slučaj speleologa

Lon L. Fuller je bio istaknutni pravni filozof i profesor
prava na
Sveučilištu Harvard. Njegov "slučaj speleologa" objavljen je 1949.
u časopisu Harvard Law Review. Taj slučaj, iako zamišljen, donosi
svojstven kontrast u sudskom rasuđivanju, kada hipotetski Vrhovni
sud u Newgarthu biva suočen sa žalbom četvorice muškaraca koji su
optuženi za ubojstvo svog kolege Rogera Whetmorea.
U mišljenju vrhovnog sudca Truepenny-a saznajemo okolnosti u kojima
je ubojstvo počinjeno. Naime, četvorica optuženika su pripadnici
speleološkog društva, te su u svibnju 4922 ostali zarobljeni u
špilji. Iako je njihovo spašavanje ubrzo nakon toga započeto, zbog
teških okolnosti bili su oslobođeni tek nakon trideset i dva dana.
Na dvadeseti dan njihova zarobljeništva, spasioci su uspjeli stupiti
u kontakt s njima putem uređaja koji je mogao slati i primati poruke.
Budući da će za njihovo oslobođenje biti potrebno još najmanje 10
dana, te da nisu imali dovoljne zalihe hrane, rečeno im je da postoji
velika vjerojatnost da će do trenutka oslobođenja oni već umrijeti
od gladovanja. Na osnovu toga Roger Whetmore je zaključio da je jedini
način da se spase taj da ubiju jednog od njih te da se ostali hrane
njegovim mesom, što su potvrdili i liječnici. Nakon što su
oslobođeni, otkriveno je da je ubijena osoba upravo Roger Whetmore,
koji je taj prijedlog i donio. "Iz iskaza optuženika, koji je
prihvaćen od strane porote, čini se da je Whetmore prvi predložio
da bi hranu, bez koje je preživljavanje nemoguće, mogli pronaći u
tijelu jednog od njih. On je također prvi predložio da odluče bacanjem
kockica koje je imao uz sebe." Međutim, prije nego što je bacanje
započelo, Whetmore se predomislio, što su ostali oštro osudili, te
su odlučili nastaviti s planom tako da je jedan od njih bacao u njegovo
ime, na što ovaj nije imao nikakav prigovor te je tako odlučeno da
on mora biti ubijen. "Sudac ih je proglasio krivima za ubojstvo Rogera
Whetmorea i osudio ih na vješanje". "Nakon raspuštanja porote, njeni
članovi su se pridružili u priopćenju vrhovnom tijelu izvršne vlasti,
tražeći smanjenje kazne na zatvoreništvo od šest mjeseci. Sudac je
uputio slično priopćenje." Sudac Truepenny smatra da su porota i
sudac okruga Stowfield postupili ispravno i na temelju statuta: "Tko
god namjerno oduzme život drugome treba biti kažnjen smrću." Također
smatra da "statut ne dopušta nikakve iznimke primjenjive na ovaj
slučaj". Što se tiče priopćenja izvršnoj vlasti, po njemu bi oni
također trebali slijediti primjer svojih predhodnika.
Sudac Foster ne samo da se ne slaže sam mišljenjem vrhovnog sudca
Truppeny-a i prvostupanjskom presudom, već naprotiv, on optužene
smatra nevinima. Svoj zaključak temelji na dva neovisna stajališta.
Prvo od njih je da na odnosni slučaj ne može biti primijenjeno
pozitivno već tzv. prirodno pravo. On smatra da "pozitivno pravo
polazi od mogućnosti ljuskog suživota u društvu", čega u ovom slučaju
nema jer je život moguć jedino oduzimanjem drugog života, čime pravo
gubi svoju snagu i značenje. On navodi da se "jurisdikcija temelji
na teritorijalnoj bazi, te da ovaj slučaj može biti moralno i
geografski izuzet iz snage dotičnog pravnog poretka". Na osnovu toga
ne treba primijeniti zakon dotičnog okruga, već zakon koji proizlazi
iz načela koja su u skladu s njihovim stanjem. Ovdje je vidljiv
utjecaj prirodnopravne teorije koja polazi od toga da postoje pravne
norme i subjektivna prava koja su iznad i izvan pozitivnih propisa
i volje države, odnosno zakonodavca te po kojoj se u slučaju sukoba
prirodnog i pozitivnog prava (o čemu je riječ i u ovom slučaju) treba
opredijeliti za prirodno pravo. On svoju tvrdnju potkrijepljuje
činjenicom da je ta odluka donesena na temelju njihovog međusobnog
sporazuma, koji je inicirao sam Whetmore, zanemarujući pritom
činjenicu da je upravo on odstupio od tog ugovora prije samog
donošenja odluke. Druga teza koju Foster iznosi je da njih zakon
zapravo obvezuje, čime postaje sam sebi konradiktoran. Tu
problematizira interpretaciju zakona, smatrajući da on ne treba biti
tumačen doslovno te navodi neke konkretne primjere u kojima su
optuženici izuzeti od obvezujuće snage zakona, kao što je npr.
ubojstvo u samoobrani. Na temelju toga dolazi do zaključka da se
dotični statut ne može primijeniti na ovaj slučaj, jer je u trenutku
počinjenja krivičnog djela ubojstva život optuženika bio izravno
ugrožen.
Sljedeći sudac koji iznosi svoje mišljenje o navedenom slučaju je
Tatting, po kojemu je Fosterovo mišljenje kontradiktorno i puno
zabluda i poteškoća. On navodi da su "on i Foster suci okruga
Newgarth, opunomoćeni da primjenjuju njihove zakone, te da čak i kada
bi optuženici potpadali pravu prirode, oni ne bi imali nadležnost
za primjenu tog prava". Iz toga je vidljivo da on ne prihvaća Fosterov
prirodni kodeks, te problematizira njegovo zanemarivanje
Whetmoreovog odstupanja od dogovora, koje osobno smatra relevantnim.
Razmatra i drugi dio njegova mišljenja, po kojemu optuženici ne krše
zakon, navodeći da bit Fosterovog argumenta može biti navedena u
sljedećim uvjetima : "Nijedan statut, bez obzira na jezik, ne treba
primijeniti na način da postaje protivan svojoj svrsi". S tom
tvrdnjom se slaže i naglašava da "statut uistinu treba primijeniti
u svjetlu njegove svrhe", te da je "jedan od ciljeva zakonodavstva
zastrašivanje", no uzima u obzir mogućnost pojave višestrukih
ciljeva i njihova osporavanja. Pritom razmatra i Fosterovu
korelaciju dotičnog slučaja sa primjerom samoobrane, navodeći da
"čovjek koji djeluje da bi otjerao agresivnu prijetnju svom životu
ne djeluje namjerno, već kao odgovor na impuls duboko ukorijenjen
u ljudskoj prirodi." Po njemu optuženi ne samo da su postupili s
namjerom, već i promišljeno, nakon što su satima raspravljali o tome
što će učiniti, te zbog toga izgovor samoobrane ovdje ne može biti
primijenjen. On se također osvrće na neke konkretne slučajeve, kao
što je onaj u kojemu je optuženik za krađu kruha optužen krivim, iako
je u trenutku počinjenja djela patio od gladovanja. Da je sud
drugačije odredio, to bi imalo ozbiljne posljedice za društvo jer
bi u tom slučaju moglo doći do općeg iskorištavanja te iznimke.
Analogno tome, Tatting smatra da "kad bi optuženici znali da će njihov
čin zakonom biti ocijenjen kao ubojstvo, oni bi čekali nekoliko dana
prije provođenja svog plana." Fosteru međutim, zamjera to što u svom
mišljenju nije iznio poteškoće do kojih bi došlo pri primjeni iznimke
zakona u korist ovog slučaja, a to je djelokrug/opseg same iznimke.
Apsurdnom pak smatra činjenicu, da će "ti ljudi biti pogubljeni kad
su im životi spašeni po cijenu života deset herojskih radnika. Za
njega je žalosno što je tužitelj smatrao nužnim tražiti optužnicu
za ubojstvo. Optužbu bi smatrao prikladnijom kada bi imali statut
koji bio u svojim odredbama opisao kanibalizam kao krivično djelo."
Zbog težine i dvosmislenosti ovog slučaja, Tatting odustaje od
davanja konkretne odluke.
Interesantno je mišljenje sudca Keena, koji svoje izlaganje
započinje sa stajališta građanina te govori: "Ne podržavam mišljenje
Vrhovnog sudca u kojem on daje upute izvršitelju što bi trebao učiniti
u ovom slučaju i sugerira da će mu neke nepravilnosti biti pripisane
ako ne postupi u skladu s njima". Tu je vidljiva mogućnost utjecanja
legislative na egzekutivu. Za razliku od Fostera, on smatra potrebnim
pribjeći staroj i diskreditiranoj teoriji pozitivizma na kojoj
temelji svoj zaključak, stoga inzistira na odvajanju zakona i morala.
Jedino što je po njegovu mišljenju vrijedno diskusije jest pitanje
jesu li oni počinili ubojstvo s namjerom ili ne. On smatra da jesu,
te da "pisani zakon traži osudu optuženika". Kao pravi pozitivist
on ističe da je "obveza pravosuđa vjerna provedba pisanih zakona,
te njihovo tumačenje u skladu sa njihovim običnim značenjem, bez
upućivanja na osobne želje i pojedinačne koncepcije pravednosti".
Kao svrhu zakona koji ubojstvo opisuje kao krivično djelo vidi
zastrašivanje. On smatra da će ljudi živjeti sretnije i svoj posao
raditi efektivnije ako su zakonom zaštićeni od nasilnog napadaja.
Za njega je od svrhe zakona bitniji njegov opseg. Što se tiče iznimke
samoobrane, navodi da se "ona primjenjuje na slučajeve u kojima se
odupire agresivnoj prijetnji strankinom životu", a budući da
Whetmore nije bio nikakva prijetnja njihovim životima, zaključuje
da ovaj slučaj ne potpada u opseg te iznimke. "Doista, ja ću ići dalje
i reći da ne samo da su načela koja sam tumačio upravo ona koja su
najpouzdanija za naše sadašnje uvjete, već i da bi mi naslijedili
bolji pravni sustav od naših predaka, da su ta načela bila promatrana
od početka." Iz njegova mišljenja se da jasno zaklučiti da on, kao
pravi pozitivist, optužene smatra krivima.
Posljednji sudac koji je iznio svoje mišljenje o ovom slučaju je
Handy, koji optužene smatra nevinima. Njega razočarava činjenica da
"nitko nije potegnuo pitanje pravne prirode pogodbe slopljenje u
špilji". On ističe da vladaju ljudi, a ne apstraktne teorije i "slova
na papiru", te da što oni bolje razumiju osjećaje i koncepcije masa,
to je i njihovo vladanje bolje. Navodi da je upravo sudstvo grana
vlasti koja najčeće gubi vezu s običnim čovjekom. "Gdje god postoje
pravila i apstraktna načela odvjetnici će moći raditi razlike."
Smatra da će svi svi državni dužnosnici, uključujući suce, učiniti
svoj posao najbolje, ako se prema oblicima i apstraktnim pojmovima
budu odnosili kao prema instrumentima. On prvi spominje interes
javnosti za dotični slučaj. "Oko devedeset posto građana je izrazilo
mišljenje da bi optuženi trebali biti lišeni krivnje ili oslobođeni
uz simboličnu kaznu." Očito je da za javnost postoje neke moralne
vrijednosti i viši interesi koji su iznad zakona. Iako je javno
mijenje utemeljeno na poluistini i vrlo često biva prožeto
subjektivnošću i emocionalnošću, ono ipak treba imati određen
utjecaj jer upravo ti ljudi čine dotični pravni poredak. Kada bi pravo
uvijek djelovalo suprotno od općeprihvaćenih shvaćanja većine, ljudi
bi izgubili vjeru u njega i nebi ga smatrali "svojim pravom". Po
Handy-u, oslobođenje optuženika u ovom slučaju ne bi bilo veća
iznimka od zakona nego li je to ona u slučaju samoobrane. U
razmatranju četiri moguća načina izbjegavanja kazne postavlja
pitanje: "Može li se itko pretvarati da su sve ove odluke u okviru
krutog i formalnog okvira pravila koji sprečava činjenične pogreške,
isključuje emocionalne i osobne čimbenike, te garantira da će svi
oblici zakona biti sagledani?" Iz toga je vidljivo da pravo ne može
uvijek biti samo sebi svrhom. On također smatra da bi porota u ovom
slučaju najvjerojatnije, kao i javnost, odlučila u korist
optuženika. Problematizira i prijedlog Vrhovnog sudca kojim bi se
milošću izvršitelja izbjegla nepravda i istovremeno očuvalo
poštovanje zakona. No navodi da je vjerojatno da "kad bi problem bio
ostavljen njemu, izvršitelj bi odbio poštediti optuženike ili
promijeniti njihovu kaznu". Na temelju tih činjenica, sudac Handy
zaključuje da su optuženici nevini.
Budući da se sudac Tatting povukao iz slučaja, mišljenja sudaca su
podijeljena. Dok suci Handy i Foster zagovaraju oslobađajuću
presudu, Keen i Trueppeny smatraju optužene krivima, ali uz mišljenje
da bi ih izvršitelj trebao pomilovati.
Sagledavši obje strane dotičnog slučaja, ja osobno smatram optužene
krivima jer su krivično djelo ubojstva počinili s namjerom, djelujući
tako protiv zakona. Oni su djelovali iz vlastitih interesa; kako bi
se povećao izgled za njihovo preživljavanje, uključili su Whetmorea
koji je prethodno rekao da ipak ne želi sudjelovati u toj pogodbi.
Budući da on osobno nije predstavljao nikakvu prijetnju njihovim
životima, taj viši interes (njihov život) zbog kojeg su počinili to
kazneno djelo ne opravdava sam čin. Oni su djelovali sebično, misleći
da njihova dobrobit ima najveću vrijednost. Također smatram da ih
se ne može u potpunosti moralno opravdati, jer su ubojstvo i
kanibalizam sami po sebi dva jako nemoralna čina. No iako ih načelno
smatram krivima, smrtnu kaznu smatram prestrogom te mislim da postoji
drugačiji način da ih se kazni na počinjenje tog teškog kaznenog
djela. U prilog im idu određene olakotne okolnosti u kojima su se
nalazili u trenutku počinjenja, kao što su: zatvoreništvo, glad,
svjesnost o mogućoj skoroj smrti, te kao posljedica navedenog
psihičko i fizičko stanje. Relevantnom smatram i činjenicu da je
prilikom njihova oslobođenja izgubljeno deset nevinih života, koji
bi u slučaju njihova pogubljenja izgubili svoju svrhu. Također, oni
su već na neki način platili svoj dug društvu time što su pretrpili
sve teškoće koje su prošli.

Download Report