close

Enter

Log in using OpenID

174 - HDS

embedDownload
RAZGOVOR S PETROM BERGAMOM / PRIZNANJE PAVLU DEŠPALJU / AUTORSKI KONCERT
JOSIPA MAGDIĆA I ŽELJKA BRKANOVIĆA / 21. PASIONSKA BAŠTINA / PRAIZVEDBE
DJELA SREĆKA BRADIĆA, DALIBORA BUKVIĆA, ZORANA JURANIĆA I KREŠIMIRA
HERCEGA / PANOPTICUM DETONICUM U ČAST KLOBUČAREVA 80. ROĐENDANA
NOVINE
HRVATSKOGA
DRUŠTVA
SKLADATELJA
BROJ 174
SVIBANJ 2012.
CIJENA 20 kn
Porin Classic 14. svibnja u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog zasebno predstavio nagrade u kategorijama klasike i jazza
Koncertna nadahnuća diskografima
Piše: Jana Haluza
U
svečanom ozračju središnje
palače glazbe, Velike dvorane
Vatroslava Lisinskog, treći su put
dodijeljene nagrade za najbolja
diskografska izdanja na području
klasične glazbe i jazza u protekloj
godini (2011.), uz izravne prijenose na Drugim programima Hrvatskoga radija i televizije. Program je
vodio šarmantni domaćin Dražen
Siriščević, ravnatelj Dvorane koji
je urođenom spretnošću i vedrinom predstavljao sve goste večeri
i nagrađene glazbenike. Koncertni raspored izvedbi Simfonijskog
orkestra Hrvatske radiotelevizije,
pod znalačkim i pouzdanim vodstvom maestra Mladena Tarbuka,
nimalo nije pratio sadržaj glazbe
s prošlogodišnjih diskografskih
izdanja, pa tako ni nominiranih,
niti nagrađenih. Iznimka je bila
točka u kojoj se, pred kraj večeri, s orkestrom udružio dobitnik
nagrade za životno djelo, svjetski
poznati kornist Radovan Vlatković. Možda je malo prerano da
umjetnik koji tek ulazi u pedesete godine života bude nagrađen
za životno djelo, tim više što za
hrvatsku diskografiju nije još snimio nijedan album, no Vlatković
je svakako najpoznatiji hrvatski
glazbenik u svijetu koji, gdje god
gostuje, uvijek nađe prigodu i
vremena promovirati domovinu,
riječju i glazbom. U tijeku je njegov dalekosežni projekt snimanja
svih hrvatskih koncerata za rog i
orkestar koje već niz godina, kad
god je u Zagrebu, ostvaruje u studijima Hrvatskoga radija. Vidno
počašćen prestižnom nagradom
struke, kornist koji inače živi s
brojnom obitelji u Salzburgu, nadahnuto je izveo završni stavak
(Rondo) Drugog koncerta za rog
i orkestar u Es–duru, KV. 417
Wolfganga Amadeusa Mozarta
te svojim toplim tonom i profinjenom muzikalnošću zasigurno
dao poticaja hrvatskim skladateljima i diskografima da ga što prije
»uhvate« na nekom od budućih
izdanja. Istu su poruku mogli primiti od ostalih gostiju, sve vrsnih
predstavnika klasike i jazza.
Mladi je pijanist Bruno Vlahek
bravuroznim Varijacijama na Pa-
ganinijevu temu Wittolda Lutoslawskog oduševio britkim čitanjem partiture i besprijekornom
tehnikom; još mlađi udaraljkaš
Šimun Matišić, sa samo 16 godina, majstorski je ovladao vibrafonom u stavku Armando’s Rhumba
Chicka Coree, dok je njemačko–
azerbajdžanski pijanist David Gazarov koji već godinama živi u Zagrebu, vlastitom skladbom Bauer
Gigue upozorio na iskonsku kvalitetu njegove umjetnosti. Sjajan su
prateći program upotpunile i dvije
jazz dame komplementarnih glasova, sopranistica Helena Bastić i
altistica Lela Kaplowitz u Stompin at Savoy Edgara Sampsona, u
aranžmanu za dva vokala i orkestar Joea Kaplowitza. U govornom
su se dijelu na voditeljevu inicijativu spremno okušale i u opernim
izazovima poznatih arija Kraljice
noći i Carmen, što također mogu
biti polazne točke za neka nova
skladateljska promišljanja.
Dva Porina za trojicu
Asocijativan i inspirativan koncer-
tantni raspored koji je počeo swing
fantazijom Uvertira Porin Silvija
Glojnarića, a završio Simfonijskim
scherzom Krešimira Baranovića,
ispresijecale su dodjele nagrada koje
su se pravilno rasporedile na tri vodeća albuma u dvanaest kategorija.
Po dva kipića isklesana od bračkoga
kamena dobili su čembalist Pavao
Mašić (za najbolji album i najbolju
izvedbu u kategoriji klasične glazbe) za album prvijenac s glazbom
za čembalo trojice baroknih skladatelja rođenih 1685. (Bach, Scarlatti i Händel) u nakladi Croatia
Recordsa, zatim skladatelj Anđelko
Klobučar, odnosno urednik izdanja
akademik Nikša Gligo za najbolji
arhivski/tematsko–povijesni album
i najbolju skladbu (Muzika za orgulje i orkestar na istom albumu)
u izdanju Cantusa (serija Hrvatski
suvremeni skladatelji) te jazz saksofonist Miro Kadoić za najbolju
izvedbu i najbolji album u kategoriji jazz glazbe (Free Point/Aquarius Records). Po jedan kipić dobili
su skladatelj Ivo Josipović za najbolji
autorski album (Passo Sempio/Cantus d. o.o.) čiju je nagradu preuzela
pijanistica Katarina Krpan, interpretkinja njegove glazbe za klavir
i čembalo na istom izdanju, zatim
tonski majstor Božidar Pandurić
za najbolju snimku (Portret kraljice, orguljska glazba u izvedbi Alena Kopunovića Legetina/Croatia
Records), Elvis Penava, Goran Delač i Marko Lazarić za najbolju jazz
skladbu (Laika / Album Hologram /
Aquarius Records) te skladatelj Vjekoslav Nježić za najbolju produkciju
albuma na području klasične glazbe
(Sax +, Zagrebački kvartet saksofona i pijanist Itamar Golan/Aquarius Records&Lisinski). Svi su zračili punim zadovoljstvom primivši
zasluženo priznanje struke i tako
potrebnu medijsku pozornost, jedino su nagrade za najbolje inozemne albume odabranih kategorija
ostale pomalo »u zraku«, uz pitanje
o njihovoj svrhovitosti kada se Porin upućuje prije 20 godina umrlome Milesu Davisu (Live in Europe 1967. / Menart–Sony Music) ili
najrazvikanijem orkestru na svijetu, Berlinskoj filharmoniji (Mahler,
Druga simfonija Uskrsnuće / Dallas
Records/ EMI Classics).
DARIO NJAVRO
Radovan Vlatković i Dražen Siriščević pred Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
ISSN 1330–4747
2
UVODNIK
Poštovani čitatelji Cantusa,
iza nas je razdoblje bogato glazbenim događanjima; koncertima
na kojima su predstavljena djela hrvatskih autora i praizvedbe,
neki od skladatelja imali su obljetničke koncerte, neki su bili
uspješni u inozemstvu..., a za dobrobit njih i njihove profesije i
dalje se brinu HDS i ZAMP koji su ponovno bili aktivni.
KONCERTI
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Mnogi su autori dobili zaslužena priznanja i nagrade, a neki su
osvojili i toliko priželjkivanu Nagradu Porin. Zašto su takve nagrade važne? Mnogi će reći: »Zato što dolaze od struke!« Svi će
te podatke uvrstiti u glazbene životopise, međutim one, nagrade, među ostalima i Porin, imaju višestruku ulogu. Njegov značaj u proglašavanju najboljih dostignuća hrvatske diskografije
dugoročno nije toliko važan, koliko je poticaj autorima i umjetnicima u njihovu radu, ali i diskografima u objavljivanju izdanja,
posebice onih nekomercijalnih. Naime, iako se govori o krizi
diskografske industrije, ovogodišnje su dodjele Nagrade Porin
posvjedočile o velikom broju izdanja. Kreativnim izražavanjem,
glazbenici tako bilježe vlastite visoke dosege jednog dijela karijere što je iznimno važno zbog dokumentiranja hrvatskog glazbenog stvaralaštva, posebice autorskog, čime se ispravljaju mnoge greške prošlosti kada brojne izvedbe vrijednih skladbi nisu
bile snimljene. Zato, čestitamo svim dobitnicima Porina, ali i
svima onima koji su ove godine bili nominirani. O svemu tome
izvještavamo vas u novom broju vaših novina.
In memoriam Živan Cvitković (1925.–2012.)
Nepoznati skladatelj
čiju glazbu svi
poznajemo
Piše: dr. sc. Irena Paulus
J
edne nesretne subote, petog
svibnja ove godine, prestalo je kucati srce samozatajnog,
mnogima zbog toga nepoznatog, a s druge strane iznimno
važnog skladatelja — Živana
Cvitkovića. Cvitković je bio jedan među rijetkima jer je njegovo zanimanje bilo jedinstveno:
on je bio pravi pravcati hrvatski
filmski skladatelj.
S
vaka nova koncertna sezona nekog
hrvatskog ansambla vraća nadu u bolji i perspektivniji hrvatski glazbeni život,
pa ne čudi da je 5. travnja 2012. nastup
uvaženog Zagrebačkog puhačkog trija
bio toplo pozdravljen. Koncert ostvaren
u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja u čijoj je dvorani održan, označio je
otvaranje nove koncertne sezone ansambla upravo u tom prostoru, a Trio koji aktivno djeluje još od 1969. godine, nakon
niza nastupa u inozemstvu u kojima je
stranoj publici predstavljao i djela hrvatskih skladatelja, odlučio je svojim koncertima ponovno se aktivno uključiti u
redovnu koncertnu gradsku ponudu. Zagrebački puhački trio u sadašnjem
sastavu čine oboist Dario Golčić,
klarinetist Domagoj Pavlović i fagotist Žarko Perišić, a njihov je program uključio skladbu Mala suita Borisa
Papandopula, zatim Trio u Es–duru koji
je prema Beethovenovu Sekstetu op. 71
za puhački trio preradio suvremeni njemački dirigent, fagotist i aranžer Mordechai Rechtman, potom Suite pour d’Anches
Alexandra Tansmana, a kao završnu
točku, ansambl je odsvirao Trio Geor-
PRAIZVEDBE
SJEĆANJA
Davor Hrvoj
Zagrebački puhački trio u dvorani HDS–a
gesa Aurica. Vrlo dopadljive izvedbe i
uzbudljiva interpretacija bili su popraćeni
kratkim veselim govornim interludijima
Žarka Perišića kojemu je cilj bio kratko
opisati svaku pojedinu skladbu, ali i rad
ansambla, a publika je svaku točku popratila pljeskom i uzvicima odobravanja, iz-
mamivši tako na kraju i dodatak. Koncert
Zagrebačkog puhačkog trija te je večeri,
u ugodnom ambijentu dvorane, uistinu
zabavio publiku, pa s veseljem iščekujemo
njihov sljedeći koncert koji će se održati
na istom mjestu, 19. rujna 2012. godine.
(Tomislav Fašaić)
Završeno Prvo međunarodno skladateljsko natjecanje u Hrvatskoj
Nove note u Samoboru iliti Ivo Malec
ponovno među nama
D
ana 24. ožujka u Samoboru je završeno
Prvo međunarodno skladateljsko natjecanje u Hrvatskoj, New Note, koje organizira festival Samoborska glazbena jesen i njegov novi
umjetnički ravnatelj, skladatelj Srećko Bradić.
Ne neformalnoj konferenciji za medije upriličenoj dan kasnije u povijesnoj samoborskoj
kavani (Livadić) nagrađene je u ime međunarodnog ocjenjivačkog suda predstavio ugledni
hrvatski skladatelj Ivo Malec koji već šezdeset
godina živi i djeluje u Parizu. Iako rijetko prihvaća pozive u svoju prvu domovinu, Malec je
objeručke prihvatio inicijativu o osnivanju Prvog međunarodnog skladateljskog natjecanja i
pristao biti predsjednik njegova ocjenjivačkog
suda. »To je za mene prvi put — oprostite da Srećko Bradić I Ivo Malec među novinarima na NEW NOTE-u
to kažem — da je iz moje zemlje došla vijest o
nečemu što ima međunarodni karakter, karakter
novinara prokomentirao pristigle partiture: »Polovica su bile
geste dobre ideje koja nije došla iz Zagreba, u koji ja ionako ne zaista dobre, tako da se dobra ideja cijelog natjecanja koju sam
vjerujem mnogo, već izvan Zagreba, iz Samobora.«, rekao je otprve slutio na kraju i potvrdila.« Dobar rad ocjenjivačkog
Malec okupljenim novinarima i dodao: »Ideja je morala imati suda potvrdio je i Alun Francis koji ima veliko iskustvo žiriraiza sebe nekoga tko je strastveno nosi i ima dovoljno snage da nja na skladateljskim natjecanjima diljem svijeta. »Još nikada
je sprovede u djelo.« Uz Maleca djela su ocjenjivali britanski nisam sudjelovao u tako skladnom ocjenjivačkom sudu kao što
dirigent i skladatelj Alun Francis, slovenski skladatelj Lojze je bio ovaj, uopće nismo imali problema«, rekao je i svoju tezu
Lebič, slovenski dirigent Uroš Lajovic i hrvatski skladatelj, potvrdio argumentom: »Svi smo ozbiljno shvatili posao te deujedno i ravnatelj Samoborske glazbene jeseni, Srećko Bradić. taljno proučavali partiture danju i noću.«
Kao i svi zaljubljenici u glazbu,
skladao je i za koncertni podij,
Živan Cvitković
no njegova prva i jedina ljubav
(uz Wagnera, kojega je smatrao
prvim filmskim skladateljem)
bila je filmska glazba. Zato su ga cijenili mnogi veliki redatelji
čije je filmove uglazbljivao uvijek na nov i inventivan način.
Krešo Golik, Vladimir Tadej, Antun Vrdoljak, Eduard Galić
i drugi, s povjerenjem su mu prepuštali svoje filmove i televizijske serije znajući da ih njegova glazba može samo poboljšati. Otuda niz slavnih filmskih naziva i niz slavnih filmskih
partitura u Cvitkovićevoj filmografiji; Tko pjeva zlo ne misli
svakako se nalazi na prvome mjestu. Zatim su tu televizijske
serije poput Gruntovčana, čija markantna najavna glazba i dalje zvuči u glavama svih koji su ikada pogledali makar samo
jednu epizodu, pa Inspektor Vinko, Putovanje u Vučjak i brojne,
brojne druge.
Natjecanje New Note tražilo je od kandidata — bez ograničenja na dob i nacionalnost — da napišu skladbu za puhački
kvintet u sastavu flauta, oboa, klarinet, rog i fagot u trajanju
do 15 minuta i bez uporabe elektronike koju će u sklopu programa 38. samoborske glazbene jeseni 5. listopada ove godine praizvesti Puhački kvintet Berlinske filharmonije. Bio je
to izazov za čak 41 skladatelja od kojih, kako je otkrio Srećko
Bradić, na žalost nije bio nitko iz Hrvatske. Malec je na upit
GODIŠNJA SKUPŠTINA HDS–a
Kao glazbeni voditelj u Jadran filmu, Cvitković nije bio samo
skladatelj — radio je i kao aranžer, »sakupljač«, »arhivar«,
birao je glazbu za filmove (na primjer, »njegova« je brojalica »Jedna pura, dva pandura« iz Babajine Breze), a radio je i
kao montažer zvuka. Svakom stranom filmskom glazbeniku
obim posla koji je obavljao zvučao bi nevjerojatno. No, Cvitkoviću to nije bio problem: »guštao« je u onome što je radio,
uživao u svakom trenutku, svakoj noti koju je zapisao, pa i
svakoj riječi koju je izgovorio — jer, bio je pun priča, duhovitih doskočica i zanimljivih savjeta. Uz to, bio je prvi hrvatski
filmski skladatelj koji je počeo koristiti računalo. Istraživao je
gdje god je mogao, tražio je uvijek nove i zanimljive zvučne
kombinacije, a slušao je i tamo gdje drugi nisu čuli ništa. O
tome kako glumci govore u određenom tonalitetu ili kako se
nekada »ručno« nasinkronizirao film ili koje instrumentalne
kombinacije odgovaraju kojim filmskim situacijama, moglo
se saznati upravo od njega. Živan Cvitković bio je prava enciklopedija hrvatske filmske glazbe — znao je odgovore na sva
pitanja. Sada, kada ga nema, više nemam koga pitati… A i da
imam, nikada ne bih dobivala tako precizne i slikovite odgovore. No poznajući ga, sigurna sam da je njegov duh još uvijek
tu, da se smiješi čitajući ovaj tekst i da ga usrećuje saznanje da
se mnogi vesele uživajući ili tek otkrivajući njegovu besmrtnu
filmsku, televizijsku, scensku i drugu glazbu.
Zagrebački puhački trio
Pobjednik je četrdesetogodišnji španjolski skladatelj Juan
Cruz–Guevara sa skladbom pod naslovom Moon, a uz praizvedbu na koncertu spomenutog ansambla dobiva i novčani
iznos od 3.500 eura. Drugu i treću nagradu, 1.000, odnosno
500 eura, osvojili su 34–godišnjaci, Evis Sammoutis iz Cipra
sa skladbom Breath i Ehsan Khatibi iz Irana s djelom pod naslovom Tensus. (Jana Haluza)
Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja, temeljem članka 20. Statuta HDS–a saziva
sjednicu Skupštine
(Godišnju skupštinu)
za dan 3. lipnja 2012. (nedjelja)
s početkom u 11:30 sati u prostorijama HDS
Dnevni red:
1. Otvaranje Skupštine, usvajanje dnevnog reda i izbor radnih tijela
2. Izvješće o radu HDS u 2011. godini
3. Programsko izvješće
4. Financijsko izvješće
5. Izvješće Nadzornog odbora
6. Rasprava o izvješćima, usvajanje i rasprava o budućem radu
7. Izbor članova Predsjedništva i članova Nadzornog odbora
8. Razno
Na Skupštini će se proglasiti dobitnici godišnjih nagrada Hrvatskog društva skladatelja.
IZDAVAČI: Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić /
UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ilić / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb /
E–mail: [email protected], cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa 
Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene.  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na [email protected]
3
19. Porin ponovno pokazao svu ljepotu hrvatske glazbe i nagradio najbolje
Porin obojen Teškim bojama zaslužio peticu
Piše: Jure Ilić
19. Porin ostat će zabilježen kao posve relevantan i objektivan pokazatelj stvarnih vrijednosti u hrvatskoj glazbi, a trijumfirali su Goran Bare i Majke s velikim
hitom Teške boje pomičući aktualno žanrovsko klatno u čisti rock
ametne glave davno su zaključile
kako su matematika i glazba vrhunci ljudskog stvaralaštva. Ako je to
tako, onda je 19. Porin jedna od takvih umjetničkih vrijednosti kojima
ništa ne treba ni dodavati ni oduzimati. Porin je jednostavno vrijednost
sam po sebi, a glazba čini čuda koja
ni matematika ne može. Primjerice, iako matematička definicija kaže
kako je broj 19 djeljiv samo sam sa
sobom, glazba ga je podijelila na čak
52 kategorije, na dva događaja — u
Rijeci/Opatiji i Zagrebu, i sve to za
čistu peticu!
Upravo je takav bio 19. Porin. Nošen
krilaticom »Porin za 5!«, jer se prvi
dio održavao 5. svibnja u Rijeci, ispunjen isključivo glazbom objavljenom
u prošloj godini, hrvatski Grammy
pokazao je svu svoju snagu, zanimljivost, napetost, zrelost i svrhovitost
kakva se i očekuje od takve priredbe. Velike zasluge svakako pripadaju
odličnoj organizaciji relativno malog
tima ljudi (u kojemu su važna karika bile u Cantusovke Mirjana, Ana
i Marija!), no okosnica svega su ipak
pjesme, njihovi skladatelji i izvođači.
Hrvatske diskografske nagrade ponovo su se pokazale i kao sjajan televizijski proizvod. HRT se na Porinu
uspio ne samo uključiti u prevladavajuće svjetske trendove znalačke upotrebe svjetla u minimalističkoj scenografiji, nego i u profesionalnom
smislu u zanatski besprijekornom
prijenosu kakav i zaslužuje glazbeni
spektakl u kojemu nastupaju samo
najbolji od najboljih, barem kad je riječ o hrvatskoj glazbi.
A naša se skladateljska i izvođačka
elita u takvom okružju dvorane Zamet na Rijeci ponovo pokazala kao
ribe u vodi. Vidjelo se to odmah na
početku prijenosa koji su otvorili zborovi iz popularnog HRT–ovog show
programa »Do posljednjeg zbora«,
izvodeći niz nominiranih pjesama
u lijepim i slušljivim aranžmanima.
Vođenje prijenosa priredbe prepušteno je jednoj od televizijskih zaštitnih
lica, uvijek sigurnoj i profesionalnoj
Danijeli Trbović kojoj je pridodan još
jedan tipični televizijski »proizvod«,
popularni Mario Petreković, mamac
za mlađu publiku iz iPad generacije. Danijela je izgledala odlično, baš
onako kako se kasnije pokazalo da se
i čitav ovogodišnji Porin može stilski
nazvati — rockerski!
Da, lako je sada govoriti o dometima
hrvatske estradne scene u prošloj godini, nakon što su stotine profesionalaca filtrirale gomilu prijavljenih djela
za Porin. Ostalo je po troje nominiranih u četrdeset kategorija onoga što
nazivamo zabavnom i pop scenom i
još dvanaest kategorija u klasičnoj i
jazz produkciji.
Sudeći prema imenima laureata, glasači profesionalci odradili su prilično objektivan i kvalitetan posao. Da,
bilo je napeto u mnogim kategorijama i ovoga puta doista nitko nije
bio isključivi favorit praktično u ni-
Živa legenda
B
ilo je posve očigledno da je Mišo Kovač sretan što je dobio Porina za
životno djelo. Čovjek koji je prodao preko dvadeset milijuna (!!!) ploča,
koji je na sceni duže od pola stoljeća, koji na koncertima digne ruke i pusti da umjesto njega pjeva cijela dvorana — to je jednostavno živa legenda
Mišo Kovač! I na kraju, on je sretan posve zasluženim Porinom. Da, bilo je
doista dirljivo vidjeti njegov nesiguran hod po pozornici, nesavršenu izvedbu pjesme Noćas ćemo zemlji ko materi reći, ali i trijumfalne ovacije riječke
publike. Ponosni Mišo na kraju je rekao da više neće nastupati jer je vrijeme
za mlađe — i tako svojevoljno sa stilom otišao u legendu.
Porina za životno djelo osvojio je i skladatelj Stjepan Mihaljinec (koji je na
klaviru osobno pratio Mišu u izvedbi vlastitog hita), vrsni autor i glazbeni
pedagog (o kojemu je nadahnuto govorio drugi velikan Pero Gotovac), bez
kojega zapravo ne bi postojala povijest hrvatske estrade kakvu danas poznajemo. On je unio nove standarde u hrvatsku zabavnu glazbu i surađivao
samo s najboljima. Možemo samo reći: apsolutno zasluženo, za veliki autorski glazbeni doprinos.
Grupa Time u originalnoj postavi (Dado Topić, Vedran Božić, Mario Mavrin, Tihomir Pop Asanović i Ratko Divjak) i njihov legendarni manager
Vladimir Mihaljek Miha dobili su također Porina na životno djelo. Možda mnogi danas znaju za Dadu Topića i njegove hitove, ali jednostavno je
nemoguće opisati što je kulturološki značila njihova prva LP ploča od prije četrdeset godina. Bio je to savršeni rock zvuk na kakav brdoviti Balkan
tada još nije bio spreman, ploča koja je nadahnula tisuće mladih da se i sami
okušaju u glazbi i koja je uspoređivana s najboljim svjetskim albumima tog
vremena. Do danas je ostala jedna od najboljih u povijesti hrvatske glazbe,
a bogme i šire. Da, sigurno bi ih bilo vrijedno ponovo poslušati u toj jedinstvenoj prvoj postavi, zbog koje je Mihaljek morao rasturiti tadašnja četiri
kvalitetna benda. No, bila je to prva, a možda i najbolja ikad superstar selekcija u nas. To sada piše i u kamenu Porina.
Porin je podsjetio na još jednog (nažalost pokojnog) velikana hrvatske glazbe, Karla Metikoša alias Matta Collinsa, s velikom inozemnom karijerom
u samim počecima rock`n`rolla, u vrijeme kad još nije bila izmišljena Vegeta
i nije se još proizvodio fićo, a sve ploče u Jugotonu imale su iste omote, dakle prije negoli su Hrvati postali gastarbajteri u Njemačkoj i dok su mnogi
još nosili tenisice iz Unrinih paketa. Tada je Matt Collins osvajao Pariz
rock`n`rollom i bio doslovno čovjek ispred svog vremena. Kasnije se vratio
u Zagreb, napravio nevjerojatan album Dnevnik jedne ljubavi sa sjajnom Josipom Lisac (koju je i privatno obožavao), podigavši nivo hrvatskoj estradi
do neslućenih visina, a sve pozlatio s musicalima Gubec Beg i Grička vještica.
Više nego dovoljno za jednog kamenog Porina.
jednoj od njih. Najbolje se to vidjelo na primjerima najboljeg ženskog
vokala gdje je pobijedila sjajna Tamara Obrovac, ni sama ne očekujući
da će »oteti« Porina popularnoj Nini
Badrić ili omiljenoj Ivani Kindl. No,
svakako najveća potvrda kvalitete 19.
Porina su statue koje su osvojili Goran Bare i Majke. Prema njegovim riječima prije dodjele, nije očekivao baš
ništa, misleći kako će biti najveći gubitnici dodjele, usprkos brojnim nominacijama. A Bare i njegova pjesma
Teške boje s istoimenog albuma osvojili su čak šest kamenih statua, maestralno odnoseći ovom prilikom primat splitskom TBF–u (koji se prošle
godine jednostavno igrao sa svojim
Veseljkom) i definitivno skrećući aktualno žanrovsko klatno domaće glazbe u područje čistokrvnog rocka!
Goran Bare i Majke trijumfirali su
baš kako i zaslužuju nakon toliko godina postojanja i niza albuma koji je
svaki bolji od boljega, u karijeri koja
nije uvijek bila posipana ružama. Kad
danas pogledamo njihove stare spotove za hitove iz dalekih devedesetih
godina imponira ukupna kvaliteta i
promišljenost tih radova koji kao da su
dio najbolje američke scene, a ne neki
naši jeftileni. Što god mislili o Baretu i o njemu stvorenoj slici u javnosti,
on je svakako jedan od onih rijetkih
karizmatičnih likova domaće scene
čiji se rad mora višestruko poštovati
i cijeniti, a nakon kritičara na red su,
eto, došli i obični konzumenti glazbe.
Bare ponovo Teškim bojama dokazuje da njegova iskrenost, autorska genijalnost i rockerski žanrovski izričaj
imaju potentnost koja nadmašuje uobičajene standarde hrvatske scene, a
da snažna rock pjesma osim do izabrane urbane publike može doprijeti
čak i do onih koji se nisu makli dalje
od cajki. Bare se nikada nije predao,
nikada nije izdao svoju prvotnu ideju i uspio je živjeti onako kako želi,
usprkos svim životnim i medijskim
silnicama koje ga neprestano prate. Tako je stvoren album Teške boje,
praćen odličnim videospotom za tu
pjesmu koja će ponovo postati jedna
od brojnih Baretovih himni koje možemo samo obožavati. Zato sigurno i
jest dobio šest Porina: za hit godine,
pjesmu godine, rock album, najbolju
izvedbu grupe s vokalom, za najbolji
spot i za najbolji aranžman.
Vrijedi spomenuti i našeg velikog
pjevača Massima Savića koji je pobijedio Olivera Dragojevića i Jacquesa Houdeka u kategoriji najboljeg
muškog vokala, splitski TBF koji je
ipak osvojio tri Porina s ne baš najboljim albumom u karijeri, Stjepana
Hausera koji je slavu s YouTubea kapitalizirao sa četiri Porina (dva s rockerom Urbanom i dva za 2Cellos),
najbolji novi izvođač su Radio Luksemburg, a zajednički su Porin dobili Vatra i Urban za najbolju vokalnu
suradnju…
Sve u svemu 19. Porin ostat će zabilježen kao posve relevantan i objektivan pokazatelj stvarnih vrijednosti
u hrvatskoj glazbi u prošloj godini,
organizacijski dobro pripremljen, najavljen i finaliziran. Uostalom, tko bi
uopće rekao nakon gledanja prijenosa Porina da je u Hrvatskoj ikakva
kriza?! Hm, možda o tome svjedoče
upravo mramorni Porini izrađeni u
bračkom Jadrankamenu.
Dario Njavro
P
Bare je trijumfirao na ovogodišnjem Porinu
FESTIVALI
NAGRADE
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Hrvatski autori na recitalu
Tamare Jurkić Sviben u Puli
T
rinaesto izdanje festivala komorne glazbe Pulski glazbenici Puli
počelo je 11. svibnja cjelovečernjim pijanističkim koncertom
Tamare Jurkić Sviben, Puljanke iz Zagreba koja se ovom prigodom
predstavila djelima hrvatskih skladatelja za klavir. Pokazujući veliku
uigranost, osjećaj za ritam, odnjegovani glazbeni pristup te profinjenu muzikalnost temeljenu prije svega na zavidnoj tehnici i sigurnoj
izvedbi, provela je publiku kroz zanimljivu glazbenu šetnju partiturama nedovoljno poznatih hrvatskih skladatelja, budući da se posvetila
njihovoj revalorizaciji i predstavljanju široj publici.
Koncert je počeo zahtjevnim djelom Jurja Stahuljaka Uspomene, jedan
dan iz života, op. 5 (Preludij, Paukova jutarnja pjesma, Uspomena/
Đulin ponor, Podne/Sanjarenje, U sutonu/Kratka ispovijest srodnoj
duši/Epilog). Uslijedilo je djelo zaboravljenog hrvatskog skladatelja
Rikarda Schwarza, Dječja suita (Preludij, Bajka, Igra), u kojemu su
vidljive primjese neoromantizma, ali na trenutke i ludistički pristup,
malo vedrine. Ivana Lang bila je jedna od rijetkih hrvatskih skladateljica, a na pulskom koncertu praizvedeno je njezinih Šest preludija op.
42 u povodu stote godišnjice rođenja (Inquieto, Beato, Malinconico, Agitato, Doloroso, Rallegrato). T. Jurkić Sviben već neko vrijeme
pokazuje afinitet za izvedbu djela skladateljice s posebnim osjećajem
za grotesku, patetičnost i liričnost u ovoj skladbi. Zanimljiva je bila
i izvedba Sonatine (Semplice, Intermezzo–Andante, Rondo) Žige
Hirschlera koji pokazuje sklonost impresionističkom zvuku. Koncert
je priveden kraju skladbom Drive Sanje Drakulić, jedine suvremene
skladateljice na programu. Pijanistica T. Jurkić Sviben diplomirala je
i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a trenutačno priprema doktorat iz kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta
u Zagrebu. Već dva desetljeća koncertira u zemlji i inozemstvu. (V.
Begić)
OBLJETNICE
4
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Filmom Maestro Dušan Prašelj i izvedbom Bašćanske ploče obilježen 80. rođendan svestranog glazbenika
Život posvećen glazbi
Piše: Ramiro Palmić
2000. godine u Jurandvoru na otoku Krku u
povodu proslave obilježavanja 900. godišnjice
Bašćanske ploče tumačili solisti, Riječki oratorijski zbor (ROZ) Ivan Matetić Ronjgov, Mješoviti zbor HRT–a i instrumentalni sastav pod
ravnanjem autora. Na obljetničkom koncertu
u HKD–u, solisti su bili Bojan Šober i Saša
Matovina, u ulozi recitatora i voditelja programa predstavio se Vladimir Pernić, uz glasovir,
odnosno orgulje, bile su Nina Kovačić i Vjera
Lukšić, a združenim zborovima Jeka Primorja i
ROZ Ivan Matetić Ronjgov te instrumentalnim
sastavom članova orkestra riječke Opere, dirigirao je Igor Vlajnić.
U
OBLJETNICE
pravo dan uoči rođendana Dušana Prašelja,
u primjerenom ozračju i pred punim gledalištem velike dvorane Hrvatskog kulturnog doma
(HKD) na Sušaku–Rijeka, proslavljena je 80.
obljetnica maestrova života. Svečanost obilježavanja počela je četrdesetminutnim dokumentarnim
filmom o njegovu životu i djelu pod naslovom
Maestro Dušan Prašelj riječkog autora Barnardina
Modrića koji o ovom uratku ističe; »Dokumentarni film o maestru Dušanu Prašelju, nastavak
je serijala mog redateljskog projekta »Patristika
fluminensia« o znamenitim ličnostima Rijeke.
Vrlo skladno surađujući s ekipom, osobito sa snimateljem Robertom Kalčićem, plastično je prika-
zan Prašeljev život i stvaralaštvo. U dinamičnom
izmjenjivanju kadrova, rada sa zborom, vrijeme
skladanja, živi kontakti s izvođačima, javni nastupi te pojedina razmišljanja uglednih hrvatskih
glazbenika, stvorena je zanimljiva i dinamična
filmska priča koja razotkriva i osvjetljava detalje
i nijanse života i rada maestra D. Prašelja, umjetnika koji se proteklih desetljeća ističe živom i
raznovrsnom djelatnošću, poglavito u glazbenom
životu Rijeke i Primorsko–goranske županije.«
Nakon prikazivanja filma uslijedio je svečani koncert izvedbom slavljenikove kantate Bašćanska ploča koju su, podsjetimo, na praizvedbi
Studio Bajsić HRT, Ciklus U ozračju tambure Tamburaškog orkestra HRT–a 26. veljače 2012.
Iz glazbene radionice Bože Potočnika
— u povodu 80. godine života
Piše: Ana Vidić
Božo Potočnik
U
čast osamdesete godine života Bože Potočnika, skladatelja, dirigenta, pedagoga
i virtuoza na nizu žičanih glazbala, Tamburaški orkestar HRT–a i maestro Siniša Leopold, u nedjelju 26. veljače priredili su svečani
koncert u sklopu svojega redovitog ciklusa U
ozračju tambure u Studiju Zvonimir Bajsić na
HRT–u. Dio bogatog opusa glazbenika — svima poznate Neka uđu svirači, Dohvati crvenu
trešnju, Malo Međimurje, Podravski čardaš i
neke nove skladbe poput Umornih ratnika – uz
Tamburaše u Studiju Bajsić predstavili su dugogodišnji suradnici Bože Potočnika — članice vokalnih sastava Ladarice i Trešnjevka.
Bila je to prigoda da na dirigentskom mjestu,
osim šefa dirigenta Siniše Leopolda, vidimo
Dražena Kurilovčana, voditelja Ladarica, kao
i slavljenika! Bogati opus
Osamdeseti rođendan svakako je sjajna prigoda
za podsjećanje na izuzetan doprinos hrvatskom
glazbenom životu maestra Potočnika koji se već
u djetinjstvu počeo intenzivno baviti glazbom.
Virtuozno muziciranje na mandolini i ostalim
žičanim instrumentima brzo ga je dovelo do
niza kulturno–umjetničkih društva, pa je među
ostalim, 1955. postao član Ansambla Lado gdje
je svirao nekoliko narodnih glazbala, a kasnije
preuzeo i vodstvo orkestra i zbora. Četiri godine kasnije diplomirao je književnost, a 1966.
osnovao Redakciju narodne glazbe i običaja na
tadašnjoj Televiziji Zagreb. U četvrt stoljeća
rada Redakcije, ostvario je oko 5.000 priloga
iz hrvatskog folklora i drugih sadržaja narodne
kulture. U to vrijeme kao gost–dirigent često
vodi Tamburaški orkestar Hrvatskog radija te
ostvaruje opsežnu zbirku glazbenih uradaka.
Bogatim diskografskim opusom, samo Fonoteku Hrvatskog radija obogatio je sa 192 skladbe i 658 obrada koliko ih je tu pohranjeno. Velik je njegov doprinos i promicanju hrvatskog
narodnog stvaralaštva u svijetu: godine 1974.
počeo je intenzivni rad u hrvatskom iseljeništvu na stvaranju i unapređenju folklornog programa, pa je u Americi, Australiji, Mađarskoj,
Kanadi, Austriji i šire ostavio neizbrisivi trag
među tamburašima i folklornim djelatnicima.
Davno započetu suradnju s Tamburaškim orkestrom HRT–a, maestro Potočnik i glazbenici
uspjeli su do danas održati jednako živom i intenzivnom: »Suradnja je predivna. To je počelo
davnih, davnih godina, odmah poslije drugog
svjetskog rata. Još su bili stari tamburaši. To je
duga, velika priča koja je ispričana sad kad je
bila proslava 70. godišnjice njihova rada. To je
sada jedan predivan ansambl sjajnih glazbenika
koji su ne samo glazbeno pismeni, nego su i folklorno pismeni. Oni su ušli u sadržaj, u suštinu
vremena jer ne svira se na isti način danas kao
što se sviralo prije četrdesetak godina. Promijenio se život, promijenila se podloga na kojoj se
to događa. Sve se promijenilo, ali oni su uhvatili to vrijeme u njegovoj srži i danas muziciraju
tako da opet tambura bude prihvaćena, da uđe
u taj široki kompleks muzičkog života kod nas.
Nije to jednostavno, treba ga pratiti, treba svaki
dan osluškivati disanje čovjeka i svih uvjeta koji
se oko njega događaju.«
Oplemenjeni repertoar
Svestran umjetnik, Božo Potočnik okušao se
kao skladatelj na iznimno širokom području
stvorivši trajne vrijednosti u rasponu od narodne
popijevke, preko zabavne glazbe i vlastitih originalnih skladbi pisanih mahom za tamburaške, ali i mješovite sastave, do filmske i scenske
glazbe. Surađujući s nizom naših instrumentalnih i vokalnih solista i sastava, na mnoge je
ostavio trajan utjecaj, a neke je i sam pokrenuo.
Godine 1965. s bratom Zlatkom, dugogodišnjim urednikom i producentom Tamburaškog
orkestra HRT–a, osnovao je vokalni nonet
Ladarice s kojima je ostvario brojne nastupe,
gostovanja, sudjelovanja na festivalima i snimanja za Hrvatsku radioteleviziju. Godine 1985.
preuzeo je vodstvo ženskog vokalnog ansambla
Trešnjevka za koje i danas sklada i obrađuje.
Iako se pred brojnom publikom u Studiju Bajsić i u izravnom prijenosu na Hrvatskom radiju
čuo tek manji dio plodova predanog rada Bože
Potočnika, koncert je u punom smislu bio pravo slavlje njegova djelovanja, sa čime se i sam
složio: »U svakom slučaju ovaj je koncert, meni
osobno, pokazao mnoge stvari. Naišao sam
na razumijevanje za svoj dugogodišnji rad, što
inače mnogima ne uspijeva. Događa se da se
nekad previdi, prečuje i ignorira vrijedne ljude
samo zato što su previše skromni ili imaju nekakve nepovoljne okolnosti oko sebe, nađu se u
nekoj sredini koja ih ne razumije. Ja sam imao
sreću da sam mogao surađivati s najboljim glazbenicima. I što se tiče folklora i narodne glazbe
i zabavne i popularne u svakom smislu. Tu je i
orkestar Lada i cijeli ansambl Ladarica, kao i
Trešnjevčanke, što je iz amaterskih krugova sigurno jedan od najboljih ansambala. Imao sam
sreću da ga podignem i na neki način osjećam
i da sam oplemenio taj repertoar; uvijek mi je
to bila želja, možda nisam uvijek uspio u tome,
ali u amaterizmu stvari idu vrlo teško, sporo i
traže puno razumijevanja. No, sretan sam večeras. Ova me glazba ispunila, ovi ljudi i dodir
s njima su me ispunili radošću.«
OBLJETNICE
Svečanost u HKD–u na Sušaku u Rijeci: zborovi Jeka Primorja i Ivan Matetić Ronjgov pod vodstvom Igora Vlajnića
Na kraju svečanog obljetničkog programa i
slavlja u Rijeci, uslijedile su mnogobrojne čestitke, nagrade i priznanja, od kojih valja izdvojiti
Povelju o počasnom članstvu Hrvatske udruge zborova (HUZ), titulu Magister chori (Učitelj zborova, najveće zvanje Udruge) i Nagradu
za životno djelo koje mu je u ime strukovne organizacije HUZ–a uručio predsjednik Branko
Starc. Maestro Dušan Prašelj, duboko dirnut,
zahvalio se svim čestitarima na toplim riječima i
darovima te je na kraju, dirigirajući stavkom svoje
netom izvedene Kantate, potvrdio da ne priznaje
godine i da dirigiranju još dugo neće odoljeti, što
je ispraćeno osobitim pljeskom i odobravanjem
razdraganih maestrovih štovatelja. Voditelj programa slavljeničku je večer zaokružio tvrdnjom
da je 80 godina za našega sušačkega tića samo statistički i biografski podatak i da ćemo zacijelo maestra Dušana Prašelja i dalje sa zadovoljstvom
viđati i pratiti na koncertnim podijima za dirigentskim pultom.
D
ušan Prašelj, dirigent, skladatelj,
zborovođa, melograf, pedagog i organizator glazbenog života, rođen je 19.
prosinca 1931. na Sušaku. Kao šesnaestogodišnjak već je vodio pjevački zbor Mladost Rijeka kojim postiže zapažene uspjehe
diljem tadašnje Jugoslavije, a djelatnost
zborovođe ostaje mu do kraja života ljubav
i opsesija. Kao učenik barda istarske glazbe
Ivana Matetića Ronjgova (1880.–1960.),
predan i zadojen glazbenim folklorom
Istre i Hrvatskog Primorja, pridonio je
afirmaciji i popularizaciji Matetićeva djela. Sustavno radeći na ostvarivanju ideala
svog velikog Učitelja, Prašeljeva sveukupna
djelatnost svestranog glazbenika motivirana je i nadahnuta istarsko–primorskom
tradicijskom glazbom, »domaćim kanton i
besedom«. Nakon završenog srednjeg glazbenog obrazovanja u Rijeci, na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu završava studiji folkloristike i teoretskog odjela, da bi kasnije
na Muzičkoj akademiji u Beču diplomirao
dirigiranje u klasi čuvenog austrijskog dirigenta Hansa Swarowskog. Direktor riječke Opere bio je od 1969. do 1977. godine.
Posljednjih nekoliko desetljeća, prof. D.
Prašelj djelovao je kao ravnatelj Kulturno prosvjetnog društva, kasnije Ustanove
»Ivan Matetić Ronjgov« Ronjgi–Viškovo
gdje se iskazuje kao neumorni pokretač i
organizator novih raznovrsnih programa i
zamisli, u cilju očuvanja i promidžbe zavičajnog idioma i autohtone glazbe istarsko–
primorskog podneblja.
Uz 40. obljetnicu djelovanja
Nikole Garašića
Skladateljev
glazbeni
kutak
N
a zanimljiv način nedavno je obilježena
40. obljetnica djelovanja skladatelja Nikole
Garašića kojega često nazivaju i zavičajnim skladateljem, posebice u mjestima kojima je dobrim
dijelom posvetio svoju glazbu. Tako je u prostoru Gradske knjižnice Nova Gradiška upriličena svečanost na kojoj su predstavljena djela
iz njegova obimnog opusa, uz prigodnu izložbu
posvećenu skladateljevu životu i radu. Tom su
prilikom predstavljeni i njegovi novi nosači zvuka (Hrvatska lirika, U potrazi za tajnom, Moj
rodni kraj i Slavonija priča) te notni album Žudnja, s Garašićevim duhovnim skladbama.
Uz priredbu u Novoj Gradiški, održanu 5. prosinca u knjižnici Osnovne škole Ivana Gorana
Kovačića u Starom Petrovom Selu, otvoren je
glazbeni kutak Nikole Garašića koji je djetinjstvo proveo u slavonskoj ravnici. Uz stalnu izložbu u Starom Petrovom Selu, slična će se izložba postaviti i u njegovom rodnom mjestu Štivici
gdje je rođen 1945. godine. Od 1960. živi u Zagrebu gdje i danas stvara.
Na svim tim događanjima izmijenili su brojni
govornici koji su govorili o stvaralaštvu i životu Nikole Garašića, a nastupali su i tamburaši.
Skladatelju zaželimo još puno inspiracije. (J. I.)
Nikola Garašić prigodom svečanosti u Osnovnoj školi u
Starom Petrovom Selu
5
FESTIVALI
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
21. svečanosti Pasionske baštine 2012. — Dvije autorske večeri: Dušan Prašelj i Zoran Novačić
Nadahnuće Kristovom mukom i Uskrsnućem
Piše: Ivana Jurenec
U Kristovoj muci i Uskrsnuću već stoljećima umjetnici iz različitih područja pronalaze nadahnuće za stvaralački rad kojim obogaćuju hrvatsku umjetničku
baštinu
Pasija i Staroslavenska misa
Dušana Prašelja
godišnji zborovođa Riječkog oratorijskog zbora »Ivan Matetić Ronjgov«
koji je, uz zagrebački Katedralni mješoviti zbor, nastupio te večeri.
Već letimičnim pogledom na ovogodišnja događanja možemo utvrditi da,
Vedran Metelko
radicijom dugom dva desetljeća,
Pasionska baština renomirani je
festival koji se održava svake godine uoči Uskrsa, a glavna programska
okosnica Kristova je muka i Uskrsnu-
osim već renomiranim glazbenicima,
festival daje priliku i onima čija imena
ne susrećemo odveć često na umjetničkoj sceni. Slučaj je to i s koncertom
održanim 27. ožujka u Crkvi sv. Katarine. Bila je to prva od dviju autorskih večeri na ovogodišnjoj Pasionskoj
baštini koja je protekla u znaku loših
izvedbi jednako loših skladbi. U fokusu je bio Dušan Prašelj, autor velikog
broja zborskih djela te osnivač i dugo-
XI. Festa Dubrovnik ponovo bila
prava glazbena svečanost
O
d 25. siječnja do 2. veljače u Dubrovniku su se odvijali brojni sadržaji
u okviru tradicionalne manifestacije koja neposredno prethodi Festi
sv. Vlaha. Objedinjavanjem svih programa u kultnom prostoru Revelina,
sadržaji su dobili i dodatnu notu zrelosti, a savršena akustika pogodovala je
svim izvođačima.
Tradicionalno, glazbene svečanosti počele su Festom od klapa, glazbenim
sažetkom jednogodišnjeg rada desetak između najboljih muških, ženskih i
mješovitih klapa Dubrovnika i njegove okolice. Ujedno, tijekom Feste dubrovačka je klapa Mareta posebnim koncertom proslavila deset godina rada.
Središnji program manifestacije Festa od Latina u Revelin je doveo Željka
Krušlina Krušku, kantautora i predvodnika grupe Latino koji je uz Festivalski ansambl pod vodstvom Tomislava Modrića izveo dvadesetak između
njegovih najboljih i najpoznatijih »latino« skladbi. Posebnosti projekta dali
su kolege pjevači koji su pridružili Kruški u izvedbama, stvarajući tako duete
i iščitavajući na nov način već nam odavno dobro poznate napjeve. Posebno
nadahnuti povijesnim prostorom, na pozornici su nam s puno srca prenosili
te vedre mediteranske zvuke Arsen Dedić, Ivana Banfić, Ricardo Luque,
Vadimir Kočiš Zec, Paula Jusić, Branka Delić, DaRiva, Femminem, Kraljevi ulice, NTVV, Noxin i gošća iz Slovenije Nuša Derenda.
I ove godine nezamjenjivi voditeljski trio: Darija Mikulandra, Mirko Fodor
i Nano Vlašić, podigao je uzbudljivost susreta, da bi već iduće večeri u tom
istom prostoru prštali decibeli novog klupskog festivala.
Obnavljajući već treću godinu nekad slavne dubrovačke Rock parade, provjerili su koliko još mogu i znaju legendarni svirači iz sedamdesetih i osamdesetih, ali i oni koji tek dolaze i traže vlastiti prostor. Svoju glazbu svirali
su na zadovoljstvo nazočnih Red, Dravosa, DaRiva, Lapadske tratinčice,
Sigma, Porporela Sexy Band, Teatar, Gruhak, Silent i Father McKenzie,
dok su u predahu tu bili i kultni DJ–i Vjeverica i Valerio, Bajd i mladi Đivo
Bjelančić. (Maja Sabolić)
Kruška i DaRiva u Revelinu
Maja Sabolić
FESTIVALI
će. Ovogodišnje 21. izdanje festivala
održalo se od 24. ožujka do 4. travnja,
a kao i prethodnih godina, svojim je
sadržajem ponudilo šarolik spektar
glazbenoga, likovnog i literarnog
stvaralaštva hrvatskih umjetnika.
Glazbeni dio programa obuhvaćao je
tradicijsko pučko pjevanje iz različitih
dijelova Hrvatske te umjetničku glazbu svih epoha.
Kruška i DaRiva u Revelinu
Govoreći o izvedbi, važno je napomenuti moment amaterskog muziciranja u doslovnom značenju te riječi.
Naime, iako je tehnička strana izvedbi obiju skladbi bila loša, interpreti su
u potpunosti uspjeli prenijeti karakter
PRAIZVEDBE
Riječki oratorijski zbor I. M. Ronjgov pod vodstvom Dušana Prašelja u zagrebačkoj crkvi Sv.
Katarine
Na repertoaru su se našla dva vokalna djela uz orguljsku pratnju kojima
je ravnao sâm skladatelj. Prvo je bilo
Pasija — Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista po Mateju, neuspio pokušaj
imitacije glazbenoga izričaja skladateljâ poput Igora Kuljerića i Anđelka
Klobučara. Nerazrađenost i banalnost harmonijskog jezika u više su
navrata podsjetili na nes(p)retno sročene studentske zadaće iz harmonije.
Skladateljski amaterizam nije uspjela »spasiti« ni izvedba čije su odlike
bile zvukovna neusklađenost dionica,
intonacijska iskliznuća i loša dikcija.
Biblijske osobe utjelovili su komentator Vlado Pernić (Evanđelist), neimenovani tenor iz zbora (Pilat) te bas
Bojan Šober (Isus). Njegova solistička
interpretacija, kao i pratnja Nine Kovačić na klavinovi, kvalitetom su se izdigle od ostatka ansambla. U drugom
je dijelu večeri izvedena Staroslavenska
misa koja pokazuje melodijsku neinovativnost te neprestana ponavljanja
glazbenoga materijala koji nije imao
razvojni put.
te stvoriti i na publiku (ali i na same
sebe!) prenijeti duhovno ozračje koje
skladbe utjelovljuju. Na prvo mjesto stavili su muziciranje s ljubavlju
te su, zajedno s većim dijelom publike, uživali u glazbi. Moglo bi to kao
podsjetnik poslužiti i profesionalnim
glazbenicima koji usredotočeni na to
da odsviraju točnu notu u točno vrijeme, nerijetko smetnu s uma ljepotu
same glazbe.
Via crucis i Uskrs stvorenja
Zorana Novačića
Održana 28. ožujka u Crkvi sv. Franje Asiškog, druga je autorska večer
pokazala veći stupanj interpretacijske
i skladateljske razine. Pod dirigentskim vodstvom skladatelja Zorana
Novačića, koncert je počeo praizvedbom oratorija Via crucis za tri solista
i gudače. Osobe i događaje s Isusova
križnog puta, Novačić je u četrnaest
kratkih dijelova koji predstavljaju svaku od postaja, oslikao različitim glazbenim sredstvima. Tako su primjerice,
Isusova tri pada pod križem prikazani
oštrim disonantnim harmonijskim jezikom i tamnom atmosferom, dok su
Marijini jecaji ostvareni artikulacijom
ansambla te melodijskim motivima
u solističkim dionicama. Premda je
skladba namijenjena relativno malom
broju izvođača, karakterizira je gusti slog. Novačić je uspješno ostvario
ispreplitanje instrumentalnih i vokalnih dionica koje su se skladno nadopu-
njavale. Uspjehu djela uvelike duguju
međusobno dinamički i interpretacijski usklađeni članovi Varaždinskog
komornog orkestra (koncertni majstor
Jože Haluza) te izvrsni solisti: sopranistica Marija Kuhar Šoša, altistica
Ivana Novačić i bariton Matija Meić.
Oni su pojedinačno i u duetima, odnosno tercetima, s umjetničkim razumijevanjem i dinamičkom pažljivošću
pristupili pjevanju uglazbljenog teksta
iz knjige Isusov križni put i sedam riječi na križu p. Bonaventure Dude i
time prenijeli intimni pasijski ugođaj
skladbe.
U drugom je dijelu koncerta prošireni sastav Varaždinskog komornog orkestra izveo Uskrs stvorenja, skladan
2009. godine. Iako se u naslovu susreće riječ Uskrs, nazivi stavaka (Veliki prasak, Zvijezde, Mjesec i Čovjek)
upućuju na opisivanje nastanka svemira i čovjeka. Ni tematski, a ni izvođačkim korpusom (veliki simfonijski
orkestar) te karakterom koji je bliži
filmskoj nego duhovnoj glazbi, to djelo nije prikladno za ovaj festival, stoga
nije sasvim jasno njegovo uvrštavanje
na program.
Premda izvedbe, pa i skladbe na festivalu nemaju uvijek veliku umjetničku
vrijednost, naručivanjem novih djelâ
na području likovnih umjetnosti, glazbe i književnosti te brigom oko očuvanja tradicijskih izričaja, Pasionska baština vrijedan je promicatelj i očuvatelj
hrvatske umjetničke tradicije.
21. svečanosti Pasionska baština
Smislene linije, lukovi, povici i govorenje
Praizvedba Golgote Antuna Tomislava Šabana
Piše: Jagoda Martinčević
H
rvatsko sakralno glazbeno stvaralaštvo dobilo je novo djelo vrijedno
pozornosti. U programu
21. svečanosti Pasionska baština 29. ožujka u Crkvi Sv.
Marka izvedena je skladba
Golgota Antuna Tomislava
Šabana. Odjek vrlo brojne
publike bio je iznimno dobar, a izvedba Oratorijskog
zbora Crkve Sv. Marka,
orguljaša Pavla Mašića i
dirigenta Jurice Petra Petrača, poticajna u uzornom
predstavljanju praizvedbe.
Svakom novom djelu dobra
prva izvedba i te kako je od
pomoći, pa je u ovom sluča- Antun Tomislav Šaban, Jurica Petar Petrač i Pavao Mašić uz Cantorese Sancti Marci
ju Šabanova Golgota zazvučala ne samo pripremljeno
pravde vođena pjesma Golgota prvaka hrvatske pjesničke
nego i inspirirano sjajnim tekstom pjesme Silvija Strahi- moderne S. S. Kranjčevića. Bistar protok stihova dojmljimira Kranjčevića i zrelim rukopisom skladatelja koji se vih u svojoj jednostavnosti jamačno je inicirao Šabanov
u njegovu prvom djelu sakralne tematike (a tek drugom skladateljski odabir koji će se današnjim rječnikom glazzborskom) uvelike razlikuje od dosadašnjeg opusa.
bene kvalifikacije prije nazvati klasičnim no suvremenim.
No, upravo je u tome sadržana vrijednost glazbe koja će
Emocionalna obojenost
do najširega slušateljstva doprijeti svojom emocionalnom
S fenomenom glasa Šaban se do sada susreo u svojemu obojenošću posve u skladu s Kranjčevićevim predloškom.
hvaljenom i nagrađivanom ciklusu Za jednom kapi čistoga U razlomljenim dijelovima pjesme koja govori ne samo o
života u jazz izričaju, u jednoj klapskoj pjesmi i na samo- »općem« nego i o vrlo »osobnom«, o pjesničkoj Golgoti,
me početku stvaralačkog puta, u skladbi Vokalmusik pisa- Šaban svoje zborske dionice vodi vješto u optimalnim rasnoj za diplomski ispit. Iskustvo je, dakle, bilo neznatno ponima glasova, grupirajući ih raznoliko kroz melodijske
u odnosu na prijedlog umjetničkog direktora Svečanosti linije, lukove, povike i govorenje do krajnje cjeline i smiPasionska baština, neumornog Joze Čikeša koji je od Ša- sla. Orguljama povjerava istaknutu ulogu, a ne samo kao
bana želio zborsku skladbu za Svečanosti. Kako skladatelj podršku zboru, tako da je u nekim sekvencama–međukaže, izazov je bio velik, ali i zadovoljstvo u ponovnom igrama orguljsko javljanje doista dramatično. U trajanju
otkrivanju jedne od temeljnih skladateljskih disciplina. od kojih četrdesetak minuta Golgota Antuna Tomislava
Uzori su također bili mogući s obzirom na bogatstvo hr- Šabana djelo je koje se pamti, o kojemu se može razmišljati i koje sasvim sigurno obogaćuje hrvatski sakralni sklavatske sakralne zborske glazbe različitih razdoblja.
dateljski fundus. U današnjem vremenu najrazličitijih auNedvojbena motivacija autorskome slogu bio je izbor tek- torskih izričajnosti, neobično je i hrabro vraćati se dobrim
sta — snažna i potresna, mračna, ali i vječnim idealom uzorima. A Šaban je upravo to učinio.
Vedran Metelko
T
6
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
PRAIZVEDBE
Skladba se sastoji od dva stavka, oprečna po tempu, karakteru, orkestraciji i trajanju. Prvi stavak (Largo) izranja iz piana i gotovo je
čitav pisan za gudače, uz poneku intervenciju oboe, čeleste i udaraljki (timpani, tam–tam, veliki bubanj). Nakon uvoda s akordičkim nizovima u gudačima, javlja se ostinatna tema u violončelima koja se ponavlja još četiri puta tijekom stavka, ali svaki put u
drukčijoj orkestraciji i drukčijim zbivanjem iznad teme. Uočljiv je
dramaturški rast te zastoj na pedalnom tonu E, nakon čega slijedi
prozračnija situacija u kojoj se gudačima pridružuju oboa i čelesta.
Zatim temu preuzimaju gudači unisono uz povremene zastoje i uz
dodavanje disonanci. Stavak završava svojevrsnom kodom koja je
slična uvodu s akordičkim nizovima te decrescendom u pianu do
tona D, čime se krug zatvara. Drugi, znatno kraći stavak (Presto
Srećko Bradić, dirigent Ignat Mihnea i Zagrebačka filharmonija
Praizvedba Prve simfonije Srećka Bradića na
koncertu Zagrebačke filharmonije 2. ožujka 2012.
I meštri i talenti
K
ada je prije kojega deseteljeća neodoljiva i tipično glupoamerička manipulatorica Oprah Winfrey u svome sveprodavanome
šou ustvrdila da se bez nje ne prodaju knjige u nekim milijunskim
nakladama, novi, veliki američki autor, svjestan situacije, Johnatan
Franzen (nedavni zagrebački gost), odgovorio joj je da piše knjige i
bez nje. U međuvremenu su se, kako izvješavaju mediji — pomirili. Čemu priča? Na koncertu Zagrebačke filharmonije, u Crvenom
ciklusu — Vatra, k tomu još i podnaslovljenom Meštri & talenti,
nakon neuspjela pokušaja s prošlog Muzičkog biennala Zagreb,
u (z)mješovitom programu ispunjenom djelima Čajkovskog, Rahmanjinova i Enescua, pojavila se i cjelovita Prva simfonija Srećka
Bradića, skladatelja koji nije imao sreće da Uprava zagrebačkoga
HNK njegovu uspjelu operu Crux dissimulata malo dulje zadrži
na repertoaru.
Poput mnogih hrvatskih skladatelja i Srećko Bradić, vjerojatno
svjestan da se u nepojmljivoj domaćoj situaciji djelo izvodi jednom
— pa nijednom, upotrebljava sve svoje znanje i maštovitost. Stvara vrlo nadahnuto i dobro strukturirano djelo čiji bi se »materijal«
mogao skrojiti i u više simfonija. Bradićeva je Simfonija nastala
upravo prema narudžbi Zagrebačke filharmonije. U sebi nosi sučeljavanja mnogih glazbenih iskustava prošlih vremena, kao i iskustava velikih autora prošloga stoljeća. Sadrži i posvetu prijateljima–
sviračima u dionici klavira, kao i u intenzivnom i efektnom udjelu
udaraljki u velikom rasponu orkestralnih boja. Iskonska repetitivnost, puls postaje osnovnim motivom, ali unutar njega se javljaju
kontrasti, odnosno dramatična suprotstavljanja orkestralnih skupina i ritmičkih obrazaca. Bradić u svemu tome nalazi pravi omjer,
pa bi bilo lijepo očekivati da se Prva simfonija, kao i spomenuta
prva opera ponovno nađu na repertoaru. (Maja Stanetti)
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog,
30. ožujka 2012., Zagrebačka filharmonija u
Crvenom ciklusu Vatra
Praizvedba skladbe Why not
Dalibora Bukvića
N
Dalibor Bukvić u Lisinskom
deciso) pisan je za veliki orkestar s naglaskom na udaraljke, posebice timpane, glasovir i fanfare, a karakterizira ga ritmičnost, pulsacija i nagle promjene situacija u izrazito brzom tempu. Skladba
Why not Dalibora Bukvića pregledna je, pitoreskna i virtuozna, a
zahvaljujući dobroj izvedbi, svidjela se glazbenicima i publici. (Višnja Požgaj)
Varaždinski komorni orkestar u Koncertnoj
dvorani HNK u Varaždinu
Novi Koncert za violu i gudače
Zorana Juranića
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
D
rugi koncert ovosezonskog ciklusa Varaždinskog komornog
orkestra koji se tradicionalno održava u Velikoj koncertnoj
dvorani HNK u Varaždinu, bio je 11. prosinca prošle godine u punom smislu riječi klasični koncert. Tome je doprinijela i praizvedba
Koncerta za violu i orkestar hrvatskog skladatelja Zorana Juranića
koji je pritom ravnao izvedbom.
U klasičnom rasporedu, koncert je počeo Serenadom za gudače,
op. 20 engleskog skladatelja Edwarda Elgara, nepretencioznim
ostvarenjem u kojemu ritmička pulsiranja prvoga i trećeg stavka
osiguravaju idejno jedinstvo glazbe, a čija prepoznatljivost upućuje
na skladateljevu inspiraciju Wagnerovim uzorom. Osobito se ljepotom melodijskoga tijeka i punim zvukom gudača istaknula interpretacija drugoga stavka (Larghetto).
Uslijedila je praizvedba Koncerta za violu i gudače, dirigenta i
skladatelja Zorana Juranića koji je djelo posvetio violistu Milanu
Čunku, jednom od utemeljitelja i voditelju dionice viola u Varaždinskom komornom orkestru. Juranić je zadržao klasični raspored
stavaka, brzi–polagani–brzi i označio ih kao Allegro molto moderato, Quasi adagio i Rondo. Vivo. Klasičnost ustrojstva ogleda se
i u drugim elementima novoga Koncerta, nedvojbeno vrijednog
doprinosa inače oskudnijoj literaturi solističkih koncerata za violu. Poštujući tradiciju sonatnoga stavka na početku, melodijskim
bogatstvom izražajnijega drugoga stavka i ponovnim ugledanjem
na baštinu u završnom, poletnom i razigranom Rondu, ispisao je
Juranić partituru koja solistu pruža mogućnost za virtuozno iskazivanje umijeća, a pratećem ansamblu pridaje ulogu harmonijskih
nadopuna i tehnički zahtjevnih gudačkih dionica. Pastoznost zvuka viole u protoku s naglašeno bravuroznim kadencama, a sve u
glazbenom jeziku umjerene disonantnosti i hindemithovske pokretljivosti, predočio je Milan Čunko pomno uvježbano i s punim poštenjem prema činjenici da djelo čujemo prvi put. Time se, naime,
određuju i izvjesni standardi interpretacije, pa je moguće vjerovati
da će novi Koncert za violu u svoje programe uključivati i budući violisti. Zoran Juranić novim je djelom pokazao da suvremena
glazba može slijediti formalne i tematske uzore prošlih razdoblja, a
da ipak dalje djeluje svježe i inventivno.
U drugom dijelu koncerta na rasporedu je bio opsežni Gudački
kvartet u C–duru, op. 59 br. 3, Rasumovsky Ludwiga van Beethovena i izvedba je u punome sastavu gudačkoga orkestra dodala
zvukovnost i punoću koju gudački kvartet, kao komorni sastav,
svakako ne može postići. Večer je završila u radosnom ugođaju
Straussove Pizzicato polke, a pljesak je bio oduševljen i dugotrajan.
Praizvedba skladbe
Miljeka Prohaske
K
ornist Hrvoje Pintarić, član ansambla Simply Brass koji redovito naručuje i izvodi nova djela hrvatskih skladatelja, 22.
ožujka, uz pijanisticu Tamaru Jurkić Sviben, praizveo je novu Suitu Miljenka Prohaske za rog i klavir. Trodijelna skladba sa stavcima Pjesma, Signali i Ples naišla je na dobar prijem kod publike
Velike koncertne dvorane HNK u Varaždinu i nadamo se da će ući
u stalni repertoar ionako rijetke izvorne literature za rog i klavir u
svijetu glazbe. Djelo je našlo svoje mjesto među djelima Mozarta,
Ploga i Respighija za isti sastav kojima je Tamara Jurkić Sviben
pridodala Uspomene (Jedan dan iz života) Jurja Stahuljaka i skladbu Drive Sanje Drakulić. (J.H.)
Deset godina ciklusa Četiri godišnja doba Gudačkog kvarteta Rucner u HGZ–u
Koncertna obljetnica u ritmu tanga
Piše: Zvonko Šeb
DAVOR HRVOJ
obljetnice
arudžba Zagrebačke filharmonije za novo djelo hrvatskom
skladatelju srednje generacije Daliboru Bukviću (1968.) čast
je i izazov koji se ne odbija. Zašto ne? Eto ideje naslovu djela Why
not za orkestar, skladana pod samo jednim uvjetom naručitelja —
da ne traje više od petnaest minuta kako bi se izvelo na početku
koncerta, što je i najčešća praksa kada se radi o praizvedbama hrvatskih djela. To se dogodilo 30. ožujka na koncertu Zagrebačke
filharmonije Čarobni Trpčeski u Crvenom ciklusu Vatra pod ravnanjem maestra Ivana Repušića.
Milan Čunko i Zoran Juranić nakon praizvedbe u Koncertnoj dvorani
varaždinskog HNK
Gudački kvartet Rucner, Krešimir Herceg, Stjepan Mihaljinec, Mady Soave i Peter Soave
K
oncert kojim je Gudački kvartet
Rucner otvorio desetu sezonu
svojega ciklusa koncerata Četiri go-
dišnja doba bio je istinski glazbeni
doživljaj za publiku koja je 25. travnja
do posljednjeg mjesta ispunila dvo-
ranu Hrvatskoga glazbenog zavoda.
Uz četiri odlična i vrhunski uigrana
člana, Ivanu Penić Defar na prvoj
violini, Anu Paulu Knapić Franković na drugoj, Dragana Rucnera na
violi i Snješku Rucner na violončelu,
visokoj su kvaliteti muziciranja svakako značajno pridonijeli istaknuti,
zagrebačkoj publici već poznati gosti:
Amerikanac talijanskoga podrijetla,
bandoneonist i virtuoz na harmonici
Peter Soave i njegova supruga, Francuskinja Mady Soave na harmonici.
Svečano su ozračje istaknule i dvije praizvedbe novih djela pisanih za
još jednu suradnju Kvarteta i Petera
Soavea na bandoneonu koja je obilježila dosadašnje djelovanje ansambla.
Već se u prvoj skladbi Milonga i tango
istriano skladatelja Romana Grossa,
inače člana Tamburaškog orkestra
HRT–a, posvećenoj ansamblu, publika imala prigodu osvjedočiti u već
čuvenu darovitost i glazbeno nadah-
nuće kojima se Soave proslavio na
mnogim pozornicama, zahvaljujući
čemu je stekao ugled svjetski poznatog i priznatog virtuoza bandoneona.
Uslijedila je praizvedba skladbe Scherzo Piazzolliano američkog skladatelja
argentinskog podrijetla, Dulia Dobrina, dugogodišnjeg prijatelja Kvarteta
Rucner na koju se nadovezao poznati
tango standard El Dia Qve Me Quieras Carlosa Gardela i francuska improvizacija Fantasia amoroso u kojoj je
Mady Soave, iako možda malo zasjenjena veličinom i snagom svog supruga, ipak bila više nego dostojan partner, a članovi Kvarteta sjajna potpora
i nimalo manje vrijedni sukreatori.
Prema reakcijama mnogobrojnih ljubitelja komornog muziciranja, svojevrstan vrhunac koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu dosegnut je
izvedbom djela Suita divina Krešimira
Hercega. Herceg je, naime, nakon
dviju već poznatih i češće izvođenih
stavaka — Rucner Tango i Soave Tango, skladao i treći, dosad neizvođeni
— Mady’s Dance. I tako je nastala suita
u kojoj su, uz nadasve dopadljiva skladateljska rješenja, do punog izražaja
došli na trenutke vrlo osebujni aranžerski potezi Stjepana Mihaljinca.
Večer za pamćenje, koncert Proljeće
kojim je Kvartet Rucner sa svojom
vjernom publikom na najbolji mogući način otvorio desetu sezonu Četiri
godišnja doba, završila je skladbama
Astora Piazzolle. Izvedbama šest tanga Rucneri i njihovi gosti, a posebna
sklonost koju Peter Soave gaji prema
Piazzolli i njegovim djelima već je
poznata diljem SAD–a i Europe, ponovno su pokazali istančani glazbeni
osjećaj i vrhunsku uigranost, što je
publika prepoznala i nagradila dugotrajnim pljeskom.
7
OBLJETNICE
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Autorski koncert u Muzeju Mimara 11. travnja 2012. u organizaciji HDS–a i Cantusa d.o.o.
Slavljenici Josip Magdić i Željko Brkanović
U povodu 75. rođendana uglednih hrvatskih skladatelja
T
radicionalno održavanje autorskih
koncerata u povodu obljetnica rođenja svojih članova koje hvalevrijedno organizira Hrvatsko društvo skladatelja, zajedno s Cantusom d.o.o.,
lijepa je prigoda da se saberu neka
iskustva i biografski podatci te čuju
ostvarenja slavljenika. U ovoj godini 75. rođendane imaju vrlo agilni
skladatelji Josip Magdić (Ogulin, 19.
ožujka 1937.) i Željko Brkanović (Zagreb, 20. prosinca 1937.), pa je koncert
s njihovim djelima, održan 11. travnja
u Muzeju Mimara, bio vrlo ugodno
iskustvo slušanja njihove glazbe, kao i
mogućnost da u doista iscrpno pripremljenoj programskoj knjižici koju je
marno sastavila muzikologinja Erika
Krpan, na jednome mjestu dobijemo
opise skladbi, biografske podatke i
popis njihovih djela. Pri tome samo
letimični pogled na popis opusa pokazuje veću »plodnost« Josipa Magdića,
s uredno nabrojena 242 ostvarenja,
nasuprot Brkanovićevom popisu sa 69
naslova.
Počeci izvan »zagrebačke
škole kompozicije«
KONCERTI
Riječ je o skladateljima koji nisu proizašli iz »zagrebačke škole kompozicije«, po generacijskoj pripadnosti to
bi bio uglavnom razred kompozicije
akademika Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji, već su kompoziciju
diplomirali, Magdić u Ljubljani, a Brkanović u Skopju. Pretenciozno bi bilo
tvrditi da je to imalo neki utjecaj na
njihova skladateljska opredjeljenja jer
ostvareni opusi koji, barem prema djelima izvedenim na svečarskom koncertu, otkrivaju vrlo osobne glazbene
preokupacije i nedvojbenu pripadnost
suvremenosti glazbenih izričaja koji
su obilježili glazbu 20. stoljeća. Osim
toga, »pedagoški pečat« ionako u
određenom trenutku osobnoga razvoja gubi na težini, a presudna je individualna samokritičnost, zatim ono
što nazivamo inspiracijom na osnovi
glazbenoga ugođaja te intelektualni
ulog u promišljanje glazbenoga jezika i njegova strukturiranja. U tom je
pogledu rječita izjava Željka Brkanovića kada kaže »uvijek sam pisao onako kako sam osjećao — tu liniju vodio
sam dosljedno i tražio sam najjednostavnija rješenja da se jedna glazbena
misao prirodno poveže uz drugu.«
Svakako, kada je u pitanju njegova
glazba, nameće se i činjenica da je sin
hrvatskog skladateljskog velikana Ivana Brkanovića, pa je i to nedvojbeno
jedna od bitnih odrednica s kojom se
tijekom skladateljskog opredjeljivanja
morao suočavati.
Za svoj svečarski koncert koji se prema definiciji prigode morao ograničiti na uglavnom komorna ostvarenja,
odabrali su Josip Magdić i Željko Brkanović po tri skladbe, želeći zacijelo
na tom »skučenom prostoru« dati kakav takav presjek vlastitih autorskih
putova.
Kronološki skokovi
Josip Magdić koji je najveći dio radnoga vijeka proveo kao profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, preselivši
se u Zagreb tek nakon tragičnih zbivanja kroz koja je prošao za vrijeme
srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu (o čemu je u nekim djelima ostavio
i snažna doživljajna svjedočanstva),
napravio je u odabiru »kronološke
skokove« i to od opusa 21, klavirskog
ciklusa Mali ZOO koji je napisao još
kao student u Ljubljani u razredu Lucijana Marije Škerjanca, preko Vinjeta
za bas klarinet i glasovir, op. 73, skladbe iz 1976. godine nastale u Sarajevu,
do Sedam posljednjih Kristovih riječi na
križu za sopran, bas i gudački kvartet,
op. 208. Njega je skladao u siječnju
2007. na poticaj vokalnog dua Olge i
Bojana Šobera i Gudačkog kvarteta
Rucner iz Zagreba (djelo je praizvedeno u ciklusu Četiri godišnja doba koji
Gudački kvartet Rucner sada već desetu sezonu predstavlja u Hrvatskom
glazbenom zavodu, a kako je bilo programirano za »Proljeće«, dakle tijekom
Korizme, autor se odlučio na poznate
posljednje Kristove riječi na križu na
latinskom jeziku, kako su zabilježene
u Evanđeljima).
Opera in statu nascendi
Željko Brkanović u središte je pozornosti na početku svojega dijela večeri
stavio Preludije za glasovir: Dodekafonski, Crno bijeli, Akordički i Uski
preludij (koji hoće biti široki), opsežne
stavke koji su nastajali tijekom 1992. i
1993. godine, a koji proizlaze iz njego-
va bogatog pijanističkog iskustva, budući
da je 1962. diplomirao
klavir u razredu Svetislava Stančića. Slijedila
je praizvedba Dueta za
sopran i bariton iz njegove opere Marc–Antoine de Dominis za koju
saznajemo da je in statu
nascendi te na kraju četverostavačni, opsežni
Glasovirski kvintet iz
2009. godine. Time se
Brkanović predstavio
recentnijim rezultatima svojega glazbenog
promišljanja u kojemu,
kako ističe, prevladava
emocionalnost ugođaja,
a u Duetu iz glazbeno–
scenskog djela u nastajanju i svojevrsna očita
nostalgija za melodijom kao nositeljicom
izraza osoba suočenih Željko Brkanović i Josip Magdić na autorskom koncertu u Mimari
u ljubavnoj čežnji. Bit
će zacijelo vrlo zanibas Filip Sever, bariton Siniša Hapač
mljivo upoznati koje će sve fasete glaz- i Gudački kvartet Rucner. Osobito se
benoga kazališta skladatelj uključiti u dojmio Ratko Vojtek, afirmirani glazoperu posvećenu liku Marka Antuna benik kada je na djelu izvođenje suvrede Dominisa (1560.–1624.), kontro- mene glazbe, a njegova interpretacija
verznog splitskog nadbiskupa, teologa Magdićevih Vinjeta plijenila je pažnju
i fizičara, čija djela, a sada očito i živo- virtuoznošću širokoga spektra kojom
topis, pobuđuju znatno zanimanje.
je podcrtana avangardnost notnoga
predloška. U praizvedbi BrkanoviU izvedbama su sudjelovali pijanisti
ćeva Dueta istakli su se Ivana Lazar
Damir Gregurić i Krešimir Starčević,
i Siniša Hapač kao iskusni, glasovno
bas klarinetist Ratko Vojtek, sopramoćni i glazbeno izražajni interpreti,
nistice Marta Musap i Ivana Lazar,
što je glazbu još više »otvorilo« kao
DAVOR HRVOJ
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
moguću posebnost hrvatske novovjeke opere koju prema tome možemo očekivati s osobitom znatiželjom.
Obojica su svečara bila pozdravljena
dugim pljeskom brojne okupljene publike, njihovih prijatelja i zagrebačkih
ljubitelja suvremene glazbe, a nama još
preostaje čestitati im na svemu do sada
ostvarenome, kao i poželjeti još mnoge godine plodnog i za hrvatsku glazbu obogaćujućeg djelovanja.
Hrvatska udruga zborovođa dodijelila je nagrade
hrvatskim skladateljima zborske glazbe
H
rvatska udruga zborovođa (HUZ) strukovna je udruga koja vodi brigu o hrvatskim zborovođama i njihovoj profesiji te o zborskoj glazbi u širem smislu. Utemeljila je tri nagrade koje se dodjeljuju za osobite glazbene dosege:
Plaketu Sergija Rainisa za umjetnička i pedagoška postignuća na području solističkoga i zborskoga pjevanja, Plaketu
Emila Cossetta za stvaralačke dosege na području vokalne glazbe te Nagradu Hrvatske udruge zborovođa za različita
umjetnička postignuća, uključujući i ono za životno djelo. Nagrade su se dodjeljivale u okviru manifestacija koje organizira HUZ, poput Lipanjskih zvuka u Petrinji (Međunarodno natjecanje muških i ženskih zborova) i Međunarodnog
simpozija o zborskoj umjetnosti, glasu i pjevanju ARS CHORALIS koji se bienalno održava u Zagrebu. Do sada je Plaketa Emila Cossetta dodijeljena skladateljima zborske glazbe Mojimiru Čaćiji, Miroslavu Martinjaku, Branku Okmaci,
Tomislavu Uhliku i Vladanu Vuletinu. Nagradu hrvatske udruge zborovođa za životno djelo dobili su skladatelji Nikola
Bašić, Dinko Fio, Pero Gotovac, Adalbert Marković, Nikša Njirić, Dušan Prašelj te Ljubo Stipišić. Na Lipanjskim
zvucima koji će se održati 16. lipnja ove godine u Petrinji, nagrada za životno djelo dodijelit će se skladatelju Josipu
Magdiću. (Branko Starc)
Dani kršćanske kulture u Splitu 2012.
Autorska večer skladatelja Blaženka Juračića
Piše: Davorka Radica
O
vogodišnji splitski ciklus Dana
kršćanske kulture obogaćen je
31. ožujka i jednim autorskim koncertom. Prigodno smješten u prostoru i vremenu, crkvi Gospe od zdravlja
u korizmenom ozračju, sakralni opus
Blaženka Juračića (1972.) pronašao je
i najprimjereniji okvir glazbenog izričaja skladatelja kojemu je upravo sakralna glazba u središtu umjetničkog
zanimanja. Skladatelj se predstavio s
deset uradaka od kojih su najveći dio
činile skladbe za mješoviti zbor u različitim aranžmanima, a cappella, uz
orgulje te uz gudački kvintet, dok su
ostatak programa ispunile dvije klavirske skladbe, Victimae paschali laudes
i Sedam varijacija na temu Veni creator
spiritus, transkripcija za dvije gitare
Ave Maria (iz skladateljeva Marijanskog triptiha za glasovir) i praizvedba
gudačkog kvarteta Sedam posljednjih
Kristovih riječi na križu.
Sve su skladbe, prema autorovim riječima, »nastale na gregorijanskom izvo-
ru«, odnosno, upravo je gregorijansko
pjevanje, kao najutjecajnija kršćanska tradicija kultivacije odnosa glazbe i riječi, ono što prožima Juračićev
sakralni opus, razotkrivajući ujedno
i muzikalnost odgojenu na plemenitom vokalnom izričaju tradicionalnih
liturgijskih napjeva. U skladbama su
gregorijanski napjevi uglavnom utkani citatno, a pojavljuju se i u službi
tumačenja kršćanske simbolike, osim
u različito intoniranim harmonizacijama, modusnog, tonalitetnog i atonalitetnog konteksta koje bi trebale
»dati svjedočanstvo utjelovljene Riječi koja je prisutna u svim životnim
izričajima«. Njihova se (melodijska)
prepoznatljivost, osobito u odsutnosti
tekstualnog sadržaja instrumentalnih
skladbi, kreće od krajnosti osnovnog
tematskog materijala (kao u klavirskoj skladbi Sedam varijacija na temu
Veni creator spiritus), do svojevrsnog
»nadtematskog« sadržaja u gudačkom
kvartetu. Kako vokalne skladbe pred-
stavljaju, očekivano, najpotpuniji iskaz
gregorijanike, tako upravo skladbe za
mješoviti zbor (Ubi caritas, Cantate
Domino–Exultet, Ave Maris Stella…)
predstavljaju i najneposredniji oblik
Juračićeve glazbene sakralnosti. Namijenjene odreda vokalnom ansamblu
Schola Cantorum, predočuju izvorne
napjeve ili njima inspirirana melodijska kretanja podcrtana eteričnim harmonijskim okružjem.
Glazbeno tumačenje Istine
Skrivena dimenzija skladateljeve glazbeno–duhovne meditativnosti krije se, pak, u povezivanju pojedinačnih glazbenih elemenata ili njihovih
međusobnih suodnosa s porukama
evanđeoske riječi. Tako se u pulsiranju triola u petom i sedmom stavku
gudačkog kvarteta Sedam posljednjih
Kristovih riječi na križu krije naznaka
presvetog Trojstva, a melodijski pomak a–b–b–a kojim je prožeta cijela
skladba, svojevrsni je »tehnički sim-
Vokalni ansambl Schola Cantorum u Crkvi Gospe od zdravlja u Splitu
bolizam«, odnosno glazbeni prijevod
zaziva Ocu (Abba), prometnutim i na
globalnu razinu oblikovnog plana pojedinih stavaka u ABBA redoslijedu
tematskih odsječaka. »Zvučna egzegeza«, potvrđuje se, primjerice, i u 33
takta kojima je omeđen svaki stavak,
a koji predstavljaju samo još jednu od
brojnih razina glazbenog tumačenja
Istine i vjere u Uskrsnuloga Krista.
Osim spomenute Scholae Cantorum,
vokalnog ansambla sastavljena uglavnom od studenata Umjetničke akade-
mije u Splitu, pod dirigentskim vodstvom skladatelja te mlade dirigentice
Sare Dodig, i u ostalim su točkama
koncerta dominirali upravo nekadašnji ili sadašnji studenti te glazbene
ustanove: pijanistice Tomislava Lojić
i Petra Šošić, gitaristi Genc Qivlaku
i Martin Andrijašević te Andro Čalo
za orguljama. Gudački su dio programa izvele violinistice Evgenia Epshtein i Petra Hrnjak–Skroza, violist Ivan
Hut, Sunčana Hut na violončelu i Piero Malkoč na kontrabasu.
PISMO IZ OSNABRÜCKA
Ovacije za Borisa Papandopula
Hvala Vam što ste nam doveli Papandopula u Osnabrück — Klaus Laßmann
Njemačkoj 1906. u Honnefu na Rajni, a
umro 1991. u Zagrebu; jedan je od najplodnijih i najznačajnijih hrvatskih skladatelja
uopće.
Boris Papandopulo
T
Vijesti iz Novoga svijeta
ek što je odzvonio posljednji akord
Seksteta za dvije violine, violu, violončelo, kontrabas i klavir Borisa Papandopula u izvedbi njemačkih profesionalnih
glazbenika, članova Simfonijskog orkestra
Osnabrück u sastavu Adrian Wonnemann
i Ana Kirchmayer–Wonnemann, violine,
Gabriele Heinecke, viola, Lavinia Reck,
violončelo, Matthias Wernecke, kontrabas
te Thomas Leuschner, glasovir, njemačka je
publika mnogobrojnim »bravo« uzvicima i
pljeskom koji nije prestajao, pokazala veliko
oduševljenje prema djelu. Ono je u nedjelju, 11. ožujka, u 11,30 sati doživjelo svoju
osnabrüšku praizvedbu u kazalištu Theater
Osnabrück. To je bio povijesni događaj i za
Hrvatsku jer se po prvi puta u povijesti toga
kazališta izvela skladba jednog hrvatskog
skladatelja. Boris Papandopulo rođen je u
Suze su mi navirale na oči, »knedle zapinjale« u grlu, kroz glavu mi je prolazila misao: »Hvala Ti veliki maestro na tako genijalnom djelu! Ovo je pljesak za Tebe i da si
sada živ, s velikom radošću i ponosom pozvala bih Te da nam se pridružiš na pozornici i dođeš pokloniti ovoj publici koja je tek
sada dobila priliku upoznati Te!« Nebrojeno
puta naš je ansambl ponovno ulazio u dvoranu poklanjati se publici koja nije prestajala
pljeskati. A bio je to tek prvi dio nedjeljnog,
komornog koncerta nazvan Von Zagreb nach
Leipzig kojeg smo pripremili. Već i za vrijeme stanke dolazili su nam čestitati. Anita
Schnitker, predsjednica Glazbenog društva Osnabrück (Musikverein Osnabrück
e.V.) koji je organizator Komornih koncerata, iskazala je oduševljenje riječima kako
bi nakon pauze mogli ponovno slušati upravo odsvirani Papandopulov Sekstet. Klaus
Laßmann, do prije tjedan dana predsjednik
tog Glazbenog društva, sada u zasluženoj
mirovini, rekao je: »Hvala Vam što ste nam
doveli Papandopula u Osnabrück«. Zatim
su uslijedili prijedlozi i upiti o drugim Maestrovim djelima, čak i o mogućnosti izvedbe
jedne od njegovih opera.
Evo kako je došlo do toga da članovi Simfonijskog orkestra Osnabrück predstave opus
hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula:
u prošloj kazališnoj sezoni, na jednom od
komornih koncerata koji su dio ponude Orkestra, stajale su na programu dvije skladbe
manje poznatih ili potpuno nepoznatih fin-
skih skladatelja. Bila je to inicijativa kolegice
violinistice Annike Martila, Finkinje. Ako
se sviraju finski skladatelji, zašto ne i hrvatski, pomislila sam. Ideja je bila rođena. Kolege su pristali svirati njima potpuno nepoznatog skladatelja. Obzirom da sam unatrag
godinu dana uzaludno u Hrvatskoj u trgovinama, glazbenim institucijama i na Internetu pokušavala doći do nota jer na moje
veliko razočarenje i iznenađenje Papandopulove skladbe još uvijek nisu lako dostupne
u tiskanom obliku, obratila sam se kolegi i
prijatelju Anđelku Krpanu kojemu za to dugujemo zahvalnost. On je itekako zaslužan
za praizvedbu Papandopula u Osnabrücku.
Započeli smo s probama, a partitura je odmah počela osvajati srca mojih kolega, njemačkih glazbenika. Uz njegov Sekstet, na
programu je bio još Klavirski kvintet u Es–
duru, op. 44 Roberta Schumanna. Od tuda
i naziv koncerta: Sekstet je skladan u Zagrebu, a Klavirski kvintet u Leipzigu.
Na kraju koncerta slijedile su ovacije na sceni, publika je bila na nogama, a pohvalama
nije bilo kraja. Unatoč prekrasnom i publici dobro poznatom Schumannovom Kvintetu, hrvatski skladatelj postao je otkriće,
a njegov Sekstet skladba prepuna pohvala,
divljenja i oduševljenja. Njemačka kritika u
naslovu ističe: Nepoznato blago — nesvakidašnji koncert savršenog komornog muziciranja Schumanna i Papandopula.
Ohrabreni oduševljenjem, uspjehom i ovacijama njemačkih kolega i publike, za idući
sezonu u Osnabrücku najavljujemo komorne skladbe Ivana pl. Zajca i Borisa Papandopula. (Ana Kirchmayer–Wonnemann)
Hrvatska glazba na Ledolomcu VI
Piše: Sanja Drakulić
L
edolomac — kakav odličan i odvažan
naziv za festival suvremene glazbe!
Pritom se festival odvija u Seattlu u državi Washington, na sjeveru zapadne obale
SAD–a. »Led se lomi« bienalno, a nositelj festivala je ansambl Seattle Chamber
Players (SCP). Ove je godine festival bio
posvećen novoj glazbi Mediterana. Seattle
Chamber Players izveli su glazbu skladatelja iz Albanije, Alžira, Egipta, Francuske,
Grčke, Hrvatske, Italije, Izraela, Maroka,
Portugala, Slovenije, Španjolske i Turske.
Na festival su bili osobno pozvani: Nabil
Benabdeljalil (Maroko), Sanja Drakulić
(Hrvatska), Mohammed Fairouz (Egipt/
Libanon), Yann Robin (Francuska), Uroš
Rojko (Slovenija), Luís Tinoco (Portugal)
i Yitzhak Yedid (Izrael). Skladbe su izvedene 25. i 26. veljače, ali ono što je osobito dragocjeno na festivalu trajalo je i prije
i poslije koncertnih izvedbi: probe, skladateljski seminari, okrugli stolovi, diskusije,
intervjui, susreti i druženja. Tako su skladatelji imali priliku dobro se međusobno
upoznati, razmijeniti iskustva i predstaviti
svoju glazbu. David Sabee izveo je skladbu
Wheel of Fortune (Kolo sreće) za violončelo
solo Sanje Drakulić. (Skladba je bila posvećena Moniki Leskovar i praizvedena
na Osorskim glazbenim večerima 2006.)
Uz suradnju Hariza Meškovića, Sanja je
iskoristila prigodu i posjetiteljima predstavila razne teme: 50 godina MBZ–a, hrvatske skladatelje generacije 40–tih, hrvatske
skladateljice, hrvatsku suvremenu klavirsku
glazbu, skladatelje susjednih mediteranskih
zemalja (BiH i Crne Gore) te vlastitu klavirsku i orkestralnu glazbu. Zanimljivo je
da ansambl Seattle Chamber Players čine
svega četiri solista: Laura DeLuca, klarinet,
David Sabee, violončelo, Mikhail Shmidt,
violina i Paul Taub, flauta. Oni nastupaju s
gostujućim glazbenicima, kako američkim,
tako i inozemnim, a ovaj su put svirali u
kombinacijama s dvanaestoricom glazbenika i jednim naratorom. Izvođačka razina je
bila najviša moguća. Teško je izdvojiti najuspješniju izvedbu, ali jedna od onih od kojih
zastaje dah bila je fantastična interpretacija
Folk Songs Luciana Berija u viziji poljske sopranistice i skladateljice Agate Zubel. Koncerti su bili odlično posjećeni, a održani su u
središnjoj koncertnoj dvorani Seattlea, poznatoj Benaroya Hall. Festival je bio medijski izvrsno popraćen. Svi materijali i gotovo
sva događanja festivala snimljena su, a SCP
priprema i dokumentarni film o Ledolomcima. Dakle — maksimalno je iskorišteno
vrijeme i prigoda.
Pluraliteti
inspiracije
Sanja Drakulić uz kolege skladatelje na Ledolomcu
No ipak — odakle
glazba Mediterana u
dalekom Seattleu? Promućurna umjetnička
voditeljica SCP Elene
Dubinets razmišlja sukladno našoj suvremenosti. Ideja globalizacije koja je počela koncem
20. stoljeća, rođena je u
želji za izjednačenjem
ekonomskih diskursa,
a u potrazi za vrednovanjem nasljeđa koje će
koristiti čitavoj planeti. Istovremeno, skladatelji u raznim uglovima svijeta tragaju za
nacionalnim identitetom. Zahvaljujući širokoj primjeni Interneta i društvenih medija, izloženi smo njihovom kreativnom
outputu kao nikada ranije u povijesti. Ipak,
umjetnički doživljaj uživo nije zamjenjiv digitalnim formatom. Dapače što je tehnika
sveprisutnija, živi je kontakt dragocjeniji,
naročito u umjetnosti. To potvrđuje i ovako koncipirani Ledolomac. Glazba Mediterana, kolijevke svjetskih kultura, pokazala
se u svom svojemu bogatstvu i različitosti.
Icebreaker VI »slomio je led« u više smjerova: između zapada i istoka, između Europe,
Azije i Afrike, između akademski izvođene umjetničke glazbe i tradicionalne glazbene prakse, između pluraliteta inspirativnih kultura, između drevne povijesne regije
i njezine šarolike suvremenosti. Jedna od
najstarijih regija svijeta, osebujnih intonacija, predivnih glazbenih pejzaža i sunčeve
energije, kao da je bila mostom povezana s
jednom od najmlađih regija svijeta (SAD).
Festival je nastojao doprinijeti razumijevanju glazbenog identiteta regije, pokazujući
dinamičan kontrapunkt distinktnih glasova i stilova koji krase Mediteran, a pritom
izbjegavajući bilo kakvu homogenizaciju ili
pak polarizaciju. Festivalski odbor sam je
izabrao skladatelje i njihova djela za izvedbu, pa još jedno postignuće festivala vidimo i u pomno složenom programu koji sam
po sebi tvori gigantsku kompoziciju. Neke
skladbe su upile tendencije avangarde, neke
su bile bliže etničkim korijenima folklornih
modela prenesenih na koncertni podij. Sve
u svemu — pitanja i tema za diskusiju nije
nedostajalo. Ovaj unikatni festival zasigurno je ostavio snažne utiske i proširio vidike
svih sudionika. Dodajmo i to da je Seattle
pravi multikulturalni grad (u kojem djeluje
primjerice Microsoftov međunarodni tim)
s najvećim postotkom visokoobrazovanih
stanovnika u SAD–a. Festival su posjetili i
mnogi Amerikanci mediteranskih, pa i naših korijena.
MEĐUNARODNI USPJESI
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Sanja Drakulić
MEĐUNARODNI USPJESI
8
Skladatelj Ivan Božičević
niže nove uspjehe u Americi
plićanin Ivan Božičević ostvario je izniman uspjeh
S
na međunarodnom skladateljskom natjecanju Aliénor
Harpsichord Composition Competition. Među 68 prijavljenih
radova, Božičevićeve su skladbe nagrađene u dvama kategorijama. U kategoriji djela za čembalo solo nagrađena je
skladba Microgrooves, dok je u kategoriji komornih skladbi, nagradu osvojila Aliénor Courante za sopran, violončelo
i čembalo. Obje su skladbe praizvedene na koncertu 23.
Ivan Božičević, James Dorsa i čembalo graditelja Richarda
Kingstona
ožujka ove godine na College Conservatory of Music u
Cincinnatiju u okviru konferencije Historical Keyboard Society of North America. Izvođači su bili čembalist James Dorsa,
sopranistica Kelly Ballou te čelist Micah Fusselman.
S obzirom na to da u Zagrebu već desetu godinu za rednom djeluje Mali festival čembala koji redovito naručuje
nova djela, možda je dobra prilika i za neke druge skladatelje okušati se u američkom natjecanju koje se odvija pod
motom »Glazba za čembalo danas i sutra«. Više na www.
harpsichord–now.org/alienor–2012–awards.html. (HDS)
Nataša Antoniazzo i
Ljudmila Šumarova u
Osijeku i Berlinu
akon koncerta Iz građanskog i plemićkog salona na miN
jeni stoljeća s popijevkama hrvatskih skladatelja koji je
održan u listopadu u Hrvatskom glazbenom zavodu u Za-
grebu, mezzosopranistica Nataša Antoniazzo i pijanistica
Ljudmila Šumarova nastupile su i u Osijeku. U organizaciji
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Glazbene škole
Franje Kuhača i Umjetničke akademije u Osijeku, a u sklopu
simpozija posvećena Franji Ksaveru Kuhaču (1834.–1911.),
publika njegova rodnog grada mogla je čuti izbor pjesama iz
zbirke Južno–slovjenske narodne popievke koje je Kuhač sakupio, harmonizirao i time učinio dostupnim za kućno muziciranje. Koncert je održan
2. prosinca
2011. u dvorani Glazbene škole koja
nosi njegovo
ime. Iz zbirke,
prema izboru
organizatora
simpozija, na
program su
uvrštene četiri ljubavne
pjesme, inače
Nataša Antoniazzo i Ljudmila Šumarova
najzastupljenije u čitavoj
zbirci: varoška Miruj, miruj srdce moje, zapisana u Osijeku
1847., Sirota sam iz Đakova, Daleki putevi zapisana među
Gradišćanskim Hrvatima u Koljnofu u Šopronskoj županiji
te Najmlađa i najmudrija koju je Kuhač čuo u Zagrebu. Bila
je tu još i Napitnica junaku te tri primjera plesne instrumentalne glazbe u verziji za klavir solo: Hrvatski tanac (zapisan u
Samoboru), Budnica Trenkovih pandura (zapisana u Bosanskom Brodu) i Kuhačeva izvorna skladba — polka–mazurka Souvenir d’une belle journée, op.12.
Uz Kuhača, Nataša Antoniazzo i Ljudmila Šumarova na
koncert su uvrstile solo pjesme Kuhačeva suvremenika Ivana Zajca i nešto mlađeg Josipa Hatzea. Zajčeve Na gondoli,
Uzdah, Lastavicam i Tužna ljubav te Hatzeove Majka, Lađa
u noći, Morska vrba i Ljuven sanak pružile su uvid u razlike u konzervativnom, odnosno novom, modernom pristupu žanru solo pjesme. Zanimljivo je da su se pjesme iz Kuhačeve zbirke u veljači ove godine mogle čuti i u Berlinu.
Dvije glazbenice nastupile su 4. veljače u kulturnom centru Schwartzschen Villa s programom naslovljenim Pjesme
iz Ukrajine i Hrvatske. Uz tri pjesme u Kuhačevom zapisu
i harmonizaciji, u dijelu programa posvećenom Hrvatskoj,
tamošnjoj su publici predstavile Josipa Hatzea (Ljuven sanak, Lađa u noći), Nokturno za solo klavir Ferde Livadića te
novo djelo — pjesmu Cerkvica na bregu Davora Bobića, jednoga od najizvođenijih hrvatskih skladatelja. Djelo nastalo
na kajkavski tekst Romana Mubrina 2011. godine, skladatelj je napisao upravo za Natašu Antoniazzo te je u Berlinu
doživjelo svoju svjetsku praizvedbu. (Ana Vidić)
9
FESTIVALI
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
U organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog održan 22. festival Jazz.hr/proljeće
Hrvatski jazz autori na uglednom festivalu
Piše: Davor Hrvoj
vatskog društva skladatelja. Bio je to
još jedan sjajan potez organizatora.
Naime, na radionici se okupilo puno
mladih glazbenika, uglavnom studenata koji su upijali izlaganja glazbenika, ali i aktivno sudjelovali postavljajući zanimljiva pitanja.
Jedan od ciljeva festivala je i predstavljanje hrvatskih jazz glazbenika koji
žive i djeluju u inozemstvu. Na ovogodišnjem Jazz.hr/proljeće to je bio Josip
Meixner, pijanist koji živi u Beču.
Nastupio je solo, izvodeći poznate
evergreene jazza i popularne glazbe,
nježno i meditativno, ali dinamično i
zanimljivo.
Na tradicionalnoj smotri Nove nade
jazza »Marjan Marjanović« predstavili
su se neafirmirani hrvatski jazz solisti
i sastavi: polaznici Učilišta za popularnu i jazz glazbu, zatim Trio Ćulibrk/Golubić/Novak sa skladbama
Ćulibrka i Novaka, gitarist Kristian
Josić, pjevačica Sonja Bartolić, bubnjar
Adriano Bernobić i Jazzy Nyul Project
Osijek koji je predstavio skladbe dvojice članova: gitarista Vedrana Zeca i
basista Ferdinanda Buhaneca.
Miro Kadoić kvartet
Sastav poznat po izvedbama tradicionalnog jazza, Scharf Club, izveo
je program s njihova novog CD–a
»Swing Party«. Na koncertnom programu bili su jazz standardi, ali i
sastavljenim od hrvatskih i slovenskih
glazbenika, izvodio je uglavnom vlastite skladbe suvremenijeg usmjerenja
koje je uvrstio na svoj novi CD »Free
Point«.
MJUZIKL
El Dorado, bez obzira na stvarnost
Piše: Vilena Vrbanić
Sanda Majurec i Martina Kralj u HGZ–u praizvode skladbu El Dorado
E
ntuzijazam, profesionalnost i umjetnička dosljednost — osobine su hrvatskih čembalista
koji su na prvi dan proljeća 2003. održali prvi
koncert prvog Malog festivala čembala. Tijekom
sljedećih osam godina priredili su još 40 koncerata u Zagrebu i drugim gradovima diljem zemlje. Ove je godine Mali festival proslavio svoju
desetu obljetnicu, a svečani rođendanski koncert
upriličen je u četvrtak, 5. travnja, u Hrvatskom
glazbenom zavodu u Zagrebu. Na čak četiri
čembala nastupili su Zlata Životić, Martina
Kralj, Sanda Majurec, Krešimir Has, Pavao Mašić i Linda Mravunac Fabijanić, svi redom potekli iz klase naše proslavljene čembalistice Višnje
Mažuran. Kao i prethodnih godina, zanimljiv
i raznovrstan festivalski repertoar predstavio je
sve škole bogate barokne tradicije, kao i djela iz
razdoblja glazbenog klasicizma. Međutim, još je
jedna posebnost vezana uz Mali festival čembala:
svojim djelovanjem potaknuo je suvremene hrvatske skladatelje na stvaralaštvo glazbe za čembalo te je pružio priliku za praizvedbe djela Emi-
la Cosetta, Tomislava Uhlika, Sanje Drakulić i
Sande Majurec. Tako su na svečanom koncertu
u HGZ–u, uz skladbe J. C. Bacha, Mozarta,
Couperina i Solera, čembalisti izveli skladbe S. Majurec i S. Drakulić, obje posvećene
festivalu. Sanda Majurec svoj je El Dorado za
dva čembala napisala upravo za njegov deseti
rođendan te ga posvetila svim umjetnicima
koji sanjaju El Dorado, bez obzira na stvarnost
u kojoj se nalaze jer sanjajući obećanu zemlju
zapravo je žive u sadašnjosti. Slavljeničku minijaturu praizvele su Martina Kralj i autorica.
Čembalada za dva čembala četveroručno Sanje Drakulić starijeg je datuma — skladana
je za Festival 2005. godine, a svoje je mjesto
pronašla i na koncertu posvećenom čembalističkoj glazbi na 42. glazbenoj tribini u Puli.
U njezinoj izvedbi u HGZ–u snage su udružili Linda Mravunac Fabijanić, Sanda Majurec,
Krešimir Has i Zlata Životić. Dok su glazbenici
zajedničkim muziciranjem ostvarili kvalitetne
i nadahnute interpretacije, obje su skladateljice
svojim djelima pokazale mnogostruke mogućnosti korištenja čembala u novim zvukovnim
kombinacijama, izvrsno poznavanje čembalističke tehnike te su ostvarile vrijedne priloge
suvremenoj hrvatskoj literaturi za ovaj nježan, ali
istodobno i moćan instrument.
Na istoku nešto
novo: Trenk Cabaret
K
ao što je za svako kvalitetno ostvarenje,
uz kvalitetnu ideju, potrebna i kritična
masa kvalitetnih ljudi, tako je bilo i u slučaju novostvorenog mjuzikla Trenk Cabaret.
To ostvarenje četrdesetak studenata različitih usmjerenja Umjetničke akademije u
Osijeku (UA), nastalo unutar zidova bivših
vojarni (gdje od 2004. djeluje UA), ubrzo
je izašlo na vidjelo u obližnjim kazališnim
dvoranama Požege i Đakova.
Trenk — karizmatična osoba koja u širem
europskom kontekstu ima zapaženo mjesto
u ideološkom, ali i kulturološkom smislu,
zaslužuje da se upravo njegovo ime uzdigne
kao brend ovoga prostora kroz mjuzikl —
najavljivala je dekanica dr. sc. Helena Sablić
Tomić uz praizvedbu djela na Dan Grada
Požege 10. ožujka 2012. godine.
Jazz orkestar HRT–a svirao nova djela hrvatskih jazz autora
J
azz orkestar HRT–a, pod ravnanjem Saše
Nestorovića, održao je 28. ožujka 2012. u
Studiju Zvonimir Bajsić koncert pod nazivom
»Nove skladbe«. U Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu, ne nedostaje big bandova dobrih i vrlo
dobrih, pitanje je samo što mogu dobiti od skladatelja i aranžera.
Koncert je otpočeo s One Step Back Uglješe Novakovića, inače koncertno aktivnog i session
bop–saksofonista. Njegov rad trzaju izmjenične struje s flowom između suhe ritam sekcije i
a capella brass sekcije, dok je Tomislav Uhlik u
Wolfieju prearanžirao zagorski standard Meknite
se vse gore u teutonski zvučećem ključu.
Skladateljsko pero Maka Murtića eklektički se
laća orkestra eksperimentirajući s formom i smislom solističke dionice u okviru skladbe A Place
Glowing A Brilliant Red. Takav solo u izvedbi vehementnog pijanista Julija Njikoša zazvučao je u
skladu s modernističkim konceptom Murtićeve
igre. Skladatelj Igor Savin, pak, već 40 godina teše
put raznih postmodernizama. Skladbu No Chords započinje disonancom drvenih puhača nalik
na Ellingtona, ironičnom analitikom rasteretivši
ansambl od harmonijskog instrumenta. Rezultat
je free swing s decentnim komentarima na tradiciju, dok je Flash Back Silvija Glojnarića pravi
contradictio in adjecto prethodniku, vraćanje stvari
na svoja mjesta elegantnim solističkim vođicama.
Sklapajući program, šef dirigent Saša Nestorović znao je kako naboj skladbe ne određuju samo
note, preuzevši skladbu Roba Spelberga izvornog naziva Fight The Vacansopapurosophobia!!! čiji je fusion
metier reminiscentan spram liričnosti Mahavishnu Orchestra, ponajviše zahvaljujući Damiru Horvatu na
bariton saksofonu te Milivoju Majdaku na električnoj gitari. Rukopis
Davora Križića (Davor’s Tune), što
nije tajna, uravnotežen je i doškolovan, a s aranžmanom Branka Sterpina orkestar je opet poskočio, kao i
solisti Križić i Miro Kadoić.
Drugi dio koncerta počeo je eteričnom Dolorosom Dubravka Palano-
vića te se nastavio nezahtjevnom The Cat Club
Luke Udjbinca u mainstream ugođaju. Finale sa
straight–aheadovskim up–tempom što je njegov
zaštitni znak, potpisuje Branko Sterpin s Die
Schnelste Trompettenventile, ali i mišićavi nastupi
solista, pogotovo Marka Lazarića. (V. J.)
Jazz orkestar HRT–a na koncertu »Nove skladbe« u Studiju Zvonimir
Bajsić HRT–a
DAVOR HRVOJ
KOnCERTI
skladbe članova sastava: gitarista Marija Igreca, kontrabasista Nenada Jure
Vrandečića i pijanista Ante Reljića,
sve u maniri ranog jazza. Alt i sopran
saksofonist Miro Kadić, s kvartetom
Djela hrvatskih skladateljica na završnom koncertu X. Malog festivala čembala
Vilena Vrbanić
KONCERTI
maloj dvorani Lisinski održan je
od 17. do 20. travnja 22. festival
Jazz.hr/proljeće, nekadašnja Proljetna revija jazza. Sjajno organizirana
priredba pružila je dobar uvid u relevantnu svjetsku i Europsku, kao i
hrvatsku jazz scenu. Aktualnu europsku jazz scenu ove je godine zastupio
radio.string.quartet.vienna. Poznati
po nekonvencionalnom pristupu
klasičnoj glazbi, ali i djelima autora
drugih žanrova, tom su prigodom
na zanimljiv način obradili poznate
skladbe jazz pijanista Joea Zawinula. Kvartet trubača Alexa Sipiagina
izvodio je originale, uglavnom svojega
vođe, svirajući predano i energično, s
uzbudljivim solima svih članova sastava. Najviše uzbuđenja publici je pružio
nastup trija kubanskog bubnjara Ignacia Berroe. Uz pijanista Martina Bejeranoa i kontrabasista Edwarda Pereza,
Berroa je briljirao izmjenjujući izvedbe
raznolika karaktera, od mainstream
jazza preko bossa nove do afro–kuban
jazza. Svoje veliko znanje, iskustvo i
iznimnu sviračku vještinu dan poslije
prenosili su hrvatskim glazbenicima
na glazbenoj radionici u dvorani Hr-
DAVOR HRVOJ
U
Kad je početkom ove godine na UA stigao
tekst Trenk Cabaret Marijane Nole, studenti glazbene kulture Darko Čuvidić, Andreja Gribl, Vanja Gvozdanović, Ljudevit
Laušin, Tihomir Ranogajec, Srđan Šitum
i Tin Tonković hrabro su prionuli na zanimljiv posao. Podijelili su dijelove teksta između sebe i skladali šarolike i efektne songove i ansamble od kojih je sastavljen stilski
ujednačen mjuzikl. Pojedini, vrlo pjevni
brojevi u tumačenju studenata glume i glazbe (Cabaret prima sve, Ajde Ano, Oj, ti tugo
srca moga, Slavonija, Pusta stepa, Ditiramb,
Ja sam žena, Šah mat i druge) vode nas kroz
niz uzbudljivih junakovih avantura — ljubavnu, slavonsku, rusku, carsku i slično
(vidi YouTube). Nakon premijere, Trenk je
uspješno odigran još pet puta u Požegi i jednom u Đakovu, a cijeli je ansambl 16. svibnja gostovao u zagrebačkoj Komediji. Na
svečanoj predstavi 20. travnja u Gradskom
kazalištu u Požegi, humanitarnoj izvedbi
u sklopu akcije Dobrotom za osmijeh za pomoć Dječjem odjelu Opće županijske bolnice Požega, nazočio je i predsjednik Ivo
Josipović. Zadovoljan predstavom, čestitao
je svakom pojedinom umjetniku na uspjehu. Početkom srpnja djelo će biti izvedeno u
ambijentu osječke Tvrđe u okviru Osječkog
ljeta kulture. (Sanja Drakulić)
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Notno izdanje Simfonije Petra Bergama (Cantus d.o.o.)
Dvojnost forme i
sadržaja, dvojnost
egzistencije
Piše: Mladen Tarbuk
Možemo ga prepoznati kao čedo svojeg vijeka: od stalne
istrage Novog on se brani ponirući u kalupe Starog; ali baš
tamo nalazi ono svoje Novo i susljedno tome stvara djela
dvojaka i zagonetna poput Sfinge
E
vo još jedne orkestralne partiture
koju nam je protekle godine podario naš Cantus. Ona zadovoljava u
svojem notnom izgledu visoke izda-
vačke kriterije koje je igrom životne
sudbine sam skladatelj, radeći kao
urednik bečkog Universala, izvježbao do savršenstva. Raspored taktova,
oznake, margine, sve je dovedeno u
međusobni sklad te olakšava čitljivost
oznakama bogatog notnog teksta.
Tekstualni dio partiture, kako često
biva s riječima o glazbi, više zamračuje nego li otkriva glazbene vrijednosti
djela. Uz poneku tiskarsku grešku otkrit ćemo skladateljev životopis, fragmente osvrta naše uvažene muzikologinje dr. sc. Eve Sedak na prvu javnu
izvedbu djela te kratki skladateljev
tekst o djelu, kao i formalni pregled
Simfonije.
Recimo prvo nešto o glazbi: u njoj
se prelamaju neke od važnih aporija estetike dvadesetog stoljeća. Svaki akademski naobraženi skladatelj,
upoznat s nedoumicama koje nam je
donio vatromet novih ideja rođenih u
osvit Prvog svjetskog rata, suočen je s
fatalnim pitanjem: Kuda dalje? Koliko je lakše bilo skladateljima davnih
epoha! Oni su s lakoćom mogli hoditi
utabanim stazama svojih predšasnika
bez nijekanja temeljnih postulata onog
glazbenoga. Skladatelj prošloga stoljeća morao se upitati ne samo o smislu
glazbe koja kruži slušnim prostorima,
već je često, ne manje odsudno, dovodio u pitanje i vlastito stvaralaštvo.
Ovo ispitivanje, izraslo iz sestrinskog
zagrljaja posvud nazočne znanosti,
umnožilo je broj smišljenih odgovora i
višestruko otvorilo nova pitanja.
Poticaji imaginacije
Od tih mnogih odgovora, kao najizvjesniji nudi se kontinuitet, odnosno
ostanak u osvojenom prostoru i mirno
obrađivanje okolnih polja. Pregledna
forma ovoga djela u tom smislu djeluje naizgled umirujuće; kao da je skladatelj, suočen s bezdanima, svjesno
pobjegao u jasno razrađenu poznatu
formu, on nam čak nudi za to objašnjenje. Ali, to je tek varka: već letimičan pogled na osnovni glazbeni materijal pokazuje iskonske probleme s
kojima se on hrva. Šesnaestinska ćelija, pravi tour de force prvog stavka, a ne
sramežljiva prva tema u prvom stavku;
polutonska mikropolifonija uvodnim
sordiniranim rogovima, a ne raspjevani klarinet u drugom stavku; konačno,
motivika razlomljena po registrima, a
ne čvrsta trodijelna forma, pravi su stimulusi skladateljeve imaginacije. Kao
da se formom željelo ukrotiti te demonske pokretače koji bi, bez nadzora škole, mogli srušiti glazbu, a time i
sami sebe u propast. Možda ova Simfonija ponajviše iskazuje tu skladateljevu dvojnost forme i sadržaja koji pokušavaju hodati ruku pod ruku, ali im
zajednički korak stalno izmiče.
Neke moguće razloge toj dispoziciji možemo nagađati na temelju lektire koju nam nudi objavljena partitura. Već životopis upućuje na neobičnu
dvojnost egzistencije. Iz njega govori
umjetnikova nepomirljivost sa sredinama u kojima je djelovao (Mediteran,
pa studij u Beogradu, Beč i Indonezija koja se začudo ne spominje, potom
Zagreb, a već niz godina i osama Drvenika Velog, dakle, životopis pravog
pustolova i globetrottera), kao i težnja
za trajnim nastanjenjem (iznimno
mirna stručna i pedagoška djelatnost
vezana uz glazbene fakultete i nakladnike). Vrlo je teško pomiriti ova divergentna stremljenja, pa se čini kako je
skladateljeva životna bura našla svoju rezonancu i u njegovom opusu. Tu
su i vremenski izazovi okruženja koje
ostavlja na svakom od nas svoje tragove. Slušno okruženje skladateljeve
mladosti bilo je ispunjeno klasičnim
repertoarom uz blage primjese recentnih sovjetskih skladatelja. Odlazak
u Beč značio je suočavanje s Drugom
bečkom školom i jednim, dotadašnjem iskustvu glazbe, posve različitim
svijetom. Za nas je ovdje posebno zanimljivo kako su kroz novovjeku povijest glazbeno općile Rusija i Zapadna
Evropa.
Mjesto na otoku
Međusobno oplođivanje, kao i zatiranje, ostavili su trag i na balkanskoj tetivi tako mučno raspetoj između različitih kulturnih, političkih i religijskih
krugova. Njezina napetost je uznemiravala maštu našeg skladatelja, osobito od trenutka kad je, vođen vlastitom
znatiželjom, krenuo oko globusa upoznavati i živjeti druge idiome. I po toj
osobini možemo ga prepoznati kao
čedo svojega vijeka: od stalne istrage
Novog on se brani ponirući u kalupe
Starog; ali baš tamo nalazi ono svoje Novo i susljedno tome stvara djela
dvojaka i zagonetna poput Sfinge.
Posebno me u toj zagonetnosti iznenadio zvučni dojam partiture. Prosviravajući je na klaviru, zatekao sam se u
stalnom kolopletu razvoja glazbenih (a
i literarnih) ideja. Nigdje traga dovršenosti, svuda klijaju nove obrazine početnih ideja. Naš je skladatelj, tragom
Beethovena, uzdigao princip iznad
forme. I u tome je doista ostao, kako
s pravom dr. sc. Sedak tvrdi, dosljedan
hegelijanac. I, premda naša razumijevanju hrvatske glazbe nesklona sredina (što ne treba brkati s deklarativnom
podrškom na koju često nailazimo) ne
zna kud bi s našim skladateljem, on je
zauzeo jedno mudro, od svih jednako
udaljeno mjesto. Na otoku.
RAZGOVORI
NOTE
10
Razgovor sa skladateljem Petrom Bergamom u povodu objavljivanja njegova prvog dvostrukog
Kada to umjetnost
Razgovarala: Jagoda Martinčević
R
ođen 27. veljače 1930. u Splitu, Petar Bergamo diplomirao je
kompoziciju i dirigiranje u Beogradu, nakon čega je na Beogradskoj glazbenoj akademiji podučavao kompoziciju i instrumentaciju. Između 1973. i 1976. živi u Beču i radi kao urednik
notnih izdanja u uglednoj izdavačkoj kući Universal Edition. Uz
majstorski zanat i duboko poštovanje prema povijesnim autoritetima, Bergama u skladanju, kao i u životu nadahnjuje morski
krajolik, osobito mikroklima njegova »drugog doma« na otočiću
Drveniku Velom. Zimske mjesece boravi u Zagrebu.
S obzirom na mediteransko podrijetlo smatrate li se dijelom mediteranske glazbene kulture ili su Vaši dugogodišnji boravci u Beogradu,
Beču i Zagrebu utjecali na stanoviti kozmopolitizam u skladateljskom
izrazu?
A, čujte — prostor je sudbina: da sam se rodio nekako usput, u
nekoj greenlandskoj luci, pa da su me roditelji izgubili, danas bih
bio Eskim, drugovao s tuljanima i — bio sretan. I sva moja kasnija, eventualna lutanja ne vjerujem da bi mi prekrila mirise ribljeg
ulja. S druge strane gledajući, komponist Stjepan Šulek zapravo
se cijeloga svojega života nije ni maknuo iz Zagreba, sveudilj pišući onu glazbu koju danas pristojno nazivamo kozmopolitskom,
dok je istodobno jedan njegov prijatelj, Krešimir Baranović, putovao svijetom a pritom bio prožet domaćim mirisom glista rodne
grude, folklorom. Pa sad vi vidite... Akademski, umiveno rečeno,
skladateljski je izričaj redovito polivalentan: pa ipak, neke se opće,
skupne, ishodišne koordinate podrazumijevaju; svoje uže, genetsko porijeklo prirodno i neizbježno iskazujemo svakom gestom,
svakom riječi, kao i svakom notom.
Neizrecivo ružne sirene
Iz današnje perspektive motreći prijeđeno razdoblje, pripada li Vaša
glazba nekom pravcu? Kako biste je okarakterizirali?
Pravci su, po pravilu, naknadne konstrukcije povjesničara/muzikologa kojima se lakše raspoređuju i opisuju muzičke pojave, procesi. I najčešće su za većinu skladateljskih poetika preuske, prekrute. E, sad, od mene tražite da se teleportiram pedeset godina
u budućnost i da opišem ono što sam radio nekad, to jest sad!...
Hoću reći da tražite jedva moguće — da istovremeno budem promatrač i promatrani objekt!... Ipak... čini mi se da sam sjemêna
svojih polazišta ukopao u krčevine majstora kasnog devetnaestog
i u brazde dubokog oranja klasika prve polovice dvadesetoga stoljeća. Na njihovim tragovima nastojao sam tražiti svoje iskorake
i moguće puteve u bespućima glazbe svojega vremena. Osjećao
sam, i još sam uvjeren, da se ne smiju napustiti glavni tokovi europskih muzičkih kretanja; i gluhi znaju da sirene avangarde zavodljivo pjevaju: s malo rada, brz društveni uspjeh. Ali, osim što
su (te sirene) smrtonosne — neizrecivo su ružne.
S obzirom i na period života i djelovanja u Beču, što mislite o zastupljenosti naše glazbe u inozemstvu? Poznaje li nas svijet glazbe? Jedan
ste od rijetkih naših autora čije je djelo, Concerto abbreviato, praizvedeno u inozemstvu, u Londonu 1966. godine.
Kako će nas svijet poznavati ako ne postojimo? Ako djela nisu
štampana, ako nisu redovito izvođena, i danas, ako nisu snimljena i ako nisu na bilo koji način menadžerirana — takva djela ne
postoje! O tim notornim činjenicama trubim već pedeset godina;
živim u svijetu gluhih. A, ako se i pojavi neko naše djelo na inozemnim proscenijima, to su redovito zasluge samih autora, njihovih
prijatelja interpreta ili su rezultat pozicija na određenim organizacijskim točkama... Prva verzija kompozicije Concerto abbreviato praizvedena je pod nazivom Concerto per una voce na koncertu neponovljivog interpreta — klarinetista Milenka Stefanovića i
njegovog najčešćeg suradnika, slavnog britanskog pijanista Erika
Hopea. Obojica smo bili mladi, puni sebe, mislili smo da nam
je svijet ne samo pred nogama, nego i pod nogama... Milenko je
od mene tražio da napišem kompoziciju koju bi samo on mogao
izvoditi(!). U početku sam mislio da se šali, pa da ga je svladala
prekomjerna taština ili da je jednostavno poludio. Na kraju sam
kapitulirao. — Rezultat je bila koncertantna kompozicija, dobrim
dijelom polifone strukture, u trajanju od četrnaest minuta.
S vremenom sam shvatio da je ta dužina ipak pretjerana za jedan
(instrumentalni) glas, pa sam koncert skratio, sažeo na cca devet
minuta; otud i novo ime — Concerto abbreviato (Skraćeni koncert). Otada je prošlo skoro pola stoljeća, za koje vrijeme se je silno
razvila instrumentalna tehnika, pa je taj zapis postao sastavni dio
repertoara mnogih svjetskih klarinetista i nalazi se na popisima
obavezne literature postdiplomskih studija i često je predložena
literatura za klarinetistička natjecanja. Ostalo je povijest.
Rugalica starim momcima
S obzirom na recepciju u široj javnosti, skladba Spiriti eccellenti imala
je, čini mi se, najveći odjek. Što mislite zbog čega? Je li možda posrijedi
specifičan oblik komunikacije s publikom? I koliko je ta komunikacija
važna kad je riječ o suvremenoj glazbi?
Zbog čega? — to me svi pitaju! Kao da traže formulu po kojoj bi
se mogla napisati uspješna kompozicija. Vidite, u prethodnim razmišljanjima odlučio sam se za dogovor između skladatelja i slušatelja koji je morao biti jasan od samog početka komponiranja. Ali,
Petar Bergamo
kako postići taj dogovor u vremenima u kojima živim
ma u kojima su napuštene sve konvencije, sve norme?
formu madrigala, razmišljao sam, čije komunikat
traju već više od šest stoljeća. I, tu se susrećemo s on
pitanjem, je li prije nastao pjev ili riječ? Ako jedan m
mo dva takta, za flautu, nastave komponirati jedan T
Nijemac, te muzičke rečenice će se razlikovati više n
zemlje: indirektni dokaz da je glazba ljubavni zagrlj
va. Govorna fleksija čakavskog jezika za mene je s
glazba. Specifičan oblik komunikacije s publikom, pi
čini da sa stajališta glazbenih oblika u madrigalima u
teškoća pratiti, skoro bih rekao, uho može vidjeti dog
benih struktura: utvaram sebi da se slušaočevom uhu
već nekad davno čulo. Intervalske suodnose sam kon
da uvijek prate govornu fleksiju čakavskog dijalekta
ne robujem tekstu — pa sljedstveno tome slušatelj n
dodatni napor da bi dešifrirao protok i razvoj melod
ca; naprotiv, trebalo bi mu se učiniti da može pretp
upravo nadolazećeg melodijskog niza. A budući da sa
zio na povezanost horizontale i vertikale, pučki re
melodije i harmonije, ni s te strane, vjerujem, razvo
događanja previše ne opterećuje slušatelja. Ali, i oni
pozicijama traže izvanglazbene asocijacije, mogu se
razini priče, na razini naših paralelnih sadašnjosti:
nadrealističke opservacije mrtvaca na odru koji kao
sudjeluje u onome što se, zaboga, oko njega događa
sjećati s jednim posthumnim ljubavnim pjevom; di
smijati, zajedno s pjesmom–rugalicom starim boduls
ma, itd... pa, eto, vjerujem da se među ovim retcima n
ći odgovor na Vaše (drugo) potpitanje. S druge stra
vježbano, profesionalno uho vidjet će zanatske postu
mogli zainteresirati na čisto teorijskoj razini ili na raz
11
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
dvostrukog autorskog albuma u ciklusu Hrvatski suvremeni skladatelji i notnog izdanja njegove Prve simfonije (izdavača Cantus d.o.o.)
s poviješću: jer samo unutar povijesnih okvira djelo može opstati
kao prepoznatljiva vrijednost.
A što se tiče trećeg potpitanja, je li komunikacija važna kada je riječ o suvremenoj glazbi, mogu se samo zapitati kada to umjetnost
nije bila komunikacija? Osim, naravno, kod onih, već apostrofiranih avangardista. Sjećate li se: kreveljili su se okolo i prosipali
sentence tipa »pa koga zanima komunikacija(?), ako vas to zanima
— pišite zabavnu muziku (!), mi smo graditelji novoga društva, nove
umjetnosti, novoga čovjeka, nove muzike (!), treba spaliti sve operne
kuće (!)...«.
Zaboga!...
Uredničko/redaktorske noćne more
Dovršili ste veliki posao, redakciju skladbi Blagoja Berse za ediciju Hrvatskog glazbenog zavoda. Što Vam otkriva taj minuciozan i mukotrpan posao?
Otkriva mi velikog hrvatskog kompozitora s početka 20. stoljeća.
Studirao je u Beču kod istog profesora i otprilike u isto vrijeme
kada i Hugo Wolf, Franz Schreker, Gustav Mahler, kasnije i Jean
Sibelius, da spomenem samo neke od te velike plejade Fuchsovih
učenika. Bersa je u Zagreb donio zanat iz jedne od tadašnjih ključnih muzičkih prijestolnica. Ali, našao se u okolini čija zavidljivost
i do danas baca dugačke, tamne sjene... Za života mu je štampano
samo par kompozicija, a, kako rekoh, djela u rukopisu kao da nisu
ni rođena. Ipak, otkrivam da su neka njegova djela iz takvog, rukopisnog stanja, prodorno ozračila polje hrvatske glazbe dvadesetoga
stoljeća, bez obzira na to što su neka od njih bila prigodne kompozicije, u nekim drugima je često sudjelovao i kao interpret, dirigent
ili klavirski suradnik, pa stoga nije imao većih razloga zapisivati
interpretacijske oznake — nije tada mislio na mogući tisak.
Iz višedesetljenog redaktorskog iskustva nalazim da su razlike između kompozitorova rukopisa i redaktorova teksta, između jedne
i druge notne slike iste one koje dijele subjektivno od objektivnog;
hoću reći da redaktor rukopisima pristupa distancirano. Ne dijeli
ih na velike i male, priznate i nepriznate, suvremene ili one stare.
Ni povijesni diskurs nije redaktorov alat, ni vrednovanje djela to
KONCERTI
mo, u vremeni? Možda kroz
tivne energije
nim prastarim
motiv od reciTalijan i jedan
nego nebo od
jaj riječi i pjesama po sebi
itate. Meni se
uho može bez
ogađanja glazu čini da je to
nstruirao tako
a, a da pritom
ne mora činiti
dijskih jedinipostaviti slijed
am uvijek paečeno između
oj strukturnih
i koji u kome zadržati na
mogu pratiti
o da nemoćno
a; mogu suoistancirano se
skim momcinalazi moguane, jedno izupke koji bi ga
zini razgovora
DAMIL KALOGJERA
t nije bila komunikacija?
nije. S istim poštovanjem i marom pristupa i Welingtonovoj pobjedi
kao i Trećoj simfoniji.
Sve dok je (glazbena) ideja u rukopisu (pa čak i u mogućem autorovom čistopisu) ona je promjenjiva, u redaktorovu tekstu postaje
konačna. Otud te strašne uredničko/redaktorske noćne more...
Majstorski ciklus HRT–a, Koncertna dvorana Lisinski, 2. veljače 2012.
Navigare necesse est Petra Bergama u
novom ruhu
J
oš godine 1960., tada tridesetogodišnji skladatelj Petar Bergamo, u vrijeme kada je dovršavao studij kompozicije na
beogradskoj Muzičkoj akademiji, napisao je skladbu Navigare necesse est. Nekoliko desetljeća kasnije, prihvatio se njezine
preradbe, djelomice joj promijenivši, kako sam kaže, arhitektonski plan. U međuvremenu je zaključio i poslijediplomski studij kompozicije, studirao dirigiranje te promijenio nekoliko angažmana, među ostalima i onaj glazbenog urednika izdavačke
kuće Universal Edition u Beču.
Nova verzija simfonijske poeme iz 2007., mogla se čuti 2. veljače u redovitom ciklusu koncerata Simfonijskog orkestra
HRT–a koji je, drugi put u Majstorskom ciklusu, ugostio Aleksandra Markovića, šefa dirigenta Filharmonije iz Brna. Izuzetno uspješna suradnja mladog dirigenta, Simfoničara i skladatelja podarila je publici Dvorane Lisinski i slušateljima Trećeg programa Hrvatskog radija u izravnom prijenosu jedinstvenu viziju spoja tradicije i suvremenoga. O tomu svjedoči autor:
Ova je tonska građevina presjecište dvojakih pretpostavki: jedne proistječu iz odluke da se na tragu simfonijskih poema Liszta, Straussa, Čajkovskog izgradi čvrsti sonatni oblik većih dimenzija, ali koji će očitovati i odmak…, a druge proizlaze iz ideološke poruke latinske izreke Navigare necesse est, vivere non est (ploviti se mora, živjeti ne mora), koja afirmira energiju, vitalitet. Iz tih premisa
proizlazi uvjerenje da glazbeno novo ne podrazumijeva samo dvojbeno i teško odredivo kretanje naprijed, nego i kretanje kao takvo.
Već dan nakon koncerta glazbenici su se vratili u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog kako bi skladbu u novoj verziji, uz
stalnu interakciju skladatelj–orkestar–dirigent, zabilježili i na trajnoj snimci za potrebe Hrvatskoga radija. (Ana Vidić)
KONCERTI
12
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Koncert CodeNew Goes Chamber 3. svibnja 2012. u Gliptoteci HAZU u Zagrebu
Svjetlost fragmenata Amynih snova
Piše: Trpimir Matasović
U Misiji 1 Ane Horvat »konkretni« zvukovi kapi vode predstavljaju nosivu glazbenu građu kojoj su »akustički« zvuci gudačkih glazbala pratnja, dok čisto
»elektronički« zvuci predstavljaju »vezivno tkivo« između tih dvaju tek naizgled disparatnih zvukovnih sfera
bama iz ciklusa Misija (koji bi svakako
vrijedilo čuti i u cijelosti!) Horvat stvara
osebujne zvukovne
krajobraze, temeljene
na, uvjetno rečeno,
»izokrenutim« ulogama zvukova različite provenijencije. U
Misiji 1 tako se sučeljavaju »konkretna«,
»akustička« i »elektronička« glazba —
no, »konkretni« zvukovi kapi vode ovdje
predstavljaju nosivu
glazbenu građu, kojoj
su »akustički« zvuci gudačkih glazbala pratnja, dok čisto
»elektronički« zvuci
predstavljaju »vezivno tkivo« između tih
dvaju tek naizgled
disparatnih zvukovnih sfera.
Mia Dugančić Marić, Ana Lucić i Matej Milošević izvode skladbu Fragmenti Antonija Babića
i koncept (srećom) nisu zatvorili vrata i
dvjema elektroničkom skladbama.
Izokrenute uloge
Autorica elektroničkih skladbi (Misija 1 i
Misija 6) Ana Horvat, skladateljica je koja
se posvetila upravo toj vrsti glazbe i na tom
se području već etablirala — među ostalim, i izvedbama svojih skladbi u okviru
programa posljednjih dviju Glazbenih
tribina u Puli. Kao jedina diplomirana
skladateljica među petero ovom prigodom predstavljenih autorica i autora, Ana
Horvat već posve suvereno vlada svojim
odabranim zvukovnim medijima. Kao i u
djelima koja smo već imali prilike čuti u
Puli, u dvjema ovaj put izvedenim sklad-
Suvišna opreznost
Preostale četiri izvedene skladbe namijenjene su više ili manje konvencionalnim
izvodilačkim sastavima — sopranu ili
saksofonu uz glasovirsku pratnju, glasovirskom triju i kvartetu saksofona. Ako je
moguće iznijeti ijednu zamjerku na djela,
onda je to svojevrsna »suvišna opreznost«
(to je, usput budi rečeno, podnaslov jednog opernog remek–djela) kojom studentice i studenti kompozicije pristupaju kako
skladateljskom procesu, tako i verbalnoj
prezentaciji dovršenih skladbi. Možda to
najviše vrijedi za Antonija Babića, naslov
čije skladbe Fragmenti (kao i popratni komentar uz nju) zvuči gotovo apologijski. A
Gostovanje hrvatskog muzikologa Bojana Bujića, profesora
emeritusa oxfordskog Sveučilišta u Zagrebu od 16. do 18. travnja
2012.
Otkrivanje čovjeka iza glazbe
Piše: Trpimir Matasović
H
rvatski muzikolog s višedesetljetnom oksfordskom adresom, dr. sc. Bojan
Bujić, hrvatskoj je glazbenoj
javnosti poznat prije svega po
istraživanjima hrvatske glazbe
16. i 17. stoljeća. No, to je tek
jedna od njegovih trajnih preokupacija — drugu predstavlja
glazba prve polovine 20. stoljeća te u tom smislu i ne bi trebalo
biti osobito iznenađujuće da se,
među ostalim, intenzivno bavi
Bojan Bujić i Berislav Šipuš na predstavljanju novih izdanja HGZ-ovog
opusom Arnolda Schönberga. projekta Sabrana djela Blagoja Berse. HGZ, 18. travnja 2012.
Uostalom, Bujić je na Oxfordu svojedobno bio student
Schönbergova studenta Egona Wellesza, tako da je, ako već ne iz prve, onda barem iz druge ruke imao
prigodu dobiti vjerodostojne informacije o Schönbergovoj osobnosti.
Petra Slobodnjak
Suvišna opreznost ovdje se očituje i u pomalo bojažljivom odnosu prema gudačkim glazbalima, posebice u odnosu na dominirajuću glasovirsku dionicu. No, kad
se već krenulo tim putem, skladatelju se
mora priznati i da je takav neravnopravan
položaj uspješno opravdao koncepcijom
čitave skladbe, u kojoj, citiramo, »intimnu
atmosferu između violine i violončela povremeno ‘ometa’ dionica klavira.«
Na sličan način na sigurnu je kartu zaigrala i Sara Glojnarić u svojoj skladbi Five
Stages of Sleep za saksofon i glasovir. Odnosi se to ponajprije na donekle podređenu dionicu saksofona, nasuprot izrazito
virtuozno koncipiranoj dionici glasovira.
No, takav pristup, u krajnjoj liniji, nije
nikakvim presedanom: primjerice, još su
Haydn i Mozart pisali sonate »za glasovir
uz pratnju violine«. Glojnarić, međutim,
kao i Babić, umije uspješno »prikriti« svoju (neopravdanu) nesigurnost stvaranjem
zvukovnog svijeta u kojemu se, iz tradicionalne perspektive, »neravnopravan« odnos dvaju glazbala doima posve prirodnim
i razložnim.
Vrckavi dijalog
Spomenute »suvišne opreznosti« nije, pak,
bilo u ovom prigodom izvedenim skladbama Ivana Violića i Tene Ivane Borić. Violić se predstavio zanimljivom skladbom
Lux aeterna za sopran i glasovir. Neopterećen strogim, »akademskim« formalnim
okvirima, Violić stvara pitku rapsodičnu,
ali stabilnu glazbenu cjelinu, u središtu
čije je pozornosti odnos između glasa i
instrumenta. Kratkoća tekstovnog predloška kompenzirana je ne samo njegovim ponavljanjem, nego, kako se skladba
razvija, i sve intenzivnijim melizmatskim
oblikovanjem vokalne dionice koje priziva asocijacije na drevne, gotovo arhetipske
vokalne obrasce kršćanske (i ne samo kršćanske) liturgijske glazbe. Ti vokalni melizmi predstavljaju i svojevrstan katalizator
zbivanja u glasovirskoj dionici koja se, nakon što je isprva samo »pratila« pjevačicu,
postupno upušta s njom u diskretan koncertantni dijalog.
Svakako najzaokruženije »akustičko« djelo večeri bilo je Piece for Amy Tene Ivane
Borić. U njemu skladateljica pokazaje suvereno vladanje nimalo jednostavnim medijem kvarteta saksofona, pri čemu je očito vodila računa i o specifičnostima zvuka
sastava, ali i o profilu glazbenika za koje je
djelo pisano (New Sax Quartet). A kako
saksofoni već sâmi po sebi kao da prizivaju »crossover« sadržaje, autorica je odlučila skladbu posvetiti nedavno preminuloj
pjevačici Amy Winehouse, protkavši djelo
odzvonima njene glazbe. No, skladba je i
dalje izrazito samosvojna, a njezina vrckavost odraz je skladateljičine osobnosti, ali
i njezina dijaloga kako s pokojnom umjetnicom, tako i s itekako živim (u svakom
smislu) članovima New Sax Quarteta.
Ukratko, premda je bila riječ o naizgled
nepretencioznom komornom koncertu za
relativno uzak krug publike, ta je koncertna večer još jednom jasno pokazala kako
među studenticama i studentima kompozicije već sada ima onih na koje u budućnosti itekako možemo računati, kao možda i nositelje hrvatske skladateljske scene
— scene kojom, malo–pomalo, počinju
puhati i neki novi, svježi vjetrovi.
Koncert Hommage à clarinette u Gliptoteci HAZU–a
Hrvatski skladatelji u(z) zvuk(u) klarineta
U
srijedu navečer, 9. svibnja 2012., u Gliptoteci
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zagrebačka je publika imala prigodu čuti koncert neuobičajena naziva Hrvatski skladatelji — Hommage à clarinette. Bila je to glazbena večer ostvarena u suradnji s
Hrvatskim društvom skladatelja, a na programu su se
našla djela mahom hrvatskih skladatelja, što je uistinu pravo osvježenje za zagrebačku koncertnu scenu.
Koncert je pripremio naš uvaženi klarinetist Bruno
Philipp koji je nastupio s Ivanom Batošem na glasoviru i posebnom gošćom večeri, u suvremenoj glazbi
već etabliranom sopranisticom Davorkom Horvat.
Njihove je interpretacije niza djela hrvatskih skladatelja toplo i srdačno pozdravila mnogobrojna publika.
Prije početka, Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik
HDS–a, održao je kratki informativni govor o koncertu koji je započeo Suitom za klarinet i glasovir Anđelka Klobučara. Program je uključio i skladbu Petra
Bergama Concerto abbreviato za klarinet solo, zatim
prvu praizvedbu te večeri, skladbu Josipa Magdića
Propterea accipite — Epistula za sopran, klarinet i gla-
sovir, a potom i drugu praizvedbu skladbe Introdukcija
IV u f–molu za klarinet i glasovir Giovannija Cavalinna. Kao završna točka izvedena je skladba nedavno preminulog skladatelja Marka Ruždjaka, njegov
Versus za glas i klarinet. Dopadljive i uzbudljive interpretacije prepoznala je i publika koja je svaku izvedbu
popratila burnim pljeskom i uzvicima odobravanja.
Jedini nedostatak bio je vrlo loše opremljeni program
u kojem se ništa nije moglo doznati o izvedenim kompozicijama, već samo biografski podatci o skladateljima i umjetnicima. Koncertni je komentar o svakoj
pojedinačnoj kompoziciji svakako bio neophodan, što
zbog činjenice da je program uključivao dvije praizvedbe, a što zbog ionako slabije zastupljenosti skladbi
hrvatskih skladatelja na koncertnim programima.
No, koncert Hrvatski skladatelji — Hommage à clarinette te je večeri, u ugodnom ambijentu dvorane Gliptoteke HAZU, uistinu zabavio sve okupljene, a to je
ionako najvažnije, pa s veseljem pozdravljamo eventualne buduće slične događaje. (Tomislav Fašaić)
Upravo je ta osobnost (a tek potom glazba) u središtu pozornosti Bujićeve monografije o Schönbergu
što ju je nedavno objavila ugledna britanska izdavačka kuća Phaidon. U Zagrebu ju je osobno predstavio sâm autor 16. travnja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, uz sudjelovanje još dvoje naših uglednih
muzikologa — dr. sc. Eve Sedak i akademika Nikše Glige. Bio je to tek prvi od triju susreta s Bujićem
tijekom njegova trodnevnog boravka u Zagrebu: dan kasnije održao je studentima muzikologije na
Muzičkoj akademiji predavanje o Egonu Welleszu, dok je 18. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu
sudjelovao u predstavljanju novih izdanja iz serije Sabrana djela Blagoja Berse.
Posebnost Bujićeve studije o Schönbergu — proizašla iz zahtjeva izdavača, ali posve u suglasju s Bujićevim znanstveničkim habitusom — jest u perspektivi koja ne promatra skladatelja kroz prizmu njegova djela, nego je djelo tek jednim od polazišta za rasvjetljavanje osobnosti skladatelja. Ili, pojednostavljeno rečeno, za razliku od dosadašnjih studija o Schönbergu, ova otkriva čovjeka kojega se često
skrivalo iza njegove glazbe. Temelj Bujićeva istraživanja stoga nisu toliko Schönbergove partiture, koliko njegova korespondencija, ali i pomno probrana vizualna građa.
Upravo takva nova perspektiva iznova kontekstualizira Schönberga u njegovu vremenu i prostorima,
ali i rasvjetljava njegov nerijetko višeznačan odnos prema suvremenicima. U tom smislu, možda je od
promocije Bujićeve monografije (koju se, uostalom, uvijek može pročitati) bilo još zanimljivije njegovo predavanje o odnosu Schönberga i Egona Wellesza koji nije bio samo muzikolog, nego i skladatelj koji zaslužuje veću pozornost nego što mu se obično pridaje. A, naposljetku, svojim se bavljenjem
Schönbergovom korespondencijom Bujić odlično uklopio i u promociju prve knjige korespondencije
Blagoja Berse — autora koji Schönberga nije poznavao, ali je u jednom trenutku s njime dijelio isti duhovni prostor i vrijeme.
DAVOR HRVOJ
GOSTOVANJA
mbiciozno osmišljen — a uglavnom
upravo tako i realiziran — HR Projekt dosad se uglavnom fokusirao na mlade
pijaniste koji izvode suvremenu hrvatsku
glazbu. No, da taj projekt ima ambicija
iskoračiti i izvan pijanističkih okvira moglo se naslutiti već u nekoliko navrata —
ne samo na koncertima na koje su, uz prevladavajuće glasovirske zvuke, pripušteni i
drugi instrumentalisti, nego i na jednom
prošlogodišnjem koncertu posvećenom
skladbama studentica i studenata kompozicije. Na taj se događaj nadovezao i slično
oblikovan koncert, održan 3. svibnja ove
godine u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU.
Naslov CodeNew Goes Chamber pritom je
jasno naznačio prebacivanje naglaska na
komornu glazbu — premda takav naslov
KONCERTI
A
za tim uopće nema potrebe — riječ je o zaokruženoj kompoziciji, nimalo »fragmentarnog« karaktera. Njezin je naslov stoga
prihvatljiv tek ako ga shvatimo u smislu
fragmenta (jednog) neke eventualne buduće veće cikličke cjeline za isti izvodilački sastav — glasovirski trio.
Ivan Batoš, Davorka Horvat i Bruno Philipp
13
SJEĆANJA
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
IN MEMORIAM Dalibor Paulik (1953. — 2012.)
Čudesna lakoća skladanja
Piše: Dubravko Stojsavljević
Z
nanstvenik i profesor, odličan organizator i fini gospodin, Dalibor Paulik bio je najprije skladatelj koji je iza sebe
ostavio impozantnih više od tri stotine i
trideset skladbi raznorodnih žanrova
Nepunih tjedan dana poslije smrti našeg
uglednog skladatelja, muzikologa i teatrologa, docenta Dalibora Paulika, poznata
kubanska pjevačica Maria de Jesus Kovacs na svom je koncertu u Stockholmu otpjevala Paulikovu ljubavnu baladu Today
I’m sad, my love (Danas sam tužna, ljubavi)
u spomen na »svog dragog prijatelja i briljantnog skladatelja i tako ljubaznog gospodina ...«. Nije to mogla točnije izreći.
ZAMP
Dalibor Paulik doista je u prvom redu bio
gospodin na onaj dragi, pomalo zaboravljeni, šarmantno starinski i uvijek ljubazan način kojim nas je jednostavno osvajao bez obzira je li se radilo o prijateljskom
druženju, o predavanjima na Akademiji
dramske umjetnosti, o stotinama stručnih
nastupa na glazbenim i kazališnim simpozijima ili u radijskim i TV emisijama ili
o zanesenom ponoćnom skladanju hitova
u Vrbanima i Hatzovoj uz širom otvorene
prozore, a da ga nitko od susjeda nikada
nije tužio.
Bio je, privatno, temperamentan sugovornik s čijim se političkim, društvenim i
inim stajalištima uopće niste morali slagati, ali biste ih uvijek uvažili, što ne čudi:
kao dijete rođeno u kazališnoj i glazbenoj
obitelji našeg opernog prvaka Franje Paulika, iskusio je neizvjestan kraj jednog i
početak drugog tisućljeća, proživio je sve
»blagodati« dvaju oprečnih političkih sustava i — na vrijeme otišao na Akademiju dramske umjetnosti, čemu se iskreno
radovao.
Profesor komparativne književnosti, magistar, docent, predavač, autor opsežnog
djela Hrvatski operni libreto koje se već
sada smatra obveznim studentskim udžbenikom, spisatelj, suradnik stručnih časopisa, među ostalima i Cantusa...
S pravom se poznata pjesnikinja Maja
Perfiljeva, nenajavljena, posljednja obratila prisutnima na decentnoj komemoraciji
u povodu smrti Dalibora Paulika u Hrvatskom društvu skladatelja, rekavši — u
ime mnogih prisutnih Paulikovih suradnika, pjevača i tekstopisaca — da je poma-
EDUKACIJA SE
NASTAVLJA
Sve više građana uviđa opasnosti
i štete koje nanose krivotvorine i
piratstvo
N
a riječkom je Korzu 3. svibnja 2012., u organizaciji nadležnih tijela državne uprave i organizacija koje sudjeluju u mehanizmu koordinacije za
provedbu prava intelektualnog vlasništva, održana
zajednička edukativna akcija »Stop krivotvorinama
i piratstvu«.
lo zbunjena prigodničarskim nabrajanjem
svih tih njegovih stručnih i akademskih
titula i zasluga jer joj se uvijek činilo da
je Paulik ipak jednostavno najviše volio
glazbu i skladanje.
Ako itko, Maja Perfiljeva, Drago Britvić,
Milivoj Pašiček, autor ovog teksta i mnogi drugi tekstopisci na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku na čije je stihove
Paulik rado i često skladao, to su najbolje
znali.
Dalibor Paulik živio je za glazbu, s glazbom i u glazbi. Na žalost, ne i od nje.
Da je bio popularni pop–pjevač ili vrhunski estradni zabavljač, nosači zvuka
Dalibora Paulika sada bi se peterostruko
prodavali. No bio je »samo« znanstveni
docent i skladatelj koji nije pripadao nijednom hrvatskom društvenom ili estradnom klanu, a to u nas loše prolazi.
Ali je zato bio skladatelj koji je iza sebe
ostavio više od tri stotine i trideset impozantnih skladbi raznorodnih žanrova —
od šansona, šlagera, koncertnih i duhovnih pjesama, kajkavskih popevki i dječjih
pjesama do filmske i kazališne glazbe —
godnim igrama u kojima su pokušavali prepoznati
krivotvorene predmete od izvornih mogli su osvojiti originalne proizvode i druge nagrade. Također su
mogli sudjelovati u anketi o krivotvorenju i piratstvu.
Prigodni glazbeni program kojim su hrvatski glazbenici i udruge za zaštitu njihovih prava podržali akciju, vodio je Dražen Turina Šajeta, i sam glazbenik,
upućen i zainteresiran za podizanje svijesti građana
o poštivanju intelektualnog vlasništva. U glazbenom
dijelu nastupili su Marko Tolja, grupa E.N.I i Vanna, a cijela akcija privukla je i značajnu pozornost
medija koji su popratili ovaj javni događaj. (Tomislav
Vuković)
IZVRSNI REZULTATI
Nenad Marčec ponovo izabran na
mjesto predsjednika Europskog
Vijeća CISAC–a
N
Detalj s akcije Stop krivotvorinama i piratsvu
Akciju su organizirali Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Carinska uprava Ministarstva financija, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo
pravosuđa, Državni inspektorat, kao i udruge nositelja prava intelektualnog vlasništva: HDS ZAMP,
BOA, HUZIP, ZAPRAF, BSA i drugi. Svrha akcije je podizanje razine javne svijesti o negativnim
društvenim posljedicama krivotvorenja i piratstva
te o sustavu provedbe prava intelektualnog vlasništva, a nakon Zagreba i Osijeka, akcija, čiji je cilj obuhvatiti sve hrvatske regije, organizirana je u Rijeci.
Na informativnom štandu na Korzu bili su izloženi
razni krivotvoreni i piratski proizvodi koje su nadležna tijela oduzela prilikom provedbe prava, kao i
originalni proizvodi. Carinski i policijski službenici,
zajedno s djelatnicima Državnog inspektorata i ostalih organizacija, građane su educirali kako razlikovati krivotvorene i piratske proizvode od originalnih. Uz to su također ukazivali na štete i opasnosti
za zdravlje, sigurnost i gospodarstvo koje uzrokuju
proizvodnja, promet i uporaba krivotvorenih proizvoda, osobito kada se radi o proizvodima kao što su
lijekovi, hrana, kozmetički proizvodi, obuća i odjeća, ručni alati i drugi električni proizvodi ili pak, piratiziranje glazbe, računalnih igara, filmova i slično.
Uz informacije koje su dobili neposredno od službenika nadležnih tijela, o problemu krivotvorenja
i piratstva te zaštiti i provedbi prava intelektualnog
vlasništva građani i posjetitelji Rijeke doznali su i
putem mnogobrojnih informativnih i promidžbenih materijala. Tako su primjerice mogli saznati
što su i kako se štite žig i industrijski dizajn kojima
se označavaju proizvodi kako bi ih potrošači mogli identificirati na tržištu, što je dozvoljeno činiti, a što nije s glazbom na Internetu, što je autorsko
pravo, kako se i zašto se štiti i slično. Uz to mogli
su naučiti i kako prepoznati krivotvorene proizvode, zašto je to uopće bitno, kako se zaštititi i kome
se obratiti u slučaju sumnje na krivotvorenu robu.
Akcija je privukla zanimanje građana svih uzrasta
koji su u velikom broju posjećivali štand, a u pri-
a godišnjoj skupštini u Lisabonu, Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a, jednoglasnom je odlukom ponovno izabran za predsjednika
Europskog Vijeća Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja (CISAC). U priopćenju se
navodi da CISAC okuplja 232 autorska društva iz
121 zemlje te predstavlja više od 3 milijuna autora i
izdavača s područja glazbe, drame, književnosti, au-
od kojih se mnoge svakodnevno »vrte«
na svim radijskim programima. Neke od
njih, poput Samo korak do sna, U trenucima intime, Tiho, tiho uspomeno, Meni je ljubav sve na svijetu bila ili Never in My Life,
među najizvođenijima su.
Kao veliki humanitarac, zajedno sa svojim tadašnjim »engleskim« timom (David
Stopper, Igor Savin), Paulik je poklonio
sva autorska, izvođačka i ina video i audio
prava za skladbe Stars of Hope (Zvijezde
nade) i Today I’m sad my love, obje u izvedbi
Marije de Jesus Kovacs, uglednoj švedskoj
humanitarnoj zakladi Star of Hope koja
skrbi o napuštenoj, odbačenoj i ugroženoj
djeci Latinske Amerike. U tu plemenitu
svrhu, samo video–spot Stars of Hope godinama je bio prikazivan na MTV–u. Kao
jedan od osnivača i dugogodišnji umjetnički direktor Hrvatskog dječjeg festivala
u Zagrebu, donio je radost i tisućama naših pjevački nadarenih mališana.
Sudjelovao je na svim važnijim hrvatskim
festivalima i pobrao mnoge nagrade publike i žirija, kao i na međunarodnim festivalima i prezentacijama u Finskoj, SAD–u,
Irskoj, Francuskoj i Curacaou.
svih društava te suradnju i partnerstvo s asocijacijama korisnika, kao i sa svim ostalim udrugama i institucijama koje sudjeluju u provedbi i ostvarivanju
prava autora.
Marčec je, naime, u prošlom mandatu postigao izvrsne rezultate u ime CISAC–a, a na dobrobit svih
europskih autorskih društava, budući da na europsku
regiju koju čine 93 od ukupno 232 autorska društva
okupljena u CISAC–u, otpada 61% ukupno prikupljenih autorskih naknada.
Imenovanje hrvatskog predstavnika na ovu visoku
europsku funkciju predstavlja međunarodno priznanje za postignuća u regionalnoj i europskoj suradnji
u području zaštite intelektualnog vlasništva. Hrvatska itekako ima potencijala iskoristiti sve mogućnosti
koje pruža Europska unija, posebice u tom području koje je danas u cijelom razvijenom svijetu priznato kao jedan od glavnih pokretača gospodarskog i
društvenog razvoja, ističe se u priopćenju. (Tomislav
Vuković)
KOMUNIKACIJSKI
STRUČNJACI
MEĐUNARODNE
KREATIVNE
ZAJEDNICE SUSRELI
SE U ZAGREBU
Otvorenost prema novim
tehnološkim trendovima i online
zajednici, glavni su komunikacijski
ciljevi autorskih društava
P
od predsjedavanjem Tanie Spriggens iz britanskog društva za likovne umjetnosti DACS, u
prostorijama HDS ZAMP-a 10. i 11. svibnja ove
godine održan je sastanak Odbora za komunikacije CISAC-a, krovne udruge društava za kolektivno
ostvarivanje autorskih prava.
Nenad Marčec
diovizualnih djela, fotografije i likovne umjetnosti.
Nenad Marčec od 2000. godine zamjenik je direktora službe ZAMP–a, a 2009. jednoglasno je izabran
za glavnog direktora HDS ZAMP–a. U ZAMP–u
radi od 1998. gdje je obnašao dužnost voditelja Odjela percepcije. Uz praktične ideje za poboljšanje rada,
vrlo brzo je ustrojio sustav općeg poslovanja — izgradio je prvu zastupničku mrežu i uveo sistematizaciju
obrade podataka.
Glavni direktor CISAC–a Olivier Hinnewinkel i
Mitko Chatalbashev, direktor Europske regije, izrazili su zadovoljstvo njegovim ponovnim izborom te
uvjerenje kako će i u novom mandatu, kao i proteklih
godina, dokazati svoju predanost autorskim pravima,
CISAC–u i svim europskim autorskim društvima,
promovirajući solidarnost i blisku suradnju između
Vijeće je obradilo mnoštvo tema s područja promocije autorskih prava i njihove zaštite, razmotrilo strategiju CISAC-a i usporedilo nedavna iskustva društava
u području odnosa s javnošću. Jedna od zanimljivijih
tema bila je »SOPA /ACTA, zašto je kreativna industrija izgubila bitku u online PR–u?«
Vanjski predavači, Niki Gomez i Wessel van Rensburg, priznati su stručnjaci za digitalne medije i
online komunikacijske strategije. U predstavljanju
glavne teme o SOPA–i i ACTA–i, iznijeli su detaljan
pregled razvoja aktualnih događanja, od početaka
pa do odbacivanja ovih propisa. Gomez i Rensburg
objasnili su da je stvorena nova sfera javnosti, unutar
koje su se izdigli novi komunikatori i vodeće figure među intelektualcima, novinarima i umjetnicima
koji su svojim online aktivnostima oblikovali javno
mnijenje, ali također utjecali i na političare. Naveli su
da je drugi faktor uspjeha takozvana masovna mobilizacija koja se pokazala iznimno korisnom tijekom
»Arapskog proljeća«, a iste su metode primijenjene i
prilikom alarmiranja javnosti vezano uz ove zakone.
Dalibor Paulik
Radojka Šverko, Tereza Kesovija, Zdenka Kovačićek, Vana, Kićo Slabinac, Đuka
Čajić, Branko Blaće, Hrid Matić, Janez
Lotrič, Maria De Jesus Kovacs i mnogi
drugi ugledni hrvatski i inozemni estradni
i operni izvođači rado su surađivali i izvodili skladbe Dalibora Paulika, umjetnika
kojemu je skladanje bilo sve — iskreno
preispitivanje samoga sebe znatiželjnim
prebiranjem po crno–bijelim tipkama,
nužna protuteža znanstvenom i istraživačkom radu, kontrapunkt dosadnoj svakodnevici, radostan bijeg iz stvarnosti,
lijek protiv bolesti, propitivanje vlastitih i
tuđih osjećaja, jednostavno — ljubav.
S cjelokupnim slojevito stvaralačkim i nesumnjivo bogatim opusom Dalibora Paulika, inače dugogodišnjeg aktivnog člana
Hrvatskog društva skladatelja, stručna će
se javnost tek trebati pozabaviti.
Nama koji smo s njime surađivali, družili
se i živjeli dovoljno je što smo imali sreću upoznati svestranog i dobrog čovjeka i
prijatelja.
Tijekom dva dana održane su i brojne radionice na
kojima se pokušalo pronaći ideje za buduće aktivnosti, poruke i pristupe društava kako autorima, tako
i široj javnosti. Zaključci su kako se društva trebaju modernizirati, pratiti nove trendove i tehnologije, dodatno uložiti u transparentnost i promociju te
otvoriti prema mlađim dobnim skupinama. (Tomislav Vuković)
CISAC odao počast
predsjedniku
Robinu Gibbu
R
obin Gibb preminuo je u nedjelju, 20. svibnja
2012., u dobi od 62 godine nakon borbe s dugom i teškom bolešću. Osim što je, uz svoju braću
Barryja i Mauricea, djelovao kao glazbenik u grupi
Bee Gees, bio je i dio jednog od najuspješnijih autorskih timova u povijesti pop glazbe. Kao predsjednik
CISAC-a, međunarodnog udruženja koje broji 232
autorska društva u 121 zemlji, Robin Gibb bio je posljednjih pet godina neumoran glas tri milijuna autora diljem svijeta. Entuzijastično je koristio poziciju
predsjednika udruženja i jednog od najpopularnijih
autora svijeta, kako bi utjecao na svjetske zakonodavce u pružanju podrške umjetnicima te promociji
vrijednosti autorskog prava.
Nakon prvog mandata, Gibb je u lipnju 2010. ponovo izabran u dodatni trogodišnji. U to je vrijeme
izjavio: »Predsjedništvo CISAC-a uloga je koja mi
puno znači jer kao autor polažem punu vjeru u sustav kolektivne zaštite naših prava. I dok se cijela industrija zabave nalazi na prekretnici, želim svoj novi
mandat iskoristiti u razvoj sustava koji će biti održiv u
digitalnom dobu, sustava koji pomiruje javnu potrebu za jednostavnim pristupom svim našim djelima,
dok istovremeno čuva prava i interese svih, uključujući poštenu isplatu autorima za korištenje njihovog
stvaralaštva.«
Tijekom predsjedanja CISAC-om, Gibb je neumorno branio sustav zaštite autorskih prava, suprotstavljajući se krupnom kapitalu i vladama svaki put kada
bi tvrdili da autorska prava koče tehnološki i komercijalni razvoj. Njegove intervencije regularno su se
odnosile na globalni informativni plan rada te često
obuhvaćale političke odluke. Na svjetskom sastanku
na vrhu u Washingtonu 2009., vezanom uz autorska
prava, Gibb je upozorio: »Autorska prava nisu prepreka napretku. Naprotiv, ona podupiru napredak,
kreativnost i komunikaciju. Postojanje jake zaštite
ovih prava neće ugroziti razvoj digitalne utopije koju
Google, Microsoft i ostali obećavaju. Autorska prava
promoviraju takav razvoj. Bez njih imate samo kaos,
a to je puno veća barijera razvoju.« Kao direktan rezultat Gibbove intervencije u travnju 2009., hrvatska
Vlada odbacila je inicijativu kojom bi se dramatično smanjile naknade hotela, restorana i ugostiteljskog sektora. Pismo koje je Gibb poslao u studenome
2009. potaknulo je i predsjednički veto na izrazito
nepovoljan zakon koji je predložen u Čileu. Gibb se
također usprotivio odluci Europske komisije iz 2008.
kojom se optužilo autorska društva da ograničavaju konkurentnost. Kritizirao je i odgađanje Kine u
prihvaćanju tarifa za emitiranje autorskog sadržaja te
opiranje srpske nacionalne televizije RTS-a u plaćanju naknade za autorska prava. (CISAC)
OBLJETNICE
14
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Pred stopedeset godina rođen je Franjo Krežma
Virtuoz svjetskog formata
Piše: akademkinja Koraljka Kos
Aura tragičnoga koji nosi lik Franje Krežme ne bi trebala odvraćati od staloženog, objektivnog pogleda na njegovo stvaralaštvo. Skladao je zadivljujuće brzo i
mnogo s obzirom na kratko vrijeme koje mu je bilo suđeno.
sjećanje na jedan važan isječak hrvatske glazbene prošlosti.
akon Stjepana N. Spadine i Ivana Jarnovića, Franjo Krežma
treći je veliki hrvatski violinski virtuoz. Djelovao je u 19. stoljeću, u doba
romantizma i kulta virtuoza kao što
su bili Niccolò Paganini i Franz Liszt, a od Hrvata, gitarist Ivan Padovec. Krežmina je sudbina posebna, pa
svaki prikaz njegova lika i stvaralaštva
nosi biljeg tragičnosti zbog naglo prekinute blistave karijere reproduktivnog umjetnika i skladateljstva koje je
utrnulo na pragu zrelosti.
KONCERTI
Skicirajmo najprije Krežmin životopis u kojem se u nekoliko godina
zgusnula intenzivna reproduktivna i
stvaralačka aktivnost ovog izuzetnog
umjetnika. Osnovne podatke sabrao
je neposredno nakon Krežmine smrti
Franjo Ksaver Kuhač koji je u časopisu Hrvatska vila o njemu objavio opsežnu studiju u nizu nastavaka, predstavljajući bogatu biografsku građu
iz ostavštine koju su mu dali na uvid
Krežmini roditelji. Slike, portreti, pisma, članci iz časopisa, novinske kritike i fascikli sa sačuvanim skladbama pružili su obilje informacija koje je
Kuhač povezao, ispreplićući ih s anegdotskim crticama. Zasluga je Franje
Kuhača što je u ovom slučaju, kao i u
tolikim drugim prigodama, sačuvao
Studio Bajsić HRT
15. travnja 2012.
Natko Devčić
među Japancima
U
studiju Bajsić na zagrebačkom Prisavlju, 15. je travnja 2012. održan
koncert iz ciklusa Nedjeljom u podne u
Bajsiću koji je bio zamišljen u duhu susreta hrvatske i japanske kulture. Na
programu su bila djela Yasushija Akutagawe (Triptih za gudače) i Tadashija
Kuba (Shun–Rai–Gaku), ali i Concertino za violinu i komorni orkestar Natka
Devčića koji je inspiraciju našao upravo
u Akutagawinom djelu. U izvedbi Devčićeva Concertina briljirala je violinistica
Mirjam Pustički Kunjko koja je tri stavka, Comodo, Larghetto i Allegro vivace,
interpretirala maksimalno ekspresivno. Zamišljeni je susret dviju nacija na
izvođačkom planu, zaokružen susretom
Simfonijskog orkestra HRT–a i japanskog dirigenta Hikara Ebihare koji je
2007. osvojio treću nagradu na dirigentskom natjecanju Lovro von Matačić u
Zagrebu. (Irena Paulus)
Sljedeće četiri godine — od jeseni
1875. do 1. srpnja 1879. — bile su ispunjene intenzivnom koncertnom ak-
Sve koncerte komentirale su oduševljene kritike u kojima se Krežmino
muziciranje uspoređuje s umjetnošću
najvećih svjetskih virtuoza. Obasipali
su ga cvijećem i darovima među kojima se navodi 200 godina stara violina iz Cremone koju je navodno dobio
od nekog aristokrata u Padovi i dao na
popravak u Beč. Nažalost tom se instrumentu zameo trag.
Bitna prekretnica u Krežminom životu nastupila je 1. srpnja 1879. kada je
stupio na mjesto koncertnog majstora
u orkestru Benjamina Bilsea (1816. —
1902.) u Berlinu. Morao se tada na dulje vrijeme rastati s voljenom sestrom
i obitelji. Uz ljetne koncerte u Charlottenburgu kraj Berlina, orkestar je
često putovao na gostovanja. Krežma
je povremeno ravnao koncertima ovog
uglednog orkestra iz kojega se razvila Berlinska filharmonija. Vodio je i
dnevnik o svojim solističkim nastupima uz orkestar; koncerti su često slijedili dan za danom. Posebno valja zabilježiti gostovanje orkestra u Leipzigu
u svibnju 1881. (pet koncerata), nakon
čega je slijedilo dvomjesečno gostovanje u Frankfurtu na Maini. Bila je to i
posljednja stanica na Krežminu životnom putu.
Još je i danas teško i mučno prisjećati se bolesti i smrti Franje Krežme.
Na drugom koncertu u Frankfurtu
na Maini, 6. lipnja 1881., Krežma je
s uspjehom nastupio kao solist. Bilo
je hladno i vlažno, umjetnik je na pozornici bio izložen i propuhu. Nakon
koncerta pojavila se upala srednjega
uha. Krežma se nadao da će se njegovo stanje poboljšati i bez operacije
koju su predlagali liječnici. Još 10. lipnja pisao je ocu, pun optimizma. No,
bolest se naglo razvila u meningitis, pa
je neizbježna operacija obavljena prekasno, tek 13. lipnja. Ne došavši više
k svijesti, Krežma je 15. lipnja navečer
preminuo.
Njegovi posmrtni ostaci prevezeni su
tek 1884. u domovinu, u Zagreb, gdje
su na groblju Mirogoju svečano sahranjeni 1. studenoga iste godine.
Krežmina majka umrla je 1891., a otac
1899., počinivši samoubojstvo. Sestra
Anka živjela je u Zagrebu gdje se udala za posjednika Dragutina Barbota.
Od 1891. do smrti 1914. djelovala je
kao učiteljica, kasnije profesorica glasovira u muzičkoj školi Hrvatskoga
glazbenog zavoda.
***
Aura tragičnoga koji nosi lik Franje
Krežme ne bi trebala odvraćati od staloženog, objektivnog pogleda na njegovo stvaralaštvo. Skladao je zadivljujuće brzo i mnogo s obzirom na kratko
vrijeme koje mu je bilo suđeno. Izuzmemo li dječačke pokušaje, Krežma
sustavno komponira, počam od 1874.,
pa sve do smrti. Najveći dio sačuvanog
opusa pohranjen je u Hrvatskom glazbenom zavodu kao dar skladateljeve
pranećakinje Renate Vučetić. Neke
su skladbe nedovršene, neke izgubljene. Ono što je sačuvano predstavlja
raznovrstan i vrijedan opus. Prirodno
je, da se Krežma kao vrstan violinist
osjećao posebno privučenim moguć-
nostima izraza na svom instrumentu.
Zato su u žarištu njegova stvaralaštva
tipično romantičke minijature za violinu i glasovir.
Među njima su najpopularnija lirska
skladba Iz Hrvatskog Primorja i razigrani Scherzino. Tu je i Bosanski guslar,
romanca Moje sanje i nekoliko fantazija na operne motive. Od komornih
radova izdvajamo gudački kvartet
(1874.), a od orkestralnih, tri uvertire,
violinski koncert i simfoniju (dovršenu
u Zagrebu 15. veljače 1879.).
Brojne solo pjesme koje je Krežma
skladao predstavljaju nam dosad nepoznatu stranu njegove umjetničke
osobnosti. Te lirske minijature, srodne onima Roberta Schumanna, (Krežma je, poput njega, rado uglazbljivao
stihove Heinricha Heinea) osvajaju
melodijskom invencijom i istančanom
harmonijom.
Još neistraženi opus Franje Krežme
zaslužuje pozornost muzikologa i reproduktivnih umjetnika. Najbolje
skladbe njegove umjetničke ostavštine
vrijedni su iskazi hrvatskog glazbenog
romantizma.
***
Krežma je posjedovao dvije odlične
violine: jednu Guarnerijevu i jednu
Stradivarijevu; obje su nažalost izgubljene. Sačuvana je jedino mala ¾ violina, rad Mathiasa Thira iz Beča, datirana sa 1787. koju je dječak dobio kad
je počeo učiti kod Đure Eisenhutha.
Danas je taj vrijedni instrument pohranjen u Muzeju za umjetnost i obrt
u Zagrebu.
IZABRANA LITERATURA:
Franjo Ksaver Kuhač: Franjo Krežma, Hrvatska vila I, 1882., sv. VI–XII; II, 1882.–
1883., sv. VI–XI.
Ladislav Šaban: Tragom violina Franje Krežme, Muzika i škola IX, 1964., br. 2,
41–46.
Vladimir Fajdetić: Franjo Krežma (1862–1881).
Hrvatski violinski virtuoz XIX stoljeća u
svom i našem vremenu, Osijek 1982.
Zagrebački kvartet saksofona 10. veljače 2012. u HRVATSKOM GLAZBENOM ZAVODU
Uz izvedbu Jakovljeva sna Vjekoslava Nježića
U
Hrvatskom glazbenom zavodu, u petak
10. veljače 2012., održan je još jedan
nastup Zagrebačkoga kvarteta saksofona
u okviru sezone Arti musices — Hrvatski
glazbeni krug u organizaciji koncertne poslovnice Artagent. Tom je prilikom četvorka
redom izvela: Jakovljev san Vjekoslava Nježića, Gudački kvartet op. 20 br. 5 (transkribiran za kvartet saksofona) Josepha Haydna te
Kvartet češkoga skladatelja Jindřicha Felda.
Koncert je otvorila Nježićeva skladba nastala
2005. godine za vrijeme poslijediplomskoga
studija u Utrechtu, posvećena je upravo Zagrebačkome kvartetu saksofona; praizvedbu
je doživjela iste godine i to u okviru programa MBZ–a, a ovom je prilikom drugi put
predstavljena hrvatskoj publici. Već su uvodni taktovi Jakovljeva sna u pravome smislu
riječi evocirali stanja na granici zbilje i iluzije
gdje je gusto tonsko tkivo, prisutno kroz
Zagrebački kvartet saksofona u HGZ–u
trajanje čitave skladbe, odražavalo narativne
tokove sna — od onih meditativnih, do, pokatkada, krajnje dramatičnih. Nadalje se, prema riječima autora, radi o jednome u nizu djelâ nastalih kao
rezultat osobnih promišljanja o naravi glazbe; San je tako satkan od glazbe koja »utječe na vrijeme« gdje ostinato postaje refleksija statike, a anđeli
iz citata na naslovnoj stranici skladbe koji silaze s neba — predstavljaju »gibanje koje stoji«. Zagrebački su saksofonisti veoma sugestivno prenijeli
Nježićevu skladbu, što je i publika popratila snažnim pljeskom. Nadalje su zanimljivoj glazbenoj večeri pridonijele i uspješne izvedbe Haydna i
zanimljivoga Felda, a Haydnov je finalni stavak — maestralna fuga — potpuno zasluženo izveden kao bis. (Martina Bratić)
Martina Bratić
N
KONCERTI
Franjo Krežma
U Osijeku, gradu koji je sredinom
19. stoljeća imao bogat glazbeni život, rođen je 4. rujna 1862. u obitelji
obrtnika slastičara i vlastelinske kćeri Amalije Stiller–Hranilović Franjo
Krežma. Imao je tri sestre od kojih je
najstarija, Anka, poput njega rano pokazala izuzetnu glazbenu nadarenost.
Otac je pomno pratio razvoj ovo dvoje djece i omogućio im, preselivši se s
obitelji 1866. u Zagreb, solidnu glazbenu izobrazbu. Tu je malog Franju,
počam od njegove šeste godine, sviranju violine poučavao Đuro Eisenhuth (1841.–1891.), violinist, skladatelj
i dirigent. Istovremeno, dječak uči i
glasovir, a od osme godine pokušava i komponirati. Već s osam godina
svira na svom prvom javnom koncertu uz pratnju sestre Anke (Sisak, 10.
kolovoza 1870.). Uspjeh koncerta ponukao je oca da djeci organizira nastup i u Zagrebu gdje su koncertirali 6. svibnja 1871. u starom kazalištu
na Markovu trgu. Sretnim je slučajem
na tom koncertu bio Alexander Leopold Zellner (1823.–1894.), skladatelj
i publicist, koji je, nakon mladenačke
djelatnosti u Zagrebu (orguljaš u crkvi
sv. Katarine), djelovao kao profesor na
Konzervatoriju i glavni tajnik Društva
prijatelja glazbe u Beču. Oduševljen
Franjinim talentom organizirao je za
njega i sestru mu Anku prijemni ispit
na Konzervatoriju, pa je tako djeci bio
omogućen studij na vrhunskoj glazbenoj ustanovi. Za vrijeme četverogodišnjeg studija (1871.–1875.), Franjo i
Anka nastupali su za ljetnih praznika
učestalo u Hrvatskoj. Na završnom
koncertu nagrađenih abiturijenata 15.
srpnja 1875. Franjo je izveo virtuozni
komad Papageno–Rondo Heinricha
Wilhelma Ernsta. Dobio je svjedodžbu pune umjetničke zrelosti i zavodsku medalju (Concurrenz–Medaille).
Put do samostalne koncertne djelatnosti bio je otvoren.
tivnošću. Krežma je tih godina održao brojne koncerte diljem domovine i
u većim gradovima Italije i Francuske,
a svirao je i u Beču, Pragu i Mađarskoj. Statistika koju u svojoj biografiji donosi Vladimir Fajdetić bilježi oko
400 koncerata, od toga preko 200 u
Hrvatskoj. Nije moguće nabrajati sve
gradove koje je posjetio i gdje je svirao
uz pratnju sestre Anke, a pod paskom
oca i uz »logistiku« impresarija Abela Lukšića. U okolnostima nemirnog
života putujućeg virtuoza, Krežma je
osvajao ne samo virtuoznom i muzikalnom interpretacijom već i nježnom
mladenačkom pojavom koja je zračila otmjenošću i egzotičnim šarmom.
Najčešće je nastupao u Italiji: Verona,
Parma, Milano, Genova, Venecija (u
više navrata), Padova, Firenza, Rim
(gdje je svirao pred Franzom Lisztom
i biskupom J. J. Strossmayerom) —
bile su to neke od stanica na geografskoj karti Krežminih gostovanja, od
kojih se mogao odmoriti tek za ljetnih
mjeseci.
15
PRIZNANJA
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Priznanje Matačić za životno djelo akademiku Pavlu Dešpalju 17. veljače u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog
Posljednji velikan dirigentskog štapića
Piše: Jagoda Martinčević
Osobnost širokih obzora
NATJEČAJ
Vraćajući se razlozima obrazloženju Nagrade
Matačić Pavlu Dešpalju, treba ponajprije istaknuti da je naš akademik priznanje dobio ne
samo kao dirigent, nego i kao skladatelj i pedagog, osobnost širokih obzora čije su mu odlike
i pribavile članstvo u Hrvatskoj akademiji zna-
Po povratku u domovinu Pavle Dešpalj postaje
šef dirigent Zagrebačke filharmonije i umjetnički voditelj glazbenog programa Dubrovačkih
ljetnih igara, obnavlja suradnju s operom HNK
i Simfonijskim orkestrom HRT–a te postaje počasnim šefom dirigentom tog orkestra, a isto mu
priznanje dodjeljuju Zadarski i Hrvatski komorni orkestar. U Varaždinskom je komornom orkestru počasni član, dok je u Splitu umjetnički voditelj Splitskoga komornog orkestra. Mnoge od
tih djelatnosti svjedoče o Dešpaljevu neumornom radu s mladim glazbenicima, kao i o njihovu poštovanju prema iskusnom mentoru. Čak tri
uzastopne godine, od 1995. do 1998., Dešpalj je
dirigent Tokyo Geidai Filharmonije te stječe ti-
Udruga Hrvatski dječji festival raspisuje
NATJEČAJ
za pjesme koje će biti izvedene na XIX. Hrvatskom dječjem festivalu Zagreb 2012. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u nedjelju, 18. studenoga 2012., pod motom Djeca
nose svjetove na dlanu
Želja je organizatora stvoriti priredbu vrhunske kakvoće u glazbenom i scenskom izrazu, a Stručno povjerenstvo posebnu
će pozornost obratiti kvaliteti, raznolikosti te odgojnoj vrijednost stihova i glazbe.
Pjesme se natječu u kategoriji:
pjesme za djecu (do 13 godina starosti) za zbor (obavezan solist
uz pratnju zbora)
Djela se šalju kao: melodijska linija s upisanim harmonijama i
tekstom u dva primjerka, uz tri primjerka teksta
Autor treba poslati i kvalitetno izrađenu snimku pjesme na
CD–u, po mogućnosti takvu kakvom je zamišlja za festivalsku izvedbu. Autorima se preporučuje bliska suradnja s
izvođačima — dječjim zborovima. Pjesme, poslane na Natječaj, ne smiju biti javno izvođene prije Festivala, ni snimljene na nosače zvuka.
Autori pjesama odabranih za festivalsku izvedbu prenose na Festival prava na izvedbu skladbe, tisak i prijenos putem medija i televizije te snimanja na nosače zvuka, odnosno da svaka
ili neka od tih prava prenesu na treću osobu. Sva ostala prava pripadaju autorima.
Zbor, sudionik Festivala, ima pravo staviti festivalsku pjesmu na
vlastiti nosač zvuka (novi CD ili kompilaciju pjesama).
Izvođači pjesama koji će sudjelovati na Festivalu obvezuju se pri
izdavanju nosača zvuka otkupiti 20 CD–ova, u dogovoru s
diskografskim nakladnikom Cantus.
Zbog sigurnosnih razloga, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bit će smanjen broj sudionika — zborova, a svaki
zbor može sudjelovati s najviše dvadeset petero djece.
Voditelji svakoga zbora koji se prijavljuje na Natječaj Hrvatskog
dječjeg festivala, dužni su potvrditi prihvaćanje uvjeta Natječaja na e–mail gosp. Ivana Kuliša (ivan.kulis.lipkay@
gmail.com )
Rok predaje radova je 8. lipnja 2012. na adresu Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, s naznakom »Za
Hrvatski dječji festival — Zagreb 2012.«.
tulu profesora emeritusa Tokijskog
nacionalnog sveučilišta. Dakako i
u domovini odgaja mlade dirigente
na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Urođena muzikalnost
To je tek dio bogate i razgranate
karijere glazbenika koji je ravnao i
Londonskom kraljevskom filharmonijom, orkestrom Mozarteum
iz Salzburga te mnogim drugim
uglednim ansamblima, ponešto
zanemarujući skladateljski rad koji
obuhvaća ne osobito brojan, ali vrlo
vrijedan opus. Ističući golemo znanje koje je dobio od profesora Šuleka, Dešpalj svoj skladateljski stil
opisuje kao neoromantičan s natruhama baroka i klasike, a sam Šulek kaže o svojem učeniku: »Pavle
Dešpalj najveći je talent kojega sam
ikada susreo!«
Urođena muzikalnost koja ga vodi
kao dirigenta možda je najveća
odlika i Dešpaljeva skladateljstva.
Izvanredno poznavanje glazbenih
Pavle Dešpalj
oblika i instrumentacije nadograđuju skladni autorski izričaj u najistaknutijim djelima opusa: Tri koralne predigre
na Bachov koral, Varijacije za orkestar, Čežnja za
komorni orkestar, Passacaglia i fuga za glasovir
i gudače, Koncert za violinu i orkestar, Koncert
za alt saksofon i gudače, Koncert za violončelo i
gudače, Svečana parada za rogove i orkestar, Dva
guslačka hira za violinu solo i drugo.
Gotovo da nema hrvatske glazbene nagrade koju
Pavle Dešpalj nije dobio. Ipak, čini se da je ova
koja nosi ime velikog kolege, dodijeljena na kon-
DAVOR HRVOJ
nosti i umjetnosti u kojoj, godine 1992., postaje redovni član, a od 2004. i potpredsjednik.
Odrastajući u glazbenoj obitelji uz oca Šimu,
također skladatelja, brata Valtera, violončelista
i sestru Maju, violinisticu, Pavle Dešpalj prva
glazbena iskustva stječe u svojemu gradu Zadru
u kojem će, nakon školovanja u Zagrebu, godine 1961. utemeljiti Glazbene večeri u Donatu.
Vrijeme zagrebačkog školovanja u potpunosti
će obilježiti njegov profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, skladatelj Stjepan
Šulek s kojim Dešpalj ostaje neraskidivo povezan i nakon profesorove smrti, redovito izvodeći Šulekove skladbe sve do danas. Još kao student započinje dirigentsku aktivnost s tadašnjim
Simfonijskim orkestrom RTZ–a te orkestrom
Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a zatim slijedi višegodišnji angažman u Sjedinjenim
Američkim Državama gdje je glazbeni direktor i
dirigent Simfonijskog orkestra i opere u Orlandu
na Floridi, stalni gost čikaškog festivala u Grant
Parku te, na poziv primadone Leontyne Price,
dirigent Pittsburških simfoničara na otvaranju
Philadelphijskog festivala u Ambleru.
certu u znak sjećanja na Lovru pl. Matačića uz
Zagrebačku filharmoniju i dirigenta Leopolda Hagera koji su izveli Osmu simfoniju Antona Brucknera, obilježena posebnim emocijama.
Matačić i Dešpalj zajednički su dio hrvatske i
zagrebačke glazbene sredine u kojoj su se umjetnički dosezi, unatoč generacijskim udaljenostima, nadovezivali i nadopunjavali. Na radost svih
nas koji smo imali sreće pratiti ih. S maestrom
Dešpaljem ta će radost još potrajati.
HRVATSKI GLAZBENI ZAVOD, 6. svibnja 2012.; solistička, komorna i vokalno–instrumentalna glazba
20. i 21. stoljeća
Koncert Hrvatski skladatelji u sklopu ciklusa Virtuoso
Piše: Vilena Vrbanić
U
nedjelju, 6. svibnja, završila
je jedanaesta sezona Virtuosa, ciklusa koncerata studenata
Muzičke akademije u Zagrebu,
i, kao što je to tradicija već niz
godina, svibanjski je koncert bio
posvećen djelima hrvatskih skladatelja. Nakon nastupa u Glazbenoj školi Fran Lhotka u Sisku te u
Galeriji Prica u Samoboru, mladi
su se glazbenici predstavili publici
u dvorani Hrvatskog glazbenog
zavoda u Zagrebu. Program je
bio sastavljen od solističke, komorne i vokalno–instrumentalne glazbe hrvatskih autora. Prve
su nastupile violinistice Lana
Adamović i Ankica Šoša te su
ostvarile skladnu i zaokruženu
izvedbu Pet studija za dvije violine Borisa Papandopula — niza Ana Batinica, Udaraljkaški ansambl biNg bang i Davor Kelić
kontrastnih stavaka jednoga od
mnu scensku pojavu mezzosopranistice
najplodnijih hrvatskih skladatelja. Uslijedile su solo pjesme Ivane Lang, Ivane Srbljan te nadahnutu klavirsku
skladateljice čije su stvaralaštvo obilježile pratnju Karla Hubaka publika je ispratila
klavirske i vokalne minijature, a Virtu- ovacijama.
oso se ovim koncertom pridružio 100.
Nakon stanke, violinist Ivan Jakšeković
obljetnici njezina rođenja. Dvije pjesme
i pijanist Dario Sabol izveli su Prvu soprema stihovima Dragutina Domjanića
natu za violinu i klavir Anđelka Klobute dirljivi Nokturno iz ciklusa Nepoznačara, nastaloj na poticaj Silvana Kuzmitim stazama otpjevala je sopranistica Ana
na ujedno i profesora u čijoj klasi mladi
Karuza Lovrić uz klavirsku pratnju Lidije
violinist studira na Muzičkoj akademiji
Škuflić. Pijanistica Vita Vukov s mnogo je
u Zagrebu. Kroz tri stavka, u kojima oba
muzikalnosti i finog tonskog nijansiranja
instrumenta ostvaruju ravnopravan odpristupila najpoznatijem klavirskom djelu
nos, glazbenici su postigli visoku razinu
Blagoja Berse — Po načinu starih (Airs de
interpretacije, a publici su predstavili svu
ballet) — u kojemu je skladatelj evocirao
raskoš tog kompleksnog djela. Još jedna
glazbu prošlih vremena, koristeći s jedne
posebnost koncerta Hrvatski skladatelji
strane starocrkvene načine, a s druge, pobila je izvedba Preludijâ za klavir Željka
stupke srodne glazbenom impresionizmu.
Brkanovića i to povodom skladateljeva
Prvi dio koncerta zaključile su Tri pjesme
75. rođendana. Četiri preludija u kojima
na tekstove Dobriše Cesarića iz opusa Ive
je Brkanović rješavao neke vlastite dileme
Lhotke–Kalinskog. Predivan glas i iznioko instrumenta angažirano je iznio pi-
Vilim Štih
ini se da nema ljepšeg priznanja od onoga
kad dirigent dobije nagradu koja nosi ime
dirigenta! A upravo se to dogodilo 17. veljače
kada je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog dirigent Pavle Dešpalj primio nagradu Lovro pl. Matačić koju Hrvatsko društvo glazbenih
umjetnika bienalno dodjeljuje izabranom glazbeniku za životno djelo. I premda se čini da su
još nedavno obojica maestra u istoj sezoni ravnali
koncertima Zagrebačke filharmonije ili na Dubrovačkim ljetnim igrama, ipak je od Matačićeve
smrti prošlo već 27 godina, a Pavle Dešpalj, danas u 78. godini života, još uvijek aktivno dirigira
na radost mnogobrojnog glazbenog slušateljstva.
Akademik Dešpalj posljednji je koji još uvijek
djeluje u skupini hrvatskih velikana dirigentskog
štapića koji su obilježili 20. stoljeće razvijajući
istodobno i karijere u svijetu. Nakon plemenitog
Matačića bili su to još Milan Horvat i Mladen
Bašić, dok je Berislav Klobučar od te generacije
jedini koji je većim dijelom umjetničkoga stvaralaštva djelovao u inozemstvu. Preostala trojica
dijelila su dirigentsko vrijeme između domovine
i svijeta ispisujući blistave stranice hrvatske izvodilačke umjetnosti. Zbog čega im se do danas
ne nalazi dostojnih nasljednika, tema je nekog
drugog razmatranja, no ipak neodoljivo podsjeća na sličnost s hrvatskim dramskim redateljima
među kojima se također često spominje četverac
nepobjedivih u sastavu Violić — Paro — Spaić
— Radojević.
KONCERTI
Č
janist Krešimir Starčević. On je već više
godina i organizator ciklusa Virtuoso, a na
izuzetnoj izvedbi osobno mu je čestitao i
skladatelj.
Na kraju koncerta omiljenog studentskog
ciklusa publika je uživala u još jednom
ostvarenju Borisa Papandopula — Čarobnoj fruli za flautu, piccolo i udaraljke u
izvedbi Ane Batinica, Udaraljkaškog ansambla biNg bang i dirigenta Davora Kelića. U virtuoznoj skladbi, Papandopulo
je parafrazama arije Kraljice noći iz Mozartove opere Čarobna frula uspješno potencirao karakter djela. Ovim su se koncertom svi mladi glazbenici dokazali kao
kvalitetni tumači djela koja su izvodili, a
ciklus Virtuoso — osim glazbe stranih autora — publiku je još jednom upoznao s
vrijednim i zanimljivim stvaralaštvom
hrvatskih autora.
Josipu Novoselu za 80. rođendan, uz novo izdanje
njegovih 20 Capriccia
Ugledni otac Zagrebačke
kontrabasističke škole
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
B
ez imalo pretjerivanja i patetike koje bi se mogle zamjeriti,
moguće je jednoga od najuglednijih hrvatskih glazbenika, kontrabasista i tenora Josipa Novosela (uz
napomenu »starijeg« jer i sin Josip
Novosel mlađi, violinist, postiže
zamjerne rezultate na glazbeničkome polju) osloviti kao oca Zagrebačke kontrabasističke škole.
Da profesor Josip Novosel koji je
10. ožujka proslavio 80. rođendan
ponosno stoji na začecima uglednog razreda za kontrabas ne samo
na Muzičkoj akademiji u Zagrebu,
budući da je predavao i na visokoškolskim glazbenim ustanovama u
Beogradu, Sarajevu, Novom Sadu
i Ljubljani, potvrđuje gotovo 60
diplomiranih kontrabasista koje
je osposobio za odabrani poziv
profesionalnog glazbenika. Doista,
desetljećima je Josip Novosel bio najtraženiji profesor kontrabasa, s pouzdanjem je moguće reći i jedini koji je kontrabas ustoličio kao koncertantni
instrument i razvio tehničke sposobnosti polaznika do najviše razine solističkoga umijeća.
Kontrabasističke studije
Upravo u rukama imamo najnovije izdanje Novoselovih 20 capriccia za
kontrabas solo, zbirku skladbi koje je početkom ove godine objavila Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu. S iskrenim divljenjem moramo
pozdraviti upornost, ali i skladateljsku inventivnost umjetnika koje su iz
prakse od više od pola stoljeća iznjedrile slijed od dvadeset djela namijenjenih kontrabasistima jednako za pedagoško, kao i za umjetničko usavršavanje. Naime, autor poznaje kontrabas »u dušu«; u pomanjkanju literature za
kontrabas solo i na svjetskome planu, poduhvatio se, zahvaljujući svojem
velikom iskustvu i skladateljskoj maštovitosti, ispisati kontrabasističke minijature koje doprinose razvitku tehničkih i interpretacijskih sposobnosti
glazbenika koji će ih studirati i izvoditi. Jer, riječ je o skladbama koje je
Novosel stvarao više godina vođen mogućnostima kontrabasista iz svojega razreda, ostvarivši zbirku virtuoznih djela za koncertantno izvođenje, a
jednako tako s naglašeno zahtjevnim didaktičkim karakterom.
Kada spominjemo njegovu dugogodišnju praksu treba imati na umu da je
glazbenu djelatnost započeo 1957. godine, istodobno kao nastavnik kontrabasa na Srednjoj muzičkoj školi Pavla Markovca u Zagrebu te kao orkestralni glazbenik, solo kontrabasist Simfonijskog orkestra RTZ–a i Zagrebačke filharmonije. Bilo je to prije završenog studija koji je diplomirao
1961. godine kao student Milana Prosenika na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Usporedo uz kontrabasističku pedagošku i sviračku karijeru, studirao je solo pjevanje (budući da je posjedovao vrlo lijepi tenor) i diplomirao
1971. godine u klasi Ive Lhotke–Kalinskog. Pa, iako je ovaj napis posvećen prvenstveno Novoselu kontrabasistu, neophodno je sjetiti se i njegovih
pjevačkih uspjeha koje je nizao od debija na koncertnom podiju 1966. u
Händelovu oratoriju Jephta, a na opernoj pozornici od 1969. u ulozi Don
Ramira u Rossinijevoj Pepeljuzi. Mnogi se zacijelo još dobro sjećaju izvrsnih nastupa u brojnim oratorijskim i opernim izvedbama, kao i Novoselovih nastupa na hrvatskim ljetnim festivalima, a upoznala ga je i publika u Austriji, Njemačkoj (u Berlinu s Berlinskom filharmonijom), Italiji
i Francuskoj.
Trajna dobra raspoloženost
Dakle, više od pedeset godina sudjeluje Josip Novosel u hrvatskom glazbenom životu, ustrajnost koja je nagrađena brojnim nagradama i priznanjima, ali njemu osobno zacijelo je najdraža činjenica da u svim zagrebačkim
i ostalim hrvatskim i brojnim inozemnim orkestrima sviraju kontrabasisti
proizašli iz njegova razreda. Jednako tako je važan podatak da su upravo
njegovi učenici i studenti bili dobitnici nagrada (njih više od 60) na hrvatskim i međunarodnim natjecanjima, a danas su to učenici i studenti njegovih učenika i studenata. Jer, Josip Novosel pedagogiju kontrabasa uvijek je
doživljavao kao nešto osobito važno te ju je sagledavao u kontinuitetu, od
prvih početaka učenja do završnih stupnjeva studija diplomske i poslijediplomske razine. U tome je, naime, veliki značaj imala i njegova Škola za
kontrabas (udžbenik u tri dijela), jedinstvena i na svjetskome planu, koju
je 1984. izdalo Sveučilište u Zagrebu, Muzička akademija, a koja je još i
danas nezaobilazni kompendij znanja za poduku kontrabasa u svim stadijima učenja.
Činjenica je da je glazbenički životopis Josipa Novosela izuzetno bogat podacima, nastupima koje je ostvarivao bilo kao kontrabasist, bilo kao pjevač
međunarodne poznatosti, a brojna su i njegova skladateljska ostvarenja s
kontrabasom u središtu pozornosti. Biografija je to koja otkriva polazište
iskonske nadarenosti za glazbu, ali i izuzetnu energiju i kontinuirani rad,
bez kojih sve što je ostvario ne bi bilo moguće postići. Ali, ono što nas kao
njegove suvremenike osobito oduševljava uvijek je dobra raspoloženost, susretljivost i živo zanimanje za sve što se oko njega događa te trajne veze
koje održava sa svim svojim bivšim studentima i s mlađim glazbenicima
željnima njegovih savjeta i osjetljivih na njegovo mišljenje. Uostalom, nije
slučajno da skladatelj svojemu instrumentu posvećuje upravo Capriccia, razdragane, razigrane i uvijek maštovite stavke u kojima se, uz svladavanje
tehničke strane sviranja, trajno nalazi i radost muziciranja. S takvim radosnim mislima čestitamo mu njegov rođendan, uvjereni da će i dalje svojim capriccima, etidama i drugim doprinosima kontrabasističkoj literaturi
obogaćivati ne samo hrvatsku kontrabasističku pedagogiju, nego i svojom
nazočnošću bogatiti našu zajedničku glazbenu svakodnevicu, dokazujući
da se u okrilju hrvatske glazbene kulture mogu javljati inicijative sa svjetskim rezultatima.
Dubravko Detoni, Atlas života —
knjiga druga, Fraktura 2011.
Izmišljaji, domišljaji i
stvarnosna poezija
Detonijevi dnevnički zapisi
istovremeno su i privatan i javan
umjetnički čin — jer, osim ludičkih
osvrta na dnevna zbivanja, oni su
prepuni i izrazito intimno intoniranih
stranica
Piše: Trpimir Matasović
Č
itatelju koji se odluči ozbiljnije uhvatiti u koštac s
Atlasom života Dubravka Detonija vrlo će se brzo
otvoriti nekoliko naizgled nerazrješivih dvojbi. Temeljna je žanrovska — premda je odrednica dnevničkih zapisa dana već u podnaslovu — odmah je jasno da
nije riječ o uobičajenom dnevniku. Doduše, zaista jest
riječ o kronološki poredanim zapisima (u drugom od
predviđenih triju tomova na koji se usredotočuje ovaj
tekst, oni se protežu u sedmogodišnjem rasponu, od 25.
veljače 1995. do 6. siječnja 2002.), ali odmah upada u
oči činjenica da sadržaj tih zapisa nije tipično dnevnički.
Jer, premda u njima ima i karakteristično dnevničkih
osvrta na događaje pojedinih dana, jednako su brojni i
autorefleksivni zapisi koji ne moraju nužno biti povezani s nadnevcima uz koje su zabilježeni. Nadalje, premda je okvir prozan, sadržaj i njegovo uobličavanje često
su izrazito poetski. U tom smislu, ne čudi što su neki
komentatori povukli paralelu s poetskim dnevnicima
Witolda Gombrowicza. Uostalom, ne treba zaboraviti
da je Detoni ne samo zagrebački, nego i varšavski đak,
pa je duhovno ozračje koje je oblikovalo Gombrowicza
zacijelo i na njemu ostavilo traga.
Zamagljivanje granica između zbilje i
fikcije
Ostaje, međutim, ključno pitanje koje se i inače postavlja kod Detonijeva spisateljstva — je li riječ o fikciji ili
o stvarnosnoj prozi (ili poeziji). Jedan od mogućih odgovora na to pitanje u uvodnom tekstu, znakovito naslovljenom Zašto pišem (bez upitnika!), daje sâm autor:
»Virus kreacije, iznašašća, izuma, vječnog dovijanja i
izmišljanja vuče se kroz obitelji mojih roditelja naraštajima.« Ludičnost Detonijeva duhovnog svijeta, jasno
prepoznatljiva i u njegovim skladbma, još je prezentnija
u njegovim dnevničkim zapisima. Stalno se poigravajući svojim čitateljima, ali i sâmim sobom, Detoni kao
da namjerno zamagljuje granice između zbilje i fikcije.
Stoga je moguće reći da ono što Detoni piše možda i
nije uvijek činjenično točno, ali je, unutar njegove umjetničke poetike, i dalje
istinito.
Spomenuta ludičnost, međutim, podrazumijeva i publiku — čak i u ovom
tekstu, koji, ako je
vjerovati autoru, isprva nije bio namijenjen očima javnosti.
No, umjetnik može
izvoditi, opet, i sâm
za sebe. Znakovita
je pritom misao teoretičarke Nataše
Govedić koja, pišući
o ranim dnevnicima
Susan Sontag, predlaže sljedeće gledište: »Osobne bilješke
moguće je čitati i kao
osobitu vrstu performansa za samog sebe i sa samim sobom, u kojima osoba
koja izvodi operaciju ‘na sebi’ pritom promatra skalpel
koji drži u ruci.«
Zemljovid čitavog svijeta boli
Prihvatimo li upravo navedenu tezu, uvidjet ćemo da
su, pomalo paradoksalno, Detonijevi dnevnički zapisi istovremeno privatan i javan umjetnički čin. U tom
ključu moguće je iščitati i njihov višeznačan naslov:
Atlas života može biti svojevrsna javnosti namijenjena
slikovnica, zbirka duhovnih zemljovida koji mapiraju
autorovu osobnost. No, može biti riječ i o nečem bitno intimnijem — Atlasu koji, poput onoga u Heineovoj pjesmi (najpoznatijoj u antologijskom Schubertovu
uglazbljenju) na svojim plećima nosi »čitav svijet boli«.
A da je ova teza barem djelomično točna, potvrđuje niz
primjera iz Detonijeva Atlasa života — jer, osim ludičkih
osvrta na dnevna zbivanja, on je prepun i izrazito intnimno intoniranih stranica, bilo da je riječ o lucidnim
opisima osebujnih snovâ ili o promišljanjima događaja iz obiteljskog života kojima Detoni ogoljuje najdublje
predjele svoje intime.
I upravo u tim segmentima leži umjetnički najistinitiji
aspekt Detonijeva Atlasa života — on nije tek niz tipično detonijevskih izmišljaja i domišljaja, nego i duboko
istinita autorova stvarnosna poezija.
KNJIGE
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
KNJIGE
NOTE
16
Novo izdanje Hrvatskog društva
skladatelja i Cantusa — Knjiga Riječ
između tonova — Zapisi o hrvatskoj glazbi
Erike Krpan
To ti je kao da moraš biti
dragi Bog
Piše: Sanja Raca
Č
ovjek koji lijepo zbori, zna o čemu zbori i to radi s osjećajem
za riječ, poželjan je suputnik na tihom putovanju kroz knjigu.
Erika Krpan jako voli riječ. Ona kao pojam stoji čak i u naslovu
njezine nove knjige, a u jednom od objavljenih razgovora (s muzikologinjom Koraljkom Kos) kaže: »Da bi se napokon uistinu nešto i napisalo, potrebno je… literarnog dara.« U tom daru leži sva
intriga pisanja. Umješnost komunikacije jezikom, vladanje strukom i temama koje su
pozornost autorice
zaokupljale od 1975.
do posljednjeg rukopisa iz 2011. koji
je uključen u knjigu,
donijele su na 250
stranica intenzivan
prikaz života hrvatske glazbe, njezinih
autora, skladateljskih praksi, fenomena, problema,
sjećanja, dijagnoza
i na koncu, analiza
uspona i padova.
Njezino novo publicističko izdanje Riječ između tonova, s
podnaslovom Zapisi
o hrvatskoj glazbi,
objavili su potkraj
2011.
nakladnik
Cantus i Hrvatsko
društvo skladatelja.
Obraćajući se u Pregovoru izdanja, autorica govori o svojoj generaciji »duhovno stasaloj šezdesetih godina« koja je osjetila što
znači ugroženost nacionalnog identiteta i nastavlja: »S takvim
smo se emocionalnim poticajem i gotovo prešutnim dogovorom
okupili oko hrvatske glazbe i učinili je ne samo vlastitim profesionalnim izborom nego, rekla bih, i nekom vrstom sudbine u
kojoj smo sudjelovali različito, ali komplementarno i s istinskim
uvjerenjem o korisnosti onoga što radimo.« Sabrani tekstovi reakcija su na vrijeme, na događaje i na ljude. Neki su s nama, nekih
više nema. Neki od tekstova objavljeni su ranije, a neki nisu —
očito nije slučajno da su čekali na tiskanje knjige. Za svaki tekst
zna se vrijeme nastanka, oni koji su objavljeni dolaze iz zbornika
za kulturu, zbornika sa znanstvenih skupova, časopisa za kulturu, stručnih časopisa ili iz kulturnih rubrika tjednika i dnevnih
novina.
Teme u knjizi okupljene su u skupine: O glazbi i ljudima (teme:
Boris Papandopulo, Ferdo Livadić, MBZ, hrvatska izvedbena
praksa 20. stoljeća, pjesništvo i glazba, Adalbert Marković, Ivo
Josipović, Petar Bergamo, Frano Parać, Anđelko Igrec), Susreti (u
formi razgovora: Milko Kelemen, Stjepan Šulek, Slavko Zlatić,
Bruno Bjelinski, Petar Bergamo, Stanko Horvat, Igor Kuljerić,
Koraljka Kos), Zapisi iz kroničareve bilježnice — sjećanje na Danas
(1989./’90.) (teme — pojedinačni opusi: Silvio Foretić, Ivan Zajc,
opatijska Tribina YU glazbe, Jakov Gotovac, Boris Papandopulo, Ruben Radica, Davorin Kempf, Ivo Maček, Dubravko Detoni, Frano Parać, Petar Bergamo), Gledišta –Sjećanje na Vjesnik
(2003./’04.) (kronike o hrvatskim i zagrebačkim glazbenim prilikama, često usporednice između sada i nekada, mahom gorko–
ogoljeni dio stvarnosti) i posljednji dio knjige, U spomen (posvete
onima koji su otišli — Jakov Gotovac, Lovro Matačić, Vladimir
Ruždjak, Zinka Kunc, Igor Kuljerić).
Raznolikošću sadržaja koji je organiziran u pet poglavlja, autorica
dokumentira intenzitet hrvatskih glazbenih prilika zadnjih desetljeća, donoseći niz zanimljivih portreta ljudi i situacija. Kako
bismo osvijetlili mitski lik Stjepana Šuleka da s njime nema razgovora na temu redakcije Stratikovih Simfonija? Upravni govor
dosljedno je poštivan sa svim posebnostima govornikove jezične osebujnosti, a osobito je provokativan njegov stav iz pozicije
skladatelja–redaktora. Taj briljantni crtež parade Šulekove oštre
i zajedljive misli koju pedesetak stranica kasnije mirno i na drugačiji način osvjetljava akademkinja Koraljka Kos kroz Šulekovu
još čuveniju redakturu Sorkočevićevih Simfonija, jedan je nezaboravnih prizora iz knjige. Jednako kao i preostali razgovori koji
zaokružuju tekstualnu cjelinu Susreti, a koji, stojeći u grozdu, donose sedam potpuno različitih tumačenja što je glazba. Skrećem
pozornost na samo dva od njih — na intervju s Petrom Bergamom (koja misaona elegancija!) i Brunom Bjelinskim (na pitanje:
Kako to izgleda kad se čovjek nađe pred praznim notnim papirom...?, on odgovara: To ti je kao da moraš biti dragi Bog...!).
Izvrsno upućena i živo zainteresirana za ovaj prostor i njegove
umjetničke izazove, osobna u izboru tekstova (»Otvorila sam ...
vlastitu ladicu sjećanja...«), Erika Krpan iznosi teme koje se tiču
cijele zajednice, bez obzira na to kako i na koji način je netko sudjelovao u glazbenom životu Hrvatske u posljednjih 36 godina,
koliko ih je knjigom obuhvatila. Više je nego vrijedno upoznati
se s izdanjem nad kojim kao da lebdi duh Vlade Gotovca, njezina
prijatelja, također spomenuta u knjizi, koji kaže da vlastitu sredinu valja učini središtem svijeta. Autoričin dijalog s aktualnim
vremenom kreće se upravo tom stazom — svijet o kome piše naše
je objektivno središte i uporište. Tko je ponešto zaboravio, sada
će se sjetiti, a tko manje poznaje vrijeme o kojemu se piše, spoznat
će u kakvom dinamičnom glazbenom okružju živimo.
17
PANOPTICUM DETONICUM
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Panopticum Detonicum (13.): uz 80 rođendan skladatelja i orguljaša anđelka klobučara
Orguljaš za sva vremena
(Futuristička fantazmagorija kao rođendanski poklon dobrom starom prijatelju)
Piše: Dubravko Detoni
N
a Veliki petak godine 2222. orguljaš zagrebačke Katedrale A. K.
upravo je izvodio zadnji ton Bachove
Toccate u d–molu, BWV 565, i psihološki se pripremao početi njoj pripadajuću
Fugu, kad su orgulje iznenada presahnule u zvuku i nastavile nijemo mahati
krilima po zraku. Među iznenađenim je
mnoštvom u crkvi nastao šokantni, bolni
tajac, a među nogama su mu se razbježali
i u najudaljenije kutove crkve posakrivali svi, pa i oni najmanji, sad već bivši
orguljski šumovi i jeke. A. je K. tada, u
namjeri da nekako probudi zvuk, potegao 24 poluge, 17 klapni, 53 poklopca i
68 zlatnih dugmadi te bjesomučno gazio
po blatnim i crvljivim stubama pedala,
sve dok nije zauvijek istegao lijevo stopalo
i iščašio desni kuk, no više nije uspio proizvesti nikakav orguljski zvuk. Najprije
je ostao i dalje očajnički sjediti na klupi,
duboko premišljajući što da sada učini,
dok se odozdo nije počeo penjati sve opakiji huk nezadovoljne gomile. A onda je
A. s isusovskom mukom — ta bijaše u
njemu lijepa količina pošteno zarađenih
kilograma! — ustao, nekako se, jedva
jedvice, iskobeljao sa sjedišta, krajnjim
naporom odšepao te se, prijateljski nam
mahnuvši prije toga, uvukao u utrobu
slavnih katedralskih orgulja u namjeri
da na licu mjesta sâm otkrije i popravi
netom nastali kvar. Čekalo se i čekalo,
svašta brundalo i brujalo, no A. se otamo
nije stoljećima vratio.
Na Veliki petak godine 7777. orguljaš
Katedrale u Reimsu, slavni J. G., upravo je izvodio zadnji ton Bachove Toccate u d–molu, BWV 565, i psihološki se
pripremao početi njoj pripadajuću Fugu,
kad su orgulje iznenada zanijemile, a
Katedrala se, zajedno s mnogobrojnim
ljudstvom u njoj, lagano zanjihala i
prestala disati. Uzalud je J. G. poduzimao sve moguće mjere u nakani da oživi zvuk, a onda se u najdubljem očajanju smirio i obamro, čekajući da po njega
dođe smrt, a ona je već odozdo i stizala
u obliku prijetećeg mrmljanja gomile. No
tada je iz orguljske utrobe, sav prekriven
tisućljetnom paučinom i prašinom, praćen nezgodnim štropotom, nadljudskim
naporima izronio divovski orguljaš zagrebačke Katedrale A. K., doteturao do
J. G.–a, otključao ga, s mukom se ugurao
i sjeo u njega, dobro se zaključao i počeo
magistralno svirati svima tako dragu,
radosnu i poletnu temu Fuge, upravo ono
mjesto na kojemu je ne svojom krivnjom
zapeo prije 5555 godina.
Zadnji dobri čovjek
ad 1) Na dan nepoznati mjeseca svibnja godine 1968. stoljeća prohujalodvadesetog orguljaš i skladatelj A. K.,
prema ovjerenim a do detalja identičnim izjavama svih još živih svjedoka,
zadnji dobri i čestiti čovjek na kugli
zemaljskoj, pri punoj svijesti i odgovornosti vlastite savjesti, a na osnovi
svoje osobne i neotklonive odluke, bio
se uputio prema ulazu u Prvostolnicu
hrvatskoga glavnog grada Zagreba, a
sve u namjeri da sjedne za tamošnje
orgulje i za potrebe tamošnje Radio–
stanice izvede i (u suradnji s već nazočnom a svim tehničkim sredstvima,
uključujući i kola, oboružanom Terenskom ekipom) snimi djelo Grafika
I mladog i anonimnog hrvatskog skladatelja D.D.–ja. Međutim, već nakon
nekoliko prvih od A.K.–a proizvedenih zvukova pokazalo se da akustika
veličanstvenoga crkvenog prostora ne
prihvaća takav divljački način tonskog
izražavanja i da neopisivo pojačana
jekom (koja je u svojoj beskonačnosti počela izjedati i samu sebe) iz svih
sila nastoji zamrljati i unerediti, onerazumiti, poniziti i osramotiti temeljne zamisli mladog i nepoznatog autora. Kako su vrhunski tehničari odmah
shvatili problem, počeli su tu jeku veću
od svemirske puniti nekim novim planetima i sličnim kozmičkim predmetima, no sve se pokazalo uzaludnim.
Takvo je neopisivo hrvanje prostora i
zvuka, a možda i vlastito nerazumijevanje proizvedenih urlika počelo
pomalo iritirati i sam izvor tog istog
zvučanja nazvan orguljama, pa su one
nakon stanovita oklijevanja, trzanja i
poskakivanja jednostavno odbile daljnju poslušnost, poput tvrdoglava se tovara definitivno zaustavile i zašutjele.
One su, narodskim riječima, pukle od
bijesa. Velikom je orguljaškom majstoru i ispravnom, samilosnom čovjeku, koji je i dalje pritiskao sve postojeće tipke i poluge, tek naknadno
svanulo da su orgulje — ali ne i strašna, nezaustavljiva crkvena jeka u pozadini — presahnule i zanijemile. On
ih je tada počeo najprije tihim glasom
nagovarati i urazumljivati, a zatim je
to pojačao i raznovrsnim podvrstama
dodira, pipkanja, milovanja, potresa-
nja pa čak i udaranja rukama i (pretežito) nogama. No
bez ikakva rezultata. (Mladi se skladatelj dotle, sjedeći
dolje u crkvenim klupama,
okamenio i pretvorio u jedan od mnogobrojnih a prijeteći ga okružavajućih nijemih svetačkih kipova.) Na
vrhuncu se zabune i sveopće
panike dobri orguljaški maestro odlučio za zadnju postojeću mogućnost: budući
da veliku glazbenu životinju ne može uvjeriti izvana, krenut će unutra u nju i
pokušati je možda s te, intimnije strane odgovoriti od
trucanja i ponovno dovesti
u red. U tu je svrhu navukao na sebe skijaško odijelo,
nabio šubaru na glavu i skije
Anđelko Klobučar
na noge, temeljito se i obredstivala izvede djelo Grafika I mladolino izljubio sa svim nazočnim tehnič- kog i blago rečeno osebujnog hrvatkim osobljem, patetično mahnuo do- skog skladatelja D. D.–ja. J. G. bijaše
lje u dubini okamenjenom skladatelju i umjetnik isposnički izmučena i vječno
tronuto se uputio u nepoznate, mračne zabrinuta lica, uvijek u brzom pokretu
i šutljive predjele drveno–metalnoga poput neugodno šuškava i neurotična
monstruma.Okupalo se ljeto, sa stabla vrtuljka koji brza u neuništivoj nadi da
pala jesen, otopila se zima, i ponovno će mu jednoga dana konačno uspjeti
propupalo proljeće, a majstor se A. K. preteći vrijeme, ali upravo zbog toga
nije vraćao na ovaj svijet. Kad su ga već uvijek u raskoraku s neumoljivo stalosvi prisutni, sveudilj ga čekajući, zau- ženom i u sebe sigurnom a banalnom
vijek otpisali i već prežalili, jednoga se svakodnevicom. Nakon petog viskija
ranog jutra začulo škripanje iz orgulja, od paradajza izjavio je D. D.–ju da na
nečiji nezgrapni koraci i starački ka- jednom od najuglednijih festivala želi
šalj. To se A. K. ispentrao iz orgulja, izvesti neko njegovo novo djelo za orživ i zdrav, ali kakav! Sav u paučini, gulje. No kad je čuo da je mladi audimu i gareži, imao je bradu od Ku- tor bio odgajan za pijanista, duboko
movske slame i Mjesečevih mijena, je posumnjao u uspjeh, jer i najvećim
lice Božjega najstarijeg brata, a govo- skladateljima–pijanistima sva djela za
rio je svima nazočnima nepoznatim, orgulje zvuče kao da su pisana za poprapradavnim biblijskim jezikom. Ba- kvareni svemirski glasovir. Zato neka
chovski je kraljevskim pokretima sjeo mu D. D. radije grafički naznači što
za orgulje i one su, bujno procvavši, treba raditi i sve će biti amaha. D. D.
opet zasvirale pa je mladenačko (ne) mu je na salveti iscrtao sve što želi i
djelo uspješno snimljeno i može ga se J. G. se oduševio. Odmah je naručio
zauvijek čuti na zvukovnom nosaču veliku porciju najvažnijeg svjetskog
pariškog Philipsa broj 6521 028.
festivala i na njemu odlučio praizvesti
mladićev nenadmašni projekt. IzvedŠarmantne viski–kapljice
ba je u prepunoj zlatnoj dvorani tekla
ad 2) Na dan nepoznati mjeseca rujna u savršenom redu, orguljski je zvuk u
godine 1968. stoljeća preminulodva- velikom zamahu postupno bujao, no
desetoga francuski se skladatelj i veli- na vrhuncu skladbe, u trenutku kao
ki orguljaš J. G., u potpunosti svjestan munjom pogođenom nadahnućem, J.
svih opasnosti, začkoljica, podvodnih G. se, nastojeći ne samo obim rukama
grebena i ostalih nepoznanica, prem- nego i nogama dotaknuti samo nebo,
da mentalno do krajnosti sazrela i od- nekako ispremiješao u samome sebi,
govorna osoba, usudio upustiti u pu- pobrkao i među sobom zapetljao vlastolovinu krajnje neizvjesnog ishoda i stite dijelove, izgubio orijentaciju i onaj
apsolutnog, nadljudskog rizika da na dragocjeni osjećaj što se nalazi gore a
jednom od tada najvećih svjetskih fe- što dolje, te u takvom — a nešto i usli-
jed prijateljskog druženja s malo prevelikim brojem šarmantnih viski–kapljica — svakako izvanrednom stanju
kako je dug i širok ljosnuo, stropoštao
se po orguljskom pedalu koji je zakričao, zatrubio i zameketao kao leglo
grubo probuđenih i do bezumlja prestravljenih duhova, demona i vještica.
Takvo što još glazba nije doživjela. A
J. G.–ovo dalje meškoljenje i panično
a uglavnom neuspjelo nastojanje da se
iskobelja iz zagrljaja mahnita orguljskog kričanja samo je pojačavalo onaj
grozoviti, svemirski urnebes koji je —
praćen već histeričnim komešanjem i
trzajima u fraku zakovitlana umjetnikova tijela — poprimao u ušima i očima zapanjenih ali još uvijek donekle
pribranih promatrača, među kojima je
sjedio i sasvim paralizirani i frapirani
mladoliki provincijski autor, sve izrazitije groteskno–komičan prizvuk. Uz
pomoć pritrčalih asistenata, orguljaševo je tijelo — poput trupla ubijenog
bika u koridskoj areni — s mukom,
no na kraju ipak uspješno odvučeno
s pozornice, a nakon mučnog trenutka šutnje i razmišljanja, dvoranom je
odjeknuo pljesak, urlik i zvižduk svemirskih razmjera. Četica od nepoznate bolesti pozelenjelih skladateljevih
velikosvjetskih kolega, na čelu s danas
najslavnijim u tome još uvijek istom
svijetu, uspjela je unezvjerenom mladoautoru samo šutke stisnuti ruku ili
pogledom, a možda čak i glasom tiho
izreći: Svaka čast, takva se štosa ne bismo nikad dosjetili! Treba te izbaciti,
protjerati iz glazbe! Tako i bi.
Podrumski Klupski prostor HGZ–a, 27. travnja 2012.
Predstavljanje novih izdanja akademika Rubena Radice
promocija, seminara i
izlaganja, pa je tako u
petak, 27. travnja 2012.,
u suradnji s Hrvatskim
društvom glazbenih teoretičara, naročito njegovim članovima Evom
Sedak i Tihomirom
Petrovićem, održano
predstavljanje dvaju novih izdanja Umjetničke
akademije u Splitu, knjige Ritamska komponenta
glazbe 20. stoljeća dr. sc.
Davorke Radica i novo
Akademik Nikša Gligo, Davorka Radica i akademik Ruben Radica u podrumu
notno izdanje, Koncert
HGZ–a
za komorni orkestar,
op. 1 našeg uvaženog
lupski prostor Hrvatskog glazbenog zavoda
akademika i skladatelja Rubena Radice. Zagretradicionalno je mjesto održavanja raznih
bačka promocija uslijedila je nakon splitske, a
Tomislav Fašaić
KNJIGE
(P. S.) U tajnoj pismohrani Općega
Svjetskog Središta za Neporecivu Vje-
rodostojnost Činjenicâ pronađeni su
sljedeći, dotad nepoznati podaci koji
bi mogli poslužiti kao temelj razumijevanja za postanak gornje umjetničke
fantazmagorije:
K
djela je, uz njihove već spomenute autore, predstavio akademik, muzikolog dr. sc. Nikša Gligo.
U informativnom i šarmantnom uvodnom govoru Nikša Gligo pohvalio je Ritamske komponente,
naglasivši da je riječ o izuzetnom znanstvenom,
ali i teorijsko–pedagoškom djelu koje je usmjereno na istraživanje i analizu ritma u nekoliko
konkretnih skladbi ključnih skladatelja prošlog stoljeća po načelu takozvanih case study. Na
svoje studije osvrnula se i autorica, objasnivši da
je ritamska komponenta transparentna za cjelokupnu glazbu 20. stoljeća te da se doticanjem
ritamskog nukleusa u pojedinim skladbama otkriva prava priroda glazbenog ritma što čitatelju može pomoći u metodičkom usvajanju ritma
i metra, primjerice na nastavi solfeggia. Riječ je,
dakle, o knjizi koja je u svakom pogledu obogatila hrvatsku znanstveno–pedagošku i teorijsko–
muzikološku literaturu.
Koncert za komorni orkestar Rubena Radice,
nastao 1956. godine, jedna je od njegovih najranijih skladbi od koje, kako sam kaže, nikada nije
u potpunosti odustao. Praizvedena je iste godine
upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu, a sada,
više od pola stoljeća kasnije, doživjela je i notno
izdanje te nosi oznaku opusa 1. Maestro Radica publici je živo opisao nastanak djela i njegove
osnovne elemente, istaknuvši intervalsku ćeliju
kao nit vodilju, a značajan udio partiture čini i
melodijska harmonija, što upućuje na skladateljevo sintetiziranje ekspresionističkih i impresionističkih glazbenih značajki, uz povremene atonalitetne i modalne epizode. Intimni ambijent
klupskog prostora Hrvatskog glazbenog zavoda,
zajedno s troje vrhunskih glazbenih intelektualaca, osigurao je nadasve ugodno i poučno druženje tog petka navečer i izmamili zadovoljstvo i
osmijeh na licima publike. (Tomislav Fašaić)
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
CD izlog Trpimira Matasovića
bi Pater noster (1992.). U potonjoj se skladbi na
prepoznatljivo Kempfov način u skladnom jedinstvu stapaju odzvoni tek naizgled raznovrsnih i disparatnih glazbi, u rasponu od gregorijanskog korala i notrdamske polifonije, pa sve
do skladateljskih tehnika dvadesetoga stoljeća.
U tom smislu, Davorin Kempf kao da se nadovezuje na svog učitelja Stjepana Šuleka —
no, dok se Šulek pozivao primarno na »željezni
repertoar« glazbe osamnaestog i devetnaestoga stoljeća, Kempfovi su interesi daleko širi. I
možda upravo zbog svoje zagledanosti (i) u dalju prošlost glazbe, Kempf kao da (za razliku
od Šuleka) nastoji naslutiti i njenu budućnost.
CD izlog Dine Puhovski
Hrvatski suvremeni skladatelji
davorin kempf:
PIANO MUSIC I
CHAMBER MUSIC
(Cantus)
A
ko bi u ovom reprezentativnom supstratu
Kempfova skladateljstva trebalo pronaći
neku provodnu nit, onda je to autorova trajna
preokupacija nastajanjem zvuka i nastankom
zvukovlja, gotovo redovito u spoju s trajnim
dijalogom sa žarištima, ali i ishodištima zapadne umjetničke glazbe.
Već i izbor skladbi na novom, dvostrukom autorskom albumu Davorina Kempfa upućuje na
dva žarišta njegova opusa — glasovirska i komorna djela. Potonja je skupina, doduše, manje »kompaktna« od prve — u nju su, naime,
uvrštene ne samo skladbe koje su komorne
u tradicionalnom poimanju tog pojma, nego
i zborska te elektroakustička djela (sa ili bez
»živih« glazbala). Dakle, pojam je komorne
glazbe ovdje shvaćen doslovno, kao ona glazba
koju je moguće izvesti i/ili reproducirati u manjem prostoru. Ovakav izbor pritom nipošto
ne treba shvatiti kao zanemarivanje Kempfova
orkestralnog opusa — prije bi se moglo reći da
odabrana djela predstavljaju svojevrstan reprezentativan supstrat Kempfova skladateljskoga
svijeta.
Glazbeni arhetipovi
Ako bi trebalo u supstratu pronaći neku provodnu nit, onda je to skladateljeva trajna preokupacija nastajanjem zvuka i nastankom
zvukovlja, gotovo redovito u spoju s trajnim
dijalogom sa žarištima, ali i ishodištima zapadne umjetničke glazbe. Ta je preokupacija
u svom »čistom« obliku možda najrazvidnija
u elektroakustičkoj skladbi Pyramids iz 1984.
čije je polazište zvuk koji je prepoznatljivi akustički znak zapadne umjetničke tradicije tijekom posljednjih pola milenija — durski kvintakord. Na nešto drukčiji način postankom je
zvukovlja zaokupljena još jedna, za Kempfov
opus paradigmatska skladba — četiri godine
mlađi glasovirski Zvukolik. Korištenje glazbenih arhetipova, naznačeno u Pyramids, obilježava i niz drugih njegovih skladbi, bez obzira
jesu li ti arhetipovi folklorni (kao u Reminiscencijama za puhački trio iz 1982.) ili gregorijanski (Muzika za klavir i elektroniku iz 1978.,
elektroakustička skladba Fiat lux iz 1984.).
No, Kempfa ne zanimaju samo ishodišta, nego
i žarišta zapadne glazbe. Mnoge su njegove
skladbe tako i izričito naznačene kao posvete
pojedinim autorima — primjerice glasovirske
skladbe Melodija (Hommage à Bartók) iz 1982. i
Hommage à Skrjabin iz 2003. godine. A među,
za Kempfa bitnim žarištima zapadne tradicije
osobito mjesto pripada opusu Johanna Sebastiana Bacha koji — ne samo u kronološkom
smislu — predstavlja os simetrije koja se našla
na polovici puta od prvih proplamsaja europske umjetničke polifonije do našega vremena.
Na Bacha se pritom osobito referiraju Contrapunctus primus za gudački kvartet iz 1956. te
glasovirski Preludij i fuga — fantazija (Hommage à Bach) iz 2000. godine.
Nadovezivanje na učitelja
A kao što je i Bach svoj glazbeni svijet utemeljio na trajnom osluškivanju i dijalogu s prošlošću i svojom sadašnjošću, isto čini i Davorin
Kempf. Njegova sinteza elemenata različitih
glazbenih prošlosti najupečatljivija je u dvama
djelima na dvostrukom autorskom albumu —
već spomenutom Fiat lux te u zborskoj sklad-
Hrvatski suvremeni skladatelji
Zlatko Tanodi:
Electronica
se može stvoriti sa samo šesnaest sinusoidnih
tonova.« »Čista« računalna skladba je i Bionic
Soundscape rađena uz pomoć grafičkoga glazbenog alata HighC i drugih programa, a bogat zvukovni rezultat priziva filmske atmosfere, didžiriduovsko glasanje, lomljenje stakla…
Folklornu pak osnovu ima glazba ambijentalnog te žabama i muhama posutog djela Drava u kojoj sada saksofonist (Željko Kovačević)
svojom izvedbom kontrolira Kymu. Basovski
klarinet Ratka Vojteka u skladbi Air, izvođenoj
uz nosač zvuka, katkad čak zvuči kao glas ili
kao da nije akustički instrument; elektronički
je dio nastao transformacijama instrumentalnog zvuka, a i skladateljev komentar ukazuje
na namjeru poigravanja interakcijom snimke i
solista.
U doba kada poslovični »svaki klinac« kreće stvarati glazbu za računalom, ovim se albumom pokazuje da za to treba imati znanje
i vještinu te uz elektroničko umijeće imati i
umjetnički koncept kako bi glazba bila zanimljiva. Uostalom, zaključuje Gligo, Tanodijev je »opus jedinstven u hrvatskoj glazbi, jer
se nove, elektroničke tehnologije nesmiljeno
podvrgavaju skladateljevim autorskim zamislim umjesto da njima à la mode upravljaju.«
Rezultat je bogat eklektični album jasne provodne — elektroničke — niti koji se često slušateljem poigrava, izazivajući ga da otkrije gdje
prestaje živi zvuk, a počinje elektronika ili da
zaključi kako to i nije ono najvažnije.
CD izlog Davora Hrvoja
(Cantus)
A
lbumom Zlatko Tanodi: Electronica izdavačka kuća Cantus nastavila je niz autorskih nosača zvuka kojima se predstavljaju opusi hrvatskih skladatelja. U popratnom tekstu,
urednik Nikša Gligo pojasnio je da je šarolikost Tanodijeva opusa razlog što je odabir pao
»samo« na elektroniku, nazivajući je njegovom
»osobnom elektronikom« koja »svejedno bitno
ne odudara od njegovoga shvaćanja glazbenosti općenito.«
Elektronika u skladbama najčešće se zasniva
na Kymi — programu, odnosno vizualnom
programskom jeziku za dizajn zvuka te hardverskom akceleratoru Capybara–320.
Requiem za sopran i Kymu na Muzičkom biennalu Zagreb 2007. praizvela je Lidija Horvat
Dunjko koja je izvodi i ovdje. Lišena tadašnjih
scenskih elemenata, skladba uspješno polaže
test »samo slušnoga« djela. Stvara se dojam da
sopranistica ima dijalog sa samom sobom, ponekad kao da je umnogostručena, ali kao da
čujemo i druge glasove koji izlaze iz elektronike u izmjeni grandioznog i intimnoga; arhaičnoga i suvremenog zvuka. Ženski glas pritom
kontrolira glazbene parametre ostvarene elektroničkim uređajem, a prije »pravog« početka
u djelo uvodi rubno kaotični, reminiscirajući
kolaž citata.
I u ranijoj skladbi za sopran i Kymu, Anima–
Animus, glas Lidije Horvat Dunjko većim dijelom kontrolira Kymu i Capybaru, odnosno
uređaj pokreće različite elektronički generirane procese ovisno o visini ili jačini glasa.
Korištene su razne tehnike poput spektralne analize, aditivne i granularne sinteze, kao
i klasične, algoritmičke i simetrijske metode
skladanja: sve ovo možemo doznati iz skladateljevih komentara. Gligo ističe vrijednost Tanodijeve spremnosti da komentira i uputama
za slušanje poprati vlastitu glazbu, o kojoj se
»ništa bolje i preciznije ne da napisati« — pravi
izvor glavobolje za recenzenta!
Ipak, uz vrijedne komentare koji, između ostalog, objašnjavaju tehničku stranu djela, nameće
se pitanje koliko toga moramo znati da bismo
mogli slušati suvremenu elektroniku, trebamo li moći prepoznati (barem neke) postupke ili načine transformacije zvuka ili glazbeno
autorsko djelo ipak ostaje namijenjeno slušnoj
percepciji, a ove su informacije nadogradnja.
U skladbi mo–RE, Gudački kvartet Rucner,
osim što svira, »uz« Kymu, izgovara slogove
iz naslova, što skladatelj rabi kao materijal za
elektroničke transformacije, to jest sviračima
omogućuje da sami sebi stvore zvukovne suigrače. Uz skladatelja Tanodija na albumu je
zastupljen i profesor Tanodi koji je Igru 16 sinusa napisao kako bi pokazao studentima »što
JAZZ ORKESTAR HRT–A
U sredi našeg sela
(Aquarius Records)
P
osezanje za motivima hrvatske narodne
glazbe u stvaralaštvu jazz glazbenika nije
ništa novo. Važno je na koji se način osvježe
svima znane pjesme, mogu li im umjetnici skrojiti novu nošnju koja će biti u skladu s
današnjim glazbenim trenutkom, a da se ne
izgubi duh i izvorna vrijednost djela. Posebice
je zahtjevno na takav način pristupati glazbi
za jazz orkestar. Sjajan su primjer aranžmani
Silvija Glojnarića za Jazz orkestar HRT–a (tadašnji Big band HRT–a) i ansambl Lado. Potaknut tim uspjehom Orkestar Hrvatske radiotelevizije snimio je novi album s podnaslovom
Hrvatski tradicijski napjevi u obradama za jazz
orkestar. Za ovu prigodu aranžmane su napisali
razni autori koji su već pisali za Orkestar: Luka
Žužić, Silvije Glojnarić, Joe Kaplowitz, Andreas Marinello i Zoran Ščekić. Svaki od njih
donio je vlastito viđenje tog zanimljivog amalgama. Big Band HRT–a pod ravnanjem Saše
Nestorovića s razumijevanjem je — u maniri
jazza, ali poštujući izvornik — prenio njihove
zamisli, a njegovi su članovi inventivnim solima ukrasili ovu posebnu »nošnju«.
Upravo su improvizatori oni koji unose poseban duh u izvedbe, koji svojim »skladanjem«
u trenutku izvedbe skladbu čine jedinstvenom i neponovljivom. Na snimanju albuma,
aranžmani i dirigent Saša Nestorović uspjeli
su nadahnuti glazbenike na fino »tkanje«, još
jednom pokazavši da Jazz orkestar HRT–a
vrvi sjajnim umjetnicima u svim sekcijama. U
ovom etno kontekstu kao solisti odlično su se
snašli klarinetist i saksofonist Željko Kovačević, saksofonisti Arsen Ereš, Saša Nestorović
i Mario Bočić, trubači Davor Križić i Branko Sterpin, trombonisti Miron Hauser i Mario Ferketin, gitarist Elvis Penava, klavirist Joe
Kaplowitz, kontrabasist Saša Borovec i bubnjar Marko Lazarić.
CD IZLOG
CD IZLOG
18
Igor Geržina
Metropolis
(Status Production)
K
oncertna promocija albuma Metropolis
saksofonista i skladatelja Igora Geržine,
održana 25. travnja 2012. u zagrebačkom
Vip Clubu, pokazala je da smooth jazz ima
svoju publiku, iako se u nas rijetko svira, a
još rjeđe snima. Geržina, dugogodišnji član
sekcije saksofonista, a danas producent Jazz
orkestra HRT–a, ostao je dosljedan stilu
koji njeguje godinama. Za snimanje novog
CD–a okupio je ugledne glazbenike: klavijaturiste Maaseja Kovačevića i Gorana Kovačića, gitarista Davora Doležala, bas gitarista Zvonimira Bučevića Bucha, bubnjara
Marka Lazarića i udaraljkaša Borisa Popova.
Kao gosti u nekim se izvedbama pridružuju
klavijaturisti Ivan Popeskić i Joe Kaplowitz,
gitarist Elvis Penava, basist Henry Radanović i bubnjar Sergio Bellotti. Uz njih Geržina
nastavlja u istom stilu u kojemu je snimio i
prethodni CD, Sax Album, iz 2006. godine.
Snimio je izvedbe jedanaest vlastitih skladbi
koje se odlikuju lijepim, pijevnim temama,
ritmom koji ljulja, opuštenim ugođajem i zanimljivim solima. Posebice su dojmljive improvizacije Igora Geržine čiji saksofon pjeva,
ali ponekad i reži, umiljava se i svađa, nježan
je i agresivan...
Poput mnogih djela hrvatskih jazz glazbenika i ovaj je album odmah po objavljivanju
dobio pohvalne kritike u inozemstvu (»One
of the best smooth jazz albums that you will
buy in 2012!« — Norman Lynch, Jazzmine
Radio /UK/ & WINR Jazz radio /US/...), a
mnoge su skladbe učestalo emitirane na radio postajama diljem svijeta, posebice onima
koje su specijalizirane za smooth jazz. Doista, Geržina se u izvedbama vlastitih skladbi doima kompetentnim, superiornim glazbenikom koji je uvjeren u ispravnost svojega
glazbenog puta, a jedini vodič u toj pustolovini njegovo je srce. Zar bi inače svirao stil
koji su mnogi već otpisali ili ga pak omalovažavaju kao komercijalan i manje vrijedan?
Geržina još jednom dokazuje da nije važno
što se svira nego kako, da treba slijediti vlastita umjetnička uvjerenja i prepustiti se unutarnjim impulsima. Nadamo se da će njegov autorski, producentski i svirački potencijal biti
prepoznat i u njegovoj sredini.
19
CD izlog Bojana Mušćeta
CD IZLOG
CD IZLOG
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
The Bambi Molesters
L’Kok
Atmospheric
(Dancing Bear)
MISLI PROTIV RIJEČI PRIČAJ MI
Svadbas
(Stajnerrecords)
(Croatia Records)
(Menart)
A NIGHT IN ZAGREB
P
arafraziramo li izlizanu frazu o slici i tisuću
riječi, možemo zaključiti da u slučaju Bambi
Molestersa twang govori više od milijun riječi.
Svjetski prvaci surf rocka promovirajući vrsni
album As The Dark Wave Swells nastupili su u
zagrebačkom Teatru &td i ondje snimili upečatljiv nastup, u audio i video formatu, tako da
ovaj live album stiže upakiran kao dvostruki CD
i DVD, što sve više postaje standardom kad su
live albumi posrijedi. Škrti instrumentarij Bambi
Molestersa ovoga puta pojačan je klavijaturama
Luke Benčića iz My Buddy Moosea, vokalom
Chrisa Eckmana iz Walkaboutsa, ujedno i producenta albuma te puhačke sekcije koja vrsno
oplemenjuje pojedine skladbe. Eckman se bandu
pridružio u izvođenju dvije pjesme — Long Shadows i Night of Forgotten Films, obje iz repertoara
spin–offa Bambi Molestera, grupe The Strange koju čine upravo članovi sisačke četvorke uz
Chrisa Eckmana. I koliko god bili superiorni u
izvođenju rudimentarno ogoljele surf–glazbe,
ovim live albumom (ne pretjerano različitim od
studijskih ostvarenja) pokazuju kako se snažno
njihov zvuk može nadgraditi korištenjem dodatnih instrumenata, na primjer klavijatura u La
Bruti ili puhačkih instrumenata u Mindbenderu.
Stoga, ovaj album predstavlja svojevrsnu best of
ponudu Bambi Molestersa, bjelodani dokaz zbog
čega predstavljaju postavljače standarda u ovdašnjoj suvremenoj glazbi. Jedina je mana ovog albuma što nema mana, posrijedi je školski primjer
živopisnoga, nadahnutoga i izvrsno realiziranog
ostvarenja.
Š
ibenski kvartet L’Kok realizirao je prvijenac
za splitsku nakladničku kuću Stajenerrecords,
pa svakako valja pohvaliti ovaj kanal za predstavljanje dalmatinskih posada koje nisu ogrezle u
stine i masline s jedne ili u rapperske jadikovke,
s druge strane. L’Kok svoje glazbene zamisli temelji na stamenoj ritam sekciji na koju se nadovezuju zvukovi rezane funk gitare. Funk metal,
ali u ponešto jednostavnijoj varijanti bez izrazitijih
pomaka izvan klišeja. Band predvodi Ante Prgin,
bivši član Fali V., pa ne čudi usmjerenost prema
ritmičnijim podlogama na koje se mogu nadovezati funk improvizacije. Nažalost, sve zvuči poput mješavine dalmatinskoga pop–metala predstavnici kojega su bili Osmi putnik ili Big Blue i
funk inspiracije u praksi Kineskog zida i, naravno,
banda Fali V. Ovakav koktel zasigurno nije dovoljan da L’Kok izbaci dalje od lokalnih dometa, no
album djeluje kompaktno i promišljeno, ne kao
nakupina različitih ideja koje su morale biti otjelotvorene na prvijencu. Kad se tome doda korektna
produkcija, pa i zanimljiv ovitak (u stilu samizdata
nacrtanog olovkom), onda početni napori banda
ipak mogu rezultirati i pažnjom šireg auditorija.
Dakako, pod uvjetom da dobace do drugoga albuma s autohtonijim idejama.
Karlo Metikoš / Matt Collins
PRIČA
(Croatia Records)
Dječaci
ISTINA
(Croatia Records)
Z
a razliku od pretencioznog prvijenca,
Dječaci su na drugom albumu odlučili
radije koristiti tekovine splitskih pop–idioma
negoli američkih rap–idiota, pa su prostor djelovanja našli negdje između TBF–a i Kuzme
& Shake Zulu. Kako su TBF definitivno zacementirali splitski rap–izričaj (pa se i hit Leut
Magnetica Evo me doma redovito pripisuje
TBF–u), očito je kako je nužno morao utjecati
na Dječake, a isto tako spoj rapa i dalmatinskog narječja neminovno zaziva TBF kao prvu
asocijaciju. Stoga Dječaci u onim pjesmama
gdje odustaju od infantilne rapperske ljutine i
gdje slažu stihove s ironičnim odmakom i uz
unos zamjetne doze humora (tu se približavaju
danas benignim i irelevantnim Kuzmi i Shaki
Zulu) dobivaju na uvjerljivosti. Nije stoga čudo
što je pjesma Lovrinac postao jedan od istinskih ovogodišnjih hitova, a ni Dalmacija tu
ne zaostaje. No, album je kakofonija pristupa,
Dječaci još nemaju točno određen stil, s pojedinim pjesmama pokazuju da imaju potencijal
koji bi mogao eskalirati (na primjer, odlična
pjesma Med), no zasad još uvijek predstavljaju
pripravnike na putu između želja i mogućnosti, odnosno između zamisli i ostvarenja.
N
eobično koncipiran box–set kome se
odaje počast rock–začinjavcu na ovim
prostorima — Karlu Metikošu alias Mattu
Collinsu — sastoji se od dvostruke kompilacije
iz Ultimate serije te dvije knjižice: autobiografiji, odnosno memoarskoj zbirci Za dva kovčega
slave koja je izvorno serijalizirana 1971. u Plavom vjesniku i knjiga notnih zapisa njegovih
pjesama. Posrijedi je izdanje realizirano u povodu 20. godišnjice njegove smrti i predstavlja
vrsno odrađeni podsjetnik na autorsku i izvođačku veličinu Matta Collinsa koji je popularnost najprije stekao na inozemnim tržištima,
a tek onda na domicilnom. Collins je prvi ovdašnji rock superstar i sigurno je kako je postavio parametre ne samo u glazbenom kontekstu
nego i u celebrity sustavu. Koja je njegova važnost, ponajbolje opisuje bilješka Siniše Škarice
ubačena u Ultimate kompilaciju kao jedna od
rijetkih, ako ne i jedina knjižica u tom serijalu.
Pjesme na engleskom, francuskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, vokalna superiornost
te precizno kreirani postulati rock’n’rolla kako
u obradama, tako i u originalnim pjesmama,
sigurno su Karla Metikoša katapultirali u
zvjezdanu orbitu, no upravo je njegovo glazbeno nasljeđe ona podloga na temelju koje se
kasnije razvijala popularna glazba na ovim
meridijanima. CD sa snimkama ima prije svega dokumentarističku vrijednost jer kvaliteta
snimaka varira od pjesme do pjesme, no posrijedi su evergreeni kojima se uvijek valja vraćati
i na koje je uvijek nužno podsjećati.
R
JOŠ IIIIIIII
iječki duet Atmospheric objelodanio je
već treći album, promijenio tri pjevačice,
a lider banda, Lado Bartoniček, autor, multinstrumentalist i pjevač, paralelno djeluje u barem tri projekta, band je imao tri hvale vrijedne
obrade, no ipak nisu uspjeli pogoditi tricu koja
bi ih gurnula pod snažnija svjetla reflektora.
Zagrebali su po površini s obradom Arsenova
evergreena Ono sve što znaš o meni, ali gotovo
istodobno TBF je sa sampleom iste pjesme
realizirao megahit Nostalgična. Dakako, ovdje
nije riječ o konkurenciji, ali sigurno je kako bi
ova obrada gurnula band na radijske top–ljestvice. Obrada Ne daj se Ines s drugog albuma,
također nije urodila plodom, a za recentni
album spremljene su Uspomena iz repertoara
Darka Rundeka i stari hit Gustafa Nina. Sve
to upakirano je u ono što se nekoć zvalo new
age, a danas lounge. Da Atmospheric djeluje
u Zagrebu, sigurno bi bili miljenici radijskih
postaja koje repertoar neprestano obnavljaju
uradcima Detoura, Yammata i sličnih izvođača, ovako i dalje ostaju lokalna atrakcija koja
bolji dio svoga repertoara ipak ima u posuđenim pjesmama, dok autorski zahvati još uvijek
nemaju kritičnu masu za podizanje atmosfere.
K
Viktorija Novosel
Luft
KROZ ŠUMU
LUFT
(Menart)
(Aquarius Records)
P
P
rvijenac Viktorije Novosel izdvaja se od
ostatka aktualne produkcije po barem dvije
činjenice. Viktorija Novosel pobjednica je Supertalenta Nove TV i pokazatelj da u Prvim
pljeskovima za 21. stoljeće ipak ima vrsnih talenata koji se mogu bezbolno upiti u estradno
tkivo. Osim Natali Dizdar i, donekle, Bojana
Jambrošića, ostali su tek zahvaljujući visokoj razini popularnosti u određenom trenutku imali
izgleda da naprave nešto više, no nakon jednog
albuma sve je ostalo u zapećku. Viktorija Novosel je realizirala album obrada popularnih
napjeva bolje prošlosti (Gdje Dunav ljubi nebo
Josipe Lisac, Astronaut Urbana & 4…), ali i nekoliko sevdalinski kao što su Žute dunje ili Kafu
mi draga ispeci. U tako zamišljenom miš–mašu
nadodane su naslovna autorska pjesma, duet s
Darkom Rundekom u pjesmi Budi i — potpuno senzacionalno — obrada pjesme skupine
Pink Martini U plavu zoru koju je ova američka skupina izvorno izvela na hrvatskom jeziku.
Sve to zajedno ima čvrstu podlogu u izražajnome vokalu Viktorije Novosel, ali i ogoljelom instrumentariju koji prilično funkcionalno djeluje
u zvučnoj slici koju je postavio znani producent
Edi Cukerić. Usporedba s Joss Stone koja se
nakon uspjeha na nekom talent showu svojom
stamenom interpretacijom uspjela nametnuti publici i diskografskoj industriji nameće se
sama po sebi. No, Viktorija Novosel na nastupnom albumu u ovdašnjim okvirima postiže
možda još i više: Kroz šumu je već sad jedan od
najizglednijih kandidata za album godine.
ako su krenuli, Svadbasi će trajati barem
40 godina, funkcionirajući poput grupe
Boa: dva–tri puta u desetljeću će se okupiti,
snimiti vrlo dobar album, malo ga koncertno
promovirati i onda nestati do nove prigode.
Tako se pojavio i album Još iiiiiiii koji dokazuje sve naglašeniju glasovnu kompetenciju
Ljubice Gurdulić, kreativnu produkciju Pavla Miholjevića i Jure Ferine te nesumnjivu
sviračku kompetentnost banda. Sve to, zapravo, nadograđuje pjesme koje uglavnom
djeluju kao stilske vježbe. I tu su Svadbasi
zaista majstori: složili su album u kome će
tek pokoja pjesma zaintrigirati (na primjer,
iznimno poletna Tvoja), dok ostatak materijala zapravo zvuči kao soundtrack za kakvu
kazališnu predstavu ili film. Pjesme s albuma
kao da su skice koje je prekaljena ekipa glazbenika dovela gotovo do savršenstva. Doduše, na taj način stvara mnoštvo njima sličnih
izvođača iz indie okružja, no Svadbasi su na
ranijim ostvarenjima ipak postavili nešto više
autorske kriterije. Tako album Još iiiiiii ocrtava sliku banda čija je kvaliteta neupitna, no
potencijal ni nakon šest albuma nije dokraja
iskorišten.
rvijenac Lufta otkriva kako je posrijedi
energični trojac koji se napaja na izvorištima novog vala, uz dodatak pršteće svirke
i odgovarajuće produkcije. Uz aktivnu primjenu višeglasja, Luft kreira istodobno čvrst,
ali topao zvuk naglašene melodioznosti.
Pritom ne bi škodilo poliranje stihova, rad
na aranžmanima, a i glavni vokal bi mogao
malo krenuti na napredne tečajeve pjevanja.
No, unatoč svim neskrivenim nedostacima,
Luft ima dobro glazbeno punjenje svoje instrumentalističke mašinerije i koncertnim
kaljenjem zacijelo može izbrusiti izričaj. U
ovoj kategoriji, Kinoklub realizirao je mnogo uvjerljiviji album, ali pop–rock Lufta ima
potencijal koji se može snažnije razviti. Uostalom, teen preokupacije i nabijeni glazbeni
izričaj Kinoklub i Luft odvajaju od rock–bandova punih pretencioznog drvljenja u nadi
da budu čim bliže svojim trenutačnim indie
idolima. U ovom slučaju možemo čuti samo
nabrijani sound mladih junoša koji polublesavim tekstovima nastoje izbaciti juvenilnu
frustraciju iz sebe. U tome Luft sasvim uspijeva, a albumom prvijencem predbilježuju
se na karti izvođača od kojih se u dogledno
vrijeme može očekivati da podignu kvalitativni presjek recentne rock–scene.
BROJ 174, SVIBANJ 2012.
Završetak koncertne sezone Cantus Ansambla 2011.–2012.
Posvećenje putovanja
Piše: Dina Puhovski
Z
avršni, peti, koncert sezone Cantus Ansambla u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, naslovljen Posvećenje proljeća i održan
14. svibnja, prisilno je bio smješten u kasniji
termin od uobičajenoga, od 21:30, kako ne bi
koincidirao s dodjelom Nagrada Porin u kategoriji klasike i jazza u Velikoj dvorani. Pre-
— svakako nije štetilo ni kvaliteti koncerta, a
niti brojnosti publike.
Većinu programa, vješto izvedena pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, činilo je edukativno putovanje djelima klasika glazbe 20. stoljeća: Papandopula, Milhauda, Stravinskog i
Hindemitha. Cantus je u goste pozvao i vr-
Stravinskog koji prilično podsjeća na njegovu
Svadbu. Naša najbolja violončelistica s međunarodnom karijerom izvrsno je odsvirala dionicu obligatnog violončela u Hindemithovoj
Trećoj komornoj glazbi (svojevrsnom koncertu za violončelo), izmjenjujući se s ansamblom
koji je zapravo sačinjen od deset solista, naročito lijepo u dvopjevu s violinistom Ivanom
Novincom.
Nepoznanice u naslovu
Berislav Šipuš, Kvartet Klang i Ivan Josip Skender
mještanje iz udarnoga u noćni termin — koje
mnogi smatraju opravdanim, iako Cantus Ansambl već godinama dokazuje da suvremena
glazba dobro »sjeda« taman nakon Dnevnika
hunske solistice: mezzosopranisticu Dubravku
Šeparović Mušović i violončelisticu Moniku
Leskovar. Prvakinja Zagrebačke opere sjajno je i snažno izvela sažeti i narodnom poezijom inspirirani ciklus pjesama Pribautki Igora
U završnoj skladbi, ...un viaggio verso le luci di
Amaraath, la stella del ritorno..., Berislava Šipuša, utemeljitelja ansambla, Cantusu se pridružio Kvartet Klang koji čine pijanistice Vlatka
Peko i Ana Lucić te udaraljkašice Anita Primorac i Kaja Farszky i koji je u nepune tri godine postojanja osvojio hrvatsku glazbenu scenu.
Kada su 2010. pobijedile na Međunarodnom
natjecanju mladih umjetnika Ferdo Livadić,
za njih su Samoborske glazbene jeseni naručile novu skladbu Berislava Šipuša. Ako je Cantusova publika već mislila da poznaje raznoliko zvukovlje suvremene glazbe, ta im ga je
skladba proširila, od laganog poigravanja udaraljkaškim osobinama klavira, kao i klasičnih
udaraljka, do prodornih crescenda i ispunjavanja svake čestice dvorane zvukom. Skladatelj je
namjerno ostavio neke nepoznanice u naslovu,
no daje se naslutiti da se i ovdje — kao i vjerojatno u svakoj njegovoj skladbi — provlači ideja
da je »svako putovanje ujedno i povratak«. Na
kraju mu je ansambl čestitao rođendan prigodnom suvremenom izvedbom pjesme Happy Birthday, u verziji koju Cantusova publika odavno
više ne smatra »raštimanom«.
12 | 13
KONCERTNA
DVORANA
VATROSLAVA
LISINSKOG
cantus ansambl
cantus ansambl
20
Treći koncert u
ciklusu Cantus
Ansambla 19. ožujka
2012. u MDVL
Program
po načelu
simetrije
Piše: Jana Haluza
T
reći je koncert Cantus Ansambla u Maloj dvorani
Vatroslava Lisinskoga donio zahtjevni instrumentalni program
u ravnoteži hrvatskih i inozemnih snaga. Ujedno je polovicom svoje sezone naš središnji
ansambl za suvremenu glazbu
odrazio njegov novi ustroj otkako je Berislav Šipuš, osnivač
i voditelj, dirigent i skladatelj
preuzeo novu dužnost zamjenika ministrice kulture. Uslijed
novih zaduženja i sukoba interesa smanjio je umjetničko–dirigentski angažman i dio aktivnosti oko ansambla dao u ruke
njegovih članova. Na programu,
tematski naslovljenom solo–tutti, izmjenjivale su se solističke
točke, dueti s kvintetom i solističkim koncertom uz komorni
orkestar u središnjici točke simetrične osi. U punoj gradaciji
zvukovlja, energije i ekspresije
kakvu i u formalnom i u izražajnom pogledu gradi nova skladba
Sanje Stojanović iMpURE. Riječ je o novom djelu naručenom
posebno za ovu sezonu Cantus
Ansambla, svojevrsnom koncertu za klarinet i prateći orkestar
u čijem je prvom planu treperavo pulsiranje Cantusova člana
Danijela Martinovića na solo
instrumentu uz nagomilane,
pomalo agresivne skupne geste
cijelog ansambla u dijalogu svojevrsnog dijaboličnog concerta
grossa. Oko tog zvučno dominantnog ostvarenja u zrcalnoj simetriji kojim je ravnao Davorin
Brozić, dugogodišnji saksofonist
ansambla, ogledali su se komorniji primjerci svjetske i hrvatske
suvremene glazbe: koncertantno izveden Puhački kvintet
Južnokoreanca Isanga Yuna te
poetični dueti Nijemca Voklera
Davida Kirchnera za rog i klavir
te Ruskinje Sofie Gubaiduline
za kontrabas i klavir gdje su, uz
pijanisticu Srebrenku Poljak,
tonsko bogatstvo svojih glazbala otkrili kornist Bank Harkay i
kontrabasist Nikša Bobetko. No,
najdojmljiviji dijelovi koncerta
bili su uvod i koda, dva djela za
jedan instrument solo: uvjerljiv
solistički nastup izvrsnog čelista
Jasena Chelfija u neoklasičnoj
dvostavačnoj Sonati Mađara
Györgyja Ligetija te svojevrsni posljednji pozdrav nedavno
naglo preminulom akademiku
Marku Ruždjaku u završnici, uz
prvu ponovljenu izvedbu njegova Pjeva hodočasnika za flautu,
odnosno piccolo solo, istodobno
mističnog i zvrckavog, i jednog
jedinog (nezamjenjivog) Danija
Bošnjaka koji je na kraju, primajući pljesak oduševljene publike,
njezinu pozornost usmjeravao na
skladateljevo ime na partituri.
Četvrti je koncert u ciklusu
Cantus Ansambl & Lisinski
smješten u »rupu« HNK Zagreb
uz tri izvedbe baleta Air Krešimira Seletkovića, praizvedena
na prošlom Muzičkom biennalu
Zagreb 2011. (Cantus on Air —
31. ožujka te 2. i 4. travnja).
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
308
File Size
3 904 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content