OSLOBODITE SE
STIDA
KOJI
VAS
SPUTAVA
John Bradshaw
OSLOBODITE SE STIDA
KOJI VAS SPUTAVA
John Bradshaw
Budući da mu korijeni sežu u predverbalno razdoblje našeg života, stid
je teško definirati. To je zdrava ljudska snaga koja može postati istinska
bolest duše. Postoje dva oblika stida: zdravi stid i toksični stid, koji uništava
život.
Zdravi nas stid drži čvrsto na zemlji. To je žuto svjetlo koje nas upozorava
da smo bitno ograničeni. Zdravi je stid temeljna metafizička granica za
ljudska bića. To je emocionalna energija koja nas upozorava da nismo Bog
- da smo griješili i da ćemo opet griješiti, da trebamo pomoć. Zdravi nam
stid dopušta da budemo ljudska bića.
Zdravi je stid dio osobnih moći svakog ljudskog bića. Omogućuje nam da
znamo koje su nam granice i da tako djelotvornije upotrijebimo svoju energiju.
Idemo boljim smijerom kada znamo koje su nam granice. Ne rasipamo vrijeme
na ciljeve koje ne možemo postići ili na ono što ne možemo promijeniti.
Zdravi stid omogućuje integriranje umjesto rasipanja naše energije.
Toksični stid toliko razara djelovanje našeg autentičnog ja da se i kroz
oblike prikrivanja lažnog ja probijaju jasni sindromi stida. Svaki sindrom
ima svoju posebnu strukturu. Toksični stid postaje srž neuroza, poremećaja
ličnosti, političkog nasilja, ratova i kriminala. Više od svega što znam
približava se definiciji ljudskog ropstva.
Rad na pretvaranju toksičnog stida u zdravi stid vodi neposredno u
duhovnost. Zdravi nam stid govori da smo ograničeni; treba nam pomoć;
nismo Bog. Ima netko ili nešto veće od nas. Zdravi je stid izvor duhovnosti.
EQ@2009
INDEX
Uvod
I. DIO
-
PROBLEM
1. Mnogobrojna lica stida
2. Izvori toksičnog stida
3. Skrovišta toksičnog stida
II. DIO
- RJEŠENJE
Uvod: Proces eksternalizacije
Parabola: Zatočenik u tamnoj spilji
4. Izađite iz skrivanja i izolacije
5. 12 koraka u pretvaranju toksičnog stida
u zdravi stid
6. Oslobodite svoje izgubljeno unutarnje dijete
7. Integracija poreknutih dijelova
8. O ljubavi prema sebi samome
9. Izliječite svoje uspomene i promijenite
sliku o sebi
10. Suprotstavite se unutarnjim glasovima
i promijenite ih
11. Kako prevladati toksični stid u vezama
12. Duhovno buđenje
EPILOG
DODATAK
BIBLIOGRAFIJA
6
10
11
41
112
173
174
177
179
187
199
214
236
250
272
303
324
350
352
356
Naslov originala
John Bradshaw HEALING THE SHAME THAT BINDS YOU
Copyright © 1988 by John Bradshaw
This translation is published under arrangement with Health
Communications, Inc., 3201 S.W. 15th St. Deerfield Beach,
FL 33442-8124 U.S.A.
ZAHVALA
Želim zahvaliti Gershanu Kaufmanu, koji je svojim djelom
o stidu počeo istraživati ovo područje. Kaufmanova knjiga
»Stid« (Shame) bila je moj glavni izvor za imenovanje demona
koji zovem toksični stid. Moja knjiga ne bi bila moguća bez
njegovih pionirskih pothvata.
Zahvalnost dugujem i anonimnom piscu Hazeldonova
djela pod nazivom »Stid« što razumijem zdravi stid kao ono
što nas upozorava na naše temeljne ljudske granice, te što
razumijem suprotnost »više od ljudskog bića/manje od ljudskog
bića«, koja je određujuća za toksični strah.
Još nekoliko ljudi bilo mi je važno da razumijem dinamiku
stida. To su Sheldon Kopp, Marylin Mason, Merl Fossum i
Terry Kellog.
Kip Flock, moj prijatelj i kolega-terapeut u Los Angelesu,
iznimno mi je mnogo pomogao odrediti pojmove u ovoj
knjizi. Kip i ja proveli smo bezbrojne sate razgovarajući i
razjašnjavajući pojam stida.
Želim zahvaliti kolegama iz Centra za obiteljski oporavak
n Houstonu (posebno Mary Bell) na stalnoj potpori.
Zahvaljujem Johnu Daughertyju, Georgu Pletcheru i vele­
časnom Mikeu Fallsu, mojim najboljim prijateljima, što su sa
m n o m dijelili svoju bol i ranjivost. To što su me prihvatili
bez stida omogućilo mi je da podijelim s njima svoj toksični
stid. Zajedničkim smo snagama smanjili moć toksičnog stida
u našim životima.
Hvala mojim nakladnicima, Peteru Vegsou i Garyju Seidleru,
za stalnu privrženost i potpunu potporu mojem radu. Zahvalan
sam Marie Stilkind što je brižljivo uređivala ovu knjigu i što
me ohrabrivala da vjerujem vlastitu stilu, a zahvalan sam i
osoblju iz organizacije Zdrava komunikacija.
Moja publicistkinja Diane Glynn i njezina vješta kolegica
Jodee Blanco učinile su za promidžbu mojega djela mnogo
više od onoga što nalaže puka dužnost.
Ova
Barbare
rukopis
radu na
više od
knjiga ne bi bila moguća bez iznimna strpljenja
Evans, koja je marljivo tipkala i pretipkavala moj
(u bilo koje doba dana i noći). Zbog pristupa u
ovom materijalu, Barbara je bila za mene mnogo
tipkačice.
I, da ne zaboravim (što prečesto činim), najdublje sam
zahvalan mojoj Višoj sili čija me Milost spasila od toksičnog
stida.
UVOD
»I nije ih bilo stid«
Knjiga
postanka
Prije deset godina došao sam do jednoga od onih bitnih
otkrića koja iz temelja mijenjaju život. Imenovao sam
najvažnijeg demona u svojem životu. Dao sam ime »stidu«.
To što sam imenovao stid znači da sam postao svjestan goleme
razarajuće moći koju je stid imao u mojem životu. Otkrio
sam da me cijeloga života stid sputavao. Upravljao je m n o m e
p o p u t ovisnosti. Pokazivao sam ga; skrivao ga - suptilno i
ne tako suptilno; prenosio sam ga na svoju obitelj, klijente
i svoje učenike.
Stid je bio nesvjesni demon kojega nikada nisam priznao.
Postajući svjestan dinamike stida, spoznao sam da je to
jedna od najjačih razarajućih sila u ljudskom životu. Imenujući
stid, počeo sam stjecati moć nad njim.
Sam po sebi stid nije loš. Stid je normalna ljudska
emocija. Zapravo je nužno imati osjećaj stida da bi čovjek
uistinu bio ljudsko biće. Stid je osjećaj koji nam daje
dopuštenje da budemo ljudska bića. Stid nas upozorava na
naše granice. Stid nas drži u ljudskim okvirima dajući nam
na znanje da možemo pogriješiti, da ćemo sigurno griješiti
i da n a m je potrebna pomoć. Naš nam stid kaže da nismo
Bog. Zdrav stid je psihologijski temelj poniznosti. On je
izvor duhovnosti.
No ja sam otkrio da se stid kao zdravo ljudsko čuvstvo
može pretvoriti u stid kao stanje stvari. I tada on preuzima
čitav čovjekov identitet. Imati stid za svoj identitet znači vjerovati
da ti biće nije ispravno, da si manjkav kao ljudsko biće. Čim
se stid pretvori u identitet, on postaje toksičan i dehumanizirajući.
Toksični stid je nepodnošljiv i uvijek iziskuje prikrivanje,
lažno ja. Budući da pojedinac osjeća kako je njegovo istinsko
ja manjkavo i neispravno, treba lažno ja koje nije ni manjkavo
ni neispravno. Čim netko preuzme lažno 'ja', prestaje postojati
u duševnom smislu. Imati lažno ja znači prestati biti autentično
ljudsko biće. Proces lažnog samooblikovanja ono je što Alice
Miller zove »ubojstvo duše«. Kao lažno ja, pojedinac nastoji
biti više od ljudskog bića ili pak manje od ljudskog bića.
Toksični stid najizrazitiji je postojeći oblik naučenog kućnog
nasilja. On razara ljudski život. Toksični stid leži u biti
većine duševnih bolesti. Gershen Kaufman piše u svojoj
knjizi o stidu:
»Stid je osjećaj koji je izvor mnogih složenih i uznemirujućih
unutarnjih stanja: potištenosti, otuđenosti, samosumnjičenja,
izolirajuće osamljenosti, paranoidnih i shizofrenih pojava,
prisilnih poremećaja, podvajanja ličnosti, perfekcionizma,
dubokog osjećaja inferiornosti, nedostatnosti ili promašenosti,
tzv. graničnih stanja i poremećaja narcizma.«
Stid
(Shame)
Toksični stid toliko razara djelovanje našeg autentičnog ja
da se i kroz oblike prikrivanja lažnog ja probijaju jasni sindromi
Stida. Svaki sindrom ima svoju posebnu strukturu. Toksični
stid postaje srž neuroza, poremećaja ličnosti, političkog nasilja,
ratova i kriminala. Više od svega što znam približava se definiciji
ljudskog ropstva.
Biblija opisuje stid kao bit i posljedicu Adamova pada. U
hebrejskom jeziku Adam znači čovjek načinjen od zemlje.
Adam simbolizira sva ljudska bića. Biblija naviješta da on
nije bio zadovoljan vlastitim bićem. Htio je biti više od
onoga što je bio, više od čovjeka. Nije se pomirio sa svojim
bitnim ograničenjima. Izgubio je zdravi stid. Biblija govori
da podrijetlo ljudskog ropstva (istočni grijeh) leži u čežnji da
budemo nešto drugo nego što jesmo... da budemo više od
samih ljudskih bića. U svom toksičnom stidu (gordosti),
Adam je želio lažno ja. Lažno ja dovelo ga je do propasti.
Pošto je Adam otuđio svoje istinsko biće, počeo se
skrivati. »I gospodin Bog pozva Adama... Gdje si?« I Adam
reče: »čuo sam tvoj glas u vrtu i sakrih se« (Knjiga postanka
3:9-10). Prije pada i muškarac i žena bili su goli i »nisu se
stidjeli« (Knjiga postanka 2:25). Kad su odabrali biti nešto
drugo od onoga što jesu, bili su goli i stidjeli su se.
Golotinja je simbolizirala njihova istinska i autentična ja.
Bili su ono što su bili i time su bili zadovoljni. Nisu imali
što skrivati. Mogli su biti potpuno i bez ostatka iskreni.
Simbolički i metaforički opis Adama i Eve opis je ljudskog
stanja. Čini se da je bezuvjetna ljubav i prihvaćanje sebe
najteži zadatak za ljudsku vrstu. Odbijajući prihvatiti naše
»pravo ja«, pokušavamo stvoriti snažnija lažna ja ili pak
odustati od svega i postati manje od ljudskih bića. To donosi
život u prikrivanju i tajnovitosti.
Potpuno samoprihvaćanje i ljubav prema sebi jedini je
temelj za sreću i za ljubav drugih. Bez potpunog samoprihvaćanja i ljubavi za sebe osuđeni smo na iscrpljujući
zadatak stvaranja lažnog ja. Potrebni su golema energija i
velik trud da bi se živjelo s lažnim ja. To bi moglo biti
simbolično značenje biblijske tvrdnje da će poslije pada
muškarac i žena patiti u svojim prirodnim djelatnostima:
žena u rađanju, a muškarac u radu.
Kako možemo nadvladati stid koji nas sputava? U čemu
je naša nada? To je tema ove knjige u kojoj vam želim
prepričati vlastito putovanje u prevladavanju stida. To je
putovanje bila najvažnija stvar u mojem životu. Toksični je
stid posvuda. Toksični je stid lukav, moćan i zbunjujući.
Snaga toksičnog stida obitava u njegovoj tami i tajnovitosti.
U I. dijelu ove knjige pokušat ću izvući stid iz njegova
skrovišta, ispitati njegova mnogobrojna lica te izložiti njegove
korijene i glavne oblike prikrivanja. Pokazat ću kako stid
stvara beznadnost i duhovnu propast.
U II. dijelu upućujem na sve meni poznate načine
smanjivanja toksičnog stida i njegovog ponovnog pretvaranja
u zdravi stid. Najiskrenije se nadam da će svakom čitatelju
koji je sputan okovima toksičnog stida ova knjiga pomoći
kako bi se oslobodio tog prijetećeg neprijatelja.
I. DIO
PROBLEM
1. POGLAVLJE
MNOGOBROJNA LICA STIDA
Budući da mu korijeni sežu u predverbalno razdoblje našeg
života, stid je teško definirati. To je zdrava ljudska snaga
koja može postati istinska bolest duše. Postoje dva oblika
stida: zdravi stid i toksični stid, koji uništava život. Što se
liče toksičnoga stida, to je tegobno unutrašnje iskustvo
neočekivana razotkrivanja. To je dubok rez koji se prvenstveno
osjeća iznutra. Dijeli nas od nas samih i od drugih. U toksičnom
se stidu odričemo samih sebe. A to odricanje iziskuje prikrivanje.
Toksični stid paradira u raznoraznim maskama i krabuljama.
Voli tamu i tajnovitost. Upravo je taj tamni aspekt stida dosad
izmicao proučavanju.
Kako se toksični stid prikriva i maskira, moramo ga
istraživati učeći prepoznati njegova mnogobrojna lica i njegove
mnogobrojne zbunjujuće oblike prikrivanja u ponašanju.
STID KAO ZDRAVA
LJUDSKA
EMOCIJA
Nedavno sam slušao intervju s jednim poznatim sportašem.
Otvoreno je govorio o neuspjehu koji je doživio u poznatoj
televizijskoj kući gdje su ga zaposlili kao sportskog komentatora.
U glasu mu se moglo osjetiti razočaranje. Zapanjila me
njegova otvorenost i poštenje. Izražavao je zdravi stid. Činilo
se da je posve svjestan kako, unatoč mnogim uspjesima,
ipak ima i bitna ograničenja.
STID KAO DOPUŠTENJE DA BUDEMO
LJUDI
Naš nam zdravi osjećaj stida daje na znanje da smo
ograničeni. Govori nam da biti ljudsko biće znači biti ograničen.
Mi smo, ljudi, zapravo u bitnome ograničeni. Ograničeni smo
po definiciji. Nitko od nas nema niti će ikada imati neograničenu
moć. Neograničena moć koju nam nude mnogi moderni gurui
lažna je nada. Od njihovih programa koji nas pozivaju na
neograničenu moć obogatili su se oni, a ne mi. Oni diraju
u naša lažna ja i iskorištavaju naš toksični stid. Mi smo,
ljudi, konačni. Ograničenje je naša temeljna priroda. Nemile
teškoće posljedica su odbijanja da se pomirimo s našim
granicama.
Zdravi je stid emocija koja nas upozorava na naša
ograničenja. Kao i sve emocije, i zdravi je stid energija u
kretanju. I kao i sve emocije i on nas potiče na zadovoljavanje
naših osnovnih potreba.
Jedna od naših osnovnih potreba jest potreba za strukturom.
Strukturu osiguravamo stvarajući sustav granica unutar kojih
možemo sigurno djelovati. Struktura daje našim životima
oblik. Granice i oblik daju nam sigurnost i omogućuju
djelotvorniju uporabu energije.
Jedna stara pošalica govori o čovjeku koji se »popeo na
konja i odjahao u svim smjerovima«. Bez granica nemamo
okvira i lako se zbunimo. Idemo ovim i onim putem, gubeći
mnogo energije. Gubimo svoj put. Postajemo ovisnici, jer ne
znamo kada prestati; ne znamo reći ne.
Zdravi nas stid drži čvrsto na zemlji. To je žuto svjetlo
koje nas upozorava da smo bitno ograničeni. Zdravi je stid
temeljna metafizička granica za ljudska bića. To je emocionalna
energija koja nas upozorava da nismo Bog - da smo griješili
i da ćemo opet griješiti, da trebamo pomoć. Zdravi nam stid
dopušta da budemo ljudska bića.
Zdravi je stid dio osobnih moći svakog ljudskog bića.
Omogućuje nam da znamo koje su nam granice i da tako
djelotvornije upotrijebimo svoju energiju. Idemo boljim smjerom
kada znamo koje su nam granice. Ne rasipamo vrijeme na
ciljeve koje ne možemo postići ili na ono što ne možemo
promijeniti. Zdravi stid omogućuje integriranje umjesto rasipanja
naše energije.
STID
KAO
RAZVOJNA
FAZA
Prema Eriku Eriksonu osjećaj stida dio je druge faze
psihosocijalnog razvitka. U prvoj fazi dijete mora uspostaviti
osjećaj temeljnog povjerenja. To temeljno povjerenje mora
biti veće od djetetova osjećaja nepovjerenja. Najbolje ćemo
razumjeti zdravi stid shvatimo li ovu fazu uspostave povjerenja
u psihosocijalnom razvoju.
Od početka moramo znati da možemo vjerovati svijetu.
Svijet nam se prvo prikazuje preko naših osnovnih skrbnika.
Moramo znati da se možemo pouzdati u nekoga izvan nas
tko će nam se naći pri ruci na ljudski predvidiv način.
Imamo li skrbnika koji je uglavnom predvidiv, koji je u vezi
s nama i odražava sve oblike našeg ponašanja, razvijamo
osjećaj temeljnog povjerenja. Kad osjećamo sigurnost i
povjerenje, počinjemo razvijati interpersonalnu vezu koja
oblikuje most uzajamnosti. Takav je most presudan za razvoj
osjećaja vrijednosti. Jedini način na koji dijete može razviti
osjećaj vlastitog ja jest preko odnosa s drugim. Mi smo »mi«
prije no što postanemo »ja«.
U toj najranijoj životnoj fazi možemo poznavati sebe
samo u odrazu očiju naših primarnih skrbnika. Da bismo
rasli, svima nam je potreban povezujući most s našim
primarnim skrbnikom.
INTERPERSONALNI
MOST
Odnos između djeteta i skrbnika postupno se razvija iz
obostranog interesa, kao i iz podijeljenih iskustava povjerenja.
Povjerenje je zapravo potaknuto činjenicom da počinjemo
očekivati uzajamnost reakcije i oslanjati se na nju. Kako
povjerenje raste, stvara se emocionalna veza, a ona omogućuje
djetetu da se upusti u istraživanje svijeta. Ta veza postaje
interpersonalni most između djeteta i skrbnika. Most je temelj
za obostrani razvitak i razumijevanje. Interpersonalni most
ojačava određena iskustva koja počinjemo prihvaćati i o kojima
počinjemo ovisiti. Druga osoba, naš primarni skrbnik, postaje
značajna jer su njezina ljubav, poštovanje i briga za nas uistinu
važni. Dopuštamo si da budemo ranjivi utoliko što dopuštamo
sebi da trebamo drugu osobu.
Kad se uspostavi temeljno povjerenje, dijete je u prilici
razviti stid. Stid može biti zdrav ili toksičan.
RAZVITAK ZDRAVOG
STIDA
S otprilike petnaest mjeseci dijete počinje razvijati
muskulaturu. Mora uspostaviti ravnotežu između »oslanjanja
i otpuštanja.« Najraniji razvoj mišića uspostavlja ravnotežu
pri ustajanju i hodanju, što potiče želju za švrljanjem i
istraživanjem. A da bi švrljalo i istraživalo, dijete se mora
odvojiti od svojih primarnih skrbnika.
Zapravo, Erikson kaže da je osnovni psihosocijalni zadatak
u toj razvojnoj fazi postići ravnotežu između samostalnosti i
stida, odnosno sumnje. Ova faza (od 15. mjeseca do treće
godine) zove se »strašna druga«, jer dijete počinje istraživati
dodirivanjem, kušanjem i ispitivanjem. Dvogodišnjaci su
tvrdoglavi. Žele sve učiniti na svoj način (uvijek na oku
svojem skrbniku). Kad se dvogodišnjaku pomrse računi (otprilike
svake tri minute), jako se razbjesni i ozlovolji. U toj fazi
dijete mora uzimati stvari kako bi ih, kroz odlučna ponavljanja,
ispitalo. Svijet je potpuna novost - prizori, zvukovi i mirisi
- sve to valja usvojiti ponavljajući iskustva.
DJETETOVE
POTREBE
Više od svega, dijete treba odlučnog skrbnika, ali takvoga
koji ima razumijevanja i čije su vlastite potrebe zadovoljene
posredstvom bračnog druga. Takav skrbnik mora riješiti
probleme u vlastitim izvornim vezama i mora imati osjećaj
samoodgovornosti. Ako je tomu tako, može biti na raspolaganju
djetetu i pružiti mu ono što treba.
Dijete treba dobar uzor zdravog stida i ostalih emocija.
Ono treba skrbnikovo vrijeme i brigu. Više od svega djetetu
su potrebne jasne granice. Ono uz sebe mora imati nekoga
tko će te granice postaviti. Vanjski nadzor mora biti čvrst, ali
i ohrabrujući. Dijete mora znati da se interpersonalni most
neće srušiti zbog njegova novog poriva da postupa na svoj
način - a to je poriv za samostalnošću. Erikson piše:
»Čvrstoća ga mora zaštititi od moguće anarhije njegova još
uvijek neuvježbana osjećaja za razlučivanje, njegove nes­
posobnosti da se promišljeno oslanja i otpušta.«
Djetinjstvo i društvo
(Childhood and Society)
Ako dijete može biti zaštićeno čvrstim, ali dobrostivim
granicama; ako ono može istraživati, ispitivati i bjesnjeti, a
da pritom ne popusti skrbnikova ljubav, tj. interpersonalni
most, ono može razviti zdrav osjećaj stida. Taj se osjećaj
može izraziti kao trenutak nelagode zbog normalnih ljudskih
neuspjeha ili pak kao strašljivost i stid u nazočnosti stranaca.
Takav je osjećaj stida ključan i nužan kao ravnoteža i
granica nečije novootkrivene samostalnosti. Zdravi stid nas
upozorava da nismo svemogući.
Sjećam se početka jednog svojeg predavanja. Kad sam
krenuo prema pozornici, netko me blago upozorio da mi je
otvoren rasporak na hlačama. Crvenilo i neugoda bili su
glas mojeg dobrog stida, koji me upozoravao da se ne
zanesem previše.
STID
KAO
NEUGODA
I
CRVENILO
U neugodnoj situaciji čovjek je uhvaćen nepripremljen razotkriven je onda kada nije spreman biti razotkriven. Osjeća
kako nije u stanju nositi se sa situacijom u nazočnosti drugih.
To se može očitovati u neočekivanoj tjelesnoj nespretnosti,
interpersonalnoj osjetljivosti ili narušavanju pravila dobrog
ponašanja.
U takvim se situacijama zacrvenimo, što prati osjećaj
zdravog stida. Crvenilo izražava razotkrivenost, neočekivanost,
nehotičnu prirodu stida.
Helen Lynds u svojoj knjizi »O stidu i potrazi za
identitetom« (On Shame and the Search for Identity) piše:
»Čovjekov osjećaj nehotice je razotkriven; čovjek je nezaštićen.«
Crvenilo lica izraz je naše ljudske ograničenosti. Sposobnost
da pocrvenimo metafora je naše bitno ograničene ljudskosti.
Uz crvenilo se javlja poriv da se »pokrije lice«, »sakrije lice«
ili »propadne u zemlju«. Kad se zacrvenimo znamo da smo
u nečemu pogriješili. Zašto bismo uopće imali sposobnost
pocrvenjeti da greške nisu dio naše prirode? Crvenilo kao
izraz zdravog osjećanja stida drži nas čvrsto na zemlji. Podsjeća
nas na našu temeljnu ljudsku ograničenost. Ono nas upozorava
da se ne zanesemo previše vlastitom savršenošću.
STID
KAO
STIDLJIVOST
Stidljivost je prirodna granica koja nas čuva od povrije­
đenosti ili razotkrivanja pred strancem. Mnogi od nas osjećamo
stid kada moramo prići strancu. Osjećamo nelagodu, zamucku­
jemo ili čudno govorimo. To može izazvati neugodu. U iskustvu
stidljivosti sadržan je zdrav osjećaj stida, oklijevanje da se
razotkrijemo.
Po definiciji, stranac je netko nepoznat. Netko o kome
ne znamo. Stranac nosi prijetnju nepoznatog. Naša je stidljivost
naš zdravi stid u nazočnosti stranca. Kao i sve druge emo­
cije i stidljivost nas upozorava da budemo oprezni, da se
čuvamo kako ne bismo bili povrijeđeni ili razotkriveni. Stid­
ljivost je granica koja čuva našu unutrašnju bit u nazočnosti
stranca. Stidljivost može postati ozbiljan problem kada je
ukorijenjena u toksičnom stidu.
STID
KAO
OSNOVNA
POTREBA
ZA
ZAJEDNICOM
Stara poslovica kaže: »Jedan kao nijedan«. Ta izreka pod­
crtava našu temeljnu potrebu za zajednicom, odnosno potrebu
za vezama, za društvenim životom. Nitko od nas ne bi uspio
sam. Mi, ljudska bića, trebamo pomoć. Nitko od nas nije
loliko snažan da ne treba ljubav, intimnost i razgovor u
zajednici.
Pri rođenju smo simbolički vezani za majku. Najprije
smo mi, a tek onda ja. O takvoj izvornoj vezi mnogo toga
ovisi. Nakon godinu i pol dana uspostavljanja uzajamnog
povjerenja, počinjemo izlaziti kako bismo ispitali svoju
samostalnost. Potreban nam je osjećaj stida kako bi nas
podsjetio na naše granice. Potreban nam je stid i sumnja
kako bismo uravnotežili svoju novootkrivenu samostalnost.
Trebat će nam roditelji sve dok ne budemo spremni
napustiti dom. Ne možemo zadovoljiti svoje potrebe ako se
ne oslanjamo na primarne skrbnike. Zdrav osjećaj stida
postoji kako bi nas podsjetio da trebamo pomoć. Ne možemo
sami. Nijedno ljudsko biće ne može. Čak i kad steknemo
stanovite vještine, čak i kad smo neovisni, još uvijek će nam
trebati pomoć. Bit će nam potrebno da volimo i rastemo. Bit
će nam potrebno da se skrbimo za druge i da budemo
potrebni. Naš stid djeluje kao zdrav znak da trebamo pomoć
te da trebamo voljeti i biti u brižnim odnosima s drugima.
Bez zdrave oznake stida, ne bismo bili u vezi sa svojim
temeljnim potrebama za oslanjanjem na druge.
STID
KAO IZVOR KREATIVNOSTI
I UČENJA
Jednom sam prigodom organizirao tečaj s Richardom
Bandlerom, jednim od utemeljitelja programa Neurolingvističko
programiranje. Bilo je to iznimno iskustvo, koje se ne zaboravlja.
Richard nas je zamolio da se sjetimo trenutka iz našeg života
kada smo bili sigurni da imamo pravo. Ja sam se prisjetio
jednog slučaja sa svojom ženom. Zatražio je da, u pamćenju,
prođemo kroz to iskustvo. Tada je tražio da organiziramo
iskustvo poput priče na filmu: da ga podijelimo u dijelove,
a potom odvrtimo kao film. Zatim smo trebali odvrtjeti film
unatrag. Potom je zatražio da ga odvrtimo bez reda - srednji
dio prvi, posljednji dio u sredini itd. Potom smo trebali još
jednom proći kroz iskustvo kao što smo to učinili prvi put.
Trebali smo osobitu pozornost posvetiti pojedinostima iskustva
i našem osjećaju da smo u pravu.
Kad sam ponovno prolazio kroz iskustvo, ono više nije
imalo naboj kakav je imalo prvi put. Zapravo, jedva da sam
osjećao išta od prvotnog intenziteta. Richard nas je uvodio
u oblik unutrašnje korekcije zvane rad na submodalnosti.
No nije to ono što je meni bilo važno. Važna mi je bila
Richardova tvrdnja o kreativnosti. Za mene je kreativnost
najveća ljudska moć.
Richard Bandler je najavio kako je jedna od najvećih
prepreka kreativnosti osjećaj da imamo pravo. Kad mislimo
da smo potpuno u pravu prestajemo tražiti nove informacije.
Biti u pravu znači biti siguran, a kad smo sigurni, prestajemo
biti znatiželjni. Znatiželja i čuđenje u biti su svakog učenja.
Platon je rekao da filozofija počinje s čuđenjem. Stoga
osjećaj potpune sigurnosti i osjećaj da smo u pravu dovode
do toga da prestanemo tragati i učiti.
Naš zdravi stid, koji je osjećaj naše bitne ograničenosti i
omeđenosti, ne dopušta nam da ikada pomislimo kako sve
znamo. Naš je zdravi stid dobar utoliko što nas potiče tražiti
nove informacije i učiti nova znanja.
STID
KAO
IZVOR DUHOVNOSTI
Abraham Maslow, jedan od pionira psihološkog programa
Treća sila, jednom je napisao:
»Duhovni je život... dio ljudske biti. To je određujuća odlika
ljudske naravi... bez koje ljudska priroda nije potpuna
ljudska priroda.«
Dalji dosezi ljudske naravi
(The Farther Reaches of Human Nature)
Što je duhovnost? Vjerujem da je u vezi s našim načinom
života. Vjerujem da je život u stalnom razotkrivanju i
razvoju. Stoga je u duhovnosti riječ o širenju i rastu. Riječ
je o ljubavi, istini, dobroti, ljepoti, davanju i brizi. U duhovnosti
je riječ o cjelovitosti i potpunosti. Duhovnost je naša krajnja
ljudska potreba. Nuka nas da nadiđemo svoje granice i
postanemo utemeljeni u krajnjem izvoru stvarnosti. Većina
ljudi taj izvor zove Bogom.
Naš je zdravi stid nužan kao temelj naše duhovnosti.
Upozoravajući nas na bitne granice, zdravi nam stid daje na
znanje da nismo Bog. Zdravi nas stid usmjeruje prema
nekom većem značenju. Daje nam na znanje da postoji
netko ili nešto veće od nas samih. Zdravi je stid psihološki
temelj naše poniznosti.
TOKSIČNI
STID
Scott Peck opisuje neuroze i poremećaje ličnosti kao
poremećaje odgovornosti. Peck piše:
»Neurotična osoba preuzima previše odgovornosti; osoba s
poremećajem ličnosti nedovoljno. Kad su neurotičari u sukobu
sa svijetom, automatski pretpostavljaju da su oni u krivu.
Kada se osobe s poremećajem ličnosti sukobe sa svijetom,
automatski pretpostavljaju da je svijet u krivu.«
Put do ljubavi
(The Road Less Traveled)
Svi barem donekle poznajemo stanja neurotičnih osoba
ili onih s poremećajem ličnosti. Velik nam je problem u životu
odrediti i razjasniti naše odgovornosti. Da bismo bili iskreno
posvećeni životu u poštenju, ljubavi i stezi, moramo biti
pripravni posvetiti se stvarnosti. Takva obveza, prema Peckovim
riječima, »zahtijeva volju i sposobnost trpjeti stalno samoispitivanje«. Za to je potrebno biti u dobrim odnosima sa
samim sobom. Upravo to ima osoba koja nije utemeljena na
stidu. Zapravo, toksično stidljiva osoba ima neprijateljski odnos
prema sebi. Toksični stid - stid koji nas sputava - temelj je
i neurotičnih sindroma ponašanja i sindroma poremećaja
ličnosti.
NEUROTIČNI SINDROMI STIDA
Što je stid koji vas sputava? Otkuda on u vašem životu?
Što se događa sa zdravim stidom u tom procesu?
Toksični stid, stid koji vas sputava, doživljava se kao
sveprožimajući osjećaj neispravnosti i manjkavosti kao ljudskog
bića. To više nije osjećaj koji nas upozorava na naše granice,
to je stanje stvari, unutrašnji identitet. Toksični stid daje
osjećaj bezvrijednosti, osjećaj promašenosti i nedoraslosti kao
ljudskog bića. Toksični je stid kada ja prekida s ja.
On je poput unutrašnjeg krvarenja. Razotkrivanje pred
sobom leži u srži toksičnog stida. Osoba utemeljena na stidu
neće razotkrivati svoje unutarnje ja pred drugima, ali što je
još značajnije, neće ga razotkrivati ni pred samim sobom.
Toksični je stid tako mučan stoga što predstavlja bolno
razotkrivanje svoje, kako pojedinac vjeruje, promašenosti
pred sobom. U toksičnom stidu ja postaje objekt vlastita
prezira, objekt kojemu se ne može vjerovati. Kao objekt
kojemu se ne može vjerovati, pojedinac doživljava sebe kao
nepouzdanu osobu. Toksični se stid doživljava kao unutrašnje
mučenje, bolest duše. Ako sam ja objekt kojemu se ne može
vjerovati, tad ja nisam u sebi. Toksični je stid paradoksalan
i samogenerirajući.
Stida se stidimo. Ljudi će spremno priznati krivicu,
povrijeđenost ili strah, ali ne i stid. Toksični je stid osjećaj
izoliranosti i usamljenosti u punom smislu. Osobu utemeljenu
na stidu progoni osjećaj odsutnosti i praznine.
Toksični je stid malo proučavan. Lako ga je zamijeniti s
osjećajem krivnje. Freud je proučavao tjeskobu i osjećaj
krivnje, ali je gotovo potpuno zanemario stid.
U članku objavljenom u »New York Timesu« pod naslovom
»Stid izlazi iz skrovišta i postaje predmetom znatnije pozornosti«
(Shame Steps out of Hiding and into Sharper Focus) Daniel
Goleman piše:
»Psiholozi, po općem priznanju pomalo u neprilici i zatečeni,
sa zakašnjenjem se okreću stidu, toj silnoj i moćnoj emociji
koja je dosad, nekako, uspijevala izbjeći strogo znanstveno
ispitivanje.«
STID
KAO
IDENTITET - INTERNALIZACIJA
STIDA
Svako se ljudsko stanje može internalizirati. Kad se to
dogodi, emocija prestaje djelovati kao emocija i postaje odlikom
naravi. Vjerojatno znate nekoga za koga biste mogli reći da
je »ljutita osoba« ili nekoga koga biste nazvali »melankolikom«.
U oba slučaja emocija je postala temeljem naravi neke osobe,
njezin identitet. Takva se osoba nije naljutila ili je u
melankoličnu raspoloženju, ona je ljuta ili je melankolik.
Kad je riječ o stidu, internalizacija uključuje barem tri
procesa:
• poistovjećivanje s nepouzdanim ili na stidu temeljenim
uzorima
• traumu napuštenosti te sputavanje osjećaja, potreba i
nagona stidom
• dojmove koji, međusobno povezani u sjećanju, oblikuju
kolaže stida.
Internalizacija se ostvaruje postupno i s vremenom. Svako
ljudsko biće mora se suočiti s nekim njezinim aspektima.
Istinska internalizacija, međutim, nastaje pri stalnom pojačavanju
svih triju procesa.
Poistovjećivanje s uzorima utemeljenima na stidu
Poistovjećivanje spada u normalne ljudske procese. Uvijek
imamo potrebu za poistovjećivanjem. Ono nam daje osjećaj
sigurnosti. Pripadajući nečemu većem od nas samih osjećamo
sigurnost i zaštićenost od šire stvarnosti.
Potreba da se poistovjetimo s nekim, da se osjećamo
dijelom nečega, da pripadamo nekamo, jedna je od temeljnih
potreba. Uz iznimku nagona za samoodržanjem, nijedna
druga težnja nije tako jaka kao ova potreba koja počinje s
našim skrbnicima ili drugim bliskim osobama i proširuje se
na obitelj, društvenu klasu, kulturu, naciju i svijet. U manjoj
mjeri ona se očituje u privrženosti političkoj stranci, ili pak
u sportskom navijanju. Naša momčad omogućuje nam da
doživimo snažne osjećaje pobjede ili poraza. Još od djetinjstva
navijam za isti nogometni klub. Kad oni pobjeđuju, pobjeđujem
i ja. Kad oni gube, ja se uspaničarim.
Ova potreba za pripadanjem objašnjava odanu i često
fanatičnu privrženost koju ljudi iskazuju skupini... svojoj
skupini.
Kad djeca imaju roditelje utemeljene na stidu, poistovjete
se s njima. To je prvi korak u dječjoj internalizaciji stida.
Napuštenost: nasljeđe prekinute uzajamnosti
Stid se internalizira kad nas napuste. Napuštenost je
precizan pojam kojim se može opisati kako neka osoba gubi
svoje autentično ja i prestaje postojati u duševnom smislu.
Bez odraza u zrcalu djeca ne mogu znati tko su. Odraz im
omogućuju njihovi primarni skrbnici, što je presudno u prvim
životnim godinama. Napuštenost podrazumijeva gubitak odraza.
Roditelji koji su emocionalno zatvoreni (svi roditelji utemeljeni
na stidu) ne mogu odražavati i potvrđivati emocije svoje
djece.
Budući da je najranije razdoblje našeg života predverbalno
razdoblje, u njemu sve ovisi o društvenoj vezi. Ako nismo
imali nekoga tko odražava naše emocije, nismo mogli znati
tko smo. Odražavanje ostaje važno kroz čitav život. Sjetite
se neugodnog iskustva koje je većina nas doživjela - razgovora
s osobom koja nas ne gleda u oči dok s njom razgovaramo.
Dok govorite, ona se vrpolji ili nešto čita. Naš identitet
zahtijeva blisku osobu, čije nas oči vide otprilike kao što mi
vidimo sami sebe.
Zapravo, Erik Erikson definira identitet kao interpersonalan.
On piše:
»Osjećaj identiteta ega nagomilano je uvjerenje da su nečija
unutrašnja istovjetnost i kontinuitet... popraćeni istovjetnošću i
kontinuitetom njegova značenja za druge.«
Djetinjstvo i društvo
(Childhood and Society)
Osim
•
•
•
nedostatka odraza, napuštenost
zanemarivanje razvojnih potreba
svaki oblik zlostavljanja
zaplitanje u mrežu prikrivenih
roditelja ili potreba obiteljskog
Sputavanje potreba,
osjećaja
i nagona
uključuje sljedeće:
za osloncem
ili otvorenih potreba
sustava.
stidom
Sputavanje osjećaja, potreba i instinktivnih nagona stidom
najvažniji je činitelj u prerastanju zdravoga u toksični stid.
Biti sputan stidom znači da uvijek kad osjetite bilo kakvu emociju,
potrebu ili nagon, osjetite i stid. Dinamička bit vašeg ljudskog
života utemeljena je u vašim osjećajima, potrebama i nagonima.
Kada su oni sputani stidom, stidite se do same biti.
Dojmovi koji, m e đ u s o b n o povezani u sjećanju,
oblikuju kolaže stida
Kako se iskustva stida nagomilavaju i kako se protiv njih
branimo, slike stvorene tim iskustvima zapisuju se u banci
pamćenja neke osobe. Budući da žrtva nema vremena ili
potporu odžalovati bol zbog prekinute veze, njezine su emocije
potisnute, a žalost nerazriješena. U sjećanju joj ostaju verbalni
(slušni) dojmovi, baš kao i vizualni, tj. slike postiđujućih pri­
zora. Sa svakim novim postiđujućim iskustvom, novi verbalni
dojam i vizualna slika pridodaju se već postojećima i oblikuju
kolaže postiđujućih sjećanja.
Djeca, osim toga, pamte postupke roditelja kada se oni
prikazuju u najgorem svjetlu. Kad mama ili tata, usvojitelj ili
bilo tko drugi tko obavlja ulogu skrbnika potpuno izgubi
kontrolu, ugrožava djetetov opstanak. Djetetov nagon za
preživljavanjem duboko pamti takva ponašanja. Svako sljedeće
iskustvo stida koje barem i veoma malo podsjeća na tu
prošlu traumu lako može potaknuti sjećanje na riječi i scene
iz prošle traume. A tada se bilježi i novo i staro iskustvo.
Tijekom vremena ti se prizori stida povezuju i gomilaju.
Svaki novi prizor pojačava stari, poput snježne grude koja
kotrljajući se nizbrdo, postaje sve veća.
Kako vrijeme prolazi, veoma je malo potrebno da bi se
aktivirali ovi kolaži postiđujućih sjećanja. Riječ, sličan izraz
lica ili prizor mogu ih potaknuti. Katkada nije potreban čak
ni vanjski poticaj. Samo prisjećanje može izazvati iznimno
bolno iskustvo. Stid kao emocija sada se zamrznuo i usjekao
u bit nečijeg identiteta. Stid je duboko internaliziran.
STID KAO
SAMOOTUĐENJE
I
IZOLACIJA
Kad netko pati od otuđenosti, znači da doživljava dijelove
svojega ja kao sebi tuđe.
Primjerice, ako vam nikada nije bilo dopušteno izražavati
ljutnju u obitelji, vaša ljutnja postaje otuđeni dio vas samih.
Doživljavate toksični stid kada ste ljuti. Taj vam je dio
oduzet ili je odijeljen od vas. No ne možete se riješiti
emocionalne snage ljutnje. Ljutnja je samoodržavajuća i
samozaštićujuća energija. Bez te energije postajete otirač
drugima, onaj koji svima udovoljava. Budući da su vaši
osjećaji, potrebe i nagoni sputani toksičnim stidom, sve ste
više i više otuđeni. Osjećate se pogrešnim i inferiornim; čini
vam se da je vaš život promašen. Nikako ne možete s
drugima podijeliti svoje unutrašnje ja, jer ste predmet vlastita
prezira. Kad možete sebe prezirati, više niste u sebi. Osjećati
stid znači osjećati da vas vide razotkrivena i ponižena. Kad
ste predmet samom sebi, okrećete pogled unutra, prateći i
ispitujući svaku, pa i najsitniju pojedinost ponašanja. To
unutrašnje kritičko promatranje je mučenje. Stvara bolnu
napetost koju Kaufman opisuje kao »proizvodnju sputavajućeg
i paralizirajućeg učinka na sama sebe«. To paralizirajuće
unutrašnje motrenje uzrokuje povlačenje, pasivnost i
nepokretnost.
Odijeljeni dijelovi našega ja projiciraju se u veze. Često
su temelj mržnje i predrasuda. Odijeljeni dijelovi nečijeg ja
mogu se manifestirati kroz podijeljenu ili čak višestruku
ličnost. To je čest slučaj u osoba koje su doživjele tjelesno i
seksualno nasilje.
Osoba podijeljena i otuđena unutar sebe može razviti i
osjećaj nestvarnosti. Može imati sveprožimajući osjećaj
nepripadnosti, promatranja sa strane. Stanje unutarnje otuđenosti
i izolacije prati i kronična depresija. To je povezano s tugom
zbog gubitka autentičnog ja. Možda je najdublji i najrazorniji
aspekt neurotskog stida odbacivanje sama sebe.
STID
KAO
LAŽNO JA
Budući da razotkrivanje sebe pred sobom leži u srži
neurotskog stida, nužan je bijeg od sebe. Taj je bijeg povezan
sa stvaranjem lažnog ja. Lažno ja uvijek je više ili manje od
ljudskog. Osoba s lažnim ja može biti perfekcionist ili površna
osoba, obiteljski junak ili žrtveno janje. Kako se oblikuje lažno
ja, pravo ja se skriva. Stvarani godinama, slojevi obrane i
maski toliko su jaki da pojedinac potpuno gubi svijest o
tome tko je zapravo.
Veoma je važno uvidjeti da se lažno ja može iskazivati
u takvim suprotnostima kakve su, primjerice iznimno sposoban
perfekcionist ili pak propali narkoman. Obojica skrivaju dubok
osjećaj unutrašnje rastrganosti, rupe u duši. Mogu se tako
prikriti da izgledaju p o p u t krajnjih suprotnosti, dok uistinu
obojicom upravlja neurotski stid. Zapravo je najparadoksalniji
aspekt neurotskog stida u tome što je on osnovni pokretač i
iznimno sposobnog i nesposobnog, i junaka i žrtvenog janjeta,
i »pravednog« i nevaljalog, i moćnog i jadnog.
STID KAO OVISNOST O DRUGOME
Mnogo se pisalo o ovisnosti o drugome. Svi se slažu da
je tu riječ o gubitku sebstva. To je stanje kad pojedinac nema
unutarnji život. Sreća je samo izvanjska. Dobrohotnost i
samopoštovanje su izvanjski. Ne dolaze iznutra. Pia Mellody
ovisnost o drugome definira kao »bolesno stanje u kojemu
je autentično ja nepoznato ili se skriva, tako da je osjećaj
sebe... vlastite vrijednosti... samopoštovanja i povezanosti s
drugima iskrivljen, što stvara bol i iskrivljene odnose«. Nema
bitne razlike između te definicije i mojeg opisa internaliziranog
stida. Smatram da je internalizirani stid bit ovisnosti o drugome.
STID
KAO
GRANIČNI
POREMEĆAJ
Kaufman smatra da su mnoge emocionalne bolesti ukorije­
njene u neurotskom stidu. Čini se očitim da su neki od tih
poremećaji povezani sa sindromima stida. To se odnosi na
ovisnu ličnost, kliničku depresiju, shizoidne pojave i granični
poremećaj. Ja smatram da je toksični stid pojam koji ujedinjuje
ono što često predstavlja zbrku psiholoških definicija i
distinkcija. Premda mi je jasno da takve iscrpne etiološke
distinkcije, dobivene točnom i preciznom razradom, imaju
kliničku i psihoterapijsku vrijednost, mislim da su neke od
njih kontraproduktivne.
Nakon što sam proučavao djela Jamesa Mastersona o
graničnim poremećajima i pregledao njegove radne filmove
siguran sam da postoji minimalna razlika u liječenju ljudi
utemeljenih na toksičnom stidu i Mastersonova liječenja
graničnih poremećaja. Uvjeren sam da je Mastersonov granični
poremećaj sindrom neurotskog stida.
To je skup sljedećih, u glavnim crtama povezanih, simptoma:
• poremećaj predodžbe o sebi
• teškoće u određivanju i izražavanju vlastitih individualiziranih misli, želja i osjećaja te teškoće u
samostalnoj procjeni vlastite vrijednosti
• teškoće sa samodokazivanjem.
STID KAO BIT I POGONSKA
SNAGA
SVIH OVISNOSTI
Neurotski je stid srž i pogonska snaga svih kompulzivno/
ovisničkih poremećaja. Moja je općenita radna definicija takvih
poremećaja sljedeća: »Patološki odnos prema svakom iskustvu
promjene raspoloženja koje ima životno štetne posljedice.«
Nagon za ovisnošću povezan je s rastrganim ja, s
vjerovanjem da pojedinac nije ispravan kao osoba. Sadržaj
ovisnosti, bez obzira na to radi li se o konzumentskoj
ovisnosti ili ovisnosti o aktivnosti (poput posla, kupovanja ili
kockanja), jest uspostava intimne veze. Radoholik je u ljubavnoj
vezi sa svojim radom, alkoholičar s pićem. Oboje modificiraju
raspoloženje kako bi izbjegli osjećaj usamljenosti i povrijeđe­
nosti u svojem ranjivom, stidljivom dijelu. Svako ovisničko
ponašanje uzrokuje životno štetne posljedice koje, opet,
uzrokuju još veći stid. Novi stid pokreće kolo ovisnosti.
Slika 1.1. prikazuje kako internalizirani stid pothranjuje
ovisnost i kako ovisnosti stvaraju novi stid, pa pojedinac
postaje još više utemeljen na stidu. Ovisnici taj ciklus zovu
kavezom za vjeverice.
Ja sam nekada pio kako bih riješio probleme izazvane
pićem. Što sam više pio kako bih olakšao svoju na stidu
utemeljenu usamljenost i povrijeđenost, osjećao sam se sve
postiđenijim. Stid rađa stid. Krug započinje pogrešnim susta­
vom vjerovanja koje je zajedničko svim ovisnicima - da ih
nitko ne bi mogao željeti ili voljeti takve kakvi jesu. Zapravo,
ovisnici ne mogu voljeti sebe. Predmet su vlastita prezira.
Taj duboko internalizirani stid uzrokuje iskrivljeno razmiš­
ljanje. Iskrivljeno razmišljanje svodi se na uvjerenje da će mi
biti dobro ako pijem, jedem, vodim ljubav, više zarađujem,
više radim itd. Stid pretvara pojedinca u ono što Kellog
naziva »radnim bićem«, umjesto ljudskog bića.
Slika 1.1.
Kompulzivno/ovisnički ciklus koji je potaknut stidom i
koji obnavlja stid
Vrijednost se procjenjuje prema izvanjskosti, nikada prema
unutrašnjosti. Mentalna opsjednutost određenim ovisničkim
odnosom prvi je stupanj promjene raspoloženja, jer nas
razmišljanje udaljava od emocija. Nakon što smo neko vrijeme
opsjednuti, dolazi do drugog stupnja promjene raspoloženja.
To je »iživljavanje« ili ritualna faza ovisnosti. Ritual može biti
odlazak na piće s dečkima, jedenje na omiljenom skrovitu
mjestu ili lutanje u potrazi za seksom. Ritual će završiti tako
što ćemo se opiti, nasititi, doživjeti orgazam, potrošiti sav
novac itd.
Potom slijede osjećaj stida zbog vlastita ponašanja i
životno štetne posljedice - mamurnost, nevjera, ponižavajući
seks, p r a z a n novčanik. Meta-stid je zamjena afekta transformiranje stida zbog sebe u stid zbog iživljavanja i
životno štetnih posljedica. Taj meta-stid pojačava identitet
utemljen na stidu.
»Ne valjam; nešto nije u redu sa mnom«, ponavljamo
poput pokvarene ploče. Što više to ponavljamo, više
učvršćujemo pogrešan sustav vjerovanja. Toksični stid pot­
hranjuje ovisnost i sam se obnavlja.
STID
I OSJEĆAJ KRIVNJE
Toksični stid valja jasno razlikovati od osjećaja krivnje (i
krivnja može biti zdrava i toksična). Zdravi je stid emocionalna
osnova naše savjesti. Taj je osjećaj posljedica ponašanja koje
se protivi našim vjerovanjima i vrijednostima. Osjećaj krivnje
podrazumijeva internalizirana pravila i razvija se nakon stida.
Prema Eriksonu, u trećoj fazi psihološkog razvoja, koja počinje
poslije treće godine, uspostavlja se polarna ravnoteža između
inicijative i osjećaja krivnje. Osjećaj krivnje je, razvojno, zreliji
od stida i ne odražava se izravno na nečiji identitet te ne
Slika 1.2.
Suprotnost stid - osjećaj krivnje
Toksični osjećaj krivnje
Izvori i opis
Nedovršeni razvoj zbog iskrivljena
super-ega; rezultat perfekcionizma,
obiteljskog uplitanja
Osjećaj
odgovornosti
i moći
Megalomanski osjećaj odgovornosti;
biti moćan u sustavu nemoći
Doživljaj
Turobna ozbiljnost; nema mjesta
greškama; ne smijem pogriješiti
- to bi bilo užasno
Pogreška zbog krutosti uloge;
pogreška iskrivljenog mišljenja
(odgovorni smo za tuđe živote)
Mogu biti dobar ako sam savršen i
slijedim sva pravila (legalistički
pristup) i izvršavam svoju
zadaću (ulogu)
Nemam pravo na ograničenja, osim
unutar svoje krute uloge
Kršenje jednostavnog pravila - kao
off-sidea; posljedica je velika kazna,
poput isključenja iz igre
Osjećaj
pogreške
Moralnost,
Čestitost
Osjećaj za
granice
Usporedba sa
sportom
Zdravi osjećaj krivnje
Toksični stid
Zdravi stid
Nastupa nakon stida; po Eriksonu
treća psihosocijalna faza; inicijatva versus osjećaj krivnje;
oblikovatelj savjesti
Normalan osjećaj odgovornosti;
pouzdanost; iskušavanje snage
volje
Nedovršeni razvoj: na stidu utemeljeni uzori; trauma napuštenosti;
isprepleteni dojmovi stida
Rano se razvija, 15 mjeseci 3 godine; po Eriksonu druga
psihosocijalna faza
Neodgovornost; manjak volje; krivi
izbor; nesposobnost
Pogrešio sam; prekršio sam svoja
pravila; krivo mi je
Ja sam promašen; nema mi pomoći;
ne valjam; bezvrijedan sam
Pogrešan postupak; krivi korak;
mogućnost popravka
Pogrešni smo u samoj biti; osjećaj
da smo manjkavi kao osobe nepopravljivi smo
Loš sam; nisam dobar; nisam
dorastao; nemoralan sam
Ograničeno moć i
odgovornost; proizlazi iz
poznavanja granica; potrebna
mi je pomoć
Mogu pogriješiti i griješit ću;
to je normalno, a pogreške se
mogu ispraviti
U svojoj smo biti ograničeni,
pogreška proizlazi iz naše
prirodne konačnosti
Dobar sam, ali imam svoje
granice - dopuštenje da
budemo ljudi
Nisam dobro učinio; mogu
popraviti štetu
Prekršene moralne granice
(vrijednosti)
Kršenje pravila igre - kao
istrčavanje u out na nogometnom
igralištu
Nema ograničenja; ni u čemu nisam
dobar
Narušavanje same igre; promašenost - nikada neću postići gol
Bitna ograničenost
Kršenje pravila, jednostavan
prekršaj; sporost
umanjuje
njegov
osjećaj
osobne
vrijednosti.
Proizlazi
iz
integriranog sustava vrijednosti. Fossum i Mason kažu:
»Osoba s osjećajem krivnje može reći: "Strašno mi je kad
napravim nešto protiv svojih načela." Ili: "Žao mi je zbog
posljedica mojega ponašanja." Time su vrijednosti te osobe
reafirmirane. Postoji mogućnost popravka, učenja i poboljšavanja.
Dok je krivnja bolan osjećaj žaljenja i odgovornosti zbog
svojih postupaka, stid je bolan osjećaj u vezi sa sobom kao
osobom. Mogućnost popravka stidljivoj se osobi čini isključenom,
jer je stid stvar identiteta... a ne pogreške u ponašanju. Iz
tog se iskustva ništa ne može naučiti i ne otvaraju se
mogućnosti poboljšanja, jer ono samo potvrđuje pojedinčeve
negativne osjećaje prema sebi.«
Suočavanje sa stidom
(Facing Shame)
Slika 1.2. pokazuje složenu suprotnost između toksičnog
stida, zdravog stida, toksične krivnje i zdrave krivnje. U žarištu
je teza da je toksični stid povezan s osjećajem neispravnosti
kao ljudskog bića. Popravak se čini nemogućim, jer nikakva
promjena zapravo nije moguća. U svojoj krajnjoj biti, toksični
stid znači beznađe.
POREMEĆAJI
LIČNOSTI
KAO
SINDROMI
STIDA
Narcistička osoba
Prema Jamesu Mastersonu glavne kliničke oznake osobe
sa narcističkim poremećajem su:
»Megalomanija, iznimna zaokupljenost samim sobom te ne­
dostatak zanimanja i sućuti za druge, unatoč njihovom
nastojanju da dobiju potvrdu i pohvalu.«
Narcistički i granični poremećaji
(The Narcissistic and Borderline Disorders)
Osoba s narcističkim poremećajem neizmjerno je motivirana
tražiti savršenstvo u svemu što radi. Takva je osoba usmjerena
na stjecanje bogatstva, moći i ljepote te na pronalaženje drugih
koji će odražavati njezinu veličinu i diviti joj se. Ispod te
vječne fasade krije se praznina ispunjena zavišću i srdžbom.
Srž te praznine je internalizirani stid.
Paranoična osoba
Paranoična je obrana poza kojom se nastoji prevladati
prekomjerni stid. Paranoična osoba postaje hiperoprezna,
predosjećajući i očekujući izdaju i poniženje za koje je sigurna
da će uslijediti. Ona osjeća da je osobno ugrožavaju čak i
nevini događaji i vječno je na oprezu.
Harry Stack Sullivan opisao je ja paranoične osobe kao
»osjećaj beznadne manjkavosti«. Izvore osjećaja manjkavosti
paranoična osoba traži drugdje. To je kao da se unutrašnje
oči stida, prezira i gnušanja projiciraju van. Krivi postupci,
pogreške i drugi oblici osobne promašenosti ne mogu biti
dio paranoične osobe. Ona ih prenosi sa svojeg unutrašnjeg
ja na druge.
Prijestupničko ponašanje
Kriminal
općenito
Allice Miller uvjerljivo je pokazala kako je kriminalno
ponašanje zapravo uglavnom »iživljavanje nesvjesnoga«, tj.
ponavljanje doživljenoga u prošlosti. To znači da je prijestupnik
nekada i sam bio žrtva u situaciji veoma sličnoj onoj u kojoj
sada druge čini žrtvama. Djeca iz obitelji u kojima je bilo
nasilničkog ponašanja i zlostavljanja, djeca iz obitelji s visokim
stupnjem napuštenosti trpe strahovitu viktimizaciju. Oni,
općenito govoreći, ili preuzimaju ulogu žrtve koju će ponovno
i ponovno ponavljati, ili se pak poistovjećuju s prijestupnikom
i ponavljaju prijestup na bespomoćnim žrtvama (što su i sami
nekoć bili). To se ponavljanje zove »kompulzivno ponavljanje«
- nagon za ponavljanjem.
U knjizi »Za tvoje dobro« (For Your Own Good) Alice
Miller potanko opisuje ponavljanja mladića - narkomana i
ubojice djeteta. Premda nitko ne može dokazati da je svaki
prijestupnički čin iživljavanje stida zbog napuštenosti, niti je
to učinio, mislim da ima dovoljno podataka koji podupiru
pretpostavku da je tomu najčešće tako. Nitko nije ponudio
nijedno drugo rješenje za vječni problem zločina i kriminala.
Nedvojbeno, kriminalci se osjećaju kao društveno izopćeni
ljudi i podnose teret golema toksičnog stida.
Tjelesno
zlostavljanje
Onaj tko tjelesno zlostavlja druge i sam je nekoć bio
žrtva - nemoćna i ponižavana. Roditelji koji tjelesno ponižavaju
i zlostavljaju djecu najčešće su i sami u mlađoj dobi bili
zlostavljani. Nikada nisu razriješili internalizirani stid u vlastitim
životima. Njihove su traume iz djetinjstva ugrađene u niz
međusobno isprepletenih sjećanja. Te izvorne prizore sad
ponavljaju njihova djeca; oni ih tjeraju na ponavljanje, poput
Pavlovljeva refleksa. Kaufman tumači:
»Roditelji koji se spremaju zlostavljati vlastitu djecu ponovno
proživljavaju situaciju u kojoj su sami bili udarani, ali
istodobno je proživljavaju i iz perspektive svojih roditelja.
Sada oni igraju ulogu svojih roditelja.«
Zašto roditelji, koji su i sami nekoć bili zlostavljana i
udarana djeca, žele biti poput svojih roditelja? Odgovor treba
tražiti u dinamici poistovjećivanja. Poistovjećivanje prijestupnika
jasno je definirao Bettelheim kao »poistovjećivanje s agresorom«.
Kad su djeca tjelesno povrijeđena i kada duševno pate, žele
što prije pobjeći od toga. Stoga se više ne poistovjećuju sami
sa sobom nego sa svojim postiđujućim tlačiteljem, pokušavajući
zadobiti njegovu moć i snagu. Poistovjećujući se s roditeljem,
pojedinac istodobno postaje slabo, zločesto dijete i snažan
nasilni roditelj. Unutrašnja slika roditelja-mučitelja budi staru
situaciju i posreduje proces. Tjelesno zlostavljanje može
potaknuti prisilno ponavljanje zlostavljanja, usmjerenog prema
sebi ili svojem supružniku, ili pak prema djeci.
Žrtve tjelesnog nasilja mogu, osim toga, i ostati žrtve.
Martin Seligman je proveo opsežno istraživanje o onome što
on zove »naučena bespomoćnost.« U osnovi, proizvoljno,
nasumično i nepredvidivo tjelesno zlostavljanje uzrokuje stanje
pasivnosti u kojemu žrtva osjeća kako ne može više ništa
učiniti. Uz to se javlja i negativni sustav vjerovanja. Osoba
više ne vjeruje u mogućnost izbora.
Jednostavnije se vezanost za nasilje može objasniti
činjenicom da što se nekoga više tuče, on se sve više i više
stidi. Što je stid više internaliziran, snažnije je vjerovanje da
smo manjkavi i neispravni. Što više vjerujemo da smo
manjkavi i neispravni, ograničenije su nam mogućnosti izbora.
Internalizirani stid uništava granice. Bez granica nemamo
zaštite.
Seksualno
zlostavljanje
Oni koji seksualno zlostavljaju najčešće su ovisnici o seksu.
Katkada takve osobe ponavljaju situaciju u kojoj su same
bile seksualno ili tjelesno zlostavljane. Seksualno zlostavljanje
stvara intenzivan i onesposobljavajući stid koji veoma često
stvara podijeljenu ličnost. Počinitelji incesta i seksualnog
zlostavljanja poticani su internaliziranim stidom. Kaufman kaže:
»I počinitelj napada ili nasilja utemeljen je na stidu. Takva
su djela djela moći i osvete, rođena iz nemoći i potaknuta
stidom... taj je prizor nasilja ponavljanje, rekonstrukcija
prizora jednake nemoći i poniženja koju je iskusio sam
počinitelj od ruke drugog mučitelja... Žrtvu, metu osvete,
zbunjuje izvor počiniteljeva stida. Poražavajući i ponižavajući
žrtvu počinitelj se trenutačno oslobađa stida.«
Viktimizacija se može manifestirati kroz incest, uznemiravanje, silovanje, voajerizam, egzibicionizam, nepristojno
ponašanje ili kroz telefonske pozive. U svakom slučaju, riječ
je o izražavanju stida i viktimizaciji nevinoga.
Megalomanija - onesposobljena volja
Toksični stid ima i oblik megalomanije. Megalomanija je
poremećaj volje. Može se pojaviti kao narcističko samouveličavanje ili bijedna bespomoćnost. Oba ekstrema odbijaju
biti ljudska bića. Oba pretjeruju: jedan je više od ljudskog
bića; drugi je to manje. Važno je shvatiti da je onaj koji je
manje od ljudskog bića - onaj bespomoćni - također
megaloman. Bespomoćnost kaže da mi ništa i nitko ne može
pomoći. Ja sam najbolesniji među bolesnima... ja sam »najbolji/
najgori« na svijetu.
Megalomanija je rezultat uništene ljudske volje. Volja se
prvenstveno onesposobljava kroz postiđivanje emocija. Postiđene
i zapriječene emocije sprečavaju punu integraciju intelektualnog
značenja. Kada doživimo događaj nabijen emocijama, moramo
se emocija osloboditi kako bi intelekt, um i moć prosuđivanja
izvukli smisao iz njega. Emocije iskrivljuju mišljenje. Kada
su sputane stidom, njihova se energija smrzava i nije moguća
puna integracija između uma i volje.
Ljudska je volja intenzitet želje podignut na razinu
akcije. Volja je apetit. Um (zaključivanje i prosuđivanje) daju
volji oči. Bez uma, volja je slijepa i nema sadržaja. Bez
sadržaja volja počinje htjeti samu sebe. Ovo stanje uništenosti
uzrokuje ozbiljne probleme. Neki od njih jesu:
• Volja hoće ono što se ne može htjeti.
• Volja pokušava imati sve pod svojim nadzorom.
• Volju se doživljava kao svemoćnu, ili kad ne uspije,
kao »bijednu«.
• Volja hoće samo za volju htijenja (impulsivnost).
• Volja hoće u apsolutnim ekstremima - sve ili ništa.
TOKSIČNI
STID
KAO
DUHOVNI
BANKROT
Problem toksičnog stida u krajnjemu je duhovni problem.
Ja to zovem »duhovnim bankrotom«. Već sam najavio da je
duhovno bit ljudske egzistencije. Mi nismo materijalna bića
na duhovnom putovanju; mi smo duhovna bića koja trebaju
zemaljsko putovanje kako bi postala potpuno duhovna.
Duhovnost je način života - takav koji povećava i
proširuje život. Stoga je bit duhovnosti rast i širenje, novost
i kreativnost. Bit duhovnosti je bivanje. Bivanje je onaj
pobjedonosni udarac kojim trijumfiramo nad ništavnošću.
Bitno u bivanju jest zašto je nešto nešto, a ne ništa. Bivanje
je temelj svih bića.
Odrugojačenje i dehumanizacija
Uslijed toksičnog stida, koji je otuđivanje ja od sama sebe,
pojedinac se »odrugojačuje«.
Odrugojačenje jest pojam koji rabi španjolski filozof Ortega
Y. Gasset kako bi opisao dehumanizaciju. On kaže da je
čovjek jedino biće koje živi iznutra. Biti uistinu ljudsko biće
znači imati unutrašnje ja i život iznutra. Životinje žive u
stalnoj budnosti, uvijek na oprezu, tragajući izvan sebe za
hranom i obranom. Kada ljudska bića više nemaju unutrašnji
život, odrugojačuju se i dehumaniziraju.
Toksični je stid polarnost »više od ljudskog/manje od
ljudskog«. Potreba da lažno ja pokrije i sakrije autentično ja
iziskuje život u kojemu prevladavaju rad i dostignuća. Sve
ovisi o tome kako radimo te o uspjesima koje postižemo,
umjesto o bivanju. Bivanje ne traži mjerilo; ono je samo sebi
opravdanje. Bivanje je utemeljeno u unutrašnjem životu koji
raste u bogatstvu. Toksični stid traži sreću i potvrdu vani,
jer je unutrašnjost neispravna i manjkava. Toksični je stid
duhovni bankrot.
Stid kao bespomoćnost
Toksični stid ima osobinu neizlječivosti. Ako sam neispravan,
manjkav i pogrešan, nema mi pomoći. Takvo uvjerenje vodi
do nemoći. Kako se mogu promijeniti? Toksični stid ima i
osobinu cirkularnosti. Stid rađa stid. Vidjeli ste na slici 1.1.
kako ovisnici izražavaju internalizirani stid, a onda se osjećaju
postiđenima zbog svojega sramnog ponašanja.
Funkcionalna autonomija
Kad se internalizira, toksični stid je funkcionalno autonoman,
što znači da može biti potaknut iznutra, bez ikakvih vanjskih
stimulansa. Čovjek može zamisliti neku situaciju i osjetiti dubok
stid. Može sam potaknuti spiralu stida kroz unutrašnji razgovor.
Što više doživljava stid, sve je postiđeniji i tako u krug.
Upravo je značajka slijepe ulice ono što stid čini tako
beznadnim. Mogućnost za popravak čini se isključenom ako
je čovjek u osnovi neispravan kao ljudsko biće. Pribrojite
tome samoobnavljajuću osobinu stida i uvidjet ćete uništavajuću,
duševno razarajuću snagu neurotskog stida.
Čitatelj sada već uviđa kako je dramatično za mene bilo
otkriće dinamičkog stida. Osvještavajući dinamiku stida,
imenujući ga, stječemo stanovitu moć nad njim.
2. POGLAVLJE
IZVORI TOKSIČNOG STIDA
OBITELJSKI SUSTAV
Uvod
Toksični se stid prvenstveno potiče kroz značajne veze.
Ako nekoga ne cijenite, teško je zamisliti da vas mogu postidjeti
njegove riječi ili djela. Mogućnost toksičnog stida počinje s
našim izvornim vezama. Ako su naši primarni skrbnici
utemeljeni na stidu, ponašat će se bestidno i prenijeti svoj
toksični stid na nas. Nije moguće naučiti vlastitu vrijednost
ako se sami ne cijenimo.
Toksični stid je višenaraštajni. Prenosi se s jednog naraštaja
na drugi. Ljudi utemeljeni na stidu pronalaze druge ljude
utemeljene na stidu i vjenčaju se. Kao par, oboje nose stid
iz vlastitih obiteljskih sustava. Njihov će brak biti utemeljen
na njihovoj stidljivoj biti. Najvažnija posljedica toga bit će
nedostatak intime. Teško je dopustiti nekome da vam se
približi ako se osjećate neispravnima i manjkavima kao
ljudsko biće. Parovi utemeljeni na stidu održavaju neintimnost
kroz lošu komunikaciju, stalne neproduktivne svađe, igre,
manipulacije, nadmetanje za stjecanje nadzora, povlačenje, i
optuživanje.
Kad se takvim, na stidu utemeljenim, roditeljima rodi
dijete, sve je već unaprijed jasno. Roditelji trebaju biti uzor.
Pružanje uzora odnosi se na mnoga područja: kako biti
muškarac ili žena; kako se intimno odnositi prema drugoj
osobi; kako priznati i izraziti emocije; kako se pošteno
svađati; kako imati osjećaj za tjelesne, emocionalne i
intelektualne granice; kako komunicirati; kako se nositi s
beskrajnim životnim problemima i kako ih preživjeti; kako
biti samodiscipliniran, kako voljeti sebe i drugoga. Na stidu
utemeljeni roditelji ne mogu postići ništa od svega toga.
Jednostavno ne znaju kako.
Djeca trebaju vrijeme i pažnju svojih roditelja. Poklanjati
vrijeme nekome dio je ljubavnog truda. To znači naći se
djetetu pri ruci, paziti na njegove potrebe više nego na
svoje.
Ja sam primjerice, provodio dosta vremena sa svojim
sinom. Često je to bilo tako da bih ja gledao nogometnu
utakmicu na televiziji, dok se on igrao u sobi. Ako bi
previše galamio, ukorio bih ga. Provodili smo količinski
dosta vremena zajedno, no ono nije bilo utrošeno kvalitetno.
Dio ljubavnog truda je i slušanje. Djeca posve jasno
izražavaju svoje potrebe i priopćit će nam ih neuvijeno.
Moramo ih slušati. To iziskuje popriličnu količinu emocionalne
zrelosti. Da bi dobro slušao, čovjek najprije mora imati
zadovoljene vlastite potrebe. Ako imate neku potrebu, teško
vam je slušati. Potreba je poput zubobolje. Kad smo utemeljeni
na stidu, usmjeravamo se jedino na našu bol.
Potrebiti, na stidu utemeljeni, roditelji se ne mogu nikako
skrbiti o potrebama svoje djece. Dijete je postiđeno kad god
ima neku potrebu, jer se potrebe djeteta sukobljavaju s
potrebama roditelja. Dijete raste i odrasta. Ali ispod maske
odraslog ponašanja krije se dijete koje je bilo zanemarivano.
To potrebito dijete je nezasitno i kada postane odrastao
čovjek, ima »rupu u duši«. Kao odraslome, nikada mu nije
dosta. Odrasli nastoje da im ono što dobiju bude dovoljno
i trude se kako bi sljedeći put više i dobili. Odraslo dijete
ne može se zasititi, jer se zapravo radi o potrebama djeteta.
Ja sam primjerice, u svojim ranim vezama, uvijek išao
predaleko i želio previše. Ako bih sreo neku djevojku i ako
bismo se svidjeli jedno drugome, odmah bih počeo pričati o
braku, čak i nakon prvog sastanka\ Kad bi se zaljubila u
mene, očekivao sam da se skrbi za mene poput majke.
Zahtjevna djeca trebaju roditelje. Tako odrasla djeca pretvaraju
ljubavnike u roditelje, u nekoga tko će se pobrinuti za
njihove potrebe.
Najvažnije je da potrebiti, na stidu utemeljeni brakovi,
stvaraju potrebite, na stidu utemeljene obitelji. Djeca rastu
na tlu stida umjesto u toplom naručju ljubavi.
Na stidu utemeljene obitelji djeluju u skladu sa zakonima
društvenih sustava. Kad je društveni sustav disfunkcionalan,
krut je i zatvoren. Svi članovi takve obitelji upleteni su u
vrstu ekstatične zamrznutosti. Oni se brinu o potrebi sustava
za ravnotežom.
Djeca idu u školu, u crkvu ili sinagogu, odrastajući za
život u društvu. Svaki dio tih društvenih sustava dodaje
svoj jedinstven doprinos indukcijskom procesu toksičnog
stida.
MAXOVA PRIČA*
Max je možda najtragičnija osoba koju sam sreo u
posljednjih dvadesetak godina otkako radim kao savjetnik.
Obratio mi se sa 44 godine. Odmah sam ga zavolio. Činilo
se da ga svi vole. Imao je problem kakav nikad prije nisam
rješavao. Max je bježao. Bježao je devet puta. U određenom
trenutku, uglavnom kad bi mu išlo veoma dobro u životu i
kada bi bio pod pritiskom uspjeha, jednostavno bi stavio u
automobil neke nužne sitnice i počeo voziti. Sve bi ostavio
- odjeću, pokućstvo, obitelj i posao. Max je bio direktor prodaje
u nekoj tvrtki.
Pri devetom je bijegu ostavio petero djece; svi su imali
manje od 17 godina. Došli su živjeti s Maxom pošto se
razveo od svoje treće žene. Troje djece je bilo iz njegova
prvog braka, četvrto iz drugog, a peto iz trećeg. Dok sam
razgovarao s Maxom, duboka je bol njegova života bila
očita. Njegov je stid bio još očitiji. Zapravo, Maxov je život
bio metafora internaliziranog stida.
Utjelovljavao je mnogobrojna lica stida i bio je proizvod
najvažnijih izvora stida. Osim toga, pokazivao je mnoge
oblike prikrivanja stida.
U razgovoru je neprestano skretao pogled. Često se
crvenio. Bio je bolno zbunjen i pretjerano napet. Katkada bi
me prkosno pogledao u oči i otvoreno mi ispričao o nekim
svojim postupcima, ozbiljno se optužujući. Potom bi to
popratio dugim, samoobmanjujućim pričama o svojoj
pouzdanosti i uspješnosti. Kad bih se blago suprotstavio
* Max je složen simbol - vrsta tipičnog predstavnika toksičnog stida. Prikupio sam
pojedinosti iz tragičnih života stvarnih, na stidu utemeljenih ljudi. Jedan od njih
sada je mrtav - postao je tragičnom žrtvom toksičnog stida.
njegovim pokušajima da se izbjegne suočiti s istinom, postao
bi izrazito osjetljiv, zauzeo bi obrambeni stav, a katkada bi se
i istinski razbjesnio. Iz svega mi je toga postao jasan njegov
očaj, njegova očajnička usamljenost i njegova, na stidu
utemeljena, bespomoćnost. Premda je intelektualno bio nadaren
i očito je bio dobar direktor prodaje, tijekom svojih bjegova
bavio se drugorazrednim poslovima. Bio je čistač, perač
posuđa, pomoćnik smetlara, drvosječa, scenski radnik, kuhar
u jeftinim gostionicama, a na svojem je posljednjem »izletu«,
kako je on nazivao svoje bjegove, skupljao i prodavao
aluminijske limenke.
Max, premda tjelesno privlačan ženama, na izletima je
uvijek ostajao sam i nije se upuštao u seksualne odnose. Bio
je visok 190,5 cm i zgodan. Kad me je sreo, već je bio
spolno nemoćan. To je, do neke mjere, prouzročila dugogo­
dišnja izolacija i pušenje marihuane.
Max je bio ono što Pat Carnes u svojoj knjizi »Izlazak iz
sjene« (Out of The Shadows) zove seksualnim ovisnikom
prvog i drugog stupnja.
Seksualna ovisnost prvog stupnja uključuje sljedeće:
• Više ljubavnih veza ili seksualnih partnera.
• Kompulzivno samozadovoljavanje uz pomoć pornografije
ili bez nje.
• Kroničnu potragu za seksualnim zadovoljstvom, bilo
heteroseksualne ili homoseksualne prirode.
• Fetišističko ponašanje, bestijalnost ili prostitucija.
Drugi stupanj uključuje voajerizam, egzibicionizam, nepri­
stojno ponašanje i opscene telefonske pozive.
Carnes govori i o trećem stupnju seksualne ovisnosti koji
uključuje incest, silovanje i zlostavljanje. Stupnjevi se odnose
na razine viktimizacije i pravnih posljedica koje prate seksualni
čin. Drugi i treći stupanj uvijek podrazumijevaju postojanje
žrtve i zakonom su kažnjivi.
Što se Maxa tiče, on je tijekom svoja tri braka imao više
ljubavnih veza. U početku drugog braka upuštao se u
voajerizam popraćen velikim osjećajem degradiranosti i stida.
Jedanput se sakrio u grane nekog stabla i čekao tri sata
samo da bi dvije minute gledao mladu ženu bez ičega na
sebi, osim grudnjaka i gaćica.
Max je, osim toga, lutao velikim robnim kućama, upuštajući
se u suptilne oblike nepristojnog ponašanja. Kad se došao
posavjetovati sa mnom, već je potpuno prekinuo sve veze
sa ženama. Bio je izoliran i nije imao nikakvu pravu vezu.
Pomirio se s neprivlačnim poslom knjigovođe u prodavaonici
računala.
Sva su Maxova djeca bili ovisnici. Njegova je najstarija
kćerka u 26. godini bila već u drugom braku. Bila je
ozbiljan skrbnik-ovisnik i miješala je ljubav sa sažaljenjem.
Pronalazila je muškarce koji su bili na samom dnu i vraćala
ih u normalan život. Njezin je drugi muž bio bivši preprodavač
droge u Europi, nekoliko je puta zatvaran zbog raspačavanja
narkotika u Francuskoj. Maxova dva sina i kćerka iz drugog
braka bili su teški narkomani i imali su velikih teškoća u
vezama i u seksu. Najmlađi - dječak iz njegova trećeg braka
- bio je s nepunih trinaest godina četiri puta uhićivan i
zatvaran zbog nasilna ponašanja izazvanog alkoholom i drogom.
Povremeno sam viđao Maxa gotovo sedam godina. Baš
kad bih pomislio da smo postigli neki napredak, Max bi
odustao (pobjegao bi od mene). Zbližio sam se s Maxom
više no što bi to ijedan psihološki savjetnik smio. Max me
podsjetio na moj vlastiti stid i ovisnost o drugima. Toliko
sam mu želio pomoći da sam postao pretjerano zainteresiran
za rezultat našeg rada. U rujnu 1974. Max je umro. Imao je
pedeset dvije godine. I njegov je otac umro upravo u toj
dobi.
U Maxovoj je ličnosti postojala značajka megalomanske
melodramatičnosti. No bio je i istinski velikodušan i plemenit.
Njegova je sućut za patnje drugih bila bezgranična. Umro je
od emfizema u odjelu za siromašne državne bolnice. Na
njegovu sam pogrebu plakao kao nikada u životu.
Max je predstavljao sve nas, na stidu utemeljene ljude.
Rekao sam da je umro od emfizema. Zapravo je umro od
toksičnoga stida. Njegov je internalizirani stid bio izvor
njegove ovisnosti o drugima, kemijske i seksualne ovisnosti.
Max je bio univerzalno utjelovljenje toksičnog stida. Njegov
je život, od početka do kraja, ilustrirao izvore i demonsku
snagu toksičnog stida.
S pomoću iskustava iz Maxova života istaknut ću ove
izvore toksičnog stida: njegovu disfunkcionalnu obitelj, njegove
na stidu utemeljene roditeljske uzore, višenaraštajnu postiđujuću
obiteljsku povijest, njegovu napuštenost, njegovo školovanje,
njegovo vjersko podrijetlo i postiđujuću kulturu koju svi mi
dijelimo s njim.
DlSFUNKCIONALNE OBITELJI
Toksični stid ima podrijetlo u međuljudskim odnosima,
osobito u značajnim vezama. Naše su najznačajnije veze one
izvorne. Pojavljuju se u našim izvornim obiteljima.
Judith Bardwick to veoma dobro opaža:
»Brak, a stoga i obitelj, okolina je u kojoj doživljavamo
naša najintimnija i najmoćnija ljudska iskustva. Obitelj je
jedinica kojoj pripadamo, u kojoj možemo očekivati zaštitu
od neukrotive sudbine, u kojoj stvaramo beskonačnost kroz
našu djecu i u kojoj pronalazimo raj. Građa od koje je
sastavljena obitelj mnogo je krvavija i mnogo strasnija nego
građa od koje je sastavljeno prijateljstvo; a i cijena je veća.«
U tranziciji
(In Transition)
Obitelj je okolina u kojoj stječemo prve spoznaje o sebi.
Unutrašnji identitet prvo pronalazimo u odražavajućim očima
naših primarnih skrbnika. Naša sudbina u velikoj mjeri ovisi
o zdravlju naših skrbnika.
U Maxovu je slučaju otac, Jerome, bio teški alkoholičar i
ženskar - ovisnik o seksu. Jerome je bio utemeljen na stidu.
Otac ga je napustio, a odgajala ga je emocionalno incestuozna
majka-alkoholičarka. Maxova je obiteljska povijest zastrašujuća.
Kad je Max imao osam godina, njegova se majka Felicia
razvela od njegova oca Jeromea. Od svoje je osme godine
Max bio emocionalno i financijski zanemaren. Njegov je
stariji brat, Ralph, preuzeo ulogu Maxova oca. I starija je
sestra, Maxine, preuzela roditeljsku ulogu. Oni su bili njegovi
mali roditelji.
Maxova su se majka i otac vjenčali sa 17, odnosno 18
godina. Vjenčali su se jer je majka bila trudna. Očekivali su
Maxovu stariju sestru - Maxine. Felicia je potjecala iz čvrste,
religiozne kršćanske obitelji. Obitelj je zahtijevala da je
Jerome oženi. Felicia je bila naoko iznimno čedna osoba i
emocionalno zatvorena. Nosila je potisnutu seksualnost svoje
majke. Njezinu je majku seksualno zlostavljao vlastiti otac
(također alkoholičar) i dvojica od njezine devetero braće.
Felicijina majka nikada nije govorila o tim incestuoznim
činovima i nosila ih je kao svoju sramnu tajnu. Felicia je,
iako prividno ispravna i čedna, »iživjela« seksualni stid svoje
majke zatrudnjevši u sedamnaestoj godini. Feliciju je također
seksualno zlostavljao djed, majčin otac.
Felicia je bila emocionalna supruga svojega oca. Postala
je njegova mala žena i pouzdanica pošto joj se majka
povukla u hipohondriju.
I Jerome je bio emocionalni skrbnik svoje majke. Bio je
njezin mali muškarac i postao joj je nadomjesni supružnik.
Oba su Maxova roditelja bili nadomjesni supružnici. To znači
da su oboje bili žrtve emocionalnog incesta. Oboje su bili
ozbiljno utemeljeni na stidu, bili su ovisnici o drugima i
ovisnici o alkoholu. Maxova je majka bila pokorna, ali
hladna i nesenzualna. Max je rođen pet godina nakon
Jeromeova i Felicijina vjenčanja. Nije bio planiran a zapravo
niti željen. Radilo se o slučajnoj trudnoći. Max je bio ono
što se zove izgubljenim djetetom u teoriji obiteljskih sustava
(Sharon Wegscheider-Cruse).
OBITELJI KAO
DRUŠTVENI
SUSTAVI
Opazili ste da sam istaknuo riječi izgubljeno dijete,
nadomjesni supružnik, mali roditelji. Istaknuo sam ih kako
bih pokazao da su to krute uloge uvjetovane potrebama
obiteljskog sustava. U svojoj knjizi Bradshaw o obitelji i u
istoimenoj seriji emisija na televizijskoj postaji PBS naglasio
sam novo razumijevanje obitelji kao društvenih sustava.
Obitelji su društveni sustavi koji prate zakone organizma.
Prvi je zakon društvenih organizama da je cjelina veća od
zbroja njezinih dijelova. Obitelj se definira kao interakcija i
međuodnosi njezinih dijelova, a ne kao njihov zbroj.
To se holističko načelo može ilustrirati slikom ljudskog
tijela. Naše je tijelo cjelovit organički sustav, sastavljen od
mnogih podsustava. Tu su živčani, krvožilni, endokrini sustav
itd. Ljudsko tijelo kao organizam nije zbroj njegovih sastavnih
dijelova, nego međuodnos tih dijelova. Moje tijelo nije moje
tijelo ako je izrezano na dijelove. Primjerice, ako mi odrežete
noge od tijela, teško da ćete, pogledavši ih same, povezati te
noge sa mnom. U sustavu je svaki dio povezan sa svakim
drugim dijelom. Svaki je dio u cijelosti dio i dijelom cjelina.
Što se tiče obitelji, ona je kao organizam veća od bilo
kojeg svojeg člana. Obitelj se definira odnosima između
dijelova, a ne kao zbroj dijelova. Kao društveni sustavi,
obitelji imaju svoje sastavne dijelove, uloge i potrebe koje
definiraju sustav.
Glavni sastavni dio obitelji kao sustava jest brak. Ako je
brak zdrav i funkcionalan, i obitelj će biti zdrava i funkcionalna.
Ako je brak disfunkcionalan, i obitelj je disfunkcionalna.
U Maxovu slučaju, brak njegovih roditelja bio je iznimno
disfunkcionalan. Kada je glavni sastavni dio sustava
disfunkcionalan, cijeli je sustav izbačen iz ravnoteže. Kada je
sustav izvan ravnoteže, počinje djelovati drugi zakon, zakon
dinamičke homeostaze. To je zakon ravnoteže.
Dinamička homeostaza znači da će, kad god je neki dio
sustava izvan ravnoteže, ostatak članova sustava pokušati
povratiti ravnotežu.
U svojim sam televizijskim emisijama to ilustrirao uporabom
mobila. Dodirnete li neki dio mobila, utjecat ćete i na sve
ostale njegove dijelove. Ako se jedan dio pomakne, pomaknut
će se svi dijelovi. Mobil će se uvijek vratiti u stanje mirovanja.
U zdravoj, funkcionalnoj obitelji mobil je u blagom kretanju.
U disfunkcionalnoj obitelji, mobil je sklon zamrzavanju i
statičnosti.
Djeca u disfunkcionalnoj obitelji preuzimaju krute uloge
uvjetovane obiteljskom potrebom za ravnotežom. Tako će
primjerice dijete koje nije željeno pokušati uravnotežiti obitelj
time što neće izazivati nikakve probleme, što će pomagati,
što će težiti savršenstvu, što će biti iznimno odgovorno ili
neprimjetno. To je uloga izgubljena djeteta. Istaknuo sam te
riječi kako bih pokazao da je riječ o disfunkcionalnoj ulozi.
I Max i njegova sestra Maxine bili su izgubljena djeca.
Maxov je brat, Ralph, bio zvijezda ili junak, zapravo je težio
tome da bude iznimno uspješan kako bi svojoj na stidu
utemeljenoj obitelji alkoholičara dao dostojanstvo. Maxovi
stariji brat i sestra postali su Maxovi mali roditelji.
Kako se Jerome sve više odavao alkoholu, napustio je
svu svoju djecu. Budući da u obiteljskom sustavu nije bilo
oca, Ralph je preuzeo tu ulogu i postao Maxov mali otac. A
budući da obitelj nije imala brak (glavni sastavni dio), Ralph
je preuzeo ulogu Felicijina nadomjesnog supruga. U tom
sustavu nije bilo priskrbljivača novca, pa su Ralph i Maxine
postali iznimno odgovorni skrbnici.
Kao dijete, Max je nalazio zaštitu od očeva alkoholizma
- neki bi ga rođaci primali u svoju kuću. On je bio
zaštićeni. Max je, međutim, to doživljavao kao napuštenost.
Od najveće je važnosti ovdje uočiti da su sve navedene
uloge zapravo oblici prikrivanja stida.
Ralph je prikrivao svoj stid igrajući ulogu
zvijezdejunaka. Osim toga, ponašao se bestidno prema Maxu, tražeći
od njega da bude savršen. Tražio je pretjeranu disciplinu od
Maxa, neprestano ga ocjenjujući prema načelima »mora se«
i »treba se«. Ralph je bio stalni izvor stida za Maxa. Max je
volio starijeg brata i divio mu se. Svojevoljno je prihvaćao
interpersonalni prijenos stida svojega brata. Ralph je, osim
toga, bio i iznimno religiozan. Učio je za svećenika. Služio
se vjerskom pravednošću kao oblikom prikrivanja svoga
Slika 2.1.
Maxova disfunkcionalna izvorna obitelj
stida koji je prenosio na Maxa moralizirajući i procjenjujući
ga.
Kada strah, bol i usamljenost stida u disfunkcionalnoj
obitelji postanu veoma snažni, jedna osoba, često ona
najosjetljivija, postaje obiteljsko
žrtveno janje. Njezina je
funkcija olakšati bol svim članovima obitelji. Prvo je Maxine
preuzela tu ulogu zbog Felicije. Ona je postala mamino
žrtveno janje. Poslije je Ralph postao žrtveno janje, jer je u
pubertetu bio aktivni alkoholičar. Zatim se Ralph pokajao i
otišao u svećenstvo. Time je otvoren prostor za Maxa. On je
počeo piti i bježati u petnaestoj godini. Njegov je prvi veliki
bijeg trajao četiri dana, i završio je na plaži u New Orleansu.
Kako su se njegovi bizarni bjegovi nastavljali, obitelj se sve
više i više usmjeravala na njega. Razgovarajući o Maxu i
neprestano se baveći njime, svi su članovi obiteljskog sustava
ublažavali vlastitu bol.
Max je postao poput žrtvenog janjeta u židovskom
ritualu okajavanja. U tom se ritualu po janjetu razmaže krv
i pošalje ga se u pustinju. Tako žrtveno janje okajava za
ljudske grijehe. Max je postao žrtveno janje. Doslovno je
otišao u smrt noseći stid nekoliko naraštaja svoje obitelji.
Svi su članovi Maxova obiteljskog sustava preuzeli određene
uloge kako bi stavili pod nadzor Jeromeovu alkoholičarsku
ovisnost i Felicijinu ovisnost o drugima. U funkcionalnim
obiteljima uloge se odabiru i prilagodljive su. Članovi mogu
odlučiti hoće li prestati igrati uloge. U disfunkcionalnim
obiteljima uloge su krute. Slika 2.1. pokazuje različite uloge
u Maxovoj izvornoj obitelji. Ja sam dodao neke iz mojih
zabilješki o Maxu. Uočit ćete da sve uloge prikrivaju na
stidu utemeljenu unutrašnju bit. Budući da svaki član sustava
ostvaruje svoju krutu ulogu, sustav ostaje zamrznut i
Slika 2.2.
Obiteljska povijest bolesti Maxove majke (Felicije)
U svih se kćeri potvrdilo da je majka imala pravo - »muškarci ništa ne vrijede«.
nepromjenjiv. Disfunkcionalne su obitelji zamrznute u stanju
nalik na opčinjenost. Stidljiva bit održava sustav zamrznutim.
Svi se skrivaju. Uloge prikrivaju istinsko i autentično ja
svake osobe.
Stid: na stidu utemeljene obitelji
i višenaraštajna bolest
Jedan od razornih vidova toksičnog stida jest činjenica
da se on prenosi s naraštaja na naraštaj. Skriveni i tajni
vidovi toksičnoga stida izvori su njegova višenaraštajnog života.
Budući da se drži u tajnosti, stid se ne može razriješiti. Obitelji
su bolesne koliko i njihove tajne. Tajne su ono čega se takve
obitelji stide, a mogu se pratiti naraštajima unatrag. Mogu to
biti tajne o samoubojstvima, incestima, abortusima, ovisnos­
tima, javnoj sramoti, financijskoj propasti itd. Sve tajne na
kraju izađu na vidjelo. To je snaga toksičnog stida.
Bol i patnja stida stvaraju automatske i nesvjesne obrambene
sustave. Freud ih naziva raznim imenima - poricanje, idealizacija
roditelja, potiskivanje emocija i disocijacija od emocija. Važno
je uočiti da ne možemo znati ono što ne poznajemo.
Poricanje, idealizacija, potiskivanje, disocijacija postaju, kada
se oblikuju, nesvjesni mehanizmi preživljavanja. Budući da
su nesvjesni, gubimo dodir sa stidom, bolom i patnjom koju
oni prikrivaju. Ne možemo izliječiti ono što ne možemo
osjetiti. Stoga se, ako ga se ne liječi, naš toksični stid prenosi
kroz naraštaje.
Već sam navijestio da su Maxovi i otac i majka dolazili
iz obitelji utemeljenih na stidu. Slika 2.2. pokazuje Felicijinu
obiteljsku povijest bolesti. Njezina majka potječe iz alkoholičarske, incestuozne obitelji. Felicijina je majka u akutnim
stanjima svoje bolesti bila neliječeni, na stidu utemeljeni,
ovisnik o drugima. Bila je agorafobična i hipohondrična.
Felicijin je otac poticao stid njezine majke dopuštajući joj da
bude bolesna. On je, osim toga, stavio Feliciju u ulogu
nadomjesne supruge.
Felicia
je
bila
neliječena
žrtva
emocionalnog i tjelesnog incesta koja je potiskivala svoju
seksualnost i nosila neriješene incestuozne probleme svoje
majke. Ona ih je nesvjesno iživljavala time što je bila
zavodljiva i Ralphu i Maxu. Ralph je, kao stariji sin, postao
Felicijin nadomjesni suprug, ponavljajući emocionalni incest.
Felicija je idealizirala svojeg oca i poticala je njegovu ozbiljnu
ovisnost o drugima i o radu. Sve su se tri Felicijine sestre
udale za disfunkcionalne muškarce. Sve su nosile nerazriješeni
seksualni bijes svoje majke.
Felicijina je majka stalno korila muškarce iz svoje bolesničke
postelje. Max se sjećao kako joj je, dok je bio dječak, jedna
od najomiljenijih uzrečica bila: »Muškarci hoće samo jednu
stvar. Misle penisom.« Ta izjava, izrečena pred mladim
muškarcem, ima elemente seksualnog zlostavljanja. I Ralph i
Max bili su žrtve Felicijina nesvjesnog seksualnog bijesa i
prezira prema muškarcima.
Kada je Felicia ostala u drugom stanju s Jeromeom
»iživjela je« nerazriješeni seksualni stid svoje majke. Max je
ponovio Felicijino »iživljavanje« kad je sa sedamnaest godina
njegova djevojka Bridget ostala prvi put u drugom stanju. I
Ralph se oženio kad mu je djevojka ostala u drugom stanju.
Na slici 2.3. pokazao sam glavne dijelove povijesti bolesti
Jeromeove obitelji. Njegova je majka, kao sedmogodišnja
djevojčica, vidjela kako joj je vlastita majka izgorjela u
požaru. Napustio ju je otac. Poslao ju je da živi sa svoje
dvije ujne koje su mrzile muškarce. Bunila se protiv te
situacije stalno izazivajući nevolje.
Slika 2.3.
Obiteljska povijest bolesti Maxova oca (Jeromea)
Počela je seksualni život veoma rano. Uvijek mi se činilo
da je promiskuitetnim ponašanjem iživljavala vrstu seksualne
zlostavljanosti. Max nije imao podataka o njezinoj porodici.
Tako to nikada nisam mogao provjeriti. Max izrazito nije
volio svoju baku, a djeda nikada nije vidio. Jeromeova se
majka udala sa šesnaest godina. Muž joj je tragično stradao
ne navršivši trideset godina. Poginuo je od strujnog udara
dok je radio u elektrani. Jeromeova je majka dobila pozamašan
novac kao udovica. Opijala se i zabavljala nekoliko sljedećih
godina. Čini se da je bila genetski predodređena za
alkoholičarku.
Kad se udala za Jeromeova oca, bila je trudna i on se
nakon olujnih sedam godina razveo od nje. Jerome je tada
imao sedam godina. Otada je vidio oca samo dva puta.
Jednom je stopirao 480 km da bi ga vidio, no čim je stigao,
strpali su ga na autobus i poslali natrag kući. Drugi put se
upleo prst sudbine. Jerome je pročitao u novinama o smrti
svojega oca. Otišao je na pogreb, no zamolili su ga da ode,
s objašnjenjem da bi njegova nazočnost ondje bila nezgodna.
Otac mu se, naime, dvaput ženio i imao je troje djece iz
drugog braka.
Tako je Jerome rastao bez oca i bio je upleten u mrežu
svoje majke, alkoholičarke i seksualne ovisnice. On je bio
njezina žrtva emocionalnog incesta. Max je »iživljavao« ovaj
uzorak višenaraštajne napuštenosti svojim bjegovima. Oba njegova
roditelja, Jeromea i Feliciju, napustili su roditelji istog spola.
Oboje su roditelji iskorištavali za svoje potrebe, umjesto da
se brinu za njih.
Max je susreo svoju prvu ženu, Bridget, na fakultetu.
Ona je bila odraslo dijete alkoholičara (ODA) i otac ju je
jako volio. Bila je jedinica, lijepa i pametna. Bila je obiteljska
zvijezda i u međunaraštajnom savezu s oba roditelja.
Max je bio treće dijete. A treće dijete često nosi dinamiku
braka svojih roditelja. Max je doslovno ponovio ranu trudnoću
svoje majke i rani brak svojih roditelja. Poslije je napustio
svoju djecu, baš kao što je i njegov otac napustio njega.
Max je osjećao usamljenost i izolaciju koju su njegovi roditelji
iskusili u svom braku.
Bridget je bila skrbnik u svojoj obitelji. Doslovno se
skrbila o tuzi svojeg oca, duboko ukorijenjenoj izolaciji i
depresiji. To je postizala stalnom aktivnošću i veselošću. Bila
je voditeljica navijačica u srednjoj školi. Ta je uloga postala
toliko kronična da je izgubila svaki dodir sa svojim autentičnim
ja.
Jednom me prigodom Max zamolio da se sastanem s
njom zbog njihove najstarije kćeri. Već sam bio navijestio
Maxu kako mi se čini da Bridget potiče neurozu njihove
kćeri. Često ju je izvlačila iz neprilika i davala joj novac koji
si nije mogla priuštiti. Kad sam razgovarao s Bridget obuzeo
me neugodan osjećaj da ne znam s kim pričam. Bila je
užasno brbljava i »glumila je«. Toliko je bila uživljena u
ulogu da pojma nije imala da glumi. Slika 2.4. pokazuje
Maxov obiteljski sustav. Najstarije je dijete nesumnjivo bilo
izgubljeno dijete - davala je sve od sebe kako bi se skrbila
za sve. Sva su druga djeca izražavala stid obiteljskog sustava.
Srednji su sinovi bili teški alkoholičari. Četvrto je dijete
također bilo alkoholičar i ovisnik o tabletama. Najmlađe je
dijete izražavalo Maxov internalizirani bijes kroz prijestupničko
ponašanje.
Ukratko, nadam se da čitatelj može osjetiti djelovanje
višenaraštajnih uzoraka u Maxovu podrijetlu. Nadam se da
shvaćate kako je Max ponovio te uzorke i prenio ih na
Slika 2.4.
Povijest bolesti Maxove obitelji
svoju djecu. U pet naraštaja Maxova obiteljskog stabla pet je
naraštaja alkoholizma, napuštenosti i ovisnosti o drugima.
Četiri su naraštaja seksualnog zlostavljanja i seksualne ovisnosti.
Ima ranih trudnoća, ponovnih brakova i razvoda. Maxa je
napustio otac Jerome na jednak način na koji je Jeromea
ostavio njegov otac. Max je umro u istoj dobi kao i njegov
otac. Maxova pet naraštaja duga obiteljska karta nije netipična
za obitelji utemeljene na stidu.
Na stidu utemeljeni brakovi i roditeljski uzori
Iz dosad rečenog trebalo bi biti očito da je glavni izvor
toksičnoga stida obiteljski sustav i njegovi višenaraštajni uzorci
nerazriješenih tajni.
Još jasnije rečeno, takve obitelji stvaraju ljudi utemeljeni
na stidu koji se međusobno pronalaze i vjenčaju. Oboje
očekuju od drugoga da se skrbi za njih i da igra ulogu
roditelja djetetu unutar njega ili nje. Oboje su nepotpuni i
nezasitni. Nezasitnost je utemeljena u nezadovoljenim
potrebama iz djetinjstva. Kad se sretnu i zaljube dvoje
odrasle djece, dijete u svakom od njih očekuje da onaj drugi
zadovolji njegove potrebe. Budući da je zaljubljenost prirodno
stanje spajanja, nepotpuna se djeca spajaju kao što su to
činili i u simbiotskoj fazi djetinjstva. Svaki privremeno ima
osjećaj cjelovitosti i potpunosti. Budući da je zaljubljenost
uvijek erotična, oboje se u seksualnom zagrljaju osjećaju
»oceanski«. Zaljubljenost je moćna kao bilo koji narkotik.
Čovjek osjeća potpunost i ekstazu.
Nažalost, to stanje ne može potrajati. Ekstatička je svijest
vrlo selektivna. Ljubavnici se usmjeravaju na istost i privlači
ih novost koju predstavljaju jedno za drugo. Ubrzo se,
međutim, počinju javljati prave razlike u socijalizaciji. Dvije
izvorne obitelji podižu svoje na stidu utemeljene glave. Sad
počinje bitka! Tko će se skrbiti o kome? Čija će obiteljska
pravila pobijediti? Što su osobe više utemeljene na stidu,
manje će trpjeti međusobne razlike. »Ako me voliš, učinit
ćeš kako ja hoću«, nagovaraju jedna drugu. Ponovno su na
sceni stari uzori.
Pravila obitelji utemeljene na stidu
Svaki obiteljski sustav ima nekoliko kategorija pravila. Postoje
pravila o slavljima i o društvenom životu; pravila o dodirivanju
i o seksualnosti; pravila o bolesti i odgovarajućoj zdravstvenoj
zaštiti; pravila o putovanjima i zanimanjima; pravila o održa­
vanju kućanstva i o trošenju novca. Možda su najvažnija
pravila o osjećajima, o međuljudskoj komunikaciji i o roditelj­
skoj ulozi.
Toksični se stid svjesno prenosi s pomoću posramljujućih
pravila. U obiteljima utemeljenima na stidu pravila svjesno
postiđuju sve članove. Općenito, međutim, djeca doživljavaju
najjači udarac stida. Pokazivanje moći oblik je prikrivanja
stida. Moć je često hijerarhijska. Tata može vikati na bilo
koga. Mama može vikati na sve, osim na tatu. Najstarije
dijete može vikati na bilo koga, osim na mamu i tatu itd.
Najmlađi u obitelji muči mačku.
Obiteljska
pravila
disfunkcionalnih
obitelji
1. Kontrola. Čovjek mora stalno nadzirati sve interakcije,
osjećaje i osobne postupke... imati sve pod nadzorom glavna
je obrambena strategija za stid.
2. Perfekcionizam. Uvijek budi u pravu u svemu što
činiš. Perfekcionističko pravilo uvijek podrazumijeva i nametanje
mjerila. Strah i izbjegavanje negativnog organizirajuće je
načelo života. Članovi žive u skladu s vanjskom slikom.
Nitko nije dorastao.
3. Okrivljavanje - Kad god se ne ostvari naš plan,
krivimo za to sebe ili druge. Okrivljavanje je još jedan oblik
prikrivanja stida... Okrivljavanje održava ravnotežu u
disfunkcionalnom sustavu kad se izgubi nadzor.
4. Uskraćivanje pet sloboda. Pet sloboda, koje je prva
definirala Virginia Star, opisuju posve funkcionalnu ličnost.
Svaka je sloboda u vezi s nekom temeljnom ljudskom moći...
moći zapažanja, mišljenja i tumačenja, moći osjećanja, moći
želje i biranja te moći zamišljanja. U obiteljima utemelje­
nima na stidu perfekcionističko pravilo zabranjuje potpuno
izražavanje tih sloboda. Ono kaže da ne biste smjeli percipirati,
misliti, osjećati, željeti ili zamišljati onako kako to činite.
Trebali biste to činiti onako kako to traži perfekcionistički
ideal.
5. Pravilo Ni riječi! Ovo pravilo zabranjuje potpuno
izražavanje bilo kojeg osjećaja, potrebe ili želje. U obiteljima
zasnovanim na stidu članovi žele sakriti svoje istinske osjećaje,
želje ili potrebe. Stoga nitko ne razgovara o svojoj samoći i
osjećaju unutrašnje rastrganosti.
6. Ne griješite. Greške razotkrivaju oštećeno, ranjivo ja.
Priznati grešku znači otvoriti se ispitivanju. Prikrijte vlastite
greške, a ako netko drugi pogriješi, posramite ga.
7. Nemogućnost oslanjanja na druge. Ne očekujte
pouzdanost u odnosima. Nikome ne vjerujte i nećete se
razočarati. Budući da roditeljske razvojne potrebe za
pronalaženjem oslonca nisu bile zadovoljene, ni njihova se
djeca neće moći osloniti na njih. Nastavlja se ciklus
nepovjerenja.
Ova pravila nisu svima vidljiva. Ipak, to su operativna
načela koja upravljaju obiteljima utemeljenima na stidu u
njihovim međuljudskim odnosima. Ona nastavljaju ciklus
stida kroz čitave naraštaje.
Pravila roditeljskog ponašanja tipična za većinu obitelji
zapadnoga svijeta uzrok su masovnom stidu. Dodajte tomu
alkoholizam, incest i tjelesno zlostavljanje, pa ćete dobiti
veliku disfunkcionalnost. Alice Miller je sažela ova pravila
pod nazivom »otrovna pedagogija«. Pravila kažu:
• Odrasli su gospodari djeteta koje o njima ovisi.
• Oni, poput bogova, odlučuju što je ispravno, a što krivo.
• Dijete se smatra odgovornim za bijes roditelja.
• Roditelji uvijek moraju biti zaštićeni.
• Djetetovi osjećaji usmjereni prema afirmaciji života prijet­
nja su autokratskoj odrasloj osobi.
• Djetetova se volja mora »slomiti« što je prije moguće.
• Sve se to mora dogoditi u veoma ranoj dobi, tako da
dijete »ne primijeti« i da ne može prokazati odrasloga.
Za tvoje dobro
(For Your Own Good)
Vjerovanje u apsolutnu roditeljsku moć potječe iz doba
monarha i kraljeva. Ono je preddemokratsko i predeinsteinovsko. Pretpostavlja svijet vječnih zakona, svjetonazor deus ex
machina. To je bio svijet Newtona i Descartesa. Takav je
svjetonazor opovrgnut mnogo puta.
Ova otrovna pedagogija opravdava razne metode koje
sadrže visok stupanj zlostavljanja i usmjerene su na sputavanje
vitalne dječje spontanosti; tjelesno udaranje, laganje, dvoličnost,
manipulaciju, taktike zastrašivanja, uskraćivanje ljubavi, izo­
laciju i prisilu sve do mučenja. Sve su te metode toksično
posramljujuće.
STID
KAO
STANJE
STVARI
Kada se zdravi stid transformira u toksični, to se zove
"procesom internalizacije". Zdravi je osjećaj stida izgubljen, a
pojavljuje se stanje zamrznutosti, u kojemu osoba vjeruje da
je neispravna i manjkava kao ljudsko biće. Ova transformacija
uključuje tri dinamike: prvo, poistovjećivanje s uzorima
utemeljenima na stidu; drugo, traumu napuštenosti i stid
koji sputava sve ljudske osjećaje, potrebe i nagone; i treće,
međusobno povezivanje i uveličavanje vizualnih sjećanja ili
prizora; i čuvanje u pamćenju postiđujućih slušnih i taktilnih
dojmova.
TRAUMA
NAPUŠTENOSTI
Riječ napuštenost, u smislu u kojemu se upotrebljava u
ovom tekstu, znatno nadilazi uobičajeno značenje te riječi.
Dodajem pojam tjelesne ostavljenosti, što je najčešće značenje
riječi. Pri imenovanju naših demona moramo proširiti stara
značenja riječi.
Želim proširiti značenje riječi napuštenost tako da one
uključi oblike emocionalne napuštenosti: uskraćivanje maženja,
narcistička prikraćenost, fantazijska vezanost, zanemarivanje
razvojnih potreba za osloncem i zaplitanje obiteljskog sustava.
Moja definicija napuštenosti uključuje i sve oblike zlostavljanja.
Alice Miller u svojoj izvrsnoj knjizi »Drama napuštenog
djeteta« (The Drama of the Gifted Child) opisala je paradoksalnu
činjenicu da mnogi dobri čestiti, odani roditelji napuštaju
svoju djecu. Također je istaknula još jednu podjednako
paradoksalnu činjenicu - mnoge iznimno nadarene i iznimno
uspješne ljude motivira duboko ukorijenjena depresija, što je
posljedica činjenice da su njihova istinska i autentična ja bila
posramljena kroz napuštanje u djetinjstvu. Ovo sam već
kao pojavu »rupe u duši«. Djelo Alice Miller proširilo je
moje shvaćanje traume napuštenosti. Ona ne rabi stid kao
općenito, organizirajuće načelo svojega rada. Lako je, međutim,
uočiti da je gubitak autentičnog ja, popraćen depresijom,
samo drukčiji opis toksičnog stida.
Kad je čovjek napušten, ostavljen je sam. To se može
zbiti i pri tjelesnoj odsutnosti, i pri tjelesnoj nazočnosti.
Zapravo, p u n o više zbunjuje kad vas napusti netko tko je
tjelesno nazočan.
Stvarno, tjelesno izbivanje
Početak Maxova života obilježila su dva udarca sudbine.
Nije bio planirano i istinski željeno dijete. Bio je plod slučajne
trudnoće u braku koji je postajao sve disfunkcionalniji.
Jeromeova privrženost alkoholu uzela je takva maha da ga
je Felicia nekoliko puta pokušala ostaviti, želeći staviti njegov
alkoholizam pod nadzor. Četiri su puta živjeli odvojeno u
prvih osam godina Maxova života.
Max je, osim toga, tijekom ovih razdvajanja bio tri puta
odvojen od svoje sestre i brata. On i Felicia živjeli su s
njezinim dvjema sestrama, dok su Ralph i Maxine živjeli s
Felicijinom majkom. Djetetu je potrebna struktura i predvidivost.
Treba mu netko na koga može računati.
Sjećam se kako me moj sin, kada je imao oko tri godine,
znao zamoliti da mu čitam priču prije spavanja. Njegova je
omiljena priča bila The Little Engine that Could i Peter Rabbit
Nakon nekog vremena meni su te priče postale prilično
dosadne. Pokušavao sam preskočiti stranicu (stari trik - dvije
stranice odjednom). Rijetko bih u tome uspio. Za mojeg je
sinčića bila prava katastrofa ako je nedostajao i najmanji
djelić priče. To bi unijelo nered u njegov svijet. Na mnogo
mnogo dramatičniji način i odvajanje djeteta od obitelji
izaziva ozbiljne poremećaje.
Dijete treba nazočnost obaju roditelja. Da bi dijete prekinulo
povezanost s majkom, treba oca za kojega će se vezati.
Vezivanje podrazumijeva zajednički provedeno vrijeme, dijeljenje
osjećaja, topline i pokazivanje želje da se bude zajedno.
Maxova oca gotovo uopće nije bilo. Kad nije radio, pio
je. Posvećivao je veoma malo vremena Maxu. Malo dijete ne
može shvatiti da mu je otac teški alkoholičar. Dječje su
sposobnosti logičkog mišljenja ograničene. Njihova se prva
razmišljanja ostvaruju kroz osjećaje (misao koju osjetimo).
Djeca su, osim toga, egocentrična. To ne znači da su sebična
U uobičajenom smislu te riječi. Nisu moralno sebična. Čak
nisu ni sposobna moralno razmišljati do sedme ili osme
godine (takozvana dob razboritosti). No čak i u toj dobi
njihovo razmišljanje posve sigurno sadrži egocentričke elemente.
Djeca nisu sposobna za čisto altruističko ponašanje do,
otprilike šesnaeste godine.
Egocentričko razmišljanje znači da će dijete sve doživljavati
osobno. Dijete može personalizirati čak i smrt roditelja.
Dijete može reći: »Da me je mama uistinu voljela, ne bi
otišla k Bogu; ostala bi sa mnom.«
Onome što volimo posvećujemo vrijeme.
Kada nam jedan od roditelja ne poklanja vrijeme, imamo
osjećaj bezvrijednosti. Dijete je manje vrijedno od roditeljeva
vremena, pozornosti ili vodstva. Samoživost malog djeteta
uvijek egocentrično tumači događaje. Ako mama i tata nisu
tu, to je zbog mene. Sa mnom sigurno nešto nije u redu, jer
bi inače bili tu.
Djeca su egocentrična jer nemaju vremena razviti granice
ega tj. unutrašnju snagu s pomoću koje pojedinac brani svoj
unutrašnji prostor. Bez granica, osoba nema zaštite. Jaka
granica je poput vrata s unutrašnjom bravom. Slaba granica
ega je poput vrata s vanjskom bravom. Dječji je ego poput
kuće bez vrata.
Djeca su egocentrična po prirodi (a ne po vlastitom
izboru). Njihov je egocentrizam poput improviziranih vrata i
brave, koji su u upotrebi dok se ne izgrade čvrste granice.
Čvrste su granice rezultat poistovjećivanja s roditeljima koji
i sami imaju čvrste granice i koji poučavaju djecu oblikovanjem.
Djeca nemaju iskustva; ona trebaju iskustvo svojih roditelja.
Poistovjećujući se s roditeljem, imaju nekoga na koga se
mogu osloniti izvan sebe samih. Kako internaliziraju roditelja,
oblikuju pouzdana vodiča unutar samih sebe. Ako roditelj
nije pouzdan, djeca neće razviti to unutrašnje bogatstvo.
Emocionalna napuštenost
Djeca trebaju odraz i jeku. Njih dobivaju iz očiju svojih
primarnih skrbnika. Odražavanje znači da imaju nekoga i da
taj odražava ono što oni uistinu jesu u bilo kojem trenutku.
U prve tri godine svima nam je potrebno da nam se dive
i da nas ozbiljno shvaćaju. Trebalo nam je da b u d e m o
prihvaćeni zbog onoga što jesmo. Zadovoljavanje tih potreba
za odražavanjem ono je što Alice Miller zove našim temeljnim
narcističkim
zalihama.
Te su zalihe posljedica odražavanja u očima roditelja s
dobrim granicama. Kada je tomu tako, događaju se sljedeći
dinamički procesi:
• Agresivni djetetovi poticaji mogu se neutralizirati, jer ne
ugrožavaju roditelja.
• Djetetova težnja za samostalnošću ne doživljava se kao
prijetnja roditelju.
• Djetetu se dopušta iskusiti i izraziti normalne nagone,
poput ljubomore, bijesa, seksualnosti i prkosa, jer se ni
sami roditelji nisu odrekli tih osjećaja.
• Dijete ne mora ugoditi roditeljima i može razviti vlastite
potrebe i vlastitu razvojnu brzinu.
• Dijete se može osloniti na roditelje i imati koristi od njih,
jer su oni odvojeni od njega.
• Neovisnost roditelja i dobre granice omogućavaju djetetu
da odvoji ja-reprezentaciju od objektne reprezentacije.
• Budući da je djetetu dopušteno izraziti ambivalentne osjećaje,
ono može naučiti smatrati sebe i skrbnika »i dobrima i
lošima«, umjesto da izdvaja određene dijelove kao dobre
te ih odvaja od loših.
• Moguć je početak istinske objektne ljubavi, jer roditelji vole
dijete kao odvojen objekt.
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Što se događa ako su roditelji utemeljeni na stidu i ako
imaju nezadovoljene potrebe? Tada oni nisu u stanju preuzeti
odražavajuću narcističku funkciju za dijete. Dapače, činjenica
da su roditelji utemeljeni na stidu jasan je znak da nikada
nisu stekli svoje narcističke zalihe.
Takvi
su
roditelji
odrasla
djeca koja još uvijek tragaju za roditeljem ili objektom koji
bi
im bio p o p t u n o na raspolaganju.
Za takve roditelje
najprikladniji objekti nardstičkog zadovoljenja njihova su vlastita
djeca. Alice Miller piše:
»Novorođenče je posve ovisno o roditeljima i budući da
mu je njihova skrb nužna za život, čini sve što može kako
ih ne bi izgubilo. Od prvog dana života ono će tako
usmjeriti sve svoje snage, poput male biljke koja se okreće
prema suncu kako bi preživjela.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Ono što na stidu utemeljena majka nije mogla pronaći u
vlastitoj majci, pronalazi u svojoj djeci. Dijete je netko tko joj
je uvijek na raspolaganju. Dijete ne može pobjeći kao što je
učinila njezina majka. Dijete može poslužiti kao jeka; potpuno
je usmjereno na nju; nikada je neće napustiti; može se u
potpunosti nadzirati i nudi potpuno divljenje i intenzivnu
pozornost.
Djeca imaju zadivljujuću sposobnost uočiti te potrebe
roditelja. Čini se da dijete to nesvjesno zna. Preuzimajući
ulogu pružanja narcističkog zadovoljenja svojima na stidu
utemeljenim roditeljima, dijete osigurava ljubav i osjećaj da
je potrebno i da nije napušteno. Taj je proces obrtanje
prirodnog poretka. Sada se dijete skrbi o roditeljskim potrebama,
umjesto da se roditelji skrbe o dječjim potrebama. Ta je uloga
skrbnika iznimno paradoksalna. Želeći osigurati roditeljsku
ljubav i izbjeći napuštenost, dijete je zapravo napušteno.
Budući da je ono tu zbog roditelja, nema nikoga tko bi
odražavao dječje osjećaje i nagone i skrbio se za dječje
potrebe. Svako dijete koje odrasta u takvoj okolini smrtno
ranjava ova narcistička prikraćenost. A to se može dogoditi
i u najboljim obiteljima.
Alice Miller piše:
»Mnogi ljudi pate od narcističkih poremećaja, a imaju nježne
i brižne roditelje koji su ih snažno podupirali; ipak, ti ljudi
pate od ozbiljnih depresija. Dolaze na terapiju s uvjere­
njem, u kojem su odrastali, da su imali sretno i zaštićeno
djetinjstvo.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Najčešće su ti narcistički prikraćeni ljudi talentirani, nadareni,
iznimno uspješni ljudi koji su primali pohvale i uživali divljenje
zbog svojih talenata i uspjeha. Gledajući ih sa strane, svatko
bi rekao da su uspjeli. Snažni su, stabilni i veoma samouvjereni.
No zapravo je posve suprotno. Narcistički prikraćeni ljudi
dobri su u svemu čega se prihvate i cijene ih zbog njihove
nadarenosti i umijeća, ali uzalud.
»U pozadini svega ovoga«, kaže Alice Miller, »vreba
depresija, osjećaj praznine i otuđenosti te besmislenosti života.«
Čim im se oduzme narkotik vlastite veličine, čim više
nisu zvijezde i ljudi od uspjeha, takve osobe obuzme dubok
osjećaj stida i krivnje.
Radio sam s mnogima koji spadaju u ovu skupinu. I
sam joj pripadam. Uistinu će teško netko tko naš uspjeh
promatra sa strane znati do koje smo mjere zapravo utemeljeni
na stidu. Kao djecu, voljeli su nas zbog naših uspjeha i
postignuća, umjesto zbog nas samih. Naša su istinska i
autentična ja bila napuštena.
Što se mene tiče, trebale su proći godine da uspostavim
vezu s vlastitim osjećajima - s vlastitom ljutnjom, ljubomorom,
usamljenošću i tugom. Taj nedostatak veze s osjećajima
rezultat je napuštenosti. Nismo imali nikoga tko bi potvrdio
naše osjećaje kroz odražavanje. Dijete može doživjeti vlastite
osjećaje samo ako ima nekoga tko će ih u potpunosti
prihvatiti, imenovati i dati im potporu.
Još jedna posljedica ove emocionalne napuštenosti gubitak
je sebe. Kada se neka osoba iskorištava za narcističke potrebe
drugoga, razvija se tako da pruža samo ono što se od nje
očekuje i konačno se stapa s vlastitim djelom ili izvedbom.
Postaje »radno biće« bez osjećaja za svoje autentično ja.
Prema Winnicottiju, pravo ja te osobe ostaje u »stanju
nekomunikacije«. Već sam opisao ovo kao stanje kada više
nismo u sebi. Takva osoba osjeća prazninu, bezdomnost i
uzaludnost.
Možda je najteža posljedica emocionalne napuštenosti
ono što Robert Firestone zove fantazijska vezanost, a Alice
Miller trajnost saveza. Dijete kojemu je bilo uskraćeno iskustvo
uspostave veze s vlastitim emocijama najprije svjesno, a
potom nesvjesno (kroz unutrašnje poistovjećivanje s roditeljem)
ovisi o svojim roditeljima.
Alice Miller piše:
»Ne može se osloniti na vlastite emocije, ne iskušava ih
kroz pokušaje i pogreške, nema osjećaj za vlastite potrebe
i do najveće je mjere otuđeno od sama sebe.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Takva se osoba ne može odvojiti od svojih roditelja.
Fantazijski je vezana za njih. Ima iluziju veze, odnosno uistinu
misli da postoji ljubavna veza između nje i roditelja. Zapravo
je zbunjena i smetena. To je prije zamka negoli savez. Poslije
će se ova fantazijska vezanost prenijeti na druge veze.
Takva fantazijski vezana osoba poslije ovisi o potvrdi
svojega partnera, svoje djece, svojeg društva. Osobito je
ovisna o svojoj djeci. Fantazijski vezana osoba nikada nema
stvarnu vezu ili stvarni odnos ni sa kime. Nema stvarnog
autentičnog ja za uspostavu veze. Roditelji koji su prihva­
ćali dijete samo kada bi im ugađalo, ostaju poput introjektiranih glasova. Pravo se ja krije od ovih introjektiranih
glasova, baš kao što se krilo dijete. »Osama roditeljskog
doma« zamijenjena je »izolacijom unutar sebe«.
Čest rezultat toga jest megalomanija. Megalomana svuda
cijene i ne može živjeti bez divljenja drugih. Iznevjeri li ga
njegov dar, nastupa propast. Mora biti savršen, jer će inače
pasti u depresiju. Često su najnadareniji među nama upravo
takvi. Mnogi veoma nadareni ljudi pate od ozbiljne depresije.
Drugačije i ne može biti, jer je u biti depresije izgubljeno i
napušteno dijete unutar nas.
»Čovjek je pošteđen depresije«, piše Alice Miller u djelu
Drama nadarenog djeteta »kada je samopoštovanje utemeljeno
na autentičnosti vlastitih osjećaja, a ne na posjedovanju
određenih kvaliteta.«
Emocionalna napuštenost je višenaraštajni problem. Dijete
narcistički prikraćenih roditelja postaje odrasla osoba s narcis­
tički prikraćenim djetetom i, baš kao što su njega iskoristili,
i on će iskoristiti svoju djecu da zadovolji svoje narcističke
potrebe. Dijete odrasta i tako se krug ponavlja.
Maxovi su roditelji bili narcistički prikraćeni. Jerome je za
svoje narcističke potrebe upotrijebio fantazijsku vezanost za
alkohol i seks. Felicia se koristila Ralphom kao glavnim sred­
stvom narcističkog zadovoljenja. Postao je obiteljska zvijezda,
moralist, pravednik, iznimno uspješan čovjek i svećenik.
Maxine i Max bili su izgubljena djeca. Felicia, premda
požrtvovna, nikada nije odražavala i potvrđivala njihove
osjećaje. Max je ponovio jednak uzorak na svojoj djeci,
služeći se njima za svoje narcističke potrebe. Nakon bjegova, odmah bi požurio k njima po nježnost i utjehu.
Osobito su mu kćeri bile izvor nježnosti. Nikada nisam vidio
nijedno od njegove djece kako izražavaju bijes, povrijeđe­
nost ili ljutnju na Maxa. Oni nikada nisu uspjeli uspostaviti
vezu s vlastitim osjećajima.
Max bi se razljutio kad sam govorio da ponavlja vlastitu
napuštenost na djeci. I njegova su djeca smatrala da su
imala dobro djetinjstvo. To je iluzionistička priroda narcističke
prikraćenosti.
Kada emocionalno napuštena djeca opisuju svoje djetinjstvo,
opisuju ga bez osjećaja.
Alice Miller kaže:
»Prisjećaju se najranijih sjećanja bez ikakvog suosjećanja za
dijete koje su nekada bili. Često iskazuju prezir i ironiju,
čak podrugljivost i cinizam. Općenito, postoji potpuna odsut­
nost stvarnog emocionalnog razumijevanja ili ozbiljne procjene
uspona i padova vlastitog djetinjstva i shvaćanja vlastitih
potreba - osim potrebe za uspjehom. Internalizacija izvorne
drame toliko je potpuna da se može nastaviti iluzija dobra
djetinjstva.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Maxova su djeca idolizirala i idealizirala svojeg oca. Nastavili
su iluziju vlastitog sretnog djetinjstva. Sam Max nije pokazivao
stvarnu ljutnju na svoje roditelje. Njegov bijes na oca izišao
bi na vidjelo samo kad bi se napio. Nije bio otvoreno bijesan
na majku.
NAPUŠTANJE KROZ ZLOSTAVLJANJE
Svi su oblici zlostavljanja djece oblici napuštanja. Kada
roditelj zlostavlja djecu, on ima problem, a ne dijete. Zato je
to zlostavljanje.
Zlostavljanje je napuštanje utoliko što se djeca, kada su
zlostavljana, nemaju na koga osloniti. Ono što se događa
navodno je za djetetovo dobro. No uopće se ne radi o
djetetu, nego o roditelju. Takve su zamjene teza izluđujuće
i potiču stid. U svakom činu zlostavljanja dijete je postiđeno.
Mala se djeca, zbog svoje egocentričnosti, smatraju odgovornom
za zlostavljanje.
»Moji skrbnici ne mogu biti ludi ili emocionalno bolesni;
sigurno sam ja«, kaže dijete samo sebi.
Dijete mora nastaviti ovu idealizaciju. Dječji su umovi
fantazijski, egocentrični i nelogični. Idealizacija im osigurava
opstanak. Ako su moji roditelji bolesni i ludi, kako ću preživjeti?
Sigurno sam ja u pitanju. Ja sam lud. Sigurno sa mnom nešto
nije u redu, inače ne bi ovako postupali sa mnom.
Djetetu se ne pruža prilika. Svako zlostavljanje pridonosi
internalizaciji stida. Neki oblici zlostavljanja više postiđuju
od drugih.
Seksualno zlostavljanje
Taj oblik zlostavljanja najviše postiđuje. Da bi se izazvao
stid, potrebno je manje seksualnog zlostavljanja od bilo kojeg
drugog oblika zlostavljanja. Seksualno je zlostavljanje veoma
rašireno. Procjenjuje se da trenutačno ima oko šezdeset mili­
jima žrtava seksualnog zlostavljanja. U posljednjih trideset
godina znatno je porasla svijest o tom problemu.
U prošlosti je naše znanje o zlostavljanju bilo ograničeno
na žrtve incesta iz »priča strave i užasa«. Takve su priče
sadržale tjelesno seksualno zlostavljanje koje je uključivalo
dodirivanje. Danas smo znatno proširili naše razumijevanje
seksualnog zlostavljanja. U knjizi Bradshaw o obitelji pre­
dočio sam materijale o seksualnom zlostavljanju koje sam
posudio iz djela Pie Mellody iz terapijskog centra Meadows
u Wickenbergu, u Arizoni.
Ovo su izvaci iz knjige Bradshaw o obitelji:
Seksualno zlostavljanje uključuje čitave obitelji. Može se
podijeliti ovako:
Tjelesno seksualno zlostavljanje - Uključuje dodirivanje
na seksualan način. Opseg postupaka s elementima sek­
sualnog zlostavljanja uključuje seksualizirano grljenje ili
ljubljenje: bilo kakvu vrst seksualiziranog dodirivanja ili
milovanja; oralni i analni seks; ručno podražavanje spolnih
organa žrtve ili prisiljavanje žrtve da ručno podražuje
spolne organe prijestupnika; seksualni odnos.
Neprikriveno seksualno zlostavljanje - Uključuje voajerizam, egzibicionizam. Može se događati izvan kuće ili u
kući. Roditelji često seksualno zlostavljaju djecu kroz
voajerizam i egzibicionizam. Kriterij za obiteljski voajerizam
ili egzibicionizam je seksualna uzbuđenost roditelja. Katkada
su roditelji toliko nesvjesni vlastite seksualnosti da ne
uočavaju svoje seksualno ponašanje. Dijete gotovo uvijek
ima stanovit osjećaj odvratnosti prema tome.
Jedna mi je pacijentica rekla kako bi otac kriomice
zurio u nju kad bi u gaćicama izlazila iz kupaonice.
Drugi govore o tome kako nisu imali privatnosti u kući,
a najmanje u kupaonici. Imao sam desetak muških pacije­
nata čije su majke pred njima prale intimne dijelove
tijela do njihove osme ili devete godine.
Djeca mogu osjećati seksualnost u nazočnosti roditelja.
To ne spada u seksualno zlostavljanje, osim ako roditelji
sami ne potiču takve osjećaje. Sve ovisi o roditeljima.
Ovdje ne govorim o roditelju koji ima prolaznu seksualnu
misao ili osjećaj. Riječ je o roditelju koji se koristi
djetetom za vlastitu svjesnu ili nesvjesnu seksualnu
stimulaciju.
Prikriveno seksualno zlostavljanje
• Verbalno - Uključuje nepristojne seksualne izraze.
Otac ili bilo koji drugi blizak muškarac koji zove
žene »kurvama« ili »droljama« ili drugim pogrdnim
seksualnim izrazima; ili majka ili bilo koja druga
bliska ženska osoba koja s podcjenjivanjem govori o
muškarcima u vezi sa seksom. To također uključuje
roditelje ili skrbnike koji žele znati o svakoj pojedinosti
djetetova seksualnog života, koji ispituju o njegovoj
seksualnoj psihologiji ili traže pojedinosti o njegovim
ljubavnim sastancima. Skriveno seksualno zlostavljanje
uključuje i uskraćivanje odgovarajućih informacija o
spolnom životu
Neke moje pacijentice nisu znale što im je kada
su dobile prvu menstruaciju. Tri moje pacijentice sve
do svoje dvadesete godine nisu znale da vagina ima
otvor!
Skriveno seksualno zlostavljanje jest i kada mama
ili tata govore o seksu pred djecom neodgovarajuće
dobi. Ili pak kad mama ili tata izriču seksualne
primjedbe o intimnim dijelovima djetetova tijela. Radio
sam s dva pacijenta koje su majke traumatizirale
šalama na račun veličine njihovih penisa, i s
pacijenticama koje su očevi ili poočimi zadirkivali
zbog veličine grudiju ili stražnjice.
•
Prekoračenje granice - Događa se kad su djeca
svjedoci roditeljskog seksualnog ponašanja. To je čest
slučaj ako roditelji ne zatvaraju ili ne zaključavaju
vrata. Isto vrijedi i za djecu kojoj se ne dopušta
privatnost. Ulaze im u kupaonicu. Ne uče ih da
zaključavaju vrata ili im ne dopuštaju da ih zaključa­
vaju. Roditelji moraju pružiti uzor u dopuštenoj razgolićenosti, odnosno moraju biti primjereno odjeveni
nakon što djeca prijeđu stanovitu dob. Djeca su
seksualno znatiželjna. Oko treće godine ili između
treće i šeste godine počinju primjećivati tijela roditelja.
Često su opsjednuta golotinjom.
Majka i otac moraju biti oprezni kada su goli
pred malom djecom. Ako joj to nije sredstvo seksual­
nog poticaja, majčina golotinja nije seksualno zlo­
stavljanje. Ona se samo ponaša na disfunkcionalan
način. Ne postavlja seksualne granice.
Upotreba klistira u ranoj dobi također može biti
vrsta zlostavljanja, takva koja vodi seksualnoj disfunkciji.
Upotreba klistira može predstavljati prekoračenje tje­
lesnih granica.
Emocionalno seksualno zlostavljanje - Takvo zlostavljanje
posljedica je međunaraštajne vezanosti. Govorio sam o
zaplitanju koje nastaje kad djeca preuzimaju prikrivene
potrebe obiteljskog sustava. Veoma je uobičajeno da se
jedan ili oba roditelja u disfunkcionalnom braku neodgo­
varajuće vežu za jedno od svoje djece. Takvi roditelji
zapravo koriste djecu za zadovoljavanje svojih emocionalnih
potreba. Takva veza može lako postati seksualizirana i
prožeta romantikom. Kćerka može postati očeva mala
princeza, ili sin mamin mali muškarac. U oba se slučaja
dijete napušta. Roditelji zadovoljavaju svoje potrebe na
uštrb djetetovih. Dijete treba roditelja, a ne supružnika.
Pia Mellody daje sljedeću definiciju emocionalnog
seksualnog zlostavljanja. Ona kaže: »Kada jedan roditelj
s djetetom ostvaruje vezu koja mu je važnija od veze s
bračnim drugom, riječ je o emocionalnom seksualnom
zlostavljanju.«
Katkada se oba roditelja emocionalno vežu za dijete.
Dijete se pokušava skrbiti za osjećaje oba roditelja. Radio
sam s pacijenticom kojoj je otac znao banuti u sobu
usred noći i odnijeti je da spava s njim u spavaonici za
goste. Uglavnom je to činio kako bi kaznio svoju suprugu
što je odbijala seks s njim. Kćerka je jako patila zbog
pobrkanog seksualnog identiteta.
Međunaraštajna vezanost moguća je i kod roditelja i
djeteta istog spola. Najčešći oblik takve vezanosti u našoj
kulturi predstavljaju majka i kćerka. Majka često pati od
seksualizirane srdžbe, tj. boji se muškaraca i mrzi ih.
Iskorištava kćerku za svoje emocionalne potrebe i stvara
kod kćerke osjećaje gađenja prema muškarcima.
Postavlja se pitanje je li roditelj tu kako bi udovoljio
djetetovim potrebama ili je dijete tu zbog roditeljevih
potreba. I dok djeca mogu izražavati svoju seksualnost u
skladu s vlastitim razvojnim stupnjem, svaki put kada
odrasli izražava svoju seksualnost s djetetom, riječ je o
seksualnom
zlostavljanju.
Katkada seksualno zlostavljanje dolazi od starije braće
ili sestara. Općenito, seksualno ponašanje među djecom
jednake dobi nije zlostavljanje. No, kada dijete doživljava
seksualno »iživljavanje« od ruku tri ili četiri godine
starijega djeteta, riječ je o zlostavljanju.
Tjelesno
zlostavljanje
Batina je izišla iz raja - fraza je koja se stoljećima ponavlja
kao »biblijsko« opravdanje ili izgovor za tjelesno kažnjavanje.
Tjelesno nasilje nad djecom (i ženama) dio je prastare i žilave
tradicije.
Tjelesno nasilje, s obzirom na toksični stid koji stvara,
dolazi odmah iza seksualnog nasilja. Dapače, tjelesno je
naisilje iznimno ovisničko. Već sam pokazao da je tu riječ o
sindromu stida koji se izražava u poremećaju ličnosti.
Prijestupnici su doslovno ovisnici o nasilju, a potiče ih
toksični stid koji osjećaju dok se nasilnički ponašaju. Nasilni
su prijestupnici na stidu utemeljeni ljudi.
Roditelji koji zlostavljaju djecu jesu izolirani; slabog
samopuzdanja; nedostatno osjetljivi za osjećaje drugih; obično
su i sami bili žrtve tjelesnog nasilja; uskraćena im je temeljna
majčinska skrb; nemaju zadovoljene potrebe za ljubavlju i
udobnošću; poriču teškoće i posljedice teškoća; osjećaju da
se nemaju kome obratiti za savjet; potpuno su nerealističkih
očekivanja od djece; očekuju od djece da zadovolje njihove
potrebe za nježnošću i toplinom; kad djeca ne zadovolje
njihove potrebe, tumače to kao odbacivanje i reagiraju srdžbom
i frustracijom; postupaju prema djeci kao da su mnogo
starija no što jesu.
Nema valjanih podataka o raširenosti tjelesnog zlostavljanja.
Podaci kojima raspolažemo odnose se samo na prijavljene
slučajeve. Nemamo uvid u slučajeve kada nije bilo liječnič­
kog pregleda, slučajeve u kojima je obavljen liječnički preg­
led, ali koji nisu identificirani kao zlostavljanje i slučajeve
koji su identificirani kao zlostavljanje, ali nisu prijavljeni.
Procjenjuje se da na svaki prijavljeni slučaj dolazi 200 ne­
prijavljenih.
Vjerovanje da su djeca roditeljsko vlasništvo te da su
samovoljna i da im volju treba slomiti vodeća su načela ljudi
koji tuku djecu.
I žrtva tjelesnog nasilja vezana je za nasilje proizišlo iz
stida. U početku se žrtve vežu zbog pukog užasa. No kako
se nasilje nastavlja, gube samopoštovanje. Kako gube samopoštovanje, žrtve gube sposobnost odabira. Postaju poput
izgladnjele djece koja traže komadiće i mrvice ljubavi.
Kako je nasilje iracionalno i impulsivno, često je nasumično
i nepredvidivo. Značajka nasumičnosti nasilja uzrokuje ono
što Seligman zove »naučena bespomoćnost«. Naučena je bes­
pomoćnost vrsta mentalne konfuzije. Ljudi više ne mogu
misliti ili planirati. Počinju pasivno prihvaćati zlostavljanje.
Ne mogu sebi predočiti gore, za dušu pogubno, razaranje
ljudskog života.
Nasilje je uobičajeno u obiteljskom životu, jer načela
otrovne pedagogije promiču i podržavaju tjelesno kažnjavanje.
Ono se još uvijek smatra prihvatljivim sredstvom poučavanja
djece životu. O prihvatljivosti tjelesnog nasilja svjedoče čak
i dječje pjesmice.
Tjelesno je nasilje pravilo u mnogim disfunkcionalnim
obiteljima. Obuhvaća sljedeće: kad vas lagano udaraju po
stražnjici ili prstima; kad vas tjeraju da sami odete po
sredstvo mučenja (pojasevi, šibe i sl.); kad vas udaraju
šakom, dlanom, pljuskaju vas, vuku, potežu, stežu oko vrata,
tresu, udaraju nogom, štipaju, muče škakljanjem; kad vam
prijete ostavljanjem; kad vam prijete da će vas staviti u
zatvor ili predati policiji; kad ste nazočni nasilju nad roditeljem,
braćom ili sestrama.
Emocionalno zlostavljanje
Emocionalno je zlostavljanje univerzalno. Vjerujem da je
svatko bio u nekoj prigodi postiđen emocionalnim zlostav­
ljanjem. Otrovna je pedagogija prilično jasna u pogledu
činjenice da su emocije slabe. Moramo biti razumni i logični
i ne smijemo si dopustiti da nas ometu emocije. Sve emocije
moraju biti pod nadzorom, a osobito valja potisnuti srdžbu
i seksualne osjećaje. Nema mnogo ljudi u modernoj Americi
koji su odgajani u uvjerenju da je dobro izražavati seksualne
osjećaje i/ili osjećaje srdžbe.
SPUTAVANJE
EMOCIJA
STIDOM
Emocije su dio naših temeljnih moći. Imaju dvije glavne
funkcije u psihičkom životu. Nadziru naše temeljne potrebe,
upućujući nas na potrebu, prestanak potrebe ili njezino zado­
voljenje. Bez emocionalne energije ne bismo bili svjesni naših
osnovnih potreba.
Emocije nam također daju gorivo ili energiju za djelovanje.
Emocije su energija u kretanju. Ta nas energija potiče da
uzmemo ono što nam je potrebno. Kad se krše naše osnovne
potrebe, srdžba nas potiče na borbu ili bijeg.
Srdžba je energija koja nam daje snagu.
Tuga je energija koju oslobađamo kako bismo zacijelili
rane. Oslobađajući energiju zbog gubitaka povezanih s našim
temeljnim potrebama, možemo prevladati šok izazvan gubitkom
i prilagoditi se stvarnosti. Tuga je bolna. Pokušavamo je
izbjeći. Tuga zapravo oslobađa energiju sadržanu na našem
emocionalnom planu. Zadržati je u sebi znači zamrznuti bol
u nama. Terapijski je slogan da je tuga »osjećaj koji liječi«.
Strah je energija koja se oslobađa kad su naše temeljne
potrebe u opasnosti. Strah je energija koja vodi razboritosti
i mudrosti.
Osjećaj krivnje oblikuje našu savjest. Govori nam da smo
prekršili svoje vrijednosti. Potiče nas da poduzmemo korake
i promijenimo se.
Stid nas upozorava da ne pokušavamo biti manje ili više
od čovjeka. Stid nas upozorava na naše temeljne granice.
Radost je ushićujući osjećaj koji se javlja kad su nam sve
potrebe zadovoljene. Želimo pjevati, trčati i skakati od sreće.
Energija radosti pokazuje da je sve dobro.
Kad naše emocije nitko ne odražava i ne imenuje, gubi­
mo vezu s jednom od naših osnovnih moći. Roditelji koji
nisu u vezi s vlastitim emocijama ne mogu pružiti svojoj
djeci uzor u emocijama. Nedostupni su i zatvoreni. Psihički
su zakočeni. Nisu čak ni svjesni svojih osjećaja. Stoga sprečavaju
emocije svoje djece. Riječ je o našim najsvetijim tradicijama
roditeljskog ponašanja. Ta pravila osobito postiđuju djecu
odbacivanjem emocija. Emocije se smatraju slabima.
Religija pristaje na "otrovnu pedagogiju". Osobito se srdžba
smatra lošom. Srdžba je jedan od sedam smrtnih grijeha.
Zbog tih se grijeha ide u pakao. No, prema točnom učenju,
smrtni grijeh nije sama emocija srdžbe, nego ponašanje koje
je posljedica srdžbe. Ponašanje koje je često povezano sa
srdžbom jest vrištanje, proklinjanje, udaranje, javno kritiziranje
ili prekoravanje i tjelesno nasilje. Takvi su oblici ponašanja,
dakako, nedopustivi. Utemeljeni su na procjeni, a ne na
emocijama.
Mnogu djecu uče da se stide svoje srdžbe. Djeca često
vide roditelje ljute i bijesne. Tako se, i suviše često, prenosi
ova poruka: dobro je da roditelji b u d u ljuti, ali ne i da
djeca to budu.
POTPUNI STID
Kada se srdžba osuđuje kao emocija koje se treba stidjeti,
događa se dvoje. Ponajprije, srdžba se povezuje sa stidom.
Svaki p u t kad osoba osjeća srdžbu, osjeća i stid. Drugo, kako
se zbog srdžbe treba stidjeti, ona se potiskuje. Potiskivanje je
primarni obrambeni sustav ega. Kada se jedanput pokrene,
djeluje automatski i nesvjesno. Budući da energija srdžbe
djeluje nesvjesno, zahtijeva da bude izražena. Što se više
potiskuje, srdžba sve više i više raste.
Virginia Satir je to usporedila s držanjem gladnih pasa u
podrumu. Što su gladniji, više se trude izići. Sto se više
trude izbaviti, više moramo paziti na njih. Potisnuta energija
raste i raste i konačno zadobiva vlastiti život. Jednoga dana
jednostavno više nema mjesta za gomilanje energije. Jednoga
dana energija srdžbe provaljuje. Osoba koja ju je potiskivala
otkriva da »nema kontrolu.« Kada silovita provala završi,
kaže: »Ne znam što mi je danas. Bože, stvarno sam izgubio
kontrolu.«
Potisnuta, nerazriješena, stidom sputana energija srdžbe
pretvara se u bijes. Bijes je rezultat stidom sputane srdžbe.
Kada se tuga osuđuje kao nešto čega se treba stidjeti,
ugrađuje svoju energiju u neutješnu bol i očaj. Katkada je
temelj samobojstvu. U našoj kulturi djecu uče da se trebaju
stidjeti plača. Ako ih i ne uče da je plač nešto čega se treba
stidjeti, sprečavaju ga ucjenama i nagradama. Katkada se
određuje dopušteno vrijeme za plač, pa nakon što malo
plače, djetetu se kaže: »Dobro. Sada je dosta. Dosta si
plakao.« Često se djeca osuđuju i ismijavaju zbog plača.
Katkada ih izlupaju, govoreći: »Sada imaš zbog čega plakati!«
Slično je sa strahom - djecu potiču da se stide straha.
Postiđen i odbačen, strah se odvaja i prerasta u potpuni
užas ili paranoju. Dopuštenje za tugu i strah često je
povezano s rodnim i spolnim ulogama. Dječaci bi trebali biti
jaki i ne bi trebali plakati ili se bojati. Djevojčicama se češće
dopušta tuga ili strah. Ipak, ne bih išao predaleko s takvim
tvrdnjama, jer vjerujem da se u postojećim kulturološkim
oblicima roditeljstva svi osjećaji postiđuju.
Čak se i radost postiđuje. Kada smo sretni, uzbuđeni i
bučni, kore nas. Govore nam: »Ne zanosi se previše; tko
visoko leti, nisko pada.« Ili: »Ne zaboravi - u svijetu još
uvijek ima djece koja gladuju.« To se poslije izražava kao
stid koji osjećamo svaki put kad smo uistinu sretni, ili kad
postignemo velik uspjeh.
SPUTAVANJE
SPOLNOG
NAGONA
STIDOM
Vjerojatno nijedan aspekt ljudskih djelatnosti nije toliko
disfunkcionalno postiđivan koliko spolnost. Spolnost je srž
ljudskog sebstva. Spol nije nešto što činimo, to je ono što
jesmo. To je prvo što opazimo na drugome. Spolnost je osnovna
činjenica u svih bića. Da ugasimo taj nagon, zatrli bismo
čovječanstvo u roku od 120 godina. Naša je spolna energija
(libido) naša jedinstvena inkarnacija same životne sile. Kada
nam postiđuju spolni nagon, postiđuju nas do same biti.
Sva su djeca prirodno znatiželjna u vezi sa spolnošću.
Veoma se dobro sjećam kad mi je, kao dječaku, moj mali
susjed ispričao kako muškarčev penis ulazi u ženinu vaginu.
Bio sam zaprepašten. Činilo mi se nevjerojatnim! Spolnost je
pomalo strašna i zbunjujuća za dijete. A djeca prirodno
ispituju svoje spolne organe i, u određenoj dobi, upuštaju se
u dječje spolne igre.
Često sam opisivao sljedeći scenarij da bih pokazao kako
se postiđuje naša seksualnost. Jednoga dana trogodišnji
Farquahr, istražujući svoje tijelo otkriva nos. Pokazuje na nos
i kaže: »Nos.« Majka je ushićena i zove baku kako bi je
obavijestila o Farquahrovu genijalnom napretku. Baka dolazi
u posjet i traži da Farquahr pokaže svoju novootkrivenu
vještinu i on to i učini s neizmjernim ponosom. Svaki put
kada pokaže nos obaspu ga pohvalama. Kasnije otkriva i
druge dijelove tijela - uši, oči, laktove, pupak... A onda,
jedne nedjelje, dok je cijela obitelj u dnevnoj sobi (a u goste
je došao svećenik) mali Farquahr otkriva penis! Prilično je
uzbuđen. Misli - ako im se ono s nosom toliko svidjelo, ovo
će ih oduševiti. I tako ulazi u dnevnu sobu i ponosno
pokazuje svoj penis!
Mali Farquahr u cijelom svojem životu još nije vidio
takvu zbrku! Mama ga je ščepala za uho i vuče ga po sobi.
Lice joj je iskrivljeno od bijesa. Očito je potresena i kazuje
mu bez okolišanja da to više nikada ne čini. Govori mu da
je to što je učinio loše! Djeca internaliziraju najgore postupke
roditelja. Što roditelj više izgubi vlast nad sobom, ugroženija
je djetetova sigurnost!
Varijacije ovoga scenarija događaju se i u najboljim obite­
ljima. Roditelji čiju su vlastitu seksualnost nekoć postiđivali,
ne mogu izići na kraj s prirodnom seksualnošću svoje djece.
Kada njihovo dijete istražuje svoju seksualnost, roditelj to ne
odobrava ili još gore, izražava gađenje. Cijelim svijetom
raširene primjedbe, poput onih: »to je fuj« ili »nikada se
nemoj dirati po tom mjestu«, ili: »upristoji se - odjeni
odjeću« ili »pokrij to«, povezuju seksualnost s nečim lošim,
prljavim i odvratnim. Moramo se odreći dijela nas. Počinjemo
seksualnost povezivati sa stidom.
Dijete koje odrasta u takvoj obitelji (vjerojatno većina
nas) počinje vjerovati i osjećati da je spolnost nešto sramotno.
Općenito, veći dio našeg vitalnog, spontanog, instinktivnog
dijela života postaje predmetom stida. Djecu se postiđuje jer
su prebučna, jer žele nešto ili se preglasno smiju. Velik dio
disfunkcionalnog stida ostvaruje se za stolom. Djecu se
prisiljava da jedu onda kada nisu gladna. Katkada ih se
prisljava da jedu ono što ne vole. Ostaviti dijete za stolom
sve dok »ne počisti tanjur« nije neuobičajena pojava u
modernu obiteljskom životu. Javno poniženje koje dijete
doživljava jer mora sjediti za stolom samo, dok njegova
braća i sestre često to oduševljeno odobravaju, bolno je
iskustvo.
Imao sam pacijente koji moraju jesti stojeći ili na brzinu
zbog postiđujućih prizora što su ih kao djeca doživjeli za
stolom. Kada je naš instinktivni život postiđen, prirodna je
srž našeg života sputana. To je kao da žir prolazi kroz
mučnu agoniju jer postaje hrast, ili da se cvijet stidi jer
cvjeta. Naime, zbog toga što su naši instinkti dio onoga što
nam je prirodom dano, ne može ih se potisnuti. Kad
instinkti postanu sputani stidom, postaju poput gladnih pasa
koje treba nadgledati.
STID
-
OSNOVNA
EMOCIJA
Stid se naziva osnovnom emocijom jer, pošto se internalizira,
on sputava sve druge emocije. Emocionalno stidom sputani
roditelji ne mogu dopustiti svojoj djeci da imaju emocije, jer
djetetove emocije potiču roditeljeve emocije. Potisnute se emocije
često doživljavaju kao prejake, kao da će nas potpuno obuzeti
ako ih izrazimo. Tu je i strah da će, izrazimo li naše emocije,
nastupiti stid.
Postiđivanje i sputavanje emocija bili su ključni dijelovi
Maxova internaliziranog stida. Maxa nikada nisu tjelesno
zlostavljali. No bio je, nema sumnje, seksualno zlostavljan.
Kao treće dijete nosio je majčine i očeve seksualne probleme.
Oboje su bili nerazriješene žrtve incesta. Jerome je bio
ženskar, premda je to uvijek bila obiteljska tajna. Max mi je
nekoliko puta rekao kako je osjećao da se njegova majka
Felicia često zavodnički ponašala. Felicia je, nema sumnje,
bila emocionalni zlostavljatelj. Zvala ga je ružnim imenima,
vikala i korila s prezirom i gađenjem. Najviše od svega,
stalno je tjerala Maxa da se brine o njezinim osjećajima.
Slika 2.5.
Osnovne potrebe za osloncem
Kritizirala je i omalovažavala njegove osjećaje. Prema Maxovim
riječima, govorila je sljedeće: »Zbog čega se ljutiš?« ili:
»Nemaš se čega bojati.« »Prestani plakati ili ću ti ja dati
pravi razlog za plač.« Max je bio duboko tužan. Mogao je
plakati satima. Zaključio sam da je cijeli njegov obiteljski
sustav nosio naraštaje nerazriješenog dubokog jada. Sjedeći
mu sučelice, mogao sam osjetiti njegovu tugu.
NAPUŠTANJE KROZ ZANEMARIVANJE RAZVOJNIH POTREBA ZA
OSLONCEM
Kao djeca, imali smo potrebe čije je zadovoljenje ovisilo
o drugima. Djeca ovise o drugima i imaju svoje potrebe.
Trebaju roditelje 15 godina. Njihove potrebe za osloncem
može zadovoljiti samo skrbnik. Slika 2.5. prikazuje te potrebe.
Djeca trebaju nekoga tko će ih grliti i dodirivati. Trebaju lice
koje će odražavati i potvrđivati njihove osjećaje, potrebe i
nagone. Djeca trebaju strukturu s ograničenjima; trebaju
predvidivost. Trebaju vezu utemeljenu na uzajamnom
povjerenju; treba im spoznaja da na nekoga mogu računati.
Djeci treba prostor i mogućnost da b u d u drugačija. Trebaju
sigurnost; treba im dovoljno dobre hrane, odjeća, stambeni
prostor i odgovarajuća liječnička skrb. Djeca trebaju vrijeme
i pažnju svojih roditelja. Trebaju vodstvo u obliku tehnika i
strategija za rješavanje problema.
Potrebe sputane stidom
Zanemarivanjem njihovih potreba djeci se šalje poruka
da one i nisu važne, pa djeca gube osjećaj vlastite osobne
vrijednosti. Nisu vrijedna nečije skrbi. Stječu osjećaj da nisu
važna. Kako im osjećaje stalno odbacuju, djeca više ne
vjeruju da se imaju pravo na nekoga osloniti. Zadovoljavanje
potreba za osloncem ovisi o interpersonalnom mostu i
uzajamnoj vezanosti. Upravo je interpersonalni most taj koji
se ruši kada se netko napušta kroz zanemarivanje. Kako
nemamo nikoga na koga bismo se oslonili, počinjemo vjerovati
da i nemamo pravo na oslonac. Kada osjetimo neku potrebu,
osjetimo i stid. Kako je riječ o temeljnim potrebama, tj. o
potrebama bez kojih ne možemo biti potpuni ljudi, moramo
ih zadovoljiti na neuspješne načine.
Zanemareno dijete može naučiti skretati pozornost na
sebe upadajući u nevolju ili ljuteći roditelje. Kada je jako
žedno, pit će zagađenu vodu. Znam za djecu čije potrebe za
dodirom i stimulacijom budu zadovoljene kad ih se izlupa
po stražnjici.
Mnogo se pisalo o neuspješnom prilagođavanju. Dovoljno
je reći da će, ako joj se ne zadovolje potrebe za osloncem
u odgovarajuće vrijeme i u odgovarajućem slijedu, osoba biti
zaustavljena u određenim razvojnim fazama. Dijete se domišlja
drugačijim načinima zadovoljavanja svojih potreba. Tijekom
vremena, kako ga se lišava u zadovoljavanju potreba, ono
gubi svijest o njima. Konačno i ne zna što mu treba.
Napuštanje kroz zanemarivanje razvojnih potreba za
osloncem djeteta bit će presudan čimbenik za razvoj pojedinca
u odraslo dijete. Odrastemo; izgledamo kao odrasli. Hodamo
i govorimo kao odrasli, ali ispod površine krije se malo
dijete koje osjeća prazninu i nezadovoljene potrebe, dijete
čije su potrebe nezasitne jer ima dječje potrebe u odraslom
tijelu. To je nezasitno dijete srž svih kompulzivno/ovisničkih
poremećaja ponašanja.
Sto se Maxa tiče, većina njegovih potreba bila je pretvorena
u seksualne osjećaje. To objašnjava njegovu ozbiljnu seksualnu
ovisnost. To je također temeljna dinamika svih seksualnih
ovisnosti. Kad je osoba napuštena, posebno kroz zlostavljanje,
pretvorena je u objekt.
Maxa je njegov brat iskorištavao kao sredstvo da prevlada
vlastiti stid. Tjelesno ga je napustio otac. Iskoristili su ga u
obiteljskom sustavu. Biti korišten znači biti pretvoren u
objekt. Postajući objekt drugih, Max je postao objekt samom
sebi.
Kroz internalizirani stid Max je postao objekt vlastita
prezira, kritike, osude i omalovažavanja. Postao je predmetom
vlastita odbacivanja. Pretvoriti sebe i druge u objekte znači
izgubiti osobnost. Kako se Max više nije mogao doživljavati
kao cjelovitu osobu, nije mogao doživljavati ni druge kao
cjelovite osobe.
Max je provodio sate salijećući žene. Bio je opsjednut
ženskim grudima. Nije cijenio žene kao osobe. Stavljao je na
kocku svoju obitelj i ugled da bi u robnim kućama dodirivao
ženske grudi ili da bi ih voajeristički promatrao.
Još jedan dinamički aspekt pretvaranja temeljnih potreba
u seksualne jest zadovoljstvo samog orgazma. Kada je netko
postiđen napuštanjem, bol je duboka i temeljita. Čovjek se
osjeća bezvrijednim; osjeća se bolno poniženim i razotkrivenim.
Kada doživi seksualno uzbuđenje i vrhunac, dostupno mu je
sveobuhvatno i moćno zadovoljstvo. Zadovoljstvo može zauzeti
mjesto bilo koje druge potrebe. U ovom odlomku Kaufman
sažima postupak pretvaranja svih potreba u seksualne. Piše:
»Dječak koji uči da nikada ne treba ništa emocionalno od
svojih roditelja... suočava se s dvojbom svaki put kada se
osjeća nezrelim, potrebitim ili na drugi način nesigurnim.
Ako je masturbacija bila njegovo načelno sredstvo posti­
zanja dobrog raspoloženja... može se utjecati masturbaciji
kako bi se ponovno dobro osjećao u trenucima kada ima
potrebe koje nemaju nikakve veze sa seksualnošću.«
Konverzija kao obrambeni sustav ega pretvara bilo koju
razvojnu potrebu u potrebu za nečim drugim. To može biti
potreba za hranom, novcem ili pretjeranom pažnjom. U
Maxovu slučaju to je bila potreba za seksom. Tijekom djetinjstva
njegovo je doživljavanje razvojnih potreba postalo vezano za
spolni nagon. To je konačno izazvalo pretvaranje emocionalnih
potreba u seksualne. Svaki put kad se Max osjećao nesigurnim,
tjeskobnim ili potrebitim, ta su se unutrašnja stanja izražavala
kao seksualna želja. Max se stalno okretao seksu kako bi
zadovoljio potrebe koje seks ne može zadovoljiti.
NAPUŠTANJE KROZ
UPLETANJE
POTREBE
U
OTVORENE
OBITELJSKOG
I
PRIKRIVENE
SUSTAVA
Već sam opisao obitelj kao društveni sustav - njegove
dijelove, pravila, uloge i zakon dinamičkih homeostaza. Vidjeli
ste kako disfunkcionalna obitelj iskorištava svoje članove za
održavanje unutrašnje ravnoteže. Što je sustav disfunkcionalniji,
zatvorenije su i kruće uloge koje zadaje. U obiteljima koje
su kemijski, seksualno ili nasilno disfunkcionalne, potrebe
sustava su otvorene. Sustav zadaje članovima obitelji uloge
koje će igrati kako bi održali razvnotežu.
Sve krute uloge zadane zbog obiteljske disfunkcionalnosti
oblici su napuštanja. Da bih bio obiteljski junak, moram biti
snažan - nikada ne pokazati uplašeni, ranjivi dio sebe.
Junaci se ne bi smjeli bojati. Uloge su poput zadanih
scenarija. Propisuju koje osjećaje možete ili ne možete imati.
Pošto sam godinama igrao svoju ulogu junaka, više nisam
znao tko sam zapravo. Da bih se oporavio, morao sam
naučiti napustiti ulogu. Da bih to uspio, morao sam naučiti
biti ranjiv. Morao sam naučiti kako ću biti član skupine,
umjesto vođa, kako slijediti umjesto voditi. Budući da uloge
održavaju ravnotežu sustava, one i postoje zbog sustava.
Djeca se odriču vlastite stvarnosti kako bi se pobrinula za
obiteljski sustav - kako bi ga održala cjelovitog i uravno­
teženog...
Svaki oblik napuštanja slama interpersonalni most i savez
uzajamne intimnosti. Dijete je dragocjeno i neusporedivo.
Ako mu se ne prilazi s ljubavlju i poštovanjem, ti osjećaji
dragocjenosti i neusporedivosti slabe. U slučaju toksički
internaliziranog stida oni potpuno nestaju.
Međupovezanost slika
Treći se način internalizacije ostvaruje putem slika. Te
unutrašnje slike mogu biti slike postiđujuće osobe, mjesta ili
događaja. Također mogu biti slike riječi, tj. zvučni dojmovi.
Kada čujete nekoga kako izgovara određene riječi, to može
potaknuti stara iskustva stida. Pojedinačna se iskustva stida
stapaju posredstvom jezika i slika.
Kaufman kaže: »Prizori stida postaju međusobno povezani
i ojačani.« Kako se jezik, slike i prizori povezani sa stidom
stapaju, značenje stida se mijenja. »Stid me je« počinje
značiti »Ja sam sramotan, u nekom životno važnom vidu
manjkav kao ljudsko biće.« Stid više nije jedan od mnogih
osjećaja, nego počinje činiti nečiju bit. Internalizirani stid
stvara zamrznuto stanje stvari. Stid više nije emocionalni
znak koji dođe i prođe. To je duboko ukorijenjeni, sveprožimajući osjećaj manjkavosti kao osobe. Ta manjkavost u
samoj biti čini temelj oko kojega će se doživljavati drugi
osjećaji o sebi. Postupno, s vremenom, taj zamrznuti osjećaj
nestaje iz svijesti. Tako stid postaje temelj nečijem osjećaju
identiteta. Čovjek postaje osoba utemeljena na stidu.
FUNKCIONALNA
AUTONOMIJA
Kada se jedanput internalizira, stid se može aktivirati
bez ikakva vanjskog poticaja. Više nema potrebe za interpersonalnim događajem koji bi potaknuo stid. Sjećam se kako
sam osjetio bolan stid kad sam išao platiti kaznu zbog
prekoračenja brzine. Morao sam pred službenikom u policijskoj
postaji razotkriti svoju pogrešku. Službenik je bio srdačan,
ugodan i smiješio se. Unatoč tome, pojavio se osjećaj stida.
SPIRALE
UNUTRAŠNJEG
STIDA
Zadnja je posljedica internaliziranog stida ono što Kaufman
zove spirala unutrašnjeg stida. Ovako je opisuje:
»Zbiva se uzročni događaj. Može to biti pokušaj da se
kome približimo i osjećaj da smo odbijeni. Ili prijateljeva
kritička napomena... osoba je iznenada upletena u stid, oči
se okreću unutra i doživljaj postaje potpuno unutrašnji,
često uz nazočnost vizualnih dojmova. Osjećaji stida plutaju
u krugu, beskrajno potičući jedan drugoga. Nataloženi se
događaji opetovano unutrašnje smjenjuju, uzrokujući da se
osjećaj stida produbi, da apsorbira druga neutralna iskust­
va... sve dok konačno ne proguta ja. Tako stid postaje
paralizirajući.«
Spirala je jedan od najrazornijih oblika disfunkcionalnog
stida. Kada se pokrene, može potaknuti oslobađanje drugih
postiđujućih iskustava i tako još više učvrstiti stid u osobi.
Budući da se stid internalizira, strah od razotkrivanja
intenzivno se uvećava. Razotkrivanje sada znači da se vidi
nečija bitna manjkavost kao ljudskog bića. Biti razotkriven
sada znači biti viđen kao nepopravljivo i neizrecivo loš.
Pojedinac mora pronaći sredstva da se obrani od takva
razotkrivanja. Kako se razvijaju obrambeni sustavi i strategije
prijenosa, internalizirani stid postaje sve manje i manje
svjestan.
Da sažmemo, internalizacija stida ima četiri glavne poslje­
dice. Oblikuje se identitet utemeljen na stidu; stid je ojačan
i zamrznut; stid se samostalno aktivira (funkcionalna
autonomija); i konačno, počinju djelovati unutrašnje spirale
stida.
ŠKOLSKI
SUSTAV
Max je prvih osam razreda išao u privatnu crkvenu
školu. Potom je prešao u državnu srednju školu. Njegovo je
školsko iskustvo bilo prilično uobičajeno za većinu modernih
škola. Postiđivanje je uvijek bilo dio školskog sustava. Sjediti
u zadnjoj klupi za kaznu, česta je asocijacija na školske
dane. Premda se u većini modernih škola više ne služe
takvim kaznama, u školskom sustavu i dalje postoje snažni
izvori toksičnog stida. Predavao sam u tri srednje škole i na
četiri sveučilišta. Zaključio sam da je obrazovni sustav važna
snaga u učvršćivanju internalizacijskog procesa u ljudi
utemeljenih na stidu.
Perfekcionizam
Perfekcionizam je pravilo obiteljskog sustava i glavni je
krivac za stvaranje toksičnog stida. To vrijedi i za religijske
i kulturne sustave. Perfekcionizam poriče zdravi stid. Pretpostav­
lja da možemo biti savršeni. Takva pretpostavka niječe našu
ljudsku konačnost jer poriče činjenicu da smo bitno ograničeni.
Perfekcionizam poriče da ćemo često griješiti i da je prirodno
griješiti.
Perfekcionizam je na djelu kad god apsolutiziramo neko
negativno načelo ili standard. Kad se apsolutizira, načelo
postaje mjerilo svega drugoga. Uspoređujemo i prosuđujemo
prema tom standardu.
U školi su nas mjerili prema savršenom postotku 100*.
Kad ga ne bismo uspjeli postići, ocjenjivali su nas slabijim
ocjenama, pri čemu je najniža bila »F«. Razmislite načas o
simbolizmu ocjene »F«. Mentalno se povezuje s riječima koje
počinju sa F. Kad dijete postane failure - promašaj - u školi,
neće mu trebati dugo da počne misliti kako je promašen i
kao osoba, kako je fuck up - gubitnik. Djeca vrlo brzo
stvaraju ovakve asocijacije u školi. Osim toga, povezat će
»lošu« ocjenu s pretpostavkom da su loše ili manjkave
osobe. A najčešće su djeca koja ne postignu uspjeh utemeljena
na stidu i prije no što dođu u školu. Njihova utemeljenost
na stidu često je, zapravo, uzrok njihovu školskom neuspjehu.
Kad ne uspiju u školi, njihov se internalizirani stid produbljuje.
Toksični stid rađa toksični stid.
Max je primjer drugog puta, koji u školi izabiru djeca
utemeljena na stidu. On je slijedio svojeg brata i sestru,
utemeljene na stidu. Postao je iznimno uspješan učenik. Bio
je pravi odlikaš. Iznimna uspješnost i perfekcionizam dva su
vodeća oblika prikrivanja toskičnog stida. Iako zvuči
paradoksalno, i odlikaša i onog koji pada razred može
poticati toksični stid.
Ja sam bio odlikaš. Bio sam i predsjednik razreda od
sedmog razreda nadalje. U četvrtom sam razredu srednje
škole bio urednik školskih novina i šesti po uspjehu u cijeloj
školi. Sve je to spadalo u moju ulogu junaka. Koliko bi se
srednjoškolskih upravitelja obratilo učeniku koji je predsjednik
razreda, urednik školskih novina i šesti po uspjehu u školi
* U američkom sustavu ocjenjivanja najniža je ocjena F (op. prev)
da bi mu rekli kako mu treba pomoć zbog problema s
internaliziranim stidom? Bio sam, osim toga, i evidentirani
alkoholičar kad sam pošao u četvrti razred srednje škole.
Počeo sam piti s četrnaest godina. Visoki rezultati često
su posljedica utemeljenosti u toksičnom stidu. Budući da
sam se osjećao neispravnim i oštećenim iznutra, morao sam
dokazati da sam u redu trudeći se da budem izniman
izvana. Sve što sam činio bilo je utemeljeno na dokazivanju
vanjske autentičnosti. Moje je dobro raspoloženje ovisilo o
uspjehu.
Toksični stid stvara »radna bića«, ljude koji moraju raditi
da bi se dobro osjećali. Osjećaju se dobro u vlastitoj koži
samo kad postižu uspjehe.
Sjećam se kako se jedan na stidu utemeljen pacijent
hvalio svojim milijunskim zaradama. Bio je neugodan čovjek.
Okrutno je zlostavljao svoju ženu razmećući se pred njom
ljubavnim avanturama. Njegov se osjećaj za unutrašnju
vrijednost temeljio na njegovu ugledu. Kako se osjećao
neispravnim iznutra, morao je dobiti potvrdu izvana.
Školski sustav promiče na stidu utemeljeni sustav
ocjenjivanja ljudske inteligencije. Bilo bi manje zlo da takav
sustav uistinu mjeri inteligenciju. Kao i John Holt, i ja
vjerujem da pravi ispit inteligencije nije ono što znate ili
iscijedite iz sjećanja na ispitu. Nije riječ o onome što znate
učiniti, nego o onome »što činite kad ne znate kako«.
Perfekcionizam također rađa uništavajući osjećaj za
konkurenciju. Ima, dakako, i zdravih oblika suparništva,
Takvo nas suparništvo potiče da budemo bolji, da se razvijamo
i rastemo. Ali perfekcionistički sustav kao i današnji školski
sustav potiče na varanje i jako iscrpljuje. Ocjene se često
javno pokazuju, tako da ih svi mogu vidjeti. A tu je i
sramno prozivanje kada netko dobije »lošu« ocjenu. Svi se
huškaju jedni protiv drugih u borbi za postignuće ambicija.
Izgubljen je zajednički osjećaj za udružene napore i suradnju.
Racionalizam
Naše škole pokazuju golemu pristranost u korist izobrazbe
uma umjesto cijele osobe. Najviše se ističe zaključivanje,
logika i matematika, gotovo se posve zanemaruju emocije,
intuicija i kreativnost. Naši učenici postaju memorirajući
imitatori i tupi konformisti, umjesto osjećajni stvaratelji.
Mnogo je učinjeno u posljednjih nekoliko desetljeća u
proučavanju desne moždane polutke. Ta je strana mozga
izvor »misli koja se osjeća.« Misao koja se osjeća bit je
glazbe i pjesništva. Desna je polutka holistička i intuitivna.
Služi se maštom prije negoli memorijom. Učenici koji imaju
prirodnu sklonost za tu stranu mozga bivaju kažnjeni.
Znam za izvrsne učenike koji su bili bolno stidljivi zbog
svojeg intuitivnog i osjećajnog načina spoznavanja. Naša
racionalistička pristranost uzrokuje odbacivanje mašte i emocija
kao nečega čega se valja stidjeti. Sjećam se kako sam
jednom rekao nastavniku svoj »osjećaj« o predočenom prob­
lemu. Rekao mi je da nagađanje nije odlika izobražena uma.
Poslao me u čitaonicu kako bih pronašao točne podatke.
Ukratko, u našim se školama postiđuju neki najpoticajniji i
najkreativniji aspekti ljudske psihe.
Postiđivanje m e đ u vršnjacima
Sjećam se Arnolda. Bio je sjajan knjigovođa. Pakosno su
ga postiđivali u srednjoj školi. Njegova je teškoća bila u
tome što je kritizirao žene. Nijedna žena nikada nije bila
dovoljno dobra. Kada bi se njegova veza s kojom ženom
zahuktala, Arnold bi počeo tražiti grešku. Bio je velik stručnjak
i perfekcionist. Rezultat svega toga bio je da je s četrdeset
godina bio prilično imućan, ali bolno usamljen.
Arnold je imao neka postiđujuća iskustva u ranu djetinjstvu,
zbog autoritarnog i militantnog oca. No to je bilo ublaženo
ljubavlju njegove majke, zahvaljujući kojoj nije bio pretjerano
stidljiv tijekom ranog i srednjeg djetinjstva. Poslije se njegova
obitelj preselila u neki drugi gradić i Arnold je morao
započeti drugo polugodište drugog razreda srednje škole u
novoj školi. Gradom i školom vladale su klike i imućnici.
Arnold je bio iz poprilično siromašne obitelji. U školu je išao
autobusom, dok je 95 posto ostalih učenika imalo nove
automobile. Arnold je postao žrtveno janje od trenutka kada
je kročio u školu. Jedna mu se skupina djevojčica rugala i
ismijavala ga. Katkada bi ga gađali najlonskim vrećicama
napunjenima vodom ili konjskim izmetom dok je čekao
autobus. To se nastavilo do sredine četvrtog razreda. Dvije je
godine Arnold doživljavao gotovo kronično postiđivanje.
Bilo je to bolno iskustvo.
Srednja je škola doba puberteta. A pubertet je doba
osjećaja intenzivne izloženosti i ranjivosti. Sve ono što osoba
s toksičnim stidom nosi iz djetinjstva bit će stavljeno na ispit
u srednjoj školi. Često mladi traže žrtveno janje. Nekoga na
koga se svatko može istresti, i na koga mogu projicirati svoj
slid. Bila je to Arnoldova sudbina. Zlobno ga je postiđivala
skupina vršnjakinja. To objašnjava njegove probleme sa ženama.
Skupina vršnjaka postaje poput novih roditelja. Samo što
je taj roditelj mnogo krući, i ima nekoliko pari očiju kojima
pazi na vas. Tjelesni je izgled iznimno važan. Akne i slaba
spolna razvijenost mogu biti tegobni. Prilagoditi se pravilima
odijevanja vršnjaka nužno je želimo li da nam se ne rugaju.
Zapravo, može biti strašno ako netko nije tjelesno ili materijalno
obdaren.
I osnovna škola može biti izvor stida. Djeca mogu biti
užasno okrutna. Svako dijete s deformacijom posebno je
osjetljivo na ismijavanje. Djeca će se rugati drugoj djeci
onako kako su se rugali njima. A ako su dijete postiđivali u
kući, pokušat će se riješiti stida prebacujući ga na druge.
Djeca vole zadirkivati, a to je velik izvor stida. Zadirkuju
obično na stidu utemeljeni roditelji. Oni interpersonalno
prenose vlastiti stid zadirkujući svoju djecu. A starija braća
i sestre sposobna su za najokrutnije zadirkivanje. Bio sam
užasnut slušajući priče pacijenata o zadirkivanju starije braće
i sestara.
Škola je bila možda jedino mjesto u Maxovu životu gdje
nije bio postiđivan. Njegov ga je toksični stid potaknuo da
bude odlikaš. Uspio je završiti postdiplomski studij učeći
noću. Podnosio je goleme teškoće nastojeći dobiti diplomu.
Škola je bila ono mjesto u njegovu životu gdje je osjećao da
je nešto postigao. Nažalost, uspjesi ne smanjuju internalizirani
stid. Zapravo, što više čovjek postiže, mora postizati još više.
Bit toksičnog stida jest da postaje dio nas i nema veze s
onim što činimo.
RELIGIJSKI
SUSTAV
Maxov je vjerski odgoj bio krut i autoritaran. Od malena
su ga učili da je rođen s ljagom grijeha na duši i da je
bijedni griješnik. Također su ga poučavali da Bog zna njegove
najintimnije misli i da nadgleda sve što radi.
Rano traumatsko iskustvo stida nastupilo je za Maxa
kada je imao devet godina. Mladi religiozni fanatik u njegovoj
vjerskoj zajednici uhvatio je Maxa kako se dira u crkvenom
zahodu i napravio groznu scenu. Odvukao je Maxa u crkvu
i rekao mu da se baci pred oltar i moli Boga za oprost.
Mnoge vjerske sekte uče da je čovjek nevrijedan i
obilježen izvornim grijehom. Izvorni grijeh, kako o njemu
poučavaju neke crkve, znači da ste loši od trenutka kad ste
rođeni. Učenje o izvornom grijehu objašnjava mnoge odgojne
taktike usmjerene na slamanje dječje buntovne volje i »prirodne
sklonosti prema zlu«.
BOG KAO ONAJ KOJI KAŽNJAVA
Max mi je često govorio kako se nada da će mu Bog
oprostiti za zla koja je počinio. I premda je bio iznimno
inteligentan, ipak se držao nekih prilično djetinjastih vjerskih
uvjerenja. Bog je, nekako, uvijek bio u prednosti, a Max ga
nikako nije mogao stići. S izvornim grijehom izgubili ste i
prije nego počnete.
Često se pitam kako itko može uistinu vjerovati u paklene
vatre. Kada čovjek pogleda Maxa, čiji je život bio stalno
mučenje, čiji unutrašnji glasovi nikada nisu prestajali svoje
neprekidne spirale stida, kakav gori pakao može zamisliti?
Zašto bi dobri i pravedni Bog želio da netko poput Maxa
gori za sve vijeke vjekova. No Max je u to vjerovao i to je
problem za psihoterapeuta. Njegov je stid bio jako pojačan
vjerovanjem da Bog zna sve njegove unutrašnje misli i da
će ga kazniti za grijehe.
PORICANJE
SEKUNDARNE
UZROČNOSTI
Jedno od najpodmuklijih i toksično najpostiđujućih izvrtanja,
svojstveno mnogim religijama, poricanje je s e k u n d a r n e
uzročnosti. To znači da je, prema nekim crkvenim doktrinama,
ljudska volja nedorasla. Čovjek ne može učiniti ništa vrijedno.
Sam po sebi, čovjek je bijedan. Samo kada Bog djeluje kroz
njega, čovjek se uzdiže do dostojanstva. Čovjek nikada u
tome ne uspijeva sam.
Ovakva teologija nema nikakve veze s bilo kakvom istin­
skom židovsko-kršćanskom doktrinom. Većina interpretacija
srednje struje smatra da čovjek ima istinsku sekundarnu
uzročnost.
Toma Akvinski u prologu drugog dijela Summae Theologiae
kaže: »Nakon naše rasprave o Bogu okrećemo se čovjeku
koji je slika božja, utoliko što čovjek, kao i Bog, ima moć nad
svojim djelima.«
Ovo je snažna tvrdnja u prilog ljudske djelotvornosti.
Ljudska je volja učinkovita. Da bi primio milost, čovjek
mora biti spreman prihvatiti dar sudbine. Nakon prihvaćanja,
čovjekova će volja igrati glavnu ulogu u procesu posvećivanja.
Kriva interpretacija drži čovjeka potpuno neispravnim i
manjkavim. Čovjek, kao takav, može samo griješiti. Čovjek je
do biti utemeljen na stidu.
PORICANJE
EMOCIJA
Vjerski sustav, općenito, ne posvećuje veliku pozornost
ljudskim emocijama. Ima, međutim, zajednica i sekti koje su
veoma emocionalne. A s vremena na vrijeme, karizmatičke
preporoditeljske skupine spontano počinju donositi vitalnost
i krepkost u život crkvene skupine. Ali općenito, ne dopušta
se iskazivati emocije.
Razlikujem dvije vrste vjerskih struktura - jednu zovem
apolonijskom, a drugu dionizijskom. Nijedna zapravo ne
dopušta istinsko i zdravo izražavanje emocija.
Apolonijska je vrsta religije veoma kruta, stoička i ozbiljna.
Može biti i veoma intelektualna. Niti u jednom slučaju nisu
poželjni izljevi emocija.
Dionizijska je religija karizmatički ili kultni tip zanesena
obožavanja. Takve vrste obožavanja naoko daju prednost
slobodnom emocionalnom izražavanju, no zapravo se mogu
iskazati samo određene vrste emocija. Postoje emocionalni
izljevi, no oni nemaju istinske veze s osjećajima. Impulsivni
tip religioznosti često je način da se raskine s emocijama.
One se izražavaju, ali osoba ih dugo ne doživljava. Iskrene
emocije, osobito srdžba, nigdje nisu dopuštene. Jednako
vrijedi i za seksualne osjećaje.
I religija je pridonijela seksualnom stidu. Neka tumačenja
protestantskih reformatora impliciraju da je izvorni grijeh
zapravo bio požuda ili seksualna želja. Neka religijska tumačenja
izjednačavaju želju sa seksualnošću i kao rezultat toga potpuno
zabranjuju bilo kakvu jaku želju.
PERFEKCIONIZAM
- RELIGIJSKI
SCENARIJ
Religija je, kroz perfekcionizam, važan izvor postiđivanja.
Moralni su imperativi »moraš, trebaš« sankcionirani subjektivnim
tumačenjima religijskih otkrića. Biblija se upotrebljava kao
opravdanje za sve moguće osude. Religijski perfekcionizam
poučava vrstu bihevioralne pravednosti. Tu je religijski scenarij,
koji sadrži standarde svetosti i pravedna ponašanja. Ti standardi
propisuju kako treba govoriti, kako se odijevati, hodati i
ponašati u gotovo svakoj situaciji. Udaljavanje od tih standarda
smatra se grešnim.
Perfekcionistički sustav stvara bihevioralni scenarij »kako
to učiniti na pravi način«. Takvim se scenarijem čovjek uči
kako se treba ponašati ljubazno i pravedno. Zapravo je
važnije ponašati se ljubazno i pravedno negoli biti ljubazan
i pravedan. Osjećaj pravednosti i svetačkog ponašanja sjajna
su sredstva modifikacije raspoloženja osoba utemeljenih na
toksičnom stidu. Često su to sredstva interpersonalnog prijenosa
vlastita stida na drugoga.
RELIGIJSKA
OVISNOST
Modifikacija raspoloženja dio je kompulzivnog/ovisničkog
ponašanja. Ovisnost se opisuje kao »patološki odnos prema
bilo kojem iskustvu modifikacije raspoloženja koje ima životno
štetne posljedice«.
Navijestili smo da je toksični stid bit i pogonska snaga
svake ovisnosti. Religijska je ovisnost ukorijenjena u toksičnom
stidu koji se može modificirati kroz religiozna ponašanja.
Čovjek može steći osjećaje pravednosti kroz bilo koji oblik
obožavanja. Može postiti, meditirati, služiti drugima, moliti,
citirati Bibliju, čitati odlomke iz Biblije, zazivati ime Isusovo
ili Jahvino. Sve to mogu biti iskustva modificiranja raspoloženja.
Ako je osoba utemeljena na toksičnu stidu, takvo iskustvo
može se doživljavati kao iznimno blagotvorno.
Sljedbenici bilo kojeg vjerskog sustava mogu reći - mi
smo dobri, a drugi, oni koji nisu kao mi, grešnici, loši su.
To može razgaliti duše osoba utemeljenih na toksičnom
stidu.
I nepogrešivost je oblik bestidnog ponašanja. Kako zdravi
stid kaže da možemo i da hoćemo neumitno griješiti, stajalište
nepogrešivosti postaje vrsta bestidnog ponašanja.
Ukratko, religijski su sustavi za mnoge velik izvor toksičnog
stida.
KULTURNI
SUSTAV
T. S. Eliot je napisao: »To bijaše čestit bezbožan narod,
jedini im spomenik asfaltna cesta i tisuće izgubljenih loptica
za golf.« U ovom navodu iz Puste zemlje kao i u Ljubavnoj
pjesmi J. Alrreda Prufrocka Eliot je izrekao snažnu optužbu
beznadnosti moderna čovjeka.
U knjizi Bradshaw o obitelji govorim o samom društvu
kao o bolesnom obiteljskom sustavu izgrađenom na pravilima
otrovne pedagogije. Ta pravila poriču emocije. To nas izaziva
duševnu umrtvljenost, koja vodi ovisnosti. Pravila su to koja
potječu iz doba kraljeva. Nedemokratska su i utemeljena na
nejednakosti gospodar - rob. Promiču opsesivnu urednost i
poslušnost. Kruta su i poriču vitalnost. Dobra se djeca
definiraju kao podložna, pažljiva, nesebična i savršeno poslušna,
takva pravila ne ostavljaju mjesto vitalnosti, spontanosti,
unutarnjoj slobodi, unutarnjoj samostalnosti i kritičkoj prosudbi.
Zbog takvih pravila roditelji, čak i oni s dobrim namjerama,
napuštaju svoju djecu. Takvo napuštanje stvara toksični stid
kakav sam opisao.
DRUŠTVO KAO KOMPULZIVNO
I
OVISNIČKO
Naše je društvo veoma ovisničko. Imamo šezdeset milijuna
žrtava seksualnog zlostavljanja. Sedamdeset pet milijuna života
ozbiljno je pogođeno alkoholizmom, a golem broj i drugim
drogama. Ne znam kako na naše gospodarstvo utječu milijarde
dolara na koje nije plaćen porez zarađene ilegalnom trgovinom
drogom. U više od 15 milijuna obitelji vlada nasilje. Oko
šezdeset posto žena i pedeset posto muškaraca imaju
poremećene prehrambene navike. Nemamo pouzdanih podataka
O radnoj ili seksualnoj ovisnosti. Nedavno sam čitao da je
trinaest milijuna ljudi ovisno o kockanju. Ako je toksični stid
pogonska snaga ovisnosti, imamo velik problem sa stidom u
našem društvu.
Još jedan pokazatelj beznadnosti koja je ukorijenjena u
nama i koju proizvodi stid naše je grozničavo pretjerivanje
u aktivnostima i kompulzivnost. Erich Fromm je dao opširnu
dijagnozu toga u svojoj knjizi Revolucija nade. Naše pre­
tjerivanje u aktivnostima smatra znakom nemira i nedostatkom
unutarnjeg mira, što proizlazi iz srži stida. Mi smo radna
bića jer nemamo unutrašnji život. Toksični nam stid ne
dopušta da se okrenemo svojoj unutrašnjosti. Ondje je za
nas previše bolno. Ondje je previše beznadno. Kao što
Sheldon Kopp kaže: »Možemo promijeniti ono što radimo,
ali ne možemo promijeniti ono što jesmo.« Ako sam neispravan
i manjkav kao ljudsko biće, nešto je krivo sa mnom. Nema
nade.
Mit o uspjehu
Netko je jednom rekao: »Uspjehom se smatraju različite
stvari u različitim razvojnim fazama - od toga da se kao
malo dijete ne popiškite u hlače, do toga da budete omiljeni
u školskoj dobi, da seksualno općite u doba rane zrelosti, da
se obogatite i steknete ugled u doba kasnije zrelosti, da
seksualno općite u srednjim godinama, da budete omiljeni u
starosti, da se ne popiškite u hlače kad posenilite.« U ovoj
definiciji naglasak valja staviti na zarađivanje, stjecanje ugleda
i potrebu da nas vole.
Mislim da u najveće tragedije američke m o d e r n e
književnosti valja ubrojiti djelo Arthura Millera Smrt prodavača.
Miller je uspio iz obična čovjeka stvoriti aristotelovskog
tragičnog junaka. Willy Loman je simbol američkog mita o
uspjehu. Živi život utemeljen na uvjerenju da se uspjeh
sastoji u zarađivanju novca i u tome da vas vole. Willy
umire usamljen i bijedan, oduzimajući si život da bi dobio
novac od osiguranja i time dokazao kako je bio uspješan.
Aristotel u Poetici kaže da snagu velikog tragičnog junaka
čini kombinacija njegove uzvišenosti popraćena nekom
tragičnom greškom. Willy je uzvišen. Spreman je umrijeti za
svoju sudbinu. No upravo je njegova sudbina tragična greška.
On uistinu vjeruje da će čovjek, ako zarađuje novac i ako
ga vole, biti uspješan. To znači uspjeti.
Mit o uspjehu, osim toga, propovijeda i vrstu divlje
individualnosti. Čovjek mora uspjeti sam. Mora biti svojih
ruku djelo i svoj čovjek. U tom mitu novac i njegovi simboli
postaju mjera uspješnosti. Pedesetogodišnjak sa slabim
prihodima mora osjetiti postiđujući žalac takvog sustava
vjerovanja. I ma koliko se bunili protiv toga vjerovanja,
novac i slava koji uza nj idu, još uvijek igraju golemu ulogu
u našim životima.
Krute spolne uloge
Krute spolne uloge koje su još uvijek prihvaćene u našem
društvu mjerni su simboli savršenosti. Postoje prave žene i
pravi muškarci. Shema savršenog muškarca i žene uspostavljena
je prije našeg rođenja.
Muškarci su jaki. Više djeluju, a manje pričaju. Tihi su i
odlučni. Pravi muškarac nikada ne pokazuje slabost, emocije
ili ranjivost. Pravi muškarci pobjeđuju. Nikada ne daju
prednost suparniku.
Prave su žene pomoćnice pravog muškarca. Brinu se za
domaćinstvo. Osjećajne su, ranjive i krhke. Mirotvorke su.
Zauzvrat traže vječnu »romantičnu ljubav«. Iščekuju princa
koji će doći i nagraditi ih za sve čega su se odrekle; nagrada
će biti zbrinutost do kraja života.
Mnogi vjeruju da takve uloge pripadaju prošlosti. No ja
vam predlažem da pogledate kako roditelji odgajaju dječake
i djevojčice. Obratite pozornost kako odijevamo djecu različitih
spolova i, povrh svega, na dječje igračke. Djetetova igra
prethodi odraslom svijetu rada. Još uvijek postoje igračke za
dječake i igračke za djevojčice. Promatrajte kako se liberalni
majka i otac odnose prema svojoj djevojčici, a potom pogledajte
kako se ophode prema svojem dječaku. Neće ih čak niti
dodirivati na jednak način.
Scenariji naših seksualnih uloga kruti su i podvajajući.
Također su postiđujući jer su karikature muškosti i ženstvenosti.
Traže pretjerano poistovjećivanje s nekim našim dijelovima,
ali ne dopuštaju potpunost i cjelovitost. Svatko od nas
potomak je muškarca i žene. Svatko od nas ima i muške i
ženske hormone. Svaki je spol određen većinom hormona
koje ima. I svakom je spolu potrebna integracija njegove
suprotne spolne strane kako bi bio potpun i cjelovit. Krute
spolne uloge uspostavljaju standarde koji ne dopuštaju
potpunost i cjelovitost. Takvi standardi postiđuju naše suprotne
spolne dijelove. Muškarac se izvrgava ruglu ako traži da se
prihvati njegova ranjivost. Žena postaje »vještica« ako je
nasrtljiva i aktualizira svoju muškost.
Mit o savršenoj »desetici«
Naša kultura potiče perfekcionistički tjelesni sustav koji
okrutno postiđuje tjelesnu neobdarenost. Savršen muškarac
ili žena je »desetica«. Film »10« s Bo Derek dao je velik
poticaj toj mitologiji.
Savršena »desetica« ima vrlo određene atribute koji
uvećavaju seksualno postiđivanje prisutno u našem društvu.
Savršena žena »10« ima savršeno oble grudi, nosi grudnjak
br. 3 i ima odgovarajuće bokove i stražnjicu.
Savršeni muškarac »10« ima mišićavo, preplanulo i po
proporcijama savršeno tijelo. Penis mu je dužine 20 cm ili
više. Ti su tjelesni ideali prouzročili neizrecive patnje i stid
mnogim ljudima. Imam nebrojeno mnogo dosjea muškaraca
i žena koji su trpjeli intenzivan stid zbog veličine svojih
spolnih organa.
U posljednjih dvadeset godina moj je savjetodavni ured
bio p r e p u n žena s malim ili potpuno ravnim grudima koje
su u srednjoj školi patile i osjećale se izoliranima. Muškarci
zabrinuti za veličinu svojih penisa uobičajena su pojava u
dokumentaciji savjetodavaca. Spolnost se ili taji ili pak
omalovažava. Prave se, naime, šale o veličini spolnih organa
u kasnim noćnim televizijskim emisijama i u nastupima
klupskih komičara.
Max je bio opsjednut mišlju da ima premalen penis.
Smatrao se, osim toga, veoma neprivlačnim jer mu je usna
bila neznatno deformirana od udarca koji je dobio igrajući
bejzbol. K tome, Max je bio bubuljičav u pubertetu. Sve su
te tjelesne činjenice uvelike pridonijele njegovu bolu i stidu.
I to unatoč medicinskim podacima prema kojima, Max je to
znao, prosječna veličina penisa iznosi od 12,5 do 15 cm u
erekciji i unatoč neporecivoj činjenici da su žene Maxa
smatrale privlačnim.
Uspoređivanje s mitskim standardom savršene »10«, važan
je izvor seksualnog stida u našem društvu.
Poricanje emocija
Naša kultura loše podnosi emocije. Volimo da je svima
dobro i da su svi sretni. Rituale veselosti učimo još u ranoj
dobi. Sjećam se koliko sam puta rekao ljudima: »Dobro
sam«, premda sam zapravo osjećao kao da se cijeli svijet
ruši na mene.
Često se sjetim senatora Muskiea, koji je plakao za
vrijeme svoje političke kampanje za predsjednika. Otada je
prešao u povijest. Ne želimo predsjednika koji ima osjećaje.
Radije bismo nekoga koji može uzeti stvar u svoje ruke!
Emocije nesumnjivo nisu prihvatljive na radnom mjestu.
Izražavanje bilo kakvih emocija koje nisu »pozitivne« doživljava
se s prezirom.
M I T O DOBROM DEČKU I FINOJ DJEVOJCI
Mit o dobrom dečku i finoj djevojci spada u konformističke
društvene mitove. Dovodi do pravog paradoksa kad se poveže
s onim dijelom mita o uspjehu koji uključuje »jakog individualca«. Kako mogu biti jak individualac, biti svoj čovjek
i istodobno se uklapati u društvo? Uklopiti se znači »ne izazivati
vraga«, »ne uznemiravaj«. Budi fina djevojka ili dobar dečko.
To znači da se često moramo pretvarati.
»Uče nas da budemo ljubazni i pristojni. Uče nas da je
ponašati se tako (najčešće lagati) bolje nego reći istinu. Naše
su crkve, škole i politika neobuzdane u poučavanju neiskrenosti
(uče nas da govorimo ono što ne mislimo i hinimo da se
osjećamo onako kako se ne osjećamo). Smiješimo se kad
smo tužni; nervozno se smijemo kad smo povrijeđeni;
smijemo se šalama koje nam nisu smiješne; iz ljubaznosti
govorimo ljudima ono što uopće ne mislimo.«
Bradshaw o obitelji
Igranje uloga i gluma oblici su laganja. Ako se osoba
ponaša onako kako uistinu osjeća i radi po svome, izopćena
je. Promičemo pretvaranje i laganje kao kulturan način
življenja. Takav život uzrokuje unutrašnju rastrganost. Tjera
nas dublje u izolaciju i tugu.
3. POGLAVLJE
SKROVIŠTA TOKSIČNOG
STIDA
»Gdje si, Adame?«
Prema Knjizi postanka Adam se nakon pada počeo skrivati.
Pokušavajući biti više od čovjeka, Adam je pao niže od čovjeka.
Prije pada Adam nije bio postiđen; poslije pada jest. Toksični
je stid prava agonija. To je bol koja se osjeća iznutra, u srži
bića. To je mučno i bolno.
PROŽIVLJENI
OSJEĆAJ
TOKSIČNOG
STIDA
Toksični stid je posljedica neočekivana razotkrivanja ranjivih
aspekata djetetove ličnosti. Razotkrivanje se događa prije ne­
goli dijete ima ikakve granice ega kojima bi se zaštitio. Rana
postiđujuća iskustva zbivaju se u situaciji u kojoj dijete nema
mogućnost izbora. Proživljeno je iskustvo stida osjećaj da smo
razotkriveni i viđeni onda kada nismo spremni na to. Toksični
se stid često manifestira u snovima - sanjamo da smo goli
na neprikladnim mjestima - ili u nepripremljenosti, kao kada
iznenada trebate na završni ispit za koji niste učili.
Slika 3.1.
Slojevi obrambenih mehanizama protiv agonije
internaliziranog stida
Značajka neočekivanosti postiđujućeg događaja stvara
manjak samopovjerenja u djeteta. Kako se toksični stid
razvija, dijete prestaje vjerovati vlastitim očima, prosuđivanju,
osjećajima i željama. Te sposobnosti oblikuju našu temeljnu
ljudsku moć.
Nepovjerenje u naše temeljne sposobnosti izaziva osjećaj
bespomoćnosti. Budući da su ranjivi dijelovi ličnosti postiđeni, odijeljeni su i odvojeni od našeg osjećaja samih sebe.
Posljedica tog procesa samo-odvajanja jest rascijepljeno ja.
Mi smo kraj sebe. Postajemo objekt samima sebi. Kada
postanem objekt, više nisam u sebi. Odsutan sam iz vlastita
iskustva. Osjećam prazninu i razotkrivenost. Nemam granica,
a stoga ni zaštite. Moram bježati i skrivati se. Ali nemam se
kamo sakriti, jer sam potpuno razotkriven. Gone me i
uhvatit će me na prepad. Love me iz trena u tren. Lovac je
uvijek nadomak. Ne mogu se niti na trenutak opustiti.
Moram se stalno braniti; ne smiju me uhvatiti nespremna.
Usamljen sam u najpotpunijem smislu riječi.
Agonija ovog kroničnog stanja ne može se dugo podno­
siti. Na najdubljoj razini toksični stid potiče naše temeljne
automatske obrambene oblike prikrivanja. Freud ih je naz­
vao našim primarnim obrambenim mehanizmima ega. Čim
se ti obrambeni mehanizmi oblikuju, funkcioniraju automatski
i nesvjesno, tjerajući naša istinska i autentična ja na prikri­
vanje. Iz ove temeljne srži razvijamo lažni identitet. Postajemo
majstori glume. Izbjegavamo našu unutrašnju agoniju i bol,
a tijekom godina izbjegavamo naše izbjegavanje.
Slika 3.1. pokazuje vam različite slojeve zaštite kojima se
domišljamo kako bismo stvorili obrambene mehanizme protiv
bitne agonije stida. Svaki je novi sloj progresivno osvješteniji.
Najdublji su slojevi - naši obrambeni mehanizmi ega, uloge
i scenariji obiteljskog sustava - automatski i nesvjesni. Svi su
slojevi kompulzivni i čini se da svaki karakterističan element
našeg štita tajnovitosti ima vlastiti život.
PRIMARNI
OBRAMBENI
MEHANIZMI
EGA
Freud je prvi jasno opisao automatski proces koji je u
službi samoočuvanja, a aktivira se kada smo suočeni s ozbiljnom
prijetnjom. Nazvao je taj proces primarnim obrambenim
sustavom ega. Svi se moramo korisititi tim obrambenim
sustavima s vremena na vrijeme. Oni bi po svojoj prirodnoj
svrsi trebali biti situacijski, prije negoli kronični. Djeca su
bespomoćna i nemoćna. Ego im pri rođenju nije izdiferenciran. Svakomu je djetetu potreban razvoj granica i snage
ega. Djeca trebaju obrambene mehanizme ega više negoli
odrasli. Trebaju ih dok ne razviju čvrste granice. Da bi razvila
čvrste granice ega djeca trebaju roditelje s čvrstim granicama.
Njih imaju roditelji koji nisu utemeljeni na stidu. Ako je
netko u biti neispravan i manjkav kao ljudsko biće, ništa u
vezi s njim nije u redu. Toksični je stid bez granica. Bez
granica za zaštitu dijete ne može preživjeti. Život bez granica
jest poput života u kući bez vrata. To je poput zemlje koja
nema granice ili vojsku koja će je braniti.
Zajedno s egocentrizmom priroda djeci daje, umjesto
granica, i primarne obrambene mehanizme ega. Oni djetetu
omogućuju da preživi situacije koje bi inače bile nepodnošljive.
PORICANJE
I
FANTAZIJSKA
VEZANOST
Zacijelo je temeljni obrambeni sustav ega poricanje. Suočeni
s opasnošću, ljudi poriču stvarnu situaciju ili poriču da ih
ona boli ili da ima posljedice na njihov život.
Robert Firestone je šire razradio Freudov pojam poricanja.
Opisuje temeljni obrambeni mehanizam ega kao »fantazijsku
vezu«, a to je iluzija povezanosti koju dijete stvara prema
primarnom skrbniku koji ga postiđuje.
Paradoksalno, što se dijete više zlostavlja, ono sve više
ustrajava na fantazijskoj vezi. Vezivanje za zlostavljanje jedan
je od najzbunjujućih aspekata nastanka stida. Zlostavljanje je
obično nepredvidivo, to je vrsta slučajnog šoka. Zlostavljanje
oslabljuje osjećaj vlastite vrijednosti i izaziva stid. Kako
pojedinac sve više i više gubi samopoštovanje, njegova se
mogućnost izbora i alternative smanjuju.
Napokon, pojedinac osjeća da više nema izbora i često
se prilijepi za onoga tko ga zlostavlja. Fantazijska vezanost
(zapravo ropstvo) iluzija je da imamo nekoga tko se brine o
nama, tko nas voli i štiti. Fantazijska je veza poput fatamorgane
u pustinji. Kada se uspostavi, poričuća fantazijska veza
funkcionira automatski i nesvjesno. I nakon mnogo godina,
kada stvarnost više ne ugrožava život, veza ostaje.
POTISKIVANJE
Svaki nepodnošljiv događaj prate snažne emocije. Emocije
su oblik energije u kretanju. Upozoravaju nas na gubitak,
prijetnju ili zasićenost. Bit tuge jest u gubitku nečega do
čega nam je stalo. Srdžba i strah upućuju na stvarne ili
prijeteće opasnosti. Sreća pokazuje da smo ispunjeni i
zadovoljni. Svaki put kada je dijete postiđeno kroz neki oblik
napuštanja, javljaju se osjećaji srdžbe, povrijeđenosti i tuge.
Budući da roditelje utemeljene na stidu stid sputava u svim
njihovim emocijama, oni ne mogu podnijeti emocije svoje
djece. Stoga ih postiđuju. Potiskivanjem se dječji osjećaji
paraliziraju. Nije posve jasno kako djeluje m e h a n i z a m
potiskivanja. U svakom slučaju, povezan je s mišićnom
napetošću, s promjenama u ritmu disanja i fantaziranjem.
Kada se emocija p o t p u n o potisne, pojedinac se osjeća
umrtvljenim.
Brisanje
subjektivnog iskustva
Kaufman uspostavlja neposrednu vezu između sputanosti
emocija stidom i potiskivanja kao obrambenog mehanizma
ega. Naviješta da poslije razdoblja postiđivanja osjećaja pojedinac
počinje ulaziti u svijet onoga što on zove »brisanje doživljaja«.
Brisanje doživljaja ekvivalent je potiskivanja. Emocije se
doživljavaju iznutra prije no što se otvoreno izraze. Kaufman
piše:
»I samo doživljavanje određenog osjećaja može se prigušiti
ako se sputavajući učinci stida protegnu i na unutrašnje,
svjesno registriranje sputanosti stidom. U trenutku kada se
ja iznenada osjeća razotkrivenim, makar pred samim sobom,
svijest o sadržajima svijesti (i o uzroku) može se izbrisati.«
Ovo brisanje doživljaja obrambeni je mehanizam ega.
Postupno, tijekom vremena, učimo ne biti svjesni doživljavanja
osjećaja koji stvara stid. Učimo ništa ne osjećati. Psihički smo
umrtvljeni.
DISOCIJACIJA
Disocijacija je obrambeni mehanizam ega koji prati naj­
razornije oblike postiđivanja - seksualno i tjelesno nasilje.
Trauma je tako velika i strah tako užasan da je pojedincu
potrebno trenutačno olakšanje. Disocijacija je oblik trenutačne
omamljenosti. Obuhvaća mehanizme poricanja i regresije, ali
uključuje snažne elemente maštanja.
Žrtva incesta jednostavno odluta tijekom iskustava zlostav­
ljanja - zapadne u sanjarenje. To se odnosi i na tjelesno
nasilje. Bol i ponižavajući stid ne mogu se podnijeti - žrtva
napušta tijelo.
Upravo je zato te oblike viktimizacije tako teško liječiti.
Sjećanja su maskirana, ali osjećaji ostaju. Žrtvi se često čini
da je poludjela, kao da živi u nestvarnu svijetu. Često ima
podvojenu (katkada i višestruku) ličnost. Budući da je veza
između nasilja i reakcije na taj čin prekinuta, žrtva misli da
je ona, a ne ono što joj se dogodilo, uzrok ludilu i stidu.
Disocijacija nije ograničena samo na seksualno i tjelesno
nasilje. Emocionalni udarci, ozbiljna trauma, kronična
uznemirenost također su katalizirajući čimbenici u nastanku
disocijacije. Disocijacija može trajati cijeli život.
TRANSFER
Transfer je čvrsto povezan s disocijacijom.
Imao sam pacijenticu čiji je otac bio alkoholičar. Noću,
pošto bi se zatvorile gostionice, dolazio je u njezinu sobu i
zlostavljao je. Poslije se često budila u tri sata ujutro i
vidjela taman lik u svojoj sobi. Imala je i česte noćne more
o crnom čudovišnom liku koji ju je bockao palcem. Kada je
došla na terapiju, pojma nije imala da je bila žrtva incesta.
Opetovano su je spolno zlostavljali znatno stariji muškarci.
Imala je samo dvadeset šest godina kada je započela s
terapijom. Dok smo proučavali stanje u njezinoj izvornoj
obitelji, počela je, u stanju lagane hipnotičke regresije,
doživljavati hipermneziju - poplavu sjećanja na svoju
spavaonicu i oca. U početku su sjećanja bila veoma općenita.
Pošto smo ponavljano ispitivali pojedinosti, počela je jecati i
rukama pokrivajući lice opisivati kako ju je otac silio na
felaciju. Nakon nekoliko mjeseci terapije rekonstruirala je
traumu koja je trajala dvije i pol godine a započela je kada
je imala oko četiri i pol godine. Bila je očeva miljenica.
Prijetio joj je da će je jako kazniti kaže li ikome. On joj je,
osim toga, jedini u obitelji pružao toplinu i pažnju. Čim je
povezala emocije s događajem - transfer je prestao i njezino
je čudovište s crnim palcem nestalo iz snova.
DEPERSONALIZACIJA
S transferom je tijesno povezana depersonalizacija.
Depersonalizacija je bihevioralna manifestacija zlostavljanja.
Najčešće se ostvaruje u vezi s bliskom osobom s kojom
pojedinac više ne doživljava realnost vlastita subjektivnog ja.
Doživljava se kao objekt, pa se gubi svijest o unutrašnjem
iskustvu. Kako se zlostavljanje nastavlja, pojedinac više ne
doživljava stvarnost svojega ja ili svoje okoline.
IDENTIFIKACIJA
U slučaju viktimizacije žrtva se često identificira s izvrši­
teljem. Na taj način ona više ne osjeća bespomoćnost i stid
poniženosti. I sami su izvršitelji bili žrtve koje su se identificirale
s onima koji su ih zlostavljali. Identificirajući se, više ne moraju
osjećati stid.
KONVERZIJA
Govorio sam o konverziji afekta i potrebe kada sam opisao
kako je Max kompenzirao napuštenost izazvanu zlostavljanjem
i zanemarivanjem konvertirajući većinu svojih osjećaja i potreba
u seksualne misli, osjećaje i ponašanja. Ima i drugih načina
na koje nas konverzija brani od toksičnog stida.
Osjećajni reketi
Već sam objasnio kako se u procesu internaliziranja stida
odvajaju vitalni dijelovi ljudske realnosti. Odcijepljeni dijelovi
našeg unutrašnjeg iskustva (naši osjećaji, potrebe i nagoni)
traže izražavanje. Oni su poput gladnih pasa zaključanih u
podrumu. Moramo ih nekako stišati. Jedan od načina jest
putem konverzije. U konverziji osjećaja pretvaramo zabranjeni
ili sraman osjećaj u neki drugi, prihvatljiviji ili podnošljiviji.
Ovo smo već vidjeli kod seksualnih osjećaja. Naši se
stidom sputani osjećaji mogu zamijeniti drugim osjećajima.
Često se srdžba blokira u svijesti i konvertira u nešto
prihvatljivije ili u osjećaje koji su dopušteni u obitelji, p o p u t
povrijeđenosti ili krivnje. Osoba koja osjeća srdžbu više je
ne osjeća; osjeća nešto prihvatljivije.
Trogodišnji je Herkamer bijesan jer mu je majka obećala
da će ga povesti na sladoled, a sada se predomislila. Herkamer
bjesni i topće nogama govoreći mami (kao što to trogodišnjaci običavaju) da je mrzi. Mama je osoba utemeljena na
stidu i ovisnica je o drugima. Užasava se srdžbe, vlastite ili
bilo koga drugoga. Herkamerova srdžba izaziva u njoj bijes
prema vlastitim roditeljima. Kako je ta srdžba sputana osjeća­
jem krivnje i stida, zaustavlja vlastite osjećaje stida izaziva­
jući u Herkameru stid i krivicu.
Kaže mu kako je boli kad se ljuti na nju. Počinje plakati
jer je kao djevojčica naučila konvertirati srdžbu u tugu.
Plakati kad su srdite često je sredstvo ucjenjivanja u žena
(reket).
Prizor iz majčina djetinjstva izgledao je ovako: njezin je
otac bio bijesan jer se nije htjela prestati igrati u svojoj sobi
i poći na spavanje. Kada je izrazio srdžbu, počela je jecati.
Ocu je bilo žao, pa ju je uzeo u naručje i počeo maziti. Dao
joj je čašu hladna soka i ljuljao je u naručju dok nije
zaspala. Kao mala djevojčica Herkamerova je majka naučila
da je tuga prihvatljiva i da joj daje moć. Srdžba nije
prolazila u njezinoj obitelji. Kada joj Herkamer kaže da je
mrzi, ona se rasplače i govori da je možda jednoga dana
neće zateći u kući kada mu bude trebala. Možda će mu čak
reći da će otići i umrijeti!
Jadni je Herkamer očajan. Izazvani su njegovi osjećaji
napuštenosti, straha i tjeskobe zbog mogućeg razdvajanja.
Hita mami, osjećajući strašno grizodušje. Iz njegove je svijesti
p o t p u n o izbrisana ljutnja. Njegova je srdžba konvertirana u
osjećaj krivnje.
Katkad roditelji reagiraju i srdžbom ako njihova djeca
izražavaju srdžbu, strah ili tugu. Tada su djetetovi osjećaji ili
sputani stidom ili se pak pretvaraju u strah ili užas.
Mojim je osjećajem srdžbe većim dijelom života domini­
rao strah. Kad god bih osjetio srdžbu, ona bi konvertirala u
strah, sve do užasa. Čak i kad sam bio u stanju izraziti
srdžbu, usne bi mi počele drhtati; glas bi mi pukao; tijelo se
treslo. Eric Berne, utemeljitelj transakcijske analize (TA) nazvao
je taj osjećaj »procesom konverzije«.
Somatska
konverzija
Treći je oblik konverzija potreba i osjećaja u neki oblik
tjelesnog ili somatskog izražavanja. Potrebe i osjećaji mogu
se promijeniti u tjelesnu bolest.
Kada je netko bolestan, obično se za njega skrbe. Kada
je bolestan, pojedinac se smije osjećati onako loše kako se
uistinu osjeća. Ova konverzijska dinamika osobito je jaka u
obiteljskim sustavima u kojima se bolesti pridaje pozornost i
u kojima se ona nagrađuje.
Ja sam kao dijete imao astmu. Često sam, kada bih želio
izostati iz škole, izazivao napadaj. Rano sam naučio da
bolest izaziva veliko sažaljenje u mojem obiteljskom sustavu.
Pridobiti pažnju na taj način veoma je uobičajena pojava.
Kada ljudi žele izostati s posla, ispričaju se bolešću. Bolest
pali!
Konverzija osjećaja u bolest temelj je psihosomatskih
bolesti. U Maxovoj je obitelji bilo nekoliko naraštaja
hipohondara. Njegova je prabaka s majčine strane godinama
povremeno bolovala. Baka s majčine strane bila je doslovno
prikovana za postelju 45 godina, dok je njegova majka,
Felicia, stalno vodila bitku s čirem na želucu, kolitisom i
artritisom. Max je i sam bio uvelike opsjednut bolešću.
Vjerujem da obitelji ne konvertiraju osjećaje i potrebe u
stvarne tjelesne bolesti ako za to ne postoje predodređujući,
genetički utemeljeni čimbenici, primjerice obiteljska povijest
određenih poremećaja kakvi su astma, artritis i stanovita
organska slabost. Kada se genetskoj predodređenosti doda
roditeljski uzor i nagrađivanje somatskih bolesti, konverzija
osjećaja i potreba u tjelesno ili somatsko izražavanje gotovo
je zajamčena.
PROJEKCIJA
Projekcija je jedno od najprimitivnijih obrambenih me­
hanizama. Najdramatičniji oblici očitovanja projekcije jesu
psihotičke iluzije i halucinacije. Kada smo utemeljeni na stidu,
projekcija je neizbježna. Naši zatajeni osjećaji, želje, potrebe
i nagoni traže izraz. Oni su naši vitalni dijelovi.
Jedan od načina da s njima iziđemo na kraj jest da ih
pripišemo drugima. Ako poričem vlastitu srdžbu, mogu je
projicirati na tebe. Mogu te upitati zašto si ljut.
Jedna je moja pacijentica mrzila druge žene. Osobito su
je ljutile veoma seksi žene. Bila je voditeljica skupine radnika
u kemijskom pogonu. Otac joj je bio muški šovinist i
postiđivao je svoju ženu kod kuće i u javnosti. Kao djevojčica
moja je pacijentica bila nestašna. Identificirala se sa svojim
ocem. Išla je s njim na pecanje i u lov. S devet je godina
mogla »pucati dobro kao bilo koji muškarac«, hvalio se
njezin otac. Ta je žena potpuno odbacivala i poricala svoju
ženstvenost i seksualnost. Projicirala je svoj unutrašnji stid
na druge žene, verbalno ih omalovažavajući zbog njihove
seksualnosti i ženstvenosti.
Projekcija se koristi kada propadne potiskivanje. To je
glavni izvor sukoba i neprijateljstva u ljudskim odnosima.
Projekcija je temelj dječjem vjerovanju da su roditelji svemoćni.
Djeca su jedinstvena sa svijetom.
Pjesma Christophera Morleyja opisuje djecu ovako:
Drug si bio ptici, zvijeri i pčeli
i nesvjestan poput stabla...
Zaneseni istražitelj svakog čula
Pošteđen očaja i laži...
U tvojim nevinim bistrim očima
Savjesti nije bilo ni iznenađenja čudesne zagonetke života ti si prihvaćao.
Božanstvo u tebi još uvijek nije nestalo...
Sam si bio poput vilenjaka
a život tvoj čista poezija.
Ovaj animizam i svemoćnost dio su dječjeg egocentrizma.
Oni to lako projiciraju na svoje roditelje. Roditelji su bogovi
- svemoćni su. Ispitujući dječake koji su se igrali pikulama
o porijeklu njihove igre, Piaget je bio zapanjen shvativši
kako djeca vjeruju da su pravila te igre izmislili njihovi
očevi. Piaget ih je pitao o njihovim djedovima i Bogu.
Dječaci su vjerovali da su njihovi očevi znali pravila igre
prije djedova i prije Boga.
Takva projicirana svemoć još je jedan p u t p r e m a
razumijevanju potencijala za stid koji se krije u savezu
roditelj/dijete. Bogovi su savršeni. Ako roditelj zlostavlja, to
ne može biti roditeljev problem (Bog je savršen), mora biti
djetetov.
SEKUNDARNI
OBRAMBENI
MEHANIZMI
EGA
Freud je opisao druge obrambene mehanizme ega, sekun­
darne. Oni nastupaju kada propadnu primarni obrambeni
procesi. To se osobito odnosi na potiskivanje.
Primjerice, sramotan osjećaj može početi izlaziti na površinu.
Kako je to zastrašujuće, osoba mobilizira drugu crtu obrane.
Sekundarni obrambeni mehanizmi često se upotrebljavaju
kada primarni propadnu: inhibicija, reaktivna formacija,
izbjegavanje, izolacija afekta i okretanje protiv sebe.
1. Inhibicija
Jedan bi se moj pacijent, usamljenik, potpuno ukočio
kad god bi u disko-klubu pokušao plesati. Tijekom našega
rada sjetio se nezgode u vezi s plesom koja se zbila kad mu
je bilo 12 godina. Njegova je majka bila povremena
alkoholičarka.
Jedne je noći došla kući djelomice pijana. Veselo je
pustila neku glazbu i pozvala sina da pleše s njom, na što
je on pristao. Bio je nespretan i ona ga je postiđivala. U
jednom trenutku moj je pacijent osjetio erekciju. Opazivši
to, njegova ga je majka počela zadirkivati. Bio je postiđen
do srži. Poslije toga njegova nesposobnost da pleše bila je
primjer obrambenog mehanizma ega - inhibicije. Inhibirajući
mišiće koji su mu bili potrebni za ples, čuvao se od
mogućeg sramnog iskustva.
2. Reaktivna formacija
Reaktivna se formacija rabi kako bi se potisnuti, uzne­
mirujući osjećaj koji bi mogao izazvati stid, zadržao izvan
svijesti. Upotrebljava se onda kada potiskivanje gubi snagu.
Tako se, primjerice, često razvije osobina milostivosti kako bi
se neutralizirao poriv za okrutnošću. Okrutnost bi potaknula
stid. Suprotna okrutnosti je milostivost. Ona jamči da pojedinac
neće biti okrutan i da će izbjeći osjećaj stida. Reaktivna
formacija uvijek ima neke od značajki samog impulsa čije
izražavanje treba spriječiti.
Govoreći o ovome, White i Gilliland pišu:
»Osobina milostivosti... bit će kruta i neumjesna. Nametat će
se drugima u svim okolnostima, s pravom ili ne... imat će
prisilan i blago sadistički karakter. Osoba koja izražava
takvu reaktivnu milostivost osoba je koja ubija milostivošću.«
Elementi psihopatologije
(Elements of Psychopathology)
3.
Izbjegavanje
Izbjegavanje je ponašanje usmjereno eliminaciji osjećaja,
misli ili ponašanja za koje se pojedinac boji da će prouzročiti
stid ili su ga već prouzročili.
Jedan moj pacijent, student, posvećivao je jako mnogo
vremena opsežnim ritualima učenja. Bio je inteligentan, ali
je zbog tih rituala postizao loše rezultate na fakultetu.
Satima prije početka učenja slagao bi u nizu olovke, knjige,
kemijske olovke, notes itd. sve dok ne bi postigao neki
složen uzorak. Svaki je predmet trebao biti postavljen tako
da ne dodiruje nijedan drugi. Osobito mu je bilo važno tako
složiti svoju poveliku zbirku knjiga.
Tijekom savjetodavne terapije opazio sam da izbjegava
dodire. Bio je jako postiđen kao dječak zbog toga što je
jednom prilikom, kada im je u kuću navratio svećenik, dirao
i pokazao svoj penis. Potom ga je majka jednom uhvatila
kako masturbira i istukla. Osim toga, rekli su mu da će
oslijepiti bude li masturbirao (i meni su to rekli, ali sam u
pubertetu bio spreman riskirati). Opsežni rituali nedodirivanja
kojima se služio moj pacijent bili su čarobno sredstvo
izbjegavanja želje da dira penis i masturbira.
4. Izolacija afekta
Izolacija afekta način je pretvaranja osjećaja ili impulsa
koji izazivaju stid u misao. Na taj se način osoba može
odreći bilo kakve odgovornosti za osjećaj ili impuls.
Jednom sam čitao o žrtvi incesta koju je opsjedala
sintagma »prokleti Isus«. Ona je bila veoma pristojna kršćanka.
Bila je također prilično inteligentna i shvaćala je apsurdnost
te misli.
Četiri je godine bila žrtvom incesta. Počinitelj je bio ujak
- jedini roditeljski lik koji je imala u životu. Ušao je u
njezin život kada joj je bilo šest godina. Njezina je majka
radila i ostavljala je sa sobaricom koja je bila jako religiozna
i stroga. Ta je sobarica emocionalno zlostavljala dijete. Jednom
je prigodom djevojčica ljutito posumnjala u njezina religiozna
tumačenja, a sobarica ju je duboko postidjela. Osjećala je,
osim toga, i bijes prema svojem ujaku. Ipak, jako ga je
voljela. On joj je jedini pokazivao ljubav i davao joj darove.
Nijedan od tih sukoba nije bio razriješen - njezin bijes,
osjećaj krivnje i stid, njezina ljubav za ujaka koji joj je
pružao roditeljsku skrb. Svi ti nerazriješeni problemi skupili
su se u misao »prokleti Isus«. Misao bi joj jednostavno
sinula bez ikakva osjećaja. Ta joj je misao odvlačila pozornost
od njezinih bolnih i zbunjujućih osjećaja.
To je prilično dramatičan primjer zbrkanih osjećaja koji
se konvertiraju u misaonu shemu. Svaka mentalna zaokupljenost
može odvući pozornost od osjećaja.
5.
Okretanje protiv sebe
Okretanje protiv sebe obrambeni je mehanizam ega u
kojemu osoba odvraća neprijateljsku agresiju s druge osobe
i usmjerava je na sebe. Taj je obrambeni mehanizam iznimno
čest u ljudi koji su bili napuštani kroz teško zlostavljanje.
Budući da dijete očajnički treba roditelja kako bi preživjelo,
preokrenut će svoj agresivni bijes zbog zlostavljanosti i
zlostavljat će samo sebe. Krajnji je primjer toga samoubojstvo.
U takvim slučajevima osoba se toliko identificira s počiniteljem
nasilja da ubija počinitelja ubijajući sebe.
Češći, ali manje grubi primjeri odnose se na grizenje
noktiju, sklonost nezgodama i samoranjavanje. Poslije u životu
ljudi si mogu štetiti u društvenom ili financijskom smislu. U
svim slučajevima bijes na počinitelja zlostavljanja tako zastrašuje
i postiđuje da ga okrećemo protiv sebe.
Kako pojedinac raste, ti se primarni obrambeni mehanizmi
ega prevode u nove, sofisticiranije razine. Obrambeni mehanizmi
ega sekundarnog tipa uključuju racionalizaciju, minimalizaciju,
eksplanaciju, sublimaciju, kompenzaciju i raznovrsne oblike
bestidnog ponašanja koji se koriste za interpersonalni transfer
stida na druge.
Iako prvi u poretku samoočuvanja, ti primarni obrambeni
mehanizmi ega bit će posljednji u liječenju stida koji vas
sputava. Njihova snaga i jakost jesu u činjenici da su
automatski i nesvjesni. Bili su najbolje rješenje koje vam se
nudilo u određenom trenutku. I održali su vas mentalno
zdravima. Doslovno su vam spasili život. Obrambeni mehanizmi
koji su nam jednom spasili život, poslije su postali čuvari
našeg toksičnog stida.
LAŽNO JA
Već sam govorio o rastrgnutosti našega ja kao o najdubljem
rezu internaliziranog stida. Kada se stid internalizira, više
nemamo osjećaj stida - mi smo stid. Budući da doživljavamo
sebe kao oštećene i manjkave, ne možemo se gledati bez
boli. Stoga moramo stvoriti lažno ja. Lažno je ja drugi sloj
obrane podignut da olakša osjećaj toksičnog stida.
Sve velike terapijske škole govore o ovom lažnom ja.
Jungovci ga zovu persona (maska). Predstavnici škole koja
zastupa transakcijsku analizu zovu ga usvojeno dijete.
Bob Subby govori o javnom ja koje suprotstavlja privatnom
ja. Svojim sjajnim crtežima ilustrira tu tezu.
Slika 3.2. prilagođeni je Bobov crtež. Sićušni lik koji
postaje sve manji na stidu je utemeljeno autentično ja. Veći
lik jest lažno ili javno ja.
Biblija govori o hipokritskim farizejima. U grčkom hipokrit
znači glumac, onaj koji hini. Isus nije volio lažne ličnosti.
Tečaj est (sada Forum) sukobljava ljudske postupke; njihovu
melodramatsku priču. Akt ili priča mitologizirano je ja: ja
koje se lažno predstavlja.
Dijelim lažno ja u tri kategorije: kulturno lažno ja,
životni scenariji te uloge obiteljskog sustava.
KULTURNO
LAŽNO
JA
U ranijem sam odjeljku istaknuo naše kulturne spolne
uloge govoreći kako one uspostavljaju perfekcionistički sustav
mjerenja. Budući da je svatko od nas krajnje jedinstven i
Slika 3.2.
Internalizacija stida
Preuzeto iz rada Roberta Subbyja o privatnom ja i
javnom ja
Proces
internalizacije
stida
Kako se stid
internalizira kroz
poistovjećivanje s
uzorima
utemeljenima na
stidu, traumu
napuštenosti i
međusobno
povezane slike
stida, privatni,
autentični ja postaje
sve manji i manji.
U osoba
utemeljenih na
stidu on potpuno
nestaje.
neponovljiv, nije nas moguće uspoređivati ili mjeriti. U tom
su smislu naše krute spolne uloge postiđujuće.
Važno je uočiti dinamiku zaživljavanja spolnih uloga.
Sociolozi taj proces opisuju frazom: »društvena konstrukcija
stvarnosti.« Razumijevajući proces društvene konstrukcije lakše
shvaćamo kako se možemo spremno poistovjetiti s ulogama
i učiniti ih našim lažnim ja.
Društvena konstrukcija stvarnosti
Svi smo mi rođeni u nekom društvenom poretku u kojem
već postoji »dogovorena stvarnost.« Tom frazom sociolozi
opisuju proizvod naše društvene konstrukcije stvarnosti. Ljudi
su bića navika.
Budući da mi, ljudi, djelujemo ponavljajući, prisiljeni na
to okolnostima povezanima s opstankom, ta nam ponavljanja
prelaze u običaj. Takva običajna ponašanja uskoro postaju
društveno prihvatljiva. O njima postoji društveno slaganje.
Nakon nekog vremena ti društveno usklađeni običajni načini
ponašanja postaju ono što sociolozi zovu »legitimiziranim
ponašanjem.« Nakon što su neko vrijeme legitimiziram, postaju
nesvjesni. Nesvjesne legitimizacije postupno prerastaju u
zakone stvarnosti. Više ih ne preispitujemo. Prihvaćamo ih:
predvidivi su. Jamče našu sigurnost. Ako ih netko pokuša
promijeniti, uzrujamo se.
Zapravo, oni uopće nisu stvarnost. Kao što su kulturalni
antropolozi stalno isticali, druge kulture djeluju drugačije.
Zakoni stvarnosti koji su proizišli iz naših legitimiziranih
navika zapravo su »dogovorena stvarnost«, tj. nešto o čemu
smo se svi složili kao o konstituirajućoj stvarnosti.
Bitan dio dogovorene stvarnosti svake kulture čine njezina
shvaćanja o tome što je muškarac, što je žena, te što su
brak i obitelj. Već je pri rođenju dogovoreno kakvi ti i ja
moramo biti i kako se moramo ponašati da bismo bili pravi
žena i muškarac. Te su tipizirane uloge savršene za identitete
utemeljene na stidu. Kada igram ulogu pravog muškarca,
obilno sam kulturološki nagrađivan. Te tipizirane uloge često
postiđuju dijelove našeg autentičnog ja, koji ne odgovara
idealnoj ulozi. Onakve kakve su sada naše su kulturne
spolne uloge bile legitimizirane u doba osvajanja američkog
zapada. Muškarci su bili lovci i ratnici, a žene su čuvale
djecu i kola.
Ja, dakako, vjerujem u stanovite biološke osnove spolova.
No naše trenutne spolne uloge znatno nadilaze biološke
temelje. O n e su karikature svojeg biološkog temelja. Kao što
sam već istaknuo, one između ostalog poriču očitu androgenu
polarnost u svakog muškarca i žene. Svaki je od nas nastao
iz spoja muškarca i žene. Svaki od nas utjelovljuje i ženske
i muške hormone. Zdrava osoba ostvaruje ravnotežu između
tzv. muških i ženskih odlika.
Te uloge ne samo da nas postiđuju, nego i postaju naše
skrovište. Prikazujući se za prave muškarce i žene, možemo
skriti činjenicu da zapravo pojma nemamo tko smo uistinu.
Možemo mijenjati raspoloženje potpuno se uživljavajući u
naše uloge. Promjenama raspoloženja u ulozi pravog muškarca
ili žene, možemo izbjeći naš bolni stid.
ŽIVOTNI
SCENARIJI
Eric Berne, utemeljitelj i izvorni stvaratelj programa trans­
akcijske analize razvio je pojam životnih scenarija. Uočio je
da dio stanovništva živi veoma tragično i to zato jer čini se
da nemaju izbora. Oni su poput glumaca koji igraju svoj
uloge određene scenarijem. Berne je držao da većina stanovnika
živi banalnim ili melodramatskim životom. Melo dramatske je
scenarije opisao Thoreau rekavši da mnogi ljudi žive životima
tihog očaja. Berne je smatrao da tek manjina živi autentičnim
životima.
Ti su scenariji poput scenarija za film ili igrokaz. Opisuju
određenu vrstu lika. Propisuju što lik treba osjećati, a što ne
i kako se treba ponašati u životu. Tragični scenariji često
završavaju ubojstvom ili samoubojstvom; ili životom kronične
suicidnosti; ili ludilom.
Claude Steiner, terapeut transakcijske analize, govori o tri
temeljna tragična scenarija: scenarij bez pameti (lud), scenarij
bez ljubavi (ubojstvo ili samoubojstvo) i scenarij bez osjećaja
(ovisnosti). Ti se tragični scenariji uspostavljaju kroz posuđivanje
naših osnovnih moći: znati, voljeti i osjećati.
Oblikovati scenarij je komplicirano. Osnovni mehanizam
tog procesa ostvaruje se posredstvom izbora koji rezultiraju
iz naloga i atribucija, scenarija uzora i životnog iskustva.
Nalozi
Nalozi potječu od djeteta u roditelju utemeljenom na stidu.
Nalozi su obično neverbalni. Preuzimaju oblik poruka nemoj
biti; nemoj biti djevojčica; nemoj biti dječak; nemoj biti važan
ili uspješan. Svi toksični scenariji sadrže nalog »ne budi ono
što jesi«. Nalog postiđuje autentično ja i uzrokuje njegovo
raspuknuće.
Atribucije
Atribucije su osvještenije i obično proizlaze iz verbalnog
emocionalnog zlostavljanja. Poruke poput: »Kako možeš biti
toliko blesav ili glup?« ili »Za što ti mozak služi?« pripremaju
pojedinca za scenarij bez pameti. Poruke poput onih: »Ti
zbilja voliš svoga brata, zar ne?« ili: »Nije moguće je da je
moj mali dječak tako zločest« pripremaju pojedinca da nikada
ne zna kakve osjećaje ima ili koga voli. Poruke tipa: »Ma,
nisi ti zapravo ljut«, ili: »Nemaš zbog čega plakati« umanjuju
osjećaje i stvaraju zbrku. Atribucije mogu doći neposredno,
kao kada mama kaže za vašeg brata: »To je moje dijete koje
se zna ponašati«, a za vas: »On je mali zloćko.« Druge vrste
roditeljskih atribucijskih poruka jesu: »Uvijek ćeš imati problema
s učenjem, težinom, srdžbom itd.«, »Nikada ništa od tebe«,
»Uvijek si bio sebičan. Jadan onaj tko se oženi tobom.« Ili
»Svaki je muškarac u ovoj obitelji bio odvjetnik.« Ili »U ovoj
se obitelji nijedna žena nikada nije razvela.« Scenarijske nam
poruke govore kakvi smo ili koje bismo uloge trebali igrati
u životu. Postiđuju nas onakve kakvi autentično jesmo i stvaraju
napuknuće u našem ja.
Uzori
Već sam obradio temu roditeljskih uzora kao dijela pokretnih
sila internalizacije stida. Scenarijski se uzori ne ograničavaju
samo na roditelje. Mogu doći iz bajki, filmova, s televizije ili
od drugih aktualnih kulturalnih ili obiteljskih modela. Žene
koje su imale nepristupačne, nasilne očeve mogu se poistovjetiti
s likom iz Ljepotice i zvijeri te ponovno i ponovno interpretirati
tu bajku udajući se za bestijalna muškarca.
Ženama se često nameće magijsko vjerovanje da će,
čekaju li dovoljno dugo, sresti princa. Magija ima značenje
u životima mnogih ljudi utemeljenih na stidu. Skrivajući se
iza maštarija »jednoga dana...«, »barem da...« i »kada...«
osoba može proživjeti život čekajući dobru vilu. Fantazijska
vezanost priprema ljude za magijske transfere u druge
fantazijske veze.
Životna iskustva
Iskustva neke osobe pomažu oblikovati scenarij. Pritom
su glavni čimbenik zbivanja unutar obitelji. Ako je majka
alkoholičarka, dijete može preuzeti ulogu pomoćnika ili
spasitelja. Budući da je dijete za tu ulogu nagrađeno pažnjom
i pohvalama, ona postaje važna za pečaćenje scenarija spasitelja.
Drugo dijete može privlačiti pozornost bolešću, štp može
potaknuti scenarij doživotnog bolovanja. Djeca koja odrastaju
u disfunkcionalnim obiteljima utemeljenima na stidu mogu
naučiti osjećati tjeskobu ili uznemirenost kao životni stil. Poslije
se mogu osjećati neugodno ako im predobro ide u životu.
ULOGE OBITELJSKOG SUSTAVA
Sve obitelji imaju uloge. Otac i majka igraju svoje uloge:
uzora žene ili muškarca, oca ili majke. Roditelji također
pokazuju primjerom kako biti intiman, imati osjećaj za mjeru,
svladavati probleme, pošteno se boriti. Uloga je djece da budu
znatiželjna i da uče. Članovi zdravih obitelji imaju prilagodljive
uloge. Majka može biti junakinja, jer je ispekla poseban kolač.
Kćerka može preuzeti tu ulogu kada se ponudi da opere
suđe. Sin postaje junak ako opazi da iz pećnice izlazi dim
i tako spriječi požar. Otac je junak kada povede obitelj na
putovanje.
Već sam donekle opisao uloge u disfunkcionalnim
obiteljskim sustavima. Zapitajte se: »Kako sam ja funkcionirao
u svojoj obitelji? Koju sam ja ulogu igrao da održim obitelj
na okupu?«
U našem Centru za obiteljski oporavak u Houstonu
otkrili smo još mnoge uloge obiteljskih sustava osim onih o
kojima sam govorio. Neke od njih su roditeljev roditelj, tatin
ili mamin kolega, obiteljski savjetnik, očeva zvijezda, majčina
zvijezda, savršeni, svetac, mamin ili tatin pomoćnik, lopov,
maza, sportaš, obiteljski mirotvorac, obiteljski sudac, obiteljska
žrtva, religiozna osoba, pobjednik, gubitnik, mučenik, supermama, super-suprug, klaun, super-tata, genij, majčino ili
očevo žrtveno janje.
Predlažemo ljudima da se pokušaju prisjetiti koju su
ulogu igrali tako što će je imenovati. Možda otkrijete da ste
imali nekoliko uloga. Sa svakom je ulogom povezan proživljeni
osjećaj, koji će ostati u vama čak ako i odustanete od uloge.
Možda ste bili posebna beba. Bili ste slatki i brzo ste postali
obiteljska maskota. Nakon dvije godine na svijet je došao
vaš brat i oteo vam ulogu. Zadržat ćete proživljeni osjećaj
da ste maskota. Važno je istaknuti da igrajući ulogu, napuštamo
svoje istinsko i autentično ja. Uloga je lažno ja. U
disfunkcionalnim obiteljima uloge su nužne jer se obiteljski
sustav treba uravnotežiti nakon primarne nevolje. Primarna
nevolja može biti očev alkoholizam, majčina ovisnost o
pilulama ili poremećaj u prehrambenim navikama, očevo
nasilje, incest, majčina vjerska ovisnost itd. Svaka uloga
svakom članu omogućuje osjećaj stanovite kontrole. Što
pojedinac više igra neku ulogu, ona postaje sve kruća. Što
pojedinac biva nesvjesniji svojega istinskog ja, njegovo ja sve
više puca. Stid koji je ulogu potaknuo njezinim će se
igranjem pojačavati. Kakav paradoks! Uloge u obitelji nastaju
zbog stida, kao sredstvo njegova nadilaženja, a zapravo ga
zamrzavaju i uvećavaju. Stara francuska poslovica kaže: Što
više pokušavaš nešto promijeniti, to više ono ostaje isto.
Najveći je problem s ulogama u tome što one nemaju
učinka. To što sam igrao junaka nije nimalo pomoglo da se
moj obiteljski sustav utemeljen na stidu promijeni. To što je
Max igrao žrtvenog jarca i izgubljeno dijete nimalo nije
promijenilo njegov disfunkcionalni obiteljski sustav.
Moć ovih uloga za osobe utemeljene na stidu leži u
njihovoj krutosti i predvidivosti. Ostanak unutar uloge daje
pojedincu osjećaj identiteta. Čak i žrtveni jarac ima osjećaj
predvidivosti, može biti netko. Upravo je zato tako teško
odustati od uloga, osobito uloga junaka, skrbnika, uspješnoga
ili zvijezde. One su sredstvo promjene raspoloženja. Čovjek
se osjeća dobro u ulozi skrbnika. Kako mogu biti loš i
manjkav kada se brinem za sve te ljude?
Sjećam se kako sam si to rekao u doba kada sam imao
pedeset pacijenata na tjedan. No nisam mogao shvatiti kako
ne možemo onim što radimo promijeniti ono što jesmo. Na
stidu utemeljena srž viče - oštećen si i manjkav! Nešto s
tobom ne valja. Ma koliko radio, ne možeš to promijeniti.
Uloge disfunkcionalnih obiteljskih sustava put su prema
gubljenju naše stvarnosti. S vremenom činjenica da igramo
ulogu postaje nesvjesna. Vjerujemo da smo persona na koju
uloga poziva. Vjerujemo da su osjećaji određeni ulogom naši
osjećaji. Uloga doslovno postaje ovisnost.
KARAKTEROLOŠKI
STILOVI
BESTIDNOSTI
Treći sloj zaštite protiv proživljenog osjećaja toksičnog stida
jest »bestidno« ponašanje. To je uobičajena shema za roditelje,
nastavnike, propovjednike pravednosti i političare utemeljene
na stidu. Besramno ponašanje utjelovljuje nekoliko oblika
ponašanja koja služe promjeni osjećaja stida i interpersonalnom
transferu nečijeg toksičnog stida na drugu osobu. Teoretičari
transakcijske analize zovu ovaj prijenos »vrući krumpir«. Svi
su ti oblici ponašanja zapravo obrana od boli toksičnog stida.
Oni su sredstva promjene raspoloženja i postaju ovisnička.
Uključuju perfekcionizam, težnju za moći i nadzorom, bijes,
aroganciju, kriticizam i p o k u d u , moraliziranje, prezir,
pokroviteljstvo, pretjeranu skrb i pomaganje, zavist, udovo­
ljavanje drugima i lijepo ponašanje. Svakim od tih oblika
ponašanja usmjeravamo se na drugu osobu i prikrivamo vlastiti
problem.
PERFEKCIONIZAM
Perfekcionizam proizlazi iz nedostatka osjećaja za granice
u osoba utemeljenih na toksičnom stidu. Perfekcionist nema
osjećaj za zdrav stid. N e m a unutrašnji osjećaj granica.
Perfekcionisti nikada ne znaju kada je nešto dovoljno dobro.
Učimo se perfekcionizmu kada nas se vrednuje samo po
onome što radimo. Ako roditeljska ljubav i prihvaćanje ovise
o uspjesima djece, stvara se perfekcionizam. Uspjeh se uvijek
odnosi na ono što je izvan nas. Dijete se uči da uvijek ide
dalje. Nema mjesta odmoru i unutrašnjem osjećaju zadovoljstva.
Perfekcionizam uvijek stvara neko nadljudsko mjerilo. I
bez obzira na to koliko se pojedinac trudio ili koliko bio
dobar u nečemu, nikada nije dorastao. Ne biti dorastao
prevodi se u usporedbe dobroga protiv lošeg, boljeg protiv
goreg. Dobro i loše vode moraliziranju i sklonosti prema
stalnom prosuđivanju drugih. Perfekcionizam vodi stalnom
uspoređivanju. Kaufman kaže: »Kada je perfekcionizam vrhovno
načelo, uspoređivanje sebe s drugima neizbježno završava
tako da se osjećamo manje vrijednim.«
Uspoređivanje s drugima jedan je od osnovnih načina
kojima se osoba i dalje unutarnje postiđuje. Nastavlja činiti
sebi unutra ono što joj je napravljeno izvana. Sklonost
prosuđivanju drugih i stvaranju usporedbi vodi razornom
natjecateljstvu. Smisao natjecanje jest nadmašiti druge i stvoriti
osjećaj da vrijedimo više, umjesto da smo jednostavno najbolji
što možemo biti. Natjecanje da bi se bilo boljim od drugih
sredstvo je promjene raspoloženja i može postati ovisnost.
TEŽNJA ZA MOĆI I
KONTROLOM
Težnja za moći put je prema stjecanju nadzora nad drugima.
Moć je oblik kontrole. Kontrola je megalomanski poremećaj
o kojemu smo već govorili. Oni koji moraju sve imati pod
nadzorom, boje se vlastite ranjivosti. Zašto? Jer biti ranjiv,
čini pojedinca otvorenim za postiđivanje.
Čuo sam Terryja Kellogga kako kaže da je uvijek zauzimao
obrambeni stav bojeći se da će ga uhvatiti nespremna. Ja se
prepoznajem u tome. Cijeloga sam života tratio energiju na
obranu. Bio je to golem gubitak energije i vremena. Bojao
sam se da bi me mogli razotkriti. A kad bi me razotkrili svi
bi vidjeli da sam oštećen i manjkav kao osoba.
Kontrolom osiguravamo da nas više nitko nikada ne
postidi. To obuhvaća kontrolu misli, izraza, osjećaja i djela.
Obuhvaća i pokušaj da se nadziru osjećaji, misli i djela
drugih ljudi. Kontrola je najgori neprijatelj intimnosti. Ne
možemo dijeliti s drugima slobodno ako nismo jednaki.
Kada jedna osoba kontrolira drugu, jednakost je narušena.
Treba nam kontrola jer nas toksični stid tjera izvan nas
samih. Doslovno smo kraj sebe. Objektiviziramo se i
doživljavamo nedostatnima i manjkavima. Stoga moramo
iseliti iz vlastite kuće. To je kao da živite u dvorištu - budno
motrite kako vam nitko nikada ne bi ušao u kuću.
Težnja za moći dolazi iz potrebe za kontrolom. Postizanje
moći izravan je pokušaj da se nadoknadi osjećaj manjkavosti.
Kada netko ima moć nad drugima, postaje manje podložan
postiđivanju. Traženje moći često postaje potpuna posvećenost
i životni zadatak. U svojem najneurotičnijem obliku to je
potpuna ovisnost. Ljudi troše svu energiju na planiranje,
predviđanje, natjecanje, borbu za položaj i napredovanje.
Moć je svojstvena određenim ulogama ili položajima. Takve
se uloge često traže u poslovima koji pomažu prikriti stid.
»Samo da uspijem postati liječnik«, rekao mi je jedan
pacijent, »nitko me više ne bi mogao gledati s visoka.«
Roditelji, nastavnici, liječnici, odvjetnici, propovjednici,
rabini, političari - uloge su koje imaju inherentnu moć.
Oni koji teže za moći uvijek pokušavaju maksimalno
uvećati moć u odnosu prema drugima. Često traže poslove
kojima je moć svojstvena i osiguravaju vlast zapošljavajući
ljude koji su nesigurniji i slabiji. Dijeliti moć ono je za što
takvi ljudi nisu sposobni. Podjela moći značila bi jednakost
- samo ako je iznad drugih može se onaj koji teži za moći
osjećati doraslim i superiornim.
Za ovisnike o moći, moć je sredstvo osiguravanja od bilo
kakvog daljnjeg postiđivanja. Pojedinac može, imajući moć
nad drugima, obrnuti ulogu koju je imao u ranom djetinjstvu.
Strategija moći često se koristi moći radi traženja osvete.
Na stidu utemeljeni roditelji čine svojoj djeci ono što su
njihovi vlastiti roditelji činili njima. Ponavljaju vlastitu
viktimiziranost na svojoj djeci - ovaj put kao počinitelji.
Pokazalo se da su ti roditelji u djetinjstvu i sami bili
napušteni i zlostavljani, često na posve jednak način.
BIJES
Bijes spada u najprirodnije oblike prikrivanja stida. Gotovo
ga možemo smatrati jednim od primarnih obrambenih
mehanizama ega. I to bi i bio da nije činjenice da ne bjesne
sva djeca. Neka će djeca izraziti bijes kada su postiđena;
druga će ga potisnuti i katkada okrenuti protiv sebe.
Kada se bijes rabi kao obrana, postaje karakterološki stil.
Bijes štiti na dva načina: ili tako da se druge drži na
odstojanju ili pak prijenosom stida na druge. Osobe koje u
sebi zadržavaju bijes često postaju gorke i sarkastične. Nisu
ugodno društvo.
Premda je bijes, izražen kao neprijateljstvo ili gorčina,
izvorno trebao zaštiti ja od daljnjih iskustava stida, on se
internalizira. Bijes postaje stanje, umjesto jedan od osjećaja.
Internalizirani bijes izaziva duboku unutarnju gorčinu.
Gorčina razara ja svojom kratkovidnom vizijom i sklonošću
prema negativnosti. Bijes se često pretvara u mržnju. Ako
osoba s internaliziranim bijesom postigne moć, to može
rezultirati nasiljem, osvetom, osvetoljubivošću i kriminalitetom.
AROGANCIJA
Arogancija se definira kao uvredljivo preuveličavanje vlastite
važnosti. Arogantna osoba modificira raspoloženje s pomoću
pretjerivanja. Žrtve arogancije jesu one koje su nejednake u
moći, znanju ili iskustvu.
Žrtva se osjeća manje vrijednom i nedoraslom u društvu
sveznajuće, svemoćne arogantne osobe. Vjeruje da je nedorasla
zbog nedostatka znanja, iskustva ili moći. Svi koji su na istoj
razini kao i arogantna osoba vide ga jednostavno kao
arogantnog.
Arogancija je način prikrivanja stida. Nakon dugogodišnje
arogancije, arogantna osoba toliko gubi vezu sa stvarnošću
da i ne zna tko je zapravo. To je jedna od velikih tragedija
prikrivanja stida: ne samo da se osoba krije od drugih, krije
se i od sebe.
KRITICIZAM I POKUDA
Kriticizam i pokuda možda su najčešći načini interpersonalnog prijenosa stida. Osjećam li se poniženo i uvrijeđeno,
mogu ublažiti taj osjećaj kritizirajući i kudeći druge. Ako
potanko raščlanjujem njihov neuspjeh, oslobađam se osjećaja
stida.
Kriticizam i pokuda načini su obrane od iskustva toksičnog
stida. To su djelotvorna sredstva promjene raspoloženja i
nakon dugotrajne upotrebe postaju ovisnost. Djeca izložena
kritici i kuđenju postiđuju se do biti. Djeca ne mogu
prepoznati obrambeno ponašanje roditelja. Kada mama viče
na dijete da nikada ne misli ni na koga, osim na sebe, dijete
to tumači - loš sam. Majka je možda postiđena zbog prilika
u životu, braku i kući. Umjesto da kaže: »Osjećam se
tužnom i nezadovoljnom zbog trenutne situacije«, kaže:
»Nikada ne misliš ni na koga, osim na sebe.« Dok kritizira
i kudi, majka se oslobađa svojega stida. Ali dijete je to koje
biva duboko postiđeno.
MORALIZIRANJE
Moraliziranje je izdanak perfekcionizma. Moraliziranje je
sredstvo pobjeđivanja u duhovnom nadmetanju.
Optužujući druge da su loši i grešni, možemo se osjećati
pravednima i nadmoćnima. Takav je osjećaj moćno sredstvo
promjene raspoloženja i može postati prava ovisnost.
Kada se pojedinac koristi perfekcionizmom i moraliziranjem
kao sredstvom modifikacije vlastita stida, ponaša se »bestidno«.
Djeca koja su žrtve perfekcionizma i moraliziranja moraju
nositi stid svojeg bestidnog skrbnika. Nije to samo emocionalno
nasilje i ubojstvo duše, to je duhovno nasilje, jer samo je
Bog savršen; samo je Bog bez stida... Ponašati se bestidno
znači glumiti Boga. Djeca bestidnih roditelja dobivaju krive
temelje za doživljavanje Boga.
PREZIR
U preziru je čovjek snažno svjestan druge osobe koju
doživljava kao odvratnu. U preziru se ja drugoga potpuno
odbacuje.
Roditelji, nastavnici i propovjednici skloni moraliziranju
često su bestidni, prezirno se odnoseći prema djeci, učenicima
i sljedbenicima. Kada skrbnik ili nastavnik prezire osobu pod
svojim skrbništvom, ta osoba doživljava sebe kao neugodnu
i nedvojbeno se osjeća odbačenom.
Dijete uči prezirati sebe introjektirajući skrbnikov glas i
poistovjećujući se s prezrivim skrbnikom. Djetetu potpuno
nedostaju sredstva za zaštitu. Stoga poistovjećivanje omogućava
djetetu osjećaj zaštićenosti. Dijete osuđuje druge, jer je samo
osuđivano.
POKROVITELJSTVO
Zaštitničkim ponašanjem podupirete, štitite ili branite nekoga
tko nije jednak u sposobnostima, znanju ili moći; ali koji ne
traži vašu potporu, zaštitu ili obranu. To je način da se stekne
osjećaj nadmoći prema drugoj osobi. Kada imamo pokroviteljski
odnos prema nekome, ta osoba osjeća stid.
Interpersonalni prijenos stida kroz pokroviteljstvo veoma
je suptilan. Na površini izgleda kao da pomažete drugome
svojom potporom i ohrabrivanjem, no zapravo to nema
učinka. Osoba se osjeća postiđenom. Pokroviteljstvo je oblik
prikrivanja stida i obično prikriva prezir i pasivno-agresivnu
srdžbu.
PRETJERANA
SKRB
I
POMAGANJE
Bez obzira na to koliko čudno zvučalo, skrb i pomaganje
drugoj osobi često pojačavaju njezin stid. Biti skrbnik uobičajena
je uloga obiteljskog sustava. Skrbnik-pomagač zapravo ne
pomaže drugome. Pomagači uvijek pomažu samima sebi.
Osoba koja se osjeća oštećenom i manjkavom osjeća se
nemoćnom i bespomoćnom. Takva osoba može mijenjati
svoje osjećaje manjkavosti pomažući drugima i skrbeći se za
njih. Kada se skrbi za druge, osjeća se dobro. Dakle, cilj
skrbnika je samo skrbljenje, a ne dobrobit osobe za koju se
skrbi. Skrbljenje je djelatnost koja odvraća pozornost od
vlastitih osjećaja nedoraslosti. Odvraćanje pozornosti sredstvo
je promjene raspoloženja.
Skrbljenje i pomaganje kao obrambene strategije protiv
toksičnog stida vode do uloga pomagača ili spasitelja. Supruga
alkoholičara koja igra ulogu skrbnika zapravo potiče
alkoholizam, a time i toksični stid bolesnika. Roditelji često
pomažu svojoj djeci ili ih spašavaju, čineći za njih ono što
bi učinili za sebe. Djeca se na kraju osjećaju nedoraslima i
manjkavima. Spašavanje ili pomaganje je krađa. Njima se od
drugoga krade osjećaj uspješnosti i moći te time uvećava
toksični stid.
UDOVOLJAVATI
SVIMA
I
BITI
DOBAR
I oni dobri, dragi ljudi koji svima udovoljavaju ponašaju
se bestidno i prenose svoj stid na druge. U knjizi »Kreativna
agresija« (Creative Aggression) dr. Georg Bach i dr. Herb
Goldberg ocrtali su do pojedinosti neurotsko ponašanje dobrih
ljudi koji svima udovoljavaju.
U mnogome je »biti dobar« službeni kulturalni oblik
prikrivanja toksičnog stida. »Biti dobar« toliko je svojstveno
Amerikancima koliko i majčinstvo i pita od jabuka. Dobre se
osobe kriju iza obrambene fasade milih, omiljenih osoba.
Cilj »dobre osobe« dojam je koji ostavlja ona, a ne druga
osoba. Biti dobar u prvom je redu sredstvo manipuliranja
ljudima i situacijama. Na taj se način izbjegava svaka prava
emocionalna veza i intimnost. Izbjegavajući intimnost, osoba
može osigurati da je nitko neće vidjeti onakvu kakva uistinu
jest - na stidu utemeljena, oštećena i manjkava.
Bach i Goldberg u knjizi »Kreativna agresija« (Creative
Aggression) sažimaju cijenu dobrote. Ona je samouništavajuća
i neposredno postiđujuća za druge jer je neprijateljska.
Dobar dečko:
1. Sklon je stvarati ugođaj u kojemu nitko ne može
iskreno reagirati. To blokira emocionalni razvoj.
2. Guši razvoj drugih, jer nikada ne reagira otvoreno. To
druge lišava prave osobe kojoj će se suprotstaviti.
Drugi osjećaju krivnju i stid što se ljute na dobroga.
Druga osoba okreće svoju agresiju protiv sama sebe,
razvijajući stid.
3. Dobro ponašanje je nestvarno; ozbiljno ograničava
vezu.
ZAVIST
Možda je Richard Sheridan imao pravo kada je uočio:
»Nema u ljudskom srcu snažnije ukorijenjena osjećaja od
zavisti.« Dante je naveo zavist kao jedan od smrtnih grijeha,
jedan je klasični pisac napisao: »Zavist je glavobolja koju
uspješan čovjek zadaje svojim susjedima.«
Najuobičajenija je definicija zavisti »nelagoda zbog dobre
sreće drugoga«. Takva nelagoda često je popraćena nekim
verbalnim izrazima omalovažavanja. Ipak, izrazi zavisti mogu
varirati od pogrda do suptilnih aluzija. Ovo posljednje čini
zavist tako misterioznom.
Zbog sposobnosti da se prerušava zavist preuzima oblike
koje nije moguće prepoznati. Zavidna osoba može skriti
svoju zavist i od drugih i od sama sebe.
Sjećam se kako sam slušao predavanje jednoga govornika
s kojim su me uspoređivali. Uistinu me zadivila snaga i
energija njegova nastupa i poruke. Poslije, kad sam o tome
govorio drugima čuo sam sama sebe: »Uistinu mi se svidjela
njegova snaga i energija... premda moram priznati da sam
iznenađen koliko je često morao posezati za svojim bilješkama.«
Da ste tada zatražili da prisegnem kako mu nisam zavidan,
ja bih to učinio. No zapravo sam bio zavidan i svojom sam
sitničavom primjedbom povukao sve pozitivno što sam rekao.
Moja me zavist učinila nesvjesnim sadržaja, usredotočio sam
se na takve pojedinosti kakvo je čitanje zabilješki. Poslije,
kada sam dobro razmislio o govorniku, mislio sam da mu je
ponašanje bilo predramatično i egocentrično. Nije mi se
sviđala njegova sklonost samoisticanju. To je uobičajena pojava
u slučaju kada zavist dolazi u obliku podcjenjivanja ili
omalovažavanja. Gotovo uvijek kada je zavist omalovažavajuća,
projekcija je naše vlastite sklonosti samoisticanju.
Mnogi su mi prilazili nakon predavanja da bi mi rekli:
»Sjajno predavanje, ali čini mi se da ste osnovne zamisli
pokupili iz tog i tog mjesta..?« Takva je pohvala zapravo
isticanje znanja drugog čovjeka. Takvo je nametanje, osim
toga, i pokušaj da se izazove zavist u osobi kojoj zavidimo.
Ali zavidni poriču da se vole isticati kao što poriču i to da
su zavidni.
Osim samoisticanja, zavist se može prerušiti i u divljenje
ili pohlepu. Što se divljenja tiče, sjećam se kako sam se
zgadio samom sebi kada sam nahvalio osobu kojoj sam
zapravo zavidio. Poslije analize, otkrio sam da sam rekao
gotovo potpuno suprotno od onoga što sam osjećao. To je
krajnja krinka zavisti, izdavati se za vlastitu suprotnost.
Leslie Farber je lijepo rekla:
»Istinsko divljenje, jer je slobodno od svjesne volje, uvijek
izabire šutnju. Ograničeno divljenje zavidnoga zahtijeva jav­
no priznanje, što je žučnija zavist, gorljivije se mora zavidnik dramatizirati kao obožavatelj čija strast... postiđuje šutljivije reakcije drugih.«
Djetinjastiji je oblik zavisti pohlepa. Kada nekomu zavidim,
zavidim mu na nekoj stvari ili odlikama koje posjeduje; na
mudrosti, hrabrosti, karizmi itd. Zavidnik magijski vjeruje da
bi, kada bi imao tu odliku, valjao. Zavist u obliku pohlepe
iskorištavaju moderne reklame koje n u d e posthipnotičku
sugestiju da smo ono što imamo.
U krajnjemu su samoisticanje, divljenje i pohlepa krinke
koje zavist rabi da prikrije temeljni problem - toksični stid.
Osjećaj nadmoći drugoga sili na kritičko procjenjivanje sebe.
Biti utemeljen na toksičnom stidu znači osjećati uništavajuću
potištenost. Izvrsnost drugoga pojačava bol raspuknutog ja.
U namjeri da izbjegne bol podijeljenog ja, zavist uzima oblik
nametljivog podcjenjivanja. Kao što Farber kaže:
»To u njemu može potaknuti zavist prema zanosnoj slici
koju mu pripisujemo i, svjesnoga neizmjernog nesklada
između toga i njegove vlastite predodžbe o sebi, podsjetiti
ga još oštrije na njegova ograničenja.«
Zavist kao divljenje i samoističuće omalovažavanje važnosti
drugoga načini su prenošenja toksičnoga stida. Zavist kao
pohlepa utemeljena je na stidom potaknutom vjerovanju da
mogu valjati samo posredstvom nečeg izvanjskog.
KOMPULZIVNO/OVISNIČKA
PONAŠANJA
I PONAVLJANJA
KOMPULZIVNO/OVISNIČKA
PONAŠANJA
U knjizi Bradshaw o obitelji prikazao sam niz kompulzivno/
ovisničkih ponašanja, najavljujući da ima mnogo više ovisnika
no što većina ljudi misli. Često ograničavamo ovo područje
pridajući preveliku pozornost zloupotrebi alkohola i droge.
Pia Mellody definirala je ovisnost kao: »svaki proces usmjeren
prema izbjegavanju ili prevladavanju nepodnošljive stvarnosti.«
Budući da otklanja nepodnošljivu bol, zadobiva najveću važnost.
Čini toliko mnogo za nas da oduzima vrijeme i energiju iz
drugih područja života. Po tome ima za život štetne posljedice.
Biti utemeljen na stidu znači osjećati užasnu bol. Tjelesna
je bol golema, ali ima i trenutaka olakšanja. Ima nade za
izlječenje. Unutarnji razdor stida i »žalovanje« za našim
autentičnim ja kronični su. Nikada ne nestaju. Nema nade
za izlječenje jer ste manjkavi. Takvi ste. Nemate vezu sa
sobom niti bilo s kime drugim. Potpuno ste sami. U samotnom
ste sužanjstvu i kroničnoj boli.
Treba vam olakšati ovu nepodnošljivu bol. Trebate nešto
izvan sebe što će vas odvojiti od vašeg užasnog stanja.
Trebate nešto ili nekoga da vas oslobodi neljudske usamljenosti.
Treba vam sredstvo za promjenu raspoloženja.
Neizmjerno je mnogo načina da modificirate raspoloženje,
no svaki od njih potencijalno vodi u ovisnost. Ako vas
oslobodi izjedajuće nelagode, postat će vam prva i najvažnija
stvar u životu. Bez obzira na to koji put izabrali za promjenu
raspoloženja, bit će to nešto što će postati važnije od svega
drugoga u vašem životu.
Je li vas ikada bolio zub? Ne možete misliti ni na koga
i ni na što drugo. Postajete »sam zub«. Prepiše li vam
liječnik lijek protiv boli, taj će lijek postati važniji od vašeg
supruga, rada i obitelji. Sve što mijenja raspoloženje naše
kronične boli postat će važnije od bilo čega drugoga. Veza
koju ostvarujete sa sredstvom za promjenu raspoloženja
morat će biti kronična jer je i bol kronična. Kroničnost će
postati životno štetna i patološka. Učinit ćete sve da i dalje
ostanete u promijenjenu raspoloženju. Ako vam netko pokuša
oduzeti tu vezu, primijenit ćete mentalnu akrobatiku kako
biste mu dokazali koliko vam je potrebna. Poricat ćete da za
vas ima ikakve štetne posljedice. Vjerovat ćete da vam čini
dobro unatoč činjenici da je životno štetna (iluzija).
Tako modifikatori raspoloženja koje rabimo da bismo
prevladali toksični stid postaju naša ovisnost. Ako ste utemeljeni
na stidu, postat ćete ovisnik - nema vam druge. Ovisnosti
stvaraju vanjski sloj naše obrane od toksičnog stida.
Kao što su Fossum i Mason rekli: »Jedan od aspekata
stida koji se da najjasnije identificirati ovisničko je ponašanje.«
Ovisnost prikriva stid i pojačava ga, a stid daje pogonsku
snagu ovisnosti. Nadalje, ovisnost je uvijek obiteljska bolest.
Vidjeli smo to jasno u Maxovoj povijesti bolesti.
Ponovno Fossum i Mason pišu: »Ovisnost je središnje
organizacijsko načelo obiteljskog sustava - koje održava sustav
kao i stid... Pokušamo li riješiti ovisnosti u obiteljima, otvaramo
vrata stida u obiteljima.«
ORALNE
OVISNOSTI
Neke su promjene raspoloženja bitnije ovisničke od drugih.
Tako su kemikalije i hrana u središtu kompulzivno/ovisničkih
ponašanja.
Alkohol i druge droge
Neke kemikalije imaju bitno ovisnička svojstva. Droga,
poput alkolhola, utječe na električke aktivnosti limbičkog sustava
(dio mozga koji kontrolira emocionalne reakcije) i ima jaka
ovisnička svojstva. Akohol, osim toga, i potiče raspoloženje
jer smanjuje inhibiranost. To je kemikalija koja djeluje na
mozak i, dužom upotrebom, ozbiljno utječe na tjelesnu kemiju.
Istraživači u ovom području zapazili su i složili su se u vezi
s jasnim i progresivnim fazama ovisnosti.
Govori se o dvije vrste alkoholizma. Jedna je vrsta, čini
se, rezultat prirodne genetske slabosti i sklonosti za
nepodnošenje alkohola. Druga se stječe tijekom dugotrajne
upotrebe. Svi se slažu da je pet do devet puta vjerojatnije
da će djeca alkoholičara postati alkoholičarima negoli djeca
iz obitelji nealkoholičara.
U mojem slučaju, baka s očeve strane i otac, čini se, bili
su genetski alkoholičari. Moj je otac postao alkoholičar praktički
nakon prvog pića koje je popio. I za sebe vjerujem da sam
genetski alkoholičar, tj. i sam sam se propio od prvog pića.
Prvi sam put imao alkoholičarske »rupe« u pamćenju u 15.
godini. »Rupe« su oblici amnezije. Sjećanja povezana s
iskustvima izbrišu se nakon što se dosegne određeni prag
tolerancije. »Rupe« u pamćenju jako su upozorenje na genetski
alkoholizam.
Čini se da spoznaje o genetskom utjecaju pobijaju mišljenje
da je toksični stid bit ovisnosti. Premda ne želim reći kako
nikada nije bilo slučaja čistoga genetičkog alkoholizma, moram
iskreno izjaviti da ja za takav slučaj još nisam čuo. Dvadeset
pet sam godina djelatni član terapijske zajednice. Savjetovao
sam oko 500 alkoholičara i vodio Palmerov program protiv
zlouporabe droga u Los Angelesu četiri godine, a prije toga
bio sam savjetnik u tom programu deset godina. Svih tih
godina nisam sreo osobu koja nije imala probleme napuštenosti
i internalizirani stid, zajedno s tjelesnom ovisnošću. Pret­
postavljam da to vrijedi i za druga sredstva za umirenje i
pilule za spavanje, kao i za stimulanse, halucinogena sredstva,
nikotin i kofein. Kao i Fossum i Mason, i ja vjerujem da je
ovisnost presložen problem da bi se mogao svesti na jednu
jedinu prepoznatljivu »bolest«.
Poremećaji prehrambenih navika
Poremećaji prehrambenih navika ili ovisnost o hrani također
su kombinacija genetskih čimbenika upotpunjenih iskrivljenim
emocionalnim funkcioniranjem. Ovisnosti o hrani jasni su
sindromi toksičnoga stida. Klinički psiholozi obično dijele
poremećaje prehrane u četiri kategorije: pretilost, anoreksija
nervosa, bulimija i ono što se zove poremećajem debeo/mršav.
Ovisnost o hrani: pretilost
Broj pretilih doseže najmanje 34 milijuna, s time da je 60
posto žena i 50 posto muškaraca predebelo. Fossum i Mason
definiraju pretilost kao težinu koja za šest kilograma nadmašuje
idealnu.
Ljudi se najčešće služe snažnim obrambenim mehanizmima
racionalizacije kao »isprikama« za pretilost i poriču njezine
životno štetne posljedice. Te isprike uključuju poremećaje
žlijezda, nasljednost, starenje, trudnoću, način života, društvene
obveze i, kako su mi često govorili, krupne kosti. Nedvojbeno
postoji stanovita genetska sklonost debljanju.
Čini se da nitko točno ne zna u kojoj je mjeri poremećaj
uzrokovan genetskim čimbenicima. Ja ću se ograničiti na
emocionalne razloge problema.
Jane Middelton-Moz, sjajna klinička psihologinja iz Seattlea,
priča kako je jednom prigodom, sjedeći u zračnoj luci,
promatrala začetke moguće ovisnosti o jelu. Majka i otac su
se svađali. Njihovo je osamnaestomjesečno dijete ležalo na
stolcu pokraj njih. Nisu na njega obraćali pozornost. Svaki
put kada bi dijete zaplakalo, majka bi mu u usta ugurala
bočicu sa sokom. Neka je osoba sjela uz dijete i zabuljila se
u nj. Dijete je počelo uplašeno plakati. Majka je pogledala u
torbicu i našla još jednu bočicu p u n u mlijeka pa ju je
gurnula djetetu u usta. I majka i otac imali su oko desetak
kilograma previše.
Djetetu se pruža uzor pretjerivanja u jelu. Ono također
uči sputavati emocionalno izražavanje i jesti onda kada bi
trebalo osjećati (prema »Djeca traume: Otkrivanje odbačenog
Ja«; Children of Trauma: Rediscovering the Discarded Self,
Jane Middleton-Moz).
Barem u jednom svojem dijelu dinamika pretilosti rezultat
je odavanja užicima i zlostavljanja - sheme preživljavanja
naučene u disfunkcionalnim obiteljima. Pretili su ljudi bili
sputavani stidom ili u ljutnji ili u tuzi. Osjećaju se prazno
i usamljeno i jedu kako bi bili siti i ispunjeni. Srdžba se
manifestira kroz želudac (grč u želucu), a jedenje i osjećaj
sitosti uklanjaju srdžbu, zavodeći ljude na pomisao da grč u
želucu ima veze sa sitošću umjesto sa srdžbom koju valja
izraziti. Pretili se ljudi često ponašaju veselo i sretno kako bi
prikrili strah od mogućega stida ako izraze duboku tugu ili
srdžbu.
U velikoj većini slučajeva dijete za mršavljenje najveća
su moguća obmana ljudi koji pate. Devedeset pet posto ljudi
vrate kilograme izgubljene tijekom dijete u roku od pet
godina. Dijete ističu jedan od najparadoksalnijih aspekata
toksičnoga stida. Držeći dijetu i gubeći težinu, čovjek ima
osjećaj da drži problem pod nadzorom i da ga rješava. Kao
sto ste vidjeli, kontrola je jedna od glavnih strategija prikri­
vanja stida. Svi oblici prikrivanja pokušaji su da se kontrolira
ono vanjsko kako se ono unutrašnje ne bi razotkrilo.
Jedna od prekretnica u imenovanju demona koji nazivam
toksičnim stidom za mene je bilo otkriće dinamike kontrola/
prepuštanje, koju su izložili Fossum i Mason u svojoj knjizi
Facing Shame.
Slika 3.3. prilagodba je njihovih spoznaja. Kontrola i pre­
puštanje prirodne su polarnosti u ljudskim djelatnostima.
Kao dijete ste, učeći uspostaviti mišićnu ravnotežu, morali
naučiti kako se pridržavati i puštati. Poslije ste učili usposta­
viti suptilniju ravnotežu, primjerice u plesanju (tj. neki od
nas). Tijekom plesa prepuštate se unutar naučene strukture.
Najprije ste učili pojedinačne plesne korake. Činili ste to
nezgrapno i svjesno se kontrolirajući. Uskoro ste zaboravili
naputke i jednostavno ste plesali. Koraci su postali nesvjesni.
Kontrola i prepuštanje nesvjesno su se stopili u dvokorak ili
valcer.
Kada se zdravi stid internalizira, postaje toksičan te
uništava ravnotežu i granice. Postajete megalomanom: ili
najbolji ili »najbolji najgori«. S toksičnim stidom vi ste ili
više od čovjeka (iznimno uspješan) ili manje od čovjeka
(neuspješan). Ili ste iznimni ili ste nitko i ništa. Sve ili ništa.
Ili imate sve pod kontrolom (kompulzivnost) ili uopće nemate
kontrolu (ovisnost). Ovo dvoje međusobno je povezano i
nadopunjava se.
Fossum i Mason pišu:
»Kada je stid u podlozi kontrole i prepuštanja, čini se da
pojačava obje strane te napetosti... Stid čini dinamiku kon-
Slika 3.3
Stidom uvjetovan mehanizam kontrole-prepuštanja
Kompulzivnost
Ovisnost
Dijeta-gladovanje
Rad
Čišćenje
Pranje
Mentalna sitničavost
Izbjegavanje
Štednja
Obzir
Čistunstvo
Agorafobija
Psihosomatske bolesti
Alkohol (druge droge)
Hrana
Seks
Novac
Uzbuđenje
Emocije
Tjelesno zlostavljanje
Seksualno zlostavljanje
Verbalno zlostavljanje
Ekstatičan osjećaj moralne
ispravnosti
Oduševljenje
Samopovređivanje
Toksični stid prethodi i ciklusu
kontrole i prepuštanja
Zamislite savitljivu žicu koja je omotana oko otponaca
obaju pištolja tako da se opaljivanjem iz jednog
pištolja povlači i otponac drugoga. Kontrola povlači za
sobom prepuštanje i obrnuto.
Perfekcionizam
Moraliziranje
Kriticizam
Pokuda
Prezir
Pokroviteljstvo
Pobjeđivanje
Iznimno uspješan
Izniman
Pomoćnik i skrbnik
(spasitelj)
Potišten
Udovoljava ljudima
Usmjeren na sebe
Prepušta se užicima
Nepredvidiv
Gubi samokontrolu
Gubitnik
Neuspješan
Histerija
Dramatične provale osjećaja
Ekstatičan
Maničan
trole još više zahtjevnom i neopraštajućom, a prepuštanje
još više dinamičnim i samouništavajućim. Što se više poje­
dinac kontrolira, to više treba protutežu prepuštanja i što se
silnije ili autodestruktivnije prepušta, to više treba kon­
trolu.«
Dijete za mršavljenje slijede te promjene kontrole i
prepuštanja. Ovisnost je ovisnost. Biti ovisan znači opsesivno
se nečemu predavati. Rješenje za ovisnike jest da ne pokušavaju
k o n t r o l i r a t i ovisnost. O n i trebaju biti svjesni svoje
bespomoćnosti, svjesni toga da nešto ne mogu svladati te da
se trebaju predati. Predati se znači suočiti se s činjenicom da
ne možemo kontrolirati ovisnost.
Upravo zato je ovisnost
ovisnost.
Poremećaj
debeo/mršav
Mnogi poremećaji u prehrambenim navikama nisu vidljivi.
U poremećaju debeo/mršav čovjek je stalno opsjednut hranom.
Mentalna opsjednutost modifikacija je raspoloženja. Odvlači
pozornost. Ako vam je to stalno na u m u i ako neprestano
razmišljate o jedenju ili nejedenju, možete se odvojiti od
svojih osjećaja.
Ja osobno patim od tog poremećaja godinama. Prolazim
kroz razdoblja kada vježbam, jedem dobru, zdravu hranu
bez šećera, a potom (obično nakon višemjesečne samokontrole)
pojedem krafnu ili komad kolača od mrkve. Obično to
radim na putu. Tada su najizraženiji moja usamljenost i
osjetljivost. Obično se tako nagradim za sav naporan rad.
Čim pojedem slatkiš, počinje faza prepuštanja. Počinjem
opsesivno razmišljati o učinjenom. Zeznuo sam. Pa kada je
tako, mogao bih pojesti još nešto. Još samo danas ću si
ugađati, a sutra ću se početi kontrolirati! Da, samo što to
sutra nikako ne dolazi. Šećer traži šećer. Mentalna opsjednutost
tjera me razmišljati o slatkišima i već sam duboko u ciklusu
prepuštanja. Taj ciklus traje obično sve dok mi ne počnu
rasti grudi! Tada znam da je vrijeme za dijetu, vježbanje i
život bez šećera. I ovdje kao i kod svih kompulzivnih/
ovisničkih oblika ponašanja, nema ravnoteže. Sve ili ništa.
Anoreksija
nervosa
U našem kulturnom okružju sve je više žena koje poste,
izgladnjuju se. Anoreksija je svakako jedan od najparadoksalnijih
i za život najpogubnijih poremećaja u prehrambenim navikama.
Najčešći je u bogatim obiteljima, a obolijevaju kćeri u dobi
od 13 do 25 godina. Poprima gotovo razmjere epidemije u
nekim skupim privatnim školama.
Anoreksici najčešće dolaze iz bogatih obitelji u kojima
vlada perfekcionizam. Bogate obitelji često su usredotočene
na stvaranje dobre slike o sebi. Viši slojevi imaju određen
izgled i image koji trebaju održavati. Prevladavaju sljedeće
sheme: perfekcionizam; prikrivanje osjećaja (pravilo »ni riječi«;
otac sklon kontroli, često tiranin i strog; opsesivna majka
koja je potpuno izgubila vezu sa svojom tugom i srdžbom;
pseudointiman brak s velikom željom da se ostavi dobar
dojam; uplitanje i međunaraštajni savezi. Ti se čimbenici
javljaju u raznim kombinacijama.
Anoreksična osoba preuzima kontrolu u obitelji izgladnjujući se i gubeći težinu. Ona je metafora onoga što ne
valja u obitelji. Ona se kruto kontrolira, poriče sve osjećaje,
iznimno je uspješna i ograđena zidom pretvaranja. Postaje
žrtveno janje u obitelji. Majka i otac zbližuju se kako se
povećava briga za kćerkin život.
Ovisnost obično počinje s ciklusima jedenje/prošićenje i s
jakom željom za slatkišima. Često je prati intenzivno vježbanje
i depresija. Kako bolest napreduje, uz gladovanje se najčešće
javlja upotreba laksativa i namjerno povraćanje. Faze gladovanja
prate jake promjene raspoloženja i pomaknuta stanja svijesti.
Anoreksija potresno ističe odbijanje da se bude čovjekom,
što leži u srži toksičnoga stida. To uključuje preziranje i
odbacivanje tijela. Takav se prezir širi do opovrgavanja
instinktivnog i emocionalnog života. Anoreksične žene
opovrgavaju svoju seksualnost doslovno odbijajući razviti
znakove genitalne ženstvenosti (menstruacija i rast grudi).
Opovrgavaju svoje emocije odbijajući jesti. Za anoreksike se
hrana izjednačava s osjećajima. Kako su svi njihovi osjećaji
sputani stidom, odbijanje jela način je odbijanja osjećaja
toksičnog stida.
Tu je i uplitanje i granična konfuzija u odnosu kćeri i
majke. Kći često nosi majčinu potisnutu srdžbu i tugu zbog
oca. Ovi se osjećaji doživljavaju kao nesavladivi, jer su
duboko potisnuti (sjetite se gladnih pasa). Stoga je glad i
izbjegavanje jela obrana od ovih preplavljujućih emocija.
Anoreksija je složena i mislim da dići ruke od nje nije
klinički opravdano. Volio bih da shvatite kako su ovi ovisnički
poremećaji ukorijenjeni u promjeni raspoloženja obiteljskog
sustava. Uvjerenje da se može živjeti odbijajući hranu krajnje
je opovrgavanje nečije ljudskosti. To je pokušaj da se bude
više od čovjeka.
Bulilimija
Anorektici često rješavaju problem gladovanja kroz bulimički
ciklus prežderavanje/pročišćenje. Bulimija se, međutim, može
razviti i ako joj uopće ne prethodi anorektično stanje. Nije
ograničena samo na žene, jer i mnogi muškarci postanu
bulimični zbog ovisnosti o kondicijskim vježbama. Kako bi
zadržali mladalačka tijela, mnogi muškarci »ovisnici o
kondicijskim vježbama« počinju povraćati.
Kaufman smatra bulimiju i bulimareksiju, kao i anoreksiju
sindromima utemeljenosti na stidu. Smatra da toksični stid
postoji i u fazi prežderavanja i tijekom pročišćavanja. Kao i
Tomkins prije njega, i on smatra pretjerivanje u hrani
nadomjestkom za interpersonalne potrebe sputane stidom.
»Kada se čovjek osjeća praznim iznutra, gladnim da se
osjeti dijelom nekoga, očajnim za čvrstim zagrljajem, žel­
jnim da bude željen i cijenjen - a sve je to postalo tabuom
zbog postiđivanja - on se umjesto toga okreće hrani.«
Hrana nikada ne može zadovoljiti čežnju, jer se čežnja
pretvara u stid, a tada čovjek jede još više kako bi ublažio
stid. Meta-stid, stid zbog jedenja u tajnosti i proždiranja zamjena
je afekta, pretvaranje stida zbog sebe u stid zbog jedenja.
Ista se dinamika događa kod pretilosti.
U bulimiji ciklus proždiranja pojačava stid koji potom
potiče ciklus pročišćavanja koji povećava zgađenost nad
samim sobom i prezir prema sebi. Povraćanje je reakcija
zgađenosti. Odvratna emocionalna situacija često izmamljuje
osjećaj mučnine. Kažemo: »Povraća mi se od toga«, ili »Ne
mogu to probaviti« ili »To je teško progutati.« Povraćanje
može biti svjesno odabrano sredstvo da se održi niska tjeles­
na težine, ali nesvjesno se bulimičari priklanjaju povraćanju
kao sredstvu pročišćavanja od sramotne količine hrane koju
su proždrli. Povraćajući, čovjek se doslovno kupa u stidu.
Tomkins opisuje bulimičko povraćanje kao uvećavanje
afekta. Uvećavanjem se afekt maksimalno pojačava, što
omogućuje pražnjenje. Povraćanje pojačava poniženje i
zgađenost nad sobom. To dovodi toksični stid do vrhunca i
javlja se eksplodirajući učinak osjećaja pročišćenosti.
Kaufman piše: »Uvećavanjem osjećaja poniženosti u inten­
zitetu i trajanju, oni se konačne potroše, izgore.«
Mnogi na stidu utemeljeni ljudi naizgled su u dodiru sa
svojim osjećajima jer izražavaju jake emocije. No, kao što je
Cermak istaknuo, emocionalne su provale sredstvo prevla­
davanja osjećaja. To je potpuno isto kao i Tomkinovo uvećavanje
afekta. To je mazohistička strategija redukcije kroz intenzi­
fikaciju. Uvećavanje može ići i u potpuno suprotnom smjeru.
Osjećaji se mogu pojačavati do točke eksplozije ili umanjiti
do točke umrtvljenosti.
OVISNICI O OSJEĆAJIMA
Ima i drugih načina promjene raspoloženja, bez kemikalija
ili hrane. Već sam opisao emocionalne ucjene kada se nepo­
željan osjećaj zamjenjuje drugim osjećajem koji je dopušten
u obitelji. Svaka emocija može biti ovisnička. Najčešća ovisnost
o nekoj emociji ovisnost je o onom obliku pojačane srdžbe
koju zovemo bijes.
Bijes je jedina emocija koja se ne može kontrolirati
stidom. Zapravo, pojačana srdžba koju zovemo bijes, srdžba
je koja je bila postiđivana. Srdžba, kao i seksualnost, emocio­
nalna je energija koja nas čuva. Srdžba čuva naš ja. Naša je
srdžba energija kojom se štitimo. Ona je naša snaga. Kad se
srdžba postiđuje, postaje gladan pas koji se ne može zadržati
u podrumu.
Kada naš identitet postane utemeljen na stidu, koristimo
se srdžbom na neuspješan način. Kada se stid internalizira,
postiđena srdžba postaje bijes, probija se iz podruma kako
bi nas zaštitila i obavlja svoj posao. Bijes straši one koji nas
okružuju.
Ovisnost o bijesu
Kada bjesnimo osjećamo se cjeloviti iznutra - nismo više
rascijepljeni. Osjećamo se moćnima. Svi se boje u našoj
nazočnosti. Više se ne osjećamo nedoraslima ili manjkavima.
Dok god to ide u našu korist, biramo bijes kao modifikator
raspoloženja. Postajemo ovisnici o bijesu.
U početku braka bio sam bijesoholik. U svojem toksičnom
stidu nisam imao granica. Moja je primarna promjena
raspoloženja bila uloga dobrog, brižnog tatice. Dopuštao sam
djeci da pređu preko svih mojih granica. Odustao sam od
svojih potreba zbog njihovih potreba, osim od potrebe da se
prikažem kao divan i dobar tatica. Konačno bi se nešto
dogodilo - posljednja kap. Počeo bih bjesniti, vikati i vrištati
na ženu i djecu.
Dok ovo pišem, zapanjuje me što u to vrijeme nisam
opažao koliko je moje ponašanje bilo nasilničko i disfunkcionalno. Bio je to meni jedini poznat način da zaštitim
svoje granice, svoju na stidu utemeljenu unutarnju bit. Bijes
bi prestao kada bi mi se žena i djeca suprotstavili. Suprot­
stavljanje uvijek ne zaustavlja bijes. Imajte to na u m u ako je
prekršitelj tjelesno nasilan. Ipak, mene je zaustavljalo. Radim
na svojem bijesu već deset godina. Uvjeravam vas da se to
može promijeniti.
Vidio sam obitelji uništene bijesom. U jednoj obitelji s
kojom sam radio majka je bila bijesoholik. Tiranizirala je
obitelj i koristila se bijesom kako bi manipulirala drugima i
kako bi sve bilo po njezinom. Otac se upustio u vezu
surogatnog supruga s najstarijom kćerki. Kći, viktimizirana
tim emocionalnim incestom, nikada nije imala zdravu seksualnu
vezu. Imala je dvadeset devet godina. Bilo je i mnogih
drugih disfunkcija u obitelji. Strukturalno se nije razlikovala
od alkoholičarske obitelji. Obuhvaćala je
funkcionalnih obiteljskih sustava.
sve
uloge
dis-
Ovisnost o tuzi, strahu, uzbuđenju, religijskoj
pravednosti i sreći
Svaka emocija može biti ovisnička. Većina nas može zamisliti
osobu ovisnu o melankoliji ili tjeskobi i strahu. Često srećem
ljude koje zovem ovisnicima o »sreći«. Na licima nose zamrznute
osmijehe. Nikada nisu ljuti. Smiju se na krivim mjestima i
govore samo o veselim i ugodnim stvarima.
Osjećaj pravednosti temeljna je modifikacija raspoloženja
kod religijskih ovisnika. Religijska ovisnost velik je problem
u našem društvu. Možda je čak najpogubnija od svih ovisnosti
jer je ljudima teško raskinuti s vlastitim iluzijama i poricanjima.
Može li biti ičega lošeg ako se ljubi Bog i daje život za
dobra djela i ako se služi ljudskom rodu?
Dok ovo pišem, razmišljam o kćeri nekog svećenika,
mojoj paciijentici. Bila je stidljiva do srži. Mislila je o sebi
kao o »kurvi babilonskoj«. Napustio ju je njezin na stidu
utemeljeni, »pravedni« otac svećenik. Bio je toliko zauzet
spašavanjem duša da nije imao vremena za nju. Sjećam se
kako sam, poslije nekoliko godina, na nekoj konferenciji,
vidio tog čovjeka i njegovu pretilu ženu. Još je uvijek bio
pompozan i pasivno-agresivan. Takvi su ljudi opasni. Kriju
svoj stid pod pokroviteljskom »pravednošću« i prenose ga
na svoju djecu i sljedbenike.
Ako imate fobiju od srdžbe, odnosno ako se bojite
vlastite srdžbe, moguće je da ste stalno tužni. Vaša će tuga
biti sredstvo promjene vašeg raspoloženja, odnosno srdžbe.
Ako potječete iz disfunkcionalne obitelji i nikada niste
znali što možete očekivati, možda ste povjerovali da se život
sastoji od slijeda neočekivanih uzbuđenja. Možda ste naučili
stalno tražiti nove i neočekivane doživljaje kako biste stvorili
uzbuđenje (ovisnost o uzbuđenju).
Ovisnost o stidu
Ljudi utemeljeni na stidu uvijek ovise o svojem toksičnom
stidu. To je izvor svih njihovih misli i ponašanja. Sve je
organizirano kako bi se izbjeglo razotkrivanje. Ne možete
skinuti masku i obrambene mehanizme kojima se branite od
stida. Toksični stid je mnogo gori od gladnih pasa u podrumu.
To je poput stampeda nosoroga, jata gladnih morskih pasa.
Ne možete ni na trenutak skinuti krinku.
Ovisnost o osjećaju krivnje
Možete biti ovisni i o toksičnoj krivnji. Toksična krivnja
kaže da nemate pravo biti jedinstveni - biti ono što jeste.
Život s toksičnom krivnjom sili vas na stalno preispitivanje.
Život je problem koji treba riješiti, a ne misterija koju treba
živjeti Toksična krivnja tjera vas da beskrajno radite na sebi
te analizirate svaki događaj i postupak. Nikad nema vremena
za odmor, jer uvijek treba još nešto učiniti. Krivnja vas tjera
da puno mislite. Krivnja nam usto omogućuje da se osjećamo
moćnima onda kada smo zapravo nemoćni. »Izludio sam
majku«, ili »Kriv sam što je bolesna«, izjave su megalomana.
OVISNOST
O
RAZMIŠLJANJU
I misli i mentalne aktivnosti potencijalno su ovisničke.
Misaoni procesi dio su svake ovisnosti. Mentalna opsjednutost,
stalno propitivanje istoga dio je ovisničkog ciklusa. Već sam
spomenuo obrambeni mehanizam ega zvan »izolacija afekta«.
Usmjeravajući se na misao koja se stalno vraća, možete izbjeći
bolne osjećaje. Osim toga, možete izbjeći osjećaje i mozganjem,
stalno premećući misli u glavi. Možete biti ovisni o apstraktnom
mišljenju.
Između ostaloga, studirao sam filozofiju. Mnogo sam
godina proučavao velike filozofe. Samo po sebi, to nije
štetno. No za mene je čitanje i poučavanje filozofije bio
bijeg od osjećaja, čitajući Summa Theologiae Tome Akvinskoga
ili Kritiku čistog uma Emmanuela Kanta ili pak Wittgensteinevu
raspravu o logičkom pozitivizmu, mogao sam modificirati
toksični stid.
Intelektualiziranje je često sredstvo da se izbjegnu unutarnja
stanja sputana stidom. I sam nečiji način intelektualiziranja
može biti ovisnički. Generaliziranje i univerzaliziranje drži
pojedinca u kategorijama toliko širokim i apstraktnim da
nema dodira sa specifičnom, na osjetilima utemeljenom
realnošću. Apstraktno poopćavanje sjajan je način da se
promijeni raspoloženje.
Detaljiziranje
Detaljiziranje je još jedan misaoni proces koji služi promjeni
raspoloženja. Mnogi opsesivno/kompulzivni tipovi rabe tu vrstu
mentalne aktivnosti.
Pada mi na pamet primjer iz moje kartoteke. Imao sam
pacijenticu čije su izlaganje problema ljudi smatrali dosadnim.
Zamolio sam je da mi ispriča o tome. Slijedi prilagođena
verzija njezina izvještaja. Rekla je:
»Dakle, kada sam krenula ovamo, željela sam obući svoju
svilenu plavu bluzu. Ali zaboravila sam da sam je odnijela na
čišćenje, jako sam razočarana današnjim čistionicama. Nekada
su čistionice bile tako dobre i pristupačnih cijena. Znate, nedavno
su uništili dvije dobre jakne mog sina Bobbyja. A Bobbyja je
teško natjerati da se brine o svojoj odjeći. Isti je kao otac. Vole
udobnost i šlampavi su. Ali, nije me briga sve dok pospremaju
za sobom u kuhinji. To je jedna od mojih fobija - čista kuhinja.
Toliko vremena provodim u njoj. Jutros je moj muž ostavio
otvorenu kutiju sa zobenim pahuljicama.
Voli krupne kukuruzne
pahuljice, a Bobby voli onu stariju vrstu... znate one što ste ih
mogli... «
Ako već niste prestali slijediti njezinu priču, uskoro ćete
to učiniti nastavimo li ovako. Nakon petnaest minuta meni
se počelo spavati. Bilo mi je dosadno!!!
Prekinuo sam je i počeo blago upozoravati na njezinu
opsesiju pojedinostima. Bila je ovisnik o pojedinostima.
S vremenom sam doznao da joj je otac bio potpuno lud.
Držao ju je na puščanom nišanu kod kuće do njezine
trideset druge godine. Odrasla je u zapadnom Texasu, u
gradiću u kojemu je otac bio šerif. Dopuštao si je nevjero­
jatne stvari. Bio je nasilan i verbalno ju je zlostavljao.
Njegova je uobičajena rečenica bila: »Žene trebaju držati
usta zatvorena, a noge raširene.«
Moja je pacijentica bila žrtva tjelesnog, emocionalnog i
seksualnog nasilja. Kada je otišla od oca, nije prestala pričati.
Ali njezina pričljivost i sklonost pojedinostima bila je način
da izbjegne uništavajući stid i usamljenost.
Mentalna je opsjednutost česta u ovisničkim vezama.
Opsjednutost ženom alkoholičarkom ili ljubavnikom ili dje­
com ili roditeljima način je da se izbjegnu osjećaji. Veza
može biti strahovito ovisnička.
Ljudi idu iz jedne loše veze u drugu ili ostaju u istoj
koja je razorna i za život štetna. Osjećaj i iskustvo ljubavi
moćno je sredstvo modifikacije raspoloženja i može prerasti
u ovisnost.
OVISNOST O RADU
Još jedan oblik modifikacije raspoloženja jest onaj koji se
postiže ponašanjem ili djelovanjem. Već sam opisao ritualno
i magijsko ponašanje koje predstavlja obrambeni mehanizam
ega. Određena opsesivno/kompulzivna ritualizirana ponašanja
imaju svrhu odvratiti pojedinca od strahova koje osjeća pred
nekim sramotnim željama, osjećajima ili impulsima.
U uobičajenije oblike djelovanja koji modificiraju raspo­
loženje spadaju rad, kupovanje, gomilanje stvari, seks, čitanje,
kockanje, vježbanje, gledanje sportova, gledanje TV-a, kućni
ljubimci i briga o njima. Nijedna od tih aktivnosti nije
ovisnost ako nema životno štetne posljedice. Ali sve te
aktivnosti mogu biti razvijene i, za život štetne, ovisnosti.
Svaka nam aktivnost omogućuje da se njome zaokupimo
toliko da modificiramo osnovno raspoloženje dok je obavljamo.
Ovisnost o radu ozbiljna je ovisnost. Ovisnik koji provodi
tisuće sati na poslu možda izbjegava bolne osjećaje usamljenosti
i depresije. Znam za pokus proveden s deset direktora
raznih tvrtki. Njih su zamolili da tijekom četverodnevnog
vikenda izbjegavaju sve što bi ih odvratilo od osjećaja. Nisu
smjeli čitati, pušiti, piti, gledati TV, govoriti o poslu, telefonirati,
vježbati itd. Do trećeg popodneva ova skupina dinamičnih,
veoma uspješnih ljudi počela je osjećati depresiju. Osjetili su
prazninu i usamljenost. U mnogim su slučajevima njihova
djeca imala velikih teškoća sa zakonom ili zlouporabom
droga. Djeca su često nosila njihovu usamljenost i bol.
Ista dinamika vrijedi za druge ovisnosti o aktivnostima.
Uvijek je riječ o prikrivanju usamljenosti i boli ugniježdene
u nutrini toksičnog stida. Toksični stid je razbojnik, crna
rupa koja usisava njihove živote, goneći ih na sve veća
postignuća.
OVISNOST O VOLJI
Ljudska volja gubi svoju kooperativnu vezu s intelektom
zbog kontaminacija koje su posljedica emocija sputanih stidom.
Intelektualne radnje percepcije, prosuđivanja i zaključivanja
važne su za volju u njezinoj funkciji donošenja odluka.
Percepcija, prosuđivanje i zaljučivanje omogućuju volji da
pri odlučivanju procijeni alternative. Kada je nečija energija
zamrznuta i sputana stidom, intelekt je ozbiljno jednostran i
pristran. Volja gubi svoju moć da sagleda alternative; volja
gubi oči. Bez očiju, volja je slijepa. Više nema izvorne
podatake među kojima bi birala. Bez izvornih podataka,
volja nema sadržaj izvan sebe same. Kada ima samo sebe za
sadržaj, volja može htjeti samo sebe. To uzrokuje patološki
odnos prema vlastitoj volji.
U trenucima samovoljne impulsivnosti čovjek više ne
osjeća rascijepljenost ili napuklost. Pojedinac se osjeća u vezi
sa sobom, osjeća se moćnim i cjelovitim. Kao što Leslie
Farber ističe, »volja postaje ja«. To htijenje samo radi htijenja
vodi do životno štetne samovoljnosti. Biti samovoljan znači
biti sama volja. Ta samovoljnost vodi do usmjerenosti na
sebe, kontroliranog ludila, dramatičnih ekstrema i do htijenja
onoga što se ne može htjeti (nestvarnost). Samovoljnost
nema granica.
Takva je samovoljnost bit svih ovisnosti. Svi su ovisnici u
krajnjem ovisni o vlastitoj volji.
Ovisnost o vlastitoj volji jedan je od načina na koji
toksični stid uzrokuje duhovni bankrot. Zato je nužno duhovno
liječenje kada se radi o liječenju sindroma toksičnog stida.
Nakon ovakvog izlaganja čovjek se može zapitati nisu li
svi ovisnici. Stanton Peele nazvao je ovisnost »veliko
ujedinjujuće iskustvo ljudske vrste.« Ali ako su svi ljudi
ovisnici/kompulzivni, i ako je sve ovisničko, tada riječ ovisnost
gubi svako značenje. Moj je odgovor da moramo razumjeti
toksični stid koji pothranjuje ovisničko/kompulzivno ponašanje.
Ne upotrebljava svatko pripravke, osjećaje, misaone procese
ili aktivnosti ovisnički, jer nisu svi utemeljeni na stidu. Ipak,
kada pogledam našu kulturu, školu, religije i naš obiteljski
sustav, čini mi se da velika većina ljudi nosi toksični stid.
Tko zna postotak i je li on uopće važan?
Možda je i opsesivno razmišljanje o takvoj pojedinosti
način izbjegavanja stida. U knjizi Bradshaw o obitelji citirao
sam Satira i Wegscheider-Crusea, koji procjenjuju da je 96
posto obitelji disfunkcionalnih. Takva statistika ne mora biti
točna. (Kako bi to itko mogao znati?) Njezina je svrha
privući našu pozornost; iznenaditi ili čak užasnuti. Statistički
podatak koji sam spomenuo u vezi s raširenosti ovisništva
čini se, međutim, prilično točnim. Riječ je o tako visokim
brojkama da bismo, da je riječ o dječjoj paralizi, govorili o
epidemiji.
PONAVLJANJA
Još jedan način da se prikrije toksični stid jest pradoksalni
fenomen zvan ponavljanje ili »iživljavanje«. Primjeri su takva
ponašanja: opetovano ulaženje u destruktivne i postiđujuće
veze koje ponavljaju ranu traumu zlostavljanosti; neka
kriminalna ponašanja; činiti djeci ono što su činili nama kao
djetetu i »napadi panike«.
Da bi se shvatila ovakva ponašanja, važno je razmotriti
prirodu ljudskog ponašanja. Emocije su energija u kretanju.
One su energija koja nas pokreće - naše ljudsko gorivo.
Naše su emocije, osim toga, poput crvene lampice u automobilu
koja nas upozorava na neku našu potrebu, gubitak ili
zasićenje. Naša je srdžba naša snaga; naš je strah naše
oštroumlje; naša je tuga naš zalijećujući osjećaj; naš osjećaj
krivnje oblikuje našu savjest; naš nam zdravi stid pokazuje
naše bitne granice i izvor je naše duhovnosti.
Kada su nam emocije postiđene, potisnute su. Potiskivanje
je povezano s napinjanjem mišića i plitkim disanjem. Jedna
se mišićna skupina pokreće kako bi blokirala energiju emocija
koje se stidimo osjećati. Tuga se obično pretvara u lažan
osmijeh (reaktivna formacija).
Ja sam se često smiješio kada sam osjećao tugu. Čim se
energija blokira, više je ne osjećamo. Ipak, ona je i dalje
vrsta energije. Dinamična je. Već sam vam dao primjer o
tome kako se potisnuta energija pojačava, kao srdžba u
primjeru Virginie Satir o gladnim psima u podrumu. U tom
primjeru srdžba eksplodira jer se više ne može potiskivati. U
ponavljanju se emocionalna energija »iživljava«. Ponašanje
koje uzrokuje postiđujući događaj ponavlja se, uz surogate
koji repriziraju izvorni postiđujući prizor.
Ponavljanje viktimizacije
Žrtve incesta često, iz veze u vezu, nastavljaju iživljavati
svoju nekadašnju izvrgnutost seksualnom nasilju. Takva je osoba,
kao žrtva nasilja, najprije bila iskorištena, a potom ostavljena.
Zlostavljanje se često prevodi u poruku kako je seks jedini
način da budemo poželjni ili vrijedni. Moram biti seksi, inače
sam nitko i ništa.
Leander je imala trideset godina. Već se potvrdila kao
poslovna žena. Vodila je vlastitu agenciju. Njezin je muž
želio da napusti posao kako bi imali djecu. Verbalno ju je
postiđivao i prijetio joj je da će joj uništiti karijeru. Mrzila
je svojega muža; zahtijevao je od nje oralni seks četiri puta
na tjedan. Leander je imala ljubavnu vezu. Kada sam
razgovarao s njezinim mužem, nije mi trebalo dugo da
zaključim kako je nasilnik. Govorio je o njoj kao da je
objekt. Rekao mi je da ga nije briga što radi sve dok
zadovoljava njegove seksualne potrebe i ako mu rodi dijete.
Leander je imala ljubavnika ženskara. Tijekom terapije
rodila je dijete, odustala od karijere i imala još nekoliko
ljubavnih pustolovina. Konačno se razvela, a potom je i
dalje išla iz jedne ljubavne pustolovine u drugu. Svaki bi
put odabrala dobrostojećeg, bogatog muškarca, ženskara (razina
prve seksualne ovisnosti). Svaki je put bila obasuta darovima,
seksualno iskorištena i napuštena. I svaki je put ponavljala
seksualnu zlostavljanost koju je iskusila od svojeg oca
alkoholičara.
Od svoje pete do desete godine često je izvodila felacijo
na svojem ocu. Bila je njegova miljenica; obasipao ju je
darovima. Bio je jedini koji joj je u djetinjstvu pružio ljubav.
Leander je bila izrazito zavodljiva. Nosila je odjeću koja je
tjerala muškarce da je otprve doživljavaju seksualno. Zahva­
ljujući terapiji shvatila je da je zavođenjem iživljavala stid.
Bio je to način da ovlada situacijom u kojoj je prije bila
nemoćna; pokušaj da se riješi svoje nerazriješene boli. Svaki
put kad bi je muškarac ostavio, mogla je osjećati ono što joj
je bilo zabranjeno u izvornoj situaciji. Bojala bi se napuštanja;
plakala bi; bila bi ljuta i bijesna na njega. Svako je ponavljanje
bilo pokušaj da izrazi svoje osjećaje od kojih se odvojila. U
njezinu normalnom, dislociranom stanju nije imala dodira s
tim osjećajima. Često joj se činilo da je luda.
Ovo kompulzivno ponavljanje, ovaj poriv za ponavljanjem
Alice Miller zove »logika apsurdnog«. To se, u manje okrutnim
oblicima, događa mnogim ljudima.
Poznavao sam čovjeka koji je odrastao s emocionalno
nepristupačnom majkom. Ženio se četiri puta, uvijek emo­
cionalno nepristupačnim ženama. Veoma popularna knjiga
»Žene koje previše vole« (Women Who Love Too Much)
Robina Norwooda, opisuje mnogobrojne varijacije ovog
ponavljanja.
Kriminalno ponašanje
U djelu o kriminalitetu Alice Miller predstavlja slučaj Jurgena
Bartscha, djecoubojice. Ubio je četiri dječaka između 1962. i
1966. Uz neka manja odstupanja, njegov je modus operandi
bio isti. Pošto bi namamio dječaka u napušteno atomsko
sklonište nedaleko od kuće, pretukao bi ga, zavezao mesarskim
konopcem, podražavao mu genitalije istodobno sam mastur­
birajući, ubio bi dječaka davljenjem ili udarcima, razrezao
mu tijelo, ispraznio utrobu i zakopao ostatke. Bartsch je
svjedočio da je doživljavao seksualni vrhunac dok bi komadao
trupla.
Čitati pojedinosti o tom slučaju uistinu je mučno. Čovjek
osjeća bijes i užas. Takva perverzna osoba zasigurno ima
gene zločinca ili kakav patološki seksualni nagon. Ipak,
čitajući kako Alice Miller objašnjava pojedinosti Jurgenova
djetinjstva, ne možemo tek tako odbaciti njezinu tezu o
neposrednoj vezi između Jurgenova kriminaliteta i njegova
ranog djetinjstva. Ona kaže:
»Svaki zločin sadrži prikrivenu priču koja se može rekon­
struirati iz načina na koji je zločin počinjen i iz njegovih
specifičnih pojedinosti.«
Specifične pojedinosti premašuju moj cilj ovdje. Bartsch
je bio siroče; usvojen je tek poslije dugotrajne potrage
njegovih usvojitelja za pravim djetetom. Jurgen je provodio
sate ritualno tražeći pravog dječaka kojega će ubiti. Jurgena
su tukli kao malo dijete. Često je bio plav od modrica. Tukli
su ga u istoj sobi u kojoj je njegov otac, mesar, sjekao meso.
Tukli su ga i poslije i zaključavali u stari podrum. To je
trajalo šest godina. Nisu mu dali da se igra s drugom
djecom. Majka ga je seksualno zlostavljala. Kupala ga je sve
do njegove dvanaeste godine, podražujući mu genitalije.
Kada mu je bilo osam godina, zaveo ga je njegov trinaesto­
godišnji rođak, a poslije, u dvanaestoj godini, učitelj. Njegovi
su zločini nosili dojmove svake pojedinosti njegova života.
»Iživljavao« je svoju prikrivenu mržnju na dječacima koji su,
svi redom, nosili kožne hlače (baš kao i Jurgen dok je bio
dijete). Komadao ih je mesarskim nožem baš kao što je činio
njegov otac s mesom dok ga je majka šibala i tukla, često
mu je davala vlažne poljupce pošto bi ga istukla. I Jurgen
je ljubio svoje žrtve. Jurgen je bio žrtva koja je postala
krvnik. On budi naš bijes i užas. »Ali«, kao što kaže Alice
Miller, »trebalo bi nas užasnuti prvo ubojstvo koje je bilo
počinjeno u tajnosti i prošlo nekažnjeno.«
Kada se nad djetetom učini nasilje, njegova je normalna
reakcija da plače u srdžbi i boli. Srdžba je zabranjena jer će
izazvati još veću kaznu. I izražavati bol je zabranjeno. Dijete
potiskuje ove osjećaje, poistovjećuje se s nasilnikom i potiskuje
sjećanje na traumu. Poslije, odijeljen od izvornog uzroka i
izvornih osjećaja srdžbe, bespomoćnosti, zbunjenosti i boli,
izražava ove snažne osjećaje protiv drugih kroz kriminalno
ponašanje ili djelujući protiv sebe - kroz ovisnost o drogama,
kroz prostituciju, psihičke poremećaje i suicid.
Ponovno Alice Miller piše: »Netko kome se ne dopušta
da bude svjestan onoga što se događa ne može to izreći
drugačije osim kroz ponavljanje.«
U manjoj mjeri, svi roditelji koji nisu razriješili vlastite
traume iz djetinjstva ponovit će ih na svojoj djeci.
Napadi panike
Kompulzivna potreba za ponavljanjem jasno nam pokazuje
da ljudsko ponašanje ima smisla, bez obzira na to koliko je
dehumanizirajuće i bizarno. Svaka pojedinost bolne situacije
koja nije preboljena i završena bit će iživljena. To se jasno
može vidjeti u napadima panike.
Jane Middelton-Moz zove napade panike prozorom
prestrašena djeteta. Daje nam dva primjera napada panike i
ponavljanja trauma iz djetinjstva.
U jednom slučaju žena bi se »uspaničila« kad bi joj se,
za vrijeme rekreativnog trčanja, broj otkucaja srca popeo do
određene točke. Pokušala je na razne načine ovladati tim
paničnim stanjima. Jane Middelton-Moz uspjela joj je pomoći
da pronađe nerazriješenu traumu iz djetinjstva koja je ležala
u temelju napada panike.
Kao djeca koja su odrastala u siromašnom kraju, ona i
brat su se mnogo igrali na ulici. Bilo je to opasno jer su
njihovom četvrti harale bande. Jednom tragičnom zgodom
brata i nju je gonila neka banda. Sjeća se kako je trčala brzo
i pobjegla svojim napadačima, ali brat nije uspio i poginuo
je.
Užas iz prošlosti i nerazriješena bol bivala je potaknuta
i reprizira se svaki put kada bi dosegnula istu brzinu trčanja
kao dok je bježala pred bandom.
Middelton-Moz nam govori o drugoj ženi, koja se razvela
od trojice muževa zbog svoje nerazumne ljubomore. Obično
nije bila ljubomorna. Njezini bi napadi počeli u doba oko
razvoda. Ako se neki od njezinih muževa morao vratiti na
posao kako bi radio noću ili ako je morao poći na poslovni
put, dobila bi napad panike, znojila bi se, tresla i užasno se
bojala. Kada bi se muž vratio kući, započela bi histeričnu
tiradu. Sljedećeg bi dana osjećala duboku grižnju savjesti,
shvaćajući koliko je njezino ponašanje bilo pretjerano. Kada
joj je Middelton-Moz pomogla da poveže osjećaj panike s
događajem iz prošlosti, otkrila je koji to rani prizor ponavlja
njezina panika.
Živjela je u gradu na srednjem zapadu. Njezin je otac
radio s druge strane rijeke koja je dijelila njihov grad od
drugoga grada. Jednoga dana, kada je otišao na posao,
počela je oluja. Rijeka je nabujala i otac se nije mogao vratiti
kući čitav tjedan. Majka joj je bila alkoholičarka, a otac joj
je donosio piće! Kada joj je bilo šest godina, a njezinu bratu
četiri, tjedan dana su prolazili kroz delirijum tremens sa
svojom majkom! Svaki put kada bi je jedan od muževa
počeo napuštati, aktivirala bi se ova nerazriješena trauma.
Iz ovog ste odjeljka mogli shvatiti opseg i životno pogubnu
snagu internaliziranog stida. Njegova moć leži u njegovoj
lami i tajnovitosti. Razotkrivajući ovog demona možemo
početi uspostavljati obrazovne programe i terapijske pristupe
kojima se sprečava internalizacija stida u obiteljima.
Možemo pronaći kreativne načine s pomoću kojih će se
naše društvo, škole i religije suprotstaviti dinamici oblikovanja
identiteta utemeljenog na stidu. Ta je zadaća od presudne
važnosti. Pokreće nas prema stvarnom pronalaženju puta za
sprečavanje ovisnosti.
II. DIO
RJEŠENJE
UVOD:
PROCES
EKSTERNALIZACIJE
Da bismo izliječili toksični stid, moramo se prestati skrivati.
Sve dok skrivamo stid, ne možemo si pomoći. Da bismo
izmijenili toksični stid, moramo ga prigrliti. Jedna stara
terapeutska izreka kaže: Da bi se izišlo iz hodnika, valja proći
kroz njega.
Prigrliti stid znači bol. Bol je ono što pokušavamo izbjeći.
Zapravo, velik dio našeg neurotičnog ponašanja nastaje zbog
izbjegavanja legitimne boli. Pokušavamo pronaći lakši put. To
je potpuno razumljivo. Međutim, Scott Peck kaže: »Tendencija
izbjegavanja duševne patnje... primarni je temelj svih duševnih
bolesti.«
U slučaju stida - što ga više izbjegavamo, on postaje sve
gori. Ne možemo promijeniti naš internalizirani stid dok ga
ne eksternaliziramo. Rad na smanjenju stida lak je, ali i
složen. Uglavnom zahtijeva ono što ja zovem metodama
eksternalizacije. Metode eksternalizacije su sljedeće:
• Izaći iz skrovišta putem društvenih veza, što znači
iskrenim dijeljenjem osjećaja s bliskim osobama.
• Vidjeti odraz u očima barem jedne nepostiđujuće
osobe koja je dio naše nove obitelji. Ponovna uspostava
interpersonalnog mosta.
• Raditi na Programu u 12 koraka.
• Raditi na smanjenju stida opunomoćivanjem naše traume
napuštenosti. To postižemo pišući i razgovarajući o
njoj. Osobito pisanje pomaže eksternalizirati prošla
postiđujuća iskustva. Potom možemo eksternalizirati
svoje osjećaje napuštenosti. Možemo ih izraziti, pojasniti
i povezati se s njima.
• Eksternalizirati naše izgubljeno unutarnje dijete. To
činimo svjesno ostvarujući veze s onim našim dijelovima
koji predstavljaju ranjivo dijete.
• Učiti prepoznati naše razne odcijepljene dijelove. Kada
osvijestimo te dijelove (eksternaliziramo ih), možemo
ih prigrliti i integrirati.
• Donositi nove odluke da ćemo prihvatiti sve naše
dijelove uz bezuvjetno poštovanje. Učiti kako reći:
»Volim se zbog...« Naučiti eksternalizirati naše potrebe
i želje postajući samosvjesnijima.
• Eksternalizirati stara nesvjesna sjećanja na prošlost
koja oblikuju kolaže stida; naučiti kako ih prevladati.
• Vježbati eksternalizaciju slike o sebi i mijenjati je.
• Eksternalizirati glasove u našim glavama. Ti glasovi
održavaju u pogonu spirale stida. Raditi na za­
ustavljanju postiđujućih glasova i učiti kako ih zamijeniti
novim blagotvornim i pozitivnim glasovima.
• Učiti kako da budemo svjesni određenih interpersonalnih
situacija koje će najvjerojatnije potaknuti spirale stida.
• Učiti kako izići na kraj s kritičnim i postiđujućim
ljudima provodeći afirmativne tehnike i stvarajući
sidro za eksternalizaciju stida.
• Učiti kako prihvaćati vlastite greške i imati hrabrosti
da budemo nesavršeni.
• Konačno, učiti kako kroz molitvu i meditaciju stvoriti
unutrašnje mjesto tišine u čijem smo središtu smješteni
i utemeljeni u osobnoj Višoj sili.
Sve su
najvažnijih
Većina
ih vježbati
metode eksternalizacije prilagođene i preuzete iz
terapijskih škola.
tehnika može se svladati samo vježbom. Morate
i utvrđivati kroz ponavljanje.
PARABOLA: ZATOČENIK U
TAMNOJ SPILJI
Bio jednom čovjek kojega su osudili na smrt. Svezali su
mu povez preko očiju i strpali ga u mračnu spilju od deset
četvornih metara. Rekli su mu da postoji izlaz i ako ga uspije
naći, bit će slobodan.
Pošto su na ulaz spilje navalili kamen, zatočeniku je bilo
dopušteno skinuti povez s očiju i slobodno tumarati tamom.
Određeno je da če se hraniti samo kruhom i vodom prvih
trideset dana, a potom ničim.
Kruh i vodu su mu spuštali iz male rupe na stropu u
južnom dijelu spilje. Strop je bio na oko pet i pol metara od
poda. Otvor je bio promjera oko trideset centimetara. Zatvorenik
je mogao vidjeti slabaško svjetlo iznad sebe, nedovoljno da
osvijetli spilju.
Dok je zatvorenik lunjao i puzio po spilji, naletio je na
kamenje. Neki su komadi bili poprilično veliki. Pomislio je ako izgradim dovoljno visoku uzvisinu od kamenja i blata,
možda bih mogao dosegnuti otvor, proširiti ga i ispuziti van.
Kako je bio visok metar i osamdeset centimetara, a s
protegnutim rukama bio je viši za još šezdesetak centimetara,
trebalo je naslagati barem tri metra kamenja.
Tako je zatvorenik po cijele dane skupljao kamenje i
kopao zemlju. Nakon dva tjedna izgradio je oko metar i
osamdeset centimetara uzvisine. Pomislio je kako bi, da
udvostruči njezinu visinu u sljedeća dva tjedna, mogao
pobjeći prije negoli mu uskrate hranu. No budući da je već
iskoristio većinu kamenja u spilji, morao je sve više kopati.
Kopao je golim rukama. Kada je isteklo mjesec dana, brdo
je bilo visoko dva metra i osamdeset centimetara i gotovo je
mogao dosegnuti otvor ako bi skočio. Bio je već na izmaku
snaga i jako slab.
Jednoga dana, baš kada je pomislio kako bi mogao
dotaknuti otvor, pao je. Jednostavno, bio je preslab da se
podigne i za dva je dana umro. Njegovi su tamničari došli
pokupiti tijelo. Odgurali su golem kamen koji je pokrivao
ulaz. Kada je u spilju prodrla svjetlost, pokazao se otvor u
zidu spilje, širok devedesetak centimetara.
Otvor je bio izlaz u tunel koji je vodio s druge strane
planine. Bio je to izlaz u slobodu o kojemu su pričali
zatvoreniku. Nalazio se na južnom zidu, odmah ispod otvora
na krovu. No zatočenik se toliko bio usmjerio na otvor iza
kojega je bila svjetlost da mu uopće nije palo na pamet
slobodu potražiti u mraku. Oslobođenje je bilo tu, odmah
uz uzvisinu koju je gradio, ali bilo je u tami.
4. POGLAVLJE
IZAĐITE IZ SKRIVANJA I IZOLACIJE
»Jedan kao nijedan.«
drevna izreka.
»Bolesni smo koliko i naše
tajne.«
uzrečica iz Programa
Tegobna usamljenost, uzrokovana toksičnim stidom, de­
humanizira. Budući da se osoba sve više usamljuje, ona gubi
pogodnosti ljudske povratne informacije. Gubi odraze u oku
drugoga koji bi dao tu informaciju. Erik Erikson jasno je
pokazao da je oblikovanje identiteta uvijek društveni proces.
On identitet označava kao »unutarnji osjećaj istovjetnosti i
kontinuiteta, koji se podudara s odrazom u očima barem
jedne druge značajne osobe«. Zapamtite, upravo je konta­
minirani odraz u našim značajnim vezama potaknuo naš bolesni
osjećaj stida.
Da bismo se izliječili, moramo izaći iz izolacije i skrivanja.
Drugim riječima, moramo naći skupinu drugih značajnih
osoba kojima smo spremni vjerovati. To je velik napor za
osobe određene stidom.
Sjećam se kako sam bjesomučno tražio hipnotičara kada
mi je rečeno da moram pristupiti Programu u 12 koraka.
Užasavala me pomisao na to da sam izložen p o m n o m
ispitivanju drugih ljudi.
Stid postaje toksičan uslijed preuranjenog razotkrivanja.
Razotkriveni smo ili neočekivano, ili prije nego smo spremni
na to. Osjećamo se bespomoćnima i nemoćnima. Nije ni
čudo da se bojimo ispitujućih očiju drugih. Unatoč tome,
jedini izlaz iz bolesnog stida jest u tome da stid prihvatimo...
mi se moramo prestati skrivati.
PRONALAŽENJE
DRUŠTVENE
MREŽE
Najbolji način da se prestanemo skrivati jest da pronađemo
nepostiđujuću, prisnu društvenu mrežu. Ovdje je ključna
riječ prisnu. Moramo ući u samu bit stvari, jer se stid u njoj
nalazi. Toksični stid prikriva naše najdublje tajne o nama
samima; on utjelovljuje naše vjerovanje da smo bitno manj­
kavi. Osjećamo se užasno, ne usuđujemo se s time ni sami
suočiti, a kamoli se povjeriti nekom drugom. Jedini način da
otkrijemo kako smo krivo procijenili sami sebe jest da se
usudimo izložiti nečijem preispitujućem pogledu. Kada u
neke ljude imamo povjerenja te doživljavamo njihovu ljubav
i prihvaćanje, počinjemo mijenjati mišljenje o sebi samima.
Shvaćamo da nismo loši; shvaćamo da smo dopadljivi i
prihvatljivi.
Prava ljubav liječi i potiče duhovni razvoj. Ako se uslijed
nečije ljubavi ne razvijamo, to je uglavnom stoga što je to
zapravo imitacija ljubavi. Prava ljubav je bezuvjetno, pozitivno
poštovanje. To bezuvjetno, pozitivno poštovanje, koje nam
dopušta da budemo cjeloviti i prihvatimo sve svoje dijelove.
Da bismo bili cjeloviti, moramo ponovno sjediniti sve postiđene
i odcijepljene aspekte svoje ličnosti.
Virginia Satir spominje pet oblika slobode, koji su na
raspolaganju kada se osoba osjeća bezuvjetno voljenom. Ti
oblici slobode uključuju naše osnovne moći. To su moć
spoznaje, moć ljubavi (izbora i želje), moć pokazivanja osjećaja,
moć mišljenja i izražavanja te moć zamišljanja i mašte.
Kada se osjećamo cjelovitima te potpuno prihvaćamo
sami sebe, slobodni smo vidjeti i čuti ono što vidimo i
čujemo umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli
vidjeti i čuti; slobodni smo misliti izraziti ono što mislimo
umjesto onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli misliti ili
izražavati; slobodni smo osjećati ono što osjećamo umjesto
onoga što bismo morali ili ne bismo smjeli osjećati; slobodni
smo voljeti (izabrati i željeti) ono što želimo umjesto onoga
što bismo morali ili ne bismo smjeli voljeti (izabrati ili
željeti); slobodni smo zamišljati ono što zamišljamo umjesto
onoga što bismo morali ili što ne bismo smjeli zamišljati.
Kada smo bezuvjetno voljeni, to jest prihvaćeni onakvi kakvi
jesmo, onda možemo i sami sebe prihvatiti baš onakve kakvi
jesmo.
Samoprihvaćanje nadvladava rastrganost ličnosti do koje
dovodi bolesni stid. Samoprihvaćanje odgovara osobnoj moći
i znači da smo sjedinjeni; sva je naša energija u središtu i
teče prema van.
Pomanjkanje samoprihvaćanja izaziva unutarnju rastrganost
i borbu u nama samima. Od pomanjkanja samoprihvaćanja
iskačemo iz vlastite kože. Trošimo energiju da bismo se skrili
od sebe samih. Zato nam ostaje manje energije za izravno
suočavanje sa svijetom. Samoprihvaćanje omogućuje da
djelujemo punom snagom.
Budući da su osobne veze te koje su uspostavile naš
bolesni stid, potrebne su nam osobne veze da bi se taj stid
izliječio. To je presudno. Mi se moramo usuditi pružiti ruke
i potražiti veze koje nas neće postiđivati želimo li izliječiti svoj
stid. Nema drugog načina. Kada pak počnemo razgovarati i
priključimo se zajednici, pred nama će biti drugi popravci.
Ali prvo moramo uspostaviti prisne veze.
Skupine koje su provodile Program u 12 koraka dosad
su daleko najuspješnije u liječenju osoba utemeljenih na
stidu stidom. Zapamtite, bolesni stid korijen je svake ovisnosti.
Skupine s Programom u 12 koraka doslovno su rođene
zahvaljujući hrabrosti dviju osoba koje su se usudile izaći iz
skrovišta. Jedan alkoholičar (Bill W.) obratio se drugom
alkoholičaru (dr. Bob) i povjerio mu kako se užasno osjeća
zbog toga kakav jest.
Slažem se sa Scottom Peckom, koji taj dijaloški izlazak iz
skrovišta smatra jednim od najznačajnijih događaja stoljeća.
Programi u 12 koraka uvijek se ostvaruju unutar skupine.
Skupina je na prvom mjestu.
Budući da smo u svojoj biti društveni, ne možemo
živjeti sretno i potpuno bez društvenog okružja. Drugim
riječima, nama ljudskim bićima potrebno je da volimo i
budemo voljeni. Potrebno nam je da budemo potrebni. To je
osnova svega. Ne možemo biti potpuni ako se te potrebe ne
zadovolje.
Da bismo izliječili svoj stid, moramo se usuditi prići
skupini. Moramo biti spremni razokriti svoje ja. Klubovi
liječenih alkoholičara uče alkoholičare kako će se predstaviti
na seansama: Zovem se X. Alkoholičar sam.
Prepoznavanje središnjeg problema p r e s u d n o je za
ozdravljenje. Njime osoba verbalno utvrđuje da prihvaća
vlastitu nemoć i nesposobnost djelovanja. Indikativno je da
se stid prihvaća time što se predajemo.
Ta je predaja bit duhovnog paradoksa koji nam govori
da možemo pobijediti tek ako izgubimo. Svakom Amerikancu
koji po svaku cijenu želi napredovati to je teško prihvatiti.
Kao što vrijedi za većinu duhovnih zakonitosti - to je
paradoksalno.
Da bismo pronašli vlastiti život, moramo ga izgubiti. To
je doslovno pravilo za osobe utemeljene na stidu. Moramo
odustati od svojega zavaravajućeg, lažnog ja i od toga da ga
branimo želimo li pronaći vitalnu i dragocjenu bit sebe
samih. U našem toksičnom stidu leži naše ranjivo i osjetljivo
ja. Moramo prihvatiti tminu da bismo pronašli svjetlost.
Naše pravo ja živi skriveno u mračnim skrovištima našeg
toksičnog stida.
Nema života bez smrti ni zvuka bez tišine, nema držanja
bez popuštanja ni svjetlosti bez tmine. Ništa nije tako
spektakularno kao pogled na ocean koji s hukom zapljuskuje
djevičanski bijelu pješčanu plažu u podne sunčanog dana.
Gledat ćemo prema pučini i biti opčinjeni. No kada bi to
bilo sve, opet bismo propustili nešto spektakularno. Ne
bismo nikada vidjeli nebo ispunjeno treperećim svjetlašcima
u zvjezdanoj noći. Jer da bismo vidjeli zvijezde, potrebna
nam je tmina.
Parabola s početka ovog dijela knjige prerađena je verzija
priče iz terapijskih krugova. Ta je priča tipična za ljudske
težnje.
Rješenja uvijek tražimo na očitim mjestima. Nikada nam
ne padne na pamet da postoji izlaz u tmini. A to je jedini
način borbe protiv bolesnog stida.
UPUTE KAKO
ODABRATI
SKUPINU
Svakako postoje i druge prisne skupine osim one koja
provodi Program u 12 koraka. Netko bi mogao takvu skupinu
pronaći u svojoj crkvi ili sinagogi. Mnogi su pronašli
nepostiđujuću prisnost u psihoterapijskim skupinama ili
pojedinačno s terapeutom. Pri traženju skupine prijeko je
potrebno obratiti pozornost na sljedeće:
• Skupina ne smije suditi niti postiđivati. Kada se pridružujete
skupini, budite svjesni da je možete napustiti ako se
budete osjetili pretjerano razotkrivenima ili postiđenima.
• Skupina mora biti demokratska i ne smije kontrolirati.
Svaka se osoba mora moći u njoj ostvariti. Svaka osoba
može biti drugačija. To je ono što nijedna osoba utemeljena
na stidu nikada nije iskusila.
• Vođa skupine mora biti uzor zdravog stida. To znači da se
on ili ona ne smije ponašati
bestidno (vladarski,
perfekcionistički, kruto). Vođa treba biti osoba koja djeluje
u skladu s onim što govori. To je istodobno vodič koji je
prošao putem kojim skupina ide i može im reći što je
iza sljedećeg brda.
• Većina ljudi utemeljenih na stidu treba skupinu koja
dodiruje i grli uz nužno poštovanje. To znači da nitko
ne smije tek tako doći do vas i zagrliti vas. Granice se
moraju poštovati. Ako vam tjelesnost daje osjećaj
ugroženosti, možete je odbiti bez ikakva objašnjenja.
Naučit će vas da pitate ako želite zagrljaj i pitat će vas
prije no što vas netko zagrli.
• Mnoge od nas postiđivali su u našem predverbalnom
životu time što nas nisu dodirivali ili držali u naručju.
Prije nego govorom, interpersonalni se most gradi dodirom
i držanjem u naručju. Djeca kojoj je uskraćen dodir i
kontakt umiru od vrste pomanjkanja milovanja koje se
naziva "mirazam". Marcel Geber, koji se pridružio
povjerenstvu UN-a da bi proučavao manjak bjelančevina
kod djece u Ugandi, otkrio je da su tamošnje bebe i tek
prohodala djeca najnaprednija djeca na svijetu. Izgleda
da su majke u Ugandi bez prestanka držale djecu u
naručju. Njihova tijela bila su u neprestanom kontaktu i
pokretu.
•
Naposljetku, skupina mora omogućiti potpuno izražavanje
svih osjećaja. To je najvažnija pokretačka snaga zajedničkog
procesa. Svakome mora biti omogućeno da otvoreno i
slobodno izražava osjećaje. Stid vlada osjećajima, jer ih
sve sputava, osim ljutnje. Ali kako smo vidjeli, on pretvara
ljutnju u bijes i potpuno ovladava osobom. Kada slobodno
izražavamo osjećaje, stid kao da kopni. Budući da stid
sputava naše osjećaje, mi psihički zatupljujemo. U prvo
je vrijeme teško uspostaviti vezu s našim osjećajima.
Možda ćete se ponekad osjećati svladanima. Možda ćete
se osjećati i zbunjenima. Ponekad nam bude gore prije
negoli nam postane bolje. Važno je osjećati. Naši su
osjećaji ono što mi u određenom trenutku jesmo. Kada
smo tupi u odnosu prema našim osjećajima, gubimo
vezu s onime što jesmo.
Moj je savjet da polako učite prepoznavati i izražavati
osjećaje. To je ono što nikada nismo naučili zbog loših uzora
u našim nesređenim obiteljima. Osjećaji će nam biti čudni i
isprva će nas plašiti. Bojat ćemo se da nas ne svladaju. Neki
će morati duže raditi na svojim osjećajima. Za početak i
samo osjećati smanjuje stid. Dijeliti osjećaje s drugima znači
biti ranjiv. To znači otvoriti se prema van i izići iz skrovišta.
Robert Firestone je ustvrdio da djelujemo kao istinska
ljudska bića tek onda kada pronađemo pravo prijateljstvo i
živimo u zajednici. Suprotno tome jest živjeti život u iluziji
povezanosti. Sve ovisnosti i zapletene veze fantazijske su i
vode životu u povučenosti i samougađanju. Takav je život
neljudski. Tek u životu dijaloga i zajedništva možemo uistinu
živjeti i napredovati.
5. POGLAVLJE
12 KORAKA U PRETVARANJU TOKSIČNOG
STIDA U ZDRAVI STID
»Program u 12 koraka vjerojatno je duhovni pokret
s najbržim uzletom u današnjem svijetu.«
Keith Miller
Svoj život dugujem sudjelovanju u Programu u 12 koraka.
Prema tome, ja ne mogu biti nepristran kada je riječ o njegovoj
sposobnosti da izliječi stid koji vas sputava. Nitko ne ospo­
rava činjenicu da Program u 12 koraka ima dokazanu povijest
uspjeha u borbi protiv ovisnosti.
Opisat ću svoje shvaćanje kako ti koraci djeluju u izlječenju
bolesnog stida. Budući da je bolesni stid pogonska snaga
ovisnosti, smatram da će postati jasno zbog čega Program u
12 koraka tako dobro liječi toksični stid.
Prvi korak kaže: priznali smo da smo nemoćni protiv
dane ovisnosti i da nismo više sposobni upravljati svojim
životima. Ovaj korak priznaje najmoćniji aspekt bilo kojeg
sindroma stida - njegovu funkcionalnu autonomiju.
Drevna izreka o alkoholu to oslikava:
Čovjek uzme piće.
Piće uzme piće.
Piće uzme čovjeka.
Alkohol ima vlastita inherentna kemijska svojstva koja
uzrokuju ovisnost. Bolesni stid je internalizirano stanje, koje,
kada se internalizira, djeluje jednako kao neka kemikalija.
Druga rečenica prvog koraka ističe funkcionalnu autonomiju
kompulzivno/ovisničkih poremećaja. U mojoj skupini za potporu
ljudima s kompulzivnim poremećajima često govorimo o
bolesnom stidu kao jedinki za sebe koja posjeduje vlastitu
moć.
Suočeni s njime, mi smo nemoćni. Sve osobe koje se
liječe dođu, potaknute bolom zbog svoje ovisnosti, do
prekretnice u životu.
Bol me učinila svjesnim svoje nemoći i nesposobnosti
djelovanja. Jedini izlaz bio je da izađem iz skrovišta morao
sam se predati. Morao sam prihvatiti svoj stid i patnju. U
mojem je slučaju bol postala tako nepodnošljiva da sam bio
spreman na sve. Prihvaćanje boli dovelo me do toga da
otkrijem svoju bol, nesreću, usamljenost i stid. To je bilo ono
što sam se tako dugo bojao učiniti. Kada sam priznao kako
se loše zapravo osjećam, ugledao sam prihvaćanje i ljubav u
očima drugih kao u ogledalu. Kada su me prihvatili, počeo
sam osjećati da nešto značim. Počeo sam prihvaćati samog
sebe. Interpersonalni most se popravljao.
Drugi korak traži da pružimo ruke za nečim većim od
nas samih. On kaže: došli smo do vjerovanja da bi nas neka
Sila veća od nas samih mogla vratiti u zdravlje.
Već sam spomenuo priču o čovjekovu padu u Knjizi
postanka. Knjiga postanka kaže da su četiri vrste veza
raskinute zbog Adamova bolesnog stida: veza s Bogom; veza
sa samim sobom; veza s bratom i bližnjim (Kain ubija
Abela); te veza sa svijetom (prirodom). Program u 12 koraka
ponovno uspostavlja te veze. Drugi korak počinje prihvaćanjem
nečega većeg od nas samih.
Treći korak kaže: odlučili smo prepustiti svoju volju i
svoje živote brizi Boga onako kako mi Boga razumijemo.
Iako se Bog svjesno spominje kao Viša sila, ostavljeno je
svakoj osobi na volju da odluči kako razumije Boga.
Sjećam se mladića koji je svojom Višom silom proglasio
jedan hrast. Jednoga je dana utrčao na seansu i rekao:
»Upravo su posjekli moju Višu silu!« Skupine koje provode
Program od 12 koraka ne nameću nikakav pojam Boga
svojim članovima.
Ponovna uspostava uzajamnosti s Bogom ima golemu
moć izlječenja toksičnog stida. Toksični je stid poremećaj
volje. Budući da je onesposobljena, volja postaje megalo­
manska. Kako se osobe utemeljene na stidu ukopavaju u
svoje oblike prikrivanja stida, postaju sve bestidnije. Svoje
pogreške prikrivaju perfekcionizmom, potrebom za kontro­
lom, optužbama, kritikama, prezirom itd... Biti bestidan znači
izigravati Boga. To megalomansko izigravanje Boga duhovna
je katastrofa. To je duhovni bankrot. Koraci 2. i 3. ponovno
uspostavljaju bitnu vezu ovisnosti čovjeka o Višoj sili.
Osobe utemeljene na stidu također ne vjeruju da se
imaju pravo oslanjati na nekoga. To je posljedica zloupotrijebljenih potreba za osloncem, koje su rastrgane kroz
traumu napuštenosti. Prepustiti svoju volju i život Bogu
znači ponovno uspostaviti pravi odnos ovisnosti. Odlaziti na
seanse i vjerovati drugim ljudima znači usuditi se ponovno
osloniti se na nekoga.
Zdravi stid dopušta da se bude čovjek. Biti čovjek znači
biti bitno ograničen. To znači biti konačan, nedostatan i
sklon greškama. Zdravi stid daje nam na znanje da nismo
Bog i da nam je uistinu potrebna pomoć.
Prva tri koraka ponovno uspostavljaju pravi odnos između
nas i izvora života. Priznanje naše nemoći i nesposobnosti
djelovanja, vjera u to da nam veća sila može vratiti zdravlje,
donošenje odluke da odustanemo od potrebe za kontrolom
i podvrgnemo svoju volju brizi Boga onakvog kakvog ga mi
razumijemo, vraća nam naš zdravi stid i temelji nas u našoj
osnovnoj ljudskosti. Odustali smo od bestidnosti i megalo­
manskog ludila vladanja te igranja Boga.
Koracima 1 do 3 ponovno se pridružujemo ljudskoj vrsti;
prihvaćamo potrebu za zajedništvom i bitnu ograničenost
naše ljudske stvarnosti. Scott Peck jednom je odredio
emocionalnu bolest kao izbjegavanje stvarnosti po svaku
cijenu, a mentalno zdravlje kao prihvaćanje stvarnosti po
svaku cijenu. Koraci 1 do 3 vraćaju nas stvarnosti.
Korak 4 kaže: proveli smo iscrpnu i neustrašivu moralnu
inventuru sebe samih.
Unutar toga koraka ponovno počinjemo uspostavljati
vezu sa sobom samima i svojim bližnjima (druga i treća
raskinuta veza o kojima se govori u priči o čovjekovu
padu). Naš obrambeni mehanizam stida sprečavao nas je da
se bilo komu otkrijemo. Još tragičnije, taj obrambeni meha­
nizam sprečavao nas je da pogledamo sami sebe. Kao što
sam napomenuo, biti utemeljen na stidu znači ne biti u
samome sebi. To znači učiniti sebe predmetom otuđenja.
Ponovno uspostavljajući odnos povjerenja s Bogom onakvim
kakvim ga mi razumijemo, te sudjelujući iskreno i otvoreno
u našoj skupini, uspostavljamo vezu sa sobom. Odražavanje
u očima drugih, punih ljubavi i iskrenosti, dopušta nam da
prihvatimo sami sebe. Proces ponovnog stapanja sa samim
sobom polagan je i postupan.
Ja nisam napisao opis četvrtog koraka pune dvije godine
nakon što sam počeo provoditi Program u 12 koraka. To nije
ni pravilno ni pogrešno. Poduzimanje pojedinih koraka
individualan je proces.
Program u 12 koraka uglavnom toplo preporučuje da
novi članovi dobiju voditelja. Voditelj je, nadajmo se,
emocionalno zdrava osoba koja slijedi zdrav program. Ta
osoba služi kao uzor te nudi čvrsto vodstvo i pomoć onima
koji slijede program.
U mojem slučaju, sastavljanje opisa četvrtog koraka moralo
je čekati dok sam se borio s prva tri koraka. Moji intelektualni
oblici prikrivanja bili su vrlo čvrsti. Bio sam profesor s
titulama iz psihologije, filozofije i teologije. Predavao sam
sva tri predmeta na sveučilištu. Borio sam se s jednostavnošću
Programa u 12 koraka.
Dio moje fasade bila je uloga osjećajnog intelektualca
koji uviđa zastrašujuću složenost ljudske patnje i boli. Pio
sam, jer sam bio toliko svjestan ljudske patnje. Kao što sam
već spomenuo, sve su to bile gluposti. Bio je to suptilan
način da održim svoje zavaravanje i poricanje.
Jednu od najvažnijih pouka u životu dao mi je Abraham
Low, osnivač tvrtke Recovery, Inc. On je rekao da je intelektualizirati svoje probleme složeno ali lako, dok ih je
rješavati jednostavno ali teško. Intelektualci utemeljeni na
stidu vole raspravljati i komplicirati.
Kada sam konačno razradio svoj četvrti korak, otkrio
sam da je većina mojih grešaka posljedica pića i straha.
Uvidio sam da je srž svih mojih problema moj osjećaj
nedoraslosti. U to vrijeme nisam razumio stid. Toksični stid
bio je bit svih mojih grešaka.
Dok sam radio na svom popisu koraka, uvidio sam da je
moj središnji problem u moralu, a ne nemoralu. Zapravo,
moji prvi pokušaji završili su dugim popisima nemoralna
ponašanja. Moj mi je voditelj pomogao shvatiti kako se
stalno bavim moralnim promašajima. U svojoj megalomaniji
bio sam ili nadčovječan (izvanredan) ili nečovječan (bijednik).
Nikada nisam bio u prvom redu čovjek. Pokušao sam biti
više od čovjeka (bestidan). Završio sam kao manji od čovjeka
(pun stida).
Da bi se natjecao u areni morala, čovjek mora imati
volju koja radi punom parom te sposobnost da donosi
odluke. Moralni postupci zahtijevaju prosudbu, razum te
mogućnost izbora. Smatram da su osobe utemeljene na stidu
moralno nedorasle zbog onesposobljene volje. Teško je pripisati
p o t p u n u ljudsku moć lažnome ja. To ne znači da osobe
određene stidom ne čine stvarno zlo drugima. Ja sam ga
svakako činio. U ovom sam koraku preuzeo odgovornost za
zlo koje sam učinio, ali sam se suočio sa središnjim problemom.
Nakon nekoliko godina ponovio sam taj korak, ovaj put u
svjetlu svojega shvaćanja bolesnog stida. Tada sam jasno
vidio da je devedeset pet posto stida koji sam nosio u sebi
posljedica mojeg problema napuštenosti. Kada sam to shvatio,
bio sam spreman nešto i poduzeti. Osobi utemeljenoj na
stidu daje nadu spoznaja da je većina stida koji podnosi
prenešeni stid. Zapamtite, internalizirani stid čini se beznadnim
i neizlječivim. Ako smo u svojoj biti promašeni, puni mana
i nedostataka, ne možemo si pomoći.
Četvrti korak pomaže nam da se usmjerimo na naše
greške na tako da omogućimo njihov popravak. Unutar
četvrtog koraka počinjemo bolesni stid pretvarati u zdravi
stid, koji je, u razvojnom pogledu, temelj zdravom osjećaju
krivnje.
Koraci 5, 6 i 7 kažu: Bogu, sebi samima i drugom
ljudskom biću priznali smo pravu narav počinjenih grešaka
(korak 5). Potpuno smo spremni da Bog odstrani sve te
karakterne nedostatke (korak 6). Ponizno smo zamolili Boga
da ukloni naše mane (korak 7). Ove korake navodim zajedno,
jer je svaki od njih dio procesa odustajanja od vladarske i
megalomanske volje. Svaki od njih je p o m a k prema
preuzimanju odgovornosti za naš život i prema odustajanju
od potrebe za kontrolom. Svaki od njih je čin nade.
Tijekom koraka 5 izlazimo iz skrovišta. Progovaramo o
našem stidu. Pričamo Bogu i drugom ljudskom biću o
našem stidu (pravoj naravi zla koje smo počinili). Po mojem
mišljenju, ovaj korak ne samo da pomaže osobi da se
usmjeri na zla koja je počinila kao na pogreške i ponekad
strašne postupke, nego joj pomaže i shvatiti da su ti postupci
posljedica karakternih nedostataka koji su stidu služili kao
obrambeni mehanizam. Time što to kažemo drugom ljudskom
biću, mi prihvaćamo bol svojega stida te se izlažemo očima
drugoga. Dajemo drugome na znanje koliko krivi smo se
zapravo osjećali. Nema više pretvaranja niti krinki.
Korak 6 jest čin vjere i nade. Osjećamo se dovoljno
dobro da vjerujemo kako će Bog ukloniti te karakterne
nedostatke. Barem smo voljni to tražiti i vjerovati da imamo
pravo ovisiti o nekome ili nečemu većem od nas samih.
Gotovo je s megalomanskim vladanjem i igranjem Boga.
Treba nam Božja pomoć. Treba nam pomoć i to znamo i
tražimo. Pretpostavka za molbu da se uklone naši nedostaci
jest vjerovanje kako smo vrijedni toga da oni budu uklonjeni.
Tijekom koraka 7 ponizno molimo Boga da nas oslobodi
naših mana. Ponizno moliti znači biti vraćen svojem zdravom
stidu. Znamo da smo podbacili. Ljudi smo i griješili smo
(kao svi ljudi). Ali vjerujemo i to da nam se može pomoći.
Sposobni smo mijenjati se i razvijati se. Sposobni smo učiti
iz svoje patnje i nesreće.
Ovim korakom vraćen sam svojem zdravom stidu, kroz
koji sam osjetio svoju krivnju. Krivnja oblikuje našu savjest.
Biti bestidan znači nemati savjesti. Naša nam savjest kaže da
smo podbacili. Prekršili smo vlastite vrline. Osjećaj krivnje
potiče nas da se promijenimo. Osoba koja se osjeća krivom
boji se kazne i želi se iskupiti. Osoba utemeljena na stidu želi
biti kažnjena. Kada sam stupio u dodir sa svojom krivnjom
i svojom savješću, bio sam spreman iskupiti se.
Koraci 5, 6 i 7 vraćaju nas nama samima. Prihvaćamo
sami sebe dovoljno da bismo bili voljni progovoriti o onome
što smo skrivili. Imamo dovoljno nade za nas same da smo
sposobni moliti našu Višu silu za pomoć. Spremni smo
postati odgovorni, popraviti što smo skrivili, krenuti dalje i
razvijati se.
Koraci 8 i 9 koraci su popravka. Oni kažu: sastavili smo
popis svih osoba kojima smo učinili zlo i sada smo se
spremni iskupiti (korak 8). Izravno smo se iskupili kod tih
osoba kad god je to bilo moguće; osim kada bi tako
postupiti zahtijevalo da povrijedimo njih ili druge (korak 9).
Prijeđimo sada na treću raskinutu vezu koju smo spomenuli
u priči o čovjekovu padu, našu vezu s drugim ljudima.
Možda je najveća rana koju osoba utemeljena na stidu nosi
nesposobnost za prisnost u nekoj vezi. Ta nesposobnost
proizlazi neposredno iz osnovne neiskrenosti koja leži u srži
toksičnog stida. Lažno ja, koje se neprestano skriva i puno
je tajni, prepreka je za svaku mogućnost iskrenosti unutar
veze. A kao što sam već napomenuo, osobe utemeljene na
stidu uvijek izabiru veze s drugim osobama utemeljenima
na stidu. Hokejaši se obično ne druže s profesionalnim
igračima bridža. Ne poznaju čak ni pravila te igre. Obično
tražimo one koji igraju po istim pravilima.
Tajnovitost, neiskrenost i igranje igre svakako su sačinjavali
bit povijesti mojih veza. Vrijeđao sam žene time što sam se
prema njima odnosio kao prema predmetima i igračkama
kojima sam mogao lagati, voljeti ih i odbaciti.
Sjećam se kako su mi pripadnici moje skupine od 12
koraka rekli da sam okrutan u vezama sa ženama. Upozorili
su me da ne izlazim sa ženama unutar Programa. To je
pravilo u većini skupina u 12 koraka. Ono nije apsolutno i
mnoge dobre veze nastale su među ljudima koji su se
upoznali u takvoj skupini. Ali postoji ozbiljna opasnost koja
dolazi od određenosti stidom. Obično se savjetuje nekoliko
godina liječenja prije negoli muškarac i žena iz skupine
počnu izlaziti.
Ja sam odmah počeo izlaziti sa ženama iz skupine. A
budući da sam bio potpuno rastrojeno odraslo dijete i
alkoholičar, uvijek sam birao žene koje su bile jako bolesne.
Obično sam ih sažalijevao i mogao sam se osjetiti nadmoćnim
i snažnim kada bi se one odmah zaplele u moju mrežu.
Poslije, kada bi teret njihove očajničke ovisnosti postajao sve
naporniji, jednostavno bih ih se rješavao. To je također bilo
vrlo neiskreno i okrutno. Nježan rez pravi gnojnu ranu.
Kada bi me suočili s mojom okrutnošću i pasivnim agresivnim
bijesom prema ženama, potpuno bih se razjario! Trebale su
mi godine da shvatim kako sam zapravo ponovno proživljavao
svoj bijes prema vlastitoj majci na taj vrlo razoran pasivan
i agresivan način. Moja uloga junaka, dobrog dečka, bivšeg
sjemeništarca oduvijek me zbunjivala. Nakon što sam godinama
igrao ove uloge, mogao sam s njima izdržati i detektor laži.
Tu su bile i žrtve mojeg patronizirajućeg i autoritativnog
ponašanja. Tu su bili studenti koji su morali nositi moj stid
dok sam se ja skrivao pod crnom odorom perfekcionizma,
svetosti i bezgrješnosti. Moj je brat naročito patio od posljedica
moje patronizirajuće svetosti. Bio sam krut sjemeništarac
tijekom studija za svećenika. Na početku svog školovanja
ponekad bih klečao po šest sati pokušavajući ne pomaknuti
ni mišić. U svojoj unutrašnjosti bio sam jako kritičan i to se
odražavalo na moje bližnje i obitelj.
Tijekom pijanih stanja, bjesnio bih i postajao nasilan.
Uništavao sam tuđe vlasništvo te kršio granice i prava
drugih ljudi. Svrha krivnje jest potaknuti djelovanje da bi se
ispravilo učinjeno zlo. Krivnja oblikuje savjest i potiče nas
da popravimo štetu koju smo nanijeli, da krenemo dalje i
razvijamo se.
Koraci 10, 11 i 12 pomažu nam da zadržimo te ponovno
uspostavljene veze. Korak 10 kaže: nastavili smo provoditi
osobnu inventuru i odmah smo priznali kada smo bili u
krivu. Korak 11 kaže: težili smo da molitvom i meditacijom
poboljšamo svoj osobni kontakt s Bogom, onako kako ga mi
shvaćamo, moleći jedino za to da spoznamo Božju volju o
nama i za snagu da je provedemo. Korak 12 kaže: Nakon
što smo doživjeli duhovno buđenje kao posljedicu ovih
koraka, trudili smo se da tu poruku prenesemo drugima i
da provodimo ove principe u svakom našem činu.
Korak 11 nastavlja i produbljuje našu vezu uzajamnosti
s Bogom. On potiče vezu utemeljenu na svjesnom kontaktu.
To je prava veza. Napravili smo puni krug počevši od
razbijenih izvornih veza koje su nas navele da usvojimo naš
stid, a završivši u prijateljstvu s Bogom onakvim kakvim ga
mi shvaćamo.
Korak 10 je korak održavanja naše veze s nama samima.
On nas održava u dodiru s našim zdravim stidom, osjećajem
koji nam govori da možemo griješiti i da ćemo to i činiti.
Ako budemo neprestano u dodiru s našom temeljnom
ljudskošću i našim bitnim ograničenjima, moći ćemo prihvatiti
sami sebe. Priznati vlastite pogreške znači prihvatiti i izraziti
svoju ranjivost i ograničenost. Takva svijest zauzdava našu
sklonost prema megalomaniji i bestidnosti.
Korak 12 najavljuje da je duhovno buđenje cilj i proizvod
ovih 12 koraka. On naglašava činjenicu da toksični stid i sve
njegove krinke završavaju duhovnim bankrotom. Toksični
stid je ubojstvo duše. Zbog njega postajemo otuđena radna
bića, bez unutarnjeg života i bez unutarnjeg mira. Osobe
utemeljene na stidu žude za istinskom unutarnjom tišinom
i samoćom.
Tišina i samoća znaci su duhovne zrelosti. Oni vode k
miru i blaženstvu. Duhovni život je unutarnji život. On se
ne može dobiti izvana. Duhovni život je sam sebi nagrada
i ne traži ništa do sebe samoga. Kada postignemo unutarnji
mir i svjesni kontakt, osjećamo se blaženo. To je znak istine
i ljubavi koja nas vodi prema dobroti i transcendenciji.
Drevni filozofi nazivali su dobrotu, istinu, ljepotu i ljubav
transcendentalnim svojstvima Bića.
Korak 12 potiče nas da prenosimo poruku našoj braći i
sestrama koji se još uvijek skrivaju iza maske bolesnog stida.
Ovaj nas korak zove da provodimo duhovne principe najstrože
iskrenosti i služenja drugima u svemu što činimo. On od
nas traži da činimo ono što propovijedamo i djelujemo u
skladu s onim što govorimo. Traži da privlačimo druge
stvarajući uzor života samodisciplinirane ljubavi i poštovanja.
Stvarajući uzor naših ponovno uspostavljenih veza s Bogom,
nama samima, našim bližnjima i svijetom, možemo pokazati
drugima da postoji izlaz. Postoji nada.
6. POGLAVLJE
OSLOBODITE SVOJE IZGUBLJENO
UNUTARNJE DIJETE
Vjerojatno bih i ja ostala zarobljena u klopci te prisile da
zaštitim roditelje... da nisam došla u dodir s Djetetom
unutar sebe, koje se pojavilo kasno u mojem životu i
željelo mi ispričati svoju tajnu... sada sam stajala pred
otvorenim vratima... ispunjena strahom odrasle osobe od
mraka... Ali nisam mogla zatvoriti vrata i zauvijek ostaviti
dijete samo... Donijela sam odluku koja mi je trebala potpuno
promijeniti život... darovat ću povjerenje tom gotovo
autističnom biću koje je preživjelo desetljeća izolacije.
Alice Miller, Slike djetinjstva
(Pictures of Childhood)
U knjizi »Bradshaw o obitelji« opisujem tri različite faze
vlastite redukcije stida i procesa otvaranja prema van. Slika
6.1. predočava vam te faze.
Prva je faza ozdravljenja. Pomoću podrške skupine i
ozrcaljene ljubavi vratio sam osjećaj vlastite vrijednosti. Usudio
sam se izići iz skrovišta i pokazati svoje ja utemeljeno na
stidu. Kada sam ugledao odraz samoga sebe u nepostiđujućim
očima drugih, osjetio sam se zadovoljan samim sobom.
Slika 6.1.
Blaženstvo
Neprianjanje
Nepostiđeno
privatno i
javno ja
Treći stupanj
Otkrivanje
Pojavljivanje
autentičnog ja
Drugi stupanj
Razotkrivanje
Prvi stupanj
Ozdravljenje
iz
Izlazak
skrivanja
Privatno ja
zarobljeno u
okovima stida
Ponovno sam uspostavio vezu sa samim sobom. Nisam više
bio potpuno sam i izvan sebe. Skupina i bliske osobe vratili
su mi osjećaj veze s drugim ljudima.
Proces ozdravljenja promjena je prvoga reda. To znači da
sam jednu vrstu ponašanja zamijenio drugom. Prestao sam
piti i osamljivati se. Dijelio sam svoja iskustva, snagu i nadu.
Progovorio sam i podijelio svoje osjećaje. Počeo sam ponovno
osjećati svoje osjećaje. Usmjerio sam svoju ovisnost na tu
novu obitelj koju sam pronašao.
U meni je još uvijek postojalo ovisno dijete, određeno
stidom, koje je novoj skupini pridalo ulogu zaštitničke sigurnosti
roditelja.
Moj stid bio je manji, ali još uvijek živ. To je bilo očito
iz činjenice da sam još uvijek bio kompulzivan i da sam
imao problema s prisnošću. Izabirao sam žene za koje sam
osjećao da sam im potreban, brkajući ljubav sa sažaljenjem.
Gradio sam veze koje su podsjećale na spašavanje, u kojima
su drugi postajali ovisnima o meni i vjerovali da sam
svemoćan. Počeo sam raditi po 12 sati na dan, i subotom.
Više sam pušio i počeo jesti velike količine šećera. Uistinu
sam zaustavio za život opasnu bolest zvanu alkoholizam;
smanjio sam svoj stid; osjećao sam se zadovoljniji sobom, ali
i dalje sam bio opterećen i kompulzivan. Još nisam bio
slobodan.
Da bih se oslobodio, još uvijek sam se trebao razračunati
sa svojom obitelji. Još uvijek sam trebao odrasti i uistinu
napustiti svoj dom.
Fritz Perls je jednom rekao: »Životni je cilj učiniti pomak
od potpore okoline do samopotpore«. Svrha je života postići
neovisnost. Neovisnost je utemeljena u zdravom osjećaju
stida. Odgovorni smo za svoje živote.
U našim su nas izvornim vezama napuštali i pružali
nam loše uzore. To je stvorilo našu osobnost utemeljenu na
stidu. Budući da nismo imali autentično ja, mi smo se ili
čvrsto vezali za svoje skrbnike fantazijskim vezama, ili se
pak ogradili zidovima kako nas nitko ne bi mogao povrijediti.
Ti najraniji dojmovi obojili su sve naše sljedeće veze.
Jednom sam čuo Wernera Erharda, osnivača programa
est, kako kaže: »Dok ne riješimo svoje izvorne veze, nikada
nismo uistinu u nekoj drugoj vezi«. Napustiti dom znači
raskinuti sa svojim izvornim vezama. A budući da velik dio
stida nosimo kao posljedicu tih veza, napuštanje doma
moćno je sredstvo za smanjenje stida.
NAPUŠTANJE
Što
DOMA
znači napustiti dom? Kako
to
učiniti?
Napuštanje doma druga je faza u putovanju prema
cjelovitosti. Nazivam je fazom otkrivanja. Ona obuhvaća
ostvarivanje dodira s povrijeđenim i usamljenim unutarnjim
djetetom, napuštenim prije mnogo godina.
To dijete je onaj dio nas u kojem je smještena naša
blokirana emocionalna energija. Ta je energija posebno blokirana
ako smo bili izloženi ozbiljnim povredama. Da bismo ponovno
uspostavili vezu s tim ranjenim i povrijeđenim djetetom,
moramo se vratiti unatrag i ponovno iskusiti osjećaje koji su
bili zapriječeni.
Stvaranje blokova emocionalne energije ozbiljno šteti našoj
sposobnosti razmišljanja i zaključivanja. Našem su umu suženi
horizonti. Kontaminirani smo u prosuđivanju, opažanju i
sposobnosti zaključivanja o konkretnim osobnim događajima
u našem životu. (Čini se da takva emocionalna blokada ne
oštečuje apstraktne ili spekulativne oblike mišljenja.)
Kada je naša praktična prosudba onesposobljena, tada i
volja, koja je izvršitelj naše ličnosti, gubi sposobnost da
prepozna alternative te više nije utemeljena u stvarnosti.
Emocionalno zatvorena osoba doslovno je ispunjena voljom;
ona zapravo postaje samovoljna. A značajke samovolje jesu
megalomanija i neukrotiva želja za vladanjem, pa je ona
stoga krajnja propast uzrokovana toksičnim stidom. Samovolja
je igranje Boga; razularena samovolja je ona o kojoj je riječ
u Programu u 12 koraka.
Jedini način da mozak oslobodimo iz zatvora i izliječimo
svoju kompulzivnost jest vratiti se unatrag i ponovno iskusiti
emocije. Blokirane emocije moraju se ponovno doživjeti
onakve kakve su bile kada su se prvi put pojavile.
Nezadovoljena i neriješena potreba za ovisnošću mora se
ponovno odgojiti putem novih pouka i korektivnih iskustava.
Nad našim izgubljenim djetinjstvom valja očajavati. Naša
je kompulzivnost posljedica onih starih zapriječenih osjećaja
(naša neodžalovana bol), koji se uvijek iznova javljaju. Izlazimo
na kraj s tim osjećajima tako da ih ponovno proživljavamo
ili pak iživljavamo kroz kompulzivne radnje. Možemo ih
iživjeti također u obliku depresije ili samoubojstva ili ih pak
projicirati na druge osobe, kao što je slučaj u interpersonalnim
strategijama za prijenos stida.
Moramo napustiti dom i postati svoja vlastita osoba da
bismo izliječili kompulzivnost. Čak i kada sam bio u fazi
ozdravljenja, ja nisam napustio dom. Nisam otkrio uzroke i
okolnosti svojeg bolesnog stida. Nisam radio na svojoj izvornoj
boli. Nisam se uhvatio u koštac sa svojom obitelji.
RAD
NA
IZVORNOJ
BOLI
Svaka osoba utemeljena na stidu odrasla je u traumatičnoj
obitelji. Traumatična djeca iskuse u kratkom vremenu pre­
više poticaja da bi bila sposobna primjereno ovladati tim
poticajima. Svi oblici traume napuštenosti potiču žalobne
emocije u djece i istodobno blokiraju njihovo oslobađanje.
Nedavno sam u zrakoplovnoj luci promatrao nekog čovjeka
i njegovu kćerkicu. Bio sam na šišanju, a on je sjedio dva
stolca dalje od mene. Neprestano je grdio dijete i u jednom
trenutku je ljutito rekao da s njom uvijek ima problema, baš
kao s njezinom majkom. Pretpostavio sam da je rastavljen ili
razveden. Dok je izlazio, udario ju je nekoliko puta. To je
bilo uistinu bolno gledati. Kada bi djevojčica zaplakala, on bi
je ponovno udario. Zatim ju je odvukao do slastičarnice i
kupio joj je sladoled da bi je ušutkao. To je dijete već u
najranijoj dobi učilo da nije željeno, da je za sve krivo, da
nije osoba, da njegovi osjećaji nisu važni i da je odgovorno
za osjećaje drugih ljudi. Ne mogu zamisliti gdje bi ta
djevojčica mogla naći saveznika koji bi s njom sjeo, priznao
joj pravo na tugu i omogućio joj da žaluje.
U zdravoj, poštovanja vrijednoj obitelji osjećaji djeteta su
priznati. Trauma se mora dogoditi u nekom trenutku odrasta­
nja u svakom normalnom djetinjstvu. Kao što je Alice Miller
često pisala: »Ne čini nas emocionalno bolesnima trauma
koju smo doživjeli u djetinjstvu, nego nemogućnost da
traumu izrazimo.«
Kada je dijete napušteno uslijed zanemarivanja, zlostavljanja
ili uplitanja, bijes prevladava nad povrijeđenošću i bolom.
Djeci je potrebno priznati pravo na bol. Mora im se pokazati
kako mogu osloboditi svoje osjećaje. Treba im vrijeme i
potpora da ih nauče pokrenuti. Ne bi se svako napušteno
dijete razvilo u osobu utemeljenu na stidu kada bi imalo
potporu u nekom savezniku koji bi priznao njegovu bol i
dao mu vremena da je riješi kroz žalovanje.
Poznajem jednu zdravu obitelj u kojoj je otac bio ozbiljno
ozlijeđen u nesreći u kućanstvu. Šestogodišnji sin igrao se
vani kada je čuo eksploziju. Na svoj užas, našao je oca u
krvi i obogaljenog. Otac mu je rekao neka pozove hitnu
pomoć. Dječaka je preuzeo susjed dok mu se majka ne vrati
s posla. Bio je u šoku. Majka ga je odvela dječjem terapeutu
koji liječi putem igre. Dječak se bojao ići u podrum kuće
(gdje se nalazio bojler od kojega je stradao otac). Bio je ljutit
na majku jer nije bila kod kuće i na oca jer ga je napustio
(odveli su ga u bolnicu).
Tijekom sljedećih mjeseci dječak se borio sa svojim
osjećajima u simboličnoj igri. Majka i otac bili su sretni što
je bio u stanju izraziti ljutnju koju je osjećao prema njima.
(Roditelji utemeljeni na stidu osuđivali bi ga jer izražava
ljutnju.) Podupirali su ga dok se borio sa svojim strahom od
odlaska u podrum, gdje su postavili novi bojler. Dijelili su
osjećaje s djetetom.
Priznavanje
Da bismo se oslobodili boli, potrebno je nekoliko čimbenika.
Prvi je priznavanje. Naša trauma napuštenosti iz djetinjstva
mora biti priznata kao stvarna ili je nećemo moći razriješiti.
Vjerojatno je najsretnija posljedica utemeljenosti na stidu ta
da ne znamo koliko depresivni i ljutiti uistinu jesmo. Mi
zapravo ne osjećamo svoj neriješeni očaj. Naše lažno ja i
obrambeni mehanizmi ega sprečavaju nas da ga doživimo.
Paradoksalno je to da su upravo oni mehanizmi obrane koji
su nam omogućili da preživimo svoju traumu iz djetinjstva
sada postali prepreke našem razvoju. Fritz Perls jednom je
rekao: »Ništa se ne mijenja dok ne postane ono što jest.«
Moramo otkriti svoju zamrznutu bol.
Sjećam se svoje bake s očeve strane koja me ismijala što
sam bio histeričan kada je moj otac izišao van kako bi se
napio. Upravo se posvadio s mojom majkom i napustio
kuću bijesan, zaklinjući se da će se napiti. Počeo sam plakati
i ubrzo izgubio kontrolu nad sobom. Baka me ismijala i
postidjela. Rekla mi je da sam mlakonja i da se sredim.
Nikada nisam zaboravio to iskustvo. Mnogo godina nosio
sam u sebi svoju nerazriješenu bol.
Potpora
Najveća tragedija jest što znamo da se očaj može izliječiti
prirodnim putem kada imamo potporu. Jane Middleton-Moz
je rekla: »Ono što znamo o oslobođenju od boli jest da se
čitav svijet može izliječiti ako ima potporu.«
Ljudi produžavaju svoj očaj zato što nema nikoga tko bi
ga priznao i pružio im potporu. Ne možete žalovati sami.
Milijuni nas, odrasle djece, to su pokušali. Otišli smo na
spavanje plačući u jastuk ili smo se zaključali u kupaonicu.
Produžena bol srž je onoga što nazivamo sindromom
posttraumatskog stresa. Kada se vojnici vrate iz rata, pate od
općih simptoma nesnalaženja u stvarnosti: panike, fizičke
otupljenosti, lakog prepadanja, depersonalizacije, želje za
kontrolom, noćnih mora i poremećaja sna. Isti ti simptomi
uobičajeni su kod djece iz nesređenih obitelji. Oni su simptomi
nerazriješene boli.
Rad na žalovanju
Nakon što je osoba dobila priznanje i potporu, mora
doživjeti osjećaje koji nisu dopušteni. To se mora ostvariti u
sigurnoj, nepostiđujućoj okolini. Pri žalovanju se javljaju:
ljutnja, grižnja savjesti, povrijeđenost, depresija, tuga i
usamljenost. Oslobađanje od boli vrsta je psihičkog posla
koji se mora obaviti. Ono varira u trajanju ovisno o intenzitetu
traume. Potrebno je dovoljno vremena da bi se taj posao
završio. U nesređenim obiteljima nikada nema dovoljno
vremena.
U našem Centru za obiteljski oporavak u Houstonu
održavamo tečaj žalovanja zbog izvorne boli u trajanju od
četiri i pol dana. Služimo se ulogama iz obiteljskog sustava
kako bismo omogućili ljudima da shvate na koji su način
izgubili svoje autentično ja i zaglavili u lažnome ja. Kada
osoba doživi ubojstvo vlastite duše, počinje očajavati. Često
joj terapeut, koji je tu kako bi olakšao rad, mora pomoći da
prihvati te osjećaje jer su oni sputani stidom. Kada se osoba
poveže sa svojim istinitim i autentičnim osjećajima, stid se
smanjuje. Ovaj rad nastavlja se i nakon tečaja. Može se
nastaviti i nekoliko godina.
Postoje različite metode za razriješavanje izvorne boli. To
se mora provesti želimo li se riješiti očaja i prekinuti život
iživljavanja i kompulzivnih radnji.
KOREKTIVNO ISKUSTVO
Rad na nerazriješenoj boli obuhvaća ponovno doživljavanje,
oslobađanje i integraciju izgubljenog unutarnjeg djeteta.
Budući da je zanemarivanje naših razvojnih potreba za
osloncem bio glavni izvor toksičnog stida, važno je ponovno
uspostaviti odnose. Svaki je razvojni stupanj bio jedinstven
i imao vlastite potrebe i dinamiku. U najranijem djetinjstvu
bilo nam je potrebno odražavanje bezuvjetne ljubavi. Trebalo
nam je da čujemo riječi (koje su kod malog djeteta neverbalne)
poput onih: »Tako sam sretan što si ovdje. Dobrodošao u
svijet. Dobrodošao u našu obitelj i dom. Tako mi je drago
što si dječak ili djevojčica. Želim biti pokraj tebe, držati te
u naručju i voljeti te. Tvoje potrebe su u redu. Dat ću ti sve
vrijeme koje ti je potrebno da zadovoljiš svoje potrebe.«
Ja obično organiziram male skupine (od šest do osam
osoba) s jednom osobom u središtu. Ta osoba daje na znanje
ostalim članovima skupine koliko blizu želi da joj oni priđu.
Neke osobe žele da ih se njiše i drži u naručju. Neke žele
samo lagane dodire. Neke, kojima je bilo uskraćeno milovanje,
ne osjećaju se dovoljno sigurnima za takvu bliskost. Svaka
osoba postavlja svoju vlastitu granicu.
Nakon što je skupina uspostavljena, puštamo uspavanke,
a svaki član izriče neku izjavu dok dodiruje ili miluje
središnju osobu ili pak samo sjedi pokraj nje.
Osobe koje su bile zanemarivane počet će jecati kada
čuju riječi koje su im trebale, a nisu ih čule. Ako je osoba
bila izgubljeno dijete, često će intenzivno jecati. Te riječi
dodiruju prazninu u njezinoj duši.
Nakon izjava, raspravlja se o doživljaju. Uvijek nastojim
sastaviti mješovitu skupinu, tako da osoba čuje i muške i
ženske glasove. Često će osoba izjaviti da joj je posebno
godilo čuti muški ili pak ženski glas, jer ga nikada nije čula
kao dijete. Ponekad, ako je osobu zlostavaljao jedan od
roditelja, neće imati povjerenja u glas koji odgovara spolu
tog roditelja. Sudjelovanje u zajedništvu, slušanje izjava,
dodirivanje i potpora nude korektivno iskustvo.
Preporučam i druge načine na koje se mogu zadovoljiti
potrebe iz najranijeg djetinjstva dok se one prerađuju u
novim doživljajima. Obično je potreban prijatelj koji će osobi
dati fizičku potporu (mnogo dodira) i hraniti je (izvoditi u
restoran). Takvim je osobama potrebno mnogo taktilnog
zadovoljenja. Možda će im trebati topla kupka ili umatanje
u pokrivač. Možda će poželjeti iskušati i masažu cijelog
tijela.
Prelazimo na potrebe djeteta koje je prohodalo, ponavljajući
skupni postupak. Budući da djeci koja prohodaju treba
odvajanje, puštamo osobu da sjedi blizu, ali odvojena od
sviju. Obično savjetujem da se provede meditaciju koja
vraća unatrag, u kojoj tražim od osobe u središtu da
doživljava sebe kao tek prohodalo dijete. Dajem izjave poput:
»U redu je što lutaš i istražuješ. U redu je što me napuštaš
i odvajaš se od mene. Ja te neću napustiti. U redu je što
ispituješ svoje granice. U redu je biti ljutit, zapasti u srdžbu,
reći ne. U redu je što ti to radiš i što to radiš na svoj način.
Ja ću biti ovdje. Ne moraš žuriti. Dat ću ti sve vrijeme koje
ti je potrebno. U redu je što se pridržavaš pa puštaš. Ja te
neću napustiti.«
Nakon što je svaka osoba čula ove izjave nekoliko puta,
ponovno se zajednički raspravlja. Često ljudi iskazuju duboke
emocije dok se povjeravaju. Često se prisjete neke epizode
napuštanja koju su već davno zaboravili. Neki se počnu
boriti s još nerazriješenom boli.
Prolazimo kroz sve razvojne stupnjeve do adolescencije.
Adolescencija je važna, jer su mnoge osobe iskusile bolno
napuštanje i postiđujuće događaje upravo u tom razdoblju.
Obično tražim od svakog člana skupine da napiše pismo
svojim roditeljima (ili roditelju) u kojem im nabraja sve ono
što joj je bilo potrebno, a nije dobila.
Wayne Kritsberg traži da pismo napišu nesigurnom rukom.
Ponekad ga slijedim u tome. Pisanje nesigurnom rukom
pomaže stvoriti osjećaj da ste dijete. Dok osoba čita svoje
pismo drugima, oslobađaju se snažne emocije. Nakon što je
pismo pročitano, tražim od članova skupine da središnjoj
osobi daju izjave koje odgovaraju nezadovoljenim potrebama,
opisanim u pismu roditeljima.
Pred kraj radionice tražim od svakog sudionika da se
suoči sa svojim izgubljenim djetetom. Ne mogu opisati
snagu te vježbe. Snimio sam je na nekoliko kaseta. Nije
moguće prenijeti njezinu snagu pisanom riječju. Ocrtat ću tu
meditaciju. Možete je snimiti na kasetu i slušati je.
Preporučujem
ovu
ili
ovu
melodiju u pozadini.
MEDITACIJA:
PRIHVATITE
UNUTARNJE
SVOJE
DIJETE
IZGUBIJENO
Sjednite uspravno. Opustite se i usmjerite na disanje...
Ostanite tako nekoliko minuta i postanite svjesni disanja...
Budite svjesni zraka dok ga udišete i dok ga izdišete...
Zamijetite razliku između zraka koji ulazi i zraka koji izlazi.
Usredotočite se na tu razliku...(jedna minuta). Sada zamislite
da silazite niz mnogo stuba. Silazite polagano dok ja
odbrojavam od deset naniže. Deset...(deset sekundi) Devet...
(deset sekundi) Osam...(deset sekundi) itd. Kada dođete do
dna stuba, skrenite nalijevo i koračajte dugim hodnikom s
vratima s vaše desne strane i s vratima s vaše lijeve strane.
Svaka vrata imaju na sebi neki znak u boji...(jedna minuta).
Pogledajte prema d n u hodnika i vidjet ćete jako polje
svjetla...Uđite u njega i vratite se kroz vrijeme u ulicu u
kojoj ste živjeli prije no što ste navršili sedam godina.
Krenite niz ulicu do kuće u kojoj ste živjeli. Pogledajte tu
kuću. Zamijetite krov, boju kuće, njezine prozore i vrata...
Ugledajte malo dijete koje izlazi kroz ulazna vrata...Kako je
dijete odjeveno? Koje su boje njegove cipele? Priđite djetetu..
Recite mu da ste vi iz njegove budućnosti.. .Recite mu da vi
poznajete bolje od svih drugih što je ono sve iskusilo..
Njegovu patnju, njegovu napuštenost... njegov stid... Recite
mu da od svih ljudi koje će ikad poznavati, jedino vas
nikada neće izgubiti. A sada ga upitajte želi li poći kući s
vama?...Ako ne želi, recite mu da ćete ga posjetiti sutradan.
Ako želi poći s vama, uzmite ga za ruku i pođite zajedno
s njim...Dok budete odlazili, ugledajte svoje mamu i tatu
kako izlaze na balkon. Mahnite im na pozdrav. Osvrnite se
preko ramena dok se i dalje udaljavate i gledajte kako
postaju sve manji i manji dok potpuno ne nestanu.. .Zaokrenite
iza ugla i ugledajte svoju Višu silu i najdraže prijatelje kako
vas čekaju. Zagrlite sve svoje prijatelje i dopustite da vam
Viša sila uđe u srce...Sada pođite i obećajte vašem djetetu
da ćete ga susresti na pet minuta svakoga dana. Odaberite
točno vrijeme. Posvetite se tom vremenu. Uzmite dijete u
ruku i pustite ga da se smanji na veličinu vašeg dlana.
Smjestite ga u svoje srce...Sada pođite na neko prekrasno
mjesto na otvorenom... Stanite u sredinu tog mjesta i razmišljajte
o doživljaju koji ste upravo imali.. .Steknite osjećaj zajedništva
unutar sebe, sa svojom Višom silom i sa svim ostalim...Sada
pogledajte u nebo; ugledajte ljubičastobijele oblake kako
oblikuju brojku pet... Gledaj te kako petica postaje četvorka...
i budite svjesni svojih stopala i nogu...Gledajte kako četvorka
postaje trojka... Osjetite život u trbuhu i vašim rukama.
Gledajte kako trojka postaje dvojka; osjetite život u rukama,
licu, cijelom tijelu. Znajte da ćete se ubrzo posve razbuditi
i biti sposobni činiti sve potpuno probuđene svijesti gledajte kako dvojka postaje jedinica i potpuno se razbudite,
pamteći ovaj doživljaj...
Savjetujem da nabavite svoju fotografiju iz ranog djetinjstva.
Najbolja bi bila ona na kojoj još nemate sedam godina.
Stavite je u lisnicu ili novčanik. Stavite fotografiju na stol
tako da vas podsjeća na dijete koje živi u vama. Mnoštvo
podataka upućuje na to da dijete živi u nama potpuno
razvijeno. To je dijete najvitalniji i najspontaniji dio nas i
treba ga integrirati u naš život.
ZADOVOLJAVANJE RAZVOJNIH POTREBA DJETETA U
ODRASLOJ
DOBI
Mi prerađujemo svoje razvojne potrebe tijekom cijeloga
života. Svaki put kada započnemo nešto novo, pokrećemo
svoje potrebe iz najranijeg djetinjstva. Kada postanemo sigurni
i steknemo povjerenje u svoju novu okolinu, tek prohodali
dio nas želi istraživati i isprobavati. Naša vlastita djeca
potiču naše potrebe dok prolaze kroz različite razvojne faze.
Kao odrasla osoba imamo priliku pobrinuti se za sebe same
u svakoj od tih faza.
Kao odrasle osobe možemo stvoriti okružje u kojem
ćemo zadovoljiti svoje potrebe. Meni je bila uskraćena očinska
ljubav. Stvorio sam skupinu muškaraca koji mi pružaju
prijateljstvo, potporu i povratnu informaciju. Naučio sam da
kao odrasla osoba mogu upotrijebiti ono što dobivam od
drugih da bih zadovoljio svoje potrebe. Djeca nikada ne
dobivaju dovoljno. Odrasli uče dok sazrijevaju kako da
dobiti dovoljno. Tako i ja mogu prisnost koju ostvarujemo u
skupini pretvoriti u doživljaj očinske ljubavi. Ako mi jedan
od sudionika posebno mnogo pruža, mogu to iskoristiti za
doživljaj očinske ljubavi. Mogu i druge događaje iz svojeg
života pretvoriti u doživljaj očinske ili majčinske ljubavi. Kao
odrasla osoba mogu naučiti i kako ću dobiti upravo ono što
mi treba. Mogu biti dobar prema sebi i častiti sam sebe
blagotvornim poštovanjem i dobrotom.
SVEOPĆA POTRAGA ZA UNUTARNJIM DJETETOM
Važno je primijetiti da je potreba za pronalaženjem
unutarnjeg djeteta dio putovanja prema cjelovitosti svakog
čovjeka. Nitko nije imao savršeno djetinjstvo. Svatko nosi
nerazriješene nesvjesne probleme svoje obiteljske povijesti.
Putovanje prema unutarnjem djetetu junačko je putovanje.
Postati potpuno djelotvorna osoba junačka je zadaća. Duž
puta susrećemo se s iskušenjima i teškoćama. U grčkoj
mitologiji Edip ubija oca, Orest majku. Napuštanje vlastitih
roditelja prepreka je koju moramo svladati na svojem junačkom
putu. Ubijanje roditelja simbolički je način da se opiše
napuštanje doma i odrastanje.
Pronalaženje svojeg unutarnjeg djeteta prvi je skok preko
provalije očaja koja nam svima prijeti. Ali pronalaženje
unutarnjeg djeteta tek je početak. Uslijed izoliranosti,
zanemarenosti i potrebitosti, to dijete je egocentrično, slabo
i uplašeno. Mora ga se odgojiti da bi se oslobodila njegova
golema duhovna moć.
7. POGLAVLJE
INTEGRACIJA POREKNUTIH DIJELOVA
Tijek našeg života je određen...nizom ja koja žive u svako­
me od nas. Ta ja neprestano nam se javljaju - u našim
snovima i maštanjima, našim raspoloženjima i bolestima te
u mnoštvu nepredvidljivih i neobjašnjivih reakcija na svijet
oko nas.
Hal Stone i Sidra Winkelman
Te se transformacije ne mogu postići tek tako. One su od
mene zahtijevale da naučim živjeti ostatak života u neiz­
vjesnosti spoznaje da sam od svega onoga što jesam ujedno
i suprotnost. Ne mogu se riješiti svojih demona bez rizika
da će i moji anđeli pobjeći zajedno s njima.
Sheldon Kopp
Kao osoba nekoć utemelejna na stidu, moram ulagati mnogo
truda da bih sam sebe potpuno prihvatio. Dio tog rada na
samoprihvaćanju uključuje integraciju naših osjećaja, potreba
i želja sputanih stidom.
Većina osoba utemeljenih na stidu osjeća stid kada im
treba pomoć; kada su ljuti, tužni, uplašeni ili radosni; i kada
su seksualno aktivni ili samosvjesni. Ovi bitni dijelovi nas
odcijepljeni su.
Pokušavamo djelovati kao da nemamo potrebe. Pretvaramo
se da ne osjećamo ono što osjećamo. Mislim na sve one
dane kada bih rekao da se dobro osjećam, a bio sam tužan
ili povrijeđen. Ili zatupljujemo svoju seksualnost i nastupamo
vrlo puritanski ili pak iskorištavamo seksualnost da bismo
izbjegli sve druge osjećaje i potrebe. U svakom slučaju
odsječeni smo od vitalnih dijelova sebe samih. Ti poreknuti
dijelovi najčešće se pojavljuju u našim snovima i projekcijama.
To osobito vrijedi za naše seksualne i prirodne instinkte.
Evo nekoliko primjera:
• Muškarac sanja da je u učionici. Skupina žena ga
svlači. Jedna od njih ga seksualno dodiruje i on je
snažno uzbuđen.
• Sanjam da me progoni divlja životinja.
• Sanjam da čovjek s crnom kapuljačom provaljuje u
moju kuću.
• Žena sanja kako vozi među crnim muslimanskim
muškarcima koji joj se kese.
Svaki od tih snova predstavlja instinktivnu energiju koja
je poreknuta. Snovi su sjajan način da dođete u dodir s tim
poreknutim dijelovima sebe samih. Ti dijelovi pokušavaju
privući našu pozornost.
Neprihvaćeni dio našega ja jest vrsta energije - osjećaj,
želja ili potreba, koji je bivao postiđen svaki put kada bi se
pojavio. Ovi obrasci energije potisnuti su, ali ne i uništeni.
Oni žive u našoj podsvijesti.
Jung je ove poreknute dijelove naše ličnosti nazvao
našom sjenovitom stranom. Ako ne integriramo svoju sjenu,
ne možemo biti cjeloviti.
METODA
DIJALOGA
SIDRE
GLASOVA HALA
WINKELMAN
STONEA
I
Hal Stone i Sidra Winkelman razvili su djelotvoran pristup
nadvladavanju samootuđenja koji je posljedica toksičnog stida.
Njihovo se djelo temelji na pretpostavci da je naša ličnost
sastavljena od niza ja, koji žive unutar svakoga od nas. Ta
su ja posljedica podjele ličnosti, što se prirodno događa u
procesu odrastanja. Budući da su naši skrbnici nesavršeni,
nijedan od njih nije nas mogao prihvatiti savršenom,
bezuvjetnom ljubavlju. Svaki od njih nam je na svoj način
postavljao uvjete vrijednosti i mjerio nas u skladu sa svojom
slikom svijeta. Pritom su, naravno, odbacivali one dijelove
nas koji nisu odgovarali njihovu načinu gledanja na stvari.
Ovi dijelovi su tako odcijepljeni i tijekom našeg dugog
djetinjstva donekle su se osamostalili.
Svaki odcijepljeni dio postao je jedno malo ja. Ta ja nam
se neprestano javljaju. Ona se pokazuju u našim snovima i
maštanjima, u našim raspoloženjima i bolestima te u mnoštvu
nepredvidljivih i neobjašnjivih reakcija na naša životna iskustva.
Ova unutarnja ja doživljavaju se kao unutrašnji glasovi. Što
više možemo postati svjesni tih unutarnjih glasova, to je
veća naša sloboda. Svatko ima ove glasove, ali osobe utemeljene
na stidu ih imaju iznimno mnogo, pa tako imaju i veću
potrebu za integracijom svojih mnogobrojnih ja.
Kao oblici energije, naši poreknuti dijelovi snažno utječu
na nas. Osobe utemeljene na stidu obično su iscrpljene
veliki dio vremena. One troše mnogo energije da održe
lažne maske svojega ja i prikriju svoje poreknute dijelove.
Usporedio sam to s držanjem lopte za plažu ispod vode.
Virginia Satir spomenuti pojam uspoređuje s čuvanjem gladnih
pasa. Potlačeni dijelovi vrše snažan pritisak time što nas
prisiljavaju da stalno djelujemo u smjeru suprotnome od
njihova.
Naša otuđena ja obično nam se gade, ali na određeni
nas način i oduševljavaju. Osnovna pretpostavka Stonea i
Winkelmanove jest da su svi naši dijelovi u redu. Ništa ne
bi moglo biti pozitivnije i manje postiđujuće. Svaki aspekt
svake osobe važan je za njezinu cjelovitost i potpunost.
Nema zakona koji bi tvrdio da je jedan dio bolji od
drugoga. Naša svijest sa svojim monogobrojnim ja treba
djelovati na načelima društvene jednakosti i demokracije.
Metoda dijaloga glasova zahtijeva mnogo truda i vježbe.
Mogu vam dati tek puki nacrt njezine bogate strukture.
Dijalog glasova pretpostavlja svijest kao proces, a ne kao
cjelinu. Svijest nije nešto što bismo nastojali postići; ona je
proces koji se mora proživjeti. To je evolucijski proces u
neprestanoj mijeni, koji teče iz jednog trenutka u drugi.
Postoje tri različite razine svijesti:
• svjesnost,
• doživljaj pod-ličnosti ili unutrašnjih glasova
• ego.
Razina svjesnosti je sposobnost svjedočenja koja ne sudi
ono čemu svjedoči. Pod-ličnost je doživljaj dijela samoočitovanja
kao jednog obrasca energije. On može biti tjelesan, emocionalan,
mentalan ili duhovan.
Primjerice, razjarena osoba možda doživljava svoj stidom
sputani bijes, koji je suzdržavala godinama. Njezina razjarenost
toliko je preplavljuje da se ona poistovjećuje sa svojim
bijesom. Tu nema svjesnosti. Kada osoba postane svjesna
toga da je razjarena, može doživjeti svoj bijes. Tada može
upotrijebiti svoj Ego da bi postala još svjesnija svojeg iskustva.
Ego je izvršitelj psihe - on pravi izbor. Ego prima svoju
informaciju s razine svjesnosti i doživljaja raznih obrazaca
energije. Kao što bi Stone i Winkelmanova rekli: »Dok
napredujete u procesu svijesti, Ego postaje sve svjesniji. Kao
svjesniji Ego, on je u položaju da može ostvariti stvaran
izbor.«
To je željeni smjer u liječenju stida koji nas sputava.
Megalomanska i onesposobljena volja o kojoj sam već govorio
zaglibila je u stidom sputanim i neprihvaćenim emocijama.
Dok smo razvijali svoje lažno perfekcionističke, vlastoljubive,
podilazeće dijelove, naš je Ego izgubio autentičnu izvršiteljsku
moć i poistovjetio se s onim što Hal i Sidra zovu Zaštitnik/
Nadglednik.
Zaštitnik/Nadglednik često se javlja u obliku pod-ličnosti
Perfekcionista, Unutrašnjeg kritičara ili Podilazitelja. Kada se
Ego poistovjeti s ovim pod-ličnostima, on gubi sposobnost
stvarnog izbora.
Ovo poistovjećivanje Ega s Perfekcionistom, Zaštitnikom/
Nadglednikom, Unutrašnjim kritičarem ili Podilaziteljem ono
je što sam nazvao Lažnim ja. Najvažniji je problem kako
razlikovati svaku od ovih pod-ličnosti od Ega, koji je autentični
Izvršitelj ličnosti.
Kada smo se poistovjetili s bilo kojom od pojedinih podličnosti, izgubili smo svaki stvarni izbor. Svrha je ostvariti
dodir s energijom koju doživljavamo te vidjeti je kao jedan
od mnogih obrazaca energije koji se mora integrirati da bi
utjecao na svjesni izbor koji oblikuje integrirano djelovanje.
Sve pod-ličnosti dijelovi su nas - i valja ih cijeniti i prihvatiti.
Svaki naš dio je u redu. Samo trebamo postati svjesni da je
glas koji čujemo ipak samo glas. Naša je namjera probuditi
proces svijesti i proširiti ga.
Stone i Winkelmanova sažimaju dijalog glasova na sljedeći
način:
1. Istraživanje pod-ličnosti ili sustava energije
Pod-ličnosti se nazivaju i glasovima. Dijalog glasova uvlači
pod-ličnosti u dijalog bez miješanja Zaštitnika/Nadglednika,
koji bi kritizirao, bio u neprilici ili vršio pritisak. Svaka podličnost nagovara se neposredno, uz puno priznanje njezine
pojedinačne važnosti i njezine uloge kao tek jednog od
dijelova potpune ličnosti. Svaka pod-ličnost doživljava život
drukčije. Uplašeno Unutarnje dijete primjerice doživljava se
kao neugodan osjećaj.
Ove pod-ličnosti mogu se promatrati i izvana. Kao obrasci
energije mogu se očitovati u tjelesnim pojavama. Vidio sam
sudionike svojeg tečaja o Unutarnjem djetetu kako se pred
mojim očima mijenjaju: namršteno čelo, napeti obrazi i
vilica, stisnute usne, mogu se pretvoriti u dijete raširenih
očiju, nasmijano i opušteno.
2. Pojašnjenje Ega
Dijalog glasova razdvaja Ego od Nadglednika/Zaštitnika i
njegove pratnje pod-ličnosti, koje djeluju pomoću ovog
dominantnog obrasca energije. Zapamtite, želja za nadzorom
jedno je od skrovišta za osobe određene stidom. Razvoj
pod-ličnosti Zaštitnika/Nadglednika jedinstven je za sve ljude.
Spomenuta pod-ličnost se razvija da zaštiti ranjivo dijete.
Kod osoba utemeljenih na stidu Zaštitnik/Nadglednik kruto
se poistovjećuje s Egom. Obrazac energije Zaštitnika/
Nadglednika je Šef. Šef djeluje zajedno s ostalim podličnostima kao što su Nametljivac, Kritičar, Perfekcionist,
Posrednici moći i Podilazitelji. Svaka od tih podličnosti
može postojati kao dio općeg obrasca Zaštitnika/Nadglednika.
To će se razlikovati od jedne osobe do druge.
Kada bilo koja od pod-ličnosti počne preuzimati funkciju
liga, terapeut koji je zadužen za pomoć upozorit će vas na
to preuzimanje. Zatražit će od osobe da se preseli u drugi
fizički prostor i uvući će tu pod-ličnost u izravan dijalog. Na
laj način Ego postaje sve izdvojeniji, to jest postaje svjesniji.
To znači da počinjemo biti svjesni skrovišta stida.
Zaštitnik/Nadglednik, Kritičar, Perfekcionist - oni su ono
što sam nazvao maskama koje prikrivaju lažno ja. Oni su
lažno ja u tom smislu da se Ego s njima poistovjećuje.
Shvatiti da su ti dijelovi ili pod-ličnosti zamrznuti kako
bismo preživjeli stid koji smo usvojili znači istodobno razum­
jeti da ti dijelovi nisu ono što mi u biti jesmo. Mi ne
sudimo o njima da su oni loši. Oni su jednostavno dijelovi,
a ne mi kao cjelina.
3. Poticanje Svjesnosti
Glavni dio dijaloga glasova je Svjesnost. Kontekst dijaloga
glasova osigurava fizički prostor za svaku pod-ličnost, Ego
koji je koordinator i izvršitelj za Svjesnost. Fizički prostor za
Svjesnost odvojen je od druga dva dijela. On je točka gdje
se može vidjeti i ponovno pregledati sve što se događa, a
da se o tome ne sudi.
Svjesnost se ne odnosi na odluke ili djelovanje. Ništa se
ne smije promijeniti. Svjesnost je mirna točka u kojoj se sve
bilježi i prihvaća. U Svjesnosti jasno se promatra drama koju
igraju pod-ličnosti u odnosu prema Egu.
Osoba ne može sama provoditi dijalog glasova. Na početku
potrebna je pomoć terapeuta. Zapravo, to je uzajamni proces
i zajedničko poduzimanje. Terapeut i subjekt surađuju u
potrazi za pod-ličnostima i pokušavaju razumjeti njihove
funkcije. Kako osoba postaje sve vještija u tome, sve je
razvijenija njezina osjetljivost na promjene u obrascima energije.
To znači da je
proširenja.*
njezina
svjesnost
u
neprestanom
stanju
Ono što možete poduzeti sami jest sljedeća vježba. Preuzeo
sam je iz knjige Hala Stonea i Sidre Winkelman i nazvao je:
Pomirba sa svima u selu. Ovaj naziv predložio mi je velečasni
Mike Falls, episkopalni svećenik kolegija Stephen F. Austin u
Nacogdochesu, Texas.
Pomirba sa svima u selu
• Prisjetite se ljudi koje ne volite. Sastavite popis prema
jačini vaših osjećaja. Osoba broj jedan neka bude ona
najomrznutija i najvrednija prezira. Napišite redak ili dva
ispod svake osobe, u kojima ćete izričito ocrtati karakterne i
moralne nedostatke koji su vam odvratni.
• Pročitajte još jednom svako ime na popisu. Zastanite i
promislite o odbojnim osobinama svake pojedine osobe.
Budite svjesni svojih osjećaja dok to činite. Koja od tih
osobina jače kod vas potiče pravednost i dobrotu?
• Reducirajte te osobe na njihovu najodbojniju karakternu
crtu. Evo mojeg popisa:
a. Joe Slunk - megalomanski egocentrik
b. Gwenella Farboduster - agresivna i bezobrazna
c. Maximillian Quartz - licemjer (pretvara se da pomaže
ljudima, a čini to za novac)
d. Farquahr Evenhouser - služi se krinkom kršćanina da
bi prikrio svoju prijetvornost
e. Rothghar Pieopia - mlakonja; nema vlastito mišljenje.
* Oni koje zanima ova metoda mogu stupiti u kontakt s doktorima Stone i
Winkelman, PO. Box 604, Albion, California 95410-0604. Knjiga Prihvaćanje naših
Ja može se naručiti na istoj adresi.
• Svaka od tih karakternih crta predstavlja jedan od
vaših neprihvaćenih dijelova - jedan obrazac energije koji
ne želite integrirati u svoj život ni po koju cijenu. Upravo
ste izdvojili osobinu ličnosti koju ne prihvaćate.
• Svaki neprihvaćen dio ima suprotnu energiju s kojom
se poistovjećuje vaš Zaštitnik/Nadglednik. Potrebno je mnogo
energije da bi se taj dio stalno odbijao. To objašnjava snažnu
energiju za koju osjećamo da je posjeduju naši neprijatelji.
Hal Stone ovu energiju uspoređuje s branom koja je izgrađena
da bi se zaustavio protok te energije. Iza te brane je
akumulirana prljava voda i sve moguće vrste smeća. Važno
je da tu energiju integrirate i da je iskoristite na kreativniji
način.
Postavite si isto pitanje o svakoj osobi s vašeg popisa. Kako
me ova osoba može nečemu naučiti? što mogu naučiti
slušajući tu osobu? Ta osoba, koja vam je odbojna, može
vam pomoći da proučite dijelove sebe s kojima ste se
previše poistovjetili.
Na mojem popisu, Joe mi pomaže shvatiti kako sam se
previše poistovjetio sa svojom poniznošću. Za mene je to
stvarno više prividna poniznost. Gwenella mi pomaže razumjeti
da sam se previše poistovjetio s podilaženjem ljudima.
Maximillian mi pomaže shvatiti kako sam se previše poistovjetio
s time da bez ostatka pomažem ljudima, ne tražeći ništa
zauzvrat. Takvo pomaganje nije ljudsko. Ono je proizvod
toksičnog stida koji pokušava biti nadčovječan. Farquahr mi
pomaže uvidjeti kako sam se previše poistovjetio s nastojanjem
da budem savršen kršćanin (što me ponekad sprečava da
uopće budem kršćanin), a Rothghar mi pokazuje kako sam
se previše poistovjetio s onime što me tjera da budem
snažan. Biti snažan je način na koji pokušavam biti više od
čovjeka - odbijam prihvatiti normalnu ljudsku slabost. To je
način na koji odbijam svoj zdravi stid.
• Dok pregledavate popis, razgovarajte izravno sa svojim
neprihvaćenim dijelovima. Zapitajte svaki od njih što misli i
kako bi promijenio vaš život kada biste ga prihvatili. Pustite
taj dio da vam odgovori. Poslušajte što vam ima reći.
Pogledajte svijet iz njegove perspektive. Osjetite novu energiju
koju vam donosi. On će zacijelo biti izvor novih zamisli.
Možda vam može ponuditi nova rješenja za stare probleme.
»Uostalom«, piše Sidra Winkelman »Njegova stajališta vam
još nikada nisu bila na raspolaganju.«
Možda će vas iznenaditi nova energija koju primate od
ove vježbe. Dio sebe samih izvlačite iz skrovišta i tajnovitosti.
Svoju sjenu pretvarate u svjetlost. Ne morate se pretvoriti u
poreknuto ja. To bi bilo isto ono što ste radili prije poistovjećivanje s jednim dijelom po cijenu isključivanja
drugoga. U ovoj vježbi vi učite govoriti postiđenom i
poreknutom dijelu sebe i slušati ga. Čineći to, oslobađate
energiju koja je bila sputana stidom.
ZABAVA
DIJELOVA
DJELO VIRGINIJE
SATIR
Vjerojatno nitko nije obavio važniji pionirski rad na
izlječenju bolesnog stida od Virginije Satir. Sjećam se kada
sam je prvi put vidio kako radi s obitelji. Njezino priznanje
i potpora svakoj osobi bila je vrijedna divljenja. Dok je
provodila svoje djelotvorno odražavanje, mogao sam vidjeti
kako svaka osoba malo bolje prihvaća sebe. Dok se to
događalo, obitelj se zbližavala. Taj je rad bio prekrasan, pa
sam čak i zaplakao dok sam je gledao kako radi.
U svojoj knjizi Virginia izlaže prijeko potrebnu metodu
kojom se služe terapeuti diljem Amerike. Ta se metoda
uglavnom naziva zabavom dijelova. Vidio sam kako različite
terapijske škole tu vježbu primjenjuju na različite načine. U
sljedećem odlomku prikazat ću vam vlastitu varijantu ove
vrlo snažne vježbe. Vjerujem da se ona najbolje provodi sa
skupinom ljudi. Tada je djelotvornija. Naročito bih preporučio
djelo Joea Crusea i Sharon Wegscheider-Cruse.
MEDITACIJA ZABAVA DIJELOVA
Vježba
Snimite sljedeće upute na kasetu:
Zatvorite oči...Pustite da se vaš um usmjeri na disanje.
Provedite dvije do tri minute postajući svjesni svojega disanja.
Dok udišete i izdišete, ugledajte brojku sedam kako se
pojavljuje na platnu. To može biti crna sedmica na bijelom
platnu ili bijela sedmica na crnom platnu. Usredotočite se na
sedmicu. Ako je ne možete jasno vidjeti, zamislite da je
slikate prstom ili da neki glas izgovara sedam u vaše
unutarnje uho, ili pak zamislite sve troje ako možete. Zatim
ugledajte, naslikajte prstom, začujte brojku šest; zatim pet;
zatim četiri itd., sve do brojke jedan. Dok se usredotočujete
na jedinicu, pustite je da se polako pretvori u vrata na
pozornici i gledajte kako se ona polako otvaraju. Prođite
kroz vrata i ugledajte prekrasno malo kazalište. Pogledajte
zidove i pozornicu...(stanka). Pogledajte spušteni zastor (stanka).
Sjednite u prvi red i osjetite tkaninu sjedala...Neka to bude
vaša omiljena tkanina. Osjetite je dok sjedate. Udobno se
smjestite... (stanka)... Ponovno pogledajte uokolo i neka to
kazalište bude baš onakvo kakvo vi želite. Zatim ugledajte
kako se zastor počinje dizati... Dopustite sebi da osjetite
uzbuđenje koje ide uz takvo podizanje zastora. Kada se
zastor digne, vidjet ćete velik natpis na zidu pozornice. On
glasi: Revija dijelova tog i tog (stavite svoje ime). Prisjetite se
nekog dijela sebe koji vam se uistinu sviđa i ugledajte neku
slavnu ličnost ili nekoga koga dobro poznajete, a koji tumači
taj dio, kako izlazi na pozornicu. Ja volim svoj smisao za
humor i vidim Johnnyja Carsona kako izlazi na pozornicu..
Začujte glasni pljesak. Zatim zamislite neki drugi dio sebe
koji vam se sviđa i ponovite postupak. Meni se sviđaju moje
karizmatično govorništvo i moja iskrenost i vidim kako John
F. Kennedy izlazi na pozornicu. Ponovite postupak dok ne
skupite pet osoba na desnoj strani pozornice. Zatim se
prisjetite nekog dijela sebe koji ne volite i ugledajte taj dio
kako izlazi na pozornicu u liku neke slavne ličnosti ili
nekoga koga poznajete. Ja ne volim svoju površnost i
pomanjkanje organizacije i vidim jednog mog vrlo zapuštenog
prijatelja kako izlazi na pozornicu. Začujte zaglušujuće izraze
neodobravanje koji dolaze iz publike. Zatim se prisjetite
nekog drugog svojeg dijela koji ne volite. Ja ne volim onaj
dio sebe koji je kukavica i plašljivac i vidim osobu za koju
zamišljam da je Juda kako izlazi na pozornicu. Naposljetku,
nakon što je pet dijelova koje mrzite ili ne volite ili odbijate
prihvatiti stalo na lijevu stranu pozornice, zamislite neku
mudru i lijepu osobu kako stupa u središte pozornice. Ta
osoba može izgledati kao starac s bradom ili pak blistavi
mladić kao Isus ili pak topla, ohrabrujuća majka ili bilo tko
drugi...Jednostavno pustite da se vaša mudra osoba pojavi
na pozornici... Zatim je gledajte kako silazi s pozornice i
dolazi po vas... Dok vam prilazi, opazite ono najuočljivije
kod nje... Začujte je kako vas poziva da se popnete na
pozornicu i ogledate vaše mnogobrojne dijelove. Obiđite
svaku osobu koja tumači neki vaš dio; pogledajte joj u lice.
Kako vam svaki od tih dijelova pomaže? Kako vas svaki od
tih dijelova ometa ili ograničava, naročito vaši neželjeni
dijelovi? Što možete naučiti od svojih neželjenih dijelova?
Čemu vas oni mogu podučiti? Sada zamislite da oni
komuniciraju međusobno. Zamislite da sjede za stolom i
raspravljaju o nekom problemu. Sjetite se nekog problema
koji vas trenutno muči. što o njemu kaže vaš smisao za
humor? Kako vam to pomaže? Kako vas to ometa? Kako
vam vaše pomanjkanje organizacije pomaže? Što bi se dogodilo
da jednostavno nemate tog dijela? Što biste izgubili? Kako
biste voljeli promijeniti dio koji ne želite prihvatiti? Promijenite
taj dio na način da bude korisniji.. .Što osjećate dok mijenjate
taj dio?...Sada krenite ukrug i ponovite postupak sa svakim
pojedinim dijelom. Mijenjajte ga dok vam ne bude odgovarao.
Zatim odšećite do svakog dijela i zamislite da se on stapa s
vama. Činite to dok ne ostanete sami sa svojom mudrom
osobom na pozornici. Začujte kako vam ona govori da je to
kazalište vaš život. To je mjesto kamo možete povremeno
doći i ogledati svoje mnogobrojne dijelove. Slušajte kako
vam vaša mudra osoba govori da svi ti dijelovi pripadaju
vama te da svaki od njih ima svoju suprotnost u vašoj
psihičkoj ravnoteži. Odlučite da ćete prihvatiti svoje dijelove;
da ćete ih voljeti i prihvaćati te od njih učiti... Gledajte kako
vaša mudra osoba odlazi. Zahvalite joj za pouku. Znajte da
je možete ponovno dozvati.. .Siđite s pozornice. Budite svjesni
tla sjedite u kazalištu i gledate pozornicu gdje se odigrava
vaš život. Pustite duh da vidi svaki od vaših svježe izmijenjenih
dijelova kako lebdi pokraj vas i osjetite sami sebe kao
cjelovit organizam s mnogim aspektima i m e đ u s o b n o
dinamičnim dijelovima. Progovorite, začujte sebe kako kažete:
»Volim i prihvaćam cijeloga sebe«. Ponovite to. Prigušite glas
dok ustajete da biste izišli iz svojeg kazališta. Iziđite kroz
vrata kazališta. Osvrnite se i ugledajte brojku jedan...crnu
jedinicu na bijelom zastoru ili bijelu jedinicu na crnom
zastoru. Naslikajte je prstom i začujte je ako možete. Ili
zamislite jednu od te dvije mogućnosti. Zatim ugledajte
brojku dva i učinite to isto. Zatim brojku tri, počnite osjećati
život u prstima na rukama i nogama. Neka se popne kroz
vaše noge. Ugledajte brojku četiri i osjetite kako vam čitavo
tijelo oživljava. Zatim ugledajte brojku pet i znajte da se
vraćate u svoje normalno, budno stanje svijesti. Ugledajte
brojku šest i recite: »Postajem potpuno svjestan«. Osjetite
mjesto na kojem se nalazite i kada ugledate brojku sedam,
vratite se potpuno u svoje sadašnje budno stanje svijesti.
RAD NA
SNOVIMA
Drugi način da radite na svojim postiđenim poreknutim
dijelovima jest da naučite integrirati i interpretirati svoje
snove. Temeljito izlagati o radu na snovima bilo bi preopširno
za ovo poglavlje ili ovu knjigu. Ali želim vam reći dovoljno
o tome da postanete svjesni kako je rad na snovima moćno
sredstvo u integraciji vašeg ja.
Svake noći sanjate. Suvremena proučavanja procjenjuju
da svatko od nas sanja od jednog ili jednog i pol sata do
četiri sata svake noći. Sanjamo da bismo bili u toku sa
svojim životima. Svake noći naši su snovi kao činovnici u
banci koji svode sve račune. Dijelovi našeg života koje smo
odbacili glasno nas dozivaju u našim snovima da bismo ih
primijetili. Naši snovi nam govore o tim dijelovima. Pokušavaju
privući našu pozornost da bismo ih integrirali. Naši nam
snovi također govore o dijelu nas samih koji treba aktualizirati.
Ponekad nam govore i o smrti i umiranju, o nečemu ili o
nekoj djelatnosti od koje smo odustali. Takvi snovi mogu
naznačiti nov početak te novu i stvaralačku fazu u našem
životu.
Svatko može zapamtiti svoje snove. Većini nas nitko nije
rekao da to možemo. Uzmite komadić papira i napišite:
»Noćas ću zapamtiti svoj san.« Stavite ga u džep ili novčanik.
Pogledajte papir tri ili četiri puta u danu; i neposredno prije
negoli zaspite.
Neka vam pokraj postelje bude dnevnik, blok za bilješke
ili kasetofon. Kada se probudite i san je još svjež, brzo ga
zapišite ili snimite. Snimite svaku pojedinost sna, jer pojedinosti
su ključni dijelovi sna. Jezik snova je jezik slika, a ne jezik
logičnih misli. San nam uvijek pokušava poručiti nešto što
naša svijest ne zna.
U Talmudu je zapisano: »San je neotvoreno pismo samome
sebi.«
Rad na vlastitim snovima je uistinu rad. Velika je greška
vjerovati da se može obaviti na brzinu. Slike snova imaju
svoje asocijacije. Te su asocijacije dio nas. Njih treba integrirati
i usvojiti.
Metoda sna često griješi u tome što previše interpretira.
Primjerice, pogrešno je vjerovati da svaki put kada sanjate
pušku, ona označava muški spolni organ. Postoje čitave
knjige o simbolici snova. One mogu biti korisne, ali ne bi se
smjele uzimati doslovno. Može se pogriješiti i pri integraciji
snova. U tom se slučaju pretpostavlja da ne postoje simbolične
asocijacije i da je svaki dio sna poreknut ili neostvaren dio
vlastite ličnosti. Dobar rad na snovima uključuje i interpretaciju
i integraciju.
Slika 7.1.
Bilješke o snu
Radu na snovima moramo se ozbiljno posvetiti, a trebamo
i vodiča. Moj najdraži vodič je jungovac Robert A. Johnson.
Njegova korisna knjiga zove se » U n u t r a š n j i rad« (Inner
Work, izdali Harper and Row). Njezin je podnaslov »Kako
koristiti snove i aktivnu maštu za osobni razvoj«.
Prvi korak: asociranje
Kada ste zapisali svoj san što ste pomnije mogli, sa svim
pojedinostima, spremni ste za prvi korak. Zapišite prvu sliku
koja se javlja u snu. Sjetite se da je jezik snova drugačiji od
|ezika našeg običnog, logičnog uma. Sanjao sam kako upravljam
zrakoplovom. Zapisao sam:
»Upravljam jednomotornim zrakoplovom. Nalazim se na
uzletištu za sportske zrakoplove. Dignuo sam se jednom
stranom, ali ne mogu se odvojiti od zemlje. Pokušavam
uzletjeti na drugi način. Jasno mi je da cijelo vrijeme idem
od juga prema sjeveru, a zatim od istoka prema zapadu ocrtavam savršen križ jednakih krakova (+). Bez obzira na
to što činio, ne mogu uzletjeti.«
Zapisujem prvu sliku. Upravljanje zrakoplovom (jednomotorac). Za svaki simbol sna podsvijest ima asocijaciju. Jezik
podsvijesti može se dekodirati. Zadaća je pustiti da asocijacije
dođu spontano.
Upitajte se: »Što osjećam o ovoj slici? Koje mi riječi ili
ideje padaju na pamet dok je gledam?« To znači da trebate
doslovce zapisati sve što spontano asocirate uz tu sliku.
Obično će jedna slika izazvati više asocijacija, kao što je
prikazano na slici 7.1.
Kada iscrpite asocijacije, prijeđite na sljedeću sliku. Moja
sljedeća slika bila je uzletište za sportske zrakoplove. Slika je
osoba, predmet, situacija, boja, zvuk ili govor. Zapisujem
Slika 7.2.
Slika 7.3.
sliku u središte kruga kao na slici 7.2. Kada sam iscrpio
asocijacije, prelazim na sljedeću sliku. Činim isto na slici 7.3.,
gdje se koristim slikom prekriženih uzletišta. Za mene je to
što nisam mogao uzletjeti imalo samo nekoliko asocijacija,
jednostavno se nisam mogao odvojiti od zemlje. Nisam
mogao činiti ono što sam želio. Također sam imao osjećaj da
sam upao u kolotečinu, zaglavio sam.
Da biste izabrali jednu od tih asocijacija, pregledavajte ih
i čekajte da neka od njih škljocne. Metoda škljocanja radi na
načelu čekanja da se jedna od asocijacija napuni naponom
ili energijom.
Robert Johnson kaže: »Jedini način na koji možemo
pronaći bit sna jest otići tamo gdje je energija - asocijacijama,
koje su bujica energije.«
Zapamtite da su vaši odcijepljeni dijelovi puni energije.
Kao i simboli podsvijesti, oni su puni energije. Ponekad nije
posve jasno koja asocijacija ima najviše energije. U tom
slučaju, ostavite ih na miru neko vrijeme. Često će energija
biti tamo kada im se vratite.
U mojem snu asocijacije s najviše energije bile su
transcedencija, sjemenište, Toronto, mandala i zaglavljenost.
A sada ćemo prijeći na drugi korak.
Drugi korak: povezivanje slika iz sna s unutarnjom
dinamikom
U ovom koraku pokušavamo povezati sliku iz sna s
našim unutarnjim dijelovima. Da bismo proveli taj korak,
vratimo se slici iz sna. Zapitajmo se: »Koji dio mene je to?
Tko to u meni tako osjeća ili se tako ponaša? Gdje mogu
naći tu osobinu svoje ličnosti?« Zatim zapišite svaki primjer
kojega se možete sjetiti.
Većina snova, ali ne svi, izražava sanjačev unutarnji
život. Tako zapisujemo primjere iz vlastita života koji odgovaraju
događajima u snu.
Ja sam primjerice imao osjećaj da sam se zaglavio. Bilo
mi je oko 45 godina kada sam to sanjao. Bio sam zaglavljen
u vlastitu životu. Trebala mi je nekakva ravnoteža. Mandala
je simbol ravnoteže i potpunosti. Bio sam zaglavljen. Nisam
znao kamo krenuti. Nedugo prije toga doživio sam stanovit
financijski uspjeh, ali to me nije zadovoljavalo. Bio sam na
vrhuncu karijere, ali nešto je nedostajalo. San je pokazivao
moje unutarnje stanje. Osim toga, skrivao je ključ za rješenje.
Riječ Toronto zbunjivala me. U Torontu sam se školovao za
svećenika. Postojala je očita asocijacija duhovnosti uz taj
grad. A ja sam se uistinu osjećao duhovno zaglavljenim u
vlastitu životu.
Treći korak: interpretacija
Moje je tumačenje bilo da taj san snažno potvrđuje
pomanjkanja zadovoljstva u mojoj tadašnjoj duhovnosti. Iako
sam podučavao kršćansku teologiju, nešto u meni bilo je
duhovno nezadovoljeno. Bio sam zaglavljen i izvan ravnoteže.
V
Četvrti korak: rituali koji konkretiziraju san
Priznao sam važnost tog sna time što sam porazgovarao
sa svojim najboljim prijateljem o svojoj duhovnoj jalovosti.
Pustio sam svoj duh da se usmjeri na Toronto. Jednostavno,
prihvatio sam tu riječ i pustio da mi misli lebde unatrag, u
moje sjemeništarske dane u Torontu. Neko vrijeme nisam
dobivao odgovor na tu zagonetku.
Jedne sam noći sanjao kako se nalazim u istom
jednomotornom zrakoplovu. Taj sam put uzletio s lakoćom.
Odletio sam u Toronto. Prvo što mi se dogodilo kada sam
izišao iz zrakoplova bilo je sjećanje na opata kojeg sam
upoznao prije 20 godina u samostanu trapista u New Yorku.
Radio sam na tom snu i otkrio kako mi moja podsvijest
poručuje da će meditacija riješiti moju blokiranu duhovnost.
Godinama prije, taj monah trapist ostavio je na mene
snažan dojam. Provodio sam sate meditirajući dok sam se
školovao za svećenika. Ali nikada nisam imao koristi od
toga. Poslije, kada sam pročitao knjigu Roberta Johnsona
shvatio sam da sam tada bio premlad i previše neiskusan,
da bih mogao meditirati.
U toj knjizi Robert Johnson piše o mitu o Parsifalu. On
tumači potragu za svetim gralom kao mit koji opisuje razvoj
muškarca. Tvrdi da se svi muškarci, kao i Parsifal, nalaze u
dvorcu grala u svojim tinejdžerskim godinama. Svi mladići
imaju snažnu viziju - ali premladi su da bi znali kako je
ostvariti.
U Torontu sam se školovao za svećenika. Svoje prve
monaške godine proveo sam u Rochesteru u državi New
York. Tijekom te godine upoznao sam opata trapista. On je
bio najdojmljivija duhovna ličnost koju sam ikad upoznao.
Kako su godine prolazile, potpuno sam ga zaboravio. I evo,
imao sam 45 godina, bio sam usred krize srednjih godina i
moji su me snovi vratili u Toronto, opatu samostana trapista.
Imao sam nekoliko snova posrednika, koji su mi pomogli
da postanem potpuno svjestan značenja svega toga. Tijekom
idućih nekoliko mjeseci postao sam potpuno svjestan da je
moj život slijepa ulica ako sam u potjeri jedino za novcem
i svjetovnim prestižem. Postalo mi je jasno da moram početi
meditirati želim li krenuti dalje te proširiti svoju svijest i
kreativnost.
Jedan od mojih tadašnjih uspjeha bio je taj što sam
postao članom upraviteljskog vijeća jedne naftne tvrtke.
Jedan dio mene - jedan jakim stidom određen dio mene obožavao je to što je u upraviteljskom vijeću. Ali ostali moji
dijelovi osjećali su da su na krivom mjestu. Ovi su mi snovi
pomogli da počnem meditirati.
Gotovo slučajno upoznao sam Dennisa Weavera u Los
Angelesu. Kip Flock i ja održavali smo tečaj za socijalne
radnike za savjetovanje narkomana. Dennis je bio gostpredavač o temi meditacija. Dennis je meditirao od 1959. ponekad i nekoliko sati na dan. Bio je vođa Pokreta za
samoostvarenje u Los Angelesu. Na mene je dojam ostavila
njegova dubina i unutarnji mir kojim je zračio. Nedugo
nakon toga počeo sam meditirati. To je unijelo veliku promjenu
u moj život.
Priznao sam svoj san i time što sam otišao u Toronto.
Prošetao sam mjestima koja sam nekada poznavao. Molio
sam i meditirao u istoj onoj kapelici u kojoj sam molio i
meditirao prije. Razlika je bila nevjerojatna. Moji snovi
odveli su me na novo mjesto u mojem životu. Moji su snovi
u velikoj mjeri pomogli izliječiti moj stid.
8. POGLAVLJE
O LJUBAVI PREMA SEBI SAMOME
»Ne trebate biti voljeni, ne po cijenu samoga sebe. Jedina
veza koja uistinu zauzima središnje i ključno mjesto u
životu veza je sa samim sobom... Od svih ljudi koje ćete
upoznati tijekom svog života, vi sami jedini ste čovjek
kojeg nikada nećete izgubiti.«
Jo Courdet, Savjeti jednog gubitnika
(Advice from a Failure)
Najveći je neprijatelj toksičnog stida izjava »Volim samoga
sebe«. Reći »Volim samoga sebe« može postati vaše najdje­
lotvornije oruđe u izlječenju stida koji vas sputava. Istinska
ljubav prema samome sebi promijenit će vaš život.
IZBOR
LJUBAVI PREMA
SEBI
SAMOME
Scott Peck ovako je definirao ljubav: »To je volja za
pružanjem sebe da bih potaknuo vlastiti duhovni razvoj i
duhovni razvoj drugoga.« Ova definicija gleda na ljubav kao
na čin volje. To znači da je ljubav odluka. Mogu izabrati
ljubav prema sebi, bez obzira na to kakva je bila prošlost i
bez obzira na to što osjećam o samome sebi.
Vježba: osjetimo vlastito ja
Pokušajte sljedeće. Zamislite da sjedite u svojem omiljenom
naslonjaču. Uistinu se udobno smjestite i opustite. Sada
zatvorite oči i zamislite da vama nasuprot sjedi osoba koju
trenutno najviše volite i poštujete. (Nemojte odabrati nekoga
prema kome gajite bolne osjećaje.) Ta osoba može biti vaš
bračni drug, ljubavnik, dijete, roditelj, prijatelj, junak itd.
Zatvorite oči i ugledajte tu osobu. Ostanite tako tri do četiri
minute...
Sad stupite u dodir s osjećajima koje doživljavate kada je
ta osoba uz vas. Ja sam osjetio toplinu, vitalnost i divljenje
kada sam ugledao svojeg najboljeg prijatelja. To je bio moj
osjećaj uz tu vezu.
Sada zatvorite oči i ugledajte se kako sjedite nasuprot
samima sebi. Ostanite u tom doživljaju tri do četiri minute..
Prvi put kada sam provodio ovu vježbu, osjećao sam
kako se počinjem kritizirati. To mi se i sada povremeno
događa kada se gledam u ogledalu. Jednostavno obratite
pozornost na to što ste osjećali dok ste se gledali. Jedna
osoba s kojom sam nedavno radio vidjela je da su joj obrazi
predebeli i nije joj se svidjelo kako se drži. Većina nas ima
neke negativne osjećaje prema sebi. Ako ste utemeljeni na
stidu, a niste ništa poduzeli da biste ga izliječili, vjerojatno
ćete doživjeti snažan osjećaj odbojnosti. Odbojnost prema
sebi bit je toksičnog stida.
Bezuvjetno prihvaćanje samoga sebe
Da biste se suprotstavili ovim negativnim osjećajima
prema sebi, donesite odluku da ćete sami sebe prihvatiti
bezuvjetno. Učinite to činom izbora.
»Volim satnoga sebe. Prihvatit ću se bezuvjetno.«
Izgovarajte to glasno i često. To je, naime, bezuvjetna
ljubav.
Živo se sjećam trenutka kada sam prvi put uistinu
prihvatio i volio samoga sebe bezuvjetno. Bilo je to vrijedno
strahopoštovanja! Poslije sam čitao knjigu Gaya Hendricksa
u kojoj on govori o istoj stvari. Opisao je kako bi prilazio
ljudima na svojem tečaju s jednostavnim pitanjem: »Hoćete
li se zbog toga voljeti?«
Kada sam pročitao razgovor s jednim članom skupine u
jednoj od njegovih terapijskih intervencija, najprije sam bio
iznenađen. Naravno, neki naši postupci nisu dostojni ljubavi.
Dok je Gay išao dalje, pitajući osobu može li se voljeti bez
obzira na to što je učinila ili nije učinila, shvatio sam da
naša ljubav treba biti tu zbog toga što jesmo, a ne zbog
toga što činimo. Ti si vrijedan ljubavi, i točka.
Zapamtite da vas toksični stid pretvara u radno biće, jer
vam bolesni stid govori da je vaše biće manjkavo i p u n o
nedostataka. Ako je vaše biće manjkavo i puno nedostataka,
onda vas baš ništa što biste mogli učiniti ne može učiniti
vrijednima ljubavi. Ne možete promijeniti ono što jeste.
Razumijevanje razlike između bivanja i djelovanja jedna
je od najvećih pouka mojeg života. Toliko sam se trudio
uspjeti, biti sve bolji i bolji. Ali što god bih učinio, još uvijek
bih imao onaj dubok osjećaj manjkavosti koji je oznaka
i nternaliziranog stida. Izjava »Volim samoga sebe zbog bilo
čega...« snažno je suprotstavljanje glasu stida. Izjava »Prihvaćam
samoga sebe bezuvjetno« može promijeniti naše živote.
Jedan od najvećih terapijskih uspjeha koje sam ikad
imao bilo je rješavanje problema prekomjerne težine jedne
gospođe. Uspjeh je bio rezultat ove vježbe. Ona je smatrala
da teži 12 kilograma previše. Prezirala je svoje tijelo i
ponižavala se uspoređujući se s drugima i kritizirajući se.
Radio sam s njom nekoliko mjeseci, neprestano pobijajući
njezine usporedbe i ponižavanja. Pitao bih je: »Hoćete li se
zbog toga voljeti?«
Bez obzira na to što bi ona rekla, pobio bih je tim
pitanjem. Postupno je počela prihvaćati samu sebe onakvu
kakva jest. Odbio sam razgovor o dijetama i vježbanju. Znao
sam da se neće promijeniti tako dugo dok se ne prihvati
upravo onakvom kakva jest. Nije mogla izgubiti kilograme
neprestano se postiđujući. Kako bi se problem koji je uzrokovan
i motiviran toksičnim stidom i mogao izliječiti pojačavanjem
stida? Svaki put kada bi se moja pacijentica uspoređivala ili
kritizirala, započinjala bi spiralu stida. Spirala stida pojačavala
bi internalizirani toksični stid, a to bi je potaknulo da jede
još više kako bi ublažila bol stida. Odvratne usporedbe i
samokritika način su da se težina i dalje povećava, a ne da
se izgubi.
Da biste izliječili stid koji vas sputava, morate početi od
prihvaćanja samoga sebe i ljubavi prema samome sebi.
Ljubav stvara zajedništvo. Kada donesemo odluku da ćemo
se voljeti bezuvjetno, bezuvjetno prihvaćamo sami sebe. Ovo
potpuno samoprihvaćanje stvara duh sklada. U skladu smo
sa samim sobom. Na raspolaganju nam je sva naša snaga,
jer je ne rasipamo na čuvanje gladnih pasa u podrumu
(naši poreknuti dijelovi).
Moguće je izabrati ljubav prema sebi samome, čak i ako
imamo negativne osjećaje prema sebi.
Često mi se u određenom trenutku ne bi svidjelo neko
od moje djece, ali to ne znači da sam ga prestao voljeti. Ako
donesemo odluku da ćemo sebe bezuvjetno voljeti, počet
ćemo prema sebi gajiti drukčije osjećaje.
Izabirući ljubav prema sebi, povećat ćemo svoju vrijednost.
Prije više godina Sidney Simon i Kirschenbaum napisali su
knjigu p o d nazivom »Pojašnjenje vrijednosti«
(Values
Clarification). Oni su ustvrdili da vrijednost nije vrijednost
ako ne posjeduje sedam čimbenika. Tih su sedam čimbenika
vrijednosti:
•
•
•
•
•
•
•
mora
mora
mora
mora
mora
mora
mora
biti
biti
biti
biti
biti
biti
biti
rezultat slobodnog izbora
izabrana između razmotrenih mogućnosti
izabrana uz jasno poznavanje posljedica
cijenjena i voljena
javno proglašena
provedena
redovito provođena.
Izbor ljubavi prema sebi slobodan je izbor. To je jednostavna
odluka. Alternativa je način života određen stidom s
katastrofalnim posljedicama. Ohrabrujem vas da glasno izjavite:
»Volim samoga sebe« i objavite kako volite i prihvaćate
samoga sebe bezuvjetno. Ako redovito budete djelovali u
skladu s tim vjerovanjem, povećat će se vaša ljubav prema
sebi i osjećaj vlastite vrijednosti.
Poklonite si vrijeme i pažnju
Ako odlučite voljeti samoga sebe, bit ćete spremni pokloniti
si vrijeme i pažnju.
Definicija ljubavi Scotta Pecka podrazumijeva ljubav kao
naporan rad. Ona uključuje širenje; to znači da se moramo
pružiti. Pružiti sebe zahtijeva rad.
Raditi na ljubavi znači poklanjati vrijeme samome sebi.
Koliko vremena želite provesti sa samim sobom? Odvajate li
dovoljno vremena za dobar odmor i opuštanje ili se
nemilosrdno tjerate dalje? Ako ste »radno biće«, tjerate se
dalje. Potrebno vam je sve više i više uspjeha da biste bili
zadovoljni sobom.
Ako ste spremni bezuvjetno voljeti i prihvatiti samoga
sebe, dat ćete si vremena da jednostavno budete. Odvojit
ćete trenutke kada nema ničega što biste morali učiniti i
nijednog mjesta na koje biste morali otići. Dopustit ćete si
samoću, poticajno vrijeme osame. Odvojit ćete vrijeme za
higijenu i vježbu. Odvojit ćete vrijeme za zabavu. Otići ćete
na odmor. Odvojit ćete vrijeme da poradite na svojem
seksualnom životu. Bit ćete spremni pružiti si užitak i
veselje.
Rad na ljubavi rad je na osluškivanju samoga sebe.
Slušajte se opažajući svoje osjećaje, potrebe i želje. Morate
obraćati pozornost na sebe. To će možda zahtijevati da
naučite metode kojima ćete stupiti u dodir sa svojim osjećajima.
Možda ćete sudjelovati u skupnoj terapiji, gdje ćete dobiti
povratnu informaciju. Da biste poklonili pozornost samome
sebi, trebate biti disciplinirani.
Disciplina nam pak, kao što je pokazao Scott Peck,
dopušta povećati užitak u životu. Ako volite samoga sebe,
spremni ste odgoditi zadovoljenje da bi se moglo dogoditi
nešto još značajnije za vaš razvoj.
Dok sam bio na stidu utemeljen ovisnik o alkoholu,
nisam mogao niti pomisliti na to da odgodim zadovoljenje.
Kao većina djece traume i nesređenosti, nikada nisam niti
pomislio da bih mogao imati dovoljno. Nisam odgađao
zadovoljenje, jer moje stidom određeno ja nije vjerovalo da
bih mogao dobiti još.
Disciplina zahtijeva da govorim istinu i budem odgovoran
za vlastiti život. Ako volim samoga sebe, živjet ću u realnosti.
Posvetit ću se tome da govorim istinu i budem odgovoran.
Takvo ponašanje povećava moje poštovanje prema sebi. Sviđa
mi se takvo ponašanje kod drugih, zašto mi se ne bi sviđalo
i kod mene?
U našoj Zajednici za ozdravljenje obično kažemo: »Pravi
se da je tako dok tako uistinu ne bude.« Ponekad jednostavno
moramo odlučiti da ćemo se uživjeti u pravi način osjećanja
umjesto da čekamo da budemo raspoloženi za promjenu. To
vrijedi i za ljubav prema sebi. Donesite odluku. Izrecite je
glasno. Ponašajte se kao da bezuvjetno volite, cijenite i
prihvaćate samoga sebe i počet ćete osjećati više ljubavi i
prihvaćanja.
SAMOPOTVRĐIVANJE
Drugi način rada na ljubavi koji će potaknuti vašu ljubav
prema sebi samome i izliječiti vaš toksični stid jest postajanje
samosvjesnijim. Samosvijest se temelji na ljubavi i poštovanju
prema sebi samome. Ona se razlikuje od nasrtljivosti, koja je
obično na stidu utemeljeno ponašanje. Postati nasrtljiv znači
htjeti željeti pobijediti po svaku cijenu. To često znači postidjeti
drugu osobu. Postiđivanje nekoga drugoga ne može poticati
ljubav prema samome sebi.
Smatram da je samopotvrđivanje i vježbanje samosvijesti
jedan od moćnih načina izlječenja stida koji vas sputava.
Budući da ste u svojoj nesređenoj obitelji usvojili stid, on je
sputao vaše potrebe. Nakon nekog vremena niste više znali
što vam je potrebno. Nije bilo načina da naučite kako tražiti
ono što želite. Budući da su vaše potrebe za osloncem bile
zloupotrijebljene, počeli ste vjerovati da ne možete ovisiti ni
o kome. Potpuno ste izgubili osjećaj za svoja prava kao
jedinstvenog i neponovljivog ljudskog bića.
Vježba samosvijesti je način da naučite kako postići da
se vaše potrebe zadovolje. U vježbi samosvijesti učite kako
reći ne i tražiti ono što želite. Učite postavljati nove tjelesne
i emocionalne granice te granice htijenja i uma.
Knjige kao »Kad kažem 'ne' osjećam se krivim« (When I
Say No I Feel Guilty) Manuela Smitha, Fensterheimova »Kažete
li 'da' kad želite reći 'ne'?« (Do You Say Yes When You Want
To Say No?) i »Vaše savršeno pravo« (Your Perfect Right)
Albertija i Emmonsa, sve donose korisne načine da naučite
kako čvrsto držati poziciju i postići da se zadovolje vaše
opravdane potrebe. Metode predstavljene u tim knjigama
zahtijevaju vježbu.
Svatko od nas trebao bi stvoriti vlastiti Zakon o pravima.
Moramo imati potpuno pravo na ostvarivanje svojih prava.
U knjizi »Kad kažem 'ne' osjećam se krivim« Manuel Smith
nudi nam sljedeći popis prava. Možete mu dodati i neko
svoje pravo.
• Imate pravo prosuditi vlastito ponašanje, misli, emocije
te pravo da preuzmete odgovornost za njihovo
poduzimanje i posljedice.
• Imate pravo ne ponuditi nikakvo objašnjenje ni
ispriku za svoje ponašanje.
• Imate pravo prosuditi jeste li odgovorni za prosudbu
problema drugih.
• Imate se pravo predomisliti.
• Imate pravo griješiti i biti odgovorni za svoje pogreške.
• Imate pravo reći: Ne znam.
• Imate pravo biti neovisni o dobroj volji drugih
prije no što se s njima suočite.
• Imate pravo donositi nelogične odluke.
• Imate pravo reći: Ne razumijem.
• Imate pravo reći: Baš me briga.
»Kad kažem 'ne' osjećam se krivim«
(When I Say No I Feel Guilty)
Dok volite sebe samog, prisjetite se kako ste voljeli onu
osobu u početnoj vježbi. Da ju je netko vrijeđao ili napadao,
što biste učinili? Da ste je vidjeli kako vrijeđa ili postiđuje
sebe samu, kako biste se za nju pobrinuli? Pomislite na trud
i energiju koje ste uložili u ljubav prema vlastitoj djeci. Hoćete
li i sebe voljeti na jednak način? Uistinu ste toga vrijedni.
Nikada nije postojao netko kao vi. Niti će ikad više postojati
netko kao vi. Vi ste jedinstveni, neponovljivi i dragocjeni.
PONOVNO
UOKVIRIVANJE
POGREŠAKA*
Osoba određena stidom očajnički pokušava pokazati svijetu
masku koja kaže: »Ja sam više od čovjeka.« ili »Ja sam manje
od čovjeka.« Biti više od čovjeka znači nikada ne griješiti.
Biti manje od čovjeka znači vjerovati da ste sami pogrešni.
Da bi se održala ljubav prema samome sebi najvažnije je
izlaziti na kraj sa svojim pogreškama na zdrav način. Ponovno
uokvirivanje pogrešaka način je da se to postigne.
Ponovno uokvirivanje u smislu u kojem koristim ovaj
izraz, znači promijeniti vaše tumačenje ili stajalište. Stavljate
novi okvir na sliku ili na događaj da biste promijenili način
na koji ga promatrate. Ovaj novi okvir promijenit će značenje
loga događaja za vas. Ponovno uokviriti pogreške znači
naučiti razmišljati o njima tako da ih se prestane smatrati
* Velik dio materijala u ovom odlomku inspiriran je knjigom Matthewa McKaya
i Patricka Fanninga Samopoštovanje.
katastrofom. Umjesto kao užasnu katastrofu svoje pogreške
promatrate kao prirodne i vrijedne dijelove svojeg života.
Upravo je to svrha vašeg zdravog stida. Kada ste u dodiru
sa svojim zdravim stidom, znate da možete pogriješiti te
svoje greške iskoristiti da naučite nešto novo ili kao upozorenja
da zastanete i pogledate što činite.
POGREŠKE
KAO
UPOZORENJA
Pogreške su kao znak u automobilu koji vas upozorava
na opasnosti vožnje bez sigurnosnog pojasa. Ako vas kazne
zbog prebrze vožnje, to može biti upozorenje da morate
voziti sporije i usredotočiti se na vožnju. Takva pogreška
mogla bi vam u krajnjem slučaju spasiti život.
Toksični stid, sa svojom maskom perfekcionizma, mijenja
ovo upozorenje u moralnu optužbu. Postajete tako zaokupljeni
vlastitom obranom protiv unutarnjih kritičnih glasova da
vam promakne mogućnost da poslušate na što vas upozorava
pogreška. Steknite naviku da svoje pogreške ponovno uokvirite
kao upozorenja. Usmjerite se na upozorenje, a ne na krivnju.
POGREŠKE
DOPUŠTAJU
SPONTANOST
Svijest o tome da možete griješiti i da ćete griješiti
dopušta vam da živite svoj život vitalno i spontano. Zdravi
stid uvjet je kreativnosti. Svijest o tome da ćete činiti greške
dopušta vam da tražite nove informacije i nova rješenja.
Ona vas sprečava da vjerujete kako već sve znate. Strah od
grešaka ubija vašu kreativnost i spontanost. Hodate kao po
jajima, uvijek se bojite reći što mislite ili osjećate. McKay i
Fanning pišu:
Ako vam nikada nije dopušteno reći nešto krivo, možda
nikada nećete uspjeti reći nešto pravo, reći nekome da ga
volite ili nećete uspjeti nekoga povrijediti ili utješiti.
POGREŠKE
KAO
UČITELJI
Nema načina da naučite bilo koju zadaću ili vještinu ne
griješeći. Proces učenja definiran je kao sukcesivno približavanje.
Promatrajte djecu kako uče hodati. Ona doslovno uče hodati
padajući. Svaki put kada padnu, ona prilagode svoju ravnotežu
i pokušaju iznova. Svaki promašaj tvori sukcesivno približavanje.
Na posljetku, ona prohodaju.
Pogreške su vrsta povratne informacije. Svaka nam pogreška
govori što moramo ispraviti. Kako ispravljamo pogrešku za
pogreškom, približavamo se najdjelotvornijem ponašanju.
Kao učitelju poznato mi je da oni učenici koji se boje
pogrešaka imaju problema s učenjem. Oni se boje prihvatiti
novu građu zbog mogućnosti da je ne razumiju. Takvi
učenici prihvaćaju prvi posao koji im je ponuđen. Često
ostanu na tom poslu čitav život. Previše se boje naći novi
posao jer bi se morali suočiti s novim procedurama i
izazovima. Oni neće doći do daljnjeg i višeg obrazovanja jer
su im neizbježne pogreške jednostavno previše mučne.
McKay i Fanning i ovo lijepo kažu:
Uokvirivanje pogrešaka, kao nužna povratna informacija u
procesu učenja, oslobađa vas i omogućava vam da se
opustite i usredotočite na postupno svladavanje novog za­
datka. Pogreške su informacija o tome što ide, a što ne ide.
One nemaju nikakve veze s vašom vrijednošću ili inteligen­
cijom. One su jednostavno koraci prema cilju.
Uobičajene vrste pogrešaka
Postoje neke uobičajene vrste pogrešaka. Deset najčešćih
jesu:
1. Pogreške u podacima. Vi zapišete telefonski broj kao
529-6188, a on zapravo glasi 529-6185.
2. Pogreške u prosudbi. Odlučite kupiti jeftinije cipele, a
one izgube oblik nakon šest mjeseci.
3. Prozirne laži. Kažete da ste bolesni i naletite na svojeg
šefa u dućanu.
4 Odugovlačenje. Neprestano odgađate posjet zubaru.
Sada je vikend, a vi imate divlju zubobolju.
5. Zaboravljivost. Krenete na zabavni shopping-izlet i
zaboravite novac.
6. Propuštene šanse. Zlato koje ste odlučili ne kupiti po
$48 po unci sada je $432 po unci.
7. Pretjerivanje. Pojeli ste sve do kraja i sada vam je
cijele noći zlo.
8. Rasipanje energije. Radite na rukopisu pod nazivom
»Mjesta u srcu« i pojavi se film pod upravo tim naslovom.
(To se meni dogodilo.)
9. Neuspjeh u dolasku do cilja. Krećete na ljetovanje na
more, a još uvijek ste debeli.
10. Nestrpljivost. Pokušavate povući ribu u čamac, a ona
se otrgne s udice.
Ovom bi se popisu mogle dodati još mnoge kategorije.
Sve je to za ljude. Prirođeno je homo sapiensu. Zajednička
nit koja se provlači kroz sve spomenute primjere jest:
pogreška je uvijek proizvod pogleda unatrag. McKay i Fanning
pišu:
Pogreška je sve ono što učinite, a za što poslije, kada o
tome razmislite, poželite da ste učinili drukčije. To vrijedi i
za sve ono što niste učinili, a za što poslije, kada o tome
razmislite, poželite da ste učinili.
Pogled unatrag ono je što je poslije tako jasno. Ključna
riječ jest poslije. Buduća interpretacija je ta koja neki čin
pretvara u pogrešku. Pogreška je oznaka koju pripisujete u
retrospektivi.
U samom trenutku čina uvijek odabirete onaj način koji
će najvjerojatnije zadovoljiti vaše potrebe. Prednosti u to
vrijeme prividno pretežu nad nedostacima. Naš čin u svakom
danom trenutku ovisi o našoj svjesnosti. McKay i Fanning
definiraju svjesnost na sljedeći način:
Svjesnost je stupanj jasnoće kojom primjećujete i razumi­
jete, svjesno ili nesvjesno, sve one čimbenike koji se odnose
na trenutnu potrebu.
Pogreške su rezultat kasnije interpretacije. Stoga pogreške
nemaju nikakve veze sa samopoštovanjem. Ako označite svoj
izbor kao loš jer je bio pogreška u svjetlu kasnije svjesnosti,
na kraju ćete kažnjavati sebe zbog činova koje niste mogli
izbjeći. Bolje oznake za vaše prošle pogreške bile bi
nepromišljeno, nekorisno ili nedjelotvorno. Ovi su nazivi
točnija ocjena vašeg suda.
Širenje svjesnosti očito je nužno povezano s problemom
grešaka. Ako ste skloni griješiti, mogli biste misliti na širenje
svoje svijesti dok se približavate činu. To je najkorisnije
rješenje. Beskorisno je zaklinjati se da nikada nećete ponoviti
istu pogrešku jer ćete ponovno učiniti isto ne proširite li
svoju svjesnost.
Izjava da ste uvijek donijeli najbolju odluku koja je bila
moguća ne oslobađa vas odgovornosti za vaše pogreške.
Odgovornost znači prihvaćati posljedice svojih činova.
Svaki čin nosi sa sobom posljedice. Postati odgovorniji znači
proširiti svoju svjesnost da biste bili svjesniji posljedica
svojeg izbora.
Kako otvarate svoj stid prema van, vaša svjesnost raste.
Osoba određena stidom ima vrlo nisku razinu svjesnosti jer
blokirane i sputane emocije utječu na sposobnost da mislite
i budete svjesni. Internalizirani stid stvara vrstu tunelskog
vidokruga, koji opet sužava svjesnost i manifestira se u
iskrivljenom mišljenju. Dok osoba liječi svoj stid različitim
postupcima otvaranja prema van, svjesnost raste. Vaš mozak
počinje izlaziti iz zatvora.
NAVIKA SVJESNOSTI
McKay i Fanning opisuju jednostavan postupak koji
nazivaju navika svjesnosti. Oni predlažu određena pitanja
koja postavljate sami sebi kada promišljate vjerojatne posljedice,
kratkoročne i dugoročne, bilo koje značajne odluke koju
trebate donijeti. Evo tih pitanja:
• Jesam li već doživio ovaku situaciju?
• Kakve negativne posljedice sam imao ili bi se one
mogle očekivati od odluke koju namjeravam donijeti?
• Jesu li posljedice toga vrijedne, kada uzmem u
obzir što očekujem da ću dobiti?
• Znam li za neku alternativu s manje negativnim
posljedicama?
Glavna značajka navike svjesnosti jest posvetiti se sebi
samome. Posvetite se preispitivanju vjerojatnih posljedica
svakog svojeg značajnog čina. To je odluka da volite sami
sebe. To je odluka da odvojite vrijeme kako biste odvagnuli
i procijenili posljedice svojih izbora. Uostalom, vaši izbori
građa su od koje je sastavljen vaš život!
9. POGLAVLJE
IZLIJEČITE SVOJE USPOMENE I
PROMIJENITE SLIKU O SEBI
Jednoga dana ljudi će shvatiti da se razlikuju jedan od
drugoga po obliku svojih uspomena jednako toliko kao i
po svojem karakteru.
Andre Malraux
Naši najbolji osjećaji dolaze od uspomena na vrijeme kada
smo se osjećali prihvaćenima s ljubavlju, bez obzira na to
što smo činili.
S. Kopp
»Sada ću vam pokazati kako možete izmijeniti svoju
osobnu povijest«, uskliknuo je terapeut David Gordon. Progutao
sam knedlu i pomislio: »Čekaj malo. Znam da možemo
promijeniti budućnost novim izborima, ali promijeniti prošlost?
Ma hajde!«
MIJENJANJE
VAŠE
OSOBNE
POVIJESTI
David Gordon bio je moj prvi učitelj uzbudljivog novog
modela promjene koji se naziva neurolingvističko programiranje
Slika 9.1.
Predočena stvarnost
(NLP). Tada sam naučio metodu mijenjanje osobne povijesti,
koju sam koristio i primjenjivao tijekom posljednjih šest
godina. Od svih metoda opisanih u ovoj knjizi, ovu smatram
jednom od najdjelotvornijih u liječenju stida koji vas sputava.
Slijedi moja prilagodba metode NLP Ovaj postupak nazivam
vraćanjem vrućeg krumpira. Najbolje djeluje kod sjećanja
koje uključuje nekog skrbnika (roditelja, svećenika, učitelja)
koji vas je postiđivao koristeći se nekom od interpersonalnih
strategija za prijenos stida.
NARAV
SIDARA
Sama metoda temelji se na fenomenu ljudskog progra­
miranja koje sljedbenici NLP-a nazivaju usidravanjem. Sidro
je kao tipka za uključivanje na stereo-uređaju koji svira
staru snimljenu uspomenu. Sidro oslobađa zvukove, prizore
(slike), osjećaje, pa čak ima i okus i miris po staroj snimljenoj
uspomeni. Same riječi su sidra. Riječi su otponci koji potiču
slike i osjećaje starih uspomena.
Zapravo, pogledate li sliku 9.1., možete vidjeti da se
stvarnost koju doživljavamo može predočiti samo dok o njoj
govorimo. Želim reći da svoje proživljeno iskustvo nikada ne
možemo iznijeti točno onako kako se dogodilo. Kada o
njemu govorimo, govorimo onako kako smo interpretirali
događaj s pomoću dvaju sustava predočavanja - našeg
osjetilnog perceptivnog te našeg umnog načina spoznavanja.
Osjetima je spoznaja naš prvi i najneposredniji način
spoznavanja. Naša umna spoznaja uvijek je dva stupnja
udaljena od stvarnosti. Filozof Gottfried von Leibniz učio
nas je da su pojmovi (umno znanje) uvijek utemeljeni na
opažajima (osjetilnoj spoznaji). Svaka misao koju mislimo
sadrži osjetilne podatke. Svaku misao koju mislimo najprije
smo spoznali, vidjeli, čuli, dodirnuli, okusili, omirisali. Pojmovi
oslobađaju osjetilne slike vizualne slike, auditivni razgovor
sa samim sobom ili osjećaje (kinestetičke reakcije).
U slučaju toksičnog stida mnoga se sjećanja bude
podsvjesno. Ta sjećanja stida često su zapletena u kolaže
slika. Kada je stid već internaliziran, slike se često oslobađaju
i bacaju osobu određenu stidom u spirale stida. Kao da te
spirale djeluju neovisno o nama. Čini se da žive vlastitim
životom.
Spirale stida također se oslobađaju unutrašnjim razgovorom
sa samim sobom. Takav razgovor utemeljen je na starim
vjerovanjima koje imamo o sebi samima i svijetu oko nas.
Ta su vjerovanja poticali naši na stidu utemeljeni skrbnici.
Auditivne spirale stida jesu posljedica introjektiranih roditelj­
skih glasova koji su izvorno bili stvarni glasovi naših
postiđujućih skrbnika. Čujemo ih kao stereo snimke u svojoj
glavi.
Terapeuti koji primjenjuju metodu transakcijske analize
procjenjuju da posjedujemo 25 tisuća sati tih snimki.
Vraćanje vrućeg krumpira način je da se stare slike
promijene upotrebom kinestetičkih sidara (sidra dodira). To
je oblik ponovnog doživljavanja prošlosti uz korektivna
pomoćna sredstva. To je također način da se vrati ono što
Pia Mellody naziva induciranim ili prenesenim stidom.
Kada se skrbnik ponaša bestidno bjesneći, proklinjući,
kritizirajući ili presuđujući, mi preuzimamo na sebe stid koji
on izbjegava. Dok on izbjegava svoj stid, mi ga moramo
nositi. Zapravo je to naš stid, to jest mi doživljavamo
postiđenost zbog njihova bestidnog ponašanja. Prihvatili smo
njihov sud kao da je problem u nama, a zapravo je bio u
njima samima. Na ovaj način mi nosimo njihov stid.
Da bismo razumjeli ovu metodu, dopustite mi da citiram
Leslieja Bandlera, jednog od pionira i stvaratelja NLP-a.
Osnovna pretpostavka mojeg rada jest da ljudi imaju sva
pomoćna sredstva koja su im potrebna da bi proveli promjene
koje žele i moraju provesti... Sredstva na koja mislim... leže
u svakoj od naših osobnih povijesti. Baš svaki doživljaj koji
smo ikad imali može poslužiti kao osnova. Svatko od nas
jednom je iskusio samopouzdanje, smjelost, samosvijest ili
opuštenost. Zadatak je terapeuta da ta pomoćna sredstva
stavi na raspolaganje u kontekstima u kojima su potrebna.
Bandler, Grindler, Delozier i ja razvili smo metodu pod
nazivom usidravanje, koja čini upravo to.
Živjeli su sretno do kraja života
(They Lived Happily Ever After)
Leslie zatim objašnjava da, baš kao što određeni poticaji
poput stare pjesme, mogu vratiti prošle doživljaje, tako
možemo naučiti i namjerno asocirati sjećanje uz pojedini
doživljaj. To možemo učiniti prisjećajući se i spajajući palac
i prst dok ponovno doživljavamo to sjećanje. Kada se javi
asocijacija, dodir palca i kažiprsta oslobodit će doživljaj.
Nakon toga možemo ponovno oslobađati doživljaj po želji.
Jezik djeluje na jednak način. Sjećam se kako sam prije
desetak godina sjedio s prijateljem. Pogledao sam ga i vidio
da plače. Upitao sam ga što mu je, a on je rekao: »Bluffy
je uginuo«. Bluffy je bio njegov pas. Kada sam to čuo,
pomislio sam kako je čudno da odrastao čovjek plače nad
smrću obične životinje. Riječ pas nije u meni budila asocijaciju
prvog stupnja. Nisam imao iskustvo posjedovanja psa. Kao
dijete bojao sam se pasa. Bio sam i raznosač novina! Psi su
bili moji prirodni neprijatelji. Za mene nije imalo smisla da
netko plače za psom, jer nisam imao osjetilno sjećanje na
toplinu prema psu.
Prije nekih osam godina kupio sam sinu malog šetlandskog
ovčara. Nazvali smo ga Cully. Kada se vratim kući i Cully
me ugleda, on skoči metar u zrak i štekće od veselja.
(Nikada nisam imao prijatelja koji bi to radio.) Koliko god ja
puta ušao, Cully poludi od zadovoljstva što me vidi. Jako
sam se vezao za Cullyja. Sada imam osjetimo iskustvo o
tome zašto bi netko plakao ako izgubi psa. Sada to za mene
ima smisla. Kada bi mi netko rekao da mu je uginuo pas,
riječ pas odmah bi oslobodila moj doživljaj Cullyja. Tako su
riječi sidra, koja oslobađaju prošlo osjetimo iskustvo. Kao što
Leslie Bandler kaže:
Ako tražim od vas da se prisjetite dana kada ste se osjećali
uistinu zadovoljni sami sobom, moje riječi vas šalju u
potragu kroz vaša prošla iskustva... poznato vam je kako se
možete razljutiti sjetite li se neke prošle svađe ili preplašiti
sjetivši se nekog strašnog filma ili nesreće. Tako i prizivan­
jem neke uspomene (doživljaj proizveden u nama) ponovno
doživljavamo mnoge od onih istih osjećaja koje smo doživjeli
kada se ta uspomena oblikovala.
U mojoj verziji metode NLP tražio bih od vas da
izaberete neku uspomenu na stid i usidrite je. To ćete učiniti
jednostavno tako da zatvorite oči i pustite da vas sjećanje
odnese natrag u vrijeme kada su mama ili tata, učitelj ili
svećenik prenosili svoj stid na vas.
Jedan od mojih pacijenata sjetio se kako su ga postiđivali
u drugom razredu. Išao je u katoličku župnu školu i na
kraju godine svećenik je dijelio učeničke knjižice. Običaj tog
svećenika bio je da baca na zemlju knjižice učenika koji su
prošli s dobrim ili dovoljnim. Moj pacijent bio je
nedijagnosticirani dislektičar i imao je užasnih teškoća s
čitanjem. Dobio je dovoljan iz čitanja i taj dobri svećenik
bacio je njegovu knjižicu na zemlju. Moj pacijent bio je
postiđen i ponižen i nikako nije bio u stanju podići knjižicu.
Svi su se smijali dok je to dijete prolazilo kroz paklene
trenutke postiđivanja. To sjećanje, kao i većinu nerazlučenih
mučnih uspomena, bilo je lako usidriti. Usidrio ga je palcem
i prstom lijeve ruke.
Zatim sam ga upitao kakva pomoćna sredstva ima sada
koja bi mu, da ih je imao onda, mogla pomoći da lakše
svlada taj doživljaj. Razmišljao je trenutak. Zatim je odlučno
rekao: »Sada se znam izraziti i naučio sam biti samosvjestan.«
Rekao sam: »Zatvorite oči i mislite na neki trenutak kada
ste se dobro izrazili. Ta uspomena može biti iz bilo kojeg
dijela vašeg života. Govorite odlučno i jasno i kažite točno
ono što želite reći.«
Dok je moj pacijent tragao za prošlim doživljajima, vidio
sam kako se njegovo lice mijenja. Vilica mu se opustila i
djelovao je sigurnije u sebe. Zatražio sam od njega da spoji
palac i jedan prst desne ruke. Rekao sam mu da ih tako
drži 30 sekundi dok je on ponovno doživljavao vlastitu
izražajnost. Zatim sam mu rekao da duboko udahne i opusti
se. Predložio sam da misli na neku ugodnu uspomenu iz
prošlosti da bi odvojio doživljaj verbalne izražajnosti od
sljedećeg sidra koje je bilo pred nama - sidra samosvjesnosti.
Sljedećeg trenutka sam rekao: »A sada mislite na vrijeme
kada ste uistinu bili samosvjesni.« Posvetio sam mu dovoljno
vremena kako bi potpuno ušao u pojedinosti te uspomene.
Upitao sam ga: »Tko je sve bio tamo? Što su imali na sebi?
Kako ste vi bili odjeveni?« Dok je ponovno proživljavao
svoju samosvjesnost, rekao sam mu da spoji palac i isti prst
desne ruke i napravi sidro samosvjesnosti na isti onaj način
na koji je napravio sidro koje je asociralo verbalno izražavanje.
Rekao sam mu da prste drži tako 30 sekundi, a zatim sam
zatražio da duboko udahne i vrati se prethodnoj ugodnoj
uspomeni.
Do toga smo trenutka:
1. Napravili sidro stida (X) scene iz drugog razreda s
učeničkom knjižicom tako da je pacijent spojio lijevi
kažiprst i jedan prst lijeve ruke.
2. Napravili sidro sredstava (Y) dodirom desnog palca i
jednog prsta desne ruke. Ovo je sidro držalo dva izvora
moći koje je moj pacijent sada imao, a koje nije imao u
drugom razredu, naime verbalnu izražajnost i samosvijest.
Sada smo bili spremni ponovno oblikovati stare uspomene.
Možda ćete lakše razumjeti ovaj postupak prisjetite li se
jedne pretpostavke iz kibernetike:. da mozak i središnji
živčani sustav ne mogu razlikovati stvarne od zamišljenih
doživljaja ako je zamišljeni doživljaj dovoljno živopisan i
p u n pojedinosti.
Većina ljudi može se seksualno uzbuditi s pomoću mašte.
To znači da nastaje potpuna kinestetička reakcija, a da nema
nijedne druge stvarne osobe u blizini. Paranoidne osobe žive
u ugroženom i pretjerano budnom stanju uslijed maštarija i
priviđenja koje same stvaraju. Normalne osobe često
doživljavaju užasan stres i tjeskobu brinući se o budućnosti
- o nečemu što se još nije ni dogodilo. To su sve načini na
koje je ponašanje programirano jednostavnom upotrebom
mašte.
Unutar trećeg koraka, zatražio sam od pacijenta da se
vrati u situaciju stida, uz nova pomoćna sredstva verbalne
izražajnosti i samosvjesnosti. To se postiže istodobnim dodirom
dvaju sidara, X i Y. Kažem pacijentu neka ne mijenja
ponašanje drugih u toj situaciji. Mora se usredotočiti jedino
na vlastite reakcije izazvane bacanjem učeničke knjižice.
Slobodan je reagirati na bilo kako god želi s pomoću svoje
samosvjesnosti i verbalne izražajnosti. Ohrabrujem ga da
stvarno kaže svećeniku sve ono što osjeća. Možda mu i
predlažem primjerice: »Grozno je što tako mučite i ponižavate
dijete. Trudim se koliko mogu. Vi ste bijedan uzor ljubljenja
Boga itd.«
Najbolje je kada riječi dođu spontano. Mogu se izgovoriti
glasno ili prigušeno. Ono što tražim jest prava energija u
izražavanju ljutnje zbog stida.
Na posljetku tražim pacijenta da svojem bestidnom skrbniku
vrati stid koji je godinama nosio umjesto njega. Simbolično
vraćanje stida je važno. Kada doživljaj iznutra postane ugodniji,
kažem osobi da duboko udahne, opusti se i otvori oči.
Pravilno oblikovana sidra
Ovaj se postupak može provoditi bez ikoga drugoga.
Svaka situaciija može se ponoviti nekoliko puta. Osobno sam
radio na više od 100 uspomena na stid. Neke sam situacije
ponavljao deset puta. Najvažnije za ovakav rad jest oblikovati
dobra sidra pomoćnih sredstava. Oblikovati sidra stida obično
je lako zbog visokog napona boli, dok je za dobro oblikovanje
sidara pomoćnih sredstava potrebno dosta vremena, prakse i
strpljivosti. Uvjeti za dobro oblikovana sidra jesu:
Čisto stanje priključivanja. To znači da je najbolje sidro
ono s najvišim naponom energije... onda kada osjećaj najjače
doživljavate.
Dobro odmjereno vrijeme primjene. Sidro moramo
uspostaviti (palac i prst) kada je energija na vrhuncu ili
blizu njega.
Može se udvostručiti. Možemo provjeriti jesmo li napravili
dobro sidro tako da ga testiramo. Kada dotaknemo palac i
prst, oslobađa se prošli doživljaj. Ako smo napravili dobro
sidro, ono će imati visoki napon.
Posljednja točka je ključna. Uvijek testirajte svoje sidro
pomoćnih sredstava barem jedanput prije negoli provedete
korektivni doživljaj da biste se uvjerili imate li dobro sidro.
Više toga u vezi s ovom metodom smatram uzbudljivim.
Kao prvo, osoba koja se njome služi iskorištava vlastite
mogućnosti. To je presudno za ljude utemeljene na stidu,
osobito one ovisne o drugima koji imaju tako slabu svijest
o svojoj unutarnjoj snazi i vjeruju da im se mora pomoći
izvana. Dobra terapija se i sastoji u tome da osoba iskorištava
vlastitu snagu i sredstva. Moć se nalazi u onome kome
pokušavamo pomoći. Svi mi imamo u sebi sva sredstva koja
su nam potrebna da bismo se promijenili, ali toksični stid
blokira svijest o našoj snazi.
Sljedeće što mi se sviđa u ovoj metodi jest to što se
može testirati. Pred kraj rada sa spomenutim pacijentom
zatražio sam ga da se opusti, zatvori oči i vrati se u onu
učionicu drugog razreda na dan podjele učeničkih knjižica.
Rekao sam mu da dodirom uspostavi prvo sidro koje je
napravio lijevim palcem i prstom. Pustio sam ga da osjeti
onaj prije usidren doživljaj stida i zatražio da obrati pozornost
na svaku promjenu u doživljaju. Opazio sam njegov izraz
lica i usporedio ga s onim od prije. Moj je pacijent potvrdio
znatnu promjenu u doživljaju. I ja sam je uočio.
Kada smo prvi put napravili sidro, njegova je glava
klonula, mrštio je čelo, disanje mu je bilo ubrzano i zacrvenio
se. Kada ga je isprobao nakon dvije seanse, glava mu je bila
uspravno, disanje opuštenije, a boja lica nije mu se promijenila.
To su neurološki pokazatelji koji se podudaraju s njegovim
izvještajem o ponovnom doživljavanju stare boli. Ova metoda
može se sažeti na sljedeći način:
Vraćanje vrućeg krumpira
1. Odvojite tri do pet minuta, zatvorite oči i jednostavno
se usredotočite na disanje. Budite svjesni razlike u tome
kako osjećate zrak koji udišete i izdišete. Potpuno se opustite.
2. Pustite da vam d u h odlebdi unatrag do trenutka
doživljaja stida povezanog s nekom osobom. Dok osjećate
nelagodu ili muku tog doživljaja, dodirnite lijevim palcem
jedan od prstiju lijeve ruke. Držite 20 sekundi... Duboko
udahnite, opustite palac i prst. Prebacite svijest na nešto
poznato, primjerice na kuću u kojoj živite.
3. Nakon što ste se usmjerili na nešto poznato, pomislite
na pomoćno sredstvo ili nekoliko sredstava koja sada imate,
a s pomoću kojih biste, da ste ih imali u trenutku tog
doživljaja stida, mogli postupiti drukčije. (Primjerice sada se
bolje izražavate. Samosvjesniji ste. Sudjelujete u skupini koja
vam daje snagu.)
4. Prisjetite se nekog trenutka kada ste upotrijebili potrebno
pomoćno sredstvo (nekog stvarnog doživljaja iz vašeg života)
i vratite se u tu uspomenu sa što je više moguće pojedinosti.
što ste imali na sebi? Koje je boje bila kosa druge osobe, oči,
itd.?
5. Kada ste osjetili to sredstvo (osjećate se samosvjesnima
postupate samosvjesno), dodirnite desnim palcem prst
desne ruke. Držite 30 sekundi... Duboko udahnite i opustite
palac i prst. Ponovite to s bilo kojim drugim pomoćnim
sredstvom za koje osjećate da bi vam bilo pomoglo u
prošlom doživljaju stida.
6. Pustite da vas svijest odnese u neku sadašnju poznatu
situaciju (primjerice u vašu spavaću sobu ili u automobil).
7. Sada zamislite da se spremate vratiti situaciji stida iz
prošlosti. Zamislite da se možete vratiti u vremenu sa
sadašnjim pomoćnim sredstvima koja ste upravo usidrili.
Zamislite da ćete preraditi doživljaj tako da iskoristite sredstva
koja ste upravo usidrili.
8. Sada istodobno dodirom uspostavite svoja dva sidra
(vaš lijevi palac i prst i vaš desni palac i prst). Vratite se u
uspomenu na stid i preradite je. Recite osobi koja vas je
postidila kako ste ljuti i sve ostalo što želite reći ili učiniti.
(Nemojte ni na koji način mijenjati njihovo ponašanje samo svoje!) Ostanite u tom doživljaju dok se ne promijeni
vaš unutarnji osjećaj doživljaja. Ako vam to stvara teškoće,
vratite se u sadašnjost i usidrite još pomoćnih sredstava.
Zatim se vratite i promijenite uspomenu, služeći se novim
sredstvima. Nemojte zaboraviti osobi koja vas je osramotila
vratiti njezin stid - stid koji je ona izbjegla ponašajući se
bestidno.
9. Pričekajte minutu do dvije, a zatim se bez sidara
prisjetite prošlih doživljaja da biste vlastitim osjetimim
doživljajem otkrili da li se uspomena uistinu subjektivno
promijenila.
10. Kada ste promijenili prošla iskustva, posegnite u
budućnost. Zamislite sljedeću situaciju u budućnosti, koja je
slična spomenutim prošlim doživljajima. Dok zamišljate buduću
situaciju,, zamislite sebe u tim prilikama pomoćnim sredstvima.
Nemojte se služiti sidrima.
Savjetujem da ovaj slijed uputa zapamtite ili ga snimite
na kasetu.
PROMIJENITE
SVOJU
SLIKU
O
SEBI
Druga vrlo djelotvorna metoda kojom se godinama služim
jest metoda promišljanje slike o sebi. Temelj tog postupka
dugujem Stephenu i Carol Lankton, koji su blistavi sljedbenici
Miltona Ericksona i smatraju Ericksona poticateljem metode.
U svojoj knjizi »Odgovor iznutra: Klinički okvir Ericksonove hipnoterapije« (The Answer Within: A Clinical Framework
of Erickson Hypnotherapy) Lanktonovi prikazuju svoj postupak
mijenjanja vlastite slike o sebi. Slijedi moja verzija njihova
djela.
Naša slika o sebi je kao leća fotoaparata. Ona određuje
način na koji promatramo svijet i s njime ostvarujemo vezu.
Ona je filtar koji uspostavlja granice našeg iskustva i naših
izbora. Osobe utemeljene na stidu imaju negativnu sliku o
sebi. U sebi vide mnogo nedostataka. Često osoba utemeljena
na stidu nije svjesna svoje negativne slike o sebi zbog lažne
krinke svojega ja. Toliko se poistovjetimo sa svojom ulogom
ili situacijom da više nismo svjesni svojih najdubljih osjećaja
o sebi.
Želite li naučiti kako promijeniti svoju sliku o sebi, bit će
vam potrebno mnogo truda. Smatrajte to trudom zbog
ljubavi. Od vas će se tražiti da vježbate i istinski se tome
posvetite. Osnovni proces uključuje upotrebu vizualizacija.
Već sam napomenuo kako vizualizacija djeluje. Vaš mozak
i središnji živčani sustav ne mogu razlikovati stvarne od
zamišljenih doživljaja ako su zamišljeni doživljaji dovoljno
živopisni i imaju dovoljno pojedinosti. Vizualizacija će djelovati
bez obzira na to vjerovali vi u nju ili ne. Vaša sumnja
možda će vas spriječiti u tome da se u njoj okušate, ali neće
spriječiti da metoda djeluje kada je konačno upotrijebite.
Riječ upozorenja prije nego počnemo. Svatko je sposoban
za unutarnju perceptualizaciju, ali ne može baš svatko
vizualizirati. Neki to moraju naučiti. Čini se da je sposobnost
vizualizacije u vezi s načinom na koji je nastala vaša mentalna
mapa. Ako su se vaši roditelji u velikoj mjeri služili bogatim
imaginativnim jezikom, naučili ste vizualizirati.
Stoga je prvi korak u upotrebi vizualizacije kojom trebamo
promijeniti svoju sliku o sebi taj da naučimo vizualizirati.
Slijedi priprema za vježbu promišljanja slike o sebi.
UVODNO
UGRIJAVANJE
Prvo se morate opustiti. Najdjelotvornije vizualizacije
ostvaruju se dok vaš mozak proizvodi alfa-valove. Ti valovi
su posljedica potpune opuštenosti. Kada ste u opuštenom
alfa-stanju, snaga vašeg mozga je u povišenom stanju
sugestivnosti.
Snimite sljedeće upute na kasetu:
Sjednite na neko udobno mjesto. Uvjerite se da vam
glava ima oslonac i da vam nije prevruće ili prehladno. Za
početak se usredotočite na disanje. Prvo jednostavno postanite
svjesni disanja. Obično niste svjesni disanja, stoga time što
se usredotočujete na disanje pretvarate nesvjesno u svjesno.
Budite svjesni onoga što se događa u vašem tijelu dok
dišete... Budite svjesni toga kako zrak ulazi i kako izlazi...
Obratite pozornost na razliku. Usredotočite se na razliku...
Sada zamislite da vidite bijelu paru dok izdišete - kao kada
vidite svoj dah u hladnom danu... Počnite s vašim čelom,
uočite svaku napetost i udahnite u nju. Ako postoji napetost,
izdahnite je. Zamislite napetost kao crne točke u bijeloj pari
dok izdišete. Udišite i izdišite dok para ne postane potpuno
bijela... Zatim se usredotočite na područje oko očiju. Uočite
svaku napetost i izdahnite je... Zatim prijeđite na mišiće
lica... izdahnite svu napetost... Usredotočite se na mišiće
vrata... izdahnite svu napetost... Zatim se usredotočite na
ramena... izdahnite svu napetost. Zatim se usredotočite na
ruke i šake... izdahnite napetost. Zatim se usredotočite na
prsa... Nekoliko puta duboko udahnite i izdahnite svu napetost.
Zatim na trbuh... izdahnite napetost... Zatim se usredotočite
na stražnjicu... izdahnite svu napetost... Zatim na koljena...
izdahnite svu napetost... Zatim na listove i gležnjeve... izdahnite
svu napetost. Zatim na stopala... izdahnite svu napetost.
A sada pustite da vam se cijelo tijelo opusti. Zamislite da
ste se pretvorili u šuplju bambusovu trsku. Topla zlatna
energija ulazi kroz vrh vaše glave i izlazi kroz nožne prste.
Pustite da vam se svaka stanica u tijelu opusti...
Sada, dok udišete, ugledajte crnu brojku sedam na bijelom
platnu ili bijelu brojku sedam na crnom platnu... Izaberite
onu koja vam je lakša... Ako imate poteškoća u tome da je
vidite
nacrtajte je prije negoli počnete vježbu. Vježbajte
tako da gledate crtež, a zatim zatvorite oči i vidite sedmicu
na vašem unutarnjem ekranu. Nakon što ste svladali sedmicu,
možete početi...
Počnite izdisanjem brojke sedam... Sada izdahnite brojku
šest, zatim pet, četiri, tri, dva, jedan. Usredotočite se na
brojku jedan. Neka se jedinica pretvori u plamen svijeće.
Vidite narančasti, crveni, žuti, plavi dio plamena... Pogledajte
u središte plamena; osjetite njegovu toplinu i začujte pucketanje
vatre. Neka se plamen pretvori u toplu vatru u kaminu...
Osjetite toplinu i miris vatre... slušajte kako pucketa... Zamislite
da pečete kruščiće... Okusite ih... Neka vam jezik i nepce
uživaju u okusu... Sada pustite maštu da vas odnese u
sunčani dan... Šetate stazom... (stanka od 10 sekundi)...
Osjećate topao vjetar koji vam dodiruje lice... (10 sekundi)...
S vaše lijeve strane su stabla jabuke koja se povijaju pod
velikim crvenim plodovima... (10 sekundi)... Prilazite i uberete
jabuku... (10 sekundi)... Zagrizite... okusite njezin ukusni
sok... Zatim ugledajte drvo naranče... (10 sekundi)... Uberete
naranču. Ljuštite je, trljajući palac i prste o unutarnju stranu
kore... (10 sekundi)... Omirišite je i okusite njezin ukusni
sok... (10 sekundi)... Ispred vas su nizovi žutog cvijeća... (10
sekundi)... Možete osjetiti njihov miris dok im se približavate...
maslačci, zvončići... (10 sekundi)... vaše omiljeno cvijeće...
Nastavite hodati dok ne dođete na bijelu pješčanu plažu...
(10 sekundi)... Izujte cipele i pustite da vam stopala dotakne
čisti bijeli pijesak. Osjetite kako vam prolazi kroz prste.
Zahvatite rukom pijesak i pustite da iscuri kroz prste... (10
sekundi)... Pogledajte ulijevo i ugledajte stazu... (10 sekundi)...
Krenite po toj stazi... S obje strane staze je drveće... (10
sekundi)... Na drveću su ptice... slušajte kako pjevaju i
cvrkuću... (10 sekundi)... Slušajte kako vjetar zvižduče kroz
lišće... Na kraju staze je maleno jezero... Možete čuti kako
voda klokoće... (10 sekundi)... S vremena na vrijeme skoči
pokoja riba... (10 sekundi)... S druge strane jezera dolazi
stado krava. Možete čuti kako muču... (10 sekundi)... Sjednite
uz jezero... Jednostavno se opustite i zamislite da možete
vidjeti sebe samoga kako si prilazite... Pogledajte se. Vaša
kosa... koje je boje? Pogledajte svoje oči... uši... nos... Pogledajte
svoje... cijelo tijelo... Zamislite da ste se okrenuli... Pogledajte
se straga... Okrenite se na stranu... Pogledajte svoj profil...
Pustite se da polagano odšećete... Sjednite tamo pokraj
jezera i razmišljajte o svojoj vlastitoj slici... Polako brojite od
sedam unatrag... Pustite da se vratite u svoje normalno
budno stanje kada dođete do broja jedan...
Kada budete razmišljali o ovom doživljaju, možda ćete
teško vidjeti sliku vlastitog tijela. Većina osoba utemeljenih
na stidu ima s time poteškoća. Ako ste ih imali, možete
raditi na tome na sljedeći način:
Vježba slike tijela
Prvi dio ove vježbe provodi se otvorenih očiju i možete
se vježbati u svako doba. Stanite pred ogledalo u kojem
možete vidjeti cijelo tijelo. Ispitajte svoje lice, čelo, obrve,
lice, obraze, osmijeh, usta, madeže, uši, frizuru i boju kose.
Vježbajte osmijeh i ozbiljan izraz lica. Vježbajte kako biste
postali stručnjak za vlastito lice.
Sada učinite to isto za ostatak vašeg tijela. Prelazite
pogledom odozgo prema dolje i proučite svoj vrat, ramena,
ruke i šake. Ispitajte svoja prsa i trbuh, bokove i noge.
Okrenite se i promotrite što je više moguće od svoje
stražnje strane. Obratite pozornost na svoje držanje. Uspravite
se i polako opustite. Hodajte u mjestu i njišite rukama.
Možete uzeti i fotografije samoga sebe i promotriti se u
raznim pozama. To nije kritičko procjenjivanje. Nije ni trenutak
da sastavite popis onoga što želite promijeniti.
Kada ste postali stručnjak za vlastitu pojavu, spremni ste
za drugi korak. Provodite ga u krevetu prije negoli ustanete.
Vizualizirajte sami sebe kako ustajete. Začujte budilicu. Osjetite
ioplinu kreveta. Počnite ustajati, a zatim se vratite pod topao
pokrivač. Zatim iziđite iz kreveta. Osjetite hladni pod pod
bosim nogama. Pogledajte uokolo po sobi: vaše pokućstvo,
osobne stvari, prozore. Odjenite se. Osjetite tkaninu na tijelu
dok se oblačite. Zamijetite boju odjeće. Uredite se baš onako
kako se inače uređujete - operite zube, umijte se, obrijte,
počešljajte. Osjetite vodu, miris kreme za lice ili losiona za
brijanje. Zamijetite svaku bol u svom tijelu. Unesite u tu
situaciju što više živopisnosti i pojedinosti.
Podsjetite se da još uvijek ležite u krevetu. Otvorite oči
i uistinu obavite sve one radnje koje ste upravo zamislili.
Budite svjesni stvarnih osjeta i usporedite ih sa svojim
vizualizacijama. Pomno uočite sve razlike vaše mašte od
stvarnog doživljaja. Provodite ovu vježbu svako jutro tijekom
jednog tjedna. Svaki put dodajte pojedinosti koje ste izostavili
prethodni dan. Jedan tjedan ove vježbe znatno će obogatiti
vaše vizualizacije.
Kada ste to savladali, stigli ste do središnje slike o sebi
(Central Self-Image - CSI). Vježbajte tako da zatvorite oči i
gledate svoju središnju sliku o sebi. Možete vježbati tijekom
cijelog dana: na poslu, u autobusu, na ručku, kad god imate
minutu ili dvije vremena. (Ali nikada dok vozite automobil.)
Promišljanje slike o sebi
Prvi korak: Integracija nove snage
u
vašu središnju sliku
o sebi
Prvi korak uključuje promatranje vaše središnje slike o
sebi. Ako postoji nešto za što mislite da bi moglo biti
drukčije (vaše držanje, vaša energija, vaš način oblačenja,
vaš izraz lica), budite uvjereni da je to nešto što možete
promijeniti. Prisjetite se nekoga tko se smiješi na način na
koji biste to vi željeli. Kada vidite osmijeh te osobe, usidrite
ga onako kako smo to činili u vježbi vraćanja vrućeg
krumpira. Nakon što ste ga usidrili, zatvorite oči i pogledajte
svoju središnju sliku o sebi. Dok promatrate svoje lice,
aktivirajte sidro željena osmijeha. Držite ga dok ne vidite taj
osmijeh na svojem licu. Vježbajte to više puta. Ubrzo biste
trebali moći zatvoriti oči i vidjeti sebe kako se smiješite na
poželjniji način. Isto m o ž e t e učiniti i s d r ž a n j e m ,
samopouzdanjem, pogledom oči u oči, načinom na koji
hodate i govorite. Također možete vidjeti sebe kao osobu
kakva biste željeli biti. Možete se vidjeti pet kilograma
debljima ili mršavijima. Možete se vidjeti kako se ponašate
na željene načine. Najvažnije je izdvojiti te osobine i načine
ponašanja tako da ne sudite i ne kritizirate. Ako vam je
potrebna radikalna promjena, morali biste svoju novu sliku
vidjeti kao idealnu sliku.
Drugi korak:
dodavanje
bliske
osobe
Drugi korak uključuje dodavanje bliskih veza s ljudima.
Vaš na stidu utemeljeni identitet bio je posljedica rušenja
interpersonalnog mosta s bliskim osobama. Dobar identitet
zahtijeva odraz u očima barem jedne bliske osobe. Stoga se
vaša nova slika o sebi mora odražavati u očima nekoga u
koga imate povjerenje, čije mišljenje vam nešto znači.
Zatvorite oči i pogledajte svoju novu središnju sliku o
sebi s dodirom toplog, intimnog povjerenja. Dok gledate
sami sebe, uplovite u svoje novo tijelo. Stojite u vlastitim
cipelama; gledajte vlastitim očima; osjetite dodir svoje odjeće
na tijelu. Dok gledate vlastitim očima, ugledajte povjerljivu
prijateljicu, koja vas voli i ne sudi vas, kako vam prilazi.
Pazite da je to prijateljica koja će vam uvijek reći istinu (a
ne podilaziti). Razgovarajte sa svojom prijateljicom i slušajte
kako vam daje povratnu informaciju o vašem osmijehu i
vašem novom samopouzdanju. Ugledajte iskreno priznanje u
njezinim očima. Recite sami sebi: »Volim svoj novi osmijeh i
svoj novi osjećaj samopouzdanja. Uživam u društvu svoje
prijateljice i moja prijateljica uživa sa mnom.« Potvrde su
odlična pomoćna sredstva u radu na slici o sebi.
Treći korak: Vježbanje scenarija
Unutar trećeg koraka prolazite kroz različite scenarije
koji se odnose na vrste ponašanja koja biste željeli promijeniti.
Primjerice, ja sam mukotrpno radio na promjeni svoje navike
da podilazim ljudima. Činio sam to na sljedeći način:
Zamislite da razgovarate s dobrim prijateljem. On vas
poziva da iziđete na večeru u novi tajlandski restoran.
Oduševljen je tamošnjom hranom. Osjećate u sebi potrebu
da kažete da i udovoljite prijatelju. Obratite pozornost na
vlastito tijelo. Umorni ste i ne uživate baš u tajlandskoj
hrani. Prisjetite se kako ste umalo povratili nakon što ste
pojeli neko egzotično tajlandsko jelo. Začujte svoj glas kako
kaže prijatelju: »Ne, umoran sam i ne volim tajlandsku
kuhinju. Vjerojatno ću biti raspoložen za izlazak sutra, ali ne
u tajlandski restoran. Morat ćeš naći nekog drugog za tu
vrstu jela.« Slušajte kako je vaš prijatelj razočaran. Uspravite
se; duboko udahnite i recite mu da znate kako je razočaran
i da se veselite nekoj drugoj večeri s njim. Gledajte ga u oči
i recite da ne biste voljeli lagati ili pretvarati se kada ste s
njim... Zatim gledajte kako odlazi.
Dok zatvarate vrata, recite: »Sposoban sam za iskrenost
u vezama. Sposoban sam reći što želim i osjećam. Imam
pravo na svoje vlastito "volim" i "ne volim". Volim sam sebe
kad govorim istinu.«
Možete vježbati s različitim situacijama. Neke od njih uče
vas da kažete volim te nekome kome želite izjaviti ljubav;
da kažete nekome ne, da zatražite povišicu; da se natječete
za posao; da vratite robu koju ne želite u trgovinu; da
pozovete nekoga na sastanak; da upoznate nove ljude; da
uspješno održite planirani govor. Izaberite situacije koje su
zatrovane vašim bolesnim stidom.
Lanktonovi predlažu upotrebu pozitivnih scenarija uz
snažnu središnju sliku o sebi kako bi se izgradili novi
obrasci navika, a da biste nadvladali stresna psihička stanja
kada do njih dođe. Primjerice, pomislite da u ponedjeljak
morate ići u banku i zatražiti kredit. Dok mislite o tome,
mišići vam se napinju, grlo steže i grči vam se utroba. Na
prvi znak stresa možete razviti naviku svjesnog usmjeravanja
na vašu snažnu, samopouzdanu središnju sliku o sebi i
jedan od vaših uspješnih scenarija. Lanktonovi predlažu da
postupak ponovite sa šest ili više uspješnih situacija. Kada
se obrasci navika izgrade, oni postaju nesvjesni. Počinjete
automatski reagirati sa samopouzdanjem i pozitivnim
očekivanjima.
Želio bih vas podsjetiti na to da je naš identitet utemeljen
na stidu oblikovan negativnim situacijama i jezičnim dojmovima.
Kolaži uspomena na stid međusobno se povezuju i djeluju
nesvjesno. Na sličan način i promišljanje slike samoga sebe
(ovaj put pozitivno) uključuje izgradnju pozitivne unutarnje
mape koja će upravljati našim radnjama. Znanstvenici su
uvjerljivo pokazali da naš uspjeh ovisi o našem unutarnjem
sklopu slika.
Četvrti korak:
Emanirane
slike
Svrha je četvrtog koraka razviti novu i pozitivnu situaciju
iz naših zamišljenih pozitivnih ciljeva. Lanktonovi to zovu
emaniranim slikama.
Trebate stupiti u sliku sebe kako uživate u željenom cilju
i izmaštati novu sliku koja emanira iz one prve. U svojem
primjeru odvikavanja od podilaženja zamislio sam kako me
te večeri nazvao prijatelj da mi kaže kako cijeni moju
iskrenost jer sam odbio ići nekamo kamo zapravo nisam
želio ići. Čuo sam poštovanje u njegovu glasu. Bilo mi je
drago zbog toga.
Peti korak:
Sezanje
u budućnost
Posljednji korak u promišljanju slike o sebi jest sezanje u
budućnost. Ono se postiže pretvaranjem da je željeni budući
cilj već postignut. Lanktonovi kažu:
Govoreći u sadašnjem vremenu o budućnosti, upućujemo
pacijenta da u punoj mjeri uživa u popratnim osjećajima
ispunjenja, ponosa, prisnosti itd., koji su prisutni, a zatim
da se posveti maštarenju i u mislima prijeđe sve one
korake koje je poduzeo da ostvari taj san.
S pomoću tog sredstva možemo se iz izmaštane budućnosti
osvrnuti unatrag i naučiti nešto važno o tome kako smo
ostvarili svoj san.
Ove su metode vrlo djelotvorne i djelovat će bez obzira
na to vjerovali vi u njih ili ne. Sve što je potrebno jest da
vježbate. Toliko energije vam je potrebno da biste skrili svoj
stid. Poslužite li se tek sitnim djelićem te energije, ove
vizualne metode mogu vam promijeniti život.
10. POGLAVLJE
SUPROTSTAVITE SE UNUTARNJIM
GLASOVIMA I PROMIJENITE IH
Svi smo mi u posthipnotičkom transu potaknutom u ranom
djetinjstvu.
Ronald Laing
Stvaramo se ili jadnima ili snažnima.
Količina uloženog truda je ista.
Don Juan
Gledao sam je u lice. Gotovo je sjajilo. Zračila je; bila je
možda najljepša žena koju sam ikada savjetovao. Kada je
ušla iz hodnika u moj ured, dirnula me njezina nježna
ženstvenost i elegancija. Bila je od one vrste žena za kojom,
kako kaže fra Angelico, ne možete osjetiti pohotu. Bila je
prelijepa. Kada je počela govoriti o sebi, mislio sam da se
poigrava sa mnom, poput onih koji umanjuju vlastitu vrijednost
kako bi izmamili kompliment ili pohvalu.
»Ja sam užasna majka. Moje dijete zaslužuje bolje. Izgubit
ću posao. Ne mogu se priviknuti na računala. Uvijek sam
bila nekako glupava. Ne krivim muža što se želi razvesti od
mene. Trebala sam se udati za Sidneyja. On je slijep. Ne bi
morao gledati moje tijelo.« Nabrajala je dalje i dalje, kao da
se ne može zaustaviti. Govorila je u dva potpuno različita
tona. Jedan je bio grub i hrapav. Drugi je bio nekako
plačljiv i slabašan. Ostavila je na mene snažan dojam
gramofonske ploče koja preskače.
Radio sam s njom otprilike godinu dana. Zvala se Ophelia.
Iskristalizirala se jasna slika napuštenosti. Njezin je pravi
otac bio alkoholičar. Ostavio je majku kada je Ophelia imala
tri godine. Prvi ju je očuh nekoliko puta pržio plamenom
šibica, govoreći joj da je to primjer kako peku paklene vatre.
Jedan ju je drugi muškarac, poočimov brat, vodio na vožnje
i radio joj »čudne stvari«. Govorio joj je da je jedina osoba
koja joj je ikada uistinu posvetila pozornost. Jednom joj je
dao psića. Bila je to jedna od njezinih rijetkih ugodnih
uspomena na djetinjstvo.
Majka joj je bila konobarica u baru i često je vikala na
Opheliju svojim hrapavim glasom. Nju su proglasili
najseksepilnijom djevojkom u četvrtom razredu srednje škole
i stalno se uspoređivala s Ophelijom. Kada je Ophelia imala
trinaest godina govorila joj je: »Bolje ti je da se malo
udebljaš u grudima i stražnjici ako želiš da te dečki pozivaju
van. Ja sam nosila trojku u tvojoj dobi.« Jedan od majčinih
prijatelja došao joj je u postelju i seksualno je maltretirao.
Ophelia je o tome govorila s očitom boli, ali istodobno i kao
da je riječ o njezinu trijumfu nad majkom.
Ukratko, ova je žena bila teško zlostavljana. Bila je
duboko utemeljena na stidu i održavala je stid kroz negativan
razgovor sa samom sobom koji je pokretao kontinuirane
spirale stida.
»UNUTARNJI
GLAS«
Ovaj je negativni razgovor sa samim sobom unutarnji
dijalog koji Robert Firestone zove unutarnji glas. Tu su pojavu
drugi opisivali na drugačije načine. Eric Berne smatra da je
riječ o skupu roditeljskih snimaka koji su poput audio-kaseta.
Neki su procijenili da u glavi normalnog čovjeka ima oko
25.000 sati takvih kaseta. Fritz Perls i psihologijska škola gestalt
zovu te glasove introjektiranim roditeljskim glasovima. Aaron
Beck ih zove automatske misli. Kako god ih zvali, svi mi
imamo u glavama neke glasove. Na stidu utemeljeni ljudi
osobito imaju dominantne negativne, postiđujuće, samoomalovažavajuče glasove.
Robert Fireston piše:
»Glas se može opisati kao jezik podmuklog samouništavajućeg
procesa koji, do različite mjere, postoji u svakoj osobi. Glas
predstavlja vanjsko stajalište prema sebi koje je izvorno
izvedeno iz potisnutih neprijateljskih osjećaja roditelja pre­
ma djetetu.«
Fantazijska vezanost
(Fantasy Bond)
Glas u osnovi govori na stidu utemeljenim osobama da
nisu vrijedne ljubavi, da su bezvrijedne i loše. Glas podupire
predodžbu lošeg djeteta.
Glas se može doživjeti svjesno kao misao. Češće, on je
samo djelomice svjestan ili je potpuno nesvjestan. Većina nas
uopće nije svjesna običajne aktivnosti glasa. Postajemo je
svjesni u određenim stresnim situacijama razotkrivenosti kada
se aktivira naš stid. Kada pogriješi, čovjek može sama sebe
nazvati »pravom budalom«. Ili kaže: »Opet. Baš sam budala.«
Prije važnog razgovora za posao glas vas može mučiti
ovakvim mislima: »Otkud ti pomisao da se možeš nositi s
odgovornostima kakve donosi ovakav posao? Osim toga,
previše si živčan. Primijetit će koliko si živčan.«
Glasova se zapravo jako teško riješiti, zbog izvorne
napuknutosti interpersonalnog mosta i posljedične fantazijske
vezanosti. Kada su djeca napuštena, i što ih se ozbiljnije
napušta (zanemaruje, zlostavlja, upliće), to više ona stvaraju
iluzije vezanosti s roditeljom. Te iluzije Robert Firestone zove
»fantazijska vezanost«.
Kako bi stvorilo fantazijsku vezu, dijete mora idealizirati
roditelje, a sebe učiniti »lošim«. Svrha te fantazijske veze jest
opstanak. Dijete se očajnički oslanja na roditelje. Oni ne
mogu biti loši. Ako su oni loši ili bolesni, ono ne može
preživjeti. Tako je fantazijska vezanost (koja njih čini dobrima,
a dijete lošim) poput fatamorgane u pustinji. Daje djetetu
iluziju da ima ljubav i potporu u životu. Godinama poslije,
kada dijete napušta roditelja, fantazijska je veza već
internalizirana. Održava se s pomoću glasa. Ono što je
nekoć bilo izvanjsko - roditeljski vriskavi, prijekorni i
kažnjavajući glas, sada postaje unutarnje.
Zbog toga proces suprotstavljanja unutarnjem glasu i
njegove promjene stvara veliku tjeskobu. Ali kao što Firestone
ističe: »Nema duboko ukorijenjene terapeutske promjene bez
ove popratne tjeskobe.«
U početku ovog posla suprotstavljanja unutarnjim glasovima
i njihova mijenjanja valja shvatiti koliko moćni ti glasovi
mogu biti. Dijete, usvajajući roditeljev glas, preuzima njegovo
subjektivno i, u slučaju roditelja utemeljenog na stidu, iskrivljeno
stajalište prema sebi. I kao što je istaknuo Firestone, dijete
usvaja »stajališta koja su roditelji imali kada su bili najljući
i kada su ih najviše odbacivali. Kćerka ili sin usvajaju
osjećaje prezira i degradacije koji leže iza njihovih iskaza.«
Kao djeca odrasla u obiteljima utemeljenima na stidu
nismo mogli drugačije nego misliti kako smo loši i nevoljeni.
Jednostavno, nismo bili u stanju prihvatiti da su nam roditelji
utemeljeni na stidu, da imaju nezadovoljene potrebe ili, u
nekim slučajevima, da su nesumnjivo emocionalno bolesni.
Glas, također, teži generaliziranju, prelazeći s posve određene
kritike na druga područja našeg života. Ako je majka,
kompulzivna perfekcionistica sklona urednosti i čistoći, prenijela
na dijete svoj stid, taj će se kritički perfekcionizam generalizirati
na sve druge loše navike i nedostatke. Djeca će se odnositi
prema sebi samima s istom porugom, sarkazmom i prezirom,
koje su prenijeli na njih.
Glas nije pozitivan vrijednosni sustav. »Prije«, kaže Firestone,
»on tumači i uspostavlja vanjski sustav vrijednosti kroz
ružno napadanje i kažnjavanje sama sebe.« Glas se može
pojavljivati ponovno i ponovno, i to kontradiktorno iniciranjem postupaka i budućim osuđivanjem.
Firestone je ponudio dokaze da »u svojem najpatološkijem
obliku pacijenti koji imaju sklonosti samoubojstvu ili ubojstvu,
govore da su čuli "glasove" kroz prave halucinacije. Glasovi
su im naređivali da izraze destruktivne porive.« U manje
patološkom obliku, kada glasovi predstavljaju roditeljski
vrijednosni sustav, ton je najčešće osvetoljubiv i izaziva
osjećaj mržnje prema sebi prije negoli ispravljanje ponašanja.
Čak i kada osoba priznaje grešku ili krivu procjenu, odnosno
kada priznaje da je u krivu, glas je moralizatorski i kažnjiv.
Glas može reći: »Isprika nije dovoljna! Nikad nećeš naučiti.
Tako si slab i nespretan. Suoči se s tim - jednostavno nisi
dobar. Sada si to dokazao.« Glas pravi kategoričke procjene
da je pojedinac manjkav i nedorastao te da se nikada neće
promijeniti.
Glasovi su najčešće potaknuti obrambenim mehanizmima
naših na stidu utemeljenih, zatvorenih primarnih skrbnika.
Baš kao što roditelji utemeljeni na stidu ne mogu prihvatiti
vlastite slabosti, želje, osjećaje, ranjivost i potrebu za osloncem,
oni ne mogu prihvatiti ni potrebitost, osjećaje, slabost, ranjivost
i ovisnost svoje djece.
Firestone piše da je glas rezultat »duboko potisnute
želje roditelja da razore životnost i spontanost djeteta kad
god ono ugrozi njihove obrambene mehanizme.«
Moramo se sjetiti da su skrbnici utemeljeni na stidu
nekoć i sami bili povrijeđena djeca. Njihovi su bol, poniženje
i stid bili potisnuti. Njihova srdžba prema svojim postiđujućim
roditeljima nije mogla biti izražena zbog straha od gubitka
roditelja. Srdžba je bila okrenuta unutra, prema samom sebi
i postala je mržnja prema sebi. Obrambeni mehanizmi roditelja
od boli i stida sprečavaju da ti osjećaji izbiju u svijest. Da
je roditelj dopustio djetetu izraziti te osjećaje, ugrozio bi
vlastite obrambene mehanizme. Roditelj mora zaustaviti
djetetova osjećanja potrebitosti i boli kako ne bi morao
osjećati jednake vlastite osjećaje.
UNUTARNJI
GLAS
KAO
AUTOMATSKE
MISLI
Od presudne je važnosti da naučite poklanjati pozornost
svojem unutarnjem dijalogu, svojim vlastitim unutarnjim
glasovima. Najrazorniji aspekti vašeg unutarnjeg glasa očituju
se kao automatske misli.
Zamislite sljedeću situaciju: u prepunom nogometnom
stadionu žena glasno viče, ustaje, pljusne muškarca koji sjedi
kraj nje i izjuri sa stadiona.
Nekoliko ljudi promatra prizor. Svatko drugačije reagira.
Jedan je muškarac preplašen; mladić je ljut; žena srednjih
godina je potištena; terapeut je znatiželjan; svećeniku je
neugodno. Isti je događaj potaknuo veoma različite emocije
u svakom od promatrača.
Razlog je u automatskim mislima svakog pojedinog
promatrača.
Muškarca koji se uplašio njegova je majka kreštava glasa
često pljuskala kao dijete. Čuo je glas svoje majke kako viče:
»Zar nemaš nimalo mozga?«
Ljutiti mladić je pomislio: »Žene smiju nekažnjeno tući
muškarce. Baš kao što moja sestra može nekažnjeno tući
mene. To jednostavno nije pošteno.«
Nedavno razvedeni muškarac srednjih godina misli: »Zar
se više nitko ne slaže? To je uistinu tužno.«
Terapeut je pomislio: »Pitam se čime je izazvao takvu
reakciju?«
A svećenik misli: »Nije li ta žena moja župljanka? Kako
neugodno!«
U svakom slučaju promatračeva je emocija bila rezultat
neke misli. Emocionalna je reakcija pratila misao koja je
interpretirala događaj. Naš je mentalni život krcat mislima,
od kojih su mnoge nesvjesne i automatske.
Internalizirani vas stid potiče da se usmjerite na posebnu
skupinu automatskih misli, do te mjere da isključujete sve
proturječne misli. Ova zaokupljenost stvara vrstu tunelskog
vidokruga u kojem mislite samo jednu vrstu misli i opažate
samo jedan aspekt okružja.
Aaron Beck rabi frazu selektivna apstrakcija da bi opisao
tunelski vidokrug. Selektivna apstrakcija znači da se toliko
usmjeravamo na jednu skupinu pokazatelja u našem okružju
da isključujemo sve druge. Tunelski vidokrug proizvod je
toksičnog stida.
SUPROTSTA
UNUTARNJIM
VL/AN/E
GLASOVIMA
Nadam se da je posve jasno kako negativni glas potiče
i pojačava toksični stid. On uzrokuje i uvećava spirale stida.
Glas je moćan. Kada se jednom uspostavi, glas postaje ključna
dinamika funkcionalne autonomije toksičnog stida. Postoje
mnoge tehnike za suprotstavljanje glasovima u vašoj glavi i
za njihovo mijenjanje.
PRILAGODBA
FIRESTONOVA
DJELA
O
GLASU
Robert Firestone autor je pionirskog rada u identificiranju
izvora i destruktivnosti glasa. Razvio je neke učinkovite
tehnike kojima pomaže pacijentima da postanu svjesni ovih
neprijateljskih misli. On piše da »proces formuliranja i
verbaliziranja negativnih misli djeluje tako da smanjuje
destruktivni učinak glasa na pacijentovo ponašanje.«
U glasovnoj trepiji pacijente se uči eksternalizaciji svojih
unutrašnjih kritičkih misli. Na taj način pacijenti razotkrivaju
svoje napade na same sebe i konačno pronalaze puteve za
promjenu negativnog stajališta u objektivnije, manje kritičko
stajalište. Kada se glas eksternalizira kroz verbalizaciju,
oslobađaju se snažni osjećaji koji rezultiraju m o ć n o m
emocionalnom katarzom popraćenu spoznajom.
Povijesno se glasovna terapija razvila iz Firestonovih
promatranja »normalnih« i neurotičnih pojedinaca. Firestone
je primijetio kako se posebno skupine takozvanih normalnih
pacijenata razljute i postanu defenzivne kad im se kaže
nešto što tumače kao kritičko ili negativno.
»Njihovo obrambeno stajalište«, piše Firestone, »obično
nije povezano s točnošću ili netočnošću povratne informacije
koju primaju, nego se podudara s njihovim vlastitim negativnim
procjenama samih sebe.« Drugim riječima, što je jača i
energičnija njihova obrambena reakcija, vjerojatno su kritičniji
prema samima sebi. Firestone je zaključio da »prosudbe i
ocjene drugih, kada potvrđuju iskrivljeno mišljenje koje
neka osoba ima o sebi, teže stvoriti opsesivni misaoni proces.«
Budući da nas već muče naše vlastite kritične misli i napadi
na same sebe, osjetimo snažnu ugroženost uvijek kada nas
i drugi napadnu na jednak način.
Metode eksternalizacije postiđujućega glasa
Firestonove se m e t o d e uglavnom upotrebljavaju u
individualnoj i skupnoj terapiji. Prihvatio sam te metode
tako da ih možete koristiti i izvan terapije. Pokušao sam
vam pokazati kako su moćni vaši unutarnji glasovi i zašto ih
se ne želite odreći.
Ako pri sljedećim vježbama osjetite pretjerano uzbuđenje,
odmah prestanite. To znači da ih trebate provoditi s nekim
tko je izvježban da vam pomogne.
Dnevnik pretjeranih reakcija
Prva metoda koju bih vam predložio neposredan je
rezultat jednog ranog rada koji je Firestone izveo ispitujući
nastanak opsesivnog procesa kritičkoga glasa. Trebate voditi
dnevnik svojih pretjeranih obrambenih reakcija. Najbolji se
rezultati postižu kada sudjelujete u vrsti skupnog rada. No
postupak se može provoditi i jednostavno tijekom vašeg
svakodnevnog interpersonalnog života.
Svaku večer prije nego pođete spavati, razmislite o
događajima toga dana. Kada ste se uznemirili? Kada ste
pretjerano reagirali? U kakvoj se situaciji to dogodilo? Tko je
sve bio nazočan? Što vam je rečeno? Je li ono što vam je
rečeno slično onome što govorite sami sebi?
Tako smo primjerice 16. prosinca ja i moja žena razgovarali
o preuređivanju soba u našoj kući. U jednom sam trenutku
osjetio kako mi se ton povisuje. Uskoro sam joj bijesno
govorio koliko sam opterećen na poslu. Čuo sam sama sebe
kako govorim: »Ne očekuj od mene da vodim brigu i o
tome. Jedva držim korak s osnovnim obvezama.« Poslije sam
unio tu provalu bijesa u svoj dnevnik. Upotrijebio sam
sljedeću shemu:
Datum: Srijeda, 16. prosinca, 20 sati 45 minuta
Predmet Moja žena
Sadržaj: Razgovor o preuređivanju sobe u našoj kući.
Pretjerana reakcija: Pošto je rekla: »Trebat će mi tvoja
pomoć«, ja sam odgovorio razdraženim glasom: »Ne očekuj
od mene da vodim brigu i o tome itd.«
Unutarnji glasovi: Loš si muž. Ništa ne znaš popraviti.
Jadan si. Kuća ti se raspada. Kakav bezveznjaković! Pravi
muškarac zna praviti i popravljati. Dobri se očevi brinu za
kuću.
Od presudne je važnosti da se pozabavite glasovima.
Savjetujem vam da se opustite u mirnu okružju. Pomno
slušajte što si govorite. Zapišite to, a potom glasno izrecite.
Budite spontani pri izricanju. Kada počnete naglas izricati
unutarnji glas, možda će vas iznenaditi provala emocija.
Fireston u svojem skupnom radu ohrabruje osobu da
izrazi sentimente, glasno i emocionalno. Reći će mu: »Reci to
glasnije«, ili: »Daj si oduška.« Savjetujem vam da učinite
isto. Spontano izrazite sve što vam padne na pamet. Recite
to u drugom licu. Dopustite si da uđete u emocionalni
napon potaknut glasom.
Odgovaranje
na glas
Kada izrazite glas, možete početi odgovarati na njega.
Upućujete izazov i sadržaju glasa i njegovim naredbama. U
svoj sam dnevnik upisao da sam dobar muž i da sam
izgradio dobar dom. Moja muškost ne ovisi ni o kojem
mojem postupku. Puno radim i mogu si priuštiti da mi
netko popravi kuću. Unajmio bih nekoga da to učini čak i
kada bih sam znao kako. Ja imam pametnijeg posla. Mnogi
su valjani ljudi stolari i zidari. Mnogi nisu.
Ja uvijek sljedećeg dana ponovim dijalog. Uvijek odgovaram
i emocionalno i razumno (logički). Firestone preporučuje da
se svjesno ne podčinjavamo glasu i da mu se neposredno
suprotstavljamo. Ja sam primjerice, pozvao stolara, rekao mu
točno što želim i ostavio ga da radi. Za to sam vrijeme igrao
golf, sretan što si mogu priuštiti unajmljivanje radnika koji
će mi popravljati po kući.
Otkrivanje unutarnje kritike
Drugi način za otkrivanje postiđujućih glasova dolazi iz
terapije gestalt psihologije. Ja tu metodu zovem jednostavno
otkrivanje
unutarnje kritike.
U svim se ljudima utemeljenima na stidu ostvaruje
unutarnji samokritički dijalog, koji se zove igra »samomučenja«.
Gotovo uvijek ona je u tolikoj mjeri dio navike da je
nesvjesna.
Sljedeće će vam vježbe pomoći da je osvijestite i pomoći
će vam da postanete cjelovitija osoba te da se prihvatite
takvi kakvi jeste. Vježbe sam preuzeo iz knjige »Svjesnost«
(Awareness) Johna O. Stevensa.
Udobno sjednite i zatvorite oči... Sada zamislite da sjedite
ispred sama sebe i da se gledate. Zamislite vlastitu sliku dok
sjedite pred sobom, možda poput slike u ogledalu. Kako ta
slika sjedi? što ta slika nosi? Kakav izraz lica vidite?
Sada u sebi kritizirajte vlastitu sliku, kao da govorite
nekoj drugoj osobi. (Ako pokus provodite sami, govorite
glasno.) Recite samom sebi što biste trebali, a što ne biste
trebali činiti. Započnite svaku rečenicu sa: »Trebao bih....«,
»Ne bih trebao...« ili njihovim ekvivalentima. Sastavite dug
popis kritičkih primjedaba. Slušajte svoj glas dok to činite.
Sada zamislite da ste zamijenili mjesto sa slikom. Postanite
svoja slika i odgovorite na kritike. Što odgovarate na ove
kritičke primjedbe? I što izražava boja vašega glasa? Kako se
osjećate dok odgovarate?
Sada promijenite uloge i ponovno postanite kritičar. Dok
vodite taj unutarnji dijalog, budite svjesni onoga što kažete
te kako to kažete, svojih riječi, boje glasa itd. Povremeno
napravite stanku kako biste samo slušali vlastite riječi i
dopustili si da ih doživite.
Zamijenite uloge kad god osjetite potrebu za tim, ali ne
prekidajte dijalog. Uočite sve pojedinosti onoga što se zbiva
u vama dok to činite. Primijetite kako se osjećate, tjelesno,
u svakoj ulozi. Prepoznajete li nekoga poznatog u glasu koji
vas kritizira i kaže: »Ne bi trebao...« čega ste još svjesni?
Nastavite taj tihi dijalog još nekoliko minuta. Opažate li
kakve promjene dok nastavljate dijalog?
Sada samo tiho sjedite i prođite u mislima kroz dijalog.
Vjerojatno osjećate vrstu razdora ili sukoba, neku podjelu
između moćnog, kritičkog, autoritativnog dijela sebe koji
zahtijeva da se promijenite i drugog, slabijeg dijela sebe koji
se ispričava, izmiče i pronalazi izlike. To je kao da ste
podijeljeni na roditelja i dijete. Roditelj ili »šef« uvijek vas
pokušava promijeniti u nešto »bolje«, a dijete ili »gubitnik«
stalno izbjegava te pokušaje promjene. Slušajući glas koji vas
je kritizirao i postavljao vam zahtjeve, možda ste prepoznali
glas jednoga od svojih roditelja. Ili je možda zvučao kao
glas neke druge osobe iz vašeg života koja vam postavlja
zahtjeve, tj. glas supruge ili supruga, šefa ili kakvog drugog
autoritativnog lika koji vas kontrolira.
Kritički se glas može aktivirati u bilo kojoj situaciji
ranjivosti ili izloženosti. Kada se aktivira, pokreće se postiđujuća
spirala. A kada se nađe u pokretu, postiđujuća spirala stječe
vlastitu moć. Nužno je izvanjštiti taj unutrašnji dijalog, jer
njime održavate neprihvaćanje samog sebe i svoju podijeljenost.
Ova vam vježba pomaže da osvijestite kritički dijalog. To je
prvi korak u izvanjštenju glasa.
Drugi je korak uzeti svaku od kritičkih poruka i prevesti
ih u konkretno, određeno ponašanje. Umjesto: »Sebičan si«,
recite: »Nisam htio oprati suđe.« Umjesto: »Glup si«, recite:
»Ne razumijem algebru.« Svaka je kritička tvrdnja generalizacija.
Kao takva, neistinita je. U životu svakoga od nas postoje
trenuci kada nešto želimo napraviti na svoj način. Postoje
područja života u kojima smo svi zbunjeni. Prevodeći ta
uopćavanja (ocjene, stanja vrijednosti) u konkretno, specifično
ponašanje, možete vidjeti stvarnu sliku sebe i prihvatiti se
na uravnoteženiji i integriraniji način.
U trećem koraku treba uzeti ove tvrdnje (ocjene, stanja
vrijednosti) i suprotstaviti im pozitivne. Primjerice, umjesto
da si kažete: »Sebičan sam«, recite: »Nesebičan sam.« Važno
je verbalizirati i čuti izrečeno. Preporučujem da pođete
nekomu, kolegi sa skupne terapije, najboljem prijatelju, suprugu
ili s u p r u z i i da p r e d njim verbalizirate p o z i t i v n e ,
samoafirmativne tvrdnje. Pazite da osoba kojoj se obraćate
bude takva koja nije utemeljena na stidu.
ZAUSTAVITE OPSESIVNE POSTIĐUJUĆE MISLI
Vježbu sam uzeo iz rada Baina, Wolpea i Meichenbauma.
Njezina je najveća korist u zaustavljanju prve misli ili misli
koja se stalno vraća i potiče postiđujuću spiralu. Ova vježba
sastavljena od četiri koraka moja je prilagodba rada Josepha
Wolpea.
Ovom se tehnikom postiđujuća misao prekida oštrom
zapovjedi da se prestane i zamjenjuje se novom, samoafirmativnijom misli. Misli potaknute stidom mogu se podijeliti
u tri kategorije: samoomalovažavanje; katastrofičke misli o
nesposobnosti da se nosimo s budućnošću; kritičke i postiđujuće
misli kajanja i žaljenja.
Postiđujuće misli o budućoj bolesti i katastrofi mogu
učiniti osobu kronično tjeskobnom. Misli kao što su »samo
da nisam učinio to i to« sigurni su putevi za otpočinjanje
spirala stida. Isto je sa samoomalovažavajućim mislima kao:
»prestidljiv sam da bih stekao prijatelje ili nešto postigao« ili
»tako sam glup«.
I opsjednutost vlastitim promašajima i ograničenostima
potiče spiralu, što rezultira ozbiljnom depresijom. Što ste
opsjednutiji nečim, intenzivnija je spirala stida. Zaustavljanje
misli ima svrhu zaustaviti spiralu u njezinu izvoru.
Zastanite na trenutak i zapišite pet misli koje vas najviše
postiđuju. Primjerice, ja sam radio na sljedećih pet misli
kada sam prije nekoliko godina provodio ovu vježbu:
1. Hlače su mi tako nategnute da je to odvratno.
(Opsjednutost težinom.)
2. Ja sam promašen kao otac. (Opsjednutost roditeljskim
dužnostima.)
3. Ozbiljno sam bolestan. (Opsjednutost tjelesnom bolešću.)
4. Kakve koristi? Umrijet ću. (Opsjednutost smrću.)
5. Stvarno sam sebičan. (Opsjednutost moralom.)
Pokušajte utvrditi koje vam se to misli stalno vraćaju i
neprestano vas postiđuju. Poredajte ih s obzirom na mjeru
u kojoj vas uznemiruju i postiđuju. Pod broj 1 stavite misao
koja vas najviše postiđuje, potom pod broj 2 onu koja dolazi
odmah iza nje itd. Pogledajte brojeve 1, 2 i 3. Sada odaberite
jednu od postiđujućih misli na kojoj ćete raditi. Ne morate
odabrati najgoru. Važno je da ovom vježbom postignete
uspjeh. Stoga odaberite onu misao za koju mislite da je
možete nadvladati. Poslije, kada steknete vještinu zaustavljanja
misli, možete se vratiti na one misli koje vas najviše postiđuju.
Zaustavljanje misli iziskuje istinsku odlučnost da ostanemo
mentalno budni. Ne možete samo poželjeti da postiđujuća
misao ode, morate je otjerati. To zahtijeva usmjerenost na
postiđujuću misao, a potom naglo zatvaranje i pražnjenje
uma. Evo četiri koraka za zaustavljanje opsesivne postiđujuće
misli.
Prvi korak: Zamislite misao
Zatvorite oči i predočite si situaciju u kojoj bi se vaša
opsesivna misao vjerojatno pojavila. Udubite se u prizor.
Ako imate teškoća u vizualiziranju, pokušajte proživjeti osjećaj
koji se pojavljuje uz postiđujuću misao. Ili čuti glas koji vam
govori misao.
Zamislite što više pojedinosti u vezi s prizorom: kakvu
odjeću nosite, boje, mirise, osjećaje, zvukove osobe (osoba) u
prizoru... Sada počnite slijediti lanac misli koje ste imali pri
postiđujućem prizoru. Sjetite se razgovora sa samim sobom.
Snažno se udubite u taj prizor prije nego započnete drugi
korak. Ako počnete osjećati stid, to je dobar znak, jer ako
možete voljno intenzivirati postiđujuće osjećaje, možete ih
voljno i smanjiti.
Drugi korak: Prekid misli
Misli se mogu prekinuti brojnim tehnikama iznenađenja.
Često se upotrebljavaju budilice. Ja se volim poslužiti
kasetofonom. Uključite ga i snimite glasno izrečeno STOP.
Snimite riječ u raznim vremenskim razmacima, ne kraćima
od dvije minute. Sjednite ili ležite i opustite se. Smjestite se
blizu kasetofona. Zatvorite oči i ponovno uplovite u doživljenu
postiđujuću situaciju. Pozabavite se pojedinostima prizora i
pustite da razvije sve svoje tipične asocijacije. Dozovite u
sjećanje slike, razgovor sa samim sobom, osobe, itd., potom
se upustite u doživljaj stida. Uključite kasetofon kada počnete
razgovarati sa samim sobom o prizoru. Kada čujete riječ
STOP (trebalo bi biti izrečeno glasno i odlučno), postavite si
cilj da vam na 30 sekundi nakon glasno izrečenog STOP um
ostane potpuno prazan. Potom pokušajte ponovno. Vratite
se svojim bolnim mislima, ponovno uključite kasetofon i
kada čujete glasno izrečeno STOP pratite koliko će vam
dugo um biti slobodan od bolne misli. Pokušajte ponovno i
provjerite može li vam um biti slobodan punih 30 sekundi.
Zapamtite da će vam se misli vratiti. Da biste se uvježbali,
ostavite kasetofon uključen dok se vraćate na opsesivnu
misao. Mijenjajte intervale i kada čujete STOP, pokušajte da
vam um bude slobodan punih 30 sekundi. Ponavljajte to.
Treći korak: Prekid misli bez pomoći sa strane
Sada se morate smjestiti negdje gdje vas neće smetati.
Morat ćete vikati STOP ne bojeći se da će vas netko čuti.
Navijte budilicu da zazvoni za tri minute. Vratite se opsesivnoj
misli. Doživite je sa svim popratnim osjećajima. Kada sat
zazvoni, viknite STOP i provjerite koliko će vam dugo um
ostati čist od bolnih osjećaja... Sada navijte sat i pokušajte
ponovno; vratite se neželjenim mislima... ako imate teškoća
s prekidanjem misli, pokušajte sljedeće dok vičete STOP:
možete iznenada skočiti, pucnuti prstima, lupiti ravnalom o
stol, podignuti ruku kao prometni policajac ili se poslužiti
mojom omiljenom tehnikom - nategnuti i otpustiti gumicu
omotanu oko zgloba ruke.
Kada uspijete isključiti opsesivnu misao na trideset sekundi,
vrijeme je da počnete govoriti STOP normalnim glasom.
Kada uspijete zaustaviti misao na trideset sekundi normalnim
glasom, počnite ponovno cijeli postupak, ovaj put šapćući.
Vježbajte dok ne budete mogli zaustaviti misao šapćući
STOP. Kada vam to uspije, zaustavite misao bezglasnom
naredbom. Samo zamislite da čujete glasno izrečenu riječ
STOP Možete stisnuti glasnice i pomicati jezik kao da naglas
govorite STOP. Ovaj put nemojte puštati kasetu niti navijati
budilicu. Recite STOP u sebi, u trenutku kada vam opsesivna
misao padne na pamet. Jednostavno je isključite u trenutku
kada počne, prije nego pokrene spiralu stida.
Ako u početku trebate lupiti ravnalom ili nategnuti
gumicu, učinite to. Svrha bezglasnog izgovaranja riječi STOP
jest da možete zaustaviti opsesivnu misao bilo gdje, a da ne
privučete pozornost drugih. Sada vježbajte govoriti STOP u
sebi. Pustite da vam misli odlutaju i u trenutku kada se
pojavi bolna misao, izbrišite je.
Četvrti korak: Zamjenske misli
Sada možete zaustaviti postiđujuću misao u trenutku
kada to želite. Bez obzira na to kako dobri bili u zaustavljanju
misli, misli vam neće ostati prazne duže od trideset do
šezdeset sekundi. Priroda ne podnosi vakuum, stoga se
nakon 30 do 60 sekundi stara misao može vratiti ako je ne
zamijenite pozitivnom misli.
Evo nekih primjera onoga što si možete reći: »Ovo je
uznemirujuće, ali ne i opasno«, »Treba ići korak po korak«,
»Duboko udahni, stani, opusti se«, »Uskoro će prestati, ništa
ne traje vječno. Pusti da prođe.«, »Pozdravi se s prošlošću;
dobro je zaboraviti«, »Treba nam hrabrosti da budemo
nesavršeni«, »Napravi nešto dobro danas i sve će biti u
redu.« Ovo su samo prijedlozi. Odaberite među njima one
misli koje vam se sviđaju, a potom izmislite vlastite. Ako
sudjelujete u programu u 12 koraka, upotrijebite neki od
uobičajenih slogana kao: »Sve u svoje vrijeme«, »I to će
proći« itd.
Ove se nove pozitivne misli zovu neizravne sarnoafirmativne
tvrdnje. Tehniku upotrebe neizravnih samoafirmativnih tvrdnji
nakon prekida misli prvi je razvio Meichenbaum. Izvorno je
to zvao vježba cijepljenja od stresa.
Učinkovite vas sarnoafirmativne tvrdnje podsjećaju na
vašu moć da kontrolirate spirale stida i stidljive reakcije.
Tvrdnje koje počinju sa »ti« obično su djelotvornije od onih
koje počinju sa »ja«. Izricanje tvrdnji u drugom licu uspostavlja
distancu između vas i vaših reakcija i podrazumijeva stanovit
stupanj vanjske kontrole.
Drugo prijeko potrebno za dobre sarnoafirmativne tvrdnje
jest usmjeriti se na činjenice. Bol u plućima obično izaziva
želučana nadutost, a nije upozorenje na infarkt kojim me
Bog kažnjava zbog grijeha iz prošlosti.
Povrh svega, zapamtite da je naš stari postiđujući unutarnji
razgovor sa samim sobom utvrđivan godinama. Morate vježbati
»zaustavljanje« postiđujućih misli i ponavljanje neizravnih
samoafirmativnih tvrdnji. To je vještina i kao sve vještine,
iziskuje vrijeme i strpljenje. Bit će zastoja. Počnite, kao da
skijate na blagoj padini, s mišlju koja nije od onih što vas
najviše postiđuju i koja nije preteška. Osim toga, savjetujem
da se služite gumicom na zglobu šake. Kada vam dođe
uznemirujuća misao i kada u sebi kažete STOP, istodobno
nategnite i pustite gumicu. Potom recite svoju neizravnu
samoafirmativnu tvrdnju.
R A D ALBERTA
ELLISA
I AARONA
BECKA
Ovo je moja prilagodba rada Alberta Ellisa i Aarona
Becka. Ti su nam ljudi znatno pomogli da shvatimo kako
možemo izmijeniti misli koje dovode do stida i unutarnjih
dijaloga. Premda se ne slažem s Ellisom da su svi osjećaji
neposredno povezani s unutarnjim mislima ili razgovorom
sa samim sobom, vjerujem da su njegove tehnike moćno
sredstvo za popravljanje naše osnovne, na stidu utemeljene
predodžbe samih sebe i iskrivljena razmišljanja kakvo takve
predodžbe izazivaju. Naš se na stidu utemeljeni identitet
zasniva na vjerovanju da smo neispravni i manjkavi kao
osobe. Takvo je vjerovanje osnova za razmišljanje utemeljeno
na stidu, koje je vrsta egocentričkog tunelskog vidokruga,
sastavljenog od sljedećih vrsta iskrivljena mišljenja:
Iskrivljeno razmišljanje utemeljeno na stidu
Katastrofičnost
Glavobolja upućuje na prijeteći tumor na mozgu. Poruka
da dođete u šefov ured znači da će vas otpustiti. Katastrofičnost
nastaje kao rezultat nedostatka osjećaja za mjeru ili osjećaja
osobne vrijednosti. Tada neprestano vrtimo scenarije »što
ako...«.
Čitanje misli
Kod čitanja misli donosite pretpostavke (bez dokaza) o
tome kako ljudi reagiraju na vas. »Znam po njihovim licima
da će me otpustiti.« »Ona misli da sam nezreo, inače mi ne
bi postavljala ovakva pitanja.« Takve pretpostavke obično
potječu iz intuicije, slutnji, nejasnih strahova ili nekih prošlih
iskusatva.
Čitanje misli je projekcija. Zamišljate da ljudi
misle o vama jednako loše kao i vi o sebi. Kao osoba
utemeljena na stidu kritični ste prema sebi. Pretpostavljate
da su takvi i drugi prema vama.
Personalizacija
Ljudi utemeljeni na stidu su egocentrični. Uspoređujem
to s kroničnom zuboboljom. Ako vas stalno boli zub, mislite
jedino na to. Postanete zubocentrični. Slično, ako je vaš ja
napuknut i ako ga bolno doživljavate, postajete egocentrični.
Ljudi utemeljeni na stidu sve dovode u vezu sa sobom.
Nedavno udana žena misli da je svaki put kada priča o
umoru, njezin muž zapravo umoran od nje. Muškarac čija
se žena žali na sve skuplju hranu, tumači to kao napad na
svoju sposobnost da priskrbi za kuću.
Personalizacija uključuje naviku stalnog uspoređivanja sebe
s drugim ljudima. To je posljedica perfekcionističkog sustava
koji pothranjuje stid. Perfekcionistički sustav traži uspoređivanje.
»On je mnogo bolji organizator od mene.« »Ona mnogo
bolje od mene poznaje samu sebe.« »On sve tako duboko
osjeća. Ja sam stvarno površan.« Usporedbe nikad ne prestaju.
U podlozi toga je pretpostavka da je vaša vrijednost upitna.
Pretjerano
poopćavanje
Ovo iskrivljenje mišljenja posljedica je megalomanske
značajke toksičnoga stida. Jedan krivi šav znači: »Nikada
neću naučiti šivati.« Kada netko ne želi izići s vama znači:
»Nitko nikada neće htjeti izići sa mnom.« U ovom iskrivljenju
mišljenja pravite širok, uopćen zaključak utemeljen na jednom
jedinom događaju ili dokazu.
Pretjerano uopćavanje vodi do univerzalnih negativnih
tvrdnji, npr.: »Nitko me ne voli... Nikad neću dobiti bolji
posao... Uvijek ću se morati boriti... Zašto nikada ne mogu
napraviti nešto kako treba... Nitko me ne bi volio kada bi
znao kakav sam uistinu.« Druge su karakteristične riječi sve,
svaki i svi.
Drugi je oblik pretjerana uopćavanja ono što zovemo
nominalizacijom gdje se proces pretvara u pojedinačno. »Moj
je brak bolestan« primjer je nominalizacije. Brak je dinamičan
proces. Samo je jedan njegov aspekt u nevolji, ne cijeli brak.
Nedavno sam čuo klasičan primjer. Muškarac je rekao: »Ova
zemlja ide k vragu«. Ova zemlja podrazumijeva bezbrojne
dinamike, procese i ljude. Taj čovjek nije zadovoljan nekim
aspektom svih tih dinamika. Ali cijela zemlja nije samo
jedan entitet.
Pretjerano uopćavanje vodi prema životu sa sve više
ograničenja. Ono predstavlja megalomansko apsolutiziranje
koje pretpostavlja da nepromjenjiv zakon upravlja vašim
mogućnostima za sreću. Taj oblik deformirana mišljenja pojačava
stid.
Razmišljanje ili/ili
Još jedna posljedica megalomanije utemeljene na stidu
polarizirano je mišljenje ili razmišljanje ili/ili. Glavna oznaka
ovog iskrivljenog razmišljanja ustrajanje je na dihotomnim
izborima: sve percipiramo u krajnostima. Nema srednjega.
Ljudi i stvari su ili dobri ili loši, divni ili užasni. Najrazorniji
aspekt ovog iskrivljenog razmišljanja njegov je utjecaj na
prosudbu samoga sebe. Ako niste savršeni i bezgrešni, sigurno
ste promašeni. Nema mjesta greškama. Jedna samohrana
majka, moja pacijentica, bila je odlučna u namjeri da bude
savršen roditelj svoje dvoje djece. U trenutku kada je osjetila
umor od kućanskih obveza, počela je koriti samu sebe preda
mnom. Bila je ogorčena na sebe kao roditelja.
Imati pravo
Kao osoba utemeljena na stidu, morate stalno dokazivati
da su vaša stajališta i postupci ispravni. Zauzimate obrambeni
stav. Budući da ne možete pogriješiti, ne zanima vas istinitost
drugih mišljenja, nego samo obrana vlastitog. Ta vas deformacija
mišljenja uistinu drži u vjeveričjem kavezu, jer rijetko saznate
bilo kakvu novu informaciju. Ne dobivate nove podatke koji
bi vam pomogli da promijenite svoj sustav vjerovanja u vezi
sa sobom.
Razmišljanje »moram«
Karen Horney je pisala o »tiraniji moranja«. Razmišljanje
»moram« neposredan je rezultat perfekcionizma. U ovoj vrsti
deformiranog mišljenja polazite od popisa krutih pravila o
tome kako biste se vi i drugi ljudi trebali ponašati. Pravila
su ispravna i neupitna. Jedna mi je pacijentica rekla da bi
je njezin muž morao željeti izvesti na nedjeljne vožnje.
»Svaki muškarac koji voli svoju ženu morao bi je izvesti na
vožnju u prirodu, a potom na objed u lijep restoran.«
Činjenica da njezin muž nije htio to raditi značila je da je
sebičan i »misli samo o sebi«. Najčešće karakteristične riječi
za ovu deformaciju mišljenja jesu mora i treba. Osoba
utemeljena na stidu svojim iskrivljenim mišljenjem uzrokuje
da se i drugi i ona sama osjećaju jadno.
Privid
kontrole
Privid kontrole važan je oblik prikrivanja toksičnog stida.
Proizvod je megalomanije i dvojako iskrivljuje mišljenje.
Vidite sebe kao bespomoćnoga, vanjski upravljanog ili pak
kao svemoćnoga i odgovornoga za sve oko sebe. Ne vjerujete
da imate ikakvu stvarnu vlast nad zbivanjima u svojem
životu. To vas drži zarobljenim unutar vašeg ciklusa stida.
Suprotan privid jest privid svemoćne kontrole. Osjećate
se odgovornim za sve i svakoga. Nosite svijet na svojim
plećima i osjećate se krivima kada nešto ne ide kako treba.
Kognitivna deficijencija ili filtriranje
U ovom iskrivljenju mišljenja odabirete jedan element
situacije isključujući sve ostale. Pojedinost koju odaberete
podupire vaše mišljenje o osobnoj manjkavosti.
Jedan moj pacijent, koji je bio dobar upravni savjetnik,
dobio je velike pohvale za marketinški izvještaj koji je
sastavio. Njegov ga je šef pitao bi li mogao napraviti nov
izvještaj u kraćem roku. To je mojeg pacijenta potištilo. Kada
sam ga ispitivao, otkrio sam da je opsjednut mišlju kako
njegov šef želi reći da je lijen. U svojem, na stidu utemeljenom
strahu od manjkavosti uopće nije čuo veliku pohvalu koju je
dobio.
Filtriranje je način pretjerivanja i »negativiziranja« vaših
misli. To pokreće moćne spirale stida.
Okrivljavanje i globalno etiketiranje
Okrivljavanje je oblik prikrivanja stida i sredstvo njegova
prenošenja na druge. Okrivljavanje ide ruku pod ruku s
globalnim etiketiranjem. U vašoj prodavaonici drže pokvarenu
hranu. Današnje su cijene astronomske. Povučena i tiha
djevojka koju ste izveli zapravo je jedna od onih dosadnih
cura koje na plesu uvijek ostanu bez partnera. Vaš je muž
beskarakterni glupan.
Okrivljavanje i globalno etiketiranje sredstva su s pomoću
kojih odvraćate pozornost od vlastite boli i odgovornosti. To
su deformacije mišljenja i sprečavaju vas da pošteno pogledate
sami sebe i osjetite svoju bol. Upravo će vas vlastita bol
natjerati na promjenu.
Kako izvanjštiti deformirano mišljenje
Da biste se počeli obračunavati sa svojim iskrivljenim
razmišljanjima utemeljenima na stidu, vratite se u vrijeme
kada ste doživjeli bolnu epizodu stida.
Sljedeći postupak u tri koraka pomoći će vam da otkrijete
iskrivljenja mišljenja u toj situaciji. Također će vam pomoći
da restruktuirate mišljenje.
Tri koraka jesu:
1. Pismeno opišite situaciju koja je prouzročila stid
2. Uočite iskrivljenja mišljenja
3. Pismeno opišite iskrivljenja mišljenja i tako restruktuirajte
i odbacite razmišljanje utemeljeno na stidu.
Čini se da treći korak ljudima zadaje najveće teškoće.
Naša su iskrivljena razmišljanja toliko ukorijenjena da teško
spoznajemo kako ima i logičnijih načina mišljenja. Slijedi
vodič za logičke ispravke opisanih iskrivljenja mišljenja.
Katastrofičnost
Najlogičnija protuteža katastrofičkom razmišljanju razumna
jest procjena stvarnih mogućnosti za neki događaj, odnosno
procjena njegove vjerojatnosti u postocima.
Kakva je vjerojatnost? Jedan od tisuću (0,1%), jedan od
deset tisuća (0,01%), ili jedan od 100.000 (0,001%)?
Čitanje misli
Čitanje misli oblik je zamišljanja i fantaziranja. Dugoročno
gledajući, najbolje ćete proći ako ne donosite zaključke o
ljudima. Gledajte na sva svoja tumačenja o drugim ljudima
kao na halucinacije. Upotrijebite tu riječ kada dajete svoje
tumačenje. Recite: »Moja je fantastična halucinacija...« Najbolje
je da provjerite dokaze za svoje zaključke.
Personalizacija
Natjerajte se da dobijete dokaze za svoju pretpostavku o
tome što je značilo šefovo namršteno lice. Provjeravajte.
Odviknite se od uspoređivanja. Nemojte stvarati zaključke
ako nemate valjane dokaze.
Pretjerano
poopćavanje
Za pretjerano poopćavanje upotrijebite tehniku tablice u
tri stupca:
Dokaz za moj
zaključak
Dokaz protiv
mojeg zaključka
Alternativni
zaključak
Napravite memo-karticu na kojoj ćete napisati Nema
apsolutnih istina. Ispitajte riječi kao što su: sve, svatko,
nikada, uvijek, nitko, svi ponavljajući ih. Recite: »Mislim li
uistinu da baš nikada, nikada, nikada, nikada...« itd. Naučite
upotrebljavati riječi kao što su: ponekad, možda, često.
Provjerite valjanost nominalizacije pitajući se možete li
staviti nešto u tačke. Ne možete staviti svoj brak ili svoju
zemlju u tačke. Tvrdnje: »Moj je brak loš« i »Ova zemlja ide
k vragu«, uključuju iskrivljenje mišljenja zvano nominalizacija.
Razmišljanje ili/ili
Upotrijebite i ovdje svoju memo-karticu Nema apsolutnih
istina. Razmišljanje ili/ili oblik je apsolutiziranja. Toksični stid
podrazumijeva da je nešto više od ljudskog ili manje od
ljudskoga. To je temelj njegova megalomanskog razmišljanja.
A zapravo nema crnog i bijelog. Svijet je siv. Razmišljajte u
postocima. Oko 5 posto vremena ja sam sebičan, ali ostalo
vrijeme sam nježan i velikodušan.
Imati pravo
Imajte svoj vlastiti zdravi stid. Ako uvijek mislite da
imate pravo, prestajete slušati i učiti. Stajalište »imam pravo«
može se prevladati tako da postanete djelatan slušatelj. Carl
Rogers učinio je pionirski rad u razvoju ove vještine. Kao
dobar slušatelj obraćate pozornost i na sadržaj i na sam
proces. Učite slušati ušima jednako kao i očima. Učite
reagirati i provjeravati.
Evo jednog primjera. Neki mi je muškarac počeo pričati
kako je imao sjajno djetinjstvo i kako je njegov otac bio
najbolji čovjek kojeg je ikada sreo. Opisao je kako mu je
otac radio od jutra do večeri. Taj je pacijent smatrao da je,
budući da je njegov otac tako p u n o radio, opravdano što
nije imao vremena za njega. Čak nije mogao doći ni na
njegovu utakmicu za školsko državno prvenstvo. Dok je to
govorio, počeo je drugačije disati; stisnuo je šake i odvratio
pogled od mene. Blago sam ga upozorio na ono što mi je
upravo ispričao. Rekao sam mu što sam opazio u njegovu
držanju kada mi je govorio o utakmici i upitao ga što misli
o tome. Odgovorio je: »O, to nije važno.« Kada je to rekao,
njegov mi je glas zvučao ljutito. Zato sam se pozabavio
time. Mogao bih vam još dugo pričati o ovom slučaju;
slušajući i provjeravajući, učimo vidjeti stvari onakvima kakvima
ih drugi vide. Proces provjeravanja pomaže nam shvatiti
stajalište drugoga. Važno je zapamtiti da drugi vjeruju u
ono što govore jednako snažno kao što mi vjerujemo našim
vlastitim uvjerenjima. Volim se upitati: »Što mogu naučiti iz
stajališta druge osobe?«
Razmišljanje »moram«
Izbjegavajte riječi moram i trebam. Neka vam budu ono
što su biku crvene krpe. Prilagodljivi ljudi ne upotrebljavaju
te riječi, jer uvijek ima iznimaka i posebnih oklonosti.
Krutost je oznaka mentalne bolesti; prilagodljivost je oznaka
mentalnog zdravlja. Bez prilagodljivosti nema slobode.
Prisjetite se barem tri iznimke od vašeg pravila, a potom
zamislite sve moguće iznimke.
Privid
kontrole
Osim u onome što je Bog odredio, sami ste odgovorni
za sve što se događa u vašem svijetu. Već sam rekao da su
neuroze i poremećaji ličnosti poremećaji osjećaja za odgovornost.
Naučiti se odgovornosti i dopustiti drugima tu privilegiju
znači živjeti u realnosti.
Zapitajte se: »Koje su to moje odluke prouzročile ovakvu
situaciju? Kakvu odluku mogu donijeti sada da to promijenim?«
Osim toga, ne zaboravite da poštovati druge znači dopusititi
im da žive vlastite živote, pate vlastite patnje i rješavaju
vlastite probleme.
Kognitivna deficijencija ili filtriranje
Prestanite rabiti riječi kao što su užasno, strašno, odvratno
itd. Napišite frazu: »Nema potrebe da pretjerujem. Mogu se
nositi s tim. Mogu to izdržati.« Moja najomiljenija fraza
dolazi iz Abrahamova zakona. Recite si: »Ovo je uznemirujuće,
ali nije opasno.«
Da biste prestali filtrirati, morate promijeniti središte
interesa. Usmjerite se na pronalaženje strategija kojima biste
riješili problem umjesto da opsesivno razmišljate o samom
problemu. Usmjerite se na teme kakve su
opasnost ili
gubitak. Potom razmišljajte o onome što je za vas sigurnost
ili mislite o vrijednim stvarima koje imate.
Okrivljavanje
i globalno
etiketiranje
Prihvatite odgovornost za svoje ponašanje i odluke.
Usredotočite se na vlastite probleme. Pogledajte gredu u
vlastitom oku, umjesto trun u oku svojega brata. Kada
počnete etiketirati, upitajte se: »Što pokušavam izbjeći?« Čak
ako i zaključite kako baš ništa ne pokušavate izbjeći, radije
budite određeni nego globalni.
Moj je šef često konzervativan. Rijetko riskira. To je
točno. Zvati ga beskičmenjakom znači ljutiti se što mi je on
šef.
MIJENJANJE
UNUTARNJIH GIASOVA
POZITIVNE
TVRDNJE
KROZ
Ovo je doslovno tehnika pozitivnog ispiranja mozga. Njome
pokušavamo zamijeniti stara negativistička i kritička stajališta
novim, realističnim i pozitivnim tvrdnjama o sebi. Kako većina
starih kritičkih glasova dolazi iz nečijeg tuđeg mišljenja o
vama, oni predstavljaju subjektivno mišljenje o vama, a ne
ono što vi uistinu jeste.
Nova će vam stajališta pomoći promijeniti unutrašnji
dijalog tako da možete biti onakva osoba kakvom želite biti.
Tehnika pozitivnih tvrdnji traži da napišemo neku pozitivnu
tvrdnju o sebi 15 do 20 puta na dan (idealno dva puta).
Kada napišete pozitvnu tvrdnju, čekajte svoju prvu spontanu
reakciju. Često će ta reakcija biti negativna. Čekajte oko
jednu minutu. Ako nema nikakve reakcije, nastavite tehniku
pozitivnih tvrdnji, pišući potpuno istu rečenicu koju ste već
napisali.
Svrha reakcije je izvanjštiti sve negativne, postiđujuće
poruke koje imamo u nesvjesnom. Monotonijom ponovnog
ispisivanja iste tvrdnje iznenadit ćemo svoje kontrolne
mehanizme. Važno je zapamtiti da su neki od najpostiđenijh
dijelova naše predodžbe o sebi bili neprestano ponavljani.
Primjerice: »Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra, brat, itd...«
ili: Tako si neuredan, lijen, glup itd.« Evo sheme koja će
vam pomoći ostvariti tehniku pozitivnih tvrdnji:
Pozitivna tvrdnja
1. Ja,
, često sam
srdačan i ljubazan.
2. Ja,
, često sam
srdačan i ljubazan.
3. Ja,
, često sam
srdačan i ljubazan.
4. Ponovite gornje izjave.
Reakcija
1. Čekajte prvu spontanu
reakciju koja vam padne
na pamet.
2. Reakcija, kakva god
bila.
3. Reakcija, kakva god
bila.
4. Reakcija, kakva god
bila
Ovo treba činiti 21 dan. Istraživanja su pokazala da je to
vrijeme potrebno za najbolji rezultat.
Pozitivno razmišljanje pomaže
1. Svaki dan radite na istim pozitivnim tvrdnjama. Najbolje
je to činiti neposredno prije spavanja, ujutro prije posla ili
svaki put kad vam nešto »ne ide«.
2. Napišite svaku tvrdnju 10 do 20 puta.
3. Recite i napišite svaku tvrdnju u prvom, drugom i
trećem licu, ovako:
»Što više ja,
drugi.«
»Što više ti,
drugi.«
»Što više on/ona,
je vole drugi.«
, volim sama sebe, više me vole
, voliš sama sebe, više te vole
, voli sama/samu sebe, više ga/
Zapamtite, uvijek trebate staviti vlastito ime u tvrdnju.
Pisanje u drugom i trećem licu veoma je važno, jer se i vaše
doživljavanje sebe kroz oči drugih ostvaruje na jednak
način.
4. Nastavite svakoga dana raditi na pozitivnim tvrdnjama
sve dok se one potpuno ne integriraju u vašu svijest. Znat
ćete da je tako kada vaš um počne odgovarati pozitivno i
kada počnete osjećati kako vladate vlastitim ciljevima.
Upotrebljavat ćete svoj um tako da služi vama.
5. Snimite pozitivne tvrdnje na kasetu i pustite ih kad
god vam je zgodno. Ja često puštam svoje kasete dok vozim
autocestom ili kada legnem u postelju.
6. Dobro je gledati se u zrcalo i glasno izricati pozitivne
tvrdnje. Ponavljajte ih dok ne ugledate na svom licu sretan,
opušten izraz. Ponavljajte ih dok poptuno ne nestane napetost
i grimase s vašeg lica.
7. Služite se vizualizacijom u tehnici pozitivnih tvrdnji.
Kako se s vremenom budu gomilale reakcije, možda čete
uočiti i neke negativne glasove. Možda ćete, osim toga, čuti
neki glas kojega prije niste bili svjesni. Ti negativni glasovi
postaju izvorom novih, suprotnih, pozitivnih tvrdnji.
Pozitivne tvrdnje za jačanje samopouzdanja
1. Ja,
, volim sebe. Ja sam osoba koju je lako
voljeti.
2. Ja,
, jako se sviđam samom sebi.
3. Ja,
, jako se sviđam drugima i drugi se jako
sviđaju meni.
4. Ja,
, odlučna sam osoba i dopuštam i drugima
da budu takvi.
5. Ja,
, imam pravo reći »ne« ljudima, a da ne
izgubim njihovu ljubav.
6. Što se više ja,
sviđaju sami sebi.
, sviđam sebi, to se više i drugi
7. Ja,
, privlačan sam i ljudi me vole i što više
ponavljam ovu tvrdnju, ona postaje to istinitijom.
8. Ja,
, zaslužujem pohvale za svoj uspjeh i
postignuća, bez obzira na to jesam li se zbog njih
namučio ili ne.
9. Ja,
, sada sam vrijedna osoba, čak i ako sam
11. Ja,
, voljen sam i cijenjen bilo da sam sam ili
imam nekoga.
12. Ja,
, dragocjen sam i neusporediv sviđalo mi
se to ili ne.
11. POGLAVLJE
KAKO PREVLADATI TOKSIČNI STID U
VEZAMA
»Jer postoji samo jedan istinski problem - problem ljudskih
odnosa, zaboravljamo da nema nade ili sreće osim u ljud­
skim odnosima.«
Antoine de Saint Exupery, Vjetar, pijesak i zvijezde
Česta šala među polaznicima programa u 12 koraka ova
je nerijetko citirana tvrdnja: »Mi ne sklapamo veze; uzimamo
taoce.« To je jedna od onih šala koje trebaju ublažiti bol što
je doživljavaju osobe utemeljene na stidu kada pokušavaju
ostvariti vezu. Zaista, rekao bih da je intimnost najveći problem
koji proizlazi iz internaliziranog stida. Barem je tako bilo u
mojem slučaju.
Intimnost iziskuje sposobnost da budemo ranjivi. Biti
intiman znači riskirati da izložimo naša unutrašnja ja jedno
pred drugim; da ogolimo naše najdublje osjećaje, želje i
misli. Biti intimni znači biti baš onakvi kakvi jesmo te voljeti
i prihvaćati jedno drugo bezuvjetno. To iziskuje samopouzdanje
i hrabrost. Takva hrabrost stvara novi prostor u našoj vezi,
istinsku intimnost. Taj prostor nije moj ili tvoj; on je naš.
Kao osobi utemeljenoj na stidu sve mi je to bilo nemoguće.
Nisam imao vezu sa samim sobom. Skrivao sam se, ne samo
od drugih nego i od sama sebe. Bio sam »radno biće«, jer
nisam mogao ući u sama sebe. Nikoga ondje nije bilo.
Nisam imao sebe. Moja veza sa samim sobom bila je puna
odbacivanja i prezira. Više od svega bojao sam se razotkrivanja.
Nisam imao ja koje bih dao drugome.
PROBLEMI
OVISNOSTI O DRUGOME
U ODRASLA DJETETA
Već sam govorio da su ovisnost o drugome i toksični
stid ista vrsta realnosti. Kada je riječ o vezama, izraz ovisnost
o drugome točno definira problem. Fraza
odraslo dijete
također nam olakšava njegovo shvaćanje.
Vezanost i neraskidivost saveza
Zbog traume napuštenosti, ljudi utemeljeni na stidu postaju
odrasla djeca koja stvaraju odnose ovisnosti o drugome. Tim
odnosima dominira strah od napuštenosti. Oni su rezultat
»neraskidivosti saveza« o čemu govori Alice Miller. U takvim
vezama prevladava vezanost.
Kao odraslom djetetu bilo mi je teško raskinuti bilo s
čime. Još uvijek imam bilješke od prije trideset godina, s
prve godine studija! Imam kutije pune sitnica koje čuvam
godinama. Svaka je promjena za mene izuzetno teška. Užasava
me pomisao da bih mogao biti napušten. Radije se držim
onoga što imam, jer bih mogao i to izgubiti. Iz istoga mi je
razloga teško odgoditi užitak za poslije. Možda ga više neće
biti.
Teško sam se prilagođavao u vezama. Jako sam se namučio
dok se nisam riješio potrebe za kontrolom. Nisam mogao
zamisliti da ću prekinuti bilo koju vezu. Osim toga, pokušavao
sam svoje veze urediti tako da postanem
drugim osobama da me ne mogu napustiti.
toliko
važan
Kontrola
Kontrola je velik neprijatelj intimnosti. Po definiciji, intimnost
isključuje mogućnost da jedna osoba kontrolira drugu. Kontrola
je proizvod vaše onesposobljene volje. To je pokušaj htijenja
onoga što se ne može htjeti. Ne možete promijeniti drugu
osobu. Ne možete popraviti svoje roditelje, bračnog partnera,
ljubavnika ili djecu. Ne možete kontrolirati njihove živote ili
njihovu bol.
Uplitanje
Kada nemate autentično ja, tražite vezu s jedinim ja koji
osjećate da imate - sa svojim lažnim ja. Ako ste žrtva,
jedina veza o kojoj išta znate veza je s mučiteljem. Suprotno
vrijedi ako ste mučitelj. Ja sam bio majčin zamjenski suprug
i obiteljski skrbnik. Kao majčin zamjenski suprug, uvijek sam
tragao za ženama o kojima bih se mogao skrbiti. To se
pretvorilo u ponavljanje fantazijske veze o kojoj sam govorio.
Fantazijska veza jest uplitanje u zamku ovisnosti o drugome.
Temelji se na neraskidivosti veze uspostavljene traumom
napuštenosti. Kada smo jednom fantazijski vezani, imamo
samo jednu vezu i neprestano je ponavljamo.
Izlaz iz svega ovoga leži u radu na razrješavanju izvorne
boli, radu na unutarnjem djetetu, radu na temeljnoj boli.
Naša fiksacija na vezanost posljedica je činjenice da su naša
autentična ja bila fiksirana i zamrznuta uslijed nerazriješene
traume napuštenosti. Svaki put kada našom novom na mašti
utemeljenoj vezi ponavljamo staru situaciju, pokušavamo se
riješiti boli. Odabiremo sličnu osobe kako bismo dobili novu
priliku za razrješenje. Svaki novi partner predstavlja aspekte
jednoga ili oboje naših roditelja. Pokušavamo pretvoriti partnere
u roditelje, kako bismo mogli razriješiti sukob i poći dalje.
Budući da više nismo djeca, to nam nikada neće uspjeti.
Jedini je izlaz u tome da prođemo kroz legitimnu patnju
koju zahtijeva rad na boli. Da bismo to učinili, moramo se
odreći našeg lažnog ja i otići od kuće. Jedino tako možemo
postići svoje istinsko ja.
Pretjeranosti u očekivanjima, poštovanju i pridavanju
važnosti drugima
Budući da je odnos odrastao/dijete nezreo dječji odnos,
njegova je posljedica pridavanje pretjerane važnosti i poštovanja
drugima. To proizlazi iz potrebe napuštena djeteta da ima
brižnog roditelja. Očekivati od partnera da nam pruži ono
što nam roditelj nije pružio iluzorno je. To je nerealistično
očekivanje i završava razočaranjem i srdžbom.
PROJICIRANJE
NAŠIH
POREKNUTIH
DIJELOVA
NA PARTNERE
Jedan od najrazornijih aspekata veza utemeljenih na
stidu projiciranje je naših poreknutih dijelova na partnera. U
filmu Vrijeme nježnosti izvrsno je opisana istodobna fascinacija
i odvratnost koju osjećamo prema poreknutim dijelovima
našeg ja. Jack Nicholson glumi muškarca koji se potpuno
identificirao sa svojim divljim, impulsivnim, uživanju u seksu
sklonim ja. Shirley MacLaine glumi njegovu susjedu - udovicu
koja potiskuje seksualnost, sklona je s a m o k o n t r o l i ,
perfekcionizmu i moraliziranju. Oboje utjelovljuju dva pola
toksičnog stida. Jack Nicholson je raskalašen i glumi osobu
koja je manje od čovjeka. Shirley MacLaine glumi osobu
koja je »svetija od sveca« i više je od čovjeka. Ovo dvoje
imaju mnogo naučiti jedno od drugoga dok žongliraju
između privlačnosti i odvratnosti. Konačno, jedno pomaže
drugome integrirati ja koje je bilo poreknuto. On njoj
dopušta da prihvati svoje seksualno ja, dok ona njega
upoznaje s njegovim konzervativnim i brižnim ja.
Kad savjetujem ljude u destruktivnim vezama, otkrije se
da oni najčešće uspostavljaju veze putem svojih poreknutih
dijelova. Velikodušni muškarci obično ožene sebične žene;
strasne žene zaljube se u emocionalno nepristupačne muš­
karce. Umjesto da uče jedno od drugoga inkorporirajući
svoja poreknuta ja, oni žive s poreknutim ja izraženim u
njihovim partnerima. Kako oboje poriču dio koji je izražen
u partneru, postaju kritični i ljute se na partnera.
Integracija svih dijelova ja prvenstveno je proces samoprihvaćanja. Cjelovitost i potpunost rezultati su potpunog
samoprihvaćanja. Cjelovitost je oznaka mentalnog zdravlja.
Potpuno samoprihvaćanje znači da smo zadovoljni svakim
dijelom našega ja. To je ekvivalentno bezuvjetnoj ljubavi.
Kolaži privlačnosti/odvratnosti
Svećenik Mike Falls predlaže zanimljivu vježbu. Mike je
episkopalni svećenik koji sada radi kao kapelan Koledža
»Stephen F. Austin« u Nacogdochesu u Texasu. Mike je
dvadesetak godina radio kao psihološki savjetnik. Iznimno je
nadaren i intuitivan savjetnik. Kada mu se obrate pacijenti
s teškoćama u vezi, Mike im često savjetuje sljedeće:
Kaže im da prelistaju niz časopisa i odaberu sve slike
ljudi prema kojima osjećaju privlačnost. Zatim trebaju na
velikom posteru sastaviti kolaž tih slika. Potom trebaju pre­
listati časopis i odabrati slike ljudi koji ih odbijaju ili su im
odvratni i opet sastaviti kolaž odabranih slika. Kolaž slika
koje vas privlače najvjerojatnije su oni vaši dijelovi s kojima
se pretjerano poistovjećujete. Slike koje vas odbijaju vjerojatno
predstavljaju one vaše dijelove koje poričete. Kada postanete
svjesni dijelova koji vas odbijaju, možete uspostaviti dijalog
sa svojim poreknutim dijelovima, onako kako je opisano u 4.
poglavlju. Ja sam se često koristio ovom metodom, sa sjajnim
rezultatima.
Dobro je napraviti poster sa slikama ljudi istog i suprotnog
spola koji vas privlače i odbijaju. Često se muškarci stide
svoje ženstvenosti, a žene svoje muževnosti.
Carl Jung je smatrao da dio psihičnosti svake osobe čini
njegova spolna suprotnost. Svaki su muškarac i žena jedinstvo
muških i ženskih hormona. Muškarci imaju u većini muške,
a u manjini ženske hormone. Ženstvenu stranu psihe muškarca
Jung zove njegovom animom. Mušku stranu psihe žene on
zove njezinim animusom. Integracija anime i animusa od
presudne je važnosti za potpunu ljudsku integraciju.
Već sam upozorio na to kako kroz naše krute kulturne
spolne uloge razvijamo lažna ja, tj. pretjerano se poisto­
vjećujemo s jednim našim dijelom. Muškarce postiđuju u
njihovu ženstvenom dijelu tako što ih zovu »tetkicama« ili
još gore. Žene postiđuju u muževnom dijelu.
Spomenuo sam Vrijeme nježnosti kao film koji dramatično
portretira polarnost muško/žensko. Još jedan film, Afrička
kraljica, u kojemu glume Humphrey Bogart i Katharine
Hepburn sjajno ocrtava tu polarnost. Lik koji glumi Bogart
pretjerano je poistovjećen s muškom energijom, a onaj koji
glumi Hepburn sa ženskom. Ta dva lika dramatiziraju dina­
miku fascinacije/odvratnosti prema poreknutom ja i oba
doživljavaju promjenu potaknutu energijama utjelovljenima
u onom drugom. Oba su filma osvojila Oskare. Bilo bi
zanimljivo vidjeti koliko filmova nagrađena Oskarima prikazuju
ovu univerzalnu borbu za integraciju i cjelovitost.
OPASNE SITUACIJE U VEZAMA
Čini se da određene situacije u vezama jače potiču stid
od drugih. Kriticizam i odbacivanje bolni su za sve. Oni su
uništavajući za ljude utemeljene na stidu, pa ću im posvetiti
posebnu pozornost. Za sada, dopustite mi da opišem određene
situacije koje obično pokreću spirale stida. Za njih bismo
trebali biti pripremljeni i držati ih na umu.
Razgovor s roditeljima
Budući da su roditelji partneri iz naše izvorne veze, oni
su stalna opasnost od pokretanja starih spirala stida. Ako
ste u prošlosti bili ozbiljno postiđivani, pazite čak i kada je
riječ o najobičnijem razgovoru s roditeljima. Ako ozbiljno
radite na smanjenju stida, bit ćete dobro pripremljeni da
izbjegnete zamku. Ako niste prošli kroz takav rad, u opasnosti
ste. I sam telefonski razgovor može pokrenuti stare auditivne
dojmove.
Autoritativni likovi
Jedna od čestih značajki djece alkoholičara strah je od
autoritativnih likova. To je gotovo uvijek povezano s
postiđujućim zlostavljanjem u izvornoj vezi te osobe. Može
biti povezano i s postiđujućim izgredima u školi. Znam
profesora psihologije koji osjeti stid kada vidi policajca na
ulici. Njegova ga je majka plašila govoreći mu da će pozvati
policajce koji će ga odvesti u zatvor. Takva praksa nije
neuobičajena. Mnogi ljudi utemeljeni na stidu doživljavaju
pretjerane reakcije
autoritativnog lika.
stida
zbog
puke
nazočnosti
šefa
ili
N o v e veze
U novim se vezama često javlja stid. Najčešće se očituje
kroz kritički razgovor sa samim sobom koji obično počinje
odmah čim druga osoba ode. Postiđujući glasovi će sugerirati:
»Baš si uprskao!« ili »Sjajno, nespretnjakoviću!« ili »Ti i tvoja
dosadna priča.« Nove su veze riskantne jer nas razotkrivaju
pred nekim pred kim nikada dotad nismo bili razotkriveni.
Kada ste vi ili oni ljuti
Mnogi ljudi utemeljeni na stidu nedovoljno se ljute. Ne
znamo kako bismo izrazili srdžbu i iznimno smo podložni
manipulaciji ljutnjom. Sjetio sam se muškarca koji mi se
nimalo ne sviđa. Jednog se dana naljutio na mene bez
ikakva razloga. Ja sam ga zapravo bio pohvalio. Nekoliko
drugih ljudi su mi rekli da je ljubomoran na mene. Kada
sam ga pohvalio, ljutito je reagirao. Čuo je nešto posve
drugačije od onoga što sam ja rekao. Mučio me taj događaj
tjednima. Htio sam ga nazvati i sve izgladiti. Trebalo mi je
mnogo pozitivnog, afirmirajućeg razgovora sa samim sobom
kako to ipak ne bih učinio. Njegova je ljutnja njegova stvar.
Nije imala nikakve veze sa mnom.
Većina nas je bila postiđivana kroz srdžbu i bijes. Kada
netko izrazi srdžbu, naša je prva reakcija strah. Razne
tehnike u odjeljku o kriticizmu mogu jako pomoći da se
prevlada bijes.
Kada vama nanose bol ili vi nanosite bol drugima
Budući da su nama nanosili toliko boli, bojimo se to
činiti drugima. Često krivo postupamo kada smo povrijeđeni.
Ako ste imali roditelje koji su manipulirali vama govoreći
vam da ste ih povrijedili, bit ćete posebno osjetljivi na
povrede drugih. Roditelji utemeljeni na stidu manipuliraju
djecom govoreći im da su ih povrijedila svaki put kada im
se dječje ponašanje ne sviđa. »Djeco, nikada nećete znati
koliko ste povrijedili svojega oca« ili »Ne znam hoću li vam
ikada moći oprostiti. Toliko ste me povrijedili.« Često su
takve izjave puka manipulacija. Ljudi ih koriste da bi bilo
po njihovu. U zdravim vezama je drukčije. Ako sam ti
nanio bol, priznat ću svoju grešku. Ali, također, znam da dio
tvoje boli proizlazi iz tvoje prošlosti.
Uspjesi
U knjizi »Čovjek protiv sebe« (Man Against Himself), Karl
Menninger opisuje ljude koji su doživjeli pravi živčani slom
nakon nekog uspjeha. Neki su se čak i ubili. Ljudi utemeljeni
na stidu ne vjeruju da imaju pravo biti sretni. Duboko
unutra njihov im toksični stid kaže da nemaju pravo na
novac ili zabavu kraj toliko drugih ljudi koji su siromašni ili
pate. Uspjeh se ne ograničava samo na materijalnu dobit.
Možete osjetiti toksični stid i kada vam iskažu bilo kakvu
počast. Često je uzrok tomu u obiteljskom sustavu. Ako su
ostali članovi obitelji još uvijek u svojim starim, zamrznutim
ulogama i ako jedan član iziđe iz okvira i stvori vlastiti,
jedinstven život, ta osoba može osjećati stid što je toliko
drugačija i uspješna. Zapamtite, u disfunkcionalnim obiteljima
nitko ne bi smio napustiti svoju ulogu u obitelji.
Primanje ljubavi i nježnosti
Ljudi utemeljeni na stidu imaju velikih teškoća s kom­
plimentima i pohvalama. Duboko u njima toksični stid viče:
»Nemaš pravo biti voljen i obasut svom tom pažnjom.« Ako
ste dovoljno dugo radili vježbe iz 5. poglavlja,
ste osoba koju je lako voljeti. Vaša bezuvjetna
sa samim sobom bit će temelj da svu ljubav i
primate prihvatite onako iskreno kako biste i
znat ćete da
ljubavna veza
pohvale koje
trebali.
KRITICIZAM
Prije mnogo godina napisao sam pola knjige o tome
kako živjeti s kritičnom osobom. No knjigu nikad nisam
uspio završiti. Osjećao sam da je kriticizam velika pošast u
ljudskim odnosima i da ljudima treba pomoći da bi se
protiv nje obranili. Sigurno je da ljude utemeljene na stidu
kriticizam odbija i boli. Istodobno ih i privlači kao sredstvo
interpersonalnog prenošenja stida na druge.
Nikada nisam vjerovao da ima ikakve vrijednosti u tzv.
»konstruktivnoj kritici«. Na našim skupnim terapijama dajemo
jedan drugome povratnu informaciju. Povratno opažanje je
visoke kakvoće, ali takvo koje nije popraćeno tumačenjem. U
skupnoj terapiji povratna informacija može biti iznimno korisna.
Ali kriticizam, onako kako ga ja definiram, uvijek je subjektivno
tumačenje utemeljeno na iskustvu jedne osobe i u njezinoj
osobnoj povijesti. Kao takav, nije osobito koristan.
Ja potičem ljude utemeljene na stidu da izbjegavaju
kriticizam i nudim sljedeće tehnike s pomoću kojih mogu
izići na kraj s kritikom.
Pritom je osnovno načelo NIKADA se ne braniti. Ako se
branite, izlažete se toksičnom stidu.
Budite neodređeni
Ovo je prilagodba tehnike preuzete iz samoafirmativne
vježbe. U toj tehnici priznajete istinu, mogućnost istine ili
vjerojatnost istine. Ne branite se. Jednostavno dopuštate da
tvrdnja kritičara kroz vas prođe kao oblak. Primjerice, pričate
s majkom na telefon. Ona kaže: »Tvoja su djeca neposlušna.
Imat će problema u školi.« Vi odgovarate: »Imaš pravo.
Mogli bi imati problema u školi.« Priznajete mogućnost da
ima istine u tvrdnji vaše majke. Potom bi ona mogla reći:
»Pa, kada ćeš ih naučiti redu?« Vi kažete: »Naučit ću ih redu
kada im to bude trebalo.« To je dovoljno neodređeno a
priznaje istinitost tvrdnje.
Tražite objašnjenja
Traženje objašnjenja način je da pritisnete kritičara uza
zid i razotkrijete njegovu namjeru da kritikom prenese stid.
Zamislimo da vaša supruga kaže: »Nećeš valjda odjenuti te
smeđe hlače.« Vi odgovarate: »Što ti se ne sviđa na tim
smeđim hlačama?« što god vam kritičar rekao, tražite
objašnjenje. Ako kritičar kaže: »Izgledaju jeftino«, vi kažite:
»Što ti se to ne sviđa na jeftinim hlačama?« ili »Zašto ti
smetaju jeftine hlače?« Ta pitanja odvode kritičara u odrasli
dio njegove ličnosti. Odrastao čovjek nije kontaminiran
potisnutim osjećajima. Odrastao je čovjek orijentiran prema
logičnosti i objektivnosti. Uobičajeni rezultat ove tehnike jest
rasipanje kritičareve energije. Jedno pitanje za drugim razbistrit
će stvaran problem koji se krije iza kriticizma.
Stvarni je problem ili potpuno subjektivan ili je to kritičarev pokušaj da skrije vlastiti stid i prenese ga na vas.
Ova tehnika ne djeluje uvijek. Ipak, što više tehnika imate,
raspolažete s više zaštitnih izbora u samoafirmaciji.
Suprotstavite se
Suprotstavljanje znači to što riječ govori. Suprotstavljate
se svojem kritičaru. To je oblik samoafirmacije, pri kojem,
vam savjetujem da slijedite ove upute:
1. Izrazite ono što osjećate. Recite ono što zamjećujete
(vidite ili čujete), kako to tumačite, što osjećate i što
želite.
2. Koristite poruke »ja«. Preuzmite odgovornost za ono
što primjećujete, tumačite, osjećate i želite.
3. Upotrijebite osjetimo percipiranu pojedinost na kritičaru,
radije nego riječi procjene.
4. Gledajte osobu ravno u oči. To valja uvježbati. Savjetujem
jako stidljivim ljudima da gledaju u neku točku između
očiju osobe s kojom razgovaraju.
Opisat ću jedan nedavni primjer suprotstavljanja. Baš
sam kupio novi BMW To je najskuplji automobil koji sam
ikada imao. Kod mene u nekoj mjeri postoji kulturalni stid
zbog siromašnog djetinjstva. Kada se nađem u blizini koga
bogatog, moj stid iziđe na vidjelo. Počnem se osjećati inferiorno,
kao da mi tu nije mjesto. Taj isti stid javlja se i kada ja
imam nešto (kao novi BMW) skupo. Još je gore ako sam s
nekim jako siromašnim. Iako sam puno radio na ovome, još
uvijek mi se događa s vremena na vrijeme.
Kada sam pokazao automobil jednom rođaku, izrekao je
kritički komentar. Rekao je: »Pa, stvarno je lijep. Kladim se
da bi jedna čitava obitelj mogla živjeti godinu dana od
novca koji si dao za ovaj auto.« Kada sam to čuo, potpuno
sam se izgubio. Osjetio sam stid. Neki mi je glas govorio:
»Mogao si kupiti upola jeftiniji auto i dati nešto novca
siromašnima.« Puno sam radio na svojim glasovima. Ovom
sam se glasu suprotstavio sljedećim riječima: »Volim se zbog
toga što slavim svoj život dobrim, novim automobilom.«
Pogledao sam rođaka i rekao mu: »Ovo što si rekao tumačim
time da ti nije drago što mi dobro ide u životu. Na neki je
način moj uspjeh potaknuo stid u tebi. Žao mi je zbog
tvojega stida i poslat ću ti primjerak moje nove knjige o
nadilaženju stida.« U tom je trenutku rođak počeo dugu,
obrambenu tiradu o mojoj osjetljivosti. Rekao je kako nije
mislio ništa loše i da sam ga krivo shvatio. Rekao je da mu
je jako drago zbog mene; da sam zaslužio to što imam.
Složio sam se s njim i odvezao se dalje.
Suprotstavljanje može potaknuti bijes vašeg kritičara. U
tom slučaju ja jednostavno kažem: »Bit će mi drago
porazgovarati s tobom kada prestaneš bjesnjeti« i odem. U
susretu s nasrtljivom ili vrijeđajućom kritikom povlačenje je
primjer samoafirmativnog ponašanja.
Zavarajte protivnika
Tehnika zavaravanja protivnika preuzeta je iz stare tele­
vizijske serije Detektiv Kolumbo. Detektiva ima raznih veličina,
oblika i stilova. Kolumbo je nespretan i zapuštena izgleda.
Neprestano postavlja pitanja. Izgleda kao da se boji ljudi
koje ispituje. Čovjek bi rekao da mu potpuno nedostaje
smisao za praktično. Ipak, ima duboke inteligencije u njegovoj
navodnoj glupavosti. Nikada ne propušta ni najbeznačajniju
pojedinost. Sve provjerava. On je majstor konkretne, specifične
pojedinosti.
Kada zavaravate svojega kritičara, pravite se glupi i
postavljate mnogo pitanja. Kažete: »Hm, da vidim jesam li
shvatio... ti misliš da bih trebao promijeniti frizuru... što ti se
to ne sviđa na mojoj frizuri?« Kada vam odgovore na takvo
pitanje, postavite novo na isti način. Namjera je doći do dna
i razotkriti njihovu subjektivnost. Uzrok kriticizmu obično je
u toksičnom stidu, a ne u vašoj frizuri. Zavaravanjem se
izbjegavate braniti i tjerate drugu osobu iz njegova kritičkog,
roditeljskog oblika prikrivanja.
Priznajte
Ova je reakcija korisna kada ste nesumnjivo i neopozivo
učinili ono za što vas kritiziraju. Ako ste prolili mlijeko
recite: »Da, prolio sam mlijeko.« Jednostavno to priznajte.
NEMOJTE ništa dodavati, nemojte primjerice reći: »Baš glupo
od mene!«
Deseti korak u Programu u 12 koraka kaže: »Kada
pogriješimo, odmah to priznajemo.« To je korak održavanja.
Njegova je namjera da nas drži usmjerenima na naš zdravi
stid. Mi možemo i hoćemo griješiti. Ne moramo se ispriča­
vati za to. Greške su dio naše ljudskosti.
Samopotvrđujte se
Ovu tehniku možete upotrijebiti kada razgovarate s rodi­
teljima ili bilo s kojom kritičnom osobom. Ja se volim njome
služiti u telefonskom razgovoru. Ako, dok pričate, druga
osoba postane kritična, stavite ruku preko telefonske sluša­
lice i recite glasno: »Što god mi rekao i učinio, ja sam ipak
vrijedna osoba.« Stalno ponavljajte tu rečenicu.
Možete, osim toga, i usidriti ovu pozitivnu tvrdnju. Kada
je glasno izreknete, zamislite sebe kako stojite visoki,
samouvjereni i gledate drugu osobu u oči. Kada osjetite moć
i snagu ovoga, spojite palac i bilo koji prst lijeve ruke.
Držite ih spojene dok ne osjetite moć samopotvrđivanja.
Poslije, dok budete sjedili u šefovu uredu, ili negdje drugdje
gdje vas autoritativna osoba kritizira, možete aktivirati sidro
spajajući palac i prst lijeve ruke. Možete čuti vlastiti
samopotvrđujući glas dok gledate u autoritativni lik.
Smirite kritičara
Služim se ovom metodom kada sam siguran da sam
nenamjerno prešao granice druge osobe. Cilj smirivanja jest
dopustiti drugoj osobi da izrazi svoje osjećaje, a da pritom
ne okrivljujemo i ne branimo sami sebe.
Smirivanje je ponašanje posve jednako kao i aktivno
slušanje. Recimo, primjerice da sam ostavio svoj automobil
pred garažom i tako zapriječio izlaz ženinu autu. Odlazim
trčati. Kada se vratim, žena je uznemirena i bijesna. Kaže:
»Moram kod zubara i kasnim. Trebao si me pitati prije
negoli si otišao hoće li mi trebati auto.« Ja kažem: »O,
osjećam u tvojem glasu uznemirenost i ljutnju. Odmah ću
maknuti svoj auto«, ili »Čujem frustraciju u tvojem glasu«,
ili »Znam kako je to uznemiravajuće.«
Smirivanje je oblik odgovornosti. Omogućuje nam da
priznamo pravo drugome da bude ljut zbog naše pogreške
i da provedemo razumna poboljšanja. Time izbjegavamo
pokretanje spirale stida. Nenamjerno povrijediti nekoga - to
je dio ljudskosti.
Kada sve drugo propadne - zbunjujte
Ovu tehniku preporučujem u neintimnim vezama. To je
tehnika za kojom valja posegnuti kada isprobate sve druge
metode. Upotrijebite je kada se osjećate ranjivima i kada se
ne možete suprotstaviti ili tražiti razjašnjenje.
U zbunjivanju trebate upotrijebiti kakvu pompoznu ili
malo poznatu riječ, riječ izvan konteksta. Primjerice, kolega
iz ureda kori vas što ste se predugo zadržali na ručku. Ne
želite svađu ili obračun. Već ste preživjeli sličnu situaciju s
tom osobom i završila je besplodnim monologom. Zato je
gledate i kažete: »Bože, promet je bio tako besmislen danas.«
Nepoznata riječ ili riječ upotrijebljena izvan konteksta često
može izvrsno zaustaviti protivnika. Sada možete vidjeti zbunjen
pogled na licu druge osobe. Njegov je um zabavljen traženjem
značenja onoga što ste upravo rekli. Vi se samo nasmiješite
i otiđite. Ta tehnika uključuje veseli, djetinjasti dio u vama.
Možete osjetiti veselje dok gledate zbunjenost druge osobe.
Time stječete kontrolu. Prisjetite se da je kriticizam oblik
prikrivanja stida i sredstvo kontrole druge osobe. Zbunjivanje
je tehnika koja vam omogućuje da zadržite kontrolu. Umjesto
zauzimanja defenzivnog stava, možda doživite trenutak za­
dovoljstva.
Ništa ne djeluje u svakom trenutku. Ako neka od ovih
tehnika ne daje rezultat, pokušajte s drugom. Sve su te
tehnike potpora za vašu zaštitu od interpersonalnog prijenosa
stida.
ODBACIVANJE
Ništa nema veći potencijal za poticanje bolnog stida od
odbacivanja. To vrijedi za sve veze. Ali za ljude utemeljene
na stidu odbacivanje je ravno smrti.
Odbacili smo sebe i ako nas još netko odbaci, to dokazuje
ono čega se najviše bojimo - da smo manjkavi kao osobe.
Odbacivanje za nas znači da smo zaista neželjeni i nevrijedni
ljubavi.
Postoje različiti stupnjevi odbacivanja - od onoga kada
nam se prodavač ne nasmiješi pa do situacije da nas odbaci
i ostavi voljeni partner. Bol takva odbijanja doživljava se
fizički, jednako kao i emocionalno. Boli kao nož u grudima.
Iskusio sam ga samo jedanput; i sigurno ne bih želio da se
ponovi. Bio sam s mnogim svojim pacijentima dok su
prolazili kroz bol ove vrste razdvajanja.
Sve tehnike koje sam nabrojio mogu nam pomoći prevladati
bol zbog slomljena srca. Što više pojedinac radi na razrješavanju
izvorne boli te napuštanju fantazijske vezanosti i obiteljske
upletenosti, više će biti u stanju nadvladati odbacivanje. Ako
je netko još uvijek fantazijski vezan i upleten u krute veze,
odbacivanje je jednako smrti. Za fantazijski vezanu osobu,
odbacivanje djeluje na ranjeno i usamljeno dijete u toj
osobi, koje nikada nije razriješilo izvornu bol.
Zato, ja svim srcem savjetujem da radite na izvornoj boli
i djetetu u sebi kako biste olakšali bol zbog mogućih
gubitaka u budućnosti. Što se više diferencirate i odvojite,
lakše ćete proći razdoblje odvajanja i usamljenosti.
Savjetujem knjigu Judith Viorst »Nužni gubici« (Necessary
Losses). Ona pokazuje ono što ja zovem filozofijom gubitka.
Pomoći će vam da prihvatite činjenicu kako su gubici
nezaobilazan dio ljudskog života.
Jednom sam mislio i sam o tome napisati knjigu. Želio
sam je nazvati Bolujem, dakle jesam. Želio sam pokazati da
dobro živjeti znači dobro žalovati. Sve što ste u životu radili
jednom je prestalo. Život je stalno rastajanje. Žalovanje je
proces koji završava stvari. Dovršiti rad na žalovanju znači
biti ponovno rođen. Znači, živjeti dobro znači znati dobro
žalovati.
Kada prolazite kroz bol zbog osobnog odbacivanja, treba
vam legitimizacija, društvena potpora i vrijeme. Trebate blis­
ku osobu koja će vas voljeti i biti uz vas. Treba vam netko
tko će odražavati i potvrđivati vaše osjećaje. Bolje je ako
imate više od jedne bliske osobe. To je prednost Programa
u 12 koraka ili bilo koje skupine za potporu.
Bol prolazi kroz sve faze koje sam opisao: šok, poricanje,
emocionalno ucjenjivanje, depresiju, srdžbu, grižnju savjesti,
tugu, usamljenost itd. I za prolazak kroz faze žalovanja
treba vremena. Najgore što možete učiniti jest da utrčati u
novu vezu nadajući se da ćete njome sve popraviti. Vidio
sam takve slučajeve s katastrofalnim rezultatima. Nove veze
prikrivaju bolnu srž i slažu novi sloj nedovršene boli. Treba
proći vremena da bi se odžalovao gubitak. Držite se veza u
kojima dobivate nježnost i potporu. Vi ste vrijedna i dragocjena
osoba, unatoč tome što vas je druga osoba ostavila.
Konačno, zapamtite da je vaš »internalizirani stid« posljedica
toga što su vas u djetinjstvu napuštali. Bili ste nezaštićeno,
nezrelo dijete s nezadovoljenim potrebama i preživjeli ste
unatoč svemu. Dakle, preživjet ćete i ovaj put.
Upotrijebite »sirenu stida«
Manja odbacivanja dio su »užasa životne svakodnevice«.
Ja se služim prilagodbom jedne tehnike za koju sam prvi
put čuo iz opisa Terryja Kelloga. Ona pomaže prevladati
odbijanja na koja nailazimo u svakodnevnom životnu. Uklju­
čuje stvaranje »sirena stida«. Sirena stida jest vrsta sidra.
Kada vas netko omalovažava, ne primjećuje, kritizira ili vas
na neki način postiđuje, učinite sljedeće:
• Zamislite da imate sirenu koju možete uključiti povukavši
se za uho (bilo koje). Kada se povučete za uho,
čujete sirenu koja vrišti: »Stid, stid, stid, stid, stid«.
Kad to čujete jasno i glasno...
• recite si: »To je samo osjećaj... Ja sam uistinu vrijedna
osoba...« Recite si to nekoliko puta. Na taj način
eksternalizirate internalizirani stid. Vraćate ga iz stanja
stvari u osjećaj. Osjećaji rastu i smanjuju se. Javljaju
se i prestaju.
• Nazovite barem jednu osobu iz svoje najvažnije skupine
za potporu (ili se nađite s njom ako je to moguće).
Zamolite je da potvrdi da ste dobra i ljubavi vrijedna
osoba. Recite: »Kaži mi da sam dobra i ljubavi
vrijedna osoba.« To obnavlja interpersonalni most.
Ako se naviknete koristiti »sirenu stida«, postat će to
vaša druga priroda. Uočio sam da sam, koristeći sirenu
stida, sve manje pretjerano reagirao kada bi me omalovažavali
i kritizirali.
LJUBAV JE TRUD
Još sam mnogo toga činio kako bih se oslobodio stida u
svojim interpersonalnim odnosima. Proveo sam stotine sati
učeći i vježbajući učinkovite tehnike komunikacije.
Prošao sam nekoliko tečaja i seminara za razvoj samosvijesti
i svjesnosti. Sve je to uvećalo moje vještine održavanja veze.
Putovanje u paru
Neprestano ponavljam svoje uvjerenje da je ljubav trud.
To znači da moram donositi odluke da bi mi se trud
isplatio. Prije deset godina gotovo sam razvrgnuo brak. Bila
bi to tragična greška. Sjetite se da ljudi utemeljeni na stidu
pate od megalomanijskog stajališta sve-ili-ništa. Ako ne ide
po mojem, otići ću. Sve ili ništa!
Moj je vlastiti brak živi dokaz zaključaka do kojih je
došla Susan Campbell u svojoj knjizi »Putovanje u paru«
(The Couples Journey). Susan je napisala tu knjigu na teme­
lju opsežnog proučavanja mnogih parova koji su živjeli
zajedno duže od dvadeset godina. Otkrila je da su svi ti
parovi prošli kroz slične faze i borbe na putu do intimnosti.
Romantična faza
Svaki je par nekada bio zaljubljen. To je bila romantična
faza, za koju je karakterističan nestanak svih ograda. Ljudi
se osjećaju zaneseno i moćno. Par osjeća da može osvojiti
svijet! Ubrzo poslije vjenčanja počinje nova faza.
Borba za moć
U toj se fazi vraćaju stare ograde. Više nema stapanja
različitosti. U igru ulazi obitelj svake osobe. To je faza kada
upoznajete stvarne međusobne razlike: pravila o novcu,
seksu, bolestima, djeci, društvenom životu i roditeljstvu. Ta
faza kod većine parova traje deset godina. Slijedi razdoblje
smirivanja. Neko vrijeme sve teče mirno i rutinski. Ali
starenje, odlazak djece i proces individualiziranja dovodi do
treće faze.
Prihvaćanje sebe u drugome i osobne odgovornosti
Za ovu je fazu značajno duševno traganje, potraga za
osobnom odgovornošću i krajnjim smislom. Muškarci se
individualiziraju prigrlivši svoju žensku stranu. Žene prihvaćaju
svoju mušku stranu. Prigrle svoje potrebe za samoostvarenjem.
Kako je svaki od partnera postajao sve potpuniji, počela je
nova, plodna faza.
Plato
intimnosti
Kako su sada oba partnera u sebi potpuna, mogu prići
jedno drugome iz želje, a ne iz potrebe. Više nema »krpanja«
manjkavosti onog drugoga. Nova je veza utemeljena na
izboru i odluci, umjesto na fantazijskoj vezanosti proizišloj iz
potrebitosti.
Oboje mogu velikodušnije voljeti. Oboje daju jer to
uistinu žele. Pojavio se novi plato intimnosti. Vratile su se
neke značajke faze zaljubljenosti. Oboje su očarani jedinstvenošću i različitošću onog drugog. Oboje postaju dragi prijatelj
onog drugog. Oboje su vezani jer duboko poštuju i cijene
onog drugog.
Putovanje prema intimnosti obilježava je sljedeće: zdrav
sukob; učenje pregovaranja i poštene borbe; strpljenje, trud
i hrabrost da se usudi biti individuom. Povrh svega, ovo je
putovanje obilježeno spremnošću da se prigrli disciplinirana
ljubav.
Najvažnije je zapamtiti da je prihvaćanje ljubavi i intimnosti
u vezi dinamičan proces. Takav proces ima svoje plime i
oseke. Obilježen je sukobom i individualizacijom. Na kraju,
ipak se isplati. Kao i St. Exupery, i ja vjerujem da: »Nema
sreće, osim u ljudskim odnosima.«
12. POGLAVLJE
DUHOVNO BUĐENJE
»Stvorio si nas za sebe, Gospode, i naša su srca nemirna
dok ne nađu počinak u tebi.«
Sv. Augustine
Rad na pretvaranju toksičnog stida u zdravi stid vodi
neposredno u duhovnost. Zdravi nam stid govori da smo
ograničeni; treba nam pomoć; nismo Bog. Ima nešto ili netko
veće od nas. Zdravi je stid izvor duhovnosti.
Kada znamo svoje granice, znamo da ima nešto veće od
nas. U Programu u 12 koraka to nešto veće zove se Viša sila
ili Bog, kako ga vi razumijete. Ja osobno zovem tu silu
Bogom. Nadalje, vjerujem da takva sila mora biti veća od
osobne moći.
Vrhunac ljudskog života jest osobnost podije-ljena u
zagrljaju intimne ljubavi. Ako je Bog Viša sila, Bog ne može
biti ništa manje od našeg ljudskog ispunjenja. Ja vjerujem
da duhovnost podrazumijeva osobno jedinstvo s osobnim
Bogom. Moj način postizanja toga jedinstva jest kroz vezu s
Isusom Kristom.
Za osobu utemeljenu na stidu »duhovno buđenje« nije
moguće dok se ne obavi rad na »izvanjštenju.« Bez tog rada
naš ego ostaje napuknut i otuđen.
POTPUNA
LJUDSKA
SVIJEST
Sve vježbe koje sam opisao u prethodnim poglavljima
povezane su s obnavljanjem vašeg ega-ja i integriranjem
vaših otuđenih energija.
To je posao koji morate obaviti na vašem putovanju
prema cjelovitosti. Ali, morate znati da vaš ego-ja nije vaše
istinsko ja. Slika 12.1. uobičajen je način predstavljanja
cjelovitosti ljudske svijesti.
Mali je krug u središtu vaš ego-ja. Predstavlja vašu
ključnu psihosocijalnu granicu. To je sužena svijest i u vezi
je s uspostavom socio-kulturnog identiteta. Glavna briga ega
jest preživljavanje, a njegova je svrha ega ispuniti naše
potreba za osloncem i preživljavanjem. Kada nam je ego
snažan, znamo da naše temeljne potrebe mogu biti zadovoljene.
Znamo da smo u stanju dobiti dovoljno hrane, odjeće,
topline, ljubavi i zaštite. Snažan je ego nužan za preživljavanje.
Drugi je krug u vezi s pohranjivanjem našeg trenutnog
i prošlog iskustva. Također predstavlja skladište naših zabra­
njenih osjećaja, potreba i poriva. Taj se krug zove i krug
nesvjesnog ili podsvjesnog. Svi dijelovi nas koji su bili
postiđivani i odcijepljeni žive u podsvjesnom. Podsvijest je
prebivalište naših podličnosti. Carl Jung je taj dio svijesti
nazvao našom sjenom. Kada integriramo sjenu, spremni smo
za rast. Rast vodi potpunom opsegu svijesti. Na slici 12.1.
vanjski krug predstavlja taj puni opseg svijesti. Stone i
Winkelman zovu to razinom svjesnosti. Transpersonalni psiho­
lozi često zovu taj krug parasvjesnim ili umom više svijesti.
Parasvjesno je područje naših istinskih bića i istinskih ja.
Kada se jednom dostigne, ta razina svijesti djeluje transformirajuće. Na toj višoj razini svijesti sve vidimo i doživljavamo
drugačije. To je razina otkrića. Tu nalazimo novo ja - sada
bolje ja. Na slici 6.1. nazvao sam to otkriće radom treće faze.
DUHOVNO BUĐENJE
Ta proširena svijest može se opisati kao »duhovno buđenje«,
bit kojega je rast i širenje svjesnosti. Bit duhovnosti jest
cjelovitost i potpunost.
Opasno je i protuproduktivno raditi na tom proširenju
dok se niži ja (ego) ne ujedini. Duhovni majstori često
govore o procesu integracije ega kao o putovanju u pustinju.
U Bibliji Isus odlazi u pustinju na četrdeset dana i četrdeset
noći prije početka svojega duhovnog rada. Mistici govore o
»tamnoj noći duše«. To je faza pripremanja prije stupanja na
»put sjedinjenja«, zapravo na put blaženstva - koji je stanje
istinske intimnosti s Bogom.
Duhovni nam učitelji također kažu da ćemo, ne završimo
li rad na egu, biti ponovno odvučeni u njega. Većina rada
na egu rad je na sputanoj i zamrznutoj energiji prouzročenoj
razvojnim zastojem. Ako energija ne bude oslobođena i
odmrznuta, povući će nas natrag u ego. Vidjeli ste da jedan
od najvažnijih načina na koji se smrznuta i stidom sputana
energija prerađuje jest kroz ponavljanje. To se može zbiti
čak i s duhovnošću ako se ne dovrši rad na egu.
DUHOVNO
PONAVLJANJE
Pokazao sam vam kako pobožnost i pravednost mogu
biti oblici prikrivanja toksičnog stida. Posljedice pobožne
pravednosti jesu perfekcionizam, kriticizam i okrivljavanje.
Slika 12.1.
Potpuni opseg ljudske svijesti
Slika 12.2
Hijerarhija ljudskih potreba
Što se mene tiče, otkriti kako određeni stil duhovnosti nije
istinska duhovnost, najsigurnije se može primjenom sljedećeg
kriterija: koliko u njoj ima kritičnosti ili moralizatorstva?
Bez obzira na to koliko molili i radili, ako postoje
nezadovoljene potrebe ega, stalno ćemo padati natrag na
razinu nezadovoljene potrebe, sve dok ona ne bude zado­
voljena.
Tako sam primjerice ja, premda deset godina nisam pio
i premda sam poučavao teologiju i istraživao prastare duhovne
mudrosti, ipak bio kompulzivan. Bio sam kompulzivan u
vezi s mojom duhovnosti. Dijete u meni još uvijek je bilo
ozlijeđeno i neizliječeno. Još sam bio u »nezasitnoj potrazi«
za ispunjenjem praznine u mojoj psihi. Takva se potraga
znatno razlikuje od zdrave čežnje za Bogom o kojoj je pisao
sv. Augustin.
Pitanje kompulzivnosti pitanje je nezadovoljenih razvojnih
potreba. Premda se sveci mogu doimati kompulzivno, bit
njihove čežnje za Bogom nije u prisili. Ona proistječe iz više
ljudske potrebe. To je potreba za bitkom a nastaje kada su
naše potrebe za osloncem odgovarajuće zadovoljene. Slika
12.2. pokazuje vam moju verziju onoga što je Abraham
Maslow zvao hijerarhijom ljudskih potreba.
Donja polovica piramide prikazuje vaše ljudske potrebe
za osloncem. Maslow ih je zvao potrebama deficijencije.
Zadovoljenje tih potreba ovisi o drugima. Kada se potrebe
ne zadovolje, energija koja bi trebala nastati iz njihova
zadovoljenja biva zamrznuta. Ta se energija stalno izražava u
primjerima kompulzivne projekcije ili ponavljanja.
Prema Maslowu, te su osnovne ljudske potrebe hijerarhične.
Neće vas brinuti pitanja strukture i stimulacije ako vam je
hladno, ako nemate hranu ili krov nad glavom. Isto vrijedi
za potrebe bića. Nećete tražiti istinu, ljepotu ili Boga ako još
niste završili posao na svojem egu.
Duhovnost je osnovna ljudska potreba. Zbog nje razvijamo
naš ego. Viša stvarnost uvijek objašnjava nižu. Ego služi kao
temelj od kojeg treba poći dalje. Ego utemeljen na stidu boji
se gubitka kontrole. Na oprezu je; ne smije biti uhvaćen na
prepad. Snažna struktura ega dopušta vam da ostavite staro
i pođete dalje. Moramo ostaviti staro da bismo se razvili. Kao
što ćete uskoro vidjeti, meditacija, put prema proširenju
svijesti, zahtijeva snažan ego. Da biste dobro meditirali,
morate biti spremni odustati od potrebe za kontrolom. Snažan,
integriran ego je poput potisne rakete koja vam omogućuje
da odete u svemir više svijesti.
MEDITACIJA
Jedan od načina da dostignete višu svijest jest putem
meditacije. Istinska je meditacija krajnje nadilaženje toksičnog
stida. Meditacija smjera prema trenutačnom ujedinjenju s
Bogom. Tjelesna ljubav daje vam svijest o ujedinjenju. Istinska
vas ljubav dovodi do izvora svih jedinstava. Molitva vam
omogućuje da uspostavite dijalog s izvorom jedinstva, a
meditacija da budete ujedinjeni s izvorom jedinstva kroz
odnos blaženstva.
TEHNIKE
Mnogo je načina meditacije. Svi podrazumijevaju neku
tehniku. Važno je razumjeti da tehnike nisu cilj meditacije.
Nema cilja meditacije u uobičajenom smislu riječi.
Meditacija je potraga za trenutačnom intimnošću s Bogom.
Razne tehnike imaju za cilj stvoriti uvjete za takvu intimnost.
Glavno ozračje ovog intimnog ujedinjenja zove se »tišina.«
Bez obzira na to koju tehniku meditacije upotrebljavali, cilj
je stvoriti »tišinu«. Tehnike su raznovrsne; od jednostavne
svijesti o disanju do vježbi okretnih derviša. Između to
dvoje stoje mandale, mantre, glazba, manualne vještine,
vizualizacija i masaža. Izbor tehnike ovisi o osobnim
sklonostima. Nijedna tehnika nema veću vrijednost od druge,
a svaka ima svrhu odvući vas od razmišljanja i apsorbirati
svu vašu svjesnu pozornost.
Nakon mnogo vježbanja možete stvoriti stanje bez misli.
To se stanje zove tišina. Kad se stvori tišina, aktivira se
neiskorištena mentalna sila. To je oblik intuicije. Uz pomoć
te sile čovjek može neposredno spoznati Boga. Duhovni
učitelji prilično jedinstveno svjedoče o tome. O tom intuitivnom
znanju govore kao o »ujedinjujućoj svijesti«, o Božjoj svijesti
ili višoj svijesti. To je neposredno ujedinjenje s Bogom. U
tom jedinstvu čovjek »spoznaje« sebe onakva kakav uistinu
jest. To »znanje« nije posredovano. Uz pomoć takve unutarnje
vizije čovjek stječe nove uvide i spoznaje.
TRI PUTA
DO
VIŠE SVIJESTI
Sada ću dati sažetak triju pristupa višoj svijesti (meditacije
više sile). Savjetujem da snimite naputke za meditaciju na
kasetofonu.
PONOVNO OBLIKUJTE
SVOJ ŽIVOT KROZ OČI VAŠEG
MAGIČNOG
DJETETA
Uvod - mit o magičnom djetetu
Slika 3.1. pokazuje različite slojeve prikrivanja toksičnog
stida. U središnjem krugu je dijamant, koji predstavlja ono
što Wayne Kritsber zove »magično dijete«. Magično je dijete
psihička energija koja se odupire teroru toksičnog stida, a
pojavljuje se kada zagrlimo povrijeđeno dijete u nama.
Kroz ponovnu uspostavu roditeljskog odnosa otkrivate
da je postojao dio vašeg autentičnog ja koji je trpio. To je
onaj vaš dio zbog kojega ste kupili ovu knjigu i koji vas
potiče da tražite izlječenje od stida koji vas sputava.
Magično dijete je onaj je dio vas koji se može smijati i
usred boli; koji se može zabavljati i uživati u bogatstvu
života unatoč vašem toksičnom stidu. Magično je dijete dio
na koji vas Biblija poziva kada kaže: »Osim ako ne budete
kao mala djeca.« Magično dijete je srž vaše biti. Magično
dijete je ono na što, kako ja to razumijem, misle učitelji
zena kada govore o »umu početnika«.
Magično je dijete ono što vas čini vama. Kada pjesnik
Gerard Manley Hopkins piše »Ja sam ono što činim, zbog
toga sam došao«, on govori o toj ključnoj psihičkoj energiji.
Kao teolog, vidim magično dijete kao sliku Boga u nama.
To je onaj naš dio koji je nalik na Boga. Kada vas je stvarao,
Bog je tražio sve moguće načine na koje bi očitovao svoju
stvarnost. Postali ste utjelovljenje jednog od tih načina.
Ovakvo je razmišljanje mitsko. Mitovi su načini na koje
struktuiramo značenje transcendentalnih realnosti. Upotreb­
ljavamo mitove i simbole kada govorimo o Bogu. Sav je
Božji govor mitski i simboličan.
Pitanje Boga ne može se zaobići. Zahtijeva ga naš zdravi
stid. Ne možemo izbjeći razgovor o Bogu.
Paul Tillich običavao je koriti svoje učenike kada bi
govorili da je Božji govor samo simboličan. Simboli su dio
stvarnosti koju pokušavaju opisati. Simboli su više holistički
nego logički. Više od pola Starog zavjeta napisano je u
simbolima (tj. u vizijama, snovima, parabolama, psalmima
itd.). Simboli su građa mita.
U mitu je svatko od nas jedinstvena i neponovljiva
kreacija Boga i svatko od nas utjelovljuje neke aspekte
Božanske stvarnosti. Svatko je od nas došao na svijet kako
bi očitovao taj jedinstveni dio Božje stvarnosti. To činimo
bivajući ono što jesmo. Što smo više istinski mi, to smo više
istinski nalik na Boga.
Da bismo bili istinski mi, moramo prihvatiti našu vječnu
misiju i sudbinu. Ona se sastoji u očitovanju, na potpuno
ljudski način, naše sličnosti s Bogom. Ja slijedim Isusa Krista,
jer je on za mene savršen izraz toga.
Magično dijete zna našu sudbinu. Jedanput kada završimo
rad na oslobađanju od stida, na raspolaganju nam je naše
magično dijete i možemo nastaviti svoje putovanje do sebstva
i istinskog bivanja. Naša nas je trauma napuštenosti izbacila
s kolosijeka. Na trenutak smo izgubili svoj put. Ipak, naše
nas je magično dijete potaknulo da radimo na izlječenju.
Kada razriješimo svoju bol, nastavljamo putovanje.
Reintegriramo naš ego-ja i uspostavljamo granice ega. To
oblikuje naš ljudski identitet. Ipak, čak i kada nam je egoidentitet potpuno obnovljen, čak i kada je pozitivan i životno
afirmativan, on je društveno i kulturalno ograničen. Određen
je vremenom; ograničen je jezikom i sputanom svjesnošću.
Naše je istinsko ja vječno i trajno. Opstaje kroz sve promjene.
Preživljava kao naše magično dijete.
Pozivam vas da, služeći se tim mitom, proširite svoju
svijest uz pomoć svojeg magičnog djeteta. Budući da je taj
vaš dio bio živ, ali skriven, vrijeme je za rast i razotkrivanje.
Sljedeća meditacija može vam pomoći da to razotkrivanje
nastavite.
Meditacija
magičnog
djeteta
Pronađite neko mirno mjesto na kojemu vas neće prekidati.
Podignite telefonsku slušalicu ili isključite zvonjenje. Pronađite
udobnu sjedalicu. Sjednite uspravno. Nemojte prekrižiti ruke
ili noge. Izaberite vrijeme kada niste previše umorni.
Meditacija je najdjelotvornija kada vaš um proizvodi alfa
i theta moždane valove. Ti valovi stvaraju izmijenjeno stanje
svijesti koja prebiva između sna i buđenja. To je ispravno
okružje meditacije.
Snimite
sljedeće:
Najprije se usredotočite na disanje... Disanje je život.
Ono simbolizira osnovni ritam života, pridržavanje i otpuštanje.
Usredotočite se na to kako udišete... i izdišete... zamislite
ocean čiji se valovi uzdižu (dok udišete zrak), dosežu vrhunac
i spuštaju se (dok izdišete zrak). Čujte snagu oceana dok se
valovi spuštaju i prelijevaju na obalu... (činite to dvije
minute)... Sada dopustite da vam misli preplavi disanje...
Budite svjesni svojih pluća dok udišete... i izdišete... Samo
budite poptuno svjesni disanja... (jedna minuta)... Sada budite
svjesni zraka koji ulazi i izlazi... Budite svjesni razlike u
zraku dok izlazi i ulazi... Je li hladniji ili topliji dok ulazi?...
a dok izlazi?... (jedna minuta)... Sada udahnite kroz čelo i
osjetite svaku moguću napetost u njemu, pa je izdahnite...
Ponovite... Sada udahnite kroz područje oko očiju... osjetite
ima li tu napetosti i izdahnite je... Ponovite. Sada dišite oko
usta i čeljusti; osjetite ima li napetosti i izdahnite je...
Ponovite. Nastavite taj postupak s vratom, ramenima, rukama,
šakama i prstima, prsima, želucem, stražnjicom, koljenima,
listovima, stopalima i nožnim prstima... A sada, neka vam se
čitavo tijelo opusti... Opustite svaki mišić i svaku stanicu...
Zamislite da ste šuplji iznutra, kao bambusova stabljika...
Udahnite toplo, zlatno sunčevo svjetlo kroz vrh glave; neka
vam prođe kroz cijelo tijelo; pa ga izdahnite kroz prste na
nogama... Ponovite to nekoliko puta... Sada zamislite da
stojite u podnožju triju stuba koje vode do vrata... Stavite
sve svoje brige u zamišljenu loptu od sunčeva svjetla...
Oblikujte loptu rukama... Stavite sve brige u zamišljenu
loptu sunčeva svjetla i zakopajte ih... Možete ih poslije
ponovno uzeti... Uspnite se uz stube i otvorite vrata... Vidjet
čete nove stube koje vode do drugih vrata... Načinite novu
loptu od sunčeva svjetla i stavite u nju sve svoje predrasude
i kruta stajališta; potom zakopajte loptu... možete ih ponovno
uzeti kada završite... Uspnite se uz sljedeće tri stube i
otvorite vrata... Vidjet ćete nove stube koje vode do novih
vrata... sada zamislite novu loptu sunčeve svjetlosti oblikujući
je spojenim dlanovima. Ovaj put stavite u nju svoj ego.
Uključite sve uloge koje igrate... Stavite ih u loptu, jednu po
jednu... Sada otvorite vrata i iziđite na trijem... Zamislite da
gledate u beskraj svemira... Gledajte ravno pred sebe i vidjet
ćete kako se počinju oblikovati stube svjetla... Kada se
stubište potpuno oblikuje, pogledajte na vrh stuba... Ondje
će se pojaviti vaše magično dijete... Dijete će početi silaziti
prema vama... Opazite sve pojedinosti na magičnom djetetu.
Sto ima na sebi?... Pogledajte njegovo lice dok vam se
približava... Promotrite njegove oči... kosu. Kada dijete stane
na trijem, zagrlite ga... Osjetite vezu s ovim moćnim dijelom
sebe... Popričajte... Prođite u mislima kroz svoj život... Trenutak
kada ste začeti... Kako se vaša majka tada osjećala?... A
otac?... Promotrite njihovo sjedinjenje i vaše začeće s Božjeg
stajališta. Zapitajte magično dijete o smislu svojega postojanja...
Zašto ste na svijetu? Tko ste? U čemu je vaša posebnost i
jedinstvenost?... Koji jedinstveni dio Boga očitujete?... U čemu
ste drugačiji od ostalih?... Prihvatite sve što vam magično
dijete kaže... Odgovor može doći u riječima... Ili kroz simbol
ili kolaž simbola... Ili kroz snažan doživljaj... Samo prihvatite
ono što doznate... čak i ako ne razumijete smisao toga. Ako
dobijete jasan odgovor na pitanje o smislu svojeg postojanja,
razmotrite svoj život iz tog ugla... Razmotrite važne osobe
koje su utjecale na vaš život. Možda ćete zaključiti da je
netko za koga se činilo da je u prošlosti na vas negativno
utjecao zapravo bio dio vašeg plana ili božanske svrhe.
Možda, osim toga, nekoga za koga ste mislili da je na vas
pozitivno utjecao u prošlosti sada doživite kao manje važnoga
za vašu istinsku sudbinu. Prođite kroz sve događaje svojega
života, korak po korak... Promotrite ih sve kao dio većeg
plana i svrhe... Pogledajte ih sa stanovništa magičnog djeteta...
Vrtite film svojega života sve do sadašnjeg trenutka... Što
doživljavate sada?... Osjetite nazočnost djeteta u sebi... Steknite
osjećaj jedinstva i međusobne povezanosti svojega života...
Obuhvatite sve to sa šire točke gledišta... Ugledajte sve...
Cijeli svoj život... drugačije nego ikada dosad... (jednu minutu)...
prigrlite svoje magično dijete... Recite mu kada ćete ga
ponovno sresti (bolje što prije)... Poslušajte ga dok vas
uvjerava da je tu kako bi vas vodilo... Vaše je dijete vaš
saveznik... Bilo je uz vas u svim vašim teškim trenucima...
Sada je vrijeme za sazrijevanje i rast...Vidite kako se vaše
dijete penje magičnim stubama svjetla... Kada nestane,
razmišljajte dvije minute o njemu... Dopustite si da usnete
san integracije... Dopustite da se cijeli vaš život okupi u
jednoj ujedinjenoj svrsi... Osjetite spremnost da se obvežete
na odanost svojoj svrsi... Sada, u onome što su samo dvije
minute na satu, ali je za nesvjesno zapravo sve vrijeme na
svijetu, sanjajte svoj san... (dvije minute tišine na kasetofonu)...
Počnite osjećati mjesto na kojem sjedite u sobi... Osjetite
odjeću koju nosite... zrak na licu... zvukove u sobi... Osjetite
kako vas preplavljuje osjećaj vrijednosti i valjanosti... Recite
si da nikada nije bilo nikoga poput vas... (10 sekundi)...
Podijelite se s drugima... (10 sekundi)... Vratite se kroz vrata
i niz stube... Uzmite loptu sunčeva svjetla sa svojim egom...
Reintegrirajte ego... Osjetite kako se vraćate u svoje normalno
stanje svijesti... Prođite kroz vrata i spustite se niz stube...
Odlučite želite li ponovno uzeti svoja stara stajališta i
predrasude... Ako tako odlučite, izvadite ih iz lopte sunčeve
svjetlosti... Ako ne, prođite kroz treća vrata, niz stube i
pričekajte... Odlučite želite li ponovno uzeti svoje brige...
Zapamtite da su mnoge brige izrazi straha i da ima mudrosti
u njima... Mudro je osjećati neke stvari... Odlučite želite li
samo neke ili želite sve svoje brige... One koje želite uzmite
iz lopte sunčeve svjetlosti... Ostale ostavite zakopane... Pođite
do nekog lijepog mjesta koje poznajete i zagledajte se u
nebo... Pogledajte kako bijeli oblaci oblikuju broj tri... Osjetite
svoja stopala i ruke; osjetite kako vam se život vraća u cijelo
tijelo... Osjetite kako vam se svaka stanica i mišić bude...
Vidite kako vjetar otpuhuje broj tri, a novi oblaci oblikuju
broj dva... Osjetite kako se vraćate u normalno b u d n o
stanje... Pogledajte kako vjetar otpuhuje broj dva i novi
oblaci oblikuju broj jedan... Kada vidite broj jedan, otvorite
oči i potpuno se probudite...
Uvijek odsjedite nekoliko minuta poslije meditiranja.
Dopustite si da integrirate iskustvo. Dijelovi iskustva mogu
se vratiti poslije tijekom dana. Meditacija je unutarnje iskustvo.
Osjećaj nije uobičajen, čak je veoma čudan u početku.
Unutarnji život ima vlastiti jezik. Unutarnje iskustvo izražava
se u slikama, simbolima i osjećajima.
Kao osoba utemeljena na stidu, rijetko sam bio u svojem
unutarnjem dvorcu. Bio sam prezauzet vlastitom obranom.
Bio sam toliko zauzet čuvanjem vanjskoga da nikada nisam
ušao unutra. Živio sam vani.
Za meditaciju je potrebno vrijeme i vježba. U svojoj
megalomaniji i impulsivnosti želio sam sve odjedanput. Želio
sam da se brane otvore i da se pojavi Bog... Moje magično
dijete često je znalo ispuhati moju megalomaniju. Služio sam
se njime kao unutarnjim vodičem. Sjećam se kako sam ga
jedanput pitao što trebam učiniti kako bih riješio duhovnu
dvojbu u kojoj sam se našao. Njegov je odgovor bio: »Počni
tako što ćeš očistiti svoj radni stol.« Bio sam užasno razočaran
tim odgovorom. Želio sam da mi kaže neka pođem u
trapistički samostan ili neka postim sedam dana. Da očistim
stol. Glupost! Put duha veoma je jednostavan. Jednostavan,
ali težak. Put ego-intelekta složen je. Analiziranje i intelektualiziranje su složeni, a istodobno laki.
Odgovor o svrsi vašeg života često je jako jednostavan.
Za mene je svrha u tome da budem osoba kakva trebam
biti. To znači da trebam biti ja. To je jedino oko čega se ne
moram truditi. Biti ja znači da se volim na načine koje sam
opisao. To uključuje i ljubav prema drugima, jer ne bih
mogao uistinu biti ja ako se ne bih želio razvijati i rasti, a
to se može postići samo kroz ljubav.
POGLEDAJTE
SE
KROZ
OČI
SVOJE VIŠE
SILE
Ovo je kratka meditacija. Može se završiti u deset do
petnaest minuta. Omogućuje vam da se pogledate sa stajališta
vaše više svijesti ili Više sile.
Upotrijebite svoje unutarnje iskustvo Boga, onako kako
ga vi razumijete. Snimite sljedeće upute na kasetofonu:
Zatvorite oči i usredotočite se na disanje... (10 sekundi)...
Budite svjesni svojega disanja... kako udišete zrak... i izdišete.
Usredotočite se na različitost doživljaja pri udisanju i izdisanju...
Je li zrak hladan dok udišete?... Je li topao dok izdišete?...
Osjetite razliku najjače što možete... (30 sekundi)... Sada
nekoliko puta veoma duboko udahnite... dok udišete i izdišete,
vidjet čete broj pet... (20 sekundi)... Sada vidite broj četiri...
(20 sekundi)... Sada vidite broj tri... (20 sekundi)... Sada
vidite broj dva... (dvadeset sekundi)... Sada vidite broj jedan...
Vidite kako se broj jedan pretvara u vrata i kako se vrata
otvaraju... (10 sekundi)... Vidite dugi zavojit hodnik koji vodi
do polja svjetlosti... Prođite niz hodnik, i promotrite sa svake
strane vrata... Na svakim je vratima znak... Pođite prema
polju svjetlosti... (10 sekundi)... Pođite kroz polje svjetlosti do
stare crkve ili hrama... (10 sekundi)... Razgledajte to sveto
mjesto... (20 sekundi)... Sjednite na neko udobno mjesto i
dopustite nekoj simboličnoj slici vašeg Boga ili Više sile da
uđe u crkvu ili hram. Pustite slici da vam priđe i sjedne
preko puta vas... Budite svjesni da je to biće istine, ljepote,
dobrote i ljubavi... Zamislite da možete isploviti iz svojega
tijela i uploviti u to biće... Kada se budete mogli vidjeti kako
sjedite preko puta sebe, načinite kmestetičko sidro s pomoću
palca i prsta desne ruke. Držite sidro dok činite sljedeće:
Zamislite da ste Viša sila. Vi ste Stvoritelj života, ljubavi
i svih ljudi na zemlji. Gledate u sebe u ovom trenutku.
Vidite se očima same Ljubavi. U samom ste srcu i u m u
Ljubavi. Možete se vidjeti potpuno i savršeno. Počinjete
prepoznavati kakvoće i aspekte sebe koje nikada prije niste
vidjeli... (20 sekundi)... Vidite i čujete ono što Viša sila voli
kod vas... (20 sekundi)... Osjećate se potpuno i bezuvjetno
prihvaćenim... (30 sekundi)... Držeći sve što vaša Viša sila
voli u vama, posebno one svoje aspekte kojih niste bili
svjesni, polagano se vratite u svoje tijelo. Budite potpuno vi.
Pustite sidro palca i prsta. Osjetite svu ljubav i vrijednost
koju predstavljate. Zahvalite svojoj Višoj sili i pođite s
mjesta na kojem sjedite. Kada dođete do ulaza, ugledajte
prizor lijepe prirode. Uđite u nj. Osjetite se dijelom svemira.
Osjetite se bitnim dijelom prirode. Vi trebate biti tu... (30
sekundi)... Pogledajte u nebo i vidite oblake u obliku broja
jedan - recite si da ćete zapamtiti taj divan osjećaj. Uočite
kako se oblak pretvara u dvicu - zatim tricu - osjetite svoje
ruke i stopala. Budite svjesni svojega tijela. Vidite kako
oblaci oblikuju četvrticu. Sada se vraćate u svoju normalnu
b u d n u svijest. Vidite peticu i lagano otvarate oči.
Stanje bez misli - stvaranje tišine
Ova meditacija smjera prema rastu vašeg bića. Kada ste
u vezi sa svojim bićem, jedinstveni ste sa svime što postoji.
Više nema odvojenosti. Bez odvojenosti nema objekta ili
događaja izvan vas koji trebate ostvariti.
Jedan je majstor meditacije, Suzuki Rashi, rekao: »Sve
dok vježbate meditaciju radi nečega, to nije istinska vježba.«
U meditaciji si dopuštamo da jednostavno budemo. Što
manje mislimo i radimo, to više jednostavno jesmo. Budući
da je Bog, onako kako ga ja razumijem, samo Bivanje,
dopustiti si da budemo znači ući u savez s Bogom.
U ovoj meditaciji možete početi doživljavati čiste trenutke
jednostavnog bivanja. Ti se trenuci doživljavaju kao otvoreni
i prostrani jer su lišeni osobnih potreba, značenja i tumačenja.
Taj veći prostor jedan je od načina da se opiše tišina.
Meditacija nas može naučiti kako stupiti u vezu s tim većim
prostorom ili tišinom. Budući da taj prostor leži iza stalne
potrage za osobnim značenjem, on može utjecati na radikalnu
promjenu u našem načinu života. U žargonu ljudi utemeljenih
na stidu to znači da ćete prekinuti sa svojom neprestanom
budnošću i pretjeranim oprezom. Meditacija vas može odvesti
do tog obuhvatnijeg osjećaja životnosti, koji nema veze ni sa
čime što činimo; to je u vezi s onim što jesmo. Kao što kaže
Jacquelyn Small: »Ništa se ne mora učiniti; samo treba nešto
biti.«
Stvaranje stanja tišine ili stanja bez misli zahtijeva disci­
pliniranost. Najbolje je to usporediti sa stijenom u moru.
Tijekom godina more izjede stijenu. Opisat ću jedan od
mnogih načina da se postigne stanje bez misli.
Počnite ovu meditaciju služeći se napucima za meditaciju
magično dijete. Da biste stvorili stanje bez misli, trebate
slijediti svoju svjesnost kamo god ona pošla. Počnite s
disanjem i pustite da vam misli dolaze i odlaze. Ne pokušavajte
ih kontrolirati ili usmjeravati u ugodnijim smjerovima. Svaki
put kada postanete svjesni svojih misli, blago vratite svoju
svijest na usmjerenost na disanje.
Počnite tako što ćete biti svjesni zraka koji vam prolazi
kroz nosnice. Osjetite njegov dodir. Primijetite u kojem
dijelu nosnica osjećate dodir zraka kada udišete, a u kojem
kada izdišete. .. Budite svjesni topline ili hladnoće zraka...
Dišite kroz čelo i postanite svjesni svakog doživljaja koji
pritom osjetite...
Pođite dalje; budite svjesni svakog doživljaja oko očiju,
oko usta... u vratu i ramenima... Samo budite svjesni doživljaja...
Nastavite kroz cijelo tijelo. Nemojte izostaviti nijedan njegov
dio.... Možda otkrijete da su neki vaši dijelovi potpuno bez
doživljaja... Usredotočite se na te dijelove. Ako se ne pojavi
nikakav doživljaj, nastavite dalje...
Kada dođete do nožnih prstiju, ponovite sve iz početka...
činite to desetak minuta... Tada postanite svjesni svojega
tijela kao cjeline. Osjetite ga kao jedinstvenu cjelinu različitih
vrsta doživljaja... Sada se vratite dijelovima - usredotočite se
na oči, usta, vrat itd... Potom ponovno budite svjesni tijela
kao cjeline.
Sada obratite pozornost na dubok mir koji vas je prekrio...
Svjesni ste dubokog mira svojega tijela... Vratite se nekom
dijelu, a potom opet mirnoći...
Pokušajte ne micati nijedan dio tijela... Svaki p u t kada
osjetite poriv za time, oduprite mu se, ali ga budite svjesni
koliko god možete. To može biti iznimno teško u početku.
Možete postati napeti. Samo budite svjesni napetosti... Budite
je svjesni i napetost će nestati... (jedna minuta).
Sada zamislite da ulazite u sveto mjesto... Pođite prema
kružnom oltaru na zemljanom podu... U blatu je zakopana
knjiga i vi znate gdje je ... Iskopajte je i prelistavajte dok ne
nađete stranicu koja vas privlači.. Možda ćete na njoj vidjeti
simbol... Možda ćete imati snažan doživljaj u vezi s nečim
što ćete vidjeti... ili ćete možda pročitati nešto što vas
zaokuplja... Prihvatite sve što vam dođe i vratite knjigu gdje
ste je našli... Iziđite iz svetog mjesta i pratite se pogledom
dok izlazite... Ugledajte simbol ili poruku koju ste dobili iz
knjige kao da je na ekranu... Ako je ono što ste doživjeli bio
osjećaj, zamislite da taj osjećaj zadobiva neki oblik. Ugledajte
sebe kako dolazite u vezu sa svojim simbolom, osjećajem ili
porukom... (1 minuta)... Sada pustite da čitav obzor postane
tamniji i tamniji, sve dok ne nastupi potpuni mrak... Gledajte
u mrak... (1 minuta)... Sada ugledajte svjetlo svijeće usred
mraka... Gledajte kako plamen svijeće raste te postaje jači i
jači, sve dok ne osvijetli čitav krajolik... Gledajte polje p u n o
čiste, bijele svjetlosti; pustite da vas svjetlo upije... Dopustite
si da uplovite u svjetlo... Nemojte biti ničega svjesni.. Nema
ničega, osim golemog beskraja praznine... uplovite u »ništavilo«...
(3 minute)... Sada ugledajte kako se oblikuje broj jedan na
obzoru; potom broj dva. Veoma polako, ugledajte tricu,
četvrticu, peticu, šesticu; kada vidite broj sedam, otvorite oči.
Sjedite u sanjarenju nekoliko minuta.
Biti »bez misli« znači biti bez ikakva mentalnog sadržaja.
U tišini, zaustavljate sve unutarnje glasove. Isključujete mentalno
brbljanje. Um je ispražnjen i usmjeren ni na što. Takvo je
stanje čistog bivstva. Bivstvo je temelj svih bića. Svako je
biće specifičan oblik bivstva. Svako je nešto. Kada um
dosegne stanje ništavila, ide iza svih stvari, do temelja
svega. Kada idete iza nečega, dolazite do mjesta iza bilo
kakvog oblika bića. Dolazite do čistog bivstva. Stoga, dolazeći
do ništavila, zapravo dolazite do temelja svega. Postajete
ujedinjeni sa samim bivstvom. U takvom ste stanju povezani
sa svime.
JEDINSTVENA
SVIJEST
-
BLAŽENSTVO
Na ovoj ste točki došli do ujedinjujuće svijesti. U ovom
stanju nema podjele ni razdvajanja. Sve su dihotomije
sintetizirane. To je stjecište suprotnosti. Padaju velovi pojavnoga.
Vidite međupovezanost svih svijesti. To je stanje znano i kao
blaženstvo. Stanje čiste radosti i mira. U njemu je sve
promijenjeno. Sva vaša egocentrična shvaćanja transcendirana
su. Ne postajete bolji; postajete drugačiji. Vidite cijeli svoj
život kao savršen; kao nešto što se moralo dogoditi. Stječete
uvid u cijelu slagalicu, ne samo u njezin dio.
Integritet ega
Dolazite u ono što Erik Erikson zove integritetom ega.
Integritet ega znači da se potpuno i bezuvjetno prihvaćate.
Erikson kaže: »To je prihvaćanje nečijeg jednog i jedinog
životnog ciklusa kao nečega što se moralo zbiti... onaj tko je
stekao integritet spreman je braniti vrijednost svojega načina
života usprkos svim prijetnjama«. S integritetom ega možete
iskreno reći: »Da moram proživjeti svoj život ponovno, sve
bih isto učinio!« Integritet ega potpuno je prihvaćanje sebe,
potpuno nadilaženje toksičnoga stida.
Kada se takvo stanje iskusi, nema suprotnosti. Žeđate za
njim. To je domovina ljubaznija od doma, kako je rekao
Thomas Wolf.
Sinteza suprotnosti
U stanju blaženstva stvari više ne vidite u suprotnostima.
Nema nas i njih. Doživljavate jedinstvo. Granice ega na
čijem ste stvaranju tako teško radili postale su sama struktura
koja vam je omogućila da transcendirate sve granice. Naivni
misticizam vašeg magičnog djeteta proširio se u refleksivni
misticizam odrasloga. Osjećate jednost sa svim stvorenim.
Svjesni ste da je razdvojenost iluzija.
Viša sila
Mističari i fizičari kažu nam da nam je u
dostupna Viša sila.
Povezanost s ukupnom sviješću daje nam
i znanja moćnija od svega što smo ikada
preduvjet potreban za takvo znanje jest
svake kontrole ega.
stanju blaženstva
sredstvo spoznaje
zamišljali. Jedini
oslobađanje od
UM
IZNAD
MATERIJE
Fizičari nam također kažu da su i um i materija oblici
energije (kvantna teorija). Materija je manje isijavajući oblik
energije; vibrira na nižoj frekvenciji. Um ili svijest jest
energija više frekvencije; može udomiti materiju i snažno na
nju djelovati. To može uključivati pojave poput psihokineze.
Dolores Kieger poučavala je tisuće ljudi kako će olakšati
bol kroz polaganje ruku. To se postiže koncentracijom i
razvijanjem kinestetičke osjetilne izražajnosti. Svatko to može
naučiti. Um može stvoriti događaje izvan sebe upotrebom
mašte. To uključuje i stvaranje bogatstva. To također uključuje
moć uma da izliječi tijelo.
MOLITVA
Molitva može snažno utjecati na događaje u prirodnom
poretku. Molitva ovisi o razini duhovnosti. Molitva ovisi o
Bogu, kako mi razumijemo Boga. U molitvi se odričemo
kontrole i dopuštamo djetinjem povjerenju i vjeri da se
pojave.
INTENCIONALNOST
SVIJESTI
Sva je svijest intencionalna. »Ništa ne ide besciljnim
stopama«, rekao je pjesnik. Ja sam navijestio da ljudi »imaju
smisla« bez obzira na to kako nam bizarno njihovo ponašanje
izgledalo. Kada smo u višoj svijesti, ujedinjeni smo s ukupnom
sviješću. Sudjelujemo u svrhovitosti ukupne svijesti. Mnogi
fizičari i transpersonalni psiholozi vjeruju da za sve nas ima
neki plan. Kada se osvrnemo na naše živote, često shvatimo
da takav plan uistinu postoji. Znao sam s dvanaest godina
stvari koje su mi se uistinu dogodile u životu. Tijekom
godina postalo mi je jasno da ne trebam kontrolirati događaje,
oni uvijek idu meni u prilog. Berry Stevens to zove »plutanjem
niz rijeku«. Naš ego, sa svojom ograničenom vizijom ne
može vidjeti šumu od drveća.
Neprianjanje
Duhovni su majstori uvijek prakticirali neprianjanje. Kažu
nam da naša patnja proizlazi iz našeg prianjanja. Ono u što
emocionalno investiramo izaziva bol. Buduči da svemu u
ljudskom životu dođe kraj, emocionalna je bol nezaobilazna
sve dok emocionalno investiramo.
U filmu Grk Zorba glavni lik pokazuje to neprianjanje
kada je upoznao veliku nesreću. Potpuno se posvetio projektu
izgradnje kanala za prijenos trupaca niz planinu. Radio je s
golemom upornošću i trudom.
Nakon mnogo mjeseci teškoga rada projekt je bio spreman
za ispitivanje. Dok su trupci plutali niz planinu, kretanje je
izazvalo prejaku silu i kanal je propao. Zorba je bio zapanjen.
Užasnuo se. A potom se počeo smijati. Smijao se i smijao.
A zatim je počeo plesati. Plesao je i plesao!
Smijanje i plesanje bili su vrsta kozmičkog smijanja i
kozmičkog plesa. Iz perspektive ujedinjujuće svijesti nijedan
događaj nema važnosti. Važna je samo cjelina.
Cjelina je bit mudrosti. »Planina je planinaru jasnija iz
zrakoplova«, kaže pjesnik. Dijelove možemo razumjeti tek
kada vidimo cjelinu. Kao što kaže Asri Aurobindo: »Moraš
znati ono najviše da bi mogao uistinu razumjeti najniže.«
Ujedinjujuća vizija i neprianjanje plodovi su blaženstva.
Ima i drugih plodova koji proistječu iz duhovnog blaženstva.
Neki od njih su spokoj, samoća i služenje.
Spokoj
Spokoj obilježava ono što je Robert Frost nazvao jahati
laganim kasom. U spokoju, vaš će život postati manje
problematičan i spontaniji. Djelovat ćete bez neprestanog
analiziranja i mozganja. Prestat ćete stalno tražiti smisao.
Prestat ćete pretjerano reagirati; nećete više biti stalno na
oprezu. Uživat ćete u svakom trenutku. Prihvaćat ćete bogatstvo
života, iz trena u tren. Vidjet ćete, čuti, znati što trebate i
želite; znat ćete da vaše potrebe mogu biti zadovoljene.
Spokoj mijenja život u djetinju viziju, gdje je sve novo. Oni
koji su spokojni vole Zemlju i sve stvari. Sam život je divno
opravdanje za sebe.
Samoća
Svatko je od nas sam. To je jaka i čvrsta granica našeg
materijalnog stanja. Samoća je životna činjenica. Kako
prihvaćamo svoju samoću određuje hoće li ona biti toksična
ili blagotvorna. Toksičnu samoću potiče toksični stid Posljedica
je vlastite rastrganosti. Blagotvorna samoća je plod blažene
duhovnosti. Proizlazi iz jedinstva s Bogom, dajući nam
trenutačno znanje o sebi. Iz takvoga znanja proizlazi ljubav
za sebe, samoprihvaćanje i shvaćanje vlastite vrijednosti.
Budući da se volite i cijenite, želite biti sa sobom nasamo.
To je samoća. Kada znate radosti samoće, želite je sve više;
također je želite za svoje voljene. Umjesto svoje stare, na
stidu utemeljene posesivnosti, postat ćete zaštitnik svoje i
samoće svojih voljenih. Goethe je to dobro rekao:
Kada čak i dvoje najintimnijih ljudskih bića shvate da među
njima ostaje beskonačna distanca, mogu stvoriti divan život
jedno uz drugo, uspiju li voljeti tu međusobnu udaljenost koja
omogućuje obojima da vide drugoga u CJELINI. Dobar je brak
onaj u kojemu svaki imenuje drugoga čuvarem svoje samoće.
Samoća je moguća jer ste završili rad na svojem egu,
posebno rad na svojoj izvornoj boli. Završivši taj rad, prihvatili
ste svoju odvojenost. Strah od odvojenosti ono je zbog čega
ste uopće i ostali fantazijski vezani. Fantazijska je vezanost
iluzija; iluzija da će vas vaši roditelji uvijek štititi.
Kada jedanput prihvatite svoju odvojenost i samoću,
shvaćate da je vaš ego dovoljno jak da se pobrine za vas.
Vaš je ego dovoljno jak da sami preživite. To je, također
preduvjet za meditaciju. Kada iskusite blaženo jedinstvo s
Bogom kroz meditaciju, upoznajete svoje istinsko ja. Također
shvaćate da ima mjesto na kojemu nikada niste sami. S
takvom svijesti, samoća je najpoželjnija.
Služenje
Duhovno blaženstvo sintetizira životne polarnosti. što
više samoće upoznajete i u njoj uživate, više ćete željeti
služiti drugima na način koji uvećava vašu duhovnost. Kao
što kaže Ken Wilber:
Intuitivno
odluci da
iskonskim
zavetujem
osjetiti i znati svoje istinsko ja privrženost je
aktualizirate to ja u svim bićima, u skladu s
zavjetom. Ma koliko nebrojeno bilo bića, ja se
da ih oslobodim.
Služenje može također značiti odlučnost da se klanjamo
na način koji odgovara našim vjerovanjima. Možda poželite
otići ponovno u svoju staru crkvu i vjersku zajednicu. Ako
odete, imat ćete nove mogućnosti i proširenu svijest. Tada
ćete možda vidjeti klanjanje i ritual kao načine da utjelovite
svoju religioznu tradiciju. Ako vam je draža sakramentalna
crkva, možete sudjelovati u komemoraciji moćnih djela Boga,
onako kako ga vi razumijete. Kada sudjelujete u simboličnom
ponavljanju kolektivnog sjećanja vaših predaka na njihova
Boga, možete se doživjeti kao dio prošlosti i dio žive
tradicije. Možete doživjeti svoje postupke u sadašnjosti kao
privođenje prošlosti u sadašnjost i sadašnjosti u budućnost.
Služiti znači skrbiti se za druge i vraćati ono što ste
primili. Dvanaesti korak potiče sudionike da prenesu svoje
duhovno buđenje na druge koji pate od toksičnog stida. Svi
mi koji smo izišli iz skrivanja moramo donijeti svjetlost
drugima. Prenošenje poruke izvodi se kroz pružanje uzora,
a ne kroz moraliziranje. To čine oni koji slijede ono što
propovijedaju. To znači da nema gurua. Ima samo onih koji
su odmaknuli malo dalje duž puta. Svaki put kada pretvorite
nekoga u gurua, odstupate od svoje vlastite moći. Služenje
i ljubav za druge proizlaze neposredno iz služenja i ljubavi
za sebe. Ja volim moto dominikanskih svećenika: proslijedite
drugima ono što ste sami dokučili. Uistinu ne možemo dati
ono što nemamo. Ne možemo učiti našu djecu da se trebaju
cijeniti ako smo sami utemeljeni na stidu.
Služenje je istinska oznaka i plod duhovnog blaženstva.
U blaženstvu znamo ono što je Paul Claudel mislio kada je
pisao:
»Ne bih mogao bez ijednoga od moje braće... U srcu
najjadnijeg bijednika, najprljavije prostitutke, najbjednijeg
pijanca, ima besmrtna duša sa svetim stremljenjima, koja,
lišena danje svjetlosti, klanja se noću. Čujem ih kako go­
vore kada ja govorim i kako plaču kada se ja spustim na
koljena. Bez ijednoga od njih ne mogu. Baš kao što je
mnogo zvijezda na nebu i njihova je moć izračunavanja
iznad mojih sposobnosti, toliko je i živih bića... Sve ih
trebam u mojem štovanju Boga. Mnogo je živih bića, ali
nema nijednoga s kojim nisam u zajednici u svetom vrhun­
cu gdje zajedno izričemo Oče naš.«
PUNOMOĆ
Blaženstvo rađa punomoć. Odmičemo od našeg djetinjastog
vjerovanja da ćemo uvijek biti žrtve djetinje spontanosti i
optimizma. Prihvaćamo našu maštu i kreativnost. Odbijamo
više ikada biti žrtve. Postajemo umjetnički stvaratelji naših
vlastitih života. Preuzimamo rizik. Trudimo se oko onoga što
ustinu želimo.
Sada, na kraju ove knjige najiskrenije se nadam da ste
postigli mnogo u nadilaženju stida koji vas sputava. To
čineći, otvorili ste se fantastičnim, ali ograničenim, mogućnostima
ljudske prirode. Takve mogućnosti imaju uzor u veličanstvenom
izljevu ljudskog stvaralaštva. Naši su slavni glazbenici bili
ograničeni zakonima glazbene ljestvice, ali unutar tih granica
raznolikost njihovih skladbi gotovo je nevjerojatna.
Naši su veliki slikari bili ograničeni svojim slikarskim
platnima, ali šetnja muzejom može biti predivno iskustvo.
Unutar naših ljudskih granica očekuje nas još čuda. Vi ste
jedno od njih!
EPILOG
U srcu stida leži strah od razotkrivanja. Kada dopustimo
da naš stid bude razotkriven pred drugima, razotkriveni smo
pred sobom. Kao što kaže autor knjige »Stid« (Shame):
»Razotkrivanje pred sobom leži u srcu stida: otkrivamo, u
iskustvu stida, najosjetljivije, najintimnije i najranjivije dijelove
sebe.«
U tom smislu, nadilaženje stida koji vas sputava otkrivajuće
je iskustvo. Budući da stid obitava u samoj srži vašeg bića,
kada ga prigrlite, počinjete otkrivati tko ste zapravo. Stid
istodobno i prikriva i razotkriva naše najistinskije ja.
Nadilaženje toksičnog stida je, osim toga, i revolucionarno.
Kada istinski osjetite svoj toksični stid, dobij ate poriv da ga
promijenite. To se može dogoditi samo ako odlučimo izići iz
skrovišta. Moramo odmaknuti od našeg jada i prigrliti svoju
bol. Moramo se osjećati onoliko loše koliko nam je uistinu
loše. Takav nas osjećaj tjera da se promijenimo. To je
revolucionarno. Toksični stid, sa svojim megalomanskim
stajalištem više od čovjeka/manje od čovjeka, problem je koji
uključuje poricanje ljudske konačnosti. Biti čovjekom zahtijeva
hrabrost, jer biti čovjekom znači biti nesavršenim. Alfred
Adler prvi je upotrijebio frazu: hrabrost da se b u d e
nesavršenim. Potrebna vam je hrabrost da biste bili nesavršeni.
Naše obitelji, religije, škole i kultura utemeljeni su na perfekcionističkim sustavima, a perfekcionizam je najvažniji uzrok
toksičnog stida. On nas priprema za mjerenje, što nas opet
priprema na stalno razočaranje. Perfekcionizam je bez granica.
Nema mjere. Nikad ne možete učiniti dovoljno. Potrebna je
hrabrost za bitke s tim perfekcionističkim sustavima. Ali,
isplati se! Hrabrost da se bude nesavršen udomljuje način
života obilježen spontanošču i humorom. Jedanput kada
prihvatite činjenicu da su greške prirodni proizvodi ograničene
ljudske svjesnosti, prestajete hodati po jajima. Više se usuđujete
i osjećate se slobodnijim da istražujete i budete kreativni.
I, najvažnije, više ćete se smijati. Osjećaj za humor može
biti krajnji kriterij za odmjeravanje koliko se neka osoba izliječila
od toksičnog stida. Biti u stanju smijati se događajima, drugim
ljudima i sebi zahtijeva istinsku humanost. Da biste imali
smisla za humor, morate nadvladati polarnost više od čovjeka/
manje od čovjeka. To zahtijeva da budete žongler paradoksima.
Osjećaj za humor utemeljen je na jukstapoziciji protuslovnosti. Imati smisao za humor znači prihvaćati život
manje turobno i više ozbiljno. Kao što je Walter O' Connell
tako dobro napisao: »Humor proizlazi iz rješavanja ljudskih
paradoksa.« Svaki ljudski paradoks ima dvije krajnosti. Kroz
ponovno ujedinjavanje tih krajnosti stječemo energiju i nadu.
Oni su plodovi našeg humora. To nam također daje osjećaj
za perspektivu i ravnotežu. Omogućuje nam da se smijemo
i našim prenapuhanim egoima, i našim greškama. Dopustite
sebi da uživate u svakoj minuti svakoga dana svojega života.
Jašite laganim kasom, kao što bi rekao Robert Frost. Pođite
putem prosvjećenja. Znat ćete da ste stigli kada zablistate
svjetlom.
DODATAK
PORUKA
PSIHOTERAPEUTIMA
Sve je veća svijest o nedostatku proučavanja stida u
modernoj psihologiji. Joseph Campos, psiholog na sveučilištu
u Illinoisu kaže: »Znamo premalo o stidu. Ta je emocija bila
zanemarena u psihologiji.« A to je jako utjecalo na uspjeh
psihoterapije u liječenju ljudi utemeljenih na stidu. Dr.
Donald Nathanson, psihijatar na Sveučilištu Hahnemann u
Philadelphiji, kaže: »Stid je skriveni problem u psihoterapiji,
ali njegovu su važnost mnogi psihoterapeuti podcijenili.« Dr.
Nathanson nedavno je održao tečaj o temi: Stid u psihoterapiji
na godišnjem sastanku Američke udruge psihijatara.
Helen Block Lewis, psihologinja na Sveučilištu Yale, bila
je među prvima koji su proučavali toksični stid u psihoterapiji.
Proučavajući zapise više od sto osamdeset psihoterapijskih
seansi, dr. Lewis je otkrila sljedeće: »Kada psihoterapeut nije
uspio prepoznati pacijentov osjećaj stida, pacijentovi su se
problemi produžili i pogoršali. Kada je terapeut prepoznao
stid i pomogao pacijentu suočiti se s njime, liječenje je bilo
kraće.«
Rad dr. Lewis potvrđuje moja iskustva i kao pacijenta i
kao terapeuta. U jednom trenutku svojega života, kada sam
bio očajan i zbunjen, pošao sam na tromjesečnu terapiju i
pokorno slušao psihijatra te marljivo uzimao tablete za
smirenje i spavanje koje mi je on prepisao. Šest mjeseci
nakon završetka tretmana, prevezli su me u bolnicu.
Ozbiljno sumnjam u djelotvornost tradicionalnog liječenja
mentalnih bolesti kada je riječ o raznim sindromima toksičnog
stida. Možda preciznije razumijevanje toksičnog stida može
omogućiti neke nove i inovativne pristupe.
Sljedeća tablica moj je prilog raspravi koja se rasplamsava.
Na njoj se uspoređuju toksični stid i toksični osjećaj krivnje.
Problem je složeniji nego što ga ja predstavljam. Ipak, moja
predstavka jasno predlaže drugačiji model liječenja stida i
krivnje.
Moja tablica nudi opće smjernice za liječenje toksičnog
stida. Obnova interpersonalnog mosta uvjet je bez kojega
nije moguće liječiti ljude utemeljene na stidu. U tome može
biti rješenje problema.
Martin Bubber je davno rekao da u svakom psiho­
terapijskom modelu liječi zapravo veza Ja i Ti. Kada se
uspostavi interpersonalni most, pacijent će prihvatiti terapeutovo
neoptužujuće prihvaćanje. Savjetujem da se toksično postiđivani
ljudi upute u skupni rad što je prije moguće. Skupina je od
presudne važnosti, bez obzira na to o kakvom se specifičnom
sindromu stida radi. Čini se da skupina pruža osjećaj da
smo važni i značajni, onako kako to terapija jedan-najednoga ne može.
Cermak je istaknuo prednosti skupne psihoterapije. On
vjeruje kako ta terapija osigurava »okružje u kojemu se
pitanja ovisnosti o drugima spontano javljaju«. Ljudi će se u
skupini ponašati slično kao u stvarnom životu. Bit će
nepovjerljivi, kontrolirat će se, trudit će se udovoljiti drugima,
kritizirat će itd. Kada spoznaju da takva ponavljanja odražavaju
nesvjesne uzorke obrane od toksičnog stida, skupina može
postati laboratorij za alternativno ponašanje. (Dijagnosticiranje
i liječenje ovisnosti o drugima.)
Programi u 12 koraka najbolji su saveznici terapeutu.
Nadam se da će moje poglavlje o snazi 12 koraka da
reduciraju toksični stid malo rasvijetliti to pitanje. Vjerujem
da bi bilo korisno razviti programe u 12 koraka za sve
sindrome toksičnog stida.
Već kruže šale o tome. Primjerice: Pokušali su pokrenuti
anonimnu skupnu terapiju za paranoičare, ali nitko nije htio
reći mjesto održavanja! Šalu na stranu, skupine u 12 koraka
teško će liječiti stidljivce s poremećajima ličnosti. No nisu li
svi pristupi za liječenje poremećaja ličnosti teški? Jamčim
vam da mnogi alkoholičari boluju od poremećaja ličnosti i
uspijevaju se oporaviti na sastancima klubova liječenih
alkoholičara.
Vjerujem da ljudi utemeljeni na stidu moraju raditi kako
bi promijenili i kolaže vizualnih postiđujućih sjećanja i
auditivnih dojmova koji uskladištavaju unutarnje glasove
koji aktiviraju spirale stida.
Na posljetku, rekao bih nešto onim kliničkim psiholozima
koji se mršte na riječ duhovno. Programi u 12 koraka
postigli su nezapamćen uspjeh u liječenju ovisnosti. Dvanaesti
korak čini kristalno jasnim da čovjek nije izliječio svoju
ovisnost dok ne doživi duhovno buđenje. Milijuni ovisnika
na putu prema oporavku koji se koriste tim korakom podatak
su dovoljan da natjera svakog znanstvenika koji zaslužuje
svoju plaću da istraži tu duhovnost. Toksični je stid duhovni
bankrot u smislu koji sam definirao. Izlječenje tog stida
zahtijeva duhovno buđenje u smisli koji sam definirao.
Dodatak I
Toksični stid
Toksična krivnja
Biti u dobrim odnosima
s terapeutom
Ovo je uistinu bitno. »Interpersonalnimost« mora
biti ponovno uspostavljen.
Bliski odnosi su korisni ali ne i nužni.
Suprotstaviti se
poricanju
Moramo se suprotstaviti svojim krinkama. Odnosi moraju
biti dovoljno dobri da zahtijevaju odustajanje od potrebe
za kontrolom
Rad na osjećajima je nužan. Osjećati bilo koji osjećaj
znači djelovati na smanjivanje stida. Konačno, treba
provesti rad žalovanja zbog »izvorne boli«.
Kada se obnovi »interpersonalni most« - blago se
suprotstavite lažnoj slici sebe.
Nije važno.
Rad na osjećajima
Suprotstaviti se lažnim
uv|erenjima
Skupina u 12 koraka
Sustav slika i
samopotvrđivanje
Ovo je najdjelotvorniji oblik liječenja za sve oblike
ovisnosti (a možda i za sve sindrome stida).
To je ključno za ponovno iscrtavanje mape vizualnih i
auditivnih kolaža stida.
Krivnja je često oblik prikrivanja ljutnje. Tome se moramo
suprotstaviti i provesti rad na ljutnji.
»Megalomaniji« se valja suprotstaviti od početka. Megalomanija
je vezana za krivi osjećaj super-odgovornosti i poreknute
jedinstvenosti.
Nije bitno.
Afirmativne tvrdnje korisne su kada se mijenjaju kriva uvjerenja.
Duhovnost
Ključno za povjerenje. Svrha nadilaženja duhovnog
bankrota jest »duhovno buđenje«.
Krutom Bogu koji kažnjava, kao i moralizatorstvu često se treba
suprotstaviti i uputiti im izazov.
Skupna terapija
Skupina je ključna za stalno napredovanje. Ona
omogućuje da se razotkriju tragovi ovisnosti o drugima,
koji se nužno javljaju u skupnom radu.
Može biti korisno, ali nije presudno
Osjećaj toksičnog stida i toksične krivnje mogu biti prilično slični. Osoba može doživjeti toksični stid i krivnju istodobno. Toksični stid i krivnja mogu nastati iz istog ponašanja.
BIBLIOGRAFIJA
Robert, and EMMONS Michael. Your Perfect Right. San Luis
Obispo California: Impact Publishers.
ALBERTI
George and GOLDBERG Herbert. Creative Agression. New
York: Doubleday & Co.
BACH
Leslie. They Lived Happily Ever After. Meta Publications, 1978.
BANDLER,
A.T. Cognitive Therapy and Emotional Disorders. New York:
New American Library, 1979.
BECK,
Pat. Out of the Shadows: Understanding Sexual Addiction. Irvine, California: CompCare Publications.
CARNES,
Timmen. Diagnosing and Treating Co-dependence. Minneapolis, Minnesota: Johnson Institute.
CERMAK,
Lorie, and MIDDELTON-MOZ, Jane. After the Tears. Pompano Beach, Florida: Health Communications, 1986.
DWINELL,
Albert. A New Guide to Rational Living. North Hollywood,
California: Wilshire Books, 1975.
ELLIS,
ERIKSON,
Erik H. Childhood and Society. New York: W.W. Norton.
Leslie. The Ways of the Will and Lying, Despair, Jealously,
Envy, Sex, Suicide, Drugs and the Good Life. New York: Harper
Colophon, Harper & Row.
FABER,
Robert. The Fantasy Bond. New York: Human Sciences
FIRESTONE,
Press.
Susan. Betrayal of Innocence. New York: Penguin Books.
FORWARD,
FOSSUM,
M. and MASON, M. Facing Shame. New York: W.W.
Norton.
Gay. Learning to Love Yourself. Englewood Cliffs,
New Jersey: Prentice Hall.
HENDRICKS,
Robert. Inner Work. New York: Harper & Row.
JOHNSON,
Gershen. Shame. The Power of Caring. Cambridge,
Massachusetts: Schenkman Books.
KAUFMAN,
KOPP,
Sheldon. Mirror, Mask and Shadow. New York: Bantam
Books.
Wayne. Adult Children and Alcoholics Syndrome: From
Dis-covery to Recovery (1988). Pompano Beach, Florida: Health
Communications.
KRITSBERG,
Stephen and LANKTON, Carol. The Answer Within: A
Clinical Framework of Ericksonian Hypnosis. New York: Brunner/
Mazel.
LANKTON,
Helen Merrell. On Shame and the Search for Identity.
Eugene, Oregon: Harvest House Publications.
LYND,
Robin. Women Who Love Too Much. New York: St.
Martin's Press, 1985.
NORWOOD,
MASLOW,
Abraham. The Farther Reaches of Human Nature.Esalen.
James. The Narcissistic and Borderline Disorders. New
York: Brunner/Mazel.
MASTERSON,
MEICHENBAUM,
D. Cognitive Behavior Modification. New York:
Plenum Press.
Matthew, DAVIS, Martha and FANNING Patrick. »Thoughts
and Feelings« The Art of Cognitive Stress. New Harbinger Publications.
MCKAY,
Matthew, and FANNING Patrick. Self Esteem. New Harbinger Publications
MCKAY,
Jane and DWINNEL, Lorie. After the Tears. Pompano Beach, Florida: Health Communications, 1986.
MIDDELTON-MOZ,
Jane. Children of Trauma: Rediscovering the
Discarded Self. Deerfield Beach, Florida: Health Communications,
1989.
MIDDELTON-MOZ,
Alice. Pictures of Childhood. Toronto: Collins Publishers.
MILLER,
Stanton, and BRODSKY Archie. Love and Addiction. New
York: Signet: New American Library.
PEELE,
Virginia. Conjoint Family Therapy: Your Many Faces. Palo
Alto, California: Science and Behavior.
SATIR,
SIMON, S.B., HOWE, L.W., and KIRSCHENBAUM, H. Values Clarification: A Handbook of Practical Strategies for Teachers and Students. A & W Visual Library.
Jacquelyn. Transformers. Marina del Rey, California: Devors Publishers.
SMALL,
SMITH,
Manuel. When I Say No, I Feel Guilty. New York: Bantam
Books.
STEVENS,
John O. Awareness. Real People Press.
Hal, and WINKELMAN, Sidra. Embracing Our Selves. Marina
del Rey, California: Devors Publishers.
STONE,
Robert. Lost in the Shuffle: The Co-dependent Reality.
Pompano Beach, Florida: Health Communications, 1987.
SUBBY,
VIORST,
Judith. Necessary Losses. New York: Simon & Schuster.
Sharon. Choicemaking (1985) and Learning to
Love Yourself (1987) Pompano Beach, Florida: Health Communications
WEGSCHEIDER-CRUSE,
Robert, and GILLILAND. Elements of Psychopathology: The
Mechanisms of Defense. San Diego, California: Grune & Stratton.
WHITE,
Charles L. Healing the Child Within. Pompano Beach,
Florida: Health Communications.
WITHFIELD,
WILBER
Kenneth. No Boundary. Boston: Shambhala Publications.
Janet G. Adult Children of Alcoholics. Pompano Beach,
Florida: Health Communications.
WOITITZ,
WOLPE,
J. The Practice of Behavior Therapy. New York: Pergamon
Press.
~OO~

priprema učenika četvrtih razreda za prijelaz u peti razred

UPITNIK O ZDRAVLJU PACIJENTA - 9 (PHQ-9)

OBITELJSKI STATUS - Zaklada hrvatskih branitelja

Odvikavanje od pelena (PDF)

Brojna istraživanja pokazala su da je navjeći izvor

ovdje - Centar Proventus

USPOREN JEZIČNO-GOVORNI RAZVOJ

“ Iz predškolskog razdoblja, ispunjenog igrom, dijete ulazi u novi

RAZVOJNE KARAKTERISTIKE DJECE U 2. I 3. GODINI ŽIVOTA