A
NIC
A
R
a ST
lijev
S
Prevela: Sanja Pleško
Odgovor na molitvu
HO T I L L US T R AT I O N S F O R Y O UT H T
A L K S / WA YNE RIC E
kupina kalifornijskih srednjoškolaca provela je tri mjeseca
pripremajući se i planirajući svoj odlazak u Meksiko za
vrijeme uskršnjih praznika pomagati siromašnima. Molili
su se Bogu da ih upotrijebi na čudesan način. U očekivanju
uzbudljivog tjedna u propovijedanju, zaustavili su se u maloj
crkvi blizu mjesta Mexicali.
Stigavši u malo ruralno mjesto u nedjelju ujutro učenici su vidjeli
da je crkva, u koju su došli služiti, oštećena od požara. Krov je bio
srušen i ostala su samo četiri zida. Oprezno su ušli u ono što je
ostalo od zgrade jer se čula pjesma na španjolskom. Pozdravio ih
je umoran, obeshrabreni meksički pastor zbunjenog pogleda i
devet župljana koji su bili usred svoje nedjeljne jutarnje službe.
Bilo je očito da zajednica nije primila pismo skupine koje je
objašnjavalo njihove planove za službu i nisu imali pojma da je
skupina došla provesti tjedan s njima.
Kad je pjesma završila, pastor je zaustavio službu, došao do
skupine srednjoškolaca i rekao: “Qué pasa?” (Svatko u skupini je
te riječi preveo/protumačio: “Što vi bogata bijela djeca radite u našoj crkvi?”)
Poslije dulje tišine jedan od učenika je rekao: “Mi smo kršćani i došli smo vam služiti.”
Čuvši to pastorove oči su se napunile suzama. “Prije šest mjeseci neki ljudi iz našega mjesta su
zapalili našu crkvu”, objasnio je. “Mi smo se molili Bogu da nam pošalje pomoć, ali izgubili smo
nadu da će pomoć doći. Slava Bogu!”
Trideset i petero srednjoškolaca je stajalo u tišini. Mnogo puta su čuli da ih Bog želi upotrijebiti, a
sada su to po prvi put iskusili. Začuđen, jedan od učenika se okrenuo drugom i rekao: “Ne mogu
vjerovati. Mi smo odgovor na molitvu.”
PRIMJENA
Bog nas želi upotrijebiti, a On to i hoće - samo ako
Mu budemo poslušni i ako budemo slijedili Kristov
primjer da budemo sluge (vidi Filipljanima 2.3-11).
Mi možemo biti odgovor na nečiju molitvu izlazeći
iz naših zona udobnosti kako bismo koristili darove
koje nam je Bog dao da učinimo razliku u svijetu.
02
Godina 22 . broj 111
srpanj — rujan
2011.
Cijena 10 kn
. Izdavač i osnivač
Odjeljenje za mladež
Kršćanske adventističke
crkve
. Glavni urednik
Slobodan Bobo Marčeta
[email protected]
. Adresa uredništva
Odjek
Rakovčeva 26
10000 Zagreb
Hrvatska
tel. (01) 2361 923
faks (01) 2361 901
[email protected]
. Uredništvo
Neven Klačmer
Sanja Porobija
Dejan Stanjević
Ivona Vratarić
. Lektura
Tihana Karika
Željka Martinez
. Korektura
Tünde Torma
. Grafičkooblikovanje
Sanja Šeb, Cat design
K
Rije2 urednika
ada govorimo o sportu i bavljenju
sportom, kako rekreativno tako i
natjecateljski, prisjetimo se poznatih
sportaša, nezaboravnih utakmica i
rezultata, ali isto tako i određenih
natjecanja. Jedno od najpoznatijih sportskih
natjecanja su Olimpijske igre. Povijest nam
svjedoči da su se prve antičke Olimpijske igre
održale davne 776. godine pr. Kr. One su isprva
bile religijska svečanost u čast vrhovnom bogu
Zeusu i održavale su se u Olimpiji, njegovom
svetištu na Peloponezu. Na polovici natjecanja
u Zeusovu čast prinosila se i hekatomba, žrtva
od 100 volova. Igre su u Grčkoj bile vrlo
značajne, a to vidimo u činjenici da su Grci u 3.
st. prije Krista počeli računati vrijeme prema
održavanju olimpijskih igara, odnosno prema olimpijadama.
Zanimljiva je činjenica da je za vrijeme trajanja igara među
polisima vladao “sveti mir“ koji se kasnije produžio kako bi
natjecatelji mogli mirno putovati iz svojih gradova na olimpijske
igre, čak ako je u njima i vladao rat. Taj mir je bio strogo
poštovan. Natjecateljski sportovi su također bili vrlo zanimljivi:
bacanje koplja i diska, jahanje, utrka konja, hrvanje, šakanje itd.
Pobjednik je za nagradu dobivao samo lovorov vijenac, ali i
privilegiju da si može podignuti kip na Olimpu. Sam grad Atena
je također nudio nagradu: oslobođenje od poreza i određeni
novac, no mnoge je privlačila pomisao besmrtnosti u obliku
kipa na Olimpu.
Bavljenje sportom svakako nosi sa sobom određenu korist,
prije svega onu psihofizičke naravi. Osobe koje se bave
određenim sportom zdravije su, imaju više kondicije i bolji
metabolizam što utječe na fizički izgled i normalnu tjelesnu
težinu. Osim somatske komponente tu je i psihičko zdravlje i
zadovoljstvo na koje zdravo bavljenje sportom uvelike utječe.
Bavljenje sportom podrazumijeva i zdrav način života koji
uključuje zdravu prehranu i apstinenciju od svih štetnih tvari i
sredstava ovisnosti kako bi rezultati i učinci sporta bili vidljivi.
Poznat nam je biblijski redak koji je napisao apostol Pavao u
1. poslanici Korinćanima: “Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče,
ali samo jedan dobiva nagradu. Tako trčite da je odnesete!“
Pobjednici olimpijskih igara dobivali su raspadljivi vijenac no mi
kršćani imamo već pripravljen onaj neraspadljivi. Kipove
pobjednika antičkih olimpijskih igara nagrizao je zub vremena i
otišli su u zaborav no nama je Krist već izvojevao pobjedu
besmrtnosti. Naša je nagrada vječni život. Neka naša utrka
života bude da dobijemo taj neraspadljivi vijenac vječne
pobjede.
. Tisak
Tipomat
. Naklada
900 kom.
Vaš Bobo S. Mar2eta
ISSN 1331-5994
03
-- Kristian Grabar --
Z
asigurno jedan od najboljih načina za povezivanje ljudi i stjecanje dobrih i
kvalitetnih prijateljstava je sport. Svoj sportski život započeo sam u 5. godini
svoga života zahvaljujući svojoj živosti i prevelikoj energiji koja je moje roditelje
potaknula da me upišu na neki sport, kako bi na njemu ispraznio svoje baterije.
Završio sam u jednom lijepom i vrlo zdravom sportu - nordijsko skijanje. Na samom
početku to mi je bila noćna mora i nikako mi se nije sviđalo biti izvan svoga poznatog
okruženja i s puno nepoznatih ljudi. Znam da su me roditelji puno puta tjerali na
treninge. Iako nisam bio baš najsretniji tom njihovom odlukom danas sam jako sretan i
drago mi je što su me upisali i tjerali da se bavim sportom. Stekao sam mnogo dobrih i
kvalitetnih prijatelja, ali i poznanika ne samo unutar svoga kluba, nego i po cijeloj
Hrvatskoj i inozemstvu. Provodeći vrijeme zajedno, dijeleći s njima dobre i loše
trenutke, rješavajući probleme, bez da su pored nas uvijek mama i tata, dobili smo
neprocjenjiva iskustva i prijateljstva.
Sport je izvanredno odgojno sredstvo. On omogućava razvoj humanih kvaliteta. Razvija
ljubav, potiče zajedništvo i čuva nas od egoističnog okretanja samih sebi. Ja sam danas
također aktivni sportaš i vjerojatno ću ostati cijeloga života, jer pored toga što znam da
je dobro baviti se sportom zbog zdravstvene i fizičke dobrobiti, isto tako imam puno
lijepih trenutaka i događaja koje sam prošao sa svojim današnjim najboljim prijateljima
i koji me vežu i motiviraju za daljnje bavljenje sportom. Svaki klupski sport je kao još
jedna obitelj u kojoj mora svatko sa svakim dijeliti svoje prednosti i mane, uspjehe i
neuspjehe. Jedan od lijepih načina da svjedočimo i pokažemo na djelu kako treba
živjeti u skladu s Božjom Riječju ovom svijetu, a i svojim prijateljima je upravo preko
sporta. U svim klubovima u kojima sam bio, neophodno je da se izjasnite o svojim
stavovima, pa tako i vjerskim. Nerijetko ljudi koji se bave sportom, bave se zbog toga
što su osviješteni o pozitivnom djelovanju sporta na njihov život, vole prirodu, najčešće
paze na prehranu i nisu skloni pušenju, alkoholu i raznim drugim stvarima koje štetno
utječu na njihovo zdravlje i život. Zato bi preporučio svim roditeljima, pogotovo u
današnje vrijeme kada se suvremeni život svodi najviše na sjedenje i gledanje u razne
ekrane, da djecu potiču na razne sportove i aktivnosti zbog njihovog boljeg
zdravstvenog i psihofizičkog razvoja.
04
Razgovor vodio:
Zlatko Musija
I n t e rvj u
Zlatko: Imamo priliku razgovarati s
gospodinom Ratkom Rudićem, najuspješnijim
vaterpolo trenerom, jednim od najuspješnijih
svjetskih trenera uopće, s trenerom koji jako
puno radi s mladima i vjerujem da mladima može
puno govoriti.
Gospodine Rudić, što mislite, koja je prednost
općenito bavljenja sportom ili profesionalnog
bavljenja sportom za mlade?
Ratko: Što se tiče bavljenja sportom za mlade, ono ima
niz pozitivnih učinaka na njih. Jedno je sigurno njihovo
zdravlje i fizički razvoj. Kroz sport oni postaju
pripremljeniji za sve ono što ih čeka i u školi i kroz
razne zadaće poslije u životu. Oni čuvaju svoje zdravlje,
što je ujedno doprinos i široj društvenoj zajednici jer je
manje zdravstvenih problema.
Drugi važan čimbenik je socijalizacija kroz bavljenje
sportom, gdje se navikavaju na odnose sa svojim
vršnjacima, na odnose s nastavnicima, trenerima, nauče
kako preuzeti određene zadatke, kako napraviti te
zadatke, kako se truditi... Naviknu se kroz rad doći do
poboljšanja, do određenih rezultata i kroz to razvijaju
samodisciplinu koja je u životu za sve potrebna, pa tako
i za sport.
Zatim, bilo koja sportska aktivnost je na neki način igra
kroz koju mladi nalaze neko svoje ispunjenje, nešto u
čemu se jako dobro osjećaju i pojedini od tih mladih
sportaša zaista mogu dostići i dosta visoke rezultate.
No, kad mladi kreću u bavljenje sportom, ne moraju
krenuti u to da bi napravili visoke rezultate, već da bi se
kroz aktivnost koja je igra, koja im godi i koju vole
naučili kako se moraju pripremiti, odraditi, kako moraju
imati određenu disciplinu. Prema tome, ima niz stvari u
kojima im sport pomaže u životu, uči ih kako da se
lakše snalaze i kako da lakše prihvate zadatke koji ih
čekaju u drugim životnim aktivnostima.
Zlatko: Zašto neki mladi
koji se počnu baviti
sportom uspiju u tome, a
neki ne uspiju,
jednostavno ne ostvare veće
rezultate? Vi ste ostvarili
jako puno rezultata i
vjerojatno imate iskustva s
mladima koji su krenuli, bili
dobri talenti, a ipak nisu
uspjeli. O čemu to ovisi?
Ratko: Ima nekoliko razloga.
Netko je talentiraniji, ima više
sklonosti za bavljenje sportom,
lakše se snalazi, ima veću tzv.
sportsku inteligenciju,
tehnički je potkovaniji itd. i
takvi mogu uspjeti. Postoji
određeni broj mladih ljudi
koji možda ne stignu do te
razine, ali ja sam se uvijek
rukovodio time da imamo
dvije vrste selekcija: jedna
selekcija tih mladih
sportaša ide prema
pripremanju vrhunskih
sportaša, a druga je
ona u kojoj nikoga ne
odbacujemo. Ako
netko i ne može
dostići određenu
razinu, određenu
kvalitetu koja je
potrebna,
može se
Ratko Rudić
baviti sportom u klubovima koji nisu na toj visokoj
razini. Ako se oni vole baviti sportom, na ovaj način
imaju mogućnost to nastaviti i ne biti odbačeni kroz taj
sustav selekcije. Sigurno ima i mladih ljudi koji ne
mogu odgovoriti zahtjevima jer sport traži disciplinu,
odricanje, rad i to nekome nije lako prihvatiti pa onda
jednostavno odustane i krene u neku drugu aktivnost.
No, to su sve normalne pojave kroz sportski put tih
mladih ljudi.
Zlatko: Postoje li neke osobine koje su potrebne
da bi neka osoba bila stručnjak u sportu,
uspješna u sportu, a koje su, kao što vidimo,
paralele s uspješnošću u životu?
Ratko: Naravno da postoje. Mi često govorimo o
talentu. To znači da netko mora biti vrlo darovit u tome
što radi, znači da, što se tiče sporta, ima koordinaciju,
razumijevanje igre, da ima viziju, sagledavanje,
kombinatoriku itd. Međutim, to je samo početna
prednost tog mladog igrača, ali poslije sve ovisi o
velikom radu. Moram reći da je vaterpolo možda jedan
od najtežih sportova da bi se dovelo jednog mladog
igrača s razine početnika do razine vrhunskog igrača i
potrebne su godine i godine mukotrpnog,
svakodnevnog rada u bazenu, u teretani, a i teoretski.
Prema tome, puno se truda uloži dok igrač dođe do
neke razine i kvalitete da postane vrhunski igrač. A ako
netko već ulaže takav trud u to, to pokazuje da taj
mladi čovjek ima određeni karakter, unutrašnju snagu
koja mu to omogućava. Po meni, da bi se došlo do
vrhunskog igrača, do vrhunskog rezultata, čovjek mora
biti mentalno vrlo, vrlo jak, mora imati vrlo veliku
unutrašnju snagu koja mu ustvari omogućava
savladavanje svih prepreka i svih poteškoća da bi došao
do vrhunske, najviše razine.
Zlatko: A kada se okupi skupina dobrih
pojedinaca, kako napraviti dobar tim? Mislim
da je u tome jako velika uloga trenera, ali koje
su karakteristike potrebne da jedan tim bude
uspješan?
Ratko: Mi uvijek kažemo da dobar tim ne sačinjavaju
najbolji igrači, nego igrači koji se nadopunjuju i koji
pomažu jedan drugome da bi ekipa bila vrlo jaka.
Prema tome, u kolektivnom sportu, u ekipi, svatko ima
neki svoj zadatak. Netko je bolji u jednom, drugi je bolji
u drugom, u napadu, u obrani, netko ima bolji pregled
igre itd. Dakle, treba oblikovati cjelinu koja može
funkcionirati tako da igrači jedan drugome pomažu i da
svatko od tih igrača da najviše kada je najpotrebnije.
Naravno da tu trener ima najveću ulogu i najveću
odgovornost jer je on taj koji bira i postavlja koncepciju
igre i onaj tko ima strategiju, taktiku i tehniku s tim
igračima. On stavlja sve u red i postavlja okvir igre u
kojem se igrači kreću. Kad se sve to posloži, onda to
funkcionira kao švicarski sat.
Zlatko: Što vi smatrate svojim najvećim
uspjehom? Osvojili ste puno medalja, ali što
smatrate osobno najvećim sportskim uspjehom
ili uspjehom općenito?
Ratko: Ja sam dugo godina bio igrač i igrao sam velike
utakmice. Imao sam rezultate i kao igrač i kao trener. Pa
sigurno da su mi najvažnije, kao svakome sportašu,
Olimpijske igre. Osvojio sam čak tri zlatne medalje
zaredom na Olimpijskim igrama i to je sigurno najveći
uspjeh. Malo ima trenera i ikoga tko je osvojio i tko je
napravio tako nešto na Olimpijskim igrama. Smatram
da je to najveće što sam postigao, a Olimpijske igre su
općepriznate kao najveće i ne samo sportsko
dostignuće. To je trofej koji ostaje vrijedan za cijeli
život.
05
Zlatko: Kad ste ušli u trenerski posao, trenersku
karijeru, postigli ste tri olimpijska zlata
zaredom i puno drugih zlata i medalja. Što je
potrebno da bi netko bio uspješan trener? Vi
ove rezultate niste ostvarili samo s jednim timom, već
sa četiri reprezentacije. To su različite reprezentacije,
različiti pristupi, različiti mentaliteti... Što je potrebno
da netko postane dobar vođa kolektiva?
Ratko: Moja trenerska karijera je tekla dosta regularno.
Naravno da je potrebno prvo opće znanje o čitavoj toj
materiji. Znači, trener mora biti kompetentan, mora
poznavati ne samo tu sportsku disciplinu i taj tehničkotaktički dio pripreme, kondiciju itd., nego mora imati
mogućnost šireg sagledavanja čitave te problematike.
Ja sam bio jedan od prvih trenera koji je formirao
stručni stožer u kojem su bili različiti stručnjaci iz raznih
disciplina. Tako sam uvijek imao psihologa, fiziologa,
doktore, ljude koji su pratili statistiku, imao sam video
zapise, ljude koji su analizirali. Dakle, tu je bilo dosta
ljudi koji su radili na tome, koji su pomagali da bih ja
kao trener dobio što više informacija. Recimo, psiholog
je kod nas imao jedan od najvećih zadataka - kako od
jedne dosta heterogene skupine igrača napraviti vrlo
složnu, vrlo kompaktnu cjelinu. Mi moramo dobiti
podatke o svakome igraču kako bismo imali
individualni pristup i moramo dobiti podatke o samoj
ekipi i kako oni funkcioniraju između sebe. Na kraju,
imamo vođu u ekipi, lidera i onog tko vodi sve zajedno.
Ja sam se trudio dobiti što je moguće više informacija,
dosta sam eksperimentirao, radio i pisao, uvijek se
usavršavao, učio, a i dan danas učim jer uvijek ima
novih stvari. Prema tome, potrebno je neprestano
usavršavanje i veliki rad koji ulažeš u to i koji tražiš od
ekipe da ulaže. Mislim da je bitan i moj odnos prema
tome jer sam ja nastupao kao primjer. Ja sam radio
najviše od svih. Prvi sam dolazio i tražio sam i od drugih
da se tako ponašaju i mislim da je takav odnos uvjerio i
igrače i ekipu i sve one okolo da se treba posvetiti
tome. Mislim da sam im donio entuzijazam i prenio
veliku energiju na njih, a ono što je najvažnije - meni su
igrači ekipe uvijek vjerovali. Oni moraju vjerovati u ono
što ja tražim. Uvijek smo imali visoko postavljene
ciljeve, uvijek smo išli na najviše plasmane i mislim da
je upravo ta psihološka snaga tako pripremljene ekipe
bila i najvažniji razlog zašto su moje ekipe tako često
dolazile do velikih rezultata.
Zlatko: Kako ste uspjeli, pogotovo kod mladih
koji imaju prevrtljive emocije i koji se možda
žele osobno dokazati, rješavati njihove sukobe,
nadmetanje, međuljudske odnose u sportu?
Ratko: Ne postoje idealne skupine. Ne postoje kolektivi
gdje je sve med i mlijeko. Jedna skupina raste i ona
postaje sve čvršća upravo savladavajući određene
sukobe. Znači, sukobi su nešto, po mom mišljenju, vrlo
pozitivno. I poslije sukoba situacija se raščisti. Ja sam
uvijek reagirao i nikad nisam puštao da stvari
jednostavno idu same od sebe. Čim bih ustanovio da
postoje određeni problemi, sukobi, ja sam to odmah
rješavao s igračima. Mi smo skupina sportaša koji smo
se tu okupili i imamo cilj i naš je cilj osvajanje, da
budemo najbolji na svijetu. Znači, ne moraju oni
međusobno biti prijatelji, ali moraju pomoći jedan
drugome, moraju biti vrlo tolerantni. Moraju jedan dio
svoje osobnosti, nešto što oni nose, dati ekipi. Nastojao
sam da oni postanu svjesni toga da biti u jednoj ekipi
znači i biti malo tolerantniji, biti solidaran, pomoći
jedan drugome, jer kad bi svatko vukao na svoju stranu,
to onda više nije ekipa i oni su toga postali svjesni.
Dosta smo radili upravo na tim odnosima unutar ekipe i
kad se to jednom riješi, onda funkcionira jako dobro.
Naravno, uvijek dođe do sukoba i to je neminovno zato
što se oni natječu i svatko bi želio biti bolji da bude u
ekipi. Ali to je sve do određene mjere, a poslije ipak
moraju naći način kako će komunicirati međusobno.
U mojoj karijeri najgori je bio trenutak kada treba
odrediti ekipu. To je najteži dio posla jer ako ti vodiš
petnaest, šesnaest, sedamnaest igrača, a određuješ
trinaest, to znači da trojica koja su bila stalno tu i koji
isto zaslužuju ići - ne idu. Ti to moraš riješiti i to jako
pogađa igrače i nezadovoljstvo ostaje dosta dugo u
06
njima. Ali takav je vrhunski sport i ne mogu svi igrati,
već moramo napraviti neku selekciju. I to je možda i
najteži dio baš u tom mom poslu.
Zlatko: Gdje vi osobno nađete motivaciju za
osobno ili trenersko bavljenje sportom?
Vjerojatno nisu samo uspjesi oni koji daju
motivaciju?
Ratko: Ne, nisu. Uspjeh je nešto što mi želimo, to je
način samodokazivanja i ispunjenja, dokaz toga da to
što radiš, radiš kvalitetno. Smatram da je taj posao
kojeg mi radimo i kojeg ja radim, dosta kreativan. Ja
započinjem nove programe s novom ekipom i trebam
za četiri godine pripremiti tu ekipu da bude najbolja na
svijetu. Uvijek počinjem iznova i nikada nisam
ponavljao svoj program. Uvijek radim nove programe,
uvijek se trudim. Imam neku viziju nečega, napravim
strategiju kako doći do toga, pripremim i onda krenem
u realizaciju. To su sve određeni izazovi koji mene na
neki način stalno tjeraju da se sve više i više uključujem,
da budem sve aktivniji, da tražim nova rješenja. Svake
se godine dogodi nešto novo, svake godine su novi
izazovi i lijepo je raditi s mladim ljudima, sportašima
koji su vrlo živi i veseli i puni duha. Za mene je veliko
zadovoljstvo ne samo osvajati medalje i napraviti
rezultate, nego uopće biti u takvom ambijentu gdje se
dobro osjećam i nastojim barem dok imam energije
pomoći tim mladima da zajedno postignemo što bolje
rezultate.
Zlatko: Ima li još nešto s vaše strane što biste
htjeli s vašim iskustvom poručiti mladima?
Ratko: Ono što moram reći jest da se bez obzira
na sport ništa ne može napraviti preko noći. Ne
postoje načini niti čarobne formule niti čarobni štapići
koji će bilo koga dovesti preko noći do vrhunskog
rezultata. Dolazak do vrhunskog rezultata zahtijeva
dugotrajan rad, često i dosta bolan jer se u sportu ide
do velikih napora. Ti se moraš suočiti s poteškoćama i
kroz zadovoljstvo što se igraš doći do rezultata. Ali to je
dugotrajan proces i ne može se ništa napraviti preko
noći.
Zlatko: Hvala puno!
Ratko: Molim!
Jasmina Cesar
Možda ste upravo pomislili da će biti riječi o
čavlima… ili nečemu sličnomu.
No kako se u to apsolutno ne razumijem, moram
vas razočarati objavom da ćemo zajednički
razmišljati o tjelovježbi. Možda je čudno da u
jednom časopisu za mlade osvane članak o
tjelovježbi i zdravlju. Ipak smo mi mladi,
zdravi, lijepi, pametni, sposobni... Doista jesmo,
i vjerujem da takvi želimo i ostati što duže.
ZAŠTO VJEŽBATI?
Što će nam dakle vježbanje? Nije li ono rezervirano za
srednju i stariju dob, kada se skupi koja kila viška, kad
počnu boliti zglobovi i krenu sve druge slične tegobe?
To nije nešto čime bi se mi trebali zasad zamarati. Ili
barem tako mislimo.
No oni koji su nosili gips ili morali ležati u krevetu duže
vrijeme znaju da nakon te situacije nisu bili u stanju
normalno stati na svoje noge. Isto je i s astronautima
koji dugo ne koriste svoj lokomotorni sustav, toliko im
se smanji mišićna i koštana masa da su im potrebni
pomagači da ih iznesu iz šatla. Ljudsko tijelo ne troši
energiju na udove i organe koji se ne koriste. Ako nešto
ne koristimo, onda to ni ne trebamo; tako se naše tijelo
počne i ponašati.
Možda imamo problem u tome što sam termin
tjelovježba nije baš popularan. Podsjeća nas na tjelesni
dvaput tjedno, sve razgibavanje, šestominutno trčanje,
preskakanje ''kozlića'' i druga 'mučenja' kojima smo
podvrgnuti tijekom školovanja. A ako ste student, onda
dobro znate da vas bar prve dvije godine faksa čeka
pješačenje na Sljeme ili teretana ako se ne uspijete
odlučiti za neki organizirani sport.
Ma čemu sve to?! Uvijek sam se pitala i sama... i tek sam
prije koju godinu počela razumijevati da ipak ima neke
koristi. Naravno, dotad sam se već riješila "Tjelesne i
zdravstvene kulture" :)
Možda nova shvaćanja mogu zahvaliti odabranom
budućem zvanju liječnika i svim bolesnim i na razne
načine onesposobljenim ljudima koje sam dosada
vidjela. No vjerujem da je ipak veći dio ove moje nove
spoznaje došao od Boga i razumijevanja Njegovog
pogleda na mene, na svakog čovjeka i svako tijelo.
U Bibliji piše: "Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji
prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji,
upropastit će njega Bog. Jer je hram Božji svet, a to ste
vi."
Ozbiljne su ovo riječi. Pogotovo ovaj dio o
upropašćivanju, upravo zastrašujuće. Vidjela sam
mnoge ljude, što u svojoj bliskoj okolini, što u bolnici,
koji su doslovno upropastili svoja tijela nemarnim
načinom života, krivom prehranom, alkoholom,
pušenjem i nedostatkom kretanja. Sada su bolesni, ne
nužno stari, ovisni o drugim osobama i kvaliteta života
im je uvelike smanjena. Da ne spominjemo utjecaj
svega toga na njihovo duhovno i psihičko stanje.
Kao kršćanin vjerujem, a sigurno i većina vas, onomu
što piše u Bibliji. Bog nas je sve stvorio na svoju sliku,
tijelo nam je oblikovao od praha zemaljskoga i
udahnuo nam dah života. Naše tijelo i dah koji smo
dobili od Boga tvore "dušu živu", odnosno nas. Ako o
tome
malo ozbiljnije
razmišljamo,
shvaćamo da su
tijelo i duh
neodvojivi; to je
cjelina i da ono što
činimo (ili ne činimo)
tijelu neizbježno
ostavlja posljedice na
naš duh, na naše
osjećaje, stavove,
razmišljanja,
ponašanje i na naš
odnos prema Bogu
također.
Znate i sami, kad vas
primjerice boli zub ili
vam je samo začepljen
nos (kao meni sad),
nesposobni ste misliti i
koncentrirati se kako
treba na bilo što drugo.
Kako onda možemo
biti sposobni da išta
kvalitetno radimo ili
uopće normalno
funkcioniramo ako
cijelo naše tijelo pati
od neaktivnosti?!
KORISTI
TJELOVJEŽBE
Pozitivan učinak redovite
tjelovježbe na tijelo je
gotovo nemjerljiv. Njome
se povećava snaga i
izdržljivost, ubrzava stanična
Nastavak na str. 14 »
izmjena tvari (metabolizam),
jačaju tetive, usporava
propadanje kostiju (prevenira
osteoporoza), povećava
proizvodnja zglobne tekućine
(prevenira artritis). Nadalje, cijelo je
tijelo bolje opskrbljeno kisikom zbog
ubrzanja cirkulacije čime se i brže
uklanjaju otpadne tvari. Srce
07
K
ada sam zamoljen da pišem o ovoj temi
našao sam se u velikim problemima.
Kako smjestiti više od 30 godina aktivnog
bavljenja planinarstvom, stotine izleta,
pregršt vrhova, fenomenalnih vidika i prekrasnih
iskustava s Bogom na samo nekoliko stranica?
Prije svega, moram napomenuti da sam se
planinarstvom počeo baviti još kao dijete, kada
sam sa svojim ocem, Miroslavom Pleškom,
redovito odlazio nedjeljom na izlete na
Medvednicu, u Samoborsko gorje i u Zagorje.
Ako nekomu trebam zahvaliti što mi je prenio tu
ljubav prema prirodi i planinarenju onda je to
svakako moj otac, prekaljeni planinar i alpinist.
Bio je voditelj alpinističke škole pri Hrvatskom
planinarskom savezu. Penjao se u Hrvatskoj,
Sloveniji, Austriji, Italiji, Švicarskoj i Francuskoj, a
u glasovitom Anića kuku u Velikoj Paklenici ima i
nekoliko prvenstvenih smjerova.
Ovdje također ne smijem propustiti
spomenuti i mog strica, Zvonimira Pleška, koji,
osim što voli Boga, voli i planine, i s njim sam
rado odlazio na Velebit, u Julijske Alpe i u
Kamniške i Savinjske Alpe.
Neki jedinstven odgovor na ono dobro
poznato pitanje – zašto odlazimo u planine –
jednostavno je nemoguće dati. Svatko ima svoje
vlastite motive, ciljeve i nešto što samo njega
uveseljava.
Neki odlaze zbog dobrog društva, a neki zato
što su shvatili da su grah s kobasicom, purica s
mlincima i orehnjača boljeg okusa na svježem
zraku nego kod kuće. Zatim ima onih koji se žele
maknuti od ovog surovog sivila svakodnevice
koji melje ljude kao u žrvnju, pobjeći od stresa i
napetosti, naći mir i promijeniti okolinu. Onda
imate planinare – fotografe. To su oni koji nose
torbicu oko vrata, a prst je uvijek spreman – na
okidaču. Postoje oni koji vole istraživati
nepoznato. Planinarstvo pomaže da bolje
upoznamo svoju zemlju i zavolimo je, a
religioznom čovjeku omogućuje da dublje doživi
svoju vjeru i susretne Boga Stvoritelja.
Ne znam u koju skupinu bi sebe svrstao
ovdje. Možda od svega pomalo. Zahvaljujući
planinama obišao sam sve krajeve Lijepe Naše –
od Sniježnice iznad Konavla do Ćićarije u Istri, od
Ćićarije do Železne gore u Međimurju, od
Železne gore do Krndije u Slavoniji. Svako
područje nosi svoje čari i ističe se svojim
ljepotama. Vidio sam toliko toga što mnogi koji
žive u Hrvatskoj nikad neće iskusiti.
Jedan sam od onih koji ne vole samo
protutnjati planinarskom stazom, doći do vrha,
pokupiti pečat, pa 'ajmo dalje. Volim zastati na
stazi, promatrati krajolik oko sebe, čuditi se u
kakvim sve neobičnim oblicima može izrasti
drveće, radovati se prekrasnom cvijeću, udisati
zrak punim plućima...
08
-- Damir Pleško --
Uvijek me iznova oduševi tekst pjesme: “Sjeti
se prijatelju da je duša planine samo malo dalje
od staze kojom žuriš. Ponudi joj na druženje
samo najbolji dio sebe.“
Upoznao sam predivne ljude, kojima nikad
nije bilo teško zastati i porazgovarati sa mnom,
uputiti me na pravi put, dati svježe vode iz
bunara, pa čak i podijeliti svoj obrok sa mnom.
Siguran sam da postoje mnoga lijepa mjesta
na ovom svijetu. Ali kada se u neko mjesto
zaljubiš i toliko ti priraste srcu, tada ga smatraš
najljepšim. To najljepše mjesto na svijetu su za
mene Hajdučki i Rožanski kukovi. Priroda je tamo
neizmijenjena. Ima mnogih mjesta gdje nikad
nije stupila ljudska noga.
Tako su, sasvim slučajno, slovački speleolozi
1992. godine naišli na, sada već nadaleko
poznatu, Lukinu jamu, koja je sa svojih 1400
metara dubine deveta najdublja jama na svijetu.
Kakve sve tajne skrivaju Hajdučki i Rožanski
kukovi zna samo Onaj gore na nebu. Ali čaroliju
tih fenomenalnih kukova i dubokih vrtača može
doživjeti svatko.
Postoji legenda o nastanku Hajdučkih i
Rožanskih kukova: “Kad je stvarao svijet,
Stvoritelj je sve uredio savršeno, ali mu je ostala
vreća neiskorištenog kamenja. Budući da ih nije
želio razbacati svuda naokolo, istresao je tu vreću
kamenja na jednom mjestu. I tako nastaše
Hajdučki i Rožanski kukovi.“.
Ljepotu ovog mjesta nemoguće je opisati
riječima. I zato nije čudo da su još 1969. godine
Hajdučki i Rožanski kukovi proglašeni strogim
rezervatom u Nacionalnom parku Sjeverni
Velebit.
Nikako ne smijem zaboraviti spomenuti moju
suprugu Gordanu. Ona, istina, ne ide sa mnom u
planine. Ali dok ja hodam po brdima i penjem
opasnim mjestima koja me mogu stajati života,
ona je u tom periodu sigurno mnogo bliže Bogu
nego inače. Usrdno se moli za mene da mi se
ništa ne dogodi. I naravno, njene molitve su
uslišane.
Dok često slušam o stradavanjima planinara i
hitnim akcijama Gorske službe spašavanja, mogu
zahvaliti svom Nebeskom Ocu što me čuvao na
svakom mjestu. Pa i tada kada sam često na
raznim sporednim, makadamskim cestama usred
šume, bezbrižno spavao u autu dok je vani
grmjelo i kišilo očekujući sunčano jutro. Nikad na
vrh nisam krenuo bez molitve, a isto tako se
nikad nisam propustio zahvaliti Bogu što me
toga dana čuvao.
Nedostaje ovdje prostora da ispričam sva
iskustva koja sam doživio s Bogom penjući se na
Dinaru, naš najviši vrh u Republici Hrvatskoj, Sv.
Iliju na Biokovu, Čavnovku na Promini, Svilaju...
Sve su to visoke planine. Ali najupečatljivije
iskustvo sam doživio prije sedam godina penjući
Hajdučki i
Rožanski
kukovi
Hajdučki i Rožanski kuk
ovi
Lukina jama
se na jedno nisko brdo, a to je Češljakovački vis
na Papuku, visok samo 825m. Nadam se da ću
jednog dana imati priliku detaljno ispričati to
iskustvo u nekom drugom broju Odjeka.
Kada koraci zaobljuju kamenje na planinskim
stazama ili gaze po već prije ugaženoj travi, kada
dah zastaje pri usponu na vrhunce, pa i tada kad
pjesma zatreperi u smiraju predvečerja, protekli
doživljaji, usputni susreti i razgovori bude ona
prijašnja sjećanja, rađaju ideje i slijevaju se u
mislima koje bi trebalo zapamtiti i zapisati. Za
dugih lutanja po stazama visina ima ljepota
kojima se divimo i uvijek iznova vraćamo.
Zato volim planinu. Zbog tih predivnih
trenutaka. I doživljaja koje mi nitko ne može
izbrisati. Kada kreneš na Dinaru, penješ se kroz
gole stijene, a onda odjednom izađeš na livadu
posutu kranjskim ljiljanima. Kada u 14 sati kreneš
trajektom iz Dubrovnika za Mljet, popneš se na
njegov najviši vrh Velji grad i nemaš gdje
prenoćiti jer trajekt odlazi tek sutra ujutro, a
onda čudom Božjim naiđeš na ljude koji poznaju
tvog kolegu s posla, ponude ti prenoćište za
samo jednu noć, ne uzmu ti ni kune i još te
počaste čokoladnom tortom.
Kada te, dok se penješ do Kocbekovog doma
na Korošici, kiša smoči do gole kože, a hladni
vjetar propuše do kostiju, a onda u domu
sjedneš i uz šalicu vrućeg čaja i ugodnog
razgovora s ocem slušaš pucketanje vatre u peći.
Kada kreneš u Veliku Paklenicu, uživaš u najužem
klancu i najvišoj okomitoj stijeni u Hrvatskoj, a
onda kod doma sretneš prijatelje koji te svojim
šaljivim planinarskim pričama nasmiju do suza.
Kada se po najvećoj vrućini penješ na Obruč u
Gorskom kotaru, a onda baš u pravom trenutku
naiđeš na grm s velikim malinama, i to jedini na
tom putu.
Kada u Kamniškim i Savinjskim Alpama s
najvišeg vrha Grintovca kreneš prema Jezerskoj
Kočni, a onda samo nekoliko stotina metara prije
vrha moraš skinuti naprtnjaču, ostaviti je sa
strane i provući se ispod viseće stijene, jer jedino
bez naprtnjače i možeš proći dalje prema vrhu.
Kada se cijeli dan penješ po Biokovu, dođeš do
planinarske kuće na Lokvi, a onda se u nju sjati
sva sila starosjedilaca iz okolnih sela podno
Biokova, koji iz sveg grla zapjevaju – “…tu su
moji didovi davno sidro bacili…“. Kada se sa
svojim ocem i sinom Kristijanom zaputiš na vrh
Kolovratskih stijena, a onda se spustimo sve do
Klenovice i naručimo porciju girica u restoranu
kraj mora.
Kada cijeli dan upijaš ljepotu i čaroliju
Rožanskih kukova, a onda kreneš prema
Zavižanu. Tamo sjedneš i nasloniš se na još topao
zid planinarskog doma, gledajući kako sunce
polako “tone“ u more. Tada zatvoriš oči i zahvališ
Bogu što je predivno stvorio ovaj svijet.
Ne poznajem nikoga tko nakon svega ovoga
ne bi zauvijek ostao planinar.
09
Igor Lorencin
Š
Zdravi balans između
umne, duhovne i tjelesne dimenzije
to Biblija ima reći o sportu? Jesu li
sportsko-rekreacijske aktivnosti bile
dijelom Isusovog života? Treba li
kršćanin trošiti vrijeme na sport?
Sport u smislu natjecanja kakva danas
poznajemo dolazi nam od starih Grka. Oni
su bili prvi koji su došli na ideju Olimpijskih
igara. Prve Olimpijske igre održane su 776.
godine prije Krista. Uz sport bilo je u njima
dosta politike, religije i nasilja. U Kristovo
vrijeme grčka, odnosno helenistička kultura
bila je široko rasprostranjena po cijelom
tada poznatom svijetu. Tako su i u Izraelu
Isusovog vremena postojali moderni
gradovi koji su nudili sve što je helenistička
kultura tog vremena mogla ponuditi.
Između ostalog svaki takav helenistički
grad obvezno je imao vježbalište (grč.
gimnasium), gdje su mladići željni
blagodati grčke kulture prakticirali razne
sportove.
Za Židove je bila sablazan odlaziti na takva
mjesta, prvenstveno stoga što su mladići
tamo vježbali goli. Često su takva mjesta
bila i mjesta nemorala, pa je stoga
razumljivo zbog čega su ih se Židovi klonili.
Povjesničar Josip Flavije piše u svom djelu
Židovske starine kako je jedan broj mladih
Židova volio odlaziti u vježbalište, dok su
vjerni Židovi takva mjesta, i općenito grčki
način života, zaobilazili u širokom luku
(12,240-241).
Isus je odrastao u gradu Nazaretu. Samo 6
kilometara udaljen nalazio se helenistički
grad Seforis, koji je imao sve blagodati
10
grčke kulture, uključujući i vježbalište.
Nemamo zapise da je Isus ikada posjetio
ovaj grad. Međutim, to ne znači da je Isus
bio protiv tjelesnih sportsko-rekreacijskih
aktivnosti u razumnim okvirima. Isus je bio
veoma izbalansirana ličnost i znao je naći
zdravi balans između umnog, duhovnog i
tjelesnog napora. Izvještaji Evanđelja nam
višestruko potvrđuju Isusovu
izbalansiranost.
Marko nas izvještava o jednom Isusovom
sportsko-rekreacijskom naporu: “Kad se
rastavi od njega, ode u goru da se moli”
(Marko 6,46). Marko ovdje govori o
Isusovom molitvenom životu. Međutim, je li
Isus neophodno morao moliti baš u gori?
Mogao je izabrati pristupačnije mjesto, a ne
penjati se na goru. Isus je cijeli taj dan
proveo u poučavanju naroda na obali
Galilejskog jezera. Vjerojatno je sjedio veći
dio dana dok je poučavao. Nakon
cjelodnevnog sjedenja osjetio je uz potrebu
za molitvom, i potrebu za tjelesnom
aktivnošću. Iako se je mogao pomoliti tu
negdje na mirnim obalama jezera, on se
odlučuje za tjelesni napor i odlazak u goru.
Možda ćete se pitati, može li se kod odlaska
u goru govoriti o sportu? Naime, možete li
se popeti na goru bez da se oznojite?
Svakako da pri odlasku u goru govorimo o
tjelesnom sportsko-rekreacijskom naporu.
Isus je u svojim dnevnim aktivnostima bio
izbalansirana osoba. Uz umni napor
poučavanja, on nije izostavio tjelesni napor.
Uz ovo Isus vježba i svoju duhovnu
dimenziju molitvom Ocu. Umna, tjelesna i
duhovna dimenzija nalaze se u jednom
idealnom balansu kod Isusa. Ako naglasak
stavimo samo na umni napor – učenje i
studiranje – neće biti dobro. Ako je
naglasak samo na tjelesnim sportskorekreacijskim aktivnostima, ponovno neće
biti dobro. Najzad, koliko god da je Isus bio
duhovna osoba, On naglasak nije isključivo
stavljao na duhovnu dimenziju. Sve tri
dimenzije nalaze se kod Njega u zdravom
balansu.
Interesantno je zamijetiti kako je Isus
prakticirao jačanje duhovne dimenzije.
Možda nam zvuči čudno da bi Sin Božji
imao potrebu za molitvom, ali Evanđelja
nam jasno svjedoče o njegovoj
svakodnevnoj molitvenoj praksi: “Rano
ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče
se na samotno mjesto i ondje se moljaše.”
(Marko 1,35)
Ovdje srećemo Isusa na samom početku
Njegove službe. Upravo je pozvao svoje
prve učenike, poučavao narod, ozdravio
nemoćne i bolesne, a ujutro rano ustaje na
molitvu. Što će Njemu molitva? Kome bi se
Sin Božji mogao moliti? Naime, Isus je
hodajući ovom zemljom bio ovisan o
svome Ocu. Apostol Pavao nam svjedoči da
se je Isus došavši na ovu zemlju ispraznio
od svoje Božanske prirode, ponizio se i
podredio ispod Boga Oca (Filipljanima 2,59). Za svoja čuda, za svoje naučavanje, za
smjer u svom životu Isus bi uvijek
konzultirao svoga Oca (Ivan 5,30). Za svoje
djelovanje na ovoj Zemlji Isus je trebao
Božju silu, isto kao što ju i svi mi obični ljudi
trebamo (Ivan 11,41-42). Stoga je Isusu bilo
važno dan započeti s Bogom, na samotnom
mjestu, u razgovoru s Njim. Time nam je
ostavio primjer kako prisna treba biti veza
kršćanina s Bogom.
Pri već spomenutom slučaju odlaska na
molitvu u goru Isus ponovno prakticira
prisnu zajednicu sa svojim Ocem (Marko
6,46). Marko nas izvještava da je Isus tom
prilikom užurbano napustio narod. On je
upravo nahranio 5000 ljudi, ali među
nahranjenim narodom nastala je euforija i
oni su poželjeli Isusa učiniti svojim kraljem.
Isusu tako nešto nije prioritet, štoviše, to je
jedna kušnja za Njega. Stoga On užurbano
napušta mjesto kušnje i odlazi moliti se
svome Ocu. Ovaj događaj nas poučava da
je u trenutku kušnje najbolje mjesto na
kojem se kršćanin treba nalaziti na
koljenima sa svojim nebeskim Ocem.
Odlazak na molitvu Isus je ovdje
kombinirao sa sportsko-rekreacijskom
aktivnošću penjanja u goru. Isus je i svoje
učenike poučavao odlasku u goru. Naime, i
njima je bio potreban balans između umne,
duhovne i tjelesne dimenzije. Marko nas
izvještava o jednom takvom trenutku:
“Poslije šest dana uze Isus sa sobom Petra,
Jakova i Ivana te ih izvede na visoku goru,
nasamo, njih same” (Marko 9,2). Ponovno, je
li moguće otići u “visoku goru” bez fizičkog
napora i znojenja? Očito je da ovdje Isus i
Odlazak na molitvu Isus je
kombinirao sa sportsko-rekreacijskom
aktivnošću penjanja u goru.
11
svoje učenike poučava balansu. Oni će
kasnije trebati poučavati vjernike. Ako
osobno nisu naučili prakticirati balans, kako
će druge poučavati?
Nadalje, Isus za svoje učenike nalazi vrijeme
za odmor. Naime, Isus je poučavajući,
liječeći, propovijedajući i brinući za potrebe
drugih stalno bio u pogonu. Njegovi
učenici su mu bili glavni pomoćnici, pa niti
malo ne čudi da su se uslijed mnogih
aktivnosti umorili. Možda ćemo reći: “Kada
su u pitanju aktivnosti duhovnog karaktera,
onda se nikada ne staje.” Međutim, Isus ne
misli tako. U Marku 6,31-32 kaže sljedeće:
“Tada im Isus reče: Dođite vi sami napose,
na samotno mjesto, te se malo odmorite!
Tu je, naime, tako mnogo ljudi dolazilo i
odlazilo da apostoli nisu imali vremena za
jelo.” Isus dobro zna da uz umnu, duhovnu i
tjelesnu aktivnost čovjek treba i vrijeme za
odmor. Isus je izbalansiran u svojim
životnim navikama i poučava svoje učenike
istim principima.
Ono što slijedi u upravo navedenom tekstu
je narod koji je opazio Isusa i Njegove
učenike i krenuo prema njima. Što će Isus
sada učiniti? Hoće li zbog umora otjerati
potrebiti narod? Marko kaže sljedeće: “Kada
iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se
nad njima, jer su bili kao ovce bez pastira,
te ih poče učiti dugo” (Marko 6,34). Ovo su
izvanredne okolnosti. Iako umoran, Isus
odlučuje postaviti prioritete tako da
potrebiti dobe što im je neophodno.
Nekada situacija i od nas može zahtijevati
izvanredni napor i neočekivan dodatni
angažman na umnom, duhovnom ili
tjelesnom području. Međutim, nakon
izvanrednih napora potrebno je ponovno
vratiti se u stanje balansa. Isus nakon ovog
cjelodnevnog poučavanja odlazi u goru
(Marko 6,46).
Isus i za svoje vjerne želi balans. Ako vam
netko kaže da su odmor, sport i rekreacija
gubljenje vremena, sigurno je da takvo
naučavanje nisu preuzeli iz Biblije.
Neka nam Bog podari mudrost
da svatko od nas pojedinačno nađe
u svojoj svakodnevici zdravi balans između
umne, tjelesne i duhovne
dimenzije života.
12
U svemu nam je potreban balans, a u
odlučivanju glede naših aktivnosti
potrebno je uključiti i zdrav razum. Naravno
da će poljoprivrednik koji je cijeli dan
proveo teško radeći na svojoj zemlji svoje
preostalo vrijeme korisno provesti u stolici
ili naslonjaču. S druge strane, učenik ili
student koji je veći dio dana proveo u
školskoj klupi, na predavanjima, u knjižnici
ili za kompjuterom, tražit će tjelesnu
aktivnosti sportsko-rekreacijskog karaktera.
Današnja medicina je svjesna da u tijelu
koje nije bilo izloženo tjelesnom naporu,
um ne može raditi punim kapacitetom.
Naime, naš mozak treba kisik, a najbolje će
ga dobiti ako krv neko vrijeme brže struji
našim tijelom. Brže strujanje i veći dotok
kisika u mozak omogućuju upravo tjelesne
sportsko-rekreacijske aktivnosti. Nakon
takvih aktivnosti um je svježiji i spremniji
primati i pamtiti informacije.
Kada na tjelesnu i umnu dimenziju dodamo
duhovnu dimenziju, tada nema kraja
korisnosti osobe koja se tako izbalansirana
stavlja u Božju službu. Isus je u potpunosti
iskoristio svoje kapacitete, a tome je
prvenstveno pridonio njegov životni
balans. Bog i nas poziva na izbalansiran
život. Svako pretjerivanje u umnom,
tjelesnom, pa čak i duhovnom području
izbacit će nas iz balansa. Bog treba cjelovite
ljude koji će izbalansiranim životom biti u
stanju pružiti maksimum i za Boga i za
bližnje u svojoj okolini. Stoga, neka nam
Bog podari mudrost da svatko od nas
pojedinačno nađe u svojoj svakodnevici
zdravi balans između umne, tjelesne i
duhovne dimenzije našeg života.
Dejan Stanjević
Natjecateljski
SPORTOVI i
natjecateljski
DUH
O
Od mladih se ne može očekivati da budu
mirni i ozbiljni kao starija generacija.
Međutim, treba im se osigurati bezazlena
razonoda na čijem putu nema opasnosti.
Jesu li natjecateljski sportovi bezazlena razonoda?
Ima li što loše u tome? Bude li sportovi takve vrste
natjecateljski duh i jesu li ove dvije stvari loše same
po sebi?
“Ne osuđujem jednostavne igre loptom, iako se čak i
tu može pretjerati”- riječi su nadahnute spisateljice
Ellen White. U čemu se to može pretjerati? Na koji
način i kako? Kao što ne možemo sotonizirati niti
jedan instrument tako ne možemo sotonizirati niti
jedan sport čija je prvotna namjera razonoda,
tjelovježba i razvijanje timskoga duha. Dakle,
odmah u startu eliminirajmo one sportove koji su
“škola surovosti” kako kaže nadahnuti pisac.
Međutim ono što se može dogoditi jest da sport, a
posebno onaj koji je natjecateljskoga karaktera,
postane oruđe u razvijanju navika, običaja i
svjetovnih postupaka u kojem natjecatelji ili igrači
bivaju toliko zaokupljeni i zaneseni da zanemaruju
ono što je doista bitno u životu.
Svakako, bitan je pristup. “Učenicima je neophodno
energično vježbanje te ima malo zala kojih se treba
više bojati od tromosti i besciljnosti” piše Ellen
White. Natjecateljski duh u nama sigurno nešto
izgrađuje i čini nas boljim (ne tromim i besciljnim).
Postaviti cilj ispred sebe, koji je često uspoređen sa
sposobnostima drugih, vodi k napretku i postizanju
svojih mogućnosti. Ulaže se veći napor i trud, gradi
se ustrajnost. Dakako, ako se voliš baviti sportom.
Međutim sklonost većine zabrinjava.
U čemu je problem? Agresivnost, svađa, želja za
dominacijom, mržnja, konflikt, zanemarivanje
dužnosti, gubitak samopoštovanja (zamislite da
niste prvi nego zadnji na nekom turniru) i dr. često
su posljedica natjecateljskog sporta. Mladima jest
potreban izazov, međutim ne onaj koji će od njih
napraviti opsjednute fanatike koji ne gledaju na
vlastito zdravlje (ozljede koje su nepotrebne),
odgovornosti u školi, obitelji i društvu te koji putem
tih aktivnosti razvijaju duh samouzvisivanja, nego
onaj koji će od njih učiniti timskog igrača koji uživa
u zajedničkom naporu u ostvarenju zadanog cilja, i
to ne pod svaku cijenu.
Što je bitno?
Što čini razliku? Razliku čini samodisciplina, tj.
karakter te vrijednosti koje vode naš život. Baviti se
sportom u kome se natječemo protiv nekoga ili
bolje rečeno s nekim nema cilj biti superioran nad
nekim, nego cilj davanja svega od sebe te uživanje u
produktu onoga što si dao, bez obzira bio to čak i
poraz. Ne zaboravimo, stav je bitan! Stav da na putu
do pobjede ne moram “pregaziti” ili prevariti svoje
sportske protivnike.
Zabava putem rekreacije ili sporta ne smije biti
zanemarena, međutim mora se držati unutar okvira,
inače vodi ka gotovo opsjednutosti određenom
vrstom rekreacije te isto tako otvara vrata uzdizanju
samih sebe. I ne samo to, često se dogodi da takva
vrsta rekreacije odvraća um od ozbiljnih, praktičnih i
obveznih dužnosti života. Otupljuje osjećaje
dobročinstva, blagosti i poniznosti, ustvari stvara
upravo suprotno.
Kakav utjecaj sport kojim se bavim ima na mene?
Gubim li interes za učenje? Šteti li mi zdravlju?
Jesam li agresivan? Razvija li se u meni ljubav prema
užitku i uzbuđenju, dok se s druge strane zaboravlja
na rad i dužnosti koje trebam izvršiti? Teško će netko
tko je dane i tjedne proveo sanjajući o osvajanju
prvoga mjesta kada mu se to dogodi osjetiti
jednako zadovoljstvo okopavajući kukuruz ili učeći
drugoga dana. Što je bitnije dugoročno gledajući?
Dakako, rad i razvijanje dobrih navika koje vode k
odgovornom životu i uravnoteženoj zabavi.
I zato: naglašavaj timski rad i fer igru! Važnija je
rekreacija i razonoda od pobjede (htjeli to priznati ili
ne). Bez obzira pobjeđuješ li ili gubiš – ne vrijeđaj
nikoga! Ohrabri čak i kada gubiš. Natječi se pošteno.
Ne hvali se. Rješenje za sve? Sudjelovati i baviti se
sportovima koji zahtijevaju kooperaciju a ne
kompeticiju.
Izr. 27:17: “Željezo se željezom oštri, i čovjek oštri
jedan drugoga.” – Neka nas ovaj savjet u sportu
učini da jedni drugima budemo na izgradnju i
plemenitu razonodu, a ne da jedni drugima
polomimo noge. A
13
» Nastavak sa str. 7
postaje bolje prokrvljeno (prevencija infarkta) i radi
ekonomičnije, što znači da s manje otkucaja izbacuje
istu količinu krvi. Bolja prokrvljenost mozga posljedično
dovodi do boljeg pamćenja, povećane koncentracije i
učinkovitosti. Raste kapacitet pluća, snizuje se razina
kolesterola, povećava osjetljivost tkiva na inzulin
(prevencija šećerne bolesti), pospješuje rad crijeva i
redovitost probave, čime lakše reguliramo tjelesnu
težinu. Nadalje, naša sposobnost koordinacije raste,
ravnoteža postaje bolja i sposobnost reagiranja veća.
Bolje spavamo. Raste naše samopouzdanje i svijest o
vlastitoj vrijednosti i lakše podnosimo stres i životne
probleme.
I tako dalje. Znam da vas ovo podsjeća na reklamu za
neku 'čarobnu' spravu koju vidimo u Top Shopu.
No ovo je istina. Zato što je to Bog tako osmislio.
PRVOTNI PLAN
Čovjek je stvoren za rad i kretanje. Božji prvotni plan je
bio da Adam radi i obrađuje zemlju. To je trebao biti
njegov posao koji bi mu, osim egzistencije, osiguravao i
dovoljno kretanja za zdravo tijelo i pravilno odvijanje
svih fizioloških procesa.
Doduše, definicija rada se promijenila u posljednjih
6000 godina i sada ne uključuje svaki rad tjelovježbu,
upravo suprotno. Sve je više poslova koji se obavljaju
sjedećki, a sve počinje u djetinjstvu i školi. Djeca se više
ne igraju lovice i skrivača, nego sjede pred računalima.
Čak i poslovi na zemlji više ne uključuju kretanje zbog
visoko razvijene poljoprivredne mehanizacije.
Neizbježno je dakle, za ljude svake dobi, zanimanja i
socijalnog statusa da ozbiljno razmišljaju o uključivanju
redovite tjelovježbe u svoj životni raspored ukoliko žele
sačuvati optimalno zdravlje što duže vremena, biti
zadovoljni u životu i služiti Bogu.
Znači li to da svi moramo provoditi bar triput tjedno po
dva sata u teretani? Naravno da ne. Ali svakako
trebamo razmisliti o nekoliko stvari i početi ih provoditi
u svome životu sukladno mogućnostima.
Idealno je ako živimo na selu. Tada imamo brojne
mogućnosti za tjelovježbu bez previše truda i još k
tome na svježem i čistom zraku. Možemo raditi u vrtu i
voćnjaku, bilo vlastitom ili roditeljskom, kositi travu,
grabljati lišće, okopavati cvijeće ... Ne samo da će
koristiti za vježbu, već će nam donositi radost kad
vidimo plodove našeg truda. Nadalje, imamo puno
prostora za vožnju biciklom ili rolanje ako živimo u
ravnijim predjelima. Ako smo pak u brdima, imamo
mogućnosti šetnje, penjanja, planinarenja. Ako imamo
dobro društvo ili možda kakvog psića, koristi su još
veće.
No ako smo u gradu, a većina svjetskog stanovništva
danas nažalost boravi u gradovima, tada moramo
pažljivo isplanirati čime ćemo se baviti, ovisno o dobi,
tjelesnoj kondiciji, zdravlju, financijskim i drugim
mogućnostima.
NEKI PRAKTIČNI SAVJETI
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
Minimum tjelovježbe je svakodnevno dvadesetminutno brzo hodanje, najbolje rano ujutro. Tad je
zrak najsvježiji i naše tijelo najsposobnije, metabolizam najbrži, a i psihološki učinak dobrog
početka dana ne smijemo zanemariti.
Postoje vježbe opterećenja (snage, svladavanja otpora: čučnjevi, trbušnjaci, vježbe s utezima...),
vježbe izdržljivosti (trčanje, plivanje, vožnja bicikla...) i vježbe istezanja, primjerice joga. Optimalno
je kombinirati sve tri vrste za povoljan učinak, ne treba sve odjednom, već se može rasporediti po
danima.
Dobro je ravnati se prema svom pulsu kada razmatramo vrijeme i intenzitet vježbanja. Što je on
brži, to je tijelo opterećenije. Ipak se trebamo oznojiti! Idealno je pravilo 4:20:60. Četiri puta tjedno,
minimalno 20 min. u komadu i tempom ne sporijim od 60% našeg maksimalnog broja srčanih
otkucaja za dob u stanju vježbanja (postoji postupak za izračun).
Bolje je sporije i umjereno vježbanje kroz dulje vrijeme od velikog opterećenja u kratkom
vremenu. Ne želimo se ozlijediti i uzrokovati više štete nego koristi.
Kao i u svemu, i ovdje je potrebna umjerenost. Prekomjerna tjelovježba preopterećuje i ubrzano
troši kosti, zglobove i mišiće te ubrzava starenje.
Važno je pravilno disanje. Izdišemo za vrijeme napora i udišemo pri povratku na početni položaj.
Ne smijemo zaboraviti piti dovoljno vode.
Bitna je redovitost i ustrajnost. Ako mislimo da nećemo ustrajati, dobro je osigurati si društvo, bilo
momčad ili motiviranog prijatelja, koje će nas poticati kada izgubimo volju.
Svaka je tjelesna aktivnost dobra i ikakva je bolja od nikakve.
Najbolja i najtrajnija motivacija za vježbanje je želja da sačuvamo svježinu duha i tijela i
unaprijedimo zdravlje, na taj će način i sve ostalo (primjerice višak kilograma) sjesti na svoje
mjesto.
Trebamo također paziti na našu prehranu i druge čimbenike koji doprinose dobrom zdravlju.
Nadam se da će ovo bar malo osvjetliti obraz mnogima
mrske tjelovježbe. Uz spoznaju koju imamo o Božjem
planu za svakog čovjeka i Njegovoj želji da budemo sretni i
zdravi, mi možemo i trebamo odlučiti poboljšati ovaj
aspekt svoga života, odabrati najbolje vrijeme, mjesto i
način tjelovježbe za nas osobno i krenuti u još jednu
doživotnu avanturu.
14
srpanj - rujan 11.
.......16
..............
ići...........
......17
..
..
..
Vrijedi st
..
......
ja ..........
ci
ta
n
..
je
.. .....20
Ori
..............
..............
.....21
..
Biciklist
..
em ....
ko se zov
a
k
i
d
....22
o
..
g
Po
..............
an ..........
Slike tjed
PRU0IMO RUKE
Pru.ite dlan
Pru.ite djeco dlan,
Evo vam dajem dan!
Sad dignite ruke
Prema suncu!
Stisnite šake!
.
Vrijedi za djevoj1ice i dje1ake
Znate li što imate unutra?
Svoje sutra.
Ne otvarajte šake,
Ne budite nagli,
Mo.e sutra da vam
Odmagli.
Jeste li ih dobro stisli?
Što dalje,
Svatko neka misli.
Zvonimir Balog
nakon ljetnih praznika.
Dragi izvi2a1i!
2aštva i ponovno se okupili -ovima imali podjelu po
izvi
onu
sez
u
nov
smo
i
oril
Otv
om tako da smo u našim KID
Sastanci su ve/ po1eli s radravljeni tako da sigurno imamo nove ili stare vo2e u oj
nap
su
ri
za rad, i da je sve na naš
skupinama, a i izbo
smo dobili jedan novi polet
našim Društvima. I kao da mom da smo dobro stisnuli šake, svi - p1elice i
strani. Slo.it /emo se s pjese, a i scouti! Dr.imo to izvi2aštvo jer mo.e nam
poletarci, izvi2a1i i planink Mo.da je kod nekih došlo do maloga zamora unutar
odmagliti, kako ka.e pjesma.i i otišli dalje, tj. krenuli na školovanje u druga
KID-a, ili su izvi2a1i narasl
ovani odmagle. Zato,
mjesta, ili...
da nam KID-ovi koji su osn
Dragi Izvi2a1i, ne dopustite ste li ih dobro stisli?“ 0uvajmo izvi2aštvo.
pitajmo se sa Zvonimirom: “Je
li da nam
2aštvo i ne razmišljajmo o mag
-elim vam blagoslovljeno izvi
ne odmagli!
Vaš Bobo S. Mar1eta
15
[ Broj 11 ]
Aleksandra Žufić
VRIJEDI STI2I
P
akiraš najnužnije stvari čvrsto odlučivši
napustiti Sivi Grad i svu buku i lažni sjaj u
njemu. Put iz njega je uska stazica što se
vijugavo penje u brdo. Katkad izgleda da je
prekinuta, a tu je potreban skok na susjednu
stijenu odakle se staza dalje penje, penje...
Uz stazu na početku raste bujna i mekana
zelena trava iz koje viri raskošno šaroliko cvijeće.
Naprosto te mami da legneš u nju, žmirkaš na
Sunce i igraš se s leptirima. Sjaj jutarnje rose je
istinit i nema laži ovdje. Buku stvaraju samo ti
leptiri i sitne zlaćane mušice, ali odatle se još, u
magli, nazire Sivi Grad pa nastavljaš dalje.
Usput srećeš čovjeka koji ti kaže da je već
išao tom stazom i da doista vrijedi osvojiti vrh.
Ponaša se pomalo kao vodič, iako uglavnom
šuti. Tek tu i tamo tiho šapne: “Gle!” pokazujući
vrhom štapa malog smeđeg gušterčića koji se
sunča na stijeni ili vodopad u daljini koji se baš s
tog mjesta najljepše vidi. Nije ti baš jasno zašto
se taj tihi čovjek ikad vratio odavde natrag u Sivi
Grad...
Pomalo trava uz stazu postaje sve rjeđa i
žilavija, poprima sivkastu boju i sve se teže
razlikuje od kamenja. Cvijeće je naizgled nježno
i tanano, ali se čvrsto drži za stijene, dok mu se
miris širi nadaleko. Od tog mirisa pročišćavaju ti
se svi dišni putovi. A staza je sve uža i uža, i sve
češće se treba iskoristiti sva vještina i sva snaga
da bi se napravio daljnji korak prema gore.
Prema dolje je lako: trenutak nepažnje ili
odustajanja, i već se nalaziš nekoliko metara
niže i sretan si zbog toga što nisi sav slomljen.
Jer dok padaš i kližeš se odustajanju nema više
ni traga, osjećaš samo očajničku potrebu da se
zaustaviš i opet počneš penjati.
Prelaziti po drugi put isti dio staze, koji si već
jednom maloprije prešao, vrlo je teško. Stalno ti
se čini da si prošli put bio spretniji, da si lakše
napredovao, da je staza bila manje uska i manje
strma. Svjestan si da onda nisi bio izudaran i
izgreban. Svakim sljedećim korakom se pitaš
hoćeš li opet precijeniti svoje snage, hoćeš li
opet pasti...
A tamo, na tom mjestu gdje si prošli put
skoro odustao od daljnjeg penjanja, stoji tvoj
vodič i tiho ti pruža ruku: “Hajde, da stignemo
gore prije nego se smrkne...” I tako se putovanje
nastavlja.
Zrak je sve čišći, travki ima sve manje i
manje, ali kao da rastu upravo tamo gdje ti
zatreba kakav korijen da se za njega uhvatiš.
Tako to ide sve do vrha.
A tamo...
Nagrada za sav taj trud je predivan pogled.
Pogled koji se, ako se ijednom doživi, pamti
cijeloga života. Ne vidi se više onaj bučni Sivi
Grad koji si jutros ostavio i koji je još uvijek
negdje tamo dolje, ispod oblaka. Nema više ni
one staze, tako uske i strme i dugačke, kako je
izgledala na početku. I ona se, osim možda par
posljednjih metara, skriva iza stijena i u magli.
Ono što vidiš je čisto plavo nebo iznad tebe i
oblaci, bijeli, kao mlijeko ispod tebe. Sad si tek
svjestan da si cijelo vrijeme išao po magli, iako si
vjerovao da više između tebe i Sunca nema
ničega, da je zrak posve čist, a oblaci da su
ispod tebe. A tek je sad to postalo istina! Tek tu i
tamo vidiš vrh ponekog brda kao što je tvoje,
kako viri iz naizgled guste mase, i znaš da na
tom vrhu ima istih takvih ljudi kao što si ti,
umornih, izgrebanih, ali beskrajno sretnih.
Tvoj vodič je isto tu, znaš to, osjećaš, ali šuti
uživajući u pogledu i u tvojoj sreći.
Tišinu ne remeti ništa.
Tek nakon dužeg vremena kažeš: “Hajdemo
natrag, želim pozvati svog prijatelja da dođe sa
mnom ovamo!”
I tako krećete natrag.
U Sivom Gradu tebi je pred očima onaj
pogled, u ušima onaj mir, ona tišina, a u srcu
želja da se tamo ponovno vratiš, ovaj put sa
svojim prijateljem...
***
Ovu sam priču napisala prije mnogo godina,
dok još nisam bila izviđač, ali sam često išla na
izlete u prirodu koja me je svaki put iznova
oduševila.
Uspon na planinu, koji je na neki način bijeg
od dosadne svakodnevice i skupljanje snage da
biste se s njom suočili, možete usporediti s
duhovnim putovanjem. U druženju s Bogom
olakšavaju se svakodnevne brige i javlja duboka
potreba da s time upoznate još nekoga tko to
još nije iskusio, da mu pokažete da osim
jednoličnosti i ispraznosti postoji Bog koji
ispunjava svaku potrebu duše.
Tako mi živimo u svijetu, a nismo od svijeta.
Vidimo se na vrhu!
16
B
Izvori: Krešimir Pleše - Topografija
http://free-vu.t-com.hr/Kresimir-Plese/mjerenje_i_procjenjivanje.htm
Uredio: Nenad Šijan
ORIJENTACIJA
oraveći u prirodi često smo prinuđeni
odrediti udaljenost od nas (naše stajne
točke – ST) do nekog objekta ili odrediti
rastojanje između dvaju objekata ili pak odrediti
veličinu objekta (njegovu dužinu, širinu, visinu), i
to bez potrebnih sprava i instrumenata.Tada to
činimo procjenom ili koristeći priručna sredstva.
Svakako imajmo na umu da su to slobodne
procjene i približne veličine s određenim +/odstupanjima.
Evo nekoliko jednostavnih načina određivanja
udaljenosti i veličina na zemljištu.
1.
Ocjenom udaljenosti od oka:
A) uspoređivanjem tražene (nepoznate)
udaljenosti s nekom poznatom linijskom
veličinom
U tu svrhu može ti pomoći ova tablica koja
govori na kojoj udaljenosti možeš raspoznati koji
objekt ili određene detalje na objektu:
do 5 km
do 4 km
do 3 km
do 2 km
do 1 km
do 700 m
do 500 m
do 250 m
do 150 m
do 100 m
do 50 m
do 20 m
2.
Neke poznate veličine koje možemo koristiti pri
ovom postupku su: rastojanje između dvaju
električnih stupova je oko 50 m, a visina
električnog stupa oko 6 m; visina zida kuće od
temelja do ploče (tavana) je oko 3 m; dužina
bazena 25 m, a olimpijskog bazena 50 m; dužina
nogometnog igrališta je oko 100 m, širina gola
oko 7 m, a visina 2,4 m; visina kućnih vrata je oko
2 m, itd.
usamljena kuća
prozor na kući
dimnjak na kući
usamljeno drvo; čovjek koji stoji
električni/telefonski stup; deblo stabla
pokreti nogu čovjeka u hodu
okviri prozora; stupovi ograde
crijep na krovu kuće; boja i dijelovi odjeće
žica na ogradi; lišće na stablu; dugmad na odjeći
lice; prsti na ruci
oči, usta, nos, uši, čelo, brada čovjeka
bjeloočnice, trepavice, bore na licu
Pomoću sluha
S više ili manje uspjeha udaljenost možemo
približno odrediti prema osobitosti zvuka koji
dolazi iz određenog smjera i od odgovarajućeg
izvora. Kod prosječnog sluha i u normalnim
uvjetima zvuk se može čuti do sljedećih srednjih
udaljenosti: tihi razgovor oko 100 – 200 m; udarci
pri zabijanju kolaca u zemlju oko 300 m; zvuk
ručne pile ili udarci sjekire kod sječe drveta oko
400 m; šum ili buka te udarac pri padu stabla na
oko 800 m; udarci krampa ili lopate o kamen ili
međusobno oko 1 km; zvuk motora bagera oko 2
km; zvuk auto-sirene oko 3 – 4 km, itd.
3.
Određivanje udaljenosti pomoću brzine
zvuka
Poznato je da je brzina zvuka u zraku 330 m/s ili
1km/3 s, što znači da za 3 s zvuk prijeđe 1 km
kroz zrak. To znači da je : D(km)=S/3 gdje je:
D(km) – tražena udaljenost; S – broj sekundi od
bljeska do prispjeća zvuka. Ovaj postupak
možemo koristiti npr. kod grmljavine. Kada
vidimo bljesak groma (munju), počinjemo brojiti
sekunde sve do vremena kada čujemo zvuk
groma (grmljavinu). Izbrojene sekunde
podijelimo s 3 i dobijemo približnu udaljenost
groma od nas u km.
4.
B) prema stupnju vidljivosti promatranog
objekta
Određivanje udaljenosti koracima
Udaljenost se približno može odrediti brojanjem
koraka. Najbolje je da svatko za sebe izmjeri
duljinu koraka. Prosječnu dužinu svog koraka
17
možete i izračunati prilično točno po obrascu:
K(cm)=V(cm)/4 + 37 gdje je: K(cm) – prosječna
duljina koraka u cm; V(cm) – visina osobe u cm; 4
i 37 – konstante dobivene analizom.
Za osobu visine 172 cm imamo: K(cm)=172 /4
+37=43+37=80 cm, što znači da prosječna
duljina koraka osobe koja je visoka 172 cm iznosi
80 cm. No, u praksi, na samom terenu lakše je
brojati svaki drugi korak – što nazivamo parni
(dupli) korak. U ovom slučaju parni korak bi
iznosio 160 cm (2 x 80 cm), odnosno 1,6 m. U
praksi se uzima da je prosječna, srednja
vrijednost koraka 75 cm (0,75 m), što znači da je
u praksi vrijednost parnog koraka 1,5 m. Prelazeći
određeno rastojanje brojite parne korake, a
potom dobiveni broj parnih koraka pomnožite s
1,5 te tako dobijete kolika je prijeđena udaljenost
u metrima; D(m)= X (p.k.) x 1,5 . Npr. prelazeći
neku udaljenost od svoje ST do nekog objekta
izbrojali ste 600 parnih koraka, a prijeđena
udaljenost dakle iznosi: D(m)=600 x 1,5=900 m.
5.
a) Naći kolika je udaljenost od naše stajne točke
(ST) do električnog stupa za koji uzimamo da je
visina 6 m, a prekriva ga 25 milimetarskih
podjeljaka ravnala koje držimo na oko 50 cm od
oka
koristeći obrazac D(m) = L(cm)
X(mm) • 5
gdje je D(m) – tražena udaljenost
L(cm) – poznata veličina (visina, širina, duljina
objekta ili rastojanje između objekta)
X(mm) – broj milimetarskih podjeljaka na
ravnalu
Izračunamo da je D(m) = 600(cm)
25(mm)
• 5 = 24 • 5 = 120(m)
b) Ako nam je poznata udaljenost od naše ST do
objekta, možemo odrediti rastojanje između
dvaju objekata ili odrediti linijske veličine objekta
(d, š, v), pomoću jednostavnog obrasca:
L(m) = D(km) • 2X(mm) gdje je:
L(m) – tražena linijska veličina
D(km) – poznata udaljenost od ST
do objekta
X(mm) – broj milimetarskih podjeljaka
na ravnalu
Određivanje udaljenosti mjerenjem
vremena kretanja
Kod ove metode moramo znati svoju brzinu
kretanja. Ako za 1 sat prijeđemo 5 km, to znači da
1 km prijeđemo za 12 minuta. (Ovo dobijemo iz
postavljenog odnosa 60 min: 5 km = X min: 1 km
iz čega slijedi da je X min= 60 x1/5 = 12 min).
Tako dakle na osnovu mjerenja vremena kretanja
možemo približno odrediti prijeđenu udaljenost.
Ako smo na srednje zahtjevnom zemljištu (čiji je
nagib prosječno do 5°) marširali nekih 3 h tj. 180
minuta, znači da smo prevalili udaljenost od oko
15 km (180:12=15). No, svakako pri ovoj metodi u
obzir moramo uzeti ispresijecanost reljefa
zemljišta i nagib strana (uspon i pad) reljefnih
oblika na pravcu kretanja.
Koliko je stvarno rastojanje između dvaju
električnih stupova ako ga pri viziranju ravnalom
prekriva 25 milimetarskih podjeljaka, a
udaljenost od naše ST do jednog od električnih
stupova je 1 km. Pomoću obrasca izračunamo da
je
L(m) = 1 • 2 • 25 = 50(m)
7.
Ako je nagib zemljišta u prosjeku od 5°-10° (što
nam govori da je u pitanju brdsko-planinsko
zemljište), pri izračunu prijeđene udaljenosti uzet
ćemo da nam je brzina kretanja 4 km/h.
Visinu drveta, kuće, zgrade, tornja, dimnjaka,
vodopada, zida, brane ili sl. možemo odrediti na
sljedeći način:
Zamoli prijatelja da stane uz objekt ili stavi neku
oznaku na objekt u razini svoje visine (npr.
zavežeš maramu oko drveta). Udalji se od
objekta držeći olovku, štap ili ravnalo okomito u
ispruženoj ruci ispred sebe, preko koje gledaš
jednim okom (viziraš) na objekt. Potom pomoću
olovke, ravnala ili štapa (što već koristite)
prenosite početnu (zadanu) visinu – svog
prijatelja ili svoju – pomičući priručni predmet na
gore onoliko puta koliko puta ta mjera ide do
U slučaju da je nagib zemljišta na pravcu kretanja
veći od 10° (što je izrazito planinsko zemljište) –
uzimamo brzinu kretanja 5 km/h, ali ovako
dobiveno vrijeme povećavamo za 1 h na svakih
300 – 400 m uspona i za 1 h na svakih 450 – 600
m pada.
6.
Određivanje visine objekta viziranjem
pomoću priručnih predmeta (olovke,
ravnala, štap i sl.)
Određivanje udaljenosti do objekta i
rastojanja između dvaju objekta
pomoću ravnala
18
vrha objekta. Potom taj broj pomaka pomnoži s
visinom koju si zadao (svojom ili svog prijatelja) i
na taj način ćeš dobiti visinu željenog objekta.
Npr. visina prijatelja je 1,7 m, a izvršio si 5
pomaka (prijenosa) te zadane visine vizirajući
objekt pomoću olovke (štapa ili ravnala). Dakle
1,7 m • 5 = 8,5 m je visina dotičnog objekta.
8.
Ako je visina osobe koja mjeri 1,60 m, a dužina
njezine sjene 4 koraka (ili 3 m), a dužina sjene
stupa čiju visinu određujemo je 6 koraka (ili 4,5
m), visinu stupa možemo odrediti pomoću dvaju
izračuna:
H(m) = 1,6(m) • 6 = 1,6(m) • 1,5 = 2,40(m) ili
H(m) = 1,6(m) • 4,5(m) = 1,6(m) • 1,5(m) = 2,40(m)
Određivanje visine objekta viziranjem
preko štapa i visine 1m
Od objekta (točka C) čiju visinu želimo izmjeriti
(drvo, zgrada, toranj, dimnjak i sl.) na udaljnosti
od 20m zabodemo u zemlju štap visine 1 m
(točka B). Zatim se odmičemo od štapa unazad
sve dok ležeći na zemlji ne vidimo u jednoj liniji
vrh štapa ili vrh objekta (točka A). Potom
udaljenost od mjesta na kojem smo ležali (A) do
objekta koji smo vizirali (C) podijelimo s
rastojanjem između štapa (B) i mjesta s kojega
smo vizirali (A). Rezultat daje približnu visinu
objekta.
H=D
h
d
d
H
h
D
10. Određivanje visine objekta
jednakokračnim trokutom
Izračun: 25(m) : 5(m) = 5(m)
9.
d – dužina sjene osobe
Određivanje visine objekta
uspoređivanjem njegove i vlastite sjene
Jednu stranu jednakokračnog trokuta držimo
vodoravno u visini očiju, a zatim se pomičemo
naprijed ili nazad od objekta, dok drugom
stranom trokuta naciljamo na vrh objekta. Zatim
izmjerimo udaljenost od svoje ST do objekta (H1)
i na nju pribrojimo svoju visinu do očiju (H2). Taj
zbroj koji smo dobili daje približnu visinu
objekta: H = H1 + H2
Ako je naša visina do očiju H2 = 1,5 m, a
rastojanje od ST do objekta iznosi 3 p.k. ili 4,5 m
slijedi da je visina električnog stupa H(m) = 1,5
(m) + 4,5(m) = 6(m)
Ova metoda zasniva se na sličnosti trokuta, gdje
imamo odnos:
H : h = D : d iz čega slijedi da je H(m)
= h(m) • D gdje je
d
H(m) – tražena visina objekta
h(m) – visina osobe
D – dužina sjene objekta
19
BICIKLIST
1. Položi ispit i osvoji priznanje za Sigurnost na cesti.
2. Pokaži:
a)
kako treba čistiti bicikl;
b)
sigurnu vožnju biciklom;
c)
znakove za skretanje u vožnji;
d)
kako se ispravno brinuti o biciklu.
3. Sudjeluj u nekoj biciklističkoj aktivnosti.
4. Odvozi biciklom 5 milja (8.04672 km).
5. Izradi kartu svoga puta.
6. S obitelji, iskoristi kartu i ponovno prođi isti put.
POMO2:
1.
a)
b)
c)
d)
Operite i ispolirajte bicikle. Onda ih ukrasite i obavite inspekciju.
Organizirajte utrku.
Za vrijeme utrke, učite ručne znakove.
Neka djeca u malim grupama pokažu ispravnu i krivu skrb o biciklima. Neka stave
plastične rukavice i podmažu lanac.
2. Organizirajte Dan biciklističkih utrka.
a)
Inspekcija bicikala od strane policajca ili vatrogasca.
b)
Napravite bokseve gdje će se bicikli pripremati za inspekciju.
c)
Isplanirajte paradu za ukrašene bicikle i osigurajte nagradu.
d)
Igrajte biciklističke igre: brzu utrku, sporu utrku, utrku sa štafetom, s preprekama...
3. Organizirajte vožnju biciklom od 5 milja. Ukrasite svoje bicikle i otiđite u park s popločenim
stazama. Nakon vožnje organizirajte piknik ili plivanje. Osigurajte posebnu nagradu za one koji
uspješno završe vožnju.
4. Izrada karata je zabavna; neka budu jednostavne, koristite ravnalo i olovku.
20
Bobo S. Marčeta
POGODI KAKO SE ZOVEM
Broj izvi6a5a:
5 – 15
Trajanje:
15 – 20 min.
Potrebno je:
Novine, po mogućnosti A3 veličine. One se trebaju zamotati, zatim dobro ih je malo
pričvrstiti sa selotejpom na nekoliko mjesta. Posebno pripazi na to da zamotane novine ne
postanu kruta palica.
Stolice, jedna manje od ukupnog broja sudionika.
Cilj igre:
Da se upamte imena novih članova, posebno na početku novih sastanaka u grupi gdje ima
dosta izviđača koji se međusobno ne poznaju ili pak, kada jedna grupa dolazi u posjetu
drugoj.
Koordinacija sluha i pokreta, razvijanje procesa pamćenja.
Izviđači trebaju sjesti u krug. Svaki sudionik treba imati svoju stolicu i na njoj sjediti. Zatim
redom neka svaki izviđač u krugu kaže svoje ime, to se može ponoviti dva puta, kako bi
izviđači upamtili ime svakoga sudionika. Neka jedan dobrovoljac dođe na sredinu te dobije
zamotane novine. Neka drugi dobrovoljac počne igru tako što će reći ime nekog drugog
izviđača, a prozvani izviđač treba što brže reći ime drugog izviđača, i
tako dalje. Dobrovoljac sa zamotanim novinama ima cilj što brže
udariti (ne jako) po glavi izviđača čije je ime prozvano, dok taj nije
rekao ime drugog izviđača. Svaki sudionik, koji u međuvremenu
brzo kaže drugo ime, nema ga se pravo udariti po glavi. Ukoliko
ga izviđač iz sredine u međuvremenu udari, on ulazi u krug, a
na njegovo mjesto sjeda izviđač iz kruga. Prije nego sjedne na
stolicu mora reći ime jednog izviđača iz kruga; ukoliko to ne
učini vraća se ponovo u krug. Igra se nastavlja na isti način
dok se svi ne upoznaju.
Ostale mogu3nosti:
Krug sudionika ne smije biti jako velik, jer igrač
u sredini neće uspjeti izvršiti zadatak.
Umjesto imena izviđača mogu se staviti: razna
imena, da svaki sudionik bude npr. cvijet, drvo,
čvor, životinje itd.
21
SLIKE TJEDNA
S WEB STRANICE IZVIÐA4A - WWW.S-KID.INFO
eniji 2009.
Završetak Alpskog tabora u Slov
Oduševljenje desertom u Finskoj
2010.
2008.
First camp u Jasenasu
Alpski tabor u Sloven
iji 2009.
u Pirču
Na seminaru za voditelje izviđača
Poziranje - First cam
p Duga Resa 2010.
22
2009.
rezervirano za poeziju
UTO1IŠTE U MENI
U nekom drugom vremenu,
u jednom bezna2ajnom zrncu
pješ2anog sata,
mo/da ja ne bih nosio
kantu s kišom i kantu
sa suzama.
Tugu bih prepustio drugome,
a u svojim snovima
ne bih hodao sam,
ostavljen od drugih.
Bje/im pred olujom
i olovnom potjerom,
sakrit 0u se u uto2ištu u Tebi.
U osamljenoj no0i
zvjezdana prašina poput
blijedog plavog svjetla.
Zove me smrt
– ne odgovaram.
Odlazim da ostavim stepenice
što nigdje ne vode,
pustit 0u da zvona
u miru udaraju
na sje0anje bjegunca iz grada
prekri/enih ma2eva.
Dok gledam gdje
hodam, znam da moja
nevinost nestaje
sa svakim udarom
groma, na izmaku
snaga 2ujem tihi glas:
“Do3i, imaš uto2ište
u meni.”
Stojim na kamenoj obali
nemirnog mora,
ispra0am stakleni brod
što nestaje u /eljeznoj magli.
1eka me moja vojska,
2eka me moja borba
u nepoznatoj zemlji grijeha
gdje ne raste drvo /ivota...
.elim još jednom potra/iti
uto2ište u Tebi.
Tra/im u svemirskim visinama
i u paklenim nizinama...
Ne0u sebi postavljati
beskorisna pitanja.
Ostavit 0u potragu
za svetim gralom...
Svaki put kada ovdje pro3em
pokraj /rtvenika sedam
la/nih bogova,
sjetim se Tvoga imena.
U stanju sam gnjeva,
u stanju sam tuge,
vjetar me re/e po
licu poput no/a.
Shva0am da me nešto
vu2e prema Tebi,
Tvoj glas što kroz
pustinju leti: “Do3i
– imaš uto2ište
u meni.”
Ozren Kos
23
Željko Porobija
PITANJE & ODGOVOR
Htio bih se aktivnije baviti nekim sportom, ali koji god odaberem, odmah me u crkvi počnu
odgovarati od njega jer kažu da nije u skladu s našim vjerovanjem. Kojim bi se sportom mogao
baviti kršćanin, a da to ne bude proturječno onome što vjeruje? Volio bih da to bude nešto što nije
natjecateljski.
Znam kako to inače ide: ovaj je sport
pregrub, ovaj je prenaporan, a onaj
treći je previše natjecateljski. I tako,
dok razvidiš koji sport što ima, prođe vrijeme za
neko ozbiljnije bavljenje sportom i prestane
svako zanimanje da se u nešto uključiš.
Možda je najveći problem u tome što ljudi
prosuđuju po onome što vide preko medija da se
zbiva u vrhunskom sportu. Nekada su se npr.
momčadski sportovi mogli dijeliti na finije i
grublje, danas su praktički svi momčadski
sportovi prekomjerno grubi, ne trebam to ni
dokazivati.
No, stvari izgledaju drugačije kad se ne baviš
vrhunskim sportom, tu je kudikamo manje
napora, nervoze i grubosti. I zdravije je, jer
vrhunski sport, najblaže rečeno, nije zdrav (čak i
kad se ne upadne u pakao dopinga). U
vrhunskom se sportu tijelo izlaže prekomjernim
naporima, to jamačno ostavlja trajne posljedice
po zdravlje tih sportaša.
Međutim, treba prije svega raščistiti jedno
temeljno pitanje: uglavnom nije problem u
sportovima, problem je u ljudima. Iako ima
sportova koji su po sebi grubi (mislim prije svega
na one borilačke), ne vidim što bi samo po sebi
bilo grubo u, recimo, nogometu ili vaterpolu;
grubosti u tim sportovima posljedica su bolesnih
stremljenja k rezultatima. Danas je sve
podređeno rezultatima, jer rezultati donose
novac, pa je tako bog novca odavno umiješao
svoje prljave prste u sport.
Kad govoriš o natjecateljskim sportovima, ja
moram iskreno priznati da uistinu ne znam ni
24
jedan sport u kojemu natjecanje nije dio cijele
priče. I opet sve ovisi o tome kako se čovjek
postavi prema natjecanju. U suštini, ono bi
trebalo služiti tome da svatko za sebe jasno može
vidjeti svoje istinske sposobnosti – tek u srazu s
drugima vidiš koliko zapravo vrijediš. Ukoliko se
natjecanju pristupi s te strane – osobito kad
rezultati nisu egzistencijalni imperativ (dakle, ne
živiš od toga) – onda natjecanje ne bi trebalo biti
loše. Nije stvar u novcu, časti ili slavi, stvar je
naprosto u popravljanju samoga sebe.
Naravno, postoje i oni ljudi koji u natjecanju vide
smisao svog bavljenja sportom. Nije im važno
sudjelovati, važno im je pobijediti, i to po svaku
cijenu – po cijenu fair playa, prijateljstva, zdravlja.
Poznajem one koji se potuku zbog nepriznatog
gola na običnom rekreacijskom susretu prijatelja
nedjeljom popodne na mjesnom igralištu. Što bi
bio tvoj zaključak? Da je štetno igrati sa svojim
društvom mali nogomet? Ja jedino mogu
savjetovati ljudima da se ponašaju zrelo, da svako
natjecanje gledaju kao na priliku da uvide svoje
nedostatke i naprave neki boljitak, a ne kao na
borbu do smrti. Nekada je sport služio ne samo
tjelesnom razvoju, nego i odgoju – učiš se
suradnji s drugima (to je nužno i za pojedinačne
sportove), učiš se pobjeđivati, učiš se gubiti. Učiš
se, jednom riječju, životu.
Naravno, ja ti sada ne mogu reći koji sport da
odabereš, ne vidim kako bih to uopće mogao.
Što god odabrao, tu ćeš na koncu pokazati koliko
si ne samo tjelesno, nego još više, duhovno
spreman. I moći ćeš poraditi na vlastitom
popravljanju.
Marko Močnik
A
lpski kamp održavao se od 5. do 14. 8. u prekrasnoj dolini
Soče nedaleko od Bovca, točnije u Čezsoči. Ovogodišnji
Alpski kamp već je peti uzastopni. Ove godine lokacija
kampa bila je na drugom mjestu. Bili smo na “filmskoj
lokaciji”, naime na tom je mjestu nedavno sniman slovenski izviđački
film “Gremo mi po svoje”. Na kampu je bilo preko 50 sudionika iz
Slovenije, Hrvatske, Srbije, Njemačke i Engleske. Tijekom tih deset
dana imali smo priliku sresti se s različitim izazovima za tijelo, um i
duh; što je ujedno i bio moto kampa – “Dobro za tijelo, um i duh”.
Imali smo prilike iskušati se u penjanju, adrenalinskom spustu
biciklima, turi od dva dana, raftingu, kanjoningu, hydrospeedu,
naravno, tu je još kupanje u ledenoj Soči i još mnoge druge
aktivnosti. Program na kampu upotpunila je glazba Mateja Virtiča,
Kristjana Virtiča i Kristijana Korata. Svakoga je dana ujutro i navečer s
nama imao duhovna razmišljanja pastor Zmago Godina. Naravno,
kao i svake godine, imali smo odlične kuhare i kuharice. Ovaj kamp
ne bi bio izvediv bez Gregora Česnika i Romana Šimenca i svih
ostalih voditelja koji su pomogli u realizaciji kampa.
Uz obilje lijepih sjećanja, bilo je tu jedno i ne baš lijepo – nevrijeme
koje je pouzročilo i materijalne štete – ali usprkos tome, to je bilo
vrijeme kada smo vidjeli da zajedno možemo sve, što nas je još više
povezalo.
Hvala Bogu za uspješan kamp! Čuvao nas je deset nezaboravnih
dana. Hvala Bogu što smo svi ostali živi i zdravi.
Za sve vas koji još niste bili na Alpskom kampu, evo jedan mali
isječak doživljaja s dvodnevne ture: “Gondolom se vozimo od Bovca
do Kanina 2200 m, planinarenje po vrhovima Alpa s pogledima koji
oduzimaju dah, spavanje na oko 2000 m pod zvjezdanim nebom i
potpuna tišina, za dobro jutro dolaze koze udaljene samo nekoliko
metara od nas, pogled s vrha Rombona na naš kamp (šatori izgledaju
poput točkica)...” Svi vi koji želite vidjeti više slika i video zapisa,
posjetite www.adventisti.si (u tražilicu upišete alpski tabor 11).
Naravno, ako želite sve to doživjeti iz prve ruke, dođite sljedeće
godine i uvjerite se sami.
25
Sport i zdravlje
-- Luka Pisac --
Život je pokret. Čitav svemir
se kreće, Zemlja kruži oko Sunca,
Mjesec oko Zemlje, a stvorenja na
Zemlji u vječitom su pokretu, životinje
kroz lov i igru, a čovjek kroz rad, igru i
sportske aktivnosti.
Sport ima pozitivan
učinak na razvoj
osobnosti – djeca koja se
od malena bave nekom
sportskom aktivnošću,
već u ranoj životnoj dobi
razvijaju radne navike i
samodisciplinu. Sport ima
pozitivnu ulogu i u
emocionalnom razvoju
djece budući da olakšava i
proces socijalizacije.
Povezanost sporta,
tjelesne aktivnosti i
zdravlja, prepoznata
je i od strane Svjetske
zdravstvene
organizacije koja je
2004. godine donijela
dokument o
Globalnoj strategiji
zdrave prehrane,
tjelesne aktivnosti i
zdravlja te Rezoluciju o
promicanju zdravlja i
zdravog stila života.
Današnji stupanj tehnološkog razvoja više ne
primorava čovjeka na konstantan pokret, osobito
u urbanim sredinama, dovodeći nas tako u
opasnost da zanemarimo svoje zdravlje i riskiramo
ozbiljne posljedice za zdravlje i osobnost. U
takvom svijetu, sport i sportska rekreacija postali
su primarni oblik intenzivnije fizičke aktivnosti
ljudske vrste.
Pokret i fizička aktivnost duboko obilježavaju čovjeka i
neupitno je da, ukoliko se u njima ostvaruje, ima i brojne
blagodati po zdravlje, socijalizaciju i psihološki integritet.
Nikada nije kasno da se
pojedinac osvijesti i započne
s aktivnošću. U širokoj paleti
sportova i rekreacijskih
ponuda pronaći će se
ponešto za svaku dob, spol,
karakter i zdravstveno stanje.
Čak i kronični bolesnici uz
oprezan start, stručno
vodstvo i mnogo motivacije
mogu u velikoj mjeri
poboljšati kvalitetu života
baveći se aktivnostima
pogodnim za stanje
organizma.
Nemoguće je nabrojati sve pozitivne aspekte tjelesne
aktivnosti, no bez sumnje neke od njih su: unapređenje
zdravlja i kvalitete života, produženje očekivanog trajanja
života i smanjenje rizika za kronične nezarazne bolesti kao
što su bolesti srca i krvnih žila, šećerna bolest, maligne
bolesti...
Na kraju, ako niste pronašli motivaciju u
dugoročnim koristima od sportske aktivnosti
recimo još i ovo: sportska aktivnost odličan je
način da se oslobodite stresa na dnevnoj bazi,
osjećate se bolje, kvalitetnije spavate i lakše
obavljate svakodnevne radnje. Dodajmo tomu
i povećanje samopouzdanja i stvaranje
pozitivne slike o sebi i vlastitom tijelu.
“Sport je univerzalni jezik koji zbližava ljude, bez obzira na
njihovo porijeklo, vjeru ili ekonomski status.” (Koffi Annan)
26
Tjelesna aktivnost
pozitivno utječe
na usvajanje
zdravog načina
života, a
udružena sa
zdravom i
uravnoteženom
prehranom čini
dobitnu
kombinaciju.
Također, sport je danas
univerzalni jezik mira i
tolerancije. Ujedinjuje
mnoge nacije i uklanja
prepreke u međusobnoj
komunikaciji.
-- Svetlana Relić --
I
ove godine od 15. do
17. listopada Slatina i
slatinsko okružje bilo
je ispunjeno dječjim
glasovima, radošću, pjesmom
i klicanjem. SlatinaFest
pretvorio se u pravi, veliki
dječji sabor koji je djeci donio
druženje kroz cijeli vikend,
radost i proslavljanje u svakom
segmentu svoga postojanja.
Međunarodni dječji festival
duhovne glazbe SlatinaFest u
svojoj dvanaestoj godini
postojanja narastao je ne samo
u broju izvođača i broju mjesta
otkuda oni dolaze, već i u
minutama, satima… A znate li
što? On još uvijek traje.
Kako je to moguće?
- Nova poznanstva, nova prijateljstva krase ovih dana facebook stranice, skype kontakte i mailbox naših
mališana. SlatinaFest još uvijek traje u njihovim razgovorima i komentarima i njihovim srcima. I čini mi
se da neće završiti tako brzo… ,a mi bismo željeli da ne završi sve do sljedeće godine, kada ćemo ga
osvježiti novim festivalom.
Radost je bila gledati raspjevanu, nasmiješenu i razigranu djecu od kojih su mnoge skupine ove
godine pokazale iznimno visoku umjetničku i glazbenu kvalitetu izvođenja kroz svoje glazbene i
scenske nastupe.
Na samom festivalu izvedeno je 19 pjesama, a nastupilo je ukupno 86 izvođača podijeljenih u 12
različitih skupina – Anja Stanić i Jasmina Salonski, Ljubomir Salonski, Andrej Stanić, Simon Brešćanski,
Aseneta Đurišević, Melinda Deduš, Irina Subašić, KID Rakovi, dječji zborovi iz crkve Zagreb 1, Zagreb 2,
Križevaca, Virovitice, Negotina i Skopja.
27
Nit koja se utkala u svaki dio proslavljanja bila je rečenica “Idite po cijelom svijetu“ koju je izgovorio
naš Isus, a ove godine ju je među djecom kroz glazbeno-scenski prikaz pronio anđeo Charlie sa svojim
prijateljima. Na dječjem saboru slavila su djeca ljubav prema Bogu kroz zajedničko pjevanje, i
obilježavanjem Godine s Biblijom.
Da bi se što bolje upoznali i kvalitetno proveli vrijeme, u kojem su za izvođače bile organizirane
tonske probe, djeca i odrasli su imali priliku sudjelovati u kreativnim radionicama koje su za njih
pripremili Slobodan Radovanović (glazbena igraonica), Zlatko Musija (radionica za odrasle o
propovijedanju Evanđelja), Alan Požgaj (izviđačke vještine), a članovi Foto-video kluba Slatina poučili
su mališane umješnosti fotografiranja.
Trebalo je nekako proslaviti dobar nastup i razgoriti plam već stečenih prijateljstava, a taj smo užitak
imali u druženju i igrama koje su za sudionike festivala bile organizirane u subotu nakon svečanog
festivalskog dijela programa od 19 do 21 sat.
Mnogi naši prijatelji, koje ovim putem posebno pozdravljamo i iskazujemo radost što su postali dio
nas, a to su gosti iz južnog dijela Srbije i iz Makedonije, otišli su obogaćeni za još jedno iskustvo, a to
je upoznavanje ljepota slatinskoga kraja. Lijepo i sunčano vrijeme u nedjelju iskoristili smo za
druženje, igre uz orahovačko jezero te obilazak Ružica grada, nakon čega je posebno godio topli
obrok – ručak u prirodi. Ostala je dobra želja da Međunarodni festival duhovne glazbe SlatinaFest,
šireći ljubav prema Bogu i glazbi, pronosi i ljepote Lijepe Naše izvan granica Republike Hrvatske.
Ono čime se posebno ponosimo je humanitarna nota festivala kojom posjetitelji i sudionici svojim
dragovoljnim prilozima pomažu liječenju teško oboljele djece i djece iz obitelji slabijega imovinskog
stanja. Ove godine prikupljeno je ukupno 10.000 kuna kao pomoć za troje djece iz dviju obitelji s
ovoga područja. To je glazba koja će trajati puno duže no što traje pjesma, a ono što već traje i čija
djela svijetle sve ove godine, ljudi su koji se brinu za našu djecu, koji ih vole i pomažu im. Takva je
medicinska sestra Jasna Vranešević koja već 35 godina svojim radom u zdravstvu pomaže djeci. U
svečanom dijelu festivala sudionici i posjetitelji pljeskom i cvijećem nagradili su njezin trud.
Sada nas možete pratiti i na web stranici www.slatinafest.info i sanjati s nama novi 13. SlatinaFest koji
ćemo u danima što su pred nama kreirati upravo prema vašim željama. Neka dobri Bog obilno nagradi
vaš trud i vaše talente koje nesebično dijelite sa svima nama.
28
-- Bobo S. Marčeta --
N
a sastanku u Crikvenici 2009. godine s vođama mladih stvorili
smo projekt – slijedimo Bibliju. Kad smo ga počeli stvarati, u
prostoriji gdje smo se nalazili, nastalo je veliko oduševljenje
koje bi svatko novi kad bi ušao u nju mogao primijetiti na
našim licima. Napravljen je raspored svih crkava u JUK-u koje
imaju mlade, i koji su prostoručno trebali prepisati cijelu Bibliju. Vođe
mladih su ovoga proljeća dobile posebne listove papira formata A3 na
koje se trebala prepisati Biblija. Zatim su se svi dali na veliki posao
prepisivanja dijela Biblije vlastitom rukom. Neki od komentara, koji su se
mogli čuti nakon prepisivanja, bili su da su mnogo toga naučili, a neke
detalje primijetili tek kad su ih prepisivali. Zatim je uslijedilo skupljanje
prepisanih tekstova. Kao u biblijsko vrijeme kada su skupljali materijal za
gradnju hrama, tako su mladi donosili prepisane tekstove koje smo dali
uvezati u jednu veliku Bibliju koja je prepisana na tri jezika.
Zamisao je da Biblija putuje svake subote od crkve do crkve u kojoj su je
mladi prepisivali. Mladi iz jedne crkve trebaju je odnijeti sljedeće subote
mladima u drugu crkvu i tamo provesti vrijeme zajedno te subote na
posebnom programu gdje će uzdignuti Bibliju. Tako će je mladi svake
subote iz crkve u crkvu, iz ruke u ruku, na različite načine nositi,
međusobno se upoznavati i zbližavati jedni s drugima, a i s Knjigom koju
nam je Bog ostavio. Biblija je krenula u rujnu ove godine iz crkve koja je
najjužnija u Jadranskoj uniji i ima mlade, a to je crkva u Korči, u Albaniji.
Povijest albanskog naroda kojem je Biblija bila zabranjivana, pa čak i po
cijenu vlastitog života, nije laka. Danas, nešto više od dvadeset godina
poslije, stojimo u našoj crkvi u Albaniji s uzdignutom Biblijom, bez straha
od bilo kakvog progona.
Poseban dojam na mene ostavile su dvije sestre iz crkve u Korči. Prva je
Margarita, kćerka sestre Meropi Gjike, koja nam je poznata po tome što je
pedeset godina čuvala desetak i darove skrivene u kutiji – sve do dolaska
demokracije. Ona bi sve te godine Bibliju pročitala jednom godišnje i tako
je radila više od pedeset godina. Svoju je grčku Bibliju čitala tako što bi
svakoga dana pročitala tri, a subotom pet poglavlja. To je činila godinama,
premda je zbog čitanja ili samo posjedovanja Biblije mogla biti zatvorena.
Osim toga, ona je prevela cijeli Novi zavjet s grčkog na albanski jezik.
Sestra Meropi bila je prvi obraćenik misionara Daniela Lewisa kojega je
Generalna konferencija pozvala da započne pionirski rad u Albaniji budući
da je sam bio Albanac. Daniel je prije odlaska u Albaniju proveo dvije
godine na Harvardu gdje je diplomirao farmaciju. Zbog svog misionarskog
djelovanja završio je u zatvoru odmah nakon 2. svjetskog rata i tamo je
umro nakon dvadeset godina mučenja i prisilnoga rada. U Korči smo sreli
sestru Gallatu, koja je rođakinja
brata Daniela Lewisa i, koja nam
je pričala o vjernosti prvih
adventista u Albaniji i time nas
ohrabrila.
Ova posebna Biblija putovat će
tako da svake subote bude u
drugoj crkvi i tako sve do
2012. godine kada Biblija
stigne do najsjevernije
crkve JUK-a, a to su
Jesenice. Mladi iz
Jesenica donijet će
Bibliju na Kongres
adventista koji će se
održati u Maruševcu
u jesen 2012. godine.
Uzdignimo Knjigu
koju nam je Bog
ostavio! Neka vas naš
Gospod blagoslovi!
29
Mario Šijan
K
ao i svake godine, tako
su se i ove (od 24. do 31.
srpnja 2011.) mladi
diljem Hrvatske i Europe
okupili na kampiranju na otoku Verudi ili
popularnije zvanim Fratarskim otocima
nedaleko od Pule da bi se družili, međusobno
upoznavali, ali i da bi dobili ono najvažnije, a to je
duhovna okrjepa kroz proučavanje Božje Riječi. Osim
ljudi iz Hrvatske, bilo je tu i mladih iz Austrije, Bosne i
Hercegovine, Estonije, Njemačke, Slovenije, Srbije,
Velike Britanije. Ono što je zanimljivo jest to da je ove
godine od rekordnih 80-ero mladih bilo više onih iz
inozemstva nego iz Hrvatske.
Sve je započelo nedjeljnom večerom i pripremama
za novi dan koji je trebao biti ispunjen raznoraznim
aktivnostima. Sljedećega su jutra oni koji su željeli
mogli proučavati biblijske istine s našim govornikom iz
Engleske, Alanom Hushem. One koji su ipak još malo
ostali u svojim vrećama za spavanje sigurno je
probudio poziv na doručak. Nakon doručka slijedilo je
proslavljanje našeg Isusa Krista kroz pjesme kroz koje
su nas vodili Petar Crnogorac i Anton Matej Lukšić.
30
Potom je bilo kratko
bogoslužje koje je s nama
imao Alan Hush. Teme kroz koje nas je Alan vodio
tijekom boravka obuhvaćale su odnose među mladima,
iskustva, ispravni odabir bračnoga druga, kako
postupiti ispravno u ovome svijetu i što je Božja volja
za nas u tom pogledu. Nakon duhovnog uzdizanja
imali smo slobodno vrijeme koje bi većina provodila na
plaži međusobno se družeći. Kada se mladi druže,
vrijeme prođe brzo pa su uskoro svi bili u kampu za
vrijeme ručka. Premda je bilo 80 osoba, naši vrijedni
kuhari Elvis Kovačević i Marijan Đuračić pobrinuli su se
da nam niti jedan dan ne nedostaje hrane; ali isto tako
da ona bude ukusna, zdrava i raznolika. S druge pak
strane, Igor Lorencin je imao pune ruke posla u nabavci
hrane u gradu i prevoženju na otok. Ne smijemo
zaboraviti niti Marija Šijana i Barbaru Lipohar koji su
vodili brigu da na kampu sve bude u redu i da svi budu
prijavljeni.
Nakon ručka uslijedile bi igre. Bilo je tu svega, od
odbojke i nogometa do utrka u moru na brodovima
napravljenim od kartona. Tada bi bilo mnogo smijeha i
veselja.
Oni koji ipak preferiraju plažu i more,
mogli su otići na sunčanje i kupanje dok bi
drugi otišli do Pule.
Zatim bi slijedila večera pa bogoslužje i
slavljenje Boga, a nakon toga smo imali vremena za
druženje koje su neki provodili u pjevanju, igranju
igara, šetnji...
Oni koji vole biti duže budni mogli su iza 23 sata
nastaviti s druženjem nekoliko minuta hoda od kampa
kod recepcije.
Tako je otprilike bilo svakoga dana…uz varijacije
na temu A. Tijekom tjedna imali smo i kišovitih dana pa
smo se snalazili na razne načine, što je dakako imalo
svojih čari.
Ove smo godine imali priliku biti i kreativni. Svaka
skupina je dobila zadatak da smisli nešto za posljednje
bogoslužje. Neki su skladali pjesme i pjevali dok su
drugi glumili i bili redatelji A.
Na kraju ovog uzbudljivog tjedna svi su bili pomalo
sjetni jer
odlaze svojim
kućama. Ipak se ta
sjeta rasplinula u
radost prilikom krštenja
troje mladih osoba koje
su odlučile stati na Isusovu
stranu i javno priznati da će Ga
slijediti. Bio je to najsvečaniji i najljepši
trenutak cjelokupnog boravka na kampu. Svoje živote
Isusu predale su: Eleonora Ruljančić i sestre Katarina i
Ana Helena Lukšić.
Svi dani provedeni u kampu koliko su bili isti, toliko
je svaki dan za sebe bio poseban tako da nam je sve
brzo prošlo. Imali smo predivna iskustva i stekli nova
prijateljstva, ali i obnovili stara, a što je najvažnije,
duhovno smo se okrijepili i obnovili naš odnos s
Bogom .
Kao i svaka godina do sada, i ova je obogatila našu
riznicu lijepih sjećanja.
31
S U S R E T S T U D E N ATA U S P L I T U
-- Samantha Palko --
S
ve je počelo zajedničkim okupljanjem
u crkvi Zagreb 1. Kada smo se okupili,
krenuli smo na to dugoočekivano
druženje. Unatoč vremenskim
neprilikama, sretno smo stigli do Splita. A kada
smo došli u crkvu ugodno smo se iznenadili jer
nas je dio društva, koji su ranije došli, dočekao sa
spremnom večerom. Ovim putem se zahvaljujem
svima koji su sudjelovali u pripremanju sve te
ukusne i zdrave hrane.
Nakon tjelesne okrjepe prešli smo i na onu
duhovnu i time označili službeni početak našeg
boravka u Splitu. Središte teme, koju je
predvodio Igor Lorencin, bila je Biblija; zašto nam
je Biblija bitna, koliko često je otvaramo, zanima
li nas što nam Bog ima reći u njoj i slične teme. S
mislima u tom smjeru, otišli smo na spavanje.
U subotu prijepodne smo imali redovno
bogoslužje, s jednom iznimkom. Donijeli smo
rukom napisanu Bibliju. Svi se sjećate tog
projekta. Mladi iz cijele Jadranske unije su si dali
truda i prepisali cijelu Bibliju i sada ona kruži od
crkve do crkve. Mi smo je imali čast predstaviti
splitskoj crkvi. Moram priznati da sam je sada
prvi put vidjela ovako uvezanu. Izgleda
veličanstveno. Velika je i teška i podsjeća na
knjige iz starih vremena.
Sukladno tomu, bogoslužje je bilo u ozračju
Biblije. Vjerujem da će tako biti i kada ova Biblija
dođe i u ostale crkve, jer pruža nadahnuće i
poticaj.
Poslije bogoslužja vjernici splitske crkve su
pripremili zajednički ručak za sve. Nakon kratkog
odmora došla je još jedna bitna stvar našeg
boravka u Splitu. Svi zajedno smo izašli na ulicu
predstaviti se Splićanima. Dok su neki pjevali i
tako privlačili ljude, drugi su im prilazili i
razgovarali sa zainteresiranima, dijelili im traktate
i knjige. Bog nas je blagoslovio jer nam je dosta
ljudi prišlo, mnogi su nas i ohrabrivali kako je
dobro to što radimo. Hvala Bogu što imamo
priliku tako otvoreno predstavljati se i stupati u
kontakt s ljudima koji su zainteresirani za
Njegovu Riječ. Vratili smo se u crkvu ohrabreni i
puni dojmova o kojima smo još dugo razgovarali.
Kada smo se odmorili i opustili, došlo je vrijeme i
32
za malo druženja. Organizirali smo razne igre, a
kako nas nije bilo puno, svi smo sudjelovali. Svi
smo se međusobno poznavali, ali poslije ovog
druženja postali smo još bliži jedni drugima i
bolje se upoznali. To je još jedan blagoslov koji
nam je Bog dao, da se držimo zajedno, družimo
zajedno i podupiremo jedni druge.
Kako nam je bilo lijepo družiti se, zadržali smo se
pjevajući karaoke, igrajući se i smijući do duuugo
u noć...
I tako je došlo naše posljednje jutro u Splitu.
Nakon doručka i kratkog jutarnjeg bogoslužja
krenuli smo u obilazak grada. Svi smo bili
oduševljeni njegovim znamenitostima i
ljepotom. Bili smo na tornju s kojeg se vidi cijeli
grad. Dan je bio vedar i čist tako da su se vidjeli i
najbliži otoci.
Nakon što smo ručali bilo je vrijeme za rastanak i
svi smo bili nekako tužni. Sretni što smo ostvarili
svoj cilj, donijeli rukom pisanu Bibliju u Split,
pjevali na rivi i razgovarali s ljudima, međusobno
se zbližili, ali tužni jer se već moramo rastati. Ali
nakon svega možemo reći da smo bili
blagoslovljeni u svemu. Ovo je poruka svim
studentima, ali i svima drugima, da se ova
druženja isplate, da se na njima zbližavamo jedni
s drugima, služimo Bogu, ali i zabavljamo.
Odazovite se na ovakva druženja i nećete
požaliti.
Bez obzira što je brzo prošlo, puno toga smo
naučili. Naučili smo, ili ponovili, da nam je
proučavanje Biblije potrebno svakodnevno, isto
kao što nam je potrebna voda, zrak i hrana. Ako
nešto nedostaje nismo u potpunosti zdravi.
Naučili smo da nas ljudi u mnoštvu mogu
prepoznati jer se razlikujemo od drugih svojim
ponašanjem, govorom i općenito životom. Nismo
bolji od drugih, ali smo prepoznatljivi jer se
držimo svojih načela i principa. Naučili smo da
nam je druženje potrebno kako bi obnovili
prijateljstva, bolje se upoznali i jednostavno
družili. Hvala Bogu na prilici koju nam je dao da
ovaj vikend provedemo zajedno i na svim
blagoslovima koje smo primili od Njega.
Vidimo se na idućem susretu studenata.
33
Mark A. Finley
Bozanski
,
pomocnik
v
1.
Ovaj mjesec započet ćemo sa serijom od
sedam lekcija u kojima ćemo proučavati o
prirodi, ulozi i djelovanju Svetoga Duha.
Svaka lekcija osmišljena je tako da daje
bolje razumijevanje kako surađivati s
nebeskim božanskim darom da živimo
ispunjenim kristocentričnim životom.
Ispunjenje Duhom Svetim jedna je od
najnerazumijevanijih istina Biblije.
Apsolutno je neophodan jasan pogled na
službu Duha Svetoga u životu svakog
vjernika ako želimo živjeti pobjedonosnim
kršćanskim životom. Ne možemo sami
nadvladati Zloga; jedino u sili Duha Svetoga
možemo nadvladati Sotonine kušnje.
Je li Duh Sveti utjecaj ili treća osoba božanstva? U tekstu niže zaokruži osobe božanstva.
“Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka budu sa
svima vama!” (2 Kor 13,13)
“Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici:
baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo i
proslavljeni.” (Rim 8,16.17)
“Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!” (Mt
28,19)
Dok čitaš ova tri odlomka ukazuje li Biblija na bilo koji način da je Sveti Duh samo utjecaj ili na bilo
koji način niži od Oca i Sina?
2.
Da________________________________ Ne_____________________________
Kako je Isus nazvao Svetoga Duha?
“Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek.” (Iv 14,16)
“A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega
što vam rekoh.” (redak 26)
Riječ koju Isus koristi je ___________________________________________.
Riječ “branitelj” na originalnom jeziku Novog zavjeta je paraklete. To je riječ s bogatim značenjem.
Označava nekoga tko stoji uz tebe. Koristila se za prijatelja na sudu koji je branio optuženika; nekoga
tko je uvijek bio tu.
34
3.
4.
U kojoj mjeri je Isus sebe poistovjetio sa Svetim Duhom?
“Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama.” (Iv 14,18)
Sveti Duh je Isusov osobni ____________________________________.
Sveti Duh je “Kristov Duh”. On je Isusov poslanik. Dok su Isus i Sveti Duh dva zasebna bića
božanstva, oni su jedno u namjeri i vječni po prirodi.
5.
Koji je najznačajniji razlog zbog kojega je Isus obećao poslati svoga Svetoga Duha?
“Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će
za me.” (Iv 15,26)
Svrha Svetoga Duha je da _____________________ za Isusa.
Koje tri stvari će Sveti Duh dokazati svakome od nas ako su nam srca otvorena za njegove
poticaje?
“On će, kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.”
(Iv 16,8)
Sveti Duh će dokazati svijetu zabludu o ______________, o ______________ i o sudu.
Svatko od nas je osjetio osvjedočavajuću silu Svetoga Duha. U vremenu kada nismo živjeli u skladu s
Božjom voljom Sveti Duh je donio osvjedočenje u naša srca. Osjetili smo Njegove poticaje da
učinimo što je ispravno i bili impresionirani realnošću da će jednoga dana zlo konačno biti osuđeno
proći zauvijek.
6.
Koja druga imena je Isus dao Svetom Duhu?
“Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete,
jer boravi s vama i jer će biti u vama.” (Iv 14,17)
“A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti
što čuje i objavit će vam buduće.” (Iv 16,13)
Isus Svetog Duha naziva ________________________________________________.
Zašto mislite da je Isus dao Svetom Duhu ovaj poseban naziv? ______________________
_____________________________________________________________________
7.
Kako se Sveti Duh odnosi prema Isusu?
“On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” (Iv 16,14)
Sveti Duh _________________________________________________ Isusa.
Djelo Svetoga Duha nije da proslavlja samoga sebe, već da proslavlja Isusa. Djelo Svetoga Duha nije
da proslavlja nas, već da proslavlja Spasitelja. Kada smo ispunjeni Svetih Duhom, velika težnja
našeg života je proslaviti Isusa u svemu što činimo, da budemo što sličniji Isusu.
Želiš li otvoriti svoje srce Svetom Duhu da te učini sličnijim Isusu? Zašto ne pogneš svoju glavu i
moliš za veće ispunjenje Svetim Duhom upravo sada?
35
ORED
RASP VANJA
PUTO IJE PO
BIBL
JUKu
Dragi mladi!
U Crikvenici (2010.) zadali smo si cilj napraviti
Bibliju koju će mladi prepisati rukom i koja će
proputovati cijelu našu Uniju. Trebala je biti
velika, formata A3, i pisana na tri jezika:
slovenskom, albanskom te hrvatskom jeziku.
Radosno mogu izvijestiti da je Biblija prepisana,
uvezana i da je krenula na svoj put po Jadranskoj
uniji konferencija. 3. rujna 2011. Biblija je krenula
iz najjužnije crkve pri JUKu, iz Korče (Albanija).
Tom prilikom tamo smo imali posebno
bogoslužje. Iz Korče će krenuti dalje po Albaniji
sve dok ne stigne do najsjevernije crkve u JUKu,
crkve u Jesenicama. Od tamo Bibliju će donijeti
na Kongres JUKa koji će se održati 22. rujna 2012.
S time projekt “Slijedimo Bibliju“ završava.
Šaljemo vam raspored putovanja Biblije po JUKu.
Upute:
m
Svaka je crkva dobila određeni datu
kojega se treba pridržavati
ijeti
• Crkva u kojoj je Biblija treba odn listi i tu
Bibliju u crkvu koja je slijedeća na
.
subotu zajednički provesti u druženju
k
krata
e
tom
o
aviti
napr
je
• Potrebno
a
izvještaj popraćen tekstom i slikama, e, to
ako imate priliku snimiti video o tom
ail
će biti još bolje. (šaljite nam na e-m
)
il.com
gma
dih@
l.mla
odje
program
• Te subote organizirajte poseban
posvećen Bibliji.
i vašim
• Možete taj projekt prezentirati
sugrađanima ili pozvati medije.
•
Br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
Datum
03.09.2011.
10.09.2011.
17.09.2011.
24.09.2011.
01.10.2011.
08.10.2011.
22.10. 2011.
29.10.2011.
05.11.2011.
12.11.2011.
19.11.2011.
26.11.2011.
03.12.2011.
10.12.2011.
17.12.2011.
24.12.2011.
31.12.2011.
07.01.2012.
14.01.2012.
21.01.2012.
28.01.2012.
04.02.2012.
11.02.2012.
18.02.2012.
25.02.2012.
03.03.2012.
10.03.2012.
17.03.2012.
24.03.2012.
31.03.2012.
07.04.2012.
14.04.2012.
21.04.2012.
28.04.2012.
05.05.2012.
12.05.2012.
19.05.2012.
26.05.2012.
02.06.2012.
09.06.2012.
16.06.2012.
23.06.2012.
30.06.2012.
07.07.2012.
14.07.2012.
21.07.2012.
28.07.2012.
04.08.2012.
11.08.2012.
18.08.2012.
25.08.2012.
01.09.2012.
08.09.2012.
15.09.2012.
22.09.2012.
Crkva
Korča
Elbasan-Duras
Tirana
Tirana
Kongres JUKa
Split
Zadar
Gospić
Rijeka
Pula
Koper
Kočevje
Delnice
Karlovac
Sisak
Zg. Novi
Zg. Centar
Zg. Rakovčeva
Krško
Zg. Prilaz
Bistra
Zlatar
Maruševec
Drašković
Križevci
Bjelovar
Daruvar
Lipik-Garešnica
Nova Gradiška
Požega-Sl. Brod
Vinkovci
Cerna
Mirkovci
Borovo
Osijek
Beli Manastir
Draž
Stipanovci
Slatina
Pčelić
Grubišno Polje
Virovitica
Šp. Bukovica
Koprivnica
Varaždin
Ptuj / Murska Subota
Čakovec
Maribor
Maribor –živo upanje
Sl. Gradec /Dravograd
Velenje
Celje
Ljubljana
Jesenice
Kongres JUKa

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar

Tri kralja

23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike

“Riječ za tebe” - listić policijske kapelanije sv. Vida

Broj 2 - Župa Gospe Loretske

MISNE NAKANE TIJEKOM TJEDNA .

Gkk-331-13 - Župa Kraljice svete Krunice

ISPIT SAVJESTI - na temelju 5 korizm. nedj. B - Mpi

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

Bogu nitko nije nevažan - Župa sv. Vida, Vidovec

odgovori na pet egzistencialnih pitanja

str. 17.-24. - Lectorium Rosicrucianum

MOLITVENE CJELINE

Vodič za život - Kršćanska adventistička crkva

Uskrsne postaje (.pdf)

Broj 22, nedjelja (C), od 17.06. do 30.06.2013.

putem križa do uskrsnuća (pdf)

1 UNIVERZALNA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA

Dopisna teologija

ISTINA O BIBLIJI

HR-KOMPARATIVNA RELIGIJA (NOVI).pdf

press bilten 3 - 40.ina delta rally