Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener Centar Budi svoj Brojna istraživanja pokazala su da je navjeći izvor stresa djece školske dobi neuspjeh u školi. Osim što negativne ocjene zadaju velike glavobolje roditeljima (posebice pred kraj školske godine), treba imati na umu da loše ocjene uzrokuju stres i kod djeteta te je potrebno da se taj stres smanji kako bi moglo efikasno učiti i ispraviti ocjene. U postizanju školskog uspjeha djecu često koči nedostatak motivacije, a ne nedostatak sposobnosti. U razvoju motivacije za učenje važan je nastavnik ali i roditelj. Naime, u potrazi za brzim i učinkovitim rješenjima kako bi motivirali dijete za učenje, očajni roditelji često pribjegavaju materijalnim nagradama poput igračke, novca, bicikla i slično ne bi li dijete postiglo odličan ili barem bolji školski uspjeh. No dugročno, ovaj način motivacije ne donosi osjećaje zadovoljstva i postignuća kod djeteta, već ono uči isključivo radi nagrade. Zašto je važno da dijete uči vođeno unutarnjom motivacijom, odnosno da pristupa učenju iz vlastitog interesa i želje da nauči? Rezultati istraživanja su pokazali da u tom slučaju djeca uče http://www.mojrazred.info/articles.aspx smislenije, bolje zadržavaju naučeno, postižu bolje rezultate, bolje upravljaju vlastitim učenjem nego u slučaju kada su motivirani vanjskim faktorima poput materijalnih nagrada. Imajući to na umu, pohvalite djetetov trud, prepišite mu zasluge za svaku dobru ocjenu (primjerice, naglasite djetetu da je dobilo dobru ocjenu iz ispita zato jer je učilo i trudilo se, a ne zato jer je ispit bio lagan kako je vaše dijete možda procijenilo). Pohvala je često najbolja motivacija. Na taj način dijete uči i da je samo odgovorno za svoje ocjene, a na vama je da ne preuzimate djetetove obaveze (a posljedično niti zasluge za postignuti uspjeh). Osim odgovornosti u obliku brige za svoje obveze - koje roditelj treba polako prepuštati djetetu, važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne smanjuje volju za učenjem već djeluje motivirajuće. Između ostalog, dijete mora znati što se od njega očekuje u pogledu 1 školskih obveza. Uvažavajući osobnost djeteta i njegove sposobnosti, ta očekivanja bi trebala biti dovoljno visoka ali realna s obzirom na njegove mogućnosti. Očekivanja da mora imati sve odlične ocjene i nezadovoljstvo vrlo dobrim uspjehom možda su previsoka i previše opterećuju dijete – što potom utječe i na njegovu motivaciju („ionako neće biti dovoljno dobro pa zašto bi se uopće trudio“). Kod motivacije pri učenju vrlo su važni i određeni „tehnički“ detalji: ima li dijete adekvatan prostor za učenje gdje će mu biti osigurani mir i tišina kako ne bi gubilo koncentraciju na razne stvari (npr. tv, blizina ukućana koji razgovaraju i slično). Stvaranje navike učenja uvelike ovisi i o tome ima li ustaljeno vrijeme učenja u svom prostoru (primjerice nakon škole). Naime, djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza te da se nagrađuje nakon obavljenog posla – izlaskom van s prijeteljima, igranjem video igrica ili nečim što ga veseli. Vodite računa i o tome je li vaše dijete auditivac, vizualac ili kinestetičar; naime, roditelji mogu inzistirati da primjerice dijete mora učiti čitajući naglas, no ako je vaše dijete vizualac i bitno mu je da pri učenju koristi slike, dijagrame i potcrtava bitno, učenje http://www.mojrazred.info/articles.aspx čitajući naglas za njege će biti mučenje (i pri tome ne bude dobro zapamtio ono što je učio). Svatko od nas ima svoj stil učenja i ono što možda odgovara vama, ne znači da će koristiti i vašem djetetu. Ako je vaše dijete kinestetičar, pustite ga da hoda dok uči, nemojte inzistirati da mora sjediti za stolom. Djeca većinom ne vole učiti stvari koje im se čine besmislene ili nepotrebne. U tom slučaju treba im pomoći da nađu korisnost onoga što uče, da povežu s već naučenim gradivom i svakodnevnim iskustvom. Učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili zadaću, već proces koji traje cijeli život. Dosadne podjele na otrovne i neotrovne insekte, s pripadajućim razlikama, postaju životne kad treba reći je li buba uhvaćena na vikendici opasna ili ne. Svijet oko nas je pun prilika za učenje, a ako ih koristimo zajedno sa svojom djecom te potičemo djecu da u tome budu aktivni, njihova znatiželja i zaključivanje postat će prisutni u svakom segmentu. Svako dijete je drugačije i ono što motivira jedno, ne mora motivirati i neko drugo. Također, roditelji moraju imati na umu da nitko nije uvijek i jednako za sve motiviran. Postoje periodi kada je dijete više motivirano za određene zadatke, postoje teme i sadržaji koje ga više ili manje interesiraju. Neka djeca uživaju u čitanju, druge više 2 zanima svijet brojki i eksperimenta, treći su fascinirani pričama iz povijesti. Neka djeca zbilja ne vole određeno gradivo, npr. matematiku - i potrebno im je da se pojadaju, da ih netko sasluša. Komentari roditelja koji im kao glas razuma govore da moraju napisati zadaću iz matematike, da moraju dobiti pozitivnu ocjenu iz testa i da će im to jednog dana trebati u životu, kod djetetu mogu izazv teško, koji ponudi pomoć, ali je ne nameće. Vrlo često dijete koje osjeti suosjećanje i prihvaćanje od strane roditelja preuzima svoju odgovornost nakon što se izjada. Iskreni komentari roditelja tipa: "A da ti to ne napraviš, što bi onda bilo? " često dovode do toga da dijete samo počne tvrditi da mora to napraviti i da se vrati poslu s više elana. primjerom pokažite koliko je učenje bitno. Djeca koja vole učiti obično žive u obiteljima u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja i različita mišljenja. Dječje propitivanje okoline i razloga zašto su stvari onakve kakve jesu , propitivanje autoriteta i traženja argumenata za i protiv određenih stavova važni su za održavanje dječje znatiželje i želje za učenjem te ih je potrebno poticati i prihvatiti činjenicu da vi kao roditelj niste sveznajući i nepogrešivi. Djeca rastu uz intelektualno stimulirajuću okolinu, knjige i roditelje koji čitaju, obilaze s njima muzeje, galerije, zoološki i botanički vrt te druga mjesta na kojima se mogu saznati nove stvari. Djeca najbrže uče modelirajući postupke svojih roditelja (važno je ono što vi činite a ne ono što im govorite da oni trebaju činiti) pa im vlastitim http://www.mojrazred.info/articles.aspx 3
© Copyright 2024 Paperzz
