Zašto Rusija? Sve je počelo, kada sam se počeo baviti novim hobijem postcrossingom, sakupljanjem i slanjem razglednica u strane zemlje. Ispostavilo se, da nije toliko riječ o razglednicama, koliko o spontanom upoznavanju ljudi iz raznih zemalja svijeta. Nekim čudom tako sam upoznao i Ekaterinu (Katyu) iz Voronježa u Rusiji. Brzo smo se kliknuli i nakon nekoga vremena, ona se odlučila ljetovati u Hrvatskoj i posjetiti me. A ja sam odlučio posjetiti nju u Rusiji. Pripreme i let Počeo sam se pripremati pola godine unaprijed birajući koji let zrakoplovom. Izabrao sam direktni Zagreb-Moskva, jer sam letio prvi put pa me bilo strah presjedanja. Kasnije sam relativno lako i brzo (10 dana) dobio vizu. Katya je iz Rusije poslala službeni dokument pozivno pismo, koji je stigao poštom (mora biti original i treba za dobivanje vize). Došlo je poštom za oko 2-3 tjedna, ali to je bilo par mjeseci prije puta pa je bilo svejedno, samo da dođe. Za dobivanje vize trebalo je osobno doći u veleposlanstvo u Zagrebu. Čekao sam u redu oko 90 minuta ispred ulaza. Bilo je zanimljivo slušati priče drugih, neki su naši ljudi koji rade u Sibiru, jedan ima ženu u Rusiji, bila je jedna Ruskinja, jedan koji je hvalio Bjelorusiju. Trebalo je među ostalim ispuniti upitnik i na njega zalijepiti sliku. Mnogi nisu zalijepili sliku, ali simpatično je, da unutra ima ljepilo za zaboravne :) U upitniku treba sve ispuniti, sporno pitanje za mnoge je „drugo ime“. Velika većina ga nema (imaju ga npr. redovnici i pjevači). Tko nema, treba napisati ne ili staviti crticu, ali većina to ne napravi pa djelatnik veleposlanstva obično kaže „drugo ime“?, a ljudi su zbunjeni o čemu se radi i zašto ih to pita :) Došao sam na aerodrom 3-4 sata prije leta, a bilo je dovoljno i 2 sata, jer 2 sata prije leta nisam ionako mogao ništa obaviti :) U zrakoplovu za Moskvu uglavnom su bili ruski turisti, koji su se vraćali kući od ljetovanja kod nas. Letio sam s Aeroflotom, a na ulazu pozdravljali su nas članovi posade, jedan muški stjuard i stjuardese. Za stjuarda sam prvo pomislio, da je pilot, ali bilo bi čudno da pilot na ulazu pozdravlja putnike :) Stjuard je bio pravi markantni Rus, kao od stijene odvaljen. Stjuardese su bile vrlo visoke i mršave, predivnih lica. Jedna je imala svilene duge rukavice. U zrakoplovu su mi ponudili sok od rajčica. Ne sjećam se kada sam ga posljednji put pio, ali bio je baš dobar i pasao mi je :) Aeroflot ima 3 časopisa za čitanje tijekom leta, jedan od putovanjima, jedan za žene i jedan o kupnji. Sva tri su na ruskom s par stranica na engleskom. U onome o putovanjima bilo je i o Mljetu :) Pri kraju leta, stjuardesa je dijelila imigracijske karte za one, koji nisu ruski državljani. Nažalost, nisam imao kemijsku, ali sam čuo kako netko govori hrvatski iza mene, pa sam posudio i ispunjavao, dok se zrakoplov spuštao :) Nije bilo lako, treslo se, ali sam nekako to naškrabao i prihvatili su taj listić, kada sam ga predavao s putovnicom :) Na aerodromu Sheremetyevo nije bilo gužve i brzo sam sve obavio i našao se s Katyom, kod koje ću biti do kraja puta. Ona mi je jako puno pomogla, pogotovo što je moj ruski slab i bolje ga razumijem, nego govorim. Jako sam joj zahvalan, bila je super! 1. dan Od aerodroma smo putovali brzim vlakom Aeroexpressom do stanice metroa na Bjeloruskom željezničkom kolodvoru. Brzi vlak je bio čist i moderan, ima display u svakom vagonu. Kroz prozor se nije moglo nešto zanimljivo vidjeti, predgrađa Moskva, uglavnom industrijske zone. Naš cilj bio je Kazanjski kolodvor odakle je išao vlak za Voronjež. Putovali smo nekoliko stanica metroom. Stanice su predivne, svaka drugačije ukrašena. Ljudi se žure, treba paziti, da se kome ne stane na put. Na pokretnim stepenicama stoji se na desnoj strani, a lijeva strana služi za one koji se žure i jure po pokretnim stepenicama. Čekali smo na kolodvoru oko 3 sati prije polaska. Sala za čekanje je ogromna, stane stotine ljudi. Bilo je puno policije. Vidio sam kako je nekoliko policajaca jurilo za nekime po kolodvoru. Ispostavilo se, da su lopovi i ilegalni imigranti. Kupio sam sendvič na kiosku, koji je bio dvostruko manji od prosječne veličine sendviča kod nas :) Naš vlak je bio vrlo dugačak, imali smo vagon sa spavanjem tzv. tzv. platskart, vagon s numeriranim sjedalima, sa šest kreveta, tri donja kreveta i tri iznad njih na kat. Ima mala stepenica za popesti se za kat i onda treba lagano puzati, da se legne na taj krevet. Bio mi je malo prekratak i preuzak. Svirala je neka radio stanica i čak sam prepoznao jednu rusku pjesmu – Elka (rus: Ёлка):Provans, makar sve ukupno znam samo desetak ruskih pjesama :) Mučio sam se na tom krevetu tražeći povoljan položaj, bilo mi je hladno pa sam se omotao dekom kao mumija pa mi je bilo vruće :) Bojao sam se i za dokumente, što ako zaspim pa mi to netko mazne. Nakon nekoliko sati, konačno sam nekako zaspao i s prekidima naspavao sam se bar par sati. Kada sam posve ispružio noge, netko me trknuo, dok je išao na wc :) S vremenom sam zaključio da taj platskart nije ni loš, ako ništa drugo bar putujem na ležečki :) Sjetio sam se kako sam putovao na more cijele noći sjedeći u autobusu, da sam se bar tada mogao izvaliti! 2. dan Došli smo u Voronjež vlakom u rano jutro. Prije silaska, popili smo čaj u vlak, baš je bio dobar! Prvo što sam ugledao u Voronježu iz vlaka bilo je jezero predivne plave boje! U gradu se nalazi akumulacijsko jezero ili vodohranilište, akumulacija rijeke Voronjež i dijeli grad na dva dijela s time da je jedan dio manji i manje važan. Ispred kolodvora je spomenik ruskom generalu Černjakovskom. Taj spomenik je do 1993. stajao u Vilniusu, glavnom gradu Litve, ali oni taj spomenik više nisu htjeli pa je završio u Voronježu. Ima veze s gradom, jer je bio jedan od generala, koji su vodili oslobađanje grada u Drugom svjetskom ratu. Na kolodvoru nas je trebao dočekati Katjin brat, ali ga nije bilo. Kada smo mislili, da neće ni doći, pojavio se i odvezao nas. Bila je subota pa je grad bio miran. Nismo mogli proći na dva mjesta, jer su ulice zatvorili zbog radova. Putem u oči mi je upala crvena piramida visoka oko 5 metara na kojoj su srp i čekić i na kojoj piše na ruskom piše: „Voronjež, grad vojne slave“. Mislio sam da je postavljena u vrijeme komunizma, ali ne, tek 2000. godine. Mnogima u gradu se ne sviđa i smatraju da je njeno postavljeno bilo nepotrebno trošenje novaca pa se razmišlja, da se je preseli negdje na manje važno mjesto. Nije bilo vode u stanu cijeli dan, jer se nešto kopalo, ali je bilo pripremljene vode u loncima, jer se znalo, da neće biti vode :) Nakon kraćeg odmora razgledavali smo centar grada (Prospekt Revolucije), koji je prilično lijep s puno zgrada zanimljivih pročelja, spomenika poznatim osobama i parkova. Slikao sam se kraj velikog spomenika književniku disidentu Andreju Platonovu, po kojem je nazvan i veliki međunarodni kulturni festival. Ove godine, među ostalima na festivalu je nastupila baltička kazališna grupa s predstavom u kojoj je bila puno golotinje i perverzija. Publika je negodovala i napustila predstavu. Kraj kazališta lutaka nalazi se niz skulptura s likovima iz ruskih književnih djela, npr. pas Bim iz tužne priče G. Troepolskog: „Bijeli Bim crno uho“, skupltura vraga kako na leđima nosi konja i dr. U blizini je spomenik iz 2009., pjevaču i glumcu Vladimiru Visockom i luteranska crkva plave boje iz 1811. godine. Od 1943. do 2008. godine u crkvi je umjesto bogoslužja bilo gradsko elektro poduzeće. Upoznao sam Katyine prijatelje, mladi bračni par Denisa i Svjetlanu, koja je Ukrajinka. Voronješka oblast graniči s Ukrajinom i ima miješanih brakova Rusa i Ukrajinaca. Bili smo u prekrasnom kafiću, u kojem služe i hranu. Kasnije smo otišli još u razgled grada s druge strane rijeke Voronjež, gdje se nalazi memorijalno spomen-područje i izložba vojne opreme na otvorenom od 2000. godine. Izloženi su tenkovi, topovi, bacač raketa „Kaćuša“, vojni tranporter i vojni helikopter. Voronjež je teško stradao 1942. – 1943. I bio okupiran od nacista. Nijemci su u parkovima u središtu grada pokapali svoje mrtve, a s vremenom nakon rata, svi ti grobovi premješteni, a parkovi renovirani i uređeni. 3. dan U rano jutro po nas je došao taksi (Audi 100) i otišli smo na liturgiju u crkvu kraj ženskog manastira Aleksej-Akatov. Izgleda prilično dobro, uređeno i čisto. Oko crkve i manastira sve je puno cvijeća, klupa za sjedenje, malih spomenika, ukrasnoga grmlja. Tu se nalazi i najstarija sačuvana kamena građevina u gradu – kameni toranj iz 1674. Doma u Hrvatskoj imam običaj nedjeljom ići na misu. Kako tu nema katoličke crkve, otišao sam u pravoslavnu. Čitao sam, da je katolicima dopušteno ići na pravoslovnu liturgiju, ako nema katoličke i jednako vrijedi, kao i naša misa. A naravno zanimalo me i iz znatiželje, jer sam u životu do tada samo jednom bio u pravoslavnoj crkvi, a nikada na njihovoj liturgiji. I bilo je zanimljivo :) Bilo je puno prekrasnih ikona. Sve žene moraju imati marame na glavi u crkvi, čak i male djevojčice. Nisu to babske marame, nego moderne raznih boja i uzoraka. A čini mi se, da nijedna žena nije imala hlače, nego suknju ili haljinu, obično dugu. Križanje je često i uvijek s tri prsta. Ta tri prsta kod nas imaju vrlo negativno značenje, ali kod njih znače Presveto Trojstvo (Otac, Sin, Duh Sveti). Puno vjernika je palilo duge uske žute svijeće. Liturgija je na staroslavenskom jeziku pa nisam gotovo ništa razumio osim „Gospode pomiluj“. Pjevao je ženski zbor zbog sastavljen od redovnica iz manastira. Njihovo pjevanje bilo je uzvišeno i svečano. U crkvi se stoji, možda postoji par klupa sa strane za najstarije. Trajalo je oko sat i pol. Katya je mislila, da mi je sigurno predugo, ali meni je bilo zanimljivo i uživao sam u nesvakidašnjem iskustvu :) U neposrednoj blizini ove crkve je predivna barokna crkva posvećena Djevici Mariji u kojoj je kršten Ivan Bunjin, prvi ruski nobelovac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1933., a preko puta je kuća u kojoj je živio slikar Nikolaj Ge (koje kratko prezime!) Iz Voronježa potječe još nobelovaca osim Bunjina, fizičar Nikolaj Basov čija su istraživanja dovela do otkrića lasera te fizičar Pavel Čerenkov poznat po Čerenkovom zračenju. Botaničar Mihail Cvet, koji je umro u Voronježu otkio je kromatografiju, ali nije dobio Nobelovu nagradu :) U blizini je muzej Anatolija Durov, koji smo i posjetili. Durov (1887.–1928.) je bio krotitelj životinja i cirkusant, koji je djetinjstvo i mladost preveo u Voronježu. Kuću s okolicom je uredio za potrebe cirkusa i na radost djece. Bavljenje cirkusom bila je obiteljska tradicija. U jednoj točki dresirao je lisicu da može normalno sjediti kraj kokoši ili mačku da se ne obazire na mnoštvo miševa oko sebe. Ili je dresirao domaće životinje, da mogu stajati jedna na drugoj, npr. mačka na svinji, a na mački miš. Sa svojim cirkusom putovao je po Europi i Sjevernoj Americi pa je tako bio i u Zagrebu 1921. godine! Poslijepodne sam bio na obiteljskom okupljanju i večeri s Katyinom obitelji. Njeni roditelji proveli su vikend na svojoj dači. Dača je ruska vikendica ili kuća za odmor, uglavnom na selu. Mnogi Rusi petkom poslije posla odu u daču i vrate se u nedjelju predvečer. Tamo uzgajaju voće i povrće. Dače variraju od drvenih straćara do luksuznih vila. 4. dan Gotovo svaki dan smo razgledavali pa tako i ovaj. Obično smo koristili gradski bus. Karta u jednom smjeru košta samo oko 1,50 kn. Obično su bili mali busevi (PAZ-3205) ili kombi (maršrutke). Izgled i čistoća varira, uglavnom je podnošljivo, ali kod nas busevi izgledaju bolje. U Voronježu postoji i trolejbus, kojim se nisam vozio. Postojao je i tramvaj, ali je ukinut prije par godina. Još se negdje mogu vidjeti tračnice tramvaja. U mnogim busevima, na sredini postoji službena osoba, kojoj se plaća vožnja. Kada sam prvi put išao platiti, rekao sam na ruskome „za dvoje“ i čekao kartu. Žena se čudila zašto stojim i ne dajem novce. Tamo se uopće ne izdaje papirnata karta, nego jednostavno dođeš, ostaviš novce i odeš sjesti. Ako netko ne plati, a vozi se, može se dogoditi, da vozač odbije voziti, dok ta osoba ne plati ili ne ode van. Nema kontrolora karata, jer papirnate karte ni ne postoje. Godine 1930., kraj grada Voronježa spustili su se prvi ruski vojni padobranci. Od 2010. godine na tom mjestu nalazi se veliki spomenik padobrancima i piše „Voronjež – domovina VDV-a“. Kada su se padobranci prvi put spustili to je bilo izvan grada, a budući da je Voronjež rastao i još uvijek raste, sada se spomenik nalazi unutar grada, u novijem dijelu grada, gdje su uglavnom nizovi stambenih zgrada, nešto kao Novi Zagreb. Par dana kasnije bio je Dan VDV-a i kraj spomenika, okupilo se puno vojnih padobranaca u prugastim majicama (vodoravne plave pruge). Imali su prigodni program i pjevali su: „Slava VDV“. Pomislio sam, da su mornari po prugastim majicama :) Svoj spomenik ima i crtani lik „mačak iz Lizjukove ulice“, a spomenik se naravno nalazi u Lizjukovoj ulici. Postavljen je 2003. godine i već je postao jedan od najpoznatijih simbola Voronježa i često se pojavljuje na razglednicama i magnetima. Spomenik je osmislila učenica 11. razreda škole, a 2005. godine osvojio je 3. mjesto na ruskom natjecanju za najveselije spomenike. Crtani film „Mačak iz Lizjukove ulice“ nastao je 1988. godine i traje oko 9 minuta, a radi se o mačku iz Voronježa, koji čudom završi u Africi i nakon dogodovština s afričkim životinjama vratio se nazad u Voronjež. Par stotina metara dalje, nalazi se memorijalni kompleks „Spomenik slavi“. Na tom mjestu vodile su se žestoke borbe u Drugom svjetskom ratu i tamo se nalazi posljednje počivalište oko 10,000 vojnika. Ogromni spomenik postavljen je 1967., koji prikazuje ranjenog vojnika i ženu kako doji dijete. Žena može simbolizirati Majčicu Rusiju ili suprugu paloga vojnika. Od 2009., tu su i posmrtni ostaci generala bojnika Aleksandra Lizjukova, koji je poginuo u bici za Voronjež 1942. U središtu Voronježa, razgledavali smo katedralu Navještenja. Građena je od 1998. do 2009. godine i s 85 metara visine, 7. je najviša pravoslavna crkva na svijetu (6. u Rusiji). Zanimljivo je, da je zagrebačka katedrala visoka 108 metara i viša je od svih pravoslavnih crkvi na svijetu! Unutrašnjost katedrale još nije uređena do kraja. Bijele stepenice oko katedrale popularne su za slikanje nakon vjenčanja. U parku oko katedrale piše: „Ne piti i ne pušiti.“ Ograda katedrale ima ornamente iz sovjetskog doba. Za vrijeme komunizma, srušene su mnoge crkve u Voronježu, a od preostalih samo je par bilo u funkciji. Nakon pada komunizma, sagrađeno je puno novih crkvi, a to traje i dalje. Grade se po uzoru na stare crkve, ne u modernom stilu pa tako crkva može biti sagrađena nedavno, a izgleda kao da je stara sto-dvjesto godina. Fasade mogu biti raznih boja npr. svijetlozelena, svijetloplava, a vidio sam i jednu noviju crkvu roze boje! Katyini prijatelji Denis i Svjetlana odvezli su nas oko 10 km od grada na mjesto gdje će biti njihova buduća dača. Trenutno postoje samo iskopani temelji i hrpa pijeska. Zemlja je crnica, skroz crna, po ruski se zove černozem, a Voronjež je poznat i kao „grad crne zemlje“. Zemlja je vrlo plodna, a zbog hladne klime, uspjevi malo slabije uspijevaju nego kod nas. Dok sam bio tamo krajem srpnja/početkom kolovoza, prosječna dnevna temeratura bila je 23 °C (kod nas 35-40 °C u to vrijeme). Ali i kod njih je uobičajeno, da je ljeto vruće. I tamo je bilo ljeta s 40 °C. Dok smo se vraćali nazad vidjeli smo, mjesto gdje se rijeka Voronjež ulijeva u rijeku Don, koja je jedna od glavnih ruskih rijeka, duga 1950 km. U blizini se nalazi nedovršena nuklearna elektrana. Stanovnici grada su prosjedovali, da je preblizu pa je gradnja stala i nikada nije proradila. Ali postoji i nuklearna elektrana 55 km od grada, koja još uvijek radi i nalazi se kraj gradića Novovoronjež. 5. dan Ima zanimljivih kafića. BARak O'mama u centru ima najosebujnije ime. Jedan kafić ima dvorište ukrašeno u stilu japanskoga suhoga vrta s mnoštvo raznobojnih kamenčića, dok je jedan drugi kafić posvećen hobitu Bilbu Bagginsu, liku iz Gospodara prstenova. Posjetili smo dendrarijum preko puta Šumarskoga fakulteta. Ulaz je bio zatvoren, ali ograda je bila niska. Vidjeli smo kako se neke žene šeću kroz dendrarijum pa smo na brzinu preskočili ogradu :) Počela je padati kiša pa se nismo dugo zadržali. Bilo je raznoga drveća i grmlja, ali osim na jednom drvetu (američki borovac) nije pisalo o kojoj se vrsti radi. Malo kasnije smo ugledali dva ulaza :) Kroz tjedan probao sam mnoga ruska jela, kao što su: boršč (juha, po mom mišljenju blagih začina i mirisa, manje je masna nego juhe kod nas), blinčeki (tanke palačinke, fine, slične našima), golupci (ruska sarma slična našoj, malo manje sarme), piroške s mljevenim mesom i piroške s jabukama (solidno, masno), okroška (hladna juha, osvježavajuća, od kvasa, kefira, povrća, šunke i jaja), peljmeni (tijesto punjeno mesom slično tortelinima, fino i ukusno), morska kapusta (po hrvatski primorski kelj (križanac raštike i kelja, raste samoniklo uz more), iz trgovine ukiseljeno u pakiranju kao što se pakira kiselo zelje, okus poseban, nekima super, nekima grozno, mene podsjeća na spoj kiselog zelja i morskih plodova), hrenovina (iz trgovine, umak od paradajza, hrena i češnjaka, ako se jede sam je ljut, a kao prilog mesu je fino, inače hrenovina ima i drugo značenje u ruskom, neko ružno, ali nisam saznao koje), raženi kruh (predvladava, bijeli kruh je rijedak), lavaš (gruzijskog porijekla, izgleda kao tijesto za štrudlu i s time se zarola meso, fino), konfeti (čokoladni bonboni i slični bonboni, ima za kupiti u rinfuzi u malim kvartovskim kioscima, fino, meni bolje nego kod nas), čaj (uglavnom piju jaki čaj, koji mi zovemo ruski, baš i ne piju voćne čajeve). 6. dan Katya ima prijateljicu Irinu, koja je bila na proputovanju po Balkanu pa me zamolila, da donesem ajvar i neko lokalno pivo. Ona je meni darovala niz razglednica s motivima iz okolice Voronježa. Inače u Voronježu postoji restoran Chernogoriya (Crna Gora), vjerojatno s balkanskom kuhinjom, ali nisam bio tamo. S Irinom smo se našli u dijelu centra, gdje ima puno vrlo zanimljivih stvari za vidjeti. Dok smo čekali Irinu, razgledavao sam Puškinov spomenik ispred zgrade opere i baleta. Odmah do toga je veliki Lenjinov trg sa skulpturom Lenjina (nije jedina u gradu). Staljina su se odrekli i njemu nije ništa posvećeno. U neposrednoj blizini je Kolcovskij park nazvan po pjesniku Alekseju Kolcovu. Park je predivan, lijepo uređen s puno cvijeća, nedavno obnovljen te ima bogatu povijest. Tu je 1876. postavljena jedna od prvih fontana u gradu. Danas je tu fontana, koja mijenja boje u mraku (nisam vidio). Na rubu parka je kafić na čijim zidovima su stihovi i ilustracije iz Kolcovih pjesama. Na jednoj zgradi nalazi se plitki reljef s egipatskim sfingama. Tu je bilo kino iz 1908., koje se zvalo „Kino“, a danas je tu zgrada Voronješke filharmonije. U blizinu je visoka zgrada Pravnog fakulteta. U dvorištu kraj ulaza je skulptura dvije sove, simbola mudrosti. Novo moderno kino Spartak ima novu staklenu fasadu na granitnim stupovima. Prikazuju se aktualni američki filmovi kao i kod nas. Staro kino iz 1913. imalo je čak 800 sjedećih mjesta i tamo su se osim filmova, održavali koncerti, izvodile opere i organizirali plesovi. Nastupio je i Dmitrij Šoštakovič sa Simfonijskim orkestrom 1933. godine. U okolnim ulicama nalaze se luksuzni hoteli. Ispred jednoga, na jarbolu stajale su jedna pokraj druge zastave Rusije i Europske Unije. Kameni most iz 1826. godine jedan je od simbola grada. Obnovljen je za 400. i 425. (2011. g.) godišnjicu osnutka grada. U blizini mosta, upravo vjenčani bračni parovi stavljaju za ogradu lokote u obliku srca sa svojim imenima i datumom vjenčanja. (To s lokotima, pojavilo se i u Makarskoj prije par godina i već su svi lokoti zahrđali, tu nije ni jedan (također ljubavni lokoti su i u Zagrebu i Rijeci i možda još negdje, ali tek nedavno, u Rusiji ta tradicija puno duže postoji). Katya mi je pokazala baroknu crkvu sv. Nikolaja iz 1712.-1720., u kojoj se krstila. Sv. Nikola je uz sv. Jurja najpopularniji svetac u Rusiji nakon Djevice Marije. Uz rijeku Voronjež nalazi se vrlo zanimljiv Admiralski trg s velebnom crkvom Uznesenja Marijina. Trg ima bogatu povijest. Ruski car Petar Veliki ovdje je dao napraviti brodogradilište, u kojem je od 1696. do 1711. izgrađeno oko 215 brodova za rusku vojnu flotu. Radilo se o azovskoj floti potrebnoj za Azovske bitke i druge bitke u Rusko-turskim ratovima. Brodovi su iz Voronježa preko rijeke Don prevoženi do Azova na Azovskom moru. Najpoznatiji brod bio je linijski brod „Božja providnost“ (Goto Predestinatsia, Гото Предестинация) iz 1698., prvi ruski brod, koji je sagrađen bez strane pomoći. Spomen-ploča broda nalazi se na crkvi. Inače prvi ruski brod (sagrađen uz stranu pomoć) nastao je između 1667. i 1669. u blizini Moskve. Crkva Uznesenja Marijina jedna je od najstarih građevina u gradu. Postoji šetalište uz rijeku Voronjež, koje gleda na otočić. Šetalište podsjeća na šetnju uz more. Vidjeli smo jedan lijepi grafit na kojem je pas dalmatiner. Zabranjeno je kupati se u rijeci, ali ima plaža, na kojima su ljudi ostavili nešto smeća iza sebe. Zagovorna (Intercession) katedrala ijep je primjer klasicizma. Imala je burnu povijest i više je puta razarana. Od 1932. do 1948. u njoj je bio antireligijski muzej. Doživjela je preporod u 1990.-tim. Vidio sam tablu sa slikama djece bez roditelja i s natpisom „Pomozite, treba mi mama!“ Kraj katedrale nalazi se Državno akademsko dramsko kazalište A. V. Kolcova s njegovim spomenikom i fontanama ispred, koje nisu u funkciji. Nakon silnih razgledavanja, otišli smo u japanski restoran. Izgleda odlično, profinjeno. Osim japanske kuhinje, poslužuje se i ruska, meksička i talijanska. Jelovnik je najljepši, koji sam ikada vidio! Bio je pun kvalitetnih fotografija maestralno aranžirane hrane. Naručili smo japansku tjesteninu s plodovima mora, nešto kao sushi (riža omotana ribom s jezgrom od sira i šunke sa sojinim umakom i prilogom od đumbira i nečega što je imalo okus po hrenu) te smo još naručili tacos i sok od grejpa. Koštalo je oko 100 kuna po osobi. Bilo je fino i opet mi se ide tamo :) Produžili smo do Regionalnog muzeja umjetnost I. Kramskoija, nazvanog po slikaru rođenom u Voronježu. Muzej se nalazi u lijepoj tamnozeleno-bijeloj palači. Prema legendi, palača je napravljena za rusku caricu Katarinu Veliku, da prenoći u njoj prilikom puta za Krim, ali to se nije dogodilo. Prilikom kupnje ulaznice, slučajno sam prdnuo i crvenio se, a u isto vrijeme umirao od smijeha :) Muzej na više katova ima lijepu kolekciju raznih umjetnina od antičkoga vremena do danas npr. gornji dio egipatskoga sarkofaga, Rembrandtovu sliku (ali koja je jako tamna), niz slika ruskih majstora i dr. Otišli smo u veliki Dječji park Orlyonok (mali Orao). Na mjestu parka nekada je bila vojna kadetska škola, groblje za vojnike stradale u ratovima, a od 1954. je park. Ima velik broj raznih skulptura npr. dječak na konju (moguće je popeti se na konja), fontana s lavljim glavama, spomenik pjesniku Osipu Mandelstamu, koji je živio u Voronježu, spomenik generalu Vajcehovskom i brojne druge skulpture. U dijelu parka nalazi se stalni luna park s raznim vrtuljcima i atrakcijama za djecu te drvena koliba gusara Jacka Sparrowa iz „Pirata s Kariba“. Turneju smo nastavili u shopping centru „City park Grad“ izvan grada, koji je jedan od najvećih shopping centara u Rusiji. U blizini je nova uska visoka crkva, koja je tu napravljena zato, da bi shopping centar plačao manje poreze, jer ako imaju crkvu, onda su manji. Ima robnih marki, kao i kod nas i još neke druge, kojih kod nas nema. Meni su se najviše sviđali popratni sadržaji npr. topiarij (živica raznih oblika), maketa željeznice s vlakićem, koji ide u krug i staje na kolodvoru pa ponovno kruži, a najbolji je oceanarijum s mnoštvom riba i divovskim morskim psima te s malim zoološkim vrtom u kojem su pingvini, rakuni, vidre i još desetak životinja. 7. dan Budući, da smo puno razgledali prošli dan, ovaj dan smo puno manje. Posjetili smo lokalno groblje. Malo čudna ideja, ali bilo je zanimljivo. Na ulazu u groblje je svijetložuta kapelica, koja je bila zatvorena. Po groblju se može voziti autom! Kroz sredinu groblja je cesta, po kojoj idu auti i ta grobna mjesta uz cestu su najskuplja, jer je do njih najlakše doći i to su bolje uređeni grobovi elite (inžinjeri, znanstvenici, generali, umjetnici i dr.) Kraj ulaza je spomenobilježje i grobovi četvorice poginulih u nesreći podmornice Kursk 2000. godine. Na grobovima su njihove slike u uniformama. Svaki grob ili niz grobova iste obitelji ima oko sebe metalnu ogradu raznih visina. Ima prilično drveća i groblja pa se ima dojam, kao da je groblje u šumi. Velik broj grobova nitko ne posjećuje i nisu održavani. Inače Rusi ne posjećuju groblja na Dan Svih Svetih, nego na neke druge dane, npr. na Uskrs i npr. na godišnjice smrti. U središnjem dijelu groblja su grobovi stradalih u Drugom svjetskom ratu, ali među tim grobovima ima i od vojnika koji su stradali nakon Drugog svjetskog rata npr. u Sovjetskom afganistanskom ratu ili u nesretnim slučajevima. Na grobovima najbogatijih, nalaze se ponekad i slike vezane za njihovo zanimanje, npr. slika zrakoplova na grobu bivšeg pilota. Netko je poginuo u terorističkom napadu na kazalište u Moskvi 2002., prilikom predstave Nord-Ost pa piše čak i broj reda i sjedala, na kojem je sjedio. Na tržnici sam ugledao neobično voće, kakvoga nema kod nas. Radi se o spljoštenoj breskvi. Uobičajena breskva je okrugla, a ova je spljoštena. Ima vrlo sličan okus kao i uobičajena breskva. Kasnije sam saznao, da se zove saturn breskva, nastala je davno u Kini i nije htjela nigdje drugdje roditi, dok prije 30 godina Amerikanci nisu skužili, kako je uzgojiti i od onda se može kupiti u mnogim zemljama, ali u Hrvatskoj je nikad nisam vidio. 8. dan S Katjom i njeni bratom išao sam u obližnji gradić Ramon' u kojem se nalazi posebna palača Oldenburg. Trenutno je dio dvorca u obnovi, napravljen je plan uređenja dvorca i okoline. Gradio se od 1883. do 1887. Ruski car Aleksandar II. Romanov dao je sagraditi palaču kao vjenčani dar svojoj rođakinji princezi, koja se zvala Jevgenija Maksimilianovna Romanova, izgrađena u starom engleskom stilu. Iza dvorca vojvotkinja od Leuchtenberga. Palača je sagrađena je prva ruska tvornica slatkiša i čokolade sa strojevima na parni pogon. Čokolade su osvajale nagrade na međunarodnim natjecanjima. Tvornica je radila sve do prije par godina, a danas je napuštena. U blizini su bile i nastambe za lavove te bolnica za lokalno stanovništvo. Nakon dolaska komunista na vlast, plemićki par je pobjegao u Francusku pa u Kanadu, a palača je devastirana i imala je razne uloge: vojarna, bolnica, škola. U Drugom svjetskom ratu, Nijemci ga nisu htjeli bombardirati, jer je prijašnje rusko plemstvo bilo njemačkoga porijekla. Jedan domar brine o dvorcu i za jeftinu ulaznicu dopustio je, da razgledamo unutrašnjost palače. Dao nam je i svjetiljku! :) Bio je vrlo poseban osjećaj šetati se po palači. Unutra su uglavnom samo goli zidovi i kamini. Postoji mala izložba s panoima o povijesti dvorca i predstavljen je plan obnove. Može se sići i u podrum, gdje stvarno treba svjetiljka.Na izlasku iz palače kupio sam jedan sretni rubalj, ukrasnu kovanicu. Šetali smo se i oko palače i došli ispod Ljubavnoga mosta te nastavili do napuštenih nastambi lavova i tvornice slatkiša. S druge strane palače pruža se lijep pogled na okolicu i na zaštićeni rezervat prirode u kojem su borove i hrastove šume s 1000 vrsta biljaka i raznim životinjama uključujući: vukove, srne, jelene, divlje svinje, orlove, vidre, šišmiše, kunopase i losove. U Ramon'u je rođen Sergej Mosin izumitelj puške Mosin-Nagant, koje je koristila ruska carska vojska i mnoge druge vojske svijeta, ali nije se koristila kod nas. U središtu mjesta podignuta mu je bista. Oko mjesta su polja suncokreta i žitarica. Od Ramon'a do Voronježa vozili smo se autocestom koja spaja Moskvu i Soči, u kojem će biti Zimske olimpijske igre slijedeće godine. U trgovinama ima puno suvenira vezanih za te Olimpijske igre poput plišanih igrački s maskotama igara (medo, zeko i snježni leopard), trenirki, rokovnika i dr. 9. dan Ovo mi je bio posljednji dan u Voronježu pa nisam ništa posebno razgledavao, nego sam pakirao torbu, kupovao poklone i odmarao. Napisat ću još nešto o Voronježu što nisam do sada. Voronjež ima milijun stanovnika. Sjedište je Voronješke oblasti (županije), koja je otprilike velika kao i Hrvatska, ali ima duplo manje stanovnika od Hrvatske. U Voronježu se proizvode zrakoplovi i putnički i vojni. Tako se proizvodio i Tupoljev Tu-144, prvi svjetski nadzvučni transportni zrakoplov iz 1968. i Iljušin II-86, prvi sovjetski putnički zrakoplov širokoga trupa. Ime Voronjež ima u sebi indo-europski korijen „–var“ (Varanasi, Verona, Varna). U ruskom se Voronjež izgovara kao „Varonjež“. Jedan Hrvat ima ulicu u Voronježu – Tomo Aleksa Dundić iz Dalmatinske zagore (oni ga znaju pod imenom Oleko Dundič), koji je bio sudionik Ruskog građanskog rata od 1918. do 1920. Slave ga kao heroja, poginuo je u ratu. Grad ima manju zračnu luku. Prema internetu, bili su letovi i do Pule. Voronjež je važno željezničko čvorište i sjedište Ruskih željeznica za jugoistočnu Rusiju. Najviša zabilježena temperatura bila je +40 °C, a najniža -36 °C. Godišnje prosječno ima 90 dana sa snijegom (Zagreb 23). U Voronježu su rođeni osvajači olimpijskih medalja u gimnastici, ritmičkoj gimnastici, odbojci i dizanju utega. Išao sam za Moskvu ponoćnim busom, u kojem je bilo puno stranaca (Afrikanci, Indijci i dr.) 10. dan Došli smo u Moskvu u rano ujutro i dugo se vozili kroz predgrađa, koja su čista i uredna s puno jako visokih i širokih stambenih zgrada. Bus je išao do Pavleckog kolodvora. Hotel mi je bio blizu parka Sokolniki, kraj ulice u kojoj su psihijatrijska bolnica i zatvor :) Ali hotel je bio odličan, miran, uredan, s puno dodatnih sadržaja u sobi po pristupačnoj cijeni. Metroom sam došao do samog centra Moskve, koji me oduševio. U centru blizu Kremlja i Crvenog trga ima toliko znamenitosti. Uz malo šetnje može se puno toga vidjeti. Nakon izlaska iz metroa prvo sam došao do niza fontana sa skulpturama iz ruskih bajki npr. o djedu i zlatnoj ribici ili o kraljevni labudici. Ima puno turista iz raznih zemalja, čuje se puno stranih jezika. Velik je prostor pa ima mjesta za sve. Ima puno mladih ruskih hostesa, koje pokušavaju reklamirau neke hotele, restorane. Ima puno onih koji su obučeni u likove iz crtića u prirodnoj veličini (vjeverica iz Ledenog doba, lemur iz Madagaskara, Maša i medvjed. Shrek i dr.) i nude djeci, da se slikaju s njima za novce. Prisustvovao sam smjeni počasne straže. Dva vojnika su mirno stajala, a treći je stupajući došao do njih i napravio pregled. Kraj toga je spomenik Neznanom vojniku. Do crkve sv. Vasilija Blaženoga ide se lagano uz brijeg i pomalo se sve više vidi. S desne strane su zidine Kremlja i Lenjinov mauzolej, iza leđa je Ruski povijesni muzej, s lijeva GUM – veliki starinski shopping centar, a sprijeda crkva sv. Vasilija Blaženoga, koja je predivna i izgleda kao slatkiš. Sve puno ljudi, ali nije gužva, jer ima dovoljno mjesta za sve. Poslije vjenčanja slikali su se neki čovjek srednjih godina i mladenka od možda 20 godina. On je imao dugu kosu i kočeperio se, a ona je imala neku vjenčanicu, koja je bila poluvulgarna. Netko je od prolaznika dobacio: „prostitucija“ :) Ispred povijesnog muzeja stoji niz ljudi, koji izgledaju kao povijesne ruske osobe, prvo Puškin i Lenjin, a malo dalje niz djedeka koji izgledaju kao Staljini i Lenjini. Ima par štandova, na kojima se prodaju šubare i matrijoške (babuške) različitih motiva, pa čak i s političarima (Putin, Berlusconi, Obama i dr.) Ima puno fontana. Na vrhu jedne kupole je kip sv. Jurja, a na kupoli neka stara karta svijeta s gradovima. Postoji instalacija posvećena skorim Olimpijskim igrama u Sočiju 2014. i sat, koji odbrojava koliko još ima dana, sati, minuta i sekundi do početka. Prošlo je par turističkih autobusa na kat za razgledavanje s otvorenim krovom. U blizini je Tverskaja ulica, koja je nešto kao zagrebačka Ilica s nizom trgovina. Ja sam posjetio knjižaru, koja podsjeća na knjižare Algoritam. Dobar je izbor, a ima i knjiga na engleskom. Imaju čak i par knjiga za učenje hrvatskoga jezika. U blizini je hotel Nacional ispred kojeg su luksuzni autpmobili, koje nikad prije nisam vidio. Dok u Voronježu ima puno Lada, ovdje su gotovo svi skupocjeni auti na cestama, a prošla je duga bijela limuzina za svatove. Ispred ukrajinskog restorana stoji neki Azijac obučen u ukrajinsku narodnu nošnju :) Došao sam do mosta ispod kojeg prolazi rijeka Moskva i ugledao par turističkih brodova. U daljini se vidi Katedrala Krista Spasitelja, koja je bila uništena za vrijeme komunizma i ponovno je sagrađena nakon pada komunizma. Najviša je pravoslavna crkva na svijetu, ali ne viša od zagrebačke katedrale! Uz zidine Kremlja je lijepi park i puno cvijeća, kao da je natjecanje u izložbi cvijeća. Cvijeće je isto kao i kod nas, npr. petunije, ruže, begonije i dr. Kada sam se vratio u sobu malo sam gledao televiziju. Rusi imaju puno raznih programa od državne televizije do komercijalnih. Ima puno tv-emisija u kojima komičari zabavljaju publiku, tv-kanala s ruskim crtićima, koji su dobre kvalitete, ruske obiteljske tv-serije. Gledao sam Simpsone sa sinkronizacijom na ruski :) Tamo sve što je na stranom jeziku, sinkroniziraju na ruski, nema titlova. Obično samo jedan sinkronizira sve, nema da 5-6 glumaca sinkronizira posebno svaki lik. Gledao sam i film za djecu Beethoven 2 i ruski partizanski film „Zore su ovdje tihe“ (rus. А зори здесь тихие)iz 1972., u kojem se grupa Rusa (1 muškarac i 5 žena) bore protiv 16 njemačkih vojnika. Bio je nominiran za Oscara za najbolji strani film. 11. dan Probudio sam se rano ujutro, napustio hotel i preko metroa i aeroexpressa došao do zračne luke Sheremetyevo, Nije bilo gužve i sve sam brzo obavio. Prije puta nakratko sam se pomolio u kapelici sv. Nikole. Prilikom pregleda ručne prtljage, tražili su od mene na ruskome, da skinem jaknu. Ja to nisam razumio pa su mi morali ponoviti tri puta :) Malo su negodovali, ali dobro je prošlo. U zrakoplovu su većinom bili Rusi i nije bio popunjen do kraja. Stjuardese sam vidio, samo na početku i kada su dijelile hranu i piće. Veći dio vremena čitao sam ponuđene besplatne časopise, ali već mi je malo bilo i dosadno. Kada sam došao u Zagreb, temperatura je bila 15 stupnjeva više nego u Moskvi :) Prilikom pregleda putovnica, bilo je više redova. Ja sam otišao u onaj za građane Europske Unije (konačno neka korist od ulaska u EU). Prije mene su u redu bile dvije Ruskinje, koje nisu trebale doći u taj red. Taj red je bio prazan pa su htjele brzo doći na red. Naša policijka ih je dobro izgnjavila, jedna je čekala 5 minuta, da joj konačno vrati putovnicu. Meni je gledala putovnicu 2 sekunde. Bio sam u isto vrijeme sretan što sam se vartio kući, ali i tužan što sam napustio Rusiju, jer mi je bilo jako lijepo. KRAJ