IGOR ŽIC
VATROSLAV
CIHLAR
Društvo hrvatskih književnika
Ogranak u Rijeci
Igor Žic
Vatroslav Cihlar
Igor Žic
Vatroslav Cihlar
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci
ZA NAKLADNIKA
Božidar Petrač
UREDNICI
Silvija Benković Peratova
Davor Velnić
GRAFIČKI UREDNIK
Draženko Linić
TISAK
Tiskara Venerus, Rijeka
Tiskano u veljači 2014. godine
Printed in Croatia
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130328043
ISBN ISBN 978-953-278-159-5
IGOR ŽIC
VATROSLAV
CIHLAR
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci
Sadržaj
Prolog .................................................................................. 5
Rani dani .............................................................................. 8
U vrtlogu politike ............................................................... 28
Deset pisama iz Beograda .................................................. 41
Na evropskim stazama ....................................................... 63
Karolina Riječka ................................................................ 76
Svjetla se gase .................................................................. 103
Ostavština Vatroslava Cihlara .......................................... 117
Fotografije ........................................................................ 121
Prolog
Ponekad je najbolje započeti priču s njenim krajem jer se tako izbjegava lažna nada nemogućeg sretnog svršetka. U trenutku smrti ljudi nastoje iz jalovine života preminulog pronaći ona zlatna zrnca koju su vrijedna
govora nad otvornim grobom ili dužeg teksta u nekoj tiskovini.
„In memoriam Vatroslav Cihlar - (2. 1. 1968.) hrvatski književnik,
publicist, prevodilac i bivši direktor Pomorskog i povijesnog muzeja u
Rijeci. Godine 1940. preveo je antinacističku knjigu Razgovori s Hitlerom
koja je ilegalno štampana u Zagrebu. Pred smrt je dovršio veliki rukopis o
prošlosti Tvornice papira u Rijeci. Ostavio je znatan publicistički materijal
o razvitku i historiji Rijeke i njene pomorske privrede.“ (Matagić, Z.: In
memoriam Vatroslav Cihlar, Riječka revija, 1968., br. 1, 78)
Istim povodom Radojica F. Barbalić, povjesničar pomorstva i veliki
štovatelj preminulog, iznio je još ponešto u nekrologu časopisa Pomorstvo:
„U podnevnim satima 2. siječnja o. g., kada su se nad istočni dio
Riječkog zaljeva spustili neugodni i prohladni prvi refuli zimske bure, u
zgradi na Razbojnom preminuo je Vatroslav Cihlar, novinar, književnik
i publicist… Kao suradnik bio je pažljiv, volio je davati upute i primati
razjašnjenja, a kao publicista – ovisan u posljednje vrijeme samo o honoraru – u zajedničkom kontaktu i suradnji korektno se odnosio…
Teško bolestan povukao se u posljednje vrijeme u Dom penzionera
na Rijeci, gdje je provodio dane još uvijek sa perom, još uvijek sa knjigom,
gdje je primao posjete i starih i mlađih prijatelja i suradnika, pronalazeći u
razgovoru uvijek nešto novo, nešto korisno i potrebno da se osvježi, da se
pribilježi o kulturno-historijskoj, o pomorskoj prošlosti Rijeke i Hrvatskog
primorja. I u tim danima, pun nade u život i smiren sa sudbinom, uzalud je očekivao posljednje vijesti o zbirkama rukopisa, koji su bili predani
nakladniku.
I u tim danima, imao je dvije posljednje želje, koje su mu prijatelji
ispunili: da posjeti rodni Senj, te da bude pokopan u Kraljevici, u grobu
svoje majke.
5
A prijatelji ove su mu želje ispunili, svojim rukama uz sudjelovanje
mještana s kojima je od djetinjstva drugovao, prenijeli su ga do njegove majke. A tri prijatelja zahvalila su mu za ovo što je dao za kulturnu
i pomorsku prošlost Rijeke.“ (Barbalić, R.F.: In memoriam – Vatroslav
Cihlar, Pomorstvo, Rijeka, 1968., br. 1-2)
Istim povodom, no s vremenskom distancom, napisao je tekst i
Branko Krmpotić.
„U sedamdeset i drugoj godini životne dobi preminuo je u Rijeci (u
Domu penzionera na Kantridi) nakon dvogodišnjeg bolovanja 2. siječnja
1968. g. hrvatski književnik i publicist Vatroslav Cihlar. Rodom je Senjanin i najmlađi brat književnika i pisca poznatih povijesnih romana Vuci i
Rakovica, te literarnog kritičara Milutina Cihlara Nehajeva, pa se povodom
pete obljetnice njegove smrti osvrćemo na njegov književni i publicistički
rad kao i na ostala njegova usputna životna zbivanja. U svom dugom životu istaknuo se Vatroslav Cihlar kao javni radnik na području publicistike
i svoje je radove objavljivao uoči prvog svjetskog rata, kao i između dva
svjetska rata, a iz književnosti i povijesti Hrvatskog primorja nakon završetka drugog svjetskog rata do dana njegove smrti.“ (Krmpotić, B.: Vatroslav Cihlar (1896.-1968.), Senjski zbornik, Senj, 1973., str. 403)
Ova tri fragmenta donose nam određenu neuhvatljivost suštine djelovanja i važnosti Vatroslava Cihlara. Da li je riječ o lokalnoj ili europskoj
figuri? Da li je književnik, novinar, povjesničar ili tek brat uglednog, ali
više ne naročito čitanog Nehajeva? Jedan iz legije veličine malenih koji su
nužni za punoću kulturnog krajolika ili neshvaćena veličina kojeg je tek
neuredan život udaljio od zasluženih priznanja?
Sam kraj, sumorno banalan, tipičan je za način života zanimljive, no
vrlo zamršene figure hrvatskog, ali i europskog XX. stoljeća. Imao je krug
štovatelja, no bio je odbačen od društva. Cijenjen od raznovrsnih stručnjaka, ali stalno u nekakvom, ponekad tihom, a ponekad dramatičnom sukobu
sa različitim strukturama. Otklizao je u smrt bez jasne poruke, cjelovitog
djela, čitljivog nadgrobnog kamena - što je gotovo nevjerojatno za čovjeka
koji je pisao i objavljivao desetljećima! Rastrzan privatnim problemima i
nemirnom prirodom, uvijek u nekakvoj poluilegali ili bijegu, uglavnom
bez novca, nije uspio zaokružiti niti jedno veće djelo, već je stotine eseja
i članaka ostavio rasute po najrazličitijim požutjelim časopisima i novinama. Ipak, opasno ga je proglašavati jednim iz legije veličine malenih jer
6
njegovo znanje i njegov stil pripadaju više razbarušenim velikanima, no
suputnicima nacionalne kulture.
Još 1995. godine napisao sam jedan članak o njemu – Zaboravljeni
kroničar grada na Rječini (Mediteran, br. 24, Rijeka, 11. 06. 1995., str. 7),
no trebale su se poklopiti neke stvari dok se nisam odlučio posvetiti njegovom ostavštinom u Državnom arhivu Rijeka, zavedenom pod oznakom
RO-24 i smještenoj u sedam kutija. Nekrolozi puni prigušenih nesporazuma uvijek su izazov za pokušaj sagledavanja osobe.
Prolaznost je naš najveći neprijatelj… a otisnuta riječ naš saveznik.
7
Rani dani
August Šenoa, hrvatski pisac češkog porijekla, rodio se u Zagrebu
1838. godine. Studij prava započeo je u rodnom gradu, s nastavio ga je u
Pragu od 1859. do ljeta 1861. godine, kada završava školovanje. U Pragu je
živio do 1865. godine i prijateljevao je s pjesnicima Vitezslavom Halekom,
Janom Nerudom i publicistom Julijom Gregrom.
Sebald Cihlar rodio se u Hermanuv Mestecu u Češkoj 1845. godine.
Nakon što se sprijateljio sa Šenoom u Pragu, ovaj ga je uspio nagovoriti
da dođe u Hrvatsku 1865. godine. Dobio je posao u školi u Kraljevici, a
ubrzo je postao i tajnik Narodne čitaonice. Isticao se pedagoškim radom i
bio je među utemeljiteljima Hrvatskog pedagoško-književnog zbora 1873.
godine. U Kraljevici je blisko surađivao s Martinom Polićem koji je bio
pokretač i urednik političkog list Primorac. Ubrzo se i oženio njegovom
sestrom Ludmilom (Milicom).
Martin Polić mlađi, koji se rodio 1850. godine u Kraljevici, naslijedio je bogatstvo od oca Martina Polića Stipanova (1814.-1857.), koji se
obogatio trgovinom drvom, pa su ga nazivali i Šumić. Potom se dodatno
obogatio brodarstvom.
Martin Polić mlađi pokrenuo je list Primorac 1873. godine. U uvodniku, pod naslovom Složno, napisao je:
„Primorac je čedo rodoljubnih napora, pa se nada da će svojim
geslom Složno sakupiti u sebi sve narodne sile. Neka svaki stavi ruku na
srce, pa neka pomisli koliko je trebalo truda, dok smo izveli tu misao o
listu, onda mi mirne duše izčekujemo presudu.“
U razdoblju 1874.-1880. u Primorskoj tiskari u Kraljevici, osim
Primorca (595 brojeva u pet godina) tiskano je i izdano više od dvadeset romana, novela, udžbenika, zbirki pjesama… O kulturnoj važnosti tog
grada govori i podatak da je 1876. godine Vijenac Augusta Šenoe imao u
Podžupaniji riječkoj najviše pretplatnika u Senju (57), potom u Rijeci (39),
te u Kraljevici (13).
Martin Polić postao je glavni urednik lista Primorac u siječnju
8
1875., kad je izlazio tri puta tjedno i uređivao ga je do 1878., kad je prestao
izlaziti. Potom se preselio u Zagreb, te je, kao vrstan poznavatelj stranih
jezika, radio u Narodnim novinama, ali i kod opozicijskog njemačkog lista
Kroatische Presse, te Brane. Potonje listove izdavali su dr. Josip Frank i
Jacob Frank. Djelovao je i kao dopisnik nekoliko bečkih novina, ali i u
Agramer Tagblatt. Glavno djelo mu je Parlamentarna povijest kraljevina
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja je izašla u dva toma 1899. i 1900.
godine. U Zagrebu je i umro 1903. godine.
Kad je August Šenoa posjetio Kraljevicu 1874. godine dočekao ga
je već ugledni i udomaćeni Sebald Cihlar, koji ga je uveo u prostorije čitaonice, dokazujući trajnost jednog srdačnog odnosa. Godine 1878. prešao
je u Senj na mjesto tajnika Trgovačko-obrtne komore, treće u Hrvatskoj,
uz zagrebačku i osječku, i na toj dužnosti je ostao iduća tri desetljeća. U
gradu pod Nehajem Sebald Cihlar dobio je petero djece: Ružu (rođ. 1878.),
Milutina (1880.), Zdenka (1882.), Cvijetu (1886.) i Vatroslava (1896.). Od
njih Milutin Cihlar Nehajev postao je ugledni književnik, dok nas prvenstveno zanima najmlađi Vatroslav, esejist širokih interesa i do sada ponešto
zapostavljen unutar hrvatske političke i kulturne povijesti.
Kao tajnik komore Sebald Cihlar bavio se ekonomskim razvojem
Hrvatskog primorja i to naročito ribarstva, brodarstva i turizma. Boreći se
za boljitak svog novog zavičaja bio je, zajedno s predsjednikom Zimpermannom, u delegaciji koja je 1886. godine posjetila riječkog guvernera
Augusta Zichyja, tražeći potporu za unapređenje senjske luke. (La bilancia, 11. 03. 1886.). Godine 1897. organizirao je prvi masovniji dolazak i
krstarenje čeških turista parobrodom Pannonia duž cijele hrvatske obale.
Obilazak je završio u Boki Kotorskoj, a uključivao je i izlet na Cetinje. O
cijelom tom događaju izašla je obimna knjiga u Pragu.
Godine 1898. sudjelovao je u izdavanju Spomenice o aktualnim
ekonomskim prilikama za sve tri hrvatske komore. Na velikim izložbama u Beču 1894., u Budimpešti 1896. i u Zagrebu 1906., Cihlar je uređivao odsjeke ribarstva i brodarstva Hrvatskog primorja. Kad je, pak, 1906.
bio postavljen temeljni kamen cementare u Bakru on je držao duži govor.
(Novi list, 31. 07. 1906.)
Osim djelovanja na području privrednog razvitka, nastavio je djelovati i na području kulture, pa je tako i u Senju bio izabran za predsjednika
Narodne čitaonice. Na godišnjoj skupštini Čitaonice, 12. siječnja 1902.
9
godine, održao je uvodni govor u kojem je iznio povijest društva (Novi list,
17. 01. 1902.). Cihlar je umro u Zagrebu, a tamo je i sahranjen. U nekrologu, tiskanom nekoliko godina kasnije u istim novinama, na prvoj stranici,
naglašeno je upravo to njegovo djelovanje:
„Najbolji je tomu dokaz Narodna čitaonica u Senju. Ovo prosvjetno
družtvo, kad no su mu svi poricali obstanak zbog prezaduženosti i nemarnosti, izabravši predsjednika Cihlara pred nekoliko godina tako se je oporavilo i podiglo na novi život, da sadašnje ravnateljstvo nema bojazni za
njen obstanak bude li sliedilo taktiku, kakovu je imao Cihlar, dok je bio
predsjednikom.“ (Novi list, 19. 07. 1907.)
Pisac nekrologa, koji se potpisao samo kao Senjanin, nastavio je
dalje:
„Ako se ikome može reći da je savjesno i zdušno vršio svoje zvanične dužnosti, to se može reći i priznati Cihlaru. On je bio tajnik na svom
mjestu, duša komore. Zastupao je komoru i znao je držati ugled svagdje, te
je stekao priznaje u svim trijezno i ozbiljno mislećim krugovima tu i izvan
Senja.
Njegovi nazori i savjeti su se svagdje primali kao mnienje ozbiljnoga muža zauzeta za stvar. Cihlar je po svom političkom shvatanju i po pronicavosti u ekonomske prilike zaslužio da ga se osobito pri nastupu novog
kursa poslalo u sabor. To poricanje može lih onaj koji ga pobliže ne pozna
ili koji zasliepljen strašću ne će da prizna Cihlarov demokratski napredni
duh i nazore o našem političko-gospodarskom odnošaju spram Ugarske.
Cihlar nije bio strančar, već patriota Hrvat, koji je duboko osjećao svu težinu naše podređenosti, te do skrajnosti zauzet sa energičnim nastojanjem da
se postigne ono što se postići može.“ (Novi list, 19. 07. 1907.)
O Senju, koji je svojom prošlošću i tada već zamirućom ekonomskom važnošću oblikovao Sebaldovu djecu, zapisao je Vatroslav Cihlar:
„Kuća kod Malih vrata, u kojoj se rodio u Senju 25. XI. 1880. Milutin Cihlar Nehajev, nalazi se pokraj nekadašnjih gradskih zidina, a preko
puta historijskog Ferajna, sjedišta prve senjske čitaonice. Tu su stanovali njegovi roditelji sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali ne za dugo
vrijeme. Preselili su se kasnije u drugu kuću. Tako su glavne uspomene
Milutina Nehajeva u njegovo đačko doba vezane s jednom drugom starom
senjskom zgradom, na Cilnici, na glavnom senjskom trgu, u blizini neka10
dašnje gimnazije starog senjskog kaštela, kasnije Ožegovićianuma te Velih
vrata. Ta kuća na dva kata još i danas postoji kao jedan od zanimljivijih
starijih senjskih građevina u arhitektonskom pogledu.
Roditelji Milutina Nehajeva stanovali su na drugom katu te zgrade, što je svojim glavnim pročeljem gledala prema Cilnici, trgu koji je po
mnogim događajima iz daleke i bliže prošlosti bio senjskom historijskom
pozornicom. S prozora tog stana otvarao se pogled na tvrđavu Nehaj, po
kojoj Milutin Cihlar nosi svoje književno ime i koja je bila tako reći prvi
vidik njegovog djetinjstva. U ovoj je kući Milutin Nehajev živio sve do
svoje šesnaeste godine i u njoj napisao svoje prve literarne radove. U njega
se već kao djeteta otkriva književni talent, pa će tako već u desetoj mu
godini izaći, u đačkom listu Smilje, njegova pjesmica Siroče, a gledajući
senjsku tvrđavu na uzvisini napisat će kao gimnazijalac svoju odu Senju
gradu, u kojoj se spominje i Nehaj, motiv, što ga u raznim izrazima neće
gotovo napustiti kasnije kroz čitavo književno djelo.“ (Cihlar, V.: Između
Malih i Velikih vrata, Riječka revija, 1962., br. 3-4, 35-36)
Milutin Cihlar išao je u senjsku gimnaziju sve do šestog razreda i
cijelo vrijeme bio je najbolji učenik u generaciji. Do problema je došlo 2.
siječnja 1897. kad je isključen iz te ugledne institucije „…zbog demonstrativnog i renitetnog vladanja prema jednom učitelju, a kasnije cijelom zboru
učiteljskom, te zbog demonstrativnog izostajanja iz škole.“
S nastavkom školovanja u Zagrebu, postao je aktivan na književnom
polju, najčešće pod pseudonimom M. Nehajev. Već 1898. godine doživio je
izvođenje svojih jednočinki Prijelom i Svjećica, nastalih pod stilskim utjecajem Galovića i Vojnovića. Kad ga je majka posjetila u Zagrebu, u raskošno namještenom stanu u Medulićevoj ulici br. 2, iznenadila se vidjevši ga
u dobrostojećem i vrlo živom društvu. U usporedbi sa Senjom sve joj je
izgledalo neusporedivo sjajnije i bogatije.
Majka i otac preko ljeta redovito su boravili u staroj kući Martina
Polića, njenog brata, koji je umro 1903. godine, a koji je imao još osmero
braće. Braća Nikola, Vinko, Stjepan, Mojse, Luje, Bogoljub, Rok i Franje
bili su pomorski kapetani, pisci, novinari i pedagozi, a Nikola je bio i prisjednik hrvatske županije u Rijeci.
Kuća je podigao brodovlasnik Martin Polić stariji 1840., u vrijeme
procvata Kraljevice kao trgovačke luke. Najveći dio kuće zauzimala su
11
skladišta, a tavan je bio žitni silos u koji su, sa stražnje strane, dolazila
kola preko kamenog mosta. U toj zgradi bila je i redakcija lista Primorac,
a u nju su navraćali brojni uglednici. Tu je došao Ante Kovačić, čiji je prvi
roman Baruničina ljubav tiskan u Kraljevici. August Šenoa boravio je tu
pripremajući materijal za roman Čuvaj se senjske ruke. Tu je dolazio i češki
pisac Jan Neruda, (1834.-1891.) autor dvije tisuće feljtona i Malostranskih
pripovjesti, najbolje češke pripovjedačke zbirke XIX. stoljeća. Njegovo
prezime je, znatno kasnije, uzeo čileanski pjesnik Neftali Ricardo Reyes i
postao Pablo Neruda.
U Kraljevicu je već od djetinjstva dolazio i Milan Šenoa (1869.1961.). On je u svojim Kvarnerskim pripovijestima, tiskanim u Zagrebu
1912. godine, ostavio jedno sjećanje na tu Kraljevicu kraja XIX. stoljeća, prepunu mornara, kapetana i originala - davno zaboravljenih gradskih
čudaka. Taj ugledni geograf objavio je i biografiju Augusta Šenoe pod nazivom Moj otac.
U toj uspješnoj trgovačkoj i živoj duhovnoj sredini bilo je i naglašeno domoljublje, pa se velika hrvatska zastava podizala na stijeg kuće
Polićevih i Cihlarevih kod svih važnijih prigoda, vijući se od tavanskog
prostora do prizemlja.
Sebald Cihlar dao je dignuti zastavu i kad se, u ljeto 1903. godine, iz
Beča vratio tek promovirani doktor kemije Milutin Cihlar Nehajev. Radnja
koju je napisao i obranio spominjala se dugo kao uzorna na sveučilištu.
Istovremeno je i u književnom stvaralaštvu bio sve uspješniji, pa je i prof.
Stjepan Polić, najstariji od devet sinova Martina Polića, znao govoriti da je
on najvažniji autor hrvatske moderne.
Stjepan Polić bio je dobar feljtonist koji je objavljivao u novinama
Beča, Graza i Zagreba i to u prvom redu tekstove vezane uz gradove Primorja, nastojeći ih promovirati u turističkom pogledu. Jedan susret Milutina Cihlara i Stjepana Polića zabilježio je Vatroslav Cihlar.
„Vruć je ljetni dan, cesta iz Kraljevice u Šmriku sva blješti od sunca. Milutin Nehajev i Stjepan Polić uputili su se gore, na brdo, ja pokraj
njih slušajući njihove razgovore. U Šmriki postojala je u to vrijeme čedna
primorska gostionica s kamenom natkritom šternom. Bila je poznata po
svom naravnom domaćem vinu i bodulskom siru. U hladovini i polumraku
te šterne, dok je vani još sijalo sunce spuštajući se polagano prema Učki,
dva su čovjeka zaljubljena u primorski kraj i pod krovom ovog domaćeg
12
intimnog ambijenta, u tom skrivenom kutku i zatišju, raspredali razgovor,
čudesan razgovor, o primorskim ljudima i događajima, o filozofiji i literaturi, o književnim pojavama vani i kod kuće. Začas se ovaj natkriti zdenac,
što nije bio veći od kabine na brodu, pretvori kao u neki književni i konverzacioni salon, prštajući od duhovitih zapažanja, dosjeti i radosti u susretu
dviju srodnih duša.
Vraćali smo se natrag kući u Kraljevicu, već je bio sumrak, utonulo
sunce gasnulo je svojim posljednjim odsjevom iz Učke. Nastala je noć. U
Bakru su svjetlucala prva večernja svjetla. Nehajev je šutio, zamišljen i s
mislima negdje daleko. Bila je to ona magična i silna primorska noć koju
je opisao u jednoj od svojih primorskih novela.“ (isto, 42)
Stalni sudar malih primorskih gradova i imperijalnog Beča, jednog
od tadašnjih centara svjetske kulture, tema je romana Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva iz 1909. godine. U tom djelu koje je obilježilo svoje doba,
nezavisno od oprečnih ocjena o njegovoj literarnoj vrijednosti, Nehajev se
bavi raspadom intelektualca, pa tome podređuje svoj stil, koji je prilično
razmrvljen. A. G. Matoš napisao je izrazito negativnu kritiku romana u
Agramer Tagblattu, zamjerajući mu da je vrlo loše napisan. Na žalost, vrijeme je samo osnažilo tu kritiku, iako se mora priznati da je roman unio,
iako prilično nespretno, novosti iz bečkih književnih strujanja. S druge
strane, ako se Bijeg usporedi s Isušenom kaljužom Janka Polića Kamova,
romanom dovršenim iste godine, no tiskanim znatno kasnije, nesumnjivo
je Kamov napisao možda i najvažniji hrvatski roman XX. stoljeća, dok je
Bijeg najbliži ocijeni važan promašaj.
Ovdje možda nije loše navesti nekoliko činjenica o obitelji Janka
Polića Kamova, jer su te činjenice zanimljive u smislu preplitanja i utjecaja, dviju grana obitelji Polić. Naime, Jankov pradjed Luka Jeličić Polić
(1767.-1846.), sin Martina Polića, doselio se na Hvar iz Kraljevice. Jankov
djed Jure Jeličić Polić oženio se Jakovom i dobio sina Antu Polića, Jankovog oca, rođenog 1838. godine, koji je kao politički pisac dodao svom imenu Starograđanin. Ante Polić oženio se 1866. u Rijeci s Gemmom Gerbaz
i dobio je tijekom braka četrnaestoro djece, od kojih su nama zanimljivi
kasniji pisci Janko (1886.) i Nikola (1890.).
Nakon pučke škole Janko Polić 1897. godine upisuje Kraljevsku
veliku gimnaziju na Sušaku. U drugom razredu je, sa školskim prijateljima
13
Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem, osnovao revolucionarni klub
Cefas. U četvrtom razredu bio je izbačen iz škole zbog sukoba s profesorom Mijom Hercigonjom, koji je predavao hrvatski i njemački jezik. Prelazi u gimnaziju u Senju, no problemi se nastavljaju. Nakon očevog trgovačkog sloma 1902., obitelj prelazi u Zagreb, te Janko sudjeluje u demonstracijama protiv bana Khuena-Hedervaryja i 1903. završava u zatvoru, a
ostavlja se i gornjegradske gimnazije. Godine 1905. umire mu otac, a 1907.
objavljuje četiri knjižice u svom izdanju: zbirke pjesama Psovka i Ištipana
hartija, te dramske studije Na rodjenoj grudi i Tragedija mozgova. Polemizirao je s A. G. Matošem. Roman Isušenu kaljužu dovršava 1909., a 1910.
godine umire u Barceloni, u nejasnim okolnostima. O njegovom mlađem
bratu Nikoli još će biti riječi.
Ukratko, možda su krvne veze Milutina i Vatroslava Cihlara s
Jankom i Nikolom Polićem bile slabe, no sva četvorica nosila su jedan
demonski nemir, buntovništvo, veliko domoljublje, te snažnu potrebu za
pisanjem. Ono što može malo iznenaditi - sva četvorica bili su najbolji u
pisanju feljtona, jedne prilično podcijenjene književne vrste!
Razumljivo je da se Vatroslav našao pod jakim utjecajem već uglednog starijeg brata. Godine 1907., nakon smrti oca, majka se vratila u Kraljevicu, a on se mogao školovati zahvaljujući brizi braće i sestara, te uz
stipendiju zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore. Pohađao je Nautičku
školu u Bakru. Kao srednjoškolac osnovao je pučku knjižnicu i Hrvatsku
čitaonicu August Šenoa u Kraljevici, ali i čitaonice u obližnjim mjestima
Križišću i Sv. Kuzmi. Osim toga razvio je živu djelatnost opismenjavanja.
U Kraljevici je priređivao predstave i organizirao koncerte u korist Istre i
istarskih Hrvata.
Da bismo shvatili događaje koji su uslijedili, moramo malo šire
sagledati vrijeme uoči prvog svjetskog rata. Hrvati su tada bili žestoko protiv mađarizacije željeznice, pa su se 12. siječnja 1912. godine okupili u
Zagrebu predstavnici sjedinjene Stranke prava i uputili caru Franji Josipu
I. molbu da uredi unutrašnje prilike u Hrvatskoj i njen položaj u AustroUgarskoj. Na to je Sabor odmah bio raspušten, a 19. siječnja prihvaćena je
ostavka bana Nikole Tomašića. Umjesto njega imenovan je banom i povjerenikom Slavko Cuvaj.
Istog trenutka uslijedio je progon tiska i istaknutih javnih djelatnika. Sve to izazvalo je demonstracije u gradovima Hrvatske i Bosne i
14
Hercegovine, pa tako i u Rijeci, Sušaku i Bakru. U ožujku je uslijedio
štrajk srednjoškolaca. Jedan od ideologa štrajka u gimnaziji na Sušaku bio
je Antun Barac, učenik sedmog razreda, koji je ilegalno uređivao omladinsko glasilo Novi život. Đački štrajk trajao je od 3. ožujka do 10. travnja.
Tijekom mjeseca travnja Vatroslav Cihlar upoznao se u Zagrebu s Augustom Cesarcem.
Krajnji rezultat napete situacije u Hrvatskoj bio je atentat na Slavka
Cuvaja, koji je 8. lipnja 1912. izveo sveučilištarac Luka Jukić, iako ga je
Cesarec odgovarao od tog nauma. Kako se situacija otimala kontroli provedeno je niz ozbiljnih istraga, pa i u Nautičkoj školi u Bakru. Rezultat je
bio da je cijela generacija izgubila školsku godinu.
Sačuvan je dopis ravnateljstva Nautičke škole Trgovačko-obrtničkoj
komori u Zagrebu od 4. rujna 1912. godine, koji pojašnjava neke stvari.
„Vatroslav Cihlar nije više učenik ovoga zavoda na veliku sreću i
zadovoljstvo ovog zavoda kao i učiteljskog zbora.
Cihlar je bio drzak i renitentan kolovođa sviju pobuna na zavodu,
što baca osobitu sjenu na karakter mlada i darovita mladića, znao je često
vrlo vješto hiniti i umjetno se skrivati goneći druge u vatru posve suvišna
protesta…
Istaknuti je osobito ovome ravnateljstvu, da on nema nikakve sklonosti k moru i pomorstvu i od njega nikad pomorca, jer je najobljubljenije polje njegovog duševnog rada, umovati o svijetu, svjetskim prilikama
i odnošajima, porad česa jest pun kojekakvih svjetskih, neprokuhanih i
nesređenih, razvratnih misli.
Već dakle porad toga što ne ćuti poziva za more ne zaslužuje stipendij namijenjen lih pomorcu.“ (DAR, RO 24, Cihlar)
Nakon što je bio izbačen iz škole u Bakru, imao je prilike povremeno se družiti s Matošem, koji je od 17. rujna do 3. listopada 1912. boravio
u Kraljevici. Ugledni pisac i kritičar odsjeo je kod mornara C-ra, u sobi
u kojoj su prije njega boravili pisac Milan Šenoa i slikar Menci Klement
Crnčić. Smatrao je da je Kraljevica ponajljepše naše pomorsko izletište,
no vrijeme je bilo burno i kišovito, a posjetila ga je samo vjerenica Olga
Herak. O svemu je, znatno kasnije, sačuvao svjedočanstvo sam Cihlar.
„A. G. Matoša poznavali smo i osobno s njegova boravka u Hrvat15
skom primorju. Prije svog posljednjeg odlaska u Italiju, Matoš je boravio
ujesen 1912. u Kraljevici tražeći, u morskom zraku lijek za svoju boljku za
koju je mislio da je običan katar u grlu. Pa premda je jedva mogao govoriti,
Matoš je bio u Kraljevici pun životne radosti, temperamentan i razgovorljiv, neumoran u pričanju svojih doživljaja u večernjem krugu, što bi se
sakupio oko njega u kakvoj gostionici ili kavani. Po danu je poduzimao
duge šetnje kraljevičkom okolicom, uz obalu preko Oštroga sve do predjela Javorišće, gdje je u kakvom tihom kutu, zadubljen u knjigu ili gledajući
prema otočiću sv. Marka i Krku sjedio sate i sate na kamenu. Jednom je,
po najvećem nevremenu, na zaprepaštenje sviju mornara i ribara, preplivao
preko kanala sve do suprotnog otočića, pa se morala poduzeti posebna spasavalačka akcija da ga se oslobodi iz zatočeništva na osamljenoj i pustoj
morskoj hridi.“ (Cihlar, V.: Književnost iza rešetaka, Riječka revija, 1961.,
br. 3-4, 118)
Iste jeseni Cihlar se javlja prvi put u tisku kao dopisnik Supilovog
Riječkog novog lista iz Kraljevice. Zahvaljujući tome upoznao se s Vladimirom Čerinom, jednim od vođa revolucionarne omladine, koji je ubrzo
objavio sjajnu, divlju knjigu Janko Polić Kamov (Rijeka, 1913.) i kasnije
tragično skončao u ludnici.
Dalje redovito školovanje Cihlar je nastavio u Kotoru, gdje je na
Nautičkoj školi i maturirao 1913. godine. Ipak, pokušao je, zajedno s još
nekoliko učenika, dobiti bakarsku diplomu, no to mu nije uspjelo. Prema
dopisu Nautičke škole u Bakru upućenom Visokoj kraljevskoj zemaljskoj
vladi – Odjelu za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu s datumom 9. kolovoza
1913. slijedi:
„Promjena Preuz. Glavara zemlje dala je povoda, kako ovo ravnateljstvo i sigurno znade, relegiranim učenicima:
Josipu Rubelliu pl. Sturmfest, Babiću Petru, Cihlaru Vatroslavu,
Grubišiću Stjepanu, Tomašiću Konstantinu i Vuksaniću Marku, da si predobiv za sebe, svakako lažnim izvještajem neke ugledne ličnosti, pokušaju
izvojštiti kod visoke vlade ponovni polazak ovog zavoda.
Promjena Preuz. Glavara zemlje uplivala je na to utoliko, ukoliko su ovi svjetskim razvratnim idejama potrovani rebelanti, proglasili
sebe navodno političkim mučenicima i žrtvama, čime u neupućenim, pa
16
i odličnim ljudima bude samilost i milosrđe povratka u zavod; dok cijeli
njihov pokret ni kapi obće niti nerazlužne i strastvene mladanačke objestne politike, već je cijeli pokret bio plod nesređenih a vrlo pogibeljnih
misli o đačkim pravima i slobodi uz neočekivanu i na ovom zavodu još
nikad viđenu drskost i oporost ne samo prema ovom ravnateljstvu i starijim članovima zbora nego i prema samom izaslaniku visoke vlade.“
(DAR, RO 24, Cihlar)
Tijekom 1913. godine Cihlar je za Riječki novi list pisao Pisma iz
Trsta, pod pseudonimom Ognjeslav, posebno se baveći sudbinom tog grada u kojem je tada bilo znatno više Slovenaca no u Ljubljani, no koji nisu
imali nikakvog utjecaja na politički život grada. Iste 1913. godine Nikola
Polić posljednji put se susreo s A.G. Matošem u riječkoj kavani Panahof
na Fiumari. Kako je Matoš umro u Zagrebu 17. ožujka 1914., Polić je u
Riječkom novom listu objavio nekrolog dva dana kasnije.
Godine 1914. Cihlar se kao mladi kadet ukrcao na parobrod Szapary riječke brodarske kompanije Adria, najveće u istočnoj polovici
Monarhije. Potom je prešao kao pomoćni časnik na parobrod Ultonia,
britanskog Cunard Linea, koji je zajedno s parobrodima: Carpathia,
Aurania, Pannonia, Slavonia, Carmania, Ivernia, Franconia, Saxonia i
Laconia, plovio na redovitoj liniji Rijeka-New York. Uoči prvog svjetskog rata iz Rijeke je za Sjedinjene Države odlazilo približno 50.000
iseljenika godišnje.
Nezavisno od života na brodovima povremeno objavljuje članke
u Vihoru Vladimira Čerine, u kojem je surađivao i mladi Ivo Andrić, te
u ljubljanskom listu Preporod, koji je izdavala slovenska nacionalistička
omladina. U lipnju 1914. tiskana je knjiga Hrvatska mlada lirika i u njoj su
bili predstavljeni najznačajniji pjesnici tog trenutka: Ivo Andrić, Vladimir
Čerina, Vilko Grabarić, Fran Galović, Karlo Häusler, Zvonko Milković,
Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević,
Milan Vrbanić i Ljubo Wiesner.
Početak prvog svjetskog rata, u kolovozu 1914. godine, zatekao je
Cihlara u Rijeci, gdje je bio mobiliziran. Kako je već bio sumnjiv zbog
buntovnog karaktera i hrvatskih nacionalističkih stavova nije upućen u
mornaricu, već u domobranstvo u Karlovac. Ipak se uspio riješiti većine
obaveza vezanih uz vojsku, pa se tako u jesen iste godine našao u Kaza17
lišnoj kavani u Zagrebu, zajedno sa studentom filozofije Antunom Barcem
i studentom prava Antunom Tomašićem. Vodio se ozbiljan razgovor o
mogućnosti pokretanja ozbiljnijeg časopisa, te općenito o daljnjem djelovanju na području kulture. Iz tog vremena Cihlar je sačuvao sjećanje i na
Augusta Cesarca.
„Rat, jesen 1914. U Tuškancu, na Cmroku i Prekrižju lišće je već
crveno i žuto, u granju prvi dah zime. Sunce visi u magli kao crveni lampion.
Prelazim preko Trga prema Dolcu. Izdaleka vidim kako mi u osvjetljenju jutarnjeg sunca ide u susret čovjek s velikom zelenom mašnom, knjigom pod pazuhom i štapom u ruci. Da to je on, onaj mladić iz maglovita
jutra. August Cesarec koji se početkom ožujka 1914. vratio iz kaznionice
(u Srijemskoj Mitrovici, u kojoj je bio od 1912. godine, op. aut.) na uvjetan
dopust u Zagreb.
Stisli smo ruke i pošli zajedno na šetnju. A od tada na beskrajne
šetnje po zagrebačkom okolišu, koje neće prestati sve do njegova odlaska
u vojsku početkom 1916. godine. Uvečer bismo se sastajali, nedaleko njegova stana, u kavani Sport, na uglu Vlaške i Palmotićeve ulice. Tu je bio i
naš redovni kružok. Uz šalicu nekakvog ratnog crvenkastog čaja s rumom,
vodili smo razgovore do kasnih noćnih sati. Bili smo tu već poznati, udomaćeni, kao stalni gosti. Tema je bila uvijek neka nova knjiga, koju smo
nabavili ili posudili u Sveučilišnoj knjižnici…
August Cesarec koji se vratio iz tamnice nije bio više onaj blijedi
mladić u pelerini, kakvog smo ga upoznali onog maglovitog ožujskog jutra
1912., već jedan sasvim novi, tamničkom katarzom preobraženi Cesarec,
koji počinje lomiti s nacionalističkim postavkama čitavog tadašnjeg građanskog društva i koji socijalni društveni problem postavlja u prvi plan.
Bio je to za neke od nas, koji smo bili odnjihani na Valu i Vihoru Čerinine
nacionalističke romantike, slom svih iluzija…
U siječnju 1915. August Cesarec preselio se iz Vlaške ulice u svoj
vlastiti stan u Jurjevskoj ulici br. 8. Bila je to jednostavna soba, s drvenim
istrošenim podom, golim zidnim plohama, te namještajem starih zagrebačkih kuća. August Cesarec bio je neobično zadovoljan, da ima sada svoju
vlastitu sobu, u kojoj može mirno čitati i raditi. Soba je bila na prvom katu,
do kojeg su vodile iz veže drvene stepenice naokrug. Potkraj 1915., u zimi,
nastanio sam se i ja kod njega, više kao prolazan gost koji još nema vlastitog stana. Zapravo me August Cesarec pozvao da zimske snježne noći
18
provedem kod njega, pokraj male peći uz koju smo grijali, kuhajući na
špiritusu čaj i vodeći do kasno u noć beskrajne razgovore o filozofiji, literaturi, umjetnosti i sociologiji.
U to vrijeme Cesarec je bio sav zaokupljen čitanjem Dostojevskog,
koji je bio njegova najdraža tema. Jednog dana donio je iz Sveučilišne
knjižnice Van Goghova pisma u njemačkom izdanju. Bio je impresioniran
umjetnikom, koji je poludio od gledanja u sunce. Poniranje u ljudske duše,
upravo opsesionarna zaljubljenost u najkompliciranije psihološke probleme, predmet je Cesarčevih dugih razlaganja, a i dugih šutnji. Pročitao je o
tome čitavu literaturu.
Šetamo Jurjevskom ulicom, prije počinka, kao da našem razgovoru
nema kraja. Snijeg je prekrio krovove, cestu i pokrovce uličnih svjetiljki,
kojih se slabi plinski plamičci jedva nazrijevaju u jarkoj snježnoj bjelini.
To će biti od sada naše najmilije šetnje u noćnoj tišini usnule ulice, između
nijemih kuća. Bili smo prije toga u zadimljenim krčmicama i kavanicama u
Tkalčićevoj ulici i na Krvavom mostu. Cesarec je volio te ambijente, tu je
nalazio tipove za svoja razmatranja. Bilo je ratno vrijeme i ove su krčmice
bile ujedno neka vrsta prenoćišta za ljude bez krova, doma i stana, koji su
se našli u potrazi za kruhom na prolazu kroz Zagreb. Vojnici koji se vraćahu s ratišta na putu svojim kućama, obično su odsjedali u tim krčmicama,
što se nikad ne zatvarahu…
Mobiliziran kao vojnik zagrebačke 53. regimente, August Cesarec
bio je dodijeljen austrijskom okupacionom Okružnom zapovjedništvu u
Kruševcu u Srbiji. Zbog toga je morao napustiti Zagreb 24. ožujka 1916.
godine.“ (Cihlar, V.: Bijele noći u Jurjevskoj ulici, Panorama, Zagreb,
1961., br. 5, 127-128)
Ubrzo Cihlar napušta Zagreb i u travnju prelazi u Prag. Tamo se
upoznao sa slovenskim književnikom Antonom Novačanom, s kojim je
dijelio i posljednju koricu kruha. Novačan je objavljivao u riječkim Književnim novostima, koje su izlazile u prvoj polovici 1914. godine. S tim
je književnikom kasnije prijateljevao i u Zagrebu i Beogradu. Vezano uz
boravak u sjeni Hradčana napisao je Večere na Vltavi, koje je tiskao tek u
srpnju 1916. godine. Riječ je o jednoj poetskoj novinarskoj impresiji, bez
zanimljivih detalja i prave inspiracije. Od cijelog feljtona najzanimljiviji je
matoševski sonet kojim tekst završava.
19
„Vlak me nosi žurni u daljinu,
Cimitera ostavljam tišinu.
Polje ravno, rijeka noćna sja.
Što ću sele reći ja?
Već se gube svjetla doma mog,
Šum ne čujem više mora svog.
Čudnom jezom duša drhće sva;
Što ću sele reći ja?
O, inoćenco, mirto samo moj!
Već zadnja večer gasi plamen tvoj,
A leden vjetar koprenom ti njiše.
Pa dok nad gradom sumrak teški pada,
Što zavit će sobom milijone jada,
Vijolin se čuje – i biva tiše, tiše, tiše…“
(Cihlar, V.: Večera na Vltavi,
Primorske novine, Sušak, 20. 07. 1916., 1-3)
Dva dana kasnije, u istim novinama izašao mu je i podlistak Popuhnul je tihi vetar. O značenju tog eseja govori njegovo nastojanje da, znatno
kasnije, pokuša prikupiti izbor svojih tekstova upravo pod tim naslovom,
smatrajući ga istovremeno i programskim i prvim zaista važnim uratkom.
Inače Primorske novine na Sušaku bile su nastavak 19. prosinca
1915. godine ugašenog Supilovog Riječkog novog lista. Glavni urednik
bio je Jovo Miodragović. Rodio se u okolici Zemuna 1882. godine. Srednju
školu završio je u Zemunu, a maturirao je u Zagrebu. Studirao je matematiku na Filozofskom fakultetu u Beču i u Zagrebu, no opredijelio se za novinarstvo. Dugi niz godina bio je urednik zagrebačkog Srbobrana, koji je
prestao izlaziti 1914. godine. Poslije toga kraće vrijeme radio je u Riječkom
novom listu, te u Primorskim novinama. Godine 1917. vratio se u Zagreb i
preuzeo uredništvo Glasa Slovenaca, Hrvata i Srba zajedno s Ivanom M.
Novakom. Od 1920. do smrti 1936. djelovao je u beogradskom tisku.
Glavni Miodragovićev suradnik u Primorskim novinama, koje su
20
se održala do 1922. godine, bio je Antun Tomašić, desetljećima jedan od
Cihlarovih najvjernijih prijatelja.
Kako je Cihlar Popuhnul je tihi vetar smatrao svojim prvim pravim
tekstom, zaslužuje da se citira u većem dijelu, iako nosi jedan mladenački
naboj.
„U mrtve i tihe večeri kvarnerske doprla je do mene u tri akorda, u
tri teška sumorna akorda, stara hrvatska pjesma. Prelomljena, šumom vjetra i valova, ona je dopirala kao plač sa suzvukom jedne neizmjerne tuge,
napunjajući moju dušu nekom siegurnom nadom… Ima pjesma koja nosi
tugu i u teškom vremenu su utjeha i olakšanje.
Zola ima u svom Debacle-u jednu veličanstvenu scenu. Između dva
brijega vodi se već cio dan topovski boj i crvena ljudska krv u mlazovima
teče, u zlatnim usjevima, pokriti dolinu, gdje zapadućim suncem, pozlaćeno nekoliko seljaka, obrađuje svoju zemlju. Brijegovi gore poprištem su
velikih historijskih događaja i u neizmjeničnoj sreći diže se i pada čitava
jedna nacija, a oni seljaci dolje, mirno, u idili, sa sretnim osmjehom na
usnama, vežu snopove, plodove svoga teškog rada.
I opet gledajući kroz zamagljena stakla željezničkog voza mirnu
površinu mora, u ljetnom popodnevnom snu, usnula mala, čista primorska
sela, iz čijih se kućica dižu k nebu, kao skupljene ruke, ravne crte dima i
tamo dalje gdje se plavim maglama zaodijeva Istra, sjetio sam se te snažne
Zoline stranice.
Tako isto ovdje svinuti nad grudom zemlje čuvaju ovi preostali
rabotnici kamena od bure i dažda plodove svog teškog rada; mirno, zvoneći, klepama prolaze stada mršavih ovaca na pašu, a tamo dolje preko modre
planine, u krvavom zagrljaju dižu se i padaju čitave nacije.
Na svom putu svraćah se umoran na zavoju ceste u malu seosku krčmicu. Pred njom dva drvena stola u hladu, a oko nje isti onaj teški, mrtvački mir. Stari sat tuče jednolično, a samo niz prljavih, ružičastih dopisnica
na polici, glasno nam kazuje uzrok te grobne tišine.
Nesigurnim rukopisom pisani stoje na tim dopisnicama upiti, kako
naša zemlja i more i jeli već procvala stara mendula iza kuće.
Uvijek prolazeći tuda, ja se svraćam u tu krčmicu i pod hladom stabla
sjedim i slušam bezbrojne povorke tužnih riječi krčmarice. Nešto srčanog
lijepog ima u toj okamenjenoj popodnevnoj tišini, u tom nenaglašivanom
hujanju njenog glasa, koji nam veli historiju naprezanja i patnje – ukratko
21
cio mukotrpni život tih ljudi, sred kamena i bure, u maloj siromašnoj kućici… Obijajući drage nam putove, razblaženi šuštanjem starih čempresa i
pričanjima događaja hrvatskih pomoraca, ostaje nam u uhu jednostavna
melodija najstarije hrvatske pjesme o blijedoj zaplakanoj Mari, o Levantu,
crnom moru i kruni, koja je na dnu morskom…
…Otok Krk, sjedište neumrlih popa glagoljaša i svete ploče Zvonimirove, obale uskočkog grada, od Novog, od Novog, rodišta pjesnika
i bana, pa do Opatije, one stare s kapetanskim historijama Viktora Cara,
Sušaka Jankovog i primorskog študenta nespokojne duše – one će mu u
skromnom ruhu, osred ove orgije Crvene smrti biti njegov glas i putokaz…
…Doći će vrijeme – veli Čehov, u jednoj svojoj drami, kad ćemo svi
znati čemu ove patnje. I tajne više neće biti!!! Ognjeslav C.“ (Cihlar, V.:
Popuhnul je tihi vetar..., Primorske novine, Sušak, 22. 07. 1916.)
Iste 1916. godine Cihlar je objavio eseje o već uglednom Vladimiru
Nazoru, te članak o mladom slikaru Jerolimu Mišeu. Osim u Primorskim
novinama, surađuje i u zadarskom Narodnom listu. U svojim lutanjima i
susretima s važnim i zanimljivim tvorcima i svjedocima povijesti, redovito
se vraćao u Primorje. Tu se susretao s bratom Milutinom.
„A onda Rijeka, u lukom zamoru i vrevi, s pomorcima i brodovima,
s krčmicama u Starom gradu, s tipovima iz naroda, njegova simpatija. Opisat ću jedno njeno sunčano jutro impresivnim riječima. Milutin Nehajev
odslužio je u Rijeci, u nekadašnjoj staroj kasarni u gradu (na Školjiću, op.
aut.) svoj vojni poziv. Bio je običan vojnik, baka, jer nije htio biti rezervni
oficir na što je po svojem školovanju imao pravo. Kako je vladalo iznimno
stanje njegovo se vojnikovanje proteglo i preko roka.
Krajem prvog svjetskog rata, Nehajev se nalazio u Rijeci na prolazu
iz Trsta. Jedne večeri šetajući gradom zavirih slučajno u gostionicu Leon
d’oro, u ono vrijeme poznatu primorsku kuhinju, te već s vratiju ugledah
Nehajeva za stolom, u dnu lokala, vedra, raspoložena i radosna. On se u
Rijeci uvijek ugodno osjećao; i njega i mene povezivale su s tim gradom
mnoge uspomene iz djetinjstva. Za one koji su živjeli u malim primorskim mjestima ili udaljeno od mora, Rijeka je sa svojim životom, svojim
velegradskim izgledom (činila je sa svojim građevinama i svojom pomorskom-privrednom dinamikom mnogo jači dojam od činovničkog Zagre22
ba), temperamentnošću i pokretnošću svojih ljudi, slobodnijim ozračjem
u dodiru sa svijetom, bila uvijek poseban doživljaj. Unatoč našoj nepovoljnoj narodnoj situaciji u tom gradu, u Rijeci se, zbog njenog posebnog
položaja, mnogo slobodnije pisalo nego u Zagrebu, u vrijeme političkih
pritisaka u Hrvatskoj.
Samo se tako može razumjeti da se Frano Supilo preselio iz Dubrovnika u Rijeku, nalazeći u našim ljudima od mora, brodova i lučkog prometa, neovisnijim u materijalnom pogledu u odnosu na vladajuće opće prilike, mnogo šira shvatanja, mnogo svjetskije vidokruge, mnogo borbenije
elemente nego u skučenim, privrednim i političkim ambijentima drugih
hrvatskih gradova. Mnoge važne narodne akcije potekle su u to doba iz
Rijeke, a i literarni pokreti nalazili su u Rijeci svoje najslobodnije i najpovoljnije tlo. Više nego što se misli, Rijeka je u našem narodnom životu u
prošlosti imala značenje jakog političkog i kulturnog centra. Supilov Novi
list bio je najslobodnija žurnalistička tribina u Hrvatskoj, jer je izlazio u
Rijeci koja je uživala u Monarhiji najšire štamparske sloboštine. Unatoč
zatrovanoj sasvim lokalnoj situaciji u Rijeci, Supilove novine i njegove
političke koncepcije, i u dane najveće narodne žuči kao odraz zapostavljanja, šikanacije i bespravlja u riječkom komunalnom životu, bile su daleko
od svakog šovinizma.
U Supilovim novinama piše Gina Lombroso, žena talijanskog historika Giuglielma Ferrera, s kojim riječki političar podržava najprisnije veze,
cijeneći svako kulturnije i liberalnije nastojanje i kod svojih riječkih protivnika. Bio je širok, svestran i slobodarski duh. Imao je puno smisla i za
literaturu, otvarajući stupce svoga lista mnogim književnim nastojanjima i
idejama. U Novom listu piše u svojoj mladosti feljton o problemima hrvatske književnosti i Milutin Nehajev.
Naš sastanak u riječkoj gostionici, slučajan i neposredan, u ozračju
jednog riječkog svijetlog proljeća, bio je u Nehajevu, koji je volio imati u
časovima svojih unutrašnjih dubljih doživljaja, da li se to radi o kakvom
koncertu, kazališnoj predstavi ili o kakvoj njegovoj putnoj impresiji, uvijek
nekoga uza se, s kojim će podijeliti svoje časovite zanose i dojmove, kao
naručen. Naravno, po običaju, bio je to beskrajan razgovor. Na spavanje se
uopće nije pomišljalo. Ostali smo čitavu noć zajedno u šetnjama lukom, u
nebrojenim krčmicama u Starom riječkom gradu i kao u hipu protekao je
taj razgovor sve do jutra.
23
Ne znam više gdje nas je zatekla zora. Znam jedino to da je Nehajev ujutro pošao izravno na kolodvor, otputovavši jutarnjim brzim vlakom
u Zagreb. Bio je kao preporođen, ali to nisu moje riječi. Bilo je sunčano
jutro. Nehajev je volio noć, ali još više primorska jutra u prvim svjetlima,
u praskozorje, u tišini, na cesti između Senja i Spasovca, pogled na ljepši
od Amalfija Krk, na gole hridi u ružičastom mramornom odsjevu prvih
sunčanih zraka iza Velebita. Oj turne moj lipi.“ (Cihlar, V.: Između Malih i
Velikih vrata, Riječka revija, 1962., br. 3-4, 42-43)
Dogovori Antuna Barca, Antuna Tomašića i Vatroslava Cihlara iz
1914. o pokretanju izdavačke kuće, realiziraju se 1917. godine. Tom je
pogodovala smrt cara i kralja Franje Josipa I. 1916. godine, te oslobađanje najrazličitijih ideja u iščekivanju propasti vrlo kompozitne, pa stoga i
lomne državne tvorevine.
Nakladni zavod Jug utemeljen je u Zagrebu, na adresi Ilica 7, u proljeće 1917. godine. Nositelj ideje bio je Antun Barac, projekt je financirao
Antun Tomašić, dok je Cihlar bio aktivan suradnik. Formalno je od 1. lipnja 1917. do 31. kolovoza 1919. bio redaktor književnih izdanja Juga.
„Za prvu svoju ediciju izabraše pokretači Juga A. G. Matoša, ne
slučajno i nasumce, već kao programsko izdanje. Matoševa smrt još je
tada u svježoj uspomeni, pa je omladina možda jedino ispravno reagirala na mučenički završetak književnika koji je u taj čas nepotrebno i prije
vremena poginuo pod kirurškim nožem u bolnici na Vinogradskoj cesti u
Zagrebu.
Matoševi feljtoni u Obzoru, nakon njegova povratka iz Italije, gdje
je uoči svoje smrti potražio olakšanje svojim bolovima, bili su u đačkim
krugovima lektira koju se čekalo svake nedjelje (članci su izlazili u nedjeljnim brojevima) kao na nastavak nekog napetog romana. Svi su čekali, što
će reći Matoš, to pero nesmiljene kritike, ali puno zanosa i srca. A taj zanos
i srce, to je bilo ono što je privlačilo omladinu, što je uostalom učinilo da su
Matoševi Feljtoni i eseji u izdanju Juga bili na svim ratnim frontovima, na
kojima su se nalazili naši ljudi za prvog svjetskog rata, najčitanija knjiga.“
(Cihlar, V.: Književnost iza rešetaka, Riječka revija, 1961., br. 3-4, 117)
U knjizi su bili sabrani Matoševi tekstovi: Ljudi i ljudi, Književna
kriza, Umjetnost i nacionalizam, Futurizam, August Harambašić, Emer24
son, Pod firentinskim šeširom, od Firence do Zagreba. Redakcija i pogovor
bili su Barčevi, a knjigu je opremio Jerolim Miše.
Jerolim Miše, rođen u Splitu 1890. godine, uklapao se svojim godinama i temperamentom u izdavačku kuću Jug. Godine 1910. upisao je
Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu (kasnija
Akademija), ali je već 1911. izbačen zbog svog članka u splitskom Zvonu, u kojem je napao ustroj i provođenje nastave. Potom je prešao u Rim,
gdje je pohađao Akademiju 1911.-1913., dok mu je Ivan Meštrović ustupio
jedan od svojih ateljea i pomagao mu financijski. Započinje pisati likovne
osvrte za Riječki novi list, zagrebačke Pokret i Stekliš, splitsku Slobodu, te
beogradske Pijemont i Zvezdu..
U početku je bio zaokupljen skulpturom, a slikarstvu se posve okreće 1913.-1914. na firentinskoj Akademiji. Mobiliziran je tijekom prvog
svjetskog rata, a čim je bio demobiliziran izlaže na zagrebačkom Proljetnom salonu 1917. godine, neposredno uoči svog angažmana na grafičkom
dizajnu za Matoševu knjigu.
Druga knjiga koju je Jug izdao bili su Akordi Ive Vojnovića, a treća
Studija o Hamletu Milutina Cihlara Nehajeva, koja je dobila nagradu Matice Hrvatske za 1917. godinu. Naslovnicu je izradio Ljubo Babić, koji će
potom opremati i druga izdanja Juga.
Ljubo Babić rođen je 1890. godine u Jastrebarskom. Slikanje je
učio 1908.-1910. u Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt
u Zagrebu, u klasi Menci Clementa Crnčića, gdje se imao prilike družiti
s Jerolimom Mišeom. Potom je od 1910. do 1913. pohađao Akademiju
u Münchenu, u klasi uglednog Franza von Stucka. Do početka rata je u
Parizu, a onda se vraća u Zagreb. Tu otvara privatnu slikarsku školu, da
bi 1916. prešao na zagrebačku likovnu školu (kasnija Akademija). Organizirao je prvi postav Moderne galerije 1918.-1919. godine. Apsolutno je
slikarskim i političkim pogledima pripadao mladim i gnjevnim hrvatskim
intelektualcima oko Juga.
Četvrta knjiga koju je Nakladni zavod Jug izdao bila je mladenačka
studija Antuna Barca Vladimir Nazor. To je bio prvi duži tekst o književniku koji je nakon Matoševe smrti zauzeo vodeće mjesto među hrvatskim
piscima, u onom kratkom razdoblju prije no što se Miroslav Krleža nametnuo kao vodeći pisac koji će oblikovati duhovnost međuratnog razdoblja.
25
Potom je u pripremi za tisak bila knjiga dr. Františeka Sedlačeka Antologija češke moderne kulture, kao izbor najboljih čeških eseja o književnosti,
umjetnosti i glazbi. Nakladni zavod Jug održavao je prisne veze s Pragom.
Vatroslav Cihlar je o tome zapisao:
„Tako sam i ja kao jedan od suradnika zagrebačkog izdavačkog
poduzeća prisustvovao kao njegov predstavnik svečanostima povodom
proslave pedesete godišnjice češkog Narodnog Divadla (kazališta) u Pragu
u svibnju 1918. godine. Tom sam prilikom upoznao, među mnogim drugim
češkim književnicima i kulturnim radnicima i poznatog češkog književnika i dramatika, tada dramaturga Narodnog kazališta, Jaroslava Kvapila
(jednog od najistaknutijih vođa tajne češke Mafije), te redaktora Jana Strakatyja…
Ukratko ću reći da je prijateljstvo izdavačkog poduzeća Jug sa češkim narodnim, književnim i kulturnim krugovima urodilo u ljeto 1918. jednom historijskom akcijom češke Mafije na Hrvatskom primorju, u kojoj su
ljudi od Juga bili najrevniji suradnici.
U ljeti 1918. boravio je u Hrvatskom primorju niz čeških političara,
književnika i novinara. Jaroslav Kvapil stanovao je u Crikvenici, Jan Strakaty u Kraljevici, a Dr. Tusar u Novom, dok je pod tajnom lozinkom Dra.
Stocka u Hotelu Jadran na Sušaku boravio jedan političar iz Dalmacije.
Dolazak čeških političara i književnika na Hrvatsko primorje imao je svrhu
da se pod vidom ljetnjeg odmora i kupanja dođe u dodir s našim ljudima,
kao i s jednim oficirom austrijske ratne mornarice u Puli, po narodnosti
Čehom, koji je imao sa svojim stručnim znanjem pomoći kod uspostavljanja izravnih veza preko mora sa savezničkom ratnom flotom na Jadranu.
Jaroslav Kvapil stanovao je u Crikvenici zajedno sa svojom ženom u maloj
kućici na cesti što vodi u Tribalj. Često sam dolazio iz Kraljevice njemu u
posjet. Ljudi od zagrebačkog Juga sakupili su i predali Jaroslavu Kvapilu
u Crikvenici golem materijal u dokumentima i fotografijama o austrijskoj
okupaciji u Crnoj Gori, tajne rezervatne spise austrijskog vojnog guvermana na Cetinju, koje je donio u Opatiju jedan naš čovjek, Istranin, koji je
služio kao austrijski rezervni oficir u Crnoj Gori.
Kada se Jaroslav Kvapil vraćao iz Crikvenice u Prag, bio je kod
izlaska sa broda na starom gatu Adamić u Rijeci uhapšen od mađarske
26
pogranične policije, zajedno s kovčegom u kojem su se nalazili kompromitirajući spisi. Vijest o hapšenju Jaroslava Kvapila proizvela je veliku
konsternaciju u redovima njegovih prijatelja, ali stvar je pukim slučajem
ostala bez posljedica. Kad su Kvapila doveli na vojno zapovjedništvo u
Rijeci, u taj čas, na sreću, nalazio se u službi kao dežurni oficir jedan Čeh,
koji je bio također član češke Mafije. Kvapil je mogao zatim nesmetano
nastaviti svoj put u Prag.
U Kraljevici se u taj čas nalazio i poznati češki historik umjetnosti
Dr. Vaclav Štech, tada kustos praškog muzeja.“ (Cihlar, V.: isto, 122)
Zanimljiv je podatak da je Nakladni zavod Jug pripremao za tisak
1918. godine i Isušenu kaljužu Janka Polić Kamova - koja će, stjecajem
nesretnih okolnosti, biti tiskana tek 1957. godine - ali i izgubljenu zbirku
mladenačkih feljtona njegovog mlađeg brata Nikole Polića! O potonjem
rukopisu Antun Barac je imao izrazito negativno mišljenje.
Osim u prostorijama izdavačkog zavoda, suradnici i prijatelji okupljali su se u tada znamenitoj Poparićevoj gostionici pod starim krovom
kuće u Petrinjskoj ulici, te kod Janjeta u Nikolićevoj ulici. U ovoj gostionici imao je svoj stalni večernji stol prof. Jovo Miodragović, nekadašnji
urednik sušačkih Primorskih novina, a tadašnji urednik Glasa Slovenaca,
Hrvata i Srba.
Kraj prvog svjetskog rata i raspad Austro-Ugarske, donio je posve
novu političku, ali i kulturni situaciju na ovim prostorima. Iako je bilo dosta
pozitivne energije i velikih nadanja, ubrzo se pokazalo da je nova država,
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca izvor brojnih nesporazuma i sukoba,
što je za čovjeka Cihlarovih sklonosti, bio pravi izazov.
27
U vrtlogu politike
Nakon što se August Cesarec vratio u Zagreb, poslije rata koji je
proboravio kao mobilizirani vojnik u Srbiji, Jug mu je izdao prvu knjigu
pjesama. Nakon te knjige tiskani su drugi i treći svezak Krležinih Pjesama, te njegova Lirika. Glavni poduhvat u tom razdoblju ipak je izdavanje
Plamena, polumjesečnika za sve kulturne probleme u redakciji Miroslava
Krleže i Augusta Cesarca.
„Jednog snježnog maglovitog dana januara 1919. osvanuli su na
svim zagrebačkim oglasnim stupovima veliki Babićevi plakati kojima je
Nakladni zavod Jug objavio izlaženje revije Plamen (plakati su bili povećana reprodukcija revijinog naslovnog lista)…
Osim Miroslava Krleže i Augusta Cesarca, koji su uređivali časopis, bili su njegovi suradnici po alfabetskom redu: Fran Albrecht, Ljubo
Babić, Julije Benešić, Vatroslav Cihlar, Miroslav Feldman, Iljko Gorenčević, Gustav Krklec, Marcel Martinet, Tomisalv Prpić, Ivo Stern, Erich
Singer, Titto Strozzi, A.B. Šimić, Guido Tartaglia, Boško Tokin i Augustin
Ujević. No, veći dio časopisa ispunjavali su Krleža i Cesarec. Naročito su
u časopisu zanimljiva Cesarčeva kulturna i politička, polemička i kritička,
razračunavanje s vladajućim elementima.“ (isto, 129)
Ono što može iznenaditi je da je formalni vlasnik revije bio Miroslav
Cihlar! Prvi broj obilježio je Krležin programski esej Hrvatska književna
laž, koji je na neki način postao ključni tekst za svih 26 tiskanih brojeva.
Poslije rascjepa u Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije u
siječnju 1919. godine i stvaranja Akcionog odbora ljevice, nekoliko je studenata pokrenulo organiziranje Udruženja akademske socijalističke omladine na zagrebačkom sveučilištu. Rukovodeću ulogu imao je Simo Miljuš,
a jedan od istaknutijih članova bio je Vatroslav Cihlar. Članovi udruženja održavali su predavanja na sveučilištu, a sudjelovali su i u agitacijama
28
koja je za Kongres ujedinjenja jugoslavenskog proletarijata vodio Akcioni
odbor ljevice. U to vrijeme imao je prilike družiti se s Ivom Andrićem, koji
je radio u sekciji za organizaciju i agitaciju Narodnog vijeća SHS, prije no
što je prešao na mjesto sekretara u Ministarstvu vjera u Beogradu. Vatroslav Cihlar održao je agitacioni zbor na Sušaku 13. travnja 1919. godine,
iako je grad još bio pod talijanskom okupacijom.
Potom je Cihlar 18. travnja u Beogradu, na Kongresu ujedinjenja
jugoslavenskog proletarijata i to u sastavu delegacije zagrebačke podružnice Socijaldemokratske stranke za Hrvatsku i Slavoniju. U delegaciji su
bili i Iza Iljić, Vladimir Čopić i August Cesarec. Poslije povratka u Zagreb
teško je pratiti Cihlarove aktivnosti na organizaciji komunističke omladine
jer je bio aktivan i u Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista), ali i na izdavanju Plamena.
Nakon što je bio zabranjen đački list Iskra, u svibnju je Nikola Hećimović prikupljao radove za Almanah socijalističke omladine, koji je bio
tiskan krajem studenog 1919. godine, na 68 stranica. Cihlar je imao tri priloga: pjesmu u prozi Velika Armenija, prijevod Walt Withmanove pjesme u
prozi Udarajte! Udarajte! Bubnjevi!, te vlastitu neobičnu pjesmu Vampir.
„O kruži, leti, blijedi vampiru,
Krvave su oči tvoje, zelene i šuplje,
Danas ćemo mnogo piti na ludom piru,
Sakrit ćemo žrtve naše u satanske duplje.
Noćas me je netko ranio u ruku,
Noćas me je netko prokleo u strahu,
Zvijezde, svjetlost i ulica u ponoćnom muku,Ljubio sam njene kose u uličnom prahu.
O, leti, leti, dragi blijedi vampiru,
Večeras ti srce dajem, tragiku dobrote.
Letjet ćemo zagrljeni na ludome piru
Iz ekstrema užasa u ekstrem ljepote.
(DAR, RO 24, Cihlar)
29
U odnosu na ranije navedeni sonet napisan u Pragu, osjeća se nagli
napredak u poetičnom iskazu, ali i znatno tamnije raspoloženje, kao odraz
ratno-poratnog razočaranja mladog umjetnika.
Kako se situacija u Hrvatskoj zaoštravala, tako je zabranjen i Plamen u kolovozu 1919. godine i to zbog Krležinog eseja Eppour si muove.
Policija je sumnjičila Antuna Tomašića da je izdavao Plamen novcem koji
je dobivao iz Moskve. U stvari, Tomašić je u Jugu izgubio sav svoj imetak:
jednu kuću na Sušaku, drugu u Voloskom, te nešto gotovine - što mu je
sve ostavio otac, pomorski kapetan Vinko Tomašić. Nakon što je policija
odvukla Tomašića, Cihlar je ostao sam u njegovom stanu. Shvativši da mu
prijeti hapšenje u najskorije vrijeme, u zoru je otputovao u pravcu Italije.
„Jugoslavenske policijske vlasti u Zagrebu, pošto je pala optužba o
primanju novca izvana, prisilile su Tunu Tomašića progonima i onemogućavanjem rada da se vrati u Istru, što se tada nalazila pod okupacijom talijanske vlasti. Pošto je odležao na putu u Istru desetak dana u talijanskom
vojnom zatvoru na Sušaku, Tomašić je bio konfiniran u svom rodnom mjestu, u Voloskom, a zatim je prešao u Beč. Tako je izdavačko poduzeće Jug
završilo svoju vremenski kratku, ali sadržajno plodnu djelatnost, imajući
valjda od svih izdavačkih pothvata u Hrvatskoj najburniju historiju. Naravno da je tako bilo osujećeno i namjeravano štampanje Krležinog romana
(?) Hrvatski bog Mars i drame Michelangelo Buonarroti, knjige koje su
isprva trebale izaći među Jugovim edicijama.“ (isto, 130)
Osnivačka konferencija Saveza komunističke omladine Jugoslavije
(SKOJ) održana je u Zagrebu 10. listopada 1919. godine. Tada se već znalo
da je odložen osnivački kongres Komunističke internacionale u Berlinu,
planiran za 5. studenog. Jedan od Cihlarovih zadatak u inozemstvu bio
je povezivanje SKOJ-a s međunarodnim omladinskim radničkim pokretom. Nakon kraćeg boravka u Parizu, Cihlar je u listopadu 1919. godine u
Milanu. U tom gradu povezao se s Luigijem Pollanom, sekretarom federacije Talijanske socijalističke omladine, te podsekretarom internacionalnog
biroa Socijalističke omladinske internacionale, čije je sjedište bilo u Rimu.
Cihlar je detaljno izvjestio Pollana o situaciji u Kraljevini SHS, a
potom je 13. listopada prisustvovao, kao Hrvat iz Kraljevine SHS, međunarodnoj omladinskoj konferenciji na kojoj su bili i predstavnici Bugarske,
30
Njemačke, Italije. Na toj konferenciji donesen je zaključak da se krajem
1919. ili početkom 1920. održi kongres komunističke omladine u Rimu.
Javljajući se Hećimoviću iz Milana 14. listopada, Cihlar je dao niz
važnih podataka o organizaciji međunarodne omladine, kao i smjernice za
daljnji rad. To pismo je zaustavila policija Kraljevine SHS, te je s popratnim pismom Kraljevskog redarstvenog povjereništva iz Zagreba bilo upućeno u Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beograd. U pismu je Cihlar
poručio Hećimoviću:
„Čim osnujete federaciju, imate to da javite po sekretaru Omladinske internacionale: Reg. Luigiju Pollanu, publicisti Avangardia Roma, 87
via del Deminario, komu je stavljeno u dužnost da inicira sve oml. Soc.
Pokrete na Balkanu i zapadnoj Evropi. Drug Pollano dolazi 15. novembra
1919. u Wien (Beč) radi dogovora za budući kongres. Ako je moguće, neka
se neko od Vas s njim nađe. Mi smo stvorili dvije rezolucije radi Kongresa, koje ćemo Vam poslati, a ujedno s njima i sav organizacioni materijal
(statut, program, knjižice itd.). Ujedno prevodim za Vas nekoliko vrijednih
stvari, a čim osnujete list, ja ću Vam slat redovno izvještaje, i to najvažnije vijesti iz Iternacional. Biroa. Ja sam ujedno ovdje primio dopisništvo
za jedan bugarski kom. list u Burgaru i za Avangardiju te tako uživam
sve novinarske pogodnosti; prevode i materijal poslat ćemo na slovenske
drugove u Trst na redakciju Lavoratore. Ti svakako odmah piši francuski
drugu Pollanu. Njemu sam već pričao o Tebi i Rudolfu (Hercigonji) i o
vašem radu na org. omladinskog pokreta.“ (Cvetković, S.: Vatroslav-Slavko Cihlar i osnivanje SKOJ-a, Senjski zbornik, 1988., br. 13, 192)
Slavko Cihlar radio je u Milanu kao prevoditelj na talijanski u socijalističkim novinama Avanti. U tim novinama surađivao je i Benito Mussolini do 1914. godine i naprasnog kraja svoje socijalističke faze.
Cihlar je prilično često putovao u Torino ili Rim. U Torinu se družio
s Antonio Gramscijem, utemeljiteljem talijanske Komunističke partije, u
uredništvu lista Ordine Nuovo, koje se nalazilo uz uredništvo lista Avanti. Po povratku u Kraljevinu SHS, neko je vrijeme bio dopisnik Avantija
iz Beograda. Napisao je Baladu o rimskim doživljajima, koja se zagubila
kod Sime Pandurovića. Objavljuje seriju članaka Talijanska pisma, od 20.
srpnja do 30. kolovoza 1920. godine, u zagrebačkom komunističkom listu
Novi svijet, koji je uređivao Đuro Cvijić.
31
Đuro Cvijić rodio se u Zagrebu 1896. godine. Poslije prvog svjetskog rata bio je jedan od najistaknutijih zagrebačkih komunista. Ušao je u
Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, pa je neko vrijeme bio
i njen politički sekretar. Godine 1928., na IV. Kongresu KPJ, uklonjen je
iz rukovodstva. Uhapšen je 1929., osuđen 1930. na dvije godine zatvora
jer je kao urednik Borbe objavio Lenjinovu fotografiju. Poslije izdržane
kazne zatvora, u jesen 1931. odlazi u Rusiju. Tamo mu se zametnuo trag u
staljinističkim čistkama 1937. godine.
Od 1. srpnja do 1. rujna 1920. Vatroslav Cihlar radio je kao prevoditelj kod Narodnog djela u Zagrebu. Objavio je seriju članaka Seljačka buna
u Hrvatskoj u listu Republika, organu republikanaca-federalista.
U sklopu proslave Crvene nedjelje, 22. kolovoza, održao je referat
na izbornom skupu omladine. Izlagači su bili dr. Sima Marković, Nikola
Pupavac, Simo Miljuš, a Cihlar je izlagao na temu: O zadacima komunističke omladine i o značaju internacionalne priredbe Crvenog omladinskog tjedna. Potom prelazi u Beograd gdje od 1. rujna do 30. prosinca radi
za Radničke novine, a taj rad naprasno je prekinut Obznanom.
Beogradsku vladu uplašio je dobar izborni rezultat Komunističke
partije. Kako su smatrali da iza tog uspjeha stoji novac iz Rusije, kojim su
se financirale brojne ljevičarske novine, odlučili su ih onemogućiti, kao što
su već onemogućili hrvatski opozicijski tisak.
Ministarski savjet 30. prosinca 1920. godine je odredio:
„…da se do rješenja ustava zabrani komunistička i druga rastrojna propaganda, obustave njihove organizacije, zatvore njihova zborišta,
zabrane njihove novine i svi drugi spisi, koji bi mutili spokojstvo i mir
države, propovijedali, opravdavali ili hvalili diktaturu revolucije ili ma
kakovo nasilje…“
Nakon Obznane obustavljene su u Hrvatskoj radničke novine: Novi
svijet i Radnik u Zagrebu, Radnička riječ u Osijeku, Narodna volja u Požegi, Radnička straža u Vukovaru i Proletarac u Virovitici.
Vatroslav Cihlar je, prema nepouzdanim navodima, od 1. siječnja
1921. do 1. lipnja 1921. bio zaposlen u predstavništvu češkog zavoda Škoda u Beogradu. U proljeće te godine na jednom ilegalnom skupu komunističke omladine prevodio je knjigu talijanskog socijalističkog pisca Ida
Notarija Čovjek bez glave. Policija je saznala za taj skup i bio je uhapšen u
stanu profesora Popivanova. Poslije mjesec dana zatvora bio je protjeran iz
32
Beograda u Ogulin. Vrlo brzo odlazi u Beč, gdje živi skitnički i boemski,
no cijelo vrijeme piše za novine. U nekadašnjoj monarhijskoj prijestolnici
susreo se s odanim prijateljem Antunom Tomašićem.
„Sreli smo se ponovo, Tomašić i ja, u proljeće 1921. u nekadašnjem
habsburškom Beču, u kojem je tada vladala - kao farsa historije - veća sloboda nego u jugoslavenskom Zagrebu. Antun Tomašić ponovno je pokušao
da nastavi svoju izdavačku djelatnost u slobodnijim prilikama i okolnostima. U Beču je izdao Tagorina razmatranja o nacionalizmu u prijevodu Antuna Barca, kao i Gorkog Uspomene na Lava Tolstoja, u prijevodu
Antuna Tomašića. Našao sam ga jednog dana u maloj sobici u potkrovlju
jedne vile na bečkoj periferiji, na proplancima bečke šume. On je nešto
pisao na stroju, na stolu mnoštvo knjiga i rukopisa. Izvana je dopirao miris
rascvalih krošnji. Dan je gasnuo u prvim večernjim sjenama. Bilo je toplo
i ugodno u toj sobici.“ (Cihlar, V.: Književnost iza rešetaka, Riječka revija,
1961., br. 3-4, 130)
Ovaj pastoralni opis mogao bi malo zavarati. Naime, prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine SHS, 1922. godine kod
jugoslavenskih studenata u Beču bila je snažna orijentacija ka individualnom teroru. Policija je tada smatrala kolovođom Vatroslava Cihlara, koji je
uspio okupiti dvadeset i pet studenata. Prema policijskim izvorima, on je
iznio prijedlog da se ta grupa odvoji od ostalih komunista, koji „…svojom
politikom mekušca smetaju ostvarenje komunističkih zadataka jedinim
pogodnim načinom, terorom.“
Njegovo ime vezano je i uz djelovanje Kluba jugoslavenskih studenata socijalista u Beču, koji je egzistirao između 1919. i 1926. godine.
Članovi kluba obavljali su niz poslova za komunistički tisak, a učestvovali
su i u organiziranju prve i druge zemaljske konferencije KPJ, kao i drugih
sastanaka i konferencija koje su se održavale u Beču.
Tijekom 1922. Cihlar je iz Beča prešao u Frankfurt na Majni, gdje
je pokušao studirati ekonomsko-političke znanosti. Zbog loše financijske
situacije bio je prisiljen vratiti se u Zagreb krajem iste godine. Rezultat
ovog njegovog lutanja bila su Pisma iz Njemačke, od kojih je prvo napisao
23. prosinca 1922. godine.
33
„Beogradska Politika, lajbžurnal dvorske kamarile i Mite Bifteka,
otvorio je kampanju protiv Njemačke. Da Jugoslavija pleše na francusku
muziku – to je poznata stvar. Ali da u Jugoslaviji postoji štampa koja sistematski pred jugoslavensku publiku iznosi i preštampava neukusne svinjarije šovenske pariške štampe i održava na površini laži o Njemačkoj, to je
jedan žalostan i bijedan fakat. Te laži o Njemačkoj treba nezavisni mozgovi
u Jugoslaviji složno da poruše.
Kad su policijski pisari prošlog ljeta isprebijali nekoliko njemačkih
studenata u Vojvodini, onda je ta jugoslavenska štampa ćutila, a kad su
nekog sekretara jugoslavenskog poslanstva u Berlinu odstranili iz jedne
kavane, jer je po svoj prilici kavanu smatrao za jugoslavensko poslanstvo,
onda se ta štampa volujski dere i od jedne privatne noćne avanture g. sekretara hoće da stvori diplomatski konflikt. Kada u Njemačkoj nekoliko stotina jugoslavenskih studenata nalazi široko gostoprimstvo, onda ta blesava
štampa ćuti, ali kad berlinski ured za suzbijanje šiberstva strpa u apsanu
jugoslavenskog gospodina švercera, onda će ta štampa tražiti valjda da
jugoslavenska švercerska vlada navesti Njemačkoj - rat.
U Njemačku se poslije rata zajedno s raznim antantinim reparacionim komisijama, doselila internacionalna švercerska bagaža iz cijelog svijeta. Naravno da je u tom savezu naroda obilno zastupana i Jugoslavija,
u obliku raznim mutnih bankarskih, sarafskih i trgovačkih agentura, koje
pod geslom lovi u mutnom šajločki trguju s ogromnom i užasnom bijedom njemačkog proletarijata. (U ekonomskim njemačkim univerzitetskim
seminarima bilo je čak govora o reparacionim volovima Pašićevog sina.) A
tu bijedu, taj teški politički i ekonomski položaj njemačkog radnog naroda
mogu da shvate vidovdanski Muse Kesedžije iz berlinskih kavana.
///
Za internacionalni radnički organ. Kao što je Borba važno je, kako
živi u Njemačkoj radnička klasa, dakle najbrojnija i najveća društvena klasa u Njemačkoj, koja je u političkom smislu osnova republikanske Njemačke, a u ekonomskom pogledu onaj faktor koji nosi gotovo sve terete i
žrtve i posljedice rata. Versajski skandal stvorio je od njemačke radničke
klase dvostruke robove: ona robuje i domaćem i francuskom kapitalizmu.
A pošto su danas u Njemačkoj proletarizirane sve sitnoburžujske familije,
34
a proletarijat je uvijek bio glavni dio pučanstva Njemačke, možemo reći da
ogromna većina njemačkog naroda živi i politički i ekonomski u jednom
kolonijalnom ropstvu u kojem je njemačka kapitalistička klasa vješto znala
da sve terete strovali na leđa radničke klase, a sve koristi strpa u svoj džep.
Jedan kvalificirani njemački radnik prosječno prima u najboljem
slučaju 8-10.000 Maraka nedjeljno. Ako se uzme u obzir, da je minimum
za egzistenciju 16-20.000 Maraka nedjeljno za pojedinca, a većina radnika
uzdržava tim novcem i svoje familije, onda je dovoljno obilježen položaj
njemačkog radnika. A jedan ogromni dio nekvalificiranog radništva (među
tima svi ratom i bijedom proletarizirani elementi) radi za 4-6.000 Maraka
nedjeljno.
U industrijama, u kojima su zaposlene ženske, prima jedna radnica prosječno 4.000 Maraka nedjeljno. U mnogo slučajeva gdje ženske
rade s materijama štetnim po zdravlje, nadnice se kreću oko 5.000 Maraka nedjeljno, što je nedovoljno da si te žene kupe onu količinu mliječnih
stvari, koja je propisana za radnice u takovim industrijama, a kamo li da se
od toga cijelu nedjelju uzdržavaju. Logična je posljedica toga epidemično
širenje prostitucije, koja je razvalila masu radničkih domova i povukla u
svoje ponore jedan dobar dio sitne buržoazije i malih činovničkih porodica
U jednoj velikoj berlinskoj fabrici cigareta, koja uslijed slabe potražnje, radi samo tri dana u nedjelji, a gdje su zaposlene većinom ženske od
16 do 24 godine, svaka druga radnica ima po jedno vanbračno dijete, koje
mora da uzdržava sa svojom gladujućom nadnicom. Otac djeteta, obično
kakav inostrani ili domaći ratni špekulant napustio je svoju žrtvu i nestao.
Tuberkuloza, glad i prostitucija zajedno sa nebolomnim mašinama, versajskim dugovima, negrijanim i tamnim domovima – to je udes njemačke
radničke klase, koja plaća troškove versajskog skandala sa životima svoje
djece, pošto je platila rat sa stotinama hiljada fantastičnih grozno iznakaženih invalida.
///
U Njemačkoj vlada jedna tama – versajska tama. Na berlinskom Nordenu, u tom milijunskom proleterskom naselju, gdje sunce rijetko sja kroz
čađu i dim, u radničkim domovima vlada pustoš, bez ogrjeva i bez svjetla.
Radnici u Njemačkoj jedu jedanput dnevno crni kruh, krumpir, margarin
i piju gorku kavu i pokreću svojim rukama najveću evropsku industriju.
35
Mračne i slabo osvijetljene ulice industrijskih kvartova, po kojima
ujutro i uvečer gaze ogromne radničke armije. Jedino svjetlo, to su velike
užarene peći talionica, u kojima se cijedi znoj i muka. Znoj i muka – sve za
komad crnog kruha i za gutljaj gorke kave.
Tome znoju i toj muci bit će posvećena ova pisma. U njima će
bit govora o essenskim talionicama, o lukama na Sjeveru i o rudnicima
Westfalije. O životu, o stradanju i o borbi, ukratko: o versajskoj Kalvariji
njemačke radničke klase.“ (Cihlar, V.: Njemačka pisma, Borba, Zagreb, 30.
12. 1922., 3)
Ukupno je, početkom 1923. godine, izašlo sedam Pisama iz Njemačke, šest u Borbi i jedno u osječkom Hrvatskom listu. Pisao je o sablasti
monarhije, o pojavi nacionalsocijalizma, o industrijskim koncernima Krupp i Stiness. Reportaža Crveni fanali u Ruhru tiskana mu je u zagrebačkoj
Novoj Evropi. U tim tekstovima Cihlar je među prvima skrenuo pažnju na
nacizam Adolfa Hitlera kao veliku opasnost za demokraciju u Europi.
Od proljeća do jeseni 1924. godine honorarni je suradnik zagrebačkog Obzora, te postaje član Jugoslavenskog novinarskog društva. U Obzoru je tiskao niz nepotpisanih članaka o talijanskom fašizmu, a povodom
umorstva Giacoma Matteotija, tajnika socijalističke stranke, zastupnika u
parlamentu od 1919. godine i novinara lista Avanti u kojem je i sam surađivao. Ovdje je članak objavljen u broju 171.
„Tragična smrt socijalističkog poslanika Matteotija skinula je debelu
zavjesu, koja je sakrivala suštinu talijanskog fašizma. Ono što nije uspjelo
ni najogorčenijim borcima opozicije, odigralo se u nekoliko sati. Blamiran
pred inozemstvom fašizam se je konačno blamirao i pred domaćim svijetom. Šupljim frazama malo tko vjeruje – danas, kad je svima poznato, da
su najgrlatiji ideolozi fašizma bili obični afaristi i zločinci.
Šovinistički nacionalizam nije nigdje doživio tako strahoviti debacle, kao u Italiji. Ostavši bez aureole lampionskog sjaja, talijanski fašizam
reduciran je na njegovu pravu društvenu karakteristiku: kao oružje nekoliko talijanskih industrijskih grupa, koje su htjele svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima monopolizirati cio javni talijanski život.
Više od jedne duge analize, najjasnije karakteriziraju suštinu talijanskog fašizma kratka biografija glavnog acteur-a drame Matteoti – Fili36
ppellija. Historija njegove ličnosti baca najintenzivnije svjetlo na pojavu
talijanskog fašizma.
Filippelli - smioni (ardit, op. aut.) - kako je sam sebe nazivao - potiče
iz jedne male građanske obitelji iz sjeverne Italije. Kad je buknuo rat, on se
je pozvao na bolesne noge i kao dobar talijanski patriota - ostao kod kuće.
Poslije rata on je zajedno sa nekoliko svojih prijatelja radio u Odboru za
suzbijanje boljševizma. Ovaj je odbor osnovan u god. 1919., pa se tražilo
jednog stalnog trgovačkog putnika za ovu patriotsku firmu. Filippelli kao
čovjek elegantne vanjštine i finih društvenih forma, odgovarao je najbolje ovoj zadaći. Poslove je obavljao izvrsno. – Patriotski odbor je naskoro
raspolagao s velikim sumama novca, koje je Filippelli isprešao od talijanskih industrijalaca, koji su iz straha pred boljševizmom otvarali svoje kase.
No Filippelli nije baš osobito patriotski shvatio dužnost spasitelja Italije
od crvene sablasti. On je jednostavno punu kasu ovog patriotskog odbora defraudirao. Kad je otkrivena njegova prijevara, on je grčevito molio
svoje pretpostavljene spasitelje Italije, da ga u ime dobrog imena njegove
familije ne prijave sudu. On će sve dati što posjeduje. I gestom nesretnog
lopova, on je izvadio zlatni sat i zlatnu dozu iz džepa i - na koljenima klečeći, - predao svoju - praznu lisnicu. Tako je završila prva Filippellijeva
patriotska akcija.
Približavao se fašistički pohod na Rim (1922. op. aut.), a zajedno s
time konjuktura za sve dangube i avanturiste. Filippelli je sklopio veze sa
Mussolinijevim listom Popolo d’Italia kao akviziter oglasa. Mussolini je
trebao za svoj list novaca, a Filippelli je bio kao rođen za tu vrstu ljudskog
zanimanja. Doskora je on postao za Mussolinija – nenadoknadiv. On je
znao najbolje adrese i izvore novaca; ta nije bio uzalud glavni agent patriotskog odbora za suzbijanje boljševizma. Glavno je, da se na njegovu prljavu prošlost zaboravilo. Ideja, da se osnuje pomoću industrijskog kapitala
jedan veliki patriotski list u Rimu, bila je njegova invencija. Pitalo se ovih
dana direktora Popolo d’Italia, Arnalda Mussolinija, brata diktatora, zašto
nije upozorio već onda na prljavu aferu s ukradenim novcima. Arnaldo
Mussolini je bio naime također jedan član družbe oko Odbora za suzbijanje
boljševizma, pa mu je bio dobro poznat Filippelli.
Kako bilo, da bilo – Filippelli je postao nenadoknadiv elemenat u
fašističkoj miksturi. Osnovao je u Rimu Corriere Italiano s dva milijuna
kapitala. Novac su morali dati milanski veletrgovci, a poglavito genoveš37
ki brodovlasnici koje je Mussolini pristojno upozorio da izvrše patriotsku
dužnost. Jer su genoveški brodovlasnici dugo oklijevali. Mussolini je lično
intervenirao. I kad su genoveški brodovlasnici učinili tu patriotsku žrtvu,
više iz straha pred diktatorom, no iz patriotizma, Filippelli je postao direktorom tog velikog lista. Svi oni koji su znali personalia Smionog, morali su
zašutiti.
Filippelli je bio bezvoljno oružje u rukama Rossija, a Rossijev plan
se sastojao u tome da zapriječi svaku reviziju fašizma u duhu građanske
demokracije. Tako se oko Rossija sakupilo cijelo ono društvo, zvana fašistička aristokracija, koja je htjela da u mutnoj vodi lovi zlatne ribe. Corriere Italiano počeo je fulminantno nastupati. Veliki format, velike veze s
inozemstvom, iluzije na svim stranama. Posebni dopisnici na svim stranama zemaljske kugle, a najsvježije vijesti pružao je ured ministarstva unutrašnjih djela. Članke o vanjskoj politici pisao je često lično sam Mussolini.
Corriere Italiano su morali širiti u zemlji svi fašistički savezi, a i same vlasti. Nad cijelim poduzećem krilio je duha Filippellija. Za nekoliko stotina
hiljada lira predobio je za svoj list najpopularnijeg pisca sadašnje Italije,
Guida da Veronu, koji je naročito za Corriere Italiano napisao senzacionalni roman o glasovitoj plesačici i špijunki Mati Hari, koju su francuske
vlasti za vrijeme rata strijeljale u Parizu.
Filippelli je postao veliki čovjek. Posjedovao je četiri automobila,
ali to mu nije bilo dovoljno. Svi automobili ministarstva unutrašnjih poslova stajali su mu na raspoloženju, kada je htio praviti izlete zajedno s bogatom svitom svojih pratioca. Gradio je vilu u Rimu i kupio je sjajnu palaču
u Milanu za svoju obitelj. Tko je upoznao Filippellija, taj se uvjerio da on
doista poznaje cio Rim. Njegov list progutao je skoro dva milijuna lira i
nekoliko milijuna mjenica. Ali to za Filippellija nije bilo ništa. On je u listu
propustio samo nekoliko opreznih i diskretnih prijetnja i milijuni su opet
tekli. Ne milijuni, već bujice milijuna slivale su u džep Filippellija, koji je u
svim talijanskim bankama posjedovao otvorene račune, glaseće na stotine
hiljada lira. Corriere Italiano je progutao u deset mjeseci ništa manje nego
dvanaest milijuna.
Filippelli se osjećao svemoćnim. Stičući na jedna čarobni način
milijune, Smioni nije primijetio da je postao samo lutka u zločinačkom
marionetskom kazalištu zloglasnog šefa presbiroa Rossija, Filippelli je
pokorno izvršavao sve naloge rimskog Scarpije.
38
Ozbiljni ljudi su prestali da čitaju Corriere Italiano jer su znali za
mutnu pozadinu cijele redakcije. No Mata Hari je privukla nove čitaoce.
I Filippelli je nastavio da slavi svoje orgije sa prijateljima i da posjećuje
fašističke svečanosti, okićen lažnim ordenima. Šaputalo se u svim tim krugovima, da pred Filippellijem nisu ležale samo male prodavačice ljubavi u
rimskim noćnim lokalima…
Otkriće Matteottijevog umorstva naglo je prekinulo slavnu karijeru
fašističkog multimilijunera. Na fašističkom firmamentu ugasila se zvijezda
njegovih podviga.
Cio Rim govorio je o Filippelliju. Ali ne više s poštovanjem, već s
gnušanjem. Posljednje momente svog vratolomnog rada iz fašističkih visina htio je također iskoristiti u lukrativne svrhe. Kad se je vratio u Rim, s
noćne ekspedicije uprljan krvlju umorenog Matteottija, sjeo je u redakciju
i napisao izjavu u kojoj govori o svojem poštenju. Izjavu je dao štampati u
posebnom izdanju. Nova senzacija, tiraža, novac.
Na nagovor Rossija, pobjegao je iz Rima. Ne sluteći kakovo raspoloženje vlada u Rimu, on je drskom smionošću odsjeo u jednom velikom hotelu na talijanskoj rivijeri. Šetao je na obalama Nervija bez straha.
Policije se nije bojao, jer je mislio da njegov svemoćni zaštitnik Rossi još
uvijek uživa vlast i ugled. Kad je bio spažen od nekojih kolega, sjeo je u
motorni čamac da pobjegne u Francusku. No na ozbiljni progon policije
nije računao. Tek kad sumu vezali ruke s lancima, on je uskliknuo: «Ja sam
izgubljen!»
A kad su ga doveli u genovešku luku još se jednom smiono osolio.
Htio je da ga predvedu prefektu policije, jer to želi, on, Filippelli. Treba da
spomenu samo njegovo ime!
U Rimu je saznao da je otkriveno sve i da se njegov svemoćni gospodar Rossi nalazi u bijegu. Onda je počeo da kukavno plače. Uvidio je
najposlije da je cijela njegova egzistencija s automobilima, noćnim damama i milijunima bila samo jedan san.
Rim je odahnuo. Nestalo je iz rimskog društva nekoliko prljavih
delikvenata, kojih su se svi bojali i pred kojima su svi bili nemoćni. Zajedno s njima nestali su glavni stupovi talijanskog fašizma. Ostao je Mussolini, sam, bez svojih najvjernijih, najistrajnijih i najsmionijih pomagača,
da uzaludnim naporima pere krvave ljage s naličja talijanskog fašizma.“
(Cihlar, V.: U močvarama fašizma, Obzor, Zagreb, 1924., br. 171, 1)
39
Naravno, završna procjena ostala je samo želja - Mussolini je tek
trebao doseći svoje zvjezdane trenutke, a ubojice Matteotija zaista su osuđene 1947. godine!
U razdoblju 1924.-1929. Cihlar si je uspio ponešto bolje organizirati
život, pa je to jedno od plodnijih razdoblja u njegovom djelovanju. Bio je
stalno zaposlen kao novinar, suradnik, te potom i kao urednik u zagrebačkom dnevniku Hrvat. Te novine nastale su 1919. godine spajanjem glasila
Starčevićeve Stranke prava i Hrvatske napredne demokratske stranke. Taj
je dnevnik nezavisnih pravaša od 1924. godine sve otvorenije zastupao
federalističke ideje Hrvatskog bloka na čelu s dr. Antom Trumbićem.
U rubrici kulture surađivali su i Miroslav Krleža i August Cesarec. Kao urednik Hrvata Cihlar je pomagao prijatelju Nikoli Hećimoviću,
tadašnjem sekretaru Crvene pomoći, tiskajući njegove tekstove o progonima radnika, koje nisu htjele objaviti druge novine.
40
Deset pisama iz Beograda
Godina 1925. započela je u Zagrebu komešanjem u redarstvu, u
zgradi u Petrinjskoj ulici, s 1. na 2. siječnja. Redarstvenici su, po direktivi
Svetozara Pribičevića, drugog najmoćnijeg člana tadašnje vlade Pašić-Pribičević, krenuli u akciju oko 1 sat, a oko 3 doveli su zastupnika Josipa Predavca, kojeg su uhvatili u Dugom selu. Potom su dovedeni zastupnici dr.
Vlatko Maček, dr. Juraj Krnjević i dr. Stjepan Košutić. Istu noć pretreseni
su stanovi i drugih zastupnika iz redova Hrvatske republikanske seljačke
stranke: dr. Ladislava Polića, dr. Ivice Lorkovića (oca Mladena Lorkovića,
kasnijeg ministra u vladi NDH-a i osobe bitne za određene privatne probleme Vatroslava Cihlara), dr. Alberta Bazale i dr. Ivana Pernara.
Oko 6 sati redarstveni odred pod vodstvom Boška Pavlovića zaposjeo je sva tri ulaza na palači Hrvatskog seljačkog doma na Zrinjevcu broj
12. Potom je satima trajala premetačina u Radićevom stanu i prostorima
stranke. Istovremeno je trajala premetačina i u dvorišnoj zgradi Petrinjske
ulice broj 3, gdje su bile prostorije Hrvatske Zajednice i uredništvo lista
Hrvat. Redarstvo je u tajništvu Hrvatske Zajednice tražilo popise članova
stranke, dok je iz uredništva lista uzelo dio zatečenih rukopisa.
Operacija se raširila na cijelu Hrvatsku, s ciljem dokazivanja suradnje HRSS-a sa boljševičkom Rusijom. Poslije niza bezuspješnih pokušaja
4. siječnja redarstvenici su uspjeli pronaći u palači Hrvatskog seljačkog
doma i Stjepana Radića, u njegovom tajnom skloništu i napokon ga uhapsiti. Nakon ovakvih priprema uslijedili su izbori za Narodnu skupštinu 8.
veljače. Prema falsificiranim rezultatima Srpska Radikalan stranka dobila
je 140 mandata, HRSS 67, Davidovićevi Demokrati 37, Samostalna demokratska stranka 22, Slovenska ljudska stranka 20, Jugoslavenska muslimanska organizacija 15, Njemačka stranka 5, Zemljoradnici 4, Crnogorski federalisti 3, Džemijet 1 i Slovenski kmetijci 1. U stvarnosti opozicija
je dobila 171 glas, a vladajuća koalicija 143. Smatralo se da je za poraz
vladajućeg bloka bio kriv upravo Svetozar Pribičević sa svojim brutalnim
policijskim metodama. No vladajućima nije padalo na pamet ispustiti vlast
41
iz ruku. Skupština se trebala sastati 7. ožujka, a prvaci HRSS-a i dalje su
bili u zatvoru.
Jedan od najboljih i najvažnijih tekstova iz tog vremena serija je
Cihlarovih članaka Pisma iz Beograda, objavljena u Hrvatu tijekom ožujkom 1925. godine.
I. Beograd, 6. ožujka
Sunce je osvijetlilo široke plohe srijemske ravnice. Oštar jutarnji
zrak osvježio je putnike brzog vlaka Zagreb-Beograd od zadaha lizola,
zagušljivosti i mučnosti noćnih razgovora.
Beograd je bio sav obavit jutarnjom maglom, kroz koju su se pomaljali obrisi novih metropolskih građevina, znakova njegove nagle amerikanizacije, a vidjet ćemo kasnije - i centralizacije.
Jedan nagli zvižduk. Vlak zaokreće pokraj nove, velike, moderne
ložionice, koja se nalazi u gradnji i ulazi u beogradski kolodvor, koji pruža
izgled čudne mješavine kakvog istočnog kolodvora s naglom evropeizacijom. Nekoliko presvođenih, širokih i prostranih perona, nove tek iz reparacionih njemačkih tvornica nadošle lokomotive i vagoni, svi označeni sa
Srpske državne željeznice da se na prvi mah vidi jugoslavenstvo g. Pribičevića. Ali to nije sve. Što budemo dublje ulazili u utrobu ovoga grada, koji
ima sve ambicije da bude velika balkanska metropola, studirali njegovu
vanjsku fasadu i sile koje ga pokreću, shvatit ćemo cijeli smisao hrvatsko-srpskog spora, njegovu materijalnu i ideološku sadržinu i one putove
kojima se on može jedino riješiti.
Terazije. Glavna žila kucavica beogradskog života. Puna socijalnih
paradoksa, kao što je i čitav Beograd paradoksni grad. Ogromne, velike
amerikanske palače pokraj prljavih, nečistih i poluporušenih potleušica,
moderna pariška bulevarska kavana pokraj smrdljive aščinice, dama obučena po prvoj modi i namazana sa svim drogerijskim pastama pokraj prosjaka i bogalja, čije sakate i izmrcvarene ruke još više odskaču na pozadini
ove sjajne fasade. Jer, nesumnjivo, jedan novi tip počinje da daje Beogradu
svoj žig. Stari Beograd povukao se na periferiju, a centrum se dekorira sa
svim velegradskim predikatima.
Taj novi Beograd, taj novi Beograđanin, to nije tip solidnog uspinja42
nja, to nisu oni koji pretvaraju močvare u plodne ravnice, ljudsku energiju
u ljudsko blagostanje. To je tip arivizma, to je onaj kelner koji je na glas da
je baštinio milijune bio uveden u beogradsko najotmjenije društvo.
Imat ćemo prilike da govorimo i o jednom drugom Beogradu, jer
postoje dva Beograda. Ne mislim u relacijama prošlosti i sadašnjosti, već
u relacijama sadašnjosti i budućnosti. Uvelike ovisi i udes cijele ove države o tome, koji će od ovih dvaju Beograda u budućnosti pobijediti. Da li
Beograd arivizma ili Beograd rada. Da li će Beograd, koji se šablonizira
kao demokratski grad stvoriti onu objektivnu zajednicu sela i grada koju je
stvorio Zagreb, koji se šablonizira kao ukočeni i aristokratski grad.
(Pokazat ćemo u nastavku da je Beograd mnogo individualističniji
nastrojen od Zagreba.)
Da li će, a to je, čini mi se najdublji momenat ove cijele državne krize, Beograd postati emanacijom napora i poleta seljačke rabotničke Srbije
ili će ostati i nadalje odcijepljen od onog velikog srpskog seljačkog mora,
što u balkanskim planinama tone u mrak i neznanje, a kojem je žandarska
lampa jedina svjetlost.
Kalimegdan. To je beogradski Sacre Coere (poznata pariška crkva,
op. aut.). Mjesto s kojega se otvara pogled na cijeli ovaj grad u dizanju.
Ostao je još uvijek šetalište đaka, sanjara i zaljubljenih parova. Otuda se
vidi cijela širina i prostranost srijemske ravnice. Jedino mjesto otkuda Beograd gleda prema zapadu.
Dvije rijeke u slijevanju. Dunav i Sava.
Tu sretoh beogradskog znanca, arhitekta. Šetali smo između dvije
obale i naravno: razgovor je bio o hrvatsko-srpskom sukobu. O tom razgovoru, koji mi je otkrio fasadu današnjeg Beograda i dušu vladajuće Srbije,
ja ću pisati slijedeći put.
II. Beograd, 7. ožujka
Moj znanac je Beograđanin. Poznaje izvrsno cijelu Srbiju i sve slojeve beogradskog društva, sva ministarstva i sva mjesta gdje se odigrava
zbivanje poslijeratne Srbije.
43
On je započeo ovako svoj razgovor, pun duhovitih opservacija i
dubokih premisa:
Predratna Srbija živjela je samo za dvije stvari: za vojsku i za svinje.
Tu nije trebalo niti velikog znanja, niti ikakove moderne organizacije. Svinje su Srbiju hranile, a vojska ju je čuvala od pokušaja da se slomi njena
nezavisnost.
Život je tekao patrijarhalno, pun vremena za sitne stvari života. I
danas još u mnogim krajevima Srbije pjevaju se starinske pjesme koje su
se očuvale tek u primorskim krajevima Hrvatske.
Ostvarenjem države SHS, Srbi su htjeli imati vodstvo, ali nisu imali
ni sposobnosti ni spreme da savladaju takav posao. Oni su se našli pred
morem problema, o kojima predratna Srbija nije ni sanjala.
Glavno obilježje srpskom javnom životu udarali su i udaraju lični
momenti. Vidite: to je veoma karakteristično. Kod nas ne izdaje naređenje
jedna politička ustanova već ličnost. Ne ministarstvo unutrašnjih poslova, nego ministar unutrašnjih poslova, ne sresko poglavarstvo, nego sreski
poglavar. To su ostaci autokratskog shvatanja. Zato i nema kod nas osjećaja
zakonitosti i autoriteta zakona. Ne postoji autoritet zakona, nego autoritet
jedne osobe, koja raspolaže imovinom i životom građana.
Zato kod nas igraju tako veliku ulogu pojedinci i pojedine klike. Tu
se ne postupa po interesima općenitosti, nego po interesima onoga pojedinca i one klike koja imade vlast.
Nije točno da Nikola Pašić ne pozna Stjepana Radića. On je uvjeren,
vjerujte mi, da je Stjepan Radić socijalno bliži srpskom seljaku, nego on i
da iskreno želi sporazum sa srpskim narodom. Ali, interesi nekoliko gazda,
interesi onog velikog centralističkog polipa koji danas siše cijelu državu,
ne dopuštaju da se hrvatski narod sporazumi sa srpskim narodom, da hrvatski seljak stvori socijalnu zajednicu sa srpskim seljakom, jer bi to značilo
kraj onom bezobzirnom izrabljivanju širokih narodnih slojeva.
Ovi gazde, koji stoluju u Beogradu u ovim velikim amerikanskim
palačama, to su oni koji podržavaju to stanje. Nikola Pašić je njihov najizrazitiji politički eksponent. Zato je njegova politika, ne radi toga što bi on
bio uvjeren u njezinu ispravnost i pravednost, nego zato jer to traže interesi
beogradskih gazda. Ne mislite da ovaj centralistički polip siše samo hrvatskog i slovenskog seljaka, on siše i srpskog seljaka. Samo srpski seljak
još nije našao formu pod kojom bi izrazio svoje nezadovoljstvo, kako su
44
to našli hrvatski i slovenski seljak. Zato od probuđenja srpskog seljaka, u
kojem leži velika energija, ovisi daljnji razvoj političke situacije u državi.
U odnosu prema Hrvatima svi Srbijanci više ili manje imaju mnoge predrasude. Jedini od Srbijanaca u Radikalskoj stranci, koji je najbolje
shvaćao Hrvate bio je Stojan Protić. Dok drugi današnji srbijanski političari, koji posjeduju izvjesno razumijevanje hrvatskog pitanja, nemaju dovoljno energije, da te svoje sazrijevajuće tendencije provedu u djelo, Stjepan
Protić nije bio samo dalekovidni državnik, nego ujedno i rijetka politička
energija i kuraža. Zato je smrću Stojana Protića politička Srbija izgubila
veliku figuru.
Vi ste Hrvati - nastavio je moj znanac u blagom i sunčanom podnevu
Kalimegdana - odviše sentimentalni. Bez sumnje: socijalne i etičke ideje
Stjepana Radića pobijedit će. Ali kada? Proteći će dugo vremena, jer Srbija
još dugo vremena neće reagirati na te ideje.
Prema našim ljudima se ne smije istupati s logikom i pravednim
razlozima, nego sa snagom. Jedino što Srbijanac respektira, to je moć.
Evo na primjer jedan slučaj iz praktičnog života. Ja gradim kuću,
gotovo je sve, samo još nisu stepenice i krov. Moj klijent neće da plati,
nećka se. Dolazim mu s razlogom, kako to ugovor propisuje, kako je to u
redu da plati zaostale dugove. No to mu ne imponira.
Ja onda naprosto obustavim gradnju i detaširam radnike drugamo.
Što se događa? Moj klijent dolazi odmah drugog dana s prijaznim licem i s
kesom novaca. Odlučni, energični korak mu je imponirao.
Tako je kod nas sa svim stvarima. Srbijanac je praktičan u njega
boli samo materijalnost. Samo logika materijalnosti prisilit će ga na drugo
shvatanje o današnjoj državi.
Vidite ove velike palače, ove silhuete koje se dižu iznad grada. Razbacane su po svim stranama, bez reda i sistema. To vam je život Srbijanaca,
individualističan i samovlastan. Duh, koji ne trpi podvrgavanja redu, sistemu i organizaciji.
To vam je veliki polip, koji siše cijelu državu, koji je nezasitan i
koji hoće da ima svu vlast. Sve to nije plod truda i mara, nego akumulacija
tuđeg rada i tuđeg truda. Beograd hoće da bude jedina metropola sa sjajnom velegradskom fasadom i nije ga briga da iza te fasade milijuni bogalja
trunu u nečistoći i blatu. Taj polip, to vam je cijeli smisao centralizma.
Rastadoh se s mojim znancem pred restauranom Balkan, velikim
45
etablissementom na Terazijama. To je šetalište beogradskih građana.
Kad sam usporedio ovaj bezbrižan život, kad sam vidio crvena, ugojena lica u usporedbi sa zagrebačkim životom, punim zabrinutosti i teške
borbe za egzistenciju, onda sam još dublje shvatio, da je centralizam kao
politička dogma vladajuće Srbije ujedno pitanje gospodarske hegemonije
srpske buržoazije u ovoj državi.
III. Beograd, 8. ožujka
Ustao sam rano u jutro i otvorio prozor, okrenut prema dunavskoj
nizini. Magla je pokrila čitav dunavski dio grada, a sunce je blještalo na
mjedenim atrecutarama parobroda, koji su kretali niz Dunav.
Beograd je najljepši u nedjeljno jutro. Onda život u onim malenim,
krivudavim i izrovanim ulicama na periferiji naliči na blažene idile patrijarhalne srpske pokrajine. Starih srpskih tipova ima još i danas. Sinoć sam
u blizini svojeg stana ušao u kafanicu. U jednom kutu igrali su domina neki
stari oficir s velikom bijelom bradom i još dva gospodina. Igrali su kao
da obavljaju neki važan posao i pri tom izmjenjivali često duhovite šale s
kafedžijom. Maleno pseto ležalo je u kutu, jer u ovim podaljim lokalima
valjda nije zabranjeno voditi pse u kavanu. Tišina. Miris kave. Intimnost
starih satova. Komad Srbije koja nestaje.
Jutros sam kupio Balkan. (Ovdje novina nema u kavani. Tako je
svako prisiljen kupovati sve novine. Otuda velik broj novina u Beogradu i razmjerno veća tiraža od zagrebačke. U Beogradu nisu kavane kao u
Zagrebu čitaonice, nego mjesta za razgovore i sastanke.) Vlasnik Balkana
g. Savić ima veliku palaču u Skadarliji. Među niskim, prljavim i poluruševnim kućicama njegova palača čini dojam parvenija (franc. parvenu –
skorojević, op. aut.). Govori se da ta palača predstavlja vrijednost od 7
milijuna i da je sagrađena potporom jedne vrlo visoke osobe.
Balkan bi trebao da bude emanacija srpske duše. Na taj kompliment
Hrvatskog Prava (koji se treba shvatiti tako da je on emanacija hrvatske
duše) odgovorio je danas Balkan s velikim člankom na uvodnom mjestu,
punim simpatija za frankovce. Interesantna je ta srodnost i u ovom momentu karakteristična između tih dviju emanacija od kojih je jedna politički
emanirana u zapećak, a druga pod - stečajem. Svakako je vrijedno zabilježiti da je dr. Aleksandar Horvat dobio najveći kompliment od najhrvat46
skožderskijeg lista u Beogradu. I dok dr. Trumbić i dr. Lorković bivaju
označeni na srpskoj šovinističkoj strani kao najopasniji elementi za srpsku hegemoniju, s te iste strane dobivaju hrvatski frankovci pregršt hvale
i komplimenata.
O beogradskoj štampi, novinarskom životu i o pitanju štampe i
publike u Srbiji govorit ću drugi put. Kao što u cijelom javnom životu,
tako su i kod štampe oličeni interesi pojedinaca. Stranačka štampa je slabo
zastupana. Svi ostali organi uređeni su bulevarski i rade s velikom psihologijom masa.
IV. Beograd, 9. ožujka
Narodna skupština nalazi se u jednoj adaptiranoj šupi, koja je nekad
služila za štalu. Izvana čini dojam izložbenog paviljona za poljoprivredne
strojeve. Na ulazu u skupštinu stoje žandari, koji u ostalom čuvaju red po
svim hodnicima, pa je tako i u tom pogledu beogradska skupština parlamentarni unikum. Po cijelom svijetu vlada pravilo, da policija nema nikakvog posla u parlamentu. Za to postoje parlamentarne straže koje stoje
pod vlašću predsjednika parlamenta. Stupanje policije na parlamentarno
tlo smatralo se uvijek kao povrjedu parlamentarizma, no o takvim sitnicama ne vode u Beogradu računa. To je, uostalom, mnogo nevinija stvar od
interniranja parlamentaraca. Ne samo to, već i svu administrativnu vlast
nad parlamentom obavlja policija. U parlamentu se nalazi čak i poseban
policijski komesarijat, koji po pisanju beogradske štampe obavlja svoju
službu na opće zadovoljstvo.
Zgrada Narodne skupštine nalazi se između nekoliko vojničkih
kasarna, na jednoj, po prostornosti i liniji, najljepšoj beogradskoj ulici
Miloša Velikog. Pred zgradom se nalazi uvijek po nekoliko ministarskih
automobila, od kojih su mnogi prevalili hiljade kilometara i prolili hektolitre državnog benzina noseći na izbornu agitaciju pokojeg Edu Lukinića.
U samoj skupštinskoj zgradi nalaze se, u lijevom i desnom krilu,
pojedini parlamentarni klubovi, do kojih vode mračni hodnici. Naravno,
crna kava se obilno servira. Buffet funkcionira izvrsno, pa se je radikalski
klub valjda ne bez razloga direktno smjestio u buffetu, pokraj sobe ministara.
Bez unutrašnjeg i vanjskog dostojanstva, beogradska Skupština
47
odrazuje i svojim vanjskim izgledom psihologiju svog unutrašnjeg sastava. Već nekoliko godina u toj maloj, neuglednoj zgradi, rješava se udes
milijuna naroda i čini mi se da je cijela politička situacija izražaj ove političke rampe koja je doživjela mnogo dramatskih scena i parlamentarnih
komedija.
Beogradska Skupština je beogradska čaršija u probranijoj formi. O
zastupničkom pozivu govori se u Beogradu kao o sinekuri. Narodni poslanik, to je čovjek, koji ima veze i moć, naravno ako pripada vladi. „Pričekajte, moj će potpis onda više vrijediti“ - veli narodni poslanik svom klijentu
u očekivanju kakvog boljeg položaja.
U Beogradu su glavne veze. Sposobnost i lični moral sekundarni su
uslovi. Te veze idu tako daleko da su često pomiješane i stranačke granice.
Veze s ministrima, s policijom, bankama i bogatim gazdama, to su komponente koje opredjeljuju s ličnostima i politikom. Zato je dobar dio srpske
politike historija beogradskog familijarnog i građanskog života. Centralistička doktrina politički je izražaj nekoliko beogradskih bogatih familija
čiji je materijalni prosperitet usko vezan s Pašićevom ideologijom Velike
Srbije. Ponestane li oslonca za tu velikosrpsku politiku u srpsko narodu,
past će kao trula stabla i ovi stupovi današnjeg beogradskog života.
U takvoj atmosferi, mučnoj i zategnutoj, otvorena je Narodna skupština. Beogradska štampa, koja je vjerna slika psihološke podgradnje ovoga grada, opisala je prvu sjednicu kao neki varijete, a ne kao parlament. Ja
nisam cijelo vrijeme pročitao nijedan članak u kojem bi se ozbiljno govorilo o problemima koji tresu ovom državom. Čitao sam samo da je Pribičević
na prvoj sjednici navijao svoj časovnik (koji svakako ide natrag) i da su
samostalni demokrati, što nitko nije opazio, učinili duboki utisak na cijelu
Skupštinu.
Činilo mi se da su se svi ovi ljudi u parlamentu sastali zbog forme, zbog fasade. Trebalo je pred ono nekoliko diplomatskih predstavnika
inozemstva odglumiti jednu parlamentarnu sjednicu i podsjetiti javnost da
Beograd ima Skupštinu. Otvaranje parlamenta u drugim zemljama naziva
se velikim danom. Beogradski veliki dan pretvorio se u niz ličnih, neukusnih vrijeđanja, u čemu su se naročito isticali radikalski poslanici. Postalo
je svakako dvojbeno da se u ovakvoj atmosferi može govoriti o sporazumu.
Za karakteristiku, ja ću citirati, po stenografskim bilješkama, izraze
koji vladaju u beogradskoj Skupštini. U knjizi Poslovnik Narodne Skup48
štine (Izdanje Državne štamparije) nalazi se popis izraza kojima su se
poslanici titulirali u prošloj parlamentarnoj legislaturi. Evo ih nekoliko:
Bitanga, bumbar, vucibatino, životinjo, kalašturo, kesaroš, kučko
jedna matora, mangup, mundar, flinta, fukaro, funjaro. Horde austrijanske
(ovo je pozdrav kojim beogradska čaršija dočekuje Hrvate). Creva ću ti
prosuti… itd.
Već prva sjednica parlamenta otkrila je svu nemogućnost ove skupštine. Kad je Lukinić predavao svoju vjerodajnicu, neko je zaviknuo:
Thurn Taxis, kao parlamentarni prolog u jednu korupcionističku aferu
koja je drugog dana uzbunila čitav Beograd. I što je najinteresantnije, ova
cijela kampanja protiv Lukinića organizirana je od radikalske stranke. To
je karakteristično za sastav ovog nacionalnog utapanja u blato. Dobro je
primijetio neki Beograđanin: kao što će radikali čitavu odgovornost zbog
političke reakcije, onda kad bude to trebalo radikalskoj stranci, svaliti na
samostalne demokrate, tako će samostalni demokrati podnijeti sve grijehe
radikalske korupcije. Afera Thurn Taxis je prvi pokušaj da se samostalne
demokrate označi kao korupcioniste.
Ta cijela današnja beogradska politika je močvara, puna mijazema,
u kojoj se skupljaju tamne pojave iz cijele države i po kojoj pliva sve ono
u općoj moralnoj i političkoj dekadansi nastoji da ugrabi što veći zalogaj.
Tu su sakupljeni intriganti, besposlice i hohštapleri iz cijele zemlje – galerija šekspirskih tipova, koji žive po splendidnim hotelima, a nitko ne zna
što rade i čime se bave. Jedino se zna, da se radi o kakvom špiritusu ili o
kakvoj koncesiji.
Nekoliko scena iz skupštine. Kada je Pećić prosvjedovao protiv
nezakonitosti sastavljenog protokola, radikali su digli zaglušnu graju.
Pećić (predsjedniku): Ne možete vi kao na ulici.
Basariček: Najbolje da se preselimo u policijsku kasarnu. Pozovite
Bedekovića, neka nam održi predavanje o ustavu.
Behmen: To ne može da bude. Ali tko se rodio u lupeštini, neka i
umre u lupeštini.
Srđan Budisavljević prilazi jednom hrvatskom zastupniku.
– O, a otkad si ti monarhista engleskog tipa?
– Već od pete generacije – odgovara ovaj.
49
Sve te scene odigravaju se pod niskim krovom beogradske skupštine
u kojoj Pribičević kao prvi svoj parlamentarni nastup navija časovnik, a Pašić
gladi svoju bradu. Tek strahoviti zvuk električnog zvonca uspijeva da za čas
umiri buku, koja se svakog intervala pretvara u orkan. Ali to je samo odsjev.
V. Beograd, 9. ožujka
Beograd je građen amfiteatralno na brežuljku s jedne i s druge strane
silazi k Savi i Dunavu. Nalazeći se na ušću dviju rijeka, njegov je trgovački položaj vrlo važan. Njegov profil gledan iz daljine čini dojam kakvog
amerikanskog grada u dizanju. No, taj dojam djelomično nestaje, čim se
krene iz kolodvora u grad. Ulica, koja spaja kolodvor s centrumom grada
– Balkanska ulica – puna prljavih drvenjara, nečistih kafanica i aščinica
uočljivo dokumentira društvenu sadržinu ovog grada, koji smo ocrtali u
prošlim pismima. I tu, kao i na drugim mjestima, pada u oči ogromna ljudska bijeda, siromaštvo i prljavština. Jer sve je koncentrirano na Terazijama,
koje se nalaze na hrptu brežuljka, kao kruna amfiteatarskog uspona.
U sredini Terazija nalaze se još uvijek ostaci dekoracija s kraljeve
svadbe, kao znak lijenosti i neurednosti beogradske gradske općine.
Arhitektonskih starina, kao Zagreb, osim nekoliko ostataka iz turskih vremena, Beograd nema. Od starog, predratnog Beograda može se
spomenuti tek nekoliko zgrada: kolodvorska zgrada, barokna kuća Krsmanović na Terazijama (bivši privremeni dvor), Stari dvor, Državna hipotekarna banka, Saborna crkva, zgrada Beogradske zadruge i nekoliko privatnih obiteljskih kuća u talijanskoj renesansi. Interesantne su stare turske
kuće, ali ne s arhitektonskog, već sa slikarskog gledišta.
Novi, poslijeratni Beograd, to je pele-mele arhitektura. Građen bez
ikakvog stila i sistema, pruža sliku svih mogućih ukusa i neukusa, svih
stilova, od mađarsko-židovskog do neke čudne mješavine srpsko-bizantinskih pokušaja. Građeno je sve po slučaju. Pokraj neukusne peštanske
građevine, stoji zgrada projektirana od nekog Švicarca, pokraj rafinirane
francuske renesanse nezgrapna ornamentalna izvedba nekog srbijanskog
arhitekta. Ima masa ruskih produkata, koji su, osim Vasiljeva, svi neuspjeli.
Najsolidnije, a i ponajbolje, su češke građevine.
Od novih građevina ističu se: Jugobanka, National, Jadranska banka, Narodna banka, Češka banka, Predsjedništvo ministarstva i Ministar50
stvo vanjskih poslova. Ovu posljednju građevinu je projektirao zagrebački
arhitekt Bastl, ali ne kao javnu zgradu, već kao poslovnicu većeg industrijskog poduzeća.
Zanimljivo je, da Srbijanci ne podaju svojim javnim zgradama
karakter monumentalnosti. Za jedno ministarstvo je, na primjer, bio natječaj odbijen s tom motivacijom, da je inače vrlo uspio nacrt suviše ozbiljan.
Beogradski ministri vjerojatno vole da i zgrade u kojima sjede, budu šaljive i neozbiljne. Tako je taj vodviljski ton u arhitekturi došao do izražaja
kod preudešavanja nekada jednokatne zgrade Ministarstva građevina.
Nekoje su javne zgrade u bizantskom stilu – kao Ministarstvo prosvjete, zgrada brzojava i telefona – za koje se ovdje tvrdi da je to srpski stil.
Od privatnih zgrada uspjela je zgrada Politike, Ninčićeva palača i
zgrada Kasine. Duž Kalimegdana ima nekoliko boljih novih stvari, pa čak
na jednom objektu i interesantni pokušaji u kubističkom pravcu.
Ogromna palača Akademije nauka općenito čini dobar dojam, ali
je vanjska arhitektura sasvim bazarska, neukusno secesionistički židovsko-bečka. U istoj zgradi nalazi se najljepša i najveća beogradska kavana
Akademija, koja je također kopija peštanskih kavana rađena u stilu zagrebačke kavane Corso. Francusko-srpska banka sagrađena je u francuskoj
neorenesansi.
Na Terazijama stoji još uvijek kao balkanski kontrast niska potleušica kafana Albanija, nasuprot palače Izvozne banke, što je najviša građevina u državi. Osim te glomaznosti, ova zgrada nema nikakove naročito
arhitekture. Zgrada Moskve, koja je nekad za Beograd bila senzacija, izgubila je na važnosti.
Nekoliko koraka iza Terazija, u Aleksandrovoj ulici na tzv. Bataldžamiji, gradi se već četrnaest godina novi parlament, pa je to zidanje novog
parlamenta postalo u Beogradu legendom, kao zidanje Skadra. Po proporcijama i po konturama vidi se već sada da će to biti najmonumentalnija
zgrada u Beogradu, naravno ako skoro bude gotova.
Beogradska opera je neukusna adaptacija starog teatra i ne odiše
nikakvom intelektualnošću.
Za sadašnju skupštinu već smo rekli da naliči na izložbeni paviljon
ili provizorno javno kupalište.
Pred izvjesno vrijeme stvoren je generalni regulatorni plan Beograda, u kojem je kao glavni boulevard predviđena Aleksandrova ulica. Ali
51
i kod toga odlučuju veze i korupcija, pa je već kod prvog objekta, koji je
građen iza donošenja ovog regulacionog plana – čitav plan bio narušen.
Radilo se o kući Miloša Savčića, koji je zbog veza i položaja uspio da poništi regulatornu osnovu. Kao i svugdje, tako i kod regulacije ne pobjeđuju
interesi kolektivnosti, komune, nego hirovi bogatih i moćnih pojedinaca.
Interesantna je bila izložba studenata arhitekture na beogradskom
univerzitetu. Bilo je dobrih radova (Vasić, Krstić) ali uglavnom su to slikarski, a ne arhitektonski talenti, nesumnjivo u jakom napretku prema primitivnosti njihovih predšasnika.
Čitav Beograd čini dojam jednog grada bez stila i harmonije. Sve
je nabacano kao u nekom velikom stovarištu svih mogućih arhitektura,
pravaca, ukusa i kombinacija. Vele, da svaki grad ima dušu, ali sudeći po
vanjskom obliku Beograda čudna je ta beogradska duša.
U toj arhitekturi Beograda, u tom naglom zaletu iz turske primitivnosti u velegradsku utakmicu ima mnogo dokumenata psihološke i društvene
sadržine današnje Srbije. To je slika bogatog parvenija, koji nije mogao sa
svim šminkama da prekrije svoje nedavno porijeklo.
VI. Beograd, 10. ožujka
Današnju političku atmosferu u Srbiji označuje strah pred Hrvatima.
Taj strah pred Hrvatima pobjeđivao je uz ostale zloupotrebe na izborima od
8. veljače. Da dokumentiramo: u Rači su održavali svoje izborne skupštine
radikali i republikanci. Seljaci su oduševljeno slušali republikanske govornike, a hladno primali radikalske. Rezultat: na dan izbora svi su glasovali
za radikale.
Jednako je bio slučaj i u ostalim mjestima. Srpski republikanci vele,
da tako velikih i brojno posjećenih republikanskih skupština u Srbiji još
nije bilo. Sa svim tim, seljaci su glasovali za radikale, u najboljem slučaju
za demokrate. Strah pred Hrvatima, strah pred Stjepanom Radićem, to je
bilo ono jako psihološko oružje Pašićeve izborne politike, što je radikale u
Srbiji uspelo na dominantan položaj. Jer ako svi oni fantastični dokumenti o Stjepanu Radiću nisu mogli pokolebati ni jednog hrvatskog birača, u
Srbiji je Pašić osvajao pozicije s vješto i genijalno insceniranom novinskom kampanjom, čiji je glavni cilj bio, da se u široke narodne mase Srbije
ulije strah pred Hrvatima. Svi socijalni, ekonomski i moralni problemi bili
52
su potisnuti u pozadinu. Propovjednici jednog boljeg društva, jedne pravednije socijalne i državne zajednice bili su nemoćni u borbi sa stranačkom figurom Nikole Pašića, koja je onog momenta predstavljala zaštitnika
ugroženog srpstva.
Najfantastičnije glasine kolale su uoči izbora po Srbiji. Zagreb je
bio prikazan kao podzemlje neke tajne urotničke habsburške zavjere. U
toj cijeloj stvari odigrala je srbijanska štampa zločinačku ulogu. U Hrvatsku su odaslani posebni izvjestitelji s instrukcijama samog Ninčića, ne da
izvješćuju o činjenicama, nego da kroz novine prave u Srbiji veliku paniku.
Jedan takav dopisnik, kojeg inače u Beogradu ne smatraju ozbiljno, pisao
je čitave romane, podražavao do maksimuma strasti srpski šovinistički
orgazam, jer samo tako, u toj paničnoj atmosferi pred imaginarnim hrvatskim utvarama mogli su da pobjeđuju ljudi koje bi, recimo, Srbija u drugim
prilikama morala prisiliti na potpuno povlačenje iz političkog života.
A Nikola Pašić, taj kolosalni politički maher i poznavalac političke
režije, jedna žilava energija, poznaje odlično svoju Srbiju, slabe strane njenog života i ljudsku slabost pojedinaca. Za tog čovjeka, koji jedva pokreće svoju staračku pojavu, vele da ne puši i ne pije crne kave, da se hrani
mlijekom i radi od jutra do mraka, što je, ako je to točno, interesantna crta
ovog političara, koja bi nam uz činjenicu, da on nije čisti srbijanski tip, već
mješavina balkanskih mentaliteta, mogla objasniti svu moć koju on vrši u
srbijanskom javnom životu već dugi niz godina.
Interesantna teorija Guglielma Ferrera, po kojoj u jednom narodu
dolaze do presudnog izražaja samo one ličnosti koje posjeduju karakterne i
psihološke osobine protivne suštini naroda, u kojoj se kreću, kao Bismarck
u Njemačkoj, Parnell u Irskoj i Cavour u Italiji, mogla bi se možda primijeniti i na Nikolu Pašića, koji još i danas ne zna pravo srpski govoriti i koji je
spojio u sebi sve mentalitete nečistog i nepročišćenog Balkana.
Između Clemenceau-a i Pašića postoji ne samo slična konstrukcija
mozga, već i sličnost u fiziološkoj otpornosti. I jedan i drugi započeli su
svoju političku karijeru kao revolucionari, i jedan i drugi igrali su presudne
političke uloge u svojim zemljama. Obojica starci na završetku rata, sačuvali su istrajnost živaca u atmosferi potpune raskidanosti nerava. Clemenceau dobiva nekoliko hitaca u glavu, ali on se ne ruši i s kuglama u glavi
daje posljednju bitku svoje političke koncepcije, nacionalističke, nasilne,
hegemonističke.
53
Nikola Pašić, s druge strane, ne vodi u vlastitoj stranci borbu s
pigmejima. Uspijeva da obori najjaču figuru radikalne stranke Stojana Protića i tako nizom dalje do Nastasa Petrovića, koji također nije mačji kašalj,
u jednoj političkoj borbi.
Služi se svim sredstvima, s ljudskim slabostima, najnižim nagonima
ljudskim, pomućenim psihologijama masa i nije teško onda shvatiti, da je u
današnjoj političkoj atmosferi Srbije mogao da izađe kao triumfator. Govori se mnogo o sukobu u radikalnoj stranci, o liniji Ljube Jovanovića i o
nekim novim pojavama, ali za sada nije vjerojatno da će netko imati kuražu
da istupi protiv Nikole Pašića, koji je danas postao svetačka ikona velikosrpskih aspiracija. Jer je Nikola Pašić ono što nedostaje mnogim političarima, a to je čovjek akcije. Ljuba Jovanović je Evropejac i kontemplator,
koji rezignira superiornošću svoje kulture. Nikola Pašić je sirova balkanska
energija s moćnim oružjem lukavosti i prepredenosti i njegov diplomatski
talenat nije u onome što radi, već u tome što šuti i ne zaboravlja.
Priča se, da je Stojadinović u vrijeme Protićevog istupa u radikalnoj
stranci poručio ovome preko jednog prijatelja: Reci čiči, da sam i ja uz njega. Ali, kada je trebao biti uz Protića, onda je jedini ostao Momčilo Ivanić.
Niko se nije ufao ići protiv Pašića.
I sada, kada nesumnjivo postoji u radikalnoj stranci struja koja politički malo dublje misli i čiji je još neizražen predstavnik Ljuba Jovanović,
Nikola Pašić je darom genijalnog režisera posegnu u bogatu garderobu
radikalne stranke i izvukao iz nje jednu lutku, pošto je prethodno obrisao
sa nje prah dvadesetogodišnje zaboravi. Ta lutka, ta nova kreacija Nikole
Pašića, to je Ljuba Živković.
VII. Beograd, 11. ožujka
Za Ljubu Živkovića pročulo se prvi put u Srbiji oko 1889. godine.
I to ne zbog nekih naglo izrađenih sposobnosti, nego zbog jednog gesta
punog kavalirske samodopadnosti. Na jednom balu kod Kolarca, čini mi
se da je to bio bal univerzitetske omladine, Ljuba Živković je na kasi, pošto
se prethodno uvjerio o sumi koju je u formi priloga dao kralj Milan, isplatio hiljadu dinara više od samog suverena. Poznat zbog užasne mržnje na
kralja Milana taj ga je gest kod Kolarca učinio junakom dana i idolom
ondašnje napredne srpske omladine.
54
Zajedno s Jašom Prodanovićem u Odjeku i sa Srpskom Zastavom
(lijevim krilom liberala) Ljuba Živković je vodio najoštriju opoziciju protiv kralja Aleksandra i Cincar-Markovićevog režima. Ljuba Živković nije
pisao u ove listove, to su činili drugi; on je uspio jedino da se s pomoću
nekoliko odlučnih gestova svidi omladini, koja je uvijek bila obožavatelj
lijepih fraza, lijepih pojava i pokreta. A Ljuba Živković je bio lijepa pojava
i lijepa fraza.
Na tragičan dan 29. maja zavjerenici su pozvali Ljubu Živkovića,
kao istaknutog opozicionalca, da dođe u dvor, ali Ljuba Živković - to je
valjda čitava njegova figura - je premro od straha. On je došao tek onda u
dvor, kad je bilo sve gotovo i kad su kraljevski protivnici bili već ukočene
lešine.
Zavjerenici su onda upotrijebili Ljubu Živkovića, da kao dobar i blagorječit govornik obavijesti o cijelom događaju beogradsko stanovništvo.
Tom prilikom je on držao one svoje famozne govore, da su kralj Aleksandar
i kraljica Draga poginuli u međusobnoj borbi, a ne od zavjereničke ruke…
U prvoj revolucionarnoj vladi Ljuba Živković je zauzeo mjesto
ministra pravde.
Poslije toga započeo je borbu protiv Pašića, ali onda se naglo povukao iz političkog života i pao u potpuni nehaj, iz kojeg ga je, poslije dvadesetogodišnje zaboravi izvukao Nikola Pašić, da ga upotrebi kao svoju lutku
u potiskivanju Ljube Jovanovića.
Zašto se je, s druge strane, Ljuba Živković dvadesetogodišnjeg
mirovanja odlučio da stupi ponovno u aktivnu politiku, to valjda znade
najbolje sam Baja (Pašić, op. aut.). Po kroničarskoj dužnosti citirat ću jednu verziju, da su posrijedi luksuriozni zahtjevi neke žene, a žene i luksuz
igraju priličnu ulogu u srpskoj politici.
Kako bilo da bilo, Ljuba Živković nije nikakav Marat. To smo dokazali sa scenom poslije 29. maja.
On je jedino dobar govornik i čovjek lijepe vanjštine, pa bi se na
njega mogla primijeniti ona maksima, da je lijep i prazan kao što su i lijepe
žene obično prazne žene.
Svi njegovi govori i rijetki članci koje je napisao, ističu se bujnošću
fraza, ali očajno velikom prazninom misli.
Njegova cijela reputacija je u tome da je pomoću nekoliko viteških gestova očarao omladinu i da je izrekao nekoliko fulminantnih govo55
ra. Osvajao je svojom vanjštinom, ali ne dubinom. A u Srbiji je vanjština
važan faktor političkog uspjeha.
Ljuba Živković je pozer, glumac, ali od onih praznih glumaca koji
zanose vanjštinom.
To je pravi značaj Ljube Živkovića, čovjeka kojega je srbijanska
nacionalistička javnost i štampa predestinirala da bude nasljednik Nikole
Pašića i predvodnik velikosrspkih aspiracija. No, tu ulogu mu vjerojatno
Pašić nije namijenio. On ga treba, kako rekosmo, da momentalno parira
utjecaj Ljube Jovanovića u radikalnoj stranci.
U tom taktičkom potezu Nikole Pašića je cio smisao političkog
povratka Ljube Živkovića.
VIII. Beograd, 13. ožujka
Već trećeg dana mog boravka u Beogradu doznao sam, i to u formi saopćenja s ugledne radikalne stranke, da radikali, pa čak ioni koji su
obilježeni zbog korupcije, ne vole Pribičevića i da ga podržavaju jedino iz
razloga političke kombinacije ili broja koji im omogućuje vlast. Radikali,
kako se govorilo, odbacit će Pribičevića čim nađu drugu kombinaciju, ali
za sada te okolnosti nema.
Ovaj politički žargon kojim se govori u Beogradu pokazuje, kako je
ovdje sve vlast ili kombinacija zbog vlasti: ideje, programi i načela dolaze
samo u obzir kod izbornih plakata ili osnivača stranaka. Historija radikalne
stranke je veliko ogledalo javnog života Srbije i zapanjivo je na kakav se
nivo velikim dijelom spustila ova stranka. Jer molim vas, sam taj mladi
bard radikalne stranke, g. Laza Marković, čovjek za kojega vele da ima
najveću erudiciju u radikalnoj stranci, zaprepastit će vas ako pročitate njegovu knjigu koja je u inače poduzimačkoj i vrijednoj knjižari Gece Kona
izašla pod pretencioznim naslovom Politika. To je skup članaka koje je
Laza Marković kao uvodničar Samouprave napisao u razdoblju od 28. lipnja do 5. studenog 1924. godine.
Svojoj Politici pisac je dao predgovor, koji može da posluži ujedno
kao tipični kliše srpskog, bolje srbijanskog, shvatanja političkih i narodnih
odnosa u ovoj državi.
Laza Marković, čovjek koji hoće da uživa reputaciju političkog filozofa, ne odskače u ovoj knjizi ni najmanje nad razinu prosječnog žurna56
lizma – toliko je borba za komadić zemaljske vlasti potisnula čovjeka od
znanosti.
Da se u izbornoj borbi može koješta napisati, falsificirati i kroz
uvodne članke proturati, to je nekako shvatljivo, ali da jedan ozbiljan političar može u knjizi ovjekovječiti npr. ovakove rečenice: «Jedino je sigurno,
da je Radić u Moskvi primio obavezu da svoje poslanike pošalje u Beograd
da bi se oborila radikalna vlada i da bi došla na upravu zemlje druga jedna
kombinacija (!) koja bi bila pogodnija boljševicima i njihovim planovima» - to nije samo karakteristika srbijanskog političara, već i za mentalitet
današnje vladajuće Srbije.
Sami puni intriga, niskih, zakulisanih planova oni ne mogu da shvate da jedan političar može iz iskrenih pobuda postaviti jednu širu, ljudskiju,
socijalniju osnovicu svoje narodne politike. Na njih bi se mogla izvrsno
primijeniti ona njemačka poslovica: Za prljave ljude sve je prljavo.
Ovih dana, gotovo nezapaženo u srpskoj javnosti, prošlo je pedeset
godina da je slomljen od bolesti, umro Svetozar Marković, jedna od najvećih ljudskih figura onoga doba kada se je u Srbiji počeo formirati moderniji
politički život. Na osnovi revizionističkog programa Svetozara Markovića
(idealist svjestan realnosti) formirala se g. 1881. današnja radikalna stranka. I na dan pedesetgodišnjice smrti ovog velikog Srbina i intelektualnog
osnivača radikalne stranke, njen glavni organ Samouprava, nije učinila ni
ono što u sjećanju na smrt čine u drugim zemljama i organi najljućih protivnika. Bio je samo jedan čovjek u beogradskom parlamentu, a to je bio
jedan Hrvat (Basariček), koji je kliknuo: „Slava Svetozaru Markoviću!“
Taj poklik g. Basaričeka bio je jedna fina poanta koju nije shvatila
današnja Srbija sapeta u viziju balkanskog gospodstva, vladanja nad narodima i izrabljivanja velike svoje seljačke srčike.
I tu dolazi onaj problem kojeg smo u jednom prethodnom pismu
nabacili, problem osjećaja kolektivnosti zajednice i socijalne pravednosti
i egoistički individualizam koji udara pečat društvenom i gospodarskom
poletu današnje Srbije.
Ono što je u Beogradu najzapuštenije, to je komunalna politika.
Imate automobile, sjaj i luksuzne svilene cipele, ali ulice naliče na
prljave kanale.
Imate amerikanske građevine, ali higijenski uslovi sirotinjskih
četvrti su tako očajni, turski i strahoviti, da vas hvata groza kad zavirite
57
u pozadinu ove sjajne beogradske fasade, u one bijedne kvartove koji se
spuštaju niz Dunav, gdje ljudski stanovi naliče na štale i kolibice bijednog,
prosjačkog hrvatskog Podgorja.
Ali to sve je ujedno politički, društveni i kulturni dokumenat današnje Srbije. Kolektivnost ne znači ništa - sve je utakmica surovih, pretencioznih i megalomanskih pojedinaca.
IX. Beograd, 14. ožujka
Štampa je često ogledalo jedne sredine. Beogradska štampa je vjerno ogledalo beogradske sredine, fotografski snimak svih vibracija ovoga
grada.
Beogradske novine redigovane su temperamentnije i življe, ali zato
neskrupuloznije od zagrebačkih. Sav familijarni trač prenosi se u štampu,
intimnost života pojedinih ljudi otkrivaju se bez stida. To se ne činio zbog
kakove društvene i moralne kritike, već radi golicanja onog mora beogradskih čitalaca koji žudno čitaju senzacije dana i vulgarni detektivski roman
u nastavcima. Strogo političke novine – Samouprava, Demokratija i Republika – se ne čitaju mnogo, jednim dijelom zbog svojeg stranačkog karaktera, ali većim dijelom zbog pomanjkanja lektire koju beogradski čitalac
traži. A beogradski čitalac, to je onaj želudac, ventre de Belgrade, kojeg
futraju najvećim glupostima i najnevjerojatnijim izmišljotinama. Jer samo
tako se može zamisliti, da Balkan g. Svetolika Savića i Dnevnik g. Krste
Cicvarića uživaju tiražu koja u Zagrebu pripada samo većim dnevnicima.
Politika, najrašireniji srbijanski list, zahvaljuje svoju valjda u državi najveću tiražu (od 45 do 60 tisuća) svojem tradicionalnom renomeu,
kao novina dobrih i relativno neizmišljenih političkih informacija. Vreme
je osnovano kao list koji ima da pravi hegemonistički velikosrpski štimung
među srpskim masama, pomognuto velikim dotacijama iz dispozicionih
fondova, pa dok je Politika osnovana na čisto trgovačkoj bazi, Vreme je
odraz one društvene atmosfere koja je usko vezana s interesima krupnih
beogradskih gazda i radikalsko-srpske prevlasti u državi. Novosti g. Jovanovića, koje se krivo citiraju kao stranačko glasilo, bulevarski su list s
dobrim, obično suviše senzacionalno serviranim informacijama, ali s mnogo lokalnog, beogradskog, u dobrom i lošem smislu.
Više-manje čitava beogradska štampa donosi o hrvatskoj politici
58
tendenciozne izvještaje i u tom podliježe općenitom političkom strujanju
aktualne Srbije.
Belgrader Zeitung, njemačke novine pisane nekakvim u filologiji
još neotkrivenim jezikom, financirane su od jedne grupe zagrebačkih kapitalista, pa osim što stoje u intimnoj vezi s ministrom vanjskih poslova, pišu
otvoreno protuhrvatski i prikriveno radikalski.
Kad je govor o novinarstvu, spomenut ćemo otmjeno uređene prostorije novinarskog udruženja na Terazijama, koje su u svojem novinarskom dijelu obično slabo posjećene, ali su zato u svojem kartaškom dijelu
uvijek pune. Ne znam da li je, unatoč velikim prihodima što ih donosi
noćna kartašnica, ova kombinacija novinarskog doma s igračnicom stvar
od ukusa.
X. Beograd, 15. ožujka
Poznavati jedan grad znači vidjeti ga u svim njegovim manifestacijama. Beograd u noći isto je toliko sociološki fenomen koliko i Beograd
po danu.
Kad se spusti mrak, onda oživi stotine onih malih kafanica na Skadarliji, Dorćolu i Čuburi, poznatom ciganskom kvartu, koji je ujedno beogradska Jošivara. Uz cigansku muziku, rakiju i crnu kavu Beograđanin
nastavlja drugi dio svog života, koji je mnogo simpatičniji od onog prozaičnog, dnevnog.
Kod Amerike, neke vrste beogradskih Triju mušketira, gostuje pučki kabaret: dve orfejače iz podzemlja sa hrapavim prolumpanim glasom
uz očajnu dreku neke makedonsko-peštanske muzike. Publiku sačinjavaju
hamali, ulični čistači, žandari i bogatiji gazde iz provincije.
Beogradski otmjeni svijet ide u Cleridge, beogradski salle de dance, gdje se uz narodne instrumente ruskih balalajki pleše shimmy, što daje
jednu čudnu ritmiku istoka ispremiješanu s rafiniranošću zapada. Naročita
atrakcija ovog sastajališta visoke ministarske i diplomatske publike je tzv.
gađanje, groteskni običaj noćnog Beograda. Publika se gađa kuglama od
papira, i ne znam da li je ugodno kada jedna dama dobije ovakav knedl
od papira u usta, garniran s prašinom i uljem s poda. No to je atrakcija;
ekstravagancija zbog koje se žrtvuje i finoća distance i ženska nježna put.
Drugi veliki beogradski etablissement je varijete Kasina, gdje neka
59
peštanska Amerikanka, Miss Arizona, osvaja beogradsku publiku, kao
Grke pogled na more. Varijete je sastavljen od bečkih i peštanskih proizvoda s francuskom markom, što se ovdje i uz lošiju kvalitetu kvitira sa
savezničkim simpatijama.
Zanimljiva je ova ilustracija: ta Miss Arizona pjevala je neki kuplet
na španjolsku, francusku i tursku muziku. Prema stilu muzike, ona je oblačila skupocjene toalete, naravno ne zapuštajući toaletu svojeg pravog ja,
naime golotinju. Konačno je pjevala ovaj isti kuplet uz srpsku muziku i
golo tijelo i noge obavila srpskim trobojkama.
U takvoj, kako bi rekao g. Henry de Guise, aparaciji, izazvala je
buran patriotski pljesak. Varijete se na momenat pretvorio u političku
manifestaciju.
Nitko od publike naravno nije došao na pomisao, da Miss Arizona
navlači u Pešti mađarsku, u Beogradu srpsku, a u Sofiji bugarsku zastavu i
da je taj patriotizam varijetetskog karaktera. Ali što ćemo: živimo u vrijeme hrvatsko-srpskog sukoba, pa je i ta varijetetska epizoda jedan oprostiv
nonsens.
Beogradski ženski svijet, koji više živi na ulici nego u kući, obilno
posjećuje ove noćne lokale, gdje blješti ukus najnovijih pariških modela.
Dućani sa šminkama, drogama i pastama mora da prave odlične poslove,
jer se u podne na Terazijama sve crveni od crvenila usana i rumenih jagodica, pa u tom pogledu naliči bečkoj Kärtnerici iz devet sati navečer, gdje
vladaju mnogo smireniji tonovi.
Tako se Beograd u noći zabavlja do u kasnu noć. Čini mi se kao da
sve osjeća kratkotrajnost tog užitka i hoće da iskoristi sve minute centralističkog blagostanja na društvenim vrhovima.
Ali nesumnjivo postoji još jedan drugi Beograd, koji se ne primjećuje još na ulicama, u kavanama i društvima, Beograd koji radi, trijezno i
duboko i koji predstavlja u toj srbijanskoj policijskoj tmini plamičak nove
svjetlosti.
To je nadasve Beograd nove srbijanske omladine, koja nosi slavne
tradicije svojih velikih, ali sada pokvarenih otaca, to je Beograd koji probija putove protiv današnjeg javnog života u Srbiji.
Predstavnici te bolje, svjetlije budućnosti su malobrojni, ali ideje
i pokreti nisu samo pobjeđivali po mnogobrojnosti, nego i po individual60
noj jačini svojih predstavnika. To su danas u Srbiji znanstvena solidnost i
evropska reputacija jednog Slobodana Jovanovića, političko apostolstvo
Jaše Prodanovića, publicistička erudicija jednog Dragiše Vasića, čovječna crta jednog Svetislava Stefanovića i niz ostalih više-manje poznatih i
nepoznatih predstavnika nove Srbije, one Srbije koja neće više biti kundak
i autokracija, nego most Istoka i Zapada, tunel kroz koji će ideje narodne
suverenosti, ljudske pravde i republikanske slobode prodirati na Balkan.“
(Cihlar, V.: Deset pisama iz Beograda, Hrvat, 1925., 06.-15.03.)
Ako je Cihlar dao jednu sjajnu analizu konfuzne prijestolnice neozbiljne države kao što je to bila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, parlament je nastavio s varijetetskim programom.
Na sjednici narodne skupštine 22. ožujka 1925. godine dr. Albert
Bazala započeo je govor riječima: „Gospodo narodni zastupnici!“ Na to je
reagirao radikal Vasa Aleksić insistirajući na tome da poslanici nisu zastupnici. Na to je dr. Bazala nastavio: „Vrlo dobro! Primam Vašu ispravku i
konstatiram, da nas ovdje ima dvije vrste. Jedni su poslani od vlade, a drugi
su došli ovamo, da zastupaju narod. Dakle: gospodo vladini poslanici i
narodni zastupnici!“
Ova cinična duhovitost izbezumila je radikale, pa su prema dr.
Bazali potrčali Srećković, Leovac, dr. Grgin i Tomo Popović. Srećković
je Bazalu udario šakom u glavu, a Bingulac ga je udario s leđa. Potom su
se priključili zastupnici oba bloka, pa je oko govornice nastala tučnjava
sedamdesetak uglednih, postarijih političara. Osim šakama poslanici su se
služili i dijelovima namještaja. U obrani demokracije istaknuo se Slovenac
Žebot, jače tjelesne građe, koji je Tomu Popovića bacio na tlo, a Srećkovića dohvatio za prsa. Istovremeno su Beširović i Petrović razbili demokratu
Ignjatu Stefanoviću stolicu na glavi. Tučnjava je trajala dvadesetak minuta,
a potom su red uspostavili oružnici.
Opozicija je poslije ove neozbiljne, ali upozoravajuće tučnjave odlučila da svoje fizički najjače predstavnike stavi prema radikalima, te je tako
parlament mogao ići dalje ka sve brutalnijim obračunima.
Što se tiče afere Thurn und Taxis, koju Cihlar spominje, a koja je
izbila u ožujku 1925. godine, ona se može jednostavno sažeti. Ministar
pravde dr. Eda Lukinić udovoljio je želji beogradskog odvjetnika Jakoba
Čelebonovića, koji je zastupao kneza Thurn und Taxisa, da se skine sekvestar (pljenidba) s kneževa imanja kod Siska i u Gorskom kotaru. Iz tog
61
tiho obavljenog posla, za koji nisu znali ni Pašić, ni Pribičević, samostalni demokrati dr. Eda Lukinić i Danilo Dimović, te odvjetnik Čelebonović
izašli su bogatiji za 8 milijuna dinara, koje su dijelom uložili u kampanju
Samostalne demokratske stranke. Nikola Pašić je cijeli događaj iskoristio
da oslabi tu stranku, prikazujući je kao izrazito korumpiranu, odnosno
korumpiranu barem poput radikala.
U nastavku rada Narodne skupštine 27. ožujka, radikalskim manevrom odbijena je verifikacija mandata: Augusta Košutića, dr. Vlatka Mačeka, Josipa Predavca, dr. Jurja Krnjevića, Stjepana Radića i dr. Stjepana
Košutića, dakle vođama HRSS-a, uz obrazloženje da su pripadnici seljačke internacionale, pa prema tome i Treće internacionale, te po članku 18.
Zakona o zaštiti države ne mogu biti narodni poslanici.
Iza svih legalnih imanje legalnih poteza koji su trebali Srbima osigurati dominaciju u državi koju nisu bili u stanju voditi, stajao je Nikola Pašić.
Taj političar rođen u Zaječaru 1845. godine, započeo je karijeru kao pristaša socijalističke i radikalno-demokratske politike Svetozara Markovića.
U vrijeme radikalske Timočke bune 1883. godine, sklonio se u Bugarsku.
Nakon pomilovanja vratio se u Srbiju, gdje je preuzeo Radikalnu stranku,
dajući joj sve konzervativniju ideološko podlogu.
Nalazeći se na čelu srpske vlade i tijekom prvog svjetskog rata
uspio je u pregovorima osigurati srpsku dominaciju, te formiranje Kraljevine SHS, uz presudnu pomoć hrvatskog Srbina Svetozara Pribičevića.
Od 1918. do 1926., kad je umro u Beogradu, kontrolirao je sve događaje u
parlamentarnom i vanparlamentarnom životu Kraljevine SHS.
62
Na evropskim stazama
Godine 1925. Cihlar objavljuje zapis o A. G. Matošu Žižak idealu
i niz drugih podlistaka u dnevniku Hrvat, pod zajedničkim nazivom Na
vršku pera. U tom ciklusu mogu se spomenuti neki od naslova: Procenti
centralizma, Noćni razgovor s velikim svećenikom javnog mišljenja, Iza
zavjese zagrebačkog života, Kriza stila, Predbožićno putovanje ZagrebOsijek i natrag… Serijal je išao gotovo dnevno sve do članka Fantus, 5.
veljače 1926. godine, kada je obustavljen zbog jakih političkih pritisaka.
Neki od naslova iz 1926. godine su: Hrvatski Wartburg, Panika na sveučilištu, Barbusse o Balkanu, Pojava solunskog fronta u našoj književnosti,
Tagore u Zagrebu, Zagrebačka kavana, crna maska, Jedan pirandelovski
doživljaj. U Hrvatu i Hrvatskoj metropoli tiska i kraće novele. Godine
1926. njegov brat Milutin Cihlar Nehajev postao je predsjednik Društva
hrvatskih književnika.
Godine 1927. stalno surađuje u časopisu Savremenik, odbornik je
Društva hrvatskih književnika, te član Matice hrvatske. Više objavljuje
književne studije i feljtone, a nešto manje političke članke. Mogu se spomenuti duži tekstovi: Vjenceslav Novak, Viktor Car Emin, O našem književnom perčinu, Tri profesora i Demetrova nagrada, Novi roman u Savremeniku. U vlastitoj nakladi izdao je brošuricu Brod na Savi.
Godine 1928. objavio je članak o Lavu Tolstoju u Hrvatu pod pseudonimom Clio. Objavljuje niz kazališnih kritika u istom listu, od kojih
se može navesti Begovićev Hrvatski Diogeneš. Preveo je zabavni roman
Josepha Renauda Plesačica Orhideja s francuskog. Intenzivno se družio
s Milanom Begovićem, dr. Ivom Politeom, Ljubom Wiesnerom, Ljubom
Babićem, te s bratom.
Milutin Cihlar Nehajev objavio je 1928. godine svoj dobro napisan,
ali staromodan povijesni roman Vuci. To djelo jako se oslanja na Šenoinu
tradiciju, no daje joj novu uvjerljivost. Istovremeno, knjiga koja govori o ljubavi Krste Frankopana i njegove žene Apolonije Lang početkom
XVI. stoljeća, znatno zaostaje za Frankopanovim prstenom uglednog
63
njemačkog povjesničara umjetnosti Henryja Thodea. Thodeov neobični,
dokumentarni roman nastao je krajem XIX. stoljeća i bio velika evropska
uspješnica. Nehajev se, pak, zadovoljio realističnom pričom o Hrvatskoj
nekad, koja je diskretno aludirala na aktualno vrijeme. A vrijeme je postajalo sve teže…
Već 31. svibnja 1928. prestao je izlaziti dnevnik Hrvat i Vatroslav
Cihlar ostao je bez stalnog izvora prihoda. Dodatno se sve zakompliciralo
20. lipnja iste godine i to u beogradskoj Narodnoj skupštini. Nakon niza
prijetnji i više ili manje otvorenih obračuna, te članaka u novinama koji
su pozivali na ubojstvo i Stjepana Radića i Svetozara Pribičevića, čija se
politika počela mijenjati, došlo je do atentata na hrvatske zastupnike.
Radikal Puniša Račić izvukao je usred sjednice pištolj i prvim metkom pogodio dr. Pernara iznad srca. Na Račića je skočio dr. Đuro Basariček, no ovaj ga je pogodio u slabine. Shvativši Račićeve namjere, ispred
Stjepana Radića dotrčao je Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. Račić
ga je pogodio u ruku i potom je pogodio hladnokrvno Radića u trbuh. Tada
se Pavle Radić bacio na Račića, a ovaj je dobacio: „Tebe sam i tražio!“ i
pogodio ga u blizini srca. Smatralo se da će šestim metkom Račić ubiti i
Pribičevića, koji je sjedio uz Stjepana Radića, no on je samo izašao iz dvorane kroz ministarsku sobu.
Istog dana u Zagrebu je došlo do velikih demonstracija i sukoba s
redarstvom, pa su i ubijena tri mladića, ranjeno je šezdesetak, a uhapšeno
stotinu i dvadeset osoba.
Veliki sprovod Pavla Radića i Stjepana Basaričeka održao se 23. lipnja. Povorka je krenula od Hrvatskog seljačkog doma na Zrinjevcu, između
više od 100.000 ljudi, sve do Mirogoja.
Stjepan Radić, pak, umro je 8. kolovoza u 20.55. Sprovod je organiziran u nedjelju 12. kolovoza, s povorkom još većom no kod sprovoda
Pavla Radića i Đure Basaričeka, tako da je bilo čak 1450 vijenaca. Kako je
došlo do revolucionarne atmosfere u Hrvatskoj, srpski političari su počeli prijetiti amputacijom Hrvatske, odnosno uspostavom Velike Srbije, čije
zapadne granice su bile različito iscrtavane. Svetozar Pribičević je 6. rujna
1928., protestirajući protiv takvih planova, rekao novinarima u Beogradu:
„Veliko je pitanje, da li bi nož, kojim se amputira, ostao do kraja u rukama
srbijanskih stranaka! Ne može se znati, da li u jednom - za sebe zgodnom
– momentu ne bi još netko zgrabio za taj nož.“
64
Nakon što je kralj Aleksandar imenovao u listopadu vojnog zapovjednika Vojina Marinkovića za velikog župana Zagrebačke oblasti, Vatroslav Cihlar je napisao brošuru Hrvatsko pitanje i amputacija, koju je objavio o vlastitom trošku. U kratko vrijeme razgrabljena su tri izdanja, s istim
tekstom, no nanovo slaganim.
Nevelika brošura imala je malo teksta ali i osam zemljopisnih karata iz kojih se zorno vidjelo kako je Srbija planirala komadati Hrvatsku
nakon 1918. godine. Objavljene su karte: Londonska linija iz 1915., Linija
pukovnika Simovića i Antonijevića iz 1918., Linija Nikole Pašića, vjerojatno iz 1922., Linija dr. Ivana Lorkovića i Stojana Protića, Službena linija
amputacije iz 1928., Engleska linija Roberta Birkhilla iz 1922., te Engleska
linija Roberta Rothermeera iz 1920. godine. Uvodni tekst brošure bio je
kratak i vrijedi citirati u cijelosti.
„Velik dio balkanske politike odigrava se noću. Mrak uvijek biraju
za svoje poslove nečiste savjesti. Jedne takve mutne balkanske noći zaključena je u Beogradu amputacija Hrvatske. To je bilo, prema već danas utvrđenim činjenicama i prema izjavama mjerodavnih političara, na 7. srpnja
ove godine.
Ova tajanstvena srpanjska noć, dok je Stjepan Radić ležao u bolnici i
spremao se na polazak u Zagreb, bila bi upravo fenomenalan sujet za jednu
političku dramu s mračnog Balkana.
Dok je one noći u Zagrebu i čitava hrvatska javnost sa strepnjom
očekivala izvještaje iz Beograda o stanju Stjepana Radića, u ovim krajevima nije nitko ni sanjao, što se u Beogradu događalo. Nije nitko ni sanjao,
da se one noći u Beogradu imalo zaključiti i u isto vrijeme provesti amputaciju Hrvatske. Dok su se kroz mrak beogradskih ulica vraćali kasni prolaznici svojim kućama, u onoj napetoj ubojničkoj atmosferi, koja je zavladala u čitavoj državi, samo je jedna zgrada u Beogradu bila jarko rasvjetljena.
To je bila zgrada Ministarstva vanjskih poslova, u kojoj stoluje već sada
u čitavoj Evropi gloriozni dr. Voja Marinković. U Ministarstvu vanjskih
poslova je te noći čitav aparat čekao na odluku o amputaciji. Već je bila
spremljena nota velevlastima, trebalo je još ispitati samo neke okolnosti,
pa da brzo brzojavne žice zabruje, javljajući čitavoj Evropi senzaciju sa
senzacionalnog Balkana.
Noć od 7. srpnja bila je u pravom smislu historijska noć: u bolnici
leži na smrt ranjeni vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić, u dvoru na veče65
ri šefovi četvorne koalicije, a u Zagrebu već nekoliko krstova na Mirogoju
kao početak tragedije koja tek nastupa.
Do amputacije nije došlo. Ali ta riječ zagraktala je kao crni gavran
nad sudbinom države. Ona se proširila širom svih hrvatskih krajeva, ispunila stupce novina, brige političara i odjeknula u inozemstvu.
Jer se radi o udesu hrvatskog naroda, o sudbini Hrvatske, iznosimo
ovdje u kratkim potezima historiju amputacione politike, kako se razvijala
počem od Londonskog pakta, pa do službenog amputacionog projekta od
7. srpnja 1928. Za bolje razumijevanje dodali smo osam geografskih karata
koje prikazuju razne amputacione linije.
Zagreb, mjeseca listopada 1928.“
Prema službenim srpskim planovima o amputaciji Hrvatske iz 1928.
godine linija je išla od Virovitice, preko Daruvara i Pakraca na Novsku,
preko Dubice na Bosanski Novi, te uz rijeku Unu prema Kninu, a od Knina
na Šibenik. Kako je ova publikacija bila izuzetno aktualna i 1994. ne iznenađuje da ju je te godine tiskao osječki Panliber s dodatnim prijevodima
na njemački i engleski.
Upravo tijekom ljeta 1928. godine, dok je Vatroslav Cihlar riskirao
svoj život stojeći nasuprot velikosrpskih pretenzija, susreo je Miroslava
Krležu. Krleža je govorio izuzetno loše o tek preminulom Stjepanu Radiću,
što je Vatroslava posve izbacilo iz takta. On se izderao na Krležu i izvrijeđao ga ne birajući riječi!
Milutin Cihlar Nehajev počeo je pisati osvrt na Krležinu dramu U
agoniji i prvi dio teksta poslao je 17. srpnja 1928. u časopis Književnik,
Juliju Benešiću. No tekst nikad nije završio jer je 8. kolovoza preminuo
Stjepan Radić, a tog dana je došlo do teških riječi između Vatroslava Cihlara i Krleže. To je bio povod za konačni razlaz braće Cihlar s Krležom,
poslije kojeg je Milutin Cihlar Nehajev svoj tekst naprasno povukao.
Ubrzo je Vatroslava Cihlara uhapsio zloglasni Janko Bedeković
i tri mjeseca je proveo u zagrebačkom zatvoru. Nakon što je bio pušten
na slobodu, preko slovenskih planina prebjegao je u Austriju. U Beču ga
je primio Kurt Lachmann, dopisnik Frankfurter Zeitunga, koji je kasnije
nestao u nacističkim čistkama. Zahvaljujući Lehmannu prelazi u Berlin,
gdje je postao izvjestitelj Manchester Guardiana (danas je to londonski
Guardian!) o policijskom teroru u Jugoslaviji.
66
Zahvaljujući poznanstvu s Josephom Schwabom, urednikom vanjske politike Berliner Tageblatta, objavljuje u proljeće 1929. godine Das
Inferno der Belgrader Diktatur (Pakao beogradske diktature). U tom velikom članku, na prvoj stranici novina, pisao je o uvođenju diktature kralja
Aleksandra 6. siječnja 1929. godine, te o krvavim događajima u zagrebačkom zatvoru i o pozadini umorstva Đure Đakovića i Nikole Hećimovića na
jugoslavensko-austrijskoj granici 25. travnja iste godine. Članak su prenijele, u većim ili manjim izvadcima sva demokratska i socijalistička glasila, a izazvao je proteste protiv stanja u Jugoslaviji književnika Heinricha
Manna, poznatog po romanu Profesor Unrat, po kojem je snimljen film s
Marlen Dietrich Plavi Anđeo, te njegovog brata Thomasa Manna koji će
upravo te 1929. godine dobiti Nobelovu nagradu za književnost.
Godine 1931. umro je u Zagrebu, cijenjen i uvažavan, Milutin Cihlar
Nehajev. Tijekom te godine Vatroslav Cihlar se susreo u Berlinu s Mustafom Golubovićem, poznatim komunistom, na protestnoj izložbi protiv diktature kralja Aleksandra, koju je postavila organizacija Bunde Freies Balkan (Savez slobodni Balkan). Iste godine susreo se sa, također emigrantom,
Svetozarom Pribičevićem.
Svetozar Pribičević, rođen u Glavičanama u Hrvatskoj, 1875., već
1903. bio je na čelu Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj. Godine 1905.
bio je jedan od osnivača Hrvatsko-srpske koalicije, a nakon istupanja Frana Supila 1910. godine, postao je i njenim čelnikom. Godine 1918. bio
je potpredsjednik Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba i jedan je od
najzaslužnijih, uz Nikolu Pašića, za ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata
i Slovenaca 1. prosinca 1918. godine. Od 1918. do 1920. bio je ministar
policije, poznat po nemilosrdnosti. Od 1920. do 1922. i od 1924 do 1925.
bio je ministar prosvjete, no i poslije Pašića drugi najutjecajniji političar u
Kraljevini SHS.
Od 1927. godine počinje mijenjati stavove i približava se Stjepanu
Radiću. Nakon uvođenja diktature 6. siječnja 1929. godine, kralj Aleksandar ga internira. Bio je oslobođen na intervenciju čehoslovačkog predsjednika Masaryka, da bi potom napustio Jugoslaviju. Miroslav Krleža posjetio
ga je u Parizu 1932. godine, no nije najjasnije gdje su se susreli Cihlar i
Pribičević. Godine 1933. izdao je, na francuskom, vrlo zanimljivu knjigu
Diktatura kralja Aleksandra. Umro je u Pragu 1936. godine.
Jugoslavenska policija podnijela je protiv Vatroslava Cihlara prijavu
67
1931. godine i on je dobio prvi izgon iz Njemačke. Protiv njega se vodio i
sudski proces, no potom je, sudskom odlukom, izgon obustavljen.
U Berlinu je 1932. godine raspravljao s Rudolfom Breitscheideom,
jednim od čelnika socijal-demokratske stranke, o pojavi fašističkih pokreta
na Balkanu. Breitscheidea je kasnije ubio Gestapo u južnoj Francuskoj.
Susreo se i s Đurom Cvijićem prije njegovog odlaska u Rusiju, gdje je
nestao u staljinističkim čistkama.
Nakon paljevine Reichstaga 27. veljače 1933. godine, Cihlara je tražila njemačka policija. Pretresli su stan u kojem je živio, tražeći novac i
oružje. Iako nisu ništa našli, ipak su ga uhapsili, zajedno s još 4.000 osumnjičenih i odveli u zatvor na Alexander Platzu. Tamo je susreo Georgi
Dimitrova, bugarskog komunistu, kojem se godinu dana sudilo kao jednom od organizatora paljenja njemačkog parlamenta. Dimitrov je, pod pritiskom međunarodne javnosti, oslobođen i u veljači 1934., kao sovjetski
građanin, sproveden do granice. On je od 1935. do 1943. bio generalni
sekretar Kominterne.
Cihlar je tom zgodom bio oslobođen zahvaljujući intervenciji Udruženja stranih novinara.
Godine 1934. družio se s dr. Klausom Bohnhöfferom, jednim od
kasnijih zavjerenika protiv Hitlera, koji je bio obješen. Ponovno je uhapšen, te je zajedno s ljudima zloglasnog Ernsta Röhma. Röhm je vodio SAodrede, odnosno smeđe košulje, od 1931. do 1934. godine. Procijenivši
da je njegova moć postala odviše velika Hitler ga je uklonio, zajedno s
velikim brojem ključnih ljudi, u Noći dugih noževa 30. lipnja 1934. godine.
Vatroslav Cihlar je u zatvoru susreo svog poznanika dr. Daubacha, poznatog socijal-demokratskog novinara. Jugoslavenska policija ga je
optužila da je povezan s Moskvom i židovskim anti-nacističkim krugovima, no i ovaj put se uspio izvući iz nezavidnog položaja.
Vjerojatno se u razdoblju 1935.-1936. oženio s Njemicom Wally
Marquart i zahvaljujući tome imao je prilike družiti se s dr. Gosebruchom,
uglednim povjesničarom umjetnosti, kojeg su nacisti proganjali zbog zalaganja za modernu umjetnost. U tom krugu upoznao je umjetnike Emila
Noldea i Ernsta Barlacha, te antikvara Goldberga.
Kod njega je odsjedao Mladen Lorković. Taj rođeni Zagrepčanin,
sin uglednog političara Ivan Lorkovića, koji je preminuo 1926. godine, doktorirao je pravo u Berlinu 1930. s tezom Postanak države SHS.
68
Godine 1934. pristupio je ustaškom pokretu. Neko vrijeme živio je kod
Cihlarovih, upustio se u ljubavnu vezu s Wally Marquart, s kojom se
kasnije i oženio. Godine 1939. vratio se u Hrvatsku i tiskao knjigu Narod
i zemlja Hrvata. Godine 1940. bio je uhapšen, a nakon izlaska iz zatvora,
uz dr. Ante Pavelića i dr. Milu Budaka bio je najutjecajniji član ustaškog
pokreta. U vladi Nezavisne države Hrvatske državni je tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova od 1941. do 1943. godine. Potom je 1943.-1944.
bio ministar unutrašnjih poslova. Kako se ratna sreća mijenjala, Pavelić mu više ne vjeruje i dospijeva na političku marginu. Rastao se od
Wally Marquart u svibnju 1944. godine i odmah se oženio u Varaždinu po
mađarskom zakonu (!). Zbog navodne pripreme puča Vokić-Lorković u
rujnu 1944. godine je uhapšen i osuđen. Pod nejasnim okolnostima umoren je od ustaške vlasti u Lepoglavi potkraj travnja 1945. godine.
Osim društvenog uspona i pada, te osobne obiteljske drame zbog
Lorkovića, Cihlar je imao još neobičnih susreta. Takvo je bilo i druženje s
muslimanskim princem Šefketom, koji je bio izuzetno dobro informiran o
nacističkim planovima u Evropi, ali i o susretu nacističkih vođa s predstavnicima beogradske vlade. Taj Šefket upoznao je Cihlara s bratom afganistanskog kralja, a potom je naprasno nestao iz Berlina noć uoči hapšenja.
Cihlar je dosta putovao po Njemačkoj, pa je tako bio i u Düseldorfu i
Frankfurtu na Meini, no Berlin mu je bio grad u koji se stalno vraćao. Tu se
sprijateljio s pjevačem Josipom Rijavcem, koji ga je materijalno pomagao,
pa mu čak nabavio i papire za odlazak u Prag. Taj njegov put spriječila je
jugoslavenska policija.
U Berlinu se družio i s plesačicom Miom Čorak Slavenskom, o kojoj
je objavio duži tekst u zagrebačkom Hrvatskom dnevniku pod naslovom
Hrvatsko djevojče osvaja Berlin – Trijumf hrvatske plesačice Mie Čorak na
Međunarodnom festivalu u Berlinu. (Hrvatski dnevnik, 30. 07. 1936., 12)
Krećući se u umjetničko-diplomatskim krugovima zabilježio je i
epizodu s hapšenjem operne pjevačice Erike Druzović u Berlinu. Ona je
završila u zatvoru jer je odbila Göringovog prijatelja, kazališnog direktora
Eugena Klöpfera, zbog drskih ponuda u njegovoj kancelariji. Bio je i na
čaja kod supruge dirigenta Pringsheima, brata žene Thomasa Manna i to
zajedno s Wagnerovim unukom.
Uoči napada na Čehoslovačku družio se s dr. Kamilom Hofmanom,
savjetnikom češkog veleposlanstva. Uoči nove 1938. godine, uz pomoć
69
šefa tiska švicarskog veleposlanstva, odlazi u Švicarsku. U Genevi je prijateljevao s istaknutim talijanskim antifašistima, emigrantima, kao što su
Armando Zanetti i Gaetano Salvemini. Kretao se između Basela, Züricha i
Berna, da bi potom sreo Thomasa Manna u Genevi, koji je još 1933. godine
napustio Njemačku.
Cihlar upada u nove probleme jer mu švicarske vlasti odbijaju produžiti boravak. Nakon kraćeg ilegalnog boravka, a zbog velike neimaštine
i bolesti, bio je prisiljen vratiti se u Zagreb 1938. godine. Nakon povratka
1939.-1940. godine bio je suradnik dr. Adlera, dopisnika Basele Nachrichten, pa su zajedno pisali članke o nacističkim akcijama na Balkanu. Dr.
Adler nestao je 1941. godine, nakon njemačke okupacije Zagreba.
Tijekom 1940. godine Cihlar je , zajedno s dr. Steinerom i Pavlakovićem tiskao poluilegalno prevažnu knjigu Hermana Rauschninga: Razgovori s Hitlerom, najbolje anti-nacističko djelo prije drugog svjetskog rata,
tada prodano u više od dva milijun primjeraka. Za tu knjigu napisao je
Nekoliko napomena o piscu i knjizi.
„Pisac knjige Razgovori s Hitlerom je jedna od najinteresantnijih i
najmisaonijih ličnosti iz onog tabora nacionalne i konzervativne Njemačke, koji se iz patriotskih pobuda priključio Hitleru, držeći da je nacionalna
dužnost poduprijeti Hitlerov pokret u borbi za prava njemačkog naroda,
uvjeren da će umjereni elementi biti kadri da tijekom vremena obuzdaju
neke ekscesivne pojave ovog pokreta, koji je potresao čitavim narodom.
Rauschningova politička sudbina, o kojoj nam ova knjiga pruža potresno
svjedočanstvo, sudbina je svih onih dobronamjernih, konzervativnih i
duboko patriotskih Nijemaca, koji nisu mogli pratiti dalje Hitlera na onom
putu kojim je on poveo Njemačku.
Danas se oni nalaze u progonstvu zajedno s Thyssenom, najvećim
njemačkim industrijskim magnatom i glavnim Hitlerovim financijerom u
doba njegove borbe za vlast. Činjenica, što Rauschning ne dolazi iz tabora
ljevičarske, socijalističke i demokratske Njemačke, nego iz tabora strogo
nacionalnih desničara i konzervativaca, daje ovoj knjizi uvjerljivost objektivnog dokumenta. Pisac ove knjige, Herman Rauschning, bio je jedan od
pripadnika užeg kruga nacionalsocijalističke stranačke elite i kao takav,
predsjednik prve nacionalsocijalističke vlade u tadašnjem slobodnom gra70
du Danzigu. Na takav visoki položaj mogao je doći samo čovjek, koji je
uživao Hitlerovo povjerenje.
Herman Rauschning je rođen u Torunju (Thorn), gradu koji je poslije rada pripao Poljskoj. On potječe iz stare njemačke veleposjedničke familije. Rauschning je istočnopruski junker i tipičan predstavnik onog plemićkog soja, koji je kroz vjekove sačinjavao okosnicu pruske države. To su bili
ljudi, koji su nesebično i odano služili kralju i državi. U svojoj mladosti,
Rauschning je posjećivao ratnu akademiju, kako je to onda bio običaj gotovo u svim pruskim plemićkim familijama, a zatim se posvetio sveučilišnim
naukama u Münchenu i Berlinu. Tako je stekao sva ona vojnička i ekonomska znanja, koja su bila potrebna obrazovanom pruskom junkeru.
Kad je godine 1914. buknuo svjetski rat, Rauschningu je bilo 27
godina. U ratu je sudjelovao kao poručnik na svim frontama. U god. 1918.
bio je teško ranjen, pa je kao nesposoban za daljnju ratnu službu dodijeljen
odsjeku za špijunažu u ministarstvu rata. Kad je rat završio, Rauschning
skida oficirsku uniformu i posvećuje se svojem gospodarstvu. Versajski
ugovor zadao je Rauschningu teških briga jer su neki njegovi posjedi,
nakon povlačenja novih granica, dospjeli pod poljsku upravu. Međutim
se je njegov glavni posjed nalazio na teritoriju slobodnog grada Danziga.
Moglo se je logički očekivati, da će se Rauschning, kao pruski konzervativac, nakon rata priključiti njemačkim građanskim nacionalcima i
organizaciji bivših ratnih boraca, koju su vodili njegovi drugovi iz rata. No
Rauschning je udario onim putem, kojim su pošli mnogi pruski konzervativci u to vrijeme. Razočaran nad nemoći stare Njemačke, Rauschning je
potražio utjehu za svoje slomljene nade u redovima nacionalsocijalističkog
pokreta koji je obećavao novi preporod Njemačke.
On pristupa god. 1931. Hitlerovom pokretu, a dvije godine kasnije
postavlja ga Hitler na položaj predsjednika danciškog senata, dok je Forster, o kome je riječ na više mjesta u ovoj knjizi, imenovan stranačkim
gauleiterom u Danzigu. Između njih dvojice dolazi prirodno vrlo brzo
do sukoba. Rauschning je kulturan, obrazovan gospodin iz koga odsjeva
profinjena i fundirana kultura, a Forster slučajna naplavina revolucije,
čovjek bez tradicije, arivista, neobuzdan i neodmjeren, pravi tip poslijeratnog političkog agitatora, koji samo u mutnim situacijama isplivaju na
površinu.
Rauschning uzalud nastoji da obuzda Forsterove agitatorske i dema71
goške ekscese u Danzigu. Sukob s Forsterom u lokalnim pitanjima grada
Danziga pretvara se u sukob s metodama i praksom nacionalsocijalizma
uopće. Berlinsko vodstvo traži od Rauschninga da pokrije svojim autoritetom Forsterove ispade u Danzigu. Rauschning se koleba između osjećaja
odgovornosti, koja je duboko u njemu uvriježena, i stranačke discipline.
Rauschningova savjest se buni, on se pita: zar je ovo njemački preporod?
On polazi u Berlin Hitleru, da od njega potraži zaštitu i pomoć. Tako
je došlo do niza razgovora s Hitlerom, koje je Rauschning zabilježio vjernošću gramofonske ploče. Ti razgovori sadržani su u ovoj knjizi. Oni su
još dublje iskopali jaz između njega i nacionalsocijalizma. Rauschning
je morao konačno uvidjeti, da Forster nije osamljena izraslina u pokretu,
već tipična emanacija nacionalsocijalističke doktrine uopće. Zaključak je
Rauschninga nakon razgovora sa Hitlerom o Forsteru, da riba smrdi od
glave.
Tako najposlije dolazi do unutarnjeg prekida sa Hitlerom i strankom,
a zatim do javno manifestiranog odstupa sa položaja predsjedništva danciške vlade. Rauschning putuje u inozemstvo, da kao stari pruski konzervativac, Nijemac starog kova i adept kršćanske evropske civilizacije povede
zajedno sa svojim brojnim sumišljenicima i domorodcima, unutar i izvan
Njemačke, borbu protiv nacionalsocijalističke revolucije, koju on sažeto
naziva revolucijom nihilizma i prevratom čitave evropske uljudbe.
U inozemstvu pobuđuje svestranu pozornost sa svojom knjigom
Revolucija nihilizma, u kojoj je autor velikom filozofskom erudicijom
predočio svijetu moralni i duševni ponor Hitlerovog nacionalsocijalizma.
Davno prije no što je bio zaključen, Rauschning je u toj knjizi prorekao
savez između Njemačke i Staljina, tj. između njemačkog i ruskog nihilizma. Zatim slijedi njegova sažeta knjižica o političkoj situaciji u Njemačkoj
pod naslovom Hitler je promašio.
Posljednja njegova knjiga Razgovori s Hitlerom postala je ubrzo
najčitanijom knjigom svijeta. Jedan od najboljih poznavaoca Njemačke u
Francuskoj, bivši francuski ministar Marsel Ray, koji je napisao predgovor
francuskom izdanju ove knjige, rekao je za nju, da je to najvažnije djelo o
Hitleru, otkako je Hitler došao na vlast. Ona je u kratko vrijeme prevedena gotovo na sve jezike, a ukupna naklada je već premašila dva milijuna
primjeraka.
Knjiga je najprije izašla na engleskom jeziku u New Yorku, zatim na
72
njemačkom u Švicarskoj i francuskom u Parizu. Hrvatsko izdanje izrađeno
je u New Yorku (u stvari u Zagrebu, a New York je naveden kao varka, op.
aut.) prema američkom izdanju, jer je najpotpunije. Tako se, na primjer,
poglavlje: Tko je Hitler? - ne nalazi u njemačkom izdanju, a u francuskom
izdanju izostalo je poglavlje Hitler i žene. U hrvatskom izdanju nalaze se
oba poglavlja, pa je prema tome ono najiscrpnije.
Rauschning veli u ovoj knjizi, da pravi ciljevi Hitlerovi nisu sadržani u Mojoj borbi (Mein Kampf), jer je ta knjiga pisana za masu. Osim ove
vulgarne propagande, postoji i tajna doktrina, poznata samo uskom krugu
upućenih pristaša. Rauschning nam je otkrio u ovoj knjizi tajnu Hitlerovu
nauku, njegove tajne planove. Zato ne bi smjelo biti ni jednog političara,
ni državnika, ni jednog intelektualca i uopće čovjeka javnih zvanja, koji ne
bi pročitao ovu knjigu. Jer isto tako, kao što se Hitlerov rat ne tiče samo
Njemačke, Francuske i Velike Britanije, nego i čitavog svijeta, tako ideje,
koje izbijaju iz Hitlerovih planova, duboko zasijecaju ne samo u zajedničke interese svih naroda, nego i u najintimnije strane ljudskog života uopće.
Marsel Ray dao je u svojem predgovoru francuskom izdanju briljantnu analizu Rauschningove knjige, njegove ličnosti i Hitlerove Njemačke.
Marsel Ray veli, da Rauschning ima svoj vlastiti stil, a Hitler svoj. Gotovo
je nemoguće zamisliti dva oprečnija stila. Rauschning je korektan, didaktičan, pomalo ukočen; on svoje misli zaodijeva u duge apstraktne fraze,
koje se više nalaze na duševnoj liniji Schellinga ili Schleiermachera, nego
Nitzschea ili Bismarcka. Hitler je nemaran, neuglađen, vulgaran, ali lapidaran i konkretan. Kad je miran, onda govori otvoreno i žovijalno u bečkom dijalektu. Ali, kad je u transu, onda se njegove fraze gomilaju, spliću,
talasaju, vriju i kipte kitnjastim izražajima. Elokvencija mu je razvučena i
brutalna. Mi je tako dobro poznajemo iz radija.
U ovoj knjizi, spominje Ray, izložene su zadnje Hitlerove misli, što
je bolje rečeno nego Hitlerova doktrina. Jer Hitler nema doktrine. Osvajači, pa zvali se oni Aleksandar, Hanibal, Tamerlan, Nepoleon ili Bismarck
nisu imali doktrine. Samo je Muhamed imao doktrinu, ali ni za njega nije
sigurno, da li je on osobno diktirao poglavlja Kurana, a što se tiče Marka Aurelija, te njegove doktrine nisu imale ništa zajedničkog sa njegovim
osvajanjima. Međutim i veliki i mali tirani imaju jednu zajedničku crtu, da
obožavaju silu i nasilje.
73
Ono što Hitler naziva svojom doktrinom, ako apstrahiramo onaj
dekorativni sjaj, koji je on pozajmio na osnovu površnog čitanja Machiavellia, Wagnera, Gobineaua, Nitzschea, pangermanista devetnaestog stoljeća, Sorela i Lenjina, a iznad svega iz najvulgarnijih izvora Ludendorffa,
Rosenberga i Haushoffera, to je obični kult sile, koja uništava i tlači ne
samo pravo, nego i svaki moral i svaku duševnost. To nije ni najniži stupanj Mefistofelske negacije, jer doktor Faust ne bi izdržao ni pet minuta
u razgovoru s đavolom, koji bi bio skrojen po Hitlerovom odijelu. To je
pandurska filozofija u Auerbachovoj krčmi.
Hitler nema doktrine, on ima samo apetite i planove. To su monstruozni apetiti i gomila rafiniranih i prostih planova, ingenioznih i djetinjastih,
koje bi on želio kombinirati u jednom sistemu. Hitler zapravo i nema nikakve tajne. Prava njegova tajna, koju on nikome ne otkriva, a koju Rauschning odgoneta na svakoj stranici svoje knjige, sastoji se u tome, da Führer
Trećeg Reicha nema nikakvih stalnih misli, da je djelatnost njegovog duha
isključivo negativna, da on svim svojim principima pridaje samo taktički
značaj, da je njegova glavna snaga u njegovoj vjeri u njegovu zvijezdu i da
se ne smije u ništa vjerovati, pa ni u ono što misli i kaže.
Korist je jedino mjerilo njegovih ideja. Jedna teza vrijedi samo toliko, koliko ona zbunjuje što je moguće veći broj ljudi. Podvrgnuti se zahtjevima razuma, priznati da su dva i dva četiri, tj. prihvatiti opće pravilo igre,
to znači ući u igru, prihvatiti igru protivnika. Zar nije Hitler rekao Rauschningu, da uvijek uspijeva ono što je nevjerojatno i nemoguće? Čovjek ulazi
na boksački podijum, pozdravlja se sa boksačem, vadi revolver i obara ga
jednim hitcem. S takovim jednostavnim metodama postignuo je Hitler sve
svoje uspjehe.
On ignorira poteškoće, prezire savjete stručnjaka, leti prema zaprekama i obara ih. Hitler je rekao, da on ima talent da pojednostavljuje stvari.
To znači pojednostaviti probleme za gomilu jednostavnih duhova, pojednostaviti ih za potrebe nekulturnog i primitivnog duha, koji mrzi svako
znanje i iskustvo. Tako su Alarik i Genserik pojednostavili komplicirane
probleme Rimskog carstva.
Dva poglavlja u ovoj knjizi zaslužuju naročito pažnju. To je poglavlje o razaranju kršćanstva i poglavlje o osnivanju nove religije nadčovjeka.
Mržnja, koja izbija iz Hitlerovih protukršćanskih namjera, ima neku titansku veličinu. Ovaj judeo-kristijanizam, kako on to naziva, to je ono što se
74
naziva kršćanskom civilizacijom, koja se osniva na poštovanju ljudskog
dostojanstva, na svetosti ugovora, na primatu odmjerenog razuma i ljubavi.
Konačno, Hitler ima pravo: rat koji je on nametnuo svijetu, to je manihejski rat, koji može svršiti samo padom lažnih bogova.
New York, 1940.“
Početkom 1941. godine Vatroslav Cihlar je nakratko zaposlen
kod Državnog press-biroa u Zagrebu. Nije jasan njegov odnos sa Zvonkom Cihlarom zvanim Sinek, sinom Milutina Cihlara Nehajeva. Zvonko
Cihlar rodio se u Zagrebu 1918. godine. Nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova. Službovao je u
poslanstvu u Rimu, doktorirao je pravo u Padovi 1943., a potom se u rujnu
iste godine, nakon kapitulacija Italije, vratio u Zagreb. Tu je bio imenovan
na mjesto tajnika kod ministara vanjskih poslova S. Perića i M. Alajbegovića.
U ožujku 1944. pratio je N. Mandića i S. Perića u posjetu Njemačkoj,
a potom je često u povjerljivim misijama u Beču, Budimpešti, Bukureštu,
Sofiji i Berlinu. Početkom 1945. godine bio je u dva navrata u Švicarskoj.
Uoči sloma NDH-a vratio se u Zagreb. Uspio je prijeći u Austriju, ali su ga
Englezi izručili jugoslavenskim partizanima 18. svibnja. Ubijen je s većim
brojem Hrvata 25. svibnja kod Škofje Loke u Sloveniji.
Vatroslav Cihlar je u sumorno vrijeme NDH-a 1942. i 1943. radio
kao prevoditelj u Hrvatskom listu, a tijekom 1944. pa do 1. svibnja 1945. i
oslobođenja Zagreba suradnik je Gospodarskog lista, no ima dosta problema sa zdravljem.
75
Karolina Riječka
Od 1. studenog 1945. do 28. siječnja 1946. godine Cihlar je bio
zaposlen u Nakladnom zavodu Binoza u Zagrebu. Od 1. kolovoza 1946.
do 1.siječnja 1947. bio je dopisnik zagrebačkog Narodnog lista za Rijeku,
Hrvatsko primorje i Istru. Preselivši se u Rijeku, otvorio je novo poglavlje
u svom životu i s neočekivanom strasti bacio se na proučavanje prošlosti
grada, a naročite njegove kazališne povijesti. Prvi rezultat vidi se iz dopisa
od 12. lipnja 1947. godine.
Nakladni zavod Hrvatske
/ Muzički odjel /
Zagreb
U vezi s usmenim razgovorom sa drom Milanom Majerom priopćujem Naslovu kratak opis i sadržaj moje knjige Ivan Zajc u Rijeci ili Riječki
dani Ivana Zajca.
Knjiga bi obuhvaćala oko 6-7 štampanih araka sa reprodukcijama, slikama i faksimilima, a u njoj bi bilo opisano riječko razdoblje Ivana Zajca (od
g. 1831. do g. 1862.) zajedno sa kulturno- i političko-historijskim prikazom
Rijeke iz polovice 19. vijeka (još do sada uopće neobrađeni riječki Ottocento, s posebnim osvrtom na hrvatski politički i kulturni značaj Rijeke).
Po prilici bi knjiga obuhvatila ovaj materijal:
Rijeka u doba Ivana Zajca
Zajčevo rođenje, školovanje i djelovanje u Rijeci sve do njegovog
odlaska u Beč i Zagreb
(Zajc kao ravnatelj riječke opere, ravnatelj i profesor riječke muzičke škole, skladatelj itd.)
Ilustracije iz Zajčevog riječkog doba (do sada još nigdje objavljene).
Knjiga bi bila napisana na osnovu još neobjavljenih spisa, dokumenata i bilježaka, što sam ih sabrao u riječkom državnom i kazališnom
arhivu.
76
Kao mali isječak iz tog materijala objavio sam već u prvomajskom
broju Riječkog lista (1. V. 1947. g.) članak Ivan Zajc – skladatelj prve
himne riječkih radnika, koji prilažem ovom pismu.
Smrt fašizmu – Sloboda narodu!
Vatroslav Cihlar
Rijeka – Via Zagabria 10/III p. Cattalini“
(Državni arhiv, RO 24, Cihlar)
Knjiga o Zajcu, kao i niz njegovih kasnijih projekata, nikad se nije
pojavila, što je bila posljedica odviše neurednog i nesigurnog života – tako
da nikad nije našao dovoljno mira i materijalne sigurnosti da bi mogao
zaokružiti veće teme.
Od 1. ožujka 1947. bio je suradnik kulturne rubrike Riječkog lista. Piše
o konzervatorskim problemima, te započinje temeljito proučavanje povijesnih spomenika Rijeke. O povijesti kazališnog života u gradu piše tekstove
u Sceni, časopisu koji je izdavalo samo kazalište. Doba primjer njegovih
tadašnjih napora članak je Prvo drveno kazalište prije 200 godina.
„Kazališni život na Rijeci započeo se je razvijati polovicom XVIII.
stoljeća, nakon proglašenja Rijeke slobodnom lukom (god. 1719.), koja je
čitavom gradu donijela nove poticaje u njegovom razvoju u svim pravcima. Otvaranjem slobodne navigacije na Jadranu, te osnivanjem slobodne
luke, nastaje na Rijeci razdoblje ekonomskog procvata, koji je privukao
u grad novo stanovništvo iz bližih i daljnjih krajeva. Razvija se pomorstvo, trgovina, podižu nove industrije, među kojima brodogradnja zauzima
ponajvažnije mjesto.
S tim u vezi nastaje i niz promjena u unutrašnjem sastavu i vanjskom
izgledu grada, koji se postepeno oslobađa uskog i ograničenog okvira, što
mu ga je nametnuo njegov srednjovječni značaj. Do tada se je čitav gradski
život razvijao na uskom prostoru unutar gradskih zidina, što su gušile i
prostor i ljude. Budući da za nove stanovnike, koje su pomorstvo, trgovina
i industrija privukli u grad, nije više bilo mjesta u ozidanom gradskom
središtu, dozvoljeno im je, da izgrade izvan zidina drvene barake za stanovanje; jedino su se morali obavezati, da će u slučaju rata porušiti svoja
drvena zdanja. To je bio ujedno i početak proširenja Rijeke na širokom i
slobodnom prostoru izvan gradskih zidina, koje su kasnije posvema nestale
77
u toku proširenja grada, kada su se stari i novi grad stopili u jednu cjelinu.
Tako je i prvo kazalište na Rijeci bilo izgrađeno izvan gradskih
zidina, jer u središtu grada nije bilo mjesta za njegovo podizanje. To je
bila obična drvena baraka, koja je u ono doba potpuno zadovoljavala kazališno-umjetničke potrebe grada, koje izgleda nisu bile baš osobito velike,
ako uzmemo u obzir, da je počecima javnog kazališnog života na Rijeci i
podizanju prve kazališne zgrade kumovala uglavnom želja za ostvarenjem
unosne kartaške igračnice, u kojoj su se priređivale faraonske igre, neka
vrsta pokera, krabuljni plesovi, i tek tu i tamo po koja komedija bez veće
umjetničke vrijednosti. Kartašnica i pozornica bile su u ono doba, kako
ćemo to kasnije vidjeti, za prve riječke impresarije jedan te isti pojam.
O prvom drvenom kazalištu na Rijeci postoje vrlo blijeda sjećanja.
Zna se jedino to da je ono postojalo i da su se u njemu igrale karte, ali
kako je ono izgledalo i što se, zapravo, u njemu prikazivalo, o tome ništa
ne govori stara riječka kronika. Svakako je njegova umjetnička razina bila
beznačajna. Bilo je to, po svoj prilici, više neko zabavište, u kojem su se od
zgode do zgode priređivale jeftine lakrdije i komedije, nego kazalište, kao
što uopće čitav kazališni život na Rijeci polovicom XVIII. stoljeća obilježje svega i svačega, samo ne prave umjetnosti. A takovi su bili i pokretači
tadašnjeg kazališnog života na Rijeci.
Prvi među njima bio je neki ljekarnik Carlo Pisanelli, po kojemu se
zna i za opstojnost prvog drvenog kazališta na Rijeci. Jedina uspomena,
sačuvana na to kazalište, je predstavka, što ju je on uputio 2. XI. 1755.
C. Kr. Intendanci u Trstu, pod koju je spadala Rijeka u ono vrijeme. U toj
predstavci on moli tršćansku Intendancu, da mu podijeli koncesiju za održavanje hazardnih igara, predstava i javnih plesova na Rijeci, izjavljujući
ujedno da će on u tu svrhu izgraditi novo, zidano kazalište. A da publika ne
ostane bez zabave, dok se kazalište bude gradilo, on traži, da mu se ustupi
sadašnje, privremeno, drveno kazalište, koje će popraviti i urediti, jer da je
ono i onako na teret i smetnju gradu.
Kao uzvrat za ovu koncesiju nudi ljekarnik Pisanelli, da će u svojoj
špicijeriji dijeliti besplatno sve lijekove siromašnom stanovništvu grada,
kadgod to bude ovome potrebno. Prvi je dakle kazališni čovjek Rijeke bio
ljekarnik i to, izgleda, vrlo poslovan čovjek, jer ga nalazimo i u raznim
drugim trgovačkim poduzećima onoga doba. Bio je ne samo prodavač lijekova i kazališni impresario, već i brodovlasnik, trgovac i burzijanac, koji
78
je došao iz Padove u vrijeme, kada su na Rijeci počeli, početkom XVIII. stoljeća, nicati i cvasti poslovi. Koliko su malo umjetničke težnje bile
poticajem izgradnji prvog kazališta, vidi se po tome, što on u svojoj molbi
naročito traži, da mu se podijeli neograničena povlastica održavanja hazardnih igara u kazalištu, koje su bile tada dozvoljene na osnovu patenta iz
god. 1753. i koje su, izgleda, bile na Rijeci u ono vrijeme vrlo popularne.
Kakav je udes doživjela molba ovog prvog kazališnog impresarija
grada Rijeke nije poznato, iako se spominje u kronici hazardnih igara, da
je on neko vrijeme tjerao kartaški obrt. Svakako nije izgradio kazalište, jer
kada se je god. 1762. pojavio na Rijeci neki impresario komedija, čija je
družina prije toga igrala u Celovcu i koji je htio održati nekoliko predstava
za vrijeme karnevala god. 1763., on na Rijeci nije našao pozornice; očito
je, da je drvena baraka, koju je već Pisanelli htio popraviti, bila u tako
ruševnom stanju, da se u njoj nije moglo ni igrati karata, ni davati predstava.
Premda je kazališni život na Rijeci bio u to doba prilično traljav,
izgleda da je kazališna koncesija bila ipak unosan posao, jer se o nju otimaše više kazališnih poduzetnika, i to iz raznih slojeva građanstva. Svi su
oni, uglavnom pomišljali, pod izlikom promicanja kazališne umjetnosti, na
prihode iz kazališne igračnice, koja je bila glavnim privjeskom kazališta i
njegovom ponajvažnijom atrakcijom.
Tako je drugi kazališni poduzetnik toga doba bio nadglednik javnih
gradskih radova Andrea Collenz, koji je predložio 9. XI. 1762. riječkom
magistratu, da će obzirom na to, što je staro drveno kazalište potpuno neupotrebljivo, izgraditi na vlastiti trošak novu drvenu baraku za održavanje
kazališnih priredaba. Ta je, prema njegovoj namjeri, trebala biti duga 14, a
široka 8 klaftera (klafter, odnosno hvat, malo manje od 2 metra, op. aut.).
On će to učiniti pod uvjetom, da mu se ustupi besplatno na deset godina
gradilište ispred gradskih zidina kod jerolimskog bastiona (u blizini sadašnje palače Municipija) i da mu se povjeri gradnju zidanog kazališta, ako bi
se takova namjeravala izgraditi u budućnosti.
I namjesništvo na Rijeci i Intendanca u Trstu dozvolili su Collenzu
izgradnju novog drvenog kazališta, ali, kako su se vlasnici okolišnih zgrada, očito nemajući mnogo smisla za kazališnu umjetnost, usprotivili tome,
do izgradnje nije došlo.
Tako je staro, drveno kazalište istrunulo, a da novo nije podignuto.
79
Riječani su nastavili s kartanjem u kavanama, a s plesanjem na drugom
mjestu, sve dok se nije pojavio god. 1764. treći kazališni poduzetnik u
osobi nekog Giuseppea Bona, koji je s mnogo više vještine i uspjeha, ako
ne i poslovne sreće, zagrabio u kazališni, odnosno kartaški i plesni život
Rijeke u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Ali o tome drugi put.“ (Cihlar, V.:
Prvo drveno kazalište prije 200 godina, Scena, Rijeka, 1947.-1948., br. 4)
Godine 1947. Cihlar piše podlistak Proljeće na Kvarneru. Značajan
doprinos likovnoj umjetnosti je njegovo otkriće nepoznatog autoportreta
Miroslava Kraljevića. Taj crtež pronašao je u Kraljevici, gdje je umjetnik
boravio 1911. godine. U Sveopćem privrednom listu tiskao je seriju dužih
članaka o ekonomsko-povijesnoj problematici Istre, Cresa, Lošinja i riječke luke.
Godine 1948., u devet nastavaka, od 8. veljače do 11. travnja, u
Riječkom listu objavljuje niz feljtona Kulturno-historijske šetnje kroz Rijeku. Piše i putopisne reportaže o Cresu, Zadru, Trogiru… Nastavlja suradnju
u Narodnom listu, te u Sveopćem privrednom listu: Grad i luka Pula, Luka
na Kvarneru, Zadar kao privredno središte, a surađivao je i u listovima kao
što su Primorski dnevnik iz Trsta, te Novosti iz Toronta.
Od 1. svibnja do 31. prosinca bio je direktor Muzeja Hrvatskog primorja, koji je djelovao u zgradi obitelji Nugent na Trsatu, a na toj dužnosti zamijenio je Alvise Vivianija. Djelovao je i kao opunomoćenik Ministarstva prosvjete za pregled predmeta umjetničke vrijednosti na otocima
Cresu i Lošinju, a započeo je rad kao opunomoćenik Matice Hrvatske za
prikupljanje i uređivanje likovnog materijala za monografiju o gradu Rijeci
(obimni zbornik Rijeka, koji će izaći iz tiska tek u kolovozu 1954. godine).
Godine 1949. utemeljio je Pomorski muzej kao odjel Gradskog
muzeja u Rijeci, prikupljao je materijal za pomorsku zbirku i napravio je
prvi postav. Na poziv kazališta postavio je kazališnu izložbu.
Za Prosvjetni i Komunalni odjel Gradskog narodnog odbora Rijeke priredio je interni materijal Riječki historijski toponimi, uz opis ulica i
trgova. Za Ministarstvo pomorstva u Beogradu izradio je prikaz povijesnog
razvoja riječke luke s planovima i slikama, za što je dobio posebnu nagradu. Dio tog prikaza tiskao je u časopisu Pomorstvo (1950., br. 8).
Za Komunalni (turistički) odjel Gradskog narodnog odbora napisao
je interni materijal Vodič grada Rijeke, s detaljnim popismo kulturno-povi80
jesnih spomenika, na 117 rukopisnih stranica. Objavljivao je u Glasu Istre
(Lovran, prastaro pomorsko mjesto), Riječkom listu (Stotinu godina bakarske nautike) i Sveopćem privrednom listu.
Godine 1950. honorarni je službenik Muzeja Hrvatskog primorja,
stalni suradnik tjednika Pomorac, te do 1960. redoviti suradnik časopisa
Pomorstvo. Postavio je izložbu o povijesti riječkog kazališta. Na RadioRijeci govorio je o književnom djelu Nikole Polića povodom šezdesete
godina života tog književnika. U Riječkom listu objavio je niz feljtona
Kulturno-historijske zanimljivosti Rijeke u 13 nastavaka, od 6. srpnja do
27. listopada, u kojima je iznio niz zanimljivih podataka u obliku eseja.
Ti članci bitno su utjecali na odličan turistički vodič Rijeka koji su 1954.
godine publicirali Tugomil i Vitomil Ujčić u Puli.
Od 1. lipnja 1951. do 31. siječnja 1952. godine Cihlar je redovni
službenik Narodnog kazališta u Rijeci, na mjestu urednika građe za kazališnu povijest, pa je tako radio i na formiranju Kazališnog muzeja. Pripremio je i postavio dvije izložbe u kazališnom atriju: povodom 50 godina
Verdijeve smrti, te o djelovanju Ivana Zajca u Rijeci. Organizator je i tajnik
proslave 120-godišnjice rođenja Ivana Zajca. Na Radio-Rijeci je od travnja
do kolovoza objavio 35 kozerija pod zajedničkim naslovom Događaji iz
riječke prošlosti. Publicirao je članke: Stanko Vraz u Rijeci, Riječka umjetnost u XIX. vijeku itd. Bio je član Savjeta za kulturu i umjetnost GNO
Rijeka, te Stručnog savjeta pri Muzeju Hrvatskog primorja.
Godine 1952. posvetio se problemu Karoline Riječke i ušao je u neočekivano oštru polemiku u Riječkom listu s književnikom Dragom Gervaisom, u vezi njegove istoimene komedije. Bio je posebno osjetljiv na tu
temu jer ju je dobro poznavao, što dokazuje njegov povijesni esej.
„Karolina Belinić
Riječka hrvatska drama u predvečerje kongresa u Veroni
Vojvoda od Otranta, iza koje se titule krije Joseph Fouche, poznat šef
Napoleonove tajne policije, bio je prvi put u svom životu ozbiljno zabrinut.
Ta zbivaju se događaji, koji ne znače samo promjenu režima, već pad jedne
velike imperijalne ideje, kojoj je i on bio jedan od moćnih stupova.
Taj stari majstor u mijenjanju političkih kabanica, koji je proživio
revoluciju, bourbonski pad, termidorski prevrat, Napoleonov državni udar
i ratnu furiju poslijerevolucijske evropske konflagracije, imajući u svemu
81
pomalo svoje prste, a da mu nije pala ni vlas sa glave, našao se jednog vrućeg srpanjskog dana 1813. u Ljubljani, u položaju kartaša, koji je izigrao
posljednju kartu. U to doba on je guverner francuske Ilirije, što kao dio
napoleonske imperije obuhvaćaše i Rijeku, sa sjedištem u Ljubljani.
Tu, u svojoj rezidenciji, Joseph Fouche doživljuje ne samo raspadanje napoleonskog carstva, već i svoju vlastitu životnu dramu, što će ga
nakon neuspjela pokušaja, da se opet nekako izvuče iz procijepa, konačno
otjerati u progonstvo i bijednu i žalosnu smrt u Trstu. Jer istrošiše se već
nepopravljivo majstorluci tog ovejanog političkog artista, žica, na kojoj je
plesao čitavog života, kao jedan od najgenijalnijih političkih akrobata u
svjetskoj historiji, pukla je zauvijek. Otvorio se ponor, u kojem će on, iako
ne dragovoljno, solidarno nestati zajedno sa svojim gospodarom.
Posljednja njegova karijerska postaja je Ljubljana, posljednja njegova utjeha u korespondenciji, što je vodi sa svojim riječkim prijateljem,
obmanjujući i sebe i njega u zbivanjima, koja i tog starog, hladnog, proračunatog lisca ispuniše vrtoglavicom. Ne boj se ništa – piše on svojem
prijatelju u Rijeci nekoliko dana prije konačnog sloma! – napoleonska
armada još je uvijek tako jaka, njena željezna pest još uvijek tako snažna, da će smrviti Austrijance, ako se samo usude približiti riječkom gradu.
Ako Austrijanci budu zbilja toliko ludi do prodru do Rijeke, on će poslati
iz Ljubljane gradu u pomoć snagu koja će još jednom posvjedočiti slavu
napoleonskog oružja.
Zar je otrantski vojvoda, rezidirajući još uvijek u svom vojvodskom
sjaju i stanu u Ljubljani zbilja mislio, da će nakon Berezine i stvaranja
šeste koalicije moći spasiti Rijeku od zajedničke englesko–austrijske navale? Ili je to bila samo prisiljena udvornost, dekorativno garniranje jednog
pisma, što je trebalo samo utješiti njegovog riječkog prijatelja? Kako bilo
da bilo, otrantski je vojvoda do posljednjeg časa prije svog bijega iz Ljubljane sipao dekrete, ukaze i premještaje, kao da se nalazi na vrhuncu svoje
moći, još u posljednjim minutama mijenja on gradske i općinske načelnike
na Rijeci i Hrvatskom primorju, da se sve praši, baca strijele sa svog vojvodskog Olimpa na nepouzdane elemente, koji ne bijahu ni nepouzdani ni
elementi, već obični ljudski stvorovi, koji u onoj promjenljivoj buri između
francuskih armada, engleskih pomorskih kanonada i austrijskih bataljuna u
maršu, smatrahu svoju rusu glavu i svojih općinara važnijima od posljednjeg imperatorskog obračuna.
82
Svi veliki imperiji izgleda da propadaju na isti način, svi njihovi
igrači i u tom propadanju igraju istu smiješnu ulogu. Foucheovo riječko
pismo bilo je, kako znamo, obična fraza – frazirajući vojvoda morao je i
sam nekoliko dana nakon toga spakirati svoje kofere. Austrijanci su zbilja
bili toliko ludi – zar nismo čuli sličnu frazu i prošlog svjetskog rata? – te
prodriješe do Rijeke. Ne samo prodriješe, već su je i zauzeli.
I dok je tako vojvoda od Otranta – Nous Gouverneur General des
Provinces Illyriennes – šalje iz Ljubljane na Rijeku i Hrvatsko primorje
svoje uznosite imperatorske fermane, koje vjerojatno nije nitko više čitao –
komešanje je bilo sveopće – dok francuski imperator nekako u isto vrijeme
dinira u čitavoj svojoj imperatorskoj pompi kod saskog kralja u Dresdenu
i navečer prisustvuje predstavi jedne Molierove komedije u dvorskom teatru, na Rijeci je, koju je on smatrao jednim od svojih ponajglavnijih strateških bastiona na jadranskoj obali, dana 13. srpnja 1813., osvanulo teško
naoblačeno jutro, što sumornom sparinom pritisnu prirodu i ljude. U zraku
je nevera, tišina je pred buru.
Na riječkom žalu ispred gradskog tornja u rane jutarnje sate nema
još gotovo nikoga, samo se nekoliko kalafata vrzma oko izvučenih barki. Tišinu, i rana jutra i sive naoblačene neizvjesnosti, kida tek žamor, što
dopire s palade. To su bracere, koje su već zarana stigle na Rijeku s otoka,
noseći nešto hrane, ali i mnogo uzbudljivih vijesti okretanju engleske flote
na Jadranu, što pod zapovjedništvom admirala Freemantlea već dulje vrijeme opsjeda i uznemiruje čitavu obalu od Trsta do Kotora.
Englezi su već bombardirali Hvar i Korčulu, operirajući s Visa, a sad
ih eto i u blizini Kvarnera. Mornari pripovijedaju da se na otvorenu moru
izvan Velikih vrata pojavila engleska eskadra i da plovi smjerom prema
Rijeci, ovisi samo o vjetru i vremenu, kada će ući u Kvarnerski zaljev. Na
obali je šačica ljudi, grad još spava, a iza zidina još uvijek ponosno stojećeg
starog grada, koji je ujedno i čitava Rijeka, malo tko goneta, što donose
dan, vjetar i oluja.
Doduše, već se prošlih dana pronosile vijesti o operacijama engleske flote na Jadranu, o gomilanju austrijskih trupa sjeverno od Save, ali
da će događaji tako brzo nastupiti, to na Rijeci, barem u širim slojevima,
nisu očekivali, to se ni po čemu nije moglo razabrati, ni po ljudima, ni po
izgledu dnevna života, koji je mirno tekao, daleko od ratne huke i buke, što
potresla čitavom je Evropom.
83
Nešto je doduše prije nekoliko godina okusila i Rijeka od toga novita strepitosa, što ju je Rijeci javio barun D’Argento u času Napoleonove
provale u Anconu, uzbudila je grad valjda kao nikada u prošlosti, ali sve
je to bilo poput kamena, što samo začas uzbiba tihe kvarnerske vode. Sve
do tog dana Rijeka je živjela kao u nekom zatišju – Jaschkeovi osunčani
riječki akvareli mogu nam zbilja dočarati Rijeku iz prvih dana prohujalog
stoljeća. Francuske službene novine pišu tih dana o Rijeci kao da se ništa
ne događa. Tišina je dakle opća.
Ljetna sparina i politička neizvjesnost još su više umrtvili mrtvilo
tog ionako natmurenog srpanjskog dana. I da nije bilo nešto vreve i žamora
na tržnici iza gradskog tornja, što je također tog jutra bila nenavadno prazna – mljekarice i povrćarice iz okoliša su izostale – čovjek bi pomislio, da
to nije ona živa uzbibana, vesela i južnjačka Rijeka, već neki zamrli grad,
po kome lutaju utvare i sjene.
Jedan će glas pokrenuti poput munje čitav grad, ljude, kuće, ulice i
trgove – engleska je flota na Velim vratima! Na vijest o primicanju engleskih ratnih brodova uskomeša se čitava Rijeka, tišina, koja je još netom
davala gradu obilježje usnulog naselja, naglo se prekinula. Iz kuća izletješe
ljudi, majke s djecom, starci i žene, sve se to sjatilo na glavnom trgu, tražeći jedan od drugoga savjet i spas.
Riječki pomorci, koji su znali svojim brodovima probijati i englesku
blokadu, shvatili su odmah na prvi pogled njihove siluete, o kakvim se
jedinicama radi. Bilo je to nekoliko većih engleskih fregata, što sačinjavaju
dio velike jadranske Freemantleove eskadre.
Jednim od najvećih brodova zapovijedao je Master of Navy John
Leard. On će biti i onaj, koji će ispaliti prvu salvu na Rijeku. To je onaj isti
Leard, koji će nekoliko godina kasnije, nakon Bečkog kongresa – ironijom
sudbine – doći na Rijeku, tu se oženiti jednom Riječankom i postati pater
familias jedne poznate i po našu političku i kulturnu historiju zaslužne
riječke porodice. Svakako on tog dana, promatrajući Rijeku dalekozorom
s mora, nije znao, da će bombardirati grad u kojem je u tom času zajedno sa svim Riječanima strepila pred njegovim topovima i njegova vlastita
buduća žena.
Francuska riječka posada, koja se u taj čas nalazila na Rijeci, nije
bila sposobna ni da uzdrži red u gradu, a kamoli da se odupre topovima s
moćnih engleskih brodova, koji su vozili i čete za iskrcavanje. Vojvoda od
84
Otranta nije poslao Rijeci nikakvu pomoć, po svoj prilici njegova je glava u tom času bila drugdje. Francuska je posada već istog jutra napustila
grad, zajedno s njom otišao je čitav francuski upravni aparat, Francuzi su
ispraznili Rijeku. Jedino se još neko vrijeme održao na Trsatu francuski
detašman, sastavljen od hrvatskih vojnika, ali i taj se povukao prema Sv.
Kuzmi, kad su pale prve engleske granate na Rijeku.
Francuske baterije, koje se nalaziše uzduž obale od kapucinske
crkve do Rječine, nisu uopće reagirale na englesku paljbu. Tako su se
Englezi nesmetano iskrcali na obalu, ali njihov cilj nije bio da ostanu u
Rijeci, austrijska vojska još nije bila dovoljno spremna da s kopnene strane
zaokruži grad. Svrha je ove engleske operacije bila jedino u tome, da se
zapale sva skladišta i brodovi u luci, pa da se zatim to isto učini u Bakru i
Kraljevici, kao u francuskim ratnim lukama, što su bile u ono doba još od
većeg značaja od riječke luke.
Prvi engleski odredi iskrcali su se kod kapucinske crkve. Tu su oni
ostavili i svoje topove, koji su imali zadaću da štite engleski desant, a zatim
su se uputili prema Rječini, koja je u ono doba kao glavna riječka luka bila
puna drvenih brodova. A i glavni magazini nalazili su se uz Rječinu. Požar
nije bilo teško podmetnuti s obzirom na mnoštvo bačava punih ulja i dasaka, što su se nalazile naslagane uz obalu.
Brodovi su umah počeli gorjeti, a vatra, što se silnom brzinom proširila po čitavoj luci, zahvatila je i neke obližnje kuće. Zamalo je i čitava
Rijeka nestala u dimu, dok su s engleskih ratnih brodova grmjele topovske
salve. Panika je obuzela čitav gard, malo je tko uspio pobjeći u pozadinu.
Historijsko municipijsko zvono zazvonilo je na uzbunu, zvuk njegov jedva
se čuo u topovskoj grmljavini i vrisku žena i djece, koji izletješe na ulicu,
tražeći spasa, a ne znajući gdje. Eto u tom času nastaje jedna historija, što
će nas svojim skromnim tragom povesti u svijet jedne velike naše narodne
drame. Ta mala riječka historija zove se Karolina Belinić.
Karolina Belinić je dijete starog riječkog grada, udata je za poštenog
i čestitog našeg čovjeka, Lovranca Andriju Belinića, osjećajući se Hrvaticom, kao što je to uvijek isticala i kako je to u dokumentima zabilježeno.
U to doba, potkraj francuske vladavine na Rijeci, njoj su dvadeset i četiri
godine, mlada je i brižna majka dvoje sitne dječice od jedne i dvije godine,
dobra žena i primorska domaćica, koja do tog po Rijeku kobnog dana ne
izađe ni po čemu na javu, osim što je bila poznata u staroj Rijeci po svojoj
85
simpatičnoj vanjštini, prirođenoj eleganciji svoje vitke pojave, svom bijelom finom tenu i izrazito dubokim crnim očima. To je sve što se dotad o
njoj znalo.
Kao djevojčica bila je odgojena poput gotovo svih kćeri iz tadašnjih
pomorskih kuća u djevojačkom samostanskom internatu na Rijeci, koji se
nalazio blizu Fiumare. Tu je naučila i dobro francuski, pa je ta okolnost
ponešto uzdigla i njen društveni položaj za vrijeme pripadnosti Rijeke francuskoj Iliriji. Ali ustvari, ona je bila samo jedna od onog niza primorskih
žena, koje vjekovima čuvaju primorsko ognjište i vatru na njemu. Njena glavna briga bio je njen dom u starom riječkom gradu, njena djeca i
domaće ognjište. Po svojoj društvenoj klasifikaciji nije bila ni pučanka ni
plemkinja. Belinić nije bio riječki patricij, a ni njen otac. Sociološki bi je
mogli uvrstiti u malograđansku klasu, što se u ono doba ne diferenciraše
mnogo od puka, bivajući i sama uglavnom njegovim dijelom, njegova krv
i odvjetak, jer se svi ti naši primorski ljudi s nekim imenom i osebujnostima, pomorci, kapetani, armaturi, brodograditelji i paliri, rodiše u malim i
skromnim primorskim kućama od priprostih ljudi, probijajući se svijetom,
morem i kontinentima, do društvenog značaja samo sa svojim vlastitim
žuljevima, talentom i marom.
Uostalom, to primorsko pučko građanstvo bijaše u ono doba progresivna demokratska klasa, koja je na svojim leđima iznijela čitavu narodnu
i naprednu borbu na Hrvatskom primorju i u gradu Rijeci u XIX. vijeku,
mnoge primorske građanske kuće u ono doba bijahu ne samo žarišta domaćih narodnih i kulturnih pokreta, već i svjetionici, koji su nadaleko bacali
svjetlo narodnog preporoda u mraku, što je često zaprijetio čitavoj zemlji i
narodu. Ta bogata narodna i kulturna historija Hrvatskog primorja i našeg
pomorskog svijeta u njemu nije još napisana, ljudi koji su je ispisali svojim
djelima, nisu još prikazani onako, kako to zaslužuju.
Karolina Belinić razlikovaše se od puka jedino po nošnji, a ne možda po kakvim privilegijama i ekskluzivnostima. Ona se oblačila po gradsku, njen uljani portret prikazuje nam u ono doba u modnom dekorativnom
ampiru, sa čipkastim duboko sežućim velom, kao zanimljivom varijantom
onog tipičnog ženskog rupca, što resi glavu na portretima kapetanskih žena
iz XVIII. vijeka. Smisao za eleganciju, sudeći po njenom portretu, Karolina Belinić je jamačno imala, ukratko bila je lijepa žena, a ljepota nije grijeh. Ali ona je imala nešto više od svoje vanjske ljepote, imala je plemenito
86
srce, što živo kucaše u još ono predilirsko vrijeme za svoj rod i zavičaj.
Bila je po svom karakteru autohtona Riječanka, stanujući u starom
riječkom gradu, pod krovom jedne od onih starih riječkih kuća pokraj kojih
često prolazimo bez interesa, ne sluteći da iza njihovih zidova ima toliko
toplih i srdačnih momenata iz života našeg svijeta i roda u ovome gradu
u prošlim vjekovima. Mnogi kamen u starom riječkom gradu vjekovno je
svjedočanstvo našeg naroda na Rijeci.
Karolina Belinić je sasvim lokalno, sentimentalno i ljudski, više kao
ucviljena majka, nego ako historijski akter, reagirala na događaje od 13.
srpnja 1813. godine. Ona u hrvatskoj drami, što započinje toga dana, nije
protagonist, s obzirom na sve ono drugo, što će se historijski i udesno prolomiti onoga časa na riječkom obzorju, ona je bez koturna. Na nj će ga
uzdići teg glas starog riječkog grada.
Ljudi, koji se u onom općem metežu i uzbuni nađoše onog jutra na
Korzu, ispred gradskog tornja, opaziše odjednom u crnu žalobnu halju
odjevenu ženu, kako se u pratnji jednog svog rođaka odlučnim koracima
upućuje do engleskog komandanta da usred dima i požara izmoli od njega milost za grad i (kao i sama majka dvoje djece) za sve riječke majke
i djecu.
Zna se, da je engleski komandant obustavio paljbu i paljenje grada,
završio ratne operacije na Rijeci, digao jedra i otplovio put Kraljevice i
Bakra. Ako je komandant John Leard, veliki pomorac iz Nelsonove škole,
kojeg je ime zabilježeno i u pomorskoj znanosti, koji je bombardirao Rijeku i kome je engleski kralj James III. u posebnoj pergameni odao priznanje
nakon svršetka velike vojne, poštedio od propasti grad, u koji će se nekoliko godina kasnije vratiti, kao prijatelj i u prijateljskoj misiji, zbog čega
bismo čitavu tu dogodovštinu mogli smatrati kao neku klizavu avanturu, a
ne kao djelo pomorske kavalirštine?
Po osobi i karakteru Karoline Belinić, kako smo vidjeli, sigurno ne,
po držanju jednog pomorca usred ratnih operacija još manje. Nepisani je
kodeks kod pomoraca, da spašavaju u buri i oluji svoje drugove u nevolji
i od starih je vremena ratna praksa, da se pobijeđenom neprijatelju, koji
se utapa, pruži ruka pomoćnica. A engleski pomorac ovdje nije imao pred
sobom ni mornara, koji se bori s valovima, ni neprijatelja koji se utapa,
već jednu slabu ženu, koja u očaju, što bijaše zebnja čitavog grada, dolazi
do engleskih baterija, da – pa ako hoćete i dojmom svoje pojave i ljepo87
te – izmoli spas za svoj grad, dom i zavičaj. U svakom slučaju uzvišeno i
plemenito djelo.
Rijeka je još do početka našeg vijeka častila uspomenu na Karolinu
Belinić u imenu jedne ulice, a onda i to izbrisaše u nizu tuđinskih brisanja
naših ljudi i naših narodnih uspomena u ovome gradu. Ništa nije više zatim
ostalo od nje, osim onih toplih i srdačnih stihova riječkog pjesnika Ive Grohovca-Riječanina, koji usred narodne tmine na Rijeci 1912., evocirajući
riječke narodne uspomene, podigne Karolini Belinić u jednoj pjesmi ovaj
pjesnički epitaf:
Na obali Rijeke grada bijela,
Gdje Rječina s Kvarnerom se ljubi,
Gdje se zadnji njezin jecaj gubi –
Primorkinja vila danas sjela,
Te o Dragi Belinićki poje,
Što je ime proslavila svoje.
Porazom Napoleonovih armada i restitucijom francuske Ilirije (koja
je obuhvaćala među ostalim pod imenom civilne Hrvatske austrijski dio
Istre, Rijeku, Hrvatsko primorje, te otoke Krk, Cres, Lošinj i Rab, s glavnim gradom Karlovcem), Rijeka dolazi ponovno pod austrijsku vlast, mjesto guvernera Fouchea dolazi komesar Saurau, nastaje onaj državno-pravni
provizorij, koji će trajati u obliku austrijske Ilirije sve do godine 1822.,
kada se grad, zajedno sa svojim čitavim starim severinsko-županijskim
teritorijem pripaja Hrvatskoj.
Tadašnji austrijski car Franjo I. u svom bečkom reskriptu iz godine
1808., dakle godinu dana prije francuske okupacije Rijeke, uopće ne spominje Ugarsku, već izričito veli, da je Rijeka dio Kraljevstva Hrvatskog
– Regni Croatiae. Godine 1822. održava se i kongres u Veroni, taj konvenat koaliranih kraljeva i careva, koji su odlučivali o narodima i zemljama
nakon Nepoleonovog pada. Kongres je imao po namjeni Metternicha kao
instrument Svete Alijanse u suštini reakcionarnu ulogu, po svojoj vanjskoj
paradi bio je isto tako plešući kongres, kao i onaj bečki, ali za nas, ispitujući određenje Rijeke u to doba, važno je to, da je na tom kongresu Rijeka
bila zastupana po svojim glavnim građanima i predstavnicima u hrvatskoj
delegaciji, kao historijski dio hrvatskog teritorija.
Na kongresu u Veroni, koji će uostalom opisati u svojim uspomena88
ma i francuski pjesnik Chateaubriand bivajući francuski delegat na kongresu, dolazi i do one historijske deklaracije hrvatskih prava na Rijeku, koju
će svojom prisutnošću javno pred čitavim svijetom potvrditi i dva onda
najvažnija riječka građana, Andrea Lodovik Adamić i Paolo Scarpa, koji su
obojica, kao članovi hrvatske delegacije, sudjelovali na kongresu u Veroni.
Oni su doduše suvremenici Karoline Belinić, ali to je ujedno i čitava njihova veza s njenim činom.
Andrea Lodovico Adamić i Pavao Scarpa sudjelovali su na kongresu
u Veroni ne samo kao predstavnici grada Rijeke, što se smatraše državnim
dijelom Hrvatske, već i kao predstavnici svih hrvatskih slobodnih gradova
na čelu sa Rijekom, bivajući usred većine feudalnih i vlasteoskih članova
hrvatske državne delegacije ujedno i reprezentanti onog novog građanskog
sloja, što će odigrati ne samo značajnu progresivnu ulogu u lokalnom riječkom smislu, nego i u općenarodnom, spajajući stvar budućnosti Rijeke s
Hrvatskom u nizu dogovora, susreta i prijateljskih veza sa najznačajnijim
hrvatskim ljudima onoga doba, među kojima će se naći, kao jedan od najbližih i političkih suradnika i pjesnik hrvatske himne Antun Mihanović,
bliski rođak znamenitog protonotara i pisca Kuševića, jednog od najistaknutijih članova hrvatske delegacije u Veroni.
Mihanović boravi čitavih deset godina na Rijeci, a zastupat će je kao
zastupnički delegat ina požunskom saboru. Adamić i Mihanović zajednički će odigrati važnu ulogu u razdoblju teških borbi za pripadnost Rijeke
Hrvatskoj. U Rijeci Mihanović, političar, pjesnik i diplomat, kreše svoje
prve preporodne stihove, što će u osvit ilirske renesanse fiksirati njega u
hrvatskoj literarnoj historiji kao jednog od prvih vjesnika općeg narodnog
buđenja i neimara hrvatskog književnog jezika.
Boravak Mihanovićev na Rijeci, njegove prijateljske veze s Adamićem (koji ga u jednom pismu označuje kao Hrvata velike kulture i erudicije) i sve ono, što se tih godina zbivalo na Rijeci, jedno je od najzanimljivijih
poglavlja u prikazu narodnih riječkih časova. Prvi Mihanovićevi pjesnički
radovi, objavljeni u Gajevoj Danici, potječu iz doba njegova boravka na
Rijeci, a među tim radovima nalazi se i pjesma Hrvatska domovina, koja je
postala hrvatskom himnom. Ne osjećate li sugestivnost ove riječke, narodno srce toliko potresajuće slike, ne vidite li u ovim ličnostima, što s prošetaše riječkom pozornicom u početku XIX. vijeka, nešto, što dublje grabi u
čitavu narodnu dramu Rijeke?
89
Događaj od 13. srpnja 1813. samo je epizodnog značenja. On je
zadesio Andreu Lodovika Adamića i Paola Scarpu izvan Rijeke. Što oni u
tom času rade, kada se ruši napoleonska imperija i ponovno otvara riječko
pitanje u smislu marijaterezijanske državno-pravne formule, to je poglavlje za se. Mi smo se ovdje uglavnom ograničili na prikaz Rijeke u času
engleskog bombardiranja, zaustavivši se nešto dulje na opisu i djelu riječke
spasiteljice Karoline Belinić, koja je u čitavom ovom napetom političkom
zbivanju, kao i čitav događaj, više epizodna pojava.
Ali ima tu iza kvinte ovog u odnosu prema onoj velikoj historijskoj
slici sasvim lokalnog prizora nešto drugo, nešto veće i dublje, što preko
djela i lika Karoline Belinić potresa ne samo historijom ove naše Rijeke,
nego i našom općom hrvatskom narodnom historijom. Jer one večeri, kad
se spustila noć nad gradom i kada se nebo zažarilo u krvavom odsjevu
požara sa Fiumare, poslije ovog plamenog prologa u velike događaje, koji
će nastupiti u predvečerje kongresa u Veroni – diže se historijska zavjesa, započinje narodna tragedija Rijeke, započinje riječka hrvatska drama.“
(DAR, RO 24, Cihlar)
Ovaj tekst zahtijeva poneko razjašnjenje prije no što se posvetimo
polemici koja se povela oko Karoline Belinić.
Romansiranu biografiju Josepha Fouchea napisao je Stefan Zweig
i koga zanima sudbina Vojvode od Otranta, može kod tog nekad izuzetno
popularnog, a danas pomalo prašnjavog pisca pronaći zanimljivih stranica.
U operacijama oko Rijeke i Trsta 1813. godine admiral Freemantle
imao je linijske brodove Elisabeth, Tremendous i Eagle, fregate Havana i
Cerberus, te brikove Hazard, Wise i Haughty, uz dva transportna broda.
Ključna osoba spašavanja Rijeke bio je kapetan John Leard. On
je od 1801. djelovao na području Hrvatske, a 1803. trebao je biti engleski konzul u Dubrovniku, no to je onemogućio rat s Francuzima. Godine
1803.-1805. organizirao je s Andrijom Ljudevitom Adamićem sječu hrasta
u Gorskom kotaru. Po oslobođenju Trsta Freemantle je imenovao Adamića
privremenim engleskim konzulom u Rijeci u siječnju 1814., a zamijenio ga
je, već krajem iste godine, John Leard. Kako se dobro osjećao u gradu koji
je spasio, Leard je u Rijeci ostao do smrti 1822. godine.
Upravo zbog nejasne važnosti istupa Karoline Belinić, kao i nikakve
važnosti njenog čina za Monarhiju, nikad nije dobila priznanje iz Beča.
90
Rijeku je, bez borbe i na svoju ruku, od Francuza oslobodio generalbojnik Laval Nugent 26. kolovoza 1813., na čelu tisuću hrvatskih vojnika,
uz suradnju s kontra-admiralom Freemantleom.
Nasuprot Cihlaru u polemici stajao je ugledni i politički moćan književnik Drago Gervais. On se rodio u Opatiji 1904. godine, gdje je završio
osnovnu školu i niže razrede gimnazije, no 1918. je morao s ocem pobjeći
pred Talijanima. Godine 1922. maturirao je u gimnaziji na Sušaku. Diplomirao je pravo u Zagrebu 1928. godine. Godine 1929. objavio je prvu zbirku pjesama Čakavski stihovi i to na nagovor Vladimira Nazora, koji je, kao
i Gervais radio u Crikvenici.
Poslije drugog svjetskog rata radi u Beogradu, prvo u Tanjugu, potom
u Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja, te u Ministarstvu pomorstva. Godine 1947. vraća se u Rijeku gdje kao pravni referent dolazi u Generalnu direkciju trgovačke mornarice. Razvio je široku kulturnu djelatnost:
sudjelovao je u pokretanju Riječke revije, u izdavanju kalendara Jurina i
Franina, te u utemeljivanju izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani.
U razdoblju 1949.-1954. bio je direktor Drame, a od 1954. do tragične smrti 1957. godine i intendant Narodnog kazališta Ivan Zajc.
Osim poezije pisao je i humoreske, te komedije: Reakcionari
(1949.), Brod je otplovio (1950.), Radi se o stanu (1951 .), Karolina Riječka (1952.), Duhi (1953.), Čudo djevice Ivane (1954.), Ujak iz Amerike
(1955.-1957.), Palmin List (1955.-1957.). Najboljom komedijom smatra se
upravo Karolina Riječka, inače izrazito pučka predstava.
Vatroslav Cihlar započeo je polemiku osvrtom Kazališna Karolina
– Varijacije na jednu riječku komediju u Riječkom listu 11. i 12. listopada
1952. godine.
„U riječkom kazalištu prikazana je ovih dana komedija iz riječkog
života, a napisao ju je sadašnji riječki dramaturg Drago Gervais na osnovu
historijskog sadržaja uzetog iz razdoblja napoleonske vladavine u Rijeci, početkom XIX. stoljeća. Svi ti sasvim riječki momenti ove predstave
zajedno pobudili su razumljivo znatan interes kod publike, pogotovo kad
je pisac komada poznati naš pjesnik i kulturni radnik Drago Gervais, koji
je ujedno i direktor hrvatske drame u riječkom teatru. Tako sam i ja, koji
sam taj isti historijski sadržaj, doduše ne u komedijaškom smislu, glosirao
pred nekoliko godina u jednom od mojih kulturno-historijskih feljtona, što
je bio zapravo i početak čitavog ovog teatarskog angažmana, s velikom
91
sam radoznalošću pošao na reprizu predstave kojom je bila otvorena nova
dramska sezona naše riječke pozornice.
Da uđemo odmah na stvar, radi se o Karolini riječkoj, koju je autor
plasirao kao riječku komediju, odnosno kao varijaciju na jednu historijsku
temu, htijući time očito opravdati i njemu samome valjda one neprilične i
nezgodne digresije u prikazivanju ambijenata i karaktera, kojima vrvi sav
ovaj komad. Samo je pisac zaboravio, da muzički, a tako i svaki umjetnički pojam varijacije već od Bachova doba, pa preko Mozarta i Schuberta
do modernih vremena pretpostavlja jedan osnovni umjetnički motiv, a tog
osnovnog umjetničkog motiva u ovoj komediji nema, odnosno se tu krivo shvaćena varijacija jedne historijske teme pretvorila u puku historijsku
falsifikaciju karaktera, ličnosti i ambijenata, jedinstvenu, koliko je meni
poznato, u analima hrvatske dramatike…
Gervaisova Karolina riječka, zapravo Karolina Belinić, istinski je
lik iz riječkog života kao što su istinske gotovo sve one figure što ih je
autor porazmjestio oko glavne heroine u ovoj komediji… Ja sam o tim
ličnostima u nekoliko navrata pisao u svojim kulturno-historijskim impresijama iz prošlosti grada Rijeke, pa tako sam se jednom prilikom usput,
ne ulazeći u pojedinosti osvrnuo i na Karolinu Belinić, što je dalo povoda
jednom kasnijem razgovoru između mene i redatelja Tomašića, najprije o
potrebi iznošenja nekih primorskih historijskih motiva na kazališne daske,
a zatim posebno o dramskoj obradi slučaja Karoline Belinić. Naravno, ni
Tomašić, ni ja nismo tu pomišljali na komediju, što taj historijski događaj
ni u kojem slučaju ne može biti, nego na ozbiljnu dramu, na neku vrstu
riječkog Zlatarevog zlata…
Kako je po mom mišljenju i pisanje kazališnih komada, a osobito
onih historijskih, vrlo ozbiljan posao koji zahtijeva i vremena i znanja (a
prije svega piščevu sposobnost), ostao je ovaj razgovor između Tomašića
i mene neostvaren u onom našem praktičnom smislu, a latio ga se kasnije
Gervais u komedijaškom, tražeći jednom prilikom od mene da mu stavim
na raspolaganje moj historijski materijal, što ja nisam učinio jer nije htio
pristati na moj prijedlog da zbog suradnje participiramo kod eventualnih
autorskih prihoda. Meni danas nije žao, što nisam sudjelovao u tom poslu,
jer je Gervais, žureći se i bez mnogo historijskog i umjetničkog truda napisao površnu komediju, zanemarivši ozbiljan historijski sadržaj za volju
časovita efekta.
92
Dakle, nije sasvim točno ono, što neki misle povodom premijere
ovog komada, da je Gervais dobio ovaj sadržaj od mene, moj je utoliko, što
sam o njemu pisao i što sam se njime, nakon razgovora s redateljem Tomašićem, i kao o njegovoj dramskoj obradi bavio. Ali htjeti nešto, ne znači
odmah i moći, pogotovo kad se radi o prvoj kazališnoj obradi jedne riječke
teme na našoj narodnoj riječkoj pozornici. Između htjenja i ostvarenja u
umjetnosti dalek je i naporan put…
Koje li razlike u shvatanju ove historijske teme između nas i Gervaisa! Mi smo htjeli načiniti od Karoline Belinić, na osnovu provjerenog
historijskog materijala, riječko Zlatarevo zlato, a Gervais je od nje učinio
prostitutku, koja se za času wiskeya prodaje engleskom admiralu, a sve
zato da bi to bila komedija premda je on mogao pročitati ono što je jedan od
najvećih komediografa Goldoni napisao o svojem shvaćanju jedne kazališne komedije, koja je po njemu un discreto ragionevole gioco. Ovako se
zbilja ne bi smjela pisati kazališna djela, jer se konjukturnim frazama, frivolnostima i vicevima ne služi nikakvom progresu, a najmanje socijalističkom. A jednako tako, za volju jeftinog i brzog uspjeha, Gervais je izvrnuo
i sve ostale glavne figure u svojoj riječkoj komediji…
Ova kazališna Karolina nije samo običan teatarski neuspjeh, što se
događa i većim dramskim piscima, već i kulturna nezgoda, ako smatramo
da kazalište nije samo zabavište već i kulturno-umjetnička ustanova od
eminentne narodne važnosti baš u Rijeci…
Drago Gervais, duhoviti kozer i pisac onih lijepih stihova o istarskim mićim kućicama belim pod Učkom, dragim svakom narodnom srcu,
pretvorio je u svojoj Karolini jedan izrazito plemenit i romantički sadržaj
u scensku zmešariju, što se obično događa kad se želi umjetnost transformirati u zanat. Da je ostao kod svojih mićih kućica… mi bismo pisali o
Gervaisu kao o dobrom liriku, a ne kao o lošem komediografu. Jer od pjesnikovih nonića, nonica i kućica do napoleonskih komediografija velika je
udaljenost.
Zbilja šteta! Odlaskom Gervaisa iz poezije u komediografiju hrvatska lirika, u ovom slučaju čakavska, mnogo je izgubila, a hrvatska drama
uistinu je vrlo malo dobila.“
Gervaisov odgovor objavljen je 19. listopada 1952. godine.
„U svom pamfletu koji je okrstio Kazališna Karolina navodi Vatro93
slav Cihlar da sam od njega tražio materijal o Karolini Belinić, ali da mi
ga on nije htio dati jer da sam odbio da participira u autorskim honorarima. Divna je iskrenost V. Cihlara. Da se razumijemo. Nije se radilo ni
o kakvom specijalnom, Cihlarovom materijalu, jer toga ni nema, nego o
materijalu koji je svakom pristupačan. Odbio sam dakle njegov prijedlog
jer sam smatrao da je cijena koju traži suviše velika, kao i zbog toga što mi
se zahtjev činio u najmanju ruku neukusnim. To jest dat ću ti materijal, ali
da dijelimo pare. S druge strane, dopuštam da je V. C. marljiv sakupljač
materijala koji se odnosi na historiju Rijeke, koje sam naziva kulturnohistorijskim feljtonima, ali sve je to suviše malo za učestvovanje u radu
koji sam zamislio. I eto, ne mogu se oteti utisku da je jedan od povoda za
ovaj pamflet bio i taj honorar…
Međutim, mene ovdje zanima još jedno pitanje. Mi danas nemamo
naše historije Rijeke. Otkud dakle V. C.-u pravo da daje nekome lekcije iz
historije i da na osnovi ovdje-ondje napabirčenih podataka, bez ozbiljnog
studija, bez temeljitog i kritičkog poznavanja historije stvara neke zbrkane
zaključke i traži od drugih da ih primaju pod gotov groš.
A sad da pređemo na Karolinu Riječku.
Književnik može jednom historijskom ili kvazi-historijskom materijalu pristupiti na razne načine. Može ga shvatiti kao materijal za dramu,
tragediju, komediju itd. Schiller je od Djevice Orleanske stvorio tragediju,
Shaw komediju, a Voltaire napisao čak Djevojčuru (La Pucelle). I o tome
mislim da je svaka dalja diskusija suvišna. Kulturni feljtonist Vatroslav
Cihlar misli da se od Karoline Belinić dade napisati drama a la Zlatarevo
zlato, komediograf Gervais je od nje stvorio komediju. Ali postavlja se
drugo pitanje? Otkud Cihlaru pravo da zbog toga napada, da zato što se
ne slaže s mojom koncepcijom tvrdi da je ona nenarodna, da piše pamflet?
Ali Cihlar ide i dalje. On falsificira moju komediju i tvrdi da sam Karolinu
prikazao kao barsku damu, drolju, prostitutku, da sam se na nju nabacio
najgorim blatom.
On tvrdi neistinu kad kaže da se Karolina prodaje engleskom admiralu za čašicu likera, da zavodi mladog poručnika i ja bih zaista želio znati
zašto je V. Cihlar napisao ove neistine. Ili je možda prespavao sva četiri
čina? Ta zar iz cijelog teksta ne proizlazi da je Karolina možda malo egzaltirana, ali poštena žena, koja je odlučila da se žrtvuje za svoj grad?…
94
Ima još nešto na što se moram osvrnuti. V. C. uzima ne samo pozu
historičara nego i kazališnog kritičara. On uvjereno izjavljuje da Karolina
predstavlja teatarski neuspjeh, mada se ona s uspjehom daje u Ljubljani,
mada je postavljena na repertoire Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu
i još nekih kazališta.
On dalje dijeli lekciju upravi Narodnog kazališta u Rijeci što je
Karolinu Riječku stavilo na repertoire, ali rekao sam, ona je na repertoireu
i drugih kazališta. Napokon, V. C. Govori i o samoj predstavi, o inscenaciji,
kostimima, kazališnom jeziku (kakav mu je to kazališni jezik?) – sve to s
pijedestala. Pravo reče jedan kazališni čovjek, da je kazalište kuća u koju
svatko misli da se ima pravo miješati.
I najzad osnovno pitanje? Otkud V. C.-u literarne, historijske i kritičarske kvalifikacije da piše na način na koji je pisao svoj pamflet? Kad bi se
radilo o Cihlaru i onima koji stoje iza njega, ja ne bih ovo ni pisao. Ja pišem
samo za čitatelje Riječkog lista i riječku kazališnu publiku.“
Ovaj dio polemike zaključio je Cihlar s tekstom Riječka dramaturgija 31. listopada 1952. godine. Ono što je relativno neobično je da je tekst
bio popraćen dobrim Cihlarovim portretom koji je izveo akademski slikar
Antun Žunić. Na portretu vidimo cinično nasmijanog gospodina sa šeširom
koji pronicljivo gleda ispod teških kapaka. U ruci mu je cigareta koja se
dimi i jasno nam je tko je pobjednik iz ugla redakcije Riječkog lista.
„Gervais piše u svom odgovoru, da se prigodom mog razgovora s
njime nije radilo ni o kakvom specijalnom Cihlarovom materijalu, koji je
svakom pristupačan. A zašto je onda tražio od mene historijski materijal
za svoju komediju, ako je taj pristupačan svakome, pa onda valjda i njemu? Čemu je onda trebao mene, jer jamačno nije tražio od mene one dvije
knjige (Koblera i Riječki almanah) koje on spominje kao jedine izvore
svog historijskog kazališnog djela (u svemu nekih dvije stotine štampanih
redaka koji se odnose na slučaj Karoline Belinić) i koje je mogao dobiti
i bez mene u riječkoj Naučnoj biblioteci od čuvara Bedenka. Onda je trebao pozvati Bedenka, a ne mene, na suradnju kod pisanja svoje historijske
komedije.
Ili se možda odlučio na pisanje svoje napoleonske komedije, a da
nije znao ni za postojanje onih dvije stotine štampanih redaka? To bi značilo, da u tom času uopće nije imao pojma o sadržaju vlastite komedije,
95
koju je namjeravao pisati, a pošto je i sam izjavio, da ideja te komedije nije
njegova, onda znači da u tom času nije imao ništa osim tuđe ideje. Tako, s
tuđom idejom u džepu on je započeo pisati komediju, za koju nije imao ni
sadržaja ni materijala, a ni one dvije knjige iz riječke biblioteke…
Ja sam uložio mnogo truda i vremena u sakupljanje materijala za
moj privatni publicistički arhiv (jamačno više no što ga je Gervais uložio u pisanje svoje komedije) pa prema tome moj zahtjev, da za svoj trud
i suradnju dobijem odgovarajući dio od Gervaisovih kazališnih tantijema
nije bio u najmanju ruku neukusan, kako on to sada piše, već je to sasvim
razumljiva stvar, da se nečiji književni, naučni i umjetnički trud i suradnja
honorira po uobičajenim tarifama. Ja nisam tražio nagradu za loš, već za
dobar materijal i suradnju.“
Prepiska Cihlar-Gervais oko Karoline Riječke jedna je od najneobičnijih polemika vođenih na ovim prostorima, koja se brojnim pitanjima koja
je otvorila, žestinom kojom se vodila, pa i posljedicama koje je ostavila
daleko nadilazi povod – jednu vrlo jednostavnu komediju.
U navođenju tekstova izostavljeni su veliki dijelovi gdje se Cihlar
i Gervais bave Karolinom Belinić, Adamićem, Scarpom i drugima u kontekstu njihove stvarne povijesne važnosti. Treba reći i da je sam pristup
polemici bitno različit – Cihlaru je polemika jedna bliska formu koju je
upoznao još u prepisci A.G. Matoš - J. P. Kamov, a imao prilike pratiti iz
blizine u slučaju brojnih polemika Miroslava Krleže između dva svjetska
rata. S druge strane, Gervais je posve zatečen takvom komunikacijom, te
sve smatrao političkom zavjerom.
Treba naglasiti da je Gervaisova komedija loše napisana, ali u njoj je
vjerno prikazan malograđanski i prevrtljiv duh Riječana. Odnosno komad
je loš, no kao površna i neopterećujuća zabava uvijek će naići na odličan
odaziv kod lokalne publike - koja se prepoznaje u likovima na pozornici,
ma koliko bili karikirani. Odnosno, upravo zbog toga! Ne iznenađuje da je
Karolina Riječka nakon istovremene premijere 27. rujna 1952. u Rijeci i
Ljubljani, bila 7. veljače 1981. postavljena kao rock-opera comica, s glazbom Ljube Kuntarića, a 2003. u verziji redatelja Larryja Zappie sa pjevačicom Severinom Vučković u naslovnoj ulozi. I svaki put odaziv publike bio
je nesrazmjeran kvaliteti predstava!
Osim predstava snimljeni su i filmovi Karolina Riječka 1961. (sce96
narij Zvonimir Berković, glumica Ann Aubrey, redatelj Vlado Pogačić) i
Udovištvo Karoline Žašler. Ima neke vanvremenske čarolije u mladoj ženi
koja hoda kroz dim bitke i spašava svoj grad…
Problem odnosa povijesnih činjenica i slobode njihove interpretacije
jedno je vrlo osjetljivo pitanje, kojem Gervais i Cihlar prilaze s dvije posve
oprečne strane.
Cihlar je bio Hrvat ljevičar i njemu je povijest i njeno razumijevanje
ishodište i razlog egzistencije. On je bio čovjek koji je bio u stanju danima
prebirati po prašnjavim spisima dok ne bi našao nešto vrijedno truda. Kao
savjestan povjesničar uvijek je razmišljao o problemu i nastojao je staviti
dokumente u kontekst.
Za razliku od njega, Gervais pripada komunističkom pokretu kao
istaknuti član, priznati umjetnik i utjecajan političar, a kako je opći duh
vremena bio izrazito negiranje povijesti, odnosno dominirala je teza da
povijest počinje s nama, a prije nas ionako nije bilo ničeg važnog (osim
Oktobarske revolucije!), pa je njegova ležernost u interpretiranju stvarnih
ali dalekih događaja, gotovo samorazumljiva. Iako, treba naglasiti, njegovo
razrješenje zapleta s Adamićevim pismom koje dolazi do engleskog admirala i zahvaljujući kojem Englezi poštede grad, vjerojatno je vrlo blizu
povijesne istine, zbog spomenutog bliskog odnosa Learda i Adamića.
Ono što dalje čudi je da se Cihlar, tada honorarni uposlenik kazališta, usudio tako oštro napasti jednog od direktora institucije u kojoj radi,
s kojim je do nedavno bio prijatelj, te za kojeg zna da mu može direktno
naškoditi. Ovo je objašnjivo samo iskrenom uvrijeđenošću zbog preuzete
ideje o Kaorlini Belinić, zbog njene uprošćene obrade, te zbog najdubljeg
uvjerenja da je riječ o neuvjerljivoj predstavi. To što se predstava svidjela
publici, njemu ne znači ništa, jer on ima iskustvo posjetitelja vrhunskih
berlinskih kazališnih događaja.
Problem honorara otvarati 1952. godine vjerojatno je mogao u Rijeci zaista samo Cihlar, koji je i onako cijeli život proživio s neredovitim
primanjima i kojem je to bila osnovna egzistencija. Iz Gervaisovog kuta
plaćanje ideje, povijesnih podataka bitnih za scenografiju i kostimografiju,
bilo je puko rasipanje novca. Ideju je jednostavno preuzeo, kako je povijest ionako beznačajna za izgradnju novog čovjeka onda su i scenografija i
kostimografija tek pitanje estetskog hira.
Cihlar odbacuje mogućnost da je Adamić bio engleski špijun, no
97
povijesno je dokazano da je on to doista bio, tako da Gervaisova apriorna
sumnja u ljudsko poštenje ponekad daje istinitije rezultate od Cihlarovog
idealizma.
U polemici se razmatrao još jedan suštinski problem: pitanje kompetencija. Naime, s jedne strane, formalno školovani pravnik koji povremeno
piše kratke dijalektalne pjesme, a s druge formalni pomorac sa srednjom
nautičkom školom. Na drugoj razini, pak, s jedne strane političar koji se
bavi kazalištem, a s druge vrlo iskusan novinar, esejist i povjesničar kojeg
je, već tada, vrlo ugledni Ive Mihovilović smatrao najboljim poznavateljem riječke povijesti.
U stvari, nužno je naglasiti u sklopu ovog problema, da je Cihlar
karika koja nedostaje između međuratnih riječkih povjesničara kao što su
bili Silvino i Riccardo Gigante ili Edoardo Susmel i generacije hrvatskih
povjesničara na čelu s Danilom Klenom i Radmilom Matejčić, a koja je
zaista aktivna sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća. Dakle, prazninu od 1945. do 1968. popunjava Vatroslav Cihlar i to skromno, savjesno
i pedantno.
Ovo je bitno jer Gervais poteže i tvrdnju: Mi danas nemamo naše
historije Rijeke! – i iz toga izvlači zaključak – ako nema kanonizirane povijesti grada svatko je može interpretirati prema svom nahođenju. Ovo je
prilično problematičan pristup, kojem Cihlar suprotstavlja koncept: prikupljajmo mrvice prije no što sazri vrijeme za sintetska djela.
U sklopu istog problema obojica se vraćaju Giovanniju (Ivanu)
Kobleru, autoru jedne pedantne austro-ugarske, trotomne, povijesti Rijeke
iz 1896. godine, napisane na talijanskom jeziku iz praktičnih razloga, jer
ju je Kobler mogao podjednako dobro napisati i na latinskom, mađarskom,
njemačkom ili hrvatskom. Kobler, koji je bio birokratski temeljit, želio je
da se njegova povijest čita, a najveći dio Riječana, stanovnika mađarskog
grada u kojem Hrvati govore talijanski – najbolje je razumio talijanski
jezik.
Prilikom prijevoda s talijanskog jezika iz Koblerove povijesti, a
vezano uz Karolinu Belinić, Cihlar se pokazao nadmoćan Gervaisu iz jednostavnog razloga što se tijekom života profesionalno bavio prevođenjem
s talijanskog, francuskog, engleskog i njemačkog jezika, pa je tu bio na
svom terenu, dok je Gervaisov talijanski ona primorska zmešarija tako draga Riječanima.
98
Kao rezime: u žestokoj polemici Cihlar je nesumnjivo odnio nadmoćnu pobjedu, no u stvarnosti obojica su izgubila. Cihlar je ostao i bez
posla i bez planiranog Kazališnog muzeja, tako da je do smrti ostao na rubu
gradske službene kulture – no, cijelo vrijeme, poštovan od uskog kruga
stručnjaka. S druge strane Gervais je poslije desetak izvođenja sam skinuo
Karolinu Riječku s pozornice, dijelom zbog sumnjičavih upita onih koji
odlučuju, a dijelom zbog osjećaja da je Cihlar ipak bio u pravu.
Od 1. veljače 1952. do 13. kolovoza 1954. godine Cihlar je djelovao
kao dramaturg Pionirskog kazališta u Rijeci, no glavnina rada bila su mu
arhivska istraživanja u Ljubljani i Zagrebu.
U časopisu 15 dana, koji je izdavala Radio stanica u Rijeci, tiskao
je niz tekstova za svoje radio-emisije pod zajedničkim naslovom Razgovori pod primorskom napom. Tu je objavio i članak o Miroslavu Krleži
povodom šezdeset godina života. Surađivao je u zagrebačkom Vjesniku,
u Riječkom listu je tiskao Kako su fiumanski historiografi otvarali put
D’Annunziu i Mussolinju u naše krajeve i Kazališni direktor vitez de Tihovacz, a u Pomorstvu - Dokumenti iz naše pomorske prošlosti.
Držao je predavanja u Opatiji o Ivanu Zajcu, te o Duhu hrvatske
riječke gimnazije. Međutim 1953. uslijedio je problem vezan uz zbornik
Rijeka, što se vidi iz dopisa od 29. listopada 1953. godine, te slom projekta
Kazališnog muzeja, o čemu govori slijedeći dokument.
„Gosp. Vatroslav Cihlar, publicista
Rijeka I.
Ulica Bratstva i jedinstva 13 (bivša Costabella 52)
Vila Riboli
Poštovani gospodine,
Primili smo poslate opise slika i Vaše korekture, pa Vam najljepše
zahvaljujemo. Ali Vam moramo saopćiti, da je zbilja skrajnje vrijeme da
pošaljete svršetak svoje studije o kazalištu za Zbornik o Rijeci.
Prema poruci preko druga Selakovića, da ne možete svršiti posao,
jer da ne možete doći do građe, koja se nalazi u kazalištu, mi smo Vam i
tu kušali pomoći, pa smo pisali načelniku Savjeta za prosvjetu i kulturu
NO grada, da Vam se svakako omogući, da dožete do te građe. Dobili smo
odgovor, da je Savjet učinio sve da Vam pomogne.
99
Sad je dakle na Vama, dragi gosp. Cihalru, da izvršite svoje obećanje
i da pošaljete svršetak svoga rada, jer je taj dio pred prelamanjem u štampariji, a Vi to dobro znate što to znači. Ne može se dalje čekati.
Zato Vas molimo po posljednji put, da nam svršetak Vaše studije
pošaljete najkasnije do 7. studenog o.g. Ukoliko nam ne pošaljete u tom
roku i ništa ne javite smatrat ćemo da nećete da pošaljete, pa ćemo izbaciti
i ovaj složeni dio.
Zbilja nam je Vaš postupak nerazumljiv, jer Vam Matica Hrvatska,
kao ni čitava redakcija Zbornika nije učinila ništa nažao.
Očekujući svršetak Vaše studije, pozdravlja Vas
Glavni tajnik – Matica Hrvatska
Nikola Pavić“ (DAR, RO 24, Cihlar)
„Post scriptum uz članak Kroz historiju riječkog kazališta
Običaj je da pisac historijskih i kulturno-historijskih studija citira
u nožnoj bilješci izvore, karakter i sadržaj dokumenta, na osnovu kojih
piše svoju rasprave i stvara zaključke. Ja sam nažalost morao napisati ovaj
kulturno-historijski prilog za Riječki zbornik po pamćenju, bez mogućnosti
točnih citiranja, jer mi je usred najintenzivnije grada na pisanju riječke
kazališne historije i Kazališne spomenice, za koji me je posao svojedobno
posebnim dekretom angažirala Uprava Narodnog kazališta u Rijeci, sav
arhivski i dokumentarni materijal, nota bene po meni uglavnom sakupljen
– izmakao. U inače u mnogom pogledu tragikomičnoj historiji riječkog
kazališta ovo je posebna tragikomedija, da ne kažem kulturni skandal, koji
se vjerojatno nigdje još nije dogodio.
Evo u čemu je stvar: kroz šest godina ja sam sakupljao po riječkim
tavanima, zakucima i smetlištima arhivski i likovni materijal za historiju
riječkog kazališta (stare plakate, dokumente i slike) te uspio sastaviti doduše skromnu, ali vrlo zanimljivu izložbenu zbirku. Ta je, isključivo po meni
sakupljena i od propasti spašena historijska zbirka, poslužila u dva navrata
Upravi Narodnog kazališta u Rijeci da priredi svoje kazališne izložbe, od
kojih je jedna bila isključivo historijskog značaja.
Za uređenje te kazališno-historijske izložbe godine 1950. dobio
sam i posebnu nagradu od kazališnog sindikata. Godine 1951. ja sam
dobio zadatak da uredim na osnovu te zbirke stalni kazališni muzej te
100
sam čitav taj, po meni sakupljeni materijal, zajedno s mojim vlastitim
rukopisom i knjigama prenio u dvije prostorije u Upravi kazališta, koje
mi je ona stavila na raspolaganje za uređenje tog muzeja i za moj ured.
Međutim je bivši glavni tajnik riječkog Narodnog kazališta Blašković
ustupio te dvije prostorije kazališnoj frizerki za stan, od kojih je ona jednu pretvorila u kuhinju, a drugu u spavaću sobu, a ja sam bio premješten
sa čitavim materijalom u druge dvije prostorije u jednoj privatnoj kući
blizu Kazališta.
Polazeći jednog dana u te prostorije, ustanovio sam da je tehnički
direktor kulisa riječkog kazališta Uršić (ne znam po čijem nalogu, ali s
usmenom motivacijom da je stvar kazališnog muzeja moja izmišljotina)
dao izmijeniti bravu na vratima, tako da sam ja bio deložiran, te nisam više
mogao ući u te prostorije, niti se poslužiti u pisanju ove historije sa onim
po meni sabranim originalnim dokumentima, koje je direktor Uršić ovako
zaključao (navodno je trebao te prostorije za stan svog sina koji se ženi)
nalaze se ne samo predmeti moje vlastite svojine, nego i rijetki egzemplari,
koji su mi bili posuđeni za pisanje kazališne historije. Uslijed toga neka
čitatelj oprosti, što će ovaj moj članak izaći ovako operušan, naime bez
podrobnije dokumentacije.“ (DAR, RO 24, Cihlar)
Odličan vodič Rijeka (Pula, 1954.) Tugomila i Vitomira Ujčića
navodi između Pomorskog i Prirodoslovnog muzeja - Kazališni muzej –
prikazuje kazališnu umjetnost Rijeke kroz dva stoljeća. (str. 76) Na žalost,
takav muzej nije postao realnost zbog jedne polemike.
S druge strane u zborniku Rijeka Matice Hrvatske, za koji se navodi
da je tiskan u Zagrebu 1953., iako je tiskanje dovršeno u kolovozu 1954.
godine, sudjeluju svi najvažniji stručnjaci tog vremena, koji Rijeci pristupaju s različitih strana. Mogu se spomenuti: Radojica F. Barbalić, koji se
smatrao Cihlarovim učenikom u pogledu povijesti pomorstva; Miroslava Despot, Ferdo Hauptmann, Milan Marjanović, Ferdo Čulinović, Ivo
Sučić, Vino Antić, Vjekoslav Štefanić, Drago Gervais s člancima Narodna
čitaonica u Rijeci i Narodno kazalište Ivan Zajc, Cvito Fisković, Viktor
Car Emin, Milivoj Korlević, Bernard Stulli, Iva Perčić-Čalogović, Boris
Vižintin…
U ovom zborniku, izuzetnom izdavačkom projektu na 716 strani101
ca velikog formata, sudjelovali su svi stručnjaci od imena, no Vatroslav
Cihlar je bio diskretno uklonjen. Njegov direktni oponent Gervais, napisao
je sporni članak o kazalištu, no time nisu završili Cihlarovi problemi vezani uz Karolinu Riječku.
102
Svjetla se gase
Poslije svih nesporazuma unutar Narodnog kazališta, Vatroslav
Cihlar je 13. kolovoza 1954. godine ostao bez posla. Ostao je nezaposlen
do 25. studenog iste godine. Od tada honorarno radi na skupljanju arhivske
građe za povijest Tvornice papira, ali i privrednu povijest Rijeke i to u arhivima Rijeke, Zagreba, Ljubljane i Karlovca. U časopisu Pomorstvo objavio
je tekst Bakar u našoj pomorskoj historiji.
Godine 1955. objavio je seriju članaka Slike i događaji iz naše
pomorske povijesti u časopisu Pomorstvo.
Godine 1956. posvećuje pažnju 25-godišnjici smrti brata Milutina
Cihlara Nehajeva i tiska tim povodom isti tekst na tri mjesta pod različitim
naslovima: kao Primorska trilogija u zagrebačkoj Republici (br. 5), kao
separat pod pseudonimom Martin Šumić: Primorski svijet i zavičaj, te kao
Primorski motivi u našoj književnosti u Pomorstvu (br. 6).
„Veliko značenje koje su imali pojedini primorski gradovi kao Senj,
Kraljevica, Sušak i Rijeka u kulturnom i političkom životu Hrvatske nije
do sada obrađeno niti u jednom zasebnom djelu, nego je štoviše ostalo prilično nepoznato i zaboravljeno.
Senj, početkom XIX. vijeka daje cijelu plejadu uglednih pisaca kao
što su bili Kranjčević, Novak, Draženović, Cihlar Nehajev i druga imena,
koja bi mogla ispuniti nemali dio naše književne historije.
Kraljevica, mali gradić po opsegu, postaje u drugoj polovici XIX.
stoljeća kulturni centar. U Primorskoj štampariji štampaju svoja djela
pokretači novog pravca u našoj književnosti, pa je i Ante Kovačić, najistaknutiji među pravaškim realistima štampao u Kraljevici svoj prvi roman
Baruničina ljubav. Od godine 1871. do 1877. izlaze u Kraljevici list Primorac pod redakcijom Martina Polića i dr. Milana Makanca, koji predstavlja jedan od naših najboljih listova onog vremena, sa zamašnim političkim
značenjem. Kraljevica u to vrijeme predstavlja jedan naš politički i kulturni
centar i postaje stjecište naših javnih radnika u XIX. stoljeću, koji se kupe
103
u uglednim porodicama naših pomoraca kakve su bile: Polići, Tomci, Turkovići i drugi.
Iz grad Rijeke izlaze znamenite predstavke Ante Starčevića, koje
zapravo predstavljaju program nove pravaške stranke, koja će doskoro
izvesti veliki preokret u hrvatskoj politici, a na Sušaku izlazi glavni organ
te stranke Sloboda, oko koje se okupljaju književnici i političari velikoga
imena. Na Rijeci pokreće Supilo svoj Novi list, koji otvara novu epohu u
hrvatskoj politici i dovodi do sudbonosnog preokreta stvaranjem Riječke
rezolucije i Hrvatsko-srpske koalicije – događaji koji otvaraju sasvim nove
putove hrvatske politike uoči Svjetskog rata.
Jednako kao što iz ovih primorskih gradova izlaze pokreti i ideje
velikog značenja za naš politički i kulturni život, tako dolaze i na Primorje
pisci s kopna, da iz pomorskog ambijenta dobiju nadahnuće za svoja djela.
August Šenoa boravio je godine 1874. u Senju i Kraljevici, gdje u domu
Polića, sakuplja građu za svoj roman Čuvaj se senjske ruke, a tu dobiva
nadahnuće za svoju pjesmu O Hreljanoviću. Njegov sin Milan Šenoa, uzima jednako za svoja djela motive iz Kraljevice, Bude Budisavljević zanima se Primorjem, a Franjo Horvat-Kiš, već teško tuberkulozan, putuje kroz
Istru per pedes apostolorum, a kao plod ovog mukotrpnog putovanja izlazi
knjiga Viđeno i neviđeno.
Kao što su na kopnu danas malo poznati kulturni i politički pokreti
u primorskim gradovima, tako su i na Primorju prilično nepoznate stranice
ovih autora na kojima je umjetnički opisan život Primorja, iako se nitko do
sada nije sjetio, da te stranice skupi u jednoj antologiji, koja bi za strane
turiste bila daleko zanimljivija od skupih reklamnih prospekata i kataloga.
Kroz ovaj primorski ambijent prolazi i životni put i stvaranje književnog djela Milutina Cihlara-Nehajeva, pa se motivi iz Senja, Kraljevice
i ostalih primorskih mjesta protežu kroz njegov opus kao crvena nit. Već
davno je rekao Goethe da se djelo jednog književnika može pravilno razumjeti samo onda, kad se upozna i sredina iz koje je potekao, a ova rečenica
naročito važi za Cihlarova djela.
Cihlar je po ženskoj liniji potomak stare pomorske porodice Polića,
koji posjeduju najprije velike šume i izvoze drvo iz Gorskog kotara preko
mora, po čemu su dobili nadimak Šumići, da se kasnije jedan ogranak ove
loze spusti u Kraljevicu, a drugi u Bakar i da dade našem primorju velik
broj pomorskih kapetana, a i uglednih pisaca.
104
Cihlarov djed, Martin Polić imao je četiri jedrenjaka, trgovačku firmu i velika skladišta u Kraljevici i u XIX. vijeku sagradio je tamo svoju obiteljsku kuću, koja je u vrijeme narodnog preporoda postala stjecište političkih i kulturnih radnika. Kći Martina Polića udaje se za Sebalda
Cihlara, reformatora našeg školstva i kasnijeg tajnika Trgovačko-obrtne
komore u Senju, a iz ovog braka potječe književnik Milutin, koji po brdu
Nehaju odabire svoje autorsko ime.
Krajem XIX. vijeka, u doba jedrenjaka u Kraljevici, Bakru i Senju,
počinju propadati naše ugledne porodice pomoraca, pa tako i Polići. U
takovu porodičnom ambijentu Milutin je proživljavao političke, kulturne
i socijalne promjene na našem Primorju, što se kasnije odražava u većini
njegovih djela, a naročito u romanima Vuci i Bijeg.
Ne bih mogao u okviru jednog članka dati iscrpnu analizu naučnog i književnog rada Milutina Cihlara, a na kraju takova analiza ne bi
ni odgovarala zadaći ove revije. Zato ću se osvrnuti samo na neke od
mnogih stranica njegovog književnog djela, na kojima su obrađeni motivi s našeg Primorja, stranica, koje na potresan način daju tragediju naše
obale kroz stoljeća. Te stranice su svakako najjače u historijskom romanu
Vuci, pa i u romanu Bijeg, a ima ih i u novelama i književnim i političkim
esejima.
Iako je Bijeg, kao prvi Cihlarov roman, ponešto sentimentalan i
autobiografski, što je na kraju slučaj kod početnih djela svoju autora, ipak
se u njemu nalaze stranice od velike umjetničke vrijednosti, naročito u opisima Primorja. Na jednoj od takovih stranica dao je Nehajev na jedinstven
način opis bure u Senju:
„Na Rijeci je bura obična i neugodna zapreka prometa kao i kiša i
prejaka studen i ništa više. Senjska bura je sasvim drugo. To je živi elemenat koji dolazi kao kakav nadzemaljski zmaj. Bura ide kao neka ogromna
kosa sa stotine noževa, zavija, huče i srče i ako je pred koji tren padala i
najjača kiša ona je osuši za tren. Ona ne nastupa kao požar i poplava, ne
uništava bez milosrđa.
Bori se! – kaže njezino zviždanje, samo ne bježi pred njom, jer ona
ti se odmah naruga. Ako bježiš i hoćeš da se natječeš u brzini s njom, koja
hrli brže od najbrže lokomotive, ona te digne kao pero u zrak i baci u zid.
Ona je elemenat za jake i smione, ne za mudre i oprezne. Ona je slobodna
kao divljač u prašumi, a nije ni ružna. Ne prate je ni magla, ni oblaci, što je
105
vedrije, to ona veselije slavi svoj pir. Kaže se, da se bura rađa u Senju, ali
čini se da je ona u mladosti u prvoj svojoj snazi.“
Kao što je Nehajev u Vucima dao slavu i tragediju našeg Primorja
u prošlosti, tako u noveli Kostrenka realistički opisuje propadanje Primorja
na kraju XIX. vijeka, o kojem ponositi, stari pomorski kapetan očajno vapi:
More nas je iznevjerilo! Pradavni je Hrvat još u doba kraljeva odabrao ovdje
gnijezdo na vrleti nepristupnoj i besputnoj, da ovdje najlakše sakrije svoj
gusarski plijen i živi u slobodi. Na moru je bilo malo pramaca Kostrenjanima, bilo je njihovih komandanata na kolosima za Braziliju i Levant s plaćom
od 30 zlatnih lira na mjesec. Kao plemić, kao vladar, pomorski je kapetan
gradio svoj dom s umjetnički okovanim vratima, sa slikama u pozlaćenim
okvirima i obilnim cvjetnjakom. Dok je bilo butilja od glasovite kostrenske
loze bilo je i tanca sa sopilama, bilo je kola i proštenja, a sad trs se je posušio,
more se iznevjerilo, susjeda šapće susjedi o zlim vremenima, kapetani se
kupe oko praznih ognjišta s kapićem kave, jer im je to i glavna hrana.
Stari smioni pomorac nije krivac ovome zlu. Preko njega su prošli
tuđinski nasrtaji sa svih strana, pljačke i prevare, u cinizmu političara i
diplomata. Pomorac s bolom u duši rezonira i na kraju optužuje samog
sebe. Potresno zvuče riječi Andrije u Kostrenki:
„Mi imamo u sebi neku prokletu tvrdoglavost. Držimo se onoga što
je naše, pa makar nam to i škodilo. Četiri stotine godina nose omišaljske
žene crninu za izgubljenim knezom. Žalost od četiri stotine godina, a dotle
drugi svijet napreduje od pokoljenja do pokoljenja. Zašto je propalo naše
brodarstvo? Zato što su naši ljudi tvrdoglavo ostali kod jedara. Mi imamo
sjajnih kapetana, ali gdje su naše bogate familije kakove ima Hamburg?
Eto zatvoreni smo, jer smo se sami zatvorili.“
A tko pročita Cihlarov feljton Primorje u proljeće rano, taj će mnogo dublje shvatiti onaj historijski napis na sušačkom mostu o brisanju jedne
neprirodne granice za vječna vremena.
„Rekoše mi – piše Cihlar – da je hotel jeftiniji na Rijeci negoli na
Sušaku. Jer stranaca nema. U tri tramvaja vidio sam dva putnika i to u
nedjelju u tri sata poslije podne. Na Korzu navečer ne ostaju na glatkom
kamenu tragovi ljudskih stopa. Trgovi su prazni kao i ona kavana u kojoj
poslije večere glazbenici zijevaju u kutu ne prihvaćajući u ruke instrumente, jer čemu da sviraju jednom jedinom gostu – meni. Negda je Rijeka
imala svu šarolikost, sav bučni život od onih masa koje je dvadesetak paro106
broda dnevice istresalo na Adamićevom molu. Danas se ljudi kupe samo
oko opatijskog lokalnog parobrodića, jer to je jedini promet koji luka ima.
To je posljedica rapalske katastrofe, kojoj je početak bio onog dana kad je
D’Annunzio krasnoslovio riječkim kramarima svoje pjesničke pecoracije,
završavajući Italia o morte, a politički beznačajna i šiberska Rijeka prevela je te riječi kao obećanje punih lonaca. I nikad nije ni jedan grad tako
kažnjen za svoj smrtni grijeh, kao što se to dogodilo Rijeci. Mjesto Italia o
morte – došla je na Rijeku Italia e morte.
Pustoš i smrt na jednoj luđački neprirodnoj granici potegnutoj preko
našeg teritorija, granici koja je u sukobu sa svim ekonomskim i socijalnim
interesima.»
Milutin Cihlar Nehajev umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. od nagle
smrti koju je uzrokovala srčan kap u pedeset i prvoj godini. Od svog vijeka od pedeset godina Nehajev je upotrijebio četrdeset i jednu godinu za
pisanje jer je počeo pisati u svojoj devetoj godini.“ (DAR, RO-24, Cihlar)
Godine 1957. Vatroslav Cihlar uredio je i sastavio vrlo ambicioznu
Kostrensku spomenicu. Uz njega su autori priloga bili: Vinko Antić, Radojica F. Barbalić i Ljubomir Pavešić. Napisao je najvažniji tekst - Kostrena,
kraj, život i ljudi (str. 13-42) - u stvari prvu dokumentiranu povijest tog
mjesta. Do kraja 1957. godine dovršio je arhivski rad za Tvornicu papira,
sakupivši oko 3.000 dokumenata bitnih za tvornicu, koja je egzistirala od
1821. godine, ali i dokumenata vezanih uz ekonomsku povijest Rijeke.
Od 1. lipnja 1958. do 10. lipnja 1960. godine bio je službenik Udruženja pomorskog brodarstva Jugoslavije i to kao urednik mjesečnog biltena. U Pomorstvu je objavio članak Vitezićeva pomorska terminologija.
Godine 1959. tiskao je Riječki susret s Josipom Baričevićem u Riječkoj reviji.
Godine 1960. objavio je Rijeka kao pomorski grad u Pomorstvu,
priloge s pomorskom tematikom u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, te Milan
Šenoa i Kako su nastali Vojnovićevi Akordi u Naše more. Sredinom godine zbog sukoba s kapetanom Markom Kurtinijem, urednikom Pomorstva,
ostao je bez posla. Tek 3. prosinca postaje suradnikom riječkog Kazališnog lista, kojeg je uređivao mladi Nedjeljko Fabrio.
Godine 1961. objavio je Kroz historiju riječkog kazališta u četiri
nastavka u Kazališnom listu. U zagrebačkom Globusu tiskao je Orebićske
107
estete, u zagrebačkoj Panorami - Bijele noći u Jurjevskoj ulici – sjećanje
na Augusta Cesarca, u Riječkoj reviji -Književnost iza rešetaka, također se
prisjećajući Cesarca. U izdavačkom poduzeća Zora iz Zagreba predao je
rukopis Gromače i umejki, knjigu eseja i feljtona s tematikom Primorja i
Rijeke, no ubrzo ga je povukao na doradu, pa se ta knjiga nikad nije pojavila.
Iste godine potpisao je ugovor s izdavačkom kućom Epoha iz Zagreba o izradi knjige putopisa pod nazivom Od Kopra do Ulcinja. Knjigu je
zamislio na 250 stranica, ilustriranu sa 70 umjetničkih slika. Za potrebe
knjige zatražio je besplatnu kartu za sve brodove i linije, s višemjesečnim
trajanjem, od Direkcije Jadranske linijske plovidbe. Knjiga se nikad nije
pojavila.
Možda najvažniji tekst koji je publicirao te godine esej je Životna
arija Nikole Polića u Riječkoj reviji (br. 2), jer je pišući o prijatelju slične
sudbine - obojica su bili mlađa braća uglednih književnika, neshvaćeni od
okoline i u stalnim problemima s poslom i prihodima – pisao indirektno i
o sebi.
„Nikola Polić nije napisao mnogo pjesama, ni stotinu u svemu, što
su većim dijelom sabrane u njegovoj pjesničkoj zbirci Jučerašnji grad,
objavljenoj godine 1936. To je pokraj njegovih Marginalija, knjige feljtona
i eseja, jedne novele i nekih dvije stotine podlistaka, novinskih članaka,
kozerija, te glazbenih prikaza i recenzija, razasutih po raznim časopisima
i dnevnicima, gotovo sve što je napisao u svom životu, otkako je godine
1910. objavio u Zagrebu, u početku svog književnog puta, prvu pjesmu
Zastor i slijepa djevojka. Ali literarno djelo jednog književnika, kad se piše
o njegovu značenju, ne mjeri se aršinom i utezima. Za Nikolu Polića mogli
bismo reći, parafrazirajući jednu misao Victora Hugoa, da je napisao malo
stihova ali mnogo poezije.
Zbirka pjesama Jučerašnji grad obuhvaća cijelo Polićevo lirsko djelo, što je nastalo između 1910. i 1935., ali iako malen po količini pravi je
Golden treasury hrvatskog lirskog artizma između prvog i drugog svjetskog rata. Nikola Polić istinski je umjetnik stiha i rime, jedan od najjačih
poetskih artista u nas. Ali bilo bi jednostavno i necjelovito kad bismo u
makar fragmentarnom prikazu Nikole Polića kao pjesnika i čovjeka izostavili iz osvrta drugu njegovu književnu aktivnost koja se pokraj njegove
108
poezije manifestirala u njegovom novinarskom radu kao pisca niza novinskih feljtona i kozerija, što usred sasvim prolaznih sastavaka i aktualnosti
od jednog dana često odbljeskuju duhovitim opservacijama i dubljim opažanjima o umjetničkim pojavama, ljudima i događajima.
Možda ti Polićevi novinski članci, te često na brzu ruku pisane
novinske kozerije, pisane bez većih pretenzija i u huci i buci dnevna života, na šetnjama i za kavanskim stolom, čine njihova autora u ljudskom
smislu još više razumljivijim i bližim nego njegova odabrana poezija. I
stoga pisati o Nikoli Poliću, artistu, pjesniku i umjetniku najfinijeg lirizma
i lirske forme, znači pisati ujedno i o Nikoli Poliću feljtonistu, u čijem se
feljtonskom ogledalu nemanje odražava njegova umjetnička narav, njegovo sasvim ljudsko reagiranje na život i svijet, kulturnu i društvenu okolinu.
Jer Nikola Polić ostao je i kroz jednu i kroz drugu formu svog književnog stvaranja, i kroz poeziju i kroz prozu, onaj umjetnik kojemu je
artizam odsjev iskrenog i istinskog umjetničkog uvjerenja. I onda kada
oblikuje najfiniji i najsuptilniji stih o večernjem sutonu, i onda kada piše
radi dnevna kruha i novinskog retka najobičniju novinsku kozeriju i burgiju za potrebe časovitih i traženih novinskih efekata, Nikola Polić ostao je
vazda jedan isti: umjetnik kojemu je umjetnost, riječ i slovo, izraz dubljih
ljudskih poriva i težnji. Od sumornih nostalgija i raspjevanih sunčanih arija
do mračnih skica iz velegradskog podzemlja, od artizma rime i muzikalne
kompozicije stihovane riječi do feljtonskih prskavih butada, jedno je tu
izraz drugome, i u zanosu i evokaciji ljepote, što izbija iz stiha i retka,
umjetnički je izraz cjelovitog Nikole Polića - i kao lirika i kao čovjeka.
Književnoj grupi, koja se za prvog svjetskog rata, još pod svježim
dojmom Matoševe jezive smrti u špitalu na Vinogradskoj cesti okupi u
Zagrebu u znak prosvjeda protiv književne reakcije, ignorancije i cinizma oko literarnog almanaha Grič pripadao je i Nikola Polić. Novac za
štampu je jedva skucan, izdavači nemaju ni stola ni prostorije, ali je u tom
almanahu bilo više duha, umjetničkog nerva i života nego u svim drugim
tadašnjim službenim književnim edicijama. Ova književna grupa, koja se
nazvala Gričani po nazivu svog almanaha, često je u literarnim historijama
nepravedno prešućivana, iako nam po svojim sastavcima, a pogotovo po
svom zajedničkom književnom manifestu, koji je potpisao zajedno sa suizdavačima i Nikola Polić, daje mnogo bolju sliku o društvenim i kulturnim
109
prilikama u kojima su u ono doba živjeli i stvarali književnici u Hrvatskoj
nego razni literarni prikazi, što se ograničuju na iznošenje suhoparnih data
i podataka bez osvrta na ljudske živote i socijalne prilike.
Posve je krivo, što se ovu grupu htjelo katkad prikazati kao odraz
nekog uskogrudnog regionalizma, jer po svojim suradnicima nije bila
nimalo regionalna; regionalno joj bijaše samo ime, a najbolje to opovrgava
činjenica da se među njenim suradnicima nalazio i Srbin Miloš Gjurić,
sada profesor beogradskog univerziteta, koji je već tada, kao zagrebački
đak, živo sudjelovao u literarnim pokretima mlađih.
Ono što je Gričane povezivalo, to je bilo buđenje smisla za naš vlastiti izraz u književnosti i umjetnosti, za umjetnost pejsaža, književnost što
će nicati iz zemlje, prosvjed protiv stranih snobizma u literaturi i omalovažavajućeg tretiranja književničkog poziva u tadašnjem vladajućem društvu. Reska je njihova kritika socijalnog položaja književnika.
„Pisat ćemo – veli se u manifestu Gričana – apologiju ljepote koja
u Hrvatskoj postade plijenom profesora, licemjera i budala i apologiju
Umjetnika koji je u Hrvatskoj degradiran na rang fakina i sirotog protuhe.
Gričani će znati da pribave poštovanje kako ličnosti umjetnika, tako i svakoj pravoj umjetnosti, a ustajat će u obranu visokog ideala Ljepote.»
U almanahu Grič objavio je i muzikolog Krešimir Benić svoje prve
članke o muzici pejsaža, o našem vlastitom izrazu u glazbenom stvaranju,
utirući time pionirski putove našoj novoj glazbenoj renesansi.
U Griču objavljuje i Nikola Polić svoj oveći esej o Matošu (Tri godine nakon Matoševe smrti), lomeći koplje za slobodu umjetničkog stvaranja
i za slobodarstvo u književnosti uopće. („Napadaju nas, kao što su napadali
i Matoša, radi toga što volimo slobodu“) lajtomotiv koji ga neće ostaviti ni
u jednom od njegovih kasnijih publicističkih radova…
Nikola Polić iz podlistka dnevnih listova nemanje je zanimljiv od
Nikole Polića lirika i pjesnika. Književnik koji piše u novinama za dnevni
kruh, pjesnik i kroničar, nije rijetka pojava u svjetskoj literaturi. Pjesnik
Jan Neruda, koji je neka svoja djela pisao i kod nas u Kraljevici, stvorio je
baš kao lokalni reporter dnevnih praških listova možda neke od svojih najjačih i najdubljih literarnih djela, Heine dopisuje iz Pariza u novine, Fontane je novinski reporter, Balzac i Zola služe se u svojim ljudskim istupima
novinskim stupcima, Mercievov novinski članak o potrebi javnih nužnika
nije bio samo žurnalistički skandal, već po stilu i jeziku literarni događaj.
110
Gotovo svi veliki književnici i pisci bili su ponekad i veliki novinari,
ili radi kruha ili radi nekog drugog unutarnjeg poziva. U malim narodima,
u kojima je profesionalni književnik bio bijela vrana, novinarstvo je jedini književnički kruh, pa su tako i mnogi naši književnici, kad nisu htjeli
biti činovnici, bili novinari; kroničari i feljtonisti dnevnih listova, živeći
od novinskih redaka kao Matoš, čije je novinarsko djelovanje čitav jedan
hrvatski teatar iz početka našeg stoljeća.
Nikola Polić ne piše u novine, u podlistak i feljton, samo radi kruha
već i iz unutrašnje potrebe. Napisao je, izim svog sasvim lirskog stvaranja,
čitav niz književnih i umjetničkih osvrta, feljtona i kozerija, od kojih će
mnoge nestati kao časovita i prolazna improvizacija, bez trajnije vrijednosti, ali od kojih će neke, uza svoju počesto kalamburšu narav pjesnikov
profil ocrtati ništa slabije od njegovih sasvim lirskih proizvoda. Tu, u njegovim feljtonima i kozerijama, njegove su lične književne i umjetničke
simpatije. Zanimljivo je, da je Nikola Polić među svojim rijetkim osvrtima
na strane književnike izabrao baš Zolu, kao što će u svojoj književnoj kronici pisati uglavnom o Novaku i Kranjčeviću, dakle literatima sa socijalnom notom.
Naročito su mu na srcu primorski književnici, njihovi životi i udesi,
pa će zajedno s piscem ovih redaka već prije nekoliko decenija, i privatno
u razgovoru, i javno u novinama i časopisima, kao u slučaju Viktora Cara
Emina, krčiti putove za prodor primorske pismenosti u počesto učmalu
kontinentalnu baruštinu oficijozne kritike. Među ostalim Nikola Polić bio
je među prvima koji su upozorili našu književnu javnost na pojavu Franje
Horvata Kiša i njegove Istarske pute (Tristia ex Istria), te najbolje putopisne prikaze istarskog kraja i svijeta u našoj književnosti.
Prve svoje feljtone napisao je Nikola Polić u Karlovcu za prvog
svjetskog rata. Zbirku tih feljtona, napisanih još pod snažnim dojmom
Matoševa pera, ponudio je Polić jednoj tadašnjoj zagrebačkoj nakladi, ali
ne znam više zbog kojih razloga nisu bili štampani.
No najpoznatiji je Polić kao feljtonist po svojim zagrebačkim feljtonskim šetnjama koje je pisao u zagrebu pod pseudonimom Grge Čokolina i
po onim, iako slabijim, Sušačkim subotama, pisanim kao obična novinarska burgija, zafrkancija i komedija, za razbibrigu sušačkih kontinentalskih
poslijepodnevnih preživača, špeditera, carinskih posrednika i skladištara,
koji su Nikoli Poliću gledali ne pjesnika od kojega nisu jamačno pročitali
111
nijedan stih, već clowna i harlekina svojih nedjeljnih mamurluka. Smij se
Bajaco, dok ti srce puca!
Ali kroz smijeh, kalambur i burgiju, provincijsku lakrdiju i komediju, ispraznu ćakulu i šalu, što se pročita i zaboravi, ostat će nezaboravna
i trajna ona Polićeva Sušačka subota od 7. ožujka 1941., koja je valjda i
posljednja njegova sušačka novinska kozerija prije drugog svjetskog rata.
Tu je Nikola Polić, na pragu događaja koji će zamračit čitav horizont, unijeti u sve ljudske duše grozu i tjeskobu, zaviti u crno mnogu primorsku
majku i ženu, ravan pjesnicima koji bijahu i veliki kroničari svog vremena.
U toj svojoj posljednjoj Sušačkoj suboti napisao je Nikola Polić ove apokaliptičke riječi:
„Sa strahom gledamo, kako upravo na vidljiv način nestaju pred
nama sve ljepote od jučer, od prekjučer, pa i od danas., Sutra će, možda, i
sunce visjeti na vješalima.“
Možda?!
Lirik Polić nije mogao zbilja u taj čas pojmiti, da ova njegova igra
riječi znači zbiljsku krvavu prognozu, kraj svih lirizama, sferičnih muzika
i bijelih snježnih arija iz njegovog Jučerašnjeg grada.“ (Cihlar, V.: Životna
arija Nikole Polića, Riječka revija,1961., br. 2, 72-74, 77-78)
U listopadu 1961. godine Cihlar se ozbiljno razbolio, što mu je
dodatno zakompliciralo i onako zamršenu egzistenciju. Njegovo dramatično pismo Vinku Antiću, uredniku Riječke revije, od 28. prosinca 1962.
godine, govori o nizu mračnih događaja.
„…Kad mi je prvog dana pozlilo u Rijeci, kad su me doveli u ordinaciju dra Vilića na Sušaku i kad je spomenuti doktor nakon pregleda odredio da me se ima hitno prevesti u bolnicu, ja nisam mogao biti smješten u
bolnicu jer nisam bio socijalno osiguran, a novaca nisam imao da platim za
smještaj 3.000 dinara dnevno, koliko su iznosili bolnički troškovi. Bio sam
zatim u smrtnoj pogibelji prevezen u svoju sobu u Opatiji, gdje je liječnik
bio iste noći dva puta kod mene. Svjedok je toga drug Antun Tomašić.
Tako sam odležao dva mjeseca u svojoj sobi, bez ikakve liječničke pomoći
i potrebnih lijekova, a često i bez komadića kruha i jela. Kad je izdavačka kuća Zora saznala za moju bolest preko direktora riječke opere druga
Vladimira Benića, poslalo mi je smjesta 30.000 dinara u ime akontacije za
honorar moje knjige primorskih eseja Gromače i umejki.
112
Uslijed dugotrajne bolesti, a nesposoban za rad sve do travnja 1962.
dospio sam u velike dugove, što sam ih mogao otplatiti tek u rujnu 1962.,
kad sam od poduzeća Zagreb film primio honorar za moj scenarij dokumentarnog filma (Mornaričko groblje u Puli, op. aut.).
…Kad sam se napola oporavio (jer bolujem još i sada, nemajući
ni sredstva ni mogućnosti liječenja) počeo sam u proljeće 1962. ponovo
raditi i zasluživati kruh, prosječno zarađujući na mjesec oko 16.000 dinara. Uglavnom sam živio od suradnje u talijanskom ilustriranom časopisu
Panorama što izlazi u Rijeci, jer su mi vrata sviju hrvatskih publikacija i
izdavačkih poduzeća u Rijeci (osim Riječke revije) bila zatvorena, ne znam
iz kojih razloga i na čiji nagovor.
Tijekom godine 1961. radio sam na osnovu honorarnih ugovora uz
redoviti mjesečni prihod od 10.000 dinara (ali bez socijalnog osiguranja)
kod Narodnog kazališta u Rijeci. Ali je obustavom izdavanja Kazališnog
lista uslijed financijskih poteškoća i ta moja zarada izostala, pa sam ponovno ostao bez redovitih mjesečnih prihoda.
U listopadu 1962. pozvao me je na suradnju u feljtonu Novog lista
u Rijeci drug Rude Paškvan, urednik Novog lista i član Upravnog odbora izdavačkog poduzeća Novi list. Učinjen je dogovor da ću napisati niz
feljtona što će izlaziti svake nedjelje. Tako je kao moj prvi feljton izašao
maj napis Oblaci, orlovi i jedan grad na suncu. Iako je feljton bio povoljno
primljen kod čitalačke publike, odmah je iza toga uslijedila zabrana daljnjih mojih članaka.
…Zbog ovog posljednjeg oduzimanja zarade, ostao sam u Rijeci bez
ikakva kruha. Talijanska Panorama obećala mi je daljnju zaradu tek u mjesecu ožujku 1963. zbog svojih financijskih neprilika.
U ljeti 1962., obećao mi je drug Vinko Antić, da će mi omogućiti
skromnu mjesečnu zaradu kod Riječke revije kao redaktorskog pomoćnika.
Dobio sam na redigiranje neke članke, ali to je kratko nakon toga prestalo.
…Uslijed svih okolnosti i neprilika pao sam posljednjih dana u
posvemašnju bijedu, nemajući katkad sredstva ni da kupim koru kruha.
Spasio me iz te nevolje moj stari prijatelj Šime Balen dajući mi na prijevod
jednu knjigu za izdavačko poduzeće Znanje. Ali to je samo momentalna
pomoć. Ja trebam za svoj pošteni rad makar kakvu stalnu mjesečnu zaradu…“ (DAR, RO-24, Cihlar)
113
U talijanskoj Panorami objavio je vrlo zanimljive tekstove o
karikaturistu Louisu Meynieru, jednom od suvlasnika Tvornice papira
Smith&Meynier sredinom XIX. stoljeća; o Lijepoj Idi, ženi riječkog guvernera Kissa, s kojom se družio Meynier četrdesetih godina XIX. stoljeća; o
Johnu Leardu, engleskom kapetanu vezanom uz Karolinu Riječku, o tragediji jedrenjaka Santa Margherita…
U Riječkoj reviji je 1962. godine, u sklopu spomen spisa posvećenog njegovom bratu Milutinu Cihlaru Nehajevu, doprinio s dva priloga: Sa
zvijezda u trnje, dirljivim tekstom o glumici Maci Perisovoj, zaboravljenoj kazališnoj zvijezdi XIX. stoljeća, koje se u najvećem siromaštvu sjetio
zloglasni ban Khuen-Hedervary, te Između Malih i Velikih vrata, u kojem
se prisjetio brata. Tu je i kraći tekst o preminulom dr. Vuku Krajaču, koji
je bio počasni konzervator i predsjednik senjskog muzejskog društva. U
Bulletiniu JAZU tiskao je Jedan od malo poznatih autoportreta Miroslava
Kraljevića.
Tijekom 1963. bio je član redakcije Riječke revije, gdje tiska kraće
recenzije. O Augustu Šenoi pisao je za zagrebački Telegram, a o Ivanu
Mažuraniću i Imbri Tkalcu u riječkom dnevniku La Voce del popolo. Te je
godine postao i član Društva hrvatskih književnika. O njegovom izlaganju
u Vojvodini, na poziv hrvatske i mađarske zajednice, sačuvao je sjećanje
književnik Giacomo Scotti.
„Vatroslav Cihlar otvorio je književnu večer u Subotici 14. prosinca
1963. godine. Ne sjećam se u kojoj je to dvorani bilo. Bili smo gosti časopisa Rukovet i stigli poslijepodne iz Novog Sada…
…Naša grupa – Vatroslav Cihlar, Vinko Antić, Ivo Žic-Klačić,
Nedjeljko Fabrio i ja) doručkovala je u hotelu Putnik, a potom smo se zadržali u klubu Radio Novi Sad…
…Književnoj večeri prisustvovalo je oko dvije stotine učenika i
studenata, većinom djevojaka. Uistinu lijepih djevojaka. Vatroslav Cihlar,
nagnut nad listom papira, s vremena na vrijeme otirao bi maramicom vlažna usta i čitao odlomak svoje proze, ni crticu ni pripovijetku, gdje se spominjao komin, naziv za domaće ognjište u primorskim krajevima, oko kojeg
se razvijao intimni život porodice: jedan dio pomoračkog života. Govorio
je još o svome bratu, značajnom piscu Milutinu Cihlaru-Nehajevu.
114
Pri povratku u vlaku, govorio je najviše Cihlar. Moram spomenuti
da smo ga na to najviše poticali Antić i ja. „Cihlar je mnogo toga doživio“
- rekao je Antić. „Čitav mu je život roman.“ Te noći u vlaku Subotica-Novi
Sad raspričao se Vatroslav Cihlar. Trebalo je da to zadrži magnetofon ili
zabilježi stenograf. Riječi su tekle i nestajale u hladnom zraku. Zapisao
sam u svoj dnevnik samo neke podatke, i to na brzinu, a što je najgore,
sutradan.
Spominjao je brata, pa Frana Mažuranića, govorio o svojim susretima s Ivom Andrićem, o vremenu kad je surađivao s Miroslavom Krležom
i Augustom Cesarcem (humanim i skromnim čovjekom, tako je o njemu
govorio Cihlar), o vremenu kad je bio dopisnik talijanskog socijalističkog
lista Avanti i o svom prijateljevanju s Antonijem Gramscijem, utemeljiteljem Talijanske komunističke partije… U razgovoru Cihlar je nervozno
pušio cigaretu na cigaretu.“ (Scotti, G.: Posljednji riječki boem, Novi list,
Rijeka, 02. 01. 2002.)
Godine 1964. izašao mu je prijevod romana Diega Vige Sedam života Wenceslava Perille kod nakladnog zavoda Znanje iz Zagreba. U kazališnoj spomenici posvećenoj Zajcu objavio je studiju Riječki dani Ivana
Zajca. Te godine postao je član suradnik Društva za proučavanje i unaprijeđenje pomorstva Jugoslavije. Ipak najvažniji projekt koji je poduzeo u
to doba bilo je sklapanje ugovora s Tvornicom papira, za koju je sređivao
arhivski materijal, te pisao tvorničku povijest za redoviti mjesečni honorar.
Direktan rezultat toga bila je serija članaka Iz prošlosti Tvornice papira u
Našem listu, koji je izdavala tvornica. Veliki rukopis o povijesti Tvornice
papira dovršio je 1966. godine, a bilo je planirano da se pojavi 1971. godine, kad je firma slavila 150 godina postojanja. Na žalost, pojavila se bitno
drugačija monografija, čiji autori zahvaljuju, tada već pokojnom Cihlaru,
na prikupljenom materijalu.
U završnom razdoblju života napisao je dramski prikaz u dvije slike
pod naslovom Susret s Hamletom. U djelu su bila samo tri lica: Hamlet,
kraljević danski; Ofelija, konobarica u krčmi te Skitnica iz Hrvatske. Nosioci tih uloga trebali su biti Veljko Maričić i Zlata Perlić, dok bi Skitnicu iz
Hrvatske oživio sam Cihlar. O tom nerealiziranom projektu pisao je Lucifero Martini u članku Sul mare Baltico incontro con Amleto (La voce del
popolo, 05. 04. 1966.)
115
Za nakladni zavod Znanje prevodio je s talijanskog roman Goffreda
Parisea Il padrone. Pokušavao je također organizirati publiciranje izbora svojih najboljih književnih i publicističkih tekstova od 1916. do 1929.
godine, te je sakupio i prepisao oko 350 stranica u Sveučilišnoj knjižnici u
Zagrebu. Tu knjigu, koja se nikad nije pojavila, radno je nazvao Popuhnul
je tihi vetar, po članku iz 1916. godine. U vezi s realizacijom tog projekta
dopisivao se i razgovarao je s Ivom Mihovilovićem, Šimom Balenom, Dragom Ivaniševićem i Miroslavom Vaupotićem, no sve to nije bilo dovoljno
da se knjiga pojavi pred čitateljima.
Navodno je započeo pisati i svoja sjećanja pod naslovom Na evropskim cestama, no u njegovoj ostavštini ne postoji ništa osim vrlo grubog
koncepta, pa je upitno da li je zaista imao snage literarno uobličiti svoj
nemirni život. Planirao je da se u toj knjizi bavi, u prvom redu, razdobljem između 1929. i 1941., dakle vremenom koje nam je poznato tek u
vrlo pojednostavljenim obrisima. No, smrt je bila brža i iza njega je ostala
samo pepeljara puna opušaka i brojni listovi ispisanih i nikom potrebnih
papira…
116
Ostavština Vatroslava Cihlara
Napomena: Ostavština Vatroslava Cihlara pohranjena je u Državnom arhivu Rijeka, pod oznakom RO-24, u sedam kutija. Ulomci iz knjige
objavljeni su tijekom godina u različitim publikacijama:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
Mladost Vatroslava Cihlara, Sušačka revija, Rijeka, 2006., br. 53,
str. 119-129
Europski putovi Vatroslava Cihlara, Sušačka revija, Rijeka, 2006.,
br. 54-55, str. 85-94
Riječka godine Vatroslava Cihlara, Sušačka revija, Rijeka, 2006.,
br. 56, str. 91-103
Vatroslav Cihlar – veliko ime hrvatskog i europskog XX. stoljeća
– Deset pisama iz Beograda, Književna Rijeka, Rijeka, 2006., br.
1 (XI), str. 58-72
Čovjek kojeg nije bilo – Vatroslav Cihlar & Miroslav Krleža,
Republika, Zagreb, 2008., br. 3 (XIII), str. 91-102
Između Milutina Cihlara Nehajeva i Miroslava Krleže, Književna
Rijeka, Rijeka, 2008., br. 3, (XIII), Rijeka, str. 19-27
Polemika Vatroslava Cihlara i Drage Gervaisa oko Karoline
Riječke, Književna Rijeka, Rijeka, 2013., br. 1, (XVIII), str. 64-81
Obitelj Cihlar, Jan Neruda i Kraljevica, pogovor iz knjige Jan
Neruda: Malostranske pripovijesti, Nova stvarnost, Zagreb, 2013.,
str. 275-278
117
Igor Žic, prozaik, esejist i kritičar rodio se 25. veljače 1961. godine
u Rijeci. Studirao je na grupi Hrvatski jezik i književnost, a diplomirao je
Likovnu umjetnost na Pedagoškom (danas Filozofskom) fakultetu u Rijeci
1986. godine. Diplomska radnja Teorijska konkretna estetika predstavljala je aktualizaciju Schellingove filozofije umjetnosti, a branio ju je kod
Andreja Medveda, uglednog slovenskog filozofa, povjesničara umjetnosti
i pjesnika. (Andrej Medved dobitnik je nagrade za najbolju zbirku poezije
u Sloveniji 2010. godine).
Od 1987. Igor Žic zaposlen je u Pomorskom i povijesnom muzeju
u Rijeci kao restaurator slika, te voditelj stručne knjižnice. Kompletno je
pripremio i realizirao izložbe: Canova-Fernkorn (kaštel Trsat, 1991.), Stari
majstori s Trsata (franjevački samostan Trsat, 1991.) i U sjeni riječkog orla
(kaštel Trsat, 1993.).
Član je uredništva Sušačke revije od 1993. do danas. Bio je glavni
urednik dvojezičnog časopisa Welcome to Rijeka & Opatija od 2001. do
2004. godine. Objavio je turističke vodiče Rijeke i Opatije. Glavni je urednik Književne Rijeke od 2011. godine do danas.
Od 1985. godine do danas objavio je 22 knjige, te 650 članaka. Kreće
se između književnosti, povijesti i povijesti umjetnosti. Najuspješnija knjiga mu je Kratka povijest grada Rijeke (od 1998. 7 hrvatskih, te englesko
i talijansko izdanje), a najraskošnija Crkveno slikarstvo na otoku Krku od
1300. do 1800. (2006.). Svoje priče objavio je u zbirkama Intruder (1999.)
i Hrvatska knjiga mrtvih (2002.), a eseje iz svjetske i hrvatske književnosti
u knjizi Književni eseji (DHK, Zagreb, 2011.).
Knjige:
1. Laval Nugent, posljednji Frankopan, gospodar Trsata, CDM, Rijeka, 1992.
2. Zbirka starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog
primorja, CDM, Rijeka, 1993
3. Gospa Trsatska – Kraljica Jadrana, (jedan od autora), Franjevački
samostan Trsat i Gorin, Rijeka, 1996. (drugo izdanje 1998.)
4. Rijeka – grad svetog Vida, foto-monografija, Dušević & Kršovnik,
Rijeka, 1996.
5. Rijeka – City of St. Vitus, Dušević & Kršovnik, Rijeka, 1996.
6. Rijeka – Fiume, Città di S. Vito, Dušević & Kršovnik, Rijeka, 1996.
118
7. Rijeka – Stadt der Heiligen Vitus, Dušević & Kršovnik, Rijeka, 1996.
8. Kratka povijest grada Rijeke, Adamić & M-grafika, Rijeka, 1998.
(1. izdanje - 1998., 2. - 1999., 3. - 2001., 4. – 2003., 5. – 2006. I,
6. – 2006. II., 7.-2010.)
9. Intruder – 20 priča, Rival, Rijeka, 1999.
10. Riječka gostoljubivost – Hoteli, restorani, gostionice, kavane,
kupališta, Adamić, Rijeka, 2000.
11. Rijeka – Turistički vodič, Rimedia (Masmedia), Rijeka – Zagreb,
2001.
12. Rijeka – Tourist Guide, Rimedia (Masmedia), Rijeka – Zagreb, 2001.
13. Hrvatska knjiga mrtvih – 25 priča, Rival, Rijeka, 2002.
14. Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica – Eseji o hrvatskotalijanskim odnosima kroz povijest, Adamić, Rijeka, 2003.
15. Pavica Julija Kaftanić, Urem-Ruck-Zakošek-Žic, Glosa, Rijeka,
2005.
16. Crkveno slikarstvo na otoku Krku od 1300. do 1800. godine, Glosa,
Rijeka, 2006.
17. Breve storia della Città di Fiume, Adamić, Rijeka, 2007.
18. A Short History of the City of Rijeka, Adamić, Rijeka, 2007.
19. Udruženje obrtnika Rijeka, 1968.-2008., (sa Zdravkom Klevom),
Zambelli, Rijeka, 2008.
20. Brodogradilište Kraljevica 1729.-2009., (jedan od autora), Globus,
Zagreb, 2009.
21. Književni eseji, DHK, Zagreb, 2011.
22. Vodič po Opatiji i okolici, Hrvatski muzej turizma, Opatija, 2012.
119
120
Senj s Nehajem
Senj
121
Bakar
Bakar, Rimska kuća
122
Rijeka,
Gradski toranj
i Korzo
Transatlantik na liniji Rijeka-New York
123
Kraljevica
124
Frankfurt na Majni
125
Vatroslav Cihlar 1915. godine
126
Sebald Cihlar
Milutin Cihlar Nehajev
Vatroslav Cihlar,
Zagreb, 1915.
127
Vatroslav Cihlar s prijateljem
August
Cesarec
u uniformi,
nepoznati
mladić
i Vatroslav
Cihlar
128
Vatroslav Cihlar
u Njemačkoj
tridesetih godina XX. st.
Vatroslav Cihlar
u Rijeci
četrdesetih
godina XX. st.
129
Žunićev
portret Cihlara
iz 1951.
Vatroslav Cihlar šezdesetih godina XX. st.
130
Krajnje desno Rikard Žic i Vatroslav Cihlar, riječka luka, 1960.
Vatroslav Cihlar
131
Vatroslav Cihlar
132
VATROSLAV
CIHLAR
IGOR ŽIC
VATROSLAV CIHLAR
IGOR ŽIC
Društvo hrvatskih književnika
Ogranak u Rijeci

Žmigavac 64

Milutin Cihlar Nehajev

izvještaj o radu Udruge za 2014

File

Treći broj InTower magazina - revije Tower Centra Rijeka.pdf

VODIČ OBILAZNICE 4 RIJEKE (PDF download) - HPD

ovdje - euraxess

Eternal loyalty to the sea

Prijedlog odluke o stjecanju poslovnog udjela u

Književna Rijeka - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci

Meša Selimovic Tvrdava 1. DNJESTARSKE MOCVARE Ne mogu da

Rijeci i stvari

POLIĆ - Židovska općina Zagreb