Predgovor „Istina je krenula, polako maršira i ništa je više ne može zaustaviti!“ Emil Zola Završen je prvi popis stanovništva i domaćinstava u Bosni i Hercegovini nakon 1991. godine. Pored svoje važnosti za prikazivanje koliko-toliko uvjerljive demografske slike, pripreme za ovaj događaj su pokazale njegovu ogromnu političku težinu. Očigledno nemoćne i nesposobne da prevladaju uticaj kleronacionalizma na društvene i političke procese, sve države nastale razbijanjem SFRJ još uvijek se koprcaju u prošlosti zaokupljene borbom za golo preživljavanje, dok novonastale elite hladnokrvno manipulišu sudbinom običnog čovjeka. Popis u BiH u tome nije bio iznimka. Interesantno je bilo posmatrati i pratiti kampanje koje su prethodile pripremama za ovaj događaj. Po svojoj prirodi popis ima karakter prikupljanja raznih statističkih podataka. Međutim, umjesto da se kroz njegovo provođenje makar simbolično demonstrira jedinstvo na državnom nivou, bili smo svjedoci potvrde totalne razjedinjenosti i javni izraz bahatosti tzv. konstitutivnih naroda, koji od (svaki svoje) brojčane nadmoći očekuje enorman rast političke moći i uticaja. U dostizanju tih ciljeva im tzv. ostali predstavljaju ogromnu smetnju, što potvrđuje i razvlačenje provođenja u život famoznog slučaja „Sejdić/Finci“. Na svoj način i u okviru svojih mogućnosti, skromno, u ovu predpopisnu kampanju se uključilo i Udruženje „Naša Jugoslavija“. Pokušali smo animirati građane Bosne i Hercegovine da razmisle o alternativi i, ako se od njih već očekuje izjašnjavanje prema nacionalnoj i vjerskoj opredjeljenosti, da pokušaju izaći iz začaranog kruga tri „konstitutivna“ naroda. U više navrata informisali smo javnost o našim stavovima putem letaka širom BiH, TV-nastupima u nekoliko navrata, video-materijalima prikazanim putem elektronske mreže itd. Naposljetku, samo dan-dva pred početak popisa, u centru Sarajeva postavljen je jedan informativno-promotivni štand, gdje su prolaznici mogli da se upoznaju sa mogućnostima izjašnjavanja državljana Bosne i Hercegovine koji se osjećaju kao pripadnici jugoslovenske nacionalnosti, ali i sa djelovanjem naše organizacije uopšte. Cijeli projekat imao je zajednički moto: MI ZNAMO KO SMO – BUDI I TI TO! Koristimo priliku da se na ovom javnom mjestu zahvalimo svim našim članovima i aktivistima, koji su svojim akcijama i zalaganjem nesebično doprinosili promociji Udruženja „Naša Jugoslavija“ i Saveza Jugoslovena i inspirisali stanovnike Bosne i Hercegovine da se bez bojazni izjasne kao pripadnici nacionalnosti Jugosloven. Veliko hvala drugaricama i drugovima u Bijeljini, Tuzli, Banovićima, Loparama, Ugljeviku, Zenici, Vitezu, Bugojnu, Banja Luci, Laktašima, Maglaju i posebno aktivistima biroa Saveza Jugoslovena u Sarajevu! Uredništvo IMPRESSUM Sadržaj Neka bude popis ........................... 4 Dalibor Tomić – bilten – Stena puca Časopis Udruženja ........................... 5 Serge Jan „Naša Jugoslavija“ Besmrtna pesma godina IV ........................... 5 Miroslav Mika Antić broj 8 novembar 2013 Bolna istina A. B. Šimića ........................... 6 Dušan Opačić www.nasa-jugoslavija.org Socijalizam kao društvena stvarnost ........................... 7 Pavle Vukčević [email protected] U graditeljskom stroju Frederik Goda Promašio sam profesiju Objavljivanje biltena isključivo na internetu Izlazi dva puta godišnje ............................ 10 ........................... 13 Želimir Šarić - Intervju Salata od riječi ............................ 14 Thomas Roser Tko je izbjeglica Glavni urednici Zlatko Stojković Frederik Goda Dalibor Tomić ........................... 15 Svetozar Livada Moj grob Ivan Goran Kovačić ........................... 15 novembar 2013 bilten 8 NEKA BUDE POPIS!!! Bosna i Hercegovina, teški srčani bolesnik na jugoistoku Evrope, grčevito pokušava da udahne svjež zrak i čvrsto stane na obe noge. Po prirodi i karakteru žilava i uporna, ona odolijeva svim apsurdnim pokušajima njenih sastavnih dijelova da je rastrgaju i živu pokopaju. Ne pripada nikome, iako bi svi htjeli da je imaju; postoji kao geografski pojam, ali je društveno, privredno i politički svojevrsna komedija od države (kao i ljudi koji je vode) – Bosna i Hercegovina preživljava priključena na infuziju mješavine satkane od međunarodne samilosti i arogancije, opstajući na neshvatljiv način i savršeno se uklapajući u okvire rubrike VJEROVALI ILI NE! Narod (uzalud) očekuje promjene, a političari bez obraza i savjesti, notorno zainteresovani isključivo za sopstvenu dobit, čija je najsigurnija investicija širenje mržnje među slijepo poslušnim podanicima i sljedbenicima, ne moraju brinuti za uspjeh – njega im garantuje Evropa, zahtijevajući da se s vremena na vrijeme ispoštuje ona čuvena: HLJEBA I IGARA! Poslušno poštujući naloge iz vana poručiše nam državni beskičmenjaci da je ove godine na red došao popis stanovništva. Zadatak, kojeg su se prihvatili, nije bio nimalo jednostavan: trebalo je zavađenim narodima u cilju još većeg međusobnog udaljavanja ponuditi nešto sasvim novo, do sada neupotrebljeno, uz obavezu da se postojeći antagonizmi prenesu na papir i prezentuju kao realno stanje stvari na terenu koje ovaj famozni popis svojim krajnjim rezultatom treba još samo da potvrdi. I, mora im se priznati – svojski su se potrudili da izvrše obaveze zbog kojih smo ih izabrali i za koje ih plaćamo. U „normalnim“ zemljama popisi stanovništva se koriste za prikupljanje statističkih podataka o raznim kategorijama, te o prikazivanju demografske slike svih koji žive na određenom području. Kod nas takve „sitnice“ spadaju u pitanja bez velikog značaja kojima nije bila posvećena posebna pažnja. Osnovne informacije se izvlače iz onoga što je napisano pod brojevima 24, 25 i 26! Od tih informacija direktno zavisi opstanak nove elite u BiH! Pa, kad je tako – NEKA BUDE POPIS! Mnogo je toga rečeno i napisano o atmosferi koja je vladala uoči, ali i tokom provođenja popisa. Ilustracije radi objavljujemo pismo jednog simpatizera Udručenja Naša Jugoslavija“, čiji su članovi svojim učešćem pokazali da u Bosni i Hercegovini ne žive samo tri naroda: Dragi Dalibore, narednih nekoliko rečenica, ako ti nešto znači, možeš iskoristiti i izvan privatnih kontaktiranja, ali sve ovo što nam priređuju zaista obezvrjeđuje i podcjenjuje trud malih ljudi pri njihovim pokušajima da nešto naprave ne bi li stvarnost i njene kreatore učinili malo poštenijim, svjesnijim, odgovornijim i ljudskijim. Sve je ogromna, proračunata i pokvarena igranka. Naravno, ne mislim na našu akciju – sve je izvedeno dostojanstveno, pristojno korektno… Udruženje „Naša Jugoslavija“ 4 Ali… reakcija prolaznika bila je u skladu s opštim raspoloženjem malih, običnih ljudi. Bilo je radoznalosti, posebno odraslijih, školovanijih ljudi. I, gotovo bez izuzetka, pojačanja njihovog pesimizma deprimiranosti, nesreće. Najčešći komentar je bio: „Ništa od toga…“ Bio sam i uporniji u traženju obrazloženja takvih zaključaka i, bez izuzetka, nije se radilo o nipodaštavanju organizatora punkta Jugoslovena, nego o ličnom uvjerenju da se svakom pojedincu, pa i društvu u cjelinu, sprema samo grdnija budućnost, da se ništa neće moći uraditi za promjenu stanja, pa i da su Jugosloveni nešto lijepo što ne može promijeniti zloću. I da je Jugoslavija bila samo prelijepi vremenski i nepovratni isječak… I, jeste, vidim, popis stanovništva je ogromna prevara nacionalista, već izgrađenih fašista, koji su se dogovorili da se, nipošto, ni o čemu ne smiju dogovoriti! U slučaju bilo kakvog pomaka i nečijem uspjehu stvaranja platforme za konačni iskorak Čovjeka da gradi svjetliju budućnost njima skida glavu. Popis stanovništva je lakrdija. Odvratna i cinična. Ljudi su pred popisivačima preplašeni, popisivači su zbunjeni (i sami prevareni – mislim o cijeni i isplati za njihov trud), nepripremljeni, takvi su im i instruktori, a zagonetku o „nacionalnom bloku pitanja“ niti mogu shvatiti, objašnjavanje im je zabranjeno (i neka je), a podaci koji bi morali poslužiti za ekonomsko-pravni reformski iskorak zemlje i države su tako bezsadržajno postavljeni da je jasna državna namjera da se tim pitanjima ozbiljnije ne bavi. Osnovni cilj je formirati na strahu zasnovane nacionalne blokove za sve buduće izbore na platformi „ujedinjeni smo jači od drugih nacionalno-vjerski ujedinjenih. Ende. Kao i uvijek Europa, ovdje, ništa ne prepoznaje, ne razumije i jedino što se pitam kako ne razumije da ovo, ovdje, njoj, Evropi, nosi i donosi opasnost. Kao i uvijek do sad. I opet će slomiti zube, odnosno i to, tako, u Europi nekim snagama treba. A u ovdašnjim „vođama“ imaju dobre poslušnike i sve je samo obična urota za stegu nad balkanskim, ali i europskim mnoštvom. Ništa manje i ništa više – bez pobune, tako lijepo opisane u Internacionali – nema lijeka, jer svijesti puka – nema. Ima, ali nije usaglašena i objedinjena. I… krug se ne zatvara! Pozdrav Dalibore, Živ mi i zdrav bio! U ime mentalnog zdravlja sjedi tamo gdje jesi, ovdje je močvara puno dublja i otrovnija nego tamo. Ovdje sumpor već uveliko ulazi u usta, a izlazi na uši i mozgovi su daleko pihtijastiji… Šta dodati ovome? Uzaludno je očekivati da se promjene dogode „gore“. Jer, da oni „gore“ zaista žele da se nešto promijeni već bi to uradili. Promjene mogu (i moraju) doći isključivo iz drugog pravca. U išćekivanju rezultata nečega što je trebalo davno da se desi postajemo svjesni činjenice da nas nerealna očekivanja mogu dovesti do novog razočarenja. Da nam se to ne bi desilo konstatujmo racionalno – I BI POPIS! Priredio: Dalibor Tomić Savez Jugoslavena novembar 2013 bilten 8 STENA PUCA Stena puca. Nose je talasi vremena. Izbačeni komadići na obali, glatki i šareni. Razbacani, prelepi Od istog su kamena. Rođen sam u Bosni, a odrastao sam u Vojvodini u građanskoj porodici. Uvek sam razmišljao gde je istina: da li sam Bosanac više nego Srbin... ili pak više Vojvođanin nego Bosanac... ili je srpstvo iznad svega... ili nešto drugo, više. Gde je ta vaga, na kojoj mogu da podelim i izvagam? Vojvođanin... možda, ipak sam odrastao tu, na toj prašnjavoj zemlji, upijao sam taj jezik i misao, delić je mene - ne mogu bez njih. Bosanac... rođen sam među tim brdima, hranila su ona moje i mene, i druge davno pre nas, utkala je u svaki komadić mene i komad sebe, od nje sam stvoren - telo je moje. Srbin... udisao sam tu dušu i mirise, ispunili su oni ljusku tela i bez njih je ona isto prazna. "Pa tvoji preci su bili Srbi!" rekli bi neki. Jeste, moji preci su bili Srbi... moj deda je bio Srbin, moj pradeda je bio Srbin, moj čukundeda... i to je to. Nema dalje. Otac moga čukundede i njegov otac, i njegov, i njegov, nije razmišljao o tome. Razmišljao je šta će pojesti sutra i kako će mu roditi godina. Nisu se delili. Iznad svega su bili ljudi. Prosti i dobri. Imali su samo nebo i ovaj kamen pod njim. Samučnike nisu posmatrali kao drugačije, strane. Delili su isti hleb, isto sunce. Krv i jezik. Razlikovali su se samo petkom i nedeljom po veri i ničim više... ostalim danima su bili raja, bosa i slovenska. 5 Ja ne mogu. Ne želim da razbijam, ne želim nikoga da zaboravim. Ne želim da sebi oduzmem pravo da budem mozaik. Tako su lepi i svetlucaju na suncu istim bojama. Neću da budem samo okrnjen kamenčić. Pukli smo od stene. Zajedno smo krenuli ovim putem i kao mozaik ušetali u istoriji. Pojavili se i banuli. Kao mozaik stojimo sada ovde gde jesmo. Zajedno smo se grlili dok su pored nas tutnjali oni drugi... jurišali oni strani... zajedno smo zapevali kad su otišli. Prešli smo dug put da bismo se sada rastajali. Ko može da prekine kolo, ko sme da prekine pesmu. Ja ne mogu. Neću. To je moje pravo. Misle da jesu. Ne. Varaju se. Ovde nisu, ne pod ovim sunce, ne na ovoj kamenoj zemlji - Jugoslovenskoj. Mi još stojimo i svetlucamo! Serge Jan BESMRTNA PESMA Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, možda će i u tebi odjednom nešto posiveti. Što bismo se opraštali? Čega nam je žao? Ako ti jave: umro sam, ti znaš – ja to ne umem. Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao. I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem. Nemoj da budeš tužan. Ne znam. Svi smo mi pažljivo složeni na istoj obali... svaki naš delić i ako se ne vidi je opet deo nas. Svaki delić pored nas je opet naš - od istog kamena. Kako razbiti mozaik našeg bića? Koji delić da uzmemo i ponesemo... šta je telo bez duše, duša bez tela, jezika, misli. Ko smo? Ko može to danas da kaže? Krv Nemanjina, Trpimirova, Kulinova... starih Slovena... kamena, ovdašnja i gorda. Kako razdvojiti prožeto, kako razlučiti pomešano. Za koju god da se uhvatimo odbacujemo one druge. Odbacujemo neke nepoznate komadiće, duhove prošlosti, daleke, koji bi nas isto tako hranili i uspavljivali, brinuli šta ćemo pojesti i da li nam je toplo. Njihovi smo. Udruženje „Naša Jugoslavija“ Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast, čudno drag. Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim i živim. Miroslav Mika Antić Savez Jugoslavena novembar 2013 bilten 8 BOLNA ISTINA ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA 6 Odbacujući istinu vrlo smo skloni svakojakom populizmu i rodoljublju obojenom u romantičarskoj tradiciji. Naši stihovi, mitovi i kompletna Piše: Dušan Opačić kulturna baština, najčešće zaluta u izmaglici slatkih laži. Mali narod se, kaže Šimić, u svojoj istoriji služi rečnikom nekog drugog naroda, Već nekoliko godina, pokušavam da napišem esej o velikanu koji doista i poseduje kulturu, da bi uverio sebe kako je jednak sa jugoslovenske poezije Antunu Branku Šimiću, i ostao je samo najboljima. bezuspešni pokušaj u ostvarenju tog poduhvata. Ispisao sam baš mnogo redova o njemu ali sve to na kraju liči na esej o meni, Kao pripadnik malog naroda, Šimić je u sebi nosio neobično siromašno... samo reči i misli anonimnog poštovaoca velikog istinoljubiv duh. "Bolje govoriti istinu, pa makar kakva bila, nego jugoslovenskog i hrvatskog pesnika. Kilometre stranica koje bih lagati dalje", zapisao je na parčetu papira i tog se zaveta do smrti ispisao svode se na tužnu činjenicu u samo jednoj rečenici. držao. Tragično po nas danas, neke Šimićeve beleške od skoro pre jednog stoleća čekaju nas i danas nekako nespremne, još više oslabljene. Sa nogama na zemlji i otvorenim očima gledao je na kulturne i Dajem sebi slobodu da te "beleške" nazovem bolnom Šimićevom društvene prilike oko sebe, na ljude, ideje... Nesreću pripadništva istinom, i bar pokušam da ne dotaknem njegove stihove... bar ne provincijalno kulturnoj atmosferi opisao je u mnogim svojim sada. člancima u književnoj periodici tog vremena. Ni u hrvatskoj, ni u srpskoj kulturi, nema pesnika koji se sa tim egzistencijalnim Antun Branko Šimić je neke svoje poglede, osvrte i stavove znao u pitanjima hrabrije od njega suočio. Pre više od dve decenije kratkoj formi da zapiše van margine... u uglu nekog lista hartije što brutalnim raspadom SFRJ, oličenom u krvi, kod nas u Srbiji vaskrsli dalje od svojih stihova. Ti zapisi su se uglavnom odnosili na stanje u su tzv. Brozovi disidenti, transformišući se u klerofašiste i ukrstivši tadašnjoj jugoslovenskoj književnosti, kulturi uopšte i našem pera počeli su granice velike Srbije i krv mladića po frontovima da mentalitetu! stapaju u stihove. Njihove preskupe reči, vaskoliko srpstvo zasnovano na lažima, akademici malo-maturanti, profitiraju, kao što su profitirali na kritici Broza noseći ordenje tzv. liberala, vrativši srpsku kulturnu baštinu na gori nivo nego kako je svojevremeno Šimić gledao na kompletnu situaciju u kulturi i društvu u Kraljevini Jugoslaviji. Uradili su sve kako je Šimić i predskazivao. Služili su se lažima (kao i danas), dali su nam bezbroj "dobrih izgovora" i opravdanja da uđemo u "sveti" rat protiv svih, išli su toliko daleko da se siromašna srpska kulturna baština uzdizala u nedostižne dimenzije... neprikosnovene veličine... ali lažne, nedorečene... Osrednjost i nedarovitost prirodno teže laganju. Istinu mogu podneti i otrpeti jedino jaki i veliki. Po mom skromnom sudu Šimić je posedovao takvu, oslobađajuću, čudesnu snagu, i siguran sam da je bio najzdravija i najpodsticajnija književna pojava u novijoj hrvatskoj, ali i jugoslovenskoj književnosti. Njegova strogost, samodisciplina mišljenja, lucidnost i odgovorno postupanje sa idejama i rečima dovodi ga na sam vrh progresivne književnosti na našim prostorima. Preminuo je jako mlad, 2. maja 1925. godine u dvadeset sedmoj godini života od tuberkuloze, dok Prvi i jedan od retkih u nas je uočio problem "jugoslovenske je celo njegovo književno stvaralaštvo i poezija stalo u samo urođene osrednjosti"! Narodi Jugoslavije pod krunom kralja nepunih deset godina. Kao sedamnaestogodišnjak napušta Aleksandra, pa kasnije i Broza da budu osrednji? Zvuči bolno i školovanje, i u potpunosti se posvećuje pisanju, samostalnom klevetnički. Siguran sam da bi ga za tu tvrdnju napali mnogi i danas, istraživanju i uređivanju književnih časopisa. Imao je jako malo zato što mnogo boli. Samoobmanjivanje je životna potreba malih vremena, malo od života, ali je i tada ostajao čist i razumljiv onom naroda i siromašnih kultura. Precenjujući sami sebe i svoje ko ume da ga čita. Bio je jednostavan, slobodan, nepotkupljiv i svoj! mogućnosti uspevamo bar prividno da se zavaramo. Istina ugrožava male narode, zato je i nepopularna i mrzi se kao krvni neprijatelj. Udruženje „Naša Jugoslavija“ Beograd, juli 2013. godine Savez Jugoslavena novembar 2013 SOCIJALIZAM KAO DRUŠTVENA STVARNOST Socijalizam je jedan od najkontroverznijih termina u suvremenoj nauci, ali i u širem javnom komuniciranju. Mnoštvo različitih shvaćanja socijalizma rezultat je različitih vrjednosnih sudova, prihvaćanja ili odbijanja ovakvog projekta postkapitalističkog društva, ali i velikih razlika u shvaćanjima, kakva bi trebala da bude ova nova društvena zajednica. Što se podrazumjeva pod socijalizmom u suvremenoj literaturi? a) globalni projekt, koncept novog, postkapitalističkog društva, čije su glavne karakteristike –podruštvljavanje sredstava za proizvodnju i ukidanje najamnog rada; b) prva faza prelaska iz klasnog u besklasno društvo, iz kapitalizma u komunizam; socijalizam je društvo prelaznog tipa; c) skup ideja u kojima se izlažu društveni osnovi i izvori, izgledi i konstitutivni činioci novog, socijalističkog društva, što uključuje sistem vrijednosti i institucionalno širenje, kao i programske ciljeve socijalističkih snaga; d) socijalistička ostvarenja koja se često svode na društvenu stvarnost zemalja gdje su na vlasti (bile) komunističke partije; e) cjelina socijalističkog fenomena, što znači da se podrazumijevaju ne samo različite ideje (teorijski projekti) nego i sve organizirane socijalističke snage, kao i socijalistička ostvarenja. Različita idejno – politička polazišta o socijalizmu: – gledište prema kome se socijalizam svodi na težnju da se ostvari veća ili puna društvena jednakost; – stanovište da je u socijalizmu (suprotno od kapitalizma) najvažnije pitanje raspodjele (Marks je ovo stanovište označio kao „vulgarni socijalizam„); – stanovište koje polazi od toga da su najvažnije odrednice socijalizma sadržane u nekim bitnim etičkim postulatima; – suština socijalizma je u projektu nove ekonomske organizacije društva – ukidanje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju, prevladavanje zakona tržišne ekonomije i robne proizvodnje, planiranje i centralno usmjeravanje proizvodnje; – suštinu socijalizma određuju dvije komponente: podruštvljavanje (u stvari podržavljenje) sredstava za proizvodnju i vlast komunističke partije. Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 8 7 Kritičkom analizom navedenih stajališta može se ustvrditi da su nepotpuna i jednostrana zato što je socijalizam suviše složen društveni koncept i projekt da bi se mogao svesti na bilo koju ili bilo kakvu jednodimenzionalnu odredbu. Glavne komponente shvaćanja socijalizma u krugovima tradicionalne ljevice: – socijalizam nastaje u krilu kapitalizma i javlja se kao odgovor na probleme i protivrječnosti koje obilježavaju nastanak i razvoj kapitalističkog načina proizvodnje i društva u cjelini; – promjena načina proizvodnje je osnovni smisao i sadržaj socijalističkog preobražaja duštvenih odnosa koji se ostvaraju u procesu proizvodnje. Dok neposredni proizvođači i drugi radni ljudi ne ovladaju sredstvima i rezultatima rada, nisu ostvareni glavni sadržaji socijalizma. Istorijski zadatak socijalizma, te u tom smislu njegova suština i sadržaj, je klasno oslobađanje najamnih radnika, što podrazumijeva prevladavanje uvjeta i odnosa najamnog rada. – stalna borba za prevazilaženje otuđenosti, suštinsko je obilježje, mjerilo i kriterijum procesa socijalističkog preobražaja. Zato je socijalizam duboko humanistički i demokratski koncept društva. Humanizam, demokracija, solidarnost i ljudske slobode su fundamentalne odrednice socijalizma. – socijalizam podrazumijeva temeljite promjene ne samo u sferi ekonomije i politike već i u oblasti morala i kulture. – socijalizam je specifični samosvojan tip društvenog uređenja koji posjeduje svoj posebni historijski identitet. Socijalistički preobražaj je društveni proces u kome se stalno sukobljavaju elementi starog, u nastojanju da se u novim oblicima socijalizam reprodukuje, i novog, koji traži puteve i oblike tog ostvarenja. Ovaj teorijski koncept socijalizma pretpostavlja značajne promjene u oblasti ekonomije. Osnovni motiv privredne djelatnosti treba da bude zadovoljavanje ljudskih potreba, a ne profit, ostvareni društveni proizvod treba da se raspodjeljuje u skladu s radnim doprinosom svakog pojedinca (raspodjela prema radu); u političkom sistemu socijalistička država treba da ima specifičnu težinu. U početnim fazama ona može da bude značajan instrument učvršćivanja vlasti nove vladajuće klase i novog političkog i društvenog poretka u cjelini. Sa razvojem i konsoldiranjem novog društva, uloga države se sužava, ona treba da ustupa mjesto neposrednoj vlasti i slobodno organiziranih proizvođača i svih drugih radnih ljudi (marksistički pristup). U mjeri širenja utjecaja i razvoja socijalizma sve je više razlike u interpretaciji ideja, organiziranju i orjentaciji socijalističkih pokreta i, ponajviše, u putevima, oblicima i sadržajima borbe za novo društvo. Razvoj socijalizma neprestano prate i obilježavaju unutarnja podjela, pa i sukobi. Uvijek su dolazile do izražaja podjele između manje i više radikalnih grupa i orijentacija, između socijalističke ljevice i desnice – odnosno komunista i socijaldemokrata. Izuzetno značajnu ulogu u nastanku i prvim fazama raSavez Jugoslavena novembar 2013 zvoja modernog socijalizma imali su Marx i Engels. Dvije su najvažnije dimenzije njihovog doprinosa razvoju modernog socijalizma: – s jedne strane oni su imali značajnu ulogu u oblikovanju teorijskih osnova novog društva. Pokazali su, a nastojali i da dokažu, da izvori projektovanih revolucionarnih promjena nisu u lijepim zamislima, već u stvarnim problemima i protivrječnostima tada postojećeg klasnog društva; – s druge strane imali su vrlo značajnu ulogu u oblikovanju, formiranju i razvoju prvih socijalističkih opredjeljenih radničkih partija i nekih drugih sličnih organizacija. Kritičkom analizom kapitalističkog načina proizvodnje oni otkrivaju neke od osnovnih zakonitosti njegovog razvoja, njegove unutarnje protivrječnosti, ali i neke opće zakone društvenog razvoja. Cjelina njihovog pogleda na postojeće klasno društvo, socijalnu revoluciju i novo društvo često se označava kao naučni socijalizam. Nekoliko tačaka doprinosa Marxa i Engelsa razvoju koncepta modernog društva: – krupan doprinos dubljem i potpunijem sagledavanju osnovnih tendencija (zakonitosti) u razvoju društva; uzdrmali su tada izraženo gledište da je kapitalizam jedino i najbolje mogućno rješenje svih društvenih problema; razotkrili su društvene probleme i protivurječnosti koje mogu da budu objektivni izvori i osnova socijalizma; – historijski značaj imalo je otkriće radničke klase kao subjekta revolucionarne promjene društva: “Oslobađanje radničke klase mora biti djelo same radničke klase„ (MED, ti. 28, str. 360) – krupan je njihov doprinos izgradnji samostalne radničke klasne organizacije „…proleterijat može djelovati kao klasa samo ako se i sama organizira u posebnu političku partiju...“, te “...to je potrebno da bi se osigurala pobjeda socijalne revolucije i njenog krajnjeg cilja – ukidanje klasa.„ (MED, ti. 29, str. 124); – oni se nisu upuštali u „maštanje“ o budućem društvu, nisu formulirali detaljne i razrađene projekte takvog društva, ali su ipak ukazivali na neke njegove ključne pretpostavke, kriterije i komponente, tvrdeći da ne može biti jednostavnog skoka iz „carstva nužnosti u carstvo slobode“, da je neizbježan prelazni period. Da li je i koliko socijalizam prodro u sferu društvenih odnosa i koliko se pretočio u društvenu praksu? Nekoliko gledišta analitičara: 1. socijalizam još nije nigdje uspio da se pretoči u društvenu stvarnost, da ga nigdje nema u praksi društvenog življenja. Za društvene sisteme u zemljama koje su bile označavane kao socijalističke isticano je da su one samo jedan novi oblik klasnog ,eksploatatorskog društva; 2. prema mišljenju pojedinih autora socijalizam je, na ovaj ili onaj način, uspio da prodre u sve važnije dijelove svijeta, uključujući i razvijene kapitalističke zemlje – postao je ključna komponenta i odrednica društvene stvarnosti danas i ne može ga se reducirati samo na socijalističke zemlje; 3. socijalizma ima u praksi društvenih odnosa samo u zemljama u kojima su na vlasti (odnosno do skoro bile Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 8 8 na vlasti) komunističke partije; Elemenata socijalizma u društvenoj praksi bilo je, a dijelom ih ima još u širom današnjeg svijeta. Kada se govori o tome potrebno je imati u vidu činjenicu da do skora široko prihvaćena podjela svijeta na „socijalističke„ i „kapitalističke„ zemlje nikad nije u cjelini odražavala pravo stanje stvari, pravu sliku društvene stvarnosti. U socijalističkim zemljama nije bilo sve socijalističko, ali isto tako ni u kapitalističkim zemljama nije sve kapitalističko. Dok su u stvarnosti prvih bili zastupljeni mnogi elementi ranijeg klasnog društva, naročito slabije razvijenih kapitalističkih zemalja, u stvarnosti druge grupe država već desetljećima postoje neke važne komponente socijalizma. O nekim dostignućima socijalizma Rast socijalizma od njegovih začetaka sve do sredine osamdesetih godina XX. vijeka bio je impresivan. I pored povremenih 'uglavnom kratkoročnih' zastoja, kriznih trenutaka i padova, dugoročni trend bio je, nema sumnje, pozitivan. Socijalističke ideje su osvojile prostor koje nikad ranije nisu imale, ali ni danas nema ni jedna svjetovna ideja. Organizirane socijalističke snage dobile su razmjere i značaj koji su, isto tako, bez premca u historiji ljudskog roda. Nikad ranije zagovornici jednog projekta nisu predstavljale tako krupnu i ozbiljnu snagu. Nekoliko stotina političkih partija opredijeljenih, na jedan ili drugi način, za socijalizam, okupljale su sve do skoro u svojim redovima više od sto miliona, a radnički sindikati, vrlo često tijesno povezani sa partijama socijalističke orijentacije, okupljali su u svojim redovima više od tri stotine miliona ljudi. Kriza socijalizma XX. vijeka Krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina u razvoju socijalizma počinju da dolaze do izražaja sve ozbiljniji problemi, veoma nepovoljni involutivni trendovi, koje socijalističke snage ne uspijevaju da riješe. Gotovo preko noći srušeni su sistemi koje su stvorile i vodile komunističke partije. Svijet je u to vrijeme doživio najdramatičnije društvene i političke lomove u novijoj historiji ljudskog roda. Socijalistički sistemi su zbrisani preko noći, poraženi su i odbačeni u svim europskim zemljama. Krizne tendencije nisu zaobišle ni drugu najvažniju grupaciju socijalističkih snaga – socijaldemokraciju. Savez Jugoslavena novembar 2013 Posljednjih godina su sve više stavljene pod znak pitanja ključne komponente politike društvenih reformi koje su dovele do uspostavljanja mehanizama države blagostanja sa kojima se poistovjećuje politički i programski identitet ovih partija. Reforme su sve više osporavane od raznih konzervativnih snaga (neoliberalizma i nove desnice). Kao sintetički izraz ovih kriznih trendova može se navesti činjenica da je sama ideja socijalizma u posljednje vrijeme izgubila dosta od svog kredibiliteta, pa u skladu s tim i dosta podrške. Sve su češća, čak i u segmentima današnje ljevice, razmišljanja o mogućnosti, odnosno realnost socijalističke ideje. Razne desničarske ideje su u veoma snažnom usponu, naročito one koje se javljaju u obliku neoliberalizma, neokonzervativizma i tzv. nove desnice. Duboko su ukorijenjena mišljenja da ono što se dešava sa socijalizmom širom svijeta tokom posljednjih desetljeća nije kriza već njegov kraj. U tom smislu se javljaju i teze o „kraju historije„ kojima se želi reći da ono što danas postoji kao oblik društvene organizacije i sistemsko rješenje u razvijenim zapadnim zemljama predstavlja posljednju stepenicu u dosadašnjem, tisućama godina dugom traganju čovjeka za „boljim„ (Fukujama – „Kraj historije“, Sumer 1989. god.) Navedene procjene su po mom mišljenju u velikoj mjeri pogrešne, naučno neodržive. Dramatični događaji krajem osamdesetih godina prošlog vijeka predstavljaju slom, ali to ne mora da znači i kraj svakog socijalizma, kraj svakog nastojanja čovjeka da oblikuje i afirmira nove oblike društvene organizacije, pa da se u tom smislu izbori za odgovarajuće društvene promjene. Argumenti u prilog ove procjene a) najprije, sasvim su neuvjerljive procjene da sistem koji postoji u razvijenim zapadnim zemljama označava „kraj historije„ tj. da je dovršen i savršen, da se ljudi u tim sredinama ne suočavaju sa vrlo ozbiljnim problemima koji rađaju odgovarajuće socijalne sukobe (kriza kapitalizma i financijskog kapitala, rapidni pad staUdruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 8 9 ndarda, porast broja nezaposlenih, naročito mladih itd.). Ti sukobi u porastu su, i teško će biti uklonjeni; b) potrebno je neprekidno imati na umu historijsko iskustvo koje govori o tome da ekonomski i društveni razvoj uvijek otvaraju nove probleme i društvene konflikte. Rješavanjem postojećih problema otvara se prostor za izlazak na političku scenu novih problema; c) suvremeni svijet se danas suočava sa krajnje ozbiljnim problemima očuvanja najosnovnijih pretpostavki daljnjeg opstanka čovjeka (ekološka katastrofa). Ovi problemi mogu uskoro da dobiju razmjere koje će u velikoj mjeri potisnuti u drugi plan, bezmalo, sve ostale; d) slične posljedice mogu da imaju i takvi problemi kao što je dramatičan rast raskoraka između razvijenih i nerazvijenih zemalja, kao i rapidno smanjenje nekih značajnih prirodnih resursa. Danas je gotovo neosporno da se ti i slični problemi ne mogu uspješno rješavati, ako profit i tržište budu jedini regulativni mehanizmi društvene reprodukcije. Uspješno rješavanje navedenih problema tražit će dosta, a u nekim aspektima i vrlo krupne promjene, ne samo u sferi društvene organizacije, već i u sistemu vrijednosti. Nužni pravci kretanja Nove društvene okolnosti stavljaju socijalističke snage širom svijeta pred dosad najveće i najteži historijski ispit. Ovo stoga što budućnost socijalizma kao realne i izgledne društvene alternative presudno zavisi od toga koliko će te snage biti spremne i sposobne da se oslobode velikog dijela svog teorijskog i političkog nasljedstva i da oblikuju i afirmiraju jedan stvarno novi projekt društva postkapitalističke alternative. Došlo je vrijeme krajnje ozbiljnog kritičkog preispitivanja, koje treba da donese oslobođenje socijalizma ne samo od nekih očiglednih promašaja teorije i prakse realsocijalizma, već, isto tako, i nekih bitnih programskih postulata koji nisu izdržali test historije. U tom smislu socijalizam mora da se oslobodi svojih prenaglašenih kolektivističkih konotacija; on mora da stvori više prostora za stvaralački individualizam; mora se osloboditi zablude da novo društvo pretpostavlja potpuno ukidanje privatne svojine poduzetništva i tržišta. U koncipiranju novog socijalizma težište mora da bude na takvim fundamentalnim vrijednostima kao što su: demokracija, sloboda, humanizam (egalitarizam), ljudska solidarnost i socijalna pravda. Umjesto jednakosti naglasak bi trebalo da bude na jednakim mogućnostima. Vrijeme koje dolazi uskoro će pokazati koliko će biti sposobnosti i spremnosti biti potrebno da se obavi ovaj historijski zadatak, dok se dok se oblikuje i afirmira jedan bitno izmijenjeni, novi koncept i projekat socijalizma. Piše: doc. dr. soc. Pavle Vukčević Udruženje „Naša Jugoslavija“ e-mail: [email protected] Savez Jugoslavena novembar 2013 bilten 8 U GRADITELJSKOM STROJU JNA i DORA u SFRJ JUGOSLOVENSKA NARODNA ARMIJA (JNA) je bila zajednička oružana sila svih naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Bila je dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ, a zajedno sa teritorijalnom odbranom (TO) imala je zadatak da štiti nezavisnost, integritet, teritorijalnu cjelokupnost i ustavom utvrđeno društveno uređenje zemlje. Međutim, to nije bilo sve. JNA je bila na prvoj liniji fronta i u onim momentima mirnodopskog života, kada je trebalo izgraditi ratom razrušenu zemlju ili kada su kroz elementarne nepogode bili ugroženi ljudski životi i materijalna dobra. U bezbroj slučajeva, a spomenimo tu primjere kao što su zemljotresi u Skoplju 1963. i Banja Luci 1969. godine, pripadnici JNA su širom SFRJ prvi pružali pomoć i stvarali uslove da se opšte teško stanje što prije normalizuje. 10 Inženjerijske jedinice Prve armije su, pripremajući se za proboj sremskog fronta, uklonile 70.000 mina, dok su inženjerci Treće armije, aprila 1945., uz pomoć mesnih zanatlija, sagradili veći broj drvenih čamaca i pontona za prelaz preko Drave, a onda do kraja rata podigli 164 mosta ukupne dužine 2.664 metra. Kraj rata je, međutim, pred 800.000 jugoslovenskih boraca (svrstanih u više od 60 divizija, što je našu armiju tada činilo, po velicni, četvrtom savezničkom oružanom silom u Evropi, posle sovjetske, američke i britanske) postavio nove zadatke i obaveze: da u svakoj prilici bude pouzdani čuvar tekovine narodnooslobodilačkog rata i revolucije, ali, u isto vreme, i da zajedno sa omladinom i svim narodima i narodnostima Jugoslavije prione na obnovu i izgradnju opustošene zemlje. Jer Jugoslavija je, kao malo koja druga zemlja, iz rata izašla razrušena, popaljena i opljačkana. Od ovog broja donosimo feljton o učešću pripadnika JNA u radu i zajedničkim akcijama sa omladinom i radnim ljudima Jugoslavije iz vremena kada enormna angažovanost i ljudska solidarnost u izgradnji zajedničke domovine vrijede više od novca. Mlađim generacijama će ovo izgledati kao nestvarna bajka, a starijima će poslužiti kao svojevrstan podsjetnik velikih vremena, koja nikakva demagogija i propaganda ne mogu izbrisati. Istoriju nije moguće promijeniti – nju je moguće samo falsifikovati! Pred ogromnim zadacima Kako je ustanak sve više prerastao u sveopšti narodnooslobodilački rat, stvarale su se od diverzantskih grupa, vodova i četa veće diverzantske (odnosno minerske) jedinice, koje su zajedno sa stanovništvom izvodile sve krupnije i učestalije diverzantske akcije. Najveći deo ovih jedinica ušao je kasnije u sastav inženjerije NOVJ, kojoj, naravno, nije više bio zadatak samo da ruši i uništava, nego i da popravlja, gradi i izvodi složenije tehničke radove radi obezbeđenja borbenih dejstava drugih jedinica. Sedmog marta 1943. Godine inženjerijska četa Vrhovnog štaba NOV i POJ i inženjerijski vod Sedme banijske divizije podigli su na Neretvi, pored porušenog železničkog mosta kod Jablanice, pešački viseći most koji je omogućio jedinicama Glavne operativne grupe NOVJ da se sa ranjenicima izvuku iz neprijateljevog okruženja i ostvare svoju dotad najveću ratnu pobedu (taj se datum u JNA slavio kao Dan roda inženjerskih jedinica). Tokom narodnooslobodilačkog rata su, inače, formirane četiri inženjerijske i jedna železnička brigada. Samo jedan bataljon Prve inženjerijske brigade, recimo, izgradio je od 4. novembra 1944. do 15.maja 1945. godine 68 mostova u ukupnoj dužini od 1.202 metra. Udruženje „Naša Jugoslavija“ Neposredna materijalna šteta koju je naša zemlja pretrpela u drugom svetskom ratu veća je, na primer, za 1,4 puta od gubitaka Velike Britanije, dva puta veća od gubitaka Holandije, četiri puta od gubitaka Belgije, 7,2 puta od gubitaka SAD itd. No, uzimajući u obzir koliko je Jugoslavija pre rata bila slabije razvijenija od većine država žrtava fašističke agresije, jasno je da su joj pretrpljeni gubici mnogo teže pali i znatno više opteretili posleratni razvitak. Bez krova nad glavom je ostalo 3,3 miliona stanovnika Jugoslavije, razorena je trećina industrijskih postrojenja, teško oštećeni ili potpuno uništeni bili su rudnici uglja, bakra, olova, cinka, antimona, hroma, boksita, rude gvožda, železare i topionice, stradalo je gotovo 300.000 seoskih domaćinstava sa celokupnim inventarom i stočnim fondom, posečeno je na milione kubnih metara drva, tako da su pojedini šumski krajevi sasvim ogoleli, uništeno je hiljade vagona, lokomotiva, autobusa, putničkih i teretnih brodova, čitava civilna avijacija, razrušeni su putevi i pruge, mostovi, tuneli i telegrafsko - telefonska postrojenja, u zgarištu i ruševinama nestale su mnoge škole, fakulteti, biblioteke i kulturno istorijski spomenici... Povlačeći se, neprijatelj je u bolnicama razbijao instrumente, sanitarne uređaje, pa čak i prozorska stakla. Od celokupne ratne odštete u Jugoslaviji, utvrđene na Međunarodnoj reparacionoj konferenciji u Parizu 1945. godine nadoknađeno je, raznim potraživanjima, samo - dva odsto. Savez Jugoslavena novembar 2013 Među prvima koji su pohitali na gradilišta širom zemlje bili su upravo pripadnici naših oružanih snaga. Do sredine 1947. godine inženjerijske jedinice Jugoslovenske armije izvadile su oko milion i 700 hiljada mina, te tako omogučile seljacima da pristupe radovima na njivama, po vinogradima, u voćnjacima. I ne samo to. Vojnici su i sami učestvovali u oranju, setvi, žetvi, vršidbi, berbi kukuruza i drugim poljoprivrednim radovima. Jedinice Pete armije dale su za košenje livada, okopavanje kukuruza i ostale poslove (u leto i jesen 1945.) blizu 150.000 radnih dana. Oko 400 boraca Dvanaeste divizije obradilo je 500 jutara zemlje, više od hiljadu boraca Šesnaeste divizije (sa 216 kola i 432 konja) obralo je 1.200 jutara kukuruza, iz jednog bataljona Osme vojvođanske brigade učestvovalo je u berbi grožđa 150 vojnika, a iz drugog bataljona 450 drugova u berbi kukuruza, itd. Veliku pomoć stanovništvu te iste godine pružalo je sanitetsko i vojnoveterinarsko osoblje, a takođe i zaposleni u vojnim radionicama. Tako su radnici iz artiljerijsko-tehničke radionice Pedeset prve divizije, zajedno sa radnicima fabrike "Jasenica", u selu Mramorku popravili deset poljoprivrednih mašina, 170 poljoprivrednih alatki i oko 900 komada raznog posuđa. U radionicama Trideset treće divizije popravljena su dva autobusa i 14 teretnih automobila, potkovano je 77 konja i obavljeno mnoštvo drugih poslova. Do kraja 1945. Godine vojska i Narodni front zasejali su 600.000 hektara zemlje, a samo u jesen i zimu te godine pripadnici Armije dali su više od četiri miliona radnih časova na seći šuma i prevoženju drva. Tako je npr. u beogradski garnizon, nakon tromesečnog rada njegovih jedinica, stiglo 30.000 kubnih metara drva, a u Slavoniji je Četvrta protivavionska brigada Prve armije posekla 1.500 kubika, Deveta srpska brigada 1.200 kubika, itd. U rekordnom vremenu inženjerci Jugoslovenske armije popravljaju oštećene kuće, fabrička postrojenja, mostove i pruge, podižu nove saobraćajne i druge objekte. U prvoj godini obnove izgradili su samo u Bosni i Hercegovini 94 mosta. Za nešto više od mesec dana podignut je most preko Drine, na ušcu Lima, dugačak 135 metara (tada je prvi put u našoj zemlji primenjena lučna skela, čime su učinjene milionske uštede), za kratko vreme osposobljeni su za kolski i žeUdruženje „Naša Jugoslavija“ bilten 8 11 leznički saobraćaj mostovi preko Save kod Slavonskog Broda i preko Morave kod Ljubičeva. Probijaju se tuneli, podižu nadvožnjaci. Specijalizovane inženjerijske jedinice upućuju se u neprohodna delove, bespuća, na najteže deonice radilišta. Proleća 1946. počela je prva omladinska radna akcija u oslobođenoj zemlji: pruga Brčko - Banovići. Pre svih na gradilište su pristigli mladi pripadnici Jugoslovenske armije sa "impresivnom" tehnikom za ono vreme: 14 kompresora, 21 mešalicom, 13 drobilica, 23 buldožera i 14 pumpi za vodu. Najpre je posao obavila četa za raskrčavanje šume, a onda su zasukali rukave kompresoristi, među kojima je bio i čuveni miner iz partizanskih dana, Vasilije Kokotović, poznat kao čiča Vaja. Njegovi mineri su izbušili više od 16.000 rupa za eksploziv. Kada su podzemne vode ugrozile usek na Kiseljaku, minerska jedinica čiča Vaje i omladinci zagazili su u blato i mulj do pojasa i uz natčovečanske napore, na vetru i susnežici, izgradili nadzemni tunel dugačak 200 metara. Kompresorska četa, koja je na akciji ostala više meseci, sedam puta je proglašena udarnom i, na kraju ove velike radne pobede omladine Jugoslavije, za naročite zasluge u obnovi i izgradnji zemlje, odlikovana Ordenom rada prvog reda. Svoj doprinos izgradnji prve omladinske pruge, koja je završena 22 dana pre roka, dalo je i 80 mornara vezista, odabranih između 500 dobrovoljaca, njihovih drugova, koji su se prijavili za akciju. Mornari su postavljali telefonske žice izmedu Brčkog i Bijele, a kakvi su majstori svog zanata bili dokaz je i to što su posao predviđen za jedan radni dan završavali za tri sata i posle toga pomagali omladincima u radu. Šta tek reći za požrtvovanu četu "Marijan Badel", sastavljenu od ratnih vojnih invalida iz zagrebackog garnizona, koji su, odmah po dolasku na gradilište, odlučno odbili da rade kancelarijske poslove i otišli na trasu!? Devedeset njenih članova vratilo se sa akcije okićeno udarničkim značkama. Sledeće godine, na omladinskoj pruzi Šamac - Sarajevo, ponovo su pripadnici Armije u prvim "borbenim redovima". Krajem februara, još po snegu, trasu buduće pruge, dugačke 242 kilometra, "napali" su vojnici sa 108 Savez Jugoslavena novembar 2013 buldožera, 90 kompresora, 19 traktora i 21 drobilicom. U koštac sa tunelom Vranduk, usekom Lašva, dobojskim nasipom, mostom preko Save i mnogim drugim mostovima i tunelima, uhvatiće se uskoro, rame uz rame, sa preko 200.000 omladinaca iz zemlje i inostranstva, čete minera, kompresorista, pontoniraca, tehničara, vozača i sanitetske ekipe Jugoslovenske armije. U leto će na gradilište stići i hiljade demobilisanih boraca: iz Korpusa narodne odbrane, iz Ratne mornarice, iz Prve i Četvrte proleterske brigade, itd. Njihove radne brigade nose imena ratnih komandanata i narodnih heroja ("Franc Rozman Stane", "Slaviša Vajner Čiča", "Vlado Ćetković", "Filip Kljajić Fića" i dr.), ostaju po dve-tri smene na akciji, prebacuju normu prosečno za 225 odsto i postaju svakog desetog dana udarne. I na ovo radilište dolaze ratni vojni invalidi. Iz garnizona širom zemlje svakodnevno pristižu pokloni za omladince: alat, knjige, šahovske garniture... bilten 8 12 na mestu budućeg "grada iz bajke", Novog Beograda, došli još mnogo pre drugih graditelja – da obave pripremne radove. Najviše ih je, međutim, bilo u proleće i leto 1949. godine. Desetog aprila na gradilište Saveznog izvršnog veća stigla je Prva tenkovska brigada – sa mehaničarima, livcima, limarima i električarima – i preuzela sve stručne radove. Kako su hroničari zabeležili, ona je već drugog dana nakon dolaska prebacila normu za 810 odsto, a posle nedelju dana bila je proglašena udarnom. Mornarička brigada "Vlado Bagat", koja je došla krajem leta, ostala je dve smene na Novom Beogradu i u svakoj dekadi proglašavana udarnom. Kao najbolja na celom gradilištu, primila je iz ruku druga Tita (3. decembra) Orden rada prvog reda. Nisu, po rezultatima, zaostajale ni druge armijske brigade („knojevci“, zatim pripadnici sastava Prve proleterske divizije, te vojnih starešina koje su radile na akciji za vreme svog godišnjeg odmora i dr.), ni te godine, niti narednih dok se gradio Novi Beograd. Kao što su se, uostalom, mladi pripadnici Armije isticali i na svim drugim radnim akcijama. Godine 1948. pripadnici radnih i inženjerijskih jedinica naše Armije grade prugu normalnog koloseka Šabac – Koviljača (dugu 57 kilometara), koju u narednoj godini produžuju do Zvornika (još 18 kilometara). Vojnicima pomažu omladinci iz Mačve. Više od 1.700 vojnika je na ovoj akciji zaradilo udarničku značku, oko 4.300 ih je pohvaljeno, a 42 su odlikovana Ordenom rada. Tih godina Armija učestvuje i u izgradnji Novog Beograda i Auto-puta "Bratstvo-jedinstvo", pridružujući se naporima mladih da, u vreme žestokih pritisaka na našu zemlju, pokažu na delu svoju privrženost revoluciji, Partiji i Titu. Kao i mnogo puta dotad, pripadnici Armije su i na ledinu između Bežanijske kose, Zemuna, Save i Dunava, Udruženje „Naša Jugoslavija“ Kada su prvi graditelji Auto-puta "Bratstvo-jedinstvo", 1. aprila 1948. godine pristigli na deonicu Beograd – Zagreb, dočekale su ih inženjerijske, pešadijske, intendantske, sanitetske i druge specijalne jedinice Jugoslovenske armije, koje su u višemesečnim pripremama podigle 250 kuhinja, 80 menzi, šest pekara, osam sanitetskih prihvatališta, tri bolnice itd. Vojnici su krčili šume, (ručnim testerama i sekirama), dovozili pesak iz korita Drave, Save i Bosne, dovlačili kamen iz udaljenih kamenoloma kod Donjeg Milanovca i Kranjske gore i radili druge, uglavnom najteže poslove. Savez Jugoslavena novembar 2013 bilten 8 Samo u spačvanskim šumama, godinu dana kasnije, na nasipu za nadvožnjak iznad pruge, visokom devet metara i dugom oko sedam kilometara, radilo je devet pukova. Od ukupno 85.000 vojnika i starešina, koliko je te godine (1949.) radilo na Auto-putu, polovina je proglašena udarnicima, a još mnogo više ih je nagrađeno knjigama i pohvaljeno. Zahvaljujući i takvom pregalaštvu pripadnika Armije, kao i svih drugih graditelja, put od blizu 400 kilometara bio je završen godinu i po dana pre roka (pušten je u saobraćaj 15. juna 1950. godine). U radnim jedinicama naše Armije, koje su gradile Autoput, održavana je sve vreme i vojnostručna nastava. Nisu, takođe, bili zanemareni ni ideološko-politički rad, ni kulturno-prosvetna delatnost, niti, pak, sportska aktivnost. Pročitane su desetine hiljada knjiga, izdato je više od 5.000 brojeva zidnih novina, opismenjeno gotovo 900 vojnika, održano preko 500 kulturnih priredbi, oko 1.500 logorskih vatri, na stotine koncerata i bioskopskih predstava. Naročito je značajna svestrana pomoć koju su pripadnici Armije pružali seoskim domaćinstvima duž trase: prosvetne, sanitetske, muzičke, sportske i druge ekipe vojnika i starešina gostovale su po selima, priređujući za stanovništvo razne priredbe i predavanja, i doprinosile tako bržem socijalističkom preobražaju sela. 13 U rubrici PREDSTAVLJAMO u ovom broju donosimo intervju sa nekada poznatim TV-voditeljem, a danas pasioniranim moreplovcem Želimirom Šarićem. PROMAŠIO SAM PROFESIJU ! „Lijepo je biti novinar u pravim vremenima. Nažalost, ja sam iskusio i ona loša i to me je odvelo na drugu stranu” Želimir Šarić, nekadašnji voditelj na Televiziji Sarajevo i Radio Banjaluka, kaže da mu je bilo dovoljno dvadesetak godina da se zasiti novinarstva i jednom za svagda otrgne i posveti svojoj najvećoj ljubavi – moru, brodovima i jedrima! Legendarni voditelj nedjeljnog TV Dnevnika JRT (iz sarajevskog studija) kaže da nikada nije bio srećniji kao onda kada je shvatio da su dani nerviranja i stresa iza njega i da može slobodno da se otisne na pučinu i uživa u beskrajnom plavetnilu. – Nije mi žao sto sam mikrofon i kameru zamijenio jedrima i tako drastično promijenio svoj način života. Bio sam voditelj i novinar u najljepše i u najgore vrijeme. U međuvremenu je nestala jedina zemlja koju volim i poznajem, a u ovom vremenu poslije, ne želim da budem ni na čijoj strani, niti da budem ičiji poslušnik. Smatram da sam tada promašio profesiju. Vojnici su sarađivali i sa svim omladinskim brigadama na akciji. Obučavali su brigadire za vozače, traktoriste, rukovaoce građevinskim mašinama, radio-amatere, bolničare. U radu i učenju negovalo se i razvijalo drugarstvo, prijateljstvo i zajedništvo mladih generacija. Auto-put "Bratstvo-jedinstvo" bio je prava kovačnica bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti. KRAJ PRVOG DELA _____________________________ Tekst pripremio i obradio Frederik Goda zemunski akcijaš Veliki deo materijala preuzet iz knjige „Omladinske radne akcije – mladost naše zemlje“ (1942.-1982.) Udruženje „Naša Jugoslavija“ Kako se desio taj «promašaj»? – Nekoliko dana po povratku iz JNA, 1967.godine, krenuo sam šetnjom prema gradu, da vidim staru «raju», kad – ispred zgrade Radio-Banjaluke – stoji DUŠKO OLJAČA. Ne znam ni sam kako, ali očas me je nagovorio da uđem i pojavim se pred Komisijom, jer – tražili su spikera-voditelja. Nisam znao ni da znam da pričam, a kamoli da radim kao spiker i voditelj. Za nekoliko minuta je odlučeno da sutra treba da se pojavim na poslu. I – ostao sam 11 godina. Savez Jugoslavena novembar 2013 bilten 8 Šta Vas je zadržalo toliko? – Ljubav prema lijepoj riječi i novinarstvu. Taj posao je toliko «opak» da čovjek stvarno mora da ga voli da bi u njemu opstao godinama. Sjećam se kako smo upravo Duško i ja, sedam dana spavali pod šatorom ispred Radija, kada je bio zemljotres, 1969. godinu. Tada je Radio-Banjaluka bila jedini izvor informacija građanima, a mi smo neumorno dežurali dan i noć. Ja sam taj poziv stvarno volio, ali on nije uvijek dobar prema onome ko ga radi. 14 SALATA OD RIJEČI Pismo njemačkog korespondenta iz Beograda Kao otac u poznijim godinama nisam pošteđen radoznalih pitanja u glavnom gradu Srbije. „Je li to Vaš unuk?“, upita me nedavno u tramvaju jedna sijeda starica pogledom na mog sina. „Izvinite, mi Srbi smo radoznali.“, reče uz osmijeh kompenzujući tako pokušaj da me svrsta u blizinu svoje generacije dodajući kompliment: „Odakle ste? Veoma dobro govorite NAŠ jezik!“ Komunikacija je posao kojim se bavim. Ipak, ne mogu reći da posjedujem talent za strane jezike. Svejedno na kom jeziku se pokušam sporazumjeti moj naglasak ostaje prepoznatljiv. U Njemačkoj, zemlji u koju dolazi veliki broj migranata, najvažnije je sporazumjeti se na domaćem jeziku, dok akcent ne igra važnu ulogu. Ako uhvatim „dobar“ dan pa pravim manje grešaka, u Beogradu u meni vide Slovenca. Iako je srpski jezik koji pokušavam govoriti, uvijek ću u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori biti dočekan sa: „Pa ti dosta dobro govoriš NAŠ jezik!“ Nekada je taj jezik nosio naziv SRPSKOHRVATSKI i u Jugoslaviji imao status službenog jezika. Nakon razbijanja zemlje naziv je zadržao važnost samo kod internacionalnih lingvista. Najviše se u Hrvatskoj patriotski jezički stručnjaci trude da pronađu ili stvore nove riječi, kako bi se odvojili od standardnog jezika. Za Televiziju Sarajevo takođe postoji interesantna priča... – Kad mi je dosadilo prvi put, odem u trgovačke putnike. Jednog dana, 1986. godine, – prodavao sam za «Domiteks» posteljinu ispred zgrade TV Sarajevo – pojavljuje se JASMINKA ŠIPKA. Riječ po riječ, malo šale i – ubrzo sam se našao na televiziji, uz istu tu Jasminku i uz Duška, Zrinku, Radinku, Midhata, Ljiljanu... Sa Televizije Sarajevo su me nacionalisti, kao «nepodobnog», izbacili na ulicu, februara 1992.godine. Poslije toga sam vodio emisiju «Na braniku Krajine» i kasnije bio moderator nekoliko kurseva za mlade novinare. Onda sam stavio tačku i – zauvijek završio sa novinarstvom... Da li je moguće biti novinar, a ostati neutralan? – Jeste, ali zato «platiš glavom»! Da sam ostao na TV Sarajevo, ubili bi me tamo! Lijepo je biti novinar u pravim vremenima, ali ja sam – nažalost – iskusio ona najgora i to me definitivno odvelo na drugu stranu. Jedrenje me je spasilo... Na brodu sam kao po ravnom. Ljulja mi se tlo kad sam na kopnu ! Prejedrio sam cijeli Mediteran i Atlantik, a nagrada koju sam dobio je neprocjenjiva. Taj mir, kakav pruža otvoreno more, nigdje ne postoji. Ne plašim se da bi moglo da me proguta i ne mislim o tome da je ispod mene četiri kilometra dubine! Novinarstvo se ne može nositi sa tim! Objavljeno u magazinu “PRESS online” 2011. godine Intervju vodila Andrijana Pisarević Udruženje „Naša Jugoslavija“ „Ne, srpsko-njemački riječnik nemamo.“, reče mi prodavačica u jednoj knjižari prilikom moje prve posjete Sarajevu. Na moje pitanje koji riječnik bi mi mogla preporučiti kao pomoć za moj u Beogradu zaboravljeni priručnik, trijumfalno mi reče: „Pa, bosansko-njemački!“ U čestim posjetama Zagrebu shvatio sam da su razlike u jeziku između hrvatskog i srpskog manje nego npr. između književnog njemačkog i regionalnog švapskog naglaska. Mnogo veće razlike i varijante mogu se sresti unutar same Hrvatske. Bilo na dalmatinskoj ili crnogorskoj obali: moj, sa mnogo napora naučeni jezik zahvaljujući brojnim „j“ dobio je mnogo mekši zvuk. U Hrvatskoj smiješno izgledaju pokušaji da se srpski filmovi prevode i titluju. Prilikom brojnih neuspješnih mirovnih pregovora tokom rata u BiH nacionalistički prvaci su čak zahtijevali simultano prevođenje. Mnogo pragmatičnije se jezikom koriste prevodioci tribunala u Haagu koristeći „BHS“ (bosansko-hrvatsko-srpski). Lično se najviše koristim STANDARDNIM srpskohrvatsko-njemačkim riječnikom iz 1953. godine kupljenim na pijaci. Ime ovog „zabranjenog“ jezika ne upotrebljavam. Kažem da govorim „Vašim jezikom“ – bez obzira gdje se nalazim. Thomas Roser, korespondent („Govorim srpski koji zvuči hrvatski!“) Objavljeno u „Stuttgarter Zeitung“ 27.11.2013. godine Prevod i obrada: Dalibor Tomić Savez Jugoslavena novembar 2013 bilten 8 TKO JE IZBJEGLICA Pojam „izbjeglica“ s lakoćom izričemo, kao i svaku banalnost. To znači da gubimo ljudsko dostojanstvo prihvatajući notornu banalnost zla, kao neku elementarnu prirodnu pojavu, a ne kao nekažnjeni zločin. Naše izbjeglice našle su se na svim meridijanima, u oko 160 zemalja svijeta. Imali su sve, a sada nemaju više ni nade. Naročito su očajavali zbog sudbine djece – mnogi su živi istinski zavidjeli mrtvima. Evo što pokojni Borivoje Borozan kaže „tko su izbjeglice“! P.S. Nažalost ne mogu da uđem u trag o osnovnim podacima pokojnog Borozana Izbjeglica je ostavljeno rođeno ognjište, grobovi predaka, rodno mjesto, livade i voćnjaci, ulice i trgovi; izbjeglica je bijeg ispred kame s uma sišavših razbojnika; izbjeglica je zavježljaj u ruci, ukočen i izbezumljen pogled, bljedo, izborano i uplašeno lice; izbjeglica je brzo starenje i rano sazrijevanje; izbjeglica je izgubljeno nadanje i odvajanje od najbližih; izbjeglica je strah, bauljanje i trajanje; izbjeglica je spremnost da se prebrode godine i godine izbjegličkog života, a nemanje snage da se prebrode sati i minute, jer je svaki minut kao vječnost; izbjeglica je svedok jednog vremena i jednog prostora zebnji, nevjerica i pometnji, zuluma i krvoprolića, tjelesnih muka i duševnih patnji – svih zala koja su snašla, potresla i uplašila njihovu dušu; izbjeglica je u svakom trenutku viđenje urote protiv sebe; izbjeglica je selenje od jednog domaćina do drugog i od jednog azilišta do drugog; izbjeglica je proticanje rodnog kraja kroz gromorozne snove; 15 izbjeglica je prolaženje dugih povorki nestalih lica – žrtava i njihovih dželata, zlikovaca, silnika i razularenih pustahija; izbjeglica je smjenjivanje stravičnih i nezaboravnih slika i deoba, mržnji, progona, paklenih umorstava, jauka i hroptanja stradalnika i psovki i halabuke podnapitih samovoljnika; izbjeglica je sa nemirom zalaženje među umrle, poginule, nestale i mučenike koji vape za pomoć; izbjeglica je grijeh božji i sram ljudski – teško ga je razumjeti, a lako se o njega ogriješiti; izbjeglica je umijeće da se sa domaćinom, pritisnutim najnečovječnijim sankcijama, malo djeli na mnogo malenih, ali jednakih dijelova; izbjeglica je prezir prema onima koji svoju gnusobu predstavljaju vrlinom i koji svome grijehu daju ljepši izgled; izbjeglica je gubljenje starih navika, misli i želja; izbjeglica je viđenje svih dana u istoj, sivoj boji; izbjeglica je gubljenje sebe i svog subjektiviteta; izbjeglica je objekat onih koji mu daju hranu i ležaj i koji ga školuju i liječe; izbjeglica je čežnja za svojima i nemogućnost da se sa njima vidi i susretne; izbjeglica je neorjentiranost i neinformiranost; izbjeglica je ubjeđenje da se svako dobro vraća dobrim, a svako zlo zlim; izbjeglica je jauk, patnja, stradanje i gušenje u bolovima; izbjeglica je paljenje svijeća i kandila, šaptanje molitava za spas bližnjih u nevolji, tumaranje u mislima i snovima, na grobljima i na krstačama traženje imena bliskih i drugih u ratu izgubljenih; izbjeglica je dozivanje zore, sunca, jutra, zvijezde, duge…; izbjeglica je ....... izbjeglica je izbjeglica!!! Borivoje Borozan: „Izbjeglica je izbjeglica“ Tekst preuzet iz knjige Svetozara Livade „Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoljeća“ Biblioteka „Svjedoci vremena“, Euroknjiga, 2006. godine MOJ GROB U planini mrkoj nek‘ mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum, ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg, muku moje rake nedostupan bijeg. Visoko nek' stoji, k'o oblak i tron, da ne dopre do njeg' niskog tornja zvon, da ne dopre do njeg' pokajnički glas, strah obraćenika, molitve za spas. Neka šikne travom, uz trnovit grm, besput da je do njeg', neprobojan, strm. Nitko da ne dođe do prijatelj drag, i kada se vrati, nek' poravna trag. Ivan Goran Kovačić Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena
© Copyright 2024 Paperzz
