Giovanni Arnolfini sa ženom, Jan Van Eyck Ogledalo, ogledalce moje, reci na svijetu najljepši - tko je? Braća Grimm, Snjeguljica 88 ŠKOLA stila Nježni odraz U predmetima koji ispunjavaju i ukrašavaju prostore nema ni jednog kojem se pridaje više ženstvenosti od ogledala. Ono je u povijesti društva, kao uporabni predmet, usko vezan uz 'ljepši spol', uz ljupkost, ljepotu, čar i dražest. Istovremeno, njegova funkcija refleksije, odraza i tumačenja stvarnosti ima veliko značenje ne samo u brojnim religijama nego i u umjetnosti. Ogledalo je bilo i ostalo jedan od najvažnijih atributa čovjekova okruženja. Ono je slika i odraz i vlastite osobe i naše okoline. Bez obzira na to koristi li se u osobne svrhe, kao arhitektonski i dekorativni element, ili ćemo ga promatrati s njegovim simboličkim značenjima, razvoj ogledala jedan je od najzanimljivijih odlomaka u kulturnoj povijesti čovječanstva Piše: Jasna Kohnert-Stavenhagen Simbolika ogledala površine u kojima se može ogledati od davnina su fascinirale ljudsku vrstu. Jedni u ogledalu vide dobro, a drugi zlo! Kroz povijest i religiju provlači se njegova dvostruka simbolika. Dok je s jedne strane potreba za ogledanjem simbol taštine i požude, ona je istodobno i potvrda vlastite egzistencije, samospoznaje i otkrića istine. Antička je kultura vjerovala da je slika osobe ujedno i slika njegove zarobljene i uhvaćene duše. Poznat je grčki mit o lijepom Narcisu, koji zaljubljen u vlastiti odraz u vodi biva kažnjen od bogova zbog svoje taštine i pretvoren u cvijet. Stari Egipćani povezuju ga sa životom, te za „ogledalo” i „život” koriste istu riječ. Budisti uspoređuju egzistenciju čovjeka s refleksijom njegove slike u ogledalu, a židovski mudraci srednjega vijeka vjeruju da pogled u ogledalo daje iznimnu snagu očima. Kršćanska ikonografija pripisuje atribut ogledala, u kojem se ogledava slika Isusova, Djevici Mariji. U srednjem je vijeku, nasuprot tome, ogledalo simbolom taštine i kao takvo zabranjeno u kršćanskim samostanima. Kinezi mu pripisuju moć da progoni zlo, a u Japanu je ogledalo uz tron i mač dio carskih vrijednosti. A što je umjetnost vidjela u ogledalu? Prošećemo li bilo kojim svjetskim muzejom, gotovo nema razdoblja u povijesti umjetnosti koje se nije bavilo odrazom čovjekova lika u zrcalu i njegovom simbolikom. Bilo u slikama prelijepih dama, prikazima božice Venere, mitološkim ili onim s kršćanskom tematikom, ogledala su predmet koji su mnogobrojni umjetnici pokušali objasniti i koristiti u svojim djelima. U ogledalu se možemo promatrati, ali u njemu se vidi i ono što nas okružuje iz različitih kutova i perspektiva, ovisno o tome kako ga okrenemo. Upravo je to fasciniralo slikare koji su ogledala počeli koristiti kao motiv i kao pomoćnu spravu pri slikanju. Alberti (1401.-1472.), graditelj i jedan od najznačajnijih renesansnih teoretičara, bio je mišljenja da je ogledalo prvi pravi umjetnik – onaj koji preslikava. U razdoblju renesanse u 16. stoljeću, kada čovjek, ljudsko tijelo i njegova Mit o Narcisu Nimfa Eho zaljubila se u mladića Narcisa koji je bio toliko prekrasan da bi se svaki mladić ili djevojka istog trena zaljubili u nj. No Narcis je bio bezosjećajan te nije nikoga volio. Jednog ga je dana srela i Eho te se zaljubila u njega. Budući da nije mogla razgovarati s njim, slijedila ga je samo da ga vidi, ali dovoljno daleko da ne bude viđena. Narcis se izgubio i povikao: „Ima li koga ovdje?” Eho, nimfa jeke, uzvratila je: „Ovdje, ovdje, ovdje.” Narcis je zatražio osobu da se pokaže te je Eho to i učinila. Nije mogla govoriti pa mu je rukama pokazala koliko ga voli. Narcis ju je odbio. Eho, slomljena srca, molila se Afroditi da ju usmrti. Njezina je molitva uslišana, ali se Afroditi svidio njezin glas pa ga je pustila da zauvijek živi kao jeka. Narcis nikad nije mislio na Eho, ili na bilo koju drugu vilu. On je volio samo sebe. Ali, jednoga dana bio je toliko neljubazan prema jednoj vili da se ona obratila boginji osvete i zamolila je: „Učini da Narcis jednom osjeti što to znači kad mu netko koga on voli ne odgovara na ljubav!“ Boginja usliša njenu molbu na sljedeći način: Narcis ode u visoka brda i naiđe na jedno jezerce s vodom bistrom kao suza, okruženo visokim stijenama tako da nikakav vjetrić nije mogao uzburkati vodu. Narcis klekne da se napije vode i prvi put ugleda svoj lik jasno, kao u zrcalu. Očaran tim lijepim licem, nagne se još jače. To je zacijelo neka vodena vila, pomisli on. Poželio je vilu poljubiti, ali lik nestane u valovima. Narcis osjeti kako mu ljubomora razdire srce i kad se lik ponovo pojavi, Narcis ispruži ruke. I slika u vodi učini isto. Ali kad su mu ruke dotaknule vodu, lijepo stvorenje ponovo nestane. Tada Narcis reče: „Ako te ne smijem dotaknuti, dopusti bar da gledam tvoje lijepe oči.“ Slika ga je netremice gledala, a Narcis se tako jako zaljubi u lijepu sliku u vodi da više nije htio otud otići. Postao je sve bljeđi i mršaviji, dok nije sasvim nestao. Kad su ga vile otišle tražiti, našle su samo jedan lijepi cvijet, nagnut nad vodom. Taj cvijet nazvale su narcis. 89 ŠKOLA stila ljepota postaju objekt slikarstva, mnogo je poznatih slikara (poput Leonarda da Vincija, Hansa Holbeina te Nizozemaca Rogiera van der Weydena i Jana van Eycka) koji će se služiti konkavnim ogledalom. Jedan od njih naslikat će sliku u kojoj će ogledalo imati – glavnu ulogu! Ogledalo na slici i slika u ogledalu Jan Van Eyck naslikao je 1434. godine sliku Giovanni Arnolfini sa ženom, koja prikazuje mladi par koji se drži za ruke. Par stoji usred sobe u kojoj je krevet s baldahinom, stolica s visokim naslonom, klupa u pozadini, škrinja ispod prozora te raskošni podni sag. On je ozbiljna pogleda, ogrnut tamnim ogrtačem i sa šeširom na glavi. Ona je okrenuta prozoru, odjevena u plavu haljinu i ogrnuta zelenim ogrtačem. U prednjem planu su drvene nanule i mali pas. Iznad njihovih glava u sredini sobe visi svijećnjak, a ispod njega je na zidu obješeno okruglo ogledalo, gotovo najvažniji predmet na toj slici. Samo zahvaljujući ogledalu, koje u potpunosti ogleda scenu u sobi, moguće je objasniti sliku. Ono što u njemu vidimo otkrit će nam značenje te male obiteljske scene. U ispupčenom ogledalu oslikava se cjelokupna prostorija: još jedan prozor, drvena stropna konstrukciju i još nešto neobično važno – još dvije osobe koje stoje na pragu sobe preko puta mladoga para. Čitajući simboliku predstavljenih predmeta – psić kao simbol vjernosti, svijeća, drveni okvir ogledala te egzotično voće na dasci prozora kao simboli Krista – i uzimajući u obzir ono što vidimo u ogledalu – ruka u ruci mladoga para i dvoje svjedoka preko puta – moguće je riješiti i tajnu ceremonije. Riječ je o vjenčanju pred svjedocima. Slikar Johannes van Eyck jedan je od njih. O njegovoj nazočnosti govori nam i natpis na zidu: „Joannes de eyck fuit hic 1434” , koji možemo prevesti kao: Johannes van Eyck bio je nazočan 1434. Tako je smisao tajne predstave sažet u ovom malom čarobnom ogledalu! U čemu su se ljudi ogledali Od trenutka kada je kod naših predaka minuo prvi strah od odraza vlastite slike u vodenim površinama, čovjek je razvio potrebu za promatranjem vlastitog lica. Koristeći razne materijale – kamen, metale, kremen, zlato, srebro, broncu i staklo – polirao ih je i gladio do sjaja da bi se u njima mogao ogledati. Iako je povijest toga uporabnog predmeta djelomično vezana uz poznavanje i korištenje stakla, komplicirana tehnologija izrade ogledala razvijala se kroz stoljeća i trebalo je prilično dugo da bismo imali ogledalo kakvo danas poznajemo. Egipćani su u grobove žena stavljali okrugla, ručna ogledalca od bronce; stari Grci su ih ukrašavali figurama, a Rimljani su prvi počeli koristiti staklo, umećući ga u srebrne okvire. Potkraj srednjega vijeka nastaju ogledala u kojima se Sve do današnjih dana teoretičari umjetnosti bave se utjecajem ogledala na slikarstvo. Jedna od najnovijih teorija dolazi od pop art umjetnika Davida Hockneya, jednog od najutjecajnijih umjetnika 20. stoljeća (1937., Bradford, Yorkssire), koji je postao poznat po seriji slika američkih bazena. U svojoj najnovijoj knjizi Secret Knowledge. Retracing 6 Centuries of Western Art (Viking Press, 2001.) Hockney podržava teoriju da su veliki umjetnici slikarstva češće nego što to povijest umjetnosti prikazuje u svojim djelima koristili optička pomagala poput ogledala i prizmi. Oni su umjetnicima poput Leonarda, Holbeina, Velasqueza ili Ingresa omogućavali da slikaju precizno, realistično, živo, u dotad nezamislivim perspektivama u vrijeme kada je to stilski bilo gotovo nemoguće. staklo prevlači folijama kositra i žive. Bez obzira na to koji se materijal i tehnologija koristila, sva su ogledala bila prilično mala i bilo je nemoguće izrađivati velike površine sve do 16. stoljeća, kada su u Veneciji na otoku Muranu braća Andrea i Domenico počela koristiti kristalno staklo. Venecijancima je uspjelo napraviti prve velike površine staklenih ploča, koje su imale poleđinu izrađenu od amalgama, žive i kositra. Sama tehnika izrade bila Dvorana ogledala u Versaillesu Galerie des Glaces u dvorcu Versaillesu nedaleko od Pariza najpoznatija je i najčešće kopirana dvorana s ogledalima, koju je u 17. stoljeću dao izgraditi tadašnji francuski kralj Luj XIV. Ta glasovita dvorana, dugačka 60 metara, smještena je na prvom katu dvorca. Sa 17 velikih prozora otvara se prema parku, a suprotni, unutarnji zid presvučen je sa 17 isto tako velikih zrcala sastavljenih od više od 300 dijelova. Funkcija ogledala bila je višestruka. U njima se ogledala priroda parka, koja je u unutrašnjost prodirala kroz velike prozore, a navečer na kraljevskim balovima brojna su zrcala reflektirala odsjaj tisuća svijeća s velikih svijećnjaka, dajući prostoru veličanstvenu atmosferu. Takvo čudesno osvjetljenje bilo je dotad neviđeno. Osim što je na suptilan način prenosila poruku o moći francuskoga kralja i njegove zemlje, ta je prostorija više puta bila „svjedok“ velikih događaja u europskoj povijesti. Francuski kraljevi koristili su je svakodnevno prolazeći barem jednom dnevno od spavaće sobe, koja se nalazila iza dvorane, prema dvorskoj kapeli. U dvorskom je životu ta dvorana igrala važnu ulogu kao mjesto susreta, sukoba ili zabave. U njoj su se slavila velika vjenčanja, poput onog Luja XVI i Marie Antoinette, ali i velike povijesne pobjede i porazi ne samo Francuske nego i Europe. Poznati Versajski ugovor, kojim se Njemačka i njeni saveznici proglašavaju isključivim krivcima za Prvi svjetski rat i preuzimaju obveze plaćanja odštete, potpisan je 1919. upravo u Galerie des Glaces. 90 ŠKOLA stila Londonski restaurator Dominic Schuster sa svojim ogledalima ©Dominic Schuster Company je jedna od najvećih tajni Venecijanske Republike i donosila je bogatstvo u gradske blagajne. Iako je postupak izrade bio za mnoge koban zbog otrovnosti žive, radnici koji su poznavali tehnologiju nisu smjeli napustiti grad, a ako su se na to odlučili, zakonom je bila predviđena smrtna kazna. Tako je Venecija stoljećima zadržala monopol na tom području i bila jedina zemlja u kojoj su se mogle izrađivati velike staklene površine. Ogledalo, simbol luksuza Zbog skupe i nadasve komplicirane proizvodnje, ogledala su stoljećima bila i ostala luksuzna roba koju su si mogli priuštiti samo oni najbogatiji. Jedno je ogledalo u vrijeme francuskog kralja Luja XIV koštalo isto koliko i slika poznatog Rubensa ili koliko i jedna skupocjena kočija. I upravo će taj kralj postati poznat po Dvorani ogledala, koja će ući u povijest. Dvorane ogledala postat će moda onih koji posjeduju moć i bogatstvo. U sljedećim će stoljećima gotovo svaki novi dvorac ili rezidencija imati jednu ozrcaljenu dvoranu. Iako je bavarski kralj Ludwig II svojom galerijom ogledala na jezeru Chimseeju 1878. godine uspio veličinom nadmašiti francuski uzor za dva metra, kraljevsku je blagajnu time uspio dovesti do bankrota. Tijekom 19. stoljeća ogledala polako ulaze i u građanske kuće, a zatim i u kazališta, plesne dvorane, opere, restorane i kafiće. Tehnologija izrade pojednostavnit će se i industrijalizirati. Za izradu zrcalnih površina koristit će se srebrne folije koje se prešaju na staklo. Danas, kada se najčešće gledamo u vakuumizirane aluminijske folije, pogled u zrcalo više nije samo povlastica moćnih i bogatih. Nježni odraz Danas nije nimalo neobično ni teško ogledati se u vlastitim intimnim prostorijama i u modernoj ostakljenoj arhitekturi naših gradova, a ipak je susret sa samim sobom zadržao nešto čarobno. Od vlastitog odraza u ogledalu očekujemo kojiput istinu, no često i želju da otkrijemo nešto posebno, mistično i drugačije. Na sreću, na današnjem tržištu moguće je pronaći oboje: ogledala koja prikazuju stvarnost i ona u čijim nježnim odrazima vlastitog lica i okoline osjećamo duh prošlosti. Dominic Schuster engleski je restaurator koji se posljednjih godina specijalizirao u restauraciji starih ogledala. Karijeru je započeo u Parizu 1980-ih godina. Radio je kao obični stolar, no ubrzo se počeo zanimati za antikvitete i umjetnost. Vrativši se u London, počeo se baviti restauracijom namještaja u poznatoj restauratorskoj radionici Compton Hall Restauration, gdje je naučio sve o pozlati, polituri i lakiranim kineskim predmetima, omiljenima kod Engleza. Sjećajući se toga vremena, pokazuje popis svojih mušterija: od poznatih aukcijskih kuća preko privatnih kolekcionara do onih najpoznatijih – engleske kraljevske obitelji. Ipak, Dominica su najviše počela zanimati stara ogledala, koja su često zbog oštećenih okvira dolazila u radionicu. No nisu ornamenti bili ti koji su izazivali njegovu pozornost nego čar njihove površine. On je očaran patinom, oksidacijom i nježnim odrazima koje daju samo stara ogledala. Ubrzo se specijalizirao ne samo u njihovoj restauraciji nego i u izradi kopija. Iako su i Engleska i London poznati po antikvitetima, živjeti od restauracije i ondje je postalo gotovo nemoguće. Dominic je na vrijeme prepoznao novu marketinšku prazninu i odlučio svoje znanje i ljubav pretvoriti u novac. Počeo je koristeći se starim tehnologijama obrade površine nuditi proizvode modernog dizajna, izrađujući nova ogledala na stari način. Ubrzo su ga otkrili arhitekti i moderni dizajneri, koji su postali njegove nove mušterije. Njegova su ogledala danas dio hotelskih wellnessa, ekskluzivnih restorana modernih ureda i intimnih kupaonica, možda i onih kraljevskih, no o tome se ne govori. Autorova zanesenost odrazom ogleda se u zrcalim koja novim prostorima daju dubinu i sjaj prošlosti. ■ Praznovjerja Za ogledala su vezana i brojna praznovjerja. Vjerovati u njih ili ne? Vampirima je svejedno, oni su jedini čija se slika ne odražava u ogledalu! ◊ ◊ ◊ Ako razbijemo ogledalo, čeka nas sedam godina nesreće! ◊ U kući pokojnika treba prekriti sva ogledala kako bi se spriječilo da se njegova duša u njima naseli. ◊ Pred ogledalom ne smijemo reći ništa zločestog, čak ni sami sebe kritizirati jer ono je u stanju ponovo ogledati sve što smo rekli. ◊ Ogledalo u spavaćoj sobi ne smije ogledavati onog koji spava jer će mu san biti nemiran. Najbolje je da ogledalo kad spavamo držimo pokriveno, a još je bolje staviti ga ispod kreveta, i to lica okrenutog prema podu – time su miran san i lijepi snovi u potpunosti osigurani! Ne gledaj se u razbijeno ogledalo jer unutra je vrag! Ne pokazuj malom djetetu ogledalo jer će postati strašljivo ili će početi obolijevati! 91
© Copyright 2024 Paperzz
