VISOKI KOMESARIJAT
UJEDINJENIH NARODA ZA IZBJEGLICE
PRIRUČNIK
O POSTUPCIMA I KRITERIJIMA ZA ODREĐIVANJE
STATUSA IZBJEGLICE
Prema Konvenciji iz 1951. i Protokolu iz 1967. godine
o statusu izbjeglica
Redigirano izdanje, Ženeva, januar 1992.
Prijevod i štampa:
Predstavništvo UNHCR-a u Bosni i Hercegovini, 2006.
Predstavništvo UNHCR-a u Bosni i Hercegovini
Ova publikacija je objavljena uz pomoć Evropske
unije. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost
Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice,
te ne odražava nužno stavove Evropske unije.
© Sva prava pridržana za sve zemlje. UNHCR 1979.
SADRŽAJ
PREDGOVOR....................……........................................
(i)-(vii)
1
UVOD - Međunarodni instrumenti koji definiraju
pojam “izbjeglica”..................................................
1-27
3
1-4
5
6-11
3
3
4
RANI INSTRUMENTI (1921-1946)……….....…………….....
KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1951. GODINE.......
PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1967. GODINE…......
OSNOVNE ODREDBE KONVENCIJE IZ 1951. GODINE I
PROTOKOLA IZ 1967. GODINE………………………….......
STATUT VISOKOG KOMESARIJATA UJEDINJENIH NARODA
ZA IZBJEGLICE……….………….......................................
REGIONALNI INSTRUMENTI O IZBJEGLICAMA………….........
AZIL I POSTUPANJE PREMA IZBJEGLICAMA…………………
12
5
13-19
20-23
24-27
5
7
8
PRVI DIO - Kriteriji za određivanje statusa
izbjeglice....................................................................
28-187
9
POGLAVLJE I – Osnovna načela….........……….......
28-31
9
POGLAVLJE II – Klauzule o uključenju..................
31-110
10
A.
32-34
32-33
34
35-110
10
10
11
11
35-36
37-65
37-50
51-53
54-55
56-60
11
12
12
15
16
16
A.
B.
C.
D.
E.
F.
G.
B.
DEFINICIJE…………….……………………………............
(1) Statutarne izbjeglice……………….………...........
(2) Osnovna definicija iz Konvencije iz 1951. god..
TUMAČENJE POJMOVA…………….....………………….....
(1) “Događaji koji su se desili prije 1. januara
1951. godine.........................................................
(2) “Osnovan strah od proganjanja”……....…….....
(a) Opća analiza……………………………...…....
(b) Proganjanje…….………………………............
(c) Diskriminacija….………………………............
(d) Kažnjavanje..……..………………………........
i
(e) Posljedice nezakonitog odlaska iz zemlje
porijekla ili nedozvoljenog ostanka u zemlji
porijekla..........................................................
(f) Razlikovanje ekonomskih migranata od
izbjeglica.........................................................
(g) Agenti proganjanja……………………….........
“iz razloga rase, religije, nacionalnosti,
pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili
političkog mišljenja”…………..…………….........
(a) Opća analiza……………………………...........
(b) Rasa…………………………………….............
(c) Religija………………………………….............
(d) Nacionalnost………....…………………...........
(e) Pripadnost određenoj društvenoj grupi……....
(f) Političko mišljenje………………………...........
“nalazi izvan zemlje svog državljanstva”….......
(a) Opća analiza…….………….......….………......
(b) Izbjeglice “sur place”….……….......…….........
“i koja ne može ili zbog tog straha ne želi da
se stavi pod zaštitu te zemlje”………..………....
“koja, budući da nema državljanstvo a, kao
rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje
prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili,
zbog tog straha, ne želi da se u nju vrati”.........
Dvojno ili višestruko državljanstvo……….........
Teritorijalno prostiranje…….………………….....
POGLAVLJE III – Klauzule o prestanku statusa
izbjeglice….....................………….............................
(3)
(4)
(5)
(6)
(7)
(8)
A.
B.
ii
OPĆENITO……………………………………………..........
TUMAČENJE POJMOVA……………………………..…….....
(1) Ponovno dobrovoljno stavljanje pod zaštitu
svoje zemlje...............................................……....
(2) Ponovno dobrovoljno stjecanje državljanstva..
(3) Stjecanje novog državljanstva i zaštite.............
(4) Ponovno dobrovoljno nastanjenje u zemlji u
kojoj je postojao strah od proganjanja…….......
61
18
62-64
65
18
19
66-86
66-67
68-70
71-73
74-76
77-79
80-86
87-96
87-93
94-96
19
19
19
20
20
21
22
24
24
25
97-100
26
101-105
106-107
108-110
27
28
29
111-139
30
111-117
118-139
30
32
118-125
126-128
129-132
32
34
35
133-134
36
(5) Državljani kod kojih su prestali postojati
razlozi uslijed kojih su postali izbjeglice….......
(6) Osobe bez državljanstva kod kojih su prestali
postojati razlozi uslijed kojih su postali
izbjeglice...............................................................
135-136
36
137-139
37
POGLAVLJE IV – Klauzule o isključenju……….....
140-163
38
OPĆENITO……………………………………………..........
TUMAČENJE POJMOVA………………………………..........
(1) Osobe koje već primaju pomoć ili zaštitu
Ujedinjenih naroda……………...……………........
(2) Osobe za koje se smatra da nemaju potrebu
za međunarodnom zaštitom…………………......
(3) Osobe za koje se smatra da ne zavređuju
međunarodnu zaštitu………………………….......
(a) Ratni zločini, itd…………………………..........
(b) Nepolitička krivična djela………………...........
(c) Djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i
načelima Ujedinjenih naroda…………..…......
140-141
142-163
38
38
142-143
38
144-146
39
147-163
150
151-161
40
41
41
162-163
44
POGLAVLJE V – Specijalni slučajevi……...............
164-180
45
A.
B.
164-166
45
A.
B.
RATNE IZBJEGLICE……………………………………........
DEZERTERI I OSOBE KOJE IZBJEGAVAJU VOJNU
SLUŽBU………................................................................
OSOBE KOJE SU PRIBJEGLE SILI ILI POČINILE DJELO
NASILJA……...........................................................….....
167-174
46
175-180
48
POGLAVLJE VI – Načelo jedinstva porodice........
181-188
49
DRUGI DIO - Postupak za određivanje statusa
izbjeglice....................................................................
189-219
51
A.
B.
189-194
195-205
51
53
C.
OPĆENITO…………………………………………..............
UTVRĐIVANJE ČINJENICA……………………………….......
iii
(1) Načela i metode…...……………….…………........
(2) In dubio pro reo…………......………………..........
(3) Rezime………………………....………………….....
SLUČAJEVI KOJI IZAZIVAJU POSEBNE PROBLEME U
UTVRĐIVANJU ČINJENICA………………......…………….....
(1) Mentalno poremećene osobe…......……………..
(2) Maloljetne osobe bez pratnje….........……....…..
195-202
203-204
205
53
55
55
206-219
206-212
213-219
56
56
57
ZAKLJUČAK……....…………………………………….......
220-223
60
C.
ANEKSI..............................................................................
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
Izvod iz Završnog akta Ambasadora pri
Ujedinjenim narodima sa Konferencije o
statusu izbjeglica i osoba bez državljanstva
(član IV)......................................................................
Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951.
godine….....................................................................
Protokol o statusu izbjeglica iz 1967.
godine.........................................................................
Spisak država članica Konvencije iz 1951. i
Protokola iz 1967. godine....................................
Izvod iz Povelje međunarodnog vojnog
tribunala (član 6)…………………………………......
Međunarodni instrumenti u vezi sa članom
1F(a) Konvencije iz 1951.…………..…………......
INDEKS…………………………………………………..........
iv
61
61
64
92
97
100
102
103
PREDGOVOR
I) Izbjeglički status je na univerzalnom planu uređen Konvencijom o
statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom iz 1967. godine. Ovi
međunarodni pravni instrumenti su usvojeni u okviru organizacije Ujedinjenih
naroda. Konvenciju ili Protokol, odnosno oba ova dokumenta, je u vrijeme
ponovnog objavljivanja ovog Priručnika potpisalo 110 država.
II) Ova dva međunarodna pravna instrumenta mogu se primijeniti samo na
one osobe koje se smatraju izbjeglicama u smislu definicija iz tih
instrumenata. Procjena da li je netko izbjeglica ili nije, tj. određivanje statusa
izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. godine jeste
zadatak ugovornih država na čijem teritoriju se u momentu podnošenja
zahtjeva za priznavanje statusa izbjeglice nalazi dotična osoba.
III) Konvencija iz 1951. godine i Protokol iz 1967. godine predviđaju
suradnju ugovornih država sa Visokim komesarijatom Ujedinjenih naroda za
izbjeglice. Ova suradnja je proširena i na određivanje statusa izbjeglice
sukladno dogovorima postignutim u raznim ugovornim državama.
IV) Izvršni komitet programa Visokog komesarijata je na svom 28.
zasjedanju zatražio od UNHCR-a da "razmotri mogućnost izdavanja
priručnika o postupcima i kriterijima za određivanje statusa izbjeglice kao
smjernica kojima će se razne vlade koristiti u svom radu". Prvo izdanje
Priručnika je, kao odgovor na ovaj zahtjev Izvršnog komiteta, moje odjeljenje
priredilo u septembru 1979. godine. Od tada je Priručnik redovno
doštampavan kako bi se zadovoljile rastuće potrebe predstavnika organa
vlasti, eksperata i pravnika koji se bave izbjegličkom problematikom. Ovo
izdanje sadrži najnovije informacije o tome koje su države pristupile
međunarodnim instrumentima o izbjeglicama, uključujući i pojedine dijelove
izjava koje se odnose na teritorijalnu primjenu Konvencije iz 1951. godine i
Protokola iz 1967. godine.
V) Jedan segment ovog Priručnika o kriterijima za određivanje statusa
izbjeglice raščlanjuje i objašnjava različite komponente definicije izbjeglice
prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. Objašnjenja se
zasnivaju na saznanjima do kojih je došao ured Visokog komesarijata u
periodu od preko 25 godina otkada je Konvencija iz 1951. godine stupila na
1
snagu, 21. aprila 1954. godine. U obzir je uzeta i praksa u raznim državama,
kao i razmjena stavova između UNHCR-a i nadležnih vlasti ugovornih
država, te stručna literatura posvećena ovoj temi u posljednjoj četvrtini
stoljeća. Budući da je Priručnik zamišljen kao praktičan vodič, a ne kao
traktat o izbjegličkom pravu, namjerno su izostavljene reference na
relevantnu literaturu.
VI) Što se tiče postupka za određivanje statusa izbjeglice, autori Priručnika
su prvenstveno bili vođeni načelima koje je u tom smislu definirao sam
Izvršni komitet. Isto tako su, naravno, korištena i saznanja stečena iz prakse
raznih država.
VII) Svrha Priručnika je da posluži kao vodič djelatnicima organa vlasti koji
rade na određivanju statusa izbjeglice u različitim ugovornim državama.
Nadamo se da će Priručnik biti zanimljiv i koristan svima koji se bave
izbjegličkim problemima.
Michel Moussalli
Direktor Ureda za međunarodnu
zaštitu pri Visokom komesarijatu
Ujedinjenih naroda za izbjeglice
2
UVOD - Međunarodni instrumenti koji definiraju pojam
"izbjeglica"
A.
RANI INSTRUMENTI (1921-1946)
1. Početkom 20. stoljeća, međunarodna zajednica se počela baviti
problemom izbjeglištva, te iz humanitarnih razloga preuzimati odgovornost
za zaštitu i pomoć izbjeglicama.
2. Obrazac međunarodnih aktivnosti za pomoć izbjeglicama je utemeljila
Liga naroda, što je dovelo do usvajanja brojnih međunarodnih sporazuma u
njihovu korist. Na ove instrumente se poziva u članu 1A(1) Konvencije o
statusu izbjeglica iz 1951. godine (vidi paragraf 32. u daljnjem tekstu).
3. Definicije iz ovih instrumenata povezuju svaku izbjegličku kategoriju sa
nacionalnim porijeklom, teritorijem koji su napustili i odsustvom diplomatske
zaštite od strane njihove bivše domovine. Ovakvim definicijama, koje se
oslanjaju na "kategorizaciju", tumačenje je bilo pojednostavljeno i nije
uzrokovalo neke veće teškoće u odlučivanju o tome tko jeste izbjeglica.
4. Iako je malo vjerojatno da bi osobe koje su obuhvaćene ranim
instrumentima danas zatražile službeno priznavanje izbjegličkog statusa,
takvi slučajevi su ipak mogući. O njima se raspravlja u Poglavlju II(A). Osobe
koje potpadaju pod okvir definicije iz međunarodnih instrumenata koji
prethode Konvenciji iz 1951. godine, obično se nazivaju "statutarnim
izbjeglicama".
B.
KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1951. GODINE
5. Ubrzo po završetku drugog svjetskog rata, poslije kojeg je izbjeglički
problem i dalje ostao neriješen, javila se potreba za jednim novim
međunarodnim instrumentom koji bi definirao pravni status izbjeglica.
Umjesto ad hoc sporazuma, koji su se usvajali u vezi sa nekom konkretnom
izbjegličkom situacijom, ukazala se potreba za instrumentom koji bi
sadržavao osnovnu definiciju o tome tko se treba smatrati izbjeglicom.
Konvenciju o statusu izbjeglica usvojila je Konferencija ambasadora pri
Ujedinjenim narodima 28. jula 1951. godine, a ista je stupila na snagu 21.
3
aprila 1954. godine. U daljnjem tekstu se spominje kao “Konvencija iz 1951.
godine” (tekst Konvencije iz 1951. godine dat je u Aneksu II).
C.
PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1967. GODINE
6. U skladu sa osnovnom definicijom iz Konvencije iz 1951. godine,
izbjeglica je svatko tko se:
“… kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine i
zbog osnovanog straha od proganjanja... nalazi izvan zemlje svog
državljanstva...”
7. Vremensko ograničenje na 1951. godinu je proisteklo iz želje vlada, u
vrijeme kada je Konvencija usvajana, da ograniče svoje obaveze na
izbjegličke situacije koje su postojale u to vrijeme ili na one situacije koje su
mogle naknadno nastati iz događaja koji su se već desili.1
8. Protokom vremena i pojavom novih izbjegličkih situacija povećavala se
potreba za primjenom odredbi Konvencije iz 1951. godine i na ove
novonastale situacije. Rezultat svega toga je Protokol o statusu izbjeglica.
Protokol je, nakon što ga je razmotrila Generalna skupština Ujedinjenih
naroda, otvoren za pristupanje 31. januara 1967. godine, a stupio je na
snagu 4. aprila 1967. godine.
9. Pristupanjem Protokolu iz 1967. godine, države se obavezuju da na
konvencijske izbjeglice primjenjuju odredbe Konvencije iz 1951. godine, ali
bez vremenskog ograničenja na 1951. godinu. Iako je na ovaj način
doveden u vezu sa Konvencijom, Protokol je ipak samostalan instrument, pa
samim tim pristup Protokolu nije ograničen samo na države koje su članice
Konvencije.
10. U daljnjem tekstu se Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine
spominje kao “Protokol iz 1967.” (tekst Protokola je dat u Aneksu III).
1
Konvencija iz 1951. godine također predviđa mogućnost uvođenja teritorijalnog
ograničenja (vidi paragrafe 108-110).
4
11. U vrijeme sastavljanja ovog Priručnika, 78 država je pristupilo
Konvenciji iz 1951. ili Protokolu iz 1967. godine, ili pak oboma instrumentima
(spisak ugovornih država je dat u Aneksu IV).
OSNOVNE ODREDBE KONVENCIJE IZ 1951. GODINE I PROTOKOLA IZ 1967.
D.
GODINE
12. Konvencija iz 1951. i Protokol iz 1967. godine sadrže tri vrste odredbi:
(i)
Odredbe koje sadrže osnovnu definiciju tko jeste, a tko nije
izbjeglica, i tko je, pošto je nekada imao status izbjeglice, taj status
izgubio. Rasprava o ovim odredbama i njihovo tumačenje
predstavljaju osnovni sadržaj ovog Priručnika, koji je zamišljen kao
vodič onima čiji je zadatak određivanje statusa izbjeglice.
(ii)
Odredbe koje definiraju pravni status izbjeglica i njihova prava i
obaveze u zemlji izbjeglištva. Iako ove odredbe nemaju utjecaja na
proces određivanja statusa izbjeglice, organi kojima je povjeren
ovaj proces trebaju te odredbe imati u vidu, jer njihove odluke
mogu imati dalekosežne posljedice po dotične osobe ili njihove
porodice.
(iii) Ostale odredbe koje se bave administrativnim i diplomatskim
aspektima primjene ovih instrumenata. Član 35. Konvencije iz
1951. godine i član II. Protokola iz 1967. godine definiraju obavezu
ugovornih država da surađuju sa Visokim komesarijatom
Ujedinjenih naroda za izbjeglice u vršenju njegovih dužnosti, a
posebice, da istom olakšaju njegovu dužnost nadzora nad
primjenom odredbi ovih instrumenata.
E.
STATUT VISOKOG KOMESARIJATA UJEDINJENIH NARODA ZA IZBJEGLICE
13. Instrumenti koji su navedeni gore, pod A-C, definiraju osobe koje se
imaju smatrati izbjeglicama i zahtijevaju da ugovorne strane dodijele
određen status izbjeglicama koji se nalaze na njihovim teritorijima.
14. Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (“UNHCR”) osnovan
je 1. januara 1951. godine na osnovu odluke Generalne skupštine
5
Ujedinjenih naroda. Statut Komesarijata se nalazi u Aneksu Rezolucije broj
428(V), koja je usvojena na Generalnoj skupštini 14. decembra 1950.
godine. Prema Statutu, Visoki komesarijat je, između ostalog, zadužen da,
pod okriljem Ujedinjenih naroda, pruža međunarodnu zaštitu izbjeglicama
koje su u nadležnosti Komesarijata.
15. Statut sadrži definicije osoba na koje se proteže nadležnost Visokog
komesarijata. Te definicije su vrlo slične, mada ne i identične, definiciji iz
Konvencije iz 1951. godine Temeljem ovih definicija, Visoki komesarijat je
nadležan za izbjeglice, bez obzira na bilo kakva vremenska2 ili teritorijalna
ograničenja.3
16. Dakle, osoba koja zadovoljava kriterije iz Statuta UNHCR-a ima pravo
na zaštitu koju, u ime Ujedinjenih naroda, pruža Visoki komesarijat, bez
obzira na to da li se nalazi u zemlji koja je članica Konvencije iz 1951. i
Protokola iz 1967. godine ili ne odnosno da li joj je u prihvatnoj zemlji priznat
status izbjeglice, na osnovi bilo kojeg od ovih instrumenata. Takve izbjeglice,
koje potpadaju pod mandat Visokog komesarijata, obično se nazivaju
“mandatnim izbjeglicama”.
17. Iz gore navedenog proizlazi da takva osoba može istovremeno biti i
“mandatni izbjeglica” i izbjeglica na osnovu Konvencije iz 1951. ili Protokola
iz 1967. godine. Međutim, moguće je da se ona nađe u zemlji koju ne
obavezuje nijedan od ovih instrumenata ili da ne bude priznata kao
konvencijski izbjeglica primjenom vremenskog ili teritorijalnog ograničenja. U
takvim slučajevima, ta osoba ipak ima pravo na zaštitu Visokog
komesarijata, i to pod uvjetima iz Statuta.
18. Spomenuta Rezolucija 428(V) i Statut Visokog komesarijata pozivaju
vlade zemalja i Visoki komesarijat da surađuju u rješavanju izbjegličkih
problema. Visoki komesarijat je naveden kao organ zadužen za pružanje
međunarodne pomoći izbjeglicama od kojeg se, između ostalog, traži da
potiče usvajanje i ratificiranje međunarodnih konvencija za zaštitu izbjeglica,
te da nadzire njihovu primjenu.
2
3
Vidi paragrafe 35. i 36.
Vidi paragrafe 108-110.
6
19. Takva suradnja, u kombinaciji sa nadzornom ulogom, čini osnovu
fundamentalnog interesa Visokog komesarijata za proces određivanja
statusa izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. i Protokolu iz 1967. godine.
Uloga Visokog komesarijata se, u različitom stupnju, ogleda i u postupcima
za određivanje statusa izbjeglice, koji su uspostavljeni u brojnim zemljama.
F.
REGIONALNI INSTRUMENTI O IZBJEGLICAMA
20. Pored Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine, kao i Statuta
Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice, postoji i veliki broj
regionalnih sporazuma, konvencija i drugih instrumenata o izbjeglicama,
posebno u Africi, obje Amerike i u Evropi. Ovi regionalni instrumenti se bave
pitanjima kao što su dodjela azila, putne isprave i putne olakšice, itd. Neki od
njih sadrže i definiciju pojma “izbjeglica” ili definiciju osoba koje imaju pravo
na azil.
21. Pitanje diplomatskog i teritorijalnog azila je u Južnoj i Srednjoj Americi
uređeno brojnim regionalnim instrumentima, uključujući i Ugovor o
međunarodnom krivičnom pravu (Montevideo, iz 1889. godine); Sporazum o
izručenju (Karakas, iz 1911. godine); Konvencija o azilu (Havana, iz 1928.
godine); Konvencija o političkom azilu (Montevideo, iz 1933. godine);
Konvencija o diplomatskom azilu (Karakas, iz 1954. godine); i Konvencija o
teritorijalnom azilu (Karakas, iz 1954. godine).
22. Regionalni instrument novijeg datuma je Konvencija koja pokriva
određene aspekte izbjegličkih problema u Africi, koju je usvojila Skupština
predsjednika država i vlada Organizacije afričkog jedinstva 10. septembra
1969. godine. Ova Konvencija sadrži definiciju pojma “izbjeglica” iz dva
dijela: prvi dio je identičan definiciji iz Protokola iz 1967. godine (odnosno
Konvenciji iz 1951. godine, samo bez vremenskog i teritorijalnog
ograničenja). Drugi dio definicije primjenjuje pojam “izbjeglica” na svakoga
tko je:
“… zbog vanjske agresije, okupacije, strane dominacije ili događaja koji
ozbiljno narušavaju javni red, bilo na jednom dijelu ili na cijelom teritoriju
zemlje porijekla ili državljanstva, prisiljen napustiti mjesto uobičajenog
boravka i potražiti utočište negdje drugdje izvan svoje zemlje porijekla ili
državljanstva.”
7
23. Ovaj Priručnik se bavi određivanjem statusa izbjeglice samo na osnovu
dva univerzalna međunarodna instrumenta, a to su Konvencija iz 1951. i
Protokol iz 1967. godine.
G.
AZIL I POSTUPANJE PREMA IZBJEGLICAMA
24. Ovaj Priručnik se ne bavi pitanjima koja su u uskoj vezi sa određivanjem
statusa izbjeglice, na primjer, davanje azila izbjeglicama ili postupanje prema
izbjeglicama nakon što im je priznat status.
25. I pored toga što se azil spominje u Završnom aktu Konferencije
ambasadora pri Ujedinjenim narodima kao i u Preambuli Konvencije, dodjela
azila nije uređena Konvencijom iz 1951. niti Protokolom iz 1967. godine.
Visoki komesarijat se uvijek zalagao za liberalnu politiku dodjele azila u duhu
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Deklaracije o teritorijalnom
azilu, koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 10. decembra
1948. godine odnosno 14. decembra 1967. godine.
26. U pogledu postupanja na teritorijima država, ovo pitanje je, kad je riječ o
izbjeglicama, uređeno osnovnim odredbama Konvencije iz 1951. i Protokola
iz 1967. godine (vidi paragraf 12(ii)). Nadalje, valja skrenuti pažnju na
Preporuku E iz Završnog akta Konferencije ambasadora, kojom se usvaja
Konvencija iz 1951. godine:
“KONFERENCIJA
Izražava nadu da će Konvencija o statusu izbjeglica imati primjereni značaj
koji premašuje njen ugovorni okvir i da će svi narodi biti njome vođeni kada,
za osobe koje se nalaze na njihovim teritorijima kao izbjeglice, a koje nisu
pokrivene odredbama Konvencije, budu odobravali, koliko god je to
moguće, postupanje koje ona osigurava.”
27. Ovom Preporukom se omogućava državama da riješe probleme koji se
mogu javiti u pogledu osoba za koje se smatra da u potpunosti ne
ispunjavaju uvjete predviđene definicijom pojma “izbjeglica”.
8
PRVI DIO - Kriteriji za određivanje statusa izbjeglice
POGLAVLJE I - Osnovna načela
28. Određena osoba je izbjeglica u smislu Konvencije iz 1951. čim ispuni
kriterije sadržane u definiciji, što se nužno dešava prije nego što njen status
izbjeglice bude formalno određen. Dakle, priznavanje statusa izbjeglice nije
ono što tu osobu čini izbjeglicom, nego se priznavanjem statusa ona samo
proglašava izbjeglicom. Dotična osoba ne postaje izbjeglica zbog toga što joj
je priznat status izbjeglice, nego se njen status priznaje zbog toga što ona
jeste izbjeglica.
29. Određivanje statusa izbjeglice je proces koji se odvija u dvije faze. Prvo
je potrebno utvrditi relevantne činjenice u svakom konkretnom slučaju.
Drugo, na tako utvrđene činjenice moraju se primijeniti definicije iz
Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine.
30. Odredbe Konvencije iz 1951. godine, koje uređuju tko jeste izbjeglica,
sastoje se iz tri dijela, koji su označeni kao klauzule o “uključenju”,
“prestanku” i “isključenju”.
31. Klauzule o uključenju definiraju kriterije koje određena osoba mora
zadovoljiti da bi postala izbjeglica. One, dakle, čine pozitivnu osnovu na kojoj
se vrši određivanje statusa izbjeglice. Takozvane klauzule o prestanku i
isključenju imaju negativno značenje; naime, u prvima se navode uvjeti pod
kojima izbjeglica prestaje biti izbjeglicom, dok se u drugima nabrajaju
okolnosti pod kojima se osoba isključuje iz primjene Konvencije iz 1951.
godine, premda zadovoljava pozitivne kriterije iz klauzula o uključenju.
9
POGLAVLJE II - Klauzule o uključenju
A.
DEFINICIJE
(1) Statutarne izbjeglice
32. Član 1A(1) Konvencije iz 1951. godine se bavi statutarnim izbjeglicama,
tj. osobama koje se smatraju izbjeglicama shodno odredbama
međunarodnih instrumenata koji su prethodili Konvenciji iz 1951. godine U
njemu se kaže sljedeće:
U svrhu ove Konvencije, pojam “izbjeglica” se primjenjuje na svaku osobu:
(1) za koju se smatra da je izbjeglica, shodno dogovorima od 12. maja
1926. godine i 30. juna 1928. godine ili shodno konvencijama od 28.
oktobra 1933. godine i 10. februara 1938. godine, protokolu od 14.
septembra 1939. godine ili Ustavu Međunarodne organizacije za
izbjeglice;
odluke o nepodobnosti, koje je donijela Međunarodna organizacija za
izbjeglice tijekom svog djelovanja, ne sprečavaju da status izbjeglice
bude odobren osobama koje ispunjavaju uvjete iz točke (2) stava A
ovog člana.
33. Smisao gornjeg nabrajanja jeste da osigura vezu sa prošlošću i
kontinuitet međunarodne zaštite izbjeglica, koji su ranije, u više navrata, bili
predmet brige međunarodne zajednice. Kao što smo već rekli, (paragraf 4.
gore), ti instrumenti su do danas izgubili na svojoj važnosti, pa bi rasprava o
njima u ovom Priručniku imala malu praktičnu vrijednost. Međutim, osoba
koja se smatra izbjeglicom pod uvjetima iz bilo kojeg od ovih instrumenata
automatski je izbjeglica prema Konvenciji iz 1951. godine. Prema tome,
osoba koja posjeduje tzv. “Nansenov pasoš”4 ili “potvrdu o podobnosti”, koje
je izdala Međunarodna organizacija za izbjeglice, mora se smatrati
izbjeglicom prema Konvenciji iz 1951. godine ukoliko se na nju može
primijeniti neka od klauzula o prestanku ili ukoliko je ona izuzeta od primjene
ove Konvencije shodno nekoj od klauzula o isključenju. Isto se odnosi i na
dijete preminulog statutarnog izbjeglice.
4
"Nansenov pasoš": potvrda o identitetu koja se koristila kao putna isprava izdana
izbjeglicama prema odredbama predratnih instrumenata.
10
(2) Osnovna definicija iz Konvencije iz 1951. godine
34. Prema članu 1A(2) Konvencije iz 1951. godine, pojam “izbjeglica” se
odnosi na svaku osobu:
“koja se, kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951.
godine i zbog osnovanog straha od proganjanja iz razloga rase, religije,
nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja,
nalazi izvan zemlje svog državljanstva i koja ne može ili, zbog tog straha,
ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje; ili koja, budući da nema
državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje
prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili, zbog tog straha, ne želi da
se u nju vrati.”
O ovoj osnovnoj definiciji se detaljnije raspravlja u daljnjem tekstu.
B.
TUMAČENJE POJMOVA
(1) “Događaja koji su se desili prije 1. januara 1951. godine”
35. Porijeklo vremenskog ograničenja na 1951. godinu je objašnjeno u
paragrafu 7. Uvoda. Ovo vremensko ograničenje je nakon usvajanja
Protokola iz 1967. umnogome izgubilo svoje praktično značenje. Tumačenje
riječi “događaji” je, stoga, interesantno samo malom broju država članica
Konvencije iz 1951. godine, koje ujedno nisu članice Protokola iz 1967.
godine5
36. Riječ “događaji” nije definirana u Konvenciji iz 1951. godine, ali se
podrazumijevalo da ona označava “zbivanja od velike važnosti, uključujući
teritorijalne ili temeljite političke promjene, kao i sistematsko proganjanje koje
je naknadna posljedica ranijih promjena”.6 Vremensko ograničenje se odnosi
na “događaje” zbog kojih je, a ne na datum na koji je, određena osoba
postala izbjeglica, niti na datum na koji je ta osoba napustila svoju zemlju.
Izbjeglica je mogao napustiti svoju zemlju kako prije tako i poslije ovog
datuma, pod uvjetom da je njegov strah od proganjanja nastao uslijed
5
6
Vidi Aneks IV.
Dokument Ujedinjenih naroda E/1618, str. 39.
11
“događaja” koji su se desili prije tog datuma ili uslijed naknadnih posljedica
koje su nastale kao rezultat tih događaja.7
(2) “Osnovan strah od proganjanja”
(a) Opća analiza
37. Fraza “osnovan strah od proganjanja” je ključna u definiciji. Ona
odražava stav njenih autora o glavnim elementima izbjegličkog karaktera.
Prethodni način definiranja pojma izbjeglice putem kategorija (npr. osobe
određenog porijekla koje ne uživaju zaštitu svoje zemlje) je zamijenjen
generalnim pojmom “straha” kao relevantnim motivom. S obzirom na to da je
strah subjektivan, definicija podrazumijeva postojanje subjektivnog elementa
kod osobe koja traži status izbjeglice. Stoga je za određivanje statusa
izbjeglice važnija ocjena iskaza podnositelja zahtjeva, nego procjena
situacije u njegovoj zemlji porijekla.
38. Elementu straha – koji je stanje duha i subjektivni osjećaj – pridodat je
atribut “osnovan”. Ovo podrazumijeva da nije samo stanje duha dotične
osobe ono što određuje njen izbjeglički status, već da to stanje duha mora
biti potkrijepljeno i objektivnom situacijom. Pojam “osnovan strah” stoga
sadrži subjektivni i objektivni element i pri utvrđivanju postojanja osnovanog
straha, oba ova elementa se moraju uzeti u obzir.
39. Pretpostavljamo da, osim iz avanturizma ili želje da se vidi svijet, nitko
ne bi inače napustio svoj dom i zemlju, a da za to nema neki kategoričan
razlog. Mnogo je kategoričnih i razumljivih razloga za napuštanje zemlje, ali
se samo jedan motiv izdvaja kao onaj koji označava izbjeglicu. Iz gore
spomenutih razloga, fraza “osnovan strah od proganjanja”, time što ukazuje
na taj konkretan motiv, automatski čini sve ostale razloge bježanja
irelevantnim za definiciju. Taj izraz isključuje osobe koje su, na primjer, žrtve
gladi ili prirodnih katastrofa, osim ukoliko one pored toga nemaju osnovan
strah od proganjanja iz jednog od navedenih razloga. Međutim, ti drugi
motivi ne moraju biti u cijelosti irelevantni za postupak određivanja statusa
izbjeglice jer je za pravilno razumijevanje slučaja neophodno uzeti u obzir
sve okolnosti.
7
Loc. cit.
12
40. Ocjena subjektivnog elementa je neodvojiva od procjene ličnosti
podnositelja zahtjeva, s obzirom na to da psihološke reakcije različitih ljudi u
identičnim okolnostima ne moraju biti iste. Dok jedna osoba može imati
čvrsta politička ili religiozna uvjerenja, čije zanemarivanje može njen život
učiniti nepodnošljivim, druga osoba ne mora imati takva čvrsta uvjerenja.
Netko se može impulzivno odlučiti na bijeg, dok će drugi brižljivo planirati
svoj odlazak.
41. Uslijed značaja koji se u definiciji pridaje subjektivnom elementu,
procjena kredibiliteta je neophodna kada činjenice koje su prikupljene nisu
dostatne za pojašnjenje konkretnog slučaja. Bit će neophodno uzeti u obzir
osobnu i porodičnu historiju podnositelja zahtjeva, njegovu pripadnost
određenoj rasnoj, religijskoj, nacionalnoj, društvenoj ili političkoj grupi,
njegovo vlastito tumačenje njegove situacije i njegova osobna iskustva –
drugim riječima, sve ono što može ukazati na to da je strah dominantan
motiv njegovog zahtjeva. Strah mora biti razložan. Pretjeran strah, međutim,
može biti osnovan ako se, u svim okolnostima dotičnog slučaja, takvo stanje
duha može smatrati opravdanim.
42. U pogledu objektivnog elementa, potrebno je ocijeniti izjave koje dā
podnositelj zahtjeva. Od organa koji su pozvani da odrede status izbjeglice
se ne traži da prosuđuju o uvjetima u zemlji porijekla podnositelja zahtjeva.
Izjave podnositelja zahtjeva se, međutim, ne mogu razmatrati u apstraktnom
smislu, već se moraju promatrati u kontekstu cjelokupne situacije.
Poznavanje uvjeta u zemlji porijekla podnositelja zahtjeva – mada nije
primarni zadatak – značajan je element u procjeni kredibiliteta podnositelja
zahtjeva. Općenito se strah podnositelja zahtjeva treba smatrati osnovanim
ako on može dokazati, u razložnoj mjeri, da je njegov dalji boravak u zemlji
porijekla za njega postao nepodnošljiv, iz razloga navedenih u definiciji ili bi,
iz tih istih razloga, bio nepodnošljiv ako bi se tamo vratio.
43. Ovakva zapažanja se ne moraju nužno zasnivati na osobnom iskustvu
podnositelja zahtjeva. Na primjer, ono što se dogodilo njegovim prijateljima,
rodbini i ostalim pripadnicima iste rasne ili društvene grupe može biti
dovoljan znak da je njegov strah da će i on, prije ili kasnije, postati žrtva
proganjanja, osnovan. Također će relevantni biti i zakonski propisi njegove
zemlje porijekla, a posebice način na koji se oni primjenjuju. Svaki slučaj se,
međutim, mora procjenjivati zasebno. Mogućnost proganjanja može biti veća
13
ako se radi o poznatoj osobi, nego o osobi koja nije poznata u javnosti. Zbir
svih elemenata, kao što su karakter osobe, njeno porijeklo, utjecaj,
bogatstvo ili spremnost na javno istupanje, može dovesti do zaključka da je
njen strah od proganjanja osnovan.
44. Iako se status izbjeglice obično mora odrediti za svaki slučaj zasebno,
bilo je situacija u kojima su raseljavane čitave grupe ljudi pod okolnostima
koje ukazuju na to da se svaki član te grupe može smatrati izbjeglicom. U
ovakvim situacijama je pomoć često hitno potrebna, a iz čisto praktičnih
razloga je možda nemoguće odrediti izbjeglički status za svakog pojedinog
člana grupe. Zbog toga se pribjegava tzv. “grupnom određivanju” statusa
izbjeglice, kojim se svaki član grupe prima facie (tj. u nedostatku dokaza o
suprotnom) smatra izbjeglicom.
45. Osim u situacijama iz prethodnog paragrafa, podnositelj zahtjeva za
izbjeglički status obično mora navesti dobar razlog zbog kojeg on osobno
strahuje od proganjanja. Može se pretpostaviti da osoba osjeća osnovan
strah od proganjanja ako je već bila žrtva proganjanja iz jednog od razloga
nabrojanih u Konvenciji iz 1951. Međutim, riječ “strah” se ne odnosi samo na
osobe koje su stvarno bile žrtve proganjanja, već i na osobe koje žele izbjeći
situacije koje za sobom povlače rizik od proganjanja.
46. Izrazi “strah od proganjanja” ili čak “proganjanje”, obično su strane
svakodnevnom rječniku izbjeglice. Izbjeglica će se, zaista, vrlo rijetko pozvati
doslovce na “strah od proganjanja” iako će taj izraz biti implicitno sadržan u
njegovom iskazu. Da ponovimo, mada izbjeglica može imati jasno određena
mišljenja zbog kojih je morao propatiti, možda iz psiholoških razloga ne
može opisati svoja iskustva i situacije političkim rječnikom.
47. Tipična prilika za provjeru osnovanosti straha javlja se u slučaju kada
osoba posjeduje važeći nacionalni pasoš. Ponekad se tvrdi da posjedovanje
pasoša znači da vlasti koje su pasoš izdale nemaju namjeru progoniti
nositelja pasoša, jer mu ga inače ne bi ni izdale. Mada je ovo točno u nekim
slučajevima, brojne osobe su pribjegle legalnom izlasku iz zemlje kao
jedinom mogućem načinu, a da nikada nisu otkrile svoja politička mišljenja,
koja bi ih mogla dovesti u opasnu situaciju vis-à-vis vlasti.
14
48. Posjedovanje pasoša se, stoga, ne može uvijek smatrati dokazom
lojalnosti njegovog nositelja, niti ukazivati na odsustvo straha. Pasoš se čak
može izdati i osobi koja je nepoželjna u zemlji porijekla upravo radi toga da
bi ta osoba napustila zemlju, a mogući su slučajevi u kojima je pasoš
nabavljen kradomice. Prema tome, možemo zaključiti da puko posjedovanje
važećeg nacionalnog pasoša nije prepreka izbjegličkom statusu.
49. Ukoliko, međutim, podnositelj zahtjeva bez nekog dobrog razloga
insistira na tome da zadrži važeći pasoš zemlje čiju zaštitu navodno ne želi,
takvo ponašanje može dovesti u sumnju valjanost njegove tvrdnje da osjeća
“osnovan strah”. Obično, nakon priznanja statusa, izbjeglica ne treba
zadržati svoj nacionalni pasoš.
50. Međutim, moguće su izuzetne situacije u kojima osoba, koja ispunjava
kriterije za status izbjeglice, može zadržati svoj nacionalni pasoš – ili kojoj
vlasti zemlje porijekla mogu izdati novi pasoš shodno posebnim dogovorima.
Posebice kada ti dogovori ne podrazumijevaju da se nositelj nacionalnog
pasoša može slobodno vratiti u svoju zemlju bez prethodne dozvole, oni ne
moraju biti nespojivi sa izbjegličkim statusom.
(b) Proganjanje
51. Ne postoji univerzalno prihvaćena definicija “proganjanja”, a raznorazni
pokušaji da se formulira ova definicija nisu imali većeg uspjeha. Iz člana 33.
Konvencije iz 1951. godine se može zaključiti da prijetnja životu ili slobodi iz
razloga rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti
određenoj društvenoj grupi, uvijek predstavlja proganjanje. Druge teške
povrede ljudskih prava – iz istih razloga – također čine proganjanje.
52. Da li će drugi postupci ili prijetnje, zasnovani na predrasudama, prerasti
u proganjanje, ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, uključujući i
subjektivni element o kojem se govorilo u prethodnim paragrafima.
Subjektivni karakter straha od proganjanja traži ocjenu mišljenja i osjećanja
dotične osobe. Isto tako se, u svjetlu tih mišljenja i osjećanja, moraju
promatrati stvarne ili očekivane mjere koje se poduzimaju protiv dotične
osobe. Uslijed razlika u psihološkom ustrojstvu pojedinaca i u okolnostima
svakog slučaja, tumačenja toga što prerasta u proganjanje, nužno se
razlikuju.
15
53. Osim toga, podnositelj zahtjeva je možda bio podvrgnut raznoraznim
mjerama koje same po sebi neće prerasti u proganjanje (npr. različite forme
diskriminacije), koje su u nekim slučajevima kombinirane sa drugim
nepovoljnim faktorima (npr. atmosferom sveopće nesigurnosti u zemlji
porijekla). U takvim situacijama ovi različiti faktori mogu, ukoliko se uzmu
zajedno, proizvesti u svijesti podnositelja zahtjeva učinak, koji razložno može
opravdati zahtjev činjenicom osnovanog straha od proganjanja iz
“kumulativnih razloga”. Nije ni potrebno reći da je nemoguće postaviti
generalno pravilo o tome koji kumulativni razlozi mogu izazvati valjan zahtjev
za izbjeglički status. To će nužno ovisiti o svim okolnostima, uključujući
specifičnosti geografskog, historijskog i etnološkog konteksta.
(c) Diskriminacija
54. Razlike u postupanju prema različitim grupama zaista postoje u manjem
ili većem obimu u mnogim društvima. Osobe koje, kao rezultat tih razlika, ne
uživaju jednako povoljno postupanje, nisu nužno žrtve proganjanja. Samo će
u određenim okolnostima diskriminacija prerasti u proganjanje. Takav će
slučaj biti ukoliko diskriminacijske mjere dovode do suštinski negativnih
posljedica po dotičnu osobu, npr. ozbiljno ograničavaju pravo na zaradu za
život, pravo na prakticiranje religije ili pristup obično dostupnim obrazovnim
mogućnostima.
55. U slučaju kada diskriminacijske mjere nemaju same po sebi ozbiljniji
karakter, one ipak mogu izazvati razložan strah od proganjanja, ukoliko u
svijesti dotične osobe proizvedu osjećaj bojazni i nesigurnosti u pogledu
njene buduće egzistencije. Da li će te diskriminacijske mjere, same po sebi,
prerasti u proganjanje, mora se odrediti u svjetlu svih okolnosti. Tvrdnja o
postojanju straha od proganjanja će, naravno, biti jača kada je dotična osoba
bila žrtva brojnih diskriminacijskih mjera ovakve vrste i kada je, dakle,
prisutan kumulativni element.8
(d) Kažnjavanje
56. Proganjanje se mora razlikovati od kažnjavanja za prekršajna djela.
Osobe koje bježe od sudskog gonjenja ili kažnjavanja za takve prekršaje,
8
Vidi i paragraf 53.
16
obično nisu izbjeglice. Treba imati u vidu da je izbjeglica žrtva - ili
potencijalna žrtva - nepravde, a ne bjegunac od pravde.
57. Međutim, gore navedena razlika može ponekad biti nejasna. Kao prvo,
osobe koje su krive za prekršajna djela mogu podlijegati pretjeranim
kaznama, koje mogu prerasti u proganjanje u smislu definicije. Nadalje,
krivično gonjenje iz razloga navedenog u definiciji (na primjer, u vezi sa
“ilegalnim” religijskim obrazovanjem djeteta), može, samo po sebi, prerasti u
proganjanje.
58. Drugo, mogući su slučajevi u kojima neka osoba, pored straha od
sudskog gonjenja ili od kažnjavanja za prekršajno djelo, može osjećati i
“osnovan strah od proganjanja”. U takvim slučajevima je ta osoba izbjeglica.
Međutim, možda će biti potrebno razmotriti da predmetno krivično djelo, po
svojoj prirodi, možda nije toliko teško da bi se podnositelja zahtjeva podveo
pod jednu od klauzula o isključenju.9
59. Da bi se utvrdilo da li sudsko gonjenje prerasta u proganjanje, bit će
potrebno pozvati se i na zakonske propise predmetne zemlje jer je moguće
da oni nisu u suglasnosti sa prihvaćenim standardima ljudskih prava.
Međutim, najčešće nisu zakonski propisi ti koji su diskriminacijski, nego
njihova primjena. Sudsko gonjenje zbog povrede “javnog reda” npr.
rasturanja letaka, može biti samo sredstvo za proganjanje pojedinaca iz
razloga političkog sadržaja tih publikacija.
60. U ovakvim slučajevima, uslijed očiglednih poteškoća u procjeni
zakonskih propisa neke druge države, nacionalne vlasti predmetne zemlje
često mogu biti prisiljene da prilikom odlučivanja upotrijebe svoje vlastito
zakonodavstvo kao mjerilo. Uz to, može se pribjeći i načelima postavljenim u
raznoraznim međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima, posebice u
međunarodnim paktovima o ljudskim pravima, koji obavezuju države članice
i kojima je pristupio veliki broj država članica Konvencije o statusu izbjeglica
iz 1951. godine.
9
Vidi paragrafe 144. do 156.
17
(e) Posljedice nezakonitog odlaska iz zemlje porijekla ili nedozvoljenog
ostanka u zemlji porijekla
61. Zakonodavstvo pojedinih država nameće teške kazne za državljane koji
napuste zemlju na nezakonit način ili koji ostanu u inostranstvu bez dozvole.
U slučaju kada se sa razlogom vjeruje da će neka osoba, uslijed svog
nezakonitog odlaska ili nedozvoljenog ostanka u inostranstvu, podlijegati
tako teškim kaznama, priznanje njenog izbjegličkog statusa bit će opravdano
ako je moguće pokazati da su njeni motivi za napuštanje ili ostanak izvan
zemlje u vezi sa razlozima nabrojanim u članu 1A(2) Konvencije o statusu
izbjeglica iz 1951. godine (vidi paragraf 66. u daljnjem tekstu).
(f)
Razlikovanje ekonomskih migranata od izbjeglica
62. Migrant je svatko tko, iz nekih drugih razloga, a ne iz razloga sadržanih
u definiciji, dobrovoljno napusti svoju zemlju kako bi se nastanio negdje
drugdje. On može biti potaknut željom za promjenom ili avanturom,
porodičnim ili pak nekim drugim privatnim razlozima. Ako je na odlazak
potaknut isključivo ekonomskim razlozima, on je ekonomski migrant, a ne
izbjeglica.
63. Razlika između ekonomskog migranta i izbjeglice je, međutim, ponekad
mutna, isto kao što razlika između ekonomskih i političkih mjera u zemlji
porijekla podnositelja zahtjeva nije uvijek jasna. Iza ekonomskih mjera koje
utječu na život pojedinca mogu stajati rasni, religijski ili politički ciljevi ili
namjere usmjerene protiv određene grupe. Kada ekonomske mjere
ugrožavaju ekonomski opstanak određenog dijela stanovišta (npr.
uskraćivanje trgovinskih prava ili diskriminacijsko ili pretjerano oporezivanje
određene nacionalne ili religijske grupe) žrtve mogu, sukladno okolnostima,
postati izbjeglice, kada napuste svoju zemlju.
64. Da li će se isti kriterij primijeniti i na žrtve općih ekonomskih mjera (tj.
onih mjera koje se bez diskriminacije primjenjuju na cjelokupno stanovništvo)
ovisit će o okolnostima konkretnog slučaja. Neslaganje sa općim
ekonomskim mjerama nije samo po sebi dovoljan razlog za traženje statusa
izbjeglice. S druge strane, ono što na prvi pogled izgleda prvenstveno kao
ekonomski motiv za odlazak, može u stvarnosti uključivati i politički element,
pa je moguće da je upravo političko mišljenje to što njega izlaže ozbiljnim
posljedicama, a ne njegovo neslaganje sa ekonomskim mjerama.
18
(g) Agenti proganjanja
65. Proganjanje se obično vezuje za postupke državnih organa. Ono,
također, može dolaziti od dijela stanovništva koji ne poštuje standarde
utvrđene zakonima dotične zemlje. Takav slučaj može biti kod religijske
netolerancije, koja prerasta u proganjanje, u zemlji koja je inače sekularna,
ali gdje veliki dio stanovništva ne poštuje vjerovanja svojih susjeda. Kada
tešku diskriminaciju ili druge teške napade vrši lokalno stanovništvo, ta djela
se mogu smatrati proganjanjem ako ih vlasti svjesno toleriraju ili odbiju ili se
pokažu nemoćnim pružiti djelotvornu zaštitu.
(3) “iz razloga rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj
društvenoj grupi ili političkog mišljenja”
(a) Opća analiza
66. Da bi se netko mogao smatrati izbjeglicom, mora pokazati postojanje
osnovanog straha od proganjanja iz jednog od gore navedenih razloga.
Nevažno je da li proganjanje proizlazi iz jednog od ovih razloga pojedinačno
ili iz kombinacije dva ili više njih. Često podnositelj zahtjeva nije ni svjestan
razloga za proganjanje od kojeg strahuje. U svakom slučaju, nije njegova
dužnost da svoj slučaj analizira u toj mjeri, da do detalja identificira te
razloge.
67. Pri utvrđivanju činjenica u konkretnom slučaju, na voditelju postupka je
da utvrdi razlog ili razloge za proganjanje od kojeg podnositelj strahuje, te da
odluči da li je, s tim u vezi, zadovoljena definicija iz Konvencije iz 1951.
Očigledno je da će se raznorazni razlozi za proganjanje često preklapati.
Obično će se u jednom slučaju kombinirati više elemenata, npr. politički
protivnik koji pripada nekoj religijskoj ili nacionalnoj grupi ili objema, pa
kombinacija ovih razloga u njegovom slučaju može biti relevantan faktor pri
ocjenjivanju osnovanosti njegovog straha.
(b) Rasa
68. Rasa je, u ovom kontekstu, pojam koji treba shvaćati u njegovom
najširem smislu, tako da obuhvati sve vrste etničkih grupa koje se obično
spominju kao “rase”. Ovaj pojam često podrazumijeva i pripadnost određenoj
19
društvenoj grupi zajedničkog porijekla, koja čini manjinu u odnosu na
većinsko stanovništvo. Rasna diskriminacija je osuđena širom svijeta kao
jedan od najizrazitijih povreda ljudskih prava. Rasna diskriminacija stoga
predstavlja važan element kod utvrđivanja postojanja proganjanja.
69. Diskriminacija iz rasnih razloga će često prerasti u proganjanje u smislu
Konvencije iz 1951. Takav će slučaj biti ako je, kao posljedica rasne
diskriminacije, ljudsko dostojanstvo narušeno u mjeri u kojoj je to nespojivo
sa elementarnim i neotuđivim ljudskim pravima ili gdje zanemarivanje rasnih
barijera podliježe ozbiljnim posljedicama.
70. Puka činjenica pripadnosti određenoj rasnoj grupi, obično nije dovoljna
da bi podržala zahtjev za izbjeglički status. Moguće su, međutim, situacije u
kojima, uslijed specifičnih okolnosti koje pogađaju dotičnu grupu, pripadnost
rasi može, sama po sebi, biti dostatan razlog za strah od proganjanja.
(c) Religija
71. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Pakt o ljudskim pravima
proglašavaju pravo čovjeka na slobodu mišljenja, savjesti i religije, te pravo
koje podrazumijeva njegovu slobodu da promijeni svoju religiju i da je
ispoljava bilo javno ili privatno, kroz religijsko obrazovanje, prakticiranje,
molitvu ili poštivanje religijskih normi.
72. Proganjanje iz “religijskih razloga” može poprimiti različite forme, npr.
zabrana pripadnosti nekoj religijskoj zajednici, zabrana upražnjavanja vjere
na javnim ili privatnim mjestima, zabrana religijskog obrazovanja, kao i teške
diskriminacijske mjere koje se nameću osobama zbog toga što prakticiraju
svoju religiju ili pripadaju određenoj religijskoj zajednici.
73. Puka pripadnost nekoj religijskoj zajednici obično nije dovoljna da bi
podržala zahtjev za izbjeglički status. Moguće su, međutim, specifične
okolnosti u kojima puka pripadnost može biti dostatan razlog.
(d) Nacionalnost
74. Pojam “nacionalnost”, u ovom kontekstu, ne smije biti shvaćen samo
kao “državljanstvo”. On se odnosi i na pripadnost nekoj etničkoj ili
20
lingvističkoj grupi, i može se poklapati i sa pojmom “rasa”. Proganjanje iz
razloga nacionalne pripadnosti može podrazumijevati negativne stavove i
mjere protiv nacionalne (etničke, lingvističke) manjine pa, u određenim
okolnostima, činjenica pripadnosti takvoj manjini može, sama po sebi,
izazvati osnovan strah od proganjanja.
75. Istovremeno, postojanje više nacionalnih (etničkih, lingvističkih) grupa,
unutar granica jedne države, može proizvesti konfliktne situacije, kao i
proganjanje ili opasnost od proganjanja. Nije uvijek lako razlučiti proganjanje
iz razloga nacionalnosti od proganjanja iz razloga političkog mišljenja, kada
je politički sukob između nacionalnih grupa spojen sa političkim pokretima,
posebice ako se pokret poistovjećuje sa određenom “nacionalnošću”.
76. I iako su uglavnom pripadnici manjine ti koji se osjećaju ugroženim zbog
svoje nacionalne pripadnosti, postojali su mnogi slučajevi na raznim
kontinentima u kojima se pripadnik većine osjećao ugrožen od strane
dominantne manjine.
(e) Pripadnost određenoj društvenoj grupi
77. “Određena društvena grupa” obično uključuje osobe sličnog porijekla,
običaja ili društvenog statusa. Tvrdnja o strahu od proganjanja iz ovog
razloga se često može preplitati sa tvrdnjom o strahu od proganjanja iz
drugih razloga, npr. zbog rase, religije ili nacionalnosti.
78. Pripadnost određenoj društvenoj grupi može biti u korijenu proganjanja,
zato što ne postoji povjerenje u lojalnost te grupe prema vladi, ili zato što se
smatra da politička perspektiva, prošlost ili ekonomske djelatnosti njenih
pripadnika ili samo postojanje te društvene grupe kao takve, predstavljaju
prepreku vladinoj politici.
79. Puka pripadnost određenoj društvenoj grupi obično nije dovoljna da bi
podržala zahtjev za izbjeglički status. Moguće su, međutim, specifične
okolnosti u kojima puka pripadnost može biti dostatan razlog za strah od
proganjanja.
21
(f)
Političko mišljenje
80. Političko mišljenje koje se razlikuje od mišljenja vlade nije, samo po
sebi, dovoljan razlog za izbjeglički status, već podnositelj zahtjeva mora
pokazati da on, zbog takvog svog mišljenja, strahuje od proganjanja. Dakle,
pretpostavka je da podnositelj zahtjeva ima mišljenje koje vlast ne tolerira, a
koje se kritički odnosi prema njihovoj politici ili metodama. Isto tako,
pretpostavka je da su vlasti upoznate sa tim mišljenjem ili da ga pripisuju
podnositelju zahtjeva. Političko mišljenje nekog profesora ili pisca može biti
očiglednije nego mišljenje osobe koja ne zauzima tako istaknut položaj.
Relativna važnost ili postojanost mišljenja podnositelja zahtjeva – onoliko
koliko ju je moguće ustanoviti iz svih okolnosti konkretnog slučaja – također
će biti relevantni.
81. Iako definicija govori o proganjanju “iz razloga političkog mišljenja”, ne
može se uvijek ustanoviti uzročno-posljedična veza između iskazanog
mišljenja i srodnih mjera koje je podnositelj zahtjeva trpio ili od kojih je
strahovao. Takve mjere se samo u rijetkim slučajevima zasnivaju izričito na
“mišljenju”, a češće poprimaju oblik kazne za navodno krivično djelo protiv
struktura na vlasti. Stoga će biti neophodno utvrditi političko mišljenje
podnositelja zahtjeva, koje je u korijenu njegovog ponašanja, kao i činjenicu
da li je ono dovelo ili moglo dovesti do proganjanja od kojeg podnositelj tvrdi
da strahuje.
82. Kao što smo već rekli, proganjanje “iz razloga političkog mišljenja”
podrazumijeva da je podnositelj zahtjeva to mišljenje iskazao ili je ono
privuklo pažnju vlasti. Međutim, također su moguće situacije u kojima
podnositelj zahtjeva nikada nije ni iskazao svoje mišljenje ali se, uslijed
jačine njegovih uvjerenja, može razložno pretpostaviti da će on, prije ili
kasnije, to mišljenje iskazati te, kao rezultat toga, doći u sukob sa vlastima.
Kada se ovako nešto može razložno pretpostaviti, za podnositelja zahtjeva
se može smatrati da strahuje od proganjanja iz razloga političkog mišljenja.
83. Podnositelj zahtjeva koji se poziva na strah od proganjanja zbog
političkog mišljenja ne mora pokazati da su vlasti njegove zemlje porijekla
znale za njegovo mišljenje prije nego što je on napustio zemlju. On je svoje
političko mišljenje mogao prikrivati, te tako nikada ne pretrpjeti diskriminaciju
ili proganjanje. Međutim, puka činjenica da se podnositelj zahtjeva odbija
22
staviti pod zaštitu svoje vlade ili da se odbija vratiti, može razotkriti istinsko
stanje njegovog duha i ukazivati na strah od proganjanja. U tim okolnostima
bi se provjera osnovanosti straha zasnivala na procjeni posljedica sa kojima
bi se podnositelj zahtjeva sa određenim političkim sklonostima morao suočiti
u slučaju povratka. Posebice se to odnosi na tzv. izbjeglice “sur place”.10
84. Kada je netko predmet sudskog gonjenja ili kažnjavanja zbog političkog
prekršaja, onda se mora razlučiti gonjenje zbog političkog mišljenja od
gonjenja zbog politički motiviranih dijela. Ako se sudsko gonjenje odnosi na
kažnjivo djelo počinjeno iz političkih motiva, a predviđena kazna je
usuglašena sa pozitivnim zakonskim propisima dotične zemlje, strah od
takvog gonjenja neće, sam po sebi, od podnositelja zahtjeva načiniti
izbjeglicu.
85. Da li se osoba koja je počinila politički prekršaj može smatrati i
izbjeglicom, ovisi o raznim drugim faktorima. Sudsko gonjenje za neki
prekršaj može, u ovisnosti o okolnostima, biti izgovor za kažnjavanje
počinitelja zbog njegovog političkog mišljenja ili zbog iskazivanja tog
mišljenja. Isto tako, moglo bi se s razlogom vjerovati da će osoba koja je
počinila politički prekršaj biti izložena pretjeranom ili proizvoljnom
kažnjavanju za navodno djelo. Takvo pretjerano ili proizvoljno kažnjavanje
može prerasti u proganjanje.
86. Pri odlučivanju o tome da li se osoba koja je počinila politički prekršaj
može smatrati izbjeglicom, treba imati u vidu i sljedeće faktore: ličnost
podnositelja zahtjeva, njegovo političko mišljenje, motive njegovog
djelovanja, prirodu počinjenog djela, prirodu i motive sudskog gonjenja, i
konačno, prirodu zakona na kojem se to gonjenje zasniva. Ovi faktori mogu
ukazivati na to da se dotična osoba ne boji samo sudskog gonjenja i
kažnjavanja – u zakonskim okvirima - za djelo koje je počinila, nego i
proganjanja.
10
Vidi paragrafe 94. do 96.
23
(4) “nalazi izvan zemlje svog državljanstva” (nacionalnosti*)
(a) Opća analiza
87. U ovom kontekstu se pojam “nacionalnost” odnosi na “državljanstvo”.
Fraza “nalazi izvan zemlje svog državljanstva” se odnosi na osobe sa
državljanstvom, za razliku od osoba bez državljanstva. U većini slučajeva
izbjeglice zadržavaju državljanstvo svoje zemlje porijekla.
88. Opći uvjet za stjecanje statusa izbjeglice jeste da se podnositelj
zahtjeva, koji ima državljanstvo, nalazi izvan zemlje svog državljanstva. Ovo
pravilo nema izuzetaka. Međunarodna zaštita ne može stupiti na scenu sve
dotle dok se dotična osoba nalazi unutar teritorijalne nadležnosti svoje
domovine.11
89. Dakle, ako podnositelj zahtjeva navodi da strahuje od proganjanja, koje
je vezano za zemlju njegovog državljanstva, potrebno je ustanoviti da on
zaista i jeste državljanin te zemlje. Međutim, moguće su nejasnoće u
pogledu toga da li dotična osoba uopće ima državljanstvo. Moguće je da ona
ne zna ili je u krivu kada tvrdi da ima određeno državljanstvo ili da je bez
državljanstva. U slučaju kada se državljanstvo ne može jasno ustanoviti,
status izbjeglce treba odrediti na način sličan onome koji se koristi za osobe
bez državljanstva, odnosno umjesto zemlje državljanstva u obzir treba uzeti
zemlju prethodnog uobičajenog boravka (vidi paragrafe 101-105).
90. Kao što smo već rekli, osnovan strah podnositelja zahtjeva od
proganjanja mora biti vezan za zemlju njegovog državljanstva. Sve dotle dok
njegov strah nije vezan za zemlju njegovog državljanstva, od njega se može
očekivati da se stavi pod zaštitu te zemlje. Njemu nije potrebna
međunarodna zaštita, pa stoga on i nije izbjeglica.
(*) Na engleskom jeziku je “državljanstvo” iskazano terminom “nationality”, koji ima
dvostruko značenja: 1) državljanstvo: 2) nacionalnost; op.prev.
11
U nekim zemljama, naročito u zemljama Srednje i Južne Amerike, uobičajena je praksa
“diplomatskog azila” tj. pružanja utočišta u stranim ambasadama bjeguncima od političkog
proganjanja. Iako se za takve osobe može smatrati da su izvan nadležnosti svoje zemlje,
one nisu izvan njene teritorije. Prema tome, na njih se ne mogu primijeniti odredbe
Konvencije iz 1951. godine Spomenuti pojam “eksteritorijalnosti” ambasada je nedavno
zamijenjen pojmom “nepovredivosti”, koji se koristi u Bečkoj konvenciji o diplomatskim
odnosima iz 1961. godine.
24
91. Strah od proganjanja ne treba uvijek vezivati za cijelu teritoriju zemlje
državljanstva izbjeglice. Dakle, u etničkim sukobima ili u slučajevima velikih
nemira, uključujući i građanski rat, do proganjanja određene etničke ili
nacionalne grupe može doći samo u jednom dijelu zemlje. U ovakvim
situacijama, dotična osoba neće biti isključena iz izbjegličkog statusa, samo
zbog toga što je mogla potražiti utočište u drugom dijelu te zemlje ako, s
obzirom na sve okolnosti, ne bi bilo razložno od nje očekivati da to učini.
92. Položaj osoba koje imaju više od jednog državljanstva je obrađen u
paragrafima 106. i 107. u daljnjem tekstu.
93. Državljanstvo se može dokazati posjedovanjem nacionalnog pasoša.
Posjedovanje takvog pasoša stvara prima facie pretpostavku da je njegov
nositelj državljanin zemlje koja ga je izdala, osim ukoliko u samom pasošu
ne stoji drugačije. Vlasnik pasoša, kojim se pokazuje da je on državljanin
zemlje koja je pasoš izdala, a koji tvrdi da nema državljanstvo dotične
zemlje, mora tu svoju tvrdnju dokazati, na primjer, time što će pokazati da se
radi o tzv. “passport of convenience” (“pasoš koji se izdaje radi lakšeg
putovanja” - na prvi pogled regularan pasoš predmetne zemlje, koji
nacionalne vlasti ponekad izdaju osobama koje nisu državljani dotične
zemlje). Međutim, puka tvrdnja vlasnika pasoša da mu je pasoš izdat samo
radi lakšeg putovanja nije dovoljna da ospori pretpostavku državljanstva.
Neophodne informacije se u nekim slučajevima mogu dobiti od vlasti koje su
takav pasoš izdale. Ako se ove informacije ne mogu dobiti ili se ne mogu
dobiti u razložnom vremenskom roku, voditelj postupka mora sam donijeti
odluku o kredibilitetu tvrdnje podnositelja zahtjeva, uz odmjeravanje svih
ostalih elemenata njegovog iskaza.
(b) Izbjeglice “sur place”
94. Pretpostavka da čovjek mora biti izvan svoje zemlje da bi bio izbjeglica,
ne znači da je svoju zemlju morao napustiti bespravno čak da je morao
napustiti zbog osnovanog straha. On je mogao odlučiti da zatraži
priznavanje izbjegličkog statusa nakon što se u inostranstvu nalazi već
izvjesno vrijeme. Osoba koja nije bila izbjeglica u vrijeme kada je napustila
svoju zemlju, ali koja je naknadno postala izbjeglica, naziva se izbjeglica
“sur place”.
25
95. Čovjek postaje izbjeglica “sur place” uslijed okolnosti koje nastupe u
njegovoj zemlji porijekla za vrijeme njegovog odsustva iz zemlje.
Diplomatsko i ostalo osoblje koje radi u inostranstvu, ratni zarobljenici,
studenti, radnici migranti i mnogi drugi su podnosili zahtjeve za izbjeglički
status za vrijeme svog boravka u inostranstvu i mnogima je taj status i
priznavan.
96. Čovjek može postati izbjeglica “sur place” kao rezultat svojih vlastitih
aktivnosti, kao što su druženje sa izbjeglicama sa priznatim statusom ili
iskazivanje političkih stavova u zemlji boravka. Da li su ove aktivnosti
dostatne da opravdaju osnovan strah od proganjanja, mora se odrediti tek
pažljivim ispitivanjem svih okolnosti. Posebnu pažnju treba obratiti na to da li
su vlasti u zemlji porijekla mogle saznati za te aktivnosti i kakvo je njihovo
vjerojatno viđenje tih aktivnosti.
(5) “ i koja ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se stavi pod zaštitu
te zemlje”
97. Za razliku od fraze iz točke (6) u daljnjem tekstu, ova fraza se odnosi na
osobe koje imaju državljanstvo. Bez obzira na to da li ne može ili ne želi da
se stavi pod zaštitu svoje vlade, izbjeglica je uvijek osoba koja takvu zaštitu
ne uživa.
98. Činjenica da ne može da se stavi pod zaštitu svoje vlade podrazumijeva
postojanje okolnosti koje su izvan moći dotične osobe. Moguće je, na
primjer, da je u zemlji državljanstva proglašeno ratno stanje, da je zemlja u
građanskom ratu ili da se u njoj dešavaju veliki nemiri, što onemogućava tu
zemlju da pruži zaštitu ili zbog čega se takva zaštita čini nedjelotvornom. Isto
tako, zemlja državljanstva može uskratiti zaštitu podnositelju zahtjeva. Takvo
uskraćivanje zaštite može učvrstiti ili povećati strah podnositelja zahtjeva od
proganjanja i zaista može predstavljati jedan od elemenata proganjanja.
99. Što se točno podrazumijeva pod uskraćivanjem zaštite mora biti
utvrđeno sukladno okolnostima konkretnog slučaja. Ukoliko se čini da se
podnositelju zahtjeva uskraćuju usluge (npr. odbija se izdavanje nacionalnog
pasoša ili produženje njegovog važenja, ili mu se uskraćuje prihvat u
njegovu domovinu), koje se obično pružaju njegovim sunarodnjacima, takvo
uskraćivanje može značiti odbijanje zaštite u smislu definicijskog značenja
tog pojma.
26
100. Pojam “ne želi” se odnosi na izbjeglice koje odbijaju da prihvate zaštitu
zemlje svog državljanstva.12 Ovaj pojam je kvalificiran frazom “zbog tog
straha”. Kada se čovjek želi staviti pod zaštitu svoje domovine, takva želja je
obično nespojiva sa tvrdnjom da se izvan zemlje nalazi “zbog osnovanog
straha od proganjanja”. Kadgod je zaštita zemlje državljanstva dostupna i
kada ne postoji razlog, zasnovan na osnovanom strahu, za odbijanje takve
zaštite, dotičnoj osobi nije potrebna međunarodna zaštita, pa ona ni nije
izbjeglica.
(6) “koja, budući da nema državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se
nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili,
zbog tog straha, ne želi da se u nju vrati”
101. Ova fraza se odnosi na izbjeglice bez državljanstva i paralelna je sa
prethodnom frazom, koja se odnosi na izbjeglice sa državljanstvom. U
slučaju izbjeglice bez državljanstva, “zemlja državljanstva” je zamijenjena
“zemljom prethodnog uobičajenog boravka”, a izraz “ne želi da se stavi pod
zaštitu” je zamijenjen riječima “ne želi da se u nju vrati”. Pitanje “stavljanja
pod zaštitu” zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka, naravno nije
relevantno u slučaju izbjeglica bez državljanstva. Osim toga, kada osoba bez
državljanstva napusti zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka, iz
razloga navedenih u definiciji, ona se obično u tu zemlju više ne može vratiti.
102. Nije svaka osoba bez državljanstva nužno i izbjeglica, nego se takve
osobe moraju nalaziti izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka iz
razloga navedenih u definiciji. Ako ti razlozi ne postoje, onda ta osoba bez
državljanstva i nije izbjeglica.
103. Takvi razlozi se moraju ispitati u odnosu na zemlju “prethodnog
uobičajenog boravka”, u vezi sa kojom se strah navodi. Ovu zemlju autori
Konvencije iz 1951. definiraju kao “zemlju u kojoj je boravio i bio predmet
proganjanja ili strahuje da bi mogao biti predmet proganjanja u slučaju
povratka”.13
12
13
Dokument UN E/1618, str. 39.
loc. cit.
27
104. Osoba bez državljanstva može imati više od jedne zemlje svog
prethodnog uobičajenog boravka i može strahovati od proganjanja u odnosu
na više njih. Definicija ne zahtjeva da kriteriji budu zadovoljeni u odnosu na
sve te zemlje.
105. Kada se odredi da je osoba bez državljanstva izbjeglica u odnosu na
“zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka”, nikakva naredna promjena
zemlje uobičajenog boravka neće utjecati na njen izbjeglički status.
(7) Dvojno ili višestruko državljanstvo
Član 1A(2) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine:
“u slučaju osobe koja ima više od jednog državljanstva, pojam “izvan
zemlje svog državljanstva” odnosi se na svaku zemlju čije državljanstvo ta
osoba ima. Ne smatra se da je lišena zaštite zemlje svog državljanstva ona
osoba koja se, bez ikakvog valjanog razloga zasnovanog na osnovanom
strahu, ne stavi pod zaštitu jedne od zemalja čije državljanstvo ima.”
106. Svrha ove odredbe, koja je uglavnom razumljiva sama po sebi, jeste da
se iz izbjegličkog statusa isključe sve osobe sa dvojnim ili višestrukim
državljanstvom, a koje se mogu staviti pod zaštitu bar jedne od zemalja čiji
su državljani. Kadgod je dostupna, nacionalna zaštita ima prednost u
odnosu na međunarodnu zaštitu.
107. Međutim, prilikom ispitivanja slučaja podnositelja zahtjeva sa dvojnim ili
višestrukim državljanstvom, potrebno je napraviti razliku između
posjedovanja državljanstva u pravnom smislu i dostupnosti zaštite od strane
predmetne zemlje. Moguće je da podnositelj zahtjeva ima državljanstvo
zemlje u vezi sa kojom on ne navodi nikakav strah, ali da se to državljanstvo
ne smatra djelotvornim jer ne povlači zaštitu koja se obično pruža
državljanima. U takvim okolnostima, posjedovanje drugog državljanstva nije
nespojivo sa izbjegličkim statusom. U pravilu, da bi se uopće moglo
ustanoviti da državljanstvo nije djelotvorno, prethodno je morao biti
podnesen i odbijen zahtjev za zaštitom. Ako zaštita nije eksplicitno odbijena,
izostanak odgovora u razložnom roku, može se smatrati odbijanjem.
28
(8) Teritorijalno prostiranje
108. U vrijeme sastavljanja Konvencije iz 1951. godine, određen broj država
nije želio preuzeti obaveze čiji se opseg nije mogao predvidjeti, što je dovelo
do uvođenja vremenskog ograničenje na 1951. godinu (paragrafi 35. i 36. u
prethodnom tekstu). Osim toga, Konvencija iz 1951. godine je, u skladu sa
željama pojedinih vlada, omogućila ugovornim državama da svoje obaveze
preuzete Konvencijom ograniče na osobe koje su postale izbjeglice kao
rezultat događaja koji su se desili u Evropi.
109. Sukladno tome, u članu 1B Konvencije iz 1951. stoji:
(1) U svrhu ove Konvencije, riječi iz člana 1A “događaji koji su se desili
prije 1. januara 1951. godine“ mogu se razumjeti kao:
(a) “događaji koji su se desili u Evropi prije 1. januara 1951. godine”
ili
(b) “događaji koji su se desili u Evropi ili negdje drugo prije 1. januara
1951. godine”; i svaka ugovorna država dužna je, prilikom
potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, dati izjavu u kojoj precizira
značenje koje pridaje tim riječima, a u pogledu obaveza koje
preuzima na sebe u skladu sa ovom Konvencijom.
(2) Svaka ugovorna država, koja usvoji alternativu pod (a), može u svako
doba proširiti svoje obaveze, usvajanjem alternative pod (b), uputivši
obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda.
110. Od svih država članica Konvencije iz 1951. godine, u vrijeme pisanja je
njih devet još uvijek slijedilo alternativu pod (a) “događaji koji su se desili u
Evropi”.14 Iako u tim zemljama izbjeglice iz drugih dijelova svijeta često
dobivaju azil, njima se obično ne dodjeljuje status izbjeglice prema
Konvenciji iz 1951.
14
Vidi Aneks IV.
29
POGLAVLJE III - Klauzule o prestanku statusa izbjeglice
A.
OPĆENITO
111. Takozvane “klauzule o prestanku statusa izbjeglice” (član 1C (1) do (6)
Konvencije iz 1951. godine) navode uvjete pod kojima izbjeglicama prestaje
status. One se zasnivaju na stavu da međunarodnu zaštitu ne treba
odobravati u slučaju kada ona više nije potrebna ili opravdana.
112. Jednom određen, status izbjeglice traje sve dotle dok dotična osoba ne
potpadne pod klauzule o prestanku statusa izbjeglice.15 Ovako strog pristup
određivanju statusa izbjeglice proistječe iz potrebe da se izbjeglicama pruži
određena sigurnost, u smislu da njihov status ne podliježe stalnoj reviziji u
svjetlu privremenih promjena - koje nisu fundamentalne - situacije koja
prevladava u njihovoj zemlji porijekla.
113. Član 1C Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine predviđa:
“Ova Konvencija se prestaje primjenjivati na svaku osobu koja potpada pod
odredbe stava A ovog člana:
(1) ako se ona ponovno dobrovoljni stavi pod zaštitu zemlje svog
državljanstva; ili
(2) ako ona, nakon što je izgubila državljanstvo, isto ponovno dobrovoljno
stekne; ili
(3) ako ona stekne novo državljanstvo i uživa zaštitu zemlje svog novog
državljanstva; ili
(4) ako se ona dobrovoljno vrati da bi se nastanila u zemlji koju je
napustila ili izvan koje je živjela zbog straha od proganjanja; ili
(5) ako ona više ne može i dalje odbijati zaštitu zemlje svog državljanstva
jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status
izbjeglice;
15
U nekim slučajevima će se izbjeglički status održati, iako su razlozi za takav status
očigledno prestali postojati. Vidi (5) i (6) (paragrafe 135. do 139).
30
podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na
izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične
razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija
staviti pod zaštitu zemlje svog državljanstva;
(6) ako se ona, kao osoba koja nema državljanstvo, može vratiti u zemlju
svog prethodnog uobičajenog boravka jer su prestale postojati
okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice;
podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na
izbjeglicu iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične
razloge koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija
vratiti u zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka.”
114. Od šest klauzula o prestanku statusa izbjeglice, prve četiri odražavaju
promjenu položaja izbjeglice, koju je on sam izazvao, a to su:
1.
2.
3.
4.
ponovno dobrovoljno stavljanje pod nacionalnu zaštitu;
ponovno dobrovoljno stjecanje državljanstva;
stjecanje novog državljanstva;
ponovno dobrovoljno nastanjenje u zemlji gdje je postojao strah od
proganjanja.
115. Posljednje dvije klauzule o prestanku statusa izbjeglice, (5) i (6),
zasnivaju se na stavu da međunarodna zaštita više nije opravdana, zbog
promjena u zemlji u kojoj je postojao strah od proganjanja, nakon čega su
prestali postojati razlozi zbog kojih je određena osoba postala izbjeglica.
116. Klauzule o prestanku statusa izbjeglice su po svojoj prirodi negativne i
taksativno nabrojane. Stoga ih treba tumačiti restriktivno, i nikakvi drugi
razlozi se ne mogu analogijom navoditi kao opravdanje za oduzimanje
izbjegličkog statusa. Nije potrebno isticati da ukoliko (i kada) se izbjeglica, iz
bilo kojih razloga, ne želi više smatrati izbjeglicom, prestaje i potreba za
njegovim daljim izbjegličkim statusom i međunarodnom zaštitom.
117. Član 1C se ne bavi poništavanjem statusa izbjeglice. Moguće je,
međutim, da iskrsnu okolnosti koje ukazuju na to da dotičnoj osobi nikada
nije smio ni biti priznat status izbjeglice; npr. ukoliko se naknadno ustanovi
da je takav status stečen lažnim prikazivanjem materijalnih činjenica ili da
dotična osoba ima drugo državljanstvo ili da bi, u slučaju da su relevantne
31
činjenice bile poznate, bila primijenjena neka od klauzula o isključenju. U
ovakvim će slučajevima odluka, kojom je toj osobi bio priznat status
izbjeglice, obično biti poništena.
B.
TUMAČENJE POJMOVA
(1) Ponovno dobrovoljno stavljanje pod nacionalnu zaštitu
U članu 1C(1) Konvencije iz 1951. godine stoji:
“ako se ona ponovno dobrovoljno stavi pod zaštitu zemlje svog
državljanstva;”
118. Ova klauzula o prestanku se odnosi na izbjeglice koji imaju
državljanstvo, a nastave živjeti izvan zemlje svog državljanstva. (Položaj
izbjeglice koji se stvarno vratio u zemlju svog državljanstva je uređen
četvrtom klauzulom o prestanku, koja govori o osobi koja se “ponovno
nastanila” u toj zemlji). Međunarodna zaštita više nije potrebna izbjeglici koji
se ponovno dobrovoljno stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva. On je
time pokazao da su prestali uvjeti zbog kojih on “ne može ili ne želi da se
stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva”.
119. Ova klauzula o prestanku podrazumijeva tri preduvjeta:
(a) dobrovoljnost; izbjeglica mora djelovati dobrovoljno;
(b) namjeru; izbjeglica mora svojim djelima pokazati namjeru da se
ponovo stavi pod zaštitu zemlje svog državljanstva;
(c) ponovno stavljanje pod zaštitu; izbjeglica mora stvarno i dobiti
ovakvu zaštitu.
120. Ukoliko izbjeglica ne djeluje dobrovoljno, neće prestati biti izbjeglica.
Ukoliko vlasti, npr. vlasti u zemlji boravka, upute dotičnu osobu da, protiv
njene volje, poduzme radnju, koja bi se mogla protumačiti kao ponovno
stavljanje pod zaštitu zemlje državljanstva, npr. da konzulatu svoje zemlje
podnese zahtjev za izdavanje pasoša, ta osoba neće prestati biti izbjeglica
samo zato što postupa u skladu sa danom uputom. Isto tako, određena
osoba može biti primorana, okolnostima izvan njene kontrole, da pribjegne
mjeri zaštite koju pruža zemlja njenog državljanstva. Na primjer, možda
32
mora zatražiti razvod braka u svojoj zemlji jer nijedan drugi razvod braka
nema potrebnu međunarodnu važnost. Takva radnja se ne može smatrati
kao “ponovno dobrovoljno stavljanje pod zaštitu” i dotičnu osobu neće lišiti
izbjegličkog statusa.
121. Pri odlučivanju o tome da li se u ovakvim okolnostima gubi status
izbjeglice, potrebno je razlučiti stvarno ponovno stavljanje pod zaštitu od
povremenih i slučajnih kontakata sa vlastima zemlje državljanstva. Ukoliko
izbjeglica zatraži i dobije svoj nacionalni pasoš ili produženje njegove
važnosti, smatrat će se, u nedostatku dokaza o suprotnom, da se on
namjerava staviti pod zaštitu zemlje svog državljanstva. S druge strane,
pribavljanje dokumenata od vlasti zemlje svog državljanstva, koje bi osobe
koje nemaju dotično državljanstvo morale isto tako tražiti - kao npr. izvoda iz
matične knjige rođenih ili vjenčanih - ili slične usluge, ne može se smatrati
ponovnim stavljanjem pod zaštitu.
122. Izbjeglica koji zatraži zaštitu od vlasti zemlje svog državljanstva,
ponovno je stavljen pod njenu zaštitu tek onda kada ovaj njegov zahtjev
bude stvarno i odobren. Najčešći slučaj “ponovnog stavljanja pod zaštitu” će
biti kada se izbjeglica želi vratiti u zemlju svog državljanstva. On neće
prestati biti izbjeglica samo zbog toga što traži repatrijaciju. S druge strane,
pribavljanje dozvole ulaska ili nacionalnog pasoša u svrhu povratka smatrat
će se, u odsustvu dokaza o suprotnom, okončanjem statusa izbjeglice.16
Međutim, ovo ne isključuje mogućnost pružanja pomoći povratniku - i od
strane UNHCR-a – kako bi se olakšao njegov povratak.
123. Moguće je da je izbjeglica dobrovoljno nabavio pasoš svoje zemlje
porijekla, u namjeri da se stavi pod njenu zaštitu dok se nalazi izvan njene
teritorije ili da se u nju vrati. Kao što smo već rekli, pribavljanjem ovog
dokumenta, on obično prestaje biti izbjeglica. Ukoliko naknadno odustane od
svoje namjere, njegov status izbjeglice se treba iznova odrediti. On će morati
objasniti zbog čega je promijenio mišljenje i pokazati da se uvjeti, koji su ga
prvobitno načinili izbjeglicom, nisu bitno promijenili.
16
Gore navedeno se odnosi samo na izbjeglicu koji se još uvijek nalazi izvan teritorije svoje
zemlje. Treba imati na umu da četvrta klauzula o prestanku izbjegličkog statusa navodi da
izbjeglički status prestaje svakom izbjeglici koji se ponovno dobrovoljno nastani u zemlji
svog državljanstva ili prethodnog mjesta življenja.
33
124. U određenim izuzetnim okolnostima, pribavljanje nacionalnog pasoša ili
produženje njegovog važenja ne mora podrazumijevati i okončanje statusa
izbjeglice (vidi paragraf 120). Takav je slučaj, na primjer, kada nositelju
pasoša nije dopušteno da se vrati u zemlju njegovog državljanstva bez
posebne dozvole.
125. Kada izbjeglica posjeti svoju bivšu domovinu, pritom ne koristeći svoj
nacionalni pasoš, nego npr. putnu ispravu izdanu u zemlji boravka, neke
države smatraju da se ponovno stavio pod zaštitu svoje bivše domovine i
izgubio svoj izbjeglički status na osnovu klauzule o prestanku. Međutim,
svaki takav slučaj treba procjenjivati zasebno. Posjeta starom ili bolesnom
roditelju ima drugačije značenje u pogledu odnosa tog izbjeglice prema
njegovoj bivšoj domovini od redovne posjete toj zemlji sa namjerom da tamo
provede praznike ili uspostavi poslovne odnose.
(2) Ponovno dobrovoljno stjecanje državljanstva
U članu 1C(2) Konvencije iz 1951. godine stoji:
“ako ona, nakon što je izgubila državljanstvo, isto ponovno dobrovoljno
stekne;”
126. Ova klauzula je slična prethodnoj. Primjenjuje se na slučajeve kada
izbjeglica, koji je izgubio državljanstvo zemlje u vezi sa kojom mu je priznat
osnovan strah od proganjanja, ovo državljanstvo ponovno dobrovoljno
stekne.
127. Dok prema prethodnoj klauzuli (član 1C(1)), osoba koja ima
državljanstvo prestaje biti izbjeglica ako se ponovno stavi pod zaštitu koja
proizlazi iz tog državljanstva, prema ovoj klauzuli (član 1C(2)), ona gubi svoj
status izbjeglice ponovnim stjecanjem državljanstva, koje je ranije izgubio.17
128. Ponovno stjecanje državljanstva mora biti dobrovoljno. Davanje
državljanstva po sili zakona ne podrazumijeva njegovo ponovno dobrovoljno
17
U većini slučajeva izbjeglica zadržava državljanstvo svoje bivše domovine. To
državljanstvo se može izgubiti pojedinačnim ili kolektivnim mjerama oduzimanja
državljanstva. Gubitak državljanstva (apatridija) stoga nije nužno sadržan u izbjegličkom
statusu.
34
stjecanje, osim ukoliko to državljanstvo nije bilo izričito ili prešutno
prihvaćeno. Izbjeglica ne prestaje biti izbjeglica samo zato što je mogao
ponovno steći svoje bivše državljanstvo, osim ukoliko tu mogućnost zaista i
ne ostvari. Ako se takvo bivše državljanstvo daje po sili zakona, a sadrži
mogućnost odbijanja, smatrat će se ponovnim dobrovoljnim stjecanjem u
slučaju da izbjeglica, uz puno saznanje o tome, ne iskoristi mogućnost da to
državljanstvo odbije; osim ukoliko se ne može pozvati na posebne razloge
koji pokazuju da njegova namjera u stvari nije bila da ponovno stekne svoje
bivše državljanstvo.
(3) Stjecanje novog državljanstva i zaštite
U članu 1C(3) Konvencije iz 1951. godine stoji:
“ako ona stekne novo državljanstvo i uživa zaštitu zemlje svog novog
državljanstva;”
129. Kao i kod ponovnog stjecanja državljanstva, ova treća klauzula o
prestanku, proizlazi iz načela da osoba koja uživa nacionalnu zaštitu nema
potrebe za međunarodnom zaštitom.
130. Državljanstvo koje izbjeglica stječe, obično je državljanstvo zemlje
boravka. U određenim slučajevima, međutim, izbjeglica koji živi u jednoj
zemlji može steći državljanstvo neke druge zemlje. U takvim će slučajevima i
njegov izbjeglički status prestati, pod uvjetom da novo državljanstvo donosi i
zaštitu dotične zemlje. Ovaj preduvjet proizlazi iz fraze “i uživa zaštitu zemlje
svog novog državljanstva”.
131. Ako osoba, nakon što je stekla novo državljanstvo, prestane biti
izbjeglica, a potom navede osnovan strah u odnosu na zemlju novog
državljanstva, nastaje potpuno nova situacija i njegov status se mora odrediti
u odnosu na zemlju njegovog novog državljanstva.
132. Kada se status izbjeglice okonča stjecanjem novog državljanstva, pa to
novo državljanstvo bude izgubljeno, taj status se, u ovisnosti o okolnostima
tog gubitka, može obnoviti.
35
(4) ponovno dobrovoljno nastanjenje u zemlji u kojoj se strahovalo od
proganjanja
U članu 1C(4) Konvencije iz 1951. godine stoji:
“ako se ona dobrovoljno vrati da bi se nastanila u zemlji koju je napustila ili
izvan koje je živjela zbog straha od proganjanja;”
133. Ova četvrta klauzula o prestanku statusa izbjeglice se primjenjuje kako
na izbjeglice koje imaju državljanstvo, tako i na izbjeglice bez državljanstva.
Ona se odnosi na izbjeglice koji su se vratili u zemlju porijekla ili prethodnog
boravka, a koji prije toga, dok su još uvijek bili u zemlji izbjeglištva, nisu
prestali biti izbjeglice, u skladu sa prvom ili drugom klauzulom o prestanku
statusa.
134. Ova klauzula se poziva na “ponovno dobrovoljno nastanjenje”, što treba
shvatiti kao povratak u zemlju državljanstva ili prethodnog uobičajenog
boravka, sa ciljem trajnog ostanka. Privremena posjeta izbjeglice njegovoj
bivšoj domovini, ali ne uz korištenje nacionalnog pasoša, nego, na primjer,
putne isprave izdane u zemlji boravka, ne predstavlja “ponovno nastanjenje”
i neće podrazumijevati gubitak statusa izbjeglice na osnovi ove klauzule.18
(5) Državljani kod kojih su prestali postojati razlozi uslijed kojih su
postali izbjeglice
U članu 1C(5) Konvencije iz 1951. godine stoji:
“ako ona više ne može i dalje odbijati zaštitu zemlje svog državljanstva jer
su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status
izbjeglice;
podrazumijevajući da se odredbe ovog stava ne primjenjuju na izbjeglicu iz
stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji
proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija staviti pod zaštitu
zemlje svog državljanstva;”
18
Vidi paragraf 125.
36
135. Pojam “okolnosti” se odnosi na fundamentalne promjene u zemlji, za
koje se može pretpostaviti da su uklonile osnovu za strah od proganjanja.
Puka - vjerojatno privremena - promjena činjenica koje okružuju strah
svakog pojedinog izbjeglice, koja za sobom ne povlači bitnu promjenu
okolnosti, nije dostatna za primjenu ovog člana. U načelu, status izbjeglice
ne treba biti predmet čestog preispitivanja, a na štetu njegovog osjećanja
sigurnosti, što je svrha međunarodne zaštite.
136. Drugi stav ove klauzule sadrži izuzetak od odredbe o prestanku
sadržane u prvom stavu. On se bavi specifičnim situacijama u kojima je neka
osoba možda bila predmet veoma teškog proganjanja u prošlosti, pa zbog
toga neće izgubiti status izbjeglice, čak i u slučaju da su se u zemlji porijekla
desile fundamentalne promjene. Pozivanje na član 1A(1) ukazuje da se ovaj
izuzetak primjenjuje na “statutarne izbjeglice”. Takve izbjeglice su, u vrijeme
kada se radilo na Konvenciji iz 1951. godine, činile većinu izbjegličke
populacije. Međutim, ovaj izuzetak odražava jedno šire humanitarno načelo i
može se primijeniti i na ostale, a ne samo na statutarne izbjeglice. Često se
priznaje da se od osoba, koje su same ili čiji su članovi porodice bili izloženi
zločinačkim oblicima proganjanja, ne može očekivati da se vrate u
domovinu. Usprkos mogućoj promjeni režima, ova promjena ne mora uvijek
proizvesti potpunu promjenu u ponašanju stanovništva niti u svijesti dotičnog
izbjeglice, s obzirom na njegova iskustva iz prošlosti.
(6) Osobe bez državljanstva kod kojih su prestali postojati razlozi
uslijed kojih su postale izbjeglice
U članu 1C(6) Konvencije iz 1951. godine stoji:
“ako se ona, kao osoba koja nema državljanstvo, može vratiti u zemlju
svog prethodnog uobičajenog boravka jer su prestale postojati okolnosti u
vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice;
podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu iz
stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge koji
proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija vratiti u zemlju
svog prethodnog uobičajenog boravka.”
137. Šesta i posljednja klauzula o prestanku statusa je paralelna sa petom,
koja se odnosi na osobe sa državljanstvom. Ova klauzula se bavi isključivo
37
osobama bez državljanstva, koje se mogu vratiti u zemlju svog prethodnog
uobičajenog boravka.
138. Pojam “okolnosti” treba tumačiti na isti način kao i u petoj klauzuli.
139. Treba istaći da je, osim izmijenjenih okolnosti u zemlji prethodnog
uobičajenog boravka, neophodno da se dotična osoba može tamo vratiti, što
u slučaju osobe bez državljanstva, ne mora uvijek biti moguće.
POGLAVLJE IV - Klauzule o isključenju
A.
OPĆENITO
140. Stavovi D, E i F člana 1. Konvencije iz 1951. godine sadrže odredbe
kojima se iz statusa izbjeglice isključuju osobe koje inače ispunjavaju uvjete
iz člana 1A. Ove osobe potpadaju pod tri grupe. Prva grupa (član 1D) se
sastoji od osoba koje već uživaju zaštitu ili pomoć Ujedinjenih naroda; druga
grupa (član 1E) se bavi osobama za koje se smatra da nemaju potrebu za
međunarodnom zaštitom; i treća grupa (član 1F) nabraja kategorije osoba za
koje se smatra da ne zavređuju međunarodnu zaštitu.
141. Činjenice koje dovode do isključenja prema ovim klauzulama obično će
iskrsnuti tijekom procesa određivanja statusa izbjeglice. Može se, međutim,
dogoditi da činjenice koje opravdavaju isključenje postanu poznate tek
nakon priznanja izbjegličkog statusa. U takvim će slučajevima klauzula o
isključenju pozvati na poništenje prvobitno donesene odluke.
B.
TUMAČENJE POJMOVA
(1) Osobe koje već uživaju zaštitu ili pomoć Ujedinjenih naroda
U članu 1D Konvencije iz 1951. godine stoji:
“Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe koje, osim zaštite ili pomoći
Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice, sada uživaju zaštitu
ili pomoć i nekog drugog organa ili agencije Ujedinjenih naroda.
Kada ta zaštita ili pomoć prestane, iz bilo kojeg razloga, a da položaj ovih
osoba nije definitivno riješen u skladu sa relevantnim rezolucijama koje
38
usvoji Generalna skupština Ujedinjenih naroda, te osobe ipso facto imati
pravo na povlastice koje pruža ova Konvencija.”
142. Isključenje prema ovoj klauzuli primjenjuje se na svaku osobu koja
uživa zaštitu ili pomoć nekog drugog organa ili agencije Ujedinjenih naroda,
mimo Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice. Takvu je
zaštitu ili pomoć nekada pružala Agencija Ujedinjenih naroda za
rekonstrukciju Koreje (UNKRA), a sada je pruža Agencija Ujedinjenih naroda
za pomoć i rad sa palestinskim izbjeglicama na Bliskom Istoku (UNRWA).
Slične situacije su moguće i u budućnosti.
143. Što se tiče izbjeglica iz Palestine, treba istaći da UNRWA djeluje samo
na pojedinim područjima Bliskog Istoka, te da jedino tamo pruža svoju
zaštitu i pomoć. Dakle, izbjeglica iz Palestine koji se nalazi izvan tog
područja ne uživa navedenu pomoć, pa se može razmatrati za izbjeglički
status na osnovi kriterija iz Konvencije iz 1951. godine. Obično bi trebalo biti
dostatno ustanoviti da još uvijek traju okolnosti koje su prvobitno učinile da
se on kvalificira za zaštitu ili pomoć UNRWA-e, te da on nije prestao biti
izbjeglica na osnovi jedne od klauzula o prestanku, niti je isključen iz
primjene Konvencije na osnovi jedne od klauzula o isključenju.
(2) Osobe za koje se smatra da nemaju potrebu za međunarodnom
zaštitom
U članu 1E Konvencije iz 1951. godine stoji:
“Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe kojima nadležne vlasti zemlje,
u kojoj su se one nastanile, priznaju sva prava i dužnosti vezane za
posjedovanja državljanstva te zemlje.”
144. Ova odredba se odnosi na osobe koje se inače mogu kvalificirati za
status izbjeglice, a prihvaćeni su u zemlju gdje im je dodijeljena većina
prava, koja obično uživaju državljani te zemlje, ali ne i formalno
državljanstvo. (Oni se često nazivaju “nacionalnim izbjeglicama”). Zemlja
koja ih je prihvatila je često zemlja čije je stanovništvo istog etničkog
porijekla kao i oni sami.19
19
Prilikom razrade ove klauzule o isključenju, autori Konvencije su osobito imali u vidu
izbjeglice njemačkog porijekla kojima su po dolasku u Saveznu Republiku Njemačku
priznavana sva prava i obaveze koji se vezuju za njemačko državljanstvo.
39
145. Ne postoji precizna definicija “prava i obaveza” koji bi činili razlog za
isključenje na osnovi ove klauzule. Može se, međutim, reći da je isključenje
operativno ako je status osobe u velikoj mjeri izjednačen sa statusom
državljana te zemlje. Posebice, ta osoba mora, kao i državljanin, biti u
potpunosti zaštićena od deportacije ili protjerivanja.
146. Ova klauzula se odnosi na osobu koja se “nastanila” u predmetnoj
zemlji, što podrazumijeva trajni boravak, a ne samo puku posjetu. Osoba
koja boravi izvan zemlje i ne uživa diplomatsku zaštitu te zemlje nije
pogođena klauzulom o isključenju.
(3) Osobe za koje se smatra da ne zavređuju međunarodnu zaštitu
U članu 1F Konvencije iz 1951. godine stoji:
“Odredbe ove Konvencije se ne primjenjuju na osobe u vezi sa kojima
postoje ozbiljni razlozi da se smatra:
(a) da su počinile zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti,
u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata koji su doneseni da bi
se bavili tim zločinima;
(b) da su počinile teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje izbjeglištva
prije nego što su u nju prihvaćene kao izbjeglice;
(c) da su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima
Ujedinjenih naroda.”
147. Predratni međunarodni instrumenti koji su definirali raznorazne
kategorije izbjeglica nisu sadržavali odredbe o isključenju kriminalaca. Bilo je
to odmah nakon drugog svjetskog rata da su, po prvi put, donesene
posebne odredbe, kako bi se iz velike grupe izbjeglica, koji su tada primali
pomoć, isključile one osobe za koje se smatralo da nisu dostojne
međunarodne zaštite.
148. U vrijeme pisanja Konvencije, još uvijek je bilo živo sjećanje na suđenje
ratnim zločincima i postojao je dogovor među državama da ratne zločince ne
treba štititi. Države su, također, željele uskratiti prihvat, na njihove teritorije,
kriminalcima koji bi predstavljali opasnost po sigurnost i javni red.
40
149. Nadležnost za odlučivanje o primjeni ovih klauzula o isključenju
povjerena je ugovornoj državi na čijem teritoriju podnositelj zahtjeva traži
priznavanje izbjegličkog statusa. Za primjenu ovih klauzula, dostatno je
ustanoviti da “postoje ozbiljni razlozi da se smatra” da je počinjeno jedno od
opisanih dijela. Formalni dokaz o prijašnjem krivičnom gonjenju nije
potreban. Međutim, imajući u vidu ozbiljne posljedice isključenju po dotičnu
osobu, klauzule o isključenju se moraju tumačiti restriktivno.
(a) Ratni zločini, itd.
(a) da su počinile zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti,
u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata koji su doneseni da bi
se bavili tim zločinima;
150. Prilikom spominjanja zločina protiv mira, ratnih zločina ili zločina protiv
čovječnosti, Konvencija općenito upućuje na “međunarodne instrumente koji
su doneseni da bi se bavili tim zločinima”. Od kraja drugog svjetskog rata do
danas je usvojen priličan broj ovakvih instrumenata. Svi oni sadrže definiciju
toga što predstavlja “zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv
čovječnosti”. Najopsežniju definiciju sadrže Londonski sporazum iz 1945.
godine i Povelja međunarodnog vojnog tribunala. Definicija iz Londonskog
sporazuma, kao i spisak drugih relevantnih instrumenata, dani su u
Aneksima V i VI.
(b) Nepolitička krivična djela
(b) da su počinile teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje izbjeglištva
prije nego što su u nju prihvaćene kao izbjeglice;
151. Cilj ove klauzule o isključenju jeste da se društvo prihvatne zemlje
zaštiti od opasnosti koju sa sobom nosi prihvat izbjeglice koji je počinio neko
teško krivično djelo. Klauzula, također, traži da se za izbjeglicu, koji je
počinio obično krivično djelo (ili djela), koje po svojoj prirodi nije toliko teško
ili koji je počinio politički prekršaj, osigura primjereno pravedno postupanje.
152. Pri odlučivanju o tome da li se radi o “nepolitičkom” prekršaju ili,
suprotno tome, o “političkom” krivičnom djelu, pažnju treba obratiti
41
prvenstveno na njegovu prirodu i svrhu, tj. na to da li je počinjen iz iskrenih
političkih motiva, a ne samo iz osobnih razloga ili interesa. Također treba
postojati bliska i direktna uzročno-posljedična veza između počinjenog djela i
njegove navodne političke svrhe i cilja. Isto tako, politički element prekršaja
treba prevagnuti nad elementom koji ga karakterizira kao obični prekršaj. To
neće biti slučaj ako su počinjena djela u očiglednoj nerazmjeri sa navodnim
ciljem. Političku prirodu prekršaja je također teže prihvatiti ukoliko prekršaj
uključuje djela zločinačke prirode.
153. Jedino je krivično djelo koje je podnositelj zahtjeva počinio ili se
pretpostavlja da ga je počinio ”izvan zemlje izbjeglištva, prije nego što je u
nju prihvaćen kao izbjeglica”, razlog za isključenje. Zemlja izvan zemlje
izbjeglištva je obično zemlja porijekla iako se može raditi i o nekoj drugoj
zemlji, osim o zemlji izbjeglištva gdje podnositelj zahtjeva traži priznanje
svog izbjegličkog statusa.
154. Izbjeglica koji počini teško krivično djelo u zemlji izbjeglištva podliježe
redovnom zakonskom procesu u toj zemlji. Član 33. stav 2. Konvencije
dozvoljava protjerivanje ili vraćanje izbjeglice u njegovu bivšu domovinu ako,
nakon što pravosnažnom presudom bude osuđen za “naročito teško”
krivično djelo, on predstavlja opasnost po društvo zemlje izbjeglištva.
155. Teško je definirati što predstavlja “teško” nepolitičko krivično djelo u
svrhu ove klauzule o isključenju, posebice jer pojam “krivično djelo” ima
različita značenja u različitim pravnim sistemima. U nekim zemljama pojam
“krivično djelo” označava samo prekršaje težeg karaktera. U drugim, pak,
može obuhvaćati sve od manje krađe do ubojstva. Međutim, u ovom
kontekstu “teško” krivično djelo mora biti krivično djelo ubojstva ili veoma
ozbiljno djelo za koje je propisana jako teška kazna. Manji prekršaji koji
podliježu umjerenim kaznama nisu razlog za isključenje prema članu 1F(b),
čak ni onda kada se tehnički nazivaju “krivičnim djelima” u krivičnom zakonu
predmetne zemlje.
156. U primjeni ove klauzule o isključenju, također je potrebno povući crtu
između prirode prekršaja za koji se pretpostavlja da ga je počinio podnositelj
zahtjeva i stupnja proganjanja od kojeg on strahuje. Ako osoba osjeća
osnovan strah od jako teškog proganjanja, npr. od proganjanja koje
ugrožava njen život ili slobodu, krivično djelo mora biti veoma ozbiljno da bi
42
došlo do isključenja. Ako je proganjanje od kojeg se strahuje manje teško, bit
će potrebno razmotriti prirodu djela (jednog ili više njih) za koje se
pretpostavlja da su počinjeni, kako bi se ustanovilo da podnositelj zahtjeva u
stvari nije bjegunac od pravde ili da njegov kriminalni karakter ne preteže
nad njegovim karakterom bona fide izbjeglice.
157. Prilikom ocjenjivanja prirode krivičnog djela za koje se pretpostavlja da
je počinjeno, u obzir treba uzeti sve relevantne faktore, uključujući i
eventualne olakšavajuće okolnosti. Također je potrebno razmotriti i
eventualne otežavajuće okolnosti kao, na primjer, činjenicu da podnositelj
zahtjeva možda već ima krivični dosje. Činjenica da je podnositelj zahtjeva,
koji je osuđen za teško nepolitičko krivično djelo, već odslužio svoju kaznu ili
je pomilovan ili amnestiran, također je relevantna. U ovom potonjem slučaju,
pretpostavka je da klauzula o isključenju više nije primjenjiva, osim ukoliko
se ne pokaže da je, usprkos pomilovanju ili amnestiji, kriminalni karakter
podnositelja zahtjeva i dalje dominantan.
158. Stavovi slični onima iz prethodnih paragrafa, primjenjivat će se kada je
krivično djelo - u najširem smislu – počinjeno kao sredstvo za bijeg iz zemlje
u kojoj se strahuje od proganjanja, ili kao propratna pojava takvog bijega.
Ova krivična djela se mogu kretati u rasponu od krađe sredstava potrebnih
za bijeg do ugrožavanja ili oduzimanja života nedužnih ljudi. Dok je, u svrhu
ove klauzule o isključenju, moguće zanemariti činjenicu da je izbjeglica, ne
našavši nikakvo drugo sredstvo za bijeg, projurio preko granice u ukradenom
vozilu, odluka je mnogo teža u slučaju kada on izvrši otmicu aviona tj. kada,
pod prijetnjom oružja ili posredstvom stvarnog nasilja, prisili posadu aviona
da promijeni odredište kako bi ga doveli u zemlju izbjeglištva.
159. Što se tiče otmice aviona, postavlja se pitanje da li to djelo, ako je
počinjeno kako bi se izbjeglo proganjanje, predstavlja teško nepolitičko
krivično djelo u smislu ove klauzule o isključenju. Vlade su u više navrata, u
okviru Ujedinjenih naroda, razmatrale nezakonitu otmicu aviona i usvojile
veći broj međunarodnih konvencija koje se bave tom problematikom. Ni u
jednom od ovih instrumenata se ne spominju izbjeglice. Međutim, u jednom
od izvještaja, koji je doveo do usvajanja rezolucije o ovoj problematici, se
kaže da “usvajanje nacrta Rezolucije ne može biti na štetu nijednog
međunarodnog prava ili obaveze država, koji proistječu iz instrumenata o
statusu izbjeglica i osoba bez državljanstva”. U drugom se izvještaju navodi
43
da “usvajanje nacrta Rezolucije ne smije biti na štetu
međunarodnog prava ili obaveze države u vezi sa azilom”.20
nijednog
160. Razne konvencije koje su usvojene s tim u vezi21 uglavnom se bave
načinima na koji se mora postupati sa počiniteljima ovih dijela. One, bez
razlike, daju ugovornim državama alternativu da tu osobu ili izruče ili da
same provedu krivični postupak za djelo koje je počinjeno na njihovom
teritoriju, što podrazumijeva i pravo dodjele azila.
161. Kako, dakle, postoji mogućnost dodjele azila, prilikom odlučivanja o
eventualnom izbjegličkom statusu na osnovi Konvencije iz 1951. godine, bit
će potrebno valjano razmotriti težinu proganjanja od kojeg prekršitelj
eventualno strahuje, kao i stupanj osnovanosti njegovog straha. Isključenje
na osnovi člana 1F(b), podnositelja zahtjeva koji je počinio nezakonitu
otmicu aviona, također treba pažljivo ispitati, u svakom pojedinom slučaju.
(c) “Djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda”
(c)
da su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima
Ujedinjenih naroda.”
162. Ova, vrlo općenita, klauzula o isključenju se preklapa sa klauzulom o
isključenju iz člana 1F(a), zbog toga što je očigledno da su zločin protiv mira,
ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti isto tako i djela koja su u suprotnosti
sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda. Iako član 1F(c) ne uvodi nijedan
novi element, njegova namjera je da, u najširem obimu, pokrije sva djela
protiv ciljeva i načela Ujedinjenih naroda, koja možda nisu u potpunosti
obuhvaćena dvoma prethodnim klauzulama o isključenju. Promatrajući ih u
sklopu ovog potonjeg, mora se pretpostaviti, mada to nije izričito rečeno, da
djela obuhvaćena ovom klauzulom moraju također biti kriminalne prirode.
20
Izvještaji sa šestog zasjedanja Komiteta o rezolucijama Generalne skupštine, br. 2645
(XXV). Dokument UN-a A/8716 i 2551 (XXIV). Dokument UN-a A/7845.
21
Konvencija o krivičnim i drugim djelima počinjenim u avionu, Tokio, 14. septembar 1963.
godine; Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice aviona, Hag, 16. decembar 1970.
godine; Konvencija o suzbijanju nezakonitih dijela protiv sigurnosti civilne avijacije,
Montreal, 23. septembar 1971. godine.
44
163. Ciljevi i načela Ujedinjenih naroda su navedeni u Preambuli i članovima
1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda. U njima su nabrojana fundamentalna
načela kojima bi se trebale rukovoditi članice Ujedinjenih naroda kako u
međusobnim odnosima, tako i u odnosima prema međunarodnoj zajednici u
cjelini. Iz ovoga se može zaključiti da je osoba morala biti na vlasti u zemlji
članici i instrument svoje zemlje u kršenju ovih načela, kako bi uopće mogla
počiniti djelo koje je u suprotnosti sa tim načelima. Međutim, vrlo su rijetki
presedani na primjenu ove klauzule koju, uslijed njenog veoma uopćenog
karaktera, treba primjenjivati sa oprezom.
POGLAVLJE V - Specijalni slučajevi
A.
RATNE IZBJEGLICE
164. Osobe prisiljene da napuste svoju zemlju porijekla zbog međunarodnih
ili građanskih oružanih sukoba se obično ne smatraju izbjeglicama prema
Konvenciji iz 1951. i Protokola iz 1967. godine.22 One, međutim, uživaju
zaštitu predviđenu drugim međunarodnim instrumentima, npr. Ženevskom
konvencijom o zaštiti žrtava rata iz 1949. godine i Protokolom iz 1977.
godine uz Ženevsku konvenciju iz 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih
oružanih sukoba.23
165. Međutim, strana invazija ili okupacija cijele ili dijela zemlje može
rezultirati - i povremeno rezultira - proganjanjem iz jednog ili više razloga
nabrojanih u Konvenciji iz 1951. godine. U tom slučaju će izbjeglički status
ovisiti o tome da li podnositelj zahtjeva može pokazati da osjeća “osnovan
strah od proganjanja” na okupiranom teritoriju i, osim toga, o tome da li se on
može ili ne može staviti pod zaštitu svoje vlade ili snaga za zaštitu čija je
dužnost da štite interese njegove zemlje za vrijeme oružanog sukoba, te da
li se takva zaštita može smatrati djelotvornom.
22
U pogledu Afrike, međutim, vidi definiciju u članu 1(2) Konvencije Organizacije afričkog
jedinstva koja pokriva određene aspekte izbjegličkih problema u Africi, koja je citirana u
paragrafu 22. u prethodnom tekstu.
23
Vidi Aneks VI, točke (6) i (7).
45
166. Zaštita može biti nedostupna ako ne postoje nikakvi diplomatski odnosi
između prihvatne zemlje podnositelja zahtjeva i njegove zemlje porijekla.
Ako je vlada zemlje porijekla i sama u egzilu, postavlja se pitanje
djelotvornosti zaštite koju je ona sposobna pružiti. Dakle, svaki slučaj treba
prosuđivati u meritumu, kako u pogledu osnovanosti straha od proganjanja
tako i u pogledu dostupnosti zaštite od strane vlade zemlje porijekla.
B.
DEZERTERI I OSOBE KOJE IZBJEGAVAJU VOJNU SLUŽBU
167. U zemljama gdje je vojna služba obavezna, neispunjavanje ove
dužnosti je često kažnjivo po zakonu. Uz to, bez obzira na to da li je vojna
služba obavezna ili ne, dezerterstvo se, bez razlike, smatra krivičnim
prekršajem. Kazne se mogu razlikovati od zemlje do zemlje i obično se ne
smatraju proganjanjem. Prema definiciji, strah od sudskog gonjenja i
kažnjavanja za dezertiranje ili izbjegavanje vojne obaveze, sam po sebi ne
predstavlja osnovan strah od proganjanja. S druge strane, dezertiranje ili
izbjegavanje vojne obaveze ne isključuju mogućnost da dotična osoba bude
i izbjeglica jer ona, osim toga što je dezerter ili bjegunac od vojne obaveze,
može biti i izbjeglica.
168. Sasvim je jasno da određena osoba nije izbjeglica ako je njen jedini
razlog za dezertiranje ili izbjegavanje vojne službe odbojnost prema vojnoj
službi ili strah od borbe. Ona, međutim, može biti izbjeglica ukoliko je
dezertiranje ili izbjegavanje vojne službe propratna pojava uz ostale
relevantne motive za napuštanje ili ostajanje izvan svoje zemlje ili ako ona i
inače ima razloga, u značenju iz definicije, za strah od proganjanja.
169. Dezerter ili bjegunac od vojne obaveze može se smatrati i izbjeglicom
ako je moguće pokazati da bi za vojni prekršaj on pretrpio nerazmjerno tešku
kaznu, i to zbog svoje rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj
društvenoj grupi ili političkog mišljenja. Isto bi važilo ako je moguće pokazati
da on osjeća osnovan strah od proganjanja iz ovih gornjih razloga, a mimo
straha od kažnjavanja za dezerterstvo.
170. Također, međutim, postoje slučajevi kada neophodnost izvršenja vojne
obaveze može biti jedini razlog za traženje statusa izbjeglice, tj. kada osoba
može pokazati da bi izvršenje vojne obaveze zahtijevalo njeno učešće u
vojnim akcijama, protivno njenim iskrenim političkim, religioznim ili moralnim
uvjerenjima, ili valjanim razlozima savjesti.
46
171. Nije svako uvjerenje, ma koliko iskreno, dostatan razlog za traženje
statusa izbjeglice nakon dezertiranja ili izbjegavanja vojne obaveze. Nije
dovoljno da se osoba ne slaže sa svojom vladom u pogledu političke
opravdanosti određene vojne akcije. Kada je, međutim, međunarodna
zajednica osudila vojnu akciju sa kojom dotična osoba ne želi biti dovedena
u vezu, kao akciju koja se protivi osnovnim pravilima ljudskog ponašanja,
kažnjavanje za dezerterstvo ili izbjegavanje vojne obaveze se može, u
svjetlu svih ostalih preduvjeta iz definicije, samo po sebi smatrati
proganjanjem.
172. Odbijanje vojne službe se, također, može zasnivati na religioznim
uvjerenjima. Ako podnositelj zahtjeva može pokazati da su njegova
religiozna uvjerenja iskrena, te da vlasti njegove zemlje nisu ta uvjerenja
uzeli u obzir kada su od njega zahtijevali da izvrši vojnu obavezu, on možda
može dokazati svoj zahtjev za izbjeglički status. Ovakav zahtjev bi naravno
bio potkrijepljen dodatnim indikacijama da su se podnositelj zahtjeva ili
njegova porodica suočili sa teškoćama uslijed svojih religioznih uvjerenja.
173. Pitanje da li prigovor na izvršenje vojne obaveze iz razloga savjesti
može izazvati valjan zahtjev za izbjeglički status, treba se, također, razmotriti
u svjetlu nedavnih dešavanja na tom polju. Sve veći broj država uvodi
zakonodavnu ili upravnu regulativu na osnovu koje se osobe, koje se mogu
pozvati na iskrene razloge savjesti, izuzimaju iz vojne službe, bilo u
potpunosti ili pod uvjetom odsluženja alternativne (tj. civilne) službe.
Uvođenje takve zakonodavne ili upravne regulative je, također, bilo predmet
preporuka međunarodnih agencija.24 Ugovorne države mogu, u svjetlu tih
dešavanja, slobodno odobriti status izbjeglice osobama koje se protive
vojnoj službi zbog iskrenih razloga savjesti.
174. Iskrenost političkih, religioznih ili moralnih uvjerenja ili razlozi savjesti
zbog kojih se dotična osoba protivi izvršenju vojne obaveze, trebat će se,
naravno, ustanoviti putem temeljitog istraživanja same ličnosti i njene
cjelokupne situacije. Relevantna je činjenica da je dotična osoba možda
iznijela svoje stavove još prije nego što je bila pozvana u vojsku ili da je zbog
24
Usporedi sa Preporukom br. 816 (iz 1977. godine) o pravu prigovora savjesti na vojnu
obavezu, koja je usvojena na Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope na njenom 29.
redovnom zasjedanju (2-13. oktobra 1977. godine).
47
svojih uvjerenja možda već nailazila na teškoće sa organima vlasti. Da li je
dotična osoba mobilizirana u vojsku ili joj je pristupila dobrovoljno, može
također biti indikator iskrenosti njenih uvjerenja.
C.
OSOBE KOJE SU PRIBJEGLE SILI ILI POČINILE DJELO NASILJA
175. Čest je slučaj da zahtjev za izbjeglički status podnesu osobe koje su
upotrijebile silu ili počinile djelo nasilja. Ovi postupci su često povezani, ili se
tvrdi da su povezani, sa političkim aktivnostima ili političkim mišljenjem. Oni
mogu biti rezultat pojedinačnih inicijativa ili pak počinjeni u organiziranim
grupama. Ove potonje mogu biti tajne ili političke grupe sa vojnom
organizacijom, koje su službeno priznate ili čije su aktivnosti umnogome
prihvaćene.25 U obzir treba uzeti i činjenicu da je upotreba sile jedan aspekt
očuvanja zakona i reda, te da joj - po definiciji - policija i vojska mogu
zakonito pribjeći prilikom obavljanja svojih zadataka.
176. Zahtjev za izbjeglički status osobe koja je (ili se pretpostavlja da je)
upotrijebila silu ili počinila djelo nasilja bilo koje prirode i u bilo kojem
kontekstu, prvenstveno mora biti ispitan - kao i bilo koji drugi zahtjev - sa
stanovišta klauzula o uključenju u Konvenciji iz 1951. godine (paragrafi 32110. u prethodnom tekstu).
177. Ako se utvrdi da podnositelj zahtjeva ispunjava kriterije uključenja,
može se postaviti pitanje da, s obzirom na djela koja je počinio, a koja
uključuju upotrebu sile ili nasilja, on možda ne potpada pod jednu ili više
klauzula o isključenju. Ove klauzule o isključenju, koje su sadržane u članu
1F(a) do (c) Konvencije iz 1951. godine, su već bile predmet razmatranja
(paragrafi 147. do 163. u prethodnom tekstu).
178. Prvobitna namjera je bila da se klauzulom o isključenju iz člana 1F(a) iz
izbjegličkog statusa isključe sve one osobe za koje su postojali ozbiljni
razlozi da se smatra da su u službenom svojstvu počinile “zločin protiv mira,
ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti”. Ova se klauzula, međutim,
primjenjuje i na osobe koje su počinile navedene zločine u okviru raznih
25
Generalna skupština Ujedinjenih naroda je službeno priznala izvjestan broj
oslobodilačkih pokreta koji često imaju i svoje oružano krilo. Druge oslobodilačke pokrete
je priznao samo ograničen broj vlada, a neki pokreti nikada nisu službeno priznati.
48
nevladinih skupina, bilo da se radi o službeno priznatim, tajnim ili
samoproglašenim skupinama.
179. Klauzula o isključenju iz člana 1F(b), koja se poziva na “teška
nepolitička krivična djela”, obično nije relevantna za slučajeve upotrebe sile
ili za djela nasilja počinjena u službenom svojstvu. O tumačenju ove klauzule
o isključenju se već raspravljalo. Klauzula o isključenju iz člana 1(F)(c) je,
također, već bila predmet razmatranja. Kako je ranije rečeno, zbog njenog
uopćenog karaktera, treba je primjenjivati sa oprezom.
180. Također se treba podsjetiti da, uslijed njihove prirode i ozbiljnih
posljedica njihove primjene po osobi koja strahuje od proganjanja, klauzule o
isključenju treba restriktivno primjenjivati.
POGLAVLJE VI - Načelo jedinstva porodice
181. Još od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u kojoj se kaže da je
“porodica prirodna i osnovna jedinica društva sa pravom na zaštitu od strane
društva i države”, većina međunarodnih instrumenata koji se bave ljudskim
pravima sadrži slične odredbe o zaštiti porodice.
182. U Završnom aktu Konferencije koja je usvojila Konvenciju o statusu
izbjeglica iz 1951. godine stoji:
“PREPORUČUJE vladama da poduzmu neophodne mjere za zaštitu izbjegličkih
porodica, posebice u cilju:
(1) osiguranja jedinstva izbjegličke porodice, naročito kada glava porodice
ispunjava uvjete potrebne za prihvat u tu zemlju;
(2) zaštite maloljetnih izbjeglica, naročito djece i djevojaka bez pratnje, sa
posebnim osvrtom na starateljstvo i usvajanje.”
183. Definicija pojma izbjeglice u Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951.
godine ne sadrži načelo jedinstva porodice. Većina država, međutim, poštuje
gore navedenu preporuku iz Završnog akta Konferencije, bez obzira na to da
li su one ugovorne države Konvencije iz 1951. ili Protokola iz 1967. godine ili
nisu.
49
184. Ako glava porodice ispunjava kriterije iz definicije, članovima porodice
koje on izdržava će se obično odobriti status izbjeglice sukladno načelu
jedinstva porodice. Očigledno je, međutim, da se formalni status izbjeglice
ne treba odobriti izdržavanom članu porodice ako je takav status nespojiv sa
njegovim osobnim pravnim statusom. Dakle, izdržavani član izbjegličke
porodice može biti državljanin zemlje azila ili neke druge zemlje, te može
uživati zaštitu te zemlje. U takvim okolnostima nema razloga da se njemu
odobri status izbjeglice.
185. Što se tiče toga koji članovi porodice mogu uživati povlastice iz načela
jedinstva porodice, minimalno su to supružnik i maloljetna djeca. U praksi se
obično uzimaju u obzir i drugi članovi porodice, kao što su ostarjeli roditelji
izbjeglice, ako žive u istom domaćinstvu. S druge strane, ako glava porodice
nije izbjeglica, ništa ne sprečava druge izdržavane članove porodice da, ako
se mogu pozvati na neke vlastite razloge, zatraže priznavanje statusa
izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. ili Protokolu iz 1967. godine. Drugim
riječima, načelo jedinstva porodice djeluje u korist izdržavanih članova
porodice, a ne protiv njih.
186. Načelo jedinstva porodice nije operativno samo u slučaju kada svi
članovi porodice postaju izbjeglice u isto vrijeme. Ono se jednako primjenjuje
u svim slučajevima u kojima je jedinstvo porodice bilo privremeno narušeno
zbog bijega jednog ili više njenih članova.
187. Kada je jedinstvo izbjegličke porodice narušeno razvodom braka,
razdvajanjem ili smrću, izdržavani članovi porodice, kojima je odobren status
izbjeglice na osnovi načela jedinstva porodice, zadržat će taj status osim
ukoliko ne potpadaju pod uvjete neke od klauzula o prestanku; ili ako
nemaju neke druge razloge, mimo osobnih interesa, što žele zadržati
izbjeglički status; ili ako se oni sami više ne žele smatrati izbjeglicama.
188. Status izbjeglice će biti uskraćen izdržavanom članu izbjegličke
porodice koji potpada pod uvjete neke od klauzula o isključenju.
50
DRUGI DIO – Postupak za određivanje statusa izbjeglice
A.
OPĆENITO
189. Kako je to već rečeno, Konvencija iz 1951. i Protokol iz 1967. godine
definiraju tko je izbjeglica u svrhu ovih instrumenata. Očigledno je da, kako
bi se državama članicama Konvencije i Protokola omogućila primjena
njihovih odredbi, izbjeglice treba identificirati. Ta identifikacija tj. određivanje
statusa izbjeglice, iako spomenuta u Konvenciji iz 1951. godine (član 9), nije
posebno uređena. Konvencija ne navodi koji tip postupka za određivanje
statusa izbjeglice treba usvojiti. Stoga je svakoj ugovornoj državi prepušteno
da sama uspostavi postupak koji ona smatra najprikladnijim, uz vođenje
računa o svojoj osobitoj ustavnoj i administrativnoj strukturi.
190. Treba se prisjetiti da se podnositelj zahtjeva za izbjeglički status obično
nalazi u jako ugroženoj situaciji. On se nalazi u nepoznatoj sredini i može
iskusiti ozbiljne teškoće, tehničke i psihološke, u iznošenju svog slučaja
vlastima strane zemlje, često na stranom jeziku. Stoga njegov zahtjev treba
da ispita, u okviru posebno uspostavljenog postupka, kvalificirano osoblje
koje posjeduje neophodno znanje i iskustvo, kao i razumijevanje za posebne
teškoće i potrebe podnositelja zahtjeva.
191. Uslijed činjenice da ova stvar nije posebno uređena u Konvenciji iz
1951. godine, postupci koje su usvojile države članice Konvencije iz 1951. i
Protokola iz 1967. godine znatno se razlikuju. U jednom broju zemalja se
status izbjeglice određuje u okviru formalnih postupaka koji su uspostavljeni
u tu svrhu. U drugim zemljama se pitanje izbjegličkog statusa razmatra u
okviru općih postupaka za prihvat stranaca. U ostalim se zemljama, pak,
status izbjeglice određuje shodno neformalnim dogovorima, ili ad hoc u
posebne svrhe, kakva je izdavanje putnih isprava.
192. U svjetlu ove situacije i male vjerojatnosti da bi sve države koje su
obavezane Konvencijom iz 1951. i Protokolom iz 1967. godine mogle
uspostaviti identične postupke, Izvršni komitet programa Visokog
komesarijata je, na svom 28. zasjedanju održanom oktobra 1977. godine,
predložio da bi postupci trebali zadovoljiti određene osnovne preduvjete. Ovi,
gore pozvani osnovni preduvjeti, koji odražavaju specifičnu situaciju
51
podnositelja zahtjeva za izbjeglički status i koji bi za podnositelja zahtjeva
osigurali određene suštinske garancije, su:
(i)
(ii)
(iii)
(iv)
(v)
(vi)
(vii)
Odgovorna službena osoba (npr. službenik ureda za imigraciju ili
pogranični policajac) kojem se podnositelj zahtjeva obrati na granici ili
na teritoriju ugovorne države treba imati jasne instrukcije o tome kako
da postupa u slučajevima koji bi se mogli pojaviti u domenu relevantnih
međunarodnih instrumenata. Od njega se treba zahtijevati da djeluje u
skladu sa principom non-refoulementa, te da takve slučajeve uputi na
više organe.
Podnositelju zahtjeva se trebaju dati neophodne smjernice u vezi sa
postupkom kojeg se treba pridržavati.
Potrebno je jasno identificirati organ vlasti -- gdjegod je to moguće
jedan centralni organ vlasti – koji bi bio odgovoran za razmatranje
zahtjeva za dodjelu izbjegličkog statusa i za prvostepeno odlučivanje.
Prilikom iznošenja svog slučaja odgovarajućem organu vlasti,
podnositelj zahtjeva treba imati na raspolaganju sva neophodna
sredstva, uključujući i usluge kompetentnog prevoditelja. Podnositelju
zahtjeva se također treba omogućiti, o čemu ga je potrebno uredno
obavijestiti, da stupi u kontakt sa predstavnikom UNHCR-a.
Ukoliko podnositelju zahtjeva bude odobren status izbjeglice, o tome
ga treba obavijestiti i trebaju mu se izdati dokumenta kojima se takav
status potvrđuje.
Ako se podnositelju zahtjeva izbjeglički status ne odobri, treba mu se
dati razložno vrijeme za ulaganje žalbe kojom se traži ponovno
formalno razmatranje donesene odluke, bilo da je podnese tom istom
ili nekom drugom organu, upravnom ili sudskom, sukladno sistemu koji
prevladava.
Podnositelju zahtjeva treba dozvoliti da ostane u zemlji dok čeka da
nadležni organi iz paragrafa (iii) donesu odluku po njegovom
prvobitnom zahtjevu, osim ako taj organ ne ustanovi da se radi o
očiglednoj zloupotrebi. Također mu se treba dozvoliti da ostane u
zemlji dok čeka na odluku po žalbi uloženoj višem upravnom ili
sudskom organu.26
193. Izvršni komitet je, također, izrazio nadu da će sve države članice
Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine, koje to još nisu učinile,
26
Službene zabilješke sa 32. zasjedanja Generalne skupštine, Dodatak br. 12.
(A/32/12/Add.1), paragraf 53(6)(e).
52
poduzeti odgovarajuće korake kako bi uspostavile ove postupke u skoroj
budućnosti i da će povoljno razmotriti pitanje odgovarajućeg učešća
UNHCR-a u tim postupcima.
194. Određivanje statusa izbjeglice, koje je usko povezano sa pitanjima azila
i prihvata, značajno je Visokom komesarijatu za vršenje njegove dužnosti na
osiguranju međunarodne zaštite za izbjeglice. U brojnim zemljama, Visoki
komesarijat na različite načine učestvuje u postupcima za određivanje
statusa izbjeglice. Takvo učešće se zasniva na članu 35. Konvencije iz 1951.
i članu II Protokola iz 1967. godine, koji predviđaju suradnju ugovornih
država sa Visokim komesarijatom.
B.
UTVRĐIVANJE ČINJENICA
(1) Načela i metode
195. Relevantne činjenice o svom slučaju morat će, u prvom redu, osigurati
sam podnositelj zahtjeva. Potom će osoba zadužena za određivanje
njegovog statusa (voditelj postupka) procijeniti valjanost dokaza i kredibilitet
iskaza podnositelja zahtjeva.
196. Opće je pravno načelo da teret dokazivanja leži na osobi koja podnosi
zahtjev. Često, međutim, podnositelj zahtjeva nije u mogućnosti svoje izjave
potkrijepiti materijalnim ili drugim dokazima, a slučajevi u kojima podnositelj
zahtjeva može pružiti dokaze za sve svoje izjave, bit će prije izuzetak nego
pravilo. U većini slučajeva, osobe koje bježe od proganjanja dolaze samo sa
najnužnijim stvarima, a veoma često čak i bez osobnih isprava. Dakle, iako
teret dokazivanja u načelu snosi podnositelj zahtjeva, dužnost utvrđivanja i
ocjenjivanja svih relevantnih činjenica dijele podnositelj zahtjeva i voditelj
postupka. Zacijelo, u nekim slučajevima je na voditelju postupka da iskoristi
sva raspoloživa sredstva kako bi došao do potrebnih dokaza, kojima će
potkrijepiti predmetni zahtjev. Čak i ovakvo samostalno istraživanje,
međutim, možda neće uvijek biti uspješno, a moguće je da su dane neke
izjave koje i ne podliježu dokazivanju. U takvim slučajevima, ako se iskaz
podnositelja zahtjeva čini kredibilnim, na njega se treba primijeniti načelo in
dubio pro reo (“u sumnji za stvar”, “blagodati sumnje”, op. prev.) osim ukoliko
ne postoje valjani razlozi za suprotno.
53
197. Dakle, s obzirom na teškoće dokazivanja koje su svojstvene specifičnoj
situaciji u kojoj se nalazi podnositelj zahtjeva za izbjeglički status, ne treba
previše kruto primjenjivati ovaj preduvjet dokazivanja. Dopuštanje
eventualnog odsustva dokaza, međutim, ne znači da se nepotkrijepljene
izjave nužno moraju prihvatiti kao istinite, ako se one ne poklapaju sa općim
iskazom koji je dao podnositelj zahtjeva.
198. Osoba koja je, zbog svojih iskustava, strahovala od vlasti u svojoj
vlastitoj zemlji, može i dalje osjećati bojazan vis-à-vis bilo koje vlasti. Ona se
stoga možda plaši da otvoreno govori i da svoj slučaj izloži u potpunosti i
precizno.
199. Mada bi početni intervju obično trebao biti dostatan za iznošenje priče
podnositelja zahtjeva na vidjelo, možda će biti neophodno da voditelj
postupka pojasni sve očigledne nedosljednosti i razriješi sve
kontradiktornosti u narednom intervjuu, te da iznađe objašnjenje za svako
pogrešno predstavljanje ili prikrivanje materijalnih činjenica. Neistinite izjave
same po sebi nisu razlog za odbijanje statusa izbjeglice i dužnost je voditelja
postupka da svaku izjavu ocijeni u svjetlu svih okolnosti dotičnog slučaja.
200. Temeljita analiza različitih metoda za iznalaženje činjenica je izvan
opsega ovog Priručnika. Možemo spomenuti, međutim, da se osnovne
informacije često daju u prvoj instanci, popunjavanjem standardnog upitnika.
Takva osnovna informacija obično neće biti dostatna voditelju postupka za
donošenje odluke i bit će potreban još jedan ili više osobnih intervjua. Bit će
neophodno da voditelj postupka zadobije povjerenje podnositelja zahtjeva
kako bi mu pomogao da iznese svoj slučaj i da u potpunosti objasni svoja
mišljenja i osjećanja. Za stvaranje atmosfere povjerenja je, naravno, od
krajnje važnosti da se izjave podnositelja zahtjeva tretiraju kao povjerljive i
da podnositelj zahtjeva bude o tome obaviješten.
201. Vrlo često proces iznalaženja činjenica neće biti završen sve dok ne
budu utvrđene brojne okolnosti. Činjenica da su neki izolirani incidenti
izvađeni iz konteksta, može dovesti u zabludu. U obzir se mora uzeti
kumulativni učinak iskustva podnositelja zahtjeva. Kada se nijedan zasebni
incident ne izdvaja posebno od ostalih, ponekad i najmanji incident može biti
“posljednja kap”; i mada nijedan zasebni incident sam po sebi ne mora biti
dostatan, svi ti incidenti uzeti zajedno mogu strah podnositelja zahtjeva činiti
“osnovanim” (vidi paragraf 53 gore).
54
202. Pošto zaključak koji voditelj postupka donese na osnovi činjenica u
određenom slučaju i na osnovi svog osobnog dojma o podnositelju zahtjeva,
dovodi do odluke koja će utjecati na ljudske živote, on mora primjenjivati sve
kriterije u duhu pravičnosti i razumijevanja i njegova odluka, naravno, ne
treba biti pod utjecajem njegovog osobnog stava da podnositelj zahtjeva
možda “ne zaslužuje” status izbjeglice.
(2) In dubio pro reo
203. Nakon što se podnositelj zahtjeva iskreno potrudio da potkrijepi svoju
priču, možda još uvijek nedostaju dokazi za neke njegove izjave. Kao što
smo to gore objasnili (paragraf 196), teško da je moguće da izbjeglica
"dokaže" svaki djelić svog slučaja i, zaista, ako bi se to tražilo, većini
izbjeglica ne bi bio priznat status. Stoga je često neophodno da se na
podnositelja zahtjeva primjeni načelo in dubio pro reo.
204. Načelo in dubio pro reo, međutim, treba primijeniti samo onda kada
budu prikupljeni i provjereni svi dostupni dokazi i kada voditelj postupka
bude zadovoljan općim kredibilitetom podnositelja zahtjeva. Izjave
podnositelja zahtjeva moraju biti koherentne i vjerojatne i ne smiju biti u
suprotnosti sa općepoznatim činjenicama.
(3) Rezime
205. Postupak za utvrđivanje i ocjenjivanje činjenica se stoga može rezimirati
na sljedeći način:
(a) Podnositelj zahtjeva treba:
(i)
govoriti istinu i do kraja pomagati voditelju postupka u utvrđivanju
činjenica u njegovom slučaju;
(ii) potruditi se da svoje izjave potkrijepi svim dostupnim dokazima i da
dâ zadovoljavajuće objašnjenje za bilo kakav nedostatak dokaza.
Ukoliko je neophodno, mora se potruditi da nabavi dodatne
dokaze.
(iii) pružiti sve relevantne i što je moguće detaljnije informacije o sebi i
o svom prijašnjem iskustvu kako bi omogućio voditelju postupka da
utvrdi relevantne činjenice. Treba ga zamoliti da dâ koherentno
55
objašnjenje za sve razloge na koje se poziva u korist svog zahtjeva
za izbjeglički status i da odgovori na svako postavljeno pitanje.
(b) Voditelj postupka (se) treba:
(i)
pobrinuti da podnositelj zahtjeva predoči svoj slučaj što potpunije,
sa svim dostupnim dokazima.
(ii) procijeniti kredibilitet podnositelja zahtjeva i ocijeniti dokaze (po
potrebi, primijenivši načelo in dubio pro reo) kako bi ustanovio
objektivne i subjektivne elemente u slučaju.
(iii) te elemente dovesti u vezu sa relevantnim kriterijima iz Konvencije
iz 1951. godine kako bi došao do ispravnog zaključka o
izbjegličkom statusu podnositelja zahtjeva.
C.
SLUČAJEVI KOJI IZAZIVAJU POSEBNE PROBLEME U UTVRĐIVANJU ČINJENICA
(1) Mentalno poremećene osobe
206. Vidjeli smo da se pri određivanju statusa izbjeglice mora utvrditi kako
subjektivni element straha, tako i objektivni element njegove osnovanosti.
207. Često se desi da se voditelj postupka suoči sa podnositeljem zahtjeva
čija mentalna ili emocionalna poremećenost otežava normalno ispitivanje
slučaja. Mentalno poremećena osoba, međutim, može biti izbjeglica i mada
se njen zahtjev stoga ne može zanemariti, bit će potrebno primijeniti
drugačije tehnike ispitivanja.
208. Voditelj postupka treba, u takvim slučajevima, kadgod je to moguće,
pribaviti stručni medicinski savjet. Medicinski izvještaj treba sadržavati
informaciju o prirodi i stupnju mentalnog oboljenja i procjenu sposobnosti
podnositelja zahtjeva da ispuni preduvjete koji se obično očekuju od
podnositelja zahtjeva u prezentiranju slučaja (vidi paragraf 205(a) gore).
Zaključci iz medicinskog izvještaja će odrediti dalji pristup voditelja postupka.
209. Ovaj pristup će varirati sukladno stupnju poremećaja podnositelja
zahtjeva, pa nije moguće uspostaviti nikakva kruta pravila. Priroda i stupanj
“straha” podnositelja zahtjeva se, također, moraju uzeti u obzir jer je određen
stupanj mentalne poremećenosti često prisutan kod osoba koje su bile
56
izložene teškom proganjanju. Kada postoje indikacije da se iskazani strah
podnositelja zahtjeva možda ne zasniva na aktualnom iskustvu, ili da se
možda radi o pretjeranom strahu, može biti potrebno, pri donošenju odluke,
veći naglasak staviti na objektivne okolnosti slučaja nego na izjave samog
podnositelja zahtjeva.
210. U svakom slučaju će biti potrebno olakšati teret dokazivanja, koji obično
leži na podnositelju zahtjeva, i negdje drugdje potražiti informacije koje se ne
mogu od njega dobiti jednostavnim putem, npr. pokušati ih dobiti od
prijatelja, rodbine i drugih osoba koje su bliske sa podnositeljem zahtjeva, ili
od njegovog staratelja ako je on imenovan. Također može biti potrebno
izvući određene zaključke iz svih propratnih okolnosti. Ako, na primjer,
podnositelj zahtjeva pripada i nalazi se u društvu grupe izbjeglica,
pretpostavka je da dijeli njihovu sudbinu i da se za izbjeglicu kvalificira isto
kao i oni.
211. Stoga, prilikom ispitivanja njegovog zahtjeva, možda nije moguće
subjektivnom elementu “straha” pridati važnost koja mu se obično pridaje, jer
ovaj element može biti manje pouzdan, pa je možda potrebno staviti veći
naglasak na objektivnu situaciju.
212. U svjetlu gore navedenog, istraga vezana za izbjeglički status mentalno
poremećenih osoba, u pravilu, mora biti detaljnija nego u “normalnom”
slučaju i zahtijevat će temeljito ispitivanje prošlosti i cjelokupne situacije
podnositelja zahtjeva, uz korištenje svih vanjskih izvora informacija koji
mogu biti dostupni.
(2) Maloljetne osobe bez pratnje
213. Konvencija iz 1951. godine ne sadrži posebne odredbe o statusu
maloljetnih osoba. Ista definicija izbjeglice se primjenjuje na sve pojedince
bez obzira na njihov uzrast. Kada je potrebno odrediti izbjeglički status
maloljetnika, može se pojaviti problem uslijed poteškoća kod primjene
kriterija “osnovanog straha” u njegovom slučaju. Ako je maloljetnik u pratnji
jednog (ili oba) roditelja, ili nekog drugog člana porodice koji ga izdržava, a
koji traži status izbjeglice, izbjeglički status maloljetnika će se odrediti
sukladno načelu jedinstva porodice (paragrafi 181. do 188. gore).
57
214. Pitanje da li se maloljetna osoba bez pratnje može kvalificirati za status
izbjeglice, mora se odrediti u prvoj instanci, sukladno stupnju njegovog
mentalnog razvoja i zrelosti. U slučaju djece, općenito će biti potrebno
koristiti usluge stručnjaka iz oblasti dječje psihologije. Dijete - a u ovom
slučaju i adolescent - koje po zakonu nije samostalno, treba, u
odgovarajućim slučajevima, imati imenovanog staratelja čiji bi zadatak bio da
promiče odluku koja će biti u najboljem interesu dotičnog maloljetnika. U
odsustvu roditelja ili zakonitog staratelja, na organima vlasti je da osiguraju
da su interesi maloljetnog podnositelja zahtjeva za izbjeglički status u
potpunosti zaštićeni.
215. Kada maloljetnik više nije dijete nego adolescent, bit će lakše odrediti
status izbjeglice, kao i u slučaju odrasle osobe, iako će to opet ovisiti o
aktualnom stupnju zrelosti dotičnog adolescenta. Može se pretpostaviti - u
nedostatku indikacija o suprotnom - da se osoba sa šesnaest i više godina
može smatrati dostatno zrelom da bi osjetila osnovan strah od proganjanja.
Za maloljetnike mlađe od šesnaest godina se obično može pretpostaviti da
nisu dostatno zreli. Oni mogu osjećati strah i imati vlastitu volju, ali to možda
nema isti značaj kao u slučaju odrasle osobe.
216. Međutim, treba naglasiti da su ovo samo opće smjernice i da se
mentalna zrelost maloljetnika obično mora odrediti u svjetlu njegovog
osobnog, porodičnog i kulturološkog porijekla.
217. Kada maloljetnik nije dosegao dostatan stupanj zrelosti, koji omogućava
da se ustanovi njegov osnovan strah od proganjanja na isti način kao i kod
odrasle osobe, možda je potrebno više uzeti u obzir određene objektivne
faktore. Dakle, ako se maloljetnik bez pratnje nađe u društvu grupe
izbjeglica, to može - ovisno o okolnostima - ukazati na to da je taj maloljetnik
također izbjeglica.
218. Okolnosti roditelja i ostalih članova porodice, uključujući i situaciju u
zemlji porijekla maloljetnika, morat će se uzeti u obzir. Ako postoji razlog da
se vjeruje da roditelji žele da im dijete bude izvan zemlje porijekla zbog
osnovanog straha od proganjanja, može se pretpostaviti da i samo dijete
osjeća taj strah.
58
219. Ako volja roditelja ne može biti potvrđena ili ako se sumnja u njihovu
volju ili je ona u suprotnosti sa voljom djeteta, tada će voditelj postupka, u
suradnji sa stručnjacima koji mu pomažu, morati odlučiti o osnovanosti
straha maloljetnika na osnovi svih poznatih okolnosti, što može zahtijevati
liberalnu primjenu načela in dubio pro reo.
59
ZAKLJUČAK
220. U ovom Priručniku smo pokušali definirati određene smjernice koje su
se, na osnovi iskustva UNHCR-a, pokazale korisnim pri određivanju statusa
izbjeglice u svrhu Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine o statusu
izbjeglica. Pritom je posebna pažnja posvećena definiciji pojma “izbjeglica” iz
ova dva instrumenta, kao i raznim problemima koji nastaju iz tumačenja ovih
definicija. Također smo nastojali pokazati kako se ove definicije mogu
primijeniti na konkretne slučajeve i skrenuti pažnju na razne probleme u
postupku koji nastaju u vezi sa određivanjem statusa izbjeglice.
221. Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice je u potpunosti
svjestan nedostataka Priručnika ovog tipa jer zna da nije moguće obuhvatiti
svaku situaciju u kojoj se može naći neka osoba koja traži status izbjeglice.
Ovakve situacije su mnogobrojne i one ovise o beskrajno različitim uvjetima
koji prevladavaju u zemljama porijekla i specifičnim osobnim faktorima u vezi
sa svakim pojedinim podnositeljem zahtjeva.
222. Dana objašnjenja pokazuju da određivanje statusa izbjeglice nikako nije
mehanički ili rutinski proces. Naprotiv, taj proces zahtjeva specijalističko
znanje, obuku i iskustvo i – što je još važnije - razumijevanje posebne
situacije podnositelja zahtjeva i sadržanog ljudskog faktora.
223. Nadamo se da će ovaj Priručnik, u navedenim ograničenjima, osigurati
smjernice onima koji svakodnevno rade na određivanju statusa izbjeglice.
60
ANEKS I.
IZVOD IZ ZAVRŠNOG AKTA
AMBASADORA PRI UJEDINJENIM NARODIMA
SA KONFERENCIJE O STATUSU IZBJEGLICA
I OSOBA BEZ DRŽAVLJANSTVA
IV.
Konferencija je jednoglasno usvojila sljedeće preporuke:
A.
KONFERENCIJA,
SMATRAJUĆI da je izdavanje i priznavanje putnih isprava neophodno kako bi
se olakšalo kretanje izbjeglica, a posebice njihovo preseljenje u treće zemlje,
URGIRA na vlade, koje su članice Međuvladinog sporazuma o putnim
ispravama za izbjeglice, zaključenog u Londonu 15. oktobra 1946. godine, ili
koje priznaju putne isprave izdane u skladu sa ovim sporazumom, da
nastave sa izdavanjem ili priznavanjem ovih putnih isprava, te da izdavanje
tih dokumenata prošire i na izbjeglice iz člana 1. Konvencije o statusu
izbjeglica ili da priznaju putne isprave izdane ovim osobama, do preuzimanja
obaveza sukladno članu 28. spomenute Konvencije.
B.
KONFERENCIJA,
SMATRAJUĆI da je jedinstvo porodice koja je prirodna i fundamentalna
društvena grupa, osnovno pravo svakog izbjeglice, te de je to jedinstvo u
konstantnoj opasnosti, i
61
KONSTATIRAJUĆI sa zadovoljstvom da se, prema službenim komentarima ad
hoc Komiteta o statusu osoba bez državljanstva i srodnim problemima,
prava osigurana izbjeglicama proširuju i na članove njihove porodice,
PREPORUČUJE vladama da poduzmu neophodne mjere za zaštitu izbjegličkih
porodica, posebice u cilju:
(1) osiguranja jedinstva izbjegličke porodice, naročito kada glava
porodice ispunjava uvjete potrebne za prihvat u tu zemlju;
(2) zaštite maloljetnih izbjeglica, naročito djece i djevojaka bez pratnje,
sa posebnim osvrtom na starateljstvo i usvajanje.
C.
KONFERENCIJA,
SMATRAJUĆI da je izbjeglicama potrebna pomoć u moralnoj, pravnoj i
materijalnoj sferi, odgovarajućih službi socijalne zaštite, a naročito pomoć
odgovarajućih nevladinih organizacija,
PREPORUČUJE vladama i međuvladinim organima da olakšaju, ohrabre i
podrže napore primjereno kvalificiranih organizacija.
D.
KONFERENCIJA,
SMATRAJUĆI da veliki broj osoba i dalje napušta svoju zemlju porijekla iz
razloga proganjanja i ima pravo na posebnu zaštitu zbog svog položaja,
PREPORUČUJE vladama da nastave prihvaćati izbjeglice na svoje teritorije i da
djeluju u suglasnosti sa istinskim duhom međunarodne suradnje kako bi ove
izbjeglice mogle naći utočište i mogućnost preseljenja u treću zemlju.
62
E.
KONFERENCIJA,
IZRAŽAVA nadu da će Konvencija o statusu izbjeglica imati primjereni značaj,
koji premašuje njen ugovorni okvir, i da će svi narodi biti njome vođeni, kada
za osobe koje se nalaze na njihovim teritorijima kao izbjeglice, a koje nisu
pokrivene odredbama Konvencije, budu odobravali, koliko god je to moguće,
postupanje koje ona osigurava.
63
ANEKS II.
KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1951. GODINE
PREAMBULA
VISOKE UGOVORNE STRANE,
SMATRAJUĆI da su Povelja Ujedinjenih naroda i Univerzalna deklaracija o
ljudskim pravima, koju je Generalna skupština odobrila na dan 10. decembra
1948. godine, potvrdile načelo da ljudska bića trebaju uživati osnovna prava
i slobode bez ikakve diskriminacije,
SMATRAJUĆI da je Organizacija Ujedinjenih naroda u više navrata pokazala
svoju duboku brigu za izbjeglice i da je nastojala izbjeglicama osigurati
najšire moguće uživanje osnovnih prava i sloboda,
SMATRAJUĆI da je poželjno da se prijašnji međunarodni sporazumi o statusu
izbjeglica revidiraju i kodificiraju, te da se putem novog sporazuma proširi
primjena tih instrumenata i zaštita koju oni pružaju izbjeglicama,
SMATRAJUĆI da dodjela azila može pretjerano opteretiti određene zemlje i da,
stoga, zadovoljavajuće rješenje problema, čiji je međunarodni značaj i
karakter priznala Organizacija Ujedinjenih naroda, nije moguće postići bez
međunarodne solidarnosti,
IZRAŽAVAJUĆI želju da sve države, koje priznaju socijalni i humanitarni
karakter izbjegličkog problema, učine sve što mogu kako bi spriječile da ovaj
problem postane razlog napetosti među državama,
UZIMAJUĆI na znanje da je Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za
izbjeglice povjeren zadatak da nadzire međunarodne konvencije koje
osiguravaju zaštitu izbjeglica i uvidjevši da djelotvorna koordinacija mjera,
koje se poduzimaju radi rješavanja tog problema, ovisi o suradnji država sa
Visokim komesarijatom,
SPORAZUMJELE su se o sljedećem:
64
POGLAVLJE I.
Opće odredbe
Član 1.
DEFINICIJA POJMA “IZBJEGLICA”
A. U svrhu ove Konvencije, pojam “izbjeglica” primjenjuje se na svaku
osobu:
(1) za koju se smatra da je izbjeglica, shodno dogovorima od 12. maja
1926. godine i 30. juna 1928. godine ili shodno konvencijama od 28.
oktobra 1933. godine i 10. februara 1938. godine, protokolu od 14.
septembra 1939. godine ili Ustavu Međunarodne organizacije za
izbjeglice;
odluke o nepodobnosti, koje je donijela Međunarodna organizacija za
izbjeglice tijekom svog djelovanja, ne sprečavaju da status izbjeglice
bude odobren osobama koje ispunjavaju uvjete iz točke (2) stava A
ovog člana.
(2) koja se, kao rezultat događaja koji su se desili prije 1. januara 1951.
godine i zbog osnovanog straha od proganjanja iz razloga rase, religije,
nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog
mišljenja, nalazi izvan zemlje svog državljanstva i koja ne može ili, zbog
tog straha, ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje; ili koja, budući da
nema državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje
svog prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili, zbog tog straha, ne
želi da se u nju vrati;
u slučaju osobe koja ima više od jednog državljanstva, pojam “izvan
zemlje svog državljanstva” odnosi se na svaku zemlju čije državljanstvo
ta osoba ima. Ne smatra se da je lišena zaštite zemlje svog
državljanstva ona osoba koja se, bez ikakvog valjanog razloga
zasnovanog na osnovanom strahu, ne stavi pod zaštitu jedne od
zemalja čije državljanstvo ima.
B.
(1) U svrhu ove Konvencije, riječi iz člana 1A, “događaja koji su se
desili prije 1. januara 1951. godine“, mogu se razumjeti kao:
65
(a) “događaji koji su se desili u Evropi prije 1. januara 1951. godine” ili
(b) “događaji koji su se desili u Evropi ili negdje drugo prije 1. januara
1951. godine”; i svaka ugovorna država dužna je, prilikom
potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, dati izjavu u kojoj precizira
značenje koje pridaje tim riječima, a u pogledu obaveza koje
preuzima na sebe u skladu sa ovom Konvencijom.
(3) Svaka ugovorna država, koja usvoji alternativu pod (a), može u svako
doba proširiti svoje obaveze, usvajanjem alternative pod (b), uputivši
obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda.
C. Ova Konvencija se prestaje primjenjivati na svaku osobu koja potpada
pod odredbe stava A ovog člana:
(1) ako se ona ponovno dobrovoljno stavi pod zaštitu zemlje svog
državljanstva; ili
(2) ako ona, nakon što je izgubila državljanstvo, isto ponovno dobrovoljno
stekne; ili
(3) ako ona stekne novo državljanstvo i uživa zaštitu zemlje svog novog
državljanstva; ili
(4) ako se ona ponovno dobrovoljno nastani u zemlji koju je napustila ili
izvan koje je živjela zbog straha od proganjanja; ili
(5) ako ona više ne može i dalje odbijati zaštitu zemlje svog državljanstva
jer su prestale postojati okolnosti u vezi sa kojima je njoj priznat status
izbjeglice;
podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu
iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge
koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija staviti pod
zaštitu zemlje svog državljanstva;
(6) ako se ona, kao osoba koja nema državljanstvo, može vratiti u zemlju
svog prethodnog uobičajenog boravka jer su prestale postojati okolnosti
u vezi sa kojima je njoj priznat status izbjeglice;
66
podrazumijevajući da se odredbe ove točke ne primjenjuju na izbjeglicu
iz stava A(1) ovog člana, koji se može pozvati na kategorične razloge
koji proizlaze iz prijašnjeg proganjanja, zbog kojih se odbija vratiti u
zemlju svog prethodnog uobičajenog boravka.
D. Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe koje, osim zaštite ili pomoći
Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice, sada uživaju zaštitu
ili pomoć i nekog drugog organa ili agencije Ujedinjenih naroda.
Kada ta zaštita ili pomoć prestane, iz bilo kojeg razloga, a da položaj ovih
osoba nije definitivno riješen u skladu sa relevantnim rezolucijama koje
usvoji Generalna skupština Ujedinjenih naroda, te osobe ipso facto imaju
pravo na povlastice koje pruža ova Konvencija.
E. Ova Konvencija se ne primjenjuje na osobe kojima nadležne vlasti
zemlje, u kojoj su se one nastanile, priznaju sva prava i dužnosti vezane za
posjedovanje državljanstva te zemlje.
F. Odredbe ove Konvencije se ne primjenjuju na osobe u vezi sa kojima
postoje ozbiljni razlozi da se smatra:
(a) da su počinile zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv
čovječnosti, u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata koji
su doneseni da bi se bavili tim zločinima;
(b) da su počinile teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje
izbjeglištva, prije nego što su u nju prihvaćene kao izbjeglice;
(c) da su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima
Ujedinjenih naroda.
Član 2.
OPĆE OBAVEZE
Svaki izbjeglica ima, prema zemlji u kojoj se nalazi, dužnosti koje naročito
sadrže obavezu da se povinuje njenim zakonima i propisima, kao i mjerama
koje se poduzimaju za održanje javnog reda.
67
Član 3.
NEDISKRIMINACIJA
Ugovorne države su dužne primjenjivati odredbe ove Konvencije na
izbjeglice bez diskriminacije u pogledu rase, religije ili zemlje porijekla.
Član 4.
RELIGIJA
Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama na svom teritoriju,
primjenjivati postupanje barem isto tako povoljno kakvo primjenjuju i prema
svojim državljanima, u pogledu slobode prakticiranja religije i slobode
religijskog obrazovanja njihove djece.
Član 5.
PRAVA KOJA SE DAJU MIMO OVE KONVENCIJE
Nijedna odredba iz ove Konvencije ne dira u druga prava i povlastice, koje
predmetna ugovorna država daje izbjeglicama mimo ove Konvencije.
Član 6.
POJAM “POD ISTIM OKOLNOSTIMA”
U svrhu ove Konvencije, pojam “pod istim okolnostima” podrazumijeva da
dotična osoba mora ispuniti sve preduvjete (uključujući i one koji se odnose
na dužinu i na uvjete privremenog ili stalnog boravka), koje bi, radi uživanja
tog prava, morala ispuniti i u slučaju da nije izbjeglica, sa izuzetkom onih
preduvjeta koje, zbog njihove prirode, izbjeglica nije u mogućnosti da ispuni.
Član 7.
OSLOBAÐANJE OD RECIPROCITETA
1. Svaka ugovorna država je dužna prema izbjeglicama primjenjivati isto
postupanje kakvo primjenjuje prema strancima općenito, osim ukoliko
Konvencija ne sadrži povoljnije odredbe.
2. Sve izbjeglice se nakon boravka od tri godine oslobađaju od
zakonodavnog reciprociteta na teritoriju ugovornih država.
68
3. Svaka ugovorna država je dužna, u odsustvu reciprociteta, nastaviti
izbjeglicama davati ona prava i povlastice na koja su već bili ovlašteni na
dan kada je ova Konvencija stupila na snagu u predmetnoj državi.
4. Ugovorne države su dužne povoljno razmotriti mogućnost da, u
odsustvu reciprociteta, izbjeglicama daju i druga prava i povlastice, mimo
onih na koja su ovlašteni na osnovi stavova 2. i 3, kao i mogućnost da od
reciprociteta oslobode i one izbjeglice koji ne ispunjavaju uvjete iz stavova 2.
i 3.
5. Odredbe stavova 2. i 3. ovog člana primjenjuju se i na prava i povlastice
iz članova 13, 18, 19, 21. i 22. ove Konvencije, kao i na prava i povlastice
koji nisu njome predviđeni.
Član 8.
OSLOBAÐANJE OD IZUZETNIH MJERA
U pogledu izuzetnih mjera koje mogu biti poduzete protiv ličnosti, dobara ili
interesa državljana neke strane države, ugovorna država ne smije te mjere
primijeniti na izbjeglicu, koji je formalno državljanin te strane države,
isključivo zbog tog njegovog državljanstva. Ugovorne države koje su, u
skladu sa svojim zakonodavstvom, spriječene primijeniti opće načelo iz ovog
člana dužne su, u odgovarajućim slučajevima, osloboditi izbjeglicu od tih
mjera.
Član 9.
PRIVREMENE MJERE
Nijedna odredba iz ove Konvencije ne sprečava nijednu ugovornu državu
da, za vrijeme rata ili u drugim teškim i izuzetnim okolnostima, poduzme
prema određenoj osobi privremene mjere, koje ta država smatra
neophodnim za nacionalnu sigurnost, dok ne ustanovi da ta osoba zaista
jeste izbjeglica i da je nastavak ovih mjera neophodan u njenom slučaju, u
interesu nacionalne sigurnosti.
69
Član 10.
KONTINUITET BORAVKA
1. U slučaju da je izbjeglica tijekom drugog svjetskog rata bio prisilno
raseljen i premješten na teritorij neke ugovorne države, čiji je sada
stanovnik, takav prinudni privremeni boravak se smatra zakonitim boravkom
na njenom teritoriju.
2. U slučaju da je izbjeglica tijekom drugog svjetskog rata bio prisilno
raseljen sa teritorija neke ugovorne države u koju se, prije datuma stupanja
na snagu ove Konvencije, vratio sa namjerom da se tamo nastani, period
njegovog boravka prije i poslije te prisilne raseljenosti se smatra neprekidnim
periodom, a u one svrhe za koje je takav neprekidan boravak potreban.
Član 11.
IZBJEGLICE POMORCI
U slučaju izbjeglica koji su u redovnoj službi kao članovi posade na nekom
brodu, koji plovi pod zastavom jedne od ugovornih država, ta država je
dužna blagonaklono razmotriti njihovo nastanjenje na njenom teritoriju i
izdavanje putnih isprava ili njihov privremeni prihvat na svoj teritorij, sa ciljem
da im se omogući nastanjenje u nekoj drugoj zemlji.
POGLAVLJE II.
Pravni status
Član 12.
OSOBNI STATUS
1. Osobni status svakog izbjeglice uređuje se zakonom zemlje njegovog
prebivališta ili, ukoliko nema prebivališta, zakonom zemlje u kojoj boravi.
2. Svaka ugovorna država je dužna uvažavati prava koja je izbjeglica
ranije stekao i koja proistječu iz njegovog osobnog statusa, posebice prava
koja su vezana za brak, a koja, u slučaju potrebe, podliježu zakonskim
formalnostima predmetne države, s tim da pravo o kojem je riječ bude jedno
od onih prava koje bi, zakonom te države, bilo priznato i da dotična osoba
nije postala izbjeglica.
70
Član 13.
POKRETNA I NEPOKRETNA IMOVINA
Ugovorne države su dužne prema izbjeglicama primjenjivati što povoljnije
postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje općenito
primjenjuju prema strancima pod istim okolnostima, u pogledu stjecanja
pokretne i nepokretne imovine i ostalih srodnih prava, te u pogledu ugovora
o zakupu i ostalih ugovora koji se tiču pokretne i nepokretne imovine.
Član 14.
INTELEKTULANA I INDUSTRIJSKA SVOJINA
U pogledu zaštite industrijske svojine kao što su izumi, projekti ili modeli,
tvorničke oznake, zaštitni nazivi, te u pogledu zaštite autorskih prava u
književnim, umjetničkim i naučnim radovima, svaki izbjeglica uživa, u zemlji
uobičajenog boravka, zaštitu kakva se daje državljanima te zemlje. Na
teritoriju ma koje druge ugovorne države, izbjeglica uživa zaštitu koja se na
tom teritoriju daje državljanima zemlje u kojoj on ima uobičajeni boravak.
Član 15.
PRAVO NA UDRUŽIVANJE
U pogledu nepolitičkih i neprofitabilnih udruženja, kao i strukovnih sindikata,
ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na
njihovom teritoriju, primjenjivati najpovoljnije postupanje, kakvo primjenjuju
prema državljanima strane zemlje pod istim okolnostima.
Član 16.
PRISTUP SUDOVIMA
1. Svaki izbjeglica ima slobodan pristup sudovima na teritoriju svih
ugovornih država.
2. Svaki izbjeglica uživa, u ugovornoj državi u kojoj ima uobičajeni
boravak, isto postupanje kao i njeni državljani u pogledu pristupa sudovima,
uključujući pristup pravnoj pomoći i mogućnost oslobađanja od cautio
judicatum solvi.
71
3. Prema svakom izbjeglici se, u pogledu odredbi stava 2. ovog člana, u
zemljama izvan zemlje u kojoj ima uobičajeni boravak, primjenjuje isto
postupanje kao i prema državljanima zemlje njegovog uobičajenog boravka.
POGLAVLJE III.
Lukrativno zaposlenje
Član 17.
PLAĆENO ZAPOSLENJE
1. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na
njihovom teritoriju, primjenjivati najpovoljnije postupanje, kakvo primjenjuju
prema državljanima strane zemlje pod istim okolnostima, u pogledu prava na
plaćeno zaposlenje.
2. U svakom slučaju, restriktivne mjere koje se, radi zaštite domaćeg
tržišta rada, nameću strancima ili zapošljavanju stranaca, ne primjenjuju se
na izbjeglice koji su od predmetne ugovorne države toga već bili oslobođeni
na dan stupanja na snagu ove Konvencije ili na izbjeglice koji ispunjavaju
jedan od sljedećih uvjeta:
(a) da u toj zemlji borave pune tri godine;
(b) da je njihov bračni drug državljanin zemlje u kojoj borave;
povlastice iz ove odredbe ne može koristiti izbjeglica koji napusti
svog bračnog druga;
(c) da imaju jedno ili više djece, koja imaju državljanstvo zemlje u kojoj
borave.
3. Ugovorne države su dužne blagonaklono razmotriti izjednačavanje
prava svih izbjeglica, u pogledu plaćenih zaposlenja, sa pravima državljana,
a posebice onih izbjeglica koji su na njihov teritorij ušli na osnovi programa
zapošljavanja ili na osnovi plana useljavanja.
Član 18.
SAMOSTALNO PRIVREÐIVANJE
Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji su zakonito na njihovom
teritoriju, primjenjivati što povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa
manje povoljno od onog koje općenito primjenjuju prema strancima pod istim
72
okolnostima, u pogledu prava na angažiranje, na svoj vlastiti račun, u
poljoprivredi, industriji, zanatstvu i trgovini, te prava na osnivanje
komercijalnih i industrijskih poduzeća.
Član 19.
SLOBODNE PROFESIJE
1. Svaka ugovorna država je dužna, prema izbjeglicama koji zakonito
borave na njenom teritoriju, a koji imaju diplome priznate od nadležnih vlasti
te države i žele obavljati neku slobodnu profesiju, primjenjivati što povoljnije
postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje općenito
primjenjuje prema strancima pod istim okolnostima.
2. Ugovorne države su dužne učiniti sve što mogu, dosljedno svojim
zakonima i ustavima, kako bi osigurale naseljavanje takvih izbjeglica i u
drugim, a ne samo urbanim sredinama, za čije su međunarodne odnose one
odgovorne.
POGLAVLJE IV.
Socijalna zaštita
Član 20.
OGRANIČENO SNABDIJEVANJE
U slučaju kada postoji sistem ograničenog snabdijevanja kojem je
podvrgnuto cjelokupno stanovništvo i kojim se uređuje opća raspodjela
nedostajućih proizvoda, prema izbjeglicama se primjenjuje isto postupanje
kao i prema državljanima te zemlje.
Član 21.
STANOVANJE
U pogledu stanovanja, ugovorne države su dužne, u mjeri u kojoj je ovo
pitanje uređeno zakonima i propisima ili podliježe kontroli od strane javnih
vlasti, prema izbjeglicama koji zakonito borave na njihovom teritoriju,
primjenjivati što povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa manje
povoljno od onog koje općenito primjenjuju prema strancima pod istim
okolnostima.
73
Član 22.
OPĆE OBRAZOVANJE
1. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama primjenjivati isto
postupanje kakvo primjenjuju i prema svojim državljanima, u vezi sa
osnovnim obrazovanjem.
2. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama primjenjivati što
povoljnije postupanje, a u svakom slučaju ništa manje povoljno od onog koje
općenito primjenjuju prema strancima pod istim okolnostima, u vezi sa
ostalim vidovima obrazovanja mimo osnovnog obrazovanja, a posebice u
pogledu pristupa studiranju, priznavanja stranih školskih svjedočanstava,
diploma i zvanja, plaćanja taksi i troškova i dodjele stipendija.
Član 23.
JAVNE OLAKŠICE
Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na
njihovom teritoriju, primjenjivati isto postupanje, u pogledu javnih olakšica i
pomoći, kakvo primjenjuju i prema svojim državljanima.
Član 24.
RADNO ZAKONODAVSTVO I SOCIJALNO OSIGURANJE
1. Ugovorne države su dužne, prema izbjeglicama koji zakonito borave na
njihovom teritoriju, primjenjivati isto postupanje kakvo primjenjuju i prema
svojim državljanima, a u vezi sa sljedećim pitanjima:
(a) onoliko koliko su ta pitanja uređena zakonima i propisima ili
podliježu kontroli od strane upravnih organa: novčane naknade,
uključujući i porodične dodatke ako oni čine dio te naknade, radno
vrijeme, prekovremeni rad, plaćen godišnji odmor, ograničenja u
vezi sa kućnim poslovima, minimum starosne dobi kao preduvjeta
za zapošljavanje, školovanje u privredi i obučavanje, rad žena i
omladine, te uživanje povlastica iz kolektivnih sporazuma;
(b) socijalnog osiguranja (zakonske odredbe o nesrećama na poslu, o
profesionalnim oboljenjima, materinstvu, bolestima, invalidnosti,
starosti, smrti, nezaposlenosti, porodičnim obavezama, kao i o
74
svakoj drugoj nepredviđenoj okolnosti koja je prema nacionalnim
zakonima ili propisima, pokrivena shemom socijalnog osiguranja)
koje podliježe sljedećim ograničenjima:
(i) moguće su odgovarajuće mjere radi očuvanja već stečenih
prava i prava koja su u procesu stjecanja;
(ii) moguće je da nacionalni zakoni ili propisi zemlje boravka
predvide posebne mjere u pogledu povlastica ili parcijalnih
povlastica, koje se u potpunosti isplaćuju iz javnih fondova,
kao i u pogledu dodataka koji se isplaćuju osobama koje ne
ispunjavaju uvjete vezane za plaćanje doprinosa propisanih za
dodjelu redovne penzije.
2. Činjenica da se korisnik prava nalazi izvan teritorija ugovorne države ne
utječe na njegovo pravo na naknadu zbog smrti izbjeglice, a koja je nastupila
kao posljedica povrede na poslu ili profesionalnog oboljenja.
3. Ugovorne države su dužne na izbjeglice proširiti povlastice iz
međusobno zaključenih sporazuma ili sporazuma koje bi one mogle
međusobno zaključiti u budućnosti o očuvanju prava iz socijalnog osiguranja,
koja su već stečena ili su u procesu stjecanja, i to samo pod rezervom uvjeta
koji se primjenjuju za državljane zemlje potpisnice predmetnog sporazuma.
4. Ugovorne države su dužne blagonaklono razmotriti mogućnost da,
koliko god je to moguće, na izbjeglice prošire povlastice iz sličnih
sporazuma, koji u bilo koje doba mogu biti na snazi između tih ugovornih
država i neugovornih država.
POGLAVLJE V.
Administrativne mjere
Član 25.
ADMINISTRATIVNA POMOĆ
1. Kada bi ostvarivanje prava nekog izbjeglice obično zahtijevalo pomoć
stranih vlasti, kojima se on ne može obratiti, ugovorne države na čijem
teritoriju on boravi su dužne urediti da mu tu pomoć pruže putem svojih ili
međunarodnih organa.
75
2. Vlast ili vlasti iz stava 1. su dužne izdati ili učiniti da se pod njihovim
nadzorom izbjeglicama izdaju isprave ili uvjerenja, koje bi im inače uredno
izdale njihove nacionalne vlasti, bilo posredno ili neposredno.
3. Tako ispostavljene isprave ili uvjerenja služe kao zamjena za službene
dokumente, koje strancima ispostavljaju njihovi nacionalni organi, bilo
posredno ili neposredno, i smatraju se vjerodostojnim dok se ne dokaže
suprotno.
4. Pod rezervom iznimki za siromašne osobe, za ove usluge se mogu
naplaćivati takse, ali te takse moraju biti umjerene i proporcionalne onima
koje se naplaćuju državljanima za slične usluge.
5.
Odredbe ovog člana ničim se ne protive članovima 27. i 28.
Član 26.
SLOBODA KRETANJA
Svaka ugovorna država je dužna izbjeglicama, koji su zakonito na njenom
teritoriju, dati pravo da izaberu svoje mjesto boravka i da se slobodno kreću
u okviru njenog teritorija, pod rezervom propisa koji se općenito primjenjuju
na strance pod istim okolnostima.
Član 27.
ISPRAVE O IDENTITETU
Ugovorna država je dužna izdati isprave o identitetu svakom izbjeglici na
svom teritoriju, koji ne posjeduje valjanu putnu ispravu.
Član 28.
PUTNE ISPRAVE
1. Ugovorna država je dužna izdati putne isprave, u svrhu putovanja izvan
njenog teritorija, izbjeglicama koji zakonito borave na njenom teritoriju, osim
ukoliko se tome ne protive kategorični razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog
reda; u vezi sa tim ispravama se primjenjuju odredbe iz Dodatka uz ovu
Konvenciju. Ugovorna država može takvu putnu ispravu izdati bilo kojem
drugom izbjeglici na njenom teritoriju, a posebice je dužna blagonaklono
76
razmotriti izdavanje takvih putnih isprava izbjeglicama koji se nalaze na
njenom teritoriju, a koji putnu ispravu ne mogu dobiti od zemlje svog
zakonitog boravka.
2. Ugovorne države su dužne priznati putne isprave, koje su izdane
izbjeglicama u skladu sa prijašnjim međunarodnim sporazumima, i sa njima
postupati na isti način kao da su izdane na osnovi ovog člana.
Član 29.
FISKALNE OBAVEZE
1. Ugovorne države ne smiju izbjeglicama nametati dažbine, takse,
poreze, bilo koje vrste, drugačije ili veće od onih koji se nameću ili se mogu
nametati njihovim državljanima u sličnim situacijama.
2. Prethodni stav ničim ne sprečava da se na izbjeglice primjene zakoni i
propisi o taksama, u pogledu izdavanja administrativnih dokumenata
strancima, uključujući i isprava o identitetu.
Član 30.
TRANSFER IMOVINE
1. Svaka ugovorna država je dužna, suglasno svojim zakonima i
propisima, dozvoliti izbjeglicama da imovinu, koju su unijeli na njen teritorij,
prenesu na teritorij neke druge zemlje u koju su preseljeni.
2. Svaka ugovorna država je dužna blagonaklono razmotriti molbu
izbjeglica da im se dozvoli prijenos imovine, o kakvoj god imovini da se radi,
koja je neophodna za njihovo preseljenje u neku drugu zemlju u koju su
prihvaćeni.
Član 31.
IZBJEGLICE KOJI SU NEZAKONITO U ZEMLJI IZBJEGLIŠTVA
1. Ugovorne države ne smiju nametati kazne, zbog njihovog bespravnog
ulaska ili prisutnosti, izbjeglicama koji, dolazeći direktno sa teritorija gdje su
njihov život ili sloboda bili ugroženi u smislu člana 1, ulaze ili su prisutni na
njihovom teritoriju bez ovlaštenja, pod uvjetom da se bez odlaganja jave
vlastima i izlože im valjane razloge za svoj bespravni ulazak ili prisutnost.
77
2. Ugovorne države ne smiju primjenjivati nikakva druga ograničenja na
kretanja izbjeglica osim onih koja su neophodna. Ta ograničenja se
primjenjuju samo dok se ne uredi njihov status u zemlji ili dok oni ne dobiju
prihvat u neku drugu zemlju. Ugovorne države su dužne izbjeglicama dati
razložno vrijeme, kao i sve potrebne olakšice, kako bi dobili prihvat u neku
drugu zemlju.
Član 32.
PROTJERIVANJE
1. Ugovorne države ne smiju protjerati izbjeglicu koji je zakonito na
njihovom teritoriju, izuzev iz razloga nacionalne sigurnosti ili javnog reda.
2. Protjerivanje takvog izbjeglice vrši se samo na osnovi odluke koja je
donesena u skladu sa zakonom. Osim ako se tome ne protive kategorični
razlozi nacionalne sigurnosti, tom izbjeglici se mora dozvoliti da predoči
dokaze koji ga oslobađaju krivice i da uloži žalbu i u tu svrhu odredi sebi
zastupnika pred nadležnim vlastima ili pred jednom ili više osoba koje
specijalno odredi nadležna vlast.
3. Ugovorne države su dužne takvom izbjeglici dati razložan rok da potraži
legalan prihvat u neku drugu zemlju. Ugovorne države zadržavaju pravo da,
u tom roku, primjene one unutarnje mjere koje smatraju neophodnim.
Član 33.
ZABRANA PROTJERIVANJA I VRAĆANJA
(“NON-REFOULEMENT”)
1. Nijedna ugovorna država ne smije, ni na koji način, protjerati ili vratiti
(“refouler”) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili
ugroženi zbog njegove rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj
društvenoj grupi ili njegovog političkog mišljenja.
2. Na pravo korištenja ovom odredbom, međutim, ne može se pozvati
izbjeglica koji se razložno smatra opasnim po sigurnost zemlje u kojoj se
nalazi ili koji, pošto je pravosnažno osuđen za naročito teško krivično djelo,
predstavlja opasnost po društvo te zemlje.
78
Član 34.
NATURALIZACIJA
Ugovorne države su dužne, koliko god je to moguće, omogućiti asimilaciju i
naturalizaciju izbjeglica. Naročito su dužne učiniti sve što mogu kako bi
ubrzale postupak naturalizacije i, koliko god je to moguće, smanjile troškove
tog postupka.
POGLAVLJE VI.
Izvršne i prijelazne odredbe
Član 35.
SURADNJA NACIONALNIH ORGANA SA UJEDINJENIM NARODIMA
1. Ugovorne države se obavezuju na suradnju sa Visokim komesarijatom
Ujedinjenih naroda za izbjeglice ili svakom drugom agencijom Ujedinjenih
naroda koja bi ga mogla naslijediti u vršenju njegovih dužnosti, a naročito su
dužne olakšati mu dužnost nadzora nad primjenom odredbi ove Konvencije.
2. Kako bi omogućile Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za
izbjeglice ili nekoj drugoj agenciji koja bi ga naslijedila, da sastavlja izvještaje
za nadležne organe Ujedinjenih naroda, ugovorne države se obavezuju da
im u odgovarajućoj formi dostave tražene informacije i statističke podatke o:
(a) izbjegličkoj situaciji,
(b) provedbi ove Konvencije, i
(c) zakonima, propisima i uredbama o izbjeglicama koje su na snazi ili
koji mogu stupiti na snagu.
Član 36.
INFORMACIJA O NACIONALNOM ZAKONODAVSTVU
Ugovorne države su dužne dostavljati, generalnom sekretaru Ujedinjenih
naroda, tekstove zakona i propisa koje bi mogle usvojiti kako bi osigurale
primjenu ove Konvencije.
79
Član 37.
ODNOS PREMA PRIJAŠNJIM KONVENCIJAMA
Ne dirajući u odredbe stava 2. člana 28, ova Konvencija zamjenjuje, među
njenim ugovornim stranama, sporazume od 5. jula 1922, 31. maja 1924, 12.
maja 1926, 30. juna 1928. i 30. jula 1935. godine, konvencije od 28. oktobra
1933. i 10. februara 1938. godine, protokol od 14. septembra 1939. godine i
sporazum od 15. oktobra 1946. godine.
POGLAVLJE VII.
Završne odredbe
Član 38.
RJEŠAVANJE SPOROVA
Svaki spor između ugovornih strana ove Konvencije, oko njenog tumačenja
ili primjene, koji se ne može riješiti drugim sredstvima, upućuje se na
Međunarodni sud pravde, na zahtjev jedne od strana u sporu.
Član 39.
POTPISIVANJE, RATIFICIRANJE I PRISTUPANJE
1. Ova Konvencija se otvara za potpisivanje u Ženevi na dan 28. jula
1951. godine, nakon čega se pohranjuje kod generalnog sekretara
Ujedinjenih naroda. Konvencija se otvara za potpisivanje i u Evropskom
uredu Ujedinjenih naroda od 28. jula do 31. augusta 1951. godine, a onda
ponovo u sjedištu Ujedinjenih naroda od 17. septembra 1951. do 31.
decembra 1952. godine.
2. Ova Konvencija se otvara za potpisivanje u ime svih država članica
Ujedinjenih naroda, kao i u ime svake druge države koja je pozvana na
“Konferenciju ambasadora pri Ujedinjenim narodima o statusu izbjeglica i
osoba bez državljanstva” ili kojoj se za njen potpis obratila Generalna
skupština. Ona podliježe ratificiranju, a instrumenti o ratifikaciji se pohranjuju
kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.
80
3. Države iz stava 2. ovog člana mogu pristupiti ovoj Konvenciji počevši od
28. jula 1951. godine. Pristupanje stupa na snagu pohranjivanjem
instrumenta o pristupanju kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.
Član 40.
ODREDBE O TERITORIJALNOJ PRIMJENI
1. Svaka država može, prilikom potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja,
izjaviti da proširuje primjenu Konvencije na sve ili jednu ili neke teritorije koje
ona zastupa na međunarodnom planu. Ta izjava postaje izvršna na dan
kada ova Konvencija stupi na snagu za tu državu.
2. Svako naknadno proširenje se vrši preko obavijesti upućene
generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda i postaje izvršno devedeset dana
nakon što generalni sekretar Ujedinjenih naroda dobije ovu obavijest ili
nakon što Konvencija stupi na snagu za tu državu, ako je ovaj datum kasniji.
3. U pogledu teritorija koja nisu obuhvaćena ovom Konvencijom na dan
potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, svaka predmetna država je dužna
razmotriti mogućnost da poduzme sve potrebne mjere, kako bi proširila
primjenu ove Konvencije na spomenute teritorije, pod uvjetom da vlade tih
teritorija, gdje je to neophodno iz ustavnih razloga, za to daju svoju
suglasnost.
Član 41.
KLAUZULA O FEDERACIJAMA
U slučaju federativne ili neunitarne države, primjenjuju se sljedeće odredbe:
(a) u pogledu članova ove Konvencije koji su u zakonodavnoj
nadležnosti savezne zakonodavne vlasti, obaveze savezne vlade
su, u tom okviru, jednake obavezama članica koje nisu federativne
države;
(b) u pogledu članova ove Konvencije koji su u zakonodavnoj
nadležnosti konstitutivnih država, provincija ili kantona, koji, prema
ustavnom sistemu federacije, nisu obavezni donositi zakonodavne
mjere, savezna vlada je dužna, u što kraćem roku i uz svoje
povoljne preporuke, nadležnim vlastima predmetne države,
provincije ili kantona ukazati na ove članove;
81
(c) federativna ugovorna država ove Konvencije je dužna, na zahtjev
svake druge ugovorne države, koji joj bude dostavljen preko
generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, podnijeti ekspoze
zakonskih propisa i prakse u federaciji i njenim konstitutivnim
jedinicama, u pogledu bilo koje odredbe ove Konvencije, u kojem
će navesti djelokrug te odredbe, shodno svojim zakonodavnim ili
drugim mjerama.
Član 42.
REZERVE
1. Prilikom potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, svaka država može
staviti rezerve na članove ove Konvencije, osim na članove 1, 3, 4, 16(1), 33,
36. do 46, uključujući i član 46.
2. Svaka država, koja je stavila rezervu u skladu sa stavom 1. ovog člana,
može tu rezervu u svako doba povući, uputivši obavijest o tome generalnom
sekretaru Ujedinjenih naroda.
Član 43.
STUPANJE NA SNAGU
1. Ova Konvencija stupa na snagu devedeseti dan od dana pohranjivanja
šestog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju.
2. Za svaku državu koja ratificira ovu Konvenciju ili joj pristupi nakon
pohranjivanja šestog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju, Konvencija
stupa na snagu devedeseti dan od dana kada ta država pohrani svoj
instrument o ratificiranju ili pristupanju.
Član 44.
OTKAZIVANJE
1. Svaka ugovorna država može otkazati ovu Konvenciju u svako doba,
uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda.
2. Otkaz postaje izvršan za tu ugovornu državu po isteku jedne godine od
dana kada generalni sekretar Ujedinjenih naroda primi taj otkaz.
82
3. Svaka država, koja je dala izjavu ili obavijest u skladu sa članom 40,
može naknadno izjaviti, uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru
Ujedinjenih naroda, da ova Konvencija prestaje važiti na njenom teritoriju, po
isteku jedne godine od dana kada generalni sekretar primi tu obavijest.
Član 45.
REVIZIJA
1. Svaka ugovorna država može, u svako doba, tražiti reviziju ove
Konvencije putem obavijesti upućene generalnom sekretaru Ujedinjenih
naroda.
2. Generalna skupština Ujedinjenih naroda je dužna preporučiti mjere
koje, u slučaju potrebe, treba poduzeti u vezi sa tim zahtjevom.
Član 46.
OBAVIJEST GENERALNOG SEKRETARA UJEDINJENIH NARODA
Generalni sekretar Ujedinjenih naroda je dužan obavijestiti sve države
članice Ujedinjenih naroda i države nečlanice iz člana 39. o:
(a)
(b)
(c)
(d)
(e)
izjavama i obavijestima u skladu sa stavom B člana 1;
potpisima, obavijestima i pristupanjima u skladu sa članom 39;
izjavama i obavijestima u skladu sa članom 40;
rezervama i povlačenjima u skladu sa članom 42;
datumu kada ova Konvencija stupa na snagu u skladu sa članom
43;
(f) otkazima i obavijestima u skladu sa članom 44;
(g) zahtjevima za reviziju u skladu sa članu 45.
U POTVRDU ČEGA su dolje potpisani, propisno ovlašteni, potpisali ovu
Konvenciju u ime svojih vlada.
ZAKLJUČENO u Ženevi, 28. jula hiljadu devet stotina pedeset i prve godine, u
jednom jedinom primjerku, čiji su engleski i francuski tekst podjednako
vjerodostojni, te koji se pohranjuju u arhivi Ujedinjenih naroda, a njihove
ovjerene kopije dostavljaju svim državama članicama Ujedinjenih naroda i
državama nečlanicama iz člana 39.
83
DODATAK UZ KONVENCIJU
Stav 1.
1. Putna isprava iz člana 28. ove Konvencije izgleda poput uzorka koji se
nalazi u prilogu ovog Dodatka.
2. Isprava se radi na dva jezika najmanje, od kojih je jedan engleski ili
francuski jezik.
Stav 2.
Pod rezervom propisa zemlje izdavanja, djeca se mogu upisati u ispravu
roditelja ili, u izuzetnim prilikama, u ispravu nekog drugog odraslog
izbjeglice.
Stav 3.
Takse koje se naplaćuju za izdavanje isprava ne smiju biti veće od najniže
tarife koja se primjenjuje na nacionalne pasoše.
Stav 4.
Osim u specijalnim ili izuzetnim slučajevima, izdavane isprave važe za
najveći mogući broj zemalja.
Stav 5.
Isprava važi jednu ili dvije godine, prema izboru vlasti koja ispravu izdaje.
Stav 6.
1. Obnavljanje ili produžavanje važnosti isprave je u nadležnosti vlasti koja
je tu ispravu izdala, sve dok se izbjeglica zakonito ne nastani na nekom
drugom teritoriju i dok zakonito ne boravi na teritoriju spomenute vlasti.
Izdavanje nove isprave je, ukoliko su okolnosti ostale iste, u nadležnosti
vlasti koja je izdala staru ispravu.
84
2. Diplomatski ili konzularni predstavnici, naročito ovlašteni za tu svrhu,
mogu produžiti važnost putnih isprava koje su izdale njihove odnosne vlade
za period ne duži od šest mjeseci.
3. Ugovorne države su dužne blagonaklono razmotriti obnavljanje ili
produženje važnosti putnih isprava ili izdavanje novih isprava izbjeglicama
koji više ne borave zakonito na njihovom teritoriju, u slučajevima kada te
izbjeglice nisu u mogućnosti dobiti putnu ispravu od zemlje svog zakonitog
boravka.
Stav 7.
Ugovorne države su dužne priznati važnost isprava izdanih u skladu sa
odredbama člana 28. ove Konvencije.
Stav 8.
Nadležne vlasti zemlje u koju izbjeglica želi ići dužne su izdati vizu u ispravu
čiji je on nositelj ako su ga spremne primiti i ako je viza neophodna.
Stav 9.
1. Ugovorne države se obavezuju izdati tranzitne vize izbjeglicama koji su
dobili vize za teritorij krajnjeg odredišta.
2. Izdavanje takvih viza se može odbiti iz razloga koji bi opravdali
odbijanje vize svakom strancu.
Stav 10.
Takse za izdavanje izlazne, ulazne ili tranzitne vize ne smiju biti više od
najniže tarife koja se primjenjuje za vize stranih pasoša.
Stav 11.
U slučaju kada se izbjeglica zakonito nastanjuje na teritoriju neke druge
ugovorne države, za izdavanje nove isprave, pod uvjetima iz člana 28, i dalje
je odgovorna nadležna vlast spomenutog teritorija, kojoj izbjeglica ima pravo
podnijeti svoju molbu.
85
Stav 12.
Vlast koja izdaje novu ispravu dužna je povući staru ispravu i vratiti je zemlji
koja ju je izdala ako je u staroj ispravi navedeno da ista u takvim slučajevima
treba biti vraćena; u protivnom se isprava povlači i poništava.
Stav 13.
1. Svaka ugovorna država se obavezuje ponovno prihvatiti na svoj teritorij
nositelja putne isprave, koju je ta država izdala u skladu sa članom 28. ove
Konvencije, u svako doba dok važi njegova isprava.
2. Pod rezervom odredbi iz prethodnog podstava, ugovorna država može
zahtijevati da se nositelj isprave podvrgne svim formalnostima koje se mogu
zahtijevati od onih koji izlaze iz zemlje ili se u nju vraćaju.
3. Ugovorne države zadržavaju pravo da, u izuzetnim slučajevima ili u
slučaju kada je boravak izbjeglice odobren na određeno vrijeme, prilikom
izdavanja isprave, ograniče period u kojem se izbjeglica može vratiti, na
vrijeme ne manje od tri mjeseca.
Stav 14.
Pod rezervom isključivo uvjeta iz stava 13, odredbe ovog Dodatka se ničim
ne protive zakonima i propisima koji uređuju uvjete prihvata, tranzita,
boravka i nastanjivanja, te odlaska sa teritorija ugovornih država.
Stav 15.
Ni izdavanje isprave, ni napomene koje stoje na njima, ne određuju status
nositelja isprave, niti na njega utječu, naročito ne u pogledu državljanstva.
Stav 16.
Izdavanje isprave ne daje njenom nositelju nikakvo pravo na zaštitu od
strane diplomatskih i konzularnih predstavnika zemlje izdavanja, te na ove
organe ne prenose pravo zaštite.
86
PRILOG
UZORAK OBRASCA PUTNE ISPRAVE
Isprava se radi u formi knjižice (oko 15 cm x 10 cm).
Preporučuje se da ona bude štampana tako da se brisanje ili izmjene kemijskim i
drugim sredstvima mogu lako primijetiti, kao i da riječi “Konvencija od 28. jula
1951. godine” budu odštampane na svakoj strani, na jeziku zemlje koja izdaje
ispravu.
(Naslovnica knjižice)
PUTNA ISPRAVA
(Konvencija od 28. jula 1951. godine)
Br............................
(1)
PUTNA ISPRAVA
(Konvencija od 28. jula 1951.)
Ova isprava ističe na dan..............................osim ako joj se ne produži ili ne
obnovi važnost.
Prezime....................................................................................................................
Ime(na)....................................................................................................................
Putuje sa..................................................................................., djetetom (djecom)
1. Ova isprava se izdaje kako bi se nositelju dao putni dokument koji može
poslužiti kao zamjena za njegov nacionalni pasoš. Ona ničim ne dira i ni na koji
način ne vrijeđa državljanstvo nositelja isprave.
2. Nositelju ove isprave je dozvoljen povratak u.................................................
(navedite zemlju čije vlasti izdaju ovu ispravu) na dan ili prije.................... osim
ako ovdje nije naveden neki kasniji datum. (Razdoblje u kojem je nositelju
isprave dozvoljen povratak ne smije biti manje od tri mjeseca).
3. Ukoliko se nositelj nastani u zemlji koja mu nije izdala ovu ispravu, on mora,
ako želi ponovo putovati, zatražiti novu ispravu od nadležnih vlasti zemlje
87
boravka. (Organi vlasti koji izdaju novu ispravu dužni su povući staru putnu
1
ispravu i vratiti je organu koji je dotičnu ispravu izdao).
(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)
(2)
Mjesto i datum rođenja............................................................................................
Zanimanje................................................................................................................
Sadašnja adresa......................................................................................................
*Djevojačko prezime i ime(na) supruge...................................................................
.................................................................................................................................
*Prezime i ime(na) supruga.....................................................................................
.................................................................................................................................
Opis
Visina.....................................................................................
Kosa.......................................................................................
Boja očiju...............................................................................
Nos........................................................................................
Ten.........................................................................................
Boja kože...............................................................................
Osobeni znaci........................................................................
Djeca u pratnji nositelja isprave
Prezime
Ime(na)
...........................
...........................
...........................
..........................
..........................
..........................
Mjesto i datum
rođenja
..........................
..........................
..........................
Spol
..........................
..........................
..........................
(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)
______
1
Rečenicu u zagradi unose vlade koje to žele.
*Prekrižite nepotrebni dio.
88
(3)
Fotografija nositelja isprave i pečat organa vlasti koji je izdao ispravu
Otisci prstiju nositelja (po potrebi)
Potpis nositelja isprave............................................................................................
(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu)
(4)
1.
Ova isprava važi u sljedećim zemljama:
.........................................................................................................................
.........................................................................................................................
.........................................................................................................................
2.
Dokument ili dokumenti na osnovi kojeg ili kojih je izdana ova isprava:
.........................................................................................................................
.........................................................................................................................
.........................................................................................................................
Izdano u................................................
Datum...................................................
Potpis i pečat organa vlasti
koji izdaje ispravu:
....................................................
Taksa naplaćena:
(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)
89
(5)
Produženje ili obnavljanje važnosti
Taksa naplaćena:
Sačinjeno u......................................
Od........................................
Do........................................
Na dan.................................
Potpis i pečat organa vlasti
koji produžava ili obnavlja
važnost isprave:
....................................................
Produženje ili obnavljanje važnosti
Taksa naplaćena:
Sačinjeno u......................................
Od........................................
Do........................................
Na dan.................................
Potpis i pečat organa vlasti
koji produžava ili obnavlja
važnost isprave:
....................................................
(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)
(6)
Produženje ili obnavljanje važnosti
Taksa naplaćena:
Sačinjeno u......................................
90
Od........................................
Do........................................
Na dan.................................
Potpis i pečat organa vlasti
koji produžava ili obnavlja
važnost isprave:
....................................................
Produženje ili obnavljanje važnosti
Taksa naplaćena:
Sačinjeno u......................................
Od........................................
Do........................................
Na dan.................................
Potpis i pečat organa vlasti
koji produžava ili obnavlja
važnost isprave:
....................................................
(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)
(7-32)
Vize
U svakoj vizi ponovite ime nositelja isprave.
(Ova isprava ima.......strana, ne računajući naslovnu.)
91
ANEKS III.
PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA IZ 1967. GODINE
DRŽAVE ČLANICE ovog Protokola,
SMATRAJUĆI da Konvencija o statusu izbjeglica, zaključena u Ženevi na dan
28. jula 1951. godine (u daljnjem tekstu Konvencija), obuhvaća samo one
osobe koje su postale izbjeglice kao rezultat događaja koji su se desili prije
1. januara 1951. godine,
SMATRAJUĆI da je, od vremena usvajanja Konvencije, došlo do izbijanja novih
izbjegličkih situacija i da dotične izbjeglice stoga možda ne potpadaju pod
opseg te Konvencije,
SMATRAJUĆI da je poželjno da jednak status uživaju sve izbjeglice pokrivene
definicijom iz Konvencije, bez obzira na vremensko ograničenje na 1. januar
1951. godine,
SPORAZUMJELE su se o sljedećem:
Član I.
OPĆE ODREDBE
1. Države članice ovog Protokola su dužne na izbjeglice primjenjivati
članove 2. do 34, zaključno sa članom 34. Konvencije, kako je to definirano
u daljnjem tekstu.
2. U svrhu ovog Protokola, pojam “izbjeglica” označava, osim u vezi sa
primjenom stava 3. ovog člana, svaku osobu u smislu definicije iz člana 1.
Konvencije, kao da riječi “kao rezultat događaja koji su se desili prije 1.
januara 1951. godine…” i “…kao rezultat tih događaja“ iz člana 1A(2) ne
postoje.
3. Države članice ovog Protokola su dužne primjenjivati Protokol bez
ikakvih teritorijalnih ograničenja, osim što se već postojeće izjave, koje su
dale države potpisnice Konvencije u skladu sa članom 1B(1)(a) Konvencije,
92
primjenjuju i na osnovi ovog Protokola, ukoliko nisu proširene u skladu sa
članom 1B(2) Konvencije.
Član II.
SURADNJA NACIONALNIH ORGANA SA UJEDINJENIM NARODIMA
1. Države članice ovog Protokola se obavezuju na suradnju sa Visokim
komesarijatom Ujedinjenih naroda za izbjeglice ili sa bilo kojom drugom
agencijom koja bi ga naslijedila u vršenju njegovih dužnosti, a naročito su
dužne pomoći mu u vršenju dužnosti nadzora nad primjenom odredbi ovog
Protokola.
2. Kako bi omogućile Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za
izbjeglice ili nekoj drugoj agenciji koja bi ga naslijedila da sastavlja izvještaje
za nadležne organe Ujedinjenih naroda, države članice se obavezuju da im
u odgovarajućoj formi dostave tražene informacije i statističke podatke o:
(a) izbjegličkoj situaciji;
(b) provedbi ovog Protokola, i
(c) zakonima, propisima i uredbama o izbjeglicama, koji su na snazi ili
koji mogu stupiti na snagu.
Član III.
INFORMACIJA O NACIONALNOM ZAKONODAVSTVU
Države članice ovog Protokola dužne su dostavljati, generalnom sekretaru
Ujedinjenih naroda, tekstove zakona i propisa koje mogu usvojiti kako bi
osigurali primjenu ovog Protokola.
Član IV.
RJEŠAVANJE SPOROVA
Svaki spor između država članica ovog Protokola, oko njegovog tumačenja
ili primjene, koji se ne može riješiti drugim sredstvima, upućuje se na
Međunarodni sud pravde na zahtjev jedne od strana u sporu.
93
Član V.
PRISTUPANJE PROTOKOLU
Ovaj Protokol se otvara za pristupanje u ime svih država članica Konvencije i
svake druge države članice Ujedinjenih naroda ili članice bilo koje
specijalističke agencije ili one kojoj Generalna skupština Ujedinjenih naroda
uputi poziv za pristupanje. Pristupanje se vrši pohranjivanjem instrumenta o
pristupanju kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.
Član VI.
KLAUZULA O FEDERACIJAMA
U slučaju federativne ili neunitarne države, primjenjuju se sljedeće odredbe:
(a) u pogledu onih članova Konvencije koji se primjenjuju u skladu sa
članom I. stavom 1. ovog Protokola, a koji su u zakonodavnoj
nadležnosti federalne zakonodavne vlasti, obaveze federalne vlade
su, u tom okviru, jednake obavezama država članica koje nisu
federativne države;
(b) u pogledu onih članova Konvencije koji se primjenjuju u skladu sa
članom I. stavom 1. ovog Protokola, a koji su u zakonodavnoj
nadležnosti konstitutivnih država, provincija ili kantona koji, prema
ustavnom sistemu federacije, nisu obavezni donositi zakonodavne
mjere, federalna vlada je dužna, u što kraćem roku i uz svoje
povoljne preporuke, nadležnim vlastima država, provincija ili
kantona ukazati na ove članove;
(c) federativna država članica ovog Protokola je dužna, na zahtjev
svake druge države članice, koji joj je dostavljen preko generalnog
sekretara Ujedinjenih naroda, podnijeti ekspoze zakonskih propisa
i prakse u federaciji i njenim konstitutivnim jedinicama, u pogledu
bilo koje odredbe Konvencije, u kojem će navesti djelokrug te
odredbe, shodno svojim zakonodavnim ili drugim mjerama.
94
Član VII.
REZERVE I IZJAVE
1. Prilikom pristupanja, svaka država može staviti rezerve na član IV. ovog
Protokola i na primjenu, u skladu sa članom I. ovog Protokola, bilo koje
odredbe Konvencije, osim odredbi članova 1, 3, 4, 16(1) i 33, pod uvjetom
da se, u slučaju države članice Konvencije, rezerve stavljene u skladu sa
ovim članom ne protežu na izbjeglice na koje se Konvencija odnosi.
2. Rezerve, koje države članice Konvencije stave u skladu sa njenim
članom 42, primjenjuju se, osim ukoliko ne budu povučene, u odnosu na
njihove obaveze shodno ovom Protokolu.
3. Svaka država, koja stavi rezervu u skladu sa stavom 1. ovog člana,
može tu rezervu u svako doba povući, uputivši obavijest o tome generalnom
sekretaru Ujedinjenih naroda.
4. Smatra se da se izjave koje države članice Konvencije, koje pristupaju
ovom Protokolu, daju u skladu sa članom 40. stav 1. i 2. Konvencije, odnose
i na ovaj Protokol, osim ukoliko nakon pristupanja ta država članica ne uputi
obavijest o suprotnom generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda. Smatra se
da se odredbe člana 40. stav 2. i 3. i člana 44. stav 3. Konvencije primjenjuju
na ovaj Protokol mutatis mutandis.
Član VIII.
STUPANJE NA SNAGU
1. Ovaj Protokol stupa na snagu na dan pohranjivanja šestog instrumenta
o pristupanju.
2. Za svaku državu koja pristupi Protokolu nakon pohranjivanja šestog
instrumenta o pristupanju, Protokol stupa na snagu na dan kada ta država
pohrani svoj instrument o pristupanju.
95
Član IX.
OTKAZIVANJE
1. Svaka država članica ovog Protokola može otkazati ovaj Protokol u
svako doba, uputivši obavijest o tome generalnom sekretaru Ujedinjenih
naroda.
2. Otkaz postaje izvršan za tu državu članicu po isteku jedne godine od
dana kada generalni sekretar Ujedinjenih naroda primi taj otkaz.
Član X.
OBAVIJEST GENERALNOG SEKRETARA UJEDINJENIH NARODA
Generalni sekretar Ujedinjenih naroda je dužan obavijestiti države iz člana V.
o stupanju na snagu, pristupanju, rezervama, povlačenju rezervi i
otkazivanju ovog Protokola, kao i o izjavama i obavijestima koji se na njega
odnose.
Član XI.
POHRANJIVANJE U ARHIVI SEKRETERIJATA UJEDINJENIH NARODA
Primjerak ovog Protokola čiji su engleski, francuski, kineski, ruski i španjolski
tekst podjednako vjerodostojni, potpisan od strane predsjednika Generalne
skupštine i generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, pohranjuje se u arhivi
Sekretarijata Ujedinjenih naroda. Generalni sekretar je dužan dostaviti
ovjerene primjerke Protokola svim državama članicama Ujedinjenih naroda i
drugim državama iz gore navedenog člana V.
96
ANEKS IV.
KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA
OD 28. JULA 1951. GODINE
(stupila na snagu 22. aprila 1954. godine)
PROTOKOL O STATUSU IZBJEGLICA
OD 31. JANUARA 1967. GODINE
(stupio na snagu 4. oktobra 1967. godine)
SPISAK DRŽAVA ČLANICA
Države članice Konvencije iz 1951. godine
Države članice Protokola iz 1967. godine
Države članice i Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. godine
Države članice ili jednog ili oba instrumenta
I.
Alžir
Angola
Benin
Bocvana
Burkina Faso
Burundi
Centralno-Afrička
Republika
Čad
Džibuti
Egipat
Ekvatorijalna Gvineja
Etiopija
Gabon
Gambija
Gana
: 106
: 107
: 103
: 110
AFRIKA
Gvineja
Gvineja Bisao
Kamerun
Kenija
Kongo
Lesoto
Liberija
Madagaskar (C)*
Malavi
Mali
Mauritanija
Maroko
Mozambik
Niger
Nigerija
Obala Slonovače
Ruanda
Senegal
Sejšeli
Sijera Leone
Somalija
Sudan
Svazilend (P)
Sveti Toma i Princip
Togo
Tunis
Uganda
Ujedinjena Republika
Tanzanija
Zair
Zambija
Zelenortski Otoci (P)
Zimbabve
97
II. AMERIKE
Argentina
Beliz
Bolivija
Brazil
Čile
Dominikanska
Republika
Ekvador
Gvatemala
Haiti
Jamajka
Kanada
Kolumbija
Kostarika
Nikaragva
Panama
Paragvaj
Peru
Salvador
Sjedinjene Američke
Države (P)
Surinam
Urugvaj
Venecuela (P)
V. AUSTRALIJA
Australija1)
Fidži
Novi Zeland
Papua Nova Gvineja
Samoa (C)
Tuvalu
III. AZIJA
Islamska Republika
Iran
Izrael
Japan
Jemen
Kina
Filipini
IV. EVROPA
Austrija
Belgija
Čehoslovačka
Danska2)
Finska
Francuska3)
Grčka
Irska
Island
Italija
98
Jugoslavija
Kipar
Lihtenštajn
Luksemburg
Mađarska*
Malta*
Monako (C)*
5)
Nizozemska
Norveška
Njemačka, Savezna
Republika4)
Poljska
Portugal
Rumunjska
Španjolska
Švedska
Švicarska
Turska*
Vatikan
Velika Britanija6)
___________
*) Pet država koje su obilježene zvjezdicom: Mađarska, Madagaskar,
Malta, Monako i Turska, dale su izjavu u skladu sa članom 1B(1) Konvencije iz
1951. godine u smislu da se riječi “događaji koji su se desili prije 1. januara 1951.
godine” shvate kao “događaji koji su se desili u Evropi prije 1. januara 1951.
godine”. Sve ostale države članice primjenjuju Konvenciju bez teritorijalnog
ograničenja. Malta i Turska su sasvim jasno zadržale svoju izjavu o teritorijalnom
ograničenju u pogledu Konvencije iz 1951. i nakon pristupanja Protokolu iz 1967.
Madagaskar i Monako još uvijek nisu pristupili Protokolu iz 1967. godine.
“(C)”: tri države obilježene znakom “C” su članice samo Konvencije iz 1951.
godine;
“(P)”: četiri države obilježene znakom (P) su članice samo Protokola iz
1967. godine
1
Australija je proširila Konvenciju na Norfolške otoke.
2
Danska je izjavila da se Konvencija primjenjuje i na Grenlandu.
3
Francuska je izjavila da se Konvencija primjenjuje i na sve teritorije za čije
je međunarodne odnose Francuska odgovorna.
4
Savezna Republika Njemačka je napravila odvojene izjave navodeći da se
Konvencija i Protokol primjenjuju i na područje Berlina.
5
Nizozemska je proširila primjenu Protokola i na Arube.
6
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske je proširilo primjenu
Konvencije na sljedeće teritorije za čije je međunarodne odnose odgovorno:
Kanalske otoke (La Manš), Foklandske otoke (Malvine), Otok Man, Svetu
Helenu.
Velika Britanija je izjavila da njenim pristupom Protokolu nije obuhvaćen
Džersi, ali je proširila primjenu na Monserat.
99
ANEKS V.
IZVOD IZ POVELJE
MEĐUNARODNOG VOJNOG TRIBUNALA∗
Član 6.
Tribunal uspostavljen Sporazumom iz člana 1. (Povelje) za suđenje i
kažnjavanje vodećih ratnih zločinaca zemalja Evropske osovine ima
ovlaštenje da sudi i izriče kazne osobama koje su, djelujući u interesu
zemalja Evropske osovine, bilo kao pojedinci ili članovi nekih organizacija,
počinili ma koji od sljedećih zločina.
Sljedeća djela, ili bilo koje od njih, su krivična djela koja su u nadležnosti
tribunala i za koje postoji pojedinačna odgovornost:
(a) Zločini protiv mira: naime, planiranje, pripremanje ili vođenje osvajačkih
ratova ili ratova kojima se krše međunarodni sporazumi, ugovori ili
garancije, ili sudjelovanje u zajedničkom planiranju ili zavjeri za
postizanje jednog od prethodno navedenih ciljeva;
(b) Ratni zločini: naime, kršenje zakona ili običaja. Ta kršenja obuhvaćaju,
ali nisu ograničena samo na njih: ubojstva, loše postupanje ili
deportiranje na ropski rad ili deportiranje u bilo koje druge svrhe civilnog
stanovništva okupirane teritorije, ubojstva ili loše postupanje sa ratnim
zarobljenicima ili pojedincima na otvorenom moru, ubijanje talaca,
pljačkanje javne ili privatne imovine, neodgovorno rušenje gradova i
sela, ili uništavanje koje nije vojno opravdano;
(c) Zločini protiv čovječnosti: naime, ubojstva, istrebljivanje, porobljavanje,
deportacija i ostala nečovječna djela počinjena protiv civilnog
stanovništva, prije ili za vrijeme rata; ili proganjanje iz političkih, rasnih ili
religijskih razloga u vršenju ili u vezi sa bilo kojim zločinom koji je u
∗
Vidi “Povelju i presude Nirnbeškog tribunala: Historija i analiza” Apendiks II –
Generalna skupština Ujedinjenih naroda – Međunarodna pravna komisija iz
1949. (A/CN.4/5 od 3. marta 1949.).
100
nadležnosti tribunala, bez obzira na to da li je time prekršeno
zakonodavstvo zemlje u kojoj je zločin počinjen ili nije.
Vođe, organizatori, poticatelji i sudionici u formuliranju i provođenju nekog
plana ili zavjere da se počini bilo koji od spomenutih zločina, su odgovorni za
sva djela koje počini bilo koja osoba prilikom provođenja takvog plana.
101
ANEKS VI.
MEĐUNARODNI INSTRUMENTI U VEZI SA
ČLANOM 1F(a) KONVENCIJE IZ 1951. GODINE
Glavni međunarodni instrumenti koji se odnose na član 1F(a) Konvencije iz
1951. godine su sljedeći:
(1) Londonski sporazum od 8. augusta
Međunarodnog vojnog tribunala;
1945.
godine
i
Povelja
(2) Zakon br. 10. Kontrolnog vijeća za Njemačku od 20. decembra 1945.
godine za kažnjavanje osoba koje su krive za ratne zločine, zločine
protiv mira i zločine protiv čovječnosti;
(3) Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 3(1) od 13. februara
1946. i 95(1) od 11. decembra 1946. godine, koje potvrđuju ratne
zločine i zločine protiv čovječnosti onako kako su definirani u Povelji
Međunarodnog vojnog tribunala od 8. augusta 1945. godine;
(4) Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.
godine (član III); (stupila na snagu 12. januara 1951. godine);
(5) Konvencija o neprimjenjivanju zastare na ratne zločine i zločine protiv
čovječnosti iz 1968. godine (stupila na snagu 11. novembra 1970.
godine);
(6) Ženevska konvencija za zaštitu žrtava rata od 12. augusta 1949. godine
(Konvencija za zaštitu ranjenih i bolesnih, član 50; Konvencija za zaštitu
ranjenih, bolesnih i brodolomnika, član 51; Konvencija o postupanju
prema ratnim zarobljenicima, član 130; Konvencija o zaštiti civila, član
147);
(7) Dopunski protokol uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine
o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (član 85. o suzbijanju
kršenja ovog Protokola).
102
PRIRUČNIK O POSTUPCIMA I KRITERIJIMA ZA
ODREĐIVANJE STATUSA IZBJEGLICE
INDEKS
Adolescenti 214, 215
Azil 20, 21, 24, 25, 110, 159, 161, 184, 194
Azil, diplomatski 21, 88
Bjegunci od pravde 56
Ciljevi i načela Ujedinjenih naroda, djela u suprotnosti 162, 163
Deklarativne posljedice određivanja statusa izbjeglice 28
Dezerteri 167-171
Diplomatski odnosi 166
Diskriminacija 53-55, 63, 65, 68, 69, 83
Djeca bez pratnje 182, 214, 215
Dobrovoljno ponovno nastanjenje 133-134
Događaji koji ozbiljno narušavaju javni red 22
Događaji koji su se desili prije 1. januara 1951. 6, 35, 36, 109
Događaji koji su se desili u Evropi (ili negdje drugo) 108-110
Dokazi 195-198, 205
Dokazivanje, teret 196, 197, 210
Državljanstvo – ponovno dobrovoljno stjecanje 126-128
Državljanstvo – ponovno stjecanje po sili zakona 128
Državljanstvo – posjeta zemlji svog 125
Državljanstvo – proganjanje iz razloga 74-76
Državljanstvo – stjecanje novog 129, 132
Državljanstvo – višestruko 106, 107
Državljanstvo – zemlja 87, 91, 118-122, 124, 134
Društvena grupa 51, 77-79, 169
Građanski rat 91, 98
In dubio pro reo 196, 197, 210
Izbjeglice iz Palestine 142, 143
Izbjeglice sur place 83, 94-96
Izbjeglice, nacionalne 144-146
Jedinstvo porodice 181-187, 213
Kategorični razlozi koji proistječu iz prijašnjeg proganjanja 136
Kažnjavanje 56-60, 84-86, 167, 169
103
Korejske izbjeglice 142
Krivično djelo, teško, nepolitičko 151-161
Kumulativne posljedice straha od proganjanja 28
Lažne izjave 199
Liga naroda 2
Ljudska prava 51, 59, 60, 68, 69, 71, 181
Maloljetne osobe 182, 185, 213-219
Maloljetnici bez pratnje 213-219
Mandatne izbjeglice 16
Manija proganjanja 41, 209
Manjine 74, 76
Međunarodna organizacija za izbjeglice (IRO) 33
Međunarodni vojni tribunal 150
Mentalno poremećene osobe 207-212
Migranti 62, 95
Nansenov pasoš 33
Nasilje 175-179
Nezakonita otmica aviona 158-161
Odlazak, nezakonit 61
Okolnosti, promjena 135, 136, 138, 139
Organizacija afričkog jedinstva 22
Oslobodilački pokreti 175
Osobe bez državljanstva 101, 102, 104, 105, 137, 139
Otmica aviona 158-161
Palestinske izbjeglice 142, 143
Pasoš 47-50, 93, 99, 120-125, 1134
Passport of convenience 51-53
Počinitelji političkih djela 84, 86
Politički prekršaj 84
Političko mišljenje 51, 64, 80-83, 169, 173
Ponovno nastanjenje (dobrovoljno) 133, 134
Ponovno stavljanje pod zaštitu zemlje svog državljanstva 118-125
Ponovno stjecanje državljanstva 126-128
Porodica, jedinstvo 181-188, 213
Posjeta zemlji svog državljanstva 125
Povelja Ujedinjenih naroda 163
Predratne izbjeglice 1-4, 32, 33
Prigovor savjesti 167-171
104
Pripadnost određenoj društvenoj grupi 51, 77, 79, 169
Proganjanje 56-60, 84-86, 167
Proganjanje, agenti 65
Proganjanje, definicija 51-53
Rasa 51, 68-70, 74, 77, 169
Ratne izbjeglice 164-166
Ratni zločini 150, 162, 178
Religija 51, 54, 71-73, 76, 169
Statutarne izbjeglice 4, 32, 33, 136
Strah, objektivni element 38, 42, 43, 45, 206
Strah, osnovani 6, 34, 37-43, 45-49, 53, 58, 66, 67, 74, 83, 94, 100, 126,
131, 156, 161, 165-167, 169, 201, 206, 213, 217, 218
Strah, pretjerani 41, 209
Strah, prošli 136
Strah, subjektivni element 37, 38, 40, 41, 52, 206, 211
Strana dominacija 22
Sumnja, blagodati sumnje 196, 203, 204, 219
Sur place izbjeglice 83, 94-96
Teritorijalno ograničenje 7, 15, 17, 22, 108-110
UNHCR – Statut 13-20
UNHCR – suradnja sa 12, 18, 19, 194
UNKRA 142
UNRWA 142, 143
Uobičajeni boravak, prethodni 101-105, 133, 134, 137
Uvod u postupke (iv) 189-194, 220
Vanjska agresija 22
Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (iv), (v), 12, 14, 18, 142,
194, 221
Vjerodostojnost 41, 42, 195, 196, 205
Vojna obaveza, izbjegavanje 167-171
Vojne i paravojne aktivnosti 171, 175-180
Vremensko ograničenje 6, 7, 9, 15, 17, 22, 35, 36, 108
Zaštita od strane vlasti zemlje svog državljanstva 97-100
Zaštita, dobrovoljno ponovno stavljanje pod zaštitu 118-125
Zločin počinjen kao sredstvo bijega 158-161
Zločin protiv čovječnosti 150, 162, 178
Zločin protiv mira 150, 162, 178
105

Komplementarni vidovi zaštite

KONVENCIJA O STATUSU IZBJEGLICA

Tumačenje člana 1 Konvencije o statusu izbjeglica

RAT I BROJEVI - Media Centar Sarajevo

Untitled - Naša Jugoslavija

Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji

Zahtjev za odobravanje jednokratne pomoći

ABC INTEGRACIJE

Obavijest podnositeljima neriješenih zahtjeva za stambeno

Zahtjev za kupovinu udjela OIF Raiffeisen CASH