Umjesto predgovora „Pokazivati gnjev i nezadovoljstvo Neophodne su praktične posljedice.“ nije dovoljno. Berthold Brecht, njemački pisac i revolucionar U veoma dramatičnim trenucima februarskih marševa gnjevnih i revoltiranih radnika na ulicama bosansko-hercegovačkih gradova počela se buditi nada da će konačno doći do promjena – na bolje. Konačno protesti, konačno revolucija, konačno kraj pljački, prevari, korupciji... Silina kojom je masa krenula sa željom da napokon skonča agoniju cijelog jednog društva obećavala je mnogo. U tim trenucima posebno je imponirala činjenica da su se u kolonama najprije i u najvećem broju pojavili radnici, što je cijelom pokretu dalo jasan klasno-socijalni karakter. Protesti su se širili brzo i dobijali zastrašujuće razmjere, a to nije ostalo bez odjeka u javnosti. Ubrzo dolazi do prvih ostavki korumpiranih političara, a demonstrantima se pridružuju i građani. Nedostaju sindikati, koji u takvom jednom momentu ne samo da ne prepoznaju važnost svoje uloge, već sasvim otvoreno pokazuju na čijoj su strani – totalni oportunizam sindikalne vrhuške koja (navodno) priznaje samo dijalog!!! Revolucionarna snaga protesta nije iskorištena za najsvetije ciljeve radničke borbe čime su sindikati otvoreno pokazali svoju privrženost i priklonjenost novim gospodarima i njihovim pravilima igre. Neiskusni demonstranti dozvoljavaju da se u njihove redove ubace provokatori, dolazi do paljenja zgrada Vlade i uništavanja imovine – privatne i državne. Najviše strada ono što ne bi trebalo nikako – arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Vile novopečenih bogataša ostaju netaknute. Klasni karakter je ubrzo potisnut, a na njegovo mjesto stupa poznati neprijatelj – kleronacionalizam. Izvjesno vrijeme se mršava nada održava kroz plenume, građanima je data mogućnost da artikulišu zahtjeve i pokušaju dostići svoj cilj – više pravde. Međutim, to dovodi do „razvodnjavanja“ prvobitnog elana i sve se polako utišavalo, a kontrarevolucionarne snage su uspjele provesti svoj plan, kao '91. Kao po nevolji u maju dolazi do velikih vremenskih nepogoda, poplava i klizišta – kao da ovaj narod nema drugih problema. Ljudske žrtve i uništena imanja, kuće, stanovi, nekima i po drugi put, nakon ratnih razaranja... Radnička prava su ostavljena za neka „bolja“ vremena, a na red je došlo zbrinjavanje unesrećenih, uklanjanje šteta, normalizacija života. U prvom planu su humanitarne akcije, a odmah do njih ljigavi političari, koji koriste gužvu za svoju promociju pred dolazeće izbore. Poslije velikih razočarenja i neugodnosti, kojima su žrtve prirodnih nepogoda bile izložene od strane sopstvene političkomafijaške elite kroz malverzacije u humanitarnoj pomoći te nakon talasa radničkih protesta, koji su također „ugušeni“ beskonačnim i praznim dijalozima, stvorena je napeta atmosfera išćekivanja – šta dolazi sljedeće? A onda su došli izbori, koji su trebali ne samo pokazati koliko je napaćenom narodu Bosne i Hercegovine došlo do guše, već i da se konačno vidi koliko je zaista nezadovoljstvo politikom koju nove elite vode još od početka 90-ih i šta, zapravo, znači radnički bunt februarskih demonstracija. Demokratski je trebalo pokazati zube! Rezultat je poznat, protesti su bili uzalud, sve je isto kao i do sada uz konstataciju koju je Josip Pejaković davno nekad sažeo u poznatu bosansku istinu: „Znam ja nas, j... ti nas!“ Da li je to zaista tako, narode!? Uredništvo IMPRESSUM  Sadržaj Samo slobodni ljudi su ljudi Esad Bajtal – bilten – Časopis Udruženja Antiintelektualizam broj X ........................... 6 Pavle Vukčević „Naša Jugoslavija“ godina V ........................... 4 Doktrina socijalističke borbe Dimitrija Tucovića novembar 2014 ........................... 7 Dušan Opačić  Legenda o Loli www.nasa-jugoslavija.org Đorđe Đurić [email protected]  Posljednji mir ........................... 10 Dalibor Tomić bilten objavljujemo isključivo u online izdanju Jezik srpskohrvatski / хрватскосрпски ........................... 9 U graditeljskom stroju III dio ............................ 13 Frederik Goda Izlazi dva puta godišnje  Nekronom o Vasku Popi ........................... 16 Dušan Opačić bilten uređuju: Zlatko Stojković Frederik Goda Dalibor Tomić Bosna ........................... 17 Branko Ćopić novembar 2014 bilten X SAMO SLOBODNI LJUDI SU LJUDI Piše: Esad Bajtal Kažu da prilika čini čovjeka. Ako je to tačno onda nam, da bi se ljudski sačuvali, i same prilike valja učiniti ljudskim. Valja nam govoriti i ponašati se ljudski u svakoj prilici. Bez toga, prilike su samo izgovor za vlastitu neljudskost. Odnosno, ne čine prilike ljude lošima ili dobrima nego samo pokazuju kakav ko zaista jeste. U tom smislu prilike su samo ljudsko ogledalo. I ništa više. A naše najveće životno ogledalo bio je rat. Tako veliko da smo se u njemu svi zajedno i istovremeno mogli pogledati i ogledati. Danas, zahvaljujući tom ogledalu, svako od nas, priznao to ili ne, zna sasvim dobro ko je i kakav je. Kako pojedinci tako i kolektivi. Jer ogledalo ne zna da laže. I nije krivo ni za čiji ružan lik. Dakle, stvarnost, odnosno naša slika o nama može biti ružna, ali ogledalo ne može biti krivo. I to je jedina životna istina. Istina koju palanački duh nije spreman ni da čuje, a kamo li da je prizna. Zato duh palanke stalno izmišlja i fabrikuje lažne (uljepšane) priče o sebi i svojima. Naravno, priče su priče, ali događaji su jedina mjera istine. Jer, istina stanuje u događaju, a ne u mišljenju o njemu. Ne u naknadnim pričama o njemu. Ono što ružni događaj poriče, ili ga relativizira, odnosno, ono što nam o događaju dolazi – iz mišljenja, samo je, kako već sama riječ kaže – izmišljotina. 4 Ljudi od principa, svijesti i savjesti. Oni, svoje znanje, umijeće u ljudskost stavljaju u službu Istine, Prava i Pravde. Odnosno, dok poslušni služe vlasti, etički nastrojeni pojedinci služe Životu, Čovjeku i Ljudima. Svim ljudima, a ne dnevnoj politici uskostranačkih egoističkih ciljeva i neljudskih nakana. Ne religiji. I, ne naciji. Oni služe Životu, Čovjeku i Čovječanstvu. To su ljudi kojima je stalo do vlastitog stava. I koji, za razliku od potkupljivih, svoju riječ i svoje djelo nikad i nizašta ne prodaju. I ne samo da ih ne prodaju. Zbog njih oni debelo plaćaju ceh vlastitog dostojanstva. Ponekad i životom. Sokrat, Đordano Bruno, Mahatma Gandi, primjer su savjesnih ljudi u službi istine, čovjeka i čovječanstva. Oni su bili moralni i hrabri. Sluge su plašljive, potkupljive, i nemoralne. Čega se to potkupljivi plaše? Čega se boje? I šta je to strah? Psihološki govoreći, strah je primarna emocija koju odlikuje snažno i teško podnošljivo krajnje neprijatno uzbuđenje nastalo usljed opažanja stvarne ili samo fiktivne opasnosti pred kojom je čovjek nemoćan. U tom smislu, osim realnog (objektnog), postoji, fiktivni, bezobjektni strah. Taj fiktivni, bezobjektni strah (strepnja, strava, anksioznost) pritišće svakog čovjeka i podloga je svakog mogućeg straha. Radi se o podsvjesnom strahu od smrti, strahu od mogućnosti “da se više ne bude”. Užas te nejasno difuzne strave, koja ga bjesomučno progoni, nagoni čovjeka da nešto poduzme. Taj nepodnošljivi, nevidljivi užas strave (“strah od Ništa”), nagoni ga da je transformiše u vidljivi strah “od Nečega”. Strah od bilo čega opipljivog i jasnog. Zašto palanački duh bježi od istine. Zašto izmišlja? Zato što želi da vlada stvarnošću, ljudima i događajima. Zato što želi da upravlja. A, ako ne može da upravlja, onda ih ISPRAVLJA, falsifikuje. Falsifikuje ljude i događaje. I tako naknadno, oduzimajući joj njenu životnu, boji stvarnost svojim lažnim bojama. Onako kako to njemu, palanačkom duhu, odgovara. Dakle, nije bilo šta je bilo, nego je bilo kako Mi kažemo da je bilo. To je izmišljačka logika palanačkog duha. I logika palanke. Kako je, psihološki, mnogo lakše podnositi određeni strah (strah “od Nečega”), nego difuznu stravu “od Ničega” (tj. od Ništa), to se objektni, strah pokazuje kao tipično ljudski, kukavički oblik bježanja od Strave. Bježeći od nejasne bezobjektne strave (tj. “od Ništa”), čovjek, u svrhu samoopravdanja pred sobom i sebi sličnima, počinje da izmišlja Nešto (objekte svog straha). Tako objektizacija strave u atmosferi stalno ponavljane teorije “nacionalne ugroženosti”, rezultira fabriciranjem neprijatelja kao vidljivih objekata straha. Ali, da bi obmanula i slagala druge, palanka najprije mora da slaže samu sebe. I da sama povjeruje u svoju laž. U tu svrhu palanka iznajmljuje ljude bez morala. Kažem iznajmljuje jer oni po rent-a-car principu opslužuju aktualne političke strukture. One koji ih dobro uhljebljuju i debelo plaćaju. Na ovaj ili onaj način. I njihove bolesne ideologije. Naravno, oduvijek je bilo i biće prodanih duša, spodoba spremnih da se stave u službu nečasnih ljudi, stranaka, partija, odnosno, formalnih ili neformalnih udruga i grupa; njihovih dnevno-političkih nemoralnih ciljeva. Ali, njima nasuprot, stoje oni drugi, časni i nepotkupljivi. Te neprijatelje uz pomoć medija, za potrebe stranačke, odnosno dnevne politike, sistematski uredno fabrikuju poslušni i dobro uhljebljeni inteligenti-sinekuristi. Videći kuda sve to vodi, oni odvažni, za razliku od plašljivih, počinju da se bune. Ali, umjesto da budu shvaćeni kao spasioci (što jesu), oni od režima i gomile bivaju javno označeni kao narodni neprijatelji. Dakle, kako Strava poslušnih nema svoj konkretni objekat to je svaka racionalna borba protiv nje već time potpuno onemogućena. Za razliku od bezobjektne strave, Strah ima svoje jasno prepoznatljive objekte na koje se okomljuje. Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena novembar 2014 A to, praktično, znači: da tek objektno usmjereni strah omogućava aktivno djelovanje i rasterećenje od jeze nepodnošljive strave. Socijalnopsihološki govoreći, u ravni poremećenih društvenih odnosa (i razorne ekonomske, egzistencijalne krize koja prijeti golom biološkom opstanku većine), svoje nepodnošljivo zastrašujuće Ništa, strava objektivizira u vidljiv, spasonosni “strah od Drugog”. Ta materijalizacija Ništa u Nešto, odnosno, ta objektizacija Strave u Strah od Drugog, otvara polje rasterećujućeg djelovanja: Lažni strah porađa lažnu hrabrost koja se, kao nesvjesni, racionalizirani kukavičluk, privremeno (u ratu) rastrerećuje u zločinu, tj. uništenju Drugog kao vidljivog objekta svog straha. Ili u demonstriranju javne i bučne podrške organizatorima i počiniocima zločina (poslije rata). Pogledajmo činjenice: Kad god, na bilo kojoj strani, uhapse nekoga zbog ratnog zločina, ili na drugi način prokažu jučerašnji zločin i zločince, rulja demonstracijama, a ideološki obojena inteligencija pisanjem i medijskom halabukom, ustaju u žestoku odbranu zla I zlikovaca. Upravo ta aktivna podrška, baš kao i nijema saglasnost većine u vidu šutnje (znak evidentnog odsustva građanske hrabrosti, i prećutni oblik solidarnosti gomile s počinjenim zločinima), dodatno ohrabruju i praktično podržavaju zločince i njihove nalogodavce. Otuda štafeta prerušenog kukavičluka koji, u formi većinskog javnog mnijenja, mirne savjesti, izbornoglasački pristajući na njih, formalno-demokratski, godinama i decenijama podupire najbezobzirnije i najiracionalnije moduse etnototalitarne vladavine i vlasti kakvu već dvije decenije imamo u Bosni i Hercegovini i njenom najbližem okruženju. Međutim, Strava kao egzistencijalna osnova i temelj kontinuiranog straha, ne da se manevarski ukloniti. I to je suština kukavičkog palanačkog duha. Palanački duh je kukavni duh gomile. Duh kukavica i konformističkog držanja provincijske svijesti koja stalno živi u Stravi i upornom nastojanju da je konačno pretvori u Strah od Drugog i drugačijih na koje će se okomiti svojom lažnom, gomilskom “hrabrošću”. U pitanju je duh provincijske pseudohrabrosti. “Hrabrosti” sistematskih prijetnji, tlačenja, proganjanja i ubijanja drugih i drugačijih. Kako je onda moguća istinska, ljudska hrabrost? Istinski ljudska (građanska) hrabrost je moguća samo kao samopotvrđivanje “uprkos” – uprkos stravi od Ništa. Hrabar je samo onaj ko je kadar da fiktivnu stravu od Ništa primi na sebe. Odnosno, hrabar je samo Onaj čija je Savjest jača od – fiktivne strave. Formalno-logički paradoksalno, ali psihološki istinito i vlastitim iskustvom potvrđeno, građanski hrabar je samo onaj ko sam pred sobom, pred ogledalom Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten X 5 vlastite savjesti, nema hrabrosti da bude kukavica.Samo onaj, ko se, umjesto Drugog, boji Sebe Samog. Jer, u etičkoj inventuri (za razliku od etničke) račun se polaže samo – sebi, i – svojoj savjesti. I to je ontološki momenat zasnivanja one hrabrosti koju prepoznajemo kao građansku hrabrost: hrabrost racionalnog otpora iracionalnom hodu politikantski projektovane i ideološki sulude sudbine. Zato, pozivajući građane na dostojanstvo građanske hrabrosti, velikan znanstvene misli, nobelovac Albert Einstein, traži od njih da oslonac tog dostojanstva potraže u vlastitoj savjesti, a ne u gomili: „Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži.“ Ali, koliko nas je takvih? Koliko je savjesnih? Koliko je onih koji pripadaju sami sebi? Odnosno onih, koji nemaju potrebu da se potvrđuju pred nekim, i da iskazuju svoju lojalnost Nekome ili Nečemu? Malo! A ima ih! Bilo ih je! I biće ih! Uzmite najuzvišeniji primjer, zamislite Isusa Krista – i čitavo čovječanstvo; sve ljude rođene i koji tek imaju da se rode; predpostavite još da je situacija ona situacija u kojoj se jedna jedina Individua na nekom usamljenom mjestu, nalazi s Kristom približava mu se i pljuje u lice: nikada nije rođen i neće biti rođen čovjek koji će imati tu hrabrost ili tu bestidnost; i taj stav je istina. A kad su bili u gomili, imali su tu hrabrost – užasna laž! (S. Kirkegaard). Nasuprot tog pljuvajućeg palančanina; zgrbljenog čovječuljka gomile, stoji divovski uspravna, građanski hrabra Individua, koju, ako to hoćemo, želimo i umijemo (tj. ako smo dovoljno pametni i pošteni), možemo trenutno prepoznati u Kierkegaard-ovom jednostavnom i nadahnutom opisu Isusa Krista. A taj opis glasi ovako: „Krist je bio raspet jer, iako se obraćao svima, nije želio da ima posla sa gomilom; nije želio njenu pomoć, okrenuo se od nje bezuslovno: nije htio da zasniva partiju, nije odobrio glasanje, već je htio da bude ono što je bio, Istina koja se odnosi na Individuu. Jer, gomila je laž.“ Na isti, gomilski način i palanka je laž. Laž koju nam valja sistematski uporno raskrinkavati i, time, pozivati na to da, okrečući leđa palanačkom duhu, duhu gomile, konačno postanemo i budemo svoji ljudi: Savjesni, hrabri i slobodni. Poslušnost i sloboda ne idu zajedno. I samo slobodni ljudi su – ljudi. Sve ostalo je bezlična gomila nesposobnih, strašljivih, stravom povampirenih duhova, koji u ime Nacije i Boga, čine upravo ono što im Bog izričito zabranjuje: prijete, teroriziraju, lažu, pljačkaju, ubijaju ... Preuzeto iz lista „Glas antifašista“ broj 61 Savez Jugoslavena novembar 2014 Antiintelektualizam (konverzija) – o nekim aspektima djelovanja antiintelektualaca – Konverzija se kao pojam najprije pojavljuje u teologiji, gdje se povratak od grijeha posmatra kao vrlina. Najčešće se pod time podrazumijeva prelaz iz nevjerništva istinskoj vjeri ili povratak šizmatika i jeretika Rimokatoličkoj crkvi. U globalnim okvirima promjenu epohalne svijesti obilježava kraj hladnog rata, ekspanzija poslefordističkog kapitalizma, ubrzana globalizacija i postmodernističko mišljenje. U njihovom međudjelovanju izmijenjeno je poimanje odnosa slobode i jednakosti, oslabljeni su antikolonijalizam i antiimperijalizam, smanjen je značaj utopije, a individualna građanska prava potisnula su klasnu pravdu. Sve to izazvalo je i „normalizovalo“ masovni antiintelektualizamkonverziju i znatno pomjeranje političkog spektra udesno. Uprkos uvažavanja utjecaja društvenih promjena (potresa) na opredjeljenja, potrebno je praviti razliku između antiintelektualizma (konverzije) u nauci i konverzije u politici. Kod stvaralačke inteligencije opredjeljenje je rezultat intezivnog samorazmišljanja, a manje spontano otvoreno poistovjećivanje sa interesima širih grupa. U znanosti se ne napušta samo poželjna vizija društva već i teorijski i metodološki aparat koji je usavršavan decenijama i provjeravan u istraživanju društvenih protivrječnosti. Napuštajući marksizam, socijalizam i samoupravljanje, antiintelektualci su korjenito odbacivali vrijednosti na kojima je počivalo minulo shvatanje determinizma i istraživačkih prioriteta i okrenuli se dijamentralno suprotnim teorijskim orjentacijama – odbrani neoliberalizma, nacionalizma, nasilju, itd. Antiintelektualackonvertitor je kao izdajnik, sklon novim vrijednostima. Njihovo je ponašanje danas uslov samoshvatanja i „bogatstvo“ intelektualnog poštenja. Karikaturalni preobražaj novih renegata posmatra se kroz prelaz iz marksista internacionalista u narodnjačke nacionaliste i fašistiodne šoviniste. Većina antiintelektualacakonvertitora, trudi se da sebe prikažu kao žrtvu minulog opredjeljenja (od zabluda do nasilja). Monopol na žrtvu ne nosi samo političku nego i saznajnu prednost – „zato što sam iskusio patnju, treba mi više vjerovati“, „žrtva sam nasilja i progona“, “žrtva komunizma“. Svaki od njih za podnesene „žrtve“ polaže pravo na naknadu, ali se prije toga to žrtvovanje mora politizovati i instrumentalizovati. Priznato žrtvovanje obezbjeđuje čak i kvalitet osvjedočenih izbavitelja. Nove antikomuniste, naime, treba osloboditi obaveza da sagledaju vlastitu biografiju – diplome doktorata su pocijepali – iako su se zahvaljujući njima dobro uhljebili. Treba ih osloboditi krivice za aktivnosti u socijalizmu, iskrivljuju saznajnu perspektivu i stvaraju svjesnu osvetu u obliku globalne demonizcije prošlosti, da bi zamaglili i preradili vlastitu, ličnu prošlost. Pošto su bivši marksisti posle 1989. god. naprasno postali liberali, ne osjećaju se ni na koji način obaveznim da objašnjavaju vlastitu prošlost, a još manje da je popravljaju. Biti liberal u periodu prelaska iz socijalizma u kapitalizam jeste udoban način da se nastavi sa etikom neodgovornosti i izbjegavanja obaveza prema etici ubjeđenja. Osim svjesnog organiziranog zaborava svoje prošlosti, antiintelektualizam je praćen manje ili više iskri- Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten X 6 vljenim selektivnim sjećanjima, a to stvara tvrdo uvjerenje o vlastitoj, najčešće antikomunističkoj i antimarksističkoj postojanosti. Sjećanja se preinačuju tako da prošle postupke i ideje dovode u sklad sa trenutnim ubjeđenjima i postupcima. Nesuočavanje sa ličnom komunističkom prošlošću je izbjegavanje unutarnjeg suočavanja sa samim sobom. Nema kajanja ni ispovjedanja grjeha kao u religiji, niti ritualne komunističke samokritike. Nema ničega, na što bi se minula akivnost mogla u izmijenjenoj situaciji nadovezati. Ipak „zbilja izgubljene stvarnosti“ je čvrsto zapisana i biografija se ne može u potpunosti mijenjati. Međutim, ako se prošlost ne može izbrisati, može se preraditi. Bitne karakteristike antiintelektualizma ili kako sa sigurnošću prepoznati antiintelektualce: dobro se „ugnjezde“ u društvenoj strukturi, stran im je način mišljenja pravih intelektualaca; živeći samo za danas, zaboravljaju da pitaju do koje su mjere budući; ljudi od moći se njima služe, ali ih duboko preziru; svoj duh troše pazeći samo na to da ne naprave političku grešku; nema te izdaje na koju nisu spremni; ništa ne objašnjavaju, samo opravdavaju; podvaljuju istini jer su pristali da žive od laži; nisu savjest društva, već stražari postojećeg sistema; igrači su u političkoj igri, ali je igraju iza zavjesa; nemaju svoj pogled na svijet, osim ako se laganje od danas do sutra ne uzima kao dosljednja filozofija života; biraju kome se skuplje prodati, a tu sramotu zovu slobodnim izborom; istinu glume, a neistinu žive; zaduženi su da govore o demokraciji, ali ne vide da su njeni vječiti dužnici; među njima se može naći poneko učen, ali čovjeka nema; najbliži su mjestu gdje neljudska i slijepa moć slavi pobjedu nad najčistijom idejom; ne izdaju samo duh promjena i budućnost, već i sami sebe; metla su za svačiju ruku i brisač za svačiju nogu; služe svim gospodarima, u svim sistemima i svim pogledima na svijet... Antiintelektualci-konvertite nisu prinuđeni na traženje oprosta, jer koriste raznorodne, svjesne ili nesvjesne, racionalizacije zaokreta koji ne narušavaju viziju o dosljednosti vlastitog opredjeljenja, a istovremeno ne ugrožavaju ni smisao poziva ni lično dostojanstvo. Osjećajni nacionalni identitet bio je najčešće posrednik glavnog toka djelovanja antiintelektualaca, koji je u jednoj fazi sljepog patriotizma sijao mržnju i rat. I na kraju nekoliko dilema; u kojoj mjeri masovna i radikalna promjena idejnog opredjeljenja bivših marksista, komunista može biti pouzdana: trajna osnova njihovog tumačenja socijalizma i samoupravljanja za vlastite potrebe-prošlosti? Ako je jedna strast zamjenjena drugom, koliko će ova potonja biti trajna?. Stara opaska da je najteže prvi put „prevariti“ upozorava na nepredvidljivost svake naredne izdaje. Piše: doc. dr. sc. Pavle Vukčević Udruženje "Naša Jugoslavija" e-mail: [email protected] Savez Jugoslavena novembar 2014 bilten X DOKTRINA SOCIJALISTIČKE BORBE DIMITRIJA TUCOVIĆA U susret stogodišnjici od pogibije utemeljivača moderne srpske socijalističke misli Autor: Dušan Opačić "Demokrаtijа je rešenа zаgonetkа svih ustаvа. Despotizаm vidi čovekа uvek lišenog dostojаnstvа." (Karl Marks) Dimitrije Tucović, ime za koje su svi čuli, ali veliko pitanje ostaje koliko znamo o njemu kada uzmemo u obzir sve što se o njemu govorilo u intervalu od jednog veka, koliko je prošlo od njegove pogibije u Kolubarskoj bici, kao kapetana u rezervi srpske vojske. Bio je hvaljen, ponekad i preterano, osporavan često preterano, omalovažavan i satanizovan, opet bespotrebno preterano. I nakon jednog veka od kako nije među živima, može se izvući zaključak da postoji strah od Dimitrija Tucovića, po mom skromnom sudu neosnovan. Javna izlaganja pojedinih istoričara mlađe generacije kada je u pitanju Tucović, svode se na fraze i kritike koje se završavaju ocenom da je vođa srpskih socijalista bio "alkoholičar", "trockista", "avanturista" i slično. Današnja salonska desnica, koja više puta mesečno zamara zidove male sale Kolarčeve zadužbine najčešće se bavi Dimitrijem Tucovićem, pozivajući se na ljubav prema majci Rusiji i poistovećujući rodonačelnika moderne srpske socijalističke misli sa najvećim neprijateljima našeg naroda. To i ne bi bilo tako tragično da na srpskom političkom spektru postoji levica. Nad "modernom srpskom levicom" danas kruže velike vremenske nepogode, pljuskovi, magle, nagla promena klime, ubrzana otopljavanja i zamrzavanja, blato pod nogama i licemerje. 7 Dimitrije Tucović je čitav život podredio energičnoj borbi za socijalnu pravdu, protiv svakog vida imperijalizma. Bio je bezkompromisan borac protiv buržoazije, odličan organizator, ideolog i teoretičar velikog ugleda u srpskom narodu i progresivnom svetu. Kao neosporni vođa srpskog socijalističkog pokreta, među prvima je prozreo lažnu slovensku ljubav pod pokroviteljstvom carske Rusije. U svojim izlaganjima nije pravio razliku između evropskih hegemona, Austrougarske i carske Rusije, ukazujući na spremnost njihovih vladajućih vrhuški na međusobni dogovor, koji bi išao protiv interesa i na štetu ugnjetavanih radnika i malih balkanskih naroda. Bio je javno i neosnovano napadan od strane srpske buržoazije, okarakterisan kao pro-austrijski element i kao deo jervrejske zavere protiv slovenstva. Kao marksista koji se služio dijalektičkim metodama i koji je prepoznao identično jeziv položaj srpskih i ruskih radnika, rešenje u borbi protiv buržoazije video je u Lenjinovim metodama, što je bio i uzrok njegove podrške boljševicima koji su nastojali da revolucionarnim putem svrgnu carske vlasti i sprovedu vladavinu proletarijata. Istine radi, Tucović nije bio Lenjinov epigon, ali zbog svoje doslednosti i specifičnih uslova, koji su bili isti kao u Rusiji, koncepcija delovanja srpskih socijalista po mnogo čemu se približavala boljševicima, a u nekim bitnim pitanjima čak i podudarala. Istovremeno, Tucoviću, kao sposobnom organizatoru sa autentičnim idejama polazi za rukom da srpski socijalistički pokret uvede u porodicu evropskih socijalističkih partija, a kao neosporni lider pokreta biva veoma cenjen u levo orijentisanim krugovima Zapada. SOCIJALISTIČKA INTERNACIONALA I ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE I danas, nakon jednog veka od pogibije Dimitrija Tucovića, neka pitanja i odgovori iz tog vremena su veoma aktuelni. Njegove tadašnje procene, kada je reč o interesu velikih sila na našim prostorima i uzrocima konfllikata na Balkanu, kao i njegova upozorenja o ugnjetavanju malih naroda, o ratovima, porobljavanjima, većim delom su se i ostvarila. On je prvi, još tada, glasno govorio o "kamatnom ropstvu", ekonomskoj zavisnosti malih naroda od velikih sila, ali je i razrađivao strategiju i imao odgovor, koji se zasnivao na borbi malih naroda i na njihovo pravo na opstanak. Oštro je kritikovao delovanje i stavove socijaldemokratskih partija iz imperijalističkih država, njihov loš odnos prema narodima Balkana. Na Tucovićevu ideju očuvanja nacionalnog indetiteta i patriotizma bitno su uticala dva momenta: prvo, višemesečni boravak u Nemačkoj, na teorijskom usavršavanju krajem 1907.godine, i drugo, aneksija Bosne i Hercegovine 1908.godine. Današnje nadri-socijaldemokratske partije, koje sebe ponosno nazivaju sukcesorima izvorne Srpske socijaldemokratske stranke i ideološkim sledbenicima Dimitrija Tucovića, trčećim korakom ulaze u koalicije, sklapajući pakt sa onim političkim činiocima protiv kojih se Tucović za svog života energično borio. Uz "moderne" srpske socijaliste ide i honorarna Champagne levica, takođe salonskog formata, koja nema nikakav uticaj u društvu. Udruženje „Naša Jugoslavija“ Najoštrije je osudio aneksiju, nazvavši je okupacijom BiH, a od članica Socijalističke internacionale zahteva da “najodlučnije ustanu protiv ovog varvarskog akta”, dok je nacionalni ideal, u potpunoj suprotnosti sa tadašnjim duhom zapadnoevropske socijaldemokratije, uzdigao u najuzvišenije. Socijaldemokratski pokret, mada nije nacionalan po Tucoviću nije ni anacionalan, a socijalistička borba ne stoji u suprotnostima sa opravdanim i Savez Jugoslavena novembar 2014 zdravim nacionalnim težnjama jednog naroda. Ideju nacionalnog ujedinjenja koje ne ide na štetu drugih naroda vezuje za klasnu borbu i svrstava u najvažnije ciljeve socijaldemokratije, koja ne sme nikad da radi na štetu već u korist nacionalnih prava, koja će omogućiti “kulturno i srećno razvijanje sviju nacija”. Dimitrije Tucović je jedan od tvoraca i potpisnika Memoranduma o Bosni i Hercegovini, koji je upućen Internacionalnom birou i socijaldemokratskim partijama Austrije, Ugarske, Češke i Hrvatske. Kao što je poznato, austrugarski socijalisti su podržali postupak svoje vlade u slučaju Bosne i Hercegovine, hrvatske socijaldemokrate su vešto izbegavale da potpišu Memorandum, uz čvrsta obećanja da će to uraditi, a tim postupcima su motivisale Tucovića da razvije tezu o partijama velikih i malih država i njihovom neravnopravnom odnosu: “Partije velikih država gledaju na svet kroz nacionalno-državne naočari, pa od njih treba očekivati da podrže i sva druga zla svojih država protiv drugih naroda i država, ukoliko procene da je to u njihovom nacionalnom interesu”. Dimitrije Tucović prvu direktnu kritiku upućuje na adresu socijaldemokrata zavojevačkih država i njihovo oportunističko držanje, naglasivši da “te partije zastupaju pravo zavojevanja kulturnih naroda nekulturnijim narodima i da zato ne mogu biti humanisti i istinski socijalisti”. Tu jasno ukazuje da neke partije Socijalističke internacionale zanemaruju principe internacionalizma. bilten X 8 kao najuzvišenije. Njegove polemike, kada je u pitanju aneksija Bosne i Hercegovine, sa "austro-marksistima" Karl Renerom i Otom Bauerom je bila toliko bučna i ubedljiva da su oni ostali usamljeni u međunarodnoj socijalističkoj porodici. Preciznost i tačnost Tucovićevih stavova verno potvrđuju kasniji potezi i ponašanja austro-marksističkih partija, pred sam početak I svetskog rata, kada su podržali imperijalističke pretenzije svojih vlada. Dimitrije Tucović je poginuo u ratu protiv koga je bio. Pao je u odbrani svoje zemlje, a ne kao osvajač. U poslednjem pismu svom ocu od 4. avgusta 1914. godine, piše: "Našim pokolenjima je suđeno da preture preko glave krupne događaje. Idemo da vidimo kako će se ono završiti. Što se mene tiče, neću ni sada kao što nisam nikada, ni pomišljati da se sklanjam od sudbine koja prati ceo narod". POGIBIJA I UGLED DIMITRIJA TUCOVIĆA Dimitrije Tucović je poginuo u Kolubarskoj bici, 20. novembra 1914. godine, u borbi protiv Аustrougara. Njegova pogibija kao vest biće objavljana u velikom broju listova širom Evrope, često na naslovnim stranama. Iako je uživao veliki ugled u srpskom narodu i međunarodnim socijalističkim krugovima, uvažavali su ga i politički oponenti. Skoro do kraja svog života Tucović je aktivno vodio debatu putem kongresa, novina i ličnih prepiski, sa raznim “austromarksistima”. Važno je istaći da je usred tih polemika međunarodni ugled Dimitrija Tucovića bio u stalnom usponu u socijalističkim krugovima Evrope. Tucovićeva borba protiv nepravde i neprincipijelnosti međunarodnih institucija i dvostrukih kriterijuma pri ocenjivanju postupaka velikih i malih, aktuelna je i u današnjim danima, a naročito njegov angažman protiv paradoksa da se ugroženi mali narodi u slučaju otpora proglašavaju “rušiocima svetskog mira”. Tucović u svom autorskom tekstu pod nazivom "Istorijski trenutak", objavljenom u Radničkim novinama 25 IX 1908. godine piše: "Mi stojimo pred jednim jezovitim, varvarskim prizorom svetske istorije...sve težnje za slobodom, sve nacionalne aspiracije, sve kulturne pretenzije jednog civilizovanog naroda od nekoliko miliona članova brutalno se negiraju jednim oholim zavojevačkim gestom...Bosna i Hercegovina, definitivno se cepa od nas ostalih, za koje je nerazdvojno spojena intimnim vezama nacionalne zajednice, kulturnog jedinstva i istovetnih tradicija, jedinstvene istorije!" Imperijalizam Austrougarske monarhije u nastavku teksta definiše: "Kapitalistički divljak kida sa živoga tela jednog naroda njegov najbolji i najveći deo i dere ga! Austougarska aždaja uvlači nepovratno u svoju utrobu nekoliko miliona ljudi...U XX veku gutaju se narodi, baš kao i u primitivnoj i surovoj istorijskoj prošlosti." Tucovićev ugled u tadašnjim evropskim socijalističkim krugovima nesumljivo je rastao, i svaka njegova reč je imala težinu. Uveo je duh novog patriotizma odbacujući elemente primitivnog konzervatizma i ističući vrednosti običnog čoveka Udruženje „Naša Jugoslavija“ Koliki ugled je uživao Dimitrije Tucović svedoče pisma i izjave mnogih njegovih savremenika iz sveta. Žan Longe, francuski socijalista i poslanik, inače unuk Karla Marksa, u novinama "L' humanite" od 29. januara 1915. godine izjavljuje: "Ne samo srpski, nego ceo internacionalni socijalizam je pretrpeo težak gubitak smrću Dimitrija Tucovića. Niko kao on nije pripremao balkansko izmirenje za kojim danas toliko žude svi naši diplomati." U pismu Dragiši Lapčeviću, koje datira оd 13. aprila 1915. godine, Lav Trocki piše: "Zajedno sa vama sam oplakivao našeg dragog prijatelja Dimitrija Tucovića, jednog od najboljih u našoj socijalističkoj porodici". Lider bugarskih socijalista Hristo Kabagdžijev pismom se obratio uredniku Radničkih novina Dušanu Popoviću, 12. januara 1915. godine, u kome je kao Tucovićev oponent ipak odao počast vođi srpskih socijalista: "I pored naših razmimoilaženja sa Tucovićem, mi smo svi bili uvereni da budućnost balkanske socijaldemokratije zavisi od našeg zajedničkog rada i u ličnosti Savez Jugoslavena novembar 2014 bilten X 9 Tucovićevoj mi smo cenili jednog od najtalentovanijih boraca za socijalizam." Novine "Die Neue Zeit" od 11. decembra 1915. godine, prenose izjavu Karla Kauckog: "Među mnogobrojnim krvavim žrtvama koje je Internacionala podnela na bojnim poljima, Dimitrije Tucović je najpoznatija i najuglednija žrtva. Socijalistička Internacionala će sa čašću čuvati uspomenu na njega." U svojoj knjizi nakon Velikog rata, iz 1926. godine, Herman Vendel zapisaće: "Tucović je bio mozak socijalističkog pokreta Srbije. Iz njegove glave je potekla misao da okupi socijalističke partije kao preduslov ujedinjenja malih balkanskih država, ugroženih od kapitalizma i imperijalizma." Čak ni hrvatski i jugoslovenski književnik Miroslav Krleža nije ostao ravnodušan pri pomenu imena Dimitrija Tucovića. Znatno kasnije, u drugoj polovini dvadesetog veka, zabeležiće koju reč o njemu: "Dimitrija Tucovića sjetio sam se i njegove knjige o Albaniji i njegove tužne smrti, kako je ostao pregažen kao dronjak pod točkom onog istog mehanizma protiv koga se smiono i muževno borio. U njegovoj svijetloj pojavi javlja nam se utjeha da ni na našim horizontima nisu još sve zastave beznadno pale i smrt Dimitrija Tucovića, kao i ona modra, tiha, melankolična agonija Svetozara Markovića, događaji su koji stoje kao putokazi na početku našeg puta u civilizaciju." Evolucija ideologije Dimitrija Tucovića za njegovog života prolazila je kroz mnoge faze u skladu sa realnošću tog doba, u jednoj veoma teškoj epohi i ulazu u najkrvaviji vek u istoriji čovečanstva. Ipak, uspeo je da spoji nespojivo, anacionalno i nacionalno. Od polazne tačke marksističkog učenja razvio je modernu srpsku socijalističku misao kao sastavni deo humanog patriotizma, nužnosti odbrane svog naroda i države. LEGENDA O LOLI U sumrak svijeta i u zoru rata Lola na čelu omladinskog stroja, korača u susret danima mraka i predvodi članstvo junačkoga SKOJA. Kad je u mraku stenjala Evropa, kad su u ljudima umirale nade, Lola je s Titom okupljao borce, Lola je s Titom pripremao mlade. EPILOG Kada se vratimo u sumornu današnjicu, očekuju nas sad u martu još jedni izbori u Srbiji. Mešetari ili, kako sebe nazivaju sukcesori izvorne socijalitičke misli, čekaće pred kabinetom svog gospodara da ih pozove da uđu vladu. Uradiće sve što Tucović za svog života ne bi uradio. Nakon tih izbora dolazi i 1. maj, međunarodni praznik rada. Na ulicama gradova širom sveta održaće se demonstracije protiv divljačkog kapitalizma propraćene vatrom i dimom, dok će se iznad naše zemlje širiti dim roštilja i time dokazati da živimo u zemlji blagostanja i socijalne pravde, ali u mašti. Od ranog jutra, smenjivaće se delegacije nadri-socijaldemokrata, baš onda kada nema nikoga na Trgu Slavija, a sutradan se neće setiti da vrate ime ovom Trgu, koje je nosilo ime vođe srpskih socijalista i heroja koji je poginuo u odbrani naše zemlje. Ćutaće kao što su više od decenije ćutali, od kada Trg nosi novo ime. Prvog maja oko podneva, doći će par stotina sindikalaca, nezadovoljnika i protestno će prošetati maršrutom od Slavije do Terazija. Priznajem, biću sa njima, kao što već godinama učestvujem u tom veoma skromnom hepeningu. Svi mediji tog dana preneće vest sa te protestne šetnje i učiniće nas smešnima, izvrnuti ruglu. Riječi mu postaše poklici slobode, poziv bojni da se uspravno stane, da se osvajaču pokaže što mladi mogu kad boraca pravih ustanak plane. I onda kada je junački pao, kad je umrlo srce sekretara SKOJA, mladi su vjerovali da ih Lola vodi, iz bitke u bitku, do posljednjeg boja. Lola će vječno živjeti s nama, on će nam reći kako se uči, gradi, kako treba braniti slobodu, kako se za nju bore Titovi mladi. Beograd, mart 2014. godine Udruženje „Naša Jugoslavija“ ĐORĐE ĐURIĆ Savez Jugoslavena novembar 2014 bilten X POSLJEDNJI MIR!? “Postoji samo jedna stvar koja je veća od ljubavi prema slobodi – mržnja prema osobi koja nam tu slobodu oduzima!“ Ernesto “Che” Guevara Nekadašnji njemački predsjednik Horst Koler (Horst Köhler) se, nakon posjete njemačkim jedinicama stacioniranim u Afganistanu 2010. godine, u intervjuu za jednu domaću radio stanicu osvrnuo na osnovni zadatak koji vojska „tamo daleko“ izvršava i razloge zbog kojih mladi Njemci polažu svoje živote u tuđini. Saopštio je nešto što zovemo JAVNA TAJNA. Njemačka javnost je slutila koja je pozadina vojnih angažmana, iako ih je zvanična politika „ugodno formulisala“ i dobro zakamuflirala raznim obrazloženjima kako bi opravdala i prikrila svoje stvarne namjere. Pod krinkom davanja doprinosa internacionalnoj sigurnosti i stabilnosti u borbi protiv terorizma (!?) u saradnji sa sa američkim, britanskim i inim snagama, zapravo se krilo učešće njemačke vojne sile u svrhu odbrane interesa velikih industrijalaca i njihovih koncerna! Praktično odmah nakon ovih predsjednikovih izjava počela je svojevrsna politička hajka na njegovu ličnost i na funkciju koju obavlja te masovno distanciranje od strane svih relevantnih političkih snaga unutar Njemačke. Istina je ponovo morala položiti oružje pred „višim“ interesima kapitala, čije su vjerne sluge – političari – odigrali ulogu koja im je namijenjena. Bez obzira na partijsku pripadnost i međusobne razlike, zajednički su ustali u odbranu moćnih i bogatih, a tu nema mjesta istini. Rezultat je poznat – Koler je podnio ostavku, jer nije htio učestvovati u globalnoj prevari. * * * Živimo u Evropi XXI. vijeka, proživljavamo ekonomsku krizu, sretni smo da vlada kakav-takav mir i da naši potomci nisu neposredno pogođeni ratom. Krizna žarišta u drugim krajevima svijeta, gdje svakodnevno živote gube djeca i odrasli, žene i starci, posmatrano iz evropske perspektive, nalaze se negdje daleko i čine se nestvarnim. Kada se govori o ratovima evropska svijest se uglavnom bavi onim velikim, svjetskim obračunima, jer su prevashodno vođeni na njenoj teritoriji. Svaki put kada se spominju iznova se može čuti stav nalik zakletvi – nešto tako zastrašujuće se više nikada ne smije ponoviti. Svi drugi sukobi, kojima smo danas svjedoci, po obimu su manji, ali po intenzitetu apsolutno ne zaostaju za svojom „velikom braćom“! Pa, ipak, na njih ne obraćamo veliku pažnju, u našoj svakodnevici ne igraju onu ulogu koju bi trebali i koja im svakako pripada. Imamo (lažni) osjećaj da nismo direktno ugroženi. Svjetski ratovi, a naročito drugi, ne samo po obimu, Udruženje „Naša Jugoslavija“ 10 već i po surovosti, zločinima i upotrebi, u to vrijeme, najmodernijeg naoružanja u svrhu potpunog uništenja bez velikih emocija i bez obzira na posljedice, zauvijek će ostati prisutni u ljudskoj svijesti. Pri svakom spomenu tih vremena uvijek iznova će se pojavljivati slike žrtava i pustošenja najvećih sukoba u istoriji. Neprestano će se postavljati pitanja: da li su mogli biti spriječeni, zašto je i kako moglo doći do njih, ko je imao posebno velikog interesa, ko je podržavao sve te silne fašiste, naciste i njihove saradnike u bezbrojnim pohodima, kome nije odgovaralo da ratovi budu izbjegnuti...? Pitanja je mnogo, a odgovori se još uvijek kriju od očiju javnosti. Danas, kada čovječanstvo tehnološki napreduje brzinom koju skoro da ne možemo pratiti, doživljavamo da se jedan mali sloj superbogatih i supermoćnih, u ime samo njima dostupnih razloga i interesa PONOVO želi „igrati“ rata! Oni se dižu iznad svih nas, običnih smrtnika, manipulišu državama, zloupotrebljavaju parlamente i regularne armije ili organizuju i plaćaju privatne naoružane jedinice u svrhu dostizanja „viših ciljeva“. Ljudska populacija za njih predstavlja sivu masu koju je neophodno kontrolisati, nacije i države postoje samo na papiru, politika ima samo jednu svrhu – da služi samo njima. Posjeduju dovoljno moći i efikasnih sredstava da postepeno, ali konstantno manipulišu javnost, unaprijed razrađenom taktikom provode svoju strategiju šoka, nakon koje slijedi stanje opšte ukočenosti i straha, a to je atmosfera u kojoj se „oni gore“ osjećaju sasvim sigurno i nedodirljivo. U tim momentima vrši se priprema za provođenje radikalnih zaokreta, bez bojazni od jakih protivnika, a slijedi prihvatanje i odobravanje onoga što manipulatori sugerišu kao neizbježno – „Pandorina kutija“ može biti otvorena! S obzirom na trenutnu situaciju u svijetu nameće nam se pitanje: Da li stojimo pred još jednim opštim oružanim sukobom i možemo li ovaj put napraviti iskorak i spriječiti ga, odnosno da li je ovo POSLJEDNJI MIR čovječantsva kakvo poznajemo – ako se opšta napetost u kojoj aktuelno živimo uopšte može nazvati mirom!? Da li je posljednji mir samo san i da li je posljednji rat već počeo? Analizirajući ratove u posljednjih 150 godina upada u oči zaključak da do njih nikada nije dolazilo pukim Savez Jugoslavena novembar 2014 bilten X slučajem. Svi su bili pomno planirani i pripremani, a kada je vrijeme „sazrelo“ tražio se neki povod, koji bi pokazao da je jedan takmac na ispravnoj strani i da mu onaj drugi ne ostavlja izbora, te da je rat bio jedini izlaz (sjetimo se atentata u Sarajevu ili Hitlerovog taktički pripremljenog „napada“ Poljske na Njemačku). Broj ljudi na planeti, koji oružane sukobe smatraju jedinim rješenjem nesuglasica među državama, zanemarivo je mali. Ipak, upravo se onoj „savjesnoj“ većini potkrada uvijek ista greška: totalna nezainteresovanost razvojem određenih događaja i podložnost površnoj ili nikakvoj informisanosti, što ima za direktnu posljedicu izloženost masa odgovarajućim manipulacijama. * * * Na naslovnoj stranici lista „Daily Express“ od 5. septembra 1945. godine osvanule su opominjuće riječi australca Wilfreda Burchetta, prvog zapadnog novinara koji je posjetio Hirošimu i Nagasaki nakon što su SAD pokazale kako one uvode mir: „Pišem ove riječi kao opomenu cijelom svijetu! Ovdje sve izgleda kao da je ogromni valjak samljeo i poravnao egzistenciju svega što je postojalo.“ Upozoravao je da ovakvim planskim masovnim ubijanjima gigantskih razmjera počinje era neviđenog terora. Nakon takvih upozoravajućih izjava kolege na zapadu, koje su prihvatile nova pravila igre, su ga prezirale i javno difamirale, a, ilustracije radi, australska vlada mu 17 godina nije dozvoljavala ulazak u sopstvenu zemlju – ZATO ŠTO JE REKAO ISTINU!!! Koliko su tačne njegove riječi možemo se uvjeriti gotovo svakodnevno – neprekidna militarizacija na najvišem nivou, koja se, skrivena pod plaštom demokratije, provodi već decenijama pred našim očima. Od ratova u Koreji i Vijetnamu, preko vojnih pučeva u južnoameričkim i zemljama jugoistočne Azije, kubanske krize, pa sve do „modernih“ sukoba u Iraku (dva puta), zatim SFR Jugoslaviji, pa onda Srbiji, Afganistanu, Gruziji, Libiji, Siriji Ukrajini... provodi se psihodrama, kojom je stanovništvo (naročito na tzv. Zapadu) dovedeno u stanje konstantnog strahovanja od nevidljivog, ali sveprisutnog neprijatelja. Ono što se ne mijenja jeste činjenica da je na pravoj strani uvijek – gle čuda – upravo Zapad! Udruženje „Naša Jugoslavija“ 11 Taj famozni, bogati, svjetlucavi, uvijek nasmijani i u svojoj suštini licemjerni Zapad sebe rado vidi i drugima predstavlja kao progresivan, odnosno kao „zvijezda vodilja“ moderne civilizacije u (skoro) svim segmentima života. Permanentno nam se sugeriše o tzv. zapadnoj demokratiji (zar postoji istočna, južna ili sjeverna demokratija, odnosno zar ona nije samo jedna?), zapadnom društvu, zapadnim vrijednostima i normama i slično. U tom „prekrasnom i naročitom“ svijetu posebno mjesto pripada sistemu koji na Zapadu nedodirljiv, a poznajemo ga pod nazivom kapitalizam. Još uvijek pokušavamo shvatiti stvarnu pozadinu izjava pojedinih eksperata o jedinstvenoj ulozi kapitalizma, njegovoj savršenosti i superiornosti, pa čak i nametnutoj iluziji o navodnom „kraju istorije“ (F. Fukuyama), po kojoj je kapitalizam savršenstvo i ideal kojem trebaju (moraju) težiti svi. Poslije njega ne može doći ništa novo, ništa bolje, ništa naprednije. Javnost je, međutim, sve manje očarana onim što doživljava i što joj se nudi, postaje svjesna negativnih iskustava koja stiče svakodnevno i u svim životnim sferama. Postalo je jasno da kapitalizmu nije stalo do socijalne jednakosti u društvu, zaštita čovjekove okoline igra ulogu samo ukoliko ne ugrožava interese velikih korporacija, a o racionalnom korištenju planetarnih resursa da ne govorimo! „Kapitalizam uništava svijet!“ čuje se sa svih strana na protestima širom zemaljske kugle. Sve manji broj ljudi može povezati kapitalizam i progres. Čak i među kapitalistima se povečava broj onih koji nisu sigurni da je put kojim idu zaista ispravan. „Sa velikom sigurnošću se može reći da se kapitalistički sistem u svojoj sadašnjoj formi ne uklapa u današnje odnose u svijetu!“ – citiramo Klausa Švaba (Klaus Schwab), šefa glamuroznih susreta kapitalističke elite na svjetskom privrednom forumu u Davosu. Demokratija je samo maska iza koje se kriju interesi krupnog kapitala, a ako mu se neko suprotstavi biće uklonjen „demokratskim“ sredstvima. Sistem tržišne privrede je praktično mrtav, više ne funkcioniše onako kako je zamišljen! Iznad svih ekonomskih zakonitosti izdigli su se veliki koncerni Savez Jugoslavena novembar 2014 bilten X (tzv. Global Player), koji posjeduju totalnu moć nad politikom, bankama i tržištem. Oni diktiraju odnose i nije ih briga za interese kupaca, a umjesto kvaliteta proizvoda glavnu ulogu igraju veličina i moć vlasnika. Uz to krupni kapital oslikan u likovima pojedinaca, superbogataša i moćnika, neizbježno kontroliše, direktno ili indirektno, osnovne izvore informisanja – novine, radio, televiziju, mobilnu tehniku, obrazovanje. Gotovo je nemoguće, da pojedinac dođe do objektivnih informacija, izvede realne zaključke i racionalno upotrijebi svoja prava. Sa žaljenjem možemo utvrditi da demokratija ne postoji, a umrla je onog momenta kada su banke i koncerni počeli kontrolisati i pod pritisak dovoditi države i kada su stekli moć da kupe politiku kako bi je koristili za sopstvene, lične interese. * * * Svojom moći i vladanjem medijima Zapad zloupotrebljava i manipuliše informacije oblikujući i prilagođavajući javno mnijenje svojim potrebama i interesima. Primjera radi neprestano prisustvo javne debate o tome da li se treba suprotstaviti onima koje Zapad deklariše kao „loše momke“, samo je mali dio strategije ispiranja mozga kome smo svakodnevno izloženi. Profesor međunarodnog prava Richard Falk ovaj fenomen opisuje kao „jednostrana i jedino ispravna pravno-moralna projekcija pozitivnih slika zapadnih vrijednosti, koju se predstavlja ugroženom, što opravdava i legalizuje kampanju neograničenog političkog nasilja. Prihvatljivost tog stanja kao norme je zastrašujuće velika i postala je praktično neoboriva!“. Zapravo radi se o 12 koji sebe doživljavaju i predstavljaju kao krizni menadžeri svjetskog formata. Samovoljnom i ni od koga kontrolisanom analizom i kritikom, odnosno medijskim „oduzimanjem“ prava samostalnih država koje su im na meti, a koje, prema njihovom shvatanju, ometaju zapadne interese moći. Strategija je jednostavna: okarakteriše ih se kao zle, diktatorske ili terorističke, da bi ih se onda stavilo na „listu za odstrel“ pod nazivom – humanitarna intervencija! Tako se napadi na Irak, Afganistan, Srbiju, Libiju, Siriju, a sutra Iran, Rusiju ili Kinu i slične „demone“ mogu zapakovati i javnosti predstaviti kao „preuzimanje odgovornosti za zaštitu civilizovanog svijeta!“ Pri tome je najveći TABU zapravo činjenica da se najopasniji neprijatelj čovječanstva ne krije tamo gdje su uprte oči medija, a kroz njih i svjetske javnosti, već se nalazi s druge strane Atlantika. Ako je javnost „psihološki oštećena“ kroz svakodnevno medijsko bombardovanje iskrivljenim informacijama potpuno je nevažno da li je, na primjer, za napad gasom u predgrađu Damaska odgovoran Asad ili teroristi protiv kojih se bori. SAD je taj koji takvo oružje najčešće upotrebljava, a ne Sirija. Još 1970. godine je američki senat objavio izvještaj o tome kako su njihove trupe u Vijetnamu upotrebile otrovni gas Dioxin u koncentraciji od 2,7 kg po glavi stanovnika. Nakon toga su rođene generacije djece sa monstruoznim deformitetima. Isto se dešavalo i u Iraku i Srbiji, gdje je upotrebljavana uranska municija i bombe, a sigurno i na drugim ratištima. velikoj obmani: uzrokovanje regionalnih ili globalnih kriza je produkt tzv. liberalnih realista u anglo-američkoj politici, akademskim krugovima i medijima, Udruženje „Naša Jugoslavija“ Mnogi će reći da je za rat potrebno dvoje, odnosno da nije Zapad jedini koji želi sukob. U suštini je to tačno uz jedno malo „ali“, koje se u ovom slučaju ne može zaobići. Vlada SAD sebe proglašava jedinom svjetskom velesilom i uzima si za pravo da određuje šta ostatak svijeta treba smatrati ispravnim i demoSavez Jugoslavena novembar 2014 bilten X kratskim, a šta ne, te da li neka država ima pravo da opstane, jer je poslušna ili treba da nestane, jer se drznula da se razvija iole samostalno ili u kooperaciji sa drugima, ali bez američkog uticaja. Sasvim je prirodno da postoje države kojima takav jedan diktat i nametanje tuđeg ne odgovara i koje pokušavaju (rijetke i uspijevaju) da se tome suprotstave i otrgnu, a tada je automatski pronađen novi neprijatelj – novi partner za sljedeće ratne igre. * * * Kapitalizam gubi tlo pod nogama i tone sve dublje u sopstvenu propast. Mnogi će reći da su o tome govorili još Marx i Engels, a ta njihova prognoza, eto, nikako da se ostvari. Naravno da su govorili, svoje viđenje su iznjeli u mnogim spisima, a najbolje u kritici kapitalizma sažetoj u poznatom, i danas aktuelnom, djelu KAPITAL. No, oni su znali i to, da ta kataklizma neće (niti može) doći preko noći. 13 U GRADITELJSKOM STROJU JNA i DORA u SFRJ JUGOSLOVENSKA NARODNA ARMIJA (JNA) je bila zajednička oružana sila svih naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Bila je dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ, a zajedno sa teritorijalnom odbranom (TO) imala je zadatak da štiti nezavisnost, integritet, teritorijalnu cjelokupnost i ustavom utvrđeno društveno uređenje zemlje. Međutim, to nije bilo sve. JNA je bila na prvoj liniji fronta i u onim momentima mirnodopskog života, kada je trebalo izgraditi ratom razrušenu zemlju ili kada su kroz elementarne nepogode bili ugroženi ljudski životi i materijalna dobra. U bezbroj slučajeva, a spomenimo tu primjere kao što su zemljotresi u Skoplju 1963. i Banja Luci 1969. godine, pripadnici JNA su širom SFRJ prvi pružali pomoć i stvarali uslove da se opšte teško stanje što prije normalizuje. U ovom broju nastavljamo feljton o učešću pripadnika JNA u radu i zajedničkim akcijama sa omladinom i radnim ljudima Jugoslavije iz vremena kada enormna angažovanost i ljudska solidarnost u izgradnji zajedničke domovine vrijede više od novca. Mlađim generacijama će ovo izgledati kao nestvarna bajka, a starijima će poslužiti kao svojevrstan podsjetnik velikih vremena, koja nikakva demagogija i propaganda ne mogu izbrisati. Istoriju nije moguće promijeniti – nju je moguće samo falsifikovati! Isto tako, a shodno karakteru kapitalizma, da se naslutiti da se njegove najvatrenije pristalice, zagovarači i najvjerniji sljedbenici neće baš tako jednostavno oprostiti od onoga što su „svojim znojem i znanjem“ stekli. U svrhu očuvanja svojih bogatstava kada postanu svjesni bezizlaznosti situacije i pomanjkanja alternativa, a iz posebnog emotivnog odnosa prema najvažnijem imetku – novcu – spremni su na sve, pa i na novi globalni oružani sukob. Ponašajući se po principu „poslije mene potop“ u provaliju će sa sobom povući sve što mogu, a posljedice ih ne zanimaju. Po njima za sve probleme postoji samo jedno rješenje – totalno uništenje! Sudije na nirnberškom procesu rekoše kratko i jasno: „Svaki građanin ima pravo i obavezu prekršiti zakone svoje države da bi spriječio zločine protiv mira i čovječnosti!“ To je najmanje što svi mi, obični ljudi, možemo učiniti da bi se izbjegao rat. Vjerujem da postoji dovoljno jaka svijest da spriječi još jednu (možda posljednju) katastrofu uzrokovanu i izvedenu (ne)ljudskom rukom. Čuvajmo POSLJEDNJI MIR! Pripremio i obradio: Dalibor Tomić Udruženje „Naša Jugoslavija“ Udruženje „Naša Jugoslavija“ – III DEO – JNA živi životom društva Kao nerazdvojni deo društva, izrasla u narodnoj revoluciji i oslobodilačkom ratu, Jugoslovenska narodna armija (taj je naziv dobila 22. decembra 1951. godine, čime se i u imenu želelo naglasiti njen narodni i revolucionarni karakter) živi životom ovog društva, ide ukorak s njegovim težnjama i sveopštim napretkom. Učešće Armije – kako u privrednom razvoju zemlje, tako i u razvijanju našeg samoupravnog društveno-političkog sistema – neodvojivo je od njene uloge, mesta i zadataka u sistemu opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Armija branitelj je u isto vreme i armija graditelj. Gotovo da nije bilo nijednog većeg graditeljskog pothvata u našoj zemlji, nijedne značajnije društvene akcije – bez učešća pripadnika Armije, što je uvek iznova samo potvrđivalo njenu tesnu povezanost sa radnim čovekom i njegovim potrebama. Pamte se još podvizi vojnika koji su, probijajući kroz planinske vrleti i litice put Mojkovac – Đurđevića Tara, visili privezani konopcima nad provalijom dubokom više od stotinu metara. U sećanju je i pregalaštvo pitomaca Škole za rezervne artiljerijske oficire, koji su zajedno sa svojim starešinama dvadeset i pet dana radili u oknima Savez Jugoslavena novembar 2014 rudnika Trepča i sav prihod posle poklonili sindikalnoj podružnici rudara. Nezaboravni su napori vojnika graditelja vlasinske i zvorničke hidrocentrale, Stadiona JNA, aerodroma Ćilipi, puteva i pruga kroz Đerdapsku, Grdeličku i Ovčarsko-kablarsku klisuru, kanjone Drine, Sutjeske, Morače, Pive, Sutle i Vardara, preko planinskih visova Zelengore, Velebita i Brezovice, duž obala Jadranskog mora, itd. Pripadnici Armije premošćuju reke, pošumljavaju goleti, uređuju spomen – parkove, isušuju podvodna zemljišta, ubiraju letinu, grade vodovodne mreže, elektrificiraju sela, podižu nasipe i brane. Od oslobođenja inženjerijske i druge jedinice izgradile su ili rekonstruisale oko 7.500 kilometara puteva, preko 700 kilometara železničkih pruga, više od hiljadu mostova u ukupnoj dužini od 30.000 metara, 116 tunela dužine oko osam kilometara, više hiljada kilometara vodovodne mreže i dr. Samo u jednoj godini, 1981., pripadnici Armije su izgradili i prepravili 412 kilometara puteva, podigli 35 mostova (od kojih 15 armiranobetonskih), iskopali više od 200 kilometara vodovodne mreže, kaptirali 62 izvora, dali oko 4.000 radnih časova na regulaciji rečnih korita, skoro 11.000 časova za izgradnju sportskih i drugih objekata, a oko 20.000 časova u otklanjanju posledica elementarnih nepogoda. Takođe su i blizu 100.000 časova proveli na njivama i poljoprivrednim dobrima širom zemlje, skupljajući letinu i ulažući ogromne napore, zajedno sa omladinom i radnim ljudima, da se svi plodovi oberu na vreme. Za vojnike naše Armije uvek je bio aktuelan i drugi front borbe: protiv poplava, zemljotresa, požara i ostalih elementarnih nepogoda. Marta 1963 godine velika vodena stihija za tren oka zbrisala je s mape selo Zavoj kod Pirota, porušila 280 domova. Dvadeset dana i dvadeset noći vojnici su se borili na ovom frontu. Helikopterima su spuštane automatske bušilice za branu Zavojskog jezera, a noću su, na splavovima koje su vojnici-inženjerci u rekordnom vremenu izgradili, dopremljeni buldožeri. Građani su se čudom čudili otkud u vojnika toliko smelosti i snage. A kad je bitka dobijena, u pismu koje su poslali Piročanci redakcijama listova stajalo je: "Armija naša nije se zatvorila u kasarne, vežbališta i poligone. Bili su to podvizi ravni onima u ratu. Armija naša zaslužuje veliku zahvalnost jugoslovenskih naroda i zaslužuje da se proglasi herojem godine". Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten X 14 Danonoćne borbe vodili su starešine i vojnici u odbrani mosta u izgradnji u Novom Sadu, koji nosi ime Maršala Tita, zimskih meseci 1945; naredne godine kolektiv Inženjerskog centra iz Karlovca, polagao je i položio praktični ispit borbene spremnosti i vojničkog morala, braneći tri dana i tri noći gvozdeni most preko reke Kupe. Tako su branjeni mnogi mostovi, takvom žestinom razbijan je ledeni okov na Dunavu... Za jedan podvig vojnike i starešine pohvalio je lično vrhovni komandant, maršal Tito. Juna 1965. na vodeni front u Bačkoj, dugačak čitavih 370 kilometara, stiglo je 15.000 vojnika naše Armije. Zadatak je bio: braniti i odbraniti živote meštana, njihovu imovinu, domove, golema društvema dobra. Stigle su na ovaj ispit i specijalizovane jedinice – od Triglava do Đevđelije. Vojnici i starešine iz dvadesetak garnizona radili su na nasipima Dunava u Bačkoj više od 5 miliona časova. U bici s vodom upotrebljeno je više od 700 motornih vozila, 75 specijalnih inženjerskih mašina, 119 raznih pontonjera, deset brodova Ratne rečne flote, eskadrile aviona i helikoptera. Armija je iz svojih rezervi dala 350.000 vreća za podizanje "zečijih" nasipa i za zatvaranje otvora u odbrambenim nasipima. Iz poplavljenog Apatina: puk vojnika i starešina spasao je grad i evakuisao njegove žitelje. Iz Vukovara: vojnici su postavili pontonski most, minirali nasip kod Plavne i skrenuli put vodi koja je ugrožavala 50.000 žitelja i sve ono što su mukotrpnim radom stekli. Iz Petrovca, Begeča, Bačke Palanke: voda je probila i poslednje odbrambene nasipe, ali su vojnici uspeli da evakuišu narod. I ne samo to, ponudili su promrzlima svoje bunde, šinjele, hranu. Iz Bačkog Novog Sela: nivo Dunava je metar i po iznad naselja, ali su vojnici garancija da Dunav neće srušiti poslednji nasip. Vode su poplavile put Novi Sad - Bačka Topola; novi most preko Dunava popušta i zbog toga je u prekidu željeznički saobraćaj sa Beogradom; Drava ugrožava Osijek i plavi 12.000 hektara oranica, Dunav preti Novom Sadu. Petnaest hiljada vojnika, rame uz rame sa narodom, gradi nove i čvršće odbrambene linije. Rade po kiši, rade danonoćno, rade i bez naređenja. Voda na pojedinim tačkama probija i drugi odbrambeni pojas, vojnici svojim telima prave treći! Cele jedinice zaslužuju da se nazovu herojima, pojedinačnih podviga je bezbroj. Nakon 35-dnevne borbe pobedili su – vojnici. Za ovaj podvig je Vrhovni komandant odlikovao veliki broj pojedinaca i jedinica. Priznanja su stizala sa svih strana. "Blago nama kad imamo ovakvu vojsku", govorio je narod Bačke. Savez Jugoslavena novembar 2014 Bujali su i pretili Ibar, Drina, Vardar, Drava, Sava, Morava... I vojnici su uvek stizali da im se suprotave. Da istraju, pobede na tom zloćudnom vodenom frontu. U kraljevačkim opštinama, 1965. godine, vojnici su oteli iz zagrljaja smrti više od 300 života, a šest pripadnika JNA proglašeno je počasnim građanima ovoga grada; više od 3.000 vojnika je 1964. godine branilo i odbranilo Zagreb od poplava, osam dana i noći vojnici i starešine iz Celjskog garnizona, u leto 1955. suprostavljalo se vodama Hudine i Savine. U jesen 1979. ćudljiva Cijevina porušila je most, ali su vojnici-inženjerci odmah podigli novi; u Peći je ugrožen vodovod, ali su ga vojnici odbranili. Bistrica je pretila mnogim životima, ali su vojnici-inženjerci bili brži. I u vekim požarima vojnici su stizali prvi i bili najhrabriji. Mnogo je zapisanog, još više u sećanjima. Ipak izdvajamo jedan zapis ispod koga su se potpisali radnici preduzeća "Bora Marković" iz Zabrežja: "Niko im nije naređivao da se penju na vrhove krovova koji gore, da skaču kroz progorele tavanice i da stoje na merdevinama koje oblizuje plamen. Sve su to činili dobrovoljno i samopregorno. Padali su onesvešćeni od udara pregorelih greda, izlagali se smrtnoj opasnosti da bi naše preduzeće oteli od vatrene stihije. Da nam nisu vojnici pomogli, naša fabrika bi izgorela. Hvala im, mi radnici im se divimo!" Tragedija Skoplja – 26. jul 1963. u 5 i 17. Bolan je taj datum. Grad sa 300.000 žitelja je u tih nekoliko sekundi podivljale igre prirode doživeo katastrofu kakva se ne pamti u istoriji naših naroda. Ali se nije predao. Ima uniformi širom sveta koje su simbol straha. Naša je simbol spašenja, nade. Vojnici su se i u Skoplju, krvavom i razorenom, prvi snašli. Vojni avioni poleteli su sa mnogih aerodroma, stigle su jedinice još dok se zemlja tresla. Vojnik čupa nemočno telo devojčice iz ruševina, dok mu malter pada po telu. Mladić u SMB uniformi produžio je jedan mladi život, radovanje. Vojnici otimaju živote iz ruševina. Čovek koji spase nekoliko života nije više običan čovek, on je legenda, heroj. A takvih je mnogo bilo u skopskoj tragediji. Većina nemoćnih ugledala je spas kada bi kroz ruševine provorila titovka s petokrakom. "Druže, vidim ti titovku!", kriknula je vapajem trinaestogodišnja Lenče Naumova, po-sle 100 sati borbe u ruševinama. Vojnik je hteo da prodre u jedan podrum odakle je dopirao, poput eha, glas. Ali kapetan mu nije dozvolio da rizikuje mladi život; sam je Udruženje „Naša Jugoslavija“ bilten X 15 prošao i uspeo da iznese u naručju nemoćnu staricu – jedinog preživelog stanovnika te zgrade. Prvi krovovi postradalim građanima bili su vojnički šatori, prvi topao čaj popili su iz vojničkih kazana. Operativni izveštaj, sačinjen u osmom danu posle katastrofalnog zemljotresa, sadržavao je i ove podatke: "Armija je spasla iz ruševina 428 građana, vojni sanitet je zbrinuo više od 2.500 ranjenih, a toliko je prevezeno vojnim avionima, helikopterima i sanitetom. Pod vojničkim šatorima zbrinuto je 60.000 Skopljanaca. Od prvog trenutka Armija je preživele snadbevala mlekom, hlebom i vodom..." Najčešći naslovi, objavljeni u svetskoj štampi, koji su kazivali o vojnicima i njihovoj borbi u Skoplju, bili su: "Heroji sa skopskih ulica", "Junaci skopske kata-klizme" i sl. Dodajmo i ovaj podatak: za 99 dana pripa-dnici JNA izgradili su u Skoplju naselje za 5.000 ljudi i opravili 65.000 kvadratnih metara stambene površine u oštećenim zgradama. Predsednik Tito odlikovao je 509 graditelja – vojnika. Najveća katastrofa prerasla je u najveću pobedu. Pripadnici naše Ratne mornarice su, kada je područje Makarske zahvatio zemljotres, u najkraćem roku pritekli u pomoć. Hitno je evakuisano 4.000 građana, podeljeno 5.500 šatorskih krila, 4.000 čebadi, mornari su pripremali obroke za sve. Razrušeni Tolmin obnovljen je uz pomoć pilota naših vojnih helikoptera; žitelji podno Kopaonika sećaće se zla koje im je naneo zemljotres, ali i dobra koje su im doneli vojnici. I još jedan razoran zemljotres – 27. oktobar 1969. – u ruševinama je slobodasrka Banjaluka. Iako je 80% zgrada stradalo, a povređenih je preko 400, optimizam se brzo vrača. Stradale su i vojne kasarne, ali vojnici i starešine u trku stižu da pomognu. Hroničari su tu, na ruševinama, gledajući ih kako se bore, zapisali i ovo: "Ne znamo da li je sve zapisano o hrabrosti. Verujemo da to novo pišu ovi vojnici svojim delima..." U kratkom vremenu Armija je pod šatore smestila 27.000 Banjalučana. Čovek s čovekom pobedio je i ovu igru podivljale priprode. Narod nije poklekao pred stihijom, a vojska je pružila pomoć i tužnog aprila 1979. godine, kada se skoro cela Crna Gora našla u ruševinama. Sat se zaustavio u 7 časova i 19 minuta, 19. aprila, a istog dana vojska je bila na novom frontu – na frontu borbe za narod i s narodom. Piloti Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane uspostavili su "vazdušni most" sa aerodroma u celoj naSavez Jugoslavena novembar 2014 bilten X šoj zemlji. Piloti vojnih helikoptera leteli su u nemogućim meteorološkim uslovima – preleteli Orjen i Lovćen, stizali u Ulcinj, Bar, Herceg-Novi... Sve je stiglo iz jedinica JNA. U svakoj kasarni, na svakom zadatku, u svakom letu helikoptera – svuda su se ređali podvizi. Piloti iz jedinice Svetozara Popovića leteli su od jutra do povečerja. Njihov let do Risna i spasavanje 42 nemoćne dece, u meteorološkim uslovima koji nisu obećavali ni minimum bezbednosti za posadu helikoptera. Bio je to let srcem. Danima su vojnici i na ovom frontu istovremeno bdeli i na zadacima odbrane i na zadacima pomoći narodu. Helikopterska jedinica Svetozara Popovića je, na predlog meštana duž Crnogorskog primorja, proglašena za najplemenitiji kolektiv u akciji lista "Večernje novosti", a među vojnicima bili su i oni koji su dobili Plaketu lista "Borba" – "Podvig vojnika". Stvorena i stasala u borbi za humanije društvo, a pod stegom naše Partije i Titovim rukovodstvom, Jugoslovenska narodna armija je na svim ovim zadacima bila dostojna svog imena. Od takve Armije sve osim podviga bilo bi malo. A mladići s titovkom na glavi nisu nikad priznavali nemoguće. Takvoj, istinski narodnoj i revolucionarnoj Armiji, radnička klasa je u radničkom Kragujevcu odala još jedno izuzetno priznanje – dodelivši joj Povelju i Plaketu "Crveni barjak samouprave". U Povelji je pisalo: "U vekovnoj borbi čoveka za pravdu, slobodu i jednakost, u borbi za sreću ljudsku, radnici Kragujevca razvili su crveni barjak samouprave 15. februara 1876. godine. U spomen na prvu radničku pobedu radnika slobodarskog Kragujevca i njihove borbe za samoupravu, kojom radni ljudi naše zemlje izgrađuju najhumanije društvene odnose, tumačeći najdublje želje i osećanja radnika i radnih ljudi Kragujevca, Skupština opštine dodeljuje Povelju i Plaketu "Crveni barjak samouprave" Jugoslovenskoj narodnoj armiji – Armiji mira i socijalističkog samoupravljanja; za sve što je ugradila u pobedonosni ishod narodnooslobodilačkog rata i narodne revolucije protiv fašističkih snaga mraka i reakcije na jugoslovenskom tlu; za očuvanje tekovina revolucije u posleratnom razvoju; za obezbeđenje slobode, nezavisnosti, suverenosti, vanblokovske i nesvrstane pozicije naše društvene zajednice u savremenom svetu; Armiji, kovaču bratstva i jedinstva, i u svojim redovima i u narodu, na svim ratnim i poratnim stazama kojima je prošla; Armiji, udarnoj snazi razgranatog sistema opštenarodne odbrane, jugoslovenskom izrazu naoružanog naroda, oružanoj snazi radničke klase, radnih ljudi i svih naroda i narodnosti; Armiji, zaštitniku društveno-političkog preobražaja na osnovama socijalističkog samoupravljanja, nadahnutoj revolucionarnim stvaralaštvom SK sa Titom na čelu." Bilo je to 15. februara 1978. na Desetom, jubilarnom, susretu samoupravljača Jugoslavije. Pripremio i obradio Frederik Goda, zemunski akcijaš Udruženje „Naša Jugoslavija“ 16 VASKOVA "KORA" (nekronom o Vasku Popi) Autor: Dušan Opačić Često mi se dešava, jutrom dok pijem kafu, da rovarim po svojim sećanjima uz propratni žal za boljim vremenima koja su nažalost daleko iza nas. Odlazim toliko daleko unazad, do same granice svojih sećanja gde zastanem, nevoljno sa blagim strahom da ne kročim u šareni svet mašte. Ta granica nema ime, obasjana je nekim drugačijim bojama sunčeve svetlosti mog ranog detinjstva. To su godine kada sam sa ocem bio onako baš pravi drugar. Tih godina otac mi je bio zaposlen kao službenik u izdavačkoj kući "Slovo ljubve", tada krovnoj instituciji i kišobranom koji je pod svoje okrilje okupio sve eminentne srpske pisce tog vremena, od Brozovih disidenata do onih koji se nisu mnogo petljali i prkosili tadašnjem režimu. Kao i svakom detetu, otac biva idol, tako i meni. Prečicom preko tada lepog Karađorđevog parka, bez Hrama, ukrašenim ostacima razorene biblioteke koja je stradala od Hitlerove soldateske šestog aprila 1941. godine, uskočio bi u lepo ušuškanu, Mutapovu ulicu do broja koga se i danas sećam – dvanaest. U dvorištu iza male zgrade, kojoj su mali kućerci služili kao pomoćni objekti, bila je smeštena jednim delom redakcija i magacin, tu sam provodio vreme i nečim se zanimao, trčkarao, smejao, plakao i rastao. Uobičajena procedura je bila, kako neki pisac dođe, strategija dalje saradnje se razrađivala van objekta u nekada duhom bogatim kafanama kao što su u ovom slučaju bile "Trandafilović", "Čuburska lipa", a ponekad i meni tada napornom šetnjom do "Kalenića". Naravno moja malenkost je više puta bila nesvesni saučesnik i svedok tih razgovora između izdavača i pisaca. Po očevim rečima, za stolom ukrašenim kariranim stolnjacima, limenim pikslama i obaveznim gustim sokom za mene, sedeo sam u društvu književnih divova kao što su Brana Petrović, Mika Antić, Slobodan Marković alias Libero Markoni, i posebno meni uvek drag – Vasko Popa. Tada besan zbog njihovih "dosadnih razgovora", danas očajan što sam bio dete i nesvestan da nešto što bi me umno obogatilo i čujem, žalim što sam se kasno rodio. Ponekad imam utisak kao da sam prvi ispod crte, kad stignem na red vrata se zatvore, uvek za jedan korak mi nešto za mene značajno izmakne. Kako sam rastao i postajao svestan svojih postupaka, svoj bes i očaj sam neuspešno odlagao ispod tepiha, nevešto improSavez Jugoslavena novembar 2014 bilten X vizovao svojom ljubavlju prema poeziji. Vasko Popa je bio sastavni deo moje momačke literature. Po mom ukusu jedan od najvećih jugoslovenskih pesnika. Možda moja reč o književnom formatu kakav je Vasko Popa i nema neku određenu vrednost, ali se ipak usuđujem da ispišem koji red definišući njegovo mesto u istoriji naše književnosti. Na moju veliku nesreću, moja susretanja sa istinskim književnim vrednostima su bila u vremenima mračnih devedesetih, kada su neke druge vrednosti počele da doživljavaju procvat i vrhunac. Popa je pisao jednostavno lepo, pa ću ja i zaobići ružne stvari, bar ovaj put. Vasko Popa sa svojom prvom zbirkom "Kora" iz 1953.godine, uspeva da svojom lucidnošću u formi stiha, dotakne granice, gde se obične reči čine neobičnim ali punim smisla, koje će vetar razneti i učiniti razumljivim na dvadesetak svetskih jezika, dok će u jugoslovenskoj poeziji zauzeti posebno mesto. Njegovo poetsko majstorstvo, misaona lirika, imaginacija i metafora razoružaće i na kolena baciti najrigidnije kritičare tog doba. Svojom maštom biva prvi u nas i postiže veoma retko sjedinjenje svog duha sa iskustvima moderne svetske poezije. Nakon "Kore" koja je otvorila poglavlje "jugoslovenske avangarde", budni sanjar retkog poetskog duha daruje nam dela: "Sporedno nebo", "Uspavana zemlja", "Vučja so", "Kuća nasred druma", "Živo meso", "Rez"... dok se glas o njemu spuštao velikim prostranstvima Evrope i sveta. Neki njegovi savremenici koji su u isto vreme kad i on stupali na uvek neizvesnu književnu scenu, tvrde da Popa nikada nije bio početnik. Kada je objavio svoje prve stihove, bio je formiran pesnik, označio motive svoje lirike, oblik pesme, neobičnu simboliku i njene strukture i sve bitne odrednice svoje poezije. 17 "Bosna" Bosna je zemlja prepuna čari, Trepeta šuma i bljeska vode, Brda joj kite gradovi stari, Nad njima sinji oblaci brode. Čini se, to je začaran kraj Kroz koji vilu progoni zmaj. Duboke gore svečano ćute U mirnoj sjenci bez ljudskog zova, Tu medo tapa niz tajne pute, A obnoć huče premudra sova. Na proplancima, sve ti se čini, Igraju vile na mjesečini. A vjeverice - uz trku mnogu repova trista, hiljadu nogu!Na glavu Bosnu staviti mogu. I duh rudarski s punom paradom: S pijukom, lampom i dugom bradom, U kristal kucka, kamenje para, Kroz Bosnu traži rudišta stara, Pod zemljom brdo gvozdeno buši, Uz vreli izvor obojke suši. U gori stijena trepti k'o živa, Niz nju se voda studena sliva, Biserom gori najmanja kap. A već u klancu, blještav k'o srma, Potok se ruši s kamena strma I pravi prvi pjenušav slap. Na kraju - gledaj - rijeka se vije, Matica brza sredinom bije... Branko Ćopić Sa ovog sveta otišao je tiho i dostojanstveno, laganim hodom, onako kako je i pisao, kako i priliči pesniku takvog formata i intelektualcu-levičaru. „Nisam više tu S mesta se nisam pomerio Ali tu više nisam.“ Danas je tamo gde mu je i mesto. U Aleji velikana Novog groblja u Beogradu, u blizini najvećih i njemu ravnih, Andrića, Selimovića, Crnjanskog... Beograd, decembar 2013. godine Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena