Život u divljini Velebit il' ne bit' Naporan rad, stres i sve veći zahtjevi pred nama stvarnost su današnjeg čovjeka. Sve nas je više zasićenih, iscrpljenih, pa i bolesnih. Često maštamo da sve to ostavimo i odemo živjeti u prirodu, da okrenemo sasvim novu stranicu. Ova trojica ljudi to su napravili Piše: Hrvoje Dečak V elebit, masiv dug 145 kilometara na granici kopna i mora, najveća je hrvatska planina. U njegovoj divljini pronašli smo tri zaljubljenika u prirodu koji svaki na svoj način uživaju podalje od civilizacije. Doduše, nisu oni nekakvi robinzoni duboko u džungli. Imaju i struju, i mobitele, i automobile, ali ipak žive bitno drugačije od većine nas, posebno iz gradske populacije kojima dani prolaze na asfaltu, u prometnim gužvama i u sjedenju za računalom bez dodira sa svježim zrakom. Profesionalni fotograf i pisac Krunoslav Rac danas s obitelji živi u Sv. Jurju nedaleko od Senja, na jadranskoj obali pod Velebitom. Ali nije uvijek bilo tako. Taj dipl. inž. prehrambene tehnologije, rođen 1974. u Đakovu, prirodom se zarazio 1999. godine snimajući životinje i pejzaže u Kopačkom ritu. Malo-pomalo krenule su izložbe, suradnja s renomiranim časopisima poput Meridijana, National Geographica i drugih, a potom i knjige - “Velebit - Iskustvo planine” 2010. i “Zemlja vuka i vjetra” 2014. U međuvremenu, Rac je od 2003. do 2007. godine praktički živio na Velebitu, a i sad, kad mu je dom na obali, zaputi se svaki čas cestom koja se iz Sv. Jurja penje prema Zavižanu. - Strast prema prirodi nosim u sebi oduvijek, a što sam više u njoj, više je volim i cijenim - kaže suprug Adriane, vlasnice frizerskog salona, s kojom ima sinove Ivana (5) i jednoipolgodišnjeg Tomislava. Susret Slavonca s Velebitom, tom “katedralom hrvatske prirode”, kako je napisao u Meridijanima, počeo je u Kuterevu, selu poznatom po utočištu za medvjeđu siročad. Došao je zbog medvjeda, a nastavio provoditi sve više vremena na Velebitu i zanimati se za njegovu prirodu. - Od 2003. do 2007. godine bio sam i po pola godine neprekidno u planini. Spavao sam u planinarskoj kući Apatišan na sjevernom Velebitu, na 1112 m nadmorske visine, 9 kilometara od najvećeg velebitskog mjesta Krasna. Po vodu sam išao na obližnji izvor, a prao sam se najprije kanticom za cvijeće, a onda ‘pokretnim tušem’ - ugrijao bih vodu, zakvačio kantu za granu i tuširao se. Šišao sam se sam, sa škarama. Bio sam sam svoj kuhar. Dovezao bih si autom suho meso iz Slavonije, a namirnice bih nakupovao u Krasnom, Otočcu i Senju. Grijao sam se na drva, struje nisam imao, a ni signala za mobitel. Ali zato sva čovjekova osjetila gore rade izoštreno, potpuno drugačije funkcionirate nego u civilizaciji. Iznad svega ste smireni i ništa vam se odvlači pažnju. Najčešće sam bio sam, ali počesto bi navraćali rendžeri, recimo Josip Tomaić, planinari ili drugi ljudi koji su u planini našli mir. Bio je to jednostavan i prekrasan život, a kuću Apatišan i danas smatram drugim domom - govori Krunoslav. 66 prosinac 2014. Hladnoću je upoznao još u Slavoniji, ali na velebitsku buru se ni danas nije navikao. Ipak, strahova na Velebitu nije imao, jedino mu nije bilo svejedno dok bi ga negdje u gudurama zahvatila grmljavina. Pršte munje sa svih strana, a on nosi veliki stativ fotoaparata i druge metalne predmete. I samo pentranje po Velebitu zimi zna biti opasno i bilo je nekoliko situacija kad mu baš nije bilo svejedno. S ljudima, nasreću, nikad nije imao problema, a uglavnom ni sa životinjama, iako mu je poskok jednom prešao preko noge. - Jedina opasna situacija dogodila se kad sam se jedne noći našao između medvjedice i mladunaca. Ona je stala nekih osam metara od mene i počela me upozoravati zastrašujućim zvukom koji je bio nešto između mumljanja i režanja. Odmaknuo sam se dvadesetak koraka misleći da će se udaljiti, ali nije. Nisam imao kud pa sam i nju i mlade morao zaokružiti u velikom luku i nekako sam se izvukao. Ali nije me napala i to je dokaz da je medvjed vrlo tolerantan prema čovjeku. A neugodnog susreta ne bi ni bilo da nisam pogriješio hodajući Velebitom noću jer to je ipak vrijeme divljih životinja - izvukao je pouku. No Krunoslav pamti i mnoštvo prekrasnih susreta s divljim životinjama i, naravno, divnih pogleda s velebitskih vrhova. No vratimo se medvjedima. - Nakon toliko godina rada na Velebitu mogu reći da otprilike znam njihov ritam života pa tako i mjesta na kojima ih mogu naći u koje doba godine. Kad medvjeda želim vidjeti, to najčešće i uspijem, pogotovo ljeti, kad se zadržavaju na livadama. Puno puta sam medvjedu bio na manje od deset metara. Vjerujem da i oni tada osjete moju energiju te shvaćaju da im nisam prijetnja. Vukove i njihove tragove u zadnje vrijeme viđam vrlo rijetko. Nešto se dogodilo s čoporom sa sjevernog Velebita. Prije sam s tim čoporom imao prekrasna iskustva i čak si umišljam da su mene i mojeg prijatelja počeli tolerirati. Odgovarali su na naša zavijanja, dali nam priliku da ih snimamo, čak su jednom ostavili izmet ispred kuće u kojoj sam tu noć spavao. Jedino risa još nikad nisam vidio, ali i to će se kad-tad dogoditi - uvjeren je Krunoslav Rac. Još osebujniji je Božidar Bruce Yerkovich, rođeni Splićanin koji je dugo živio u Americi, a onda je dom pronašao na ličkim padinama Velebita. U mjestu Velika Plana pokraj Pazarišta, nedaleko od Perušića, taj 42-godišnjak stvorio je pravi ranč koji je spoj Divljeg zapada i neponovljive Like. Mjesto se zove Linden Tree Retreat & Ranch, a po njemu Božidar jaše s kaubojskim šeširom na glavi, pali logorsku vatru i obilazi prave indijanske šatore. Spava u prekrasnoj drvenoj kući nalik “traperskoj”. - Nakon završene molekularne biologije na PMF-u u Zagrebu, u Americi sam dok- torirao kvantnu biofiziku i specijalizirao bioinformatiku. Studirao sam i radio na sveučilištima Wesleyan, Harvard i Rockefeller. Prije devet godina na putu od Zagreba prema Splitu zalutao sam u Lici i doživio pravu, ljudskom rukom nedirnutu prirodu, za koju sam mislio da u Hrvatskoj ne postoji. Kako sam tražio baš takvo mjesto za nastaniti se, prevagnula je odluka da to bude upravo tamo, a ne u Americi - govori Božidar. Tako je svoju kuću u Seattleu zamijenio za 200.000 hektara Parka prirode Velebit. - Tu život nije opterećen modnim trendovima, a moj laboratorij je sad moj dom. U njemu promatram procese koji su zajednički svim održivim sustavima: od biocenoze do korporativnog okruženja uspješne kompanije ili svake skladne zajednice ljudi - govori. Uz pomoć ljudi kojima to nije struka - studenata, volontera i drugih pojedinaca željnih spoznaje o vlastitoj snazi i sposobnosti - Božidar je podigao nastambe, šatore i čitavo malo naselje. Htio je pokazati urbi et orbi da je svatko sposoban sebi sagraditi kuću za život ili makar štalicu za konja. - Linden Tree Retreat & Ranch je registrirani ranč s prosinac 2014. 67 Život u divljini uslugama smještaja, prehrane i aktivnosti za goste, a moj Centar za samoodržiOda Velebitu vost, koji također djeluje tamo, nevladina je udruge koja provodi programe samoodrživa Vlado Prpić voli ljude, ali može razvoja i zelenih tehnologija. Na ranč ljudi i beskonačno biti sam. U dugim dolaze da osjete nedirnutu prirodu s leđa danima i večerima samoće mnogo konja, a Centar uključuje lokalnu zajednicu čita, najviše stručnu literaturu - o i provodi volonterski program koji se fokugeologiji, botanici, povijesti, ali sira na međukulturnu razmjenu, očuvanje voli i poeziju. I sam napiše poneki prirode i revitalizaciju društva u planinskom stih pa je upravo napisao odu Velekrajoliku - objašnjava lički kauboj. bitu. Dao je prijateljima iz KUD-a Sredstva za život Yerkovich dobiva od rada na Plješivica da je, ako im se sviđa, ranču koji je, kaže, jedini autentični western uglazbe. ranch u jugozapadnoj Europi i sva je oprema Evo nekih stihova u kojima se donesena s rančeva diljem Amerike. Nadalje, obraća Velebitu: predaje na Odjelu za ekologiju Sveučilišta u Zadru kolegije iz područja samoodrživosti i kreiranja zelenih tehnologija, a radi i kao “Otrgli me s njedara tvojih konzultant za razne organizacije i tvrtke dok još nisam znao da si mati (svojedobno je savjetovao i hrvatsku Vladu). vraćam ti se, ni ognjišta nema - Živim dobro i lijepo mi je. Drva nam služe za što je dušu znalo ugrijati”. kuhanje i pečenje te grijanje vode i prostorija. I refren: Imam internet i auto. Televizor nemam, radio “Nije biljac sakrio ti lice ne slušam, a novine ne kupujem. Sve vijesti niti noći crnije od vraga, koje trebam znati ionako dođu do mene zalud bilo zlato i ravnice Božidarova je filozofija. meni j’ bura k’o i mati draga”. Prednosti života u planini su, kaže, da vam zrak ne zagađuju ljudi, mobilni signali, smog, buka ili javna rasvjeta. Bude vas potok, ptice i radost da je pred vama još jedan dan u raju. Nedostatak je taj da i za kupiti najmanju sitnicu trebate voziti 25 kilometara do Gospića. Naravno, i Božidar ima susreta s divljim zvijerima. - Jednom je vuk došao do našeg saloona i kroz otvorena vrata promatrao što smo to sagradili. Bilo je surrealno. Kad me je ugledao, lagano i bez straha je odšetao preko livade u sumrak - prisjeća se Božidar. Doduše, još je prilično mlad, ali ne brine ga pomisao kako će ostarjeti u planini. - Ako budem te sreće da me planina uzme k sebi kad joj više ne budem imao što dati, bit će onako kako su to radili Indijanci: s pinklecom na leđima otići ću u planinu da u miru i tišini dočekam posljednji sat - pomiren je znanstvenik. Vlado Prpić (68), kojeg svi velebitski planinari znaju kao Prpu, rođen je u zaselku Prpići pokraj Baških Oštarija, na starom prijevoju kojim prolazi cesta Gospić - Kar- Jedina opasna situacija sa zvijerima na Velebitu dogodila mi jedne noći kad sam se našao između medvjedice i mladunaca. Režala je na mene zastrašujućim zvukom, ali izvukao sam se živ i zdrav - prisjeća se Krunoslav Rac 68 prosinac 2014. Amerika je poput zlatnog kaveza Televizor nemam, radio ne slušam, a novine ne kupujem. Sve vijesti koje trebam znati ionako dođu do mene - kaže Božidar Bruce Yerkovich koji živi na ličkim obroncima Velebita lobag. Danas živi u svojoj planinskoj brvnari, Planinarskom domu Prpa, 935 metara nad morem, na adresi Baške Oštarije 40. Glavni mu je izvor prihoda mirovina pokojne supruge Mirjane. - U rodnom selu živio sam do 15. godine. Godine 1960., kad su ljudi već naveliko odlazili za boljim životom, i ja sam s roditeljima doslovce od ovaca otišao u Zagreb i tamo izučio bravarski zanat, a dalje nije išlo jer je predznanje bilo slabo. U Zagrebu sam, na Trešnjevci, ostao 35 godina i radio u desetak tvrtki, ali skupio sam samo desetak godina staža. I danas žalim što sam toliko dugo ostao u gradu. Nikad se nisam saživio s asfaltom, samo sam živio za povratak. Danas sam udovac, imam sina i kćer te troje unučadi i dobro se slažemo. Kad je počeo rat, otišao sam kao dragovoljac na dvije godine, a od 1994. godine sam stalno na Velebitu - govori Prpa. Najprije je stanovao u drvenoj kućici koju je još ranije napravio kao vikendicu. On je zove moj brlog u šumi. Kako je 1991. godine izgorio planinarski dom na Baškim Oštarijama, nakon rata planinari nisu imali gdje prespavati nego kod Prpe. Ali u brvnari je bilo samo desetak kreveta pa je počeo podizati okolne drvene kućice u planinskom stilu i tako je nastao današnji raštrkani planinarski dom. Osnivač je i Planinarskog društva Prpa, kroz koje je prošlo oko 500 ljudi, a sad ih je stotinjak stalnih članova i Prpa je predsjednik. - Meni je ovdje najbolje jer je za mene Velebit sudbina, za mene je Velebit il’ ne bit’. Vratila me ovamo njegova čarolija i ljepota, meni je u Zagrebu klimatsko mrtvilo. Ovdje se stalno nešto događa, ta dinamika, taj rat s prirodom me drži, makar me puno puta umalo koštao glave, u mećavama. Još kao 14-godišnjak spasio sam od bijele smrti jednog sumještanina, a i sậm sam puno puta bio u opasnosti, na različite načine - govori Prpa. Poskoci, koje rutinski hvata već dvadesetak godina, ugrizli su ga desetak puta, a dvaput je zamalo umro. - Poskoke hvatam iz znatiželje. Puno sam i čitao o njima, ali sam shvatio da medicina neke stvari preporučuje krivo. Ona kaže kad te ugrize, treba mirovati. Kako ćeš mirovati sam u planini, bez signala mobitela? Umrijet ćeš! Zato sebi zarežem ili ubodima proširim ranu i istisnem otrov, ali ne isisavanjem na usta, to je zabluda, nego pritiskanjem. Čak nosim špricu za injekciju kojoj sam odrezao dno pa na vakuum izvlačim. To je odlično - tumači. Prpa je znao kod liječnika primiti serum protiv zmijskog ugriza, ali davali su mu premalu količinu bojeći se alergije - anafilaktičkog šoka. Hrvatska je, kaže, dosad proizvodila najbolji serum na svijetu (dok Imunološki zavod nije stjeran u ovu situaciju) i Prpa tvrdi da se može dati do četiri seruma. On čuva u hladnjaku baš četiri seruma i spasio je mnogo svojih pasa, a uvjerio se da serum nema rok samo godinu dana, kako piše na njemu, nego i do sedam godina. Inače, Prpa je napisao i knjigu Poskok i ostale zmije Hrvatske koja je izašla 2009. godine. - Bavim se i slobodnim penjanjem u Dabarskim kukovima, bez osiguranja. Dogodi se da u pola stijene, a visoke su stotinjak metara, odjednom ne mogu ni natrag ni naprijed. Ali ne preostaje mi drugo nego nastaviti jer je natrag još gore. Imam ja inače užeta i svu opremu, ali kad vidim odozdo da neku stijenu mogu svladati, upustim se u avanturu bez ičega - govori nam. Znao je i teško nazepsti kad bi otišao predaleko pa bi ga na povratku uhvatila mećava. - To ne bih poželio nikome! Misliš da je gotovo, osjećaš da si u Božjim rukama, svoje ruke više ne osjećaš, misliš da su se smrznule. Onda se ipak dokopam kuće, zamotam se sav i pomalo masiram ruke da ih povratim. Medvjeda je susreo ni sam ne zna koliko puta, često i na nekoliko metara. Medvjedicu s mladima ne tako blizu. - Medvjed bježi od čovjeka, nikad me nije napao. Jednom sam viknuo da mi se makne s puta, ali jeka ga je zbunila pa je krenuo ravno na mene, ali onda se okrenuo i pobjegao. Nisam se stigao ni prestrašiti. Dobro je biti glasan pa će se medvjed maknuti. Vuka sam imao sreću vidjeti pet-šest puta, ali zadnjih godina ga nema. Jedanput je preko zamrznutog polja trčao cik-cak k’o da ga vragovi nose, a na rubu šume je stao. Ma, lisica je glupa prema vuku. Puno puta sam vidio i risa. On mi je još najneugodniji. Drzak je, samouvjeren, ne bježi, ljuti se... Glasa se nimalo dobronamjerno. Ima ovdje i divljih svinja te divokoza, ali svega toga premalo. Trebalo bi zabraniti lov na Velebitu barem na deset godina - govori Prpić, i sam vlasnik lovačke iskaznice, ali ne ide u lov. U svojem planinskom domu ima struju, mobitel, TV i radio, a vodu iz obližnjeg vodovoda dobiva pumpom. Grije se na drva. Jednom na tjedan u nabavu se spušta autom u nedaleki Gospić. Za samoobranu u planini ima oružje i dozvolu za njega, ali do sada ga, nasreću, nije morao upotrijebiti. Vlado Prpić poštuje medicinu, ali liječniku ne ide, nego sluša svoje poruke iznutra. - Imao sam tzv. Bakerovu cistu iza koljena i liječnici su je htjeli operirati, ali sam otišao odavde s Oštarija pješice na Zavižan, to je oko 60 kilometara, i istim putem Božidar Yerkovich kaže da je Amerika poput zlatnog kaveza: odete tamo da uspijete, a kad to ostvarite, ne znate stati. Ostarite, a da nikad niste stali na loptu. - U Velebitu je svrha života jednostavna: autentičan život, čak i u svojoj surovosti, pruža vam puninu življenja. Nemate sustav koji možete potkupiti slatkim riječima. U toj planini vrlo brzo saznate od kojeg ste materijala sazdani. Gorko i slatko uživaju se zajedno govori Božidar Yerkovich. Za Hrvatsku i Ameriku kaže da su dva različita sustava i ne može reći koji je bolji. - Hrvatska prirodna raznolikost i ljepota su nenadmašne, ali Hrvati su duboko iskompleksiran i nesiguran narod. Kroz stoljeća potlačenosti izgubili su svoje ‘ja’. Hrvatski političari ne znaju reći ‘ne’ stranim gospodarima. U Americi se to ne može dogoditi. Kod njih je to ‘ja’ i previše izraženo, kao i njihov osjećaj superiornosti. Imao sam privilegiju promatrati oba sustava i uspio kreirati svoje postojanje ovdje, u najljepšoj zemlji na svijetu - zaključio je Yerkovich. natrag. Za dva dana ciste više nije bilo. Doduše, za godinu dana opet se pojavila, ali ponovio sam ‘terapiju Zavižanom’ i ciste više nema. Moj je stav da treba stalno raditi i biti aktivan pa će čovjek biti zdrav. Ljudi su nekad na selu bili zdraviji, a puno su radili i slabo jeli. Rad i glad, to je recept za dug život - govori Prpa koji već godinama na svojih 180 centimetara ima 70 kilograma. Stalno hoda Velebitom istražujući ga te vjeruje da nije prošao svaku stijenu i zavirio u svaku uvalu. Nikad nije zalutao da ne bi znao naći izlaz. Ima, kaže, neki kompas u glavi, nije mu problem ni magla. - Htio bih još dublje u divljinu. Našao sam puno toga na Velebitu za što se nije znalo. Najpoznatije je moje otkriće rimske ceste za kola koja je spajala današnju Liku i more. O tome sam napisao knjigu Rimskom cestom preko Velebita, tiskanu 2008. godine - ponosan je inače skromni i smireni Prpa. Pronašao je, veli, i mnoge špilje uz more podno Velebita i u njima školjke. Smatra da su u njima još prije nekoliko tisuća godina živjeli ljudi i da je tu vrvjelo od života. Našao je i ostatke liburnskih gradina, za koje misli da su iz prvih stoljeća poslije Krista. I dok istražuje i uživa u divljini, veseli ga što sve više ljudi traži odmor u prirodi. - Danas su u civilizaciji ljudi previše zarobljeni obvezama. Zato sam sretan što je moja generacija, uza sve teško, osjetila život u prirodi i što sam među zadnjima koji je otišao živjeti u šumu. U njoj želim i završiti, ako mi Bog ostavi bistru pamet. Kad dođe moj čas, želim otići duboko u divljinu i skončati tamo - kaže i Vlado Prpić. Ipak, da završimo u vedrijem tonu, spomenimo nježnu priču o Prpi i švicarskoj umirovljenoj učiteljici Danieli Fasler koja je unijela posebno svjetlo u život gorštaka. - Ona je draga i posebna osoba, s umjetničkom dušom. Prošla je puno svijeta, prohodala puno Alpa, a put ju je nanio ovamo i rodila se simpatija. Ostala je kod mene godinu dana. Govori osam jezika i koji god stranci su ovoga ljeta došli k nama, znala je njihov jezik. Slikala je ovdje, ostavila svoj trag i vjerujem da ćemo ostati u kontaktu i viđati se - završio je Vlado Prpić. 6 prosinac 2014. 69