KAPITULACIJA ITALIJE I DOLAZAK NJEMAČKE VOJSKE Trećeg rujna 1943. na talijanski poluotok prva je stupila američka Montogomeryeva osma armija,a nakon samo 8 dana,pridružilo im se oko 6.000 ljudi britanske padobranske divizije.Bila je to bezuvjetna kapitulacija Italije.Ovaj događaj ohrabrujuće je djelovao na NOP u Jugoslaviji,a posebno na NOP u Dalmaciji i dolini rjeke Neretve.U Neretvi okuptorska vojska nije blagovremeno obaviještena o kapitulaciji svoje zemlje.9.rujna 1943.u žurbi su napustili svoje položaje i kretali se prema Pločama.Ta žurba tijekom dana postaje panični bijeg.Talijanska vojska napušta garnizone u Metkoviću,Opuzenu,Rogotinu,Vrgorcu i M.Prologu i odlazi prema Pločama.U Pločama se krcaju na brodove,koji će ih prevesti preko Jadrana,ukoliko njemačka avijacija ne izvrši potapanje. Do jučerašnji saveznik,njemačka vojska,žurno vrši premještanje trupa ka Jadranu,bojeći se savezničkog iskrcavanja i na istočnu obalu Jadrana.U to vrijeme na području Biokova (nakon velike talijanske akcije),bio je najmanji broj partizanskih jedinica.Druga NPČ,nije mogla istovremeno pokriti sve neprijateljske garnizone,a pored toga ni partizani,ni civilne vlasti,nisu očekivali tako naglu i brzu kapitulaciju.Ipak nakon održavanja hitnog sastanka 8/9 rujna u Trkljama (Plina Istočna),komandant II.bataljona Stanko Marević PRPIĆ izdao je naređenja.Odredio je radne grupe civilnih osoba,koji će na leđima,tovarnom stokom i lađama prenositi,pregoniti ili prevoziti prikupljeni ratni materijal iz garnizona do odredišnih lokacija u brdima.Uz svaku radnu grupu odredio je po nekoliko naoružanih partizana,koji će pratiti i štiti navedene radne grupe.U tih nekoliko dana,nastalo je kaotično stanje.Naime Talijani su bježali i sve što su mogli uništavali su i ostavljali pustoš iza sebe.Pored organiziranih radnih grupa u garnizone su ulazile i privatne civile osobe,koje su također prikupljali materijal najčešće hranu.Partizani su ušli u garnizone Ploče,Rogotin,Opuzen i Kulu Norinsku.Nisu uspjeli ući u Metković,jer već 10 rujna u Metković su pristizale prve postrojbe njemačke vojske.U Opuzenu, partizani su naišli na ustaški otpor,koji je ubrzo slomljen predajom većeg broja ustaša i žandara.U Opuzenu su pronašli skrovište nekoliko svećenika,koji su tamo boravill pod zaštitom talijanske vojske.Bili su to: kominski župnik don Ćiro Bubić,slivanski župnik don Petar Antić,plinski župnik fra Božidar Šimić,te domaćin župnik Opuzena fra Martin Gudelj.Inače,partizansko rukovodstvo je bilo uvjereno,da su sva četvorica svećenika bili ustaški nastrojeni od samog početka rata.Ubili su plinskog župnika fra Božidara Šimića,a preostala tri svećenika uspjela su pobjeći.O pogibiji fra Božidara Šimića,postoji nekoliko verzija,no o tome,kao i o drugim pitanjima koje se odnose na svećenstvo biti će rječi u nekom drugom poglavlju. DOLAZAK NIJEMACA Njemačka vojska stigla je u Neretvu u prvom redu,da ovlada istočnim djelom jadranskog mora i da ne dozvoli iskrcavanje savezničke vojske.Njemci,koji su na istočnom frontu pretrpjeli velike gubitke,zaposjeli su Dalmaciju i dalmatinske otoke,a tako i dolinu Neretve.Sav taj prostor željeli su očistiti od svih elemenata,koji bi mogli nauditi njihovim ciljevima.U svakom domaćem čovjeku vidjeli su neprijatelja.Svatko je bio sumnjiv,bez obzira,dali je živio unutar okupacione zone u gradu ili u brdskim naseljima,tamo gdje se kreću partizani.Njihove ofenzive bile su češće,obuhvatnije i rigoroznije od onih talijanskih.Koliko dobro su bili obavješteni o antifašistima i njihovom pokretu,vidi se po tome što su odmah po dolasku,dali uhititi dvadesetak neretvana,koje već 16.listopada objesiše u Metkoviću,Opuzenu,Podgradini i o telefonske pale duž železničke pruge od Metkovića do Rogotina. 1 Pokolj u selima Pline i Baćine Stradanje obitelji Petra Parmaća U vrijeme kada je 11. dalmatinska brigada prešla na otoke područje Neretve i Biokova pokrivale su manje partizanske jedinice i odredi koji svakodnevno napadaju neprijateljske komunikacije i objekte kojima se služi neprijatelj. Fotografija br.43., Kuća Petra Parmaća . gdje su nijemci mučki ubili vlasnika,i njegovu obitelj i dvojicu prije uhićenih Eraka i Popovca. Foto M. Erak travanj 2012. Zbog toga se Nijemci odlučuju sa ustaškim jedinicama krenuti u čišćenje Biokova. Radili su to kao i talijanski okupator. Svoje prodore pokretali su istodobno iz svih pravaca. Tako je osmišljena i započeta velika njemačka ofenziva 18. listopada. Njemačka vojska nadirala je iz više pravaca. U Parmaće (Podrujnicu) stigli su preko Desana i Ošca. Blokirali su selo, ali nisu zatekli nikoga osim obitelji Petra Parmaća.U međuvremenu uhitili su Petra Popovca i Srećka Eraka. a Martin Popovac uspjeva pobjeći. Petar Parmać, koji je imao sina u domobranima, pokazao je njegovu sliku i nije želio poći sa Nijemcima. On je tako radio i dok su dolazili Talijani i uvijek je u tome uspjevao. Na žalost, slika ovog puta nije pomogla. Na okrutan način ubili su šesteročlanu obitelj i dvojicu uhićenih. Živa je ostala Manda sestra Petrova, koja se nije zatekla kod kuće. Majku Petrovu, staricu preko osamdeset godina, su poštedjeli kako bi ispričala što se dogodilo. Na večer kada je vojska napustila Plinu vijest o tragediji brzo se proširila okolnim selima. Ljudi su palili ferale i odlazili na mjesto tragedije. Pripremili su zajedničku grobnicu u vrtu ispred kuće i tamo ih pokopali. Ova zajednička grobnica do danas nije obilježena, osim što je sin Srećka Eraka postavio betonsku nadgrobnu ploču. Parmaći ni danas nemaju cestu do svog sela, međutim, prilazna lokalna cesta koja je nedavno sagrađena prolazi tik do sela i probijen je grubi makadamski put do sela. Možda je sad vrijeme da se dostojno obilježi ova masovna grobnica. Fotografija br.44., Zajednička grobnica u vrtu ispred kuće. Danas je tu gusta borova šuma. Foto M. Erak travanj 2012. Strijeljanje na Rupi u Plini Zapadnoj 94 Od svih sela u Zapadnoj Plini na najvišoj nadmorskoj visini nalazi se Rupa, selo Ćulumova plemena. Selo je smješteno ispod samog vrha brda Žuželj sa južne strane. I danas je tamo teško doći, jer nema puta. Brdski put kojeg su Ćulumi koristili za pješake i stoku vodio je od sela prema Perki i Peračkom Blatu sa južne strane. Prema sjevero-istoku put je vodio preko Baruštine i crkve sv. Ivana na Zavali i Vrgorskom jezeru. 2 2. studenog 1943 njemačka vojska blokirala je ovo selo i izvršila pomor cijelog stanovništva koje se je tog dana u selu zateklo. Bez obzira na spol ili dob ljudi su tjerani u kuću Mije Ćuluma i dok svi još nisu uspjeli ući u kuću, otvorili su mitraljesku paljbu po njima. Pogođeni padali su jedni preko drugih, a ispod leševa ostalo je pet živih. Jedna žena i četvero djece. Dok su jedne strijeljali u kući druge su ubijali na ćulumovom brigu udaljenom od Mijine kuće oko 200 metara. Tu su ubili šest osoba od kojih je bila i jedna trudnica (Šima Ćulum). Ispod leševa ili bjegom sa stratišta spasili su se: Mate Ćulum pok. Ivana, Martin Ćulum pok. Stipana, Mijo Ćulum pok. Jakova, Paško Ćulum pok. Ivana, Stipe Ćulum pok. Jure (dijete), Zorka Ćulum pok. Jure (dijete), Joza Ćulum žena Dujina i Neda Štrbić pok. Petra(dijete). pok. Jure (dijete), Mara Ćulum 94. Drago Pipinić – Ratni Kotar Metković, Split 1986, str. 251 Fotografija br. 45., Zaselak Rupa – Ćulumovo selo u kojem je 2. studenog 1943 njemačka vojska izvršila masakr nad 35 stanovnika ovog sela.Foto D. Erak 1995 Nijemci su ubili trideset i pet ljudi i njihovi leševi čekali su nekoliko dana da budu pokopani. Samo nekoliko odraslih ljudi iz ovog plemena preživjelo je tragediju i posve je sigurno da su bili u šoku i psihički nesposobni, pa su stradale pokopali ljudi iz susjednih plinskih sela. 3 Fotografija br. 46 i 47. Najveći broj stradalih pokopan je u njivi. I danas nakon 70 godina rodbina održava grobnice iako je put do njih težak, Fotografija br. 48. Grob trudnice Šime Ćulum koja je prva strijeljana i pokopana u škripu kraj puta. Fotografija br. 49. Spomen ploča poginulim Ćulumima. Nije bilo vremena ni mogućnosti da se pokop obavi na groblju već su pokopani u nekoliko zajedničkih grobnica u vrtovima ispred zapaljenih kuća koje ni do danas nisu popravljene. Od tada do danas nikada nitko nije postavio bilo kakav znak ili spomen na nevino pobijeno stanovništvo. Ćulumi koji su preživjeli tragediju nakon rata otišli su živjeti na Perku odakle su kasnije otišli u Peračko Blato. Fotografija br. 50.,Urušena kuća Mije Ćuluma u kojoj je izvršen pokolj. 2. studenog 1943 u Peračkom Blatu Nijemci su uhitili jedanesoro žitelja tog sela. Antu Krstičevića i ženu mu Jurku ubili su ispred njihove kuće u Peračkom Blatu, a devetero stanovnika Peračkog Blata poveli su do Baćine kako bi ih strijeljali zajedno sa uhićenim Baćincima na lokaciji Velika Bara. Aktivistica AFŽ-a Jurka Krstičević – Ostojić poginula je u prvoj njemačkoj akciji još u rujnu 1943. Tijekom listopada njena sestra Iva kooptirana je u općinski odbor AFŽ-a gdje je preuzela sestrinu ulogu koju je vršila u OO AFŽ Plina, ali 2. studenog Nijemci hapse nju, njenog sina Boru od dvije godine, majku Matiju i sestru Mladenku staru devet godina i strijeljaju ih na Velikoj Bari u Baćini. Iz obitelji Srećka Krstičevića svi su stradali osim sinova Mije i Ante koji su bili u partizanima. 4 Genocid u Baćini Pripadnici zloglasne njemačke divizije „Prinz Eugen“ nastavili su pokolj u Baćini. Stanovništvo koje su zatekli u Šipku i okolnim selima pohvatali su i doveli na stratište Veliku Baru. Bili su to uglavnom žene, djeca i starci čije kuće su opljačkali i zapalili. Tu na Velikoj Bari uključujući deset žitelja Peračkog Blata usmrćene su 73 osobe. Ispaćeni goloruki narod klan je noževima i zvjerski mučen. O tome svjedoče i rijetki koji su na neki način preživjeli ovo stradanje. Nakon Drugog svjetskog rata Kata Franić pok. Andrije ispričala je kako su njemački okupatori došli u njeno selo Šipak, zapalili ga, a stanovnike poubijali. Ostala je sama jer su joj okupatori tada pobili cijelu obitelj (ćaću, majku, sestru, dva brata i babu). Matija Gradac ž. Ante iz Pline Zapadne ispričala je kako je u to vrijeme bila sa djecom u Baćini da bi se ukrcala na brod i otišla u zbjeg. Ona je ispričala jezive strahote koje su se dogodile u Velikoj Bari. Okupator je klao, ženama rezao dojke, vadio iz utroba nerođenu djecu itd. Zajedničku grobnicu su morali kopati uhićeni muškarci da bi nakon pripremljene grobnice bili umoreni oni, a zatim i ostali uhićenici. Dugo vremena poslije Drugog svjetskog rata ova grobnica nije dirana. Nije bilo potrebe istraživanja jer točno se je znalo čije kosti su tamo pohranjene. Međutim, tek u novije vrijeme predstavnici Antifašističke udruge Ploča, a naročito aktivisti i mladež Baćine prišli su uređenju Velike Bare. Tamo su sagradili sportske terene, prilazne putove, zasadili su cvijeće i ostalo ukrasno raslinje. Fotografija br. 51. i 52., Velika Bara, zajednička grobnica masakriranog civilnog stanovništva Baćine 2. studenog 1943. Foto M. Erak travanj 2012. Dragi čitoci,ne zamjerite mi za ovaj komentar,koji slijedi::Nisam vjernik,ali nisam ni nevjernik,vjerovao sam i vjerujem u istinu i moral.Istina je,da su u tim masovnim grobnicama sahranjeni moji plinjani i baćinci,moji susjedi,rodbina i najuži članovi moje obitelji.Istina je da su nad njima pokolj izvršili okupatori (njemačka i ustaška vojska).Istina je da su svi dojedan bili hrvatski civili vjernici rimokatolici.No,istina je da ni nakon 70 godina (bar javno) ni jedan svećenik plinske ili baćinske župe (danas zajednička župa Stablina),nije pohodio,posvetio ove grobove,pomolio se za pokoj duše njihove. Shvatio sam da je veliki dio hrvata 1941.u velikoj želji za stvaranjem vlastite države,teško pogriješio prihvativši ustaški pokret i tzv.NDH.Uz narod NDH su prihvatili i visoki crkveni dostojanstvenici.I umjesto,da se pokajemo,svoje greške ispravljamo i za učinjena nedjela jedni drugima opraštamo,hrvatski biskupi i veći broj svećenika,nastavljaju svoju politiku iz 1941.Takva politika neće dovesti do pomirenja i veoma potrebnog hrvatskog jedinstva.Možda će neko reći,da sam komunjara,koji i dalje brani komunizam i komuniste,ali vjerujte mi takvi su u velikoj zabludi,jer već od davna prestao sam mrziti,njemce,talijane i ustaše,a njihove naslijednike nikada nisam ni mrzio.Sretan sam što tako razmišljaju i mnogi drugi hrvati. 5 Ovo poglavlje završit ću sa nekoliko citata iz autobiografije štovanog novinara i pisca DRAGE PILSELA. „NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja,u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi bili oduzeli svaku sreću,a kadikad,nažalost i živote,te je pred nama još uvjek prevažan zadatak: ako želimo biti iole civilizirana zemlja.trebamo oživotvoriti odredbe hrvatskog ustava“. Str.13 „NDH stvorena je Božjom milošću,mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta,te voljom naših saveznika.Od osnutka države ( . . . ) prošlo je kratko vrijeme ( . . . ) učinjena su djela,koja zadivljuju . . .nadbiskup Stepinac u članku S nadom u bolju budućnost K I . broj 32/1941“. Str.222 Memorandum vlade NDH.“Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje,da slobodno područje Hrvatske stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju,te predlaže.da se na to područje uputi vojska pod njegovim zapovjedništvom,kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage.Vjerovali ili ne točno tako ustaše će se pridružiti ponavljam pridružiti,a ne predati – savezničkoj vojsci i to na slobodnom području Hrvatske;znači oslobođene od partizana,koji su inače komunisti,pa kao takvi valjda pravi neprijatelji zapadnih saveznika,dok su ustaše – valjda zbog sličnog razmišljanja – pravi saveznici“.Str.58 95. Drago Pilsel Argentinski roman – Autobiografija Zagrerb 2013.Drago je rođen u Argentini 1962 od oca njemačkog porijekla i majke Hrvatice.Dragini djedovi i bake su iz Hrvatske izbjegli nakon završetka II.svjet.rata.Učili su svog unuka da mrzi židove,Rome Srbe i komuniste,a da veliča ustaštvo i NDH.Međutim Drago je postao svećenik i kao takvi nešto prije domovinskog rata došao je u Hrvatsku.Spoznao je zablude svojih predaka,prestao je biti svećenik , ali ne i vjernik.1991 postao je hrvatski dragovoljac i nastavio braniti svoju domovinu Hrvatsku,kao i njegov brat Branko koji je položio i svoj vlastiti život za svoju Hrvatsku.. 6