a
k
s
r
a
Ba k
RIJEKA . RUJAN 2010. . BROJ 7/434 . GOD. XLVIII . CIJENA 7 KN
Poruka riječkog
nadbiskupa Ivana
Devčića za početak
pastoralne godine
Euharistija –
povlašteno
mjesto
ispovijedanja i
prenošenja vjere
10. obljetnica
Gospićko-senjske
biskupije
Nositelj projekta
Crkve hrvatskih
mučenika
Poruke
Euharistijske
godine Riječke
nadbiskupije
Riječka nadbiskupija
NADBISKUPIJSKI EUHARISTIJSKI KONGRES
Trsat, nedjelja, 26. rujna 2010. u 10.00 sati
Nadbiskupova poruka za početak pastoralne godine 2010./2011.
Braći svećenicima, redovnicima i redovnicama,
vjeroučiteljima i župnim katehetama, obiteljima i
svim vjernicima Riječke nadbiskupije
Euharistija -
povlašteno mjesto
ispovijedanja i
prenošenja vjere
1.
Zazivajući na početku nove pastoralne
godine Božji blagoslov na sve vas, želim
vas, draga braćo i sestre, potaknuti na
složno i revno izvršavanje zajedničke zadaće
koju smo od Gospodina primili. Riječ je o prenošenju vjere, odnosno o ispunjenju Kristove
zapovijedi svojim učenicima koja, prema sv.
Mateju, glasi: „Pođite i učinite mojim učenicima
sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha
Svetoga i učeći ih sve što sam vam zapovjedio“
(Mt 28, 19-20). O onome što je slijedilo po primitku te zapovijedi, sv. Marko je zabilježio:
„Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na
nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i
utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“ (Mk 16,
19-20). Kako su tu Isusovu zapovijed prvi Isusovi učenici pokušali izvršiti, s kakvim zanosom i
poletom, ali i uz kakve prepreke i protivnosti,
opisao je sv. Luka u Djelima apostolskim. Tu vidimo kako su prvi Isusovi učenici, iako su od
njega primili zapovijed da idu k svim narodima
pronoseći njegovu poruku, najprije počeli od
naroda kojemu su pripadali, možemo čak reći
od svojih najbližih, da bi potom, i ne bez posebnih Božjih poticaja, pošli k drugim, nežidovskim
narodima. I svagdje su naišli na one koji su otvorena srca prihvaćali njihov navještaj, ali i na druge koji su im se svima silama protivili i opirali.
Zajedničko poslanje vjernika
2.
2 Broj 7/434 2010.
Ali uskrsnuli Gospodin nije zapovijed
naviještanja njegova nauka svim narodima dao samo prvim učenicima nego i
svima koji će bilo kada i bilo gdje u njega povjerovati. A to znači da ju je dao i nama, koji se u
ovom vremenu i na ovim prostorima priznajemo
i nazivamo njegovima. I kao što su njegovi prvi
učenici, a poslije njih i bezbrojni drugi, odmah
pošli činiti što im je Učitelj zapovjedio, tako
moramo i mi, odbacivši svaku mlakost i ravnodušnost, bez oklijevanja i prebacivanja brige na
druge, s velikom spremnošću i odlučnošću prionuti na izvršavanje zajedničkog poslanja naviještanja i svjedočenja Isusa Krista kao Spasitelja
svih ljudi. Pritom valja početi od ljudi s kojima
živimo i radimo, ne isključujući naravno ni druge. Zapravo, Crkva je tijekom cijele svoje povijesti nastojala Gospodinovu zapovijed izvršiti ne
samo u svakom vremenu nego i na svakom mjestu i prema svakom čovjeku. U tom se smislu
uvijek obraćala „bližima“, ali nije zaboravljala
ni one „dalje“. Uostalom, tako je postupao sam
Isus za vrijeme svog zemaljskog života: obraćao
se pripadnicima svoga naroda, pa i svojoj rodbini, iz koje su neki postali njegovim najbližim
učenicima i suradnicima, ali je odlazio i u poganska mjesta i njima propovijedao potvrđujući
svoju riječ i mnogim čudesnim znacima, pa je
i među poganima bilo onih koji su povjerovali
u njega.
napunim radosti imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi – onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci
Euniki, a uvjeren sam, i u tebi“ (2 Tim 1, 4-5).
Poznato je kako su na neka mjesta riječ Božju
donijeli najprije vjernici laici, da bi apostoli i
njihovi nasljednici tek naknadno došli upotpuniti navještaj i podijeliti sakramente. Tako je
bilo u Antiohiji, gdje su se Isusovi učenici prvi
put nazvali kršćanima, ali i u mnogim drugim
mjestima tijekom cijele povijesti Crkve. Kršćanske su zajednice bile svjesne svoje dužnosti u
pogledu prenošenja i širenja vjere te su iz svoje sredine izabirale i slale navjestitelje u druge
krajeve i pomagale njihovo djelovanje. Tako u
Djelima apostolskim čitamo o povjeravanju poslanja Pavlu i Barnabi. Dok obavlja službu Božju,
Duh Sveti poručuje Crkvi u Antiohiji: „‘De mi
odlučite Barnabu i Salva za djelo na koje sam
ih pozvao.’ Onda su postili, molili, položili na
njih ruke i otpustili ih“, tj. poslali. (Dj 13, 2-3).
Tako je to ostalo do danas. Krist je cijeloj Crkvi
povjerio naviještanje evanđelja, a ona povjerava
pojedincima da to čine u njezino ime. To vrijedi
za one koji idu u misije među poganske narode, kao i za one kojima Crkva povjerava službe
poučavanja u župi ili školi. No to ne znači da
Poslanici
Znamo također da su od samih poče- svi krštenici nisu snagom svoga krštenja dužni
taka Crkve u izvršavanje Isusove zapo- svjedočiti i širiti Kristovu vjeru u sredini u kojoj
vijedi bili uključeni ne samo apostoli i žive i djeluju.
njihovi nasljednici nego i svi drugi, zapravo svaki koji se smatrao Isusovim učenikom. Posebno Kriza prenošenja vjere
su se u tom pogledu isticale kršćanske obitelji
Činjenica je, braćo i sestre, da je danas
odgojem svoje djece u vjeri, što potvrđuje već
prenošenje i širenje vjere zapalo u ozsv. Pavao kad svome učeniku Timoteju piše:
biljnu krizu. Za to postoje višestruki
„Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se razlozi, a najvažniji je slaba vjera kod mnogih.
3.
4.
Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo:
Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ;
Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221;
e-mail: [email protected]; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,
2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN:
HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Nadbiskupijski euharistijski kongres
Poruka riječkog nadbiskupa
Ivana Devčića za početak
pastoralne godine
Euharistija – povlašteno
mjesto ispovijedanja i
prenošenja vjere ............. 2-3
Kako prenositi vjeru
Zvona zvone
Euharistijski kongres .........4
5.
Ovi i mnogi drugi znaci koji upućuju na krizu
prenošenja vjere ponukali su biskupe Riječke metropolije da ovogodišnje permanentno
teološko-pastoralno obrazovanje svećenika, koje će
početi 20. rujna 2010. na Teologiji u Rijeci, bude na
temu „Današnji putovi i načini prenošenja vjere idućim naraštajima“. Iako je riječ o teološko-pastoralnom
obrazovanju za svećenike, posebnost teme zahtijeva
da u predavanjima i raspravama, koja će se prvog dana
održati u Rijeci na razini cijele metropolije, a kasnije
na razinama pojedinih biskupija, sudjeluju kako vjeroučitelji u školi tako i župni katehete, odnosno svi oni
koji imaju mandat Crkve za poučavanje vjere i uvođenje u kršćanstvo, ali i kršćanski roditelji koji su prvi
odgojitelji svoje djece u svemu, pa i u vjeri.
Bit će potrebno s motrišta prenošenja vjere ponovno promisliti ulogu kršćanske obitelji i načine
kako joj u današnjim okolnostima pomoći ostvariti
tu ulogu, zatim ulogu školskog vjeronauka, posebno
s obzirom na odgoj u vjeri i na njegov odnos prema
župnoj katehezi i životu župne zajednice. Važno je
također pitanje usklađivanja župne kateheze sa školskim vjeronaukom, kako ne bi dolazilo do nepotrebnih preklapanja. Tu je i problem katehizacije odraslih
vjernika, bez čega oni ne mogu na zadovoljavajući
način ispuniti svoju dužnost prenošenja vjere i evangelizacije društvene stvarnosti. Posebnu će pozornost trebati posvetiti i kvalitetnoj suradnji župnika i
školskih vjeroučitelja, kao i njihovu odnosu sa župnim
katehetama i voditeljima mladih.
Vaš nadbiskup
+Ivan
Poziv na Nadbiskupijski euharistijski kongres
Trsat 26. rujna 2010. misa u 10 sati.
6.
S a d r ž a j:
Uočljiva je također velika nepoučenost odraslih u
vjeri, koji ju zbog toga ne mogu primjereno svjedočiti drugima i odgajati ih u njoj. Zbog te nepoučenosti
izostaje i jači angažman naših vjernika laika u društvu, koje bi oni trebali prožimati duhom evanđelja. Još
više zabrinjava nespremnost da se manjkavo vjersko
znanje nadoknadi i upotpuni čitanjem vjerskih knjiga
i časopisa i sudjelovanjem u katehezama za odrasle.
Draga braćo i sestre, početak nove pastoralne godine obilježit će u našoj nadbiskupiji slavljenje
Nadbiskupijskog euharistijskog kongresa 26. rujna 2010. u Svetištu Majke Božje na Trsatu. Za taj se
događaj pripremamo od Uskrsa 2009. godine.
Cilj je Euharistijske godine i Euharistijskog kongresa dozvati svim vjernicima u svijest značenje euharistije u svim njezinim dimenzijama, posebno u slavljeničkoj i životnoj, kako bi ona mogla doista postati izvor
i vrhunac svega kršćanskog života i djelovanja.
Euharistija nam uvijek prenosi i obnavlja sve ono što je Isus Krist učinio za naše spasenje. Ona je povlašteno mjesto prenošenja i ispovijedanja vjere u Krista koji je za nas trpio, umro i uskrsnuo. Zbog toga je
izvršenje zadaće naviještanja Isusa Krista i prenošenja vjere u njega, a što je dužnost svakog kršćanina, nemoguće bez euharistije. Iskustvo također pokazuje da se problem prenošenja vjere gotovo ni ne pojavljuje
ondje gdje se shvaća značenje euharistije i gdje se ona slavi i postaje nadahnućem za život.
Uskrsnuli i proslavljeni Gospodin svake nas nedjelje poziva da se okupimo oko stola njegove riječi i njegova tijela. Tako okupljene on nas hrani duhovnom hranom za životnu borbu i učvršćuje nas u zajedništvu
s Bogom i međusobno. U nedjelju 26. rujna ove godine sve nas poziva na susret na Trsatu, u domu njegove i
naše nebeske Majke Marije. Odazovimo se tom pozivu iz ljubavi prema Gospodinu i njegovoj Majci, koju je
dao i nama za Majku. Dođimo na našu nadbiskupijsku misu i posvjedočimo svoje nadbiskupijsko zajedništvo. Neka nas od sudjelovanja u tom jedinstvenom slavlju ništa ne odvrati!
Preporučujući vas sve zagovoru Blažene Djevice Marije koju je sluga Božji Ivan Pavao II. nazvao „Ženom
euharistije“ i „Zvijezdom nove evangelizacije“, rado vas očekujem na našem Trsatu.
Razmišljanja
Komunizam u glavi .............4
Pogled laika
Individualizam zakopao
ratne sjekire . .......................5
Kateheza
Euharistija i svećenik .........6
Euharistijska godina
Aktivna participacija
vjernika . ...............................7
Uz 10. obljetnicu postojanja
Riječke nadbiskupije
Rijeka kao sjedište
biskupije ..............................8
10 obljetnica Gospićkosenjske biskupije
Nositelj projekta Crkve
hrvatskih mučenika ............9
Naši svećenici
Razgovor: Mons. Josip Šimac,
33 godine u Voloskom
Slijedite put hrvatskih
svetaca i blaženika .....10- 11
Preminuo mons. Josip Šepić
Bio je Božji suradnik u
planu spasenja ljudi .........11
Iz povijesne riznice
Fužine i okolica dale
su mnoge istaknute
i časne ljude ................. 12-13
Priroda oko nas
Rujan - mjesec
ljubitelja gljiva ...................13
Euharistijska godina
Zaključci
Euharistijske godine . ..14-15
Nadbiskupijski
euharistijski kongres . ......15
Euharistijska godina
Kako je skladana misa
„Krist naša nada“ . ............16
Crkvena glazba
Glazbeno animiranje
završnog euharistijskog
kongresa na Trsatu ...........17
Obiteljski predah . ...............18
Djela tijela i plodovi duha
Priča o mobitelu ................19
Gospićko-senjska
biskupija ........................ 20-21
Događanja .................... 22-25
Velika Gospa Krasno ........27
Velika Gospa na Trsatu ....28
3 Broj 7/434 2010.
Zbog toga mnogi prenošenje i svjedočenje vjere ne
smatraju više svojom zadaćom, iako se smatraju kršćanima. U tom smislu mnogi kršćanski roditelji ne
žele krstiti svoju djecu opravdavajući to time da djeca
sama o tome trebaju odlučiti kad odrastu. Drugi pak
traže za svoju djecu sakramente, ali ništa ne čine da ih
odgoje u vjeri. Tako se događa da krštena djeca, kad
počinju pohađati školu i školski vjeronauk, ne znaju
ništa o vjeri, čak ni učiniti znak križa. To znači da se
vjera više ne živi u obitelji, odnosno da takva obitelj,
iako je još formalno kršćanska, više ne prenosi vjeru
na svoje potomke. Obično se takvi roditelji ne žele
uključiti ni u pripremu svoje djece za sakramente u
župi, niti se zanimaju za ono što im djeca o vjeri uče
u školi. Važno im je samo da djeca to „obave“. Ali bez
pomoći i podrške roditelja, župa i škola, tj. školski
vjeronauk, nemaju velikog izgleda za uspjeh u odgoju
u vjeri.
Suočeni smo također s tendencijom pretvaranja
školskog vjeronauka u čisto informativni predmet o
povijesti i istinama kršćanstva, oduzimajući mu time
ili zapostavljajući njegovu odgojnu ili formativnu zadaću. U skladu s time i djeca vjeronauk shvaćaju kao
svaki drugi školski predmet, koji treba naučiti, ali ne
i živjeti. Posljedica je toga da djeca, ako nemaju podrške roditelja, imaju minimalan kontakt sa župnom
zajednicom, a i on se uglavnom posve prekida kada
nastupe školski praznici.
Usporedo s time u mnogim je župama župna kateheza svedena samo na neposrednu pripremu za sakrament sv. pričesti i krizme, pri čemu mnogi roditelji
i djeca teškom mukom i taj minimum zadovoljavaju,
opravdavajući se uglavnom zauzetošću djece drugim
obvezama, ali i braneći stav kako je za pouku i odgoj
u vjeri dostatan sam školski vjeronauk. Tako djeca sve
više odrastaju izvan stvarnog zajedništva sa župom,
a vjeru i vjeronauk doživljaju kao nešto što se tiče
poglavito škole. No, braćo i sestre, bez uključenosti
u život župne, odnosno crkvene zajednice nema žive
vjere!
RAZMIŠLJANJA
ZVONA ZVONE
P
Euharistijski
kongres
roslava 10. obljetnice Riječke nadbiskupije i
Euharistijske godine svoj će vrhunac doseći na
svečanom misnom slavlju, Nadbiskupijskom euharistijskom kongresu 26. rujna na Trsatu. Riječ kongres upućuje na zajedništvo, sastanak, svečani skup, u
ovom slučaju zajedništvo vjernika Riječke nadbiskupije
okupljenih na misi.
Nadbiskupijski euharistijski kongres dolazi na kraju Euharistijske godine koja je započela nakon Uskrsa
2009. godine i u kojoj je poduzeto niz inicijativa koje
su govorile o onome što je kršćanima neizostavno: odlasku na svetu misu. Na taj se način euharistiju željelo
približiti vjernicima, potaknuti ih da o njoj razmišljaju
i da nju žive. Jer za kršćanina nije bitan samo odlazak
na misu, važno je poruke s mise, poruke koje je Krist
uputio, živjeti u svakodnevnom životu.
U proteklih godinu dana poduzeto
je niz inicijativa koje su govorile
o onome što je kršćanima
neizostavno: odlasku na misu.
Euharistijski kongres proslavila je i svaka župa u
nadbiskupiji. U proteklih godinu dana gotovo svake nedjelje u nekoj od 80 župa podijeljenih u 7 dekanata slavio se euharistijski kongres. Započeli su 29. studenog
u župama sv. Luke i sv. Nikole Tavelića u Prvostolnom
dekanatu, a ciklus su u rujnu završile župe Bakarskog
dekanata. Svečane mise s procesijom okupile su veliki
broj župljana i ostavile pozitivne tragove na život župe.
Samoj proslavi kongresa u dekanatima prethodila
je temeljita priprema pa su tako trodnevnice uoči kongresa bile tematski određene kako bi istaknule različite
aspekte euharistije i njezinu važnost za razumijevanje
vjere. U mjesecu uoči župnih kongresa za pojedine
dekanate održavale su se dekanatske ili međužupne
tribine posvećene euharistiji. Kao plod Euharistijske godine ostat će misa koju je mo. Giovanni Geraci skladao
upravo tim povodom, a koja će se izvoditi na Nadbiskupijskom euharistijskom kongresu.
proteklih je godinu dana pokrenut niz hvalevrijednih projekata, u nekim se župama održavaju tjedna euharistijska klanjanja, za svećenike
su pripremljene prigodne homilije, za vjeroučitelje kateheze, moli se molitva Euharistijske godine, tiskani su
plakati i edukativni letci. Tijekom cijele godine sve je
inicijative pratio karakteristični logotip s geslom „Krist
naša nada“. To je biskupsko geslo riječkog nadbiskupa
Ivana Devčića, čije se ustoličenje poklapa s godinom
uspostave nadbiskupije. Logotip je taj koji povezuje
simbole euharistije i nadbiskupije. Hostija i plitica, posudica za hostiju, stilizirane su u sidro s križem koje je
simbol nadbiskupije.
Na kraju Euharistijske godine možemo reći da je
puno toga učinjeno, poboljšano ili pokrenuto. No, odlučeno je da i sljedeća pastoralna godina bude posvećena euharistiji. Euharistija je neiscrpan izvor inspiracije
za život kršćana i na tom će se izvoru pokretati nove
inicijative. Prije svega, u sljedećoj je godini zadaća unaprijediti karitativnu svijest i djelovanje vjernika.
Danijel Delonga
4 Broj 7/434 2010.
U
Komunizam u glavi
I danas se ljudima neizravno poručuje da se ne petljaju u politiku,
neka je se okane, neka oni crnče, a neki drugi će je voditi.
Piše: Zvonimir Despot
J
esu li bivši komunisti u HDZ-u i SDPu krivi za gotovo sve nedaće samostalne Hrvatske, kako se nedavno
raspravljalo u hrvatskoj javnosti? I jesu li ti
isti bivši komunisti potjerali Ivu Sanadera
iz Vlade i HDZ-a? Oni koji tako tvrde promašili su bit problema. Prvo, Ivu Sanadera nisu potjerali bivši komunisti u HDZ-u.
Kako se i posljednjih dana počinje otkrivati preko austrijskih izvora, „glave“ su
mu došli kriminal i korupcija koji su gušili i
Hrvatsku i HDZ, a „presudili su mu“, kako
se priča, europski pučani uz američko
odobrenje te, danas postaje jasno, neke
struje unutar HDZ-a. I drugo, obrušavanje
na bivše komuniste vodi u obračun s ljudima.
Danas u Hrvatskoj, međutim, nije
vrijeme za takve obračune. S ljudima su
Upravo ta ideologija koči današnju
se obračunavali komunisti u komunizmu:
Hrvatsku, uz neobrazovanu i
ubijali su ih, mučili i zatvarali. Glavni je zanesposobnu političku elitu, nedoraslu
datak svih istinskih demokrata u Hrvatskoj
zahtjevima 21. stoljeća, koja je
borba protiv komunističke ideologije koja
upropastila gospodarstvo i ubila duh
još živi u mnogim glavama, komunističkog zajedništva i optimizma iz devedesetih.
mentaliteta, prokazivanje ideje komunizma kao zločinačke na kojoj se ne može
prema Crkvi i vjeri, koje se gura u sakristijgraditi nikakva budućnost, za što postoje ske odaje, u kojima je bila za komunizma. Ivo
brojne povijesne činjenice.
Josipović sad grmi da je vjera privatna stvar,
Komunizam moramo jednom za svagda ali je s tom istom vjerom rado manipulirao
osuditi i napustiti. On je odgajao generacije biračima kad je u kampanji javno govorio da
bez duše i identiteta, bez ljubavi za vlastiti je on agnostik i naglašavao da to ne znači da
narod, protiv osobnog probitka i blagosta- je protiv Boga. Stoga njegove riječi, da što
nja, jer su svi trebali biti isti. Politička elita briga Tončija Matulića za njegovu vjeru, jest
trebala bi ljudima pokazati kako se poštuje i bježanje od vlastite odgovornosti jer šef drvoli svoje, a umjesto toga uči lopovluku i ser- žave nije privatna osoba, što bi trebao znati
vilnosti, što je pobjeda komunizma.
ako je političar.
Upravo ta ideologija koči današnju HrAli i da smo u demokraciji u kojoj on
vatsku, uz neobrazovanu i nesposobnu poli- očito nije spreman na polemike, koliko god
tičku elitu, nedoraslu zahtjevima 21. stoljeća, mu bile neugodne. Neprestano se Crkvi, a to
koja je upropastila gospodarstvo i ubila duh znači i vjernicima, brani da se bavi politikom,
zajedništva i optimizma iz devedesetih. Hr- na što ona ima pravo, kao i svi drugi čimvatska je u okovima reboljševizacije kojoj je benici civilnoga društva. Druga je stvar što
zamah dao Stipe Mesić, staljinistički rječnik pojedinci znaju izravno navijati za neku polidolazi u javnost sa samog državnog vrha, a tičku opciju. Ali i danas se ljudima neizravno
manire ponašanja još vidimo često onakve poručuje da se ne petljaju u politiku, neka je
kakve smo viđali i za komunizma. Ideologija se okane, neka oni crnče, a neki drugi će je
komunizma ne samo da je ostala u glavama voditi. Time se od birača prave ovce koje su
mnogih bivših komunista, nego njome biva- potrebne samo kad treba izaći na birališta.
ju zadojeni i mnogi mladi koji nisu nikad bili
I posljednje, ali ništa manje bitno, Hrčlanovi Partije, a djeluju kao ultramarksisti i vatskom se širi opasni antipoduzetnički val,
zazivaju neki novi komunizam.
haranga protiv svih koji bi u nekom poslu
Komunistička ideologija danas se u nas mogli nešto čak i zaraditi, od zagrebačke
ogleda u nekoliko ključnih elemenata. Od- Varšavske do dubrovačkog Srđa. Kako da
nos prema nacionalnom i državotvornom, netko nešto uloži ako na tome ne bude mokoji se redovito proziva nacionalističkim, gao i zaraditi? Kako otvoriti nova radna mjebaš kao u komunizmu. U to spada i odnos sta i napuniti državni i lokalne proračune ako
prema Franji Tuđmanu, pa danas čitamo da nema investicija? Od čega će ova država žije Račan bio veći demokrat od Tuđmana i vjeti? A ti koji galame protiv investicija često
mnoge slične nebuloze. Tu je zatim odnos galamom prikrivaju zapravo svoj lopovluk.
POGLED LAIKA
SUKOB GENERACIJA – STALNOST I NAPREDOVANJE (2)
Individualizam zakopao ratne sjekire
Piše: Zlatko Kurtović
S
ukob generacija zapravo je neizbježan
sukob dvaju različitih svjetova slobode,
onog kojeg ispunjavaju krotkost i ljubav i
onog kojim dominiraju oholost i pohlepa. Naime, u razdoblju nužnog prijelaza u svijet odraslih djeca još uvijek osjećaju slobodu radosne
igre izvan vremena i prostora, dok im odrasli
nude slobodu okrutne borbe za prestiž u vremenitom poretku opstanka.
Takav prijelaz i takav sukob generacija postoje od prvog čovjekova grijeha do danas, a
ovdje nas zanima odgovor na pitanje da li se on
u svim vremenima odvija na isti način i rađa li
istim posljedicama. S obzirom na različita poimanja ovog sukoba valja ponoviti da ga ovdje
svodimo na onaj sukob koji nastaje na prijelazu
iz svijeta bezvremene igre u svijet rada i borbe
za život.
Drugim riječima, sukob generacija nastaje
na prijelazu iz onih godina koje svi pamtimo po
sporom protjecanju u one godine koje teku –
kako kaže jedna pjesma – k`o minute. I traje
do konačnog uklapanja krotke u oholu slobodu.
Različiti su odgovori na prije postavljeno pitanje. Moj odgovor je decidiran, a glasi: nagli razvoj individualizma zahvaća i «dobnu vertikalu»,
odnosno ljudi se i generacijski individualiziraju,
što bitno mijenja i karakter sukoba generacija i
njegovih mogućih posljedica. To obrazlažem u
nastavku, najprije govorim o preobrazbi svijeta,
a potom o generacijskom primirju.
Preobrazba svijeta
Još prije gotovo pola stoljeća koncilska
pastoralna konstitucija «Gaudium et spes» (Radost i nada) ukazala je, na samom početku, da
«Danas čovječanstvo proživljava novo razdoblje svoje povijesti, u kojem se duboke i brze
promjene postepeno proširuju na cijeli svijet»
(GS 4). A pri samom kraju napominje da se u
ovom dokumentu, koji iscrpno i mjerodavno
predstavlja platformu djelovanja Crkve u suvremenom svijetu, «nerijetko radi o stvarima koje
podliježu neprestanom razvitku» (GS 91).
Na tragu dvaju navedenih stavova, kao i
GS-a u cjelini, osjećam potrebu posvjedočiti – u
kratkim crtama – osobni doživljaj najnovije preobrazbe svijeta u kontekstu sukoba generacija.
Prije svega želim naglasiti da se od nastanka
GS-a (1965. godine) do danas svijet bitno promijenio i da Crkva treba mnogo više promicati
i razvijati promišljanja i stavove iz ovog dokumenta.
Koncem prošlog i početkom ovog
stoljeća totalitarističko gušenje
provodi globalna neoliberalna
ideologija koja, kao dobra vila
maskirana u ruho humanizma ljudskih
prava i sloboda, ljude velikodušno
oslobađa od vječnih zakona ljudske
naravi i od kulture otaca.
Svaki je čovjek slobodan činiti i dobro i zlo,
kao i oblikovati svoje odnose prema prirodi i
prema drugim ljudima. No u tijeku tihe sekularizacije društva, kad se vjera povlači u privatnu
sferu, društveni čovjek najprije oblikuje masovnu kulturu, a potom ona oblikuje njega. Ona
određuje pravila ponašanja, stavove, vrijednosti, pa čak i izmišljene potrebe, na koje je još
prije dvjesta godina ukazivao Hegel, a mnogo
kasnije i mnogo oštrije H. Marcuse.
Ljudska osoba postaje kotačić megastroja,
ovozemaljskog poretka opstanka (K. Jaspers), i
zarobljenik određene uloge u njemu. Primjerice
postaje urednik crne kronike dnevnih novina
i živi od kreiranja naslova i vijesti o ljudskim
tragedijama i društvenim prijestupima. Radi
to i na Dan Gospodnji, danas u našoj katoličkoj
Hrvatskoj mnogo više nego u komunističkoj Jugoslaviji.
Pojedinac u većoj ili manjoj mjeri živi kao
objekt i zarobljenik sustava u svim vremenima,
od prve ljudske zajednice. No danas svjedočimo preobrazbi svijeta kakve nije bilo u ljudskoj
povijesti. Njena je glavna posljedica širenje i
produbljivanje novog tipa ropstva, onog kojeg
ponizno prihvaćamo – premda i dalje oholi –
kao puki preduvjet opstanka u realnom svijetu.
Generacijsko primirje
Uz stav da «Počelo, subjekt i svrha svih
društvenih ustanova jest i mora biti ljudska
osoba» (GS, 25), koncilski dokument o djelovanju Crkve u suvremenom svijetu potiče i na
posebnu brigu odraslih za mlade. Mi, međutim,
iskazujemo mnogo više brige za mlade nego za
ljudsku osobu, koja uključuje sve generacije i
koja je izložena mehaničkoj tipizaciji i nivelaciji.
No dok se naša briga za mlade izražava u
prigodnim manifestacijama, oni svakodnevno
odrastaju uz dramatično permisivnu sekularnu
pedagogiju, uključeni u dramatično kaotičnu
virtualnu stvarnost. Permisivna pedagogija bespogovorno prihvaća njihove osobne odabire, a
virtualna im stvarnost nudi labirinte različitih
portala, svjetonazora i brendova bez ijednog
putokaza.
U prošlom su stoljeću sve generacije bile
izložene, na određeni način, nekom totalitarnom sustavu koji je otvoreno gušio – od samog
vrha – osobnost i privatnost. Koncem prošlog
i početkom ovog stoljeća isto gušenje provodi
globalna neoliberalna ideologija koja, kao dobra vila maskirana u ruho humanizma ljudskih
prava i sloboda, ljude velikodušno oslobađa od
vječnih zakona ljudske naravi i od kulture otaca.
Uz galantno serviranje virtualne slobode i
realnog ropstva.
Zapravo, nudi im iluziju sve veće slobode
u okviru sve kraćeg slobodnog vremena, uz
strogo tipizirane predmete obožavanja i načine
življenja. Nudi im, s jedne strane, pasivno sudjelovanje u masovnim spektaklima – na tribinama
ili na malim ekranima, ili isprazni internetski
voajerizam – u intimi vlastitih praznih soba. S
druge strane dobra ih vila prepušta slobodnim
zakonima tržišta rada – u ravnopravnu suradnju
s vlasnicima kapitala.
Na taj način oslobođena osoba postaje tipizirana i nivelirana u svemu osim u raspodjeli stvorenih dobara, gdje su oholost i pohlepa
glavni preduvjeti uspjeha.
Obiteljski se odgoj više ne događa za obiteljskim stolom već, nakon mukotrpno ispunjenih dnevnih obveza, uz osobno računalo (PC),
«osobni» televizor i mobitel, osobne slušalice...
Uz novotarije kojima tek treba ispitati svrhu i
smisao. Tu odgojitelji i odgajani koegzistiraju
jedni pored drugih bez sukoba, i čak bez prilika za sukobe. Pritom se događa i horizontalno i
vertikalno zatvaranje u vlastite svjetove, u iluziju osobne slobode i moći.
Uz prešutno zakopavanje ratnih sjekira, i
generacijsko primirje.
I sve to pod budnim okom Velikog brata,
koji nas uključuje u virtualne društvene mreže,
a zapravo dijeli da bi lakše vladao.
I sve to uz nova proturječja, o kojima više u
sljedećem broju.
5 Broj 7/434 2010.
U tijeku tihe sekularizacije društva, kad se vjera povlači u privatnu sferu, društveni čovjek najprije
oblikuje masovnu kulturu, a potom ona oblikuje njega. Ona određuje pravila ponašanja, stavove,
vrijednosti, pa čak i izmišljene potrebe
KATEHEZA
EUHARISTIJA I SVEĆENIK
Istina je da nema Euharistije bez svećenika, niti svećenika bez Euharistije, po riječi samoga Gospodina
koji reče Apostolima: «Ovo činite meni na spomen», ali je isto tako istina da je on prolio svoju krv za
njih i za sve ljude.
Pripremila: Jelenka Vučkov
6 Broj 7/434 2010.
P
rema nauku II. vatikanskog sabora otajstvo euharistijske žrtve je središnje otajstvo oko kojega se okuplja zajednica
vjernika tj. Crkva. Isto tako Euharistija zauzima
prvo mjesto i u životu crkvenih službenika. Euharistija je izvor i vrhunac kršćanskog života, a
slavljenje Euharistije je od vitalne važnosti, jer
«se nijedna kršćanska zajednica ne može izgrađivati ako nema svoj korijen i stožer u svetkovanju presvete Euharistije» (PO 6). Ona sadrži
samoga Krista, a svećenici pomažu da se ostvari
punina povezanosti i sjedinjenja svih vjernika s
Kristom.
Oduvijek je bilo jasno da se misa ne može
slaviti bez svećenika i biskupa, tj. bez onih kojima je Crkva dala vlast da slave to otajstvo vjere,
međutim poslije su se počeli stavljati neki drugi
naglasci. Dok je u prvim stoljećima naglasak u
euharistijskom slavlju bio stavljan na zajednicu
vjernika koja se okupila blagovati sa stola Gospodnjega, u kasnijim stoljećima se stvara mentalitet iz kojega se činilo kao da bi Euharistija
bila stvar svećenika koji u neku ruku postaje
sve više posrednik te su vjernici doživljavali euharistijska slavlja poput nečega što se ne tiče
njih nego svećenika. U takvom ozračju, kao vrlo
raširena pojava, pojavio se i pojam «privatne
mise», tj. mise bez prisustva vjernika.
Prvi suradnici biskupa, koji su pozvani s
njima surađivati kao djelitelji sakramenata i
navještanja riječi Božje jesu svećenici. Zato se
oni za ovu službu bogoštovlja i posvećivanja
pripremaju, a priprema se sastoji u suobličavnju Kristu svećeniku u svim ljudskim, moralnim
i duhovnim kvalitetama. Svećeničkim ređenjem
završava se proces priprave, a započima razdoblje «javnog djelovanja». Sve ono što navješćuju
i što nude vjernicima kao duhovnu hranu, trebaju i oni sami prije okušati, nahraniti se, svjedočiti i dati vjernicima (OT 8).
Svećenik je voljom Kristovom postavljen da
zastupa samoga Krista, da za ljude javno obavlja svećeničku službu. Svoju svetu službu svećenici najviše vrše u euharistijskom bogoslužju,
gdje radeći kao predstavnici Krista i proglašavajući njegov misterij, sjedinjuju molitve vjernika
sa žrtvom Kristovom (LG 28).
Svećenik nije posrednik, jer svećenik kroz
svoju službu ne posreduje ništa od svoga, ali
je u pravom smislu riječi službenik «stola riječi
Božje» i službenik «euharistijskog stola» zastupajući svojim služenjem Krista, Velikog svećenika koji «u liturgiji vrši za nas po svom Duhu
svećeničku službu». Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati
kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.
Smisao Euharistije. Istina je da nema Euharistije bez svećenika, niti svećenika bez Euharistije, po riječi samoga Gospodina koji reče
Apostolima: «Ovo činite meni na spomen», ali je
isto tako istina da je on prolio svoju krv za njih
i za sve ljude. Činjenica je da je Isus blagovao
svoju posljednju večeru s određenim ciljem, tj.
da prolije svoju krv za sve ljude, da spasi sve
ljude. Zato, premda u sebi ne gubi na svojoj otkupiteljskoj snazi ako vjernici nisu prisutni na
slavlju ili se ne pričešćuju, ipak je puni smisao
Euharistije okupljanje zajednice spašenika oko
oltara na kojem se slavi Euharistija. Krist, veliki
Svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu.
Prva dužnost svećenika. Svećeniku je
prva dužnost okupljati u ime Božje zajednicu
vjernika, te svojom službom omogućiti vjernicima da svoju duhovnu žrtvu sjedinjuju s Kristovom žrtvom. Ovo je središnji i najvažniji trenutak u kojem njihova žrtva «dolazi do punine
i prikazuje se preko ruku svećenika u ime cijele
Crkve u Euharistiji na nekrvan način i sakramentalno dok ne dođe sam Gospodin» (PO 2).
Zato jer su se stvarno suobličili Kristu,
svećenici imaju zadaću prikazati žrtvu za spas
svijeta. Žrtva koju prikazuju ima dvostruko značenje. U prvom redu svojom liturgijskom službom obnavljaju na oltaru Kristovu žrtvu križa,
a u isto vrijeme i njihov život treba postati kao
onaj Kristov. «Kao službenici svetoga prezbiteri
– napose u žrtvi mise na osobit način vrše ulogu osobe Krista koji je samoga sebe predao za
žrtvu da posveti ljude. Zato su pozvani nasljedovati ono što vrše, tako da svetkujući misterij
smrti Gospodnje nastoje mrtviti svoje tijelo od
njegovih mana i požuda» (PO 13).
Euharistija nije privatna stvar svećenika,
koju bi on trebao vršiti proizvoljno, kada i kako
mu se prohtije, nego je ona uvijek slavlje Kri-
Predsjedatelji Euharistije. Crkveno
učiteljstvo ističe: «Biskupi su glavni djelitelji
Božjih tajna, a isto tako i vođe, promicatelji i
čuvari svega liturgijskog života u Crkvi koja im
je povjerena. Neka stoga neprestano nastoje
da vjernici po Euharistiji dublje spoznaju i proživljavaju pashalni misterij, tako da tvore samo
jedno tijelo, usko povezano u jedinstvu Kristove ljubavi» (CD 15).
Svećeniku je prva dužnost okupljati u ime Božje zajednicu vjernika, te svojom službom omogućiti
vjernicima da svoju duhovnu žrtvu
sjedinjuju s Kristovom žrtvom.
Ovo je središnji i najvažniji trenutak u kojem njihova žrtva «dolazi
do punine i prikazuje se preko
ruku svećenika u ime cijele Crkve
u Euharistiji na nekrvan način i
sakramentalno dok ne dođe sam
Gospodin» (PO 2).
sta i cijele Crkve. U crkvenim se dokumentima
ističe: «U misteriju euharistijske žrtve, u kojem
svećenici izvršavaju svoj glavni zadatak, neprestano se ostvaruje djelo našega otkupljenja, pa
se zato snažno preporučuje dnevno prikazivanje mise, jer je to djelo Krista i Crkve, pa makar
joj vjernici ne mogu prisustvovati» (PO 13); «Da
bi svećenici svoju službu vršili vjerno, neka im
bude na srcu dnevni razgovor s Kristom Gospodinom u posjećivanju i osobnom čašćenju presvete Euharistije» (PO 18).
EUHARISTIJSKA GODINA
PUT PREMA AUTENTIČNOJ EUHARISTIJSKOJ DUHOVNOSTI
Aktivna participacija vjernika
Z
u Kristovom Uskrsnuću ponazočuje, uprisutnjava i čini objektivnom stvarnošću u
liturgijskom slavlju sakramenta Euharistije, svaki od vjernika koji u tom slavlju „uzima udjela“ aktivni je sudionik i te liturgijsko-sakramentalne aktualizacije Kristova
spasenjskog čina.
Memorija (prisjećanje) događaja spasenja u Kristu postaje tako ostvarenje,
objektivna realizacija spasenja za svakog pojedinca. Drugim riječima, spasenje
ostvareno u Kristu postaje dijelom njegova vlastitog života i dijelom njegova svakodnevna iskustva. Iako je cjelokupnost sakramentalnog slavlja Euharistije koncipirana u toj klimi spomena, u njemu možemo vrlo lako prepoznati različite momente koji na sudionika ostavljaju poseban utisak koji bi trebao imati odjeka u njegovu
duhovnu življenju. Na neke od tih elemenata stavit ćemo poseban naglasak.
acijelo ne postoji, barem u okviru liturgijske i sakramentalne teologije XX st.,
termin koji bi bio korišten u većoj mjeri od termina „aktivne participacije“. Ta
njegova danas vrlo rasprostranjena uporaba, posebice u suvremenijoj postkoncilskoj teologiji kao, uostalom, i u svakodnevnom crkvenom govoru na najbolji
način izražava kako njegovu važnost za ispravno shvaćanje liturgijskih slavlja Crkve
tako i teološke bremenitosti spomenutog koncepta.
Ponovno otkrivanje autentične liturgijske dimenzije Crkve te, što je još značajnije, autentičnog življenja takve liturgijske stvarnosti započelo je već početkom
prošlog stoljeća. Postavljanjem tzv. „quaestio liturgica“ (liturgijskog pitanja) i odLiturgija Božje Riječi kao spomenčin
govora na njega danog u vidu jednog cjelovitog teološkog pokreta, poznatog kao
Liturgijski pokret, ispravno teološko shvaćanje i konkretna primjena principa akNerijetko se proklamacija Božje Riječi unutar Euharistijskog slavlja promatra
tivne participacije vjernika, koja se prvotno odnosila na pitanje slavlja sakramenta
kao potpuno nezavisan element u odnosu na cjelokupno sakramentalno događaEuharistije, a potom i ostalih sakramentalnih, kao i ne-sakramentalnih liturgijskih
nje. Kao da bi ona činila neku zasebnu cjelinu, različitu od one koja se redovito
slavlja shvaćena je kao najbolji put povratka tom autentičnom življenju liturgijske
smatra „sakramentalnim dijelom“ Euharistija, tj. samom Euharistijom. Možda će se
dimenzije Crkve. Na istim tim temeljima, idealiziranima od strane vodećih teologa
u najboljem slučaju liturgiji Riječi pripisati „uloga“ prenošenja i nuđenja određene
Pokreta, nadahnuta je i liturgijska obnova potaknuta zaključcima Drugog Vatikaninformacije o događajima spasenja ostvarenima kroz povijest spasenja. Dodijelit
skog Sabora te, napose, njegovim prvim dokumentom Liturgijskom konstitucijom
će joj se također i svojevrsna „zadaća“ tematizacije pojedinog nedjeljnog sastanka,
Sacrosanctum Concilium. Zapravo, sinteza onoga što poznajemo pod pojmom lidobrodošla za osmišljavanje i pripremanje propovijedi. No, nažalost, još uvijek vrlo
turgijske obnove mogla bi se izraziti kao jednostavan proces koji ima u zadatak
rijetko, će joj se pripisati ovaj memorijalni karakter specifičan za dinamiku svih
olakšati i omogućiti vjernicima uzimanje aktivnog udjela u liturgijskim slavljima
sakramentalnih slavlja Crkve.
Crkve. To je ključ za ostvarenje idealne i vjerodostojne slike
Liturgijska proklamacija biblijskih tekstova nadilazi
liturgije Crkve koja je jedino sposobna biti prvim i nezaobilajednostavnu stvarnost čitanja i slušanja pročitanog karakIako
je
cjelokupnost
znim izvorom na kojem vjernici mogu crpiti izvorni kršćanterističnu za sve ostale vrste proklamacije različitih tekstosakramentalnog slavlja
ski duh (usp. SC 14) kao solidnu bazu za izgradnju zdravog
va. U zajedništvu Crkve koja djeluje liturgijski proklamaduhovnog života.
Euharistije koncipirana
cija testa postaje spomenčin, spomenčin koji ima snagu
u toj klimi spomena,
uprisutnjenja i podjelotvorenja spominjanih događaja. U
Sudjelovati u Euharistiji znači živjeti
samom činu proklamacije spominjani spasenjski čin Boga
u
njemu
možemo
vrlo
Euharistiju
zadobiva svoju djelotvornost i ostvaruje se na duhovnu kolako prepoznati različite
Istinski kršćanski duh o kojem govori saborska liturgijmomente koji na sudionika rist onih koji primaju taj navještaj. Zbog toga između svih
ostalih najrazličitijih načina čitanja Božje Riječi njezina proska konstitucija, a kojemu teži vjernik u potrazi za temeljom
ostavljaju poseban utisak
klamacija unutar konteksta liturgijskog slavlja, posebice
vlastitog duhovnog iskustva, nije tek obična retorička imaginacija već objektiva stvarnost. Kroz liturgijsko se događanje koji bi trebao imati odjeka u Euharistijskog, ima prvenstvo.
Liturgijsko Euharistijsko slavlje tako jest privilegirano
ta objektivna stvarnost u vjernika „utiskuje“ kao pečat zanjegovu duhovnu življenju.
mjesto navještaja te Riječi, budući da se u njemu ostvajedničkog (crkvenog) iskustva Kristove muke, smrti i uskrruje posebna prisutnost Krista, utjelovljenje i žive Božje
snuća. Svakako, u najvećoj mjeri takvo iskustvo vjerniku
biva posredovano aktivnim sudjelovanjem u euharistijskom slavlju Crkve. Slavlje Riječi. Iz te žive prisutnosti Krista – Riječi Božje liturgijski navještaj ima posebnu
Euharistije, kao sakramenta Kristove muke, smrti i uskrsnuća, je, u tom smislu snagu zahvaćanja čovjeka. Slijedeći razlog privilegiranosti Euharistijskog slavlja
čak povlašteno mjesto posredovanja objektivnog sadržaja ekleziološkog iskustva za navještaj Božje Riječi stoji u činjenici da slavlje Euharistije predstavlja također
na kojemu pak vjernik može i na kojemu je, zapravo, pozvan izgraditi svoje vlastito povlašteno mjesto ostvarenja crkvenosti. Crkva sabrana oko sakramenta Kristova
duhovno iskustvo. Takvo se iskustvo, budući da je objektivno i crkveno, jedino spasenja dolazi u kontakt sa Božjom Riječi koja je njoj prvenstveno i namijenjena.
može smatrati ispravnim temeljem duhovnog života kršćana. Stoga, govor i traj- Ona je Riječ upućena zajednici, Crkvi, nipošto čovjeku kao pojedincu. U tom eklezini napor oko aktivnog sudjelovanja vjernika u liturgijskim slavljima Crkve, napose ološko-sakramentalnom kontekstu ona pronalazi prirodno mjesto svog ostvarenja
Euharistije, nije površan govor. On zapravo želi zahvatiti cjelokupnost kršćanskog i utjelovljenja.
Kao i cjelokupna Euharistija liturgija Riječi, stavljena u euharistijski kontekst,
iskustva vjernika zasnovanog na Pashalnom otajstvu Isusa Krista i slavljenog u liturgiji Crkve. Takvo iskustvo ključ je autentičnog razumijevanja, doživljavanja i, što usmjerena je evociranju i ostvarenju, aktualizaciji Kristova otajstva. U tom smije za duhovni život zajednice i pojedinca najvažnije, življenja onog što je središnji slu, zbog svoje takve objektivne snage i vrijednosti, i ona nužno zahtjeva aktivnu
element kršćanskog navještaja: Kristovo uskrsnuće. Euharistija, koja je sakrament participaciju, sudjelovanje vjernika kako bi se iz takvog djelotvornog sudjelovanja
tog Kristova uskrsnog otajstva u najizvrsnijem smislu te riječi, tako se pojavljuje ostvario maksimum predisponiranosti za prihvaćanje i življenje spasenja ponuu isto vrijeme i kao solidni temelj na kojemu se može graditi duhovno življenje ali i đenog Božjom Riječju. Takvo se sudjelovanje u prvom redu treba ostvariti kroz
vjerodostojno činjenje onoga što je liturgijom Crkve predviđeno za ovaj moment
kao najbitniji sadržaj duhovnog života vjernika.
unutar Euharistijskog slavlja: pozornost u slušanju i prihvaćanju Božje Riječi, skladno zajedničko sudjelovanje u responzoriju psalma, zajedničko ispovijedanje vjere
Euharistija kao aktualizacija spasenjskog događaja
te sudioništvo u iznošenju vjerničkih molitava. Naravno da će se ono što možemo
Kristove Pashe (muke, smrti i uskrsnuća)
smatrati istinskim duhovnim životom crkvene zajednice i vjernika pojedinca poŽivot Crkve, kao i život svakog kršćanina, koji želi ozbiljno živjeti duhovnu i
najviše karakterizirati zajedničkim i osobnim zauzimanjem u smislu nastavljanja
spasenjsku dimenziju vlastitog života, jest trajna proslava i spomen divnih Božjih
spomena Kristova otajstva i izvan konteksta liturgijskog slavlja, tj. u svakodnevnom
djela koja On, kroz čitavu povijest svijeta i čovjeka, čini za naše spasenje. Tek
življenju u poslušnosti Božjoj Riječi.
ispravno shvaćenom dinamikom sakramenta Euharistije kao spomenčina (memorijala) Kristovog Pashalnog otajstva lako možemo uvidjeti i kako sudjelovanje u
(Nastavlja se: Spomen kao čin zahvaljivanja u
takvom činu doprinosi i utemeljuje duhovni život vjernika. Naime, budući da se
Predslovlju Euharistijske molitve)
liturgijskim slavljenjem sakramenta Euharistije spasenje promovirano i sadržano
7 Broj 7/434 2010.
Piše: Mario Gerić
EUHARISTIJSKA GODINA
Uz 10. obljetnicu postojanja Riječke nadbiskupije
RIJEKA KAO
SJEDIŠTE
BISKUPIJE
Piše: Marko Medved
Bulom od 25. svibnja 2000. Sveta Stolica odvojila je dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i
uspostavila Gospićko-senjsku biskupiju i Riječku nadbiskupiju.
R
ijeka je kroz povijest nepravedno bila zapostavljena u crkvenom ječko-senjsku nadbiskupiju spajanjem hrvatskoga dijela Riječke sa
pogledu. Tome je glavni uzrok njen zemljopisni položaj na rub- Senjsko-modruškom, s time da je Senjska spojena jednakopravno s
nome dijelu većih političkih cjelina, tj. povijesno-politički razlozi. Riječkom, a Modruška je prestala postojati. Viktor Burić imenovan je
Postojanje biskupskog središta u rimskoj Tarsatici nije sigurno. prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropolitom, a Josip Pavlišić
Nemamo za to čvrstih dokaza jer nisu autentični dokumenti koji to spo- njegovim koadjutorom.
minju.
Što se tiče metropolitanske pipadnosti valja reći da je Rijeka do
Od 11. stoljeća Rijeka pripada pulskome biskupu. Može se reći da 1787. bila pod Akvilejskom metropolijom, iza toga je do 1925. slijedije Pulska biskupija bila podijeljena na dva dijela: prvi koji je bio pod la sudbinu Modruške biskupije, a od 1925. do 1969. Riječka biskupija
mletačkom vlašću i u kojem je pulski biskup nesmetano mogao vladati neposredno je podložna Svetoj Stolici. Uspostavom Riječko-senjske
i drugi pod austrijskom vlašću u kojem je pulski biskup imao problema nadbiskupije 1969. grad postaje sjedište crkvene pokrajine.
u vršenju te vlasti. U Rijeci vlast vrši arhiđakon koji je na čelu Zbornoga
redinom devedesetih godina ponovno je pokrenuto pitanje
kaptola. S obzirom da nisu poznati njegovi početci, nekima je to bio
teritorijalne podjele prevelike Riječko-senjske nadbiskupije. Od
dokaz da je tarsatički biskup uistinu postojao i da je od njega riječki
sredine šezdesetih, rasprave pa i suprotstavljanja oko tih pitanja,
arhiđakon preuzeo čast i vlast.
zaokupljali su kler biskupija u Rijeci i Senju. Nakon što je Sveta Stolica
Od šesnaestoga stoljeća nadalje, možemo uočiti stalu osobi Mile Bogovića riječko-senjskom nadbiskupu AnDeset
no prisutne težnje Rijeke da postane samostalnom bitonu Tamarutu imenovala pomoćnoga biskupa s rezije godina teško saskupijom. U Rimu nisu željeli novu dijecezu jer bi
dencijom u Gospiću kako bi na licu mjesta mogao
žeti u nekoliko rečenica. Bez
priznavanje norme da jedna biskupija ne smije
studirati prikladnost osnivanja nove biskupije,
prelaziti granicu dviju različitih civilnih gospouslijedila je i uspostava dijeceze u Lici. Bulom
pretenzije da damo iscrpan pregled,
dara značilo prekrajanje i stvaranje previše
od 25. svibnja 2000. Sveta Stolica odvojila je
navedimo samo neke akcente. Svakako
novih crkvenih jedinica što je za Rim bilo najvažniji događaj bio je dolazak pape Ivana dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i
neprihvatljivo. Rijeka godine 1787. prelazi
uspostavila Gospićko-senjsku biskupiju.
Pavla II. u Rijeku i njegov višednevni boravak u
pod vlast senjsko-modruškoga biskupa.
Na blagdan svetoga Jakova apostola
U novom vijeku bilježimo više pokuša- lipnju 2003. Uvedena je nova dekanatska podjela 25. srpnja 2000. izvršen je u Gospiću naja za osnivanjem biskupije u Rijeci, osobito župa, doneseni su statuti nekoliko nadbiskupijskih log bule Ivana Pavla II. Ad Christifidelium
nakog Bečkoga kongresa. Pregovori Beča struktura i ustanova, 2007. godine proširena spirituali bono. Tim je činom negdašnja Rii Rima o osnivanju biskupije, čak nadbisku- je i obnovljena zgrada riječkoga ordinarijata, ječko-senjska nadbiskupija podijeljena na
pije i središta metropolije u Rijeci, trajali su
2009. otvoren je Metropolitanski pastoralni Gospićko-senjsku biskupiju sa sjedištem u
od 1818. do 1822. Nije se radilo samo o RijeGospiću i Riječku nadbiskupiju čije je sjediinstitut, izgrađena je Caritasova zgrada šte i dalje ostalo u Rijeci. U novu su Gospićci, nego o puno širem području. Ipak ni tada
na Škurinjama, obnovljeno je nekoliRijeka nije postala crkveno središte. Pokušaji u
ko-senjsku biskupiju ušli dekanati Ogulin (bez
ko starih i sagrađeno novih
Lukovdola, Plemenitaša, Vrbovskog), Gospić, Ototome smjeru dolaze od strane mađarskih vlasti od
čac, Senj i Slunj. Prije toga, Antun Tamarut je 2. svib1891. do 1914. Nastojalo se Rijeku ujediniti s jednom
crkava.
nja 2000. dekretom odcijepio župu Krmpote od Senjskog
mađarskom biskupijom unatoč teritorijalnom diskontinuidekanata i pridružio Crikveničkoma, a župe Lukovdol, Plemenitaš
tetu ili o tome da se u gradu osnuje samostalna mađarska biskui Vrbovsko odcijepio od Ogulinskog i pridružio Delničkom dekanatu.
pija.
rkveno središte u Rijeci biti će moguće realizirati tek s talijan- Gospićko-senjska biskupija uključena je u Riječku crkvenu pokrajinu.
skom upravom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Papa
Mons. Ivan Devčić preuzeo je upravu nanovo oblikovane Riječke
Pio XI. 25. travnja 1925. bulom Supremum pastorale munus nadbiskupije 16. prosinca 2000. godine. S obzirom na to, deset godina
osnovao je Riječku biskupiju. Nakon trojice talijanskih biskupa (Isido- života Riječke nadbiskupije paralelno je s desetogodištem episkopata
ra Saina, Antonija Santina i Uga Camozza), Riječka se biskupija od mons. dr. Ivana Devčića, koji prvi nosi titulu riječkoga nadbiskupa.
1951. zasebno upravlja u slovenskom i hrvatskom dijelu. U siječnju
Novo vrijeme i drugačije društvene okolnosti s naglašenim proce1952. senjsko-modruški biskup Viktor Burić preuzeo je upravu nad hr- som sekularizacije zahtijevaju umijeće pronalaženja novih odgovora
vatskim dijelom Riječke biskupije. Nakon promjena državnih granica na staro i temeljno traženje čovjeka – quaerere Deum. Najbolja čestitka
između Jugoslavije i Italije, rješenje crkvenih granica uslijedit će tek Riječkoj nadbiskupiji za njen rođendan jest to da uspije pomoći čovje1969. odlukama Pavla VI., koji je 27. srpnja te godine uspostavio Ri- ku našega kvarnersko-goranskog kraja u pronalaženju Boga.
S
8 Broj 7/434 2010.
C
Mons. Ivan Devčić preuzeo je upravu nanovo oblikovane Riječke nadbiskupije 16. prosinca 2000. godine. S
obzirom na to, deset godina života Riječke nadbiskupije paralelno je s desetogodištem episkopata mons. dr.
Ivana Devčića, koji prvi nosi titulu riječkoga nadbiskupa.
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
10. obljetnica Gospićko-senjske biskupije
Nositelj projekta
Crkve hrvatskih
mučenika
„Osim izrazitog progonstva što ga i danas Crkva živi u određenim dijelovima svijeta, svjedoci smo i u
našoj sredini sve većeg širenja diskriminacije, netolerancije, prezira, omalovažavanja i podcjenjivanja
što se očituje prema pripadnicima kršćanske vjere i zastupnicima katoličkih stavova u našoj javnosti“,
rekao je kardinal Bozanić
vatskih mučenika koji je od općeg značenja
za naš hrvatski narod. Mučeništvo je tijekom
povijesti stalno prisutno u Crkvi. Ono govori o
spremnosti na vlastitu žrtvu za druge”, rekao je
kardinal Bozanić te naveo kako je mučeništvo i
stvarnost sadašnjosti te podsjetio da je samo u
prvih devet godina ovoga tisućljeća ubijeno 263
biskupa, svećenika, redovnica, sjemeništaraca i
kateheta Katoličke crkve.
“Osim izrazitog progonstva što ga i danas Crkva živi u određenim dijelovima svijeta,
svjedoci smo i u našoj sredini sve većeg širenja
diskriminacije, netolerancije, prezira, omalovažavanja i podcjenjivanja što se očituje prema
pripadnicima kršćanske vjere i zastupnicima
katoličkih stavova u našoj javnosti”, rekao je
kardinal Bozanić i, uz ostalo, dodao: “Ako se,
naime, demokracija više poistovjećuje s relativizmom, upadamo u opasnost da se kršćanima
oduzima njihova karakteristika da budu zajednica društveno identificirana, to jest da im se
negira crkvena dimenzija prisutnosti u društvu”.
z ostale sudionike koji su se na kraju misnog slavlja obratili vjernicima, svoju čestitku je izrazio i mons. dr. Ivan Devčić,
riječki nadbiskup i metropolit. “U svoje ime i
u ime sestrinske Riječke nadbiskupije od srca
čestitam desetu obljetnicu Gospićko-senjskoj
biskupiji, njezinu prvom biskupu dr. Mili Bogoviću, svim svećenicima, redovnicima i redovnicama i svemu narodu Božjemu. Ja osobno sam
s ovom biskupijom posebno povezan, jer je ona
moja rodna biskupija. Riječka nadbiskupija koju
predvodim također se posebno osjeća povezanom s Gospićko-senjskom biskupijom, jer su
do prije deset godina tvorile jednu biskupiju.
U
U tom smislu se i kler jedne i druge biskupije
osjeća povezanim i bliskim, što se tijekom ovih
deset godina manifestiralo slavljenjem zajedničkog svećeničkog dana i održavanjem zajedničkih duhovnih vježbi na Krasnu i u Lovranu.
Dakako, i mnoge druge stvari nas povezuju, poglavito zajedničke institucije poput Bogoslovnog sjemeništa, Svećeničkog doma i mjesečnika
„Zvona“. ospićko-senjska biskupija je u sastavu
Riječke metropolije, stoga joj kao nadbiskup metropolita i u ime cijele metropolije izražavam srdačne čestitke i najbolje želje
za budućnost. Metropolijsko se zajedništvo
očituje na razne načine, a posebno po saboru
biskupa Riječke metropolije po sudjelovanju
svih biskupa u proslavama nebeskih zaštitnika
pojedinih biskupija, po planiranju zajedničkih
pastoralnih pothvata te kroz brigu za zajedničke ustanove.
Osnivanjem biskupije s ove strane Velebita,
Crkva je (posebno prema uputama pape Ivana
Pavla II.) željela dati svoj doprinos i poticaj obnovi života na ovim prostorima koje povijest, pa
ni ova najnovija, nije milovala. Društvena je zajednica znala to prepoznati i pomoći u stasanju
nove biskupije. Dok kao nadbiskup metropolita
i domaći sin svima zahvaljujem koji su na bilo
koji način pomogli ovu biskupiju tijekom njezinih prvih deset godina, preporučujem je i nadalje pažnji i ljubavi svih u našoj Crkvi i u našem
društvu, a njoj želim još mnogo sličnih obljetnica, koje će joj biti prigoda za sagledavanje
prijeđenog puta i za trasiranje novih dionica. U
to ime neka na mnoga ljeta živi, raste i cvjeta
svim Božjim cvjetovima naša Gospićko-senjska
biskupija”, zaključio je nadbiskup Devčić. G
Nadbiskup Devčić: „Deset godina nije dugo razdoblje, pogotovo kad se radi o ustanovama kao što je biskupija. Ali
unatoč kratkoći vremena, Gospićko senjska biskupija se pod vodstvom njezina pastira dr. Mile Bogovića uspjela
organizirati i zaživjeti puninom jedne mjesne Crkve. Ona je u ovom kratkom vremenskom razdoblju postala na razini
Crkve u Hrvatskoj značajan subjekt, posebno po mnogim inicijativama, od kojih je najznačajnija zamisao i realizacija
Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Oko te ideje Gospićko-senjska biskupija je objedinila i povezala Crkvu u
domovini i u inozemstvu, kao i sve značajne društvene institucije. S time je na neki način potvrdila značenje svog
zemljopisnog položaja na susretištu hrvatskog sjevera i juga, istoka i zapada. Upravo zbog tog svog položaja ona
ima i treba imati i nadalje važnu ulogu u povezivanju naše Crkve i domovine. I upravo bi zbog toga trebala uživati i
povlaštenu brigu od strane cijele domovinske Crkve i društvene zajednice“
9 Broj 7/434 2010.
U
Gospiću je 25. srpnja proslavljena 10.
obljetnica utemeljenja Gospićko-senjske
biskupije. Svečano euharistijsko slavlje
predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal
Josip Bozanić a koncelebrirali su, uz domaćeg
biskupa gospićko-senjskog Milu Bogovića, riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić i krčki biskup Valter Župan. Na misi su bili nazočni
predstavnici društvenog i političkog života te
brojni Zagrepčani porijeklom iz Like, koji su
došli na slavlje u Gospić. Ispred zgrade Ordinarijata u parku Kolakovac, kardinal Bozanić čestitao je svima prvo desetljeće biskupije, a prvom
biskupu mons. Mili Bogoviću poželio još mnogo
uspjeha u obavljanju biskupske službe.
U homiliji je kardinal Bozanić istaknuo
kako je ta biskupija duboko ukorijenjena u
drevnu crkvenost vjernika s gospićko-senjskog
područja i kršćanski baštinik drevne Senjske,
Krbavske ili Modruške te Otočke biskupije, kao
i Riječko-senjske nadbiskupije. “Prije deset godina počela je na tim dubokim korijenima kršćanske vjere rasti i zgrada gospićko-senjske
katoličke zajednice. Danas se radujemo pokrenutim inicijativama Gospićko-senjske biskupije,
postignutim uspjesima, a osobito novom biskupijskom zajedništvu što ga gradi ova dijeceza
uklapajući se u zajedništvo lokalnih Crkava u
Hrvatskoj”, rekao je Bozanić. Istaknuo je kako
je Gospićko-senjska biskupija velikojubilejski
dar našoj Crkvi i državi Hrvatskoj na početku
trećeg tisućljeća kršćanstva. Crkvena, kulturna
i društvena događanja ovih dana u Gospiću i
drugim središtima svjedoče što znači imati biskupiju, dodao je.
“Znakovito je da je upravo u Gospićkosenjskoj biskupiji pokrenut projekt Crkve hr-
NAŠI SVEĆENICI
Mons. Josip Šimac, 33 godine u Voloskom
Slijedite
put
hrvatskih
svetaca i
blaženika
Dobar bi pastir trebao poznavati sve svoje ovce, i
svaka bi ovca trebala poznavati njega. To znači da
svećenik mora biti blizu ljudi i stvarati zajedništvo.
Razgovarao: Danijel Delonga
M
kim poslovima. Bili su to jednostavni ljudi koji su bili povezani s Crkvom.
U Lukovu je grom udario u župnu crkvu pa je bila nužna obnova. Angažman oko obnove crkve povezao je ljude u dobru. Oni koji su sudjelovali
istaknuli su se na izuzetan način dokazujući usmjerenost prema vjeri.
Većinu svog svećeničkog vijeka i djelovanja posvetili ste župnom pastoralu. U Voloskom ste proveli 33 godine. Prije toga bili ste u župama sv. Juraj i
Lukovo. Prisjetite se početaka svog svećeničkog djelovanja.
Uz župu i pastoral vezan sam od najranijeg djetinjstva. Još u svojoj
rodnoj župi Jelenje sudjelovao sam u liturgiji i surađivao sa svećenicima.
To se nastavilo u sjemeništu u srednjoj školi te kasnije studijem teologije
i usavršavanjem pastorala na studijima u Rimu.
Prve župe u kojima sam radio bile su Jurjevo i Lukovo. Tamo sam se
susreo sa stvarnošću ljudi koji žive u skromnim prilikama i bave se teš-
Kako ste došli na Volosko?
Taj rad u podgorju bio je zapažen od nadbiskupa Josipa Pavlišića koji
je jedva čekao da se pristupi uređenju crkve u Rukavcu, koja je srušena
koncem rata 1945. godine. Volosko, Rukavac i Matulje preuzeo sam 1977.
godine. Simboličan početak obnove crkve označio je nadbiskup Pavlišić
koji je u svrhu prikupljanja sredstava za obnovu darovao župi svoj biskupski prsten.
Crkva je otvorena za upotrebu 1982. godine što je omogućilo unaprjeđenje pastoralnog djelovanja u župi. Do tada se liturgija odvijala u
kapelici na groblju. Prije mene u župu je dolazio svećenik iz Kastva, pa
zatim ja iz Voloska, ali za život župe nužno je da svećenik živi u župi.
Prvi župnik koji je boravio u Rukavcu bio je Andrija Depikolozvane koji
je došao 1989. Naslijedio ga je 1992. sadašnji župnik dr. Đuro Puškarić.
U Voloskom je također bila potrebna obnova objekata. Zahvaljujući
revnim vjernicima održavao se redoviti pastoral, a brojni su dobrotvori
10 Broj 7/434 2010.
ons. Josip Šimac do ove je jeseni bio predstojnik Katehetskog
ureda i župnik Voloskog. Nakon 45 godina aktivne i bogate svećeničke službe sada je u zasluženoj mirovini.
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. godine. Kao mladi svećenik
kraće je vrijeme pomagao i u župi Vaganac na Kordunu u koju je dolazio
na ispomoć. Godine 1968. odlazi u Rim na nastavak studija na Pastoralnom Institutu Papinskog lateranskog sveučilišta gdje je 1970. postigao
magisterij iz pastoralne teologije. Nakon povratka iz Rima upravljao je
najprije župama sv. Juraj i Lukovo, a potom je 1977. godine imenovan
župnikom župa Rukavac, Volosko i Matulji.
Mons. Šimac rođen je 2. srpnja 1939. god. u Jelenju, od oca Petra i majke Blanke rođ. Brnelić. Nakon završene osnovne škole odlazi u Pazin u
Biskupsko sjemenište gdje započinje i teološki studij na Visokoj teološkoj školi. Studij je nastavio i završio na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu
u Zagrebu. Licencijat iz osnovnog bogoslovlja postigao je na istom učilištu 1966. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. godine. Vicerektorom u Bogoslovskom sjemeništu u Rijeci imenovan je 1966. Tu službu obavlja do 1968. godine te u isto vrijeme predaje i neke predmete iz
pastoralne teologije na Visokoj bogoslovnoj školi. Kao mladi svećenik kraće je vrijeme pomagao i u župi Vaganac na Kordunu u koju je dolazio
na ispomoć župniku vlč. Josipu Bogoviću.
Godine 1968. odlazi u Rim na nastavak studija na Pastoralnom Institutu Papinskog lateranskog sveučilišta gdje je 1970. postigao magisterij
iz pastoralne teologije. Nakon povratka iz Rima upravljao je najprije župama sv. Juraj i Lukovo, a potom je 1977. godine imenovan župnikom župa
Rukavac, Volosko i Matulji. Župnikom župe Matulji prestaje biti 1978. godine, a 1989. prestaje biti i župnikom župe Rukavac. Najviše vremena, 33
godine, proveo je u župi Volosko.
Upravo toj župi posvetio je najveći i najupečatljiviji dio svoga pastoralnog angažmana. Pokrenuo je brojne pastoralne inicijative od kojih se
ističu Stepinčevi dani u Voloskom. Brinuo se i za materijalne uvjete života župe. Posebno je vrijedno spomenuti izgradnju i uređenje Pastoralnog
centra bl. Alojzija Stepinca. Mons. Šimac posljednjih je godina bio i predstojnik Katehetskog Ureda Riječke nadbiskupije. Na Visokoj bogoslovnoj
školi, a potom na Teologiji u Rijeci, predavao je predmete: propovjedništvo, pastoral selilaca i misiologija. Kao zaposlenik, a kasnije kao honorarni
nastavnik, na Teologiji u Rijeci ostaje sve do akademske godine 2007./2008. tijekom koje predaje predmete: aktualna pitanja propovjedništva i
retorike i pastoralna kultura i stilovi komuniciranja.
NAŠI SVEĆENICI
sudjelovali u obnovi župne crkve sv. Ane, kapelice sv. Roka iz 16. stoljeća i kapelice sv. Ane na Puževom Bregu. Obnovljen je i župni stan na
Voloskom. Dio stana bio je nacionaliziran, a ni do danas to pitanje nije u
potpunosti riješeno. Uz mnoge dobre suradnike u ove 33 godine, svakako
bi valjalo istaknuti časne sestre Kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka koje u
Voloskom imaju svoj samostan, dugogodišnjeg mežnara Antonia Belašića
i njegovu pokojnu suprugu Edu, članove župnog zbora, pastoralnog i ekonomskog vijeća te predstavnike katoličkih laičkih udruga, vjernike laike
koji su unijeli živost u pastoral župe.
Studirali ste pastoral u Rimu i predavali na Visokoj bogoslovnoj školi. Što
ste prenijeli mladim svećenicima? Kakav bi svećenik trebao biti? Kako se nositi
s čestim kritikama kojima su svećenici danas izloženi?
Božji narod bit će uvijek izvrgnut kritikama. Isus je rekao „progonili
su mene pa će progoniti i vas“. S obzirom da učenici ne mogu biti iznad
učitelja takvu sudbinu može očekivati svaki vjernik. Današnja vremena
po tome nisu posebna, toga je uvijek bilo. No, bez obzira na sve novije
pokušaje da se diskreditiraju svećenici i vjernici, nužno je slijediti put bl.
Alojzija Stepinca, bl. Ivana Merza, Marice Stanković i drugih hrvatskih
svetaca i blaženika koji su znali odgovoriti duhovnim potrebama svojega
vremena.
Na župnoj crkvi sv. Ane u Voloskom podignuto je zvono teško 1100
kg i posvećeno Stepincu. Svojim zvukom poziva Božji narod na žrtvu,
euharistiju i apostolat i bude li se svaki vjernik držao toga, svaki će biti
vjerodostojan Kristov učenik bez obzira na vremena.
U svojim predavanjima nastojao sam buduće svećenike pozvati na
razmišljanje i upoznavanje stvarnosti kako bi bili što uspješniji za vršenje pastorlanih službi. Upućivao sam ih da slijede primjer Krista dobrog
pastira. Dobar bi pastir trebao poznavati sve svoje ovce, i svaka bi ovca
trebala poznavati njega. To znači da svećenik mora biti blizu ljudi i stva-
rati zajedništvo. U pastoral treba uključiti sve one koji nastoje odazvati
se pozivu na dobro.
Prilike u društvu u ovih 30 godina uvelike su se promijenile. Što očekujete
od vjernika danas? Kakva bi trebala biti njihova uloga u župi i općenito u
životu Crkve?
Što se tiče odnosa župljana prema Crkvi nakon demokratskih promjena, tu se nije toliko toga promijenilo. Oni koji su bili dobri i vjerni
Crkvi prije Domovinskog rata, to su ostali i danas. A uvijek je bilo i onih
koji nisu bili spremni na suradnju.
Općenito, kad se govori o ulozi laika, Crkvi je definitivno potreban
zauzeti, osmišljani i organizirani laički apostolat. Organizirani znači da
se provodi s planom i određenim ciljem. To znači da bi vjernici udruženo
trebali promicati nauk Crkve. U tome je nužna i potpora klera, o tome
govore i crkveni dokumenti i smjernice Drugog vatikanskog sabora. Potrebno im je osigurati infrastrukturu pružiti smjernice i podršku. U župi
Volosko u tu je svrhu sagrađena i uređena pastoralna dvorana Alojzija
Stepinca.
Prisjetite se svog svećeničkog ređenja. Što ste tada razmišljali, osjećali?
Koje su osobe utjecale na Vašu odluku?
Kao što sam već rekao od djetinjstva sam odgajan u kršćanskom
duhu, sudjelovao na misi i osjećao poziv. U primjeru dobrih župnika u Jelenju i mnogih uzornih vjernika nailazio sam na opravdanje svećeničkog
poziva kojeg sam osjećao u sebi. Uz njihovu sam podršku nastojao ostvarivati svoju odluku i opravdati njihova očekivanja. Važno je reći da je
župa Jelenje, odnosno župljani, financirala moje školovanje za svećenika.
Posebno moram istaknuti zahvalnost biskupu Viktoru Buriću i njegovim nasljednicima. Svećenik koji je svojim primjerom najviše utjecao na
mene je Milan Hlača koji je porijeklom bio iz župe Jelenje.
Preminuo mons. Josip Šepić
Mons. Josip Šepić, svećenik Riječke nadbiskupije, župnik u Fužinama i začasni kanonik Prvostolnog kaptola, 24.
kolovoza, u 75. godini zemaljskog života
i 47. godini svećeništva, nakon kratke i
teške bolesti, okrijepljen svetim sakramentima preselio je u kuću nebeskog
Oca.
Na misi i obredu ukopa koje je predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić 27.
kolovoza u njegovom rodnom Mrkoplju
okupilo se stotinjak svećenika i veliki
broj vjernika iz Mrkoplja, Fužina i okolnih
mjesta Gorskog Kotra u kojima je pokojnik ostavio neizbrisiv trag. „Gdje je Bog?
To je vječno čovjekovo pitanje kada se
suoči s bolešću i smrću. No, Isus nas tu
ne ostavlja bez odgovora. Participacija
u Isusovoj smrti i uskrsnuću prijelaz je
u novi, bolji i vječni život“, rekao je nadbiskup u propovijedi. „Isus je jedini koji
daje taj odgovor i omogućuje prijelaz već
sada. Mons. Josip Šepić bio je njegovo zemaljski suradnik koji je svojom svećeničkom
službom ljudima pomagao u tome.“
Od pokojnika su se oprostili i svećenici
Gospićko-senjske biskupije na čijem teritoriju je također djelovao u nekada zajedničkoj
Riječko-senjskoj nadbiskupiji te vjernici Fuži-
na gdje je 40 godina bio župnik. Druželjubiv i
veseo, iskren, otvoren i široka srca, ostao je u
sjećanju brojnih kolega svećenika i župljana.
Mons. Josip Šepić roden je u Mrkoplju
19. ožujka 1936. od oca Ferdinanda i majke
Dragice r. Crnć. U njihovoj obitelji bilo je još
troje djece. U Pazinu je završio i teološki studij, te je 28. lipnja 1964. u riječkoj katedrali za-
ređen za prezbitera tadašnje se Senjskomodruške biskupije. Nakon mlade mise
tri je mjeseca zamjenjivao mrkopaljskog
župnika Petra Butscha, a potom je 14.
studenoga 1964. imenovan upraviteljem
župa Gornji i Donji Kosinj. U međuvremenu je bio imenovan upraviteljem župe
Saborsko, a potom i kapelanom u Perušiću, ali se stjecanjem okolnosti ti dekreti
nikad nisu realizirali. Nakon godine dana
službe u Gornjem i Donjem Kosinu, u jesen 1965., premješten je u župu Lađevac
na Kordunu. Odatle je nekoliko ljetnih
mjeseci god. 1970. „excurendo“ upravljao župama Slunj i Hrvatski Blagaj.
Dana 11. kolovoza 1970. razriješen
je svih spomenutih službi na Kordunu i
imenovan upraviteljem župa Fužine i Lič.
Župom Lič upravljao je do 21. prosinca
2004., a župom Fužine sve do svoje smrti, 24. kolovoza u Svećeničkom domu u
Rijeci.
U svom je svećeničkom vijeku vršio službu dekana Slunjskog, a kasnije i Delničkog
dekanata. U više navrata bio je i član Prezbiterskog vijeća, a 22. svibnja 2002. imenovan
je začasnim kanonikom Metropolitanskog
kaptola u Rijeci.
11 Broj 7/434 2010.
Bio je Božji suradnik u planu spasenja ljudi
IZ POVIJESNE RIZNICE
Župa sv. Antuna Padovanskog u
Fužinama
Fužine i
okolica dale
su mnoge
istaknute i
časne ljude
Dr. Franjo Rački, Andrija Rački,
Antun Golik uglednici su porijeklom
iz Fužina. Na taj se niz nastavlja
i mons. Josip Šepić koji je u
Fužinama 40 godina bio župnik.
Tijekom svoga službovanja dao je
obnoviti župne crkve u Fužinama i
Jelovice
crkva je i o kapeli Gospe
Liču,
a skrbio
Lurdske u Vratima.
Piše: Goran Moravček
Ž
upa sv. Antuna Padovanskog u Fužinama utemeljena je 1725. godine u doba
modruškog biskupa Nikole Pohmajevića
(1717-1730), a župi je pripao i Lič. Prvi župnik
bio je Andrija Piršić. Sadašnju župnu crkvu počeo je graditi Anton Frančišković, koji je župu
preuzeo 1790. godine, a u Fužinama je službovao do 1824. Tada ga je nasljedio Fran Ivić, a
njega 1831. Vinko Studenac koji će dvije godine
potom dovršiti i urediti novu župnu crkvu sv.
Antuna Padovanskog.
12 Broj 7/434 2010.
ISTAKNUTI
Mune kapelaFUŽINARCI
Sv. Križa na groblju
Fužine i okolica dale su mnoge istaknute
i časne ljude. Među njima je dr. Franjo Rački,
zagrebački kanonik, prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas
HAZU). Povodom stoljetnice njegova rođenja
otkriven je 1928. spomenik, koji i danas krasi
Fužine. Predsjednik Odbora proslave bio je domaći župnik Toma Vičić, a spomenik je djelo
kipara Rudolfa Valdeca. Iz Fužina je podrijetlom Andrija Rački, trsatski plovan, prvi sušački
povijesnik i kroničar župa Fužina i Liča. Iz obližnjih Vrata rodom je senjsko-modruški kanonik
Antun Golik, rođen 1884 godine, a umro u izgnanstvu u Rimu 1960.
Fužine se prvi put spominju 1648. godine kao franskopansko imanje. Poslije pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine, Fužine preuzima bečka
dvorska Komora. Nakon toga, kurija i nova
upravne upravna zgrada bit će koncem XVII.
stoljeća korišteni za smještaj fužinskog
Kaštelanata, koji je imao upravnu i sudsku
vlast. Kaštelanatu su pripadali Lič i Lokve.
Prvi doseljenici bili su komorski kmetovi,
a bavili su se paljenjem ugljena te izrađivaCrkvu u Fužinama 1993. i 1994. dao je
njem vesala i dužica za bačve. Od najstarijih
temeljito
obnoviti župnik Josip Šepić te
vremena fužinskoj župi sv. Antuna Padovanje i njegovom zaslugom župna crkva
skog pripadaju naselja Fužine, Benkovac,
ukras ovoga turističkog mjesta
Vrata, Belo Selo i Slavica. Prvotna fužinska
crkva bila je sagrađena dvadesetih godina
XVIII. stoljeća, a stradala je u požaru 1776.
Srca Marijina na strani Evanđelja i Srca Isusova
Imala je zvono s nadnevkom ljevanja 15. srpnja
na strani Poslanice s kipovima izrađenim u tirol1512.
skoj radionici majstora Ferdinanda Stuflessera.
U svetištu je veliki kameni oltar iz 1913. godine
JOSIP ŠEPIĆ UREDIO CRKVE U
koji je izradio trsatski majstor Rude Matković.
FUŽINAMA I LIČU
Na oltaru je slika sv. Antuna Padovanskog, rad
nepoznatog majstora. Iznad oltara naslikana je
Veliki drveni žrtvenik u župnoj crkvi bio freska s prikazom Posljednje večere. Svod svetije izradio 1842. kranjski majstor Jakov Mikša šta i crkvene lađe oslikao je 1901. godine Marko
(Carniolo Jacobo Mikse), a nekoć je postojao i Antonini (1849.-1937.) o čemu postoji zapis na
oltar sv. Roka iz 1860. godine. Stari drveni ol- ogradi pjevališta. Riječki slikar Giovanni Fumi
tari zamijenjeni su novima podignutim u čast na metalnoj je ploči izradio 1896. godine sliku
PRIRODA OKO NAS
s prikazom sv. Josipa i Djeteta Isusa, koja stoji
na zidu u crkvenoj lađi na strani Poslanice.
Crkvu je 1993. i 1994. dao temeljito obnoviti župnik Josip Šepić te je i njegovom zaslugom župna crkva ukras ovoga turističkog
mjesta. Josip Šepić, začasni kanonik i fužinski
i lički župnik u miru, umro je 24. kolovoza
ove godine u 75 godini zemaljskog života i 47
godini svećeništva. Nakon službe u Lađevcu,
Slunju i Hrvatskom Blagaju, imenovan je 1970.
godine župnikom Fužina i Liča. Tijekom svoga
službovanja dao je obnoviti obje župne crkve,
a skrbio je i o kapeli Gospe Lurdske u Vratima.
KAPELA U VRATIMA
Rujan - mjesec
ljubitelja gljiva
Kako nisu sve gljive koje rastu u našim
šumama jestive, valja biti na oprezu,
točnije, raspolagati elementarnim
znanjem kako lučiti otrovnu od
neotrovne gljive.
Piše: Alojzije Frković
Kapela u Vratima podignuta je zalaganjem kanonika Antona Golika, a blagoslovio ju
je 3. srpnja 1932. biskup Ivan Starčević (19321934), rodom Markopaljac. Prema narudžbi
Antona Golika naslikao je Gabriel Jurkić (18861974) ciklus slika “Otajstva svete Krunice” na
kojima je prikazana i kapela Gospe Lurdske iz
Vrata. Jurkić je 15 slika naslikao između 1943.
i 1959. godine, a Golik ih je iz Rima, gdje je
živio, poslao u Senj na dar tadašnjem biskupu
Viktoru Buriću. Jurkićev ciklus podijeljen na
tri otajstva - Radosna (Navještenje, Pohođenje, Rođenje Kristovo, Prikazanje, Našašće Krista u hramu), Žalosna (Molitva na Maslinskoj
gori, Bičevanje, Krunjenje trnovom krunom,
Nošenje križa, Raspeće) i Slavna (Uskrsnuće,
Uzašašće, Silazak Duha Svetoga, Uznesenje i
Krunidba Bogorodice). Za nadati se je da će
se jednoga dana slike postaviti u kapeli Gospe
Lurdske, tamo gdje i pripadaju.
Nakoć je na fužinskom grablju stajala kapela Sv. Križa, izgrađena 1802, koju je 1864.
godine dao je urediti župnik Ferdo Pleše. Obnovljena je 1927. godine kada je postavljen
i novi oltar što ga je izradio trsatski klesar
Rude Matković. Žrtvenik je blagoslovio 28.
prosinca 1927. domaći župnik Toma Vičić. Kapelu je 5. kolovoza 1954. pogodio grom te je
izgorjela i nakon toga nije više obnavljana, a
bespotrebno je srušena 1975. godine prilikom
gradnje mrtvačnice.
13 Broj 7/434 2010.
V
ruće ljeto je iza nas. Rujan je, što se tiče temperature
Za jelo se od davnine
zraka i tla, uključujući tu i prve kiše, a s njima i ponajviše upotrebljavaju
trebnu vlagu, idealan mjesec da se krene u branje glji- gljive s krupnim plodištima,
va. Netko će možda reći da gljive rastu cijelu godinu. Dodu- „klobucima“, koje se mogu
še, to je istina, ali svaki pravi gljivar jesensko razdoblje godine
relativno lako prepoznati i
smatra najidealnijim za berbu. Kako nisu sve gljive koje rastu
razlikovati, a koje rastu na
u našim šumama jestive, valja biti na oprezu, točnije, raspolapristupačnim mjestima.
gati elementarnim znanjem kako lučiti otrovnu od neotrovne
Koje su naše najpoznatije
gljive. Jedan vrsni vremešni gljivar iz Gorskog kotara, koji i jestive gljive? To je u prvom
danas trpi posljedice što je otrovnu gljivu zamijenio jestivom, redu naš dobro nam znani
učestalo upozorava da s gljivama nikad dosta opreza i znanja.
pravi vrganj, nalik mu
Gljive su, rekli bi mikolozi (ljudi koji se znanstveno bave
blagva, rujnica, crvena
izučavanjem gljiva), heterotrofni eukariontski organizmi koji se capica, ciganin, sunčanica,
ubrajaju u biljke stelnjače. Građene su od tankih nitastih tvotopolovka, smrčak…
revina, hifa, koje zajedno čine micelij. Za razliku od ostalih
biljaka gljive nemaju klorofila, a njihove boje, često vrlo žive, potječu od različitih hinona, melanina,
karotina… Pretežito se razmnažaju nespolnim putem, a spolno samo u osobitim prilikama. Gljive su
pravi kozmopoliti, nalazimo ih u svim klimatskim područjima Zemlje. Kao organizmi bez klorofila putem
vrlo složenih sistema iskorišćuju potrebne hranjive tvari iz mrtvih organizama ili njihovih ostataka ili iz živih
biljaka i životinja. Prve nazivamo saprofiti, a druge paraziti. Ne mali broj ovih potonjih uzrokuje različite
bolesti na biljkama i životinjama, ali ima i takvih u kojih ta uska povezanost gljiva s drugim organizmima
biva korisna za oba partnera, omogućavajući njihovo bolje uspijevanje. Tako, na primjer, mlade proklijale
biljčice mnogih orhideja ne bi se mogle u prirodnim uvjetima razmnažati bez prisutnosti mikoriznih gljiva.
Da su općenito gljive korisne za čovjeka i prirodu, ne treba posebno raspravljati. Sjetimo se samo
penicilina, limunske kiseline, cefalosporina i dr. koji se dobivaju umjetnim kultiviranjem zelenih plijesni,
kvasaca i drugih gljiva. Proizvodnja kruha i alkoholnih pića osniva se u prvom redu na kvascima. S druge
pak strane postoji ne mali broj gljiva koje izazivaju kvarenje živežnih namirnica, uzrokuju bolesti drveća
(trulež), životinja i čovjeka. Gljive su i važni reducenti pri razgradnji organskih materija stvarajući humus.
Vratimo se našim jestivim/otrovnim gljivama koje treba najbolje poznavati. Za jelo se od davnine
najviše upotrebljavaju gljive s krupnim plodištima, „klobucima“, koje se mogu relativno lako prepoznati i
razlikovati, a koje rastu na pristupačnim mjestima. Ulaženje u dublje šume stvara nelagodu zbog mogućnosti susreta s medvjedom! Koje su naše najpoznatije jestive gljive? To je u prvom redu naš dobro nam
znani pravi vrganj, nalik mu blagva, rujnica, crvena capica, ciganin, sunčanica, topolovka, smrčak…Koje
će se vrste sabirati u pojedinim krajevima usko je povezano s biljnim pokrivačem, jer se mnoge gljive
pojavljuju samo u određenom tipu šume ili na otvorenom. Tako, na primjer, arišev sluzavac raste samo u
visokogorskom području gdje prevladava ariš. Mnogo nam bliži tartuf raste samo u Istri, u Motovunskoj
šumi hrasta lužnjaka.
Od više vrsta vrganja najukusniji je onaj pravi vrganj, gobanj ili varganj (Boletus edulis). Uz povelik
polukuglast klobuk sivkastosmeđe boje ističe se njegov valjkasti mesnati stručak često sa zadebljalom
bazom. Miris i okus su mu prijatni. Najčešće raste u gorskim, suncu izloženim mjestima, u bukovo-jelovim
šumama u vrijeme toplih i kišnih jesenskih dana. Na nižim nadmorskim visinama raste ispod smreka, a u
listopadnim šumama ispod bukava, grabova i hrastova. Ako se dobro pripremi, pravi je dragulj među
gljivama. Sirov je škodljiv. Nalik mu je vražji vrganj, ludara ili bljuvara (Boletus satanus), koji u nas dolazi
upravo krajem ljeta, početkom jeseni. Klobuk mu je okruglast, najprije bjelkast, potom žut, crven kao
i stručak. Trusište mu je žuto, zatim crveno. Na pritisak poplavi te postane plavozeleno. Otrovan je.
O drugim poznatim i manje poznatim vrstama gljiva, postupku njihova branja, zaštiti gljiva, kako ih
uzgajati, o gljivnim otrovima te kako se liječiti ako dođe do trovanja, bit će riječi u narednim rubrikama.
Zaključci Euharistijske
godine u Riječkoj
nadbiskupiji
1. Izgrađivati svoju mjesnu
Crkvu na temeljima
euharistije.
2. Izgrađivati svoje obitelji na
temeljima euharistije.
3. Vratiti nedjelji njezino
vjersko i humano značenje.
4. Dati sakramentu pokore
mjesto i značenje koje
mu u životu pojedinaca i
zajednice pripada.
5. Poraditi na tome da se sv.
pričest svake nedjelje i
blagdana nosi bolesnicima
po kućama.
6. Uvođenje tjednog
euharistijskog klanjanja u
svim župama.
7. Vođenje trajne brige
za liturgijske prostore,
predmete i ruho.
8. Odgajati liturgijske
suradnike.
9. Jačanje svijesti
solidarnosti i sebedarja.
14 Broj 7/434 2010.
10.Stvoriti potrebne
pretpostavke za ostvarenje
spomenutih zaključaka.
U povodu 10. obljetnice Riječke nadbiskupije proglasili smo
Euharistijsku godinu koja je završila proslavom Nadbiskupijskog
kongresa u Svetištu Majke Božje na Trsatu 26. rujna 2010. Svjesni
da je kraj Euharistijske godine zapravo novi početak intenzivnijeg
življenja i ostvarivanja svega onoga što je u pojedincima, obiteljima
i župama naše nadbiskupije pokrenuto tijekom njezine proslave,
želimo ono najvažnije na što smo stavljali naglasak u proteklih
mjeseci i nadalje nastaviti ostvarivati. A to je sljedeće:
Izgrađivati svoju mjesnu Crkvu na temeljima euharistije. Poznata je istina da nema
Crkve bez euharistije. Toga smo tijekom Euharistijske godine postajali sve svjesniji. Uskrsli
Gospodin Isus Krist onaj je koji svojom riječi saziva i sabire Crkvu i hrani je sa stola svoga tijela
i krvi. Crkva je rođena iz njegova probodenog
boka, a euharistija je spomen-čin tog spasonosnog događaja kojim je Gospodin srušio sve
pregrade među ljudima, posebno grijeh koji ih
međusobno i od Boga dijeli. Zato svoje župsko
i nadbiskupijsko zajedništvo želimo svjesnije
graditi na euharistiji, posebno na onoj koju slavimo nedjeljom i blagdanom.
Izgrađivati svoje obitelji na temeljima
euharistije. Kršćanska je obitelj „Crkva u malom“ ili „kućna Crkva“, u kojoj se naviješta Božja riječ i slavi Kristova ljubav i koja se otvara
i povezuje s drugim kršćanskim obiteljima u
veliku obitelj župe i mjesne Crkve. To se poglavito događa sudjelovanjem cijele obitelji u nedjeljnom i blagdanskom euharistijskom slavlju,
zajedničkim slušanjem Božje riječi i pričešćivanjem od jednoga tijela Kristova.
Vratiti nedjelji njezino vjersko i humano
značenje. Budući da je slavljenje euharistije
„vrhunac kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga“
(LG 19), razumljivo je da Crkva izražava zabrinutost zbog činjenice što u posljednje vrijeme
mnogi izostaju s nedjeljne mise, a samu nedjelju koriste poglavito u rekreativne svrhe ili je
pretvaraju u radni dan. To pred sve vjernike
stavlja zadatak da se trude oko promicanja
ispravnog shvaćanja nedjelje, koje uključuje
susret s uskrsnulim Gospodinom u slavljenju
sv. mise, u obiteljskoj molitvi i druženje u krugu obitelji i prijatelja.
Dati sakramentu pokore mjesto i značenje koje mu u životu pojedinaca i zajednice
pripada. Kako bi se otajstvo euharistije dolično
slavilo, potrebno je čista srca u njemu sudjelovati. A u sakramentu pokore Gospodin nas
čisti od svih grijeha. Zato je potrebno da vjernici upoznaju pravo značenje tog sakramenta
i da se katehezom i zajedničkim pokorničkim
bogoslužjima pripremaju za njegovo slavljenje,
odnosno za pristupanje sv. ispovijedi.
Poraditi na tome da se sv. pričest svake
nedjelje i blagdana nosi bolesnicima po kućama. Takva praksa, koja je znak duhovne povezanosti zajednice koja slavi sa svojom braćom
i sestrama koji ne mogu zbog bolesti fizički sudjelovati u slavlju, postoji u mnogim mjesnim
Crkvama u svijetu. Tijekom proslave naše Euharistijske godine postali smo svjesni kako bi
je trebalo i kod nas uvesti. U tu svrhu potrebne
su određene predradnje, a posebno uvođenje
izvanrednih pričestitelja koji će sv. pričest nositi bolesnoj braći.
Uvođenje tjednog euharistijskog klanjanja u svim župama. Tijekom Euharistijske godine pokrenuta su tjedna euharistijska klanjanja
u većini naših župa. Iznenađeni smo bili lijepim
odazivom vjernika, pogotovo djece i mladih. U
tome vidimo znak kojim nas Gospodin poziva
da u sve naše župe uvedemo obvezna tjedna
euharistijska klanjanja. Pozivamo sve župnike
i vjernike da to ostvare u svojim zajednicama.
Vođenje trajne brige za liturgijske prostore, predmete i ruho. Tijekom Euharistijske
godine trudili smo se obnoviti liturgijske prostore i sve ostalo što služi slavljenju euharistije. Posebno smo nastojali otkriti svu simboli-
Odgajati liturgijske suradnike.
Kako bi slavljenje sv. mise bilo što
dostojnije, aktivnije, a time i ljepše,
potrebno je da svećenici najveću pozornost posvete odgoju liturgijskih suradnika: ministranata, čitača, pjevača,
župnih kateheta i drugih animatora.
Budući da pjesmom dvostruko molimo,
posebnu je pozornost potrebno posvetiti liturgijskom pjevanju, a to znači i odgoju onih koji ga predvode.
Jačanje svijesti solidarnosti i sebedarja. Od najvećeg je značenja da euharistija ima odraza u svagdanjem životu
vjernika kako bi, što smo cijele godine
molili, naš život bio što više ‘euharistijski’, a to znači s više brige za čovjeka, za
stvaranje ozračja mira i istinske pravednosti. Kristovo darivanje za nas u euharistiji treba se pretočiti u naše darivanje
za braću i sestre, osobito one u nevolji.
Stvoriti potrebne pretpostavke
za ostvarenje spomenutih zaključaka.
Kako bi se spomenuti zaključci mogli
ostvariti, neka se na razini župa ojača
župna kateheza za djecu i mlade, pokrene kateheza za odrasle te osnuju
liturgijske inicijativne skupine ili zajednice, o čemu je bilo dosta riječi tijekom
Euharistijske godine. Isto je tako na
razini župa neophodno ojačati župne
Caritase, čemu može pridonijeti osnivanje župne karitativne zajednice. Na
razini nadbiskupije potrebno je i dalje
organizirati tečajeve za liturgijske čitače, izvanredne pričestitelje, sakristane
i drugo pomoćno osoblje, a posredstvom Nadbiskupijske glazbene škole
promovirati liturgijsko pjevanje u duhu
obnovljene liturgije.
Neka nas naša nebeska Majka
Blažena Djevica Marija, koju posebno
rado štujemo u njezinu svetištu na Trsatu, svojim zagovorom prati i pomaže
u ostvarenju ovih zaključaka, na slavu
Božju i na spasenje ljudi. Pod njezinim
vodstvom želimo poći u nova desetljeća naše nadbiskupije dopuštajući da
nas ona, „Zvijezda nove evangelizacije“
i „Žena euharistije“, vodi u ostvarivanju
poslanja koje nam je njezin Sin i naš
Spasitelj Isus Krist povjerio. Majko Božja Trsatska, moli za nas! Amen.
NADBISKUPIJSKI EUHARISTIJSKI KONGRES
Trsat, nedjelja, 26. rujna 2010. u 10.00 sati
Euharistijsko slavlje i procesiju, u zajedništvu s nadbiskupom i metropolitom
riječkim, mons. dr. Ivanom Devčićem i biskupima Riječke metropolije,
predvodi kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački
Tijek Euharistijskog kongresa
• Prije početka mise, zajedništvo vjernika započet će pokorničkim bogoslužjem u 8.45 koje će
predvoditi mr. Mario Gerić.
U 9.00 kreće se s povijesnim osvrtom u povodu proslave 10. obljetnice Riječke nadbiskupije.
Slijedi podsjetnik na Euharistijsku godinu uz probe pjevanja.
• Na euharistijskom slavlju pjevat će se misa koja je plod Euharistijske godine, a skladao ju je posebno za ovu priliku mo. Giovanni Geraci.
• Kao svjedočanstvo nadbiskupijskog zajedništva u liturgijskim čitanjima i prinosu darova sudjelovat će predstavnici 7 dekanata i redovničkih ustanova. Darovi od prikupljene milostinje namijenjeni su za dobrotvorne svrhe.
• Na kraju mise bit će istaknute poruke Euharistijske godine.
Misa završava procesijom koja će ići oko zidina samostana. Pripremljena su tri oltara za prigodnu
službu riječi i blagoslov. Posljednji oltar je ispred crkve. Nagovore na oltarima držat će biskupi
sufragani.
• Promet središtem Trsata u jutarnjim će satima biti zatvoren za sva vozila osim autobusa. Na usluzi brojnim hodočasnicima bit će 70 mladih volontera.
U tjednu prije Nadbiskupijskog euharistijskog kongresa na Trsatu
EUHARISTIJSKI TJEDAN
U KATEDRALI SV. VIDA U RIJECI 19. - 24. rujna 2010.
Pozvani su svi vjernici a posebice pojedine skupine.
Program započinje euharistijom u 18 sati nakon koje slijede meditativno-katehetski
trenuci uz izabrane tekstove iz apostolskih pisama o Euharistiji Ivana Pavla II.
PROGRAM
I. Euharistijska slavlja u 18 sati
Nedjelja, 19. rujna
Roditelji prošlogodišnjih i ovogodišnjih
prvopričesnika
Obiteljski život u snazi Krista - kruha života
Ponedjeljak, 20. rujna
Srednjoškolci i studenti, mladi zaposleni
Za Kristovim nedjeljnim stolom - čvršći u nadi i
ljubavi
Četvrtak, 23. rujna
Karitativni djelatnici, voditelji posebnih
programa/ustanova za siromašne i potrebne
Kristom hranjeni za darivanje nevoljnima
Petak, 24. rujna
Redovnice, Svjetovni instituti, Franjevački treći
red, redovnički novaci, bogoslovi, sjemeništarci
i ministranti
U službi Krista - naše hrane i nade
II. Program poslije Mise
Utorak, 21. rujna
Katoličke udruge i pokreti, gospodarstvenici,
medijski, kulturni i prosvjetni djelatnici, radnici
i pomorci
Život s Kristom - razlomljenim kruhom za novi i
pravedniji svijet
Srijeda, 22. rujna
Vjeroučitelji u školi, župni katehete, župni
animatori, laici studenti teologije i diplomirani
teolozi
Svjedoci Krista darovanog za život u punini
MEDITATIVNO-KATEHETSKI TRENUCI
uz izabrane tekstove iz apostolskih pisama o
Euharistiji Ivana Pavla II.
(uz glazbu i sliku)
Euharistijska slavlja predvode mons. dr. Milan
Šimunović, fra Stanko Dodig i mr. Mario Gerić.
Program poslije mise organiziraju vjeroučitelji,
katehete i mladi pod vodstvom vlč. Matije
Matičića
15 Broj 7/434 2010.
ku oltara, ambona i drugih predmeta i
gesta povezanih s liturgijom. Oko toga
ćemo nastojati i ubuduće, kako bi i na
taj način izrazili poštovanje prema otajstvu i potaknuli druge na strahopoštovanje i čašćenje svetih tajni naše vjere.
EUHARISTIJSKA GODINA
Otvoreno pismo maestra Giovannija Geracija svoj kršćanskoj zajednici Riječke nadbiskupije
Kako je skladana misa Euharistijske
godine „Krist naša nada“
U izboru glazbenog izričaja nisam imao dvojbi: Trebao sam se pridržavati stila gregorijanskog pjevanja,
crkvenog pjevanja „par exellance“
D
raga braćo u Kristu,
zovem se Giovanni Geraci, kršćanin sam katolik, skladatelj
i dirigent koji je prošlog ožujka dobio zadatak osmisliti i voditi
glazbeni dio liturgijskog slavlja svete mise povodom završetka Euharistijskog kongresa Riječke nadbiskupije.
Ovaj sam zadatak prihvatio s oduševljenjem, štoviše i zato što su
na jednom sastanku u prostorijama Nadbiskupije, upravo zborovođe crkvenih zborova koji djeluju na ovom području ukazali ocu Nadbiskupu
na mene kao glazbenika najprikladnijeg za izvršenje ove vrlo odgovorne
zadaće. Naime, na Papinskom institutu za crkvenu glazbu diplomirao sam
s najvišim uspjehom (summa cum laude) i stekao naslov magistra iz „Ars
moderandi Choros“ (Zborska glazba i zborsko dirigiranje).
Razlog zbog kojeg je baš meni ponuđena čast ispuniti ovaj važan
zadatak vjerojatno je i taj što već pet godina s ljubavlju djelujem u Nadbiskupiji u svojstvu zborovođe Nadbiskupijskog pjevačkog zbora, kao
suosnivač i suorganizator, sa suprugom Andrejkom, Nadbiskupijske škole
za liturgijsku glazbu, te kao nastavnik predmeta Tehnika zborskog dirigiranja.
ahvaljujući glazbeno-pastoralnom gibanju izniklom unutar Nadbiskupijske škole za liturgijsku glazbu, rodila se ideja za skladanje
nove mise: kompozicije sastavljene od ordinarija (nepromjenjivih
dijelova) mise namijenjene pjevanju puka, dok je zboru prepuštena važna zadaća podržavanja pjevanja uz orguljsku pratnju (Musicam sacram.
Uputa o glazbi u svetom bogoslužju, 5. ožujka 1967.). Snažan podstrek
za skladanje mise ovih karakteristika bila je i želja mnogih svećenika, na
čelu s Nadbiskupom, nezadovoljnih neravnotežom u trajanju pojedinih
dijelova mise koju pjevaju zborovi višeglasno (dok se puk ograničuje na
puko slušateljstvo) i ostalih dijelova bogoslužja. Najavljena Euharistijska
Z
16 Broj 7/434 2010.
Nadbiskupijska škola za liturgijsku glazbu
godina bila je idealna prilika za ostvarenje ove nakane, koja je unatoč
svemu ipak željela biti samo prijedlog, a nikako obaveza.
Svim svojim senzibilitetom, znanjem i profesionalnošću prihvatio
sam ova očekivanja, te bez ikakvog drugog interesa započeo ozbiljno
promišljati skladanje mise, čemu je prethodilo temeljito dvomjesečno
proučavanje liturgijskog teksta na prekrasnom hrvatskom jeziku. Korak
po korak otkrivao sam elegantnu i bogatu zvukovnost hrvatskog jezika,
jezika koji me je sve više zaokupljao i u kojem sam uspio raspoznati ne
samo fonetsku već i ritmičku dragocjenost u njegovom odnosu prema
liturgijskom kontekstu. Bio sam spreman; u kolovozu prošle godine, iskoristivši ljetni dopust, započeo sam sa skladanjem mise „Krist naša nada“,
inspiriran temom Euharistijske godine. U izboru glazbenog izričaja nisam
imao dvojbi: Trebao sam se pridržavati stila gregorijanskog pjevanja, crkvenog pjevanja „par exellance“, pjevanja koje treba inspirirati sve skladatelje sakralne glazbe dostojne toga naziva (Usp.: Tra le Sollecitudini.
Motu proprio pape Pia X, 22. studenog 1903.).
rirodno, svaki je umjetnik prije svega ljudsko biće, sa svojim životnim iskustvima, svojim karakterom, svojim senzibilitetom koji
njegovo djelo čini osobnim, ali koje prestaje biti njegovo osobno u
trenutku kada ga podijeli s drugima; ipak, dok sam skladao stalno sam
se pitao: hoću li znati pretočiti u glazbu senzibilitet ove zajednice? Bilo
kako bilo, ne smatram da je to i najvažnije; moji roditelji i moji duhovni
oci koji su se brinuli za moj odgoj i oblikovanje moje duhovnosti i savjesti, moji uvaženi učitelji koji su se brinuli o mom školovanju kao liturgijskog glazbenika, naučili su me da niti jedna glazba nije nikada otkupila
čovjeka; otkupljenje djeluje po riječima, ili bolje rečeno po Riječi Božjoj.
Glazba je, ako i jest, samo idealno sredstvo kojime evanđeoska riječ dopire do srca kršćanina, pravog kršćanina, onog koji prima i onog koji daje
ne očekujući ništa za uzvrat. Ne znam jesam li ovom svojom skladbom
uspio postići taj cilj; konačni sud dat će vrijeme. Sigurno ipak jest da je
misa „Krist naša nada“, zajedno sa svim inicijativama pokrenutim u sklopu Euharistijske godine, sjeme koje je Božanska milost željela podijeliti
„našoj“ crkvenoj zajednici; Svi ljudi dobre volje i vjere mole, nadaju se i
nastoje da ovo sjeme u budućnosti urodi vrijednim plodovima.
I evo me danas ovdje, zahvaljujem Bogu, našem ocu, Djevici Mariji,
našoj nebeskoj majci, koji su mi djelujući preko Nadbiskupa, svećenika,
zborovođa, pjevača i svog kršćanskog puka Riječke nadbiskupije, pružili
mogućnost da svojom umjetnošću izrazim svoju veliku i duboku ljubav
koju gajim prema Isusu; da mogu sa stavom onoga koji daje ne tražeći ništa za uzvrat djelovati za zajednicu Riječke nadbiskupije, zajednicu koja
mi je međutim dala tako puno, i svakodnevno mi nastavlja davati: moju
obitelj.
Giovanni Geraci
P
Uz podršku i ohrabrenje Nadbiskupa, a pod pokroviteljstvom Papinskog instituta za crkvenu glazbu iz Rima, 2007. smo postavili temelje
za osnutak Nadbiskupijske škole za liturgijsku glazbu, školu u kojoj će svi koji to žele, svećenici, laici, glazbenici s ili bez iskustva u liturgijskoj
glazbi i svi drugi ljubitelji crkvene glazbe, moći steći znanja kroz ponuđenu cjelovitu formativnu poduku (teorija, solfeggio, klavir, orgulje, tehnika
zborskog dirigiranja, liturgijska muzikologija, gregorijansko pjevanje, vokalna tehnika) s ciljem osposobljavanja liturgijskih glazbenika u skladu
s novim normama liturgijskog pjevanja određenih 2. vatikanskim koncilom, a za jednu pomlađenu Crkvu blisku suvremenim potrebama (usp.
Sacrosanctum Concilium čl. 6). Postignuti rezultati već su vidljivi: Prve dvije školske godine (2008./09 i 2009./10) školu je pohađalo 127 učenika
iz gotovo svih župa naše nadbiskupije; pristupili su školi s različitim stupnjem predznanja i postali sudionici nastajanja jedne plodne liturgijskoglazbene jezgre sastavljene od osoba koje razmjenjuju ideje, iskustva, notne zapise, a sve s ciljem poboljšanja glazbe u bogoslužju. U njedrima
Nadbiskupijske škole za liturgijsku glazbu, pored formativne pedagoške djelatnosti, aktivna je i izvođačka djelatnost Riječkog nadbiskupijskog
zbora, pod mojim vodstvom, a koji je tijekom prošlih godina gradu Rijeci ponudio nekoliko duhovno-glazbenih doživljaja poput: Anđeo Gospodnji
(Došašće 2007.), Muka po Mariji (Korizma 2008.), Euharistijsko klanjanje (Lipanj 2009.).
CRKVENA GLAZBA
Glazbeno
animiranje završnog
euharistijskog
kongresa na Trsatu
Piše: Andrejka Srdoč
G
lazbeno animiranje liturgijskog slavlja za završetak Euharistijske godine u riječkoj nadbiskupiji povjeren je zboru koji je formiran
od oko 250 pjevača gotovo iz svih crkvenih zborova
riječke nadbiskupije.
Svi crkveni glazbenici Riječke nadbiskupije sastali su se u prostorijama nadbiskupije uz prisutstvo
oca nadbiskupa, te jednoglasno izabrali dirigenta i
glazbenog voditelja za završni Euharistijski kongres
maestra Giovannija Geracija, autora himne Euharistijske godine „Ti naša hrano“ i mise „Krist naša
nada“. Na istom su sastanku crkveni glazbenici izabrali maestra Igora Vlajinić kao orguljaša i maestra
Ivana Nina Načinovića kao predvoditelja pučkog pjevanja.
Probe zbora su se održavale na više mjesta kako
bi se izišlo u susret pjevačima koji dolaze iz različitih područja nadbiskupije: u Katedrali za zborove
iz centra Rijeke, na Trsatu za istočni dio Rijeke i na
Zametu za zapadni dio Rijeke i okolice. Iako je još
rano za zahvaljivanje, ipak unaprijed se želimo zahvaliti s. Regini Kristanić i mo. Ivanu Ninu Načinović
za ljubazno gostoprimstvo u Katedrali, p. Serafinu
Sabolu i maestri Klaudiji Kraljić za gostoprimstvo u
Auli „Ivana Pavla II“ na Trsatu i gospodinu Damijanu
Srdoč iz župe Presvetog Srca Isusova na Zametu.
Repertorij koji će biti izveden za vrijeme završnog euharistijskog slavlja i za vrijeme euharistijske
procesije, osim nove himne i mise komponirane baš
za to slavlje, predviđene su pjesme tematski pove-
zane sa euharistijom, preuzete iz bogate hrvatske
glazbene tradicije: od Klanjam ti se smjerno do Svećenici Gospodnji, te od Kruše života do Do nebesa.
ve skladbe su na hrvatskom jeziku osim jedne:
Cantate Domino, koju će zbor otpjevati na kraju svete mise, kako bi naglasio univerzalnost
katoličke crkve na njezinom službenom latinskom
jeziku.
Izbor navedenih pjesama imao je za cilj pospješiti pučko pjevanje. S tim ciljem, kao i širenje novo
komponiranih liturgijskih skladbi, Riječka nadbiskupija je organizirala razne inicijative tijekom cijele
euharistijske godine: izdavanje, snimanje i širenje
euharistijske himne „Ti naša hrano“ već u travnju
2009.; predstavljanje Mise „Krist naša nada“ svim
zborovima 8. studenog 2009. s probom koju je vodio
sam autor, te izvedbom na svetoj misi u kapucinskoj
crkvi Gospe Lurdske na Žabici. Za uspješno pučko
pjevanje, organizacijski odbor predvidio je knjižice
sa pjesmama koje će se podijeliti svim vjernicima na
završnoj svetoj misi 26. rujna na Trsatu. Prije svete
mise biti će zajednička proba zbora i puka.
Ništa nije prepušteno slučaju; ne zaboravimo
da ne pripremamo neki koncert, nego glazbeno animiranje euharistijskog slavlja na kojem je najvažnije
pjevati Bogu na slavu i zato svi nastoje dati sve od
sebe kako bi izvedba bila što bolja. Stoga je zapažen
veliki entuzijazam pjevača kao i svih onih koji se trude oko organizacije kongresa.
S
Na Euharistijskom
kongresu sudjeluju
zborovi iz slijedećih župa:
župa Marije Pomoćnice
- Rijeka; župa sv. Antuna Crikvenica; župa Uznesenja
BDM - Crikvenica; Sv.
Jeronim - Rijeka; župa
Gospe Karmelske – Donja
Drenova; Fedeli Fiumani
- Katedrala sv. Vida; župa
sv. Ante - Kantrida; župa
Gospe Lurdske - Žabica;
Katedrala - Cantores
Sancti Viti; župa Uznesenja
BDM, Kosi toranj - Rijeka;
župa Svih Svetih - Kozala;
župa sv. Nikole Tavelića
- Krnjevo; župa Gospe
Žalosne - Mrkopalj; župa
sv. Jakova - Opatija; župa
sv. Ćirila i Metoda - Sušak;
Međudekanatski zbor Škrljevo; svetište Gospe
Trsatske; župa Presvetog
Srca Isusova - Zamet.
Upisi u Nadbiskupijsku školu za crkvenu glazbu u Rijeci
Šk. god. 2010./11.
Prijave se primaju do 26. rujna 2010. u
tajništvu škole.
Prijavnica se nalazi u informativnom
letku u ovom broju Zvona. Također se
može preuzeti na internet stranicama
Nadbiskupije www.rijeka-nadbiskupija.
hr ili se može zatražiti u tajništvu škole.
Za više informacija obratite se:
Tajništvo Riječke nadbiskupijske škole za
crkvenu glazbu
ul. Ivana Pavla II, br. 1. 51000 Rijeka
Tel.: 051/581-242; Fax.: 051/561-223; Mob.:
091/9752909
E-mail:[email protected]
Internetske stranice: www.rijekanadbiskupija.hr
Tajništvo prima:
utorkom: od 10.00 do 12.00 sati i od 16.00
do 18.00 sati
petkom: od 10.00 do 12.00 sati
17 Broj 7/434 2010.
Nadbiskupijska škola za crkvenu glazbu
u Rijeci, već treću školsku godinu otvara
upise svima koji su zainteresirani za smjer
liturgijske glazbe.
OBITELJSKI PREDAH
Svjetlost
DODIJAVANJA STAROG PROFESORA
Igra valova čudna je i nosi te tamo gdje
je potrebno svjetlosti. Kao ono more koje
je vuklo moju prelijepu školjku
Dajte im vi jesti
“Dajte im vi jesti.” (Lk 9,13)
Našavši se pred teškoćom, učenici su bili u kušnji otpustiti
mnoštvo, da bi se svatko pobrinuo za svoje potrebe. No, gozba s
Isusom sprječava upravo to – otpustiti druge i prepustiti ih njima
samima. Euharistijski ljudi ne mogu otpustiti druge, bez izražaja
ljubavi. Umjesto otpuštanja, Bog traži upuštanje! Bog želi u suradnji s nama nasititi i osnažiti živote drugih, razlomljen i darovan za
sve.
Dvanaest košarica preostale hrane govori da i oni koji su zakasnili na gozbu, koji nisu još posjedali oko Njega, imaju mogućnost
nasititi se. Ako se dopustimo zahvatiti euharistijom, mijenjamo svijet - ne mi, nego Krist u nama.
Gospodine Isuse Kriste!
Putem kojim sad šetaš već si prolazila, zar ne? S
tratinčicom koju si zataknula u prorez sitnog dugmića, s kosom koja je opet prebrzo izrasla i svim tim
knjigama u torbi. Nasmijavala si slučajne prolaznike. Nitko nije znao tajnu.
Tu si jednom već zastala kako bi čvršće uplela
kosu u pletenicu. Zastala si kako bi se sagnula za
školjkom, ušla u more do gležnja, vjerojatno u rano,
rano proljeće.
U čežnji za nečim nedostižnim.
Nisi osjećala hladnoću mora, ni vjetar koji je
raspleo pletenicu u neposlušni, svjetli slap, ni začuđene poglede prolaznika. Sagnula si se kako bi
dohvatila školjku prije no što je itko drugi opazi i
otkrije njenu ljepotu.
Igra valova čudna je i nosi te tamo gdje je potrebno svjetlosti. Kao ono more koje je vuklo moju
prelijepu školjku, jer je bilo gladno njene svjetlosti.
Kasnije, u nekoj drugoj šetnji, na tom sam mjestu rekla tati da je tu zauvijek svjetlost, jer sam ondje vidjela školjku. I kako sam i ja stoga tom svjetlošću obasjana.
18 Broj 7/434 2010.
Ne sjećam se da sam žalila za školjkom. Dala
mi je svoje svjetlo i obasjala moje puteve. Ali ostala
je čežnja za nečim nedostižnim, jedan nenastanjeni
dio, nedovršena priča, nedosanjani san.
I valja ti ići gdje je potrebno svjetlosti. More te
obuhvatilo kao onu prelijepu školjku koju nitko drugi nije opazio prije mene. No, more je silno. Ne vidi
tratinčicu na mjestu dugmića, ni kosu, ni oči koje bi
i budne sanjale. More je silno. Uzelo je moju školjku
onako gladno njene svjetlosti.
Sandra Oršanić Šimunić
Molim Te da Tvoja Crkva bude kruhom koji se lomi za život
svijeta. Molim Te za svakog mojeg brata i sestru koji osjeti duhovnu
glad: neka u Tebi nađe kruh života.
Priredio: Dario Miletić
Iz prošlosti Rijeke
Sušački neboder
Nakon Rijeke i Sušak je želio imati „svoj
neboder“. Na sadašnjoj lokaciji nalazio se
veliki prostor skladišta željezne robe, mnoga
skladišta veletrgovina žitarica, koja radionica
i gostiona „Frankopan“, a na kraju prema Boulevardu mala crkvena kapelica.
Raspisan je natječaj, a prvu nagradu dobio je arhitekt Pičman iz Sušaka. Cijela obitelj
stanovala je u Orehovici kod oca šumarskog
inženjera i šefa šumarije.
Odmah početkom gradnje došlo je do nesporazuma. Investitor, grad Sušak, mijenjao je
zamisao usprkos protivljenju projektanata. U
podrumu je bio zamišljen plivački bazen koji
je ukinut, slijedile su još neke preinake. Na zadnjim katovima predviđena je kavana s lijepim
pogledom na oba grada i cijeli Kvarner.
Osjetljivi inženjer Pičman doživio je novo
neugodno iznenađenje kada nije dobio nadzornu službu što mu je zakon dozvoljavao.
Nadzor je određen po rodbinskoj vezi voditelja općine. Promjene su tako snažno djelovale
na Pičmana da je od žalosti izvršio samoubojstvo u Zgrebu, bacivši se s petog kata svog
ureda u Preradovićevoj ulici.
Maks Peč
DJELA TIJELA I PLODOVI DUHA
PRIČA O MOBITELU
1. dio, Što je zapravo mobitel
Piše: Zlatko Kurtović
A na osobnoj razini, od potrebe za točnim osobnim buđenjem ujutro
pa do potrebe za osobnim igricama u slobodno vrijeme.
Uza sve to, mobitel pomiče granice ljudske slobode.
On je najpraktičniji i najefikasniji osobni nomadski predmet. On me
oslobađa od stalnog mjesta boravka i od ljudi s kojima ne želim komunicirati. Zapravo, oslobađa me od robovanja mjestu na koje su me postavili
moji roditelji, i od ropskog komuniciranja s nezanimljivim ljudima koji se
vrzmaju oko mjesta mog boravka.
Jer, mobitel mi omogućava da u svako vrijeme i na svakom mjestu
dobijem osobu koja mene zanima, koja je meni važna, koja meni nešto
znači. I naravno, daje mi mogućnost isključiti sve pozive meni nevažnih
ljudi. A tko se zatekne u mojoj blizini može osjetiti – kad se oglasi moj
omiljeni zvuk – koliko sam ja važan mnogim važnim ljudima.
Osim toga, mogu se i natjecati s ljudima koje sam odaberem, u poznavanju svih mobi-noviteta i u posjedovanju svih mobi-novotarija.
Uostalom, mobitel je očigledno toliko potreban i toliko svrsishodan
da je i nepotrebno i besmisleno o njemu bilo što govoriti.
Mala, fina, masovna napast
No ja se ne dam,
Davidov mobitel
Prvi susret s ovom malom finom spravicom dožisvjestan da je
vio sam ovako. Direktor je već bio na putu, a trebalo
Najkraći put između dvoje ljudi je osmijeh. (Mudra
ga je nešto priupitati, hitno. «Nema frke, nazvat ću ga»,
mobitel sredstvo
izreka)
rekla je njegova sekretarica. «Ali njemu do Splita treba
a ne cilj. I da ću
Mobitel je vrlo moćan, bezazlen i koristan, ali
još najmanje tri sata», odvratio sam. No ona je već usupravo onoliko
potencijalno
i vrlo opasan. Tako se stalno i naveliko
postavila vezu i obavila razgovor. Spravica na koju su
vremena koliko
raspravlja o štetnom djelovanju elektromagnetskih
razgovarali zvala se mobitel.
ga posvećujem
valova koje on emitira u blizini naše glave, osobito o
Čuđenje je trajalo kratko, a zatim je sve krenulo
njemu – njegovu
njihovu opasnom djelovanju na djecu. No, mene jedmunjevitom brzinom. Za godinu dana njime su se sluupoznavanju,
nako brine i druga strana njegova korištenja, njegova
žile stotine tisuća ljudi, za sljedećih nekoliko godina
isprobavanju i
društvena i moralna dimenzija.
stotine milijuna, a danas nekoliko milijardi. Usporedo
korištenju – imati
Jer, glavna se svrha mobitela preokreće u svoju
s brojem mobitela krenuo je i uspon njihovih svjetskih
manje za izravnu
suprotnost.
brendova, pa rijeka različitih oblika, sustava, mogućUmjesto da on služi nama, mi često služimo njenosti.
komunikaciju sa
mu. Tako moj brat Golijat ne želi robovati ni mjestu
Uz sva moguća čuda. Kojima se više nitko ne čudi.
živim ljudima.
ni ljudima. Radije robuje toj malenoj čaroliji, dok poSvi pitaju za nove modele. Nitko ne pita za svrhu
slušno prati i slijedi njeno tehničko napredovanje, dok
novih čuda.
Nitko ne pita čemu služe sve te nove nijanse, važno je da nas privuče mehanički kupuje njene nove modele i dok marljivo upoznaje nove ponešto novo, svako jutro, ili svaku večer. Važno je da se pred nama pojavi stupke i nove riječi, primjerice touchscreen.
Radije robuje toj malenoj, finoj, masovnoj napasti.
mala fina masovna napast, koja nas može povezati s cijelim svijetom. A
No ja se ne dam, svjestan da je mobitel sredstvo a ne cilj. I da ću
njena je osnovna svrha neupitno vrijedna; povezivanje s drugim ljudima
upravo onoliko vremena koliko ga posvećujem njemu – njegovu upoznanaša je prirodna potreba, i praiskonski poriv.
Druženje i zajedništvo je neupitna vrijednost i za našu Crkvu, kao vanju, isprobavanju i korištenju – imati manje za izravnu komunikaciju sa
živim ljudima. Dakle za ljude koji su u stanju stvoriti takvu čaroliju. Kao i
Božji narod. Mobitel može krasno služiti i u življenju naše vjere.
za sva silna savršena Božja djela koja ne trebam upoznavati i isprobavati.
No što je zapravo ta naoko tako bezazlena spravica?
Uključujući i osmjeh, kao najkraći put do drugog čovjeka.
Pogledajmo što o tome kažu dva brata u nama, Golijat i David.
Stoga radije slijedim Krista.
“
“
Umijeće konverzacije jest dotaknuti se svega, ali ne zadržati se ni na
čemu. (Wilde)
Mobitel je divan, moćan i praktičan proizvod ljudskog uma. On je
produkt vječne težnje za napretkom, usmjeren na zadovoljavanje velikog niza ljudskih potreba, od potrebe za brzim povezivanjem i brzom
konverzacijom svih ljudi na svijetu pa do potrebe za ubrzavanjem svih
proizvodnih procesa u kojima stvaramo obilje potrošnih dobara.
Rezime
“
Novac, tehnika, algebra. To su tri čudovišta današnje civilizacije. (S.Weil)
Za Golijata je mobitel sredstvo oslobađanja od bliskih susreta i prisnih odnosa s drugima ljudima.
A zapravo cilj, kojem robuje.
Za Davida je mobitel sredstvo kojim oslobađa više vremena za bliske
međuljudske susrete i odnose.
I najkraći put, prema drugom.
19 Broj 7/434 2010.
Golijatov mobitel
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
Senj
10 obljetnica biskupije
U „Malom salonu“ Muzeja Like u Gospiću 21. srpnja u 19.30
sati otvorena je izložba „U susret 10. oblj. osnutka Gospićkosenjske biskupije i imenovanja prvog biskupa mons. dr. Mile Bogovića 2000.-2010.“ autorice Blaženke Ljubović i Graskog muzeja
Senj, a u organizaciji Muzeja Like Gospić, Gradskog muzeja Senj,
Gospićko-senjske biskupije i Župe Navještenja BDM Gospić.
O izložbi su govorili: Vesna Bunčić ravnateljica Muzeja Like, Blaženka Ljubović autorica izložbe i mons. dr.
Mile Bogović biskup koji je i otvorio izložbu. U glazbenom dijelu programa nastupio je gospićki katedralni zbor
pod ravnanjem Josipa Šimatovića i s. Velimire Marinović.
Izložbu prati i katalog u 4 velika sveska novinskog formata u kojima su sakupljeni članci objavljivani u različitim novinama (Novom listu, Večernjem listu, Glasu koncila i drugima), a koji govore
o radu biskupa Bogovića i Gospićko-senjske biskupije.
Sama izložba predstavlja događanja vezana za osnivanje
Biskupije i djelovanje biskupa Bogovića u periodu od 2000. godine do danas. Posebna je pozornost poklonjena ideji biskupa
Bogovića o izgradnji Crkve hrvatskih mučenika na Udbini kao
mjestu zahvalnosti hrvatskog naroda. Iz izložbe je vidljivo koliki je značaj osnivanja biskupije i djelovanja biskupa za Crkvu
u Hrvata i Ličko-senjsku županiju s naglaskom na značaj ovog
prostora za Republiku Hrvatsku. Izložba je do sada predstavljena
u dekanatskim središtima (Senj, Otočac, Slunj, Ogulin) i Udbini,
a kao kruna tog puta po biskupiji otvorena je večeras u Gospiću.
Javnosti je dostupna do kraja kolovoza.
Biskupija se također kroz cijelu godinu, pripremala različitim aktivnostima na ovaj događaj. Tako je u svim biskupijskim
središtima predstavljena izložba Gradskog muzeja u Senju „U susret 10. obljetnici biskupije“, tiskana je također predstavljena biskupijska Spomenica, upriličene su svečanosti u bivšim biskupijskim središtima na području Gospićko senjske biskupije (Krbava,
Otočac, Senj, Modruš) i tiskane knjige o povijesti tih biskupija,
ali i čitav niz biskupijskih događanja koja su bila obilježena upravo 10. obljetnicom postojanja biskupije.
20 Broj 7/434 2010.
Sjednica članova povjerenstva
za pastvu obitelji Gospićkosenjske biskupije
U župnom stanu u Brinju pod predsjedanjem mons. mr. Tomislava Šporčića, povjerenika za pastvu obitelji u Gospićko-senjskoj
biskupiji 28. kolovoza održana je redovita sjednica članova povjerenstva za pastvu obitelji Gospićko-senjske biskupije. Na sjednici je
mons. Šporčić održao predavanje na temu: “Obitelj i župna kateheza” Istaknuo je kako je zadaća župne kateheze da djeci i roditeljima
pruži jasne smjernice za otkrivanje Božje prisutnosti u obitelji i za
kršćanski obiteljski život. Zadaća je kateheta u župnoj zajednici potaknuti djecu i roditelje na kršćansko življenje u obitelji, ali odgovornost za obiteljsku katehezu pripada roditeljima. Stoga su oblici,
načini i putevi učenja vjere i vjerskog iskustva upućeni odraslima u
župnoj katehezi od iznimne važnosti kako bi se inicirala i ostvarivala obiteljska kateheza.
U živahnoj i plodonosnoj raspravi napomenuti su mnogi problemi ali i radosti u ovom dijelu života i rada Crkve. Posebno je istaknuto da obitelj mora biti subjekt evangelizacije ali i objekt tj. ona
mora poučavati i mora se dati poučavati.
Na sjednici je zaključeno da će se ovogodišnji susret supružnika i roditelja koji se već organizira desetu godinu prirediti u obliku
hodočašćenja u svetište Majke Božje Trsatske i to, u subotu, 23. listopada. Središnja tema i na tom hodočašću bit će “Obitelj i župna
kateheza”
I.B.
Senj
Gospa Ribarska
U petak 17. srpnja u
drevnom
biskupijskom
središtu Senju svečano
je proslavljen blagdan
suzaštitnice grada Senja
Gospe Karmelske ili kako
ju Senjani zovu Gospe
Ribarske. Svečano misno slavlje predslavio je
gospićko-senjski biskup
Mile Bogović u suslavlju
kanonika senjskog kaptola, brojnih svećenika, bivših svećenika u župi Senj,
predvodnika trodnevnice,
župnog vikara iz Samobora
Vlade Letinčića i mjesnog župnika i dekana senjskog Milu Čančara. Posebnu pozornost izazvao je umirovljeni svećenik Mijo Liković koji je zadnji puta sudjelovao na
proslavi Gospe Ribarske 1963. godine.
Biskup Bogović u svojoj je homiliji ukazao na značaj Šimuna Stocka koji je brdo
Karmel kao izraz štovanjan prema BDM prenio u Europu i Hrvatsku. Brdo Karmel i
prorok Ilija kao simbol borbe protiv lažnih proroka pokazali su narodu tko je pravi
Bog. Niti danas nam ne manjka lažnih proroka koji su se dobro rasporedili, vire s
ekrana, novina i časopisa, noćnih klubova ili radnih mjesta. Danas su dva moralna
i etička uporišta budućnost svakog društva, poštovanje prema starijemu i briga za
podmladak.
Temelj budućnosti svijeta je živjeti da bi drugi živjeli i pripremati mogućnosti za
život. Bez toga neće biti budućnosti, zaključio je biskup Bogović. Nakon mise održana je veličanstvena procesija središtem Senja uz nazočnost brojnih udruga i vjernika
i hodočasnika. Na kraju je predvoditelj trodnevnice vlč. Letinčić uputio završnu riječ,
a svoj mladomisnički blagoslov uputio je Stanko Smiljanić.
Zvonko Ranogajec
Krivi Put
Gospa Snježna u znaku obnovljene crkve
Župa Gospe Snježne u Krivom putu
simbolizira nažalost većinu župa Gospićko-senjske biskupije izuzev dekanatskih središta ili župa s doseljenicima iz
BiH a to je depopulacija i starenje stanovništva, jednom riječju izumiranje.
To ipak nije bila prepreka da župnik Krivog Puta i Senja preč. Mile Čančar zadnjih nekoliko godina uz pomoć Ministarstva kulture, drugih državnih tijela
a posebice suradnika iz Krivog puta ne
izvrši kompletnu obnovu župne crkve,
simbola ovog ponosnog bunjevačkog
kraja. Odnedavno župu simboliziraju i
goleme vjertroelektrane koje ipak daju
nadu da ovaj kraj neće sasma izumrijeti.
Tim povodom na blagdan Gospe
Snježne u župnoj crkvi u Krivom Putu
otvorena je prigodna izložba Gradskog
muzeja Senj, župe Gospe Snježne kao i Ministarstva kulture, konzervatorskih
odjela u Rijeci i Gospiću o obnovi crkve Majke Božje Snježne u vremenu od 2005.
do 2010. godine. Autorica izložbe kao i prigodnog biltena je ravnateljica Gradskog muzeja Senj Blaženka Ljubović.
Na kraju mise župnik Krivog Puta Mile Čančar toplim riječima zahvale ali i
ponosa oprostio se od svojih župljana, izrazivši ponos da se zadnjih 15 godina
uz blagdan župne zaštitnice slavi i veliki blagdan hrvatske države, Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan branitelja. Župnik Čančar je istaknuo sreću i
ponos na župu koja je iznjedrila u svojoj povijesti brojne ponosne i velike ljude.
Govoreći o značajnim zahvatima na obnovi crkve, župnik Čančar je istaknuo da
je to bilo moguće samo uz pomoć svih župljana kao i pomoć Krivopućana iz inozemstva. Zahvalio je i Ministarstvu kulture kao i Hrvatskim šumama.
Zvonko Ranogajec
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
HGSS proslavila blagdan svog
zaštitnika sv. Bernarda
Drugu godini za redom
na blagdan sv. Bernarda u ogulinskog župnoj crkvi sv. Križa
služena je misa za pripadnike
Hrvatske gorske službe spašavanja koju je predslavio župnik
i dekan ogulinski mr. Tomislav
Rogić. Ispred brojnih članova
HGSS-a misi su nazočili pročelnik Hrvatske Gorske službe
spašavanja, Vinko Prizmić, njegov zamjenik i pročelnik ogulinske stanice HGSS-a Vedran
Tešić, pročelnik područnog
ureda za zaštitu i spašavanje
Karlovac Martin Barić kao i predstavnici Javne vatrogasne postrojbe Grada Ogulina, Hrvatskog
planinarskog društva Ogulin, Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica te predstavnici petnaestak
stanica Hrvatske službe spašavanja iz svih dijelova Hrvatske. Republike Hrvatske.
Župnik je u svojoj propovijedi pojasnio život sveca koji je živio na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće.
Živjevši u obitelji s mnogo djece zarana je naučio brinuti o drugome pored sebe a uz majku uzornu
kršćanku naučio je svoje prijateljstvo i povezanost s Bogom svakodnevno hraniti Božjom riječju i
svetim pismom. Postao je redovnik, te se svega odrekao za služenje Bogu, a to je posve konkretizirao služeći ljudima koje je želio prosvijetliti ljude i naučiti ih kako živjeti. Zato je neumorno osnivao
samostane kao jezgru kulture koja se iz njih širila. Zbog te svoje zauzetosti proglašen je zaštitnikom
onih koji pomažu drugima.
Zvonko Ranogajec
Gospić
Povodom Dana grada otkrivena bista
pape Ivana Pavla II
U četvrtak 22. srpnja u
Gospiću je nizom aktivnosti
svečano proslavljen Dan grada Gospića koji se slavi na
blagdan njegove zaštitnice
sv. Marije Magdalene. Tom
prilikom u gradskom parku
Kolakovac biskup Bogović,
potpredsjednik Vlade RH Darko Milinović i gradonačelnik
Gospića Milan Kolić svečano
su otkrili bistu pape Ivana Pavla II, rad akademskog kipara
iz Gospića Petra Dolića.
Svečanost je počela polaganjem vijenaca, paljenjem
svijeća i molitvom koju je kod
Spomen križa na gradskom groblju predvodio biskup Mile Bogović. U nastavku su svi u procesiji
središtem Gospića došli do gradskog parka Kolakovac gdje je otkrivena bista pape Ivana Pavla II. Tim
kipom grad Gospić je izrazio zahvalu velikom papi čijom odlukom je Gospić pred 10 godina postao
središte nove biskupije.
Slijedila je svečana misa koju je u koncelebraciji 7 svećenika Gospićkog dekanata predslavio
biskup Bogović. Govoreći o liku nebeske zaštitnice grada Gospića sv. Marije Magdalene biskup ju
je istaknuo kao rijetku osobu iz Isusova okruženja koju spominje evanđelje. Izliječivši Mariju iz
Magdale od sedam zlih duhova Isus je unio svojevrsnu revoluciju u tadašnje vrijeme, ustavši protiv
moćnika koji su si davali za pravo određivati što je grijeh, a upravo su oni bili grješne strukture. Isus
je uspostavio novi pogled na čovjeka razlikovanjem grijeha od čovjeka. Grijeh treba osuditi a čovjeka spasiti, poručio je biskup te istaknuo da u svakom čovjeku ima dobrote koju treba potaknuti .
Zvonko Ranogajec
Boričevac
Biskup Bogović s
hodočasnicima u
Boričevcu
U okviru spomen hodočašća mještana
otoka Pašmana na blagdan sv. Ane, 26. srpnja
a u organizaciji Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva i njenog člana Željka Tomaševića, posjećena su mjesta u Gospićko-senjskoj biskupiji Boričevac, Udbina i Plitvice. U
Boričevcu, jednom od najvećih simbola patnji
Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata molitvu
je s hodočasnicima predvodio gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Zatim su se zajednički uputili na Udbinu gdje su razgledali Crkvu
hrvatskih mučenika. Nakon Udbine slijedio je
posjet plitvičkom selu Priboj koje je 1941. doživjelo sličnu sudbinu kao i Boričevac, te su na
kraju položili vijenac i zapalili svijeće kod spomenika prvom hrvatskom redarstveniku Josipa
Joviću, ubijenom na Uskrs 1991.
Obraćajući se nazočnima u Boričevcu biskup Bogović je rekao: „Zahvaljujem Vam što
ste došli ovamo položiti vijenac žrtvama boričevačke župe iz 1941. godine. Bila su to ratna
vremena kada su mnogi, ni krivi ni dužni, stradavali. Bez obzira koje su bili nacije ili vjere,
trebamo gajiti poštovanje prema svim nedužnim žrtvama. Drago mi je čuti da su spomenici
s imenima srpskih odnosno pravoslavnih žrtava uglavnom sačuvani. I treba ih čuvati i odati
dužno poštovanje svim nedužnim žrtvama na
srpskoj odnosno pravoslavnoj strani! Žao nam
je što se u vrijeme komunističke vlasti sustavno radilo na brisanju spomena nedužnih žrtava
među katolicima Hrvatima i da tim žrtvama ni
do danas nije podignut spomenik.
Zanemaruju se one inicijative koje su ovdje pokretane i od Srba i od Hrvata da jedni
druge zašite od svega onoga što ugrožava suživot jednih i drugih na ovim prostorima, tj. da
ih zaštite od suprotstavljenih ideologija i snaga koje su ovdje radile na istrjebljenju „onih
drugih“. U takvim sukobima stradaju mnogi
nedužni ljudi na jednoj i drugoj strani, a ovdje
se dogodilo da su Hrvati doslovno istrijebljeni.
„Uvjereni smo da ni braća Srbi i pravoslavci koji žive ovdje i koji ovdje žele živjeti ne
podržavaju „punjenje prve puške“ koja je ovdje
uništila sve što je hrvatsko i katoličko.
Nažalost, i u sutrašnjem okupljanju u Srbu
teško nam je vidjeti nešto drugo nego upravo
to: iz Srba se i dalje usmjeruje puška prema Hrvatima i katolicima kao što je bila ona prije 69
godina. U takvom ozračju može lako zaživjeti
ne tako davni program da se na nišanu drži i
država Hrvatska. Od države Hrvatske očekujemo da u ovoj do usijanja napetoj situaciji oformi tim stručnjaka koji je u stanju dati objektivnu sliku svega onoga što se dogodilo na ovim
prostorima u vrijeme drugog svjetskog rata i
poraća te da tu sliku prihvati za temelj svojih
odnosa prema Srbu i Boričevcu, a ne da joj se
izvana nameću neke slike i politike koje već
tako dugo truju odnose između Hrvata i Srba.“
Zvonko Ranogajec
21 Broj 7/434 2010.
Ogulin
DOGAĐANJA
Poruka predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju mons. Đure Hranića na
početku školske i katehetske godine 2010/2011.
Prionuti uz Boga
- najtiši argument uspjeha vjeronauka u školi i
katehetskoga rada Crkve
Iz poslanja koje je primila izvire stalni poziv Crkve ljudima oduševljenim Kristom za njihovim
svjedočenjem vjere. Crkva ne zatvara oči ni pred činjenicom da svjedočanstvo zna imati i dvojako
značenje: svjedočanstvo vjere, ali i svjedočanstvo grijeha.
Početak nove školske godine istodobno
je početak i novih životnih koraka, razmišljanja i djelovanja, kako za vas, dragi učenici,
tako i za vas, dragi roditelji, katehete i vjeroučitelji te za vas, draga braćo svećenici.
Vjeronauk u školi podržava i nastoji
sudjelovati u postignućima zadanih
ciljeva obrazovnoga sustava. Ti su
ciljevi ponajprije jednakost obrazovnih mogućnosti za sve učenike, emancipacija i uključivanje učenika u svijet i društvo odraslih,
ostvarenje društveno-političkih zadaća koje
se tiču kvalitetnoga osposobljavanja budućih
nositelja hrvatskoga društva i slično.
Shvaćajući školu najprije kao mjesto stvaranja kulture javnoga mnijenja te sustavnoga i
cjelovitoga odgoja i obrazovanja učenika, sukladno tradicionalnim i suvremenim kurikularnim teorijama, kao Crkva ne gubimo nadu da
će se sadržaji javne i otvorene škole uspjeti izdići iznad političkih struja, njihovih nastojanja
i odmjeravanja snaga te drugih uvjetovanosti
aktualnim povijesnim momentima, s kojima se
škola kao sustav još uvijek suočava. Vrednujući
visoke ocjene hrvatskoga odgojno-obrazovnog
sustava u međunarodnim razmjerima, vjerujemo da će nastava u školi, zajedno sa svim svojim sadržajima, u cijelosti postati još otvorenija
i transparentnija. Iako je jasno da obrazovna
(politička) teorija i praksa ne mogu u potpunosti nadići društvenu stvarnost, ne smije se
ipak previdjeti da država, po sustavu odgoja i
obrazovanja, a onda i sveukupno društvo, mogu
samo stvarati dobre i izvrsne preduvjete rada
unutar odgojno-obrazovnog sustava, ali da ne
mogu preuzeti ni nadomjestiti napore pedagogije (koji se, u konačnici, ne ostvaruju e preko
institucija, nego po nastavnicima i pedagoškim
djelatnicima). To napominjemo stoga jer se, na
temelju suvremenih dokumenata hrvatskoga
obrazovnog sustava, čini da se školi i odgojno-
22 Broj 7/434 2010.
1.
3.
obrazovnom sustavu u nas, na pomalo totalitaran način, postavlja zadaća ne samo da odgaja
i obrazuje, nego da preuzme i odgovornost za
cjelokupnu životnu radost, sreću i uspjeh učenika, pa čak i njihovih obitelji. No, budući da je
riječ o otvorenom sustavu kojega treba trajno
unapređivati, nadamo se da će njegov daljnji
razvoj biti svjesniji supsidijarnoga doprinosa
različitih čimbenika cjelovitosti odgojno-obrazovne politike i njezina sustava.
Prionuti uz Boga – najtiši, ali najsnažniji argument uspjeha vjeronauka u školi
i cjelokupnoga katehetskoga nastojanja Crkve. Iako zvuči paradoksalno, vjeronauk u
školi jedini je predmet koji učenike ne priprema
za uspjeh na konkurentnom tržištu rada i kapitala. U vremenu “kulture šutnje”, te u vremenu
“diktature relativizma”, kada se nesigurnost
spoznaja i života stavlja pred nas kao najsigurniji znak čovjekovih tehnoloških i drugih dostignuća, vjeronaukom u školi Crkva želi ponuditi
trajnu i duboku istinu života te jedinu sigurnost
koju poznaje: otajstvo Boga živoga. Budući da
je za Crkvu vjeronauk u školi oblik njezina sustavnog naviještanja, ona učenike poziva da već
sada prionu uz Boga svojim životom i radom. Pokazuje, a ne taji, ni svoje rane ni grijehe. Bori se
protiv bilo kakve zloporabe religije i kršćanske
2.
vjere. Iz poslanja koje je primila izvire njezin
stalni poziv ljudima oduševljenim Kristom za
njihovim svjedočenjem vjere. Crkva ne zatvara oči ni pred činjenicom da svjedočanstvo
zna imati i dvojako značenje: svjedočanstvo
vjere, ali i svjedočanstvo grijeha. Naslanja se
na tradiciju, ali isto tako zna da promišljanja i
tumačenja prijašnjih naraštaja nisu počivaljka
za misao ovih i budućih generacija.
Ona, među ostalim, i vjeronaukom u školi tumači, promišlja i priopćava vjeru. I istodobno zna da je vjera upućena na iskustvo, da
kao takva treba konkretno mjesto u kojemu
se to iskustvo može doživjeti, te da mjesto
iskustva vjere jest i treba biti ponajprije župna
zajednica. Prionuti uz Boga duboka je želja Crkve koju ona želi navijestiti i postići vjeronaukom u školi te cjelokupnim svojim katehetskim
nastojanjem. Budući da nam ništa tako malo ne
pripada kao naše vlastito ja (sv. Augustin), prionuti uz Boga i živjeti s njime predstavlja poziv
na trajno obraćenje. A upravo je ono najtiši, ali
istodobno i najsnažniji argument uspjeha i vjeronauka u školi te svih katehetskih nastojanja
Crkve.
Vjeronauk u školi, s obzirom na vlastito
mjesto unutar odgojno-obrazovnoga sustava
te kao oblik služenja Crkve u školi i u društvu,
imat će i dalje svoju budućnost. Osim što ima
“obrazovne zadaće” koje će mu postavljati i
okruženje u kojemu se ostvaruje, on na izričit
način ostaje i “duhovni ugovor” koji budnim
drži stalno pitanje odnosa Boga i čovjeka. Upoznaje s bogatstvom kršćanske tradicije i sadašnjosti u kojoj se evanđelje izriče i utjelovljuje te
učeniku pruža mogućnost da uz Boga prione čitavim svojim životom. Propituje smisao ljudske
egzistencije i upućuje na mogućnost pronalaženja sreće, vlastitoga uspjeha i osobnoga smisla i
izvan granica samoga vjeronauka kao predmeta
te škole u kojoj se vjeronauk izvodi.
Dragi vjeroučenici, pozivamo sada i vas da svojim stavovima i životom pokažete ono u što vjerujete. Kao što ste postali središte svih
nastavnih procesa, postanite i svjedoci svojih kršćanskih uvjerenja te životnih načela. Dopustite svojim vjeroučiteljima i svim ostalim
svećenicima, redovnicima i redovnicama da nas, ponekad i umorne, osvježi svjedočanstvo vaše vjere!
Dragi roditelji, vi ste svjedoci svojih kršćanskih uvjerenja i životnih načela tako što za svoju djecu (i zajedno s njima) izabirete i upisujete ih
na vjeronauk u školi, te što ih istodobno usmjeravate u župnu zajednicu kao na mjesto iskustva vjere, a osobito na nedjeljnu euharistiju i na župnu katehezu. Svima vama koji ćete i ove godine to činiti zahvaljujemo na vašem povjerenju. Znajte da kao Crkva – iz odgovornosti prema Bogu
i prema vama kao prvim odgojiteljima – sve činimo kako bismo sa svima vama živjeli radost evanđelja i dijelili iskustvo Boga živoga. Radujemo se
vašoj otvorenosti i svesrdno je prihvaćamo!
DOGAĐANJA
Skupina vjeroučitelja, svećenika i župnih kateheta Riječke nadbiskupije predvođena svećenikom Matijom Matičićem, koordinatorom za međunarodnu školu studija o holokaustu između Riječke nadbiskupije i Yad Vashema, boravila je u Izraelu na prvom edukacijskom seminaru o holokaustu koji se održavao od 4. do 11. kolovoza u Yad Vashemu u Jeruzalemu.
Prvi radni dan započeo je misom koju je predvodio dr. Nikola Vranješ, profesor pastoralne
teologije u Rijeci koji je molio za uspješan početak seminara. U prijepodnevnom dijelu na početku seminara Matičić je prenio pozdrave i zahvale riječkog nadbiskupa i metropolite Ivana
Devčića i predstojnice Katehetskog ureda Ksenije Kovačević organizatorima Richelle Budd Caplan, direktorici europskog odsjeka, koja je vjeroučitelje uvela u seminar, te Chavi Baruch i Yiftachu Ashkenazyju. Nakon pojedinačnog predstavljanja vjeroučitelja s radom je nastavio dr.
Jacov Lazovic govoreći o holokaustu i genocidima tijekom 20. stoljeća, a Yiftach Ashkenazy je
predstavio židovsku povijest na suvremen i zanimljiv način. U popodnevnom dijelu Yael Richler
Friedmann se osvrnula na prakticiranje židovstva u 21. stoljeću, a obogaćenje za riječku skupinu bio je susret sa hrvatskom ambasadoricom u Izraelu Maricom Matković koja je srdačno i
otvoreno razgovarala sa sudionicima. Prvi dan seminara je završio predstavljanjem nastavne
metodičke jedinice Orit Margaliot o Židovima u Poljskoj prije holokausta.
U petak ujutro u 5.30 vjeroučitelji su sudjelovali na sv. misi u crkvi Kristova groba, a
tematika tog dana odnosila se na židovsku kulturu, upoznavanje mađarskih Židova i židovske
zajednice koju je predstavila Chava Baruch. Vjeroučitelje je naročito dirnuo prikaz predavačice
Tamar Mechado o glazbi tijekom holokausta koja je često bila poveznica među Židovima. Kako
bi bolje upoznala židovsku kulturu, riječka skupina je posjetila umjetnički muzej i sinagogu
u Yad Vashemu. Ostatak popodneva
vjeroučitelji su razgledavali najvažnije dijelove Jeruzalema pod stručnim
vodstvom. Vrhunac drugog dana seminara bio je posjet vrlo živoj zajednici u sinagogi na početku Šabata.
Sljedeći dan vjeroučitelji su hodočastili u sjeverni dio Izraela, Galileju. Posjet se odnosio na najvažnija
mjesta oko Galilejskog mora, Magdalu, Kafarnaum, Tabghu, mjesto Petrovog primata, Brdo Blaženstava, Kanu
Galilejsku i Nazaret gdje je u crkvi Navještenja Marijan Benković, duhovnik
vjeroučitelja, predvodio misu.
U nedjelju ujutro nastavio se hodočasnički put po Maslinskoj gori, a nakon mise u Getsemanskom vrtu koju je predvodio mons. Nikola Uravić, vjeroučitelji su se u memorijalnom
centru Yad Vashema susreli sa Jehudom Šterkom koji je u vrijeme holokausta živio u Zagrebu
i koji im je ispričao svoju dirljivu životnu priču. Nadalje, dr. Guy Miron je održao predavanje
o progonu Židova u Njemačkoj od 1933. do 1939. godine bazirajući se na antisemitizmu i
nacističkoj ideologiji. U popodnevnom dijelu bilo je i riječi o odgojnoj filozofiji Yad Vashema.
Idući dan Yiftach Ashkenazy je prikazao svakodnevni život Židova u Varšavskom getu i
način kako se o tome podučava u srednjim školama. Nakon toga Yiftach Meiri je održao predavanje o ulozi geta u “konačnoj odluci”. Sara Pećanac, ravnateljica arhiva u Yad Vashemu je
pripovijedala vjeroučiteljima o spašavanju svoje obitelji iz Sarajeva u Izrael tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. O “konačnoj odluci” govorio je dr. Daniel Uziel iz yadvašemskog
arhiva. Nadasve dojmljiv bio je posjet povijesnom muzeju i edukacijskom centru Yad Vashema
u pratnji Chave Baruch i Yiftacha Ashkenazya. U večernjim satima Niel Lazarus je govorio o
suvremenom antisemitizmu danas.
Posljednjeg radnog dana bilo je govora o žrtvama, izvršiteljima zločina i promatračima.
Gospođa Miriam Steiner-Aviezer, autorica knjige “Vojnik sa zlatnim dugmetima”, ukratko je
ispripovjedila svoju potresnu i tragičnu životnu priču. Orit Margaliot je prikazala album fotografija iz Auschwitza, a sestra Gemma Delduca članica američke zajednice sestara Ljubavi i
rabin David Rosen, povjerenik Glavnog jeruzalemskog Rabinata za dijalog s Katoličkom crkvom
govorili su o židovsko-kršćanskom dijalogu nakon holokausta. Susret je završio zajedničkom
pjesmom na hrvatskom i hebrejskom jeziku koju je predvodila Daniela Sisgoreo Morsan koja
je inače glazbeno animirala cjelokupni boravak riječke skupine. Yiftach Ashkenazy je pokušao
odgovoriti na pitanje kako je to bilo ljudski moguće, temeljeći svoje izlaganje na studiji o počiniteljima zločina i očevicima tijekom holokausta. Chava Baruch se osvrnula na logor u Jasenovcu koristeći tekstovne materijale koje se vjeroučitelji koristili za rad u skupini.
Na kraju seminara vjeroučitelji su izrazili svoje dojmove, a edukacija je završila susretom
sa izraelskim pjesnikom dr. Gilladom Meirijem koji je interpretativno čitao pjesme suvremene
izraelske poezije.
Uz domaćine zaključne riječi i riječi zahvale izrekao Matičić, a vjeroučitelji su pak izrazili
zadovoljstvo novim saznanjima o holokaustu te izrazili suosjećanje s tragedijom židovskog
naroda.
Marijan Benković
Dan vjeroučitelja
Bez duhovnosti nema
vjeronauka
Kanonski mandat za predavanje vjeronauka u školi 29. kolovoza primilo je 44 vjeroučitelja Riječke nadbiskupije. Svečano ih je vjeroučiteljima uručio nadbiskup
Ivan Devčić na misi koju je predvodio u katedrali sv .
Vida. Na neodređeno vrijeme mandat je dobilo 6 laika i
5 svećenika, a ostalima je mandat dodijeljen na godinu
dana. U 52 osnovne i 29 srednjih škola na području Riječka nadbiskupije radi 128 vjeroučitelja, od kojih je 98
laika, 21 svećenik i 9 redovnica.
Prije dodijele mandata u katedrali, vjeroučitelji su
se okupili u Nadbiskupskom domu u kojemu su ih na
početku nove školske godine pozdravili i riječi podrške uputili nadbiskup Devčić i predstojnica katehetskog
ureda Ksenija Kovačević. Nadbiskup je vjeroučiteljima
i katehetama zaželio uspješan i blagoslovljen početak
nove školske i pastoralne godine. Naglasio je kako su
vjeroučitelji pozvani prije svega biti učitelji vjere, a ne
samo prenositelji kršćanske kulture te da je vjeronauk specifično područje odgoja vjere koje se u bitnome
razlikuje od ostalih školskih predmeta. U tom smislu
Nadbiskup je potaknuo sve vjeroučitelje i katehete na
produbljivanje vlastitog života u vjeri, na molitvu i intenzivniji duhovni život po kojemu će biti vjerodostojniji prenositelji Krista u sredini u kojoj žive i rade, ali i
na permanentnu stručnu formaciju koja je svakom vjeroučitelju i kateheti neophodna za rad u školi i u župi.
O važnosti duhovne dimenzije vjeroučitelja govorio je duhovnik Marijan Benković istaknuvši kako je
integracija duhovnog identiteta s osobnim, ljudskim i
profesionalnim ključna za uspješnost ostvarivanja vjeroučiteljskog poziva i poslanja. Svjedočenje duhovnosti posebno je važno u vremenu koje je obilježeno krizom na mnogim područjima ljudskoga života. „Danas
se događa kriza identiteta samog čovjeka u njegovoj
svijesti o samome sebi. U prilog tome javljaju se nove
filozofije čovjeka, iz kojih onda proizlazi potpuno pogrešno, krivo i lažno shvaćanje čovjeka i njegove uloge
u svijetu. Danas se čovjek udaljava od samog sebe i ne
zna tko je on zapravo“, rekao je Benković analizirajući
stanje duha suvremenog čovjeka.
U toj krizi identiteta vjeroučitelj je osoba koja svoj
rad u školi ne smije svesti na puko prenošenje znanja
nego ima i istaknutu odgojnu ulogu. „Ako bismo i pokušali poučavati naše vjeroučenike ili pak katehizante
bez duhovnog, sveli bismo vjeronauk ili katehezu na
nastavni predmet ili aktivnost koji se ne razlikuju od
ostalih školskih ili izvanškolskih predmeta ili aktivnosti. Bez duhovnog identiteta bili bismo profesori koji
temelje svoje poslanje i zanimanje na ljudskosti, vlastitoj osobnosti i profesionalnosti, a ne na onom temeljnom. Naše poučavanje svelo bi se na informaciju,
a Riječ ne bi imala odjeka. Naš nas duhovni identitet
približava Isusu“, rekao je Benković uputivši vjeroučitelje na stalni rast u duhovnosti.
K. K.
23 Broj 7/434 2010.
Vjeroučitelji Riječke nadbiskupije
na edukaciji o holokaustu
DOGAĐANJA
Duhovne vježbe za svećenike
Kako komunicirati s Bogom
Duhovne vježbe za svećenike Riječke nadbiskupije i Gospićkosenjske biskupije od 1. do 4. rujna u Domu duhovnih susreta u Lovranu predvodio je dr. Tomislav Ivančić. Svećenici su promišljali o svom
pozivu koji se ostvaruje u bliskosti s Bogom, te tražili načine kako
ojačati tu povezanost.
Dr. Ivančić u duhovnim je nagovorima
govorio o iskustvu Boga
kao temelju čovjekova
života. U povezanosti s
Bogom posebnu ulogu
ima molitva. Njome se
uspostavlja komunikacija s Bogom koja je prekinuta istočnim grijehom.
„Moliti moramo sabrano,
polako, osluškujući riječi koje izgovaramo, kako bi dopustili Bogu da
uđe u nas.“
Ivančić je svećenike upozorio i na stvarnost zla i grijeha koji razara čovjeka i njegov odnos s Bogom. „Zbog toga je čovjeku potrebna
rehabilitacija. Ona se događa kroz obraćenje, ispovijed, oslobađanje
od ovisnosti, kako bi došlo do iscjeljenja traumatizirane duše.“ Istaknuo je kako je jednostavan recept za iscjeljenje, njegovati dobre
navike. „Većina se ljudskih svakodnevnih djela temelji na stečenoj
navici. Ako steknemo dobre navike i njih svakodnevno činimo,tada je
manja opasnost da skrenemo u grijeh.“ Savjeti dr. Ivančića za njegovanje komunikacije s Bogom su sabranost, molitva i vježbanje volje.
Na duhovnim vježbama svećenici su posebno promišljali i o svome pozivu i djelovanju. Svećenik u svojoj osobnoj i crkvenoj egzistenciji bila je tema jednog od duhovnih nagovora. Za specifičnu službu
koju svećenik ima u zajednici vjernika, ali i u društvo, potrebno je
stalno promišljati koja je njegova uloga i zadaća. „Svećenik je specijalist za pitanja odnosa Boga i čovjeka. Jednako tako i za pitanja
ozdravljenja duha“, rekao je duhovnik i dodao kako svećenik i sam
ima svoje duhovne potrebe. I svećenici imaju svoje probleme i čežnje
i potrebu da i sebe spase, zaključio je dr. Ivančić.
Duhovne vježbe u Lovranu drugi su turnus vježbi za svećenike u
organizaciji Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. Prvi je
održan u svetištu Gospe od Krasna od 24. do 27. Kolovoza.
24 Broj 7/434 2010.
Ljetovanje bogoslova i
sjemeništaraca
Bogoslovi i sjemeništarci Riječke nadbiskupije zajedničko su
ljetovanje od 27. kolovoza do 1. rujna proveli u Domu „Sv. Jelena“ u
Dramlju gdje je o njima brigu vodio župnik p. Marko Stipetić MSC.
Ljetovanje se sastojalo od posjeta pojedinim župama crikveničkog
dekanata i programa za rast u duhovnosti. Za vrijeme ljetovanja bogoslove i sjemeništarce pratili su njihovi poglavari: mons. Nikola Uravić, rektor Bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II., i Vjekoslav Kovač,
novoimenovani prefekt bogoslova.
Bogoslove i sjemeništarce pohodio je i nadbiskup mons. Ivan
Devčić koji je nakon duhovnog nagovora ponaosob razgovarao sa
nazočnima. Predvodeći misu u prigodnoj je propovjedi istakao važnost svećenika u produbljivanju shvaćanja o dostojanstvu liturgije
kod vjernika, ali i važnost osobnog primjera svećenika u ponašanju
u sakralnom prostoru.
U svim župama bogoslovi i sjemeništarci su bili iznimno lijepo
primljeni i počašćeni, te su izrazito zadovoljni gostoprimstvom župnika, a ujedno i zahvalni na lijepim riječima i prikazima povijesti
pojedinih župa i crkvi.
Ljetovanje je uspjelo u potpunosti jer su bogoslovi osjetili kroz
zajedništvo Kristovu prisutnost, a odmorom su se pripremili za nove
obveze i dužnosti tijekom predstojeće akademske godine, ali su upoznali i dio nadbiskupije.
Josip Tomić
Prvi „Churchok“ oduševio
„Tko pjeva – dvostruko moli“ riječi su sv. Augustina koje izgovaraju i oni koji
nemaju sluha ali rado pjevaju popularne duhovne pjesme. Upravo takve, za koncerte neobičnom prostoru, pjevale su domaće i inozemne snage duhovne glazbene scene. Prvi festival duhovne
glazbe zanimljivog naziva CHURCHOK održan je 17. i 18. kolovoza na terasi kostrenske Konobe
„More“. Između borovih stabala
uz dašak mora i kap soli, okupljene su zabavljali: Kvartet „Noa“ i
grupa „Kristina“ iz Rijeke, Čedo
Antolić iz Zagreba, VIS „Emanuel“ iz Velike Gorice, DJ Tony Foxx
iz Nizozemske te novozelandska
atrakcija „Parashute band“.
Humanitarna nota festivala
Ideja za festival došla je slučajno, na jednoj nedjeljnoj kavici nakon svete
mise, otkrio nam je Nikola Trubić iz Kvarteta Noa i ispred organizatora, Akademsko katoličkog društva „Jeronim“. Ovaj mladi glazbenik u rodbinskoj je vezi
s Andrijanom Gržetić zahvaljujući kojoj su nekim osnovnoškolcima omogućeno
školovanje. Gospođa Gržetić ostala je rano bez supruga i da bi prehranila i školovala svoja dva malodobna sina na Krku je radila po kućanstvima kao služavka. U
njenoj borbi za preživljavanje pomagali su joj i mještani, a kad su sinovi odrasli
zavjetovala se kako će novci koje bude dobivala od sinova davati u dobrotvorne
sinove što je i činila do svoje 100.-te godine. Njen put nastavljaju članovi udruge „Andrijana Gržetić“ koji su tijekom večeri prikupljali dobrovoljni prilog za
stipendiranje učenika osnovnih škola koji su ostali bez oca, hranitelja obitelji.
Zvijezde ove vrijedne dvodnevne manifestacije bili su dečki s dalekog Novog
Zelanda, planetarno popularni „Parashute band“ koji su u okviru svoje svjetske
turneje izdvojili nekoliko dana za posjet Hrvatskoj i sudjelovanje na Churchoku.
I dok su brojnim mladim ljudima uzori instant zvijezde upitnog morala, te
glazbenici koji nerijetko bacaju ljagu na sve moralne vrijednosti našega društva,
dečki iz Parashute banda otvoreno i s puno oduševljenja svjedoče svoju vjeru,
na jednom od svojih albuma, technicoloru citirajući evanđelje po Ivanu te Psalam 51:10 ističu kako smo blagoslovljeni i bogati jer još uvijek na planetu zemlji
postoje ljudi koji su gladni, postoje osobe koje si oduzimaju život jer u svome ne
nalaze smisla. Za njih ali i sve nas svakodnevno treba moliti i zahvaljivati Gospodinu na daru života.
Helena Anušić
VERONIKA RELJAC DOKTORICA TEOLOGIJE
Ovo malo gorsko kotarsko naselje, smješteno nedaleko Gerova,
proteklih je dana doživjelo novu radost. Njihova mještanka Veronika Reljac u Velikoj Dvorani Katoličko bogoslovnog fakultetu (KBF) Sveučilišta
u Zagrebu Veronika Reljac javno je obranila, sa ocjenom izvrstan, svoj
doktorski rad, pod naslovom «Pastoral braka i obitelji na iskušenju. Svjetla i sjene postkoncilskog pastorala braka i obitelji u Hrvatskoj (1965. –
2000.).» Doktorski rad obranila je pred peteročlanim povjerenstvom, s
mentorom prof. dr. sc. Josipom Balobanom.
Dr. Veronika Reljac završila je studij teologije u Rijeci, a 14. ožujka
2000. pri Papinskom Lateranskom sveučilištu u Rimu postigla je akademski gradus magistra teologije u materiji o braku i obitelji. Po povratku u
domovinu 2000. djelovala je kao vjeroučiteljica, kao tajnica Pastoralnog ureda Riječke nadbiskupije i
tajnice Odbora za pastoral obitelji, a vodila je i predbračne tečajeva u Riječkoj nadbiskupiji. 2002. odlazi u Caritas nadbiskupije Rijeka gdje pokreće rad i djelovanje «Obiteljskog i bračnog savjetovališta». Na
Teologiji u Rijeci predaje od 2003. kolegiji «Pastoral braka i obitelji», vodi seminar i drži izborni kolegij.
Započinje edukaciju iz gestalt psihoterapije pri European Accredited Psychotherapy Training Institute
GPTIM Gestalt Psychotherapy Training Institute Malta.
Njezin doktorski rad istražuje kako je razdoblju nakon Drugog vatikanskog koncila Crkva među
Hrvatima doživjela i kako se je odnosila prema koncilskoj misli o braku i obitelji koja nije bila posve nova
i drukčija od pretkoncilske, ali je oduševljavala budući da je braku i obitelji priznala do tada nepriznato
dostojanstvo i vrijednost. Sržni dio radnje jest drugo poglavlje «Recepcija koncilskog učenja o braku i
obitelji u Hrvatskoj», a istražuje do koje mjere je koncilske i pokoncilske dokumente opće Crkve prihvatila Crkva u Hrvatskoj. Izloženo gradivo o djelovanju navedenih čimbenika potvrđuje da su oni doveli do
svijesti našu Crkvu da je postkoncilski pastoral braka i obitelji novi kategorijalni pastoral u nas u naznačenom vremenu i da traži izgradnju prihvatljivog pastoralnog ustrojstva koje će biti u njegovoj funkciji.
Željko Malnar
DOGAĐANJA
Djeca iz Srebrenice posjetila Svečano u Lividragi
Dan domovinske zahvalnosti
nadbiskupa Devčića
Duhovni centar u Dramlju
Misionari Presvetoga Srca Isusova (MSC) u Hrvatskoj, dekretom riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, od ovog su ljeta preuzeli upravljanje
Pastoralnim centar za djecu i mlade Dom sv. Jelene u Dramlju kod Crikvenice te u istom prostoru osnovali Duhovni centar Dom Srca Isusova.
Više informacija o radu i aktivnostima novog centra na Kvarnerskoj rivijeri
dostupno je na internetskoj adresi www.duhovni-centar-dramalj.com. Voditelj centra duhovnih obnova i susreta je o. Ivan Androić.
Upisi u Metropolijski pastoralni Institut
Metropolijski pastoralni Institut u Rijeci je započeo s upisima za
sve pripadajuće tečajeve Instituta: Seminar za teološku kulturu laika,
Teološko-katehetski seminar za odgajateljice u vjeri u predškolskim
ustanovama, Teološko-katehetski seminar za pastoralne suradnike i
župne animatore, Teološko-pastoralni seminar za volontere u hospicijskim kućnim posjetim
Upisi se vrše u sjedištu Instituta, Tizianova 15, Rijeka i traju do
16. listopada o.g.
Za sve daljnje informacije možete se obratiti na telefon
051/207-862 (utorak - subota od 09:00 - 13:00), ili e-mailom
[email protected].
Iako vrijeme nije bilo naklonjeno posjetiteljima, u pitomoj dolini Lividrage podno goranske ljepotice Risnjaka 5. kolovoza okupio se zavidan
broj žitelja grada Čabra i njihovih gostiju, da zajednički i dostojanstveno
obilježe 15. obljetnicu redarstvene akcije „Oluja“, svečanost Dana pobjede
i domovinske zahvalnosti te Majke Božje Snježne kao i Dan hrvatskih branitelja i Dan drvara i šumara grada Čabra. Osim crkvenih velikodostojnika
na čelu su monsinjorom Ivoslavom Linićem, svečanosti su prisustvovali Herman Sušnik državni tajnik u Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i
vodnog gospodarstva; gradonačelnik Čabra Željko Erent i njegov zamjenik
Duško Kvaternik, Marijan Filipović predsjednik Nadzornog odbora „Finvest
corpa“ Čabar,Vlado Curl zamjenik voditelja Uprave šuma Podružnica Delnice
te Zdravko Tomac predsjednik Gradskog vijeća grada Čabra.
Svečanost u Lividragi započela je misnim slavljem koje je predvodio fra
Stanko Dodig kapucin iz Rijeke, uz koncelebraciju mons. Ivoslava Linića rektora katedrale, mons. Stanislava Kovačića delničkog dekana, domaćeg župnika Ivana Trohe, a pjevanje su predvodili članovi Mješovitog pjevačkog zbora
župe sv. Hermagora Gerovo. Fra Stanko je u propovijedi kako se slavi „dan
sveopće zahvalnosti, a posebice onima koji su nam omogučili slobodu, mir
i nezavisnost. Zahvaljujemo hrabrim hrvatskim braniteljima ali i onima pod
čijim su vodstvom vojno redarstvene postrojbe oslobodile okupirane terene
i vratili ih u cjelovitu domovinu Hrvatsku.“
Nakon mise Željko Erent gradonačelnik Čabra, u ime organizatora tvrtke „Finvest corp“ dd. Čabar, Hrvatskih šuma Uprava šuma Zagreb Podružnica
Delnice i grada Čabra, prigodnim se riječima obratio okupljenim, pri čemu je
posebice istaknuo trenutno stanje u kojem se nalazi grad Čabar, uz potrebu
da se svi zajedničkim snagama izbore za bolje i sigurnije sutra. Na platou
ispod lovačke kuće Turistička zajednica grada Čabra organizirala je tradiciioonalnu smotru običaja čabarskog kraja, domaći poduzetnici i oni izvana izložili su svoje proizvode, na obližnjim sportskim terenima održani su susreti
šumara i drvara, a za dobar ugođaj pobrinuli su se domaći svirači heligonki.
Uoči svečanosti u Lividragi delegacija grada Čabra položila je cvijeće i
zapalila svijeća na spomenik braniteljima u Čabru, a Marija Kovač je u ime
Udruge supruga i roditelja poginulih hrvatskih branitelja obišla cijelo područje grada Čabra i zapalila svijeće na grobovima palih hrvatskih branitelja.
Željko Malnar
Proslava Velike Gospe u Crikvenici
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici i ove je godine
bila središte okupljanja mnogobrojnih Marijinih štovatelja. Samoj proslavi blagdana
Uznesenja Blažene Djevice Marije prethodila je Velika trodnevnica tijekom koje su
se vjernici razmišljanjem, molitvom i sakramentom svete ispovijedi pripremali da
što dostojnije proslave blagdan Velike Gospe. Trodnevnicu je predvodio vlč. Mario
Gerić. Crikvenički župnik vlč. Anto Aračić omogućio je vjernicima svetu ispovijed
tijekom svih dana slavlja.
Na sam blagdan Velike Gospe svete mise su služene u 7, 8, 9, 10 i 19 sati.
Predvoditelji misa pozivali su vjernike da slijede Marijin životni put. Marija je naša
majka i učiteljica, njoj se utječemo. Ona nas zagovara kod svoga sina Isusa Krista
i uči kako biti njegovim učenicima. Poziva nas da je nasljedujemo u vjeri i ljubavi
prema Bogu. Potvrda Marijinog životnog puta je njezino uznesenje. Upravo time
svima nama daje nadu u život vječni.
Župnik Anto Aračić zahvalio se svim vjernicima koji su pohodili svetište,
pjevačima župnog zbora koji su svojim pjevanjem uveličali misna slavlja, časnim
sestrama Srca Isusova, čitačima, svima koji su sudjelovali u uređenju crkve i pomogli u organizaciji blagdana.
Andrea Barac
25 Broj 7/434 2010.
Poruke ljubavi, vjere, zajedništva i poštivanja različitosti odaslane su sa
susreta djece iz Srebrenice koja su 16. srpnja posjetila riječkog nadbiskupa
Ivana Devčića u Nadbiskupskom domu. Srebrenička djeca u pratnji voditeljica iz tuzlanske udruge Snaga žene već treću godinu zaredom sudjeluju u jedinstvenom projektu Kluba gimnazijalaca »Ivan Merz« Prve sušačke hrvatske
gimnazije u suradnji sa Zadrugom katoličkih skauta Riječke nadbiskupije te
pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije i Riječke
nadbiskupije. Projekt Srebrenica u Rijeci okuplja djecu čiji su jedan ili oba
roditelja ubijeni u ratnim strahotama ovoga grada u BiH, mnogima od njih
pružajući rijetku priliku posjetiti Hrvatsku i devet dana boraviti na moru,
proživjeti ljetne radosti i upoznati svu različitost i bogatstvo ovoga kraja.
„Znamo da živimo u svijetu u kojem žive ljudi različitih rasa, nacija i
vjere. Ali svi su oni jednako ljudi. Kao vjernici to trebamo i posvjedočiti u
susretu s drugima i cijeniti bogatstvo različitosti“, rekao je nadbiskup Devčić
i upoznao djecu s Riječkom nadbiskupijom. Djeci su se obratile i ravnateljica
Prve sušačke hrvatske gimnazije Giudita Franko te predstojnica nadbiskupijskog katehetskog ureda Ksenija Kovačević. Predsjednica udruge Snaga
žene dr. Branka Antić
Štauber zahvalila je organizatorima na čelu s
vjeroučiteljem sušačke
gimnazije Marinom Miletićem te podsjetila na
poruke koje organizatori djeci prenose ovim
projektom, istaknuvši
kako su istina i vjera
jedini put na koji treba
uputiti djecu.
Pastoralni centar
»Bl. Alojzije Stepinac« u Driveniku postao je dom za 36 djece koja su iz Srebrenice došla 12. srpnja. Djeca su islamske i pravoslavne vjeroispovijesti što
ovom projektu daje dimenziju međuvjerskog dijaloga. Cijelo vrijeme na raspolaganju im je deset volontera iz redova katoličkih skauta.
Program njihovog boravka do 20. srpnja, osim kupanja, uključio je razgledavanje kulturno-povijesnih vrijednosti Rijeke, Opatije, Crikvenice i Kostrene, u sklopu čega će biti primljeni i u Gradu Rijeci, Primorsko-goranskoj
županiji, Medžlisu islamske zajednice, Pravoslavnom hramu sv. Nikole, židovskoj sinagogi, Trsatu, Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji i Cinestaru. Po
prvi puta djecu Srebrenice primit će i hrvatski predsjednik Ivo Josipović 17.
srpnja, koji će im na Pantovčaku upriličiti poseban program. Organizatori su
im pripremili i radionice o smislu religije i volonterizma, filmske, glazbene i
zabavne večeri te kinoprojekciju.
26 Broj 7/434 2010.
Velika Gospa Krasno
Za prevladavanje krize
presudna je duhovnost
Promatrajući znak koji nam je dan u Mariji, otkrivamo da za prevladavanje bilo koje osobne, obiteljske,
crkvene ili društvene krize nisu dostatna samo tehnička rješenja, štoviše, da je za to presudno ono
duhovno, presudne su vjera, nada i ljubav koje nas otvaraju Bogu i drugom čovjeku. To je preduvjet
bilo koje istinske promjene, rasta i napretka. A te duhovne preduvjete pozvani smo posebno mi vjernici
ugrađivati u život društva kojega smo članovi.
Nadbiskup Devčić je istaknuo da je nova
Gospićko-senjska biskupija uspješno stasala
pod majčinom zaštitom Gospe od Krasna.
Mariji, majci Božjoj podignute su bezbrojne
i raskošne crkve. No, Gospa od Krasna ne
zaostaje vjerom za svima njima. Iako se štuje siromašna Gospa, ona je bogata srcem te
uči kako se duhovno bogatiti uz materijalno
siromaštvo. U Krasnu Marijin hvalospjev nalazi najbolji ambijent, istaknuo je nadbiskup
Devčić te ukazao na suosjećajnost skromne
majke iz puka s onima koji trpe. „Takvu Mariju, suosjećajnu, sposobnu uočiti potrebe i
nevolje i sve učiniti da bi ih se predusrelo ili
riješilo; Mariju koja ne gubi nade, koja je bliska svima, posebno siromašnima i slabima;
Mariju za koju ne postoje nepovratno izgubljene situacije ni osobe, zbog čega uvijek
nalazi razloge za novi početak; Mariju pred
kojom se i najveći grešnik osjeća kao dijete
Božje s neotuđivim ljudskim dostojanstvom
i časti; Mariju s neograničenom vjerom i
pouzdanjem u Boga, takvu su Mariju susretali hodočasnici u ovom njezinu skromnom
Misu je predslavio sin Krasna, riječki nadbiskup i metropolit
svetištu. Dolazili su skršeni, vraćali su se
Ivan Devčić u suslavlju mjesnog biskupa gospićko-senjskog
osnaženi.”
Mile Bogovića kao i brojnih svećenika
adbiskup je stoga Mariju istaknuo
kao nadahnuće i primjer kršćanima
kako se nositi s kriznim trenutcima.
lagdan Uznesenja Marijina proslavljen je pred desetak tisuća hodočasnika u srcu Velebita, kod zaštitnice Gospićko-senjske biskupije „Zato je i u ovo naše vrijeme kriza, sumnji, nesigurnosti potrebno taj
Gospe od Krasna. Misu je predslavio sin Krasna, riječki nadbiskup veliki znak koji nam Bog daje u Mariji na nov način otkriti i dešifrirati.
i metropolita Ivan Devčić u suslavlju mjesnog biskupa gospićko-senjskog Možda ćemo tada u svom srcu osjetiti novu nadu i polet, osloboditi se
Mile Bogovića kao i brojnih svećenika mjesne biskupije kao i Riječke sumnje i malaksalosti, egoizma i oholosti, prihvaćajući ujedno ponešto
nadbiskupije i Krčke biskupije te dušobrižnika za Hrvate u inozemstvu od duha i stava biblijskih „siromaha“, kojima je pripadala Marija i koji su
Radovana Čorića. Svečanost liturgiji dao je mješoviti zbor pod ravnanjem sve svoje pouzdanje stavljali u Boga koji ne vara niti može prevariti. ProIvana Prpića Špike uz orguljsku pratnju bogoslova Josipa Šimatovića i s. matrajući znak koji nam je dan u Mariji, otkrivamo da za prevladavanje
Velimire Marinović. Brojni su hodočasnici dolazili pješke, 23 Saborčana bilo koje osobne, obiteljske, crkvene ili društvene krize nisu dostatna
župe sv. Ivana Nepomunka hodočastilo je 70 km, 200 Gospićana 50 km, samo tehnička rješenja, štoviše, da je za to presudno ono duhovno, prea župljani župe sv. Mateja iz Viškova hodali su 30 km Sv. Jurja. Uz broj- sudne su vjera, nada i ljubav koje nas otvaraju Bogu i drugom čovjeku. To
ne hodočasnike misnom slavlju nazočilo je kompletno vodstvo Policijske je preduvjet bilo koje istinske promjene, rasta i napretka. A te duhovne
uprave Ličko-senjske s načelnikom i zapovjednicima svih policijskih po- preduvjete pozvani smo posebno mi vjernici ugrađivati u život društva
kojega smo članovi.
staja kao i Puhački orkestar DVD- a Otočac.
Na kraju mise voditelj Odbora za proslavu Gospe od Krasna i geDomaći biskup Mile Bogović pročitao je na početku tekst koga je
neralni
vikar Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić je
izrekao na istom mjestu pred 10 godina kod osnivanja Gospićko-senjske
blagoslovio
sve nabožne predmete hodočasnike, istaknuo zahvalu svim
biskupije kada je za zaštitnicu nove biskupije bila izabrana Gospa od Krahodočasnicima
te ih pozvao 11. rujna na Udbinu na proslavu Dana hrvatsna i koji je i danas aktualan. Krasno je bilo kroz povijest ispovjedaonica
skih
mučenika
na
Udbini kada će se i blagosloviti nova Crkva hrvatskih
ovog kraja iz koga je iznikao i riječki nadbiskup Ivan Devčić kome je
mučenika.
čestitao na 10 godina nadbiskupstva.
B
N
Velika Gospa na Trsatu
Prepoznajmo Božje znakove
Na blagdan Marijina uznesenja vjernici su pozvani dublje razmotriti i razabrati znak koji je po njoj dan.
Marija je Majka Crkve, njezin uzor i najizvrsniji član. Ona upućuje na buduću, nebesku slavu, ali i na
borbu da bi se do te slave došlo.
R
ijeke hodočasnika 15. kolovoza došle su se pokloniti Gospi čuvarici
i zaštitnici u Trsatskom svetištu. Blagdan Velike Gospe osvanuo je
okupan suncem pa je i to utjecalo na veliki broj hodočasnika koji su
sudjelovali na dnevnim misama. Središnje slavlje s procesijom u kojoj se
nosi slika čudotvorne Gospe u 18.30 predvodio je riječki nadbiskup Ivan
Devčić. Obraćajući se tisućama hodočasnika koji su se okupili u Trsatskom
perivoju i na kalvariji iznad njega, nadbiskup je pozvao hodočasnike da nasljeduju Mariju u prepoznavanju znakova volje Božje.
„Pitanje je, braćo i sestre, koliko smo sposobni i spremni prepoznati i
odgonetnuti te znakove, te prihvatiti i slijediti njihove poruke. Naime, ono
što se dogodilo Isusu s njegovim suvremenicima, koji su od njega tražili
znak s neba, ne uočavajući da je on taj traženi znak, događa se mnogima i
danas. Iako posvuda oko nas postoje mnogi znakovi koji upućuju na Božje
postojanje i njegovu ljubav prema čovjeku, kao i na dublje uzroke zla u
svijetu, uvijek ima onih koji to ne vide ili ne žele vidjeti, pa svoju nevjeru
opravdavaju pomanjkanjem znakova s neba.“
a blagdan Marijina uznesenja vjernici su pozvani dublje razmotriti i
razabrati znak koji je po njoj dan. Marija je Majka Crkve, njezin uzor
i najizvrsniji član. Ona upućuje na buduću, nebesku slavu, ali i na
borbu da bi se do te slave došlo. „Sile protiv kojih se ona i svaki čovjek mora
boriti nisu obične, samo ovosvjetovne, nego dublje, natprirodne, zbog čega
pisac Otkrivenja kaže da se i Zmaj kao znak pojavljuje na nebu. U Mariji
N
se otkriva da se do nebeskog života dolazi otporom takvim silama, koje
su najdublji uzrok svakog zla.“ Ona je i znak koji pokazuje Božju vjernost.
„Konačno, Žena o kojoj govori pisac knjige Otkrivenja i koju prikazuje kao
Majku što rađa, označava ne samo Mariju kao pojedinačnu osobu nego i
kao Crkvu koja rađa ljude na život u Bogu, ali joj neprijatelj pritom odmah
pokušava na sve načine uništiti potomstvo. Ono što je neprijatelj Boga i
čovjeka pokušao učiniti Mariji, kad joj je već kod rođenja planirao oteti i
ubiti dijete, ponavlja se neprestano i Crkvi, kojoj se također ne prestaje
otimati duhovno potomstvo. Mnoge način kako se ljude, posebno djecu i
mlade, nastoji udaljiti od Crkve i Krista, treba gledati i tumačiti u svjetlu tog
vječnog neprijateljstva između potomstva Ženina i potomstva Zmijina.“
konačnici Marija je uzor i znak majčinstva. „Pogrešno bi, međutim,
bilo pod tim misliti samo na biološku plodnost ili na biološko materinstvo, koje je danas, kako znamo, veoma ugroženo. Ono što
ognjeni Zmaj želi prije svega uništiti jest „duhovno materinstvo, jer zna,
kad to uništi, uništit će i biološko. Naime, tajna majčinske plodnosti nije
u tome što tijelo žene rađa, nego što ona ima srce koje sluša i prihvaća.“
Nadbiskup je vjernike potaknuo da pohađaju „Marijinu školu“, uče od
nje i prihvate je kao učiteljicu života. „Zato papa Ivan Pavao II. ističe kako
Crkva neprestano treba gledati u Mariju i od nje učiti, da bi u punini shvatila značenje svoga poslanja.“
U

Pogledajte Zvona i u PDF obliku.

Dobro se čini živeći za drugoga

pdf , Hrvatski, Str. 7

Zagreb, katedrala, 25. listopada 2014.

Broj 45 - Kršćanska adventistička crkva

Broj 22, nedjelja (C), od 17.06. do 30.06.2013.

Pogledajte Zvona u PDF obliku

pogledajte u PDF formatu.

29 Rujan 2013 - St Jerome Croatian Catholic Church

vjesnik 5-6 2012 - Vjesnici Zadarske nadbiskupije