Milan Polić
FILOZOFIJA ODGOJA ZA POČETNIKE
Vlastita naklada
Milan Polić
Uredio, naslovnica i prijelom
Milan Polić
E-izdanje
Medulin, 2014.
Copyright © Milan Polić, 2014.
Sva prava pridržava autor. Knjigu je isključivo
u cjelini dozvoljeno umnožavati i dijeliti, ali
samo na nekomercijalan način. Kraće je navode
dozvoljeno koristiti uz potpun bibliografski
podatak o izvorniku.
ISBN 978-953-57947-0-7
Milan Polić
FILOZOFIJA ODGOJA ZA
POČETNIKE
Medulin, 2014.
Sadržaj
Predgovor ..................................................................... 7
Odgajati je sve teže........................................................ 9
Odgoj i manipulacija ............................................. 9
Tko može biti odgajatelj ..................................... 14
Žrtve predrasuda o odgoju ................................. 20
Predrasude o ljubavi i odgoju.............................. 21
Predrasude o pedagoškoj stručnosti ................... 33
Predrasude o odgajateljskoj (ne)kreativnosti ....... 39
Tradicionalni i suvremeni pristup odgoju ............ 40
Roditeljima je potreban predah ........................... 46
Moje dijete ne voli učiti ............................................... 48
Moje dijete ne voli čitati .............................................. 57
Narativna kultura i video-mediji.......................... 58
Moje dijete je zaboravno.............................................. 64
Moje dijete je nemarno ................................................ 72
Kako protiv dječje neposlušnosti ................................. 79
Kako pridobiti i osposobiti dijete za suradnju ............... 86
Kako surađivati s djetetom u pubertetu ........................ 93
Kako do dobre igračke ...............................................100
Pravo odgajatelja na samoostvarenje ...........................107
Tko treba odgajati dijete ............................................ 114
Moje dijete u dječjem vrtiću ili internatu ..................... 121
Navedena djela........................................................... 127
Bilješke o tekstovima ................................................. 128
Predgovor
Tekstove u ovoj knjižici napisao sam u razdoblju od
srpnja 1997. do srpnja 2000., a objavljivani su u jednom
dnevnom listu od siječnja 1998. do rujna 2000. godine
(iscrpno na kraju u bilješci o tekstovima). Pisani su za
dnevne novine s namjerom da širokom krugu čitatelja
pomognu u promišljanju onih odgojnih problema za koje sam
mislio da su najprisutniju u odgojnoj svakodnevici. Namjena
je diktirala da svaki tekst bude pisan kao zasebna cjelina koja
se bavi određenim odgojnim problemom, ali sam ipak
nastojao i na njihovoj međusobnoj povezanosti. Jer, cilj mi
nije bio dati odgajateljima gotove odgojne recepte, što je
protivno samoj biti odgoja, nego potaknuti ih i pomoći im da
rješenja osmisle sami. A bolja su rješenja bilo kojeg problema
dostupnija što je šira i promišljenija cjelina u kojoj se ta
rješenja očekuju i traže. Stoga mi je namjera bila preko
pojedinih problema uvesti čitatelje u cjelovitije promišljanje
odgoja.
Ustanovio sam da se znatan broj ljudi još uvijek sjeća
tih mojih članaka kao korisnih, ali nakon desetljeća i po
nesumnjivo je mnogo onih među odgajateljima koji ih nisu
imali prilike pročitati. Stoga sam odlučio sakupiti te članke
na jednom mjestu i ponuditi ih mlađim ljudima kao pomoć u
odgajateljskoj avanturi u koju su se već upustili ili će se tek
upustiti. Baveći se desetljećima profesionalno filozofijom
odgoja suočavao sam se s odgojnim pitanjima s kojima se
najveći dio roditelja pa ni nastavnika možda nikada neće
susresti, iako je domišljanje odgovora na ta pitanja važan dio
teorije odgoja. Osim toga, većini onih koji se djelatno bave
odgojem prilike ne dopuštaju njegovo sustavno i cjelovito
7
promišljanje kakvo je moguće samo kroz profesionalno
opredjeljenje. Zato želim ponudi svoju pomoć onima kojima
bi mogla biti potrebna i korisna. Ovu sam knjižicu zamislio
kao popularni uvod u problematiku filozofije odgoja bez koje
odgoj, kao što se povijesno mnogo puta pokazalo, veoma
lako klize u manipulaciju, postajući sredstvo ostvarenja ovih
ili onih parcijalnih interesa.
Onima koji čitajući ovu knjižicu požele više saznati o
meni i mom bavljenju filozofijom odgoja, na raspolaganju je
cjelokupna bibliografija mojih radova (prilično ih je dostupno
besplatno online) na mrežnim stranicama:
http://www.radionicapolic.hr/milan
U Medulinu, 25.12.2013.
8
Milan Polić
Odgajati je sve teže
Odgoj i manipulacija
A
ko ste roditelj pa vam se čini da je danas teže
odgajati djecu nego prije, ne varate se. Ako smatrate
da su pogrešna očekivanja ili čak zahtjevi pojedinih
nastavnika ili razrednika da biste kod kuće trebali više
pomagati djetetu pri savladavanju programskih sadržaja
nastavnih predmeta, u pravu ste. Ako ste općenito
nezadovoljni školom, vaše je nezadovoljstvo vrlo vjerojatno
opravdano. Ako dakle mislite da se od vas kao odgajatelja
očekuje ili zahtjeva previše, a da istodobno ne dobivate
odgovarajuću odgojnu potporu, onda je najvjerojatnije
upravo tako.
Ali ako ste predškolski odgajatelj ili prosvjetni
djelatnik, pa mislite da su vam uvjeti rada gori i posao teži
nego ikada i vi ste u pravu. Ne manje ste u pravu i ako
mislite da je kućni odgoj djece nezadovoljavajući. Ne varate
se i ako vam se čini da vas roditelji ne poštuju dovoljno, da
su djeca „kriminalna“, a da prosvjetne vlasti od vas očekuju i
zahtijevaju nemoguće. Ako vam se dakle postojeće škole i
dječji vrtići čine odgojno sve nemoćnijima, onda za vaše
mnijenje postoji stvarna osnova.
Ako ste pak dijete, učenik, dakle netko kome je
potrebna odgojna pomoć, a čini vam se da vas ne razumiju,
da vas opterećuju besmislicama, da vas gnjave glupostima,
da vas podučavaju nečemu što ni sami uvijek ne razumiju,
onda ste i vi ne manje u pravu. Ako vam se čini da roditelji s
vama ne znaju komunicirati, a da ni profesionalni odgajatelji
9
prečesto u tome nisu mnogo ili uopće bolji, onda valja
priznati da je nažalost baš tako. Ako ste nezadovoljni školom
ili roditeljima, jer ih doživljavate kao nasilnike koji sputavaju
razvitak vaše osobnosti, onda je vaš doživljaj dakako
posljednje što bi trebalo dovoditi u pitanje.
Ako su dakle stanjem odgoja više-manje nezadovoljni
mnogi koji na različitim stranama, ali na bitan način i osobno
neposredno u njemu sudjeluju, onda su međusobno
okrivljavanje za vlastito nezadovoljstvo i uzajamno
neprijateljski stavovi razumljivi i očekivani. Međutim, ma
koliko razumljivi ipak ne manje neproduktivni, jer je u
međusobnom okrivljavanju i sukobljavanju malo osnove za
nadu da će se išta promijeniti nabolje. Prebacivanje naime
odgovornosti na druge, radi olakšavanja vlastite savjesti,
svojstveno je uglavnom onima kojima do bitnih promjena i
nije stalo. Roditeljima pak i profesionalnim odgajateljima koji
su iskreno nesretni zbog svojih odgojnih neuspjeha i kojima
je od zaštite vlastite taštine važnija dobrobit onih koje nastoje
odgojiti, zbiljski su odgojni uspjesi mnogo važniji i potrebniji
od utvrđivanja tuđe odgovornosti. Djeci pak koja su žrtve
odgojnih neuspjeha, iako za njih neosporno najmanje
odgovorna, odgojni su uspjesi njihovih odgajatelja jamačno
još važniji i potrebniji. Stoga je umjesto moralnog zgražanja
nad neodgojenom mladeži koja ne poštuje starije, pa ni
roditelje i učitelje, uništava škole i ostala društvena dobra, ili
umjesto moralne osude roditelja i učitelja koji tu mladež nisu
valjano odgojili, neusporedivo vrednije pomoći onima među
njima koji to žele, da odgojno uspiju.
Prvi je korak u tome promišljanje biti onoga oko čega
se praktički nastoji, tj. upravo odgoja. Prečesto naime
pedagoški neobrazovani ljudi, ali i pedagoški stručnjaci ne
10
razlikuju odgoj od manipulacije, što onda njihova odgojna
nastojanja i uz najbolje namjere nerijetko dovodi do poraznih
rezultata. Potrebno je stoga, prije svake daljnje rasprave,
razlučiti odgoj od manipulacije i koliko je to moguće bar
ukratko ih odrediti.
Budući da je za razliku od određenja pojma odgoja
određenje pojma manipulacije relativno jednostavno i
nesporno počet ću upravo od njega, da bih zatim bit odgoja
odredio upravo u razlici spram manipulacije. Što je dakle
manipulacija?
Doslovno uzevši manipulirati (od lat. manus = ruka)
znači rukovati čime ili rukovoditi kime, pa se odatle za
manipulirati koga (čime) uobičajilo sljedeće preneseno
značenje: upravljati čijim postupcima, tj. postići da netko radi
ono što odgovara onome koji upravlja. Manipulacija je
dakle upravljanje čijim postupcima u vlastitom interesu.
Njome se nekoga pretvara u sredstvo ostvarenja
manipulatorovih ciljeva. Njome se nekoga navodi na
služenje drugomu. U političkom govoru, u kojem se često
rabi, manipulacijom se označavaju postupci kojima se
komunikacija na bilo koji način podčinjava određenoj vrsti
interesa i u tom značenju manipulacija je opisana u stručnoj
literaturi. No, u stručnoj pedagoškoj literaturi o manipulaciji
se malo govori (neovisno o tome jesu li autori po struci
pedagozi, psiholozi, filozofi i sl.), a pogotovo u jasnoj opreci
spram odgoja. Zato bih za ovu priliku ponudio vlastito
određenje manipulacije u području odgoja i to kao: postupak
ili niz postupaka kojima se razvitak djetetovih moći
podređuje interesima i zahtjevima onih koji nad njime imaju
vlast. Manipulacija je dakle upravljena k ostvarenju ciljeva
onoga koji upravlja (manipulatora) neovisno o tome je li to u
11
interesu i onoga kime se upravlja (manipuliranog).
Manipulirani je dakle manipulatoru samo sredstvo kojim
potonji nastoji ostvariti svoj cilj. Razumljivo je stoga da niti
tko želi biti manipuliran, niti eventualni manipulatori priznaju
svoje manipulacijske nakane ili djelovanje, jer je manipulacija
djelotvornija dok je prikrivena. Prepoznatoj manipulaciji
naime manipulirani pružaju otpor, pa je stoga neprikrivena
manipulacija moguća samo prisilom, koja međutim nužno
pobuđuje i nasilni otpor kad god je to moguće.
Određenje pojma odgoja znatno je složenije upravo
zato što se i manipulaciju u području odgoja želi prikazati
kao odgoj, kako bi joj se prikrilo pravu narav i time ju se
učinilo djelotvornijom. Ovdje ću ipak iz praktičkih razloga
odustati od pokušaja filozofsko povijesne i jezične rasprave o
odgoju kojom bi se zadovoljavajuće obrazložio pojam
odgoja u razlici spram manipulacije prije njegovog valjanog
određenja. Izbjegavši pak takvu raspravu morat ću se osloniti
na opću prihvaćenost ili bar prihvatljivost nekih pretpostavki.
Prije svega da se prihvaća bitna razlika između odgoja i
manipulacije. U korist takve tvrdnje može se reći da čak i oni
koji u ime odgoja zagovaraju zapravo manipulaciju ne žele to
otvoreno priznati. Time međutim prešutno priznaju, ako ništa
drugo, vrijednosnu razliku među njima, pri čemu je odgoj
općenito vrijednosno prihvatljiv, dok je manipulacija
neprihvatljiva. No, tu je vrijednosnu razliku potrebno bar u
osnovnim crtama izvesti iz bitne sadržajne razlike predmetnih
pojmova. U tom smislu, pretpostavljam, većina čitatelja u
manipulaciji kao upravljanju još ne podrazumijeva ništa loše.
Loše im se čini tek to što manipulator podvrgava
manipuliranog svom interesu, što ga rabi kao sredstvo za
ostvarenje svog cilja, što mu dakle nameće svoj interes i
12
mišljenje, neovisno o tome kakve će to posljedice imati za
njega.
Neovisno dakle o tome je li odgoj upravljanje ili ne, on
za razliku od manipulacije, treba li se od nje bitno razlikovati,
ne smije imati onaj pojmovni sadržaj koji manipulaciju čini
općenito vrijednosno neprihvatljivom. To znači da odgajatelj,
za razliku od manipulatora, ne smije odgajaniku nametati
svoje mišljenje, podvrgavati ga svojim interesima, tj. koristiti
ga kao sredstvo ostvarenja svojih ciljeva. Drugim riječima,
nekoga se odgaja zbog njega samoga, a ne zato da bi “dobro
odgojen” nekome ili nečemu (po)služio. U tom smislu i tzv.
“državotvorni odgoj” otkriva se tek kao puka manipulacija
pa stoga utemeljitelj hrvatske filozofije odgoja Pavao VukPavlović još 1934. godine upozorava:
„Da odgoj uostalom ne može biti služba bilo kakovoj
političkoj tvorbi, da ne može biti služba državi niti u državi
organiziranom narodu, proizlazi već iz ograničenja takve službe, a
to je ograničenje u najoštrijoj opreci s bistvom odgojnog nastojanja
i djelovanja.” (Vuk-Pavlović, 1996., 231)
Odgoj valja dakle odrediti kao ukupnost postupaka
kojima se u okviru određene kulture slobodonosno razvijaju
odgajanikove moći. To znači da cilj odgoja ne može biti
drugo do razvitak odgajanikove osobnosti i slobode
posredovanjem kulturnih postignuća kao uvjeta u kojima će
njegove moći autonomno prerasti u mogućnosti, a potom
eventualno i u stvarnost. Biti odgojen jedna je od najsnažnijih
životnih potreba bića koje ne živi nagonski i instinktivno, već
upravo kao svjesno kulturno biće. Odgoj dakle nije sredstvo
za nešto, ne služi nečemu, već je cilj po sebi, odnosno svrha.
13
Svaki pak pokušaj instrumentalizacije odgoja nužno je
usmjeren na njegovo pretvaranje u manipulaciju utoliko više
ukoliko manje poštuje i podupire odgajanikovu slobodu.
Stoga će i odgajanikov otpor manipulaciji biti razmjeran već
postignutoj slobodi.
Što je odgoj?
Odgoj valja dakle odrediti kao ukupnost postupaka
kojima se u okviru određene kulture slobodonosno razvijaju
odgajanikove moći. To znači da cilj odgoja ne može biti drugo
do razvitak odgajanikove osobnosti i slobode posredovanjem
kulturnih postignuća kao uvjeta u kojima će njegove moći
autonomno prerasti u mogućnosti, a potom eventualno i u
stvarnost. Biti odgojen jedna je od najsnažnijih životnih potreba
bića koje ne živi nagonski i instinktivno, već upravo kao
svjesno kulturno biće. Odgoj dakle nije sredstvo za nešto, ne
služi nečemu, već je cilj po sebi, odnosno svrha.
Tko može biti odgajatelj
Odgajatelj dakle niti jest niti može biti svatko, nego tek
onaj tko hoće i može podupirati odgajanikovu slobodu, a to
znači upravo slobodonosno mu posredovati dostupnu
kulturu. Odgajatelj može biti samo onaj tko umije prepoznati
odgajanikove potrebe i tko mu je sposoban i voljan ponuditi
kulturne pretpostavke njihova zadovoljenja. Jer, upravo kroz
čovjekove potrebe njegove mu moći pokazuju put razvoja
njegove osobnosti i samo njihovim kulturnim zadovoljenjem
čovjek se autonomno određuje i izrasta u slobodi, kroz koju
postupno osvještava i svoju potrebu za drugim ljudima.
Stoga samo onaj kome je neposredno stalo do odgajanikova
14
razvitka, tko iskreno i nesebično skrbi oko njegove dobrobiti,
jer je upravo odgoj njegova najdublja ljudska potreba, može
uistinu biti odgajatelj. Tko zadovoljenje djetetovih potreba i
razvitak njegovih moći podređuje nekim izvanjskim
ciljevima, a ne upravo njihovom maksimalnom rastu nije
odgajatelj nego manipulator. Dakako manipulatori će odmah
složno ustati i reći da bi povođenje za dječjim potrebama
značilo podržavanje dječje samovolje i nediscipline. No, to je
samo izgovor onih koji ne žele poduprijeti djetetovu slobodu.
Za manipulatore je naime samovolja i nedisciplina sve što nije
u skladu s njihovom voljom, koju ne prepoznaju kao
samovolju samo zato što je njihova. Ali odgajatelj i odgajanik
nisu dvije sukobljene samovolje. One jesu samovolje ili
autonomne volje toliko koliko svaka traži svoj životni put ili
način životnog ostvarenja, ali one to ne čine jedna protiv
druge nego zajedno, a u tome inicijativa uvijek pripada
odgajatelju. To dakako ne znači, da i odgajanik ne može s
vremenom prerasti u odgajatelja. Naprotiv u biti je odgoja
upravo to da podupirući odgajanikovu slobodu svakim
danom sve više prerasta u suodgoj u kojem odgojnu
inicijativu naizmjenično preuzimaju svi sudionici. U takvom
odnosu sloboda svakog pojedinca postaje uvjetom slobode
za sve ostale, pa napretkom u vlastitoj slobodi svatko sve
više razvija i potrebu za drugima upravo kao slobodnim
ljudima, jer samo s takvima može ostvariti produktivno
zajedništvo.
Jednako međutim kao što odgajatelj ne može biti onaj
tko slamajući djetetovu (samo)volju u ime neke navodno
više volje guši razvitak njegove osobnosti, tako odgajatelj ne
može biti ni onaj tko nekulturno podilazeći djetetovoj
(samo)volji ili nemoći ne nudi osnovu na kojoj bi se djetetova
15
osobnost uopće razvila. Onaj naime tko neselektivno
udovoljava svakoj djetetovoj želji nužno podržava i njegovu
nepromišljenost, koju je s obzirom na djetetovu dob
vjerojatno očekivati, ali koju djetetu treba pomoći i
prevladati. Dakako, vlastitom nenametljivom promišljenošću
koja ne slama, ali i ne povlađuje. Koja pruža uzor
vrijednosnog sklada i razvijene osobnosti, ali ne sprečava i
drukčije razvojne mogućnosti. Ako dakle svim djetetovim
zahtjevima ne treba udovoljiti, jer mogu biti proturječni - i jer
odgajatelj ima i treba imati svoje vrijednosti i odgajateljske
potrebe čijem zadovoljenju teži i na što ima bar jednako
pravo kao i dijete - odgoj je ipak moguć samo zadovoljenjem
odgajanikovih potreba. Što se pak tiče podilaženja djetetovoj
nemoći ono je ne samo jednako neodgojno, nego je i tragičan
nesporazum, jer ga dijete od odraslih uopće ne očekuje.
Tipičan je primjer takvog podilaženja tepanje kojim se odrasli
obraćaju djeci. Djeca govore tako kako govore jer još ne
umiju govoriti razgovijetno. No, tepanje im odraslih nimalo
ne pomaže da to nauče, niti ga oni bolje razumiju od
normalnog govora. Stoga ono podržava njihovu duhovnu
nedoraslost, a ne njihov duhovni razvitak. Ono im otežava da
nauče uspješno jezično komunicirati u zajednici široj od one
u kojoj im samo tepaju i stoga im uskraćuje pristup najvećem
dijelu kulture, a ponajprije onom koji im je neophodan za
razvitak vlastite intelektualnosti. Zato tepanje nije i ne može
biti djetetova potreba, pa ju djeca ni na koji način i ne
iskazuju. To je potreba „odraslih“ koji prisnost djece zlorabe
kao izliku za vlastito djetinjenje. Dakako to ne znači da se
odrasli ne bi smjeli djetinjiti, pa i u odnosu s djecom, ali, žele
li odgojno djelovati, samo tako da to nije na štetu
zadovoljenja dječjih kulturnih potreba.
16
Ne može dakle svatko biti odgajatelj. Nitko pouzdano
ne može biti jednako uspješno odgajatelj svakome, jer nitko
ne može ni prepoznati, a kamoli zadovoljiti svačije odgojne
potrebe na najbolji način. No, neki ipak mogu biti odgajatelji
mnogima, neki tek nekima, a neki to ne mogu biti uopće.
Ovisi to o tome koliko tko može na koga poticajno djelovati
i uspješno mu posredovati ona kulturna postignuća koja su
najbolja ili bar neophodna za zadovoljenje upravo njegovih
odgojnih potreba. Da bi dakle netko bio odgajatelj potrebno
je prije svega da mu je stalo do onoga kime se odgojno bavi
ili barem do odgoja kao takvog, što znači da odgajanika,
iako objekt svog odgojnog djelovanja, ipak poštuje i tretira
kao subjekt, ako mu već do njega nije i osobno stalo. Stoga
je ljubav prema odgajaniku, prema odgoju kao djelatnosti i
mogućem obliku vlastitog životnog izražavanja, pa zatim i
prema ljudima općenito najbolja pretpostavka odgajateljskog
uspjeha. Odatle proizlazi i donekle osnovano očekivanje da
bi roditelji trebali biti najbolji odgajatelji svoje djece.
Odgajateljska ljubav međutim jest najvažnija i najbitnija
pretpostavka uspješnog odgoja, ali nikako ne i jedina. Nitko
naime ne može sebi čak ni ukusan ručak pripremiti samo zato
što mu je do toga stalo i što voli dobro jesti, jer uspješnost u
svakom poslu osim o dobroj volji ovisi nužno barem još o
odgovarajućem znanju i vještinama. Dakako da je ljubav za
koga ili što najbolji i snažan poticaj da se do odgovarajućih
znanja i vještina dođe, ali ni to nije dovoljno. Postoji čitav niz
subjektivnih i objektivnih ograničenja koja nije moguće u
potpunosti ili uopće nije moguće prevladati. Ako je dakle
očekivanje da bi roditelji trebali biti najbolji odgajatelji svoje
djece donekle osnovano, onda je ono potpuno neodrživo u
odnosu baš na svakog roditelja, jer svaki roditelj čak i uz
17
najsnažnije htijenje ne mora moći ovladati potrebnim
znanjima i vještinama. Međutim, čak ni onaj tko se odgojem
bavi pokrenut odgajateljskom ljubavlju i opremljen zavidnom
stručnošću ne mora uspjeti kao odgajatelj. Jer, za razliku od
većine djelatnosti u kojima su ljubav i stručnost dovoljne
pretpostavke i jamstvo poslovnog uspjeh, za odgojni je
uspjeh potrebno više od toga. Potrebna je stvaralačka
sposobnost ili kreativnost kojom je jedino moguće
zadovoljavajuće doprijeti do onih odgajanikovih potreba za
koje, buduće posebne, još ne postoje gotovi stručni
odgovori. Kako je pak odgoj baš po tome odgoj što skrbi za
nečiju osobnost i slobodu, to je odgajatelj neprestano suočen
s problemima za koje ne postoje gotovi odgovori, već im se
odgajatelj mora stvaralački dovinuti. No, za razliku od
umjetnika koji da bi to bio mora poštovati samo svoju
vlastitu izvornost, odgajatelj osim svoje mora poštovati i
izvornost osobe koju odgaja. Biti dakle uspješan odgajatelj
izuzetno je teško. Ni u jednom poslu ne treba za uspjeh
toliko ljubavi, stručnosti i kreativnosti kao u odgoju, jer
proizvod nijedne djelatnosti nije tako složen kao što je
proizvod odgoja, tj. čovjek.
Paradoksalno je dakle, ali je ipak tako, da skoro nitko
ne misli kako uspješno može obaviti bilo koji posao, pa i
osrednje složenosti, za koji nema odgovarajuću stručnost,
dok se naprotiv za odgoj, koji je posao najviše složenosti,
uglavnom svi osjećaju više-manje sposobni i bez najmanje
stručnosti, čak vjerujući da bi traženje stručne pedagoške
pomoći u odgoju vlastite djece za njih bilo sramotno i
ponižavajuće. Problem je naime u tome što premnogi
pogrešno vjeruju da je već u samoj mogućnosti većine ljudi
da postanu roditelji sadržana i njihova odgajateljska
18
sposobnost. Svoj odgojni neuspjeh skloni su stoga ne priznati
ili prikrivati, iako time ne štete samo onima koji su im radi
odgoja povjereni, ili široj zajednici koja trpi posljedice nečije
neodgojenosti, nego ponajviše sebi samima trateći svoj život
na nešto što ih materijalno i duhovno osiromašuje i čini
nezadovoljnima umjesto da ih obogaćuje i usrećuje. Kolika je
cijena odgajateljskih neuspjeha roditelja, ali i tako zvanih
profesionalnih „odgajatelja“ teško je brojkama izraziti, jer
svojim najvećim dijelom ona i nije rezultat materijalnih
gubitaka, nego gubitaka u kvaliteti života onih koji su je bili
prisiljeni platiti. To se međutim ne može popraviti, niti se
uopće bilo što u tom pogledu može nabolje promijeniti
moralnim prozivkama i osudama „krivaca“ koji su i sami bar
djelomično žrtve nečijih odgojnih neuspjeha. Vlastite
odgojne neuspjehe teško da je itko mogao željeti. Stoga je
umjesto moralne osude razumnije ponuditi pedagošku
pomoć onima koji ju žele, a onima koji ju još ne žele pomoći
da shvate zašto im je potrebna.
Teško je biti uspješan odgajatelj
Kako je pak odgoj baš po tome odgoj što skrbi za nečiju
osobnost i slobodu, to je odgajatelj neprestano suočen s
problemima za koje ne postoje gotovi odgovori, već im se
odgajatelj mora stvaralački dovinuti. No, za razliku od
umjetnika koji da bi to bio mora poštovati samo svoju vlastitu
izvornost, odgajatelj osim svoje mora poštovati i izvornost
osobe koju odgaja. Biti dakle uspješan odgajatelj izuzetno je
teško. Ni u jednom poslu ne treba za uspjeh toliko ljubavi,
stručnosti i kreativnosti kao u odgoju, jer proizvod nijedne
djelatnosti nije tako složen kao što je proizvod odgoja, tj.
čovjek.
19
Žrtve predrasuda o odgoju
Pedagošku je pomoć dakle potrebno pružiti prije svega
roditeljima i profesionalnim odgajateljima kojima je do
prevladavanja njihovih odgojnih neuspjeha stalo više nego do
zaštite vlastite taštine, pa su svoje odgojne neuspjehe
spremni ne samo priznati nego i prihvatiti ponuđenu pomoć.
To su naime upravo oni među roditeljima i profesionalnim
„odgajateljima“ koji su vođeni odgajateljskom ljubavlju i
iskrenom skrbi za djecu spremni uložiti određeni napor u
svoje odgajateljsko usavršavanje i koji time udovoljavaju
prvoj bitnoj pretpostavci za uspješne odgajatelje. Stoga je
njima pomoć ne samo najlakše pružiti, nego njima pružena
pomoć obećava i odgojno najbolje rezultate. To međutim ne
znači da pedagošku pomoć ne treba pružiti i roditeljima koji
zaslijepljeni vlastitom taštinom i samoljubljem ne žele pa i ne
mogu priznati svoje odgojne neuspjehe, niti očekuju ili traže
bilo kakvu pedagošku pomoć. No pomoći njima je mnogo
teže, jer im je prije bilo kakve pedagoške pomoći potrebna
pomoć da se oslobode nekih svojih predrasuda koje im
jamačno, iako oni toga vjerojatno nisu svjesni, veoma
zagorčavaju život ne omogućavajući im istodobno ni onu
razinu odgojne uspješnosti koju bi mogli postići vođeni samo
vlastitim samoljubljem. Najteže je ipak s profesionalnim
„odgajateljima“ koji su se za odgoj opredijelili iz posve
pogrešnih razloga. Njima je u pedagoškom smislu zapravo i
nemoguće pomoći, pa bi pomoć njima stoga morala biti
usmjerena na oslobođenje od onih ograničenja koja su ih
dovela u pogrešnu struku. Njima treba pomoći kao ljudima
da se oslobode posla kojeg su se pogrešno prihvatili
ponajprije na vlastitu štetu, a onda i na štetu onih koji su time
20
osuđeni postati žrtve njihovih odgojnih neuspjeha. Ja ovdje
dakako ne mogu učiniti više od toga da strpljivim čitateljima
pokušam pomoći promisliti neka osnovna pitanja o odgoju u
nadi da će im to omogućiti odgojno uspješnije djelovanje, na
vlastito zadovoljstvo i dobrobit onih kojima se odgojno bave.
Ako se dakle najuspješniji odgoj temelji na sljedeće tri
pretpostavke: 1. odgajateljskoj ljubavi, 2. pedagoškoj
stručnosti i 3. kreativnosti, onda predrasude vezane uz te
bitne pretpostavke veoma ometaju odgojno uspješno
ponašanje. Promišljanje i prevladavanje tih predrasuda jedan
je od nužnih uvjeta odgojno svrsishodnog djelovanja.
Pedagošku je pomoć dakle potrebno pružiti prije svega
roditeljima i profesionalnim odgajateljima kojima je do
prevladavanja njihovih odgojnih neuspjeha stalo više nego do
zaštite vlastite taštine, pa su svoje odgojne neuspjehe spremni
ne samo priznati nego i prihvatiti ponuđenu pomoć.
Predrasude o ljubavi u odgoju
Uz odgajateljsku ljubav spomenuo bih tri za odgoj
bitno kontraproduktivne predrasude: a) odgajateljska ljubav
dovoljna je da bi netko bio uspješan odgajatelj, b) roditelji
moraju voljeti svoju djecu i c) djeca moraju voljeti svoje
roditelje.
Razmotrimo dakle svaku od tih predrasuda.
a) Odgajateljska ljubav dovoljna je da bi netko bio uspješan
odgajatelj.
21
O tome da odgajateljska ljubav sama po sebi još nikoga
ne čini uspješnim odgajateljem već je nešto rečeno. Također i
o tome da je ona za odgoj najbolja osnova. No vjeruju li neki
(uglavnom roditelji), da je već sama njihova odgajateljska
ljubav dovoljna da budu odgojno uspješni, u opasnoj su
zabludi. Odgajateljska je ljubav naime temeljna pretpostavka
odgojne uspješnosti upravo zato što između ostalog potiče,
gdje za to postoje bar nužni subjektivni i objektivni uvjeti,
stjecanje pedagoške stručnosti i kreativnosti, ali ona gubi na
odgojnoj snazi upravo toliko koliko ju predrasuda o njezinoj
samodovoljnosti čini u tom smislu nepoticajnom. Jer onaj tko
vjeruje da ga već sama odgajateljska ljubav čini odgojno
sposobnim nema razloga da bilo što poduzima s ciljem svog
pedagoškog osposobljavanja. Kada međutim doživi odgojni
neuspjeh nije ga sklon priznati, jer bi to značilo da mu
nedostaje odgajateljske ljubavi, iako je upravo oslanjajući se
na njezinu samodovoljnost doživio odgojni neuspjeh. Stoga
uporno nastavlja s nepedagoškim postupcima koji njegov
odgojni neuspjeh čine sve težim i očiglednijim pobuđujući u
njemu sve dublje nezadovoljstvo za koje mora na kraju
nekoga okriviti. Sebe svakako ne, jer njemu po pretpostavci
ništa, tj. odgajateljske ljubavi (a to mu se, rečeno je, čini
dovoljno) ne nedostaje, pa stoga okriviti mora nekog
drugoga. U pravilu dijete koje ne reagira na očekivani način,
na njegove kako je uvjeren ispravne odgojne postupke, nego
prema njemu iskazuje netrpeljivost pa nerijetko i mržnju. To
pak može značiti samo jedno: da s djetetom nešto nije u
redu, da nije normalno, da je neodgojivo, da je po prirodi
zločesto. Tako dijete kao žrtva „odgajateljevog“ odgojnog
neuspjeha postaje i krivac za taj neuspjeh, pa dodatno biva
izloženo kažnjavanju, najčešće lišavanjem odgajateljske
22
ljubavi na koju je, eto, odgovorilo nepopravljivom zloćom i
nezahvalnošću. Opterećen dakle spomenutom predrasudom
„odgajatelj“ ne samo da je osuđen na dugotrajni neuspjeh i
nezadovoljstvo, nego konačno gubi i ono najvrednije do čega
mu je stalo, tj. dijete, najčešće ne shvaćajući da za jalovu
ljubav koju mu je pružio ništa osim onog što mu je
uzvraćeno i nije zaslužio.
Tvrdokornost opisane predrasude proizlazi, međutim,
odatle što se ona ne prenosi samo prepričavanjem i
nekritičkim usvajanjem prepričanog, nego što na osnovi
uobičajeno površnog promatranja i pogrešnog zaključivanja
svoju potvrdu nalazi i u stvarnosti. To što naime površan
promatrač može uočiti jest da su svi izvrsni odgajatelji
vođeni odgajateljskom ljubavlju, te odatle prebrzo i pogrešno
uopćavajući zaključuje da je ljubav dovoljan uvjet njihove
odgajateljske uspješnosti. To što on, međutim, propušta
uočiti jest da su odgajateljskom ljubavlju obuzeti i mnogi koji
u svojim odgajateljskim pokušajima uspijevaju znatno slabije
ili ne uspijevaju uopće. Ispravno bi stoga bilo zaključiti da je
ljubav nužan, ali ne i dovoljan uvjet izvrsnog odgoja. No,
mnogi će biti zavedeni i time što u tradicionalnom odgoju na
koji se pozivaju, a kojem su možda i sami bili podvrgnuti,
roditeljima nikakvo stručno pedagoško znanje nije bilo
potrebno, već su se oni oslanjali na odgojni obrazac po
kojem su i sami bili odgojeni, pa je njihov odgojni uspjeh u
tradicionalnoj sredini zaista skoro u potpunosti ovisio o
njihovom ljubavlju motiviranom trudu, jer su svi odgojni
čimbenici djelovali u istom smjeru ne pružajući djetetu
nikakvu mogućnost izbora. Ne shvaćajući „tajnu“
tradicionalnog odgoja, kao ni nastale povijesne promjene
tradicionalist pogrešno zaključuje da ni njemu za odgojno
23
djelovanje ne treba više nego njegovim roditeljima. Osim
toga problem je i to što je za tvrdokornog tradicionalista
dobro i ispravno samo ono što je u skladu s tradicijom koju
je on usvojio upravo tradicionalnim odgojem, a koji opet
podupirući homogenizaciju i kolektivizam potiskuje svaku
razvijeniju osobnost. Zapravo tvrdokorni tradicionalist sebe
poima kao odgojni uspjeh svojih tradicionalističkih
odgajatelja, pa zaista teško može shvatiti da njegovo dijete u
promijenjenim društvenim i materijalnim okolnostima ne
pristaje na gubitak osobnosti na koji je on lišen drugih
mogućnosti pristao. No, to samo znači da tvrdokorni
tradicionalist ne umije misliti povijesno već budućnost
zamišlja kao ponavljanje prošlosti i stoga ne može shvatiti da
ono što je nekad možda bilo slobodonosno i odgoj, upravo
kao tradicionalni odgoj, u promijenjenim okolnostima postaje
manipulacija kojoj dijete, iz svoje ljudske slobodoljubive biti,
pruža otpor. Ono što dakle tvrdokorni tradicionalist ne
shvaća jest to da u svijetu u kojem svakoga, posredstvom
masovnih medija, svjetskog tržišta i opće kulturne razmjene,
zapljuskuju povijesne mogućnosti multikulturalizma, pravo
na različitost i poticaji na razvitak jedinstvene osobnosti,
„odgojni obrasci“ više nisu i ne mogu biti odgojni, već su još
jedino obrasci ideološki jalove manipulacije. Da bi se takav
„odgajatelj“ oslobodio svoje predrasude po kojoj ga već
sama ljubav prema djetetu čini zadovoljavajuće dobrim
odgajateljem morat će se kritički razračunati s vlastitim
odgojem. U tome mu upravo ljubav na koju se poziva može
biti najčvršći oslonac. Uspije li, moći će potražiti nužno
pedagoško obrazovanje i stručnu pomoć bez straha da to
njegovu ljubav prema djetetu dovodi u pitanje. Naprotiv sa
sviješću da ju to upravo dokazuje. I za kraj razmatranja o toj
24
predrasudi valja reći da njome nisu opterećeni samo
neobrazovani ljudi. Naprotiv, jedan je akademik u raspravi o
tome kakvo je obrazovanje potrebno hrvatskim učiteljima,
rekao otprilike ovo: „Učiteljima ne treba visoko obrazovanje.
Za učitelja je najvažnije da je dobar čovjek i da zna djecu
naučiti čitati, pisati i računati. Moja je majka bila
neobrazovana, ali dobra žena i svu nas je djecu (a bilo ih je
prilično, op. M.P.) dobro odgojila.” Nažalost nije bila prilika
da mu kažem što mislim o njegovu odgoju.
Da bi se takav „odgajatelj“ oslobodio svoje predrasude
po kojoj ga već sama ljubav prema djetetu čini zadovoljavajuće
dobrim odgajateljem morat će se kritički razračunati s vlastitim
odgojem.
b) Roditelji moraju voljeti svoju djecu.
Dogodi li se ipak da roditelj s opisanom predrasudom,
priznajući svoj odgojni neuspjeh, ne okrivi za njega dijete ili
zle sile sa strane, preostaje mu jedino, da razložno dosljedno
posumnja u svoju ljubav prema djetetu. No tu ga vreba druga
opasna predrasuda: da roditelji moraju voljeti svoju djecu;
posebno majke.
Ta je predrasuda toliko rasprostranjena da se većini
ljudi čini kao opća i samorazumljiva istina koju je moralno
krajnje neprihvatljivo dovoditi u pitanje. No, u pitanje je prije
mene dovodi sam život, a tek potom ja radi dobrobiti onih
koji zbog nje stradaju. Onima naime kojima su poznati
podaci o zastrašujućem nasilju nad djecom (na pr. SOS
telefon) nije tajna da najviše nasilja nad djecom čine upravo
njihovi roditelji, pri čemu majke ne zaostaju za očevima,
25
naprotiv. No, to je nasilje koje je, kad ga se otkrije, lako
prepoznati kao takvo zbog njegove ekstremnosti, iako je
njegovo otkrivanje posebna teškoća, jer je najčešće
zakriveno šutnjom zbog raširenog stava da je ono privatna
stvar svake obitelji. Mnogo su međutim češći suptilni oblici
duševnog nasilja nad djecom ili ako ništa drugo njihovo
odgojno zanemarivanje, što itekako svjedoči o nepostojanju
roditeljske ljubavi, ali je javnosti nepoznato. O tome znaju
stručnjaci koji se suočavaju s posljedicama. I sam bih kao
dugogodišnji prosvjetni djelatnik mogao o tome napisati
podebelu knjigu žalosnih primjera. Moje kolege, uvjeren
sam, također. Ovo međutim navodim ne zato da bih nekoga
osudio, već da pokažem neodrživost i odgojnu štetnost
predrasude o neupitnosti roditeljske (posebno majčinske
ljubavi). Stvarnost naime pruža previše dokaza o tome da
roditelji ni približno ne vole svoju djecu kao što se to
općenito vjeruje. Ali razborit se čovjek tome ne bi trebao
čuditi, jer ljubav nije nešto što se može propisati, narediti,
zahtijevati i slično. Prema nikome, pa ni prema vlastitoj
djeci. Pogotovo ako ta djeca nisu plod iskrene želje, nego
slučaja, društvenog pritiska (običaji, obitelj, prijatelji itd.),
ženidbene ucjene, socijalne računice itd., što je sve
svakodnevno itekako prisutno. Moralisti će dakako odmah
reći da tako ne bi trebalo biti, ali to neće pribaviti ljubav
onima koje je već mimoišla. Osim toga, po čemu i na osnovi
čega bi netko morao voljeti čak i dijete koje je iskreno želio?
Jer, iako su izgledi da iskreno željeno dijete bude voljeno
svakako najveći, zavoljeti se ipak nikoga ne može unaprijed.
Ljubav naime nije ni instinktivna ni nagonska, a i kada bi bila
takva besmisleno bi bilo optuživati koga zbog nedostatka
26
ljubavi, jednako kao što bi bilo besmisleno optuživati ga što
se možda rodio slijep.
Djeca dakako očekuju da budu voljena. O tome bitno
ovisi njihova budućnost i stoga je njihovo očekivanje izraz
njihove urođene brige za sebe, odnosno njihovog samoljublja
ili sebičnosti. Ali dječja sebičnost ni na koji način ne obvezuje
roditelje, a još manje ih mora potaknuti na ljubav prema
njima. Naprotiv. Ako se dakle u roditelja nije razbudila ljubav
prema vlastitom djetetu unatoč tome što ga je iskreno želio,
besmisleno je i nepravedno optuživati ga zbog toga. Ne
međutim i ako se za roditeljstvo odlučio iz nekog sebičnog
razloga, jer je time već unaprijed dijete odredio za sredstvo
kojim će ostvariti neki svoj interes. No, čak mu i u tom
slučaju treba pomoći, ako to želi, da svoj odnos s djetetom
uredi na za oboje najbolji način kakav je u nedostatku ljubavi
moguć. Prisiljavati roditelja na ljubav prema djetetu ne manja
je glupost nego prisiljavati slijepca da progleda. Umjesto
toga vrednije mu je pomoći da sa svojim nedostatkom živi
najbolje što može. Bilo bi dakle najbolje kada bi svi roditelji
voljeli svoju djecu, ali tako nije i ničijom odlukom ne može
biti, pa je stoga besmisleno tvrditi da tako mora ili treba biti
(jer očito ne mora dok nije i ne treba dok ne može).
Predrasuda da roditelj mora voljeti svoje dijete težak je
teret roditeljima, a izvor nerealnih očekivanja djece, što ih i
jedne i druge dovodi u frustrirajuću situaciju kada ta ljubav
izostane, pa onda postaju nemogući i oni oblici odgojne
komunikacije koji bi inače bili mogući. Da bih to pojasnio
opisat ću jedan slučaj iz učiteljske prakse. Djevojka pri kraju
srednje škole pokušala je učiniti samoubojstvo. Nakon što se
fizički oporavila razrednik je razgovarao s njom i ustanovio
da je duboko nesretna zbog odnosa u roditeljskom domu.
27
Otac alkoholičar bio je grub prema supruzi i djeci, ali
djevojci je posebno teško padalo što ju majka, prema
njezinom mišljenju, ne uzima dovoljno u zaštitu. Protumačila
je to time da ju majka ne voli, a roditelji bi posebno majka,
rekla je, morali voljeti svoju djecu. Nedostatak roditeljske
ljubavi pokušala je nadoknaditi izvan roditeljskog doma, ali
kako ljubav nije moguća na silu njezino je nestrpljenje nužno
završilo razočaranjem. Sve je to odnose u roditeljskom domu
zatrovalo optužbama, svađama, bježanjem od kuće i sl.
Osjećajući se nevoljenom djevojka se odlučila ubiti. Iako s
mnogo učiteljskog iskustva njezin se razrednik nikada nije
našao u tako složenoj situaciji. Nekoliko je puta razgovarao s
majkom i starijim bratom djevojke i ustanovio da oni nisu
prema njoj osjećajno sasvim ravnodušni, ali da opterećeni
vlastitim problemima za nju ne mogu učiniti ono što ona od
njih očekuje. Osim toga majka mu je objasnila da ne može
učiniti ono što kćer od nje očekuje, jer bi to značilo razvod
braka, a ona, otvoreno je priznala, ipak svoju budućnost vidi
uz muža bez obzira što ga ne može promijeniti. Pa iako joj je
stalo do kćeri, do muža i vlastitog braka stalo joj je više. To
je bila njena odluka i razrednik je shvatio da ona na nju, bez
obzira na sve, ipak ima pravo. Tada je ozbiljno razmislivši o
problemu zaključio da bi bilo pogrešno uvjeravati djevojku,
što se obično čini u sličnim prilikama, kako se vara glede
majčinih osjećaja i kako ju majka i brat vole, te će se sve u
obitelji srediti. Znao je da bi to bila laž s kratkoročno
odloženim djelovanjem koja bi za djevojku mogla značiti još
jedno opasno razočaranje, ovaj puta i u njega kao razrednika,
pa bi sljedeći pokušaj samoubojstva mogla poduzeti
uspješnije. Objasnio joj je stoga prirodu njezine predrasude i
zašto nitko od nje, ali i ona od nikoga ne treba ljubav
28
zahtijevati. No, objasnio joj je i to da tražeći od svoje majke i
brata previše ne dobiva ni ono što bi mogla. Konačno
objasnio joj je da s obzirom na njene godine pravu ljubav tek
treba očekivati. U zajedničkom razgovoru s njom i majkom
ustanovilo se da postoji dosta mogućnosti za suradnju i da
zajedničkim naporom majka može i hoće za nju učiniti
mnogo više. Skinuvši sa sebe teret nemoguće obveze
majčinske ljubavi, koja joj je prijetila razoriti brak i gurnuti je
u socijalnu nesigurnost, majka je pokazala iskrenu spremnost
da na osnovi svojih preostalih osjećaja prema kćeri i interesa,
da je što prije osposobi za samostalan život, sredi odnose u
kući koliko je to u njezinoj moći. Oslobodivši se pak
nerealnih očekivanja, djevojka je prihvatila ponuđenu
suradnju i posvetila se učenju kako bi što prije stekla
samostalnost. Iako između nje i majke neke velike ljubavi
nije bilo, odnosi su im postali skladniji i s mnogo više
uzajamnog razumijevanja. Djevojka je s vremenom postala
vesela i puna života.
Iako je dakle ljubav roditelja prema djetetu poželjna i
najbolja pretpostavka njegova odgojnog uspjeha, na nju ga se
ipak ne može prisiliti, pa to onda i ne treba činiti, jer ga se
time samo nepotrebno opterećuje i frustrira što ga zasigurno
neće učiniti boljim odgajateljem. Gorim, naprotiv, da. Jaram
neispunjivog zahtjeva i krivice koju mu nameće opisana
predrasuda razvija u njemu potajnu mržnju prema djetetu
zbog kojeg je, kako mu se čini, dospio u takav položaj. S
takvim teretom on niti je motiviran za ozbiljan odgojni napor
niti će se odlučiti potražiti nečiju stručnu pomoć, bez koje
nikakav odgojni uspjeh ne može polučiti. Oslobođen naprotiv
jarma predrasude kojoj ne može udovoljiti, čak će i roditelj
koji uopće ne voli svoje dijete, ali motiviran željom da se
29
potvrdi kao dobar roditelj, postići određen odgojni uspjeh
dobije li potrebnu stručnu pomoć. No, da bi takvu pomoć
potražio i prihvatio treba mu pomoći da shvati kako za svoj
nedostatak roditeljske ljubavi nije kriv, nego je time upravo
zakinut, te će ga svakako učiniti boljim roditeljem to što će
potražiti stručnu pedagošku pomoć.
To što dakle roditelj ne voli svoje dijete nije nikakva
sramota, kao što nije sramota ni ako je slijep, iako i jedno i
drugo jest nesreća. Prije svega za roditelja, a onda i za dijete.
Moralistima pak koji roditeljsku ljubav smatraju dužnošću,
valja poručiti da koliko malo razumiju etičku problematiku
toliko malo i svojim nesuvislim zahtjevima pomažu upravo
onima u čije ime nastupaju, tj. djeci. „Jer nije u moći ni
jednog čovjeka“, napisao je veliki etičar Kant, „da koga ljubi
prosto na zapovijed“ (Kant, Immanuel, 1974., Kritika
praktičkog uma, 125).
Iako je dakle ljubav roditelja prema djetetu poželjna i
najbolja pretpostavka njegova odgojnog uspjeha, na nju ga se
ipak ne može prisiliti, pa to onda i ne treba činiti, jer ga se time
samo nepotrebno opterećuje i frustrira što ga zasigurno neće
učiniti boljim odgajateljem. Gorim, naprotiv, da.
c) Djeca moraju voljeti svoje roditelje.
To je još jedna opasna predrasuda koja roditeljima
veoma otežava postizanje odgojnog uspjeha. Djeca su o
roditeljima bitno ovisna, ona trebaju njihovu pomoć i usluge,
ona očekuju njihovu ljubav. Ali to nije isto što i ljubav prema
roditeljima. To je još uvijek tek dječje samoljublje, sebičnost
kojom u roditeljima gledaju sredstvo zadovoljenja svojih
30
potreba. Ljubav djece prema roditeljima mnogo je više od
toga. Ona je potreba za roditeljima zbog njih samih. Da
mnoga djeca međutim ne vole svoje roditelje, dapače da ih
čak mrze, česta je činjenica koja svakodnevno demantira
navedenu predrasudu. No, ako već jest tako, ne bi li bar
trebalo da djeca vole svoje roditelje? Sreća je dakako i za
odgoj veoma poticajno kada djeca vole svoje roditelje, ali
ljubav nije i ne može biti dužnost. Za nikoga, pa ni za djecu u
odnosu na roditelje. Ako dakle roditelji nisu uspjeli pobuditi
ljubav svoje djece prema sebi, onda je to za njih vjerojatno
velika nesreća, ali nesreća za koju su djeca ipak ponajmanje
odgovorna.
Vjeruje li međutim roditelj da bi ga dijete moralo
voljeti već samo zato što mu je on roditelj i što ga pokušava
odgojiti, upada u zamku mogućeg razočaranja i opasnih
frustracija. Neupitnost naime kojom očekuje djetetovu ljubav
čini ga neosjetljivim na početne slabašne poruke kojima ga
dijete upozorava da je nezadovoljno uzajamnim odnosima.
Kada pak te poruke postanu dovoljno snažne da prodru kroz
oklop roditeljskog samoljublja odnosi su između roditelja i
djeteta najčešće već veoma poremećeni. Otkrije li roditelj da
mu se očekivanje glede djetetove ljubavi nije ispunilo,
njegovo će samoljublje vjerojatno biti povrijeđeno toliko da
će početi postupati nezainteresirano ili čak osvetoljubivo, a
to znači i odgojno potpuno bezuspješno. Dijete pak
opterećeno nerealnim zahtjevom da mora voljeti nekoga
samo zato što mu je roditelj, iako ta osoba svojom pojavom i
postupcima ne pobuđuje ljubav u njemu, prije će ga zamrziti
nego zavoljeti, jer ga doživljava kao teret i prepreku razvoju
vlastite osobnosti. Toliko više koliko je više prisiljeno
iskazivati ljubav koju ne osjeća. Neiskrenost kojom se dijete
31
brani od roditeljevih nerealnih očekivanja nužno ga udaljava i
od njegovih eventualnih odgojnih pokušaja. Plašeći se da ne
bude odbačeno, ako roditelju o kojem je i protiv svoje volje
ovisno ne iskaže očekivanu ljubav, dijete prema njemu ne
razvija povjerenje, toliko potrebno za uspješan odgoj, nego
nepovjerenje i oprez. To će se dakako dogoditi čak i ako
roditelj vlastitu ljubav prema djetetu ne uvjetuje ničim, pa ni
njezinim uzvraćanjem, ali dijete to ne zna i vjeruje da se od
njega očekuje da roditelje mora voljeti. Stoga će se u
odgojnoj komunikaciji pojaviti ozbiljne smetnje vjeruje li bilo
koji od njezinih sudionika da je ljubav djeteta prema roditelju
obvezna. I to očekivanje, međutim, ne samo da uzajamnoj
ljubavi neće nimalo doprinijeti, nego će je učiniti nemogućom
čak i tamo gdje bi se u odnosima oslobođenim emocionalnog
pritiska mogla pojaviti.
Roditelj dakle koji zaista teži odgojnom uspjehu
svakako će biti uspješniji shvati li da ljubav djeteta ima pravo
očekivati, ali ga nipošto na nju ne smije obvezivati. Sve što u
odgojnom smislu čini, ili ljubav koju daje, neobvezno je i ne
mora biti uzvraćeno, ali ako ipak bude, bit će prihvaćeno kao
djetetov dar roditelju, kao što je i on dijete odgojno darivao.
Objasni li to obazrivo i djetetu, moglo bi to za njega biti
olakšanje i otvaranje mogućnosti za jedan odnos zasnovan na
povjerenju i iskrenosti, a koji je svima toliko potreban čak i
kada oni koji u njemu sudjeluju nisu uzajamno povezani
snažnim osjećajima. Da se iz takvog odnosa kasnije,
međutim, mogu razviti i snažni uzajamni osjećaji razumno je
nadati se, ali to ne smije opteretiti odgojnu komunikaciju u
kojoj interesi nikada ne smiju prevladati nad neposrednim
zadovoljenjem komunikacijskih potreba sudionika. U
protivnom prijeti da komunikacija začas sklizne u
32
manipulaciju sa svim njezinim neželjenim posljedicama.
Prihvati li roditelj da ga njegovo dijete ne mora voljeti i da je
djetetova ljubav dar slobode na koji se nikoga ne može
prisiliti, lakše će mu biti da svoje odnose s djetetom uredi na
uzajamno prihvatljiv način. Jednako će tako i dijete,
oslobodivši se opterećujuće i sputavajuće predrasude, u
čemu mu netko treba pomoći, moći prihvatiti roditelja kao
osobu od povjerenja i odgajatelja, bez obzira na to što ga
samo treba, ali ne i voli.
Roditelj dakle koji zaista teži odgojnom uspjehu
svakako će biti uspješniji shvati li da ljubav djeteta ima pravo
očekivati, ali ga nipošto na nju ne smije obvezivati. Sve što u
odgojnom smislu čini, ili ljubav koju daje, neobvezno je i ne
mora biti uzvraćeno, ali ako ipak bude, bit će prihvaćeno kao
djetetov dar roditelju, kao što je i on dijete odgojno darivao.
Predrasude o pedagoškoj stručnosti
O pedagoškoj stručnosti i predrasudama vezanim uz
nju već sam nešto spomenuo u prethodnom poglavlju. Ovdje
bih se posebno osvrnuo samo na dvije česte i nadasve opasne
predrasude o stručnosti odgajatelja: a) stručnost je potrebna
onome tko obrazuje, ali ne i onome tko odgaja, b) stručnost
je onima koji se bave djecom toliko manje potrebna koliko su
djeca mlađa.
a) Za obrazovanje treba stručnost, za odgoj ne.
33
I ova je predrasuda dakako plod površnosti i
brzopletosti mišljenja onih koji se odgojem bave usputno i
stjecajem okolnosti, a ne kao svojim slobodnim životnim
opredjeljenjem. Ali su za nju dobrim dijelom odgovorni i
pedagoški „stručnjaci“ različitih znanstvenih profila koji
kritičko filozofsko promišljanje biti predmeta olako
zamjenjuju „provjerenim“ znanstvenim definicijama i
teorijskim obrascima, ili pak površnim posezanjima u
filozofiju koja ne zahtijevaju ozbiljniji filozofski napor.
Odgoj je naime od samog njezinog početka predmet
filozofije, ali nažalost ne kao moguća svrha, nego prije svega
kao sredstvo postizanja nekih drugih „viših ciljeva“. Dakle
kao manipulacija. Instrumentalizacija odgoja uzimala se i još
se uvijek prečesto uzima kao nešto razumljivo samo po sebi.
Jer, kada na primjer jedan naš uvaženi znanstvenik kaže
otprilike : „Da je u nas najveći odgojni problem u tome što
država još nije jasno odredila ciljeve odgoja, jer bi nakon
toga znanost lako razradila njegovu provedbu“, onda on
nedvosmisleno pokazuje da ne razlikuje odgoj od
manipulacije, tj. da manipulaciju naziva odgojem. Osim toga
u pedagoškoj je literaturi glede određenja odnosa odgoja i
obrazovanja nepodnošljiva zbrka. Tako već sama i veoma
česta sintagma „odgoj i obrazovanje“ logički implicira da
obrazovanje u svojoj biti nije odgoj, već nešto pored njega.
Čini se dakle da je, s jedne strane, moguće obrazovanje
mimo odgoja, a s druge strane, odgoj mimo obrazovanja.
Takvo nenaravno razdvajanje obrazovanja od odgoja ima za
posljedicu pogrešan odnos kako općenito prema odgoju tako
i posebno prema obrazovanju, svodeći ih oba na
manipulaciju.
34
Kada je naime obrazovanje u pitanju, onda nitko ne
misli da bi obrazovati mogao onaj tko i sam nije obrazovan.
Za obrazovnu je poduku dakle potrebna stručnost. Stoga su
neobrazovani, pa i visoko izobraženi (tj. stručno obrazovani)
roditelji voljni prepustiti obrazovanje (posebno izobrazbu)
svoje djece stručnim podučavateljima. No, stara je tvrdnja da
obrazovanost nikoga još ne čini dobrim (pri tome valja
primijetiti da se prečesto obrazovanjem naziva nešto što bi se
trebalo zvati izobrazbom, tj. stručnim obrazovanjem, kao i da
se obrazovanošću naziva nešto što je u biti izobraženost),
već da je za to potreban tzv. moralni odgoj ili jednostavno
odgoj, kako se to opet prečesto i pogrešno izjednačuje.
Obrazovanje se prema tome navodno bavi činjenicama, dok
su zadatak odgoja vrijednosti. Uvjerenje je dakle da za
obrazovnu poduku nužno treba stručnost, ne međutim i
moralnost. Dok je za moralni odgoj pak potrebna moralnost,
ne međutim nužno i stručnost. Stoga su roditelji obrazovanje
svoje djece spremni prepustiti drugima, no odgoj svakako
žele zadržati za sebe uvjereni da su za njega dovoljno
(moralno) kvalificirani. No griješe i kad vjeruju da je
obrazovanje lišeno životnih vrijednosti koje bi mogle utjecati
na moralnost njihove djece kao i kad vjeruju da je odgoj
moguć mimo odgovarajuće stručnosti. Ne ulazeći ovdje u
ozbiljniju raspravu o odnosu činjenica i vrijednosti ustvrdio
bih da, s jedne strane, nema vrijednosno neutralnih činjenica,
kao i da su, s druge strane, vrijednosti upravo po tome
vrijednosti što teže postati činjenicama. Svijet ovakav kakav
jest (u svoj svojoj činjeničnosti) proizvod je povijesnog
nastojanja ljudi da ostvare vrijednosti kojima su u životu bili
vođeni. To znači da su i sve postojeće činjenice samo
ostvarene vrijednosti na koje se ljudi u svom promišljanju i
35
izboru budućnosti oslanjaju, što znači da kroz činjenice
djeluju prošle, sada već ostvarene vrijednosti koje se
međutim više ne prikazuju kao nešto moguće, nego naprotiv
kao nešto nužno. Stoga tek oni koji se toj i takvoj nužnosti
usuđuju i umiju kritički oprijeti i stvaralački suprotstaviti,
vođeni dakako drukčijim vrijednostima, mogu stvoriti novi i
drukčiji svijet u kojem će njihove vrijednosti postati
činjenice, dok će činjenice koje su kritički i stvaralački uspjeli
poreći ostati još samo povijesne zablude.
Roditelj se jednako opasno zavarava ako misli da može
uspješno odgajati dijete u ozračju određenih vrijednosti ne
vodeći brigu o njegovom obrazovanju. Ne utemelji li svoje
odgojne napore na odgovarajućem obrazovanju pouzdano će
se suočiti s odgojnim neuspjehom. Kako je pak zbog količine
znanja kojom ljudi danas raspolažu specijalizacija postala
nužnom, to više nitko ne raspolaže dovoljnim znanjem o
svim područjima ljudske djelatnosti. Stoga i većina roditelja,
kojima odgoj nije struka bez stručne pedagoške pomoći
jednostavno više ne mogu biti optimalno uspješni u odgoju.
Često to nisu dapače ni oni kojima to jest struka. No loših
„stručnjaka“ ima u svim strukama, zašto ih onda ne bi bilo i u
pedagoškoj. Doda li se tome da je u čvrsto tradicionalnom
okružju moralna prosudba relativno jednostavna, jer se
oslanja na neupitne tradicionalne vrijednosti i norme
ponašanja, pa je odgajatelju jednostavno prepoznati i izabrati
„pravi odgojni model“, dok je u suvremenim okolnostima
kritičkog odmaka od tradicije (ili čak njezinog nekritičkog
napuštanja) vrijednosna ili moralna prosudba postala
izuzetno složena, onda je i bez mnogo dokazivanja jasno da
za ispravan vrijednosni sud i uspješno (moralno) odgojno
djelovanje treba određeno obrazovanje. Kako opće, tako i
36
posebno filozofsko. Jer, koliko je na pr. roditelja sposobno
razložno odgovoriti na naizgled jednostavna pitanja: kada,
što i pod kojim uvjetima dozvoliti djeci da gledaju na
televiziji, ili kada, koliko, gdje, itd. djeca trebaju spavati? Bez
valjanog odgovora pak, čak i na ova naizgled jednostavna
pitanja, uspješan je odgoj nemoguć. Uostalom, zar razni i sve
češći oblici društveno (pa i krajnje) neprihvatljivog ponašanja
djece i mladeži u sve ranijoj dobi ne pokazuju između ostalog
i odgojnu nemoć roditelja? Pitanje je međutim mogu li oni
sami, bez stručne pomoći, rješavati probleme s kojima se
svakodnevno suočavaju, ili ih zbog svoje nestručnosti čak i
ne zapažaju dok se ne izrode u nešto što nadilazi njihove
mogućnosti. Svakako ne. Jer, danas više nitko ništa ne može
valjano i dugoročnije riješiti bez stručne podrške.
Svijet ovakav kakav jest (u svoj svojoj činjeničnosti)
proizvod je povijesnog nastojanja ljudi da ostvare vrijednosti
kojima su u životu bili vođeni. To znači da su i sve postojeće
činjenice samo ostvarene vrijednosti na koje se ljudi u svom
promišljanju i izboru budućnosti oslanjaju, što znači da kroz
činjenice djeluju prošle, sada već ostvarene vrijednosti koje se
međutim više ne prikazuju kao nešto moguće, nego naprotiv
kao nešto nužno.
b) Za odgoj, odnosno obrazovanje mlađeg djeteta potrebna
je manja stručnost.
Predrasuda da je za odgoj mlađe djece potrebna i
manja stručnost dijelom proizlazi iz prethodno opisane
predrasude. Ako se naime obrazovanje izdvoji iz odgoja kao
posebna, o ukupnom odgoju neovisna i za njega nebitna
37
djelatnost, onda u tradicionalnim uvjetima i s tradicionalnog
motrišta zaista može izgledati tako, jer se širenjem djetetove
djelatnosti povećava i broj pitanja na koja odgajatelj mora
znati moralno valjano odgovoriti. No, kako se u suvremenim
uvjetima istinskom odgajatelju stalno postavljaju sve nova i
nova složena vrijednosna ili moralna pitanja koja ne uvjetuje
samo dijete svojim ponašanjem, nego su prije svega
uvjetovana potrebom odgajateljeva ponašanja prema djetetu,
koje više nije uspješno moguće prema gotovom
(tradicionalnom) obrascu, to neovisno o djetetovoj dobi
(moralni) odgojni uspjeh više nije moguće polučiti bez
čvrstog oslonca na filozofiju. Doda li se tome i ono što je već
rečeno o nenaravnom izdvajanju obrazovanja iz odgoja, onda
valja ustanoviti da taj uspjeh nije moguć ni bez oslonca na
sveukupne znanosti o odgoju. To dakako znači i da samo
obrazovanje djeteta nije nimalo jednostavnije zato što je
dijete mlađe, jer vrijednosna dimenzija znanja koje se
obrazovno posreduje ostaje jednako složena neovisno o
njegovoj širini. Dapače neusporedivo je teže posredovati
složena vrijednosna ili moralna pitanja malom djetetu čije se
mogućnosti poimanja kreću u alternativi ili dobro - ili zlo,
nego starijem djetetu koje je sposobno i za nijansirano
poimanje raspona od dobra do zla. Kao što je uostalom
neusporedivo jednostavnije cvijeće u boji prikazati
reprodukcijom u boji, nego ga zadovoljavajuće dobro
prikazati crno-bijelom reprodukcijom. Gubitak boja naime ne
smije biti prepušten slučaju, već mora biti kritički izbor koji
je moguć tek osloncem na znanje o onome što treba
reproducirati kao i o tehnici kojom je to moguće.
No, čak i kada se obrazovanje promatra izdvojeno i
vrijednosno neutralno (što je, rekao sam, odgojno pogrešno i
38
nadasve opasno) neodrživa je tvrdnja da je za obrazovanje
mlađe djece potrebna manja stručnost. Predrasuda se o tome
naime temelji na suvremenosti neprimjerenom tradicionalnom
obrazovnom pristupu. Stoga da bi se razumjeli korijeni te
predrasude i shvatila njezina neodrživost najbolje je ukratko
prikazati razliku između tradicionalnog i suvremenog
odgojnog, odnosno obrazovnog pristupa
Prije toga međutim samo nekoliko rečenica o
kreativnosti odgajatelja.
To dakako znači i da samo obrazovanje djeteta nije
nimalo jednostavnije zato što je dijete mlađe, jer vrijednosna
dimenzija znanja koje se obrazovno posreduje ostaje jednako
složena neovisno o njegovoj širini. Dapače neusporedivo je
teže posredovati složena vrijednosna ili moralna pitanja
malom djetetu čije se mogućnosti poimanja kreću u alternativi
ili dobro - ili zlo, nego starijem djetetu koje je sposobno i za
nijansirano poimanje raspona od dobra do zla.
Predrasuda o odgajateljskoj (ne)kreativnosti
U tradicionalnim uvjetima i s tradicionalnog motrišta
odgajateljsko stvaralaštvo niti je bilo potrebno, niti je bilo
moguće. U suvremenim su životnim uvjetima, međutim,
nekritički preuzeta mjerila tradicionalnog odgoja još samo
predrasude bez povijesno-kulturne i odgojne snage. Dapače
opasno opterećujuće za one koji teže odgojnom uspjehu, jer
ih dovode u sukob s povijesno već dosegnutom razinom
slobode. Stoga valja reći da je kreativnost jedan od bitnih i
nezaobilaznih momenata suvremenog odgoja, o čemu će više
riječi biti u sljedećem poglavlju.
39
Tradicionalni i suvremeni pristup odgoju
Najkraći opis tradicionalnog pristupa odgoju bio bi:
slušaj (gledaj), pamti, ponovi (teorijski ili praktično). Težeći
održati jedno povijesno dostignuto kulturno stanje u kojem
je sloboda još bila mišljena isključivo kroz pripadnost nečem
nadosobnom, tradicionalni se odgojni pristup nužno temeljio
na autoritetu odgajatelja koji je to nadosobno trebao
odgajaniku posredovati. Stoga je odgajatelj bio autoritativni
„subjekt“ (ako je posrednika i izvršitelja nekog nadosobnog
životnog obrasca uopće smisleno zvati subjektom, a ne
transmisionim objektom), a odgajanik poslušni i pokorni
objekt pedagoškog oblikovanja. Odgajatelj je bio taj koji je
govorio i pokazivao, a odgajanik je trebao pozorno slušati i
gledati nastojeći što više i točnije zapamtiti. Odgoj se u
potpunosti svodio na socijalizaciju, ne međutim i na
personalizaciju. Od odgajanika se nije očekivala nikakva
kritičnost, osobnost, originalnost, kreativnost ili bilo što čime
bi postojeće možda bilo dovedeno u pitanje, već naprotiv
podatnost životnom obrascu koji mu je odgajatelj nastojao
posredovati (lat. tradere = predati, uručiti) i sposobnost da
taj obrazac što vjernije reproducira. Stoga je biti dobar prije
svega značilo biti poslušan. Mnogo više od toga tradicionalni
odgojni pristup nije očekivao. Sve što je trebalo znati već se
znalo i stoga je to trebalo samo vjerno opetovati. Odgojnost
takvog pristupa proizlazila je, dok je proizlazila, iz najviše
dosegnute povijesno-kulturne razine na kojoj se oblikovao i
koja je njime mogla biti ponovo dosegnuta. U tom kontekstu
jedino je i moguće smisleno govoriti o tradicionalnom
odgoju, odgajatelju i odgajaniku. Odgojni tradicionalizam u
40
suvremenim uvjetima, međutim, gubi smisao, jer se odgoj i
tradicionalizam međusobno suprotstavljaju.
Svoju posljednju odgojnu snagu tradicionalni je odgoj
naime iscrpio u industrijskom razdoblju do početka druge
polovice 20. stoljeća. Velikoserijska industrijska proizvodnja
19. i donekle prve polovice 20. stoljeća najvećim se dijelom
temeljila na određenim tehnološkim obrascima koje je trebalo
što više puta opetovati kako bi cijena po jedinici proizvoda
bila što niža. Kvaliteta proizvoda ogledala se u njihovoj
postojanosti, a kvaliteta proizvođača u tome da i nakon
desetljeća nude istovjetne proizvode. Tehnološka
unapređenja dočekivana su s nevjericom. Obrazovni sustav
prilagođen društvenim potrebama slijedio je zahtjeve
velikoserijske proizvodnje. Tehnološke obrasce trebalo je po
što jednostavnijem odgojnom obrascu prenijeti što većem
broju ljudi, a to je upravo obrazac: slušaj, pamti, ponovi.
Broj učenika-slušatelja bio je ograničen zapravo samo
snagom glasa predavača (on je drugima predavao ono što su
prije toga predali njemu), a racionalnost je nalagala da broj
slušatelja bude što veći. Kako tehnološke obrasce nije trebalo
mijenjati, nego naprotiv što vjernije opetovati, to je temelj
obrazovanja bilo pamćenje. Svi obrazovni obrasci oslanjali su
se na pamćenje, pri čemu se na nižim obrazovnim razinama
podučavalo jednostavnijim znanjima neophodnim za
usvajanje složenijih tehnoloških obrazaca. Stoga je i
izobrazba pučkoškolskih učitelja mogla biti skromnija u
odnosu na kolege u stručnim ili općeobrazovnim školama
srednjeg stupnja, a ovih opet u odnosu na one u višim i
visokim školama. Metodičke postupke po kojima su
poučavali kao i temeljna znanja svi su oni dobivali gotove.
Kreativnost i proizvodnja bilo koje vrste znanja bile su
41
povlastica stvaralačke elite koja je po svojem društvenom
položaju imala pravo ili se mogla izboriti za pravo na kritičko
mišljenje. Kako se moralnost ogledala u poštovanju i
pridržavanju postojećih običaja to je zaista bilo moguće
odvojiti odgoj od obrazovanja, a obrazovanje na nižim
razinama povjeriti ljudima manje stručnosti koji su
„predavali“ manje složene spoznaje. Kreativnost se nije
očekivala od odgajanika/učenika, ali ni od njihovih
odgajatelja/učitelja. Majka je čak i neobrazovana mogla
zadovoljavajuće obaviti svoj dio odgoja, oponašajući obrazac
po kojem je sama odgajana. To što je cjelokupni odgojni
sustav bio usmjeren na prilagođavanje djeteta društvenim
potrebama, odnosno na njegovo funkcionalno uklapanje u
postojeće društvene odnose i društvenu reprodukciju,
umjesto na razvitak njegove osobnosti, slobode i sreće
ionako je malokoga bilo briga. Do toga je mnogobrojnim
promjenama, pa i promjenom odgojnog pristupa, usprkos
snažnih otpora tek trebalo ili će još trebati doći. No na
povijesno dosegnutoj razini svijet je već odavno napustio
tradicionalizam, velikoserijsku industrijsku proizvodnju, pa i
tradicionalni odgoj, koji tamo gdje je još ipak na djelu - ali u
suvremenim uvjetima nezadržive planetarne kulturne
razmjene (svega, od igle do Interneta), ne više kao odgoj,
nego kao tek više-manje neuspjela manipulacija - proizvodi
još samo zbunjenost i frustraciju u svih koji u njemu
sudjeluju.
Za razliku od tradicionalnog, suvremeni bi se odgojni
pristup moglo sažeto prikazati sljedećim opisom: istraži,
promisli (propitaj), promijeni (kreiraj). Suvremeni odgojni
pristup nastao je na tragu opće demokratizacije društvenih
odnosa i uzdizanja čovjekove osobnosti na razinu najviših
42
vrijednosti, što je izraz povijesno dosegnute razine slobode.
Svakako su i pedagoški djelatnici povijesno doprinijeli,
svugdje gdje su se zalagali za uvažavanje i razvitak djetetove
osobnosti, povećanju ljudskih mogućnosti i slobode upravo
oslobađanjem mnoštva talenata suspregnutih obrascima
tradicionalnog odgoja. No, naivno bi bilo vjerovati da se
suvremeni odgojni pristup razvio neovisno od općih
društvenih, a posebno privrednih potreba. Za svijet druge
polovice 20. stoljeća karakteristična je proizvodnja noviteta.
Upotrebna dobra zastarijevaju modno i tehnološki mnogo
prije nego što su izgubila svoju upotrebnu vrijednost.
Naročito proizvodi visoke tehnologije. Tradicionalno
obrazovanje u takvim uvjetima gubi svaki smisao. Čemu
pamtiti hrpe činjenica kada će one ionako za nekoliko godina
izgubiti svaku vrijednost. Čak i temeljna znanstvena znanja
danas zastarijevaju za manje od dvadeset godina, a
tehnološka i za manje od pet. Prije nego što učenik završi
školu znanje koje je u njoj stekao već je velikim dijelom
zastarjelo i proizvodno neupotrebljivo. Predavači koji
predaju iz druge ruke, tj. koji nisu na izvoru znanstvenih
spoznaja i koji ne osposobljavaju za samostalno istraživanje
pripadaju prošlosti, koja ako i jest prisutna u školama ipak
nije manje prošlost. Tradicionalni put znanja od znanstvenika
preko visokoškolskih predavača i njihovih studenata do
učenika u srednjim i osnovnim školama trajao je taman toliko
da bi danas najveći dio znanja za to vrijeme zastario i postao
bezvrijedan. Djecu stoga treba već od početka osposobljavati
za samostalno i stalno stjecanje znanja, a ne za njegovo
pasivno i konzervativno preuzimanje. To znači da i
suvremeni učitelj na bilo kojoj razini obrazovanja mora biti
na izvoru znanstvenih istraživanja, a ne da tek prepričava
43
prepričano, odnosno da barem bude upućen u znanstvenoistraživački rad ako se već sam njime ne bavi. Jer samo tako
može djecu poučiti onome što ona trebaju znati više od golih
činjenica. Ono što suvremeno obrazovanje treba omogućiti
djeci nije znanje mnoštva činjenica, već poznavanje i umijeće
služenja tehnologijom samoobrazovanja i znanstvenog
istraživanja. Za uspješno uključivanje u suvremenu
proizvodnju od golemog je znanja mnogo potrebnija
kreativnost koja se dakako oslanja na znanje, ali uvijek na
novo i novo znanje, a ne na jednom nabubane i za cijeli život
zapamćene „činjenice“ koje to uostalom vrlo brzo prestaju
biti. Postojeće se znanje ugrađuje u računalno vođene
strojeve ili se krajnje razmrvljeno kratkim tečajevima prenosi
jeftinoj radnoj snazi, da bi ga se po potrebi lako zamijenilo
novim znanjem. To je međutim strojna razina, neovisno o
tome je li i čovjek sveden na nju. Ono što suvremena
proizvodnja očekuje od čovjeka, a to znači upravo od
suvremeno obrazovanog čovjeka je izum, otkriće ili
inovacija. Sve što je manje od toga moguće je ostvariti i
strojevima. Stoga suvremeno obrazovanje mora slušanje
zamijeniti istraživanjem, jer je samo tako moguće djecu
osposobiti za buduća samostalna istraživanja i stjecanje
novog znanja. Stoga suvremeno obrazovanje mora pamćenje
zamijeniti kritičkim mišljenjem, koje ne prihvaća ništa zdravo
za gotovo već propitujući poznato priprema prostor za još
nepoznato. A to znači suvremeno obrazovanje mora umjesto
pamćenja poticati kreativnost, jer se od obrazovanog čovjeka
ne očekuje da reproducira staro i zastarjelo, već da stvori
nešto novo.
Oni dakle koji se rano osposobe za samoobrazovanje
na suvremeno-obrazovnoj osnovi stječu kao pojedinci znatnu
44
prednost pred drugim pojedincima, kao što i društva s većim
brojem takvih pojedinaca stječu prednost pred drugim
društvima. Stoga izgradnja suvremenog obrazovnog sustava
danas postaje strateško pitanje. Osobni pristup svakom
djetetu kao mogućem talentiranom pojedincu čiji talent treba
otkriti i razviti u okviru razvitka njegove osobnosti koja će se
tek kao takva moći kreativno, a to znači slobodno izraziti,
nije moguć ni prema kakvim obrascima. Zato obrazovanje na
svim razinama postaje krajnje složeno. Osnovnoškolski
učitelj koji nije vrstan pedagoški stručnjak, znanstvenik i
stvaralac niti će znati prepoznati specifične odgojne potrebe
djeteta niti će ih moći zadovoljiti. Od roditelja je to u većini
slučajeva iluzorno očekivati. Od njih je razborito očekivati
tek da potraže pomoć onih koji im je mogu pružiti.
Doda li se tome da se čovječanstvo zbog pogrešne
upotrebe znanja, što je opet velikim dijelom posljedica
jednostrane i iz ukupnog odgoja izdvojene izobrazbe,
suočeno s globalno-ekološkim problemima, onda postaje
jasno da uistinu suvremeni odgoj mora osigurati jedinstvo
vrijednosnog i spoznajnog na najvišoj povijesno dosegnutoj
razini. To znači da obrazovanje mora postati odgovorno
spram budućnosti, a to zaista nije moguće s poučavateljima
koji umjesto da istražuju, slušaju, umjesto da promišljaju,
pamte, umjesto da odgovorno stvaraju novo, reproduciraju
stare pogreške koje prijete globalnom katastrofom.
Neovisno dakle o tome sviđa li nam se suvremeni svijet
ili ne, u njemu ne može uspjeti onaj tko za njega nije
odgovarajuće odgojno pripremljen. Još manje ga može
promijeniti. Stoga roditelj koji želi dobro sebi i svom djetetu
neće pokušavati sam riješiti odgojni problem koji ne
razumije, kao što sam neće pokušati popraviti ni televizor
45
ako mu to nije struka. No ni očekivati to od njega nije
opravdano, već ga treba uputiti da potraži stručnu
pedagošku pomoć. Na društvu je međutim, želi li sebi dobro,
da ju organizira tako da svakome bude dostupna.
Za razliku od tradicionalnog, suvremeni bi se odgojni pristup
moglo sažeto prikazati sljedećim opisom: istraži, promisli
(propitaj), promijeni (kreiraj). Suvremeni odgojni pristup
nastao je na tragu opće demokratizacije društvenih odnosa i
uzdizanja čovjekove osobnosti na razinu najviših vrijednosti,
što je izraz povijesno dosegnute razine slobode.
Roditeljima je potreban predah
Ako je nedostatak tradicionalnog društva bio
konzervativnost koja se opirala kulturnim promjenama i život
nastojala zaustaviti na nekoj povijesno već dosegnutoj razini,
onda je to bila i njegova određena prednost. Iako su mu
mogućnosti da razvije vlastitu osobnost bile bitno
ograničene, čovjek je imao priliku (vremena) da makar i na
zadani način shvati svijet oko sebe i u sebi. Suvremenost je
međutim u neprestanom previranju. Nesputana i potaknuta
kreativnost mijenja svijet brže nego što ga je većina ljudi
sposobna shvatiti. Nove se mogućnosti od prvotnog
oslobođenja sve brže pretvaraju u životnu muku. Sve više je
stvari oko čovjeka koje ne razumije, iako su ih upravo ljudi
stvorili. Sve brže se mijenjaju okolnosti u kojima djeca
odrastaju i sve dublji je jaz među naraštajima koji su odrastali
u bitno različitim okolnostima. Sve teže roditelji razumiju
svoju djecu i sve teže djeca razumiju roditelje. Povijesno
46
udaljavanje svjetova iz kojih dolaze svakim je danom sve
brže. Sve teže i jedni i drugi razumiju sami sebe. Povijesne
veze među naraštajima nategnute su do pucanja.
Međugeneracijska komunikacija je prepuna šumova koji već
ozbiljno ugrožavaju povijesni kontinuitet, a time i kulturni
opstanak. To nije problem samo onih koji odlaze, nego i onih
koji ostaju. Da bi kulturno opstalo čovječanstvo će morati
povijesni razvitak usporiti na općeljudskim duhovnim
mogućnostima primjerenu brzinu. Do tada međutim
roditeljima je potreban predah. Potrebni su im pedagoški
servisi koji će im pomoći da riješe njima samima nerješive
probleme. Na društvu koje želi opstati je da ih organizira. Pri
tome treba neprestano imati na umu da djeci odgoj treba i da
ga ona rado prihvaćaju, a da to čemu se eventualno opiru
nije odgoj već manipulacija, kojoj kada se opiru čine to u
obrani svoje osobnosti, a vjerojatno i naše budućnosti.
47
Moje dijete ne voli učiti
U
glavnom nesretni zbog toga što im djeca u školi ne
postižu očekivane rezultate, mnogi su roditelji
uvjereni da im potomci ne vole učiti. Njihovo
uvjerenje dodatno podupiru ili čak prethodno potiču i
nastavnici koji objašnjavajući djetetov neuspjeh u školi
običavaju reći: dijete vam nije nesposobno, naprotiv, ali
nažalost ne voli učiti. Najjaču potporu takvom uvjerenju
roditelja, međutim, daju sama djeca, koja na zahtjev da
objasne svoj školski neuspjeh, često odgovaraju da ne vole
učiti. Odnosno na neposredno pitanje: vole li učiti,
odgovaraju odrečno.
Nisu potrebna znanstvena istraživanja, iako i ona
postoje, da bi se potvrdilo ono što je opće uvjerenje: učenici
se najviše raduju tome da nema nastave. Na pitanje što bi ih
najviše radovalo, djeca školske dobi najčešće izražavaju želju
da ne moraju pohađati školu, odnosno da škole uopće nema.
A ako to već nije ono što bi ih radovalo najviše, onda
svakako jest nešto što bi ih vrlo radovalo. Kao nastavnik s
mnogogodišnjim iskustvom moram samo potvrditi da
učenici, uz malobrojne iznimke, zaista ne vole školu i najveći
dio ponuđene im poduke. I to ne mnogo manje (da li uopće
manje?) oni izvrsni učenici od onih neuspješnih. Ako se dakle
zna da je škola ustanova za sustavno podučavanje, a djeca ju
ne vole, ne slijedi li onda iz toga zaključak da djeca ne vole
učenje.
Ne. I pored svega ne slijedi. Naprotiv, odlučno tvrdim
da je učenje čovjekova općeljudska potreba koja je kao
takva, iako možda nejednako snažna, svakom djetetu
48
urođena. Njezino zadovoljavanje zdravom je djetetu stoga
nepresušni izvor užitka što ga neće bez razloga propustiti.
No ako je tako, kako onda objasniti omrznutost škole i
odbojnost prema učenju koju djeca, pa i odrasli čak izrijekom
pokazuju? Zapravo vrlo jednostavno. Treba samo
odgovarajuće teorijski pristupiti nekim naizgled čvrstim
činjenicama i one će se pokazati kao privid.
Pođimo dakle od ljudskih potreba. Koje su temeljne
ljudske potrebe? Odgovor na ovo pitanje ovisi dakako o
teorijskom pristupu. Njihova sustavna klasifikacija i
stratifikacija može biti različita i ovisi opet o znanstvenim
potrebama zbog kojih je nastala. Česta je na primjer podjela
ljudskih potreba na biološke i društvene, nakon čega opet
slijede različite podpodjele. U svojoj knjizi Kvalitetna škola,
koju bih inače preporučio čitateljima (kod nas izdala Educa
1994.), William Glasser na primjer tvrdi da se ljudi rađaju s
pet osnovnih potreba ugrađenih u njihov genetski ustroj i to
su: preživljavanje, ljubav, moć, zabava i sloboda. Pri tome
izričito tvrdi da učenje ne spada u čovjekovu osnovnu
potrebu. Nije mi namjera ovdje raspravljati o takvom
određenju osnovnih ljudskih potreba, pogotovo zato što ni
sam autor to ne čini. Potrebno je za to previše prostora.
Umjesto toga postavit ću neka pitanja i ponuditi jednostavan
protuprijedlog.
Na što se odnosi potreba za preživljavanjem ili
samoodržanjem? Odnosi li se ona samo na očuvanje fizičkog
integriteta pred različitim opasnostima izvana ili i na sve bez
čega bi ljudski život kao takav bio nemoguć? Potreba za
preživljavanjem naime složena je potreba koja je u genetski
ustroj upisana ne kao jedinstvena, nego kao nekoliko
osnovnih životnih potreba koje se mogu teorijski izdvojiti i
49
relativno lako dokazati. Da sva živa bića nastoje preživjeti
kao vrsta mora se pretpostaviti već stoga što ih inače ne bi ni
bilo. Svaka živa vrsta dakle već svojim postojanjem svjedoči
potrebu samoodržanja ili preživljavanja. Urođene potrebe i
ponašanje jedinke podređeni su održanju vrste, jer genetski
zapisi nastaju na razini vrste, a ne jedinke. U tom smislu
osnovna je potreba svih vrsta razmjena tvari s okolišem, što
kod čovjeka podrazumijeva hranjenje. No, zbog nužne ili
moguće smrtnosti jedinki osnovna je potreba svih vrsta i
razmnožavanje, što kod čovjeka opet podrazumijeva spolno
općenje. Konačno, da bi odgovorila na izazove i opasnosti iz
okoliša svaka vrsta kao vrsta mora učiti, što kod čovjeka,
koji pri rođenju nije opremljen instinktima i nagonima,
podrazumijeva učenje najprije na razini jedinke. Dakako ove
osnovne potrebe preživljavanja ili samoodržanja ljudske vrste
ne moraju biti prisutne kod svakog pojedinca jednako, ali
svakako moraju biti prisutne iznad razine neophodne za
održanje vrste. U tom smislu budući da se dijete rađa lišeno
bilo kakvog urođenog životnog programa kakvim su
opremljene druge niže vrste, to bi bez učenja ostalo
nesposobno za najprimitivniji život a kamo li za usvajanje,
prenošenje i razvijanje kulture koja čovjeka, upravo kao
njegova bit, odlikuje spram svih drugih vrsta. Slično kao što
je čak i džepno računalo nadmoćno PC kompjutoru prije
nego što taj, „po rođenju“ opremljen tek programom za
„učenje“, ne „nauči“ određeni program, tako bi i čovjeku bez
određene naobrazbe bila nadmoćna svaka životinja.
Stoga odlučno tvrdim da je potreba za učenjem jedna
od osnovnih čovjekovih životnih potreba, evolucijski
određena, bez koje bi preživljavanje ili samoodržanje
ponajprije pojedinca, a onda i cijele ljudske vrste bilo
50
nezamislivo. No ako je tako, zašto onda ljudi ne uživaju u
učenju kao što uživaju na primjer u hrani ili u spolnom
odnosu?
Uživaju dakako, ali pod sličnim uvjetima. Što to znači?
Iako naime svaki zdrav čovjek mora htjeti hranu i
osjećati glad ipak velik broj roditelja muku muči s djecom
koja odbijaju jesti. Dakako ne odbijaju ona jesti baš sve, ali
ne prihvaćaju velik dio onoga što su roditelji s mukom
pribavili i pripremili, te što bi po mišljenju roditelja za dijete
bilo zdravo. Naknadno bi objektivno istraživanje moglo
pokazati da takvim svojim ponašanjem dijete zaista ugrožava
vlastito zdravlje i život. Ima slučajeva da djeca ne samo što
odbijaju najveći dio inače sasvim zdrave, ukusne i njima
potrebne hrane, nego kad se pred njih postavi takva hrana
povrate i ono što su prethodno ipak pojeli. Problem međutim
nije ni u djetetu ni u hrani, već u pogrešnom postupku.
Pogledajmo primjer.
Upravo zbog svoje ogromne hranjive vrijednosti i
bogatstva vitamina kokošja jaja su omiljena dječja hrana, pa
ih se djeca ponekad ne mogu nasititi. No, jaja istodobno
sadrže vitamine čiji višak ljudsko tijelo ne može izlučiti, pa
njihova pretjerana konzumacija dovodi do hipervitaminoze.
Roditelj pak koji o svemu tome ništa ne zna može se naći u
ovakvoj situaciji:
Dijete koje inače veoma voli jaja traži nešto za jelo.
Roditelj mu pripremi jaja i postavi ih pred njega. Dijete,
međutim, trenutno zasićeno vitaminom D osjeća prema
jajima gađenje, što je prirodna obrambena reakcija organizma
prema hrani čije bi unošenje ugrozilo čovjekov metabolizam,
te odbija ponuđenu hranu. Ne znajući o tome ništa roditelj
zaključuje da ga dijete zanovijeta, jer ako je gladno i ako mu
51
je ponuđena omiljena hrana, onda bi moralo i jesti. Međutim
pogrešno, jer ni omiljena hrana ne mora u svakom trenutku
biti zdrava, pa ju dijete s pravom odbija. Roditelj međutim
uvjeren da je riječ o djetetovom hiru ne odustaje i prisiljava
dijete da pojede ponuđenu hranu. Time je nehotice ugrozio
djetetovo zdravlje, uzrokujući na pr. hipervitaminozu,
stvorivši istovremeno kod djeteta i određen neugodan
asocijativni sklop. Ponovili se slična situacija više puta uz
eventualnu galamu, batine, guranje glave u tanjur i slično,
veliki su izgledi da će se kod djeteta razviti uvjetovani refleks
kojim će na tu vrstu hrane ili čak na svu hranu odgovarati
gađenjem i povraćanjem. Roditelja će to vjerojatno još više
ljutiti, pa će pojačati pritisak na dijete i kraj se problemu više
neće moći nazrijeti. Pri tome djetetovo odbijanje hrane ne
proizlazi iz nepostojanja potrebe za hranom, nego iz
neodgovarajućeg, nezdravog i za dijete neugodnog načina
zadovoljavanja te potrebe.
Slično je i sa spolnim odnosom. To što bi on svim
spolno razvijenim ljudskim jedinkama trebao biti veće ili
manje zadovoljstvo, ne znači da će to zaista i biti onima koji
su bili izloženi seksualnom nasilju, ili možda samo duševnom
pritisku koji je oko njihove spolnosti stvorio neugodan
asocijativni sklop. Ako na primjer silovana žena osjeća
snažnu nelagodu, sve do povraćanja, već od samog dodira
muškarca, onda to još ne znači da nema i nikada nije imala
potrebu spolnog općenja, već znači samo da joj se spolni
dodir zgadio zbog učinjenog joj nasilja. Uostalom čak i
nekome tko je spolno veoma uzbuđen nisu svi mogući spolni
partneri privlačni, već su mu neki odbojni čak i do gađenja.
Ako je tako s ostalim najosnovnijim životnim
potrebama, zašto bi bilo drukčiji s učenjem? Da ljudi imaju
52
potrebu za učenjem kod male je djece više nego uočljivo.
Tko uostalom ne zna za njihova neprestana pitanja zašto,
zašto, zašto i kako, kako, kako, kojima do besvijesti
isprobavaju strpljenje i znanje roditelja? A što su ta njihova
pitanja nego izraz potrebe za učenjem? Kada malo dijete
plače da bi ga se diglo u naručje onda to između ostalog
može biti i zato što mu takav položaj pruža veće mogućnosti
gledanja i učenja. Stoga djeca kada mogu sjediti radije sjede
nego leže, kada mogu stajati radije stoje nego sjede, a kada
mogu hodati radije hodaju i sve pipaju nego stoje. Ostaje li,
međutim, dijete prečesto bez zadovoljavajućih odgovora na
svoja pitanja njihova će radoznalost pomalo otupjeti. Bude li
pak prisiljavano da uči ono što ga ne zanima, a u postojećoj
je školi to veoma čest slučaj, razvit će prema učenju odbojan
stav. Ponekad čak potreba za učenjem pribavlja djeci već
zarana dodatna neugodna iskustva. Jer, ni ovakve situacije
nisu nerealne:
Dijete s određenim pitanjem dolazi k majci koja je
upravo došla s posla i zauzeta je ručkom. Zato ga ona šalje
da pita oca. Dijete s istim pitanjem dolazi k ocu, koji se
međutim otrese na njega: „Ostavi me na miru vidiš da čitam
novine, pitaj mamu“. Dijete ponovo odlazi k majci i kaže da
mu otac ne može odgovoriti jer čita novine. „Samo ti njega
pitaj“, kaže majka, „ionako ne radi ništa osim što čita
novine“. Dijete odlazi ponovo k ocu i kaže mu: „Mama je
rekla da mi ti objasniš jer ionako ne radiš ništa osim što čitaš
novine“. „Marš balavac“, kaže otac, „ti ćeš meni govoriti što
da ja radim, prilijepit ću ti takvu pljusku da ćeš zapamtiti“.
Kraj poduke. Dijete je imalo potrebu da nauči i naučilo je, ali
ne ono što je htjelo, već to da je bolje ništa ne pitati. Tako
danas, tako sutra i do škole dijete je već naučilo da mu na
53
pitanja koja ga zanimaju uglavnom ne odgovaraju, ali ga zato
sada eto prisiljavaju da u školi uči ono što ga uopće ne
zanima i što nije njegova neposredna životna potreba. Takvo
mu se učenje dakako gadi, često toliko da izaziva mučninu,
što kod mnoge djece rezultira čestim povraćanjima prije
škole. Ali sve to još ne znači da dijete nema potrebu za
učenjem, već samo da ne voli učiti ono što ga trenutno ne
zanima, a na što ga se prisiljava. No sasvim će sigurno sa
zanimanjem i s radošću učiti ono što mu pruža odgovore na
njegova pitanja, a ne na pitanja koja su mu drugi nametnuli,
jer odgovori na njih uostalom i nisu njegova potreba. Pruži li
mu se prilika da uči prema svojim potrebama i mogućnostima
u većini će slučajeva svojom radoznalošću i voljom za učenje
iznenaditi sve one koji su vjerovali da mu je učenje mrsko.
Stoga odlučno tvrdim da je potreba za učenjem jedna od
osnovnih čovjekovih životnih potreba, evolucijski određena,
bez koje bi preživljavanje ili samoodržanje ponajprije
pojedinca, a onda i cijele ljudske vrste bilo nezamislivo.
To međutim znači da mu umjesto znanja s menija, kao
što kaže Alain Madelin, treba pružiti znanje à la carte, tj.
umjesto znanja koje je za svu djecu (iako različitu)
pripremljeno na isti način, znanje koje je za svakoga
pripremljeno upravo prema njegovim potrebama. No, u
tradicionalnim je školama takvo što nemoguće. S četrdeset
učenika u razrednom odjeljenju i razredno-satnim sustavom,
nastavnik ni da je čarobnjak ne bi uspio dovoljno
personalizirati nastavu i prilagoditi je potrebama svakog
djeteta. Stoga nije ništa normalnije od toga da djeca ne vole
54
školu. Upravo školu kao ustanovu koja nad njima čini fizičko
i još više duhovno nasilje, jer ne poštuje njihovu osobnu
potrebu, mogućnost i ritam učenja. Njihov je otpor školi
izraz njihove nepokorene životnosti koja hoće učenje ali ne i
mučenje, bez obzira koliko se ono nekome činilo korisno.
Ako dakle vaše dijete ne voli učiti ne očajavajte.
Možda ono zapravo ne voli samo školu - a u većini slučajeva
je upravo tako - iako je zabrinjavajuće to što je na nju, takva
kakva jest, više-manje prisiljeno i vi ju ne možete promijeniti.
Bitno je da ono nauči razlikovati školu od učenja i da
osvijesti zadovoljstvo učenja, kako od učenja ne bi odustalo.
Jer odustane li od škole stvorit će si određene probleme, ali
odustane li od učenja osuđeno je na život bez budućnosti. U
školu se uostalom ide zbog znanja, a ono se može steći i
izvan škole. Ono što se izvan škole možda ne može steći to
su svjedodžbe, a ona su ipak (iako važni) tek papiri. Osim
toga i u nas se sve više javljaju alternativne škole koje vašem
djetetu možda mogu ponuditi ono što redovne ne mogu.
Ozbiljan bi problem bio tek kad bi se pokazalo da vaše dijete
zaista ne voli upravo učenje a ne školu, jer i takvih slučajeva,
iako veoma malo, ipak ima. Pa ako vam djetetovo neučenje
predstavlja problem predlažem vam da za početak pročitate
neku od knjiga o alternativnim pedagoškim pristupima i
alternativnim školama. Želite li provokaciju možete početi s
knjigom Alexandra Neilla Slobodna djeca Summerhilla.
Ako pak hoćete i mislite da sami možete učiniti više,
saznajte što dijete zanima i počnite zajedno s njime
istraživati, ali ne silujte. Kad dijete počne pokazivati prve
znakove umora ili nezainteresiranosti stanite. Slijedite njegov
interes i njegov ritam. Vaše će dijete otkriti ljepotu učenja, a
vi podučavanja. Ponekad sve može biti vrlo jednostavno,
55
iako ćete i sami morati prilično učiti. Možda se čak pronađe i
kompromis sa školom, jer u svakoj školi postoji i poneki
„alternativni“ nastavnik. No, ako vam se čini preteško - a
suvremeno je poučavanje (kakvo jedino ima smisla) zaista
toliko složeno i zahtjevno, da većina roditelja pri postojećoj
podjeli rada za njega ne može biti dovoljno osposobljena potražite bez srama stručnu pedagošku pomoć gdje god ju
možete dobiti. To je najbolje što možete učiniti, iako nažalost
nije i jednostavno, jer je u nas premalo ustanova i ljudi
kojima se za takvu pomoć možete obratiti.
Ako dakle vaše dijete ne voli učiti ne očajavajte. Možda
ono zapravo ne voli samo školu - a u većini slučajeva je
upravo tako - iako je zabrinjavajuće to što je na nju, takva
kakva jest, više-manje prisiljeno i vi ju ne možete promijeniti.
Bitno je da ono nauči razlikovati školu od učenja i da osvijesti
zadovoljstvo učenja, kako od učenja ne bi odustalo.
56
Moje dijete ne voli čitati
D
a djeca školskog uzrasta sa svakim sljedećim
naraštajem sve lošije čitaju i sve manje vole knjigu,
nije samo privid pretjerano zabrinutih roditelja ili
prezahtjevnih učitelja, nego nažalost činjenica koju nije teško
dokazati i koja je već unazad više desetljeća ustanovljena u
visokorazvijenim zemljama, a sada je eto i u nas sve očitija.
Vjerojatno bi bilo utješno reći da to i nije naročito važno, ali
to jednostavno ne bi bila istina. Jer ono što se krije iza ove
pojave ne prijeti tek ovom ili onom pojedincu, već samoj
povijesno dosegnutoj kulturnoj razini zajednice. Stoga je u
pitanju problem koji bi valjalo rješavati kao nacionalni.
Roditelja, međutim, zabrinutog za budućnost njegova djeteta
to vjerojatno nimalo neće utješiti, jer on ne može čekati da
prosvjetne vlasti možda za koju godinu uoče problem i onda
eventualno poduzmu odgovarajuće mjere. On mora djelovati
sada kada se svakim danom otvaraju ili zatvaraju mogućnosti
koje će njegovom djetetu odrediti život. Zato je njemu
pomoć, ako je moguća, potrebna odmah. Na sreću većini je
roditelja, ako to zaista žele, rješenje problema dostupno.
Dakako uz određen napor, ali valjda nitko ne očekuje da će
se složeni problem riješiti sam od sebe. Za uspješno je
djelovanje, međutim, prije svega potrebno shvatiti što je
neželjenu pojavu uzrokovalo. A ako ono što slijedi i nije opis
njezinog jedinog uzroka, onda općeg ipak jest.
Na sreću većini je roditelja, ako to zaista žele, rješenje
problema dostupno. Dakako uz određen napor, ali valjda nitko
ne očekuje da će se složeni problem riješiti sam od sebe.
57
Narativna kultura i video-mediji
Svijet kakav znamo rezultat je ne samo mnogobrojnih
stvaralačkih i radnih napora ljudi koji su u određenim
trenucima, više ili manje uspješno, prilagođivali vlastiti okoliš
svojim željama i potrebama, nego i njihove sposobnosti da
svoja iskustva povijesno prenose s naraštaja na naraštaj.
Time su postupno svoj prvobitno prirodni okoliš pretvarali u
kulturni okoliš, a sebe od prvobitno prirodnih u kulturna
bića. To znači da se ljudsko povijesno posredovanje iskustva,
za razliku od životinjsko prirodnog, ne zbiva na biološkoj
razini, tj. na razini prijenosa genetskih informacija, već
upravo na razini jezične komunikacije. Da je osnova
kulturne, odnosno povijesne predaje oduvijek bila riječ
svjedoče na primjer već i sami nazivi povijest i pokoljenje.
Povijest naime i nije ništa drugo nego stariji naziv za
pripovijest ili priču, pa kao što se pripovijesti pripovijedaju
ili priče pričaju tako se i povijest povijedala (i uza svu video
tehniku u svojoj se najdubljoj biti još uvijek može jedino
povijedati). Slično kao u hrvatskom i u drugim su evropskim
jezicima priča i povijest jezično povezane (tal. storia =
povijest, pripovijest, priča; fran. histoire = povijest,
pripovijest, priča; engl. history, story = povijest, pripovijest,
priča; njem. Geschichte = povijest, pripovijest, priča).
Povijest je dakle u svom osnovnom značenju ono što
se kao znano povijedanjem prenosilo od usta do uha, s
jednog pokoljenja na drugo. Odnosno povijest je upravo
(pri)povijest kojom su stariji naraštaji svoje znanje prenosili
mlađima. Sve ono o čemu su im iz života svoga naroda
(pri)povijedali. A dok su im te priče kazivali držali su ih
obično na koljenima, pa se tako (pri)povijest prenosila s
58
koljena na koljeno, odnosno s pokoljenja (naraštaja,
generacije) na pokoljenje. Kroz priču se dakle oblikovala
svijest mlađih naraštaja i kroz nju su oni spoznavali i od
zaborava čuvali kulturu u kojoj su odrasli. Bez (pri)povijesti
ljudi kao kulturnih bića i svijeta kao njihovog osviještenog
kulturnog okoliša ne bi ni bilo. Kako pak bez riječi ni
(pri)povijest ne bi bila moguća to je onda upravo nužno da:
„U početku bijaše riječ...“.
Od pamtivijeka su se dakle ljudi uljuđivali riječju i
pričom, te je svakom djetetu, da bi razvilo svoju svijest i
samosvijest, priča neophodna (što nikako ne znači da nužno
mora biti posredovana glasom, ali je to najčešći, najrazvijeniji
i većini ljudi najdostupniji oblik komuniciranja). Priča uvodi
dijete u pojmovno mišljenje i otvara mu mogućnost
razložnog (logičkog) zaključivanja. Da bi shvatilo, da bi
steklo pojam o nečemu dijete mora uvijek ponovno i
ponovno slušati i slušati, pitati i pitati, slušati i pitati sve dok
ne stvori misao koja je više od golog osjeta ili predodžbe.
Pojam knjige na primjer nije nešto predočivo i ne odnosi se
na neku određenu knjigu već na bilo koju knjigu pa i onu
koja postoji (još) samo u (pri)povijesti. Stoga ništa ne može
zamijeniti riječ (neovisno o tome je li riječ izgovorena,
napisana, pokazana, posredovana dodirom ili drukčije). Riječ
je osnova ljudske komunikacije koja djetetu omogućava da
uspješno usvoji sve bogatstvo ljudske kulture. Koliko je pak
izgovorena riječ bitna za čovjeka pokazuje i to što slijepci
nikada nisu ostavljali dojam maloumnih ljudi, već su dapače
često važili za mudre, dok su gluhi sve do izuma razvijenih
alternativnih oblika komuniciranja često izgledali kao
maloumni iako osim njihove gluhoće za to nisu postojali
drugi tjelesni uzroci.
59
Još ne tako davno u našim su se krajevima - naročito
od kasne jeseni do proljeća - ljudi uvečer okupljali oko
nekog zajedničkog posla ili posla koji se može i koji je
ugodnije obavljati u društvu (na primjer čehanje perja ili
vune, predenje, vezenje itd.) i pritom (pri)povijedali mnoge
(pri)povijesti. Istinite ili izmišljene, ali uvijek uz budnu
pratnju nekog para naćuljenih dječjih ušiju koje su upijale
svaku izgovorenu riječ čije je značenje djetetova svijest
nastojala dokučiti. Održavana dakle prije svega izgovorenom
riječju i pričom kultura je oduvijek bila (pri)povijesna ili
narativna (lat. narrare = pripovijedati), što znači utemeljena
na pojmu, poimanju i pojmovnom zaključivanju. Na jezičnoj
se razini čovjek uključuje u općeljudsku spoznaju i sudjeluje
u rodnom iskustvu.
Međutim, posljednjih nekoliko desetljeća sredstva i
način komunikacije korjenito su se promijenili. Pojavom
filma čovječanstvo je zakoračilo u razdoblje video medija
(lat. videre = vidjeti). To dakako ne znači da se ljudi i prije
nisu služili slikom. Naprotiv, slika je oduvijek bila dio
čovjekovog kulturnog okoliša, ukras ali i obavijest. Čak i
prije nego što je počeo oslikavati zidove pećina čovjek je
slikao po vlastitom tijelu. Počeci pismenosti također su bili
temeljeni na sličicama. Ali razvijena je pismenost kao i govor
postala moguća tek kada se oslobodila predodžbe i
predodžbene posebnosti. Stoga su u cjelokupnom kulturnom
razvitku čovjeka do 20. stoljeća slike pratile priču i bile joj
dopuna, a ne obratno. Komuniciralo se riječima a ne slikama
(čak su i sličice slikovnog pisma zapravo bile riječi koje
upućuju na pojmove, a ne likovni prikaz nečeg predočivog).
Tek s pojavom filma taj odnos se počeo korjenito mijenjati.
U filmu slika potiskuje riječ koja joj postaje dopunom. No
60
film još nije mogao bitno ugroziti (pri)povijest. Odlazak u
kino većini ljudi nikada nije postao i nije mogao postati
svakodnevan. Priča u večernjim satima i večernje obiteljsko
okupljanje nastavili su se unatoč pojavi filma.
Elektronički su video mediji, međutim, „živu“ sliku
donijeli u kuću. Najprije televizija, a zatim video i računala
ispunili su svaki trenutak čovjekovog slobodnog vremena
mnoštvom šarenih i pokretnih sličica koje plijene pozornost.
Umjesto riječi kojima se čovjek uključuje u općeljudsku
spoznaju i sudjeluje u rodnom iskustvu, elektronički video
mediji ponudili su čovjeku beskonačno mnoštvo lako
dostupnih osobnih vizualnih iskustava. U početku se činilo
da video mediji omogućavaju znatno ubrzavanje prijenosa i
razmjene obavijesti. Djeca koja su gledala televiziju
pokazivala su veće znanje od djece kojima je televizija još
bila nedostupna. Oduševljeni slikoljupci u svakoj su se prilici
pozivali na izreku da „slika govori više od tisuću riječi“.
Međutim pogrešno, jer riječ i slika ne upućuju na istu razinu
iskustva i ne prenose istu vrstu obavijesti, a iznad svega ne
zahtijevaju i ne potiču iste misaone sposobnosti. Jezična je
naime komunikacija vezana s pojmovnim mišljenjem, tj. s
najvišom razinom apstrakcije, dok uživanje u slikama ne
zahtijeva nužno čak ni najnižu razinu apstrakcije, tj.
predodžbeno mišljenje. Stoga već djeca od nekoliko mjeseci
s najvećom pozornošću prate televizijske reklame, crtiće i
spotove u kojima ne razumiju ništa, ali imaju burno iskustvo
pokreta i boja (a uz njih i zvukova). Slika dakle ne samo da
ne govori više od riječi, nego ne govori uopće. Ona nešto
pokazuje onima koji ju vide, ali kako će to što vide razumjeti
ovisi o njihovoj sposobnosti poimanja koja pak oslonac ima u
riječi.
61
No video mediji, a posebno televizija toliko plijene
čovjekovu, posebno djetetovu pozornost da guše razgovor i
uništavaju želju za čitanjem (zašto čitati i maštom oživljavati
opisano kad video mediji nude gotove slike najmaštovitijih
oblika, boja i pokreta). Večernja okupljanja uz priču i
razgovor zamjenjuje zajedničko ili usamljeničko gledanje
televizije koja svu pozornost traži za sebe. Video mediji,
ponajprije televizija svojom komunikacijskom formom, a ne
sadržajem razaraju obiteljski život i govornu komunikaciju
koja je temelj povijesnog zajedništva. Riječi postaju suvišne
ili tek dopuna slikama. Umjesto strpljivog vježbanja čitanja
djetetu je neusporedivo lakše i zanimljivije sjediti pred
televizorom ili video igricom. Međutim što manje riječi i
priče to veća ovisnost o pokretnim slikama. Sinkronizacija
filmova postaje nužna kad dovoljno velik broj televizijskih
gledatelja postane toliko nepismen - čemu je pak televizija
svojski pripomogla - da više ne može pratiti titlove. Kada
pak slike ovladaju sviješću čovjeka riječi mu postanu
nerazumljive, a svijet u svojoj složenoj duhovnosti
nepojmljiv.
Da djeca danas pred televizorom provode mnogo
vremena uočljivo je već i običnom promatraču. Znanstvena
istraživanja pak u razvijenim zemljama unatrag više desetaka
godina pokazala su da djeca osnovnoškolske dobi u gledanju
televizije provode jednako vremena kao i u školi. I slično
istraživanje u nas (Pletenac, 1995.) pokazalo je da djeca u
dobi od 10 do 11 godina, neovisno o tome prebivaju li u
gradu ili na selu, od svih vanškolskih aktivnosti najviše
gledaju televiziju. Treba li se onda čuditi smanjivanju interesa
za knjigu i sve slabijoj sposobnosti čitanja u djece, koju prati
i razumljiva odbojnost prema čitanju. Pitanje je međutim u
62
koliko je slučajeva djeci nasuprot televizije priča uopće
ponuđena kao mogući izbor.
Na sreću djeca još uvijek vole priče i trebaju osobni
odnos. Čak toliko da će ih u mnogu slučajeva odabrati radije
nego zabavu uz neki video medij. Potrebno im je samo dati
priliku. Dakako, pričanje (čitanje) priča djeci uvečer, nakon
napornog radnog dana, vjerojatno je zamornije od opuštenog
gledanja televizije, ali se višestruko isplati. Ponajprije da i
djeca i odrasli otkriju duhovno zajedništvo u kojemu riječju i
pričom sudjeluju. Što se pak izbora priča tiče u tome
roditeljima mogu pomoći profesionalni odgajatelji i učitelji
dobre volje koji znaju koje su priče najprimjerenije uzrastu
njihova djeteta. Volja za čitanje najbolje se naime razvija
druženjem sa zanimljivim štivom.
Nakon svega pogrešno bi bilo zaključiti da djeci treba
zabraniti pristup video medijima. Naprotiv, djecu treba
osposobiti za njihovo optimalno korištenje, ali za to je
roditeljima već potrebna stručna pomoć. Koliko djeca,
međutim, budu imala prilike uživati u pričama najprije
ispričanima „živom“ riječju u ugodnom međuljudskom
odnosu, a zatim i u knjizi, toliko će manje biti ovisna o video
medijima.
Stoga ništa ne može zamijeniti riječ (neovisno o tome je
li riječ izgovorena, napisana, pokazana, posredovana dodirom
ili drukčije). Riječ je osnova ljudske komunikacije koja djetetu
omogućava da uspješno usvoji sve bogatstvo ljudske kulture.
63
Moje dijete je zaboravno
M
ožda ste za sada još samo pomalo zbunjeni, a
možda već i ozbiljno zabrinuti zaboravnošću koju
zamjećujete kod vašeg djeteta. Čini vam se da vi
u njegovoj dobi ipak niste bili tako zaboravni. Jest da ste tu i
tamo zaboravili poneku svoju obvezu ili da vam je promaklo
na vrijeme obaviti poneki zadatak, ali to ni najmanje nije
slično zaboravnosti koju pokazuje vaše dijete koje
svakodnevno zaboravlja bar ponešto od onoga što vam se
čini da nikako ne bi smjelo zaboraviti. Vi se još i sada živo
sjećate mnogih događaja iz vremena kad ste bili njegova
uzrasta, a vaše dijete zaboravlja i ono što se dogodilo prošli
tjedan. Vi još uvijek pamtite film koji ste gledali pred deset
godina, a vaš potomak ne može se sjetiti ni filma što ga je
gledao pred mjesec dana. Čak ni onaj što ga je gledao prije
nekoliko dana nije više sposoban prepričati kako treba.
Doduše i kod sebe primjećujete čudnu pojavu da se lakše
prisjećate događaja i filmova iz svojega djetinjstva, nego onih
iz bliske prošlosti. I vama se događa da svakodnevno
zaboravite ponešto zbog čega strahujete da ste postali
žrtvom prerane senilnosti, ali to je, ma koliko bilo neugodno,
nekako razumljivo, jer događa se to uostalom više-manje
svima, možda tek u nešto kasnijoj dobi. Zaboravnost vašeg
djeteta, međutim, čini vam se ipak i prevelikom i
preuranjenom. Doda li se tome i to da su vaši roditelji ili
praroditelji imali tako dobro pamćenje da su do poodmakle
dobi pamtili ili još uvijek pamte skoro svaki važniji životni
detalj iz svoje mladosti, dok to vama, iako ste znatno mlađi,
64
uspijeva tek djelomično, a vašem djetetu još manje, onda to
zaista djeluje zabrinjavajuće.
No, to nije sve. Događaju se i gore stvari. Događa se i
vama da na putu od jedne prostorije do druge zaboravite po
što ste pošli, ili da se uhvatite u nakani da u hladnjaku
pokušavate pronaći cipele ili neki drugi predmet kojemu
tamo nije mjesto. Ali to ste već ionako, iako dakako nerado,
pripisali svojoj preranoj senilnosti. Kada se to, međutim,
događa vašem tridesetak godina mlađem djetetu koje još nije
završilo ni srednju školu, onda vam se možda čini da je to
već ozbiljan razlog za zabrinutost.
Nakon svega ne tvrdim da razloga za zabrinutost
nema. Dapače, ali s vama i vašim djetetom je, najvjerojatnije,
ipak sve u redu, barem koliko i s većinom vaših susjeda i
njihovom djecom. Jer, vjerujte, i njima se događa nešto slično
i muči ih problem sličan vašemu, ali šute o svojoj nesreći kao
što i vi šutite o svojoj, jer, kao i vi, misle da se to događa
samo njima. Uostalom i ja sam u početku mislio da se to
događa samo meni, dok nisam shvatio o čemu se radi. Nakon
toga mogao sam si donekle pomoći kao što i vi vjerojatno
možete pomoći sebi. Dakako, onoliko koliko je to s obzirom
na zadane okolnosti uopće moguće, ali sa svakim osobnim
pomakom na bolje i okolnosti se postupno mijenjaju. Zato je
bitno da onih koji si hoće i mogu pomoći bude što više kako
bi se problem što prije počeo rješavati na onoj društvenoj
razini na kojoj se jedino i može zadovoljavajuće riješiti.
Pokušajmo dakle vidjeti što se krije iza zabrinjavajuće
zaboravnosti vašeg djeteta.
Prije svega malo je vjerojatno, osim ako za to ne
postoje neki posebni razlozi (ozljede glave, neke teže bolesti,
nasljedni nedostatak i slično), da vaše dijete ima pamćenje
65
bitno slabije od druge djece njegove dobi, ili od djece te dobi
u prijašnjim naraštajima. Zapravo problem i nije u nekom
njegovom osobnom nedostatku, već u općoj nesposobnosti
ljudi da žive brzinom koju su sebi nametnuli. Danas kada se
toliko priča o ekologiji, nekontroliranom trošenju prirodnih
resursa i zaštiti okoliša, na jedan od najvažnijih prirodnih
resursa, koji je neophodan ne samo čovjeku nego životu
uopće, uglavnom se zaboravlja. To je vrijeme. Svemu živome
ono je potrebno kako za normalan život tako još više za
prilagodbu na promjene u okolišu. Čak i pri običnom
samoobnavljanju u stabilnim okolnostima, živom je biću
potrebno određeno vrijeme za potpuni tijek životnih ciklusa.
Ako se pak okolnosti bitno mijenjaju, vremena mora biti
dovoljno ne samo za prilagodbu ponašanja jedinke nego i za
genetsko reprogramiranje čitave vrste. Kada je vrijeme za
prilagodbu prekratko, tj. kada prilagodba postaje nemoguća,
onda je jedinka osuđena na smrt, a vrsta na izumiranje. Za
čovjeka vrijeme je još i posebno važno, jer čovjek je
povijesno biće i on prošlost pamti ne samo na nesvjesnoj
prirodnoj, nego i na svjesnoj kulturnoj razini. Njemu dakle
treba vremena ne samo za prirodnu, nego i za kulturnu
prilagodbu. Problem je međutim u tome što čovjek vlastitom
stvaralačkom djelatnošću mijenja prirodni i kulturni okoliš
sve brže pa vremena za prilagodbu ima sve manje. Posljedica
je toga da godišnje izumire 50.000 živih vrsta koje ne mogu
izdržati ovaj ubitačni tempo prilagodbe što im ga je čovjek
nametnuo. Ali i sam čovjek se sve teže prilagođava naglim
promjenama koje proizvodi. I to ne zato što su njegove
sposobnosti prilagodbe manje, nego zato što su promjene
kojima se treba prilagoditi sve veće i brže. Da bi mogao
normalno živjeti čovjek mora podatke koje prima iz životnog
66
okoliša neprestano sređivati u smislenu (pojmovnu) cjelinu,
pri čemu nove podatke mora stalno razlagati ne samo po
vrsnoći nego i po bitnosti kako bi ih pohranio na
odgovarajuća mjesta u pamćenju. A to nije tek jednostavno
dodavanje gotovih novih misaonih tvorbi onima starima,
nego se postojeće misaone tvorbe moraju razgrađivati da bi
mogle biti obogaćene novima. To je veoma složen misaoni
proces koji zahtijeva određeno vrijeme (vrijeme procesiranja
informacija). Pristižu li podaci (neovisno koje vrste) brže
nego što ih čovjek može procesirati, oni će nužno biti
pohranjeni na pogrešnom mjestu, tj. na mjestu na kojem nisu
razložno dostupni (i kao takvi su dakle „zaboravljeni“).
Čak i pri običnom samoobnavljanju u stabilnim
okolnostima, živom je biću potrebno određeno vrijeme za
potpuni tijek životnih ciklusa. Ako se pak okolnosti bitno
mijenjaju, vremena mora biti dovoljno ne samo za prilagodbu
ponašanja jedinke nego i za genetsko reprogramiranje čitave
vrste. Kada je vrijeme za prilagodbu prekratko, tj. kada
prilagodba postaje nemoguća, onda je jedinka osuđena na
smrt, a vrsta na izumiranje. Za čovjeka vrijeme je još i
posebno važno, jer čovjek je povijesno biće i on prošlost pamti
ne samo na nesvjesnoj prirodnoj, nego i na svjesnoj kulturnoj
razini. Njemu dakle treba vremena ne samo za prirodnu, nego i
za kulturnu prilagodbu. Problem je međutim u tome što čovjek
vlastitom stvaralačkom djelatnošću mijenja prirodni i kulturni
okoliš sve brže pa vremena za prilagodbu ima sve manje.
Za lakše razumijevanje poslužit ću se jednim
primjerom. Zamislite da vam je velik broj ljudi odlučio
odjednom nešto darovati i da vam darove ostavljaju u
predsoblju. U početku, dok je darova još malo, vi svaki dar
67
odlažete na mjesto na kojem želite da se on ubuduće nalazi,
ali kako darovi počinju naglije pristizati vi ih više nemate
vremena raspoređivati po stanu, već ih samo razvrstavate po
nekom pravilu s namjerom da ih kasnije rasporedite po stanu.
Počnu li međutim darovi zatrpavati predsoblje, jer ih vi ne
stižete razvrstavani, ne preostaje vam drugo nego da ih
odlažete gdje stignete. Kada konačno darovi prestanu
pristizati, jedini koji su vam u svakom trenutku dostupni su
prvi darovi koje ste odmah stavili na njihovo stalno mjesto.
Njih se sjećate i znate gdje se nalaze. Donekle su vam
dostupni i oni darovi koje ste na brzinu razvrstali po nekom
pravilu. Njih se nejasnije sjećate, ali naći ćete ih u određenoj
hrpi predmeta (na pr. sušilo za kosu među električnim
napravama). Ostalih se darova uopće ne sjećate ili ih se
sjećate samo slučajno, ali ni slučajno ne znate gdje se nalaze.
Sjetit ćete (ih) se kad ih slučajno nađete, a možda ni onda jer
ih niste imali vremena ni zagledati, nego ste ih samo primili i
mehanički odložili. Da biste nastali nered u kući sredili i kuću
opet osposobili za život treba vam vremena. Predah od
darova, koji su vam, ma koliko lijepi, zaprijetili i život
pretvoriti u stalno besmisleno traganje za nečim za što ne
znate ni da li postoji ni gdje se nalazi.
Razmislite sada o ovim možda pojednostavnjenim i
grubim, ali rječitim primjerima. U vrijeme kada su vaši
(pra)roditelji bili djeca, sin se ženio u očevom odijelu, a kćer
udavala u majčinoj vjenčanici. U kino su ljudi (možda)
odlazili tek nekoliko puta godišnje, a televizije (u širokoj
uporabi) nije ni bilo. Radio je bio dostupa tek nekima.
Putovalo se rijetko i ne daleko. Novi su događaji bili
malobrojni i život se mijenjao sporo. Osim ponekih, ljudi su
68
imali vremena razmišljati o svakom novom događaju i
smjestiti ga u neku njima smislenu cjelinu.
U dobi kada ste vi bili dijete u kino se odlazilo barem
jednom tjedno. Radio je već bio u svakom domu, a mnogi su
već mogli pratiti televizijski program, ili čak nekoliko
televizijskih programa. Telefon je postao dostupan svima, bar
s javne govornice. Sve se više putovalo, pa ako i nisu svi
mogli putovati po nepoznatim zemljama, dolazili su im turisti
iz nepoznatih zemalja i donosili nove i čudne običaje. Ljudi
su krenuli u svemir. Mjesto vašeg djetinjstva svakim je
danom manje nalikovalo na ono s razglednice kad vam je bilo
sedam godina. Događaji su tekli brzo, ali još uvijek ih se
većinu dalo povezati u smislenu cjelinu. Mnogi su ipak ostali
tek razvrstani za kasnije sređivanje za koje međutim više
nikada nije bilo dovoljno vremena.
Vaše dijete u kući najvjerojatnije ima: telefon (možda i
nekoliko linija), možda i mobitel, radioaparat (vjerojatno
nekoliko), televizor (možda i nekoliko) na kojem može
pratiti najmanje nekoliko programa sa zemaljskih odašiljača,
vjerojatno i satelitsku antenu za dodatnih deset, dvadeset ili
stotinjak programa, video na kojem može za cijenu jedne
kino karte pogledati nekoliko filmova iz videoteke, računalo
koje je najvjerojatnije spojeno na Internet. Možda je
proputovalo više nego vaši roditelji za cijeli svoj život.
Hoćete li još? U posljednjih dvjesto godina čovjek je
izmijenio svijet više nego u cjelokupnoj prethodnoj povijesti,
a u posljednjih pedeset više nego od početka 19. stoljeća.
Danas svakodnevno čovjek prima više podataka, nego što ih
je nekada primio cijele godine. Vaše dijete je pretrpano
podacima koje ne može smisleno obraditi, jer za to
jednostavno nema vremena. Nemate ga ni vi, ali ste u svu tu
69
informativnu zbrku ušli s kakvom takvom smislenom
cjelinom postavki o životu i svijetu, tj. sa svjetopoimanjem
koje vam omogućava da zbunjujuće podatke barem ostavite
po strani. Za one međutim koji svoj život još nisu ni stigli
osmisliti svi su podaci zbunjujući dok se ne srede, a da bi ih
se sredilo treba vremena. Školski se programi proširuju, broj
nastavnih predmeta raste, školske su torbe sve teže od
previše knjiga i bilježnica, a djeca znaju sve manje. Podataka
je sve više, ali samim time i vremena za njihovu obradu i
povezivanje u neku smislenu cjelinu sve manje. Vaše dijete je
žrtva zlouporabe informatičke revolucije, koja je na njega
navalila lavinu podataka, a da ga nitko nije naučio kako da s
njima izađe na kraj.
U nedostatku vremena ljudi čine ono što jedino
prirodno mogu. Pokušavaju dobiti na vremenu obrađujući
raznovrsne podatke usporedo. Pa dok iz sobe idu u kuhinju,
da iz hladnjaka uzmu voćnog soka, istodobno razmišljaju o
cipelama koje moraju očistiti za izlazak i o još nekoliko
drugih problema. Posljedica je ta da u hladnjaku traže cipele,
a na voćni sok i zaborave. Tako zaboravnost biva praćena
rastresenošću, tj. dekoncentracijom, odnosno nesposobnošću
usredotočivanja na određeni predmet. Jer, kao što jedni
podaci u našem pamćenju potiskuju druge (novi stare, ali i
obratno), tako i usredotočenost nužno opada s povećanjem
podataka koje čovjek istodobno treba obraditi.
Što dakle možete učiniti protiv zaboravnosti i
rastresenosti?
Svijet ne možemo zaustaviti niti ga možemo, barem ne
dovoljno brzo, zadovoljavajuće promijeniti. Odmah međutim
vama i vašem djetetu mogu pomoći dvije stvari: 1.) bolje
tehnike čitanja, odnosno općenito prikupljanja, razlučivanja,
70
sređivanja, pamćenja, logičke obrade i korištenja podataka,
te bolja organizacija vremena, prostora, korištenja izvora
podataka, sredstava za njihovu obradu itd., tj. sve što će vam
povećati prilagodljivost brzini promjena s kojima ste
suočeni i 2.) više spavanja, više zajedničkih šetnji, više
pričanja djetetu, više razgovora s djetetom, više opuštenog
čitanja, više zajedničkog sjedenja u tišini, više zajedničkog
promatranja ljepote i uživanja u njoj, tj. više vremena za
kvalitetno življenje i sređivanje doživljaja. Za ono prvo trebat
će vam stručna pomoć, no ovo drugo uglavnom možete i
sami.
Jednostavno usporite. Dajte vremena sebi i svojem
djetetu. Najdalje stiže ne onaj tko ide najbrže, nego onaj tko
ide najpromišljenije, a za promišljanje treba vremena. Date
li si dovoljno vremena možda ćete shvatiti da vama i vašem
djetetu čak i nisu prijeko potrebne baš sve one stvari zbog
kojih svakodnevno mukotrpno radite više nego što je to
zaista nužno. Dapače, bez nekih od njih možda će vam život
postati čak i ugodniji.
Danas svakodnevno čovjek prima više podataka, nego
što ih je nekada primio cijele godine. Vaše dijete je pretrpano
podacima koje ne može smisleno obraditi, jer za to
jednostavno nema vremena. Nemate ga ni vi, ali ste u svu tu
informativnu zbrku ušli s kakvom takvom smislenom cjelinom
postavki o životu i svijetu, tj. sa svjetopoimanjem koje vam
omogućava da zbunjujuće podatke barem ostavite po strani.
Za one međutim koji svoj život još nisu ni stigli osmisliti svi
su podaci zbunjujući dok se ne srede, a da bi ih se sredilo
treba vremena.
71
Moje dijete je nemarno
M
noge roditelje danas manje ili više, zabrinjava
neurednost njihova djeteta. Posvuda razbacane
igračke, dijelovi odjeće odbačeni po namještaju ili
na podu, školske stvari u neredu od dnevne sobe do kuhinje,
stolac nakon jela samo odgurnut, a jedaći pribor i ostaci jela
ostavljeni na stolu itd. itd. Da bi se sve to dovelo u red
dobrano bi se morao naraditi i netko kome bi to bio jedini
posao. Za zaposlene pak roditelje (posebno majku) to je onaj
dodatni posao koji im oduzima i posljednje moguće trenutke
slobodnog vremena. Nesretni roditelji rado bi se izbavili iz
takvog stanja, ali ne znaju kako. Nitko ih naime nije
pravodobno podučio kako da budu uspješni roditelji, a oni su
sami naivno vjerovali da se roditeljstvo ne mora posebno
naučiti, već da je to nešto što dolazi samo od sebe, prirodno.
Međutim, potpuno pogrešno. Stoga je pomoć potrebna ne
samo njima, nego čak i više onima koji još imaju priliku ne
ponoviti njihove greške.
No ne radi se samo o problemu koji imaju roditelji i o
pomoći roditeljima. Da je riječ samo o tome ovo bi poglavlje
nosilo drukčiji naslov. Problem je dublji i širi. Vaše je
neuredno dijete, naime, razložnim slijedom i neodgovorno.
Ono je dakle nemarno. Ne mari, nije ga briga ne samo za
vlastite i tuđe stvari, nego ni za posljedice svojih postupaka.
To donosi štetu ponajprije njemu, a zatim i svima oko njega.
No, svatko pa i vaše dijete zaslužuje valjan odgojni postupak
koji će mu omogućiti razvitak osobnosti i sreće, što bez
slobode i odgovornosti nije moguće. Pomoć roditelju
nemarnog djeteta, pomoć je dakle ne samo roditelju, nego i
72
djetetu, na njihovu ali i opću dobrobit. Ako je dakle vaše
dijete nemarno i ako vam je takvo stanje postalo
nepodnošljivo (iako bi bilo bolje da ne čekate da do toga
dođe), pokušajmo nešto promijeniti.
Najprije treba sagledati neke opće uzroke djetetove
nemarnosti. Ne samo vašeg, nego bilo kojeg djeteta. Svoje
dijete vi ćete eventualno prepoznati pri tome.
Tražeći objašnjenje dječje nemarnosti, najjednostavnije
bi bilo, dakako, pretpostaviti da su roditelji nemarnog djeteta
i sami nemarni, pa je dijete usvojilo najbliži i najlagodniji
obrazac ponašanja. Kad bi dakle tako bilo i u vašem slučaju,
ništa time ne bi bilo bolje, ali vam se čini da biste bar znali
gdje su uzroci i odakle treba početi. To jest od vas samih. Vi
ste međutim uredni i odgovorni roditelji i potpuno ste
zbunjeni djetetovom nemarnošću. U vašem domu nema lošeg
uzora kojeg je dijete moglo slijediti. Stoga ne razumijete
njegovo ponašanje i ne znate kako biste ga promijenili.
Pogrešno ste međutim shvatili ulogu uzora. Djeca jamačno
veliki dio svoga ponašanja oblikuju oponašanjem, ali
istražuju i druge mogućnosti. Daju li drugi oblici ponašanja
poželjnije rezultate, djeca će ih brzo usvojiti. Zamislite sada
jedno ovakvo nestvarno zbivanje:
Ulazite u stan i prije nego što izujete cipele neko
vrijeme hodate po stanu ostavljajući prljave tragove.
Konačno obuvate papuče, a cipele u neredu ostavljate pored
ormarića za cipele. U hodu skidate komade odjeće i u
prolazu ih ostavljate po komadima namještaja. Dok u
kupaonici perete ruke ostavljajući prljavu pjenu na sapunu, a
mokar ručnik odbacujete na stroj za pranje rublja, u
blagovaonici vas već čeka poslužen ručak. Nakon ručka
dižete se od stola bez osvrtanja i odlazite u dnevnu sobu
73
malo gledati televiziju. Nakon pola sata, ostavljajući televizor
uključen, a daljinski upravljač na trosjedu, odlučili ste se za
kraću šetnju. Vaše vas cipele čekaju očišćene u ormariću.
Odjeća koju ste odbacili pri dolasku uredno je složena na
vješalici. Prljavih tragova cipela na podu više nema (vi ih
uostalom ni prije niste primijetili). U kuhinji, kamo ste svratili
da popijete čašu vode, stol za jelo je pospremljen, a čisto se
suđe cijedi u sudoperi. Nakon što ste se vratili iz šetnje
televizor u dnevnoj sobi je isključen, a daljinski je upravljač
na stoliću pored trosjeda. Želite li oprati ruke, u kupaonici
vas čeka ispran sapun i suhi ručnik na držaču za ručnike.
Dakako nije to sve. To je samo mali dio čuda vašeg stana.
Pomislite sada, koliko bi vam trebalo vremena, kad
biste imali takav čudotvoran stan, da prestanete brinuti o
tome gdje ste ostavili obuću i odjeću, jeste li štogod zaprljali
ili uništili, kamo ste što odložili itd. Vjerujem da biste se brzo
prilagodili. Dapače, jamačno biste već nakon tjedan dana bili
prilično mrzovoljni ako biste stvari počeli pronalaziti onako
kako ste ih ostavili. Ili još gore, s eventualnim posljedicama.
Djeca su pak u pravilu prilagodljivija od odraslih. Ako
imaju roditelje koji ne trpe nered i koji će radije sami
pospremiti za njima nego čekati da to ona učine sama, dobila
su lagodan uzorak ponašanja koji nije teško predvidjeti. On
je vrlo jednostavan: nemar. Zašto mariti i ulagati napor u bilo
što kada se sve i bez toga zbiva na lagodan način? Zašto za
bilo što preuzeti odgovornost kada se i neodgovorno može
lagodno živjeti?
Zašto da dijete pospremi igračke, kada će ih, u strahu
da se ne izgube ili unište, pospremiti roditelj? Zašto da dijete
bilo što očistiti iza sebe kada će to očistiti roditelj, uvjeren da
dijete tome još nije doraslo? Zašto da dijete samo brine o
74
svojem buđenju i preuzme odgovornost da na vrijeme krene
u školu kada će to, plašeći se da dijete ne zakasni, ionako
učiniti roditelj? Zašto da dijete brine o školskoj zadaći i je li
se pripremilo za nastavu kada će to učiniti roditelj, kojemu je
iznad svega stalo do školskog uspjeha njegova djeteta? Zašto
da dijete samo pospremi svoju obuću i odjeću kada će to
učiniti roditelj, ne želeći ujutro gubiti vrijeme tražeći što će
dijete obući? Zašto da dijete vodi brigu kako bi na vrijeme
stiglo na ručak kada će u bilo koje doba dobiti jelo, jer se
roditelj plaši da mu dijete ne oboli od neishranjenosti? Zašto
da dijete vodi brigu o tome gdje je ostavilo daljinski
upravljač od televizora kada je do televizora više stalo
roditeljima nego njemu? Itd. itd.
Djeca su pak u pravilu prilagodljivija od odraslih. Ako
imaju roditelje koji ne trpe nered i koji će radije sami
pospremiti za njima nego čekati da to ona učine sama, dobila
su lagodan uzorak ponašanja koji nije teško predvidjeti. On je
vrlo jednostavan: nemar. Zašto mariti i ulagati napor u bilo što
kada se sve i bez toga zbiva na lagodan način? Zašto za bilo
što preuzeti odgovornost kada se i neodgovorno može lagodno
živjeti?
No možda se sve to može i drukčije.
Još sasvim malo dijete moguće je poučiti da pospremi
igračke i pomoći mu da to učini. Kada je u dobi od dvije do
tri godine treba mu objasniti potrebu održavanja reda među
stvarima, pa dakle i među njegovim igračkama. Dovoljno je
reći da stvari koje nakon upotrebe nisu vraćene na svoje
mjesto teško nalazimo (što nam oduzima dragocjeno
vrijeme), mogu biti uništene ili izgubljene. Nakon toga treba
biti dosljedan rečenome. Kada dijete ne pospremi igračke
75
neće to umjesto njega učiniti roditelj, već će dijete upozoriti
na to da igračke treba pospremiti i podsjetiti na moguće
posljedice ako to ne učini. Prema igračkama koje nakon toga
ostanu nepospremljene treba postupiti ovisno o procjeni je li
ih dijete ostavilo nepospremljene namjerno ili nenamjerno.
Ako procijenimo da se radi o previdu, dakle nenamjerno,
onda ćemo igračku tek „slučajno“ nogom gurnuti pod dio
namještaja gdje će ju dijete teže naći ili dohvatiti. Kada ju
bude tražilo ostavit ćemo ga da se pomuči samo, uz
eventualnu (ali ne zajedljivu) primjedbu da se igračka
vjerojatno izgubila zbog toga što nije bila pospremljena. No
ako procijenimo da dijete namjerno izbjegava pospremiti
igračke onda ćemo morati postupiti malo drastičnije. Ako
procijenimo da dijete samo ispituje naše reakcije, onda ćemo
neku igračku „slučajno“ nagaziti i oštetiti uz uvjetnu ispriku:
„Oprosti, ali ta igračka nije trebala biti tu“. Ako pak
procijenimo da nam dijete otvoreno prkosi, onda je najbolje
da se prema nepospremljenim igračkama odnosimo kao
prema kućnom smeću: „Ako ti ne želiš brinuti o svojim
igračkama to je tvoja stvar, ali ja moram brinuti o redu u
kući“. Nakon toga nepospremljene igračke ćete pomesti na
lopaticu i baciti u smeće. Dalje one više nisu vaša briga. Ne
obazirite se na djetetov plač. Ne žalite za bačenim igračkama
i ne pokušavajte ih vaditi iz smeća. Ako želi neka to dijete
učini samo (bez vaše pomoći, eventualno tek uz savjet kako
će ih oprati ako je potrebno). I nikako, baš nikako nemojte
da vam se dogodi da jednom uništenu ili bačenu igračku
pokušate nadoknaditi ili zamijeniti novom. Ako mu je zaista
stalo, pružite djetetu priliku da to učini samo („zaradom“ na
nekom dodatnom ne baš prelaganom poslu).
76
Ako ste na vrijeme počeli s igračkama onda će i sa
svim ostalim ići lakše. Na vama je da djetetu pomognete u
svemu u čemu mu je pomoć zaista potrebna, ali ne i da sve
činite umjesto njega. Shvatite da se ništa strašno neće
dogoditi zato što je dijete jednom ili dvaput zakasnilo u školu
jer nije moglo naći dio nepospremljene odjeće ili obuće (njih
dakako nećete baciti u smeće nego među prljavo rublje ili
među obuću koju treba očistiti). Djetetu će zbog zakašnjenja
biti neugodno, ali tako i treba biti.
Dijete školske dobi treba podučiti uporabi budilice, pa
u početku i nadzirati njeno navijanje za buđenje, ali ne treba
ulogu budilice preuzeti na sebe. Ako zbog nebrige zakasni u
školu djetetu će biti neugodno, ali i to je bolje nego da ovisi
o vama.
Ako dijete može vlastito prljavo posuđe odnijeti do
sudopere treba zahtijevati da to i učini. U protivnom mu pri
sljedećem obroku treba ponuditi isto (uz napomenu da je
ostalo prljavo i da je opasno za zdravlje). Ne bojte se, neće
jesti iz njega. Čisto mu posuđe poslužite tek kad uz vaše
upute (ili minimalnu pomoć) opere ono prljavo (dakako vi
ćete ga kasnije, dok ne nauči, oprati kako treba). Ako se
plašite da će dijete nešto razbiti, poslužite mu hranu u
posuđu od, u tu svrhu proizvedene, tvrde plastike. Kada
dijete može pospremiti stol iza sebe? Kako koje, ali s pet
godina skoro svako.
Ako vam se žuri i nemate vremena ni strpljenja čekati
da dijete nešto učini nespretno, jer vi to možete spretnije i
brže, onda i nećete saznati kada je ono za nešto sposobno. U
pravilu djeca uz poticaj rado čine sve što mogu, jednako tako
rado oponašajući odrasle. Dakako, ako oni imaju strpljenja
da im za to pruže priliku.
77
Ako ste vi dakle uredni, pružite priliku i vašem djetetu
da to bude. Pružite mu priliku da preuzme odgovornost za
zbivanja oko sebe, jer samo tako može razvijati svoju
slobodu i osobnost. Na svoje i vaše zadovoljstvo. Tako je
uostalom jedino i moguće odgovorno roditeljstvo.
I da ne zaboravim: ako dijete ima običaj ostavljati
daljinski upravljač televizora tamo gdje mu nije mjesto, bit će
dobro da se na neko vrijeme „slučajno izgubi“. Umjesto pred
televizorom provedite vrijeme u razgovoru s djetetom.
Daljinski upravljač „pronađite“ tek kada osjetite da možete i
bez njega. Pritom ipak i upozorenje:
Istraživanja su pokazala da je u mnogim obiteljima,
koje su se čak dobrovoljno odrekle gledanja televizije, nakon
nekog vremena došlo do opasnih međusobnih sukoba. Budite
dakle dosljedni, ali ne pretjerujte.
Ako vam se žuri i nemate vremena ni strpljenja čekati da
dijete nešto učini nespretno, jer vi to možete spretnije i brže,
onda i nećete saznati kada je ono za nešto sposobno. U pravilu
djeca uz poticaj rado čine sve što mogu, jednako tako rado
oponašajući odrasle. Dakako, ako oni imaju strpljenja da im za
to pruže priliku.
78
Kako protiv dječje neposlušnosti
O
pća demokratizacija društvenih odnosa učinila je
roditeljstvo znatno složenijim. Naročito je postalo
složeno pitanje roditeljskog autoriteta. Naime, u
tradicionalnoj obitelji poduprtoj drugim društvenim
ustanovama i vladajućim moralom znalo se gdje je kome
mjesto i kojim se sredstvima uspostavlja zadani red.
Roditeljski autoritet prilično se učinkovito gradio na brzom i
redovitom kažnjavanju neposlušnosti, te na pokojoj nagradi
za poslušnost. Obrazac „batine i poneke mrkve“ jednostavan
je i nije ga teško naučiti, kako roditelju tako i djetetu. Na
poželjno se ponašanje dijete potiče prijetnjama i kaznama u
slučaju neizvršenja i pokojom nagradom u slučaju izvršenja
zapovijedi. Upravo iz te jednostavnosti i dosljedne primjene
(strogoće) proizlazi njegova manipulacijska učinkovitost.
Tradicionalno autoritativnom roditelju nije se dakle
postavljalo pitanje kako da dijete navede na poslušnost. Još
manje se zamarao pitanjem posljedica svojih postupaka na
razvitak djetetove osobnosti. Jer osobnost je pojam koji
teško dopire do svijesti autoritativnih pojedinaca. Naročito
ako su vlastiti identitet zaradili poslušnošću svojim jednako
autoritativnim roditeljima.
Međutim, postupnim napuštanjem tradicionalnih
odnosa na svim društvenim razinama, pa i u obitelji, mnogi
su roditelji ostali zbunjeni. Jedini „odgojni“ obrazac koji
znaju je onaj u kojem su i sami odrasli. Ali pod pritiskom
opće demokratizacije oni nisu spremni odmah i dosljedno
kažnjavati svaki neposluh vlastitog djeteta. Posljedica je ta da
obrazac upravljanja na koji se pokušavaju osloniti u osnovi
79
gubi na uvjerljivosti i prestaje biti učinkovit. Neposlušnom
djetetu takvi roditelji prijete, pa opet prijete, pa još glasnije
prijete, nemoćno se deru prijeteći sve gorim prijetnjama, ali
svoje prijetnje ne ostvaruju. Nego tek kad izgube prisebnost
posegnu za bilo čime što im je pri ruci i udare dijete gdje
stignu. Ali to više nije dosljedno kažnjavanje već povremeno
i nepredvidivo (a za djetetovo zdravlje krajnje opasno)
pražnjenje vlastite psihičke napetosti, bez ikakvog makar i
manipulacijskog učinka. Što znači da takvim vlastitim
postupcima roditelj ne može steći nadzor nad djetetovim
ponašanjem. Pokuša li pak cilj postići obećanjima, nemoćan
da upotrijebi kaznu kojom opetovano i neučinkovito prijeti,
jasno pokazuje djetetu da ga i kako može uspješno
ucjenjivati. A djeca vrlo brzo uče.
Da bi se prilagodili pedagoškoj demokratizaciji neki su
roditelji tradicionalni autoritativni obrazac „batine i poneke
mrkve“ zamijenili ne manje, nego naprotiv manipulacijski čak
znatno učinkovitijim obrascem „mrkve i batine“. Poželjno
ponašanje nagrađuju, a nepoželjno kažnjavaju. Umjesto na
kazne za neposlušnost, oni se više oslanjaju na nagrade za
poslušnost. Dakako, neposlušnost i dalje moraju dosljedno
kažnjavati, ali za to će biti toliko manje razloga koliko
poslušnost redovitije nagrađuju. Osim što je učinkovitiji,
prednost je ovog pristupa i u tome što trpi manje
nedosljednosti u nagrađivanju. No, ako nagrade postanu
previše neredovite roditelj će se za poslušnost sve češće
morati izboriti kaznama. Time će se opet taj manipulacijski
obrazac pretvoriti u obrazac „batine i poneke mrkve“, ali uz
pojačan otpor djeteta koje je duboko ozlojeđeno time što
sada pod prijetnjom kazne mora raditi ono za što je prije bio
nagrađivano. Stoga je vrlo vjerojatno da će dijete početi
80
prkositi prijetnjama ma kakve kazne bile, onemogućavajući
postupno roditelju nadzor nad njime.
Uzaludni su pokušaji zbunjenih roditelja da se u odgoju
vlastite djece vrate tradicionalnom autoritativnom obrascu,
jer u suvremenim koliko toliko demokratiziranim društvenim
sredinama više ne postoje bitni uvjeti u kojima bi on mogao
makar i manipulacijski funkcionirati. Taj je obrazac, naime,
povijesno potrošio sav svoj odgojni naboj, svodeći se na golu
i lako prepoznatljivu manipulaciju. A to znači na štetu
djetetove osobnosti, pa teško može dobiti nužnu društvenu
podršku.
Međutim i obrazac „mrkve i batine“, iako manje
represivan od onoga „batine i poneke mrkve“, u osnovi je
manipulacijski obrazac. Čak toliko više koliko je upravljački
uspješniji. Jer i njime se zapravo nastoji djetetu nametnuti
oblik ponašanja u skladu s ciljevima roditelja, a ne djetetovim
odgojnim potrebama. Stoga ako mu dijete pruža otpor onda
je to samo dobar znak da još nije odustalo od svoje
osobnosti.
Treba naime jasno reći da kaznama i nagradama nije
mjesto u odgoju. Kazne i nagrade nisu odgojna nego
manipulacijska sredstva, kojima se dijete prisiljava ili navodi
da učini nešto što inače ne bi učinilo. Pri tome roditelji često
griješe posežući za prijetnjama ili (češće) obećanjima čak i
onda kada dijete nešto čini dragovoljno, uvjereni da će tako
dijete potaknuti na veće zalaganje. Time međutim u pravilu
postižu obratan učinak, jer djelatnosti kojoj je dijete
prethodno pridavalo neki unutrašnji smisao, kazne i nagrade
taj smisao oduzimaju, svodeći ju na odbojni rad na koji dijete
pristaje samo toliko koliko je potrebno da izbjegne kaznu ili
81
zaradi nagradu. Dakako, cjenkajući se za što povoljnije
uvjete.
Nasuprot autoritativnim roditeljima koji vjeruju da će
djeca bez čvrste stege začas učiniti nešto loše, permisivni
roditelji skloni su vjerovati da su djeca (ili barem njihova
djeca) po prirodi dobra, pa ih puštaju da čine što hoće. Dok
vam njihovi mališani, pristigli u goste, prekapaju po
ladicama, prevrću ili možda razbijaju stvari, gnjave vašu
djecu ili ukućane, oni će se samo blaženo smješkati. Takvi se
roditelji groze već i samog spomena o kažnjavanju djece, a u
najbezazlenijem šamaru vide teški zločin. Eventualni dječji
neposluh pokušavaju otkloniti upornim razložnim
dokazivanjem, „ozbiljnim“ razgovorom i raspravom s
djetetom kao da je ono u najmanju ruku rođeno s malom
maturom. Zapravo oni se ponašaju kao da je dijete već
odrasla osoba kojoj odgoj nije ni potreban. Uvjereni su da su
u odnosu na autoritativne roditelje uzorni odgajatelji, ne
shvaćajući da su im djeca najčešće krajnje samovoljna i
neodgojena.
Kako autoritativne tako i permisivne roditelje ne
zabrinjava mnogo razvitak djetetove osobnosti. Za razliku od
autoritativnih roditelja oni tek vjeruju da su njihova djeca
osobe već samim svojim rođenjem. Pa dok autoritativni
roditelji potiskuju razvitak djetetove osobnosti, permisivni ne
čine ništa da taj razvitak podupru. U oba slučaja djeca
izrastaju u jedinke manjkave osobnosti, ako osobnost znači,
a znači, biti svoj, biti slobodan biti sposoban za
samoodređenje. Što je pak moguće jedino odgojenom biću,
tj. biću koje je usvojilo povijesno dosegnute kulturne
tekovine čovječanstva. Najgore je ipak kad permisivni
roditelji koji su izgubili svaki nadzor nad djetetom, pa im se
82
ono „popelo na glavu“, odluče „nezahvalno dijete“ dovesti u
red tako što će „okrenuti list“ i početi se ponašati
autoritativno. Ne samo da oni nisu u stanju djelovati zaista
autoritativno, nego je dijete posve sluđeno takvim krajnjim
roditeljskim nedosljednostima.
Treba naime jasno reći da kaznama i nagradama nije
mjesto u odgoju. Kazne i nagrade nisu odgojna nego
manipulacijska sredstva, kojima se dijete prisiljava ili navodi
da učini nešto što inače ne bi učinilo. Pri tome roditelji često
griješe posežući za prijetnjama ili (češće) obećanjima čak i
onda kada dijete nešto čini dragovoljno, uvjereni da će tako
dijete potaknuti na veće zalaganje. Time međutim u pravilu
postižu obratan učinak, jer djelatnosti kojoj je dijete prethodno
pridavalo neki unutrašnji smisao, kazne i nagrade taj smisao
oduzimaju, svodeći ju na odbojni rad na koji dijete pristaje
samo toliko koliko je potrebno da izbjegne kaznu ili zaradi
nagradu. Dakako, cjenkajući se za što povoljnije uvjete.
Kako dakle protiv dječje neposlušnosti? Što učiniti da
se djecu odvrati od nepoželjnog ponašanja?
Samim rođenjem dijete još nema i ne može imati
izgrađen identitet (prepoznatljivost i samoprepoznatljivost),
ali je upravo izgradnja identiteta jedna od njegovih osnovnih
potreba. Čovjek sebi mora odgovoriti na pitanje tko je on
među ostalim bićima u svijetu. Dijete dakle, dok još nema
samoizgrađenog identiteta, mora identitet posuditi od svojih
odgojnih uzora. Najčešće roditelja. Ono se s njima
poistovjećuje i u njihovu oponašanju pokušava pronaći sebe.
Poput biljke penjačice čija je stabljika još slabašna pa se
83
prema suncu uspinje po najbližim stablima, dijete se prema
vlastitom identitetu uspinje po identitetu svojih roditelja.
Zato je u ranim djetetovim godinama njegov tata „najveći,
najjači i najpametniji“, a mama „najljepša i najbolja na
svijetu“. Još nesposobno da samo razlikuje što je za njega
dobro, a što loše i još nejako da se samo zaštiti, djetetu je
potreban autoritet na koji će se moći u potpunosti osloniti.
Kojemu će do kraja vjerovati, u njega se pouzdati i koji će ga
uvijek štititi. Nesposobno da u preljevima dobra i zla kritički
razlučuje jedno od drugoga, dijete razumije i hoće samo
„crno-bijeli“ svijet. Dobro je dobro, a zlo je zlo. Autoritet je
taj koji će djetetu reći što je što.
Zato djeca od autoriteta očekuju dosljednost. Ne vole
da se autoriteti međusobno svađaju i proturječe, jer ih to
zbunjuje i plaši. Jednako kao što ih plaše autoritetova
neodlučnost i nepouzdanost, jer im takav autoritet ne jamči
ispravan izbor i zaštitu. Djeci treba uzor koji mogu slijediti i
koji će ona rado slijediti ako im to omogućava da zadovolje
svoje osnovne životne potrebe. A one nisu samo biološke,
nego s djetetovim razvitkom sve više socijalne i psihološke, s
konačnim ciljem samoostvarenja. Stoga samo onaj autoritet
koji pomaže zadovoljenju djetetovih odgojnih potreba i tako
pomaže razvitku njegove osobnosti može biti odgojni
autoritet zasnovan na poštovanju. Autoritet koji se
uspostavlja silom i zabranama i koji počiva na strahu, te
priječi razvitak djetetove osobnosti može zapriječiti puni
razvitak djetetove osobnosti ili ga navesti da se pobuni protiv
takvog autoriteta kako bi izgradilo vlastiti identitet.
Na pitanje dakle: kako protiv dječje neposlušnosti?,
postavlja se protupitanje: kakvu se to poslušnost od djeteta
uopće očekuje? Poslušnost naime i ne mora biti neka vrlina.
84
Ona može biti tek drugo ime za pokornost. Poslušnost je
dobra tek ako su zahtjevi koji se pred dijete postavljaju
razboriti i glede djetetova razvitka opravdani. Poslušnost pak
na koju je dijete prisiljeno ili je za nju potkupljeno
manipulacijske je naravi, pa njezin nedostatak može biti i
znak djetetovog duševnog zdravlja. Dobar odgajatelj ne
očekuje takvu poslušnost. Naprotiv on potiče dijete da
postupno, primjereno njegovim ponajprije intelektualnim a
onda i drugim mogućnostima, samo kritički prosuđuje što
jest ili nije dobro i što treba ili ne treba učiniti. Dakako, za to
onda preuzeti i odgovornost. Ono čemu nije doraslo, dijete
će ne samo rado prepustiti odgajatelju da odluči za njega,
nego to od odgajatelja i očekuje. Prema tome prisila na
poslušnost nepotrebna je, kao što je nepotrebno i dodatno
nagrađivanje.
Ako vam je dakle problem djetetova neposlušnost
morali biste se propitati o tome što vi zapravo hoćete od
svoga djeteta. Što se pak tiče njegova eventualnog
neprihvatljivog ponašanja ono je problem samo toliko koliko
je dijete nesposobno ili nespremno za iskrenu suradnju. Na
koju se međutim nikoga ne može prisiliti ili za nju potkupiti,
nego tek iskrenim dobrohotnim pristupom i strpljivim
zalaganjem pridobiti. Osnova za to su pozorno slušanje i
promatranje djeteta, uživljavanje u njegove probleme,
njihovo promišljanje uz pomoć stručne literature, te
nenametljiva pomoć u njihovu rješavanju. No pridobivanje i
osposobljavanje djeteta za suradnju složen je i dugotrajan
posao, bitno ovisan o djetetovu uzrastu.
85
Kako pridobiti i osposobiti dijete za suradnju
A
ko ulazimo u zajednicu s nekom osobom koja nam
je potrebna i koju želimo upravo kao osobu, dakle
kao od nas različitu i slobodnu jedinku, a ne tek kao
vlastiti karakterni otisak ili biće s posuđenim identitetom,
onda je besmisleno očekivati da se ta osoba u svemu i
potpuno prilagodi nama. Jer, to bi bilo moguće samo na
račun njezine osobnosti do koje nam je baš stalo. Stoga je
uistinu zajednički i produktivan život osoba moguć samo u
zajednici uzajamnog prihvaćanja i međusobnog podupiranja
razvitka onoga što je svakoj osobi najvažnije, tj. njezina
osobnost.
Budući bi roditelji dakle trebali, ako žele odgajati, a to
znači podupirati razvitak osobnosti svoje djece, računati s
time da se neće i ne treba samo dijete prilagoditi njima ili
njihovoj bračnoj zajednici, već će se obiteljska zajednica i
svaki pojedinac u njoj morati mijenjati ovisno o razvitku i
potrebama svih osoba u obitelji, a to znači i o razvitku i
potrebama novo-nastajuće osobe djeteta. Zato oni koji žele
odgajati moraju biti spremni učiti i sami se mijenjati.
Prije svega moraju shvatiti da je svako dijete
jedinstveno i da odgoj znači podupiranje najboljeg razvoja
upravo te jedinstvenosti. Stoga dijete nije i ne treba biti ni
sredstvo ostvarenja vlastitih neostvarenih snova, pa da
postane ono što su roditelji htjeli, ali nisu uspjeli postati, ni
sredstvo vlastite društvene promocije, pa da stiče svjedodžbe
i gomila uspjehe kojima će se roditelji hvaliti u društvu, ni
bračno ljepilo, pa da roditelji njime pokušavaju pokrpati
svoju napuklu vezu, ni osiguranje za starost, pa da roditelji
86
ulažu u njega jer im se socijalno osiguranje čini nedovoljno,
ni lijek za usamljenost, pa da roditeljima zamijeni prijatelje ili
bračnog druga od kojeg su se otuđili, ni živa igračka, pa da
roditeljima služi za razbibrigu u slobodno vrijeme, itd.
Osim toga, zbog njegove se jedinstvenosti i posebnosti
svako dijete mora odgajati na za njega primjeren poseban
način. Roditelji se često čude nad činjenicom da im je jedno
dijete upravo takvo kakvo su htjeli, a drugo krajnja
suprotnost, iako su ih „odgajali jednako“. No baš u tome i
jest pogreška. Različite se odgojne potrebe djece ne mogu
uspješno zadovoljavati na isti način. Zato nema gotovih
sveobuhvatnih pravila za odgajanje sve djece, već je
odgajanje svakog djeteta uvijek iznova stvaralačka
improvizacija koja je međutim toliko uspješnija koliko je
stručnije zasnovana. Što znači da neka opća pravila ipak
postoje, ali ih se u praksi mora stvaralački modificirati ovisno
o konkretnim odgojnim zahtjevima.
Želite li dakle pridobiti i osposobiti dijete za suradnju,
potičite razvitak njegove osobe i poštujte njegovu
narastajuću osobnost. U prvim mu se godinama života
ponudite (ali ne namećite silom) kao autoritet koji može
poštovati i slijediti bez sumnje i straha. Budite mu uzor što
ga vrijedi oponašati i koji će ga u tome strpljivo podupirati
pohvalom (ne i nagradom) kad uspije i utjehom kad ne
uspije. Ali koji će isto tako pohvalom poduprijeti njegove
pokušaje da slijedi druge vrijedne uzore. Ponudite se djetetu
kao autoritet kojem može vjerovati i u kojeg se može
pouzdati, jer mu uvijek pristupa iskreno. Ne služite se nikada
neistinom ma koliko to ponekad bilo teško. Istina naime nije
uvijek tako jednostavna kakvu ju djeca očekuju, ali se njeno
pojednostavljivanje ipak ne smije pretvoriti u laganje. Data se
87
obećanja svakako uvijek moraju ispuniti. Roditelj koji želi
biti autoritet vrijedan poštovanja upućuje dijete kako što
učiniti, ali ne omalovažava pred njime ničije postupke.
Posebno ne dovodi u pitanje i ne omalovažava postupke
drugog roditelja ili osoba koje sudjeluju u odgajanju.
Međusobne nesporazume odgajatelji moraju rješavati bez
nazočnosti djeteta. Ako neki od odgajatelja i pogriješi drugi
ga ne smiju diskreditirati pred djetetom. Nakon što se
odgajatelji dogovore, zajedno će potražiti način da pogrešku
što bezbolnije isprave.
Osjećajući da je životno ovisno o određenom
autoritetu, dijete će učiniti sve da privuče njegovu pozornost
i pridobije njegovu naklonost. U tome je ključ uspješnog
odgajanja ili eventualne manipulacije djetetom u prvim
godinama njegova života. Kada osjeti odobravanje odraslih,
pogotovo ako su to osobe do kojih je djetetu stalo, ono je
veoma sklono ponavljati to za što je dobilo odobravanje. A
znakove naklonosti i odobravanja dijete nauči raspoznavati
čak i prije nego što progovori. Primjerice osmjeh.
Uvjeravanja i rasprave s djetetom do pet godina
besmisleni su. Da bi se dijete potaklo na poželjno ponašanje
dovoljne su pohvale i diskretna strpljiva pomoć. Da bi ga se
obeshrabrilo za nepoželjno ponašanje dovoljno je ne dati mu
primjer takva ponašanja, izbjegavati okolnosti u kojima bi se
moglo pojaviti i ne dati mu povod za njega, a ako se ipak
pojavi treba ga jednostavno ignorirati. Razmotrimo to na
primjeru dječjeg psovanja.
Dječačić od tri godine, sklon oponašanju kao i sva
djeca njegove dobi, jednog dana iznenadi roditelje psovkom
koju je negdje čuo. On dakako nema ni najnejasnijeg pojma
što bi te riječi mogle značiti, već jednostavno iskušava njihov
88
komunikacijski učinak, kao i svega drugog što čuje ili vidi.
Ako se dakle odgajatelji na tu psovku opće ne obazru dijete
će na nju zaboraviti, jer ona ne proizvodi nikakav
komunikacijski učinak, pa se ne može smisleno ugraditi u
jezično-misaoni sustav djeteta. Naravno, razborito je
potruditi se da dijete više ne dolazi u priliku da tu ili neku
drugu psovku čuje. To je dakle dovoljno da se dijete odvrati
od nepoželjnog ponašanja, kakvo je psovanje. No ako
odgajatelji na bilo koji način reagiraju na dječju psovku,
mogu biti uvjereni da će ju dijete ponoviti. Iz jednostavnog
razloga što mora provjeriti njezin komunikacijski učinak. I
ma kakav on bio dijete će zapamtiti da ga psovkom može
proizvesti. Stoga će psovku i dalje vježbati kao sredstvo
djelovanja na druge ljude.
Ljutnja odraslih samo će ga privremeno spriječiti da
psuje, ali i poučiti kako se tu ljutnju može svjesno i po želji
izazvati. Stvari će se međutim neusporedivo gore
zakomplicirati reagiraju li odrasli na djetetovu psovku
osmjehom ili bilo kakvim odobravanjem. Tada će dijete, u
želji da što više svrati na sebe pozornost i pridobije njihovu
naklonost, nastaviti psovati u unedogled. Pa kad se odrasli
prestanu tome smijati bit će najprije blago zbunjeno, a kada
ga zbog toga počnu i prekoravati, potpuno će se izbezumiti.
Kao što bi uostalom svatko bio izbezumljen time da ga ljudi
nakon što ih je uljudno pozdravio ošamare. Za dijete čije su
psovke dočekivane osmjehom one su mogle imati značenje
samo nečeg dobrog, i stoga su mu naknadni prijekori posve
neshvatljivi.
To znači da onaj tko želi biti djetetu autoritet zasnovan
na poštovanju, a ne na strahu, mora biti dosljedan, jer dijete
njegove nedosljednosti jednostavno ne može razumjeti i u
89
njima se ne može snaći. One ga zbunjuju, plaše i sve dublje
uznemiruju, čineći ga nesigurnim, jer ne može predvidjeti
učinke svojih postupaka.
Ako roditelj, dakle, pozorno promatra dijete i zapaža
njegove potrebe, diskretno mu i strpljivo pomažući da ih
zadovolji, dijete će ga slijediti rado i s povjerenjem. Suradnja
između roditelja i djeteta razvijat će se prirodno, kao
obostrano najpoželjniji oblik uzajamnih odnosa. Bez kazni i
bez posebnih nagrada, jer nagrada je i djetetu i roditelju
sadržana već u samom činu uspješne komunikacije i suradnje.
A to je ne samo dovoljno da bi se dijete pridobilo za
suradnju, nego je i za razvoj njegove sposobnosti suradnje
najbolje.
Manji će se problemi pojaviti tek kad s razvitkom
djetetove samosvijesti (oko pete godine) kod njega dozrije
potreba za određenjem i iskušavanjem vlastite volje. S
razvojem samosvijesti, naime, dijete sebe počinje
prepoznavati ne samo kao posebnu tjelesnu, nego i kao
posebnu misaonu jedinku. Kao jedinku koja ne samo da
misli, nego je toga i svjesna, pa u skladu s time želi preuzeti i
dio odlučivanja o sebi. Ili, drukčije rečeno, to je pravi
početak razvitka djetetove osobnosti koja se teži razvijati iz
sebe i po sebi. Jer biti osoba znači upravo to: bit svoj, ovisiti
o sebi, odrediti se iz sebe ili jednostavno biti slobodan. Ne
treba stoga čuditi da će dijete na zapovijedi i naredbe početi
odgovarati odbijanjem. U svom izričitom obliku one ne
ostavljaju nimalo mjesta za djetetovu volju i stoga ga one
bitno ugrožavaju u njegovoj upravo otkrivenoj osobnosti i
zadobivenoj slobodi. Autoritativnim se i zapovjednim
pristupom djetetu ne ostavlja mnogo mogućnosti izbora. Ono
se mora pokoriti ili pružiti otpor. I jedno i drugo uznemiruje
90
ga i plaši. Pokoriti se znači odustati od sebe, ne pokoriti se
znači doći u sukob s autoritetom koji je djetetu te dobi još
itekako potreban. Što god, dakle, dijete učinilo bit će na
štetu buduće iskrene suradnje. Zato ga odgajatelj, želi li
dijete poticati na suradnju, ne smije dovoditi u položaj da
mora donositi takve odluke.
Predškolsko dijete još uvijek ima snažnu potrebu da ga
se vodi, ali i potrebu da samo odlučuje. Zapovijedi mu
međutim a priori onemogućavaju da vlastitom odlukom dođe
do onoga što mu je zapovjeđeno. Stoga mu je zapovjeđeno
teško prihvatiti čak i ako bi to inače bila njegova odluka.
Autoritativnim pristupom i naredbama roditelj se dakle
neizbježno dovodi u sukob s djetetom. Neovisno o tome
hoće li se dijete pokoriti ili će pružiti otpor. No ni
nezainteresirano prepuštanje djetetu da samo donosi odluke
neće pomoći boljoj komunikaciji i suradnji, jer djetetu je pri
donošenju odluka pomoć odgajatelja najčešće potrebna. Ali
ona mora biti nenametljiva i diskretna. Dijete mora imati
osjećaj da ono odlučuje ili barem suodlučuje. To znači da
zajedno s njime treba promišljati problem i tražiti rješenja, ali
konačnu odluku, uz eventualnu blagu sugestiju, ipak treba
prepustiti djetetu. Dakako s odgovornošću za posljedice koje
će ga poučiti o vrijednosti vlastite odluke. Samo zaista
opasnu djetetovu odluku roditelj treba poništiti, uz
objašnjenje zašto to čini i ispriku zato što je tako. Poštujući
djetetovu osobnost odgajatelj pokazuje svoju spremnost na
suradnju kakvu će dijete rado prihvatiti. Umjesto zapovjedi,
dakle, molba će vjerojatno bolje postići cilj. A naknadno
„hvala“ pokazat će djetetu da se njegova suradnja cijeni.
Uostalom i narodna je mudrost već došla do toga da „lijepa
91
riječ i željezna vrata otvara“. Zapovjedi dakako nije moguće
potpuno izbjeći, ali ih je moguće svesti na nužnu mjeru.
Ne zaboravite da je roditeljstvo odgovornost koju ste
preuzeli jednostrano. Kada ste se za to odlučivali, dijete nije
nitko ništa pitao i stoga ono u odgojnom odnosu ima samo
toliko odgovornosti koliko ima slobode. A do te slobode,
razvojem svoje osobnosti, upravo vašom odgajateljskom
pomoći dijete tek treba doći. Zato se prema njemu ne
ponašajte kao šef (ni dobar, a kamo li loš), jer ono nije vaš
zaposlenik koji kod vas možda nerado zarađuje za život, već
netko tko od vas očekuje da ga s ljubavlju povedete u
budućnost.
Ako roditelj, dakle, pozorno promatra dijete i zapaža
njegove potrebe, diskretno mu i strpljivo pomažući da ih
zadovolji, dijete će ga slijediti rado i s povjerenjem. Suradnja
između roditelja i djeteta razvijat će se prirodno, kao obostrano
najpoželjniji oblik uzajamnih odnosa. Bez kazni i bez posebnih
nagrada, jer nagrada je i djetetu i roditelju sadržana već u
samom činu uspješne komunikacije i suradnje. A to je ne samo
dovoljno da bi se dijete pridobilo za suradnju, nego je i za
razvoj njegove sposobnosti suradnje najbolje.
92
Kako surađivati s djetetom u pubertetu
U
izgradnji vlastitog identiteta pubertet je doba kada
je dijete posebno osjetljivo na sve što bi moglo
ugroziti njegovu osobnost. Stoga je komunikacija s
djecom pubertetske i adolescentske dobi složena i
prezahtjevna za mnoge roditelje. Posebno one koji su se za
brak i djecu odlučili u kasnim tridesetim godinama, pa su im
djeca u pubertetu upravo onda kada su i sami u dobi koju
karakterizira veća ili manja kriza osobnog identiteta. U tako
složenom i osjetljivom stanju međusobnih odnosa mnogo je
lakše pogriješiti nego pronaći pravi put. Pogreške dakako
nisu nužne, ali da bi ih se izbjeglo potrebno je uložiti znatan
trud i potražiti stručnu potporu kako u razumijevanju djeteta
tako i sebe samog. Ovdje ćemo međutim ostati pri djetetu.
U dobi do puberteta ono svoju osobnost izgrađuje s
osloncem na roditelje (prave ili nadomjesne). Najprije se s
njima potpuno poistovjećuje, a kasnije se postupno
osamostaljuje, ali još uvijek uz snažnu potrebu da od njih
bude vođeno i zaštićeno. Naravno i u toj dobi dijete očekuje
poštivanje svoje osobnosti i potporu njenom razvitku, ali
roditeljski autoritet ne doživljava kao prijetnju svojoj
osobnosti. Naprotiv. S pubertetom se međutim taj odnos
bitno mijenja.
Dijete se u pubertetu iznad svega želi osamostaliti i
„postaviti na svoje noge“. Pri tome mu roditeljski autoritet
počinje ozbiljno smetati. Toliko više koliko je bio
autoritarniji. Sve vrijeme dok se oslanjalo na roditeljski
autoritet dijete je, iako možda s manjim ili većim otporom, o
bitnim stvarima preuzimalo mišljenje roditelja. No kada
93
konačno želi postati samostalno, ono se od roditelja mora
najprije misaono emancipirati. Ono mora postati neovisno o
tome što roditelji misle o nečemu. Stoga sumnja u roditeljski
autoritet postaje uvjet djetetovog vlastitog stava. Ako to
roditelj ne prihvaća, prikriveni ili otvoreni sukob postaje
neizbježan. Dok je naime malom djetetu godilo da roditelj
djeluje sveznajuće, jer mu je to davalo pouzdanje i osjećaj
sigurnosti, dotle je roditelj koji uvijek hoće biti nepogrešivi
sudac za dijete u pubertetu teška mora, jer mu onemogućava
da se osloni na vlastito mišljenje. Osim toga dijete
pubertetske dobi već dovoljno zna i dovoljno je inteligentno
da uočava mnoge roditeljske pogreške, pa ako roditelj i u tim
uvjetima želi izgledati nepogrešiv, onda ga to u djetetovim
očima mora kompromitirati kao autoritet.
Ali dijete pubertetske dobi još je u svakom pogledu
previše nejako da bi moglo biti intelektualno i emocionalno
potpuno neovisno (pitanje ekonomske neovisnosti još se i ne
postavlja, nego ono dolazi do izražaja tek kod starijih
adolescenata). To ga čini ambivalentnim u odnosu na
autoritet. Potrebu da se oslobodi roditeljskog autoriteta i
zaštite prati jednako snažna potreba za intelektualnim,
emocionalnim i fizičkim osloncem. No taj oslonac više ne
mogu biti roditelji ili druge odrasle osobe koje bi se s njima
moglo poistovjetiti, nego netko, ili nešto, tko, ili što, tome
stoji nasuprot. Netko tko je i sam u sličnom položaju.
Najjednostavnijim i najpogodnijim rješenjem u pravilu se
pokazuje udruživanje i uzajamna potpora vršnjaka. Umjesto
u roditeljima, pa i protiv njih, mladi počinju oslonac tražiti u
svojim vršnjacima. Udružuju se u vršnjačke skupine s kojima
se poistovjećuju - kao što su se poistovjećivali s roditeljima u
ranom djetinjstvu - tražeći potporu za svoje mišljenje i
94
ponašanje. To poistovjećivanje u pravilu je praćeno i
vanjskim znakovima sličnosti u odijevanju, češljanju, slušanju
određene glazbe itd.
Poistovjećujući se s određenom skupinom dijete čini
znatan korak u izgradnji vlastitog identiteta. Ono time, istina,
još uvijek nije autonomno, nije samostalno i ne pripada sebi
već skupini. Ali je odbacilo od roditelja posuđeni identitet, da
bi sudjelovalo u identitetu skupine. Pa ako se dijete i
poistovjećuje s određenom skupinom, ta je skupina takva, ili
se bar djetetu čini takvom, upravo zato što je i ono njezin
dio. Svojim sudjelovanjem dijete skupini daje, ili vjeruje da
daje, identitet koji će zatim usvoji kao vlastiti. Ako dakle
imamo na umu koliko je svakome, pa i djetetu, stalo do
njegove osobnosti, onda ne treba čuditi s kolikim će žarom
ono braniti skupinu s kojom se poistovjećuje (kao što je malo
dijete spremno žestoko reagirati na sve za što misli da je
uvreda njegovih roditelja s kojima se poistovjećuje). Pa dok
mu je nekada najvažnije bilo što o nečemu misle njegovi
roditelji, sada mu je najvažnije što o tome misle njegovi
vršnjaci, posebno članovi referentne skupine. Svoju duševnu
i tjelesnu snagu ono crpi iz skupine. U skupini se osjeća kao
„netko i nešto“, dok je izvan i bez nje nitko i ništa. Stoga će
roditelji, nezadovoljni društvom svoga djeteta, opasno
pogriješiti dovodeći to društvo u pitanje. Svaku kritiku ili
uvredu koju izreknu na račun skupine ili članova skupine s
kojom se njihovo dijete poistovjećuje ono doživljava kao
kritiku ili uvredu upućenu upravo njemu i kao napad na
njegovu osobnost. Osjećajući se ugroženo na najosjetljivijem
mjestu, tj. u samoj svojoj osobnosti, dijete će reagirati
agresivno spram onih za koje misli da ga ugrožavaju. Pri
tome treba znati da će djeca s kojom se postupalo izrazito
95
autoritativno imati izraženiju potrebu poistovjećivanja sa
skupinom kao nositeljem njihovog novog identiteta. Zapravo
su i omladinske skupine, iako neformalno, ustrojene
uglavnom hijerarhijski, pa postoje njihovi vođe, pobočnici, te
više i manje uvažavani članovi skupine. Ali dok dijete teško
može i zamisliti da bi u obitelji moglo preuzeti ulogu
roditelja, u omladinskoj skupini svatko se nada da će postati
vođa ili bar blizak njemu. To znači da mu skupina vršnjaka
bar načelno pruža mogućnost da se i sam iskaže i potvrdi kao
autoritet kojega će drugi poštovati i slijediti. Drugim
riječima, dok je dijete u obitelji svoju osobnost moglo graditi
samo kroz nestvarno poistovjećivanje s autoritetom roditelja,
u skupini vršnjaka mu poistovjećivanje s vođom otvara
mogućnost da to i samo jednom stvarno postane. Stoga ljudi
koji do kraja adolescencije nisu uspjeli izgraditi potpunu
osobnost i samopoštovanje, a takvi u pravilu dolaze iz
strogih patrijarhalnih obitelji, ostaju skloni kolektivizmu i
obožavanju vođa, za koje rado koriste naziv djetinjih
autoriteta, tj. očeva. Posebno bi poglavlje vrijedilo napisati o
mogućnostima manipuliranja omladinskim skupinama i
pojedincima u njima za političke i kriminalne svrhe, što je
prečesto slučaj. Nasuprot tome, djeca koja su rasla uz
odgajatelje koji su znali suzdržati svoj autoritet u korist
djeteta, kada je to za razvitak njegove osobnosti bilo
potrebno, manje će biti sklona potpuno se poistovjetiti s
vršnjačkom skupinom i suprotstaviti je roditeljima.
Naime, iako je pobuna djeteta protiv roditeljskog
autoriteta, čak i kada je najbolji, više-manje neizbježna, ona
ne mora uvijek imati za posljedicu potpuni prekid svake
iskrene suradnje. Dobar roditelj uvijek može djetetu ponuditi
takvo razumijevanje i pomoć koje malo tko može
96
nadomjestiti, a ponajmanje vršnjačke skupine u kojima vlada
skoro neizbježan rivalitet. Pa koliko god da se djeci činilo da
ih njihovi vršnjaci razumiju bolje i poštuju više od odraslih,
ipak su ona svjesna toga da skupina ne zna odgovore na
mnoga za njih bitna pitanja, kao i da se za svoje mjesto u
skupini moraju često boriti s „prljavim igračima“.
Djecu u pubertetu i adolescente, međutim, muče
mnoga pitanja o sebi na koja nemaju odvažnosti potražiti
odgovore izvan emocionalno dobro zaštićenog prostora, jer
se radi o stvarima povezanim upravo za njihovu u toj dobi
veoma osjetljivu osobnost koja prolazi kroz kritično
razdoblje samoprepoznavanja.
Zbunjeni su svojom iznenadnom nespretnošću,
zaprepašteni svojim odjednom velikim nosom, zgroženi
prištićima po još nedavno čistom licu, oduševljeni ali i
preplašeni novostečenom i otkrivenom spolnošću, zatečeni
promjenama i sokovima vlastitog tijela, zbunjeni stanjima
vlastite svijesti, preneraženi vlastitim „nedopustivim“
mislima.
U školi se istina ponešto i uči o tome, ali sve je to
mehaničko i daleko. Svemu tome previše nedostaje prave
životnosti da bi moglo biti odgovorom na vlastita pitanja.
Previše se svi trude da im ne omakne neka nedozvoljena
asocijacija, neka kompromitirajuća misao, neka riječ koju je
trebalo prešutjeti.
Zanimljivo je na primjer koliko mladi danas malo znaju
o spolnosti (čak i na studentskoj razini), i pored toga što ih
ona razumljivo veoma zanima, te unatoč općem dojmu da o
spolnosti svi znaju sve. No upravo zato što vjeruju da svi
njihovi vršnjaci znaju o spolnosti ono što oni sami ne znaju,
97
ne mogu se osmjeliti pitati ono što ih zanima kako se ne bi
izvrgli podsmijehu.
Ono što djecu te dobi zanima o čovjekovu i ljudskim
odnosima manje su stručni anatomski atlasi i znanstveno
poopćeni opisi fizioloških, psiholoških ili socioloških pojava
vezanih za njihov uzrast, a daleko više upravo one sitne
pojedinosti koje takvim stručnim prikazima u pravilu izmiču,
jer su vezane za određenu razinu čulne i čuvstvene
uključenosti koju nastavnici svakako žele izbjeći.
Poneka od pitanja koja muče mlade odraslima mogu
izgledati i potpuno bespredmetna. Djeci su to međutim važna
pitanja i stoga im treba pridati pozornost kakvu ona očekuju
da im bude pridana, želite li ih pridobiti za suradnju.
Roditelj koji je sposoban zapaziti djetetov nemir i
spreman strpljivo dijeliti njegove probleme bez njihova
omalovažavanja, te s njime iskreno podijeliti i poneko svoje
intimno iskustvo kojim će ga uvesti u svijet odraslih, jamačno
će moći održavati dobru suradnju sa svojim djetetom. Pritom
se ne treba truditi da izgleda kao sveznalica, jer to dijete od
njega više i ne očekuje, niti bi ga kao takva prihvatilo.
Dapače, djetetu će čak biti prihvatljiviji roditelj sa svojim
neprikrivenim nedostacima nego bez njih. Oni ga djetetu čine
bližim, jer relativiziraju njegove vlastite nedostatke i
umanjuju strah od odrastanja. To međutim ne znači da se
vlastitim nedostacima roditelj treba hvaliti, već ih samo treba
priznati kako bi dijete shvatilo da ništa od toga za njegovo
odrastanje nije sudbonosno, ili se ne bi dalo promijeniti.
Nenametljivo mu nudeći diskretnu pomoć u rješavanju
osobnih problema roditelj će iznad svega nastojati zadržati
njegovo povjerenje, a to znači da ne smije dozvoliti da dijete
bude emocionalno povrijeđeno zbog njegove greške ili
98
propusta, ili još gore da sam tome svjesno doprinese. Osim
toga, pomoć koju ponudi ne smije biti improvizirana,
nepouzdana i s mogućim neželjenim posljedicama. Zato će
sam zatražiti stručnu pomoć kada osjeti da mu je potrebna,
na način koji će djetetu jamčiti željenu diskreciju i po
mogućnosti uz njegov pristanak. S takvim roditeljima dijete
će se manje vezivati za vršnjačke skupine, a ako ipak zapne u
„lošem društvu“ možda će na vrijeme potražiti pomoć
roditelja bude li vjerovalo da će je i dobiti.
…iako je pobuna djeteta protiv roditeljskog autoriteta,
čak i kada je najbolji, više-manje neizbježna, ona ne mora
uvijek imati za posljedicu potpuni prekid svake iskrene
suradnje. Dobar roditelj uvijek može djetetu ponuditi takvo
razumijevanje i pomoć koje malo tko može nadomjestiti, a
ponajmanje vršnjačke skupine u kojima vlada skoro neizbježan
rivalitet. Pa koliko god da se djeci činilo da ih njihovi vršnjaci
razumiju bolje i poštuju više od odraslih, ipak su ona svjesna
toga da skupina ne zna odgovore na mnoga za njih bitna
pitanja, kao i da se za svoje mjesto u skupini moraju često
boriti s „prljavim igračima“.
99
Kako do dobre igračke
K
upiti djetetu dobru igračku nije ni približno tako
jednostavno kako bi to netko neupućen mogao
pomisliti. Naprotiv, kupnja je dječje igračke uvijek,
baš uvijek, vrlo složen i zahtjevan zadatak, za čije je uspješno
rješenje osim strpljenja i upornosti potrebno i određeno
znanje o igri i igračkama. Dakako, potreban je i novac, ali
suprotno uvjerenju mnogih roditelja, da se vrsnoća igračke
podudara s njenom cijenom, novac je u pravilu najmanji
problem. Jer, kao što skupe igračke najčešće nisu i dobre,
tako dobre igračke nisu obvezno i skupe. Cijena igračaka,
naime, ne ovisi o njihovoj uporabnoj već o tržišnoj
vrijednosti koju, nažalost, određuju čimbenici potpuno
neovisni o biti igre i igračke.
Tko dakle nije spreman u kupnju dječje igračke uložiti
potreban trud i vrijeme najbolje će učiniti sačuva li novac koji
je namjeravao potrošiti, jer je loša igračka gora od nikakve.
A što odrasli, kupujući djeci igračke, najčešće čine pogrešno?
Prvo. Uopće ne znaju što bi trebalo kupiti pa izbor
prepuštaju prodavaču. To se naizgled čini razborito, ali je
samo iznimno uistinu tako, jer prodavači igračaka prečesto
nisu odgovarajuće obrazovani za valjanu ponudu igračaka. O
tome svjedoči i najčešće pitanje koje postavljaju kupcu: „Je li
igračka za dječaka ili djevojčicu?“. Valja odmah reći da ne
postoje dobre igračke samo za dječake ili samo za djevojčice.
Igračke koje su posebno namijenjene ili dječacima ili
djevojčicama loše su igračke, jer promašuju bit i igre i
odgoja, te služe prvenstveno u spolno manipulacijske svrhe.
Na sreću sve je više proizvođača koji ulažu znatne napore u
100
proizvodnju dobrih igračaka i sve je više prodavaonica tzv.
didaktičkih igračaka. Osim toga proizvođači sve češće
naznačuju kojem je uzrastu igračka primjerena.
Drugo. Sasvim neosnovano vjeruju da je igračka kakvu
su sami željeli dok su bili djeca upravo ona koju bi svako
dijete moralo poželjeti i trebalo imati. Iako nesvjesno, oni
kupuju igračku sebi pod izgovorom da ju kupuju djetetu.
Razočarani su ako dijete ne pokaže oduševljenje za njihov
izbor igračke, a ljuti ako ju dijete, ne pristajući na zadani
obrazac igre, rastavi u dijelove. Igračka naime nije dobra već
samim time što se odraslom darovatelju čini da bi se njome
mogao lijepo igrati, jer ona i nije namijenjena njemu nego
djetetu.
Treće. Uvjereni da su sva materijalna dobra, pa i
igračke, statusni simboli, kupuju skupu igračku kojom
vjeruju da će zadiviti okolinu. Stoga im je važnije da igračka
bude skupa i ekskluzivna, nego da ima odgovarajuću
uporabnu vrijednost. U pravilu su tako kupljene igračke i
najlošije.
Četvrto. Bez razmišljanja kupuju igračku koju je dijete
zaželjelo. Dakako, izvrsno je da odrasla osoba koja djetetu
kupuje igračku poznaje njegove želje. No djetetove želje i
zbiljske potrebe ne moraju se podudarati. Često se naime
dešava da su djeca, kao i odrasli, ponesena modom te da
neku igračku žele samo zato što ju druga utjecajnija djeca
već imaju ili zato što su im ekonomsko-propagandnim
porukama tako sugerirali tvorci tržišta igračaka. Ne treba
naime zaboraviti da su djeca posebno sugestibilna i da je
stoga veliki dio ekonomsko-propagandnih poruka usmjeren
upravo prema njima, jer tvorci tih poruka znaju da je pritisak
na roditeljske novčanike najlakše ostvariti preko djece. Stoga
101
će igračka kojom dijete zadovoljava neku nametnutu mu i
time lažnu potrebu - lažnu jer ne izvire iz razvitka njegovih
moći - u prvi čas nesumnjivo obradovati dijete, ali mu
gledano dugoročno čini veliku štetu, jer ometa razvitak
njegove osobnosti.
Kao sredstvo dječje igre, igračka je naime i snažno
sredstvo moguće manipulacije djetetom. Jer, svaka se
djelatnost u ostvarenju neke svrhe nužno oslanja na određena
sredstva koja su toj svrsi više ili manje primjerena i zbog
ostvarenja koje su u pravilu i proizvedena. Stoga je
svrsishodnost neke djelatnosti toliko veća koliko su
uporabljena sredstva primjerenija svrsi, tj. koliko su
savršenija. Upravo zato nitko neće na primjer ni pokušati
pisati lopatom, ili kopati rovove olovkom. Jednako kao što
ni puškom neće čistiti zube, a čačkalicom pokušati ubiti
životinju ili neprijatelja. Nastalo s određenom svrhom svako
je sredstvo i poruka o toj svrsi. Ako dakle nekome pružim
lopatu, onda ga jamačno ne pozivam na ples, iako se, ali
samo na karikirani način, i s lopatom može plesati.
Darivajući dijete igračkom odrasli mu, dakle, svjesno ili
nesvjesno, poručuju kako žele da se igra. Ali i više od toga,
nastoje ga onemogućiti u igrama koje smatraju nepoželjnima.
Jer, ako darovana puška potiče na neku ratnu igru, što dijete
međutim ne mora prihvatiti, ista ta darovana puška ne može
biti ni poticaj ni sredstvo za nogomet. Stoga izborom i
dostupnošću igračaka odrasli bitno utječu na (ne)mogućnosti
dječjih igara. Nije na primjer slučajno da su se dugo vremena
lutke proizvodile s takvom pojedinošću kao što su trepavice,
a da su im istodobno nedostajali spolni organi. Bila je to
jasna poruka proizvođača i darovatelja djeci da je spolnost
nešto što ne postoji, ili ako postoji onda je loša i treba je
102
potisnuti. Ponajprije prešućivanjem. Prešućeni su podaci
naime također dio poruke i to manipulacijski čak učinkovitiji
od onih koji su izrečeni. Izrečeno se naime može, ali i ne
mora prihvatiti, dok se o uspješno prešućenom ne može
prosuđivati. Prosuđivanje time ostaje privilegija autoriteta.
Ono o čemu se ne govori o tome se i ne misli, a ono o čemu
se ne misli toga objektivno i nema. Dakako da djeca ne
moraju prihvatiti, pa i ne prihvaćaju svaku igračku. Osim
toga ona mogu umaštavanjem od koječega stvoriti, pa i
stvaraju sama sebi igračke, ali sve ih to u igri bitno
ograničava. Jer, nije da se i lopatama ne bi moglo po zemlji
pisati, ali nitko ozbiljan ipak ne pokušava tim sredstava
izgraditi pismenost.
Igračke djetetu stoga treba birati strpljivo i pažljivo, te
nadasve promišljeno. To znači da pri izboru igračke treba
ponajprije znati opća obilježja dobre igračke, a zatim
poznavati i uvažavati djetetove izvorne potrebe (ne međutim
i svaki hir) kako bi se te potrebe na najbolji način zadovoljile.
Što dakle igračku čini dobrom?
Prije svega igračka je sredstvo igre. To znači da su
njezin smisao i bit određeni smislom i biti igre. Čak i kada se
pomoću igračke želi manipulirati igrom, tj. kada se igračkom
želi nametnuti određeni oblik igre, igračka mora biti
osmišljena iz te igre. Dapače, samo je dobro osmišljena
igračka učinkovito sredstvo manipulacije.
Ali poimanja su igre različita. Tako neki igru smatraju
oblikom (ili sredstvom) rekreacije i relaksacije. No, to je
nedomišljeno, jer iako igra uglavnom djeluje rekreativno i
relaksirajuće ona nije ni rekreacija, ni relaksacija. Rekreacija
(obnova, oporavak, okrepa) je naime prvenstveno u funkciji
pripreme za rad. Njezina je svrha da čovjeku povrati radom
103
izgubljenu snagu kako bi opet mogao uspješno raditi.
Jednako je tako i relaksacija (opuštanje, odmor, oporavak) u
službi rada. Ljudi se rekreiraju i relaksiraju da bi se oslobodili
štetnih posljedica rada i tako si omogućili da uspješno
nastave s radom. Pa ako se igrom postiže rekreativni i
relaksirajući učinak to još ne znači da je igra bilo rekreacija,
bilo relaksacija. Zašto? Zato što se ljudi ne igraju da bi mogli
uspješnije raditi, već naprotiv ljudi rade da bi si, između
ostaloga, omogućili vrijeme i sredstva za igru. Drugim
riječima ljudi rade samo kad moraju. Zato što su na to
ekonomski, psihički ili fizički prisiljeni. Rade zato što samo
tako mogu pribaviti ono do čega im je stalo. Jer samo radom
mogu pribaviti sredstva za zadovoljenje svojih potreba.
Igraju se naprotiv zato što upravo to žele. Igraju se jer je baš
to njihova neposredna potreba. To naravno ne znači da je
samo rad koristan i da djelatnost kojom čovjek neposredno
zadovoljava svoju potrebu ne može biti korisna. Ali dok je
rad smislen samo po onome po čemu je koristan, dotle su
naprotiv igra, stvaralaštvo i općenito samodjelatnost smisleni
po sebi, a korisnost im je tek nešto slučajno i usputno, ili
drugorazredno.
Igra je dakle samosvršna kao i odgoj. Ona se zbiva
zbog nje same. No upravo je kao takva i najprimjerenija
odgoju. Jer kao i odgoj podržava samosvojnost, slobodu,
stvaralaštvo i istinsko zajedništvo. Stoga dječja igra mora
slijediti izvorne potrebe djece koja joj jedina mogu dati
nepatvoreni konačni oblik. Igračka pak kao sredstvo igre
treba proizlaziti iz nje, a ne ju unaprijed određivati. To znači
da će među industrijski proizvedenim igračkama uvijek biti
bolje višenamjenske od jednonamjenskih, jer manje igru
određuju unaprijed, dozvoljavajući djeci da ih rabe na razne
104
načine. Jednako tako bolje će biti one koje potiču cjelovitiju
dječju osjetilnost od onih koje potiču možda tek jedno
osjetilo. Bolje će biti one koje dječjoj mašti omogućavaju da
ih oblikuje, od onih koje su već potpuno oblikovane. Bolje
one koje prate razvitak djetetovih moći od onih koje ga ne
prate.
Primjerice, umjesto zvečke jednog zvuka, boje i oblika,
djetetu iste dobi bolje će poslužiti rastavljiva igračka (klaun,
lokomotiva i sl.) čiji su dijelovi različitih oblika i boja (možda
čak i različitih mirisa), ispunjeni različitim zvečećim
elementima. U početku igračka, različitošću oblika, boja i
zvukova koje nudi, samo stimulira djetetova osjetila opipa,
vida i sluha. No s razvitkom djeteta ona mu omogućava da ju
sastavlja i rastavlja, stimulirajući tako ne samo njegovu
psihomotoriku, nego i poimanje odnosa dijelova i cjeline. U
dobi od nekoliko godina, kada već lako može sastaviti
igračku, dijete ju može koristiti kao sredstvo neke složenije
igre koju je izmaštalo.
Tome nasuprot automatske mehaničke igračke su, iako
skupe, skoro beziznimno loše, jer djetetu ostavljaju premalo
prostora za maštovito djelovanje, pa i djelovanje uopće. Što
da na primjer dijete radi sa zecom na baterije koji hodajući
lupa o bubanj? Nakon nekoliko minuta čuđenja radoznalo i
poduzetno dijete može ga samo rastaviti da vidi kako se
pokreče.
Kupujući igračku treba dakako paziti i na to da se
dijete njome ne može povrijediti. Teške drvene kocke, oštrih
rubova nisu baš najbolja igračka za dijete od par mjeseci.
Puno će bolje biti šuplje obojene kocke od tvrde plastike.
Osim toga igračke trebaju biti od materijala koji
omogućavaju higijensko održavanje. Pri tome mnogi
105
nekritički zagovaraju tzv. prirodne materijale nasuprot
umjetnih. Ali, ako je igračka od meke plastike u ustima
djeteta opasna za njegovo zdravlje, ne manje je to i drvena
igračka s koje se skida boja i čija je teško periva površina
prepuna mikroorganizama.
Kupnja dobre igračke nije dakle posao od pet minuta.
Za pravi izbor ponekad su potrebni sati obilaženja trgovina, i
još više vremena da bi se upoznale djetetove moći i potrebe.
Dobra će igračka međutim ne samo usrećiti dijete, nego mu i
bitno pomoći da ostvari svoju osobnost. Stoga svatko tko
uspije darovati dobru igračku zaslužuje da i sebe daruje
ponosom zbog toga.
Igra je dakle samosvršna kao i odgoj. Ona se zbiva zbog
nje same. No upravo je kao takva i najprimjerenija odgoju. Jer
kao i odgoj podržava samosvojnost, slobodu, stvaralaštvo i
istinsko zajedništvo. Stoga dječja igra mora slijediti izvorne
potrebe djece koja joj jedina mogu dati nepatvoreni konačni
oblik. Igračka pak kao sredstvo igre treba proizlaziti iz nje, a
ne ju unaprijed određivati.
106
Pravo odgajatelja na samoostvarenje
R
oditelj koji ne podupire i ne potiče razvitak djetetove
osobnosti s malo se razloga danas smije smatrati i
zvati njegovim odgajateljem. Ne čak ni uzgajateljem,
jer dijete nije ni biljka ni životinja pa da raste i razvija se po
nekoj unutarnjoj nužnosti, dobije li sredstva koja su mu za
život potrebna. Da, možda, hraniteljem ili gojiteljem, toliko
koliko djetetu daje smještaj, prehranu i ostale potrepštine
neophodne za život. Ali za ljudski dostojan razvitak i
čovječno određenje djetetu je potrebno odgajanje koje će mu
omogućiti usvajanje one razine odgoja koju je društvo
njegovog kulturnog kruga povijesno već doseglo. U svijetu u
kojem živimo to znači upravo razinu osobnosti u osnovi koje
su pravo i mogućnost samoodređenja i samoostvarenja. Sve
ostalo samo su razni oblici gojidbene manipulacije kojom se
dijete, svjesno ili nesvjesno, instrumentalizira za ove ili one
ciljeve, ostvarenju kojih treba poslužiti.
Što je međutim s roditeljima, ili odgajateljima? Trebaju
li oni žrtvovati zadovoljenje vlastitih potreba u korist
razvitka djetetove osobnosti ili možda udobnosti? Traži li
odgajalaštvo žrtve i kakve?
Da, naravno, reći će mnogi. Posebno tradicionalisti.
Roditelj mora biti spreman žrtvovati se za dijete. To je
njegova roditeljska obveza i dužnost. Osobito majčina.
Majka mora voljeti svoje dijete i skrbiti se o njemu. Ona se
mora žrtvovati za njegovu dobrobit, jer jedino tako dokazuje
da je prava majka, žena i čovjek. I to upravo tim
redoslijedom. To su očekivanja i zahtjevi koje pred roditelje
postavljaju okolina, njihova djeca i često oni sami. Od žena
107
to očekuju i zahtijevaju društvo, njihovi muževi, njihova
djeca i prečesto one same.
Od odgajatelja u dječjim vrtićima i učitelja u školama, a
danas su to također sve više i uskoro u potpunosti žene,
očekuje se slično. Uz deklamacije o moralnoj uzvišenosti
odgajateljskog poziva svakodnevno se može čuti da je
odgajateljima sveta dužnost i moralna obveza da djeci nikada
ne uskrate svoju pomoć i usluge. Odluče li oni ipak štogod
štrajkom izborili za sebe, začas će se podići prava lavina
negodovanja i osude na račun njihove navodne nemoralnost i
sebičnost. Dakako i uz primjedbe da takvima nije mjesto u
odgojnim ustanovama.
No, upravo zbog dobrobiti djece, valja se upitati koliko
su takva očekivanja od žena, roditelja i odgajatelja općenito,
i zahtjevi koji se pred njih postavljaju opravdani. Jer,
pogrešna očekivanja i neopravdani zahtjevi ne samo da se
možda neće ispuniti, nego bi upravo njihovo ispunjavanje
moglo biti protivno svrsi kojoj bi navodno trebali služiti. O
frustracijama pak koje bi mogli uzrokovati kod onih kojima
su upućeni, kao i kod onih koji bi mogli biti razočarani
njihovim neispunjenjem da se i ne govori.
Na postavljena pitanja stoga ne bi valjalo odgovarati
naprečac. Njihovoj važnosti primjereno je samo ozbiljno
promišljanje koje će ponuditi svrsishodne odgovore. Pokušaj
jednog takvog promišljanja započeo bih sljedećim primjerom:
U siromašnim tradicionalno patrijarhalnim obiteljima,
koje su često živjele od jednog obroka dnevno, majka bi ono
malo hrane što je taj dan mogla poslužiti najprije stavila pred
oca, a tek kada je on utažio glad ona i djeca, koja su
požudno brojila svaki očev zalogaj, podijelili su ostatak.
108
Znači li to da je majci nedostajalo ljubavi za djecu, a da
je otac bio bezosjećajni sebičnjak kojega su gladni dječji
pogledi ostavljali ravnodušnim? U ponekom je slučaju
vjerojatno bilo i tako, ali uglavnom je majka s uzdahom i
suzama u očima stavljala hranu najprije pred muža, a njemu
je bio gorak svaki zalogaj koji je tako pojeo. Pa ipak, i ona i
on činili su to uvijek ponovno i ponovno. Nije to ona činila
samo iz straha pred mužem ili samo zato što su je običaji na
to silili. Niti je on to čini zato što je bio zao i bezosjećajan.
Činili su to oboje zato jer je to bilo razumno i za dobrobit ne
samo njih, nego i njihove djece. Otac, kao hranitelj obitelji,
morao je naime biti zdrav i sposoban za rad. Jer o njegovu
zdravlju i radnoj sposobnosti ovisila je cijela obitelj. Ako su
od njegova rada živjeli siromašno i teško, bez njega bi im
svakako bilo još i gore. Ako su od njegova rada jedva
preživljavali, bez njega većina obitelji ne bi mogla ni to. Da bi
dakle mogao nahraniti svoju djecu otac je najprije morao
nahraniti sebe. Obratni redoslijed bio bi koban najprije za
njega, a onda i za sve nejake članove obitelji.
U današnjim uvjetima života navedeni se primjer može
činiti neumjesnim. Ali pouka je da i najčistije i najuzvišenije
žrtvovanje ima granice nakon kojih postaje ne samo
besmisleno nego protuučinkovito. Onaj tko hoće davati
drugome mora prije svega brinuti o sebi barem toliko da bi
mogao dati.
Ako odgajatelj dakle treba podupirati i poticati
razvitak djetetove osobnosti on mora tome biti ne samo
sklon ili se za to osjećati obvezan, nego prije svega za to
mora biti sposoban. Jer, uzaludno će biti njegovo nastojanje i
eventualne žrtve ako su njegovi postupci nesvrsishodni ili
čak protuučinkoviti. Podupirati pak i poticati razvitak
109
osobnosti može samo onaj tko je i sam osoba. Što znači
slobodan i samosvojan i tko kao takav umije i hoće
prepoznati i podržati djetetovu slobodu i osobnost gdje god
je i kada god je za to prilika.
Stoga se danas ne može biti odgajateljem po zapovjedi
ili nečijoj želji, nego samo po pozivu. Po pozivu čovjekove
vlastite slobode, po pozivu njegove vlastite osobnosti, tj. po
tome što je svojim talentom i opredjeljenjem odabran da to
bude. Svaki pokušaj da se nekoga prisili, ili da netko sam
sebe prisili, da bude dobar odgajatelj unaprijed je osuđen na
neuspjeh. Jer, ne može odgajati drugoga - a to znači
podržavati i poticati njegovu slobodu i osobnost - onaj tko se
nije u stanju izboriti za svoju slobodu i zaštititi svoju
osobnost.
Uza sve društvene promjene i emancipacijski napredak
u nas se još uvijek osjeća snažan pritisak tradicionalizma na
žene. Želi ih se prisiliti da profesionalnom uspjehu
pretpostave brigu za kuću, muža i odgoj djece. Od muškarca
se očekuje da bude dobar otac, ali to ne znači da svoj
profesionalni napredak treba podrediti brizi o djeci. Naprotiv
od njega se očekuje profesionalno dokazivanje i uspjeh kojim
će obitelji jamčiti zadovoljavajući materijalni i društveni
položaj.
Pitanje je međutim koliko je održavanje ili čak
obnavljanje tradicionalnih roditeljskih uloga odgojno
opravdano i u interesu djece, u čije se ime najčešće zahtijeva.
Za djecu je svakako sretan slučaj ako im se bar jedan od
roditelja hoće i može posvetiti u potpunosti - ne samo iz
ljubavi prema njima nego i prema poslu kakav odgoj u svoj
svojoj složenosti i zahtjevnosti jest. Ali kao ni u jednom
110
poslu tako ni u odgoju nije opravdano očekivati da bi baš svi
bili za njega talentirani i osjećali se za njega pozvani.
Bez ljubavi pak za posao kojim se netko bavi ne može
se očekivati da će u njega uložiti više nego što misli da je
nužno ili korisno. On će taj posao odraditi žrtvujući se
nekom višem cilju kojeg želi postići i kroz koji će se žrtva
isplatiti. Jer, žrtva je uvijek samoporicanje koje traži i
očekuje nadoknadu. Samozatajnost žrtvovanja ništa ne
mijenja pri tome. Svatko tko čini nešto čime ne zadovoljava
nijednu svoju neposrednu potrebu čini to zato da bi pribavio
sredstva ili proizveo uvjete za zadovoljenje neke svoje
potrebe važnije od onih koje su zbog toga morale biti
potisnute. Stoga je svako žrtvovanje praćeno, makar i
nesvjesno, pitanjem o njegovoj isplativosti, kao i
nezadovoljstvom zbog potisnutih potreba. Čak i ljubav za
drugoga koja od čovjeka traži da se odrekne sebe, svoje
slobode, svoga samoostvarenja, mora biti bolna ako nije
uzvraćena, a samo takva i može biti, jer ona uzvraćena
nikada ne bi pristala na takvu žrtvu. Onaj tko je spreman
zbog svoje koristi prihvatiti kao žrtvu nečije odricanje od
slobode i osobnosti taj je „svojom ljubavlju“ jamačno ne
zaslužuje.
Ako dakle žena i jest majka, ona je i čovjek čije
samoostvarenje ne mora nužno biti u odgoju vlastite djece,
kao što ni očevo ne mora biti u nekom dobro plaćenom poslu
koji ne voli, ali koji njegovoj obitelji omogućava određeni
materijalni standard. A onaj tko nema hrabrosti i volje ili je
nesposoban izboriti se za vlastitu slobodu i osobnost teško će
imati razumijevanja i volje ili sposobnosti podržati drugoga
da se za njih izbori. Žena koja zbog društvenih očekivanja i
pritisaka pristaje kao domaćica predati se domaćinstvu, a da
111
to nije njezin najiskreniji i slobodan izbor, teško će razumjeti
djetetovu potrebu da samo odabere svoj put, a još će mu teže
u tome pružiti potporu. Otac koji se zbog društvenih
očekivanja i pritisaka odrekao ostvarenja svojih snova, zato
da bi zarađivao više i svojoj djeci omogućio da troše više,
teško će razumjeti da njegovo dijete možda pretpostavlja
ostvarenje svojih snova nekom dobro plaćenom, ali inače
neprivlačnom poslu. Još teže će takvi roditelji razumjeti da
im djeca malo cijene ili čak uopće ne cijene žrtvu koju „za
njih“ podnose. Žalosno je, ali djeca su pri tome u pravu. Jer,
zakidajući sebe, pristajući na samosakaćenje, roditelj ne samo
da ne pruža najbolji primjer djetetu u njegovu nastojanju da
odraste u samosvojno biće, nego mu u tome ne može pružiti
ni odgovarajuću potporu. Kao što žena koja pristaje i koja se
iscrpljuje u tome da mužu bude služavka, nema pravo
očekivati da je on cijeni više od služavke, jer mu i ne pruža
više od služavke, tako ni muž nema pravo očekivati od žene
da ga cijeni više od novčanika, ako je pristao da svoje ljudske
moći iscrpi u njegovu punjenju, te za više od toga i nije
sposoban. Roditelji pak nisu i ne trebaju biti sluge svojoj
djeci, jer ni njihova djeca ne trebaju biti razmaženi i blazirani
prinčevi koje će netko opsluživati. Najbolji uzor i potpora
svojoj djeci u njihovu izrastanju u slobodne ljude i osobe
roditelji će biti, ako oni sami upravo takvi jesu. A to znači da
ne smiju odustati od ostvarenja svojih snova, od
samoostvarenja, ili jednostavno od sebe samih. Da bi mogli
dati, moraju imati. Da bi od sebe mogli dati, moraju sebe
ostvariti. Bez grižnje savjesti, jer nitko ne može dati od
onoga što nema, nego samo od onoga što ima. Nitko pak ne
može dati više nego od sebe samoga.
112
Stoga i nastavnici u školama ne čine dobro ni sebi ni
svoji učenicima, ako svoj uzvišeni posao pristaju raditi za
mizerne plaće i u neljudskim uvjetima. Izboriti se, pa i
pritiscima kada je potrebno, za stručno i ljudsko poštovanje,
za dostojne plaće, za visoki odgojni standard, nije sebičnost i
neodgovornost prema djeci, nego naprotiv osnovni uvjet
ljudskog i stručnog samoostvarenja, a to znači uspješnog
odgojnog djelovanja. A to im i jest profesionalna obveza.
Odgajatelj dakle ne samo da ima pravo na svoje
ljudsko i stručno samoostvarenje, nego bez toga niti može
biti zadovoljan čovjek niti uspješan stručnjak, a i jedno i
drugo neophodno je da bi bio dobar i uspješan odgajatelj.
Stoga se danas ne može biti odgajateljem po zapovjedi
ili nečijoj želji, nego samo po pozivu. Po pozivu čovjekove
vlastite slobode, po pozivu njegove vlastite osobnosti, tj. po
tome što je svojim talentom i opredjeljenjem odabran da to
bude. Svaki pokušaj da se nekoga prisili, ili da netko sam sebe
prisili, da bude dobar odgajatelj unaprijed je osuđen na
neuspjeh. Jer, ne može odgajati drugoga - a to znači podržavati
i poticati njegovu slobodu i osobnost - onaj tko se nije u stanju
izboriti za svoju slobodu i zaštititi svoju osobnost.
113
Tko treba odgajati dijete
T
ko treba odgajati dijete? Pitanje se čini naivno i
suvišno, a odgovor jednostavan. Jer vjeruje se da to
trebaju biti prije svega roditelji i praroditelji, a tek
onda odgojne ustanove kao što su jaslice, vrtići, škole itd.
No, je li pitanje baš tako naivno i suvišno, a odgovor tako
jednostavan kako se čini?
Prije nekoliko desetaka godina, ili još prije samo
jednog do dva roditeljska naraštaja, takvo bi pitanje na ovim
našim prostorima (ne međutim i u razvijenijim zemljama)
možda zaista bilo preuranjeno. Najveći je dio stanovništva
živio u obiteljima sužene, ali još uvijek ne i potpuno
atomizirane porodice. Zajedno su obitavala barem tri
naraštaja srodnika. Pa ako, zbog promjene gospodarskih
uvjeta, redoslijed odnosa u obitelji više nije nužno bio:
roditelji, njihova oženjena ili udata djeca, te unuci, nego
mladi bračni par, njihova uglavnom malodobna djeca, te
roditelji jednog od mladih supružnika, ipak su s motrišta
djeteta neki odnosi ostali slični. Djedovi i bake istina više
nisu imali onu gospodarsku moć i odgojno pravo koje su
imali u tradicionalnim porodicama i obiteljima - jer su ta moć
i pravo sada prešli na mlade roditelje - ali se obitelj još uvijek
sastojala od tri naraštaja rođaka. Uz djecu bili su tu roditelji,
baka i djed, a možda i pokoja teta, stric ili ujak. U obitelji je
dakle bilo i drugih odraslih osoba koje su se uz roditelje
mogle brinuti o djeci i odgajati ih više-manje u skladu s
tradicionalnim odgojnim zahtjevima.
Posljednjih su se desetljeća, međutim, sastav obitelji i
odnosi u njoj bitno promijenili. Uz to su se bitno promijenili
114
i odgojni uvjeti društva u cjelini, te njegovi odgojni zahtjevi
kako prema djetetu tako i prema njegovim odgajateljima. U
želji da se gospodarski i socijalno osamostale od roditelja, a s
porastom životnog standarda koji im to sve više omogućava,
mladi ljudi osnivaju vlastite obitelji u kojima u pravilu više
nema mjesta za odrasle srodnike. Kako za braću i sestre tako
i za očeve ili majčine roditelje. Obitelj čine još samo bračni
par i njihova neodrasla djeca.
Nastavljajući međutim patrijarhalnu tradiciju muškarac
kao hranitelj obitelji u pravilu nema mnogo vremena za
bavljenje djecom. Poželjne standarde stanovanja, oblačenja,
prehrane, školovanja djece itd. moguće je održavati samo
dovoljnom zaradom koja najčešće „zahtijeva“ čitavog
čovjeka. Dapače, prečesto očeva plaća ne doseže do svega
što se želi, pa i žena, uza sve kućne poslove, mora
doprinositi kućnom budžetu. No, čak i onda kada otac
dovoljno zarađuje za lagodan život obitelji sve je više žena
koje ne žele biti samo domaćice, ili uopće ne žele biti
domaćice, nego žele zaposlenje u struci. Neke možda žele
vlastitu zaradu radi kakve takve ekonomske neovisnosti o
mužu, a neke žele i više od toga. Mogućnost stručnog
dokazivanja i djelatnog samoostvarenja.
Bilo kako bilo, u atomiziranoj obitelji s oba zaposlena
roditelja i bez drugih odraslih članova, odgoj djece postaje
problem. Dakako postoje razna rješenja. Moguće je prije
odlaska na posao dijete odvesti baki u mirovini ili
nezaposlenoj sestri, ili unajmiti osobu za čuvanje djeteta.
Moguće je čuvanje i odgoj djece, barem jednim dijelom,
prepustiti jaslicama, vrtićima i školama sa cjelodnevnim
boravkom. No, odgovorno opredjeljenje za bilo koje od
115
navedenih, ili neko drugo rješenje, otvara pitanje: tko treba
odgajati dijete?
Razni samozvani „demografi“ i populacijski planeri na
to pitanje imaju doduše jednostavan tradicionalistički
odgovor. Po njima dijete treba odgajati majka čije je mjesto u
kući. Ali to je rješenje koliko jednostavno toliko i pogrešno,
s obzirom na ukupne društvene okolnosti u kojima bi trebalo
biti primijenjeno. Ono je to čak i uz pretpostavku da
muškarac zarađuje dovoljno za održavanje životnog
standarda obitelji. Zapravo to što se žene prečesto
zapošljavaju iz nužde i na poslovima koje ne vole, a koje su
muškarci kao manje vrijedne napustili, stvara privid da je
problem isključivo u premalim plaćama muževa. To,
međutim, jednostavno nije istina, već predrasuda da žene
žele biti domaćice ako im je to ikako moguće. Poneke
možda, ali većina žena kao i muškaraca želi se ostvariti i
ljudski potvrditi ne samo u obitelji, nego i profesionalno, jer
samo tako mogu doseći svoju punu osobnost. Na ideološko
simboličkoj razini to je sukob između „majčinog dana“ iza
kojeg se skriva muško-povijesno shvaćanje žene kao rađalice
(etimologijski žena dolazi palatalizacijom od gena = ona koja
rađa) i „dana žena“ u pozadini kojega je borba žena za
jednakopravnost i ljudsko samoostvarenje.
Problem je naime u tome što prisilno vezivanje žene za
kuću i obitelj, jednostavno više ne daje odgojno
zadovoljavajuće rezultate. Neovisno o tome što tako
potisnuta ženina osobnost mora proizvoditi nezadovoljstvo i
frustracije koje će najprije pogoditi onoga tko im je
najneposrednije izložen i od njih nezaštićen, a to je dijete.
Tko dakle treba odgajati dijete?
116
Svakako onaj tko je odgojno kompetentan, jer samo
kompetentan odgajatelj može polučiti odgojno vrijedne
rezultate. Minimum pak odgojne kompetencije ne stiče se ni
samim činom roditeljstva, ni roditeljskom ljubavlju, već
odgovarajućom izobrazbom kojom se netko upućuje u
odgojnu djelatnost. Roditeljska je ljubav dakako, kao i ljubav
odgajatelja uopće, najbolja osnova za uspješno odgajanje
koje kao rezultat ima kvalitetan odgoj. Ali ona sama po sebi
ipak nije dovoljna. Dapače vrlo je opasno povjerovati da ona
to jest. Posebno to vrijedi za tzv. majčinsku ljubav, kojoj se
pridaju pomalo mistična svojstva.
Mit o majčinskoj ljubavi izgradilo je patrijarhalno
društvo u sasvim određenim povijesnim okolnostima i u
suvremenim je životnim uvjetima višestruko štetan i odgojno
kontraproduktivan. Ponajprije štetan je za muškarce jer ih,
kao a priori za to nesposobne, isključuje iz neposrednog i
bitnog sudjelovanja u jednoj od najljepših, najkreativnijih i
doživljajno najbogatijih ljudskih djelatnosti. Zatim je štetan
za žene jer ih obvezuje na majčinsku ljubav kao na nešto
prirodno i njima a priori dano, iako se na ljubav kao izraz
slobode nikoga ne može obvezati. Brkati pak eventualne
majčinske instinkte s ljubavlju, nikako ne može biti dobro za
odgoj koji se temelji na slobodi sudionika, a ne na njihovom
animalno instinktivnom djelovanju koje je čovjek povijesno
odavno napustio i koje odgojem upravo kao uljudbom uvijek
iznova nastoji nadići. Stoga majčinska ljubav kao obveza
opterećuje žene sumnjom u ispunjenje njihove ljudskosti i
osjećajem krivice da nisu dovoljno udovoljile tom teškom
zahtjevu ako se svakodnevno ne žrtvuju na oltaru majčinstva.
Svaki pokušaj ženina samoostvarenja na stručnom planu
prati neprestana potreba dokazivanja da je prije toga
117
zadovoljila kao žena, a to znači kao majka i supruga. S time
se teško nositi i s takvim se teretom teško stručno
potvrđivati, a to znači i stalnu potisnutost bitnog dijela
ženine osobnosti. Čak i pod uvjetom da zaista voli svoje
dijete. Ima li se međutim na umu da se ljubav gasi i u
brakovima koji su nastali na prisezi u njezino doživotno
trajanje, razumno je sumnjati u njezino postojanje tamo gdje
dijete kao predmet ljubavi - takvo kakvo stvarno jest, a ne
kakvo je majka željela da bude - nije izabrano po svojim
osobinama nego ih je tek naknadno steklo. Majčinska bi
ljubav u svojoj mitskoj verziji trebala dakle biti ljubav na
slijepo, a to je nemoguće. Konačno, mit o majčinskoj ljubavi
šteti i djeci, jer ih opterećuje nerealnim očekivanjima, čije
eventualno neispunjenje proizvodi snažno razočaranje i
nepovjerenje ne samo prema majci, nego i prema ljudima
općenito, čime i za odgojnu komunikaciju postaju manje
otvoreni.
Ma koliko je dakle ljubav, kao briga i skrb za predmet
ljubavi, najbolji poticaj odgajateljevoj volji da djeluje za
dobrobit i u interesu onoga koga voli, ona ipak ne može
nadomjestiti znanje o tome što za voljeno biće uistinu jest
dobro. Stoga stručna osoba s odgajateljskom izobrazbom
čak i pred roditeljima ima određene odgojne prednosti.
Naravno ne i pred onim iznimnim roditeljima koji osim
ljubavi za svoju djecu imaju i odgovarajuće pedagoško
obrazovanje i još su k tome odgojno kreativni. Ali takvih
roditelja po prirodi stvari jednostavno ne može biti mnogo.
Ma koliko se oni trudili. Jer, visoka stručnost postiže se
samo dugotrajnim, sustavnim, svakodnevnim, višesatnim
bavljenjem nekim poslom. U kojem za poseban uspjeh još
treba imati i znatnu mjeru urođenog talenta. Zahtjevi pak koji
118
se postavljaju pred suvremene odgajatelje za većinu su
roditelja, profesionalno najčešće drukčije opredijeljenih,
preteški. To dakako ne znači da se roditelji ne trebaju truditi
oko unapređenja svojih odgajateljskih sposobnosti i svog
odgojnog djelovanja, ali treba jasno reći da većina roditelja
bez stručne pedagoške pomoći više ne može udovoljiti
suvremenim odgojnim zahtjevima. Stoga, umjesto da se
roditeljima, posebno ženama, postavljaju nemogući odgojni
zahtjevi potrebno je poticati razvijanje mreže društvenih
ustanova koje će roditeljima pružati potrebnu odgajateljsku
pomoć. Već sada se jaslice i vrtići, pa i produženi školski
boravak u mnogim slučajevima pokazuju boljim rješenjima
od ostanka djece kod kuće. Čak i kad postoji osoba koja će
se brinuti o njima. Za odgoj je međutim od brige potrebno
mnogo više. Cijena mreže stručnih službi za odgojnu pomoć
roditeljima jamačno bi bila jeftinija od posljedica odgojnih
promašaja (ovisnosti, kriminal, školski neuspjesi itd.), a o
učincima kvalitetnog odgoja (kreativnost, obrazovanost,
sposobnost komunikacije itd.) na uvećanje društvenog i
osobnog bogatstva da se ne govori.
Paradoksalno je međutim, ali je istinito, da u nas
odavno postoje (i neka postoje) znanstveni studiji šumarstva,
agronomije, veterine, hotelijerstva, turizma, arhitekture,
građevinarstva, prometa, brodogradnje, metalurgije, tekstilne
tehnologije, bogoslovije itd. itd., pa i odgojne rehabilitacije, a
da se sveučilišni studiji učiteljstva i predškolskog odgoja
oblikuju tek unazad koju godinu. Još paradoksalnije je da u
nas ne mali broj doktora znanosti, pa i pedagoga sasvim
neznanstveno i nepromišljeno vjeruje i tvrdi da se u
suvremenim uvjetima može uspješno odgajati i bez
odgajateljske izobrazbe. To dakako pokazuje ne samo nečiju
119
osobnu razinu nerazumijevanja biti odgojnog čina, nego i
ukupno društveno ozračje u kojem dobro odgojen, a to znači
optimalno obrazovan i kreativan čovjek (dijete) nije
prepoznat kao najvredniji privredni resurs i društveno
bogatstvo.
Stoga valja zaključiti da se ukupna kulturna razina
jednog društva ponajprije prepoznaje po odnosu prema
odgoju. U tome koliko društvo u cjelini brine o odgoju
svakog djeteta i koliko pomaže onima koji to rade kao
osobno zainteresirani pojedinci.
Ma koliko je dakle ljubav, kao briga i skrb za predmet
ljubavi, najbolji poticaj odgajateljevoj volji da djeluje za
dobrobit i u interesu onoga koga voli, ona ipak ne može
nadomjestiti znanje o tome što za voljeno biće uistinu jest
dobro. Stoga stručna osoba s odgajateljskom izobrazbom čak i
pred roditeljima ima određene odgojne prednosti. Naravno ne i
pred onim iznimnim roditeljima koji osim ljubavi za svoju djecu
imaju i odgovarajuće pedagoško obrazovanje i još su k tome
odgojno kreativni. Ali takvih roditelja po prirodi stvari
jednostavno ne može biti mnogo. Ma koliko se oni trudili. Jer,
visoka stručnost postiže se samo dugotrajnim, sustavnim,
svakodnevnim, višesatnim bavljenjem nekim poslom. U kojem
za poseban uspjeh još treba imati i znatnu mjeru urođenog
talenta.
120
Moje dijete u dječjem vrtiću ili internatu
I
ako su dječji vrtići postali dio svakodnevnog života još
se uvijek uz njih vežu razne predrasude koje im
otežavaju preuzimanje one društvene funkcije koju bi
mogli i trebali imati. Previše ljudi naime, pa i visoko
obrazovanih, smatra da su dječji vrtići samo čuvališta djece
čiji su roditelji prisiljeni brigu o njima, najčešće zbog radnih
obveza, prepustiti stranim osobama ili ustanovama. Oni
vjeruju da je za djecu najbolje da ih u obiteljskom domu
odgajaju njihove majke ili bake, a tek ako to nije moguće
djecu treba prepustiti brizi dječjih vrtića. Njihov stav
proizlazi ne samo iz relativno točne spoznaje da su djeca
osjećajno vezana za članove obitelji, što pogoduje uspješnom
odgoju, nego i iz sasvim pogrešne pretpostavke, zapravo
predrasude, da su majke, pa dakle i bake najbolji odgajatelji
vlastite djece. Dapače, vjeruju to i mnogi roditelji, koji se
smještajući svoje dijete u dječji vrtić ne mogu osloboditi
osjećaja krivnje, pa se tješe ili zavaravaju da je to samo
privremeno, dok ne riješe ovaj ili onaj problem i dok ne budu
u mogućnosti bolje urediti svoj obiteljski život i odgoj djeteta
u obitelji. Zapravo točnije bi bilo reći da su osjećajem krivnje
opterećene žene, majke, a da su očevi skloniji taj osjećaj
podržavati, posebno kada ženina zarada više nije neophodna
za uzdržavanje obitelji i kad im se zbog vlastitog probitka
čini da bi im korisnija bila stalna prisutnost žene u kući.
Dakako, besmisleno bi bilo nijekati da je upravo
snažnije zapošljavanje žena potaklo otvaranje dječjih vrtića.
Jer, iako su ustanove za zbrinjavanje siročadi i napuštene
djece postojale već i prije, prvi su dječji vrtići nastali u
121
uvjetima sve snažnije industrijalizacije 19. stoljeća, posebno
razvitka tekstilne industrije koja je zapošljavala velik broj
žena, čija su djeca, dok su one bile na poslu, često bila
prepuštena sama sebi. Da bi radnice oslobodio straha za
njihovu djecu i omogućio im da se u potpunosti posvete
poslu, što je bitno za kvalitetu proizvodnje i produktivnost,
Robert Owen je u New Lanarku osnovao 1816. godine prve
dječje jaslice, a Friedrich Fröbel je 1837. godine otvorio prvu
ustanovu pod nazivom „dječji vrtić“ (Kindergarten). No,
iako im je cilj bio zbrinuti djecu zaposlenih žena i Owen i
Fröbel su već tada uočili potrebu postojanja dječjih jaslica i
vrtića neovisno o tome. S naglom industrijalizacijom, naime,
u privredno razvijenim zemljama se počela raspadati
patrijarhalna obitelj koja je do tada bila osnovni odgojni
čimbenik, a odgojni su se uvjeti i zahtjevi počeli mijenjati na
način neprimjeren tradicionalnom odgoju, što znači da
roditelji - s tradicionalnog motrišta to su bile prije svega
majke - više nisu imali dovoljno odgojnog znanja. Uvidjevši
da sve majke više nemaju ni vremena ni znanja za odgajanje
svoje djece Fröbel je - ističući potrebu stručnog i sustavnog
odgajanja djeteta - središte odgoja iz obitelji smišljeno
premjestio u specijalne odgojne ustanove: dječje vrtiće.
Iako dakle dječji vrtići jednim dijelom nastaju kao
odgovor na narasle potrebe čuvanja djece čiji su roditelji,
posebno majke, bili zaposleni izvan vlastitog doma, njihova
bitna uloga je ipak bila mnogo više od toga. Upravo sustavno
i stručno odgajanje koje je moglo odgovoriti na povijesne
proizvodne i opće društvene potrebe, a za kakvo većina
roditelja, napose majki od kojih se to prvenstveno očekivalo,
raspadom patrijarhalne obitelji i naraslim odgojnim
zahtjevima više nije bila sposobna. Dječji su vrtići stoga
122
trebali bitno dopuniti obiteljski odgoj čak i tamo gdje samo
čuvanje djece nije bilo nikakav problem. Zapravo trebali su
biti i više od toga. Trebali su postati noseći stup ukupnog
odgoja oko kojega bi se onda obiteljski odgoj izgradio
stručno potpomognut izvana. Sve ubrzaniji društveni
razvitak za jedno i po stoljeće od tada ove je zahtjeve samo
zaoštrio. Odgojni su zadaci postali brojniji i teži, odgojni su
uvjeti složeniji, a odgojna iskustva koja ljudi nose iz vlastitog
roditeljskog doma sve su manje primjerena zadacima s
kojima se suočavaju i uvjetima u kojima ih moraju rješavati.
Uz postojeću podjelu rada i stručnu specijalizaciju koja prati
industrijski razvitak samo je od neznatnog broja roditelja
razumno očekivati da će ovladati pedagoškim znanjima
potrebnima za uspješno odgajanje. Većini će stručna pomoć
biti sve potrebnija.
Dječji će vrtići stoga, dakako takvi koji će biti na
povijesnoj razini društvenih potreba, uz ostale oblike stručne
potpore roditeljima imati sve važniju odgojnu ulogu. A da bi
to mogli, moraju, još mnogo više nego što su to od njih
očekivali njihovi utemeljitelji početkom 19. stoljeća, svoje
djelovanje zasnivati na znanstvenim spoznajama. No, njihova
odgojna učinkovitost i društvena korisnost u bitnome ovisi o
odnosu prema njima. Smatrati ih surogatima obiteljskog
doma, pa čak i drugim dječjim domom, opasno dovodi u
pitanje ne samo njihovu odgojnu funkciju, nego i sam odgoj
kojemu bi već sada dječji vrtići trebali biti okosnica.
Radi opće kulturne reprodukcije i održavanja
civilizacijske razine društva, a onda i radi kulturnog napretka
- posebno radi privrednog razvitka - potrebno je da se na
svim razinama društva razvije svijest o ulozi i važnosti
stručnih odgojni ustanova, među kojima i dječjih vrtića, za
123
sve oblike odgoja, pa dakle i obiteljskog. U odnosu na dječje
vrtiće važno je shvatiti da oni, kao i škole, djeci mogu i
trebaju dati onu odgojnu potporu koju im njihovi roditelji
više (osim iznimno) ne mogu dati. Stoga na društvena
ulaganja u razvitak mreže dječjih vrtića i unapređivanje
djelatnosti predškolskog odgoja treba gledati kao na važnu
razvojnu investiciju, a na smještanje djece u dječje vrtiće i
traženje roditelja da dobiju njihovu stručnu odgojnu potporu
kao na odgovoran roditeljski čin kojim se djetetu omogućava
odgoj kakav mu u obitelji nije moguće pružiti i pored svih
prednosti obiteljske sredine. Od kojih je dakako najvažnija
roditeljska ljubav i osjećajno ozračje koje vlada u obitelji kao
životnoj zajednici. Uza svu, naime, ljubav prema djetetu
nitko razuman i odgovoran ne misli više da mu u odgoju
vlastitog djeteta nisu potrebne obrazovne usluge škole ili da
se za djetetovo zdravlje može brinuti sam mimo liječnika i
zdravstvenih ustanova. Vrijeme je konačno da se shvati da je
tako i s predškolskim odgojem. Pa ako dječji vrtići u
emocionalnom pogledu ne mogu, i ne trebaju, zamijeniti
roditelje i druge bliske srodnike, onda jednako tako ni obitelj
najčešće ne može u stručnom i komunikacijskom pogledu
zamijeniti dječje vrtiće.
Još mnogo više nego kad su u pitanju dječji vrtići,
lišenost svakodnevne nazočnosti voljenih osoba i osjećajnosti
obiteljske sredine glavni je argument protiv jedne druge vrste
odgojnih ustanova: internata. Iako je internatsko školovanje
uobičajeno u građanskom društvu, posebno na razini
srednjoškolskog i višeg obrazovanja, u nas su školski
internati malobrojni - iako postoje učenički domovi za
smještaj djece s prebivalištem izvan mjesta školovanja. Na
Zapadu, međutim, posebno u Velikoj Britaniji internatsko
124
školovanje prisutno je već na osnovnoškolskoj razini. S
društvenim promjenama koje zahvaćaju obitelj i u nas je sve
izrazitija potreba za (osnovno)školskim internatima. Što
zbog nužde, a što iz emancipacijskih razloga (na što
neosporno imaju pravo) žene se sve više zapošljavaju i sve se
više nastoje profesionalno potvrditi izvan kućanstva i obitelji.
Zbog radnih obveza roditelja djeca su sve češće i sve dulje
bez odgovarajuće odgojne potpore i nadzora. Štoviše, sve
brojnija su djeca s krajnje neurednim načinom zadovoljavanja
čak i osnovnih životnih potreba. Ujutro odlaze u školu bez
doručka, po povratku iz škole improviziraju nekakav zalogaj
iz hladnjaka i tek možda uvečer, kada je najnepogodnije doba
za kakvu teže probavljivu hranu, pojedu prvi pravi dnevni
obrok. Na spavanje odlaze prekasno, spavaju premalo ili na
neprikladan način. Nužnu higijenu obavljaju neredovito.
Bez odgovarajuće dnevne odgojne potpore i nadzora
djeca su sve sklonija nepromišljenom eksperimentiranju s
drogom, seksom itd. i sve su izloženija utjecaju kriminalnih
pojedinaca. Međutim, i kad imaju dovoljno vremena i volje
da se bave odgojem svoje djece roditelji su sve nemoćniji
pred svakodnevnim odgojnim izazovima. Sve se teže snalaze
u okolnostima koje zahtijevaju cjelodnevni angažman
odgojnih stručnjaka. Ne radi se dakle više samo o tome da
roditelji, a to prije svega znači majka, imaju pravo na svoje
samoostvarenje - bitan dio kojeg je i profesionalno
potvrđivanje - jer zatomljujući vlastitu osobnost ne mogu
zadovoljavajuće podupirati ni razvitak djetetove osobnosti,
što je bitan dio suvremenog odgoja i bez čega promašuju
svoju odgajateljsku i roditeljsku ulogu. Radi se o tome da su
suvremene društvene okolnosti i odgojni zahtjevi presloženi
za nestručne odgojne improvizacije kakve većina roditelja, s
125
obzirom na svoje drukčije profesionalno opredjeljenje, jedino
i može poduzimati.
Školski internati nisu dakako bez mana, pa i kad su
najbolji. No, uvijek su dobra alternativa obiteljskom odgoju,
a često su puta i bolja. Na svim razinama, pa i na
osnovnoškolskoj. Problem je svakako u tome što iziskuju
znatna materijalna sredstva i time su mnogima nedostupni.
Zanimljivo je međutim da imućniji roditelji koji su i sami kao
osnovnoškolci bili u internatu smatraju internat dobrim
rješenjem za svoju djecu. Smještaj djeteta u internat ne mora
značiti odustajanje od brige za njega, naprotiv, već samo
dijeljenje te brige sa za to stručnom ustanovom. Mjesta za
ljubav i pažnju još uvijek ostaje dovoljno. Dapače,
oslobođeni pritisaka odgojnih zahtjeva kojima ne mogu
zadovoljavajuće odgovoriti, roditelji mogu djetetu pružiti
pažnju koji bi mu inače teško pružili.
Iako je to u nas u ovom trenutku više teorijsko nego
praktičko pitanje, razvitak bi privatnih (osnovno)školskih
internata valjalo podržati. Pa makar oni u prvo vrijeme bili
dostupni i samo djeci imućnijih roditelja. No, porast
odgojnog standarda ma u kojem dijelu školstva dobar je ako
nije na štetu cjeline, a još bolji ako otvara prostor za
unapređenje cjeline.
Do trenutka, međutim, kad ćemo biti u prilici da
uistinu odlučujemo hoćemo li svoje dijete smjestiti u internat
ili ne, nije naodmet da razmislimo o tome koliko su nam i
zašto internati potrebni.
126
Navedena djela
Glasser, William (1994.), Kvalitetna škola, Zagreb: Educa
Kant, Immanuel (1974.), Kritika praktičkog uma, Zagreb:
Naprijed
Madelin, Alain (2991.), Osloboditi školu - Obrazovanje a
carte, Zagreb: Educa
Neill, Alexandar (1999.), Škola Summerhill, Zagreb: Sara 93
Vuk-Pavlović, Pavao (1996.), Filozofija odgoja, Zagreb:
Hrvatska sveučilišna naklada
127
Bilješke o tekstovima
(veći dio naslova dali su urednici Glasa Istre)
„Odgajati je sve teže“, Pula, Glas Istre, 13.-19. 01. 1998.
„Odgoj i manipulacija“, Pula, Glas Istre, 13.01.1998.
„Biti uspješan odgajatelj izuzetno je teško“, Pula, Glas
Istre, 14.01.1998.
„Žrtve predrasuda o odgoju“, Pula, Glas Istre,
15.01.1998.
„Roditelji moraju voljeti svoju djecu“, Pula, Glas Istre,
16.01.1998.
„Djeca moraju voljeti svoje roditelje“, Pula, Glas Istre,
17.01.1998.
„Za odgoj, odnosno obrazovanje manjeg djeteta
potrebna je manja stručnost“, Pula, Glas Istre,
18.01.1998.
„Obrazovanje mora postati odgovorno spram
budućnosti“, Pula, Glas Istre, 15.01.1998.
„Djeci omogućiti učenje, a ne mučenje“, Pula, Glas Istre,
16.03.1998.
„Ako im roditelji pomažu, djeca će učiti bolje“, Pula, Glas
Istre, 07.04.1998.
„Moje dijete je zaboravno“, Pula, Glas Istre, 17.08.1999.
„Moje dijete je nemarno“, Pula, Glas Istre, 25.08.1999.
„Kako protiv dječje neposlušnosti“, Pula, Glas Istre,
05.09.1999.
„I dijete je osoba“, Pula, Glas Istre, 16.09.1999.
„Pubertet – razdoblje narušenog roditeljskog autoriteta“,
Pula, Glas Istre, 10.10.1999.
128
„Loša igračka gora od nikakve“, Pula, Glas Istre,
28.10.1999.
„Roditelji nisu sluge, a djeca razmaženi prinčevi koje treba
opsluživati“, Pula, Glas Istre, 15.01.1998.
„Kulturna razina društva prepoznaje se po odnosu prema
odgoju“, Pula, Glas Istre, 25.04.2000
„Moje dijete u dječjem vrtiću ili internatu“, Pula, Glas Istre,
29.09.2000.
129

USPOREN JEZIČNO-GOVORNI RAZVOJ

RAZVOJNE KARAKTERISTIKE DJECE U 2. I 3. GODINI ŽIVOTA

Traumatični doživljaji

odgoj i strpljenje (pdf) - Epo-igra

Dijete i igra

Skolski neuspjeh za roditelje.pdf

Preuzmi (pdf - 2.19MB )

Kliknite za detalje

Što kada dijete grize ?

ovdje - Centar Proventus