši dolazi, a mi se samo dilimo, dilimo.... (Odnese sviračima bocu vina i sodu) Ne znam jel istina... al čujem
da se sprimu danas skinit bać-Ivu i za kneza postavit
nikakoga mlađega.
I. TAMBURAŠ: Ta neka, Maro, virovat baš svemu što
svit divani!
MARA: Ajoj, Pero, pa kako ne bi virovala? (Vrati se za
šank) To mi ni reko makarko na pijacu, nego tude, u
bircuzu, jedan od vi stari što su sad novi!
II. TAMBURAŠ: Maro, ko sad može bit taki pametan,
pa sve znat unaprid?
MARA: Ta kaki pametan? Danas pametni bižu dalje
od politike, ko vrag od krsta! (Briše drugi stol) Al vaj
sigurno zna! Dok je u naše države bila samo jedna i to
Kraljeva partija, bijo je u njoje i to još nikaki glavonja. Vi
njegovi kažu da je uvik bijo jedan od prvi u selu! (Zamisli se) A sićam se i ja vrimena kad se svaka njegova
mirila i u škule i doma! E, on je, a mislim da to i ni bilo
tako davno, kanda ositijo da će njegovima bit vruće, pa
je odjedamput prominjijo partiju. I bome, sad opet i u
ve nove zapovida! (Gleda kroz čašu) Samo, jako ne
volji ne što su od tridesete do trist treće dobijali od žandara po rebara. Bome, ne volju ni oni njega, pa su mu
se već i razbižali iz partije! Ne volji on baš ni da mu u
vu novu partiju dojdu otresitiji ljudi, a još ako je kogod
školovaniji od njega....
III. TAMBURAŠ: (Prekida je) Idi, Maro, zašto ne bi voljijo? Pa vada svima tribu pametni ...
MARA: (Upada mu u riječ) Bome, njemu ne! A ne tribu ni nima njegovima iz varoši! (Približi se njihovom
stolu) Slušam ja i gledam šta se radi i divani u vomu
bircuzu. Svi oni dolazu vamo na večere i ručkove, a
ljudima divanu... (Posprdno) ...NEMA SE! A možem
vam zasigurno i reč da svi oni volju u selendrama imat
poslušne, a ne pametne!
2. slika
Pređašnji, Mata
64-71
MATA: (Ulazi žustro, ode do šanka) Bog, ljudi! (Trlja
ruke) Samo da znate, danas je vijeliki dan za naše sijelo!
(Nasloni se leđima na šank, svi ga ljubopitljivo gledaju)
Maro, daj mi jedan gijemišt!
I.TAMBURAŠ: (Za sebe) To se kod nas oduvik zvalo
špricer.
MATA: (Značajno ga pogleda) Eee, Pero, da znadiješ!
Od sutra će se zvat nako, kako Mata kaže! (Otpije
malo špricera) A ni Ti nijećeš baš svašta smit svirat! Moraćeš mi donijet spisak
svi pijesama koje znaš svirati i pijevati, pa ću Ti JA kazat
koje smiješ! (I. Tamburaš mu pokazuje „lakat“)
3. slika
Pređašnji, Ankica
ANKICA: (Ulazi i gleda) Zdravo! (Sjeda za stol) Mato,
odi malo vamo! (Vadi papire) Ajde već jedamput kaži
jel oćeš š nama, jel nećeš?
MATA: (Sjeda za stol) Maro, daj jedan špricer i jednu
kabezu!
ANKICA: Idi, Mato, vad neću kabezu, ko kako dite? Teta-Maro, dajte vi mene jedan liker!
MARA: Dobro, curo, (Stavlja piće na stol) kako Ti kažeš, al ja mislim da je to još malo rano za Tebe! Virujem
da ti otac i mater baš ne bi voljili vo vidit!
ANKICA: Pa jel jesam precednica Napredne mladeži,
jel nisam?
I. TAMBURAŠ : (Za sebe, posprdno) He... he... bila bi
da Ti dada nije no što jeste!
MATA: Šta će ti sad ti papiri? (Uzima jedan i pozorno
čita) Auuu, pa mi ćemo onda morat protiv rođenoga
oca?
ANKICA: Idi, Mato, šta divaniš? Pa jel ne vidiš da je on
sam protiv sebe? A pravo da Ti kažem, bolje da ga mi
skinemo, nego žandari! Nego, ajde3, neka otezat, kaži
lipo oćeš š nama, jel ostaješ š dadom?
MATA: (Potpisuje) Ta kaki š dadom? Samo, mislim.....
ANKICA: (Svi gledaju preneraženo, Ankica pokupi papire) Nemaš ti šta mislit, sve su to već smislili ovi iz varoši! Tako je vrime, mora se brzo radit. Znaš da se riba
najbolje vata u mutnomu! Ajde, idemo, saće sednica!
(Oboje izlaze)
4. slika
Mara, tamburaši
MARA: (Zabezeknuto gleda za njima) Eto, vidite šta
vam je današnja politika! Ko bi reko da će i kod nas u
selu dite na oca, brat na brata... jooojooj, svi se popišmanili, svako bi samo bijo prvi, a ne vidu da još malo,
pa nećemo ni kruva imat!
I. TAMBURAŠ: Ositimo to i mi! Vidim da se u zadnje
vrime i u bircuzu svi samo protirivu i nadmudrivu, a da
smo mi, kanda, naše odsvirali!
70
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 70
2.9.2010 12:18:33
Ivan Andrašić, Knez nije zno plivat
5. slika
Pređašnji, Dara
DARA: (Ulazi žustro, uzrujana je) Maro, jel si možda
videla Matu i Ankicu?
MARA: Evo, malo prija su izašli! Bili su tude i metnili su
krsta na nikake papire, pa u žurbe otišli. Kažu, žuru na
nikaku sednicu...
DARA: Oooo, Bože... daj mi jedan liker, da dođem
sebi! Pa neće, valjda, protiv rođenog oca?
MARA: Bome, snaš-Daro, koliko sam ja vidla i čula
OĆE! A divani se ništa da ste i vi protiv bać-Ive, a bome
i protiv dice! Šta se, onda, imate čudit njima?
DARA: Bogme, Maro, trgla sam se na vreme! Kad su
Napredne žene i sestre potpisale da će biti protiv moje
dece, ja sam ih napustila! Kakvi su, takvi su i tako nešto
baš ne mogu uraditi! A sad, vidi čuda! Ta ista moja deca
odu rušit rođenog oca! Ko da nemaju ni malo pameti!
III. TAMBURAŠ: Eeeee, Daro, Daro, nisu ta današnja
dica više poslušna ko što smo mi bili! I oni su počeli
mislit svojima glavama! Al baš na oca...
DARA: Idem videti, možda ih još mogu stići pre sednice. (Pođe prema izlazu, u tom momentu ulazi bać-Iva)
6. slika
Pređašnji, bać-Iva
BAĆ-IVA: (Ulazi, pripit je, košulja mu je razdrljena, kravata viri iz džepa od sakoa. Sjeda za stol) Maro, daj
vamo litru i sodu i ... donesi i dva likera! (Dara ukočeno
gleda) A Ti, Daro, odi sidi kod tvojega Ivana, mi smo
jedini ostali virni jedno drugomu! (Mara donosi piće)
Slušaj, Maro, bać-Iva će danas sidit u tvojemu bircuzu i
nikuda neće žurit! (Dara dolazi do stola) Daro, sidi lipo
vamo, saću ja na miru popit ko što nikada do sad nisam
mogo! Ajde, Maro, sidi lipo i Ti š nama. Čekaj.... prvo
odnesi sviračima litru i sodu! (Ustaje, vadi novce i baca
ih na stol)
DARA: (Sjeda i zabrinuto gleda bać-Ivu) Ivane moj, nešto si mi neobičan! Nisam te navikla gledati ovakvog! A
gde ti je kravata?
MARA: (Odnese piće tamburašima, pa sjeda za stol
kod bać-Ive i Dare) Bać-Ivo, šta vam je danas? Već
davno vas nisam vidla tako dobre volje! A... di vam je
kravatna?
BAĆ-IVA: (Vadi kravatu iz džepa i nju baca na stol)
Evo je, cure moje! Tude je, samo da znadete, bać-Iva
je nikada više neće metnit za vrat! (Ide u prvi plan) Ni
moj dada je nikad nije nosijo, pa mu je opet na saranu
došlo cilo selo! Nije se nikada puto u politiku, al se njegova uvik mirila! (Sjedne kod tamburaša i popije jedan
špricer i s njima)
MARA: Ajoj, snaš-Daro, pa šta mu je?
64-71
DARA: (Vadi rupčić i briše oči) Eeeeeeej, Maro moja,
ovo što je Ivan danas doživeo, dotuklo bi svakog drugog, al žilav je on, ne da se! Zamisli, njegova rođena
deca su ga pustila niz Dunav, a on u čistoj vodi nikada
nije znao plivati! I sad će mi oni biti neka vlast, a još ni
nos ne znaju obrisati!
BAĆ-IVA: (Vraća se za stol) Kad bi vi sad znale kako
mi je odjedamput lagano na duše! (Blaženo, sanjalački
ustane) Eeeeeeeee, još samo kad bi doživijo da dočekam i unučad, onda bi istom zno šta bi!
MARA: Al bać-Ivo, pa cili život ste....
BAĆ-IVA: (Upada joj u riječ) Dosta, neću više da čujem
šta sam cili život! Šta sam da sam, više neću! I moj dada
i moj stari dada i dida... i.... i.... svi moji od starina cili
život su radili zemlju, molili se Bogu i plaćali porez, pa
šta jim je falilo? (Razočarano) Jedino sam ja tijo ništa....
ništa.... (Popije špricer i odmahne rukom) Al ko mi je
i tiro u ladni Dunov, kad sam zno da ne znam plivat?
DARA: Maro ja Ti moram iskreno reći nešto... nešto što
svi znaju, a niko ne zna! Moj Ivan je dugo bio knez,
mnogo je radio za ovo selo. Istina, usput pomalo i za
sebe, al Bože moj, ko ne bi? Teško je biti pored ćupa
meda, a ne ulepiti prste. (Ogorčeno) I šta je dočeko?
Rođena deca da ga skinu!
BAĆ-IVA: Neka, Daro, tako, nisu dica ništa kriva. Kake
smo ji mi otranili, taki su! A i ja sam nikuda jako visoko
poletijo! Nisam se baš tribo ubiližit u sve te silne stranke, ko može toliko nji i izdržat? A znaš da kod nji baš
i ne smiješ puno štodirat svojom glavom. Uvik moraš
radit nako, kako ti kažu vi iz varoši! Daro moja...(Briše
oči, zagrli Daru) vidim da si se i Ti manila i politike i
žena i sestara! I nek si! A znadeš, nisam Ti još ni ja za
staro gvožđe! (Ustaje i zaneseno) Opet ću se lipo latit
paoršaga, (Tamburaši ustaju i tiho sviraju motiv „Svirajte mi tamburaši“) to je pristalije nama starijima. Neće
moje njive ostat zakorovite! Ništa se štodiram... pa jel
Ti znadeš da smo zapušćali i rodove i dobre? E, pa nećemo više tako! Sad kad dojde zima... pa upregnem
moje riđane u sone.... pa po prela i salaša.... (Tamburaši
se približe, bać-Iva počne pjevati „Pismu...“, u refrenu
mu se pridruži i Dara. Dok bać-Iva pjeva drugu strofu,
Dara mu donese špricer. Pjevajući, bać-Iva ode u prvi
plan, na kraju razbije čašu, a onda ga Dara posjedne za
stol. Bać-Iva jeca. Mara u međuvremenu ode za šank,
tamburaši nastave tiho svirati motiv pjesme. Bać-Iva
ustane, nijemo gleda oko sebe.) Maro, daj vamo još
jednu litru i sodu!
ZASTOR
71
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 71
2.9.2010 12:18:33
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
72-89
Kalendar – kolovoz
ĐURO FRANKOVIĆ
Mario! Snižna Gospo nazvana,
Varoša Pečuha Gospo obrana
Oni samo tvoju poznaju moć,
Kojima si već bila u pomoć...
Na Mečeku crkva sagrađena,
Majci Božjoj čisto posvećena.
Pivamo ti, raduje nam srce.
I klanjaju nebeske zvizdice.
SNIJEŽNA GOSPA (5. kolovoza) – Ove početne stihove posvećenoj Sniježnoj Gospi u Pečuhu, na mjesnom
ikavskom narječju Hrvata u gradu podno gore Meček,
dao je tiskati svećenik i književnik Stipan Grdenić u molitveniku Vrata nebeska u gradu Pečuhu, davne 1845.
godine, pod naslovom Pisma i molitva Blaženoj Divici
Mariji Snižnoj Gospi Pečuškoj, od kuge odvitnici. “Druga je crkvica na šljemenu Brdica uzvanom Sniježna
Gospa. Nema ljepšega pogleda no što je s Brdice na
Pečuh. Godine 1709. udari žestoka kuga na Pečuh i
morila hametice svijet, kada nešto jenjala, zakleše se
Hrvati da će graditi crkvu, da bi ih Bog očuvao ovakve
nevolje. Što rekoše ne porekoše te godine 1710. malo
i veliko, staro i mlado na ramenima, na rukama svojim
prtilo je kamenje, pijesak, vapno i građu na Brdice i
ondje uzidaše crkvu. O velikoj Gospojini ovam svijet
hodočasti, a nema dana da se u njoj ne misi.”1 Hrvati iz
grada i okolnih hrvatskih naselja te iz Vancage na dan
Sniježne Gospe svakog 5. kolovoza i danas hodočaste
u Pečuh, gdje se na hrvatskom jeziku služi sveta misa.
A kao uspomenu na davnašnju gradnju crkvice hodačasnici idući od crkve Svetog Augustina ulicom Vince
do kapele Sniježne Gospe u ruci simbolično ponesu
kamenćić.2 Bunjevci sa Vancage u Pečuh podočaste
svakog 5. kolovoza te u kapeli pjevaju i ovu pjesmu čija
je verzija poznata i među Hrvatima u okolici Pečuha.3
I svi khori anđelski raduju,
Naši sveci i svetice štuju.
Sva nebesa u pismi pivaju,
Majci Božjoj nisko se klanjaju.
Majko, zdravo svih milosti puna,
Tu na gori zlatna si ti kruna.
Slavimo te, Snižno Gospo, danas,
Sačuvati ne zaboravi nas.
1 TORDINAC, N. 1986, 21.
2 Priopćio Josip KRIČKOVIĆ.
3 BEGOVAC, R. 1993, 88.
Oj, brani nas, Majko, nepristano
Da u nebu blizo ti sidamo.
Da ti cviće svaki dan beremo,
Isusa i tebe vik slavimo!
Nakon izvorne varijacije pjeva se i sakramentska pjesma, po volji:
Neba, zemlje slavna Majka i kraljica,
Isukrsta milostiva i rodica.
Mi se k tebi poklanjamo, Divo, danas.
Snižna Gospo, pogledaj nas i miluj nas.
Grišnu glavu k tebi gibam s poniznošću,
Sveto ime k tebi vapijem sa kripošću.
Mi se k tebi poklanjamo Divo danas,
Snižna Gospo, pogledaj nas i miluj nas.
Ko se tebi iz sveg srca uticao,
Taj se nije pokajao, pokajao.
Mi se k tebi poklanjamo, Divo, danas,
Snižna Gospo, pogledaj nas i miluj nas.
Dokle živim slavit ću te i služiti,
Kad mi časi približuju strašnoj smrti.
Mi se tebi poklanjamo, Divo, danas,
Čekaj u raj, Snižna Gospo, sve nas u raj.
Vancažani i ovu izvornu pjesmu pjevaju iz čistog srca:
72
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 72
2.9.2010 12:18:34
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
Teb’ zazivaju dica danas
Oj, Snižna Gospo, gledi na nas.
Primi sad našu pismicu,
Lipu i časnu molitvu.
Teb’ hvali cili slavski svit,
Ljubljena Majko, tvoji smo svi!
Tvoj je osmih nam mili dar,
Blažena Majko, slušaj naš glas.
Zovemo Tebe svaki dan,
Virna smo dica, miluj nas.
Teb’ hvali cili slavski svit,
Ljubljena Majko, tvoji smo svi!
Oj, čista Divo i Majka ti,
Nećemo mi Tebe varati.
Pristati neće slavski glas,
Sa tvojom snagom uz nas staj.
Teb’ hvali cili slavski svit,
Ljubljena Majko, tvoji smo svi!
Gospin kult je u bunjevačkih Hrvata, kao i kod drugih
naših sunarodnjaka u Mađarskoj bio proširen. I narednu pjesmu pjeva naš živalj sa Vancage:
O, prisveta Divice! Prilipa Marijo!
Rajske dike kraljice! Zdravo bud’! Marijo!
O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska!
Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati,
Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko!
72-89
Na koncu vratit ćemo se stihovima pečuškog svećenika
Stipana Grdenića:
Pisma i molitva blaženoj Divici Mariji, snižnoj Gospi
Pečujskoj, od kuge odvitnici
1. Mario! snižna Gospo nazvana,
Varoša Pečuha Gospo obrana.
Oni samo tvoju poznaju moć,
Kojima si već bila u pomoć.
2. Ah! bila si, bila u pomoći,
Našim’ starim’, to crkva svidoči:
Koju sazidaše na planini
Naši otci, tvoji sinci virni.
3. Zavit njihov i mi obdržajuć,
Kripost tvoju s njima pripoznajuć:
K tebi majko! danas putujemo,
Da te našim’ molitvam’ štujemo.
4. Vapiemo k tebi na planini,
O kraljice u rajskoj visini!
Milosrdnice oči k nam obrati,
Milost tvoju nami neuskrati.
5. Pogledaj nas ‘zgora majko mila!
Sakupljene pod štit tvojih krila’:
Jer s’ moguća ti kod sinka tvoga,
Lik izprosit od bola svakoga.
Anđeosko veselje, prilipa Marijo!
Grišnika utišenje, zdravo bud’ Marijo!
O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska!
Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati,
Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko!
6. Ah, čuvaj nas od otrovne kuge,
I bolesti ovog svita druge:
Osobito od griha smrtnoga,
Naših dušah pomora kužnoga.
Ti si dika nebeska, prilipa Marijo!
Grišnika utišenje, zdravo bud’ Marijo!
O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska!
Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati,
Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko!
7. Od zasidah ti obrani sve nas
U životu, i na smrtni još čas:
Ovdi Bogu virno da služimo,
Po tebi se majko svi spasimo.
Cvite milog mirisa, prilipa Marijo!
Stablo svetog života, zdravo bud’ Marijo!
O, Marijo Majko Božja! Cesarice anđeoska!
Stoj pored nas, Majko. Kad stanemo umirati,
Na skrajnji čas naše smrti, moli za nas Majko!
Pribilježio Josip KRIČKOVIĆ, Vancaga
V. Moli za nas sveta bogorodice!
R. Da po tvojem utočištju spaseni budemo.
Snježna Gospa se slavi i u Gradišću, izvan sela Židana
u šumi, u kapeli “Peruška Marija”. Legenda nas vodi u
nedavnu prošlost. Kapela se nalazi u šumi na mjestu
gdje leži jedan kamen, to je granični kamen Kisega, Židana, Lukindorfa i Prisike. Šuma je pripadala prisičkom
grofu, koji je u njoj izgradio dvorac (kaštel) a kuda je
73
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 73
2.9.2010 12:18:34
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
dolazio i samo na vikend. Grof je svake godine 8. rujna
na malu misu k Peruškoj Mariji pozvao sve one koji su
mu radili na gospodarstvu. Vrijeme je proteklo u razgovoru, grof je poslušao mještane. Arhivski spisi bilježe da
je narod 1812. godine nestrpljivo očekivao novi susret
sa svojim velikašem. Grofov sin, grof Bertold, postao je
ministrom vanjskih poslova za vrijeme Prvog svjetskog
rata, još je kao dječak došao sa svojim ocem u lov. Za
vrijeme lova trogodišnji dječak se je izgubio. U potrazi
za njim nađen je pod jednim hrastom na kojemu je bila
slika Majke Božje. U narodu se ubrzo proširila vijest o
čudu, tj. da je dječak nađen. Tako je ovo mjesto Peruške Marije postalo mjesto hodočašća za grofa i njegovu
obitelj. Grof je naredio da se na mjestu u šumi, gdje je
nađen njegov sin, svake godine održi misa zahvalnica.
Hrvati, Nijemci iz okolice od tada, iz godine u godine
hodočaste u šumu sa svrhom sudjelovanja na svetom
slavlju. Na Snježnu Gospu (Snižnu Mariju) svakog 6.
kolovoza ovdje se održava hodočašće. Na mjestu Marijinog kipa podignuta je kapela u kojoj se služi slavlje
na tri jezika (hrvatskom, mađarskom i njemačkom).
Pored toga lovci i šumari svakog prvog tjedna u lipnju
ovdje održavaju svetu misu.4
SVETI DONAT (7. kolovoza) – Patron je vinogradara i vinograda. Puk mu se obraća za pružanje zaštite
svojih vinograda i voćnjaka, od groma i ljetnoga leda,
te mu se mole vjernici da odagna elementarne nepogode.5 Kršćanski mučenik Donat bio je najvjerojatnije
starokršćanki biskup, možda i vojnik.6 Sveti Donat u
vrijeme baroka dobiva obilježja svoga karakterističnoga zanimanja. A kada su mu moći iz Rima prenesene
u Njemačku, na područje Rajne, u grad Münstereifel
(1652.), jednoga je svećenika u pratnji udario grom.
Međutim, nije mu se dogodilo ništa zlo. Smatralo se
da je spašen po zagovoru sv. Donata. U njemačkoj
tradiciji tomu je sasvim jasno pridonijela etimologija
imena Donner, koji je zapravo bio poganski svetac
groma. Na području Rajne kult sveca Donata se je
ubrzo proširio. I u našoj se domovini razvio običaj da
se ljudi k njemu obraćaju u svezi odagnanja elementarnih nepogoda. Dapače, na svoj imendan svetac je
počašćen i održavanjem procesije.7 U Mađarskoj se u
knjizi vinorodne gore Cseprega (1626.) navodi njegovo
ime, jer je na taj dan bilo zabranjeno zadržavati se u
vinogradima, i to zato da se ljudi opijaju toga dana pa
da na taj način izgube Donatov zagovor. U Kisegu je
4 DUMOVIĆ, Št. 1992, 121-123.
5 BÁLINT S. III., 1998, 182.
6 Isto.
7 Isto, 183.
72-89
kapela Svetog Donata izgrađena na osobit način. Naime, ljudi su na goricu sami prtili opeku koju su postavili
u obliku križa. Barokni oltar sveca i danas stoji u crkvi
na Kalvariji.8Njegova kapela, kipovi, slike nalaze se u
Budimu, Pečuhu, u hataru Bužaka u Barati.9 Stanovništvo Budima, među njima i Hrvati u Vodenom gradu
(Viziváros), te Nijemci, dakako i Mađari, Donata su za
svoga patrona izabrali na sjajnoj svetkovini 1724. godine, radi zaštite od groma.10 Proširenje njegova kulta je
neodvojivo od širenja isusovačkoga baroka, koji je potaknut od pobožnosti velikaških obitelji.11 Naši Hrvati u
Židanu i Prisiki patronom svojih vinograda i voćnjaka
smatraju svetoga Donata.12
SVETI LOVRINAC (10. kolovoza) – Bio je dijakon
pape Siksta II. Nakon papine smrti od njega se je zahtijevalo da preda blago Crkve. Lovrinac je pred sud
dovodio siromahe. No bio je osuđen na smrt od ognja
te su ga živa ispekli (+ 258). Na lomači su mu potekle
suze zbog grešnika.13 Vjerojatno otuda potječe staroengleska pučka tradicija o zvijezdama koje padaju u
vrijeme njegova blagdana, a pad zvijezda nazivaju: suzama svetog Lovrinca.14 Svetac se u Židanu naziva sfijeti Lovrijenča.15Sveti Lovrinac je patron crkve u Trajštofu
(1614) te Nikitšu u austrijskom Gradišću.16 U srednjem
vijeku sveti Lovro postaje zaštitnikom siromaha, knjižničara, vatrogasaca, pekara i slastičara. Njegov je blagdan u seljaka dan koji podsjeća na gospodarstvo i vrijeme.17 Dan svetog Lovrinca u zakonima kralja svetog
Ladislava navodi se kao obvezatna svetkovina, te među
blagdanima naći će se ime sveca i u srednjovjekovnim
misnim knjigama. Od imena Lovro postalo je prezime
Lovrenčić, Lovrić te nadimak Lovrini u Bunjevaca. U
Santovu davalo se djeci ime Lovro, te postoji i prezime Lovretić. Ime Lovro bilo je poznato i u Podravini.18U
bošnjačkih Hrvata u Baranji sveti Lovrinac vezuje se uz
vodu. U jednoj molitvici opisuje se njegovo tamnovanje. Zanimljiva je kontaminacija kršćanske i poganske
tradicije. Lovrinac naime tamnuje devet godina i jedan
dan te ga u zatvoru posjećuje Isus koji ga spašava i šalje
ga kući. U roditeljskom domu svetac od svoje majke
8 Isto.
9 Isto.
10 Isto.
11 Isto.
12 Pribilježio Ivan HORVAT.
13 Pribilježio Sándor BÁLINT.
14 Isto.
15 Pribilježio Ivan HORVAT.
16 Pribilježio Sándor BÁLINT.
17 Isto.
18 Osobne pribilješke.
74
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 74
2.9.2010 12:18:35
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
doznaje za sudbinu svoje sestre koju je majka uklela jer
nije htjela ići po vodu na samu Mladu nedjelju. Uslijed
majčine kletve sestra mu se stvorila ribom. Očito, Lovrinac dobije osobine i zaštitnika rijeka, nije slučajno što
u Americi postoji Rijeka svetog Lovrinca. Završni stihovi
molitvice o svecu govore kao o zaštitniku siromaha.
Sveti božji Lovrinac
Sveti božji Lovrinac
Tavnovao je devet ljeta
Tavnovao je devet ljeta
I desetog jedan dan.
Kad je bilo devet ljeta.
I desetog jedan dan,
K ‘njem’ dolazi Isus sam.
“Sveti, božji Lovrinac,
A ti idi do dvora
Pa pozdravi mamicu
I svojega taticu,
I pozdravi sestricu,
Po imenu Anicu.”
Kad je ošo do dvora
On pozdravi mamicu,
On pozdravi taticu,
A ne nađe sestricu,
Po imenu Anicu.
Al govori Lovrinac:
“Di je sestra Anica?”
A majka mu govori:
“Anicu sam uklela
Baš u Mladu nedilju,
Ćerala sam na vodu.
Ni mi ćela slušati,
Ribom se je stvorila
I vodom otplivala.”
“Avo jesi, mamice,
Peci meni kruvašca
Da ja odem u goru,
Da ja idem na vodu,
Da potražim sestricu,
Po imenu Anicu!”
Kad je došo u goru
Sagnio se na vodu,
Al proplovi ribica,
Al govori Lovrinac:
“Avo jesi, ribice,
Jesi prava ribica,
Il si moja sestrica,
Po imenu Anica?”
Al govori ribica:
“Nisam prava ribica,
72-89
Već sam tvoja sestrica,
Po imenu Anica.
Mati me je uklela,
Baš na Mladu nedilju
Ćerala me na vodu.
Nisam ćela slušati,
Ribom sam se stvorila
I vodom otplivala.
A ti idi do dvora
Pa pozdravi mamicu
I pozdravi taticu.
I tako njoj poručujem:
Što imadem ruvašca
Neka dade sirotama.
Kazivala Mariška BOŠNJAK-PUPINA, Semelj
Zapisao Đuro FRANKOVIĆ
Naši Hrvati diljem Mađarske drže da od imendana sv.
Lovrinca lubenice i dinje više ne valjaju. Hrvati u Podravini smatraju da od tog dana ne preporuča se jesti
grčke (lubenice) jel se Lerinc nap.... u nji.19 Od tog dana
krastavce, tikve i lubenice više ne valja jesti, jer su prezrele, smatraju Hrvati u Pomorju, te kazuju: Lerenc se
poščal v vuburke20 i f tikve.21 Ako na njegov imendan
pada obilna kiša, bit će puno vina, smatraju Hrvati u
Kemlji pored Dunava u Gradišću.22 Ona zmija koje se
do tog dana ne sakrije ta legne na put kuda prolaze seoske kočije, da tamo pogine. Od tog dana opasno se je
kupati u rijekama, tj. Dunavu jer se je Lőrinc namokrio
u vodu.23 Je Lovrijenča i Bartolomeja lipa, vedra – bit će
jesen uguodna, kazuje se u Židanu.24 Hrvati u Bužaku
gataju o vremenu, ako pada kiša, smatraju da će biti
puno vina. Lubenice postaju pune vode te se kazuje
“Lőrinc se je namokrio u njih”. Ako je vrijeme lijepo,
jesen će biti duga.25
VELIKA GOSPA (15. kolovoza) – U Hrvata je također
uvriježen običaj nazivanja blagdana malima i velikima.
Najčešće se tako nazivaju blagdani rođenja Blažene Djevice Marije i njezina Uznesenja na nebo, npr.
Mala Gospa (8. rujan) i Velika Gospa, Mala Gospoja i
Velika Gospoja, sveta Marija Mala i sveta Marija Velika.
Hrvati (raci) u Tukulji i okolici blagdan nazivaju Velika
Gospojina. Gradišćanski Hrvati u Koljnofu, Petrovom
19 Isto.
20 vuborek – krastavac
21 Pribilježila Erika BALAŽIN.
22 JANKOVIĆ, R. (rukopis).
23 Isto.
24 Pribilježio Ivan HORVAT.
25 BUZSÁKI I. 1998, 64.
75
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 75
2.9.2010 12:18:36
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
Selu blagdan Veliki Gospe nazivaju Velika maša, a Malu
Gospu Mala maša, kao i Hrvati u Hajmašu, u blizini
Dombóvára.26 Najpoznatije ime u naših Hrvata upravo
je Marijino te poznato kao Marija, Marica, Mara, Maca,
Mariška u Bunjevaca, dok u santovačkih Šokaca: Marija,
Mara, Marica, Marinka, Maruška. U Podravini pak Mara,
Marica, Marena, Marika.27 Od prezimena Marija postala
su i neka prezimena: Marin, Marjanović u Bunjevaca, u
Podravini Marić, u baranjskih Šokaca: Marijanović.
Nadimci u Baćinu izvedeni iz Marijinog imena su: Marinkini, Marijanovi,28 u podravskom Lukovišću: Marini.29
Hrvati u Mađarskoj često i rado hodočaste u svetišta
Gospe.
Đud/Jud (Márigyűd) na području Mađarske u Županiji
Baranja je jedno od poznatijih svetišta Hrvata i drugih
naroda u Mađarskoj i Hrvatskoj. Hrvati u okolici Budimpešte primjerice odlazili su u Erčin, žitelji iz sjevernog Šomođa u Andocs, gdje su Marijin kult utemeljili
isusovci još pod Turcima, dakako, istaknutu ulogu su
odigrali franjevci koji su pojačali kult Gospe, ili ga čuvali i gajili primjerice u Judu, Vodicama u okolici Baje,
u Mária Radni (u potonjem mjestu Hrvata-Dalmati u
Segedinu te u Erdelju) kao i u drugim krajevima, u okolici Sigeta u Turbetu, za tamošnje Hrvate i za podravske
Hrvate. Hrvati (Bošnjaci, Bunjevci, Šokci) hodočastili su
i u Pečuh u crkvu Sniježne Gospe. Pored ovih svetišta
Hrvati su posjećivali Šegešd, Bijelu kapelu u Bužaku,
te podravski Hrvati odlazili i u Voćin u Hrvatskoj. Neki
su hodočastili i u Máriremetu. Zaladski Hrvati u procesiji posjećuju Mariju Bistricu, dokle Hrvati u južnom
Gradišću Mariazell, a u sjevernom djelu hodočaste u
okolicu Šoprona. No u današnje vrijeme odlaze u Međugorje.30
Đud je jedno od najstarijih svetišta u Mađarskoj. Kod
izvora u podnožju brda stajao je kip Majke Božje. Benediktinci iz Pečvara 1006. godine sagradili su kapelu
u koju su smjestili njezin kip. Godine 1148. tijekom vojnog pohoda protiv grčkoga cara ugarski kralj Geza II.
ovdje je zatražio pomoć Majke Božje. Nakon uslišane
molitve dao je obnoviti i proširiti prije sagrađenu kapelu. Svetište je prebrodilo i osmanlijsku okupaciju.31
U đudskoj crkvi statua Djevice Marije iz srednjeg vijeka
nestala je za vrijeme Turaka i reformacije. A da je kip
Bogorodice nestao o tome i podravski Hrvati u Križevcima sačuvali su uspomenu u predaji. Govori se naime
26 Osobne pribilješke.
27 Isto.
28 FEHÉR Z. (rukopis).
29 Osobne pribilješke.
30 Isto.
31 Pribilježila Jelka GREGEŠ.
72-89
da je kip Gospe nasilno prenijet u Francusku i ponovno
se, sam od sebe (riječ je o čudesnom povratku) vratio
u Đud. Predaja lik Majke Marije poistovjećuje s likom
mitskog bića Mlade Nedjelje.
Mlada Nedelja, kažo, da je to Majka Marija bila. Ja ne
znam da di se ukazala da... Ja, znadem. Iz Đuda so odneli u Francusku, tako Mlade Nedelje sobora... Pa onda
tamo, kaže, kad so namestili – ne znam na što, kaki oltarić bil, i onda kad to, kaže, preko noći taj sobor zginul
odonuda. Nema ga i nema ga! 32
*di – gdje; sobor (hung.) – kip, statua
Nakon toga kip Mlade nedjelje, odnosno Gospe, pojavit će se ponovo u Đudu na jednom sporednom oltaru
i tada narod počinje hodočastiti u Đud. Gospa se ovim
riječima opisuje: odjevena je u bijelu haljinu s u struku
veza plavim pojasom. Međutim povijesna je činjenica
da je Gospina statua nakon osmanlijske vlasti 1698.
godine ponestala pa je iz Koprivnice donesen novi kip
Bogorodice. No za vrijeme rata između kuruca i labanca 1704. godine statua je prenesena u Osijek, gdje
se i sada može vidjeti u tamošnjoj franjevačkoj crkvi.
Današnji kip Gospe u Đudu potječe s početka XVIII.
stoljeća. Na Duhove, tjedan Svete Trojice i na slavu Blažene Djevice (15. kolovoza) ovamo hodočaste katolici,
u velikom broju i Hrvati.
Manje je poznato da se u Đudu/Judu pored statue
Gospe poštuje i sveti bunar. Njegovu vodu su nosili
kućama u takozvanim đudskim krčazima (koršovima).
Bili su to proizvodi grnčara iz Šikloša (obično šareni i tamnosmeđe boje). Na svetom bunaru zahvaćena sveta
voda rabila se je protiv raznih bolesti i oboljenja.
One pak odrasle djevojke koje su prvi put hodočastile
u Đud “krstili” su s takvom vodom. Ovakvo hodočasničko krštenje koje je uobičajeno i u drugim hodočasničkim mjestima u Mađarskoj izgleda da je karakterističan mađarski običaj. Starije koje su krstili nazivali su
đudski kum ili đudska kuma pa su oni do kraja života
održavali međusobne rodbinske veze.33
Iz okolice crkve uobičajeno je ponijeti kući lišće drveća za lijekove i protiv udara groma. Podravske djevojke
koje po prvi put hodočaste u Đud nose u poklon Đudskoj Mariji jednu grančicu od hrasta. Granu stavljale su
u svetu vodu pri ulazu u crkvu ili na oltar, vjerujući da
će djevojci Majka Božja ispuniti jednu želju.34 Hodočasnici prilikom povratka iz Đuda, na križ su stavili kupovni vijenac. Oni koji su ostali doma, čekali su povratnike
u seoskom ataru noseći sa sobom crkveni križ i barjake
(“pave”). Lukovišćani su hodočasnike dočekali kod ka32 Osobne pribilješke.
33 Priblježio Sándor BÁLINT.
34 Pribilježila Ruža BEGOVAC i Jelka GREGEŠ.
76
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 76
2.9.2010 12:18:37
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
nala. Čim su iz seoskog crkvenog tornja ugledali povratnike zazvonila su zvona mjesne crkve. Kada su se
susreli s hodočasnicima, križeve su triput spustili prema
zemlji, ili ih poljubili. Potom su hodočasnici djeci predali “šareno čislo” (krunice napravljene od licitarskog
tijesta koje su se mogle pojesti), a odrasli su dobivali kovilje i medene kolačiće. Skupa su krenuli u crkvu gdje
je održana sveta misa zahvalnica.35
Specifičnim poklonom se smatra u Podravini takozvana
đudska botica, tj. nakićeni štap, čije paralele nalazimo
i u drugim hodočasničkim mjestima. Štap je ukrašen
bodljikavim lišćem zimzelena i koviljem. Podravski Hrvati su vezivali na štap ovdje kupljene licitarske figure
(čislo, tj. krunice). Obično štap darivali su svom hodočasnom vođi, kantoru ili donosili svojoj djeci i unucima
te je zabođeno u velike bačve napunjene žitom. Vjerojatno stoga da bi se na taj način osigurala plodnost
žitnih polja tj. da bi roda bilo u izobilju.
Medeničari, tj. licitari prodavali su i svijeće koje su hodočasnici darovali ovdašnjoj crkvi ili ponijeli kući. Svijeće
su posvećene u đudskoj crkvi a u slučaju zlog vremena
takva svijeća zapalila se protiv groma ili se stavljala u
ruke bolesnog čovjeka na samrtnoj postelji. Posebnu
vrstu svijeće je predstavljao takozvani smotuljak svijeća, koji je za vrijeme noćnog bogomoljstva bio omotan oko ruke hodočasnika. Imamo veliki broj sačuvanih
pjesama o Majci Mariji u Đudu i o Snježnoj Gospi u
Pečuhu.
U šomođskom Senpalu žene su već u zoru izašle na livadu da vide kako izlazi sunce. Ova stara tradicija živjela je i među hodočasnicima koji su išli u Andocs. Vjernici su držali da se može vidjeti u suncu kako Gospa njiše
malog Isusa.36 Kult Blažene Divice Marije i u Gradišću
je isto snažan. U Koljnofu se na blagdan Gospe u hodočasničkoj crkvi služi hrvatska, njemačka i mađarska
misa te održava se kiritof (proštenje).37
Legenda o koljnofskoj crkvi govori: Grof Franc Nadasdy i njegova obitelj od 1664. je živila Deutchkreutzi. Mnogo put su poiskali38 u koljnofskoj šumi Črnu
Madonu. Ovaj kip je iz Lovrete donesao grof s ženom
Julijanom Eszterházy. Grof je imao jednu bolesnu kćerku kojoj je bilo ime Eleonora. I ona se je mnogoput
sa roditeljima molila koljnofskoj Mariji. Godine 1665.
Eleonora se je prošla je moliti Mariji i zavjetovala se,
ako ozdravi iz bolesti, cijeli će svoj život posvetiti Bogu.
Nastalo je čudo... Mihovil Naković u knjizi Jačke donosi
35 Pribilježila Jelka GREGEŠ; osobne pribilješke.
36 KIRÁLY L. 1995, 79.
37 KLEMENČIĆ, I. (rukopis).
38 potražili
72-89
duhovnu popijevku pod naslovom Kad se ide na Božji
put koju pjevaju hodačasnici idući u Marizell.
Spravljajte se kršćeniki,
Ki ste Marie putniki.
Spravljajte se mladi, stari,
Družina i gospodari.
Hodte simo, sestre, brati,
Siromahi i bogati,
Potrudite se nas sprohodit,
Naš dalek put nam slahkotit,
A mi smo se otpravili
Pred našu mat čudnu v Celji.
Jezuš mili, ti nas peljaj,
K majki tvojoj nas zapeljaj.
Daj nam putnika angela
Rafalea arkangela,
Kot si ga dal Tobiašu
Za putnika v starom času:
Ki je njega srićno peljal,
Doklen ga ‘e domom zapeljal.
Peljaj i nas, ar si čuvar
Od Boga postavan vsakdar,
Zato hodmo, ne štentajmo,
K Marii Celjskoj šetujemo.
Ne bojmo se puta težin
Nit triska, vrimen, ni godin.
Vse će Maria slahkotit,
Vse trude naše naplatit.
Marie ljubav i Sinka
Peljaj svakog putnika.
I da bi nam bilo umrit,
Ih srićan Marie putnik!
Put će nam Mati pokazat,
I k Jezušu nas zapeljat.
S Bogom ada jur vsa braća
Ostanite vi domaća!
S kratkum molitvum ‘zručamo,
I ljubežljivo prosimo,
Oglejte se zadnjič simo.
Ako se još ki srdite,
Pohglejte Marie dite.
Ča ‘e ono za nas trpilo,
Kad je na križu visilo!
Jezuš, velim, Otca prosi,
Da nepr’eteljem oprosti:
Oprostite i vi vsi nam,
Ali s’ pr’etelj nepr’etelj k nam.
S Bogom ada, vsa rodbina,
Ditca i druga tujina.
Naše delo i skrb će bit
77
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 77
2.9.2010 12:18:37
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
Vas vse Marii izručit.
Da svoga Sinka prosi,
Koga va naručju nosi:
Da se zlo od nas odvorne,
K nam svoje lice obrne;
Kuge, glada, vojske brani,
Ka nas plaši iz vsih strani.
Hodmo s Bogom, čas se krati,
Bog će nam blagoslov dati.
U zborniku Kerštjansko-katoličanski cikveni jačkar sastavljen od strane Mihovila Nakovića i Martina Borenića, učitelja (Đur, 1901.) donosi se duhovna pjesma
zapisana u Željeznu:
Zdrava budi, o kraljica!
Tebi kriču tvoja dica.
Zdrava mat milosrdnosti,
Va tebi su vse kriposti!
Va ovoj tuge dolini,
Zdihavaju Eve sini:
Žitak, slast, naše ufanje,
Posluhni ponizne prošnje.
Zdihavamo stugujući,
Va suznoj dragi plačući?
Bud’ naša zagovornica,
Ne odvrni od nas lica!
V progonu brani vsakoga,
Pokaži sina tvojega –
Sad Tvoj – Jezuša dragoga,
Z utrobe blagoslovnoga.
O presveta, milostivna,
O pobožna, dobrotivna
I slatka Diva Marija,
Mati najmilostivnija!
Hrvati u Pomurju sačuvali su veliki broj pjesama o svetoj Mariji. Župnik Vilmoš Harangozó u zborniku Ruža
nebeska objavljuje i ovu.
Šetala se Marija doli gori kre morja,
Zaran Mladu nedelju, ranu zorju ranjenu.
Šetala se Marija gori doli kre morja,
Na ruki je nosila slatko Ime Jezuša.
Nega v knige zavila, svetim križom pokrila.
Šetala se Marija gori doli kre morja,
Sretnula se svetom Mladom Nedeljom.
Pitala nju Nedelja: “Kam se šečeš, Marija?”
“Ja si idem na goru, ja si nosim jabuku,
Tam ju bum posadila, jabuka bu rodila.
72-89
Polek pojdu romari, Marijanski potniki,
Marijinski romari, k Majki Božji Bistrički.
Pod njom budu sedeli i jabuke trgali,
I jabuke trgali, svoje srce hladili.”
Pregovori Nedelja Jezušova koruna:
“Nejdi, nejdi, Marija, ne ti rasla jabuka.
Ve su ti tam Židovi, vklete majke sinovi,
Na muke te deneju, jabuke ti zemeju.”
Pregovori Marija: “Ja nim ne bum kazala.”
Šetala se Marija gori doli kre morja,
Sretnula s temi l’udi Židovi:
“Kamo ideš ti žena, kam se šećeš Marija?
Kaj si v knige zavila, kaj si z križom pokrila?”
“Ja si nosim jabuku na nu goru visoku.”
Pregovore Židovi, vklete majke sinovi:
“Očeš nam pokazati, očemo ju kupiti.”
“Ne bum vam ju kazala, ne bu štela roditi.”
“Ako nam neš kazala itak ti ju zememo.”
Zeli su ji jabuku, slatko ime Jezuša.
Šetala se Marija tugujući kre morja.
Sretnula se z divojkom Svetom Mladom Nedeljom.
Pitala ju Nedelja: “Kaj si tak žalosna?”
“Ja sam Sinka zgubila kojega sem rodila.”
“O Marija, Marija, Majka Boža žalosna.
Naj ti biti žalosna, nego budi sigurna.
Mi idemo v šumicu po leskovu šibicu
Da bu stara leto dan, Židove odrinemo.
Židove odrinemo, jabuku nim zememo.”
Vzeli su nim jabuku, slatko Ime Jezuša.
Sveta Mlada Nedelja ti si nam občuvala,
Ti si nam občuvala malenoga Jezuša! Amen.39
Gospu u Erčinu slave naši racki Hrvati u okolici Budimpešte te pjevaju i ovu pjesmu posvećenu Gospi.
Erčinska Gospa
O Erčinska Gospo draga, mila,
Opet sam Te željno pohodila
Ko ditešce rođenu majčicu
Koja voli, štiti svoju dicu.
Majko dobra, o Božja Divice,
Našeg puka najlipša Kraljice,
Primi mene, službenicu Tvoju,
Da otvorim čistu dušu moju.
Čuj, Divice, molitve moje glas
Kojom želim kršćanskoj duši spas.
Došla sam Te, bezgrišna, pozdravit
I čestiti Tvoj blagdan proslavit.
Pod zaštitu Tvoju stavljam se sad
39 HARANGOZÓ V. 1993, 134-135.
78
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 78
2.9.2010 12:18:38
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
Da me griji ne kaljaju nikad.
Oslobodi mene svake tuge,
Oslobodi i ne šalji druge.
Tu prid Tobom sad stojim skrušita,
Majko naša, zaštitnice svita,
Triput na dan nebu se pripravljam,
Moje riči ja Tebi upravljam.
Svako podne Tebe se zaželim.
Kad se danak približava kraju,
Osićam se sa Tobom u raju.
Ojačaj mi našu viru svetu
I odgoni nesriću prokletu.
Budi sa mnom, olakšaj mi pute,
Spasi mene svake muke ljute.
Kad Te gledam, nemam veće sriće,
Vrila ljubav ispunjava mi biće.
Hvalu kličem za Tvoju dobrotu
Koja mene prati u životu.
Priporuči Stvoritelju mene,
I kraj mene sve moje rođene.
Kazivala Matija BIFKOVIĆ, Andzabeg
Zapisao Živko MANDIĆ
Dobrovoljne priloge skupljali su racki Hrvati za gradnju
crkve u Erčinu, uostalom i u Tukulji. Hodočasnici iz Tukulje pjevali su ovu pjesmu:
72-89
Popriličan broj pjesama o Judskoj Gospi sačuvali su
Šokci podrijetlom iz Semartina.
Mila, sveta Divice, molimo se krunice
Mila, sveta Divice, molimo se krunice
Našeg društva i bratinstva, ti čuvarice.
Molimo se srcu tvom i srcu Isusovom,
Molimo se dragom Bogu i lipom slogu.
Da nam dade kriposti, s neba dara milosti
I sačuva nas od svake tuge, žalosti.
I od vode topeće i od vatre goreće,
Od kaštige biča oslobodi sve.
Sačuvaj nam baštinu i našu domovinu
I pogledaj nam na ovu suznu dolinu.
Da nas tužne pogleda, oslobodi od leda,
Od oluje i od munje i od zle magle.
Bože dragi i mili, blagoslov nam udili,
Blagoslovi našu muku, pruži nam ruku.
Neprijatelj da nikada nas ne nadvlada.
Znamo da smo grišnici, svi nevoljni i tužni,
Mi Božjoj svetoj pravici platit dužni.
Majko draga, ti ne daj nikom izgubiti raj,
Neg pomiluj i usliši (vjerojatno “štiti”) ti naš zavičaj.
Erčinska Marija, ti Velika Gospa,
Misto izabrala tu pored Dunava,
Da te poštujemo, Tebi utičemo,
Marijo, Marijo, ti znaš što prosimo,
Pomozi, pomozi, pomozi nas, Divo!
Mi sada se skupismo da tebi opletemo
Vinac crveni’ i b’jeli’, žuti’ ružica.
Vinca ćemo oplesti, tebi majki don(ij)eti,
A ti primi, slatka Divo, to milostivo.
Erčinska Marija pričista Divica,
Prosi milost puku od tvog milog Sina.
Gledaj milostivo s tvojima očima,
Tužno srce naše, pune oči suza,
Otazi, otazi, pune oči suza!
O Gospojo, draga Majko, mila Marijo
Erčinska Marija, nije se našao
Da si tog odbila ko se utičao,
Ruku si prignula i tugu dignula.
Erčinska Marija svakog poslušala,
Od nas bud’, Marija, uvik pozdravljena!40
Priopćila Terezija Nađ rođ. Neidek
Pribilježio Joso Silađi
O Gospojo, draga Majko, mila Marijo,
Kako se je oko tebe narod sakupio.
Došli smo te, draga Majko, ovd(j)e proslavit
I sva srca rastužena tebi poklonit.
Svaki od nas, Majko draga, dar prikaziva
I prosi od drage Majke što zaželjiva,
Svaki svoje srce bolno tebi potuži,
Iz nebesa blagoslova tvojeg nam pruži.
Sad prosimo, slatka Majko, Tvoju desnicu
Pružimo ti u raju, Majko, lipu ružicu
Jer veće ti, draga Majko, dat ne možemo,
Jer želimo da mi u raj k tebi dođemo.
40 SZILÁGYI J. (b. g.), 45.
79
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 79
2.9.2010 12:18:38
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
Ako, Majko, kadgod mi u zlo upadnemo,
Ne daj da navike bez tebe mi poginemo.
Ukaži se da si Majka Sveta Divica,
Svega puka kršćanskoga Ti pomoćnica.
Mi znamo da oćeš nama, Majko, pomoći,
Ako zaišćemo mi od Tebe pomoći.
Sada ovd(j)e mi svi skupa Tebe molimo
Udili nam lipa mira, svi to želimo.
Mislim da nam nećeš, Majko, želju odbiti
U ime Tvog dragog Sina sve ćeš primiti.
Nosi molbu, Majko draga, u nebo gori,
Sinak dragi neka grije naše nam prosti.
Slatka Majko, srca naša k Tebi dižemo,
Naše pisme i molitve Tebi dajemo.
Odnesi je, Majko draga, Ti pomoćnice,
Na čas smrti spasi, Majko, naše dušice.
*grije – grijehe
Nebeska, slatka, mila Majčice
Nebeska, slatka, mila Majčice
Evo Tebi Tvoje grišne dičice
O Marijo, sad posluni naš glas
U svakom zlu Ti budi uz nas.
Tebe, Majko, sada skupa slavimo,
Milost Tvoju da si zavik stečemo.
O Marijo, čuj, usliši vapaj
Što mi prosimo, Ti nam, Majko, daj.
Od Tebe se rastat ne želimo,
Nego s Tobom da se vik sjedinimo.
O Marijo, sad primi pozdrava
Kojeg Ti šalju dječica prava.
O Marija, nebo ljiljane lipi,
Rajska svitlost Tebi uvik svitli.
Majko Divice, neba Kraljice,
Ti primi naše svete pismice.
Sveta Divo, pruži nam ručice,
Pružamo Ti u nje b’jele ružice.
B’jela ružica, čista Divice,
Života svetog rajska Kraljice.
Moli, Majko, Oca Boga Ti za nas
Da vidimo jednoć neba rajski kras,
Di su anđeli, di je neba sjaj,
72-89
Da vidimo neba rajski kras.
Da možemo gore i mi stupiti
S Majkom Božjom naše ruke sklopiti,
Bogu s’ moliti, za grihe kajat,
Prid Bogom stajat.
O Isuse, sad mi krije veo Tvoj,
Žarku ljubav, molimo te, uslišaj,
Daj da otkrito lice ti gledam
U slavi Tvojoj blažen uživam.
S ljubavlju smo došli k Tebi sveta Divice
S ljubavlju smo došli k Tebi sveta Divice,
Primi nas, o Majko Božja, Tvoje dječice
Da nema Ti, Majko draga, goruće srce
Na oltaru procvatena rajska ružice.
Svitskog mira prosimo od Tebe, Divice,
Jer Tebe žarko ljubimo, neba Kraljice.
Srca naša sve žalosti pred Te stavljamo
I od Tebe, draga Majko, pomoć čekamo.
Iz daleka dolazimo, tužne, sirote,
Draga Majko, nas žalosne razveseli sve.
Donesmi Ti, Majko draga, goruće srce,
Moli za nas, draga Majko, Tvojega Sina
Nek udili svim narodu već jednoć mira.41
Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
Hrvati u Bužaku tog dana održavaju proštenje. Hrvatice vračare u okolici Balatona tog jutra su nabrale ljekovito bilje koje je služilo protiv uroka, naime smatralo
se da taj dan ima magičnu moć.42 Na dan Gospe se u
bužačkoj crkvi blagoslovi ljekovito bilje i metvica. “Ona
žena koja se tog dana kupa u potoku imat će stalnu
menstruaciju”.43 Taj dan ujedno su smatrali da ima magičnu moć. Naime, tog dana (15. kolovoza) brali su ljekovite trave u okolici Balatona.
Šokice u Mohaču tog jutra beru cvijeće koje stavljaju
u mrtvački lijes a buketom cvijeća posvete pšenicu u
žitnici. U Baćinu se kazuje da četvrtkom ženama nije
se slobodno češljati, zato jer je sveta Marija svoga sina
Isusa tražila raspuštenom kosom, a Židovi su je uhvatili
i vezali pa su joj vlasi zapele u grančice. Isus je o svemu
tomu znao te je rekao ženama da ne treba se četvrt41 FRANKOVIĆ, Đ. 1993, 178-179.
42 KIRÁLY L. 1995, 79-80.
43 BUZSÁKI I. 1998, 64.
80
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 80
2.9.2010 12:18:39
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
72-89
SVETI ROK (16. kolovoza) – SVETI ROK (1295.–1322.)
bio je dijete jedne bogate francuske obitelji a rođen je
u gradu Montpellieru. Zarana je izgubio roditelje. Kad
je nastupio punoljetnost, prodao je – po evanđelju –
sve svoje imanje i razdao siromasima te je nadalje i sam
kao Božji sirotan proživio svoj vijek.50
Vraćajući se u domovinu iz Rima, i sam u Piacenzi
oboli od kuge. Daljnji podaci isprepleteni su legendom
koja se naslanja na Isusovu priču o Lazaru i na legendu
o sv. Aleksiju. Teško bolestan od kuge, legne u neku
pojatu pred gradom da dočeka smrt, ali je čudesno
ozdravljen. Svaki dan mu je neki vjerni psić donosio
svježi kruh. Kad se oporavio, nastavi put u domovinu.
Onamo dođe, sada već posve nepoznat. U rodnom su
ga gradu smatrali špijunom pa ga bace u tamnicu gdje
je jamačno pet godina dok ga smrt nije oslobodila zemaljskih veriga. Umro je 1322. godine.51 Pored njegova
mrtvog tijela pronađena je ploča što su smatrali božjem očitovanjem: Peste laborantes ad Rochi patrocinium confugientes contagionem illam trunculentissimam
evasuros significo. Ukratko: oni koji obole od kuge da
se obrate Ruku, ozdravit će.52
Slava mu se raširila svijetom nakon sabora u Konstanci
(1415) kad je na njegov zagovor prestala kuga. Godine 1485. preneseno je njegovo tijelo iz Montpelliera u
Veneciju. Tu mu podigoše crkvu San Rocco (1498) u
kojoj se časti glasovita Tintoretojeva slika koja je, zajedno s Rubensovom, jedna od najljepših.53 Pojavljuje se i
naTizianovim majstorskim platnima.54
Sv. Rok (ili Roko) spada među velike zagovornike koji
se štuju u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i zapisnici Hrvatskog sabora. Svetom Roku u Istri, glavnom zaštitniku
od bolesti kuge, posvećeno je 30-ak crkvica.55 U mnogim gradovima i selima, redovito pri ulazu u naselje,
postoji crkvica svetog Roka. Takva crkvica je izgrađena
ponad Krka. Lijepa je ona na ulazu u Varaždin. K zagrebačkoj se crkvici sv. Roka dolazilo šetalištem koje i
danas nosi nejegovo ime Cmrok (Zunm Rock). Jedna
od najljepših crkava njemu u čast, s prelijepom slikom
na velikom oltaru, nalazi se u Virovitici.56
Za vrijeme epidemija od kuge u XVIII. stoljeću i u Ugarskoj se je ojačao kult svetog Roka.
U njegovanju, jačanju i širenju njegova kulta naročito
prednjače oci franjevci. U gradovima i naseljima kuda
se je naš živalj preselio podignute su kapele, poglavito
tamo gdje su franjevci imali svoje samostane. U Sigetvaru (1689), Egeru (1709), Mohaču (1710), Dunaföldváru
(1739), Segedinu, Subotici (1739), Baji, Somboru,
Vacu (1744).57 Podignuta mu je kapela u baranjskom
Bremenu (Beremend) (1739).58 U kanonskoj vizitaciji
Bremena 1810. godine, gdje je u najvećem broju bilo
Hrvata, te Nijemaca, Srba i Mađara, pečuški biskup bilježi: “Postoji vrlo mala kapelica sv. Roka na kraju sela
Beremend, koja se nalazi u dobrom stanju, sagrađena
od dobrog materijala. Nju je podigla prije osamdesetak
godina općina Beremend te se na blagdan toga svetog ispovjednika tamo vodi procesija i služi misa. Ona
44 FEHÉR Z. 1975, 67.
45 MÉSZÁROS Á. 1990, 174.
46 Pribilježio Lajos KIRÁLY.
47 Osobne pribilješke.
48 Isto.
49 GAVAZZI, M. 1991, 111.
50 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18.
51 Isto.
52 BÁLINT S. III., 1998, 218.
53 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18.
54 BÁLINT S. III., 1998, 218.
55 CINDRIĆ, V. 2003, 107.
56 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18.
57 BÁLINT S. III., 1998, 219.
58 Isto, 220.
kom češljati.44 U Čavolju liječili su i putem bajanja, kazivanjem molitvica:
Iđe Gospa po putu,
Naišla je na tri uroka,
Pitala i’ ta tri uroka:
“Di ste, kam ste bili?”
“Bili smo u srcu.”
“Više vam nema ti puta
Da život morite.
Kršteni smo Gospodinom,
Isurkstom znamenovali smo,
Svetim Martinom!”
Mještani u Čavolju su protiv velikog kašlja u crkvi na
Gospin kip vezali plavu traku.45 U hrvatskim naseljima
u Bužaku i Senpalu, dani u razdoblju između Velike
Gospe i Male Gospe (8. rujna) smatraju se da donose
sreću, naime jaja koja iznesu kokoške mogu se staviti
za zimu te se neće pokvariti; u mljeveno brašno neće
udriti moljci; pilići koji se tada polegnu postat će dobre
kokoši, nesilice jaja, itd.46
Također i u podravskom Lukovišću se zapaža: Jajca koje
zneso kokoši med Velikom i Malom Gospom nećo se
pokvarit do Božića.47 Čakavski Hrvati u Hajmašu (sjeverna Baranja) dane između Velike i Male Gospe nazivaju med Mašama, a u gradišćanskom Koljnofu med
Mašnicami.48 Na dan Velike Gospe (15. kolovoza) u
Dalmaciji je poznat običaj prinošenja prvoga grozda iz
vinograda u crkvu, gdje se katkada objesi.49
81
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 81
2.9.2010 12:18:39
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
nema nikakvog namještaja, niti od koga što dobiva, već
se za njezino održavanje brine općina.”59 Bunjevaci su
u južnougarskim krajevima izgradili veliki broj kapela
posvećene svetom Roku. Stari spisi govore da prilikom
gradnje kapele svetog Roka u Subotici puk je vlastoručno donosio građevinski materijal te je klečući izgradio
kapelicu.60
U podravskim Križevcima (Drávakeresztúr) na blagdan
sveca održava se proštenje.61
Marijan Jaić u molitveniku Vijenac donosi dvije pjesme
posvećene svetom Roku.
Pjesma o sv. Roku I.
Zdravo Roče presveti, pomočniče mogući!
Rodom krvlju plemeniti, a ljubavi gorući.
Moli Boga sveti Roče, da od kuge čuva nas;
Jer po tvojoj molbi pomor poče, prestat svaki čas.
2. Biljeg križa presvetoga od neba si primio,
S lijeve strane tiela tvoga, uztrpljivo nosio.
Moli Boga itd.
3. Za dat pomoć iskromu, otca mater ostavi,
Uputi se gradu Rima, od goruće ljubavi.
4. Roče’ mjestih po bolestnih, po kojih si hodio,
Kužnim, tužnim i otrovnim, milosti si dielio.
5. Primio si dar od Boga, rad ljubavi velike,
Kugu tjerat od svakoga, kako kažu prilike,
6. Ti nas dakle pomoćniče! od svih bića i tuge,
Ti nas brani sveti Roče, od nemile sad kuge.
Pjesma II. O svetom Roku, kuge odvjetniku
U glasu: Dieva svih djevica.
Odvjetnik i otče! o blaženi Roče!
Pogledaj očima na nas milo;
Sve ovdje skupljene, srdcem ponižene,
Bježeće pod tvoje sveto krilo:
Od kuge brani, da nas ne rani.
Otrovna bola i kužni pomor,
Koji pomoć možeš, dati ozgor.
2. Milost si dobio, jer s’ Boga ljubio.
Da kužnom otrovu, silu lomiš;
Budući svetinje, rumeno zlamenje
Od kuge na prsih ti križ nosiš.
I nama svaku daj kriepost jaku,
Po tvojoj molitvi boli liečit,
I srdcem poniznim Boga dičit.
59 SRŠAN, St. 2003, 223.
60 BÁLINT S. III., 1888, 220.
61 Osobne pribilješke.
72-89
3. Zakonska dva cvieta, tebi su vlastita:
Ljubav vruća Boga i tvog’ bližnjeg;
Dobra zato svieta ostavi vlastita,
Da ljubiš Isusa, srdca iz sveg;
Ostavljaš rodstvo, k tomu bogatstvo
Ubogim ti dieliš, radi Boga:
Jer je Bog želja sva srdca tvoga.
4. Još ljubav nestaje, kad blago prestaje,
Nego većma želi, Bogu godit
Ideš u države, nemoćne i zdrave,
Ondje da možnije moreš dvorit;
Od ljubavi iste, kužne i nečiste,
Zlamenjem si križa ozdravljao,
Ljubezno pak’ mrtve pokapao.
5. Od ljubavi mnoge, kužna bola noge,
I tvoje nemilo veće rane;
Kad ranjen na stieni, sam leža u šumi
Bez ljudske pomoći, Roče s nami!
Tad kaza tko si, umro kadno si:
Za slavu Boga tvog’ i iskrnjeg,
I kad’ si radi njih’ sebe do sveg.
6. Al Otac ljubavi, koji dobre slavi,
I tvoju naplatit ljubav znade;
Tielo j’ ohladilo, ljubav pojačila,
Po božjoj milosti u nebesih.
O sveti Roče, naš odvjet(ni)če!
I danas još živiš na nebesih,
Za ljubav ti božju umro jesi.
7. Čuvaj nas od kuge i nevolje druge,
Duševne bolesti navlastito.
Koji učinjene, od starih zavjete,
Sada ponavljamo osobito;
Brani na čas smrti, daj nam svim umrti
U božjoj milosti i čistoći,
Pa u raj sve s tobom čini doći.
Mate Meršić u molitveniku Kruh nebeski objavljuje jačku:
Svetomu Roku
1. Bud’ pozdravljen sveti Roke!
Časti svitske i visoke
Siromaštvom si zaminio
Ter pobožno Boga služio.
82
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 82
2.9.2010 12:18:40
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
2. Razdilio si med uboge
Sve imanje, kinče mnoge.
Podvarao si bolesnike,
K Bogu peljao si grišnike.
3. Vršeć mnogi čin ljubavi
Hodio si ti k vječnoj slavi.
Sad va nebu jur prebivaš
I veliku čast uživaš.
4. Ti si patron proti kuge
I nevolje mnoge druge.
Va nemoći bolne noge
Ozdravio si ljude mnoge.
5. Prosimo te tvoji sluge,
Obrani i nas od kuge.
Brani, kripi nam i dušu,
Peljaj v nebo nas k Jezušu.62
Gradišćanski Hrvati pjevali su popijevke Kuge jačka,
odnosno Kuge vičernjice, no izvođenje pjesama je za
vrijeme Prvog svjetskoga rata prestalo.
Kuge jačka
Presveto i zmožno Trojstvo
k tebi kriči vse kršćanstvo.
Poglej milo naše tuge
izbavi nas silne kuge.
O ti raspeti Jezuše
naš križevni Kristuše
Kroz tvoje petere
za vridnost krvi rumene.
Slavna Divica Marija
i ti sveta Rozalija.
Rokuš, sveti Sebastian
vaš zagovor nam ugodan.
O vi vsi kuge patroni
molite pri Božjem troni.63
62 MERŠIĆ, M. 1957, 681.
63 Gradišće kalendar 1992., Željezno, str. 137.
72-89
Kazivala Katarina PINTERIĆ-HARTMANN (PAJRIĆEVA), Klimpuh
U Mohaču 29. kolovoza održava se “usikovanje”, tada
se ne radi, već se odlazi u kapelu na kalvariji. Prije ispovjesti tražili su oproštaj od svoje rodbine, čak i odrasli
Mohačani.64 Tog dana bilo je zabranjeno raditi.65
Za vrijeme epidemije kolere i stari i mladi obukli su se
u svečano ruho, u ono u kojem su željeli da budu sahranjeni, i tako čekali su na smrt. Na “tikvu” svezali su
ručnik i na jednom prutu kroz rupu na tavanu isvjesili su
protiv kolere. Tada je svatko otišao na Kolišće, na trg, i
tamo su igrali kolo, sve do iznemoglosti.66
Svetac se na slikama i kipovima prikazuje kao hodočasnik: u ruci drži štap, a s ramena mu visi čutura koja
je obično načinjena od tikve. Mohački su Šokci nekoć
rabili simbole Sv. Roka, naime na pročelju svojih kuća
u otvore stavljali su tikve da bi na taj način otjerali kugu.67 Sv. Rok slika se, kao i sv. Jakob iz Compostele, s
hodočasničkim štapom i školjkom. Hodočasti u Rim,
a putem se posvećuje dvorbi teških bolesnika, osobito
oboljelih od kuge. Pripisivali su mu čudotvornu moć,
samim znakom križa.68 U Istri ima zanimljive epitete.
On nosi hodačasničku odjeću, budući da je i sam hodočastio u Rim iz rodnog Montpelliera, na jednoj strani plašta nosi jakovu (jakobovu) kapicu, koja je simbol
hodočašća Santiago de Compostela (Santiago=jakov).
Sv. Rok osobno nikad nije bio ondje, ali je štitio hodočasnike na putu. Na lijevoj strani obično nosi ključeve
Sv. Petra, simbol hodočasništva u Rim, kamo je doista
i dospio. On najčešće ima ranu negdje u preponi ili
natkoljenici, na koju pokazuje prstom. Razlog tomu je
što je on doista prebolio kugu. Sa svoje strane Sv. Rok
ima malog psa, koji obično u zubima ima komad kruha.
Povod oped treba tražiti u biografiji Sv. Roka, budući
da je odbijen od jednog plemića na pragu plemićke
kuće, dok je pas toga plemića bolesnom Roku donosio
hranu u šumu, za vrijeme dok je anđeo silazio s neba i
viđao mu rane.69
Mohački Šokci čuvaju predaju o Svetom Roku. Naime,
na blagdan Sv. Roka neka je Šokica hjtela što brže, još u
jutarnjim satima, obrati grah u bašti. Međutim, ukazao
se joj sveti Rok pokriven bijelom plahtom te je podigao haljinu i pokazao na tijelu svoje rane, upravo tako,
kako je i prikazivan na slikama i kipovima. No svetac
64 Isto.
65 MÜLLER G. (rukopis):
66 BÁLINT S. III., 1998, 221.
67 Isto.
68 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18.
69 CINDRIĆ, V. 2003, 108.
83
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 83
2.9.2010 12:18:40
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
nije izustio niti jednu riječ. Žena se je jako ustrašila i
odjenula u svečanu nošnju, te je otišla u crkvu da od
svetog Roka zatraži oproštaj.70 U Mohaču neka je žena
1970. godine imala veliku ranu na nozi. Samo jednom
je otišla kod lječnika. Kada je otišla u crkvu uvijek se
molila Svetom Roku. I tako je ozdravila.71 Sv. ok se
osobno angažirao u liječenju kužnih bolesnika. Pučka
predaja tvrdi da je bio vrlo uspješan. Očito, bez ikakve
sumnje, vjera u njega opstojala i bila je vrlo čvrsta. Jedan od nepobitnih dokaza je i taj što je od 15. stoljeća
pa do danas njegov kult još uvijek prisutan. Štoviše, njegova je popularnost u Istri dosegnula vrhunac čak dva
puta.72 U nekim krajevima Mađarske vjeruje se da svetac zaštićuje stoku od raznih pošasti.73 U Istri sv. Rok je
zaštitnik i od nekih drugih bolesti, a on štiti i od pošasti
svake vrste pa tako i vinograde od peronospore. Osim
toga, sv. Rok smatra se i zaštitnikom zatvorenika, zaštitnikom krivo optuženih, baš zbog toga što je on, što se
može naći u njegovoj bibliografiji, bio krivo optužen za
špijunažu.74 Subotom popodne nije se smjelo raditi, jer
ljudi su imali zavid (zavjet) tj. spomen na kugu. Onda
ni smio čovik ostat napolju kad je subota na podne, kad
su već manli već da je kaki poso bio, ostavili su, jel onda
iđe kuga. To je bolest nosila na čovika. Do Sv. Roke, u
lito, nisu radili cilog lita do podne samo subotom, do Sv.
Roke, jel to se najviše onda zgađalo. Sv. Roka jel ličio, jel
protiv njeg bio ne znam, samo znam štogod je bilo o Sv.
Roke.
Sveti Roko je liječio ranjave od kuge. Imao je jednog
kera (psa) koji mu je lizao rane. U Kunbaji je na dan
Svetog Roka proštenje. Katkod cijela okolina je išla
na proštenje. Tamo ima jedna kapela u kojoj se nalazi
skulptura sv. Roka. U Subotici također ima spomenik
i pored sv. Roka je pas, pored toga tamo je i tikvica i
“valda je u tome lijek”, smatrali su bunjevački Hrvati
u Čikeriji.75 Racki Hrvati u Baćinu za ozdravljenje od
bolovanja udova (noge) i rana, traže zaštitu od svetog
Roka,76 što je asocijacija na njegovu ranu koju je imao
na nozi. Svetac je veliki uzornik dragovoljnoga siromaštva povezanog s karitasom. On je jedan od velike
“milosrdne braće” u povijesti Crkve. Stoga na njemu
odsijevaju istinske crte franjevačke duhovnosti. Zaštitnikom je liječnika i apotekara, bolesnika i slikara.77
70 MÜLLER G. (rukopis); BÁLINT S. III., 1998, 220.
71 MÜLLER G. (rukopis).
72 CINDRIĆ, V. 2003, 109.
73 BÁLINT S. III., 1998, 222.
74 CINDRIĆ, V. 2003, 109.
75 Pribilježio Miloš Marko PIJUKOVIĆ.
76 BÁLINT S. III., 1998, 222.
77 DUDA, FRA BONEVANTURA 1990, 17-18.
72-89
U jednom lascivnoj priči iz Podravine nezadovoljena
žena od sv. Roka traži pomoć, što ju u neku ruku i dobije, te postaje usrećena.78 U Pomurju se kazuje: Ako
je dobro vreme na Rokušovo, bude i dobrog vina.79
SVETI STJEPAN KRALJ I. (20. kolovoza) – SVETI STJEPAN, prvi mađarski kralj (1000. –1038.). Stjepan je pored Gospe, prema svjedočanstvu jedne s mađarskog
jezika prevedene duhovne pjesme na hrvatski u zapadnim krajevima Mađarske, zaštitnik ugarskog orsaga. On
je svoje Ugre, s kojima se poistovjećuje i gradišćanski
prevoditelj, sukladno tomu i Hrvati u tom kraju... Marii
v tvojem žitku prik dal, / Ziz svetum korunom njoj si nas
daroval...
Pored ove nabožne pjesme “Od Štefana kralja” koju
skupljač pučkih i nabožnih pjesama Fran Kurelac bilježi
u Kataleni (na mađarskom Szent Katalin, a njemačkom
Katarein) vjerojatno postoje i druge, u osebujno razgranatoj i bogatoj vjerskoj tradiciji gradišćanskih Hrvata. Stihovi su zacijelo prevedeni s mađarskog jezika
našto nas podsjeća redak: Kadi si Štefan kralj, glej Ugar
te želji, dakako, istovjetan sa svojim izvornikom: Hol
vagy, István király, téged magyar kíván. Duhovna je pjesma čak i ritmično podudarna s mađarskim originalom
i ispjevana je u istom metru. (Ova nabožna pjesma se i
danas pjeva u crkvi i u podravskom Lukovišću za vrijeme blagdana “svetka Štefan kralja”, tj. na “Kraljevo”, ali
u mađarskom izvorniku.).
O Ugarskoj se navodi da je ona ... lípa svítla zvezda,
/ Ka s’ bila va našem orsagu vesela? No sjajaj države
valjao bi se ponovno vratiti, jer na čelu nje, u idealiziranoj slici, i nakon svoje smrti stoji Stjepan kralj. Nadalje,
duhovni stihovi govore o svetoj desnici svetog Stjepana. Stjepan kralj I. postaje svecem za vrijeme vladavine
svetog Ladislava I. (1077.–1095.) koji mu 1083. godine,
kao i njegovom sinu, knezu Imri i biskupu Gellértu utemeljuje kult. Sveta desnica kralja Stjepana se za vrijeme državnog i crkvenog blagdana 20. kolovoza i danas
nosi u svečanoj procesiji u Budimpešti.
Ugarska se u stihovima poistovjećuje s predivnim vrtom, ustvari Panonijom, a Njega ‘e polivala divica Maria,
/ Nut kršćanska vera onda ‘e lípo cvala, / Al sad škurina
jur na nju napala. U toj tami traži vjernik Stjepana kralja
u vrtu. Ovozemaljski vrt asocira na rajski vrt, gdje se
veselo živi, upravo kao i za vrijeme prvog mađarskog
kralja, kada Veselo je živil vás líp Ugarski svít, / Al sad
je nastal jedan turoban hip. Za “turobno”, tj. žalosno
stanje krivo je i širenje krive vere. Ali će Panonija poput
rožice rumene ponovno procvjetati. Vjernik u to polaže
78 FRANKOVIĆ, Đ. 1999a, 132-134.
79 Pribilježila Erika BALAŽIN.
84
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 84
2.9.2010 12:18:41
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
72-89
svu svoju nadu, naime Ufanje nas batriva te i Mariu, /
Kot va našu mater vsakda najverniju: / Ar si nas Marii v
tvojem žitku prik dal, / Ziz svetum korunum njoj si nas
daroval. Popijevku donosimo u cjelosti.
1. O gde si Ugarske presvitla zvezdica,
Kraljevstva našega potpor ino dika?
O gde si Štefan kralj, preslavni poglavar?
Za tobom plakat se ne prestane Ugar.
Od Štefana kralja
2. Kad na te misli on, spade mu suzica,
Ar polje smače mu nerodna rosica.
Njegova desna mu jur mukne va boju.
Na srci teško mu j’, lica od suz goru.
Oh kadi si Ugarska lípa svítla zvezda,
Ka s’ bila va našem orsagu vesela?
Kadi si Štefan kralj, glej Ugar te želji,
Turoban va srdcu sad pred tobum stoji.
S tebe se spomina, toči suze nujno,
Vsa Ugarska zemlja spomina te željno,
Cvatuće prelípo tvoje svete ruke,
S kimi jesi branil nas turobne Ugre.
Prelípi vrtalj bil glasna Panonia,
Njega ‘e polivala dívica Maria.
Nut kršćanska vera onda ‘e lípo cvala,
Ali sad škurina jur na nju napala.
Oh kdi si Štefan kralj ti va lípom vrtlu?
Nut veselo ‘e živil človik v tvojem žitku,
Veselo je živil vás líp Ugarski svít,
Ali sad je nastal jedan turoban hip.
Čuda se premina, vsakojačke fele,
Vsporilo se je med nas kruto krive vere,
Rožica rumena, lípa Panonia,
Budi nam na pomoć Štefan i Maria.
Tebi se tužimo mi sad tvoja dítca,
Obrni se ti k nam, pokaž tvoj’ga lica.
Oglej se Štefan kralj na ‘t Ugrski orsag.
Nut milo se moli i tebi ‘zruča sad.
Ufanje nas batri va te i Mariu,
Kot va našu mater vsakda najverniju:
Ar si nas Marii v tvojem žitku prík dal,
Ziz svetum korunum njoj si nas daroval.
Hvala otcu bogu, sinu presvetomu,
Takajše i duhu, svetom Štefanu;
Komu budi hvala od vsih nestanoma,
Sado ino vsakdar na vse vik’ vekoma.80
3. Cvatući lip vrtljac bila j’ Panonija,
Koga j’ poljivala Mat Diva Marija;
Kršćanske vjere cvijet svagdar ju kinčio bio;
Nut i prik njega j’ sve škur oblak zamračio.
4. Kot žalosni sini k tebi zdihavamo,
Od tebe pomoći dobit se ufamo.
Glej, kako tlaču nas preteške nevolje!
Tvojoj tužnoj dici sprosi čase bolje.
5. Oglej se Štefan kralj na naš turobni dom.
Spomeni se da j’ bio tvoj dragi orsag on.
Obrani, prosimo, ugrasko kraljevstvo,
I blagoslov sprosi na ubogo ljudstvo.
6. Čuj, kako željno te Ugar danas zove,
Za pomoć v nemoći s doline suzne ve.
Očuvaj od zla nas, da naš orsag lipi
Va svetom miru sad sunašce vijek kripi.
7. Kot te je zaživa orsag ljubio negda,
Narod vas tako te proslavi i sada; zaziVajuć te sad, o Sveti Štefane;
Iz neba bud otac naše domovine.
8. Nam ufanje si ti i Majka Marija,
Ka j’ nam postavljena od tebe patrona;
Ar njoj si, Štefan kralj, kad si va žitku bio,
Orsag i korunu pod obrambu zručio.
Zapisao Fran KURELAC
*
Dekan (desetnik) Martin Meršić u suradnji s župnikom
(farnikom) Štefanom Horvathom u molitveniku Kruh
nebeski donosi popijevke (jačke) Za našu hrvatsku braću u Ugarskoj.
1. Raduj se kršćanska Ugrov kraljevina,
Ka dan svetiš danas najvećega Sina:
Utemeljitelja, vjere branitelja god kralja Štefana,
Svoga apoštola, ki sve hvale j’ vridan, ar Bog j’ zvišio sam.
Na dan svetog Šetafana kralja
2. Procvao je lipi cvijet Gejzin preslavni sin,
Pobožnoj Šarolti javljen va čudnom sni.
Stari jur dugu dob, moliju za porod
i Gejza većputi se Bogu potužio, ča nij
80 KURELAC, Fr. 1871, 287.
85
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 85
2.9.2010 12:18:42
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
72-89
svoje žene vido blagoslovne.
Serčenu čis pogine ne mara.
3. Ali s neba pride, po drugom vrimenu,
posao, ki Gejzovu obratit zna ženu. On
veli Šarolti: “Sina ćeš prijeti, Štefan ćeš
njega zvati, on drag će mi nastat; izvišen
bit će kralj prik velikih zemalj.”
Da bi Nazarenski Jezuš kral židovski
Boja bil proti vrago i orsagom njegovem
prot jun taro Lucifero njegvomo i njegovem šeregom.
4. Kraljevstvo veliko Štefan kad je posjeo,
na širenje vjere je križ va ruke zeo.
Dozove duhovne, stavi biškupije. Pravično je vladao, orsag vrlo ravnao, hranio
uboge sve, branio sirotice.
5. Za ov hvalevridni apoštolski posao,
Silvestar papa je korunu mu poslao, ali od
Jezuša dana mu j’ još lipša. Š njom kinčen
je postao, da b’ kralj svevik ostao, da b’
jakom desnicom, branio vjeru i dom.81
O kralju Stjepanu i zaladski Hvati u Sumartonu očuvali su duhovnu popijevku. U pjesmi slavna domovina je
Panonija u kojoj, prema stihovima, Stjepan kralj I. utemeljuje vjerska središta tako i u Ostrogonu. Pod njegovim vodstvom mađarska vojska uspješno odolijeva
napadima zavojevača te se uspoređuje i izjednačuje s
borbom između borbe Krista i odmetnotug anđela Lucifera. Na kraju pjesme unosi se lik mučenika Stjepana
prvog, apostola koji je kamenovan.
Popevka o Štefanu kralju
Srečna Panonia, slavna domovina
Štefana kak velike vredne dike
Kinč imaš estergomski
Lep mađarski varaš
Z koga ov svet izhađa.
Veseluje vmerti vu kralevsnoj vojski
Veselo da junaki i soldati svojega kralja vide
Kada ide pred njimi, gotov za njeg vumerti.
Serce nim se kala gledeči na kralja svojega
Da harcuje i vojuje merlivo za družino
Domovino batrivo vumerti ne miluje.
Ko je srčeneši i kralju verneši
Svojemo nema mira nig zedira
Ognjeno protivnika nevaluje
Stavil kapitana pod sobom Štefana pervoga.
Da vojuje nemiluje vumerti proti vraga i orsaga
Jalnomu gledeč kralja svojega.
Da bi vre vujuval i dosta harcuval
Ov junak nagnoli su, vudrili su na njega protivniki
Nazlobniki s kamenjem da ga ovak skončajo.
Kazivala Marija RODEK, Sumartin
Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
I O. Marijan Jaić je u svojem popularnom molitveniku
Vijencu tiskao duhovnu pjesmu o svetom Stjepanu, kralju mađarskom. Stihovi boguljubne pjesme vode nas u
doba neznaboštva tj. poganstva u Mađara, kada će
naročito za vrijeme vladavine Stjepana I. (bio je knez
Ugarske između 997.–1000., a kasnije 38 godina je kraljevao) ojačati kršćanstvo i feudalni državni sustav. U
molitvi ima spomena da je on sin kneza “Gejze”. Čedo
poče rasti kada, kriepošću se sasta tada, / Boga on bo
ljubi vazda, svakolika koji vlada. / Isukrsta on štovaše, tielo koje uze naše; / Sve razkošje njem bijaše, Evangjelje
što nam kaže. Kralj Stjepan I. širio je kršćanstvo, Isusov
zakon, U Madjarskoj gdje je bio, doklegod je on živio.
U ovoj duhovnoj pjesmi navodi se i ime jednog drugog mađarskog kralja Salamuna (1057.–1074.), koji je
na priliku, Bogu dao jeste diku, / Crkvi još i crkveniku,
čineč dobra svome viku. / Crkvenike poglavite, crkvu koji
svetu kite, / On postavi kano štite, i temelje poglavite.
Kralj Stjepan postaje slavan i poštovan: Isus ga je okrunio, slavom viečnjom napunio, / Komu vazda jest služio,
dok na svietu jeste bio. Završni stihovi od vjernika traže
štovanje sveca Stjepana, prvog mađarskog kralja, Kralja
za nas najvišjega koji postaje posrednikom između čovjeka i Boga.
Pjesma o sv. Stjepanu kralju Madjarskom.
Sveg iz srdca hvali Boga, neznaboštva poslje tvoga,
Kraljevino Madjarskoga, okoliša prejakoga.
2. Ti jer si ozdravljena, križem svetim nakićena,
Put na pravi izvedena, pravom vjerom presvjetljena.
3. I jer zakon tebi svanu, na blaženu tvoju stranu.
Hvalu daj uzmnožanu, svakom tvom u viećanju,
81 MERŠIĆ, M 1957, 682-683.
86
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 86
2.9.2010 12:18:42
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
4. Hvalu rekoh Bogu predaj, svetca glavnog tvog neprestaj,
Štovat, njemu veće pjevaj, sveti i blažen na(š) običaj.
5. On od Gejze otca izhodi, koji prije neg se rodi,
Objavljenja u prigodi, nazvan bješe Stjepan ovdi.
6. Rodici mu to objavi, crkva odmah koga slavi.
Sve kada no kralj nas pravi, po rodjenju svom ozdravi.
7. Čedo poče rasti kada, s kriepošću se sasta tada,
Boga on bo ljubi vazda, svakolika koji vlada.
8. Isukrsta on štovaše, tielo koji uze naše;
Sve razkošje njem bijaše, Evangjelje što nam kaže.
9. Isus mu je omilio, kog je zakon razširio,
U Madjarskoj gdje je bio, doklegod je on živio.
10. Salamuna na priliku, Bogu dao jeste diku,
Crkvi još i crkveniku, čineć dobra svomu viku.
11. Crkvenike poglavite, crkvu koji svetu kite,
On postavi kano šitete, i temelje poglavite.
12. Dar od Boga sebi dani činio je uzmnožani;
Slavu zato medj obrani, Stjepan steče poštovani.
13. Isus ga je okrunio, slavom viečnjom napunio,
Komu vazda jest služio, dok na svietu jeste bio.
14. Štujmo dakle vazda njega, iz poniznog srdca svega.
Kralja za nas najvišnjega, da on moli viečnjega.
U Donjaku grada Baje 20. kolovoza održava se tradiconalno proštenje.82 Štefan kralj slavi se i u podravskim
Martincima.83 Ujedno to je praznik i novog kruha. U
Mohaču od prvog svježeg kruha daje se psima i mačkama. Prema legendi Gospod Bog je zbog ljudske zlobe htio pšenicu sa zemlje potrti, a čija je stabljika sva
bila jedan klas. Petar je tada iznenada rukom uhvatio
gornji dio klasa te je molio Isusa da barem psima i mačkama ostavi nešto za hranu.84
SVETI BARTOLOMEJ (24. kolovoza) – Apostol Bartolomej je pravi Izraelac, koga je Gospod Bog vidio pod
smokvom (Ivan 1,47).85 Prema predaji njega su pogani živoga oderali te ga mučenički pogubili (Marsyas
christianus).86 Ime Bartol poznato je u naših Hrvata,
u Santovu: Bariša, Bartol, Bartul, u Bunjevaca Bartul, u
Podravini, Baranji i u Gradišću Bartol. U podravskom
Lukovišću postoji i nadimak izveden iz imena Bartol:
Bartolovi.87 Blagdan sveca u puku se naziva: Bartolovo.
Pošto su ga pogani živa oderali, upravo taj momenat
objašnjava zbog čega su krznari u Segedinu (1750./51.
82 KUBATOV G. (rukopis).
83 Osobne pribilješke.
84 MÜLLER G. (rukopis).
85 BÁLINT S. III., 1998, 258.
86 Isto.
87 Osobne pribilješke.
72-89
popisano je devet majstora, od njih četvorica su bili Hrvati), koji su imali i svoje vinograde, za svoga patrona
izabrali sveca Bartola. Hrvati u Pečuhu, žitelji Budimskoga predgrađa, u blizini potoka Teće, bili su poznati i
po kožarskom (“tabačkom”) obrtu. No bilo je i krznara,
čizmara, opančara i inih majstora. Oni su imali svoje
vinograde u sjevernoistočnom dijelu grada na padinama Meček u Đukiću i nije slučajno što su sagradili kapelu svetomu Bartolu. “Treća je crkvica Bartolova usred
hrvatskih vinograda, usred planine na lijepom rudinom
obraslom zaravanjku. U toj divnoj okolici tratio je dane
pustinjak Bartol pa skupljajući od svijeta milostinju uzida
ovu crkvicu i deset godina u njoj smirivao službu dok
ga starost ne prevlada pa je morao sići u Pečuh gdje
mirno i spokojno u 80. godini svoga života preminu.
O Bartolovu grne ovamo svijet na proštenje...”88 Jedna
pečuška legenda je uščuvala tradiciju koja se vezuje
za tu baroknu kapelicu. Naime, pustinjaci su se ispred
Osmanlija povukli u šumu na gori Meček. Međutim,
redovnik Bartol je ostao na svom mjestu te je crkvene
dragocjenosti sakrio u jednoj obližnjoj pećini. Turci su
tražili da im preda crkveno blago. No on unatoč jezovitom mučenju nije odao gdje je sklonio blago. Tada je s
vrha gore dopraćen kod jedne klijeti, gdje mu oguliše
kožu pa mu je staviše u ruke i dozvoliše mu da se vrati
u kapelu. Kada je Bartol stigao do kapelice tamo je pao
na zemlju i umro. Osmanlije, vidjevši što se dogodilo,
jako su se zastrašili i više nisu smjeli ići ni blizu kapele.89
Kult sv. Bartola najvjerojatnije se razvio naseljenjem
šuma i udomaćenjem pastirstva u gorama i planinama.
Ujedno, Bartolovo je i početak jeseni, odnosno završetak jesenskih radova. Uostalom i berbe, u kojoj se
pojavljuje i nož. Na čast sveca sagrađene su crkve i kapele, istodobno pod njegovom zaštitom održavaju se
i crkvene slave, proštenja.90 Hrvati u Pečuhu i Bačkoj
nastavili su pastirsku tradiciju prenesenu iz stare domovine, te su i dalje štovali i jačali kult svetoga Bartola. U
slavu sveca proštenje se održava i u austrijskom Gradišću, u Donjoj Pulji (Unterpullndorf, Alsópulya) i Jandrofu (Jahrndorf, Németjárfalu).91
Kult sv. Bartola u Pečuhu slavljen je i prije doselidbe
Hrvata. Naime, na glavnom trgu Széchenyi, na današnjem mjestu džamije, 1324. podignuta je crkva Svetoga
Bartola. Hrvati iz grada su u svojim vinogradima podigli
kapelicu 1740. g., a prema drugim podacima 1745. godine.92 Pečuški su vinogradari – o čemu dobro svjedoči
88 TORDINAC, N. 1986, 22.
89 BÁLINT S. III., 1998, 259.
90 Isto, 261.
91 Isto.
92 Isto.
87
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 87
2.9.2010 12:18:43
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
na hrvatskom jeziku uklesana ploča iznad ulaznih vrata kapele Svetoga Bartola – obnovili zgradu: Popravita
pod Sepesy Ignyom 14 PV Biskupom... Pirger93 M Jarany
Gyuro... kapele Bartolomje Godine 1828 dana 18 July.
Kapela je više puta obnovljena, posljednji puta za vrijeme biskupa dr. Józsefa Cserhátija, koji je kapelici
poklonio raspelo i kameniti oltar. Hrvatskisu vjernici
u kapelici održavali hrvatsku svetu misu, propovijed
su slušali na svom materinskom jeziku, do konca 19.
stoljeća. O tom se je starala zadužbina Sillay, koja je i
materijalno nagrađivala one svećenike koji su za svaku
hrvatsku propovijed primali 3 forinte.94
Bartolovo – Uoči Bartolova, svi oni koji u planini, blizu
Bartolove crkvice, imaju vinograde, spremaju pecivo
i pečenke. Sutradan kako se zvono oglasi hrli muško,
žesko s košarama u župnu crkvu pa će ondande u
sprovodu u planinu. Djevojke se obuku u bijelo, a svi u
svečano odijelo – momci iznesu zastave, a svećenik se
stavi povorci na čelo pa sad krenu. Putem se pridružuju
Hrvati sa sela i tako povorka raste dok ne dosegne silan
broj. Idući, pjevaju hrvatske marijanske pjesme. Pred
crkvicom već prije su nadošli krčmari, licitari, kramari
pa razapeli šatore i izmetnuli robu na oglede. Nagrnuo
svijet kao mravi. Hrvatska misa otpočne, a poslije mise
izađe svećenik van pa se uspne na propovjedaonicu
koja je namještena pod vedrim nebom. Svijet posjeda
po strmini i zaravanku i lakomo sluša zgode i nezgode Bartolove. U deset je mađarska misa i propovijed, i
sada tek otpočne pravo veselje. Zaručnik vodi zaručnicu, kum kuma, susjed susjeda, rod roda pod šatore pa
časti vinom, pivom i medovinom i medenim kolačima.
– Kako, kume? – čuješ gdje netko viknu.
– Dobro ja. Kako ti? Kako tvoji?
– Hvala, dobro su svi!
– Otkuda, brate?
– Evo i ja.
– Kupite kolača! – viče medenjak.
– Evo lijepih nožića! – drugi će.
– Ajte vrućega!
I tako vika na sve strane zaglušuje planine. Svijet se
razmigolji po vinogradima. Tko ima vinograd ima i podrum, a u podrumu pristalu prostoriju. Naći će se i dobra lozovina, a iz doma se donese jela što ustreba, te
se još skuha u vinogradu. Kum kumu, znanac znancu
na užinu i veselje ide. A kad poodmakne užina i vince
udari u lice, zakucaju sitne tamburice a zaore skladne
davorije. Iz jednoga podruma zalaze u drugi u pohode
i tako se vesele do mraka, a onda se vrnu na kočijama i
laganim kolima doma.
93 pirger, purger (ger.) – građanin.
94 Priopćio Stipan FILAKOVIĆ.
72-89
Tko svoga nema taj razastre prostirku na rudinu a iz
torbe povadi užinu pa jedka i motri pred sobom vrzino
kolo ljudi, žena i djece.”95
U kapeli iz 1780. godine potječe jedna slikarija na kojoj
je naslikan sveti Bartol kako nosi na ramenu svoju odrtu
kožu. Pored toga poznata je i jedna druga slika svetoga Ilije koji se vozi na užarenim kočijama, koju vuku
bijelci.96
Nekoć se ovdje na Bartolovo održavalo tradicionalno
proštenje. Polazilo se je od crkve Svetoga Augustina i
išlo ulicom Teće i drugim putevima do kapele Svetoga
Bartola. Hrvatski su vjernici iz obližnjih sela, pa čak iz
Vancage (predgrađe Baje), dolazili na slavlje u živopisnoj narodnoj nošnji.
Vancaški hodočasnici, idući kroz goru Meček, kod kapelice su Sv. Bartola pjevali:
Zdravo bud’, Bartule!
Apostolu Bartule.
Čuvar jesi ove crkve,
Tu poslušaj naše molbe,
Mučenik Bartule.
Zdravo, sveti Bartule!97
Bunjevci u Kaćmaru očuvali su molitvicu o sv. Bartolu:
Išo je sveti Bartola
Nosio je kožicu
Na svetom ramišcu.
Susrio ga Bog,
Pitao ga je Bog:
“Kuda ćeš ti, Bartole?”
“Iđem de su Isusa ubili,
Na križ propeli.”
Sveta krvca iz njega kapaše,
Anđeli s neba silazaše,
Svetu krvcu pokupiše.
Ko bi ovu molitvicu svaki dan izmolio,
Ja bi’ tim do smrti u pomoći!”
Kazivala Mariška ŠAJIĆ, Kaćmar
Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
95 TORDINAC, N. 1986, 54-55.
96 Navodno pečuški biskup dr. József CSERHÁTI, prigodom
adaptacije kapelice, slike ovih svetaca dao je odstraniti, te isto
se dogodilo i sa slikom sv. Katarine u crkvi Nijemeta (Németi)
na domak Pečuha, koja je okrečena – opaska autora.
97 Priopćio Josip KRIČKOVIĆ iz Vancage.
88
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 88
2.9.2010 12:18:44
Đuro Franković, Kalendar - kolovoz
Gradišćanci gataju po vremenu: Kako se Hipolit kaže,
tako i drugje ostane. Kakovo je na Bartola vrime, takovi
su dani cijele zime.98
SVETI AUGUSTIN (28. kolovoza) – SVETI AUGUSTIN,
crkveni otac (354.–430.) bio je a philosophia perennis,
tj. veliki majstor utemeljitelj kršćanskog filozofskog razmišljanja, najveći ljudski duh za sva vremena. Svetog
Augustina u najmanju ruku neposredno slijede oni redovnici koji su prihvatili njegov životni ideal o zajedništvu, uostalom augustinci, premontrejci, dominikanci,
trinitarijati i mađarski pavlini. Ukratko, njegove sljedbenike karakterizira posmatranje i obavljanje dušobrižničke pastve, donoseći u sukladnost a vita contempativa
te vita activa. Naravno, ovom postoji i transmisija u laičkom pučkom stvaralaštvu.99
Red pavlinaca u Pečuhu djelovao je sve do osmanlijske vladavine, tj. 1543. godine kada su se redovnici razbježali. Pečuško pučanstvo – Mađari, Hrvati, Talijani,
Nijemci – i pod Osmanlijama, naročito nakon njihova
izgona, čuvaju tradiciju o svetom Augustinu. Svakako,
u tome je zaslužan i jedan od uglednih Hrvata u Pečuhu, svećenik i književnik Stipan Grdenić (1786.–1848.)
rođen u Pečuhu. Grdenić godine 1821. postaje župnikom crkve Sv. Augustina. U svećeničkoj službi, već s
dovoljno stečenih iskustava, izdaje molitvenik i pjesmaricu Vrata nebeska (Pečuh 1837/38).
98 HORVAT, I. 1982, 155.
99 BÁLINT S. III., 1998, 267.
72-89
Molitvenik Vrata nebeska sadrži i Molitvu s. Augustinu.
“O sveti Augustine! otče bogoljubni, koji si izmedju
ostalih svetih od Boga bio pomilovan, da si u srdcu i u
duši tvojoj od ljubavi gorio. Molim te za onu priveliku
ljubav poljubljenog Isusa, da mi budeš vazda u pomoći, i da me za života i na smrti, i svagda čuvaš i paziš.
O otče sveti Augustine! virni Isusov slugo, prijaki stup
svete crkve, tebe molim, da mi izprosiš od Boga pokajanje i oproštenje svih grihah mojih. O otče sveti! moli
za me, da Gospodin Isuskrst po svome milosrdju učini,
da ja njega ljubim, i želim ljubiti vrhu svih stvarih svita
ovoga, i da njemu samomu služim za života moga. O
otče sveti, veliki pastiru dušah, moli se za me, da Gospodin po svome milosrdju učini, da i ja budem pravi
učenik njegov i tvoj, i da napuni dušu moju s’ onima darovi, s kojima je napunio tvoju. O otče sveti Augustine!
molim te za ljubav blažene Divice Marie matere božje,
koji si svega života tvoga veoma poštivao, da mi budeš
pomoćnik navlastito onda, kada duša moja počme se
diliti od tila moga, i moli za me, da Gospodin Isukrst po
svome velikome milosrdju, i po dostojanstvu svoje poljubljene majke, i za ljubav i molitve tvoje, privede dušu
moju u kraljevstvo svoje, da ga ondi s tobom zajedno, i
sa svima svetima hvalim, i uživama u vike vikah. Amen.”
U Židanu se kazuje: Augustin, goni buru s pod vertlin.100
100 HORVAT, I. 1982, 158.
89
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 89
2.9.2010 12:18:46
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
90-101
Sadržaj časopisa
«Klasje naših ravni»,
1935.–1944.
JAKOV BASCH
God. I. 1, 1935. – God. I. 2, 1935. – God. II. 3, 1936.
– God. II. 4, 1936. – God. III. 5. 1938. – God. IV. 1.
1942. – God. V. 1. 1943. – God. VI. 1.-2. 1944.
Klasje naših ravni, God. I. 1., 1935., 64
1 ANONIM, Mili Rode
3-6 ALEKSANDAR KOKIĆ, Nacionalni rad pop Paje
Kujundžića
7 ALEKSANDAR KOKIĆ, Pjesma djetetu
8 PETAR PEKIĆ, Bunjevka
9 ANTE JAKŠIĆ, Večeras Isus će doći u moj stan
12 MARKO ČOVIĆ, Put u život
11 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Na grobu svog druga
12 MARKO ČOVIĆ, U sumorni dan
12 STJEPAN BEŠLIN, Noć nad poljima
13-14 MARIN ŠEMUDVARAC, Na uzničkom groblju
14 ANTE JAKŠIĆ, Sat na starom tornju
15 TAN. Govor Bune vile, kod prve seobe Bunjevaca
16 ALEKSANDAR KOKIĆ, Radosni dan
17-19 MARKO ČOVIĆ, Ministrant
20 ALEKSANDAR KOKIĆ, Jutro na salašu
21-24 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Povratak
25-30 ANTO KOPUNOVIĆ, Židovsko pitanje
30 TAN. Tronedeljni spomen ... 10. II 935
31-34 PETAR PEKIĆ, Bunjevci na Mirovnoj konferenciji
u Parizu
34 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Pozdrav
35-38 VJEKOSLAV MATANIĆ, Kliring kao savremeno
sredstvo trgovinske politike
39-42 VOJISLAV OSTROGONAC, Savremeni nazori u
medicinskoj nauci
43-46 VECO ČOVIĆ, Zadrugarstvo u Subotici
47-49 G. Naš seljak i socijalni problem
49. TAN. Spomenik Miroljubu
50 ALEKSANDAR KOKIĆ, Tuga proljetnog jutra
51-55 ANTO KOPUNOVIĆ, Socijalna nauka katoličke
Crkve
56-59 BOLTO DULIĆ, Moderna građevna umjetnost
60 ANONIM, Svetoj Tereziji od M. I.
61 ANONIM, Dar milom Rodu
62-64 ANONIM, Pregled naši ustanova – Kratak pregled povijesti «Pučke kasine» od 1878 – 1935 * «Šokačka kasina» u Baču
Klasje naših ravni, God. I. 2., 1935., 65-128
65-72 PETAR PEKIĆ, Stogodišnjica ilirskog preporoda
72 ALEKSANDAR KOKIĆ, Božićna noć se spušta
73 ANTE JAKŠIĆ, I život teče, život teče dalje ...
74 ALEKSANDAR KOKIĆ, Sjećanje u kasno veče
75-78 MARKO ČOVIĆ, Barjaktar trojke «T. B. C.»
78 ALEKSANDAR KOKIĆ, Magla se spušta na ravnicu
79-85 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Ranjena lastavica
85-86 ANTE JAKŠIĆ, Kad sam željan tišine i zaborava *
Kad večer prohoda ispod sela
87 ALEKSANDAR KOKIĆ, Moji se dive božanskom
Čedu
88 ANTE JAKŠIĆ, Siromasi pjevaju suncu
91-93 ANTE KOPUNOVIĆ, Smotra bunjevačke prošlosti
94 IVO MALAGURSKI, Pometač
97-107 VJEKOSLAV MATANIĆ, Problem žita u prošlosti i sadašnjosti
108-114 ALBE ŠOKČIĆ, Nekoliko crtica iz povijesti
Bača
115-118 ANTE KOPUNOVIĆ, Katolička nauka o radničkoj plaći
119-123 ANONIM, O nezaposlenosti
124-127 ANTE KOPUNOVIĆ, Školovanje Bunjevaca
128 ANONIM, Društveni prikaz (četiri kratke vijesti)
Klasje naših ravni, God. II. 3., 1936., 129-192
129-137 PETAR PEKIĆ, Život i rad Ambrozija Šarčevića
138 ANTE JAKŠIĆ, Pod bičem saznanja
139-141 LJUBOMIR MARAKOVIĆ, Ante Evetović Miroljub
142 MARIN ŠEMUDVARAC, Pismo na seoske ravni ...
90
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 90
2.9.2010 12:18:47
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
143-145 LADISLAV VLAŠIĆ, Ne pomaže ...
146 ANTE JAKŠIĆ, Majko Marijo
147-150 MIROSLAV HRVAČIĆ, Boljševički smijeh
151-154 VINKO NIKOLIĆ, Moja je mladost pozlaćena
suncem –
Jer srce majčino živi i ljubi * Molitva da ne ugasnu oči
moje majke * Dječakova bolest * Susreti * Plavi san *
Proljetna pjesma
153-157 MARKO ČOVIĆ, Posljednji paket
157 ALEKSANDAR KOKIĆ, Mladomisnicima
158-160 MARIN ŠEMUDVARAC, Na Goru Gospodnju
...
161-169 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Miškova prva poša
170-176 ANTO KOPUNOVIĆ, Privatno vlasništvo
177-183 VJEKOSLAV MATANIĆ, Autarkične težnje u
gospodarskoj politici
185-186 MARIN ŠEMUDVARAC, Uz Jakšićevu zbirku
pjesama
186 ANONIM, Razgovor u Matici subotičkoj
187-188 ANONIN, Osnivanje Hrvatske kulturne zajednice u Subotici
188 ALOJZIJE MIŠIĆ, Kukuruz za Hercegovinu
188-190 ANONIM, Ovogodišnji koncert Hrvatskog
pjevačkog društva «Neven» sa smotrom hrvatskih seljačkih pjevačkih društava
191 ANONIM (PRIPRAVNI ODBOR), Bunjevci-Hrvati
… ove godine se navršava 250 godina od dolaska …
Klasje naših ravni, God. II. 4., 1936., 193-356
193 LAJČO BUDANOVIĆ, Pismo uredniku Klasja
194 BLAŠKO RAJIĆ, 250 godina
195-196 IVAN PERNAR, Moja sjećanja na Suboticu
197-203 ALOJZIJE MIŠIĆ, Mojim milim, dobrim i zlatnim Bunjevcima
204-214 CROATA, 250-godišnjica dolaska jedne grupe
Bunjevaca i preuzimanja vlasti u Subotici
215-216 MARIJA KUMIČIĆ, Nezaboravljene uspomene
217-220 ANTUN JIROUŠEK-MARTINUŠIĆ, Sjećanje
na veličanstvenu hrvatsku proslavu u Subotici
221-222 FRANJKA MAYER, Braća jedne majke
223-224 AELKSANDAR KOKIĆ, Kad sam za Tobom
pošao * Susret sa Svetim Nikolom
225-240 IVAN MALAGURSKI, Tri stoljeća – Povijesni
igrokaz u 4 čina, prikazan 15. kolovoza 1936. godine
prigodom proslave 250-godišnjice dolaska jedne veće
grupe Bunjevaca u Suboticu.
240-242 LADISLAV VLAŠIĆ, Majka (Slika u 1 činu)
241 JERONIM KORNER, Božićna katedrala
244-245 JERONIM KORNER, Božićne romanse i legende – Moj dar malome Isusu * San među ljiljanima
90-101
246 ALEKSANDAR KOKIĆ, Ne želi da ti pišem
247 JERONIM KORNER, Milost u posudi od alabastra
248-249 ANTE JAKŠIĆ, Zemlja je majka onih što se
muče * U mene si unijela vedrinu
251-252 PETAR GRGEC, Lirika Aleksandra Kokića
253-254 LADISLAV VLAŠIĆ, Ogroman uspjeh naših
Somboraca
254-255 ANONIM, Sto godina vjeri i narodu, Litomontaža u četiri djela od Aleksandra Kokića
255 ANONIM, Subotički salaši
356 ANONIM, Umjetnost našeg naroda
Klasje naših ravni, God. III. 5., 1938., 52
1-3 ANONIM («PUČKA KASINA»), Biskup Ivan Antunović 19. lipnja 1815 – 13. siječnja 1888.
4-8 JOSIP ANDRIĆ, Lijepi Jano
8 JAŠO KOPILOVIĆ, San
9-11 IVE PRĆIĆ, «Pučka Kasina» u prošlosti i sadašnjosti
12-13 ALEKSA KOKIĆ, Pjesnik neprolaznih ljepota –
Uz najnoviju zbirku pjesama Milana Pavelića
14-15 A. K. 25-godišnjica književnog rada Dra Josipa
Andrića
16 ALEKSA KOKIĆ, Na vječnoj straži
17-21 S. BUNJEVČEV [ALEKSA KOKIĆ], Pod srpanjskim suncem (Odlomak iz pripovijesti «Tuga naših njiva»)
22 ANTE JAKŠIĆ, Dok je kroz noć bježao vlak * Kad
noć se spusti
23 JOSO VIDAKOVIĆ, Duga * Križ na raskršću
24-32 MARKO ČOVIĆ, Najbolji hrvatski roman-ulomak iz bunjevačkog narodnog života – Mile Budak
«Ognjište» roman iz ličkog seljačkog života. Suvremena knjižnica Matice Hrvatske, kolo III., 13, 14, 15 i 16.
33-40 LJUDEVIT VUJKOVIĆ, Janjina udaja
41-42 ANTE SEKULIĆ, Pošao je u tuđinu
43 ANTE JAKŠIĆ, Pjesma maminim rukama
44-46 MARKO ČOVIĆ, Tri jubileja – U povodu 300.
Godišnjice smrti Ivana Gundulića, 100. Godišnjice rođenja Augusta Šenoe i 30. Godišnjice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića
46 ANTE JAKŠIĆ, Kada je prošla ponoć on nas je ostavio
KNJIŽEVNI PREGLED I KTIRIKE:
47-48 IVAN KUJUNDŽIĆ, Glasnik Jugoslavenskog profesorskog društva
48-49 AUGUST PAVEL, Jedna mađarska kritika Kokićevih pjesama
49-51 ANTE ŠOKIĆ, Jedna mađarska «studija» o bačkim Hrvatima
52 M. HĆ, Povodom osnivanja Hrvatskog akademskog
društva «Matija Gubec»
91
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 91
2.9.2010 12:18:48
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
52 ANONIM, Osnovan je «Odbor Hrv. Kulturne Zajednice» u Zagrebu
Klasje naših ravni, God. IV. 1., 1942., 72
1-4 MARKO ČOVIĆ, Mržnja nas jača, majko! (Ulomak
neobjavljenoga romana «Mladost», napisan 1940.)
4 MIROSLAV HRVAČIĆ, Sjećanje – Uspomeni Alekse
Kokića
5-7 JOSIP ANDRIĆ, Dida
7 JAKOV KOPILOVIĆ, Poslije podne
7 MIROSLAV HRVAČIĆ, Prosjaci
8-9 ALBE ŠOKČIĆ, Istaknutiji ljudi bačko-baranjskih Hrvata do 1918.
10-12 ALEKSA KOKIĆ, Balada o prosjaku, koji se vratio
žitnim poljima * Balada o starom cvrčku
12-21 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Božićni običaji kod Hrvata u Baču – «Kolivčica» * «Šibare»
21 ANTE JAKŠIĆ, Seoce * Podne
22 MARIN ŠEMUDVARAC, Narodna vjerovanja i gatanja u Baču – I. Gatanja pri udaji, vjenčanju i porodu * II.
Gatanja pri smrti * III. Gatanje za zdravlje i pri liječenju
bolesti * IV. Gatanja o vremenu * V. Gatanja o snovima
* VI. Što treba i što je dobro * VII. Što ne valja činiti
28 STIPO BEŠLIN, Obećana zemlja * Jabuke u prozoru
29 ANTE SEKULIĆ, Kraj prozora * Klasje
30-36 BELA ŠIMIĆ, Poljodjelski radnici u Bačkoj – I.
Opće priradne prilike u Bačkoj * II. Poljodjelstvo u Bačkoj * III. Poljodjelski radnici * (Nastavit će se)
37-47 PETAR PEKIĆ, Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (Ulomak iz knjige Postanak Nezavisne Države
Hrvatske)
47-48 IVAN KUJUNDŽIĆ, Susret sa Slobodom (Ulomak iz istoimene knjige)
48-50 BLAŠKO IVIĆ, Narodni plesovi kod Hrvata u Subotici i okolici (48)
51 Listak
51 MARKO ČOVIĆ, Prvi posjet bačko-baranjskih Hrvata poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dru Anti
Paveliću
52-59 JOSIP ANDRIĆ, Društvo bačkih Hrvata – Njegov osnutak i dosadašnji rad * Prva godina: 1938./39.
* Druga godina: 1939./40. * Treća godina: 1940./41. *
Četvrta godina: 1941./42.
59 VILIM PEROŠ, Zanimljiva knjiga o Irskoj – Dr. Josip
Andrić «Irska»
60-64 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Novi dokazi za hrvatstvo bačko-baranjskih Bunjevaca i Šokaca – Dr. fra.
Beato Bukinc: «De activitate Franciscanorum in migrationibus populi Croatici saeculis XVI. et XVII.», Zagreb
1940.
90-101
64-67 JERONIM KORNER, Književni lik Marka Čovića
– I. * II. * III.* IV. * V. * VI. * VII. * VIII. * IX.
67 Kulturni pregled
67-68 J. A., Djela bačkih Hrvata u izdanjima Matice Hrvatske * Djela bačkih Hrvata u izdanjima sv. Jeronima *
Naš zaključak o godišnjici Nezavisne Države Hrvatske
* Naša nova pravila
68-71 I. K., Usmene novine * Hrvatska enciklopedija *
Dramatizacija Budakova «Ognjišta» * Hrvatska bibliografija * Hrvatski rječnik
Klasje naših ravni, God. V. 1., 1943., 76
1-4 ANTE JAKŠIĆ, Moj djed * Čežnja * Vinograd * Praminja sivkasti snieg
4-11 JOSIP ANDRIĆ, Naši pjesnici – I. Prvi veliki pjesnik
bačkih Hrvata * II. Ante Jakšić
11-12 JAKOV KOPILOVIĆ, Draga moja zemljo
12-17 IVAN KUJUNDŽIĆ, Fra Stjepan Vilov, jezikoslovac bačkih Hrvata
17-19 ALBE VIDAKOVIĆ, Bunjevačko-šokački glasbeni
motivi
20 ANTE SEKULIĆ, Želim biti sam
20-24 PETAR PEKIĆ, Milica je pobiedila sudbinu
24-33 MARIN ŠEMUDVARAC, «Starovirske» šokačke
popievke iz Bača
33-36 JAGA VRKLJAN, Ne će treće
36 JAKOV KOPILOVIĆ, Moja majka
37-44 MARIN RADIČEV, Šokački svatbeni običaji u
Bačkom Briegu – Prositba * Kapara * Svatba * Tumačenje
44-50 BELA ŠIMIĆ, Poljodjelski radnici u Bačkoj (Nastavak) – c) Kategorije i vrste poljodjelskih radnika * 1.
Komenciaši – deputatisti – biroši * 2. Poljodjelske sluge * Nadničari * Sezonski radnici * Poljodjelski radnici
mjesečari i godišnjaci * Napoličari i trećičarci * Šestičari
* Poljodjelski radnici u prerađivačkom veleobrtu
50 ANTE SEKULIĆ, Kraj tornjeva katedrale
51-53 MATE BRČIĆ KOSTIĆ, Problemi u matematici
Listak
54-57 IVAN MALAGURSKI, Iz poviesti Klasja naših ravni
57-58 A. POLJAKOVIĆ, stud. phil., Uloga Hrvatskog
književnog Društva sv. Jeronima u narodnom preporodu bačkih Hrvata
58-60 TAN., Kulturni i narodni preporod Hrvata u Bačkoj
60-61 JOSIP ANDRIĆ, Missa Caeciliana od Albe Vidakovića
61-65 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Bunjevačke groktalice
u izdanju Matice Hrvatske
92
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 92
2.9.2010 12:18:49
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
65-66 IVAN ESIH, Rumunjska znanost o Hrvatima u
Rumunjskoj
66-68 VINKO NIKOLIĆ, Pjesme mrtvoga pjesnika Stipe Bešlina
68-69 ANTE JAKŠIĆ, Dr. Josip Andrić, «Velika ljubav»
(Roman iz života slovačkih Hrvata)
69-70 ANONIM, Kulturne bilježke – Književna djela
bačkih Hrvata u posljednje dvie godine * Što će doskora izaći od hrvatskih pisaca iz Bačke * Novo djelo o
Gradišćanskim Hrvatima * Knjige u Madžarskoj * Koje
su pjesme bunjevačko-šokačkih pjesnika uglasbljene?
* Skladbe za pjevačke zborove na rieči bunjevačko-šokačkih pjesnika
70 PERICA VIDAKOVIĆ, Rad Društva Bačkih Hrvata
u godini 1942. i 1943. – Peta godina 1942./43. * Šesta
godina 1943./44.
73-74 V., Onima, koji su dali život za Hrvatsku – Tokom
godine 1942. i 1943. Položili su svoj život na oltar Domovine ovi bački Hrvati: Veco Miković, Marin Pejak,
Lazar Horvatski, Lazar Jaramazović i Vojislav Vuković
74-75 ANONIM, Naši pokojnici1
75-76 ANONIM, Odjeci i ocjene – «Životna radost
Marka Čovića», prikaz novele «Žito zove».
Klasje naših ravni, God. VI. 1.-2., 1944., 164
1 ANTE JAKŠIĆ, Majci Hrvatskoj – Bački Hrvati
Književnost, običaji, kultura
3-5 RUDOLF HORVAT, Dolazak Bunjevačkih Hrvata u
Bačku
6 VINKO NIKOLIĆ, Pjesniku dragih bačkih salaša +
Aleksi Kokiću
7 MIHOVIL KATANEC, Udio Hrvata u poviestnom razvoju Bačke i Baranje
16-18 BLAŠKO RAJIĆ, Čiča Lukini opanci
18-20 ALEKSA KOKIĆ, Selo * Sićanje na nanu * Aleksa
Kokić, Balada o šumskoj kapelici * Da se narodi smire
1 U ovoj rubrici dati su kratki životopisi Marina Pejaka, Lazara
Horvatskog, Lazara Jaramazovića i Vojislava Vukovića. Ništa,
međutim, nije napisano o Veci Mikoviću, koji karijeru zrakoplovca započinje kao mehaničar, kasnije postaje vojni pilot
Kraljevine Jugoslavije. U Travanjskom ratu srušen je nedaleko
Trebinja, kada dospijeva u talijansko zarobljeništvo, odakle
se oslobađa pristupanjem Zračnim snagama NDH kao pilotlovac, u činu stožernog narednika. Na Istočnom frontu, u
borbi protiv sovjetskih pilota, postiže dvanaest pobjeda. Prema
nekim navodima poginuo je u činu poručnika 20. srpnja 1942.
godine. Leonard Eleršek, pak navodi: «Hrvatski zračni asovi
1916.-1948.», kako je V. Miković bio «prvi hrvatski zračni as
4. lovačke skupine (njemačka signatura 15. Kroat./
JG52)» ... a da je stradao 1943. godine od strojničke
paljbe prilikom napadu na sovjetski bombarder.
O tome vidjeti na: http://www.hrvatski-vojnik.hr/
hrvatski-vojnik/2832010/podlistak.asp)
90-101
21-37 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Stari svatovski običaji u
Baču
38-41 IVAN DEGREL, Djelo dra Josipa Andrića – Povodom 50. Godišnjice života
42-43 ANTE JAKŠIĆ, Neznani stranče * Grana * Mlin
* Jesen
44-47 MARIN RADIČEV, «Kraljice» – Duhovski običaji
kod Hrvata u Bačkom Briegu
48-56 PETAR PEKIĆ, Crvenokosa Marta
56-60 STJEPAN SEKEREŠ, Glavne osobine šokačkog
govora u Baranji
61-66 MARIN ŠEMUDVARAC, Ostaci narodnog vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata u Bačkoj
67 ANTE SEKULIĆ, Pusti mi ruku * Za njih
68-70 ANTUN KARAGIĆ, Rastatkinja, Gluma u tri čina
(5 slika) – Drugi čin, 2. slika
71-73 BELA ŠIMIĆ, Moba
74-80 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Zora zori, rosa pada *
Plovila je galija * Vozila se … * Lipo ti je rano uraniti *
Divojka je ružu brala * Karanfiću pleme moje * Mlado
momče čuva ovce * Rozmarin se suši * Kurjak bere jagode
81-86 ANTE JAKŠIĆ, U iščekivanju
86-89 JAKOV KOPILOVIĆ, Tisuću i jedna noć * Povratak u zoru * Smrt starog tamburaša
90-92 MARIN RADIČEV, Prezimena i obiteljski nadimci Šokaca u Beregu
92-97 TOMISLAV GOVORČIN, Hrvatska narodna nošnja
97-99 STJEPAN SEKEREŠ, Hrvatska narodna nošnja u
Baranji
100-105 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Stare šokačke molitve iz Bača
106-107 JAGA VRKLJAN, Milionarka
108 STIPO BEŠLIN, Sombor * Jesen
109-111 BLAŠKO IVIĆ, Sjećanje na bunjevačke božićne običaje
111 KATICA KOJIĆ, Čežnja za Bačkom
112-114 BARIŠA RADIČEV, Trbušni tifus
115 MIHOVIL KATANEC, Jedan list iz nedavne prošlosti bačkih i baranjskih Hrvata
Listak
115-117 ALBE VIDAKOVIĆ, Dr. Vinko Žganec sakupljač i obrađivač narodnih popievaka bačkih Hrvata
117-120 MIHOVIL KATANEC, Hrvati Bačke i Baranje u
svietlu brojitbe
120-125 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Književnost Bačke i
Gradišća u hrvatskim školskim knjigama
125-127 IVAN ESIH, Kulturna skrb za Hrvate u inozemstvu
93
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 93
2.9.2010 12:18:49
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
127-130 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Milostislab Bartulica:
Hrvatsko izseljeništvo
130-132 ALOJZIJE POLJAKOVIĆ, Orlovsko-križarski
pokret među bačkim Hrvatima
132-135 STJEPAN BARTOLOVIĆ, Mate Milorad Meršić, hrvatski pjesnik iz Gradišća
135-140 NIKOLA TOTH, Pohod «Turopoljaca» u Bačku
godine 1932.
141-142 (m.), Uoči 40. godišnjice Braće hrvatskog
zmaja
143-144 ANONIM, Nagrađeni hrvatski književnici u
godini 1944.
144-145 VLADO KOVAČIĆ, Lirika Jakova Kopilovića
145 LUKA BRAJNOVIĆ, O romanu «Velika ljubav» od
dra J. Andrića
146 IVAN TROBENTAR, Zbirka pjesama «Daleko od
zavičaja»
146-148 MARIÁN J. TEMEŠ i JOSEF BÁNSKY, Slovački
glasovi o Andrićevu romanu «Velika ljubav»
148-149 B. M-š. i JOSIP ANDRIĆ, O knjizi «Daleko od
zavičaja» od Jakova Kopilovića
149-150 AUGUST ĐARMATI, Karakteristika Andrićevih osoba u romanu «Velika ljubav»
150 (V.), Dr. Julije Makanec: «Hrvatski vidici»
151-153 PERO VIDAKOVIĆ, Rad «Družtva bačkih Hrvata» u Zagrebu u godini 1944.
154-164 ANONIM, Naši suradnici – Dr. Josip Andrić
* Stjepan Bartolović *Stipan Bešlin (1920.–1941.) * Dr.
fr. Beato Bukinac * Mate Brčić Kostić * Marko Čović *
Blaško Ivić * Ante Jakšić * Antun Karagić * Dr. Mihovil
Katanec * Katica Kojić * Aleksa Kokić (1913.–1940.) *
Jakov Kopilović * Ivan Kubanović * Ivan Kujundžić * Ico
Malagurski * Ivan Malagurski * Petar Pekić * Alojzije Poljaković * Dr. Bariša Radičev * Marin Radičev * Blaško
Rajić * Stjepan Sekereš * Ante Sekulić * Marin Šemudvarac * Ing. Bela Šimić * Albe Šokčić * Albe Vidaković *
Perica Vidaković * Jaga Vrklaj (Krista Križanović)
Od 1935. kad je pokrenut časopis «Klasje naših ravni» u
njemu su surađivali još i ovi suradnici iz Zagreba i Subotice: Dr. Ljubomir Maraković * Prof. Vinko Nikolić * Dr.
Ivan Pernar * Biskup Alojzije Mišić * Marija Kumičić *
Prof. A. Jiroušek Martinušić * Franjka Mayer * Jeronim
Korner * Prof. Petar Grgec * Dr. Ivan Esih * Novinar
Vilim Peroš * Novinar i kompozitor Ivan Degrel * sveuč.
prof. dr. Rudolf Horvat * Nikola Toth * Prof. Tomislav
Govorčin * Ljudevit Vujković * Antun Kopunović * Dr.
Vjekoslav Matanić * Dr. Vojislav Ostrogonac * Veco
Čović * Ing. Bolto Dulić * Dr. Ladislav Vlašić * Biskup
Lajčo Budanović * Ive Prćić * Dr. Ante Šokčić * Joso
Vidaković
SADRŽAJ, 2. i 3. strana korica
90-101
Sadržaj
časopisa
«Klasje naših
ravni»,
1996.–2001.
Novi tečaj, god. I. 1, 1996. – Novi tečaj, god. I. 2, 1996.
– Novi tečaj, god. II. 1, 1997. – Novi tečaj, god. II. 2,
1997. – Novi tečaj, god. III. 1, 1998. – Novi tečaj, god.
III. 2, 1998. – Novi tečaj, god. IV. 1, 1999. – Novi tečaj,
god. IV. 2, 1999. – Novi tečaj, god. V. 1, 2000. – Novi
tečaj, god. V. 2, 2000. – Novi tečaj, god. VI. 1-2, 2001.
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. I. 1, 1996., 84
3 UREDNIK, Uvodna riječ
3-6 VITA GRUNČIĆ, Osnivanje «Bunjevačke matice»
7-51 BELA GABRIĆ, Bunjevačke narodne pisme su slika narodnog života Hrvata u Bačkoj – Prvi dio, Uopće
o narodnoj književnosti * Podjela narodne književnosti
– Drugi dio, Narodna književnost Hrvata u Bačkoj * 1.
Važniji događaji u historiji bačkih Hrvata * 2. Narodni
život i njegov odraz u narodnoj književnosti Hrvata u
Bačkoj
52 IVE PRĆIĆ, Šalajdani
53-56 PAVAO BAČIĆ: Pero Tumbas Hajo, umjetnik
tamburice
56 JAKOV KOPILOVIĆ: Kolo igra, tamburice nema
57-58 BELA GABRIĆ: In memoriam, Tona Kujundžić
(1914.–1996.)
58-59 BELA GABRIĆ, Oproštajni govor na sahrani
Tone Kujundžić u Subotici 5. IV 1996.
59 ANONIM, Izabrane pjesme
59-68 TONA KUJUNDŽIĆ, Poziv svima * Predanje u
patnji * U zagrljaju s patnjom * Na harfi patnje * Cvrčak
u noći * Voljeni grad Subotica * Čestitka za Matrice *
Na Materice * Kapelica * Moja katedrala * Našoj katedrali * Svibanjskoj kraljici * Otvaranje Svete godine *
94
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 94
2.9.2010 12:18:50
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
Godina otkupljenja * Buno rijeko * Mostar-grade * Časnoj sestri M. Mirjam Pandžić * Srebromisniku * Zlatomisniku * Prigodom osamdesete godišnjice Dužijance
u Subotici * Oda franjevcima
69 Prikaz novih knjiga
69-70 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Milivoj Prćić: Stari zid, roman, «Osvit», Subotica, 1992.
70-71 BELA GABRIĆ, Ante Sekulić: Hrvatski pisci u
ugarskom Podunavlju (do kraja XVIII stoljeća)
72-73 GRGUR PEŠTALIĆ, Sanak snila vila
73-74 IVE PRĆIĆ, MLAĐI, Zbornik «Ivan Antunović»,
br. 4-5, Subotica 1994.
74-75 BELA GABRIĆ, Boško Krstić: Subotica (monografija)
75-76 V. H. B., Gašpar Ulmer: Prosjaci u Subotici (krajem XVIII i u prvoj polovini XIX veka) * Gašpar Ulmer:
Zanatstvo u Subotici, 1686 – 1779.
76 KATARINA ČELIKOVIĆ, Novi molitvenik «Slava Božja»
77-78 IVE PRĆIĆ, MLAĐI, Josip Buljovčić: Filološki
ogledi
79-82 ANTUN KESEJIĆ, Sjećanje na Mostongu * Bećarci iz Bača
83 SADRŽAJ
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. I. 2, 1996., 80
3 ALEKSA KOKIĆ, Miroljubu
3 ALEKSA KOKIĆ, O Miroljubu
4 ANONIM, Otkrivanje biste Ante Evetovića-Miroljuba
u okviru proslave Dužijance 1996.
5-6 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Pozdravni govor
6 BRANKO JEGIĆ, Anti Evetoviću Miroljubu
7 IVAN MALAGURSKI TANAR, Spomenik Miroljubu
7 ANONIM, Književna večer posvećena Miroljubu
8 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Pozdravni govor na književnoj večeri 9. 8. 1996.
8 ANTE EVETOVIĆ MIROLJUB, Vjera, ljubav, nada
9-15 BELA GABRIĆ, Pjesme Ante Evetovića Miroljuba
(Predavanje je sastavljeno 1981. god. Povodom 60. godišnjice Miroljubove smrti)
15-17 FRANJO MATARIĆ, Kako danas čitati pisme
Ante Evetovića Miroljuba
18 NAPOMENA UREDNIKA
18-29 ANTE EVETOVIĆ MIROLJUB, Izabrane pjesme
– Mojoj majci Jorgovane, jorgovane *Moje zvanje
* Svome narodu * Domoljublje * Sudrugovima * On
uskrsnu kako reče * Pjesma * Moja pjesma * Pjevao
bih pjesmu novu * Mojoj sestri (III.) * Oj pjesnici, zašto
ne pjevate * Da ja pjevam svjetsku ljubav * Molitva poljodjelca * Molitva * Bog * Pjesnikova utjeha * Tužba *
Nazdravica * Subatico bijela * Iz samoće * Pjevaj samo
90-101
slavuj ptico * Kad mi srce oledeni * Ivi Antunoviću * Na
grobu Blaža Modrošića * Žetva Iz samoće (III.)
30 ANONIM, In memoriam, prof. Jakov Kopilović, pjesnik (9. VII 1918.– 18. XI 1996.)
31 STJEPAN BARETĆ, Oproštajni govor
31 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Oproštajni govor
32-34 BELA GABRIĆ, Oproštajni govor
34 BELA IVKOVIĆ, Oproštajni govor
35-39 JAKOV KOPILOVIĆ, Pjesme – Posveta * Arendaš * Subotica * Moja lira * Govor roda moga * Zakletva * Vječni dug * Vlatku * Tužbalica * Uspavanka
za Zlatka * San male Jasne * Očeva želja * Stari salaši
* Jorgovane * Milici * Salašar * Smrt moje bake * Kada
pijem * U hramu stiha * Kad pođem … * Kad mene ne
bude više … * Grob pjesnika * Put u vječnost (Pavlu
Bačiću) * Umjesto testamenta
39-41 BELA GABRIĆ, Bibliografija (objavljene zbirke
pjesama) Jakova Kopilovića * Članci i studije o Jakovu
Kopiloviću
42-45 MILAN KRMPOTIĆ: O primorskom ogranku
Bunjevaca, povodom 390. godišnjice Bunjevaca u potkapleski i podvelebitski kraj * Literatuta * Bilješka o Milanu Krmpotiću
46-49 MILAN KRMPOTIĆ, Pisme iz zbirke: «Bunjo
dida moga» – Bunjo dida moga * Krilo mog ditinjstva
* Majka sanja * Zima * Ćaća ore * Kosidba * Vršidba
* Ranin te zemljo * Ode leže * Još nuna naša kolivka
49 ZLATKO TOMIČIĆ: Vikovična zemlja
50-52 MARKO SENTE, Prof. dr. Ante Šokčić u povodu
55. obljetnice osnivanja Otorinolaringološkog odjela u
Subotici
53-61 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Kibernetski sistem u nastavi
61 VIKTORIJA GRUNČIĆ, To je ljubav * Mojoj mami
62 LAZAR FRANCIŠKOVIĆ, Sa nadom u srcu * Varoška kuća
63-69 JOSIP TONKOVIĆ, Ivan vitez od Sredne, maturalni rad iz latinskog jezika školska godina 1995/96. –
Uvod * Bibliografija * Književna djelatnost * Politička
djelatnost * Zaključak
69 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Hvala,
70-74 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Ivan Malagurski-Tanar
(1895.–1947. godine)
74 BLAŠKO RAJIĆ, Oproštajni govor
75-76 TOMO VEREŠ, Slaven Bačić: Povelje slobodnih
kraljevskih gradova Novog Sada, Sombora i Subotice
(Subotica, 1995.)
77 BELA GABRIĆ, Dodatak
77-79 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Ante Sekulić: Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju do 1918.
80 SADRŽAJ
95
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 95
2.9.2010 12:18:51
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. II. 1, 1997., 80
3 LIDIJA MOLZER: 155. obljetnica Matice hrvatske
4-5 LIDIJA MOLZER: Deklaracija o hrvatskom jeziku
6-8 VIKTORIJA GRUNČIĆ: Godišnja skupština Bunjevačke matice u Subotici
8 FIDES VIDAKOVIĆ, Rodnom gradu Subotici
9-10 BELA GABRIĆ: Prof. Mara Čović
10 MARKO KLJAJIĆ, Vapaj
11 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Razgovor s Marom Čović
12-21 BELA GABRIĆ: Ante Sekulić pjesnik i znanstvenik – Značajnije rasprave i članci * Objavljene knjige
Ante Sekulića
22-27 ANTE SEKULIĆ, Izabrane pjesme – Zov sina
nizina * Pred Madonom * Klasje * Ravnice moje *
Ljetni suton * Jesenski dar * Očekivanje *Njena pjesma (5.) * Oko salaša * Široke su moje ravnice * Ako
se vratim * Nitko ne reče * U božićnoj noći * Mladiću
tebi govorim
28-30 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Autobiografija
30-34 IVE PRĆIĆ, Pjesme – Ravnica * Prohujala stoljeća * Vječnost * Sazviježđe stvaranja * Na salašu * Hvala
* Modri safir
34 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Dok skupljaš i dijeliš
35-37 ROMAN MIZ, Lik svećenika u svjetskoj književnosti
37 ANTE JAKŠIĆ, Mladosti, zbogom
38 ZVONIMIR KOMARICA, Osvrt o časopisu za književnost, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni» br. 2
Subotica 1996.
39-45 EDUARD SKENDEROVIĆ, Politika novog kursa
– 1. Stanje u Austro-Ugarskoj početkom 20. stoljeća *
2. Početak politike novog kursa * 3. Stvaranje savezništva u borbi protiv germanizacije * 4. Hrvatsko-srpska
koalicija * 5. Zaključak
46-54 RUŽA GUBIĆ: Problem samostalnog rada
55-61 IVO PRĆIĆ, STARIJI, Godina dana bunjevačkih
narodnih običaja u Subotice
62-64 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Silvana Bilinc Žigmanov
64-79 SILVANA BILINC ŽIGMANOV, Pjesme – Molitva za ljubav * Gospi * Voli te Bože * Dragi Isuse! *
Majci * Majčina ruka * Pismo majci * Najsvetija riječ
* Drugi to nikada neće znati * Starica * Moj djed *
Baka * Ja sanjar jesam * Kad sam te prvi put ugledala
* Blaženi dani * Sunce mog života * Tvoj osmijeh * U
srcu mom počivaš ti * Za tobom žudim * Pjesma mog
života * U ogledalu tvoj lik * Kada razmišljam o tvojim
očima * Sretoh te * Zovem te pjesmom * Netko me
treba * Ti i ja – dva oblaka * Jedan bol* Oda zvijezdi
mora * Ljeto * Jednog jutra * Pejzaž * Proljetni sumrak
* Prašnjava staza * Proljeće * Kraj potoka * Zima * Fe-
90-101
bruar * Jelen * Pitomi kesten * Vojvodina * Tiho jesenje jutro * Kako je mirna ova noć * More * Zvuci mora
* Karanfile, cvijete mili * Dvije ruže u vazi * Nemirno
srce * Mislit ću na tebe * Mozaik života * Zašto tako
brzo * Budi se život * Život i rijeka*Zvijezda*I opet
sam sama * Put beskraj * Tama * Kišni dan * Oblaci *
Ulica života * Odsanjani sni * Dok vjetar nosi * Bitno
je da netko prođe * Stranci * Moj život * Gorke suze
* Ljudima*Suze svijeta * Čovječe * Pjesma o žalosnoj
vrbi * Mir * Sunce *
79 FIDES VIDAKOVIĆ, Crne oranice
80 SADRŽAJ
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. II. 2, 1997., 82
3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Da živi ljepota našeg kulturnog bogatstva ... * Vječni kruh …
4-6 BELA GABRIĆ, Marko Vukov
6 LAZAR NOVAKOVIĆ, Stope na drugoj obali
7 ALEF (LAZAR FRANCIŠKOVIĆ, Maro Vukov, svećenik
7 MARKO VUKOV, Seljacima
8-10 ANTE SEKULIĆ, Osobnost Marka Vukova
11-12 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Doživljaj Boga u pjesmama Marka Vukova «Ja buntovnik s razlogom»
13-14 MARKO VUKOV, Pjesme iz zbirke «Ja, buntovnik s razlogom» – Nekome * Darovi života * Ruše se
mostovi mladosti * Vraćanje sebi * Marijin rođendan
* Razgovor s mojim narodom u ojađeni dan * Pjesma
proljeća * Nada
15-17 TOMISLAV ŽIGMANOV, Tjeskoba praznina i
žeđ za osmišljenjem
17-24 MARKO VUKOV, Pjesme koje nisu u zbirci «Ja
buntovnik s razlogom» – Kada ponestane * Kao jutarnja rosa * Sve naše laži * Opet sam zatečen * Čovjeku
dar * Granice * Majci * Večernji odlazak * Stari bunar
* Stoljetna lipa * Moje proljeće * Sjećanje na maleni
cvijet * Večeras * Tkivo života * Kraj Dunava * Na stjecištu osvajača * Poslije napora za puninom * Nesigurnost
* Pitanje spokojnim ljudima * Putovi i putokazi * Dva
iznenađenja * Nepoznatom bratu * Čovjeku ljubavi *
Mi pobijeđeni * U spomen Marije Propetog Petković
* U spomen Blaška Rajića * Oci * Razmišljanje najmlađeg Budina
25-32 MILIVOJ PRĆIĆ: Pivaj, Bačka, veselo * Bačka u
Banovini – nediljom poslipodne
33-34 ĐURO RAJKOVIĆ, Nešto o nepoznatom književnom radu Stanislava i Mateja Prepreka
35 STANISLAV PREPREK, Pjesme – Večernja frula * Iza
zvjezdanog zastora * Mrtva priroda
35 MATEJ PREPREK, Slavuljeva ljubav
96
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 96
2.9.2010 12:18:51
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
36-46 ĐURO RAJKOVIĆ, Rane pjesme Stanislava Prepreka2 – Epitalamij * Bijeli skarabej * Kristalni grad *
Moja pjesma * Jesenska pjesma 1921. * Jesenska pjesma 1922. * Pjesma nad pjesmama * Pretproljetni dan
* Proljetni vjetar * Tadž-Mahal * U proljetnom jutru *
Zelene ruke * Zelene ruke su klonule * Tri jablana * U
noćnoj tišini * Latice * Na rubu noći
47-51 ĐURO RAJKOVIĆ: Stanislav Preprek, moj najdragocjeniji prijatelj * Popis književnog rada Stanislava
Prepreka * Bibliografija o Stanislavu Prepreku
52-57 HRVOJE PRĆIĆ: Salaš u magli
57 ALEKSA KOKIĆ, Ljudi nizine
58-61 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Ante Jakšić zapostavljeni
pjesnik (1912.– 1987.)
62-66 IVANYI ISTVÁN, Bački Monoštor – preveo Stjepan Beretić
67-69 IVE PRĆIĆ, Godina dana bunjevačkih narodnih
običaja u Subotici – Drugi dio * Ljeto
70-74 ANTUN KESEJIĆ: Bačlije se rado sjećaju «kudilje»
75-76 S[LAVEN]. B[AČIĆ]., Tomo Vereš: Bunjevačko
pitanje danas (Subotica, 1997.)
77-81 JOSIP BULJOVČIĆ, Dvije knjige dr. Ante Sekulića o hrvatskim piscima u Ugarskom Podunavlju
82 SADRŽAJ
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. III. 1, 1998., 74
3 MARIJA LÁSZLÓ, Hrvatski jezik je zanimljiv
4-5 BALINT VUJKOV, Češalj Kraljevića Marka * Ni carica caricama ne smi biti lipča * Mladi, zdravi, vridni ko
mravi
6-8 LAZAR MERKOVIĆ, Balint Vujkov (Život i djelo)
9-13 NACO ZELIĆ, Jezik bunjevačkih narodnih pripovjedaka
13 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Molitva
14-15 LAZAR MERKOVIĆ, Veliki šetač
16-21 BALINT VUJKOV, «Jabuka s dukatima»
21 BLAŽENKA RUDIĆ, Tamburica
22-26 BELA GABRIĆ, «Fratar brez glave»
27-28 ĐURO RAJKOVIĆ, Ilija Okrugić Srijemac
28-32 ILIJA OKRUGIĆ SRIJEMAC, Moje pjesme – Srijemca slava * Povratak u Srijem god. 1848. * Prijatelj
* Slatkim uspomenama * Pjesma svibanjska * Mladog
pjesnika grob * Hajdmo, hajdmo * Slava Bogu * Vjerujem u tebe * O Isuse, ti sunašce * Spomen si * Nek ori
33-34 CECILIJA MILANKOVIĆ, Životopis
34-36 D. J., Cecilija Milanković o sebi – Razgovor
37 ANONIM, Samostalne izložbe * Skupne izložbe
*Literatura
90-101
37-38 SLAVKO MATKOVIĆ, O Ceciliji Milanković i njenim slikama
38-39 CECILIJA MILANKOVIĆ, Pjesme – Jesen * Gospodine * Prognanik * Uspomene * Moje lutke * Jorgovane *
40-42 MATIJA MOLCER, U dašku vjetra (Haiku pjesme)
42-44 ANONIM, Matija Molcer (bibliografska natuknica) – Matija Molcer, književna djelatnost * Matija
Molcer, skladbe * Matija Molcer, likovno stvaralaštvo *
Matija Molcer, prijevodi, ploče, snimke
45-50 ĐURO RAJKOVIĆ, Zvonimir Vuković izabrane
pjesme – Časovi tišine * Nedopjevana pjesma * Intima
* Zvono * Klavir * Grad * Planina * Oluja * Sutonske
palete * Tisuću ljiljana * Bjesmo ono što jesmo * Mrtvo
jato * Pjesma nema granica * Svatko se iza nečega krije
* Sutra će vaše lice zaboraviti ptice * Kiša * Monolog
* Zvijezdu vidim, a nje nema *Pjesma * Užas nemoći
51-52 KAROL VISINKO, Sjećanje djevojčice iz Srijema
– Ljubica Kolarić-Dumić: «Uz baku je raslo moje djetinjstvo», Zagreb, 1997.
53-54 STJEPKO TEŽAK: «Uz baku je raslo moje djetinjstvo» – Ocjena rukopisa Ljubice Kolarić-Dumić
54- 56 LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ, S vjetrom kroz godinu – Siječanj * Veljača * Ožujak * Travanj * Svibanj *
Lipanj * Srpanj * Kolovoz * Rujan * Listopad * Studeni *
Prosinac * Srce * Pokucaj na moja vrata
57-59 IVE PRĆIĆ, Godinu dana bunjevačkih narodnih
običaja u Subotici –
Treći dio: Jesen * Trojaki * Miholj * Lučin
60-61 IVE PRĆIĆ, Svatovi (igrokaz) – I. Kod divojačke
kuće * II. Kod momačke kuće
62-63 ANONIM, Jubilej HKPD «Matija Gubec» – Prikaz povijesti tavankutskog društva prema manjim, ranije objavljenim publikacijama
65-66 VIKTORIJA i LJUDEVIT GRUNČIĆ, Rad HKPD
«Matija Gubec» u Tavankutu od 1949. do 1956. god.
66 ANONIM, In memorima: Mara Čović, 1911.– 1997.
67-69 TOMISLAV ŽIGMANOV, Kronologija jednogodišnjeg programa obilježavanja zlatne obljetnice – 50
godina – postojanja i rada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva «Matija Gubec» iz Tavankuta
70-72 IVO PRĆIĆ, MLAĐI, Prikaz novih knjiga – Dr.
Marko Sente, Istorijat otorinolarinolaringologije u Subotici * Na dlanu, lirski zapis sestara Naše Gospe * Dr.
Emil Libman, Subotička bolnica, od uboškog doma do
savremenog stacionara.
73 KAZALO
2 Naslov je izmijenjen sukladno ispravku u: Klasju naših ravni,
1. 1998., 32.
97
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 97
2.9.2010 12:18:52
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. III. 2, 1998.
(nije objavljen)
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. IV. 1, 1999., 94
3 LIDIJA MOLZER, Novi stadij kulturnog organiziranja
u Vojvodini
4 LIDIJA MOLZER, Viktorija Grunčić ponovno predsjednica
4-6 ANONIM, Izvješće o radu za 1998. godinu
6 ANONIM, Program rada za 1999.
7 JOSIP BOZANIĆ, Tjedan Hrvata iz Vojvodine, Zagreb 15.-21. ‘98, (pozdravni govora zagrebačkog nadbiskupa upućen sudionicima)
8 LIDIIJA MOLZER, Očuvani korjeni i ljubav prema
matičnoj domovini
9 ANTE BELJO, Dragi prijatelji
9-10 HRVOJE SALOPEK, Predgovor
10-11 ANDRIJA KOPILOVIĆ, Uvod
11 ANTE SEKULIĆ, Slovo na Tjednu Hrvata iz Vojvodine
12 LIDIJA MOLZER, Identitet bačkih Hrvata kroz jezik
i umjetnost
12 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Pozdravna riječ predsjednice Matice hrvatske Subotica
13 VOJISLAV SEKELJ, Fala riči što fali – Put šinšoka *
Pod ambetušom * Anđele moj * I prstima klapim * Gabrić ćuprije, Salaš moj
13-14 Kontinuitet borbe za hrvatsku kulturu, Razgovor
sa Lazarom Merkovićem3
15-17 MARKO KLJAJIĆ, Hrvatski ban Josip Jelačić, rođeni Petrovaradinac 17 MARKO KLJAJIĆ, Govor na
grobu bana Josipa Jelačića
18-19 LIDIJA MOLZER, Nastaviti rad unatoč teškoćama – Interiew: Viktorija Grunčić, predsjednica Matice
hrvatske Subotica
19-22 BELA GABRIĆ, Biografija Viktorije Grunčić – Bibliografija: Bačko klasje * Subotička Danica * Zbornik
«Ivan Antunović» * Zvonik * Klasje naših ravni * Glas
ravnice * Katehetsko vijeće Subotičke biskupije *»Kršni
zavičaj» Zbornik Hercegovine
22-25 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Odabrane pjesme –
Tvoja svetišta * Mojoj mami * Nosač broj pet (5) * Sokak mog djetinjstva * Vraćam se na kućni prag * Ljubavi
dah … (mojim najdražima) * Sanji * Suza … *Palč stare
đerme … * Jutro moje nade * Poklon za jubilej grada
26-27 Đuro Rajković, Pola vijeka s crkvenom glazbom
– Zlatni jubilej djelovanja na području liturgijske glazbe
glazbenice Anice Nevolić
27 MARKO KLJAJIĆ, Srijem
3 Preuzeto iz: Večernji list, Zagreb, 21-22. VI. 1998., 24.
90-101
28-29 BRANO JEGIĆ, Ja, hodočasnik
29 BELA GABRIĆ, Bilješka o pjesniku
30-36 ANTE VUKASOVIĆ, Poticaji za nova hrvatska
odgojna nastojanja
36 VOJISLAV SEKELJ, Bunjevački salaš
37 LIDIJA MOLZER, Popodne hrvatskog jezika i glazbe
38 LIDIJA MOLZER, Izložba likovnih djela i rukotvorina
39-52 IVE PRĆIĆ, Godina dana bunjevačkih narodnih običaja – Četvrti dio: ZIMA* Nikolje * Svinjokolj
* Betlemari * Betlemari (igrokaz, 39-41) * Sveta Luca
* Materice * Materice (igrokaz, 42-44) * Oci * Na sv.
Tomu – Božić: Badnji dan * Badnje veče * Večera *
Prvi dan Božića * Bukarica * Drugi dan Božića – sv.
Stipan * Treći dan Božića – sv. Ivan * Mladinci ili Šibari
* Svrhgodište * Nova godina * Vodokršće * Marin-dan
ili Svijećnica * Prelo * Prelo (igrokaz, 46-50) * Sveti Blaž
* Blagovist ili Krvovaća * Debeli četvrtak * Poklade *
Čista srida * Korizma * Sigre (igrokaz, 51-52
52 IVE PRĆIĆ, Bećarac4
53-64 ĐURO RAJKOVIĆ, Razvoj glazbenih stilova (sažeti prikaz) – Barok * Klasicizam * Romantizam * Neoklasicizam * Nacionalni prvaci * Impresionizam * Novo
doba
65-74 LJUDEVIT VUJKOVIĆ LAMIĆ, Sjećanje na Hrvatsko pjevačko društvo «Neven» (od 1920. do 1946.
god.)
75-77 TOMISLAV ŽIGMANOV, Djelatnost dr. Mihovila Kataneca i Mateja Jankača
78-79 BELA GABRIĆ, Blaško Rajić (120. obljetnica rođenja)
80-85 ALEXANDER MOLZER, Uloga Blaška Rajića u
poratnom periodu
85-87 ALEXANDAR MOLZER, Rad u duhu Kristove naredbe, djelovanje Blaška Rajića kroz prijepisku
88-89 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Govor predsjednice Matice hrvatske Subotica na grobu župnika Blaška Rajića
u čast 120. obljetnice njegova rođenja * Grad i polja su
tvoja Gospodine (pjesma)
90 ŽIVKO MANDIĆ, Blaž Rajić u Santovu
91-93 TOMO VEREŠ, Kako riješiti bunjevačko pitanje
u Bačkoj5
93 TOMO PODRUG, Knjiga koja briše zaborav – Ante
Sekulić: Umjetnost i graditeljstvo bačkih Hrvata, Zagreb 1998.6
94 KAZALO
4 Iz knjige Ive Prćića, Bunjevačke narodne pisme, Subotica,
1971., str. 89.
5 Marulić, br. 1, 1998.
6 Školske novine, 28, 1998.
98
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 98
2.9.2010 12:18:53
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. IV. 2, 1999., 76
3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, «Ja sam s vama i u oluji!» –
Blagoslovite svaku stopu
4-10 STJEPAN DAMJANOVIĆ, Ne treba čekati bolja
vremena, Razgovor: Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske u Zagrebu
11-18 ĐURO RAJKOVIĆ: Ivan Jagodić – Pjesme:
Moja duša je platno * Pjesma * Pjesma paloj djevojci
* Jesen * Hrast * Pjesma rijeke * Posljednja večer *
Mirna noć * Kolo * Fatamorgana – Jesenske pjesme:
1. U punom svjetlu * 2. Zov * 3. Jesen * 4. Umiranje
jeseni I. * II. * Zimsko veče * Molitva * Stara vrba – Povratak u noći (odlomak romana) – Prokleti (glazbena
scena u tri slike)
19-20 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Pjesme Dominike Ćakić
21-29 DOMINIKA ČAKIĆ, Pjesme – Pjesme o ranom
djetinjstvu: Pjesma o ocu * Moja mati * Majko utjeho moja, snago moja * Majčino oko * Majčino srce
* Cvijeće za moju mamu – Razmišljanja: Što je to cilj
života * Zašto? (I.) * O, kad bih bila * Prijatelj * Zašto
kad kiša pada? – Molitva Bogu: Molba* Vapaj Bogu *
Kriste budi moj brat * Mir u duši * Bože, oprosti * Molitva – Pjesme Mariji …: Sveta Marijo * Marijo, Kraljice
– Pjesme o prirodi: Jesen * Breza * Snovi (I.) * Dominika osobno: Srce * I kad … * Moja ljubav je kao glazba
* Čežnja (I.) * Slomljena duša * Zadnji sunčevi zraci
* Zašto ? (II.) * Moja djeca * Najbolji prijatelj * Snovi
(II.) * Čežnja (II.) * Kad bi barem malo bili sami * Sutra
* Barka * Sasvim sama * Ljubav * Sjećanja U samoći *
Tajna * Sreća * Jeka pjesme
30-35 MARIJA ŠERCER, Životno djelo kipara i restauratora Neste Orčića (1929.–1993.) – U povodu 70.
Obljetnice njegova rođenja * Životopis * Kiparska djela * Konzervatorsko-restauratorska djela kipara Neste
Orčića * Pedagoški rad * Zaključak * Literatura
35-36 DRAGO MILETIĆ, In memoriam, Nesto Orčić
1929.–1993.
37 LAZAR IVAN KRMPOTIĆ, U spomen Nesti Orčiću,
našem velikom kipar
38-40 LIDIJA MOLZER, Prva samostalna izložba Anice
Balažević
41 ANICA BALAŽEVIĆ, Odabrane pjesme – Želja
mi je * Zora * U pisku * Nestaju salaši * U stara vrimena
* Berba vinograda (ulomak)
42 LIDIJA MOLZER, Poticaj na dalje stvaranje
43 OLGA ŠRAM, Stručni prikaz slikara i njihovih djela
– Cila Bajić * Mark Antonio Bunjevac * Ruža Dulić *
Marija Horvacki * Cecilija Milanković * Ruža Dulić *
Borbala Bicskei
44-52 IVE PRĆIĆ, Bunjevačka narodna nošnja – I. dio:
Stara nošnja, Uvod * Nošnja prije sto godina * Opis
90-101
stare nošnje * Slava Bunjevke – II. dio: Sadašnja nošnja,
Propadanje narodne nošnje * Oblačenje Bunjevke *
Tkanina * Udavača * Narodna nošnja
53-59 MILANA ČERNELIĆ, Tradicija paljenja godišnjih
vatri (Izvorni znanstveni članak)
60 ANTE POKORNIK, Priskakanje vatre sv. Ivana Cvitnjaka
60 ANTE SEKULIĆ: Iz bunjevačkih narodnih običaja
61-62 ANONIM, Iz starog tiska - Mladi pjesnici u Subotici: Balint Vujkov * Blaško H. Vojnić * Marko T. Peić *
Franjo Bašić
62 A. KOKIĆ, Za ljepšu budućnost
63-64 H. MEŠTRIĆ i I. REHAK, Kultura pobjeđuje rat,
Razgovor sa švedskom glumicom Ingelom Karlsson
65-66 JOSIP BRATULIĆ, In memoriam: Krešimir Mikolčić (1937. – 1999.)
67-69 ALEXANDER MOLZER, Gašpar Ulmer, Kraljevski komesar Szekultéty u Subotici (1819-1823) Analitički inventar
70-71 LIDIJA MOLZER, Getsemanski plodovi duše –
Marko Kljajić, «Getsemanski plodovi duše», Novi Sad,
1999.
71 IVE PRĆIĆ ML.,Raskošna širina ljubavi – Lazar Krmpotić, «Majka Paula», Mostar, 1998.
72-76 ANONIM, Gaj Salustije Krisp: Djela, Zagreb,
1998. * Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga
jezika, Zagreb, 1999. * Nikola Šop: Izabrane pjesme,
Spoj običnosti i simbolike * Emica Rubil: Darovi pakla
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. V. 1, 2000., 104
3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Ive Prćić, narodno-prosvjetni
djelatnik bačkih Hrvata
5-75 IVE PRĆIĆ, Bunjevačke narodne pripovitke, obradio i priredio Ivo Prćić, ml., Subotica, 1971. – Materina
suza * Milinko * Lakovirni kurjak * Čudotvoran bik * Tri
brata i jabuka * Kralj bez svitlosti * Čikoš i govedar *
Nenavidna žena * Nezafalan sin * Nesritni kraljević i zla
majka * Majčino srce * Zna Bog što radi * Teta-lija, ujokurjo, zeko i mijo * Najveće dobro * Kako mož ti jarca
pomusti? * Siromak privario vraga * Čudotvorna baština * Čudni jaganjci * Lisica i jež * Tri brata domišljata
* Mudar zvonar * Bog se brine za svakoga * Najmlađi
sin i careva ćer * Pravedni i nepravedni * Čoban i Cigo
nadmudrili kralja * Tri ševe * Košta l’ koza dukat? * Zlatna patka * Pametan čovik * Trišnje svetog Petra * Deran
Joso i mlinar Ćoso * Budalaš i orijaš * Dice ko na rašetu
jamica, još i jedno više * Baba i smrt * Lažljivi Petar *
Divojka i prosci * Baba i dida, pivac i koka * Ko ima novaca, svašta mož * Pravednik i đavo * Kaštiga * Vlašići
* Butra * Mijina četa * Ciganova smrt * Oće pošteno
da vrati * Nije kum provala * Sveti Petar i očenaš * Šta
99
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 99
2.9.2010 12:18:54
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
je u peći * Kumovska večera * Vruća tarna * Poštivanje
* Vridna žena * Vi i oni * Njegove gaće * Ne mož dalje, voda je * Dositljiva Bunjevka * Razumna mlada * Iš
puće! … * Kad će bit, nek bude * Tri đačke riči * Lakumo
Ciganče * Domišljati Ciganin *
76-89 IVE PRĆIĆ, ml., Život i rad Ive Prćića
Dodatak
93 In memoriam: Dr. FRANJO TUĐMAN 14. svibnja
1922 – 10 prosinca 1999.
94-97 JOSIP BRATULIĆ, S vjerom u samostalnu Hrvatsku – govor predsjednika Matice hrvatske u povodu
smrti Predsjednika Republike Hrvatske, na komemoraciji što je održana u Palači Matice hrvatske, 12. prosinca 1999. u 13,30 sati
97-99 LIDIJA MOLZER, Sačuvati od zaborava i anonimnosti – predstavljen časopis «Klasje naših ravni», br.
2/99
100-101 STANISLAV PREPREK, Kako da budem pjesnik
101-102 ANONIM, Usvojeno izvješće o radu za 1999.
g. i okvirni plan i program rada za 2000. g.
103-104 KAZALO
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. V. 2, 2000., 80
3 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Matica hrvatska ugrađena u
kulturni identitet hrvatskog naroda
4-10 LIDIJA MOLZER, Očekujemo pravičnije uvjete za
rad – Matica hrvatska Subotica: Navršeno pet godina
društvenog rada
10 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Upravlja nas na putove
Tvoje
12 LIDIJA MOLZER, Rad Matice hrvatske Subotica u
slikama
15 LIDIJA MOLZER, Kamenčići divnog zajedništva
17 ANONIM, Izbor iz hrvatske književnosti: «Žito i kruh
u hrvatskoj književnosti»
34 LIDIJA MOLZER, «Dida fenjer» i druge priče koje je
život ispričao
38-49 BRANKO JEGIĆ, Pjesme iz rukopisa – Pustare:
Sanjao sam zvijezde * Nikada dočekati žetvu * Za ovaj
grad * Moja duša * U pustari * U agoniji * Suđeno mi *
U tuđinama * Kada ožedni duša * Ima li nade * Slušam
rođeni glas *Sve ostalo je u meni * Najdraži grad * Sanjati vrtove * Klasovi * Nikada se neće saznati * Zaboravili smo svetkovati * Siva kaldrma * Lati u pustari srca
* Jesen * Nikomu nemojte reći * Život u našim kućama
* <počeo je bol da odnosi * U ovoj zemlji * U žednim
kućama * Nisu ga zaveli * Zauvijek rekosmo * Majke
* Molio sam dugo * Zaboravljena pjesma * Za vas i u
vama * U brazdama * zatočenici * U beznađu * To nije
plač * Cedrova šuma * Tri karavele * I sve nam se čini *
I meni se čini * Pusti me da molim * Ne utišajte molitve
90-101
50-52 MÁRTA KOVÁCS KENYERES, «Svom dragom
đaku» dr. Marku Senteu, Sonetni vijenac
52-53 LIDIJA MOLZER, Bilješka o autorici sonetnog
vijenca
53-55 VOJISLV SEKELJ, Uzmi – dodaj
56-61 ALEXANDAR MOLCER, Grad na Mostonga otocima – Osobenosti i način života bačkih Hrvata
62 SLOBODAN S. RADOVANOVIĆ, Azil iza samostanskih zidina
63-66 FLORIJAN RAJKOVIĆ, O bačkih Hrvatima iz franjevačkog ljetopisa
67-74 ĐURO RAJKOVIĆ, Matej Preprek, zaslužni petrovaradinski orguljaš
75-78 DANI BULIT i DRAŽEN PAJTLAR, Kralj lutaka
79 KAZALO
Klasje naših ravni, Novi tečaj, god. VI. 1-2, 2001.
3 VANJA RADAUŠ, «Istina iskazana pjesmom»
4 ANONIM, Natječaj u povodu 100. Obljetnice rođenja Dobriše Cesarića
5-6 VIKTORIJA GRUNČIĆ, «Osluhnimo titraj slobode», recital
6-8 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Pet godina nastojanja u
očuvanju nacionalnog identiteta
8-30 LIDIJA MOLZER, «U rukama knjiga» – Književna
izložba Matice hrvatske u povodu 5. obljetnice osnutka i rada: Mihajlo Radnić * Lovro Bračuljević * Stjepan
Vilov * Mirko Pavić * Grgur Peštalić * Ivan Antunović,
Ambrozije Šarčević * Ilija Okrugić Srijemac * Živko
Bertić * Ante Benešić * Antun Gustav Matioš * Blaško
Rajić * Ante Evetović Miroljub * Josip Andrić * Petar
Pekić * Ive Prćić, st. * Matija Poljaković * Ante Jakšić *
Balint Vujkov * Aleksa Kokić * Marko Čović
31-33 LIDIJA MOLZER, Ravničarskim motivima obilježen jubilej
34 LIDIJA MOLZER, In memoriam – Bela Gabrić
35-36 SILVANA BILINC ŽIGMANOV, Pjesme života i
zavičaja
37-48 MIRKO BILINC, Pjesme – Subotici * Palić * Jezero u jutarnjem sjaju * O jezero! * Pjesnik i valovi * Život
* Usamljeno srce * Od rodnih obala * Pouka o đaku *
Knjiga i ja * Metlar * Razum je sila * Sad znam što hoću
* Sloga * Kako li je divno veče … * Oganj ljubavi * Ljubavi, ljubavi * Moja sreća * Pismo drugu * Dva druga
* Prvi dojam * Pozdrav djevojci s mora * Ne idi još … *
Ne ostavljaj me * Čekam te * Jedan osjećaj * Mladost
* Biti sam * Gdje je ono nebo plavo? * Mladencima *
Dojmovi daljina * Najuzvišenija ljubav * Lutrija * Usamljene kitice * Potonula srića * Ako umrem mlad *
Smrt jednog pjesnika * Pjesma naše mladosti
49 HRVOJE PRĆIĆ, Autobiografija
100
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 100
2.9.2010 12:18:54
Jakov Basch, Sadržaj časopisa Klasje naših ravni
49-50 IVO PRĆIĆ ml., Riječ o Hrvoju
50-57 HRVOJE PRĆIĆ, «Viteška ljubav»
57 ANONIM, Lazar Ivan Krmpotić, «Umjetnost u tehnici slame»
58-63 ALEXANDAR MOLZER, Začeci industrijalizacije
kao temelj razvitka i napretka
64-72 ĐURO RAJKOVIĆ, Neobjavljeni doprinos Stanislava Prepreka hrvatskom crkvenom kantualu
72-73 TIHOMIR TAPAVICA, Stanislavu Prepreku, skladatelju, u povodu 100. obljetnice rođenja
73 TIBOR HARTIG, Sjećanje
73-74 RUDOLF BRUČI, Stanislavu od Rudolfa
74-75 ĐURO RAJKOVIĆ, Bogata glazbena ostavština
75-83 STANISLAV PREPREK; Pjesme – Grad na oblaku,
ciklus pjesama: Proljeće * Čekanje Nepoznato svjetlo
* I uvijek je tako * Zvijezde * Miris noći * Noćna vizija
* Baklja * Uzalud * Razbijena čaša * Grad na oblaku I
* Grad na oblaku II * Heliopolis * Čempresima vile d’
Este * Zanijemeli su čempresi i vodoskoci vile d’ Este *
Pompejski mozaik * Moto perpetuo * Kao zimzelen *
Dvije pjesme u spomen R. Tagorea * Grančica s Beethovenova groba * Zelena plava * Neprolazno
84-86 ALEXANDAR MOLZER, Glasnik kršćanske ljubavi
87-88 LIDIJA MOLZER, Glagoljica
88 LIDIJA MOLZER,Izložba glagoljice u Dublinu
88-90 JOSIP BRATULIĆ, «Glagoljica u duhovnosti i kulturi hrvatskog naroda»
90-92 LIDIJA MOLZER, O knjizi Darka Žubrinića «Hrvatska glagoljica»
90-101
92-93 STJEPAN DAMJANOVIĆ, «Osnovno o glagoljici»
93-96 LIDIJA MOLZER, «Riječ je jako važna …»
96-97 ANA TOMLJENOVIĆ, Crkva i gostinjac sv. Marije i Magdalene u Bužanima
98-110 ADAM TIGANDŽIN, «Topolje u Baranji»
111-118 VIKTORIJA GRUNČIĆ, Cecilija Milanković 18.
svibnja 1926. – 28. studenog 2000. * Posthumna samostalna izložba likovnih radova slikarice Cecilije Milanković * Izložene slike
119-122 MAJA FLEGO, Profesionalna etika – moralno
uporište učitelja, razgovor sa dr. Slavicom Bašić, docenticom na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu (Školske novine, br. 23-24, 1999.)
122-123 LIDIJA MOLZER, List za sretno djetinjstvo
«Cvitak»
124-125 LIDIJA MOLZER, Intenzivno nastavljen rad
126-127 LIDIJA MOLZER, «Stoljeća Habsbirgovaca
1848.–1916.»
127 ANONIM, Iz obiteljskog albuma …
128 LIDIJA MOLZER, Kolekcionar lutaka bez izložbe
u rodnom gradu, razgovor s Ljeposlavom Perinićem,
svjetskim kraljem lutaka
129-131 LIDIJA MOLZER, Otkrivena spomen ploča
Mati Ujeviću
132 ANONIM, Izbor važnijih izdanja Matice hrvatske
od 1842. do početka novog milenija
137 KAZALO
101
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 101
2.9.2010 12:19:02
Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada
102-107
Subotica 1933. godine
u izvješću
Kulturno-socijalnog
odjela grada
STEVAN MAČKOVIĆ
Subotica je važila za veliki grad. U međuratnom razdoblju stajala je iza Beograda i Zagreba1 kao treći
grad po veličini, odnosno broju stanovnika. Njih je
po državnom popisu 1931. godine bilo 100.058. Po
zanimanju je od toga broja živjelo od poljodjelstva –
49%2, industrije i obrta – 17,8%, trgovine – 6,6%, od
činovničkih poslova i slobodnih profesija – 9,4% a od
ostalih zanimanja – 17,2%. Na čelu Subotice nalazio se
gradski načelnik (gradonačelnik). Pored njega do 1931.
godine postoji i mjesto velikog župana, kao direktnog
predstavnika središnjih vlasti. Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Predstavničko tijelo je bila Skupština ili
Prošireni Senat3. Doduše on se popunjavao odlukama
centralnih beogradskih vlasti, gradski zastupnici su postavljani u skladu sa omjerom političkih snaga koji je
vladao u trenutačnoj državnoj izvršnoj vlasti, a samo u
jednom navratu – 1927. godine su sprovedeni lokalni
izbori. Na funkciji gradskog načelnika 1933. godine se
nalazio Frano Vukić4, koga zamjenjuje ing. Ivan Ivković
Ivandekić5.
Poslovanje, organizacija i administracija, polje rada
gradske uprave bila je plod naslijeđenog i stoljetnim6
iskustvom uhodanog sistema. Tako se i nakon prijeloma 1918. godine zadržalo uredsko poslovanje odnosno podjela na odjeljenja: administrativno, ekonomsko, građevinsko-tehničko, ured velikog bilježnika,
financijsko, odvjetništvo, fizikat, vojno, ured za molbe i
žalbe, ured gradonačelnika, koja je s manjim izmjenama postojala u cijelom međuratnom periodu.
Za rješavanje pitanja vezanih za snabdijevanje siromašnih Subotičana, u prvo je vrijeme nakon 1918. godine,
u izvršnoj vlasti – Senatu, postojao Sirotinjski odbor. On
se krajem dvadesetih godina transformirao u Socijalni
pododbor koga je vodio dr. Matija Evetović7.
U organizaciji mjesne gradske vlasti, od 1932. godine
formirano je posebno odjeljenje – Kulturno-socijalno,
1 Godine 1921. Beograd ima 111.739, Zagreb 108.674 a
Subotica 90.961 stanovnika. Po narednom državnom popisu
1931. godine Beograd broji – 238.775, Zagreb – 185.581, a
Subotica 100.058 stanovnika (48.703 muških i 51.355 ženskih).
2 U tom razdoblju, na razini čitave zemlje taj je postotak
bio znatno veći, iznosio je 77,3. To je jedan od pokazatelja
gospodarske zaostalosti Kraljevine Jugoslavije.
3 Predstavničko tijelo je imalo različit broj članova. U 1921.
godini – 200, 1927. – 100, 1929. – 60, 1934. – 72. Tom broju
se dodavao određen broj funkcionara koji su po dužnosti bili
njegovi članovi. Ukupan broj službenika je isto varirao, od 516
- 1923. godine, do 340 početkom 1934. godine. Treba imati
u vidu da je to samo osoblje u upravi, a ukupan broj svih
gradskih službenika, uključivši i druge gradske institucija
– biblioteku, muzičku školu, bolnicu, redarstvo ( do 1929 ),
veterinarsku službu, putare, vatrogasce i druge bio je mnogo
veći. Historijski arhiv Subotica (HAS), F:47. Zapisnik 1929, list
190. Tabela o broju i stanju gradskih službenika.
4 Frano Vukić je rođen u Dubrovniku 29.4.1890. godine kao
Franz Mayer. Diplomirao je pravo 1911. u Beču. Optirao je za
Kraljevinu SHS i promijenio prezime 1919. godine. Obavljao
je čitav niz visokih funkcija, bio je policijski kapetan, veliki
bilježnik, v.d. gradonačelnika. Po ličnom opisu bio je 168 cm
visok, oči su mu bile zelene i nije imao kažiprst na desnoj ruci,
što najvjerojatnije upućuje da je tim samosakaćenjem htio
izbjeći vojnu službu.
5 Ing. Ivan Ivković Ivandekić ( Subotica, 26.05.1882. –
6.11.1968.) geodetski inženjer, politički i javni djelatnik. On
je obnašao dužnost gradonačelnika 1933-1934, odnosno
predsjednika općine 1934-1938. godine.
6 Korijeni organizirane gradske vlasti sežu u 1743. godinu, kada
je grad bio izuzet od vojne uprave i po prvi puta uspostavio
svoje civilne organe vlasti.
7 Dr. Matija Evetović (Aljmaš, 24. II. 1894. – Subotica, 2.
VII. 1972.), javni djelatnik, pisac, dogradonačelnik Subotice,
profesor i ravnatelj subotičke Gimnazije, pročelnik Gradskog
muzeja.
102
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 102
2.9.2010 12:19:02
Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada
a koje je imalo zadaću pokrivati tu oblast. Obavljalo
je nadzor i kontrolu nad gradskim kulturnim ustanovama, školama, humanitarnim, prosvjetnim i nacionalnim
udrugama i društvima, ali i pomagati na odgovarajući
način najsiromašnije slojeve. Tako je došlo da spajanja
nadležnosti s polja prosvjete, kulture i socijale u jednom gradskom tijelu. Do tada su se poslovi vezani za
škole obavljali u prosvjetnom odjelu administrativnog
odjeljenja.
I na čelu novoustrojenog gradskog odjeljenja nalazio
se dr. Matija Evetović.
Sve ustanove i udruge ali i škole imale su obvezu dostavljati tom odjelu svoje kvartalne kao i godišnje izvještaje, a ono ih je obrađivalo i sumiralo te takve izvještaje podnosilo gradskoj skupštini i gradonačelniku.
Iz obimnog predmeta sa signaturom IV 257/19348,
godišnjeg izvješća za 1933. godinu, gdje su sabrani pojedinačni izvještaji ustanova i udruga, na osnovu kojih
je dr. Matija Evetović kao šef odjeljenja dao sumarni
statistički presjek stanja na 8 stranica, možemo dobiti
okvirnu sliku školstva, kulture, ali i socijalnih problema,
nezaposlenosti i siromaštva u prvom redu, u gradu
toga doba.
Najveću vrijednost ima upravo taj sumarni, pregled,
no i pojedinačni dopisi obiluju mnoštvom korisnih informacija od kojih najveći dio i nije mogao da uđe u
završni dokument koji je kreiralo odjeljenje.
Samo po sebi je razumljivo da je cjelokupno društveno
stanje u zemlji, pa i u Subotici u prvim poslijeratnim godinama bilo teško. Tako se i za ove prostore, koji nisu direktno bili na linijama fronte, mora reći da su pretrpjeli
velike materijalne i ljudske gubitke9. Isto tako, državnopolitičke promjene, koje kao posljedicu imaju ulazak
u novu južnoslavensku državu, uz tada i time kreirane
široke društvene procese koji zahvaćaju najšire slojeve,
poput agrarne reforme i kolonizacije, konfiskacije, nacionalizacije i drugih, ostavljale su traga na subotičkim
žiteljima. No, kako se nazire i iz izvještaja, ni 15 godina
nakon oslobođenja, život za običan puk nije bio zamjetnije poboljšan i olakšan.
8 HAS, F:47. IV 257/1934. O radu svjedoči sačuvanih 28 knjiga
i 31 arhivska kutija gradiva (1932-1941) toga odjeljenja. Za čitav
fond F:047 Senat grada Subotice napravljen je sumarni inventar
koji daje pregled strukture i karakteristike gradiva. Ukupna
količina iznosi 1093 knjige i 731 arhivska kutija.
9 Ako se okvirno zna, na osnovu studije «Imenik žrtava Drugog
svetskog rata na području subotičke opštine» (Mirko Grlica, dr.
Antal Hegediš, Milan Dubajić, Lazar Merković, Subotica 2000,
st. 357.) da je na ovoj i sa ove teritorije poimenično pobrojano
7032 žrtve, slični, čak i sumarni podaci za period I svjetskog
rata nedostaju.
102-107
Za stabilizaciju i poboljšanje socijalne klime otegotna
okolnost koja je utjecala na cijelo društvo bila je velika
gospodarska kriza, koja u ovom podneblju započinje
već polovicom dvadesetih godina, a dostiže kulminaciju baš kao i u svjetskim razmjerima 1929.–1933. godine. Pored pogoršanja položaja sloja poljoprivrednika
i radnički proletarijat time dospijeva u vrlo tešku situaciju. Njih pogađaju tzv. škare cijena. Prosječna kupovna moć subotičkog stanovništva bila je veća u periodu
1910.–1914., nego tijekom čitavih desetak godina nakon završetka rata.10 Stabilizacija započinje polovicom
tridesetih godina ali je prekida započinjanje novog ratnog sukoba 1939. godine.
Kakav je izvještaj sastavilo odjeljenje koje je u prvom
redu i formirano da bi sveobuhvatnije i potpunije rješavalo upravo nagomilane probleme u sferi socijale?
Ono na samome početku, za oblast prosvjete daje statistiku, gdje za 13 školskih ustanova u Subotici: Pravni
fakultet, Državnu mušku realnu gimnaziju, Žensku realnu gimnaziju, Trgovačku akademiju, Mušku građansku
školu, Žensku građansku školu, Rim.-kat. žensku građansku školu, Muzičku školu, Žensku zanatsku školu,
Stenografsku školu, I školsko nadzorništvo, II. školsko
nadzorništvo11 i Šegrtsku školu, u tabeli razvrstava sve
upisane učenike. Ukupno je bilo 13.803 upisanih12. Indikativan je kriterij svrstavanja učenika po narodnosti,
gdje u skladu sa proklamiranom državnom politikom
integralnog jugoslavenstva, postoje samo rubrike – Jugoslaveni, Mađari, Židovi i ostali. Jasan je cilj – pokazati, što sastavljači i ponosno ističu – da je apsolutna
većina upisanih učenika u raznim školama jugoslavenska! U procentima je to iznosilo 57,74%. Po vjeri je bilo
pravoslavnih 14,71, katolika 79,70, mojsijevaca 4,17, i
ostalih 1,43 procenata.
10 Položaj radničke klase u 1926.-27. godini, Radnička Komora
za Vojvodinu, Novi Sad 1927, st.110-117.
Sa prosječnom tjednom zaradom radnik je 1914. mogao kupiti
na pr. 482 kom. jaja, 131 kg crnoga kruha a 1927. tek 243 jaja
i 58 kg kruha.
11 Odlukom Ministra prosvjete 1927.godine je izvršena
formacija školskih kotareva tako da su Prvom subotičkom
školskom nadzorništvu pripale škole na teritorijima – subotički
salaši i grad Subotica – odjeljenja sa državnim nastavnim
jezikom dok su Drugo školsko nadzorništvo činile škole u gradu
Subotici i na salašima – odjeljenja sa mađarskim nastavnim
jezikom. Iz uvoda sumarnog inventara koji je sastavila Tatjana
Segedinčev, viša arhivistica koja je sredila fond F:22 Školsko
nadzorništvo.
12 Obuhvaćenost djece osnovnoškolskim (I-IV razred)
obrazovanjem nikada nije bila potpuna. Po podacima iz 1923.
navodi se da u varoši ima 2053 muških i 2050 ženskih đaka, a
po salašima 2032 muških i 1839 ženskih, ukupno 7974. Kaže se
i da još 2000 djece tih generacija ne pohađaju škole.
HAS, F:47. I 1/1923
103
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 103
2.9.2010 12:19:03
Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada
102-107
TABELA 1
statistika učenika školske 1933/34
škola
Pravni fakultet
Drž. muška realna gimn.
Ženska realna gimnazija
Trgovačka akademija
Muška građanska škola
Ženska građanska škola
Rim. kat.ženska građan.šk.
Muzička škola
Ženska zanatska škola
Stenografska škola
I školsko nadzorništvo
II školsko nadzorništvo
Šegrtska škola
svega:
upisano
m.
454
1088
58
673
63
11
2726
2197
524
7714
po narodnosti
ž.
46
396
59
353
235
59
147
14
2411
2253
116
6089
Jugos.
382
564
246
90
389
205
73
43
75
12
3877
1654
367
7970
Mađ.
52
283
44
14
191
93
110
32
64
7
886
2676
255
4707
po vjeri
Jevr.
24
111
77
4
17
41
2
36
6
6
218
3
14
599
ostalih
42
50
29
9
83
14
50
11
2
156
117
4
567
pravo.
288
277
149
38
100
59
1
24
35
6
674
288
84
2023
katol.
157
577
155
70
535
235
227
61
104
12
4213
4122
531
11001
mojs.
38
116
77
4
17
41
2
36
6
6
216
3
14
576
ostali
17
38
15
5
21
18
5
1
2
1
34
37
12
206
ukupno
500
1008
396
117
673
353
235
122
147
25
5137
4450
640
13803
TABELA 2
statistika nastavnika školske 1933/34
škola
Jugoslavena
Mađara
Jevreja
ostalih
ukupno
Pravni fakultet
Drž. muška realna gimn.
Ženska realna gimnazija
Trgovačka akademija
Muška građansla škola
Ženska građanska škola
Rim. kat.ženska građan.šk.
Muzička škola
Ženska zanatska škola
Stenografska škola
I školsko nadzorništvo
II školsko nadzorništvo
Šegrtska škola
svega:
10
41
15
7
14
12
9
1
12
3
77
61
34
296
7
3
1
4
1
1
1
31
4
53
-
3
6
1
1
2
3
7
3
26
13
54
16
9
17
13
11
8
13
4
82
100
44
384
Slično sumiraju i podatke o nastavnicima, dajući ih u
tabelarnom prikazu.
I iz njega je vidljivo da su Jugoslaveni dominantni po
narodnosti pošto ih ima 296 (77,08%) od ukupnog
broja od 384 nastavnika.
Zatim u izvještaju navode da o stanju u Sokolskom
društvu podatke daju u posebnom prilogu.13
13 Društvo je svake godine tiskalo svoj godišnji izvještaj, te se
u dopisu napominje da će on biti dostavljen.
1
4
1
2
8
O Gradskom kazalištu i kinu pak čitamo da je od 1. 9.
do 31. XII. 1933. bilo održano u velikoj sali: 368 kino
predstava, 5 dramskih, 20 đačkih, 1 sokolska, 3 sokolske matineje, a u maloj sali: 192 kino predstave, 2 đačke i 4 koncerta.
Posebno je navedeno djelovanje Hrvatskog pjevačkog
društva Neven. Ono je po tim podacima održalo slijedeće priredbe:
18.II.1933. – kućnu zabavu
25.II.1933. – godišnju zabavu-karneval
30.IV.1933. – Zrinjsko-Frankopan. akademiju
13.V.1933. – vokalni koncert u Subotici
10.VI.1933. – vokalni koncert u Bajmoku
104
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 104
2.9.2010 12:19:07
Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada
1. VII.1933. – vrtnu zabavu
31.XII.1933. – Silvestrovu večer
a od 29.IX. do 13.X.1933. turneju14 po mjestima: Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, Split, Gospić, Karlovac, Zagreb
i Brod na Savi, te otkrilo spomen- ploču na izvoru rijeke
Bune. Hrvatsko pjevačko društvo Neven ima članova izvršujućih 80, a podupirućih 50 ukupno 130.
Dati su zatim podaci o Gradskoj knjižnici. Ukupno je
bilo 2432 čitalaca, o od toga čak 2411 muških i samo
21 ženskih! Navodi se i da je ona bila otvorena u prostorijama Pravnog fakulteta 8.IV.1933. godine, „gdje je
uređeno lijepo spremište za knjige i prostrana i vidna
velika čitaonica.“
Podaci za Gradsku knjižnicu
broj
muških
ženskih
čitalaca
2432
2411
21
broj čitalaca po zanimanju
zanatlija
4
nastavnika
19
učenika
2409
O jednom događaju koji je podijelio subotičku javnost,
također se podnosi kratak opis. Riječ je bila o proslavi
petnaeste obljetnice oslobođenja Subotice. Ona se,
po prvi put, obilježava 10. XI. a zatim 12. i 13. XI. 1933.
godine. Sporan je bio taj prvi datum, pošto se do tada
ustrajavalo samo na 13. XI. – danu ulaska srpske vojke u
Suboticu. Na svečanosti su tom prigodom predate diplome počasnim građanima Subotice: Mihajlu Bodiju,
Dragomiru Milojeviću, Vladislavu Krupeževiću, Milanu
Atanackoviću, Anti Živuloviću, dok je diploma Eduardu
Heriotu predana preko poslanstva u Parizu.
Pod rubrikom –Prosvjetna društva, opisuju se: Pjevačko
društvo Sv. Cecilije za koga saznajemo da je imalo dva
svoja koncerta kao i da je gostovao Ćirilo-Metodski kor
iz Zagreba.
Za Francuski klub – Les amis de la France kažu da je
izdao 1.070 knjiga svojim članovima, priredio 18 koncerata, od toga 3 javna, a održavao je i kurs francuskog
jezika.
Bunjevačko momačko kolo je imalo 5 društvenih sastanaka i 13 sjednica.
Bunjevačka prosvetna Matica je bila raspisala novčanu
nagradu za najbolji rad o životu i radu biskupa Ivana
Antunovića u visini od 5.000 dinara.
14 Ta posjeta je opisana i u posebnoj knjižici Petra Pekića,
tiskanoj 1933. godine – «Spomenica pohoda Bunjevaca u svoju
staru postojbinu».
102-107
Pučki krug (Népkör)15 je imao 16 predstava «iz raznih
struka znanosti i umjetnosti». Nabraja ih sve u svome izvještaju. Potpisan je predsjednik, trgovac Geza Nojček.
Pučka kasina «najstarija prosvjetna ustanova Bunjevaca» imala je knjižnicu od 811 svezaka, na koju je utrošeno 6.089 dinara, a na poklon od Nikole Matkovića16
dobivena su djela biskupa Antunovića. Broj čitalaca je
bio 292. Broj članova je bio 394. Iz studentskog fonda
stipendiju je dobivao Geza Babijanović, student tehnike, a iz fonda Marije Sudarević – učenici Vince Vuković
i Ružica Sekelj.
Grad je imao direktnu obvezu i socijalnog staranja za
svoje građane (zavičajnike). Tako je jedna od mjera
za najugroženije bila da se od gradskih prireza koji su
mogli biti davani i u naturi – u žitu, osigura određena
količina za njih. «Stariji ljudi preko 60 godina i udovice
s djecom dobivaju žita bez ikakvog rada, a mlađi ljudi
moraju raditi i za svaki dan dobivaju 8 kg žita.» Tim putem je za 706 familija bilo dano preko 30.000 kg žita.
U Uboškom domu je bilo primljeno 45 muških i 20 ženskih lica kao i 19 djece. Umrlo ih je 28. Staratelj ustanove je bio Stipan Ivić. Uboški dom je osnovan još 1836.
godine. Nalazio se u ulici Save Tekelije 96.
Broj osoba 1933. godine u Uboškom domu
mjesec
I
II
III
IV
V
VI
VII
VIII
IX
X
XI
XII
svega
primljeno
odrasli
djeca
m. ž. m. ž.
7
5
1
1
4
1
1
3
2
1
2
7
2
5
1
2
1
4
5
2
1
1
2
1
1
1
4
1
1
4
1
5
1
2
1
45 20 11 8
izašlo
odrasli
djeca
m. ž. m. ž.
1
5
2
1
19 6
1
7
2
3
2
2
1
1
3
2
4
1
1
3
2
2
1
1
1
2
1
38 18 16 5
umrlo
odrasli
m. ž.
2
3
1
1
3
1
1
2
1
1
1
2
1
2
1
1
2
1
1
1
15 13
Javna burza rada izvještava da je rada tražilo muških
6.191 a ženskih 2.202 – svega 8.393. Ta ustanova radila je u Subotici od 1922. godine. Tada se nalazila
u prostorijama u Harambašićevoj 31.17 Na tom mjestu
15 «Pučki krug» ima tada 1439 članova. HAS, F:47.IV 3163/1933.
16 Nikola Matković je obavljao funkciju predsjednika «Pučke
kasine» u to vrijeme.
17 HAS, F:47. II 112/1920.
105
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 105
2.9.2010 12:19:08
Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada
ostaje do 1934. godine, kada se preseljava u Ulicu Paje
Dobanovačkog 1. U 1934. godini gradske vlasti su donijele odluku i dozvolile da se na uglu današnje Zmaj
Jovine započne sa podizanjem nove zgrade za tu ustanovu kao i za Radnički dom.18 Gradnja je završena tek
1939. godine.
U svojoj djelatnosti bavila se posredovanjem pri pronalaženju radnih mjesta za radnike, koji su se nalazili
u njenoj evidenciji, a davala je i razne vrste pomoći
nezaposlenim radnicima – osiguravala je ishranu i prenoćište.
Specifičnost ovih ravničarskih prostora sa aspekta nezaposlenosti, ogledala se u tome da je veoma veliki dio
nezaposlenih radnika tražio, a u sezoni poljoprivrednih
radova i nalazio, posao upravo u tim djelatnostima. Broj
industrijskih nezaposlenih radnika bio je znatno manji.
Isto tako, od ukupnog broja onih u evidenciji Burze,
većinu su činili radnici koji su dolazili iz drugih krajeva,
što se vidi iz podatka da je čak 6.636 nezaposlenih
radnika «otputovalo i otpalo» te ih je krajem godine u
evidenciji ostalo samo 502.
Javna burza rada izvješće za period 1. I. - 31. XII.
1933.19
pregled fluktuacije radne snage
tražilo rada
muških
ženskih
6 191
2 202
ponuđeno rada
33
1 422
izvršeno posredovanje
33
1 222
otputovalo i otpalo
5 741
895
ostalo u evidenciji 31. XII. 417
85
izdano pomoći, redovne
– 126 206 dinara
vanredne
– 182 596 dinara
putne
– 4 166 dinara
svega
8 393
1 455
1 255
6 636
502
pomoć koristilo svega 2 129 lica
izdano 2.138 objeda
povlaštenom vožnjom koristilo se 4.691 lice, u iznosu od
22.454 dinara
U Azilu (radničkom skloništu) prenoćilo ukupno 1.513 lica,
sa 3.349 noćenja
18 HAS, F:47. II 4656/1938. Plac za te namjene Grad je ustupio
besplatno.
19 Iz Rezolucije koju početkom 1932. godine donosi Konferencija,
sazvana da raspravlja po pitanju zbrinjavanja nezaposlenih, saznaje se da ih je u Subotici, bilo ukupno oko 13 000, 2000 zanatsko
industrijskih, 1000 običnih i 10 000 poljoprivrednih ( od kojih,
doduše samo u sezoni jedan dio nalazi posla). To je, uz članove
njihovih obitelji, značilo da 1/3 građana Subotice «... usred najjače zime besposlicu trpi bez dovoljno sredstava za život.» To je
bila situacija koju subotička sredina još nije nikada imala.
102-107
Posebno su navedene humanitarne i socijalne udruge.
Židovska bolnica je u toku 1933. dala je besplatnu njegu, opskrbu i lijekove za 170 bolesnika, koji su u Bolnici
bili ukupno 3.334 dana.
Dobrovoljno vatrogasno udruženje radi u Subotici, Tavankutu i Žedniku.
Društvo za pomaganje bijednih i nevoljnih u Subotici
Dobro delo staralo se i hranilo 450 ljudi priredivši za
njih 166.259 obroka «tople, ukusne hrane» i kruha (500
gr.). Ta udruga je osnovana 1929. i započela je s radom
naredne 1930. godine. Osnivač i glavni financijer je bio
Grad. Donesena je senatska odluka kojom se tom društvu, počevši od 1. I. 1930. godine dodjeljuje iz gradskog
proračuna suma od 50.000 dinara. U početku je imalo
kancelariju u Gradskoj kući i jednog činovnika. Zatim
je dobilo zgradu u Željezničkoj ulici br. 9, da tamo organizira kuhinju koja bi se starala o pripremanju hrane
za siromašne.
Broj lica koja su dobivala pomoć Dobrog dela po godinama starosti
11 lica
15 lica
39 lica
212 lica
147 lica
26 lica
svega 450 lica
30-40 godina
41-50 godina
51-60 godina
61-70 godina
71-80 godina
81-90 godina
Mjesni odbor Crvenog krsta dijelio je novčanu pomoć,
te odijela i obuću za siromahe. Ta organizacija je imala
135 redovnih članova kao i 463 pomažućih članova.
Na čelu uprave je bio dr. Miodrag Aćimović sveučilišni profesor, potpredsjednica je bila supruga dr. Josipa
Martinisa – Kosara i supruga Petra Ognjanova – Olga.
Tajnik je bio Dušan Stojković školski upravitelj, a blagajnik Radomir K. Vujić školski nadzornik.
Subotička židovska ženska zadruga i pučka kuhinja brinula za 90 obitelji, kojima je davala odjeću i obuću,
ogrjev, toplu hranu.
Dobrotvorna zajednica Bunjevaka je davala zimske haljine i obuću za 165 djece. Izvještaj je potpisala tajnica
Jelena Mukić.
Subotička ženska zadruga Milosrđe-Szeretet snabdijevala je 90 učenika osnovnih škola u Mlaki, doručkom, te
na taj način razdijelila je 1.932 kg kruha i 3.673 litre
mlijeka.
Subotičko židovsko patronažno udruženje radilo je na
njegovanju 27 djece, koja su dobila stan, hranu, odijelo, školovanje i vjerski odgoj.
106
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 106
2.9.2010 12:19:09
Stevan Mačković, Subotica 1933. godine u izvješću Kulturno-socijalnog odjela grada
Ruski klub je izdržavao 30 ljudi, nezaposlenih Rusa.
Klub koji raspolaže sa knjižnicom od 1.729 svezaka,
izdavao ih je na čitanje članovima, održao 4 akademije
u korist svojih siromašnih članova, a održano je i 6 popularnih predavanja.
Pod nazivom u izvještaju «privatne inicijative» navodi
se da je prof. dr. Ivo Milić dao 7.500 dinara za nabavku
ogrjevnog drveta za siromašne višečlane obitelji. Tako
je po 1 kubični metar drva dobilo 133 obitelji koje su
imale četiri ili više djece. Franjevački samostan dnevno daje ručak za 50-60 lica siromašnih lica, a Župni
rimokatolički ured izdržava 5-6 obitelji, dok je supruga
gradonačelnika ing. Ivana Ivković Ivandekića na Božić
darovala kolač od 1 kg za sve njegovane u Uboškom
domu.
U zaključku, šef odjeljenja, gradski savjetnik dr. Matija
Evetović piše: «Kako se iz ovoga izvještaja vidi, građanstvo grada Subotice i pojedinci imaju osjećaja prema
sirotinji i svojim sugrađanima i osobito u ovim teškim
102-107
prilikama nastoje da ublaže glad i olakšaju sirotinji. O
potrebi pomaganja bijednih i nevoljnih i nezaposlenih
mislim da je ona svakom članu gradskog Predstavništva
na srcu i treba da se posveti što više pažnje za socijalno
staranje u gradu Subotici.»
Dok se za oblast kulture i školstva iz predočenih podataka, može reći da su razvijali, doduše uz sve naglašenije isticanje nacionalnih osebujnosti, baš nasuprot
neuspješnoj ideologiji i praktičnoj politici koja je težila
njihovom spajanju – u integralno jugoslavenstvo, siromaštvo, nezaposlenost i bijeda bili su izraženiji nego
ikada. Oni nisu u potpunosti iskorijenjeni ni u narednim godinama. Gradske su vlasti preko svog Kulturnosocijalnog odjeljenja pokušavale nadzirati, regulirati i
pomagati djelovanje humanitarnih udruga i time smanjiti posljedice sve dubljih socijalnih potresa. Tako su,
primjerice, javne kuhinje djelovale sve do početka II
svjetskog rata, a on će donijeti nove probleme, prekrivši stare novim ideološkim velom.
107
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 107
2.9.2010 12:19:10
Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
108-114
Lemeš u osimu plemenitog
ravničarskog drača
ANTONIJA ČOTA REKETT YE
SPORT U MJESTU – Sportski život u mjestu razvio se
tek početkom XX. stoljeća, točnije od 1910. godine.
Tada se osnivaju razne sportske udruge. Intenzivnija
potreba za sportskim aktivnostima zapaža se početkom 30-ih godina XX. stoljeća. Od tada djeluju s prekidima razne sportske udruge.
Konjarstvo – Uzgoj konja je bio oduvijek pasija Lemešana. Svaki ugledniji Lemešanin držao je, a mnogi
i uzgajali, pored konja za rad i one rasne, «paradeške»
konje. Posebnu naklonost konjarstvu pokazivao je dr.
Adam Vidaković. Na svom salašu je držao i manju ergelu od 10 do 15 rasnih konja. Nakon rata, po uzoru
na druga mjesta, odlučili su utemeljiti konjički klub.
Klub je, sve do 1951. godine, radio u sklopu Konjičkog
kluba «Vojvođanin» u Somboru. No, ne zadugo, jer su
Lemešani odlučili osnovati svoj klub, što je i učinjeno
14. srpnja 1951. kada je bila osnivačka skupština na kojoj su prisustvovali mnogi ljubitelji ovog sporta i uzgajivači konja: Ivan Ivanković, Naco Ivanković, Šima Zelić
Kaćmarac, Antun Zelić, Đuro Knezi Bucin, Joso Knezi,
Stipan Knezi, Ivan Knezi Bratin, Stipan Ivanković Jokin,
Adam Vidaković Bigan, Mihajlo Vidaković Sidaš, Pajo
Kaić, Stipan Mandić, Pajo Vujević Mujaš, Tadija Ivanković, Grgo Crnković, Filip Čovčić, Alojzije Vuković Futar,
Pajo Barašević, Sándor Nagy Šanka i drugi.
Rodonačelnik lemeškog konjarstva koji se spominje i u
stručnoj literaturi bio je
konj Krampus, prvi rasni, kapitalni konj čiji vlasnik je bio
Krišto Vidaković. Šima Vidaković Sidaš imao je rasnu
kobilu, donesenu s grofovske ergele iz Mađarske koja
je poslije bila u vlasništvu Joške Vidaovića Sidaša, a potom Đure Knezi Bucinog. Medika je imala 25 godina
kada ju je budzašto kupio Lojzija Vuković Futar.1
No, iako vremešna, Medika je oždrijebila čuvenog lemeškog konja Misteriju čiji otac je bio Krampus. Misterija je proslavila Lemeš kao pobjednica Triple krune.2
Najafirmiraniji konj poslije Misterije bila je Lorna, divna, po malo ćudljiva riđuša, državni rekorder. Koliko je
1 Konj doseže vrhunac sa 5–7 godina, a sa 12 se
eliminira iz takmičenja i stavlja za priplod.
2 Pobjednik na tri uzastopne trke.
bila ćudljiva (razmažena) govori priča kako se njezin
vlasnik Antun Vuković, ako bi mu stala na nogu, nije
smio pomaknuti dok sama ne bi odlučila skloniti svoju.
Trčeći uz rub terena (dužim putem) odnio je uvjerljivu
pobjedu na jednoj od prvih utrka Dužijance na toliko
oduševljenje navijača koji su vozača digli skupa sa sulkama i nosili po trkalištu. Misterijin brat, potomak Medike, bio je Maestro čiji je vlasnik bio Lojzija Vuković, a
za otplatu duga ga je dao Lojziji Knezi, poštaru. Ovaj
konj je bio izabran u međunarodnu reprezentaciju i
odnio briljantnu pobjedu na međunarodnom natjecanju u Budimpešti. Među konjima odgajanim u Lemešu
bilo je manje glasovitih, ali ipak dostojinih spomena:
Mančester, vlasništvo Đure Knezi Bucinog, koji je sudjelovao na gotovo svim prestižnim utrkama u zemlji i
inozemstvu, a najveći plasman je postigao kada se plasirao na II. mjesto na Jugoslavenskom derbiju 1953. u
Beogradu. Bojko, kasački konj istog vlasnika, postizao
je također značajne rezultate, i Dagra, vlasništvo Nace
Ivankovića. Godine 1964. pobjedu na Jugoslavenskom
kasačkom derbiju odnosi grlo Mlažnjak s vozačem i
vlasnikom Perom Crnkovićem. Pero Crnković se poslije proslavio kao vozač i trener u Hrvatskoj (Osijek
i Zagreb), te u Sloveniji. Među glasovitim lemeškim
grlima i njihovim uzgajivačima treba spomenuti konja
Prijatelj, vlasništvo Józsefa Nagya Šanke, Tango – Šime
Vidakovića Sidaša, grlo koje je prvo u mjestu registrirano za sportske nastupe, kao i grlo Fidelka vlasnika i
vozača Antuna Knezi koje je osvojilo treće mjesto na
Jugoslavenskom derbiju 1964. i 1967. godine. U mjestu
postoji i hipodrom gdje su se redovito održavale utrke
u svibnju, a 1964. organiziran je u mjestu i kup kupova
Jugoslavije za preponaše. Među atrakcije lemeških trka
spada utrka Lemeški hit koja se trči do konačnog pobjednika. Osim kao uzgajivači, Lemešani su bili znani
i kao česti i redoviti posjetitelji konjičkih utrka diljem
zemlje i inozemstva. Najčešće se putovalo u organiziranim grupama. Lemeš ima i svoje kroničare konjičkog
sporta: Antuna Vukovića od Futarovih i Nikolu Knezi
Baćkoša. Nikola je bio i odgajivač rasnih konja. On je
načinio nešto što je ušlo u povijest konjarstva: tablice
za preračunavanje skupnog na kilometarsko vrijeme.
108
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 108
2.9.2010 12:19:11
Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
Time je mnogo ušteđeno na vremenu jer do tada su
bile česte velike stanke između utrka. Knezi je bio i u
najvišim tijelima Konjičkog saveza Vojvodine, a s obzirom da toliko dobro poznaje genealogiju konja obraćaju mu se čak i profesori s veterinarskog fakulteta. Nikola
Knezi je i danas aktivan kao savezni konjički sudac. Priča o konjarstvu neće biti «lemeška» ako se ne spomene
Šima Vidaković Sidaš, izrazito markantan čovjek, uvijek
elegantno odjeven, u obveznim lakiranim čizmama, i
njegova putovanja za Sombor. Svečano odjeven, jašući
na konju, krenuo je sa svog salaša, a za to vrijeme bi
netko od biroša, idući za njim, na leđima nosio bicikl.
I tako sve do kamenog puta kada bi zamijenili prijevozna sredstva. Tada bi Šima nastavio put Sombora biciklom, valjda je to u ono vrijeme bilo pitanje prestiža, a
biroš se na konju vratio na salaš.
108-114
Lov – Lov se od najstarijih vremena cijenio među imućnijim Lemešanima i među inteligencijom. Osobito se
njegovao među plemićima čiji je privilegij lov oduvijek
i bio. Pravo lova bilo je neotuđivo pravo plemića, a regulirano je naredbom cara Josipa II.3 Dugo je lovački
sport ostao privilegij bogatih iz prostog razloga što su
oni zakupili zemljište za lov i sami odlučivali koga će
primiti među svoje članove, odnosno hoće li, kao posjednici, dopustiti lovcima prelazak preko njihova imanja.4 Lovci su plaćali i svog lovočuvara. Dugo godina je
to bio legendarni Stipan Medić koji je čak u Pešti svršio
tečaj za ovaj posao. Plaću je primao u naturi, a kako
je ostao raditi ovaj posao, zanimljivo je što je i mirovinu stekao kao lovočuvar.5 Medić je išao u lov s “petlarom”, puškom vjerojatno još iz doba Marije Terezije, ali
se rijetko događalo da promaši. Više ne kao isključivo
pravo plemića, lov se nastavio njegovati i poslije. Uvijek
je postojalo nekoliko lovačkih «bandi» i svaka je imala
svoj teren za lov. Do intenzivnog razvitka lova i utemeljenja lovačkog društva dolazi nakon Drugog svjetskog
rata. Lov je uvršten među sportske aktivnosti iako je
značaj lova daleko veći, u ekološkom, uzgajivačkom i
obrazovnom pogledu. Lov je oduvijek podlijegao određenim pravilima, pitanje je samo koliko ih se ljudi pridržavaju, a svako vrijeme ima svog “bondžu”. Bondžama
su nazivani lovački psi goniči, najčešće hrtovi, koje je
inače zabranjeno koristiti u lovu na ravničarskom tlu.
Među lovcima i danas, kada se želi istaknuti eventual-
na lovčeva nemoralna strana, koristi se uzrečica “kao
Vidak Vidaković”. Za Vidaka se priča kako je sjedio
na klupi od kukuruzovine i pucao dok mu je bondža
natjerivao divljač. U ekološkom ili zaštitno-prirodnom
smislu anegdota je na mjestu. No, bilo bi vrijeme uzeti
neko od aktualnijih imena za sinonim, jer spomenuti
Vidak je, ipak se mora priznati, najvjerojatnije sjedio
na svom kupu kukuruzovine i ubijao divljač na svom
terenu što se ne može reći za krivolovce današnjice.
Nije baš pravo mjesto sjetiti se krivolovaca, jer oni i nisu
članovi društva i njihovo spominjanje kalja djelatnost
časnih i vrijednih ljudi u lovačkom društvu, ljudi koji su
mnogo učinili za cijelo mjesto utemeljenjem i održavanjem jedne ozbiljne udruge. Ono danas ima oko 20 kj
zemlje koju obrađuju sami ili je izdaju u zakup, a proizvode hranu kojom zimi hrane životinje.6 Izgrađeno
je i prihvatilište za fazane smješteno na nekadašnjem
Dekerovom salašu, nabavljena je mreža za pokrivanje
pa se fazani tek kad odrastu iznose u lovište i tri čeke
smještene na salašu Jose Kajtinog, na Biganovom i kod
Regulinog salaša u popovskoj duži. U Beležničkoj i Poštanskoj duži zasađeno je više od 7 km poljozaštitnih
pojaseva od čega više od 150 sadnica u posljednjih
godina,7 a 1500 tek kupljenih sadnica hrasta čeka da
tijekom jeseni bude zasađeno. Izbušena su tri bunara
sa sustavom vjetrenjače (lokacije Gornji i Donji Lapoš i
salaš Josipa Ivankovića Ćoleta). Ovi bunari na gornjem,
izrazito suhom terenu, jedini su izvor vode za divljač.
Uz trajne, hranilice za srne i solišta, postoji i 40-50 improviziranih hranilica za pernatu divljač. Josip Ivanković
Ćole8 ustupio je jedan, a njegova supruga drugi salaš
za remizu – pošumljeno prihvatilište za divljač. Nekada
pravna osoba, a danas u sklopu Općinskog lovačkog
društva u Somboru, Lemeško lovačko društvo sa svojih
80-ak članova ima status revire (nije u potpunosti samostalno), ali ima svog predsjednika, tajnika, lovnika (neka
vrsta tehničkog direktora), blagajnika, knjigovođu i 2-3
lovočuvara, volontera. Za postati lovcem nije dovoljna
samo dobra volja i puška. Mora se položiti lovački ispit,
imati solidno znanje iz kinologije, balistike, lovnog zakonodavstva, tehnike rukovanja oružjem, streljaštva, ali
i po položenim ispitima ne može se postati lovac ukoliko se ne dobije liječničko uvjerenje i dozvola policije.
No, ne samo lovci, ispit moraju polagati i “vaške” (psi),
a koristiti se mogu samo selektirane i pedigrirane rase.
3 AVNS, FBBŽ, kutija 141, sig. 187/1786.
4 Veleposjednik Vamošer se žalio općini što lovci
koriste njegovo imanje za lov, o tome HAS, FON, reg.
br. 20, inv. br.4, zap. od 5. oktobra 1930.
5 Zabilježeno prema kazivanju Josipa Ivankovića,
dipl. oec.
6 Zemlju su dobili nakon izvršene komasacije od tzv.
nultih točaka.
7 Utvrđeno je da zbog nestanka salaša na ovom
terenu, jaki vjetrovi odnose humus te se ovi pojasevi
sade kako bi se to spriječilo.
8 Tekst o lovcima napisan je po njegovom kazivanju.
109
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 109
2.9.2010 12:19:11
Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
Možda, ipak, kakav pas avlijanerske rase i promakne
ako položi “ ispit u radu”.
U vrijeme procvata lovnog turizma Lovačko društvo
je dobro poslovalo da su čak davali nepovratne pozajmice privrednom poduzeću u mjestu (danas “Klas”),
Mjesnoj zajednici, Vatrogasnom društvu i drugima.
Mogli su platiti i Zvonka Bogdana, barda bunjevačke
“pisme”, da “piva” u Lemešu. Među lovcima se afirmirao Karlo Bezeg koji je bio predstavnik Lovotursa,
lovne turističke organizacije, i vrlo uspješno je radio na
organiziranom dolasku talijanskih lovaca. Danas ovaj
posao obavlja László Aladić. Lovac, i kada prestane to
biti, čuva svoju pušku kao trofej, a pravi lovac nije samo
u pjesmi. On se pozna po pušci najmanjeg kalibra (12),
a kako bi jednoga dana mogli postati dio neke pjesme,
zapisat ćemo imena legendarnih lemeških lovaca od
Drugog svjetskog rata na ovamo: Ivan Ivanković Turuš
(Bracika), István Medić Dida, Joso Knezi Bariša, Fabijan
Vidaković Bigan, Pajo Knezi Dragin, Đuro Vidakovića
Kajto, Antun Tuno Mandić, dugogodišnji tajnik, Josip
Ivanković Ćole (dugogodišnji blagajnik), Milovan Sekulić, Mišo Mišković (jedno vrijeme predsjednik), Karlo
Medić Mečka (više od 20 godina predsjednik), Károly
Tošaki (danas član komisije za ocjenjivanje trofeja).
Savo Knezi Perin je bio legendarni lovac koji je sve
pripreme i poslove oko lova toliko temeljito obavljao
da je i barut mjerio apotekarskom vagom. Nekada su
imali svoju sobu, prvo u bircuzu kod Mátyusa, zatim u
Kongu,9 a danas mnogobrojni trofeji čekaju na svoje
prostorije.
Nogomet – Začetak10 nogometnog sporta u mjestu
vezuje se za 1910. godinu kada je mladi student prava
Pajo Vujević počeo igrati nogomet na vašarištu.11 Ubrzo je osnovan i prvi nogometni tim na čijem utemeljenju su radili: Martin Kaić, trgovac, Dr. Pál Ódry, liječnik,
dr. Pajo Vujević, odvjetnik, István Körmendi, profesor
i braća Veber. Pioniri nogometnog kluba koji je tada
nazvan «Miletićko sportsko udruženje» bili su uz spomenute osnivače još i: Lukács Molnár Pupak, Adam Vidaković, Stipan Vidaković, András Luca, Ivan Vidaković
Batin, Lajos Ódri i János Molnár. Njima su se pridružili:
János Radics, Stipan Knezi Revin, János Szabó Lebenč,
Zaka Vidaković Čilaš, Lajos Szabó Verbac, Ivan Knezi,
Pál Körmendi, Pajo Knezi, Antun Alaga, Balázs Burza,
9 Lemeški studenti su kavani dali ime Kongo jer su u
njoj bile česte tuče što je odgovaralo onovremenoj
situaciji u ovoj afričkoj državi.
10 J. Ivanković, 75. obljetnice nogometa, rukopis se
nalazi kod autora.
11 Prvi nogometni klub na području bivše Jugoslavije
utemeljen je 1901. godine.
108-114
Tamás Burza, György Kanyó, Gábor Đelmeš, Imro
Knezi Savin, Gergö Kocsis, Indig Samuel Šmilika, János
Ódri, Béla Kaić Kača, Šima Vujević Mićin, Lajos Kanyó
Šutuš, Mihály Kanyó, Miško Ivanković Gnjavo, Stipan
Vidaković, Lajos Ódri, Đuro Kaić Šegro i njih nekolicina
od kojih se pamte samo nadimci: Mang, Pacik, Pavik i
Sergej koji je bio kalfa kod Goldbergera. Novoutemeljeni klub igrao je seriju prijateljskih utakmica jer od
osnivanja pa do Prvog svjetskog rata osim subotičke
Bačke ostali klubovi s područja današnje Vojvodine
nisu sudjelovali u prvenstvu Mađarske. Tijekom Prvog
svjetskog rata dolazi do zamiranja ovog sporta sve
do 1919. kada novi poticaj daje utemeljenje Jugoslavenskog nogometnog saveza, osnovanog u Zagrebu.
U to vrijeme, kada se na nogometne tekme putovalo
paorskim kolima, lemeški nogometni klub nastupao je
u prvoj “b” ligi Subotičkog nogometnog podsaveza.
Sredinom 20-ih godina dolazi do smjene generacija u
timu i tada na zeleni teren lemeškog vašarišta izlazi tim
koji će proslaviti lemeški nogomet te je nazvan «zlatni tim». U ovom timu su igrali: Imro Vujević, Ivan Kaić,
Josip Rogić, Antun Alaga Ata, Pero Vidaković Peraš,
Miklós Tarján, Grgo Knezi Šimeta, Zako Savić, István
Molnár Pukec, Adam Mandić, Mátyás Pribilla, János
Kanyó, Ferenc Szabó, Stipan Janković Vranja, József
Kanyó, János Kanyó Nemes i dr. Trener ekipe bio je
dr. Imre Bokor, liječnik, a jednom tjedno je dolazio i
nogometni igrač Bečkog Rapida i austrijski reprezentativac Schwalek koji je trenirao lemeške nogometaše.
Dresovi tima bili su crveni i plavo-bijeli. Od 1942. godine nogometni klub Lemeša mijenja naziv u Turul SE12
(Turul sport egyesület). Tada dolazi i do smjene igrača,
uglavnom jer su mnogi odvedeni u «munkaše» – mađarske radne logore. Tadašnju generaciju nogometaša
činili su: János Kanyó, Károly Litvai, Ferenc Szabó, Miklós Szabó, András Körmendi, György Herceg, István
Horvát, József Bedžula, Lászlo Litvai i dr. U timu su tada
najviše igrali «Levente» – obveznici predvojničke obuke. Tijekom Drugog svjetskog rata nogomet je zamro i
do njegove obnove dolazi 1945. godine, a 1947. otpočelo je i igranje prvih prvenstvenih utakmica. Te godine
klub dobiva naziv SD «Svetozar Miletić», a godinu dana
poslije ovom nazivu pridodat je i naziv «Jedinstvo», da
bi sadašnji naziv FK «Jedinstvo», klub dobio tek 1952. U
obnovljenom klubu 1945. igraju manje afirmirani igrači, ali se polagano iz rata i zarobljeništva vraćaju članovi
prve momčadi: Pajo Vidaković Krišto, Šima Vidaković,
György Herceg, Nándor Körmendi, Stevan Kaić st., Stevan Kaić ml., Kálmán Litvai, István Medić, Ferenc Tošaki,
12 Turul, Mađ. sokol.
110
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 110
2.9.2010 12:19:12
Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
Ferenc Szabó i Béla Kanyó. Njima se pridružuju i nešto
mlađi igrači: Ferenc Horvat –Fricika, Luka Savić, Nikola
Vidaković, Stipan Čonka, Sándor Kmetović i dr. Iz ovog
tima izraslo je i nekoliko standardnih prvotimaca: Mijo
Cvijanov, Josip Savić, György Tar, Đeno Mandić, Šima
Peštalić, Stipan Vidaković, Josip I. Ivanković, Josip S.
Ivanković i dr. Godine 1961. u školi počinje raditi nastavnik tjelesnog odgoja s zvanjem višeg nogometnog
trenera Mátyás Pribilla koji je odmah osnovao nogometnu sekciju u školi i podsticao razvoj nogometa koji
je posljednjih godina bio u stagniranju. U prvome timu
još uvijek igra stara generacija Feroa Savića i legendarnog Vave, ali stasa i podmladak koji će 1987. godine
činiti prvi tim: Jenö Savić, Tamás Štefko, Lászlo Kanyó,
János Klinovski Guti, Sándor Bagi, Zoltán Kalocsai, Ivica Jurić, Zoran Arsovski, Predrag i Nenad Gligorijević,
Ante Tomas, Tadija Tomas, Tado Pravdić, Károly Kanyó,
András Tar, Boro Miljuš, Sándor Dukat, Josip Pavić, Zoran Džinić, Balázs Kolar, Csaba Bagi, Petar Brkić i Anto
Jozinović. Od lemeških nogometaša mnogi su igrali i u
inozemnim, odnosno drugim prvoligaškim klubovima.
Takvi su Josip Turčik koji je igrao u mariborskoj «Olimpiji» i kasnije u više klubova u Austriji; Zoltán Szabó koji
je igrao u «Vojvodini», «Partizanu», «Samsungu» u Južnoj Koreji i u «AEK Kipar»; Goran Vidaković koji je igrao
u Spartaku te Tìbor Szabó koji je igrao u «Ferencvárosu», «Videotonu» i u nekoliko klubova u Rusiji. Klub i
danas djeluje u mjestu, a na njegovom čelu su Franjo
Kanjó, Jencika Savić i Miodrag Sekulić.
Sokolsko društvo – S ciljem njegovanja kulture tijela
1930. godine osnovano je sokolsko društvo. Utemeljitelji ovog društva bili su: Zarija Anđelić, Stefan Bach,
Franjo Žuljević, Pajo Vujević i drugi, mahom ondašnja
seoska inteligencija. Zarija Anđelić i Franjo Žuljević su
bili učitelji, Stefan Bach je bio javni bilježnik, a Pajo Vujević odvjetnik. Društvo je nabavilo i nekoliko sprava
za vježbanje, a vježbaona je bila smještena u zgradi
općine. Bio je organiziran i rad s školskom djecom, odvojeno mladići od djevojaka. Djevojke, koje su se zvale
“Sokolice”, imale su i nekoliko javnih nastupa. Nastupale su u haljinama od čvrstog, debelog platna bež boje
s kratkim rukavima na kojima je bila prišivena crvena
vrpca.13 Godine 1938. udruga je morala biti dobro razvijena jer su iste godine od općine tražili financijsku
pomoć radi nastupa u inozemstvu. Iz sokolskog pokreta razvilo se, 50-ih godina prošlog stoljeća, i društvo za
tjelesnu kulturu i odgoj. Bio je to veliki pokret na čijem
razvitku u mjestu su radili Josip Ivanković Ćole, Imro
13 HAS; FO, reg. br. 120, inv. br. 7, zap. od 13. travnja
1938.
108-114
Žuljević, izvjesni Sekula i Erzsébet Vidaković. Djevojke
su vježbale po grupama, a mladići – sokoli imali su karakteristično pero od purice u kapama.
Stolni tenis – Na terasi ljekovitog kupališta i banjskog
liječilišta igran je i stolni tenis. Godine 1934. utemeljen
je Klub igrača stolnog tenisa koji su činili: dr. Géza Tarján, Károly Litvay, Đeno Karagić, Miklós Tarján, Antun
Knezi i dr. Klub je djelovao sve do 1940. godine, ali
samo za vrijeme ljetnih mjeseci. Nakon rata Imro Žuljević, profesor, obnovio je klub, koji je dao nekoliko igrača takmičarskog karaktera među kojima su bili i Stevan
Kaić, veterinar, i dr. István Sucs, liječnik.
Šahovski klub – U mjestu je 1970. utemeljen šahovski
klub “Bačka” koji je djelovao sve do 1990. kada je prestao s radom. Nakon 10 godina pauze, rad kluba je obnovljen 8. ožujka 2000. pod nazivom “Lemeš”. Danas
je on član Šahovskog saveza Vojvodine i broji oko 26
članova među kojima su i oni koji su se uspjeli plasirati i
do međuopćinske lige. Predsjednik šahovskog kluba je
Dragan Milićević. Atrakciju šahovskog kluba čini «Ulični šah», velika šahovska tabla (6 x 6 m) postavljena na
ulici ispred sjedišta kluba na kojoj se igra šah figurama
veličine od 1 m.
Streljačko društvo – Lovačko društvo u mjestu osnovalo je streljački klub koji je jedno vrijeme radio u mjestu. Izgrađen je potreban plato i nabavljen stroj koji je
izbacivao glinene golubove. Paralelno s gađanjem na
glinene golubove, nastavnik Vladimir Belanji utemeljio
je i streljačko društvo s malokalibarskim puškama iz kojeg se Karlo Litvai Baća, veterinar, afirmirao kao uspješan strijelac takmičarskog karaktera.
Drugi sportovi - Osim nabrojanih, u mjestu su njegovani i drugi oblici sportskih aktivnosti: odbojka koja se
aktivno počela igrati 1952. godine, a «izbacila» je nekoliko značajnijih igrača: Josipa Ivankovića, dipl.ekonomistu, Stefana Bacha, profesora i poslije direktora Muzičke škole u Apatinu, Đuru Banburaća, učitelja, i druge;
rukomet koji je također imao svoje aktivne igrače: ing.
Károlya Litvai Baću, Józsefa Nagya, Károlya Kovácsa
i dr. Matiju Alaga Dubeca; i kuglaški klub koji je bio
jedan od najboljih u općini. Interesantno je kod sporta u mjestu napomenuti kako su u osnivanju sportskih
klubova onog vremena uvijek učestvovali intelektualci
koji su se i sami bavili sportom, a možda još zanimljivije
je kako nikada nisu postojali odvojeni sportski klubovi (radnički, obrtnički itd.) što je bilo karakteristično za
ostala mjesta.
111
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 111
2.9.2010 12:19:13
Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
SPOMENICI KULTURE I SAKRALNI SPOMENICI –
Kada je povijest Lemeša u pitanju, napose iz razdoblja
prije turskih osvajanja vrlo je malo pisanih izvora. Iz razdoblja turskog osvajanja postoje zapisi u turskim defterima, ali oni govore više o stanovništvu nego li o spomenicima kulture. Nešto se može naći u putopisu Evlije
Čelebije. S propasti turske vladavine javljaju se i drugi
izvori u kojima već postoje neki podaci, ili barem spominjanje mjesta. Prije svega to su dvije kronike, jedna
somborskog franjevaca Bone Mihalovića (1717.-1787.) i
druga župnika Matije Slatkovića (1754.-1806.). Lemeš,
na žalost, nikada nije imao svoga kroničara. Povijesni
arhiv grada Sombora posjeduje obilatu građu svrstanu
u nekoliko fondova. Dosta arhivskih dokumenata nalazi se i u Arhivu Vojvodine gdje je premještena i arhivska
građa iz Srijemskih Karlovaca, zatim u Mađarskom državnom arhivu i Vojnom arhivu u Beču. Vrlo značajan i
važan pisani izvor, koji se nalazi u mjestu, predstavljaju
matrikule – crkvene matične knjige koje se vode od
sredine XVIII. stoljeća. Knjige su u dosta dobrom stanju, ali nisu konzervirane. Čuvaju se u Mjesnom uredu.
Najstarija je matična knjiga rođenih u koju su vršeni
upisi od 1752. do 1772. godine, zatim matična knjiga
vjenčanih u koju su vršeni upisi od 1753. do 1782. godine i matična knjiga umrlih s upisima od 1753. do
1783. godine. U matrikuli rođenih prvi upis je 12. prosinca 1752. godine kada je rođena Marija Alaga. Iz matrikule Ordo Capulatorum Anna factae saluus 1753.
saznaje se kako su prvi vjenčani par u mjestu bili Martin
Firan i Elizabeta Csernus koji su se vjenčali 4. ožujka
1753., dok je prvi ukop, sudeći prema zabilješki u matrikuli Ordo Defunctorum serie subjecta, bio 6. siječnja
1753. godine kada je preminuo Pavao Kaić. Upisi u matrikule vršeni su na latinskom jeziku u vremenu od
1752. do 1829. godine kao i u vremenu od 1850. do
1890. godine, a na mađarskom jeziku u vremenu od
1836. do 1849. i od 1890. do 1895. godine. Matične
knjige mijenjale su izgled tijekom godina, odnosno upisivani su podaci ne samo na različitim jezicima, nego i
u različitim rubrikama. Od 1769. godine uz prezimena
piše i podatak je li plemić, ili nije. Već tada dolazi do
raslojavanja jer kod pojedinih prezimena (Horvat, Marković, Nagy, Kaić, Kocsis, Klinovski i Doža, Tar) kod nekih stoji oznaka da su plemići, a kod nekih da su “cives”
(građani), odnosno “nemetlen” (neplemić) ovisno
vode li se knjige na latinskom ili mađarskom jeziku. Mađarski oblik “nemetlen” za neplemiće od 1849. zamijenjen je izrazom “polgár” (građanin). Od 1850. knjige
se ponovno vode na latinskom jeziku, ali sada se upisuje u posebnu rubriku i spol djeteta (sexus), ali i zakonitost te je dostupan i podatak o broju nezakonite djece
108-114
u razdoblju od 1852. do 1861. godine, koje je bilo više
među neplemićima, ali se događalo i među plemićima.
Od godine 1895. počinju se voditi građanske matice,
ali se još do 1904. godine vode paralelno i crkvene matične knjige. I jedne i druge vode se na mađarskom jeziku do 1920. godine, a od kolovoza 1920. knjige se
vode na hrvatskom jeziku. Pošto je od 1907. godine u
matičnim knjigama počelo sa upisom zanimanja i ona
su od 1920. godine pisana u duhu hrvatskog jezika (zemljodjelac, bojadičar, općinski redar, kućanica, svirac
itd.) Od 1921. godine matična knjiga dobiva svoje tiskane formulare na ćiriličnom pismu, ali su sve do 1925.
upisi vršeni latiničnim pismom i sve češće u duhu srpskog jezika (zemljoradnik umjesto zemljodjelac i sl.)
Od 30. studenog 1925. upisi u matičnim knjigama vrše
se ćiriličnim pismom do 1930. godine kada se ponovno prelazi na latinično pismo, ali samo godinu dana jer
je sljedeće godine upis ponovno vršen ćirilicom sve do
6. travnja 1941. kada je prethodna knjiga zaključena i
otpočelo se na novim upisima na mađarskom jeziku
kako su se knjige vodile sve do 1946. godine. U periodu od 1946. do 31. ožujka 1965. u matičnim knjigama
upisivana je i narodnost roditelja, odnosno bračnih drugova. Matične knjige rođenih su ne samo spomenici
kulture nego i dragocjen izvor bez kojeg se ne može
proučavati povijest jednog kraja. Osim podataka o prezimenima, broju rođenih, umrlih i vjenčanih, brizi o vođenju knjiga (crkva ili država), službenom jeziku i pismu, imenima svećenika i kasnije matičara, iz knjiga se
može saznati i odnos vlasti prema pojedincima ili točnije što je za koju vlast bilo presudno ili značajno, taj podatak je i unošen u knjigu. Iz prvih matičnih knjiga vidi
se kako je društvena podjela pučanstva bila jedan od
važnih elemenata. U upisima jasno je naglašeno tko je
plemić, a tko neplemić, odnosno u građanskom društvu nakon 1848./49. – tko je plemić, a tko građanin.
Od 1861. povećava se broj neplemića i interesantno
broj djece rođene van braka. Jesu li crkvene vlasti time
htjele spriječiti ovu, u ono vrijeme osuđivanu pojavu,
pa su zato uvele rubriku zakonitosti, odnosno nezakonitosti djeteta, može se samo nagađati. Razlozi tomu su
sigurno prozaičniji, a nalaze se u činjenici nemogućnosti nasljeđivanja izvanbračne djece, kompliciranog postupka eventualnog pozakonjenja djece rođene izvan
braka i dr. Činjenica da su gotovo kod svih nezakonitih
rođenja kumovi djece ovdašnji plemići pa se s velikom
sigurnošću može pretpostaviti da se radi o najamnim
radnicima na imanjima plemića. Iz ovih matičnih knjiga,
nažalost ništa ne možemo saznati o Židovima i Srbima,
stanovnicima Lemeša jer su one vođene samo za rimokatolike (Mađari, Nijemci i Hrvati) te je vrlo značajna
112
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 112
2.9.2010 12:19:13
Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
pojava građanskih matica u kojoj se nalaze podaci o
svim stanovnicima bez obzira na vjersku pripadnost.
Od 1907. godine prestalo je biti bitno tko je plemić, a
tko ne jer se mnogo više pažnje posvećivalo imovnom
stanju (veleposjednik, sitni posjednik) odnosno zanimanju upisanih. Iz ovih knjiga vidljivo je kojeg su imovnog stanja bile pojedine obitelji, tko su sluge, napoličari, zemljodjelci obrtnici, učitelji, liječnici, općinski
službenici i dr., ali jednako tako je vidljivo da među
mnogim plemićkim obiteljima dolazi do raslojavanja
jer je dosta nadničara, ali i obrtnika među plemićima.
Matične knjige rođenih koje se vode od 1920. godine,
a u kojima su isto navedena zanimanja, uz navedene
nadgrobne spomenike živi su dokaz jezika kojim su
njegovi stanovnici, bunjevački Hrvati govorili. Upravo
ove knjige vođene su na hrvatskom jeziku, jer upisano
stoji “kućanica” – kako je govorio ovdašnji živalj, a ne
“domaćica”, “zemljodjelac”, a ne “zemljoradnik”, općinski službenik”, a ne “opštinski službenik” itd. Do
1946. godine za državne vlasti (pa i crkvene) nije bila
bitna (ili nije ni postojala) nacionalna pripadnost. Od
1946. upisuje se nacionalna pripadnost sve do 1965.
godine kada se prestalo s upisom nacionalne pripadnosti. U ovoj knjizi spomenut je već popis stanovništva
koji su načinile vojne vlasti 1946. godine. Kada se on
pogleda jasno je da je koncipiran s namjerom utvrditi
broj slavenskog u odnosu na broj neslavenskog stanovništva, što je po svemu sudeći bila preliminarna radnja
nakon koje je uslijedilo plansko naseljavanje ovih krajeva slavenskim stanovništvom. Iz ovih upisa jasno je vidljivo da su se stanovnici mjesta izjašnjavali po nacionalnoj pripadnosti kao Mađari, Hrvati ili Srbi. Nijemaca
nije bilo (njemačkih prezimena da). Dok su malobrojni
Nijemci mijenjali nacionalnu pripadnost kako bi se spasili logora i izgona, dotle su se mnogi sa slavenskim prezimenima izjašnjavali kao Mađari: Blašković, Benjak,
Medić, Vujević (samo neki), Ivanić, Sloboda, Peić, Karlović, Petreš, Pekan, Vinković, Miković, Rapić (samo
neki) i dr., a rjeđe, doduše ima i mađarskih prezimena
među onima koji se izjašnjavaju kao Hrvati (Halas,
Švraka, Križan, Horvat (samo neki), Tokar, Lakatoš,
Aladžić, Rapić (samo neki), Kovač (samo neki), Šerko i
dr.) od kojih većina danas pripada mađarskom narodu.
Danas se često čuju primjedbe kako je to bila samovolja matičara što prethodni zaključci isključuju ili barem
dovode u sumnju jer teško da bi matičar nekoga tko se
preziva Hermann samovoljno upisao među pripadnike
mađarskog naroda, a tako i druga navedena prezimena. Odgovor, ili dio odgovora, kao i uvijek treba tražiti
u pitanju. Pa kada je pitanje glasilo nacionalna pripadnost, onda su se ljudi tako izjašnjavali (Hrvati). Bunjev-
108-114
cima su se počeli izjašnjavati (i pisati) 2002. godine. Sve
ovo, naravno, govori o nacionalnoj pripadnosti Bunjevca, a ne nečijem pravu (ili oportunosti) da se tako izjašnjava.Veliku važnost za proučavanje povijesti naroda i
mjesta imaju svakako materijalni izvori. To su prije svega predmeti koji svjedoče o nastanjenosti ovog kraja
još u doba latena, a čuvaju se u Gradskom muzeju u
Somboru, nadgrobni spomenici iz prve polovice XVIII.
stoljeća, interijer crkve i kapele te građevine koje predstavljaju jedinstvene umjetničke spomenike narodnog
graditeljstva.
GROBLJA I NADGROBNI SPOMENICI – Nadgrobni
spomenici predstavljaju vrlo značajan izvor za proučavanje povijesti mjesta i njegovih žitelja. U mjestu je
postojalo groblje i prije nego li su se počeli doseljavati
preci današnjih stanovnika Lemeša. Ovo groblje se i
danas zove TURSKO GROBLJE. Groblje se nalazi na
brijegu, na obronku telečke visoravni i prostire se između desne strane Pačirskog sokaka, Ciglarske i ulice Petra Drapšina. Groblje nije obilježeno i na tom prostoru
su poslije podizane kuće čiji se vlasnici sjećaju kako su
prilikom njihove izgradnje nailazili na kosture. Gotovo
sa sigurnošću je utvrđeno kako je ovo groblje nastalo u
vrijeme prije dolaska Turaka u ove krajeve,14 ali je oduvijek zvano turskim. ŽIDOVSKO GROBLJE nastalo je
nakon osnivanja mjesta i detaljnije je opisano u poglavlju o Židovima. Preci današnjih Lemešana pokapani su
na dva groblja. Jedno je tzv. STARO GROBLJE koje je
smješteno u predjelu koji se zove Gornji vinogradi, odnosno iznad kvarta koji se zove Csiga falu. Ovdje su
navodno pokapani prvi stanovnici Lemeša. Na groblju
se vide ostaci velikog kamenog križa i grobovi zarasli u
korov. S lijeve strane su ima nekoliko grobova pripadnika bunjevačkih obitelji, ali na groblju je većina spomenika mađarskih obitelji, kako s desne strane gdje je
veće i uređenije groblje, tako i s lijeve strane. Godine
2000. ovdje je podignuta kapela iz koje se pokapa. Do
tada su Lemešani pokapani iz svojih kuća. S obzirom
da je groblje u središtu sela, kapela na njegovoj periferiji znatno otežava obred pokapanja. Osim ovog groblja,
postoji i tzv. NOVO GROBLJE u središtu mjesta, na
obližnjem brežuljku i prostire se oko Kalvarije i Kapele
Gospe od Milosrđa. Danas se Lemešani pokapaju na
ovom groblju. Osim spomenuta dva groblja postoje i
katakombe ispod Kalvarije i Kapele Gospe Posrednice
Milosti gdje su pokapani ugledniji mještani koji su dali
značajniji doprinos crkvenom ili civilnom životu u mjestu. Ovdje se nalaze grobnice od kojih neke (Knezi i
14 V. prvo poglavlje ove knjige.
113
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 113
2.9.2010 12:19:14
Antonija čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
Alföldi) imaju uklesan i grb. U posljednje vrijeme tamo
se ne pokapaju više samo ugledni plemići koji su zadužili mjesto, nego se grobnice slobodno prodaju odlukom župnika. Priča o groblju sama po sebi nije toliko
zanimljiva, da ne postoji jedan vrlo značajan podatak
koji govori dovoljno i sam za sebe. Naime, u mjestu postoji još jedno groblje, na koje je autoru knjige ukazao
prof. dr. Gaja Alaga. Prema njegovom opisu na samom
vrhu brežuljka, u gustom šipražju nalazi se pet nadgrobnih spomenika od kojih su četiri uzdignuta i sa kojih su
se mogli pročitati uklesani natpisi, a jedan leži na tlu s
natpisom okrenutim k zemlji. Ovi spomenici svjedoče
o tome da su upravo na ovom mjestu pokapani najstariji žitelji mjesta, jer sudeći po natpisima na spomenicima pokojnici su rođeni 1791. (Nata ili Kata Vidaković),
1765. (Antun Ivanković), 1807. (Ivan Vidaković) ili 1746.
godine (Eva Knezi). Nema sumnje kako su to ne samo
prvi stanovnici mjesta koji su pokapani, nego su upravo
ovi bunjevački Hrvati i prvi naseljenici u Lemeš. Natpisi
na nadgrobnim spomenicima svjedoče i o jeziku kojim
su govorili i pismu kojim su se služili.15
Ova četiri kamena gorostasa što gotovo tri stoljeća prkose vremenu i nebrizi njihovih nasljednika otvorila su
nova pitanja, odnosno dala povijesne odgovore jer ovi
kameni gorostasi ne šute no pričaju glasno, nemuštim
jezikom svakome tko zna i hoće čuti.
RIMOKATOLIČKA CRKVA ROĐENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE – Panoramom mjesta dominira Rimokatolička crkva koja se nalazi u samom središtu i Kalvarija
s Kapelom koja se nalazi na obližnjem brežuljku u neposrednoj blizini crkve. «16. lipnja 1752. godine, za vrijeme pape Benedikta XIV., u vrijeme vladavine premoćne
kraljice Marije Terezije, za vrijeme nadbiskupovanja baruna Klobušickog i njegova velika županstva u Bačkoj,
za vrijeme kada je József Kiss, vikar iste nadbiskupije bio
kantor i kanonik iste crkve, u prisustvu velikog plemića Stjepana Miskolcia iz Rogatice, Aleksandra Nagya i
Mirka Stepanovića, namjesnika Gergöa Dosse te prvaka
mjesnih plemića Antuna Alage, Gregorija Ódria, Gregorija Tarra, Antonija Baicza, s dozvolom nadbiskupskom,
kamen temeljac postavio časni otac Mirko Budai, starješina samostana slobodnog kraljevskog grada Sombora i
upravitelj somborske župe, za crkvu plemićkog posjeda
pripojenog Bačkoj županiji, a nastanjenog od plemića
doseljenih iz raznih županija kraljevine, zvanog Nemes
Militics, o trošku istih plemića a u čast Rođenja Blažene
15 Za tekst nadgrobnih spomenika u cijelosti v. poglavlje ove knjige “O jeziku i pismu lemeških Bunjevaca”.
108-114
Djevice Marije.» Crkvu16 su plemići gradili sami pa je
gradnja tekla sporo. Priča se kako je građena čak 20
godina. Crkva nije imala odmah današnji izgled, bila
je puno manja i zidovi su bili od naboja, ali je 1818.
godine renovirana. Tom prilikom su izbijeni svi bočni
zidovi od naboja i sazidani novi od tvrdog materijala.
Prvobitna crkva je produžena 1842. godine kada su i
nadograđeni začelje i toranj. S obzirom da je prvobitna
crkva bila pomalo neskladna, duga, a niska, ne bi li je
učinili skladnijom, Lemešani su jednostavno produbili
crkvu iznijevši iz nje sloj zemlje debeo oko pola metra.
I danas se ulazi u crkvu iz sakristije spuštajući se preko
dvije stube. Sat na tornju postavljen je 1842. kada je
crkva i dobila današnji izgled: dugačka je 47 m, široka
16 m i visoka 10 m. Toranj je visok 30 m i na njemu je
smješteno 5 zvona. Crkva je temeljito obnovljena iznutra i izvana 1911. godine.17 Patron crkve bila je lemeška općina, odnosno zemljoposjednici koji su se brinuli
o crkvi i birali, te uzdržavali župnika koji je u početku
imao rang dekana. Interesantno je kako je općina usvojila Pravilnik o načinu izbora župnika, kantora, zvonara
i crkvenog odbora. Prema ovom pravilniku glasovalo
se prema popisu birača na kome su bili uneseni svi rimokatolici koji su imali «zemaljske posjede» na teritoriju općine. Ukoliko je žena, neudana ili udovica, imala
posjede mogla je dati nekom muškarcu punomoć za
glasovanje u njezino ime, a ukoliko je žena imala posjede, a muž nije, tada je umjesto nje glasovao muž
prema svom nahođenju, a nije morao uvažiti ženino
mišljenje.18 O crkvi i plebaniji brinuo se patron odnosno patronatski odbor koji se sastojao od članova općinskog vijeća. Sam župnik nije bio član ovog odbora.
Patronatsko pravo zajedno s ostalim pravima Lemeš je
otkupio od kraljevske komore 1802. godine. U ovlasti
ovog odbora bilo je i raspisivanje patronatskog doprinosa ili pristojbe koju je morao plaćati svaki stanovnik
mjesta koji je imao zemlje u općinskom ataru. Iz ovih
sredstava uzdržavala se crkva i župni dvor tj. plebanija.
16 O Crkvi, v. I. Beneša, op. cit. Kasniji župnici nisu
nastavili pisati crkvenu kronologiju.
17 Shematismus primus dioecesis Suboticanae ad
annum Domini 1968 gui est annus fundationis
Dioecesis, Subotica, 1968, 95.
18 HAS; FON, reg. br. 92, inv. br. 2, zap. od 28.ožujka
1925.
114
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 114
2.9.2010 12:19:14
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
115-120
Navodi o kazalištu
od 1747. godine
MILOVAN MIKOVIĆ
201. Krajem lipnja 1986. Verdijevom operom Macbeth,
u izvođenju Szegedinske opere, otvoren je Shakespeare-fest1. Uslijedili su: Henri IV., San ljetne noći, pa dva
odlaganja iste predstave zbog kiše, projekcija filma
Hamlet, nastup zbora Koledža Šorter iz SAD, koncert
ansambla Renesans pa onda ansambl Acezantes iz Zagreba, a u međuvremenu su pripremljene su; premijera
Hamleta u režiji Vita Taufera i Tita Andronika, u režiji
Dušana Jovanovića. Kada je već postalo izvjesno kako
će Shakespeare-fest uistinu započeti operom, ova mi se
nakana učinila krajnje upitnom pa unekoliko i neuvjerljivom, najmanje radi toga što lica u operi pjevaju uvijek
i u svakoj prigodi. Naprosto sam nastojao povjerovati u
ono stajalište, koje su od početka pedesetih godina XX.
stoljeća naturali ovom gradu, prema kojem subotička
publika zapravo ne voli i ne želi operu, te da ju je već
jamačno zaboravila nakon njena kratkog postojanja i
dvadesetak opernih premijera! Ali nije tako bilo. Dapače. Ljudi su se okupili baš u lijepom broju. Od nekih
800 mjesta na Ljetnoj pozornici na Paliću, bezmalo
sva su bila popunjena. I premda sam ne tako davno
pročitao mišljenje izvjesnog dr. Johnsona, bogzna
kako uvaženog shakespearologa, koji je među ostalim
skrenuo pozornost zainteresiranima kako se nijedna
Shakespearova drama ne čita više od prvog i drugog
dijela Henrija IV. – zažalih što sam kasno shvatio što
je čovjek htio istaknuti. Dakle, Henrija IV. treba čitati!
Čitati, a ne gledati, i da sam blagovremeno uspio razabrati što nam poručuje, hladno bih ostao doma one
večeri, kada je Szegedinsko kazalište izvodilo spomenutog Henrija. Ipak, svijetla točka bio je glumac koji je
tumačio lik sir Johna Falstafa, jer se isključivo snagom
svoje darovitosti uspio potpuno otrgnuti nakanama redateljskog postupka. Na žalost, ne mogu vam saopćiti
njegovo ime – premda čovjek nije tajni agent, nego,
naprosto, organizatori Shakespeare-festa nisu našli za
shodno obavijestiti okupljeno općinstvo, tko koga igra.
Doista, zašto bi gledateljstvu bilo važno je li Falstafa
1 Usp.: Počelo je s operom, Subotičke novine, 4. VII. 1986.
tumačio György Simon, ili, recimo, Levente Király? O
ostalim učesnicima da i ne govorimo. Uistinu potpisnik
ovih redaka iskreno žali što neće moći pobrojiti imena
glumaca, glazbenika i ostalih sudionika iz jedne druge
predstave – San ljetne noći, budimpeštanskog teatra
Szkéné, koju je režirao István Somogyi. Smatra se da je
Shakespeare sam smislio fabulu za ovu komediju, u kojoj na dobrostiv način ismijeva jade mladih ljubavnika,
pjenušavu plimu i oseku njihove nestabilnosti, zaluđenosti, uzavrelih strasti i snova. «Jer ljubav gleda srcem a
ne okom; / I baš zato Amora krilatog i lijepog, / Slikaju
s krpom na očima, slijepog». Ovaj čudesan izvor kipućih sokova, Shakespeare je prekrio, već u tekstu, finom
mrežom sjena vila i plašila, koji u mirisnoj proljetnoj,
ivanjskoj noći, povlače osjetljive konce ljubavnih čarolija. Redatelj je cijelu stvar propustio kroz malo ironije,
i ne previše sarkazma, a tek tu i tamo uz malo sprdnje,
ali one fine, bez žuči, kao da je želio komediju očisti
od svega ovozemaljskoga ovdje «gdje dvojica za jednom šize». Čak i kada se narugao žalosno-smiješnoj igri
atenskih trgovaca, učinio je to tako, da se ni oni sami
ne bi mogli na njega naljutiti. «Ako nisu slutnje naše /
zadovoljstvo stekle Vaše / zamislite da ste snili / i tek
žrtve varke bili. / I da ove slike tašte / tek su san i porod
mašte. / Ne budite zle nam volje / drugi put će biti bolje. / Puk se kune svojom glavom / sve će stazom poći
pravom. / Ili lažem to kad velim?! / Laku noć Vam svima želim. / Plješćite nam pa će sve / popravit se mane
te». Budimpeštanski Szkéné színház prikazalo nam je
Shakespeareov svijet vrcajući svim svojim glumačkim,
igračkim i pjevačkim umećem. Odista smo vidjeli lijepu
i bajkovitu predstavu, a kada je bio kraj, većina je gledalaca požalila što i ona, kao i sve ostalo, podleže zakonima hitronogog vremena. Ne treba smetnuti sa uma,
kako je čudesnosti pridonio i sretno odabran scenski
prostor: ispod najvećeg hrasta u Zoološkom vrtu, na
koji su bile okačene: prozračna scenografija i vrtoglave
ljuljačke šumskih duhova i đavolaka. I još jednom o publici. Ista je pokazala kako nimalo nije naivna, budući
115
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 115
2.9.2010 12:19:15
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
115-120
da je u velikom broju navalila upravo na ovu predstavu, pa u gledalištu nije bilo mjesta za sve. No, uvažena
se publika nije dala zbuniti, pa se lijepo rasporedila po
okolnim krošnjama. Dosta ih se ispelo i na plato kaveza
čimpanze Denyija (uključujući i potpisnika), a ostali su
jednostavno prestajali više od dva sata, premda ih nitko
nije tjerao da to čine. Nije li sve to pomalo – čudno?
Jovanović je znao osigurati im potrebnu plastičnost
– premda ih je stjerao na prostor vlasti, moći, osvete,
jer tek tako njihova užasna patnja zadobiva stanoviti
smisao i doprema poruku gledateljstvu. Naravno, nije
se libio ni otvorene poruge: demontirajući mehanizam
vlasti i države, pravdu je otjelotvorio u klaunu, pa kako
mu to nije bilo dovoljno, dozvolio joj je tek neartikulirano cmizdriti, i valjda suosjećati sa unesrećenima, što je
u gledalištu izazvalo očekivani podsmjeh. A gledalište
se, bogme, tiskalo, pogotovo kada se ispostavilo da za
sve koji su imali kartu, neće biti mjesta u globu. Tako
se, pretpostavljamo neočekivano, i Ljubiša Ristić pojavio kao akter premijernog izvođenja Tita Andronika,
ne propuštajući prigodu javno čestitati svima koji su se,
eventualno, provukli bez karte.
202. O predstavi koja spada među rjeđe izvođena Shakespeareova djela – riječ je krvavoj i brutalnoj drami
Titus Andronikus2. Slavom ovjenčani, hrabri vojskovođa
Tit Andronik vraća se iz posljednjeg, pobjedničkog pohoda, u kojem je savladao Gote, zapatio brojno roblje
među kojima su i kraljica Tamora i njeni sinovi. Rim ga
slavi, iz zahvalnosti mu nudi krunu, ali ostarjeli, umorni
Tit je se odriče u korist Saturnina, sina preminula cara.
Ta mu gesta, međutim, neće donijeti očekivani spokoj,
niti će njega i njegovu djecu spasiti zlehude sudbine.
Tit Andronik je hrabar, dokazan i omiljen u narodu, što
naročito uznemirava Saturnina, bar koliko i saznanje da
se bez Tita nikada ne bi dočepao krune. Zato uporište
traži među poraženim Gotima i njihovoj kraljici Tamori.
Uzima je za ženu, a ona mu postupno uzima vlast iz
ruku, pretvara ga u marionetu, dok snuje kako da se
osveti Titu Androniku. Iz ovog se polazišta nezaustavljivo odmotava užasna tragedija, u kojoj se nižu ubojstva,
sakaćenja, silovanje, kanibalizam – sveopće ludilo, surova lavina krvi i suza, u čijem je epicentru volja za moć,
za vlast, za osvetu. Te strasti pokreću, sve likove, a sjajni redatelj Dušan Jovanović upravo zbog toga uveo je
protagoniste ove tragedije u zatvoreni, bezizlazni krug
zida smrti, po kojem povremeno propušta motociklista
Milana Maksimovića, od čega se gledateljima, dodatno, zaustavlja dah. Ispitujući čovjekovu nesposobnost
da se odupre vlasti, koja ga postupno deformira, i prije ili kasnije posve obezliči, nezaustavljivo ga meljući
u ništavilo, redatelj je glumcima gotovo u potpunosti
oduzeo prostor za igru, ali im je zato maksimalno, pomogao da iščeprkaju, iz sebe, svako svoga vlastitoga
demona, što su vrhunski izveli Rade Šerbedžija (Tit
Andronik), Miodrag Krivokapić (Aron), Inge Appelt
(Tamora), Aleksandar Cvjetković (Hiron), Damir Šaban
(Demetrije), Danilo Čolić (Saturnin) i Petar Radovanović (Marko Andronik). Svakako još treba izdvojiti Anu
Kostovsku (Lavinija) i Sretena Mokrovića (Lucije), ali i
naglasiti; i svi ostali učesnici u predstavi svesrdno su se
zalagali dovodeći ju do tragičnog kreščenda. Mjereći
klasičnom, starogrčkom bistrinom ljudske misli, postupke i djela ličnosti koje je pokrenuo u zidu smrti, Dušan
2 Usp.: Tit Andronik, Subotičke novine, 11. VII. 1986.
203. Odmah valja reći: Hamlet koji se početkom srpnja
1986. našao na repertoaru Shakespeare-festa na Paliću
u interpretaciji Tamása Jakaba, glumca iz Szegedina, ispao je nekako nedoživljen, školski sterilan, praznjikav
i odveć na površini. Može li, uopće, lik Hamleta biti
neuzbudljiv? Pogotovo ako znamo da ga je Shakespeare ponudio kao mnogostruko složenu i bogatu, prije
svega misaonu ličnost, koja je zbog toga u tragičnom
raskoraku sa priglupom, ali zato oholom, gramizivom,
podlom i opasnom okolinom, koja ne preza od zločina.
Nekoliko okolnosti utjecalo je na to da lik palićkog Hamleta ispadne, pretežno, nezanimljiv: pođimo od izbora glumaca, čije životno i scensko iskustvo, za sada, ne
omogućuje više. Tome je kumovao i nedostatak vremena. Tamás Jakab do premijere nije ovladao tekstom,
zamuckivao je, čak brkao redoslijed rečenica, pa se
ispravljao kao da je na probi. Sve je to teško spojivo sa
Hamletovim briljantnim umom, koji se i te kako ogleda
u njegovoj superiornoj, skalpel-preciznoj rečenici, od
koje se gledalište može napuniti ozonom višeznačnosti. Ne osigurati mu ovo, možda najvažnije svojstvo,
znači susret sa Hamletom iz kafića, tu iza ugla. Premda
sumnjam da je to bio cilj teme, jer se tada ne bi posezao za Shakespearom. Najzad, Hamlet se ne može
svesti samo na neke manifestacije adolescentnog ludila, jer njegova ličnost nudi neusporedivo više, slojevita je i sazdana od oprečnosti. Hamlet se uzdržava od
osvete iz moralnih razloga, zbog savjesti, uzrok njegove neodlučnosti nije nikakvo ludilo, već zgađenost nad
svijetom i samim sobom. Zbog toga Hamlet otvorenih
očiju gleda u ždrijelo smrti, vidi u njoj jedini izlaz iz nepodnošljivih životnih okolnosti i svijeta kojega je prozreo, sa kojim se ne miri i kada nema dovoljno snage
mijenjati ga. Hamlet, dakle, ne koketira sa smrću, već je
istinski priziva. Umna i visokomoralna, ali nedjelotvor-
116
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 116
2.9.2010 12:19:15
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
115-120
na Hamletova ličnost, zbog svega, neodoljivom, magnetnom snagom privlači udružene glupost i podlost
okoline, koje ga kane gurnuti u ludilo, jer samo tako
(ne) može da objasni njegove postupke, da se pred
svetom opravda, da osigura kakvu-takvu racionalizaciju za svoj razulareni dvopapkarski stampedo, iz ničega
u ništa. Srećom ostali glumci u ovoj predstavi pružili su
znatno više od nosioca glavne uloge. U prvom redu
Miklós Korica (kralj), Gabriella Jonás (kraljica) i István
Bicskei (duh Hamletova oca i putujući glumac). Gradeći svoje likove u prostoru braka, preljube i zločina doveli su do apsurda svijet u kojem se živi da bi se plodilo,
ubijalo, umiralo. Iskusni Zoltán Barácius (Voltimand),
Albert János (Polonije) i Sándor Medve (Ozrik) sretno
su ispleli paukovu mrežu vlasti koja kontrolira sve njene
protagoniste, uključujući i nominalno najviše. Mladi Levente Törköly (Laert) i András Bubos (Horacije), mada
tek stiču prva glumačka iskustva, potvrdili su da na njih
treba računati. Ofeliju su tumačile čak tri glumice: Edita Farago, Henrieta Varga i Zita Gyenes, ispitujući putenost, čednost i rastrojenost ovog lika, na žalost, bez
naročitog rezultata, ponajviše zbog toga što ni dramaturški, ni rediteljski ovaj homo triplex nije dovoljno iznijansiran. Najzad, treba izdvojiti Ferenca Ároka (grobar)
i Zsuzsu Daroci (glumica) i njihove zgusnute, snažne
epizode. Dramaturg Ándras Forgacs (Budimpešta) i
redatelj Vito Taufer (Ljubljana) s razlogom su pozvani
na Shakespeare-festa da pruže svoje svjedočenje o Hamletu žednom života i bolesnom na smrt. Kloneći se
iskušenja da naprave apoteozu smrti, ponudili su zanimljiv scenski materijal koji ih preporučuje i za naredne
poduhvate. Treba istaći još i to da su kostimi Bjanke
Adžić Ursulov, namijenjeni Hamletu, kraljici i kralju, pa
donekle i Ofeliji (Ofelijama) prava mala remek-djela,
dok je scena Istvána Hupka osigurala potpun doživljaj
hladnoće i okrutnosti kraljevskog zamka, u kojem vrebaju samo poraz i smrt3.
Mletke od Turaka. Međutim, taj uspješan ratnik na bojnom polju nije dorastao jednom drugom neprijatelju,
koji ne paše oružje – ljudskom zlu. Vuče li ono korijene
iz nedostatka ljubavi, iz zavisti, ili nečeg drugog, sam
đavo zna. Tek Otelu se predstavlja u odori prijateljstva,
poslušno mu nudi usluge, da bi ga zavaralo i onesposobilo, navodeći ga na opaki trag sverazarajuće ljubomore. Zlo ne može izravno protiv Otela, jer je moćan i
voljen, ali ono pronalazi put kako da mu snagu okrene
protiv njega samoga, hraneći se njegovim slabostima.
Raste u njegovom krilu, lukavo i strpljivo, lovi bezazlene
greške svojih žrtava i okreće ih protiv njih samih. Otelo,
dakle, nije ni povijesna, ni politička drama, već vječita ljudska tragedija ljubavi, lakovjernosti i prevare. Postavljajući je kao koreodramu, redatelj Nada Kokotović
povjerila je ulogu Dezdemone izvrsnoj balerini Almiri
Osmanović, a ulogu Kasija Davidu Sorinu, (ovoga se
skladnoga igračkoga para subotička publika sjeća iz koreodrame Pukovnik). U baletskim numerama pokazala
su se još Ilarija Macokoli (Emilija) i Lea Tolnai (Bjanka).
Neđo Osman, kao tamnoputi Otelo, otjelotvorenje
hrabrosti, ali i lakovjernosti, žrtva vlastita bezumlja, nastojao je da pokaže sve svoje glumačko umeće, dok je
Jago Aleksandar Cvjetković, darovitog mladog glumca
koji je s mnogo pažnje i energije izgradio povjereni mu
lik – bitno uticao na cijeli tok predstave, doprinoseći
njenoj uspješnosti. U tome su mu pomogle Elizabeta
Kočoska, Katalin Siracki, Ljiljana Jakšić, Hajnalka Sič,
Milena Đumić, Marija Opsenica, Zita Gyenes, Irena
Bada, Zsuzsana Talos, Eva Amanatidu i Vera Mitrović
– tumačeći metamorfoze Jagove razigrane, dijabolične
prirode, dajući mu dimenziju sredine, javnosti iz koje
narasta kao iz neke patološke posteljice. Uz Danila Čolića, Zoltana Baraciusa, Svetislava Đorđevića, Damira
Šabana, Nebojše Čolića, Đorđa Rusića, Luke Piljagića,
Ramadana Azirovića, Petra Stojanovića i Zorana Bučevca u koreodrami Otelo učestvuju još i mačevaoci
Spartaka jedriličari Palića i pripadnici oružanih snaga.
Ovi potonji skrbe i za gledateljstvo, pa kada ono zauzme svoja mjesta, koja se nalazi na pontonima, vojska
ih odvlači na sredinu uvale Ženskog štranda, koji služi
kao pozornica. Znači, nema šetnje dok traje predstava. Starija gospoda neka o tome povedu računa! Inače, publika svoju ulogu u ovoj predstavi shvaća doista
ozbiljno i poput nepristrane porote prati igru, ali joj se
ponekad otme i uzdah divljenja i aplauza. Recimo, kad
se Jago, Otelo i Dezdemona okupaju u ne baš toploj
palićkoj vodi4.
204. Prisjećamo se premijere Otela, održane krajem
prve polovice srpnja 1986. godine u prostoru palićkog
Ženskog štranda. Riječima: «Vama ostavljam osudu»
završava se potresna, tragična priča o strasnoj ljubavi,
koja će se u tijesnom prostoru svakodnevice preokrenuti u sumnju, sumanutu mržnju i zločin. U središtu tragedije je odnos između tamnoputog Otela i Dezdemone. Ona ga voli i odana mu je, ali njihova ljubav i sreća
su žestok izazov za okolinu, za sve koji nisu voljeni i
kojima sreća nije naklonjena. Otelo je hrabar i vješt
ratnik, izaziva udivljenje i zahvalnost okoline, braneći
3 Hamlet iz kafića, Subotičke novine, 11. VII. 1986.
4 Vama ostavljam osudu, Subotičke novine, 18. VII. 1986.
117
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 117
2.9.2010 12:19:16
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
115-120
205. O predstavi Julije Cezar, koja je na palićkom Shakespeare-festu premijerno prikazana sredinom srpnja
1986. godine. Može li se čovjekova sreća sastojati u
vlasti? Njezinu obnašanju i posjedovanju? Jedan među
mnogima koji je pokušao odgovoriti na ovo pitanje,
tokom deset tisuća godina duge, pisane povijesti čovječanstva, bio je Toma Akvinski: Sva bića teže biti slična
Bogu, ukoliko im je on konačna svrha i iskonsko ishodište. Čini se da su Bogu najsličniji ljudi na vlasti zbog
sličnosti moći. Za razliku od ovog kršćanskog mislioca,
Shakespeare je zapažao i druge, bitne stvari, primjerice da je vlast krajnje nesavršeni oblik stvarnosti. Među
ostalim i stoga što najveća prijetnja vlasti dolazi upravo
od onih nad kojima bi se htjela rasprostrti. Julije Cezar
je ubijen u času kada je posegao za krunom, pokušavajući se ispeti iznad svih, na najviše mjesto na kojem
ni sa kim ne bi morao dijeliti vlast. Velikog vojskovođu,
stratega i lukavog taktičara, zavjerenici međutim ubijaju ne trepnuvši, nakon što su trijezne glave procijenile
da će biti isključeni iz distribucije vlasti, te da će im radi
toga jamačno biti ugrožen ne samo status i javni ugled,
već mnogo više osobna sloboda. Čim su s tom stvari
bili načisto, mašili su se barjaka općeg dobra i snažno
mašući njime još snažnije su boli Cezara. Kako ljudska
vrsta, zapravo, nikada nije bila naivna, nikoga nije začudilo kada su se na uzvišenim ciljevima zavjerenika pojavile prve pukotine, iza kojih se ukazalo naličje njihovog
slobodarstva. Razumije se, to se dogodilo tek kada su
se ideolozi tiranoubojstva i sami ispeli na vrtoglavu vrtešku vlasti, postajući naskoro i sami žrtve razdora, što
je i njih također odvelo u poraz i smrt. Raznovrsnost
zapažanja o prirodi vlasti, sadržanih u Shakespearovu
djelu, dramaturg Andras Forgacs i redatelj Janez Pipan
u znatnoj su mjeri reducirali na pojednostavljene scenske znake, koji onda, izravno komuniciraju s aktualnim
političkim folklorom. Tako su na djelu obogotvorene
veličine lideri od prvog do trećeg reda, i svi se uzdižu i padaju, jedni drugom dolazeći glave. Intelektualci
se preobražavaju u zločince, ostavljajući iza sebe podjele i raskole, zapjenjene pristalice, pendreke i kožne mantije i bezbroj umorenih sa svake strane. Cezar
izlazi iz Mercedesa, Kasije iz Jeepa, a Brut rješava svoju
kolebljivost hvatajući se za dršku pištolja, narod oblači vojničke odore, razne, i naoružava se, slijedi jaka
doza pirotehnike od koje gledateljstvu zveče uši, kao
da su na kakvu strelištu, nedajbože čega gorega. Na
kraju Marko Antonije, Cezarov obožavatelj, sljedbenik
i uglavnom, autsajder, čita saopćenje trijumvirata koji
je preuzeo vlast, zavodeći red, itd., itd. U ovom političkom spektaklu prilično su bila vidljiva nedorađena mjesta, uz nesigurnost, zamuckivanje, i traženja po prosto-
ru Velike terase. Nije to ništa strašno kada se vidi koliko
je sudionika u predstavi, no glumački su je ipak iznijeli Frigyes Kovacs (Brut), Ferenc Arok (Kasije), Miklos
Korica (Marko Antonije), Albert Janos (Cesar), Istvan
Bicskei (Kaska), Sandor Medve (Oktavije Cezar). Još je
važnije što je Janez Pipan ponudio dosta jasan predložak za razmišljanje. Naime, sredinom XIX. stoljeća
Bakunjin je napisao da je država najflagrantnija, najciničnija i najpotpunija negacija humaniteta. Zato Pipan
nije ni pokušao polemizirati je li država potrebna, već
nas podsjetiti na nešto drugo – da su se civilizacijski
stereotipi na kojima počiva opasno istrošili i da je nužno tragati za novim rješenjima, ukoliko smo namjerni
opstati. Bog je već odavno umro, ili je ubijen, svejedno.
Za njim će, izgleda, i država. Ostaje samo čovjek da se,
konačno, suoči sam sa sobom5.
206. Postavljajući Macbetha, tragediju častohleplja, zločina, ludila i poraza, u palićkom Globu, u okviru Shakespeare-festa redatelj Zlatko Sviben odlučio je ispitati ovo
djelo napisano 1606. ili 1607. godine iz kuta suvremene svakodnevice. Zbog toga je znatno pomjerio težišne točke dva najvažnija lika: ledy Macbeth i Macbetha.
Tako u palićkom Globu, umjesto intelektualno kancerozne, zločinačke nadmoćnosti ledi Macbeth, koja
je ideolog zavjere i ubojstva, susrećemo ambicioznu
suprugu, dojučerašnju kućanicu, koja je doduše na
sve spremna kako bi se dočepala vlasti i moći. Zato
se i palićki Macbeth, koji se kod Shakespearea znatno
duže kreće u prostoru između dobra i zla što čovjeku omogućuje da se bez ostatka propita od kakvog
je testa pripravljen i za kakva djela brzo i bez ostatka
preobraća u sirovog i ne pretjerano zbunjenog čovjeka, sa jasno izraženim credom: vlast, vlast i samo vlast.
Palićki Macbeth je čak ispao «muškarčina koja zna što
hoće», istina ne zna razloge i čemu sve to, što hoće, ali
zato energično ispunjava sve preduvjete koji ga vode
do najviše stepenice. Dakle, Svibenov je Macbeth ako
ništa drugo, otjelovljenje ideje o heroju, nitkovu i bezdušniku koji sasvim lako obara i ubija protivnike, ali i
nedužne, da bi ostvario svoj naum. Tek na mahove je
Svibenov Macbeth somnambulni medij u čijem se vidnom polju susreću ovozemaljsko i mistično, sve što je
sudbinski nezaobilazno. Međutim, ni tada taj spoj nema
dovoljnu dubinu iracionalne tajnovitosti, što smanjuje
moguće, višestruka značenja. Tako se propušta šansa
za otvaranje onih pitanja koja su u korijenu svijeta, života, smrti. No, zato je Sviben uveo neke nove, moguće
odnose, u igru: pa je tako ledi Macbeth u određenim
5 Gorak ukus vlasti, Subotičke novine 18. VII. 1986.
118
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 118
2.9.2010 12:19:17
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
115-120
situacijama i jedna od suđaja-vještica, čime je donekle
korigirana prvobitna interpretacija ovog lika. Tako se i
Macduff pojavljuje kao vještica, a Malcolm (logično) i
kao ubojica. Zato se, nema sumnje, isti glumac smjenjuje i u liku časnika, vratara i ubojice, itd. Glumački
je ova predstava, uz Tita Andronika, bez premca na
Shakespeare-festu. Enver Petrovci je lik Macbetha iznijansirao od zasljepljujuće, nagonske, sirove snage do
fine samoironije. Banquo Tanasija Uzunovića bio mu
je druga strana, neka vrsta pravde, bez šansi. Dragomir Pešić je perfidnom Malcolmu, koji polako ali sigurno grabi ka vlasti i jedini prolazi kroz cilj, osigurao svu
mjeru perverzije i nadutosti, dok je Mihajlo Pleskonjić
do detalja sastavio lik čovjeka-stepenice, preko kojeg
se svako može popeti na tron, zaigra, li na njegovom
suženom registru. Mada Gordani Gadžić, darovitoj, i
na neki način predodređenoj za ulogu ledi Macbeth,
nije ostavljeno dovoljno prostora, znala je ona pružiti
i više no što joj je bila glumačka zadaća. Njeno sjajno
ostvarenje publika neće zaboraviti, kao ni uloge Ferenca Aroka (Duncan, veštica) Želimira Novkovića (časnik, vratar, ubojica) Luke Piljagića (stjuard, ubojica), i
Edit Farago (ledy Macduff, vlastelinka). U predstavi još
učestvuju djeca: Stevan Pupavac, Milena Medić i Miloš
Pušin, te glazbenici Robert Đivanović, Darko Tikvicki i
Pal Zsiga. Vrijedi još istaći uspjele kostime Bjanke Adžić
Ursulov, koja nas iz predstavu u predstavu uvjerava u
svoje nepresušno i visoko majstorstvo. Ovog puta uredila je i scenu. Zatim, izvanrednu, upečatljivu glazbu
Davora Rocca, koja osigurava samosvojan zvučni znak,
dograđujući scensku igru i koreografiju Nade Kokotović, koja u sceni borbe između Macbetha i Macdafa
razlaže čovjekov pokret vodeći ga do njega samoga,
onakvog kakav jeste: prepunog buke, pomame i bijesa,
do časa kad u smrti se izvjetri6.
rekonstrukcije intimnog i stvaralačkog svijeta Shakespeareova. Naravno, nije samo to cilj teme. Everything
and nothing je mnogo više od puke pričice i usputne
meditacije. Čelanova sve vrijeme nastoji odvesti nas u
sam epicentar one ogromne promjene raspoloženja
koju je tijekom dvadesetogodišnjeg stvaralačkog razdoblja morao proživljavati Shakespeare: od vedrine,
srdačnosti i smijeha, preko osjećanja sumornosti,
sjete i strepnje, do nepodnošljivog užasa i očajanja.
Propuštajući kroz sebe uvijek neku drugu osobnost,
poprimajući osobine svih, Shakespeare se, konačno
i neopozivo zgadio nad svima, sklanjajući se u
ravnodušnost, zamoren mnoštvom likova i njihovih
sudbina. Prestao je pisati, okrenuo se od kazališta
i povukao na svoje imanje u Stratfordu, gdje živi
povučeno, povremeno prima prijatelje i samo je za
njih, u rijetkim prilikama, pjesnik, pomalo pije i lihvari,
a jednog dana suhim i nimalo književnim jezikom diktira oporuku, dok čeka staru dobru smrt. Nisam koji
jesam veli Jago, u njemu je Shakespeare, također,
ostavio nešto od sebe, i u njega je skrio dio svojih
trauma, kao uostalom i u tolike još likove iz trideset šest drama što ih je napisao, mimo 154 soneta i
dvije velike poeme: Veneru i Adonisa i Otmicu Lukrecija. Borgesovu nevjerojatnu sposobnost sažimanja
Kaća Čelan je pretočila u pokret i igru, oslobađajući
nesvakidašnji asocijativni naboj i sprege. U svemu
tome glazba je važan sastojak, neka vrsta pra-juhe iz
koje se rađa scenska misao, da bi se u nju vratila, otvorena za sve životne mogućnosti, likove i situacije,
baš poput majstorstva što ga zovemo: Shakespeareov
univerzum. Dosljedno se kloneći iskušenja da do-sanja više no što je Shakespeare umio, redateljica nam je
omogućila da sa predstave odemo bogatiji za pregršt
pitanja, preoblikovanih u odlična scenska rješenja, za
koja, uz glazbu, koristi još i slajd i film. Glumci su joj
u svemu svesrdno pomogli, pokretnom igrom pa i
riječju koja se u ovoj predstavi rijetko koristi, a kada
se i izgovara, na engleskom ili na mađarskom jeziku
uglavnom je u funkciji fona. Lišavajući prosječnog gledatelja mogućnosti smislene verbalne komunikacije,
Čelanova nas je još jednom podsjetila na istrošenost
riječi, ispisujući tjelesnim znakovima stara i nova
značenja ovoga zamornoga ali još uvijek uzbudljivoga svijeta, kojega kao da bi trebalo već malo prodrmati. Glumačka ekipa bila je brojna i s uspjehom je
izvršavala scenske zadaće: Miroslav Mandić, Ivan
Đoševski, Ana Kostovska, Dejvid Gothard, Ljupčo
Bresliski, Ema Doro, Janos Albert, Frigyes Kovacs,
Ferenc Arok, Istvan Bicskei, Tibor Vajda, Peter Szel,
Tibor Sebestyen, Imre Takacs, Suzana Vuković, Neđo
207. Peta je premijera na Shakespeare-festu, krajem
srpnja 1986. na stanovit način predstavljala sažetak
prethodne četiri, ali i nagovještaj narednih, premda
to i nije važno, ma koliko je bitno. Redatelj Kaća
Čelan, dramaturg Isidora Bjelica i Senja Tanović,
koja je priredila izbor glazbe, pripremile su čudesnu,
nesvakidašnju predstavu koristeći se kratkim, poticajnim tekstom Jorge Luisa Borgesa o Shakespeareu
pod nazivom: Everything and nothing. Scensko ostvarenje nastalo na ovom tragu najprije bi se moglo
svrstati između ogleda i istraživanja. Tokom jednoipolsatnog događanja gledatelju je omogućeno da prodre
kroz prostor i vrijeme i da dospe do svoje moguće
6 Buka, pomama i bes, Subotičke novine, 1. VIII. 1986.
119
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 119
2.9.2010 12:19:17
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
115-120
Osman, Miroslav Medić i djeca Mihajlo Popov, Danijela Oberknežev i Dušan Uzelac. Kostimograf je bila
Branka Adžić-Ursulov. Slajdove je izradio Zoran Lešić,
film Boro Drašković, a glazbenik je bio Lajos Lakatos7.
208. Nakon premijere Richarda III. tijekom otpadaju
sve eventualne dvojbe – u Subotici više nema kazališta. Dakako, onoga kojega smo predugo i jedino
poznavali. Definitivno, je, i konsekventno, izdahnulo
pod teretom raskošne, bezrazložne ljepote, razložne
bezidejnosti i bespovratne oronulosti. Agonija je trajala bezmalo godinu dana, a kolaps se zbio u aleji Palićkog parka, u noći s 12. na 13. kolovoza 1986. godine. I
svima je nakon toga laknulo, ovisno i njihovim ideološkim, estetskim i svim inim stajalištima. Iz višegodišnje
kazališne dinamike, iz magme koju Ljubiša Ristić sa
suradnicima već više od decenije, prometejski kotrlja
diljem Jugoslavije, pa i svijeta, navedenoga se dana, ili
ako baš tko hoće noći, rodilo nešto sasvim novo, drugo. Iz neprestanoga osporavanja građanskoga kazališnoga modela, koji se gušio u prostoru lišenom zraka
a zasićenom pukim estetiziranjem, na kraju su se Shakespeare-festa, točnije nakon premijere Richarda III.
uobličile potpuno drukčije kazališne mogućnosti o čijim dometima samo slutimo. U Shakespeareovu opusu Richarda III. je svirepi,
krvavi koloplet, fuga zla,
u kojoj pripadnici kuće
Yorka stradavaju zbog
ranije svoje istrebljivačke
rabote spram lankastrovaca, što se, dakako, nadovezuje na prethodne
zločine yorkista. I nikako
da se prekine lanac odmazde, i nema matere
koja bi rodila hrabra i
umna čovjeka koji bi izrekao besu, označivši kraj
engleske varijante kraljevske krvne osvete. Nad
ovim Shakespeareovim
tekstom Ristićeva kazališna imaginacija krenula
je prema takvim zahvatima koji pokazuju kako su
ideje predloška bjelodane i određene, a medijRade Šerbedžija
i Ljubiša Ristić, na Paliću ske mogućnosti onoga-
što-je-zamijenilo-kazalište, uistinu neiscrpne, prema
tome i nepredvidive. Pa je, tako, discipliniranom, dobro uvježbanom čovjeku-glumcu, kojem je uz mnogo
muke pošlo za rukom odbaciti svoje Ja, za nagradu
omogućeno vratiti se sebi i vlastitoj spontanosti, improvizaciji koja je važan, vitalan čimbenik svakog umjetničkog čina. Trajno i Prolazno, žestoko su upućeni
jedno na drugo, i premda se nikada ne bi trebali doticati, jamačno se neprestano prožimaju. Iza te nezaobilazne i nezaustavljive upućenosti ostaju pokreti, riječi, slike, vizualni simboli, zvuk, svjetlo, sinergija koja
mijenja svijet. U tim je pra-sastojcima, klica: drugačije
mišljenje kazališta i, dakako, života. U Ristićevu Richardu III. svijet varniči između Crnog i Bijelog anđela,
koji se ukazuje tek na kraju puta iza zastrašujućega
hoda smrti i ništavila, duž najljepšega i najmračnijega
palićkoga drvoreda. Crni anđeo (Richard) guta sve na
svom putu, ispod njegovoga crnoga plašta, u vatrenom tragu kojega ostavlja iza sebe, nestaju ljudi, država, povijest, uljudba. Ostaje samo pepeo iz kojega
se za početak rađa Bijeli anđeo (Richmond) koji poput slobodna čovjeka vodi konja, nudeći ga kao iskupljenje – i kaznu! Nevolja je, dakako, u tome što će i
Bijeli anđeo, rođen u blještavoj svjetlosti u zvuku, u
naslijeđe dobiti – plašt! «Siroti pobjednici», veli Ristić,
cinično, vedro i mudro. Iz ove predstave glumački je
neosporno izrastao Aleksandar Cvjetković, iznoseći
je iz mraka aleje prema blještavom Globu,
nezaustavljivo se svrstavajući među najbolje jugoslavenske glumce. U
stopu su ga pratili: Ruiš
Kadrieva, Elizabeta Kočoska, Eva Amanatidu,
Ana Kostovska, Marija
Opsenica, Luka Piljagić,
Nikola Ivošević, Mustafa Suhat, Ivan Đoševski
i drugi. Glazba Gábora
Lengyela dala je izvanrednu zvučnu dopunu
riječima i pokretu. Vrijedi još istaći uspjele kostime Bojane Ristić, te
dobar rad tonsko-svjetlosnoga tima8.
Zsuzsa Daróci
i István Bicskei u Hamletu
7 Usp.: M. Miković, Nisam koji jesam, Subtičke novine, 1. VIII.
1986.
8 Usp.: M. Miković, Siroti pobjednici, Subotičke novine, 15.
VIII. 1986.
120
Klasje naših ravni
klasje novo 1.indd 120
2.9.2010 12:19:23
KLASJE korice 11 12 09 unutra.pdf
1
2.9.2010
11:37:05

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE na š ih ra vni 3-4, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

K L A S J E n a š ih ra v n i 11-12, 2010.

Ferdinand Kulmer, O žujak I., 1970. Nikola Reiser, Plava vaza, 1971.

KLAS JE na š ih ra vni 9-1 2, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Narodno - Grupa sve 5

KLAS JE naših ra vni 1-4, 20 1 4. ČASOPIS ZA

Križnica – Škola u karauli

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Kome je to preslatki “Jadrankin kolač”?

dramski eksperimentalni studio

File - DIOGEN plus

NARANČASTA CRNA

Cvatnja, Skučenost, Tmine

KLAS JE na š ih ra vni 7-8, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

ZAPISCi SA SELA - Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek