a k s r a Ba k Svećenička ređenja Nadbiskup Ivan Devčić: RIJEKA . SRPANJ/KOLOVOZ 2011. . BROJ 6/443 . GOD. XLIX . CIJENA 7 KN Svećenik spaja Boga i čovjeka Biskup Mile Bogović: Graditi na Kristu znači graditi na čvrstoj stijeni Papin osvrt na posjet Hrvatskoj Narod duboke katoličke vjere Dan obitelji Obitelj Frelih Tata, kad će šesto? Proslava sv. Vida Dobro se čini živeći za drugoga Proslava sv. Vida Dobro se čini živeći za drugoga U proslavi zaštitnika Rijeke i Riječke nadbiskupije, uz biskupa Škvorčevića i domaćina, riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, sudjelovali su i biskupi Riječke metropolije gospićko-senjski Mile Bogović i krčki Valter Župan te zadarski nadbiskup Želimir Puljić, brojni svećenici, redovnici i redovnice kao i predstavnici gradske uprave. Brojni su vjernici došli proslaviti svojega zaštitnika sudjelujući u procesiji riječkim Korzom i na svečanom euharistijskom slavlju na Trgu Riječke rezolucije, a križ su tradicionalno nosili mornari i kapetani. S redišnju misu proslave sv. Vida, zaštitnika Riječke nadbiskupije i katedrale te grada Rijeke 15. lipnja predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Pozvavši u propovijedi vjernike na puninu života, ukazao im je da je Isus taj koji pokazuje kako to ostvariti. Njegov primjer poručuje da se dobro čini samo kad se živi u zajedništvu, za čovjeka i za Boga. Sv. Vid uzor mladima U proslavi zaštitnika Rijeke i Riječke nadbiskupije, uz biskupa Škvorčevića i domaćina, riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, sudjelovali su i biskupi Riječke metropolije gospićko-senjski Mile Bogović i krčki Valter Župan te zadarski nadbiskup Želimir Puljić, brojni sve- ćenici, redovnici i redovnice kao i predstavnici gradske uprave. Brojni su vjernici došli proslaviti svojega zaštitnika sudjelujući u procesiji riječkim Korzom i na svečanom euharistijskom slavlju na Trgu Riječke rezolucije, a križ su tradicionalno nosili mornari i kapetani. Proslava sv. Vida, mladića mučenika, posebno je posvećena mladima koji su, uz Katoličke skaute, također sudjelovali u procesiji. Nakon mise nastupili su na Vid Festu, festivalu duhovne glazbe. Mladima se nadbiskup Devčić obratio u uvodnim pozdravima. „Poseban pozdrav upućujem djeci i mladima, kojima je sv. Vid po svojoj mladosti, ali i čistoći srca posebno blizak. Dok na vas mlade u ovom času mislim, pred očima mi lebdi prekrasno svjedočanstvo vjere koju ste svima u našoj domovini ali i širom svijeta dali svojim dostojanstvenim vjerničkim ponašanjem na Trgu Josipa bana Jelačića u Zagrebu na susretu sa svetim ocem Benediktom XVI.“ Nadbiskup je pozdravio i riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je sudjelovao na misi i procesiji, predstavnike gradskih i županijskih vlasti te uputio zahvalu dragom gostu, predvoditelju misnog slavlja. Biskup Škvorčević je u propovijedi pozvao vjernike na ispit savjesti da svoje življenje usmjere k cilju dostizanja vječnosti. „Današnji je svetac izazovan da u odnosu na njega i njegov primjer provjerimo kakvo nam je stanje duha. On nam je izazov da s ovog slavlja izađemo bistri duhovno i opredijeljeni za ono što je istinski ljudsko, vrijedno i što ima trajanje za 2 Broj 6/443 2011. Proslava sv. Vida, mladića mučenika, posebno je posvećena mladima koji su, uz stotinjak Katoličkih skauta, također sudjelovali u procesiji. Nakon mise nastupili su na Vid Festu, festivalu duhovne glazbe. Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo: Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ; Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221; e-mail: [email protected]; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA, 2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN: HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Procesija sv. Vida SV. VID S a d r ž a j: Proslava sv. Vida Dobro se čini živeći za drugoga . ..................... 2-3 Zvona zvone Kamenovanje....................... 4 Razmišljanja Izgubljena desnica .............4 Vjeroučitelj i hagioterapija Tko mi može dati dostojanstvo? . ....................5 Papin osvrt na posjet Hrvatskoj Narod duboke katoličke vjere .....................6 Božju vječnost.“ Pitanja o smislu postojanja oduvijek su prisutna u čovjeku. „Zašto? Što? Otkud? To su pitanja koja oduvijek žive u ljudskom srcu i na njih ne uspijevamo dati konačni odgovor. Svi ljudski naraštaji postavljaju to pitanje, pa i mi danas. I pokušavamo organizirati naš život svakodnevno na različitim razinama, društvenim, političkim… No, nijednom našom ljudskom organizacijom ne možemo dati odgovor na ona pitanja o iskonu. Tko je taj tko nas je probudio i izvor je čežnji u nama? To je naš Stvoritelj koji je to usadio u nas pa smo nemirni i neprestano želimo drugačije, više bolje, punije. Odnekud znamo da ovo što sada živimo nije ono pravo. I da ne možemo dati odgovor na te čežnje. One su Božje i u njima nas Bog zove na onaj puni život, na smisao koji nam je dao u svojoj ljubavi.“ Put k ostvarenju punine života pokazuje Isus primjerom života za čovjeka i odnosom prema Bogu, rekao je biskup Škvorčević. Vjernike je potaknuo na stalno svjedočenje Božje ljubavi. Tada će se, kako je rekao, to odraziti i na društvene prilike, u konačnici na budućnost Hrvatske. „Do kud će Hrvatska stići ovisi o tome što će se u našim srcima događati, hoćemo li živjeti za drugoga, a ne jedan protiv drugoga.“ Podsjetio je i na govor pape Benedikta XVI. u Zagrebu o savjesti. „Ulazimo u EU koja je, kao i Hrvatska, uređena brojnim ljudskim zakonima, ali samo dobrom savješću mogu se ti zakoni vršiti. Hoće li Hrvatska krenuti naprijed samo ljudskim zakonima ili će krenuti naprijed po onim Božji zakonima, pisanim u našim savjestima, po kojima živimo svakodnevno. Vjerujem da odgovor sami znate. Hoćemo li prihvatiti taj izazov koji nam je dao Sveti Otac u Zagrebu? Hoćemo li imati snage u našem društvu pokrenuti rasprave o nekim pitanjima koja imaju dugoročno značenje?“ rekao je propovjednik i završio poticajem na življenje onoga što je po Bogu i po čovjeku, za dobro sadašnjosti i budućnosti. Nakon mise pozornicu su zauzeli mladi izvođači popularne duhovne glazbe. Na Vid Festu je nastupilo 15 izvođača, uglavnom skupina koje animiraju misna slavlja u župama, ali i nekih koji se intenzivnije bave glazbom koja duhovnost promiče u različitim glazbenim izričajima. Festival nije natjecateljski, a u sebi nosi karitativnu dimenziju. Ove su godine sakupljeni dobrovoljni prilozi otišli kao pomoć Socijalnoj samoposluzi nedavno otvorenoj u Rijeci. Dodjela Medalja zahvalnosti Pontifikalnu misu proslave sv. Vida riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić predvodio je u 11.00 sati u riječkoj katedrali. Nadbiskup je vjernike pozvao da uče iz primjera svetaca i svjedoka vjere. Podsjetio je i na poruke Benedikta XVI. izrečene deset dana ranije u Zagrebu, kojima Sveti Otac poziva na crkveno zajedništvo i vjerno svjedočenje. „Braćo i sestre, pohod Benedikta XVI. bio je očitovanje Duha Svetoga i njegove ljubavi, ali i predstavljanje zajednice Isusovih učenika koji na ovim prostorima i u današnjem vremenu u njega vjeruju kao u svoga Spasitelja, ali i Spasitelja svakog čovjeka koji se odluči slijediti njegov put. Duh Sveti i oni koji su ga primili svjedočili su za Isusa u Zagrebu početkom lipnja ove godine kao i u Jeruzalemu prije dvije tisuće godina.“ Na misi su svečano dijeljene Medalje zahvalnosti sv. Vida desetorici vjernika. Nadbiskup Devčić u propovijedi je i njih istaknuo kao primjere svjedočenja vjere. Medalju zahvalnosti primili su Matilda Kalić, Anđelka Davidić, Petar Žužić, Igor Krišković, Vanda Škalamera, Verica Garić, Nikolina Borovac, dr. Željko Plazonić, Josip Žitnjak i dr. Darko Gašparović. Sedmorica od njih dolaze iz župa iz 7 dekanata Riječke nadbiskupije, jednog dobitnika imenuje Povjerenstvo za laičke udruge te još dvojicu nadbiskup. Danijel Delonga Metropolitanski pastoralni institut Prva generacija odslušala cijeli dvogodišnji program ..........8 Događanja .......................9-10 Obitelj Frelih Tata, kad će šesto? ...........11 Iz povijesne riznice Jadranovo - Sveti Jakov Šiljevice ............. 12-13 Priroda oko nas Sokol koji svoje ptiće podiže u jesen ...................13 Svećenička ređenja .......14-15 Medicinski kutak Alergija na sunce ..............16 Crkvena glazba Napomene za dobro pjevanje . ............................17 Obiteljski predah . ..........18-19 Gospićko-senjska biskupija ........................ 20-21 Riječka nadbiskupija . ... 22-23 Mladomisnici Riječke nadbiskupije . ................ 24-25 Događanja ..........................26 Dobitnici medalje sv. Vida ...............................27 U istom čamcu ..................28 3 Broj 6/443 2011. Biskup Škvorčević je u propovijedi pozvao vjernike na ispit savjesti da svoje življenje usmjere k cilju dostizanja vječnosti Izjava Komisije HBK Iustitia et pax Netrpeljivost prema katolicima u Hrvatskoj . ......7 RAZMIŠLJANJA ZVONA ZVONE K Kamenovanje omisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije uputila je javnosti apel u kojemu se traži zaštita prava katolika u Hrvatskoj. Komisija u priopćenju izražava zabrinutost zbog sve učestalijeg i otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i omalovažavanja katolika. Ta je izjava gotovo zanemarena od strane svjetovnih medija što također može biti znak da je pogodila bit problema. Izazvala je ipak i malobrojne, ali žestoke protuizjave u kojima se optužuju članovi komisije da njome samo žele učvrstiti položaj Katoličke crkve u hrvatskom društvu i da nikakve ugroženosti nema. Glavni je argument da katolici čine većinu stanovništva pa ih stoga nema tko ugrožavati. Kultura „bacanja kamenja“, makar i onog intelektualnog, nije strana niti onima koji spremno napadaju Katoličku crkvu. Po tome nisu nimalo drugačiji od onoga što navodno osuđuju. I zaista ako pogledamo brojke, o ugroženosti vjerojatno još nemamo zašto raspravljati. Ali o diskriminaciji vjerskih stajališta već bi mogli. Među onom glasnom manjinom vrlo prisutnom u javnosti vlada uvjerenje da su vjernici općenito, a posebno pripadnici većinske Katoličke crkve, nazadni građani drugog reda koji nemaju puno veze s realnošću i bolje je da i nemaju pravo glasa. Nažalost neki im primjeri idu na ruku. Kamenovanje Parade ponosa u Splitu sramota je za sve one koji su u tom činu linča sudjelovali. Ali kultura „bacanja kamenja“, makar i onog intelektualnog, nije strana niti onima koji spremno napadaju Katoličku crkvu. Po tome nisu nimalo drugačiji od onoga što navodno osuđuju. Lijepiti etiketu nazadnosti svima koji svjedoče vjeru i zastupaju određene vrijednosti diktatorski je i diskriminirajući čin. Prema tome i protu zakonit. ultura dijaloga nedostaje hrvatskom društvu na svim razinama i u svim smjerovima. Mnogi su se ukopali u rovove svojih stajališta i ne dopuštaju drugima da drugačije misle. Ni u ovih 20 godina demokracije još nismo naučili da je u demokratskom društvu opravdano i potrebno iznositi vlastite vrijednosti i stajališta. U mnogim su usijanim glavama još aktivna totalitaristička razmišljanja iz sredine prošlog stoljeća. Zakinuti sve one koji zastupaju vjerske vrijednosti za mogućnost javnog svjedočenja, što se također pokušava smiješnim, ali opasnim izjavama kako je „vjeri mjesto u sakristiji“, značilo bi iz hrvatskog društva obrisati značajan dio kulture i vrijednosnog utemeljenja. Nekoliko stotina ljudi sudjelovalo je na skupovima koji promoviraju homoseksualnu orijentaciju, i u demokratskom društvu imaju na to pravo. S druge strane, nekoliko stotina tisuća ljudi sudjelovalo je na susretu katoličkih obitelji predvođeni papom Benediktom XVI. Time su najbolje posvjedočili koje vrijednosti žele promicati u hrvatskom društvu. Papa Benedikt XVI. pozvao je vjernike da u „dijalogu punom ljubavi, ali i jasnoće i čvrstoće“ svjedoče svoju vjeru. To je putokaz koji bi trebali slijediti svi segmenti društva. Hrabro zastupanje svojih stavova, ne odstupanje od njih, ali s razumijevanjem za različitosti u dijalogu punom ljubavi. Danijel Delonga 4 Broj 6/443 2011. K Izgubljena desnica Hrvatska je desnica posve ubijena, neorganizirana, rastrojena, izvan vremena i prostora, bez pravog programa, podijeljena između svojih taštinama opterećenih lidera... Piše: Zvonimir Despot K ako se bliže parlamentarni izbori, na hrvatskoj desnici sve je uzavrelije. Dugo je vremena njezin neprikosnoveni lider bio Đapićev HSP, zapravo produljena ruka HDZ-a, ali je danas spao na samo jednog zastupnika, trenutačnog formalnog predsjednika Srba. Đapić se uz pomoć Mate Granića pokušao oprati od imidža crnokošuljaštva, ali ni to mu nije pomoglo. I kako se kasnije vidjelo, pranje je bilo samo dnevnopolitička potreba, a ne zaokret u stranačkoj politici. Bilo je na desnici i mnoštvo drugih strančica koje su u pravilu oslonjene na svog predsjednika, i samo u tu svrhu najčešće i opstoje. Jer je neprijeporno kako je osobna taština jedan od glavnih kamena spoticanja što do danas nije došlo do okrupnjivanja desnice. Štoviše, umjesto toga, ona se pred našim očima i dalje sve više mrvi. Đapiću konce mrsi njegova dojučerašnja zastupnica Ruža Tomašić sa svojom pravaškom strankom. Pokušala ju je osnažiti sa Zvonkom Bušićem, ali su se brzo razišli, pa sad Bušić gradi svoju stranku - Hrvatski plamen. Pridružio mu se i Josip Jurčević koji je počeo graditi Hrast, ali se i on s njima razišao. Pa se u podjelu kolača na desnici uključio i Ivan Vekić sa svojom Hrvatskom stražom. Tu su i Milasovi čisti pravaši koji često organiziraju prosvjede... I još mnogi drugi, i svi oni traže svoje uhljebljenje u politici. Ili barem da zadovolje svoje taštine. I svi će oni redom izgubiti. Teško da će itko od njih dobiti mjesto u Saboru. A ako dobije, to će biti vrhunac, iznenađenje. I ne treba u tome tražiti teorije zavjere, optuživati HDZ i SDP, medije, strance, tražiti negdje drugdje krivce... Dakako da ima kuhinja koje rade protiv jačanja desne opcije. Ali glavni je problem u njoj samoj. Jer je hrvatska desnica posve ubijena, neorganizirana, rastrojena, izvan vremena i prostora, bez pravog programa, podijeljena između svojih taštinama opterećenih lidera... Na stranu što je HDZ, posebice pod Sanaderovom palicom, ubio sve što je desnije od HDZ-a. Đapić je za to godinama služio. Ali desnica nema odgovor na današnje izazove pred kojima se nalazi hrvatsko društvo. Sve se svodi na domoljubne parole, a nigdje konkretnih programa, posebice gospodarskih. U tome je Ivo Josipović u pravu. Danas se domoljublje mora ogledati u tome kako gospodarski osnažiti državu koju imamo, Danas se domoljublje moraFoto: ogledati ika.hr u tome kako gospodarski osnažiti državu koju imamo, kako povećati gospodarski razvoj. kako povećati gospodarski razvoj. A nadmetati se, primjerice, je li hrvatskiji grb onaj s prvim bijelim ili s prvim crvenim poljem izvan je svake pameti. I ne samo to. U strahu od Ruže Tomašić, Đapić u HSP-u ponovno aktivira Antu Prkačina koji na HTV-u priča kako Hrvati nisu imali bolju vojsku od Crne legije te da ona nije činila zločine. Prvo, Prkačin je time uvrijedio sve hrvatske branitelje, jer tko je onda Hrvatsku obranio i oslobodio, ako ne pobjedničke hrvatske postrojbe? I drugo, notorna je neistina da Crna legija nije činila zločine. Istina, proleterske brigade činile su i veće zločine, ali dosta nam je bilo laži koje bi trebale postati istine. Ili, stalno se ponavlja politička prijetnja da “tko ne priznaje trojicu obnovitelja Države Hrvatske u novijoj povijesti - Antu Starčevića, Antu Pavelića i Franju Tuđmana“, da taj “nije potpuni politički Hrvat“. Taj koji to zbori, i svi oni koji to podržavaju, hrvatskom narodu i državi ne žele ništa dobroga! Antu Pavelića držati na životu kao obnovitelja neke hrvatske državnosti može zaista samo politički slijepac. Zanimljiva je to Pavelićeva uloga u stjecanju hrvatske državnosti kad se za vlast odrekao ostataka Dalmacije u korist Italije, kad je započeo pogrom ne samo Srba, Židova i Roma, nego i Hrvata koji se s njime nisu slagali. I na kraju izdao vlastiti narod, prepustio ga na milost i nemilost, a on pobjegao. Nema kruha za desnicu dok se ne makne s 1941. godine. Takve bolje i da nema! HAGIOTERAPIJA Vjeroučitelj i hagioterapija 2.dio Tko mi može dati dostojanstvo? Svaki je učenik dijete Božje koje ima besmrtnu dušu te u sebi nosi neizmjerni potencijal božanskog života za koji će odgovarati Pripremila: Vesna Drmić V U Veličina čovjeka je prvenstveno u činjenici da je živ, da je moralan, da je jedinstven, a ne samo u tome koliko je plaćen. Nakon što vjeroučitelj postane svjestan svoje vrijednosti, svojeg porijekla, snage pozitivnih misli i riječi, to se bogatstvo samo prelije na učenike. • • • • Unaprijed vam opraštam za svaki način na koji se branite, skrećete pažnju na sebe, sudjelujete ili ne sudjelujete. Razumijem da ste željni pažnje, ljubavi, pohvale. Molim vas da mi oprostite što vam do sad nisam znala pomoći, prići, što sam vikala/šutjela/podcjenjivala/loše govorila/bila ravnodušna/što nisam imala vremena… Divno je što postojite, što mi pomažete da se mijenjam, što vjerujem da se i vi mijenjate. Od sada sam na vašoj strani. Ne osuđujem vas! Neizmjerno vas ljubim. Hvala Stvoritelju na vašem životu. Ove točke potrebno je proći polako, sabrano, dok se ne osjeti spremnost ići među učenike. Redovitost ove prakse u vjeroučitelju rađa slobodu koja se može posredovati u razredu. Odgoj učenika počinje od odricanja, mijenjanja, stjecanja vrlina i moralnosti prvenstveno osobe koja ih odgaja i podučava. Iz toga proizlazi dostojanstvo vjeroučitelja, a ne vrjednovanja rada rižom ili novcima. Veličina čovjeka je prvenstveno u činjenici da je živ, da je moralan, da je jedinstven, a ne samo u tome koliko je plaćen. Nakon što vjeroučitelj postane svjestan svoje vrijednosti, svojeg porijekla, snage pozitivnih misli i riječi, to se bogatstvo samo prelije na učenike. 5 Broj 6/443 2011. jeronauk se vratio u škole nakon gotovo pola stoljeća, u vrijeme kad se rađala Hrvatska. U našoj je domovini buktio oslobodilački rat. Rijeka izbjeglica slijevala se u one krajeve koji nisu bili izloženi izravnim borbama. U školske klupe vratili su se i vjeroučitelji. Za vrijeme jednog štrajka, voditeljica Sindikata hrvatskih učitelja odašiljala je poruku: “Na što su učitelji spali? Da rade za šaku riže!“ Naime, dio primanja usmjeravao se potrebitijima. Pitanje je, tko može pogaziti čovjekovo dostojanstvo? Ta riža… nekako nije pripadala ovom nebu. Zar je „podijeliti kruh s gladnima“, spadanje? Može li čovjek „umiti svoje lice“, pa se na neki drugi način boriti za zasluženo? Zar je važna samo „šaka riže“? Danas, nakon toliko godina, kad vjeroučitelji imaju priručnike, udžbenike, programe, uhodanu permanentnu izobrazbu, pitanje je malo ublaženo: Tko mi može dati dostojanstvo? Tko me može podsjećati što je važno? Tko me može ohrabrivati da se isplati truditi se, usprkos svemu? U knjizi „Božja poruka za naše vrijeme“, dr. Šporčić piše da su vjeroučitelji „rezonantne kutije“ Božje Riječi. Svako osposobljavanje za tumačenje biblijskog teksta, za tumačenje smisla podrazumijeva da je i u dubini svoga bića vjeroučitelj susreo živoga Boga. Sveti Augustin uči da „ pred učenikom trebamo uvijek biti svjesni da je učenik dijete Božje koje ima besmrtnu dušu te u sebi nosi neizmjerni potencijal božanskog života za koji će odgovarati“. Učenik taj potencijal još dobro ne pozna, dužnost je vjeroučitelja (učitelja/odgajatelja) pokazati smjer do njega, pomažući mu najprije da prepozna vlastite mogućnosti koje ga otvaraju neizmjernosti. Duhovni potencijal čovjek u sebi ne stvara, već otkriva i prima na dar. Vjeroučitelj mu pomaže da otkrije unutarnju istinu života, da je čuva i razvija, te ga potiče da se u nju zaljubi i da živi otkrivajući vlastite dubine i otvarajući se neizmjernosti Božjoj. Vjeroučitelj jasno vidi da učenik nije „prazna ploča“, već osoba koja je iscrtana Božjim planom i zaštitom. koliko se vjeroučitelj, uza sve blago koje mu Crkva nudi ipak ne snalazi, pomoć može potražiti u hagioterapiji koja će s njim prijeći dio puta dok ne stane na noge nutarnje sigurnosti. Što bi vjeroučitelj (učitelj/odgajatelj) trebao stalno imati na pameti? Moj život ima smisla ukoliko vjerujem da mogu biti vrhunski vjeroučitelj, u zbornici i u razredu nezamjenjiv. Moj mi je Stvoritelj dao talent, na Njegovu sam sliku stvoren. Želim ispuniti svoju zadaću na najbolji način. Kad ulazim u razred, učenici uče iz mog osobnog stava o meni koji je u meni, iz mojih kretnji, iz moje spoznaje o svijetu, a ponajviše čitaju na meni je li ono što im donosim autentičan dio mene i trudim li se osobno. Odmah je vidljivo jesam li se „počešljala“ iznutra, „umila“ iznutra, jesam li se uredila za susret s njima. Kako to činim? Sabirem se pred Onim koji me vodi. Odlučujem misliti, govoriti i raditi dobro. Prije ulaska u razred, u duhu, stanem pred učenike i spoznajem da smo djeca Božja, da su neizmjerno važni i vrijedni po tome što jesu. U sebi im govorim: PAPA U HRVATSKOJ Papin osvrt na posjet Hrvatskoj Narod duboke katoličke vjere To “Zajedno u Kristu” imalo je, u ovom slučaju, posebnu poveznicu s obitelji: naime, glavni povod moga pohoda bio je I. nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji, koji je imao svoj vrhunac u euharistijskom slavlju u nedjelju ujutro održanom na zagrebačkom hipodromu Papa Benedikt XVI. na općoj audienciji 8. lipnja u Vatikanu osvrnuo se na nedavni posjet Hrvatskoj i ponovio najvažnije poruke upućene vjernicima i javnosti u Hrvatskoj. Draga braćo i sestre! anas ću vam govoriti o pastoralnom pohodu u Hrvatsku, u kojem sam bio prošlu subotu i nedjelju. Bio je to, istina, kratak apostolski posjet, koji je u cijelosti održan u glavnom gradu Zagrebu, no ipak bogat susretima i nadasve snažnim duhom vjere, jer su Hrvati narod duboke katoličke vjere. Ponovno izražavam svoju iskrenu zahvalu kardinalu Josipu Bozaniću, nadbiskupu zagrebačkom, mons. Srakiću, predsjedniku biskupske konferencije i ostalim biskupima iz Hrvatske, kao i Predsjedniku Republike za topli doček koji su mi ukazali. Hvala i svim ci- 6 Broj 6/443 2011. D vilnim vlastima i svima koji su na razne načine sudjelovali u tome događaju, na osobit način osobama koje su za tu nakanu prikazivali molitve i žrtve. Geslo moga pohoda bilo je “Zajedno u Kristu”. Ono izražava prije svega iskustvo zajedništva svih vjernika sabranih u Kristovo ime, iskustvo Crkve, što se očitovalo u sabranosti Božjeg naroda oko Petrova nasljednika. Ali to “Zajedno u Kristu” imalo je, u ovom slučaju, posebnu poveznicu s obitelji: naime, glavni povod moga pohoda bio je I. nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji, koji je imao svoj vrhunac u euharistijskom slavlju u nedjelju ujutro održanom na zagrebačkom hipodromu, na kojem je sudjelovalo veliko mnoštvo vjernika. Za mene je bilo veoma važno učvrstiti u vjeri prije svega obitelji, koje je Drugi vatikanski koncil nazvao “kućnom Cr- kvom” (usp. Lumen gentium, 11). Blaženi Ivan Pavao II., koji je Hrvatsku pohodio čak triput, stavio je snažan naglasak na ulogu obitelji u Crkvi; tako sam, ovim putovanjem, htio dati kontinuitet tome aspektu njegova Učiteljstva. U današnjoj Europi, narodi čvrste kršćanske tradicije imaju posebnu odgovornost u obrani i promicanju vrijednosti obitelji utemeljenoj na ženidbi, koja bez sumnje ima presudnu ulogu kako na odgojnom tako i na društvenom polju. Ta je poruka imala dakle osobitu važnost za Hrvatsku, bogatu duhovnom, etičkom i kulturnom baštinom, koja se priprema ući u Europsku uniju. veta je misa slavljena u posebnom duhovnom ozračju devetnice Duhova. Kao u velikoj “dvorani Posljednje večere” pod otvorenim nebom, hrvatske su se obitelji okupile u molitvi, zazivajući zajedno dar S Veoma je značajan bio također susret s predstavnicima civilnog društva, svijeta politike, znanosti, kulture i gospodarstva, s diplomatskim zborom i vjerskim vođama u narodnom kazalištu u Zagrebu. U tom ozračju imao sam radosnu prigodu iskazati poštovanje velikoj kulturnoj tradiciji Hrvatske, koja je neraskidivo povezana s njezinom poviješću vjere i žive prisutnosti Crkve, koja je tijekom stoljeća pokretala mnoge institucije i prije svega odgojila glasovite tražitelje istine i općeg dobra. Među njima sam podsjetio osobito na isusovca Ruđera Boškovića, velikog znanstvenika čija se 300. obljetnica rođenja slavi ove godine. Još jednom nam je postao bjelodan najdublji poziv Europe – čuvati i obnavljati humanizam koji ima kršćanske korijene i koji se može nazvati “katoličkim”, to jest univerzalnim i cjelovitim. To je humanizam koji stavlja u središte čovjekovu savjest, njegovu otvorenost vrhunaravnom i istodobno njegovu povijesnu stvarnost, koja je kadra nadahnuti raznolike političke projekte koji imaju za zajednički cilj izgrađivati sadržajnu demokraciju, utemeljenu na etičkim vrijednostima ukorijenjenim u samoj ljudskoj naravi. Promatrati Europu s gledišta jedne nacije drevne i čvrste kršćanske tradicije koja je sastavni dio europske civilizacije, dok se priprema ući u Europsku uniju, omogućilo je iznova osjetiti urgentnost izazova pred kojim stoje narodi ovoga kontinenta, a taj je izazov ne bojati se Boga, Boga Isusa Krista, koji je ljubav i istina, i koji ne oduzima ništa slobodi već je vraća samoj njoj i daje joj obzor pouzdane nade. DOGAĐANJA U Izjava Komisije HBK Iustitia et pax Netrpeljivost prema katolicima u Hrvatskoj Držimo da treba prekinuti s praksom prozivanja i omalovažavanja katolika zbog njihove vjerske pripadnosti, njihova načina života, njihovih vjerskih uvjerenja i učenja, koja se bez ikakvih argumenta proglašavaju nazadnima. Komisija izražava zabrinutost zbog sve učestalijeg i otvorenijeg iskazivanja netrpeljivosti i nasilja prema katolicima u Hrvatskoj. Netrpeljivost prema katolicima i njihovim vjerskim uvjerenjima baštinjena je iz vremena komunističkog totalitarizma i nikada nije u potpunosti nestala, a u posljednje se vrijeme intenzivirala, posebice neposredno prije i nakon posjeta Svetog Oca Republici Hrvatskoj i hrvatskim katolicima. Sa žaljenjem konstatiramo da državna tijela nisu adekvatno, po službenoj dužnosti, reagirala na otvorene izričaje netrpeljivosti prema katolicima na onaj isti način kako su reagirali kada se radilo o pravima drugih ugroženih zajednica i pojedinaca. Držimo da treba prekinuti s praksom prozivanja i omalovažavanja katolika zbog njihove vjerske pripadnosti, njihova načina života, njihovih vjerskih uvjerenja i učenja, koja se bez ikakvih argumenta proglašavaju nazadnima. Stoga pozivamo državne institucije da ne budu pristrane i da budno paze na dostojanstvo i pravo katolika na življenje svoje vjere i izricanje svojih vjerskih uvjerenja što im jamče hrvatski zakoni. Katolici u Hrvatskoj se ne boje nikakve argumentirane javne rasprave ili kritike, ali nikako ne mogu prihvatiti da se prešutno prihvaća njihovo omalovažavanje bez reagiranja nadležnih institucija. Komisija poziva sve Hrvate i Hrvatice da hrabro u javnosti iznose svoje stavove o raznim temama, da ih znaju argumentirati i dobro uobličiti. Javna rasprava i izmjena argumenata s katoličkog stajališta apsolutno isključuje narušavanje dostojanstva čovjeka, napose svako nasilje koje nedvosmisleno osuđujemo. U ovoj Izjavi namjerno nismo koristili izričaj „govor mržnje“ jer ovu sintagmu držimo besadržajnim jezičnim neologizmom kojim određene skupine opravdavaju vlastite napade na one s kojima ne dijele isto mišljenje. mons. dr. Vlado Košić predsjednik Iustitia et pax 7 Broj 6/443 2011. Duha Svetoga. To mi je omogućilo istaknuti dar i zauzetost zajednice u Crkvi, kao i obodriti bračne drugove u njihovu poslanju. U našim danima, dok se nažalost konstatira sve veći broj rastava i razvoda, vjernost bračnih drugova je postala samo po sebi značajno svjedočanstvo Kristove ljubavi, koja omogućuje živjeti brak zbog onog što on jest, to jest zajednica muškarca i žene koji se, s Kristovom milošću, uzajamno ljube i pomažu čitav život, u radosti i žalosti, u zdravlju i bolesti. Prvi odgoj u vjeri sastoji se upravo u svjedočenju one vjernosti bračnom savezu: iz nje djeca bez ijedne izgovorene riječi uče da je Bog vjerna, strpljiva, smjerna i velikodušna ljubav. Vjera u Boga koji je ljubav prenosi se prije svega svjedočenjem vjernosti bračnom savezu, koja se nekako prirodno pretače u ljubav prema djeci, plodu te zajednice. Ali ta vjernost nije moguća bez Božje milosti, bez oslonjenosti na vjeru i Duha Svetoga. Eto zašto Djevica Marija neprekidno zagovara kod svoga Sina da - kao u svadbi u Kani - ne prestane bračnim drugovima udjeljivati dar “dobrog vina”, to jest svoju milost, koja im omogućuje živjeti “kao jedno tijelo” u raznim vremenima i životnim okolnostima. to ozračje velike pozornosti prema obitelji, vrlo se lijepo uklopilo bdjenje s mladima, održano u subotu navečer na Jelačićevu Trgu, središtu grada Zagreba. Ondje sam se imao priliku susresti s novim hrvatskim naraštajem i primijetio sam snagu njegove mlade vjere, nošene velikim poletom prema životu i njegovu smislu, prema dobru, prema slobodi, to jest prema Bogu. Bilo je lijepo i dirljivo čuti te mlade kako pjevaju s radošću i zanosom, a zatim, u trenutku osluškivanja i molitve, vidjeti ih sabrane u dubokoj tišini! Njima sam ponovio pitanje koje je Isus uputio svojim prvim učenicima: “Što tražite?” (Iv 1, 38), ali sam im rekao da Bog traži njih prvi i više no što oni traže njega. To je radost vjere: otkriti da nas Bog prvi ljubi! To nas otkriće trajno čini učenicima i stoga uvijek mladima u duhu! Taj je misterij, tijekom bdjenja, doživljen u molitvi euharistijskog klanjanja: u šutnji je to naše “zajedno u Kristu” našlo svoju puninu. Tako je moj poziv na nasljedovanje Isusa bio odjek riječi koju je On sam uputio srcu mladih. Drugi događaj kojeg bismo mogli nazvati događajem “Posljednje večere” bilo je slavlje večernje u katedrali s biskupima, svećenicima, redovnicima i mladima u formaciji u bogoslovijama, sjemeništima i novicijatima. I tu smo, na poseban način, iskusili da smo kao crkvena zajednica jedna “obitelj”. U zagrebačkoj katedrali se nalazi monumentalni grob blaženog kardinala Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika. On se, u Kristovo ime, hrabro suprotstavio nasiljima nacizma i fašizma a, zatim, nasiljima komunističkog režima. Bio je zatočen i boravio u kućnom pritvoru u rodnom selu. Kreiran kardinalom od pape Pija XII., umro je 1960. od bolesti od koje je obolio u zatvoru. U svjetlu njegova svjedočanstva, ohrabrio sam biskupe i prezbitere u njihovoj službi, potaknuvši ih na zajedništvo i na apostolski polet; ponovno sam predložio posvećenim osobama ljepotu i radikalnost njihova oblika života; pozvao sam bogoslove i sjemeništarce, novake i novakinje da s radošću slijede Krista koji ih je pozvao po imenu. Taj molitveni događaj, obogaćen prisutnošću mnogobrojne braće i sestara koji su posvetili svoj život Gospodinu, bio je za mene velika utjeha, i molim da hrvatske obitelji budu uvijek plodno tlo za rađanje brojnih i svetih poziva u službi Božjega kraljevstva. Dragi prijatelji, svaki put kada Petrov nasljednik boravi na apostolskom putovanju, čitavo tijelo Crkve sudjeluje na neki način u dinamizmu zajedništva i poslanja vlastita njegovoj službi. Zahvaljujem svima onima koji su me pratili i podupirali molitvom. Zahvaljujući tome taj je moj pastirski pohod protekao u najboljem redu. Sada, dok zahvaljujemo Gospodinu za taj veliki dar, molimo njega, po zagovoru Djevice Marije, Kraljice Hrvata, da ono što sam uzmogao posijati donese obilne plodove, za hrvatske obitelji, za čitav narod i za cijelu Europu. DOGAĐANJA Metropolitanski pastoralni institut Prva generacija odslušala cijeli dvogodišnji program Drugu godinu Seminara za teološku kulturu laika pohađalo je 12 polaznika te su oni prva generacija koja je odslušala cijeli predviđeni program. Z avršila su predavanja i ispitni rokovi na Metropolitanskom pastoralnom institutu (MPI) u Rijeci. Na seminare koje nudi MPI u ovoj obrazovnoj godini bilo je sveukupno 44 upisanih vjernika laika. Na Seminaru za teološku kulturu laika (I. god.) bilo je upisano 15 polaznika, 12 polaznika pohađalo je II. godinu istog Seminara. Oni su ujedno i prva generacija koja je odslušala cijeli predviđeni program. Na Teološko-katehetskom seminaru za odgajateljice u vjeri bilo je 7 polaznica, a na Teološko-katehetskom seminaru za pastoralne suradnike i župne animatore bilo je 10 upisanih polaznika. Veliki dio polaznika pristupio je ispitima u ovom ljetnom roku, a one koji to nisu učinili čeka novi jesenski ispitni rok u mjesecu rujnu. Svima koji uspješno polože ispite bit će tada dodijeljene Potvrdnice na svečanoj promociji. U rujnu će se također vršiti upisi u sljedeću obrazovnu godinu, u sjedištu Instituta, Omladinska 14 (nova zgrada Teologije u Rijeci, bivši Filozofski fakultet). Više o svemu tome možete pročitati na www.mpi-ri.com ili nazvati Upravu Instituta na (051) 345-139. 8 Broj 6/443 2011. Seminari na MPI-u MPI za vjernike laike Riječke metropolije organizira četiri seminara: dvogodišnji Seminar za teološku kulturu laika (TKL), jednogodišnji Teološko-katehetski seminar za odgajateljice u vjeri u predškolskim ustanovama (TKSO) i dvogodišnji Teološko-katehetski seminar za pastoralne suradnike i župne animatore (TKSP). Dvogodišnji Teološko-pastoralni seminar za volontere u hospicijskim kućnim posjetima (TPSV) je još uvijek u izradi. Sva četiri seminara MPI-a imaju za cilj produbljivanje osobne vjere polaznika. To znači poželjeti biti uvijek sve većim autentičnim svjedokom Istine i Svijetla, sve boljim Kristovim učenikom. Stoga je osnovna briga Instituta da polaznici ovim programima budu osnaženi novim poticajnim saznanjima kako bi iz toga crpili i razvijali odlučnost i hrabrost te onda osobnu vjeru i potvrdili konkretnim životom i angažmanom. Polaznici svih seminara slušaju zajedno predavanja prvih 10 subota dok u drugom semestru i dalje, svaki seminar ima svoj zasebni program. Cijena jednogodišnjih Seminara iznosi 1000 kn, a dvogodišnjih 2000 kn. Nastava se održava subotom ujutro, u pravilu 10 subota u prvom i 10 subota u drugom semestru (sveukupno 20 subota) tokom jedne godine. Jedna subota sadrži 4 sata nastave (sveukupno 80 sati u jednoj obrazovnoj godini), u pravilu od 9:00 do 12: 25. Seminar za teološku kulturu laika sadrži dvogodišnji program nastave obrazovanja za sve one osobe koje su otvorene osobnoj i intelektualnoj izgradnji u znanstvenom, vjerskom, teološko- filozofskom i kulturnom smislu. Svrha seminara TKL-a je promicanje kršćanskih vrednota na svim razinama društva Riječke metropolije i to ostvaruje sustavnim znanstvenim istraživanjem problematike današnjeg društva i sustavnim izlaganjima. TKL je prvenstveno seminar za osobne potrebe ljudi, vjernika („i onih koji će to tek postati“), u smislu cijeloživotnog usavršavanja i obrazovanja. Redoviti polaznici TKL-a dobivaju temeljno i sadržajno teološko obrazovanje važno za ispravno svjedočenje Isusove poruke u svijetu. Usavršavaju se u poznavanju i prihvaćanju kršćanskih načela koja su temelj jasnog promišljanja i razlučivanja o društvenoj stvarnosti. Nakon uspješno završenog seminara redoviti polaznici dobivaju Potvrdnicu MPI-a. Teološko-katehetski seminar za pastoralne suradnike i župne animatore je seminar za one koji već tu ulogu vrše na području svojih župa, kao i za one koji se tek pripremaju prihvatiti određeni angažman i odgovornost, a sve u dogovoru sa župnikom. U ovom smislu program se također odnosi na vijećnike u župnim pastoralnim i ekonomskim vijećima, na čitače, akolite, izvanredne djelitelje pričesti, te vjernike laike s drugim zaduženjima u crkvenim službama. Seminar je do ove godine sadržavao jednogodišnji program, ali će od iduće godine, odlukom Vijeća MPI-a trajati dvije godine. Kandidati se već pri samom upisu izjašnjavaju o grupi koju izabiru (obiteljski animator, katehetsko-biblijski animator, liturgijski animator, animator zajednice mladih). Oni kandidati koji, nakon uspješnog završenog Teološko-katehetskog seminara za pastoralne suradnike i župne animatore dobiju Potvrdnicu MPI-a, na području svojih župa mogu sudjelovati u pastoralnom djelovanju, u animiranju i suradnji na različitim pastoralnim područjima. Teološko-katehetski seminar za odgajateljice u vjeri Metropolijski pastoralni institut izvodi u ime Teologije u Rijeci, Katoličko bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Seminar je predviđen za one odgojiteljice koje već rade u predškolskim ustanovama, a žele, prema potrebama vrtića te u dogovoru sa roditeljima i ravnateljima, provoditi vjerski odgoj u svojim predškolskim ustanovama. Za provođenje vjerskog odgoja nužno je imati Potvrdnicu našeg Seminara koja se postiže uspješnim položenim ispitima, uspješno napisanom pripremom te uspješnom izvedbom određene tematske jedinice u predškolskoj ustanovi/vježbaonici. Po završetku Seminara, odgojiteljica koja želi provoditi vjerski odgoj mora zatražiti mandat za provođenje vjerskog odgoja (za određenu predškolsku ustanovu i određeno vremensko razdoblje) od biskupa/ nadbiskupa preko Katehetskog ureda. Potvrdnica ovog Seminara jedan je od preduvjeta za dobivanje istog mandata. Seminar mogu upisati i one odgajateljice koje još nemaju stalni radni odnos u predškolskoj ustanovi i mogu, ukoliko zadovolje sve uvjete, dobiti Potvrdnicu o uspješnom završenom Seminaru, no mandat za provođenje vjerskog odgoja moći će dobiti tek kada dobiju i rješenje o stalnom radnom odnosu. Teološko-pastoralni seminar za volontere u hospicijskim kućnim posjetima ponuđen je kao mogućnost ukoliko se prijavi dovoljan broj zainteresiranih i predviđeno je da traje dvije godine. Namijenjen je svima onima koji se žele obrazovati i osposobiti za rad sa starijima, bolesnima i nemoćnima pružanjem odgovarajuće njege. Uz to seminar ima za cilj osvijestiti činjenicu kako pomažući svima koji su u potrebi, pružanjem palijativne njege, služimo samom Gospodinu. Sve je više bolesnika koji se u zadnjem stadiju života otpuštaju na kućnu njegu i razumljivo je da bolesnici svoje zadnje trenutke žele provesti sa svojom obitelji, no je li sama obitelj uvijek spremna na to? Ovim se seminarom želi osposobiti polaznike da se u svom volonterskom radu znaju nositi sa određenim situacijama koju bolest i nemoć donose te da znaju odgovoriti na zahtjeve kako bolesnika tako i njihovih obitelji. DOGAĐANJA Nadbiskup Tamarut: Drag, revan i vjeran pastir O bljetnica smrti posljednjeg riječko-senjskog nadbiskupa dr. Antona Tamaruta, 28. lipnja tradicionalno je obilježena misom zadušnicom koju je u riječkoj katedrali predvodio nadbiskup Ivan Devčić koji ga je naslijedio na čelu riječke Crkve. Uz brojne svećenike na misi je sudjelovao i gospićko-senjski biskup Mile Bogović, također nasljednik nadbiskupa Tamaruta koji je upravljao i područjem danas samostalne biskupije osnovane prije gotovo 11 godina. dinala Josipa Bozanića. Osim njega autori radova su Anton Tamarut ml., Franjo Velčić, Milan Šimunović, Franjo Glasnović, Marko Medved, Nikola Uravić, Mile Pecić, biskup Mile Bogović, Ivan Milovčić, Emil Svažić, Milan Špehar a donosi se i riječ riječkog nadbiskupa Ivana Devčića. Nadbiskup Tamarut je obilježio Crkvu u Rijeci na kraju dvadesetoga stoljeća, stoljeća u kojem je Rijeka najprije postala biskupijskim, potom nadbiskupijskim i metropolitanskim središtem. On je uistinu bio čovjek riječke metropolije, kao svećenik Krčke biskupije djelovao je dugi niz godina u središnjim metropolitanskim ustanovama (Sjemeništu i Visokoj bogoslovskoj školi), potom kao nadbiskup koadjutor i naposljetku 10 i pol godina kao riječko-senjski nadbiskup i metropolita. nton Tamarut rođen je 1. prosinca 1932. u Novalji na otoku Pagu. Školovao se u Zagrebu, Pazinu, Rijeci i Rimu gdje postiže doktorat crkvenog prava i magisterij iz liturgike. Nakon povratka u domovinu djeluje u Malom Lošinju te u središtu biskupije u Krku kao suradnik krčkog biskupa Karmela Zazinovića te predavač na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1986. šibenskim biskupom, no nakon manje od dvije godine upućuje ga u Rijeku gdje postaje koadjutorom tadašnjem riječko-senjskom nadbiskupu Josipu Pavlišiću. Početkom 1990. preuzima upravu tadašnje prostrane Riječko-senjske nadbiskupije koju će voditi u burnim vremenima prijelaza iz komunizma u demokraciju, godinama rata u kojima je velik dio dijeceze ostao pod srpskom okupacijom s velikim brojem prognanika i izbjeglica. Nadbiskup je osobno posjećivao ratište, vojnike i izbjeglice, a velika je pomoć stradalnicima došla sa strane nadbiskupijskoga Caritasa kojega je organizirao zajedno sa svojim suradnicima. U godinama kada su se otvarale nove mogućnosti za djelovanje Crkve formirao je velik broj laika koji su bili u stanju kvalitetno preuzeti nove, ponajviše vjeronaučne zadaće. Osnovao je nekoliko novih župa, a podržao je osnutak Gospićko-senjske biskupije koja je osnovana upravo u vrijeme njegova preminuća. Preminuo je 28. lipnja 2000. godine te je pokopan u grobnici riječko-senjskih nadbiskupa u katedrali svetog Vida. Svojom službom u mnogočemu je zadužio riječku mjesnu Crkvu, riječku crkvenu pokrajinu ali i šire, uzevši u obzir djelovanje na razini Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske. Nadbiskup Tamarut bio je treći i zadnji nadbiskup s titulom riječko-senjskog nadbiskupa; njegov nasljednik mons. dr. Ivan Devčić, u izmijenjenim granicama nadbiskupije, imenovan je za riječkog nadbiskupa. Ur. Sporazum o suradnji za palijativnu skrb R iječka nadbiskupija, Primorskogoranska županija i Grad Rijeka 1. srpnja u Nadbiskupskom domu u Rijeci potpisali su Sporazum o suradnji pri pokretanju ustanove za palijativnu skrb čiji će osnivač biti nadbiskupijski Caritas. Stacionar kapaciteta 15 kreveta za osobe u posljednjem stadiju bolesti trebao bi se urediti na adresi Tizianova 15, u bivšim prostorima Teologije u Rijeci. Sporazumom se definira A P Ovaj, za sada, pionirski pothvat u Hrvatskoj, uređenjem prostora dobit će preduvjete za početak rada. Građevinski radovi započet će već u tjednu nakon potpisivanja Sporazuma i trebali bi biti gotovi do kraja kalendarske godine, a izvodi ih AB gradnja iz Karlovca. P otpisnici sporazuma, nadbiskup dr. Ivan Devčić, župan Zlatko Komadina i gradonačelnik mr. Vojko Obersnel istaknuli su vrijednost i potrebu takve ustanove koje za sada još nema u Hrvatskoj. Upravo činjenica da rad ustanove za palijativnu skrb nije još detaljno definiran zakonom otegotna je okolnost pri određivanju načina rada i sustava financiranja. Suradnja ovih triju institucija u budućem radu ustanove za palijativnu skrb bit će definirana naknadno, posebnim sporazumom. Kriteriji za primanje bolesnika u stacionar bit će medicinski i socijalni, kako bi najpotrebnijima omogućili dostojanstvene posljednje dane života. Potpisnici su se složili da je ovo još jedan primjer dobre i nužne suradnje Crkve i društvenih institucija. 9 Broj 6/443 2011. Na kraju mise biskupi i svećenici pomolili su se na grobu pokojnika u riječkoj katedrali. Nakon mise predstavljen je i zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Rijeci prošle godine u povodu 10. obljetnice smrti mons. Tamaruta, pod naslovom “Drag, revan i vjeran pastir”. redvodeći večernju misu uoči svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, nadbiskup Devčić u propovijedi je povezao djelovanje nadbiskupa Tamaruta s apostolskim uzorima. „Sva su trojica, Petar, Pavao i nadbiskup Anton, bili apostoli Isusa Krista. Sličnosti idu i dalje, pa možemo reći da su sva trojica vjernike, svaki na svome mjestu i u svoje vrijeme, učila zakonu Gospodnjemu i kako po njemu živjeti u danim okolnostima. Sva su trojica također, poput Petra i Ivana u večerašnjem čitanju iz Djela apostolskih, u ime Isusa Krista ohrabrivali i u život vraćali uzete i hrome, prognane i marginalizirane, žalosne i ucviljene. Sjetimo se samo koliko je prilika za to imao naš blagopokojni nadbiskup u vrijeme Domovinskog rata, kada mu je povjereno stado bilo nemilosrdno udareno progonstvom i neizvjesnošću, što je mnoge učinilo duhovno i u svakom drugom pogledu nemoćnima i hromima.” Nakon mise predstavljen je Zbornik o mons. Tamarutu o kojem su govorili dr. Marko Medved, koji je i urednik knjige, dr. Iris Tićac te dr. Nikola Vranješ. Riječ je o djelu koje sabire dvanaest radova iznesenih na prošlogodišnjem simpoziju održanom prigodom desete obljetnice smrti. Zbornik su izdali Teologija u Rijeci, Riječka nadbiskupija i Glas Koncila, a među ostalim prilozima tu je i onaj kar- kako su uređenje prostora i troškovi rekonstrukcije u iznosu od oko 8,5 milijuna kuna u nadležnosti Nadbiskupije dok bi Županija i Grad u jednakom omjeru trebali financirati opremanje prostora do vrijednosti od 2.000.000 kuna. DOGAĐANJA Knjiga o ulozi dubrovačkog biskupa u obrani grada Nakon predstavljanja u Dubrovniku i Zadru, Rijeka je treći grad koji u sebi nosi brojne poveznice s mons. Puljićem i Dubrovnikom, posebno u ratno vrijeme. Pomorskim koridorom Rijeka - Dubrovnik u napadnuti je grad stizala humanitarna pomoć. K njiga o sadašnjem zadarskom nadbiskupu mons. dr. Želimiru Puljiću, „Ohrabri se, narode moj - Djelovanje biskupa dubrovačkog mons. dr. Želimira Puljića u razdoblju pada komunizma i Domovinskog rata 1990.-1993.“ predstavljena je 16. lipnja u dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci. Autor i povjesničar dr. Jakša Raguž u knjizi je, uz ostalo, sabrao govore, propovijedi i druge dokumente iz tog ratnog razdoblja, koji svjedoče o ulozi biskupa Puljića u obrani Dubrovnika. O knjizi su govorili gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović, kancelar Dubrovačke biskupije mons. Ivan Šimić, autor dr. Raguž te nadbiskup Puljić. U glazbenom dijelu svečanosti nastupio je katedralni zbor „Cantores Sancti Viti“, a dobrodošlicu gostima i izlagačima uputio je domaćin, riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić. Biskup Bogović istaknuo je vrijednost knjige kao povijesnog izvora, jer u njoj su sakupljeni dokumenti važnog razdoblja dubrovačke i hrvatske povijesti. „To je pokušaj da spasimo našu povijest. Nažalost često nam nedostaju ovakvi izvorni dokumenti“, rekao je biskup. Knjiga obuhvaća zbivanja u vrijeme 3 ratne godine u Dubrovniku te godinu koja prethodila njima. Zbog toga je podijeljena u 4 dijela koji nose naslove godišnjih doba. Prvi dio knjige, pod nazivom “Jesen komunizma”, obuhvaća razdoblje od 1989. kada je dr. Želimir Puljić imenovan dubrovačkim biskupom, pa do kraja svibnja 1990., kada je došlo do demokratskih promjena u Hrvatskoj. Drugi dio knjige, nosi naslov “Proljeće novih sloboda”, a treći, “Zima agresije”, čini glavninu knjige i obuhvaća razdoblje od svibnja 1991. do studenog 1992., kada je Hrvatska vojska uspjela deblokirati Dubrovnik i osloboditi cijeli prostor dubrovačke biskupije. Četvrti dio knjige “Ljeto slobode” posvećen je sagledavanju šteta koje je dubrovačkoj biskupiji nanio srbo-crnogorski agresor. „Metaforu godišnjih doba koristili su već brojni romani. Ali ova knjiga nije roman nego surova stvarnost“, rekao je biskup Bogović. akon predstavljanja u Dubrovniku i Zadru, Rijeka je treći grad koji u sebi nosi brojne poveznice s mons. Puljićem i Dubrovnikom, posebno u ratno vrijeme. Mons. Šimić, ravnatelj biskupijskog Caritasa u ratnim danima, podsjetio je na pomorski koridor Rijeka - Dubrovnik kojim je u napadnuti grad stizala humanitarna pomoć. Zahvalio je tom prilikom i gradskim i crkvenim vlastima, posebno lučkoj upravi i svima koji su na mnoge načine pomogli Dubrovnik. Autor knjige dr. Raguž govorio je o njezinom nastanku istaknuvši kako nakon nje nitko neće moći dovoditi u pitanje ulogu Crkve i biskupa u ratnim danima obrane Dubrovnika i stvaranja Hrvatske države. Kako govori i sam naslov knjige, biskupov je prvi zadatak bio ohrabriti narod i biti mu blizu. Okupljenima se obratio i nadbiskup Puljić zahvalivši predstavljačima, ali i Rijeci te posebno onima koji su u tim ratnim danima bili, na bilo koji način, blizu Dubrovniku. D. D. N 10 Broj 6/443 2011. Jubilej Ruđera Boškovića Veliki jubilej Ruđera Boškovića, tristota obljetnica njegova rođenja, bio je povod svečane akademije održane 14. lipnja u Villi Angiolini u Opatiji. U organizaciji Družbe Braća hrvatskog zmaja i Hrvatskog muzeja turizma u opatijskoj vili iz 19. stoljeća, u kojoj je muzej smješten, o jednom od najvećih hrvatskih znanstvenika i mislioca govorili su predavači sa Sveučilišta u Zadru, a u glazbenom dijelu nastupili su polaznici Glazbene akademije Sveučilišta u Zagrebu, Područnog odsjeka Rijeka. Dr. Josip Faričić s Odjela za geografiju zadarskog sveučilišta podsjetio je da je Ruđera Josipa Boškovića, isusovca, rođenog u Dubrovniku prije tri stotine godina 18. svibnja 1711., spomenuo i Benedikt XVI. u svom govoru u zagrebačkom HNK. „Papa je za Boškovića rekao kako on vrlo dobro utjelovljuje sretnu svezu između vjere i znanosti, koje se uzajamno potiču na propitivanje, koje je istovremeno otvoreno, raznoliko, ali i sintetičko. Njegovo najpoznatije djelo Teorija prirodne filozofije, objavljeno u Beču, a zatim i u Veneciji polovicom osamnaestoga stoljeća, nosi vrlo znakovit podnaslov „Prema jedinom zakonu postojećih snaga u prirodi.“ U Boškoviću imamo analizu, imamo proučavanje mnogovrsnih znanstvenih grana, ali imamo i strast za jedinstvom. A to je tipično za katoličku kulturu, rekao je tada Papa obraćajući se političkoj, znanstvenoj i društvenoj eliti u Zagrebu“. Dr. Faričić je govorio o Boškovićevim postignućima u prirodnim znanostima, posebno na po- dručju geodetskih mjerenja. Podsjetio je na njegov životnu put, pripadnost isusovačkom redu, studij u Italiji i znanstvena putovanja Europom. „Od kada je otišao u Italiju samo se jednom vratio u Dubrovnik“ rekao je Faričić te istaknuo da je Bošković uvijek ponosno isticao svoje hrvatsko porijeklo iako su ga još u ono vrijeme mnogi prisvajali. Dr. Marko Vučetić sa zadarskog Odjela za filozofiju govorio je o Boškovićevoj teoriji filozofije prirode posebno o njegovoj teoriji sila. Njegova je fizika bila pod utjecajem Newtona i Leibniza, ali razvija svoju teoriju međudjelovanja tijela. Ispred Družbe Braća hrvatskog zmaja, okupljene je pozdravio Goran Crnković podsjetivši da Družba djeluje na promicanju i očuvanju hrvatske kulturne baštine i identiteta. Družba je osnovana u Zagrebu 1905., ali je raspuštena 1946. Obnovljena je u Zagrebu 23. lipnja 1990. u ozračju stvaranja demokratske Hrvatske. Okupljene u najstarijoj opatijskoj vili pozdravila je i ravnateljica Muzeja turizma Mirjana Kos. Danijel Delonga DAN OBITELJI Obitelj Frelih Tata, kad će šesto? Mladima poručujem da budu odgovorni, neka s ljubavlju nose i rađaju djecu. Nije važno koliko ćete djece imati. Prvo voliš kao i peto, kao i deseto. Piše: Vesna Drmić N Marina ima 45 godina. Rodom je iz Pakraca, radi kao frizerka. Njezin suprug ima 50 godina, vojni je umirovljenik, rodom iz Rijeke. Žive u stambenom naselju u Gornjim Srokima, u Viškovu. Prostor stanovanja od 60 kvadrata dijele sa svojom djecom. Vedran (25), Slaven (22), Marin (16), Vedrana (7) i Antonija (3). pomoć zasigurno sakrament ispovijedi i euharistija. I župni dom nam je širom otvoren. Slavko se prisjeća Domovinskoga rata. TATA: Najviše sam se približio Bogu u Korenici, za vrijeme Domovinskoga rata. Tamo sam izmolio najviše Očenaša, pitajući se gdje je zasjeda. Kako rješavate sukobe? TATA: Kod nas svađa nema. Mi se u par riječi razumijemo. Djeca nisu čuli za svađu. Oni ne znaju što je to. Ono što je važno je da nikada jedan drugome ne kontriramo. Ni ja supruzi, ni supruga meni. MAMA: Među djecom je sada sve u redu. Nekad je bilo teško. Rat je učinio svoje. Suprug je bio na ratištu. U to sam vrijeme samo razmišljala što je s njim, gdje je. To se odrazilo na onu djecu koja su u tome rasli. Ali prebrodili smo i to. Različiti karakteri dečki, vrijeme puberteta ovih koji su sad odrasli… znali su se sukobljavati. Sad se uvažavaju. Vrijednosti koje im usađuješ, kad-tad se pokažu. Koja je vaša poruka mladim obiteljima: TATA: Danas mladi često žive vanbračno jer nemaju stana, jer nemaju posla. Nemaju, kao, uvjete. Ne naprave ulaznicu u brak. Žive u braku, ali s izlaznicom. Nakon nekog vremena i odustanu od zajedništva. A djeci treba izlaznica na pravi put, a ne izaći iz braka. Mladima poručujem da budu odgovorni, neka s ljubavlju nose i rađaju djecu. Nije važno koliko ćete djece imati. Prvo voliš kao i peto, kao i deseto. MAMA: Ako ne vjeruješ, obuzme te strah. Danas je mladima teže jer nema posla, ali Bog se uvijek pobrine za svoje. Ja znam da se uvijek sve složi. Jedno je važno – ono što radiš radi sa srcem. Osloni se na Stvoritelja. 11 Broj 6/443 2011. eke ljude viđamo redovito u prolazu, često na misi, znamo tko su im članovi obitelji, a da ne dotaknemo bogatstvo njihovih duša. Susret je uvijek obogaćenje. Mamu Marinu viđam duže vrijeme na euharistiji. Dolazi s djevojčicama, dok jedan od sinova redovito poslužuje oko oltara. Ono što me kod nje fascinira je rijeka nježnosti koja se slijeva iz nje prema njenim djevojčicama, pa dotakne i sve oko njih. Nisam nikad vidjela na njoj nestrpljivost, nikada čula glas ljutnje, ni iz nutrine. Ono što bi žene zadivilo, njezina je mladolikost i djevojački stas za koji tolike buduće mlade majke strahuju ako odluče životu reći da. Na razgovor s obitelji Frelih krenuli smo na Dan državnosti. Znakovito, jer su stanari naselja veterani Domovinskoga rata, zaslužni što taj blagdan proslavljamo dvadeseti put . Svi su ispred zgrada i zajedno slave. Zastave su na istaknutim mjestima. Čuju se prigodne pjesme. Brojnost djece u jednoj obitelji nikog ne ostavlja bez komentara. Što obično ljudi vama kažu? MAMA: Slavka svi zovu Tata. Općenito, ljudi se čude, neobično im je, čini im se nemoguće imati puno djece. Ljudi pitaju jesu li se djeca dogodila ili su planirana. Neki misle da smo vjerski fanatici. Događa se i da nas ljudi upozore da nismo u redu prema starijoj djeci, kao da im nešto uskraćujemo. I moj je otac imao troje. I tada su mu koješta govorili. On je ponosan na svakog unuka. Ženska strana obitelji se malo pribojavala. Žene su svjesnije teškoća. Ali samo u početku. I taj strah je nestao. TATA: Moj je djed imao sedmero djece. Sve što je moji željeli je da nama bude dobro. Bavim se kuglanjem, rekreativno. Kad sam blizu 600 poena, pitaju me: „Tata, kad će šesto?“ Vedran i Slaven su zaposleni i velika su potpora obitelji. Divne su mlade osobe. U obitelji je najvažnije da je mir, tolerancija. Kako ste rješavali pitanje stanovanja? MAMA: Kad sam bila trudna s trećim djetetom, više nismo mogli biti kod roditelja. Suprug se upravo vratio iz rata. Svi su me pitali: „Nećeš valjda roditi!?“ Jednom sam sjedila u nekom vrtu i promatrala preko puta jedan stan i mislila u sebi o tom zatvorenom neiskorištenom stambenom prostoru. Joj, pomislila sam, da mi je taj stan! Upomoć su uskočili naši predivni kumovi. Ponudili su nam stan na korištenje…i to je bio baš stan koji sam poželjela! Tončica pjeva pjesmu iz vrtića, pleše…prekrasna djevojčica, plave kose, velikih očiju. MAMA: Poslije Marina, trećega djeteta, puno se toga promijenilo u našim životima, na bolje. Ja sam se promijenila. Dogodio se neki „klik“ u meni. Odjednom sam postala spremna imati puno djece. Otvorila sam se životu. U sedmeročlanoj obitelji puno je posla? Kako nalazite vrijeme za sve što želite učiniti? MAMA: Vrijeme? Da… toga mi nedostaje. Stariju sam djecu razmazila… suprug pomaže u kuhinji. Ne gledam televiziju, osim u prolazu. Dobra knjiga mi je samo želja, ali neostvariva dok je Tončica mala. TATA: Bio sam svojevremeno kuhar na platformi, kuhao sam za dvjesto ljudi… nije mi problem kuhati za obitelj. Što vas nosi, potiče u životu? TATA: Naši su sinovi odrasli i jako sam ponosan na to kakvi su. Nisu bahati, poštuju tuđe, prema drugima su tolerantni. MAMA: Vrijednost koju smo gurali je : „Činite dobro!“ I možemo reći da smo izgurali. Što vam u životu znače Crkva i vjera? MAMA: Meni je jako potrebna. Kad ne odem na misu, jako mi nedostaje . Volim biti u crkvi. Bilo je od župnika divnih gesta, ali mi je najveća IZ POVIJESNE RIZNICE Sveti Jakov apostol zaštitnik triju župa u Riječkoj nadbiskupiji Jadranovo - Sveti Jakov Šiljevice Nastanak crkve sv. Jakova u Jadranovu veže se uz legendu prema kojoj je drveni kip sv. Jakova apostola doplutao odnekud morem u predjelu Trstena morem, a jednom je prilikom bio čak bačen i u oganj, ali je ostao sačuvan Piše: Goran Moravček SVETI JAKOV U JADRANOVU Svetome Jakovu apostolu u čast, čiji blagdan obilježavamo 25. srpnja, posvećene su u Riječkoj nadbiskupiji župe u Jadranovu, Opatiji i Krmpotama. To ne čudi stoga što je u hrvatskome narodu sv. Jakov izuzetno omiljeni svetac te su mu podigute u čast mnoge župe, crkve i kapele, a njemu je u spomen posvećena i katedrala u Šibeniku, uvrštena u UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Jakov Zebedejev (stariji), a on se razlikuje od Jakova Alfejeva (mlađega), koji je također jedan od apostola, spadao je zajedno s apostolima Ivanom evanđelistom i Petrom u krug najbližih Isusovih učenika. Relikvije sveca čuvaju se u španjolskom gradu Santiagu de Compostela (Sant Yago znači sveti Jakov), gdje je i pokopan 44. godine. Grad vječnog počivališta sv. Jakova postao je jedno od najsvetijih mjesta Rimokatoličke Crkve što ga stoljećima pohode hodočasnici. Svetoga Jakova štuju vjernici svih kršćanskih crkava. Prikazuje se najčešće kao putnik sa štapom u ruci i klobukom na glavi, a simbolizira ga i morska školjka znana kod nas kao Jakobova vode i matice. Kapelanija je obuhvatila naselje kapica. Dirakovicu, Smokovo, Katun, Kloštar i Šiljevicu u kojima je tada živjelo oko 400 žitelja. Marko Marušić je bio prvi kapelan, a nakon njega Jakov OPATIJA SV. JAKOVA KOD STUPA Stoga što je sv. Jakov apostol osnovao prvu Brusić. kršćansku crkvu u španjolskome mjestu Palos (hrv. Stup) nekoć se i naša Opatija spominjala ŽUPNIK MATIJA BALAS kao Abbatia Sti Jacobi ad Palum (in Palo, al Palo) GRADITELJ CRKAVA ili Opatija sv. Jakova kod Stupa. Današnje naU doba biskupa Ivana Krstitelja Ježića (1789 selje je bilo znano i kao Abbatia Sti Jacobi de -1833.) osnovana je 1807. godine među mnogim Preluca (a Preluchi) ili de Volosca, a sve da bi novim župama tadašnje Senjsko-modruške bise razlikovalo od Svetog Jakova Šiljevice, koje skupije i ova u Svetome Jakovu Šiljevici. Na posu poslije Drugoga svjetskog rata tadašnje ko- ticaj biskupa, koji je slijedio ideje jozefinizma, munističke vlasti, nesklone svecima i vjeri, prei- a odlukom Ugarskoga kraljevskog namjesničkog menovale u Jadranovo. Slično je postupljeno i u vijeća u Budimu, osnovano je 1807. godine čak slučaju s imenima naselja Sveta Jelena (Dramalj), 49 novih župa, a nakon toga pa do Ježićeve smrSveti Kuzam (Vitoševo) i(li) Sveti Matej (Viško- ti 1833. osnovano je još pet novih župa. Kako vo). Kako sam u jednom od prethodnih broje- navodi crkveni povjesničar dr. Emanuel Hoško, va Zvona pisao o povijesnom razvoju opatijske kad je Ježić preuzeo upravu, biskupija je imala župe, nekoć posvećene i Majci Božjoj, a tek od 51 župu, a potkraj njegova života brojila je 126 8. lipnja 2006. odlukom riječkoga nadbisku- župa, što znači da je tijekom njegove uprave pa dr. Ivana Devčića sv. Jakovu apostolu, bavit osnovano 75 župa. ćemo se ovom prigodom kratkom poviješću Prvim župnikom biskup Ježić je imenovao župe u Jadranovu. Matiju (Matu) Balasa 1910. godine. Mate Balas je Nekoć je područje današnje župe sv. Jakova rođen 3. travnja 1782. u Belgradu-Grižanama, a apostola u Jadranovu (Šiljevici) pripadalo drev- mladu misu služio je 1805. Župnik Balas ostao nom vinodolskom Driveniku. Samostalna kape- je u Svetome Jakovu Šiljevici tek dvije godine, lanija osnovana je 1790. godine, a od tada se jer ga biskup šalje u Sv. Jelenu, današnji Dramalj, 12 Broj 6/443 2011. LEGENDA O GRADNJI CRKVE Nastanak crkve sv. Jakova veže se uz legendu prema kojoj je drveni kip sv. Jakova apostola doplutao odnekud morem u predjelu Trstena morem, a jednom je prilikom bio čak bačen i u oganj, ali je ostao sačuvan. Prema predaji kip sveca je prvotno čuvan u Driveniku, a potom u kapelici nad uvalom Lokvišće. Kapela sv. Jakova spominje se 1732. godine kada biskup Benzoni naređuje da se zatvori, a 1738. traži njezin popravak. Namjesničko vijeće 1742. godine zaključuje da je kapelica sv. Jakova na obali premala te da treba graditi crkvu između Kloštra i Šiljevice. Kad je Mate Balas kao prvi župnik stigao u novoosnovanu župu sv. Jakova tamo nije bilo crkve, pa se služba Božja odvijala u ribarskom spremištu, a “za kratko vrijeme podigne mladi župnik dostojnu crkvicu”. Radovi su dovršeni prije nego što je Balas 1812. godine premješten za župnika u obližnju Sv. Jelenu. PRIRODA OKO NAS Sokol koji svoje ptiće podiže u jesen Zahvaljujući prvom ovoproljetnom prigodnom izdanju poštanskih maraka na temu hrvatske faune domaćeg operatera – Hrvatskih pošta, u prilici smo bolje upoznati se s jednim manje poznatim sokolom Eleonorinim sokolom gdje je ostao u službi 21 godinu. Sagradio je dramaljsku župnu crkvu posvećenu sv. Jeleni djevici i mučenici. Nakon toga postao je 1833. godine župnikom u Hreljinu, a 1844. je imenovan kanonikom arhiđakonom u Bakru, gdje je 29. kolovoza 1853. i umro. Sahranjen je u kripti bakarske crkve sv. Andrije. Današnji oblik crkva je dobila 1888. godine što je zabilježeno na kamenom dovratku južnoga ulaza. U povišenom svetištu smješten je drveni žrtvenik s kipom sv. Jakova. Obnova svetišta izvedena je 1997. godine zalaganjem župnika Miljenka Vidasa. Svojevremeno je kip sveca zaštitnika bio zastrt pomičnom slikom koja se mogla podizati posebnim mehanizmom, ali toj se slici iz 1930. godine koju je naslikao Milan Tomljanović, zagubio trag. Kako se čita na poleđini retabla, glavni žrtvenik bio je podignut 1855. godine kao zavjet za vrijeme haranja “bisne kolere” u doba župnika Petra Cara, koji je župom upravljao od 1851. do 1871. godine. Oltar je izradio majstor Mathias Petrouvšić, a blagoslovio ga je Vjenceslav Šoić, tadašnji koadjutor s pravom nasljedstva (1861.) i kasniji senjsko-modruški biskup (1869.-1875.). Kameni oltar prema narodu i ambon novije su izrade, kao i mramorne podloge na kojima stoje dva jednostavna obnovljena drvena pokrajna oltara posvećena Srcu Isusovu i Majci Božjoj Žalosnoj. Crkveni toranj sagrađen je tek 1925., godinu dana nakon što je bila osnovana samostalna općina Sveti Jakov Šiljevica. Na zvoniku su dva zvona - veliko od 321 kg iz 1924. s likom sv. Jakova i natpisom “Prinosi naroda” te manje zvono od 50 kilograma. Župni stan je sagradio župnik Juraj Štanfelj, koji je upravljao župom od 1887. do 1898. godine. Zaslugom ovog narodnog prosvjetitelja u selu je počela s radom 1892. škola, sagrađena nedaleko crkve. U Šiljevici je također djelovao župnik i narodni učitelj Pave Šekulja (1872. - 1875.), koji je sahranjen na mjesnom groblju. U mjestu su i dvije spomen-kapele. Starija, zidana i pokrivena primorskim kamenom iz 1899. godine posvećena je Srcu Isusovu. Kod groblja u parku je kapelica Majke Božje, koju je 1928. godine podigao mještanin Paškal Perhat. Piše: Alojzije Frković S okolovi nam nisu nepoznate danje gra- nih. Let im je aktivan. Iako znade lebdjeti na bljivice. Sjetimo se samo vjetruše klikav- vjetru, nikad ne treperi kako to čini vjetruša. ke koju ne ćemo susresti samo na Grob- Druževna je ptica. Ptica je selica. Na putu ničkom ili Ličkom polju nego i u našem gradu, za Madagaskar prelijeće Sredozemno more. gdje se znade gnijezditi na visokim zgradama Gnijezdi na liticama ponad mora stjenovitih ili tornjevima. Svi se sokolovi odlikuju kratkim otoka i u kolonijama. i snažnim nogama s dugačkim i oštrim pandžaDok većina ptica gnijezdi i podiže svoma, šiljastim krilima, oštrim kukastim kljunom te je potomstvo u proljeće, Eleonorin sokol to nadasve oštrim vidom. Sve im je to potrebno čini u kolovozu i rujnu, što je, prema riječima kako bi uspješno hvatali svoj prirodni plijen, autora teksta u propagandnom listiću ornitorazne ptice, manje sisavce pa loga Guida Piasevolia, posve i veće kukce, ovisno o svojoj neobično u ptičjem svijetu sjeveličini. Pravi su majstori u hvaverne polutke. Za tu osobitost tanju plijena, bilo u zraku ili na ima, međutim, valjani razlog. zemlji, na koje se strmoglavljuRiječ je o prilagodbi prehrani ju velikom brzinom, ponekad tog sokola malim pticama. U većom od brzine jurećeg autokolovozu i rujnu populacije tih mobila. Nije stoga čudo da su ptica su najbrojnije i migrirajući ih još stari Egipćani koristili za preko Madagaskara i drugih lov, a bosanski begovi najviše manjih otoka na kojima se gnicijenili upravo sokolarstvo. jezde sokoli, mladim je ptićima Zahvaljujući prvom ovoosigurana najveća moguća koproljetnom prigodnom izDok većina ptica gnijezdi ličina hrane. ako svojim tipičnim aerodidanju poštanskih maraka na i podiže svoje potomstvo u namičnim sokolskim izgletemu hrvatske faune domaćeg proljeće, Eleonorin sokol dom bitno ne odudara od operatera – Hrvatskih pošta, to čini u kolovozu i rujnu, ostalih manjih sokolova, Eleou prilici smo bolje upoznati što je posve neobično u norin sokol dužinom i oblikom se s jednim manje poznatim ptičjem svijetu sjeverne svojih krila u nekoliko podsjesokolom - Eleonorinim sokopolutke ća na čiope, a držanjem pak lom (Falco eleonorae), koji na papigu! Dok drugi nama po mnogo čemu odudara od nama znanih sokolova. Dok je u svijetu ta poznati sokolovi (ima ih u svijetu 37 vrsta) vrsta sokola rasprostranjena na jugu Europe, nose imena vezana uz njihovu veličinu (veliki i na sjeveru i jugu Afrike te Madagaskaru, čija mali sokol), obojenosti perja (mrki sokol), krase ukupna populacija procjenjuje na oko 15 ju koji pretežito stane (krški sokol) i dr., s pratisuća parova (od čega je više od 80 posto u vom se pitamo odakle ovom sokolu takvo ime Grčkoj!), u Hrvatskoj ima malo više od 0,5 kad ga primjerice stanovnici Komiže na Visu posto svjetske populacije ili točnije 80-90 jednostavno zovu hmanzá, kao jedini izvorni gnijezdećih parova. To i ne treba čuditi jer je hrvatski naziv. Prema već spomenutom PiaHrvatska na rubu prirodnog areala te vrste. sevoliu, vrstu je 1839. prvi opisao talijanski Gotovo cjelokupna hrvatska populacija Eleo- prirodoslovac Giuseppe Gené nadjenuvši joj norinog sokola nastanjuje otok Vis i Biševo te ime prema srednjovjekovnoj vladarici Eleonori obližnje otočiće, a pojedini primjerci osmotre- d’Arborea, koja je u svom zakoniku – Carta ni su na Palagruži i Jabuci. Ne čudi stoga da de Logu, prvi put u povijesti posvetila jedan je ta vrsta upisana u Crvenu knjigu ugroženih članak zakonika zaštiti ptica grabljivica. Kad je riječ o Eleonorinom sokolu u ptica Hrvatske s oznakom EN, što će reći da Hrvatskoj, novijim istraživanjima došlo se do je ugrožena i zakonom zaštićena. Eleonorin sokol spada u manje sokolove. spoznaje da je populacija unatoč brojnim poU duljinu mjeri 36-42 cm, raspon krila 87- tencijalnim opasnostima, posebice u novije 104 cm i mase 350-400g. Pernato ruho mu vrijeme, zasad stabilna, ali njezina općenita je promjenjivo. Ima ih svjetlo i tamno oboje- malobrojnost upućuje na oprez. I 13 Broj 6/443 2011. Stoga što je sv. Jakov apostol osnovao prvu kršćansku crkvu u španjolskome mjestu Palos (hrv. Stup) nekoć se i naša Opatija spominjala kao Abbatia Sti Jacobi ad Palum (in Palo, al Palo) ili Opatija sv. Jakova kod Stupa. (Reljef sv. Jakova na zvoniku crkve u Opatiji, rad Zvonimira Kamenara.) Svećeničko ređenje u riječkoj katedrali Svećenik spaja Boga i čovjeka Nadbiskup je novim prezbiterima poručio da na svom svećeničkom putu stalno uče od Krista i brinu za čovjeka. “S većenik je onaj koji uspostavlja vezu i odnos između ljudi i Boga. Latinska riječ „pontifex“ znači upravo „graditelj mostova“. Svećenik je u tom smislu onaj koji spaja dvije obale, nebo i zemlju, Boga i čovjeka“, rekao je riječki nadbiskup Ivan Devčić u propovijedi na svećeničkom ređenju trojice đakona, 25. lipnja u katedrali sv. Vida. Ivan Milardović, Josip Blažotić i Tomislav Miletić novi su svećenici u službi Riječke nadbiskupije i opće Crkve zaređeni pred brojnim vjernicima, rodbinom i kolegama svećenicima koji su ih pratili molitvama. Ivan Milardović rođen je 1. studenog 1967. u mjestu Dobranje, Josip Blažotić, rođen 10. rujna 1983. godine, došao je iz njemačkog Tübingena, a Tomislav Miletić, rođen je u Rijeci, 7. svibnja 1984. Četvrti ovogodišnji mladomisnik Riječke nadbiskupije Stefano Cataldi, član neokatekumenske zajednice, već je zaređen za svećenika 29. svibnja u pulskoj katedrali. Nadbiskup je novim prezbiterima poručio da na svom svećeničkom putu stalno uče od Krista i brinu za čovjeka. „Kako bi svećenici, kao i Crkva u cjelini, mogli potpuno ispuniti povjerenu im zadaću, moraju biti poput Krista s ljudima na putu, to znači pratiti ih, dijeliti s njima tegobe i nade njihova životnog putovanja, pitanja i sumnje, i sve to osvjetljavati Božjom riječju koja, kad je prihvaćena, rađa radošću i nadom. U tom smislu nije dosta da mi, biskupi i svećenici, ali i Crkva u cjelini, samo čekamo ljude da dođu k nama po savjet i duhovnu pomoć nego im moramo ići ususret, moramo s njima putovati. Izvršavanje vjerovjesničke službe može, naravno, biti za naše suvremenike „šokantno“ i „provokativno“, kao što je bilo i za Isusove jer je on nerijetko postupao i govorio drukčije nego što je bilo uobičajeno i ustaljeno. Nije dobar navjestitelj Božje riječi onaj koji prilagođava Riječ ljudskome mnijenju nego onaj koji mjeri ljudsko mnijenje njezinom mjerom.” većenike je uputio i da uvijek budu u službi posredovanja Božjega milosrđa prema slabima i grešnima. „To svećenik čini na dva načina. Prvo, sakramentom pokore, koji se s pravom naziva sakramentom Božjega milosrđa, a zatim i djelima ljubavi, tj. karitasa. Zato, dragi ređenici, budite radosni poslužitelji sakramenta pokore, ali također i oni koji će u svojim župama i sredinama uporno promicati djelo milosrdnog S Tomislav Miletić, rođen 07.05.1984. u Rijeci. Mladu misu proslavio je 26. lipnja u Kastvu (Riječka nadbiskupija). Ivan Milardović, rođen 01. 11. 1967. u mjestu Dobranje u Dalmatinskoj zagori. Mladu misu slavit će 17. srpnja u Cerniku (Riječka nadbiskupija). Josip Blažotić, rođen 10. 09. 1983. godine u Tübingenu (Njemačka). Mladu misu proslavio je 10. srpnja u Krašiću (Zagrebačka nadbiskupija). Samaritanca koji nije nitko drugi nego sam naš Gospodin Isus Krist. On se i u sakramentu pokore i po djelima naše ljubavi i solidarnosti sagiba nad čovjekom koji je ranjen grijehom i bilo kojom slabošću“, zaključio je nadbiskup. 14 Broj 6/443 2011. Svećenički dan Tri župe Bakarskog dekanata 22. lipnja bile su domaćin Svećeničkog dana prezbitera Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. Šezdesetak svećenika okupilo se ispred crkve BDM od porta u Bakru gdje im je riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić poželio da njihovo zajedništvo urodi plodovima za druge. „Nasuprot egzistencije „za“, koja je ljubav i nesebičnost, stoji egzistencija „protiv“ koja vodi u egoizam. Neka nas naš susret danas potakne da budemo ljudi koji su spremni živjeti „za“. Svećenički dan kojega ove dvije biskupije proslavljaju zajedno svjedoči da i nakon administrativne podjele Riječko-senjske nadbiskupije postoji zajedništvo prezbitera. Neka to zajedništvo bude zalog za vjernije i bolje služenje i djelovanje u svećeničkoj službi.“ Nakon pozdrava domaćina, župnika Giuseppea Vosille te molitve, svećenici su pogledali znamenitosti Bakra, grada koji trago- ve civilizacije bilježi još iz Rimskog doba. Posjetili su crkvu sv. Andrije, jednu od najvećih u Hrvatskoj, pretpostavlja se treću nakon zagrebačke i đakovačke katedrale. Današnji oblik dobila je tijekom druge polovine 18. stoljeća i u prvoj polovini 19. stoljeća, a posvećena je 28. kolovoza 1853. od izaslanika modruško-senjskog biskupa Ožegovića. Razloge za gradnju tako velike crkve objasnio je gospićko-senjski biskup Mile Bogović koji je podsjetio da je u to vrijeme Bakar bio jedan od većih gradova u Hrvatskoj i središte sjeverno-primorskog kraja. Posebnost ove crkve je i kripta ispod svetišta s dva hodnika i 80-ak grobova u koju su se zakapali ugledniji građani, kao i graditelj crkve biskup Vjenceslav Šoić. Svećenici su u Bakru posjetili i frankopanski kaštel, Rimsku i Tursku kuću, te zatim krenuli prema Podhumu i Jelenju. Posjetili su groblje Podhumskih žrtava, streljanih od fašista te mjesto skore gradnje crkve sv. Maksimilijana Kolbea. U župnoj crkvi u Jelenju župnik i dekan Sanjin Francetić govorio je o jelenjskom župniku Srećku Blaževiću i njegovim kapelanima koji su bili mučenici komunističkog progona nakon Drugog svjetskog rata. Na kraju dana posjetili su i Grobnik, drevnu utvrdu i župnu crkvu gdje ih je pozdravio župnik Ivan Friščić. Svećeničko ređenje Šime Božića i Dine Rupčića Graditi na Kristu znači graditi na čvrstoj stijeni Vi koji ste se oslonili na Krista ne smijete biti nijemi promatrači kada kraj vas muče nevinoga, nemate pravo pilatovski oprati ruke pred osudom pravednika. U u iznošenju ljudskih slabosti, a zaboravlja na žrtve i patnje koje time prouzrokuje. Vi koji ste se oslonili na Krista ne smijete biti nijemi promatrači kada kraj vas muče nevinoga, nemate pravo pilatovski oprati ruke pred osudom pravednika. Poslani ste kao ovce među vukove, no nikada ne smijete prihvatiti vučju ćud i logiku.“ U ime ređenika zahvalio se Šimo Božić a ovo je nakon 10 godina bilo prvo svećeničko ređenje u Ogulinu. Zvonko Ranogajec Šimo Božić je rođen 10. prosinca 1986. godine u Zenici, Bosna i Hercegovina, kao prvo dijete od ukupno četvero djece. Još ima jednog brata i dvije sestre. Nakon rata 1996. godine doselio se s obitelji u Korenicu gdje je završio osnovnu školu. Poslije osnovne škole upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru kao sjemeništarac Gospićko-senjske biskupije u sjemeništu «Zmajević». Godine 2005. je maturirao, te upisao filozofsko-teološki fakultet u Rijeci kao bogoslov Gospićko-senjske biskupije. U svibnju ove godine je diplomirao. Na blagdan Krštenja Gospodinova 9. siječnja 2011. godine u Gospiću je zaređen za đakona i kao đakon je bio na pastoralnom praktikumu u župi sv. Križa u Ogulinu. Dino Rupčić, rođen je 23. studenog 1986. god. u Rijeci. Dolazi iz župe Sv. Jurja mučenika kod Senja. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u zadarskom sjemeništu «Zmajević», nakon čega upisuje studij teologije u Rijeci kao kandidat Gospićko-senjske biskupije. Među kandidate đakonata i prezbiterata primljen je 2007. god. u gospićkoj katedrali. Zaređen je za đakona 9. siječnja 2011. na blagdan Krštenja Gospodinova u Gospiću. Nalazi se u Gospiću, gdje djeluje kao vjeroučitelj u srednjoj školi te je bio na đakonskom praktikumu u katedralnoj župi Navještenja BDM – u Gospiću. 15 Broj 6/443 2011. U župnoj crkvi sv. Križa u Ogulinu 9. srpnja održano je svećeničko ređenje đakona Šime Božića i Dine Rupčića. Uz Gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Milu Bogovića koji je đakone zaredio za svećenike misnom slavlju nazočilo je 40 svećenika Gospićko-senjske biskupije i Riječke nadbiskupije kao i dvadesetak sjemeništaraca iz sjemeništa Zmajević u Zadru te bogoslova s Teologije u Rijeci. Osim toga župna crkva bila je prepuna župljana iz župa ređenika. Svečanu liturgiju uzveličali su veliki župni zbor župe sv. Križa pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčiča te zbora mladih Glas ljubavi pod vodstvom Karle Tripalo. „Dino i Šimo na kraju su dugog puta koji je počeo kada su osjetili Božji poziv da krenu prema svećeništvu, a što je bilo pripremano u njihovim obiteljima i župnoj zajednici. Danas osjećamo zahvalnost prema svima koji su ih podržali na tom putovanju na kome nisu uvijek nalazili ugažene staze i uređene putove, već su savladavali mnoge prepreke u sebi i oko sebe. Čestitajmo im na ustrajnosti i uspješno pređenom putu , jer nas Gospod stalno iskušava, a na tom putu neki su klonuli, umrli i onemoćali. No, i to je korisno za našu Gospićko-senjsku biskupiju jer nas neprestano drži budnima u molitvi i prošnji“, istaknuo je na početku mise biskup Bogović obraćajući se ređenicima. homiliji je biskup izrazio ređenicima zahvalu jer su povjerovali da im je život na čvrstom tlu ako se oslone na Isusa Krista. „On je kamen temeljac na kojem njihova životna građevina čvrsto stoji, on je stijena koja odolijeva svim olujama i svakom nevremenu, što su ređenici dobro procijenili i što trebaju naviještati i drugima. Danas se proklamiraju vrijednosti izvan Krista, sada su najveće jedne a sutra će biti druge. Žalosno je kada vidimo visoke dužnosnike na proslavi u jednoj šumi u kojoj nije bilo ništa od onoga što se spominje , kada vidimo da se okupljaju na mjestu zločina, i kada u temelje stavljamo pijesak koji voda nosi ili eksploziv koji stalno prijeti. Takve se građevine dižu po cijelom svijetu. Graditi izvan Krista znači graditi na pijesku a graditi na Kristu znači graditi na čvrstoj stijeni, istini. No, mi ipak živimo u svijetu koji nas zapljuskuje svojim duhom i valovima u kome će uvijek biti vremena za osuđivanje nevinih i hvaljenje zločinaca, kada će se osuđivati branitelje, a podržavati krivce za tisuće nevinih života. Živimo u svijetu koji uživa MEDICINSKI KUTAK Alergija na sunce Priredio: dr. Ivan Host Nakon kontakta sa sunčevim zrakama u koži počinje fotokemijska reakcija koja izaziva promjene u funkciji i strukturi stanica kože, te promjene u protoku krvi kroz kožu. S vi životni procesi na zemlji ovise o sunčevu svijetlu. Nepobitno je da se puno bolje osjećamo za lijepog sunčanog dana nego kada je oblačno i tmurno. No ima osoba koje teško podnose sunce. Pri izlaganju direktnom sunčevom svijetlu reagiraju sa javljanjem osipa po koži. Radi se ustvari o više vrsta osipa koji su uzrokovani djelovanjem ultraljubičastih zraka sunca na kožu. No često ih skupno nazivamo alergijom na sunce. Uzrok su UV-A zrake Oko polovine ukupnog sunčevog zračenja spada u vidljivi dio sunčevog spektra. Oko 40 % otpada na infracrveni spektar, a preostalih 10% spada u biološki najaktivnije ultraljubičasto zračenje. Prema dužini vala ultraljubičasto (UV – ultravioletno) zračenje se dijeli na tri područja: UV-A (od 320 do 400 nm), UV-B (od 280-320 nm) i UV-C (od 200-280 nm) zračenje. UV-C zračenje na sreću ne dopire do površine zemlje. UV-B zračenje uzrokuje opekline od sunca i tamnjenje kože. Kod dugotrajnog izlaganja UV-B zrakama dolazi do kroničnih oštećenja kože. UV-A zrake dolaze na povšinu zemlje u vrlo malim količinama. Upravo se njih smatra odgovornim za javljanje alergija na sunce. Nakon dugotrajnijeg izlaganja UV-A zrakama dolazi do ubrzanog starenja kože. Alergije na sunce sve češće Nakon kontakta sa sunčevim zrakama u koži počinje fotokemijska reakcija koja izaziva promjene u funkciji i strukturi stanica kože, te promjene u protoku krvi kroz kožu. Alergija na sunce je sve češća. Prvenstveno su pogođene žene od 20 do 60 godine života. Uzroci za to su nepoznati. Najvjerovatnije sunčeva svijetlost aktivira neki antigen u koži na koji onda organizam reagira. Dok je svaka osoba ugrožena od opeklina od sunca - alergija na sunce se javlja samo kod određenih osoba najčešće onih koje imaju sklonost alergijama. Također je alergija na sunce neovisna o tipu kože dok se opekline od sunca javljaju prvenstveno u osoba svjetlije puti. Alergijska reakcija na sunce počinje najčešće drugi ili treći dana nakon prvog sezonskog sunčanja ili intenzivnijeg izlaganja suncu. Osoba osjeća izraziti svrbež, nakon toga se javlja na pogođenim mjestima crvenilo kože te ponekad i osip koji sliči aknama te mjehurići. Osip se javlja prvenstveno na koži ruku, lica, ramena i natkoljenicama. Kako se zaštiti • Odjeća Od štetnog djelovanja sunčevih zraka najbolje štiti dobra odjeća. Po mogućnosti treba pokriti sve suncu dostupne dijelove tijela. Iako je to ljeti nekad vrlo teško - sjetimo se beduina i njihova načina odijevanja koji im omogućuje da već tisućljećima odolijevaju suncu pustinje. Naravno ne trebamo se odijevati kao beduini - no to ne znači da ne trebamo malo više pripaziti kod odijevanja. Posebno je važna dobra kapa koja štiti glavu i vrat od sunca. • Sunčanje Prvih dana intenzivnijeg izlaganja suncu treba posebno paziti. Kožu treba polako prilagođavati na sunce. U svakom slučaju treba izbjegavati najjače podnevno sunce. Treba uvijek imati na pameti da ste i u hladu izloženi sunčevim zrakama koje se reflektiraju od raznih površina. Zato i u hladu pazite da primjenite zaštitne mjere. 16 Broj 6/443 2011. • Kreme Sredstva za zaštitu od sunčevih zraka (kreme, ulja, mlijeko za sunčanje ....) moraju biti vodootporna sa što višim zaštitnim faktorom. Ova sredstva moraju imati posebno djelotvorne filtere za UV-A i UV-B zrake - po mogućnosti mineralne (fizikalne), a ne kemijske. Treba ih na kožu nanijeti pola sata prije izlaganja suncu, te ih nakon kupanja ponovno nanijeti. Pažnja!: Ponovno nanošenje sredstva za sunčanje ne produžuje preporučeno vrijeme izlaganja suncu! Sredstva za sunčanje imaju svoj rok upotrebe i kvare se. Zato se preporučuje svake godine koristiti nova sredstva za sunčanje. • Lijekovi Neki lijekovi kao nuspojavu imaju svojstvo da povećavaju osjetljivost na sunčeve zrake. Zato dobro proučite koje lijekove uzimate i konzultirajte se sa Vašim obiteljskim liječnikom dali se smijete izlagati suncu. Ukoliko idete na kupanje ili na sunčanje nemojte prethodno koristiti razne dezodoranse ili drugu kozmetiku. Oni također mogu povećavati osjetljivost na sunčeve zrake. • Liječnik Ako se ipak javi alergija na sunce onda se javite svom obiteljskom liječniku ili u turističku ambulantu. Postoje kreme i masti koje će ublažiti tegobe. CRKVENA GLAZBA NAPOMENE ZA DOBRO PJEVANJE Prije pjevanja, važno je s razumijevanjem pročitati tekst i promeditirati ga. Kada pjevamo važno je prisjetiti se da se obraćamo Bogu, nismo samo profesionalni pjevači i glazbenici. Priredila: Andrejka Srdoč G N Gregorijansko pjevanje je pjevanje tišine, nastaje u tišini i molitvi. I u našim bučnim gradovima kada pjevamo gregorijanske pjesme ili druge liturgijske pjesme sjetimo se tišine samostana, jer Bog se manifestira jedino u tišini. Prije pjevanja dobro je napraviti koju vježbicu ili vokalizu upjevavanja. Treba imati na umu da je sveta glazba sveta tajna, liturgijski čin, pjevana molitva. treba prelaziti bez portamenta s note na notu. Zadnje note ne smiju izgubiti intezitet jer se inače intonativno pada i usta moraju biti otvorena sve do kraja pjesme koliko zahtjeva zborovođa. Zadnje note ne smiju biti kratke i odsječene, nego malo produljene. Slovo N na kraju riječi (npr. Amen) mora i dalje zvučati i izlaziti lagano iz nosa, s jezikom prislonjenim na nepce. Crkva kao zgrada je mjesto kulta, a ne kazalište ili dvorana za koncerte. Često puta se nakon završne pjesme na misi priča i zabavlja. Kad završi pjesma vjernici bi se trebali razići u šutnji i ostaviti da odzvanja duhovnost i mir. U izvršavanju ovih ideja, pozivam sebe samu i svoje pjevače na: poniznost, dosljednost i tišinu. Upisi u Nadbiskupijsku školu za crkvenu glazbu u Rijeci 2011./12. Nadbiskupijska škola za crkvenu glazbu u Rijeci, već četvrtu školsku godinu otvara upise svima koji su zainteresirani za smjer liturgijske glazbe. Prijave se primaju do kraja rujna u tajništvu škole. Za više informacija možete se obratiti: Tajništvo riječke Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu ul. Ivana Pavla II, br. 1. 51000 Rijeka Mob telefon.: 091/9752909 E-mail: [email protected] Andrejka Srdoč, mr. art., voditeljica škole 17 Broj 6/443 2011. regorijansko pjevanje je pjevana molitva Crkve, dakle glas mora biti uvijek lagan, legato (povezan) i ponizan. Kada se želi izraziti radost slavlja, glas mora biti intenzivniji, ali pjevanje nikad ne smije biti preglasno ili kako mi kažemo ne smije se pjevač „derati“. To može vjernike iritirati ili stvoriti dojam nadglašavanja između puka i zbora. Nije dobro da se stvara ozračje neugode ili čak nervoze, jer „deranje“ odvraća pažnju od molitvenog stava i sabranosti za vrijeme euharistijskog slavlja. Prije pjevanja, važno je s razumijevanjem pročitati tekst i promeditirati ga. Kada pjevamo važno je prisjetiti se da se obraćamo Bogu, nismo samo profesionalni pjevači i glazbenici. Čak i oni koji nemaju dar vjere, moraju se ponašati i vladati svojim ponašanjem i odijevanjem u skladu liturgije. Gregorijanski koral kao i crkveno pjevanje ne traži aplauze, ako bi takvo što bilo, neka se zaplješće na kraju mise ili koncerta, ali ne u liturgiji. Što se tiče kretanja po crkvi, neka se pjevači kreću smireno bez gledanja uokolo pozdravljajući poznanike ili isticati se kako bi došli do izražaja. Trebaju biti ponizni i svjesni da izvršavaju jedan važan liturgijski ili kulturni čin, profesionalno i umjetnički. Važno je razgovijetno izgovarati tekst, tekst pjevane molitve može biti vrlo osobno proživljen, ali mora biti razumljiv onome koji sluša, važno je pronaći ravnotežu između osobne interpretacije i komunikacije pogotovo kod pjevanja psalama. U psalmodiji, treba držati dobro intonaciju ako je melodija na jednom recitativnom tonu, ne pjevati bez snage i sporo, nego biti prisutan ne samo glasom nego i umom i srcem, ako znamo što pjevamo. Kvaliteta pjevanja će se automatski podignuti. Kod nas je uvriježena praksa presporog pjevanja na misama i također ako su u pitanju psalmi ili gregorijanski koral silabičko pjevanje koje ne trpi davanje naglasaka svakom slogu (npr. pjesme Klanjam ti se smjerno, Divnoj dakle i slično). Važno je pjevati, kako je već rečeno lagano, povezano i razmišljati da se pjeva Riječ. Vokal A ne smije biti pre otvoren, nego ga treba držati lagano kao O. Vokal I treba pjevati razmišljajući na njegovu grafičku formu, dakle vertikalan I, jer inače ako ga izgovaramo kao O bit će intonativno nizak. ije dobro pjevati iz grla, kada je melodija viša treba promijeniti registar tj. usmjeriti ton koji izlazi iz glave (tzv. kopfton). Na taj način će biti bolja intonacija. Kad je melodija uzlazna, unutarnji prostor usne šupljine treba čim više otvoriti i pjevati na vokalima. Posebnu pažnju treba pridodati visokim notama koje su često u „falšu“ jer ne držimo dovoljan intenzitet glasa i koncentraciju u izvođenju. Kada pjevamo naglasak trebamo staviti na naglasak i ritam riječi koja ima naravno svoj akcent. Note ili neume služe samo da bi bolje izrazile tekst, dakle pjevanje će imati „ritam riječi“ ne silabički (ritam izgovorenog teksta je ritam pjevanog teksta). U gregorijanskom pjevanju treba odrediti fraze teksta i na početku pjevati u zaletu kako bi se došlo do vrhunca akcenta i krenulo prema kraju kada se odmorimo udahom. Unutar fraze, neume treba povezivati, a za to je potrebno dobro poznavati melodiju, te dok se pjeva jedna nota već okom treba gledati unaprijed slijedeću. U intervalima terze, quarte, quinte… ne povezivati tonove glisando kao u opernom pjevanju, nego uz pomoć hipotetičkog H ispred vokala OBITELJSKI PREDAH Tajna 18 Broj 6/443 2011. Od nje sunce počinje igrati „školice“ na vrućoj stazici. Izut ćeš sandale i produžiti bosa. Tako si suncu još bliža. Ponekad zamišljaš život kao dugo, bezbrižno ljeto, kao polagan hod stazom na kojoj se igra sunce. A tvoje je srce tajna čije dubine poznaje samo On. Ponekad sjedneš ispod bora i osluškuješ treptaje svake pojedine iglice. Nastojiš odgonetnuti šapat borova. Ali tvoje srce ostaje ti vječnom tajnom. Želiš istražiti dubine morske i sakupiti zanimljive oblutke. A djeliće svoga srca razdaješ da bi ih potom danima sabirala. Svu tu ispunjenost i sreću u tebi može sakupiti samo On. Jer poznaje dubine tvoga srca. Hodaš tim ljetom svjesna svoje različitosti i odsutnosti uobičajenih želja. Malo te što uobičajeno, svakodnevno može učiniti radosnijom. Jer je tvoje srce duboka posuda. Nosiš svoju tajnu kroz dug, isuviše osunčan ljetni dan. Od nje sunce počinje igrati „školice“ na vrućoj stazici. Izut ćeš sandale i produžiti bosa. Tako si suncu još bliža. Ostavit će svoje tople poljupce na koži. Pokušavaš čuti mrmor i pjesmu mora, ali se bojiš tajni svoga srca. Jer njegove dubine dotiče samo On blagošću i ljubavlju svojom. Sandra Oršanić Šimunić DODIJAVANJA STAROG PROFESORA Otpočinite malo! “Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.” (Mk 6,31) Te Isusove riječi iz evanđelja često se u govoru Crkve koriste kao poziv na obnovu duha, na povlačenje u kojem čovjek može susresti sebe i Gospodina. Ova je evanđeoska poruka u tijesnoj povezanosti i s nedjeljom - neradnim danom, i s našim godišnjim odmorima. Bilo bi dobro da se u svim okolnostima našeg života znademo odmoriti u Isusu, na njegov način. To je stanje poniranja u sebe, to je vrijeme koje čovjek odvoji za sebe, za svoju dušu. “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” (Mt 11,28) Dođite k meni svi vi kojima je svega dosta i ja ću vas utješiti! Ja sam s vama! I još u evanđeoskom odlomku čitamo: “Bijahu kao ovce bez pastira.” (Mk 6,34) Ta je slika snažna opomena današnjem čovjeku. Metafora ne govori o ovcama bez hrane, bez pašnjaka ili bez vode, nego o ovcama bez pastira. Isusova sažalnost nad mnoštvom prepoznaje ljude koji nisu gladni kruha, mogućnosti rada i zarade, nego smisla i istine o sebi. Imati pastira znači pripadati. Nismo li katkada u svojim stalnim brigama i svojim stalnim trčanjima nalik stadu koje je izgubljeno na pašnjacima obilja? U Bogu-pastiru i u počivanju u Njemu iznova otkrivamo svoj iskon i svoj cilj. “Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.” Priredio: Dario Miletić Iz prošlosti Rijeke Gradski mostovi Na području našeg grada imademo mnogo mostova o kojima se već pisalo. Danas ćemo spomenuti neke nepoznanice, bolje dogodovštine. Glavni središnji most u gradu sagrađen je od dva dijela, svaki dio zaseban, na principu vage. Veći dio je iznad rijeke, a manji dio je na tvrdom tlu. Manji dio mora imati težinu luka nad vodotokom. Sanduk na kopnu morao je zato dobiti težinu koja je bila predvidiva ugradnjom željeznih tračnica. Poznavajući grad iskopali smo tlo na Plumbumu, gdje je bila ljevaonica olova i iz zemlje izvadili šljaku (otpad olovne rudače), koja je zamijenila skupo željezo. Pred svečanim otvorenjem mosta, kojeg je otvorio predsjednik države s poljskim maršalom, Rječina je presušila, a otpaci i smeće došli su na vidjelo. Dobio se nalog - očistiti korito. Rok je bio prekratak, a zadatak sporan. Pribjeglo se triku. Ispod mosta zabile su se gredice, a na njima daske. Stvorila se brana i voda nije oticala. Narasla razina vode pokrila je otpatke i smeće i time je zadatak bio obavljen. Max Peč OBITELJSKI PREDAH Božje postojanje (egzistencija) Ljubav nadilazi zahtjeve našeg razuma i zapreke naših sumnji, ljubav «vidi», «dodiruje» i «razgovara» sa svojim osjetilima. «Kad bih rekao da vjerujem u Boga, rekao bih premalo jer ja ga ljubim. Ljubiti nekoga je mnogo više nego vjerovati u njega». Ovu je izazovnu misao izrekao svećenik don Lorenzo Milani koji se proslavio polovicom prošlog stoljeća (umro je 1967.) svojim inovativnim metodama u pastoralu i pedagogiji. Bezbroj puta tijekom života svećenici i obični kršćani ispovijedaju svoju vjeru u liturgiji i u razgovoru s bezvjercima tvrdeći ponosno «Ja vjerujem u Boga». Time nastojimo dokazati nama samima i drugima da Bog postoji, da djeluje u povijesti pojedinca i čitavoga čovječanstva, utječemo se njemu u našim potrebama, molimo da nam oprosti naše grijehe i propuste. Ali malo ih je koji mogu iskreno reći da ljube Boga onom svježinom i puninom što samo zaljubljena duša poznaje. Tko je iskreno zaljubljen ne treba dokaza za postojanje ljubljene osobe, jer ljubav nadilazi zahtjeve našeg razuma i zapreke naših sumnji, ljubav «vidi», «dodiruje» i «razgovara» sa svojim osjetilima. Američki je pjesnik Ezra Pound tu istinu izrazio ovim stihovima: «Ljubio sam Boga svoga kao onaj koji, još dijete u svom srcu,/ traži nježne grudi na kojima počivati,/ ljubio sam Boga svoga kao djevojka svog zaručnika...». Na istu temu nadoveže se i misao velikog židovskog teologa Martina Bubera. Poljski židov David Ben Gurion (18861973), jedan od osnivača Izraelske države, kad se povukao u mirovinu počeo je razmišljati o pitanjima vjere, a bio je ateist cijeloga života, te je raspravljao s glasovitim teologom i htio je shvatiti razloge njegove žive vjere. Na kraju duge rasprave Buber mu reče: «Kad bi bila riječ samo o Bogu o kojem se može govoriti i raspravljati, onda ne bih niti ja vjerovao; ali, pošto je riječ o jednom Bogu s kojim mogu govoriti, zbog tog razloga ja vjerujem u njega». Nema naime razgovora bez prisutnosti sugovornika, a prisutnost nije samo ona materijalna, fizička, ona je isto tako realna kada je duhovna i osjećajna. Ako je sugovornik nedokučiv i nepristupačan u svojoj transcendentnoj dimenziji, on treba pristupiti svom subesjedniku ili darom vjere ili svojom prisutnošću u ljudskom obliku. M. S. Mladi bračni parovi Zaplešimo zajedno Ovogodišnji ciklus uključivao je 9 radionica od rujna do svibnja u kojima su polaznici pod vodstvom psihologa i teologa, Lahorke Jurčić, Darka Sambola i Tomislava Tomasića kroz razne teme stvarali čvrste i zdrave temelje na kojima počiva mlada obitelj. Riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić uručio je 47 potvrdnica polaznicima programa praćenja mladih bračnih parova pod nazivom „Zaplešimo zajedno“. Naime, Ured za obitelj Riječke nadbiskupije već sedmu godinu organizira tematske i iskustvene radionice kroz preventivni program praćenja mladih bračnih parova u 4 odgojne predškolske ustanove: Jaslice „Mima“, Dječji vrtić „Nazaret“, Dječji vrtić „Zvjezdica mira“ i Dječji vrtić „Zvončica“. Ovogodišnji ciklus uključivao je 9 radionica od rujna do svibnja u kojima su polaznici pod vodstvom psihologa i teologa, Lahorke Jurčić, Darka Sambola i Tomislava Tomasića kroz razne teme stvarali čvrste i zdrave temelje na kojima počiva mlada obitelj. Prilikom uručivanja riječki se nadbiskup Ivan Devčić osvrnuo na nedavni posjet svetog oca Benedikta XVI. te prenio njegovu poruku o obitelji kao „kućnoj crkvi“ – da obitelji žive euharistiju, da mole i da prenose ljubav kao temelj zajedništva obitelji i da u svemu tome obiteljima treba pomoći. Osim uručivanja potvrdnica mladim roditeljima, nadbiskup Devčić je uručio i 26 potvrdnica mladima, srednjoškolcima koji su ove godine završili program Udruge „Moja obitelj“ pod nazivom „Tko sam ja i što želim biti?“. Kroz taj se program, čije su se radionice održavale u Salezijanskoj gimnaziji u Rijeci pod vodstvom psihologa Tanje Stanić Brdar i u Srednjoj školi „A. Barca“ u Crikvenici pod vodstvom teologa Arsena Badurine, te pedagoginja Jasminka Pribanić u župi sv. Lucije u Kostreni, mladima pružala podrška u istraživanju vlastite osobnosti, identiteta u različitim životnim situacijama, u jačanju samopouzdanja te u razvoju komunikacijskih vještina bitnih za uspješan i kvalitetan život u društvu. Koliko su zapravo mladi danas važni, podsjetio je i nadbiskup Devčić na riječima pape Benedikta XVI. koji je u Zagrebu rekao da je njegova zadaća učvršćivati braću u vjeru kao što je tu zadaću Isus povjerio Petru i svakom njegovom nasljedniku, ali su hrvatski vjernici, posebice mladi, tijekom njegova posjeta Zagrebu učvrstili njega u vjeri. Tijekom zajedničkog susreta mladih obitelji kratko predavanje je održala i psiholog Ivanka Živčić Bečirević, profesor na odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, na temu „Kako unaprijediti bračne i obiteljske odnose?“ u kojem je istaknula realna očekivanja od braka i komunikaciju kao glavne temelje za uspješan brak. B. Š. Knjiga Victora Siona BIBIOTEKA VERBUM „Predanje Bogu. Tajna istinske slobode“ Nakladna kuća Verbum objavila je knjigu Victora Siona „Predanje Bogu. Tajna istinske slobode“. Nakon što je u izvrsno prihvaćenoj knjizi Živjeti sadašnji trenutak čitateljima otkrio tajnu svakodnevne radosti, poznati duhovni pisac Victor Sion u ovoj svojoj novoj knjizi nudi daljnji poticaj i pomoć na putu kršćanskoga i ljudskoga ostvarenja. Progovarajući o tome na koji način pomiriti vlastitu slobodu i vlastite težnje s onim što nam se događa, Sion na vrlo suvremen način obrazlaže i tumači ulogu božanske providnosti. Na tomu temelju, gradeći i istodobno spajajući drevne duhovne uvide s novim psihološkim spoznajama, autor čitatelja upućuje na to kako ostvariti istinsku slobodu i kako svaki trenutak živjeti u miru i radosti. Knjiga pripada nizu od četiri knjige pod naslovom Za duhovni realizam. Riječ je o želji autora da u četiri opsegom nevelike knjige na pristupačan i utemeljen način pruži prikaz temelja duhovnoga života, daleko od svih fundamentalizama i pojednostavljenosti kojima danas obiluju knjige slične tematike. Započela velika ljetna akcija u svim Verbumovim knjižarama: Od 1. do 31. srpnja iskoristite pogodnosti ljetne akcije za ljeto uz Verbumove knjige Nakladna kuća Verbum i ove je godine pripremila ljetnu akciju za sve ljubitelje dobre knjige. U svim knjižarama Verbum kao i na web knjižari www.verbum.hr možete ostvariti čak 50 % popusta na svaku drugu kupljenu knjigu u nakladi Verbuma. 19 Broj 6/443 2011. ISKRICE ISTINE GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA Gospić 20 Broj 6/443 2011. O odnosima papa i Hrvata kroz povijest Gost posljednje ovosezonske tribine „Mladi petak“ u Kulturnom informativnom centru u Gospiću u organizaciji župe BDM i grada Gospića bio je Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović. On je govorio o temi „Pape i Hrvati u prošlosti i sadašnjosti“. Tribinu je moderirao i dao uvodni osvrt katedralni vikar u Gospiću don Anđelko Kaćunko. Pape su od stoljeća sedmog pa sve do stvaranja samostalne Hrvatske dali značajan doprinos u važnim političkim i kulturnim događajima, a spomenuta tema nedovoljno je poznata i eksploatirana. Biskup Bogović je dao presjek odnosa papa i Hrvata počevši od Ivana IV. Dalmatinca koji je 640. godine poslao opata Martina po moći istarskih i dalmatinskih mučenika. Papa Ivan VIII. je 7. lipnja 879. godine odgovorio na pismo hrvatskom knezu Branimiru koje je imalo snagu priznanja Hrvatske. Papa Grgur VII. poslao je u 1075. godine kralju Zvonimiru krunu u Solin, dok je papa Aleksandar III. 1117. godine zbog nevremena na putu u Veneciju bio prvi papa koji je stao na hrvatsko tlo, odnosno Zadar. Papa Inocent IV. Dao je 31. ožujka 1248. godine povlasticu senjskom biskupu Filipu za bogoslužje na narodnom staroslavenskom jeziku i pismu glagoljici. Svoj presjek biskup Bogović je završio osvrtom na posjete zadnjih dvaju papa, pet posjeta Ivana Pavla II., tri puta Hrvatskoj i dva puta Bosni i Hercegovini te zadnjem posjetu Benedikta XVI. Papine poruke, a posebno ove zadnje daju nam odgovore na mnoge dileme. Izmišljanjem incidenata ovih dana želi se umanjiti snaga tih poruka. Kod najjačih udaraca kroz našu povijest oslanjali smo se na Boga i Svetu Stolicu, a kroz patnje smo sačuvali mnoge vrednote koje je Zapad izgubio. Zato mi pred skori ulazak u EU trebamo shvatiti da u Europi nema moralnih Sinaja već se iz nje u Hrvatsku znaju uvoditi poganske i nekršćanske norme. U vrijeme dolaska pape viđena je bolja Hrvatska koju je u nama papa probudio. Vjerujmo u bolju Hrvatsku i bolju mladež, zaključio je biskup svoju tribinu koju jer uveličao gospićki duhovni band Angelus. Zvonko Ranogajec Senj Biskupijski susret ministranata U Senju i Krivom Putu 21. lipnja održan je godišnji biskupijski susret ministranata Gospićko-senjske biskupije u organizaciji generalnog vikara biskupije mons. mr. Tomislava Šporčića i domaćeg župnika dr. Richarda Pavlića. U dopodnevnom dijelu u nazočnosti preko 200 ministranata i dvadesetak svećenika na čelu s biskupom održano je pokorničko bogoslužje, procesija ministranata kroz Senj i misno slavlje u senjskoj katedrali Uznesenja BDM. U popodnevnom dijelu susreta održan je rekreativno-sportski dio i druženje. Središnji senjski trg Cilnica bio je prepun ministranata iz svih župa biskupije na kome im je biskup Mile Bogović održao kraće predavanje o povijesti ovog starog biskupijskog središta i njegovom značaju u crkveno-duhovnoj povijesti Hrvatske s težištem na glagoljašku baštinu i sjemenište. Slijedila je procesija i misa u senjskoj katedrali Uznesenja BDM. Biskup se osvrnuo i na nedavni posjet pape Benedikta XVI. Hrvatskoj te izrazio zadovoljstvo na slici koju su mladi pokazali. To su bili mladi koji teže višim duhovnim idealima, a ne samo razbibrigi, veselju i plesu. To su mladi koji se savjesno pripremaju za život, rekao je biskup te ministrante istaknuo kao osobe koje su glavni suradnici svećenicima kod oltara ili žrtvenika, a koje je privukla simbolika i značaj prostora oko oltara. Time ćete još više rasti u zajedništvu, zaključio je biskup. Objed i sportsko rekreativni dio održan je u župi Gospe Snježne na Krivom Putu. U nogometnim natjecanjima prvo mjesto osvojio je Ogulin ispred Korenice i Drežnik Grada. Zvonko Ranogajec Cerovnik Prvi broj godišnjaka Cerovnik s portretima dvaju zadnjih papa Župa Uzašašća Gospodinova u Cerovniku u Ogulinskom dekanatu izdala je na sam blagdan svog nebeskog zaštitnika prvi broj župnog godišnjaka Cerovnik koji je naslovnicom vezan za dva zadnja pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Kako u uvodniku ističe urednik Cerovnika, a ujedno i upravitelj župe pop Antun Luketić, zahvaljuje se blaženom papi Ivanu Pavlu II. „što smo ostali i opstali u ovoj župi na prvoj crti bojišnice te što nam je on podario našu biskupiju i našeg prvog biskupa Milu Bogovića. Papi Benediktu XVI. se zahvaljuje što u bremenitim vremenima raznih kušnji iz «napredne Europe» kojima se pokušava slomiti hrvatski duh i uništiti duša, svojim dolaskom dolazi blagosloviti obitelji te time ojačati naše ljudsko, crkveno i narodno zajedništvo.“ Godišnjak Cerovnik donosi brojne podatke vezane za blaženog Ivana Pavla II kao i podatke o vezama Josepha Ratzingera i Hrvata. Z. R. Modruš Novi broj godišnjaka Modruš Povodom blagdana nebeskog zaštitnika drevne župe Modruš Presvetog Trojstva objavljen je ovogodišnji broj istoimenog godišnjaka Modruša, koji je izišao već osmu godinu za redom. Nakladnik ovog lista koji prati župna i ostala relevantna događanja vezana za sadašnjost i prošlost ovog mjesta i župe je Katedra čakavskog sabora Modruše odnosno njen predsjednik Zvonko Trdić koji je u ovom broju obavio najveći dio posla oko pripreme materijala odnosno brojnih svjedočenja. Osmi broj Modruša poseban je u odnosu na prethodne, koliko po broju stranica, čak 180 po čemu ima oblik knjige, toliko po potresnim svjedočanstvima još živih Modrušana za vrijeme Drugog svjetskog rata i svih patnji, razaranja i ubojstava koji su doveli do raseljavanja ovog ponosnog mjesta. Pred rat općinsko središte nije nakon rata doživjelo vraćanju starog sjaja. Modruš na početku donosi pozdravnu riječ župnika Modruša dr. Željka Blagusa kao i načelnika općine Josipdol kojoj pripada Modruš Zlatka Mihaljevića. Godišnjak Modruš donosi i prikaz o Modruškim sportašima, projektu Dječjeg vrtića Josipdol „Naš kraj“ kao i program sanacije starog grada Modruša od strane Ministarstva kulture. Na kraju se prezentira bogata aktivnost Katedre čakavskog sabora Modruše , njihova bogata izdavačka i seminarska djelatnost ali i problemi financijske prirode koji su onemogućili izdavanje 4. broja Modruškog zbornika u 2010. godinu u kojoj je Katedra ipak izdala epohalno izdanje cjelovitog govora Bernardina Frankopana Modruškog „Govor za Hrvatsku“. Modruš na kraju prezentira i rad KUD Gradine iz Modruša. Z. R. GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA Trošmarija Udbina Gospićko-senjski biskup Mile Bogović predvodio je 2. srpnja tradicionalno 218. bdijenje u svetištu Gospe od Utjehe koje se održava od davne 1793. godine kada je tadašnji papa Pio VI. svetištu dao bulu kojom se hodočasnicima izriče oprost grijeha. Pred više od tisuću hodočasnika iz Ogulina, susjednih župa kao i Generalskog Stola, Slunja, Bosiljeva i susjedne Slovenije, suslavili su upravitelj svetišta don Željko Kuten, župnik i dekan ogulinski mons. mr. Tomislav Rogić i više svećenika ogulinskog dekanata. Suslavio je i župnik iz Vinice u Sloveniji Joža Rački i don Giovanni Trussina iz Trsta. Biskup je razmišljajući o Blaženoj Djevici Mariji kao tješiteljici ukazao na činjenicu da je ona u svom naručju baš kao i starac Šimun držala spasitelja svijeta, Isusa Krista. Iako je bio spasitelj, od mnogih je bio osporavan, u čemu je veliki apsurd svijeta koji ga je odbio. Isus koji je navještavao spasenje i bolji svijet imao je puno poklonika i sljedbenika, no bilo je i onih koji su ga odbili. Farizeji i saduceji zaustavljali su dobrotu i ljubav, no to se događa i danas kao i do kraja svijeta. Biskup je zatim istaknuo dva dominirajuća pogleda na narod, onoga gdje se narodu pomaže, za njega se živi i umire, što pokazuje Isus Krist ali i drugi pogled gdje je narod samo za upotrebu i korištenje. Narod je tima dobar dok ga trebaju a ako ne, odbacuju ga kao svjetinu. Isus je uvijek služio narodu u što je ugradio i oproštenje grijeha. Biskup je zatim ukazao na čest farizejski odnos prema Hrvatskoj pri čemu se stalno ističe preko medija kriminal i lopovluk, no prešućuje se ono dobro u narodu. Pronađimo u našem narodu sljedbenike Isusa Krista, one koji slušaju glas Crkve. Takvih srećom ima što se najbolje vidjelo za posjeta pape Hrvatskoj. Tiho i kršćanski 400 tisuća Hrvata je pokazalo osjećaj plemenitosti za poruku crkve. To je put spasenja kao i naša mladež dan ranije koja je pokazala spremnost preuzeti odgovornost za svoju budućnost. U Zagrebu smo pokazali da želimo biti vođeni tih duhom Crkve i spasenja. Zvonko Ranogajec Vojnovac Blagoslov kipa sv. Antuna U subotu 18. lipnja u mjestu Vojnovcu u filijalnoj kapeli sv. Antuna u župi Cerovnik u Ogulinskom dekanatu svečano je obilježen blagdan sv. Ante, a tom prilikom je blagoslovljen novi kip najštovanijeg sveca svijeta sv. Antuna Padovanskog. Ujedno to je bila misa zahvalnica za susret sa svetim ocem Benediktom XVI. kao i misa zahvalnica za završetak školske i vjeronaučne godine Misu je predslavio vojni kapelan HRZ u Zagrebu pater Viktor Grbeša u suslavlju brojnih svećenika Ogulinskog dekanata na čelu s mjesnim župnikom popom Antunom Luketićem. Misi su nazočili domaći vjernici, tijekom zadnjeg rata doseljeni iz Bosne i Hercegovine kao i hodočasnici iz susjednih župa. Župnik Luketić na početku je uz brojne vjernike pozdravio i dio pravoslavnih obitelji iz Vojnovca koje su nazočile misi. Nakon čitanja litanija sv. Ante pater Grbeša blagoslovio je veliki kip sv. Antuna Padovanskog, inače dar nacionalnog marijanskog svetišta u Mariji Bistrici. Tim činom mjesni župnik a ujedno i upravitelj svetišta Gospe od Čudesa u Oštarijama pop Antun Luketić vidi čin jačanja vjere i suradnje između dva svetišta kojim će ojačati vjera i ponos mjesnih vjernika. Nakon blagoslova kipa ispred osnovne škole održana je procesija do kapele gdje je služena sveta misa. Pater Grbeša je govoreći o velikom svecu riječi božje se zapitao što bi nam on danas poručio. Najvažnije je bližnjemu uputiti dobru riječ, jer ružna riječ ranjava. Sv. Ante žudi da obnovimo srce u ljubavi i to Božjom riječju. Očistimo svoja srca i raširimo ih prema bližnjemu, zaključio je propovjednik. Na kraju mise predstavnik mjesnih vjernika Marko Jularić poklonio je manji kip sv. Ante predsjedniku DPD Sv. Marko Križevčanin koji su pomogli oko postavljanja novih klupa u kapelici sv. Antuna. Z. Ranogajec Tounj Blagoslov mosta i turističke kuće Blagdan sv. Ivana Krstitelja nebeskog zaštitnika župe Tounj u Ogulinskom dekanatu ove je godine uz proslavu patrona župe i dana općine bio u znaku i blagoslova obnovljenih i otvorenih objekata Tounja. Misno slavlje predslavio je katedralni vikar u Gospiću don Anđelko Kaćunko u suslavlju mjesnog župnika fra Slavena Mijatovića i brojnih svećenika Ogulinskog dekanata. Nakon mise održana je svečanost blagoslova i otvaranja obnovljenog tounjskog dvokatnog mosta na Jozefinskog cesti iznad rijeke Tounjčice kao i otvaranja i blagoslova turističko-prodajne kuće u blizini mosta ponad rijeke Tounjčice. Obred blagoslova mosta obavio je don Anđelko Kaćunko nakon čega su brojni uzvanici otkrili biste četiriju rimskih vojnika koji su nekada krasili taj most, kao i dvije ploče posvećene graditeljima tog mosta, pukovniku Vinku Struppiju 1777. godine i majoru Josipu Kaetanu Knežiću koji je 1843. godine obnovio Jozefinsku cestu i izgradio gornji kat mosta po čemu je on postao jedinstven u svijetu. Don Anđelko je kasnije u nazočnosti načelnika općine Ivice Sopeka blagoslovio i novu turističko-prodajnu kuću u kojoj će se nuditi autohtoni proizvodi i suveniri tounjskog kraja (kipovi mosta i rimskih vojnika, kuća iz Orljaka i sl.). Z. Ranogajec Priprema za proslavu Dana hrvatskih mučenika Odbor za proslavu Dana hrvatskih mučenika na Udbini održao je svoj redoviti godišnji sastanak u cilju priprema za proslavu Dana hrvatskih mučenika. Ove godine 10. rujan će imati posebnu težinu jer će se nakon prošlogodišnjeg blagoslova, crkva ove godine posvetiti. Sastanak je održan pod predsjedanjem gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića uz radno vodstvo predsjednika Odbora Tomislava Šporčića kao i svih članova odbora. Ispred ekonomskotehničkog pododbora ekonom biskupije Nikola Turkalj i udbinski župnik fra Nediljko Knezović, ispred liturgijskoceremonijalnog pododbora gospićki župnik i dekan mons. Mile Čančar, ispred liturgijsko-glazbenog mons. mr. Tomislav Šporčić i Ivan Prpić Špika i ispred pododbora za medije Zvonko Ranogajec. Sastanku je prisustvovao i kancelar biskupije Marinko Miličević i kao gost bivši tajnik i kancelar, a sada gvardijan franjevačkog samostana u Dubravi fra Draženko Tomić. Nakon pozdrava biskupa Bogovića i čitanja zapisnika s prošlogodišnjeg sastanka od strane kancelara Miličevića, biskup Bogović je dao osvrt na prošlogodišnju proslavu. Zatim su dogovoreni svi detalji oko ovogodišnje proslave koja će se održati posljednji puta u subotu 10. rujna. Naime odlukom HBK, a na prijedlog kardinala Bozanića, Dan hrvatskih mučenika od 2012. godine će se obilježavati u zadnjoj suboti u kolovozu, između Dana žrtava totalitarnih režima 23. kolovoza i dana Krbavske bitke 9. rujna. Misno slavlje predslavit će nadbiskup i metropolita zagrebački kardinal Josip Bozanić. I ove će godine na početku pripadnici motociklista branitelja prinijeti kamenje sa stratišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine na kojima su u prošlosti stradali Hrvati. Kao i svake godine proslava Dana hrvatskih mučenika će početi u 9 sati križnim putem s Krbavskog polja, a nakon mise koja će se prvi puta održati u crkvi uslijediti će koncert na platou ispred crkve. I ove godine slavlje će uzveličati združeni zbor biskupije koji će nastupiti na koru nove crkve. Uoči same proslave prigodnim plakatima i posebnim proglasima će se vjernici biskupije pripremiti za veliko slavlje, a krajem kolovoza će se u Gospiću održati konferencija za tisak. Na njoj će se predstaviti kalendar hrvatskih mučenika za narednu godinu koji će imati temu Pape i Hrvati. Z. R. 21 Broj 6/443 2011. Biskup predvodio bdijenje u svetištu Gospe od Utjehe RIJEČKA NADBISKUPIJA 22 Broj 6/443 2011. Pastoralne promijene Zbog pastoralnih razloga i potreba i ove je godine došlo do promjena u službama Riječke nadbiskupije. Nove će službe preuzeti 19 svećenika, a promjene će stupiti na snagu krajem srpnja i početkom kolovoza. Pet župa dobit će nove župnike ili upravitelje, a njih također 5 nove župne vikare. U službama nadbiskupije šest je novih imenovanja. Dugogodišnji ekonom mons. Ivoslav Linić bit će razriješen službe ekonoma s krajem kalendarske godine. Njegovu službu 31. prosinca ove godine preuzet će vlč. Piotr Modrzejewski, koji će se do tada uvoditi u službu. Od vlč. Modrzejevskog službu nadbiskupovog tajnika preuzet će vlč. Velimir Martinović. Vlč. Matija Matičić imenovan je biskupskim vikarom za pastoral. Dr. Milan Špehar postao je upravitelj biblioteka Riječke nadbiskupije te duhovni asistent za studente laike na Teologiji u Rijeci. Dr. Nikola Vranješ razriješen je službe župnika u Ičićima i imenovan povjerenikom za sveučilišni pastoral. U župu Uznesenja BDM u Rijeci doći će kao župnik mr. Mario Gerić, koji je imenovan i povjerenikom za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu, a ostaje i na službi ravnatelja Metropolitanskog pastoralnog instituta. Dosadašnji župnik Uznesenja BDM Siniša Vujčić odlazi na studij crkvenog prava u Rim. Do promjena je došlo i u drugim župama. Dr. Dražen Volk iz Veprinca razriješen je službe župnika i profesora na Teologiji u Rijeci i svoj će svećenički put nastaviti među redovnicima Družbe Isusove. Na upražnjena mjesta u Veprincu i Ičićima kao župni upravitelj dolazi vlč. Jaroslaw Wilczynski, dosadašnji župni vikar u Jelenju. Župnik župe Uznesenja BDM u Crikvenici vlč. Anto Aračić odlazi za župnika u Mrkopalj, a vlč. Slobodan Bunoza, dosadašnji mrkopaljski župnik, novi je župnik Uznesenja BDM u Crikvenici. Vlč. Marko Kopić sa službe župnog vikara u riječkoj župi sv. Romualda i Svih Svetih odlazi na istu službu u Jelenje. Vlč. Matija Žugaj razriješen je službe župnog vikara u Viškovu i poslan na studij crkvenog prava u Veneciju. U župi Srca Isusova na Zametu službe vikara razriješen je o. Siniša Štambuk, a na njegovo mjesto dolazi o. Ivan Vinkov. O. Ivan Androić zamjenjuje župnika vlč. Stjepana Brlečića u župama Ledenice, Zagon i Krmpote za vrijeme njegova liječenja. Trojica ovogodišnjih mladomisnika, po običaju, preuzeli su službe župnih vikara. Vlč. Josip Blažotić služit će u župi BDM Karmelske na Donjoj Drenovi, vlč. Ivan Milardović na Viškovu, a vlč. Tomislav Miletić u župi sv. Terezije na Donjoj Vežici. Četvrti mladomisnik vlč. Stefano Cataldi poslan je na studij dogmatike u Rim. Do još ponekih promjena vjerojatno će doći unutar redovničkih zajednica na području Riječke nadbiskupije. Sporazum o zamjeni zemljišta Gradit će se groblje i crkva Riječka nadbiskupija i Grad Kastav 30. lipnja u Nadbiskupskom domu u Rijeci potpisali su sporazum o zamjeni zemljišta. Sporazum je, kako su istaknule obje strane, prvenstveno u interesu građana, a potpisali su ga nadbiskup Ivan Devčić, kastavski župnik Franjo Jurčević i gradonačelnik Kastva Ivica Lukanović. Prema tekstu sporazuma Riječka nadbiskupija Kastvu je ustupila zemljište površine 27.000 četvornih metara za novo groblje na području Ćikovo, a u zamjenu je dobila teren za gradnju nove župne crkve u naselju Rešetari. Dogovoreno je i da se u okviru novog groblja predvidi 3.500 četvornih metara za gradnju sakralnog objekta. Nadbiskup Devčić istaknuo je zadovoljstvo sporazumom od kojega će korist imati lokalna zajednica, a za Crkvu je važno da se u novim i rastućim naseljima predvidi mjesto za sakralni objekt. S obzirom na ubrzano širenje novih naselja oko Kastva predviđa se da će u bliskoj budućnosti biti potrebno osnovati i novu župu. Zadovoljstvo je izrazio i župnik Jurčević zaključivši kako je dobro da se crkveno zemljište iskoristi na dobrobit mještana. Gradonačelnik Kastva tom je prilikom istaknuo kako je ovim sporazumom za sljedećih 100 godina riješeno uvijek neugodno pitanje grobnih mjesta te najavio da bi uskoro mogli započeti i radovi. Posvećen kameni oltar u obnovljenoj škrljevskoj crkvi Ovogodišnja svetkovina Presvetog Srca Isusova u Škrljevu bit će zabilježena u povijesti župe. Tog prvog dana u mjesecu srpnju svečanim misnim slavljem u 18.30 sati posvećen je novi kameni oltar i ambon što je i vrhunac višegodišnje temeljite obnove crkve. Obnova je započela 1998. godine povodom obilježavanja stogodišnjice gradnje. Napravljena je nova fasada, betonska ploča i krov, uređen je okoliš, restaurirani su vrijedni vitraji, a prošle godine postavljen je novi mramorni pod i okrečeni su zidovi. Misno je slavlje predvodio, te posvetio oltar i ambon, riječki nadbiskup Ivan Devčić. Uz župnika Škrljeva Tadiju Tomkića i bakarskog dekana Sanjina Francetića, sudjelovali su i drugi svećenici dekanata te bivši župnik Škrljeva Petar Belanić pod čijom upravom je učinjena potpuna obnova crkve. Asistirali su bogoslovi riječkog sjemeništa, a misno slavlje pjesmom je pratio međužupni zbor „Trisagion“. Nadbiskup Devčić u propovijedi je govorio o velikoj Božjoj ljubavi koja se počela otkrivati u Starom zavjetu, a potpuno se objavila u Isusu Kristu koji je sve žrtve nadomjestio žrtvom vlastitog tijela te se kao pomirnica za ljudske grijehe prikazao Gospodinu na križu. Nadbiskup je istaknuo važnost oltara, simbola živog Krista i ambona. „Oltar nas podsjeća da smo prijatelji Božji i braća i sestre koji imaju jednog Oca na nebesima. Bitno je okupljati se oko oltara, postajati zajednica koju Bog utemeljuje, koju je Krist svojom krvlju omogućio. Oltar je najsvetije mjesto u crkvi. Na njega se ništa nepotrebno ne smije stavljati. Važno je odgajati se za poštivanje svetosti. Ništa nama danas nije sveto. Ako je to tako, onda nam ni drugi čovjek nije svet. Ljubeći oltar, ljubite Isusa Krista, sve ono što Gospodin za nas čini. Mi taj oltar trebamo nositi u svom srcu i u svakodnevnici živeći u zahvalnosti, poštivajući dostojanstvo svakog čovjeka i život. Ambon je također sveto mjesto gdje naviještamo Riječ Božju. To je mjesto s kojeg nam Bog progovara. Nije to ljudska riječ, nego Božja zato tu Riječ s poštovanjem trebamo slušati. Kad se čita Evanđelje, ustanemo da bi pokazali poštovanje prema Riječi i spremnost naviještati tu Riječ i po njoj živjeti“, rekao je nadbiskup Devčić zahvalivši Škrljevčanima što su svjesni da su njihovi preci s ljubavlju tu crkvu gradili i što ju i oni danas žele sačuvati lijepu i svetu jer je Bogu posvećena. Proslavi svetkovine Presvetog Srca Isusova prethodila je trodnevna priprava koju je predvodio mr. Mario Gerić, profesor na Teologiji u Rijeci te brojna društvena događanja, a u crkvi je bila postavljena izložba slika autorice Biserke Blažević „Na krilima anđela“. Gordana Fumić RIJEČKA NADBISKUPIJA Riječki nadbiskupijski zbor u Veroni Na poziv mons. Antonija Finardija, župnika katedrale Uznesenja BDM u Veroni, Riječki je nadbiskupijski zbor u nedjelju 27. lipnja svojim pjevanjem animirao župnu misu u 11 sati kojom su zaključene svibanjske pobožnosti u veronskoj katedrali. Zborom je dirigirao mo. Giovanni Geraci, a solo dionice pjevala mo. Andrejka Srdoč. Na misi su izvođena djela na latinskom jeziku iz gregorijanskog repertorija, te Missa VIII Anđeoska u kojoj su se s gregorijanskim koralom izmjenjivale polifone obrade V. Miserachsa Graua. Kao posebni dar Majci Božjoj od naroda (čiji se oltar nalazi u lijevoj lađi katedrale) zbor je otpjevao Ave Mariu Giovannija Geracija. Svetu misu je zajedno s mons. Finardijem koncelebrirao mons. Nikola Uravić, rektor riječkog sjemeništa i član Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu. Nakon svete mise članovi zbora su uz stručno vodstvo vodiča razgledali znamenitosti katedrale, a posebno su ih oduševili ostaci starokršćanske bazilike iz IV. stoljeća s krstionicom i crkvom sv. Jelene. Pjevače se posebno dojmila oltarna pala sa slikom Marijina Uznesenja s apostolima , renesansnog slikara Tiziana (14871576), koja prikazuje scenu iz apokrifnih spisa u kojoj Marija s neba dobacuje svoj pojas apostolu Tomi kako bi „opipao i vjerovao“ u njeno uznesenje. Nakon ručka na Avesiju, jednom od sedam veronskih brežuljaka, članovi zbora sa stručnim vodičem uputili su se u razgledavanje strogog gradskog centra, veronske arene, kuće Romea i Julije, piazze delle Erbe i drugih znamenitosti. Za sve polaznike škole bilo je to jedno posebno iskustvo druženja, pjevanja i kulturnog uzdizanja. Riječki nadbiskupijski zbor u nedjelju 17. srpnja u 11 sati animira misno slavlje u Poreču u Eufrazijevoj bazilici. Andrejka Srdoč Promocija s puno emocija U okviru proslave blagdana Presvetog Srca Isusova, u istoimenoj župi na Zametu održane su dvije promocije koje su crkvu ispunile do posljednjega mjesta. Nakladnik Laudato u biblioteci Apdejtana Riječ - aploudana duhovnost, izdao je trilogiju propovijedi p. Antuna Volenika “Biti u vezi” koju prati i glazbeni CD s pjesmama na teme liturgijskih čitanja. Trilogija je u zametskoj župi, gdje je svojedobno službu obnašao p. Volenik, predstavljena 1. srpnja. Kako je istaknuto na promociji, mnogi žele čitati Bibliju, u njoj tražiti odgovor za svoje vlastite živote i nerijetko posežu za raznim tumačenjima biblijskih čitanja. Suvremeno, mladenačko, prozračno, ali nadasve iskustveno tumačenje Biblije daje p. Antun Volenik u propovijedima “Biti u vezi” i to za ciklus od 3 godine. Nosač zvuka koji prati trilogiju sadrži četrdeset poznatih duhovnih pjesama uz dodatak tri noviteta. Knjigu i CD prati dvadeset slika s temama kršćanskog vjerovanja autora Botterija Dinija. Ovom prigodom promoviran je i prvijenac glazbene skupine Ben Hur koji je za album “Isuse dođi” ove godine nagrađen nagradom PORIN za najbolji album duhovne glazbe. Članovi dolaze iz župe Presvetog Srca Isusova, a zbog promocije na Zamet je iz SAD-a stigao i glavni vokal, Ivan Heller, rodom murteranin, koji je vrlo emotivno doživio ponovni susret sa svojom drugom župom. Praćeni pjevušenjem vjernika koji poznaju većinu pjesama od kojih su neke pobjednike renomiranih festivala duhovne glazbe, Ben Hur je izazvao ovacije da bi na kraju na noge podigao i oko oltara okupio sve sudionike koji su zajednički otpjevali nekoliko duhovnih pjesama kojima su zahvalili i slavili Gospodina. O povezanosti trilogije i albuma govorio je Slavko Nedić, urednik edicije SACRO u čijoj nakladi je izašao album, dok su kao posebni gosti na koncert nastupili Maja Tadić, također župljanka zametske župe Presvetog Srca Isusova i Davor Terzić. Album Ben Hura “Isuse dođi” može se nabaviti u svim prodavaonicama Croatia Recordsa, dok se trilogija p. Anuta Volenika može naručiti putem portala www.laudato.hr. H. A. Svečano kod sestara Presvetog Srca Isusova Nadbiskup Devčić 1. srpnja predvodio je misu na Drenovi u samostanskoj kapeli Družbe sestara Presvetog Srca Isusova. Čestitajući sestrama njihov blagdan, u propovijedi je istaknuo krotkost i poniznost kao temelj ljubavi. “U zapadnjačkoj kulturi simbol za ljubav je srce. Ali samo srce ponizno, krotko i čisto, a nipošto srce tvrdokorno, oholo i onečišćeno grijesima i zlim požudama ili uznemireno sumnjama, sposobno je biti simbol Božje ljubavi objavljene u Isusu Kristu. Isusovo je srce bilo pored toga kopljem probodeno, što je vrhunac Božje ljubavi prema nama. Na taj vrhunac Božje ljubavi Crkva prvenstveno i misli dok štuje Presveto Srce Isusovo. Isus nije samo govorio kako nema veće ljubavi od one kad netko život svoje položi za svoje prijatelje, nego je on to i ostvario, dopustivši da mu na križu probodu srce i da tako doista položi svoj život za nas.” Nadbiskup je podsjetio da Božja neizmjerna ljubav prema ljudima traži odgovor i s ljudske strane. “A kako možemo Boga učinkovito ljubiti, na to nam odgovara sam Isus kad kaže da njemu činimo što činimo drugom čovjeku, posebno najmanjima među ljudima. „Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25, 40), izričit je Gospodin. Na tom tragu uči nas i sv. Ivan: „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikad ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama…“ Ta ljubav treba biti ne samo učinkovita nego i čista, bez skrivenih primisli, bezrezervna i uvijek spremna na opraštanje od sveg srca, prema Isusovim riječima da nam nebeski Otac neće oprostiti ako mi od srca ne oprostimo našim dužnicima.” Na misi je koncelebriralo 12 svećenika, a na kraju je izložen presveti oltarski sakrament za cijelodnevno klanjanje. Na poziv župnika župe sv. Mateja, Ivana Nikolića, komorni zbor mladih Schola Cantorum iz Rijeke u povodu proslave blagdana Duhova, rođendana Crkve, u nedjelju 12. lipnja animirali su misno slavlje u žušnoj crkvi na Viškovu, nakon kojega su upriličiti prigodan koncert sakralne glazbe. Na programu su se našla djela poznatih svjetskih i domaćih skladatelja za zbor „a cappella“ i uz orgulje. Zbor je na orguljama pratio maestro Roberto Haller, dok su kao solisti nastupili Lorena Krstić i Lea Kumić (soprani), Lovro Matešin (bas) i Antonio Haller na oboi. Zborom su dirigirali Ingrid i Roberto Haller. Helena Anušić 23 Broj 6/443 2011. Sakralni koncert za rođendan Crkve NAŠI SVEĆENICI Josip Blažotić 24 Broj 6/443 2011. Zadaću kuma na krizmi dosta sam ozbiljno shvatio pa sam počeo redovitije čitati Sveto pismo i više moliti, pri čemu mi je Bog sve jasnije progovarao i pozivao u svećeništvo. Tomislav Miletić Zovem se Josip Blažotić, rođen sam 10. rujna 1983. godine u Tübingenu (Njemačka) u tradicionalnoj hrvatskoj katoličkoj obitelji. Tu sam uspješno završio osnovnu školu i gimnaziju, te živio u Njemačkoj 21 godinu. Od malena sam pohađao nedjeljne mise i vjeronauk, te aktivno sudjelovao u župnoj zajednici (Hrvatska Katolička misija Reutlingen - Tübingen) angažirajući se kao ministrant, u zboru mladih i drugim sličnim aktivnostima. Tamošnji župnici Marijan Bevanda i Ivica Komadina kao i časne sestre Mirjana i Mirjam i naravno roditelji, bili su prvi posrednici duhovnoga zvanja koje mi je Bog Zapečatio sam ovu odluku unutar jednog molitvenog bdijenja i molitve za izlijevanje nove snage Duha Svetoga. Bog je čuo moj vapaj, te me je toliko snažno zahvatio da su u danima i mjesecima koji su slijedili mnogi moji prijatelji ostali osupnuti promjenom koja se tako naglo i silovito dogodila u mome životu. već kao dječaku usadio u srce. Upijajući njihov primjer vjere i uzornog života, duhovna dimenzija se počela sve više razvijati u meni. Tijekom praznika često smo dolazili u obiteljsku kuću u Krašiću, gdje me je 2003. jedan mlađi prijatelj zamolio da mu budem kum na krizmi. Tu sam zadaću dosta ozbiljno shvatio pa sam počeo redovitije čitati Sveto pismo i više moliti, pri čemu mi je Bog sve jasnije progovarao i pozivao u svećeništvo. Kako još uvijek nisam bio siguran imam li stvarno poziv ili si ja to možda sve samo umišljam, donio sam krajem 2003. presudnu odluku. Iako vojni rok u Hrvatskoj više nije bio obavezan, prijavio sam se za služenje vojne obaveze koju sam proveo u Koprivnici i u Varaždin Bregu. Ovaj podosta dug period izoliranosti od vanjskog svijeta proveo sam u propitivanju svoje odluke za poziv svećenika. Čvrsto odlučivši biti svećenik javio sam se nakon odsluženja vojnog roka mons. Ivanu Devčiću, riječkom nadbiskupu, uz čiju sam podršku 2004. godine upisao Teološki fakultet i ušao u bogoslovno sjemenište u Rijeci. Studij sam završio 2009., te zamolio biskupa da se još godinu dana intenzivnije pripremim na đakonsko ređenje, živeći u nekoj župi Riječke nadbiskupije. Uz suglasnost župnika Ivana Stošića dodijeljena mi je župa Kostrena. Tamo sam godinu dana rješavao zadnje nejasnoće sa samim sobom, promatrajući i učeći od tamošnjeg župnika koji mi je zajedno sa župljanima Kostrene puno pomogao pri odstranjivanju zadnjih osobnih nesigurnosti. Te sam godine po osobnom nahođenju „obavio“ još i velike Ignacijanske vježbe, što mi je uz savjetovanje mnogih iskusnih isusovaca najviše pomoglo u mojoj dosadašnjoj formaciji. Tako sam 23. listopada 2010. nakon puno godina priprave u Krašiću zaređen za đakona. Đakonsku službu sam vršio na Donjoj Drenovi gdje sam vrlo dobro prihvaćen uz uspješnu suradnju sa župnikom Marijanom Benkovićem i tamošnjim župljanima. Radujem se budućem svećeništvu i vjerujem da ću uz Božju pomoć i vaše molitve uspjeti svjedočiti svoju vjeru primjerom i biti uvijek iznova otvoren Božjem vodstvu. Zovem se Tomislav Miletić, dvadeset i sedam mi je godina i htio bih vam poručiti par riječi o tome, kako sam se odazvao Božjem pozivu za svećeništvo. Zahvaljujući odgoju u obitelji od vrlo rane mladosti bio sam blizu Božjeg oltara, jer sam već kao dječak postao ministrant u župi Krista Kralja u Matuljima, što sam i ostao skoro u trajanju cijele svoje osnovne škole. Pri završetku iste, osjećajući u sebi Božji poziv za duhovnim životom gledao sam kako bih nastavio svoj daljnji život upisavši sjemenište. Ipak zbog različitih životnih okolnosti upisao sam se u klasičnu gimnaziju u Pazinski Kolegij, koju sam i završio 2002. godine. U Pazin sam otišao sa nakanom i željom da ću poslije otići na bogosloviju te tako nastaviti svoje posvećeno usmjerenje života. Ali ova je želja vrlo brzo počela jenjavati, da bi se posve izgubila pošto sam svoje životno određenje u trajanju od ove četiri godine, počeo živjeti iz početka polako, a potom sve više i u konačnici potpuno odvojeno od Boga i njegove Crkve. Prošavši kroz svijet egoističnog proživljavanja ovosvjetskih užitaka i traženja iskustava u osjetima, nisam mario niti za Crkvene niti za Božje zapovijedi, te sam se prepustio svijetu i njegovim čarima. Naravno ne treba napominjati, kako me je ovakav stil života doveo do skoro potpunog kolapsa smisla, hladnoće srca, te različitog niza ovisnosti u mome životu i ponajviše gubitka Božanskog života i spoznaje - ukratko sve posljedice života u grijehu. No pri kraju srednje škole moje srce više ovakvo stanje života nije moglo podnijeti, te je počelo vapiti za Bogom u čijem je zajedništvu nekoć radosno živjelo. U ovom traganju završio sam i redoviti vojni rok u trajanju od šest mjeseci te sam nakon njega upisao Fakultet Informatike i Organizacije u Varaždinu. Moj povratak Gospodinu započeo je baš u ovim godinama, da bi se u potpunosti dovršio za vrijeme trajanja studija u Varaždinu. Tu sam se naime odlučio Bogu ponovno i u potpunosti vratiti, zapečativši ovu odluku unutar jednog molitvenog bdijenja i molitve za izli- NAŠI SVEĆENICI Ivan Milardović Pred Pred samo samo đakonsko đakonsko ređenje ređenje pokolebao pokolebao sam sam se se ii odustao odustao od od ređenja ređenja ii svećeničkoga svećeničkoga poziva, poziva, te te je je nastala nastala dugogodišnja dugogodišnja pauza. pauza. Radio sam kao vjeroučitelj u školama i kao orguljaš u mnogim Radio sam kao vjeroučitelj u školama i kao orguljaš u mnogim župama župama te te držao držao župnu župnu katehezu. katehezu. Rođen sam 1. studenog 1967. godine u mjestu Dobranje u dalmatinskoj zagori, od roditelja Anke rođ. Ivanković i pok. Josipa. Drugo sam dijete u obitelji, sestra Ivanka starija je godinu dana a brat Milan mlađi tri godine. Obitelj je živjela skromno i borila se za opstanak, te smo ubrzo doselili u Mavrince gdje i sada živimo. Imao sam tada 19 mjeseci. Kako sam rođen u tradicionalnoj i pobožnoj obitelji nekoliko dana poslije rođenja kršten sam u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Roditelji, bake i djedovi su mi bili prvi učitelji vjere. Redovito smo u obitelji molili, prilikom jela i uvečer je bila zajednička molitva krunice. Osnovnu školu sam pohađao u Čavlima. U župi sv. Bartola apostola u Cerniku primio sam sakramente ispovijedi i pričesti. Redovito sam išao na vjeronauk najprije kod župnika Mile Pecića a zatim kod pok. profesora dr. Milana Bogovića. Roditelji su mi kroz dvanaest godina bili mežnjari, a svećenici su se hranili u našoj kući. Od najranijeg djetinjstva bio sam vezan uz crkvu i svećenike. Promatrao sam njihov rad, ministrirao, sudjelovao u raznim akcijama koje su župnici poduzimali i tako sam polako osjećao u sebi Božji poziv. Sve sam se više oduševljavao svetom misom, liturgijom, kontaktima sa svećenicima, vjeronaučnim poukama i počeo sam ozbiljno razmišljati o svom životnom pozivu. Tako sam razmišljao o svećeničkom zvanju, ali sam to zadržao u sebi i nikome nisam ništa govorio. Kada sam kao mežnjar išao zvoniti znao sam ostati u tišini crkve, moliti i razmišljati o svom zvanju. Nakon završetka osmog razreda cijeli moj razred bio je upisan u pedagošku školu. No ja sam ubrzo došao župniku Bogoviću i rekao mu da bih htio biti svećenik. Nisam pojma imao o sjemeništu niti kako to ide, kakav je postupak. On je s puno pažnje i ljubavi razgovarao sa mnom, objasnio mi koliko je to zahtjevno i ozbiljno zvanje i što je sve potrebno učiniti. Napisao sam molbu nadbiskupu Pavlišiću na koju mi je on odgovorio pozitivno i tako sam po završetku praznika krenuo u sjemenište „Zmajević“ u Zadru. Tamo sam proveo lijepe i sadržajne godine, pod vodstvom rektora pok. nadbiskupa Prenđe i duhovnika kardinala Vinka Puljića. Uz njihovu i pomoć ostalih profesora napredovao sam u znanju, molitvi, izgrađivao svoju osobnost i učvršćivao se u zvanju. Poslije mature, školovanje sam nastavio u bogosloviji u Rijeci i studij na Visokoj bogoslovnoj školi. Već od sjemeništa bio sam orguljaš, u bogosloviji sam vršio razne službe: orguljaša, ministranta, duktora, voditelja teološke tribine, čak i kućnog majstora. Pred samo đakonsko ređenje pokolebao sam se i odustao od ređenja i svećeničkoga poziva, te je nastala dugogodišnja pauza. Radio sam kao vjeroučitelj u školama i kao orguljaš u mnogim župama te držao župnu katehezu. To je bilo vrijeme lutanja, traženja samoga sebe i hrabrosti da učinim ono što treba i da prestanem bježati od Božjega poziva. Zahvaljujući suradnji i druženju sa svećenicima posebno bakarskog dekanata i kolegom don Zvonimirom Ćorićem, preispitivao sam se, molio i ohrabrio pa sam nadbiskupu Ivanu Devčiću uputio pismo sa zamolbom da me primi među kandidate za svećenika Riječke nadbiskupije. Dobio sam pozitivan odgovor te sam poslan u župu Mrkopalj kao pripravnik u rujnu 2009. godine. Pohađao sam šestu pastoralnu godinu u bogosloviji, radio u školi kao vjeroučitelj i u župi sve što je bilo potrebno. Đakonski praktikum također sam proveo u župi MB Žalosne u Mrkoplju. 25 Broj 6/443 2011. jevanje nove snage Duha Svetoga. Bog je čuo moj vapaj, te me je toliko snažno zahvatio da su u danima i mjesecima koji su slijedili mnogi moji prijatelji ostali osupnuti promjenom koja se tako naglo i silovito dogodila u mome životu. Bogu sam zahvalan što sam ovu promjenu mogao nastaviti živjeti u lokalnoj zajednici mladih, koja se je okupljala u Varaždinskoj katedrali, te mi je bila veliki poticaj i oslonac u mome nanovo otkrivenom kršćanskom životu. I upravo u ovoj zajednici mladih ja sam nanovo začuo Božji glas koji mi progovara prvo gotovo nezamjetno kao utisak u mome srcu, osjećaj da trebam nešto učiniti, a zatim kako sam sve više gajio molitveni i redoviti sakramentalni život, te čitao svaki dan Božju Riječ, sve jasnije, razgovjetnije i snažnije. Ovaj me je poziv toliko izazvao, da se više na njega nisam mogao oglušivati, te sam se odlučio predati intenzivnijom periodu molitve i proučavanju Božje Riječi u kojem sam došao do toga da sam jasno začuo Gospodinov glas koji mi nudi dvije opcije za moj daljnji život - brak i obitelj, ili svećeništvo i Crkvu. Ja sam se odlučio za svećeništvo i Crkvu, pošto sam svim svojim srcem osjećao da je ovo pravi životni put za moju osobu. Sa svojom odlukom nisam htio dalje dužiti, pošto mi je u srcu gorjela poput plamenog žara, te mi nije htjela dati mira dok je ne sprovedem. Stoga sam odlučio prekinuti studij informatike i upisati Teologiju u Rijeci te se prijaviti kao kandidat za prezbiterat Riječke nadbiskupije. Sada svim mladim ljudima koji u svome srcu osjećaju poziv da postanu Božji suradnici u sakramentu svetoga reda želim reći :“Ne bojte se!“ Ako vas Gospodin poziva, Gospodin vas želi. Ako vas Gospodin želi, Gospodin na vas računa. A, ako Gospodin na vas računa, onda vam je iskazana neizmjerna i neponovljiva čast i dostojanstvo. Sam Bog, tvorac svemira i svega što jest, želi vas da postanete i ostanete njegovim vjernim svećenicima. A biti svećenik nije ništa drugo doli biti drugi Krist na zemlji. Da poput Njega živimo istinskim nadnaravnim životom svetosti, budemo Božji prijatelji i suradnici, družimo se s anđelima i svecima, proviđamo ljudima Božje tajne i otajstva, omogućujemo im da ga upoznaju i da ga uzljube te da se sami posvete i pobožanstvene - jednom riječju, da ostvarimo Božji plan spasenja s ljudima kojega Bog hoće izvršiti prvenstveno preko nas svećenika Katoličke crkve. Krist treba svoje svećenike, ali On treba svete, revne i požrtvovne svećenike. Samo takvi u stanju su ispuniti sve ono na što ih On i poziva, a to je prvenstveno - spasenje duša. Ja sam se odazvao i nisam ni trenutka požalio. A, ako se i ti odazoveš, znaj da je ovo odgovoran i zahtjevan poziv, ali isto tako znaj da cijelo nebo za tebe moli, Bog sam na tebe računa, Marija te i Josip podupiru i prate, duše te čekaju, a svijet iako te još ne pozna željno te traži da mu doneseš Isusa, jedinog spasitelja čovječanstva. Budi hrabar i odazovi se. Jer, uistinu, u ovome životu nema većeg poziva doli ovoga - da budemo graditelji Božjeg Kraljevstva. DOGAĐANJA Pokrenuta internetska katolička televizija „Riječka katolička televizija“ novi je projekt internetske televizije koja je započela s radom na blagdan sv. Vida 15. lipnja. Pokrenula ga je skupina entuzijasta s Teologije u Rijeci predvođena Pavlom Čalogovićem, a za sada se emitira eksperimentalno. Prve postavljene snimke na stranici www.rikatv. net, snimke su proslave sv. Vida, mise na Trgu Riječke rezolucije, propovijedi požeškog biskupa Antuna Škvorčevića te VidFesta, festivala duhovne glazbe. Podršku projektu dao je riječki nadbiskup Ivan Devčić te predstojnik Teologije u Rijeci Milan Špehar, čije snimke se također nalaze na stranici. „Posebno se radujem što je projekt došao od vjernika laika koji čine ogromnu većinu u Crkvi. Ova inicijativa odražava svijest odgovornosti naših vjernika da zauzmu svoje mjesto u životu Crkve“ , rekao je tom prilikom nadbiskup. Projekt bi trebao pratiti najvažnija događanja u Riječkoj nadbiskupiji, ali i ponuditi neke stalne rubrike koje bi se redovito ažurirale. Podršku su dali i profesori s riječke teologije, Jerko Valković, Josip Grbac, Anđela Jeličić i Marko Medved koji bi trebali biti nosioci redovitih rubrika kao što su komentari događanja, tumačenja biblije, povijesne crtice i nedjeljne propovijedi. Događanja koja se prate bit će snimljena u cijelosti, ne samo fragmentarno kako običavaju druge televizije, te će se sačuvati za potrebe arhive. Na stranicama će biti objavljivani kraći prilozi i sažeci. Spomen na Roberta Labinca 26 Broj 6/443 2011. “Memorijal Roberto Labinac” malonogometni turnir u znak sjećanja na prerano preminulog osnivača Udruge navijača Juventusa iz Rijeke, drugu godinu zaredom organizirao je Juventusov fan club “Fratelli Varglien”. Haklerski turnir koji je 18. lipnja odigran na Kantridi u dvorani SRC-a “3. maj” potvrdio je sportsko zajedništvo i far-play koji su demonstrirali momčadi hrvatskih navijačkih klubova Intera, Juventusa i Milana. Roberto Labinac bio je i istaknuti član Povjerenstva za katoličke udruge, vjeroučitelj i dobitnik nadbiskupijskog priznanja, Medalje sv. Vida. Predsjednica Juventusova Fan Cluba, Roberta Dechmann tom je prilikom istaknula: „Memorijal Roberto Labinac pokrenut je u sjećanje na našeg pokojnog prijatelja, ali i za promicanje sportskog duha navijanja između tifosa različitih klubova, isticanja vrijednosti kao što su far-play, uvažavanje različitosti i tolerancije te spriječavanje nasilja na sportskim terenima.“ Među ostalima, pokroviteljstvo Memorijala prihvatili su Grad Rijeka, Konzulat Republike Italije u Rijeci i talijanska Ambasada u Republici Hrvatskoj. Organizatori ističu kako je to događaj koji je maksimalno pozitivan i hvale vrijedan. Ovo je tek drugo izdanje, ali sjajna ideja pustila je korijen i postat će ono što zaslužuje biti - divna dugotrajna tradicija. Na kraju i rezultat. Nakon tri odigrane utakmice momčadi su, po poznatom talijanskom receptu, ponudile tri remija, a turnir je osvojio fan klub Juve boljom gol razlikom. “Ivan” osvojio Festival religijskoga filma Svečanom dodjelom nagrada, kipa “Trsatski hodočasnik”, u subotu, 11. lipnja u Auli pape Ivana Pavla II. na Trsatu zaključen II. Festival religijskoga filma kojega su organizirali Franjevački samostan na Trsatu i Istrafilm. Zbog istančanog autorskog pristupa u praćenju nevjerojatnog životnog puta njegovog junaka, film Srđana Segarića “Ivan” dobio je nagradu za najbolji film, stoji u obrazloženju stručnog žirija u sastavu: filmski redatelj i prošlogodišnji pobjednik festivala s filmom “Draga Gospa Ilačka”, Branko Ištvanić, filmski redatelj Silvio Miroščinenko, povjesničar kulturne baštine Goran Moravček, novinar i teolog Siniša Pucić te filmski redatelj i montažer Igor Modrić dok je selektor Festivala bio redatelj Bernardin Modrić. Film je potresan, emotivan i na trenutke originalno dramatičan, a autor filma nekonvencionalno vodi priču, ali nikada ne zaboravljajući duhovni aspekt njegovog glavnog lika, koji iskreno do boli ogoljuje sve svoje nedoumice, koje su ga na kraju dovele do preobraćenja i vjere u Boga. Isti film dobio je i nagradu struke za režiju, dok je ona za scenarij pripala Alekseju Pavlovskom za film “Vela Gospa u Salima”. Riječ je o prpošnom i uzbudljivom dokumentarcu punom mediteranskog duha, koji na duhovit i neposredan način prikazuje kako se vjera u Boga može prakticirati na veseo i jednostavan način, koji oblikuje svakodnevnicu mještana na Salima. Nagrada za najbolju kameru otišla je Branku Cahunu za rad pod nazivom “Sjaj Marija Zvijezda”, dok je kao najbolja glazba odabrana oda iz animiranog filma “Tišina mora”, Mara Marketa. Uz ove, dodijeljena je i nagrada za najbolju montažu koja je pripala filmu “Didak” Zdravka Borka. Posebnost ovog festivala bio je dio posvećen nedavno preminulom filmskom redatelju Miroslavu Mikuljanu kome su se u čast prikazala tri filma, dok je na samom festivalu prikazano 25 filmova različitih žanrova od kojih je 13 konkuriralo za nagrade. Od prikazanih filmova pozornost su privukli i oni pod naslovom “Svjedok” o bl. Alojziju Stepincu i njegovom spašavanju Židova, ali i radovi koji su polemizirali teme o npr. spomeniku žrtvama fašizma u mjestu Čikeši o čemu su gledatelji gledali u filmu “Da bi počivali u miru”, rad Davora Šišmanovića i Milana Bukovca. Festival ima težnju postati međunarodni jer je publika mogla uživati u filmovima iz Bosne i Hercegovine o salezijancima, ali i banjalučkim trapistima, a program prošlogodišnjeg festivala otputovao je u Novi Sad, rekao je selektor Festivala, Bernardin Modrić dodavši kako manifestacija nosi pozitivnu energiju jer u svjetlu nade donosi životne priče od kojih su neke jako potresne. Helena Anušić Sveti Vid i dodjela medalji Zahvalnost za kršćansko svjedočenje Nadbiskup je vjernike pozvao da uče iz primjera svetaca i svjedoka vjere. Dobitnike Medalje zahvalnosti sv. Vida također je istaknuo kao primjere svjedočenja vjere. „D anas osjećamo zahvalnost prema Ocu nebeskom, jer je kao uzor i zaštitnika našem gradu i cijeloj nadbiskupiji dao sv. Vida, dječaka koji je, unatoč nejakoj dobi, položio svoj život za Krista, dakako, ne svojom snagom i moći, koje nije imao, nego jer je bio „obučen Silom odozgor“. On nas, i kao pojedince i kao zajednicu, potiče i ohrabruje da se otvorimo djelovanju Duha Svetoga koji nas može, unatoč našim slabostima, učiniti vjernim svjedocima Isusa Krista“ rekao je riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić na misi proslave sv. Vida, nebeskog zaštitnika katedrale, grada Rijeke i Riječke nadbiskupije, 15. lipnja u riječkoj katedrali. Nadbiskup je vjernike pozvao da uče iz primjera svetaca i svjedoka vjere. Podsjetio je i na poruke Benedikta XVI. izrečene deset dana ranije u Zagrebu, kojima Sveti Otac poziva na crkveno zajedništvo i vjerno svjedočenje. „Braćo i sestre, pohod Benedikta XVI. bio je očitovanje Duha Svetoga i njegove ljubavi, ali i predstavljanje zajednice Isusovih učenika koji na ovim prostorima i u današnjem vremenu u njega vjeruju kao u svoga Spasitelja, ali i Spasitelja svakog čovjeka koji se odluči slijediti njegov put. Duh Sveti i oni koji su ga primili svjedočili su za Isusa u Zagrebu početkom lipnja ove godine kao i u Jeruzalemu prije dvije tisuće godina.“ a misi su svečano dijeljene Medalje zahvalnosti sv. Vida desetorici vjernika. Nadbiskup Devčić u propovijedi je i njih istaknuo kao primjere svjedočenja vjere. „Svi se radujemo što u našim župnim zajednicama, uz mnoge koji se drže po strani ili su se posve udaljili od njih, N postoje i brojni koji se nesebično ugrađuju u život naših župa i vjerničkih zajednica, pomažući tako našoj mjesnoj Crkvi u cjelini da može davati što uvjerljivije svjedočanstvo za Isusa Krista. Kao priznanje i ohrabrenje svima takvima, izabiremo svake godine pojedine od njih i podjeljujemo im medalju sv. Vida, ustanovljenu 2004. godine na spomen boravka blaženog Ivana Pavla II. u Rijeci.“ Dobitnici Medalje sv. Vida 2011. 1. Po izboru Delničkog dekanata medalju je primila gđa. Matilda Kalić, župljanka župe sv. Vida mč. U Prezidu, zbog svojeg tridesetogodišnjeg vjernog i zauzetog služenja Crkvi i svojoj župi u službi sakristanke. Iako iz objektivnih razloga više nije u mogućnosti biti toliko aktivna u župi, gđa Matilda Kalić i dalje na različite načine izražava svoju privrženost župi i mjesnoj Crkvi. 2. Po izboru Bakarskog dekanata medalju je primila gđa. Anđelka Davidić, župljanka župe sv. Bartola ap. Na Cerniku, zbog svojih dvadeset i četiri godine vjernog služenja župi u službi mežnjarice i sakristanke, kao i zbog istaknute požrtvovnosti i ljubavi prema potrebama svoje župe. 3. Po izboru Trsatskog dekanata medalju je primio dr. Petar Žužić, župljanin župe Sv. Obitelji u Rijeci, zbog svoje izrazite zauzetosti u župi kao čitač, član Pastoralnog i ekonomskog vijeća te na razini mjesne Crkve u svojstvu člana Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća. 4. Po izboru Crikveničkog dekanata medalju je primio gosp. Igor Krišković, župljanin župe sv. Filipa i Jakova ap. U Novom Vinodolskom. Gosp. Igor Krišković se kao vjeroučitelj u OŠ Ivana Mažuranića u Novom Vinodolskom te kao župni orguljaš, zborovođa i član Župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća svojim zauzetim kršćanskim i pastoralnim angažmanom posebno istaknuo u svojoj župi. 5. Po izboru Opatijskog dekanata medalju je primila gospođica Vanda Škalamera, župljanka župe sv. Jurja mč. U Brseču, zbog svoje istaknute privrženosti župi i potrebama župe u različitim župnim službama i zadaćama. 6. Po izboru Kastavskog dekanata medalju je primila gđa Verica Garić, župljanka župe Svetog Križa na Srdočima, zbog svojeg zauzetog pastoralnog rada u župi kao sakristanka i tajnica župnog Caritasa, kao i zbog velike kršćanske ljubavi i brige za bolesne i potrebite u župi. 7. Po izboru Prvostolnog dekanata medalju je primila gđa Nikolina Borovac, župljanka župe sv. Romualda i Svih Svetih u Rijeci, zbog svojeg dugogodišnjeg vjernog služenja župi i Crkvi u službi sakristanke, kao i u izvršavanju drugih zadaća koje nalažu potrebe župe. 8. Katoličke udruge Riječke nadbiskupije imenovale su dr. Željka Plazonića, pročelnika Odjela za invazivnu i interventnu kardiologiju KBC-a Rijeka i župljanina župe sv. Mateja u Viškovu, za dodjelu medalje sv. Vida zbog osobitog svjedočenja vjere i ljubavi prema bližnjima na radnom mjestu. 9. Po izboru riječkoga nadbiskupa dr. Ivana Devčića ovogodišnju medalju sv. Vida dobiva gosp. Josip Žitnjak zbog dugogodišnje suradnje i pomoći Caritasu Riječke nadbiskupije. Gosp. Žitnjak od 1991. godine redovito pomaže potrebite izdvajajući određeni novčani iznos od svojih skromnih primanja i dajući ga u Caritas za najsiromašnije. 10. Po izboru riječkoga nadbiskupa medalja sv. Vida dodjeljuje se i prof. dr. Darku Gašparoviću, teatrologu, dramaturgu i književniku, zbog svoje iznimne angažiranosti u katoličkim medijima i na brojnim kulturnim i teološkim tribinama Riječke nadbiskupije, kao i na širem vjersko-kulturnom planu kao član Ekumenskog odbora Grada Rijeke i Vijeća HBK za kulturu. Kao vrstan stručnjak i iskreni vjernik dr. Gašparović pruža svojim sveukupnim djelovanjem i životom dragocjen doprinos evangelizaciji kulture u duhu Drugog vatikanskog koncila. Svi sjedimo u istom čamcu Svi mi sjedimo u istom čamcu. I svi moramo zajedno ploviti. Ovi ljudi braća na istom brodu, ljudi koji zajedno plove... Divan san! Sunce pleše nebom, ribe žure morem. Svi ljudi braća na istom brodu svijeta. Slabi i jaki, crni i bijeli, veliki i maleni, siromašni i bogati: ljudi koji plove zajedno. Braća na moru svijeta pod istim suncem, na istom vjetru. Više nema ponižavanih ljudi, ni visoko uzdizanih osoba. Phil Bosmans